PRIREDIO: ENES DURAKOVIC

v v

BOSNJACKAv

KNJIZEVNOSTUv

KNJIZEVNOJKRITICI

NOVIJA KNJIŽEVNOST - POEZIJA

IIIKNJIGA

SADRŽAJ

Sinteze

Enes Durakovic: Bošnjacka poezija XX. vijeka 7

Pisci i djela

SAFVET -BEG BAŠAGIC 35Muhsin Rizvic: Poezija Safvet-bega Bašagica izmedu Istoka i Zapada 38

AVDO KARABEGOVIC-HASANBEGOV 54Slobodan Blagojevic: Ocaravanje svijeta, Avdo Karabegovic Hasanbegov ..56

MUSA CAZIM CATIC 75Midhat Begic: Caticeva razdjelnost 78Enes Durakovic: Pjesnik na razmedu epoha 87Enver Kazaz: Linija pejzažnog pjesništva l03

OSMAN ÐIKIC 116Muhsin Rizvic: Zakašnjela romantika Ðikicevih Ašiklija 117

FADIL KURTAGIC 122Ljubica Tomic-Kovac: Poezija Fadila Kurtagica 123

IIAMZA HUMO 127Radomir Konstantinovic: Dženet i jezik Hamze Hume 129Enes Durakovic: Pjesnik životnog misterija 155

AHMED MURADBEGOVIC 173Uzeir Bavcic: Poezija Ahmeda Muradbegovica 174

ATIF LJUBOVIC 195Slobodan Blagojevic: Slucaj pjesnika Atifa Ljubovica 196

SALIH ALIC 204Željko Ivankovic: Cetiri godišnja doba Saliha Alica 205Hamid Begic: Slike Saliha Alica 213Muhidin Džanko: Neoimpresionisticka i neosimbolisticka

lirika Saliha Alica 221HUSNIJA CENGIC 227

799

Zilhad Kljucanin: Izmedu mraka i blagog jutra 228SAlT ORAHOVAC 243

Ljubomir Cvijetic: Pogled na poeziju Saita Orahovca 245SKENDER KULENOVIC 256

Radomir Konstantinovic: Apsolutni Krajišnik Skender Kulenovic 259Midhat Begic: Poezija Skendera Kulenovica 288Enes Durakovic: Pjesnik ekstaze i apoteoze života 299

ŠUKRIJA PANDŽO 332Nenad Radanovic: Poezija Šukrije Pandže 333

MAJ{ DIZDAR ··· ·.340Šime Vucetic: O Maku Dizdaru 343Midhat Begic: Epitafi kao osnova poeziji 350Kasim Prohic: Razmirje: Koraci na rubu oštre jave 357Enes Durakovic: Govor i šutnja tajanstva 379

IZET SARAJLIC 404Radovan Vuckovic: Pesnicki dnevnik Izeta Sarajlica .407Juraj Martinovic: Poezija Izeta Sarajlica .413

HUSEIN TAHMIŠCIC 433Marko Vešovic: Husein Tahmišcic 435Dragoljub Jeknic: Poezija Huseina Tahmišcica 443Ranko Sladojevic: Cijena šutnje: cijena govorenja .453

HUSEIN BAŠIC 459Ismet Markovic: "Pitka groznica" egzistencije 461Miroslav Ðurovic: Živjeti uprkos utri 465

BISERA ALIKADIC 467Zilhad Kljucanin: Vrtovi naslada Bisere Alikadic 469

ISMET REBRONJA 480Dragoljub Jeknic: Od poeticnosti do poetike .482Cedomir Mirkovic: Bogovi na okupu 491

ESAD EKINOVI C : 494Stevan Tontic: Esad Ekinovic - Jedan pjesnicki slucaj 495

IBRAHIM HADŽIC 503Slobodan Rakitic: Izmedu zavicaja ivasione 505Miroslav Ðurovic: Vreli tragovi života 508Mihajlo Pantic: Pesnik se još uvek zove Orfej 511Milica Nikolic: Ibrahim Hadžic - Poezija devedesetih 514

ABDULAH SIDRAN 525

Marko Vešovic: Dvoglas u pjesmi 528Stevan Tontic: Sidranova "Nužna svjetiljka od rijeci" 547Hadžem Hajdarevic: Pjesništvo Abdulaha Sidrana 558

illRAHIM KAJAN 570

800

Branko Cegec: Prostor kreativne utjehe 571Božidar Petrac: Lirika nježne mudrosti 573Ivan Božicevic: Kajan ne voli jasne slike 575

MUBERA PAŠI C 577Džemaludin Alic: Apolonijski hram poezije 579Hanifa Kapidžic-Osmanagic: Mubera Pašic ili poetska derealizacija

svijeta 587FEHIM KAJEVIC 600

Tiodor Rosic: Digresivan nacin kazivanja 601Ratko Deletic: Usamljeno crno drvo 603

ENES KIŠEVIC 605Božidar Stanišic: Kiševic - Gama svjetlosti i erosa 606Mirko Todoric: Poezija u krugu svjetla i tame 609Josip Osti: Enes Kiševic, Snijeg u ocima 612

DŽEMALUDIN ALIC 615Nihad Agic: Džemaludin Alic 617Iso Kalac: Poezija Džemaludina Alica 622

ADMIRAL MAH I C 629

Marko Vešovic: Mahiceva zemlja cuda 630Hadžem Hajdarevic: Vodopadi stiha 637Zilhad Kljucanin: Moc imaginacije 640

ALIJA H. DUBOCANIN 643Nenad Radanovic: Pamcenje vode 644Branko Stojanovic: Ljepota trpnje 647

MUNIB DELALI C 650Željko Bojovic: Doživljaj poetskog zvuka 651Enver Kazaz: Rasprs jezika i emocije 653

SEAD BEGOVIC 656Dalibor Cvitan: N eofizicka oznacajnost.. 658Neven Jurica: San i nježnost.. 662

HAZIM AKMADŽIC 667Goran Samardžic: Haos omeden rijecima 668Hadžem Hajdarevic: Pjesništvo Hazima Akmadžica 676

HAMDIJA DEMIROVIC 685Slobodan Blagojevic: Neke odgonetnute tajne 686

HADŽEM HAJDAREVIC 691Neven Jurica: Senzualnost mašte i slike 692Almir Zalihic: Stablo na ocevini 695Muhidin Džanko: Izvori i ušca u poeziji Hadžema Hajdarevica 698

FERIDA DURAKOVIC 706Marko Vešovic: Od igre do mucnine 707

801

Enver Kazaz: Razbijanje monoglasnosti pjesme 711DŽEMALUDIN LATIC 716

Aziz Kadribegovic: Prepoznatljiv pjesnicki glas 717Hadžem Hajdarevic: Pjesništvo Džemaludina Latica kao cin autorskog"otkrivanja" a ne kao cin "stvaranja" unutar svijeta umjetnosti 719

ZILHAD KLJUCANIN 731Ivan Pandžic: Konotacije konkretnog 733Vasa Pavkovic: Dani, u snovima 736Rifat Haskovic: Pjesnik nevinosti 739

SEMEZDIN MEHMEDINOVIC 743Zilhad Kljucanin: Ushit ljepotom svijeta 744Josip Osti: Razotkrivanje obrnute perspektive svijeta 746Enver Kazaz: Životvornost jezika 750

SELIM ARNAUT 756Branko Stojanovic: Novi lirski govor 757Željko Grahovac: Izvanredan prvenac 759Vladimir J aglicic: Poceti od krova 763

Mlada bošnjacka lirika

Enver Kazaz: Iznad prizora uhodanog užasa 769

Napomene priredivaca 789Index važnijih imena : 790

802

Enes DURAKOvrC

BOŠNJACKA POEZIJA XX. VIJEKA

Nakon desetogodišnje šutnje i duhovne konsternacije, potkraj osamdesetihgodina XIX. vijeka zapocinju snažni procesi obnove zamrzlih tokova bošnjackeknjiževnosti s izrazitim karakteristikama preporodno-romanticarske atmo­sfere. Prva generacija pjesnika i pripovjedaca piše prve pjesme, pripovijetkei romane na narodnom jeziku i zapadnom pismu, ali, istodobno, pribira folk­lornu gradu i sistematizira književno naslijede iz prethodne epohe. U "riznicu"raznovrsnih književnih tradicija Bošnjaci su, svakako, unijeli osobeno knji­ževno naslijede, znacajno za odredenje duhovne samobitnosti i konstituira­nje samostalne nacionalne literature.

Odnosi se to, prije svega, na bogato usmeno stvaralaštvo koje je uza sveslicnosti sa srpskom i hrvatskom narodnom književnošcu nosilo sobom pecatposebnih kulturno-civilizacijskih tokova. "Da je, na primjer, u prošlosti posto­jala samo muslimanska narodna književnost bez ikakvog svog uticaja i pro­dužetka u umjetnickom stvaranju Muslimana, a tu cinjenicu niko ne možeporeci, toj etnicko-nacionalnoj grupi bi se morao priznati njen književni izraz injena književnost." - istaknuo je Midhat Begic u tekstu Uz književna kretanjau Bosni i Hercegovini poslije oslobodenja.!

A za utemeljenje moderne bošnjacke poezije od presudne je važnosti up­ravo to golemo i izuzetno vrijedno lirsko stvaralaštvo narodnoga umotvora,prije svega sevdalinke i balade, koje su vec prvoj generaciji pjesnika ponudileprve i prepoznatljive obrasce umjetnickog izraza. Sevdalinka i balada uka­zat ce se, zapravo, kao svojevrstan folklorni obrazac koji ce se preobražajnomsnagom svojih oblika i ideo-afektivnih sadržaja javljati kao inspirativna os­nova u stvaralaštvu mnogih pjesnika dvadesetog stoljeca. Odnosi se to (istinau manjoj mjeri) i na bošnjacku epsku pjesmu i alhamijado književnost (stva­ralaštvo na bosanskom jeziku i arapskom pismu).

Slican znacaj u procesima konstituiranja samosvojnih tokova bošnjackogpjesništva ovog vijeka ima i bogato pjesnicko naslijede na orijentalnim jezi­cima, koje svoj procvat doživljava u nas u periodu od XV. do XVIII. stoljeca,a nastavlja se sve slabijim intenzitetom do sredine XIX.vijeka. U bogatstvupjesnickih vrsta i oblika tzv. divanske poezije posebno mjesto svakako pripadamistickoj lirici koja ce i u novijem pjesništvu naci odjeka, ali, naravno, u bitno

1 Vidi: Midhat Begic, Djela, knj. 5, Sarajevo, 1988., str. 56.

7

preobraženom vidu. Vecce se kod Safvet-bega Bašagica uz erotsko-hedonistickuliriku izraslu na zasadima sevdalinke javiti i ezoterijsko-misticna poezija (Ha­rabat, Na pucini svjetla), da bi se kod Muse Cazima Catica taj paralelizamerotskog i misticnog (profanog i svetog) javio u dramaticnom dvojenju izmeduzemaljskog obilja plotske slasti i misticne opomene onostranosti. U dinamiciknjiževno-historijskih preobražaja, mijeni stilskih formacija i plodonosnom pro­žimanju s raznolikošcu južnoslavenskih tradicija i evropskih duhovnih obzora,ovaj ce specifican senzibilitet culnog misterija i ezoterijskog misticizma bitistalno prisutan u bošnjackom pjesništvu XX. vijeka. Od Bašagica i Catica,Hume i Muratbegovica, preko Kulenovica i Dizdara, Kajana ili Sidrana, svedo najmladih Hajdarevica ili Kljucanina, on ce se u punoj samosvijesti živetradicije obnavljati svaki put u drukcijem vidu i ornatu, ali uvijek kao po­sebnost koju ce književna kritika prepoznati i nedvosmisleno imenovati.

Postoji, medutim, u tradicionalnoj srpskoj i hrvatskoj književnoj historio­grafiji, ciji recidivi još uvijek traju, i dvojako negativan odnos prema bošnja­ckoj književnoj tradiciji. S jedne strane odbojnost i iracionalno poricanje njenelegitimnosti, jer je nastajala u vrijeme osmanske vladavine s vidljivim zrace­njem islamske duhovnosti, a s druge strane, ako se to stvaralaštvo i prizna­valo kao duhovni fenomen našeg podnebIja, ono je bilo atribuirano kao kon­tinuitet hrvatske ili srpske književne povijesti. A bošnjacka književnost imavlastiti povijesni kontinuitet, s neposrednim slicnostima i naporednostimasa ostalim južnoslavenskim književnostima, kao i razlikama i posebnostima.Stoga je i u prosudivanju bošnjacke poezije XX. stoljeca uz odredenje njenesamobitnosti, isto tako važno sagledati sve one karakteristike koje su zajedni­cke cjelini južnoslavenskoga kulturnog kruga. Jer, od Bašagica i Ðikica,Karabegovica i Catica zapocinje i onaj izuzetno znacajan proces prožimanjasa hrvatskom, srpskom i crnogorskom kulturnom tradicijom i književnomsuvremenošcu. U traganju za izvorima vlastite duhovnosti u bošnjackih pi­saca ce se, recimo, stalno provlaciti i svijest o srednjovjekovnim, slavenskim ibogumilskim korijenima, od Humina Grozdaninog kikota, preko DizdarevogKamenog spavaca, sve do Sidranove ili Laticeve rekreacije poetskog naslijedasrednjovjekovnih zapisa, listina i epitafa. Valja, medutim, odmah naglasiti daova antologija nije nastala kao "slikovnica" koja bi odbirom grade ilustriralaneku unaprijed zadanu periodizacijsku shemu stilova i razdoblja, niti da gene­tickim determinizmom "nacionalnog duha" hipostazira sakrosanktne vrijedno­sti nacionalne tradicije. Ona i tu dinamiku književno-historijskih mijena i kons­tantne vrijednosti nacionalne posebnosti poštuje i slijedi samo u onoj mjeri uko­liko su se u samoj pjesmi realizirale kao autentican estetski svijet nesvodivna puku dekorativnost i pragmaticnu ilustraciju i instrumentalizaciju ideo­loškog apriorizma. Autoru je isto tako bila strana i ona pateticna (nerijetko ilicemjerna) pozicija samozatajstva, koja cinjenicnu izvjesnost razlicnostinaših nacionalnih kultura previda zarad, u osnovi plemenitog, projekta kul­turne sinteze.

8

Antologije nacionalnog pjesništva u nas se, nažalost, još uvijek doživlja­vaju kao statusne, bezmalo svete knjige, a ne kao jedan od brojnih oblika sis­tematizacije poetskog iskustva. Stoga se i pocetni doživljaj samozadovoljstvapred cinjenicom da je ovo prva antologija bošnjacke poezije XX stoljeca, vrlobrzo samoironijski rastocio slijedom onog shvacanja pjesme što ga otkrivajustihovi Skendera Kulenovica

A kad, ko list vjetar, ponese je vrijemenjenom neizvjesnom u mutnini stanu,njoj ravno na koju ce svoju pasti stranu.

(Pjesma od dva ruba)

II.

U snažnom pokretu evropeizacije i prevladavanja dotadašnje duhovne izoli­ranosti bošnjacka književnost na pocetku ovogvijeka "prolazi genetickim faza­ma svojstvenim svima evropskim književnostima, od racionalizma MehmedaKapetanovica Ljubušaka do romantizma Mirze Safveta, impresionizma Cati­ceva i ekspresionizma Humina".2

Jednostavnost književno-historijskog grafizma školske periodizacije štoju je ovdje izveo Midhat Begic, a u dvotomnoj studiji Književno stvaranjemuslimanskih pisaca u Bosni i Hercegovini u doba austrougarske vladavineanaliticki i dokumentirano razložio Muhsin Rizvic, nesumnjivo potvrduje dase i bošnjacka poezija u ovom periodu "naglo izravnala sa srpskom i hrvat­skom književnošcu u pogledu osnovnog stilskog usmjerenja".3 Zato bi se i zabošnjacko pjesništvo s kraja XIX. i s pocetka XX. vijeka mogao primijenitiknjiževno-historijski pojam ubrzanog rasta u kojem, svakako, punu pažnjuvalja posvetiti i toj dijahronijskoj slici preobražaja i evropeizacije, kao i znaca­ju pjesnickog naslijeda na kojem se uoblicavalo i novovjekopjesnicko iskustvo.

Ako bismo u "panoramskom snimku" cjeline ovog perioda, u rasponu odBašagica, Karabegovica i Ðikica, preko Šemsudina Sarajlica i Muse CazimaCatica, do Jusufa Tanovica, Fadila Kurtagica i Ahmeda Muradbegovica, po­kušali naznaciti temeljni "duhovni etimon" njihove pjesme, onda je to prijesvega uticaj sevdalinke i lirske narodne tradicije uopce.

Svi su oni inspirativne impulse iz sevdalinke i balade u svoje stihove uglav­nom pretakali ponavljajuci njihove poetske obrasce i opci stilski rekvizitarij,utapajuci se nerijetko u onaj maniristicki tok popularnog pjevanja "ašiklija"i "sevdalija". Sve dok su doslovno i sljedbenicki oponašali tu sevdahlijsko-

2 Midhat Begic, Nepostojeca zbirka, Djela, knj. 5, str. 2353 Isto, str. 235

9

-baladicnu sliku ašikluka i akšamluka, dulistana i šedrvana njihovi su stihovidjelovali blijedo i izvještaceno, bez snažnijeg doživljaja koji bi se pretocio uosoben i upecatljiv pjesnicki izraz.

Namijenjene citalackoj recepciji i senzibilitetu našeg patrijarhaInoggradanstva, njihove su pjesme onda bile otvorene i zracenju sentimentalno­-romanticarske lirike srpskog i hrvatskog romantizma, pa su u njihovimstihovima lahko prepoznatljivi i uticaji Zmaja, Jakšica, Preradovica iliHarambašica. Ali kada je molsku impostaciju njihove pjesme natopio bolno­-elegicni senzibilitet sevdalinke i balade, onda su i njihovi stihovi, prije svegaCaticevi a potom i Humini, zadobili svoju posebnost i ljepotu po kojima ihpouzdano prepoznajemo. Tek tada se ni slika toga svijeta nije više javljalakao izvanjska kulisa i folklorni ures znacenja, nego autentican izraz višesto­ljetne tradicije i duhovnosti "jedne jednostavne a nevjerovatno istancane grad­ske kulture" kako je to povodom Hamze Hume zapisao Skender Kulenovic.4

Ovaj se panoramski književno-historijski snimak razlaže na niz pojedi­nacnih pjesnickih portreta s više ili manje pjesnicke samobitnosti pa se ustrogom antologijskom izboru, koji je uvijek unekoliko "nepravedan", ne mo­ra i konacno ne može naci znatnijeg mjesta za one licnosti koje u književno­-historijskoj slici inace imaju izuzetno mjesto. Odnosi se to, prije svega, naSafvet-bega Bašagica, nesumnjivo najkrupniju književnu pojavu s pocetkaXX. stoljeca, kao i na Osmana Ðikica, cija je slava narodnog tribuna znatnoprevazišla vrijednost njegovih pjesama.

Safvet-begBašagic (1870.-1934.) je nesumnjivo "temeljnica poetsko-duhovnekonstitucije bosanskohercegovackih Muslimana u fazi njihova snažnog i isto­rijski nezaobilaznog kretanja ka modernom svijetu, modernom utemeljenjuduha i senzibiliteta."5

Njegova je poezija isto tako odredila magistralne pravce u razvoju boš­njacke književnosti novog doba, ali - držimo li se strogih antologijskih mjerila- taj književno-historijski znacaj ne smije biti i pokrice za nekriticki odbirpjesama. I u erotsko-hedonistickoj i u misticnoj lirici on je tek unekolikepjesme potvrdio svoj pjesnicki talent, prerano zatomljen i prigušen zaradznacajne javne i kulturno-znanstvene djelatnosti. Upravo i Bašagic je kao iOsman Ðikic (1879.-1912.) tipican predstavnik preporodnog pjesnika koji radza "narodnu polzu" i "opcu hasnu" pretpostavlja individualnoj pjesnickojsudbini, pa je i to jedan od razloga što njihovi mladenacki nagovještaji znacaj­nih poetskih dometa nisu rezultirali ostvarenjima vece umjetnicke vrijednosti.

Torzicno je ostalo i pjesnicko djelo Avde Karabegovica Hasanbegova(1878.-1900.), koji se iz matice lahkorjecivoga folklornogromantizma i konven-

4 Skender Kulenovic, Iz smaragda Une, Izabrana djela, knj. 5, Svjetlost, Sarajevo,1983., str. 156

5 Midhat Begic, Izabrana djela S. Bašagica, Djela. 5. str. 194-195

10

cionalne ljubavne teme izdvojio pjesmama sudbinskoga "susreta sa smrcu".Inspirativni podsticaji Njegoševe ili Aš~erceve pjesme bit ce kod njega bar namahove zasvjedoceni autenticnošcu osobnoga doživljaja i poetske vjerodostoj­nosti. I onda kada je pjevao "zemnu muku" tragicnog nesporazuma sa primi­tivizmom provincijalnog duha i kad je žudio "uzlete duše u beskonacnost Taj­nog prostora" Avdo Karabegovic Hasanbegov je groznicavo, svjestan skorogkraja, u cigle cetiri godine koliko je trajao njegov stvaralacki vijek, makar uobrisima iscrtao onu mapu zemaljskih i nebeskih puteva što ce tek u Kamenomspavacu Maka Dizdara zadobiti cjelovitost i estetsku dovršenost poetskekosmogonije. Nije li u onom djecacki prkosnom obracanju Smrti i Sudbini

Ne, ti nemaš više moci nada mnomJa sam sam svoje sudbine stvoritelj

u slutnji apsurda egzistencijeciju punu ljudsku i poetsku spoznaju ovaj "djecakjednostavno nije imao vremena da razvije u sebi"6položenosnov i eticke i meta­fizicke dimenzije Dizdareve vizije obesnažene smrti u pjesmi Suncani Hristos.

Smrt ga tražaše al ne nade ništaNe nade ni kosti ni meso ni krviOsta joj samo obris znameni i prviPut za nešto smrt zube nije imala

S Bašagicem i Ðikicem, Karabegovicem i Š. Sarajlicem dovršavala se fazaromantizma u razvoju bošnjackog pjesništva, jer su stihovi Muse CazimaCatica (1878.-1915.), nakon pocetnickih mucavosti, vec bili uronjeni u ma­ticu simbolisticke poetike.

"Jaci i senzibilniji od obaju Karabegovica, dublji i gipkiji u izrazu od Ðikica"7Musa Cazim Catic je s jedne strane nastavljao poetska iskustva prethodnegeneracije, ali je, s druge strane, produbljivao s Bašagicem i Karabegovicemzapoceto otvaranje bošnjacke poezije prema duhovnom stvaralaštvu ostalihjužnoslavenskih književnosti. I dok Bašagiceva i Karabegoviceva poezija tootvaranje iskazuje više dekorativno, preuzimanjem versifikacijske sheme ikonvencionalne stilematike hrvatskog i srpskog romantizma, i deklarativno,romanticarsko-pateticnim ocitovanjem hrvatskog ili srpskog nacionalnogidentiteta,8 kod Catica je to bio proces pune stvaralacke osmoze i oplemenji-

6 Slobodan Blagojevic, Ocaravanje svijeta: Avdo Karabegovic Hasanbegov, predgovorSabranim pjesmama A. K. Hasanbegoua, Sarajevo, 1985., str. 27

7 Tode Colak, Muzika soneta, Odjek, Sarajevo, XXXII/1979.,1, 17.8 Ali i onda kada su slijedom Harambašiceve ili Zmaj-Jakšiceve budnicke poezije za­

zivali cas hrvatsku cas srpsku "vilu poezije" oni su ispisivali poeziju bez estetskevrijednosti, zanimljivu danas samo kao svjedocanstvo burnih srpsko-hrvatskih nad­metanja u "nacionalizovanju" Muslimana

11

vanja, što je nužno moralo rezultirati i poetskim padovima i promašajima,ali i istinskim oplodenjima dva (tri) u osnovi razlicita doživljaja svijeta i dvije(tri) razlicite kulturne i književne tradicije. U tom smislu on je zapoceo onajput evolutivnog preobražaja bošnjacke književnosti koji ce kasnije omogucitii Humu i Kulenovica i Dizdara, dakle jednu novu generaciju pjesnika u cijimpjesmama više nece biti te unutarnje tenzije i grcevitog napora da se uzajam­no prožmu dotad razliciti oblici pjesnickog iskustva.

Pjesnik ljubavi i smrti, grijeha i pokajanja, Catic je od prvih, pocetnickih,do posljednjih, zrelih pjesama, sebe i svijet pjevao osjecanjem nedjeljivostiintimnog i univerzalnog, doživljajem mistickog jedinstva covjeka i prirode. Uprvoj pjesnickoj fazi taj se misticizam ostvaruje simbolikom i metaforikom,doživljajnošcu i atmosferom bošnjacke usmene i umjetnicke tradicije, s vid­ljivim zracenjem orijentalnih uzora.

Ali, Catic je i prvi naš pjesnik kod koga je uocljiv zaokret u odnosu na is­tocnjacku poetiku misticizma. Iz stiha u stih kod njega su, naime, životnaradost i plotska želja nadvladavale spiritualno-misticno osjecanje svijeta. Au tom grcevitom dvojenju izmedu svjetovno-culnog i misticno-religijskog do­življaja ljubavi prisutna je i temeljna drama njegove pjesnicke hereze, što jesimbolicki naznacuju stihovi koje cemo navesti.

A duša mi poput orla slobodna i smjelaPreko meda vasione u beskrajnost pliva

C'jela narav, c'jeli bitak u mom bicu živiMoje bice ko kaplja se u Jedinstvu sliva.

(Gazel, II)

Kad ne mogu s "Abu hajata"Dosegnuti životvornog picaDa okr'jepim svoju žednu dušuBar s kapljicom nadzemnoga žica

Daj Ti onda moja Lejlo dragaDa se Tvojih dodirnem usanaDa ublažim tom kapljicom rajskomPrsa moja ognjem uzburkana.

(Ašiklije, II)

U ovomkolebanju izmedu grijeha i pokajanja, u Caticevojpjesmi je istodob­no prisutan iz sevdalinke poznat osjecaj bezizlaza i nemogucnosti ljubavnogispunjenja, i to u oba vida: i na planu svjetovno-culnog i na planu ezotericno­-misticnog shvacanja ljubavi.

12

U drugoj pjesnickoj fazi, od 1908. godine, Caticeva poezija je amalgamiralabitna iskustva simbolisticke poetike i secesionistickih traganja, karakteristic­nih za prijelaz iz XIX. u XX. vijek. Novi lirski akcenti u njegovoj su se pjesmiasimilirali prirodno i nenametljivo, a samo ponekad su bili u punoj protivno­sti i sa duhovnošcu zavicaj no-nacionalnog pjesnickog naslijeda i sa njegovimosobnim ritmom i doživljajem svijeta.

Catic je, neosporno, podosta ucio od svojih suvremenika (Kranjcevic, Vidric,Matoš ... ), ali se ti uticaji i dodiri u njegovoj pjesmi razlicito reflektiraju. Pri­sutnost kranjcevicevski intoniranog socijalnog prosvjeda, vidricevska impre­sionisticka razigranost pejzaža ili matoševska artisticka punoca i simbolisti­cki kult forme, javljaju se kod njega tek kao plodotvoran podsticaj i "ohrab­renje". I upravo stoga je tacno opažanje Muhsina Rizvica da se "okret premazapadu kod Bašagica manifestovao više u tematsko-sadržajnom pogledu, dokje kod Catica kompleksniji, sa fondom emocija novog kvaliteta, sa otklonomod istocnjacke egzaltacije u dekadentsku melanholiju, od punoce sirovog do­življajnog potencijala u emotivni rafinman."9

Slijedom Caticeva (ali i Matoševa i Duciceva) modernistickog artizrna kre­nulo je i nekoliko mladih pjesnika (Jusuf Tanovic, Fadil Kurtagic, MunibOsmanagic) u cijim je pjesmama folklornu inspiraciju patrijarhaine doživljaj­nosti sve više smjenjivala artificijelnost parnasovskih slika, impresionistic­kih preliva ili retorska stilizacija "salonskog simbolizrna". Mada je ovdjeovještalu dekorativnost sevdalinke samo smjenjivala izvještacena dekora­tivnost "moderne", tu se vec zaceo proces obogacenja izražajnih mogucnostii oblika, rastvaranje dubljih i zapretanih intenziteta jezika, još uvijek neis­traženih u prethodnoj pjesnickoj generaciji. Istina, i ovi ce mladi pjesnici upredratnom Biseru, Gajretu ili Beharu objaviti pokoju pjesmu "starog kova",ili ce se poput Fadila Kurtagica, Omera Campare i Abdulaha Alijagica nepo­sredno poslije rata utopiti u nazdravicarskoj patetici domoljubne lirike, alije u njihovoj pjesmi vec nagoviješten onaj bitan preobražaj konvencionalne

patrijarhalno-folklorne poezije u artisticki bogatiji zasnov pjesnicke Slike.~

To kolebanje izmedu dva poetska modela uocljivo je i u pjesmama Ahmed .;Muradbegovica (1898.-1972.) koji je 1919. godine objavio zbirku Haremsk ••lirika. Muradbegoviceve su pjesme, istina, natopljene istim onim culnidrhtajem i melanholicnim tonom sevdalinke, ali se ta senzualnost sublimirai spiritualizira simbolistickom slikovnošcu. A iza tih cas romanticarskih cassimbolistickih stihova, kako je to zapazio i Pero Slijepcevic, sve više provi­java ekspresionizam, pa se i blagost impresije i sentimentalnost folklornefraze sve više preobražava u oštre namaze ekspresionistickog doživljaja de­kompozicije mistickog svejedinstva svijeta. I dok su ti stidljivi nagovještaji"nove doživljajnosti" karakteristicne za poslijeratnu "Iirsku revoluciju" u

9 Muhsin Rizvic, Musa Cazim Catic - Izmedu erotike i mistike, Iznad i ispod teksta,Sarajevo, 1969., str. 32

13

Muradbegovicevoj pjesmi stišavani u klasicnim oblicima i konvencijama veza­nog stiha, u prvim pjesnickim zbirkama Hamze Hume (Nutarnji život, 1919.,Grad rima i ritmova, 1924.) stihovi su "slobodni, i ne samo u smislu ritma islika, nego i osjecajno, misleno, moralno, esteticki, filozofski i religiozno, usvakom pogledu"- pisao je Milan Kašanin 1924. godine.lO A s Hamzom Humomzapocinje i sasvim novo poglavlje u razvoju bošnjacke poezije XX. stoljeca.

III.

Mada u bogatom literarnom opusu Hamze Hume (1895.-1970.) poezija obimomcini neznatniji dio, on je u književnoj historiji znacajno mjesto stekao kao pjes­nik, prije svega zato što su svi njegovi tekstovi natopljeni izrazitom lirskomatmosferom i poetski rafiniranim izrazom. Književna je kritika taj naglašenilirizam Humina književnog izraza mahom objašnjavala orijentalno-senzualnimsenzibilitetom bošnjacke književne tradicije, ali i kao bitnu oznaku avangardnelirske pobune što se i u nas dogodila neposredno poslije Prvog svjetskog rata.

Vec u mladenackoj zbirci Nutarnji život (1919.) Humina je lirika donijelanesumnjivu novinu, jer je u sebi nosila bitne karakteristike ekspresionistic­kog doživljaja i izraza. Slobodni stih, disperzivne, iracionalnim impulsimaizazvane i asocijativno povezane slike "pounutrašnjenog pejzaža", jaki i jarkikontrasti i snažni namazi osnovnih boja kao izraz iracionalnih psihickihsadržaja, dinamicka slikovnost - sve se to u ovim pjesmama javlja sasvim uduhu ekstaticne pobune protiv naslijedenih konvencija lirske poezije.

Ali, uza svu slicnost, Humina se poezija ipak bitno razlikuje od pjesnikatirske revolucije. Umjesto apstraktnih prostora i "metafizickih ocišcenja"duha,Humo je bio cvrsto vezan za zavicajni svijet i mostarski pejzaž koji se u nje­govoj pjesmi ukazivao i culno prepoznatljivom slikom i nutarnjim zvukom iodslikom, u jedinstvenom iskazu sinkreticke punoce i zbiljnog i maštovnogmisterija života. Zato je i prihvatljivo mišljenje Skendera Kulenovica koji jeuticaje beogradskih modernista sveo tek na Humino "osmjeljenje da povjerujeu autenticnu ljepotu svijeta ispod svojih ocnih kapaka (... ) a sve ostalo mu jeod majke, od svile i srebra mostarskog neba i tla, od bistre domace rijeci, onešto je prešla devet kamenova, od neugaslih bisera muslimanske ljubavne pjes­me, od kamenih i cvjetnih mostarskih avlija i od bijelo okrecenih enterijera,u kojima se vjekovima sija stari bakar i miriše feslidžan jedne jednostavne anevjerovatno istancane gradske kulture."ll

I doista, vec u zbirci Grad rima i ritmova (1924.) prvotna žestina avangar­dne pobune uoblicavala se u nesumnjivo novim pjesnickim oblicima, ali i u

10 M(ilan) K(ašanin), Grad rima i ritmova, Srpski književni glasnik, Novi Sad, 1924.,XIII. 234

11 Skender Kulenovic, Iz smaragda Une, navedeno izdanje, str. 156

14

oplodenjima sa tradicijom, prilagodenom novom senzibilitetu i shvacanjuumjetnickog cina. Oslobodena školski naucene i preuzete poetike lunaticko­-sablasnog ekspresionizma, njegova se pjesma rastvarala u erupciji panerot­skog doživljaja svijeta, ekstaticnoj apoteozi culnog misterija. I dok se AntunBranko Šimic, njegov zemljak i drug iz zagrebacke, ekspresionisticke faze,gnušao tijela, Humo je pjevao: U zapaljenom tijelu je cudo, te u njegovim sti­hovima postoji samo ta nezatomljiva ekstaza culnog užitka. Sva je Huminapoezija nastala u magmi životnih pulsacija, nezatomljivim šikljajima ero­tickog zanosa koji plavi i obuzima svekoliku prirodu. Otud u njegovim pjes­mama rijetko susrecemo staticne slike predmetnog svijeta: sve je zahvacenosnažnim animistickim pokretom i živodajnim porivom. Misticno-erotska ops­jednutost nedjeljivošcu svijeta i svijesti uvjetovala je i zahtijevala integralnijezik poetskog ocitovanja, entuzijasticki govor u kojem i covjek i svijet pre­poznaju svoju vjecno obnovljivu ljepotu radanja i plodenja.

Ali, ispod te zažarene eroticnosti stalno se, ponorno, provlaci i sjenkaopomene nad neminovnom prolaznošcu života, što njegove pjesme obrubljujemelanholicnim prizvukom balade i onim iz sevdalinke poznatim pripjevomneutopljene ljubavne žudnje. A u tom rasponu izmedu kikota i krika ukazujese ona Humina u osnovi jednostavna "zdvojnost duše" koja svoje prisustvoosjeca u svemu, ali je i svjesna tragicno kratke ljepote culnog misterija. Vid­ljivo je to i u njegovoj knjizi lirskih proza Sa ploca istocnih u kojoj se Humo"prisnije približio orijentu, ali ne onom naivno i simbolicno stilizovanom izsvoje lirike, koji ce u njegovim novelama doživjeti svoj puni izraz, nego ori­jentu starozavjetne beduinsko-nomadske legende sa karakteristikama uspo­kojenog kazivanja žestina i žudnji."12

Svijet orijentalno-bajoslovnih prostora ukazuje se ovdje i u konkretnostizbivanja, ali se ta dogadajna neposrednost u trenu preobražava u poetsko­-sentencijsku univerzalizaciju legende i ljubavnog mita. Zasicenost ovih lir­skih proza prepoznatljivim simbolima orijentalne poezije, naglašeni patosritmicko-melodijske strukture recenice, apstrakcija neposredne životne stvar­nosti, sve to uvjetuje osnovni dojam izrazite stilizacije jednog vec sasvimprepoznatljivog pjesnickog svijeta istocnjackog duhovnog izvora. Humo jeovdje poetski obnovio onaj i prostorno i vremenski rasprostranjeni oblik pjes­nickog iskustva što se od Rumija i Mearija, ili Hajama i Hafiza, sve do Tagoreili Halila Džubrana ukazuje cas kao hedonisticka pohvala ženi i ljepoti lju­bavnog iskustva, cas kao misticki put ezoterijskih otkrovenja apsolutnogsmisla postojanja "istinom srca" i ljubavnog stapanja s Univerzumom. Zbirkapjesama Sa ploca istocnih predstavlja u tom trenutku razdjelnicu u razvojubošnjacke književnosti, jer je s jedne strane dovršavala jedan tradicionalni

12 Muhsin Rizvic, Prenapregnuta culnost kao opsesija izraza, predgovor Sabranimdjelima H. Hume, Sarajevo, 1976., knj. 1, str. 27

15

tok pjesnickog iskustva, sugestivno ga potvrdujuci, ali najavljujuci i njegovudocvjetalost i nemogucnost formalnog obnavljanja.

Krajem dvadesetih godina u širim, južnoslavenskim okvirima vec se sti­šala ekstaticna lirska revolucija koja je u cigle tri-cetiri godine naoko defini­tivno srušila sve klasicne vrijednosti pjesnickog naslijeda. Nakon opceg sje­canja posvemašnje pometnje, stravicnih iskustava rata i fantazmagoricnihslutnji zemaljske apokalipse, pjesnici su se iznova vracali neposrednim is­kustvima svakodnevIja. Otud se u poeziji osobito mlade generacije iznova uka­zuju stanoviti "socijalni sadržaji", kao i one vec zaboravljene, u ekspresionis­tickoj poetici prezrene impresionisticko-simbolisticke senzacije suglasja covje­ka i svijeta. A na taj nacin su se jasno diferencirala dva osnovna poetska toka.

Za prvi lirski tip karakteristican je aktivisticki odnos prema neposrednojdruštvenoj zbilji, pa se ona egzaltirana i anarhisticka pobuna avangardnognaraštaja kanalisala u smjeru socijalnog protesta, dok je paralelno tekao itok neoimpresionistickog i neosimbolistickog pjesništva. Za oba usmjerenjaje karakteristicno ponovno uspostavljanje humanisticke vizije svijeta i "rea­listickog" konstituiranja predmetne realnosti, rijecju - reafirmacija izvjesnihklasicnih principa i vrijednosti u gradnji pjesnickog izraza.

Unutar ovakve, ovlašne i prigodne sistematizacije pjesnickih usmjerenja,javlja se krajem dvadesetih godina i niz mladih bošnjackih pjesnika, medukojima posebno valja izdvojiti Saliha Alica, Husniju Cengica, Atifa Ljubovica,Hamida i Maka Dizdara, Ilijasa Dobardžica, Mustafu H. Grabcanovica, SaitaOrahovca i Šukriju Pandžu.

Od pjesnika neoimpresionisticke i neosimbolisticke lirike koja je i ideo­afektivnim sadržajima i obnovom versifikacijskih kanona vezanog stihanaoko bila bliža tradicionalnom nego li avangardnom poetskom izrazu, va­lja svakako izdvojiti Saliha Alica (1906.-1981.). U njegovim se stihovimaustreptalost impresionistickih pastela preobražavala u diskretnost simbolis­tickih vizija i etericnih navješcenja dubljih suglasja covjeka i svijeta koji gaokružuje. Slijedom impresionistickog pjesnickog naslijeda, najveci je brojAlicevih soneta nastao u svojevrsnoj opsesiji pleneristickom raskošnošcu pej­zažnih dojmova, pa se u tom mnoštvu lirskih slika seoskih krajolika sve višeosjecala rutinska gesta slikarski profinjenog postupka koji naoko jednu i istusliku svijeta prezentira uvijek drukcijom nijansom, zvukom i osvjetljenjem.

Salih Alic, istina, nije bio pjesnik nekog dubljeg intelektualnog promišlja­nja svijeta i covjekove sudbine, ali je i cjelinom pjesnickog opusa, apogotovou strožijem izboru njegovih pjesama, izgradio jedan koherentan i upecatljivpoetski svijet u kojem je lirski subjekt (možda u strahu od dubljih pitanja osmislu egzistencije) stalno bježao u svijet prirode. U onim rijetkim trenucima"suocenja sa sobom", kada bi išciljela ta izvanjska raskoš prirodnih manifes­tacija, Alicu se svijet u trenu ukazivao i tjeskobnim doživljajem sumnje i za­gonetkom kosmicke sudbine covjeka. To su nesumnjivo najbolje Aliceve pjes-

16

me, bilo da se oglašavao ispovijednom dramom licne sudbine (Krik iz mojesobe), bilo univerzalnim pitanjima o "posljednjim stvarima" (Pjevac s Medved­nice, III i XV). Ali, on je te trenutacne nagovještaje kompleksnijeg zasnovasvoje poetike hitro stišavao utapajuci se u svježinu akvarelskog prezentira­nja nerijetko idilicnog svijeta seoske pastorale. U takvom, uvijek opasnomsuženju doživljajnomisaone osnove pjevanja, Alic je imao onaj doista rijedakdar da prividnu jednolicnost motivsko-idejnih preokupacija svaki put subli­mira u neponovljivosti pojedinacnih slika, pa je Tin Ujevic s pravom istakaoda je kod njega "sve novo, osvježeno od razigrane mašte, svojstveno samoSalku kao osjetljivu liriku".13

Mada je u "odanosti" sonetnom obliku Salih Alic pristajao i na opasnostiritmicko-melodijske monotonije on je, ipak, bio pjesnik naglašenog osjecanjaeufonijskih vrijednosti jezika, pa se i vezani stih njegovih soneta ili dvoka­trenskih pjesama iz Lirskog tarza ne ukazuje kao unaprijed odabrani "školskioblik" pjesnickog umijeca, nego temeljnom doživljaju primjeren ritam cjelo­vitog, melodijski skladnog ucjelovljenja pjesme. Njegovi slobodni stihovi, ka­da je u gnomickom iskazu pokušao "misaono obogatiti" svoj pjesnicki svijet,ipak daleko zaostaju za njegovim sonetima.

Mada je uz Hamzu Humu najznacajniji pjesnik meduratne bošnjackepoezije, Salih Alic je surovo odbacen i poput Tinovih "ljudi za vratima gostio­nice" umro u Zagrebu potpuno zaboravljen.

Slicnu sudbinu doživjeli su još neki pjesnici iz meduratnog perioda i tek uposljednjih desetak godina ponovo je upozoreno na znacaj njihova stvaralaštva.

Ime Husnije Cengica (1907.-1986.) i danas se uglavnom spominje uzgrednoi to u povodu almanaha Knjiga drugova u kojem je i on zastupljen sa dvijepjesme. Pošto je vrlo rano prestao pisati poeziju i buduci da za života nije ob­javio ni jednu zbirku pjesama književna kritika ga je gotovo zaboravila ili jeinertno ponavljala paušalnu ocjenu da je rijec o "tipicnom" predstavnikusocijalne književnosti. I tek je nedavno izdanje Cengicevih izabranih pjesama14pokazalo da u njegovom nevelikom opusu susrecemo daleko složeniji svijetpjesnickog iskustva, istina još neprevrelog i nekoherentnog, ali sa nedvosmi­slenim nagovještajima i crtama autenticnog profila i jednog prerano zaguše­nog pjesnickog talenta. Izuzev nekolike mladenacke pjesme u kojima supateticni stihovi o "golgotskom putu" prije odjek naukovanja o VidovicevomNovom covjeku, te nekolike pjesme s motivom robije, u Husnije Cengica zapravonema nijedne pjesme koja bi se makar ilustrativno mogla podvesti pod pojamsocijalno angažirane poezije. Nisu to ni pjesme Rijeci za zorilo i Ponocni putnik,pa cak ni u ciklusu pjesama o robiji nema ništa od one uobicajene "ideologi­zacije" izraza karakteristicne za pjesnike socijalne literature. Ti su stihovi

13 Tin Ujevic, Moj pogovor Lirskom dnevniku, Zagreb, 1953., str 58.14 Husnija Cengic, Izabrane pjesme, Zadrugar, Sarajevo, 1989., Izbor, predgovor i bi­

bliografija Zilhad Kljucanin.

17

prije stišani lirski solilokvij bica izloženog nevidljivim i nerazumljivim sila­ma zla, nego li konkretna slika meduratne robijašnice. Upravo, moglo bi sereci da je Husnija Cengic u traganju za osobnošcu individualnog pjesnickogizraza izbjegavao neki opci i deklarativan pjesnicki program varirajuci razli­cite stilske obrasce, od sentimentalno-romanticnih evokacija "slavne i pro­hujale" prošlosti, neosimbolistickih vizija s biblijskim motivima (uz vidljivodjek Kranjceviceva ritma i patosa), do izrazito ekspresionistickih stilizacijanokturalnih uzleta i "kosmicke sudbine" covjeka. Otud proizilazi i ritmicko­-melodijska raznovrsnost njegovih stihova, od konvencionalnog, secesionistickinjegovanog aleksandrinca i deklamativnog osmerca, potom kracih stihova(peterac i šesterac), sve do slobodnih stihova i dužih lirskih proza. I upravokada je u ciklusu pjesama o robiji i nekolikim pjesmama u slobodnom stihuprocistio svoj izraz od naslijedenih obrazaca i epitetsko-atributske deskripcije,kada je vec dospio do sasvim prepoznatljiva glasa, Cengic je prestao pisatipoeziju, oglasivši se jedino još 1940. godine s dvije, reklo bi se zavještajnepjesme u zagrebackom Savremeniku.

Slican je slucaj i sa Atifom Ljubovicem (1904.-1955.), koji je 1926. godineobjavio omanju knjižicu stihova, potom pregršt pjesama u meduratnoj perio­dici, da bi poslije policijske torture zbog ucešca u tzv. komunistickoj aferiJankovic-Prica 1929. godine, i definitivno prestao pisati poeziju. I Ljubovicse duhovno formirao u atmosferi Vidovicevog moralno-prosvjetiteljskog pok­reta, ali i prvih "kružoka" i ideja socijalne literature. Vidljivo je to i u njegovimprvim pjesmama gdje se pateticni izlivi vjere u "Novog covjeka" i "ponovnorodenje" smjenjuju s prijetnjama "teških žuljavih ruku" i retorickih predska­zanja u "Svijetli crveni dan". Ali, Ljubovic je makar i u nagovještaju, slijedompoetskih iskustava poslijeratne avangardne poezije, u nekolike antologijskivrijedne pjesme, bio na tragu osobnog pjesnickog izraza. Jer, vec je onaj gro­teskni ples kostura u pjesmi Groblje u ponoc nosio teške akorde ekspresioni­sticke vizionarnosti, a bizarnost erotskog sadržaja priziva u svijest Šopovmakabrican ples andela pred kosmickim skeletom žene.

0, tada zaškripe kosti u kosturimaa citave hrpe kostura muškihskupe se oko kostura ženedavno vec bodežom prevarenog ljubavnika probodene

O, tada mahnita nastane strkaoko gnjilog i strulog kostura žene ...

Ima u Ljubovicevim pjesmama podosta ovakvih fragmenata, ali su ti tre­nutacni prosjaji vrlo brzo zgasnuli u potpunoj stvaralackoj askezi, pa se ipretpostavka o njegovom mogucem zrenju i preobražaju cini nepotrebnom i

18

nemogucom, tim više što je tridesetih godina i medu bošnjackim pjesnicimadošlo do znatnijih podjela i to ne samo na osnovu estetskih programa, nego ina osnovu ideoloških opredjeljenja. O tim raskršcima bošnjacke književnostisvjedoci, prije svega, djelovanje mladih književnika okupljenih oko casopisaPutokaz, što su ga u Zagrebu 1937.godine pokrenuli i uredivali Hasan Kikic,Safet Krupic i Skender Kulenovic.

U Putokazu je Rizo Ramic objavio znacajan tekst pod naslovom Tri ge­neracije književnika Muslimana, svojevrstan manifest socijalno angažiraneknjiževnosti, u kojem ce oštro kritizirati prethodnu književnu generaciju, aosobitopjesnickoi pripovjedackodjeloHamze Hume i Ahmeda Muradbegovica.

"Naše ljude i naš muslimanski život - pisao je Ramic - prikazali su kaoneku istocnjacku egzotiku, što je, svakako prilicno nategnuto, nevjerno. Alivec u njihovu pisanju ima artizrna, psihologije, izvjesne umjetnicke proble­matike. Humo i Muradbegovic, sa svojim neospornim književnim sposobnos­tima, stekli su priznanja književne kritike i citalaca - koja, treba reci bezuvijanja, nisu bez primjesa vanumjetnickih mjerila. Nova društvena i književ­na kretanja, borbe modernista i konzervativaca u literaturi, nisu raspretali unjima energije za složenija umjetnicka traženja i složenije književne borbe",15

Podrazumijevajuci pod "složenijim umjetnickim traženjima" prije svega"opredjeljenje za interese i težnje radnih Ijudi",16Ramic najavljuje mladuknjiževnu generaciju, a medu pjesnicima uz vec spomenute Saliha Alica iHusniju Cengica posebno izdvaja Hamida Dizdara, Saita Orahovca, SkenderaKulenovica i Maka Dizdara.

U njihovoj se poeziji pisanoj izmedu dva rata nesumnjivo osjeca socijalniangažman, ali se, naravno, ne može govoriti o nekom konzistentno izvedenompjesnickom programu. To su više refleksi opcih poetskih tokova karakteristic­nih za tridesete godine, bez znatnijih estetskih dosega. Zanimljivo je, medu­tim, da ce i Jovan Kršic u tekstu Udea Muslimana u našoj književnosti uzstarije - Hamzu Humu i Ahmeda Muradbegovica, potom Hamida Dizdara,posebno upozoriti na najmlade liricare Husniju Cengica i Maka Dizdara.

Nama su ovdje svakako najzanimljiviji Skender Kulenovic i Mak Dizdar,pjesnici koji su ostvarili djela izuzetne vrijednosti i cjelovitosti. Nastajuci udugom vremenskom periodu u kojem je i u bošnjackoj poeziji došlo do razno­vrsnih preobražaja, njihova je poezija, s jedne strane, bitno formirala te opcerazvojne tendencije, ali se osebujnošcu vlastitog rasta, razvoja i preobražajai izdvajala kako to konacno uvijek i biva sa djelima izuzetne estetske vrijed­nosti. Toje i razlog što ih ovdje izdvajamo kao posebne vrijednosti makar setime narušava onaj književno-historijski grafizam temporalne ulancanostipojava, licnosti i djela.

15 Rizo Ramic, Tri generacije književnika Muslimana, Putokaz, Zagreb, 1937., br. 216 Isto

19

IV.

Primarnom snagom životnog i pjesnickog vitalizma, doživljajem svijeta ishvacanjem poezije Skender Kulenovic (1910.-1978.) je bio pjesnik ekstaze iapoteoze, obuzeti lirik sveprirodne radosti postojanja. Stoga je za njega pjes­ma vazda znacila oblik u kojem svijet prepoznaje svoju ljepotu i velicinu,jer se poezija i javlja u osjecanju ezoterijskog jedinstva egzistencijaInog mis­terija i estetskog cina. Otuda naoko paradoksalno zvuci cinjenica da seKulenovic poezijom javljao rijetko, i to upravo onda kada se ta izvorna jed­nadžba životnog i estetskog osjecanja svejedinstva rušila i osipala, bilo ulicnoj ili opcoj drami i slici svijeta. U tom smislu citavo se pjesnicko djeloKulenovicevo ukazuje kao svojevrsna odbrana jedinstva života i pjesme, pa­nerotskog i misticno-orijentalnog doživljaja poezije kao svekosmickog trepe­renja materije.

U predratnoj, mladenackoj fazi ta se misticno-culna doživljajnost javlja udva oblika, u sonetu (Ocvale primule, 1927.), koji je versif:tkacijskimkanonomstišavao njegovu žestinu, i lirskoj prozi (Jesenske vode, 1928.), u kojima se taenergija razlivala u apoteozu tvorackim silama prirode. Vec se u Ocvalimprimulama, uz nedvojbenost Matoševa i Caticeva impresionisticko-simbolis­tickog naslijeda, jasno uocava silina panerotskog doživljaja svijeta i dina­micka slikovnost jezickog izraza koji preplavljuje granice zadanoga sonetnogoblika. Stoga se i cini da ce se sonet svaki cas rasprsnuti i poteci prirodnijimritmom slobodnog stiha, ali ce do tog rasprskavanja doci tek petnaestak go­dina kasnije, u njegovim ratnim poemama.

Burna ratna zbivanja, nisu, naravno, više mogla naci izraza u harmonic­noj, mirnoj strukturi soneta, pa je u slobodnom stihu poeme pjesnik našaorapsodijski ritam "komponovan u mnoštvu razlicitih partija od jamba na tro­hej do razgaljivog narodnog deseterca",17

Pjesnicki akt je nosio sad u sebi patos i tragiku, etiku i heroiku ko­lektivnog, pa je i govor bio akt totaIne pobune u odbrani samog života.

Poema Stojanka majka Knežopoljka plodotvorno je sjedinila dostignucasuvremenog poetskog izraza s višestoljetn:om tradicijom usmenog narodnogstvaralaštva. Komponirana kao tužbalica, s raznovrsnom i živom ritmicko­-melodijskom strukturom, ova se poema ostvaruje smjenjivanjem lirskih,emocijom prepunjenih stihova, s narativnim, epskim pasažima. U aktu to­talne revolucionarne pobune lirski subjekt tragizam neposredne životne stvar­nosti prevazilazi osjecanjem bezvremene pripadnosti kolektivu i njegovojhistorijskoj sudbini, snazi otpora, žrtve i pobune. Stoga ce se na kraju tužba­lica prirodno preobraziti u himnu, a Skenderov jezik iznova dobiti onu arhe­tipsku punocu zemaljskog života za koju je Oskar Davico napisao: "Divlja

17 Midhat Begic, Cetiri bosanskohercegovacka pjesnika, Svjetlost, Sarajevo, 1981., str. 16

20

snaga brizga iz svake pore Kulenovicevog jezika i takve snažne lepote nijebilo kod nas ..."18

I dok se predtekstualna struktura poeme Stojanka majka Knežopoljka uetno-psihološkom i u oblikovno-izražajnom vidu zasniva na poetskim iskust­vima tužbalice i višestoljetnoj tradiciji srpske junacke pjesme, dotle je poemaNa pravi put sam ti, majko, izišo izrasla na zasadima i iskustvima bošnjackebalade. A samo tako, tom otvorenošcu stvaralackog duha, i jedna i druga sumogle prevazici naš "ponekad otužni vjersko-nacionalni koordinatni sistem".19

Ali u obje poeme su zamjetljivi i poetski padovi, i to u onim trenucimakada se gubi metaforicka "gustina" arhetipskog obrasca na kojem su iznikle(tužbalica, balada), a prevlada transparentnost prigodnog "ratnog izvještaja."U tom smislu poema Ševa je artisticki punija i dovršenija i u njoj se bitnosažimlju temeljne vrijednosti Kulenoviceve poetike. Citava poema je jednarazgranata personifikacija u kojoj diše, buja, žudi i voli zemlja, majka, ljubav­nica. Žudnja za oplodnjom dobila je u Ševi kosmicke razmjere i uzdignuta jedo vrhovnog principa života. Tu se onda u potpunosti briše granica izmedupredmetnog svijeta i njegova estetskog izraza, jer su svijet i jezik jedno, pazato ševa i ne pjeva o domovini, ona pjeva domovinu. A time se u potpunostipotvrduje Kulenovicevotemeljno shvacanje da je "lirika samo djelic Spinozinesupstance" i "treperenje materije" pa pjesniku "ostaje samo da duhom slušanjeno biloi naturira u njegovompulsu".20Zato se i možereci da se u poemi Ševasvijet javlja nezamucenom cistotom oblika koji još uvijek cuvaju iskonsko je­dinstvo culnog i duhovnog. Upravo, citava jloema je iskonski romor vjecnihpreobrazbi Beskonacnog u kojem ništa ne nestaje zauvijek, nego u ljubavnojradosti povratka cjelini zadobija nove oblike culno-materijalnih ocitovanjaBeskraja. Ta silina orijentalno-misticnog senzualizma javit ce se kod Skendera iu kracoj poemi Pred zurne i tapan (1950.) i pokojem kasnom sonetu, ali sadatek kao bolno podsjecanje na minule ekstaze zamrlog životnog misterija. Jer,Kulenovic je nakon rata napisao tek nekolike pjesme, da bi se poezijom iznovajavio sredinom šezdesetih godina dvjema zbirkama soneta.

Obje su zbirke Kulenovicevih soneta (1968. i 1974.) zasnovane na dramatic­nom nastojanju oživljenja presahlog svijeta biološke ekstaze, osluškivanjuposljednjih i potmulih drhtaja egzistencije što zamire ubljedunjavim titrajimaculnih intenziteta. Dok su se tok i huk životne rijeke osjecali svom snagombica, Kulenoviceve su pjesme bile zagrcnute materijom. Osjecanje supstanci­jahog jedinstva intimnog i univerzalnog doživljavalo se ne samo kao pretpo-

18Oskar Davico, Trenutak koji peva "Ševa" Skendera Kulenovica, Nova misao,Beograd,1953., br. 1, str. 134

1~Skender Kulenovic,Gama i rijec Isaka Samokovlije, Eseji, navedenoizdanje, str.127

20 Skender Kulenovic,Umjetnost je jedno treperenje materije, Savremenik, Beograd,1976., XXII. 8-9, str. 180.

21

stavka života, nego i kao razlog pjevanja, naturiranja - kako je to govoriopjesnik. U sonetima, medutim, osjecanje onirickog jedinstva svijeta i eksta­ticna radost panerotskog sjedinjenja covjeka i prirode potpuno su išciljeli.Stoga je vecina soneta zasnovana na pitanju da li je uopce mogucan pjesnickicin ako je išciljelo sve ono što ga je omogucavalo. Jer, ako je htio ostati do­sljedan svom temeljnom poetickom stavu da je lirika treperenje materijeonda ga je i doživljaj zgasnuca vitalnosti nužno vodio zakljucku da nemo­gucnost opcenja sa svijetom uvjetuje i nemogucnost saopcenja svijeta. Ako jerijeka života omogucavala rijeku pjesmu, sada je mrtvo korito zahtijevalosonet kao štaku bogalja: pjesma se sada od smrti i ništavila brani cvrstomstamenom formom "stecka stiha". Tako ce Kulenovic puno opravdanje vlasti­tog pjevanja simbolicki sažeti u pjesmi Stecak, gdje se pred vanvremenomljepotom zavicajnog nadgrobnika njegova pjesnicka sudbina povezuje sa pje­snickim svijetom Maka Dizdara.

I Mak Dizdar (1917.-1971.) se formiraou matici meduratne socijalneknjižev­nosti. U mladenackoj zbirci Vidovopoljska noc (1936.) onje retorsko-deklamativ­ni idiom "socijalne lirike" nastojao poetski sublimirati izrazitom slikovnošcuekspresionistickog izraza. Nakon dugogodišnje šutnje, on se iznovajavio 1954.godine poemom Plivacica, koja je znacila svojevrstan manifest novih pjesnic­kih strujanja koja su zahvatila našu poeziju pedesetih godina. U otporu premaizražajnoj uniformnosti soc-realisticke fraze, Dizdar je u Plivacici asimiliraoi preobražavao poetska iskustva nadrealizrna, ostvarujuci poemu u kojoj sepanerotski vitalizam njena ljubavnog sižea rastvara u metaforickoj mnogo­znacnosti poetskih vizija iskonskog susreta covjeka i univerzuma. Shvatimoli ovu poemu prije svega kao ljubavnu pjesmu, onda se zbirka Koljena zaMadonu (1963.) javlja kao njen nužan motivski produžetak. U ljubavnoj poe­ziji Maka Dizdara sticu se istodobno i ekstaticna radost istocnjackog pante­izma, ali i oporost i gorcina egzistencijalistickog doživljaja svijeta. A tu suonda i bitne veze ove zbirke sa knjigom pjesama Okrutnosti kruga (1961.) u

.kojoj lirski subjekt slicno Popinom nepocin polju ili Mihalicevoj simbolicimora u svojevrsnoj metafori putovanja i "otkrica prostora" traga za povrat­kom prazavicajnom izvoru, nekom imaginarnom južnom podnebIju gdje sesvijet javlja primordijalnom cjelovitošcu i djevicanskom cistotom smisla.Egzistencijalisticki doživljaj svijeta poetski je sublimiran simbolikom uni­verzalnih znacenja mita o Odiseju. Otud je Dizdarev Ulis istodobno i Sizifkoji je vazda svjestan apsurdnosti vlastitog napora, ali stalno predan svomesnu da se iz okrutnosti kruga neposrednog svakodnevIja vrati mitskoj puniniZavicaja. I mada je i ovim zbirkama stekao glas znacajnog pjesnika, tek jezbirka Kameni spavac (1966.) znacila njegovu punu pjesnicku afirmaciju.

Kameni spavac sabire i asimilira svekoliko književno iskustvo MakaDizdara. Sve što se "zbivalo" u njegovom tridesetpetogodišnjem stvaranjupojavljuje se iznova u ovoj zbirci, ali estetski dozrelo, poetski kristalizirano,

22

lišeno slabosti i naplavina trenutka. Dizdareva pjesnicka metamorfozabogumilskog dualistickog ucenja u prvom znacenjskom krugu otkriva se ualegorijskoj paraboli o tragicnoj sudbini Bosne i njenih ljudi u suocenju snesmiljenošcu povijesnih zala od kojih se brani ustrajnošcu trpnje, sviješcuo casovitosti moci i sile. Umjesto agonalnih zanosa i dobošarskih ritmovanaše dugotrajne epsko-viteške heroike, Makova poetska vizija prošlosti svase prelila u stihove humanistickog spokoja ljudske uspravnosti pred zlom,nadmocnom sviješcu o ništavnosti pobjednih peana pred velikim Sudomvremena.

I pored sve autenticnosti pjesnickog doživljaja prošlosti Bosne, Kamenispavac rastvara jednu mnogo znacajniju viziju covjekove sudbine. Njegovazavicajna melodija tek je uvodna fraza polifonijski razvijene i molski into­nirane simfonije o covjeku, zemlji i nebu, padu i uznesenju, bolu i spasenju.Obracajuci se medievalnoj bosansko-bogumilskoj ostavštini pjesnik je izri­citost njene sakralne simbolike preobražavao u gorgijski zatamnjen iskazvjecnih ljudskih nedoumica pred svijetom, sobom i smrcu i tako uporno iscr­tavao vlastitu pjesnicku kosmogoniju. Kameni spavac Maka Dizdara spada,naime, u red onih rijetkih stiho-zbirki koje svojom cjelovitošcu, unutarnjomsabranošcu i duhovnom punocom svjedoce o žudnji pjesnika za Knjigomspasa, koja bi u sebi zbirala svekolik smisao zemaljskog i nebeskog "zbiva­nja". Upravo tu i leže razlozi poistovjecenja pjesnickog subjekta s tajnovitimgovorom kamenog spavaca, cija rijec nosi i drhtaj egzistencijaInog i spokojtranscendentalnog iskustva. A i u traganju za smislom života i tajnom smrtilirski subjekt ce na kraju ostati pred zatvorenim vratima i zemaljskog mis­terija i nebeskog spasa, jer poezija nikad ne donosi odgovore, nego je nepre­kinut razgovor sa Tajnom, zagonetno platno ciju tkanicu saznanja i vjere

uvijek oparaju mrakovi sumnje i šutnje nepoznatog. Takvo ce videnje SVijet~~iskrsnuti i u njegovoj zavještajnoj pjesmi Modra rijeka, kojom se upotpunos :zasvoduje pjesnicki svijet Maka Dizdara. I

Skender Kulenovic i Mak Dizdar su nesumnjivo najznacajniji bošnjackipjesnici dvadesetog vijeka. U njihovim pjesnickim opusima što su nastali ugolemom vremenskom rasponu unekoliko se može sagledati i šira književno­-povijesna slika razvojnih tendencija bošnjackog pjesništva. Naravno, valjapri tom imati na umu da književno-historijske sinteze nerijetko svode znacaji pojedinacnih djela i cjelovitih pjesnickih opusa samo na tu ilustrativnufunkciju bitnu za širu sliku periodizacijske sistematizacije grade. Stoga jevažno naglasiti da su pjesnicka djela Skendera Kulenovica i Maka Dizdaranesumnjivo obilježila i evolutivne tokove poslijeratnog pjesništva, ali su istotako svojom estetskom vrijednošcu bitno prevazišla tu u osnovi simplifici­ranu sliku koja, u pravilu, više vodi racuna o širim entitetima nego li o vri­jednostima pojedinacnih ostvarenja. Konacno, kompleksna i dinamicna slikapovijesnog razvitka bošnjacke poezije nakon Drugog svjetskog rata ukazuje

se, kako cemo vidjeti, ne samo u smjeni odredenih opcih poetskih usmjere­nja, stilskih škola i programa, nego prije svega u afirmaciji niza autora cijase djela opiru petrificiranim shemama literarne povijesti.

V.

U preobražajnim tokovima poslijeratne književnosti i u bošnjackoj je poeziji,uza sve posebnosti vlastitih razvojnih tendencija, lahko uocljiva i suma op­cih osobina karakteristicnih za naše ostale nacionalne literature i književnesredine. U prvim poslijeratnim godinama, u fazi tzv. socijalistickog realiz­ma, i kod bošnjackih pjesnika dominira poezija opcih, kolektivnih zanosa ipatriotsko-bojovne ekstaze kao logican produžetak predratne socijalne, kao iumjetnicke i narodne poezije stvarane u ratu i revoluciji. Kulenoviceve poemepostale su neka vrsta tipskog obrasca prema kojem se stvarala recitativno­-pateticna poezija romanticarske ushicenosti i idejne tendencioznosti, poezijau kojoj je teško razabrati svježije akorde koji bi se izdvojili osobenijim stva­ralackim mogucnostima. Pragmaticno-didakticki koncept soc-realistickepoetike zahtijevao je besprizivno poistovjecenje vlastite pjesnicke svijesti sakolektivnim osjecajem dužnosti, pa ce revolucionarnu ratnu liriku nastavitisada tzv. poezija "obnove i izgradnje". Ovaj tip poezije prihvatili su, prijesvega, oni pjesnici koji su prije rata pisali pjesme socijalne usmjerenosti(Hamid Dizdar, Šukrija Pandžo, Sait Orahovac), ali i Skender Kulenovic iHamza Humo ispisuju tada stihove koji su bili daleko od onih vrijednostikoje otkrivamo u njihovim ranijim ili kasnijim pjesnickim ostvarenjima.

Stoga su prvi intimisticki akordi što su se javili u stihovima Maka Dizdara(Plivacica), Izeta Sarajlica (Sivi vikend, 1955.) i Nusreta Idrizovica (Tišine sene mogu odreci, 1955.)bili prvi nagovještaj punog preobražaja što ce se dogo­diti sredinom pedesetih godina. Zanimljivo je da ce se i neki pjesnici "kolek­tivnog zanosa" i "objektivne lirike" kasnije prikloniti ovom tipu intimistickelirike, poput Šukrije Pandže ili Hamida Dizdara, nastojeci da iznova oživeproplamsaje licnih zanosa, što su ih ranije gotovo svjesno zagušivali zaradkolektivne svijesti i revolucionarnog djelovanja. No, valja odmah naglasiti, ita neoromanticarska lirika intimnih akor da što je nastajala u otporu premapateticnoj retorici pjesništva "herojskog i udarnickog doba" i sama je prizi­vala jednu u osnovi naivnu antropološku sliku svijeta, svedenu na sentimentmalih stvari, melanholicnih raspoloženja i elegijskih evokacija svijeta tišine,ljubavi i ljudske dobrote.

Medu pjesnicima "lakih i nježnih štimunga" svakako posebno mjesto pri­pada Izetu Sarajlicu (1930.), cija je zbirka Sivi vikend možda i najreprezenta­tivniji primjer intimisticke lirike u nas. Sva je Sarajliceva lirika nastajala usvjesnom pristajanju na jednostavnost neoromanticarske, nerijetko i melo-

24

dramske vizije života prožetog ljubavlju i ljepotom svakodnevnih, naokobanalnih senzacija od kojih se gradi jedan posveceni svijet i poetski kosmosintimnosti. Sakralizacijom "malih stvari" i svakodnevnih životnih manifes­tacija od kojih se prave "tihe lirske svecanosti", Sarajliceva pjesma se ukazujeu nekoj vrsti naivnoga dualizma, s tim što se negativni princip (rat, prolaz­no st života) rijetko imenuje, ali se cini da stalno bdije i prijeti, cekajuci svojcas kada ce surovo pogasiti krhke i nježne proplamsaje radosti. A u toj prita­jenoj slutnji zgasnuca javlja se onda i potreba da se taj lirski trepet i sjetnidoživljaj ljepote životnih impresija i "svetih trenutaka" gotovo dnevnicki za­bilježi i "spasi" od neminovne prolaznosti i išceznuca, pa se i pjesma javljakao neprekinuti poetski govor, tek blago stiliziran elegijskom intonacijomrecenicne linije stiha. Kao da je uvjeren da je vec i sama emotivnost u doživ­ljaju životnih senzacija vec ostvarena poetska vrijednost, Sarajlic upornoodbija kako mogucnost misaone univerzalizacije tih neposrednih doživljaja,tako i kompleksnije obogacenje njihova stilsko-izražajnog uoblicenja. Zato jeveliki broj njegovih pjesama, osobito u posljednjim zbirkama, zasnovan uformi epistolarnih obracanja "srodnim dušama", lirskim saopcenjima kon­kretne, sasvim prepoznatljive atmosfere i zbilje svakodnevija. A na taj na­cin on ce se približiti pjesnicima tzv. "estradne poezije" (Ahmed MuhamedImamovic, Enes Kiševic ... ) karakteristicne za kraj šezdesetih i pocetak se­damdesetih godina.

Hipostaziranjem licnog doživljaja i uvjerenjem da je vec taj doživljaj po­krice za pjesmu, Sarajlic je, nesumnjivo, ispisao masu pjesama u kojima nijedošlo do autenticne sublimacije zbiljnog u poetsko, pa njegova lirika tada"dobija izgled pesnickog žurnalizma koji prožima setna melanholija",21

Stoga ce niz, osobito mladih, kriticara negativno ocijeniti Sarajlicevu li­riku, zaboravljajuci da je on uz dobar broj sugestivnih pjesama napisao inekoliko izuzetnih elegija i to u najboljoj tradiciji ovog poetskog tipa u nas.

Nasuprot sentimentalnoj lirici "lakih i nježnih štimunga" javio se pedese­tih godina i specifican vid intelektualne poezije izrazito egzistencijalistickogdoživljaja svijeta. Oslanjajuci se na izvjesna iskustva nadrealizma pjesniciovog usmjerenja gradili su hermetican svijet pjesme s bizarnim sintagmat­skim spojevima i apstraktnim, cesto inecitljivim metaforickim "oneobicava­njima". Diskriptivno-mimeticki izraz preobražen je kod njih u dominantnomesejistickom zasnovu refleksivne poezije.

Krecuci se unutar temeljnih obrazaca i iskustava što su ih, svako na svojnacin, obilježili najznacajniji pjesnici ovog usmjerenja (Popa, Dizdar, Pavlovic,Mihalic, Miljkovic ... ) Husein Tahmišcic (1931.) je prvim pjesnickim zbirkama(Budna vrteška, 1956.; Preludij za neimare, 1958.; Neimari, 1960.) nesumnjivo

21 Radovan Vuckovic, Etape i tipovi posleratne bosansko-hercegovacke književnosti,Problemi, pisci, dela, N. Svjetlost, Sarajevo, str, 78

25

uzdrmao osjecaj samozadovoljstva i letargije provincijalnog duha bosansko­hercegovackog književnog miljea. "Tahmišciceva posebnost u promjeni i osav­remenjivanju bosanskohercegovacke poezije polovinom pedesetih i pocetkomšezdesetih godina izražena je u svojevrsnoj isprepletenosti jezickog prosedeanadrealizma i odredene programske privrženosti postavkama filozofije egzis­tencije i filozofije apsurda" - istaknula je Hanifa Kapidžic Osmanagic nagla­šavajuci znacaj njegove pojave "u opštoj jugoslovenskoj poslijeratnoj borbi zaumjetnost bez granica, za odbacivanje stega naslijedenih od ždanovizma ..."22

Tahmišcic je, naime, poput vecine pjesnika u tim godinama oslobadanjaod konvencionalnog epitetsko-atributskog i deklamativno-ispovjednog stiho­vanja nastojao zasnovati takav pjesnicki izraz koji ce sumirati ono golemonaslijede evropskog moderniteta, što se u literaturama s dugotrajnom tra­dicijom razvijalo u neprekinutom slijedu cjelovitih kulturnih preobražaja.Stoga je takva stvaralacka avantura nosila u sebi i velika iskušenja, opas­nosti koje su proizlazile vec iz same prirode te "odvažnosti izricanja" ujeziku koji nije imao bogatu sljedstvenost istraživanja vlastitih ekspresivnihvrijednosti.

Nastala u odlucnom odbijanju tradicionalnog pjesnickog iskustva koje sedugo održavalo na folklornom naslijedu i primitivnoj formuli o pjesništvukao lijepom kazivanju, poezija Huseina Tahmišcica uoblicavala se u gotovookultnom predavanju opojnosti metafore i njene zatamnjenosti znacenja. Tusu i razlozi što je njegovo pjesnicko djelo ostalo torzicno i nedoreceno, bezocekivane sinteze, pa bi se i za njega moglo reci da su mu vrijednosti u vrlostrogom antologijskom izboru pjesama u kojima se odrekao i naglašene reto­rike "ucenosti" i egzibicionistickih opita u jeziku.

I pored sve žestine kojom su mladi pjesnici i kriticari u novije vrijemeporicali vrijednosti Sarajliceve i Tahmišciceve poezije, njih dvojica su u jed­nom prijelomnom periodu upravo paradigmatski oznacili dva u južnoslaven­skim razmjerama dominantna poetska modela: intimisticko-lirski i esejisticko­-meditativni.

Uz Maka Dizdara i Skendera Kulenovica, Izeta Sarajlica i Huseina Tah­mišcica, te pjesnike iz starije generacije (Hamza Humo, Hamid Dizdar, SafetBurina, Šukrija Pandžo, Sait Orahovac), u periodu od 1955. do 1965. godinejavlja se i niz mladih pjesnika medu kojima valja izdvojiti Nusreta Idrizovica(1930.), Aliju Kebu (1932.), Mustafu Cicu Arnautovica i Kasima Derakovica(1935.). I onda kada su se kretali unutar tradicionalnih poetskih obrazaca iiskustava i kada su prihvatili izazove i iskušenja "modernizma", oni su upot­punjavali i obogacivali sliku onovremenog pjesnickog trenutka, istina bezznatnije kriticke recepcije u širim okvirima. Naravno, svaki je antologijski

22 Hanifa Kapidžic Osmanagic, Prisutnost nadrealizma u poeziji Huseina Tahmišcicai Andelka Vuletica, li knjizi Suocenja II, Sarajevo, 1981., str. 277

26

izbor unekoliko "nepravedan", pogotovo u prezentaciji suvremene književno­sti. Zato mi se cini važnim naglasiti da bi se u nekoj panoramski razvedenijojslici poslijeratnog pjesništva možda moglonaci mjesta i za nekog od spomenu­tih pjesnika. Isto tako, u sociološki naglašenijoj studiji razvojnih tendencijabošnjackog pjesništva pojava Bisere Alikadic (1939.) mogla bi se oznaciti ikao bitna razdjelnica u stvaralackoj afirmaciji i emancipaciji žene. Od UmihaneCuvidine (1795.-1870.), Habibe Rizvanbegovic Stocevic (1846.-1890.), ŠefikeNesterin Bjelevac (1894.-1927.), Nafije Sarajlic (1893.-1970.) i Razije Handžic(1909.) prisustvo Bošnjakinje u pjesnickom stvaralaštvu svedeno je na spo­radicnost pojedinacnih pojava. U poslijeratnom pjesništvu javlja se, medu­tim, niz pjesnikinja od kojih, uz Biseru Alikadic, Muberu Pašic i FeriduDurakovic koje su uvrštene u ovu antologiju treba spomenuti i Ajšu Zahirovic(1938.), Muberu Mujagic (1943.), Meliku Salihbegovic (1945.), Šefiku Mocevic(1946.), Fadilu Arnautovic (1948.), Jasnu Šamic (1949.), Eminu Ciric (1950.),Saidu Malkoc (1956.), Aišu Alicic (1956.), Fatimu Muminovic (1956.), i EmsuruHamzic (1958.).

Bisera Alikadic se javila u onojjoš uvijek prevladavajucoj atmosferi lirsko­-ispovjednog pjesništva, ali su njeni stihovi nosili žestinu provokativnog, ne­svojstvenu tradicionalnom shvacanju tzv. "ženskog pisma". Njena ljubavnalirika lišena je one dugotrajne sentimentalno-romanticarske sladunjavostikojom se neposrednost culnog doživljaja "sublimira", pa se onda i proces po­etske simbolizacije nerijetko javlja tek kao opravdanje seksualnog doživljajapred budnim okom malogradanskog moralizrna. Nema u njenim stihovimanigdje onog u osnovi naivnog "prevodenja" žudnje tijela u žudnju duha. Toje poezija i životne i poetske nepatvorenosti koja ne priziva dušu kao po­krice, a metaforu kao smokvin list. Ali, taj se erotizam ne javlja u njenojpjesmi silinom iracionalnog koje se otelo straži "dobrog ukusa" i cenzuri svi­jesti, nego u molskoj intonaciji intimnih drhtaja bica svjesnog radosti i lje­pote tjelesnog, ali i njegove tragicne prolaznosti i trošnosti. Otud u stihovi­ma Bisere Alikadic dominira više sjetna melodija žudnje nego li rapsodijaculnog ispunjenja.

VI.

Posmatramo li poslijeratno pjesništvo prema osnovnim tematsko-idejnimusmjerenjima, onda se i u bošnjackoj poeziji uocavaju dvije osnovne, naokodivergentne struje. Prva se više obraca tradiciji, a druga univerzalnim mo­tivima ljudske opstojnosti. Naravno, tematsko opredjeljenje nije i zalogaestetske vrijednosti, nego bi se prije moglo reci da obje motivsko-idejne stru­je nose u sebi stanovite opasnosti koje ugrožavaju literarnu samosvojnostpjesnika.

27

Pjesnici zavicajno-mitske simbolike rijetko uspijevaju da pronadu onajspasonosni izlaz izvan skucenih obzora nacionalnog pasatizma, dok se kod"kosmopolitski" orijentiranih pjesnika nerijetko gubi sva ona iskonska sna­ga jezika u kojem je pohranjena povijest, duhovnost i posebnost vlastitekulturne baštine. Stoga mi se i cini bitnim naglasiti da se u Kamenom spa­vacu Maka Dizdara i Dervišu i smrti Meše Selimovica, objavljenim iste,1966. godine, vanredno sugestivno sažimlju vrijednosti vlastitog duhovnognaslijeda sa univerzalnim iskustvima književnog izraza. A time se i u bo­šnjackoj književnosti uspostavlja visoka aksiološka mjera suvremenom stva­ralaštvu koje se u potpunosti oslobodilo i naslijeda duhovnog izolacionizmakao i nerazumljivog samozatajstva vlastitih duhovnih korijena. Stoga je izadaca antologicara odgovornija i teža, jer zahtijeva da iz mnoštva pjesnikakoji su se javili u zadnjih dvadesetak godina u strogoj kritickoj selekcijiodabere doista najvrednija ostvarenja koja su bitno obilježila naše najno­vije pjesništvo.

Svaki je (pa i ovaj) pokušaj precizne tipologije i sistematizacije novijegpjesništva izraz onog nerijetko prisutnog književno-historijskog scientizmakoji posebnom pretpostavlja opce, a drukcijem - karakteristicno. A i u su­marnom pregledu cjeline ovogperioda i u antologijskoj selekciji licnosti i djelaodmah se uocava izuzetna raznovrsnost i semanticko-idejnih i stilsko-izra­žajnih karakteristika poetskog stvaralaštva. Vrijeme zajednickih manifestai poetika i definitivno se završilo, pa se i u pjesništvu Abdulaha Sidrana iliMubere Pašic, Esada Ekinovica ili Huseina Bašica, Ismeta Markovica iliHamdije Demirovica, Džemaludina Alica ili Hadžema Hajdarevica vec ocitujepuno saznanje da se pjesnicki cin ostvaruje kao neponovljiv jezicni akt, ne­svodiv na puku komunikativnu upotrebljivost ili prakticnu primjenu opcihpoetskih modela. To ne znaci da se u njihovom stvaralaštvu ne mogu jasnouociti i ona poetska iskustva koja prepoznajemo kao živu tradiciju ili, pak,dominantan oblik suvremenog pjesnickog trenutka, ali se vec sasvim izgu­bio onaj nekad uobicajen proces skupnih pjesnickih programa. Nacelo raz­licitosti i samosvojnosti postalo je i jedno od bitnih mjerila u ocjeni vrijed­nosti, pa mi se stoga i cini da je u ovom predgovoru, uz ovlašna odredenjaosnovnih poetskih usmjerenja, važnije izdvojiti i makar uzgredno portreti­rati nekoliko najznacajnijih pjesnika koji su se afirmirali u posljednjih dva­desetak godina.

Uz Skendera Kulenovica i Maka Dizdara Abdulah Sidran (1944.) je moždai najznacajnija pojava u poslijeratnoj bošnjackoj poeziji, pjesnik nesumnjivereputacije i u širim kulturnim prostorima. Njegov je pjesnicki svijet, para­doksalno na prvi pogled, sazdan na punoj protivnosti eksplicitne i imanentnepoetike. U brojnim pjesmama-epistolama Sidran je uporno poricao misticno­-ezoterijski smisao pjevanja svodeci sam poetski akt na "ogledalo koje pati".A sugestivnost i ljepota njegove pjesme dogodi se, medutim, svaki put kao

28

"cas cuda", neocekivano otkrovenje neponovljivog misterija života koji uvijeknanovo kruni i osipa sva apriorna i "definitivna" saznanja, životne spoznaje ipoeticka uvjerenja. To je onaj, za Sidrana karakteristican, preobražaj mi­metickog stava ("Pjesma mora biti tacna po svemu, a precizna u izrazu") ulirski trepet vizije koja neponovljivošcu životne senzacije natopi njegov stihlirsko-meditativnom punocom govora. Upravo, Sidranova pjesma se dogadakao svojevrsno "izdajstvo" i njegovih životnih uvjerenja o definitivno "svede­nim racunima" ("Meni više ništa, ni ružno ni dobro ne može da se desi") ipoetickih nacela da u toj sudbinskoj determiniranosti "zaboraviti treba oholoono lijepo kazivanje". Sidran se, naime, uzaludno opire i mitologizaciji životai mistifikaciji pjesme, jer se i život i rijec "otimlju" obrascima racionalnogpromišljanja. Stoga su najljepše njegove pjesme upravo one u kojima se sta­paju culni misterij i ezoterijski odjek duše.

I onda kada pjeva "svoj slucaj" i kada se poput Maka Dizdara, okrecepovijesnoj sudbini svoga zavicaja, Abdulah Sidra n ispisuje koliko tragicnuizvjesnost svijeta u kojem "nesreca se ziba posvuda", toliko i onu ponornužudnju duše za izgubljenom harmonijom i toplinom svijeta. I mada nas po­put A. Rubljova upozorava "Ja s ljudima više nemam o cemu da razgova­ram" sva je njegova poezija nastala u žudnji za ljudskim razgovorom kaoautenticnim vidom dogadanja i životnog i poetskog smisla. I upravo stoga,kako je to vrlo dobro zapazio Marko Vešovic "pjesme mu vrve od obrazacakojim se pjesnik obraca Drugom, od formula koje u poetsku strukturu uvlaceDrugog ... Sagovornik u kome treba da se prelomi pjesnikova rijec, stalna jefigura ove poezije."23

Nasuprot Sidranovoj komunikativnoj razgovijetnosti, Mubera Pašic (1945.)se prvim pjesnickim zbirkama (Poslednji predeo, 1967; Galerija, 1971.) naja­vila kao pjesnik izrazite "antimimeticke" geste, pjesnik iracionalnog pejzažaduše i posvemašnje razdešenosti antropološke slike svijeta. U ranoj pjesnic­koj fazi njena se pjesma ukazivala u dinamicnoj mozaicnosti bizarnih meta­forickih sklopova koji bilježe odbljeske i krhotine disparatnih senzacija pods­vjesnog. Sve dok se njen glas javljao kao niz trenutacnih snimaka iracional­nog, proplamsaji neuroticnih trzaja bica nemocnog da u trpnji i patnji egzis­tencije nade cvršcu uporišnu tacku lirskog ja, ni njena se pjesma nije moglauobliciti u estetskoj cjelovitosti kojom bi se savladala haoticnost "stvari bezporetka". Stoga se poetska upecatljivost njenog izraza otkrivala u fragmen­tima i tek kada je ta kaleidoskopska uskomešanost senzacija zadobila pu­nocu duhovne sabranosti, i njena se pjesma ucjelovila i djelomice smirila uarabeskni crtež rafiniranog doživljaja ljudske patnje. Uocljivo je to vec uzbirci Kruženje prema Or{eju (1975.), a osobito u poemama Stakleni galeb,Deo istine i San bele zmije (Stvari bez poretka, 1979.), gdje se silina podsvjes-

23 Marko Vešovic, Duoglas u pjesmi Abdulaha Sidrana, predgovor knjizi A. Sidran,Poezija; Sjecaš li se Doli Bel, Svjetlost, Sarajevo, 1985.15., str. 244-245.

29

nih senzacija pretvara u makar ovlašne obrise zbiljnog, da bi se ta zornostculnog uprizorenja u trenu ozarila i preobrazila ezoterijskim obasjanjem du­ha. Stakleni galeb je jedinstvena vizija ljudske egzistencije bogatog simfonij­skog zasnova, cija se raskošna strukturalna cjelovitost ritmicko-melodijskihi semanticko-idejnih elemenata izraza ostvaruje u živom inesmirivom pre­pletu impresionistickih preliva sa teškim akordima tragicnih zatamnjenjasmisla života.

Esad Ekinovic je 1971. godine objavio izuzetno zrelu zbirku pjesama Po­kušaj ravnoteže, a onda (poput dalekih prethodnika Husnije Cengica i AtifaLjubovica) nerazumljivo zašutio, javljajuci se tek pokojom pjesmom u perio­dici. A rijec je o nesumnjivo darovitom pjesniku kod kojeg se meditativnostegzistencijalistickog promišljanja svijeta uoblicuje u onom dragocjenom irijetkom uravnoteženju istapanju poetskog esejizma i metaforicke mnogo­znacnosti, s naglašenim osjecanjem za ritmicko-melodijsku organizaciju pjes­me kao cjeline.

Slican mu je Džemaludin Alic (1947.) koji se prvim pjesnickim zbirkamaiz matice tradicionalnog pjesništva nastojao izdvojiti meditativno-retoricnimpjesmama karakteristicnim po stišanoj intonaciji, sasvim suprotnoj od tadadominantne emfaze "estradne poezije". U mnogo cemu slican i pjesnicima"razlogovske poetike", on ce tu naglašenu "filozoficnost" izraza impostiratiironijskim opservacijama o kvazicivilizacijskim iskustvima svakodnevlja.Vidljivo je to vec u nekim pjesmama iz zbirki Sezona lova (1974.) i Nesanica(1976.), a osobito u spjevu Radanje Atlantide (1988.), gdje se žudnja za us­postavljanjem arhetipske punoce mitske cjelovitosti svijeta i entuzijastickogsmisla poetskog govora rašcinjava u veristickom kolažu "fotografskih sni­maka" sa bunjišta suvremenog polisa-cudovišta. Alic je, medutim, najsuges­tivniji ondje gdje se oslobodio i pretencioznog umovanja o vjecnim tajnamaživota i pateticne zabrinutosti nad dehumaniziranim pejzažem suvremenecivilizacije: u stišanim, elegicno intoniranim stihovima koji su na graniciprema slobodno ritmiziranoj prozi.

Od sredine šezdesetih godina uocava se sve vece prisustvo bošnjackihpjesnika rodenih u Sandžaku, Crnoj Gori i na Kosovu. Njihova poezija ne­sumnjivo nosi i brojne specificnosti koje proizlaze iz preplitanja i oplodenjarazlicitih kulturno-civilizacijskih tokova što su se ukrštali na ovim prosto­rima. U pjesmama Alije Džogovica i Jašara Redžepagica (1929.), HuseinaBašica (1938.), Ise Kalaca (1939.), Ismeta Rebronje (1942.), Ibrahima Hadžica(1944.), Fehima Kajevica(1945.), HuskaDžigala (1945.), BrahaAdrovica (1947.),Ismeta Markovica (1948.), pa sve do najmladih Šefketa Krcica (1953.) i SinanaGudževica (1954.), jasno se uocava simbolika i mitologija zavicajnog svijeta,ali isto tako i nastojanje da se ti folklorno-mitološki obrasci i arhetipski idiomkraja prevazide i univerzalizira. Stoga bi se u sumarnom pogledu na njihovostvaralaštvo moglo reci da se taj odnos prema zavicajnom duhovnom nasli-

30

jedu otkriva u rasponu što ga simbolicki oznacava naslov jedne zbirke pri­povijetki Zaima Azemovica - Dug zavicaju - i one slike rasapa patrijarhaInemitsko-fantazmagoricne senzibilnosti izražene u stihovima Sinana Gudževica:

Kucna guja spava kraj ognjišta

Svake veceri zanoci valjkastaSvakog jutra osvane cetvrtasta

Preobražaj se vrši sam po sebiNegdje oko ponoci i negdje oko podne

Od ponoci do podneOkupljaju se gosti namjerniciDa vide cetvrtastu guju

Jednom od njih prodacemo jeZa velike pare

Ionako je u kuci nesnosno

Taj raspon se ponekad uocava i u pjesnickom opusu jednog pjesnika ka­kav je slucaj, recimo, sa Huseinom Bašicem ili Ismetom Markovicem.

Husein Bašic je pjesnik koji mitsku gradu zavicajnih predanja, mahombajoslovne apokalipticne vizionarnosti, preobražava u univerzalnu sliku ljud­skog sukoba sa ostrvljenim silama historije i prirode. Izmedu zavicajnog,mitsko-povijesnog naslijeda, kojem pjesma "duguje" bogatstvo simbolickeslikovnosti, i arhetipske strukture kosmogonijskog mita koji tu lokalnu šaruuniverzalizira, položene su temeljne vrijednosti njegovih prvih pjesnickihzbirki. Maštovnost puckih fantazmagoricnih predstava o iracionalnim silama(Uzma, Utra) u Bašicevoj se pjesmi ukazuje u alegorijskoj slici historije i su­vremenosti zavicajnog svijeta, ali i slici povijesne sudbine covjeka skoljenogsilama uništenja. U posljednjim zbirkama Huseina Bašica vidljiv je processažimanja, nastojanje da se u elipticnoj fakturi stiha iz nekadašnje metafo­ricke razudenosti izluci gnomski sažetak koji ce umjesto deskriptivnom raz­vedenošcu izraza zraciti bogatstvom simbolickog potencijala rijeci.

Slicne cemo preobražaje susresti i kod Fehima Kajevica ili Ismeta Marko­vica, ali su ti procesi uocljivi i u cjelini novije bošnjacke poezije. U pjesmamaHamdije Demirovica (1954.),Muniba Delalica (1950.)ili Selima Arnauta (1962.)išciljela je neposredna, slikovno i oblikovno prepoznatljiva simbolotvornostzavicajnog idioma, dok je u poezijiHadžema Hajdarevica (1956.),DžemaludinaLatica (1957.) ili Zilhada Kljucanina (1960.) došlo do njegove svojevrsneobnove ireafirmacije.

31

U izuzetno znacajnom procesu sticanja jedne univerzalnije estetske sa­mosvijesti koja ne pristaje na folklorno-prostorna zatocenja duha nego kori­jene vlastite duhovnosti prepoznaje jednako u Homeru i Euripidu, Šekspiruili Rumiju, Vitmenu ili Lotreamonu, Poundu ili Stivenu Volasu, posebno mjes­to, svakako, pripada Hamdiji Demirovicu (1954.). U njegovim se pjesmamastapaju eruditnost intelektualnog i poetskog "obrazovanja" i darovitost sen­zibilnog liricara koji pjesmu gradi u polifonijskoj, bogato orkestriranoj struk­turi. U jednoj i istoj pjesmi on ce se naoko sladostrasno predati baroknoj sli­kovnosti kojom se sugerira ljepota culnih senzacija, da bi se taj lirski solilokviju trenu rastocio i preobrazio u esejisticki diskurs. Demirovic je pjesnik kojinikada ne ostaje na razini neposrednog ocitovanja svijeta, jer i onda kada"zabilježi" uzbudljivu zornost zbiljnog, on ce, svjestan trenutacnosti i nepo­uzdanosti culno-emotivnog doživljaja, samoironijski rastociti tu prigodnostimpresije ili ce glasom Personae posredovati drukcije, obicno sasvim suprot­no iskustvo svijeta. Stoga bi se moglo reci da ni polje Demiroviceva poetskogsvijeta nije samo "stvarnost koja ga okružuje", nego i ono beskrajno iskustvoDuha Biblioteke, što ga inace doživljavamo tek kao muzealnu postavku povi­jesnog kontinuiteta i ropotarnicu prošlosti. Shvatimo li, medutim, taj DuhBiblioteke kao metaforu kulturne otvorenosti, onda se i raznovrsnost pjesnic­kih tendencija u poslijeratnoj bošnjackojpoeziji ukazuje kao prostor autenticnoosvojene stvaralacke slobode, bitne i u dimenziji vlastite duhovne samobit­nosti, ali i one nicim posredovane ljepote kreativnog cina. Važi to, naravno, iza najmladu, pjesnicku generaciju. I onda kada je zasnovana na bogatstvunaslijeda i onda kada ga bitno preobražava, persiflira ili mu se opire, njihovase poezija ukljucuje u opce tokove suvremenog pjesništva kao nedvosmislenai prepoznatljiva vrijednost. Uz one koji su uvršteni u ovu antologiju valja, nakraju, spomenuti još neke pjesnike koji su se javili u zadnjih petnaestakgodina i koji bi u nekoj panoramski razvedenijoj slici novijeg stvaralaštvaposigurno našli znatnije mjesto: Odnosi se to podjednako na nešto starije,Mehu Rizvanovica (1939.), Sadika Tabakovica (1942.), Ahmeda MuhamedaImamovica, Jusufa Begica i Avdu Mujkica (1944.), Alirizaha Gašija, RešadaHadrovica (1945.), potom Atifa Kujundžica (1947.), Huseina Derviševica, SafetaSarica, Valerijana Žuju (1948.), Muhameda Curovca i Aliju H. Dubocanina(1950.), Saliha Trbonju (1951.), sve do najmladih HazimaAkmadžica (1954.),Nusreta Omeriku (1959.) ili Zlatka Hadžidedica (1965.).

Konacno, možda ce neki novi antologijski izbor ponuditi sasvim drukcijusliku bošnjacke poezije XX. vijeka cime ce se samo potvrditi njeno bogatstvoi raznovrsnost.

(Predgovor Antologiji bošnjacke poezije XX vijeka, Alef, Sarajevo, 1995., str.7-32.)

32