Naslov izvornikaالمزيان يف تفسري القرآن

UrednikAmar Imamović

Likovno oblikovanje Senad Pepić

BIBLIOTEKABIBLIOTEKA

Allame Sejjid Muhammed Husejn Tabatabai

Tefsir El-MîzânTUMAČENJE

JASNIH I MANJE JASNIH AJETA I TE’VÎLA

S perzijskog preveo Amar Imamović

Fondacija “Baština duhovnosti” Mostar 1433/2012.

5

Riječ urednika

Tefsir El-Mîzân predstavlja nesumnjivo jedan od najboljih komentara Kur’ana napisanih u posljednjem stoljeću,

a nećemo pretjerati ako kažemo i u cijeloj historiji islama. Za jednu takvu zadaću, vođen Božijim svijetlom, dubokim naučnoistraživačkim zahvatom, a nadasve duhovnim proči-šćenjem, Allame Tabatabai se pripremao čitav svoj život. U El-Mîzânu Allame je pokazao svu raskoš i snagu svoga inte-lekta, a što je posebno važno naglasiti, intelekta koji je odga-jan na zasadama tradicionalnog, u povoljnom smislu riječi, islamskog nauka. Vođen poznatom ehlibejtskom predajom da jedan dio Kur’ana tumači onaj drugi, a poučen od svog duhovnog vodiča marhuma Kazija, arifa koji je dosegao vrh tevhida, Allame je velikim dijelom primijenio to načelo u svom tefsiru i time zadužio cijeli islamski ummet, pozivajući ga da nastavi tamo gdje je on stao. Jer, pored svih vrijednosti koje ima ovaj tefsir i za koji će – po riječima velikog uče-njaka i filozofa Murteze Mutahharija – trebati dvije stotine godina da se do kraja iščita i analizira, Allame Tabatabai je u duhu svoje besprimjerne skromnosti, koja je sve one koji su imali priliku da ga sretnu ostavljala postiđene, izjavio da za Kur’an svake dvije godine treba pisati novi El-Mîzân i otkri-vati nove odgovore koje Knjiga nudi. Njegova izjava je pot-puno utemeljena ako uzmemo u obzir riječi samog Kur’ana, koji podrazumijeva da je pojašnjenje za sve stvari i koji u svakom vremenu ima nešto novo reći, kao i onu predaju gdje je Kur’an predstavljen kao putanja Mjeseca i Sunca, ko-jom se želi kazati da kao što Sunce sa svakim novim danom nudi i otkriva nove pojave, tako i Kur’an u svakom vremenu

6

nudi nove odgovore i sve se više otkriva. Ustvari, zar se išta drugačije i manje od toga može očekivati od Božije riječi? Međutim, za tako veliku zadaću treba pročišćena duša i um koji je povezan s Nebom.

Ovaj prijevod je nastao kao potreba da se ponudi odgo-vor na sve učestalija pitanja, nedoumice i prigovore upućene vječnoj i živućoj Božijoj riječi, s kojima smo danas suočeni, a posebno od strane modernog čovjeka, koji je – izložen mno­štvu učenja i tumačenja – zapao u nedoumice i sumnje prema Božijoj knjizi. Jedno od tih pitanja, a koje prije svega svaki mu-sliman kao sljedbenik Kur’ana treba razumjeti, jeste pitanje ja-snih i manje jasnih ajeta, te pitanje te’vîla. Naravno, pojašnje-nje ovih pitanja nije potreba samo današnjeg čovjeka, već ima temeljnu važnost u razumijevanju Kur’ana kroz sva vremena, odnosno, pomaže da se shvati na koji način Bog Svevišnji po-jašnjava kroz Kur’an božanska učenja i tevhid.

Tefsir El-Mîzân nudi potpuno naučan i zaokružen odgovor i pojašnjenje svih pitanja, pa i onoga što obrađuje ovaj prijevod. Postupak koji u ovoj knjizi primjenjuje Allame Tabatabai isti je kao i u čitavom tefsiru. Najprije analizira same ajete, a potom ih sagledava, tražeći pomoć drugih ajeta. Nudi sva moguća mi-šljenja i odgovara na svako od njih pojedinačno pružajući jaku argumentaciju, da bi na kraju iznio vlastito mišljenje, zapravo mišljenje samoga Kur’ana. Tek nakon svega predočenog, Alla-me se okreće hadisima koji odgovaraju temi, nudeći opet svoju kritiku, a tamo gdje postoji potreba posvećuje cijele oglede i ra-sprave dotičnom pitanju, kao što je to i ovdje bio slučaj.

Čini nam posebno zadovoljstvo da evo kroz drugu knjigu – a prva je O adabima Božijih poslanika u El-Mîzânu, koju sam imao čast prevesti – možemo koliko­toliko približiti ovo veli-čanstveno djelo čovjeku našeg podneblja. Nadamo se da će ovo biti podstrek za još podrobnije upoznavanje sa ovim tefsirom.

Od Allaha je uspjeh i od samo Njega pomoć tražimo!

7

ALI ‘IMRÂN, OD 7. DO 9. AJETA

وأخر الكتاب أم هن مكمات آيات منه الكتاب عليك أنزل الذى هو متشابات �أما الذين ىف �تلوبم زيغ �تيتبعون ما تشابه منه ابتغاء الفتتنة وابتغاء تأويله وما يتعلم تأويله إال الله والراسخون ىف العلم يتقولون آمنا به كل من عند ربتنا وما يذكر إال أولوا األلباب ربتنا ال تزغ �تلوبتنا بتعد إذ هديتتتنا وهب لنا من لدنك رحة إنك أنت الوهاب ربتنا إنك جامع الناس ليتوم ال ريب

�يه إن الله ال يلف الميعاد

7. On je Taj Koji je tebi Knjigu spustio, u njoj ima ajeta razgovijetnih i oni su majka (matica) Knjige, a dru-gi ajeti su nejasni (zamagljeni)! Oni u čijim srcima je zastranjenje slijede one nejasne, željni smutnje i željni svoga te’vîla1 manje jasnih ajeta! A te’vîl nji-hov zna samo Allah i oni koji su duboko uronili u nauku, i oni govore: “Mi vjerujemo u njih! Sve je od našega Gospodara!” a samo oni umni opomenu prihvaćaju!

8. “Gospodaru naš, ne daj da nam srca zastrane kad si nas već uputio i milost Svoju nam podari! Ti Si zbilja Onaj Koji mnogo dariva!

9. Gospodaru naš, ti ćeš sakupiti ljude na Dan u koji uopće nema sumnje! Allah zbilja obećanje ne izne-vjerava!”

1 Zbog različitih shvatanja i prevođenja, termin te’vîl ostavljamo u njegovom izvornom obliku. Samo njegovo značenje objasnit će se kroz daljnji tekst.

8

هو الذى أنزل عليك الكتابOn je Taj Koji je tebi Knjigu spustio.

Uzvišeni Gospodar u ovom ajetu slanje Knjige Pečatu vje-rovjesnika, s.a.v.a., objašnjava kao inzâl (إنتزال), a ne kao tanzîl -S obzirom da smo više puta do sada ukazali2 na činje .(تتنزيل)nicu da je inzâl u značenju cjelovitog objavljivanja Kur’ana, a tanzîl postepenog objavljivanja, reći ćemo: Razlog upotrebe ovog oblika glagola ovdje je taj što je namjera ovih ajeta da pojasni neka svojstva i posebnosti cijelog Kur’ana, a ne nje-govih dijelova. Jedno od svojstava cijele Knjige je da ona sa-drži jasne (مكم) i manje jasne (متشابه) ajete, s tim da se manje jasni ajeti vraćaju na jasne ajete i pomoći njih bivaju pojašnjeni. Dakle, Knjiga je u ovom ajetu pretpostavljena kao cjelina, a ne kao nešto što ima brojne i različite dijelove. U ovom slu-čaju odgovara da se za objavu Kur’ana kaže inzâl, a ne tanzîl.

منه آيات مكمات هن أم الكتاب وأخر متشابات...u njoj ima ajeta razgovijetnih i oni su majka (matica) Knjige, a drugi ajeti su nejasni (zamagljeni)!

Osnova h­k­m حکم (iz koje je izvedena imenica jasni ajeti) u vezi s nekom stvari ima značenje da je ta stvar otporna na ono što je može uništiti, podijeliti i prodrijeti u nju. Iz te osnove su izvedene riječi hukm, tahkim i ihkam ( اإلحكام، التحكيم، احلكم) sve u značenju presude kada’ (القضاء), a hikmet (احلكمة) ima značenje potpune spoznaje i konačnog i korisnog znanja, a hakmet (احلكمة) sa hâ maftuh u značenju je uzde konja. U svim izvedenicama ove osnove prisutno je značenje: biti čvrst, tako da ne propušta, odnosno odbija i ne potpada pod bilo kakav uticaj (املنع و اإلتقان). Neki su rekli da osnova حکم ukazuje na značenje nepotpadanja pod uticaj zajedno sa ispravljanjem (املنع مع إصالح). 2 Autor pritom misli na prethodni tekst cjelokupnog tefsira. (Op. prev.)

9

U ajetu našeg zanimanja čvrstina jasnih ajeta (إحكام احملكمات) je u tome da u njima ne postoje nikakve nejasnoće, za razliku od manje jasnih ajeta, pa onaj ko uči Kur’an sa lahkoćom i bez greške shvata njihovo značenje. I nije da – utječem se Allahu od toga – neki ajeti imaju značenje a drugi nemaju, jer Allah, dž.š., u suri Hûd, cio Kur’an, odnosno sve ajete, opisuje kao čvrste i jasne ajete:

كتاب أحكمت آياته ث �صلت من لدن حكيم خبريOvo je Knjiga čiji su ajeti čvrsto postavljeni, a zatim su podrobno izloženi u dijelovima, od Mudrog i Svezna-jućeg.3

Međutim, s obzirom da rečenicu: “čiji su ajeti čvrsto po-stavljeni”, slijedi rečenica: “a zatim su podrobno izloženi u dijelovima”, dokaz je da se pod “čvrsto postavljenim ajeti-ma” misli na jedno od stanja svih ajeta Knjige prije objave. Ustvari, hoće se reći da je Kur’an prije spuštanja bio jedna cjelina, bez da je doživo promjenu dijeljenja i diobe. Tada ajeti nisu bili brojni. (Kada je Kur’an trebao biti objavljen, a to znači da bude razumljiv ljudima, preobrazio se u ajete. Op. prev.) Dakle, riječ čvrsto (إحكام) u suru Hûd svojstvo je cijelog Kur’ana, dok je u ajetu našeg zanimanja svojstvo čvr-stine nekih ajeta u odnosu na druge ajete, jer značenje nekih ajeta je jasno i u njima nema nikakve nejasnoće, a neki drugi ajeti nisu takvi.

Drugim riječima, budući da se u ajetu našeg zanimanja kur’anski ajeti dijele na jasne i manje jasne ajete, iz toga shva-tamo da ovdje čvrstina ajeta nije istog značenja kao u suri Hûd. Također, smisao “manje jasnih ajeta” (متشابه) ovdje nije istog značenja kao u suri Ez-Zumer gdje se to svojstvo pripi-suje cijelom Kur’anu.

3 Hûd, 1.

10

كتابا متشابا مثانKnjiga čiji dijelovi nalikuju (متشابه) jedni drugima i u kojoj ima ponavljanja.4

U nastavku pogledajmo šta je značenje riječi majka Knjige Jasni ajeti su opisani kao majka Knjige. Prema svom .(أم الكتاب)osnovnom značenju riječ أم je mjesto na koje se stvar vraća. Jasni ajeti se nazivaju majkom Knjige upravo stoga što su oni mjesto obraćanja manje jasnih ajeta. Dakle, jasno je da se dio kur’anskih ajeta, odnosno manje jasni, vraćaju na druge ajete, a to su jasni ajeti. Također, iz ovoga je postalo jasno da genitivna veza koju grade riječi umm – أم i kitab – الكتاب nije poput genitivne veze koju gradi riječ umm (أم) sa riječju djeca, atfal (االطفال) tj. majka djece (genitiva veza الميه), već je to genitivna veza sa riječcom min من (od, iz), kao u slučaju žene iz plemena (نساء القوم) i sl.

Prema tome, Kur'an ima ajete koji su majka i mjesto obra-ćanja drugih ajeta. U ajetu je korištena jednina riječi majka, a ne njena množina majke i pored toga što su jasni ajeti brojni, odnosno u množini, a to je zbog toga što između ovih ajeta nema nikakve razlike, kao da su jedno.

Nadalje, u časnom ajetu riječ jasni (مكمات) se nalazi naspram riječi i drugi nejasni (و أخر متشابات). Jasno je, kao što smo i rekli, da se kur’anski ajeti dijele na dvije skupine: jasne i manje jasne ajete. A sličnost (التشابه) podrazumijeva saglasnost nekoliko različitih stvari i njihovo jedinstvo u nekim od svojih svojstava i kvaliteta. S druge strane Allah, dž.š., cio Kur’an opisuje na sljedeći način:

كتابا متشابا مثان تتقشعر منه جلود الذين يشون ربتهمKnjiga čiji dijelovi nalikuju jedni drugima i u kojoj ima po-navljanja, od nje se koža naježi onima što strepe od Gospo-dara svoga.5

4 Ez-Zumer, 23.5 Ez-Zumer, 23.

11

Riječ التشابه u ovom ajetu ima značenje da kur’anski ajeti (i jasni i manje jasni) imaju jedinstvenu čistoću stila i neupo-redivu metodiku pojašnjavanja zbilja i mudrosti te upute ka očiglednoj Istini, na što ukazuju postojeće naznake i odred-nice u ajetu. Ovaj oblik (التشابه) je svojstvo cijelog Kur’ana. A što se tiče njegovog značenja u ajetu našeg zanimanja – bu-dući da se nalazi naspram jasnih ajeta, kao i zbog toga što oni u čijim srcima je zastranjenje željni smutnje i željni svoga tumačenja slijede one nejasne ajete – manje jasni ajeti su ta-kvi da njihov smisao nije jasan onome ko ih sluša. Nije da slušalac samo što čuje te ajete odmah shvati njihovu namjeru i smisao. Zapravo, on ostaje u nedoumici između nekoliko značenja. Njegova nedoumica se ne otklanja sve dok se ti ajeti ne upute na jasne ajete i posredstvom njih im se osvijetli značenje. U krajnjem, nakon ovoga i manje jasni ajeti posta-ju jasni. Dakle, jasni ajeti (čvrsti) su sami po sebi jasni, dok su manje jasni ajeti jasni tek nakon što se dovedu u vezu sa jasnim ajetima.

Naprimjer, sljedeći ajet je manje jasan ajet:

الرحن على العرش استتوىMilostivi Koji je zaposjeo Prijestolje.6

Ovdje nije jasno šta to znači kada Uzvišeni zaposjedne Prijestolje. Onome ko čuje ovaj ajet u prvi mah mu nije jasan i u nedoumici je kakvog je značenja. Međutim, kada se obrati na ajet:

ليس كمثله شىء“Njemu ništa nije nalik”7, shvata da Gospodarevo zauzi-

manje i sjedanje na Prijestolje nije kao kod ostalih stvorenja.

6 Tâ-Hâ, 5.7 Eš-Šura, 11.

12

Riječ استتوى (zaposjedanje) ovdje je u značenju Božijeg “ovla-davanja stvorenim svijetom” (Mulkom) i obujmljivanja stvo-renja, a nije u značenju sjedanja na stolicu i oslanjanja na ne-što čvrsto, kao što je svojstveno materijalnim bićima. Takvo što je nemoguće u pogledu Uzvišenog Boga.

Ili poput ajeta:

إل ربتها ناظرةU Gospodara svoga će gledati.8

Kada čovjek čuje ovaj ajet odmah mu na pamet padne da se i Bog može vidjeti poput tjelesa. Međutim, kada u obzir uzme ajet:

ال تدركه األبصار وهو يدرك األبصارPogledi do Njega ne mogu doprijeti, a On do pogleda dopire9,

tada shvata da gledanje u Gospodara nije gledanje fizičkim očima.

Isto tako, kada uporedi dokinuti sa dokidajućim ajetom shvata da je životni vijek prvog ajeta u osnovi bio kratak, propis mu je bio ograničen u tačno određenom vremenu da bi nakon tog vremena – odnosno objavljivanja ajeta koji do-kida njegov propis – ostao bez vrijednosti. Postoje i drugi primjeri slični ovome.

Prema tome, ovo bi bilo značenje jasnih i manje jasnih ajeta do kojeg se došlo i prosti um to shvata iz cjeline aje-ta o kojima raspravljamo, jer ako pretpostavimo da su svi kur’anski ajeti manje jasni, onda je sigurno i ovaj ajet jasan, što i najprostiji um može shvatiti.

Ako pretpostavimo da je i ovaj ajet od manje jasnih ajeta, tada bi svi kur’anski ajeti bili manje jasni i više ne bi imalo

8 El-Qijâme, 23.9 El-En‘âm, 103.

13

smisla dijeliti ih na dvije skupine: jasne i manje jasne ajete, na što ukazuje ajet: “U njoj ima ajeta razgovijetnih i oni su majka Knjige, a drugi ajeti su nejasni.” Također, dokinuo bi se i postupak o kojem govori dio ajeta: “oni su majka Knjige” (jer smo i njega prihvatili kao manje jasan ajet), te ne bi bio ispravan govor Božiji:

كتاب �صلت آياته �ترآنا عربيا لقوم يتعلمون بشريا ونذيراKnjiga čiji su ajeti podrobno izloženi kao Kur’an na arap-skom jeziku za ljude koji znaju, kao vjesnik radosnih vijesti i opomena.10

Također, i izazov koji Allah upućuje onima koji ne razmi-šljaju o Kur’anu:

أ�ال يتتدبترون القرآن ولو كان من عند غري الله لوجدوا �يه اختال�ا كثرياA zašto oni ne razmisle o Kur’anu?! Da je on od nekog drugog,

a ne od Allah, sigurno bi u njemu našli mnoga nesuglasja11, dakle, bio bi besmislen.

Također, i drugi izrazi u Kur’anu kao što su uputa, svje-tlost, pojašnjenje, Knjiga jasna, opomena, itd. ne bi imali ispravno značenje.

Pored toga, svako ko analizira kur’anske ajete od prvog do posljednjeg, bez imalo sumnje shvatit će da ne postoji nijedan ajet bez značenja i ukazivanja (na način da onaj koji čita nikakvo značenje iz njega ne shvati). Zapravo, svi kur’anski ajeti ukazuju na ono što je doslovno, vanjsko značenje njihovih riječi. S tim da neki ajeti, poput onih jasnih, govore o jednom značenju na način da nijedan zna-lac nema sumnje u vezi tog govora ili su poput manje jasnih ajeta kod kojih postoji sličnost između nekoliko značenja,

10 Fussilet, 3­4.11 En-Nisâ’, 82.

14

ali sigurno znamo da je jedno od tih značenja ono na koje se ciljalo.

Ono što je ovdje činjenica je to da onaj ko čita Kur’an nije siguran koje od više značenja je namjeravano, kao i to da sa sigurnošću znamo da to jedno značenje koje Uzvišeni ima u vidu s tim ajetom nije strano neospornim kur’anskim načeli-ma kao što su postojanje Stvoritelja, Jednoća Uzvišenog, sla-nje poslanika, propisivanje šerijata, proživljenje, itd. Štaviše, ono je u suglasju sa tim neospornim načelima, a ta neosporna načela nude iste te rezultate i zaključke. Kod pretpostavlje-nog pitanja mjesto našeg obraćanja su upravo ta načela uz pomoć kojih se mora odrediti ispravno značenje.

Dakle, Kur’an sâm sebe tumači, a jedan dio njegovih ajeta su ono čemu se obraćaju drugi ajeti.

Potom, ako onaj koji posmatra ajete, uzimajući u obzir do sada rečeno, naiđe na ajet koji glasi: “u njoj ima ajeta raz-govijetnih i oni su majka Knjige, a drugi ajeti su nejasni”, uopće neće doći u nedoumicu da jasni ajeti podrazumijevaju neosporna načela u Kur’anu, a da su manje jasni ajeti oni koji postaju jasni posredstvom prethodnih ajeta.

Ako kažete: Niko nema prigovora na to da se ogranci vraćaju na korijen. Svi znamo da ako su načela razasuta po Kur’anu, naspram njih u Kur’anu postoje i ogranci koji su razasuti i oni se moraju vratiti na ta načela. Međutim, to nije razlog da se ogranci nazivaju manje jasnim ajetima -Trebate objasniti zašto ih Kur’an naziva manje ja .(متشابه)snim ajetima.

U odgovoru ćemo reći da je to iz jednog od dva razloga, jer su naučavanja koja je Kur’an predstavio ljudima dvojaka.

Neka od tih naučavanja se odnose na transcendentni Svi-jet koji je izvan dosega osjetilnog i materije. Običnih ljudi pri shvatanju s tim naučavanjima većinom zapadaju u grešku i ne mogu za njih pretpostaviti nematerijalno značenje, kao u sljedećim ajetima:

15

إن ربك لبالمرصادGospodar tvoj je, zaista, u zasjedi.12

وجاء ربكI kad dođe Gospodar tvoj.13

Kada se čovjek susretne sa ovakvim ajetima, a budući da njegov um ima veliku prisnost sa materijalnim stvarima, on iz sintagmi “dolaska Gospodara” i “zasjede Gospodara” percipira upravo ono značenje koje jedno živo biće shvata u vezi zasjede. Međutim, kada u obzir uzme one ajete koji predstavljaju osnove islamskih učenja, on će se spasiti ove greške.

Ovo vrijedi i za sva učenja koja se odnose na nematerijal-ne stvari, izvan osjetilnog i nije specifično samo za Kur’an, već isti princip nalazio kod naučavanja drugih nebeskih knjiga – naravno ona vrhunska učenja koja nisu iskrivlje-nja – i teoloških pitanja koja se razmatraju u filozofiji. Časni Kur’an ukazuje na ovo u sljedećim ajetima:

أنزل من السماء ماء �سالت أودية بقدرهاOn sa neba spušta vodu pa koritima s mjerom poteče.14

إنا جعلناه �ترآنا عربيا لعلكم تتعقلون وإنه ىف أم الكتاب لديتنا لعلى حكيمMi smo je Kur’anom na jeziku arapskom objavili da bi ste vi razumjeli, a on je kod Nas u Knjizi-majci zbilja uzvišen i mudar.15

12 El-Fedžr, 14.13 El-Fedžr, 22.14 Er-Ra‘d, 17.15 Ez-Zuhruf, 3­4.

16

Druga vrsta, odnosno druga skupina kur’anskih ajeta se odnosi na društvene zakone i sporedne propise, jer dobrobi-ti društva na osnovu kojih se propisuju vjerski propisi nisu postojani, a to znači da se ponekad i mijenjaju. S druge stra-ne, Kur’an je postepeno objavljivan te su sigurno zbog toga ajeti koji se odnose na društvene zakone i sporedne propise doživjeli nejasnoće i nesuglasja, ali nakon što su upućene na jasne ajete te nejasnoće su otklonjene. Jasni ajeti su otklanjali nejasnoće manje jasnih ajeta, a dokidajući ajeti su otklanjali dokinute ajete.

�أما الذين ىف �تلوبم زيغ �تيتبعون ما تشابه منه ابتغاء الفتتنة وابتغاء تأويلهOni u čijim srcima je zastranjenje slijede one nejasne ajete Knjige, željni smutnje i željni svoga te’vîla!

Riječ zejg (زيغ) ima značenje “zastraniti, udaljiti se od ispravnog” (الزيغ هو امليل عن االستقامة) što nužno slijedi uzne-mirenost srca i misli, a s obzirom na kontekst ajeta i to da naspram njih stoje oni koji su duboko uronili u nauku i u vezi kojih Kur’an kaže da nisu uznemireni i da sa mirnom mišlju kažu: “Mi vjerujemo u sve ajete, i jasne i manje ja-sne, sve je od našega Gospodara!”, dok su oni koji su za-stranili i bolesna su srca uznemireni i slijede manje jasne ajete željni smutnje i željni svoga tumačenja. Oni koji nisu zastranili stalno čine dovu Uzvišenom: “Gospodaru naš, ne daj da nam srca zastrane kad si nas već uputio i milost Svoju nam podari!”

Iz ovoga biva jasno da se pod slijeđenjem manje jasnih ajeta misli na praktično djelovanje, a ne samo prihvatanje na razini vjerovanja. Slijeđenje manje jasnih ajeta je poku-đeno onda kada se ne povezuju sa jasnim ajetima. Slijeđenje nakon što se upute na jasne ajete nije više slijeđenje manje jasnih ajeta, već slijeđenje jasnih ajeta i ispravno djelovanje koje nije pokuđeno.

17

Pod “željni smutnje” misli se na slijeđenje manje jasnih ajeta i zavođenje ljudi pomoću toga, jer riječ fitna (الفتنة), tj. smutnja ima blisko značenje riječi dalal (الضالل), tj. zabluda.

Kada je ovo u pitanju postoji jedna još veća i opasnija po-sljedica, a to je dosezanje tumačenja Kur'ana i filozofije pro-pisa halala i harama (dozvoljenog i zabranjenog) da bi na taj način sebe oslobodili potrebe za slijeđenjem jasnih ajeta i načela vjere i u krajnjem, Božiju vjeru odbacili i iz korijena dokinuli.

Riječ te’vîl (التأويل), odnosno tumačenje, dolazi iz osnove Kada pređe u glagolski .(الرجوع) u značenju vraćanja ,األولoblik تفعيل poprima značenje “odvesti natrag do”. Prema tome, te’vîl, odnosno tumačenje ili “vraćanje natrag na” ma-nje jasnog ajeta podrazumijeva mjesto na koje se vraća taj ajet. Te’vîl Kur’ana predstavlja izvor sa kojeg se preuzimaju njegova učenja.

Allah, dž.š., riječ te’vîl navodi na nekoliko mjesta u Kur’anu. Jedno od tih mjesta je i sljedeće:

هل يتؤمنون لقوم ورحة علم هدى على بكتاب �صلناه ج�تناهم ولقد ينظرون إال تأويله يتوم يأتى تأويله يتقول الذين نسوه من �تبل �د جاءت رسل

ربتنا باحلقMi smo im donijeli Knjigu čije ajete pomno nižemo prema znanju, i kao uputu i milost je dajemo ljudima koji budu vjerovali. Zar oni da čekaju njegov te’vîl (ostvarenje)?! A onoga dana kada dođe njegov te’vîl (ostvarenje), reći će oni koji su na njega zaboravili još prije: ‘Istinu su donosili po-slanici Gospodara našeg!’16

A to znači da je istina ono što su govorili poslanici – da je Allah naš istinski Gospodar, a ono što su pored Allaha obo-žavali je neistina. Također će priznati da je poslanstvo istina,

16 El-A‘râf, 52­53.

18

vjera Božija istina i proživljenje iz grobova istina. Ukratko, na Sudnjem danu će se objelodaniti zbilja svih onih učenja koje su donijeli poslanici.

Iz prethodno istaknutog postalo je jasno kako je neisprav-no mišljenje onih koji kažu: Te’vîl u ajetu našeg zanimanja dolazi u značenju vanjskih zbilja sa kojima se podudara istinita vijest, poput događaja koji će se desiti na Sudnjem danu, sa čime se podudaraju govori poslanika, vjerovjesnika i nebeskih knjiga.

Neispravnost gornjeg mišljenja je u tome da bi – ako je značenje te’vîla to što su rekli – u tom slučaju te’vîl imali je-dino oni ajeti koji se odnose na Božija svojstva i neka Njego-va djela i neke događaje na Sudnjem danu, dok se ajeti koji sadržavaju šerijatske propise, budući da su naredbodavnog karaktera (bilo zabrane ili obavezivanja) kao takvi ne mogu podudarati ili ne podudarati sa zbiljama izvan njih (pa tako ni sa događajima na Sudnjem danu).

Isto vrijedi i za ajete koji ljude upućuju i pozivaju na mo-ralne vrline, a zabranjuju nemoralnost, jer te’vîl ovakvih aje-ta i filozofija njihovih propisa je sa njima samima. Također, isto vrijedi i za ajete koji donose kazivanja o poslanicima i prijašnjim narodima, jer – onako kako je prethodno poja­šnjeno značenje te’vîla – na Sudnjem danu ta kazivanja ga neće imati. Pored svega ovoga, riječ te’vîl u ovom ajetu je u genitivnoj vezi sa riječju “Knjiga” dakle u vezi sa cijelom knjigom, a ne jednim posebnim dijelom Knjige.

Ovom ajetu sliči Božiji govor:

بوا با ل ييطوا وما كان هتذا القرآن أن يتفتترى... أم يتقولون ا�تتتراه ... بل كذ بعلمه ولما يأتم تأويله كذلك كذب الذين من �تبلهم �انظر كيف كان

عا�بة الظالمنيOvaj Kur’an nije izmišljen... A oni govore: ‘On ga izmi-šlja!’... Oni poriču nešto o čemu nemaju temeljito znanje, a

19

još im nije došao ni te’vîl njegov! Tako su isto oni prije njih poricali, pa pogledaj kako su nasilnici završili!17

Kao što možete vidjeti ovi ajeti cijelom Kur’an pripisuju te’vîl.

Upravo zbog ovoga neki mufessiri su rekli: Te’vîl je objek-tivna vanjska pojava na koju se oslanja govor. Jasno je da ova vanjska pojava za svaki slučaj poprima posebno značenje. Naprimjer, te’vîl vijesti (predaja) je upravo ona stvar o kojoj se izvještava i događaj koji se desio u vanjskom svijetu, bilo da je to u prošlosti, kao u slučaju kazivanja o poslanicima i prijašnjim narodima, ili u budućnosti kao u ajetima koji go-vore o Allahovim svojstvima i imenima i prijetnjama, ustva-ri svemu onom što će objelodaniti na Sudnjem danu.

A što se tiče te’vîla kada je riječ o poticajnim kategorijama (zapovijedi i zabrane) to je ona dobrobit koja je onoga koji izdaje naredbu nagnala da izda zapovijed da bi se ostvarila ta dobrobit, te šteta radi koje izdaje zabranu da bi se ona spriječila, poput te’vîla u ajetu:

وأو�وا الكيل إذا كلتم وزنوا بالقسطاس المستقيم ذلك خيتر وأحسن تأويالNapunite mjeru kad mjerite na litru i pravo mjerite na kan-taru! To je bolje i ishod je ljepši (te’vîl je ljepši).18

Te’vîl “pune mjere” i “ispravnog vaganja” je ona dobrobit koja proizlazi iz ova dva djela u zajednici ljudi i to predstavlja postojanost zajednice ljudi.

Ovo bi bilo značenje te’vîla koje nude ovi mufessiri za cio Kur’an. Međutim, ono nije saglasno sa ajetom, jer, kao prvo, vanjsko značenje ajeta je to da je te’vîl djelo u vanjskom svi-jetu sa objektivnim posljedicama koje proizlaze iz vanjskih djela muslimana, a to je puna mjera i ispravno vaganje, a nije

17 Jûnus, 37­39.18 El-Isrâ’, 35.

20

propisivanje propisa koje u sebe uključuje ajet: “Napunite mjeru kad mjerite.”

Dakle, te’vîl je vanjska pojava koja predstavlja mjesto obraćanja druge vanjske pojave, a ne mjesto obraćanja Bo-žijeg govora, a opisivanje ajeta Božije Knjige kao onih koji imaju te’vîl bilo da ukazuju na vanjska značenja (kao u slu-čaju izvješća) ili se odnose na djela ili vanjske pojave (kao u slučaju poticajnih radnji) nije opis ajeta, već je to opis koji se odnosi na ono što stoji u vezi sa ajetima, a to su kod poticaj-nih naredbi Kur’ana djela muslimana, a kod njegovih izvješća vanjska značenja.

Kao drugo, iako je te’vîl mjesto na koje se obraća stvar, to je posebno, a ne svako vraćanje. Recimo, kada se podčinjeni obraća svom natčinjenom i to se ne naziva te’vîlom.

Dakle, te’vîl je poseban oblik obraćanja, a ne svaki oblik, jer je u tom kontekstu i korišten, odnosno za posebne sluča-jeve, kao u sljedećima ajetima. Hazreti Hidr reče Musa, a.s.:

سأنتب�ك بتأويل ما ل تستطع عليه صبتراObavijestit ću te o značenju (te’vîlu) onoga za što se ti nisi mogao strpiti.19

Također, rekao mu je:

ذلك تأويل ما ل تسطع عليه صبتراTo je značenje (te’vîl) onoga za što se ti nisi mogao strpiti!20

Ono o čemu je hazreti Hidr obavijestio hazreti Musa, a.s., su forme i “adrese”21 tri počinjena djela, a hazreti Musa nije imao uvida u forme i “adrese” pa ih je zamijenio sa drugim formama i “adresama” koji nisu bili saglasni sa njegovim

19 El-Kehf, 78.20 El-Kehf, 82.21 Mjesta obraćanja, na što se vraćaju ta djela. (Op. prev.)

21

umom te ga je to potaklo da prigovori hazreti Hidru. Ta tri djela su sljedeća:

حت إذا ركبا ىف السفينة خر�تها kad se u lađu ukrcaše, onaj je probuši22

إذا لقيا غالما �تقتتلهkad sretoše jednog dječaka, pa ga onaj ubi23

حت إذا أتتيا أهل �ترية استطعما أهلها �أبتوا أن يضيتفوها �توجدا �يها جدارايريد أن ينقض �أ�امه

i kad dođoše do jednog grada, zamoliše stanovnike njego-ve da ih nahrane, ali oni odbiše da ih ugoste. U gradu njih dvojica naiđoše na jedan zid koji samo što se ne sruši, pa ga onaj popravi.24

Ono što je hazreti Musa, a.s., shvatio iz formi ovih doga-đaja je sljedeće:

أخر�تتتها لتتغرق أهلها لقد ج�ت شي�ا إمراZar si je probuši da bi potopio ljude njene?! Učinio si, doi-sta, nešto vrlo krupno!25

�انطلقا حت إذا لقيا غالما �تقتتله �ال أ�تتتلت نتفسا زكية بغري نتفس لقد ج�تشي�ا نكرا

Što ubi dijete bezgrješno, koje nije nikoga ubilo?! Učinio si, zaista, nešto gnusno!26

22 El-Kehf, 71.23 El-Kehf, 74.24 El-Kehf, 77.25 El-Kehf, 71.26 El-Kehf, 74.

22

لو ش�ت التذت عليه أجرMogao si za to kakvu nagradu uzeti.27

A ono o čemu ga je obavijestio hazreti Hidr je sljedeće:

وكان أعيبتها أن �أردت البحر ىف يتعملون لمساكني �كانت السفينة أما مؤمنتني أبتواه �كان الغالم وأما سفينة غصب يأخذ كل وراءهم ملك �خشينا أن يترهقهما طغيانا وكفرا �أردنا أن يتبدلما ربتهما خيترا منه زكاة وأ�ترب رحا وأما الدار �كان لغالمني يتيمني ىف المدينة وكان تته كنزها ويستخرجا كنزها رحة ما وكان أبوها صاحلا �أراد ربك أن يتبتلغا أشد ل

من ربكKada je lađa posrijedi ona je pripadala ubogim siromasima koji su na moru radili, pa sam htio da je oštetim, jer iza njih vladar jedan bî, koji je otimao svaku lađu ispravnu. A kada je dječak po srijedi, roditelji njegovi su bili vjernici pa smo se pobojali da će ih on na nasilje i nevjerstvo navratiti, a mi smo željeli da im Gospodar njihov dâ boljeg od njega, čednijeg i samilosti približnijeg! A kada je zid po srijedi, on je pripadao dvojci dječaka, siročadi iz garda, a pod zidom bî blago njih dvojce. Otac njihov je bio dobar čovjek i Gospodar tvoj hoće da njih dvojca, iz milosti Svoje, dostignu zrelost svoju i izvade blago svoje.28

Potom, hazreti Hidr na sve prigovore hazreti Musa odgo-vori riječima:

وما �تعلته عن أمرىA ja to nisam uradio po svom nahođenju!29

27 El-Kehf, 77.28 El-Kehf, 79­82.29 El-Kehf, 82.

23

Pod te’vîlom u ovim ajetima, kao što i sami možete vidje-ti, hazreti Hidr misli na vraćanje svake stvari njenoj zbiljskoj formi i “adresi”, kao što se udaranje djeteta vraća na odgoj, a ubod u venu i vađenje krvi vraća se na namjeru izlječenja. Dok se za rečenicu: “Došao je Zejd”, ne može reći da je njen te’vîl dolazak Zejda u vanjskom svijetu.

Slično ovom značenju, te’vîl se u kazivanju o Jusufu spo-minje na nekoliko mjesta. Na jednom mjestu se kaže:

والقمر والشمس عشر كوكبا أحد أبت إن رأيت يا يوسف ألبيه �ال إذ رأيتتتهم ل ساجدين

Kada Jusuf reče ocu svome: “O oče moj, vidio sam jedanaest zvijezda, Sunce i Mjesec – vidio sam ih kako mi učiniše sedždu”,30 a na drugom:

ور�ع أبتويه على العرش وخروا له سجدا و�ال يا أبت هتذا تأويل رؤياي من �تبل �د جعلها رب حقا

I podiže on roditelje svoje na prijesto i oni mu svi učiniše sedždu, pa Jusuf reče: “O oče moj, ovo je tumačenje (te’vîl) moga sna nekadašnjeg. Gospodar moj mi ga je obistinio.”31

U ovom ajetu čin sedžde njegovih roditelja i braće je pro-tumačen kao te’vîl njegova snoviđenja i ovo vraćanje je po-put vraćanja slike (مثال) na portretiranu stvar (ممثل).

Na drugom mjestu u istoj suri u vezi snoviđenje vladara Egipta i Jusufovog tumačenja Kur’an kaže:

و�ال الملك إن أرى سبع بتقرات سان يأكلهن سبع عجاف وسبع سنبالتخضر وأخر يابسات يا أيتها المأل أ�تتون ىف رؤياى إن كنتم للرؤيا تتعبترون

30 Jûsuf, 14.31 Jûsuf, 100.

24

I vladar reče: ‘Sanjao sam kako sedam mršavih krava pojede sedam debelih, i sanjao sam sedam klasova zelenih i sedam drugih sasušenih. O velikaši, protumačite mi san moj ako snove znate tumačiti?’32

�الوا أضغاث أحالم وما نن بتأويل األحالم بعالمنيZbrkanih li snova! – rekoše oni – mi snove ne znamo tumačiti.33

و�ال الذى نا منتهما وادكر بتعد أمة أنا أنتب�كم بتأويله �أرسلونI tada, poslije toliko vremena, sjeti se jedan od one dvojice, onaj koji se spasio, i reče: ‘Ja ću vas o značenju sna obavije-stiti, samo me pošaljite!’34

يق أ�تنا ىف سبع بتقرات سان يأكلهن سبع عجاف وسبع يوسف أيتها الصدسنبالت خضر وأخر يابسات لعلى أرجع إل الناس لعلهم يتعلمون

Jusufe, o prijatelju, protumači nam šta znači kada sedam mrša-vih krava pojede sedam debelih, i sedam klasova zelenih i sedam drugih sasušenih – pa da se vratim ljudima, da bi oni saznali.35

�ال تتزرعون سبع سنني دأبا �ما حصدت �ذروه ىف سنبله إال �ليال مما تأكلونI on reče: ‘Sijat ćete sedam godina zaredom, pa ono što poža-njete u klasu ostavite, osim ono malo što ćete jesti.’36

متم لن إال �ليال مما تصنون ث يأتى من بتعد ذلك سبع شداد يأكلن ما �دA zatim će poslije toga doći sedam teških koje će pojesti ono što ste za njih pripremili, osim malo što ćete za sjetvu sačuvati.37

32 Jûsuf, 43.33 Jûsuf, 44.34 Jûsuf, 45.35 Jûsuf, 46.36 Jûsuf, 47.37 Jûsuf, 48.

25

Na drugom mjestu u istom kazivanju, kada se prenosi snoviđenje dva zatvorenika Kur’an kaže:

يا صاحيب السجن أما أحدكما �تيسقى ربه خرا وأما اآلخر �تيصلب �تتأكلالطيتر من رأسه �ضى األمر الذى �يه تستتفتيان

O drugovi moji u tamnici, jedan od vas će gospodara svoga vinom pojiti, a drugi će raspet biti, pa će mu ptice glavu kljuvati. Ono što ste pitali samo to znači!38

Na drugom mjestu se obraća Jusufu riječima:

ويتعلمك من تأويل األحاديثI tumačenju (te’vîlu) snova (govorâ) te naučiti.39

Na drugom mjestu se prenose riječi koje je Jusuf koristio u svojom obraćanju Allahu:

وعلمتن من تأويل األحاديثI tumačenju snova (te’vîlu govorâ) me naučio!40

Vidjeli smo da se u svim ovim slučajevima u kazivanju o Jusufu koristi riječ te’vîl kada su u pitanju događaji sa koji-ma se na kraju obistinjuje snoviđenje. Ono što spavač u snu vidi je forma i slika tog događaja. Stoga, odnos koji postoji između tih događaja i snoviđenja je istovjetan odnosu izme-đu oblika i značenja, to je oblik u kojem se očituje značenje.

Drugim riječima, to je odnos između otjelovljene zbilje i slike te zbilje. Isto je primijenjeno u kazivanju o hazreti Hi-dru i hazreti Musau, kao i u ajetu: “Napunite mjeru kad mje-rite na litru... To je bolje i ishod je ljepši!”41

38 Jûsuf, 41.39 Jûsuf, 6.40 Jûsuf, 101.41 El-Isrâ’, 35.

26

Podrobnijom analizom ajeta koji govore o Sudnjem danu može se doći do zaključka da i ovdje vrijedi isti princip. Riječ te’vîl u tim ajetima ima isto značenje. Naprimjer, u ajetu:

بوا با ل ييطوا بعلمه ولما يأتم تأويله بل كذOni poriču nešto o čemu nemaju temeljito znanje, a još im nije došao ni te’vîl njegov!42

Također, u ajetu:

هل ينظرون إال تأويله يتوم يأتى تأويلهČekaju li oni išta drugo osim njeno ostvarenje (dolazak te’vîla

Knjige)?43, pod dolaskom te’vîla se misli na otjelovljene i obi-stinjenje zbilja, jer ajeti kao što je:

لقد كنت ىف غفلة من هذا �كشفنا عنك غطاءك �تبصرك اليتوم حديدBio si prema ovome nemaran pa smo s tebe skinuli koprenu tvoju,

i pogled tvoj je danas oštar,44 potpuno jasno ukazuje na to da po-smatranje kijametskih događaja o kojima su izvijestili poslanici i nebeske knjige ne spada u kategoriju i rod posmatranja ovo-svjetskim i osjetilnim očima. Kao što sâmi događaj Sudnjeg dana i pojedinosti poretka tog Svijeta nisu od roda ovosvjetskih doga-đanja i poretka koji mi poznajemo na Ovom svijetu, isto tako je i njegova pojava drugačija, kao i vladajući poredak u tom Svijetu. Ako Bog dâ, u nastavku knjige ćemo više govoriti na ovu temu.

Prema tome, vraćanje kur’anskih izvješća o događajima na Sudnjem danu nije istog oblika kao vraćanje običnih vijesti na ovosvjetske događaje u budućnosti. Vraćanje na Sudnjem danu nije isto vraćanju na Ovom svijetu. Iz dosada istaknu-tog se mogu izvesti tri zaključka: Prvi: To što ajet ima te’vîl

42 Jûnus, 39.43 El-A‘râf, 53.44 Qâf, 22.

27

i vraća se na njega u svom značenju ne znači da je to manje jasan ajet koji se vraća na jasan ajet.

Drugo: Te’vîl nije svojstven samo manje jasnim ajetima, zapravo, svi kur’anski ajeti imaju te’vîl. Dakle, kao što manje jasni ajeti imaju te’vîl isto ga tako i jasni ajeti imaju.

Treće: Te’vîl ne spada u pojmove koji imaju verbalno uka-zivanje, već je jedan od vanjskih i objektivnih pojava. Ako se kaže da kur’anski ajeti imaju te’vîl, ustvari to nije svojstvo sâmih ajeta već je svojstvo onoga što stoji u vezi sa njima, a koje podrazumijeva ljudska djela ili nešto drugo.

To što se riječ te’vîl ponekad upotrebljava u značenju “su-protno vanjskom značenju riječi” (hermeneutike) je novovre-mena upotreba koja se pojavila nakon objave Kur’ana. Ne po-stoji nikakav dokaz da Kur’an pod riječju te’vîl kada u ajetu kaže: “željni svoga tumačenja (svoga te’vîla)”, misli na herme-neutiku, odnosno značenje oprečno doslovnom slovu riječi. Ta-kođer, nemamo dokaza niti da su tačna druga značenja koja su pripisali te’vîlu. Zapravo, većina značenja koja su ponuđena za te’vîl, a koje ćemo ubrzo navesti, nemaju utemeljenje u dokazu.

وما يتعلم تأويله إال اللهA te’vîl njihov zna samo Allah.

Iz samog govora ajeta se da shvatiti da se zamjenica njihov odnosi jedino na manje jasne ajete, jer su oni mjestom (تأويله)u rečenici najbliži toj zamjenici, a prema pravili gramatike zamjenica se vraća i odnosi na najbliže mjesto. Isto vrijedi i u rečenici: “željni svoga tumačenja (te’vîla) manje jasnih ajeta” Kao što smo naprijed rekli sama činjenica da se .(وابتغاء تأويله)zamjenica vraća na manje jasne ajete ne znači da samo manje jasni ajeti imaju te’vîl, a da ga jasni ajeti nemaju. Moguće je, također, da se zamjenica u riječi تأويله odnosi na riječ Knjigu, kao što se zamjenica u rečenici: “one nejasne ajete Knjige” (ما .odnosi na cijelu Knjigu (تشابه منه

28

Vanjština rečenica našeg zanimanja ukazuje na ograniča-vanje znanja o te’vîlu Knjige na Allaha, dž.š. A što se tiče re-čenice: “oni koji su duboko uronili u nauku” (والراسخون ىف العلم), prema vanjskom aspektu govora to je nova rečenica i drugi dio rečenice koji počinje sa: “Oni u čijim srcima je zastranje-nje” (زيغ �تلوبم الذين ىف Značenje dva dijele rečenice je to .(�أما da se ljudi u odnosu prema Kur’an dijele na dvije skupine. Jedna skupina ljudi su oni čija su srca zastranila i slijede ma-nje jasne ajete, a druga su oni koji kada se susretnu sa manje jasnim ajetima kažu: “Mi vjerujemo u cio Kur’an, jer on je nama cio došao od Uzvišenog Gospodara.” Ovo razlikova-nje ljudi je rezultat različitosti stanja njihovih srca. Prvoj sku-pini ljudi je srce zastranilo, a kod drugih je srce ispunjeno dubokim znanjem.

Pored ovoga, ako bi waw u rečenici bio veznik, odnosno vezao drugu za prvu rečenicu tada bi značenje bilo da jedino Allah i oni duboko uronjeni u nauku znaju te’vîl Kur’ana, a jedan od njih bi sigurno bio Allahov poslanik, s.a.v.a., kao najplemenitiji iz te skupine. Jer, kako je moguće zamisliti da Allah spusti Kur’an na njegovo srce, a da on ne razumije šta je namjera i značenje njeno, te da kaže: bilo da ih razumijem ili ne razumijem ja vjerujem u sve njih.

S druge strane, jedan od običaja Kur’ana ja da kada želi opisati islamski ummet ili skupinu među kojom se nalazi Allahov Poslanik, s.a.v.a., prvo spominje njega posebno, a potom ostale pojedince spominje odvojeno da bi time iska-zao čast i uzdigao Poslanika, a nakon toga Kur’an spominje ummet ili skupinu, kao u sljedećim ajetima:

آمن الرسول با أنزل إليه من ربه والمؤمنونPoslanik vjeruje u ono što mu se objavljuje od Gospodara njegova i vjernici.45

45 El-Beqare, 285.

29

ث أنزل الله سكينته على رسوله وعلى المؤمننيZatim je Allah na Poslanika Svoga spustio sigurnost i na vjernike.46

لتكن الرسول والذين آمنوا معهAli, Poslanik i oni koji s njim vjeruju.47

وهتذا النب والذين آمنواOvaj vjerovjesnik i oni koji vjeruju.48

ال يزى الله النب والذين آمنوا معهNa Dan kada Allah neće osramotiti Vjerovjesnika, a i one koji su zajedno sa njim vjerovali.49

Slično je i u drugim sličnim ajetima gdje se Poslanikovo ime spominje odvojeno i uporedo sa ummetom.

U tom slučaju, ako dio ajeta: “oni koji su duboko uronili u nauku” podrazumijeva da oni imaju znanje te’vîla Knjige – a Allahov Poslanik, s.a.v.a., je sigurno od njih, trebalo bi da ajet glasi: “A te’vîl njihov znaju samo Allah i Njegov Po-slanik i oni koji su duboko zaronili u nauku”, kao što ste to na prethodnim primjerima iz Kur’ana mogli vidjeti. Moguće je da nam se prigovori da početak ajeta: “On je Taj Koji tebi Knjigu spustio”, ukazuje da Allahov Poslanik, s.a.v.a., zna te’vîl Knjige te nakon toga nije bilo potrebe spominjati nje-govo ime ponovo.

Dovde je postalo jasno da Allahovom Poslaniku, s.a.v.a., kao jednom od onih koji su duboko zaronjeni u znanje nije

46 Et-Tewbe, 26.47 Et-Tewbe, 88.48 Ali ‘Imrân, 68.49 Et-Tahrîm, 8.

30

skriven te’vîl Knjige, dok vanjsko značenje ajeta govori da je to znanje ograničeno samo na Allaha, dž.š., ali ovo ograniča-vanje nije u suprotnosti sa izuzimanjem Allahova Poslanika po ovom pitanju. U kur’anskim ajetima nalazimo da se zna-nje o skrivenom ograničava samo na Allaha, a na drugom mjestu iz toga se izuzimaju neki poslanici:

عال الغيب �ال يظهر على غيبه أحدا إال من ارتضى من رسولOn je Znalac Onostranog (gajb) i tu Onostranost On ne otkriva nikome, osim poslaniku kojim je zadovoljan.50

U ajetu našeg zanimanja, također, nije protivrječno da oni duboko uronjeni u nauku budu izuzeti i da kažu: “Bilo da znamo ajete ili ne mi vjerujemo u cio Kur’an”, a da se na drugom mjestu kaže da isti ti, duboko uronjeni u znanje, čije je govor kakav jeste, budu upućeni u te’vîl Knjige, jer ajet našeg zanimanja pojašnjava jedan od položaja duboko za-ronjenih u znanje, a to je da se upućenim – i pored toga što imaju znanje zbilje Kur’ana i te’vîla ajeta, desi da negdje za-padnu u sumnju, ali tu se zaustave, jer suprotno onima ko-jima su srca zastranila oni vjeruju u Allaha i pokorni su Mu.

والراسخون ىف العلم يتقولون آمنا به كل من عند ربتناI oni koji su duboko uronili u nauku govore: “Mi vjeru-jemo u njih! Sve je od našega Gospodara!”

Riječ رسوخ ima značenje čvrste postojanosti. To što se du-boko zaronjeni u znanje spominju nasuprot onih kojima su srca zastranila i bolesna, kao i to što su oni predstavljeni kao oni koji govore da je cio Kur'an od Gospodara, upućuje na njihovu potpunu definiciju te nam kazuje da duboko zaro-njeni u znanje imaju o Bogu i Njegovim ajetima znanje koje

50 El-Džinn, 26­27.

31

nije izmiješano niti sa najmanjim zrnom sumnje. U krajnjem, znanje koje imaju o jasnim ajetima im nikako ne dozvoljava da zapadnu u kolebanje i nedoumicu. Oni vjeruju u jasne ajete i rade po njima, a kada se susretnu sa manje jasnim aje-tom ta njihova nejasnoća i zamagljenost u njihovom duboko ukorijenjenom znanju ne proizvodi poljuljanost i uznemire-nost. Oni vjeruju u manje jasne ajete i kada je riječ o djelova-nju po njima oni se zaustavljaju i prema njima se odnose sa oprezom.

U njihovom riječima: “Sve je od našega Gospodara!”, je spomenut i razlog i posljedica. Zato što su i jasni i manje jasni ajeti od Allaha vjeruju u obje skupine ajeta, a jasnoća jasnih ajeta ih još pritom navodi da rade po njima, dok ih nejasnoća druge skupine ajeta navodi da se zaustave u djelo-vanju kada su oni u pitanju, a ne da ih odbace jer oni vjeruju da su od Gospodara. Nije dozvoljeno raditi po njima manje jasnim ajetima jer je to u sukobu sa jasnim ajetima, što je isto-vjetno vraćanju manje jasnih ajeta na jasne ajete.

وما يذكر إال أولوا األلبابa samo oni sa razumom obdareni opomenu prihvaćaju (podsjete se, osvijeste se)!

Opomena/podsjećanje (التذكر) je da čovjek shvati znak i ono što podsjeća na neku stvar na način da gdje god vidi znak te stvari kao posljedicu toga vidi i tu stvar. Budući da je rečenica: “Sve je od našega Gospodara!”, kao što smo rekli, argumentacija duboko uronjenih u znanje i prelazak na ono na što upućuje njihovo djelo, Uzvišeni Allah je to nazvao opomenom i zbog te opomene i prisjećanja ih je pohvalio.

Riječ ألباب je množina riječi لب koja je ima značenje čistog razuma lišenog bilo kakvih primjesa. Uzvišeni Allah na više mjesta u Svom govoru hvali posjednike ovakvog razuma:

32

والذين اجتتنبوا الطاغوت أن يتعبدوها وأنابوا إل الله لم البشرى �تبشر عباد الذين يستمعون القول �تيتبعون أحسنه أول�ك الذين هداهم الله وأول�ك

هم أولوا األلبابVijest radosna je za one koji izbjegavaju da se klanjaju idoli-ma i obraćaju se Allahu radi kajanja – stoga uputi radosnu vijest Mojim robovima, onima što govor pomno slušaju i slijede što je najljepše u njemu; to su oni koje je Allah uputio i oni su umni ljudi.51

ول األلباب إن ىف خلق السماوات واألرض واختالف الليل والنتهار آليات ألخلق ىف ويتتتفكرون جنوبم وعلى و�تعودا �ياما الله يذكرون الذين

السماوات واألرض ربتنا ما خلقت هذا باطال سبحانك �قنا عذاب النارU stvaranju Nebesa i Zemlje i u izmjeni noći i dana su, zai-sta, znamenja za umne, za one koje i stojeći i sjedeći i ležeći Allaha spominju i o stvaranju Nebesa i Zemlje razmišljaju: ‘Gospodaru naš, Ti nisi ovo uzalud stvorio – zato slava neka Ti je, i sačuvaj nas patnje u Vatri!’52

U prvim ajetima razumni ljudi se predstavljeni kao oni koji izbjegavaju robovanje idolima, potpuno predani Bogu, koji se okreću samo ka Njemu, pomno slušaju svaki govor i nakon što ga analiziraju slijede ono najljepše u njemu, to su oni koje je Bog uputio i oni su razumni ljudi.

U drugim ajetima razumni ljudi su opisani kao oni koji-ma su stvaranje Nebesa i Zemlje, te izmjena noći i dana zna-kovi, to su oni koji se Allaha stalno sjećaju u svim stanjima: sjedeći, stojeći i ležeći. Posljedica te stalne svijesti o Bogu te poniznosti i skrušenosti koja proizlazi iz toga je pokajnički povratak Bogu koji prouzrokuje da oni prime opomenu kroz

51 Ez-Zumer, 17­18.52 Ali ‘Imrân, 190­191.

33

Božije znakove i preusmjere se ka istinskim naučavanjima. Kao što stoji u Kur’anu:

وما يتتذكر إال من ينيبA opomena dopire samo do onoga ko se pokajnički obraća.53

وما يذكر إال أولوا األلبابA samo oni obdareni razumom opomenu prihvaćaju!54

Dakle, jasno je da su razumni ljudi oni koji se pokajnički obraćaju Allahu, dž.š.

ربتنا ال تزغ �تلوبتنا بتعد إذ هديتتتنا وهب لنا من لدنك رحة إنك أنت الوهابGospodaru naš, ne daj da nam srca zastrane kad si nas već uputio i milost Svoju nam podari! Ti Si zbilja Onaj Koji mnogo dariva!

Ova dova je jedan od plodova i učinaka njihove duboke zaronjenosti u znanje. Zato što su spoznali položaj Gospo-dara i stekli čvrsto uvjerenje da vlast i posjedovanje pripada jedino Allahu i da oni ništa ne posjeduje od sebe, oni su u stalnom strahu da Allah, dž.š., ne učini da im srca zastrane nakon što su duboko zaronili u znanje. Zato se okreću Bogu, traže utočište i zaštitu kod Njega i mole Ga da ih ne odvede u zabludu nakon upute i da im od Sebe podari milost, da bi im duboka zaronjenost u znanje ostala te da ih pomogne na Putu upute i proputovanju ka položajima bliskosti.

Moguće je da postaviš sljedeće pitanje: Zašto nakon upu-ćene dove (Gospodaru naš, ne daj da nam srca zastrane) oni mole za milost? Odgovor je da to što srca nisu zastranila

53 El-Mu’min, 13.54 Ali ‘Imrân, 7.

34

nužno ne znači da će stalno biti duboko zaronjeni u znanje. Moguće je da im srca ne zastrane, ali im znanje bude uzeto iz srca te tako budu zaboravljeni i prepušteni sami sebi, pa niti su od blaženih sa znanjem niti od nesretnika koji su zastra-nili. Oni su u stanju neznanja i nemoći, a imaju jaku potrebu za znanjem.

Pored toga, skupina duboko zaronjenih u znanje nema po-trebu samo za znanjem, jer oni se kreću na putu na kojem ima-ju potrebu za različitim vrstama milosti i to onim koje niko ne poznaje i niko ih ne može prebrojati osim Allah, dž.š., i oni su svjesni svoje potrebe za ovim. Dokaz ovoga je nastavak njiho-va govora: “Gospodaru naš, ti ćeš sakupiti ljude na Dan u koji uopće nema sumnje!” Jer u prvom dijelu svoga govora oni traže utočište kod Allaha od toga da im srca ne zastrane i kao posljedica toga da se znanje iz njihovih srca ne ukloni.

Potom u nastavku: “Ti si zbilja Onaj Koji mnogo dariva!”, traže od Uzvišenog da prolije kišu milosti na njih da bi se život srca nastavio. Ako je milost spomenuta u neodređe-nom obliku (bez elifa i lama), a potom za nju rečeno da je od Gospodara (من لدنك), to je zato, kao što smo već rekli, što oni nemaju potpuni uvid o tim uvjetima i ne znaju kakva bi to milost trebala biti. Oni jedino znaju da ako nema milosti od Uzvišenog Gospodara i ako ih ta milost ne obuhvati, nijedna od potreba im se neće ispuniti i nijedan posao im neće uspjeti.

Ako se samo Allahu, dž.š., utječu i ako jedino Njega mole za milost, to je zbog toga jer oni vide da cijela vlast pripada samo Njemu, bez da se osvrću na vanjske uzroke.

ربتنا إنك جامع الناس ليتوم ال ريب �يه إن الله ال يلف الميعادGospodaru naš, ti ćeš sakupiti ljude na Dan u koji uopće nema sumnje! Allah zbilja obećanje ne iznevjerava!

Ove riječi onih koji su duboko uronjeni u znanje su po-jašnjenje uzroka njihovog traženja milosti od Uzvišenog,

35

jer oni znaju da su uspostava poretka stvorenog, vjerski pozivi i čovjekov trud u ovosvjetskom životu – sve samo uvod za sakupljanje na Sudnjem danu kada će čovjek imati koristi jedino od Božije milosti i kada će mu poma-gač biti jedino milost Njegova. Kao što Uzvišeni kaže u Svojoj Knjizi:

إن يتوم الفصل ميقاتتهم أجعني يتوم ال يتغن مول عن مول شي�ا وال همينصرون إال من رحم الله

Dan sudnji je, zbilja, rok određen svima njima. Dan kada prijatelj i bližnji neće moći prijatelju i bližnjem ništa ko-ristiti, niti će pomognuti biti, osim onih kojima se Allah smiluje.55

Upravo iz ovog razloga duboko uronjeni u znanje mole za milost i pritom ne određuju vrstu milosti već to prepuštaju Uzvišenom Gospodaru, da bi milost koja će ih obuhvatiti bila njima od koristi.

U svom govoru oni Sudnji dan opisuje kao Dan u koje uopće nema sumnje da bi time istakli svoju potpunu pažnju u dovi i nastojanje u traženju. Ovaj opis su uvjetovali rečeni-com: “Allah zbilja obećanje ne iznevjerava!”, zato što je ovo, kao što smo rekli, govor onih duboko uronjenih u znanje, a znanje o nečemu se u srcu ne ukorjenjuje duboko ako i znanje o uzroku te stvari također nije duboko ukorijenjeno. Razlog što oni uopće ne sumnjaju u Sudnji dan je zbog toga što je Allah, dž.š., obećao njegov dolazak. Upravo stoga kada kažu: “Dan u koji uopće nema sumnje!”, u nastavku odmah kažu: “Allah zbilja obećanje ne iznevjerava!”

Slično ovoj praksi nalazimo i u njihovom drugom govo-ru koji počinje riječima: “milost Svoju nam podari!”, da bi odmah u nastavku naveli razlog toga: “Ti si zbilja Onaj Koji

55 Ed-Duhân, 44:40­42.

36

mnogo dariva!” Dakle, Božiji položaj Onoga Koji mnogo dariva (وهاب) razlog je da oni mole za milost. U svojoj dovi, pored toga što se Bogu obraćaju izravno u drugom licu je­dnine (إنك) koriste i zamjenicu ti (أنت) radi toga da bi predikat rečenici إن ograničili i u krajnjem rečenicu “od Tebe” (من لدنك) prihvatili za uvjet i rekli: “Ako smo Te molili da nam od Sebe daruješ milost, to je zato što mi jedino Tebe znamo kao Onoga Koji mnogo daruje.”

Također, slično nalazimo u još jednom govoru: “Gospo-daru naš, ne daj da nam srca zastrane”, a ono što su rekli u nastavku: “kad si nas već uputio”, ima funkciju razloga koji pojašnjava zašto upućuju jednu takvu dovu.

Naprijed smo već govorili o njihovim riječima: “Mi vjeru-jemo u njih!”, jer ono što dolazi u nastavku njihova govora: “Sve je od našega Gospodara!”, razlog je njihova vjerovanja.

Prema tome, ova skupina ljudi vjeruje u svog Gospodara i u tome su čvrsti, a rezultat toga je da ih je Gospodar uputio i upotpunio njihove razume. Rezultat savršenstva njihovih razuma je da govore samo ono o čemu imaju znanje i rade samo ono u čiju ispravnost su sigurni. Upravo zbog ovoga Uzvišeni Gospodar ih je nazvao onima koji su duboko uro-njeni u znanje i na njih aludira kada kaže razumom obdareni ljudi (أولوا األلباب).

Ako cijenjeni čitalac obrati pažnju na ajete u kojima se spominju razumni ljudi, uvidjet će da su to upravo oni čija se obilježja spominju u sljedećem ajetu:

والذين اجتتنبوا الطاغوت أن يتعبدوها وأنابوا إل الله لم البشرى �تبشر عباد الذين يستمعون القول �تيتبعون أحسنه أول�ك الذين هداهم الله وأول�ك

هم أولوا األلبابVijest radosna je za one koji izbjegavaju da se klanjaju idoli-ma i obraćaju se Allahu radi kajanja – stoga uputi radosnu vijest Mojim robovima, onima što govor pomno slušaju i

37

(nakon što analiziraju taj govor)56 slijede što je najljepše u njemu; to su oni koje je Allah uputio i oni su umni ljudi.57

Allah, dž.š., ih je u ovom ajetu opisao kao one koji imaju iman, slijede najbolje u govoru i pokajnički se obraćaju Allahu. Ako sada pogledamo ajete našeg zanimanja, vidjet ćemo da se ova svojstva nalaze i kod onih koji su duboko zaronjeni u znanje.

Pogledajmo sada šta nam govori to što u ajetu govor sa drugog lica jednine prelazi nu treće lice jednine, odnosno sa prisutnog na odsutnog. Zašto oni duboku zaronjeni u znanje koji se na početku Bogu obraćaju izravno: “Gospodaru naš, ti ćeš sakupiti ljude na Dan u koji uopće nema sumnje!”, a u nastavku Mu se obraćaju u trećem licu: “Allah zbilja obeća-nje ne iznevjerava!”

Razlog ovoga je taj što ovo obećanje nije svojstveno samo za njih već za sve ljude. Stoga, priliči da se umjesto “Gospo-daru naš” kaže “Allah”, jer je božanstvenost opća i obuhvaća sve stvari.

56 Allame Tabatabaji pri pojašnjenju ovog ajeta ustvrđuje da se oni kod suočavanja sa svakim govorom prolaze tri faze (s tim da se u ovom aje-tu pod govorom ne misli na Kur’an, što i gramatički gledano ne može biti ispravno, nego općenito na svaki govor, jer šta bi bilo u Kur’anu manje lijepo ili ljepše i ko je relevantan da to odrediti). Prva faza je da govor pomno slušaju, u drugoj analiziraju rečeno (a ono nije spomenu-to u ajetu jer se podrazumijeva i bilo bi višak da se spominje), a u trećoj prihvataju ono najbolje i najljepše i to slijede. (Op. prev.)

57 Ez-Zumer, 17­18.

39

OPŠIRNA STUDIJA O JASNIM I MANJE JASNIM AJETIMA I TE’VÎLU

Ono što smo do sada rekli o jasnim i manje jasnim ajetima te o značenju te’vîla dalo se je zaključiti iz analize govora Uzvišenog Gospodara. Također, na isto upućuju i predaje od Imama Ehli­ ­bejta koje ćemo u nastavku navesti u poglavlju o predajama.

A sada, u nastavku, pogledajmo što su mufessiri rekli u vezi ova tri termina. Njihova mišljenja se po ovome uveliko razlikuju. Toliko su se razišli da je to dovelo do njihova zastranjenja. Ako pogledamo odakle počinju ova razilaženja doći ćemo do početka islama i mufessira od ashaba i tabiina. Onoliko koliko je meni poznato nema tefsira da je u vezi ove teme rekao ni blizu onome što mi rekli, a kamoli da potpuno dogovara našem govoru.

Glavni razlog ovolikih razlikovanja i razilaženja među mufessirima je u tome što su pomiješali temu o jasnim i ma-nje jasnim ajetima sa temom o te’vîlu. To je dovelo do neo-bičnih razilaženje kod predočavanja sâme ove teme, načina rasprave i pristupa temi te kod izvođenje zaključaka.

U nastavku ćemo raspravljati na podroban način o obje teme. Pritom ćemo navesti različita mišljenja u vezi obje ove teme u onoj mjeri koliko to bude moguće i na kraju prihvatiti ispravno tumačenje.

1. GOVOR O JASNIM I MANJE JASNIM AJETIMA

.su riječi čija su značenja jasna u jeziku التشابه i التحاكمAllah, dž.š., je ovim riječima opisao cijelu Svoju Knjiga u sljedećim ajetima:

40

كتاب أحكمت آياتهOvo je Knjiga čiji su ajeti čvrsto postavljeni1

كتابا متشابا مثانKnjiga čiji dijelovi nalikuju jedni drugima i u kojoj ima ponavljanja.2

Čvrsto postavljena Knjiga podrazumijeva da je cijela Knjiga čvrsta u nizanju ajeta, uređenju i govoru, dok svojstvo Kur’ana da mu ajeti nalikuju jedni na druge podrazumijeva da su svi ajeti Kur’ana u pogledu uređenja, pjesništva, govora, krajnjeg stepena čvrstine i bez imalo nedostataka slični jedni drugima.

Budući da je prema dva prethodna ajeta cio Kur’an čvrst a u ajetu ,(متشابه) i ajeti mu nalikuju jedni drugima (االحكام)našeg zanimanja ajeti se dijele na jasne (االحكام) i manje ja-sne ajete (متشابه), shvatamo da se ova čvrstina i manja jasnoća (tašâbuh) razlikuju od čvrstine i nalikovanja (tašâbuha) pret-hodno navedenog ajeta.

Stoga, značenja muhkam i mutešâbih iz ovog ajeta u na-stavku ćemo podvrgnuti analizi da bi smo došli do njihovih smislova i shvatili koja skupina ajeta su muhkam, jasni ajeti, a koji su mutešâbih, manje jasni ajeti. Po ovom pitanju mu-fessiri su ponudili više od deset mišljenja.

Prvo mišljenje: Jasni ajeti su tri ajeta sure El-En‘âm počevši sa 151. ajetom:

�ل تتعالوا أتل ما حرم ربكم عليكم أال تشركوا به شي�ا...Reci: ‘Dođite da vam kazujem šta vam vaš Gospodar propisuje:

da Mu ništa ne pridružujete...’, pa sve do kraja 153. ajeta.

1 Hûd, 1.2 Ez-Zumer, 23.

41

U ovim ajetima Allah, dž.š., navodi nekoliko zapovijedi i zabrana. Nejasni ajeti su oni koji su ostali nejasni jevrejima, a to su šifre koje se javljaju na počecima nekih sura u obliku slova, kao što je “elif lâm mîm” i sl. Jevreji su nastojali uz pomoć numerologije iz ovih slova da dođu do vremena ne-stanka islama, ali njihov proračun nije ispao tačan.

Ovo mišljenje se među ashabima pripisuje Ibn Abbâsu. Neispravnost ovog mišljenja je očigledna, jer je to govor bez dokaza. Pod pretpostavkom da i postoji dokaz, jasni ajeti nisu samo ova tri ajeta sure El-En‘âm. Zapravo, osim sugla-snika na počecima sura ono obuhvata sve ostale ajete.

Ustvari, pripisivanje ovog mišljenja Ibn Abbâsu je nei-spravno, jer ono što se prenosi od njega je da su ova tri ajeta jasna, a nije rekao da su samo to jasni ajetu Kur’ana.

U tefsiru Ed-durru-l-mensur Sa‘îd ibn Mansûr, Ibn Ebi Hâtem, Hâkem (on predaju smatra vjerodostojnom) i Ibn Mardvije prenose od Abdullah ibn Qajsa da je rekao: “Čuo sam od Ibn Abbâsa da je u vezi ajeta: ‘u njoj ima jasnih ajeta’, rekao da su to tri ajeta sure El-En‘âm koji počinju riječima: ‘Reci: Dođite da vam kazujem...’”3

Ovu predaju potvrđuje druga, koje se prenosi od njega da je u vezi s tumačenjem ajeta koji nas zanima rekao: “Od jasnih ajeta je ajet: ‘Reci: Dođite da vam kazujem...’, kao i ajeti: ‘Gospodar tvoj zapovijeda da se samo Njemu klanjate... Allah će doista oprostiti onima koji se kaju.’4”5

Dakle, nakon ove dvije predaje postalo je jasno da je Ibn Abbâs tri ajeta sure El-En‘âm naveo samo kao primjer za jasne ajete, a ne da su jasni ajeti ograničeni samo na ova tri ajeta.

Drugo mišljenje je potpuno obrnuto prvom mišljenju, i glasi da su jasni ajeti konsonanti na početku nekih sura, a manje jasni ajeti su svi ostali kur’anski ajeti.

3 Ed-Durru-l-mensur, sv. 2., str.4.4 El-Isrâ’, 17:23­25.5 Ed-Durru-l-mansur, sv. 2., str.4.

42

Ovo mišljenje se pripisuje Ebu Fâheteu koji je kod tu-mačenja ajeta: “oni su majka Knjige”, rekao: “Majku Knjige predstavljaju počeci koji otvaraju sure i od njih je izveden Kur’an. A to znači da je sura El-Beqare izvedena iz slova elif, lâm i mîm, sura Ali ‘Imrân iz elifa, lâma, mîma, Allah je, nema boga osim Njega, Živi i Vječni.

Slično mišljenje se prenosi od Sa‘îd ibn Džubejra: “Osno-va ove Knjige su slova, jer se ona nalaze u svim knjigama.”

Ovo upućuje na mišljenje njih dvojce da su slova koja otvaraju sure šifre kojima je Uzvišeni Gospodar htio reći da je Kur’an sastavljen upravo od ovih slova kojima se vi ko-ristite i govorite te ako ne prihvatate da je to Božiji govor, onda donesite sličan njemu.

Ovo je jedno od značenja koje su naveli za konsonante na početku sura. Međutim, i pored toga što nemaju nika-kav dokaz za svoje mišljenje, njima se može prigovoriti da to mišljenje nije saglasno sa sâmim ajetom, jer prema ovom mišljenju osim slova koji otvaraju sure ostali ajeti u Kur’anu moraju biti manje jasni ajeti, a i Kur’an prijekorava one koji slijede manje jasne ajete i predstavlja ih kao one kojima su srca zastranila. Rezultat ovoga je da ljudi ne slijede nijedan ajet u Kur’anu, iako se ljudi u brojnim ajetima pozivaju i po-tiču na slijeđenje Kur’ana. Zapravo, kur’anski ajeti to drže za najveću od svih obaveza, kao što se i kaže u ajetu:

واتتبتعوا النور الذى أنزل معهI slijedili svijetlo koje mu se spušta6, kao i u drugim ajetima.

Treće mišljenje: Rekli su da su manje jasni ajeti oni ajeti koji imaju za-

magljeno značenje, koje se još terminološki naziva “sažeto značenje” (جممل), a muhkam (مكم) za razliku od toga ima značenje jasnog (مبني).6 El-A‘râf, 157.

43

Ni ovo mišljenje ne može biti ispravno jer svojstva koja se navode u ajetu za jasne i manje jasne ajete ne odgovara značenjima sažeto (جممل) i jasno (مبني).

Pojašnjenje: “Sažeto značenje” je ono u kojem su neki aspekti značenja

izmiješani sa drugima tako da se ne može razlučiti namjera-vano značenje od drugih aspekata. Takvo stanje riječi sluša-oca i onoga kome se obraća ostavlja zbunjenog pri određiva-nju onoga na što se misli. Upravo stoga praksa poznavalaca jezika je da se pri sporazumijevanju sa drugima ne koristi ove riječi, već se koriste drugom riječju koja je jasna i pojaš-njava ovu sažetu riječ i ona sama tako postane jasna. Ovo je odnos koji “sažeta riječ” ima sa jasnom.

Ako se pod muhkamom i mutešâbihom misli na sažetu i jasnu riječ tada bi se obavezno trebali slijediti mutešâbih ajeti – naravno nakon što se upute na jasne ajete (muhkam) – a ne jasni ajeti, kao što je to u slučaju sa sažetim i jasnim riječima. Nakon što se otkloni nejasnoća, djeluje se po sa-žetoj riječi, a ne po jasnoj. Zdrav ukus i vještina govora ne dozvoljavaju da se slijedi mutešâbih i nijedan poznavalac jezika se ne odlučuje na djelovanje po njemu, bilo da je od onih kojima je srce zastranilo ili od onih duboko uronjenih u znanje. Pod takvom pretpostavkom Kur’an ne bi trebao one koji se drže mutešâbih ajeta smatrati ljudima zastranjenih srca i kuditi ih.

Četvrto mišljenje: Rekli su da su mutešâbih oni ajeti koji su dokinuti i u koje

treba vjerovati, ali ne raditi po njima. Muhkem su oni ajeti koji dokidaju druge ajete, u koje treba vjerovati i po njima raditi.

Ovo mišljenje se pripisuje Ibn Abbâsu, Ibn Mas‘udu i sku-pini ashaba. Upravo zbog ovoga Ibn Abbâs je sebe smatrao jednim od onih koji znaju te’vîl Kur’ana.

44

Ovo mišljenje, također, nije ispravno. Pod pretpostav-kom da je ispravno ono ničim ne ukazuje da su manje jasni ajeti Kur’ana samo oni koji su dokinuti, jer jedno od svoj-stava koje Kur’an u ovom ajetu pripisuje manje jasnim ajeti-ma je to da oni dovode do smutnje i da poprimaju značenje te’vîla, a isto to nalazimo u mnogim nedokinutim ajetima, kao što su ajeti o djelima i svojstvima Božijim. I pored toga, ako bi ovo tumačenje bilo ispravno to bi nužno značilo da se kur’anski ajeti ne dijele na muhkam i mutešâbih, štaviše da postoji veza između ove dvije skupine koja nije ni muhkem niti mutešâbih, kao što su ajeti o Božijim svojstvima i djelima koji nisu ni dokinuti niti dokidajući ajeti.

Ako pređemo preko ovoga, u govoru koji se prenosi od Ibn Abbâsa postoje naznake koje ukazuju da je njegovo mi-šljenje o muhkemu i mutešâbihu općenitije od samih dokida-jućih i dokinutih ajeta, odnosno odgovara i drugim ajetima mimo ovih. Ibn Abbâs dokidajuće i dokinute ajete navodi samo kao primjer.

U tefsiru Ed-Durru-l-mensur Ibn Džarir, Ibn Munzir i Ibn Ebu Hâtem prenose putem Alija od Ibn Abbâsa da je rekao: “Muhkem ajeti su dokidajući ajeti, ajeti o halalu i haramu, granicama i obavezama njihovim i ono u što se vjeruje, a mutešâbih ajeti su dokinuti ajeti, oni koji prethode i koji sli-jede, njihovi primjeri i podjele i ono u što se treba vjerovati, ali ne raditi po njima.”7

Peto mišljenje: Muhkem ajeti su ona učenja koja imaju jasan i očigledan

dokaz, kao što su ajeti o Božijoj jednoći, moći i mudrosti, dok su mutešâbih ajeti oni za čije razumijevanje i prihvatanje po-stoji potreba za promišljanjem.

Ovo mišljenje, također, nije ispravno, jer ako se pod jasnim i očiglednim dokazom misli da sadržaj ajeta ima

7 Ed-Durru-l-mensur, sv. 2., str.4

45

racionalan dokaz koji je jasan ili blizu da bude jasan ili da ima potrebu za promišljanjem zbog nejasnoće dokaza, tada bi nužno trebalo da i ajeti o propisima, obavezama i sl. budu mutešâbih ajeti, jer nijedan kur’anski propis nema jasan racionalan dokaz. U tom slučaju slijeđenje ovakvih ajeta bi bilo pokuđeno iako je slijeđenje svih ajeta, a poseb-no onih muhkam, obavezno. Ako se pod jasnoćom dokaza misli na to da Knjiga od sebe ima jasan dokaz, a potreba za promišljanjem podrazumijeva da Knjiga nema od sebe jasna dokaza, svi kur’anski ajeti su jednaki u tom pogledu. Kako i ne bi bili jednaki kada je to “Knjiga čiji dijelovi na-likuju jedni drugima i u kojoj ima ponavljanja” (كتابا متشابا i ona je svijetla i jasna. Ovo bi nužno zahtijevalo da (مثانsvi ajeti budu muhkam i da mutešâbih ajeta nema, a ovo je oprečno pretpostavci i slovu Kur’ana.

Šesto mišljenje: Muhkam su oni ajeti koji se zbog jasnog dokaza ili čak

i prikrivenog dokaza mogu razumjeti, a mutešâbih ajeti su oni kod kojih nema načina da se spoznaju, kao što je vrijeme nastupanja Sudnjeg dana, i sl.

Ovo mišljenje, također, nije ispravno, jer su muhkem i mutešâbih svojstva samih kur’anskih ajeta zato što su ajeti ili zbog toga što su dokaz nekog od božanskih uče-nja; i ono na šta jedan od ajeta ukazuje nije takvo da ljudi iz samog ajeta ili sagledavajući taj ajet zajedno sa drugim ajetima ne mogu doći do njegova značenja ili ne treba da dođu. Kako je moguće da Uzvišeni Allah sa tim ajetom ukazuje na neko značenje, a da samo slovo ajeta ne upu-ćuje na to značenje?

Allah, dž.š., je Svoju Knjigu opisao kao onu koja upućuje, da je jasna i svijetlost te kao onu koja je predočena razumije-vanju nevjernika, a kao takva sigurno je predočena i razumi-jevanju vjernika, što se da shvatiti iz sljedećih ajeta:

46

كتاب �صلت آياته �ترآنا عربيا لقوم يتعلمون بشريا ونذيرا �أعرض أكثترهم�تهم ال يسمعون

Knjiga čiji su ajeti podrobno izloženi kao Kur’an na arap-skom jeziku za ljude koji znaju, kao vjesnik radosnih vijesti i opomena, ali se većina njih okrenula tako da ne čuju.8

أ�ال يتتدبترون القرآن ولو كان من عند غري الله لوجدوا �يه اختال�ا كثريا A zašto oni ne razmisle o Kur’anu?! Da je on od nekog drugog, a ne od Allah, sigurno bi u njemu našli mnoga nesuglasja.9

Prema tome, svaka stvar o kojoj govori bilo koji kur’anski ajet je u okviru mogućnosti čovjekova shvatanja i nije takav da je njegovo shvatanje nedokučivo i dosezanje do njegova značenja nemoguće. A što se tiče onih učenja čija je percepcija izvan ljudskog razuma, kao što je vrijeme nastupanja Sudnjeg dana i druge onostrane zbilje, nijedan ajet se nije posvetio tome da bi ga mi nazvali mutešâbih. I pored toga, oni koji prihvataju ovo mišljenje pomiješali su pojmove “muhkam” i “te’vîl”, kao što smo prethodno objasnili vezano za druge koji su počinili istu grešku.

Sedmo mišljenje: Jedna skupina učenjaka je rekla da su muhkam oni ajeti

koji govore o propisima, a mutešâbih su ostali ajeti koji nisu u uzajamnom suglasju. Ovo mišljenje se pripisuje Mudžâhidu i drugima.

Ovo mišljenje, također, nije ispravno. Ako se pod pro-turječjem manje jasnih ajeta misli na ono značenje koje obu-hvata slučajeve kao što su: specificiranje (تصيص) posred-stvom determinirajućeg principa (خمصص), ograničavanje (تقييد) 8 Fussilet, 3­4.9 En-Nisâ’, 82.

47

posredstvom ograničavatelja (مقيد) i drugih okolnosti koje dolaze sa govorom i mjestom, tada i ajeti o propisima imaju isti tu nejasnoću i nesuglasje, jer i u tim ajetima postoje opće i posebne stvari, apsolutne i ograničene. A ako se pod nesu-glasjem manje jasnih ajeta misli na nejasnoću ajeta čija na-mjera i ono na šta upućuje ostaju zamagljeni i nejasni zbog mnoštva mogućnosti, a sâm ajet ne govori o svom značenju, niti posredstvom drugih ajeta njegovo značenje biva određe-no, u tom slučaju trebamo reći da su osim ajeta o propisima svi ostali ajeti mutešâbih.

Rezultat ovog mišljenja je da muslimani ne mogu steći znanje niti o jednom ajetu koji govori o kur'anskim nauča-vanjima, jer smo pretpostavili da kod ove skupine ajeta koji govore o kur'anskim naučavanjima – a ne onih o propisima – nema nijednog jasnog ajeta da bi manje jasne ajete uputili na njih i tako postali jasni.

Osmo mišljenje: Jasni ajeti su oni koji imaju samo jedan te’vîl, a manje jasni

ajeti su oni koji mogu imati više oblika te’vîla. Ovo mišljenje se pripisuje Šâfiji. Kao da je onaj ko zastupa ovo mišljenja htio reći da je jasan ajet onaj koji se očituje samo u jednom značenju, poput nedvosmislenih ajeta (jednoznačnica – نص) ili su istaknutog doslovnog značenja, a manje jasni ajeti su suprotni ovome.

Ovo mišljenje, također, nije ispravno, jer njime nije ništa posebno novo ponuđeno osim što je riječ muhkam (jasan ajet) zamijenjena sa riječju koja ima samo jedno značenje – jednoznačnicom, a mutešâbih (manje jasan ajet) sa riječju koja ima više značenja – višeznačnicom. I pored toga, kod ovog mišljenja te'vîl je prihvaćen u značenju tumačenja (tefsira), odnosno namjeravanog značenja riječi. Poštova-nom čitaocu je jasno da je ovo greška, jer ako bi te'vîl i tefsir bili istog značenja, tada više ne bi imalo smisla da se znanje

48

o te'vîlu pripisuje samo Allahu ili Allahu i onima koji su du-boko zaronjeni u znanje; a prema principu da ajeti tumače jedni druge, vjernik i nevjernik, duboko zaronjeni u znanje i oni kojima je srce zastranilo su jednaki.

Deveto mišljenje: Jasni ajeti su oni koji su čvrsti i u kojima su podrobno

izložene vijesti o vjerovjesnicima i njihovim narodima, a manje jasni ajeti su oni čije riječi su ostale zamagljene u kazivanjima o njima zbog ponavljanja jedne priče u razli-čitim surama. Prema ovom mišljenju podjela kur’anskih ajeta na jasne i manja jasne nužno je ograničena na kazi-vanja o vjerovjesnicima.

Ovo mišljenje, također, nije ispravno, jer ne postoji nije-dan dokaz za ovo ograničavanje. Pored toga, specifičnosti koje Kur’an navodi za jasne i manje jasne ajete su te da je slijeđenje jasnih ajeta uputa, a da slijeđenje manje jasnih ajeta dolazi iz želje za smutnjom i vlastitim te’vîlom, a ova svojstva ne odgovaraju ajetima o kur’anskim kazivanjima, jer ovo nije svojstveno samo njima već vrijedi i za ostale ajete. Također, ovo nije svojstveno samo kazivanjima koja se po-navljaju, već vrijedi i za ajete u kazivanjima koja se samo jednom navode. Naprimjer, poput ajeta u vezi s postavljanjem na-mjesnika Božijeg na Zemlji.

Deseto mišljenje: Manje jasni ajeti su oni u vezi kojih postoji potreba da se

pojasne, a jasni ajeti su oni u vezi kojih ne postoji potreba za pojašnjenjem. Ovo mišljenje se pripisuje imamu Ahmed Hanbelu.

Ovo mišljenje, također, nije ispravno, jer u vezi svih ajeta postoji potreba za pojašnjenjem Allahova Poslanika, s.a.v.a., i pored toga što su sigurno jasni ajeti, čije pojašnjenje je više puta do sada ponovljeno. Isto tako, dokinuti ajeti su sigurno

49

manje jasni, o čemu je već bilo riječi, i pored toga što nema-ju potrebu za pojašnjenjem jer su poput ostalih ajeta koji se odnose na propise.

Jedanaesto mišljenje: Jasni ajeti su oni u koje treba i vjerovati i raditi po njima, a

manje jasni ajeti su oni u koje samo treba vjerovati, ali se ne može raditi po njima.

Ovo mišljenje se pripisuje Ibn Tejmiji. Možda je on pod prvom skupinom ajeta mislio na naredbe i zabrane Kur’ana a pod drugom skupinom na kur'anska izvješća, kao ,(إنشاءات)što su i neki drugi protumačili njegovo mišljenje, jer u su-protnom ono ne bi bilo zasebno mišljenje – ovdje jedanaesto – budući da bi odgovaralo nekim od prethodnih mišljenja.

Ako ovo mišljenje implicira ovakvo naše tumačenje, tada mu se može prigovoriti da ljudi ne bi mogli steći znanje o manje jasnim ajetima – a oni su u ovom slučaju svi ajeti mimo onih koji donose propis – osim o propisima, jer nauča-vanja nisu djelo. Također, u tim ajetima ne bi bilo jasnih ajeta na koje bi upućivali manje jasne ajete i tako otklanjali njiho-vu nejasnoću. Sa druge strane, svi dokinuti ajeti su naredbe i zabrane (إنشاءات), a oni zasigurno ne spadaju u jasne ajete.

Najvjerovatnije da onaj ko zastupa ovo mišljenje pod vje-rovanjem i djelovanjem po jasnim ajetima, te vjerovanjem bez djelovanja po manje jasnim ajetima, misli na ono znače-nje na koje ukazuje ajet: “Oni u čijim srcima je zastranjenje slijede one nejasne ajete Knjige, željni smutnje i željni svoga te'vîla manje jasnih ajeta! A te'vîl njihov zna samo Allah i oni koji su duboko zaronili u nauku, i oni govore: ‘Mi vjerujemo u njih! Sve je od našega Gospodara!’”

Ono što jeste činjenica u vezi vjerovanja i djelovanja prema jasnim ajetima i sâmo vjerovanje bez djelovanja po manje jasnim ajetima, temelji se na tome da smo mi već ot-prije odredili koji su to ajeti jasni, a koji manje jasni da bi

50

musliman ispunio svoju obavezu. Stoga, ovo mišljenje ne rješava nikakav problem.

Dvanaesto mišljenje: Manje jasni ajeti su samo oni koji govore o svojstvima,

bilo da su to Božija svojstva kao što su Onaj koji sve zna, Sve-moćni, Mudri, O svemu obaviješteni, i svojstva vjerovjesni-ka, kao što Bog govori o Isau sinu Merjeminom, mir s njima:

وكلمته ألقاها إل مري وروح منهRiječ Njegova koju je Merjemi dostavio i Duh od Njega10, i ajeti

slični ovom. Ovo mišljenje se pripisuje Ibn Tejmiji.Ovo mišljenje, također, nije ispravno. Ono što se može

prigovoriti ovom mišljenje je to da, kao prvo, mi ne možemo prihvatiti da su svi ajeti o Božijim i vjerovjesničkim svojstvi-ma manje jasni ajeti, a kao drugo, pod pretpostavkom da to i prihvatimo mi nemamo dokaz da se manje jasni ajeti odnose samo na ove ajete.

Ono što se iz podužeg govora Ibn Tejmije može shvatiti je to da je on terminima jasni i manje jasni ajeti prilazio u njihovom lingvističkom (semantičkom) značenju, a to znači da je muhmak (jasni ajet) tumačio kao riječ koja ima čvrst dokaz, a mutešâbih riječ koja ima mogućnost više značenja i rekao je da su ova dva značenja relativna. Često je znače-nje jednog ajeta nejasno ljudima iz običnog puka, a isti ajet znaju oni koji istražuju, kao npr. ulema. Ovo je vidljivije kod ajeta koji govore o svojstvima, s obzirom da većina ljudi za-pada u grešku kada je riječ o ovim svojstvima i ajetima, jer se oni zbog slabe snage i ograničenosti razumijevanja uspinju samo do granica osjetilnog svijeta i ne uspijevaju da se izdi-gnu u onostrani svijet iznad osjetilnog. Tako oni neminovno ona svojstva koja Uzvišeni Gospodar pripisuje Sebi upore-đuje sa svojstvima u sebi.

10 En-Nisâ’, 4:171.

51

Naprimjer, Allah, dž.š., pripisuje Sebi znanje, moć, sluh, vid, zadovoljstvo, srdžbu, ruku, oko i sl., a običan puk za-mišlja da su ova Božija svojstva iste tjelesne kategorije kao i kod ljudi ili kao značenja koja nisu istinska i na tragu ovoga su nastale smutnje, pojavile se novotarije i različiti mezhebi.

Dakle, jasni i manje jasni ajeti, upravo onako kako smo rekli, su dva relativna značenja. Jedan ajet može biti jasan jednoj skupini ljudi, a isti taj ajeti manje jasan drugoj skupini ljudi i obrnuto. Međutim, ono do čega niko ne može doći je te’vîl manje jasnih ajeta, a to znači znanje o zbilji njihovih značenja, na što ukazuju ajeti o Božijim svojstvima. Tačno je da mi shvatamo neka značenja iz izraza:

إن الله على كل شىء �ديرAllah, zaista, sve može11,

إن الله بكل شىء عليمAllah zaista sve dobro zna12, i sličnih njima, ali mi ne shvata-

mo zbilju Božijeg znanja i moći i drugih Njegovih svojstava te kakvoću Njegovih posebnih djela. Za te’vîl manje jasnih ajeta vrijedi isto, jedino ga Allah zna.

Ovo je bilo sažetak govora Ibn Tejmije, a mi ćemo se, ako Bog dâ, ubrzo u diskusiji o te’vîlu osvrnuti na nedostatke njegova govora.

Trinaesto mišljenje: Jasni ajeti su oni do kojih razum ima puta, a manje jasni

oni do kojih razum nema puta.Ovo mišljenje, također, nije ispravno, jer je to govor

koji nije utemeljen na dokazu. Kur’anski ajeti se dijele na dvije skupine: one do kojih razum ima puta i one do kojih

11 El-Beqare, 20.12 Et-Tewbe, 115.

52

razum nema puta, međutim, sâma ta činjenica – da su jedni ajeti takvi, a drugi drugačiji – nije dokaz da su jasni ajeti prvog oblika, a manje jasne ajeti drugog oblika; jer onako kako se u Kur’anu opisuju jasni i manje jasni ajeti ne od-govara ovoj podjeli.

Četrnaesto mišljenje: Jasni ajeti su oni kod kojih se cilja na njihovo doslovno

značenje, a manje jasni ajeti su oni kod kojih se cilja na ono što je suprotno njihovom doslovnom značenju.

Ovo mišljenje se raširilo u posljednje vrijeme među islamskim naučnicima. Na ovom mišljenju oni temelje zna-čenje termina “te’vîl”, jer prema njima te’vîl je značenje koje je oprečno doslovnom značenju govora. Također, kao da je ovo četrnaesto mišljenje imao u vidu onaj ko kaže: jasni ajeti su oni čiji je te’vîl što i slovo objave, a manje jasni ajeti su oni koji imaju samo te’vîl značenja.

Ovo mišljenje, također, nije ispravno, jer je to samo ter-min kojem ne odgovaraju svojstva jasnih i manje jasnih ajeta kakva su spomenuta u ajetu. Manje jasan ajet je manje jasan po tome što njegova namjera i ukazivanje nije jasno, a pod te’vîlom se ne misli na ono na što se misli pod manje jasnim ajetom, da bi se time manje jasan ajet zato što ima te’vîl razli-kovao od jasnog ajeta, a jasan ajet nema te’vîla. Kao što smo prethodno rekli te’vîl je stvar koja obuhvata sve kur’anske ajete, i jasne i manje jasne.

Pored toga, u Kur’anu nemamo nijedan ajet čija namje-ra nije njegovo doslovno značenje ili da se njime cilja na značenje oprečno doslovnom značenju. Ako i postoji ajet kojim se cilja na značenje oprečno njegovom doslovnom značenju to je zbog jasnih ajeta koji su tom ajetu darovali takvo značenje.

Budući da jedni ajeti tumače druge jasno je da znače-nja koje konteksti i odrednice daju samoj riječi nije oprečno

53

vanjskom smislu slova i to u govoru za kojeg je sam Govor-nik, odnosno Allah, naglasio da je Njegov običaj da dijelove govora povezuje tako da jedan dio tumači drugi i da jedan dio bude posvjedočen drugim i da čitalac nakon malo pa-žnje i razmišljanja može otkloniti nesuglasja.

أ�ال يتتدبترون القرآن ولو كان من عند غري الله لوجدوا �يه اختال�ا كثرياA zašto oni ne razmisle o Kur’anu?! Da je on od nekog drugog, a ne od Allah, sigurno bi u njemu našli mnoga nesuglasja.13

Petnaesto mišljenje je ono koje se pripisuje Asemu, a ono je sljedeće: Jasni ajeti su oni u vezi s čijim te’vîlom postoji konsenzus, a manje jasni ajeti su oni u vezi s čijim te’vîlom postoji razilaženje. Kao da je Asem ovdje pod konsenzusom i razilaženjem mislio da značenje ajeta bude tako da o ja-snim ajetima ne postoje različita mišljenja, a o manje jasnim postoje.

Ovo mišljenje, također, nije ispravno jer to nužno znači da je cio Kur’an mutešâbih (manje jasan) budući da nema nijednog ajeta u Kur’anu, a da se mufessiri nisu razišli u vezi s njim, bilo u pogledu riječi i značenja, bilo toga da li ima vanjsko značenje ili ne ili u nekom drugom aspektu. Neki mufessiri su čak pozivajući se na ajet:

كتابا متشابا مثانKnjiga čiji dijelovi nalikuju jedni drugima i u kojoj ima po-

navljanja14, rekli da je cio Kur’an manje jasan (mutešâbih), a pritom su zanemarili činjenicu da mogu reći da je cio Kur’an manje jasan samo kada sâm ovaj ajet bude jasan ajet. Druga skupina je vjerovala da doslovno značenje Kur’ana (ظاهر الكتاب) nije dokaz (حجة).

13 En-Nisâ’, 82.14 Ez-Zumer, 23.

54

Šesnaesto mišljenje: Manje jasni ajeti u Kur’anu su oni čije je tumačenje po-

stalo nejasno tumačenjem drugog ajeta i čije je shvatanje po-stalo sporno upravo zbog ove greške, bilo da je ova greška nastala u pogledu same riječi ili u pogledu značenja. Ovo mišljenje se pripisuje Râgibu.15

Ragib Isfahâni u djelu El-Mufredât kaže: “Manje jasni ajeti su oni čije je tumačenje zbog sličnosti sa tumačenjem drugog ajeta postalo problematično ili u pogledu riječi ili u pogledu znače-nja. Upravo stoga fakihi su rekli: Manje jasan ajet je onaj čiji doslovno značenje ne govori o njegovom značenju i namjeri.”

Zbilja ovog govora je da se kur’anski ajeti s obzirom na međusobni odnos jednih sa drugima dijele na tri skupine: apsolutno jasni ajeti, apsolutno nejasni ajeti i ajeti koji su iz jednog aspekta jasni, a iz drugog aspekta manje jasni.

Prema tome, manje jasni ajeti, općenito gledano, dijele se na tri skupine: manje jasni ajeti samo u pogledu riječi, manje jasni ajeti samo u pogledu značenja i manje jasni ajeti u oba ova pogleda. A oni ajeti koji su u pogledu riječi manje jasni imaju dva oblika: Prvi su oni ajeti čije su pojedinačne riječi manje jasne, a to je zbog toga što je riječ nepoznata i neobi čna, poput riječi أب i riječi يز�ون ili je zbog toga što ta riječ ima više značenja, poput riječi يد i riječi عني. Drugi su oni ajeti čija nejasnoća dolazi iz strukture rečenice. A drugi oblik se opet dijeli na tri sljedeća oblika:

– da nejasnoća dolazi zbog sažetosti govora bez obja šnjenja, kao u ajetu:النساء من لكم طاب ما �انكحوا اليتامى ىف تتقسطوا أال خفتم وإن Ako se bojite da prema ženama sirotama nećete biti pra-vedni, onda se ženite sa ženama koje su vam dopuštene.16

15 Râgib, El-Mufredât, str. 254.16 En-Nisâ’, 3.

55

– da nejasnoća dolazi zbog opširnosti govora, kao u ajetu:

ليس كمثله شىءNjemu ništa nije nalik!17, jer da je rečeno (شىء مثله (ليس značenje bi bilo jasnije slušaocu, ali nakon što je doda-to jedno slovo rečenica je postala nejasnija.

– da nejasnoća dolazi od rečeničnog sklopa, kao u ajetu:

أنزل على عبده الكتاب ول يعل له عوجا �تيماKoji Svome robu objavljuje Knjigu, i to ne iskrivljenu, nego ispravnu18, dok je pretpostavljeni rečenični sklop:

أنزل على عبده الكتاب �تيما ول يعل له عوجاKoji Svome robu objavljuje ispravnu Knjigu, a ne iskrivljenu, te kao u ajetu:

ولوال رجال مؤمنون ونساء مؤمنات ل تتعلموهم أن تطؤوهم �تتصيبكم منتهمبتنا الذين كفروا معرة بغري علم ليدخل الله ىف رحته من يشاء لو تتزيتلوا لعذ

منتهم عذابا أليماI da nije bilo bojazni da ćete pobiti vjernike, muškarce i žene, koje ne poznajete, pa tako, i ne znajući, zbog njih sramotu doživjeti, Mi bismo vam ih prepustili, a nismo ih prepustili zato da bi Allah u milost Svoju uveo onoga koga hoće. A da su oni bili odvojeni, doista bismo bolnom kaznom kaznili one među njima koji nisu vjerovali19, koji je zbog svog re-čeničnog sklopa ostao nejasan.

Nejasnoća u pogledu značenja je prisutna u onim ajetima koji se bave Božijim svojstvima i odlikama Sudnjeg dana. Percipiranje takvih svojstava za nas je nemoguće jer u našoj duši se formiraju samo slike onih stvari koje opažamo po-sredstvom osjetila ili su u najmanju ruku od osjetilnih stvari,

17 Eš-Šura, 11.18 El-Kehf, 1­2.19 El-Feth, 25.

56

a Božija svojstva i odlike Sudnjeg dana nisu nijedan od ova dva vida.

Postoji pet oblika nejasnoća u pogledu riječi i značenja:

1. Nejasnoća u pogledu količine, poput rečenica kod ko-jih nije jasna njihova općenitost i specifičnost. Napri-mjer, u govoru:

�ا�تتتلوا المشركني Ubijajte mnogobošce20, mi ne znamo da li se ovdje misli

na sve mnogobošce ili neke posebne mnogobošce.2. Nejasnoća u pogledu kvaliteta. Naprimjer, u govoru:

�انكحوا ما طاب لكم Onda se ženite sa ženama koje su vam dopuštene21, mi ne

znamo da li je po ovom ajetu obavezno ženiti se ili je to samo pohvalno.

3. Nejasnoća u pogledu vremena, kao što je to slučaj sa dokinutim i dokidajućim ajetom:

اتتقوا الله حق تتقاتهBudite svjesni Allaha onako kako treba biti svjestan Allaha.22

Pred čovjekom ostaje nejasno da li se on obavezuje na potpunu svijest o Allahu, a istovremeno imamo ajet:

�اتتقوا الله ما استطعتمBudite svjesni Allaha koliko god možete.23

4. Nejasnoća u pogledu mjesta ili stvari koji su bili povod objave:

وليس الب بأن تأتتوا البتيوت من ظهورها20 Et-Tewbe, 5.21 En-Nisâ’, 3.22 Ali ‘Imrân, 102.23 Et-Tagâbun, 16.

57

Ne iskazuje se čestitost u tome da sa stražnje strane u kuće ulazite.24

U ovom ajetu nije određeno značenje šta se misli pod stražnjim dijelom kuće.

ا النسىء زيادة ىف الكفر إنPremiještanjem svetih mjeseci samo se povećava nevjerovanje.25

Za one koji nisu upoznati sa običajima Arapa u predislamskom dobu teško je da shvate značenje ri-ječi النسىء.

5. Nejasnoća u pogledu uvjeta po kojima je djelo isprav-no ili neispravno, kao što su uvjeti namaza i vjenčanja.

Uzimajući u obzir do sada rečeno postaje jasno da nije-dan oblik koji su mufessiri naveli za značenje manje jasnih ajeta ne izlazi izvan okvira ovih podjela, poput mišljenja da su manje jasni ajeti konsonante na počecima sura, ili mišlje-nje Kettâde da su manje jasni ajeti dokinuti ajeti, a jasni ajeti dokidajući, ili mišljenje Asema da su jasni ajeti oni u vezi s kojima postoji konsenzus, a manje jasni oni u vezi s kojima nema konsenzusa.

S druge strane, svi oblici manje jasnih ajeta mogu se sve-sti u tri skupine:

– manje jasni ajeti čiji te’vîl niko ne zna osim Allaha, kao što je vrijeme nastupanja Sudnjeg dana, pojave živog bića (دابه), njegove odlike, i sl.,

– manje jasni ajeti do čijeg te’vîla i spoznaje ljudi mogu doći,

– manje jasni ajeti koji su takvi da se nalazi između dva prethodna oblika, da damo mogućnost da svi ljudi mogu doći do zbilje njihova značenja i mogućnost da samo duboko zaronjeni u znanje mogu doći do zbilje ajeta, a drugi ne.

24 El-Beqare, 189.25 Et-Tewbe, 37.

58

Ovaj treći oblik je upravo onaj koji je Allahov Poslanik, s.a.v.a., tražio u dovi za Imama Alija: “Moj Bože! Pouči ga vjeri i te’vîlu!” Slična dova se prenosi i za Ibn Abbâsa.

Ovo su bile riječi Ragiba Isfahânija o jasnim i manje ja-snim ajetima. Njegovo mišljenje je najopćenitije na ovu temu tako da je obuhvata nekoliko prethodnih mišljenja.

O njegovom mišljenju mogu se iznijeti dvije zamjerke:

Prva zamjerka:Opširnost koju on daje značenju manje jasnih ajeta da bi

obuhvatio jezičke nejasnoće, kao što su nejasnoće kod neo-bičnih i manje poznatih riječi, zamršene jezičke konstrukcije, općenitost i specifičnost i sl., ne podupire doslovno znače-nje ajeta zato što ajet sure Ali ‘Imrân jasne ajete predstavlja kao tumač manje jasnih ajeta, a jasno je da se nejasnoće kao u slučaju manje poznatih riječi i sl., ne otklanjaju jasnoćom ukazivanja jasnih ajeta, već se ti slučajevi rješavaju na dru-gom mjestu.

Također, jedna od odlika manje jasnih ajeta kakvom je opisuje ajet sure Ali ‘Imrân je ta da ih čovjek slijedi jedino iz želje za smutnjom. Poznato nam je da je slijeđenje i pri-hvatanje opće stvari bez obraćanja pažnje na specifično, sli-jeđenje apsolutnog bez obraćanja pažnje na uslovljenost, kao i prihvatanje neobične i manje poznate riječi bez obraćanja na rječnike, djelo koje je u sukobu sa metodom poznavaoca jezika. Nijedan poznavalac jezika sa zdravim osjećajem neće odobriti takav pristup. Ako neko i uradi tako, bit će osuđen od strane poznavaoca jezika. Stoga, to uopće ne može biti izvor smutnje, jer ga neće podržati poznavaoci jezika.

Druga zamjerka:On je manje jasne ajete podijelio na tri skupine: one čije je

razumijevanje teško za obične ljude, one koje ne može niko razumjeti i one koje jedna skupina može razumjeti, a za ostale je to nemoguće. Iz ovoga proizlazi da samo manje jasni ajeti imaju te’vîl, a cijenjeni čitalac se sjeća da cio Kur’an ima te’vîl.

59

Ovo su bila različita stajališta koja je on prenio u vezi sa značenjem jasnih i manje jasnih ajeta te određivanja sluča-jeva na koje se oni odnose. Cijenjeni čitalac je stekao uvid u primjedbe koje su upućene na ova stajališta, kao i to da je ono na šta jasno ukazuje ajet u suprotnosti sa svim ovim mišljenjima. Prije svega, ajet sure Ali ‘Imrân u vezi značenja manje jasnog ajeta kaže da on ukazuje na značenje, i da se sumnja javlja u vezi njegova značenja, a ne slova ajeta, pa da bi se ta nejasnoća mogla otkloniti pravilima jezika i uobiča-jenim putem poznavaoca jezika, kao što je upućivanje rije-či općeg značenja na specifično ili nekim drugim metodom koji osvjetljava riječ i otklanja njegovu nejasnoću. Kao što smo rekli, po ajetu iz sure Ali ‘Imrân manje jasan ajet je onaj čije značenje nije u suglasju sa drugim ajetima, a oni ajeti koji su jasni i u pogledu kojih ne postoji sumnja, pojašnjavaju manje jasan ajet.

Jasno je da nijedan ajet nema takvo svojstvo, osim ako nema blisko i jasno značenje za obične ljude, značenje koje prosti umovi odmah potvrđuju ili da te’vîl koji mu pripisuju bude bliži umovima ljudi koji su slabo obaviješteni i imaju slabu snagu razumijevanja.

Ako bi cijenjeni čitalac analizirao sve novotarije, iskva-rene misli te iskrivljene pravce i mezhebe koji su odveli u zastranjenje muslimane nakon Allahova Poslanika, s.a.v.a. – bilo da se odnosi na načela vjerovanja ili propise – našao bi da je većina ovih zastranjenja nastala kao rezultat slijeđenja manje jasnih ajeta u Kur’anu i te’vîla koje su davali od sebe bez ikakva dokaza i kojima Allah, dž.š., nije zadovoljan.

Jedna skupina muslimana je slijedeći manje jasne ajete prihvatila vjerovanje u Božiju tjelesnost, druga vjerovanje u predodređenje, treća vjerovanje u potpunu slobodu volje, četvrta vjerovanje da poslanici čine grijeh, peta da je Allah čist od svih svojstava, šesta vjerovanje da su Allahova svoj-stva poput ljudskih, pa čak da su svojstva izvan Božije Bîti,

60

a i druge skupine su zapale u neka druga zastranjenja, sve zbog toga što manje jasne ajete nisu uporedili sa jasnim aje-tima koji ih pojašnjavaju.

Isto tako, u vezi s propisima jedna skupina je rekla da su vjerski propisi uspostavljeni da bi to bio put dosezanja i po-vezivanja sa Gospodarem, ali ako se nađe kraći put do Boga treba ga slijediti, jer je cilj jedino dosezanje Allaha, dž.š., bilo kojim putem da se to ostvari. Druga skupina je rekla da je propisivanje obaveznih i zabranjenih radnji samo radi do-sezanja savršenstva i nakon što čovjek ostvari savršenstvo i stigne do Istine nema smisla da takav savršen bude obave-zan propisima.

Nama je znano da su u vrijeme Allahova Poslanika, s.a.v.a., vrijedili svi propisi, obaveze, zakoni i druga islam-ska politika i niko od muslimana pod izgovorom da je do-stigao savršenstvo nije bio izuzet. Ovo neprihvatanje oba-veza koje je otpočelo nakon preseljenja Allahova Poslanika, s.a.v.a., dovelo je do toga da su islamski propisi jedan po jedan iz dana u dan prestajali važiti u rukama vlasti koja je trebala biti islamska. Nijedan propis i kazna nisu dokinuti, a da oni koji su to radili nisu iznosili pravdanja tipa: Vjera je propisana samo radi uspostavljanja mira i pravednosti na Ovom svijetu i reformacije ljudi, a propis koji mi usposta­vljamo donosi još više dobrobiti za ljude.

U konačnici posao ovih ljudi je otišao dotle da su rekli: Jedini cilj uspostavljanja vjere je da uredi Ovaj svijet po-sredstvom provođenja vjere, a budući da današnji svijet ne prihvata miješanje vjere u politiku i ne može se to svariti, postoji potreba za uspostavljanjem novih zakona kojima će današnja civilizacija biti zadovoljna i koje će provesti u djelo.

Razmišljanja ovih ljudi je otišlo i dalje pa su rekli: U os-novi, cilj primjene vjerskih propisa je pročišćenje srca i upu-ćivanje na ispravnu misao i zdravu namjeru, a danas, kada su srca posredstvom društvenog odgoja upućena na službu

61

ljudima više ne postoji potreba za abdestom, gusulom, na-mazom i postom radi pročišćenja srca.

Ako cijenjeni čitalac obrati pažnju na ove i slične govore, kojih je toliko da se ne mogu izbrojati, i potom se zamisli nad ajetom: “Oni u čijim srcima je zastranjenje slijede one nejasne ajete Knjige, željni smutnje i željni svoga te’vîla”, on više neće sumnjati u naš govor i sa potpunom sigurnošću će ustvrditi da je jedini izvor svih smutnji i raskola, kojima su kroz historiju islam i muslimani bili izloženi, upravo u slije-đenju manje jasnih ajeta i te’vîla Kur’ana.

I upravo ovo – a Allah bolje zna – je razlog zašto Kur’an po ovom pitanju tako čvrsto nastup i istrajava na zabrani slijeđenja manje jasnih ajeta, smutnje, te’vîla i nevjerovanja u kur’anske ajete, govora o Kur’anu bez znanja te slijeđenju šejtanovih stopa, iako nije praksa Kur’ana da tako žestoko na-stupa kada je u pitanju činjenje grijeha koji trenutno ostavlja-ju velikog traga na uništavanje stubova vjere i njenog zdanja, kao što je žestoko nastupio kada je riječ o ljubavi sa nevjernici-ma, ljubavi prema Poslanikovoj porodici, sjedenju u kućama Poslanikovih žena, zabrani kamate, jedinstvo u vjeri i dr.

Treba znati da je izvor zastranjenja u srcima i želje za sli-jeđenjem ličnog te’vîla u pouzdavanju u Ovaj svijet, ljubavi prema njemu i slijeđenju strasti. Ova uprljanost srca se ne može oprati niti želja za ličnim te’vîlom odstraniti, osim sje-ćanjem na Sudnji dan, kao što Allah, dž.š., kaže:

وال تتتبع الوى �تيضلك عن سبيل الله إن الذين يضلون عن سبيل الله لمعذاب شديد با نسوا يتوم احلساب

Ne povodi se za strašću da te ne odvede s Allahova puta; one koji skreću s Allahova puta čeka teška patnja na Onom svijetu, zato što su zaboravljali na Dan u kojem će se račun polagati.26

26 Sâd, 26.

62

Upravo stoga vidimo da oni duboko zaronjeni u znanje izbjegavaju da iznose te’vîl suprotan zadovoljstvu Božijem. Na kraju svog govora oni ukazuju na ovo značenje:

ربتنا إنك جامع الناس ليتوم ال ريب �يه إن الله ال يلف الميعاد“Gospodaru naš, ti ćeš sakupiti ljude na Dan u koji uopće

nema sumnje! Allah zbilja obećanje ne iznevjerava!”

2. ŠTA ZNAČI TO DA SU JASNI AJETI MAJKA KNJIGE?

Skupina mufessira je rekla da to što su jasni ajeti (مكمات) “majka Knjige” (أم الكتاب) znači da su jasni ajeti osnova Knjige, i vjerski propisi i njegovi stubovi se temelje na toj osnovi. U njih treba vjerovati i raditi po njima, jer vjeru predstavljaju upravo ova dva temelja: vjerovanje i djelo. Suprotno njima su manje jasni ajeti čija je namjera zamagljena, a ukazivanje klimavo i ne može se prema njima raditi, već jedino vjerovati u njih.

Iz onoga što je do sada rečeno cijenjeni čitalac zna da ovo tumačenje proizlazi iz prethodno navedenih mišljenja. Jedno od tih mišljenja je glasilo da su manje jasni ajeti manje jasni zato što imaju te’vîl čije dosezanje i razumijevanje izmiče.

Jedno drugo mišljenje je glasilo da su manje jasni ajeti oni koji su u početku nejasni i riječi su im višeznačne, a ne da im značenje do određene mjere ili u potpunosti nije shvatljivo. Zapravo, obraćanjem na razum ili rječnike ili bilo koji drugi racionalni metod oni se mogu shvatiti, a prije nego se anali-ziraju u njih treba vjerovati i ne treba ih odmah negirati.

Jedna druga skupina je rekla: To da su jasni ajeti “maj-ka Knjige” znači da manje jasne ajete treba svesti, odnosno vratiti na jasne ajete, a potom su se razišli oko značenja vra-ćanja. Ono što se može shvatiti iz govora nekih od njih je da pod “vraćanjem” misle na to da se u vezi manje jasnih ajeta

63

mora raditi po jasnim ajetima, a u manje jasne ajete vjerovati, kao što vrijedi i u vezi dokinutih ajeta u koje treba samo vje-rovati, jer je to Božija riječ. Njen vremenski ograničen propis je Božiji propis, ali se radi po dokidajućem ajetu.

Ovo mišljenje, koje se i ne razlikuje mnogo od prethodnog mišljenja, shodno onome što se može shvatiti iz riječi nekih od onih koji prihvataju ovo mišljenje, je da su htjeli reći da jasni aje-ti pojašnjavaju manje jasne ajete i otklanjaju njihovu nejasnoću.

Ispravno je treće, upravo ovo mišljenje. Značenje sinta-gma “oni su majka Knjige” podrazumijeva jednu dodatnu pažnju i naglasak koji je specifičniji od značenja riječi korijen i osnova (أصل), kako je i protumačena riječ majka (أم) u prvom mišljenju. U svakom slučaju, riječ أم u sebi ima poseban na-glasak na vraćanje koje podrazumijeva izgradnju, utemelji-vanje i oblikovanje (انتشاء), izvođenje (اشتقاق) i odjeljivanje od nečega (تبعض). Riječ أم, koja se prevodi kao majka, otkriva da je majka osnova djeteta, kao i to da se dijete “vraća na maj-ku” jer dijete vodi porijeklo od majke, izvedeno je od majke i zbilja djeteta je da je ono dio majke. Dakle, sintagma majka Knjige podrazumijeva da manje jasni ajeti imaju po sebi uka-zivanja i značenja, s tim da su njihova ukazivanja dodatna i ogranci ukazivanja jasnih ajeta, a ovo je neodvojivo od stava da jasni ajeti pojašnjavaju manje jasne ajete.

I pored toga što su manje jasni ajeti manje jasni zato što im je značenje i ukazivanje neodređeno i nejasno, jer imaju te’vîl – a kao što znamo i jasni ajeti imaju te’vîl i to nije svojstveno samo za manje jasne ajete – i jedan dio Kur’ana tumači drugi njegov dio, u tom slučaju i manje jasni ajeti imaju ono što ih tumači, a što zasigurno ne može biti ništa drugo do jasni ajeti.

Kao što vidimo na primjeru tumačenja slijedećih Božijih riječi:

إل ربتها ناظرةU Gospodara svoga će gledati.27

27 El-Qijâme, 23.

64

Ovaj ajet je sigurno manje jasan ajet, jer nije jasno šta po-drazumijeva gledanje u Gospodara. Međutim, kada se ovaj ajet svede na ajet:

ليس كمثله شىءNjemu ništa nije nalik!28, kao i na ajet:

ال تدركه األبصار وهو يدرك األبصارPogledi do Njega ne mogu doprijeti, a On do pogleda dopire29,

postaje jasno da se pod gledanjem u Gospodara ne misli na gledanje osjetilnim očima.

A budući da Uzvišeni Allah u Svom govoru:

ما كذب الفؤاد ما رأى أ�تتمارونه على ما يترىSrce nije poreklo ono što je vidio, pa zašto se prepirete s njim o onom što je vidio?30,

لقد رأى من آيات ربه الكبترىi vidio je najveličanstvenija znamenja svoga Gospodara31, potvr-đuje da je Allahov Poslanik, s.a.v.a., doživio “gledanje” koje je specifično za srce, a ne odnosi se na misao – jer misao se odnosi na čin potvrđivanja i umske konstrukcije, a gledanje se odnosi na svaki pojedinačni objekat u spoljnjem svijetu – stoga nema smisla da se riječ “gledanje” upotrebljava za razmišljanje. Iz ovog pojašnjenja biva jasno da gledanje spomenuto u ajetu podrazumijeva jedan poseban oblik srčane pažnje koja nije iz materijalne kategorije i nije racionalna i umska. Ovo je bio pri-mjer za manje jasne ajete i njihovo svođenje na jasne ajete, a isto vrijedi i za sve ostale manje jasne ajete.

28 Eš-Šura, 11.29 El-En‘âm, 103.30 El-Qamer, 11­12.31 El-Qamer, 18.

65

3. KAKVO ZNAČENJE IMA TE’VÎL?

Jedna skupina mufessira pojam te’vîl (تأويل) objašnjava kao tumačenje (تفسري) i tvrdi da oba ova termina imaju isto značenje – a to je ono značenje koje govornik ima na umu u svom govoru. Budući da je namjera nekih ajeta očigledno jasna, u tom slučaju pod te’vîlom se u ajetu: “...željni svoga te’vîla manje jasnih ajeta! A te’vîl njihov zna samo Allah i oni koji su duboko uronili u nauku”, sigurno misli na manje ja-sne ajete. To znači da znanje o namjeri manje jasnih ajeta zna samo Allah ili Allah i oni koji su duboko zaronjeni u znanje.

Druga skupina mufessira kaže: Te’vîl podrazumijeva ono značenje koje je u suprotnosti sa doslovnim značenjem riječi. Ovo značenje koje su ponudili za riječ te’vîl je raširenije u odnosu na ostala značenja, čak toliko da ono predstavlja njeno značenje, iako u osnovi ova riječ podrazumijeva vraćanje ili mjesto vraćanja.

Kako god, među savremenicima je rašireno ovo značenje, kao što je prvo značenje bilo poznato među prvim mufessiri-ma, bilo da su od onih koji kažu da niko osim Allaha ne zna te’vîl Kur’ana, ili da su od onih koji kažu da i oni duboko zaronjeni u znanje znaju te’vîl Kur’ana. Od Ibn Abbâsa se prenosi da je rekao: “Ja sam od onih koji su duboko zaronje-ni u znanje i znam te’vîl Kur’ana.”

Drugi su, opet, rekli: Te’vîl je upravo jedno od značenja ovog ajeta, čiji te’vîl ne zna niko osim Allaha ili niko osim Allaha i onih duboko zaronjenih u znanje, naravno, ono zna-čenje koje nije u suprotnosti sa doslovnim značenjem ajeta. U krajnjem, manje poznat ajet je onaj koji ima više značenja, jedno iza drugo. Neka od tih značenja su doslovna značenja riječi i njih razumiju svi ljudi, a ona značenja koja su dalja od toga značenja i kasnije padaju na um čovjeku i ne zna ih niko osim Allaha ili Allaha i onih koji su duboko zaronjeni u znanje.

66

Mufessiri su se potom razišli u tome kakav je odnos izme-đu tih dalekih i unutarnjih značenja sa riječima, jer ono što sigurno znamo je da sva ta značenja istovremeno ne mogu biti ono što se namjerava sa određenom riječju. U suprotnom, to bi značilo da se jedna riječ koristi u više značenja, a to nije dozvoljeno iz razloga koji su pojašnjeni na drugom mjestu.

Dakle, ta značenja obavezno treba da se nižu horizontal-no, jedno iza drugog, da se namjerava jedno značenje nakon drugog, stoga, oni su nužno morali reći: Prvo unutrašnje značenje je neodvojivo od vanjskog značenja, a drugo unu-tarnje značenje je neodvojivo od prvog unutarnjeg, a treće od drugog. Također, neki su rekli: Unutarnja značenja proiz­laze jedno iz drugog na način da namjera vanjskog i uobi-čajenog značenja riječi podrazumijeva namjeru i vanjskog i unutarnjeg značenja.

Naprimjer, kao kada se kaže: “Donesi vode!” Vanjsko značenje govora je da se donese voda, a unutarnje je da si žedan i da želiš otkloniti žeđ, kao i želja da se zadovolji pri-rodna potreba i želja za egzistencijalnim savršenstvom. Ti si govoreći: “Donesi mi vode!”, namjeravao sva četiri značenja bez da si jednu riječ upotrijebio u četiri značenja i želio četiri stvari ili izrekao četiri naredbe.

O ovom pitanju postoji i četvrto mišljenje, a ono glasi da te’vîl ne spada u rod značenja riječi, već je to objektivna stvar العين) na koju se oslanjaju riječi govornika. Sada, ako (األمر je govor takve prirode da se njime naređuje ili zabranjuje neka stvar, njegov te’vîl je dobrobit koja je bila povod dono-šenja tog propisa. Prema tome, te’vîl ajeta: “Uspostavljajte namaz!”32, je ono prosvijetljeno izvanjsko stanje koje ostavlja traga u duši klanjača u vanjskom svijetu i udaljava ga i štiti od razvrata i ružnih djela.

Ako je govor izvješće o prijašnjim događajima, te’vîl tog izvješća su sâmi ti događaji koji su se desili u prošlosti, kao

32 El-Beqare, 43.

67

npr. kazivanja o prijašnjim poslanicima i njihovim narodima. Međutim, ako taj govor donosi izvješće o događajima u vri-jeme objave ili nakon toga, moguća su tri oblika:

– Ili je u vezi stvari koji se percipiraju osjetilima ili su od stvari koji se percipiraju razumom, a te’vîl ovakvih ajeta su opet događaji koji su se desili ili će se desiti u vanjskom svijetu:

و�يكم ساعون لمA među vama ima i onih koji ih rado slušaju.33

غلبت الروم ف أدن األرض وهم من بتعد غلبهم سيتغلبون ف بضع سننيBizantinci su pobijeđeni, u najbližoj zemlji, ali oni će, nakon što su pobijeđeni, pobijediti za nekoliko godina.34

– Ili je o stvarima iz Skrivenog svijeta i budućnosti koji se ne mogu na Ovom svijetu percipirati ovosvjetskim osje-tilima, koji se čak ne mogu shvatiti niti posredstvom ra-zuma, kao što su pitanja u vezi Sudnjeg dana, kao vrijeme i datum njegovog dolaska, način proživljenja mrtvih, svođenje računa, podjela knjiga djela, i sl.

– Ili je o stvarima koji uopće nisi od roda vremena i izvan je okvira razum, poput Božijih svojstava i djela čiji su te’vîl vanjske zbilje. Razlika između ove vrste ajeta, koji govore o Božijim svojstvima i djelima i ono-ga što stoji u vezi sa time kao što su kijametska stanja i sl., te ostalih ajeta je u tome što je te’vîl druge skupine moguć i nama ljudima, dok te’vîl prve skupine zna je-dino Allah, i naravno oni koji su duboko zaronjeni u znanje ako ih Allah poduči tome srazmjerno njihovim umovima. A što se tiče onih stvari čiji su istinski te’vîl one same, znanje o njima je Allah učinio svojstvenim samo za Sebe.

33 Et-Tewbe, 47.34 Er-Rûm, 2­4.

68

Ovo su bila četiri mišljenja koja se mogu shvatiti iz razli-čitih pravaca i mezheba po pitanju te’vîla.

Naravno, postoje i druga mišljenja o ovom pitanju čije su suštine takve da su, ustvari, ogranci prvog mišljenja, koliko god da su se nosioci tih mišljenja bojali da ga prihvate.

Među tim mišljenjima je i sljedećih sedam:

1. Tefsir je općenitiji od te’vîla i termin tefsir se više upo-trebljava za riječi i izraze, a termin te’vîl za značenja i rečenice. Također, termin te’vîl se više koristi za nebe-ske knjige, dok se termin tefsir pored nebeskih knjiga koristi i u drugim slučajevima.

2. Tefsir podrazumijeva pojašnjenje značenja riječi koja ima samo jedno značenje, a te’vîl znači određivanje jednog značenja između više njih, na temelju izvede-nog dokaza.

3. Tefsir podrazumijeva pojašnjenje konačnog značenja riječi, a te’vîl davanje prednosti jednom od više mogućih značenja, koje nije potpuno pouzdana. Ovo mišljenje je blisko prethodnom.

4. Tefsir je pojašnjenje dokaza namjere, a te’vîl je pojašnje-nje zbilje namjere. Naprimjer, u vezi ajeta:

إن ربك لبالمرصاد Gospodar tvoj je, zaista, u zasjedi35, tefsir je ako kažemo

da riječ mirsad (مرصاد) koja je u obliku mifal (مفعال) dola-zi iz osnove r­s­d (رصد) u značenju nadziranja, kontro-liranja, promatranja, a te’vîl je ako kažemo da Allah, dž.š., ovim želi da ljude upozori na njihov nemar pre-ma Božijoj zapovijedi.

5. Tefsir je pojašnjenja doslovnog i vanjskog značenja ri-ječi, a te’vîl je pojašnjenje zamršenih značenje.

6. Tefsir je shvatanje ajeta posredstvom predaje, a te’vîl shvatanje značenja promišljanjem.

35 El-Fedžr, 14.

69

7. Tefsir je u vezi sa pridržavanjem, slijeđenjem i slu-šanjem, odnosno sa praktičnim aspektom, a te’vîl u vezi sa izvođenjem zaključaka, razmišljanjem i pro-suđivanjem.

Ovo je sedam mišljenja, koji predstavljaju ogranke prvog od četiri mišljenja koje smo prethodno naveli. Primjedbe koje su se odnosile na ona mišljenja odnose se i na ova. U svakom slučaju, zbog sljedeća dva dokaza, ne može se osloniti ni na ova mišljenja niti na onih sedam čiji su oni ogranci. Jedan je dokaz kratak i odnosi na sva mišljenja, a drugi je opširan.

Kada je riječ o kratkom dokazu, cijenjeni čitalac je već upoznat sa njim: Te’vîl ajeta se ne odnosi na značenje na koje ukazuje ajet, bilo da on odgovara doslovnom značenju ajeta ili ne, već se odnosi na vanjske zbilje. Naravno, ne misli se na svaku vanjsku zbilju, pa da je vanjski objekat nekog ajeta ujedno i njegov te’vîl. Zapravo, te’vîl je ona specifična vanj-ska zbilja čiji je odnos prema govori u riječi poput odnosa slike (مثال) i portretirane stvari (ممثل), odnosa unutrašnjeg sa vanjskim.

A što se tiče opširnog dokaza, koji se odnosi na svako mi-šljenja pojedinačno, on je sljedeći:

Prvom mišljenju može se uputiti više primjedbi, od kojih je najmanja ta da prema njemu moramo prihvatiti da obični ljudi ne mogu percipirati te’vîl nekih kur’anski ajeta, odnosno nji-hov tefsir i ne mogu shvatiti ukazivanje i značenje riječi. Mi ne možemo prihvatiti takvo mišljenje, jer sâm Ku’ran kaže da je objavljen rad toga da ga razumiju svi ljudi. Onaj ko podržava ovo mišljenje nužno mora prihvatiti da su samo konsonantne na počecima nekih sura manje jasni ajeti, jer ih ne razumiju obični ljudi. Također, ako i prihvatimo ovo tumačenje, njemu se može prigovoriti da nema dokaza za njegovu ispravnost. Sama činjenica da termin te’vîl, kao i termin tefsir podrazumijeva značenje vraćanja nije dokaz da

70

ova dva termina imaju isto značenje. Nama je znano da riječ -odnosno majka, također, podrazumijeva značenje vraća ,أمnja, jer se djeca vraćaju i obraćaju majci, ali majka nije te’vîl djece, kao što i riječ poglavar (رئيس) podrazumijeva značenje vraćanja i obraćanja, jer svaki podređeni se obraća nadređe-nom, ali poglavar nije te’vîl podređenih.

Pored toga, “želja za smutnjom” koja se u ajetu vezuje za slijeđenje manje jasnih ajeta vrijedi i za druge ajete osim početnih slova. Većina smutnji koje su se pojavile u islamu rezultat su slijeđenja manje jasnih ajeta, znači slijeđenja pro-pisa i ajeta koji stoje u vezi sa Božijim svojstvima i sl.

Primjedba na drugo mišljenje: Nužna posljedica ovog mišljenja je da postoje ajeti u

Kur’anu koji su oprečni svom doslovnom značenju i kao takvi u sukobu su sa jasnim ajetima i za posljedicu će imati pojavu smutnje u vjeri. Ovaj govor u krajnjem znači to da među aje-tima postoji proturječnost, koja se ne može otkloniti drugačije nego da se zanemari vanjsko značenje nekih ajeta i da te ajete shvatimo u značenju suprotnom njihovom doslovnom znače-nju čije je shvatanje daleko od uma običnog čovjeka.

Ovaj govor dokida izazov na koji poziva kur’anski ajet: “A zašto oni ne razmisle o Kur’anu?! Da je on od nekog drugog, a ne od Allaha, sigurno bi u njemu našli mnoga nesuglasja.” Ovaj ajet jasno ukazuje na činjenicu da u Kur’anu ne postoji nikakve proturječnosti i nesuglasja. Ako je značenje nesuglasja u Kur’anu to da gdje god vidiš da naizgled postoji nesuglasje to protumačiš suprotno onome na što ukazuje vanjsko zna-čenje ajeta, u značenju kojeg samo Uzvišeni Allah shvata iz vanjskog značenja ajeta, time se on kao dokaz od Allaha dokida, jer nepostojanje nesuglasja u ovom značenju (حجية)nije svojstveno samo Kur’anu. U tom slučaju moguće je u svakoj knjizi, čak i ako joj se ni jedna stranica ne slaže sa drugom i ako je u cijelosti laž, otkloniti nesuglasja tumačeći

71

je suprotno njenom doslovnom značenju. Biti bez nesuglasja na ovaj način za Kur’an bi značilo da nema nikakva dokaza da je on od strane Uzvišenog Boga i da nijedan čovjek ne može napisati ovakvu knjigu. Zapravo, ovakvu knjigu može napisati svaki čovjek.

Dakle, nepostojanje nesuglasja u smislu da se tumači su-protno doslovnom značenju ne može biti dokaz da je ova knjiga od strane nekoga ko je uzvišen i iznad toga da mije-nja stanja iz sekunde u sekundu, iznad proturječja u mišlje-njima, zaborava, nemara, greške i usavršavanja proticanjem vremena, a ajet želi upravo to da kaže. Ajet je u svom pozivu na izazov i argumentaciji sasvim jasan, izložen razumijeva-nju svih običnih ljudi te raspravi i promišljanju. U Kur’anu nema ajeta čija namjera je suprotna njegovom vanjskom, od-nosno doslovnom značenju arapskog jezika niti ima ajeta u kojim postoje zagonetke ili neka prikrivena značenja.

Primjedba na treće mišljenje: Neispravnost ovog mišljenja je u tome da iako kur’anski

ajeti imaju nekoliko značenja koji proizlaze jedno iz drugog, značenja jedna iznad drugog, i ovo može poreći samo onaj koji je lišen blagodati promišljanja, treba znati da su sva ta značenja – posebno ona značenja koja su neodvojiva od do-slovnog značenja riječi – značenja kur’anskih riječi. Činjenica jeste da različiti stepeni shvatanja i pronicljivosti kod sluša-oca, od kojih su neki dobrano obdareni ovom blagodati za razliku od drugih, dovode do toga da svi ljudi ne razumije-vaju sva ta značenja. Ali, kakve ovo veze ima sa značenjem te’vîla?! Te’vîl – onakav kakvim ga Kur’an predstavlja, da ga ne zna niko osim Allaha i onih koji su duboko zaronjeni u znanje, a čija duboka upućenost u znanje je posljedica du-hovne čistote i svijesti o Bogu – nema veze, niti ostavlja traga na pronicljivost ili zatupljenost po pitanju uzvišenih pitanja i preciznih učenja, iako ima uticaja na razumijevanje čistih

72

božanskih naučavanja, ali na način cikličnosti i uzročnosti, a to znači gdje god da se nađe i bilo koja osoba da stekne čisto-tu duše tu su i čista božanska naučavanja, a za ono srce koje ne bude imalo čistotu duše nemoguće je da dokuči i shvati ta naučavanja. Ajet: “A te’vîl njihov zna samo Allah...”, te’vîl predstavlja upravo tako, da osim čistih duša niko nema pri-stupa razumijevanju tih znanja.

Primjedba na četvrto mišljenje: Ovo mišljenje je u jednom dijelu ispravno, ali u vezi dru-

gog dijela mogu se uputiti primjedbe. Iako je ispravno kada onaj ko zastupa ovo mišljenje kaže da cio Kur’an ima te’vîl, a ne samo manje jasni ajeti i da te’vîl nije ono na šta ukazuje riječ već je izvanjska stvar koja predstavlja osnovu govora, on griješi kada svaku izvanjsku stvar dovodi u vezu sa sadr-žajem govora, čak dotle da svaki pojedinačni objekat i svako izviješće o prošlim i budućim događajima smatra za objekt te’vîla. Također, on je pogriješio kada kaže da se manje jasni ajeti odnose samo na one ajete koji govore o Božijim svojstvi-ma i o stanjima Sudnjega dana.

Pojašnjenje: Prema njegovom mišljenju te’vîl u ajetu: “željni svoga te’vîla...” (...تأويله pa do kraja ajeta, se ili (وابتغاء odnosi na cio Kur’an, što znači da se zamjenica ه odnosi na Knjigu i u tom slučaju to nije saglasno sa rečenicom: “A te’vîl njihov zna samo Allah” (وما يتعلم تأويله إال الله), zato što su mnogi te’vîli kur’anskih ajeta kao što su kazivanja, propisi te tako-đer te’vîl moralnih ajeta, te’vîli u koje pored Allaha i onih koji su duboko zaronjeni u znanje mogu i drugi, pa čak i oni bolesna srca mogu da steknu uvida. Događaji o kojima ajeti izvještavaju nisu stvari koje samo Allah i oni duboko zaronjeni u znanje poznaju. Zapravo, svi ljudi imaju udjela u razumijevanju ovih stvari, kao i zbiljâ u stvorenom i do-brobitima koje proizlaze iz djelovanja po propisima obredo-slovlja, kupoprodaje i drugih propisanih stvari.

73

Ili se te’vîl u ovom ajetu odnosi samo na manje jasne ajete. U tom slučaju ograničenost koja se da shvatiti iz rečenice: “A te’vîl njihov zna samo Allah”, je ispravna i tumači da samo onima koji su duboko zaronjeni u znanje, naprimjer, priliči da slijede te’vîl manje jasnih ajeta, jer ostale ljude to odvodi u zabludu i smutnju. Međutim, nije ispravno ono njihovo tumačenje po kojem su manje jasni ajeti odnose samo na Božija svojstva i ki-jametska stanja, jer isto kao što slijeđenje ovih ajeta vodi ka za-bludi i smutnji isto to vrijedi i za druge manje jasne ajete.

Reći da manje jasne ajete u potpunosti treba izbrisati iz ži-vota ljudi je isto kao da se kaže (kao što su neki i rekli) da je osnovni cilj i namjera vjere i uspostave propisa da društvena zajednica ljudi postane uređena, u krajnjem da se formira živa zajednica, a kako je to osnovni cilj, ako se do njega dođe pri-hvatanjem drugih propisa pored vjere, u tom slučaju vjerske propise treba dokinuti, jer u ovoj pretpostavci i ovom vremenu vjerski propisi ne koriste uređenju društva. Ustvari, dobrobit društva je u slijeđenju drugih propisa. Ili, to dođe kao da čo-vjek kaže (kao što su i rekli) da su kerameti koji se u Kur’anu pripisuju vjerovjesnicima, kao što je bijela ruka hazreti Musaa, duh Isaov i slično, obične stvari iskazane riječima koje ukazuju na mudžizu i keramet. Namjera navođenja ovih stvari je da se pridobiju srca ljudi i na ovaj način se ushite i postanu opčinjena Kur’anom. Ukratko rečeno, obične radnje su prikazane tako da ljudi umisle da su vjerovjesnici činili mudžize, odnosno nadna-ravna djela koja su dokidala prirodne zakone.

U novonastalim pravcima u islamu vrlo često se može čuti ovakva vrsta govora. Nema nikakve sumnje da su svi oni nastali kao posljedica i rezultat jednog oblika te’vîla te iz želje za smutnjom. Stoga oni koji prihvataju treće mišljenje ne trebaju manje jasne ajete ograničiti samo na ajete o Boži-jim svojstvima i Sudnjem danu.

Nakon uvida koji je cijenjeni čitalac stekao iz do sada nave-denih primjedbi shvatit će da je ispravno mišljenje u vezi tu-mačenja te’vîla sljedeće: Te’vîl je realna zbilja za koju se vežu

74

kur’anski govori bilo da su to propisi, moralne propovijedi ili mudrosti. Takva zbilja je prisutna u cijelom Kur’anu, bilo da su u pitanju jasni ili manje jasni ajeti. Također, ova zbilja nije od roda pojmova koji sa riječima dolaze u um. Zapravo, to je objektiva i realna stvar (األمر العين) koja usljed svog uzvišenog položaja ne može da bude obuhvaćena mrežom riječi. Ako je Allah, dž.š., sveo u kalup riječi to je zbog toga da je približi na-šim umovima. Allah, dž.š., je ovim htio samo da nam otvori prozorčić ovih zbilja i čovjekov um približi tome.

Ustvari, Njegov govor je kao primjer koji se navodi da bi se namjera govornika približila slušaocu i pojasnila u mjeri njegova razumijevanja. Kao što stoji u Kur’anu:

إنا جعلناه �ترآنا عربيا لعلكم تتعقلون وإنه ىف أم الكتاب لديتنا لعلى حكيمMi smo ga Kur’anom na jeziku arapskom objavili da bi ste vi ra-zumjeli, a on je kod Nas u Knjizi-majci zbilja uzvišen i mudar.36

Cijenjeni čitalac je shvatio iz dosadašnjeg izlaganja da Kur’an riječ te’vîl, a koja se kako su prebrojali nalazi na še-snaest mjesta u Kur’anu, upotrebljava samo u ovom značenju.

4. DA LI PORED GOSPODARA NEKO DRUGI ZNA TE’VÎL KUR’ANA?

U vezi ovog pitanja kao i kod prethodnog postoji veliko razilaženje među mufessirima. Razlog tako velikog razilaže-nja dolazi od različitih tumačenja rečenice:

والراسخون ىف العلم يتقولون آمنا به كل من عند ربتنا...i oni koji su duboko zaronili u nauku, i oni govore: “Mi vjerujemo u njih!”

36 Ez-Zuhruf, 43:3­4.

75

Neki od prvih mufessira, svi mufessiri od šafija i većina šitskih mufessira prihvata mišljenje da je wâw u prvoj rečeni-ci veznik, a to znači da te’vîl manje jasnih ajeta znaju i Allah i oni koji su duboko zaronili u nauku.

Većina prvih mufessira i svi mufessiri hanefije od ehli­ ­sunneta vjeruju da wâw otpočinje novu rečenicu (واو االستيناف) i da ne stoji u vezi onim što mu prethodi. U tom slučaju ajet glasi da samo Allah zna te’vîl manje jasnih ajeta, a oni koji su duboko zaronjeni u znanje i pored toga što nemaju znanje te’vîla vjeruju u cio Kur’an.

Prva skupina mufessira je podastrijela nekoliko argu-menata i navela neke predaje koje govore u prilog njihova mišljenja.

Druga skupina mufessira je, također, argumentirala stav na nekoliko načina i navela neke predaje koje kažu da je zna-nje te’vîla manje jasnih ajeta ono znanje koje je Allah samo za Sebe ostavio.

Ove dvije skupine su stoljećima nastavile svoje razilaženje i sukob, svaka navodeći svoje argumente, a poričući argu-mente drugoga.

Jedan učenjak bi obavezno trebao imati na umu da je ovo pitanje od samog svog početka, od kada i počinje razilaženje oko njega, bilo podložno zamjeni teza i grešci, a to znači da su se pomiješala pitanja svođenja manje jasnih ajeta na jasne, drugim riječima, šta se podrazumijeva pod manje jasnim ajetima i pitanja te’vîla ajeta. Ovo se da shvatiti uzimajući u obzir temu rasprave koju smo istakli kao naslov ovog po-glavlja i onoga što smo rekli u vezi mjesta razilaženja.37

37 Ono što prva skupina učenjaka dokazuje za one koji su duboko zaro-njeni u znanje nije isto onome što druga skupina učenjaka negira. Prva skupina učenjaka kaže da oni koji su duboko zaronjeni u znanje svođe-njem manje jasnih ajeta na jasne ajete mogu shvatiti manje jasne ajete, dok druga skupina učenjaka kaže da je znanje o manje jasnim ajetima ono znanje koje je Allah ostavio samo za Sebe. Niti prvi negiraju druge, niti drugi negiraju prve. (Op. prev.)

76

Upravo stoga mi nećemo navoditi dokaze dviju strana jer nema koristi niti od njihova navođenja niti od njihova negi-ranja ili potvrđivanja.

Predaje koje navode obje skupine u sukobu su sa doslov-nim značenjem Kur’ana i od njih stoga nema koristi. Što se tiče onih predaja koje govore o tome da duboko zaronjeni u znanje znaju te’vîl, u njima riječ te’vîl ima značenje sintagme za manje jasne ajete, a u Kur’anu nigdje nemamo te’vîl u tom značenju, kao što se prenosi u predajama ehli­sunneta da je Allahov Poslanik, s.a.v.a., učio dovu za Ibn Abbâsa: “Moj Bože, učini ga znalcem u vjeri i pouči ga te’vîlu!”,38 kao i ono što se prenosi od samog Ibn Abbâsa da je rekao: “Ja sam od onih koji su duboko zaronjeni u znanje i ja znam te’vîl Kur’ana.”39

S druge strane se prenosi da je Ibn Abbâs rekao: “Jasni ajeti su dokidajući ajeti, a manje jasni ajeti su dokinuti ajeti.”40

Sagledavanjem ove dvije skupine predaja da se shvati da je Ibn Abbâs smatrao da su jasni ajeti te’vîl manje jasnih ajeta, a kao što smo već rekli te’vîl u ovom značenju se ne spominje u Kur’anu niti Kur’an tumači te’vîl tako.

A što se tiče predaja na koje se poziva druga skupina učenjaka u svojoj argumentaciji (a to su predaje koje kažu da niko osim Allaha ne zna te’vîl manje jasnih ajeta) poput predaja koje kažu da su Ebu ibn Ka‘b i Ibn Abbâs ajet naše rasprave čitali na sljedeći način:

وما يتعلم تأويله إال الله و يتقول الراسخون ىف العلم آمنا به“A te’vîl njihov zna samo Allah, a oni koji su duboko za-

ronili u nauku govore: ‘Mi vjerujemo u njih’”,41 kao i predaje koje kažu da je Ibn Mas‘ûd ovaj ajet proučio na sljedeći način:

38 Sahih Buhâri, sv. 1., str. 48.39 Ed-Durrul-mensûr, sv. 2., str. 7.40 Ibid., sv. 2., str. 4.41 Ibid., sv. 2., str. 6.

77

و إن تاويله إال عند الله والراسخون ىف العلم يتقولون آمنا به“Te'vîl je samo kod Allaha, a oni koji su duboko zaronili u

nauku govore: ‘Mi vjerujemo u njih.’”Nijedna od ovih predaja ne dokazuje ništa, iz sljedećih

razloga:Kao prvo, ova dva učenja Kur'ana nemaju nikakav dokaz

ispravnosti;Kao drugo, ono na što ove predaje upućuju je da ajet ne

ukazuje da duboko zaronjeni u znanje, također, imaju zna-nje te'vîla. Neukazivati nije isto što i ukazivati na nepostoja-nje znanja što tvrdi druga skupina učenjaka, jer je moguće da postoji neki drugi dokaz koji to potvrđuje.

Predaje koje su zabilježene u knjizi Ed-Durru-l-mensûr prenose se od Taberânija, a on ih opet prenosi od Ebu Mâlika Aš‘arija koji kaže: “Čuo sam Allahova Poslanika, s.a.v.a., kako kaže:

ال أخاف على أمت إال ثالث خصال: أن يكثر لم املال �يتحاسدوا �يقتلوا، و أن يفتح لم الكتاب �يأخذه املؤمن يبتغي تأويله و ما يعلم تأويله إال اهللأولوا إال يذكر وما ربتنا عند من كل به آمنا يتقولون العلم ىف والراسخون

األلباب، و أن يكثر علمه �يضيعونه و ال يبالون به.‘Ja se ne plašim za moj ummet osim zbog tri svojstva: da

im se ne uveća imetak te zbog toga počnu zavidjeti jedni drugima i na kraju zarate međusobno; da im se Knjiga otvo-ri i tada oni koji vjeruju u Kur’an nastoje dokučiti te’vîl, a te’vîl njegov niko ne zna osim Allaha, a oni koji su duboko zaronili u nauku govore: ‘Mi vjerujemo u njega, sve je od našega Gospodara, a samo oni umni opomenu prihvaćaju!’ te da im se uveća znanje, a u potpunosti zanemare Kur’an i ne obraćaju pažnju na njega.’”42

42 Ibid., sv. 2., str. 5.

78

Ova predaja, pod pretpostavkom da ukazuje na činjenicu da osim Allah niko drugi nema znanje te’vîla, negira zna-nje te’vîla svim vjernicima, a ne samo onim koji su duboko zaronili u znanje, a obim i opseg ukazivanja u ovoj mjeri ne koristi tvrdnji učenjaka druge skupine.

Također, nema nikakve sumnje da i druge slične predaje koje ukazuju na obaveznost slijeđenja jasnih ajeta i vjerova-nja u manje jasne ajete, nemaju snagu “ukazivanja” koje bi išlo u prilog spomenutim učenjacima.

Također, predaja koju Ālûsi prenosi od Ibn Džarîra od Ibn Abbâsa, bez navođenja cijelog lanca prenosilaca glasi:

أنزل القرآن على أربعة أحرف: حالل و حرام ال يعذر أحد جبهالته، و تفسري تفسريه العلماء، و متشابه ال يعلمه إال اهلل، و من ادعى علمه سوى اهلل تعال �هو كاذب.“Kur’an je objavljen na četiri slova:

1. ajeti koje stoje u vezi sa dozvoljenim (halalom), 2. ajeti koji stoje u vezi sa nedozvoljenim (haramom) i

nijedan musliman neće imati opravdanje zbog njihova nepoznavanja,

3. ajeti koji se odnose na učenja, a učenjaci ih tumače,4. manje jasni ajeti čije značenje samo Allah zna i svako

ko tvrdi za sebe da ima znanje o njima je lažac.”43

Ova predaja, pored toga što ne navodi imena prenosilaca sa kraja seneda, u sukobu je i sa predajama koje se prenose od samog Ibn Abbâsa da je Allahov Poslanik, s.a.v.a., učio dovu za njega44 – a i on sam je za sebe tvrdio da ima znanje o te’vîlu – i u sukobu je sa doslovnim značenjem Kur’ana, jer doslovno vanjsko značenje Kur’ana je da te’vîl nije ono zna-čenje koje je pretpostavljeno za manje jasne ajete. (O čemu je već bilo prije riječi.)

43 Tefsir Ālûsi, sv. 3., str. 85.44 Sahih Buhâri, sv. 1., str. 48.

79

Prema tome, ono što priliči da kažemo je sljedeće: Kur’an ukazuje na to da je znanje te’vîla moguće i drugima pored Allaha, dž.š., s tim da ovaj ajet ne ukazuje na to i mi moramo raspravljati o ova dva aspekta. A što se tiče drugog aspekta, a to je da ajet našeg zanimanja ne ukazuje na to da i drugi pored Boga mogu steći znanje o te’vîlu slijedi pojašnjenje: Ovaj ajet s obzirom na kontekst cijelog ajeta, njegova početka i kraja, kao i ajetâ koji mu prethode i koji dolaze nakon njega, ima za cilj samo da podijeli kur’anske ajete na jasne i manje jasne, kao i da podijeli ljude na dvije skupine:

Jedna skupina su oni koji veruju u Kur’an i prihvataju ga za program svog života. Oni rade po svemu onome što razu-miju iz Kur’ana, a znanje onoga što ne razumiju prepuštaju Allahu.

Druga skupina ljudi su oni koji su bolesna srca i zastranili i koje ne zanima kur’anska uputa. Kur’an prihvataju samo kao sredstvo smutnje i prirodno je da se u tom slučaju više pozivaju na manje jasne ajete i prave metež i buku.

Kada Kur’an spominje one koji su duboko zaronjeni u znanje On želi da predstavi njihovo stanje i metod prihvata-nja i pristupa Kur’anu i u tome ih pohvali. Za razliku od njih, Kur’an prekorava one bolesna srca. Sve više od toga je izvan osnovne namjere ajeta i nema dokaza da i oni imaju učešća u znanju o te’vîlu. Ostala je ograničenost koja se da shvatiti iz rečenice: “A te’vîl njihov zna samo Allah”, koju ništa ne može dokinuti, niti ako wâw prihvatimo kao veznik, niti riječ osim (إال) niti jedna druga stvar. Dakle, ono na šta ukazuje ovaj ajet je da samo Allah ima znanje te’vîla i to je svojstveno samo Njemu.

Međutim, ova ograničenost nije u suprotnosti sa time da neki drugi dokaz izvan ovog ajeta ukazuje na to da Allah, dž.š., ovo znanje o tevîlu koje je svojstveno samo Njemu, po-dari i nekim ljudima. Slično ovome je pitanje posjedovanja znanja u vezi s kojim postoje ajeti koji znanje ograničavaju

80

samo na Allaha, a istovremeno postoje i oni ajeti koji kažu da je On to znanje darovao i drugima. Kao u slučaju o znanju onostranog, kada sa jedne strane kaže:

�ل ال يتعلم من ىف السماوات واألرض الغيب إال اللهReci: “Niko, osim Allah, ni na Nebu ni na Zemlji, ne zna onostrano!”45

ا الغيب لله إنSamo Allah nevidljivi svijet zna.46

وعنده مفاتح الغيب ال يتعلمها إال هوU Allaha su ključevi svih tajni, samo ih On zna.47

Svi ovi ajeti ukazuju da samo Allah ima znanje o skrivenom. Međutim, sa druge strane On kaže:

عال الغيب �ال يظهر على غيبه أحدا إال من ارتضى من رسولOn zna Onostrano i tu Onostranost On nikome ne otkriva, osim poslaniku kojim je zadovoljan.48

U ovom govoru Allah, dž.š., znanje pripisuje i drugome, a taj drugi je poslanik koji zaslužuje da posjeduje znanje o skrivenom i koji je toga dostojan. Slično ovom postoje i drugi primjeri u Kur’anu.

Kada je rije; o prvom aspektu, da Kur’an ukazuje da je znanje te’vîla u određenoj mjeri dozvoljeno i drugima pored Allaha, to znači da ajeti koji stoje u vezi sa te’vîlom, kao što smo to već i rekli, ukazuju na to da se pod te’vîlom misli na

45 En-Neml, 65.46 Jûnus, 20.47 El-En‘âm, 59.48 El-Džinn, 26­27.

81

vanjsku zbilju čiji je odnos sa onim na što ajet ukazuje poput odnosa slike sa portretiranim.

Prema tome, ajet govori o spomenutoj vanjskoj zbilji, iako ona nije ono na šta ajet ukazuje, u smislu da sama riječ ajeta ne ukazuje na tu vanjsku zbilju, međutim, te zbilje su oču-vane u riječi i ajet na jedan način govori o toj zbilji. To je kao kada se kaže: “Ljetos si pokvarila mlijeko.” Ovo se kaže ono-me ko je namjerio neku stvar, a prije toga je izgubio i propu-stio sredstva za ispunjenje toga. Ono što se može shvatiti iz riječi ovog primjera jeste to da je dotična žena počinila nešto na ljeto, da ona sama ili njena životinja nemadne mlijeko zimi, a ovaj sadržaj ne odgovara slučajevima za koje navodi-mo primjer. Iako se ovi slučajevi (a misli na sredstva i prilike koja je propustio čovjek u ispunjenju svoje namjere i cilja) ne odnose na ljeto i mlijeko, ipak u umu slušaoca stvaraju i otjelovljuju sliku.

Isto vrijedi i za te’vîl. Vanjska zbilja koja je izvor uspo-stave jednog od propisa ili je pojašnjenje za neko od božan-skih naučavanja ili je izvor pojave nekog događaja o kojem kazuje kur’anska priča, iako riječi uspostave propisa ili po-jašnjenje ili kazivanja ne ukazuju na tu stvar, samim tim što taj propis, pojašnjenje i događaj proizlaze iz te vanjske zbilje oni na određen način govore o posljedici te zbilje i kažu: ta neka vanjska zbilja je te’vîl tog i tog ajeta. Kao kada šef kaže radniku: “Donesi mi vode!” Doslovno značenje ove rečeni-ce sigurno nije “ja sam morao jesti, odnosno unijeti hranu u probavni sistem da bi nadoknadio ono što sam izgubio i time očuvao svoje biće, ali nakon toga sam ožednio”. Sva ova značenja se nalaze u unutrašnjosti ove rečenice i ubrajaju se u njen te’vîl.

Dakle, te’vîl rečenice: “Donesi mi vode!”, je vanjska zbilja čovjekove prirode koja je izvor čovjekova savršenstva u egzi-stenciji i njegovog opstanka. Uglavnom, ako se ova vanjska zbilja promijeni u drugu vanjsku zbilju, naprimjer, ako šef

82

zbog toga što nije objedovao u sebi ne osjeti žeđ, te umjesto toga osjeti glad, nužno će: “Donesi mi vode!”, promijeniti u: “Donesi mi hrane!”

Isto tako, na djelo koje se u jednom društvu smatra lije-pim to društvo potiče, a djelo koje se smatra pokuđenim to društvo zabranjuje. Ovo naređivanje i zabranjivanje dolazi od toga što se prvo djelo prema adabima i običajima – koji se razlikuju od naroda do naroda – smatra dobrim, a drugo lošim. Ovo određenje dobra i lošega ovisi o zbiru okolno-sti koje određuju činioci u vremenu i mjestu te prethodni običaji koji su našli svoje mjesto u umovima kroz naslijeđe od predaka i stanovnici svakog područja usljed dugotrajnog ponavljanja to djelo smatraju običnim.

Upravo ovaj uzrok, koji je sačinjen iz više dijelova, podra-zumijeva te’vîl činjenja tog dobrog djela ili nečinjenja lošeg djela. Jasno je da ovaj uzrok nije sâmo to djelo. Međutim, činjenje ili nečinjenje djela govori o tom uzroku. Činjene ili nečinjenje djela sadržava ga i ono ga čuva.

Dakle, svaka stvar koja ima te’vîl, bilo da je propis, po-jašnjenje ili događaj, kada joj se promjeni tevîl (ili uzrok ili izvor njegove pojave) i ona se nužno mijenja.

Upravo iz istog razloga vidimo da Uzvišeni Allah u ajetu:

�أما الذين ىف �تلوبم زيغ �تيتبعون ما تشابه منه ابتغاء الفتتنة وابتغاء تأويلهوما يتعلم تأويله إال الله

Oni u čijim srcima je zastranjenje slijede one nejasne ajete Knjige, željni smutnje i željni svoga te’vîla manje jasnih aje-ta! A te’vîl njihov zna samo Allah, nakon što spominje one bolesna srca koji zbog smutnje pripisuju značenja manje jasnim ajetima, a koje nije namjeravano značenje ajeta – naglašava činjenicu da oni traže te’vîl koji nije te’vîl manje jasnih ajeta. Jer da je te’vîl manje jasnih ajeta na koji se oni pozivaju istinit, tada bi to bilo slijeđenje istine i ne bi bilo

83

pokuđeno. U tom slučaju, ono značenje na koje upućuje jasan ajet i sa tim ukazivanjem određuje značenje i namje-ru manje jasnog ajeta, promijenit će se u značenje koje nije namjera manje jasnog ajeta, ali oni su od manje jasnih ajeta shvatili upravo ovo i to slijede.

S ovim je postalo jasno da te’vîl Kur’ana podrazumije-va vanjske zbilje na koje se Kur’an oslanja u svojim učenji-ma, propisima i drugim govorima na način da će se – ako se te zbilje promijene – i ta učenja koja sadržavaju ajeti promijeniti.

Ako cijenjeni čitalac obrati posebnu pažnju, uvidjet će da ajet našeg zanimanja potpuno odgovara ajetu:

أم ىف وإنه تتعقلون لعلكم عربيا �ترآنا جعلناه إنا المبني والكتاب الكتاب لديتنا لعلى حكيم

Tako Mi Knjige jasne! Mi smo je Kur’anom na jeziku arapskom objavili da bi ste vi razumjeli, a on je kod Nas u Knjizi-majci zbi-lja uzvišen i mudar49, jer ovaj ajet nam jasno govori da ovaj Kur’an koji je nama spušten, prije svog spuštanja kod Allaha ima uzvišeniji položaj od toga da bi ga snaga ljudskog uma mogla razumjeti i dokučiti ili da bi bio podijeljen na dijelove. Međutim, Uzvišeni Allah je iz brige i ljubavi prema Svojim robovima načinio Knjigu koja se može čitati, u formi arap-skog jezika, da bi ljudi mogli dokučiti ono što je do tada bilo u Knjizi­majci i čemu nisu imali pristupa, a da ono što se nalazi u Majci­knjizi i što ne mogu shvatiti, prepuste Allahu. Majka­ ­knjiga je upravo ono o čemu govori sljedeći ajet:

يحو الله ما يشاء ويتثبت وعنده أم الكتابAllah dokida šta hoće, a ostavlja šta hoće, u Njega je Majka- -knjiga (Knjiga glavna).50

49 Ez-Zuhruf, 2­4.50 Er-Ra‘d, 39.

84

Kao i u ajetu:

يد ىف لوح مفوظ بل هو �ترآن جمOvo je Kur’an veličanstveni, na Ploči pomno čuvanoj.51

Kao i u ajetu:

كتاب أحكمت آياته ث �صلت من لدن حكيم خبريOvo je Knjiga čiji su ajeti čvrsto postavljeni, a zatim su po-drobno izloženi u dijelovima, od Mudrog i Sveznajućeg.52

Ovi ajeti ukratko ukazuju na sadržaj i smisao ajeta našeg zanimanja. I prema oba ajeta pod čvrstinom Božije Knjige se misli da ova Knjiga, koja (sa kesrom na hamzetu – إحكام)je u ovom našem svijetu ljudi podijeljena na ajete, riječi i slo-va, kod Uzvišenog Boga je zbilja koja je čvrsta i neizdijelje-na, nema sura, ajeta i dijelova. Naspram riječi čvrsto (إحكام) stoji riječ izdijeljenost (نفصيل) čije značenje jeste podijeljenost Kur’ana na sure, ajete kako je spušten Poslaniku, s.a.v.a.

Također, postoji još jedan dokaz koji ukazuju ne drugu razinu Kur’ana i govori nam da se i njegova prva razina osla-nja na drugu razinu, a to je sljedeći ajet:

و�ترآنا �تر�تناه لتتقرأه على الناس على مكث ونتزلناه تنزيالNjega smo, kao Kur’an, u dijelove razjedinili da bi ga ti lju-dima čitao uz izvjesne stanke i postepeno ga objavljujemo.53

Ovim se ne misli da je Kur’an prethodno kod Allaha bio u obliku u kojem je trenutno ispisan između dvije korice, uređen po surama i ajetima i tek potom spušten Poslani-ku, s.a.v.a., da bi ga ljudima postepeno čitao, kao što učitelj

51 El-Burûdž, 21­22.52 Hûd, 1.53 El-Isrâ’,106.

85

pročita učenicima jednu stranicu ili poglavlje knjige dnevno, uzimajući u obzir njihov potencijal.

Razlika je između toga kada učitelj svoje učenike poučava knjizi stranicu po stranicu i između toga da se Kur’an objav-ljuje Poslaniku, s.a.v.a., dio po dio. Objava dijela kur’anskih ajeta ovisi o događaju koji mu odgovara, što nije slučaj pri poučavanju učenika od strane učitelja, jer u ovom procesu nemaju učešća vanjski uzroci. Upravo stoga, moguće je da se svi dijelovi koji se uče u različitim vremenskim periodi-ma sakupe na jedno mjesto i u jednom vremenu da se njima pouči učenik sa većim potencijalom. Međutim, nije moguće da se ajet:

�اعف عنتهم واصفحA ti pređi preko toga i oprosti im54, koji naređuje oprost,

objavi zajedno sa ajetom:

�اتلوا الذين يتلونكم من الكفارBorite se protiv nevjernika koji su u blizini vašoj!55, koji na-

ređuje borbu i rat. Isto vrijedi i za ajete koji stoje u vezi sa događajima:

ع الله �تول الت تادلك ىف زوجها �د سAllah je čuo riječi one koja se s tobom o mužu svome rasprav-

ljala56, kao i ajeta:

خذ من أموالم صد�ةUzmi od dobara njihovih zekat!57, i drugih sličnih ajeta, pa

da se odjednom objave Poslaniku, s.a.v.a.

54 El-Mâ’ide, 13.55 Et-Tewbe, 123.56 El-Mudžâdele, 1.57 Et-Tewbe, 103.

86

Prema tome, mi ne možemo spuštanje Kur’ana uporedi-ti sa poučavanjem učenika velikih mogućnosti cijeloj knji-zi odjednom te zanemariti povode objave i vremena i reći: Kur’an je odjednom objavljen na početku poslanstva ili na kraju života Allahova Poslanika, s.a.v.a., i jednom dio po dio – stoga riječ “Kur’an” u ajetu: “Njega smo, kao Kur’an, u di-jelove razjedinili” (تر�تناه� nije onaj Kur’an koji imamo u ,(و�ترآنا umu, u značenju nanizanih ajeta.

Ukratko, iz prethodnih ajeta se da shvatiti da iza ovog Kur’ana kojeg mi čitamo nalazi druga zbilja koja ima položaj kao duša u odnosu na tijelo i slika u odnosu na portretirano. Ta zbilja je upravo ono što Allah, dž.š., naziva Svojom Knjigom Mudrom. Sva kur’anska učenja i njegovi smislovi se oslanjaju na to. Ta zbilja nije od kategorije i roda riječi. Ona nije po-put razdijeljenih riječi, rečenica i dijelova. Ta zbilja nije čak niti od roda značenja i smislova riječi. Upravo ta zbilja po sebi je te’vîl čija se svojstva spominju u ajetima koja se bave te’vîlom. Sa ovim pojašnjenjem postala je jasna zbilja te’vîla i razlog zašto ga obični umovi i nepročišćene duše ne mogu dokučiti.

Uzvišeni Allah na ovo značenje ukazuje u Svojoj Knjizi kada je rekao:

إنه لقرآن كري ىف كتاب مكنون ال يسه إال المطهرونOn je, zaista, Kur’an plemeniti u Knjizi brižljivo čuvanoj, dotaći ga smiju samo oni čisti.58

Nema nikakve sumnje da prethodni ajet jasno ukazuje na činjenicu da čisti robovi imaju kontakt sa Kur’anom koji se nalazi u Knjizi i Ploči brižljivo čuvanoj, Ploči koja je očuvana od promjene, a jedan od oblika promjene je i da bude izlo-žena umovima ljudi, da uđe u umove i izađe iz umova. Pod pojmom “dotaknuti” se misli upravo na ovo.

58 El-Wâqi‘a, 77­79.

87

Također, postalo je jasno da je ova Knjiga pomno čuvana upravo Majka­knjiga o kojoj govori ajet:

يحو الله ما يشاء ويتثبت وعنده أم الكتابAllah dokida šta hoće, a ostavlja šta hoće, u Njega je Majka- -knjiga.59

Ova Knjiga je također i ona na koju ukazuje ajet:

وإنه ىف أم الكتاب لديتنا لعلى حكيمA on je kod Nas u Knjizi-majci zbilja uzvišen i mudar.60

Čisti robovi su oni čija su srca očišćena i jedino je Allah Taj koji im je darovao tu čistotu. Gdje god da Allah, dž.š., govori o ovim srcima tu čistoću pripisuje Sebi. Naprimjer, na jednom mjestu kaže:

ا يريد الله ليذهب عنكم الرجس أهل البتيت ويطهركم تطهريا إنUistinu, Allah želi da od vas, o porodico Poslanikova, odstra-ni nečistoće, i da vas potpuno očisti!61

Na drugom mjestu kaže:

ولكن يريد ليطهركمVeć želi da vas učini čistim.62

Svugdje u Kur’anu gdje se spominje duhovna čistoća ona se pripisuje Allahu ili Njegovoj dozvoli. Spomenuta čistota nije ništa drugo, do lišenosti srca od svakog oblika nečisti, a

59 Er-Ra‘d, 39.60 Ez-Zuhruf, 4.61 El-Ahzâb, 33.62 El-Mâ’ide, 6.

88

srce nije ništa drugo do ona snaga koja percipira i odlučuje. Čistota srca je čistota čovjekove duše u vjerovanju i volji, a to se vraća na postojanost srca u onome što je percipiralo od istinskih učenja – da ne podliježe zlim sklonostima, odnos­no ne zapada u sumnju i ne zaboravi razliku između istine i neistine; te da bude postojano u onome što je neodvojivo od spoznate Istine, a to znači na području djelovanja, i da se ne povede za strastima duše i da ne prekrši zavjet znanja. Upra-vo ovo predstavlja duboku zaronjenost u znanje, budući da je Uzvišeni Gospodar duboko uronjene u znanje opisao kao one koji su upućeni i postojani u onome što znaju bez da im srca zastrane sa puta istine na put želje za sa smutnjom. Dakle, postalo je jasno da su čisti upravo duboko zaronjeni u znanje.

Međutim, ne treba pogriješiti u vezi rezultata koji se da shvatiti iz ovog govora jer njime se dokazuje samo toliko da čisti imaju znanje te’vîla, a nužna posljedica čistote je da su duboko zaronjeni u znanje, jer čistota njihova srca dolazi od Allaha, a Allaha ništa ne može nadvladati, a ne da oni zato što su duboko zaronjeni u znanje imaju i znanje te’vîla, odnosno da je duboka zaronjenost u znanje uzrok znanja te’vîla. Ajet ne dokazuje ovo. Štaviše, iz konteksta ajeta možemo shvatiti da duboko zaronjeni u znanje nemaju znanje te’vîla, jer kažu:

آمنا به كل من عند ربتناMi vjerujemo u njih! Sve je od našega Gospodara!

Mi vjerujemo u sve kur’anske ajete i svi su od Gospoda-ra, bilo da ih mi shvatamo li ne. Pored toga, mi vidimo da Kur’an neke od sljedbenika knjige opisuje kao duboko zaro-njenje u znanje i kao one koji su zahvalni u pogledu imana i dobrih djela:

لكن الراسخون ىف العلم منتهم والمؤمنون يتؤمنون با أنزل إليك وما أنزل�تبلك من

89

Ali onima između njih koji su duboko uronili u znanje, i koji su vjernici koji vjeruju u ovo što je objavljeno tebi i u ono što je objavljeno prije tebe.63

Ovim govorom nije potvrđeno da duboko uronjeni u znanje imaju i znanje o te’vîlu. Također, i ajet koji glasi:

ال يسه إال المطهرونDotaći ga smiju samo oni čisti64, ne dokazuje da “čisti” ima-

ju znanje te’vîla cijelog Kur’ana i da im nijedan te’vîl nije ne-poznat i da nikada nisu bili neznalice o te’vîlu. Zapravo, ovaj ajet se o ovom pitanju ne izjašnjava. Ajet jedino dokazuje da oni imaju neki doticaj sa Knjigom, odnosno Pločom pomno čuvanom. Postojanje takvog čega ima potrebu za zasebnim dokazom.

5. ZAŠTO BOŽIJA KNJIGA SADRŽI MANJE JASNE AJETE?

Jedan od prigovora koji je upućen Kur’anu je i to da on sa-drži manje jasne ajete, a muslimani tvrde da je Kur’an odre-dio obaveze i propise ljudi do Sudnjega dana. Također, kaže se da je Kur’an konačna riječ (صل� a to znači da je on ,(�ول riječ koja razdvaja Istinu od neistine, a mi vidimo da se svi različiti pravci koji su zastranili pozivaju na Kur’an jednako kao i pravac (mezheb) koji je u zbilji istinit. To ne može biti iz drugog razloga nego zbog manje jasnih ajeta u Kur’anu. Ova činjenica se ne može poreći, jer u slučaju da su svi ajeti jasni i da Kur’an nema manje jasnih ajeta namjera zbog koje je objavljen Kur’an sigurno bi se bolje i lakše ostvarila, također,

63 En-Nisâ’, 162.64 El-Wâqi‘a, 79.

90

ne bi postojali uzroci razilaženja i zastranjenja, a ako bi i došlo do razilaženja, Kur’an bi ga brzo rješavao.

Tumači Kur’ana su ponudili različite odgovore na ovu primjedbu. Neki od tih odgovora su sasvim neutemeljeni i površni, kao onaj koji kaže: postojanje manje jasnih ajeta u Kur’anu je dovelo do toga da muslimani ulože mnogo više truda u otkrivanju Istine, što za rezultat ima veću nagradu.

Ili su rekli da u Kur’anu postoje samo jasni ajeti i da je ispravan pravac potpuno jasno predstavljen, tada bi prista-lice drugih pravca imali odvratnost prema Kur’anu (zbog fanatičnosti koju imaju prema svom pravcu) i uopće ne bi obraćali pažnju na njega da vide šta to on poručuje. Budući da Kur’an ima manje jasne ajete, sa višestrukim značenjem, tako ga protivnici iz želje da u njemu nađu argument za svoje učenje podvrgavaju analizi i u krajnjem shvataju neispravnost svog učenja te se priključuju ispravnom pravcu.

Ili su rekli: Budući da Kur’an ima manje jasne ajete to je dovelo do toga da su muslimani ojačali i stekli sposobnost promišljanja kroz precizno istraživanje i iščitavanje Kur’ana i postepeno se izbavili od slijepog slijeđenja i stigli do svjetlosti promišljanja i idžtihada. Ovo se kod muslimana prenijelo na sve aspekte života i oni stalno upotrebljavaju snagu uma.

Ili su rekli: Sadržavajući manje jasne ajete Kur’an je doveo do toga da muslimani različitim putevima dođu do te’vîla. Upravo stoga, muslimani su postali stručnjaci u različitim naukama i tehnikama kao što su etimologija, morfologija, sintaksa, usuli fikh.

Ovo su besmisleni odgovori koji su dati na spomenutu primjedbu i njihove su besmislenosti jasne svakome. Tri su odgovora koja zaslužuju analizu i raspravu:

Prvi odgovor: Gospodar je u Kur’anu objavio jasne i manje jasne ajete

da bi srca vjernika stavio na kušnju, odredio stepen njiho-ve pokornosti i da postane jasno koja osoba se potčinjava

91

Božijem govoru i vjeruje u Kur’an, bilo da ga shvata ili ne, te koja osoba se pokorava samo onim ajetima koja su mu razu-mljivi. Jer, ukoliko bi cio Kur’an imao samo jasne ajete tada vjerovanje u njih sa sobom ne bi nosilo aspekt poniznosti pred Bogom i Njegovim poslanikom.

Ovaj odgovor nije ispravan jer je poniznost jedna vrsta srčane reakcije koja se javlja u slabom čovjeku kada se nađe u prisustvu jake osobe. Čovjek u sebi osjeća poniznost pred nekom stvari kada shvati njenu veličinu ili njena veličina nje-gov um učini nemoćnim, kao što su beskonačna Moć Božija i druga Njegova svojstva, koja su takva da se um kada suoči sa njima povlači, jer osjeća da je nemoćan da ih obuhvati.

A što se tiče stvari koje čovjekov um uopće ne percipira i koje jedino uzrokuju njegovu obmanu, odnosno uzrokuje da umisli da ih je razumio, susret sa ovim stvarima ne donosi poniznost. Poniznost u ovom slučaju uopće nema značenja, kao što su manje jasni ajeti kod čijeg razumijevanja je um izgubljen i umišlja da ih je shvatio, a ustvari nije.

Drugi odgovor: Kur’an sadrži manje jasne ajete da bi potakao um na ra-

spravu i istraživanje. Na ovaj način umovi bivaju spremniji i oživljeni. Jasno da ukoliko umovi imaju posla jedino sa ja-snim stvarima i kod tih stvari djelatna misao se ne upošljava, um postaje sve više zapušten i na kraju postane poput sa-sušenog grma. Um je najvrjednija moć čovjekova koju kroz vježbu treba odgojiti.

Ovaj odgovor ne liježe na srce zato što je Uzvišeni Allah stvorio toliko znamenja na obzorju i u dušama da čovjek promišlja još milion godina o njima neće stići do njihove krajnje tajne.

U Svojoj časnoj Knjizi Gospodar je zapovjedio da se pro-mišlja o njima, jedanput na općenit način, drugi put odre-đujući predmete promišljanja kao što je stvaranje Nebesa,

92

Zemlje, planina, drveća, živih bića, čovjeka, različitosti jezika i boja ljudi.

Također, Uzvišeni je preporučio da putujemo po zem-lji i da razmišljamo o stanjima prošlih naroda. U mnogim ajetima je pohvalio razmišljanje, umovanje i znanje. Nakon svega ovoga nema potrebe za pretjerivanjem u govoru i objavom manje jasnih ajeta da bi umove potakao na razmi-šljanje, a da umjesto toga umove ljudi odvede u zabludu i da se kao posljedica toga misao i razumi poskliznu i da se pojave različiti pravci.

Treći odgovor: Poslanici, mir s njima, su poslani svim ljudima, među

kojima postoji svaka vrsta čovjeka, i pronicljiv i priglup, i znalac i neznalica.

S druge strane, nisu sva učenja jednaka u odnosu na ljude. Neka učenja su takva da se ne mogu izreći jasnim iskazima da ih svi ljudi shvate. Ovakva i slična učenja je bolje da se iskažu na način da ih shvati samo elita posredstvom alegorije i uka-zivanja, a ostali ljudi su obavezni da prihvate ta učenja bez da ih razumiju te da njihovo znanje prepuste Bogu.

Ovaj odgovor, također, nije ispravan, jer Kur’an isto kao što ima jasne ajete ima i one manje jasne, a značenja manje jasnih ajeta treba shvatiti iz jasnih ajeta. Ovo nužno podra-zumijeva da kod manje jasnih ajeta ne postoji značenje koje je više i nadmašuje značenje jasnih ajeta i ono što se iz njih shvata. U tom slučaju pitanje: Zašto Božija Knjiga ima manje jasne ajete, kada se njihova značenja nalaze u jasnim ajetima, i nakon toga kakve koristi ima od manje jasnih ajeta? – ostaje bez odgovora.

Korijen greške onih koji zastupaju ovo mišljenje je u tome što su oni značenja zamisli kao dvije različite vrste. Jedno značenje je ono koje razumijevaju svi oni kojima se obraća, i elita i obični ljudi, pronicljivi i priglupi, a to su jasni ajeti.

93

Drugo je ono značenje čija je vrsta takva da je razumije samo elita zajednice. To su vrhunska značenja, veoma suptilne i pre-cizne mudrosti. Posljedica ove greške i miješanja stvari je to da se manje jasni ajeti ne oslanjaju na jasne ajete, a prethodno smo dokazali da je ovo u očiglednom sukobu sa ajetima koji uka-zuju da kur’anski ajeti tumače jedni druge, kao i drugi dokazi.

Ono što priliči ovdje reći jeste to da Kur’an nužno mora imati manje jasne ajete i oni su rezultat te’vîla u onom znače-nju koje smo pojasnili, kao i toga da se ajeti uzajamno tuma-če. Ako bismo htjeli ovo značenje još jasnije predočiti, da ci-jenjeni čitalac još bolje shvati ovo pitanje, trebamo steći uvid u različite aspekte o kojima Kur’an nudi pojašnjenja, kao i da uzmemo u obzir one stvari na kojima Kur’an gradi svoja učenja i krajnje iskaze tih učenja, a to je sljedećih pet stvari:

Prva stvar: Uzvišeni Gospodar je u Svojoj Knjizi rekao da ova Knji-

ga ima te’vîl i sva kur’anska učenja, propisi i zakoni kao i sve ono što obuhvataju božanska učenja tiče se ovog te’vîla. Te’vîl na koji se odnose svi ovi govori i ajeti pitanje je koje su nemoćni da shvate i pronicljivi i manje obdareni ljudi. Nema osobe koja bi mogla dokučiti te stvari, osim čistih duša od kojih je Allah udaljio nečistoću. Jedino ove osobe mogu do-segnuti te’vîl Kur’ana. Ovo je krajnja tačka cilja koji je Uzvi-šeni predvidio za čovjeka, i to Gospodar Koji prima čovje-kovu dovu. Ako čovjek bude želio da ga On uputi u znanje Knjige – i to Knjige koja pojašnjava svaku zbilju – njegovu dovu će primiti. Ključ ispunjenja ove dove je upravo Božije pročišćenje, kao što je i Sâm rekao:

ما يريد الله ليجعل عليكم من حرج ولتكن يريد ليطهركمAllah ne želi da vam pričini poteškoće, već želi da vas očisti.65

65 El-Mâ’ide, 6.

94

Ovo savršenstvo čovjekovo, poput ostalih savršenstava ka kojima pozivaju Gospodar i razum, nije stvar koju će ostva-riti svi ljudi, već samo posebni, iako je cijelo čovječanstvo pozvano da krene ka tome. Dakle, odgojenost u vjerskom odgoju jedino se realizira kod posebnih ljudi i njih vodi ka potpunom stepenu čistote duše, dok ostali ljudi ostvaruju neke od tih stepena. Naravno, ti stepeni se razlikuju prema potencijalima ljudi.

Čistota duše je poput posjedovanja svijesti o Bogu na razi-ni djelovanja ka čemu je Gospodar pozvao cijelo čovječanstvo rekavši:

اتتقوا الله حق تتقاتهBudite svjesni Allaha onako kako Ga treba biti svjestan.66

Međutim, istinska svijest o Bogu koja podrazumijeva sa-vršenstvo i najviši njen stepen ostvariva je samo za mali broj ljudi. Ono što je prisutno kod ostalih ljudi su niži stepeni te zbilje. Sve to je zbog različitosti koja postoji u razumijevanju ljudi i njihovoj prirodi. Ovo nije svojstveno samo čistoti duše i svjesnosti Allaha. Zapravo, sva društvena savršenstva kao što je odgoj i pozivanje ka Istini su istog karaktera. Ona oso-ba koja utemeljuje jednu zajednicu sve pojedince poziva ka najvišem stepenu svih savršenstva i želi da ih oni dosegnu u krajnjem stepenu, naprimjer, na području znanja, industrije, bogatstva i drugih savršenstava, bilo materijalnih ili duhov-nih. Međutim, da li oni to ostvaruju? Ne ostvaruju – osim jednog broja pojedinaca iz zajednice, dok ostali ljudi u skla-du sa svojim različitim potencijalima ostvaruju niže stepene toga. Ustvari, krajnji ciljevi slični ovima su savršenstva ko-jima se poziva zajednica, a ne samo pojedinci, na način da niko u tome nije izuzet.

66 Ali ‘Imrân, 102.

95

Druga stvar: Kur’an jasno obznanjuje da je za čovjeka jedini put ostva-

renja ovog cilja taj da se upozna sa svojom dušom i da je iz ovog razloga odgoji na području znanja i djela.

Što se tiče područja znanja to znači da čovjek bude pou-čen zbiljama od Početka i Izvora (odnosno Boga) do proživ-ljenja i povratka Bogu da bi se tako upoznao i sa zbiljama Kreacije kao i sa svojom dušom koja stoji u vezi s zbiljama i realitetima Kreacije. U ovom slučaju on stiče istinsku spo-znaju svoje duše.

A što se tiče područja djela to znači da čovjek bude pri-siljen na valjane društvene zakone da bi aspekti društvenog života postali krijeposni i valjani, a da ga poročni aspekti društvenog života ne spriječe da se okoristi znanjem i spo-znajom. Nakon nametanja tih zakona njemu se propisuje jedan niz ibadetskih propisa (bogosluženja) a njihovim po-navljanjem i istrajnošću u njima čovjekova duša iz dubine srca postaje svjesna Iskona i povratka Bogu. On se približa-va Svijetu značenja i čistote i postaje očišćen od materijalnih uprljanosti.

Dragi čitaoče, ako sa pažnjom pogledaš ajet:

إليه يصعد الكلم الطيب والعمل الصالح يتر�تعهK Njemu se diže lijepa riječ, a dobro djelo je diže,67

i ono što shvatiš iz ovog ajeta sagledaš zajedno sa onim što smo rekli u vezi ajeta:

يا أيتها الذين آمنوا عليكم أنفسكم ال يضركم من ضل إذا اهتديتتمO vjernici, o dušama svojim se vi brinite! Ako ste na Pra-vom putu neće vam naškoditi oni koji su zalutali,68

67 Fâtir, 10.68 El-Mâ’ide, 105.

96

te ajet:

يتر�ع الله الذين آمنوا منكم والذين أوتوا العلم درجاتAllah će uzdići one od vas koji vjeruju, a one kojima je dato

znanje na stepene69, kao i druge ajete slične ovim, tada će po-stati jasna Božija namjera u propisivanju vjere, a to je uputa čovjeka ka Bogu i put koji je za ovo predviđen.

Iz prethodno istaknutog može se izvesti jedan važan za-ključak, a to je da su društveni islamski propisi, u zbilji gle-dano, uvod za ibadetske propise. A ibadet (bogosluženje), opet, nije osnovni cilj, već je i on, također, uvod za spoznaju Allaha i Njegovih znamenja. Stoga, najmanji poremećaj ili iskrivljenje ili promjena društvenih islamskih zakona dovo-di do kvarenja propisa i ibadeta Gospodara, i taj poremećaj će također biti razlog poremećaja pri spoznaji Boga.

Način dolaska do ovog zaključka je veoma jasan. Iskustvo, također, potvrđuje ispravnost ovog zaključka, zato što četrnaest stoljeća prolazi od pojave islama, a vidimo na koji način je iskrivljenost (fesad) našla puta u vjeru i odakle je počela.

Ako samo malo obratite pažnju, vidjet ćete da je korijen svakog zastranjenja koje se pojavilo u udaljavanju od dru­štvenih propisa islama, čak u tolikoj mjeri da su islamska učenja i vjerovanja nestala potpuno iz čovjekova života.

Mi smo prethodno naglasili da sve smutnje koje su se pojavile u islamu dolaze od slijeđenja manje jasnih ajeta i njihova te’vîla. Ovaj oblik zastranjenja i do dana današnjeg se nastavlja.

Treća stvar: Osnova islamske upute (u odnosu na druge upute) se

temelji na znanju i spoznaji, a ne na slijepom slijeđenju. Božija vjera želi da svaki pojedinac čovječanstva u svom srcu sabere znanja do granica njegovog vlastitog potencijala

69 El-Mudžâdele, 11.

97

i kapaciteta. Jer, kao što smo rekli u prethodnom govoru, cilj vjere je spoznaja, a ovaj cilj ostvariv je samo putem znanja. Zar je uopće moguće drugačije? Među knjigama Objave i među nebeskim vjerama niko poput Kur’ana i islama ljude ne po-ziva i ne potiče na sticanje znanja.

Ova postavka i pristup su doveli do toga da Kur’an, kao prvo, pojasni jedan niz zbilja božanskih učenja, a kao drugo, praktične propise koje je propisao povezao je sa tim učenjima. Drugim riječima, prvo je čovjeku samog njega predstavio kao biće koje je Bog stvorio rukom Svoje Moći i pri njego-vom stvaranju i opstojanju za posrednike uzeo meleke i dru-ga Svoja stvorenja i upriličio Nebesa, Zemlju, bilje, životinje, mjesto, vrijeme i hiljade drugih uvjeta.

Također, dao mu je do znanja da se on, htio to ili ne, kreće ka Bogu i proživljenju i da će sav svoj trud naći kod Gospodara. Na kraju puta će se susresti sa Bogom, a On će ga nagraditi prema njegovim djelima, pa će otići ili u Džennet ili u Vatru. Ovo je bio samo mali prikaz učenja Božije Knjige koje se odnosi na vjerovanje.

Potom se čovjek upoznaje sa djelima koja ga vode do džennetskog blaženstva, kao i onim koja ga vode ka dže-hennemskoj nesreći i stradanju. A to znači da mu Kur’an pojašnjava ibadetske i društvene propise. Ovo je drugi niz učenja Božije Knjige.

Postoje druga pojašnjenja koja se nude ljudima, a to je da se ovi propisi i društveni zakoni za koje smo rekli da vode ka blaženstvu odnose na prvu skupinu ljudi i propisani su radi čovjekova blaženstva, jer su to propisi koji obuhvataju dobro Ovog i Budućeg svijeta. Ovo je treća skupina.

Ovim je postalo jasno da je druga skupina uvod za prvu skupinu, prva skupina je rezultat druge skupine, a treća skupina je poveznica između ostale dvije skupine. Kur’anski ajeti jasno ukazuju na ove tri skupine, bez potrebe da ih mi klasificiramo.

98

Četvrta stvar: Um običnih ljudi većinom ima posla sa osjetilnim stvarima

te zato ne može sa lahkoćom razumjeti iznadosjetilne stvari. Ptica njihove misli može uzletjeti samo do krova prirode.

Tek neznatan broj ljudi je uspio vježbanjem na putu zna-nja da svoje razumijevanje uzdigne do percepcije univerzal-nih značenja, principa i zakona. Njihova stanja se razlikuju s obzirom na razliku sredstava koja su koristili na putu ovog uspjeha. Upravo stoga sposobnost njihova razumijevanja se veoma razlikuje kod percepcije značenja iznadmaterijalnog i osjetilnog. Razlika među njima u pogledu stepena je velika. Toliko velika da niko ne može poreći te razlike.

Također, niko ne može poreći da se svako značenje do kojeg čovjek dođe uobličava jedino putem njegovih umnih informacija i saznanja. Sada, ako sva čovjekova umna sazna-nja budu od svojstva osjetilnog i njegov um bude imao bli-skost samo sa osjetilnim, mi, također, možemo svoja duhovna pitanja prenijeti drugom čovjeku putem osjetilnih stvari, s tim da je ovo prenošenje duhovnih stvari moguće u mjeri njegovog razumijevanja osjetilnih stvari. Naprimjer, užitak braka djetetu koje još uvijek nije sazrilo za ovo osjetilno znanje opisujemo kao slatkoću meda ili kolača. Ako njegova misao stigne do univerzalnih značenja, opet mu užitak braka opi-sujemo prema tim univerzalnim značenjima i u veličini spo-sobnosti njegovog uma.

Dakle, prva skupina shvata značenja i sa osjetilnim i racio­nalnim pojašnjenjima, dok druga skupina može percipirati značenja jedino posredstvom osjetilnih pojašnjenja.

Budući da vjerska uputa nije svojstvena samo jednoj ili dvjema skupinama, kao i toga da se njome trebaju okoristiti svi ljudi i svi slojevi društva i toga da Kur’an ima te’vîl, ove tri stvari su rezultirale time da kur’anski govor navodi primjere.

A to znači da se Kur’an koristi onim značenjima koja su poznata svim ljudima kao kalupom za ona značenja koja im

99

nisu poznata, da bi ih ljudi spoznali. Slično praksi nas ljudi da robu vagamo u kilogramima, miskalima i drugim mjera-ma, iako nema nikakve srodnosti između grožđa i željeza. Grožđe nema ni oblik željeza niti njegov volumen. Ali samim tim što između njih postoji sličnost u vidu težine, grožđe vagamo željezom.

Prethodno smo kao potvrdu ovoga naveli neke kur’anske ajete, od kojih je i sljedeći:

إنا جعلناه �ترآنا عربيا لعلكم تتعقلون وإنه ىف أم الكتاب لديتنا لعلى حكيمMi smo je Kur’anom na jeziku arapskom objavili da bi ste vi razumjeli, a on je kod Nas u Knjizi-majci zbilja uzvišen i mudar.70

Iako Kur’an ovo nije rekao jasno i doslovno, već se osvrnuo ukazivanjem i aluzijom, ipak se nije zadovoljio samo ovim, već je dao i pojašnjenje primjerom u vezi Isti-ne i neistine:

ومما رابيا زبدا السيل �احتمل بقدرها أودية �سالت ماء السماء من أنزل يو�دون عليه ىف النار ابتغاء حلية أو متاع زبد مثتله كذلك يضرب الله احلقاألرض ىف �تيمكث الناس ينفع ما وأما جفاء �تيذهب الزبد �أما والباطل

كذلك يضرب الله األمثالOn sa neba spušta vodu pa koritima s mjerom poteče, dok bujica nosi pjenu u kojoj je rastinje; ono od čega oni va-tru lože, želeći da dobiju nakit ili oruđe, jest poput te pjene u kojoj je rastinje – tako Allah navodi primjer za Istinu i neistinu: što se tiče pjene, ona nestaje u vidu naplavine, a ono što koristi ljudima – to na zemlji ostaje; eto, tako Allah navodi primjere.71

70 Ez-Zuhruf, 3­4.71 Er-Ra‘d, 17.

100

Ovim ajetom Kur’an je ukazao na to da je propis ovog primjera primjenljiv u svim Božijim djelima, kao i u Njego-vim riječima.

Dakle, Božije djelo kao i Njegova riječ je Istina, riječju i dje-lom se namjerava samo Istina, osim što uporedo sa Njegovom riječju i djelom postoje popratne stvari koje nisu osnovna na-mjera i od njih nema koristi. Međutim, ove stvari više padaju u oči i privlače više pažnje od Istine, ali to nije trajno i ubrzo će nestati. Jedino Istina od koje ljudi imaju koristi ostaje, osim ako ta Istina ne bude sukobljena sa većom i korisnijom Isti-nom. U ovom slučaju veća Istina poništava manju Istinu. Ovo je u Božijem govoru poput ajeta manje jasnog značenja koji obuhvata značenja Istine i ona su osnovna namjera, ali je iska-zano riječima koja u umu čovjeka donose neistinita značenja, koja nisu osnovna namjera. Sa vraćanjem tih ajeta na jasne ajete ta neistinita značenja nestaju, a ono što je Istina se ozbiljuje.

ليحق احلق ويتبطل الباطل ولو كره المجرمونDa bi utvrdo Istinu i uništio ono što lažno je, makar to ne bilo zločiniteljima po volji.72

Dakle, višeznačan govor Kur’ana je radi toga da se potvrdi Istina, a neistina uništi.

Naš govor o Božijim djelima je jednak onom koji smo izrekli u vezi Božije riječi.73

Ukratko, ono što se iz časnog ajeta može shvatiti jeste to da su božanska učenja poput vode koju Allah spušta sa neba i ova voda je u ovoj fazi gledano samo voda, niti se namje-rava količina niti kakvoća. Međutim, različitost je u posudi zemlje na koju pada ta voda. Svaka zemlja uzima određenu

72 El-Enfâl, 8:8.73 Uzvišeni Gospodar čini djela čija vanjština nije osnovna namjera, za-

pravo osnovna namjera je skrivena. Međutim, ne prođe mnogo, vanj-ština nestane, a objelodani se unutrašnjost i zbilja djela. (Op. prev.)

101

količinu vode, manje ili više. Ove količine dolaze od same zemlje. U vezi osnovnih učenja i praktičnih vjerskih propisa kao i njihove dobrobiti, o čemu smo prethodno govorili, vri-jedi isto. Tada smo rekli da su ove dobrobiti veze koje pove-zuju propise sa istinskim učenjima. Sâmi propis je ta dobro-bit ne uzimajući u obzir jezički izraz. Međutim, upravo ove dobrobiti kada poprime oblik propisa i kalup riječi nerijetko sa sobom imaju i suvišnosti koji su u položaju pjene koju nosi bujica i poput te pjene se očituju i pokazuju, s tim da ne prođe mnogo i one nestanu, a ono što ukazuje na dobrobiti ostaje. Poput propisa koji u budućnosti trebaju da se dokinu. Vanjština tog propisa je ajet koji sadržava taj propis i zahtjeva da taj propis bude vječan, ali derogirajući ajet koji donosi drugi propis poništava očitovanje (zuhur) prvog ajeta i ob-znanjuje da je dobrobit derogiranog propisa do danas vrije-dila, a od danas pa nadalje dobrobit je u drugom propisu.

Ovo vrijedi za ova učenja i njihovu zbilju ne uzimajući u obzir njihovu jezičku razinu.

A što se tiče uvođenja tih učenja u posudu riječi i ukaziva-nja na njih nakon toga, ona više nisu bezbojna i bez realnog određenja, kao što kiša koja je bez boje i određenja, količine i kvaliteta, kada dođe u posude zemlje gubi svoju neodređenost i svaka posuda zemlje prema svom kapacitetu prima u sebe tu vodu. Pokrenu se poplave različitih veličina. Slično tome se dešava i sa božanskim učenjima kada poprime kalup riječi. Ovi oblici i veličine jesu namjera onoga ko ih je izgovorio, ali može se reći da to nije cijela njegova namjera. U zbilji, to su primjeri i kalupi koji nude sliku apsolutnog značenja bez boje i oblika. To je samo šaka iz tovara, primjer onoga čega je mnogo.

Uglavnom, kada te riječi prođu umovima različitih lju-di, svaki pojedinac shvata iz tih riječi nešto što nije njihova osnovna namjera, budući da informacije koje su umovi ste-kli tokom života i sa njima ostvarili bliskost utiču na zna-čenje riječi i mijenjaju ga. Ovi uticaji i promjene se najčešće

102

odražavaju na značenja sa kojima nije blizak posjednik uma, kao što je kod vjerskih učenja, dobrobiti propisa i njihovih kriterija, o čemu smo već govorili.

Što se tiče društvenih propisa i zakona, budući su blisku umu, čovjek ne utiče na njih i ne mijenja ih, osim ako želi da dođe do njihovih kriterija i uzroka. Iz ovoga je postalo jasno da su teže shvatljivi ajeti u Kur’anu oni ajeti koji sadrže kriterije propisa i bave se načelima vjerovanja, a ne ajeti koji samo obznanjuju vjerske propise i pravila i uopće ne spominju njihove kriterije i uzroke.

Peta stvar: Iz prethodnog izlaganja može se zaključiti da su jezički

iskazi Kur’ana primjeri za istinska božanska naučavanja. Uzvišeni Gospodar – da bi pojasnio ta naučavanja – spustio ih je na razinu razmišljanja običnih ljudi. U ovom pitanju i nema drugog izbora, jer obični ljudi ne poimaju ništa do osjetilnih stvari. Stoga, njima se univerzalna značenja nužno moraju predočiti u kalupu osjetilnog i tjelesnog.

S druge strane, tamo gdje se govornik obraća djeci se jav-ljaju dvije velike poteškoće. Ako govornik želi da progovori jezikom djeteta i u skladu sa njegovim razumijevanjem, jav-lja se jedan od dva problema, zato što se slušalac zadovolja-va vanjštinom riječi govornika i preuzima samo onaj govor koji je vezan za osjetilno. U tom slučaju neće se ostvariti na-mjera govornika, jer cilj govornika je taj da slušalac pređe sa primjera na ono na što taj primjer aludira. Ustvari, on ne želi samo da prenese neku informaciju. Međutim, u slučaju kada se slušalac ne zadovolji samo vanjskim značenjem rije-či – koji nema udjela u osnovnom značenju, već želi da pređe preko njega i da dođe do čistih značenja, postoji strah da on nije shvatio osnovnu namjeru, već da je shvatio dio toga.

Naprimjer, kada govornik kaže nekome: “Kraj Knjige kra-ljeva (Šahname) je sretan”, ili kaže: “Svaka čast jutru koji dođe

103

nakon noći!”, slušalac koji je već od ranije upoznat sa ovim primjerima i onim na šta oni aludiraju, primjer ili poslovi-cu ogoljava od svih karakteristika koji idu sa njime i shvata da je namjera govornika da lijep učinak svakog djela dolazi nakon što ga završi i pokažu se posljedice, a ne tokom čina zaokupljenosti sa djelom, jer dok je čovjek u samom djelu i podnošenja teškoće, on ne shvata veličinu svog djela.

Sučeljen sa ova dva problema govornik nema drugog iz-bora osim da značenja koja želi prikaže u slici i otjelovi ih, da ih raspodijeli među različitim primjerima i upriliči ih u različitim kalupima, da bi ti kalupi tumačili sami sebe i jedni druge pojašnjavali, i na kraju da slušalac odbacivanjem nji-hovih međusobnih proturječja, kao prvo, shvati da su govori i kalupi primjeri koji iznad sebe imaju portretirane zbilje i da namjera govornika nije ograničena samo na ono što se može doživjeti iz same riječi, a kao drugo, nakon što shvati da su iskazi i kalupi primjeri za značenja, da shvati koliko od vanj-skih karakteristika govora treba odbaciti, a koliko zadržati, i da ovo shvati iz vanjštine govora, a to znači da je govor ta-kav da pojašnjava da određena karakteristika koja se nalazi u onoj drugoj rečenici nije namjera, a druga rečenica poja­šnjava da je neka karakteristika u ovoj rečenici višak.

Pored ovoga, govornik treba da one stvari koje su u nje-govom govoru nejasne i suptilne pojasni navođenjem broj-nih kazivanja i mnogim različitim primjerima. Ovaj metod je prisutan u svim jezicima svijeta i nije svojstven jednom na-rodu ili jeziku. Budući da svaki čovjek ima dar i sposobnost da se kod njega, kada ga potreba natjera da govori, istovre-meno javlja potreba i da negira ono što se nalazi u govoru, a u suprotnosti je sa osnovnim namjeravanim smislom, i to u drugom kazivanju ili kroz drugi primjer odbaci.

Dakle, dovde je postalo jasno da Časni Kur’an kao i svaki drugi govor treba da ima teže shvatljive ajete (mutešâbihât) te da onu sličnost (tašâbuh) koja nužno mora da postoji u

104

jednom ajetu otkloni u drugim ajetima, koji su jasni ajeti (muhkemât). Ovim pojašnjenjem je na dobar način dat od-govor na primjedbu koja je upućena Kur’anu. (Zašto Kur’an ima teže shvatljive ajete?) Iz svega prethodnog što smo istakli i poduže rasprave koju smo do sada vodili, postalo je jasno nekoliko stvari:

1. Kur’anski ajeti su dvojaki, jedni su jasni (muhkemât), a drugi su teže shvatljivi (mutešâbihât). Oni ajeti koji u sebi imaju dvosmislena ukazivanja su teže shvatljivi ajeti, a oni koji u sebi nemaju nikakvo dvosmisleno ukazivanje su jasni ajeti.

2. Svi kur’anski ajeti, i jasni i teže shvatljivi, imaju te’vîl. Te’vîl ne pripada kategoriji pojma riječi, već je od stvari koji imaju zbilju i vanjsko ozbiljenje i njegov odnos prema božan-skim naučavanjima i namjerama koje su izrečene jezikom je poput odnosa oslikanog (ممثل) sa slikom (مثال). Sva kur’anska naučavanja su primjeri koji su navedeni za te’vîl kod Boga.

3. Čiste duše, a to znači oni koji su duboko upućeni u znanje, mogu razumjeti te’vîl.

4. Kur’anski govor predstavlja primjere navedene za bo-žanska naučavanja i ono što se podrazumijeva sa njima, a što nije ono što je rečeno pod drugom tačkom. U drugoj tački smo rekli da su kur’anska naučavanja primjeri navedeni za te’vîl, a ovdje kažemo du su kur’anski govori primjeri za njegova naučavanja.

5. Časni Kur’an mora imati manje jasne ajete i nema dru-gog izlaza, kao što mora imati i jasne ajete.

6. Jasni ajeti su Majka Knjige ili osnova na koju treba uputiti manje jasne ajete i od jasnih ajeta tražiti njihovo pojašnjenje.

7. Biti jasan ili manje jasan ajet su dva relativna svojstva, a to znači da je moguće da jedan ajet za većinu ljudi bude ma-nje jasan, a istovremeno jasan za odabrane. Također, mogu-će je da zbog različitih aspekata jedan ajet u ovom pogledu

105

bude različito tretiran. Pa tako iz jednog aspekta može biti jasan, a iz drugog manje jasan i kao rezultat toga da u od-nosu na jedan ajet bude jasan, a u odnosu na neki drugi ajet manje jasan. Mi u Kur’anu nemamo ajet koji bi u potpuno-sti bio manje jasan ajet, a ako i postoji to ne bi predstavljalo teškoću.

8. Kur’anski ajeti su morali biti objavljeni tako da tumače jedan drugog.

9. Kur’an u pogledu značenja ima različite stepene. Verti-kalni stepeni proizlaze jedan iz drugog i uzajamno su ovisni. Sva ta značenja i smislovi se ne nalaze u jednom redu da bi osoba rekla da to nužno podrazumijeva da se jedna riječ koristi u više od jednog značenja, a korištenje riječi u više od jednog značenja nije ispravno, ili da neko drugi kaže ovome slično je da opće (عموم) postane metafora (اجملاز) ili je poput brojnih posljedica – neodvojivih svojstava (لوازم) jednog uzro-ka (ملزوم). Zapravo, sva ta značenja su podudarna značenja مطابقية) -tako što riječi iz ajeta ukazuju na značenja po (معان dudarnim ukazivanjem. Svako značenje je svojstveno nivou i stepenu razumijevanja i percepcije.

Pojašnjenje: Uzvišeni Allah je rekao:

اتتقوا الله حق تتقاتهBudite svjesni Allaha onako kako Ga treba biti svjestan.74

Ovaj ajet govori o tome da svijest o Bogu (takvaluk) koja podrazumijeva suzdržavanje od loših djela koje je Allah za-branio i činjenje dobrih djela koje je Allah zapovjedio, ima više razina. Ima stepen koji se naziva stepen svijesti onakve kakva bi trebala biti. Ovaj izraz jasno daje do znanja da po-stoje niži stepeni svijesti o Bogu. Dakle, svijest o Bogu koja je

74 Ali ‘Imrân, 102.

106

iz jednog ugla gledano predstavlja upravo dobro djelo, ima različite stepene i razine jedne iznad drugih.

Također, Uzvišeni Allah je rekao:

وب�س جهنم ومأواه الله من بسخط باء كمن الله رضوان اتتبع أ�من يتعملون با الله والله بصري المصري هم درجات عند

A zar je onaj koji ide za Allahovom naklonošću jednak onome koji zaradi srdžbu Allahovu i čije je stanište Džehennem?! O, grozna li staništa! Ljudi su kod Allaha po razinama! I Allah vidi sve šta oni rade!75

Kao što možete primijeti po ovom ajetu svi ljudi, bilo do-bri ili loši, imaju stepene. Dokaz toga što smo rekli da imaju stepene po djelima je završetak ajeta koji glasi: “Allah vidi sve šta oni rade!”

Također je jasno da djelo, bilo koje vrste, proizlazi iz znanja, a ono opet, dolazi od odgovarajućeg srčanog vje-rovanja. Uzvišeni Allah je govorio protiv nevjerstva jevreja, unutra šnje pokvarenosti mnogobožaca, dvoličnosti munafi-ka među muslimanima, kao i o koristi imana jedne skupine poslanika i vjernika, pozivajući se na njihova djela. Budući da je broj ajeta koji govore o ovoj argumentaciji velik, mi ne-ćemo duljiti naš govor navodeći te ajete. Samo ćemo ukratko reći da se iz ovih ajeta da shvatiti da bilo koje djelo proizla-zi iz znanja koje mu odgovara i izvanjsko djelo ukazuje na unutrašnje znanje. Isto kao što znanje utiče na djelo i djelo uzvratno utiče na znanje i biva uzrokom njegove pojave ili ako postoji znanje biva uzrokom još većeg ukorjenjivanja tog znanja u duši, kao što Kur’an kaže:

والذين جاهدوا �ينا لنتهديتنتهم سبتلنا وإن الله لمع المحسنني75 Ali ‘Imrân, 162­163.

107

A one koji se budu zbog Nas borili Mi ćemo sigurno Našim putevima uputiti! A Allah je doista sa dobročiniteljima!76

واعبد ربك حت يأتيك اليقنيRobuj svome Gospodaru sve dok ne postigneš čvrsto uvje-renje (jeqin)!77

ث كان عا�بة الذين أساؤوا السوأى أن كذبوا بآيات الله وكانوا با يستتهزؤونPotom će konac onih koji su zlo činili zao biti, zato što su oni Allahove znakove poricali i što su im se izrugivali!78

�أعقبتهم نفا�ا ىف �تلوبم إل يتوم يتلقونه با أخلفوا الله ما وعدوه وبا كانوايكذبون

I Allah im je potom u srca licemjerje ubacio sve do Dana kad će Ga sresti, zato što se onoga što su Allahu obećali ne pridržavaju i zbog toga jer su oni uvijek lagali.79

إليه يصعد الكلم الطيب والعمل الصالح يتر�تعهK Njemu se diže lijepa riječ, a dobro djelo je diže.80

Ovaj kur’anski ajet je potpun govor kada je riječ o do-brom djelu i korisnom znanju, koji pojašnjava da je djelo svake “dobre riječi”, a to znači svakog istinskog vjerovanja, da se uzdiže ka Uzvišenom Gospodaru i njenog posjednika približava Bogu, kao što je i zadaća dobrog djela da ovo vjerovanje i istinsko znanje pomaže pri njihovom uzdizanju. Jasno je da je uzdizanje znanja u tome da se ono iz tre-nutka u trenutak oslobađa neznanja i sumnje i da pažnju

76 El-‘Ankabût, 69.77 El-Hidžr, 99.78 Er-Rûm, 10.79 Et-Tewbe, 77.80 Fâtir, 10.

108

duše učini potpunom prema njemu te da srce svoju pažnju ne dijeli između znanja i drugih stvari (jer ovo predstav-lja opći širk). Stoga, koliko god iskrenost čovjekova bude savršenija u pogledu sumnje i šejtanskih misli, uzdizanje znanja će biti jače i brže.

Sami ajet ukazuje na ovo značenje jer za uzdizanje li-jepe riječi koristi izraz su’ud (الصعود), a za uzdizanje djela koristi izraz ref’ (الر�ع). Prvi izraz, odnosno (الصعود) se kori-sti nasuprot riječi spuštanja (النزول), a drugi izraz, odnosno su dva ر�ع i صعود Riječi .(الوضع) naspram riječi spustiti (الر�ع)svojstva i svaka stvar koja se kreće odozdo ka gore opisa-na je sa ova dva svojstva, jer svaka stvar koja se kreće stal-no je u odnosu prema tački početka i okončanja kretanja. Kada počne kretanje u odnosu na početnu tačku, onaj koji se kreće je onaj koji se uzdiže, a u povratku je onaj koji se spušta.

Dakle, izraz صعود se koristi kada želimo reći da neka oso-ba ima namjeru da se uzdigne na višu tačku uzvisine ili da joj se približi, a izraz ر�ع koristimo kada želimo reći da se od niže tačke odvojio i udaljio od nje.

Stoga, dobro djelo čovjeka odvaja i udaljava od srčane vezanosti za Ovaj svijet i čovjekovu dušu ne zaokuplja ovo-svjetskim ukrasima i ne sukobljava ga sa razbacanim misli-ma i različitim i promjenjljivim informacijama. Koliko god uzdizanje (ر�ع) bude veće zasigurno će i uzdizanje (صعود) i usa-vršavanje istinitih vjerovanja biti veći i čovjekova spoznaja o uprljanosti iluzijama i sumnjama biti čišća.

Također, jasno je da, kao što smo i rekli, dobra djela imaju stepene i razine.

Tako svaki stepen dobrog djela u skladu sa svojstvom kojeg ima uzdiže “lijepu riječ” te istinita božanska nauča-vanja i spoznaje. Isto tako i loša djela onoliko koliko su loša čovjeka čine niskim, a njegova znanja i učenja bivaju više pomiješana sa neznanjem, sumnjom i nesređenošću.

109

O ovoj temi smo govorili kada je bilo riječ o ajetu: “Uputi nas na Pravi put!”81

Dakle, postalo je jasno da ljudi u skladu sa stepenom bliskosti ili udaljenosti od Allaha, dž.š., imaju različite ste-pene znanja i djela. Ono što je neodvojivo od različitosti ovih stepena je to da ono što prihvataju i razumiju ljudi jednog stepene nije istovjetno onome što prihvata i razu-mije skupina ljudi drugog stepena, bilo u odnosu na niži ili viši stepen.

Gospodar je svoje robove podijelio u različite skupine. Svaka skupina ima sebi svojstveno znanje i spoznaju koja nije prisutna kod druge skupine.

Gospodar je predstavio iskrene robove (خملصني), kao one koji jedini imaju istinsko znanje o Božijim svojstvima, kada je rekao:

سبحان الله عما يصفون إال عباد الله المخلصنيUzvišen i čist je Allah od onoga kako ga opisuju, osim Alla-hovih iskrenih robova.82

Također, pripisuje im i druge spoznaje o čemu ćemo, ako Bog dâ, u nastavku govoriti.

Gospodar je jednu skupinu robova nazvao onima koji čvrsto vjeruju (مو�نني), a oni su jedini koji posmatraju Melekut, odnosno Carstvo nebesâ i Zemlje kako Kur’an kaže:

وكذلك نرى إبتراهيم ملكوت السماوات واألرض وليكون من المو�ننيI tako Mi pokazasmo Ibrahimu Melekut Nebesa i Zemlje da bi on bio među onima koji čvrsto vjeruju.83

81 El-Fâtiha, 5.82 Es-Sâffât, 159­160.83 El-En‘âm, 75.

110

Jednu skupinu Svojih robova je nazvao onim koji Mu se pokajnički obraćaju (منيبني) i jedino oni primaju pouku, odnosno opominju se, kako Kur’an kaže:

وما يتتذكر إال من ينيب A opomena dospije samo do onoga ko se pokajnički obraća!84

Jednu skupinu Svojih robova naziva učenjacima (عالمون) i Bog jedino njih vidi kao one koji razumiju kur’anske primjere. Kur’an za njih kaže:

وتلك األمثال نضربتها للناس وما يتعقلها إال العالمونTo su primjeri koje Mi navodimo ljudima, ali samo ih učeni mogu razumjeti.85

Moglo bi se reći da se pod učenima misli upravo na one ob-darene razumom (أولوا األلباب) i one koji promišljaju o Kur’anu :jer se u sljedeća dva ajeta ljudi prekoravaju ,(متدبرين)

أ�ال يتتدبترون القرآن ولو كان من عند غري الله لوجدوا �يه اختال�ا كثرياPa zašto oni ne razmišljaju o Kur’anu?! Da je Kur’an od ne-kog drugog a ne od Allaha, sigurno bi u njemu našli mnoge protivrječnosti!86

أ�ال يتتدبترون القرآن أم على �تلوب أ�تفالاPa zašto oni ne razmišljaju o Kur’anu? Ili su na srcima nji-hovim katanci?87

84 El-Mu’min, 13.85 El-‘Ankabût, 43.86 En-Nisâ’, 82.87 Muhammed, 24.

111

Značenje i smisao ova tri ajeta je jednak, a podrazumijeva znanje o manje jasnim ajetima Kur’ana i kako te ajete uputiti na jasne ajete.

Očišćeni (مطهرون) su posebna skupinu ljudi koje Allah, dž.š., predstavlja kao one koji imaju znanje o te’vîlu Kur’ana:

إنه لقرآن كري ف كتاب مكنون ال يسه إال المطهرونOn je, zaista, Kur’an Plemeniti u Knjizi brižljivo čuvanoj, dodirnuti ga smiju samo čisti.88

Allah, dž.š., poznaje još jednu skupinu kao Svoje prijate-lje (أولياء الله), a to su oni koji su obuzeti ljubavlju prema Bogu i koji ni od čega ne strahuju. Kur’an za njih kaže:

أال إن أولياء الله ال خوف عليهم وال هم يزنون Zaista, Allahovi prijatelji nemaju straha i oni ni za čim ne tuguju.89

Također, Allah, dž.š., poznaje skupine robova kao što su: bliski (متتقربني), odabrani (جمتبني), istinoljubivi (ني� ,(صدdobri (صاحلني), vjernici (مؤمنني). Svakoj od ovih skupina Allah pripisuje jedan nivo znanja i percepcije. O odlikama svake ove skupine ubrzo ćemo govoriti na odgovarajućim mjestima.

Uzvišeni Bog jednu skupinu naziva nevjernicima (كا�رين), drugu licemjerima (منا�قني), treću grješnicima (اسقني�), četvrtu nepravednicima (ظالمني), i slično tome. Allah, dž.š., u Kur'anu dokazuje za svaku od ovih skupina znakove njihova loša promišljanja i niskosti shvatanja u vezi Božijih znamenja i istinitih Božijih naučavanja. Ako Bog dâ, dalje u knjizi bavit ćemo se svakom ovom skupinom.

88 El-Wâqi‘a, 77­79.89 Jûnus, 62.

112

10. Časni Kur’an ima širok opseg i mogućnost podudar-nosti njegovih naučavanja i ajeta sa objektima i primjerima iz vanjskog svijeta kao i u pogledu pojašnjenja stanja tih objekata. Tako nijedan kur’anski ajet nije specifičan samo za slučaj koji je bio povod njegove objave. Zapravo, svaki ajet je primjenjiv na svaki slučaj koji je jedinstven sa sluča-jem objave i ako ima isti kriterij. Jednako primjerima koji nisu svojstveni za prvi slučaj, on prelazi njihove granice i obuhvata sve slične i njima odgovarajuće slučajeve. Ovo značenje je poznato kao “džerj” (جرى)90 o čemu je bilo go-vora na početku tefsira.

90 Riječ džerj u riječniku, kako kod Ibn Farisa i Ibn Manzura, u značenju je toka i protjecanja. Međutim, ovu riječ kao kur’anski termin prvi put koristi Allame Tabatabai u svom tefsiru El-Mizânu. Allame Tabatabai ovaj termin preuzima iz predaja koje govore o sukladnosti i vječno-sti kur’anskih ajeta. Termina džerj je u značenju velike obuhvatnost Kur’ana u pogledu njegove primjenjljivosti na slučajeve i nije ograničen slučajem koji je bio povod objave određenog ajeta. Ustvari, na svaki slučaj koji je jednak slučaju povoda objave određenog ajeta u pogledu njegova korijena, također, se odnosi taj ajet. (Op. prev.)

113

HADISKA RASPRAVA1

U Tefsiru Sâfi prenosi se od Allahova Poslanika, s.a.v.a., sljedeće:

من �سر القرآن برأيه �تليتبتوأ مقعده من النار “Onome ko Kur'an tumači po svom nahođenju Allah će

mu pripremiti mjesto od Vatre.”2

Predaju ovog značenja prenose i šijje i sunnije. Značenja sličnog ovom hadisu prenose se i druge predaje od Poslani-ka i Imama Ehli­bejta, mir s njima. Jedna od tih predaja je i ona koja je zabilježena u djelu Munjetu-l-murîd od Allahova Poslanika, s.a.v.a.:

من �ال ف القرآن بغري علم �تليتبتوأ مقعده من النار“Onome ko bez znanja bude govorio o Kur'anu Allah će

učiniti da mu mjesto bude u Vatri.”3

Ovu predaju prenosi i Ebu Dâvud u svom Sunenu.4

Također u djelu Munjetu-l-murîd prenosi se od Allahova Poslanika, s.a.v.a.:

من �ال ف القرآن بغري ما علم جاء يتوم القيامة ملجما بلجام من نار“Ko bez znanja bude govorio o Kur’anu, na Sudnjem

danu će doći zauzdan sa uzdom od vatre.”5

1 Prije ove postoji još jedna zasebna hadiska rasprava koju ćemo, ako Bog dâ, u drugom izdanju donijeti.

2 Tefsir Sâfi, sv. 1., str. 21.3 Munjetu-l-murîd, str. 191.4 Sunen Tirmizi, sv. 5., str. 119., hadis 2950.5 Munjetu-l-murîd, str. 191.

114

U istoj knjizi se prenosi od Allahova Poslanika, s.a.v.a.:

من تكلم ف القرآن برأيه �أصاب �تقد أخطأ“Onaj ko po svom ličnom nahođenju bude govorio o

Kur’anu i ispravno kaže, opet je pogriješio.”6

Ovu predaju prenose i Ebu Dâvud, Tirmizi i Nesâi.Također, u istoj knjizi prenosi se od Allahova Poslanika,

s.a.v.a.:

غري على يضعه القرآن يتناول رجل بتعدي من أمت على أخاف ما أكثتر مواضعه

“Najviše čega se plašim u vezi mog Ummeta nakon mene da ih to ne odvede u zabludu je da Kur’an usklađuju sa onim što mu ne odgovara.”7

U Tefsiru ‘Ajjâši Ebu Basîr prenosi od Imama Sadika:

من �سر القرآن برأيه إن أصاب ل يتؤجر و إن أخطأ �تهو أبتعد من السماء“Onaj ko Kur’an bude tumačio po svom nahođenju, ako

mu tumačenje slučajno i bude ispravno, neće imati nagrade, a ako pogriješi, udaljit će se od Nebesa (a to znači da mu je udaljenost od Boga veća od udaljenosti od nebesa).”8

U istoj knjizi Ja‘qub ibn Jezîd prenosi od Jâsira, a ovaj od Imama Ride:

المراء ف كتاب الله كفر“Davanje mišljenja o Božijoj knjizi je nevjerstvo.”9

Preneseno je više predaja ovog značenja u knjigama Kemâlud-dîn, Tevhîd, Tefsir ‘Ajjâši i dr.

6 Ibid.7 Ibid.8 Tefsir ‘Ajjâši, sv. 1., str. 17., hadis 4.9 Tefsir ‘Ajjâši, sv. 1., str. 18., hadis 6.

115

Kada je Allahov Poslanik, s.a.v.a., rekao: “Ko Kur’an bude tumačio po svom nahođenju...”, pod nahođenjem (رأى) se misli na vjerovanje koje je rezultat idžtihada. Nekada se pod riječ-ju رأى misli na svaki oblik govora koji je rezultat strasti duše i ličnog doživljaja lijepog i ispravnog (إستحسان). U svakom slučaju, budući da spomenuta riječ u predaji stoji sa zamje-nicom ها, odnosno stoje u genitivnoj vezi, može se shvatiti da Allahov Poslanik, s.a.v.a., nije htio muslimanima u potpu-nosti zabraniti svaki oblik idžtihada pri tumačenju Kur’ana, čija je nužna posljedica da bi ljudi pri tumačenju Kur’ana bili obavezni slijediti predaje koje dolaze od Imama Ehli­bejta, kao što misle tradicionalisti (ahbarijuni, slijepi sljedbenici hadisa). Pored toga, ako je Allahov Poslanik, s.a.v.a., imao tu namjeru kod izricanja ove predaje, ona bi bila u sukobu sa mnogim kur’anskim ajetima na jasnom arapskom jeziku ili sa zapoviješću da se promišlja o Kur’anu, kao i sa brojim predajama u kojima nam se zapovijeda da svaku predaju trebamo uporediti sa Kur’anom.

Zapravo, Poslanik je htio zabraniti lična i svojeglava tu-mačenja, jer kao što smo rekli riječ رأى je u genitivnoj vezi sa zamjenicom ها, a ova genitivna veza ukazuje na izdvajanje, odvojenost i samostalnost.

Prema tome, Poslanik je htio reći da mufessir kod tuma-čenja Kur’ana ne treba da se zadovolji samo sredstvima koji-ma raspolaže za razumijevanje arapskog jezika i ograničeni na njih te da Božiji govor upoređuje sa govorom ljudi, zato što se Božiji govor razlikuje od govora ljudi.

Kada čujemo govor bilo kojeg čovjeka mi trenutačno na taj govor primjenjujemo uobičajena pravila književnosti i otkrivamo šta je bila namjera govornika. Značenje do kojeg smo došli pripisujemo govorniku i zaključujemo da je ta osoba rekla to i to. Ovaj metod isto tako smatramo uobiča-jenim u sudskim procesima, priznanjima i drugim sličnim radnjama. I treba da ga smatramo uobičajenim jer se i ljudski

116

govor pojašnjava pravilima arapskog jezika. Svaki govornik svoj govor izriče oslanjajući se na ova pravila i zna da slu-šalac, također, primjenjuje ova pravila. Svaku pojedinačnu riječ i rečenicu upoređuje sa zbiljskim primjerima i metafo-rama koje je ustanovila znanost jezika.

Međutim, govor Kur’ana prema onome što je rečeno u prethodnim raspravama ne slijedi ovaj princip. Zapravo, to je govor čije su riječi istovremeno i odvojene i uvezane, na način da svaka pojašnjava onu drugu ili prema riječima Imama Alija: “Jedan dio njegov govori o drugom, jedan dio njegov svjedoči o drugom.”

Stoga, mi se ne trebamo zadovoljiti i ograničiti samo na ono što razumijemo iz primjene pravila arapskog jezika – bez da analiziramo i podvrgnemo umnom promišljanju (idžtihadu) druge ajete koji im odgovaraju – da bi prihvatili značenje koje se da razumjeti iz jednog ajeta. Na isto znače-nje ukazuje sljedeći ajet:

أ�ال يتتدبترون القرآن ولو كان من عند غري الله لوجدوا �يه اختال�ا كثرياPa zašto oni ne razmišljaju o Kur’anu?! Da je Kur’an od ne-

kog drugog a ne od Allaha, sigurno bi u njemu našli mnoge protivrječnosti!10, kao i to da su svi kur’anski ajeti uzajamno povezani o čemu smo govorili kada je bilo riječi o mudžizi Kur’ana kao i u nekim drugim raspravama.

Prema onome što je prethodno istaknuto, tumačenje Kur’ana po ličnom nahođenju koje je Allahov Poslanik, s.a.v.a., zabranio odnosi se na metod posredstvom kojeg se želi doći do tajni Kur’ana. Drugim riječima, Poslanik je za-branio da se Njegov govor shvati kao kod drugih, iako se i ovim metodom razumijevanja nekada dođe do ispravnog tumačenja. Potvrda ispravnosti toga da je Poslanikova na-mjera bila upravo ovo, je sljedeća predaja: “Onaj ko po svom ličnom nahođenju bude govorio o Kur’anu i ispravno bude

10 En-Nisâ’, 82.

117

govorio opet je pogriješio.” Potpuno je jasno da Poslanikov stav o pogrešnosti toga čak i da mišljenje bude ispravno nije ni zbog čeg drugog nego zbog neispravnog metoda. Pod gri-ješenjem se misli na pogrešku u metodu i putu, a ne samom zaključku. Isto potvrđuje i predaja koju prenosi Ajjâši: “...i da ispravno bude govorio neće imati nagrade.”

Potvrda ovoga je i sâmo stanje u vremenu Allahova Po-slanika, s.a.v.a., kada još uvijek Časni Kur’an nije bio saku-pljen, a ajeti sura su bili razbacani u rukama različitih ljudi. U takvim okolnostima oni nisu mogli zasebno tumačiti ajet po ajet jer je postojala opasnost da se dođe do značenja su-protnog onome na koje ajet cilja.

Rezime rečenog: Ono što je zabranjeno kada je riječ o tumačenju Kur’ana

slobodnim nahođenjem je to da čovjek u tom činu sebe vidi neovisnim, oslanja na svoje mišljenje i da se ne obraća na druge. Ono što kao nužna konsekvenca proizlazi iz ovih predaje je to da mufessir stalno mora tražiti pomoć od dru-gih i obraćati drugima, a ti drugi mogu biti ili ostali kur’anski ajeti ili predaje prenesene u sunnetu. Drugi način pristupa ovom pitanju, preko predaja u sunnetu, ne može biti ispra-van jer je obraćanje sunnetu po kur’anskim zapovijedima, pa čak i po sâmim hadiskim zapovijedima, gdje je rečeno da se svaka predaja prvo predoči Kur’anu, pogrešno. Stoga, jedino je prvi oblik pristupa ispravan, a to znači da se pri tumačenju svakog kur’anskog ajeta treba obratiti Kur’anu. Nakon ovog pojašnjenja postalo je jasno stanje onih koji su tumačili Kur’an po ličnom nahođenju, jer je ova predaja pro-tumačena na više načina. Da bi cijenjeni čitalac stekao bolji uvid, u nastavku ćemo navesti neka tumačenja ove predaje:

1. Pod tumačenjem po ličnom nahođenju misli se na tu-mačenje onih osoba koje nemaju uvida u uvodne na-uke, jer Kur’an se može tumačiti tek nakon što čovjek stekne uvid u druge znanosti, a po riječima Sujutija u

118

Itqânu to je petnaest znanosti: morfologija, sintaksa, zna-nost o derivirajućim riječima, semantika, stilistika, retori-ka, kiraet Kur’ana, načela vjere, usuli fikh, povodi objave ajeta, kur’anska kazivanja, derogirani i derogirajući aje-ti, fikh, dobra upućenost u predaje a posebno one koje pojašnjavaju manje jasna mjesta u Kur’anu i “darovano znanje”, a pritom Sujuti misli na znanje o kojem govori poslanička predaja: “Ko bude radio po onome što zna, Allah će mu dati ono znanje koje do tada nije imao.”

2. Neki su rekli da se pod ovom predajom misli na ba­vljenje ajetima sa manje jasnim značenjima, jer njihovo tumačenje jedino Allah zna.

3. Neki su rekli da se predaja odnosi na ono tumačenje čiji temelj predstavlja neispravno značenje, u smislu da pravac neispravno značenje prihvata za temelje i tumačenje Kur’ana usklađuje prema njemu. Na bilo koji mogući način, pa čak bio on i neispravan i slab oni kur’anske ajete prilagođavaju svom učenju.11

4. Da odlučno kaže da je Božija namjera kod ovog ajeta to i to, bez da raspolaže sa dokazom.

5. Pod tumačenjem po ličnom nahođenju se misli na sva-ko tumačenje po ličnoj želji koja se sviđa i odgovara ukusu i strastima duše mufessira.

Ovih pet tumačenja Sujuti navodi u Itqânu12 od Ibn el­Naqîba, a mi ćemo u nastavku navesti još neka:

6. Neki su rekli da je tumačenje po ličnom nahođenju to da u vezi teških kur’anskih ajeta iznesemo značenja i tumačenja koja ne nalazimo u mezhebima ashaba i ta-biina. Ovakvo djelo predstavlja izlaganje Božijoj srdžbi.

7. Jedni su rekli da je tumačenje po ličnom nahođenju to da u vezi ajeta iznesemo značenje za koje znamo

11 Ukratko, ne žele shvatiti šta Kur’an kaže, već žele reći da i Kur’an po-tvrđuje njihovo mišljenje. (Op. prev.)

12 Sujuti, Itqân, sv. 2., str. 183.

119

da nije istina. (Ova dva mišljenja se prenose od Ibn el­Enbârija)

8. Tumačenje po ličnom nahođenju je to da čovjek bez znanja govori o Kur’anu. Ukratko, tumačenje po ličnom nahođenju je to da za kur’anski ajeti donesemo zna-čenje od sebe u koje sami nismo sigurni da li je ono ispravno ili je u suprotnosti sa istinom.

9. Tumačenje po ličnom nahođenju je prihvatanje vanjskog, doslovnog značenja Kur’ana. Ovo mišljene podržavaju oni koji ne vjeruju da kur’anski ajeti imaju vanjsko do-slovno značenje i da kod svakog ajeta treba slijediti pre-daje koje su nam stigle od bezgrješnih i koje su u svom značenju kategorične i eksplicitne. Dakle, u zbilji gledano nije se slijedio govor Kur’ana već predaje i u stvari jedino bezgrješni Imami imaju pravo tumačiti Kur’an.

10. Tumačenje po ličnom nahođenju je prihvatanje vanj-skog značenja Kur’ana. Pristalice ovog mišljenja su vjerovanja da kur’anski ajeti imaju vanjsko značenje -međutim mi ne razumijemo njihov zuhur, je ,(ظهور)dino ga bezgrješni, mir s njima, razumiju.

Ovo je deset stavova koja su navedeni u vezi tumačenja po ličnom nahođenju s tim da se neki od njih mogu svesti na druge. U svakom slučaju, nijedan od ovih stavova nema dokaz koji bi ga potvrdio. Jasno je da je neispravnost nekih sama po sebi očigledna, dok neispravnost drugih biva jasna nakon uzimanja u obzir naše prethodne rasprave. Zato neće-mo duljiti govor ponavljanjem već rečenog.

Ukratko, ono što se može shvatiti iz ajeta i predaja, poput ajeta:

أ�ال يتتدبترون القرآن ولو كان من عند غري الله لوجدوا �يه اختال�ا كثرياPa zašto oni ne razmišljaju o Kur’anu?! Da je Kur’an od ne-kog drugog a ne od Allaha, sigurno bi u njemu našli mnoge protivrječnosti!13,

13 En-Nisâ’, 82.

120

الذين جعلوا القرآن عضنيkoji Kur’an dijele na dijelove14,

إن الذين يتلحدون ىف آياتنا ال يفون عليتنا أ�من يتلقى ىف النار خيتر أم منيأتى آمنا يتوم القيامة

Oni koji poriču riječi Naše, doista, Nama se neće sakriti! Pa da li će bolji biti onaj koji u Vatru bude bačen ili onaj koji siguran na Sudnji dan dođe?15,

ير�ون الكلم عن مواضعهkoji izvrću značenje riječima16,

وال تتقف ما ليس لك به علمNe slijedi ono o čemu znanja nemaš!17 – kao i drugih ajeta

koji to potvrđuju, jeste to da se zabrana u predaji odnosi na metod tumačenja, a ne na sâmi čin tumačenja. Predaja hoće reći da Božiju riječ ne treba tumačiti na način kao što se tu-mači govor stvorenja.

Prethodno navedeni ajeti potvrđuju ovo mišljenje na način koji se da shvatiti iz 82. ajeta sure En-Nisâ’, a to je da postoji razlika između Božijeg govora i govora stvorenja. Upravo iz istog razloga prekoreni su u 91. ajetu sure El-Hidžr oni koji Kuran dijele na dijelove, u 40. ajetu sure Fussilet oni koji poriču riječi Božije, u 46. ajetu sure En-Nisâ’ oni koji izvrću značenja riječi i u 36. ajetu sure El-Isrâ’ oni koji slijede bez znanja.

Jasno je da se Božiji govor razlikuje od drugih govora. Također je jasno da se razlikovanje ova dva govora ne ogleda

14 El-Hidžr, 91.15 Fussilet, 40.16 En-Nisâ’, 46.17 El-Isrâ’, 36.

121

u načinu upotrebe riječi, formiranja rečenice, korištenja knji-ževnih tehnika i znanosti o riječima, zato što je i Kur’an arap-ski jezik u kojem je ispoštovano sve ono na što se pazi i kod drugih govora u arapskom jeziku. Sâm Kur’an je rekao:

لم وما أرسلنا من رسول إال بلسان �تومه ليبتنيMi nismo poslali nijednog poslanika a da nije govorio jezi-kom naroda svoga, da bi mu objasnio.18

وهتذا لسان عرب مبنيOvaj Kur’ana je na čistom arapskom jeziku.19

إنا جعلناه �ترآنا عربيا لعلكم تتعقلونMi smo je kao Kur’an objavili da biste se dozvali razbora.20

Zapravo, razlika između ova dva govora, Božijeg i govo-ra stvorenja, jeste u pogledu aspektu namjere i objekta i to objekt na koji je primjenjiv govor i kome odgovara univer-zalno značenje govora.

Pojašnjenje navedenog: Zbog odnosa koji mi ljudi imamo sa svijetom prirode – došli smo u postojanje u svijetu mate-rije i u njemu živimo i na kraju ćemo u njemu umrijeti – naši umovi su bliski sa materijalnim stvarima. Iz svakog značenja razumijemo materijalni koncept tog značenja. Svaki pojam sravnjujemo sa tjelesnim objektom. Naprimjer, kada od neke osobe čujemo govor koji ukazuje na stanje neke stvari te na-kon što smo razumjeli značenje tog govora primjenjujemo ga na objekat koji je poznat i blizak našem umu u okrilju vla-dajućeg uređenja i ustroja, jer znamo da govornik nije uzeo u obzir neki drugi objekat mimo ovoga jer je i on čovjek kao

18 Ibrâhîm, 419 En-Nahl, 103.20 Ez-Zuhruf, 3.

122

i mi, i sâm on iz tog govora shvata ono što i mi shvatamo, a ne nešto drugo. U krajnjem ovo uređenje je uređenje kojem je obje-kat potčinjen. Upravo ovo “uređenje koje vlada objektom” vri-jedi kada je riječ i o pojmu. Nije rijedak slučaj da se univerzalni pojam ograničava, odnosno da se nešto izuzima od njega ili da se jedan partikularan pojam uopćava ili da se na bilo koji drugi način utiče na pojam, a mi ovo uticanje na pojmove nazivamo “uticaj racionalnih neverbalnih referenci (konteksta)”.

Primjer ovih uticaja je kao kada čujemo imućnu i uglednu osobu kako kaže: “Nema nijedne stvari, a da joj riznice nisu kod Nas.” Iz njegova govora prvo razumijemo riječi pojedi-načno, potom cjelinu njegova govora, a potom u fazi srav-njivanja univerzalije na objekat donosimo sud da ova osoba sigurno posjeduje hiljade tovara u čvrstim utvrdama koje su pune različite robe i stvari, jer onaj ko pravi riznice sigurno to čini iz ovih pobuda. Također, donosimo sud da su te stvari i roba zlato, srebro, kućni namještaj, nakit, ratničko oružje, jer se, ustvari, takve stvari i čuvaju u skladištima. Uopće nam ne pada na pamet da su te stvari Nebesa, Zemlja, kopna, mora, zvijezde, ljudi, jer i to su stvari, a iskaz “nema nijedne stvari” ih obujmljuju, s tim što su one takve da se ne mogu uskla-dištiti, niti jedne na druge posložiti. Upravo s obzirom na prethodno rečeno mi donosimo sud da govornik pod riječju stvar ne podrazumijeva sve, već samo neke objekte. Također, donosimo sud da se pod riznicama misli na malo od mnoštva.

Na ovom primjeru postojeće uređenje objekta dovelo je do toga da je široki opseg riječi stvar, kao i riječi riznice, na neobičan način dokinut.

Nakon ovoga čujemo da Uzvišeni Gospodar takav govor objavljuje Svom Poslaniku i kaže:

وإن من شىء إال عندنا خزائنهNema nijedne stvari, a da joj riznice nisu kod Nas.21

21 El-Hidžr, 21.

123

Ako se naš um ne uzdigne sa ove niske i obične razine, Božiji govor ćemo tumačiti poput onoga kako smo protuma-čili ljudski govor iako nemamo nikakav znanstveni dokaz za naše tumačenje. Jedino mjerilo koje imamo je to da mi iz takvog iskaza razumijemo jedno takvo značenje.

Međutim, ukoliko našu misao podignemo na višu razi-nu i shvatimo da Uzvišeni ne rizniči samo imetak, posebno kada vidimo da se u nastavku tog iskaza kaže:

وما نتنتزله إال بقدر معلومa iz njih Mi spuštamo samo onoliko koliko je potrebno22, te tako-đer kaže:

وما أنزل الله من السماء من رزق �أحيا به األرض بتعد موتاI u tome što Allah s neba spušta opskrbu i njome Zemlju oživ-

ljava nakon mrtvila njezina23, doći ćemo do zaključaka da se pod riječju stvar misli na opskrbu, znači vodu i hljeb, a da je spuštanje “vode i hljeba” spuštanje kiše, jer naše um iz izraza “spuštanje sa neba” razumije jedino kišu.

U krajnjem, rizničenje svega kod Boga te potom spušta-nje toga u određenim mjerama u našim očima je aluzija na akumuliranje vode u nebesima te potom njeno spuštanje na zemlju radi obezbjeđivanje hrane.

I ovo tumačenje, kao i prvo tumačenje je po ličnom na-hođenju i bez znanja, jer ono ne posjeduje ni jedan dokaz u prilog svoje ispravnosti. Jedini dokaz je taj da mi pored vode nemamo ništa drugo što se spušta sa nebesa.

Dakle, dokaz za ovo tumačenje je nepostojanje znanja, a ne znanje o nepostojanju, kao i to da se jedino kiša spušta sa nebesa.

Ako ponovo podignemo razinu naše misli i odluči-mo da o Kur’anu ne govorimo bez znanja i da općenitost

22 Ibid.23 El-Džâsije, 45.

124

kur’anskog govora bez znanja ne pripisujemo određenom objektu i slučaju, zapravo govor sačuvamo u njegovoj op-ćenitosti – naprimjer, da u vezi ajeta kojeg smo naveli ka-žemo: ovaj ajet je u položaju pojašnjenja pitanja stvaranja, međutim ono što mi znamo jeste to da stvorenja nastaju jedna nakon drugog, potomstvo ljudi i životinje nastaje nakon svojih očeva i majki, sjemenke biljaka nakon biljaka postaju stabla, ustvari sve nastaje na zemlji, a ne spušta se na neba – presudit ćemo da je rečenica: Nema nijedne stvari a da joj riznice nisu kod Nas, alegorija na to da su bića u svom dolasku u postojanje potčinjena Božijoj volji, a Božija volja ima položaj riznica u kojim su pohranjena sva stvorenja. Jedino iz tih riznica biće prima postojanje i to ono za koje se veže Božija volja da postane biće.

Međutim, i ovo tumačenja kao što možete primijetiti je-ste tumačenje po ličnom nahođenju i mišljenje koje iznosi-mo bez da imamo dokaz za to, osim onoga što smo rekli da zemaljska bića ne padaju sa neba, jer po našem viđenju spuštanje je padanje sa višeg na niže. Mi o drugim oblicima spuštanja nemamo znanje.

Ako sa pažnjom sagledamo riječi koje je Uzvišeni Gospo­dar u Svojoj Knjizi naveo u vezi pojašnjenja Svojih imena, svojstava i djela, meleka, knjiga, poslanika, Sudnjeg dana i onoga što stoji u vezi sa njime, te također, analiziramo mu-drost Božijih propisa i njihovih kriterija, jasno ćemo vidjeti da ono što smo mi rekli u vezi tumačenja tih riječi, koristeći se pritom racionalnim odrednicama i kontekstima, sve tu-mačenje po ličnom nahođenju i slijeđenje onog o čemu ne-mamo znanje i mijenjanja mjesta riječima.

U petom poglavlju o jasnim i manje jasnim ajetima rekli smo da kur’anski govori u odnosu na božanska naučavanja imaju isti onaj odnos koji vlada između primjera (مثال) i portretira-nog (ممثل). Ovi kur’anski govori su razbacani u ajetima i uobli-čeni u različitim kalupima da bi se moglo doći do suptilnih i

125

tankoćutnih značenja koji se možda nalaze u svakom od tih ajeta i posredstvom drugih ajeta se pojašnjavaju. Upravo zbog ovoga jedni kur’anski ajeti su svjedoci drugih ajeta i jedni su tu-mači drugih. Da je drugačije božanska naučavanja bi se u svo-jim zbiljama poremetila i bila nesređeni. Tada ne bi bilo mogu-će da jedan mufessir pri tumačenju nekog ajeta izbjegne govor koji nije utemeljen na znanju. O ovome je prethodno bilo riječi.

Iz ovoga je postalo jasno da tumačenje po ličnom naho-đenju onako kako smo ga pojasnili nije lišeno govora uteme-ljenog na neznanju, kao što u jednoj drugoj predaji umjesto rečenice: ko bude tumačio Kur’an po ličnom nahođenju, stoji:

من �ال ف القرآن بغري علم �تليتبتوأ مقعده من النار“Ko bude govorio o Kur’anu bez znanja njegovo mjesto

je u Vatri.”Prema tome, iz ovoga također postaje jasno da tumačenje

po ličnom nahođenju dovodi do očitovanja uzajamnog isklju-čivanja i proturječja među ajetima. U tom slučaju dolazi do poremećaja duhovnog redoslijeda koji postoji između pojmo-va i njihovih značenja, a rezultat toga je da se jedan kur’anski ajet nađe na drugom mjestu, a ne na onom koje jeste njegovo. Također, da se jedna njegova riječ nađe na drugom mjestu, koje nije njeno mjesto. Ono što nužno proizlazi iz ovoga je to da se neki kur’anski ajeti ili većina njih tumače suprotno njihovom vanjskom značenju. Kao što smo i vidjeli, pristalice determinizma ajete čije doslovno značenje govori o slobodi ljudskog izbora tumačili na jedan način (učinili te’vîl), a su-protno njima mufawwide24 su ajete čije doslovno značenje govori o ograničenosti ljudske volje drugačije tumačili.

Ovakav pristup ajetima nije svojstven samo ovim pravcima. Zapravo, većina islamskih pravaca je suočena sa pogrešnom interpretacijom (ta’vîlom) kur’anskih ajeta. Svaki ajet koji

24 Oni koji vjeruju u potpunu čovjekovu slobodu i smatraju da Božija vo-lja nema udjela i ne utiče na ljudska djela. (Op. prev.)

126

nije u skladu sa njihovim učenjem su tumačili (učinili te’vîl sa njim). Ako bi ih neko rekao: “Vanjsko značenje ajeta je drugačije od onoga kako ste ga vi tumačili”, u odgovoru bi rekli: “Racionalne reference su za sebe također referenca po čijem sudu treba preći preko vanjskog značenje govora i pri-pisati mu značenje suprotno njegovom vanjskom značenju. Ovo je upravo onaj te’vîl koji Kur’an spominje.”

Ukratko, tumačenje po ličnom nahođenju dovodi do toga da se poremeti redoslijed Božijih ajeta te svaki negira namjeru i značenje drugoga, što u krajnjem opet znači da se poništava cilj i namjera oba ajeta, jer po sudu samog Kur’ana u Kur’anu nema nikakve proturječnosti. Ako se među ajetima i pojavi proturje­čnost, to može biti jedino zbog poremećaja njihova ustrojstva što opet za rezultat ima suprotstavljenost njihovih ciljeva.

To je upravo ono za što se u nekim predajama kaže “po-bijanje jednog dijela Kur’ana sa drugim”, kao i u sljedećoj predaji.

Imam Sadik u Kâfiju25 i u Tefsiru Ajjâši26 prenosi od svog plemenitog oca Imama Bakira:

ما ضرب رجل القرآن بتعضه ببتعض إال كفر“Nema nikoga ko jedan dio Kur’ana pobija drugim njego-

vim djelom, a da nije postao nevjernik.”U knjigama Ma’âni,27 Mahâsen28 i Tefsir Ajjâši29 prenosi se

od Imama Sadika:

ما ضرب رجل من القرآن بتعضه ببتعض إال كفر“Nema nikoga da jedan dio Kur’ana pobija drugim, a da

nije postao nevjernik.”

25 Usûli Kâfi, sv. 2., str. 632., hadis 17.26 Tefsir Ajjâši, sv. 1., str. 18., hadis 2.27 Ma‘âni-l-ahbâr, str. 190., hadis 1.28 Mahâse Barqi, sv. 1., str. 212., hadis 86.29 Tefsir Ajjâši, sv. 1., str. 18., hadis 2.

127

Šejh Saduk, r.a., kaže: “Pitao sam Ibnul­Valîda za znače-nje ove predaje i on reče:

هو أن تيب الرجل ف تتفسري آية بتتفسري آية أخرى‘To je kada te pitaju za tumačenje nekog ajeta, a ti mu u

odgovoru ponudiš tumačenje drugog ajeta.’”Odgovor Ibnul­Valîda Šejh Saduku ima nejasnoća i dvo-

smislenosti, jer moguće da je on mislio na metod koji je uo-bičajen među ljudima od znanja, koji u svojim diskusijama jedan ajet sukobljava sa drugim ili pridržavajući se jednog ajeta interpretiraju (čine te'vîl) drugi ajet. Također, moguće je da je mislio na onu osobu koja želi značenje jednog ajeta da iskoristi iz drugih ajeta i kratak sažetak drugih ajeta uzme kao svjedočanstvo i potvrdu za ajet njegova zanimanja.

Ako je Ibul­Valîd imao na umu prvo značenje to je isprav-no značenje. Međutim, ako je imao na umu drugo značenje rekao je neistinu i dvije navedene predaje odbacuju takvu mogućnost.

U Tefsiru El-Nu‘mâni30 se prenosi od Ismaila ibn Džâbira da je čuo Imama Sadika kako kaže:

أنتزل بتعده و به األنبياء �ال نيب �ختم بتعث ممدا تتعال تتبارك و إن الله عليه كتابا �ختم به الكتب �ال كتاب بتعده أحل �يه حالال و حرم حراما �حالله حالل إل يتوم القيامة و حرامه حرام إل يتوم القيامة �يه شرعكم و

خبتر من �تبتلكم و بتعدكم“Allah, dž.š., je poslao Muhammeda, s.a.v.a., i posred-

stvom njega je okončao niz vjerovjesnika i nakon njega neće biti vjerovjesnika. Njemu je objavio Knjigu posredstvom koje je okončao niz nebeskih knjiga i nakon nje neće više biti objavljenja knjiga. U toj knjizi je neke stvar učinio dozvolje-nim, a neke zabranio.

30 Tefsir El-Nu‘mâni, fi­l­muhkam we we­l­mutešâhib, str. 5.

128

Stoga, halal od Muhammeda je halal do Sudnjeg dana, haram od Muhammeda je haram do Sudnjeg dana. U toj Knjizi je vaš šerijat i izvješća o narodima prije vas i nakon vas. Allahov Poslanik, s.a.v.a., je ovu Knjigu učinio znanjem njegovih nasljednika, znanjem koje će stalno biti u njima, ali su ih ljudi napustili. [...]

Prenosi se u Nehdžu-l-belâgi31 i El-Ihtidžâdžu32 od Imama Alija:

ترد على أحدهم القضية ف حكم من األحكام �تيحكم �يها برأيه ث ترد تلك القضية بعينها على غريه �تيحكم �يها بالف �توله ث يتمع القضاة بذلكيعا و إلهم واحد و نبيتهم عند اإلمام الذي استتقضاهم �تيصوب آراءهم ج واحد و كتابتهم واحد أ �أمرهم الله سبحانه باإلختالف �أطاعوه أم نتهاهم عنه �تعصوه؟ أم أنتزل الله سبحانه دينا نا�صا �استتعان بم على إتامه أم كانواتاما أنتزل الله سبحانه دينا له �تلهم أن يتقولوا و عليه أن يترضى أم شركاء �تقصر الرسول صلی اهلل عليه و آله عن تتبليغه و أدائه و الله سبحانه يتقول ما �ترطنا ف الكتاب من شي ء و �يه تبتيان لكل شي ء و ذكر أن الكتابق بتعضه بتعضا و أنه ال اختالف �يه �تقال سبحانه و لو كان من عند يصد غري الله لوجدوا �يه اختال�ا كثريا و إن القرآن ظاهره أنيق و باطنه عميق ال

تتفن عجائبه و ال تتنتقضي غرائبه و ال تكشف الظلمات إال به.“Kada je zadaća neka stavljena pred bilo kojeg od njih,

da bi presudio, on sudi o njoj po nahođenju svome. A kada se sasvim ista zadaća iznese nekom drugom od njih, on do-nosi presudu suprotnu. Onda ti suci odlaze glavaru koji ih je postavio, pa on ovjerava sve te presude, iako im je Bog Jedan, Poslanik jedan, Knjiga jedna. Je li im to Allah naredio

31 Nehdžu-l-belaga, Abduhu, str. 43., bejrutsko izdanje (Vidjeti: Staza rje-čitosti, govor 18. u prijevodu Rusmira Mahmutćehajića i Mehmedalija Hodžića, u izdanju Islamske zajednice, Zagreb, 1994.).

32 El-Ihtidžâdž, sv. 1., str. 389.

129

da se ne slažu, pa Ga oni poslušali?! Ili im je On to zabranio pa Ga oni nisu poslušali!? Ili im je Allah poslao vjeru ne-potpunu, pa zatražio pomoć njihovu da bi je upotpunio!? Ili su oni sudionici Njegovi u poslovima, tako da im je dio dužnosti proglasiti, a Njemu valja prihvatiti?! Ili je to Allah Uzvišeni poslao vjeru savršenu, ali ju je Poslanik – mir i blagoslovi Božiji neka su s njim! – manjkavo prenio i pre-dao!? Istina je da Allah Uzvišeni kaže: ‘Ni jednu jedinu stvar u Knjizi Mi nismo zanemarili!’ I kaže da jedan dio Kur’ana potvrđuje drugi dio i da nema razilaženja u njemu, kako On reče: ‘Da je on od bilo koga osim od Boga, oni bi zasigurno pronašli u njemu mnoge proturječnosti unutarnje.’

Vanjština Kur’ana je zaista ushitno lijepa, a unutarnjost mu je duboka. Čuda njegova nikada neće nestati, ushitnosti njegove nikada neće proći, a tmine jedino njime mogu biti otklonjene.”33

Kao što i sami možete primijetiti ova predaja kaže da svako mišljenje treba svoj korijen imati u Kur’anu.

U knjizi Ed-Durru-l-mensûr34 Ibn Sa‘d i Ibnul­Darîs i Ibn Mardvije prenose od ‘Amr Ibn Šu‘ejba, a on od svog oca, a on od svog oca da je rekao:

أن رسول اهلل صلى اهلل عليه و سلم خرج على �توم يتتتراجعون ف القرآن و هو مغضب �تقال: بذا ضلت األمم �تبتلكم، باختال�هم على أنبيائهم، و ضرب الكتاب بتعضه ببتعض. �ال: و إن القرآن ل ينزل ليكذب بتعضه بتعضا، وق بتعضه بتعضا، �ما عر�تتم منه �اعملوا به، و ما تشابه لكن نتزل أن يصد

عليكم �آمنوا به“Jednom prilikom Allahov Poslanik, s.a.v.a., je u velikoj

ljutnji došao do skupine ljudi koji su se raspravljali o Kur’anu (slobodnim nahođenjem) i reče im: ‘Prijašnji narodi su zapali

33 Ali ibn Ebi Talib: Staza rječitosti, prev. Rusmir Mahmutćehajić i Mehme-dalija Hadžić, Islamska zajednica, Zagreb, 1994., govor 18., str. 60.

34 Ed-Durru-l-mensûr, sv. 2., str. 6.

130

u zabludu upravo zbog metoda kojeg vi sada slijedite. Oni su stradali zato što su jedan dio Knjige pobijali njegovim drugim dijelom.’ Te reče: ‘Kur’an nije objavljen da bi jedan njegov dio pobijao drugi, već je objavljen da bi jedan dio njegov potvrđi-vao drugi. Stoga, radite po njemu ono što ste shvatili od njega, a vjerujte u ono što niste shvatili od njega.’”

Također, u istoj knjizi Ahmed drugim lancem prenosi od Amr Ibn Šu‘ejba od oca, a ovaj od djeda da je rekao: “Nakon što je Allahov Poslanik, s.a.v.a., čuo da se skupina ljudi pre-pire u vezi kur’anskih ajeta, rekao je: ‘Ljudi koji su bili prije vas stradali su upravo zbog takvih raspravljanja, jer su jedan dio Božije Knjige pobijali njegovim drugim dijelom. Božija Knjiga je objavljenja da njen jedan dio potvrdi drugi dio i vi ne poričite jednim njenim dijelom drugi dio njen. Ono što znate recite, a o onome što ne znate prepustite znanje toga njegovom znalcu.’”

Kao što i sami možete primijetiti u ovoj predaji rečeni-ca (ببتعض بتعضه القرآن بتعض) stoji naspram rečenice (ضرب تصديق بتعضا Iz ovoga se jasno može shvatiti da je pobijanje .(القرآن Kur’anom to da se pomiješaju položaji i mjesta na koja se odnose značenja ajeta te da se poremeti redoslijed koji po-stoji između namjera i smislova. Naprimjer, da se jasan ajet prihvati kao manje jasan ajet, a manje jasan ajet kao jasan ajet ili druge slične greške.

Dakle, tumačiti Kur’an po ličnom nahođenju te govoriti bez znanja, o čemu je bilo spomena u prethodnim preda-jama i u kojima se navodi “pobijanje jednog dijela Kur’na drugim”, želi ukazati samo na jednu stvar, a to je da za ra-zumijevanje kur’anskih značenja i smislova ne treba tražiti pomoć izvan Kur’ana.

Pitanje: Kako prethodne predaje impliciraju značenje zabrane

obraćanja na nešto pored Kur’ana radi njegova razumijeva-nja, a nema nikakve sumnje da je Kur’an, kao prvo, objavljen

131

da bi ga ljudi razumjeli po svjedočanstvu samog kur’anskog ajeta:

إنا أنزلنا عليك الكتاب للناسMi ti objavljujemo Knjigu radi svih ljudi35,

te ajeta:

هتذا بتيان للناسOva Knjiga je objašnjenje svima ljudima36, i drugih brojnih

sličnih ajeta, te kao drugo, nema nikakve sumnje da je onaj koji pojašnjava i rasvjetljava ovaj Kur’an Allahov Poslanik, s.a.v.a., što i sam Kur’an potvrđuje:

للناس ما نتزل إليهم وأنزلنا إليك الذكر لتبتنيA tebi objavljujemo Kur’an da bi objasnio ljudima ono što im

se objavljuje37, a Allahov Poslanik, s.a.v.a., je i izvršavao ovu kur’ansku zapovijed prema ashabima, a tabiini su to preu-zeli od ashaba? Ono što su nama prenijeli ashabi i tabiini od Allahova Poslanika, s.a.v.a., govor je Poslanikov prema kojem se po sudu Kur’ana ne možemo odnositi nemarno i odbaciti ga.

Ono što su ashabi i tabiini rekli u vezi Kur’ana bez da taj govor pripisuju Poslaniku, iako se na to ne može gledati kao na Poslanikovu predaju i kao takvo ne može biti dokaz (hudždžet), ipak ima tu težinu da donese smiraj srcu jer ono što su oni nama rekli u vezi tumačenja Kur’ana ili su izravno čuli od Allahova Poslanika, s.a.v.a., ili ih je njihova zdrava srčana spoznaja koju su stekli kroz Poslanikovo poučavanje i odgoj uputila ka tom tumačenju. Isto vrijedi i za ono što su rekli učenici tabiina i učenjaci narednih razdoblja.

35 Ez-Zumer, 41.36 Ali ‘Imrân, 138.37 En-Nahl, 144.

132

Zar je moguće reći da su značenja i smislovi Kur’ana osta-li skriveni ovim ličnostima, a potpuno su vladali arapskim jezikom i nastojali su da tumačenje Kur’ana preuzmu sa izvora poslanstva i prema svjedočenju historije ulagali krajnji napor u razumijevanju vjere za što postoje brojna historijska svjedočanstva?

Iz ovoga postaje jasno da odbacivanje i skretanje sa nji-hova puta i prakse te izlaska iz njihove skupine i tumačenje Kur’ana prema tumačenju koje se ne može naći u njihovim riječima predstavlja novotariju u vjeri. Takvom tumačenju ne treba posvećivati pažnju. Ako se i dođe do tumačenja kur’anskog ajeta koje nije od njih, tu trebamo zastati i zašu-tjeti i taj ajet koji nismo shvatili ostaviti takvim.

S tim da su mišljenja i stavovi koji su ostala nakon njih dovoljni onome koji želi shvatiti Kur’an. Njihovi govori čine više hiljada predaja. Samo Sujuti drži da broj takvih predaja prelazi sedamnaest hiljada, što predaja od Allahova Poslanika, s.a.v.a., što od ashaba i tabiina.

Odgovor na ovo pitanje je sljedeći: Mi smo već prethodno rekli da kur’anski ajeti pozivaju

sve ljude, i vjernike i nevjernike, i one što su živjeli u Posla-nikovo doba i one koji nisu sreli Poslanika, da razmisle o Kur’anu. Među tim ajetima posebno sljedeći:

أ�ال يتتدبترون القرآن ولو كان من عند غري الله لوجدوا �يه اختال�ا كثرياPa zašto oni ne razmišljaju o Kur’anu?! Da je Kur’an od

nekog drugog a ne od Allaha, sigurno bi u njemu našli mno-ge protivrječnosti!38, veoma jasno daje do znanja da su kur’anska naučavanja takva da ih svaki naučnik sa promi-šljanjem može shvatiti i otkloniti prividnu proturječnost koja se na prvi pogled može činiti da postoji među ajetima. S obzirom da je ovaj ajet upućuje na izazov Kur’ana i objavlju-je čudotvornost Kur’an, nema smisla da u takvom položaju

38 En-Nisâ’, 82.

133

razumijevanje Kur’ana bude uvjetovano razumijevanjem as-haba i njihovih učenika. Čak nema smisla da nakon ovakvog položaja i konteksta ajeta razumijevanje Kur’ana bude uvje-tovano pojašnjenjima Allahova Poslanika, s.a.v.a.

Ono što ovaj ajet obznanjuje ili je u značenju koje odgova-ra vanjskom značenju ajeta (zahir) na koje ukazuju same ri-ječi ajeta, iako postoji potreba za promišljanjem i raspravom, ili ima značenje na koje ne ukazuje vanjsko značenje (zahir) spomenutog ajeta.

Ukratko, kada ajet kaže: “Pa zašto oni ne razmišljaju o Kur’anu?!”, to se odnosi na značenje koje je suprotno vanjšti-ni ovog ajeta, a takvo što ne odgovara upućivanju na izazov i sa time dokaz ne bi bio upotpunjen. Ovo je veoma jasno.

Naravno, pojedinačna pitanja vjerskih propisa nisu takve prirode da ih svako može neovisno shvatiti, odnosno da ih izvede iz Kur’ana bez da se obrati na govor Allahova Posla-nika, s.a.v.a. Pa i sâm Kur’an po ovom pitanju ljude upućuje na Poslanika kada kaže:

وما آتاكم الرسول �خذوه وما نتهاكم عنه �انتتهواOno što vam Poslanik dadne to uzmite, a ono što vam za-brani ostavite.39

U vezi ovog značenja postoje i drugi ajeti. Prethodno re-čeno vrijedi i za pojedinosti kur’anskih kazivanja i naučava-nja, poput pitanja proživljenja.

Iz ovoga biva jasno da je Poslanikov položaj, iz ovog as-pekta gledano, jedino da poučava Knjizi, a podučavanje po-drazumijeva upućivanje i vođenje učenikova uma od strane obaviještenog učitelja. Posao učitelja je da učenika upućuje ka onim naučavanjima koja su za njega teže dosezljiva. Ne može se reći da podučavanje predstavlja upućivanje ka ra-zumijevanju naučnih pitanja koja je nemoguće shvatiti bez

39 El-Hašr, 7.

134

podučavanja, jer podučavanje je olakšavanje putanja i pribli-žavanje cilja, a ne stvaranje puta i cilja. Učitelj pri poučavanju želi učeniku ponuditi naučavanje na sređen način da njegov um to što lakše shvati, da mu ta stvar postane bliska, da ne zapadne u teškoće kod razumijevanja, da mu ne propadne ži-votni vijek i dar potencijala koji ima i da ne zapadne u grešku.

Ovo je ona zbilja na koju ukazuju ajeti:

للناس ما نتزل إليهم وأنزلنا إليك الذكر لتبتنيA tebi objavljujemo Kur’an da bi objasnio ljudima ono što im se objavljuje.40

ويتعلمهم الكتاب واحلكمةi da ih Knjizi i mudrosti nauči.41

Po sudu ovih ajeta Allahov Poslanik, s.a.v.a., je poučavao i pojašnjavao čovječanstvu iz Knjige samo ono na šta sâma Knjiga ukazuje. Uzvišeni Gospodar želi da poduči čovječan-stvo i da im to učini dostupnim, a ne da im ponudi ono što čovječanstvo nema načina i puta da shvati i za Poslanik nije moguće da iz Kur’ana izvodi takva značenja jer to nije u su-glasju sa ajetima:

كتاب �صلت آياته �ترآنا عربيا لقوم يتعلمونKnjiga čiji su ajeti podrobno izloženi kao Kur’an na arap-skom jeziku za ljude koji znaju42,

وهتذا لسان عرب مبني...a ovaj Kur’ana je jasni arapski jeziku.43

40 En-Nahl, 44.41 El-Džumu‘a, 2.42 Fussilet, 3.43 En-Nahl, 103.

135

Prvi ajet Kur’an predstavlja kao knjigu čiji su ajeti jasni i koja je objavljena onima koji znaju, a drugi kao jasni i čisti arapski jezik.

Pored ovoga, postoje mutevatir predaje od Allahov Po-slanika, s.a.v.a., u kojima on svoj ummet savjetuje da se drže Kur’ana i da svaki govor koji im stigne od njega uporede s Kur’anom, te ako bude odgovarao Kur’anu da ga prihvate, a ako ne odgovarao da ge odbace (udare s njim o zid, kako doslovno stoji u poznatoj predaji). Ovaj Poslanikov savjet ima smisla onda kada se sva značenja i smislovi Poslaniko-vih predaja mogu izvesti iz Kur’ana, jer ukoliko bi korištenje predaja ovisilo o Poslanikovom pojašnjenju došlo bi do “za-tvorenog kruga”.44

I pored ovoga, među predajama koje prenose ashabi od Allahova Poslanika, s.a.v.a., postoje razilaženja i neslaganja, štaviše čak i među predajama koje prenosi jedan ashaba. Ovo nije skriveno ni jednom poznavaocu predaja.

U odgovoru na ovaj prigovor moguće je da kažeš: Musli-mani mogu izabrati između različitih stavova ashaba u vezi jednog ajeta, a koji nisu u sukobu sa konsenzusom. Među-tim, ovakvo mišljenje je odbačeno zato što sâmi ashabi nisu smatrali ovo putem koji rješava problem niti su primjenjivali ovaj metod. Kada bi neko od ashaba bio upitan za tumačenje nekog kur’anskog ajeta on bi bez obraćanja pažnje na kon-senzus dao svoje mišljenje koje je bilo u sukobu sa tuma-čenjima drugih ashaba. Nakon ovoga, kako možemo reći drugima da obavezno trebaju izbjegavati tumačenja koja su u sukobu sa konsenzusom i jedino mogu dati mišljenje koje postoji kod ashaba s tim da se mišljenja ashaba ni po čemu ne razlikuju od drugih mišljenja te nisu dokaz ostatku ummeta? I nije tako da je suprotstavljanje mišljenja jednog

44 A to znači da razumijevanje Kur’ana ovisi o Poslanikovim pojašnjenji-ma, a istovremeno razumijevanje Poslanikovih predaja ovisi o razumi-jevanju Kur’ana. (Op. prev.)

136

ashaba drugim ashabima dozvoljeno, a prema drugim ljudima nije dozvoljeno.

Pored toga, zadovoljiti se samo mišljenjima prve genera-cije mufessira u islamu i ne prelaziti okvire koji su oni defi-nirali za razumijevanje značenja kur’anskih ajeta dovodi do toga se znanje zaustavi na putu svog razvoja i muslimanima se oduzme sloboda mišljenja. Kao što smo i vidjeli prvi mu-slimani nisu dali mišljenje vrijedno pažnje u vezi ove teme. Od njih su nam ostala samo prosta mišljenja bez dubljih za-pažanja, a Kur’an prema sljedećem ajetu obuhvata tanahna naučavanja:

ونتزلنا عليك الكتاب تبتيانا لكل شىءMi tebi objavljujemo Knjigu kao objašnjenje za sve.45

A to što neki smatraju malo vjerovatnim da su kur’anska značenja bila skrivena ashabima s obzirom na činjenicu da su oni bili pronicljivi ljudi koji su ulagali trud u razumi-jevanje Kur’ana, jeste neutemeljeno mišljenje upravo zbog razilaženja u njihovim tumačenjima u velikom broju ajeta. Razmimoilaženje i proturječnost nisu zamislivi osim kod prikrivenosti istine i krivog prikaza ispravnog i neisprav-nog puta.

Stoga, istina je sljedeća: Nikome nije zatvoren put razu-mijevanja Kur’ana. Govor Božiji je najbolji put razumijevanje Njegova govora, u smislu da Časni Kur’an za pojašnjenje svojih ciljeva i namjera nema potrebe ni za kakvim dru-gim putem. Kako je uopće moguće zamisliti da Knjiga koju Allah, dž.š., opisuje kao uputu i svjetlost i objašnjenje za svaku stvar, ima potrebu za drugim upućivačem i vodičem, da bi bila osvijetljena svijetlom nekog drugog i objašnjenja nečim drugim pored sebe?

45 En-Nahl, 89.

137

Također, moguće je da kažeš: Allahov Poslanik, s.a.v.a., je u vjerodostojnoj predaji u svom posljendjem govoru rekao:

، الثتقل األكبتر و الثتقل األصغر، �أما األكبتر �كتاب إن تارك �يكم الثتقنيما تضلوا �تلن �يهما، �احفظون بتيت، أهل �عتترت األصغر �أما ، رب

بما تسكتم “Ostavljam vam dvije vrijedne stvari: veliku vrijednu

stvar i manju vrijednu stvar. Što se tiče velike vrijedne stvari, to je Knjiga Gospodara moga, a mala vrijedna stvar je moja porodica. Očuvajte mene čuvajući ove dvije stvari. Nećete zalutati sve dok se budete čvrsto držali ove dvije stvari.”46

Ovaj govor prenose i šije i sunije47 brojnim lancima pre-nosilaca, tako da je hadis mutevatir. Učenjaci hadisa su po-brojali i do trideset i pet ashaba koji su prenijeli ovu predaju. Neke verzije ove predaje završavaju riječima:

لن يتفت�ا حت يردا على احلوض“Njih dvoje se neće razdvojiti jedno od drugo sve dok ne

dođu do izvora Kevser.” Ova predaja ukazuje na to da je govor Ehli­bejta dokaz od Boga (حجة).

Shodno ovoj predaji, obavezno treba slijediti sve ono što su oni rekli u vezi Kur’ana i kada je riječ o značenju Kur’ana treba se zadovoljiti samo njihovim tumačenjima, jer suprot-no bi nužno značilo da Ehli­bejt nije sa Kur’anom i da je od njega je odvojen.

U odgovoru kažemo: Isto ono što smo prethodno rekli u vezi slijeđenja Alla-

hova Poslanika, s.a.v.a., primjenjivo je i na ovu predaju. Ova predaja ne želi dokinuti argumentnost (حجية) vanjskog značenja Kur’ana i ograničiti ga na vanjsko značenje riječi

46 Wasâ’el, sv. 18., str. 19., hadis 9.47 Sahih Muslim bi šarhi En-Nawi, sv. 15., str. 180.

138

Ehli­bejta. Kako bi takvo značenje bili moguće kada u pre-daji stoji: “Kur’an i Ehli­bejt se nikada neće odvojiti jedno od drugog”, a ovim govorom se želi Kur’an i Ehli­bejt zajedno proglasiti dokazom od Boga?

Dakle, ova predaja nam želi reći da Kur’an ukazuje na svoja značenja i otkriva nam božanska naučavanja, a Ehli­ ­bejt nas vodi ka načinu ovog ukazivanja i na kur’anske smi-slove i namjere. Pored toga, isto kao što se prenose predaje od Allahova Poslanika, s.a.v.a., u kojima on poziva ljude na prihvatanje Kur’ana i promišljanje o njemu i upoređivanje predaja s njim, isto tako se prenosi i od Ehli­bejta.

Ako pređemo preko ovoga, u mnogim predajama od Ehli­bejta koje tumače Kur’an primjenjuje se metod tuma-čenja ajeta drugim ajetom, posvjedočenje značenja drugim značenjem i ovo nije ispravno osim ako je značenje ono koje je na horizontu razumijevanja slušaoca i njegov um to zna-čenje može neovisno percipirati s tim da mu se preporučuje da na tačno određeni način promišlja Božiju riječ.

I pored gore istaknutog postoje predaje od Ehli­bejta koje eksplicitno ukazuju na ovo značenje, poput predaje koju Barqi u djelu El-Mahâsen48 prenosi svojim lancem prenosila-ca od Imama Bakira. U jednom dijelu te predaje Imam kaže:

�من زعم أن كتاب الله مبتهم �تقد هلك و أهلك“Svako ko bude mislio da je Božija Knjiga nejasna odveo

je u propast i sebe i druge.” Predaja sličnog značenje se prenosi u djelima El-Mahâsen

i El-Ihtidžâdž49 od Imama Bakira:

ثتتكم بشي ء �اسألون من كتاب الله إذا حد“Kada do tebe dođe govor od nas isto to upitaj od Božije

Knjige.”

48 Barqi, El-Mahâsen, str. 270, hadis 360.49 El-Ihtidžâdž, sv. 2., str. 55.

139

S obzirom na dosadašnja pojašnjenja, dvije skupine pre-daja se mogu pomiriti i otkloniti prividno protivrječje koje se javlja na prvi pogled. Jedna skupina predaja kaže da je mogu-će razumjeti kur’anska naučavanja i to posredstvom samog Kur’ana, jer njegova učenja nisu skrivena umovima ljudi. Druga skupina predaja ima suprotno značenje, poput predaje u Tefsiru Ajjâši50 u kojoj Džâbir prenosi od Imama Sadika:

إن للقرآن بطنا و للبطن ظهرا. ث �ال: يا جابر و ليس شي ء أبتعد من عقول الرجال منه إن اآلية لتتنزل أولا ف شي ء و أوسطها ف شي ء و آخرها ف

شي ء و هو كالم متصل يتتصرف على وجوه“Kur’an ima unutrašnjost i unutrašnjost Kur’ana ima vanj-

štinu”, te potom reče: “O Džâbire, nijedna stvar nije tako daleka od razuma ljudi kao što je Kur’an, jer postoje ajeti čiji početak je objavljen u vezi jedne stvari, njegova sredina u vezi druge stvari, a njegov kraj u vezi stvari koja se razliku od prve dvije. Istovremeno dok je to povezan govor, on se može odnositi na više značenja.” Ovaj smisao nalazimo u više predaja, a posebno predaji: “nijedna stvar51 nije tako daleko od razuma ljudi kao što je Kur’an...”, koja se prenosi od Allahova Poslanika, s.a.v.a.,52 I riječima Imama Alija: “Kur’an nosi mnoga značenja...”53

Stoga, ono što je preporučeno u vezi tumačenja Kur’ana je to da se Kur’an tumači posredstvom Kur’ana, a tumačenje koje je zabranjeno je ono do kojeg se došlo neispravnim meto-dom. Postalo je jasno da je ispravan put tumačenja Kur’ana taj da se značenje Kur’ana osvjetljava posredstvom drugih ajeta. Kur’an može tumačiti ona osoba koja je nakon dugog bavlje-nja predajama od Allahova Poslanika, s.a.v.a., i Imama Ehli­ ­bejta postala učitelj hadisa i kao rezultat toga stekla istančan srčani osjećaj za hadis. A Allah je Onaj Koji upućuje!

50 Tefsir Ajjâši, sv. 1., str. 11., hadis 2.51 Tefsir Ajjâši, sv. 1., str. 17., hadis 5.52 Tefsir Sâfi, sv. 1., str. 21., prvi red.53 Ali ibn Ebi Talib: Staza rječitosti, prev. Rusmir Mahmutćehajić i Mehme-

dalija Hadžić, Islamska zajednica, Zagreb, 1994., uputa 77., str. 226.

Sadržaj

RIJEČ UREDNIKA ...............................................................................5

ALI ‘IMRÂN, OD 7. DO 9. AJETA ......................................................7

OPŠIRNA STUDIJA O JASNIM I MANJE JASNIM AJETIMA I TE’VÎLU ...........................................39

1. Govor o jasnim i manje jasnim ajetima .................................392. Šta znači to da su jasni ajeti majka Knjige? ...........................623. Kakvo značenje ima te’vîl? ......................................................654. Da li pored Gospodara neko drugi zna te’vîl Kur’ana? ......745. Zašto Božija Knjiga sadrži manje jasne ajete? ......................89

HADISKA RASPRAVA ...................................................................113

TEFSIR EL-MÎZÂNTUMAČENJE JASNIH I MANJE JASNIH AJETA I TE’VÎLA

IzdavačFondacija “Baština duhovnosti”,

Mostar 1433/2012.

Za izdavačaAmar Imamović

LekturaSelma Efendić

DTPMahir Sokolija

ŠtampaDobra knjiga

Za štamparijuIzedin Šikalo

CIP – Katalogizacija u publikacijiNacionalna i univerzitetska bibliotekaBosne i Hercegovine, Sarajevo28-254TABATABAI, Muhammad Husayn

Tumačenje jasnih i manje jasnih ajeta i te’vîla: tefsir el-Mîzân / Allame Sejjid Muhammed Husejn Tabatabai ; s perzijskog preveo Amar Imamović. – Mostar : Fondacija “Baština duhovnosti”, 2012. – 139 str. ; 21 cm. – (Biblioteka Islamski nauk)Prijevod djela: El-Mîzân fi-t-tefsîri-l-Kur’an. -Bibliografija i bilješke uz tekst.ISBN 978-9958-867-08-8I. Tabatabai, Allame Sejjid Muhammed Husejn vidi Tabatabai, Muhammad Husayn. – II. Tabataba’i, Muhammad Husayn vidi Tabatabai, Muhammad Husayn. – III. al-Tabatabai, Mohammad Hossein vidi Tabatabai, Muhammad Husayn. – IV. Tabatabai, Allama vidi Tabatabai, Muhammad HusaynCOBISS.BH-ID 19434502