M. DELLY

DVA SRCA

PREVELA ADELA PUŠKARIĆ-MALNAR NAKLADNI ZAVOD MATICE HRVATSKE ZAGREB, 1989 PUČKA KNJIŽNICA UREDNIK BRANIMIR DONAT NASLOV ORIGINALA ENTRE DEUX AMES ISBN 86-401-0078-0 Tisak: NIŠRO »Prosvjeta« Bjelovar, Vladimira Nazora 25

I Članovi Jockey kluba slavili su ove noći nedavni izbor u Akademiju markiza de Ghiliaca, slavnog pisca izvrsnih povijesnih studija i psiholoških romana velike literarne vrijednosti. U jednom od luksuznih salona grupa najotmjenijih uzvanika okruživala je novog besmrtnika da bi se oprostili od njega, jer je bilo već kasno, i samo su se još zadržali oni najneu-morniji. Od svih, ovdje sakupljenih ljudi, ni jedan se nije mogao usporediti po skladnoj ljepoti i eleganciji s Elie de Ghiliacom. Lice oholih i muževnih crta, malko tamnog tena, fina i podrugljiva usta, smeña kosa s blagim, prirodnim uvojcima, pa tamnomodre oči, kojih je ljepota bila isto tako poznata kao i djela gospodina de Ghiliaca, visoki, vitki stas, i čitav taj spoj finoće, gospodske uljudnosti i otmjenosti, stvorile su od ovog tridesetgodišnjaka osobu neusporedive privlačnosti. Ta privlačnost se je vidno očitovala kod svih koji su ga u taj mah okruživali, rukujući se s njime ili odgovarajući, neki duhovito a neki besmisleno, na njegove sjajne primjedbe, pune pravog francuskog duha, oštrog i peckavog - pravog užitka! - kako je još jednom ponovio njegov roñak, grof d'Essil, čovjek srednjih godina, fina i duhovita lica, šapčući to na uho mladom Rusu, intimnom prijatelju gospodina de Ghiliaca. Princ Sterkin je zanosno potvrdio, pogledavši plavim, svijetlim i iskrenim očima svoga prijatelja, kojega je slijepo volio. U taj se čas gospodin de Ghiliac, udovoljivši zahtjevima uljudnosti, približavao gospodinu d'Essilu: - Imate li kola, bratiću? Svim darovima, primljenim od neba, pribrojio se još i puni glas s toplim preljevima, kojim se znao slu-žiti s neuporedivom umješnošću. - Da, dragi moj, taksi me čeka. - Zar ne biste više voljeli da vas ja usput odve-zem? - Prihvaćam vrlo rado! To više što osobito cijenim vaše automobile. - Doñite, dakle, da se povezete večeras jednim od njih. Do viñenja, Michel! Čekat ću te u dva sata. - Dobro. Laku noć, Elie! Moje poštovanje gospoñi d'Essil, gospodine! Mladi Slaven se pozdravi s grofom i gospodinom de Ghiliacom, koji se udaljiše iz salona. Vani je električni landolet, pravo malo luksuzno čudo, čekalo markiza de Ghiliaca. On uñe sa svojim roñakom, reče šoferu adresu gospodina d'Essila, zatim, zavalivši se u svilene jastuke, promrmlja tonom ironične nestrpljivosti: - Kakav glupi kuluk! Gospodin d'Essil ga lupne po ramenu: - Zasićen komplimentima, laskanjem obožavanjem! Ah! Kakav čovjek! Gospodin de Ghiliac se nasmije: - Zasićen svime! No, govorimo o ozbiljnim stvarima, dragi bratiću! Budući da smo sami, zamolio bih vas za jednu obavijest. Ne znam da li sam vam rekao da se namjeravam ponovo oženiti. - Ne, ali ja sam inidirektno saznao da je vojvotkinja de Versanges očajna, jer vi neumoljivo odbijate sve njene kandidatkinje koje su, usput budi rečeno, izabrane meñu aristokratkinjama, najboljim u svakom pogledu. - Savršeno! Ali ja imam svoj ideal, što ćete! Gospodin d'Essil baci začuñeni pogled na lijepo lice, na kojem su tamne zjene svjetlucale privlačnom ironijom. - Vi imate ideal, Elie? Markiz se podrugljivo nasmije. - Kakvim tonom mi to kažete. Izgleda da vas to jako začuñuje, pa slutim da me smatrate nesposobnim da u svom skeptičnom duhu održavam mali, svijetli plamen bilo kakvQg ideala. Ali riječ je nepri-kladna za ovu priliku, priznajem, jer se jednostavno radi o ženidbi iz računa. - Vi ste već izabrali? - Još nikoga, dragi bratiću! Nisam našao moj... kako da ga nazovem?... Moj san? Ne, to je suviše eterično. Moj tip? To je vulgarno. Jednom riječi, ono što tražim. - Dovraga, vi ste komplicirani, dragi moj! Sve žene su do vaših nogu i vi unaprijed znate da će sretna izabranica biti objekt najžešće zavisti. - Nitko neće trebati da suviše zavidi mojoj budućoj ženi doda mirno Elie. Gospodin d'Essil ga pogleda pomalo zbunjeno. - Zašto to, prijatelju? Elie se ponovo ironično nasmiješi, što je bio njegov običaj. - Eh, valjda nećete pomisliti da imam namjere modro-bradog!... Premda se napričalo dosta toga o

meni i Fernandi - doda on, lagano slegnuvši ramenima. - Ja sam pustio da govore, toliko je to bilo glupo. Vjerujem da se danas više ne priča. No, da se vratimo budućoj markizi de Ghiliac. Ja sam samo htio reći da ni jedna od tih dama ne bi bila voljna da vodi ozbiljan i povučen život, koji sam namijenio svojoj drugoj ženi. Zaprepašteni izraz gospodina d'Essila morao je biti vrlo komičan, jer se njegov bratić nije mogao uz-držati od smijeha - od vrlo svježeg i mladenačkog smijeha, u kojem ovaj put nije bilo ni malo ironije, što je bila velika rijetkost u njega. - Vi se želite povući, Ćlie? - Ma ne, ne ja! Ja vam govorim o svojoj ženi. Dopustite da vam objasnim... On se nehajnim pokretom malo zavali na jastuke. Pod blagim svjetlom zasjenjene, blijedožute elek-trične svjetiljke gospodin d'Essil je vidio kako svjetlucaju negove duboke oči, zastrte sjenom trepavica. - ...Ne trebam vam napominjati da je moja prva ženidba bila zabluda. Nikada se dva bića nisu mogla slabije razumjeti nego Fernanda i ja. Mi smo zbog toga obadvoje trpjeli... tada sam se zarekao da ni-kada više neću počiniti nešto slično. Ja želim ostati slobodan. Ponovo se, ipak, hoću oženiti da bih imao nasljednika, jer ja sam posljednji od mog roda! To je, glavni razlog. Osim toga, bio bih zadovoljan da mala Guillemette dobije majku, jer to zahtijeva i njeno zdravlje i česte promjene odgojiteljica i učitelja, što sve zadaje mnogo brige mojoj majci. - Dakle, Elie? - Dakle, dragi bratiću, evo o čemu se radi: ja hoću mladu i ozbiljnu osobu, koja voli djecu, a ne mari za veliki svijet. Ženu koja bi bila sretna da živi čitavu godinu u Arnellesu, zadovoljna da me vidi od vremena do vremena, a da si nikada ne prisvaja pravo nešto tražiti od mene. Ne želim frivolnosti ni suviše naglašenih intelektualnih ili umjetničkih prohtjeva. Meni treba ozbiljna žena, srednje inteligencije, ali razumna, no nipošto sentimentalna. Oh, žene sentimentalne, romantične, egzaltirane! Pa suze, živčane krize i ljubomorne scene! Te scene kojima mi je ogorčavala život jadna Fernanda, kad god bi joj kakva ideja pala na pamet! Njegov glas je poprimio gotovo tvrdu intonaciju, i svjetlucanje nagle srdžbe pojavilo se na nekoliko sekundi u njegovu pogledu. - Ali, dragi moj, mogao bih se okladiti da će se svaka žena, ma kako bila ozbiljna, zaljubiti, i to be-zumno zaljubiti u muža kakav ste vi, - primijeti smijući se gospodin d'Essil. -To je neizbježno, što ćete! - Ja se nadam, ako je ona takva kakvu je želim da će razumjeti nekorisnost i opasnost osjećaja takve vrsti prema meni, jer neću biti sposoban da joj ga uzvratim - odgovori gospodin de Ghiliac. Jedna ra-zumna i stvarna žena shvatit će odmah što tražim od nje, i moći će čak naći zadovoljstvo u takvoj vezi. Ali, vratimo se sada na obavijest koju sam od vas želio dobiti: ne nalazite li meñu vašom rodbinom i mnogobrojnim poznanstvom u provinciji nekoga, tko bi odgovarao mojim željama? - Hm, s takvim uvjetima to će biti vraški teško. Znate li, dragi moj, da bi ta žena trebala biti nadna-ravno razumna da prihvati ovakav povučeni život, daleko od mondenog života svoga muža, kao i progonstvo u Arnelles kroz čitavu godinu, a mogla bi biti jedna od žena kojoj svi zavide, i uživati sva zadovoljstva koja pruža bogatstvo kao što je vaše? - Ja to uglavnom priznajem i gotovo očajavam da je neću naći. Meñutim, jedan slučaj! Možda kakva vrlo pobožna mlada djevojka? - Takva će oklijevati da se uda za čovjeka tako ravnodušna u vjeri kao što ste vi, Elie! - To je moguće. Meñutim, ja sam vam zaboravio reći da poglavito držim do toga. Istinska pobožnost kod žene je najbolja zaštita i najjača garancija za njena muža. - Ali vi ćete dopustiti, da bi ona mogla tražiti to isto od vas? - rekao je grof s podrugljivim smiješkom. - Obično se dogaña da takva mlada osoba traži , iste osjećaje kod svoga muža. To će biti još jedna po-teškoća više. - Ah, vi ćete me sasvim obeshrabriti! - reče gospodin de Ghiliac s polušaljivim, a poluozbiljnim to- , nom, gnječeći meñu prstima neobični cvijet, koji je kliznuo s njegova zapučka na koljena. - Podsjetite se malo. Moja sestrična i vi imate tamo dolje u Franche-Comteu, u Bretagni, u sva četiri ugla Francuske mnoštvo mladih roñakinja, mladih prijateljica. i - Da, ali ni jedna mi se ne čini sposobna da | ostvari vaše želje. Čovjek kao vi, ne bi želio malu gusku kao Henriette d'Erqui... - Ne, nikakvu gusku, bratiću!

- Odette de Kerigny je ružna... - To nije za mene. - Stalo vam je do ljepote? - Ja je ne želim, naprotiv. Lijepa žena je obavezno koketna, ona želi postati mondena... Ne, ne, to ne! Možda neka mlada osoba, otmjena, to mi je osobito stalo. Dobro odgojena, a karaktera blagog i poslušnog. - Moj'dragi, vi previše tražite!... No da vidimo, ...da vidimo... Gospodin d'Essil je naslonio čelo na ruku kao da je na taj način poskušao uhvatiti neku misao, sjeća-nje. Elie je u ruci, s koje je skinuo rukavicu, gnječio cvijet boje sumpora. Blaga toplina vladala je u toj ta-peciranoj unutrašnjosti, u kojoj je lebdio neki strani miris, nježan i opojan, kojim su bili prožeti svi predmeti za osobnu upotrebu gospodina de Ghiliaca. Gospodin d'Essil najednom podigne glavu. - Čekajte!... možda... Da li bi vam bilo svejedno da oženite siromašnu mladu djevojku, ali ono što se kaže, potpuno i u tolikoj mjeri siromašnu da biste imali na,teretu cijelu njenu obitelj: oca, majku i še-stero mlañe braće i sestara? - Pitanje novca za mene ne postoji. Ali ta cijela obitelj bi me mogla smetati. - Vjerojatno ne previše, jer gospoña de Noclare, uvijek bolesna, nikada ne napušta Jura, gdje svi oni žive u svom dvorcu Hauts-Sapins, podno brijega u blizini Pontarliera, a Valderez, starija kćerka je kumče moje žene... - Valderez?... Vaša žena joj je izabrala ime? - Da, to je jedno od imena Gilberte, Comtoiskinje, kao što znate. Ne sviña vam se? - Naprotiv! Nastavite, molim vas! - To dijete bilo je prisiljeno da još sasvim mlado -.amijeni bolesnu majku, da je njeguje, da se brine o braći i sestrama, da vodi kućanstvo s dohocima sve manjim i manjim, jer je otac, lakomisleni čovjek, u igri i užicima Izgubio Imetak, prilifcno velik u doba njegove ženidbe. Sada životari vrlo oskudno u Hauts--Sapinsu, nemajući energije pronaći način kako da ih izbavi iz crne bijede. On je ogorčen, svadljiv, pa ne vjerujem da je jadna Valderez sretna u kuci izmeñu oca, koji vječno prigovara, i majke čija je volja slaba kao i njeno fizičko stanje. Uz to neprestana briga za sutrašnjicu i tisuću kućanskih potreba, koje sve padaju na nju. Ja mislim, dragi moj, da bi vas tamo smatrali spasiteljem. - Kakva je ta mlada djevojka? - Evo već tri godine kako je nisam vidio. Tada je to bila velika djevojčica od petnaest godina, ni lijepa, ni ružna, neformiranih crta, malo nespretna, nerazvijena, ali ipak vrlo otmjena. Krasna kosa, dražesni mali zubi i neobično lijepe oči. Uz to vrlo ozbiljna, zadivljujuće odana svima svojima, vrlo pobožna, vrlo plaha, bez poznavanja svijeta, ali inteligentna i dostatno obrazovana. - Eh, to meni treba! Osjećao sam da ću nešto kod vas otkriti. Pripada li ta obitelj starom plemstvu? - Staro komtoaško plemstvo, čisto, bez mezali-jansi. Gospodin de Ghiliac je ostao neko vrijeme tih, zamišljenih očiju, gnječeći medu prstima cvijet, koji se više nije mogao raspoznati. - Po tome što ste rekli, ona nema više od osamnaest godina - doda on. - Malo je premlada. - Bit će poslušnija, prilagodljivija. - To je istina. A ako je ozbiljna, možda ipak! ...Naučenoj da živi na selu u pravoj bijedi, Arnelles će se učiniti rajem. - Očevidno! A osim toga ja je ne smatram ni romantičnom. Istina, čovjek nikad nije na čistu s mladim djevojkama... Dragi Elie, mogu li vas zamoliti da uzmete u obzir jednu od mojih sitnih slabosti i da prestanete mrcvariti taj jadni cvijet. - Oprostite, bratiću, ja sam zaboravio... Spustivši prozor, on baci zgnječene latice. Zatim se okrene prema gospodinu d'Essilu. - Evo, što znači voljeti cvijeće! Što se mene tiče, ja ostajem neosjetljiv na sve te proizvode staklenika, sve te zamršene umjetne tvorevine. Nakon što su moje oči neko vrijeme uživale u njihovoj ljepoti, ja ih uništavam bez milosrña. Pravi cvijet, onaj koji sam ubrao tek zato da bih se mogao diviti njegovoj skladnoj jednostavnosti, jest za mene skromni poljski ili šumski cvjetić. Gospodin d'Essil zapanjeno razrogači oči, što je ponovo izazvalo kod gospodina de Ghiliaca malo po-drugljivu veselost. - Blagi Bože, moj jadni bratiću, vjerujem da vam noćas otkrivam nove svjetove. Elie de Ghiliac pos-

taje lirik i sentimentalan. Vi se ne možete načuditi... a ja još više, uostalom... Ali budimo ozbiljni. Mi ne govorimo o cvijetu, već o gospoñici de Noclare, koja je, možda, to isto. - Poljski cvijet, Elie? Na podrugljivim usnama zatitra slabi smiješak. - U tom slučaju, budite mirni. Mi ćemo tako s njom i postupati. Da li bih mogao vidjeti njenu foto-grafiju? - Moja žena ima jednu koja je, nažalost, stara tri godine. Poslat ću vam je sutra. - S točnom adresom, molim vas! Jer, od časa kad sam odlučio da se ponovo ženim, želim da što prije svršim s tim dosadnim poslom. Dakle, ako mi se fizionomija svidi ria fotografiji, ja ću otići u Jura da bih vidio tu mladu osobu. Ali trebao bi mi, tobože, neki izgovor s kojim bih došao gospodinu Noclareu kao da me vi šaljete. - Ja ću vam napisati koju riječ za njega i označiti kao motiv vašeg putovanja želju da upoznate stare kronike, koje on posjeduje, a o kojima sam vam govorio. - Tako je! Tobože, za moj budući rad. Nadam se da će se barem dosjetiti da mi pokaže svoju kćer. - Za svaku sigurnost moja žena će vam dati poruku ili kakvu malu stvarčicu, koju čete morati predati gospoñici de Noclare. Gospodin de Ghiliac je to gestom odobrio. - Vrlo dobro... A da li je ta mlada djevojka dobroga zdravlja? - Odličnog! Mogu vas uvjeriti da u obitelji nema nasljedne bolesti. - To je nešto, preko čega ne mogu prijeći. Doista, možda ću tu naći ono što mi treba. Ponovo zavlada šutnja meñu njima. Gospodin de Ghiliac se nemarno igrao svojom rukavicom. Njegov roñak ga je iz prikrajka motrio i znatiželjno i smeteno. - Dakle, nemate ideala, Elie? - rekao je najednom gospodin d'Essil, nagnuvši se prema njemu. Elievi spušteni kapci se malko podigoše, tamne oči zasvjetlucaše, i gospodin d'Essil, zapanjen još više, ugleda u njima svjetlo, koje je naglo osvijetlilo lijepo, najednom vrlo ozbiljno lice. - Imam ideal! U najmanju ruku jedan: domovinu! - reče gospodin de Ghiliac mirnim i toplim tonom. Gospodin d'Essil je danas zaista padao iz čuñenja u čuñenje. To je uostalom i bio običaj te neuhvatljive zagonetke - Elie de Ghiliaca da zbunjuje ljude čudnim skokovima svojih ideja - prividnih ili realnih. - Ah, vrlo dobro, vrlo dobro, promrmlja gospodin d'Essil, jedva dolazeći k sebi. To je vrlo uzvišeni ideal, jedan od najuzvišenijih. Ali vi možda imate još koji? - Možda! Tko zna! Svašta se dogaña! Skeptik se opet naglo pojavi u njemu, pogled postade ironičan i neprirodan. U taj čas se auto zaustavio pred kućom gospodina d'Essila. On se oprosti od svog mladog roñaka, i još uvijek živahnim korakom ustrči na treći kat, gdje se je nalazio njegov stan. Ušavši u stan, on opazi kroz jedna poluotvorena vrata zraku svjetla. Požuri i uñe u sobu svoje žene. Ona je ležala i čitala. Na korake svog muža, ona okrene k njemu svoje hladno i otmjeno lice, kome je smiješak ublažavao kruti izražaj. - Vi još ne spavate, Gilberte? - reče gospodin d'Essil približavajući se. - Ne mogu naći sna, dragi moj! Jeste li proveli lijepu večer? - Odličnu! Elie je bio neodoljiv ove večeri, a što znači njegovo voñenje razgovora, možete misliti. Ka-kvo neobično biće! Maločas, doprativši me dovde, jer on me je vrlo ljubazno povezao u svom autu, potpuno me je prenerazio. - Ispričajte mi to, ako vam se previše ne žuri u krevet. - Ma ne, nipošto - uvjeravao ju je gospodin d'Essil, smještajući se u udobni naslonjač u podnožju kreveta. - Ah, vi ne biste nikada pogodili što ću vam reći. Možda je vaše kumče Valderez na putu da se uda sjajno, nečuveno. Gospoña d'Essil ga pogleda duboko začuñena. - Zašto mi govorite tako iznenada o Valderez, kad je u pitanju Ćlie de Ghiliac? Grof protrlja ruke vragoljasto se smijući. - Vi ne razumijete? A to je tako jednostavno. Ćlie traži drugu ženu, a ja sam mu preporučio Valderez. Gospoda d'Essil nije mogla suspregnuti zaprepaštenje. - Vi ste ludi, Jacques! Što znači ta šala? - Šala? Nikako? Za dokaz neka posluži to što mu sutra moram poslati fotografiju vašeg kumčeta. Nato gospodin d'Essil ispriča svojoj ženi razgovor koji je vodio s Eliem. Kada je završio, ona zakima

glavom. - To bi uistinu bila sjajna sudbina za to dijete. No, da li bi ona bila sretna u takvoj zajednici? Elie je tako čudne, tako uznemirujuće prirode! - Nije se čula ni jedna ozbiljna kritika s obzirom na njegov privatni život, to treba priznati, Gilberte! - To je neosporno, što smo dužni priznati u njegovu čast. Ali time ipak nismo učinili njegov prvi brak sretnijim. Fernanda je bila ludica, isprazna i lakoumna lutka. Svojim sentimentalnim ispadima, svojom ljubomorom i težnjom da se miješa u poslove svoga muža, morala je nužno ogorčiti takvog čovjeka, koji je sama neovisnost i - mora se priznati - utjelovljenje samoljublja. - Samoljublje, dobro ste rekli. A njegov odnos prema kćeri s kojom se uopće ne bavi i koju jedva poznaje? Pa njegova sumnjičavost, njegovi krajnje mondeni običaji, njegova raskoš. A osobito ono što još ne poznamo o njemu, a što on krije iza svog očaravaj ućeg pogleda, smiješka, glasa. Zatim, recite mi, Jacques, vjerujete li vi da je ugodno jednoj ženi vidjeli svoga muža kao objekt stalnog obožavanja čitavog kruga zanesenih žena. Osobito kad ona mora imati tako blijedu ulogu, koju je Elie namijenio svojoj drugoj ženi? - Očigledno, očigledno. Ja ne kažem da će sve biti savršeno u tom braku, ali zar mislite Gilberte, da će ta jadna mala biti sretnija kod kuće u toj vječnoj borbi sa siromaštvom. Njena veza s Eliem donijela bi u kuću blagostanje za sve, a ona bi mirno živjela u prekrasnom dvorcu d'Arnellesu. Jedina bi joj duž-nost bila da njeguje s ljubavlju i usrdnošću dijete bez majke. Nosila bi jedno od najljepših imena Francuske i uživala u profinjenom sjaju, kojim se Elie znade tako znalački okružiti. Gospoña d'Essil ga prekine klimanjem glave. - Ako je ona ostala takva kakva je nekoć bila, prednosti te vrste je neće zadovoljiti. Jedino nada da Guillemetti nadomjesti majku, mogla bi biti privlačna za nju, tako majčinsku i tako odanu svojoj braći i sestrama. - Napokon, što mislite, Gilberte? Grofica razmisli časak, prešavši svojim dugim, finim prstima po čelu. - To je do krajnosti nezgodno. Ja vam iskreno priznajem, prijatelju, da mi se Ćlie kao muž čini po-malo zastrašujućim. Gospodin d'Essil se počne smijati. - Hajde, recite to njegovim mnogobrojnim obožavatelj icama. Ah, očito je da će on uvijek biti gos-podar, jer zna nametnuti posluh. Ali on je vrlo plemenit, pa sam uvjeren da jedna dobra i ozbiljna žena neće nikada trpjeti zbog njegova ponosnog i odlučnog karaktera, ali u isti mah poštenog i plemenitog. - ... I fantastičnog, i... u biti, nepoznatog, priznajte, Jacques! Da imam kćer, bih li je udala za njega? To bi bilo u svakom slučaju uz mnogo kolebanja i neizvjesnosti. - Hm, ja takoñer. Ipak, nagonski osjećam da je kod njega moralna vrijednost mnogo veća nego se to dade zaključiti po vanjštini. - Vjerujete li, na primjer, da je on žarki rodoljub? - Nipošto, prije bih pomislila da je u tome sasvim nehajan. - Eh, vidite, malo prije se preda mnom pokazao u pravom svjetlu. Može biti da on krije još takvih ugodnih iznenañenja. Najzad, što ste odlučili u pogledu Valderež? - Mi apsolutno nemamo ozbiljnih razloga da ne podupremo taj plan. Ima mnogo protiv, ali i mnogo za. To dijete neće biti moguće udati zbog tako jadne novčane situacije. Osim toga, danas ili sutra oni možda neće imati čak ni kruha. Takva neočekivana odluka, kao što je ženidba za markiza de Ghiliaea, traži i nameće izvjesne žrtve. Ako je Valderež romantična, ako ima uobičajene snove mlade djevojke, valja se bojati da će trpjeti kraj I lica; ali je vjerojatno da nije ni imala vremena tla sanjari, jadna mala, i daće jednostavno prihvatili tu udaju iz računa, taj život koji traži ŽrtVU, i zadovoljiti se ravnodušnom uljud-noS6u SVOga muža. U lom slučaju ona će naći zado-VOljStinu u takvoj vezi, ako ni zbog čega, a ono da vidi svoje zauvijek zbrinute, jer će se Elie pokazati kraljevski darežljiv, što je njegov običaj. Ali jedna stvar će vjerojatno biti vrlo neugodna Valderež: to je vjerska ravnodušnost gospodina de Ghiliaea. - On je uvijek pokazivao, i u svojim knjigama i u govoru, poštovanje za vjerovanje drugih, pa je sigurno da će njegova žena biti slobodna da radi prema svojim vjerskim uvjerenjima. - Ali mlada djevojka kao Valderez sigurno želi više nego to. - Napokon, ako se Elie odluči za tu ženidbu, Nociarevi će kod nas sigurno zatražiti obavijest, mi ćemo reći sve, i za i protiv. Na njima je da se odluče. - Da, to je jedino moguće rješenje. Zamišljam, na primjer, da svekrva neće ovaj puta biti ljubomorna na mladu markizu, kao što je bila na Fernan-du, koja je bila dosta lijepa, vrlo mondena, a znala se

divno oblačiti. Sve neoprostive pogreške u očima vrlo lijepe i još uvijek mlade udovice. - Ona neće imati ni najmanjeg razloga za ljubomoru, ako se Elie bude ponašao spram žene kao što je izjavio. Čak neće praviti neprilike svojoj snahi, ako je ova ne bude zasjenjivala svojom ljepotom niti joj otimala ljubav sina, kojega obožava. - Dakle, mi ćemo sutra poslati fotografiju? A sad, laku noć, draga! Strašno je kasno. Pokušajte na-pokon zaspati. On poljubi vrlo visoko čelo, na kojem su se uti-snule poneke bore, i napravi dva koraka prema vrati-ma. Zatim, naglo se okrenuvši: - Mislim, Gilberte, da se Elie vara ako želi primorati svoju ženu da prema njemu bude ravnodušna. - Toga se bojim. To me straši zbog Valderez. S druge strane, ta bi ženidba bila za njih takva nečuve-na, nevjerojatna sreća. - Ah, ja više ništa ne znam, Jacques! Vaš čudnovati bratić sasvim me je smutio, pa sam sigurna da neću ni oka stisnuti. - Pošaljite fotografiju... a ja više ne znam što želim: da li da mu se svidi ili ne.

II Gospodin de Ghiliac sporom kretnjom prihvati pismo koje mu je donio sluga na poslužavniku. Pre-pozna rukopis gospodina d'Essila, i nehajno ga otvori. On se nalazio u svom kabinetu za rad, ogromnoj dvorani, namještenoj u najčišćem stilu Louisa XV, gdje je sve ukazivalo na profinjen ukus za sjaj i otmjenu eleganciju vlasnika. U tom smislu nije se ni jedna kuća mogla mjeriti s palačom de Ghiliac, starim i raskošnim domom Elievih predaka, kojega je on znao preobraziti prema modernim zahtjevima, a da mu ništa nije oduzeo od gospodskog obilježja. Roñak njegova oca, veliki austrijski aristokrat, nedavno mu je ostavio sav svoj imetak, to će reći ne-koliko milijuna prihoda, tako da je Elie, već dosada vrlo bogat, mogao ostvariti svoje najskuplje hirove, a to se on nije nimalo ustručavao. Bio je čudna i do krajnosti zbunjujuća priroda, kako je dobro rekao gospodin d'Essil svojoj ženi. Njegovi najbolji prijatelji, koji su podlijegali zavodljivom caru njegove osobe i nadmoći njegove in-teligencije, njegove sestre, čak i majka, kojoj je iskazivao samo ljubazno i hladno poštovanje, promatrali su ga kao nerješivu zagonetku. Nalazili su u njega najiznenañujuće suprotnosti. Tako, na primjer, taj čovjek, koji je davao ton čitavoj muškoj modi i kojega je elegantna mladež opo-našala do posljednjih sitnica, taj ljubitelj raskoši, koji se okružio nečuvenim udobnostima, poduzeo je prije dvije godine opasno putovanje preko jednog, gotovo nepoznatog predjela Kine. I od svih svojih prijatelja, ljudi naučenih na tu vrstu ekspedicija, pokazao se najenergičniji, najpoduzetniji i najneumor-niji usred svih nevolja i različitih poteškoća. Čak jučer se taj mondeni sumnjičavac pokazao pred začu-ñenim očima gospodina d'Essila kao uvjereni rodoljub Žene su ga obasipale strastvenim obožavanjem, na koje je, do sada, ostajao neosjetljiv. Dao se obo-žavati s ironičnom ravnodušnošću, zabavljajući se katkada ljubomorom žena, izazvanom kakvom nje-govom kratkotrajnom vezom. Od vremena na vrijeme poduzeo bi kakav flert, koji nije nikada trajao duže od jedne sezone. Njegovi prijatelji su tada znali da je romanopisac otkrio zanimljiv tip za studiju, kojega će detaljno i neusporedivo vješto analizirati u svom budućem romanu. Taj vrlo fini i zajedljivi podrugljivac znao je u svojim djelima i izjavama razotkriti, ma i jednom riječi, sve ljudske slabosti, sve smiješnosti, tako da su se svi bojali njegovog oštrog podrugivanja. Ono je, istina, bilo izraženo u lijepoj formi, kad se obraćao ženama, ali je zbunjivalo ljude vrlo sigurne u sebe. Takva je bila ta osebujna ličnost, za koju je gospodin d'Essil s pravom rekao da je uznemiravajuća. U taj je čas gospodin de Ghiliac s pažnjom promatrao fotografiju koju je izvadio iz pisma. Ona je, kao što je rekao gospodin d'Essil, pokazivala djevojčicu od petnaestak godina, suviše mršavu, s neodreñenim crtama i divnim, ozbiljnim očima. Gusta kosa krunila je mlado čelo, na koje je, čini se, briga već utisnula svoj pečat. - Jedna fotografija ne znači ništa, osobito ako je tako loša kao ova, mrmljao je gospodin de Ghiliac. Pa ipak, fizionomija mi se sviña. Oči su lijepe, a na licu to je najglavnije. Otići ću jednoga dana u Jura, pa ćemo vidjeti. On je rastreseno pomilovao Odina, svog velikog, riñeg hrta, koji se približio i plašljivo stavio gubicu na njegova koljena. Crnčić, skupljen podno njegovih nogu, uputio je psu zavidni pogled. Gospodin de Ghiliac je doveo Benakija iz Afrike, gdje ga je kupio na sajmu robova. Ovaj je dijelio s Odinom

naklonost toga čudnog i oholog gospodara, inače dobrog, koji je, kako se činilo, postupao s djetetom kao sa smiješnom i umiljatom životinjicom, s kojom se udostojao katkada pozabaviti, a koja je davala originalnu notu bogatom dekoru njegova kabineta. Pojavi se sluga najavljujući: - Gospoña barunica de Brayles pita može li je gospodin markiz primiti. - Neka uñe - reče kratko gospodin de Ghiliac. On postavi fotografiju na stol i digne se odgurnuvši nogom Benakija kao što je radio s Odinom. Crnac se povuče u ugao sobe, dok se njegov gospodar, ne žureći, približavao posjetiteljici. To je bila mlada, plava žena, mala i vitka, odjevena s krajnjom pariškom elegancijom. Njene oči, promjenljive boje, plave ili zelene, nije se moglo razabrati, naglo zasjajiše pri pogledu na gospodina de Ghiliaca, dok mu je pružala ruku sa žurbom, koje kod njega nije bilo. - Toliko sam se bojala da već niste izašli! A tako mi je stalo do toga da vas danas vidim. Imam veliku, veliku molbu na vas, Elie! Roberta de Grandis bila je još u djetinjstvu prijateljica starije sestre gospodina de Ghiliaca i njegove prve žene. Postojala je i neka udaljena rodbinska veza izmeñu njene obitelji po majci i de Ghiliacovih. Samo dvije godine mlaña od Eliea, ona se kao dijete često s njim igrala. Kasnije su zajedno jašili i bavili se svim onim sportovima koje je volio gospodin de Ghiliac. Roberta je bila njegova najvatrenija obožavateljica, a on je bio svjestan njene strasti, ali to nikada nije pokazao. Kada je s dvadeset dvije godine oženio stariju kćerku vojvode de Mothecourta, Roberta je mislila umrijeti od očaja. Malo kasnije je popustila navaljivanju svojih roditelja prihvativši ženidbenu ponudu baruna de Braylesa, kojega nikada nije ni pokušala voljeti, a koji je umro tri godine kasnije ostavivši je gotovo bez imetka. Iduće godine Elie je izgubio ženu. Nada je ponovo bila dozvoljena. Strast je još ojačala u njenoj duši. Ona je tražila sve moguće prilike da susretne gospodina de Ghiliaca, udvostručila je diskretna la-skanja, pravila se pred njim koketna i ponizna u isti čas, i smatrala da će se to svidjeti njegovu muškom ponosu. Uzaludna muka! Elie je ostajao nepristupačan, iskazujući joj uvijek udvornost malo podrugljivu - malo prezrivu, malo drsku, kako su tvrdile naj uvredljivije - koju je uopće pokazivao svim ženama, dodajući za nju samo nijansu familijarnosti na koju ga je obavezivalo nj hovo prijateljstvo iz mladosti. v- Molbu? Kakvu, molim vas? - rekao je, pokazujući mladoj ženi naslonjač, nasuprot svome. Ona sjedne šušteći svilom haljine i zabacivši unazad stolu od krzna. Zatim obuhvati zadivljenim po-gledom čitavu veličanstvenu odaju, koju je već dobro poznavala, da bi ga zaustavila na gospodinu de Ghi-liacu, koji se smjestio u svoj naslonjač. - To je nešto, što toliko želim. Recite da nećete odbiti, Elie? Ona se malo nagnula, a njene oči su molile. Gospodin de Ghiliac se nasmije. - Treba najprije znati što je to, Roberta? - Evo o čemu se radi: gospoña de Cabrols daje idući mjesec svečanost u dobrotvorne svrhe. Jedan dio je posvećen literarnim ostvarenjima. Ja sam zamislila smjeli plan da vas zamolim za mali igrokaz -ništa drugo nego mali igrokaz, Elie! Naša bi priredba time dobila nečuveni uspjeh. - Žalim, ali to je nemoguće. - Zašto? Markizove obrve se lagano namršte. Nikad nije volio da ga pitaju za razlog odbijanja, niti da se po-novo raspravlja o njima, valjda zato što su bili rezultat kakvog iznenadnog, prolaznog hira. - To je nemoguće, ponavljam vam, rekao je hladno. Vi ćete se snaći sasvim dobro i s nečim drugim, pa će vaša svečanost imati dobar uspjeh. - Ne, to neće biti isto. Uspjeh bi bio golem da možemo staviti vaše ime na program. Onaj mali igro-kaz, koji ste napisali za vašu svečanost prošlog ljeta, bio je tako sjajan. - Pa dobro, ovlašćujem vas da ga ponovite. - Ali ja sam htjela neki, koji se još nije davao. Nešto, što biste napisali samo, specijalno za... nas. Ironični smiješak malko razvuče usne gospodina de Ghiliaca. - Ah, nešto samo za »vas«, reče on, naglasivši tu zamjenicu, dok je njegov ironični pogled prisilio Ro-bertu da malo obori oči, te oči promjenljive boje, koje su ga molile. - Znam da bi to laskalo vašoj taštini, Roberta! Vi biste mogli reći svakom i svima: »Ja sam ona, koja sam nagovorila gospodina de Ghiliaca da to napiše.« Ona podigne oči i reče dubokim glasom, u kojem su titrali strastveni prizvuci. - Da, ja bih željela da vi to napravite malko za mene, Ćlie!

Kroz nekoliko časaka, tamnoplave zjene, očaravajuće i zapovjedne zadržale su se na njoj. Činilo se da taj čovjek, koji je zacijelo bio svjestan svoje moći, uživa u poniznom obožavanju te žene, koja se tako ponizila pred njim da moli, ono što joj je uvijek bilo odbijeno. Zatim crta ironičnog prezira zategne njegove usne, dok je hladno primijetio: - Vi previše tražite, Roberta! Ponavljam vam da mi je nemoguće udovoljiti vašoj želji. Obratite se na Maillisa ili Corliera, oni će vam to vrlo dobro učiniti. Lagani grč prijeñe finim licem gospoñe de Bray-les. Ona uzdahne promrmljavši: - Izgleda da ću morati. Ali ja sam se malko nadala... Ali oprostite, Ćlie, da sam vas uznemiravala. Ona se digne, namještajući svoju stolu. Njen pogled padne u taj čas na fotografiju, postavljenu na stolu. Izgleda da ju je to malko uznemirilo, što je bez sumnje opazio gospodin de Ghiliac, jer se na njegovu licu vidjelo da ga to zabavlja. - Ja sam naprotiv očaran da sam mogao uživati u vašem društvu, rekao je učtivo. Da li ću vas večeras vidjeti u Engleskoj ambasadi? - Pa, naravno! Mogu li za vas rezervirati jedan ples? - Da, samo ja ću doći kasno, upozoravam vas na to. - To ništa ne znači, jedan ples će biti za vas, Elie! I... još bih vas nešto zamolila - jedan od vaših kra-snih cvjetova, koje imate ovdje. Oh, ja zaista ne znam kako vaši vrtlari iz Cannesa i Arnellesa uspije-vaju uzgojiti takva čuda. Gospodin de Ghiliac izvadi iz posude za cvijeće od sevreskog porcelana, postavljene na stolu, veliki blijedožuti karanfil i pruži ga gospodi de Brayles. Mlada žena živo odloži kiticu ljubica iz Parme, zataknutu za kaputić i nadomjesti ga cvijetom koji će joj omogućiti da izaziva ljubomoru dobrih prijateljica. Zatim će ga sakriti u kakvu omiljelu knjigu, gdje će ga ta Parižanka dvadesetog vijeka, nezadovoljna i lakomislena, ali sentimentalna zbog ljubavi, promatrati, a možda i poljubiti. Ali dok su njeni prsti u bijelim rukavicama pričvr-šćivali karanfil za rever kaputa, njen pogled je opet skrenuo prema fotografiji koja ju je uistinu uznemirivala. Elie je isprati do predvorja i vrati se u kabinet. On ponovo uzme fotografiju gledajući je nekoliko časaka... - Ona izgleda otmjena, pomisli. To mi dostaje. A ono što joj manjka, ja ću formirati po svojoj volji. Samo treba biti poslušna i dovoljno inteligentna. Na stolu je ostala kitica ljubica koju je zaboravila, svjesno ili ne, gospoña de Brayles. Elie je uzme i baci hrtu. - Evo, zabavljaj se, Odin! On se spusti u naslonjač promatrajući s podrugljivim smiješkom nekoliko minuta psa kako razbacuje cvijeće po sagu. Zatim pozvoni i zapovijedi slugi: - Poberite to, Celestin... I recite da zapregnu kočiju s doratima.

* * * U to isto vrijeme, najavili su kod gospoñe d'Essil markizu de Ghiliac. U salonu se pojavio gospodin d'Essil ispričavajući svoju ženu, koja je zbog jake glavobolje morala ostati u krevetu. - Nisam je vidjela jučer navečer kod gospoñe de Mothecourt, pa sam došla vidjeti je li bolesna, obja-snila je gospoña de Ghiliac. Gospodin d'Essil zahvali, sve misleći: »Što ona zapravo hoće?«, jer lijepa i hladna markiza nije imala običaj da se lako uznemiri zbog drugoga. Oni izmije-niše nekoliko beznačajnih riječi, kad gospoña de Ghiliac najednom zapita: - Recite mi, dragi moj Jacques, ne poznajete li po vlastelinskim dvorcima provincije kakvu mladu djevojku, starog roda, ozbiljnu i jednostavnu, koja bi mogla biti dobra supruga i majka? Pod staklima lornjona oči gospodina d'Essila malo zažmiriše. - Dobru ženu i majku? Hvala Bogu, ja ih poznajem više, sposobnih za tu lijepu zadaću. - Da, ali ovdje je posebni slučaj. Elie se misli ponovo ženiti, kako mi reče neki dan. No, njemu bi tre-bala sasvim drugačija žena od pokojne Fernande. Vi poznajete njegovu narav i dobro znate da se ta mlada djevojka ne bi trebala nadati da će je Elie zavoljeti. On ne želi brak iz ljubavi, nego teži za tim da ovjekovječi svoje ime i da Guillemetti nadomjesti majku. Zato mu ne bi trebala ni mondenka, ni

kakva mlada isprazna djevojka, niti pak intelektualka ili učena žena. - Da, znam, on se užasava takvih žena. - Ta mlada osoba bi trebala pristati da živi čitavu godinu u Arnellesu, da odgaja dijete i da nikada ne sputava neovisnost svoga muža. Morala biti biti dovoljno inteligentna, jer Elie neće nikada oženiti jednu glupaču. - Razumijem... srednja inteligencija... lijepa? - Dok je gospodin d'Essil postavljao to pitanje, fina ironija zasvijetlila je u njegovim blijedim očima, koje su brzim pogledom obuhvatile lijepu markizu de Ghiliac, po vanjštini još tako mladu, premda je već više puta bila baka. Laki grč stegne njene fine usne. - Ne, pogotovo ne lijepu! - rekla je živahno. -Ona bi možda u tom slučaju bila koketna, što Elie ne bi trpio. Ali ne bi trebalo ni da je grdoba. Malo žalbe se osjećalo u tonu. Zlobni izražaj pojavi se u pogledu gospodina d'Essila. - Očigledno! Kontrast bi bio suviše velik, reče on smijući se. Ja vidim što vam treba, Herminie, ...ne, hoću reći što treba Elieu. Ali vam moram reći da mi je on sam o tom govorio, i to jučer, i da sam mu ja preporučio jednu djevojku, koja bi mu mogla odgovarati. - Zaista, koga? - rekla je živo. Gospodin d'Essil joj ponovi ono o Valderez de Noclare što je rekao i Elieu. Gospoda de Ghiliac ga je slušala sa suzdržanom pažnjom. Kad je završio ona ga upita: - Imate li možda kakvu njenu sliku? - Jutros sam je poslao Elieu. Uostalom, ona je stara tri godine. - Nije važno, ipak se može malko prosuditi. - Uostalom, zamolite sina neka vam je pokaže, draga Herminie! Sjena zastre načas pogled gospode de Ghiliac. - Elie se užasava kad se netko miješa u njegove poslove, reče ona kratko. On me nije zadužio da mu tražim ženu, i ja ću vam biti zahvalna, ako mu ne budete govorili o mom uplitanju. Ali ja bih ga tako rado vidjela oženjenog zbog Guillemette..., a osim toga bojim se da opet ne sklopi onakvu vrst braka kao prvi put. Ima tako vještih koketa. Na primjer, Roberte de Brayles. Medu nama, ona se stvarno suviše bruka trčeći za njim, kako mi je jučer rekla gospoña de Mothecourt. Gospodin d'Essil se nasmiješi. - Umirite se, Herminie, vaš sin nije čovjek koji bi podlegao jednoj koketi. Treba mu odati priznanje da je stvarno toliko vješt da izbjegne i najlukavijim ženskim manevrima. - Ta jadna Roberta gubi vrijeme i što je još ozbiljnije, svoje dostojanstvo. Srećom ima posla s džentlmenom, premda sama pravi budalu od sebe. Doista ni ja ne bih nikada želio Elieu sličnu ženu. Gospoda de Ghiliac se nasmiješi ustajući. - Jadna budala! Ništa drugo nego to. Ostavimo po strani njenu strast za Eliea, njen čarobni san je bio da postane markiza de Ghiliac, osobito sad, kad je tako osiromašila... Recite, Jacques, a vaša mala sirotica odozdo, zar se i ona neće tako zanositi, ako postane Elieva žena. - Ah, jadno dijete! Ona nema ničeg mondenog, ona se, vjerojatno, ne zna ni obući. - To ništa ne znači. Ona ionako mora živjeti na selu. Oči gospodina d'Essila zakrijesiše od zlobe dok je replicirao s blagom, jedva primjetnom ironijom. - Ah, očigledno, to nema nikakve važnosti!... nikakve, nikakve! I dok je pratio gospodu de Ghiliac do vrata, još uvijek je ponavljao: - Nikakve, uistinu, nikakve!

III Snijeg je pokrivao veliko dvorište Hauts-Sapinsa s njegovim neravnim, kamenim pločama, a na krovu starog dvorca skrivao je pod svojim neokaljano bijelim ukrasom istrošene stare ploče kao i oštećene kamene kipove, koji su ukrašavali najviše prozore. Bijele bijahu takoñer duboke doline i livade gdje se smjestilo selo Saint-Savinien, bijelili se i jelici ste-penasto obraslih strmih padina, bijeli su takoñer bili i, sada sasvim pusti, pašnjaci. Preko dvorišta je išla tamo-amo Valderez de Noc-lare, dok je snijeg blago škripao pod njenim malim nanulama. Ona je prenosila od praonice, stare dotrajale zgrade, pa do kuhinje rublje od posljednjeg pranja. Jako izblijedjela plava pregača obavijala je njen stas, koji je ipak zadržao eleganciju i ispod

stare, loše sašivene haljine. Valderez je bila'srednje visine i divno grañena. Kapuljača, kojom joj je bila pokrivena glava, sprečavala je da se vidi lice; ali se moglo lako zaključiti da je i u tom kućanskom poslu, zadržala neusporedivu prirodnu dražest. Ona se najednom zaustavi usred dvorišta opazivši malu djevojčicu, koja se pojavila na stubištu. - Što želiš, Cecile? - upita je. - Bertrand kaže da je vrijeme za jelo, Valderez, izusti djevojčica lagano zamuckujući. A tata se ljuti jer ne može naći ključ od tavana gdje se nalaze stare knjige. Valderez žustro stavi ruku u džep haljine. - Istina je, zaboravila sam ga objesiti na njegovo mjesto. Doñi po njega, Cecile! Dijete side i približi se sitnim, brzim koracima. Uzme ključ, koji joj je pružila sestra, ali ostade ne-pomična podižući prema Valderez svoje, malko uznemireno lišće. - No, što je, šta čekaš? - upita je malo je dražeći mlada djevojka. . - Ali... Bertrand bi htio jesti! S ustiju Valderez ote se svjež, savršeno mladenački smijeh. - I gospoñica Cecile, zar ne? Hajde, uñi brzo, ja ću biti gotova s poslom za pet minuta. Osobito pripazi da ne izgubiš ključ! Ona se nagne da popravi malu pelerinu, koja je kliznula s ramena djevojčice. Zbog tog pokreta je pala njena kapuljača, slabo pričvršćena. Izmeñu blijedosivih oblaka, rasutih po nebu, prodre u taj čas zraka sunca; ona pobjednički osvijetli to lice čistih crta, ten savršene bjeline, svilenu kovrčavu kosu, divnog zlatnosmeñeg sjaja. - Valderez, jedan gospodin - promrmlja Cecile. Njen mali prstić bio je pružen prema željeznoj ogradi. Valderez živo okrene glavu prema toj strani i ugleda iza rešetaka mladog čovjeka, visokog stasa, koji joj je bio potpuno nepoznat. U isti čas, stranac, odvrativši svoj pogled, prikovan za gospoñicu Noclare, potegne zvono sigurnom rukom. Mlada djevojka je već učinila pokret da krene prema kući da bi odložila rublje. Ali ne, ona nije mogla ostaviti stranca da čeka vani na snijegu. Pošla je prema vratima sa svojim teretom, namjestivši kako--tako kapuljaču. Mladi čovjek pozdravi upitavši: - Je li ovdje u Hauts-Sapinsu gospodin de Noclare, gospoñice? Valderez odgovori potvrdno okrećući ključ u bravi i otvarajući jedno krilo vratiju. - Da li me može primiti? Ja dolazim s preporukom grofa d'Essila... Ozbiljno i malko uznemireno Valderezino lice se u času osvijetli. - Bez sumnje. Gospodin d'Essil je odličan prijatelj naše obitelji. Izvolite ući, gospodine! On ju je slijedio preko dvorišta. Njegove prodorne plave oči obuhvatile su je promatračkim pogledom, kao da su željele zabilježiti svaki njen i najmanji pokret. - Cerile - pozove Valderez. Ali djevojčica, uznemirena, prosto je nestala. Valderez se okrene prema strancu: - Hoćete li se popeti, gospodine? - reče mu ona, pokazujući staro, klimavo stubište, pokriveno snije-gom. Idem ostaviti rublje, pa ću vam se začas pridružiti. Ona se udalji, dok je mladi čovjek, penjući se stu-. bama, ušao u široko predvorje sivih kamenih zidova, gdje je kao sav ukras bilo nekoliko starih lovačkih trofeja, tri-četiri klupe i škrinje od istrošene hrastovine. - Uistinu, tu se osjeća bijeda - mrmljao je, ba-civši pogled oko sebe, dok je žustro skidao svoju bogatu bundu, i odložio je na jednu škrinju. Valderez se gotovo odmah pojavi, bez pregače i kapuljače. Uvede stranca u veliki, goli salon gdje je bilo tragova bolje prošlosti, nešto starog, dosta lijepog pokućstva i jedan portret, koji je prikazivao ne-kog plemića iz XVI. stoljeća s odlikovanjem Zlatnog runa. - Koga mogu najaviti mome ocu, gospodine? Uputivši to pitanje, Valderez podiže oči prema strancu. I te smeñe, baršunaste oči, velike i duboke, bile su najljepše od svih koje je ikada vidio. Imale su ganutljiv izraz blagosti i ponosa, a iz njih je svijetlila bez i najmanje sjene čista i ozbiljna Valderezina duša. - Markiz de Ghiliac, gospoñice! - Odgovori on naklonivši se. Ona se lagano trgla od iznenañenja, čak je malko i pocrvenila. U njenom pogledu Elie je mogao opa-ziti izraz snažnog čuñenja, skoro nevjerovanja. Mlada provincijalka, koja očigledno nije poznavala svijet, usprkos svemu, čula je govoriti o tom slavnom čovjeku i pitala se sa zaprepaštenjem, što jedan

takav čovjek može tražiti u Hauts-Sapinsu. Ona se, udalji gipkim, vrlo dražesnim korakom. Gospodin de Ghiliac se približi prozoru koji je gledao na vrt, sada pretvoren u pustu, snježnu ravnicu. Oči markiza kao da su neko vrijeme pratile igru sunca na bijelom ukrasu borova. - Baš je smiješan moj bratić d'Essil sa svojom fotografijom, starom tri godine! - mislio je uz laki po-drugljivi smiješak. - Za nekoga tko neće ljepotu, baš sam pogodio. Divno, uistinu. I koliko bi naših mladih mondenki moglo zavidjeti prirodnom držanju i aristokratskoj eleganciji te male provincijalke, izgubljene u snijegu i borovima, loše obučene i zaokupljene teškim kućnim poslovima. Uza sve to, neusporediva moralna svježina, zaista, jer te oči ne varaju... Mogla bi se učiniti interesantna studija karaktera. On se okrene začuvši otvaranje vrata. Uñe čovjek lijepa stasa, mršav i otmjen, sijedih kosa. I on je ta-koñer imao zapanjeno lice, ali vidno oduševljeno. - Zaista, gospodine! Kakva ljubaznost! Pa po tom vremenu! U svom uzbuñenju on je malo gutao riječi. Gospodin de Ghiliac, tobože ne opazivši to, objasnio je motiv svoje posjete u nekoliko učtivih rečenica i predao je domaćinu pismo gospodina d'Essila. Dok je gospodin de Noclare čitao, Elie ga je potajno promatrao. Živo lice mekanih crta upućivalo je na prirodu čovjeka nepopravljivo rastrošnog, slabe i u isti mah svojeglave volje, koji je doveo svoje do propasti, a nikada nije imao snage da to pokuša popraviti. - Zbilja, kako je sretnu ideju imao moj prijatelj d'Essil da se je sjetio naših starih kronika,- uskliknuo je gospodin- de Noclare čim je završio čitanje pisma. - To nam je omogućilo laskavu i neočekivanu sreću da ste nas posjetili, vi, gospodine! Nažalost, ja više nisam Parižanin, ali ipak znam kakav položaj zauzimate. Sjedite, molim vas! Ja sam očajan što vas moram ovako primiti. Ovaj salon je vrlo hladan. Stvarno, gospodin de Ghiliac je jako žalio što je skinuo bundu. - Kad bih se usudio... - nastavio je gospodin de Noclare oklijevajući. - Mi boravimo u obiteljskoj sobi »razgovornici«, kako je nazivaju djeca. Beskrajno bi me veselilo da vas predstavim svojoj ženi i da vam ponudim čaj. Za to vrijeme će moja starija kći potražiti kronike; ona se jedina razumije u te stare stvari, kojima se ja više uopće na bavim, moram vam priznati. - Ništa mi neće biti ugodnije nego da postupate sa mnom bez ceremonija, gospodine, i ja ću biti neo-bično sretan da mogu pozdraviti gospoñu de Noclare. - Dakle, dozvolite mi da je na to pripremim. On se udalji i gotovo odmah vrati pozivajući svog gosta neka ga slijedi. Oni proñoše predvorje i uñoše u jednu salu, obloženu izblijedjelim tapetama, ukrašenu starim pokućstvom od orahovine, pažljivo održavanim. Grane bozikovine i imele spuštale su se iz rustikalnih košara, obješenih na zidu. Nekoliko ka-narinaca je pjevalo u krletki kraj prozora. U velikom kaminu od sivog kamena plamtjela je jaka vatra od drva, šireći blagu toplinu po širokoj sobi. Kraj kamina, ispružena u naslonjaču, sjedila je žena četrdesetih godina. Ona okrene strancu svoje prozirno lice sa sumornim i otežalim pogledom, pruži mu ruku, promrmljavši umornim glasom uljudni pozdrav. Gospodin de Noclare, vrlo uslužan, približi svom gostu najbolji naslonjač, zatim ode potražiti kćerku, i vrati se brzo kao čovjek, koji ne želi izgubiti ni minute od tako dragocjene posjete. On stade razgovarati o Parizu, o njegovim svečanostima i razonodama. U njegovim očima, sličnim po boji Valderezinim, ali tako različitim u izrazu, gospodin de Ghiliac mogao je pročitati teško željen je čovjeka pedesetih godina za izgubljenim nekadašnjim lakim životom. Djevojčica od četrnaest godina, malo blijeda i slabasna, ali živahnog lica, ubrzo se pojavi noseći na ta-njuru kriške kruha namazane maslacem. Iza nje uñe Valderez s posluzavnikom na kojem su bile šalice i čajnik. - Moja starija kćer, koju ste malo prije vidjeli, gospodine - reče de Noclare. - Ovo je Marta - mlaña kći. Valderez poče služiti čaj. Elie, sve u živom, spretno vodenom razgovoru, koji mu je bio uobičajen, nije gubio iz vida ni jedan njen pokret. Nitko nije posjedovao više od njega tu sposobnost, dragocjenu za jednog pisca, da uhvati kod drugoga i najmanje nijanse, a da pritom izgleda potpuno zaokupljen razgovorom. Valderez priñe nudeći mu šalicu čaja. On ga primi zahvalivši, postavi ga pred sebe na stol, koji je približio gospodin de Noclare, zatim, podižući oči prema mladoj djevojci, reče uz smiješak: - Ne smijem zaboraviti, gospoñice, mali poklon moje roñake d'Essil za vas. On joj preda vrlo mali paket, vezan koketnom vrpcom, koji Valderez primi zahvaljujući s plašljivom

umiljatošću. Ona ode potražiti kronike i uskoro se vrati sa svit-kom požutjelih pergamena. Gospodin de Ghiliac, is-pričavši se vrlo uljudno što ju je na taj način smetao, stane pregledavati stare papire, ne prekidajući razgovor sa svojim domaćinom. S vremena na vrijeme on je prekidao taj razgovor da bi zapitao za objašnjenje Valderez, za koju je otac rekao da se razumije u stare kronike ovoga kraja. Ona je odgovarala jasno i jednostavno, iako je u dnu duše osjećala jaku zbunjenost pred blistavim strancem, čiji oholi pogled kao da je htio prodrijeti u naj-veće dubine duše. - Žalim što ne mogu podrobnije istražiti spise. Siguran sam da bih u njima otkrio vrlo zanimljive stvari - rekao je gospodin de Ghiliac, brižljivo svijajući pergamene. - Ma, uzmite ih sa sobom, gospodine! I ne ustručavajte se da ih zadržite koliko god želite! - uzviknuo je brzo gospodin de Noclare koji je, izgleda, doslovce bio pred njim u zanosu. - Ali ja ću možda lišiti gospoñicu?... - reče Elie, okrećući se prema Valderez. Ona niječno zatrese glavom. - Nemam više vremena da se bavim tim istraživanjem. Odnesite bez bojazni te papire, gospodine! On se nakloni uz zahvaljivanje, pa bacivši pogled na sat, izjavi da je vrijeme za odlazak, ako neće da zakasni na vlak. On se oprosti od gospode de Noclare i Valderez, pa izañe iz sobe s gospodinom de Noclareom. - Što je to, što je to? Valderez, zar ne možeš pripaziti na tu djecu? - vikne srdito gospodin de Noclare. Cecile i jedan dječak njenih godina zabavljali su se u predvorju pred sandukom, na koji je gospodin de Ghiliac stavio svoju bundu, tako da su gnjurili lica u divno krzno, kojim je bunda bila ukrašena. - Ali to uopće nije ništa, gospodine! - rekao je Ćlie smijući se. Valderez je već bila tu. Malo crvena od zbunjenosti, ona uzme djecu za ruke i odvede ih prema susjed-noj prostoriji. Do ušiju Ćliea dopriješe riječi, izgovorene tonom blage strogosti i skladnim glasom mlade djevojke: - Kako je to ružno da ste dirali bundu ovoga gospodina! Na što jedan dječji glasić odgovori: - Oh, Valderez, kad je ona tako topla i tako divno miriše! - Vi imate mnogo djece, zar ne, gospodine! - rekao je Elie, obukavši bundu uz pomoć svoga vrlo us-lužnog domaćina, uputivši se prema vratima predvorja. Gospodin de Noclare je duboko uzdahnuo: - Sedmero! A moja žena je tako slaba zdravlja. Bez moje starije kćerke ne znam što bismo započeli. Ona je tako odana svojoj braći i setrarha. Ali će se jednoga dana udati... premda, djevojka bez miraza, nažalost!... Jer, nažalost, ljepota nije uvijek dostatna. - Ne, ne uvijek... Ali, ne dajte se smetati, gospodine! Neću dopustiti da me dalje pratite. Vrativši se u »razgovornicu«, gospodin de Noclare uzvikne sa zanosom: - Kakav divan čovjek! Kakav ukus! Kakva elegancija. Sve što sam o njemu čuo govoriti daleko je ispod istine. To je čovjek koji može svakome zavrtjeti glavom, što kažete na to, Germaine? - To je točno, odgovori gospoña de Noclare, koju je taj posjet, izgleda, lagano probudio iz njene bolećive ukočenosti. Kakvo iznenañenje nam je priredio gospodin d'Essil. Gospodin de Ghiliac je vrlo ljubazan... pa ipak pomalo ohol. - Ima i zašto. Ah, evo čovjeka, kojemu se sve smiješi u životu, mrmljao je gospodin de Noclare s uzdahom zavisti. On je počeo hodati uzduž i poprijeko, namrštenih obrva, udišući nježni parfem, koji je još lebdio u to- plom zraku sobe. Valderez je ušla da raspremi stol, na kojem je serviran čaj. Njen otac se najednom zaustavi pred njom. - Ti si mogla, zbilja, promijeniti haljinu! - rekao je suhim tonom. - Što misliš je li umjesno da se po-javljuješ u tim prnjama? Kakvo mišljenje mora imati o tebi gospodin de Ghiliac, navikao na krajnju eleganciju? - Ali, oče, pa dobro znate da nisam imala vremena! Ta haljina je stara, to je istina, ali je čista. I šta nam, uostalom, može značiti mišljenje tog stranca? On je dobro vidio da smo siromašni, što nije nečasno ako znamo sačuvati svoje dostojanstvo. - No, da, on je vidio! ...Biti prisiljen primiti jednog takvog čovjeka, kao što je on, u ovoj bijednoj kući, i s ovim na leñima! - rekne, pokazujući svoj stari, istrošeni kaput. - Njegove sluge bi me bacili kroz vrata, da se ovakav pojavim kod njega.

On podigne ramena i ponovo poče šetati preko sobe. Kad je Valderez izašla, on se približi ženi. - Ona je neobična, ta naša mala, i tako bez koke-terije! A ipak, s takvom ljepotom kao njena... - Da, ona je vrlo lijepa, i postaje sve ljepša svaki dan. Ona se prekine, oklijevajući časak, a zatim promrmlja: - Jeste li opazili, Louis, kako ju je gospodin de Ghiliac mnogo promatrao? Gospodin de Noclare slegne ramenima. - Oh, da, on ju je gledao, jer ona to i zavreñuje. Ali pretpostavljam da si ne umišljate da se zaljubio u našu kćer. Prvo, čini se da nema vatreno srce, drugo, našoj jadnoj Valderez manjka toliko stvari da bi se mogla dopasti čovjeku kakav je on, mondenom, profinjenom, aristokrati od glave do pete, i tako neobično inteligentnom. Zatim, on pripada u našu najvišu aristokraciju i fantastično je bogat... a mi smo samo siromašni, mali plemići, toliko propali da bismo, u najboljem slučaju, mogli izazvati samo njegovo prezrivo sažaljenje, dovrši gospodin de Noclare u gorkom tonu.

IV To je bio dan velikog glačanja u Hauts-Sapinsu. U ogromnoj nadsvoñenoj kuhinji Valderez je marljivo glačala, dok su se Cćcile i Bertrand, dva plava blizanca od sedam godina, igrala u jednom kutu prostorije kraj stare Chretienne, jedine služavke de Noclareovih, koja je čistila povrće za večeru. Duboka bora zacrtala se u lijepo Valderezino čelo. Sve radeći, ona je u mislima sračunavala izdatke od posljednjeg mjeseca. Usprkos stalnoj štednji izdaci su premašili skromnu svotu s kojom je raspolagala mlada djevojka. Istina, gospodin de Noclare je tražio za sebe bolju hranu, vina, cigarete... A danas se je jadna Valderez osjećala potpuno očajna od saznanja da ima dugova. To je bilo malo, ali sve do sada, uz cijenu napora, osobnih odricanja i svakakvih čuda, uspijevala je nekako održati u ravnoteži mršavi budžet. Osim toga, nakon posjeta gospodina de Ghiliaca, njen otac je postao sumorniji i zajedljiviji. Pogled na tog privilegiranog čovjeka, pretrpanog svim darovima sreće, koji je mogao okusiti sve one užitke kojih je bio željan gospodin de Noclare, kao da je probudio svu ogorčenost ove slabe duše. Još više, od nekog vremena kao da ga je pritiskala još veća briga, i Valderez se sa zebnjom pitala da li se njihova žalosna novčana situacija još pogoršala. - Poštar je prošao! Ima jedno pismo za tebe od Alice d'Aubrilliers, reče Marta ulazeći u kuhinju. I tata ima pismo iz Pariza u svijetlosivom sjajnom omotu. Gore je sasvim mala markizova kruna. To je vjerojatno od gospodina de Ghiliaca, zar ne misliš i ti tako, Valderez? - Ne znam ništa, mala znatiželjnice. Kratki posjet gospodina de Ghiliaca sve je snažno impresionirao, samo Valderez, već sutradan, nije na to ni mislila, jer, uistinu, imala je toliko briga i toliko toga je morala obaviti. Ona uze od Marte pismo, koje joj je pisala prijateljica, čiji su roditelji, nekad susjedi Hauts-Sapinsa, živjeli od prije nekoliko mjeseci u Besanconu. - Ah, Alice se udaje! reče ona, nakon što je pročitala prve redove. - Za koga, Valderez? - Za advokata iz Dijona, gospodina Valleta, mladog, vrlo ozbiljnog čovjeka iz odlične obitelji, dobrog kršćanina, kako mi piše. - Ali on nije plemić! Vladerez lagano slegne ramenima. - Kakvog to ima značenja, kad je pun moralnih vrlina. Alice izgleda tako sretna! - Dakle, i ti se ne bi puno obazirala na to da se udaš za neplemića. - Ne, samo ako bi imao isti odgoj kao ja i sličnu narav. Treba potražiti najprije ono glavno, mala moja Marta, a ne se zanositi nevažnim drugorazrednim obzirima... Ali je sigurno da djevojke, siromašne kao mi, ne trebaju razbijati glavu ovakvim mogućnostima, doda ona uz zamišljeni smiješak. - Ban, zašto ne? - reče Marta, napravivši piruetu. Upravo se našla pred Chretienne, koja je čistila povrće automatskim pokretima. - Reci, Chretienne, da ćemo se mi dobro udati. Stara žena prestane raditi, podigne prema Marti strogo i mrgodno lice, izbrazdano borama. - Treba razmisliti... A zatim, bolje da ostaneš ovdje, nego da staviš lanac oko vrata. I za Valderez je bolje da ostane u Hauts-Sapinsu, premda joj ni ovdje uvijek ne cvatu ruže. Brak, to je bijeda... Da, kćeri moja, to tebi kažem, reče ona ozbiljnim tonom, pružajući ruku prema Vladerez.

- Često, da... No, napokon, Chretienne, svaki treba slijediti svoj put na ovome svijetu! - odgovori Valderez, polako spustivši glavu. - Sigurno! Ti govoriš nemoguće stvari, Chretienne! - uskliknu živo Marta. - Mi ćemo se udati, mi ćemo biti vrlo sretne, a ti ćeš propasti zbog tvojih loših proricanja. Zar ti ne misliš da je naša Valderez dosta lijepa da se uda i za jednog princa? Chretienne stavi nož na koljena, prekriži ruke i podigne prema Vladerez svoje, od godina zamućene oči. - Kćeri moja, kad bi te neki čovjek oženio samo radi tvoje ljepote ja bih te žalila. Jer, ljepota prolazi, a potom slijedi napuštenost. Ti zaslužuješ bolje od toga, Valderez, jer je tvoja duša još ljepša od tvog lica. Te riječi zvučale su neobično iz usta stare služavke, obično mučaljive i spremne da svojim mladim gospodaricama prije uputi sumorne primjedbe negoli komplimente. Valderez i marta su je gledale s iznenañenjem. Ona pruži ruku prema starijoj: - Hajde kćeri, molit ću se za tebe - izjavi ona svečano. Uzevši nož dade se ponovo na čišćenje povrća. Marta se udalji, a Valderez, nakon što je brzo preletjela pismo svoje prijateljice, primi se ponovo posla. Jedva je prešla glačalom nekoliko puta, kad se otvore vrata. Uñe gospodin de Noclare, vrlo crven, vrlo uzbuñen. - Doñi brzo, Valderez, moram ti nešto reći - izusti prigušenim glasom. - Sto se dogodilo? - usklikne ona, već uznemirena. On je bez odgovora odvuče do »razgovornice«. Ona uzvikne od uznemirenosti vidjevši majku napola onesviještenu u naslonjaču. - Oh, to nije zbilja ništa!... To je od radosti... -reče gospodin de Noclare, vidjevši Valderez kako je požurila prema njoj. - Tako neočekivani, tako nevjerojatni dogañaj, tako... tako... - Što je, dakle? - upita Valderez mehanički, podmećući majci pod nos bočicu mirišljive soli. - Ženidbena ponuda za tebe! Pogodi od koga? - Ženidbena ponuda! - reče ona sa zaprepaštenjem. - Ja ne vidim tko bi... mi ne poznajemo nikoga- - Ah! Ti ne poznaš markiza de Ghiliaca? - reče gospodin de Noclare glasom koji je zvonio kao po-bjednička truba. - Markiz de Ghiliac! Bočica padne iz njenih ruku i razbije se na parketu. Mlada djevojka, uspravivši se, pogleda oca s izra-zom nevjerovanja. - Hoćete reći, oče, da... je to on? - Da, to je on!... On mi je pisao i zamolio tvoju ruku, Valderez, moja ljubljena kćeri! On joj stisne ruke, drhtave od uzbzñenja. Valderez, koja je u licu jako pocrvenjela, promrmlja: - Ali, oče... ne razumijem... - Kako! Ti ne razumiješ. Zar nisam bio dosta jasan? Treba li da još jednom ponovim da markiz de Ghiliac traži ruku Valderez de Noclare. Gospoda de Noclare u taj čas otvori oči. Ona ispruži ruke prema kćerci mucajući: - Moje dijete, tako sam sretna! Takva udaja. Nevjerojatni san! Valderez, postavši najednom vrlo blijeda, nasloni drhtavu ruku na naslon stolca. Na njenom lijepom licu nije bilo ni traga od takve snažne radosti kakvu su pokazivala lica njenih roditelja. To je bilo više od straha koji se miješao za zaprepaštenjem. - Kako gospodin de Ghiliac želi oženiti osobu koju je vidio jedan sat ili nešto više? - rekla je glasom, koji je lagano podrhtavao. - On me ne pozna... Gospodin de Noclare se nasmije. - Zar si tako neiskusna, jadna moja Valderez! Pa polovica brakova se sklapa na taj način. Osim toga, gospodin de Ghiliac je od onih koji procjenjuju ljude jednim pogledom... A zatim, mala naivčino, zar ti ne znaš da si dovoljno lijepa da izazoveš famozni »udar groma«. Ipak, tvoje iznenañenje je razumljivo, jer, usprkos tome, bilo je nemoguće čak i sanjati nešto slično. Čovjek tako slavan kao on, toliko uvažavan, i ludo bogat! Osim toga on je i jedini nasljednik svog starog ujaka, vojvode de Versangesa, od koga će naslijediti titulu... Valderez ga prekine jednim pokretom. - Ti svi razlozi mi se čine drugorazredni, oče! Za mene je brak nešto drugo. - Da, da, mi znamo da si ti ozbiljna, nezainteresirana. Pa dobro! Pročitaj pismo gospodina de Ghilia-

ca, pa ćeš vidjeti razloge kojima on potkrepljuje svoju bračnu ponudu. Vladerez uze pismo blijedosive boje, koje je odisalo lakim, nježnim mirisom, kakav se zadržao još i drugi dan u sobi nakon posjeta gospodina de Ghilia-ca. Ona brzo preleti pismo, u kojem on moli njenu ruku, elegantnim i hladnim izrazima, izjavljujući da se nada naći u gospoñici de Noclare, tako savršeno odanoj kćerki i sestri, ozbiljnu ženu kakvu on traži, i majku spremnu da zavoli njegovu malu kćerku iz prvog braka. »Vaša gospoñica kćerka se ne treba bojati da će morati znatno mijenjati svoje običaje postavši mar-kiza de Ghiliac - nastavljao je. - Ja nemam namjeru prisiljavati je na mondeni život, tako vrijedan žaljenja u svakom pogledu. Ona bi živjela s mojom kćerkom u dvorcu d'Arnelles, gotovo kao u Hauts-Sapin-su. Prije svega ja tražim mladu osobu, razumnu i dobru, a takva mi se učinila gospoñica de Noclare.« Ono što je izbjeglo u tom pismu ocu i majci, ludima od ponosa i sreće, jasno se zacrtalo u dušu mlade djevojke: ona je zapazila pod učtivim rečenicama svjetskog čovjeka apsolutnu hladnoću - vjerojatno isto tako duboku kao što je bila i njena ravnodušnost prema Ćlie de Ghiliacu. Pretpostavivši da je on osjetio »udar groma«, ni malo ga nije znao pokazati, usprkos svoj svojoj literarnoj vještini. Iz te laskave prosidbe moglo se jasno izlučiti ovo: markiz de Ghiliac traži majku za svoju kćer, on misli da ju je našao u toj siromašnoj djevojci, naučenoj na teški život i brigu o djeci. Od gospodina d'Essila dobio je potrebne obavijesti, i misleći samo na ženidbu iz računa, nije se zadržao na nepotrebnim frazama s obzirom na skromnu malu provincijalku, kojoj je učinio čast ponudivši joj svoje ime, jedno od najslavnijih u grbovima Francuske. Valderez je odmah to sve shvatila, malo zbrkano, jer je bila neiskusna, a nikad nije imala ni pojma, ni vremena da razmišlja o udaji, na koju je gledala kao na nešto nedokučivo. Ona šutke pruži ocu elegantno pismo, čiji joj je miris bio neugodan. - No, što kažeš? Zar nije ozbiljan? On ne želi mondenku, vidiš... što te ne mora spriječiti da ga jed-nom, kad budeš udata za njega, navedeš da radi ono što se tebi sviña. Kad već imaš takav položaj, trebalo bi ga i iskoristiti! - No, zbilja, oče, vi me onda slabo poznajete! Sigurnost mirnog života i dužnosti prema djetetu bez majke me privlače, u protivnom, kad... Kad to ne bi bio »on«. - Kako, kad to ne bi bio on? - uzvikne gospodin de Noclare, dok se je njegova žena malo pridigla da bi pogledala Valderez s izrazom zapanjenosti. - Da, jer mi se on ne sviña, i ne vjerujem da bih mogla osjetiti simpatiju za njega. - On ti se ne sviña! - zamuca gospoña de Noclare. On, koga zovu najljepšim plemićem Francuske. Gospodin de Noclare, jedan čas preneražen, zajedljivo se nasmije. - Uistinu, Valderez, da li je kod tebe sve u redu ovdje? - reče on kucnuvši se po čelu. - Nudi ti se pro-sac takve vrste. O takvoj prosidbi se uopće ne raspravlja. Prihvaća ju se kao nečuvenu sreću, o kojoj se nije moglo ni sanjati. Ah, ne sviña ti se taj čovjek, koji bi mogao birati meñu najotmjenijima i najboga-tijima. Ludice, koliko bi žena, i to onih koje nose najveća imena Evrope i čak pripadaju u vladajuće obitelji, klicalo od sreće da im je upućena takva pro-sidba. Ti ga, znači, nisi dobro vidjela, ili si bila slijepa, kad možeš izreći tu ludost: On mi se ne sviña. Kao i svi slabići, gospodin de Noclare bio je nasilan prema onima za koje je predstavljao autoritet. Valderez je vidjela da se pomalja oluja. Ipak je hrabro nastavila: - Ja sam samo htjela reći, oče, da me je već sam pogled na njega uvjerio da ništa meñu nama nije za-jedničko: ni ukus, ni običaji, ni odgoj. On je, kao što ste i sami rekli, krajnje monden: može se odmah pogoditi već po njegovu držanju, da je profinjen u svemu, možda do pretjeranosti. I ta podrugljiva crta oko usana, koju ste bez sumnje, i vi, primijetili. - Ma, hajde, vidim da moja pobožna kćerka znade dobro opažati i suditi svoje bližnje, - prekine je gospodin de Noclare sa sarkastičnom srdžbom. -Ali to su sve skupa djetinjarije. Govorimo ozbiljno, Valderez! - Ja sam apsolutno ozbiljna, oče! Stvar je i odviše ozbiljna da bih mogla biti drugačija. Ja vam sasvim iskreno priznajem da mi gospodin de Ghiliac ulijeva neku vrstu straha, i da se ne osjećam sposobnom, u tom slučaju, postati njegovom ženom. Ona je ove posljednje riječi izustila dršćućim glasom, jer je već unaprijed znala kakvu će srdžbu iza-zvati. Ali isto tako je znala da ih mora pošteno reći. - Valderez! - uzdisala je gospoña de Noclare. . Lice gospodina de Noclarea je pocrvenilo. On

kruto zgrabi rame svoje kćeri, tako da je posrnula. - Slušaj - rekao je piskutavim glasom - ja ću ti reći posljedice takvog odbijanja. Nešto novaca, koji nam je preostao, uložio sam u financijske poslove koji su obećavali ozbiljnu dobit. Posljednje dane sa-znao sam da se posao nalazi u opasnosti. Ako izvučem četvrtinu, dobro sam prošao. Dakle, to će biti bijeda, razumiješ li, Valderez? crna bijeda. Hauts-Sa-pins će biti prodan za koru hljeba, a mi ćemo morati prositi po putu. Valderez, utučena tim otkrićem, ostade bez riječi. On proslijedi: - Ako se ti udaš za gospodina de Ghiliaca, naravno da će se sve izmijeniti. On neće ostaviti u nevolji roditelje svoje žene, a pobrinut će se i za odgoj djece. - Ne, ne, samo to ne! Ja ću raditi, radit ću bilo što - ...ali ne tražite to od mene - rekla je prigušenim glasom. - Baš sam znatiželjan kako bi ti uspjela hraniti braću i sestre, majku i mene - doda ironično gospodin de Noclare. - Ne brbljaj takve gluposti, molim te! Valderez obori glavu. Bila je istina da je ona mogla malo, zapravo ništa, i da uz najbolju volju ne bi uspjela zatrpati niti petinu ponora, iskopanog očevom nesmotrenošću. - Ta je udaja za nas upravo nevjerojatna daska spasa. Ona će nam pružiti sigurnost, a tebi osigurati sjajnu budućnost, stvorivši od tebe jednu od najvećih dama Francuske. - Oh! Ja! - mrmljala je Valderez slomljenim glasom. Opazila je zaklinjajući i ganutljivi pogled svoje majke. Ni ovdje čak nije nalazila podrške. Gospoña de Noclare bila je slaba duša, uz to i fizički iscrpljena. Nikada nije imala vlastite volje, jer je znala samo za muževljevu, nikada nije znala uputiti i voditi svoju djecu, i zato je njena starija kćerka, moralno tako bogato nadarena, preuzela odgovornost u odgoju braće i sestara. Valderez je imala za svoju majku neku vrstu naklonosti, nesvjesno zaštitničke, stvorene od ljubavi i poštovanja, koja se dovijala na sve načine da je poštedi i najmanje brige. Stoga je odmah i shvatila značenje tog pogleda. - Dakle, i vi to želite? - tiho je šapnula, stegnuta srca, naginjući se prema gospoñi de Noclare. - Da li želim? Oh, to će biti spas za sve nas, dijete moje! Biti svjesna da si ti tako dobro udata...! A mi svi sigurni od briga. Ne treba oklijevati, Valderez! - Pa, ipak trebam promisliti - čvrsto je rekla mlada djevojka uspravivši se i okrećući se prema ocu. - Takvu odluku ne treba nepromišljeno donijeti. Osim toga, zar se ne bi trebalo obavijestiti kod gos-podina d'Essila. Mi ne znamo ništa o gospodinu de Ghiliacu, ništa, čak ni to da li je imalo religiozan i da li bi poštivao uvjerenja svoje žene. Gospodin de Noclare napravi nestrpljivu kretnju. - Pa, što misliš da je krivovjerac? On je katolik, naravno, kao i svi de Ghiliacovi, a da li to u praksi provodi, teško je vjerovati. Ali ne treba suviše zahtijevati, mala pretjeranko! Uostalom, pisat ću gospo-dinu d'Essilu, ako je samo to potrebno da se odlučiš. Čekajući njegov odgovor, možeš razmišljati do mile volje. Ali ne zaboravi da se radi o bijedi ili sigurnosti za sve nas prema stavu koji ćeš zauzeti.

V Oh! Ne, ona to nije zaboravila, jadna Valderez! Cijela noć joj je protekla u premetanju teške alterna-tive: bijeda za sve, a pakao za nju zbog mržnje njenog oca - ili udaja za tog stranca. Zbog čega joj je, dakle, ta posljednja mogućnost zadavala toliki strah? Ona sama to nije znala jasno opisati. Njena osobita i divna priroda, sazrela u mnogom pogledu zbog različitih odgovornosti koje su joj pale na leña kao i zbog teškog života, ipak je sačuvala izvanrednu jednostavnost i svježinu djeteta. Krajnja ozbiljnost njenog karaktera i duboka religioznost sačuvali su je osim toga od svih romantičnih težnji, od svih želja za raskoši i taštinom. Tako je kod prve posjete gospodina de Ghiliaca ona bila manje osupnuta zavodljivom vanjštinom toga stranca, a više zapanjena onim nečin zagonetnim i uznemirujućim što je on posjedovao u crtama lica, pogledu i smiješku. Zatim, kao što je rekla svome ocu, ona je odmah pogodila da je toliko različita od njega, ona jadna, mala Valderez, naučena na siromaštvo, na teške kućanske poslove, koja ništa ne zna o prepredenosti koketerijc. a po svojim sklonostima i ukusu toliko je različita od žena iz njegova kruga. Da li je moguće da ona postane žena tog sjajnog velikaša? Zar različitost ne bi bila i suviše velika izmeñu njih dvoje? To je bilo pitanje, koje je ona sutradan ujutro uputila starom župniku od Saint-Saviniena, kada je, iza besane noći, došla u crkvu da ga upita za savjet.

- To je, jadno moje dijete, vrlo ozbiljno pitanje reče joj svećenik, zatresavši glavom. - Čini mi se da se ne morate suviše uznemiravati, jer je on sam rekao da nećete voditi mondeni život. To dokazuje da on prije svega želi ozbiljnu suprugu, što mu služi na čast, a vas mora ispuniti povjerenjem prema njemu. - Ali, mogu li ja pošteno primiti njegovu prosid-bu, kad osjećam za njega ravnodušnost, čak i više od toga, jednu vrst nepovjerenja. - To je već ozbiljnije. Zašto to nepovjerenje, dijete moje? - Ja ne znam, gospodine župniče... On je tako različit od svih onih ljudi koje sam upoznala do danas. Njegov pogled ima nekakav izraz, koji ne mogu opisati, koji u isti mah i privlači i zbunjuje. Zatim, pod tom ljubaznom vanjštinom, on je hladan i ohol ... a bojim se da je i suviše podrugljiv i skeptičan. Jednom rječju, gospodine župniče, da sve rezimiramo, ja ga ne poznam, i to je ono što mi zadaje strah. - Zar vam gospodin d'Essil ne može dati obavještenja? - Moj otac će mu pisati. On je ozbiljan i čestiti čovjek i sigurno će reći sve što zna. Religiozno pitanje me takoñer muči. Ja mislim da je gospodin de Ghiliac bezvjerac. - Jadno moje dijete, vaš slučaj je zbilja težak. Kad bi se radilo samo o vama, ja bih rekao: odbijte, budući da vas pomisao na tu zajednicu toliko straši. Ali tu su vaši... Od vas se traži žrtva. Vi ste dovoljno jaki da je podnesete. Ali treba znati da li imate na to pravo. Ženidba je sakrament s kojim se ne smije igrati. Vi možete prihvatiti prosidbu gospodina de Ghiliaca samo ako ste odlučili ne samo ispuniti sve dužnosti prema njemu, nego i otjerati taj strah, nepovjerenje, pokušati ga voljeti, što je božansko pravilo. Ako mislite da ste za to nesposobni, tad recite ne, ma šta da vas to koštalo. Ona je stezala svoje hladne i drhtave ruke. - Ja ne znam! - mrmljala je. - Da sam ga barem mogla malo bolje upoznati. Istina je da je ton njegova pisma ozbiljan, ali on... da li je i on. Što da radim, moj Bože, što da radim? Suze su klizile njenim licem. Dobri župnik ju je gledao vrlo uzbuñen, jer je dobro poznavao tu dušu energičnu i nježnu u isti mah. Hoće li taj aristokratski stranac, koji želi uzeti Valderez za ženu, razumjeti i cijeniti tu divnu dušu, to srce puno ljubavi, čiju bi svježinu on prvi posjedovao. Nažalost, župnik je u to jako sumnjao, gledajući tog čovjeka onakvim, kakvim ga je prikazala mlada djevojka. Oh, kako bi joj rado rekao da odbije. Ali on je dobro poznavao žalosno stanje obitelji de Noclare, on je takoñer dobro znao da u slučaju odbijanja, gospodin de Noclare ne bi nikada oprostio svojoj kćeri, i da bi njen život postao nepodnošljiv. Dakle, ako bi se žrtva mogla prinijeli mirne savjesti, zar je ipak ne bi trebalo prinijeti. Evo, to je on objasnio Valderez, dodavši da to eventualno nevjerovanje gospodina de Ghiliaca ne bi bilo u ovom specijalnom slučaju apsolutna zapreka, budući da bi vjerska sloboda kao i vjerski odgoj njihove buduće djece bili zajamčeni. - Ja ne bih tako svima govorio, dijete moje! Muže vo nevjerovanje je gotovo uvijek opasnost za vjeru žene i djece. Ali vi imate čvrstu vjeru, inteligenciju i čestitost, vi ste dobro vjerski poučeni, a bit će vam omogućeno još više. Pod tim uvjetima opasnost će za vas biti manja, vi ćete se moći čak nadati, da ćete uz pomoć molitava i osobnog primjera, pozitivno djelovati na vašeg muža. - To će biti tako teško! - rekla je ona s uzdahom. - Kako mora biti lijepo kad dvoje imaju istu vjeru i iste nebeske nade. - Žalibože, jadno moje dijete, kako bih želio da tako bude. Razmislite, i molite mnogo, Valderez! Razmislite da li se možete naviknuti na misao za taj brak. Po onome što ste mi rekli o tonu kojim je pi-sano pismo gospodina de Ghiliaca, izgleda očito da se radi samo o ženidbi iz računa. On ne može zasada ništa drugo tražiti od vas nego odluku da ispunjavate sve vaše dužnosti prema njemu i da se malo-pomalo privežete uz njega. Vaša dužnost prema djetetu bez majke bit će lijepa, a ona druga, prema vašem mužu, bit će delikatnija, ali i još ljepša. To bi vas sve trebalo ohrabriti, ako se ništa ne bude suprotstavilo toj vezi nakon obavještenja koja ćete dobiti. - Morat ću ostaviti moje jadne mališane! - rekla je prigušenim glasom. - Što će oni raditi bez njihove Valderez?... Ali ne, ja govorim gluposti, nitko nije nenadoknadiv. - Vi ste svima vrlo potrebni, drago dijete, ali oni su svi u godinama kad valja ići u internat, a Marta je sposobna da vas zamijeni. A zatim, jadna moja mala, vi nemate izbora - zaključi on sa smiješkom. Vratite se na vašu dužnost, a sutra ću održati svetu misu na vašu nakanu. Samo Bog, i pomalo stari župnik - povjerenik njene duše, znali su što je u ta tri dana Valderez pretrpjela. Koliko puta je pozavidjela sreći Alice d'Ambrilliers, u čijem pismu je iz svakog retka mogla čitati mirnu sreću, osnovanu na ozbiljnoj, uzajamnoj ljubavi. A kao neprestani poticac za njenu odluku bile su riječi njenog oca koji je ponavljao: »Sretna Valderez, možeš reći da su ti vile kumovale!«; dok je njena majka mrmljala ushićenim tonom: »Moja buduća mala markiza«, a Marta je vikala po sto puta

na dan: »Oh, kako možeš oklijevati? Ja, ja bih mu odmah, odmah rekla - da.« Nitko nije, izgleda, ni pomišljao na odbijanje. I Valderez je, srca stisnuta od tjeskobe, mislila da je ništa, ništa što je u ljudskoj moći, neće spasiti od te veze. Odgovor gospodina d'Essila je brzo došao. On je iskreno rekao sve što je znao o Elieu. Iznio je svoje sumnje, svoje nemire kao i slutnje o njegovim moralnim ozbiljnim kvalitetama, koje se nisu mogle nazrijeti po vanjskim znakovima. Gospodin de Noclare nije svojoj kćeri pročitao to pismo. On je šutke prešao preko onoga što nije bilo pohvalno, a zadržao se opširno na preostalom, naglašavajući činjenicu da dosadašnje ponašanje gospo-dina de Ghiliaca nije bilo za osudu i da on, ma kako bio ravnodušan, ipak želi da mu supruga bude dobra kršćanka. - Jedan ravnodušnik - promrmlja Valderez s tugom. - Eh, ti ćeš se pozabaviti time da ga preobratiš, eto ti. Već je to lijepo od njega što drži do religiozno- sti svoje supruge. To bi te moralo ohrabriti, pretpostavljam. Valderez je nesvjesno kršila ruke. - To mi je tako teško, oče! Uvjeravam vas da sam prihvatila udaju pod takvim uvjetima samo zato, jer se nalazimo u tako teškom položaju. Gospodin de Noclare je poskočio. - Ma, ti si luda. Da li je ikada jedna mlada djevojka ovako mislila. S tobom se ne može diskutirati, jer imaš takvo poimanje i tako čudnu narav. Ja ću odmah pisati gospodinu de Ghiliacu. To je da, zar ne? Posljednje oklijevanje mučilo je Valderezinu dušu. Ona je u sebi šaptala: Moj Bože, ako treba ta žrtva, ja ću je prinijeti za njih i pokušat ću s dobrom voljom ispuniti sve obaveze prema »njemu«. Zatim je čvrstim glasom odgovorila: - To će biti da, oče!

VI Gospodin de Ghiliac je stigao u Hauts-Sapins nekoliko dana kasnije. Valderez je obukla nedjeljnu haljinu, tamnoplave boje, samostanski jednostavnu, koju je mala krojačica iz gradića loše sašila. Vrlo blijeda, zategnutih crta lica zbog nespavanja i bolne neizvjesnosti posljednjih dana, ona je stajala u dnevnoj sobi kraj svoje majke. Stara Chretienne je uvela gospodina de Ghiliaca, a njen pogled ga je kriomice ispitivao od pete do glave. On je pozdravio gospoñu de Noclare, naklonio se pred Valderez izgovorivši birane riječi zahvale. Zatim, uzevši malu, drhtavu ruku, poljubi je i stavi na nju zaručni prsten. Brbljavost gospodina de Noclarea i krajnja, mondena markizova lakoća srećom su pomogle Valderez, iz čijeg je stisnutog grla izašlo jedva nekoliko riječi. Gospodin de Ghiliac je živahno počeo pričati neki mali dogañaj s puta, koji je reljefno isticao osobitosti komtoaškog karaktera. S vremena na vrijeme on se obraćao Valderez. Ona mu je odgovarala s nekoliko riječi, očigledno prestrašena pred tim sjajnim kozerom, za kojega je odmah pogodila da je podrugljiv, a plašile su je takoñer i njegove zagonetne i prodorne oči, čiji pogled je često susretala. - Valderez, evo malo sunca, pa bi mogla pokazati gospodinu de Ghiliacu kako se krasan vidik pruža s terase, reče najednom gospodin de Noclare. - Ako vas to zanima, gospodine? - Pa naravno, gospoñice! - odgovori on, odmah se dignuvši. Valderez se ogrne smeñim ogrtačem i poñe pred njim prema vrtu. U glavnoj aleji su išli jedan kraj drugoga. Valderez, još uvijek nesavladivo zaplašena, nije smogla ni jedne riječi koju bi izmijenila s tim, jako pristojnim i hladno pažljivim zaručnikom. Ali, Elie de Ghiliac nije bio čovjek koji bi se zbunio u bilo kakvim situacijama. On je počeo ispitivati Valderez o običajima ove pokrajine, a mlada djevojka, savladavši stidljivost, odgovarala je jednostavno, pokazujući finu i prodornu inteligenciju, kultiviraniju no što je, vjerojatno, očekivao gospodin de Ghiliac, jer on najednom progovori tonom, u kojem je bilo malo iznenañenja: - Ja sam mislio da vi niste nikud odlazili iz ovog kutka provincije, gospoñice? Meñutim, izgleda da ste dosta obrazovani... - Učila sam do šesnaeste godine u obližnjoj školi Benediktinki sv. Ivana, u kojoj je jedna vrlo obrazo-vana opatica znatno unaprijedila nastavu. Kod kuće, u rijetkim časovima dokolice, ja sam takoñer radi-

la... Ali nemojte misliti da ćete kod mene naći modernu, veliku i raznoliku naobrazbu, doda ona uz smiješak - nježni i plašljivi smiješak, koji je njenu licu dao neizrecivu dražest. - Pa ja do toga i ne držim - uvjeravam vas - reče on živahno. Moderne djevojke su danas natrpane ko-jekakvim znanjem svih vrsta, ali što im od toga osta- je? Stigli su do podnožja terase. Polako su se uspinjali stubama. Smrznuti snijeg je škripao pod njihovim koracima. Elie se naslonio na kamenu, istrošenu ogradu i dugo je promatrao sasvim bijelu dolinu, bo-rike pokrivene netaknutim snježnim ukrasom, stjenovite padine izmeñu koji su se urušili duboki pono-ri. Izgled toga kraja bio je pun ozbiljne ljepote. Pod bijelim zrakama sunca iskrile su na snijegu velike svijetle mrlje, a iz borovih grana, obilno zasipanih snijegom, izbijala je srebrna svjetlost. - Ovaj kraj je veličanstven, ali tako strogog izgleda - reče gospodin de Ghiliac okrenuvši se Valderez. - Ovdje vam život mora biti dosta sumoran? - Nisam imala vremena da to zapazim. S druge strane, ja jako volim svoj kraj, a selo, čak i zimi, ima za mene veliki čar. - U tom slučaju će vam se Arnelles svidjeti. Dvorac je krasno smješten u najljepšem dijelu Anjoua. Okolina je divna. Tamo ćete naći i ugodno društvo. Privlače li vas mondene zabave? On je uputio ovo pitanje gotovo iznenada. Ona odgovori spontano: - Oh, nipošto. U tim stvarima ja sam prava neznalica; a i ono o čemu sam čula govoriti, ne privlači me. Uvijek sam željela jedino mirni i radini život. Elie obuhvati brzim pogledom divno lice, osvijetljeno blagim svjetlom zimskog sunca, koje je obojilo tamnim zlatom krasnu kosu, očešljanu s najvećom jednostavnošću. U lijepim, smeñim očima mogao je pročitati samo apsolutnu istinu. - Imate pravo, gospoñice, pa mogu samo potvrditi vaše riječi - rekao je ozbiljnim tonom. - Vidim da će Guillemette bidi u dobrim rukama što joj je čini mi se do sada nedostajalo. »Čini mi se!« Te riječi su bile malo čudne Valderez. Ona upita plašljivo: - Hoće li me dijete dobro primiti? Kakav joj je karakter? - Moram vam priznati da o tome ne znam apsolutno ništa. Ja je, da tako kažem, ne poznam, pa vam ne mogu ni dati o njoj obavještenja... Ah, da sjećam se da sam čuo govoriti svoju majku, da je mala čan-grizava, valjda zbog svog nježnog zdravlja, ali je ipak dosta mila. - Vi je, dakle, nikad ne vidite? - reče ona podigavši oči prema lijepom i oholom licu. - Vidim je katkad, kad sam u Arnellesu. Ali ja se njome ne bavim. To je do sada bio posao moje maj-ke, a odsad će .biti vaš, budući da ste pristali da nosite moje ime. Ton je bio odlučan i hladan, pa je sledio jadnu Valderez, zapanjenu i prestrašenu pred tako očitom očinskom nebrigom. Vjerojatno je gospodin de Ghiliac opazio učinak svojih riječi. Ali se nije udostojao da ih ublaži. Promijenivši razgovor, on upita, bacivši pogled na zaručni prsten, na kojem je prekrasni dijamant čarobno sjao na suncu. - Sviña li vam se ovaj prsten, gospoñice? Ja sam izabrao prema svom ukusu, koji ne mora odgovarati vašem. U tom slučaju, priznajte mi to iskreno. - Oh, gospodine, on mi se sviña! Uostalom, ja se slabo razumijem u dragulje. Ona je imala volju da doda: »To me se tako malo tiče u usporedbi's toliko drugih mučnih pitanja!« - Da li ih volite, gospoñice? - Priznajem vam da nisam nikad ni pomislila da ih zaželim. - Bit će mi zadovoljstvo da vam ih mogu ponuditi. Ali bih ipak volio poznavati vaš ukus. - Izaberite prema vašem, molim vas, to će biti mnogo bolje. - Dobro, neka bude, rekao je tonom čovjeka koji je uputio pitanje iz čiste pristojnosti, ali koji je uvjeren da je takvo rješenje potpuno razumno. Oni napustiše terasu. Gospodin de Noclare i Marta došli su ususret zaručnicima. Vratili su se svi zajedno u dvorac, čiju je staru arhitekturu gospodin de Ghiliac proučavao očima umjetnika. Na ulazu u salon, Valderez se povukla. Chretienne je danas trpjela od reume; trebalo je pomoći u pripremanju ručka, nešto bogatijem za ovu priliku. Dok je mlada djevojka opasivala široku pregaču, Chretienne, podigavši lice okrenuto peći, progovori poučnim tonom: - Imaš krivo, kćeri, što se udaješ za tog lijepog Parižanina. On nije za tebe, da znaš. - Što ti znaš o tome, dobra moja Chretienne -odgovori Valderez pokušavajući da se nasmije. - To nije teško vidjeti. Istina je da on ima izgled i ponašanje kojima može zavrtjeti mnogim glavama,

ali ti nisi jedna od njih. Tebi treba nešto ozbiljnije. Lijepo je biti markiz i imati milijune, da ne znaš kamo s njima, ali to tebe neće usrećiti. A ovo još manje... Ona pokaže na prsten, koji je svjetlucao na Valderezinu prstu... Sve to nije za tebe, jadna moja, i ja se bojim da se vas dvoje nećete razumjeti. - Kakva su to zloguka proroštva, Chretienne! Nadajmo se da se neće ispuniti. Chretienne je klimala glavom nešto mrmljajući. Ona ima tako sumoran duh »uvijek sklon najgorim raspoloženjima«, govorio je često gospodin de Noclare s nestrpljenjem, pa je najneznatniji dogañaj povod za njena zlokobna proroštva. Ali u ovoj prilici, Valderez je vjerovala da stara žena ima pravo. Ona je osjećala da se ispod vanjske pristojnosti svojstvene tom svjetskom čovjeku, krije hladnoća, koja zbunjuje. Uistinu, on je bio najhladniji zaručnik. Za vrijeme ručka je osobito mnogo govorio s gospodinom de Noclareom o trkama, kazalištu, elegantnim sportovima, o svemu onome što je bilo tako drago njego-vom budućem tastu, a tako nepoznato njegovoj zaručnici. Osim toga, Valderez nije mogla podržavati povezani razgovor, jer je morala nadgledati privremenu služavku, uposlenu za ovu izvanrednu priliku. Dva-tri puta, usprkos mrštenju svoga oca, ona se morala dizati da bi nadomjestila kakav propust u posluživanju. Ali ona je to radila s takvom jednostavnom i ponosnom milinom da je ostajala i u tom poslu kra-nje aristokratska i dražesna. Činilo se da gospodin de Ghiliac ništa ne opaža. Uistinu veliki gospodin, koji se znao prilagoditi svim prilikama, i koji se je osjećao isto tako ugodno u ovoj siromašnoj sredini kao kod svoje kuće, okružen pažljivom služinčadi, koja ga je znala kao čovjeka koji mnogo zahtijeva i u najmanjim sitnicama službe. Činilo se kao da uživa isto toliko u jednostavnom, ali dobro pripremljenom ručku, kao i u kulinarskim umijećima svoga šefa kuhinje, umjetnika, kojeg je plaćao golemom svotom, čitavim imetkom. U jednom času Valderez mu promijeni pribor za jelo. On baci pogled na malu, lijepo formiranu ruku, ali potamnjelu i istrošenu kućnim poslovima; a zatim ga prenese na svoju, bijelu i finu, njegovanu kao u najkoketmje žene. Jedan časak mu smiješak zaigra ispod brka, a neodreñeni izraz ispuni pogled, kojim je brzo obuhvatio lijepo lice, malo zarumenjeno od topline sobe, a još više od uzbuñenja. On se povukao odmah poslije večere da bi uhvatio večernji vlak. Već ranije je odlučio da vjenčanje bude za šest tjedana. - Tako rano, promrmlja i nehotice Valderez. Ona pocrvenje pod začuñenim i pomalo ironičnim pogledom, koji se zaustavio na njoj. - Ja ću kasnije biti jako zauzet, zato bih želio da naše vjenčanje bude što je moguće prije, rekao je go-spodin de Ghiliac. Meñutim, ako mislite da je to suviše rano, mi ćemo datum pomaknuti kako vama odgovara. Ali Valderez se već sabrala i mislila da je, najzad, najbolje da se ne odugovlači s tim neizbježnim dogañajem. I datum je ostao utvrñen kako je želio gospodin de Ghiliac. Taj osebujni zaručnik je otada davao znakove postojanja samo po svakodnevnoj pošiljci cvijeća-pra-vom čudu, koje je zadivljavaio gospoñu de Noclare i Martu, dok je Chretienne, klimajući glavom mrmljala: - Evo novca bačena ni u šta. Taj lijepi gospodin bi bolje učinio da doñe vidjeti svoju zaručnicu. Valderez je u sebi priznala da joj je ovako draže. U najmanju ruku, mogla je, u ovim posljednjim danima svog djevojaštva, razmišljati u miru, ohrabriti se uz pomoć molitve i savjeta dobrog župnika za skoru budućnost - tjeskobnu budućnost, koja će je staviti pod autoritet toga stranca kojega je željela bolje upoznati, ali se u isti mah toga i bojala. Pošiljka s darovima je stigla. Valderez, ravnodušna, promatrala je svoje roditelje kako rasprostiru svilu, krzna, čipke, kako vade iz kutije dva nakita, jedan od dijamanata, a drugi od smaragda... - Tome se apsolutno ne da odrediti cijena! - reče gospoña de Noclare glasom prigušenim od udivlje-nja. - Pogledajte ovaj krzneni kaput! On je više nego kraljevski. Pa te čipke iz Alencona. - Eh, on može to sve priuštiti svojoj ženi, i još mnogo drugih stvari! - doda gospodin de Noclare to-nom ponosnog zadovoljstva u kojem je bilo i ponešto zavisti. - Da li možeš uopće zamisliti, Valderez, kakvo bogatstvo predstavlja ova pošiljka?... Ma dobro, pa ti čak ni ne gledaš. Kakva si ti zaručnica! Što ti zapravo misliš pod tim ozbiljnim izgledom? - Ja se pitam, oče, zašto mi gospodin de Ghiliac Šalje sve ove stvari, kad moram živjeti na selu. - Ah! ti si to zamišljaš? E, vidiš, ja više u to ne vjerujem, jer, po mom mišljenju, tvoj zaručnik, nasi utivši da ćeš umjeti nositi te dragulje kao ni jedna druga, dosudio ti je sjajniji život nego što si ga zamišljala.

- Ja to ne želim - rekla je ona sa strahom. - Vidjet ćemo da li ćeš u njemu uživati, mala div-ljakinjo! Ne možeš ni zamisliti kakav ćeš dojam proizvesti... Dovraga! Kakav ukus u svemu! Ah, on se razumije u eleganciju. Bit ćeš u dobroj školi da dobiješ mondeni odgoj, kćeri moja! Ma, pogledajte kako je samo znao izabrati što najbolje odgovara ljepoti njegove zaručnice. Ti smaragdi neusporedivo pristaju tvojoj kosi, Valderez! On postavi na čelo svoje kćerke fini, mali dijadem, dok je Marta zaogrnula sestru srebro tkanom svilom, koja je padala u bogatim naborima. - Da, ti si stvorena da nosiš takve dragulje, moja draga! - uzviknula je gospoña de Noclare s odušev-ljenjem. Valderez je polako skinula dijadem i stavila ga u kutiju, složila sjajnu svilu i otišla na tavan pokupiti rublje od posljednjeg pranja. Kako bi ona radosno dala to sve u zamjenu za malo ljubavi, za malo uza-jamne simpatije! Uz pošiljku bilo je priloženo i kratko pisamce za nju. To je bilo remek-djelo profinjene elegancije, suzdržane uglañenosti i hladne pristojnosti. Gospodin de Ghiliac, treba to reći u njegovu pohvalu, nije hinio osjećaje, koje nije mogao pokazati. Valderez je znala da mu je dužna odgovoriti. Ona je obično imala lak i lijep stil, ali ovaj put, kao da je nametnuta obaveza prelazila njene snage. Za tog, u stvari, nepoznatog zaručnika, njeno srce je ostajalo nijemo, a njen umorni duh nije nalazio dosta učtivih rečenica. To joj je prouzrokovalo strašnu glavobolju, koja se sutradan povećala jakom groznicom, pa je gospodin de Noclare morao odgovoriti svom budućem zetu, obavjestivŠi ga o boljetici mlade djevojke. Vrlo korektan kao uvijek, gospodin de Ghiliac odmah pošalje brzojav pitajući za zdravlje zaručnice, a to je radio i slijedećih dana sve do časa, dok mu gospodin de Noclare nije brzojavio: »Valderez potpuno oporavljena.« U Hauts-Sapinsu je mlada djevojka svakodnevno slušala slavopojke o svom zaručniku. Istina je da su mu Noclarevi morali iskazivati živu zahvalnost. On je vrlo obazrivo ponudio svome tastu rentu, čija je neočekivana svota zapanjila gospodina de Noclarea. U isti čas kad i pošiljka Valderezi, stigli su i krasni darovi za gospoñu de Noclare i Martu, popraćeni ljubaznim pisamcem. Uistinu, on je bio velikodušan, on je to čak i mogao biti u najvećoj mjeri. Ali to je bez sumnje bilo svojstvo njegove rase, pojačano neizmjernim bogatstvom, koje je moglo biti spojivo s potpunom prazninom srca. - Bože, daj da se mogu priljubiti uz njega - molila je Valderez svakog časa u danu. - Daj da mi on bude dobar i ozbiljan suprug! - Kao za inat, ona bi ga tada vidjela kako priča s njenim ocem o ispraznim stvarima, ili na terasi, kako otkriva zapanjenoj zaručnici svoju roditeljsku ravnodušnost. Kakve je on naravi? To je još bila za Valderez tajna, duboka i strašna.

* * * Markiz de Ghiliac je došao u Hauts-Sapins dan uoči crkvenog vjenčanja. On pruži svojoj zaručnici fotografiju male Guillemette i obavijesti je kako je otišao vidjeti dijete u dvorac Arnelles, gdje je usput nadgledao kako teku pripreme za doček mlade mar-kize. - Ja sam joj najavio vaš dolazak - doda. - Siguran sam da ćete vi vrlo brzo preobraziti to pomalo divlje dijete, što nije pošlo za rukom mnogobrojnim odgojiteljicama, koje se nisu potrudile da prouče tu dječju narav. Valderez je dugo promatrala dječje lice, malo mršavo, s velikim melankoličnim očima. - Ona vam ne sliči, izuzev možda očiju, rekla je, pogledavši gospodina de Ghiliaca. - Ne, ona je više slika svoje majke, prihvati on odsječnim tonom uz lagano mrštenje obrva. Oni su se oboje nalazili u sobi za razgovor. Gospoña de Noclare, pod izlikom da je umorna, povukla se u svoju sobu, a gospodin de Noclare je odugovlačio s traženjem nekih papira, koje je htio pokazati svom budućem zetu. Oboje su pretpostavljali da će se zaručnici, suviše korektni i ukočeni, znati okori-stiti ovakvim sastankom u dvoje. Gospodin de Ghiliac se nagne uzevši žarač da bi podigao ugarak koji se srušio, te reče: - Sutra ćete vidjeti moju majku i stariju sestru, vojvotkinju de Trollens. Moja sestra Claude, na svoju veliku žalost, ne može doći iz Austrije. - Ona mi je napisala prijazno pismo, popraćeno lijepim darom. Sigurno je ljubezna po prirodi - pri-stojno reče Valderez. - Da! Ona je zaista dobra i mila, pa sam siguran da će vam se više svidjeti nego Ćleonora. Ova pred-

stavlja tip moderne žene, što će vam djelovati pomalo strano. Ona je inače vrlo inteligentna, i već je postigla ime u literaturi kao pisac i pjesnik. Jeste li što čitali od nje? - Da, sjećam se, nekoliko stihova. - A da li su vam se svidjeli? Baršunaste Valderezine oči odražavale su zbunjenost. - Moram vam iskreno priznati da ih nisam dobro razumjela - reče ona iskreno. On se nasmije mladenačkim smijehom, bez uobičajene ironije. - Baš u tome je upravo i karakteristika simbolizma. Vi ste u to neupućeni, ali i ja takoñer, budite uvjereni. Mi smo se, Ćleonora i ja, baš zbog toga često prepirali, ali pokušajte razuvjeriti jednu ženu, svjesnu svoje intelektualne superiornosti, koju još pojačava i zanos njenog muža zbog njezinih maglovitih literarnih ostvarenja. Taj jadni Anatole je najveća od svih budala. On je danas izgledao vrlo veseo i manje hladan, i kao da je htio razviti sav neodoljivi šarm svoga duha za svoju skromnu, malu zaručnicu, s kojom se bavio cijelo to poslije podne. Od vremena na vrijeme, njegov pogled, zadržavajući se na njoj, postajao je nježniji, a glas mu je zadobivao prelive pune prisne topline. Valderez, istodobno i smućena i zablještena, mislila je da najzad i neće biti tako teško pronaći i dobre strane njegove prirode i privezati se uza nj. - Mi još nismo govorili o bračnom putovanju -reče on nešto kasnije. - Želite li da otputujemo odmah poslije ceremonije vjenčanja ili nakon nekoliko dana provedenih u Arnellesu. - Ja bih se odmah željela upoznati s vašom malom Guillemette, ako vam je to zgodno - odgovori ona. - Neka bude! A zatim ćemo otputovati kamo vi želite. Koju biste zemlju najradije posjetili? - Čini mi se da bih voljela vidjeti Italiju! - Klasično putovanje. I ja sam ljubitelj nekih predjela te lijepe zemlje, pa će mi biti veliko zado-voljstvo da vas upoznam s njima. U prolazu zadržat ćemo se u Mentonu, da bih vas upoznao s mojim dragim roñacima vojvodom i vojvotkinjom de Versan-ges, koji se tamo nalaze po mjesec dana svake godine. Na povratku mogli bismo se zadržati neko vrijeme u Cannesu, gdje imam vilu. Krstarenje s mojom novom jahtom, čije će ureñenje biti potpuno gotovo za dva mjeseca, bit će vam vjerojatno ugodno u to doba godine, ako dobro podnosite more! Zatim ćemo se vratiti u Pariz, gdje ću koncem travnja imati primanje u Akademiji. Ona je slušala iznenañena i zbunjena. A gdje je u svim tim planovima Guillemette, čije krhko zdravlje je zahtijevalo, kako je sam nedavno izjavio, neprestani boravak na ladanju? Skromna mala Valderez se potajno čak malo i pribojavala tih životnih promjena, ona koja nije bila da-lje od Besancona i koja se smatrala, u vlastitom nepoznavanju svojih vrijednosti, vrlo inferiornom u svemu što je od nje mogao očekivati gospodin de Ghiliac. Osim toga strahovala je i zbog svoje buduće obitelji. Grofica Serbeck, druga Elieva sestra, vojvoda de Versanges, ujak gospodina de Ghiliaca i nje-gova žena poslali su joj uz divne vjenčane darove i ljubazno pismo; dok je uz darove gospoñe de Ghiliac i njene starije kćeri popratno pismo bilo banalno i hladno. One su zapravo uznemirile Valderez. Ona je znala da su vrlo mondene i bojala se da one s neodobravanjem gledaju na izbor gospodina de Ghiliaca. Ipak, obje su se uputile po toj zimi u hladnu Jura, usprkos svim neugodnostima putovanja i boravka ovdje, ma kako bio kratak. Da su nezadovoljne, imale bi dovoljno valjanih razloga da izbjegnu vjenčanju. Kako da se drži kraj te dvije žene toliko različite od nje? Nje osobno se njihovo mišljenje nije nimalo ticalo, ali sad je željela nešto sasvim novo... da se svidi gospodinu de Ghiliacu. - Vi ćete mi reći, zar ne, što moram raditi, jer ja sam takva neznalica u mondenim običajima? - zamoli ga ona uveče na dan njegova dolaska, kad se opraštao od nje poslije večere. On se nasmije, susrevši lijepi, bojažljivi pogled. - Vrlo rado, ako vidim potrebu za to. Ali vi ste suviše velika dama po instinktu, a da se ne biste znali prilagoditi svim prilikama. Ona lako pocrveni. To je bio prvi kompliment, koji joj je uputio. I pogled kojim ga je popratio prou-zrokovao je nepoznato uzbuñenje u Valderezinu srcu.

VII Moja draga Gilberte, pišem vam vrlo zbunjena i zaprepaštena. Nisam imao pojma, prihvaćajući da budem kum kod vjenačanja vašeg kumčeta Valde-rez, da ću naići na iznenañenje, koje nam je priredio Elie. Dobro ste ga okarakterizirali kao neobičnog čovjeka. Kako čovjek, koji je izjavio da ne želi lijepu ženu, najednom...

Ali dozvolite da vam ispričam sve redom. U Hauts-Sapins smo stigli poslijepodne. Vozili smo se u sanjkama gospoña de Ghiliac, Eleonora, Anatole Trollens, princ Sterkin i ja. Primio nas je gospodin de Noclare. On se je toliko promijenio da ga ne biste prepoznali. Taj ima oči samo za svog budućeg zeta. Ušli smo u salon. Elie je predstavio svojoj rodbini gospoñu de Noclare i Valderez. No, a ovdje... ogromno iznenañenje! Pred našim očima zablistala je najidealnija ljepota, kakve nisam do sada vidio. Nebesa! Kako se promijenila ta mala. I kako samo ima držanje prave dame, makar je bila vidljivo uznemirena. A kakvo je samo zaprepaštenje prouzrokovala! Pogodit ćete zacijelo kakve je osjećaje mogla imati jadna Herminie, jer njena ljepota, ma kako dobro uščuvana, ipak se ne može takmičiti s ovom. Usprkos svemu svom umijeću svjetske žene, ona te osjećaje nije mogla potpuno prikriti, i princ Sterkin mi je malo poslije rekao: - Sreća što gospoña de Ghiliac nema utjecaja na svog sina, koji je uvijek bio svoj gospodar i koji će znati jako voljeti tu krasnu mladu ženicu, jer u protivnom slučaju, ja bih je žalio. Jako voljeti? Da, to bi trebalo biti. Ali istina me primorava da kažem da Ćlie ne izgleda jako zaljub-ljen. I - što je još čudnije - ni mala Valderez ne pokazuje da je dirnuta ljubavlju. Sigurno je, da se oni dobro ne poznaju. Ali mi smo navikli da vidimo kako se žene zaljubljuju u Ćliea već i preko njegove fotografije. Prema tome bi ta mlada djevojka trebala biti zablještena i zaljubljena od prvog časa. Istina je da on izgleda dosta hladan prema njoj. Uvijek se pitam, Gilberte, da li smo učinili dobro što smo pripremili to vjenčanje. Njegov izgled mi se činio tog poslijepodneva više uznemirujući nego ikada. Ja sam ga promatrao dok je predstavljao svoju zaručnicu, pa sam otkrio u njegovim očima izraz podrugljivog zabavljanja, a na usnama zagonetni, poluironični smiješak, koji nikako ne volim kod njega. Vjerojatno se taj umjetnik zabavljao promatrajući različite izraze, prikrivene tobože najvećim iznenañenjem, na licima svojih roñaka - kao i na mojem, najvjerojatnije. On sigurno zna da će njegova majka, a i setra, biti ludo ljubomorne na tu mladu ženu. Da li ga to zadovoljava? Hoće li je on zaista zatvoriti u Arnelles? Princ Sterkin, kad smo se smještali u saone da bismo išli u općinu, prišapnuo je u uho Elieu, prolazeći kraj njega: - Tako dakle, ti se igraš skrivača i prireñuješ nam takvo iznenañenje. Evo jedne mlade markize de Ghiliac, koja će napraviti senzaciju u salonima Pariza. - Griješiš u tome. Mojoj ženi nije dosuñen taj glupi mondeni život, dodao je Elie tonom, koji je po-kazivao da ovakva primjedba nije na svom mjestu. Taj divni čovjek Sterkin, ostao je začas preneražen. Istina je da čovjek s Eliem nikad ne zna na čemu je. To je zaista biće koje može iznenaditi i zbuniti kao nitko. Vaše kumče, draga Gilberte, je divno dijete kako u moralnom tako i u fizičkom pogledu. Ne, riječ dije-te, ne odgovara ovdje. To je mlada djevojka, prava mlada djevojka, koja je sačuvala svu čistoću i svje-žinu duše. Hoće li Elie znati cijeniti blago koje će posjedovati? Hoće li tog blaziranog i neosjetljivog čovjeka dirnuti ta čista milina, ta tankoćutnost duše, to srce, za koje vjerujem da je žarko i osjećajno, ali koje bi moglo zbog njega i te kako trpjeti. Je li razum kod njega sasvim ugušio srce? Priznajem vam, draga moja, da se nisam mogao osloboditi bojazni, gledajući ih sutradan kako izmje-njuju obećanja. Kad bi se stvar dala povratiti... vjerujem da mu ovaj put ne bih preporučio Valderez. Sad nešto o tome kako smo smješteni ovdje za ovih dvadeset i četiri sata. Ja sam u Hauts-Sapinsu, gospoña de Ghiliac i Eleonora su noćile u obližnjem dvorcu Virettes, koga su vlasnici stavili Noclareo-vima na raspolaganje. Isto tako Elie i princ Sterkin. Za ovu priliku su na brzu ruku uredili, kako su bolje mogli, glavne odaje Hauts-Sapinsa, na Eliev trošak, naravno. Gospodin de Noclare mi nije krio da se nalazio na rubu potpune propasti u času kad je Elie zaprosio Valderez. To je spas za njih - i ja pretpostavljam da se Valderez jednostavno žrtvovala. Žrtvovati se, udajući se za Eliea! Zar ne, draga moja, da bi ova riječ čudno zvučala u ušima mnogih žena? A osobito u Roberte de Brayles! Ali Valderez je drugačijeg kova. Kad je Elie ne bi volio iskreno i ozbiljno, ona bi trpjela, jer ja smatram da ona nije žena koja bi se zadovoljila prolaznom pažnjom, hi-rom svoga supruga i gospodara. Ona će biti nesposobna da ga slijepo obožava u njegovim pogreškama kao i vrlinama, što bi druge sigurno uradile. Vidite, ja se uvijek vraćam na moje sumnje. Nastojat ću da porazgovorim nasamo s Eliem da bih mo-gao saznati što on uistinu misli. To će biti teško da ne kažem nemoguće. Približava se vrijeme večere, vrijeme da vas ostavim, draga Gilberte! Lijepa zaručnica vas srdačno pozdravlja kao i njena majka. Ova posljednja mi se čini manje malaksala, jer je živnula od svih tih uzbuñenja. To je čudno, ali mi se čini da je ova udaja ni najmanje ne uznemiruje. Kao i njen muž i ona

je sva očarana Eliem. Kakav je to strašni šarmer, taj čovjek! I ja sam, do vraga, kad ne razmišljam, isti sam kao i ostali. Ali svejedno, ja mu ne bih dao moje dijete s takvim mirom. Marta je vrlo mila djevojčica, Roland, mladi šarmantni mladić, dobro odgojen. Ima čisti i duboki po-gled svoje starije sestre. Gospodin de Noclare mi je povjerio da bi Roland htio postati svećenik, ali mu on kao otac to nikada neće dopustiti. Vjerojatno bi bio zadovoljniji da postane nekoristan i moralno propao čovjek kao i on. Najzad završavam, Gilberte! Prekosutra ćemo se vidjeti, pa ću vam ispričati sve u sitnice, ubrojivši u to i ogorčenje gospoñe de Ghiliac zbog izbora svoga sina, iako nam je on izjavio na povratku u Hauts-Sa-pins: »Gospoñica de Noclare ostvaruje sve moje želje i bit će savršena majka za Guillemette.« Mora da je imala grozničavu želju da upozna svoju buduću snahu, kad je došla zimi u ovaj kraj i lišila se makar za dvadeset i četiri sata svoje uobičajene, raskošne udobnosti.

* * * Večera je bila dovršena. Veliki salon u Hauts-Sa-pinsu, namješten na brzinu, ali s ukusom, ukrašen ki-tama božikovime i imele, imao je te večeri neuobičajeni izgled. Već dugo vremena taj jadni, stari salon nije vidio sličan skup, i mora da je bio isto tako začuñen kao i mlada zaručnica, koja se nalazila prvi put u dodiru s nekim od najznačajnijih ličnosti iz onog svijeta, u kojem će odsad živjeti. Valderez je te večeri bila obučena u haljinu od lake tkanine, koju je izradila izvrsna krojačica iz Be-sancona. Ta haljina boje badema izvrsno je pristajala uz njen divni ten, i iako jednostavna, uspješno se takmičila s toaletama gospoñe de Ghiliac i Ćleonore de TroUens, izabrane sigurnom elegancijom kod prve, a naglašenom pretjeranošću kod druge, u poznatim i slavnim kućama mode. Mlada zaručnica je malo govorila. Uznemirivala ju je markiza de Ghiliac, impozantna brineta hladnog pogleda. Gospoña de TroUens, mlada žena odlučnog ponašanja, velika pozerka, nije joj se sviñala, kao što je prorekao gospodin de Ghiliac. Ni vojvoda de Trollens nije bio bogzna tko. Samo iskrena i blaga fizionomija princa Sterkina bila joj je simpatična, a da se, naravno, ne govori o gospodinu d'Essilu, kojega je već odavno poznavala i cijenila. Za ceremonije civilnog vjenčanja kao i za vrijeme večere ona je bila svjesna da je objekt neprestanog diskretnog ispitivačkog promatranja sviju. Potajno uznemirena tom pažnjom, ipak je uspjela sačuvati svoje obično držanje, taj spoj dražesne jednostavnosti i povučenosti, plašljive i ponosite, što je davalo posebni čar njenoj ljepoti. Gospodin de Ghiliac je bio sjajan te večeri. Njegova konverzacija je doslovno očarala neke prijatelje de Noclareovih, pozvane na večeru, pa i samog župnika. Valderez ga je slušala s nekom mješavinom užitka i straha. No, najednom bi letimični sarkazam izbio na njegovim usnama, ironija se ponovo zapalila u ponosnim očima i odrazila u preljevima glasa. I jadna mlada zaručnica, potpuno izgubljena, nije više znala što da misli ni čemu da se nada. Danas nisu ni časak bili nasamo. Svi su primijetili da gospodin de Ghiliac nije previše vatreni zaručnik. Valderez je u njemu opet nazrela hladnoću, koja kao da je jučer iščezla. I njeno srce se ponovno steglo. Oko jedanaest sati gosti Hauts-Sapinsa su se digli da bi otišli svaki u svoje prenoćište. Valderez, povu-kavši se načas, htjela je podići ugarke koji su se srušili izbijajući varnice. Lako se trgla vidjevši najed-nom kraj sebe gospodina de Ghiliaca. - Pustite da ja to napravim. U vašoj laganoj haljini to je nepromišljeno. S tri udarca žaračem on je uklonio ugarke. Zatim se okrenuo mladoj djevojci: - Moram vam polaskati zbog haljine koja je dražesna i čini vas još ljepšom, ako je to uopće moguće. Ali ove večeri ste izgledali umorni i niste gotovo ništa jeli. Otiñite brzo da se odmorite, moja draga Valde-rez! Govorio je poluglasno, s neuobičajenom toplinom. Ona podigne prema njemu svoje sjajne oči, koje su odražavale bojažljivi osjećaj. Tamne Ćlieve trepavice malko zadršću, a nešto vrlo blago umekša njegov pogled. On se prigne, uhvati Valderezinu ruku i poljubi je s onom uglañenošću, svojstvenom samo njemu, zbog koje su ga prozvali »posljednji dvoranin«. Ali ovaj put je taj poljubac dulje trajao nego obično. A kad se Ćlie uspravio, Valderez je, sva ružičasta od plašljivog uzbuñenja, vidjela nepoznati izraz u njegovim tamnim očima, ponovo prikovanim uz nju. Te večeri, kad se je ponovo našla sama u svojoj sobi, osjetila je kako se ispod bojazni od skorog sutra probija neodreñena sreća kao nagovještaj nade, od koje joj je srce počelo jače tući.

VIII Ako se jedna de Noclare udaje na dan kad pada snijeg, sigurno će biti nesretna u braku. To je mrmljala stara Chretienne ustajući ujutro onog dana kad su se markiz de Ghiliac i Valderez de Noclare trebali vjenčati. Ona nikako nije mogla zamisliti tu ženidbu, koja joj je nadahnula toliko tam-nih proročanstava, koja su, prema njenom uvjerenju, trebala odrediti sudbinu mlade zaručnice. Gospoña de Noclare je pomagala Valderezi kod oblačenja. Ali, skršena umorom i uzbuñenjem, morala se uskoro povući da bi se odmorila prije odlaska u crkvu. Marta je ostala kraj sestre da joj pomogne u posljednjim sitnicama oko toalete. - Evo, napokon si spremna, draga! Kako si lijepa, Valderez! Sigurno će gospodin de Ghiliac... No, u taj čas se začu lako kucanje na vratima. Marta ode otvoriti i nañe se pred gospoñom de Ghiliac, obučenom u haljinu stroge elegancije, izabranu za to vjenčanje na selu. - Mogu li vidjeti vašu sestru, dijete moje? - Kako ne, samo uñite, gospodo! - reče živo Val-derez, približavajući se svojoj budućoj svekrvi. Go-spoña de Ghiliac joj pruži ruku. - Saznala sam, drago dijete, da vas je majka morala ostaviti da bi se odmorila koji čas, pa sam došla vidjeti trebate li još kakav savjet pri oblačenju. - Kako ste dobri, gospoño! - reče Valderez, ganuta to više što je markizino držanje bilo jučer nepre-kidno hladno i suzdržano. Zahvaljujem vam od srca, ali kao što vidite, ja sam gotova. - To bolje po vas, ako ste točni, jer Efie ne podnosi čekanje. Sve tako govoreći, ona se nagnula da bi popravila neku sitnicu u kosi mlade djevojke. Njene usne se lagano zgrčiše, dok joj je pogled, u kojem se pojavilo naglo svjetlucanje, obuhvatio krasno lice i smeñe oči zlatnog odbljeska, koje su bile stvorene da očaraju i najneosjetljivije srce. - Da, to bi tako trebalo biti, moje dijete! A vi ste vjerojatno vrlo tužni što morate ostaviti vašu obitelj da biste otišli s jednim strancem? ...jer napokon, vi poznajete Ćliea tako malo. Ispod spuštenih trepavica ona je pohlepno vrebala to uzbuñeno lice. - Da, to je zaista ono što me zbunjuje, gospoño, jer ja bih htjela, što bolje mogu ispuniti svoje dužnosti prema suprugu; no ja ne poznam ni njegov karakter, ni njegove sklonosti, ni što mu se sviña, a što ne. Kad biste mi dali kakav savjet, osvijetlili neke strane njegove naravi... Markizino lice prožme laki drhtaj dok je odvratila oči od lijepog, plašljivog, ali povjerljivog pogleda. Vladerez je s čuñenjem zapazila izraz pomalo ironične samilosti na licu gospoñe de Ghiliac. - Ah, jadna mala, šta to od mene tražite? Savjete kako ćete živjeti s Eliem? Ja bih vam ih mogla dati i time ujedno uništiti sve vaše iluzije... jer vi ste ih sigurno imali. Da vidimo, na primjer, što vi smatrate svojom dužnošću? - Pa... to je da volim svoga muža, da sam mu odana i podložna u svemu što je pravedno, odnosno, što se ne protivi mojoj savjesti. Gospoña de Ghiliac je prekine kratkim smijehom: - Odanost i podložnost su uistinu neophodne. Ali ljubav? ...Bolje će biti da je ublažite, u svakom slučaju, dijete moje, ako ne želite trpjeti kao prethodnica. - Trpjeti? ...Zašto? - promrmlja Valderez. - Zato što vam tu ljubav vaš muž nikada neće uzvratiti. Fernanda je to iskusila, ona, koja je bila tako strasno zaljubljena u njega, a s kojom se on ophodio prezrivo hladno, odbijao svako ispoljavanje njene nježnosti i ljutio se kad bi bila ljubomorna. Elie je nikad nije volio, a oženio se njome samo zato što je bila iz istog društvenog kruga kao i on, i što se oblačila ukusno i elegantno, što je u to doba bilo u njegovim očima od prvenstvene važnosti. Ali moram priznati da to danas nije tako, i ako je on vas izabrao, to je u stvari zbog vaše jednostavnosti i potpunog nepoznavanja mondenih ispraznosti. On hoće ozbiljnu ženu, dovoljno inteligentnu da ne oponaša sirotu Fer-nandu i da ne smeta suviše jakom privrženošću njegovu nezavisnost, do koje on drži iznad svega. Moj sin ima takav autoritativni karakter da mu još kao djetetu nitko nije mogao slomiti volju. Ali on je plemenit i uvijek ostaje velikodušan. Samo, on nikako ne voli osjećaje, ljubav: i ja znam o tome dosta. To je jedan čudak, eto! Ona je govorila odmjerenim i mirnim tonom, u kojem se kod posljednjih riječi osjetilo lako ogorčenje. Valderez, malo ukrućena, slušala ju je, a njene oči pune tjeskobe bile su prikovane uz nju. - Meñutim, jedna nimalo romantična, nimalo sentimentalna žena mogla bi biti dosta sretna kraj njega, nastavila je gospoña de Ghiliac. Trebala bi se zadovoljiti onim što joj on može dati u obliku pažnje, ne

miješati se u njegove poslove, niti se uznemirivati zbog njegove odsutnosti, kao što je radila Fernanda. Ta jadna žena uspjela je samo izazvati kod njega jaku antipatiju, svaki dan sve veću, tako da je on, u želji da mu ne smeta, namirisao svoju sobu i osobna kola posebnim orijentalnim parfemom, od kojeg je Fernanda bježala i padala u nesvijest. Ali pametna i ozbiljna žena znat će izbjegavati takve ispade, koji bi mogli potpuno odvratiti Ćliea od nje. Ona će znati pravilno shvatiti svoju ulogu kraj njega, koji se odlučio na drugu ženidbu u nadi da osi-gura nasljednika, jer je roñenje kćerke bilo za njega pravo razočarenje, koje nikada nije oprostio djetetu. On ne pozna očinsku ljubav kao ni bračnu. To vam radije iskreno kažem, dijete moje, jer ste molili da vam malo osvijetlim karakter i ponašanje Ćliea. Moram vas takoñer obavijestiti da je on izvrstan psiholog koji vidi kod drugoga samo zanimljiva du-ševna stanja i zgodne zamršenosti karaktera. Pošto je temeljito i do dna ispitao ženska srca, manje-više lakomislena, čiji je idol, možda će mu sada biti zanimljivo proučavati vašu mladu i njemu nepoznatu dušu; možda će mu se svidjeti da u njoj posije neke osjećaje, koje će zatim pomno analizirati u svom budućem romanu. Priznajte, moje dijete, da bi bilo ubitačno pustiti vas da se zanosite lažnim snom, da vjerujete da ste osvojili srce svoga muža, i da onda jednog dana otkrijete da ste bili za njega samo objekt za studij, možda samo njegov prolazni hir, kojega će njegov umjetnički žar ostaviti onog dana kad ga se zasiti. Valderez, postavši vrlo blijeda, uzmaknula je šap-ćući drhtavim glasom: - Ali tada se... ne mogu udati za nj!... Ne mogu nikako pod takvim uvjetima... - A zašto ne, draga mala? Zar ste sanjali o nečem drugom? Zar ste mogli vjerovati po Ćlievu ponašanju da bi moglo biti drugačije? Hladni promatrač mogao bi zapaziti nemirne titraj e u markizinu glasu, ali Valderez je bila sva utonula u svoje bolno uzbuñenje. Pred njenim očima naglo se ocrtala mala scena od sinoć, u času kad se on opraštao od nje. Ona je još čula topli glas s gotovo nježnim intonacijama, ponovo je vidjela pogled očaravajuće miline, osjećala na ruci milovanje poljupca. U tom času, njene bojazni su bile gotovo sasvim iščezle. Ali, prema ovom što joj je rekla gospoña de Ghi-liac, ona bi trebala biti za njega samo zanimljiv »su-bjekt za ispitivanje«, s kojim bi se zabavljao na taj način da mu uznemiri srce. - Oh! ne, ne, to je nemoguće! A meñutim, sve što je ovdje doznala o njemu tako se dobro poklapalo s preñašnjim hladnim pona-šanjem tog stranog zaručnika, s njegovim zagonetnim izrazom lica i skeptičnim smiješkom, s njegovim mirnim priznanjem o očinskoj ravnodušnosti! Kako je to sve dobro objašnjavalo njeno instinktivno nepovjerenje prema Elie de Ghiliacu! Ona prošaputa kao odgovor na pitanje gospoñe de Ghiliac: - Ja sam se ponadala da bi se malo-pomalo rodila ljubav meñu nama. Ali vi me uvjeravate da će mi gospodin de Ghiliac uskratiti svoju ljubav i odbiti moju. Lijepo lice, čas prije sasvim crveno, ponovo pro-blijedi. Riječi su jedva prelazile preko suhih usana mlade djevojke. - Da, ako bi ta ljubav bila nerazumna i ako bi ga sputavala. Žalim da sam vas tako uznemirila, dijete moje, doda gospoña de Ghiliac bacivši letimičan pogled na njen promijenjen izraz lica. Činite mi se jako osjetljivi, jadna mala, i bolje biste učinili da se znate savladavati, jer ćete i suviše trpjeti kraj Eliea, budući da je on neprijatelj takve tankoćutnosti. Vjerujte mom iskustvu, Valderez, smirite vaše srce, prihvatite kao svoj udio samo neka zadovoljstva, a ne sanjajte o tome kako bi moglo biti. Elie će biti dobar suprug, ako vi ostanete uvijek ozbiljna i poslušna. On vas neće mnogo smetati, jer će često boraviti u Parizu ili na nekom dalekom putovanju, a vi ćete imati vrlo miran i sretan život u predivnom dvorcu Arnelles. Riječi su šumile u Valderezinim ušima. Ne sanja li ona neki bolni san? Ali ne, gospoña de Ghiliac je kraj nje, vrlo ozbiljna, vidljivo iskrena. Ona je unaprijed obaviještava iz dobrote, iz suosjećaj nosti za njezino neiskustvo, ona koja je imala pred očima primjer sinovljeva prvog braka. Gospoña de Ghiliac stavi ruku na njeno rame. - Jesu li se kakvi romantični snovi rojili u toj maloj glavici? - upita je poluglasno. - Čudila bih se da je drugačije, jer vi biste bili u tom slučaju prva žena, koja ne bi bila manje ili više zaljubljena u Ćliea. Ne oponašajte Fernandu, jadno moje dijete, jer ona je zbog toga suviše trpjela. Sačuvajte vaše srce, jer vam on nikada neće pokloniti svoje. Izvana je Marta zapitala: - Jesi li spremna, Valderez?

- Da, mi silazimo, odgovori gospoña de Ghiliac. I prihvaćajući malu ruku, koja je bila sva hladna is-pod rukavice, doda tihim glasom: - Vi mi nećete zamjeriti, drago dijete, što sam vam tako, na vašu molbu, oduzela neke iluzije? Neke? Nažalost! Gdje su sad njene jadne, male iluzije, njene plašljive nade! - Ne, gospoño - odgovori drhtavim glasom. - Ja vam, naprotiv, zahvaljujem da ste mi unaprijed osvi-jetlili položaj koji trebam zauzeti kraj gospodina de Ghiliaca. Priznajem da on nije nimalo istovjetan s mojom idejom o braku, i da sam znala... Ona ne dovrši, ali njene usne jače zadrhtaše. Gospoña de Ghiliac ne odvrati ništa. Otvarajući vrata ona izañe, a Valderez za njom. Kad su obje ušle u salon, začu se diskretni šapat divljenja meñu onima koji su se tu skupili. Gospodin de Ghiliac, naglo prekinuvši razgovor s princom Sterkinom i Rolandom de Noclare, starijim Valderezinim bratom, obuhvati dugim pogledom mladu zaručnicu, tako lijepu u vjenčanoj haljini s du-gim velom koji je još više isticao eleganciju njenog neusporedivog držanja, kao što je veo od laganog tila više poljepšavao njeno divno lice. - Što vam je? Vi ste tako hladni!... - reče on živo. - Izgleda da patite... - Ne, ja vam zahvaljujem... samo sam malo umorna - odgovori ona, pokušavajući da očvrsne glas odvraćajući od njega oči. Ona se udalji da bi pozdravila gospoñu de Trollens. Nekoliko časaka kasnije sjedila je s ocem u sao-nama postavljenim bijelim velurom i prekrivenim skupocjenim krznom, koje je sinoć stiglo u Hauts-Sa-pins. Za vrijeme vožnje gospodin de Noclare joj nije dao vremena ni mogućnosti da slobodno razmišlja, da sredi svoje tjeskobne misli. On je bio ponesen oholim zanosom, koji je prouzrokovao u njega nepresušnu brbljavost i hvalospjeve o budućem zetu i njegovoj obitelji. Valderez je kao u snu, pod ruku s ocem, ušla u malu, staru crkvu, bogato ukrašenu mediteranskim cvijećem. Prekjučer je gospodin de Ghi-liac obavijestio svog tasta da će doći njegova dva vrtlara iz Cannesa s potrebnim cvijećem, koji će sasvim preuzeti brigu oko ukrašavanja crkve. To je bio jedini luksuz te svečanosti - a bilo je divno vidjeti to bijelo cvijeće, nježno i mirisavo, koje je prekrivalo istrošene zidove i oltar, a od kora se spuštalo kao mirisna ograda do klecala, gdje je klekla mlada zaručnica. Ali Valderez nije ništa vidjela. S glavom meñu rukama, ona je upućivala nebu tjeskobni krik svog oja-ñenog srca. Što sada učiniti? To je istina, dakle? Sto ako je taj čovjek stvarno samo hladni promatrač, mrski otac i suprug, kakvog su ocrtale teške riječi gospoñe de Ghiliac. A to bi mogla biti istina. Ta otmjena žena, vidljivo inteligentna, ne bi se valjda ponižavala izmišljajući neistine, osobito o svom sinu. Osim toga, sve je bilo tako uvjerljivo i prihvatljivo. Već od prvog dana on ju je uznemirio. Kakva hladnoća i poslije njihovih zaruka. Kako se samo brinuo da joj pokaže svoju ravnodušnost. On se, vjerojatno, bojao da se i Val-derez, kao i prijašnja žena, ne veže uz njega suviše jako. I ta, tako česta poruga, ti odbljesci neobjašnjive ironije u njegovu pogledu? I... sve... ma, sve -svodilo se na prvotnu hladnoću - izuzev onog držanja uoči vjenčanja, kad se najednom pokazao tako srdačan, tako intiman, bar za kratak čas, u kojem je Val-derez, prvi put od svojih zaruka, osjetila nagovještaj plahe sreće. Ona uzdrhta kada ga, podigavši glavu, ugleda kako stoji kraj nje prekriženih ruku. Župnik se pojavi praćen ministrantima. Kćerka bilježnika iz Saint-Saviniena je svirala na orguljama preludij, čiji se ozbiljni ton usklañivao s tjeskobnim Valderezinim mislima. Opojan miris mnogobrojnog cvijeća ispunjao je malu crkvicu. Vladerez je osjećala kako je obuzima vrtoglavica, činilo joj se da se pred njom otvara vrlo taman put, na koji se ona naslijepo uputila. - Bože moj, Bože moj, što da radim? - molila je iz dna srca. Župnik je otpočeo s kratkim govorom. Valderez ga je slušala kao u snu; ali je ipak njen preplašeni duh nastojao uhvatiti bar jednu riječ, koja bi je ohrabrila u žalosti. »Vi trebate, gospodine, voljeti vašu ženu kao što je Isus-Krist volio svoju Crkvu. Što će to reći? Zar nije Isus-Krist volio toliko tu mističnu zaručnicu da se sav žrtvovao za nju? Zar on ne bdije svakog dana nad njom s nježnom brigom? Nije li ona za njega uzvišena nad sva bogatstva, ljepša od svih čuda zemlje i neba, stvorenih njegovom božanskom moći. Isto tako, gospodine, morate i vi voljeti onu, koja će postati pred Bogom vaša životna družica.« Gotovo mimo volje, Valderez je podigla oči prema gospodinu de Ghiliacu. Malo uspravljene glave on je pažljivo gledao župnika, a nikakva emocija nije se odražavala na tom oholom i mirnom licu. Vjerojatno je romanopisac proučavao tip seoskog svećenika, smijući se u sebi zbog naivnosti tog kra-

snog čovjeka, koji ga je tako dobro upućivao da voli svoju ženu, da je voli s odanošću, da je voli poslije Boga, više nego ikoga na svijetu. »A vi, moje drago dijete, što vi trebate raditi, ako ne sasvim se privezati uz vašeg muža kao Crkva uz svoga Božanskog Upravitelja? ...trebate mu biti vjerni u svim neprilikama i nevoljama, u tuzi kao i ra-dosti, trebate ga voljeti jako, kršćanski, biti spremni da mu žrtvujete sve, izuzev onoga što se odnosi na spas vaše duše. - Voljeti njega? Sada se to više neće usuditi. Bojazan da ne ispadne budala, da ne naiñe na hladnu znatiželju psihologa i zabavu pisca, paralizirat će je uvijek i usaditi u njeno srce trajno nepovjerenje. Oh, zašto joj je gospoda de Ghiliac to rekla?... Ona se je već tako ohrabrila molitvom i ozbiljnim razmatranjem da je bila spremna prihvatiti nove obaveze, osobito onu da se priveže uz tog nepoznatog supruga! A sada, nije više znala što da radi. Sumnja i strepnja mučile su njen preplašen razum. A da gospoña de Ghiliac nije govorila, ona ne bi bila nepovjerljiva, ona bi sasvim jednostavno poklonila svoje mlado, odano srce. Što da misli, oh, čemu da se nada? - izgubljeno je razmišljala. - No, Valderez? Gospodin de Ghiliac se malo nagne, prošaptavši te riječi s nešto iznenañenja u glasu. Valderez zadr- šće opazivši da je došao čas kad se moraju približiti oltaru. Ona mehanički učini nekoliko potrebnih koraka i postavi se kraj Ćliea. Magla joj zastre vid, i učini joj se kao da cvijeće i svjetiljke plešu sarabandu oko nje. Iz tog polusvjesnog stanja istrgne je jasni glas gospodina de Ghiliaca, koji je na pitanje svećenika, od-govorio »da« vrlo kratko i odlučno. Župnik je sada pitao: - Valderez de Noclare, uzimate li za svog zakonitog supruga Ćlie-Gabriel-Bernard de Roveyre de Ghiliac? U crkvi je nastala potpuna tišina. Valderez je čula kako joj srce usplahireno i jako udara. Obuze je još dublja tjeskoba, od koje zadršće do dna duše. Ona podigne oči prema svećeniku, a dobri starac je u njima mogao pročitati potresno pitanje. Njegova jadna mala ovčica ga je zaklinjala za pomoć. Ali zbog čega? Valderez osjeti na sebi pogled gospodina de Ghiliaca. Oko nje su svi očekivali. Još čas, i čudili bi se zbog tog oklijevanja. Tihim, prigušenim glasom progovorila je riječ, koja ju je vezala uz Ćlie de Ghiliaca. To je svršeno, ona je njegova žena. On joj prihvati ruku da bi na nju stavio vjenčani prsten. Ali ta mala ruka, sada upravo goruća, toliko je drhtala da ju je trebalo uzeti drugi put da bi joj mogao staviti prsten na prst. U crkvi su svi primijetili njeno izmučeno lice, i kad je silazila pod ruku s gospodinom de Ghiliacom kroz usku crkvenu lañu, šaputanje: »Kako su lijepi«, bilo je popraćeno i ovim: »Kako je blijeda!« Gospodin de Ghiliac pomogne svojoj ženi uspeti se u saonice, pokrije je krznom i sjedne kraj nje. Za vrijeme vožnje, uostalom dosta kratke, od crkve do Hauts-Sapinsa, nisu progovorili ni riječ. Val-derez je malo okrenula glavu da izbjegne tom pogledu, iznenañenom i promatračkom, kojega je osjećala na sebi. A njeno srce je tako ubrzano kucalo.

IX Valderez će se cijelog života sjećati tog svatovskog ručka. Premda je cijelo njeno moralno biće bilo skršeno od tjeskobe koja se povećavala iz časa u čas, ona je morala govoriti, smijati se i biti meta sviju pogleda i svačije pažnje. Osjećala se na rubu snage kad su se svi digli, nakon završenog objeda da napuste jedaću sobu. Gospodin de Ghiliac se nagne prema njoj. - Vrijeme je da se pripremite za odlazak, Valderez, - reče poluglasno. Nesposobna da progovori i jednu riječ, jer joj se grlo najednom stislo, ona samo potvrdno kimne gla-vom. Zatim izañe iz jedaće sobe da bi otišla u sobu za razgovor. Oh, naći se napokon sama, daleko od sviju, osobito, daleko od »njega«, čiji je pažljivi pogled nepre-stano osjećala na sebi za sve vrijeme ručka. Moći napokon razmišljati... i reći si kakvu je pogrešku napravila, kako je imala krivo...

Zar to nije bila pogreška, što je rekla »da«, kad je u istom času osjetila kako je obuzima nesavladiv strah, a strašna slutnja o moralnom ponoru, koji dijeli nju i njenog zaručnika, tako se pobjedonosno ugnijezdila u njenom duhu? Ona je popustila nekoj vrsti izludenosti, izazvanoj svim onim ljudima koji su ispunili crkvu, strahom od posljedica negativnog odgovora, pomisli o strašnoj srdžbi oca, i svim strahotama takvog čina. Ona je rekla »da«, i tom riječi je šutke obećala da će voljeti svog muža. Ona bi to, dakle, trebala učiniti bez obzira na to kakav je on. No, kako će to sad postići nepovjerenjem i stravom u dnu srca. U susjednoj prostoriji zaškripi parket pod čvrstim i gipkim korakom. Valderez osjeti grozničav strah, kad je vidjela da je to Ćlie. Instinktivnim pokretom uzmakne dalje u udubljen]e prozora, u kojem je stajala. Gospodin de Ghiliac se zaustavi na čas. Laki grč mu proñe licem. Zatim se približi svojoj ženi govo-reći tonom hladne ironije: - Izgleda da ja na vas djelujem poput strašila, Valderez! Mogu li znati što je uzrok tome? Tamno crvenilo zamijeni sada na Valderezinu licu dotadašnju bljedoću. Neka vrsta ludosti kao da obuze njen prenadraženi mozak u kojem je sve bu-čalo od neizvjesnosti i sumnje. Ponesena potrebom iskrenosti, ona reče dršćućim glasom: - Napravila sam pogrešku - Shvatila sam da sam imala krivo popuštajući pod pritiskom roditelja, bu-dući da sam prema vama osjećala samo strah, a nimalo simpatije. Maloprije, slušajući župnika kako govori o dužnostima kršćanske supruge, ja sam osjetila da nikad ne bih mogla... prema vama... Ona se nije usuñivala pogledati ga, ali je govorila smjelo, hrabreći samu sebe uvjerenjem da treba po-šteno priznati svoje osjećaje. - Ah, to su sitne skrupule mlade, pobožne osobe ... Muči vas, što vam je dobri župnik rekao da trebate „voljeti svog muža, a vi se osjećate nesposobnom da ispunite tu dužnost? Umirite se, ja ne tražim toliko kao on, a budući da mi ne iskazujete čast poklanjajući mi svoju simpatiju, ja ću i bez nje proći, ne otpu-žujući vas pritom za zlodjelo, vjerujte mi. On je govorio te riječi tonom hladne zajedljivosti, koja je još potcrtavala ironični nehaj te izjave. Valderez u žilama osjeti ledenu groznicu. Podigavši oči, susrete pogled kojem je bilo teško odrediti izraz - mješavinu poruge, srdžbe i oholog izazova. - Vi sigurno razumijete što znači brak! - rekla je pokušavajući učvrstiti svoj glas. - Pardon, nisam ja u pitanju! Vi ste dali izjavu -nipošto laskavu, uzgred budi rečeno - o odvratnosti koju vam ulijevam. Pa dobro, mudrost mi nalaže da vam odgovorim onako kako sam to učinio. Pretpo-stavljam da si nećete utvarati da me je to otkriće dovelo do očajanja? Oh, ne, to nije nikada ni mislila, jadna Valderez. Ali nije očekivala takvu ledenu ironiju poslije riječi i pogleda od sinoć. - A što se tiče mog shvaćanja o ženidbi, ja ne znam vrijedi li ono manje od uvjerenja jedne mlade osobe koja se dade prisiliti na udaju za čovjeka kojega ne može podnositi, i usuñuje se tek poslije že-nidbenog obreda obavijestiti supruga o svojim pravim osjećajima. - Gospodine! Malo rumenila oboji tamni Eliev ten. - Molim vas da mi oprostite ako sam vas uvrijedio, ali vi ste mi sami priznali... - Da sam pretjerala u dječjoj poslušnosti. Ja sam se tada još nadala da će se simpatija roditi izmeñu nas, i ja sam tvrdo odlučila, vjerujte mi, ispuniti sve svoje dužnosti. Ali, maločas sam shvatila da sam imala krivo, da ne bih mogla nikada... - Malo kasno, čini se. Stvar je gotova, ne možemo je popraviti... jedino da tražimo poništenje tog... nametnutog... braka. - Oh, da, da! Uzvik je bio spontan. Ironična crta podigne usta gospodina de Ghiliaca - Jeste li dovoljno hrabri da se bez straha i drhtanja suočite s činjenicom kakav bi bio vaš život ovdje nakon takvoga loma? Ona prošapće glasom žive patnje, oborivši duge, zlatne trepavice kao da njima želi prikriti bolni po-gled. - Oh, zar ne razumijete da bih radije sve trpjela negoli da sam maloprije progovorila tu riječ, koja nas veže za cijeli život. Gospodin de Ghiliac lagano uzmakne. Njegovo lice postade gotovo kruto, a oči toliko tamne, da su izgledale skoro crne.

- Pred tako jasno izraženom antipatijom dužnost mi je da se kao pošten čovjek povučem - reče on le-denim tonom. - No, ne želim bučnog raskida. U očima svijeta vi ćete biti markiza de Ghiliac. Uistinu, mi ćemo živjeti odvojeno, sačuvavši svaki svoju nezavisnost. Imat ću čast da vas otpratim u Arnelles, gdje ćete se, nadam se, baviti Guillemettom, kako smo se dogovorili. A sada mi dozvolite da vas podsjetim da imamo samo četvrt sata do odlaska iz Hauts-Sapinsa. - Pustite me ovdje... to će biti mnogo logičnije -reče ona promijenjenim glasom. - Zar treba da vas podsjetim na pravilo: Žena treba slijediti muža? Ja vas oslobañam od svih dužnosti, za koje mislite da ih imate prema meni, izuzevši ove. Ona učini korak prema njemu sklopivši ruke s pogledom dirljivog zaklinjanja: - Ja vas molim ostavite me ovdje! On malko odvrati oči dodajući hladno: - Moja odluka je u tom pogledu nepokolebiva. Presvucite haljinu, ja vas čekam u salonu. On otvori vrata pred njom. Valderez izañe iz sobe i uputi se prema stubištu. Ali se u podnožju stuba morala zaustaviti, jer su joj noge klecale. Osjeti na ramenu ruku svog brata Rolanda, koji je tiho upita: - Što ti je, Valderez? - Malo sam umorna, dragi brate! Ali to nije ništa. - Kad ćemo te opet vidjeti, Valderez? Hoće li te gospodin de Ghiliac pustiti da često dolaziš? On ju je nježno gledao! To je bio njen najmiliji brat, jer su se njihove naravi, podjednako ispravne i dobre, uvijek razumijevale. Ona se prignu i prihvati mladićevu ruku. - Moli za mene, Rolande! - prošaputa. Zatim se okrene i požuri na stubište, jer je osjećala da će je je-caji ugušiti. A nije htjela da oni, za koje se žrtvovala, vide njenu patnju. Sada je znala da je bar u jednome gospoña de Ghiliac imala pravo. Elie de Ghiliac je bio hladni egoista bez srca. Uz to je bila svjesna - on joj je, naime, pokazao što je mogao jasnije - da mu nije stalo do njene naklonosti. Pa ta ledena ironija, taj uljudni sarkazam! Koliko bi više voljela ispade srdžbe. A trebala je samo jedna riječ, jedna jedina riječ, izgovorena s dobrotom, s opraštanjem mladoj ženi koja se je iskreno optuživala zbog svoje zablude, pa da išče-znu sve sumnje i izgubi se strah. - Ali sada! Ona se svukla i ponovo mehanički obukla. Kad je bila gotova, bacila je dug pogled na staru siromašnu sobu, strogo namještenu najnužnijim, u kojoj su je često, u ove posljednje godine, opsjedale brige, ali nikada patnja ovakve vrste kakvu je osjećala sada. Ona klekne pred raspelom, smještenim iznad kreve-ta, sklopi ruke i počne moliti. - Bože moj! ako sam počinila pogrešku, smiluj mi se, pogledaj na moje neiskustvo i podrži me na putu kojim od danas krećem. - Valderez, jesi li spremna? Gospodin de Ghiliac te obavještava da je vrijeme za odlazak - čuo se iz-vana Martin glas. - Evo me odmah, draga! Oh, taj odlazak. Sinoć joj se činio manje tjesko-ban. Ali danas!... Ona se oprostila sa svima svojima, ne dajući maha svome bolu. Obećala je da će pisati često, vrlo, vrlo često... - - Doći ćeš nas posjetiti, Valderez?... Vi ćete joj to dozvoliti, Elie, upita gospoña de Noclare, koja je promatrala s uznemirenošću vrlo napregnuto lice mlade žene. - Pa naravno, kad god zaželi! Ona će biti apsolutno slobodna da putuje po svojoj volji! - odgovori gospodin de Ghiliac naklonivši se pred svojom punicom u znak pozdrava. Dok se on opraštao sa svojom novom, rodbinom, Valderez se uputila prema predvorju. Izgledalo je kao da joj se žuri što prije napustiti Hauts-Sapins. - Kćeri moja, molit ću se Djevici za tebe. Vjerujem da ti neće uvijek cvasti ruže u braku. - To je bila Chretienne. Ona je stajala u predvorju i izgovarala te riječi s proročanskim tonom. Valderez se nagne i poljubi izbrazdane obraze stare žene. - Do viñenja, Chretienne! Da, moli za tvoju Valderez. Ona se požuri prema dvorištu, jer su je jecaji sada gotovo gušili. Za četvrt sata su ona i gospodin de Ghiliac stigli saonicama do male stanice. U isto vrijeme kad i oni, otputovala je i gospoña de Ghiliac u Cannes, a Trollensi, gospodin d'Essil i princ Sterkin u Paris.

U vlaku Elie smjesti ženu u svoj privatni odjeljak i upitavši je da li joj što treba, počne pregledavati poštu koju mu je donio sobar. Valderez je tako mogla plakati u tišini, s čelom naslonjenim na prozor i gledati kako iščezava, zajedno s obrisima njenih dragih bregova, i njena prošlost mlade djevojke, često teška, ali ublažena nježnošću njene braće i sestara. A sad se nalazi ovisna o onom, koji će za nju zauvijek ostati stranac.

X Automobil gospodina de Ghiliaca vozio je po širokoj, dobro održavanoj cesti od kolodvora u Vri-nieresu do dvorca Arnelles. Valderez, pomalo umorna, odsutno je promatrala lijepi pejzaž, a markiz, sjedeći kraj nje, upozoravao ju je u prolazu na krasne vidike. Vrijeme je bilo jasno i blago, osvježavajući zrak ulazio je kroz otvorene prozore, jer je Elie na molbu Valderez, spustio stakla, jer je nju jako smetao čudni parfem u unutrašnjosti kola. Gospodin de Ghiliac je bio vrlo uslužan prema Valderez ne zanemarujući ni najmanju pažnju, koju je svaki dobro odgojeni čovjek dužan iskazati ženi. Za vrijeme putovanja on ju je opskrbio novinama i časopisima, razgovarao s njom o krajevima kroz koje su prolazili, a koje je on sve dobro poznavao. Po dolasku u Pariz, gdje su trebali provesti jedan dan, pitao ju je želi li ona ostati ovdje dulje - a sve to s hladnom uljudnošću i savršenom ravnodušnošću koje su trebale pokazati kakav je odnos meñu njima. Valderez je odbila ponudu svoga muža. Što se nje tiče Pariz! Ona je žurila u Arnelles da učini kraj tom mučenju, na koje ju je prisilio gospodin de Ghiliac, i da se napokon nañe sama - sama pred novim životom i pred dužnošću, možda utješnom, kraj siročeta, koje ju je očekivalo. Slomljena umorom, više moralnim nego fizičkim, ona je provela taj da u palači de Ghiliac, u odajama koje su pripadale prvoj ženi. Usprkos relativno kratkom vremenu zaruka, gospodin de Ghiliac ih je potpuno izmijenio, ostavivši im pečat ozbiljne i umjerene raskoši, koja je posvuda vladala. I Valderez, koja je dosad poznavala samo Hauts-Sapins i relativno skromne domove njihovih prijatelja, osjećala se neobično neugodno usred sve te profinjene raskoši i nečuvene, pretjerane uslužnosti čitave vojske sa-vršeno uvježbane služinčadi. Mlada žena je bila nasamo s mužem jedino za vrijeme jela. Kao i sve u vezi s gospodinom de Ghilia-com, i ti časovi su za nju bili osobito neugodni. No, on je bio neobično vješt da svojim zanimljivim, iako ravnodušnim razgovorom, i pristojnom, premda hladnom uljudnošću, spasi i najnapetije situacije. Kraj svega toga nikakva aluzija na ono što se sinoć dogodilo. Bilo je očito da se nije želio vraćati na to. Auto, napustivši cestu, krene divnom alejom, obrublj enom stolj etnim brij estovima. Markiz najednom reče: - Evo Arnellesa, Valderez! Na kraju širokog, otvorenog prostora nalazila su se prekrasno iskovana željezna vrata s grbom Rovey-rea. Valderez, prešavši zadivljenim pogledom preko golemog paradnog dvorišta, ugleda veličanstveno re- nesansno zdanje, čiji su se temelji s bočne strane kupali u jezeru. - No, sviña li vam se? - upita gospodin de Ghiliac, dok ju je promatrao s diskretnom pažnjom. - To je veličanstveno. Sva ova divota premašuje vaše opisivanje. - To bolje. Žalio bih da sam vas razočarao - reče on poluozbiljnim, polupodrugljivim tonom, koji je toliko zbunjivao njegove sugovornike da nikad nisu bili nacistu s njegovim pravim osjećajima. Oni se jedan kraj drugoga uspeše velikim stubištem, na vrhu kojega su stajale sluge u livreji de Ghi-liacovih. Uñoše u predvorje, čiji kraljevski sjaj načas zaslijepi zadivljenu Valderez. Što će ona raditi u tom, više nego prinčevskom dvorcu? Oh, kako je bio dalek i neprežaljen njen mili Hauts-Sapins, njen svakodnevni teški rad, drage i ozbiljne dužnosti kraj majke i djece! - Antoine, obavjestite gospoñicu Guillemette da je čekamo u bijelom salonu. I recite da nam odmah serviraju čaj - zapovijedi gospodin de Ghiliac. On provede Valderez kroz nekoliko salona, a mlada žena, sve više i više zadivljena, tek je nejasno i neodreñeno mogla uhvatiti sav njihov umjetnički sjaj. Uvede je u jednu manju prostoriju s tapetama od bijele svile, protkane velikim cvjetovima nježnih boja, namještenu prekrasnim pokućstvom i umjet-ničkim predmetima najprofinjenijeg ukusa takve ljepote i savršenstva, da je Valderez morala sama sebi priznati da nešto slično nije mogla ni zamisliti. - Ako vam se sviña ova prostorija, možete je slobodno prisvojiti i učiniti vlastitim salonom - reče gos-

podin de Ghiliac, pomažući pritom mladoj ženi da skine kaput. - Do danas, premda je to najljepša pro- storija dvorca, nije imala sreće. Moja majka i Fernanda je nisu trpjele, tvrdeći da se njene bijele tapete ne usklañuju dobro s njihovim tenom. Možda vi nemate ovakve slabosti? Ona odgovori hladnim mirom: - Uistinu, nikad nisam imala ni vremena ni volje da se bavim sličnim pitanjima. - Čestitam vam zbog ovakve mudrosti. No, sad nešto drugo. Da li vas je, možda, strah da ovdje ne ugledate duh vojvotkinje Claude? - Tko je ta vojvotkinja Claude? - upita Valderez približivši .se kaminu da ogrije hladne ruke na pla-menu ognjišta, premda su i grijalice širile toplinu. - Jedna od mojih prabaka, nekadašnja vlasnica Arnellesa. Lijepa, inteligentna, energična, usprkos nježnom izgledu. Ona je bila duša društva kojem je na čelu stajao njen muž. Ovdje su se održavale veličanstvene svečanosti, na kojima je lijepa Claude bila neosporna kraljica. Meñu uzvanicima nalazila se jedna mlada osoba, ružna, pomalo nakazna, ali uvijek raskošno obučena. To je bila sestrična vojvotkinje. Ta Franeoise d'Etigny dugo se zanosila uzaludnom željom da se uda za vojvodu Eliea, jednog od najljepših plemića Francuske. To je bio razlog da se u te ogorčene i zle žene rasplamsa žestoka ljubomora, pomno prikrivana, prema vojvotkinji Claude. Ali jednog dana nestade Claude. Dugo su je tražili. Njen neutješni suprug obećao je čitavo bogatstvo onome tko mu donese vijest o sudbini njegove žene. Meñutim, nitko nije vidio da je napustila dvorac. Straža se zaklela da nije ni za trenutak napuštala svoja mjesta. Uostalom, zašto bi ta mlada žena, vrlo sretna, vrlo voljena, vatrena kršćanka, odana i nježna supruga i majka svojevoljno napustila svoj dom? Vojvoda Elie je dao pretražiti jezero, podzemne tamnice i temelje starog dvorca, na kojima se uzdizalo novo zdanje. Sve su pretražili, prevrnuli. Ali mladu vojvotkinju nisu nigdje našli. Elie de Versanges, lud od očaja, povukao se u samoću. Njegova svijest se malo pomalo mutila. On je uvjeravao svakoga da njegova žena nije napustila dvorac, nego da uzdiše u nekom nepoznatom skrovi-štu dozivajući ga u pomoć. Jedna je sobarica, pak, tvrdila da je vidjela svoju gospodaricu kako se noću pojavljuje, obučena u haljinu od srebrnog brokata, koju je nosila na dan svoga iščeznuća. Navodno se prvi puta pojavila baš u ovom salonu, kojega je posebno voljela, a drugi put u pokrajnjoj galeriji...« On otvori jedna vrata. Valderez, približivši se, us-klikne od udivljenja. - .. .Ta galerija je jedno od čuda renesanse i sadrži neprocjenjivo umjetničko blago. Francois de Ver-sanges ju je dao ukrasiti. On je dovršio i gradnju dvorca, koju je započeo njegov otac. Taj vojvoda Francois je bio strog i okrutan čovjek, a tvrdili su da je pomalo i čarobnjak. U svakom slučaju izgleda da je imao neobični talenat da ukloni one koji su mu smetali, a da se nikada nije doznalo što je s tim ljudima. Valderez napravi nekoliko koraka po galeriji, tajanstveno osvijetljenoj blijedim svjetlom, koje se probijalo kroz divno oslikane prozore. Ona se zaustavi pred slikom mlade žene, neobične ljepote, u raskošnom kostimu iz šesnaestog vijeka, posutom draguljima. Kraj nje, na potamnjeloj pozadini, us-pravio se lik mladog plemića, ponosna lica, koje je imalo sličnost s licem gospodina de Ghiliaca. - Lijepa vojvotkinja Claude i vojvoda Elie, reče markiz pokazujući na njih. - A što se dogodilo s jadnim vojvodom? - upita Valderez. Gospodin de Ghiliac se ironično nasmiješi. - Eh, taj neutješni udovac je svršio tako da je jednostavno oženio Francoise d'Etigny, koja je tugovala zajedno s njim i nježno se brinula za njega i djecu. Nekoliko mjeseci kasnije, njegov stariji sin umre otrovan. Samo, ovoga puta je nova vojvotkinja nespretno radila. Izdala ju je jedna žena, kojoj se povjerila. Odmah su joj, ne bez razloga, pripisali i čudni nestanak njene sestrične. Vidjevši da je prokazana, ona se utopila u jezeru, tako da nikad nisu saznali što se dogodilo s vojvotkinjom Claude. A vojvoda Elie, sasvim lud poslije svih tih nesreća, razbio je glavu o ovaj mramorni kamin. Vidite da Arnelles ima svojih tragičnih priča. Hoće li vas plašiti duh lijepe Claude ili prikaza one prokletnice Francoise, koja katkad plovi po jezeru? - Oh, ne! Mi takoñer imamo takvih legendi u Hauts-Sapinsu, još stravičnijih. Ali, ja ih se nikad nisam bojala. - To samo dokazuje da imate uravnotežene živce. To bolje po vas! - reče on jednostavno. Oni se vratiše u salon. U sredini prostorije stajala je mala, krhka djevojčica, kojoj su smeñi uvojci okruživali bolećivo lice, osvijetljeno krasnim plavim očima, bojažljivim i tužnim. - Ah, evo vas, Guillemette! - reče gospodin de Ghiliac odsječno. Približite se, i pozdravite vašu maj-ku!

Ali Valderez živahno pohrli prema njoj, podigne je u naručje i poljubi u čelo. - Mala moja Guillemette, tako sam zadovoljna što sam vas upoznala! Poljubite me, hoćete li, drago moje? Velike dječje oči, iznenañene i preplašene, gledale su je jedan čas. Zatim se male, blijede usnice plašljivo dotaknu njena lica. A zgrčeno srce mlade žene malo se raširi od pomisli na lijepu dužnost, koja je čeka kraj tog djeteta bez majke. Ona je spusti na zemlju, uhvati za ruku i povede prema markizu, koji je stajao kraj kamina. - Vaša mala Guillemette je vrlo umiljata, i ja ću je jako voljeti... No, što se kaže ocu, mila moja? Guillemette podigne oči prema gospodinu de Ghiliacu i Valderez opazi u tom dječjem pogledu izraz bojažljiv i nježan u isti čas, koji je duboko dirne. - Dobar dan, tata - reče jedan plašljiv glasić. On nehajno pogladi uvojke djeteta odgovorivši hladno: - Dobar dan, Guillemette! Trudite se da budete poslušni vašoj mami... A sad se možete vratiti vašoj učiteljici. Ude poslužitelj noseći čaj. Valderez plašljivo upita: - Hoćete li dozvoliti Guillemetti da ostane još malo. - Ako vi to želite, može - odgovori on ravnodušno. Dok je Valderez skidala rukavice, on joj reče, nakon što je otpustio slugu: - Mogu li vas zamoliti da nam servirate čaj? ...ako niste umorni, naravno? Ona odgovori negativno. Umorna, ne ona to nije bila fizički, ali njen moralni u mor je bio velik. At-mosfera te kuće joj se činila tako teška. Oh, kako bi voljela da je daleko od tog velikog gospodina i njegove nepogrešive uljudnosti, koja joj se činila teškom ironijom. Ona posluži čaj, a zatim se potrudi da razgovori Guillemette. No, to je bilo uzalud. Dijete je izgledalo gotovo nijemo. Gospodin de Ghiliac, sjedeći joj nasuprot kružio je uokolo rastresenim pogledom i katkad ga zaustav-ljao na mladoj ženi i djetetu. Valderez je morala ustanoviti kako njemu pristaje taj dekor aristokratskog sjaja, usred kojega, po-mislila je ona, prejednostavna putna toaleta mlade markize, mora da proizvodi neobični kontrast. - Ostavite tu malu glupaču, Valderez! - reče on najednom nestrpljivim tonom. Iz nje nećete izvući dvije uzastopne riječi preda mnom. Ona je zaista smiješno divlja. Na te riječi on se digne, stavljajući šalicu na čajni stolić. - Dozvolite mi sada da vam pokažem vaše odaje! Zatim se moram posvetiti mojoj korespondenciji, koja je jako zanemarena. Ona odmah pristade, i uzevši za ruku Guillemette, poñe za njim u prvi kat. Da nije bila pritisnuta te-škim brigama, ona bi se oduševila stubištem -jednim od glavnih čuda te kuće, koja ih je toliko imala - i njoj namijenjenim odajama. One su bile najljepše u dvorcu zbog divnog pogleda, koji se otvarao s njihovih balkona i zbog profinjene raskoši umjetničke dekoracije. - To je bio stan lijepe vojvotkinje Claude - reče on. - Vidite na pokućstvu i na stropu ukrštena dva slova C. Oni simboliziraju njenu devizu: »Candidior candidis« - bjelja od najbjelijega. To je bila takoñer deviza i dobre kraljice Claude de France, kume njene majke, čija se uspomena duboko poštivala u obitelji. Ako želite nešto promijeniti, vi ste apsolutno slobodni da to učinite, kao i da izaberete u dvorcu neki drugi apartman koji bi vam više odgovarao. Vi ste ovdje kod svoje kuće, ne zaboravite to! On nije mogao biti učtiviji niti vještije zasjeniti apsolutni egoizam. Kad se udaljio, Valderez se ponovo potrudi oko djeteta, i taj put uspije da mu malo razveže jezik. Gospodin de Ghiliac je imao pravo kad je tvrdio da njegova prisutnost tako čudno zbunjuje njegovu kćer. - Zašto ništa ne kažete svom ocu, draga moja mala? - upita je Valderez. Guillemettine usne zadršću. - Otac me ne voli! - prošapće ona tonom takve bolne neutješenosti, da je Valderez bila dirnuta do dna srca. Ona stavi djevojčicu na krilo i obujmi je rukama. - Tko vam je to rekao, jadno moje milo? - Oh, ja to dobro znam, Frida mi je rekla... - Tko je Frida?

- To je moja odgojiteljica - Austrijanka. A zatim, ja i sama dobro vidim da drugi očevi nisu takvi kao on. Moj stric Karlo često cjeliva svoje kćerkice. Gospodin d'Oubignies vozi Gaerane i Henriette u kolima i nikad se ne mršti kad ih vidi u parku ili u sobi... Oh, ja znam da me tata nimalo ne voli - promrmlja ona s teškim uzdahom. - A vi, drago moje, da li volite oca? Dijete ne odgovori ništa, ali naslonivši čelo na Valderezino rame, počne jecati. Kad se malo smirila, mlada žena je razabrala iz njenih nepovezanih rečenica, koliko je trpjela ta dječja duša, prepuštena pla;

ćenim odgojiteljima više ili manje odanim. Od mondene i hladne bake je primala samo površnu ljubav, a od oca potpunu ravnodušnost. Meñutim je za tog, gotovo nepoznatog oca, osjećala u srcu žarku njež-nost, silom potisnutu i plašljivu zbog ledene i prezrive nebrige gospodina de Ghiliaca. - Jadna djevojčice, ja ću te voljeti, ja! - mislila je Valderez stiskajući dijete u svom zagrljaju.

XI Gospodin de Ghiliac je ostao osam dana u Arnel-lesu. Pokazao je Valderezi detaljno dvorac, vrtove i park, poveo je na šetnje i u posjete, kojih je bilo malo u to godišnje doba, kad su okolni plemići napu-stili svoje dvorce. Smatrajući da je uvelike udovoljio svojim dužnostima, otišao je u Pariz, ostavivši Valderez još pomalo nesnalažljivu usred tog ogromnog i divnog dvorca, ali već svom dušom vezanom uz malu Guille-mette. Prva joj je briga bila da zamijeni englesku učiteljicu, koja joj se nije sviñala. Gospodin de Ghiliac, kojemu je o tome govorila prije njegova odlaska, izjavio je da joj daje slobodne ruke za sve što se tiče Guillemette. Ona je pisala nadstojnici samostana u kojem je i sama učila, pa je nakon kratkog vremena došla jedna mlada Engleskinja, ozbiljna i otmjena, koja se odmah svidjela i njoj i Guillemetti. Govoreći već dosta tečno engleski, Valderez je odlučila da nauči njemački, da bi mogla bolje nadgledati guvernantu Fridu i njen odnos prema djetetu. To je bilo još jedno zanimanje više, jedna promjena za njene melankolične misli. Samo posao i točno ispunjavanje svih dužnosti mogli su je spasiti od dosade i suviše duboke tuge. Svako jutro je išla na misu, zatim je posjećivala siromahe, koje joj je župnik preporučio, i pružala im uz materijalnu pomoć i toplu riječ te pokoji diskretno izrečen savjet. Nije tražila poznanstva. Tri, četiri osobe, kojima ju je odveo gospodin de Ghiliac uzvratile su posjetu sa žurbom koja je rječito govorila o ugledu imena koji je Valderez sad nosila. Usprkos nasrtljivim pozivima koji su joj bili upućivani i usprkos tome što su joj poneke od tih obitelji bile simpatične, d'Oubig-nies na primjer, ona nije pošla da ih posjeti... Kako su dani sve više prolazili, ona je postajala svjesna da će to dugo izbijanje gospodina de Ghiliaca i progonstvo na koje ju je osudio, izazvati sve življe i življe čuñenje i manje-više zlobne komentare. Za njenu tako ponosnu dušu, to je bilo novo poniženje i gorčina, pa je više voljela ostajati u svojoj samoći, daleko od tih stranaca. Gospodin de Ghiliac je davao znakove života samo po čestoj pošiljci knjiga i revija. Na taj je način bila najbolje obaviještena o zbivanjima u vezi sa svojim mužem. Čisto literarni časopisi kao i oni mondeni neprestance su spominjali ime, koje je zauzimalo najistaknutije mjesto u literaturi i u visokom, otmjenom svijetu. Tako je saznala da se pojavilo novo'' djelo njenog muža; da je on nedavno bio na putovanju u Španjolskoj, gdje je bio u intimnosti primljen na dvoru i da trenutno boravi u Pau. Ona je doznala da je markiz de Ghiliac - taj savršeni kavalir - vatreni igrač pola kao i strastveni lovac na lisice. Mogla se diviti prekrasnom pastuhu, kojega je Elie kupio za suho zlato, jer je bio veliki ljubitelj konja i posjedovao najljepše sprege u Francuskoj. Zatim, okrenuvši stranicu, ugledala je upravo njega u središtu jedne elegantne grupe, fotografirane na nekoj svečanosti, koju je davala jedna ruska visoka ličnost u Biarritzu. Sve ju je to moglo uvjeriti - što je ona i otprije znala - o ponoru koji je postojao izmeñu tog razma-ženog mondenog kavalira i nje, skromne Valderez, koja uopće nije poznavala te užitke, u kojima je njen muž nalazio zadovoljstvo. Njena tuga je postajala još dublja, i da bi se rastresla, ona je podvostručila milosrdne posjete, dijeleći kao milostinju novac, ogromnu sumu u njenim očima, koju je našla u svojoj ladici, odreñenu za njene vlastite izdatke, jer je kućne namirivao markizov upravitelj dvorca. Za sebe osobno ona je uzimala samo strogo potrebno, i nitko u cijelom kraju nije bio jednostavnije

obučen. Taj novac, koji je dolazio od »njega«, isto kao i sjaj, koji ju je okruživao u dvorcu, bio je za nju težak teret. Biti obavezan da njemu duguje za sve! ...I pritom misliti da čak i svi njeni u Hauts-Sapinsu žive od njegove darežljivosti. Načas se pitala ne sanja li možda i zar je uistinu ona postala markiza de Ghiliac. Iz dana u dan njena situacija joj se činila sve čudnijom i težom. Zašto je gospodin de Ghiliac bio tako nepotrebno okrutan da je istrgne iz Hauts-Sapinsa. Zbog svoje kćeri? To je bilo malo vjerojatno, s obzirom na njegovu nebrigu. Možda je to kod njega bilo pitanje čiste zloće, osvete prema mladoj ženi, koja se nije pokazala nimalo sretnom što nosi njegovo ime. Moguće je isto tako da je htio pokazati svoj autoritet, pa će kasnije, možda doskora, ovlastiti Valderez da se definitivno vrati u Hauts-Sapins i da povede Guillemette. Ali, tako čekajući, ona je trpjela. Mjesec dana je proteklo bez direktnih vijesti od gospodina de Ghilia-ca. Jednog poslijepodneva dobije poštom pismo gospodina de Noclarea. To je bio dugi, svečani hvalos-pjev zetu, čija je kraljevska velikodušnost omogućila da Hauts-Sapinsu vrate prijašnji izgled. »Ne mogu razumjeti, na primjer, zašto nisi pratila svog muža u Pau« - nadodao je on u pismu. - Bojim se, drago moje dijete, da ti suprotstavljaš željama svoga muža svoje sitne, malograñanske navike, koje te drže prikovanu uz kuću. Oni sjajni darovi koje ti je poslao, nedvojbeno dokazuju da te želi uključiti u svoj mondeni život. Da si slučajno ne umišljaš kako ćeš ga preokrenuti prema svojim idejama? To bi bila žalosna zabluda, u kojoj nemoj ustrajati, molim te, ako ne želiš udaljiti svog muža od sebe.« Preklopivši pismo, Valderez se gorko nasmiješila. U svojim pismima kući, u Hauts-Sapins, ona nije govorila o svojoj situaciji. Oni su svi mislili da je sretna - i da hoće napraviti od svog muža papučara. Uto se pojavi sluga, donoseći užinu za Guillemette, koju je ova redovito uzimala kraj svoje maćehe -svoje drage mama, kako ju je već zvala. - Gospodin markiz je telefonirao da će doći sutra ujutro, s vlakom u deset sati i zapovijedio da o tome obavijestimo gospoñu markizu - reče on. Ta vijest je prouzrokovala kod Valderez složen os jecaj. Uistinu, bit će joj teško da ga vidi, i njegova prisutnost će joj prouzrokovati tešku nelagodnost. Ali, s druge strane, u očima drugih, ona neće biti potpuno napuštena žena. Ipak, ta vijest o njegovu dolasku prouzrokovala joj je besanu noć; ali se ona, kao i obično, digla rano ujutro da ode na misu. Išla je pješke, kao uvijek, jer nikad nije ni pomislila da dade upregnuti kola, ma bilo vrijeme prijeteće kao danas. Takve udobnosti nisu bile poznate srčanoj Valderezi iz Hauts-Sapinsa. Po povratku je posjetila neke siromahe i zadržala se kod jednog od njih, starog paraliziranog čovjeka, kojemu su dani bili izbrojeni, pa ga je htjela privesti Bogu. Kad je izašla iz sirotinjske kućice, kiša je upravo pljustala. Ona požuri prema dvorcu, kamo je stigla potpuno mokra i u predvorju ravno naletjela na gospodina de Ghiliaca, koji se automobilom dovezao s kolodvora. On je lagano uzviknuo: - Otkud dolazite tako pokisli? - Iz grada. Malo sam se zadržala, i... - Iz grada? Pješke po tom vremenu! Uistinu, ja... On se prekine bacivši brz pogled na sluge, koji su se tu nalazili. - Brzo se presvucite u suho odijelo, Valderez, to je sad najhitnije. - U Hauts-Sapinsu je bilo i jačeg nevremena. Osim toga imam kaput koji me dobro štiti. Zbog uzbuñenja i smetenosti što ga ponovo vidi, ona mu je zaboravila pružiti ruku. Ali je on uze i pri-nese svojim usnama. - Uspnite se brzo... A zatim ćete mi pričati o sebi i svojima - reče on. Ona je otišla promijeniti toaletu i malo se zadržala u svom apartmanu. Vidjeti ga što kasnije, bila je sva njena želja. Napokon, kad je zvonilo pola jedanaest, ona se odluči da siñe. Uñe u biblioteku, gdje je obično radila. Neobično joj se sviñala ta velika dvorana, ukrašena bogatom renesansnom umjetnošću, ^snabdjevena rijetkim knjigama i literarnim djelima svake vrste. Njeni veliki prozori gledali su na jezero, iza kojeg su se protezali vrtovi i park, koje će doskora proljeće istrgnuti iz zimske ukočenosti. Valderez sjedne kraj visokog kamina, kiparskog remek-djela, u kojem su veselo pucketale velike kla-de, i prihvati se posla, namijenjenog u dobrotvorne svrhe. Njeni dani su bili tako podijeljeni izmeñu ručnog rada, šetnji s Guillemette, milosrdnim posjetama i lektirom dobrih autora, zastupanih u

biblioteci d'Arnellesa. Ona se ponovo prihvatila učenja glasovira, započetog u samostanu i gotovo napuštenog u Hauts-Sapinsu zbog nedostatka vremena. Muzičarka po instinktu, ona je provela u proteklom mjesecu vrlo ugodne časove u druženju s velikim majstorima, i marljivo je svirala svaki dan da bi stekla tehniku, koja joj je nedostajala. Srećom, imala je jedan glasovir u svom apartmanu, jer se ne bi usudila upotrebljavati one iz glazbenog salona, dok je gospodin de Ghi-liac ovdje boravio. On je, naime, izjavio, u toku posjete kod baronice d'Oubignies, da ne podnosi nevjeste pijanistice. Valderez se i nije smatrala drugačijom, osobito u usporedbi s njim, poznatim muziča-rem. Mlada žena je marljivo radila, ali najednom zadr-šće igla meñu njenim prstima. Ušao je gospodin de Ghiliac, praćen kćerkom. - Guillemette mi je otkrila vaše sklonište, Valderez! Vi zaista imate ozbiljan ukus kad se ovdje radije zadržavate nego u drugim, elegantnim prostorijama. On privuče naslonjač i sjedne nasuprot ženi, dok je GuiUemette nježno naslonila glavu na Valderezina koljena. - Kako se ovdje osjećate? Ne manjka li vam izvanredno čisti zrak Hauts-Sapinsa? - upita je tonom uljudnog zanimanja. - Nisam to dosad primijetila. Ova klima mi se čini izvrsnom. - Takvom je smatraju. Ali ne treba, pokvariti njene dobre učinke nerazumnim postupcima. Pitam se zašto markiza de Ghiliac ide pješice po blatnim pu-tevima, kad ima na raspolaganju automobile, kočije i konje. - Vjerujte da mi izgleda apsurdno kad mladi i zdravi ljudi vrše milosrñe i pobožnost vozeći se u ko-čiji. - Neka bude po vašem kada je vrijeme podnošljivo, ali danas... Jednostavnost i poniznost su divne, ali možda vi u njima pretjerujete, Valderez! - Ja sam bila naučena na težak, pomalo surov život, i nije mi teško ono što bi bilo naporno za drugoga - odgovori ona hladno, odvrativši pogled od tih očiju u kojima je uvijek nalazila isto podrugljivo svjetlucanje. - Očito! Ali vi ćete se brzo naviknuti na drugačiji način života, pa ćete se pitati kako ste mogli podno-siti život u Hauts-Sapinsu. - Oh, ne, ne! Nikada mi ništa neće biti draže od mog prošlog života i mog Hauts-Sapinsa, gdje bih se tako rado opet nalazila! Te riječi joj se otkidoše naglo i nesvjesno s usana. Za čas je postala sva crvena o smetenosti. Gospodin de Ghiliac namršti obrve i ponešto nervozno stisne načas usta. Zatim, naslonivši se na na-slon sjedala, upita mirno: ~ Imate li dobrih vijesti od vaših? Glasom, koji je nastojala učvrstiti, Valderez je pričala kako se zdravlje njene majke poboljšalo, kako se otac pomladio, prema pisanju Marte - i kako se djeca teško pokoravaju starijoj sestri. Zatim je ona pitala što ima nova kod njegovih -gospoñe de Ghiliac, d'Essilovih te njegovih sestara. Malo-pomalo se prvotna smetenost umanjivala, iščezavala. Ćlie je smatrao da je bolje ne spominjati Valdere-zine riječi. Odlučio je ne vraćati se više na to, bar za-sada. Mlada žena se ponovo prihvatila ručnog rada, a gospodin de Ghiliac je pregledavao novine. Ti mladi i tako lijepi ljudi, ta djevojčica nježno prislonjena uz Valderez, stvarali su divnu obiteljsku sliku u toploj atmosferi te prekrasne prostorije.

XII Elie de Ghiliac je došao u Arnelles da izabere neke od mnogobrojnih neobjavljenih rukopisa, zapisa i pisama njegovih predaka, osobito lijepe vojvotkinje Claude. Nedavno je došao na misao, kako je rekao Valderez, da ih izvuče iz zaborava i objavi književnoj publici. Svi ti stari spisi nalazili su se u biblioteci, pa se gospodin de Ghiliac smjestio u toj prostoriji da bi ov-dje obavljao svoja istraživanja, i to sam, jer nije, protivno svom običaju, poveo tajnika. Valderez, vidjevši to, prestala je već drugi dan dolaziti ovamo na rad. Ali već uveče gospodin de Ghiliac joj reče, prateći je poslije jela u bijeli salon: - Obavještavam vas, Valderez, da ću, ako zbog moje prisutnosti mijenjate svoje običaje, smjesta ot-putovati u Pariz. Radite samo i dalje u biblioteci bez ikakva straha.

Ona je sutradan zauzela svoje uobičajeno mjesto. Bilo joj je nevoljko pri duši, jer joj je njegovo dru-štvo bilo teško čak i za vrijeme ručkova usprkos prisutnosti Guillemette i njene odgojiteljice, a kamoli sada. Iako se dijete do sada nije nikada pojavljivalo za vrijeme jela, njegovu prisutnost je markiz prihvatio bez primjedbe. Ćlie bi od vremena na vrijeme čitao mladoj ženi najzanimljivije odlomke zapisa, koje je proučavao. Jednog dana joj pokaže jedan od njih, kojega nije mogao pročitati zbog nečitkog rukopisa i svoje priroñene nestrpljivosti. Valderez ga nakon nekoliko pokušaja uspije pročitati, a kako se taj rukopis pojavljivao na mnogim stranicama, gospodin de Ghiliac je zamoli da mu to prepiše. Tako se ona našla uključena u njegov posao, za koji se uostalom, njena fina i duboka inteligencija živo zanimala. Na tom povijesnom i literarnom polju oni su se sad neprestano susretali. Elie je, kako se činilo, sa zadovoljstvom poticao mladu ženu da govori, uvodio je u literaturu - i to sve s taktom, s moralnom brigom, koja je uvelike začudila župnika iz Yriniersa. Valderez mu je, naime, rekla da joj je gospodin de Ghiliac dozvolio da čita samo dva od svih njegovih romana. - To dokazuje da je mnogo ozbiljniji, nego što držimo. Koliko muževa, čak dobrih kršćana, nema tu brigu, taj moralni obzir za mladu dušu svojih družica. Ta neobična narav bila je i dalje zagonetna za Valderez. Ali, ako je njeno srce ostajalo uznemireno i duboko nepovjerljivo, njen duh je bio potpuno očaran tom blještavom inteligencijom, tom jasnom i kulturnom učenošću, svim tim što je stvaralo očaravajuću privlačnost duhovne ličnosti Elie de Ghiliaca. Ona je uvidjela da kod njega ništa nije površno, da on studira i osvjetljava stvari sa svih strana i nikad se ne upušta u nagañanja. Još više, taj mondeni skeptik je imao u moralnom smislu mišljenje i gledište koje se ne bi od njega očekivalo. Ali Valderez je sada već znala da jedan čovjek može ispovijedati najsavršenije teorije, a da se pritom ne potrudi da ih provede u praksi. Da, ona je snažno osjetila nešto od Elieva čara. Ali, kad se našla sama, ona je bila ovladana neobjašnjivom slabosti, govoreći si da mu ona jednostavno služi kao objekt proučavanja; kao što je dokazivao pronicavi, promatrački pogled, koji je često na njoj počivao. Pomisao da je objekt te hladne intelektualne znatiželje bila joj je tako strašno teška, da bi ona poduzela sve da izbjegne te česte susrete, da joj župnik iz Vriniersa, njen duhovni voña, nije rekao: - Usprkos svemu, i ma kakvo da je ponašanje vašeg muža, ispunite vašu dužnost, a ta je da mu se pri-bližite toliko, koliko vas on bude u tome hrabrio. Vi ste pogriješili, otvoreno mu pokazavši na dan vjenčanja vašu odbojnost. Ispričava vas vaše neiskustvo i uzrujanost do koje su, nesmotrene riječi vaše svekrve, dovele vaše srce puno ljubavi i ispravnosti. Nažalost, ponašanje i riječi gospodina de Ghiliaca su opravdale ono što vam je ona o njemu napričala. I ovaj mjesec vaše napuštenosti nije vam mogao pomoći da vam se vrati povjerenje u njega. No, napokon, vi ste njegova žena, i ako on zanemaruje neke dužnosti prema vama, vi ipak trebate ispuniti svoje prema njemu u tolikoj mjeri, koliko vam on dopušta. Valderez je, dakle, slijedeći te savjete, prihvaćala poziv svog muža na šetnju pješice ili s kolima, sma-trajući to svojom strogom obavezom. Ona bi povela Guillemette, prema kojoj otac, kako se činilo, nije bio više tako ravnodušan. Drugi put, on bi davao svojoj ženi pouke za izvoñenje glazbenih komada, jer je uvidio da ona posjeduje vrlo fini talent. Naime, jednom ju je čuo kako svira u glazbenom salonu, dok je ona mislila da je otputovao automobilom u Angers. On sam je često duboko u noć svirao na glasoviru, pa su izvoñač i njegova slušateljica jednako zaboravili na vrijeme u umjetničkom zanosu izazvanom djelima majstora. Ali u sve te odnose nije se potkrala nikakva intimnost. Valderez je zadržala plašljivo i kruto držanje, koje nije mogla promijeniti ni pomalo ohola uljudnost Elie de Ghiliaca ni njegova ceremonijalna ljubaznost. On se zaista trudio, što je ona dobro opazila, da joj ispuni želje ili da je ogradi od neugodnih posljedica svoje autoritativne volje, koje su se drugdje i te kako osjećale. Da li će ga ona ikada upoznati, saznati koliko ima istine u onome što je rekla gospoña de Ghiliac. Nažalost, ona se dobro sjećala kako joj je taj strani čovjek jasno pokazao svoj strašni egoizam i pomanjkanje srca u onoj sceni u Hauts-Sapinsu, čija uspomena je tako teško tištala Valderezinu dušu. Osim toga, on i nije tražio priliku da joj se moralno približi, i postupao je s njom kao sa strancem. No, s druge strane, izgledalo je malo čudno da se lišava mondenih svečanosti, koje su ga očekivale svuda u to doba godine da bi ostao na ladanju. Stari spisi su se mogli sasvim lako prenijeti u Pariz. Zato je postojalo samo jedno objašnjenje: pisac je studirao neobičan tip male provincijalke i zbog toga se ovdje malo zadržao. Kad to završi, otići će dalje, analizirati nešto drugo. Upravo takvo razmišljanje najviše je plašilo Valderez u njegovoj prisutnosti i zbog toga bi zadrhtala

od zebnje kad bi se plave privlačne oči zadržale na njoj nešto dulje. On je pokazivao apsolutno poštivanje njenih religioznih uvjerenja, a po nekim njegovim riječima mo-glo se naslutiti da i nije takav nevjernik kako bi se moglo pretpostaviti po njegovu ponašanju. Doduše, ono je u pogledu Benakia dokazivalo njegovu religioznu ravnodušnost, što se očitovalo malo poslije dolaska u Arnelles. Za vrijeme jedne šetnje s Guillemette po parku, Valderez je susrela crnčića. Ovaj je kaskao po aleji, obučen u svoju bijelu odjeću, preko koje bi prebacio, za izlazak, neku vrstu plašta žarko crvene boje. Valderez ga je dotada jedva zapazila. Ona ga zaustavi, nagovori s mnogo dobrote i zapita što radi. Benaki joj, na čudovišnom francuskom, ispriča kako je bio žrtva jedne racije, provedene dolje, u njegovom afričkom selu, kojemu ni imena ne zna, i kako su mu roditelji bili ubijeni, a on prodan kao rob. Gospodin de Ghiliac, koji je onuda putovao, kupio ga je. Otada je Benaki sretan. Provodi dane u stanu svoga gospodara, spava pred njegovim vratima, jede do mile volje. Katkad bi ga milovali, a rijetko tukli. To sve je sadržavalo za crnca vrhunac sreće. No, Valderez, ispitujući ga podrobnije, konstatira s tugom u srcu, da to dijete, za koje je gospodin de Ghiliac, kupujući ga od njegovih otmičara, preuzeo moralnu i materijalnu odgovornost, nije dobilo nikakav religiozni odgoj. Ono je imalo samo jedan kult na svijetu: svoga gospodara, kojega je slijepo obožavalo. Uveče, svladavajući svoju plašljivost i stid, ona načne to pitanje, dok je Elie de Ghiliac koračao pu-šeći u prekrasnom zimskom vrtu, koji se nastavljao na salone za primanje. - Možete li mi reći, Elie, je li Benaki kršten? On se zaustavi pred mladom ženom. Ona je sjedila kraj stupa oko kojega se povijala velika loza lju-bičaste boje. - Ne, nije. Na to nisam ni mislio, priznajem. - Dozvoljavate li mi da se ja pozabavim njegovim religioznim odgojem? - Naravno! Samo uz uvjet da vas to ne zamara i ne dosañuje. - Naprotiv, to će biti za mene velika sreća, a u isti čas i ispunjenje jedne dužnosti - doda ona ozbiljno. - U tom slučaju sve je u najboljem redu, i ja vam dragovoljno predajem Benakija da napravite od njega dobrog kršćanina. Možda slučajno, ali ironije nije bilo u toj opaski. Tako je od slijedećeg dana crnac redovito dolazio k Valderez, jer ga je slao gospodar. Uz religioznu poduku, dobivao je i onu iz čitanja i pisanja, jer izgleda da ga je gospodin de Ghiliac iz nebrige ili prezira stavljao na istu razinu s Odinom. Neobjašnjivi kontrasti te naravi bili su u stanju da zbune i iskusniju dušu no što je bila Valderezina. Župnik iz Vriniersa, koga je upitala što misli o književnim djelima njena muža, izjavio je, da uz lite-rarnu imaju i stvarnu moralnu vrijednost, jer djeluju na plemenite osjećaje, šibaju zlo te iznose uzvišene i lijepe misli. Ali, neka su pisana u tako smjeloj formi da ih ne bi preporučio mladoj i neiskusnoj ženi. - Dobro se vidi da mu manjka misao vodilja! -doda svećenik. - Da ima vjere, takav pisac bi stvorio veličanstvena djela, koja bi učinila toliko dobra. Dok ovako, njegov talenat - pretpostavivši da nije štetan a mogao bi biti za izvjesne mlade ljude, ima vrlo oslabljeni moralni učinak zbog skepticizma koji i suviše često izbija. To je, ustvari, konstatirala Valderez čitajući dva toma koja joj je Elie de Ghiliac odobrio za lektiru. Kadje završila čitanje posljednjeg, nešto prije večere, Elie de Ghiliac je ušao u bijeli salon, i vidjevši knjigu koju je držala u rukama, upita je, sjedajući kraj nje. - No, što kažete o njoj, Valderez? Još pod dojmom blještavog, finog, tako tipično francuskog stila, ona odgovori s ushitom: - Kako dobro pišete! Ja sam zatvorila tu knjigu s toliko žaljenja! - Neizmjerno sam polaskan! - reče on ozbiljno. -A ostalo? ...osnova, ideje? Ona malo pocrvenje odgovarajući iskreno: - Neke stvari mi se jako sviñaju, a neke manje. - Koje? Hajde! recite mi sve, sasvim jednostavno, kako vi o tome sudite! - doda on, opazivši njenu zabunu. Ona tada iznese svoje misli jasno i potpuno iskreno. Elie de Ghiliac naslonjen na stol, nasuprot njoj, pažljivo je slušao. - Uistinu, vaše misli su vrlo lijepe i uzvišenije od mojih - reče on kad je ona prestala govoriti. - To su misli kršćanke. No, da li me smatrate sposobnim da dosegnem tu visinu? Sarkastični smiješak napola rastvori njegova usta. Nešto se pokrene u Valderezinoj duši. Srdžba, pat-

nja, ona ni sama nije znala. Odvrativši oči od tog pogleda, u kojem je blistao izazov, kako se njoj učinilo, ona doda hladno: - Pa, možda bi zaista trebalo u to posumnjati. On se ironično nasmije. - Zaista, vi ste barem iskreni! Možda imate pravo... A možda i krivo. Tko me toliko poznaje, da bi znao za što sam sposoban. Tko to zna? Čak ni ja sam, priznajem. Ulazak Guillemette i njene učiteljice prekine taj razgovor, koji se razvijao na polju, dotad nepoznatom meñu njima. Ali, od tog vremena Ćlie de Ghiliac se obraćao Valderez da je upita za mišljenje o literar-nim djelima, koja joj je dao na čitanje, i ako bi diskutirao o njima, to je tada bilo bez onog sarkastičnog prizvuka, koji se tako vidljivo dojmio mlade žene.

XIII Valderez je primila pisamce od Alice. Ova je trebala sutradan proputovati kroz Angers, pa moli Val-derez da joj brzojavi može li je primiti u Arnellesu. Želi je vidjeti i upoznati sa svojim mužem, a ujedno sklopiti poznanstvo s gospodinom de Ghiliacom. Valderez je uistinu bila sretna pri pomisli da će ponovo vidjeti voljenu prijateljicu. Ali osjetila je tupu bol od spoznaje da će vidjevši Alicinu bračnu sreću oživjeti tajnu ranu svog vlastitog srca. Ona pogleda na sat. Već je bilo kasno. Imala je samo toliko vremena da pokaže svom mužu pismo, ako je željela da brzojav ode na vrijeme. Zato ga je morala potražiti u njegovu apartmanu, u kojem je danas radio. Htjela je ujedno iskoristiti priliku da mu uputi jednu molbu, koju nije mogla odbiti zbog svoje dobrote i samilosti. Malo prije je primila jednu udovicu, vrlo čestitu osobu, koju joj je preporučio župnik iz Vriniersa, i njenog sina, koji je tražio mjesto drugog tajnika kod gospodina de Ghiliaca, jer je dosadašnji ostao u inozemstvu zbog ženidbe. Louis Dubiet je imao najbolje preporuke, ali je po izgledu bio neugledan i ružan. Čak mu se i zdravlje pogoršalo zbog teških moralnim i materijalnim iskušenja, pa je izgledao u svom čistom, ali trošnom odijelu, još jadnije. Gospodin de Ghiliac ga je glatko odbio kad je došao moliti mjesto tajnika. Sad su jadnici zaklinjali mladu markizu da ih zagovori pred svojim mužem, jer bi to mjesto, vrlo dobro plaćeno, bilo spas za njih. Oni nisu ni sumnjali da Valderez ne bi mogla privoljeti svoga muža da odustane od prvotne odluke. Pred njihovim navaljivanjem, pred suzama u majčinim očima, ona je popustila i obećala pomoć, premda je znala koliko će je neizmjerno koštati taj korak, koga je već unaprijed smatrala bezuspješnim. Gospodin de Ghiliac sigurno nije samilostan, a njegove odluke ostaju bez opoziva. Uz to je bilo nedvojbeno da on, koji je volio oko sebe ljepotu i sklad, sigurno neće primiti to siromašno, bijedno i nelijepo biće. Ali, ona je dala obećanje, pa ga sada mora ispuniti. Alicino pismo će poslužiti kao uvod. Ona se uputi prema Ćlievom radnom kabinetu, koji je preko posebnog stubišta bio spojen s njenim odajama u prvom katu. Još nije bila u tom dijelu dvorca, pa je pomalo nasumce zakucala na jedna vra-ta. Na kratko »naprijed« ona otvori vrata i nañe se na pragu jedne zadivljujući velike prostorije, ukrašene i namještene u najčišćem stilu šesnaestog stoljeća. Ruže su bile posvuda, a njihov jaki miris miješao se s omiljelim parfemom gospodina de Ghiliaca i mirisom finog turskog duhana. Ćlie, nehajno ispružen na niskom divanu, pušio je, očiju uprtih u divno oslikan strop, u čijem se uglu nalazio grb obitelji. On nije okretao glavu i malko se trgnuo kad je jedan plašljivi glas progovorio kraj njega: - Oprostite, Ćlie!... On se tako naglo digne da crnčić, koji je drijemao na sagu, zastenje od straha. - Molim vas da vi meni oprostite! Mislio sam da je to moj sobar. - Toliko žalim da vam smetam... ali bih vam željela nešto reći. Od tople i mirisima zasićene atmosfere Valdere-zini obrazi naglo postaše žarko crveni. A zatim, bilo je tako teško »njega« nešto moliti! - Vi me ni najmanje ne smetate. Sjedite u taj naslonjač... Odlazi Benaki! Izgleda da crnac, još napola pospan, nije odmah razumio. Njegov gospodar nije imao obićaj da ga udaljuje kad je primao lijepe dame, koje su ga posjećivale da bi mu se dodvoravale. Ali izvjesni pokret ruke, dobro poznat, kao da je ubrzao njegovo shvaćanje, i Benaki se žurno iskrade, pitajući se zašto je baš zbog lijepe i tako dobre markize bio izbačen. - Stojim vam na raspolaganju, reče Elie de Ghiliac privlačeći jedno sjedalo Valderezinom naslonjaču. - Došla sam vas pitati možete li sutra primiti moju prijateljicu, gospoñu Vallet i njenog supruga. Oni

bi me željeli vidjeti i ujedno vas upoznati. Hoće li vam to biti neugodno? - Ma nikako! Bit ću naprotiv zadovoljan da ih upoznam. Pozovite ih na ručak, večeru, a ako im od-govora, neka čak i prenoće. - Kad je tako, poslat ću Alici brzojav. Dala mi je adresu svoga hotela u Angersu. - Imam bolji prijedlog. Thibaut će odmah otići u Angers, gdje mora nešto obaviti za mene. Dajte mu poruku za vašu prijateljicu, a on će je predati u hotelu. I obavijestite gospoñu Vallet da ne treba sutra putovati vlakom; ja ću poslati automobil po njih u vrijeme koje ona zakaže. - Zahvaljujem vam, Elie! To će zaista biti mnogo ugodnije za njih... Ali imam još jednu molbu... Slabost, koja ju je obuzela pri ulazu u tu prostoriju povećala se. Ti mirisi su bili nepodnošljivi... a ni-kada je Eliev pogled nije toliko uznemirio kao danas. - Bit ću sretan da vam ispunim želju. Radi se o... - O jednom mladom čovjeku, koji traži mjesto tajnika. Jedan siromašni, boležljivi mladić, ali vrlo pošten, koji je malo prije došao sa svojom majkom... - Mladić po imenu Louis Dubiet. Uistinu. On mi je donio sjajne preporuke u moralnom i intelektual-nom pogledu; ali kakva pojava! Taj nesretnik izgleda kao da je izašao iz groba. Ja zbilja nisam želio gledati kraj sebe to žalosno lice. Da li se on dosjetio da se obrati vama? - Njegova majka i on zamolili su me da pokušam promijeniti vašu odluku. Istina je da izgled i odjeća tog siromašnog mladića ne govore njemu u prilog, ali on izgleda tako pošten. S dobrom hranom i duševnom smirenošću njegovo će se zdravlje sigurno popraviti. - Ali će i dalje zadržati svoj nelijepi izgled, a njegov premaleni stas neće porasti ni za palac. - Oh, vi se, dakle, obazirete na tako beznačajne stvari? Što to znači kad se radi o tome da se pomogne jednom nesretniku i da ga se spasi iz takve nevolje? Pokušajte barem, molim vas! Njene velike, ganutljive oči izražavale su plašljivo zaklinjanje, njene usne su lagano drhtale, jer... Oh, da, sigurno joj je bilo previše teško tražiti nešto od njega. - On se malo nagne i ona vidje sasvim blizu kako sja njegov pogled izmeñu tamnih trepavica. - Vaše srce i... ljepota rječito govore. Priznajem da sam pobijeñen. Prihvaćam vašeg štićenika i obeća-jem vam da ću biti strpljiv... i da ga neću gledati. Ona promuca. - Zahvaljujem vam... Vi ste tako dobri. Hvatala ju je nesvjestica. Ona se digne promrmljavši: - Otvorite prozor, molim vas! On pojuri prema staklenim vratima i širom ih otvori. Ona se približi, i naslanjajući se na dovratak, pruži lice na svježi i okrepljujući zrak. - Pozvonit ću sobarici da vam donese mirišljavu sol - reče malo uznemirenim glasom Elie. Ona ga rukom zaustavi. - Oh! To je apsolutno nepotrebno. Dostajat će zrak. - Možda vam smeta miris duhana? Imam loš običaj da pušim u kabinetu. Trebao sam vas primiti u pokrajnjem salonu. - Ne, to je od ruža, od tih mirisa... Kako možete živjeti u takvoj atmosferi? - Ja je ni ne osjećam, uvjeravam vas! Uostalom, obično otvaram sve prozore. Ali danas je jedan od mojih dana ljenčarenja, a ta toplina me je omlitavi-la... Vidite, kao ovoga ovdje. On rukom pokaže hrta ispruženog na jastucima i utonulog u san. - To su moji časovi nirvane. Oni ne pružaju sreću... a sreća je ionako tlapnja. Uživajmo cvijeće života, a ne sanjajmo o nedostižnom zemaljskom raju. Što kažete na to, Valderez? Njena nesvjestica je nestala, ona se sada povratila. Žurila je da se udalji. Nikad još nije vidjela u Ćlievom pogledu taj izraz izazovne blage ironije. - Ja kažem da je duševna mlitavost uvijek pogreška - odgovori hladno. - A tko traži po životnom putu samo ruže, taj ima sasvim poganska shvaćanja... zemaljski raj ion;ako više ne postoji. - Znam dobro. A to je šteta. Život je tako isprazno glup, jer vrijeme isuviše brzo prolazi. Jedan lijepi, mali Eden bi mi dobro došao. Istina je da bi se našlo ljudi koji bi rekli da ovdje imamo za to sve ele-mente. Ali to su dobre naivčine, koji ne vide dalje od nosa. Ona odvrati oči i učini nekoliko koraka van, na terasu. - Ako želite malo ostati na zraku, ja ću poslati po ogrtač, jer se izlažete opasnosti prehlade, osobito nakon izlaska iz te tako tople prostorije, reče Elie, koji ju je slijedio. - Ne, neću ostati. Nesvjestica je sada prošla. Idem napisati Alici nekoliko riječi. - Ne žurite. Thibaut će počekati koliko treba. Što se tiče vašeg štićenika, recite mu da me potraži za

koji dan. Ona promrmlja riječ zahvale i udalji se. Elie de Ghiliac ju je slijedio očima, zatim uñe u svoj kabinet. Nestrpljivom gestom odgurne fotelj u kojem je malo prije sjedila mlada žena. Zaista, ta antipatija se ne smanjuje, mislio je. Što ona ima protiv mene? Ja sam vjerovao da imam posla s djetinjarijom pobožnog djeteta, opterećenog skrupulama. Zato sam ga htio kazniti - jer, na koncu, to je bilo jako uvredljivo za moje samoljublje. Nisam mogao drugačije postupiti prema jednoj mladoj osobi, koja mi izjavljuje da me nikako ne može zavoljeti. Mislio sam da ću je ubrzo privoljeti da promijeni mišljenje i da se smatra sretnom što sam spreman zaboraviti riječi koje je izgovorila. Ali ne! I za tu ženu, koja me odbacuje, ja sam počinio prvu ludost u životu - neiskazanu ludost, jer napokon, taj mladić izgleda kao da će svaki čas umrijeti, a njegova pojava mi je neugodna do krajnosti. Ali, kako odoljeti takvim očima... i toj duši prožetoj milosrñem i blagom dobrotom? Samo za mene ona je hladna kao snijeg, čiju bjelinu posjeduje. Hoće li me ikad voljeti? Ali ova situacija ne može tako potrajati. Treba izaći iz toga na ovaj ili onaj način. Ako ona, ipak, ne promijeni svoje držanje prema meni, zatražit ću poništenje braka. Ili ću je poslati u Hauts-Sa-pins da je više ne gledam, da ne slušam o njoj, o toj ženi zbog koje sam postao glupo djetinjast. On se baci u naslonjač i pripali dršćućom rukom cigaretu. Namršti obrve, od čega njegovo lice po-primi pomalo tvrdi izraz. - Evo jedne koja, slučajno, nije koketa i kojoj moram priznati bezazlenu prostodušnost, iako sam skeptik. Vjerojatno joj zbog toga ulijevam strah. Ona me smatra nekim crnim demonom. Pa dobro, ostavimo je u tom uvjerenju, ostavimo tu snježnu pahuljicu u njenoj osamljenosti, a mi, poñimo se liječiti drugdje, moj jadni Elie, jer smo pomalo bolesni... i pomalo ludi, doda on uz slabi, podrugljivi smijeh, koji čudno odjekne u toj velikoj prostoriji, u kojoj je sada zrak izvana rastjerao opojne mirise.

* * * Sutradan se Valderez požuri, po izlasku iz crkve, da odnese Dubietovima dobru vijest. Izbjegavši, sva uzbuñenja, njihovim žarkim zahvaljivanjima, ona se vrati u dvorac preko parka. Hodala je lagano, po-malo zamišljena. Snijeg, koji je pao dva dana ranije, škripao je pod njenim nogama. Iznad jednostavne haljine, sašivene uz pomoć sobarice, nosila je krzneni kaput, za koji je gospoña Noclare s pravom rekla da bi joj na njemu mogle zavidjeti i kraljice. Mlada žena je nedavno odlučila da se njime služi, potaknuta riječima gospodina de Ghiliaca, koji se čudio što ga ne nosi. U svom neznanju nije ni slutila koliko vrijedi sličan kaput. Ali, divljenje stare baronice d'Oubig-nies, koju je susrela to jutro po svršetku mise, zavidni pogledi koje su joj, u posljednje vrijeme, dobacivale dame iz Vriniersa, ipak su je uputili u to. Do sada su je skromnost i težnja da izbjegne sve ono što bi moglo privući pažnju, usmjeravali na jed-nostavno oblačenje, ali je sad bila primorana da nosi to krzno, jer je bilo vrlo hladno i jer je gospodin de Ghiliac izjavio: - Meni je stalo do toga da nosite ovaj kaput što je više moguće, ujutro kao i poslije podne, jer se grozim od onih stvari koje ostaju neiskorištene. A gospoña d'Oubignies, kad joj je Valderez ponovila maločas muževe riječi, dodala je s finim smije-škom. - Gospodin de Ghiliac ima savršeno pravo. Ako je on izabrao to divno krzno, sad želi da uživa gleda-jući koliko vas ono još poljepšava. Čisti i svježi zrak tog zimskog jutra osvježio je Valderežino lice, umorno od neprospavane noći. Ona se osjećala umorna i uznemirena i žalosna. Jučer se nešto s njom dogodilo. Najednom joj se učinilo da ovakav život, kakav je protekao u ovih mjesec dana, postaje nemoguć. Njeno povjerenje, umjesto da se umanjuje, od sinoć je postalo jače. Gospodin de Ghi-liac joj se prikazao u novom svjetlu. A to ju je strašno zbunjivalo. Duboki nemir još uvijek je postojao u Valderezinoj duši, makar je on sinoć bio isti kao i uvijek, možda čak malo hladniji. Ona se najednom zaustavi, zapanjena od jakog iznenañenja. Po jednoj aleji parka jašio je Ćlie de Ghiliac držeći ispred sebe Guillemette, svu crvenu od radosti. Nekoliko dana ranije on je iznenada ušao u bijeli salon, kad je nervozno dijete, lako razdražljivo, bilo u jakom nastupu srdžbe, dosta česte kod nje, koju je Valderez mogla umiriti samo s vrlo mnogo strpljenja i razumijevanja. Pri ulasku oca, ona je odmah prestala toptati nogama, i sva dršćući, oborenih očiju, slušala njegov hladni i razdraženi glas, kojim joj je zabranio poslastice i šetnju kolima

za čitav tjedan. - Kakav vi imate utjecaj na to dijete, koje vas toliko duboko voli! - rekla je Valderez svom mužu, kad se djevojčica udaljila. Tonom iskrenog iznenañenja on je odgovorio: - Ona me voli, mene? Vi me začuñujete, jer nisam ništa učinio, iskreno priznajem, da bih postigao taj rezultat. - Jadna mala je to dobro opazila! I zbog toga toliko trpi. On je izgledao kao da ne pridaje nikakvu pažnju posljednjim riječima i prebacio je razgovor na drugu temu. Ipak, vjerojatno je o tome razmišljao i shvatio svoju krivicu prema djetetu. Približivši se Valderezi, on skine kapu i reče smiješeći se: - Evo jedne male djevojčice koju sam sreo u parku i oteo miss EbviUe. Imao sam s njom povjerljiv razgovor, koji će dobro pamtiti, kako se nadam. Hajde, Guillemette, sjašimo. On preda djevojčicu Valderezi, a sam siñe. Držeći konja za uzdu, vraćao se prema dvorcu kraj svoje žene i kćerke, i poveo razgovor o gostima, koje su očekivali, nakon što se prema svojoj uobičajenoj uljudnosti, raspitao za Valderezino zdravlje. Kad se Guillemette našla sama sa svojom maćehom, bacila joj se u zagrljaj smijući se i plačući u isti mah. - Što ti je, drago moje? - Tata me je poljubio!.. .i nazvao me svojom dragom, malom djevojčicom. - Zbilja! Vjerujem da si sad zadovoljna? - Oh, da, mama! A ipak me je tata i grdio. Rekao mi je da je to tako ružno što vas žalostim mojim ispadima srdžbe, i da ćete se vi zbog toga razboljeti. A da bi se to spriječilo, on će me staviti, ako tako nastavim, u internat, daleko od vas, daleko od njega! Na tu perspektivu Guillemette počne plakati. - Pa dobro, mala moja, ti znaš koje je sredstvo da izbjegneš tu nesreću, samo ga moraš upotrebljavati, pa će te tada i tvoj tata još više voljeti. A sad se preobucimo, jer vrijeme leti, a naši gosti će brzo stići. Gospodin de Ghiliac je bio najljubazniji domaćin, kad je to htio. Gospodin i gospoña Vallet su to danas mogli potvrditi. Ali Alice, koju je bio prenera-zio suzdržljiv i skoro zbunjeni ton pisama njene prijateljice, nije se dala zaslijepiti kao njen muž, tim zavodljivim markizom. Vrlo ozbiljna, a pogotovo dobro poznavajući Valderezinu prirodu, ona je intuitivno osjetila da mlada markiza, usprkos svoj privid-nosti, nije sretna. Meñutim, kako joj se ova nije povjerila, Alice se nije usuñivala pitati, i otišla je uveče uznemirena, odsječno odgovorivši na zanosne riječi svoga muža, razdraženim tonom: - I vama je on, jadni moj Andre, zavrtio glavom! Ali se bojim da će taj otmjeni gospodin unesrećiti moju dragu Valderez. Valderez i Elie de Ghiliac, nakon što su ispratili svoje goste do automobila, koji će ih odvesti u An-gers, vratiše se na terasu. Noć je bila divna, bez daška vjetra. Na nebu bez oblaka pojavile se zvijezde, a mladi mjesec bacao je blago svjetlo po tratinama i kupolama staklenika, koji su se nazirali u daljini. Valderez se načas naslonila na ogradu. Kraj nje se zaustavio Elie de Ghiliac očiju uprtih u njen lijepi profil, jasno ocrtan na bijeloj pozadini čipke, kojom je mlada žena obavila glavu. Najednom, jedna dlakava životinja skoči na ogradu kraj Valderez. To je bila neka crna mačka, valjda vlasništvo kojeg vrtlarskog pomoćnika. Valderez prestrašeno krikne i naglo se odmaknuvši, nañe se meñu rukama svoga muža, koje je ovaj instinktivno raširio. Ona osjeti kroz kratak čas kako joj Elieve usne lagano dodiruju čelo, a oči se zaklapaju pod milovanjem njegovanih brkova. Valderez se brzo oslobodi, promrmljavši: - Oprostite... te životinje su mi tako neugodne... Zatim se uputi prema salonu. Ali on je nije slijedio, nego se dugo zadržao na terasi, po kojoj je pu-šeći koračao uzduž i poprijeko. Sama u salonu, Valderez se prihvati ručnog rada. Ali to je večeras bio jadan posao. Mlada žena, nervo- zna i uznemirena, digne se u namjeri da ode u svoju sobu. - Vi idete na počinak? Elie je ušao, progovorivši te riječi ravnodušnim glasom. - Da, malo sam umorna. Laku noć, Elie! - Dozvolite mi da vas časkom zadržim. Trebam vam, naime, najaviti moj skori odlazak... za prekosu-tra.

- Zaista! Tako ste se brzo odlučili! - To je moj običaj. Mrzim dugo planirane odluke. Provest ću nekoliko dana u Parizu, a odatle ću ot-putovati u Cannes. - Tada ćete... dakle... odvesti Benakija? Smiješak neizrecive ironije zatitra na njegovim usnama. - Ah, dakle, to je Benaki koji vas uznemirava. Odvest ću ga, naravno. Njegovo religiozno obrazovanje će se. prekinuti, ali ga možete nastaviti kasnije. Vrlo je vjerojatno da ću vam ga poslati ovog ljeta, ako odem na ekspediciju na Sjeverni pol, kao što imam u planu. - Ekspediciju na Sjeverni pol! - ponovi ona očiju raširenih od iznenañenja. - Zašto ne? Ako mi poñe za rukom, to će biti uspjeh više; a ako tamo ostavim kosti... pa dobro! To neće biti tako velika nesreća, zar ne? On se načas nasmiješi s mnogo prezira, videći Valderez kako odvraća pogled i rukom negoduje. - Molim vas, ne smatrajte se obaveznom da mi kažete suprotno. Ja više volim vašu uobičajenu iskre-nost. A što se mene tiče, vjerujte mi, ne bih žalio umrijeti tamo, daleko od svega. Neko vrijeme bi se govorilo u otmjenim krugovima Pariza i drugdje: »Jadni Ghiliac, kakva šteta! Tako lijep čovjek! Tako velik talenat! Takvo bogatstvo! Kakva ludost.« Zatim bi me zaboravili kao što se sve zaboravlja. Vani-tas vanitatum! (Taština nad taštinama). To će biti istina do kraja svijeta. Laku noć, Valderez! On prihvati ruku, koju mu je pružila, ali je ne poljubi, kao što je običavao, i izañe brzim korakom. Valderez osta nekoliko časaka nepomična, malo zgrčena lica. Zatim se polako popne u svoje odaje, unaprijed znajući da i te noći neće usnuti, jer je u njenoj duši bilo i previše tjeskobe, sumnji i neizvje-snosti. Gospodin de Ghiliac, došavši u svoj apartman, mrmljao je uz podrugljivi smiješak: - Ah, nju uznemiruje Benaki!... Samo Benaki. Pa to je divno!

XIV Tog toplog lipanjskog jutra Valderez je hodala sporim koracima kroz šumske staze Arnellesa u dru-štvu s gospoñom Vangue, ženom liječnika iz Vriniersa: Ona je od nekog vremena neprestano drugovala s tom mladom ženom, koju je srela kraj postelje siromašnih bolesnika, koje su obje posjećivale. Župnik ih je diskretno približio, govoreći si, da će društvo te otmjene i ozbiljne osobe, vrlo dobre kršćanke, povoljno djelovati na mladu gospodaricu Arnellesa, toliko osamljenu u njenom veličanstvenom domu. Obje su odmah osjetile uzajamnu simpatiju, u čemu ih nije smetala razlika položaja. Ta simpatija je sad počela polako prerastati u prisnost. Tri mjeseca su protekla od odlaska gospodina de Ghiliaca. Ovaj put on je pisao svake sedmice svojoj ženi, ili joj slao bilo knjigu, bilo kakav glazbeni komad. Davao joj je savjete za izbor lektire i molio je da mu kaže svoje mišljenje o tom i tom djelu ili o nekim povijesnim činjenicama. Dopisivanje je na takav način bilo relativno lako meñu njima. Valderez, daleko manje zbunjena u pisanju nego u razgovoru s njim, nesvjesno je pokazivala svoje izuzetne moralne kvalitete i sjajne intelektualne sposobnosti. Za uzvrat je dobivala pisma, kakva je znao pisati samo gospodin de Ghiliac, mala remek-djela duha i živahnog stila, koje je toliko cijenila i voljela književno obrazovana publika. To literarno dopisivanje kao i česte pošiljke cvijeća iz Cannesa, ušećerenog voća i različitih slatkiša, očito su predstavljali ono što je Elie smatrao svojom dužnošću prema ženi. Ona se mogla diviti, u jednoj mondenoj reviji, njegovoj čarobnoj vili, okruženoj jedinstvenim vrto-vima, čitati listu svečanosti u Cannesu, Nici i Monte--Carlu, na kojima je sudjelovao on, a briljirala mar-kiza-udovica. Kasnije su štampa i sve novine bile pune njegova prijema u Akademiju. Toj svečanosti od davnih dana nije bilo slične. Mnoštvo se tiskalo u prostoriji, a kad se pojavio slavljenik »sva srca su uz-drhtala, sve oči su vidjele jedino njega«, kao što je izjavljivao komentator jedne elegantne revije. Valderez je čitala i pročitavala Eliev govor. On je bio sjajan, i ona je znala kakav je dojam morao proi-zvesti, izrečen njegovim prijatnim glasom, tople i uz-drhtale boje, koji je sam po sebi bio harmonija za uho. Ponovila je toga dana, i ne znajući, riječi koje je gospodin d'Essil jednom rekao svojoj ženi. - Taj čovjek sve strahovito očarava i osvaja.

Samo ih je Valderez izgovorila s drhtajem straha. Nakon nekog vremena istodobno je saznala iz pisma svog muža kao i iz novina za odlazak gospodina de Ghiliaca na krstarenje u Norvešku s novom jahtom. On se tako vjerojatno priprema za putovanje na Sjeverni pol. Tom prilikom Valderez ga je mogla vidjeti fotografiranog u dresu yachtmana. Slijedio je opis cijele brodske opreme, izabrane u skladu s rafiniranim ukusom vlasnika. Kad će se vratiti u Arnelles? Valderez to nije znala. Pomisao da će ga ponovo vidjeti uzrokovala joj je nelagodnost. A s druge strane opet, ta napuštenost bila je svima nerazumljiva i uvredljiva. Valderez se u izvjesnim trenucima pitala kakva će biti njena budućnost. Župnik iz Vrinieresa joj je rekao jednog dana da je nemoguće da se takva situacija produži u nedogled. Sada ga je razumjela. Ali, ma kako da odluči gospodin de Ghiliac, za nju će to biti neizbježna patnja, mislila je s grozničavom strepnjom. Pogled na doktora Vangua i njegovu ženu, tako uzajamno povezane, tako sretne u njihovim skromnim prilikama, izazivao je kod nje melankolične misli. I nehotice je usporeñivala doktorovu nježnost prema svojoj djeci, njegovu brigu oko njihovog dobrog fizičkog i moralnog odgoja, s očinskom nebrigom markiza de Ghiliaca. Ipak, mora se priznati da je on u tom pogledu pokazao znatno poboljšanje. Markiz se u svojim pi-smima zanimao za zdravlje svoje kćeri, za njen karakter, a nedavno joj je poslao divnu norvešku lutku, koju je Guillemette u svom oduševljenju neprestano ljubila i držala kraj sebe. Valderez je morala priznati da nije napravila ni jedan korak da bi upoznala narav svoga muža i da je sfinga ostala i dalje zagonetna i još više uznemirujuća nego ikad. U svojoj tjeskobi, kad joj je duša bila do kraja izmučena sumnjom i patnjom, samo joj je molitva mo-gla pribaviti mir i strpljenje. Molitva, milosrñe, njena dužnost kraj Guillemette, koja ju je žarko zavoljela, to je bio sadržaj njena života. Jedino zadovoljstvo, koje joj je pribavio položaj markize de Ghiliac, na kojem su joj toliko zavidjeli, bilo je da čini dobro oko sebe. Svi siromasi i ožalošćeni toga kraja dobro su poznavali mladu gospodaricu dvorca, koja je znala tako dobro davati uz svoje zlato i dio sebe same, svoje srce, svoju prisnu umiljatost. Njen blagi smiješak razveseljavao je najtužnije duše, a u isto vrijeme njeni savjeti i odlučni i blagi dovodili su na pravi put mnoge, koji su zalutali. Već petnaest dana Valderez nije primila pisma od svog muža. Ona je saznala - sve iz novina - da se sada nalazi u Parizu, gdje nastavlja sa svojim običajenim mondenim životom. U salonima palače Faubourg davala se njegova komedija. Meñu izvoñačima, koji su svi pripadali najstarijem plemstvu, nalazila se i grofica de Trollens i baronica de Brayles. Ova posljednja bila joj je već poznata. To je bila Ćlieva i Ćleono-rina prijateljica iz djetinjstva. O njoj je pričao gospodin de Ghiliac u toku svog razgovora s gospodinom de Noclareom, koji je poznavao barona de Braylesa. Očevidno, Ćlie se neće tako skoro pojaviti u Ar-nellesu. Sad je bila puna sezona mondenog života. A ako je još uvijek na snazi ideja o ekspediciji na Sjeverni pol, sigurno je sad zaokupljen pripremama za taj put. Ispred dviju žena su po šumskom putu trčale Guillemette i njena prijateljica Therese Vangue, igrajući se s doktorovim psom, malim, jako nestašnim i debelim psićem. Ovaj najednom napusti djevojčice i počne lajati uputivši se prema poprečnoj stazi. - Oh, evo Odina! - klikne Guillemette. - Znači da i tata... Da, evo ga, mama! Markiz de Ghiliac se uistinu pojavi, praćen svojim hrtom i Benakijem - ali drugačijim Benakijem. On više nije nosio odijelo malog divljaka, već ga je nadomjestio evropskim kostimom. Valderezino uzbuñenje bilo je toliko da se zaustavila i ne htijući. - Vi, Elie! u to vrijeme! Pa nema sad ni jednog vlaka. - A čemu služe automobili? - doda on smiješeći se. Naglo prikupivši prisutnost duha, Valderez mu pruži ruku i predstavi gospoñu Vangue, kojoj je bio gotovo nepoznat, jer ga je viñala samo izdaleka za njegova boravka u Arnellesu. Doktorova žena je bila jako protiv njega zbog njegovog čudnog ponašanja prema Valderez, koju je voljela i kojoj se divila. Osim toga, gospodar Arnellesa je uživao glas skeptika, podrugljivca, čovjeka vrlo hladnog i nepristupačnog u dodiru s običnim smrtnicima. Zato je bila uvelike začuñena da se našla u prisutnosti velikog gospodina, jednostavnog i prijaznog, koji je delikatno pohvalio njenog muža, čestitao joj na zdravom izgledu male Therese, i podigao Guillemette u naručaj da je poljubi, govoreći veselo: - A ti, kako lijepo izgledaš, draga moja! Vidi se da imaš dobru majku, koja se sva posvetila tvojoj njezi. To neuobičajeno tikanje prenerazilo je Guillemette, ali je od radosti osvijetlilo cijelo njeno lišće, sada gotovo uvijek ružičasto.

Kada se, nakon nekoliko minuta razgovora, gospoña Vangue udaljila sa svojom kćerkom, bila je pot-puno očarana i žalila što se dva tako divna bića ne mogu sporazumjeti. - A sad, Benaki, doñi pozdraviti gospoñu markizu - reče gospodin de Ghiliac pozivajući rukom crnca, koji je stajao po strani. Možete prosuditi, Val-derez, kako je on uvelike uznapredovao. Dubiet -koga, usput budi rečeno, mogu samo pohvaliti, naučio ga je čitati i bavio se njegovim religioznim odgojem. Sad vam preostaje samo da ga date krstiti. Radosno svjetlo zasja u Valderezinim očima. - Oh, to je lijepo od vas, Elie, što ste nastavili započetu zadaću. Ti ćeš biti brzo pokršten, mali moj Benaki - doda ona, milujući kovrčavu kosu dječaka, koji je podigao na nju pogled svojih dobrih, zanesenih očiju. - A, vi ste zadovoljni s tim jadnim Dubietom, Elie? - Potpuno. To je krasan mladić i vrlo inteligentan. - Privikli ste se na njegovu pojavu? - Vrlo dobro. Osim toga, sad nije tako mršav pa bolje izgleda. Zatim, kako ste vi vrlo pametno rekli, ti detalji nisu nimalo važni... Odakle dolazite? Tako razgovarajući koračali su stazom. Markiz de Ghiliac, smješeći se na plašljivo blistav pogled svoje kćeri, pozva je k sebi i primi za ruku kao otac, koji je vrlo sretan da je ponovo ugledao svoje dijete nakon dugog izostajanja. - Posjetila sam s gospoñom Vangue jednu siromašnu obitelj. Vraćajući se, malko smo bazale, dok su se djeca igrala. - Ta mlada žena izgleda šarmantna. Ali ona ipak ne pripada vašem otmjenom krugu. - Mome krugu! Kažem vam da me takvo gledanje neće spriječiti da smatram prijateljicom jednu ta-kvu, moralno i fizički otmjenu osobu. - Nemojte moje riječi smatrati predbacivanjem, molim vas! - reče on. - To je samo mala opaska, i ja vam apsolutno odobravam. Vi imate uistinu i suviše uzvišenu dušu da biste se obazirali na tako ništavne stvari. Lako rumenilo oboji lice mlade žene. Eliev glas imao je tako ozbiljne tonove, kakvih dosad nije po-znavala. - Da li ste sklopili još kakva poznanstva sada, kad se okolni dvorci počinju popunjavati? - upita on nakon kratke šutnje. - Ne! Vidjela sam samo dva puta gospodu d'Oubignies, jedanput gospoñu de Hornettes. A i ne na-stojim sklapati nova poznanstva... Ona ponovo pocrveni. Nije mu zaista mogla reći kako joj njegova odsutnost i napuštanje bezgranično otežavaju sadašnju situaciju i odnos sa susjedima, čije je gladne znatiželje bila svjesna. Da li je on pogodio njenu misao? Njegove obrve se namršte, a jedna bora mu se ucrta na čelu. - Hajde poigraj se s Benakijem, trči malo, djevojčice moja - reče on ispuštajući Guillemettinu ruku. Njegov pogled slijedio je nekoliko časaka dijete, koje je odvuklo crnca u ludom trku za Odinom. Za-tim se okrene Valderezi: - Ako ne volite svijet, možda ćete se sada osjećati nesretnom, reče on poluozbiljnim i polušaljivim tonom. Svršetkom kolovoza počinju pristizati gosti u Arnelles, i te povorke uzvanika se nastavljaju do kraja sezone lova. Vi ćete ih kao gospodarica kuće prvi put primati. Ona nije mogla suspreći pokret zaprepaštenja. - Ja! Vi se šalite? Kako to možete željeti? Ja ću biti sasvim nesposobna... Ona je znala, po pričanju gospoñe d'Oubignies i bilježnikove žene, što znači sezona lova u dvorcu d'Arnellesu: neprekinuti slijed raskošnih primanja, mondenih razonoda, sportova svih vrsta, što je sve okupljalo u Arnelles naj aristokratski je i najelegantnije društvo. - Ja tako ne mislim - doda on mirno. - Ustanovio sam da ste izvrsna gospodarica, da je kućanstvo vo-ñeno čvrstom rukom i da sve savršeno funkcionira u kući. Uvjeren sam da će tako isto biti kad naši gosti budu ovdje. Osim toga upravitelj, ključarica i nadstojnik olakšat će vašu zadaću iskustvom, koje su stekli kod tih primanja. Moja sestra Claude, nadam se doći će k nama na dva mjeseca. Ona će vam pomoći od srca, a za sitnice mondenog zakonika, koji vas uznemiruje, ja ću vam uvijek biti na potpunom raspolaganju. Ona ga je gledala s tako vidljivim užasom, da on nije mogao suspreći smijeh. - Hajde, Valderez, izgleda kao da vam pričam nešto najnevjerojatnije? - Da, zaista! Ja ništa ne znam o svijetu, ja neću znati čak ni primiti vaše goste... On se ponovo nasmije.

- To me ni najmanje ne uznemiruje. Vi ste roñena dama, a ja se obavezujem da ću za dva mjeseca napraviti od vas pravu svjetsku damu, ali ne takvu kakve su prazne glave i lakomislene dušice, koje ćete vidjeti da oblijeću oko vas, nego takvu, kakvu ja zamišljam, a to je sasvim nešto drugo. Valderez nije pokušavala proniknuti u nejasno značenje tih riječi. Odluka njenog muža, skora pro-mjena njezinog načina života, koji joj je najavio najprirodnijim načinom, bacili su je u istinsko zaprepaštenje. - Ali vi imate majku? - pokuša ona plašljivo. -Što će ona reći, ako... - Moja majka zna prirodno, jako dobro, da od momenta, kad sam se oženio, moja žena treba upravljati svime u mojoj kući pa i primati naše goste. Zbog toga se ne trebate nimalo uznemiravati. Sve će se odvijati savršeno, garantiram vam. Treba se, meñutim, pobrinuti za vaše toalete... On baci ispitujući pogled na suknju od vunene bež tkanine i svijetlu batistenu bluzu, koju je nosila mlada žena. - Tko vam je sašio te stvari? - Uposlila sam jednu malu krojačicu iz Vriniersa, koja živi vrlo teško... - Ali koja vas vrlo loše oblači. Dajte joj posla koliko hoćete, daleko sam od toga da vam prigovaram, ali ne nosite to dajte kome hoćete. - Ići ću u Angers, k... - Ne, ja ću vas odvesti u Pariz, krojaču moje majke. U isto vrijeme izabrat ćete rublje i druge po-trepštine. Za petnaest dana ćemo to definitivno uglaviti. A sada da čujem novosti o vašima? - Primila sam jutros pismo od Rolanda. Dolje je sve kako treba, moja majka se oporavlja. Ali on, jadni mladić, je očajan. Markiz de Ghiliac, uklanjajući granu koja je smetala šeširu njegove žene, upita sa zanimanjem: - Zbog čega? - Moj otac apsolutno odbija da ga pusti u samostan. - Da, zaista, on mi je o tome govorio. Razabrao sam da nije nimalo zadovoljan izborom zvanja svog starijeg sina. - Ali on ima još sinova. A budući da se Roland osjeća uistinu pozvanim od Boga, to što otac smatra žrtvom, zapravo bi mu trabala biti dužnost, a u isti čas i velika čast. - Vaš otac vidi te stvari s drugog gledišta. Ipak se nadam da će se to sve moći nekako urediti. Roland mi se učinio vrlo drag i simpatičan. Recite mu da računam na njega u rujnu, kao i na vašeg oca, budući da, nažalost, vaša majka ne može putovati. Ipak, možda u spavaćim kolima?... - Ne vjerujem. Već sama ideja da se makne iz Hauts-Sapinsa bi je razboljela. Osim toga, život bi ovdje bio za nju naporan, a za djecu štetan, pogotovo za Martu, koja bi se lako dala opiti sjajem i monde-nostima. Zahvaljujem vam mnogo, Elie... - Oh, molim vas. Sasvim je prirodno što nastojim da vam priredim veselje da imate sve svoje oko sebe. Budući da smatrate da je nemoguće za sada, vidjet ćemo kasnije što drugo... Gle, Reynie je otvoren. Zbilja, čini mi se da je gospoña de Brayles rekla da mora ovdje provesti neko vrijeme zbog hitnih popravaka. On pokaže malu vilu, okruženu dražesnim vrtom, smještenu na kraju šume. - Ah, Reynie pripada gospoñi Brayles? - Da, no, evo i nje! Po zasjenjenom putu dolazila su engleska kola, kojima je upravljala mlada žena. Ispod bijelog tila koprene dva oka se grozničavo upiljiše u Valderez. Ruke, koje su držale uzde, nervoznom gestom zau-staviše ponija, kad su kola bila u istoj ravnini s marki-zom i njegovom ženom. S najljubaznijim smiješkom Roberta se pozdravi s gospodinom de Ghiliacom i Valderez. - Vi dolazite zbog popravaka, Roberta? - upita Elie. - Moram. Kakva muka za jednu samu ženu. Ali prekosutra odlazim. Sve sam isplanirala da se vratim u Pariz za premijeru »Nove Sapho«. Prirodno, i vas ću tamo zateći? - A, što se mene tiče »Nova Sapho«? Arnelles je divan u ovo godišnje doba i vjerujem da ga neću na-pustiti prije zime. Izgleda da su te riječi uvelike zaprepastile gospoñu de Brayles, jer nije mogla suspreći gestu iznena-ñenja, koje se odrazilo i na njenu licu. - Vi ćete ostati u Arnellesu?... U ovo vrijeme? .. .U jeku mondene sezone? - Zašto ne? Tvrdim da mi je mondena sezona potpuno nevažna. Možda ću otići na nekoliko dana do Claude u Austriju, a u isto vrijeme ću pregledati moje tamošnje posjede. Ali taj put je još malo vjero-

jatan. Volim ostati u Arnellesu, gdje mi se neizmjerno sviña i gdje moram mnogo raditi. Robertine usne se nervozno stisnu. - Kako ste postali ozbiljni! - reče ona s usiljenim smiješkom. - Uvijek sam mislila da ne podnosite se-lo. - Zar nije dozvoljeno promijeniti ukuse, osobito, stareći? Roberta se nasmije. - Što vi govorite o starenju! Ne bi vam dali ni vaših trideset godina!... Ali Guillemette je jako porasla i promijenila se. Nikad je ne bih prepoznala. - Valderez pravi čuda, reče gospodin de Ghiliac podragavši prstima ružičasto lišće djevojčice. Pod blijedim trepavicama gospoñe de Brayles bljesne svjetlo. < - To sam opazila... Ali što je to? Jeste li vi takoñer preobrazili i Benakija? Ona pokaže crnca, kojega je otkrio jedan Valde-rezin pokret, iza koje se bio sakrio. Benaki je imao za gospoñu de Brayles posebnu antipatiju, pa je izbjegavao koliko je mogao njeno uobičajeno milovanje. - Ne! To nisam ja učinila, odgovori Valderez uz osmijeh. Ali moj muž je s pravom mislio da je već došlo vrijeme da mu ukloni obilježja divljaka. - To više što ćemo od njega napraviti malog kršćanina, doda Elie de Ghiliac prijateljski potapšavši dijete po obrazu. Ali mi vas ovdje zadržavamo, Roberta... Da li ćemo vas vidjeti u Arnellesu prije vašeg odlaska? - Da, posjetit ću vas sutra... ako vas ne smetam, gospoño? - Nikako, bit ću zadovoljna da vas bolje upoznam - reče umiljato Valderez. - Do skora viñenja, dakle. Ona pruži Elieu i Valderez ruku i pokrene svoju ekipažu. Njeno lice se zgrči od gluhog bijesa dok je mrmljala kroz zube: - Nisam mislila da je ona tako lijepa. Kakve samo oči! Kakav nezaboravan pogled. On je, naravno, zaljubljen. I to sigurno jako, kad se zakopao na selo u ovoj sezoni. A on je i ljubomoran, jer ju je ovamo prognao... Ma, ne, ostavio ju je dugo vremena samu... Ništa ne razumijem. Da li on igra neku komediju? To će razjasniti svršetak. Ali ima nešto u njemu što se promijenilo i... sigurna sam da je voli! -dovrši, udarivši bičem ponija, koji odskoči zatresavši grivom, kao da protestira protiv postupka na koji nije bio naučen. Za to vrijeme Elie de Ghiliac upita svoju ženu: - Kako vam izgleda gospoda de Brayles, Valderez? - To je lijepa žena, a izgleda inteligentna i ljubazna. - Pih! lijepa! - reče on prezrivo. - Ona ima dosta pikantne crte lica i to je sve. Što se tiče njene inteli-gencije, ta je površna - kao i njena ljubaznost, uostalom. Mondenost, konvencionalnost, pretjerana ko-keterija, to je Roberta - i nažalost mnogo njih, sličnih njoj. Da, taj svijet koji vi ne poznate, Valderez, pružit će vam mnogo materijala za zanimljive studije. Vidjet ćete sve njegove niskosti, nadmetanja, ružne podvale, a sve prikriveno najljubaznijom vanjštinom. Ja ću vas podučiti u tome, jer sam proučavao sve te lutke koje više nemaju tajni za mene. Ona podigne k njemu svoj ozbiljni pogled. - Kako možete, u tom slučaju, još voljeti taj svijet, tako bijedan pod njegovim sjajnim prividom? - Voljeti ga? Oh, to sigurno ne! Ja sam se zabavljao proučavajući ga. Pomno sam ispitivao duše mu-škaraca, gotovo prazne; duše žena, ništavne ili zvjerske. Našao sam u jednima i drugima mnogo taštine, ružnih računa samoljublja, proniknuo sam u naličje sjajnih i zavidljivih egzistencija. Da, svijet je za mene bio zabava i materijal za studiranje. A da bih ga volio, nikada! Suviše ga poznajem, da bih to mogao. - Vi me strašite! - prošapće Valderez. - Jer to je svijet s kojim me želite upoznati. - Da, ja ću vas s njim upoznati, jer ne možete živjeti povučeno, budući da nužno morate doći u dodir s njim. Ali ja ću biti tu da vas vodim, da vam pokazujem njegove zamke, da vas čuvam od svih njegovih stupica, jer vi ste još vrlo mladi i velika... - Velika neznalica! - dovrši ona uz laki osmijeh, videći da se on prekinuo. - Recimo neznalica, ako tako hoćete. On se takoñer smiješio, ali njegov vrlo ozbiljni pogled obuhvatio je divno lice, na kome se ogledala najčišća, najljepša duša, kakvu dotad sigurno nije upoznao skeptik markiz de Ghiliac. Gospoña de Brayles je stigla sutradan na čaj. Valderez, koja ju je primila na terasi, predloži da odu ususret gospodinu de Ghiliacu, koji je davao upute svom vrtlaru o aranžmanu u jednom stakleniku.

- Ja ne tražim bolje, jer se nikad ne mogu umoriti gledajući vrtove Arnellesa. Gospodin de Ghiliac obožava cvijeće, a malo je imanja koja se mogu takmičiti s njegovim u pogledu cvijeća. Tako razgovarajući one su ušle u vrtove, a ispred njih Guillemette, sva svježa u svojoj bijeloj haljinici. Gospoña de Brayles se često zaustavljala da bi se divila cvijeću, koje je naročito privlačilo njenu pažnju. - Ah, evo divnih ruža »Vojvotkinje Claude« koje je gospodin de Ghiliac tako nazvao za uspomenu na svoju lijepu prabaku! Ona pokaže na ogroman ružin grm, pun prekrasnih bijelih cvjetova, atlasno sjajnih, lako ispruganih nježnom ružičastom bojom. - One su, valjda, jedinstvene na svijetu. Gospodin de Ghiliac ih okružuje jednom vrstom kulta, nudi ih vrlo rijetko i to samo značajnim gostima. Nitko se ne usuñuje da ih kida. Sjećam se kako smo se Fer-nanda i ja jednom drznule to učiniti. Oh, nismo više imale želje da to ponovimo, jer kad je on nezadovoljan gleda vas na tako naročit način, a da pritom ništa ne kaže... Oh, bez riječi! On je i suviše kavalir da bi otvoreno predbacivao jednoj ženi zbog otrgnutog cvijeta. Ali mi smo znale što nam je raditi, pa pretpostavljam da Fernanda nije više nikad ubrala »Vojvotkinju Claude«. Guillemette, koja se približila svojoj maćehi, podigne glavu prema gospoñi de Brayles. - Oh, sada ih tata pušta brati! Malo prije ih je mama mnogo stavila u bijeli salon, a baš je on htio da ih sve ubere. Ali mama je rekla da bi to bila šteta i da ih treba nešto ostaviti i na grmu. Drhtaj proñe Robertinim licem. Njen pogled, u kojem se zasvjetlucala mržnja, dotakne mladu ženu, koja je koračala kraj nje gipko i neusporedivo elegantno. Sunce je izbijalo zlatni sjaj iz njene kose, osvjetljavao njen ružičasti sjajni ten, sličan laticama ruža, tako dragih markizu de Ghiliacu. Čitava ta mlada pojava, iako jednostavno obučena u haljinu od sivog voala, ukrašenu čipkom, odisala je neizrecivim čarom.~ Robertina ruka se zgrči na drški suncobrana. - To znači da je, vjerojatno, njegova hirovitost promijenila predmet interesa - reče ona nemarno. -Markiz de Ghiliac ima mušice - baš kao kakva lijepa žena - usprkos njegovom preziru za naš spol. Jer žena je za njega - koji je obdaren višim sposobnostima od ostalih smrtnika, manje vrijedno biće, po-godno da u najboljem slučaju očara njegov pogled za koji tren. On nam je to jednom izjavio - ili nešto slično - i to najozbiljnije. Bilo je to, sjećam se, još za Fernandina života. Ona je energično protivurječila -ali nije uspjela da ga pobijedi. Ah, mi zaista malo značimo, gospoño, za muškarce takova kova. Ona se smijala - ali po strance, njen pogled se upio u lijepo lice, kojim je prošao laki trzaj. - ... I kad se takva narav sruči na jednu sasvim mladu ženu, skoro dijete, malko lakomislenu, ali vrlo zaljubljenu, kakvi nesporazumi za budući život. Ima zaista žalosnih stvari na svijetu. - Da, vrlo tužnih! - reče Valderez mirnim i ozbiljnim glasom. - Ali oprostite, gospoño! Mislim da bi bilo bolje da krenemo ovom alejom, koja će nas dovesti ravno do staklenika. - Evo tate - najavi Guillemette. Markiz de Ghiliac malko ubrza korake opazivši mlade žene. Robertine oči zadobiše onaj posebni sjaj, koji su uvijek imale u njegovoj prisutnosti. Vraćajući se prema dvorcu, ona ga je sa zanimanjem ispi-tivala o promjenama, koje je poduzeo u svojim staklenicima, kao i o slavnoj kolekciji orhideja. - Lobie je uspio dobiti novu varijaciju, koja mi se čini naprosto čudesnom, reče markiz de Ghiliac. Sad joj treba dati ime. Nazvat ćemo je »Markiza de Ghiliac«, u vašu čast, Valderez. Robertine usnice se zategoše u lakom grču, koji ona odmah suspregne. - Ona će brzo postati slavna, kao što je bila »Vojvotkinja Claude« - reče ona s poluosmijehom. -Samo se treba nadati da ih se nećete tako brzo zasititi, Elie! - Kako to? - reče on upitno je gledajući. - Pa tako! Izgleda da više do njih ništa ne držite, kad ih sada tako rasipate. ~ Rasipati, to je suviše jaka riječ. Ja, naime, smatram da mi one, rasporeñene s velikim ukusom moje žene, po žardinijerama u bijelom salonu stvaraju više užitka no da su ostale na grmu. Istina, to je egoizam, koji ne dokazuje da meni nije stalo do mojih ruža -naprotiv! Ironični bljesak, koji je Roberta već dobro poznavala, proñe u taj čas markizovim zjenicama. Ona obori oči, ukroćena kao i uvijek hladnom ironijom toga čovjeka, pred kojim su propadale sve koketeri-je, sve fine ženske intrige. Ona ponovo prisili svoje usne na smijeh, na ljubazne riječi za lijepu, mladu ženu, koja je išla desno od Eliea - za tu mrsku osobu, prema kojoj je njena mržnja rasla iz časa u čas. Bijeli salon je postao Valderezino omiljelo mjesto. Ona je znala dati toj odaji, suviše luksuznoj po

njenom računu, pečat intimnosti i ozbiljnosti. A te bijele tapete, koje su ubijale i najljepše tenove, za njezin su, naprotiv, stvarale neprispodobivo lijep okvir. Roberta je to odmah ustanovila - kao i neopisivu ljupkost mlade gospodarice u njenoj ulozi kućedo-maćice. Još više, ona je izgledala neobično nadarena u intelektualnom pogledu: razgovarala je vrlo dobro - osim o predmetima sasvim mondenog karaktera, koji su joj, izgleda, bili potpuno strani. Čim je to opazila, gospoña de Brayles je požurila da usmjeri razgovor u tom pravcu, ne bi li barem za-dala sitne udarce samoljublju te i suviše zavodljive markize. Ali te zle namjere bile su već unaprijed osuñene na propast kraj gospodina de Ghiliaca. Za tren oka on je opet vratio razgovor na područje bliže Valderezi, i upravljao ga, prema svom običaju, po vlastitoj volji, ali tako da je dolazila do izražaja vrlo fina inteligencija njegove žene, što mu je pribavljalo vidljivo zadovoljstvo. Danas je izgledao osobito veseo. Da li je bio sretan što se ponovo nalazio kraj Valderez? Vjerojatno... premda bi se moglo upitati zbog čega si već prije nije priuštio taj užitak. . Ali, on se takoñer zabavljao. Roberta je prepoznala izvjestan izraz njegova lica, koji je dobro po-znavala. On se zabavljao njenim ljubomornim bijesom. Znao je da se taj krije iza ljubeznog izgleda gospoñe de Brayles. On se poigravao tom ljubavlju -koje je bio svjestan - kao što je uvijek činio. Biti objekt zabave za »njega«... i imati pred očima tu čarobnu markizu, koja možda ima sreću da je ljubljena! To je bilo nepodnošljivo. Stoga Roberta skrati svoj posjet odbivši poziv na večeru pod izgovorom da mora obaviti važne poslove prije odlaska. Dok ju je Elie de Ghiliac pratio do kola, Valderez se vratila u salon i sjela kraj svog radnog stola. Maki-nalno je prstima dotakla divne ruže »Vojvotkinje Claude«, koje su se rascvjetavale u sevreskoj žardinjeri, dok je njen zamišljeni pogled pao na naslonjač, u kojem je maloprije sjedila barunica. Ta gospoña de Brayles joj uistinu nije bila simpatična i Elie je možda imao pravo, kad je jutros tako strogo o njoj sudio. Njezine podvale na račun ćudljive prirode Elie de Ghiliaca, na njegovo mišljenje o ulozi žene, na njegove nesporazume s Fernandom, ukazivale su na potpuno pomanjkanje takta. One su, u svakom slučaju, probudile kod Valderez skrivenu tugu, kao i svaki put, kad bi ma kakva okolnost osvijetlila još jasnije ono, što je ona, nažalost, tako dobro poznavala! - apsolutni egoizam i pomanjkanje srca kod tog čovjeka, tako zadivljujuće obdarenog svim ostalim darovima. Ipak, činilo se da sada voli svoju kćerku. Jučer, i danas on je bio nježan prema njoj, izgledao je zainte-resiran za sve, što mu je žena pričala o zdravlju djeteta, o njegovoj živoj inteligenciji i poboljšanju karaktera. A i prema njoj samoj, Valderez je primijetila promjenu koja ju je osupnula. Više nije bilo preñašnje hladnoće, ni ironije, ni one prolazne i laskave ljubaznosti koja ju je pred tri mjeseca uznemirila, jer je njoj - neiskusnoj dala naslutiti kakvu zastrašujuću moć zavoñenja posjeduje taj čovjek. Ona se sveudilj bojala da on, zbog vlastitog zadovoljstva, ne upotrijebi tu moć da bi mu njeno mlado i bezazleno srce, njemu podložno, poslužilo za kakvu pomnu studiju. Ne, toga ničega više nije bilo. On se pokazivao prema njoj ozbiljan, rezerviran bez hladnoće, nena-metljivo Ijubezan i bez ironije, koja mu je inače bila svojstvena. Ako tako nastavi... da, zaista, život, bi mogao biti podnošljiv... On se vrati u salon. Na sagu je ležalo nekoliko uvelih latica ruža i jedan napola otvoreni pupoljak, koga je njegova žena u rastresenosti malo čas ispustila na zemlju. Markiz de Ghiliac se prigne i pokupi ga. - Bilo bi šteta da tu uvene! - reče, stavljajući ga sebi u zapućak. Privukavši naslonjač, on sjedne kraj Valderez, koja se ponovo prihvatila svog posla. - To pokrivalo za oltar mi se čini divnim. Odakle ste uzeli taj uzorak? - Sama sam ga napravila prema jednoj staroj gra-viri, koju sam našla u biblioteci. - Nisam znao da posjedujete i taj talenat! Vi ste, zaista, umjetnica u svemu. Taj uzorak je divno zami-šljen i dobro shvaćen. Kome ste namijenili to djelo. - Mojoj siromašnoj, staroj crkvici u Saint-Savinienu. Nadam se da ću ga dovršiti za svečanost Velike gospe. - Dozvolite mi da vam preporučim da štedite oči. To mora biti vrlo zamorno. A, osim toga posla, što ste još radili? Da li su vam posljednje knjige, koje sam vam poslao, bile zanimljive? Razgovor na tom području, uklonio je izmeñu njih sve zapreke i nastavio se dugo. Ćlie je pokazivao vidljiv interes za vrlo točne ocjene, koje je njegova žena izricala o pročitanim knjigama, a Valderez je slušala s potajnim divljenjem njegovu kritiku, finu, sjajnu i istodobno tako duboku.

XV Više zaista nije dolazio u pitanje odlazak na Sjeverni pol. Markiz de Ghiliac, kao što je izjavio gospoñi de Bravles, želio je ostati u Arnellesu preko ljeta i jeseni, na što je ukazivao i dolazak čitavog nje-govog osoblja, kočija i konja. Te godine su ga Saint-Moritz, Ostende i Dinard uzalud očekivali. On im je ovog puta pretpostavio stoljetna, sjenovita stabla svoga parka, svoje prekrasne cvatuće vrtove, veličanstveni mir velikih odaja dvorca — a možda i mladu gospodaricu. On se dao na obnavljanje svojih memoara, koje je htio izdati s vlastitim predgovorom i komentarima. Za taj posao kao da mu je Valderez bila neophodna, -jer nijedan od njegovih tajnika nije znao kao ona dešifrirati izblijedjele rukopise tog starog, kojiput pogrešnog francuskog jezika. Mlada žena je, dakle, bila pozvana da doñe svaki dan na koji sat u njegov radni kabinet, jer je biblioteka, izložena jugu, bila previše, topla za to godišnje doba. Nije se više osjećao parfem koji ona nije podnosila, a ni cvijeća s prejakim mirisom takoñer nije bilo. Tako Valderez nije imala razloga da odbije, ako bi se pretpostavilo da bi mogla imati takovu ideju. No, toga nije bilo, jer je znala da mora pristati na približavanje, ako ga on bude htio, bez obzira na bojazan koja ju je još uvijek obuzimala. Svakog jutra ona bi, dakle, dolazila raditi uz njega u velikoj, nenametljivo raskošnoj prostoriji, gdje su spušteni zastori zadržavali ugodnu svježinu. Čitanje rukopisa, često zamorno, nije oduzimalo čitavo njihovo vrijeme. Elie de Ghiliac je razgovarao sa svojom ženom o različitim stvarima, posebice o ro-manu, za koji je pripremao plan. O njemu je Valderez trebala dati svoje mišljenje i kritiku, jer joj ga je dao na čitanje. Do tada se nešto slično nije dogodilo. Pitati za savjet jednu ženu, on, ponosni Ghiliac! I dozvoliti da o njegovim idejama raspravlja jedno dijete od devetnaest godina, koje se je samo iskreno ©kvalificiralo za neznalicu. Ali to dijete je imalo čudesno izražajne oči, kakvih nije vidio, a iz malih, lijepih ustiju izlazile su du-boke riječi, točna i plemenita zapažanja, koja su, izgleda, bila dostojna pažnje Elie de Ghiliaca, jer ih je on podsticao i brižljivo pribirao. Njegovo ponašanje iz prvih dana nije se mijenjalo. Njegova učtivost je sad zadobila jednu nijansu ka-valirske revnosti, njegov pogled, zaustavljajući se na Valderezi, imao je tajnovitu dubinu, od koje bi ona zadrhtala, ne iz straha, kao kratko vrijeme prije toga, nego iz nekog, pomalo plašljivog uzbuñenja. Njena nelagodnost od nekada je gotovo potpuno iščezla pred tim novim držanjem, koje je preobrazilo Ćlie de Ghiliaca. A to je bila velika sreća, jer su njihovi odnosi postali neprekidni. To su bile neprestane šetnje, posjeti vlasteli iz okoline, glazbene seanse u dvoje, lekcije jahanja i raznih modernih sportova, koje je on sam davao mladoj ženi čija su gipkoća, vještma i brzi napredak oduševili tog sportaša bez premca. Vaiderez se svemu prepustila s umiljatom draže-sti. I to što je u početku bila samo podložnost željama njenog muža, postalo je sada užitkom, jer ona je bila mlada, zdrava, navikla na kretanje i napor zbog svog načina života u Hauts-Sapinsu. Sada je bila spremna da uživa u dugim šetnjama na konju po slikovitim putovima arnelske šume ili u partiji tenisa ispod starih, stoljetnih stabala u jutarnjim satima, kada je još noćna rosa osvježavala atmosferu. Oni su bili gotovo uvijek sami i Vaiderez se pitala, uvijek s istom zebnjom, kakav se misterij krije iza tog pogleda, tako često uperenog u nju. Neizmjerno iznenañenje bilo joj je prireñeno, malo vremena iza Elievog povratka, u pogledu Bena-kijevog krštenja. Gospodin de Ghiliac je sasvim jednostavno izjavio da će on biti kum, a njegova žena kuma. Čitav Vrinieres je bio zaprepašten. A župnik, u prilici da upozna tog nimalo uzornog župljanina, koga je vidio samo izdaleka za vrijeme njegovih kratkih boravaka u Arnellesu, utvrdio je da je on tako različit od onoga, kakvog je zamišljao, tako ljubazan, tako ozbiljan, da je Elie začas dobio obožavaoca više. - Nemoguće da ne uspijevate, gospodo, da se sporazumijete s njim, izjavio je on Valderezi, vidjevši je malo poslije. Ja ne niječem da je on imao krivo prema svojoj prvoj ženi, prema kćeri i prema vama. Ali ovakva narav mora imati poštenja, ona mora posjedovati vrline, a na vama je da ih otkrijete. Nepovjerenje vas ledi, jadno moje dijete! Pokušajte kršćanski da ga savladate, ako želite da jednog dana prestanu nesporazumi izmeñu vas i njega. Da, nepovjerenje je bilo još uvijek tu. A istinska promjena kod Eliea još je povećala smetenost mlade žene. Ona je vidjela kako je vrlo nježan prema Guillemette, velikodušan i dobar prema Dubietu, brižan u želji da osigura Benakiju dostatno obrazovanje i dobar moralni odgoj. On je sada svake nedjelje vozio kočijom svoju ženu i kćerku u crkvu na misu. U kola su bili upregnuti brzi, divni konji, čiju

žestinu je volio obuzdavati. Koji osjećaj ga je vodio u tim postupcima? Zašto se je pokazivao tako različit od onoga, kojega je poznavala nekoliko mjeseci ranije? Pod konac srpnja on je odvede u Pariz da naruče toalete za nju. Nitko nije imao sigurniji ukus od nje-ga, niti se toliko užasavao od banalnog i vulgarnog. Nitko nije u tako visokom stupnju posjedovao ljubav za eleganciju, za skladnu ljepotu, za umjerenu, ali lijepu raskoš. Valderez je ovaj put to osobno iskusila. Isprva je bila zaslijepljena, čak pomalo opijena - jer napokon, ona je bila žena, a imala je vrlo živ ukus za eleganciju i ljepotu. Ali njeno trijezno, vrlo duboko kršćansko osjećanje brzo je prevagnulo i malo se preplašilo ludih izdataka, učinjenih zbog nje. Jednog dana ona nañe u svom apartmanu kutiju za nakit s prekrasnom ogrlicom od neobično velikih i čudesno sjajnih bisera. Sada već manje neiskusna, mogla je približno pogoditi ogromnu vrijednost ta-kvog nakita. Uveče, našavši se s mužem u salonu prije večere, ona mu reče, nakon što se zahvalila: - Elie, da li je zaista potrebno toliko stvari? To me pomalo zastrašuje, uvjeravam vas! On se nasmije. - Kakvo čudnovato pitanje od jedne žene! Vi, dakle, ne volite toalete, nakit, sve te stvari za koje mnoga stvorenja gube dušu? - Ja ih volim do izvjesne granice, ali vi je prekoračujete, Elie! Ta ogrlica je prava ludost. - Ja ne mislim tako. Kad vam je mogu ponuditi, a da nikom ne učinim na žao, niti se izlažem opas-nosti da poljuljam naš budžet, ja ne vidim tu nikakve ludosti. On se je smiješio veselo, ali bez ironije. - Ipak, teško mi je pri pomisli da nosim nakit, čija bi vrijednost olakšala život tolikim nesretnicima, odgovori ona ozbiljno. - Ali treba misliti, Valderez, da naš luksuz, naši izdaci omogućuju život izvjesnoj kategoriji radnika. - Dopuštam to. Ali ako je luksuz pretjeran, on izaziva zavist i mržnju. Još više, on mlitavi i tijelo i dušu. Ja mislim da je potrebna izvjesna umjerenost. - Uvijek zlatna sredina! Tu strašnu zlatnu sredinu je tako teško pogoditi. Vi to možete, vi, Valderez! Ali ja, nažalost!... On se smijao, vrlo veseo, pružajući ruku mladoj ženi da je odvede u jedaću sobu, kojoj je nadstojnik upravo otvorio vrata. Da li je taj mondeni egoist razumio osjećanja koja je ona izrazila. Valderez je u to sumnjala. U svakom slučaju, on je želio umiriti skrupule svoje žene, jer joj je sutradan, kad je ušla u salon, gdje ju je čekao da bi je automobilom odvezao u Fontainebleau, pružio novčarku, govoreći: - Trudim se da mi oprostite ono što nazivate mojim ludostima. Brzo potrošite taj novac za vaše siro-mahe, i tražite me još, što je moguće prije. Kako je ona otvorila usta da mu iskaže zahvalnost, on reče živo: - Ne, ne zahvaljujte! Vidim u vašim očima da ste zadovoljni i to mi je dosta. Ovakvi postupci, popraćeni dobrom voljom, jednostavni i kavalirski, trebali su ganuti Valderez. Zašto je još uvijek postojala sumnja? Ona je trovala njen život i stavljala prepreku izmeñu nje i Eliea. U toj sezoni cijeli Pariz se preselio na ladanje. Gospodin de Ghiliac, osloboñen mondenskih dužnosti, iskoristio je to da bi svoju ženu upoznao s umjetničkim Parizom. On je bio najljubazniji i najučeniji vodič, i Valderez nije ni osjetila da vrijeme leti gledajući remek-djela i slušajući topao glas pun preljeva, koji joj je detaljno objašnjavao svu tu ljepotu. Uveče ju je vodio u kazalište, ako bi joj odgovarao koji komad, poslijepodne su pravili izlete autom ili išli u Bois. Susretali su neke pariške ličnosti, koje su se požurile da budu predstavljene mladoj markizi. Posvuda je Valderez bila objekt divljenja, koje ju je jako smetalo, ali je zato izazivalo zadovoljstvo i ponos markiza de Ghiliaca. Kad je to opazila, mlada žena se pitala sa zebnjom nije li novo držanje Elievo takvo samo zbog toga što ljepota njegove žene laska njegovu ponosu. On se diči tom ljepotom i želi je učiniti još vrednijom stavljajući je u okvir profinjene elegancije. I da bi pripitomio jogunastu provincijalku, on se pravi ljubazan i ozbiljan, nenametljivo uslužan. .. Valderez se bunila protiv te misli, koja ju je često opsjedala za boravka u Parizu. Ali ona se uvijek po-novo javljala, kad god bi u Elievim očima uhvatila taj izraz ponosne radosti, koji ju je porazio, ili još više, kad bi vidjela kako brižljivo izabire divni nakit da bi istaknuo ljepotu mlade žene, koju je u početku napuštao. Kad je prosio petnaest dana, koje je markiz de Ghiliac odredio za boravak u Parizu, on jedne večeri upita ženu: - Želite li još ostati ovdje, Valderez?

- Nije mi stalo do toga i bila bih sretna da mogu ponovno vidjeti moju malu Guillemette, kojoj se vri-jeme tako oduljilo. Hoćete li vidjeti njeno posljednje pismo, Elie? On uze pismo, ispisano nevještim rukopisom, brzo ga preleti i reče s osmijehom: - Pa dobro, dakle, vratimo se u Arnelles. Što se mene tiče, ne tražim bolje. Vrijeme, koje nam ostaje do dolaska gostiju, koristit ćemo za naš posao.

XVI Pred kraj kolovoza gospodari Arnellesa primili su, kao prethodnicu ostalih gostiju, vojvodu i vojvot-kinju de Versanges, Elievog praujaka i pratetku. To su bili ljubazni i šarmantni stari ljudi, koje velika tuga njihova života - smrt jedinog sina, ubijenog u toku nekog istraživanja u Africi - nije učinila osobenjacima, niti zagrižljivim prema ostalima, koji su bili sretniji od njih. Elie, njihov najbliži roñak, nasljednik stare vojvodske titule, bio je za njih objekt zanosne ljubavi. Pred njima se nije smjelo govoriti da Elie nema srca; oni su tvrdili da je vrlo dobar i fin, uvijek spreman da im dokaže svoju nenametljivu odanost. Oni, koji su ih slušali, obično im nisu protivurječili iz poštovanja, ali su mislili: »Taj dobri vojvoda i ta divna vojvotkinja, u slijepom obožavanju svoga nećaka, pridaju mu vlastite vrline, kojih on nipošto ne posjeduje.« Odsutni iz Pariza dva mjeseca, kad je Valderez tamo boravila, nisu još upoznali svoju novu nećakinju. Od prvog susreta ona ih je potpuno osvojila. I dok je gospoña de Versanges razgovarala s Valderez, njen muž je šapnuo na uho Elieu: - Tvoji poznanici se čude kako si se tako dugo zakopao na selu. Ali da su upoznali to čudo, razumjeli bi te, moj dragi prijatelju! Markiz de Ghiliac se nasmije odgovorivši: - Dragi ujače, nemojte praviti komplimente Valderezi! Obavještavam vas da ih ona nerado prima. - Dakle, toliko skromna, koliko lijepa? To je savršeno. Ti si sretnik. Ali ja ti kažem, Elie, da ćemo mi malo pokvariti tu nećakinju. - Probajte, ujače, ja se neću suprotstavljati. - Ne, čak vjerujem da ćeš nam i ti u tome pomoći, doda smijući se vojvoda. Gospoña Versanges se u taj čas približi, držeći za ruku Valderez. Ona reče veselo: - Drago dijete, tako žalim što nisam prije upoznala ovu divnu nećakinju, tu pravu blagost za nas. No, teško ću vam oprostiti da ste je tako dugo od nas skrivali. Ali ja ću se za to osvetiti voleći vas dvostru-ko, moja lijepa Valderez! I ljubazna žena poljubi čelo mlade markize, malo porumenjele, ali uzbuñene i očarane tom iskrenom simpatijom. - Ah! da ja imam kćerku kao vi! Da sam na mjestu Herminie! Nažalost! Naš dom je već odavno pra-zan! Bolni osjećaj prekine glas gospoñe de Versanges. Valderez se nagne prema njoj. Njen pogled pun su-ćuti i nježnog poštivanja, upre se u fino lice stare dame, okruženo srebrnim uvojcima. - Hoćete li mi dozvoliti, tetko, da vas volim, da vam dokažem, koliko god budem mogla, moju ljubav, nažalost dosta slabu u usporedbi s onom, koju ste izgubili? - Ne, slabu, drago moje dijete, jer će ona ugrijati naša jadna srca, bit će nam zraka sreće pod konac ži-vota! - prekine je živo gospoña de Versanges zagrlivši mladu ženu. Vojvoda je grizao brk da sakrije uzbuñenje, dok je markiz de Ghiliac, malko oborenih očiju, milovao nesvjesnim pokretima kosu Guillemette, koja je stajala kraj njega. - Ja vjerujem da vi usrećujete sve one, koji vas okružuju, mila moja - nastavi vojvotkinja. - Evo jedne djevojčice koja se toliko promijenila da se ne da prepoznati, zar ne Bernard? - To je prava riječ. Sad ima života i radosti u tim očima, Elie! To i lijepe smeñe uvojke ima od tebe, dok je oblik lica sasvim na Mothecourtove. Mala bora se pojavi na časak na markizovu čelu. On promrmlja meñu zubima: - Neka ne bude lakomislena lutka kao njena majka, ako joj već mora sličiti licem! Markiza udovica se pojavila te godine u Arnellesu ranije nego obično. Neka vrsta grozničave žurbe ju je tjerala da se nañe licem u lice s onom, koju je potajno nazivala »neprijateljicom«, da ocijeni kakvo mjesto zauzima kod njenog sina. Ona je gledala sa srdžbom, to jačom što je morala biti prikrivena, kako se Elie, prezirući sve mondene užitke, smjestio u Arnellesu kraj te mlade žene, koju je u početku tobože napustio. Zaslijepljena

ljubomorom, nije mogla drugačije misliti nego da je ponos, u pomanjkanju srca, priklonio njenog sina tom divnom stvorenju, dostojnom da polaska muškom i najpro-birljivijem samoljublju. Ona je unaprijed znala da će ona, iako lijepa udovica, biti zasjenjena tom mladom ženom, kojoj će se svi gosti markiza de Ghiliaca diviti i poštivati je. Neko vrijeme, vidjevši ga kako malo mari za ženu, kako vodi sam svoj nekadanji mondeni život, ona se jako ponadala da će Valderez s Guillemette boraviti u Hauts-Sapinsu za vrijeme sezone lova u Arnel-lesu. Jednog dana, malo nakon Elievog povratka s krstarenja, ong mu je uzgred o tome govorila. On ju je začuñeno, čak ironično pogledao, govoreći: - Što vi to mislite, majko? Ako Valderez ima želju da provede neko vrijeme kod kuće u Jura, ona neće izabrati baš ovaj moment, jer je, naravno, neophodno da se moja žena nañe tu da prima naše goste. Zatim, odlazak i smještaj gospodina de Ghiliaca u Arnelles pokazao je majci da je njegova bračna rav-nodušnost bila više prividna nego stvarna. I kad je, došavši u Arnelles, vidjela Valderez u punom cvatu ljepote, koja se još i povećala, kad je opazila neusporedivu draž kojom ona nosi toalete najvećih majstora-krojača, svi demoni ljubomore su se razbješnjeli u njoj. Gospodin d'Essil je rekao jednog dana svojoj ženi: »Gospoña de Ghiliac ne može oprostiti snahi krivice takve vrste.« Valderez je dočekala pojavu svoje svekrve s potajnom odbojnošću. Kako je sada imala više iskustva, bolje je razumjela pogrešku, koju je učinila gospoña de Ghiliac otkrivajući joj sve strane Ćlieve naravi, a pogotovo tako sigurno tvrdeći jednom djetetu, jadnom i bezazlenom, ali punom dobre volje, da je njen muž neće nikada voljeti. Ali kako je sama bila pravedna, ona nije ni mislila da je optuži zbog himbenosti, tim više što je gospoña de Ghiliac, govoreći joj tako, izgledala apsolutno iskrena - a Elievo ponašanje je, nažalost, brzo potkrijepilo njene riječi. Meñutim, Valderez je instinktivno osjetila prema svojoj svekrvi odbojnost, neodreñenu bojazan i u isto vrijeme uznemirenost od pomisli da će ova biti nezadovoljna kad vidi da je kao gospodarica kuće zamijenjena drugom. Ali, gospoña de Ghiliac je i previše dobro poznavala potpuno nezavisnu prirodu svoga sina, da bi se usudila staviti i najmanji prigovor. Morala je prisustvovati trijumfalnom uspjehu mlade gospodarice u Arnellesu bez roptanja. Uvijek je bila izuzetna privilegija za svakoga da bude pozvan markizu de Ghiliacu. No, ove godine, uobičajena privlačnost bila je još povećana mogućnošću da se konačno upozna ta druga žena, o kojoj nisu presušile pohvale onih, koji su je vidjeli. Zatim, strasno su željeli vidjeti ponašanje markiza de Ghi-liaca prema toj mladoj ženi i znati da li je on ovaj puta zaista zaljubljen. Za žene i njihovu ljubomoru osobito je bilo zanimljivo nadzirati sve postupke i pokrete nove gospodarice, misliti kakve će sve nespretnosti i nepromišljenosti učiniti neiskusna provincijalka u sredini, koja joj je napoznata i koja skriva toliko zamki. One, koje su računale na užitak takve vrste, bile su brzo razočarane. Uroñeni Valderezin takt, njena inteligencija, njena pomalo ponosna suzdržljivost pod ljupkim izgledom omogućili su joj da se odmah snañe u ulozi domaćice, kakva je trebala biti u Arnellesu. Usto, ona je imala u Elieu iskusnog voñu, koji ju je vodio sigurnom rukom kroz šumu malih spletki, ljubomora, ljubaznih intriga i nasmiješene amoralnosti, čije sve tajne je prozreo do dna. Bila je svjesna njegove neprestane brige koja joj se činila ugodna i umirujuća u toj sredini, u kojoj se njena duša, tako duboko kršćanska, nije dobro osjećala. Nitko nije ni pomišljao da osporava savršenu lakoću ophoñenja mlade gospodarice ni nedostižnu mi-linu kojom je primala svoje goste. I u tu ženidbu iz računa, kako ju je nazvala markiza udovica, vjerodostojnu u početku zbog načina na koji je postupao markiz de Ghiliac, sada više nitko nije mogao vjerovati jer ju je demantirao neodoljiv čar mlade žene. Osim toga, gladna znatiželja mnogih uhvatila je mnogo i sitnih i krupnih promjena kod njega koje su dovodile na misao da je ovoga puta neosjetljivi ipak dirnut. Nježna briga, koju je pokazivao za svoju kćer, nastojanje da ukloni od žene sve što bi je moglo povrijediti u njenim idejama, pa mjesto, koje joj je davao u svqm položaju pisca, dovoljno su pokazivali kakav je utjecaj izvršila na njega. A ona? Naravno, ona i ne može drugo nego da ga obožava. Ali ona nije oponašala prvu ženu, koja je previše pokazivala svoje osjećaje, a nije znala sakriti svoju ljubomoru. To se je očito moralo svidjeti Elie de Ghiliacu, neprijatelju vanjskih manifestacija. Valderez je bila svjesna da je objekt znatiželje. Intuitivno je osjećala strasnu ljubomoru oko sebe. Ali je nastavljala ispunjavati svoju dužnost s istom jednostavnom milinom, oslobodivši se straha, koga joj je u početku ulijevao isprazni svijet, koji je brzo upoznala. Jedna misa u jutarnjim satima dala joj je moralne snage, potrebne u toj sredini ništavnosti i intriga. Ona je tako mogla prolaziti, uvijek ljubezna

i dobra, ali u sebi ravnodušna, kroz vrtlog, koji je odnosio goste Arnellesa od jedne razonode k drugoj, od jedne svečanosti do druge. Kad je zbunjena razmišljala o Elieu, činilo joj se da on mora zaista biti isprazan, ako mu se sviña ova-kav život. Istina je da, bar za sada, nije nalazio naročiti užitak u tom životu, vrlo je rado prepuštao dru-gima brigu oko organiziranja zabava, u kojima je samo ograničeno sudjelovao, tek toliko, koliko je morao po dužnosti kućedomaćina. Valderez je prepustila tu brigu svojoj svekrvi i gospoñi de Trollens, tim neumornim mondenkama, koje su razvijale sve blago svoje mašte kad se radilo o njihovim užicima. Ona je tako mogla, gotovo svako jutro, naći barem jedan sat za rad s Eliem, koji je nastavio s proučavanjem memoara svojih predaka. To je zapravo bilo vrijeme kad joj je on davao savjete i kad ga je ona pitala za mišljenje o svemu onome, što ju je zbunjivalo u njenoj novoj dužnosti. Ona je u grofici Serbeck, mlañoj Elievoj sestri, našla ne samo pomoć nego i pravu prijateljicu. Claude de Ghiliac udata vrlo mlada za jednog austrijskog plemića, našla je u svome mužu plemenitog i ozbiljnog čovjeka, koji je znao upraviti prema dobru tu poštenu i ispravnu prirodu, koju je već počeo kvariti lakomisleni i nepravilni odgoj. Već od prvog trenutka Valderez i ona su se razumjele. Claude, po prirodi zanesenjakinja, uvelike je hvalila svoju mladu zaovu, a istodobno i svog brata, na što je bila navikla odmalena, jer ju je majka, za koju je postojao samo Elie na svijetu, odgojila u slijepom obožavanju brata. Izgubivši poslije udaje svoje mondene sklonosti, ona se s osobitim užitkom bavila svojom malom obi-telji. Često su Valderez i ona, ostavivši gospoñu de Ghiliac i njenu stariju kćerku da ćeretaju u salonu, odlazile k djeci. Ova su se rado okupljala oko vojvotkinje de Versanges, koja je jako voljela svoje male pranećake, a osobito Guillemette, otkako je Valderez preobrazila to mrzovoljno, pomalo divlje dijete u srdačno malo stvorenje, puno živahnosti i dobrovoljnosti. - Vaša kćerka je divno odgojena, dragi prijatelju, izjavila je jednom gospodinu de Ghiliacu. Bilo bi poželjno da sve majke uzmu za uzor Valderez, jer ona zna izvrsno uskladiti blagost i čvrstoću pri odgoju djeteta. To je bilo jednog olujnog poslijepodneva. Jedan broj gostiju Arnellesa otišao je, usprkos svemu, na šetnju. Ali većina, manje srčana, razmilila se po sobi za biljar, po salonu za muziciranje ili je sjedjela oko stola za bridž. Markiza-udovica je uz manji krug gostiju razgovarala u zimskom vrtu, gdje je trebao biti serviran čaj. Diskutiralo se o najboljim metodama odgoja. Ćlie se šetao uzduž i poprijeko, razgovarajući s go-spodinom d'Essilom, koji je doputovao i prihvatio ozbiljnim tonom: - Ja sam apsolutno vašeg mišljenja, tetko! Valderez je, uistinu, idealna odgojiteljica. - Ne mislite li da bi ta odgojiteljica bila manje čvrsta, manje savršena, kad bi se radilo, umjesto o pastorki, o vlastitoj djeci? To je progovorila gospoda de Brayles svojim malko pjevajućim glasom. Došla je pred tri tjedna u Reynie i nije propustila ni najmanji skup u Arnelle-su, gdje ju je markiza-udovica rado primala ove godine, iako nikad prije nije pokazivala veliku simpatiju za nju. - Ne, ja sam u to siguran. Čvrstoća je dužnost, a za moju ženu je dužnost najveći zakon, kome ona ni-kada ne izmiče. - Pa to je divno! ...ali tako strogo! - promrmlja jedna mlada žena, koja je pokušavala svojim čežnji-vim držanjem privući pažnju markiza de Ghiliaca, čime je odnedavno jako zabavljala gledaoce. - Strogo? Da, za one koji vide u životu samo zadovoljstvo i uživaj e. A baš u suprotnosti toga zapravo leži najveća sreća, vjerujte mi, princezo! Plava princeza Ghelka lako porumeni pod pogledom hladne ironije, koji se spustio na nju. Markiza-udovica, kojoj se čelo lagano naboralo čim je njena snaha bila u pitanju, uplela se u razgovor odsječnim glasom, koji je kod nje označavao potajnu srdžbu. - Vi postajete nevjerojatno ozbiljni, Elie! Pitam se nećete li završiti s povlačenjem u samoću. On se ironično nasmije. - To bi možda bila pametna odluka. Ali za sad ne dolazi u obzir. Pariz će me još vidjeti - na kraće ili dulje vrijeme - to će ovisiti o mojoj ženi, kojoj će se, možda, negdje drugdje više svidjeti. Ona će odlučivati o našem boravku ovdje ili ondje. Što se mene tiče, ja ću se svuda dobro osjećati. U zimskom vrtu je načas zavladala šutnja od zaprepaštenja. Takva izjava od čovjeka tako ponosnog na svoj autoritet, otkrila je svima kakvo mjesto zauzima Valderez u njegovu životu. U markizovom po-gledu razabrao se podrugljivi bljesak, koji je pokazivao da je svjestan učinka, koga su proizvele njegove riječi. Gospodin d'Essil baci diskretan pogled na gospoñu de Ghiliac. Nešto je zadrhtalo na

njenom lijepom licu. Elieva izjava je, bez sumnje, potvrdila sve njene bojazni. Gospodin d'Essil, koji je znatiželjno uputio pogled prema Roberti, vidio je kako se plamen mržnje pali u njenim plavim očima. Na dnu dugog niza salona pojavila se Valderez i grofica Serbeck u pratnji Guillemette, te Claudine djece Otta i Hermine i dvoje djece gospoñe de Trollens. - Šta će ovdje ova djeca? - upita gospoña de Ghiliac suhim tonom, kad su mlade žene ušle u zimski vrt. Valderez odgovori: - Budući da su posljednjih dana bili jako poslušni, ja sam im za danas poslije podne obećala šalicu čokolade. Ta poslastica, koju svi tako vole će im bolje prijati u društvu odraslih. To je sasvim iznimna nagrada. No, ako vas to smeta, majko... Markiz de Ghiliac, koji se približio nekoliko koraka, živo je prekine: - To je, naprotiv, jako dobro. Mi smo sretni da primimo i malko pokvarimo tako pametnu dječicu... što kažeš na to, Guillemette? On podigne u naručje malu djevojčicu i poljubi je u ružičasto lice, koje se mazno priklonilo njegovim usnama. Valderez se malko nagne da popravi vrpcu koja je pridržavala Guillemettine uvojke. Djevojčica joj, nepredviñenim pokretom, baci ruke oko vrata. Tako se zlatnosmeña Valderezina kosa načas pomiješa s tamnim Elievim uvojcima iznad dječje glave, a čela im se približiše. Eliev pogled, nježan i milujući, klizne s kćerke prema ženi koja je, nesvjesna divne obiteljske slike, koju su tvorili njih troje, mirno vezala ružičastu vrpcu. - Vaša narav je zaista čudna, Elie, - reče oštri glas gospoñe de Trollens. - Zbog čega mi to kažete? - upita je on mirno, stavljajući dijete na pod. - Pa zbog vaše nagle roditeljske nježnosti! Čini mi se da to nije nimalo u vašoj prirodi. On se ironično nasmije: - Hvala na komplimentu! Vi imate dobro mišljenje o svome bratu, Eleonora! Tako, vi smatrate da sam ja nesposoban ispuniti svoje roditeljske dužnosti, vi čak vjerujete da ja ovako postupam samo zbog trenutačnog hira. - Pa... vi ste nas na to navikli, dragi! Elie de Ghiliac, približivši se čajnom stolu oko kojega se počela kretati Valderez, nañe jedan prazan naslonjač, u koji se nehajno zavali i reče s hladnom ironijom: - Izjasnite, se molim vas! Kad bi on zauzeo taj ton i takvo držanje, kad bi prikovao svojim okrutno podrugljivim pogledom su-govornika, ovi bi obično izgubili tlo pod nogama, zbunili se i jadno spleli. Gospoña de Trollens, usprkos svoj svojoj sigurnosti, nije izbjegla tom pravilu, a njen brat, često iz-nerviran njenom uobraženošću ili sitnim podmuklo-stima, nemilosrdno joj je već više puta priuštio takvo poniženje. - Vi ste sami to jednom rekli... Vi ste izjavili da je sve kod vas podložno trenutačnom hiru... promr-mlja ona. - Zaista? Moguće da sam takvo što izjavio. Ja sam, ustvari, najhirovitiji čovjek... izuzev kad se radi o mojim osjećajima. - Ja mogu pružiti za to dokaz, s obzirom na naše prijateljstvo! - uzvikne veselo princ Sterkin. - Ono traje već dvadeset godina, i daleko od toga da slabi, ono naprotiv postaje sve jače iz dana u dan. - Sigurno... Ali, moja sestra će ti reći, dragi moj Michel, da sva zasluga za to pripada tebi, jer otkako smo se još kao dječaci od deset godina intimno sprijateljili u Cannesu, ti si herojski podnosio sve pro-mjene ćudljivosti, egoizma i autoritativne volje tvog prijatelja, koga si ti ipak zavolio - a koji tebe nije, budući da ga smatraju nesposobnim za osjećaj takve vrste. On se je smijao, što su i drugi činili, zlobno pogledavajući prema gospoñi de Trollens, koju je zajed-ljivi ton njenog brata prisilio na šutnju. Taj Eliev podrugljivi žar ne bi tako brzo utihnuo da se nisu pojavili ostali arnelski gosti, koje je privuklo vrijeme za čaj. Uskoro su razgovori i smijeh ispunili zimski vrt. Valderez je posluživala čaj, a pomagale su joj Claude i mlada sestrična gospodina de Ghiliaca, Madelaine de Verans, odnedavno zaručnica princa Sterkina. Guillemette, opazivši jedan stolčić, sjedne kraj svoga oca. Ovaj se poigravao njenim dugim uvojcima, rastreseno odgovarajući gospoñi de Brayles, koja je uspjela znalačkim manevrima naći mjesto kraj njega. Roberta je, tobože neopazice, slijedila pravac njegova pogleda, kojega je neodoljivo privlačila mlada gospodarica, hodajući od grupe do grupe.

- Hoćete U ledenu kavu, Elie? - Valderez se približila mužu s poslužavnikom u rukama. - Da! Nije važno što!... Ono što vi hoćete. Bilo je vidljivo da odgovara nesvjesno, više zauzet svojom ženom, nego onim što mu je nudila. Gos-poña de Brayles se nasmiješi, ali njen smijeh zazvuči lažno. - Pa to je divno, tako uslužan muž! Da mu ponudite, gospoño, najgorče piće, on bi ga prihvatio bez oklijevanja. - Sigurno, jer bih bio uvjeren da moja žena to radi samo za moje dobro, odgovori on s lakim po-drugljivim smiješkom. Zatim, spustivši glas i uozbi-ljivši se, upita: - Izgledate umorni, Valderez? - Oh, to nije ništa, samo mala neuralgija! - Uzmite odmah nešto da vam proñe. Ova temperatura pred oluju je samo povećava. - Da, ja ću za čas otići. - Idite, dakle, odmah! Ja dobro vidim da se borite protiv jakog bola. Claude i Madelaine su ovdje, pa će pripaziti da gosti budu posluženi. - A vi mrzite kad vidite kako netko trpi, Elie -reče gospoña de Brayles, kojoj su se blijede usne ner-vozno zgrčile. Dobro zdravlje je u vašim očima neophodno. On odvrati suhim i prezrivim tonom: - Pardon! Da se ne biste prevarili! Ja smatram nepodnošljivima one žene koje stalno gnjave muževe svojim umišljenim bolestima. Ali mogu razumjeti istinsku bol, suosjećati s njom i nastojati je na neki način olakšati. Budite bez brige, nisam ja nikakvo čudovište kakvim me vi, ovako ljubazno smatrate, Roberta! - Podrugljivo se nasmije, a onda se digne na poziv svoje majke, koja ga je molila da odsvira najnoviju kompoziciju nekog mladog Rumunja, koga je ona protežirala. Valderez se približi stolu za čaj da bi potiho obavijestila Madelaine de Verans da će se načas povući. Kako se okrenula da napusti zimski vrt, našla se nasuprot gospoñe de Brayles. - Idite se brzo liječiti, draga gospoño, reče pjevajući glas mlade udovice. Ma što govorio gospodin de Ghiliac, njemu su bolesne žene nepodnošljive. Guillemettina majka je to iskusila. Zbog njenih čestih boljetica njen muž bi bježao vlakom u Beč ili Petro-grad, a dobro da nije otišao još dalje, u Indiju ili Grenland. To je bio zgodan način da pridonese poboljšanju njenog krhkog zdravlja, to više što ona uopće nije mogla živjeti bez njegove prisutnosti. Ah, muškarci, muškarci! Lijepe, zlaćane Valderezine obrve su se namrstile, dok je odgovarala hladnim glasom: - Vrlo je teško, gospoño, znati koliki je dio krivnje jednog ili drugog u braku. Bolje je ne suditi - i ne govoriti o tome nepromišljeno. Ona se lako nakloni glavom i izañe iz zimskog vrta, ostavivši gospodu de Brayles malo zaprepaštenu ponosnom lakoćom toga odgovora, datog bez okolišanja kao dobru lekciju, kako si je srdito ponavljala Roberta. Valderez se popne u svoju sobu, uzme jedan aspirin i odmah siñe. Ali, umjesto da ode u dvorane, ona se zaustavi u bijelom salonu. Ta prostorija je bila potpuno njoj namijenjena, tu je dolazila raditi, kad bi uhvatila malo slobodnog vremena. Soba je bila uvijek ukrašena najljepšim cvijećem iz arnelskih vrtova i staklenika, koje je svaki dan brižljivo izabirao nadvrtlar prema zapovijedima gospodina de Ghi-liaca. Valderez se približi staklenim vratima i otvori ih. Zrak se gotovo nije dao udisati. Teški, crni oblaci, puni vode, visjeli su nad zemljom, sumorno zamračujući površinu jezera. Nijedan dašak vjetra nije pokretao krošnje, olovna nepomičnost tištala je atmosferu. Iz muzičkog salona dopru do Valderez zvuči glasovira. Ona bi meñu tisućama prepoznala to sviranje okretno i sigurno, tako duboko izražajno, koje je često slušala s potajnim zanosom. - Kad vi svirate, tata, onda vas mama tako pozorno sluša da i ne čuje kad ulazim - rekla je jednog dana Guillemette. I sad ga je slušala, pomalo uzdrhtala, nastojeći da uhvati kroz to profinjeno sviranje nešto od glazbeni-kove duše. Začu se gluha grmljavina. Bližila se oluja, a krupne kapi kiše počeše padati, razbijajući se na tlu terase. Njena misao se prenese na gospoñu de Brayles. Ta mlada žena joj se sve manje i manje sviñala. Njena podvala od maloprije bila je sasvim neumjesna. Valderez je takoñer opazila sve njene manevre koketerije, brižno prikrivene, prema Elieu, kao i sve jače i jače naglašenu hladnoću ovoga prema svojoj prijateljici iz djetinjstva. Od nekog vremena Valderez se pitala da li je krivnja markiza de Ghiliaca prema prvoj ženi bila takva

kakvom ju je željela prikazati markiza-udovica i maločas Roberta? U svakom slučaju sigurno je i Fer-nanda postupala pogrešno, što bi možda moglo objasniti, ako ne i potpuno ispričati pogreške njenog muža. Claude ju je opisala Valderezi kao lakomislenu i pretjerano ćudljivu, ne baš inteligentnu, nesposobnu, da razumije takvu narav kakva je Elieva. Osim toga, bila je toliko ljubomorna da je vrebala svaki njegov korak i obasipala ga predbacivanjima, popraćenim nervnim krizama, čim bi je obuzela i najmanja sumnja. Očito, to nije bio način da zadobije srce jednog čovjeka takvog karaktera. Uglavnom sada - iako si još uvijek nije mogla protumačiti njegovo ponašanje na dan vjenčanja i sli- jedećih mjeseci - ona ga je smatrala dobrim, sposobnim za plemenite postupke, kao što je i pokazivalo njegovo vladanje prema njoj. Od nekog vremena osjećala je kako se polako iz dana u dan ruši ponešto od one ograde izmeñu njih. A plave oči su postajale tako čudesno nježne, upirući se u nju. Jako svjetlo najednom obasja mladu ženu. Od mukle grmljavine, koja se produživala, tresla su se stakla prozora. Valderez nesvjesno ustukne. Jedno drugačije, munjevito svjetlo osvijetli njenu dušu pokazujući joj u svoj svojoj jasnoći osjećaj, koji se u njoj razvio i sad tamo gospodari. Ona ljubi Ćliea... ljubi ga tako da bi duboko trpjela ako bi se sada udaljio od nje. Da, to nije bila samo dužnost, koja ju je vezala uz njega, kako je prije vjerovala. Ona je voljela tog za-gonetnog čovjeka ljubavlju plašljivom i uzdrhtalom, koja se nije usuñivala pokazati i razviti se, jer je još uvijek lebdjelo u duši Valderez lako nepovjerenje kao fini trag otrova posijanog zločinačkom rukom. I upravo se prisjetila riječi svoje svekrve: »Možda će ga zabavljati da pobudi u vama osjećaje, koje će zatim analizirati u svom budućem romanu.« Ah! kad bi to bilo! ...i kad bi on znao... Ne, on neće saznati. Ona će skrivati svoju tajnu tako dugo dok ne sazna što se krije pod slatkom nježnošću tog pogleda, od koga njeno srce tako udara. Ona ponovi s mješavinom tjeskobe i sreće: — Ja ga ljubim! ... Ja ga ljubim! Vani je sada kiša jako padala. Mlada žena, utonula u misli, nije ni opazila da joj se moči blijedoruži-časta haljina od krepdešina, ukrašena finim vezom, koji je danas davao posebni sjaj njenoj ljepoti. Ona je sad shvaćala kako je moralo na njega djelovati njeno naivno priznanje o nemogućnosti da ga ljubi. Takva izjava je morala izgledati uvredljivom za tog toliko obožavanog čovjeka, pogotovo kad je dolazila od skromne mlade djevojke, koju se on udosto-jio izabrati, izazivajući time zavist sviju žena. To njegov ponos nije mogao podnijeti - i Valderez je platila patnjom svoju iskrenost. Da li je on s vremenom razmišljao o tome? Da li je sada spreman zaboraviti i oprostiti? . Već nekoliko časaka nije se čuo glasovir. Jedna muška pojava najednom iskrsne na pragu otvorenih vrata u času, kad je svjetlo munje ponovo osvijetlilo mladu, nepomičnu ženu. - Na što tako mislite, stojeći ovdje? - usklikne Elie uzdrhtalim i uznemirenim glasom. Prestrašena od te nagle pojave u času kad je tako intimno mislila na »njega«, Valderez se trgne i po-vuče natrag. Elie de Ghiliac, koji se približavao prema njoj, zaustavi se nasred salona. - Da li sam vas prestrašio? - zapita hladno. - Ne... ali vas nisam čula... a osim toga sam iznervirana tom olujom - prošapće ona pocrvenivši. - Molim vas da me ispričate - reče on s istom hladnoćom. - Istina je da sam ušao malo prenaglo... Ali kako možete stajati ovdje u toj laganoj haljini. Jako je zahladilo, pa mislim da to neće povoljno dje-lovati na vašu neuralgiju. Boli li vas još glava? - Da, još uvijek jako. On reče blažim tonom: - Vjerujem da vas zamara sav ovaj metež i život na koji niste navikli. Večeras se potpuno odmorite, povucite se u svoje odaje, a ja se obavezujem da ću vas ispričati kod naših gostiju. - Oh, ne, zbog jedne neuralgije. Nisam navikla da me tako maze. - Pa dobro! Vi ćete to napraviti da biste mene poslušali. A drugi put, kad bude oluja, nemojte stajati vani kraj otvorenih vratiju da vas kiša ne smoči. - Uistinu, na to nisam ni mislila! - promrmlja Valderez. Ona prijeñe rukom preko čela. Njeni živci su bili sigurno vrlo napeti, jer je osjećala da joj suze naviru na oči. Vrlo brzo, da ih on ne opazi, ona pruži ruku Elieu! - Budući da vi to tražite, ja ću se popeti u sobu. Laku noć, Elie! Njeni prsti malko zadrhtaše pod laganim poljupcem. - Laku noć, Valderez! Odmorite se dobo, i vratite nam se sutra potpuno lišeni te neuralgije.

On ju je gledao dok se udaljavala, zatim, mehanički sjedne kraj stola, na kojem se nalazio Valdere-zin rad. Naslanjajući čelo na ruku, mrmljao je s ogorčenjem: - Opet taj uzmak... A vidio sam suze u njenim očima. Sto joj je, dakle? Ta jasna duša, koja se ogledala u njenim očima punim svjetla, ne odaje svoje tajne. Ali ja ne mogu ovako više živjeti. Moram saznati što se krije ispod te umiljate podložnosti, ispod te slatke dražesti... Trebam znati da li sam voljen. Jer, uistinu, ja poznam sve u toj ispravnoj i nedužnoj duši - osim toga. A nije li to možda zbog toga što ni ona sama to ne zna?

XVII »Vrlo žalim, draga Gilberte, što me niste pratili u Arnelles. Jesen je ove godine ovdje neobično lijepa, a vi biste se lako mogli izolirati od suviše mondenog života, koji se ovdje vodi. Mlada gospodarica bi vas u tome i sama podržala, jer vas jako dobro razumije. Ah, kakvo divno stvorenje! Nisam nikada mogao ni pomisliti, nudeći Elieu vaše siromašno kumče, da će ono postati idealna žena, kojoj nitko - pa čak i oni, koji je mrze, ne mogu poreći savršenu ljepotu i ari-stokratsko držanje. A priznajem da sam bio potpuno zapanjen videći s kakvom lakoćom dočekuje goste u svojoj kući. Jer, ipak, to je velika promjena prema Hauts-Sapinsu. Sjećam se njenih siromašnih starih haljina, koje je nosila što je duže mogla. A sada, ona se osjeća sasvim prirodno u svojim toaletama, od kojih je najjeftinija plaćena svotom koja bi dostajala da njena obitelj živi od nje nekoliko mjeseci. Toalete, koje je izabrao Elie! Time je sve rečeno, zar ne? Njegov živi smisao za sklad i ljepotu, pa takt, te ozbiljni i fini ukus Valderezin uklonili su sve pretjeranosti, svu nepriličnost i ružnoću današnje smiješne ženske odjeće. Vaše je kumče divno i svi je obožavaju. Usto, ona ulijeva i poštovanje, što drugima ne uspijeva. A najčudnije za mene je to, što to dijete ne izgleda ni najmanje opijeno ovakvom promjenom života. Jedne večeri sam joj polaskao zbog haljine boje sljeza, ukrašene argentinskom čipkom, koja mi se učinila prekrasnom, i sigurno znam da je pobudila mnogo zavisti - počevši od Herminie, koja nema slične. Ona mi je odgovorila s onim krasnim smiješkom, o kome sam vam govorio: - Ne bunim se više što nosim te neobično skupe čipke, otkako znam da od njih žive mnoge radnice i što na taj način pomažem učvršćenju jedne industrije, koja dozvoljava ženama da rade kod kuće. Ali ovo... ovo!...« Ona je pokazala dijamante, koje je nosila te večeri. - Zamislite, bratiću, da se ne usuñujem više staviti bisernu ogrlicu, otkako mi je Claude rekla koliko vrijedi, iako sam je uistinu najviše voljela od sveg mog nakita. Zar nije strašno sve to mrtvo blago, koje nikom ne koristi. - Ono ne koristi više u svojoj kutiji, negoli na vašem vratu, drago dijete - odgovorio sam smijući se, premda sam u dno duše bio ganut tim skrupulama, kojih sigurno nema ni jedna od ovih dama, čak ni Claude, ma kako da je postala ozbiljna. - Očito. Ali to je ludo od filiea, zar ne, bratiću? Priznajem vam da me pretjerani luksuz ove kuće, kao i uopće ovdašnji način života, zastrašuje. Ona je bila prekrasna govoreći ovako s izgledom ozbiljne jednostavnosti. - Pa dobro, trebate privoljeti vašeg muža da to malo promijeni - dodao sam. Ona lagano pocrveni i skrene razgovor na drugu temu. Ja sam sve više i više uvjeren da je Elie u nju duboko zaljubljen. A ona ga je već promijenila. Kao što sam rekao u mome posljednjem pismu, on je ozbiljniji, manje skeptičan i manje podrugljiv. Izmeñu ostaloga, to je zgodni mladi, vrlo nježni otac. A još više, on koji se nije brinuo za djecu, sada se zanima za svoje nećake, osobito za Serbecke, jer Fran-cois i Ghislaine de Trollens su nemoguće izvještačeni, a on to ne podnosi. Osjeća se takoñer da on okružuje svoju ženu diskretnom, ali neprestanom brigom. Claude mi je ispričala kako je, kad mu je majka donijela na odobrenje listu uzvanika, precrtao neka imena. Izmeñu ostalih grofice Monali, jer ima suviše napadne toalete; gospode de Sareilles, jer je na lošem glasu; markiza de Garlonnes, čija je skandalozna rastava lanjske godine punila stupce svih novina. Zatim je dao do znanja Eleonori, velikoj direktorici kazališta u Arnellesu, kako želi pregledati popis svih predstava, jer ne bi htio da se izvode kod njega djela, koja bi mogla kao lanjske godine, ma i najmanje vrijeñati moral. Pogodit ćete, dakle, kako su Herminie i Eleonore bjesnile. Gospodin Garlonnes je svjetski glumac prvoga reda, grofica Monali ima prekrasan glas, a gospoña de Sareilles je vraški domišljata u organiziranju zabava. Što se tiče teatra, to je sakrosanktno područje za Eleonoru koja je na putu da postane izvrsna glumica. Naravno - i ne bez razloga - u tome se vidi Valde-rezin utjecaj. Lako se može zapaziti da Elie uklanja

od nje sve što bi je moglo povrijediti. On je sigurno shvatio tu nježnu dušu, on joj se divi i čuva je. Ali što može učiniti taj čovjek, po izgledu tako prezasićen, skeptičan i hladan, to nisu u stanju njegova majka i Eleonora. Valderezina duša prelazi mogućnosti shvaćanja njihovih sitničavosti i zavidnih dušica, koje se zadovoljavaju s onim minimum moralnosti, koji često graniči s amoralnosti. Meñutim, one se ne usuñuju da joj nečim napakoste. Elie ne dozvoljava da bilo kakva pokuda ma i dotakne njegovu ženu, u što se dva-tri puta osvjedočila Herminie, kad je nešto takva pokušavala. Sada je odustala. Ali tko zna kakvu osvetu snuje? Pitate me što je s Robertom de Brayles? Ona je neprestano u Arnellesu, češće nego prijašnjih godina. Neprekidno se vrti oko Eliea, napada ga izazovnom koketerijom, koju ne može oslabiti sve jače na-glašena Elieva hladnoća. Naravno da Valderez opaža tu njenu lukavštinu. Elieu to nije pravo, jer mi je jučer rekao, vraćajući se s tenisa: - Prvom prilikom treba da dam do znanja gospoñi de Brayles da više ne dolazi ovamo. Govoreći to, on je imao onaj izvjesni izraz, koji me je uvjerio, da Roberti neće pasti na pamet da više dolazi ovamo, kad jednom dobije taj ultimatum. Iz nekih njegovih riječi mogao sam razabrati kako želi ukloniti od Valderez ženu, koja je, vjerojatno, mora mrziti iz dna duše. . Jasno da je to drago dijete okruženo neobuzdanom zavišću. Ali budnost.njena muža mi ulijeva po-vjerenje. Vjerujem iz više razloga da taj čovjek više vrijedi nego što se to vidi. Prema meni je divan. Da li je to iz zahvalnosti što sam mu pribavio rijetki biser? To je moguće, jer, ponavljam vam, siguran sam da je jako zaljubljen. A ona? Kako bi se moglo i pomisliti da nije. To je neprihvatljivo, jer Elie izgleda kao stvoren za nju, a ona mu nema što predbacivati, budući da je čak potpuno napustio svoje male »flert-studije«, kako ih je nazivao. Meñutim, ona jako nastoji sakriti svoje osjećaje, jer je čak i pred nama, svojim roñacima, prema njemu toliko rezervirana, da bi takvo ponašanje više pristajalo jednoj stranoj ženi, a ne supruzi. Stvar mi je to više čudnovata, što ona za druge, za Claude i Karla, za dobrog vojvodu de Versangesa i njegovu ženu kao i za mene, pokazuje vrlo nježnu i prirodnu simpatiju. Recite mi vaše mišljenje o tome, draga moja Gilberte, ih bolje, doñite da mi ga usmeno kažete. Ma što vi govorili, klima Biaritza vama nije neophodna. I Valderez me je zadužila da nastojim da doñete, jer vas živo želi vidjeti. Noclare je došao prošlog tjedna s Rolandom. On je postao živahan i čini se da ovdje živi u neprestanom divljenju. Njegov zet je za njega božanstvo. On je još uvijek jako lakomislen, što, srećom, nije naslijedio njegov stariji sin. Kako je drag mladić, taj Roland! Uostalom, moralna slika svoje sestre. To mnogo kaže. Mi nastavljamo s divnom serijom lova na konjima, koji je proslavio Arnelles više od svih čuda tog kraja. Elie mu je strastveno odan, to je crta njegove rase. Njegovi preci su svi bili strastveni lovci. I Valderez sudjeluje u lovu na konju. Ona divno jaše i najljepša je amazonka koju se može zamisliti. Ali ne može podnijeti hajku na jelena i drži se po strani s Claude, jer je i ovoj to odvratno. Roberta, naprotiv, ne izostaje kod hajke, niti se gnuša pred prizorom ubijanja jelena. Možda misli, poznavajući Eliev ukus, da će mu se tako svidjeti. U tom slučaju se jako vara, jer mi je on rekao neki dan, kad smo se vraćali iz lova sa sokolom, koji je posebni užitak za ljubitelje te vrste lova: - Ja, apsolutno ne mogu osuditi žene koje vole uzbuñenja lova, ali za mene je beskrajno finije i žen-stvenije, čak privlačnije za nas muškarce, kad žena izbjegava taj krvoločni sport. - Kao Valderez? - dodao sam smijući se. - Kao Valderez, da. Ona bi izgubila u mojim očima nešto od svoga šarma, kad bih je vidio da kao Eleonora, Roberta i druge ravnodušno prisustvuje smrti životinje. Pretjerana, lažna osjetljivost je smi-ješna, ali osjećajnost je jedna od najljepših ženskih vrlina - kad je pravilno usmjerena, kao što je slučaj kod moje žene. Pa dobro, Gilberte, što sam vam rekao?... Ljubili on nju? Da ili ne?

* * * Valderez je u bijelom salonu pisala pismo majci. Kad je dohvatila omotnicu da napiše adresu, ugleda kako ulazi gospodin de Noclare. Bio je vrlo dotjeran, vidljivo pokušavajući, kao i snobovi iz okoline mar-kiza de Ghiliaca, da oponaša držanje i ponašanje svoga zeta. - Htio bih ti nešto reći, dijete moje! Ali ti si zauzeta? - Ne, oče, ja sam dovršila. Sjednite! On sjedne u naslonjač do nje, bacivši oko sebe zanesen pogled.

- Tko bi rekao da je moja kćerka gospodarica sve ove raskoši! Što sam ti rekao, Valderez, kad te je Elie zaprosio? Žališ li sada što si prihvatila? On se smijao trljajući ruke. Ona odvrati oči bez odgovora, dok je gospodin de Noclare, uvijek brbljav, nastavio: - Ti si kraljica ovdje... a ja imam molbu za tvoje veličanstvo. Zamisli, ja sam ovoga ljeta za vrijeme boravka u Alixu kartao... samo malo, ali sam imao nesreću i sve izgubio. Pisao sam tada Elieu moleći ga da mi unaprijed pošalje svotu odreñenu za tri mjeseca. On mi je poslao novac, ljubezno dodajući u pismu da ta svota »neće ići na uštrb one, koju stalno dobivate«. - Ah, oče! Ona ga je gledala s izrazom bolnog predbaciva-nja, pred kojim on ponikne očima. On je nervozno grickao svoj sijedi brk. - Pa dobro, eto, nisam bio razuman... osobito drugi put. - Kako drugi put? - Pa, navratio sam opet u Alix da pokušam nadoknaditi izgubljeno. Ali, nisam uspio. Ponovno sam izgubio... S Valderezinih drhtavih usana ote se uzvik. - ...Moj partner, vrlo uljudan čovjek, dao mi je vremena. Ipak, ne mogu više odugovlačiti. U toj si-tuaciji bi mi samo tvoj muž mogao pomoći. Ti bi ga morala zamoliti... - Ja? - reče ona živo uz gestu protivljenja. - Da, ti, jer ćeš ti uspjeti lakše od mene. Osim toga mi se čini da Elie, premda je jako ljubezan prema meni, postaje nekako usplahiren, čim ga nešto zatražim. Zatim, svota - četrdeset hiljada franaka - u tvojim ustima će mu izgledati beznačajna. Taj mali broš, koji danas nosiš na prsima, vrijedi najmanje toliko... Valderez se digne sva uzdrhtala. - Četrdeset hiljada franaka! Je li to moguće? Nikada se neću usuditi to tražiti od Eliea, nakon svega što je učinio za moju obitelj. - Hajde, hadje, pa što je to za njega? Kako se ti uzrujavaš zbog sitnica, kćeri moja! On će, naprotiv, biti presretan što mu pružaš novu priliku da ti ugodi. A ja, ja ti obećaj em da neću više taknuti karte. Izgubio sam volju za njih. Ali mi sada treba pomoći da izañem iz te neprilike. - Oh, vi i ne znate kako mi je težak taj korak! Molite ga vi sami, oče! On razdraženo i nestrpljivo mahne rukom. - Kako si brza da mi učiniš uslugu i da me pošte -diš od neugodnosti! To je divno, uistinu! - Dobro, govorit ću! - reče ona s rezignacijom. On joj prihvati ruke i snažno ih stisne. - U dobar čas! Zašto se daješ moliti za tako laku i prirodnu stvar? Valderez je imala želju da mu odgovori: »Vama ne izgleda ni tako laka, ni tako prirodna, budući da se ne usuñujete sami o njoj govoriti Elieu.« Kad se gospodin de Noclare udaljio, Valderez stavi pismo u omotnicu, pozvoni da bi ga predala slugi, zatim ode na terasu. Za ovakvih lijepih, gotovo toplih jesenskih jutara, ovdje se je rado zadržavala vojvotkinja de Versanges okružena većim ili manjim skupom, već prema vremenu i zauzetosti pojedinca. U taj čas su bili kraj nje gospodin d'Essil, Madeleine de Verans i njen zaručnik te gospoña de Ghiliac još u jahaćem odijelu, jer se upravo vratila s jahanja i zaustavila u prolazu na terasi. - Mislila sam da ću ovdje naći Elia - reče Valderez. - Elie? On je u ružičnjaku - odgovori gospoña de Ghiliac. Prolazeći malo prije gornjom alejom parka, vidjela sam ga u društvu s princezom Ghelkom, koja je brala ruže. Pod napola spuštenim vjeñama ona je bacila pogled na svoju snahu. Ali Valderez je bila malo okrenuta u stranu, pa je izraz njenog lica izbjegao marki-zi. - Evo ih - reče gospodin d'Essil. Uistinu, Elie je dolazio s princezom Ghelkom, koja je u rukama držala kitu ruža. Stigavši do stuba terase, ona ih digne iznad glave. - Gledajte ih! Kako su divne! - Uistinu, draga princezo, vi ste bili objekt vrlo rijetke rasipnosti! - uzvikne, smijući se gospoña de Ghiliac. Elie, koji je u taj čas stupio na posljednju stubu terase, pogleda je, dodavši hladno: - Zar vi, majko, već odavno ne znate da nikad nisam odbio bilo kojoj ženi cvijeće, kad ga je zamolila od mene? - Ne, čak ni sirotama, doda veselo princ Sterkin. Sjećaš li se, Elie, kad smo prije dvije godine izlazili

poslije večere iz kraljevske palače u Stockholmu, kako nam je pristupila jedna stara žena i zamolila me orhideju s mog kaputa da bi je poklonila svojoj bolesnoj unučici, koja je jako voljela cvijeće. Markiz de Ghiliac klimne glavom, približavajući jedan naslonjač sjedalu svoje žene. - Ja sam joj dao orhideju, a ti si spontano dodao i svoju. - Oh da, jadna starica. Ali sad imam veliku grižnju savjesti da uz orhideju nisam dodao i nešto kori-snije. Gesta nije bila loša, ali je pri tom nešto manjkalo... Zar ne, Valderez, vi koji ste tako iskusni u pitanju milosrña? On je sjeo kraj svoje žene i smiješeći se gledao ju s nježnim uzbuñenjem, koje nije promaklo prisutnima i čak ih prenerazilo. - Istina je da vaša orhideja nije mogla materijalno olakšati jadnim ženama. No, tko zna, nije li ona pomogla ozdravljenju mlade djevojke radošću, koju je izazvala svojom ljepotom. - Nadam se da je tako. Ali danas bih učinio potpuno djelo milosrña. - Već i ovako polovično je lijepo - reče smijući se gospoña de Versanges. No, da li treba shvatiti, da vi, Elie, pridajete važnost samo onom cvijeću koje je spontano ponuñeno? - Za mene osobno, da. Takav sam. Možda ozbiljno griješim kad mislim da samo spontanom daru možemo pripisati vrijednost i povući odgovarajuće zaključke iz toga. On se pomalo smješkao, ali je bljesak ironije za-sjao u njegovom pogledu, koji je upravio na nemirno lice princeze Ghelke, da bi ga zatim prenio na lagano zgrčeno lice svoje majke. - Ja sam potpuno vašeg mišljenja - reče gospodin d'Essil, čije lice bi otkrilo nekom promatraču koliko zadovoljstvo su mu priredile Elieve riječi. - A to što ste rekli, osobito je istinito u području osjećanja. Na to se nadovezala mala diskusija izmeñu princeze Ghelke i njega. Markiz de Ghiliac je slušao, šut-ljiv, rastresen, igrajući se s jednim napola otvorenim ružinim pupoljkom, koji je držao u ruci. - Kamo idete? - upita poluglasno, vidjevši da se Valderez diže. - Moram nešto reći miss Ebville, koja se nalazi u parku s djecom. - Pratit ću vas. On se digne za njom, i malo se nagnuvši, zatakne pupoljak za pas svoje žene: - To je jedan od onih, koje vi volite, pa sam ga ubrao za vas. Gospodin d'Essil i princ Sterkin, koji su se, izgleda, neizmjerno zabavljali, izmijeniše rječiti pogled. Plava Rumunjka spusti nos na svoje ruže; gospoña de Ghiliac, nervozno podigavši svoju jahaću odjeću, uputi se u unutrašnjost dvorca. - No, dobro, da li je taj cvijet dat spontano, prošapće gospodin d'Essil na uho mladom čovjeku, gle-dajući za markizom i njegovom ženom, koji su krenuli u park. - Da... kao i njegovo srce, - odgovori princ Michel s veselim smiješkom. Elie se jedva malo udaljio od terase, kad upita: - Tko je obavijestio princezu Ghelku da sam u ružičnjaku? - Ne znam, Elie! - Moram se raspitati, jer neću trpjeti da si netko dozvoljava da me posvuda progoni. Njegov glas je podrhtavao od srdžbe, dok mu se na čelu ucrtala duboka bora od zlovolje. U taj čas su obilazili jednu tratinu. Odatle su opazili kako se Roland u pratnji Benakija približava sta-klenicima. Ovaj mladić, koga nisu nimalo privlačile mondene zabave Arnellesa, odlučio je da nastavi s religioznom obukom crnčića. A oduševljeni Benaki ga je sada pratio kao sjena. - Jadni Roland, jučer mi je rekao da niste uspjeli privoliti oca da promijeni odluku u pogledu njegova poziva - reče Elie de Ghiliac. - Nažalost, ne! Sukobila sam se s tvrdoglavom odlukom. - Meni se ipak čini da je taj poziv vrlo ozbiljan. Ja sam razgovarao s Rolandom. Vidio sam kako se ponaša u ovoj sredini, koja bi opila svakog drugog mladog čovjeka. Vaš otac se zbiljski tvrdoglavi. Hoćete li da mu ja govorim i pokušam ga odvratiti od njegove odluke. Valderez je radosno uskliknula. - Oh, Elie, vi biste to učinili? Vama se on neće usuditi odbiti. Ali ja vas nisam namjeravala to moliti, jer, po onome što ste mi jednom rekli, vjerovala sam da ste istog mišljenja kao i on. - Ne, ja mislim da treba uvijek poštivati ozbiljnu i nepokolebljivu odluku za životni poziv. Govorit ću mu već sutra o tome... Ali recite mi, što vas muči? Vidim dobro na vašem licu da ste zabrinuti. Ona malo pocrveni. To nije bilo prvi put da joj je taj strašni promatrač otkrio kako je ona objekt nje-govog budnog ispitivanja. - Istina je da sam malko uznemirena i... da me, kao što ste vi Elie rekli, nešto muči. Malo prije mi je otac saopćio da je kartao u Aixu... i izgubio.

- Ja to znam. Ali sve je ureñeno. - Da, zahvaljujući vašoj plemenitosti! - reče ona s pogledom punim zahvalnosti. - Ali, jao, on je po-novo igrao! I ovog puta, to je ogromna svota... - - Koliko? Snizivši glas i porumenivši od zabune, ona reče: - Četrdeset hiljada franaka! - No dobro! Gledat ćemo da ga izvučemo iz toga. Ali ne treba da se toliko zbog toga brinete. - Ipak moram, jer sam vrlo uznemirena videći kako se moj otac vraća svojim starim navikama i toj strašnoj strasti, koja je i prouzrokovala njegovu propast... A osim toga, vrlo mi je teško kad mislim, da nakon svega što ste učinili za moje, još morate... On je prekine živim pokretom. - Ne govorimo o tome, molim vas! To što radim, sasvim je prirodno, jer je vaša obitelj postala i mo-jom. Ali razumijem vašu uznemirenost s obzirom na vašeg oca. Morat ću mu ozbiljno govoriti o toj stvari ... No, gle, eno tamo dolje našeg malog vražićka! On pokaže Guillemette sasvim na kraju aleje, kojom su pošli. Djevojčica je trčala, a slijedili su je bratići. - Kako je ona sad vesela. I divno se ojačala. U čemu je vaša tajna, Valderez? - Ja sam je njegovala što sam bolje mogla. To je sve, a najvažnije je da sam je voljela, jadno dijete! - Da, to je najvažnije... U srcu je moćna iskra koja stvara čuda u moralnom preobražavanju, u srcu je izvor velikih duševnih revolucija. Čovjek postaje uistinu dostojan tog imena samo ako voli čisto i jako. On je izgovarao te riječi kao da ih govori samom sebi. Njegov glas je imao duboke drhtaje u kojima se osjećala jaka emocija. Valderez ne odgovori ništa. Tajnovita slast stegne njeno srce i ubrza mu otkucaje. Guillemette, vidjevši oca i maćehu, potrči prema njima. Ali uto odjekne prodorni krik. Dijete je palo, koliko je dugo i široko. Markiz de Ghiliac i Valderez potrče s jedne strane, miss Ebville s druge. Elie podigne djevojčicu. Koljena su joj bila jako ozblijedena od šljunka u aleji. Elie de Ghiliac ju je držao u naručju, dok je Valderez zaustavljala krv. Zatim se svi vratiše prema dvorcu. Otac je nosio Guillemette, nježno joj tepajući i brišući joj suze. Kad su bili nadomak terase, vidjevši gospoñu de Brayles, koja se upravo htjela popeti stubama. Opa-zivši ih, ona se vrati i uputi prema njima. Gospodin de Ghiliac nije mogao suspreći mrštenje. Upita je vrlo odsječnim tonom: - Što vam se dogodilo, Roberta? Jeste li jučer nešto zaboravili? I ton i pitanje unekoliko su odstupali od uobičajene markizove uljudnosti. Roberta pocrveni, njeno lice se lagano zgrči, ali ona odgovori uz smiješak: - Ništa! Naprosto dolazim na doručak, jer me je jučer pozvala vaša majka, Elie! - Ah, nisam znao! - reče on hladno, dodirnuvši vrhovima prstiju ruku, koju mu je pružila. - A što se dogodilo toj jadnoj maloj? - upita Roberta, ostajući na mjestu. - Pala je i ozblijedila koljena! - odgovori Valde-rez koja je takoñer, nesvjesno, zauzela vrlo hladan stav. - Zaista? Bah! To su tek ogrebotine. No, ja se čudim vama, Elie, da je tako mazite. - Samo se čudite, Roberta, to vam je dozvoljeno... Ali time još niste završili sa mnom, jer me nisu badava nazvali »sfingom«, doda on uz sarkastičan osmijeh. Oprostite da vas ostavljamo, ali moramo ići njegovati ta jadna, mala koljena. Dok su išli prema jednom od ulaza u dvorac, Elie de Ghiliac reče svojoj ženi: - Zamolit ću majku da prorijedi svoje pozive gospoñi de Brayles. Samo se nju sad i vidi ovdje. Uo-stalom, slutim da i vi ne gajite više od mene simpatije za tu ispraznu lutku. - Ali, ako je vaša majka voli često vidjeti? Kratki i podrugljivi smijeh otkine se s Elievih usana. - No, i to mi je neki iskreni osjećaj! Još pred nekoliko mjeseci moja majka je nije mogla podnijeti. Najednom se tako promijenila... a znam i zašto, dovrši on kroz zube.

XVIII Valderez, stojeći pred velikim ogledalom, bacila je posljednji pogled na toaletu koju je netom obukla. To veče davala se u dvorcu Voglerie svečana zabava, u toku koje je trebalo biti prikazano jedno djelo Elie de Ghiliaca. Za tu komediju, pisanu kao i uvijek dobro i duhovito, on je tražio savjet i mišljenje od Valderez. Ona mu je, na njegov zahtjev, sugerirala i neke ideje, tako da je u stvari postala suradnica

tog pisca, dotad vrlo ljubomornog na svoju apsolutnu nezavisnost. Haljina od bijelog moarea sa srebrnim preljevima padala je u divnim naborima oko mlade žene. Čipke su zastirale njena ramena, a ogrlica od bisera nježno je sjenčila snježnu bjelinu njena vrata. Nije imala nikakav nakit u kosi, koja je sama po sebi bila najveli-čanstveniji dijadem, koji je mogla zaželjeli jedna žena. A umjerena i veličanstvena elegancija te toalete učinila je njenu ljepotu zavodljivijom nego ikada. - To je san gledati gospoñu markizu! - usklikne sobarica sa zanosom. Valderez se rastreseno nasmije. Ona pode prema svojoj sobi da uzme lepezu. Njen pogled pade na ra-žin pupoljak, koji je Ćlie jutros ubrao, a ona odložila na stolić dok se je svlačila. Ona ga uze meñu prste, dugo ga promatrajući. On ga je ubrao »za nju«. Ako treba vjerovati vanjskim znacima, on je mislio na nju, on je jedino tražio prilike da joj se svidi, da ukloni od nje sve brige. I sve u njemu, njegova djela, njegove riječi, njegov pogled, sve joj je to govorilo da je ljubljena. Zašto se još bojala? Zašto se najednom sjetila tje-skobne tužaljke pjesnika:

»Njegov pogled? Nježan i privlačan počiva na meni. Ali njegova duša ? Možda je hladna i gluha ? Ah, tko će prodrijeti do najskrovitije misli?

Tko će je shvatiti? O, žalosti? Ovdje na zemlji to nećemo postići.«

- Ne! Ne ovdje na zemlji! - mislila je. - Ali Bože! Ti poznaš to zagonetno biće u koje se još ne usu-ñujem vjerovati. Ti nećeš dozvoliti da i dalje sumnjam, ako je iskren. Jutros je zaista bio tako dobar. Ona se približi malom podnožju, na kojem se nalazila mramorna Madona. Utakne pupoljak meñu ruže u jednoj kristalnoj vazi i izgovori žarku molitvu ne usnama nego srcem. Zatim se uputi u sobu Guille-mette, koja je bila osuñena na nekoliko dana mirovanja zbog svog pada. - Oh, mama, kako ste lijepi! - uzvikne djevojčica sklopivši ruke. - Nitko nije tako lijep kao moja draga majčica, zar ne, miss Ebville? - Oh, ne! Sasvim sigurno! - odgovori spontano mlada Engleskinja, vrlo privržena Valderezi, koja je prema njoj uvijek bila obazrivo dobra. - Ja bih htjela, mamice, da ostanete tu kraj mene jako dugo! - reče umiljato djevojčica, poljubi vši ruku svoje maćehe. - Gledaj tu malu preuzetnicu! Naprotiv, moram brzo otići da me tvoj tata dugo ne čeka. - Oh! tata vam ništa neće reći, mamice! Baka je rekla neki dan teti Eleonori govoreći o vama: »Ona bi ga mogla pustiti da čeka dva sata, a da joj ne bi uputio ni riječ predbacivanja!« A baka je pri tom iz-gledala tako srdita! Zašto, majčice? - To se tebe ne tiče, a ja sam ti već rekla da samo loše odgojene djevojčice ponavljaju ono što su čule da govore njihove bake ili tetke. Hajde da izmolimo tvoju molitvicu, a onda ću brzo otići. Ona se sagne prema maloj djevojčici, koja noćas nije mogla kleknuti, kao što je običavala, i podmetne ruku pod njenu smeñu glavicu. Guillemette, sklo-pivši ruke, polako je izgovarala molitvicu, uprvši oči u anñela raširenih krila iznad škropionice. Svjetloru-žičasto zasjenjena lampa osvjetljavala je sabrano lice djeteta i Valderezino ozbiljno i pažljivo. - Bože, daj nebeski mir mami Fernandi! Učini da te moj dobri tata spozna i voli - doda dijete završavajući molitvu, da bi odmah zatim uskliknulo: - Evo tate! Napola otvorena vrata, lagano pomaknuta pred koji čas, sada su se širom otvorila. Na njima se pojavi Elie de Ghiliac u večernjem odijelu. - Da li kasnim, Elie? - upita Valderez. - Vrlo malo. Automobil će to brzo nadoknaditi. A taj mali ranjenik, kako se osjeća? - Dosta dobro! Nadam se da će uz malo odmora sve dobro proći. - Nekoliko dana odmora, jeste li čuli, gospoñice, mala ludice? Kakva teška kazna!... Hajd'mo! Laku noć, djevojčice moja, i sanjaj lijepe sne s anñelima. On se nagne nad krevet, a dijete ga ogrli oko vrata. - Oh, tata, ja ću sanjati mamu! Ona je tako lijepa! A ni anñeli ne mogu biti bolji od nje! - Dijete, istina izlazi iz tvojih ustiju. Valderez, premda izbjegavate komplimente, ovaj od naše male Guillemette morate primiti. Pogledom dubokog i nježnog divljenja on obuhvati Valderez. Ona lako porumeni i nagne se da do-hvati ogrtač, odložen pri ulasku na jedan naslonjač. Elie de Ghiliac joj pomogne da ga obuče i, pošto je poljubila Guillemette, oboje se udaljiše. Za vrijeme vožnje, uostalom dosta kratke, nisu govorili. Valderez, osjećajući skori napadaj glavobolje,

bila je malo pospana, premda u unutrašnjosti kola nije bilo ni traga onom parfemu, koji ju je nedavno tako neugodno dojmio. Gospodin de Ghiliac ga je od svuda odstranio i zamijenio finim mirisom perunike, nježnim i zdravim, koji je voljela mlada markiza. Da je Valderez ikada željela zadovoljiti svoje samoljublje, ona bi ove večeri dosegnula vrhunac sreće. Po mišljenju sviju još nikada nije bila tako idealno lijepa. Svi su takoñer znali - gospodin de Ghiliac je to objelodanio - da je ona njegova suradnica u lijepom malom remek-djelu, kojega su davali u teatru Voglerie. To je bio trijumfalni uspjeh za mladu gospodaricu Arnellesa. Ona nije izgledala time ni najmanje opijena, pa je primala s jednostavnom, nenapadnom umiljatošću zanosne komplimente, fini tamjan divljenja i pohvala, koji su palili pred njom kao i njenim mužem. Gospoña de Ghiliac je sa srdžbom u srcu prisustvovala tom trijumfu svoje snage. Ono čega se bojala, obistinilo se: mlada markiza je bacila u sjenu nju, koja je tako dugo držala žezlo elegancije i ljepote. Čemu joj ubuduće može poslužiti raskoš svih njenih toaleta, umjetna vještina održavanja mladenačkog izgleda, dijamanti za kićenje? Znameniti obiteljski dijamanti, koje nije ni pomislila ponuditi svojoj snahi, a koje Elie iz obzira nije nikad od nje tražio. Da, čemu bi joj služilo to sve kraj te Valderez, koja takoñer nosi kraljevski nakit, koja posjeduje ljepotu bez premca i čisti šarm pred kojim su se svi poklonili, a osim toga, sada prima i dio literarne slave svog muža. K tome ona ima još nešto dragocjenije i rjeñe od svih nakita - Elievu ljubav. Uslužna hladnoća njenog sina činila joj se do tada svojstvena njegovu karakteru. Ali sada je uvidjela da on može biti sasvim drugačiji - i znala je da će Valderez biti sretna. Svaki čas bi dolazili ljudi, manje ili više dobronamjerni, da joj čestitaju na snahi. Zamorena od toga, sa srcem nabreklim od mržnje, povukla se, tobože zbog vrućine, u jedan mali salon, slabije osvijetljen, namijenjen osobama željnim odmora. Ta prostorija je bila prazna. No gospoña de Ghiliac je u njoj boravila jedva deset minuta kad joj šuštanje svile nagovijesti da je netko dolazi smetati u njenoj samoći. Lice joj se zacrveni od srdžbe kad ugleda Valderez, koju je doveo pod ruku grof Serbeck. - Ah, vi ste ovdje, majko? Sigurno tražite malo osvježenja?... Zahvaljujem vam, Karl! Sada me mo- zete ostaviti. Ja ću se malo odmoriti, jer me sve jače boli glava, pa se loše osjećam. - Da obavijestim Eliea? Mogli biste se vratiti u Arnelles. - Zašto da ga smetate? Ja ću pričekati ovdje u miru i polutami. - Oh, vjerujem da će on požuriti! - reče grof sa smiješkom prijateljske peckavosti. A ja ću ga svakako obavijestiti, jer vi uistinu izgledate zamoreni. - Ne, Karl, ne! Grof Serbeck izañe iz salona i ne slušajući je. Valderez se približi jednom prozoru i napola ga otvori da rashladi svoje goruće lice na svježem zraku izvana. - Vi ste vrlo nerazboriti, gospodo! Da li želite umrijeti kao Guillemettina majka? Ona se okrene na zvuk tog pjevajućeg i ironičnog glasa. Gospoña de Brayles stajala je na pragu salona. - Ja ne znam kako je ona umrla - reče hladno Valderez. - Ah! Uistinu?... Roberta se približi i stane kraj mlade markize. Ova susretne pogled njenih tako promjenjljivih zjenica, koje su svijetlile zlim sjajem. - Oh, ona je umrla na tako običan način, tako čest način. To je bilo na jednoj matineji u španjolskoj ambasadi. Ona je mnogo plesala, i jako se ugrijavši, nerazumno je stala kraj otvorena prozora. Obuzeta razgovorom nije obraćala pažnju na opasnost koja joj je prijetila. Nitko u njenom društvu nije takoñer to primijetio... čak ni njen muž, koji je stajao nedaleko od nje. Nekoliko dana kasnije jadna Fernanda je umrla od upale pluća. Vidite, u tome nema ništa neobično! - Ništa neobično, uistinu, ali vrlo žalosno, jer je ta jadna žena ostavila za sobom siroče. - Da, i to s ocem koji se s njom bavio mnogo manje nego sa svojim psom-miljenikom... Mogu li vas zamoliti, gospoño, da zatvorite prozor? Od te struje zraka dobivam groznicu. A nemam nimalo volje da odem kao Fernanda! Ona jadnica i nije bila ožalošćena, nakon svega. Njeno zdravlje je postalo tako slabo zbog tolikih unutarnjih nemira, koje je morala trpjeti poslije udaje. Sigurno je spoznala da zajednica izmeñu dva tako različita karaktera, kakav je bio Eliev i njen, nikako nije bila moguća. - Očito, to je bilo nemoguće, reče kratko mar-kiza-udovica, koja je dotada šutjela. - Jadna Fernanda bila je apsolutno nesposobna da u njemu pobudi čak i prolaznu privrženost, koju bi on mogao pokloniti nekoj drugoj ženi, inteligentnijoj i profinjenijoj.

- Zbog toga se i pronijela ta nevjerojatna, glupa glasina... Gospoña de Ghiliac se naglo uspravi u svom naslonjaču. - Šutite, Roberta! Ne podsjećajte na tu ogavnu klevetu. Robertine usnice su imale onaj posebni pokret mačke, koja se sprema da raskine dršćući plijen, a njen pogled je iskosa kliznuo prema lijepoj, mladoj ženi, koja se malko okrenula i uspravila glavu da po-kaže kako ne odobrava način kojim je potekao razgovor. - Smiješna kleveta, uistinu! Nitko joj nije povjerovao. Ali da vidite, gospoño, što je svijet! Dovoljno je bilo da se zna za neslaganje izmeñu gospodina de Ghiliaca i Fernande, pa da odmah, ne znam iz kojeg izvora, poteče glasina da je... on jedini vidio opasnost koja prijeti njegovoj ženi. Valderez se naglo trgne, a njen pogled, ponosan i uznemiren u isti mah, upre se u mladu udovicu. - Ja ne razumijem, gospodo, kako možete preda mnom ponavljati takvu klevetu! - Pa naravno, obična kleveta, koja nije nimalo umanjila fetišistički ugled gospodina de Ghiliaca, premda je on ostao nijem i nepomičan videći kako, sasvim sigurno smrtonosni zrak, hladi uznojena ra-mena mlade i nježne žene. No, izgleda da ta činjenica ne ulazi u vrstu neoprostivih pogrešaka. - Roberta, zašutite - vikne gotovo žestoko gospoña de Ghiliac. - Da, šutite, gospoño! - reče Valderez tonom ponosne nadmoći. Najosnovnija obazrivost bi vam mo-rala zabraniti da ponavljate te klevete pred majkom i ženom markiza de Ghiliaca. Roberta je postala tamnocrvena. A u pogledu, koji se ustremio na nju, Valderez je vidjela orkan mržnje, od koga je sva uzdrhtala. - Vi u to ne vjerujete? To je vaša dužnost, a mi znamo da je za vas dužnost iznad svega. Vi ste uzorna žena, puna savršenstva. - Vi ste večeras, zaista, neobično raspoloženi za komplimente, Roberta? - reče podrugljivim glasom Elie de Ghiliac. On je ušao u mali salon, a njegov prodorni pogled prešao je redom preko ljutitog lica njegove majke, crvenog i rasplamtjelog u gospoñe de Brayles, te uzbuñenog u Valderez. Roberta, uznemirena tom neočekivanom pojavom, promrmlja nekoliko riječi, odvrativši svoj zbunjeni pogled. Elie de Ghiliac se približi svojoj ženi i reče glasom koji je najednom poprimio nježnu into-naciju: - Karl mi je saopćio da izgledate umorni, a ja sam primjećujem da se nije prevario. Vaša glavobolja je počela? - Da, jako! Zaista se slabo osjećam. Njena ramena zadršću od groznice. - Pa onda krenimo brzo! Trebali ste me prije obavijestiti. Vrućina tih salona bi prouzrokovala gla-vobolju i onome, tko je nikad nema. - Nisam vas htjela smetati... - Ah, što me se to sve tiče! Ja se brinem o drugom, a ne o ovom! - reče on pokazujući prezrivom gestom salone, odakle su dopirali zvuči neke mañarske melodije, veoma u modi te godine. On se brzo oprosti od svoje majke, pozdravi pokretom glave, punom ponosite oholosti, gospoñu de Brayles, koja još nije povratila svoju smionu drskost, i izañe iz salona sa ženom. Roberta prinese ustima svoj mali, čipkasti rupčić i čvrsto zagrize u nj. - Ah, da, što se to njega tiče! - mrmljala je promuklim glasom. - Šta se njega tiču svi! Za njega postoji samo ona na svijetu. Ostale uzalud prosjače mrvice njegova srca. Za njih nema ništa, ništa... ništa ni za vas, njegovu majku! Ona je za njega sve, on zna samo za tu jednu jedincatu ljubav. Lice gospoñe de Ghiliac se zgrči. Ne odgovorivši, ona okrene glavu i utone u mučno razmišljanje, dok je Roberta nesvjesno gnječila svoj mali batisteni rupčić. Po odlasku iz Vaglerie, gospodin de Ghiliac zapovijedi šoferu: - Žurite, Thibaut! Valderez, napokon u kolima, pala je u neku vrstu obamrlosti. U tom stanju nije opažala ništa do jed-nog uznemirenog pogleda, koji je postojano bio prikovan uz nju i vrebao svaki najmanji drhtaj njenog problijedjelog lica. Imala je neodreñeni, ali zato vrlo slatki osjećaj nečije budne pažnje i jedne nježne ruke, koja je s vremena na vrije podizala pokrivač, koji je klizio zbog drmanja auta. Spopadala ju je neumoljiva želja za mirom, za samoćom; činilo joj se da bi tada odmah popustio obruč koji joj steže čelo i iščezla bol koja čekića u njenoj lubanji. Napokon, evo Arnellesa! Pod ruku s Elie de Ghiliacom Valderez je stigla u svoj apartman, gdje ju čekala sobarica. - Brzo toplo piće, molim vas! - zapovijedi Elie. -A vi, Valderez, odmah u krevet. Valjda imate malu groznicu, jer vaše ruke gore, a oči sjaju. Pozvat ću doktora Vanguea... . - Vi se šalite, Elie? Zbog jedne glavobolje! Nakon jedne noći odmora, sve će proći.

Ona se pokušala nasmiješiti, ali bol je bila tako jaka, da je to ispao tek jadni mali, bolni smiješak. - No, dobro, nastojte se što prije raskomotiti i raščešljati, jer i ta krasna frizura mora biti teška za ovo jadno, umorno čelo. On je držao njene ruke meñu svojima. Ona je osjećala na sebi žarko milovanje njegova pogleda. Naglo pomisli kako bi bilo dobro nasloniti svoje bolno čelo na njegovo rame i reći mu sve što je muči... i čuti što on ima njoj reći. Ne! Ne ovu večer, ona previše trpi, njene misli se malo mute. Ali sutra... sutra treba sve objasniti. Ona je naslućivala da će Elie sada nastojati da se objasne. - Laku noć, Elie - reče ona slabim glasom. On se prigne. Dugo je ljubio dvije male ruke, koje su drhtale u njegovima. Kad se uspravio, njihovi pogledi se sretoše: - Do sutra - reče on nježno. Ona ponovi: »Do sutra« polako izvlačeći svoje ru-. ke. A njen pogled, zamagljen patnjom, rasvijetli se načas pod žarkim plamenom Elievih očiju.

XIX Valderez, sjedeći pred prozorom salona tik svoje sobe, sanjarila je, očiju uprtih u požutjele krošnje drveća, koje su se nazirale sasvim na kraju vrtova. Boljetica od prošle noći nije ostavila drugog traga do malo umora, Elie de Ghiliac, koji je došao to jutro da obide ženu, zahtijevao je da doručkuje u sobi kako bi se potpuno odmorila. I taj čovjek, tako hladno egoističan, prema opisu gospoñe de Ghiliac i gospoñe de Brayles, taj suprug, koji je nehajno ostavljao svoju prvu ženu kad je bila bolesna, ostao je dugo uz Valderez razgovarajući s njom i zanimajući se za sve što bi ona mogla poželjeti. Sam je savje-tovao šefa kuhinje kako da pripremi jelo da bude u isti mah i lagano i okrepljujuće. Nikakva aluzija na ono što se dogodilo u malom salonu Voglerie. Valderez je ipak bila sigurna da je njen muž nešto naslutio i da će tražiti razjašnjenje za lo. To je bilo njegovo pravo, njegova dužnost, a ona |c bila spremna da mu ga dade. Podle riječi gospoñe de Brayles, nakon što je prošlo prvo uzbuñenje, nisu ostavile na nju nikakav dojam. Elie je mogao imati teških pogrešaka, ali da bi bio sposoban za takav zločin, nikada! Kakvo je odvratno stvorenje bila ta mlada žena, kad joj se usudila tako govoriti o njenom mužu i pronositi takve opake klevete. Ali Valderez se od nekog vremena pitala, nije li se i jedna druga poslužila prema njoj sličnom pod-lošću, unaprijed joj razotkrivajući i preuveličavajući Elieve pogreške i njegove krivice prema prvoj ženi. Sada ga je čekala. Rekao je da će doći, iza doručka, čim mu to dopuste dužnosti kućedomaćina. Od pomisli na taj susret obuzimalo ju je slatko i bojažljivo uzbuñenje, od kojega je brže udaralo njeno srce. Evo ga, ulazi živo, kao čovjek koji smatra da se predugo zadržao... - Taj ubogi brbljavac, lord Gerham zadržao me beskrajno u pušionici! A ja sam tako žurio da vidim kako ste. - Ja sam vrlo dobro, uvjeravam vas! Zaista sam mogla sići na doručak. On sjedne kraj nje na mali kanape, primi je za ruku i obuhvati dubokim i žarkim pogledom, kojim ju je gledao u zadnje vrijeme. - Ne, bolje je da se potpuno odmorite. Taj život, na koji niste navikli, vas zamara, a meni je osobito stalo do toga da se izliječite. Taj svijet ne vrijedi toliko da za njega izgubite zdravlje. A sada ću vam nešto reći što će vas razveseliti. Jutros sam imao dugi razgovor s vašim ocem. Ja sam mu održao prodiku, a on mi je obećao da više neće ni taknuti karte. Ja ću ga od vremena na vrijeme podsjetiti na to obećanje. A postigao sam takoñer, bez većih poteškoća, dozvolu da Roland slijedi svoj poziv. - Uspjeli ste! Oh, kako će biti sretan moj dragi mali Roland. Kako da vam zahvalim, Elie? - Reći ću vam, Valderez - reče on s ozbiljnom milinom. - Ove noći, kad sam ušao u salon, u kome ste se nalazili s mojom majkom i gospoñom de Brayles, odmah sam osjetio, vidjevši vaše lice, da su vam rekli nešto ozbiljno... vjerojatno protiv mene. Dakle, ja vas molim da mi dokažete potpuno povjerenje obavijestivsi me zbog čega me optužuju, jer imam pravo da se branim. - Vi imate pravo, kao i ja razlog, koji me primorava da vam to kažem. Gospoña de Brayles mi je rekla odvratne brbljarije, koje su se pronosile... o uzroku smrti vaše prve žene, - doda ona, instinktivno snizivši glas. - A što ste vi mislili o tome?

On se malo nagnuo, utonuvši svojim čvrstim i pravičnim, ali ipak malo uznemirenim pogledom, u njene velike smeñe, vrlo uzbuñene oči. - Oh, ja nisam povjerovala ni jednog časka! Nikada, Elie! To, nikada! Snažni prosvjed se odražavao u njenom glasu, njenom pogledu, u drhtanju cijelog njenog tijela. Elievo lice se naglo razvedri. On se nagne još jače. Njegove usnice dotakoše čelo uokvireno tamnim zlatom. - Hvala, ljubljena moja! - reče on sa žarom. -Mogao bih sve podnijeti osim mogućnosti da vi i na čas pomislite da nisam pošten čovjek. No, recite mi jednu riječ... samo jednu! Valderez, možete li mi reći: »Ja vas volim«. Pred neizmjernom nježnošću pogleda, koji ju je zaklinjao, i posljednje sumnje se raspršiše. Lijepa glava klone na rame Elie de Ghiliaca i Valderez prošapta: »Volim vas, moj Elie!« Ostali su dugo vremena tako u opojnosti sreće. Velike radosti su duboke i šutljive. A Elievi poljupci su bili rječitiji od bilo kakve izjave u tim prvim časovima, u kojima su osjećali da im srca zajednički kucaju. - Ima tek nekoliko dana, kako mi ove drage oči dozvoljavaju da iz njih malo čitam, promrmlja napo-kon Elie. Prije toga nisam znao imam li tu sreću da sam napokon osvojio vašu ljubav. - Imali ste je već dugo... od početka vjerujem. Ali... Oh! recite mi Elie zašto ste se tako ponašali, zašto ste mi onako govorili na dan vjenčanja? Znam da sam i ja pogriješila toga dana i da ste vi imali zašto biti povrijeñeni. Ali da ste mislili na moju mladost, na moje neiskustvo... - Da, ja sam krivac, jedini krivac, jadna moja draga! Moj ponos se tog časa pobunio i ugušio krik ljubavi - jer ja sam vas već tada ljubio, Valderez, a to sam vam trebao reći tog dana. I dalje mi je neprestano ponos diktirao onako ružno ponašanje prema vama u prvim mjesecima braka. Ne, ne protivite se! Bilo je zaista neoprostivo ostaviti vas tako mladu i prouzročiti vam patnju jednostavno zato jer se moje muško samoljublje nije htjelo poniziti da moli objašnjenje i uvjeri vas da ste ljubljeni. Napokon sam shvatio svoju krivicu, vratio sam se, spreman da za-dobijem vašu ljubav, pokazavši vam da mogu biti, odnosno da stvarno jesam ozbiljan, nego je to pokazivalo moje ponašanje... i da imam srca - u što ste i sumnjali, Valderez. - U to sam dugo sumnjala, Elie! - kažem vam iskreno. - Dao sam vam povoda za to. No, da li se varam, ako mislim da postoji i nešto drugo? .. .da su me, naime, ocrnili pred vama? Ona pocrveni, ali ne odvrne svoj pogled od Elievog. - Da, prikazali su vas preda mnom u najcrnjim bojama. Kao najgoreg egoistu, koji ne želi nikakvu moju ljubav, jer je sam nije u stanju uzvratiti. Ja sam trebala predstavljati za vas, kao umjetnika, tek zanimljiv objekt za psihološku studiju... Elieve ruke jače zagrle mladu ženu, a ona ugleda kako mu oči krijese od jake srdžbe. - Usudili su se to reći vama! Jadna moja mala ljubavi! Ah! sad razumijem i strah i nepovjerenje, koje sam vam ulijevao. Ali tko je izrekao tu bijednu laž? Valderez pocrveni još jače promrmljavši: - Molim vas Elie, ne pitajte me to! Ne mogu vam reći. Elieve oči se ponovo zakrijesiše. On reče poluglasno: - Ne, ništa ne pitam... sad znam. Ona je shvatila po njegovu glasu, po izrazu lica, da je stvarno sve pogodio i da srdžba tutnji u njemu. Ona ga zamoli zaklinjući: - Nećete ništa reći, Elie? Treba zaboraviti i oprostiti! Ja ću to rado učiniti, uvjeravam vas, jer sam sad tako sretna! On poljubi kosu zlatastih odbljesaka, prošaptav-ši: - Ja nisam tako dobar kao vi, Valderez! Zaboraviti i oprostiti to! Ne! Ne! - Ali vi to morate, Elie! - Možda, s vremenom... Ne tražite previše za sada od jednog nesavršenog čovjeka kakav sam ja, draga moja - doda on, nježno se nasmiješivši velikim očima punim predbacivanja. - Obećaj em vam da neću ništa reći, to je sve što mogu učiniti. Uz to moram, usprkos svemu, sačuvati sinovsko poštovanje. Što se tiče Roberte, to je nešto drugo... - Ma pustite i nju, Elie! - Nemoguće! Kad se nañe na putu otrovna zmija, treba je smrskati. Ne brinite za to, Valderez! Recite mi radije da li je sad nestalo svako nepovjerenje i vjerujete li potpuno u mene? - Moje povjerenje potpuno pripada vama, dragi moj Elie, jer ste mi od nekog vremena omogućili da

procjenim svu vašu dobrotu, svu ispravnost vašeg srca... i jer osjećam, dapače, sigurna sam da me istinski ljubite. Toliko sam trpjela sumnjajući u vas. A vi ste bili prilično teška tajna za mene, bijednu, malu neznalicu... On je prekine uzbuñenim smijehom. - Ja sam to za sve, čak za moje roñake i intimne prijatelje. Ali vi, moja prva i jedina ljubav, vi, od koje želin napraviti svog ljubljenog pouzdanika, hoću da me vi poznajete sa svim mojim pogreškama i vrlinama jer, valjda ih nešto i posjedujem, usprkos svemu lošem što su o meni napričali! I on je govorio o sebi jednostavno i iskreno. Bio je umiljato dijete, topla srca, koga su svi obožavali i time stvorili od njega malog gospodara. Kao mladić, premda okružen laskanjima, postaje skeptik, jer već i suviše dobro uočava ljudske slabosti, pa ih ismijava bez milosti. Ta sklonost se samo povećava, pogotovo kad postaje idolom visokog društva, koje mu je opraštalo podrugivanje zbog njegove zavodljivosti, položaja uglednog velikaša i izvrsnog pisca. Religiozno obrazovanje, vrlo površno, primljeno I djetinjstvu, bilo je brzo zaboravljeno. Ipak je neka-kvi pečat ostao u toj duši vrlo plemenitih i vrlo viteških instinkata. I baš tome, prije nego njegovu ponosu, svjesnom svoje moralne snage, treba zahvaliti da je izbjegao slabostima i pogreškama u koje upadaju toliki drugi. Ali pretjerani skepticizam mu je otvr-clnuo srce i umu dao prvenstveno mjesto. Ponos se kod njega suviše razvio, podržavan laskanjem i spoznajom o njegovoj moralnoj i intelektualnoj superiornosti. I po kontradikciji, koju nije pokušavao objasniti, taj čovjek, koji se rugao svijetu i prezirao ga, neprestano je živio u njemu, zadovoljno dopuštao da inu laska, i sa sarkastičnim smijehom na usnama primao pohvale obožavalaca. Kontrasti su uvijek kod njega bili vrlo jaki. Nikad nije dobio nikakav ozbiljni moralni odgoj, pa se pre-puštao hirovima svoje bogate prirode. Oni su postali jedini njegov zakon. Njegov otac je umro mlad, a majka je u njemu vidjela najprije divno dijete, koje je laskalo njenoj taštini, a kasnije je slijepo oboža-vala mladića, koji ju je potčinio svojom zapovijed-nom voljom i visokom inteligencijom. On je, još kao dijete, spoznao da je majka frivolna i zaokupljena jedino sama sobom. Sjeća se uvijek jedne večeri, kad je njegova sestra Eleonora, u jakoj groznici, uhvatila svojim gorućim ručicama majčinu haljinu od skupocjene svile. Naime, markiza je prije odlaska na zabavu, došla vidjeti dijete, za koje joj je odgojiteljica rekla da je iako bolesno. Gospoña de Ghiliac je brzo uklonila Eleonorine prste uzviknuvši: »Ta mala je nepodnošljiva! Pripazite malo na njeno ponašanje, Fraulein! I ako mislite da je potreban liječnik, pozovite ga! Ali vi ste se sigurno prestrašili bez razloga.« Ne, nikad Elie nije zaboravio tu scenu, koja je osupnula njegov dječji duh, koji je već tada suviše zapažao. I premda je on sam posjedovao svu majčinu ljubav, koju je moglo sadržavati srce gospode de Ghiliac, ipak je bio nesposoban da pokaže što drugo osim hladnog poštovanja toj majci, koja nije bila svjesna svojih dužnosti. - A sad vam moram nešto reći o mom prvom braku, draga Valderez, - doda on. - Jer znam da sam i tu malko pogriješio. To je bio brak kao i mnogi drugi, pogotovo u našem društvu: konvencionalna veza, bar s moje strane. Ja sam imao dvadeset i dvije godine, a Fernanda sedamnaest. Naš društveni položaj je bio isti; ona je bila svjetska dama, znala se oblačiti i i primati. Poznavao sam je iz djetinjstva, znao sam da je tašta, osrednje inteligencije, ali mila i podatljiva. O ljubavi sam u to doba mislio kao o nepotrebnoj zapreki u životu - to mišljenje sam promijenio upoznavši vas - pa mi je bila dovoljna ta ženidba iz računa. Tako je Fernanda de Mothecourt postala markiza de Ghiliac. I čudnovato, ona se kao udata žena pokazala djetinjastijom i lakomislenijom no što je bila kao djevojka. Upoznao sam čitavu skalu nerazumnih zahtjeva, nervnih kriza, sentimentalnih pretjeranosti. Ja ne želim time nijekati moje pogreške. Imao sam ih i ja, manjkalo mi je strpljenja, blagosti prema jednoj jadnoj prenapetoj osobi, koja me je istinski ljubila. Ali te neprestane scene su me ogorčavale i dovele malo-pomalo do antipatije prema njoj. Taj brak je bio zabluda za nas oboje. Ona je, jadno dijete, to ; teže ispaštala nego ja, jer je voljela. Ali na samrti je shvatila da je sama upropastila i uništila svoj život, jer je u posljednjem deliriju ponovila nekoliko puta: »Ja sam se prevarila! - Elie, ja sam se prevarila.« Ostali su jedan čas šutljivi. Meñu njima je prošla sjena mlade žene, ptičje pameti, ali strastvenog srca, koja je umrla, a da nije razumjela - izuzevši možda u posljednjim časovima - kako je trebalo postupati da bi se osvojilo srce Elie de Ghiliaca. - Oprostite, Valderez, da sam se dotakao i mog prvog braka o kome ne bi trebalo biti riječi medu nama - reče on blago. - Ali sam vama trebao prikazati stvari u pravom svjetlu, za slučaj ako su ih iskri-vili pred vama. Ja sam bio kriv, ona takoñer. Jedini Bog će suditi o odgovornosti jednog i drugog. A sad govorimo o vama, moja Valderez! Znadete li da me je jedna mlada Comtoaskinja duboko

impresionirala već od prvog dana kad sam je vidio u Hauts-Sapinsu? - Oh, Elie, a vi ste ipak bili tako hladni!... Pa čak i poslije, za vrijeme naših zaruka... - Jadna moja draga, oprosti! Moj glupi ponos se bunio protiv utjecaja kojega bi vi imali - to sam in-stinktivno osjećao - na mene, da sam pustio srcu na volju. Jer vi Valderez, vi ste inteligencija, vi ste duša, i to kakva duša! Vaša ljepota ne bi dostajala da me sasvim pobijedi, da nije bila tako čudesno upotpunjena... Hajde, nemojte crvenjeti, draga! Treba dozvoliti vašem mužu da vam kaže istinu. A treba ga i naučiti da vas malo oponaša da bi postao bolji, draga mala vilo! - To će biti Iako s takvim srcem kakvo je vaše! Vi me toliko usrećujete, dragi moj mužu! - Dugo ste čekali na to. Briga i žalosti ste imali dosta, najprije kod vas, pa zatim ovdje. Želim da bu-dete sretni, koliko god to o meni ovisi. A sad ćete najprije organizirati naš život prema svojoj volji. - Dozvolit ćete da ne bude previše monden? reče veselo Valderez. - Bit će takav, kakvog vi želite, ponavljam. Do- i voljno mi je da vas vidim u svom domu, za ostalo ne marim. Vi niste stvoreni za mondeni život, Valderez! Ja sam vas stavio na probu da bih saznao je li blago koje posjedujem uistinu čisto zlato. Vidio sam da ste ostali isti pred iskušenjima raskoši, koketerije i taštine, koje vam donosi vaš položaj. Ostali ste ravnodušni pred užicima mondenih zabava, koji toliko privlače druge žene i nimalo se niste obazirali na udiv-ljenje, koje ste svuda izazivali. Valderez, trebate biti jako strpljivi da biste me učinili dostojnim sebe! Oni su tako govorili dugo od srca k srcu, sve dok nije došlo vrijeme za čaj. Tada se Valderez digla, da bi se preobukla i sišla gostima. - Koju haljinu želite da obučem, dragi gospodaru i mužu? - upita ona sa smiješkom nježne zlobe. On se nagne prema njoj, a njegove usne dodir-nuše smeñe, zlaćane trepavice. - Obucite bijelu, moja draga kraljice! Ništa vam bolje ne pristaje. Candidor candidis (Bjelija od naj-bjelijega). Deviza dobre kraljice Claude i moje pametne prabake neka bude i vaša, moj lijepi labuñe!

XX Već jedan sat gospoña de Brayles je ogorčeno pokušavala srediti svoje račune. Ali ma kako ih prevr-šila, uvijek se sukobljavala sa strašnom stvarnošću: nagomilani dugovi, hipoteka na Reynie, a tu, na pisa-uni stolu, hrpa pisama vjerovnika, koji su potraživali svoja dugovanja. Ono što joj je ostalo poslije smrti muža, dostajalo bi jednoj skromnoj i ozbiljnoj ženi. Ali ona je htjela nastaviti svoj mondeni život, ići u korak s bogatim poznanicima, nositi toalete velikih majstora. Do-skora joj je trebalo tražiti zajmove. Ona je dugovala prilične svote nekolicini prijateljica, Eleonori posebice. U posljednje vrijeme obratila se gospoñi de Ghiliac, koja je postala prema njoj naklonjenija. Ali sva la sredstva su bila sad iscrpljena, i Roberta se našla priliješnjena sramnom propasti. A poslije, to će biti bijeda i svi bogati poznanici će je napustiti. Potpuno utučena srušila se u jedan naslonjač. Za nju je sve pi opalo. Jer, poslije smrti baruna de Braylesa ona je živjela u nadi da će jednog dana osvojiti Elievo srce. Druga markizova ženidba je pokopala njene nade i ostavila je bez životnog cilja. Osim toga, gotovo svakodnevno viñenje Valderez, uvjerenost u duboku ljubav Eliea prema ženi, izazivala je njenu ljubomoru do te granice da su je malo pomalo pretvorili u mržnju, u vruću želju da naškodi toj ženi i da joj uzrokuje patnju. To je i bio razlog njenih perfidnih podvala, kao na primjer onih od sinoć. To je bio neprestani cilj njenih pokušaja izazovne koketerije prema gospodinu de Ghiliacu - koketerije za koju je već odavno znala da je bez efekta, ali koja bi mogla uznemirivati Valderez i nanijeti joj nelagodnost. Ona je shvatila da su svi ti pokušaji ostali bezuspješni zbog toga, što ju je Elie pročitao do kraja, pa je pojačao neprekidnu budnost oko svoje žene. Ta spoznaja ju je još više ogorčila i angažirala do krajno-sti sve pakosne snage njene duše. - Trebam malo udahnuti zraka, malo se prošetati! - promrmlja najednom. - Glava mi gori od svih tih gadnih računa. Ona pozvoni sobarici, zatraži ogrtač i šešir, zatim ode nasumce u pravcu šume u Vriniersu. Imala je neodoljibu potrebu za samoćom, pa umjesto da krene glavnim putem kroz šumu, poñe paralelnom stazom, koja se vidjela kroz drveće. Išla je isprekidanim korakom, utonula u vječno istu viziju, neosjetljiva za ljepotu tog jesenskog jutra, blagu svježinu vjetrića, za sjaj požutjelog lišća koje se polako njihalo u krošnjama i šuštalo pod njenim nogama. Najednom se zaustavi ukočenih očiju. Po stazi se približavao par, koji bi prepoznala meñu svima. On,

nagnuvši malo svoj vitki stas, nešto je govorio mladoj ženi, koja se oslanjala na njegovu ruku s povjerljivom neusiljenošću žene, koja zna da je ljubljena. Isti izraz duboke i nježnje ljubavi zrcalio se na njihovim licima. Lice Elie de Ghiliaca bilo je toliko preobraženo, da je Roberta mislila da vidi nekog drugog čovjeka. Ona zaklopi načas oči pridržavajući se za drvo. Oštar bol je proze i najednom ukoči. Kad je ponovo otvorila oči, vidjela je kako su se zaustavili na po puta. I začuje Valderezin jako veseli glas... - Što ja to vidim! - Elie, vaša kravata je nakoso. Jadni prijatelju, što se dogodilo? On se veselo nasmije. - Jednostavno to što sam poslao Florentina da se prošeće, jer me je danas smetao. Znao sam da me če-kate, pa nisam želio da propustite misu. Dakle, on nije uspio do kraja zavezati moju kravatu, a ja nisam više mislio na to. - Čekajte da vam ja popravim. Izgubit ćete glas elegantnog gospodina, dragi mužu! - Ako to ne bude, naprotiv, izgledalo u očima mojih suvremenika, kao dražesna nebriga, koju će požuriti oponašati. Tako se i stvaraju najsmješniji modni zakoni. Gotovo je? Hvala, draga! Vaša spret-nost bi mogla posramiti i samog Florentina, koji je ipak uzor sobara. On uze ruke svoje žene da bi ih dugo ljubio. Zatim oboje krenu putem, posutim lišćem, u bijeloj svjetlosti jesenskog sunca. A Roberta ih je gledala, stegnuvši srce koje je ludo udaralo. Oni su odlazili u opojnosti svoje sreće... A ona nije drugo nego propalica, od koje će se svatko već sutra odvratiti. Kako je samo on maloprije gledao tu Valderez koja trijumfira tamo, gdje su se sve druge nasukale. Kako mora da je zanosno biti ljubljena od njega! ...pogotovo ljubljena u tolikoj mjeri. Groznica očaja i jada ju je tresla. Hodala je šumom tamo i amo dok nije, na kraju snaga, krenula put Reyniea. - Gospodin markiz de Ghiliac je došao i čeka gospoñu barunicu u malom salonu - reče sobarica otvarajući vrata. Ona se trgne od zaprepaštenja. Elie nije nikada zalazio k njoj, osim u dane njenih primanja. Sigurno ga vodi ozbiljan razlog... I Roberta odmah pomisli; - »Žena mu je ispričala što sam joj rekla, pa on dolazi da me izgrdi.« Protrese je laka groznica straha na pomisao da se mora suočiti s opravdanom srdžbom tog čovjeka, koji je bio na glasu kao žestok i neumoljiv. Ona se dugo zadrža s rukom na kvaki vrata. Napokon otvori i polako se uputi u sredinu salona. Elie de Ghiliac je stajao pred prozorom. On se okrene i upre u nju svoje tamne i okrutne oči, kojih su se bojali svi oni koji su navukli na se njegovo nezadovoljstvo. - Želim vam nešto reći, gospoño - izjavi on hlad no. Ona promuca: - Svakako... stojim vam na raspolaganju. Sjednite Elie... On rukom odbije. - Nije potrebno. Dostajat će nekoliko riječi, to više jer vi vjerojatno slutite što me je dovelo amo? - Ali ne, nikako! - Ne pretvarajte se preda mnom, to je uzalud. Vi ćete shvatiti da sam pitao uzrok mučnog i jako vidlji-vog uzbuñenja moje žene, smetenog držanja moje majke i uzrujanosti na vašem opakom licu, u času kad sam upao u mali salon u Voglerieu. Valderez mi je sve rekla. Vi se nećete, dakle, začuditi, gospoño, ako vas zamolim da se više ne pojavite kod nas. Pocrvenjelo Robertino lice naglo problijedi. Nekoliko časaka je gledala Eliea raširenim očima, kao čovjek koji ne razumije. - Vi... mi zabranjujete pristup u vašu kuću? - napokon upita promuklim glasom. - Vi ste od nekog vremena radili sve kako bi do toga došlo. Posljednja odvratna opakost bila je samo kruna vaših podlih postupaka. Za ovo što se dogodilo možete samo na sebe svaliti krivnju. On učini korak prema vratima. Ali se ona približi i stavi svoju ruku na njegovu. - Elie, to nije moguće! Vi nećete na ovaj način prekinuti jedno prijateljstvo od toliko godina! Imala sam krivo, ja to znam, bila sam zla... a vi znate i zašto. Njena ruka je drhtala, a ponizna i strasna molba izbijala je iz njenog pogleda. Gospodin de Ghiliac se udalji oholog držanja. - Ja to ne trebam znati, gospoño! Ja vidim samo činjenicu koja je mogla uzrokovati patnju mojoj ženi, da mi ona nije poklonila svoje apsolutno povjerenje. Ona vam oprašta, ali ja ne, i svi pozivi na prija-

teljstvo, koje je uostalom bilo s moje strane dosta po vršno, neće promijeniti moju odluku. On izañe poslije kratkog pozdrava... A Roberta ostade usred salona, poražena, s usplamtjelim licem, s osjećajem da još vidi taj pogled oholog prezira, koji se zadržao nekoliko časaka na njoj. Elie de Ghiliac, napustivši Reynie, poñe prečacem do malih vrata parka. Odatle se uputio prema vrtovima u namjeri da pogleda staklenike. Neugodna dužnost koju je obavio, prouzročila mu je nelagodni osjećaj, kao i svim onim kavalirima koji su prisiljeni dati pomalo neprijatnu lekciju jednoj ženi. Taj osjećaj je, istina, bio j ublažen dubokom mržnjom prema Roberti, koja je toliko nastojala da zada patnju Valderezi. Došavši pred jedan od staklenika, on se susretne I s majkom, koja je odatle izlazila s nekoliko cvjetova u ruci. Bora srdžbe, kojaje brazdala markizino čelo, izgladi se pri pogledu na Eliea. - Jutros niste jašili? - upita ona pružajući mu ruku na poljubac. - Ne, danas sam išao pješke. Šuma Vriniersa je divna po toj jutarnjoj svježini. Vi ste izabrali cvijeće? - Da... baš sam osobito željela ružičaste peruni- j ke, ali sam konstatirala da nije ostala ni jedna. Ger-main mi je rekao da je Valderez jutros pobrala sve za crkvu. To me je jako začudilo, jer vi nikako ne dozvoljavate da se tako opustoši sve vaše rijetko cvijeće. Ona je pokušavala govoriti mirnim tonom, ali \t\ usprkos tom naporu njena fizionomija odavala neza-dovoljstvo koje ju je uznemirivalo. On prihvati mirno: - Da, sutra je nekakva svečanost u crkvi. Valderez je apsolutno slobodna da radi što joj se sviña u tome kao i u drugim stvarima. Uostalom, ona zna kako na najbolji način upotrijebiti cvijeće. Ako je vama, majko, baš toliko stalo do tih perunika, samo je zamolite za njih; ona još nije dala odnijeti cvijeće u crkvu. - Ne, hvala, proći ću i bez toga - reče ona suho. - Zatim se uputi prema aleji, koja je vodila u dvorac, a Elie de Ghiliac, umjesto da uñe u staklenik, poñe za njom. - Moram vas o nečemu obavijestiti, majko - reče on hladno. - Vi ste prekjučer bili svjedok bijednih podvala gospoñe de Brayles prema mojoj ženi. Nećete se, dakle, začuditi što sam je zamolio da više ne dolazi k nama. Gospoda de Ghiliac učini lagani pokret zaprepaštenja. -Vi ste to učinili, Elie!... Roberti, koju već tako dugo poznajete! - Ja bih to učinio i vlastitoj sestri da me je ocrnila u očima moje žene - reče on tvrdo. - A osobito mi je Stalo do toga da se zna kako neću trpjeti bilo kakve pokušaje da se rastavi nas dvoje. Ti napori su ionako sasvim uzaludni. Ruke gospode de Ghiliac zadršću, a jarko crvenilo joj obli obraze. - Dragi moj Elie, zar zbilja mislite da netko na taj način bdije nad vašom bračnom zajednicom? -reče ona pokušavajući da uhvati polu-ozbiljni polu--šaljivi ton. Ja ne niječem da je Roberta, u svojoj za-slijepljenoj strasti za vas, pošla malo predaleko, ali Valderez je dovoljno inteligentna i dostatno vas sada poznaje da bi pridavala vjere ovakvim ogovaranjima. - Da, ona me »sada« poznaje. Ali tako nije bilo na dan našeg vjenčanja. Nemirni pogled gospoñe de Ghiliac se susretne sa sinovljevim. I ona shvati da on zna sve. - Sto hoćete time reći? - promrmlja ona gotovo mehanički. - Vi to znate, majko, a bolje je da o tome ne govorimo, zbog poštovanja koje vam dugujem. Ja samo želim da znate da mi ona nije otkrila osobu koja joj je unaprijed tako dobro opisala muža, i da sa ja to sam odmah pogodio, intuitivno osjećajući kakvi su vaši osjećaji prema mojoj ženi. Ako po njenom i uzoru postanem jednoga dana bolji, pokušat ću žaboraviti. A dotad, ja ću uvijek pamtiti da je moja majka sve pokušala da me odvoji od jedne mlade žene, krive samo utoliko, što je bila suviše lijepa, suviše obazrivo dobra, suviše sposobna da od mene učini sretnog i korisnog čovjeka. - Elie! - mucala je ona prigušenim glasom. - To je gotovo, majko! - reče on ledenim tonom, - Ja vam ne trebam više reći. Vi ćete biti ovdje kod svoje kuće, samo ako ste shvatili da sve intrige oko Valderez trebaju potpuno prestati. On se nakloni i ponovo poñe u staklenike. Gospoña de Ghiliac poče hodati sasvim makinalno. Si-novljeve riječi su joj brujale u ušima. Ona je osjetila da se pod korektnim vladanjem Eliea krije nešto -slično preziru. I zaokupi je nenadana patnja - patnja zbog poniženja, zbog gluhog bijesa na Valderez, zbog oštrog bola na pomisao da je ona sama zauvijek zatvorila srce svoga sina. Već od nekog vremena je opazila njegovu sve jače naglašenu hladnoću. A jučer uveče osobito... Ona je osjetila da se nešto dogodilo, čim ih je opazila kako dolaze na čaj, oboje veseli, zračeći srećom.

Vojvoda de Versange joj je rekao gledajući ih: »Mislim da ovi mladi ljudi što su dulje oženjeni, to sve više ulaze u medeni mjesec.« To je bilo točno. Sve što je pokušavala u svojoj bolesnoj ljubomori, konačno je završilo trijumfom te mrske Valderez. A kakav apsolutni, posvemašnji trijumf! Ona se naglo zaustavi i krene pokrajnjom alejom. Opazila je kako se sa dna vrta približava Valderez, držeći za ruku Guillemette i veselo razgovarajući sa svojim bratom Rolandom, dok je iza njih kaskao Binaki. Gospoda dc Ghiliac se u taj čas osjećala nesposobnom da se nade licem u lice i njom, da susretne blistavi pogled tih neusporedivih očiju, koje su lako potpuno očarale Elie. I ona se udalji ranjene duše, dok joj je do ušiju dopirao veseli smijeh mlade žene i njene riječi donesene vjetrom: - Molit ću odmah tvog tatu, Guillemette, obećajem ti! Oh, da, ona ga je mogla moliti sve, sve! Ovoga puta Elie de Ghiliac je našao jačega od sebe u toj mladoj ženi, pred kojom se predao njegov ponos i priklonila se njegova zapovjedna volja.

* * * Pred Božić je Elie sa ženom, nakon kraćeg boravka u Parizu, otišao u Jura. Poveli su i Guillemetle. Hauts-Sapins, koji je vidio kako Valderez odlazi slomljena tugom, sada ju je ugledao kao ženu sretniju od sviju. Stara Chretienne nije mogla doći k sebi od čuñenja pred tako neočekivanim rezultatom da je uspio brak, okružen najkobnijim znamenjima. Taj uzorni muž, taj lijepi i nježni zet, da li je to isti onaj čovjek, hladni zaručnik, koji je odveo Valderez de Noclare iz Hauts-Sapinsa? - A ipak je snijeg padao na dan njihova vjenčanja! - mrmljala je stara služavka, gledajući ih kako odlaze na šetnju nježno oslonjeni jedno na drugo. Chretienne nije bila jedina koja se čudila. Malo--pomalo, pod utjecajem i u druženju s tom divnom dušom, tako plemenitom i duboko kršćanskom, Elie je postao drugi čovjek. Visoko, mondeno društvo se zaprepastilo videći da se on bavi socijalnim i religioznim djelima. Njega superiorna inteligencija i neodoljivi šarm, zbog kojih je postao idol društva, sad su mu poslužili da privuče i pridigne životne stradalnike. Brzo ih je osvojio svojom ozbiljnom dobrotom i finom plemenitošću. Taj veliki gospodin bio je prema tim nesretnicima uvijek prijazan i jednostavan. Diskretno, a da nisu posustali pred neuspjehom i neza-hvalnošću, Valderez i on su umnažali dobra djela, ujedinjeni u milosrñu kao i u svemu dragom. Pražali su sliku idealnog braka, a lijepu markizu de Ghiliac stavljale su majke kao uzor svojim kćerima. Ona je ispunjala mondene obaveze koje je zahtijevao njen položaj, s dobrom voljom, ali bez žara. - Bah, sve to skupa neće potrajati! - govorili su izvjesni ljudi, koje je dražila ta tiha sreća, osnovana na miru domaćeg ognjišta, na dužnosti i kršćanskoj ljubavi. Cvijeće uvene, a ruže cvatu... Vojvoda de Versanges, čuvši te riječi, prenese ih svome nećaku, koga je posjetio jedno poslijepodne u palači de Ghiliac. Nalazili su se u lijepom, svijetlom i jednostavnom salonu, gdje je Valderez, koja se tu najradije zadržavala, upravo uspavljivala malešnog Gabriela, čije roñenje je dovelo do vrhunca Elievu sreću. Elie de Ghiliac je promatrao svoga sinčića, sjedeći kraj Valderez i Guillemette, s rukom na glavi djevojčice. Na riječi starog vojvode on podigne oči prema Valderez; oni izmijeniše smiješak nježnog povjerenja uz dugi pogled ljubavi. Zatim, okrenuvši se prema svom ujaku, Filie de Ghiliac veselo reče: - Dozvolite mi, dragi ujače, da vam odgovorim samo ovom rečenicom gospoñe Swetchine: »Ljudske ruže blijede, ali ne venu.«

M. Delly DVA SRCA Izdavač Nakladni zavod Matice hrvatske Zagreb, Ulica Matice hrvatske 2 Za izdavača Marija Peakić-Mikuljan Oprema Alfred Pal Tehnički urednik Franjo Maričić Lektor Neda Pavletić Korektor Renata Kosalec Naklada: 2.000 kompleta ISBN 86-401-0078-0 Tisak: NIŠRO »Prosvjeta«, Bjelovar 1989.