Sveti Atanazije_Pisma o Kristu i Duhu

7/16/2019 Sveti Atanazije_Pisma o Kristu i Duhu

http://slidepdf.com/reader/full/sveti-atanazijepisma-o-kristu-i-duhu 1/96

B i b l i o t e k a SLUŽBE BOŽJE

K n j i g a — 11

A T A N A Z I J E V E L I K I

PISMA O KRISTU

I DUBU

Lektor: J akov Buba lo

P R E V E O , NAPIS AO UVOD I BILJEŠKE

M A R I J A N M A N D A C

S B

SLUŽBA BOŽJA

Naslovnu stranu izradio:

A n t e B r a n k o Periša

Makarska

1980.



Nas lov i z v o r n i k a : Toû en hagiois patrôs hêmôn Atha-

nasiou arkhiepiskôpou Aleksandreias

Epistolê prôs Serapiôna Thmouéôs

episkopon; près Epikteton Korinthou,

u Patrologiae cursus completus Pat-

rum graecorum, t. 26; S. Athanasius,

2, P a r i z , 1857, 5 2 9 A— 6 7 6 C ; 1049 —

1070.

Izdavač: »Služba Božja« , Makarska, Žrtava fašizma 1

Izdaje se s dopuštanjem crkvenih poglavara

Odgovara: Šimun Šipić, M akar ska , Žrtava fašizma 1

Tisak: TR O »Franjo Kluz« — Omiš

P R E D G O V O R

».. . pisati o ovakvim umovima nije nikad rano ni

kasno. Genij je uvijek aktualan i svagdje — pa i u Hr

vatskoj«.

A. G. Matoš, Sabrana djela, IX, 41.

Često sam se pitao zašto rado čitam otačka djela. Razlog je, za

cijelo, i u tom što posjeduju dah davnine te što su duboke misli i

ponekad zanosnog stila. Ipak me nešto drugo još više privlači tim

iskonskim spisima. Kad, naime, u ruke uzmem Evanđeoske uspome

ne, osjećam se u Kristovoj nazočnosti i društvu njegovih prvih dru

gova. Gotovo da kroz štivo s njima razgovaram. Otačka djela, do

duše, ne rađaju u meni takvu prisnost s Gospodinom i Apostolima

jer samo posredno upućuju na njih. Ali se u tim djelima razabire

jednostavna i postojana vjera u svaku riječ i slovku zabilježenu u

novozavjetnoj oporuci. Oci Evanđelje prihvaćaju djetinjom odano-

šću i prostodušnošću. Čovjek ima dojam da je Nazarećanin za njih

netko s kim dnevice zbore i neprestano druguju. To osvaja u tih

drevnih spisatelja. Danas znanstveni bogoslovi tek mukotrpnom,

raščlambom dopiru do evanđeoske istine, a Oci su neposrednim za

hvatom ponirali u smisao biblijskog navještaja.

Atanazije je jedan od znamenitijih Otaca. Zato u ovom spisu

govorim o njemu i prevedoh dva njegova kraća djela. Atanazije u

PISMIMA SERAPIONU podjednako dugo piše o Duhu i Kristu, iako

je PISMA prvenstveno napisao kao svjedočanstvo o božanstvu Duha

Svetoga. Ali o Duhu se ne može govoriti bez Krista kao što se ni

Isusa ne razumije bez Božjega Duha. Za tim sam Atanazijevim PIS

MIMA i zbog toga posegnuo jer sam htio upotpuniti izvore za pozna

vanje ranocrkvene pneumatologije. Prijevodom PISAMA SERAPI

ON U uz Bazilijevo djelo o Duhu Svetom dobivamo glavne otačke

pneumatološke tekstove. A PISMO EPIKTETU slovi kao temeljni

kamen u kristološkoj zgradi davne Crkve.

U naslovu ove knjige izostavio sam časna imena Serapiona i

Epikteta. Bojao sam se da će se čitatelj zbuniti pred tim čudnim



nazivima te zato možda mimoići i samog Atanazija. Tako sam, na

žalost, nanio stanovitu nepravdu toj dvojici dragih biskupa.

Bila mi je želja da se uz prijevod donese i izvorno slovo. Ali,

kako je to odveć skupo, od toga se odustalo. Poteškoći sam na taj

način donekle doskočio što uz prijevod naznačujem i stupce grčkog

izdanja. Tako znatiželjnik može lako pronaći Atanazijevu izvornu

riječ.

Kad se ljeti ili za semestarskih praznika nađem u velikim ev

ropskim teološkim bibliotekama i pogledam što se u patristici uči

nilo od prošle godine, tmzda ostanem zapanjen. Toliko se istražuje

otačka misao da mi se učini kao da teološki znanstvenici ništa drugo

ni ne rade već izučavaju Oce. Ta mi činjenica ulijeva veliku nadu.

Vjerujem da će proučavanje Otaca mnogo doprinijeti kršćanskoj

obnovi. Kršćani će se početi ugledati u svoje velike pretke i opet

dičiti svojim kršćanskim imenom. Ovim se radom uključujem za

svoj narod u to veliko otačko istraživanje. Uz to znam da je ovaj

posao iskupljenje moga vlastitog opstanka.

Ugodna mi je dužnost što javno mogu zahvaliti mnogim prija-

teljima koji su mi na različite načine pomagali dok sam radio na

ovoj knjizi. Prostor, na žalost, dopušta da tek neke napomenem. To

se u prvom redu odnosi na prof. J. Bubala koji je s velikim marom, i

pomno čitao rukopis te ga ispravljao i dotjerivao. Njemu dugujem-

što je djelo čišće i ispravnije.Zahvaljujem se i Dr. Š. Sipicu jer je

preuzeo brigu o izdavanju djela i uvrstio ga u »Biblioteku« kojoj

stoji na čelu. Bibliotekari teoloških biblioteka u Gracu, Beču i fran

kfurtskom Sankt Georgenu uvijek su mi spremno izlazili na ruku.

Od srca im hvala. Posebnu zahvalnost dugujem braći franjevcima,

članovima provincije presv. Otkupitelja, koji rade kao dušobrižnici

u SR Njemačkoj, naročito onima u Frankfurtu i okolini, jer su me u

susretu s njima uvijek podržavali u ovom mojemu radu. Napominjem i O. H. Zajeca koji je na svoj način također veoma prijateljski

pomagao moj rad. Odajem priznanje i upravi svoje redovničke za- J^J y Q JT^

jednice jer mi je omogućila da se bavim ovim teološkim poslom.

Plodove svoga rada smatram i njezinim ostvarenjima.

11. kolovoza, 1979.

M. Mandaç



P R V O P O G L A V L J E

A T A N A Z I J E V ŽIVOT I D J E L O

A T A N A Z I J E V O Z N A Č E N J E

Atanazi je , bez sumnje, pripada najvećim crkvenim osobnost ima

svoga vremena. S njim se [nitko ne može mjeriti. Čak ga smijemo

ubroj i t i među najveće ljude što ih je C r k v a ima la u čitavoj svojoj

povijesti . Od l j u d i je k o j i h lik i riječ govore svakom kršćanskom

naraštaju.

Atanazije je u svoje doba odigrao neprocjenjivu ulogu. Podnio

je najveći teret u sporu s A r i j e v i m pristašama. Njemu val ja zahva

l i t i što arijevsk a zabluda nije preotela mah a i dublje se ukorij enil a

u ondašnje crkvene općine. Atanazije je v e l i k i branitelj i promica

telj Nicejsk og vjerov anja. To je bio smisao i sadržaj njegova života.Njegova se progonst va mog u raznoliko vrednov ati, ali su i progo ni

t e l j i i prognanik z n a l i da je u pitanju Atanazijeva vjernost N i c e j -skom saboru. Samo je njego va upornost i nepopustljivost C r k v iočuvala Vjerovanje iz N i c e e. Svi su napadi na Ata naz ija u b i t i do

l a z i l i otud što je on ostajao vjeran Nicejskoj vjeroispovi jedi .

Atanazi je je dobrim di je lom otac kršćanske teologije. Potpuno

se zalagaše u obrani K r i s t o v a božanstva i ljudstva. Znao je da je to

jezgra novozavjetne objave. Ako K r i s t nije pra vi Bog i pra vi čovjek,

spasenja nema. Po Atanazi jevu sudu svrha je K r i s t o v a o t kup i t e l j -

sk o g djela čovjekovo pobožanstvenjenje i posinovljenje u B o g u .K r i s t je to mogao ostv ariti , ako je istobitan s Bogo m i jedn ak s na

ma. On kao Bog po svome čovještvu unosi u lju dsk u narav duhovn e

sile koje su nužne da se čovjek d i v i n i z i r a .

K a d je nastala ra sprav a o božanstvu Duha Svetoga, Atanazi je

je pošao od iste pretpost avke . Isticao je da je Du h Bo g jer je n aj

prisnije vezan s K r i s t o m u djelu čovjekova pobožanstvenjenja. Raz

mišljanje o Isusovu božanstvu i božanskoj n ar av i D uha p r i s i l i l o je

Atanazija da dublje zaroni u trojstveno otajstvo. Njegove su m i s l is toga područja preuzel i v e l i k i Kapadočani te su preko njih došle

na Saboru u Carigradu (381) u Vjerovanje koje i danas sv e kršćanske zajednice priznaju za točan izričaj svoje vjere.

9



Ipak je Atanazije u dnu duše prvenstveno bio past ir svojih

vjernika. Otud u njegovim spisima stalno vraćanje Isusovu ut jelo

vl jen ju i K r i s t o v i m otkupi t e l j skim činima. Stoga se u središtu

Atanazi jeve teologije nalazi nau k o spasenju. I tu je postavio t eme

lj e sve potonje istočne otačke soteriologije.

Atanazi je je i po tome znamenit što je u pastirskom pismu za

Uskr s 367. p r v i popisao novozavjetne nad ah nu te knjige. N i j e slučaj

no da se baš on na to odvažio. Tko čita njegova djela, v i d i da Ata -

nazi jev teološki dokaz gotovo isključivo potječe iz produbljenogabibl i jskog razmišljanja. Atanaziju je b i l o potrebno znati koj a se dje

l a sma t ra ju v je rn im izvještajima o osobi i djelu Isusa iz Nazareta.

Atanazi je je zaslužan i za širenje monaškog života. Osobno je

drugovao s glasovit im Antunom Pustinjakom. Isto tako nije propu

stio p r i l i k u da o monaštvu proz bor i i u vrij eme bora vka na Za padu

te nje mu uve lik e dugujemo što je monaški život zahvatio i zapadno

kršćanstvo.

Zn a se da je Atanazije bio v e l i k i c r k v e n i političar. Po naravi

je neslomljiv i nepopustljiv, ali nije svađalica. Njemu prvenstveno

treba zahv alit i što je ondašnja C r k v a sačuvala nezavisnost u vjer

s k i m pitanjima. Ca revi su smatrali da su i na tom području mjero

davn i te su C r k v u htjel i podja rmiti i pok orit i. Atan azije je gotovoj ed in i prot iv toga prosvjedova o i odlučno odbijao carsku t iran iju.

Po njegovu mišljenju C r k v a ima vrhovnu vlast u vjerskim i ćudo

r edn i m pitanj ima. I time je Atan azije zadužio buduće naraštaje.Učio je i životom pokazivao da je državno posizanje u vjeru nedo

pušteno i zloupotreba koju valja smjelo otklanjati. 1

A T A N A Z I J E V ŽIVOTNI PU T

Od rođenja do Nicejskog sabora

Obično se drži da je Atanazije rođen 295. Ipak taj nadne vak nijeposve siguran. Stoga autori ponekad pišu da je Atanazije došao na

svijet između 293. i 298. Atanazije se rodio u A l e k s a n d r i j i . R o d i t e l j isu mu b i l i kršćani, helenskog podri jet la . 2 Za vri jeme Atanazijeva

1 O A t a n a z i j e v u značenju, usp. P. M E I N H O L D , B e d e u t u n g , 97—117; J . M .L E R O U X , A t h a n a s e , 150; L. W. B A R N A R D , A t h a n a s e , 137; R. S E E B E R G , L e h r -bu ch , 52—53; G . L A R E N T Z A I K S , Einheit, 1—23. — Na kraju u Bibli ografiji don o s i m o cje lov i te naslove upotrijeb l j ene l i terature .

2 0 i zvori ma za A n a t a n a z i j e v život, usp. J. L I P P L , A t h a n a s i u s , V - V I ; W . G .R U S C H , R e c h e r s h e , 161—177. Z a pitanj e g odine A t a n a z i j e v a rođenj a v id i J . L E B O N ,Lettres , 8; H. von C A M P E N H A U S E N , Pad ri, 91; P. Th. C A M E L O T , A t h a n a s i o s ,976—977; A . M A R T I N , A t h a n a s e , 42; J. L I P P L , A t h a n a s i u s , V I .

dječaštva C r k v a je proživljavala Diokl ecij anov o progonstv o koje je

zahvat i lo sve pokrajine u carstvu. U Egip tu i A l e k s a n d r i j i trajašedo 311. Tak o je mlad i At ana zij e osobno doživio prijet nje i nesigu r

nost i kojima su bile izložene kršćanske zajednice. Bio je svje dokom

uništenja pojedinih kršćanskih općina. V i d i o je broj/ne primjere ne

ustrašivih kršćana k o j i i su svoju vjeru plaćali vlastitim životom. Ne

ma sumnje da je to ostav ilo dubok trag u Atan azijev oj duši i da

njegova kasnij a revnost mak ar dijelom potječe ot uda. 3

Atanazi je je veoma rano stupio u dodir s crkvenim krugovima.

Ve ć je 312. postao čitačem. T u je službu vršio nekoliko godina , a

ok o 318. redio ga je za đakona aleksandri jski biskup Aleksandar . 4

Atanazi je je u mlados ti stekao temelj itu naobrazbu. Poznavao

je klasike, grčku f i l o z o f i j u i govorništvo. Također je vladao kopt-

s k i m jezik om. Posebice je izučavao Sveto pismo, upućivao se u teo

l o g i j u i metodu teološkog istraživanja.5 Rado je posjećivao mona he

i pri tom učio svete znanosti i pravila za dubl ji kršćanski život. N i j estoga nikak vo čudo što je bisku p Ale ks and ar zavolio svoga mlad og

đakona. V i d i o je da u njemu ima odlična kršćanina kome se može

potpuno pov jerit i. Stoga ga određuje za svoga osobnog tajnika. 6 A t a nazije u tom svojstvu 319. potpisuje A r i j e v o izopćenje.

Ipak je poseban datum u Ata naz ije vu životu k ad 325. pr ati

Aleksan dr a na N i i c e j s k i sabor. 7 To je odlučno za čitav njegov rad i

djelovanje. Na Sab oru je pomagao Al ek sa nd ru i savjetovao ga u

teološkim poslo vima. Na pri pre mnim sabor skim sjednicama At an a

zije je svojim mislima na se svratio pozornost. Već se tada mogla

nazre ti dubin a njego vih pogleda, iako mu u loga na Sabo ru nije

onako opsežna i važna kako su poslije z n a l i ist ica t i p i s c i Ata na zi j eva

života.

Izbor za biskupa i progonstvo u Trier

A l e k s a n d a r je premin uo u tr av nj u 328. Još je za života o dredio

da ga naslijedi Atanazije. Atanazijev je izbor naišao na oštru oporbu

3 U s vezi s p r o g o n s t v o m u Atanazijevoj m l ados t i , u sp. Ch . K A N N E N G I E S S E R ,A t h a n a s i u s , 141; H . von C A M P E N H A U S E N , Pad ri, 91.

4 O At a n a z i ju čitaču i đakonu v id i V. C . C L E R Q , A t h a n a s i u s , 996; J . L I P P L ,A t h a n a s i u s , VI ; H . v o n C A M P E N H A U S E N , Pad ri , 91.

s Z a A t a n a z i j e v u izobrazbu, usp. E. P. M E I J E R I N G , Orth odox y, 116; H. vonC A M P E N H A U S E N , Pad ri, 95; P. Th. C A M E L O T , A t h a n a s i o s , 976—977; j , L I P P L ,A t h a n a i s u s , V I . X I X ; J . R O L D A N U S , Chr is t, 8—9

6 U s p . C h . K A N N E N G I E S S E R , A t h a n a s i u s , 143; H . von C A M P E N H A U S E N ,Pad ri, 91.

7 O Atanaz iju na Ni c ejs k om s ab oru v id i J . L I P P L , A t h a n a s i u s , VI I I , p . T h .C A M E L O T , A t h a n a s i o s , 976; V. C d e C L E R C Q , A t h a n a s i u s , 997.

10 11



i prosvjed melicijevaca 8 i arijevaca. Po ondašnjem crvenom pravu 9

za izbor novog biskupa tražio se usmeni il i pismeni pristanak svih

biskupa dotičnoga jur isdikci jskog područja. Svi su područni bi skup i

b i l i dužni sudje lovat i kod posvete novog biskupa. Ako su

slučajno b i l i spriječeni da osobno budu nazočni, tražiose njihov pismeni pristanak. U iznimn im pril ika ma bilo je dovoljno

da posvetu obave trojica biskupa. K a k o melicijevci ne htjedoše doci

na Atanazijevo posvećenje i budući da su se p r o t i v i l i da on bude

Aleksandrov nasl jednik, t v r d i l i su da ga je manjina izabrala te muizbor nije u skl adu s crk ve nim zakon ima. Zato su za aleks andrijs ko-

ga biskupa izab rali svoga čovjeka, imenom Teoaas. A l i je on neko

l i k o t jedana nak on izbora umro. I arijevci su mjesto Atanazi ja za

biskupa u Aleks andr i j i postavi l i A h i l a . No na nj se nit ko nije o bazi

rao jer je bio bez ikakve vrijednosti. Tako je Atanazije unatoč pro

t ivl jen ju postao alek sand rijsk im bisku pom te je 8. lipnja 328. mogao

j a v i t i caru Konstan t inu V e l i k o m da je zaposjeo biskupsku stolicu. 1 0

Tek što je Atanazije prebrodio prve poteškoće svog biskupskog

izbora, nadošle su nove. Još 328. upućuje mu car Kontantin pismo 1 1

u ko j em traži da u zajedništvo vjere i ota jstava primi Ari jeve s l jed

benike. Atanazije se snažno odupro ca revoj nar edb i i time ušao u

spor s Konstantinom. Car ga nije skinuo s biskupstva n i t i poslao uprogonstvo, ali je zacijelo Atan azij u zamjerio neposlušnost. Ko-n-

stantin valjda nije smio ništa poduzeti protiv Atana zija jer je dobro

znao k o l i k i ugled uživa u Aleks andr i j i i Egiptu.

K o j u godin u poslije, oko 330, melicije vci iznova osporavaju

Ata na z i ju biskupstvo. 12 Javl jaju Kons tan t in u da je Atanazi je nepra

v i l n o postao biskupom jer je pri izboru bio premlad. Po propisima

biskupski kandidat mora imati barem 30 godina, a to je tobože A t a naziju nedostajalo.

Godine 331. melicije vci pismeno A tan azij a optužuju ko d K o n stantina. U pismu vele da je Atanazije samovoljno Egipćanima n a

metnuo daću sileći ih da mu kao porez isporučuju vunu. Time je.

razumije se, prisvojio carsku vlas t i povrijedio carevo dostojanstvo.

Također ga prikazuju kao rušitelja mira i začetnika nereda. Kažu

da je po njegovoj naredbi u nekoj c r k v i razbit kalež. M e l i c i j e v c i to

8 O n j i m a u bilješci 27. drug og pog l avl ja .9 U s p . P . ŽMIRE , R ec h erc h es .10 O A t a n a z i j e v u b i s k u p s k o m r e đe nju i m e l i c i j e v s k o m os poravanj u, usp. P.

T h . C A M E L O T , A t h a n a s i o s , 976 977; K. M . G I R A R D E T , Kais erg eric h t , 52—57; A ,

M A R T I N , A t h a n a s e , 40; E. S C H W A R T Z , G e s c h i c h t e , 189; J . M . S Z Y M U S I A K ,A t h a n a s e , 12; L. W . B A R N A R D , Note s , 344—352, M e l e t i a n , 403.

11 U s p . L . W. B A R N A R D , A t h a n a s e , 132; J . L I P P L , A t h a n a s i u s , I X ;

T h . C A M E L O T , A t h a n a s i o s , 976 977; K. M . G I R A R D E T , Kais erg eric h t , 52—57;A . M A R T I N , A t h a n a s e , 40; E. S C H W A R T Z , G es c h ic h te , 189; J. M . S Z Y M U S I A K ,A t h a n a s e , 12; L . W. B A R N A R D , Note s , 344—352, M e l e t i a n , 403.

12 U s p . A . M A R T I N , A t h a n a s e , 42

iznose jer znaju k o l i k o je Konstantinu do reda u c r k v i i državi. N a

pokon optužuju Ata nazi ja da je novcem htio potkupiti Filume na. To

je osobito teška optužba jer je Filumen moćni i utjecajni činovnik

k o j i je i samog Konstantina na mjera va o svrgnut i s pr i jes tol ja . 13

Atan azije je uputio poslanike na dvor da ga opravda ju pred

Kon s t an t i n om.1 4 A l i se car time nije zadovoljio, već je At anazij e

morao osobno izaći pred vladara. 15 Konstan t ina je susreo na njegovu

imanju Psamacija u b l i z i n i N i k o m e d i je. Atanaziju nije bilo teško

uvjeriti cara da su melioijevske optužbe puke podvale i obična hi m-

ba. U prijateljstvu se ras taje s Konstantinom i s osjećajem pobjedesvečano dolazi u Aleksandriju 12. ožujka 332. N i j e tad ni slutio ko je

ga još poteškoće čekaju.

T i jekom 333. melicijevci su i z m i s l i l i svoju najodvratni ju podva

l u prot iv Atanazi ja . Optužili su ga kod cara da je umorio melicijev-

skog biskupa Arseni ja , k o j i ni nak on Nicejsk og sabora nije htio st u

p i t i u zajedništvo s Atanazi jem, Čini se da je Atanazije veoma oštro

postupio s nepo kor nim Arse nije m. Stavio ga je u kućni p r i t vo r . A l i

Arseni je je uspio pobjeći i sakriti se među monahe. To su melicijevci

i s k o r i s t i l i te proglas ili kako je Atana zije pogubio A r s e n i ja. Čak su

pokaziva l i i odsječenu ru ku koja bi tobože pripada la Ars enij u.

Konstan t in melioi j sku optužbu uzima ozbiljno i određuje svoga

polubrata Dalmaci ja da ispi ta slučaj. Dalmacije u tu svrhu odlazi

334. u A n t i o h i j o A kamo poziva Atanazija na saslušanje. Atanazi ju po

l a z i za rukom da pronađe Arseni ja i javl ja Konstan t inu da je Arse

nije živ. Tak o je i ta mel icij sk a izmišljotina pala u vodu. 1 6

M e l i c i j e v c i ipak nisu prestali borbom protiv Atanazija. Ponukali

su Kons tan tina da za 334. sazove s inodu u Cezarej i Palestins koj.

Odabr ali su taj grad jer je u njemu b iskupo m povjesnik Euzebije,

v e l i k i Atanazi jev teološki ti vjersko-politički prot ivnik. Jasno je da

Euzebijai ka o domaćinu pripada predsjedanje sinodi. Na sinodi će

b i t i nazočan i Euzebije N i k o m e d i j s k i , glavn i A r i j e v pomoćnik i ve

l i k i širitelj njegova nauka. Sinoda je imala zadaću ispitati optužbeprot iv Atanazi ja . Atanazi ju n i je bi lo teško shvatiti da će ga sinoda

osuditi i zato joj nije htio prisustovati. Stoga biskupi u Cezareji nisu

1 3 O t i m optužb am a, v i d i A . M A R T I N , A t h a n a s e , 46—49; K . M . G I R A R D E T ,Kais erg eric h t , 58. 59; V. C . de C L E R C Q , A t h a n a s i u s , 997

1 4 U s p . L . W. B A R N A R D , A t h a n a s e , 133.

1 5 U s p . E . S C H W A R T Z , G e s c h i c h t e , 195—197 ; V. C . de C L E R C Q , A t h a n a s i u s ,997; J. M . S Z Y M U S I A K , A t h a n a s e , 15.

1 6 Z a A r s e n i j e v slučaj v i d i K . M. G I R A R D E T , Kais erg eric h t , 63; A . M A R T I N ,A t h a n a s e , 48—49; E . S C H W A R T Z , G es c h ic h te , 197—199; L . W. B A R N A R D , A t h a n a s e ,133. 134; W . S C H N E E M E L C H E R , A u f s à t z e , 307.

12 13



o b a v i l i posao, ali su zato zatražili od cara da sazove sinodu u T i r u i

da Atan azij u (izrijekom nare di da se na njoj mo ra pojavi ti. 1 7

Sinoda u T i r u , održana 335, početak je i uzrok s v i h potonjih

Atanazijeviih stradanj a i muk a. M e l i c i j e v c i i a ri jevci u r o t i l i su se

prot iv Ata naz ija u želji da ga posre dstvo m biskups ke sinode osude.

Atanazi je je predosje ćao što ga n a sinod i čeka pa je stoga krenuo na

sastanak s većim brojem svojih pristaša. Iz Aleksandrije je pošao

11 . srpnja 335. U Ti r je stigao na dan otvo renja sinode u prv om ko

l ovoskom tjednu. U optužnici koja se protiv njega čita pred bi sku

pima nalaze se već poznate melicijevske podvale: A r s e n i j ev slučaj i

razbijanje kaleža. Uz to su neki nazočni biskupi t v r d i l i da ih je A t a nazije vrijeđao i zlostavlj ao jer nisu htjeli prizn ava ti njegovo zajed

ništvo. K tome su ga optužili s neposlušnosti kad nije došao na pre t

hodnu cezarejsku sinodu. K a k o Atanazije ni je pričekao kraj t i rske

sinode ve ć je ranij e pošao u Car igr ad, i to mu se upisalo u zlo .

T i r s k a sinoda osuđuje Atanazija 10. rujna . S k i n u l a ga je s bis

kupske časti i zabranila mu boravak u A l e k s a n d r i j i , da tobože ne bi

stvarao nemire. Atanazije se p r i z i v a na Kons tan tina te već 17. IX .

napušta I l i r i ide u Carigrad. 1 8

Putuje mor em da ga ne bi uh vat ili i prisil no v r a t i l i u Tir. 30.iistopada 335. potajno stiže u pri jestolnicu. 19 Nastoji doprijeti do

Kon s t an t i n a , ali mu to ne polazi za ruko m. Čak je prisilj en da se

preruši u prosjaka i šeće putem k o j i m je prolazio vlad ar. Ka d ga je

Kon s t an t i n prepoznao, primio ga je na razgovor. Atanaz ije je zaželio

da se nova sinoda upriliči pred samim Konstantinom. Do sinode ipak

ni je došlo jer s u i ostal i bis ku pi pris pjel i iz T i r a i u v j e r i l i vla da ra

da je Atanazije priječio dovoz žita iz Aleksandri je u glavni grad. To

se Konstantina posebice neugodno dojmilo te je potvrdio tirske za

ključke . Do zva o je 7. ruj na 335. At an azi ja na dvo r i priopćio mu d a

bez pogovora i smjesta mora u progonstvo. I to je prvo Atanazijevo

progonstvo.

Z a mjesto progonstva određen je Trier .2 0

Atanazije tamo dolazip r v i h prol jet nih dana 336. i ostaje do ljet a 337. Tim e se, možemo re

ći, završava jedno razdoblje Atanazijeva života.

1 7 Za tu s i n o d u , usp. E. S C H W A R T Z , G e s c h i c h t e , 200; L. W. B A R N A R D ,A t h a n a s e , 134; W . S C H N E E M E L C H E R , A u f s à t z e , 307—308.

1 8 P o b l i ž e o t irs k oj s inodi v i d i K . M . G I R A R D E T , Kais erg eric h t , 66—75; C h.

K A N N E N G I E S S E R , A t h a n a s i u s , 144. 148. 149; E . S C H W A R T Z , G e s c h i c h t e , 252—255;A . M A R T I N , A t h a n a s e , 52—53; J . M . S Z Y M U S I A K , A t h a n a s e , 17; W . S C N E E M E L -C H E R , A u f s à t z e , 298.

1 9 Z a Atanazi jev b oravak u Cari grad u vid i E. S C H W A R T Z , G e s c h i c h t e , 252—255.258; A . M A R T I N , A t h a n a s e , 55—56; C h. K A N N E N G I E S S E R , A t h a n a s i u s , 144. 148.

2 0 Z a A t a n a z i j e v b o r a v a k u Tri eru usp. C h. K A N N E N G I E S S E R , A t h a n a s i u s ,

141. 148.

Povratak u Al eksand riju 346.

Kon s t an t i n V e l i k i umire 22. svibnja 337. Time dolazi kraj pr

v o m Atan azijev u progonstvu je r mu je n o v i vladar veoma naklon.

Kon s t an t i n II već 17. l ipnja pismeno javlja a leksandri jskim v j e r n i c i ma da će im se njih ov pastir uskoro vrat iti. I odista Atan azije uz

v e l i k o oduševljenje vje rni ka kao pobjed nik svečano u l a z i u A l e k sa ndr iju 23. stud enog 337. B i l a je to v l i k a njegova pobjeda. 21

A l i slavlje je kratko trajalo. P r o t i v n i c i iznova počeše Atanazijatužakati. J a v l j a l i su car u da je na pov ra tk u u Aleksandrij<u sijao n e

mire. Žito što se skupljalo za siromahe upotrijebio je u vlastite svr

he. Pre ma prot ivn icima bio je okruta n. Posebice su naglašavali da

je Atanaziju nepravno dopušten povratak, jer nikak va crkve na sino

da nije poništila tirske odredbe te su stoga još uvijek na snazi. 2 2

A r i j e v c i i m e l i c i j e v c i ok upl jaj u se 338. na zasjedanje u A n t i o h i -j u . 2 3 Tu ponovno Atanazija lišavaju biskupske službe i na njegovo

mjesto najprije postavljaju Pistosa, koga je papa Silvestar (314—335)

već ranije zbog krivo vje rja izopćio. Poto m za alek sandr ijsko g bis

kup a određuju Grgura iz Kapadocije, k o j i je nekoć studirao f i l o z o f i j u u A l e k s a n d r i j i . Tako su postupili jer su držali da je Atanazije

nezakonito vraćen u biskupiju. Čak su uput i l i poslanstvo u Rim papi

J u l i j u (337—352) da za Grgura zatraže r imsko zajedništvo čime se

Atanazi je po sebi odstranjuje. A l i papa je bio na oprezu. Zatražio je

podatke i iz Ale ks andr ije te je i Atan azije uputio u Ri m svoje posla

nike . Tako arijevci nisu uspjeli kod pape. Julije nije htio priznati

ljude što su ih oni postav ili za aleksandrijs ke biskupe. Tražio je da

se oba poslanstva suoče u njegovoj nazočnosti i uz prisutnos t njego

va svećeničkog vjeća. Suočenje nije ur odilo plodom. Zato su sa mi

ari jevci predložili da papa sazove sinodu na kojoj će se ra spra viti

Atanazi jev slučaj. Julije je pristao i odredio da Atanazije kao optu

ženik odredi mjesto gdje će se održati sinoda. Atanazije se opredije

l i o za Rim.

U međuvremenu Grgur uz pomoć državne vlast i zauzima bisku

psku stolicu i Atanazij u ništa ne preostaje već da krene u drugo progonstvo. R o d n i grad napušta 19. ožujka 339. i pri je zime stiže u

R i m . 2 4 Julije ga doôlka i prima s v e l i k i m počastima. 340. zajedno

slave vazmene blagdane. Atanazije ne stoji u R i m u skrštenih rùku.

2 1 O tom p o v r a t k u v i d i C h . K A N N E N G I E S S E R , A t h a n a s i u s , 148; T é m o i g n a g e ,96; E . S C H W A R T Z , G e s c h i c h t e , 270; Ch . P I E T R I , Q u e s t i o n , 95. 96.

2 2 U p o g l e d u ti h optužba v i d i C h . P I E T R I , Q u e s t i o n , 96 ; J . L I P P L , A t h a n a s i u s ,X I .

2 3 O tom sku pu, usp. E . S C H W A R T Z , G e s c h i c h t e , 280. 285; Ch . P I E T R I , Q uest i on, 97. 98.

2 4 Z a A t a n a z i j e v b o r a v a k u R i m u v i d i C h . P I E T R I , Q u e s t i o n , 102—103; E .S C H W A R T Z , G e s c h i c h t e , 291—292; J . L I P P L , A t h a n a s i u s , X I — X I I .

14 15



Propovi jeda po crkvama i rado priča o sjaju egipatskog monaštva,kako bi za taj o b l i k života oduševio i zapadnjake. Isto tako sklapa

pri ja tel jstva s imućnim i bogatim ljudima k o j i su b l i s k i ca r skom

dvoru. Time je postigao v e l i k ugled u središtu zapadnog kršćanstva.

Rimska se sinoda 2 5 održava u jese n 340. il i s proljeća 341. A r i

j e v c i , iako pozvan i, nisu htjeli doći. Sino da je svestrano promo tril a

sv e dotadanje optužbe protiv Atanazija . Zaključila je da su neosno

vane i nedo kazive . Sud izrečen u T i r u 335. bijaše poništen. A t a n a zije je primljen u crkveno zajedništvo i vraćena mu je njegova bis

kup ska služba u A l e k s a n d r i j i . Gr gu r je nezako nito postavl jen jer ga

nisu odabrali biskupi pokra jine n i t i se pitalo narod za mišljenje.

Od l uka rimske sinode veoma je značajna u Atana zijevu životu. B i

skup sk i sud proglasio ga je protiv odluke prijašnje sinode posve ne

v i n i m . A l i ova je sinoda od v e l i k a značenja i za povijest opće C r k v e :r i mska sinoda dokida odredbe jedne istočne sinode. To je p r v i slučaj

u povijest i .

Ipak Atana zije nije mogao smjesta u Alek san dri ju . Na Isto ku je

v e l i k a oporba protiv njega. Također je znao da se m e l i c i j e v c i i arije

v c i neće mnogo obazirati na zaključke rimske sinode. Zato je nasto

jao sklonuti cara da sazove sinodu na kojoj će prisustvovati biskupiIstoka i Zapada. Sinoda je zaista sazvana. Imala se održati u Sa rd ic i

(Sofija) na med i istočnog i zapadn og dije la carstva . Tu su se 343. il i

344. o k u p i l i bisku pi obaju tabora . A l i Istočnjaci su se usprotivil i

Atanazi jevoj nazočnosti na sjednicama. Još su ga uvije k s matra li

izopćenim. Budući da Zapadnjac i nisu prista li na zahtjev Istočnjaka,

potonj i su napu stil i Sar diku . Zapad ni bis kup i uza sve to sinodu

privode kra ju. K a k o s u b i l i s k l o n i i Atanaziju i njegovoj teologiji,

potvrd i l i su zaključke rimske sinode i još jednom zabacil i pra vor i j ek

i z T i r a . Atan azija su proglasi l i prave dnim i slobodnim od svake op

tužbe. 2*

B is kup je Grgur umro 26. l ipnja 345. te se Ata na zij e mogaše ne

smetano vra tit i u Ale ks and rij u. To je i učinio na ko n što je posje tio

c r kve u G a l i j i , R i m u , A n t i o h i j i i Jeruzalemu. Primljen je s v e l i k i m

oduševl jenje m ka d je 21. list opad a 346. stu pio na tlo svoje A l e k s a n -

drije. Time se završava njegovo drugo progonstvo. 27

2 5 O rim s k oj s inodi , usp. Ch. P I E T R I , Q ues t ion, 106—108; E . S C H W A R T Z ,G e s c h i c h t e , 294—301; K . M . G I R A R D E T , Kais erg eric h t , 80—105.

2 6 Z a sar d ič ku s i n o d u v id i K. M. G I R A R D E T , Kais erg eric h t , 106—154; E .

S C H W A R T Z , G e s c h i c h t e , 325—334; C h. P I E T R I , Q ues t ion, 110-112.2 7 O tom A t a n a z i j e v u po v r a t ku u sp. V. C . d e C L E R C Q , A t h a n a s i u s , 997; Ch .

P I E T R I , Q ues t ion, 117; J . L I P P L , A t h a n a s i u s , X I I - X I I I .

Od 346. do 362.

Ata na z i jev i prot ivn ic i traže nove mogućnosti da ga optuže. Po

svom običaju posegnul i su za političkim d okazima. Atana zija prik a

zuju kao čovjeka k o j i nastoj i posvaditi istočnog cara sa zapadnim.

Osobito ističu da se družio i dopisivao s Magnencijem k o j i je oruž

j em i vojskom htio prigrabiti carsku vlast. U zlo su mu u b r o j i l i da

je tobože slavio euharis tiju u nekoj neposvećenoj aleks andrijsko j

c r k v i koju je car sagradio.

23

Posljedica o v i h novih optužba bijašeAtanazi jeva osuda u A r l e s u 353. Tad su i gals ki bisk upi zajedno s

papinim delegatima b i l i primorani potpisa t i Atanazijevu osudu. 2 9

I sinoda u M i l a n u 355. osuđuje Ata na zi j a . 3 0 Car prisi l java i pra

vovjerne biskupe da pristanu na osudu. Čak su se s l a l i i k l e r i c i da

od biskupa k o j i nisu prisustvovali sinodi dobiju potpis na Ata na z i

j evu osudu. Tek se m a l i broj odupro carskoj naredbi. Tako poimence

H i l a r i j e iz Poitiersa i papa L iber i j e (352—366). Zapad, dakle, napuštaAtanazi ja . Na Istoku bijaše još nesigurniji. Izabrali su mu i nasljed

n ika u osobi novoga Grgura Kapadočanina k o j i uz pomoć vojske za

uzima u noći od 8. na 9. velj ače 356. c r k v u gdje je Atanazije vršio

službu Božju. Atana ziju pođe za ru ko m pobjeg nuti u pustinj u gdje

se u t rećem progonstvu skrivao šest godina. Selio se iz pred jel a u

predjel da bi umakao uhićenju. Pr i to m ga rado pomažu monasi ikler k o j i mu je ostao vjer an. Čak je kr ado m dolazio u Ale ks and rij u

i iz pustinje ra vnao sv ojom crk vo m.

J u M j an Odm et ni k ( + 366) dopušta s v i m prognanim biskupima po

vratak u vlastite biskupije. To se odnosilo i na Atanazija. J u l i j an se

nadao da će nu ta rn je razmirice među biskupima više štetiti C r k v inego da su oni u progonstvu. Zato im je dopustio zaposjesti svoja

bi skup ska sjedišta. Kad je svjetina za vrijeme pobune pogubila Gr

gur a na Badnj ak 361, Atan azije se mogao vra titi u Alek sa ndr iju . Tu

se pojavio 21. veljače 362. Do novo g progons tva* 1 ostalo mu je malo

vremena. Iskoristio ga je da održi u tra vnj u 362. znamen itu a leks an-

dri j sku s inodu. 3 2

N a sino di se raspravlj alo o v e l i k i m teološkim problemima. Takoje Atan azij e uv idio da riječ »hipostaza« može značiti ne samo »na

rav« ve ć i »osob u« te se prem a tome s pra vo m govo ri o »trima bo -

2 8 O tim o p t u ž b a m a p o d r o b n i j e u Ch. P I E T R I , Q ues t ion, 119; K. M . G I R A R D E T ,C ons tanc e, 90; J. L I P L L , A t h a n a s i u s , X I I - X I I I .

2 9 Z a s i n o d u u Arl esu, usp. K. M. G I R A R D E T , C ons tanc e, 63—91; C h. P I E T R I ,Q ues t ion, 121.

3 0 Z a m il ans k u s inodu i A t a n a z i j e v b ijeg u p u s t i n j u , u sp. Ch . P I E T R I , Q ues t ion, 121; V. C . de C L E R C Q , A t h a n a s i u s , 997; P. T h. C A M E L O T , A t h a n a s i o s , 976A t a n a z i j e taj b ij eg s pom inje u P i s m u S e r a p i o n u , I, 1; I, 33.

3 1 O po vra tk u za Julij ana, usp. J . L E B O N , Lettres , 12; J . L I P P L , A t h a n a s i u s ,X V .

3 2 Za tu s i n o d u v id i J . M. L E R O U X , A t h a n a s e , 151—154; M . T E T Z U ber , 196

1617



žanskim hipostazama« u B o g u . Pristajući na takav način govora ,

Atanazi je je omogućio v e l i k o m broju homojusi jevaca 33 povratak u

c rkveno zajedništvo. Sinoda je također raspravlja la o pneumatologi-

j i 3 4 i k r i s t o l o g i j i . O s i m toga na sinodi je riješeno pitanje k l e r i k a k o j isu se iz arijevstva vraćali u v e l i k u C r k v u .

Z a d n j e A t a n a z i j e v e g o d i n e

C a r Ju lij an nije Ata naz ija dugo ostavio u m i r u . V i d i o je da

užurbano radi na obnovi vjerskog života i zato ga ponovno šalje u

četvrto progonstvo. Atanazije još jednom o d l a z i među pustinjake

monahe 3 5 gdje se zadržava od 24. listopada 362. do 5. rujna 363. Tada

se krišom vraća u Alek sa nd rij u jer je čuo da je Odmet nik poginuo.

Jovi jan , g o r l j i v i pristaša Atanazijev e teološke st ranke, Atan aziju

omogućuje miran život u A l e k s a n d r i j i . A l i taj car uskoro umire , a

nasljeđuje ga v e l i k i ari jevski pobornik Valent . ? 6 Atanazije mora u

peto progonstv o. Ipak se ne udaljuje o d Ale ks and rij e jer primjećuje

da ovo progonst vo ne može dugo trajati. I zaista Al ek sa nd rij u osta

v l j a 5. studenog 365, a u nju se vraća već 1. velja če 366. Val en t je

pred pri t is kom aleksa ndri jskih vjern ika morao Atan aziju dopusti t i

povra tak iz progonst va. I time se završava Ata na zi j evo sedamnaesti pol godišnje b oravlj enje u progonstv u. Od tada pa do smrti u noći

između 2. i 3. svibnja 373. spokojno živi u svom rodnom gradu i b r i ne se za vje rnik e svoje prostran e bisk upije. 37

Atanazi je je, kako vidjesmo, izdržao brojne protimbe. To je

mogao jer je od prirode bio cjelovit muž, tvrd à nepopust l j iv. Pred

očima je stalno imao jasan c i l j . Neuspjesi ga nisu uspjeli poljul ja t i

u radu i naprezanju oko dobra. Poluuspjehe nije priznavao. Istinu

je ljub io do kraj a i njoj se predavao do posljednjeg tr un ka svoga

bića. Uz to je bio vješt diplomat k o j i zna predvidjeti kako će doga

đaji poteći. U postupcima valjda nije uvijek bio blag i nježan. V r i j e me u kojem je živio bijaše okrutno. A l i on je u duši zacijelo bio do

bar čovje k. To pokazu je obični vjernički svijet što ga sa zanosom i

oduševljenjem čeka kad se sa svo jih bro jni h progon stava vraća u

33 Usp. M . M A N D A C , B a z i l i je , 18—20.34 U s p . M . M A N D A C , B a z i l i je , 23—24.3 5 O J u l i j a n o v u p r o g o n s t v u , usp. J. L E B O N , Lettres , 12; V . C. de C L E R C Q ,

A t h a n a s i u s , 997.36 O Valent u, usp. M. M A N D A C , Bazi li je, 10. 11.3 7 O p o s l j e d n j e m A t a n a z i j e v o m životnom r a z d o b l j u i smrti, usp . J. L I P P L ,

A t h a n a s i u s , X V I - X V I I I ; V . C . d e C L E R C Q , A t h a n a s i u s , 977; J . L E B O N , Lettres ,12

Aleksan dr i j u . Svje doci su tome i monasi egipatsk ih pustara, jer ga

uvi jek rado primaju i sk riv aju pred srdžbom i mržnjom progonite lja.T o pokazuje i njegov k ler k o j i mu ostaje vjeran i privržen, iako je

godinama izbivao iz Aleks andri je . Svi su t i l j u d i u Ata na zi ju v i d j e l isveca, dobra i v e l i k a čovjeka k o j i je sav život založio da očuva čis

tom i nepatvorenom otačku predaju. 38

A T A N A Z I J E V I S P I S I

Atanazi je doist a nije bio pisac po nara vi. Per a se nij e laćao po

nuta rn jem nagnuću, i zato mu pisanje nikad ne posta srodnim. 3 9 Te k

ka d je s i l o m bio primoran na šutnju, posegnuo je za perom kao je

d i n i m borbenim sredstvom. Čovjek se stoga d i v i kako je on tako

mnogo napisao kad je stalno bio progonjen i neprekidno živio u tu

đini. Atanazijeva djela nisu nasta la u d o k o l i c i znans tven i oke osame,

već su nik nu la iz neposredne životne potrebe. Posebice se zaustav

ljamo na ovdje prev ede nim djelima, ali najprije bacamo letimičanpogled na ostale glavnije Atanazijeve spise. 40

A t a n a z i j e v a d j e l a

P r v a znamenit i ja Atanazijeva knjiga , ako se izuzmu Pisma što

i h je kao biskup upućivao vjernicima na početku svake korizme, je

spis Protiv Pogana i O Utjelovljenju Riječi41 To je zapravo jedno

djelo u koj em Atan azije pobija mnogoboštvo, bran i vje ru u jedno ga

B o g a i pokazuje otkupiteljsko značenje Gospodinova Utjelovljenja .

Može se reći da je to klasična rasprava o kršćanskom na uku o o tku

pl jen ju . Ipak je najznačajnije Atanazijevo dogmatsko djelo spis

Protiv Arijevaca.42 Tu Atanazije obrazlaže i brani nauk Nicejskog

nabora. Posebice tumači b i b l i j s k a mjesta koj ima su ari jevci ukrj ep-

3 8 Usp. H . v o n C A M P E N H A U S E N , Pad ri, 91. 93; J. M. S Z Y M U S I A K , A t h a n a s e ,

42; L. W . B A R N A R D , A t h a n a s e , 136; K. M . G I R A R D E T , Kais erg eric h t , 56—57;P . T h . C A M E L O T , Contre, 12

3 9 Usp. E . S C H W A R T Z , G e s c h i c h t e , 188; J. L E B O N , Lettres , 10.4 0 Za kratki p r e g l e d s v i h A t a n a z i j e v i h d j e l a v id i J . L I P P L , A t h a n a s i u s , X I X -

- X X I V ; B. A L T A N E R — A . S T U I B E R , P a t r o l o g i e , 273—277. U s v e z i s i z d a v a n j e mA t a n a z i j e v i h s pis a, u sp. M. T E T Z , Ra ppo r t , 181—188; W. S C N E E M E L C H E R , R a p port , 181.

4 1 Ve l i ko je p i t a n j e kad je to dje l o nas tal o: na p o č e t k u A t a n a z i j e v e p i s a n edje l atnos t i; pr e d o d l a z a k u Tri er; u Tr ie ru; oko g. 361. O d j e l u v i d i J . R O L -D A N U S , Ch ris t, 11. 22. 374—384; C h. K A N N E N G I E S S E R , T é m o i g n a g e , 100; At han a s i u s , 151; H . N O R D B E R G , R e c o n s i d e r a t i o n , 264—266; "W . S C N E E M E L C H E R ,A u f s à t z e , 280; D . R I T S C H L , A t h a n a s i u s , 21.

4 2 D a t u m ovog a dje l a takođe r je s poran. Usp. J . R O L D A N U S , Ch r ist , 124—125.386 389; Ch . K A N N E N G I E S S E R , T é m o i g n a g e , 100; D . R I T S C H L , A t h a n a s i u s , 27;E . P. M E I J E R I N G , Or tho dox y, 112.

1819



l j i v a l i svoje tvrdnje. Atanazije je u spis unio i brojne službene is

prave koje su u svezi s arij ev sk im sporom. Oko 350. sastavio je

Pismo o odlukama Nicejskog sabora. N e k i se njegov prijatelj uhva

ti o u koštac s ari jevcima k o j i su n i j e k a l i svetopisamsku utemelje-

nost nicejskih izričaja »iz biti« i »istobitan« te je zamo lio At an az ij a

aa o tom kaže svoj sud. Atanazije to čini u spomenutom Pismu.43

I Pismo o nauku aleksandrijskog biskupa Dionizija** nastalo je iz

raspre s ari jevcima k o j i i su se p o z i v a l i n a D i o n i z i j a kao na svog

predhodnika, jer je i on odbacivao izričaj »istobitan«. Atanazije uovom Pismu bran i svoga slavnog predhodnik a na a leksandri jskoj

biskupskoj s t o l i c i .

Atanazi je je također rado tumačio B i b l i j u . N a žalost njegova su

egzegetska djela izgubljena. Tek se ulomično sačuvalo Tumačenje

Psalama i knjige Postanka. Atanazije je vodio računa i o životu mo

naha i djevica u svojoj b i s k u p i j i . Za n j i h je sastavio djelo O djevi-

čanstvu.45 Znamenit mu je i spis Život svetog Antuna.^ To je ugled

n i k mnogih poitonjih svetačkih života.

Pisma Serapionu

Izravan povod za postanak Pisama Serapionu dovoljno je poz

nat . Zajednicu s biskupskim sjedištem u gradu Tmuis u u Egiptu

u z n e m i r i l i s u l j u d i k o j i nekoć pripadahu ari jevoskoj sl jedbi . Potom

su je napustili da bi se pridružili pra vovje rn ima . Z a b a c i l i su, doduše,

A r i j e v nauk, a li nisu b i l i u stanju prihvati t i točnu vjeru u Duha

Svetoga. 47 Time su u n i j e l i pomutnju među tmujske vjernike. Serapi-

on , tmujski biskup, 4 8 nije sam mogao izići na kr aj s n ov im učenj em

te je pismeno zamolio Ata nazij a, tada pro gna nika u tebskoj pust i

n j i , 4 9 da mu savjetom pomogne ka ko bi se pobjedonosno supros tavio

n o v i m k r i v o vjerni c i m a . Pisma Serapionu su Atana zijev i odgovo ri na

Sera pionovu molbu.

43 Us p. J. R O L D A N U S , Christ, 1264 4 Usp. J . R O L D A N U S , Christ, 1264 5 U s p . M . A U B I N A U , Écrits, 164—171.4 6 U s p . J . R O L D A N U S , Ch r ist , 393—394.4 7 S am Atanazije ve l i: » ( . . . ) n e k i se od i je l i š e od arijevac a r a d i h u l e na Sina,

ali m is l e prot iv D u h a S vetog a«, Pis m o S erapi onu, I, 1, 530A—532A. K o d id ućihnavođe nja P i s a m a S e r a p i o n u r i m s k i m b r o j e m naz nač uje m o broj Pi sma, a araps k i m u l o m a k u P ism u . Do d a t n i br o je v i i v e l i k a s l o v a k a z u j u s t u p c e u P a t r o l o -giji i n a š e m p r i j e v o d u .

4 8 S e r a p i o n je najprij e bi o m o n a h i p r e d s t o j n i k m o n a š k e zajednic e . Ok o 340.

p ostaje b i s k u p . Bio je A t a n a z i j e v prisni prijatelj. Branio ga je na sar d ič koj si n o d i i pred c a r e m 355. Arijevci su ga pr o t je r a l i iz b is k upije . U mro je p o s l i j e 362.P i s a c je nek ih izg ub l j enih dje l a . Usp. J . L E B O N , Lettres , 12—16; H . D O R R I E S ,

S e r a p i o n , 1260; G . B A R D Y , Sé r ap ion, 1908; A . H A M M A N , S e r a p i o n , 682.4 9 I, 1, 529A: » T v o j e mi p i s m o bi p r e d a n o u pus t inj i« .

Istraživači gotovo jednodušno tvrde da je Atanazije pisac Pisa

ma.50 Tekst se nalazi u Patrologia Graeca51 i veoma je dobro ušču-

van. U njemu ne ma ni umeta ka n i izostava ka. Ne pruža poteškoća

z a razumijevanje. 52 Nastao je u razdoblju između 358. i 360. Tako se

općenito m i s l i . 5 3

Ovaj se Atanazijev spis obično zave Pisma. On to i jes t po o b l i k u . Ipak to nisu pisma u smislu naše suvremene književne razdiobe.

Atanazi jeva su Pisma zapravo dogmatsko djelo u kojem se

izlaže nau k o Du hu Sve tom i bra ni njegovo božanstvo. Pisma su odveoma v e l i k a značenja i za na uk o Riječi kao i za kr ist olo giju .

Redovito se govori o Četiri Pisma Serapionu. Ipak je očito da

Prvo i Drugo Pismo nisu različita pisma, već p r v i i drugi dio jedno

ga te istog pisma. 5 4 Problematično je i Četvrto Pismo. U njegovom

se prvom d i j e l u (IV, 1—7) nasta vlj a raspr ava o božanstvu Duha, a

dr ugi dio (IV, 8—23) sadrži tumačenje »bogohulstva protiv Duha«.

Iz toga se razloga o k l i j e v a da li Četvrto Pismo valja smatra ti dv ama

različitim pismima 5 5 i l i zadržati jedinstvo teksta 56 . U svakom slučajut r eba reći da je i ulomak IV., 8—23 nastao u isto vrijeme kao i IV..

1—7.57 M i rad i veće preglednos ti rad imo s Četiri Pisma kako su ob

javljena u P a t o l o g i j i .

Pismo Epiktetu

Među Ata nazij evim spisima kra tko Pismo Epiktetu zauzima po

sebno mjesto. Najznamenitije je kristološko štivo u 4. stoljeću. Za

razvoj kristološke dogme imalo je presudno značenje. Mnogo se či-

5 0 Usp. J . L E B O N , Lettres , 29. 30. R. W E I J E N B O R G , D e auth entic itate , 403 bilj.4 os am l jeno drži da Atanazij e nije u c je l ini p is ac P is am a.

51 P G , 26, 529A—676C.5 2 U s p . J. L E B O N , Lettres , 20. 21. Taj j e autor d je lom ič no p o p r a v i o te kst, o

tom e u p r i j e v o d u v o d i m o računa.5 3 U s p . A . L A M I N S K I , G eis t , 30; J. L E B O N , Lettres , 49. 50; J. R O L D A N U S ,

Chris t, 389; H. S A A K E , Pr à skr ip t, 188; A . H E R O N , Tropici, 3 . R. W E I J E N B O R G(D e auth entic itate , 403 bil j. 4) s m atra da su Pi s m a s as tv l jena k onc e m 363.

54 T o i s t ič u A . L A M I N S K I , G eis t , 86; H . S A A K R , Pr à skr ip t, 189; B e o b a c h t u n -gen, 356—358; J . L E B O N , Lettres , 25—27; J. R O L D A N U S , Chr ist , 389. 390; A.H E R O N , Tropici, 3 .

55 O d n o s i z m e đu I V , 1—7 i I V , 8—23 z am iš l ja se ovak o: Atanazije je d ovr š ioP i s m o sa IV, 7 Ta d dob iva S erapionov l is t u k o m e ga prij ate l j moli da r astum ač iM t 12, 32. A t a n a z i j e to čini u IV, 8—23. T o d o d a j e već z avr š e nom p i s m u i zaj e d n o šalje S erapionu. Usp. H . S A A K E , Pr à skr ip t, 189 i B e o b a c h t u n g e n , 356—358.

5 6 Tak o je p o s t u p i o J . L E B O N , Lettres , 31—39. 47. 48. O n o v a k o tum ač i v e z ui z m e đu I V, 1—7 i I V, 8—23: A t a n a z i j e se nije želio u I V , 1—7 tem el j it ije izjas nit iu s v e z i s Mt 12, 32. K a d je d ogotovio I V , 1—7 v i d i o je da se ip ak mora p o z a bav it i s Mt 12, 32 jer će ga S erapi on zac ije l o o tom e pitat i . Z a t o te kst tum ač iu IV , 8. 23 i tum ač e nje d o d a j e već n a p i s a n o m p i s m u i sve šalje S erapionu.

5 7 J. R O L D A N U S , Christ, 390—391, ne tum ač i z aš to misli da je IV, 8—23 sastavl j en p r i j e osta log tek s ta.

20 21



talio i zbog sadržaja i zbog svog sla vno g auto ra te je tako izvršilo

golem utjecaj na potonju teologiju. Gotovo da je uživalo ugled k a

nonske knj ige . 5 8

Atanazi je je djelo sastavio oko 370. godine 5 9 na molbu kor i n t -

skog biskupa Epikte ta k o j i se Atanazi ju potužio da se u njegovoj

b i s k u p i j i javl jaju kr ive tvrdnje o K r i s t u . U pita nju bijaše više il i

manje netočno i nepotpuno shvaćeni apolinar izam kao i arijevsko

ma njka vo poimanje K r i s t o v a otajs tva. 60 Ep i k t e t m o l i Atanazi ja da

kaže svoj sud i on ga i z n o s i u ovom Pismu.

D j e l o je smjesta došlo na glas. To se v i d i otud što ga neposredno

na kon nas tanka teolozi čitaju i o njemu zauzimaju stav. Tako ga

E p i f a n već 377. uvrštava u svoj Panarion61 jer smatra da odlično po

b i j a apolinar izam. I sam je A p o l i n a r čitao Pismo Epiktetu i tvrdio

da se slaže s njegovim sadržajem.62 Čak se njegov učenik V a l e n t i nsluži Pismom u borbi prot iv pretjeranih apolinaris ta Timoteja i Po-

lemona. 6 3 A m b r o z i j e u svom kristološkom dje lu uvel ike upot reb l ja v a Atanazijevo pismo. Ide dotle da ga ponekad naprosto prepisuje. 8 4

K a d je A n d r i j a samosatski u ime biskupa antiohijskog patrijarhata

napao glasov ite Ćirilove anat ematizme, 6 5 C i r i l je u svojoj obrani na

ve o jedan ulomak iz Atanazi jeva pisma. 6 6 I na samom Efeškom sa

boru 431, po želji (Sirila Aleksandri j skog, čitaju se d i j e l o v i iz PismaEpiktetu?1 M a r i j e M er ka t o r iste dijelove donosi u svome dje lu . 68

5 8 V i d i A . S T U L C K E N , At hanasi ana, 67; J. L I P P L , At hana si us, 503. 504; E. D.

M O U T S O U L A S , Let tr e, 313. 327; B. S T U D E R , Consubst antialis , 99 bilj . 51.5 9 P i t a n j e d a t u m a kreće se od 362. do 371. Us p . A . S T U L C K E N , At h a n a sia n a ,

67; J. R O L D A N U S , Ch ri st , 229 bi l. 1; 394. 395; T. S A G I - B U N l C , Formula, 61;

E . D . M O U T S O U L A S , Let tre , 313. 322.6 0 Istraživatelji r e d o v i t o t v r d e d a At a n a z i je u P i sm u E pikt e t u po bija a po l i

n a r iz a m . T e ž e je odredit i iz koji h krug ova dolazi dr uga kr isto loš ka z a blu d a n a

koju se Atanazije okomljuje. Vjerojatnije je da z a b a c u j e a do pc ij an iz am P a vl a

S a m o s a t s k o g i arijevs ku kristologij u ne go a n t io h ijski u s m j e r e n u kr isto loš kun a u ku . Usp. J . R O L D A N U S , Ch r ist , 238—230. 233; E. D . M O U T S O U L A S , Lettre,

313. 319; J . L E B O N , Al térat ion, 748 bilj . 3.753; T , Š A G I - B U N l C , F o r m u l a , 72 b i l j .

59; D e d y o p h y s i t i s m o , 263 bil. 10; H . STR ÂT ER , Er lôsungsle hr e , 92.6 1 E pif a n , P a n a r io n , P G , 42, 644C—660B. U s p . J . L E B O N , Al térat ion, 713; A .

S T U L C K E N , At hanasi ana, 67; E. D. M O U T S O U L A S , Lettre, 315; J. L E B O N ,O p i n i o n , 23—24.

6 2

U s p . S T U L C K E N , At hanasi ana, 67; J. L E B O N , A l t é r a t i o n , 75 6; E . M U H -L E N B E R G , Apo l l in a r is , 62.6 3 O toj trojici apolinaris ta vid i T. SAG I- BU NI Ć, For mul a, 60. 61.6 4 Za Am br o z ija , u s . G . M A D E C , Am bro is e, 369. 376; O. F A L L E R , A m b r o s i u s ,

48**, 242-263. 296; B . S T U D E R , Consubstantialis, 99.6 5 O a n a t e m a t i z m i m a i nj ih ovoj dog m ats k oj v r i je d n os t i , u s p . T h . Š A G I - B U N l C ,

D o c u m e n t a t i o , 499—514.66 C i r i l Al e ksa n d r ijs ki , Ap o lo gia XI I , P G , 76, 324D—325A; A c t a C o n c i l i o r u m

Oec umeni coru m, E . Sch wartz = A C O , I , 1, 7, 37. Us p. J . L E B O N , A l t é r a t i o n ,716 bil j. 2, 739; E . D. M O U T S O U L A S , Lett re, 316; R. Y. E B I E D - L . R. W I C K H A M ,N o t e , 149.

6 7 Usp . A C O , 1/ 7, 90—91; I, 2, 54; I, 3, 69, 122—122; I, 5, 90—91, 119; I , 1, 2, 40 ;

I, 1, 7, 90—01; I 2, 54; L , 3, 69, 123; I, 5, 91. O tome pobliže u J . L E B O N ,Alté r ation bil j. 2, 739 bilj . 1; R. Y . E B I E D — L . R. W I C K H A M , N o t e , 145.

6 8 V i d i P L, 48, 870B i 938 BC ,

A n t i o h i j s k i teolozi već u E f e z u pri sastavljanju zbirke otačkih

navoda, koj ima se htjedoše odupr ijet i Ćirilovoj k r i s t o l o g i j i , u izbor

su u v r s t i l i i nekoliko tvrdnja iz Atanazi jeva pisma. 6 9

C i r i l A l e k s a n d r i j s k i još jednom morade kazat i svoje mišljenje

o Pismu Epiktetu. Smatrao ga je, doduše, pravovjernim, na nj se

pozivao i navodio ga u s v o j i m dje l ima; 7 0 a l i kad A n t i o h i j s k i teolozi

predložiše da Pismo bude temelj uspostave narušenog jedinstva iz

među Aleksan dr i j e i A n t i o h i j e , 7 1 C i r i l je upozorio da je Pismo, kako

se nalazi u A n t i o h i j i , zapravo krivotvor ina.7 2

Ni danas nije jasno tkoje , gdje i zašto krivotvor io Atanazi jev spis. U svakom slučaju A n t i -o h i j c i su predložili da se prestane s rasprama i svađama koje su se

rasplamsale između n j i h i C i r i l a i da se s loga zasnuje na N i c e j s k o mvjerovanju kako ga je Atanazi je protumačio u Pismu Epiktetu.73

Pismo se i dalje upotreb lja val o u teološkim raspr avama . Tako

kad Teodor et G i r s k i 477. piše svoje najvažnije dogma tsk o djelo, u

nj unosi brojne ul omke iz Atanazijeva pisma. 74 Pismo n avodi i Efe-

ški sabor 7 5 od g. 449. I u Kalc edon u 451. Oči veoma pohvalno govore

o Pismu Epiktetu. Iz nje ga čitaju dv a u lomka i i z j a v l j u j u da je izraz

njihove vjere . 7 6 Papa L e o n V e l i k i također posiže za tim dje lom j er

drži da se u njemu jasno i pomno razlaže nauk o U t j e l o v l j e n j i u .7 7

Spis su c i j e n i l i i g l a v n i m o n o f i z i t s k i teolozi kao Sever A n t i o h i j s i k i ,F i l o k s e n Mabur ški i Timote j iz E l u r e , 7 8 I car ga je Jus tin ija n uvrs tio

u svoje djelo k o j i m osuđuje Origena. 79 Pismo Epiktetu našlo je mje

sta i u spisima Izidora iz S e v i l j e . 8 0

O v o Atanazi jevo Pismo još nije objavljeno u sk l adu sa zaht jevi

ma suvremene izdavačke k r i t i k e . Tekst u Patrologi j i k o j i smo i mi

00 U s p . J . L E B O N , Al térat ion, 716; E . D. M O U T S O U L A S , Lettre, 316;70 V i d i P G , 77, 237A; A C O , I, 1, 6, 156; I, 1, 4, 36—37; P G , 77, 20 0 CD ; A C O ,

I 1 4 30; I, 1, 4, 20. Us p . J . L E B O N , Al térat ion, 739; E . D . M O U T S O U L A S , Lettre,316.

7 1 O u lo z i P i sm a E pikt e t u u u s p o s t a v i z aje d niš tva iz m e đu An t io h i ja ca i Ci r i l aA l e k s a n d r i j s k o g v i d i E . S C H W A R T Z , A C O , I , 5, 2, X V ; R . Y . E B I E D — L . R.W I C K H A M , N o t e , 14 5; T h . Š AG I - B UN I Ć , De d y o p h y s i t i s m o , 236 bil j. 10.

7 2 V i d i P G , 77, 200CD ; A C O , I, 1, 4, 30. U s v e z i sa z am r š e nim p i ta nj em k ri vo tv o r e n ja P ism a E pikt e t u , u sp. J . L E B O N , A l t é r a t i o n ; E . D . M O U T S O U L A S , Lettre,316—319; R. Y . E B I E D — L . R. W I C K H A M , N o t e .

7 3

Us p. P G , 84, 658C—659A, A C O , I, 1, 7, 146; PG , 84. 659C—660A; 671A; 690A iA C O , I, 1, 7,, 151; A C O , I, 4, 93. U sp . J . L E B O N , Al térat ion, 716. 717; E. D .M O U T S O U L A S , Lettre, 416.

7 4 V i d i P G , 83, 91C—93B, 177D—180A, 291AB. Teod oret je već u vri jeme Efe š kogsabora h val io Pi s m o E pike t e t u ka o d j e l o u k oj em se oštroumno tumači N i c e j s k oVje rovanje. Usp . A C O , I , 4 , 101.

7 5 N avo di se br. 2 i 7. Usp . A C O , II, 2, 1, 74—75.7 6 R iječ je o br. 2 i 7 U sp . A C O , II, 3, 1, 205; Ma ns i, 464. 466. V i d i E . D .

M O U T S O U L A S , Lettre, 333; I. B A C K E S , Das trini taris che, 137.77 U sp . P L , 54, 1016A B; A C O , 2, 4, 137; 2, 4, 122; P L , 54, 1178B. U s p . B .

S T U D E R , Consubstantialis, 99.7 8 U s p . C h . L A S H , Ath anase, 380; J. L E B O N , Al térat ion, 742; Opinion, 24—25;

R. Y . E B I E D — L . R. W I C K H A M , N o t e , 146.79 Us p. A C O , 3, 199; P G , 86, 963C; PL , 69, 195C.80 P L, 84, 739B.

22 23



prevel i ima nedostataka, iako se njime može služiti. 81 Spis je veoma

rano preve den na latinsk i, armen ski i s i r i j s k i . Georgijs ki je pri jevod

načinjen po armenskom pa je zato manjega značenja. 82 Upravo ovi

pri jevodi kao i široka uporaba Pisma pokazuju da je to Atanazijevo

djelo uveli ke utjecalo na razvoj rane kršćanske m i s l i .

*

Atanazi je svoja djela piše veoma jasno. Poteškoća za razumijevanje gotovo da i nema. D o k a z i , preuzeti iz B i b l i j e , Otaca i f i l o z o f i je, posjeduju ozbiljnu dokaznu snagu. Atanazije nadasve spretno i

točno upotrebljava B i b l i j u . Tumačenje mu nije nikada prazno ni po

vršno. Atanazije piše s oduševljenjem i toplo. To dol azi ot ud što j e

osvjedočen u istinitost i vrijednost m i s l i koju i z n o s i . Gradivo dobro

raspoređuje. Izlaganje se lako prati.

Ipak se Atanaziju kao piscu može ponešto zamjeriti. On premalo

v o d i računa o o b l i k u pisane riječi. Umjetnička ga s t rana djela malo

zanima. Njemu je važna samo misao. Sto ga rado i svjesno pon avl ja 8 3

i be z potrebe razvlači tekst . Naprosto želi čitatelju u srce usaditi te

mel j n u misao do koje mu je stalo. S t i l mu je jednoličan te nestrpl j i

v a čitatelja umara. Uz a sve to Atan azije va je teologija tako dub okada se pri čitanju s t i l s k i nedostatci lako zaborave. Čovjeka ponesev e l i k a Atanazijeva poruka. 8 4 Primjer su za to i ovdje prevedena Pi

sma koja posjeduju sve značajke Atanazijeva pisanja i umovanja.

D R U G O P O G L A V L J E

P O Z A D I N A A T A N A Z I J E V A N A U K A O K R I S T U

A R I J E V S T V O

N i j e zacijelo b i l o u povijesti crkvenog života težeg iskušenja za

v j e r u do ari jevskih svađa i raspr a. Tek što je C r k v a prebrodila

r i mska progonstva, nadošla je ova unut arnja tegoba. Pri t o m je u i s t i n u ono bitno b i l o u pitanj u. A rije vs tvo se stalo pitati da 11 je Isus

B o g il i samo čovjek. V i d i se da o tom o v i s i N o v i zavjet, otkupljenje

i kršćanstvo. Atanazije je proveo c i j e l i život u borbi protiv arijevske

zablude. Nju ruši i pobija i u našim Pismima. U njima često spomi

nj e A r i j a i njegove sljedbe nike ko je redovito naziva arijev cima il i

euzebijevcima.1 Poneka d čitatelju svraća pozornost na arijevsko k r i vovjerje i bezumlje. A r i j e v u misao drži mrtvom i raspadlj ivom. 2

Atanazi je ističe da se i N i c e s k i sabor u svoje vrijeme uglavnomsastao radi arijevske zablude. 3 U Pismima ukra tko sažima osnovne

arijevske tvrdnje. To znači da se i u njima još u v i j e k razračunava s

ar i jevskom teologijom. Stoga smatramo dužnošću da za bolje razu

mijevanje prevedenih spisa opširnije izložimo arije vsk i nau k i takc

nad opu nimo poda tke što ih je u to m smje ru At ana zije razasuo po

o v i m Pismima.

8 1 U s p . J . R O L D A N U S , Christ, 394. 395; J. L E B O N , Al térat ion, 715.8 2 Usp . A C O , I, 5, 2, 321—334 ; PI, 664C—673A ; J . L E B O N , A l t é r a t i o n , 714 bi l j

3 i 4 ; Op i n i o n , 26 bi l j . 2 25—26 bilj. 3; E. D. M O U T S O U L A S , L e t t r e , 315.8 3 A t a n a z i j e sa m n a p o m i n j e d a p o n e k a d h o t i m i c e ponavl ja. Us p. I, 11 (557A)

I, 19 (573C) ; I, 27 (529C) ; IV , 4 (641 C) ; IV , 18 (664B).84 O A t a n a z i j u ka o pis c u, usp. J. L I P P L , A t h a n a s i u s , X X ; E . S C H W A R T Z

G e s c h i c h t e , 188; H . von C A M P E N H A U S E N , Pad ri, 95; J. L E B O N , Lettres , 10; B

A L T A N E R — A . S T U I B E R , P a t r o l o g i e , 272.

Arije

A r i j e se rodio u L i b i j i između 256. i 260. Bio je učenik Luci ja na

( + 312), utemeljitel ja antiohijske škole. U A le ks and rij i je vršio dužnost predstojnika lučke crkve ne općine. Bio je utjecajan među aske

tima 1 dje vica ma svoje zajednice . Ne zna se točno kad je ušao u spor

1 U s p . P i s m o E p i k t e t u ( P i s m o u n a p r i j e d oz nač uje m o s E , p o t o m a r a p s k i m

b r o j e m naz nač uje m o u l o m a k iz P i s m a te n a p o k o n d o d a j e m o n a z n a k u s t u p c a uP a t r o l o g i j i i naš e m p r i j e v o d u ) 4, 1056; 12, 1069A; 1 1052A; Pi smo S erapionu, IV ,6, 645B; IV , 22, 673B ; I, 1 532A; I, 3, 536A; I, 10, 556B ; I, 17, 752A; I, 21, 580B ; I,

29, 597A; II, 1, 609A; 9, 621C.2 P i s m o S e r a p i o n u , IV, 5, 645A; I, 2, 532B; I, 32, 60 5 AB ; II, 2, 690B; 3,612AB;

III, 4, 632A.3 E , 1, 1052A.

24 25



s b i skupom Aleks a ndrom 4 k o j i ga je najprije javno ukorio s netočnapropovijedan ja. K a d se A r i j e oglušio na opomenu, Aleksandar je

sazvao sinodu da A r i j a u nazočnosti biskupa pozove na red. A r i j e je

izišao pred b isku psk i zbor, ali svoj nauk nije htio opozvati. B i s k u p isu ga osud ili d zabr anil i mu b orav ak u A l e k s a n d r i j i . A r i j e uspijeva

pronaći moćne zaštitnike i pomagače u nikamedijskom biskupu Eu-

z e b i j i u i povjesniku Euzebiju Cezarejskom. A l i i car Konsta ntin

nak on pobjede nad Iic in ij em 324. uzima u ruk e A r i j e v sukob s

Aleksan dr om. O b o j i c i piše pismo i poziva ih na izmirenje jer da su

n j i hova teološka mimoilaženja neznatna. A l i i A r i j e i Aleksandarznaju da je jaz među njima kudikamo dublja nego to Konstantan i

s l u t i . Stoga se upriličuje nova sinoda 325. u A n t i o h i j i i . 5 Bijaše jo j

zadaća ispita t i A r i j e v e tvrdnje.

I tu biskupi dolaze do zaključka da A r i j e uči krivo te ga s pristašama osuđuju. Osudu ponavlja nekoliko mjeseci poslije N i c e j s k i sabor

i A r i j e morade u I l i r i k u progonstvo. A l i uskoro primjećuje da se

carska p o l i t i k a mijen ja te već 327. pismen o stupa u dodir s Kon st an -

t i n om k o j i ga 335. poziva u Niko med iju da još jedn om razmo tri nje

govo učenje. Kons tan tin dolazi do uvjer enja da je Vjerovan je što ga

je A r i j e za tu zgodu sastavio posve pravov jern o. I bisku pi na Jer u

zalemskoj sinodi 6 A r i j u priznaju pravovjernost. Ipak mu ne dopušta

j u povratak u Aleks andri j u. Stoga A r i j e 336. odla zi u Car igr ad iuoči svečanog primanja u crkveno zajedništvo umire naglom smrću. 7

A r i j e je bio spretan promicatel j svojih m i s l i , ali nije bio bogatteološki pisac. Ostavio je nekoliko Pisama u kojima je zgusnuo svojteološki nauk i izrazio svoj u vjer u. 8 Također su nam sačuvani u l o m c i iz njegova prozno-pjesničkog djela Gozba.

A r i j e v s k i n a u k o Božjoj Riječi

A r i j e je zasigurno u svo m propovij edanj u pošao od Ivanov e tvr

dnje da je »Riječ postala tijelom« (Iv 1, 14) i pita o se tk o je Rije č što

4

Pitanje k ronol og ije A r i j e v a s u k o b a s A l e k s a n d r o m do Nieej s k og s ab ora jošnije rješeno. S p o m i n j u se ove g o d i n e : 314, 317, 318, 322, 323, 325. O tom e p obl ižeu I . O. d e U RB IN A , Nicée, 38—44; H . v o n H A R N A C K , L e h r b u c h , 192—194; A .G R I L L M E I E R , Chr i s t , 219—220, 246; V o r b e r e i t u n g , 74; W. S C N E E M E L C H E R , C h r o nol og ie , 393—400; E . B O U L A R A N D , H é r é sie , 24. 189—191.

5 O toj s inodi , u s p . A . G R I L L M E I E R , Chr i s t , 264—266; P . T h . C A M E L O T ,Contre, 48; R. S E E B E R G , Leh rbu ch, 39; J. N. D. K E L L Y , B e k e n n t n i s s e , 207—211.

6 Z a J e r u z a l e m s k u s i n o d u , usp. R. S E E B E R G , Lehrbuch, 89; W. S C H N E E M E L -C H E R , A u f s à t z e , 316

7 U s p . J . M . S Z Y M U S I A K , A t h a n a s e , 16 22; I. O de UR BI N A, N ic ée , 124—126;H . vo n H A R N A C K , Le hr bu ch , 190. 191; P. Th . C A M E L O T , A r e i o s , 829 830; E .B O U L A R A N D , Hé ré si e, 10—30. 189—191. 223—226.

8 O A r i j e v i m s pis im a, u s p . P . Th. C A M E L O T , A r e i o s , 829 830; Ch . K A N N E N G I E S S E R , OÙ , 346—351 ; E . B O U L A R A N D , Hérésie, 39—65.

26

postaje put. Odgovarajući na to pitanje, izgradio je čitav veoma lo

gički raspoređen teološki sustav.

Temeljna misao arijevske teologije je tvrdnja da postoji i s k l j u čivo samo jedno biće koje je u pravom smislu riječi Bog. Ar i j evs tvo

se u potvrdu toga učenja poziva na Pnz 6, 4; 32, 39 te n a Iv 17, 3 i

Lk 18, 19.9 Očito je da pod jednim Bogom A r i j e m i s l i na starozavje

tnog Jahvea i novozavjetnu Očevu osobu. Jedino je to biće nerođeno

i nest vore no te bita k posjeduje samo od sebe. Samo je ono bez i k a

k v a počela i vječno. Skroz je t ranscendentno te ne može doći u dodirsa stvorenim svijetom. U naravi toga bića nitko ne može imati ud

je la jer bi udioništvo značilo da se Božja narav može d i j e l i t i , a to se

p r o t i v i Božjoj nedjeljivosti i jednoti . Prema tome ništa ne može i z l a z i t i iz Božje b i t i . Ta narav ni u kojem slučaju ne može b i t i nosilac

očinstva. Ime Otac samo se u prene sen om smis lu upot reb lja va za

B o g a . A r i j e je držao da tim svojim naukom, k o j i se protivi origeni-

stičkim razmišljanjima o t r ima božanskim osobama, C r k v u iznova

vraća strogom starozavjetnom i novozavjetnom jednoboštvu. V a l j aprimijetiti da je A r i j e v monoteizam samo vanjštinom b i b l i j s k i , al i

je u z b i l j i f i l o z o f s k i je r A r i j e v jed ini Bo g nema d odira sa svijeto m.

Tako se niječe povijest spasenja i B o g u priječi ulazak u ljudski ži

vot. Bog je po A r i j u neosjetljiv za zemaljska zbivanja i boravi u

metafizičkim daljinama. Očito je da to nije b i b l i j s k i B o g .1 0

A r i j e pomno luči d v o j a k i b i b l i j s k i govor o Božjoj Riječi. Po nje

mu B i b l i j a često spominje riječ koja je samo Božje svojstvo i nema

zasebne hipostatičnosti. Ta riječ nema ništa zajedničko s Riječi koja

se utjelovila te se od Utjelovljenja naziva Isus K r i s t . Ovo je r a z l i k o vanje d v i j u Riječi bitno u arijevskom misaonom sustavu. 11 Sva se

daljnja A r i j e v a umovanja odnose na Riječ koja je K r i s t . Da ari jevci

r a z l i k u j u Božju Riječ i K r i s t a , naznačuje i Atanazije kad v e l i : »Po

nj ima K r i s t je zasebni netko, a Riječ Božja opet netko drug i . . . dru

g i je Sin, a drugi Riječ Božja« 1 2 .

Z a utjelovljenu Riječ arijevci neprestano izjavljuju da je stvo

renje te joj je mjesto među stvo renim bićima. Tvr dn ju temelje na

Jzr 8, 22 gdje se za Mudrost kaže da ju je Jahve »stvorio«. Oslanjajuse i na Djela (2, 36) koja o Isusu iznose da ga je Bog »učinio« Gospo

di n om 1 K r i s t o m . Čak navode i Heb 1, 4 ka d se za Si na v e l i da je

»moćniji od anđela«. T u točku arijevskog nauka češće ističe i A ta -

9 Pn z 6,4: » J a h v e je j e d a n « ; Pn z 32, 39: » Je d ini ja j e s a m i p o r e d m e ne n e m adrug og Bog a«. Iv 17, 3: » Je d ini is t init i Bog «. U L k 18, 19 takođe r se g ovori o

» j e d n o m e B o g u « .1 0 Za tu toč ku v i d i p ose bice T. E . P O L L A R D , Origins, 104; J. L I E B A E R T ,

A r i a n i s m u s , 845—848.1 1 O tom e vid i u T. E. P O L L A R D , Log os , 284—286.12 E , 2, 1053C.

27



nazije u našim Pismima.13 A r i j e v c i nadodaj u da je Bog Riječ stvorioi z ničega posredstvom svoje vlastite riječi koj a je u njemu. Ni taj dio

ari jevske m i s l i nije Atana ziju promakn uo. Spominje ga u prevede n i m spisima.1 4

Po arijevcima Riječ je stvorena prije s v i h vre mena i prije sv a

koga drugog stvorenja. To ukrjepljuju navodima iz Rim 8, 29 gdje

je govor o »prvorođencu među mnogom braćom« i Kol 1, 15 kad Pa-

vao Isusa naziva »prvorođencem prije svakog s tvorenja«. A r i j e v c i

znaju da N o v i zavjet za Isusa v e l i da je Sin i da se iz Boga rađa. A l ito je s l i k o v i t i način govora . R o d i t i u tom slučaju zapravo znači s tvo

r i t i . Bog nikoga ne rađa je r rađanje pretpost avlja diob u i umanje

nje roditeljeve b i t i . To pak u B o g u nije moguće. Prema tome Riječ

nasta je snago m Božje stvorite ljske volje. Si n ne biva unu tarn jom

božanskom nuždom, već se pojav lju je ka d Bog hoće i odluči. Otu d je

jasno da Riječ nije vječna već je b i l o vremena kad Riječ nije posto

ja la . Atan azije ponek ad spominje taj arije vsk i izričaj k o j i je za n j i hovu misao veoma značajan. 15

A r i j e v c i su na poseban način i s t i c a l i da Riječ nije »istobitna« s

B o g o m . Po nji ma Bog i Riječ ne pripada ju u i s t i razred bića. Govor

o »istobitnosti« pretpos tav lja rađanje koje je u B o g u nemoguće. Ta

kođer znači da je Božja narav kao neka tvar koja bi se d i j e l i l a iz

među Boga i Riječi. Riječ bi pri tom b i l a dio Božje b i t i . A l i to bi

B o g a umanjilo. Zato se ne smije reći da je Riječ »istobitna« s Bo go m

već da mu je posve tuđa i nesiična. 16 Uosta lom, riječi »istobitan« uo

pće nema u B i b l i j i . Atanazije i u našim Pismima znade za arijevsko

n i j eka n j e Sinove »istobitnosti « . 1 7

A r i j e i njegovi pristaše ne odriču se naziva Riječ, Sin i Bog za

Isusa iz Nazare ta. Te k misl e da se zove Riječ jer ima dije la u Božjoj

atribu tivno j riječi. Sin om se nazi va ukol iko je Bog predv idio da će

m u b i t i odan i poslušan. A l i Isus je kao i ostali l j u d i samo po milosti

Božji sin. Posinjen je kao i oni. Ne rađa se iz Božje b i t i . K r i s t isto

tako nosi naziv Boga, ali to nije u z b i l j i . Samo je d i v i n i z i r a n kao i

ostali l j u d i . Uostalom, sam je Isus izjavl jivao da je Otac od njega

) veći« (Iv 14, 28). I Pava o je propovij edao da će Si n na ko nc u vr e

mena samoga sebe »podložiti« B o g u (1 Kor 15, 28). Sv e to dok azuj e

da Isus nije pravi i i s t i n i t i Bog.

1 3 E, 4, 1056C; Ser I V, 22, 673B ; I, 2, 532C—533A; 10, 556B ; 17, 572A; 21, 580B ;22, 58 1C; 24, 588B; II, 3, 612AB ; 4, 613.

14 Ser I V, 22, 673B.1 5 I V, 22, 673B ; II , 2, 609C.16 O A r i j e v u p o i m a n j u » i s t o b i t a n « usp. F. R I C K E N , H o m o u s i o s , 94. 95; A .

T U I L I E R , Se ns, 146; G . L. P R E S T I G E , Di eu , 186 187; E. B O U L A R A N D , H é r é sie ,332 333; A . G R I L L M E I E R , Chri st, 270; E . P. M E I J E R I N G , O r t h o d o x y , 140. 141.

17 Se r IV , 22, 673B.

K r i s t je po arijevcima, kako naznačuje i Atanazije, 1 8 bio u sta

nj u sagriješiti. To mu omogućivaše nje gova slo bodn a v o l j a . Ipak je

bi o vazd a bez grij eha i trajn o v jer an B o g u , ali to ne postizaše sna

gom svoje naravi, već naklonošću Božje milosti koja ga je snažilau dobru. Svjesno je i odlučno usklađivao svoju v o l j u s Božjim poti

cajima i zato nije nikada sagriješio. Tako je zavrijedio sebi i nama

spasenje. U v i j e k je bio moralno savršen i potpun o kre post an te je

postigao najveći stupanj savršenosti. Tomu je svjedok L u k a k a d

v e l i : »Isus napredovaše u mudrosti i milosti« (Lk 2, 52).

G l a v n a je zadaća stvorene Riječi da se po njoj stvori svijet. Bog

j u je zato sazdao da nj en im posre dstv om d ovede u opstanak ostala

stv oren ja. Riječ je, pre ma tome, sredstvo stv aranj a. K a k o ta Riječ

nije isto što i sups tan cijama Božja Riječ, K r i s t Bog a ne pozna izrav

no. Ima tek stečenu i ograničenu bogos poznaju. I za njega je Bo g

nespoznatljiv i neizreciv. Stoga ne može objaviti nijednu istinu koja

b i se odnosila na samu Božju bit. K r i s t , dakle, po A r i j u , nije objavi-

telj Boga.

Ipak je A r i j e htio uzvišeno govori t i o K r i s t u . Zato isticaše da je

K r i s t najsavršenije stvoreno biće. Jedino je on izravno izišao iz Bo

žje stvaralačke ruke. Samo je K r i s t bez grijeha. Više od ostalih ima

prava na počasne naziv e »riječ«, »sin«, »mudrost« i » B o g « . To je svoj i m kreposnim životom zavrijedio. U K r i s t u milost nije ostala bez

ploda. Tako je A r i j e v K r i s t u z b i l j i srednje biće između Boga i stvo

renog svijeta, iako se po naravi nalazi među stvo renjima. U ne ku je

r u k u polubog k o j i zadovoljava potrebe pobožnosti širokih pučkihslojeva.

A r i j e je, vidjesmo, nastojao svoj nauk temeljiti na b i b l i j s k i m iz -

rekama, 1 9 ali ne ma sumnje da je pabirčio isto tako po filozofijama i

teologijama. 20 Ne može se zanijekati da je svoj sustav 21 pomno gra

d i o , iako je njime zanijekao bitnu novozavjetnu poruku o Isusu »is~

1 8 E, 4, 1057B.19 Z a b i b l i j s k u podl og u arijevs tva v i d i A . v o n H A R N A C K , Lehrbuch, 203; T.

E . P O L L A R D , Log os , 286; A . G R I L L M E I E R , Chri st, 222; E, B O U L A R A N D , H é r é sie ,86—93; M . S I M O N E T T I , S t u d i , 9 33—37.

2 0 Slože no pitanje f i loz ofsko- te ološ kih arijevs k ih i z v o r a ob rađuju na pr. I. O.d e U R B I N A , Ni cée, 30—52; A . v o n H A R N A C K , L e h r b u c h , 186—190; A . G R I L L M E IE R, Chr ist , 219 220. 222.-225; L . W. B A R N A R D , Ant écé de nts , 172—188; A . H .W O L F S O N , P h i l o s o p h y , 126—147; L . W. B A R N A R D , W h a t , 110—117; E . B O U L A R A N D ,H é r é sie , 85—124. 125—174; G . C. S T E A D , P l a t o n i s m , 16—31; M . W I L E S , D e f e n c e ,339—347; T. E . P O L L A R D , Or i g i n s , 103—111; F . R I E C K E N , H o m o u s i o s , 74—99.

2 1 O a r i j e v s k o m te o loš kom s u s t a v u usp. J . N. D. K E L L Y , E a r l y , 226—231;B e k e n n t n i s s e , 230—233. 234. 235. 210; I. O. de UR BI N A , Nicé e , 44—49; A . v o nH A R N A C K , L e h r b u c h , 198—202; F . L O O F S , L e i t f a d e n , 183—185; A . G R I L L M E I E R ,Chr i s t , 227—238, V o r b e r e i t u n g , 68—77; F . R I E C K E N , H o m o u s i o s , 75. 78. 85. 89. 90.94. 95; J . L I E B A E R T , A r i a n i s m u s , 854—848; E . B O U L A R A N D , H é r é sie , 76—83; G .C . S T E A D , P l a t o n i s m , 16—31; M . W I L E S , D e f e n c e , 339—347; T. E . P O L L A R D ,Or i g i n s , 103—111.

28 29



tinskom Bogu« (1 Iv 5, 20). Arijevstvo valja u svakom slučaju imat i

pred očima, ako želimo shv atit i Nicej sko vjer ovan je, o koj em sada

kanimo podrobno g ovoriti , te i Ata naz ijev u teološku misao u Pismi

ma što ih prevedosmo.

N I C E J S K I S A B O R I N J E G O V O V J E R O V A N J E

Atanazi je često i s v e l i k i m oduševljenjem i u našim Pismima

spominje N i c e j s k i sabor. Rado i ponosno govori o tom slavnom zbo

r u . Drage se volje sjeća nicejskih Otaca. Ka d u Pismima v e l i » O c i «gotovo isključivo m i s l i na Nicejske biskupe. Isto tako od svojih

v j e r n i ka traži da se smatraj u »sinovima« nicejs kih Otaca . 22 A t a n a

zije je stoga cijenio N i c e j s k i sabor, jer je držao da su na njem u ot

klonjena sva dotadašnja kriv ovj erj a i da se njime mog u isko rije niti

sv e buduće zablude. S ponosom piše da je Sab or »pobjed ni zname n

svakog krivovjerja« i zato se »u općoj C r k v i više ne smije pozivati

n i na jedan sabor, već jedino na onaj održan u Niceji«. 23 Po Atanazi

j u u N i c e j i je s uspj ehom i konačno izraženo trojstveno i kristološko

otajstvo. N i j e samo protumačen položaj Riječi u samome Bogu, već

je razglobljen i Gospodinov boravak među nama i u nama .

2 4

Razumije se da Atanazije hvali N i c e j s k i sabor zbog njegove

»vjere« il i »vjeroispovijedi«. Pr i tom m i s l i na Vjerovanje što su ga

O c i sasta vili . Za Atana zija je to Vjer ovan je »u skla du s Pismima«,

»pobožno i ispravno«. 25 Slobodno se može reći da su Atanazi jeva

djela prošireno tumačenje nicejskoga Vjerovanja. Atanazije je par

excellence teolog nicejske vjeroispovijedi. To se v i d i i otud što je i

naša Pisma isprepleo nav odima i poziva njima na nicej ski S i m b o l .

Eto razloga da se temeljitije zaustavimo na nicejskom tekstu. Tu je

Atanazije crpio sadržaje svoga propovijedanja.

A . R i j e č o s a m o m S a b o r u

V e l i k i i nadasve znameni t i N i c e j s k i sabor trebao je riješiti tr i

poteškoće u životu ondašnje Crkve. Riječ je o prosudbi A r i j e v a n a-

2 2 U s p . E p i k t e t , 1 1052AB; Se r, II, 5, 616B ; E p i k t e t , 3, 1053C; 4,1056BC; 9,1064C; 4, 1056BC.

2 3 E, 1 1052AB.2 4 E, 3, 1056B.23 E , 1 1052AB; 3, 1053C; 12, 1069A; 4, 1056C.

uka, danu s lavl jen ja Uskrsa 2 6 i melioi jevskom raskol u. 2 7 Sabor je

sazvao Konstantan V e l i k i . 2 8 Inic ija tiv a potječe od njega j er je sebesmatrao gla vom i vr ho vn im gospodarem u C r k v i . Odlučujući se za

opći Sabor, papu nije ni obavijestio n i t i se s njime savjeto vao. Još

manje je tražio dopuštenje za svoju odluku. Jasno je da je to zlo-

uporaba crkven e vlas ti , ali to caru nitk o nije spočitnuo jer je svat ko

znao da je on C r k v i nakon dugih stoljeća darovao s lobodu. Konstan-

t i n pis mom poziva bisk upe da se okupe n a sabor. Siromašnijima i

onima k o j i stanuju daleko za putovanje stavl ja na raspolaganje

državni prijevoz. Prvotno je bilo određeno da će se sabor s lavi t i u

galacljskoj A n c i r i , ali se zbog udobnosti i veće prikladn ost i n akn a

dno za to odabrala bitinijska Niceja, 2 9 današnje tursko seoce Isnik.

P o z i v u se odazvalo k o j i h 202 biskupa. Sa sigurnošću se ne zna

k o l i k o i h je točno b i l o . O tom se dvojilo i nek olik o godina nak on

Sabo ra. U razd obl ju od 340. do 360. redo vito se govor ilo da je u

N i c e j i bilo oko 300 biskupa. N i j e poznato kad je taj broj naras tao

do 318. Ipak se kroz povijest N i c e j s k i sabor često naziva saborom

»318 biskupa«. Čini se da u broju 318 valja vidjeti aluziju na Post

14, 14—16 gdje se v e l i kako j e Abr aham oboružao 318 slugu da bi

i z zatočeništva oslobodio Lota. N i c e j s k i su biskupi proglašeni za 313

Božjih slugu k o j i soi oružjem vjere iz Arij evs kog zatvor a na slobodu

i z v e l i svrgnutu Riječ Božju.30

Među nicjeskim biskupima nije bilo v e l i k i h i glasovitih muževa.

Možda arijevstvo nije, upravo zato, već na Saboru zadobilo konačanudarac . Ka o viđenlje osobe može se spomenuti Konst ant inov savje

tn ik kordubs ki biskup Hozi je , Aleks anda r Alek sand ri j ski , đakon mu

Atanazi je , M a r c e l iz A n c i r e , Eustahi je A n t i o h i j s k i , Makari je Jeruza-

2 6 T a d a š n j a j e Cr k v a različitim dat um om s vetk oval a vazm e ne b l ag adne. Z a p a di neke istočne c rk ve U s k r s s lave kao p om ič ni b l ag dan, a mnoge istočne pok raj inepo žid ovsk om obič aju s v e t k o v i n u o d r e đ u j u u v i j e k za 14. nišana.

2 7 Me l i c i j s k i s e r a sko l z ove m e l i c i j s k i m po e g i p a t s k o m sve će niku Me l i c i j u k o j ije p ostao b i s k u p o m u L i k o p o l i s u . M e l i c i j e je, dok se al ek s andrij s k i b is k up Petarza D i o k l e c i j a n o v a p r o g o n s t v a s k rivao, bez d o g o v o r a s P e t r o m redio prezb itere iđakone. P e t a r je svojoj zajednic i b ranio d o d i r s M e l i c i j e m . Ca k ga je 306. i z op ćioiz c r k v e n o g z aje d niš tva . Meli cija to nije sm e lo već je nas tavio s u s p o s t a v l j a n j e mr askolnič ke h ije r a r h ije . Me l ic i je v ci su pr ije Nic ej s k og s ab ora i m a l i 35 b i s k u p a

te nek ol ik o prezb itera i đakona u A l e k s a n d r i j i . R askolnič ka je crkva z a u z e l as trog stav u p i t a n j u p a l i h u vrijem e prog ons tva. S a m je M e l i c i j e bio u prog o n s t v u te je s l ovio ka o i s p o v j e d a l a c čime je ste kao v e l i k i ug l ed . M e l i c i j e um ire326, al i n j e g o v a z a j e d n i c a živi do VI. stoljeća. M e l i c i j e v c i su bili l ju t i At a n a z i je v ip r o t i v n i c i i p okr e tač i širokih is tupa prot iv njeg a. O m e l i c i j e v c i m a u sp . C h . K A N -N E N G I E S S E R , A t h a n a s i u s , 145; K . M . G I R A R D E T , Kais erg eric h t , 52—53. 56. 57;

E . B O U L A R A N D , H é r é sie , 14—15; A . M A R T I N , A t h a n a s e , 31. 33. 38. 58. 59. 61; E .S C H W A R T Z , G es c h ic h te , 87. 191—193; L . W . B A R N A R D , M e l e t i a n , 399—405; C.V A G A G G I N I , Me iiz io , 640. 641 ( E C , 8).

2 8 U s p . E . B O U L A R A N D , H é r é sie , 193—196; I . O . d e U R B I N A , Nicé e , 27—29;A . G R I L L M E I E R , Chr i s t , 248. 250—264; K . M . G I R A R D E T , Kais erg eric h t , 47; L . W.B A R N A R D , A t h a n a s e , 130. 131.

2 9 U s p . E . B O U L A R A N D , H é r é sie , 197—199; P. T h. C A M E L O T , Co n t r e , 47.

3ê o b r o j u n i c e j s k i h b i s k u p a , u sp . E. B O U L A R A N D , Hé r é s ie , 202—207; M .A U B I N A U , Le s 318, 267—305.

30 31



l e m s k i , Euzebi je Cezar ej s k i i Domnu s iz Panonije. Pa pa Silve star

zbog bolesti nije mogao doći, pa su ga zastupali prezbiteri V i t o i V i n

cent. 31

Sabor je po svemu sudeći počeo radom 19. lipnja 325. i t rajao

do 25. kolov oza iste god ine. 32 Otv ori o ga je, ka ko se čini, Eus tah ije

A n t i o h i j s k i . U velikoj dvorani carske palače on drži p oz dr avn u bes

jedu caru Konstan t inu. Na to progovara sam Konsta n t in da bi oku

pl jenim biskupima zaželio međusobni mir i jedinstv o u vjeri. Sj ed

nicama predsjedaše Hoz i j e .3 3

B . N i c e j s k o V j e r o v a n j e

1 Postanak i ustrojstvo

Postanak

Vjerovanja kao kratki sažeci bi tnih vjersk ih is t ina veoma s u

drevna u C r k v i . Susrećemo ih već u Novom zavjetu. Tražile su ih

najrazličitije p r i l i k e . Osim što su stajala na raspolaganj u propovje d

n i c i m a , 3 4 upotrebl javaju se p r i l i k o m krštenja (Dj 8, 37), za vrijeme

euharistije (1 Kor 15, 3—7), u tren uci ma prog ons tva (1 Tim 6, 13),p r i odbi jan ju kr ivovjer ja (1 Iv 4, 2) i kod izganjanja nečistih duhova

{Dj 3, 6). Apos tol ski oci 1 Apol oge ti također poznaju kra tke vjers ke

izričaje k o j i služe podučavanju i propovijeda nju. Ipak te obrasce

ne možemo zvati Vjer ova njima , jer još nisu stal ni i nepr omje nlj ivi

n i t i se prenose n o v o m naraštaju. Vjero vanj e kao posve ustalj eni

izražaj vjere, što prela zi s kolj ena na koljeno, pojavljuje se konc em

drugoga stoljeća. O b l i k mu je upitni i služi krsnom slavl ju . P o l o v i co m trećeg vi j eka nasta je i z avno krsno Vjerovanje . Krštenik je iz

govarao k rat ko Vjero vanj e da bi se izjasnio o svjes nom i drago volj

nom pris tupanju vjerničkoj zajednici . Sva ta Vjerovanja do N i c e j skog sabora imaj u pokraj insko obilježje. Vrij ede samo za općine u

koj ima su nasta la i koje su ih prihvat ile.

S N i c e j s k i n i saborom dolazi nešto posve novo. Stv ara se V j e rovanje koje će b i t i obvezno za čitavu C r k v u . Isto tako Vjerovanje

3 1 O b i s k u p i m a na S a b o r u v i d i E . B O U L A R A N D , Hérésie, 208—210; I. O. de

U R B I N A , Ni cée , 53—56; P . T h . C A M E L O T , Co n t r e , 53.3 2 Često se 20. V . naz nač uje kao dan otvaranja Nic ejs l og s ab ora. U s v e z i s

da tum o m otvora v i d i E . B O U L A R A N D , Hé rés ie, 211—213; J . N . D . K E L L Y , B e k e n -

ntnisse , 211; R. BÀ UM ER , 96633 O s a b o r s k o m p r e d s j e d a n j u , u s p . I . O . d e U R B I N A , Ni cé e, 59—61; K . M .

G I R A R D E T , Kais erg eric h t , 44. 45; E. B O U L A R A N D , H é r é sie , 220—223.3 4 O n o v o z a v j e t n i m i r a n o c r k v e n i m » v j e r o v a n j i m a « , usp. O. C U L L M A N N ,

Pre miè res , 13—27; P . B E N O I T , Origines , 203—210; R . P . C . H A N S O N , Dog ma ,

169—172; J . N . D. K E L L Y , Beken n t n i s s e , 36—97.

vise ne služi prvenst veno za liturgi jske svrhe, već u pr vo m redu da

se može u sumnjivim slučajevima ispi tati pravovje rnost b ilo kojeg

v je r n ika . 35 Ipak nema sumnje da su prijašnja Vjerovanja potaknula

nicejske Oce da donesu svoje Vjerovanje kao moćan ustuk A r i j e v u

k r i v o m učenju.

Potankost i o nastanku Nic ejskog Vjerova nja nisu poznate je r

saborski zapisi ne postoje. Čini se da su se na Saboru p r v i za riječ

j a v i l i ar i jevci i skupu predložili neko svoje Vjerovan je. O ci su ga

o d b i l i bur ni m negodovanjem. Ta d je Euzebij e Cezar ej s k i predložioVjerovanje svoje crkve kao osnovu za saborsko Vjerovanje. Iz ras

prava je Očima postalo jasno da se mor a poći od već upotreb ijav a-

nog Vjerovanja. 3 6

O c i su b i l i svjesni da će arije vska stra nka takvo Vjer ovanj e

prihvatiti te ga poslije tumačiti na svoj način. Zato su tražili da se

u polazno Vjerovanje unesu dodaci kojima će se izrijekom opovr

gnuti Ari je ve tvrdnje. Tak o se i postupilo. Iz nekoga ranije g Vj er o

vanja i nicejsikih umetak a nastalo je saborsko Vjerovanje. Tko mu

je bio sastavljačem, nije poznato. 37 To nije ni važno, jer Vjer ovanj e

smat ramo djelom svih nice jski h Otaca. Tekst mu je veom a dobro

sačuvan. 38

Ustrojstvo

Ve ć se na p r v i pogled v i d i da je Nicej sko Vjero vanj e višeslojno.

U njemu su se staložila pre thodna stoljetna razmišljanja. O k l i j e v a -

nja i st ranput ice prijašnjih stoljeća u N i c e j i su našli konačna rje

šenja.

Značajka je Vjerovanja da je trojstveno složeno. Time se u nj

prenijela srž novozavjetne objave. Kršćanski je Bog Otac, Sin i Sveti

D u h . Zato i Vjerovanje ima tri dijela. U prvom je riječ o Bogu Ocu.

S drugim se izražava vjera u Isusa K r i s t a , a treći je posvećen D uhu

Svetom. Takvo je novozavjetno i otačko osvjedočenje. U kršćanstvuse sve tumači i svo di na Oca , Sin a i Duha . Bez Trojice se Objav a ne

razumije . To su znali i nice jski Oc i te su ti m pečatom opečatili svoje Vjerovanje. Kršćanin je tko vjeruje u božansko Trojstvo.

3 5

U s p . R . P . C H A N S O N , D o g m a , 169—172; J . N . D. K E L L Y , Beken n t n i s s e ,

205—207.36

O krsn om Vjerova nju koje je osnov N i ce j skog V je r ov an ja , usp. I. O. dé

U B I N A , Nicée , 61; J. N. D . K E L L Y , Beken n t n i s s e , 216—229; A . G R I L L M E I E R ,

Ch ris t, 266; D. L. H O L L A N D , S y n od e , 1813 7

Usp . I . O . de UR BI NA , Ni cé e, 69—73; L T h K , 7, 968; I . B A C K E S , Da s

trini tarisehe, 133. 134.3 8

U s p . G . L . D O S S ETI , S i mbo lo , 31—38; I . O . d e U R BI N A , Nicée , 69—73; J . N . D.

K E L L Y , Beken n t n i s s e , 214. Euzebi j e Vjerova nje navod i u p is mu vjernic ima o

N i ce j s kom saboru (P G, 20, 1540BC) ; A t an az i j e u p i smu J ov i an u (PG , 26, 817BC) i

Baz i l i j e u Ep 125 (P G, 32, 548C).

3233



D r u g i se članak Vjerovanja očevidno d i j e l i u dva dijela. U pr

vo m se promatra Isus K r i s t u k o l i k o je Bog. Određuje se njegov ođ-

nošaj prema B o g u Ocu. U dru gom je govo r o Isus ovu utje lovl jenj u

i njegovu spasitelj skom d je lu među ljudima i za ljude.

A k o se nicejsko Vjerovanje usporedi s prethodnim pokrajinskim

c r kven i m V jerova n j ima , d o l a z i se do zaključka da u nj emu postoje

d i j e l o v i što su sastavljeni u samoj N i c e j i . To se odnosi na izričaje

»to jes t iz Očeve biti«, »rođen, nestvoren«, »istobitan s Ocem« i mo

žda »pravi Bo g od pravo ga Boga« . Sv e je ostalo posuđeno iz prijašn j i h V jerova n ja . 3 9

2. Raščlamba Vjerovanja

Jedan Bog

U p r v o m članku Vje rov anj a postoji stan ovita stils ka poteškoća.

Imena » B o g « , »Otac« i »Svevladar« nemaju člana te bi zato mogla

stajati ne ovisno je dna od dru gih, ali bi se isto tako izričaji »Otac« i

»Svevladar« d a l i shvatiti kao bliže određenje ii tumačenje za ime

» B o g « . Čak se naziv »Otac« može odijeljeno od » B o g « oslonit i na

imenicu »Svevladar«, pa u tom slučaju S i m b o l traži vjeru u »Oca

Svevladara« k o j i je B o g . 4 0

Pr vo i osnovno što kršćanin t reba vjerovati jes t da postoji » j e da n B o g « . Time se zabacuje svaki o b l i k mnogoboštva u koje je čo

vječanstvo upadalo svojom k r i v i c o m . Nasuprot lažnim bogovima

s toj i samo »jedan B o g « . Jedna ko va l j a o tk lon i t i gnostički i manihej

s k i nauk o dvama počelima koja ravnaju svijetom. Sabor preuzima

jednoboštvo do kojeg se teškom mukom vinuo Stari zavjet , kojemu

trebahu duga stoljeća da se osvjedoči i povjeruje u »jednoga Boga«.

D u g je put prijeđen od neposrednih Ab rah amo vih predaka k o j i su

služili »tuđim bogovima« (Jš 24, 2) do Pnz 6, 4 gdje je jednom za

uvi jek rečeno za B o g a da »je jedan«. Isto tako Sabor preuzima no-

vozavjetnu vjeru u »jednoga«41

i »jedinoga«42

B o g a .U B i b l i j i se zna tko je ovaj »jedan B o g « . Stari je zavjet zabilje

žio da je M o j s i j e iz razgov ora s »jednim« B ogo m doznao kak o se

zove. Ime mu je Jahve (Izl 3, 13—15). Staro zavjetn oga »jednog Bo

ga « Isus u svojim gov ori ma oslovl juje imeno m Otac i Bo g (Iv 17,

3 9 O tr ojstve nosti i strukt uri Vjerovanj a, usp. E. B O U L A R A N D , H é r é sie , 265;

I . O . d e U R B I N A , Nicé e , 72—73; J . N. D. K E L L Y , Be ke nntnisse , 233—237.4 0 O tom e p otanje u A. de H A L L E U X , D i e u , 405—406.4 1 Usp . M k 12, 28—32; 1 Ko r 8, 4; Ri m 3, 30; 1 Ko r 8, 6; Ga l 3,20; Ef 4, 6, 1

T i m 2, 5; 6, 15; J a k 2, 19.4 2 Us p. Iv 17, 3; 5, 44; Ri m 16, 27; 1 T i m 1, 17; 6, 15; Jd 25; Ot k 15, 4.

1—3; 20, 17). Primjer su n a s l i j e d i l i i A p o s t o l i . U svojim sti spisima

z a »jednoga Boga« g o v o r i l i da je Otac. O tom svjedoče Rim 1, 7; 2

Kor 1, 2; 1 Pt 1, 3 i Otk 1, 6. Tako N o v i zavjet riječ » B o g « (u grčkom

ho Theôs) gotovo isključivo upotr eblj ava za trojs tven u osobu ko ja

imenujemo Otac. Čak se može reći da je izričaj » B o g « (ho Theôs)

vlastito ime za Očevu osobu. 43 Taj se način govora zadržao u kršćanskom propov ijedan ju i pisanju sve do Nicejsk og sabora. K a d je riječ

o »jednom Bogu«, gov ori se o starozav jetno m J ah vi k o j i se u N o v o mzavjetu zove Ocem. On je jedini Bog (ho Theôs).

N o v i Zavjet i Oci namjerice Ocu pripisaše ime Bog (ho Theôs),

jer jedino on od nikog drugog i ni u kojem pogledu ne prima bitak.

Samo je on posvemašnji i z v o r i početak. To v r i j e d i ne samo za stvo

ren a bića, već i za nu ta rn ji tr ojs tve ni život. Si n i Du h od Oca do

bivaju svoje božansko biće. Pre ma tome, ka d N i c e j s k i oci tražev j e r u u »jednoga Bo ga«, pod »jedan B o g « misle na Očevu osobu koja

je vrelom za svaki o b l i k bitka. Zato je Otac »jedan B o g « . 4 4

Otac

U nastavku teksta za »jednoga Boga« i z r i j e k o m se kaže da je

»Otac«. Nem a sumnj e d a je to dodano, jer će se u dru go m člankureći za Isusa K r i s t a da je Božji Si n. Ipak, Oci u N i c e j i nisu zabora

v i l i da je Isus učio kako je Bog i »naš Otac«. 45 Štoviše, po apostolu

je P a v l u Bog Ocem za sve što postoji (Ef 4, 6). Bog je u pravom s m i s l u Otac jedino svome S i n u , ali je po S i n u svoje očinstvo protegnuo

i na ljude kako svjedoči Duh Sveti k o j i u otkupljenima B o g a na ziva

Ocem (Gal 4, 6). Sigurno je da ovo bogato i šire Božje očinstvo lebdi

pred očima nice jsk ih bisk upa dok izriču svoju vjeru u nebeskog

O c a . 4 6

Svevladar

Z a »jednoga Boga« također se tvrdi da je »Svevladar«. Izričajje već pozna t Sta rome zav jet u, al i je isto tako nazočan i u N o v o m .U z 2 Ko r 6, 18 posebice je dr ag k n j i z i O t k r i v e n j a 4 7 koja se njime

4 3 T o p ose bice obrađuje K . R A H N E R , Écrits, 13—111.4 4 O » j e d a n Bog«, usp. E. B O U L A R A N D , H é r é sie , 267—272; I. o. d e U R B I N A ,

73—75; I. B A C K E S , D as tr initaris c h e, 131. 132.4 5 U sp . M k 11, 25; L k 11, 13; 6, 36; 12, 30—32; M t 6, 9; 5, 16. 45—48; 6, 1 8. 14.

15. 26.4 6 O »Otac«, usp. A . de H A L L E U X , D i e u , 414.415; F . R I E C K E N , H o m o u s i o s ,

79; E . B O U L A R A N D , H é r é sie , 272—282.4 7 O t k 1, 8; 4, 8; 11, 17; 15, 3; 16, 7. 12; 19, 15. 6; 21, 22.

34 35



služi svečano i u lit urgi jsk om tonu. Riječ se u B i b l i j i sva ki put od

nosi na Bo ga Oca. U prvom e red u izražava se misa o i uvjer enj e da

B o g neprestance vlada svemirom. Bog je , prema tome, opći Sve v l a -

dar. Svij eto m gospo dari i caruje jer ga je stvori o. A l i budući da je

Otac, za svijet se trajno brine i drži ga u opsta nku. Bez Božje na klo

nosti i ljub av i pre ma sv ijetu svemi r bi se pret vori o u ništavilo iz

kojeg je i postao. To uključuje grčki naz iv Pantokrator,48 što su ga

O c i upotr i jebi l i kao i glagol kratéô iz kojeg dolazi riječ pantokrator.

Stvoritelj svega vidljivoga i nevidljivoga

Napokon nicejski Oci traže vje ru u »Stvoritelja«. »Stvorite lj« 49

izraziše s poiêtês. Riječ ni je bibli j ska već ondašnje pučke i popula

r i z i r ane f i l o z o f i j e te se lako mogla razumjeti. Kršćani su se nj ome

služili već u drugom stoljeću. V j e r a je u Bo ga stvo ritel ja objavlj ena

n a p r v i m b i b l i j s k i m st ranicama (Post 1, 1—2, 25). A l i je i Pav ao učio

da sve potječe iz Oc a (Ej 4, 6).

Sabo rsk i su Oc i is tak nuli da je Bo g stvor io ne samo v i d l j i v i ne

go i n e v i d l j i v i svi jet . Prema tome uključeni su nebe ski dusi i ljudske

duše. Pr i tom se naglasak nalazi na riječi » s v e « . Ti me se otklanja

d r e v n a grčka tvrdnja o vječnosti tva r i iz koje bi Bo g oblikov ao svemir . Po nice jskim Očima Bog je stvor io upravo » s v e « . B o g u od stvo

renog nije ništa su vječno . Sv e je po B o g u dobilo opstanak. On je

i s k o n i početnik svega. Time se zabacuje i gnostičko maštanje o ra

zličitom i z v o r u za »vidljivi« i »nevidljivi« svijet.

N a kraju izlaganja prvoga Nicejskog članka možemo pr ipome

nuti da se članak susreće i u Atanaz i j ev im Pismima Serapionu i

E p ik t e tu .5 0

Jedan Gospodin Isus Krist

Isus K r i s t se u Vjer ovan ju naziva »Gospodinom«. Ime »Gospo

din« ima zasebnu vrijednost u Starom zavjetu, istočnim rel igi jama i

ondašnjem društvenom životu. Po starozavjetnoj B i b l i j i ime je B o g u

Jahve. Židovi iz starohopo čitan a nisu se usuđivali izgovarati to ime,

već su ga zamjenjivali s A d o n a i . Kad se hebrejska B i b l i j a preve la

na grčki, za ime Jahve i A d o n a i izabra la se riječ »Gospod« (Kyrios).

Prema tome u starozavjetnoj je grčkoj B i b l i j i B o g u ime »Gospod*

4 8 O t o m e usp. A. de H A L L E U X , D i e u , 401—411. 414—415. 422.4 9 U s p . E . B O U L A R A N D , Hérésie, 282—287.5 0 U s p . E p i k t e t , 9, 1065B ; S e r a p i o n , I, 11, 557C; 28, 596A; II, 2, 609C; III, 7,

636C

(Kyrios). Ista se riječ rado rabi i u drevnim istočnim vjerama. Tu

označuje bogove i božice. Time postaje istovjetnica za božanstvo i

B o g . S istom se riječi izražavala božanska čast vladar ima na Istoku

1 u R i m u . B i l i su smatrani za bogove. Ca re vi su »Gospodari«, jer

imaju poput bogova posvemašnju vlast nad svojim podanicima.

P r v i su kršćani posegnuli za izrazom »Gospod« (Kyrios) da bi

i z j a s n i l i svoj odnošaj prema Isusu K r i s t u . Tako su ga o s l o v i l i jer su

povjeroval i da je Bog. »Gospodin« mlade kršćanske zajednice samo

je uskrsnuli i proslavljeni Isus iz Nazareta. V j e r n i c i su b i l i upućeniu to da se on osobno tako nazvao prije ulaska u Jeruzalem (Mk 11,

V j e r o v a l i su da ga je Bo g nak on uskrsnuća »učinio Gospodom«

(Dj 7, 59). Stjepan mu se na umoru obratio s »Gospodine« (Dj 7, 59).

Učenici su na aramejskom u vrijeme euharistije z a z i v a l i Isusa da

kao »Go spodin dođe « (1 Ko r 16, 22; Otk 22, 20),

A p o s t o l je čisto i bistro propovijedao o »jednom Gospodinu Isu

su Kristu« (1 Kor 8, 6) i pripo minja o vjero vanj e u koj em se Isus

naziva »Gospodom« (Rim 4, 24; 1 Kor 9, 1; 2 Kor 4, 14). Tako već

novozavjetna vjeroispovijed 5 1 naviješta Isusa kao »Gospodina« (Rim

10, 9; Fil 2, 11; 1 Kor 12, 3). Tu su vjeru preuzeli i Oci u N i c e j i . Po

nj ima u bit kršćanstva pripada prihvaćanje Isusova gospodstva kao

izražaj njegova božanstva i posvemašnje božanske v l a s t i 5 2 .

Sin Božji

O c i K r i s t a nazvaše još jednim novozavjetnim nazivom 5 3 . Riječ je

o »Sin Božji«. Izričaj » B o ž j i « u grčkom tekstu glasi toû Theoû. Ve ć

istaknu smo da u Novo m zavjetu ho Theôs označuje Boga Oca. Prema

tome Isus je »Sin Boga Oca«. To uključuje izreka »Sin Božji«.

Z n a se da B i b l i j a »Sinovima Božjim« naz iva razne vrs te bića

ka o anđele i ljude. Ipak su se novozavjetni vjernici v i n u l i u svjet lu

uskrsnuća do dubljeg poimanja Isusova bogosinovstva. Poznato im

je b i l o da se on za zemaljskog života smatrao Božjim Sinom (Mk 13.

32; 14, 61—62; 12, 6; M t 11, 27). Zato s u pov je ro va li da je n jeg ovosinovstvo kod Boga posve drukčije nego sinovstvo ostalih bića. Isus

je »vlastiti« S in Božji. To znači da je Sin Božji (Heb 4, 14; Rim 1,

2—3) po b i t i .

5 1 O vrijednos t i i z nač e nju n a z i v a » G o s p o d i n « ( K y r i o s ) , usp. np r. L. C E R F A U X ,Chr i s t , 345—359 i O. C U L L M A N N , C h ris tol og ie , 169—205.

5 2 O » j e d a n G o s p o d i n « u N i c e j s k o m V j e r o v a n j u , u s p . E . B O U L A R A N D , H érésie, 290—294; I. B A C K E S , Da s the ologische , 132

5 3 Z a novozav jetno poim anj e I s u s o v a b o g o s i n o v s t v a u s p . P . B E N O I T , Exé gèse ,117—142; L . C E R F A U X , C h r i s t , 329—343; M . M A N D A C , Isus, 56—58; O. C U L L M A N N ,

C h r i s t o l o g i e , 234—265.

3637



Predaja je ponešto okl ijev ala ka d je riječ o na ziv u »Sin Božji-

ako se primjenjuje na Isusa. A p o l o g e t i su s ivanovskom porukom

(Iv 1, 1; .1 Iv 1, 1; Otk 19, 13) Isusa rado označivali imenom Riječ.

I s t i c a l i su da je Log os ili Riječ vječna, jer B og nika d ne bijaše be z

Logosa il i alogičan. Bo g je uvi jek »logičan«. To znači da vazda pos

jeduje Logos. A p o l o g e t i kao i teolozi k o j i dolaze neposredn o poslije

n j i h ( H i p o l i t , Tertuli jan) p i t a l i su se kad se vječni Božji Logos smije

naz vat i Božjim Sin om. Često su t v r d i l i da mu naziv Sin pripada od

časa ka d ga je Bog izgovor io kak o bi po njemu sazdao S ve mir. Po

nekad čak pišu ( H i p o l i t ) da se Riječ trebal a utj elo viti da bi b i l a u

pun om smis lu Sin. A l i su ne ki teolo zi i prije Niceje došli do z a k l j u čka (Novacijan, Origen) da je Riječ uvij ek Sin , jer je Bo g vazda

Otac. Tu su teologiju p r i h v a t i l i i pos ve til i i Oci u N i c e j i . Iznenađuje

donekle što Isusa ne nazvaše i nazivom Riječ. 54

Rođen iz Oca

Saborska povelja za Isusa v e l i da je »rođen iz Oca«. Tvrdnja

nema doslovnog uporišta u B i b l i j i . Čini se da joj je najbliže mjesto

i z Psalma: »Ti si Sin moj, ja te danas rodih« (Ps 2, 7). Taj je tek st u

pozadini nov ozavj etn ih mjesta gdje s ami Bo g izjavlj uje da mu jeIsus Sin . To se prven stve no odnosi na Gospodinov o krštenje (Mt 3,

17) i preobraženje (Mt 17, 7). A l i Heb 1, 5 u istom smislu navodi Ps

2, 7.

Po saborskim Očima Isus je »rođen iz Oca«. Time se želi reći

da je Otac na i z v o r u Isusova božanstva. Isus potječe iz Oca. Od nje

ga rađanjem prima život. To uključuje da ima istu narav kao i Otac,

jer je rađanju vlastito da roditelj sinu prenese svoju bit. Isusovo je

rađanje u skladu s Očevom božanskom naravi. Budući da je ta na

rav jednostavna i duhovna, rađanje iz Oca ne nosi sa sobom pro

mjenu, dio bu il i umanjenje. Ka d Otac rađa S i n a , Otac ne postaje

neznatni j i i l i manji .

S i n se vječno rađa iz Oca. To p r o i z l a z i otud što je Bog i z v a nvremena i jer je Otac uvijek Ocem. Isto tako Sin se rađanjem ne

odvaja od Oca, već trajno ostaje s n j i m u zajedništvu. Stvorena r a

đanja pomažu shvatiti rađanje u B o g u . Ipak ga ne mogu protumačiti

jer Bo g neizmjer no na dila zi stvorenje . S toga i rađanje S i n a 5 5 ostaje

neizrecivim ota jstvom.5 4 O izričaju »S i n Božj i« u s ab ors k oj ispravi, usp. E. B O U L A R A N D , H é r é sie ,

289. 290. 293—295; I . O . d e U R B I N A , Nicé e , 76.55 U s v e z i s » r o đ e n iz Oca« , usp. E. B O U L A R A N D , H é r é sie , 295—300. R . S E

E B E R G , Leh rb uc h (48 bilj . 1), p r i m j e ć u j e da aoris ni »rođen« ne i skl juč ujevje č no i trajno S inovo rađanj e iz Oca.

Jedinorođenac

Atanazi je u svojim Pismima Serapionu i Epiktetu s posebnim

zadovol js tvom Isusa naziva »jedinorođencem«. 50 Imamo dojam da

izraz svjesno pr euz ima iz Nicejsk og Vjer ova nja . Al i već je N o v i za

vjet Isusa označivao kao »jedinorođenca« (Iv 1, 14. 18; 3, 16. 18; Iv

4, 9). Ipak se čini da tom nazivu Oci u N i c e j i nisu pridavali osobitu

teološku vrijednost. Ni arijevci ga nisu osporavali.

Iz Očeve biti

Atanazi je i z r i j e k o m navodi nicejski izričaj »iz Očeve biti« 57 čime

se pobliže tumači »rođen iz Oca«. To je prvo izrav no saborsko od

mjeravanje s A r i j e v i m tezama . Sab or je namje rice nadoda o te riječi

početnom Vjerovanju da bi pobliže protumačio Sinovo rađanje. Srbo-

ga su riječi veoma značajne. Vlas tite su samom Saboru.

Izričaj »iz Očeve biti« nema neposrednog b i b l i j s k o g oslonca . Sa

bor se riječju »bit« (ousia) odlučuje za f i l o z o f s k i izraz jer to tražep r i l i k e . Tako po p r v i put u službenom crk ve nom dok umen tu, pr i

i z r i c a n j u vjere, nailazimo na f i l o z o f s k i pojam. Istina je da su se te

o l o z i odavna služili riječju » b i t « , ali ona tek sada u l a z i u službenui spravu C r k v e .

Riječ »bit« imade u ono vri je me dv a osno vna i dosta različita

značenja. Jednom znači konkretno i samostojno biće te je gotovo

istoznačna s pojmom hipostaza. U tom smislu riječ shvaćaju nice j ski

O c i kako se v i d i iz ana tema tizma što su ga nad oda li svo me V j e r o v a nju. A l i riječ »bit« može također značiti bitnost neko ga određenog

bića: ono što to biće čini upravo tim, a ne nečim drugim. Ovaj po

ton j i smisao prev agn ut će u teologija te će se riječ upo tre blj ava ti

ka o izražaj onog što je zajedničko božanskoj T r o j i c i .

T vr dn j om »iz Očeve biti« nicejski biskupi htjedoše istaknuti ra

z l i k u između Isusova bogosinovstva i sinovstva bića za koja se tako

đer v e l i da se rađaju o d B o g a . Ka d se u Pis mu spominje da Bo g rađa ljude k o j i su mu stoga s i n o v i i djeca, tada se m i s l i na rođenje po

m i l o s t i i poisinovljenje preko sakramen ata. A l i Isus se ne rađa tako.

O n d o l a z i »iz Očeve biti«. To znači da putem istinskog rađanja pro

i z l a z i iz samoga Očeva bitka. Snagom rađanja prima Očevu » b i t « .Sinova i Očeva »bit« zapravo su ista z b i l j a jer Sin po naravi d o l a z ii z Oca. Sin, dakle, nije poput osta lih bića p l o d Očeve nared be i vo-

5 6 Us p. Ser I, 15, 568A; 16, 568C57 Us p. II, 5, 616AC ; I, 25, 589A; E, 4, 1056BC.

3839



Ije. On se nutarnjom nužnošću rađa u Ocu. Otac mu rađanjem p r i

općuje svoju vlast i tu » b i t « . 5 S Tako su Oci o d b a c i l i A r i j e v nauk o

otvorenosti S i n a .

Bog iz Boga

Atanazi je u svojim Pismima59 Isusa posebice rado naziva » B o

gom« i ističe da je »iz Boga«. Nema dvojbe da se pri tom poziva nanicejsku izrek u. Ove izreke nema doslovno u N o v o m zavjetu, iako je

u njemu objavljen njezin sadržaj. Nicejsk om su izričaju 60 blize novo-

zavjetne tvrdnje u kojima se za Isusa kaže da je B o g . 6 1 Istina je da

p i s c i Novoga zavjeta, kako već naznačismo, riječ ho Theôs (Bog) re

dovito upotrebljavaju kao naznaku Očeve osobe, ali B i b l i j a pozna

i riječ Theôs (Bog) bez člana. Tad ona ne mora označavati Oca, već bo

žanstvo i l i božansku nar av te se može primij en iti kao predikat. U

tom se smislu njome služe neki novozavjetni u l o m c i , pa za Isusa ve

le da je » B o g « (Theôs). To je slučaj s Iva no vim pros lov om gdje se

z a Riječ izjavljuje da je Bog (Iv 1, 1). Ivan slično postupa i u 20,28

kad Toma priznaje Isusu da je njegov Bo g. Štoviše, ulv 1, 18 stoji

da je Riječ »jedinorođeni B o g « . Značajna je i tvrdnja u 1 Iv 5, 20gdje se vjerojatno za K r i s t a kaže da je »istinski B o g « , čini se da i

P a v l o v u izreku u Tit 2, 13 treba razumjeti kao izravan govor o K r i

s tovu božanstvu. Ta kv a mogućnost postoji i za Rim 9, 5. U Heb 1, 3

imamo starozavjetni navod u kojem je govor o B o g u . Pisac ga baš

r adi toga primjenjuj e na K r i s t a i time daje na znanje d a riječju

B o g ispov ijeda Isusovo božanstvo.

Nema sumnj e da su Oci u N i c e j i i m a l i pred očima spomenu ta

b i b l i j s k a mjesta kad su za Isusa u s t v r d i l i da je » B o g « k o j i rađanjem

» iz Boga« dob iva svoje božanstvo. Za razumijev anje tvrdn je treb a

imat i na umu vrijednost riječi ho Theôs (Bog) i Theôs (Bog). U pr

vom slučaju riječ označuje B o g a Oca, u drugom božansku narav koj u posjeduje i Isus.

5 8 O izričaju »i z Očeve b it i« , usp. J. N. D. K E L L Y , E a r l y , 231—234; A . G R I L L M E I E R , Christ, 267; I. O. de U RB I N A , Nicé e , 76—78; E . B O U L A R A N D , H é r é sie ,76—78; E . B O U L A R A N D , H é r é sie , 303—308; G . C . S T E A D , E u s e b i u s , 88—92.

5 9 Us p. Ser II, 5, 616AC ; III, 2, 628B.6 0 O tvrdnji » B o g iz B o g a « vidi u E. B O U L A R A N D , H é r é sie , 309—312.6 1 O n a z i v u »Bog« za I s u s a u No vom zavjetu, usp. K. R A H N E R , Écrits, 94—96;

O . C U L L M A N N , C h ris tol og ie , 266—273; L . C E R F A U X , Ch r ist , 387—392; E . B O I S -M A R D , P r o l o g u e , 20. 89; B. D U B A , R ij eč , 96. 129. 130.

40

Svjetlo iz Svjetla

Razumije se da Atanazije pozna i taj izričaj 62 k o j i prvotno pot

ječe iz novozavj etne propo vije di gdje se za B o g a Oca u 1 Iv 1, 5

i z r i j e k o m kaže da je Svjet los t. Na to smjera 1 Tim 6, 16 i Jak 1, 17.

U Heb 1, 3 za K r i s t a se ističe da je »odsjaj« Božje svjetlosti te se zato

naziva »istinskim Svjetlom« (Iv 1, 9) koje je došlo na ovaj svijet (Iv

12, 46; 9, 5; 1, 5—7).

Polazeći od tih b i b l i j s k i h mjesta, istočni i zapadni Oci veoma

rano i rado uspoređuju Sinovo izlaženje iz Oca sa svjetlosti koja nastaje iz svjetlosnog vrela. Ta im s l i k a govori o neizrecivom S i n o v urađanju od Oca. Usporedba je mnogostruko prikladna. Naznačujenačin Sinova izlaska u k o l i k o rađanjem ne umanjuje Oca, jer ni vre

l o svj etl ost i ne gubi time što se iz nje g širi novo svjetlo. Istodobno

pokaz uje da je Si n iste nar av i s Oce m kao što je svjet lost i njegov o

počelo iste b i t i . Čak se u usporedbi naznačuje i različitost budući da

se novo svjetlo razlikuje od svoga i z v o r a . Tako je i Si n netko dru gi

uz svoga Oca. N i j e , dakle, neobično što se taj jednostavni primjer

veo ma davno nametn uo vje rni cima pr i promat ranj u odnošaj a izme

đu Oca i S i n a . N j i m e se poslužiše i nicejski O c i 8 3 želeći istaknuti

K r i s t o v o božanstvo i odrediti i z v o r njegove božanske naravi . Bog je

vrelo za S i n a . Sin je odsjaj neizmjer nog Sv jet la koje je Bo g Otac.

Istinski Bog iz istinskog Boga

Povodeći se za Nicej sko m vjer oispov ijedi Atan azije ponekad u

Pismima govori o Ocu i S i n u kao »pravom Bogu«. 64 U izričaju na g la

sak je na »istinski« il i »prav i«. 65 Preuzet je iz B i b l i j e . Tako se u Jer

10, 10 za Jahvea kaže da je »pravi« Bog, a ne patvo reni kao nezn a-

božački bogovi. Izraz poznaju i novo zavje tni p i s c i k o j i ga primje

njuju na Oca (Iv 7, 28; 17, 3; 1 Sol 1, 9; 1 Iv 5, 20). Otac je »istinski«

B o g . Ime mu je Istiniti. Ista se nazn aka bar em jedn om upotr eblj ava

i za Isusa K r i s t a . U 1 Iv 5, 20 naziva se »istinski B o g « .

Rođen, a ne stvoren

T u su izreku sastavili Oci u N i c e j i . Tako oblikov anu ne nalazi

mo je u ra nij im Vjer ova nji ma. Sabo rsk a je misao jednostav na: ako je

S i n rođen, nije stvoren. Al i rađanje val ja shvatit i doslovce, a ne pre-

6 2 Us p. S er II, 2, 612A.6 3 Z a izričaj » S v j e t l o iz S vjet l a« usp. E. B O U L A R A N D , Hé rés ie, 313—321; I. O.

d e U R B I N A , Nicé e , 78. 79.6 4 Us p. Ser IV, 22, 673A; 20, 669B ; II, 2, 612A; 4, 613C.6 5 O tom izr ičaju, usp. E. B O U L A R A N D , Hérésie, 321—325; J . N. D. K E L L Y

B e k e n n t n i s s e , 235; I . O. de UR BI N A, Ni cé e, 77—79.

41



neseno. Sin upravo stoga nije stvore nje što se rađa iz Očeve b i t i . 6 8

Sinova je značajka, kako i sama riječ Sin naznačuje, da je »rođen«.

Rođenjem dobiva od Oca božanski bitak. U B o g u riječ »rođen« isključuje »stvoren«.

Istobitan s Ocem

Poznato je značenje izričaja »istobitan s Ocem« za Nicejsko

Vjerovanje . I Atanazije ga često spominje.6 7

To je n a j i z v o r n i j i dioNicejske teol ogije. Oci su riječ »istobita n« u N i c e j i u n i j e l i u V j e r o vanje. Gotovo da je post ala isto značnica za N i c e j s k i sabor. Reći

»istobitan« znači p o m i s l i t i na sabor u N i c e j i . Svakako »istobitan«

preds t a vl j a ključnu nicejsku riječ. Temeljni je kamen saborske vje

re. U sebi sažima nicejsku poruku . Prihvaćanje is tobitnosti odavalo

je pravovj erje , a odbijanje značilo je ubraj anje među kriv ovj ern e.

»Istobitan« je i nakon Niceje ospora van. Za nj se v o d i l a borba

sve do prvo ga Cari gra dsk og sabora. Pre ma tome »istobitan« je srce,

stožer i središte 68 V j e r ovan j a što ga Oci satkaše u N i c e j i .

Riječ »istobitan« u i z v o r n i k u glasi homoûsios. Homoûsios je

složeni pridjev. Sastoji se od homôs (»isti«, »jednak«) i ousia ( » b i t « ,

»narav «, »bitnost« , »supstancija«). Pre ma tome homoûsios značionoga k o j i s n e k i m drugim posjeduje i s t u i l i jedna ku narav. Znači

onoga »koji je iste biti«, »istobitan« i l i »jednak obitan «.

Riječi »istobitan« nema u B i b l i j i pa se za to treba obazreti na

njezinu f i l o z o f s k u i religioznu uporabu da bismo donekle m o g l i poj

m i t i što su njiome ht je l i reći nicejski Oci. Riječ ousia, sastavni dio

pridjeva »istobitan«, već tumačismo, 6i ) Te k va l j a nadodati da ousia

često znači »tvar« koja t v o r i neko biće. »Istobitan«, polazeći od toga

osnovnog smisla pojma ousia, znači da su bića za koja se v e l i da su

»istobitna« zato istobitna što su građena od is tovrsne tvar i . 7 0

Pridjev homoûsios susrećemo u Plot inovoj i Porfirijevoj f i l o z o f i j i . 7 1 U n j i h se za čovjekovu dušu kaže da je »istobitna« sa životinj

skom dušom jer su obje duhovne. Isto tako netjelesna je l j udska d u-

6 6 Z a »rođen, ne s tvoren« v id i E . B O U L A R A N D , Hé rés ie, 361—371; I. O. deU R B I N A , Nicé e , 79—82; A . G R I L L M E I E R , Chris t, 267; J. N. D. K E L L Y , B e ke n ntnisse , 235. 236.

6 7 Epiktet, 4, 1056BC; 9, 1064C; Ser II, 616AC; 6, 617A; 9,624B.6 8 O z nač e nju »is tob itan« u Vje r o v a n ju v id i I . o. de U R B I N A , Nicé e , 82—87;

J . N . D . K E L L Y , B e k e n n t n i s s e , 240—251; G . L . P R E S T I G E , D i e u , 172—188; G . C .S T E A D , H o m o û s i o s , 232. 242; S i gni f i c ane , 397; E . B O U L A R A N D , Hé r é s ie , 331; T.Š A GI - BU NI Ć, For mul a, 56 63. 67—68. 73.

6 9 U s p . bi l je š ku 58.70 Z a to značenje riječi o u s i a v id i G . L . P R E S T I G E , D i e u , 172—188.71 Usp . G . C . S T E A D , H o m o û s i o s , 232; J. N. D . K E L L Y , B e k e n n t n i s s e , 240—251.

ša »istobitna« s duho vn im božanstvom. Čini se. prema tome, da za tad v a f i l o z o f a »istobitan« znači pripadanje istoj v r s t i . Za n j i h je, dak

le , »istobitan« istoznačan s »istovrstan«, »istorodan« , »istotv aran«.

»Istobitan« u religioznoj književnosti p r v i put nalazimo u gno-

stikâ. 72 Tu čak postaje temeljnim izrazom. Po gnosticima, »istobitan«,

upotri jebl jen za ovozemna bića, izražava nj ihovu pripadnsot božan

skoj P u n i n i . Bića emanacijom dolaze iz te Punine i zato su s njome

»istobitna«. Stvoreno i nebeska Punina imaju istu bit jer stvoreno

i z v i r e iz Punine. V i d i m o da za gnostike »(istobitan« kaže pripadanjei s tom razredu na osnovi zajedničke b i t i il i istovr snost i »tvari« iz ko

je su istobitna bića sastavljena.

Riječ »istobitan« upotrebljava u s v o j i m odmjeravanjima s gnos

t i c i m a i Klemen t A l e k s a n d r i j s k i , ali ju je tek Origen primjenio na

božansko Trojstvo. S i n o v je odnosaj prema Ocu i z r a z i o s »istobitan«.

P r i tom se poslužio s l i k o m vodene pare koja se puši iz ugrijanog je

zera. Po Origenu, para i jezerska voda, iako različite, zapravo su

»istobitne« jer je para iste b i t i kao i jezero. Jedno je i drugo voda.

Građa je ista. Slično je i Sin »istobitan« s Ocem. Oni su, doduše, d v i je hipostaze, ali Sin je Bog kao i Otac. Ipak je iz usporedbe s parom

i jezerom očito da Origenov »istobitan«, primjenjen na B o g a , zapra

v o znači da Otac i Sin pripad aju istoj kate gorij i bića. Pre ma to meOrigen je znameni t i j i što je naslutio važnu riječ nego što bi je pra

v i l n o znao p r i m i j e n i t i . 7 3

Riječ homoûsios posta de predmet om spora između pape D i o n i -

z i j a i aleksan drijskog patri jarha s i s t i m imenom.7 4

L i b i j s k i v j e r n i c i

optužiše D i o n i i z i j a aleksa ndrijskog u Ri m da izbjegava »istobitan«

R ad je riječ o K r i s t u . Ov i su kršćani zacijelo b i l i sabel i jevci k o j i ni--

j eka hu hipostaze u B o g u . Po SabeMju Otac, Sin i Duh Svet i samo surazličita imen a za je din u božansku osobu. Pre ma tome, ka d se u toj

teologiji S in naziva »istobitnim«, to znači da mu se odriče samostoj

nost. Zato D i o n i z i j e nije mario za »istobitan«. Inače, on riječ pozna.

P o njemu, djeca su »istobitna« s rodi te l j ima i sjemena sa s tabl j ika-

m a . P r i m j e r i pokazuju da D i o n i z i j u »istobitan« znači »srodan«, »is-t o ro d an « , » istovrstan « .

7 2 O gnostič koj u po r a bi , u sp. G . C . S T E A D , H o m o û s i o s , 240; H. K R A F T , Ho m o û s i o s , 3; E . B O U L A R A N D , Hé r é s ie , 337—340.

7 3 O K l e m e n t o v o j i O r i g e n o v o j upo r a b i , v idi H. K R A F T , H o m o û s i o s , 3. 7; G. L.P R E S T I G E , D i e u , 172—188; J . N. D. K E L L Y , B e k e n n t n i s s e , 240-^251; E . B O U L A -

R A N D , Hérésie, 340—345.7 4 H o m o û s i o s u pr epir c i d v o j i c e Dioniz i j â i s tr ažuj u J . L E B O N , Sor t, 502. 503;

H . K R A F T , H o m o û s i o s , 3—6; G . C. S T E A D , H o m o û s i o s , 273—238; A . T U I L I E R ,

Se ns , 421—422; J . N. D. K E L L Y , B e k e n n t n i s s e , 240—251; E . B O U L A R A N D , Hé r é s ie ,345—346. 135—143; L . W . B A R N A R D , A n t é c é d e n t s , 176—178; W. S C H N E E M E L C H E R ,

A u f s à t z e , 344—346; T . Š A GI -B UN lC, F o r m ul a , 68 b i l j . 5.

42 43



I sinoda koja je 268. osudila 7 3 u A n t i o h i j i P a v l a Samosatskog,

odbaci la je izraz »istobitan« jer ga je, po svemu sudeći, taj biskup

upotrebljavao u sabeli jevskom smislu. T v r d i o je da je Sin »istobi

tan« s Ocem kako bi S i n u zanijekao svaku z b i l j s k u osobnost.

A r i j e j e 7 6 »istobitan« o tklo nio, jer je držao da se izrazom Božja

na ra v nužno shvaća materijalno kao u maniheističkoj t e o l o g i j i . »Is

tobitan«, po A r i j u , v e l i da je Sin » d i o « Očeve b i t i . To bi značilo di

j e l i t i Božju narav, a to se p r o t i v i božanskoj jednoti i duhovnosti.

Golemo je pitanje s kojeg je razloga, u k o j i m okol nost ima i odkoga neobični i višeznačni »istobitan« uveden u Nicejsko V j e r o v a nje. O tom pitanju postoje brojne hipoteze i teorije. Najčešće 77 se

m i s l i o da je riječ preko H o z i j a i zapadnih predstavnika ušla u V j e rovanje te bi izražavala jednotu Božje naravi kako se shvaćla u za

padnoj t e o l o g i j i . Pretpostavka jedva da je održiva jer se teško dade

povjerovati da bi Istočni biskupi preuzeli zapadni pojam k o j i im ni

u njiho voj teološkoj predaji nije bio posve jasan. Možda je sam Ko n -

stantin tražio da se uzme ta riječ. Ona je dosta neodređena i široka

da je mogu mnogi prihva tit i. Tak o će opet zavl adat i mir i sloga u

carstvu. N i j e isključeno da je »istobitan« baš zato upotrijebljen što

ga je A r i j e odbacio. Isto tako postoji mogućnost da se tom riječju

htio suzbiti govo r o tr ima božanskim hipos tazama. On se mnogima

činio opasnim jer se držalo da ugrožava Božju monarhiju. V a l j a p r i znat i da pitanje uvođenja »istobitan« u Vjero van je još nije dostatno

osvijetljeno.

Najvažnije i najteže pitanje u svezi s »istobitan« g l a s i : k o j i je

smisao izričaju pripisan kad su ga Oci u n i j e l i u Vjerovanje. P i t a se,

dr ugi m riječima, što je Sabor njime htio reći.

K a k o je A r i j e zapravo 7 8 krenuo od kozmološkog problema te sve

što postoji svrstao u dva razreda — stvoreno i nestvoreno — i S i n ab rojio među stvorenja , izričaj »istobitan« imade S i n u osigura t i p r i padanje Božjemu k o l u . S »istobitan« se htjelo reći da se K r i s t na la z i

u Božjem otajstvu, a ne posred stvorenog svijeta. Jednako tako A r i j eje postavio pitanje Isusova božanstva i odlučno ga nijekao. Stoga je

7 5 Za P a v la S a m o s a t s k o g v id i J . L E B O N , S ort , 496. 497; H . K R A F T , H o m o usios , 6; G. C. S T E A D , H o m o u s i o s , 238. 239, A . M . R I T T E R , K o n s t a n t i n o p e l , 276;A . T U I L I E R , Se ns, 421; E . B O U L A R A N D , H é r é sie , 347—351; J . N. D. K E L L Y , Be -k enntnis s e , 240—251; T. ŠAG I- BUN IC , Formu la , 68 tailj. 5 i 9

7 6 Za Ar ij a v id i H . K R A F T , H o m o u s i o s , 8; G. L. P R E S T I G E , D i e u , 172—188; A .

T U I L I E R , Se ns, 426; Ap oll inar isme , 297.77 O tom e G . C . S T E A D , H o m o u s i o s , 233—236; H . K R A F T , H o m o u s i o s , 1 2; E.

B O U L A R A N D , H é r é sie , 332—335; F. R I C K E N , H o m o u s i o s , 93. 94.7 8 Usp. G . C . S T E A D , H o m o u s i o s , 234; G . L . P R E S T I G E , Di eu, 189; J. N. D .

K E L L Y , Earl y, 234; B e k e n n t n i s s e , 240—251; F. R I C K E N , H o m o u s i o s , 135; A. M .R I T T E R , Konz il , 273. 274; I. O. de U R BI N A , u L T h K , 7, 969; E . H A M M E R S -C H M I D T , Beg riff , 147; I. B A C K E S , 135.

izrazom »istobitan« Sabo r otklonio tu tvr dnj u i Gos podina naj inti

mnije povezao s Ocem te mu kao i Ocu priznao puno i cjelovito bo

žanstvo. »Istobitan« v e l i da je Sinova »bit« u svemu »ista« s Očevom

b i t i . Jednako je božanska kao i Očeva.

Ipak se redovito drži da je N i c e j s k i sabor učinio korak više te s

»istobitan« izreka o i definirao brojčano na rav no j edinst vo između

O c a i S i n a . »Istobitan« i z r a z u je da Sin ima brojem istu bit kao i

Otac. Sin je božanska narav koja je Otac. To, doduše, ne p r o i z l a z ii z »istobitan«, ako se osami i o d i j e l i od ostalih izričaja u V jerova n ju .

A l i ako se gleda u sklopu c i j e l o g Vje rov anj a, tada »istobitan« to za-c i j e l o u sebi k r i j e . Oci su prethodno u s t v r d i l i da se Si n »rađa iz

Očeve biti«, da je » B o g iz Boga« i »pravi Bo g iz pravo ga Bo ga«. B u

dući da je Očeva bit iz koje se Sin rađa jedna , nedjel j iva , duhovna,

jedno stavn a i netv arna, nema su mnje da »istobitan« izrazuje kak o

je ta jedna Očeva bit snagom rađanja nazočna u S i n u . Možda tako

»istobitan« nisu s h v a t i l i s v i N i c e j s k i b i s k u p i , ali je to poimanje na

zrela manjina oko Alek san dra , Atana zija , H o z i j a i predstavnika za

padne teologije. Takvo je poimanje Nicejskog »istobitan« zacijelo

točno. Uza sve to va l j a istaknuti da ima razloga k o j i pokazuju kako

brojčano jedinstvo Božje b i t i izraženo u »istobitan« nije misao koja

se lako i od sebe na metnula N i c e j s k i m očima.

Povijest izraz a pokazuje da se »istobitan« do Niceje nije upotre

bljavao za izricanje brojčanoga naravnog jedinstva. Riječ je izraža

va l a pripadnost istoj vr s t i i rodu. Prema tome, N i c e j s k i su Oci mo

r a l i riječi dati posve nov o značenje, ako su je s h v a t i l i ka o izraz broj

čanog nar avn og jedinstv a. Uz to da su je posve jasno i otvore no

upotr i jebi l i u smislu brojčanog jedinstva , A r i je v i b i pristaše odmah

i s taknuli sabeli jevsko i maniheističko poimanje riječi. Također v a

l j a reći da se ne v i d i da bi oko 325. uopće b i l o među teolozima ras

pravljanja o brojčanom nara vno m jedinst vu u B o g u . N a pokon , A r i j es v o j i m naukom to pitanje nije n i t i postavio.

U z a sve to ne možemo se oteti dojmu da je N i c e j s k i sabor s

»istobitan« htio i z r a z i t i vjeru da je S i n o v bitak baš onaj što ga ima

Otac i da je Sin zato po božanstvu posve jednak Ocu. Z b o g toga su

a r i j e v c i posli je Sabora u p r l i sve sile da se izbriše »istobitan«, a nicejski privrženici da se očuva kao temeljni izričaj novozavjetne vje

re u Isusovo potpuno božanstvo.

Po njemu je sve postalo što je na nebu i na zemlji

Ve ć je u k n j i z i Postanak naznačeno da je Bog sve stvorio i z g o varajući svoju Riječ. Prije postanka b i l o kojeg dijela svemira staro

zavjetni pisac pripo minj e da se to dogo dilo Božjim »reče « (Post 1,

44 45



3—2, 4). M i s a o je kratko i jasno opet izražena u Ps 32, 6 gdje se v e l ida su »nebesa sazdana Jahvinom Riječi«. I knjiga Izreka (8, 22—31)s tvaranje i uređenje Sve mira pripisuje Jahvinoj Mudr ost i koja je

isto što i njegova Riječ. I za N o v i zavjet značajno je da u utjelovlje

noj Riječi v i d i posrednika stvoriteljskoga djela. Mjesta su veoma

poznata pa ih možemo samo ukratko spomenuti. U svima se izjav

l ju je da je sve stvoreno posredstvom Riječi. Tako u Iv 1,3; Kol 1,

16 i Heb 1, 10.

Taj su nauk preuzeli i obrađivali teolozi prije Nicejskog sabora.

Posebice se to odnosi na Apologete k o j i su, slijedeći Jus tin a, mno go

razmišljali i p i s a l i o Božjoj Riječi. Oci su u N i c e j i posve tili taj n auk.

Naznačili s u i z v o r otkud Riječi dolazi s tvaralačka moć. Nema sum

nje da joj je vrelo Sinova istobitnost s Ocem. Sin ima dijela u Očevu

dje lu stvaranja kao što rađanjem posjeduje njeg ovu narav. Stv ara

lački je čin Ocu i S i n u zajednički. Otac sve stvara u S i n u i po S i n u .S i n i z v o d i Očeva djela.

Jasno je da su N i c e j s k i Oci to i s t i c a l i kak o bi na tom kon kre t

nom primj eru po kazal i da je Sin jednako B og kao i Otac. Svemo gu-

ćnost u stvar anju očitovanje je Sin ova potpunog i ist ini tog božan

stva. Kao što su na početku Vjerov anja ispovje dili da je Bog stvori

tel jem sve mira, to sada čine i za Sina. To ne znači da su dvojica

s t v o r i l i svijet. Svijet je djelo jednoga Boga k o j i je Otac i S i n .7 9

Nicejska kristologija

Ulomak Vjer ova nja gdje se govo ri o Isusov u utjelov ljen ju i dje

l u spasenja veoma je drevan. Preuzet je iz prijašnjih V jerova n ja .

K r i s t o l o g i j a na Saboru nije b i l a predmet posebnog raspredan ja . On

da se još mije svra til a pozorno st na kristološki nedostatak A r i j e v aučenja. Gotovo da se nije ni zapazila A r i j e v a tvrdn ja, o kojoj ćemo

poslije potanje govoriti, da Isus nema l judske duše. U teologiji onda

šnjeg vremena, općenito govoreći, premalo se vodilo računa o otku-

piteljskoj u l o z i Gospodinove stvorene duše te se stoga nije ni zapa

z i l a A r i j e v a manjk avo st u tom prav cu. Zato se ni Oci u N i c e j i na to

nisu obazreli .

Ipak je Nicejsko Vjero vanj e kasnije stekl o v e l i k i ugled u kri-

s t o l o g i j i i . To se dogodilo na kristološkim saborima u E f e z u (431) i

Kalc edon u (453) kad su Oci tih sabora os udili ondašnja k r i v a k r i s -tološka učenja pozivijući se na nicejsko Vjerovanje. Držali su da je

u N i c e j i proglašeno vjerskom istinom bitno u kristološkom n a u k u :

7 9 U s p . E . B O U L A R A N D , Hérésie, 853—358.

jedinstv o Kristo ve osobe u dvje ma naravima. Tako su nicejske tv rd

nje o K r i s t u bile presudne za razvoj i oblikovanje potonje kristolo-

gije. 80 M i ih tek s neko liko popratnih riječi tumačimo jer su i s abor

s k i biskupi usput progovori li o K r i s t o v u otajstvu.

N a početku kristološkog ulomka Oci naznačuju u čiju je koristi u kojem smislu Gospodin došao na ovaj svijet. C i l j je njegova dol a ska »spasenje« koje se odnosi na »nas ljude«. B i l o bi odista bespredmetno dokazivati biblijsko-otačku zasnovanost tih izrek a. Bog je

sve učinio »za nas ljude«. Djelo stv aran ja i otk upl jen ja odn osi se na

čovjeka. L j u d s k i rod je razlog, svrha i pokretač sve povijesti spasenja . K a k o je čovjek sagriješio, sam je Bo g osobno došao d a ga

spasi . 81

Po Očima Sin je Božji »sišao« na zemlju. Izraz su u z e l i iz Iva

nova evanđelja (Iv 3, 13; 6, 33. 38. 41. 50. 51). Vjerovanje je za K r i s t aprije ustvrdilo da je »istobitan s Ocem«, a sada v e l i da po Očevoj

v o l j i dol azi u ovaj svijet . U izričaju se dade nasl utit i Isusovo nebesko

podrijetlo i njegovo poniženje što ga uzima na se kad »silazi« radi

našega spasenja.82

Sabor naznačuje i način kak o je Sin »sišao«. To je učinio tak o

što se »utjelovio«. 83 Riječ je postala put i t im putem došla među l j u de. Izraz je uzet iz Iv 1, 14. Članak novozavjetnog »Vjerovanja« već

izricaše da je Isus došao »u tijelu«. To svjedoči Pavao u Rim 1 3 iIvan u antidocetskoj tvrdnji u 1 Iv 4, 2—3.

Novozavje tni su vjestonoše i s t i c a l i tu stranu Isusov a opstanka.

Po njima Isus ima »tijelo« (Rim 9, 5). U njemu je trpio (1 Pt 4, 1).Evanđelist je Ivan snažno naglašavao da je Isus time spasio svijet

što je postao »tijelo«. I Pavao je djelo spasenja v i d i o u Kristovoj

smr t i i uskrsnuću »po tijelu«. Stoga je prvo kršćanstvo kao zabludu

odbacilo na uk k o j i je učio da Isus nije imao tijela, već samo tjelesni

p r i v i d . Kršćani su z n a l i da to učenje dokid a povijest spasenja. Otud

oštra osuda docetizma u 2 Iv 7

A l i docetizam će i idućih stoljeća opsjedati kršćanski nauk. P r i družit će mu se u 2 i 3. stoljeću gnosticizam k o j i će na teme lju os

vjedočenja da je tvar zla nijek ati zbiljnost Gospodino va tijela. Teo

l o z i kao Tertuli jan i I renej oštro će odba citi i osu diti te zablu de,

znajući da se njima niječe bit novozavjetne vjere koja drži da se

8 0 Utjec aj Nic ejs k og V j e r o v a n j a na k as niju k ris tol og iju i s tr ažuju na pr. A.G R I L L M E I E R , Chr i s t , 272—273; B. S T U D E R - B . D A L E Y , S oteriol og ie , 117; A . G R I L -L M E I E R , V o r b e r e i t u n g , 70. 73.

8 1 U s v e z i s i z r ič aje m »z a nas i naš e s p a s e n j e « v i d i E . B O U L A R A N D , H é r é sie ,363—366.

8 2 O »s išao«, usp. E. B O U L A R A N D , Hérésie, 366—369.8 3 O » u t j e l o v i o se«, usp. E. B O U L A R A N D , Hé rés ie, 369—373; J . N . D . K E L L Y ,

Ear ly , 280.

46 47



spasenje ostvarilo otajstvima života Isusa K r i s t a . Bez Isusov a »tije

la« ne ma spasenja. Stog a nije čudo što su i nic ej sk i Oci u V je ro van je

u v r s t i l i »postao je put«.

Izraz su protumačili s »postao je čovjekom«. Riječ put prethodne

saborske tvrdn je prvens tveno je pojam hebrejs ke antropolo gije. U

njemu vrijednost i dubinu naziru l j u d i hebrejskog menta li teta . V j e r n i c i helenističke izobrazbe kudikamo lakše shvaćaju kad se v e l i»postao je čovjek«. Izraz posebice ističe da je Isus potpuni čovjek.

Gospodin posjeduje sve što pripada čovjeku i živi pr av im lj uds kim

životom. Takv og na m Isusa pokazuje i N o v i zavjet. U svemu je s l i čan i nal ik ljud ima osim u grijehu. Time je zaista zgodno nado pu

njen prethodni izričaj i nije neki suvišni dodatak. 84

Iz K r i s t o v a zemaljskog života Sabor iz r i j ekom spominje samo

»trpio je«. U izrazu je ožet čitav Gospodinov život k o j i dosiže vrhu

nac u smrti na Križu. Tumačiti »trpio je« nije ovdje moguće. To bi

značilo izlagati c i j e l u B i b l i j u . Isusova smrt i njeno značenje »za nas

ljude« predmet je cijele biblij ske poruk e. Da se razumije »trpio je«,

va l ja imat i pred očima sve bogatstvo smisla Gospodin ove muke i

smrt i . Isto v r i j e d i i za »uskrsnuo je«. I to ostavlj amo bez tumačenja.Čitatelj zacijelo zna što K ris tovo usukrsnuće znači za samoga K r i s

ta, njegove učenike i za čitav svemir. Pavao je bio kratak: » A k oK r i s t nije uskrsnuo, naše je propo vije danj e prazno« (1 Kor 15, 14).

A p o s t o l je izre ka o bit. Samo je odma h nadodao d a je »Krist us kr s

nuo od mrtvih«, (1 Kor 15, 14) i zato je »Božja s i l a i Božja mudrost«

(1 Kor 1, 24). Preo br azb a se čovjeka i svij eta ozb ilju je u Isusov oj

smr t i i uskrsnuću. Stoga su ti čini srž novozavjetne propovijedi. Za

to uđoše kao bitne istine u Nicejsko Vjerovanje.

O c i su u Vjerovanje 8 5 u v r s t i l i i »uzašao je na nebo«. Taj uzlazak

pokazuje da je Isus Bog . »Uzlazi« otk ud je »sišao«. A l i u K r i s t o v uuzašašću val ja vidjeti povijesno -spasenj ski čin. Tako je m i s l i o Pavao

kad u Ej 2, 5—6 tumači86 jednu st ranu kršćanskog krštenja. V j e r n i k ,po P a v l u , u krstu u z l a z i zdesna B o g u , jer se od uskrsnuća tu nalazi

Isus za koga se kršćanin krs ti . Po uskrslom i proslavljenom K r i s t učovjek je napokon stigao na odredište svoga putovanja . Vra t io se je

B o g u k o j i ga je stvo rio iz ničega. Go spodin ov uzlazak na n ebo č ovj ekov je povratak u k r i l o božanskoga života.

N a kra ju kristološkog ulomka stoji da će Isus još jednom » d o ć i « .To je vjera u Isuso vu paruziju. Zna se da je ona prv a n ovozav jetn a

misao. Paruziju su evanđeoska vjestonoše s t a v i l i na čelo svoga pro-

8 4 Z a izričaj » u č o v j e č i o se« vidi E. B O U L A R A N D , Hérésie, 373—378; I. B A C -K E S , D as tr initaris c h e, 136.

85 O izrazima » t r p i o je«, » u s k r s n u o « i » u z a š a o « , usp. E. B O U L A R A N D ,382—394.

86 U s p . M . M A N D A C , Kr st , 72—75.

povijedanja. P a r u z i j i je usmjeren a rana kršćanska vjera. Ona je c i l jsve povijes ti spasenja. Paruz ija je uspostava konačnoga Božjeg kr a

l jevstva. To je t renu tak kad povijest prela zi u vječnost. Par uzij a je

zadnji Božji spasiteljski zahvat. Stoga su p r v i kršćani s v e l i k o m n a

do m ponavljali da će Isus » d o ć i « i usrdno ga m o l i l i : »Dođi, Gospodi

ne Isuse« (1 Kor 16, 22; Otk 22, 20).

Sabor napokon v e l i 8 7 da će Isus »suditi«. St ar i je zavjet prop o

vijedao da će sam Jahve b i t i eshatološki sudac. Ka d se zametn ula

misao da će M e s i j a vršiti sud, isticalo se da će to činiti ovisno o Jah v i . U N o v o m zavjetu stoji da Otac sud prepušta S i n u [Iv 5, 27—30;

Mt 16, 27; 25, 31—46). K r i s t već na z e m l j i sudi kao što će b i t i poslje

dnji sudac. Sud i pojedinca zasebno, al i će b i t i i sudac za sve. Sudu

neće nitko umak nut i. Podvrg nut će mu se »živi i mrtvi«.

D u h Sveti

Nicejska je pneumatologija 8 8 kra tka . Duh se Svet i samo spo mi

nje, a li je već to od odsudna značenja. Oc i su time i z r a z i l i svoje uv

jerenje da je Duh bitan u naviještanju Evanđelja. Ka o što »vjeruje

mo« u Oca i Sina , tako »vjerujemo i u D uh a Svetoga«. R a z l o g jekratkoće trećeg članka posve razu mljiv . O Du hu Sve tom nije u Ni

c e j i b i l o rasprave, iako je A r i j e i Duha k r i v o poimao. Oc i su poput

svojih predhodnika kudikamo bogatije vjerovali u osobu i djelo Bo

žjega Duha nego su to umjeli i htjeli i z r a z i t i .

C . Z n a č e n j e N i c e j s k o g s a b o r a

Jedva se može iskazati uloga i značenje ovoga Sabora u životu

C r k v e . S n j i m se ostali sabori ne mogu mjeriti. Utjecaj mu je bio

golem. I danas ga prihvaćaju sv e kršćanske zajednice te je odista

ekumenski sabor. Njegovo je Vjerovanje svojina s v i h kršćana. U

prijašnjim vje kov ima gotovo se vjer ovalo u nad ah nu tos t NicejskogaVjerovanja te su ga z n a l i izjednačivati s B i b l i j o m . Pape su Sabor

potvrdi le . Njegovo su Vjerovanje u s v o j i l i potonji sabori u Carigra

du , E f e z u i Kalcedonu.

Nicejsko je Vjerovanje prva definici ja C r k v e . V j e r n i k ga je du

žan prihv atit i. Oci su u nj emu i z r e k l i svoj konačan sud u pogledu

8 7 Usp. E , B O U L A R A N D , H é r é sie , 395—399.8 8 O njoj v id i E . B O U L A R A N D , 401—422.

4849



ar i jevskih zabl uda. Pr i tom su se služili riječima koje su smatrali

najpr ikladni j ima za izražavanje vjere. 89 Vjerovanju su nadodali i

amatematizme 90 u kojima su saželi na uk k o j i treba zabaciti.

K R I S T O L O S K A K R I V O V J E R J A

1. Apolinarizam

A p o l i n a r (310—390), biskup u L a o d i c e j i , bijaše viđeni teolog

svoga naraštaja. Drugovao je s Atanazijem i B a z i l i j e m . Odlučno je

branio Nicejs ko vjerovan je i time s tekao v e l i k ugled u C r k v i . Svoje

kristološke m i s l i počinje izražavati oko 352. A p o l i n a r je zapravo p r v ipostavio pitanje sazdanosti K r i s t o v a bića. Možda je pri rješenjimab i o pod utjecajem arij evs kih razmišljanja,91 al i je neosporn o da je

p r v i u povijesti stvorio potpun kristološki sustav. Ispočetka se teo

l o z i nisu obazira li na Apol inaro ve tvrdnje. A l i kad su posta le pozna

tije, osudila ih je Aleksandrijska sinoda iz 362, iako Apolinarovo

ime nije izrije kom spomenula. Uza sve to A p o l i n a r nastavlja širitisvoj nauk k o j i oko 370. u l a z i u žarište teoloških rasprava. Tada se

već uočilo k o l i k o je Apolina rov a kristolo gija nedostatna. Sam je pa

pa Damaz u pismu Istočnim bisku pima 378. osudio Apol inar ovu misao. 92 I sinode u Al ek sa ndr iji (378) i A n t i o h i j i (379) osuđuju a polkia -

rističko krivo vjer je. Carigr ads ki je sabor 381. također odbacio apo

l inar izam. 9 3 Car Teodozije građanskim zako nom 383. zabranjuje

apolinarističku zajednicu.

A p o l i n a r je bio dubok teolog. Svoj je sustav zaodjenuo u vješti

b i b l i j s k i i f i l o z o f s k i rječnik. M i s a o mu je veoma istančana. K r i s t o -l o g i j u je gradio vodeći računa o religioznoj čovjekovoj potrebi. Že

l i o je istaknuti vjersko značenje Isusova utjelovljenja pa mu je zato

ut jecaj 94 bi o prilično raširen.

A p o l i n a r o v u misao nije b i l o lako shvati t i . M n o g i su se prevari l i

u n jenom prosuđivanju. To se dijelom dogodilo i Atanaziju. Može

8 9

O z nač e nju N i c e j s k o g V j e r o v a n j a , u s p . I . O . d e U R B I N A , Nicé e , 88—92; B.

S T U D E R - B . D A L E Y , S oteriol og ie , 116 117; R. S E E B E R G , L e hr bu c h, 4 69 0 O n j i m a usp. E. B O U L A R A N D , Hérésie, 422—435; I. O. de UR BI NA , 91. 92;

J . N . D . K E L L Y , B e k e n n t n i s s e , 200—207. 234—240.9 1 Pit anje odnos a apol inarizm a i arijevs tva još nije potp uno istraženo. A p o l i

nar je vjerojatno sažeo kristološke t v r d n j e k oj e su preth odi l e nj em u i A r i j u . O

tom e u s p . A . G R I L L M E I E R , Christ, 329, V o r b e r e i t u n g , 102. 103; J. N . D. K E L L Y ,Ea rl y 289. 290.

9 2 T e k s t se nal azi u D E N Z I N G E R - S C H O N M E T Z E R , br. 149.9 3

O a p o l i n a r i z m u na tom s ab oru, usp. J . N. D. K E L L Y , B e k e n n t n i s s e , 328—333.94 O A p o l i n a r u i n j e g o v u kr isto loš kom s u s t a v u v i d i T . Š A G I - B U N I Ć , F o r m u l a ,

69 bi l j . 17; D e u s , 42; J. N . D. K E L L Y , B e k e n n t n i s s e , 330; E ar l y , 289. 290. 295. 296;A . G R I L L M E I E R , V o r b e r e i t u n g , 104. 105.

se reći da se u Pismu Epiktetu pobija 9 5 ponešto i s k r i v l j e n i apolinari

z a m . A l i kako je to krivovjer je važnije kristološko zaleđe Atanazije

v a Pisma, ovdje ga ukr atk o prikazu jemo.

A p o l i n a r je prije svega htio iz Crk ve odstr aniti ono pro povije

danje o K r i s t u gdje se isticao dua liza m. To se prve nst ven o odnos ilo

na Pav la Samosats kog i adopcijanis te. Tu se za K r i s t a tvrdilo da

je običan čovjek na kog je sišao Božji Duh. Takav K r i s t , po A p o l i naru, ne može spasiti čovjeka. Ljude otku pljuje jedino utje lovl jeni

B o g . K r i s t t r eba b i t i Bog da bi spasenje b i l o z b i l j s k o . Zato je A p o l i na ru nadasve stalo da čovječju z b i l j u najint imnije i najprisnije po

veže s Bogom u Isusu K r i s t u .

A p o l i n a r o v a kristologija dobrim dijelom p r o i z l a z i iz njegove

antropologije u kojoj se isprepliće platonistički i b i b l i j s k i utjecaj.

P o pla tonizmu i B i b l i j i čovjek se definir a kao duh u tijelu. Kad god

se neki duh nađe u ljudskom tijelu, pred sobom imamo čovjeka. O b i čan je čovjek zato čovjek što tu ljudska duša boravi u l judskom ti

j e l u . Ista se definicija obistinjuje i na K r i s t u . I tu je riječ o duh u u

čovječjem tijelu. Samo se u K r i s t u , za r a z l i k u od ostalih l j u d i , u t i

j e l u nastanio božanski duh, a ne stvorena ljudska duša. Time je i

K r i s t čovjek jer se i u njegovu slučaju duh nalazi u ljudskom tijelu.

K a d bi i anđeoski duh bio nazočan u ljudskom tijelu, po A p o l i n a r ub i i takvo biće b i l o čovj ekom je r je čovje k duh u tijel u. To je teme

l j n a Apolinarova misao 9 6 iz koje niču njegove daljnje tvrdnje.

P o A p o l i n a r u , dakle, čovjeka u K r i s t u uspostavlja sjedinjenje

Riječi s ljudskim tijelom. Tako Riječ zaista postaje t i jelom. Atana

zije vjerojatno na to smjera k ad u Pismu Epiktetu ponavlja da se po

apolinar izmu Riječ pretvorila i preobrazila u put. Jasno je da A p o l i

nar to nije učio. A l i budući da je tvrdio kako Riječ u K r i s t u umje

sto duše s tijelom tvori čovjeka, razumijemo zašto Atanazije to p r i kazuje kao pretv orb u Riječi u tijelo. Po Atana ziju prot ivni ci uče:

»Riječ je ist obit na s tije lo m . . . pre tv or ila se u tijelo . .. pr et opil a se

u kosti i tijelo«. 97 Prema tome, po A p o l i n a r u , sjedinjenje duše i tijela

u čovjeku nije samo s l i k a sjedinjenja Riječi 1 tijela, već pravo tumače

nje otajstva K r i s t o v a utjelov ljenja. U običnu čovjeku tijelo i duša

tvore čovjeka, a u K r i s t u čovjek a tv or i sjedinje nje Riječi i tije la. V i d i

se da A p o l i n a r uči kako K r i s t ne posjeduje stvorenu ljudsku dušu,

već njeno mjest o u K r i s t u zauzima Riječ Božja. Ovo nijekanje K r i s tove l judske duše značajka je Apolinarove kristologije. A p o l i n a r

9 5

U s p . T . Š A G I - B U N l C , Fo r m u l a bi l j . 5 9 ; J . N . D . K E L L Y , B e k e n n t n i s s e , 330.9 6

U s p . A . G R I L L M E I E R , Christ , 331; Vorbe rit ung, 105; H . de R I E D M A T T E N ,

C h ris tol og ie , 218.9 7

Epiktet, 4, 1 0 5 6 D — 1 0 5 7 A ; 6, 1 0 6 0 A ; 7, 10 61C

50 51



drži da Isus ne modra imati ljudsku dušu da bi bio čovjek. Dosta je

da ima ljudsko tijelo i da se u tom tijelu nalazi božanski duh Riječi

i već je time pravo ljudsko biće.

A p o l i n a r je odsutnost duše u K r i s t u izve o iz činjen ice što je

Isus djevičanski začet. Kristovo t i jelo u k r i l u Djevice nasta je i raz

v i j a se snago m Božje moći. Pr i to m mužev udio nema nik akve

uloge. I to je veoma značajno. Po Apol inar ovu sudu l ju dski se duh,

mada izr avno o d Boga stvoren, prenos i preko ljudsk og sje mena.

Očevo je sjeme sredstvo k o j i m se sinu daje i udahnjuje bes mrtniduh. Budući da je Isus začet po B o g u , jasno je da nema ljuds ke

duše jer je nije imalo što prenijeti i u l i t i u Kristovo t i jelo. 98 A p o l i

nar otud zaključuje da sami Logos u K r i s t o v u t i j e lu vrši ulogu što

je u običnu čovjeku obavlja stvorena duša. I to je također znamen

apolinar izma.

Tako, po A p o l i n a r u , " sav život u K r i s t u potječe iz Riječi. Logos

fizički i biološki oživljuje Isusov o tijel o. Riječ je životno poče lo u

K r i s t u . Ona giba tijelo koje je puko i nepokre tno sredstvo. Pruža

mu energiju i moć. Riječ u K r i s t u m i s l i , hoće i osjeća. Stoga je Riječ

i z r a v n i nosilac svega što se u Isusu z b i v a . Štogod se dogodilo K r i s t u ,

izravno se odnosi na Riječ jer je ona životni pokretač K r i s t o v a t i je la .

K r i s t se, kak o vidimo , sasto ji od dv a »dijela« : ti jel a i Riječi.

T a dva »dijela« sastavljaj u »cjelinu« koja se zove K r i s t . A l i t a dva

dijela nisu jednake vri jednosti . T i j e l o je nepokretno i bez života.

S av život i djelo vanj e dolaze od Riječi. Ipak n i Riječ ne može dje

l o v a t i u svijetu bez tijela. Prema tome za utjelovljenje nužna su

oba dijela. Da bi K r i s t bio čovjek, potreban je i Duh i tijelo. Uza

sve to glavnu riječ u K r i s t u v o d i Logos. On pokreće i djeluje , o d

lučuje i određuje. T i j e l o nema u sebi pokretne moći ni sile. To p r i

ječi da se tijelo, uzeto za se, smatra za »narav«. Ni utjelovljeni Logos,

promat ran odvojeno, ne može se nazvat i »narav«. Za djelovanje

među ljudima treba mu tijelo. Tako A p o l i n a r dolazi do svoje znamenite izreke da u K r i s t u postoji samo »jedna narav«. Kao što u

čovjeku duša i tijel o tvo re je dnu na rav, tako je i s K r i s t o m . Božja

Riječ i njezino tijelo u K r i s t u samo su »jedna narav«. U toj »jednoj

9 8 O' u l o z i d je v ič anskog z ač e ća u A p o l i n a r a v i d i A . G R I L L M E I E R , V o r b e r e i

tung , 112; Chr ist , 336; H . de R I E D M A T T E N , C h ris tol og ie , 215. 216. 230. 232; S o m e ,240—244; R. A . N O RR IS , Ma n h o d , 8 8 ; J . N . D . K E L L Y , Ea rl y , 292. 293.

9 9 O u l o z i L o g o s a u K r i s to v u t ij e l u p o A p o l i n a r u , u s p . T . SA G I- B U N IĆ , Fo r m u l a , 57; J. L I E B A E R T , Inc arnation, 144. 145. 147. 148; J. N . D. K E L L Y , E a r l y ,

292 293; A . G R I L L M E I E R , Chr i s t , 329—340.

naravi« djelovanje pripada Riječi, a tijelo je sredstvo u rukama Ri

ječi. 10 0 A p o l i n a r otud zaključuje da je u K r i s t u jedna hipostaza,

jedna osoba, jedna energija i v o l j a .

A p o l i n a r je bio ponukan da pobliže razmišlja o odnosu K r i s t o v ati jela prema božanstvu Riječi. Po Atanaziju A p o l i n a r je učio da je

Isusovo t ijelo »istobitno s Riječi«. Štoviše, At ana zije ističe da je to

osnovna apolinaristička t v rdn ja . 1 0 1 Čini se da se Atanazije u sudu

nije prevar io. Istina je da A p o l i n a r smatra kako je Gospodinovo

tijelo, jer .je uzeto o d M a r i j e , jednako našemu. A l i je ono takvo

samo u to r i j i i pameti. To tijelo u z b i l j i nije nikada b i l o jednako

ostal im ljudskim tijelima jer nikada nije postojalo za se. U v i j e k je

b i l o sjedinje no s Riječi, i zato tijelo Riječi. Time je postalo božansko.

K r i s t o v o je tijelo Božje tijelo i s ami Bog. Dio je božanske b i t i i

stoga istodobno s Bogom. Time se posve razliku je od svakoga dru

gog l judskog t i jela . 1 0 2 To je navelo Atanazija 1 0 3 i osta le Apolinarove

prot ivnike da mu prebace kako uči da je Isusovo tijelo »vječno«,

»nebeskog podrijetla« i »Logosove biti«. A p o l i n a r to zaista nije učio,

a l i je zacijelo m i s M o da je Gospodino vo tijelo skroz drukčije od

l judskog tije la i gotovo istobitn o s božanstvom. N e k i su njegovi

učenici i z r i j k o m g o v o r i l i o istobitnosti Isusova tijela s naravi Riječi.

Time su samo do kraja ostali došli j edn i A p o l i n a r o v i m pretpostav

kama.

Istobitnošću Isusova tijela s božanstvom Riječi A p o l i n a r uteme

l ju je svoje tvrdnje o spasiteljskom značenju Gospodinova tijela. Tek

s božanskom istobitnošću Isusovo tijelo postaje izvorom spasenja.

A k o Isusovo tijelo nije božansko, otpada mu euhar istij ska i kr sn a

vrijednost. Ne bi b i l o koristi krstiti se i hraniti tijelom koje nije

pretvoreno u božanstvo. Isto tako s pomoću iste istobitnosti A p o l i

na r m i s l i riješiti t rojstveni problem k o j i s ut jelovljenjem postaje

jo š zamršeniji. Ak o Isusovo tijelo nije istobitno s Bogom, tad s ut

je lovl jen jem u B o g u Trojstvo postaje četverstvo. Atanazije

u Pismu Epiktetu svraća pozornost i na tu stranu apolinarizma 1 0 4 i

t r udi se pokazati da Trojstvo ostaje Trojstvo, iako se z b i l o Ut je lov

ljenje i makar Gospodinovo tijelo ostaje i poslije sjedinjnja s Riječil judsko tijelo.

1 0 0 Z a A p o l i n a r o v m o n o f i z i t i z a m v i d i J . L I E B A E R T , Inc arnation, 145—149; J . N .

D. K E L L Y , B e k e n n t n i s s e , 330; Ear ly , 293. 294; A. G R I L L M E I E R , Chr i s t , 334—338;V o r b e r e i t u n g , 108—112; H . d e R I E D M A T T E N , C h ris tol og ie , 214—218; A c t e s , 52 54.

1 0 1 E pikt e t , 9, 1064C; 4, 1056B.1 0 2 Z a A p o l i n a r o v o m iš l je nje o Is us ovu t ije l u v i d i T . S A G I - B U N l C , F o r mu l a ,

58. 59. 67; E . D. M O U T S O U L A S , L e t t r e , 322 323; A . G R I L L M E I E R , Christ, 331;V o r b e r e i t u n g , 107; H . de R I E D M A T T E N , C h ris tol og ie , 219.

1 0 3 E pikt e t , 2, 1053AB; 8, 1064B.10 4 E , 8, 1064B ; 9, 1064C—1065A ; 2, 1052A—1053A. T u s tranu ap ol inar istič kog

n a u k a naročito ističe T. S A GI - BU Nl C, Formul a, 57. 58. 61. 67. 70 bi lj . 23.

52 53



A p o l i n a r je imao i druge razloge k o j i su ga nav eli na nijekan je

K r i s t o v a potpuno g ljuds tva. Ovdje misl imo na njegov strah da će

u K r i s t u nasta t i nutarnji sukob između Riječi i l judskog duha. Dok

je Riječ po nara vi sveta, l j u d s k i je du h po sebi gri ješani u stalnoj

opasnosti da prekorači Božju zapovijed. Ta nuta rnja podvojenost

otpada, ako Isus nema l judske volje i razuma. 1 0 5 A p o l i n a r svoju k r i s -tologiju potkrjepljuje načelom koje v e l i da dva potpuna i cjelovita

duha ne mogu postojati u jednoj osobi. Pre ma tome 1 0 6 nije moguće

da l j u d s k i duh bude nazočan uz Riječ u K r i s t u . Stvorena duša mora

otpasti. Suvišna je jer u K r i s t u bora vi vrh ovn i duh, sama BožjaRiječ. A k o K r i s t ima l judsku dušu, tada je običan čovjek kojeg Bog

može tek p o s i n i t i , ali ne može b i t i Božji Sin po naravi.

A p o l i n a r u se ne da opovrgnuti doslijednost u razmišljanju. Isto

tako valj a prihv ati ti njegove dob re nakane . A l i se mora prizn ati da

njegov K r i s t nije istovjetan s Isusom evanđeoskih uspomena. Stoga

je Atanazije bio u pravu što je upozorio u Pismu Epiktetu n a A p o h -narove krive tvrdnje.

2. Arijevo poimanje Utjelovljenja

Temeljena je A r i j e v a kristološka misao da se u K r i s t u nije

ut je lovi la Božja riječ, jer ona kao Božje svojstvo nije osoba pa se

nije mogl a ni utjelov iti. Po A r i j u u Isusu se nastanila Riječ koju

je Bog stvo rio kao posre dnicu stvaranj a. Pr ema to me Riječ u K r i s t uraz l ikuje se od riječi u B o g u . Vjeroja tno to ima Atanazije pred

očima kad u Pismu Epiktetu govori o k r i v o vjernicima »po kojima je

K r i s t zasebni netko, a Riječ Božja opet netko drugi«. 10 7

Po A r i j u , kojeg je antropologija slična A p o l i n a r o v o j , čovjekova

je duša odsjaj stv ordteljs ke Riječi. Polazeći od te pret post avk e, zak

ljučio je da K r i s t u kôji posjeduje nebesku Riječ nije potrebna l j u d s ka duša. K r i s t je zato čovjek što je u njemu stvorena Božja Riječ

sjedinje na s lju ds kim tijel om. Na temel ju te činjenice A r i j e i z r i j e kom niječe opstojnost ljudske duše u K r i s t u . Njeno je mjesto i

dužnosti preuzela Riječ. Riječ je duša u K r i s t u i zato u njemu vršisve biološke i psihičke funkcije što ih u običnu čovjeku obavlja

l j u d s k i duh. Tek je to r a z l i k a između Isusa i b i l o kojega drugog č o v j eka .

1 0 5 O tom e usp. J. L I E B A E R T , C h ris tol og ie , 145. 146; A . GE SC HÉ, Âme , 421; J.N . D . K E L L Y , Ea rl y, 292. 293; H. de R I E D M A T T E N , C h ris tol og ie , 210—212.

1 06 O t o m v i d i T . S A G I - B U N I Ć , F o r m u l a , 69; D e u s , 42—50; A . G R I L M M E I E R ,Chr is t, 332. 333; V o r b e r e i t u n g , 106; J . L I E B A E R T , Inc arnation, 145. 146; H. de RI E-D M A N T , C h ris tol og ie , 209. 210.

10 7 E p i k t e t , 2, 1053C; 10, 1065C. Usp. E . D. M O U T S O U L A S , L e t t r e , 328; A . G R I L L M E I E R , Ch r ist , 245—248; V o r b e r e i t u n g , 74—77; J . N. D. K E L L Y , Ear ly , 280.

Riječ se je mogla neposredno i izrav no sj edinit i s K r i s t o v i ml j u d s k i m tijelom jer je i sama stvorena. Po A r i je v u sudu Riječ je u

K r i s t u subjekt s v i h djelovanja. Sve što čini K r i s t , to vrši Riječ.

N o s i l a c je s v i h patnja, isku stava , neznanja i napre daka u dob ru.

A r i j e baš otud dokazuje da K r i s t nije Bog. Sam Atanazije naznačuje

da je arijev ski teološki s ustav sagrađen na k r i v o j k r i s t o l o g i j i . V e l i :

»Arijevci, zacijelo, ne razumješe t jelesnu nazočnost Riječi i što se

r adi inje gov ori , ali ipak t u crpiše i z l i k u za svoje krivovje rje«. 10 8

Isto ponavlja kad piše: »Čitatelj Pisma mora ispitati kad ono z b o r i

o božanstvu, a kad o ljudskoj naravi Riječi. Tako nećemo, uzevšijedno za drugo, što se dogodilo arijevcima, zalutali« .10 9 U l o g u k r i s -tologije za A r i j e v o razmišljanje o Božjoj Riječi Atanazije jasno pri-

mijećuje i u ovoj naznaci: »Dok ovi borci protiv K r i s t a motre kako

Gospodin trpi (. . . ) hule na njega riječima: tko to podnosi, ne može

b i t i B o g n i t i istobitan s Ocem«. 1 1 0

Po A r i j u u K r i s t u je samo jedna narav, sastavljena od ljudskoga

ti jela i stvorene Božje Riječi. Time K r i s t sliči svakom drugom č o v jeku. R a z l i k a je samo u tome što K r i s t mjesto ljudske duše ima u

sebi nebesku Riječ.

Dan as se čud imo što taj dio A r i j e v a nauka ni je zapažen na

N i c e j s k o m saboru. Oci su p o b i j a l i samo njegovo umovanje o Riječi,

a prešutiše njegovo ni jekanje Kristove duše. Ni Atan azije nije topredbacivao A r i j u . To se oftud razumije što do pojave apolinarizma

n i prav ovj ern i teolozi, osim Ant iohij aca, nisu temeljitije razmišljalio Isusovoj duši. Tako se taj dio A r i j e v e teologije 11 1 razmjerno kasno

razotkr io .

3. Psilantropizam i adopcijonizam

Atanazi je u svojim Pismima napada nauk po kojem bi Isus bi o

isključivo čovje k. To se izražavalo tvrdnjom da je Isus »puki čovjek«

(psilôs ânthropos). Atanazije piše: »Na temelju onoga što se (u K r i s t uv i d i ) m i s l i se da je Gos podin naprosto č ovj ek« . 1 1 2 Ipak se čini da je

jedva kad b i l o kršćana k o j i bi tako m i s l i l i o K r i s t u . To zna i samAtanazi je . Stoga o tom krivovjerju pobliže kaže da se u njemu uči

1 0 8 Ser I, 3, 536A.1 09 Ser II, 620C—621A.1 10 Ser I V, 22, 673C.1 4 i O Arijevoj k ris tol og ij i v id i A. G R I L L M E I E R , V o r b e r e i t u n g , 68—73; Christ,

238—245; Mit, 123; I . O. de U RB IN A , Nicé e , 45; A. von H A R N A C K , Lehrbuch, 202;B . S T U D E R - B . D A L E Y , S oteriol og ie , J . L I E B A E R T , Inc arnation, 112—120; A . G E SCH É, Âme, 404; J. N. D. K E L L Y , B e k e n n t n i s s e , 230—233; E. B O U L A R A N D , H é r é sie, 79. 80.

1 1 2 Ser I V, 19, 668B.

54 55



kako je na Isusa, »čovjeka naprosto«, sišla Riječ Božja kao na p r i jašnje proroke. Atanazije bilježi: »Tvrde da je Riječ sišla na sveta

čovjeka (Isusa) kao na j edn og od proroka« . Na dru gom mjest u za

iste protivnike kaže da »bajaju i vel e da je Riječ sišla na nekoga

čovjeka (Isusa) k o j i je od Marije onako kako je s i l a z i l a n a b i l o k o

jeg proroka«. 11 3 To se krivovjerje u povijesti naziva psilantropizam,

jer se tu uči da je Isus »običan« (psilôs) čovjek. Imenuje se i nazivom

adopcl jonizam ukoliko se po istom nauku m i s l i da je Bog »običnog

čovjeka«, Isusa, posvojio za svoga Sina kad je u krštenju na nj sišla

Božja Riječ.Atanazi je ne spominje teologe k o j i zastupaju to mišljenje, al i

znamo da ih je u ranim stoljećima b i l o mnogo i da se nj iho v n auk

dugo održao n a životu. Posljedice takvoga učenja možda postoje i

danas. M n o g i l j u d i Isusa drže za obična čovjeka, prisnij e pov ezan a

s Bogo m. Jedino ga smatraju pror oko m k o j i naviješćuje ćudoredni

preporod i ljubav prema bližnjemu. Nauk o Isusu, »običnom čovje

ku« i »proroku«, bio je kao kristologija nazočan među judeokršća-

nima koje znamo pod imenima ebioniti, elkazaiti i mandejci. Za n j i hje Isus isključivo »Prorok istine«. Psila ntr opiza m kao adopcijonizam

vezan je uz ime Teodota iz Bizan ca i Pavla Samosatskog. Pavao je

tako korjenito razlučivao Riječ od Isusa te se možda na nj odnose

A t a n a z i j e v i napadi na one k o j i strogo razl iku ju čovjeka iz Ma rij ei božanski Logos . 1 1 4

4. Docetizam

Atanazi je se okomljuj e i na ljud e k o j i nisu priznavali z b i l j uIsusova tijela. T a k v i su sumn jal i u »narav« Gospodinov e pùti. D r

žali su da je »umišljaj« i »priv id«. Po nj im a je Isus »prividno«, ali

ne i »u z b i l j i nosio tijelo«.11 5

To ipak ne znači da oni misle kako je

Isus bio bez tijela. Posjedovao je tijelo, ali nebesk oga il i anđeoskog

podrijetla. Anastazije na to smjera kad odbacuje misao onih što uče

da K r i s t nije uzeo tijelo od M a r i j e , već da ga je oduvi jek posjed o

vao. Anastazije piše da takvi govore kako »Riječ nije iz M a r i j e , ve ćiz svoje b i t i sebi obliko val a trpijiv o tijelo«. Isti ponavl jaju da »tijelo

1 1 3 E p i k t e t , 2, 1053B ; 11, 1068A.11 4 Usp . Epiket, 2, 1053C; 10, 1065C. M i te r e č e nice d o v o d i m o u sve z u i s arijev

s k om k ris tol og ij om . Zn a se da su u id uće m te ološ kom pok ol jenju al ek s andrij s k iteol ozi na č e lu s Ci r i l o m p r e d b a c i v a l i a n t i o h i j s k i m uč i te l j im a da o Kris tu g ovorekao o os ob i različitoj od R ij eči Božje . Štoviše, C i r i l je op tužio A n t i o h i j c e da je

za njih Krist obič an č o v j e k u koji se nas tanil a Božja R iječ . T ešk o je vjerovat id a Atanazi je is t im pred b ac iva njem ve ć s a d a n a p a d a A n t i o h i j c e . N j e m u su z a ci je lo p r e d oč im a ps i l antropis t i , adopc ionis t i , a r ije v ci i Pav ao S am os ats k i .

1 15 Ser I V , 15, 657C; E p i k t e t , 2, 1053A.

Riječi nije mlađe od njezina božanstva, nego je s Riječi posve suv-

ječno, jer se sastoji iz b i t i Mudrosti«. On i ,prema tome, misle da je

»Isusovo tijelo postojalo i prije Marije«. 11 6 Atan azije zabacuje takv u

kristologiju jer ona dokida spasenje. Budući da je Kristovo ljudsko

ti jelo posrednik spasenja, jasno je da otkupljenja nema ako je Isu

sovo tijelo p r i v i d il i ako nije s našim srodno. Utjelovljenje i vazem-

no otajstvo stoje na i z v o r u čovjekova pobožanstvenjenja. K r i s t je

postao z b i l j s k i čovjek da bi otkuplje nje b i l o nepatvoreno. To A t a

nazije izražava riječima: »Spasitelj je odista i z b i l j a postao čovjekom

(. . . ) ako je Riječ (. . . ) samo pr ividn o b i l a u t i jelu ( . . . ) s l i j e d i{. . . ) da je lj uds ko spasenje i uskrsnuće samo privid«. 11 7

Poznato je da je docetizam veoma rano počeo ugrožavati kršćan

stvo. Nazočan već u Nov om zavjetu, nepre kidno se suprostavljao

kršćanskoj m i s l i . Poseb ice je bio u mod i među valentinovcima i

marcioni t ima, ali mu tragove susrećemo i u pučkom docetizmu.

N i k n u o je iz nepovjeren ja prema t var i i uvjer enja da Bog ne može

unići u ljudsku povijest. Budući da je tvar proglašena z l o m , jasno

je da je b i l o teško povje rovat i kako se Bog može s njome s jediniti.

A k o se uz to Bog odstrani iz ljudske povijesti, preostaje da se govor

o Utjelovljenju shvati kao p r i v i d n i Božji prolaz kroz ljudsko ops-

tojanje. V i d i se da je time u srži pogođena novozavjetna poruka o

otajstvima Isusova života ka o spašenjskim činima. Tako je docetiza m uis t inu v e l i k a zabluda. P r o t i v i se Novom zavjetu po kojem je

Spasitelj utjelovljena Riječ Božja.

5. Origenizam

Atanazi je na jednom mjestu pobija one k o j i uče da je »Riječ

i prije svoga dolaska« na svijet »imala ljudsku dušu i u njoj b i l a

uvijek«. 11 3 Slično je m i s l i o O r i g e n 1 1 9 k o j i je držao da je svijet duša

i nebe skih duhov a vječan. Po Origen u jedna je duša b i l a vječno

sjedinjena s božanskom Riječi. Posredstvom se te ljudske duše Riječutjelovila, jer je duša b i l a spojnica između Riječi i tij el a uzeta iz

M a r i j e . V a l j d a Atanazije ima pred očima to origenističko mišljenje

kad u spomenutom u lo mku govori o vječnosti Isusove duše.

11 6 E , 2, 1053AB; 8, 1064B.1 1 7 E , 7, 1061A.1 1 8 E, 8, 1064B.1 1 9 O Orig enovoj k ris tol og ij i usp. J . N. D. K E L L Y , Early, 155; J. L I E B A E R T ,

Inc arnation, 98.

56 57



T R E Ć E P O G L A V L J E

A T A N A Z I J E V A M I S A O O K R I S T U I N J E G O V U D J E L U

A . I S U S O V O D J E L O

1. Iskonski čovjek

Čovjek slika Božja

Atanazi je u Pismu Serapionu iz ra vno naznačuje da je čovjek

» u početku načinjen po Slioi«. 1 Očito je da mu pred očima lebdi iz

reka iz Post 1,26 gdje se za čovjeka v e l i da ga je Bog stvo rio »na

svoju s l i k u (kat' eikôna) i priliku«. Atanazije ispušta izričaj »na

priliku«, jer ga, mimo teološkog običaja svog vremena, smatra isto

značnim s tvordnjom »na sliku«. I N o v i zavjet zna da je čovjek ot-

kan po S l i o i B o ž j o j . To i z r i j e k o m bilježe Pavao (1 Kor 11, 7) i Jakov

(Jak 3, 9). Tema je draga i piscima p r v i h kršćanskih stoljeća; posebice Klementu, Origenu i Grguru iz N i s e .

Po At an az i j u Isus je S l i k a (eikôn) B o g a Oca. A p o s t o l to jasno

piše u 2 Kor 4, 4 i Kol 1, 15. Stoga Atanazije t v r d i : »Sin je S l i k a (. . .)

S i n je Očeva Slika«. 2 Razumije se da je jedino Sin, u k o l i k o se rađaiz Oca, pra va i potpun a Očeva S l i k a . Otac je sebe i z r a z i o u S i n u i

zato mu je Sin S l i k a . To je razlog zašto samo po S i n u spoznajemo

O c a .Polazeći od činjenica da je Sin Očeva S l i k a , Ata naz ije bez pote

škoće shvaća i z r e k u iz Post 1, 26. Po njemu izraz kat' eikôna (»po

Slici«) uključuje dvoje. U prvom redu znači da je S l i k a stvori tel j

čovjeka. Bo g je posredst vom svoje S l i k e , a to je njegov Logos, saz-

dao čovjeka . A l i kat' eikôna istodobno v e l i da je Logos ugl edn ik uBožjem stvaranju čovjeka. Čovjek je načinjen prema Božjoj S l i c i .Prema tome, »slika« je S l i k e i na la zi se u poseb nom odnošaj u s Bo

žjim Logo som. čov je k ima udje la na Božjoj S l i c i . Budući da je u

R i j e c i prisutan Otac i Duh, čovjek je, u k o l i k o je s l i k a Božje S l i k e , u

r e l a c i j i s Ocem i Duh om. Sve se čovj ekov o dostojanstvo sastoji u

tome što je načinjen »po Slici«.

1 I 9 553C.2 L ' 16, 569A; 24, 588B.

Istina je da c i j e l a prir oda posjeduje obrise Riječi ko ja je sve

stvorila, a l i B i b l i j a jedino za čovjeka kaže da je načinjen »po Slici«.

Čovjek, prema tome, pred B o g o m s l o v i kao »slika« njegove vlastite

S l i k e . Time po m i l o s t i zadobiva čest na vlastitostima koje S l i c i p r i padaju po naravi. S Riječju je on prisno živio i tako uživao blaženstvo, sreću i vječni život. Vrhunsko čovjekovo dobro i vrelo ostalih

njegovih povlast ica i blagodati bijaše stvoren ost »po Slici« B o ž j o j . 3

Čovjek je »logičan«

Atanazi je ponekad čovjeka označuje naznakom »logičan«. T v r d ida je Bog čovjeka načinjena od »zemaljskog gliba« (Post 2, 7) preo

brazio u »logična (logikôs) čovjeka«. 4 Time želi reći da čovjek d o l a z ina poseban način u dodir sa S l i k o m Božjom kojoj je ime Logos. Čo

vjek je logikôs jer je posebice vezan s Logo som. To ga razlikuj e od

životinja i ost alih »nelogičn ih« stv ore nja ko ja su, po Atanazi ju ,

âloga.5 To znači da nisu kao čovjek stvorena na S l i k u Božjega L o g o -sa . Kad, dakle, Atan azije 6 v e l i o čovj eku da je »logičan «, ne m i s l isamo reći da je čovje k razu man , već da je u pose bnu odnošaju sa

stvaralačkim Logosom.

»Um-< je značajka čovjeka

U Pismu Serapionu Ata na zi j e naglašava da kršćanin mora us

v o j i t i »um« (nous) k o j i i je u K r i s t u »stvoren i obnovljen«. 7 »Um« je

važan poja m Atanazi jev e antropologije. 8 Po »umu« se čov jek izlučuje

od osta lih stvore nja. U m je vlastit za čovjeka jer ga u pri rodi ni tko

nema osim čovje ka. U m je dio duše. U njoj se nalazi kao njezin ra

zumni dio. Um je sjedište stvorenosti »po Slici«. L j u d s k i je um s l i k aBožje S l i k e . Stoga se čovjek po njem uzdiže nad tvar i može drugo

vat i s neb esk im bićima. U m s v o j i m nutarnjim gibanjem čovjeka

v o d i Riječi i po Riječi B o g u . U umu se promatra Riječ koja objav

l ju je Oca. Čovjekova je »logičnost« smještena u »umu«.

3 O č ovje ku s t v o r e n u »po S l ic i« , usp. J. R O L D A N U S , Ch r ist , 27—28. 37—39. 4243. 46. 50. 53. 65. 98. 131. 133. 134; C h. K A N N E N G I E S E R , Inc arnation, 71—73; P . T h .C A M E L O T , Contre, 59. 62; J. GR OS S, D i v i n i s a t i o n , 203; J. S C H O M A N N , 340—343.

4 Ser II, 1 609A.5 Epiktet, 8 , 1064A.6 O č ovje ku u k o l i k o je logikôs usp. J. R O L D A N U S , Ch ri st , 37. 38. 49. 50. 53.

58. 59; Ch . K A N N E N G I E S S E R , Log os , 199. 200; J . S C H O M A N N , Eik ôn, 344.7 I, 9, 553C.8 O p o j m u »um« u Atanazij a, usp . J . R O L D A N U S , Christ, 30. 53. 54; Ch.

K A N N E N G I E S S E R , Inc arnation, 74—81. 146—147. 150. 151.

58 59



Bogospoznaja 2. Čovjek je paô

Atanazi je se u prevedenim Pismima ne zaustavlja na pitanju

spoznaje što ju je o B o g u imao naš praroditelj. Drugdje je izrazio

misao da je A d a m bio odličan i idealan Božji poznavatelj. Po A t a nazi ju čovjek je stvore n da upozna Boga. Bogospoznaja je a i l j čov

j ekova postoj anja. U tu sv rh u posto ji i svijet . Put je k o j i m čovjek

dopire do Boga. Čovjek, doduše, nije po sebi sposoban da neposred

no spoznaje Bo ga, ali je stvo ren »po Slici«, sazda n »l ogičnim« te po

sjeduje »um« kako b i iznut ra bio ponu kan tražiti Riječ i po njojO c a i Duha. Bogospoznaju 9 na početku imade kao zasebnu milost i

dar. U iznimnoj je sreći motrio Riječ Božju. P r v i je čovjek znao da

mu je Bo g izvoro m i počelom.

Čovjek je stvoren neraspadljivim i besmrtnim

Atanazi je u antropologiji veliko značenje pripisuje tjelesnoj

>meraspadljivosti«. 10 U tome se povodi za Pavlom (1 Kor 15, 42) i gr

čkim mudroslovljem. Drži da je »neraspadljivost« istinska vlastitost

samoga Boga. 1 1 Za r a z l i k u od Boga, čovjek je, v e l i Atanazije, »po

naravi« i u seb i »raspadijiv«. Z a nj vri je di zak on »raspadljivosti«.12

I to je v e l i k a ljudska bijeda. Tu niče čovjekova smrtnost. Budući da

je raspadljiv, čovjek je »smrtne naravi«. »Smrtnost« nam je »svima

zajednička«. Zna men je da smo sat kan i iz ničega. 13 Raspadljivost je

proces k o j i m se čovjek vraća u ništavilo. Smrt je p r v i korak toga

procesa. Ona može čovjeka dotaknuti jer je iznutra raspadljiv. Stoga

je raspadljivost najveći i najk obn iji čovjeko v neprijat elj.

Čovjek je Božjom dobrotom na početku umaknuo raspadij ivost i

d smrtnosti. Stvoren je po Riječi kao razumno biće. Time je dobio

udjela na neraspadlj ivom B o g u , jedinom ist inskom bitku i potpu

n o m životu. Takav je čovjek bio određen za božansku neraspadlj i

vost i time oslobođen umiran ja. 1 4

9 P o d r o b n i j e o tom e u J. R O L D A N U S , Chr i s t , 31—36; C h . K A N N E N G I E S S E R ,Inc arnation, 140; P. Th . C A M E L O T , Co n tr e , 69 ; J . G RO SS , D i v i n i s a t i o n , 202; H . E .

W. T U R N E R , Patris t ic , 8 8; G . Z A P H I R I S , R e c i p r o c a l , 290—292; E . P . M E I J E R I N G ,O r t h o d o x y , 119 120.

1 0 Usp. Ser II, 1, 609A.11 Us p. I , 26, 592A.1 2 II, 3, 612C; E, 10, 1063A.13 Us p. E , 10, 1063A; Ser, II, 3, 612C.1 4 U s v e z i s » r a s p a d i ] i v o š ć u « i » s m r t n o š ć u « u At a n a z ija , usp. J. R O L D A N U S ,

Christ, 34. 59—64; P . T h . C A M E L O T , C o n t re , 63 ; P . M E R E N D I N O , S a c r a m e n t u m ,45. 46; W. S C N E E M E L C H E R , A u f s à t z e , 281

Atanazi je u Pismima ne spominje is kon ski grijeh. Ne v e l i u Če

mu se sastojao n i t i koje su mu posljedice. Tek bilježi da je A d a mbio nepostojan te prekršio Božju naredbu. 15 A l i se iz osta lih Atan azi

je v i h spisa zna 1 6 što je m i s l i o o praroditel jskom gri jehu.

Čovjek nije ustrajao u dobru ko je mu je Bog ponudio. Umjesto

da živi ai stal nom prijat eljs tvu s Bogom, priklon io se svoj im n arav

n i m nagnućima. Boga je ostavio po strani i slijedio vlastite porive.B o g mu nije više bio vrhunska čežnja, već je stvorove postavio u

središte svojih želja. Tako se čovjek otrgnuo od onoga k o j i jedini

»jest« i p r i k l o n i l o prolaznom i nestalnom. Više nije bio u dodiru s

B o g o m , izvo rom i životom. To je urodilo sudbono snim poslje dicama

z a c i j e l i l judski rod. G r i j e h je potamnio s l i k u koja je u čovjeka u t i snut a stvar anj em »po Slici«. Čovjek je prestao b i t i zrcalo S l i k e B o

žje. Time se srušila usmjerenost čovjekove »pameti« prema nadna

rav no m i nebesko m, čov jek je izgubio čisti i izravni odnošaj prema

Logosu te više nije bio u onolikoj mjeri »logikos« kao u času stvara

nja. Bogospoznaja postaje sve to blijeda a s vremenom se gotovo iz

gubi la . L j u d i upadoše u dubok i zaborav pravo ga Boga. Umjesto nje

ga, stvo ritel jem smatraju ku mire i idole. Time u njihov »u m« pro

dire temeljni nered. Pozvani da promatraju i štuju Boga, božanskučast iskazuju prolaznom i stvorenom. Tako se v i d i da je idolatrija

p r v i i temeljni učinak prapočetnog grijeha. Njome iščezava bogospo

znaja koja je vremeniti i vječni čovjekov poziv.

Razorna moć idolatrije pokazala se i u ćudorednom čovjekovu

životu. Mo ral ne stranputice bij ahu posljedica čovjekova nepozna va

nja živoga Boga. L j u d i su postajali sve nemoralni j i m a što su se više

u d a l j i v a l i od bogospoznaje. Atan azije otud zaključuje da je idolat

r i j a osnovni neprijatelj ćudoređa i moralnog življenja.

G r i j e h nije pogodio samo čovjekov »um« i »logičnost«, već i sa

mo čovjekovo tijelo. Ugnije zdio se i ukor ijenio u ljuds kom tjeles nom

t k i v u . Tako je čovjek izgubio neraspadljivos t i besmrtnost . Pod utjecajem grijeha čovjek je postao raspadljiv. Raspadljivost, spojena

sa smrtnošću, v e l i k a je čovjekova bijeda. G r i j e h uvjetuje smrt. A

smrt je uvod u raspadljivost kojom se čovjek vraća u ništavilo, iz

kojeg ga je u opstanak dozvala Božja stvaralačka Riječ. Tako se vi

d i da je Adamov prekršaj razorio i unakazio »sliku« Božju u čovje-

15 Us p. S er. II, 3, 612C.16 U s p . J . R O L D A N U S , Christ, 31 65—77. 91—98; C h . K A N N E N G I E S S E R , Inc ar

nat ion, 83; P. Th . C A M E L O T , Contre, 57. 70.

60 61



k u . Time je čovjek izgubio božansko blaženstvo, sreću i život. G r i

jeh je prekinuo vezu i jedinstvo s Logosom k o j i je zemljanog čovje

k a učinio svojom s l i k o m i time podario sličnošću s Bogom.

G r i j e h je stubokom razorio i iskvario čovjeka u k o l i k o je Božja

s l i k a . Da bi čovjek iznova mogao doći u životni dodir s Bogom, va

l j a l o ga je posvema i z m i j e n i t i i popravit i. Popra va k je morao b i t itako temeljit da je ravan ponovnom stvaranju. Stoga Atanazije u

Pismima Serapionu i Epiktetu istoznačno upotrebljava »obnovit i«

i »iznova stvoriti«. 17 U djelu čovjekova obnavljanja i ponovnog stva

ranja sudjeluje cijelo blaženo Trojst vo. Otac u Du hu na temel ju

K r i s t o v a dola ska iznova stv ara i obn avlj a palog čovjeka.

3. Obnovljeni čovjek u Kristu

Isus uspostavlja Božju sliku u čovjeku

Ve ć Pav ao propovije daše da se spasenje sastoji u ponovnom po

stignuću izgubljene sličnosti s Bogom. U Kol 3, 10 piše da je c i l jkrsnoga oblačenja novog čovjeka obnova u skladu sa »slikom« koju

je Riječ na početku utisnula u čovjeka. I u 2 Kor 3, 18 govori o ob

n o v i kojom nas Duh Božji preobražava u iskonsku »sliku«. Na krajuduhovne preobrazbe dobivamo »sliku« N o v o g Ad am a kao što smo

s početka n o s i l i s l i k u Staroga. A p o s t o l to ističe u 1 Ko r 15, 49. Svr ha

je, dakle, spašenog čovjeka da se upriliči » s l i c i « Božjega S i n a . To je

Pavao zabilježio u Rim 8,25. P a v l o v u je misao preuzeo Atanazije i

utkao u svoju teologiju. T v r d i o je da je K r i s t o v o ut jelovljenje b i l opotre bno . Is tina je da je Bog mogao po milosrđu otpustiti grijeh i

čovjeka iznova učiniti s l i k o m , ali bi se to protiv ilo odre dbi koj om

griješni čovjek neposluh plaća smrću i raspadljivošću. Također je

Božja pravednost mogla pustiti da l j u d i umiru bez nad e i vječno

ostaju pra h i pepeo. Al i time bi Božje djelo doživjelo neuspje h jer

je Bo g st vor io čovje ka da živi i da ima dij el a u blaženoj be smrt no

s t i . Stoga je Bog odlučio obnoviti svoju s l i k u u čovjeku. 18 To je mo

gao učiniti jedino posredstvom svoje Riječi, jer je Riječ sazdala čo

v j eka na svoju s l i k u . Zato Atanazije teologiju usredotočuje na ra

zmišljanje o Riječi koja dolaskom u svijet spašava čovjeka. Sve se

svodi na to da se čovjeku omogući život s Bogom. Atan azije stav lja

u središte svoj ih razmišljanja palog čovjeka i K r i s t a k o j i ga podiže

i z propasti i omogućuje mu vraćanje B o g u . Tu je kori jen A t a n a z i -

1 7 Ser, I, 10, 556B; 24, 588A; 22, 584A; 9, 552C—553C1 8 M o t i v U t j e l o v l j e n j a u Atanazija i s tr ažuju P . T h . C A M E L O T , Contre, 64. 65;

D. R I T S C H L , A t h a n a s i u s , 24. 25; H. vo n H A R N A C K , Leh rbu ch , 159.

jeve m i s l i . Njega zanima Čovjek i K r i s t , jer je K r i s t zato došao na

svijet da spasi čovjeka. Ostale se teološke teme raspoređuju premnk r i s t o l o g i j i i soteriologiji. 1 9 R a d i toga Atana zije s ponosom i oduše

vl jen jem piše: »Cijelo božansko Pismo naviješta i propovijeda Go

spodinovo ut j el ov i j en e « . 2 0

Utjelovljenje je počelo spasenja

Po Atan aziju temelj se otkupljenja nalazi u Utjelov ljenju, jer

što se tada dogodilo s Isusom z b i l o se je za l j u d s k i rod. Atanazije

bilježi: »Riječ je izašla iz M a r i j e [. ..] da otkupi l j u d s k i rod«. Ta

kođer primjećuje da je Isusov dolazak bio »za nas«. 21 Atanazije zna

da se u utjelovljenoj Riječi nije spasilo »jedino tijelo, već čitav čo

vjek, duša i tijelo«. To se z b i l o kad je K r i s t »stvoren kao čovjek«. 2 2

T a d je K r i s t na se preuze o čo vje kov »grij eh« (2 Ko r 5, 21) i »pro

kletstvo« (Gal 3, 13). Odrednice staroga ljudskog života po U t j e l o vl jen ju postadoše vlast i te samom S i n u Božjem. Tako se Isus našaona području i živio u razdoblju k o j i m vl ada grije h što je razorio

Božju s l i k u u čovjeku. Isus se utjelovljenjem podložio raspadijivosti

koja je čovjeka konačno udal jil a od B o g a . I smrntost je uzeo na se.

Obuk ao je tijelo koje čovjeku onemogućuje življenje s Bogom. Sveje to Gospodin postao ka ko bi bio srodan s lju dima te na njihovo j

r a z i n i dokinuo što se u čovjeku p r o t i v i B o g u .

Atanazi je uistinu na poseban način ističe da je Riječ pri utje

l o v l j e n j u prihvati la l judsko t i jelo. 28 R a z l o g naglašavanju je razu

m l j i v . K r i s t je po t i j e l u došao u najbliži odnošaj s lju dsk om z b i l j o m .T i m pute m ona nut arnj a preobrazba, ostvare na u Isuso vu t i j e l ur adi sjedinjenja Riječi i tijela, dopire do os talih lj uds kih tijela.Spasenje se zapravo z b i l o dodirom Riječi i njezina tijela. Pavao v e l ida vjernik u K r i s t u postaje »nov o stvoren je« (2 Kor 5, 17), al i to u

p r vom r edu v r i j e d i za samu Isusovu l judsku z b i l j u . Atanazije i z r i j ekom naznačuje da je Gospodinovo »ljudsko tijelo po zajedništvu i

sjedinje nju Riječi s ti m tije lom od smrtn a postalo besmrtno.«24

A l ion nije zaboravio ni na »um« jer uči da je u K r i s t u ponovno stvoren

1 9 Sr e d iš njost k ris tol og ije i s oteriol og ije u Atanazija i s t ič u R. S E E B E R G , L e h r buc h, 53. 54; J. R O L D A N U S , Christ, 154—158; H . v on H A R N A C K , 210; W . S C N E -E M E L C H E R , A u f s â t z e , 280.

2 0 Ser I V, 14, 656B.2 1 IV , 14, 656B; E, 9, 1065A.2 2 E, 7, 1061B ; Se r II, 8, 621A C.

2 3 A t a n a z i j e to č e sto p o n a v l j a : Ser I, 4; I, 6; II, 9; IV, 14; IV, 19; Ep ik te t, 2,4, 5, 6, 7 itd.

2 4 E, 9, 1065B.

6263



i obnovljen »um«. V j e r n i k se mijenja kad prihvati taj K r i s t o v »um«.

T o drugim riječima znači da se s K r i s t o m obnavlja »slika« što je na

početku utisnuta u čovjeka.

Može se zapravo reći da je jedino u Isusu ostvarena Božja nam

jer a ;s čovje kom. Po Božjoj odl uci sv ak i je čovje k t rebao b i t i Božjom

^slikom«, ali ju je grijeh uništio. Sačuvao ju je i na sebi ostvario

samo »čovjek K r i s t Isus« (1 Tim 2, 5). Stog a se otk uplj enj e sasto ji

u tome da se vjerom i otajstvom nov oporo da 25 iznova s tekne K r i s t o v

» u m « .

Obnova bogospoznaje

Atanazi je u Pismim.a bilježi kako su Isusova djela b i l a razlogom

»da se u nj povj eruj e kao u istinsk og Boga «. Također t v rd i da K r i s tu Duhu Svetom »objavljuje sebe i po sebi Oca«. 26

Objava Boga ima u Atanazijevoj teologiji i antropologiji veliko

značenje. Jedna je od poluga uspostave »slike« Božje u čovjeku.

Atanazi je među razloge Utje lov ljen ja ubra ja i ponovn o stjecanje

bogospoznaje.

Čovjek prije Utjelovljenja bijaše u zabludi s obzirom na Boga.

N i j e ga poznavao ni priznavao. Bio je bez Boga. Tražilo se duboko

nu ta rn je preobraženje kako bi čovjek iznova bio sposoban upoznati

B o g a . Istina je da su l j u d i i prije K r i s t a mogli po prirodi doći do

bogosaznanja, ali povijest pokazuje da se čovjek nije okoristio tim

pomagalom. Štoviše, prirodne je zbilje proglasio božanstvima i tako

zapravo živio kao bezbožnik. Bog je također govorio po prorocima

i v e l i k i m muževima ostalih naroda. L j u d i nisu poslušali ni taj glas.

Ustrajal i su, osim iznimaka, u idolopoklonstvu i tek s l u t i l i da posto

j i pravi Bog. K r i s t se utjelovlju je kak o bi objavio Boga. To je činio

svojom propovjeđu, ali i posreds tvom vlas tite tjelesne opstojnosti.

U njegovu se tijelu na ljudski način izrazio i izrekao Bog. K r i s t o v i

l j u d s k i čini Božja su djela. Stoga se u svako m Isusov u djelu objavl juje Bo g. To se zasebice o dnosi na čudesa i t jeranje zloduha. Tu se

v i d l j i v o očituje Božja svemoć. Čovjeku je dovoljno gledati u K r i s t ada bi spoznao Boga. Ljudima nije više potrebno oči podizati u visin e

i l i se dubokim umovanjem truditi da pronađu Boga . Dosta i m je

upoznati K r i s t a i već im je Bog poznat.

2 5 Se r I, 9, 5 5 3 C U s p . J . R O L D A N U S , Christ, 112 133. 139—141. 154—158. 169 170.175; P. Th . C A M E L O T , Co n tr e , 79—82.

26 IV , 20, 669B; I, 32, 605B.

Način k o j i m K r i s t objavlj 'uje Boga odgovara čovjekovu ustr oj

st vu . To je put osjet noga i tjele snog. S vat ko može zamij et iti Gos po

dinovo tijelo i nje gova dj ela. Samo treba po vje rov ati da to tijelo i

njegovi čini pripadaju Riječi i da su zato božanski.

Bogospoznaja27 što ju je donio K r i s t nije teoretska ni aps t rak t

na. Duboko je zasijecala u život. Kršćanstvo ćudoredno preporađačovjeka. To postiže ispravnim naukom o B o g u , jer je vjernik dužanživot usk ladit i s bogospoznajom. Tako je poimanje Bog a jedan od

temelja ve like preobrazbe svijeta što je prov odi Isus svojim ut jelovljenjem. Time postaje očitim da i K r i s t o v nau k zauzima odlično

mjesto u njegovu otkupiteljskom djelu. Svijet je spašen ne samo

ota jstvima Gospodinova života i smrti, već isto tako riječju što ju

je l judima naviještala Riječ Božja.

Spasiteljska vrijednost Isusove smrti i uskrsnuća

K r i s t o v a se smrt razumije ako se pođe od Adamova sagriješe-nja. G r i j e h je uzročnik s v i m l j u d s k i m z l i m a . Čovjek je postao ras

padl j iv i smr tan stoga što je sagriješio. Za sve ljude vrijedi presuda

i z Post 3, 19: »Prah si i u pr ah ćeš se vratiti«. Taj se zakon protezao

na c i j e l i l judski rod do Gospodinova dolaska . V r i j e d i o je i za onek o j i su osobno ostali neporočni kroz čitav život.

Isus je svojom smrću ljude oslobodio od smrti i raspadljivosti,

jer je na se uzeo Božju osudu. S v o j i m je utjelovljenjem sa sobom

sjedinio sve ljude. Zato je njegova smrt umiranje s v i h l j u d i . Tako

se na K r i s t u obis tinil a Božja odlu ka iz Post 3, 19. Ka d je Go spo din

umro, svi su l j u d i u njemu u m r l i . Tako je plaćen dug za grijeh te je

time dokinut. Iščezla je i smrt jer je posljedica grijeha. U K r i s t o v uje umiranju uništena. Čovjek, doduše, još umire , ali smrt n ije više

gospodar. V l a s t je grijeha i smrti dokinuta.

Atanazi je ističe da K r i s t nije sagriješio te mu stoga nije trebalo

umri je t i za se. Sve što je učinio, b i l o je za nas. To se posebice odno si

na njegovu smrt koja bijaše »žrtva« što ju je Isus »prinio« da bi»otkupio grijehe« s v i h l j u d i . 2 8 Na taj je način »obeskrijepio smrt« i

»uništio«^ sve odrednice staroga čov jekova opst anka. Gospo din je to

mogao jer je njegovo tijelo b i l o bez grijeha, besmrtno i n eraspad

l j i v o . Isusovom je smrću uništen stari adamovski svijet, kako bi

2 7 O b o g o s p o z n a j i u A t a n a z i j a , usp. J. R O L D A N U S , Ch ris t, 113. 116 133; P. Th .C A M E L O T , Contre, 57. 69—73. 90; C h . K A N N E N G I E S S E R , Inc arnation, 140; G .Z A P H I R I S , R e c i p r o c a l , 290—299. 313. 314; E. P . M E I J E R I N G , O r t h o d o x y , 119. 120.

2 8 Ser IV, 669A; E, 4, 1057B; 5, 1057B; 6, 1061A; 11, 1068BC.2 9 Ser II, 7, 620C; E , 6, 1061A.

64 65



njegovo uskrsnuće otpočelo ostvarivati svoje vlastite učinke. A t a n a

zije naprosto v e l i da je Riječ posta la tij el om da b i »tijelo us krs

nulo.« 80

Atanazi je euharist i ju drži »zaštitom za uskrsnuće«. 31 To znači da

je sav K r i s t o v život i vjernikovo ulaženje u Isusovo otajstvo imalo

z a c i l j da čovje k pono vno sitekne vla stit ost i koje omogućuju život s Bo

gom. Posuđujući od Pavla , Atanazije tvrdi da je s Kristovom smrti

u m r l a naša drevna z b i l j a , kako bi »raspadi]ivo ob ukl o ne raspadlj ivo

i smrtno besmrtnost« . 32 Time je izrazio onu dubo ku promjen u koja

se traži da bi čovjek iznova mogao imati dijela u Božjem životu.

Isusovom je smrću dana zadovoljština za ljudske grijehe i dokinuta

smrt što vladaše nad l judima. Njegovim je uskrsnućem 33 čovjek ste

kao neraspadljivos t ko ja je preduvje t intimne blisko sti s Bogo m.

Z a n i m l j i v o je da se Atanazije trudi 3 4 pokazati kako je čovjek u

K r i s t o v u ut jelovljenju kudikamo više stekao nego je imao kad je

stvore n. Otkupljen je, prema tome, nije samo uspostava početnog

položaja i popravljanje napuklog suda, već se Utjelovljenjem z b i l apromjen a koj a se više ne može i z g u b i t i . L j u d s k i ro d nije u sta nju

vrat i t i se u p r i l i k e što prethodiše K r i s t o v u dolas ku. Čovjek odsele

ne može ostati bez stečene »slike Božje«. Smrt i raspadljivost više

ne caruju nad ljudima. Čovjek ubuduće ne može potpun oma zabo

r a v i t i Boga, jer su K r i s t o v i govori o B o g u nei zbris ivi iz opće ljuds kesvijesti . Stvorenje je, doduše, b i l o divno, ali je otkupljenje još ču

desnije. Ta je istina oduševljavala Atanazija i s i l i l a ga da i z b l i z aproniče značenje velikoga otkupitel jskog ota jstva.

Pobožanstvenjenje

U Ata na zi j evim Pismima često nalazimo tvr dnj u da Riječ il i

D u h »pobožanstvenjuju« vj ern ika i sve kolik o stvorenje. Kršćani su

»zajedničari Boga i Krista«, imaju »udioništvo u Bogu« i »dionici su

božanske naravi«. 35 Riječ je, m i s l i Atanazije, postala tijelom i na se

3 0 E , 9, 1065A.3 1 Se r IV , 19, 668A.3 2 E , 6, 1061A.

3 3 S m i s a o I s u s o v e sm r t i i uskr snuća u A t a n a z i j e v o j teol og ij i i s tr ažuju J .R O L D A N U S , Ch ri st , 140. 141. 133. 110. 109. 174—175; P . T h . C A M E L O T , Co n tr e ,66—67. 79—82; C h . K A N N E N G I E S S E R , Inc arnation, 141, M y s t è r e , 408—415; W.S C H N E E M E L C H E R , A u f s à t z e , 279—281; J . G R O S S , D i v i n i s a t i o n , 213.

3 4 U s p . C h . K A N N E N G I E S S E R , I n c a r n a t i o n , 150; J. R O L D A N U S , Christ , 112.

123 140. 141. 154—158; B . S T U D E R , C o n s u b s t a n t i a l i s , 128.3 5 Ser I, 24, 585B—588B.

Uz e l a naše patnje i smrt »da bismo mi mogli postati d i o n i c i božan

stva Riječi«.36 B i b l i j a ljude n aziva »bogovima«, ali je jasno da to ni

su po »naravi«, već »udioništvom u Sinu«. 37

Atanazi je je, dakle, u Pisma uvrstio temu o d i v i n i z a c i j i čov

jeka. Temu nije sam iznašao. B i l a je prisutna i u prijašnjih teologa.

Istina je da su se njome služili samo istančaniji duhovi, ali je ipak

b i l a stalno prisutna u C r k v i . Atanazije joj je dao klasičan o b l i k . Od

njega su je preuzeli kasniji teolozi. D i v i n i z a c i j a u Atanazijevim dje

l i m a nije sporedno pitanje, već glavna misao koja ukratko sažima

cjeloku pno Kristo vo djelo i djelovanje Duh a Sveto ga u povije stiC r k v e . Tema je toliko značajna i poznata da je Atanazije s pomoću

nje dokazivao božanstvo Duha i Isusa K r i s t a .

Pobožanstvenjenje se temelji na Utjelovljenju, a u pojedinom

ga vj er nik u ostvaruje Du h Svet i. Utje lov ljen jem je ljuds ko došlo u

dodir s božanskim. K r i s t je na taj način pobožanstvenio svoje l j u d sko tijelo, da bi ono postalo izv oro m diviniza cije za ostale ljude k o j isu mu srodni. Po d i v i n i z a c i j i čovjek se nalazi u najužoj svezi s Bo

gom. Posjeduje sile koje su sposobne da ga iznut ra obnove. Ta ko

stječe udioništvo u Božjoj naravi i iznutra se preoblikuje. Time se

oslobađa od grijeha, smrt i i raspadljiv osti. Iznova se u njemu stvar a

»slika« koja mu je poklonjena na početku. U svom ćudorednom ži

vo t u mora nastojanjem oko krepos ti i K r i s t o v i m nasl jedovanjem

čuvati ponovno stečenu »sličnost« s Bogom i d i v i n i z i r a n i život.38

Posinovljenje

Grčka je teologija dosta rano otkupitel jsko djelo izražavala mi

šlju postoovljenja .39 Ipak je i ta tema tek Ata naz ije vim nastojanjem

dobila središnje mjesto u teološkom sustavu. Posinovljenje se stalo

smatra t i c i l j e m Utjelovljenja i kra tkim izričajem za povijesno-spa

sitelj s k i Božji zahvat . Djel o spasenja dol azi do izražaja u činjenici

što je čovjek postao Božje posinovljeno dijete. Atanazije piše: »Krist

je istinski Sin. Kad mi primimo Duha, postajemo s i n o v i [. ..] Du ho m

se po'sinov ljuje mo [...] u K r i s t u se zovemo djeca Božja«. 40 Drugdje

nadodaje : »Riječ u Du hu [.. .] posin ovl juj e lju de i pri vo di B o g u[. . .] Du h posinovlju je stvorenje« . 41

36 E , 6, 1060A.3 7 Se r II, 4, 613B.3 8 O p obožanstve nje nju u At a n a z ija , usp. J. R O L D A N U S , Ch ri st , 127. 128. 131.

162—167; P . T h . C A M E L O T , Co n tr e , 90—98; H . v o n H A R N A C K , Le hr bu ch , 208. 209;I. H. D A L M A I S , D i v i n i s a t i o n , 1380; J. G R O S S , 201. 202 206 207; D. R I T S C H L ,A t h a n a s i u s , 4 3; P . B . T . B I L A N I U K , T h eos is , 349—351.

3 9 O p o s i n o v l j e n j u u A t a n a z i j a v i d i J . R O L D A N U S , Ch ri st , 128. 131. 143—151.153. 154. 158—159; D . R I T S C H L , A t h a n a s i u s , 37.

4 0 Se r I, 19, 576A.4 1 I, 25, 589B.

66 67



Po Atan azi ju Ut je lovl jen je otvara mogućnost i u jezgri o stva

ruje za sve ljude s pasitelj sko i otk upite ljs ko posinovljeinje. Tad a se

događa div na dzmjena o kojoj go vor i bogoslužje. Božji Sin postaje

Sinom čovj ečjim da bi čovjek u Sinu Božjem postao Božji posino-

v l j e n i sin. Tako Bog stvoritelj postaje sva kom čovjeku Ocem u Isus u

K r i s t u . Očitovanje i novi korak u posinovljenju jest krst i primanje

D uha Svetoga. Tada se na pojedincu ostvaruje posinovljenje zasno

vano na Ut je lovl jen ju . Vjerom i kreposnim življenjem kršćanin po

kazuje da je dostojan milo st i Božjeg sinov stv a. Tako se i u pos ino

vl jen ju učvoruje ota jstvo vjernikova bi tka i dje lovanja. Kršćanint reba živjeti u skladu sa sinovstvom koje mu je poklonio Duh u kr-

stu r\a ime K r i s t a otkupi te l ja .

B . I S U S O V A O S O B A

1. Isusova stvorena duša

V e l i k a poteškoća vezana uz Atanazijevo navještanje K r i s t a jest

pitanje Isusove l judske duše. To se pitanje istražuje ve ć jedno sto

ljeće i povijesnioima dogme još nije us pjelo da ga do kra ja razg lob e. 42

Pita se da li je Atan azije uopće priznav ao opstojnost Isusove dušei koju joj ulogu i značenje pripisivaše u povijesti spasenja.

Neka d se tvr dilo da Atan azije nije znao za opstanak Isusove

duše. Ipak se d anas istraživači uglavn om slažu da Atanazije nije

n i kad izr i jekom nijekao Isusovu dušu, iak o se poziti vno o njoj nije

podrobno izražavao. A l i s t o ji činjenica da se Atan azije malo osvrće

na Gospodinovu dušu ka d razmišlja i piše o Kris tov u otajs tvu. Isu

sova se duša nal azi u pozadini u Ata naz ijev u razglab anju o utjelov

ljenoj Riječi. To je, mora se prizn ati , v e l i k i nedostatak njegove

kristologije i soteriologije.

M n ogos t r uk i su kor i jeni Atanazi jeva zanemarivanja Isusove

duše. Po njemu svemir je veliko tijelo koj emu je duša Božja Riječ.

Ona ga oživijuje, pruža mu opstanak, ravna ga i uređuje. Životniprincip svemirskog tijela je božanski Logos. U l o g u Logosa u l jud

skom tijelu, svemiru u malom, vrši l j udska duša, odbljesak Božjega

Logosa. Duša, srodna s Božjom Riječi, poput vječnoga Logosa ravna

4 2 B i b l i o g r a f i j a pitanja Isusove d uš e u A t a n a z i j a v e o m a je b og ata. U s p . J .

R O L D A N U S , Chr i s t , 252—256. 259. 273—274; C h . K A N N E N G I E S S E R , Inc arnation,143, 143. 150—152; A . G R I L L M E I E R , Chr i s t , 308—315, V o r b e r e i t u n g , 78—87; J. L I E B A -E R T , Inc arnation, 132—135; J . L E B O N , O p i n i o n , 20—22; J . N . D . K E L L Y , E a r l y ,285—288: T h . S A G I - B U N I Ć , D e d y o p h y s i t i s m o , 235; P. G A L T I E R , A t h a n a s e , 553——589; M . R I C H A R D , A t h a n a s e , 5—54; D . D I M I T R I J E V I Ć , C h ris tol og ie , 63. 64; A .

L O U T H , C onc ept , 227—231.

i upra vlj a lju dsk im tijelo m koje je dio i uloma k svemirsko g tijela. B u

dući da se Riječ Božja po utjelovljenju sjedinila s ljudskim tijelom,

ona to tijelo proniče, daje mu život i njime izr avn o rav na. Ka o što

pokreće svemirsko tijelo, pokretačem je s vog vlast itog tijela. Na

taj način s tvorena duša gubi svoju ulogu u K r i s t u . Atanazije je,

doduše, ne niječe, al i joj teško pronalazi vrijednost pokraj božanske

Riječi kojoj je duša s l i k a i odraz.

Ata na z i ju , ako pola zi i od antropol ogije, nije bilo la ko naći

mjesta za ljud sku dušu u Isusu K r i s t u . Po Ata nazij u, kako netom

naznačismo, čovjekova je duša »slika« božanske Riječi. Nosilac jei sijelo sličnosti s Riječi. K r i s t je kao N o v i Ad am Riječ postala tije

l o m . U tijelu što ga je Riječ uzela osobno je nazočan Božji Logos.

K a d je izvor nik prisut an, za »sliku« je teško naći prostora. U z izvo r

n ik »slika« jedv a ima vrijed nosti i značenja. Atanaziju nije bilo

lako pojmiti kako je i u utjelovljenoj Riječi Kris to va ljud ska dušasazdana »na s l i k u Božju«. U Isusu je sama S l i k a nazočna. I to je

bi o razlog što Atanazije nije osjećao potrebe potanje razmišljati o

Gospodinovoj duši.

K r i s t o v a se duša nije lako uklapala ni u Atanazijevu soteriolc-

g i j u koja se svodi na Riječ i njezino tijelo. Riječ prvenstveno ut j e

lovl jen jem obnavlja čovjeka. Posredstvom tijela daje zadovoljštinu

za grije he i time ništi smrt i raspadljivost. U takvom soteriološkom

načinu mišljenja duši ne preostaje osobito znamenita uloga. Gotovo

ništa ne pridonosi spasenju.

Atanazi jeva kr is tal o g i a nedvojbeno pokazuje k o l i k o je malo

mjesta ostavljao Isusovoj duši pri razglaba nju Kr ist ov a otajstva. To

se čak može reći i za v e l i k u Atanazijevu intuiciju u svezi s K r i s t o v i mjedinstvom. Atanazije je kao malo tko isticao Isusovo jedinstvo kao

osnovu cijele kristologije i soteriologije. Po Atana ziju K r i s t je ut j e

lovl jena Riječ i zato sve što Isus čini vrši Riječ Božja. Logos je no

silac svega Gospodinova djelovanja. S v a k i je Kris to v čin Božje djelo.

A l i kako Atanazije nije dovoljno vodio računa o ljudskoj duši ka o

pokretaču l j udsk i h K r i s t o v i h čina, Božju je Riječ smatrao neposred

n i m začetnikom i izvorom fizičkih i duševnih Gospodinovih dje la .

Ata na z i ju je Riječ izravno vrelo i čimbenik svega zbivanja u Utjelovlje nome. On pri tom prvenstveno ne m i s l i na to da sve što se

z b i v a u K r i s t u i s Kr is to m pripa da osob i Riječi kao jednoj osobi,

već oči upire u Riječ ukol iko je nepos redn i nosil ac sva ke Go spo di

nove radnje.

Atanazijev se nedostatak u svezi s Kristovom dušom posebice

v i d i u tumačenju Isusovih psihičkih čina, kao što su s t r a h pred smr

ću, neznanje paruzi jskog da na i l i ras t u spoznaji. Atanazije te čine

6869



n i kad ne povezuje s Isusovom dušom, već ih pripisiju Gospodinovu

t i j e l u , i l i tako obrazlaže da im niječe z b i l j s k i sadržaj. Posve je zna

čajan način kako Atanazije pojašnjuje Isusov u smrt. Po njemu, kad

je tijelo b i l o položeno u grob, Riječ je sišla u podzemlje. 43 Atanazije

m u k o m muči da bi u času Isusove smrti duša pošla u carstvo pre

m i n u l i h . To mu ne pada na pamet, jer mu duša ne pruža osobito

svjetlo u razjašnjenju Isusove osobe i djela.

Z a n i m l j i v o je da Atanazije Kristo ve duše nije spominjao u

dugi m rasprama s arijevskim teolozima. A r i j e v c i su upravo otud

što je Riječ neposredni nosilac K r i s t o v i h l judskih djela zaključivalida Logos ne može b i t i Bog. Budući da Riječ ne zna sudnji dan i jer

m o l i da je Bog usliša, A r i j e v i pristaše zaključuju da ta kv a Riječ ne

može b i t i božanske naravi . Atanazije ne opovrgava ari jevsko doka

zivanje pozivanj em na K r i s t o v u l j udsku dušu. Štoviše, ostao je

n i j em kad su ari jevci izri jekom nijekali dušu u K r i s t u . Taj njihov

nauk nije primijetio.

Isto je i s apolinarističkim sporom. Atanazije nije zapazio da je

u pitanju Isusova l judska duša. Druge je apoliriarističke teze zaba

civao, ali je o duši šutio. Stoga kad u Pismu Epiktetu g o v o r i 4 4 da se

u Riječi spašava »čitav čovjek«, »duša« i »tijelo«, to još ne znači da

je uvidio značenje Kris tove duše. Po Ata na ziju Logos je po sredst vom

svoga tijela spasitelj čovjekove duše i tijela. Jednako valja reći i omjestu u Pismu Serapionu gdje Atanazije tvrdi 1 5 da se »um« iznova

stvara i obnavlja u K r i s t u . Tu zapravo v e l i da se po K r i s t o v u ut je

l o v l j e n j u obn avl ja naš »um«, ali to ne uključuje da je K r i s t o v »um<

na djelu pri obnovi čovjekova palog »uma«.

Čitatelj Ata na zi j evih Pisama može pomisliti da Atana zije izrav

no govori o Gospodinovoj duši kad u Pismima v e l i da je Isus postao

» č o v j k o m « . A l i t r eba b i t i na oprezu. Izričaj »postati čovjek« redovito

se upotrebljavao u ondašnjoj k r i s t o l o g i j i , ali po sebi ništa ne kazuje

4 3 E p i k t e t , 5, 1060A. — A u t o ri se s lažu da je izričaj me k h oris te is u P a t r o l o g i j iz a p r a v o kr iv o t v o r in a . — P o s u d u te o loga I s u s o v o m se s m r ć u ne kida s j e d i n j e n j eR iječi s t i j e l o m i d u š o m . A l i A t a n a z i j e s m n o g i m ond aš njim p i s c i m a drži da se

R iječ n a V e l i k i p e t a k odij e l i l a od t ije l a i u s k l a d u s 1 Pt 3, 19 s iš la u p o d z e m l j eda bi u tu navij es t i l a sp ase nje . S i l a z a k u p o d z e m l j e za prva sto l je ća i ma p r v e n stveno soteriološko značenje. N j i m e se i s k a z i v a l a op će ni tost o t k u p i t e l j s k e snageKr ist o v e sm r t i . I s u s je u m r o za sve l j u d e . T u vi je st R iječ donos i u c a r s t v o m r t v i h . S i l a z a k u p o d z e m l j e takođe r d o k a z u j e da je I s u s u i s t i n u u m r o . P o v r a t a k izp o d z e m l j a na u s k r s n o jutro svje d oč i da je moć sm r t i i sotone uništena. U 4.sto l je ću s i l azak u p o d z e m l j e uz sote r io loš ko z nač e nje d o b i v a i kr isto loš ko jer sen a t o m p r i mj e r u pok azu je poim anj e K r i s t o v a j e d i n s t v a . Kr isto loš ki sm isao s i l as k aA t a n a z i j e još nije zamijetio. U s p . J . R O L D A N U S , Ch ris t, 266. 267; A . G R I L L M E I E R , M i t , 76—174, T o t e n , 1—53. 184—203, Chr i s t , 315—317, V o r b e r e i t u n g , 88—89; J .L E B O N , O p i n i o n , 5—43.

4 4 E , 7, 1061AB.4 5 I, 9, 553A.

da l i pisac k o j i se s njime služi priznaje i li odbacuje Is usovu dušu.A r i j e v c i i apolinaristi redovito posežu za tim izrazom, iako su očito

zabacival i Isusovu dušu.

Može se napokon dodati da je i ondašnja pučka f i l o z o f i j a b i l akao i u arijevstvu i apolinarizmu razlogom što je Atanazije u svom

razmišljanju zaobišao dublje razmatranje o Isusovoj duši. Već istak-

nusmo da je po ondašnjem plat onizmu čovjek duh u tijelu. Pr i tom

je bitna nazočnost ljuds koga tijela, jer je čovjek tijelo oživljeno du

hom. K r i s t je već (time čovjek što je duh u njegovu tijelu. Taj je

duh Božja Riječ. Prema tome nije potrebno zasebice isticati Isusovul j udsku dušu kako bi se govorilo o K r i s t u kao čovjeku.

Ima, dakle, pregršt razloga k o j i Ata na zi j a ponukaše da u raz

mišljanju ne posveti osobitu pozornost Isusovoj duši. Njegova djela

pokazuju da je odista zaobišao Gospodinovu dušu, mada je nikada

nije zanijekao. Atanazije odveć poznavaše B i b l i j u i Preda ju da b i

to učinio. A l i je ipa k očito da je tumačio osobu i djelo utjelov ljene

Riječi, a da se izrije kom nije pozivao na Gos podino vu stvorenu dušu.T o je, nema sumnje, v e l i k propust Atanazijeve kristologije.

2. Kristovo biće

Atanazi je nije podrobnije razmišljao o sazdan j u Gospodinova

bi tka. N i j e se pitao kak o se obistinilo Utj elovl jenje . Uza sve to

i tu je izrekao m i s l i koje su imale veliko značenje u kristologij i

potonjih stoljeća.

Po Ata na zi ju Isus je »Bog k o j i je postao čovjek«. 46 To je temel j n a kristološka tvrdnja. Atanazije, polazeći od nje, v e l i da Isus u

Evanđelju gov ori i djeluje »kao Bog« il i »ukoliko no si tijelo«. 47 To

je zbog toga što u K r i s t u postoje dva reda z b i l j a : ljudstvo i božan

stvo. Isus po božanstvu tvori »čudesa« te se može reći da ta djela

nisu »čini čovjeka«. 48 Na osnovi tijela Isus je »žednio, umar ao se i

trpio«.49 Za te zbilje treba kazati da nisu »vlastite božanstvu«. 50 Ipak

se dva naznačena niza ne zbivaju u K r i s t u odvojeno tako da bi

»tjelesna djela dolazil a na svjetlo bez božanstva, a djela božanstvabez tijela«. Atanazije ističe da su se sva djela »zbivala po vezan o«. 51

R a z l o g je povezanosti u činjenici što je Isus utjelovljena Riječ. K r i s tje jedan G ospod in i jedan B og. U tom prav cu u nje mu ne ma dvos-

4 6 IV , 14, 656C.4 7 IV , 14, 656C.4 8 IV , 15, 657B ; 14, 656C.4 9 IV , 14, 656C.5 0 IV , 14, 656C.5 1 IV , 15, 657A.

70 71



trukosti. Tdjelo je, doduše, različito od Riječi, jer »tijelo nije Riječ«;

a li budući da je »pripadalo Riječi«, ona je »uzela za svoje i prisvo

j i l a tjelesne vlastitosti«. 52 Ata naz ije naglas uje da je Riječ »uzela na

se sve što je njezino tijelo pretrpje lo«. 53

Jedinstvo se u K r i s t u zasniva na jednoti Riječi. To Atanaziju

omogućuje tvrditi da se božansko očituje po ljudskome, a da ljudsko

ukazuje na božansko. Atanazije piše: »Sva su se djela zbivala pove

zano. Jedan je Gopodin k o j i ih je činio (. . . ) Ka o čovjek bi p l j u nuo, ali mu pljuvačka bijaše božanska. Po njoj davaše vid očima

sljepaca od rođenja. Želeći poka zat i da je B og , to je naznačivaol j u d s k i m j eziko m« . M

Atanazi je , dakle, želi očuvati ne ta knut im božanstvo i ljudstvo

u K r i s t u . Istodobno vjeru je u osobno Gospo dinovo jedinstvo. To ga

n avodi da naoko tv rdi protuslo vlje. Tako na jedn om mjestu bilježi;

»Bilo je upravo čudesno da je jedan te i s t i trpio i nije trpio. Trpio

je jer je tijelo njegovo vlastito tijelo, a on je bio nazočan u tijelu

što pati. N i j e trpio jer je Riječ po nar av i Bo g i zato ne može trp

jet i«.55 Upravo u toj tvrdnji o »jednom te istom« k o j i trpi i ne trpi

možemo razabr ati kako je Atanazije duboko zaronio u nedokučivo

K r i s t o v o otajstvo. Ta izrek a pretposta vlja uv jerenje da je u Is usu

ne taknu to ljudstvo i božanstvo i da oboje pripada jednoj te istoj

osobi, utjelovljenoj Riječi Božjoj.

Č E T V R T O P O G L A V L J E

A T A N A Z I J E V A P N E U M A T Q L O G I J A

Atanazi ju V e l i k o m pripada zasebno mjesto i u nauku o Duhu

Svetom. On je p r v i u povijesti u svojim Pismima Serapionu i z n i okr up n i m crtama sve što se do danas u C r k v i vjeruje o božanskoj

osobi Duha. U A tanazij a nalazimo najranij i sažetak pravovjerne

pneumatologije. On započe obilnije govorit i o dostojanstvu, b i t i i

povjesno-spasiteljskoj u l o z i Božjega Duha. C r k v a vjerno čuvaše

Atanazi jevu pneumatološku misao i stavljaše je za uzor sočnoga i

svježeg govora o Duhu Tješite!ju.

Atanazi je je i u drugim svojim spisima spominjao Duha, ali je

samo u Pismima Serapionu o nje mu prozborio tematski i sustavn ije.

Stoga u tom djel u na lazimo Atan azije v doprinos pneumatol ogiji

koja s Pismima Serapionu u l a z i u izravno teološko razmišljanje. Zn a

se da je prije Atanazija govor o Duhu bio škrt i štur. N i j e prelazio

stupanj navođenja novozavjetnih tvrdnja popraćenih najkraćim raz

mišljanjima. Već naznacismo da je odraz takvoga stanja zbita ni-

cejska izre ka o Duhu . Zato At ana zija smijemo smatrat i tvorce m

crkve ne pneumatologije. A l i ni on nije stao razmišljati o Duhu

potaknut nutarnjom s i l o m , već su ga na to primorali k r i v o v j e r n i c i .S v o j u je misao izrazio kao odgovor na heretično učenje. Stoga naj

prije prikazuj emo Atana zijev o odmjeravanje s prot ivnic ima, a potom

sažimamo njegovo vlastito pneumatološko razmišljanje.

A . N A U K »TROPIKA«

1 Krivovjerne teze

5 2 E , 6, 1060BC.5 3 E. , 6, 1060BC; 11, 1068C.54 Se r IV , 14, 656C—657A.55 E , 6, 1060C.

Atanazi je svoje protivn ike podrugljiv o naziv a »tropicima«. Ime

je skovao po njihovu tumačenju b i b l i j s k i h tekst ova s pomoću »tro

pa«. To znači da su se p o z i v a l i na simboličko, alegorijsko i metafo-

ričko izražavanje b i b l i j s k i h pisaca kako bi o t k l o n i l i z b i l j s k i smisao

72 73

1



teksta i tako na zaobilazan način u k r i i j e p i l i svoje tvrdnje. Atanazije

i h također naziva »pneumatomasima«, jer se bore protiv Duha.

skvme ga i psuju. 2

Osnovna je pneumatomaška teza da je Du h stvore n. Atan azije

neprestance predba cuje »tropicima« da uče ka ko je Du h »stvo renje« .

N a Du ha primjen juj u »biti s tvoren« i broje ga među stvorena bića. 3

A l i ni za »tropike« Du h nije obično stvo renje, već je anđeo. Štoviše,

odličniji je od ostalih anđela jer ih stupnje m nadvisuje . 4 T r o p i c i su

također učili da je Duh Sveti jedan od »služinskih duhova« o kojima

se govori u Heb 1,14. Bog se njime služi u provođenju svojih nauma. 5

U svezi s naravi Duha, »tropici« posve logično misle da je raz

ličita, drugovrsna i s t rana u odnosu na na rav Oca i Sin a. Zato s u

D uha o d i j e l i l i od Oca i Sina i protjerali ga iz božanstva. 6 Uza sve

to uključivali su ga u trojstvo. To im je Atanazije spočitavao ka o

nedoslijednost te ih optuživao da ruše Trojst vo jer mu pribraj aju

stvorenje. 7 Duh, po »tropicima«, ne dolazi iz Oca n i t i se nalazi u

S i n u . 8

2. »Tropovski« dokaz i Atanazijevo pobijanje

Am 4, 13

Ishodište »tropovske« pneumatologije nala zi se u Am 4,13 gdje

se za Jahvea v e l i da je »stvoritelj duha« (ktizôn pneûma).9

S pravom

se drži10

da je to mjesto i z v o r , ključ i srž »tropovske« te ologije, jer

1 Atanazije g ovori o » t r o p i c i m a « î » t r o p i m a « u I, 7, 548B; 10, 556B; 11, 557B ;

21, 580D; 30, 600A; 32, 605A. O n a z i v u » t r o p i c i « u s p . A . L A M I N S K I , G eis t , 32,

J . L E B O N , L e t t r e , 81; A . H E R O N , Tr o p i c i , 4; H . S A A K E , Pr à skr isp t, 190.2 R i j e č » p n e u m a t o m a s i « d o l a z i od p n e û m a (duh) i m â k h o m a i (bor i t i se).

» P n e u m a t o m a s i « su , dakle , r a t n i c i p r o t i v Duh a. Us p. I , 32, 605B ; IV , 1, 637B ; n,

1, 608C; IV , 1, 637B.3 T r o p i c i D u h a n a z i v l j u » s t v o r e n j e « ( k t i s m a ) . A t a n a z i j e im to n e p r e s t a n c e

p r e d b a c u j e . Usp. I, 1, 532A; 2, 532C; 2, 533AB ; 3, 536BC; 9, 552B ; 21, 580B ; 32,

605B; III, 1, 628A ; 2, 628A; IV , 2, 640A; 4, 641C; I, 7, 548B ; I, 17, 572B ; 24, 588B ;

29, 596C; I, 33, 608B.4

I, 1, 532A; 10, 556C; 11, 557B; 29, 5 9 7 A B ; 30, 600A.5 I, 1, 532A.R I, 2, 533AB; 9, 552B ; 17, 572B ; 20, 577A ; 21, 580C ; 29, 596C.7 I, 532A; 29, 5 9 7 A B ; 33, 608B.8 I, 33, 608B. N j i h o v su n a u k saže to p r i k a z a l i A . L A M I N S K I , Gei st , 54 i J.

L E B O N , L e t t r e s , 53-56. A . L A M I N S K I (Gei st , 54) drži da je p i t a n j e i z laže nj a D u h a

g l a v n i p r o b l e m t r o p i k a , ali se za tu t v r d n j u j e d v a m o ž e naći p o t p o r a u P i s m i

ma S e r a p i o n u .9 Mjes to g l as i: »Jer, gle, ja sam onaj k o j i uč vr š ćuje g r o m i s tvara vjetar

( ktiz ôn p n e û m a ) i l j u d i m a nav i j e š ta n j e g o v a P o m a z a n i k a . J a t v o r i m p r a s k o z o r j ei m a g l u te h o d a m po v r h o v i m a z e m l j e « . Z a tum ač e nje m jes ta, u s p . A . L A M I N S K I , G eis t , 59-63.

1 0 T o naročito ističe A . H E R O N , Tr op ici , 6-19.

se sva »tropovska« misao kao u k l i c i nalazi u Amosovoj rečenici. To

v i d i m o i otud što je Atanazije najveću brigu u Pismima Serapionu

posvetio raščlambi toga teksta.

Po »tropicima« nema dvojbe da »duh« (pneûma) iz Am 4,13 nije

nitko drugi nego Du h Sveti. To je ti m sigurnije što se u Am 4,13

naviješta K r i s t o v dolaza k. Stoga je i spomenuti duh Du h K r i s t o v

i l i Duh Sveti .1 1

Za nj se doslovce kaže da je stv oren.

Ata nazi je nadugo i široko u Pismima Serapionu dokazuje da

»duh« Amo so ve izreke nije Duh Sveti. Gla vn ina se dokaza sastoji

u to m što je u Am os a riječ »duh« naprosto napisana »duh« (pneû

ma). Riječ je, dakle, bez člana i b i l o kakvog drugog dodatka. U B i b l i j i pak, kad je posrijedi Duh Sveti, uz pneûma se upotrebljava član

i l i dodaci kao Duh Boga, Oca, K r i s t a , Sina. Također se za Duha kažeD u h Sv et i, Du h Istine, Tješitelj. To znači da B i b l i j a Duha Svetoga

n i kad ne označuje s jednostavnim izričajem pneûma. Atanazije svo

j u tvrdnju potkrjepljuje bro jnim starozavjetnim i novozav jetnim

primjerima.12 A l i i on zna da se u No vo m zavj etu ponekad i za Duha

Svetog kaže samo »Duh« (Pneûma). Atanazi je primjećuje da se te

iznimke opravda vaju konte kstom, iz kojega se od prve može vidjet i

da se u tim slučajevima pneûma odnosi na Duha Svetoga.13

P r i pojašnjenju riječi »duh« u Am 4,13 Atanazije također v o d i

računa o činjenici da B i b l i j a razlikuje razne »duhove«. Pneûma

može značiti čovjekov duh, dah vjet ra 1 dub lji smisao biblijsk e re

čenice.14 Atanazije drži da je prvo značenje izraza »duh« u Am 4,13

»vjetar«. Prema itome, Prorok v e l i da Bog stvar a vjetar. To je s m i sao izreke ktizôn pneûma.

15 Inače se Atanazije slaže s »tropicima.«

da je u A m, 4,13 na ja vl j en K r i s t o v dolazak. To ga s i l i potražiti dubl j i

smisao za pneûma. Istančanim tumačenjem dolazi do zaključka da

se Amosov pneûma odnosi na čovjekov duh k o j i po Ez 36,26 valja

»iznova stvoriti« i »obnoviti«. To se zbiva K r i s t o v i m ut jelovljenjem. 10

Tada je čovjekov duh obnovljen i preporođen. Amos to preobraženjeu 4, 13 naziv a stvar anjem.

B i l o , dakle, da se »duh« iz Am 4,13 shvaća kao vjetar i l i l judski

duh, »tropici« se ne smiju pozivat i na Pr or ok a kad govore o stvo -renosti Duha. Tumačenje lm nije valjano. Tuđe je bibli jskoj i z r e c ite tu »tropi« ne pomažu. Tako je Atan azije zaista pomno opovrgnu o

osnovnu »tropovsku« tezu i pokazao da nije b i b l i j s k i utemeljena.

1 1 I, 3, 536B; 9, 552B-553C.12 I, 4, 536C-537C; 5, 537C-540A; 5, 540A-541B ; 6, 547B-548B.1 3 N a pr. G al 3, 2; 1 Sol 5, 19; L k 4, 1; Mt 4, 1 U sp . I, 4, 537BC.14 I, 7, 548-1, 8, 552A.15 I, 9, 552B.16 I, 9, 552B-553C.

74 75

1 Tim 5, 21



Zah 4, 5—6

Po Atanazi ju »tropicd« svoju tvrdnju o D uhu ka o anđelu zasni

vahu na činjenici što se u 1 Tim 5,21 nakon B o g a i Isusa K r i s t aspominju »odabrani anđeli«. 17 T r o p i c i m a je očito da se Duh Svet i

nalazi među ti m »odabranim anđelima«. 18 čini se da je poistovje

ćivanje Duha s anđelom još temeljitija i važnija njihova misao nego

učenje da je stvo ren. Razumij e se da je Du h stvore nje, ako je anđeo.

Egipatski pneumatomasi bez poteškoće prihvatlše stvorenost Duha,

kad se o tome sta lo rasprav lja t i . A l i im je od stvorenos ti kudik amo

više stal o da je Du h anđeo, jer to uklju čuje da ga Bo g šalje19

nakoris t duša. 20

Atanazi je se odista mnogo trudi o t k l o n i t i takvu egzegezu za 1

Tim 5,21. U nekoliko navra ta protivničko tumačenje svodi na bes

misao. Ističe da nije moguće »odabrane anđele« pribrajati B o g u i

Isusu K r i s t u , jer su anđeli »služinski duhovi« kako se v i d i iz Heb

1,14. Čak po dru glj ivo pita k o j i je od »izabranih anđela« uvršten u

Trojs tvo. 21

Z a »tropovsko« vrednov anje 1 Tim 5, 21 Atanazije v e l i da izrav

no d o l a z i od V alen t i n ova »izuma« i stoga da je nevaljano. 2 2 Uosta

l o m , B i b l i j a D uha Sve toga n i kad ne naziv a anđelom. Ona po mno

luči riječi. K a d želi reći Du h S v e t i , v e l i D u h S v e t i . Ak o je govor o

anđelu, kaže anđeo. B i b l i j a dobro razlikuje Duha Svetoga i anđele.Tako, poimence, naznačuje da je Duh S ve t i sišao na Isusa u Jordanu,

a ne anđeo. 23

N a uporno protivničko pitanje zašto u 1 Tim 5, 21 Pavao ne

spominje Duha Svetoga već anđele, Ata na zi j e pruža različite odgo

vore. Šaleći se i sam, zapitkuje tropike zbog čega su spomenuti an

đeli, a ne, recimo,- kerubini . Uost a lom, odakle i m smjelost da A p o stola pozivaju n a račun. Ka d se ozbiljnije bavi pimjedbom, razlaže

da ima b i b l i j s k i h mjesta gdje su spomenut e s amo dvije božanske

osobe: Duh Svet i i Gospodin. N i t k o iz toga ne zaključuje da Otac il i

S i n ne postoje, odnosno da nisu Bo g. Sličan je slučaj i s 1 Tim 5, 21.

Isto tako: dosta je reći »Krist«. Time je uključen i. Du h Svet i k o j i je

nedje l j iv od K r i s t a i stalno se nalazi u njemu.

2 4

17 1 T i m 5, 21: » Z a k l i n j e m te pred B o g o m i I s u s o m K ri s to m i i za br an im a nđe l im a da se toga držiš bez p r e d r a s u d e « .

1 8 I, 10, 556C1 9 A g g e l o s znači »vjes tonoša«, »g l as nik «, »pos l anik «.2 0 T o ističe A . H E R O N , T r o p i c i , 16-19.2 1 I, 10, 557A; 11, 560A.2 2 I, 10, 556C-557A.2 3 I, 11, 557A-560B ; 12, 560C-561A.2 4 I, 13, 561B-564B; 14, 565B. Z a e gz e ge z u 1 T i m , u sp . A . L A M I N S K I , G eis t ,

63-65.

T r o p i c i se poziv ahu i na Zah 4, 5—6 da b i dokazal i kako je Duh

Svet i anđeo. 25 Pro ro k bi, po njima , pod »anđelom što je razgo varao

s njim« podrazumij evao Duh a Sveto ga. Ata naz ije primjećuje da tro

p i c i nisu pomno čitali c i j e l i tekst, jer se Iz Zah 4, 6 lak o dade raza

bra t i da je u Zah 4, 5 doista govor o anđelu, a ne D uhu Svetom. Isto

se tako iz Zah 4, 5—6 dobro v i d i da Prorok razlikuje Božjega Duha

i anđela što D u h u sto ji na službi.

»Razumski« dokaz

T r o p i c i svoj nau k osloniše i na »razumski« do kaz. Du h je, po

njima, stvorenje jer ne i z v i r e iz B o g a . Z b o g toga svode na besmisao

bibl i j ske tvr dnje o izlaženju Du ha iz Oca i S i n a . U m o v a l i su: ako

D u h d o l a z i iz Oca, znači da je rođen; ako je rođen, S i n u je brat, a

O c u unu k! Rekne l i se da d o l a z i iz S i n a , tad mu je Otac djedom!

D u h , prema tome, može b i t i samo stvorenje. 26

Atanazi je upotrebljava mnogo prostora da pobije to sofističko

mišljenje.27

On zapravo ne u l a z i rado u tu ras pru jer mu se p r i činja bezbožnom. Zato bi najradije o njoj šutio 28 i i z j a v i o da su tro

p i c i heret ici s koj ima se nema što raspravljati. Ipak šutnju krši da se

ne bi shvat i la kao poraz te protupitan jima pokazuje k o l i k o su pita

nj a tropika neumjesna . 29 Isto tako u B i b l i j i traži dokaz da su t r o p i c iu zabludi .3 0 Upozorujemo i na ono podulje mjesto 31 gdje je Atanazije

sažeo svoje razmišljanje i utvrdio da Duh Svet i nije S i n u »brat« ni

O c u »unuk«.

2 5 Za h a r ij in e te kstove A t a n a z i j e tum ač i u I, 11, 5 57B C2 6 I, 15, 565C-068A; I, 588C; I V, 1, 637BC; 2, 640A.2 7 I V , 1—7, 637A—648B.2 8 I, 16, 568C .

2 9 I, 15, 5 68AC. Ev o n e k o l i k o takvih p itanja: i ma li Otac oca; ima li Otac

br a t a ; k oje j e i m e t o m b r a t u ; t k o i m j e d j e d , p re d j i , i t d . O b e z u m l j u t a kv ih

pi t a n ja A t a n a z i j e zb or i u IV , 1—7, 637A—648B.3 0 U sp I, 16, 569B.

3 1 I, 16, 568C—569B. G iba n ju t r o pika te š ko je u s t a n o v i t i i z vor iš te i odrediti

p o k r e t n e sile. M o g u ovis it i o Euzebi ju Cezarejskom. A rij evsk a je p n e u m a t o l o g i j a

s i g u r n o na njih utjec al a. Izdanak su i s t a r o d r e v n e p n e u m a t o l o g i j e koja je u D uh u

S vet om prvens tveno vidje l a Božjeg anđela i pos l anik a. Ka d su arijevci izravno

pos tavi l i p itanje božanstva za Duha, tropici su s p o n t a n o D uh u zanijekali bo

žansko dos tojans tvo. Pitanje »tropovs k e« te o logi je još je uvij ek otvoreno s obzi

r o m na n j e n o podrij et l o . U s p . H . J O R I S S E N , G eis t , 208. 209; A . H E R O N , T r o p i c i ,1 Q m

7677

razumije značenje izraza »izlaziti«. 37 Ivanov »izlaziti« uključuje isto



B . A T A N A Z I J E V N A U K O D U H U

1. Du h Sveti pripada Trojstvu

Temelj je Atanazijeve pneumatologije vjera u božansko T r o j

stvo. Nau k se o Du hu ne da poj miti ne pođe li se od sve toga T r o j

stva. Atan azije va je teologija odista trojstvena. To vidi mo otud što

se u Pismima Serapionu neprestance služi riječju Troj s tvo . 3 2 Za

Atanazi ja Trojstvo je ist inska z b i l j a , a ne puka riječ.

33

Članovi suTrojs tva označeni vlastitim imenima: Otac, Sin i Duh Sveti. Ta ime

na nisu prazni izričaji, ve ć i z r a z u j u istinska bića i očituju n j ihovu

narav i obilježja.

Atanazi je naglašava opstojnost Trojs tva, ali ne zaborav lja ni

božansko jedinstvo. Često ponavlja da je božanstvo jedno. 34 Stalno

mu je pred očima misao da je Trojstvo nedjeljivo i da se u naravi

ne da d i j e l i t i . Trojstveno je jedinstvo neraskidivo. Trojstvo je u sebi

jedno, sebi jednako i iste naravi. Ono je nepromjenljivo. 35

Trojednom B o g u pripada i Du h Sveti. Atan azije to često i na

različite načine ponavlja . 3 6 Sav daljnji Atanazijev pneumatski govor

počiva na toj osnovnoj tvrdnji. Duh se ne nalazi među stvorenjima,već je član blažene Trojice.

2. Odnos Duha prema Bogu Oc u

Atanazi ja su okolnost i primorale dublje razmišljati o odnosu

D uha prema B o g u Ocu. T r o p i c i su priznavali da Sin preko rađanja

d o l a z i iz Oca te je stoga Oc u isto bitan . I stv oren ja dolaze iz Bo ga je r

i h on stvara iz ničega. Sad se postavilo pitanje na k o j i način D u h

posjeduje svoj opstanak.

N o v i zavjet o Du hu v e l i da »izlazi od Oca« (Iv 15, 26) il i »iz B o

ga « (1 Kor 2, 12). T r o p i c i i Atanazije u riječi »izlazi« čitaju o b l i kk o j i m Du h dolazi iz Boga. A l i upravo j e u tom poteškoća da se točno

3 2 I, 14, 565B; 16, 569B; 17, 569C; 20, 576—577A; 28, 5 95 AB ; 30, 597BC. 600A; 32,

605A; III, 6, 633BC. 636AB; 7, 636BC; IV, 3, 641BC; 6, 698A; 7, 648B; 12, 652C. 653A.

33 I, 28, 596B.3 4 I, 14, 565B ; 16, 569B ; 17, 569C.3 5 I, 14, 565B; 17, 569C. 5 72AB ; 20, 576D; 28, 596A; 30, 597C. 600A; 32, 605A; III,

6 633BC; IV , 12, 652C. 653A.3 6 I, 21, 581A ; 11, 557C.

dobno dvije m i s l i . U doslovnom smislu znači da Duh Sveti od svoje

volje dolazi u svijet kako b i trajno borav io s učenicima. Prema to

me, »izlazi« izrazuje povijesno slanje Duha k o j i se nakon K r i s t o v auzašašća nalazi u C r k v i kao osobna Božja nazočnost u svijetu. Tako

^izlazi« shvaćaju tropici i Atanazije. R a z l i k a je među njima u tom

sto »tropici« isključivo ostaju kod tog značenja i iz »izlazi« zaklju-

čujru da je Duh stvoreni Božji dar. Atanazije u »izlazi« v i d i još jedan

smisao. Za njega Ivanova riječ naznačuje vječno i trajno »izlaženje«

D u h a iz Boga. T r o p i c i misle da je tak vo »izlaženje« nemoguće jer

u B o g u može postojati samo »roditi«, a izvan Boga »stvoriti«. Tu je

n i kn u lo njihovo umovanje o Du hu kao Sin ov u »bratu« i »unuku:<

B o g a Oca. Budući da je u B o g u moguće samo »rađanje«, a Si n je

»jedinorođenac«, preostaje da se »izlazi« shvati kao vremensko sla

nje Duh a. Du h »izlazi« iz Bo ga uk ol iko ga Otac st var a poput ost alih

stvorenja . Tako umovahu t ropici . 3 8

Atanazi je zna da je način opstank a Duh a neizreciv. O nje mu se

može malo što reći jer u stvore nome nema usporedbe. Atana zije nije

opširno i temeljito razradio r a z i i k u između »rađanja« i »izlažemja«*

kao vlast i t ih načina opstanka Sin a i Duha . A l i svojim upornim ist ica

nje m da se samo na Sin a odnos i »rađanje«, a na Duh a »izlaženje«,

postavio je osnovu za kasnije razumno rješenje te na jdublje t r oi-

s tvene tajne . 39 Atan azije pri tom jedv a nadi lazi biblij ske izreke, 40

a l i je uza sve to uvelike zadužio teologiju kad je prodornošću i s t i n skog tologa pokazao smjer kako se spekulativno može shvatiti Iva

nov »izlazi«.

Br o j n a su mjesta u Atanazijevim Pismima Serapionu41 gdje je

D u h Sv et i odluče n od stv ore nja zato što mu je i z v o r u B o g u . Činje

nica što Du h »izlazi« iz Bo ga omogućuj e At an azi ju da s dost a v a r i

jacija govori o intimnoj vezanosti Duha s Bogom Ocem. Atanazije

p r i tom neumorno ponavlja da je Duh sjedinjen s Očevim božanst-

3 7 U s vezi s Ivan ovim »iz l azi« u patris t ic i V . R O Z D I A N K O , F i l i o q u e , 296—299,donos i z a n i m l j i v i h n a p o m e n a . Izričaj e k - p o r e u o m a i k o j i m se s luži I v a n u 15, 26

dol ozi od p ôr os (= pr o la z , gaz, brod, put, m ost) i por e ûô ( = s t a v i t i u p o k r e t ,prebac i t i , prevest i , se be s k l o n i t i na put). E k p o r e u o m a i , p r e m a t o m e , u m e d i j uznači s a m o g se be potaći na p u t o v a n j e , kr e n u t i se. U e k p o r e u e t a i nal azi se m i s a oda je Du h S vet i »pošao na put« s vojom s l ob od nom vol jom . E k p o r e u e t a i se, dak l e ,o d n o s i na vrem enito s l anje D u ha . Oc i , i p a k , na č e lu s A t a n a z i j e m u e k p o r e u e t a iv i d e i z laže nje D u h a u sam om e B o g u . Z a n j i h ek poreuet ai uk l juču je » is tob itnos t«D u h a s Oc e m . U s p . A . L A M I N S K I , G eis t , 149.

3 8 U s p . A . L A M I N S K I , G eis t , 148—150 ; J . L E B O N , Lettres , 54. H . J O R I S S E N ,G eis t , 208. 209, niječe da je s p o r i z m e đu A t a n a z i j a i t r o p i k a bio u p o i m a n j uizričaja »iz l azi« .

3 9 U s p . A . L A M I N S K I , G eis t , 149; V . R O Z D I A N K O , F i l i o q u e , 299.40 T a k o H . J O R I S S E N , G eis t , 209.4 1 I, 2, 533B; 15, 565C—568A; 20, 580A; 22, 5 8 1AB ; 33, 608B ; III , 2, 628B.

7879

misao da je Duh Sve t i »slika« Boga Sina . To o D uhu v e l i da potječe



vô m i da je narav D uha Božja narav. Duh je Du h Boga, D uh Oca .

V l a s t i t je B o g u i Očevu božanstvu. Po Ata na z i ju , Duh je u B o g u ;nije mu stran ni tuđ n i t i se nalazi izvan njegova božanstva . 42

3. Duh prema Sinu

Atanazi je s pomoću Svtoga pisma utvrđuje odnos između D uha

i Boga Sina. U B i b l i j i nalazi tvrdnj e da je Du h nerazdje l j iv od L o

gosa i da nije izvan Sina n i t i m u tuđ. 43 Isto tako primjećuje da N o v izavjet Duha naziva Duhom Logosa, Sina , Mudros ti i Ist ine. 44 Pose

bice mu je sta lo istaknuti kako je Duh S v e t i vla s t i t S i n u i l i L og os u . 45

jer riječ »vlastit« izrazuj e odnošaj nepos redno sti, in t imnost i , jedin

stvenosti, zasebnosti i nužnosti. Stoga Atanazije neprekidno ponavlja

da je Duh »vlastit« S i n u .

K o r a k nap rije d u određivanju odnos a D u h a prema S i n u susre

ćemo u Ata na z i jev im izjavama da se Duh nalazi u L og os u i da ga

vidimo u S i n u kao što je i Sin u D uhu . 4 6 Atan azije se ponek ad i spe

kul a t ivn i je izjašnjuje. Služeći se f i l o z o f s k i m riječima, t v r d i da je

D u h Sinov e »naravi« i l i da je S i n u »vlastit po biti«. 47 Možda je A t a

nazije izrekao najprisnije jedinstvo između D uha i Sina kazavši da

je Du h »vlastit b i t i Logosa « . 4 8 Tu je odista izražena int imna i nepo

sredna pripadnost D u h a Očevu S i n u .

U ovaj kontekst pripada At an az i j ev nauk o D u h u »slici« Sina.

Atanazi je t v r d i da se Sin nalazi u D u h u kao u »vlastitoj slici«. Zato

se D uh naziva i jest Sinova »slika«. 4 9 Za grčko poimanje izričaj

»slika« 50 neposredno doziva u pamet i z v o r n i k u kojem »slika« ima

i z v o r i podri jet lo. Bez originala nema kopije. S l i k a , nadalje, sliči iz

v o r n i k u i im a udjela na on ome čemu je s l i k a . Z a G r k a s l i k a nije

samo čest i z v o r n i k a , već je u neku r u k u s a m izvornik. S l i c i je zada

ća objavi t i i očitovati origina l . Jezgra i biće i z v o r n i k a r a zotk r iva se

u k o p i j i . U to grčko shvaćanje »slike« va l ja smjest i t i At an az i j evu

4 2

I, 12, 56 1A B; 24, 588 A ; 16, 569B ; 22, 581B; 25, 588B C; 32, B0 5A ; III, 1, I2, 628A; 5, 633A; 6, 633C; I V , 2, 640A; 3, 641B ; 4, 6 41C ; 7, 648B.

4 3 I, 31, 601B; 33, 608A; III, 5, 632C; I, 14, 565B ; III , 5, 633A; 6, 63 6AB : IV , 4,

641C; I, 25, 589B.4 4 I, 21, 580C; 25, 589AB; 532B; III, 1, 625BC; IV , 2, 640A.4 5 I, . .2, 533B; 11, 557C; 23, 585A; 25, 588C. O vrijed nosti pri dj eva » v l a s t i t « u

At a n a z r je v o j teol og ij i v i d i A . L A M I N S K I , Geis t, 141; J. L E B O N , Lett res, 67 bilj 2.4 6 I, 14, 565B; 19, 573 CD ; 21, 580C ; 24, 585C ; 33, 608A; III, 3, 629B; 4, 632A; 5,

633A; 6, 633BC; 7, 636B.4 7 I, 24, 585C; 25, 589A.4 8 IV , 4, 641C.4 9 I, 20, 577B ; IV , 3, 641B.

~° ° z n a č e n J u riječi »s l ika « v id i J . B . B E R C H E M , R ô l e , 211; H . K N E C H T ,E i k o n , 386. 387; J. B . S C H O E M A N N , Ei kon , 335.

c d Sina te da između njega i Sina postoji istovrsnost pa čak i istost

naravi . Duh objavljuje Sina jer m u je »slika«. U D uhu motr imo Ri

je č Božju. 51

Isti smisao treba pripisat i tvrdnj i da je Duh »oblik« Sina. Po

Ata na z i ju Duh je »pečat« k o j i m Logos pečati vjer nike. A l i u »peča

tu« k o j i je Duh otisnut je Logos kao » l i k « . Stoga se po »pečatu«,

Duhu, utiskuje u vjernike K r i s t o v » l i k « . 5 2

4. »Izlaženje« Duha iz Sina

Nadasve je zamršeno pitanje Atanazi jeva nauka o »izlaženju«

D uha iz Sina . Atanazije nigdje iz r i j ekom ne kaže da D uh dolazi iz

Logosa. Isto tako ne posiže za glagolom »izaći« k a d govori o odno-

šaju D uha prema S i n u . 5 3 Ipak, ima nekoliko mjesta iz k o j i h se dade

naslut i t i da je izviranje Duha i iz Sina dno Ata na zi j eve m i s l i . 5 4 Ve ć

smo pripomenuti da Atanazije Duha naziva »vlastitim« S i n u i »vlas

t i t i m b i t i Logosa«. Nema sumnje da »vlastit« u spomenutim u l o m c i -ma osim pripadnost i uključuje izviran je Duha iz Sina . Također upo-

zonismo na At ana zije vo učenje da je Duh »slika« Sina . I to barem

di je lom sadrži uvjerenje da Duh ima »izvor« u S i n u .

čini se da je Atan azij e u jedno m u lomku izravno natu knuo da

D u h i z l a z i 1 iz Sina j e r v e l i da Duh »isijava« iz Logosa. 55 Pri tom

vjeroja tno ne m i s l i samo na povijesno slanje Duha, već i na nutar

nje božansko izlaženje. 58 Izviranje se D uha iz Sina možda kri je i u

Ata na z i jev im naznakama da »Sinu pripada što god Duh posjeduje«

i da »Duh sve prima od Sina«. 57 Nema dvojbe da je u spomenutim

rečenicama prvenstv eno govor o povijesno^spasitel jskoj vezanost i

D uha i Sina . Proslavl jeni K r i s t šalje u svijet Duha. D uh u povijesti

djeluje n a temelj u Isus ova otkupit elj sko g čina. Ipak se ne može mo

otet i dojmu da Atanazije s luti kako je povijesno-spasi tel jska pove

zanost D uha s K r i s t o m odraz njihov e vezanos ti i u Božjem otajs tvu.

5 1 U s p . J . B . S C H O E M A N N , Eik ôn, 350; V . L O S K Y , Im age , 132. 134* J R O L D A N U S , Chr ist , 230. 238; G. Z A P H I R I S , R e c i p r o c a l , 362—369.

5 2 I, 23, 584C—585A; III, 3, 628C—629A.5 3 N a to s p r a v o m u p o z o r a v aj u J . L E B O N , Lettr es, 70. 71; V. R O Z D I A N K O

Fil ioque, 301; A . L A M I N S K I , Geist, 152.64 J . L E B O N (Lettres , 73) p iš e : » T a j odnos (između Du h a i S ina) zac ije l o

m ože biti relacija izv ora. Da je baš to, Atanazije, čini s e, n i k ad i z r i j ek o m n ereče. Zar to ipak nije d no nje gove misli . . .?«

55 I, 20, 580A.56 O » i s i j a v a « u sp. V. R O Z D I A N K O , Fi li oq uem, 299. 302; A . L A M I N S K I , 153. 154;

H . J O R I S S E N , Geist, 209. 210.57 III, 1, 628A; IV , 2, 640A.

8081

(1 Kor 2, 11). Po Atanazi ju to znači^ da Duh Svet i u punini poznaje



5. D uh Oca i S ina

U jednom tekstu Atanazije po svemu sudeći t v r di da D uh i z v i r ei z Oca i S i n a . On piše: » A k o je Si n jed an (. . .) tad mo ra b i t i j eda n

(...) i Dar za k o j i se v e l i da i z l a z i iz Oca, jer odsijeva od S i n a za k o j i

vjerujemo da je iz Oca«. 58 Uočimo da Atanazije pripominje 5 9 k a k o

je Duh Dar. Prema tome ne i z l a z i iz Oca kao S in, već kao Dar . Time

vjeroja tno otklanja pneumatomaško umovanje o D uhu , S i n o v u »bra

tu«. Duh kao Dar i z l a z i iz Oca, al i iz S i n a se izžaruje. R a z l o g »izžari-vanjiu« Duha od S i n a Ata na zi j e v i d i u tome što je uklj učen o u S i n o

vo rađanje. Duh , dakle, »izlazi« ka d ga proma tramo u odno su na

O c a , a »odsijeva« ako gledamo njegov stav prema S i n u . D u h u j e Bog

Otac i z v o r u smislu »izlaženja«, a Sin u smislu »odsijevanja«. »Izla

ženje« i »odsijevanje« nisu neovisne ni usporedne z b i l j e , već je »od-

sijevanje« u ključe no u »izlaženje«. U S i n o v u rođenju sadržano je

izlaženje Du ha Sveto ga. To je duboko dno troj stve nog otajstv a.

U navede nom ulo mku treba istaknut i vezn ik » j e r « . S pomoću

» j e r « Atanazije pokazuje da je Duh istodobno iz Oca i od S i n a . B u

dući da se Du h izžaruje o d S i n a , i z l a z i iz Oca. U k o l i k o Duh kao Dar

sjaji od S i n a , a Sin se rađa iz Oca i od njega dob iva oso bni opstanak,

nužno se zaključuje da Duh ističe iz Oca. Duh. dakle, d o l a z i iz Ocajer se S in, iz kog a s j a j i , rađa od Oca. V i d i m o da je Otac, po A t a n a z i

j u , vrelo i čuvar božanske monarhije. Otac rađa S i n a iz koga sjaji

D u h S v e t i .

6. Obilježja Duha Svetoga

Atanazi je na D uha proteže Božje vlast i tost i jer vjeruje da Du h

i z l a z i iz Očeve b i t i i isjajuje od S i n a . Stoga Duh »supostoji« s Ocem

i S i n o m te se zajedno s njima »slavi«. 60 Atan azija zaista ni je sta ja lo

muke da D uha proglasi vječnim, nepr omje nlj iv im i posvudašnjim.01

Sv e su to svojstva vlast i ta D u h u zato što je u naravi jednak Ocu i

S i n u . Iz iste jednak ost i proistječe da Duh poznaje »Božje dubine«

5 8 I, 20, 580A.

59 Ovd je se o s l a n j a m o na V. R O Z D I A N K O , Fil ioque, 299. 302 i A . L A M I N S K I ,G eis t , 153. 154, al i ne z a b o r a v l j a m o ni kritički stav H . J O R I S S E N , G eis t , 209—210.

6 0 III, 7, 636B; I, 9, 552B; 31, 601A ; IV , 7, 648B ; 23, 676 BC.

w III , 7, 636B ; 4, 632A. U s p . A . L A M I N S K I , G eis t , 144. 145 ; J. L E B O N , Lettres ,

60. 61.

Božje biće. Bog za Duha nema tajne. Savršeno pozna Oca i S i n a . To

znači da im je jednak.

Atanazi je rado spominje božansko odličje Duha da je jedan, je

dinstven i jedincat.*33 Jednom zgodom u Pismima Serapionu™ n a D u

ha primjenjuje izraz »istobitan«. Ti me želi reći da Du h pos jeduje

puninu Božjega bića. Sve što pripada Božjem b i t k u , vlasništvo je

D uha Svetoga. Tako se Atanazije usudio prenijeti na Duha nicejski

»istobitan«. Duh je poput S i n a »istobitan« s Ocem. V r i j e d i zabilježititu Atan azij ev u smionost ka d znamo da ni B a z i l i j e V e l i k i n i C a r i

gradski sabor za Duha ne vele da je »istobitan« s B o g o m .

7. Duh u trojstvenim djelima

Atanazi je zna da B i b l i j a go vo ri o činima spas enja kojima je za

četnik D u h S v e t i . Ipak djel a Du ha nis u odvo jena od djela Oca i

S i n a . Jedinstvo što vlada u B o g u traži da je u činima spase nja naz o

čno blaženo Trojstvo, iako se pojedini spasitelj s k i čin posebice veže

uz jednu od božanskih Osoba. Po At an az i j u6 5 s v a k i spasàteljski pot

hvat p o l a z i od Oca te se posredstvom S i n a za vjernika ostvaruje u

D u h u Svetom.

S v a je povijest spasenja trojstveno obilježena. B i b l i j a , doduše,

pripovi jeda da je Duh Svet i vodio narod na kon Izla ska, ali to za

pravo znači da ga je vodio Bog po S i n u u D uhu . Bog je po Logosu

u D u h u bio s nar odo m. Isto tako Bo g je po K r i s t u govorio preko

proroka, ali je u D uhu kazano što je rečeno. Posredstvom Duha Sve

toga, na osnovi Sinova djela , postaj emo djeca B o g a Oca. Ka d nam

je, nakon Isusova uzašašća, poslan Duh S v e t i , dat n am j e S in li u

S i n u Otac. Tako, dakle, što god Bog vrši u svijet u, ostv aruje se su

djelovanjem čitavoga blaženog Trojstva.

6 6

62 I, 15, 568A; 22, 581B ; II I, 2, 628A.6 3 I, 20, 577C—580A; 27, 593C; III, 3, 629BC. Usp . A . L A M I N S K I , G eis t , 143. 144;

J . L E B O N , Lettres , 60. 61.6 4 I, 27, 593C. N e o b i č n o je da I. B A C K E S (Das tr initaris c h e, 139) niječe da

Atanazij e upotreb l j ava h om ous ion z a Du h a S vetog a.65 I, 14, 565B; 30, 600BC; 20, 577C ; 24, 585C; 31, 601A.

• «6 I, 12, 56 1A B; 14, 565B; 19, 576A B; 20, 577A; 30, 600B ; 9, 553B ; 24, 588AB ;

28, 596A; 31, 601A; III, 6, 633B ; 5, 633B. O trojs tv enom ob il ježju povij e sno-sp asi -

te l j s k ih čina u Atanazi ja usp. A. L A M I N S K I , G eis t , 146. 147. 155.

82 83

Atanazi je u s v o j i m Pismima Serapionu ne z a o b i l a z i n i d rug e



teme o Duhu Svetom. Posebice se zanima za Duha stvoriteljia, 67 ži-

vodajnog D uha , 6 8 D uha n a d a h n i t e l j a 69 te ističe ulogu Duha u životu

v j e r n i ka 7 0 i ko d pobožanstvenjenja. 71A l i ka ko smo slične m i s l i obra

đivali u dje lu o B a z i l i j e v o j pneumatologij i , 7 2 ovdje ih puštamo po

st rani .

6 7 I 24, 588 AB; III, 5, 632B; IV, 3, 640CD. O tom dij elu Atana zije ve pneu mato-l og ije , v id i A . L A M I N S K I , Geis t, 146; J. L E B O N , Let tres , 62. 63; G . F L O R O V S K Y ,

Concept, 47.6 8 I, 19, 576C; 23, 5 84 BC69 I, 31, 601BC. 604 AB ; III, 5, 632C; IV , 3, 640C. 641C; IV , 16, 661.7 0 Us p. I, 19, 576A—573D; 20, 577C—580 A; 22, 581C—584A; 23, 584C —585AB ; 24,

585C; III, 3, 628C—629A.7 1 U sp . II, 4, 613C; I, 24, 585B—588A ; 25, 589B. O tom e p o t a n j e u A . L A M I N S K I ,

Ge is t, 138. 156. 159; D . R I T S C H L , A t h a n a s i u s , 36—59; R. S E E B E R G , L e h r b u c h ,78—82; J . R O L D A N U S , C h irs t , 240—243. 250—252; P. B. T . B I L A N I U K , T h eos is ,349—352.

7 2 M . M A N D A C , Bazil ij e , 42—48. O Atanazijevoj pneum atol og ij i v id i opširnijeu mojoj ras pra vi u Bog . Sm., 1979. Ra d će, mada po oda vno gotov , tek uskoroizaći.

PRIJEVOD

PISAMA SERAPIONU

84



P R V O P I S M O S E R A P I O N U

Razlozi za postanak pisma

1 Pi smo t vo j e s v e t e odan os t i p r i m i h u pus t i n j i . M a da 529Ame p r i t i ska lo go r ko p r ogon s t vo , 1 a i gol ema m i pot jera

r adi l a o g l a v i , »milos rd n i Otac i Bo g svake ut jeh e« (2

K o r 1, 3) ut ješi me t vo j i m p i smom. Sjeća juć i se, naime,

t vo j e odan os t i i sv i h p l eme n i t i h l j u d i , imah dojam da s te

u t o m času sa mno m. Nadas ve se ipak pove sel ih ka d sa m

dobio tvoje pis mo. A l i č im sam ga pročitao, opet se ražal o s t i l i zbog onih k o j i j oš j edn om 2 k r e n u še u bo r b u p r o t i v

is t ine .

T i mi, dr ag i i zaist a želj ko va ni , i sa m ražalošćen, pišeš'^

k a k o n e k i ostaviše , doduše, ar i jevce jer hule na Sina Bož

jega, al i sami kr i vo misle o Du hu Sv eto m. Ne vele samo da 532A

je s tvorenje , neg o j edan od služinskih d u h o v a ( H e b 1,

14) te se samo s t up n j em r a z l i ku j e od anđela. No to je te k

p r i v i d an sukob s a r i j ev c i ma . U z b i l j i se pobi j a prav ovje r je .

Jer kao što ar i jevci , niječući S i n a , n i ječu i Oca (1 I v 2,

23), ta ko i ovi , dok ozloglašuju D u h a S v e t o g a , ruže i Sina.

Ove dv i j e s t ranke razd i jelise bun u p r o t i v i s t i n e . J edn i ,

naime, k r iv o misl e o Ri ječi , dr ug i o Du hu , al i im je i s ta

hu l a p r o t i v sve t oga T r o j s t v a .

Imajuć i to pred očima i pošto sam mn ogo razmišljao,

p os t adoh malodušan . Davao se, eto, ope t poigrao s opona-

šatel j ima svo j e l udos t i . U t i m oko ln os t i ma od luč ih šut jet i . "

A l i na pot icaj tvoje Svetost i te zbog pro t ivn ičke z ab lude

i n j i h o v e s o t o n s k e drsk ost i , napisa h ovo kra tko pismo. Jedv a sa m bio u stanj u da i to učinim. Ti ćeš, po mudr os t i

1 R i j e č je o A t a n a z i j e v u tr e će m p r o g o n s t v u od 356 d o 362 — N a s l o v e u

p r e v e d e n o m t e k s t u s am i sm o pos tavi l i .2 Atanazije s m atra da su a r ije v ci is t ins k i z ač e tnici b orb e prot iv bo

žanstva D u h a S v e t o g a . O ni na taj nač in »još jednom « kr e ću u rat prot iv

is t ine . R a n i j e su n i j e k a l i S i n o v o božanstvo .3 A t a n a z i j e tek na t e m e l j u S e r a p i o n o v a izvještaja, a ne izravno, saznaje

za p r otivnič ki n a u k i tak o nas u p u ć u j e u to p r v o p ne um atološ ko k r i v o

vjerje.

87

k o j u posjeduješ, s lužeći se n j ime kao pov odo m, pre osta lon ado p un i t i . T ak o ć e p ob i j an j e bez bož n og k r i v ov j e r j a b i t i

Osnovi arijevske i »tropovske« zablude



p o t p un o .

Vjera se u božansku Trojicu uzajamno uvjetuje

2. A l i ar i j evs ka misao n i u tom ni je drukči j a . A k o s u ,

na ime, je dn om od ba cil i Riječ Božju (1 I v 2, 23), pos ve je

p r i r od n o da j edn a ko pogr dn o govor e i o n j ez i n u D u hu .

Z b o g toga ni je p o t r e b n o p r o t i v n j i h išta više reći. D o v o l j n o

je š to na n j ihov r a č u n p r i j e4

r e k o s m o .C On i ma p ak št o su u z ab l udi s obz i r om n a D uh a , v a l j a

o d g o v o r i t i ist ražujući , kako b i s ami r e k l i , n a z aseban n a

čin. Netko će se čudit i n j i h o v u b e z u m l j u : n e pr ihvaća ju d a

je Si n Božji stvo ren je — i u t o m e im je misao ispra vn a —

a l i kako on da dopušta ju t v r dn j u da j e S i n ov D u h s t vo r e -

533A nje? A k o, naime, zbo g s jed in jen ja Ri ječi s Oce m ne p r i z naju da je Sin m e đ u s t v o r e n i m bićima, v e ć d rže da je,

kako i odgovar a i s t i n i , S t vo r i t e l j n as t a log , zašto kažu da je

D u h S v e t i , k o j i je jed nak o s je din je n sa Sin om kao i Si n s

Oc em, stvore nje? Zb og čega ne s h v a ć a j u : kao što Božj e

j edi n s t vo t i me spašava ju što Si na ne d ijel e od Oc a, is to

tako ne č u v a j u j e d n o t u t r o j s t v e n o g b o ž a n s t v a k a d D u h a

odc jepl juj u od Ri ječi . Na taj način r a z j e d i n j u j u božans tvo .U nj miješa ju različi tu i r az n or od n u n a r av t e ga i z j edn a

ču ju sa s t vo r en j i ma . O s i m toga, to mišljenje , — stoga što

j e D u h r az n ob i t an , ka ko on i umisliše — pokazuje da T r o j s tvo ni je više u sebi jedna z b i l j a , već sas t av l j en a i z d v i j urazliči t ih n a r a v i . K a k v o l i je to poima nje Bo ga gdje je Bo g

sa t k an od S t vo r i t e l j a i s t vo r en j a? D oi s t a , i l i T r o j s t vo n e

B postoj i , već Dvoj s t vo, i ond a s tvorenj e ; i l i pak, ako i ma

T r o j s t v o , kako u z b i l j i i j e s t , zašto t r o j s t ven og D uha s t av

l j a j u zajedn o sa s tv ore nj i ma koja dolaze iza Troj s tv a? To

i z n o v a znači d i j e l i t i i r a s t v a r a t i T r o j s t vo . Kad , dak l e , k r i v o

s u d e o D u hu S ve t ome , n i o S i n u n e mi s l e dob r o . Ak o b i .

n a i me , i sp r avn om i s l i l i

o Ri ječi, zdr avo b i držali i o D uhu

k o j i »izla zi od Oca « (I v 15, 26) te je S i n u v las t i t . S i n ga

d a je učen ic ima i s vi ma što vj er uj u u ni (I v 7, 39). Tak o

zalutavši , n ema j u z dr ave v j e r e n i u Oc a , j e r k o j i se p r o t i ve

D u h u , po r i ječ ima v e l i k o g m u č e n i k a St je pan a (D j 7, 51),

C n i ječu i Sin a. Zaba ce l i Sina , n i Oca ne posj edu ju (1 I v 2,

4 A t a n a z i j e se p o z i v a na svoje d j e l o P r o t i v Ar ije v a ca .

3. Gdje vam je , l j u d i , izgovor za t o l i k u drskost? Ne 536Abojite se ni onog što reče Gosp odi n : » T ko h u l i n a D u h a

S ve t oga , n ema oproš ten ja ni u ovom ni b u d u ć e m v i j e k u *

( M t 12, 32; M k 3, 29). A r i j e v c i , zaci je lo , ne r azumješet j e l e sn u nazočnos t Riječi i što se ra di nje gov or i, al i ipa k

t u crpiše i z l i k u za svoje kr i vov je r je te se tako oči to v a da

su borci pro t iv Bo ga i da zais ta govo re i sprazno z ema l js ki

(I v 3, 31). A l i što je vas zav el o u zabl ud u? O d ko ga je čus-

te , k o j i je o b l i k te vaše z ab lude?V e l e : ove smo Božje riječi čitali u p r o r o k a A m o s a :

»Gle, j a u č v r š ć u j e m gr o m i s t v a r a m p n e û m a i navi je-

š tam l jud ima njegova Pomazan i ka . T v o r i m praskozorje i

magl u. Ho da m po viš ima zemlje. Ime mu je Gos podin , Bog, B

Svemo gući« (A m 4, 13). Na osnov i se toga ulo mk a pov e-

dosmo z a a r i j e vc i ma k o j i kažu da j e D u h S ve t i s t vo r en j e .

T a k o , d a kl e , A m o s o v u i z r e k u či taste. A da l i ste čitališto se kaže u Izr ek ama — »Gospo din me s tvo r i počel om

s v o j i h put ov a za sv oja djel a« (I z r 8, 22) — i l i ne? Na ra

vno, v i ste to čitali . 5 I z r e k u p r a v i l n o t umači t e . Riječ ne

n az i va t e s t vo r e n j em. Pr o r o ko vu p ak t v r dn j u n e pojašn ju-

je te . Či m n a p r o s t o čus t e p n e û m a , pomisl iste da se Duh

Sve t i prog l a su je s tvoren jem. Premda Mudros t u I z r e

k a m a j a s no v e l i : »Stvori me« (I z r 8, 22), d o br o činite

što izričaj t umači t e da s t vo r i t e l j sku M udr os t n e b i s t e p r i b r o j i l i s t v o r e n j i m a . Međut im, p roročka se r i ječ uopće ne C

odnosi na Duha Svetoga. Naprosto se spominje p n e û m a .

Zb o g čega, dakle , mada u Pis mim a postoj i v e l i k a različi tost» duhova« ( p n e û m a ) , a i pro roko v izraz može ima ti

svoje ispravno značen je , kao da se želite p r ep i r a t i i l i z a r a

ženi ujedom ar i jevske zmije , tvrdi te da je Amos zborio o

D u h u Sve tom? N i na š to drugo ne misl i te , već da Du ha

drži te za s tvorenje .

Svetopisamsko nazivlje za D u h a Svetoga

4. Reci te stoga da l i nađos t e neg d je u S v e t o m P i s m u

da se za Du ha Sv eto g n a p r o s t o v e l i du h i da se kao dod a

t ak n i j e dome t n u lo D u h » Boga« i l i D u h » O c a « , odn osn o

5 U p r i j e v o d u smo na viš e m j e s t a v o d i l i računa o tek s tua l nim is prav-c i m a k a k o ih je p r e d ložio J. L E B O N , Lettres , 83 bil j. 6 87; bil j. l , 93;bi l j . 2, 96; bil j. 3, 101; bil j. 1 137; bil j. 1 140; bil j. 8, 141; bilj . 3, 150;bi l j . 2, itd.

88 89

537A » m o j « D u h i l i » samoga K r i s t a i Sina« i l i »dat od mene«, to

j e s t od Bog a i l i da n i j e do dan č lan . P r e m a t o m e n e kaže se

d i m a zato što su t j e le sn i« ( P o s t 6, 3). U B r o j e v i m a

M o j s i j e p r oz bo r i N u n o vu s i n u : »N a me n e bu di l j ub omo



n a p r o s t o » duh« neg o »Duh « odnos no »sami taj Du h Svet i«

i l i »Tješi te l j« , »Duh Is tine«, to j e s t S i n a k o j i v e l i : »Ja sam

Ist ina« (I v 14, 6). Ka da , dak le , n a p r o s t o ču je te d u h ,

može te sumn j a t i da j e r i ječ o D u h u S v e t o m .

O d t oga p r av i l a va l j a i z uz e t i on e k o j i se nakon što su

p r i m i l i D u ha S ve t og a i z n o va sp omi n j u kao i on e k o j i s u

p r i j e poučen i o D u h u S ve t om t e p os l i j e , ka d se p on av l j a

i samo t v r d i » D uh« , z n a j u o kome se govor i . A l i u t om se

s luča ju r i ječ pona jv iše izriče s č lanom.

B T a k o P a v a o piše Galaćanima: »Samo ovo žel im do znat i

o d vas: da l i s te Du h a p r i m i l i p o d j e l i ma Z ak on a i l i n a t e

me l j u p r op ov i j ed an j a v j e r e« ( G a l 3, 2 )? K o j e g s u D u h a

p r i m i l i , ako n e D u ha S ve t oga dan a v j e r n i c i ma i p r ep or o

đenima kup e l j u n ovo p or oda ( T i t 3 , 5 )? Pišući S o l u n j a -

n i m a is tiče: »Ne t rni te D u h a « (1 S o l 5, 19) . On i ma k o j is u z n a l i koga su p r i m i l i govoraše da ne mar om ne t r nu u

seb i z ap a l j en u mi los t D uh a . A k o evanđel i s t i u E v a n đ e l j i

ma vele po l judsku o Spasi te l ju zbog t i je la š to ga uze: »A

I sus se , p un D uha , v r a t i i z J o r d a n a « (L k 4, 1) i »tad D u h

odvede Isusa u p u s t i n j u « ( M t 4, 1), r i ječ » D uh« i ma i s t i

smi sao . L u k a već pr i je reče: »Zbi se : ka d se pok rs t i savpuk i pošto se I sus krst i i dok se molio , o tvor i se n e b o te

C D u h S v e t i siđe n a n j ega u t j e l e s n om l i k u , p op u t go luba^

( L k 3, 21—22). Posv e je j a s n o da se r i ječ ju » D uh« t u mi

s l i n a D u ha S ve t oga .

Pr e ma t ome , ka d n e t ko p os j edu j e D u ha S ve t og a k o j ise možda naziva samo » D uh« bez i ka kv a doda t ka , n ema

sumn je d a se ima pred očima Du h Sve t i , pogo tov u ako se

i č lan u p o t r i j e b i .

Sveto pismo posebnim riječima određuje Duha Svetog

5. V i pak o dgov ori te n a ono što va m se predloži lo: da

540A l i ste neg d je u b o ž a n s k o m P i s m u našli da se D u h S ve t i

j edn os t avn o z ove » D uh« bez n ap r i j ed n a z n a č e n o g d o d a t k a

i m i m o s p o m e n u t e p r i mj e d b e . A l i t o n e ć e t e moći kazat i je r

neće te p ronać i r i ječ t akve v r s t e . N ap r o t i v , zabi l ježeno j e

u P o s t a n k u : » Du h j e B ož ji l e bd i o n a d v o d o m« ( P o s t

1, 2). M a l o niže piše: » M o j D u h se n e n as t an i m e đ u t i m l j u

r an . K a d b i t ko učinio p r o r o c i m a n a r o d G o s p o d n j i ! K a d b i

G o s p o d i n i z l i o svo ga Du h a na njih!« (B r 11, 29). U S u -

c i m a se tv rd i za Otn ie l a: »Siđe na n j Du h Gosp odn j i i

sudio je Iz rae la« ( S u c i 3 , 1 0) . O p e t piše: » D uh Gosp od

n j i dođe na Jif taha« ( S u c i 11 , 2 9) . O S a mue lu se v e l i :» D j eč ak saz o r i i Gosp o di n ga b l agos lov i i D u h Gosp o dn j i B

započe i z l a z i t i s n j i m« ( S u c i 13 , 2 4 —25 ) . Is to t a k o piše:

» Obuz e ga D u h Gosp odn j i « ( S u c i 15, 14) .

I D a v i d pje va uz žice: »Svo g Sve tog Du h a ne uz imao d men e« (P s 50, 13). U Psa lm u 142. č i tamo: »Tv oj će me

d o b r i D u h v o d i t i p o r avn u . R a d i i men a svoga , Gosp odi n e ,

oživjet ćeš me« (P s 142, 10— 11) . U I z a i j i je zapisano:

»Du h je Go sp od nj i na me ni i zato me poma za« (I z 61, 1).

Pr i je je rečeno: »Jao vama sinovi od metn ički! Ov o v e l iGos podin : vi jećal i s te , a l i ne sa mn om ; s k l o p i l i ste saveze,

a l i n e po mome D u hu ; gr i j e s i ma n a d o d a s t e gr i j ehe« ( Iz

30, 1). Opet reče: »Čujte ovo! Od samog p o č e t k a n i s am go

v o r i o krišom. K a d se to zbiva lo , bi j ah ondje . S ad me j e

poslao Go spo din i n je gov Duh « (I z 48, 16). Nešto niže

o v a k o z b o r i : »Ov o je moj savez s n j ima , r e č e G o s p o d i n : C

m o j D u h k o j i je na tebi« (I z 59, 21). Nepo sr ed no na do

daj e: »Njih ne spa si ni pos la nik n i anđeo, već sam Go sp o

d i n k o j i ih je lj ub io i poštedio. O n ih je ot ku pio i uzeo.

Diza o ih je sve d a n e vi j eka . On i p ak pos tad oše nepos lušn i ,

rasrdiše n j egova S ve t og D uha t e i m se p r e t vo r i u n ep r i j a - 541A

t e l ja« (I z 63, 9—10). E z e k i j e l p ak ovako govor i : » D uh me

p odi že i odvede u Ka ld e j sk u z eml j u , u zarob l jen iš tvo , u

D u h u B o ž j e m« ( E z 11 , 24 ). U D a n i j e l a i m a m o : » P ro

b u d i B o g D u h a S v e t o g a mlad ića i men om D an i j e l i on p o

v i k a snažnim glasom: j a s am čist od nje zine krv i« (D n

13, 45). M i h e j a t a k o đ e r v e l i : » J a k o v l j e v a j e k u ć a r a s r d i l a

Du ha Gos podnje g« ( M i h 2 , 7) . Po Joel u go vor i B og : » P o s l i je ovog bi t će ovako: i z l i t ću od svog a Du ha na sva ko

t i je lo« (J I 2 , 28). Po Zah ar i j i Bo g izn ov a upr av l j a r i ječ :»Pr ihva t i t e moj e riječi i zak on e što ih n a l a ž e m u svome

D u h u svo j i m s lugama, p r o r oc i ma« ( Z a h 1, 6 ). Pr o r o k ,

p r e k o r a v a j u ć i n a r o d , nešto dal je kaza: »Srca svoja učinišc B

n e p oko r n i m da n e b i pos luša l i moj zakon i riječi što ih

up u t i svemoguć i Gos p od u svome D u hu po r u ka ma p r i j a -

š n j i h p c o r o k a « (Z a h 7,1 2).

To p r i k up i s mo p o S t a r om z av j e t u i uk r a t k o r ekosmo.

90 91

Novozavjetni način govora o Duhu doći« (1 Pt 1, 9—11). Iv an pak napis a: »Po ov ome zn amo



6. Pre t raž i t e što je u E v a n đ e l j i m a i što napisaše A p o s t o l i p a ćete vidjet i da se i tu, b u d u ć i da pos to j i v e l i k a r a z

n o l i k o s t d u h o v a , D u h S v e t i , na za seba n način, n e o s l o v l j a

v a na pros to s D u h , već sa spo menu t im doda t kom.

Z a Gos podina se , r ekos mo, ka d se ka o čovjek kr s t io

r a d i tijela što ga je nosio, v e l i da je na nj sišao D u h S v e t i

( L k 3, 21—22). Dajući to g D u h a učen ic ima, I sus k a z a :

C »Primite Du h a Sve tog a« (I v 20, 22). T a k o đ e r ih je učio:»Tješitel j , Du h Ist ine, koga će Otac pos la t i u moje ime,

pou čit će va s o sv em u« (I v 14, 26). M a l o niže za istoga

reče: »Kad dođe Tješite lj koj eg ću va m posl a t i od Oca,

D u h Ist ine, k o j i i z l a z i od Oca , sv jed oči t će za me « (I v 15,

26). Opet v e l i : »Ta ne gov ori t e v i nego D u h vašeg a Oc a

544A go vo ri u vama« ( M t 10, 20). Ima mo nadal je: » A k o u D u h u

B o ž j e m i z g o n i m đavle , zaista v a m je došlo kra l jev stvo«

( L k 11, 20). Isus , d opun ju juć i sav govor o B o g u i naše k r

štenje k o j i m nas je sj edi nio sa so bo m i po s eb i s Oc em,

n a r e đ u j e učen ic ima: »Putu juć i poučava j te sve na rode k r s

teći ih na ime Oca i S i n a i Sv et og a Duha « ( M t 28, 19).

K a d j e učen ic ima obećao da će im posla t i Duha, »zapovi

j e d i da se ne udaljuju iz Jeruza lema« (D j 1, 4). P o s l i j en e k o l i k o dana »kad je došao dan Pedesetnice, svi bi jahu

zajedno na istom mjestu. I eto iznenada šuma s neb a ka o

k a d se digne si l an vjeta r . Is punio je sv u k u ć u gdje su sjedi-

B l i . Pokažu im se ka o neki ogn jen i j e z i c i te siđe po je dan n a

sva koga od n j i h te se svi napuniše D u h a S v e t o g a i stadošeg o v o r i t i dru gim jez ic ima ka k o im već D u h davaše zboriti«

( D j 2, 1—5).

O t a d s e D u h S v e t i p r e p o r o đ e n i m a davaše p o l a g a n j e m

a p o s t o l s k i h ru ku (D j 8, 17). U nj em u pro ro ko va i stano

v i t i Aga b ka d r eče : » O v o go vo ri D u h Sve ti« (D j 21, 11).

Pa va o pa k t v r d i : »Sta do u kojem va s D uh Sve t i pos t a vi

za na ds to jn ike , da pase t e Božju C r k v u k o j u s teče v l a s t i t o mkrv lju « (D j 20, 28). Pos li je uškop l jen ikova krš ten ja »D uh

G o s p o d n j i ug ra bi Filipa« (D j 8, 39).

I Petar zapisa: »Postigoste c i l j v j e r e : spasen je duša.

C To su spasen je t ražili i h t j e l i pronać i p r o r o c i k o j i p r o r o k o

v a h u o vašoj m i l o s t i . P r o n i c a l i su na koje i l i ka kv o vr i j e

me smjeraše D u h K r i s t o v u n j ima . Una pr i j e d j e sv je dočio

o K r i s t o v i m pat nja ma i sl av ama što su nako n n j i h i m a l e

da osta jemo u njemu i on u nama: od svog nam je Duha

dao« (1 I v 4, 13).

P a v a o piše Riml ja n i ma : »V i n i s t e u t i j e lu nego u du

h u , ako Božji Du h bora vi u vama. N em a l i tko K r i s t o v aD u h a , on i ni je nje gov. A k o je K r i s t u vama , t i jel o je mrt

v o zbog gri jeha , a li Du h je život zbog prave dnos ti . A k o l i 545AD u h I susova Usk r i s i t e l j a od mr t vi h preb iva u va ma , I susov

U s k r i s i t e l j od mr tv ih oživjet će vaša smr tn a t j e l esa po

s v o m e D u h u k o j i s t a n u j e u va ma « ( R i m 8, 9—11) . K o -

r inćanima v e l i : »Du h sve proniče. P a čak i du bin e Bo žje :

T k o zna što je u čovjeku, ako ne čovjekov duh k o j i je u nj e

mu? Tako što je u B o g u ni tk o ne zna os im D u ha Bož jega . M i

ne pr imismo sv je tovnog duha , nego D uha k o j i je iz Bo ga da

znamo čime nas je obdario B o g « (1 K o r 2 , 10—12) . M a l oda l j e kaže : »Zar ne z n a t e da ste Božj i hr am i da Božji D u h B

p r e b i v a u vama« (1 K o r 3, 16). A p o s t o l p o n o v n o t v r d i :

»Biste opran i , biste posvećeni , biste opr avd ani po I men u

G o s p o d i n a našega I susa K r i s t a i po D uhu našega Boga« (1

K o r 6, 11). Također kaže : »Sve to čini jedan te i s t i D u h .

Po svojo j v o l j i d i j e l i sva kom pojed incu ka ko hoće« (1

K o r 12, 11). Is to tako piše: »Gospo din je Du h. Gdj e je

G o s p o d i n o v Du h, ondje je slobo da« (2 K o r 3, 17). Gl ek a k o i Galaćanima j a v l j a : »D a Abra ha mov b la gos lov dođe

po K r i s t u Isus u; da Obećanje, D uh a, pr imi mo po vjeri«

( G a l 3, 14). Još jed no m čitamo: »Bud ući da ste s i n o v i ,oda s la Bo g Pu ha svoga S i n a u vaša srca . On kliče: A b b a .Oče! Prema tome, više n i s i rob v eć sin. A k o si sin, onda i

bašt inik Boga po Kris tu« ( G a l 4, 6—7) .

Efežan ima ovako reče: »Ne žalost i te D u h a S v e t o g

Božjeg. U njemu ste opečaćeni za dan otkup l jen ja« (E l

4, 30). Opet ponavlja : »Trud i te se da sačuva t e j e d i n s t v o

D u h a s v e z o m mira« (E f 4, 3). F i l i p l j a n i m a i s k r e n o pisaše: C

»Što dakle? Samo da se na svaki način, b i l o h i m b e n o , b i l oi s t in i to , K r i s t nav ješću je . Tome se radu jem, a i rado vat ću

se. Zn a m da će mi to b i t i n a spasen je po vašoj m o l i t v i ipomoći D uha I susa K r i s t a . Želj no očekuje m i na dam se da

se ni zbog čega neću smesti« ( F i l 1, 18—20) . Iznov a v e l i :»M i smo obrezanje, mi k o j i u D u hu Božjem oba vl j a mo 548Abogoslužje i dičimo se u K r i s t u I susu« ( F i l 3, 3 ). S o l u n j a -

n i m a sv jedoči : »Prema tome, tko to odbacuje , ne odbacuj e

čovjeka nego Boga k o j i svoga Sve t oga D u ha uda hn ju je u

va s« (1 S o l 4 , 8) . He bre j ima pa k kaže : »Duh Sv et i očituje

92 93

da još n i j e o tk r iv en put u Sve t in ju sve dok pos to j i p r v i z e m l j u i vo da opade« ( Po s t 8, 1). 0 J o n i bi r ečeno: »B og



ša to r« ( H e b 9, 8). Pon ov no či tamo: »Zamisli te k o l i k o l i

će g o r u k a z n u z a v r i j edi t i t ko poga zi S i n a Božjega i nečis

t o m sma t r a k rv sa veza koj om je posvećen i D u ha m i l o s t ipogrd i?« ( H e b 10, 29). N a doda je : » A k o v e ć poškrop l jenak r v j a ra ca i b i k o v a i pepeo jun ič in posvećuje onečišćene^

B daje t jelesnu čistoću, k o l i k o će više kr v K r i s t a k o j i p o D u

h u V j e č n o m s a m o g s e b e b e s p r i j e k o r n a p r i n e s e B o g u oči s

t i t i sa vjes t našu od mr t vi h d je la ?« ( H e b 9 , 13—14) . So -

l u n j a n i m a pak reče: »Tad će se o t k r i t i B e z a k o n i k k o g ć e

G o s p o d i n I sus p o g u b i t i D u h o m s v o j i h usta . Onemoća t će

ga sja je m sv oga Dolask a« (2 S o 1 2, 8).

Riječ »duh« u Pismima znači čovjekov duh i vjetar

7. E to ka ko se D uh S v e t i naznaču je po sv emu boža n

s k o m P i s m u . A što ste v i slična z a m i j e t i l i u proro ka ? Tà

r i j eč p n e u m a š to j e poro k upot r i j e bi ne ma n i člana.

T a k o va m otpa da sv a ka i s p r i k a . A l i v i 6 se usudi s t e i z m i s l i t ig o v o r n e o b l i k e 7 te veli te da se izričaj >stvori p n e u m a «

C odnosi na D u ha Sve toga , ma da s t e od u č e n i h l j u d i m o g l i

nauči t i da pos to j i r a znov rsno s t »duh ova « .D oi s t a , u P i s m u se govor i i o čovje kovu »duhu« . T a ko

D a v i d uda ra u žice: »Noć u se razgo va rah sa s v o j i m s r c e m

i žalostio se moj duh« (P s 76, 7). B a r u h go vo ri u m o l i t v i :»Duša u n e v o l j i i t j e s kobn i duh v a p i j u k t ebi« ( B a r 3,

I) . U pjesmi t ro j ice mlad ića sto ji : »Blagosivaj te, d uh ov i i

duše pra ve dn ika , Gospo dina« (D n 3, 86).

I A p o s t o l piše: »Sam Du h svje doči n a še m u d u h u d a

smo Božja djeca . A k o smo djeca , ond a s mo i bašt in ick549A ( R i m 8, 16—17) . Iznov a t v r d i : »Nitko ne zna što je u čo

v j e k u osim čovjekova duha k o j i je u njemu« ( 1 ' K o r 2,

I I ) . U p o s l a n i c i S o l u n j a n i m a o v a k o m o l i : »Nek se čita vo

vaše b i ć e — d u h ,duša

i t i j e lo — očuva bes pr i j eko rn im za

d o l a z a k G o s p o d i n a našega I s u s a Kris ta« (1 S o l 5 , 2 3 ).

I za v je t rove se v e l i da su »dusi« ( p n e û m a t a ) .

Ta k o u P o s t a n k u : »Bog pust i v je ta r ( p n e û m a ) n a

6 A ta n a z i j e , m a da piše S e r a p i o n u , o d j e d n o m riječ u p r a v l j a i z r a v n o tro-pic im a . T o p o n a v l j a viš e pu t a . T im e p one š to ote žava p r aće nje iz l ag anja,al i sp is p ostaje živ l j i .

7 »G ovorni . ob l ic i« su »tropi« pom oć u k o j i h » t r o p i c i « i z vr ću sm isaobib l i jskih rečenica k a k o ne bi bili pri morani prihvatiti p ravi nauk o Du huS v e t o m .

94

podiže vjetar ( p n e û m a ) na moru . Nas ta v e l i k a oluja na

m o r u te lađa zapa de u opas nost da se razbije« ( J o n 1,

4). U Ps a l mu 106. čitamo: »On reče i nasta o l u j n i vje t a r i

u v i s i n u podiže mor sk e valo ve« (Ps 106, 25). U . P s a l m u

148. s to j i : »Slavi t e Go spo dina sa zeml je : zma je vi i sv i bez

dan i , vatro, tučo, sni ježe, ledu, o l u j n i vjet re, v i što i z v r s u j e t e riječ nje gov u« (P s 148, 7—8). U E z e k i j e l a u tuža l jc i B

za T i r o m piše: »Na p u č i n u mors ku, na mnog a t e mor a ves

lači izvedoše. Južni te je vjetar ( p n e û m a ) razbio« (E z

27, 26).

Duhom se naziva i smisao biblijskih izreka

8. A ko i sa mi či ta te Sveta pisma, vidjet ćete da se i

smisa o božanskih iz re ka na z iva »duhom«. Ta k o Pa va o piše :

»O n nas osposobi za s lužben ike N o v o g Sa veza , ne s lov a

ve ć d u h a . S l o v o ubi ja , a du h oživotvoru je« (2 K o r 3 , 6 ).

Riječ se izrazuje sl ov om, a smisao, sadržan u ri ječi , naziva

se duhom. Isto v r i j e d i za izriča j : »Zako n je duho van«

( R i m 7, 14). Pavao to reče da ne bismo služili u »drevno-

s ti slova , već u n o v i n i d uh a« ( R i m 7 , 6 ). Sa m je govo r io C

d o k zah va l j ivaše B o g u : »Ja, dakle, pameću s luž im B o ž j e m

z a k o n u , a t i j e lom za ko nu g r i j eha . N ema , pre ma tome, n i

k a k v e osude za one k o j i s u u K r i s t u I susu . Ta za kon duha

života, u K r i s t u I susu , os lob odi me za ko na g r i j eha « ( R i m

7, 25— 8, 1—2).

I F i l i p , k a d uškop l jen ika h t jed e od s lova pr ives t i du

h u , ka za : »Razumij eš l i što čitaš?« (D j 8, 30). B r o j e v ijamče da je i K a l e b pos jedova o t a ka v duh . Bog , na ime,

kaže : »Slugu svoga K a l e b a uve st ću u ze mlj u u k o j u j e

išao zato što u njemu bijaše dr ug i du h te me je slušao <( B r 14, 24). K a l e b j e g o v o r i o r a z u m i j e v a n j e m različitim

o d ost a lih i za to postao dra g B o g u . Bog je po E z e k i j e l unaredio da se ima takvo srce. V e l i : »Načinite sebi novo 552Asrce i n o v i du h« (E z 18, 31).

S t im stoji tako.

Budući da se ukazala v e l i k a različi tost » d u h o v a « , b i l ibis t e pa metn i j i da mis l i t e , ka d ču je te za s tv oren i duh , n a

jeda n od spomenut ih . Re c imo na ona j o kome piše u I z a i j i :

95

»A ram se složi s Ef rai mo m. Za drht a kral je va duša i duša

njegova naroda poput stabla u šumi što ga potres a vje tarB o g za D uha Sve toga ne kaže napros to da je duh , ve ć gà



(p n e û m a)« ( Iz 7, 2). Il i na o naj za k o j i se t v r d i : »Pod iže

G o s p o d i n — zbo g Jo ne — vje ta r na mo ru« (J o n 1, 4).

G r m l j a v i n u pra ti puhanj e v jet rov a kao što se zb i kod p l j u

ska u Ah ab ov o doba. Piše: »Kroz krat ko se vr i jeme do godi

da se nebo smrači od obla ka i v ihora ( p n e û m a) « (1 K r

18, 45).

Du h u Am 4, 13 označuje naš duh

9. Oni, međutim, primjeću ju : bud uć i da se u u lomku

B spomin je Poma za nik , s l i j e d i da i nav ede ni du h ne mo že

ništa d r u g o znači t i d o l i D u h a S v e t o g a .

U redu , vi primije t ist e da se Du h Sve ti imen ova o s

P o m a z a n i k o m . A l i n i s t e l i naučil i da ga, s ob zir om na na

rav, di jeli te i o tuđu je t e od S i n a jer za K r i s t a t v rd i t e da

n i j e s tvoren je , dok o D u hu Sve to m ve l i t e da j e s tvoren je?

B e z u m n o je za jedno i men ov ati i sk upa s l a v i t i što je po na

r a v i neslično. Jer koje je za jed n iš tvo između s tvoren ja i

S t v o r i t e l j a ? Inače v a m p r e o s t a j e da sa Si no m bro ji te i re

da t e stv oro ve što su nas ta li po n je mu.B i l o je , prema tome, d o s t a t n o — ka ko rek osmo — da

se izraz shvati kao govor o dašku ( p n e û m a ) v j e t r o v a .

A l i kad se izvlačite na osno vi toga što se u Amos ov oj i z r e c iC spomin je K r i s t , v a l j a rečen icu pomno promot r i t i . Možda

ćemo i za izričaj »stvoriti duh« nać i p r i k l a d n i j i smisao.

D a l i nav i j eš t a t i l j ud ima »n jegova Pomazan ika« znač i

što drug o nego o bja vit i da je K r i s t pos tao čovjekom? To

pak jednako zvuči kao: »Gle, D j e v i c a će začeti u u t robi ;

r o d i t će sina , i on i će mu n adj en ut i i me E m a n u e l « (I z 7,

14), i kao osta lo što je zapisano o nje gov u do las ku. A l i ka ko

se u A m o s u nav i j eš t a t jel esni dol azak Riječi , o ko je m je t u

»s tvorenom d u h u « govo r, ako ne o čov jek ovu du hu k o j i sei z n o v a stvara i obnavlja? To je i po E z e k i j e l u B o g n a v i j e -

553A st io kad kaže : »Dat ću vam novo srce i duh ću vam n o v ida t i . Otkl oni t ću ka men o s rce iz vašeg a t i je la i da t ću v am

tjelesno srce. Svoga ću Duha u l i t i u vas « (E z 36, 26—27).

K a d se to z b i l o a ko ne ka d Gospod in sv oj i m dola sko m

sve ob no vi milošću? G le kak o se i u toj i z r e c i naznaču je

različi tost duho va. Dok je naš duh onaj što se obnav lja ,

n a z i v a sv oj i m D uh om. N j ime se na š obna vl j a . I psa lmis t

to tvr di u psal mu 103: »Oduzet ćeš i m duh ov e i ugi nu t će

i pretvori t će se u svoj prah. Posla t ćeš svoga Duha i bi t će

s tvoren i i obnovi t ćeš l i c e zemlje« (P s 103, 29—30). A k o

l i se za nas kaže da se obna v l j a mo u D u hu Božjemu, z a c i - B

j e l o »stvoreni du h« iz Am os a ni je Du h S v e t i , ve ć naš du h.

Is to tako, ako s pr av om sudite da Sin ni je stvor enje stoga

što je sve nasta lo po Riječi , ni je l i bog ohu lno k ad ve li te

da je Du h stvor enje, a Otac u nj emu po Riječi sve dovo di

do sav ršenos t i i sve obnavl ja? A k o pak otu d što napros to

piše da je duh stvoren dođoše na pomisao da se to kaže za

D u h a Svet oga, t reba da se odsad uvje re da ni je Du h Sv et i

s tvoren , već da se na š duh obna vl j a u D uhu Sve tom.

Z a nj i D a v i d m o l i u ps al mu: »Čisto srce st vo ri u men i,

Bože, i du h pr av i ob no vi u nut ri ni moj oj « ( Ps 50, 12). Tu

se kaže »stvor it i« . Ra ni j e ga j e Bo g obl ik ova o ka ko v e l iZ a h a r i j a : »Razastire nebo, u t emel ju je z eml ju i ob l ik uje

č o v j e k o v du h u njemu « ( Z a h 12, 1). K a d duh, što ga na j- C

p r i j e o b l i k o v a , pade, izn ov a ga stvor i , je r je sam pos tao

st vor enj e k ad »Riječ pos ta tije lom« (I v 1, 14). To uč in i da

b i , k a k o k a z a A p o s t o l , »dvoj icu s tvor io j e dn im no vi m čo

v j e k o m , onim što je stvoren po B o g u u pra vednos t i i svet o s t i is tine« (E f 2, 15; 4, 24).

Pav ao ni je tako gov orio što bi tobože bio sazda n dr uk

či j i čovjek od onog način j ena u p o č e t k u » p o s l ic i« ( P o s t

1, 26). Poticao je da se prihvati p a m e t s tvorena i obnovl j e

n a u K r i s t u . To je ope t i po E z e k i j e l u obja vl j eno . On v e l i :»Načinite se bi no vo srce i n o v i d u h . Zaš to da umire t e , k u ć o Izraelova? Ja ne želim smrti umirućeg , g o v o r i A d o n a iGos podin « (E z 18, 31—32).

Značenje izričaja »učvršćeni grom« u A m 4, 13 i

»tropovsko« pozivanje na 1 T i m 5, 21

10 . Budući, dakle, da »stvoreni duh« ima to značen je , Dd a d e se ka ko val ja raz umj et i i izraz »učvršćeni gro m«.

Znači vje rn u riječ i post ojan i zako n duha . Gos podin , želeći 556Ada Ja k ov i Iva n bu du tom za konu službenici, nazvao ih je

Boa nerges to j e s t »sinov i gro ma« ( M k 3, 17). Iv an o dist a

viče s neb a: »U poče tku b i jaše Riječ. I Riječ bijaše k o d

B o g a . I Riječ bijaše B o g « (I v 1, 1).

9697

Z a k o n ran i je posjedova še »sjenu b u d u ć i h d o b a r a ^

( H e b 10, 1 ). A l i ka d j e K r i s t nag ovi ješ ten l j u d i m a i k a ds i n ovs t va , D u ho m p osvećen j a , Bo ž j i m D u ho m, D u ho m



je došao govoreći: »Ja k o j i zb or im, tu sam« (I v 4, 26),

tad, po P a v l o v i m riječima, » n j egov g l as p o t r e s e z e m l j u

kako je pr i je obećao: još ću jednom potresl i ne samo ze

m l j u , već i n e b e s a « ( H a g 2 , 6). Ri ječ » j o š j e d n o m « značip r o m j e n u u z d r m a n o g k a k o b i n e p o t r e s e n o os t a lo . S t oga

B »budući da smo p r i m i l i n ep o t r e s i vo k r a l j evs t vo , i skaz u j e

mo zahvaln ost iz koje služimo B o g u kak o j e n j e mu mi lo«

( H e b 12, 2 6 —2 8) .

D a v i d k a o učvršćeno op j eva k r a l j evs t vo š t o ga Pavao

n az i va n ep o t r e s i v i m. V e l i : » Gosp odi n se z ak r a l j i . Obuč e

ve l ičans tvo . Go spo din obuče moć i opasa se . I zem lj u u č

v r s t i i ne će se pot re s t i« (P s 93, 1). Pr e ma to me, on o što

p r o r ok kaz a naznaču je Gos p odi n o v do l az ak . U n j e mu se

i mi obn ov i smo i z ako n duha os ta je n e u z d r m l j i v .

A l i se ov i p r a v i t r op i c i , sug l as n i s a r i j evc i ma , s k o j i ma i di je le hulu na b o ž a n s t v o da b i j ed n i S i n a držali s t v o

r en j em, dr u gi D uh a , usudiše, kako sami ve l e , p r o n a ć i » t r o

pe« te i s k r i v i t i t o č n u Pav lo vu i z r e ku št o j e n ap i sa T i m o -C t e j u kad reče: »Zaklin j em te pred Bo go m i Isus om K r i s t o m

i o d a b r a n i m anđel ima da to č u v a š be z p r e d r a s u d e i d a ništa

ne činiš po s t r a n a č k o m obziru« (1 T i m 1, 21). T r o p i c it v r d e : b u d u ć i da je Pav ao nave o Bog a i K r i s t a i pot om a n

đe l e , D uha n u ž n o p r i b r a j a anđel ima s toga š to je n j ihova

razreda te je samo uzvišeniji anđeo od os t a l i h .

T o je , u prvome redu, izmišljotina V a l e n t i n o v a 8 bez -

boš tva , T r o p i c i n i su mog l i z a t a j i t i da govor e š to i V a l en t i n .

45 7A On, naime, reče: ka d Br an i te l j bi posla n , s n j im su posla ni

i anđeli , n j e g o v i vršn jac i . K tome, svodeći Du ha na anđe le ,

anđele smješta ju u T r o j s t vo . Ak o , n a i me , p o n j i ma , anđel idolaze na ko n Oca i Sina , j a s n o je da i on i spa daj u u T r o j s tvo te n isu »služinski duh ov i p os l a n i n a s l už en je« ( H e b

1, 14) n i t i su posvećeni , ve ć su rad i je posve t i te l j i os tal ih.

Pisma Duha ne nazivaju anđelom

1 1 . Ot ku d, dak l e , t o l i k a n j i h ova l udos t ? J oš j edn om. ,

gdj e u Pi smi ma nađoše da se D uh n az i va anđe lom? R e d m i

je već r e č e n o p o n o v i t i . D u h s e z o v e B r a n i t e l j e m , D u h o m

8 Va le n t in je utem el j ite l j i vođa n a j z n a m e n i t i j e gnostič ke z a j e d n i c e u2 stoljeću.

K r i s t o v i m . N i gdj e s e n e o s lov l j u j e anđe lom, a r h a n đ e l o m i l i

s luž in sk im duhom, kako j e s luča j s anđelima. Štoviše , G a - B

b r i j e l , d o k g o v o r i M a r i j i , s a S i n o m pos lužu je i D uha . V e l i :»Du h Sv et i sići će na te i S i l a će te Svevišn jeg a osjeni t i«

( L k 1, 35) . A l i ako Pis ma Du ha ne zo vu anđe lom, k a k v u

i s p r i k u t i l j u d i mog u i mat i z a t ako n e r a z umn u dr skos t ? T o

v r i j e d i t i m više š to i V a l e n t i n k o j i im usa di tu z l u misao

D u h a o s l o v i n a z i v o m B r a n i t e l j , a anđele zvaše anđel ima .A l i i on , čovj ek bezuma n, D uh a vrs ta s anđel ima kao to

bož e n j i h ova sudo bn i ka .

T r o p i c i p ak up oz or ava j u da piše u p r o r oka Z aha r i j e :

» O v o g o v o r i anđeo što zbo r i u meni« ( Z a h 4 , 5). Po n j ima

je očevidno da prorok s a n đ e l o m k o j i mu je govorio m i s l iz ap r avo n a D uha . A l i t o n e b i t v r d i l i da su pr i či t an ju b i l ip omn i . I s am Z aha r i j a v e l i u viđen ju sv i jećn jaka : » A n đ e o

što govoraše u men i od vr at i i reče: zar ne znaš što je to? C

R e k o h : Gos podine , ne! On odgov ori i reče: evo Gos podi no

v e riječi Zeru bab el u: n i u vel ik oj moći n i u snazi , već u

mo m D u hu , govo r i Gos p odi n svemoguć i « ( Z a h 4 , 5 —6 ) .

Posve je , dakle , j a s n o d a anđeo što r azgova raše s p r o

r o k o m nije bio Du h Svet i , već sa mi anđeo . D u h j e p ak D u hB o g a S v e v l a d a r a . N j e g a anđeo poslužuje . N eodj e l j i v j e od

b o ž a n s t v a i vla st it je Rije či.

A l i ako im kao i z l i k a služi Ap os t o l ova i z r ek a ka d p os - 5 6 0A

l i j e K r i s t a n a v e d e i z ab r an e anđe le , n e k a kažu ko j eg i z me

đu t o l i k i h t r e b a sv r s t a t i s T r o j s t vom? N i s u , n ai me , sv i

b r o j em j edan . A k o j i od n j i h siđe u g o l u b o v u l i k u n a J o r

d an? Ima i h t isuće t isuća miri jadâ k o j i m u služe (D n 7,

10). Il i zbo g čega nij e rečeno kad se otvoriše nebesa: s iđej e d a n o d i z a b r a n i h anđela , već je kaza no da »siđe D u h

Sve ti« (L k 3, 22)?

Zato je i sa m Gospo din , razg ovara juć i s učen ic ima o

sv rše tku , s r a z l u č i v a n j e m reka o: »Sin će Čovječ j i pos lat i

svo j e anđe le« (M t 13, 41). Pr i j e bi kaza no: »A nđel i ga

pos luž ivah u« ( M t 4 , 11). Isus opet tvrdi : »Izići će anđeli«

( M t 13, 49) . A l i dok učen ic ima d a je D uh a , gov or i : » Pr i

mit e Du h a Sve tog a« (I v 20, 22). Šal juć i i h kaz a : » P u t u j u - B

ći uč i te s ve n a r o d e krs t eći ih na ime Oca i S in a i D uh a

Sve tog a« ( M t 28, 19). Anđe la , dakl e , ne s jedin i s b o ž a n s t v o m n i t i je nas po stvo re nj u sj ed inio sa so bo m i s Ocem.,

9899

već u D uhu Sve tom. K a d a j e D uha obeća va o, n i j e govor io

da će posla t i anđela nego »Duha Istine što i z l a z i od Oca«

u v i j e k milos rđe nj eg ov o« (P s 135, 16). V e l i k i pa k M o j s i j en e p r e s t a n o pona vl j a : »Gospodin Bog s tupaše p r e d l i c e m



(I v 15, 26) i »uzi ma od nj eg ov a« (I v 16, 14) te »s e daje ?

( I v 14, 16).

Duh je Sveti, a ne anđeo, predvodio izraelski narod

12. I M o j sije je znao da su anđel i stvo renj a , a da jeD u h Sve t i s j ed in je n sa Si no m i Ocem. Bo g mu j e , na ime,

rekao: »Idi , uziđi ot ud, ti i tvo j na ro d što si ga izv eo iz

E g i p t a , u z e m l j u k o j u z a k l e t v o m o b e ć ah A b r a h a m u , I z a k u

C i Jakovu: dat ću je v a š e m s j emen u. Sv og ću anđela p o s l a t i

p r e d l i c e m t vo j im. On će pro t j e ra t i K a n a a n c a « (I z 1 35,

1—2). A l i M o j s i j e t o o t k l o n i r i ječ ima: » A k o sa m ne po đeš

s nama, ni mene nećeš izv es ti od ov ud« (I z 1 33, 15). N i j e ,

naime, ht io da stvo renj e pr ed vo di nar od, jer se bojao da ne

b i pokra j B o g a , S t v o r i t e l j a s v e g a, naučil i služi t i s t v o r e n j u .

Odbacivši , dakle, anđela , samoga B og a zazv a da ih v o d i .B o g mu to obeća i reče: »Ispun i t ću riječ što si je kaza o.

Našao s i mi los t p reda mno m. Ja te pozna je m pred s vima *

( I z l 33, 17—18).

D U I z a i j i je zabil ježeno: »Onaj k o j i iz zeml je izv ede

561A pastira ovaca; gdje je ta j k o j i u d a h n u u n j i h D u h a S v e t o g a

što de sn ico m pov ede Mo js ija? « (I z 63, 11—12). Nešto niže

v e l i : »D uh siđe od Gos pod ina te ih je vodio . Tak o, t i si vo

dio svoj na rod da sebi s t e k n e š sla vno ime« (I z

63, 14). Tko otud ne uviđa i s t inu? B u d u ć i da je

B o g obećao da će on b i t i V o d i t e l j e m , vidiš da ne obećaje

p o s l a t i anđela nego svoga D uha k o j i j e p o v r h anđela . I o n

p o s t a d e vodič naroda. T ime se poka zalo da D u h nije m e đ u

s t v o r o v i m a n i t i j e anđeo, već j e izna d s tvoren ja , s j ed in je n

s Očev im božanst vom. S am je, naime , Bo g po Riječi u D u

h u predv odio na rod . S toga d i l j em c i j e loga Pis ma pona vl j a :»Ja vas izvad oh iz Egi pta ; v i ste sv jedo ci da ni j eda n tuđibog ni je bio m e đ u v am a os im men e« (L e v 11, 45; S u c i6, 8 ; H o š 13 , 4 ; P n z 32 , 39; Iz 45 , 21) .

B S v e t i , t akođer , kliču B o g u : » V o d i o si svoj nar od k ao

o v c e « (P s 7 6, 2 1). I s to tak o: »Gospod in ih je vodio u n adi

i nisu se strašili« (P s 77, 53). Nj e mu upr av lj a j u i ov u pje

s m u : »Pro vodi t e l j u svoga na roda kr oz pus t in ju , j e r j e za

vašim« ( P n z 1, 30. 33).

Božji Duh , pre ma tome, ne može b i t i n i anđeo ni s tvo

ren je . V l a s t i t je Božjem božans tvu , j e r k a d D u h bijaše me

đu narod om, B og je po S i n u u Du hu bio posre d njega .

Pobija se krivo tumačenje 1 T i m 5, 21

13. U redu, vele, a li zašto o n d a A p o s t o l n a k o n K r i s t an i j e spomenuo D u ha Sve toga , već u pra vo o d a b r a n e a n

đele?

A l i može se i n j i h p i t a t i : zašto ne spomenu a rhanđele ,

ker ubi ne, serafine, gospodst va , pri jes tol ja i l i što drugo , već C

samo izabrane anđe le? Za r su anđel i stoga što Pavao tako

ne kaza isto što i arhanđe l i i l i sa mo anđel i postoje, a li ne

i se ra f in i , ke rubin i , a rhanđel i , gospods tva , p r i j es to l j a , p r -

vaštva i još štošta d r u g o ? A l i t o znači A p o s t o l a k o r i t i zbog

čega je tako, a ne ovako pisao. To t akođer znači n e p o z n a

va n je s obz i rom na i s t inu .

E v o što piše u I z a i j i : »Pristupite k me n i i ču j te

ovo : o d poče tka nisa m govor io krišom. K a d se to događalo, 564Abi o sam ondje. Sa d me je Gos pod in poslao i njeg ov Duh«

(I z 48, 16). U H a g a j a čitamo: » Zeru bab ele , b ud i ju na k,

v e l i G o s p o d i n . Jošua, s ine Josa da kov, v e l i k i svećenice , bu

d i od važan, v e l i G o s p o d i n . S a v z e m l j i n puče, bu di hrabar ,

v e l i Gos pod in. Radit e jer ja sa m s vama , v e l i G o s p o d i n s v e

mogući. I moj Du h bo ra vi posr ed vas« ( H a g 2, 4). U obo

j ice se proroka spomin je j ed ino Gospodin 9 i Duh. Sto će

t r o p i c i na to reći? Ak o , naime, otud što Pav ao spo menu

K r i s t a , a D u h a prešut i , te se sjet i odabranih anđela , D u h a

r e d a j u među anđele , n e k či ta ju n a v e d e n e proročke riječi i

nek odvažno postave pitanje onoga k o j i se u njima prešu ćuje. Re kn u l i da je Go spo din iz ul om ka zapravo S in, što B

će reć i o Ocu? Kažu l i da je Ot ac, što će tada reći za Sina?

N e smije se ni m i s l i t i na hu lu što bi po nj ima usl i je dila .

P r i m o r a n i su , na ime, t vrd i t i da prešućeni i l i ne pos t o j i i l i

se mora pr ibro j i t i s tvoren j ima .

9 Z a razum ijev anje Atanaz ijeve m isl i treb a imati na p a m e t i d a n a z i v» G o s p o d i n « (Kyrios) u Bibl iji naz nač uje Oca i Sina.

100 101

Duh pripada nedjeljivom Trojstvu, a anđeli su

službenici

anđele da bi učen ik zato opsluživao učite ljeve opomene što

pos to je očevici dat ih savje ta . Možda se to m pri go do m radi



14. Sto će te k reć i k a d ču ju gdj e Gosp odi n v e l i : » Bi j a

še neki s u d a c u je dn om mjestu . Bo ga se n i je bojao n i t i se

osv rta o na čov jek a« (L k 18, 2). B u d u ć i da Gosp odi n p o

sl i je Bo ga spo menu čovjeka, da l i je ta j čovje k Si n na k oga

s e n e p r a v e d n i s u d a c ne obaziraše? I l i je s toga š to Go spo din

n ak on Bog a i men o va č ov j eka S i n treći, n ak on č ov j eka , a

C D u h S v e t i če tv r t i? Sto će reći ako iznova ču ju A p o s t o l a u

i s t o j p os l an i c i : » N a r e đ u j e m t i pre d Bo go m oživi te l jem sve ga i p r ed G osp o di n o m I susom K r i s t o m k o j i j e u nazočnos t i

P o n c i j a Pi l a t a posv j edoč i o l i j ep o sv j edoč an s t vo . Čuvaj z a

p o v i j e d bez l jage , n e p r i j e k o r n u « (1 T i m 6, 13). Zar , da

k l e , zato što je prešut io anđele i D u ha dvo j e o op s t an ku

D u h a i anđela? D oi s t a dvo ume dok l e god t ako bez bož n o

mi s l e o D u h u . A k o pa k ču ju što Pismo v e l i u I z l a s k u :

565 A »Narod se poboj a Go spo din a te po vje ro vaše B o g u i M o j s i j u , nj eg ov u slu zi« (I z 1 14, 31) za r će M o j s i j a b r o j i t i s B o

gom t e n ak on Bog a neće p oi ma t i S i n a , već j edi n o M oj s i j a?

Sto će pak kazat i kad ču ju kako J a k o v b l a g o s i v l j e

Josipa govoreći : »Nek Bog k o j i me hr an i o od moj e ml ados t i

sve do današnjeg dan a ; n ek anđeo k o j i me spasio od s v i hned aća b lago s lov i ove mladi ć e« ( Po s t 4 8 , 15)? Z a r s t oga

š to J akov n ako n Bo ga i men o va anđela , anđeo do laz i p r i j e

S i n a i l i s e S i n b r o j i među anđe le? On i će , zaci je lo , tak o i

m i s l i t i je r im je srce izopače no.

Ap os t o l ska v j e r a n i j e t akv a . T o n e b i kršćanin n i k a d a

podnio. Sveto je i blaženo Troj s tv o ned je l j ivo i u sebi s je -

B di n j en o . Ka d se s p o m e n e Ot ac , nazočna je i n je gov a Ri ječ

i D u h k o j i je u S i n u . A l i ako se imenu je Sin , Otac je u S i

nu, a n i Du h ni je izva n Ri ječi . Jedn a je , naime, mil ost : iz

Oc a po S i n u d ovršu je se u Duhu Svetom. Jedno je i božan

s t vo . J edan j e Bog k o j i je »nad sv ime i po sv em u i u s ve

mu« ( E f 4, 6).Tako i Pavao , dok je gov orio »zaklin jem te pred Bo

go m i Isus om Kris tom« (2 T i m 4, 1 ; 1 T i m 5, 21), zna

še da se Du h ne d i j e l i od Sina, već da je u K r i s t u kao i S i n

u O c u . I z a b r a n e j e anđele zaci je l o zato zazvao je r je z a k l i n j a n j e up u t i o učen iku . Znao je da se riječi što ih Bog zbori

kaz u j u p o K r i s t u u Du h u i da anđel i pos lužu ju u našimC s t v a r i m a u k o l i k o n a d z i r u naše čine . Pavao se poziva na

malen i h u C r k v i p oz i va n a anđele k o j i »nepres tance m o t r e

l i c e O c a k o j i je na nebes ima« ( M t 18, 10). Ta ko učen ik

neće, poznava juć i narod ne zašt i tnike, z a n e m a r i t i A p o s t o

love pot icaje .

Trop ici uče d a je Du h Sinu brat ili da mu je Otac djeci

15. M e n i se čini da je to smisao božanskih riječi i daon pobi ja bezbožni govor t ih b e z u m n i k â p r o t i v D u h a . A l i

t r o p i c i g a je t ra jnu opor bu prot i v i s t ine . Više se , doduše,

k a k o pišeš, ne p o z i v l j u n a Pi sma j e r t u ništa ne nalaze , već

i z obi l j a v l a s t i t og s r c a t v r de : ako D u h n i j e s t vo r en j e n i j e

d a n m e đ u anđelima, v e ć i z l a z i iz Oca, ond a je i on sin . Ta - 568Ak o su on i Ri ječ dva bra ta . A l i ako je b r a t Riječi, kako je

o n a j e d i n o r o đ e n a i l i kak o n i su j edn a k i , već se S i n sp omi n j e

nakon Oca, a Duh posl i je Sina? K a k o to , ako Du h dola zi iz

Oca, zašto se i za nj ne kaže da je r o đ e n i l i da je s in , već

n a p r o s t o da je D u h S ve t i ? Ak o j e D u h S i n ov D u h, t ad mu

je Otac djed.

Tako se šale t i nečasni l j u d i . P u n i n e u m j e s n e r a d o z n a l o s t i žele is tražit i Božje dubine koje n i tko ne pozna osim

Božjega Du ha koga oni grde . N j i m a uopće ne bi t rebalo

više o d g o v a r a t i . V a l j a l o bi i h p o Ap os t o lovo j n a r e db i n a

k o n ukora š to im je u p u ć e n k r o z naše pri jašnje riječi i z

bje gava t i ka o kr iv ovj er ce (T i t 3, 10) i l i im po sta vl j at i

p i t an j a r av n a on i ma ko j a on i n ama up r av l j a j u t e od n j i h

t ražit i odgovor kao što ga i oni od nas t raže.

BN e k n am, dak l e , kažu da l i Ota c dol azi od oca, da l i je

tko s n j i me bio rođen , da l i su braća od jed nog oca, ka ko se

z o v u , tko im je otac i djed, tko pređi? Z ac i j e lo ć e reć i d a

ne postoje . N ek rek nu ka ko je Otac otac , a da sam ni je ro

đen iz oca i l i ka ko je mogao im at i Sin a, a da sa m ni je naj

p r i j e r o đ e n kao sin . Zn a m da je to pitan je bezbožno . A l i je

p r aved n o s on i ma se našalit i k o j i se sami p odr ugu j u da b i

n a t eme l j u t oga bez uml j a i bez bož n a z ap i t k i va n j a mogl i

z ami j e t i t i svo j u v l a s t i t u l udos t . Pi t an j a uop ć e n e st o j e . D a

l e k o od toga! I ne dol iku je post avl jat i ta kv a pi tan ja u od

n osu n a božans tvo . Bo g, odis ta , n i je kao čovje k da bi se C

smj e lo o n j e mu l j u dsk i p i t a t i .

102 103

U Bogu postoji samo jedan Otac i jedan Si n Spoznavanje Trojstva nadmašuje našu pamet



16. O t o m e bi , kak o r ekoh , t r eba l o šutje ti i n a te se

l ju de ne obazira t i . A l i da im naš mu k ne bi dao povo da za

bez obr az n os t , n ek pos luša ju što s l i j e d i . Ka o što se u Oče vu

s luča ju ne može gov ori t i o ocu, tako se s ob zir om na Sin a

ne da govo ri t i o bra tu . Pr i j e Oca, s toj i zabil ježeno, n i je b i l odr ugog a Bog a . N em a n i dr ug og S i n a , j e r S i n je j edi n o r o -

đenac. Zbog toga je sami i jedini Otac samo j e d n o g j e d i n o g

S i n a Otac . U jednome b o ž a n s t v u uvi j ek b i j ahu i uv i j ek j e

su Otac i Sin .

D A k o se pak u l j u d i z a n ekog v e l i da je otac, zacijelo je

569A n ekome dr ugom s i n . Kaže l i se da je sin, tad je oce m za

n eko g dr ugog. Ka d j e , p r ema t ome , r i ječ o l j u d i m a , n a z i v i»otac« i » s i n« n emaj u svo j s t r ogi smi sao . T ako Ab r a ha m,

T e r ahov s i n , p o s t a d e Iz a kov i m oc em, a I z ak , Abr ah amo v

s i n , p os t a J a ko vu o t ac . T ak vo j e u s t r o j s t vo l j ud ske n a r av i .

L j u d i su , u i s t i n u , d i j e l o v i j e d n i d r u g i h . S v a k i č o v j e k k o j ij e začet dio je svoga oca, da bi i on pos tao z a n ekog a dr u

gog r odi t e l j .

S b o ž a n s t v o m s tv ar ne s toj i tako . Bo g ni je kao čovj ek

( B r 23, 19). N e p os j edu j e r az d i j e l j i vu n a r av . S t og a S i n an e rađa samor az di j e l j en j em, da b i i S i n pos tao oc em n e

k o m dr ugom, j e r n i B o g 1 0 ne d ola zi iz oca. N i Si n ni je dio

Oca. Stoga ni ne rađa kao što je sam rođen , već je sav S l i

k a i Odb l j e sak č i tavog a Oc a . U j edn ome b o ž a n s t v u samo

B je Otac u pra vom e s mis lu Otac , i S in u s t rog om značen ju

S i n . U odnosu na n j ih vr i j ed i da je Otac uvi j ek Otac i Si n

u v i j e k Sin . Ka o što Otac ne može nik ad a b i t i S i n , t ako n i

S i n ne može nikada postat i o tac . Is to tako, kao što Otac

neće n i k a d a p r e s t a t i b i t i j edi n i Ot ac , n i S i n neće n i k a d a

p r e s t a t i b i t i j e d i n i S i n .

B i l a bi , dak l e , l udos t samo i p omi s l i t i i l i reć i da S i n

i m a bra ta i l i Oc u dat i na ziv djeda. D u h se u Pis mim a nezove sinom da ga ne bi u z e l i z a S i n ova b r a t a . T a k o đ e r se

ne zove ni S i n o v i m sinom da se za Oca ne bi m i s l i l o da mu

je djed. Naprot iv , za Sina se v e l i da je Očev Sin , a za Duh a

da je Očev Duh . Tak o je u sve tome T ro js tv u jed no b o ž a n s tvo i jed na vje ra.

1 0 Već u u v o d u n a p o m e n u s m o d a riječ »Bog« (ho The ôs) u Bibliji iOt a ca najredovit ij e oz nač uje Boga Oca.

17. Iz i s tog je raz loga bezumno reć i da j e D u h s t vo r e - C

nje . Ka d bi bio s tvor , ne bi bio s jed in jen s Tro js tvo m. Ta

čitavo j e T r o j s t vo samo j e d a n B o g .

D o v o l j n o je znat i da Du h ni je s tvore nje n i t i se ub r a j a

m e đ u s tv oren a bića. Tro js tv u se , uis t inu, ne može pr im ije

šati ništa s t r a n o . Ono je ned je l j ivo i u sebi i s tov rsno . To je

dovo l j n o z a v j e r n i ke . D o t ud seže l j uds ko saz n an j e . D o t u d

k e r u b i n i z a s t i r u k r i l i m a . Tko dal je pi ta i želi više istražiti,

n e sluša on og k o j i v e l i : »Ne umu j odviše d a se ne bi p r e s trašio« ( P r o p 7, 16). Ne dolič i zbi l je p r e d a n e p o v j e r i

sudi t i l j u d s k o m mudrošću, nego poslušnošću v j e r e . J e r ko

ja bi r i ječ mog la dostojno raz j asn i t i ono što nad visu je 572As tv ore nu nara v? I l i koje uho da zamij e t i š to l j ud ima ni je

moguće ni čut i ni izrazi t i? Pav ao tako g ovoraše o on om što

je čuo. O B o g u pak ovo kaza: »Kako su neist raživi n j e g o v i

p u t ov i ! Je r tko je spoznao misao Gos podn ju? I l i tko mu bi

sav je tn ikom?« ( R i m 11, 33). S t oga Abr ah am n i j e r ado-

z n lo ist raživao n i t i i spi t iv ao onoga tk o mu je govo rio , već

»povje rova i bi mu ubro jeno u p r a v e d n o s t « ( R i m 4, 3),

T ako j e i M oj s i j e b i o n az v an » v j e r n i m s lugom« ( H e b 3 ,

5).

A k o , d a k l e , A r i j e v i s l j edb en i c i n e mogu n i shva t i t i n i

v j e r ova t i u n ev i d l j i vo i sve t o T r o j s t vo , j e r u n j i hov u » z l o b n u dušu n e u l a z i m u d r o s t « ( M u d r 1, 4), ne k stoga ne

izopačuju i s t in u. Ne k ne rek nu za ono što ne mog u r az um

je t i da ne može ni postoja t i . On i su žr tve kr a j n e l udos t i . B

B u d u ć i da ne mog u poj mit i da je sveto Trojs tvo nedj e l j iv o,

S i n a v r s t a j u sa s t vo r en j i ma . T r o p i c i p ak D uha b r o j e m e đ u

s t v o r o v e .

Treb alo bi , ako ne sh vaća ju , da p osvema šute. T a k o

n i t i bi j ed n i S i n a n i t i d r u g i D u h a s v r s t a v a l i m e đ u s t v o r e

n ja. I l i ne ka pr iz na ju š to je pisano. Ne k S in a s jedine s

Oc em, a Duha nek ne od luču ju od Sina. Tak o bi se uis t inu

očuva la n e r az di j e l j en os t i i s t o r odn os t sve t oga T r o j s t v a .O n i su t o mor a l i uv i d j e t i . S t oga se n i s u s m j e l i od važ i t i n a

pi tan je — kao l j u d i što su mnja ju — kak o je to mo guće.

T ako b i i z b j e g l i , u s luča ju da zapi tani ne može odgovori t i ,

da sami seb i s t va r a j u k r i v a mišljenja.

S v i m j e s t vo r e n j i ma , a poseb i c e n ama l j udi ma , n emo- C

guć e o n e i z r ec i v om dos t o j n o g ovor i t i . A l i j oš j e p r euz e t n i -

je , ako oni k o j i n e mogu i z r a z i t i te z b i l j e , izmišljaju n o v e

104 105

riječi koje su Pismu t uđe . Uost a lo m, lu d j e t o podhva t :

b i l o onoga tko pita , b i l o onog tko bi ht io pruži t i odgovor .»Zašto si, Izrae le, u z e m l j i nepr i j a t e l j s koj? N a pus t io s i i z - C

vo r mud ros t i« ( B a r 3, 10. 12). Po Iv an ov u mišl jen ju »naš



T k o bi čak u sve zi sa st vo re nim bićima posta vio tak va pi

tanja , ne bi se mogao smat ra t i zdrave pamet i .

Priroda je tajanstveno satkana

18. Nek se inače t i što sve brzopleto govore usud e reć i

k a k o su sazdan a nebesa , koj e su tv ari , ka ko su sast avlj ena

D i l i ka k o j e sa s t a v l j eno sunce i pojed ine zvi j ezde? A l i za rb i b i l o dos to jno ud iv l j e n ja a ko ih s ludo s t i posr a mimo po

lazeći od višnjih s tvore n ja k a d se ne zna n i na ra v z ema l j

s k i h s tv a r i : na ra v s t a ba la , s a s t a v vodâ , obl ikova n je i

573A ustrojstvo živih bića. Tajne prirode neće moći rastumačit i ,

k a d i Sa lo mon — mu dr ij i od ikog a — videći da ih je l j u d i m a n e m o g u ć e o t k r i t i i z j a v i : »Stavio je u njihovo srce či

ta vu vječnost da čov jek ne bi ot kri o djelo što ga Bo g uč in i

od p o č e t k a do kra ja« (P r o p 3, 11). Ho će l i , b u d u ć i da ne

m o g u nać i t umačenja , tv rd i t i da ta bića ni ne postoje? Za

c i je l o će tako i reć i jer i m je p a m e t skroz i skv a ren a . S toga

i m se s pr av om može kaza ti : be zum nic i i na sve s pre mni,

zašto j ed nom ne p r e s t a n e t e s n e p o t r e b n i m z a p i t k i v a n j e m

o svetom Trojstvu te se ne zadovolj i te vjerom da ono pos

t o j i . Pr i to m se povedi t e za Apos to lom, u č i t e l j e m k o j i v e l i :»Potreb no je u odno su na Bo ga naj pri je v je rov ati da on

j e s t i da je za one k o j i ga t raže nag rad i te l j« ( H e b 11 , 6 ).

B Pavao, eto, ne reče: kako Bog j e s t , veš jedino »da jest«.

A k o se, tako pobijeni , ne sakri ju od st ida , neka kažuk a k o j e n a s t a o Otac da bi tako naučil i ka ko j e na s t a la i

n jegova Ri ječ . A l i , reći će, be zumn o je tako pit a t i za Oca.

N e k na m onda d o p u s t e da im re kn emo da je jed nak o lu do

s t a v l j a t i isto pitan je o Riječi.

Jedinstveno je djelo božanske Trojice

19. Taj je , dakle, podhvat suvišan i posve be zuman .

N e k takva pitanja više ni tko ne postavlja . Nek jedino na

s t o j i nauči t i što se nala zi u Pis mi ma , je r se o to me u n ji ma

k r i j u dov ol j n i i dos t a tn i p r i mjer i .

Otac se naziva i z v o r i sv j e t lo . Sa m kaže : »Ostaviše me,

i z v o r ž iv e v o d e « ( J e r 2, 1 3) . U B a r u h u p o n a v l j a :

je Bo g svjet lost« (1 I v 1, 5). Si n se pak u odn os u na i z v o rn az i va r i j ek om. »Božja je r i je ka pun a vode « (P s 64, 10)

U odnosu na svjet lost zove se odsja j . Pavao kaže : »On je

odsja j i ot isak njegov a bića« ( H e b 1, 3). Otac je, dakle,

sv j e t l o , a Si n njego v odsja j .

N e t reba , o sobito kad je o ovo me govor, okli je va ti s

čes t im pon avl jan je m jedno ga te istog. Mož e se, pre ma to

me, u S i n u v i d j e t i D u h a k o j i m s e p r o s v j e t l j u j e m o . P a v a o ,naime, piše: »Nek vam Bog d ad e D u ha mudro s t i i ob ja ve

k o j o m ćete ga spozn ati . Nek va m pro sv ije t l i oči srca« (E f

1, 17) . A l i ka d s mo D u ho m prosvi j e t l j e n i , K r i s t nas zapra

vo u n jemu prosvje t l ju j e , j e r Iva n ka za da K r i s t »bijaše D

pra vo sv je t lo koje pros iv je t l ju j e s va koga čovjeka š to dola -

za na svije t« (I v 1, 9).

Is to tako Otac je i z v o r , a Sin se naziv a r i j ek a . Stoga se

v e l i da pi j emo D uha . Piše: »Svi smo p i l i j ednoga D uha «

(1 K o r 12, 13). A l i , na poje n i D uh om, pi j emo K r i s t a . Tà 576Apiše: »Pili su iz duh ov ne st i jene ko ja ih ie pra t i la , a st i je na

je b i l a Kris t« (1 K o r 10 ,4) .

Još j ednom: K r i s t j e i s t i n s k i S i n . K a d m i p r i m i m o D u

ha, posta jemo s i n o v i . P a v a o t v r d i : »Niste p r i m i l i r o p s k o g a

duha da biste se iznova b o j a l i . D o b i l i ste Duha posino v i j e

n ja « ( R i m 8 , 15) . A l i ka d se D u ho m posinovl ju j emo, oči

gledno je da se u K r i s t u zove mo djeca Božja , jer »svima

k o j i ga primiše d a d e vl ast da pos tan u djeca Božja« (I v 1,

12).

Otac je, po Pavlovoj r i ječi , »jedini m u d a r « ( R i m

16, 27). Si n je njegov a Mu dr os t jer »Krist je Božja S i l a i

Mudros t« (1 K o r 1, 24) . A l i a ko j e Sin Mu dro s t i , mi , p r i majuć i D u h a M u d r o s t i , p o s j e d u j e mo S i n a i u nj emu posta

jemo mu dr i . Jer ev o što piše u psalmu 145: »Gospodin od-

r i ješuje vezane . Gosp odi n umu dru je sl i jepe« (P s 145, 7) BK a d na m se D u h d a je — Spasitel j reče: »Primite D u h a

Sv et og a« (I v 20, 22) — Bo g je u nama. Iv an je zabil ježio:

» A k o se m e đ u s o b n o l j u b i m o , B o g os ta je u nama. Po ovome

zn amo da ost ajemo u nj em u i on u na ma je r n am je dao

o d sv oga Duha« (1 I v 4, 12—13). I ako je Bo g u nama , u

na ma je i Sin . Sa m Si n v e l i : »Ja i Ota c doći će mo i u nj eg a

ćemo se nastani t i« (I v 14, 23).

106 107

Mo žemo ići i da l je . S in je život ka ko i sa m kaže : »J a

sa m živo t« ( I v 14, 6). O na ma se v e l i da smo oživljeni u

4), i ako je u raju »čuo n e i z r e c i v e r i j e c i što ih čovj eku ni jo

d opuš teno reći« (2 K o r 12, 4), tk o onda mož e iska zat i ono



D u h u . Pavao piše: »Uskrs i te l j K r i s t a I susa od mr tvih ož iv-

C jet će i vaša smr tna t j e l esa po svome D uhu k o j i s t a n u j e u

va ma « ( R i m 8 , 11). A l i ka d smo oživ l j en i u D u hu , kažese da u nama živi sam K r i s t . A p o s t o l bilježi: »S K r i s t o ms a m r a s p e t . Ja više ne živim, već u me ni živi Krist« ( G a l

2, 19—20).

S i n je za djela što ih je činio govorio da ih vrši Ota c .

Kaže: »Otac k o j i prebiva u meni , vrši d je la . V je ru j t e dasa m ja u Ocu i Otac u meni. Ak o ne inače, zbog sami h dje

l a vjeruj te« (I v 14, 10—11). I Pav ao govoraše za dje la

što ih je činio s i l o m D uha da su K r i s t o v a d je la . V e l i : »N e

b i h se usudio g o v o r i t i o ne čemu što K r i s t r i ječju i djelom,

sna gom zna menja i čud esa , sna gom D uha Sve toga n i j e po

m e n i učinio za obraćen je pogana« ( R i m 15, 18—19).

U Trojstvu su božanska Trojica najuže sjedinjenii povezani

20 . Budući da u sve tom Troj s tv u pos to j i t a k va pov ezanost i jed inst vo, tko da o d v o j i S i n a od Oca , D uha od S i n a

577A i l i od samog a Oca? Tk o može b i t i t a ko d rza k pa reći da je

T r o j s t v o u sebi neslično i razno vr sn o i l i da je Sin u odno su

na Oca ra zno bi t a n odnosno da j e D u h S i n u tuđ? A l i m o žd a

će n e t k o i z n o v a pi t a t i i t ražit i ka ko j e t o moguće? K a k o to

da se kaže da je Si n u nama, k ad se t v r d i da je D u h u n a

ma , a ka d je Sin u na ma d a se v e l i da je Otac u nama? Il i

k a k o to — b u d u ć i da Tro js tv o post oji — da se ono n azn a

čuje u jedn oj osobi? Il i ka ko to da je Tro js tv o u nama, ka d

je je dan od Tro jice u nama ?

N e k taj što to pita najprije o d v o j i ods jev od sv je t l a

i mudr os t i od mudr a ca i l i nek n a jpr i j e iz lož i na k o j i načinpostoje te z b i l j e . A k o za to n i j e sposoba n , ku dik a mo j e

v r a t o l o m n i j e k a d luđac i to t raže u odnosu na B o g a . B o

žans tvo se, kako je rečeno, ne prenosi po razumskom do-

B ka ziva n ju , već v je rom i pobožnim r azmišl j an j em što ga

p r a t i s t r ahopoči t an j e . A k o j e već Pa va o nav i j eš t ao što se

o d n o s i na spa si t e l j ski križ »ne u mud ro st i besje da« (1

K o r 1, 17), ve ć »u po ka ziv an ju Du h a i sile« (1 K o r 2,

što se odno si na samo sveto Troj stv o?

Ipak toj se potrebi d a d e doskočit i p rven s tve no v je r om

i onda već n a z n a č e n i m p r i m j e r i m a . M i s l i m n a p r i m j e r s l i

ke, odsja ja , izvora , r i jeke, bi tka i ot iska . Jer kao što je Sin

u D uhu ka o u svojo j s l i c i , tako je i Otac u S i n u . Boža nsko

je Pi smo ubla ž ilo nespsobnos t r a zu msko g t u m a č e n j a i

shvaćanja t i h zbilja, j e r na m je da lo pr imjere ka ko bi smo

na taj način j e d n o s t a v n i j e g o v o r i l i r a d i d rzn ičke v j e r e . C

Pruž i lo nam je primjere da bismo se bez p o g i b l i izražavali,s p r a v o m m i s l i l i n a oproš ten je i v j e rov a l i da pos to j i sa mo

jedn o posvećenj e ko je se obist inju je iz Oca po S i n u u D u

h u S v e t o m .

K a o što je jedino S in jedinoro đenac, i Du h je, da t i

p o s l a n po S i n u , samo jedan , a ne mno gi ni je dan od bro j

n i h . Sa mo je on Duh . Budući da je S in, živa Riječ, samo 580Ajeda n, t reba da i nje gov a posv etna , rasv ijet na i živa moć

bude j edna , sav ršena i pun a. Tre ba da je tak av i nje gov

D a r za k o j i se kaže d a i z l a z i iz Oc a jer se izžaruje , šalje

i daje po Riječi o koj oj ve lim o da i z l a z i od Oca. S i n a z a c i j e l o šalje Otac. Ivan piše: »B og je tako l jub io svi je t da je

pos lao svo g je din og Sina« (I v 3, 16). S in pak šalje D u h a .Ka že: » A k o odem, posla t ću Bran i te l ja« (I v 16, 7).

S i n s l a v i Oca j e r v e l i : » O č e , ja te pros lavih « (I v 17.

4). D u h p a k s l a v i S i n a . Sin kaza: »On će me proslavlj iva t i« B

(I v 16, 14). T a k o đ e r v e l i : »Što čuh od Oca, to zbo ri m s v i jetu« (I v 8, 26). A l i D u h pr ima od S i n a kao što Sin reče:

»O d moj eg a će uz et i i v am a priopćiti« (I v 8, 26). S in je

doša o u Oče vo ime (I v 5, 43), a s am v e l i : »D uh S v e t i k o g a

će Ota c pos la ti u moj e ime« (I v 14, 26).

D uh je u Sinu i Si n u D uhu

2 1 . Budući da D u h posjedu je i s t i položaj i ist u na ravu odnosu na S i n a kao i S in s obzi ro m na Oca, ka ko neće

isto m i s l i t i o S i n u t ko D u ha na ziv a s tvor en jem? Jer a ko j e

S i n o v D u h s tvoren je , posve j e p r i ro dno da se kaže ka ko j e

i Očeva Ri ječ s tvoren je . A r i j e v c i su tako i m i s l i l i . Stoga su

i zapali u K a i f i n o židovs tvo . 1 1 A k o ov i što tako govo re o C

1 1 Atanazije arijevc e usp or e đuje s K ai f om i n j e g o v i m ž i d o v s t v o m je r

su kao i Zi dovi tvrdokorno odbijal i vjeru u Isusovo božanstvo .

10 8 109

D u h u ne žele m i s l i t i kao i A r i j e , n ek i z b j egav a j u n j egove

riječi i nek ne griješe p r o t i v D uh a . Ka o š to S i n k o j i je u

p r on i c e Bož j e dub i n e (1 K o r 2, 10)? Tk o tak o m i s l i , o t u d

će nauči t i gov ori t i da je čovj eko v duh izva n čovjek a i da je C

Riječ , koja je u Ocu, s tvorenje .



O c u i Otac u n j emu ni je s tvor enje , već je vla s t i t Očevo j

b i t i — i sa mi hin ite da to go vo rit e — tako se ne smij e n i

D u h a k o j i j e u S i n u i u koje m je Si n vrs tat i m e đ u s t v o r e

n j a n i t i ga d i j e l i t i od Riječi te tako k r n j i t i T r o j s t v o .

S obz i r om n a Pr o r ok ove i Ap os t o lov e i z r eke ko j i ma

su t r op i c i i s k r i v i l i smisao i tako s ami sebe z ave l i u z ab l u

du , dovo l j n o j e da smo sv o j i m i z l aga n j em u po t p un os t i p o -

D b i l i h u l u k o j a p r o i z l a z i i z n j i h ova n ez n an j a .

58 1A Un a p r i j ed ć emo u n j i ma sam i ma p r omat r a t i riječi što

i h o D u h u S v e t o m sus rećemo u b o ž a n s k i m P i s m i m a . R a z -

lučit ćemo poput vješ t ih mjen jača da l i D u h i ma ko j u v l a s t i tost koja ga prib l ižu je s t vo r en j i ma i l i j e v l a s t i t B o g u .T a k o ćemo smjet i reći da l i je s tvore nje i l i posve različito d s t vo r ova , a v l a s t i t b o ž a n s t v u i je dan o d b o ž a n s t v a k o j e

posto j i u Troj s t vu. Možda će se prot ivn ici na taj način os

j e t i t i p os r aml j en i , j e r ć e nauči t i k o l i k o se izmišljene riječi

n j i hove hu l e n e slažu s b o ž a n s k i m i z r e k a m a .

D uh dolazi iz Boga. On je Duh svetosti i obnovljenja

22. Stvorenja su ,e to , postala iz ničega. Počela su b i t i .» U p o č e t k u načini B o g n e b o i zemlju« ( Po s t 1, 1) i sve

što je na n j ima . A l i za Du ha Sv eto g se kaže da dolazi iz

B og a . Pavao , n a i me , piše: »Nitko ne zn a što se zb iv a u čo

v j e ku os i m č ov j ekova du ha k o j i je u n jemu. Is to t ako n i t ko

ne zna što je u B o g u os i m Božj ega D uh a . A l i mi n e p r i m i -B smo sv j e t o vn og duh a već D u ha k o j i dol azi iz Bog a« (1

K o r 2, 11—12). K o j a je , pre ma tome, na osn ovi t i h riječi

s r odn os t između D u ha i s t vo r en j a? S t vo r en j a n ekoć n i su

b i l a . A Bo g je onaj k o j i napros to je s t . Iz n j ega do l a z i D u h.

A l i ono što dolazi iz Bo ga ne može dol azi t i iz n ičeg a n i t ije s tvorenje da se ne bi , ka ko je slučaj s t r op i c i ma , s t vo r e

n j e m smat rao ona j i z koga do l az i D u h. T k o da p o d n e s e te

bez umn i k e? O n i u s r c u kažu da Bo ga uopće ne ma ( P s 13,

1). A k o , na ime, ka o što nitk o ne zna što se d og ađa u č ov j e

k u os im du ha u nje mu, isto tako nit ko ne zna što je u B o g uos i m D u ha u n j e mu (1 K o r 2 , 11—12 ) , kak o n e b i b i l obez bož n o reći z a D u h a k o j i je u B o g u da je s tvore nje , a on

D u h Sv et i se , nadal j e , n aziv a i j e s t D u h sveto st i i ob

n ove . Pavao piše: » O S i n u p os t av l j en u S i n om Bož j i m, u

snazi , po Du h u posvećenja u s k r s n u ć e m od mr t v i h , o I su su

K r i s t u , G o s p o d i n u našem« ( R i m 1 ,4 ). Također v e l i : » A l ibiste posvećeni , a l i bis te opra vda ni u Ime nu našega G o s

p odi n a I susa K r i s t a i u D u hu našega Bog a« (1 K o r 6 , 11).

T i t uj a v l j a : » A l i ka d se oči tova dob rot a i čovjeko l jubl j e 584A

S p as i t e l j a našega Boga, on nas ne spasi djelima što ih u

p r a v e d n o s t i m i učinismo, nego p o svo j em milos rđu : k u p e

l j u n ovop o r oda i obn ov l j en j a p o D u hu S ve t om koga bog a toi z l i na nas po Isusu K r i s t u S p a s i t e l j u našemu, da , op r av

da ni n je gov om milošću, budemo, po nad i , bašt inici života

vje čno ga« (T i t 3, 4—7) .

S t vo r en j a su , n ap r o t i v , posvećena i obn ov l j en a . Pišeu psa lmu : »Poslat ćeš svog a Duh a i bi t će s tv ore ni i obno

v i t će š l i c e zemlj e« (P s 103, 30). I Pav ao kaže : » N e m o g u

će je (opet se obnovi t i ) onima k o j i s u j e d n o m p r o s v i j e t l j e n i

i o k u s i l i dar neb esk i i post al i d i o n i c i D u ha S ve t o ga (pa

otpal i )« (H e b 6 , 4—6).

Duh je živodajan. O n je pomazanje i pečat

23. Onaj , dakle , koga ni tko drugi ne posvećuje n i t i je B

d i o n i k posvećenja, već se osobno d a je u dio te se u nj em u

posvećuj u sv a s tvor enja, k ak o bi bio jedn o od s tv ore nih

bića i v la s t i t on ima k o j i u n j emu i maj u d i j e l a? On i k o j i to

govo re pr is i l j en i su tvr di t i da je i Si n »po ko me sve posta

de « (I v 1, 3) je da n između svega .

Z a D u h a s e kaže da je ž ivod a jan . P a v a o piše: »Uskri -

si te l j Isusa K r i s t a od mrtvih oživje t će i vaša smr t n a t j e -l e sa p o svome D uh u k o j i bo ra vi u vama« ( R i m 8, 11).

G o s p o d i n je sa mi život i , po Pet ro vo j riječi, »isto čnik ž ivo

ta« (D j 3, 15). A l i sa m je Go spo din kazao : »Vod a ko ju ću

m u ja dat i , pos ta t će u n j emu v ru ta k vode što t eče u vječni

živo t« (I v 4, 14). No »to reče o D u hu ko j eg su i m a l i p r i m i t i o n i k o j i vje ru ju u n j« ( I v 7 , 39) . S tv ore nja su , ka ko C

rek oh, po Du h u oživl jena. Onaj , dakl e , k o j i život ne po sje -

110 111

d u je dioništvom, već se d a je u dio te životvori stvo renj a ,

k a k v u ima srodno st sa stv ore nim? Il i ka ko uopće da b u d e

m e đ u st vo ren jima ko ja Riječ u nj emu oživljava?

i Peča t k o j i je u nama nije stvorene, već Sinove naravi .

S i n na s po D uhu k o j i je u njemu sjedinjuje s Ocem.



D u h se na z iva poma za n jem. T a k o đ e r j e peča t . I v a n

bilježi: »Pomazanj e što ga od nje ga primis te , os ta je u v a

ma . N i j e potr ebn o da vas tko dru gi poučava, ne go vas o

sv emu poučava nj egov Du h — njeg ovo Pomazanje« (1 I v

2, 27). U proroku I z a i j i piše: »Duh je Gospo dn ji na me ni

i zato me pomaza « (I z 61, 1). I Pav ao v e l i : »U nj emu ste,

povje rova vši , b i l i zapečaćen i za dan o t k u p l j e n j a « (E f

585A 1, 13; 4, 30). St vo re nj a su nj ime opečaće na, p oma za na i u

sve upućena .

A k o je Du h pomazan je i peča t u kome Riječ pomažu je

i opečaćuje s va stvo renj a , koj a je sličnost i l i v la s t i tos t i z

m e đ u Poma za n ja i Peča t a te poma zan ih i opečaćenih? Ni

po tome se, dakle , Du h ne bi mogao br oj i t i m e đ u os ta la

bića. Pečat , naime, ne može pripadati opečaćenima ni Po

ma za n je po ma za nima . To j e v la s t i to Rrrječi k o j a pomažu je

i pečati . Pomazan je posje duje mir is i dah onoga k o j i po

mažu je . Poma za ni ima ju na tome udje la pa vel e: »Kristo v

smo miris« (2 K o r 2, 15).

Peča t pa k nosi o b l i k K r i s t a k o j i pečati . O n i k o j i s u

opečaćeni ima ju di jel a u o b l i k u . U skladu su s n j i m s u o b -

ličeni. A p o s t o l v e l i : »D jeco moja , i z nov a va s r a đ a m dok se

u va ma ne obl ikuje Kris t« ( G a l 4, 19). Jasn o je da ta ko

B opečaćeni , posta jemo, kako kaza Petar , »za jed n ičar i b o

žanske n a r a v i « (2 P t 1, 4) . N a taj način čitavo stvorenje

i ma u Duhu dijela u Riječi .

Po Du hu smo zajedničari Boga. U njemu Otac po

Riječi sve stvara i obnavlja

24. I za nas se kaže da smo po Duhu zajedničari B o g a .

Pavao piše: »Zar ne z n a t e da ste Božji hram i da u vamap r e b i v a Božji Du h? Ak o tko ra zor i Božji hra m, njega će

uništi t i Bo g. Božji je hr am svet , a to ste vi« (1 K o r 3,

16—17). A l i ka d bi Du h Sve ti bio stvorenj e, ne bismo u

n j e m u i m a l i n i k a k v o ud ion iš tvo u B o g u , već bismo zacijelo

b i l i s j ed in je n i sa s tvo ren j em i tuđi boža nskoj na ra vi . U

njoj uopće ne bismo i m a l i di j e la . Ka d se pa k kaže da smo

C zajedničari K r i s t a i za jedniča r i B o g a , v i d i se da Poma zan je

112

I v a n , kako pri je istakosmo, to uči kad piše: »Po ovome

zn amo da ost ajemo u B o g u i on u na ma: on na m o sob no

d a d e od svoga Duh a« (1 I v 4, 13). A l i ako ud ion iš tvom u

D u h u pos ta j emo »zajedničari božanske naravi« (2 P t 1,

4), lu d je tko tvr di da je D u h stvore ne, a ne Božje nar avi . 5 8 8 A

R a d i t oga su obogovl j en i on i u ko j ima se D u h na la z i . A k o

D u h božans tven i , ne ma sumnje da mu je nar av Božje na

r a v i .

T r o p o v s k o se kr ivo vje r j e , ka k o već i s t a knu smo, još

oč ig ledni j e o tk la n ja ka d D a v i d pjeva u 103. psa lmu: »Ti

ćeš im oduzeti Dah, uginut će i pretvori t i u svoj prah. Po

sla t ćeš svoga Duha, bi t će stvoreni i obnovit ćeš l i c e z e m

l je« ( Ps 103, 29—30). I Pav ao piše T i t u : »Po ku pe l j i no-

vopor oda i obnov l j en ja D u ha Sve toga koga j e obi lno i z l i ona nas po Isusu Kris tu« (T i t 3, 5) .

Otac sve stv ara i ob nav lj a po Riječi u Du hu Sve tome .

G d j e je onda sličnost i l i s rodnos t između Stvor i t e l j a i s tvo

rova? I l i kak o bi uopće mog lo b i t i da je onaj u ko me je sve B

s tvoreno s a m s tvoren je? To bogohu ls tvo pra t i hula na S i

na . Oni k o j i ve le da j e D u h s tvoren je , mora j u tv rd i t i da j e

i Riječ, po kojoj se sve stvara , stvor enje.

D u h se naziva i j e s t S i n o v a s l i k a . Pavao piše: »Koje

predvid je i p redo dred i da bu du slični S l i c i S i n a n jegova «

( R i m 8, 29). B u d u ć i da se i po t rop icima vje ruje ka ko S in

n i j e s tvoren je , n i n j egov a S l i k a ne može b i t i s tvoren je . Je r

k a k v a j e s l i k a n u ž n o je taka v i onaj k om u je s l i k a . S t o g a

je pravo i poš teno da se Riječ ne na ziv a st vor enj em zato

što je Očeva S l i k a . Ona j , da kle , t ko D uha ubra ja među

s tvoren ja , među n j i h će zacijelo broji t i i S i n a te će ist odo - C

bno gr dit i i Oca rad i hul e na njeg ovu S l i k u .

Duh je Duh sinovstva, Mudrosti i Istine

25. Du h je, pre ma tome, različit od stvo renj a . Štoviše,

pokazasmo da je vlast i t S i n u i da nije tuđ B o g u .

Što se t iče t r o p o v s k o g l u k a v o g pi t a n j a : a k o D u h d ol a z i

i z B o g a , zašto se i on ne zove Si n, već ranije primj et ismo

da je pre smi on o i preu zeto . To ćemo, uza sve to, i sada po

kaz a t i .

113

M a d a se Du h u Pis mim a ne naz iva sin om, nego Božjim

D u h o m , za nj se ipak kaže da je u samome B o g u i da do-

589A l a z i iz samoga B o g a . Tako je zabil ježio A p o s t o l (1 K o r 2,

vare i uklanja t će se od m i s l i be zumn ih« ( M u d r 1, 5).

P e t a r kaže : »U neis kvar eno sti bla ga i smir en a Duha« (1

P t 3, 4). U M u d r o s t i st oj i: »T voj j e n e r a s p a d l j i v i D u h



11—12). A k o je Sin , b u d u ć i da i z l a z i iz Oca, vlast i t Očevoj

b i t i , n u ž n o je da je i Duh, za koga se v e l i da je iz B og a ,

v l a s t i t S i n u po na ra vi .

S i n j e u i s t in u Gospodin , a l i i sa m se D u h na ziva D u

h o m s inov s tva ( R i m 8, 15) . Ponov no, b u d u ć i da je Sin

M u d r o s t i Is tin a (1 K o r 1, 24; I v 14,6), piše da je Duh

D u h M ud ro s ti ( Iz 11, 2) i Ist ine (I v 15,26). S in je t ak o

đer Božja S i l a (1 K o r 1, 24) i Gos podin s la ve (1 K o r 2 ,8), a D uh se na z iva D uhom S i l e i D u ho m Sla v e . Pi smo se

o j ednom i d rugom ta ko izražava. P a v a o piše Korinćan ima:

»D a su pozna va l i Mud ros t , ne bi r a spe l i Gos podina s la ve«

(1 K o r 2, 8). Na dr u go m se mje st u čita: »Niste p r i m i l ir o p s k i duh da biste se opet b o j a l i , nego ste p r i m i l i D u h a

sinovs tva« ( R i m 8 ,15) . Pa va o opet kaže : »Otposla Bog

D u h a s v o g a S i n a u vaša s rca . On povikuje : A b b a , Oče«

( G a l 4, 6). I Pet ar je pisao : »Bl ago va ma, ak o vas pog r-

B đuju z b o g K r i s t o v a imena , j e r D uh Sla ve i S i l e i Božji Duh

poč iva na vama « (1 P t 4, 14).

S a m je Go spo din za Du ha rekao da je Du h Ist ine i

B r a n i t e l j (I v 14, 16—1 7). Otu da se v i d i da je Trojstvo po

D u h u potpuno. Ri j eč u D u hu pros la v l ju j e s tvoren je . P r u ža juć i pobožans tven jen je i posinovljujući , l ju de p r i v o d i

O c u . A l i o n aj k o j i stv oren je sjed injuje s Riječju, ne može

b i t i od s tvoren ja . I s to tako onaj k o j i p o s i n o v l j u j e s t v o r e

nje, ne može S i n u b i t i t uđ. Treba lo bi , u p ro t iv nom, nać i

n e k i dru gi du h da bi i on u tom dru go m bio sje dinje n s

Ri ječ ju . A l i t o b i b i l o b e s m i s l e n o !

D u h , dakle, ne pripada stvorenome, već je vlast i t Oče

v u božans tvu . U njemu Riječ obogovljuje stvorena bića ,

C Onaj u kome se stvorenje pobožans tven ju je , sa m ne mo že

b i t i i z v a n Očeva b o ž a n s t v a .

Duh je neraspadljiv i nepromjenljiv. Uvijek je isti i

posvudašnji

26. Na temelju se sl i jedećih razmišl janja da shva t i t i

da je Du h izna d stvo renj a , d a je različit od na r a vi na s t a l ih

bića i da je vlastit b o ž a n s t v u . D u h j e nepr omje n l j iv i ne iz -

m j e n l j i v . P i s m o v e l i : »Svet i D uh pouke bježa t će od pri je

u s v i m b i ć im a « ( M u d r 1 2, 1 ). T a k o đ e r piše: »Nitko ne

z n a što je u B o g u osim Božjega D u ha u n j emu« (1 K o r 592A2, 11) . Ja kov reče da u B o g u nema »mijene ni s j e n e p r o

mjene « ( J a k 1, 17).

B u d u ć i da se D uh Sv e t i na l a z i u B o g u , jasno je da je

n e i z mj en l j i v , nepro mjen j iv i ne ra s pa d l j iv . N a ra v j e pa k

na s t a loga i s tvore nog promje n l j iva j e r j e i z v a n Božje b i t ii nasta la iz ničega. Psalmis t kaže : »Svaki je čovjek lažl j iv«

( Ps 115, 11). Pav ao t v r d i : »Svi sagriješiše i pot r e bni s u

slav e Božje « ( R i m 3, 23). U J u d e či tamo: »A nđel e k o j in i su sačuva l i svoje prvens tvo nego napus t i še svoje obi t a -

valište, zad ržao j e u t a mi u v ječn im la nc i ma za sud v e l i k o ga d ana« ( Jd 1, 6 ). U J o b a s to j i : » A k o s v o j i m s v e t i manđel ima ne v je ru je već za g r i j e h okr iv l ju j e i svoje anđe le ;

p r e d n j i m n i zvi je zde nis u čiste« (J o b 4, 18; 25, 5). Pav ao B

piše: »Ne z n a t e l i da ćemo sudit i anđe le , k o l i k o više ono

svagdanje« (1 K o r 6, 3)? Također smo čuli da je đavaok o j i j e b io posred k e r u b i n â (E z 28, 14) i pos tao peča t s l i čnos t i (E z 28, 12) st rmo gla vl je n s neb a kao mun ja ( L k

10 ,10).

A k o s tvoren ja ima ju t a kvu na ra v t e se t a ko piše o

anđelima, a D uh j e uvi j ek i s t i , n e i z m j e n j i v i S i n o v e n e p r o -

m j e n l j i v o s t i j e r u v i j e k os ta je s n j i m n e p r o m i j e n j e n , k a k v a

je sličnost između n e p r o m j e n l j i v a i p r o m j e n l j i v i h b ić a ?

Posv e je oči to da Du h nije stv orenj e n i t i je uopće an

đeoske b i t i . Anđel i su promjen l j ive b i t i , a D u h je S l i k aRiječi i vlast i t je Ocu.

N adal j e , » D u h j e G o s p o d n j i i s p u n i o s v e m ir « ( M u d r

1, 7). Stoga D a v i d pje va: »Kamo da pob jeg ne m od tvoga

D u ha « ( P s 1 38 , 7)? U M u d r o s t i p a k p iše : »T voj j e

n e r a s p a d l j i v i D u h u s v i m bić ima « ( M u d r 12, 1). Sv a se G

pak stvor ena bića nalaze na omeđen im mjest ima. Sunc e,mjesec i zvije zde s to je na ne bu, a obl aci u zrak u. Bo g je

i l j ud i ma pos ta vio na rodne međe (D j 17, 26). An đel i se

šalju n a s lužen je . Piše u Jobovoj k n j i z i : »D ođoše anđel i

da se pojav e pre d Gos podin om« ( J o b 1, 6). I s to tako či

tamo: »Usnu patr i ja rh Jak ov . I gle, l jes tve s to je n a z e m l j i ,a vrhom dopi ru do neba . I anđel i se Božji penju i silaze po

njima« ( Po s t 28, 12).

114 115

A k o D u h sve ispu nj a i ako se u Riječi na la zi posr ed

svega ; a ko su anđel i od n jega niži jer se nala ze samo ondje

593A gd je su pos la n i , ne ma sumnje da D u h n i j e , ka k o vi t vrd i t e ,

Sažetak vjerovanja u općoj Crkvi

28 . Pogled a jmo uz to i sk ons ku preda ju , n a uk i v j e ru D



n i stv ore no biće ni anđeo, već je izn ad a n đ e o s k e n a r a v i .

D uh daje udioništvo na sebi. O n je posvema jedan

27. E v o još r i ječi iz k o j i h se d ad e v i d j e t i d a D u h S v e t i

omogu ćuje udioništvo, a sam nije d i o n i k o m — p o n a v l j a n j a

se ne t reba plašiti. Rečeno j e : »N emoguće j e on ima k o j i s u

j e d n o m p r o s v i j e t l j e n i i o k u s i l i neb esk i da r i pos t a l i d i o n i c i

D u h a Svetoga i o k u s i l i l i j e p u Bo žju riječ . . . (opet se ob

novi t i )« ( H e b 6, 4 ) . Anđel i i d ru ga s tvore n ja d i o n i c i s u

n a s a m o m e D u h u . Z b o g toga mo gu otpas t i od ono ga n a

k o m e s tekoše u d i o . D u h , n a p r o t i v , os ta je u v i j e k j e d a n t e

i s t i . Ne nalazi se m e đ u o n i m a k o j i p o s t a j u za jed n ičar ima,

B već na n jemu ima ju d i j e l a sva bića . A k o j e D u h uv i j e k i s t i

i daje se u dio, a stv ore nja u nje mu sudj elu ju, D u h nij e ni

anđeo n i uopće neko stvo renj e, ve ć je vlast i t Riječi koj a

ga daje u dio st vo ren jima. Inače s u t rop ic i p r i s i l j en i reći

da j e i S i n s tvore n je ko je mu u D u hu svi pos t a smo d i o n i c i .

D u h S v e t i j e j eda n , a s tvo ren j a su mnogo broj na . A n

đela, odista , ima t isuće t isuća i deseci t isuća. N e b e s k a s u

s v j e t l i l a b r o j n a . B r o j n a su pr i j es to l j a , gospods tva , nebesa ,

k e r u b i n i , se ra f in i i a rhanđel i . U jednu r i j eč : s tvoren ja n i su

jedno nego mnog obr ojn a i r a znor odna . Ak o j e D u h S v e t i

sa mo j eda n , a s tvo ren ja b ro j na i anđel i mno gi, gdje je sl ič

nost između Du ha i stv oro va? Očito je da D u h nije m e đ u

C m n o š t v o m n i t i anđeo, već je jedan j e d i n i . Još bol j e : v la s t i t

je Riječi koja je jedna i B o g u j e v la s t i t k o j i je jedan. S

n j i m j e i s tobi t a n .

R e k n e l i se o D u hu Sv e t om sa mo to, i neov i sno o d ru

gom, dokazano je da nema, što se naravi i b i t i tiče, ništa

zajedničko n i t i vla s t i to sa s tv ore n j ima nego j e različit o d

stvorenog i vlast i t , a ne tuđ b i t i i b o ž a n s t v u S i n a . D u h p o

t o m b o ž a n s t v u pr ipa d a Tro j s tv u i t a ko osra moćuje tupo-

g l a v o s t t r o p i k a .

opće C r k v e . V j e r u j e p reda o Gos podin . A p o s t o l i su je nav i ješta l i , a Oci očuvali . Na njoj je osn ova na C r k v a . Tko u 596Anjoj zastrani , ni je n i t i se više zove kršćan inom.

Pos t o j i , da kle , sve to i potpuno Troj s tvo . M i mu se k l a njamo u Ocu, S i n u i Sve tome D uh u. U n j emu ne ma ništatuđe, ništa i z v a n a primiješano . N e sa s to j i se od S tvor i t e l j a

i stvorenja , već je či tavo s tva ra lačka i t vor i t e l j ska moć .

T r o j s t v o j e sebi j edna ko, po na ra vi nera zd je l j ivo . D je la tna

m u je moć samo jed na. Otac sve čini po Riječi u Du h u Sv e

t om. Ta ko j e očuva na j ednota sv e toga Troj s t va . N a t a j se

način u C r k v i p r o p o v i j e d a j e d a n B o g k o j i je »nad svime,

po sv em u i u svemu « (E f 4, 6). U k o l i k o je Otac, početak

je , i z v o r i »nad svime« ; po Riječi je »po sv emu« ; u Du hu

S v e t o m je »u svemu«.

T r o j s t v o ka o Troj s tvo pos to j i u i s t inu i z b i l j a , a ne na - Bživom i po z v u k u riječi. Ka o što je Otac »on aj k o j i j e s t«(I z 1 3, 14), ta ko j e i nj eg ov a Rij eč »ona j k o j i jest« i »nadasve B o g « ( R i m 9 , 5 ). N i D u h S v e t i nije bez b i t i n e g o u i s t i n u pos to j i i j e s t .

Opća C r k v a ne m i s l i ništa manj e da ne bi pal a na ra z i n u o n i h k o j i su sada Z i d o v i K a i f i n e i Sa be l i j eve vr s t e .A l i ona ne zamišlja n i t i što više da ne bi up al a u grč komnogoboštvo .

P r o t i v n i c i m o g u o t u d nauči t i da je to vjera C r k v e što

je Gospo din , ka d pos la Apos to l e , na red io da se t a j t emel j

p o s t a v i C r k v i . Reka o j e : »Putu juć i poučava j te sve na rode

krs t eći ih na ime Oca i S i n a i Du h a Sve tog a« ( M t 28, 19). C

A p o s t o l i su pošli i tako naučava l i . I ta se propovijed proši

r i l a u ci jeloj C r k v i ko ja j e pod n ebom.

Uistinu postoji Trojstvo

29. Budući, dakle, da je to temelj vjere u C r k v i , n e k

t r o p i c i j oš j ed nom prozbo re i r e kn u: pos to j i l i Tro j s tv o i l i

dvoj s tvo ? Ak o j e dvoj s tvo , D u ha bro j i t e m e đ u s t v o r e n j a .

K a d t a ko mis l i t e , ne v j e ru je t e u » jednoga B o g a k o j i j e na d

sv i me , po sve mu i u sv emu (E f 4, 6). V i , naime , n e m a t e

t v rd n je »u svemu« j e r D u ha d i j e l i t e i o tuđu je t e b o ž a n s t v u .

116 117

Isto tako vaše krš t en j e za koje s m a t r a t e da ga oba v l j a t e

ni je , a ko t a ko mi s l i t e , u c i je l os t i učinje no na Ime bo žan-

597A s tva , j e r b o ž a n s t v u pr imješava t e s tvor en je t e poput a r i j e -

K a o što je , naime, krst , pod ije l j en u Oca i S i n a i D u h a

S v e t o g a je dan i ka o što je vj er a u Tro jst vo, ka ko reče A p o s t o l (E f 4, 5), je dna , ist o ta ko i sve to Tro js tv o, u se bi D



v a c a i G r k a zajedno s B o g o m boža nski štu j e t e s t v o r e n j e

što ga je Bo g st vor io po svojoj Riječi .

A l i a ko t a ko misli te , k a k v u imate nadu ? Tk o će vas

s j edi n i t i s B o g o m ka d ne pos jeduje t e D u ha sa moga B o g a

v e ć s t v o r e n o g d u h a ? K o j e l i d r s k o s t i , k o j e n e s m o t r e n o s t i

k a d Oca i n j e govu Ri ječ sn izuje t e među s t vore n ja i potom

s t v o r e n j a iz jed naču je te s B o g o m ? U p r a v o t o č in i te k a d

D u h a zamišl ja te kao stvorenje, a ipak ga stavlja te u T r o j stvo. Čemu vam i ta ludost te smišl ja te »nepra vednos t p ro

t i v Bog a« (P s 74, 6) je r nj em u i nje govo j Riječi ne p r i bra ja t e sve anđele i l i sva s tvore n ja nego sa mo j edn o od

t i h bića ? Treba lo bi da s Tro j s tvo m, ka d j e D u h već anđeo

i s tvore n je a ipa k za u zima mjes to u Troj s tvu , ne s j ed in i t e

B j ednoga već sve s tvorene anđele te da više ne postoji samo

T r o j s t v o nego nebro jeno mnoštvo božans t ava .

N a taj će način i vaše krš t en j e , za koje se čini da se

t ime os tva ru je , a ko j e r a zd i j e l j eno na dvoje , b i t i zbog ne

d o s t a t k a j e d i n s t v a niš t e tno . V a ša su i a r i j evs ka o t a j s tva

t a k v a j e r m i s l i t e p r o t i v b o ž a n s t v a i služi te s t v o r e n j u m j e

st o B o g u k o j i je sve st vo rio (R i m 1, 25).

Vjera, krst i milost odnose se na Trojstvo

30 . Te bezumn ost i mora t e r eć i, a ko govor i t e o d v o j -

s t v u . A l i a ko pos to j i Troj s tvo , ka o š to u z b i l j i i jest, i akc

s mo p o k a z a l i da je ono nedjel j ivo i da ni je u sebi neslično,

n u ž n o s l i j e d i da j e t ro j s tvena sve tos t , v j ečnos t i na ra vna

n e p r o m j e n l j i v o s t j e d n a j e d i n c a t a . P r e d a n a v j e r a u T r o j -C s t v o t akođer je jed na. Baš o na sje dinju je s B o g o m . T k o

štogod od Troj s tva odu zima pa se k r s t i j ed ino na Ime Oca

i l i samo na Ime S i n a odno sno na Ime Oc a i S i n a i z v a n D u

ha , ne dobiva ništa već osobno osta je prazan i n e d o v r š e nkao i onaj k o j i t obože pod je l ju j e krš t en j e . Tà krš t en j e se

o b a v l j a j e d i n o u T r o j s t v u .

Isto tako, tko S i n a od je l ju j e od Oca i l i D u ha s v o d i n a

s tvoren je , ne pos jeduje S i n a n i Oca, već je bez B o g a i g o r i

o d ne vj e r n ik a (1 T i m 5 , 8) . Sv e j e d rugo sa mo ne kršća

n i n . I to je pravo!

jed no i u odno su na se jedn o, ne ma u sebi ništa s t v o r e n o .

To j e ne r a zd je l j ivo t ro j s tven o j ed ins tvo . I v j e ra j e u n j j e - 600Adna .

A k o , T r o p i c i , po va šem prona l s ku n i j e t a ko već vi ka o

u snu tvrd i t e da j e D uh S v e t i s t v o r e n j e , vaša v j e r a n i j e

j e d n a n i krš t en j e j edn o nego dva : j edn o pod je l ju j e t e u

Oc a i Sina , drugo u anđela k o j i j e s tvoren je . Odsa d va m

ništa više ni je postojan o ni i s t in i to . Je r što je za jedničkos t v o r e n j u i n j e g o v u S t v o r i t e l j u ? I m a l i j ed ins tva između

nižih s tvorova i Ri j eč i k o j a ih je nač in i la? Blaženi je Pav ao B

to dobro zna o . S toga Troj s t vo ne r a zd je l ju j e ka o v i već uč i

t ro j s t veno j ed ins tvo . Kor inća nima piše o du ho vn im da ro

v i m a te sve svodi n a j e d n o g a B og a , Oca , ka o na j e dnu g l a

v u . V e l i : »Posto je različiti dar ov i , a l i D u h j e i s t i . P o s t o j e

različite službe, a li je i s t i Gosp odi n . I djela su različita, a l i

j e B o g i s t i k o j i čini sv e u sv ima« (1 K o r 12, 4—6). Dar o

v i što ih D u h d i j e l i sv a k om poje d inc u da ju se od Oca po

S i n u . Sve , na ime) što pr ipa d a Ocu, p r ipa da S i n u . Stoga su

i da ro vi što ih S in daje u D u h u Očevi dar ov i .

K a d s e D u h n a l az i u nama, u nama je i Riječ k o j a ga

daje, a u Riječi je i Otac. To znači, kako već rekosmo, izr e k a : » D o ć i ćemo ja i Otac i u njega ćemo se nastani t i« (I v

14, 23). Tà gdje je S v j e t l o , ondje j e i Odbl jes ak. Gdje je C

O d b l j e s a k , tu je i njegova Moć kao i sja jna M i l o s t .

I to je Pavao učio kad i z n o v a piše Korinćan ima u dru

go j pos l a n ic i : » M i l o s t G o s p o d i n a našega I s u s a K r i s t a , l j u b a v B o g a i za jedništvo Du ha Svet oga nek je sa s v i m a v a

ma« (1 K o r 13, 13). M i l o s t i da r , da n i u Troj s tv u , da j u

se od Oca po S i n u u D u h u S v e t o m e . D oi s t a , kao što udije-

l j e n a m i l o s t d ol a z i od Oca po S i n u , isto tak o u na ma n ema

zajedništva na da ru os i m u D u h u Sve tom. Ima jući , na ime,

d i j e l a n a D u h u , pos jedu jemo Očevu l jub a v , S i n o v u m i l o s t

i za jedniš tvo sa mog a D uh a .

Trojstvena je djelatna moć samo jedna

3 1 . Iz naših razmišl janja također p r o i z l a z i da j e t ro j

s tve na d je la tna moć sa mo j edna . A p o s t o l , dois t a , ne na zna - D

čuje da sva ka t ro j s tvena osoba da je različi te i od i j e l j ene

118

da rove . On , na prot iv , poka zuje da Troj s tvo ud je l j u j e da -

601A rove i da sve d ol a z i iz j ednoga B o g a . D u h, da kle , n i j e s tvo

ren je . Sa S i n o m je sjed inje n kao i S in s Oce m. S l a v i se s

O c e m i S i n o m , S Riječju mu se iskazuje klanjanje. Čini što

K a d se, prema tome, v e l i da je D u h u ne ko me na zo

čan, m i s l i se da Riječ u nje mu daje Du ha . Budu ći da se

obi s t i n i l o proročan stvo: »Izlit ću od svo ga Du ha na s vak o

tijel o« ( JI 2, 28), Pav ao t v r d i : »Po moći Duha Isusa K r i s



Ota c t v o r i po S i n u . K a k o onda onaj tko ga naziva stvore

n jem ne h u l i oči to pro t iv sa moga S ina ?

Ničega nema što se ne z b i v a i ne vrši po S i n u u D u h u .

To se pjeva u psalmu gdje stoji : »Nebesa su u č v r š ć e n a R i

ječ ju Go spo dn j om i sva j e moć n j ihov a od D u ha n j egov ih

us t a« ( Ps 32, 6). U 147. ps al mu čitamo: »Posl at će svog a

D u h a , otopit će se. D u h će nje gov zap uha ti i vod e će otećU( Ps 147, 18).

A p o s t o l t v r d i : »Bismo opra vda n i u imenu Gospo dina

našega I susa K r i s t a i u D uhu našega Boga « (1 K o r 6, 11) .

B D u h se ne da o d i j e l i t i od Riječ i . Gos podin za c i j e lo kaže :» D o ć i ćem o ja i Otac« (I v 14, 23), al i i D u h bo ra vi s nj ima

te u na ma bo ra vi kao i Si n. Pav ao piše Efežanima: »Neka

v a m d ad e po bogatstvu svoje slave da se moću osnaži te po

n j e g o v u D u hu za nuta rn je g čovjeka , da K r i s t b o r a v i u v a

šim src ima« (E f 3, 16—17). A l i k ad je Sin u na ma, u na

m a je i Otac je r Si n v e l i : »Ja sam u Ocu i Otac u meni '

( I v 14, 10). St og a k ad je Riječ nazočna u proroc ima , on i

pror iču p o s a mo m e D u h u S v e t o m . A k o P i s m o kaže : »RiječC Gos podnj a dođe ov om i l i on om proroku« , t o znači da pro

r o k pror iče u D u hu Sve tom. U Za ha r i j e s to j i : »Primite

moje r i ječi i zapo vij ed i što ih n a r e đ u j e m u s v o m e D u h u

s v o j i m sl uga ma, pror oci ma« (Z a h 1, 6). M a l o da l j e k o r i

puk i v e l i : »Srce svoje načiniše nepos lušn im da ne bi po-

slušali moje zak one i r i ječi što ih Go spo din sve mogući po

s l a p o s r e d s t v o m s v o j i h r a n i j ih pro rok a u svo me D uhu«

( Z a h 7, 12). I Pe t ar z b o r i u D j e l i m a : »Ljudi braćo,

t re bal o je da se isp un i Pis mo što ga un apr i je d prore če D u h

Sv et i« (D j 1, 16). A p o s t o l i o v a k o zavapiše zajednički:

»Gospodine, t i si Stvori tel j neba i zemlje, mora i svega u

604A nj ima. T i si gov orio na usta oc a našega, s luge svoga D a v i d a ,po Du h u Sve tom« (D j 4, 24—25). I Pava o, na lazeć i se u

R i m u , oči tova Z i d o v i m a k o j i dođoše k njemu: »Lijepo kaza

D u h S v e t i po I z a i j i p r o r o k u vaš im oč ima « (D j 28, 25).

T i m o t e j u pak napis a: »Duh izriči to govo ri da će u pos l je d

n j a vre men a nek i o tpa s t i od zdra v e v je re i p r i k l o n i t i se

p r i j e v a r n i m duho vima« (1 T i m 4, 1).

ta za me« ( F i l 1, 19). Korinćan ima pisaše: »Tražite dokaz

da u me ni go vo ri Krist« (2 K o r 13, 3). A k o je K r i s t go

vor i o u P a v l u , očito je da je Du h k o j i je u njemu govorio B

K r i s t o v D u h . U i s t i n u , dok je K r i s t u P a v l u zbor io , A p o s t o lj e u D j e l i m a t v r d io : »A sa d , evo , okova n D u ho m, pu

tu jem u Je ruza lem. S to će me u n jemu snaći, ne zna m,

os i m što mi Du h S v e t i u svakom gradu jamči da me čekaju

o k o v i i ne vo lje « (D j 20, 22—23).

P r e m a tome, ako sveti kažu : » O v o v e l i Gospodin« , on i

govore i sk l juč ivo u D u hu Sve tom. Is to t a ko , ka d govore u

D u h u , govore u K r i s t u . K a d i Ag a b iz ja v l ju j e u D j e l i m a : » O v o v e l i D u h Sve ti« (D j 21, 11), D u h mu davašeg o v o r i t i i svje dočiti što P a v l a čeka u Je r uza l emu. A l i t o j e

činio tek o nda k ad mu je pris tu pil a Riječ. I opet : dok j e

D u h sv jedočio P a v l u , sam je K r i s t govor io u n j e mu. Prema C

tome, svje dočenje Riječi , svjedo čanstvo je Du ha . 6(

Isto tako, kad Riječ siđe na sve tu D j e v i c u M a r i j u , s

n j o m je došao i Du h. Riječ je u Du h u seb i načini la i o tka la

t i je lo . H t j e l a j e po sebi s tvoren je s j e d in i t i i p r ik a za t i Ocu

te u sebi sve i z m i r i t i . A p o s t o l piše: »Pomirio je što je nane bu i što je na zem lj i« ( K o 1 1, 20).

Osuda tropika

32 . Tako, dakle, iz božanskih P i s a m a s k l a d n o p r o i z l a z id a D u h S v e t i nije stvore nje, već je vla st i t Riječi i božan

s t v u Oca. Pre ma tome, nau k se sv eti h sv odi na sveto i ne-

r a z d i j e l j e n o T r o j s t v o . V j e r a je opće C r k v e j e d n a . B e z u m n a

b a j k a T r o p i k a nije u skladu s P i s m i m a , ali se zato slaže s

a r i j e v s k i m b e z u m l j e m . T r o p i c i se vje roj a tn o samo zato "

pre t va ra ju da bi p r e v a r i l i beza z lene . A l i n i su , ka ko pišeš,

zah va l ju juć i Gospo dinu , usp je l i sa k r i t i svoje tobožn je ne

slaganje s A r i j e v c i m a . I on i ih pre zir u što samo za Du ha

v e l e da je stvore nje, a l i ne i za Riječ. Sv i ih osuđuju k a o

on e k o j i se zaista bor e p ro tiv Du ha i k o j i s u osuđen i n a

s k o r u smrt jer su prazni i lišeni D u h a . U i s t i n u , po blaže

n o m A p o s t o l u , k a o psihički l j u d i , n i s u b i l i s p o s o b n i p r i m i t idaro ve Du ha Božjeg a (1 K o r 2, 14), to j e s t zbi l j e koje se

d u h o v n o prosuđu ju . O n i k o j i p o s j e d u j u m i s l i Ist ine sve

120 121

prosuđu ju , a n j ih ni t ko ne sudi (1 K o r 2 , 14—15), jer u

C seb i i maj u Gosp odi n a k o j i i m u D u h u S ve t om ob j av l j u j e

sebe i po sebi Oca.



Atanazijev osvrt na ovo Pismo

3 3. J a , mada boraveć i u p us t i n j i , p o t akn u t bez obr az -

nošću o ni h što se odvrat iše od istine i ne osvr ćući se na one

k o j i će se smij at i s labo st i i n is kos t i dok aziv anj a u našimriječima, uk ra tk o sas tav ih ovo pismo i posl ah g a tvojoj

S ve t os t i . Us r dn o t e m o l i m : kad t o pročitaš, što je n u ž n o

i s p ra vi . B u d i b lag p r ema s i romaštvu moje r i ječi . Ja preda-doh nau k po apostols koj v je r i koj a mi je dana po Očima.

Ništa n i s a m i z m i s l i o što bi b i l o t uđe p r eda j i . U sk l ad u sam

sa sv et im Pis mi ma napisao što sam nauč io . To se slaže s

o n i m što je iz sve t ih Pisa ma pr i je izneseno k ao po tkr i je -

p l j en j e . N i j e od dr ugdj e izvučena izmišljotina. S a m j e Go -

D s p o d i n I sus osobno poučio Sama ri t an ku i pre ko n je nas da

je Trojs tvo potpuno i b o ž a n s t v o n eodi j e l j en o i j edn o . S ama

Ist in a svjedoči za to . V e l i S ama r i t a n k i : » V j e r u j mi , ž en o ,

d ol a z i t r e n u t a k i već je tu ka d će se i s t ins ki kla n j ate l j i k la -

608A nja t i Oc u u Du h u i Is t in i . Otac t raž i t a k v e k l a n j a te l j e . B o g

je duh. K o j i mu se k l an j a j u , t r e ba j u se k l a n j a t i u D uh u i

Is tini« (I v 4, 21—22). Ot ud se v i d i da je Is t ina sami Sin .

Tako i v e l i : »Ja sam Ist ina« (I v 14, 6). O nj em u je go vo r i o i p r o r ok D a v i d ka d ga je poziva o u pomoć: »Pošal j i

svo j e S v j e t l o i svo j u Ist inu« ( Ps 42, 3).

Pr e ma t ome , i s t i n s k i s e k l an j a t e l j i k l an j a j u Oc u , a l i

u D u hu i I s t i n i . I sp ov i j eda j u S i n a i u n j emu D u ha j e r j e

D u h neo dje l j iv o d Sin a kao što je i Si n neo dje l j iv o d Oca.

B Za to svjedoči sa ma Is t ina ka d v e l i : »Poslat ću va m B r a n i t e l j a , D uha I s t i n e k o j i i z l a z i od Oca. Svi j e t ga ne može p r i miti« (I v 15, 26; 14, 17). Sv ij et om naz iv a one k o j i n i ječuda D u h dol azi iz Oc a i da je u S i n u . T r eba , dak l e , p oves t i

se za i s t ins kim kl an ja te l j ima i i spov i jed at i Is t inu te se k

n joj požuri t i .

A l i ako se T r o p i c i n i n a k o n o v i h t u m a č e n j a ne žele

pod uč i t i n i t i mogu t o shva t i t i , n ek mak ar p r e s t a n u s po

gr d ama i n ek više ne razdje l juju Trojs tvo, da sami ne bi

b i l i odvo j en i od Ži vo t a . N ek D uh a S ve t oga više ne broje

m e đ u s tv oren ja da ne bi , kao far iz ej i neko ć k o j i su d j e l a

D uh a p r i p i sa l i Bee lz e bu l u (M t 12, 24 )7 i sami, jer su po

s t u p i l i jed nak o drsko, s n j ima ovdje i u dr ug om s vi je tu

p o t p a l i p od n eop r o s t i vu k az n u .

D H U G O P I S M O S E R A P I O N U

Povod za pismo. Arijevska su pitanja nerazborita i

nerazumna

1. Čak sam misl i o da sam zaprav o pre mal o napisao 1 " £

pa sam se pre kor ava o s ve lik e slabo st i što ni tol iko ne mo -

goh sas t av i t i k o l i k o j e l j u d i m a dopuš t eno reć i p r o t i v o n i h

k o j i se ogri ješuju o D u h a S v e t o g a. A l i budući da su , kako

pišeš, n e k a braća tražila da i z lagan je s a ž m e m k a k o b i i m

b i l o moguć e da se od ma h i kr at ko o b r a n e od on ih š to zapi t

k u j u o našo j v je r i i da bezbožn ike pob i ju , učin ih i to, uv- 609A

jeren, da ćeš , imajuć i i s p r a v n u sav je s t , nad opun i t i , š to ne

dos t a j e u ovom sažetku.

A r i j e v c i , o s l o n j e n i s a m o n a se, ne shvaća ju , kao n i

sadu ce j i , ništa što je više i š to je izvan n j i h . B o g o d u h o P i

s mo tumač iše l j u d s k i m r a z l a g a n j e m . K a d a , d a k l e , čuju d a

je Očev Sin Mudr os t , Odsjaj i Ri ječ, obično pi t aju : kak o je

to moguć e? Ka o da bi b i l o nem oguće š to oni ni su sposob ni

p o j m i t i ! I o sv emi r u b i mo gl i izreći sl ičnu misao : kak o po

s t a s tva r s tvo ko jeg negda n i j e b i lo? K a k o s e z j e m a l j s k i

g l i b može preobl i č i t i u r az u mna čov jeka? K a k o r a s p a d i j i v o

može pos t a t i ne r aspad l j i vo? K a k o j e zem l j a u t emel j e na na

mo ri ma i ka ko je Bo g pos tav i na r i je ka ma (P s 23 , 2)? B

U o s t a l o m , neka sami seb i kažu: »Jedi mo i pi jm o i tak o će

mo su t r a umri j e t i « (I z 22, 13; 1 K o r 15, 32) . Ta ko bi s

n j i h o v i m i šč ezn ućem n es ta l o i n j i h ovo lu do k r ivov j e r j e .

Sin je vječan, svemoguć. On je pravi Bog. Očev je

odsjaj

2 . T o j e t a a r i j evs ka mr t va i p r op ad l j i va mi sao . R i j eč

je pak ist ine o kojoj su i oni t rebali r azmišl j a t i ovo: ako je

1 2

A t an az i j e misl i na s vo je Prvo Pismo Serap io nu .

122 123

B o g vre lo , svje t lo i Otac , n i je prav o reć i da je Izvor presu

šio, da je Svj et lo bez sjaj a i B o g bez Riječi. Bo g bi inačebio bez mudr os t i , bez r az uma 1 3 i bez sjaj a.

S on ima s ko j im a smo jedn ak i i s ko j im a posjedu je

mo is tost , s n j ima smo i i s to bi tn i . Bud uć i da smo ka o

l j u d i m e đ u s o b n o je dn ak i i ima mo is tost , jed ni smo s dru



C Bud uć i da je Otac vječan , nužno je i Sin vječan j e r

što je u Ocu , ne ma s umn je da se na la zi i u S i n u kad i sam

G o s p o d i n v e l i : »Sv e što ima Otac, moje je i sve što je moje ,

pr ipa da Oc u« (I v 16, 15; 17, 10). Ota c je, dak le, vječan ,

v j e č a n je i Si n jer su po n j emu nas tal i v j e k o v i ( H e b 1,

2). Otac je »onaj k o j i je st « (I z 1 3, 14). To je n u ž n o i S i n .

O n j e , kako reče Pavao, »onaj k o j i j e s t , Bo g n ad sv i me ,

B l a g o s l o v l j e n i u v j eke . Amen « ( R i m 9, 5 ).

O Ocu se ne smije reći: bi n egda v r i j eme , ka d ga n i j e

b i l o . I za Sina je griješno us t v r d i t i : n egda b i v r i j eme , ka d

ga ni je b i l o .

Ot ac j e S vev lada r . S ve v la dar j e i S i n . Ivan t v r di ;

»Onaj k o j i j e s t , k o j i bijaše , k o j i će doći, S v e v l a d a r « (O t k

612A 1, 8). Otac je svje t lo , S in je odsjaj i i s t in sko svje t lo . Otac

je pra vi Bog . I Sin je pra vi B og jer e vo što Iva n zabilježi;

»M i smo u Is t in i tom, u S i n u n j egovu , I su su K r i s t u . On je

i s t i n i t B o g i Živ ot vje čni« (1 I v 5, 20).

Ničega baš ne ma što Otac ima , a da ne bi pr ipa da lo

S i n u . St og a je Si n u Oc u i Ota c u S i n u . Što Ocu pr ipada,nalazi se t akođer u S i n u i ope t se poima kao u Ocu. Tako

t r e b a raz umje t i izr ek u: »Ja i Otac , jedno smo « (I v 10, 30) .

N i j e jed no u Ocu, dru go u S i n u , već se u S i n u na la zi š to je

u O c u . B u d u ć i da u S i n u vidiš što motriš u Ocu, pra vo se

mož e shva t i t i t v r dn j a : » T ko j e m e n e v i d i o , v i d i o je Oca s

( I v 14, 9).

Sin je svemoguć, nepromjenljiv i neizmjenjiv

3. U k o l i k o to doka zasmo, uis t in u je bezbožnik tk o tv rd i

B da je Si n s tvoren je . J edn ak o će b i t i p r i m o r a n reći da je

s t vo r en j e i V r u t ak št o k i p i t e da j e s t vo r en j e M u dr o s t

i Riječ u kojoj se sve nal azi što je Očevo . Al i se iz ovog a

što ćemo is taknut i posebice u o č a v a l o m n o s t a r i j e v s k o g

k r i v o v j e r j a .

1 3 U iz v o r n iku stoji â sop hos (bez M u d r o s t i ) i â logos (bez R iječi) . Izričaj je s tarodrevan. Potje č e od A p o l o g e t a . N j i m e se izražavala vjera uvje č nost Trojstva. Bog Ot a c nij e n i k a d a bez Mudrosti i R iječi . N e š t o je odte m i s l i p r e š lo i u A t a n a z i j e v u t v r d n ju .

gima is to bi tn i . Sv im a na m je zajedničko: s m r t n o s t , r a s

p adl j i vos t , p r omj en l j i vos t , p o s t a n a k iz ničega. Anđeli , kao

i sve ostalo , m e đ u s o b n o j e i s t on ar avn o .

N e k a , dak l e , c j ep i d l ake t raže da l i posto j i b i l o k a k v a

sličnost između Si na i s tv orov a, i mog u l i u s tv oren ja

naći što je u S i n u da bi se us ud i l i Božju Ri ječ n azv at i

s t v o r e n j e m . A l i t i s k r o z nepromiš l jen i l j u d i k o j i z a b l u -

diše u p i t an j u pr avov j e r j a , t o neće naći.

M eđu s t vo r en j i ma n i j edn o n i j e svemoguć e n i t i j edn o

dr ugo me gosp odar i . S ve p r i p ad a B o g u : »Nebesa pr ipov- C

i j eda j u s l avu Božj u . Z eml j a p r i p ada Go sp od i n u kao i

sve što je na nj oj. M or e to vidj e i pobj eže « ( P s 18,2;

23,1; 113,3). Sve služi svome s t vo r i t e l j u , i z vršu j e n j egovu

Riječ (P s 102,20) . Pok or av a se n jegov oj nar edb i . S in je

pak, poput Oc a, svemo guć. T o je zabi l ježeno i već d oka

zano.

Is to t ako n ema s t vo r en j a ko j e j e p o n a r av i n ep r om

j e n l j i v o . N e k i anđel i nis u očuval i vlas tit i položaj (J d 6).

N i »zvije zde pr ed n j im nis u čiste« ( J o b 25,5). Da va o

je pao s neba. A d a m j e prek rši t e l j . Sv a se bića mij en j aju .

S i n je , napr ot iv , kao i Otac , ne pro mje nl j iv i neizmjen j iv .

Pava o to doziva u s jećan je iz psa lma 101. V e l i : »Ti si, D

Gosp odi n e , u p o č e t k u u t eme l j i o z eml j u i n e b e s a su dje lo 613 A

t v o j i h r uku . On a p r o l az e , a t i ostaješ. Sve će oštar jet ipoput ha l j in e i kao o g r t a č ćeš ih promijeni t i i izmijeni t

će se. Ti si pak u vi je k i s t i , t vo j e godi n e n e p r o l aze« ( H e b

1,10-12). I z n o v a v e l i : »Isus K r i s t , j u č e r i d anas , i s t i , i za

v j ekov e« ( H e b 13 ,8) .

Sin je »onaj koji jest«. Stvoritelj je i istinski Bog

4. I ope t : sve š to postoj i negda ni je b i l o , neg o j e

n as t a lo . B og j e nač in io z eml j u ko j e n i j e b i l o . »On ne-

postojeće d oziv a u ops tanak« ( R i m 4,17) . Š to je pa k

sazdano, ujedn o je i s tvo reno. S tog a i posjeduje poče tak

b i t k a . » U p o č e t k u načini B o g n e b o i zemlju« ( P o s t 1, 1)

i sve što je na njima. I ope t : »Ruka mo ja sve to na čini«

(Iz 66,2).

124125

S i n je , naprotiv, kao i Otac, »onaj k o j i j e s t i p o v r h

B s v e g a B og « ( R i m 9,5). I to je dokaza no. 1 4 Si n n i j e n a

činjen, nego čini. N i j e s tvore n , već s tva ra . Ostva r u je

da je od stvorenja po b i t i različit , a vla st i ta je Oče va

Riječ i nije d rukč i j i nego Otac, jer sve što ima Otac

posjeduj e kao svoje, zaista je isto bitan s Oce m. Tako

s u m i s l i l i Oci ka d su u V jer oi sp ovi j ed i na N ice j sk om



Očeva djela . Po njemu pos tad oše v j e k o v i ( H e b 1 , 2 ). »Sve

n a s t a d e po njemu i i z v a n n jega n i j e ništa nas ta lo« (I v

1, 3). A p o s t o l je s pomoću ' psa lma doka zao da je Sin na

p o č e t k u utemel j io zeml ju i da su n e b e s a d j e l o n j e g o v i h

r u k u ( H e b 1, 10; Ps 101,26).

N i j e d n o s tvoren je n i j e po na ra v i Bo g . Sva ko se na

z i v a ona ko ka ko je nasta lo: jedn o nebo, drugo zemlj a ,

ovo svj et l i la , ono zvijezd e, more, bezdan i , četveronošci i ,na pokon , čovjek . Pr i j e t oga nastadoše anđeli , a rhanđel i ,

k e r u b i n i , se ra f in i , s i l e , moći, vl a s t i , gospods tva , r a j . Ta ko

sve i ost aje.

A k o se neki l j u d i na ziv a ju bogov ima , n i j e t o po n a -

C r a v i već po ud ion iš tvu u S i n u . Ta k o j e Sin osobno r eka o:

»Pismo one na ziv a bog ovima koj i ma se upr a vl j a Bož ja

Riječ« (Iv 10, 35). Stoga se neki izmijeniše j e r n i su po

n a r a v i bo gov i te su čuli : »Ja reko h: vi ste bo gov i i sv i

st e s i n o v i Svevišn jeg a , a l i ćete umr ij et i kao l judi« (P s

8 1 , 6-7). Takav biješe i onaj kome je kazano: »Ti si čov

jek, a ne B og « (E z 28 , 2 ).

S i n je pak poput Oca i s t i n s k i Bo g. S in je u Oc u iA Otac u S i n u . T a k o pisaše Ivan. I to smo pokazali . D a v i dpje va: »Prijestol je je tvoj e, Bože, za v i j e k e v j e k o v a .

Žez lo tvo ga kra l j ev st va prav edn o j e žezlo« (P s 44, 7). I

p ror ok Iza i j a povik uje : »Umor io se E gipa t i e t iopska

t r g o v i n a . I Sa be jc i , l j u d i v i s o k i , pri jeć i će tebi i ići će za

tobom veza ni l a nc ima . Kla n ja t će t i se j e r j e B o g i u tebi .

T i si Izra elo v Bog , a l i to nis mo znali« (I z 45, 14-15). Tk o

je to Bo g u kome je Bog , ako ne S in k o j i kaže : »Ja sam

u Oc u i Otac u meni« ( I v 14, 10)?

Sin je istobitan s Ocem

5. To stoj i tako. Tk o, uz te sveto pisams ke dokaze,

ne uviđa da j e Si n i s tobi t a n s Ocem? Sa s tv oren j ima

B n e m a ništa slična, a sve što Otac ima, pripada S i n u . S i n

b i , uis t inu , b io i s tobi t a n sa s tvoren j ima ka d bi s n j ima

pos jedova o b i l o k a k v u j e d n a k o s t i s r o d s t v o . A l i , b u d u ć i

1 4 Us p. Pro tiv A rij evac a, 71, (PG , 26, 297). T ako J. L E B O N , Lettres ,

152 bilj. 3.

sa boru za S i n a t v r d i l i da je »istobitan« i »iz Očev e biti« .

D o b r o su shva ti l i da stv ore na bi t ne bi nik ad a mog la reći:

» S ve što im a Otac, mo je je « (I v 16, 15). B u d u ć i da ima

poče tak opstanka, ne pripada joj izričaj »onaj k o j i j e s t«

( I z l 3, 14; O t k 1, 8) i vje čni »bijaše « (I v 1, 1; O t k

1, 8). Up ra vo stoga što Si n to posjed uje i što je Si no vo sv e

što je pri je pripisano Ocu, n u ž n o s l i j e d i da Sino va bi t ni jes tvorena , već »istobitna Ocu«. Ona us ta l om ne može C

b i t i stv ore na bi t jer je sposo bna posj edo vati Božja

svoj s tva . Ovo su Sin ov a svoj s tva po ko j ima se pre

pozna je k a o Bo g: svemoć , izričaj »jest k o j i j e s t« , nepro-

m j e n l j i v o s t i osta lo što već pripome nus mo. T ime se ot

k l a n j a misao bez umn ik a da bi sa mi Bo g, ako bi pos jedo

vao što i stv ore nja mog u imati , bio ist obit an sa stvo re

n j i ma .

Sin je stoga istobitan s Oc em što mu je S in

6. Ev o ka ko bi se još dalo pobi t i bezboštv o o nih k o j i Dtvr de da je Božja Riječ stvorenje . M i vje ruj emo u Oca i 617

S i n a i D u ha Sve toga . Sa m Sin reče a pos to l ima : »Putujući,

poučava j te sve narode krs t eći ih na ime Oca i S i n a i D u h a

Sve tog a« ( M t 28, 19). Ta ko se izr azi o da bis mo s pomo ću

onoga što znamo s hv at i l i i pri je kazan o.

M i , dakle, o svojim očima nećemo reći da su nas na

činili, već da su nas r o d i l i . I s to se tako ne kaže da smo

oč evo s tvoren je , već na r a vn i s i n o v i i s očima istobitni .

T ako , ako je Bog Otac, zaci jelo je po naravi Otac S i n uk o j i mu je i s tobi t a n .

A b r a h a m , sva ka k o, n i j e Iza ka s tvor io nego rod io .

N ap r o t i v , Bezele i E l i a b ( I z l 36 , 1) n i s u r o d i l i v e ć nač i

n i l i sve umje tn ine u Ša to ru . B r o d o g r a d i t e l j i k u ć e g r a d i -

telj ne r ađa ju već tvore što čine: ovaj lađu, onaj k u ć u . B

Izak, zaci jelo, rađa po na ra vi i i s tobi tna Ja kova , a

ne da bi ga činio. I Jakov rađa J u d u i n j e g o v u braću .

B i o bi, pre ma tome, l ud tko bi rek ao da je k u ć a i s to

bi tn a s g ra d i t e l j em i bro d s brodo gra d i t e l j em. A l i s p ra

v o m se kaže da je svaki sin istobitan sa svojim ocem.

126 127

A k o , dakle , postoj i u B o g u Otac i Sin , n u ž n o je da

j e S i n p o n a r a v i i odi s t a S i n . A l i up r av o t o znači b i t i » i s tob i tan s Ocem« . To smo obi ln o dok aza l i . 1 5

Što se st vor en ja tiče: »On reče i nas t adoše . N a r e d i

(I v 12 , 35). M i uzasv e to mor amo go vor i t i da bi ar i j evc i

i otu d post al i svje sni svoje ludo st i , da ne bismo na pus t i l i

p ob i j an j e n j i hova bezboš tva te da bi se i oni možda

p oka j a l i .



i b i j a h u s t v o r e n a « (P s 148 , 5). O S i n u p a k piše: »Iz srca

m i je pro vr la dob ra Ri ječ« (P s 44 , 2) . Da ni je l poznavaše

S i n a Božjega, al i je poznav ao i Božja dj e la . S in a je v i d i ok a k o orošava peć (D n 3, 57). Za dj el a naj prij e reče :

C »Blagosl ivaj te Go spo din a sv a dje l a Gospodnja « (D n 3, 57).

P o t o m j e n aveo svako p o j edi n ač n o . A l i n j i ma n i j e p r i

d ruž io Sin a jer je znao da ni je s tvore nje , već da su s tvoren ja nastala po n jemu, a on da se u Ocu s l a v i i uz v i su j e .

K a o što se po S i n u B o g o b j a v l j u j e o n i m a k o j i ga p oz n a j u ,

tako se po n j emu i u n j emu is kazuj e Ocu hva la , hva lo

spjev, s lava i moć ( O t k 4 , 13). Ta kv o ispovi je danj e , po

r i ječ ima Pis ma ( R i m 15, 16; 1 P t 2 , 5), pos ta je ugodn o .

M n o g i m je , dakle , do ka zima kao i t i m doka zano i do

kazu je se da je bezbožan tko tvr di ka ko je Božja Ri ječ

s t vo r en j e .

Sažetak vjere u Krista

7. A l i ar i jev ci se izvlače na r a č u n t vr dn je u I z r e k a -

6 20 A m a g d j e piše: »Gospo din me je s tv or io počet kom svo

j i h put eva za svoj a dje la« ( I z r 8, 22). U sebi um uj u:

»Vidi te , on ga je s tvo r io . Pr em a tome, s tvoren je je« .

Pot r ebn o je i za to mjesto poka zat i k o l i k o se va r a j u j e r

n e z n a j u n amj e r u božanskog a P i s m a .

A k o je Ri ječ Sin , ne smije se na ziva t i s tv ore nje m.

A k o je s tvorenje , nek se ne zove Si no m. Pri je je u t v r đ e n o

k o l i k a j e r a z l i k a između s t vo r en j a i s i n a . A l i b u d u ć i da

se krš t en j e n e obav l j a n a i me S t v o r i t e l j a i s t vo r en j a , već

na ime Oca i Sina , Gos pod ina se ne smije zva t i s tvo renj em,

neg o S i n o m . V e l e : zar to n i je zabi l ježeno? A l i napisa no

je i mor alo je b i t i n ap i san o . K r i v o v j e r c i , međut im, k r i v os h v a ć a j u š to j e p r av i ln o kaz an o . Ka d b i p oz n a va l i i b i l iu p u ć e n i u osobi tost kršćans tva , ne bi za Go spo din a s lave

B kaz a l i da j e s t vo r en j e n i t i bi se spo tic al i o ono što je

dobr o n ap i san o . A r i j e v c i , dak l e , » n e shvat iše i ne r azu -

miješe« (P s 81, 5) te stoga , k ak o pišeš, »hodaju u tami«

1 3 U s p . P r o t i v Ar ij evac a, 9, ( PG , 26, 28D) ; P i s m o o o d l u k a m a N i c e j s k o gs ab ora, 19-20, (P G, 25, 456D). Tak o J. L E B O N , Lettres , 155.

Ov o je , dakl e , bi l je g vjer e u K r i s t a : S i n Bož j i k o j ij e R i j e č - B o g — » u početku bijaše Riječ i Riječ bijaše B o g «

(I v 1, 1) — , k o j i j e M udr os t i S i l a Baž ja — »Krist je B ožja

S i l a i Božja M u d r o s t « (1 K o r 1, 24) — na ko nc u v je ko va

pos tad e č ov j ek r adi našega spasen ja . S a m Iva n n ak on š to

k a z a : » U početku bijaše Rij eč « (I v 1, 1), mal o niže n a dod a: »I Riječ je posta la tijelo « ( I v 1, 14). To znači isto C

što i : pos tad e č ov j ek . S a m Gosp od i n z a sebe kaza: »Što

t ražite da me pogubi te , čovjeka k o j i vam j e r ekao is tinu«

(I v 7, 19; 8, 40)? Pav ao , pouč en od Go spo din a, reče :

»Jed an je Bog , je da n je i posr edn ik Bo ga i l j u d i , č ov j ek

K r i s t Isus« (1 T i m 2, 5) . Pošto j e pos tao čovjek, uspo

s t av i o č ov j ekov o dobr o , n adv la dao i obe sk r i j ep i o smr t

k o j a je b i l a prot iv nas , sad s jedi s d esne s t rane O c u .

N a l a z i se u Ocu i Otac je u n jemu. Tak o je uvi je k b i l oi još je uvi j ek.

Pisma znaju kad se govori o Isusovu božanstvu,kad o čovještvu

8. Taj bi l jeg kršćanske v j e r e d o l az i od Ap os t o l a p r e

ko O t a c a . U o s t a l o m , či ta tel j Pi s ma mor a i sp i t a t i ka d on o

z b o r i o božans tvu , a ka d o l ju dsk oj na ra vi Ri ječi. Ta ko

n eć emo, uzevši jedno za drugo, š to se dogodi lo A r i j e v c i m a , 621A

z a l u t a t i . Priznajući , dakle , da je I sus Riječ, znamo da se

» p o n j emu sve z b i l o i da se izvan n jega ni je ništa dogo

di lo« ( I v 1, 3). T a k o đ e r znamo da su »nebesa u č v r š ć e n a

Riječj u Gos pod njo m« (P s 32, 6) i da Bo g »šalje sv oj u

Riječ i sve ozdra vlja « (P s 106, 20). Vj er uj em o da je I sus

M u d r o s t i j a s n o na m je da je »Bog po Mu dr os t i zasnova ozemlju« ( M u d r 3, 19) te da je Otac »sve nač in io u M u d rosti« (P s 103, 24). Priznajući I su sa z a Boga , p ov j e r o

v a l i smo da je Pomazanik jer D a v i d p j e v a : »Prijes tolje

j e t vo j e , Bož e , z a v i j eke v j ek ova . Žez lo t voga k r a l j evs t va

prav edn o je žezlo. L j u b i o si prave dnos t i mrz io n epra v

du. S toga te je pomaza o Bo g, tvoj Bo g, ul je m ves el ja

više od tv oj ih dru gov a« (P s 44, 7—8). U I z a i j i za se

128 129

osobno t v r d i : »Duh je Gosp odn ji na meni , stoga me je po-

B mazao« (I z 61, 1). Peta r je priznao : »Ti si Pomaz ani k, S in

živog a Boga« ( M t 16, 16).

»stvor i« , oči tu je svoju l ju dsk u z b i l j u : da je pos tao č o v j e k

i bio sa zda n . Ka d t v r d i : »Ja i Ota c jed no s mo« (I v 10, 30)

i »tko je m e n e v i d i o , v i d i o je Oca « (I v 1 , 9) il i »ja s am

u Oc u i Otac u me ni« (I v 14, 10), naznaču je vječnost i



I s to t a ko v je ru je mo da j e Si n pos tao čovjekom te ne

odba cuje mo što je o nj emu ka zano polazeći od l ju dsk e

n a r a v i . Tako na primjer: da je gladnio, žednio, bio šiban,da je plaka o, spavao i na pok on rad i nas prihv at io s mrt

n a križu. Sv e je to o nj em u zabilježe no. Na taj načinPi smo nije sa kri l o, već je upot ri j ebi lo r i ječ »stvori« (I z r

8, 22) što odgo var a l j ud ima. M i smo, naime, l j u d i s t v o

r e n i i sazdan i . A l i kao što kad čuj emo: bio je g ladan ,spavao je, bio biče v a n , ne ni ječ emo njeg ovo božanstvo,

tak o ka d čuj emo da ga je B o g »stv orio « (I z r 8, 22), tre ba

se smjesta sjet i t i da je I sus — k o j i je Bog — kao čo vje k

s t v o r e n . L j u d i m a j e v la s t i to da su s tvoren i . Jedna ko vr i -

C je di za ono što pri j e nav edo smo: kao b i t i gladan i tome

slično.

i s tobi tnos t s Ocem.

I z n o v a ka o čovjek govo r i ka d v e l i : »Nitko ne zna,

pa n i Sin« ( M k 13, 32). L j u d i m a j e , na ime, svoj s tv eno

nezna n je . A l i on i s to t a ko kaže : »Nitko ne pozna Oca do

S i n a , n i t i S i n a do Oca« (M t 11, 27). Ku di k am o ond a bolj e

pozn a stvor enje . Učenici su, po Iva nu, r e k l i G o s p o d i n u :

»Sa d zna mo da sve znaš« (I v 16, 30).

Jas no je, dakl e, da nem a ničega što ne bi znao je r

je Rije č »po ko joj se s ve zbilo « (I v 1, 3). I kak o je »onaj

dan« ( M k 13, 32) je dna od zbroj a z b i l j a , sigurno je da C

će se po njemu z b i t i , pa ma ka r A r i j e v c i t isuću p u t a p u k l io d svog nezna n ja .

Tumačenje M k 13, 32

9. A r i j e v c i , isto tako, iznova, k r i v o t u m a č e ovu i s

pra v no ka za nu iz rek u: »Za ona j da n i l i t r e n u t a k n i t k o

ne zna , ni anđeli , ni Sin« (M k 13, 32). A l i i ta tv rdn jai m a t o č a n smisao. A r i j e v c i , naime, misle da Isus riječima

»n i Sin«, po nez nan ju što ga seb i pripisu je, pokazu je da

je s tvoren je . A l i t o n i u koj em s luča ju nije tako! Jer

624A kao što r i ječ ima »stvo ri me « (I z r 8, 22) gov or i kao čo v

jek, isto tako t v r d e ć i »ni Sin« izražava se kao č ovjek .

P o s t o j i r a z u m l j i v r a z l o g zašto j e I sus t a ko govor io .

B u d u ć i da je, kako piše, pos tao čovjeko m, a l j ud ima j e

neznan je, po put glado van ja i osta log, vlas t i to jer l j u d ine zna ju ako ne čuju i l i ne nauče , radi toga , pos tavš i

čovj eko m, oči tuje l jud sk o neznan je. T ime je, pri j e svega,

poka za o da ui s t in u pos jeduje l ju dsko t i j e lo . Poto m, h t io

j e u t i j e lu ima t i l j u dsko nezna n je da bi Ocu pr ika za osav ršeno i sveto l ju dst vo, pošto ga je pos ve ma o tku pio

i očistio.

K o j i će još izgovor A r i j e v c i iznaći? Št o će jo š i z m i s l i t i i p romu ml ja t i? Poka za n o j e da ne r a z umi j u t vrdn j e :

»Gos podi n me s tv or i za svo ja djel a« (I z r 8, 22). T a k o đ e r

j e u t a n a č e n o da ne s h v a ć a j u kad se kaže : »Za onaj da n

B nitko ne zna , ni anđeli , n i Sin« ( M k 13, 32). K a d S in v e l i

130 131

b o ž a n s k o m P i s m u nać i da se za D uha Sve tog k o j i se na

z i v a S i n o v i m kaže da je Božji Du h. To napis asmo u p r i j a š n j e m p i s m u . 1 7

A k o , dakl e, Si n zbo g odnos a pre ma Oc u i jer je v l a



T R E Ć E P I S M O S E R A P I O N U

Spoznajom Sina upoznajmo Duha Svetoga

.1 Možda ćeš se čudit i k a d primjet iš da sa m, ma k a rs i m o l i o d a s a ž m e m i u ne ko lik o ri ječi izložim pis mo što

625 A ga napisah o Duhu Svetom, odustao od toga posla i pisao

p r o t i v onih što hule na S i n a B o ž j e g a 1 6 te ga d rže

za s tvoren je . A l i dobro zn a m da me nećeš k o r i t i ka d doz

naš za raz lo g mog a pos tupk a. Čak će ga tv oj a Sv eto st

p r i h v a t i t i k a d m u v i d i osnova nos t .

S a m G o s p o d i n r e če : »Bran i te l j neće g o v o r i t i o d sebe,

v e ć će kazati što bude čuo. Uzet će od moga i navijest i t i

va ma« (I v 16, 13- 14). Iz sebe j e , dahnuvši , učenicima

dao D u h a (I v 20,22). Ta ko je i Otac , po P i s m u (JI 2,29;

D j 2,17), Duha i z l i o na sva ko t i j e lo . R a d i toga sam s

p r a v o m na jpr i j e go vor io o S i n u Božjem ka ko bi smo m o g l iB s pomo ću spoznaje o S i n u i m a t i v a l j a n u s p o z n a j u o D u h u .

I s t i ćem o odn os što ga za S i n a u tanači smo p r e m a O c u

nać i između Du ha i S i n a . Ka o š to Sin v e l i : »Sve što ima

Otac , moj e j e« (I v 16,15), tako j e i D u h S i n o v D u h j e r

A p o s t o l kaže : »Otpos la D uha svoga S i n a u naša s rca . On

kliče: A b b a , Oče« ( G a l 4, 6). E vo — i to je čudesn o —

p o p u t S i n a k o j i v e l i : »St o je moj e, Oč ev o je « (I v 17, 10),

t a ko i D u h S v e t i za koga se kaže da je S i n o v p r i p a d a

O c u . S in osobno iz ja v l ju j e : »Ka d dođe Bra ni t e l j koga

ću va m ja posla t i od Oca, D u h Ist ine što i z l a z i od Oca,

C on će svje dočiti za me« (I v 15,26). Pav ao pa k piše: »Nitko

ne zna što se z b i v a u čovjeku do čovje kova duha k o j i u

nj emu pr eb iva . Isto tako ni t ko ne zna što je u B o g u doD u h a Božjega k o j i j e u n j e mu. M i n i smo p r i m i l i s v j e t o v

noga duha , već D uha k o j i je iz B o g a da bismo z n a l i čime

nas je Bo g obdario « (1 K o r 2, 11-12). U c i j e l o m će š

16 A t a n a z i j e izlaže odnošaj Sina prema O cu u s a m o m božanstvu jers m atra da taj od noš aj p o j a š n j u j e od noš aj D u h a S v e t o g a pr e m a B o gu Ocu .Du h se, misl i Atanazije, o d n o s i pre ma Si nu kao Sin pre ma Ocu. D uh sepo Sinu nalazi u Bogu. Z ato A t a n a z i j e ne p r e stance g ovori o Trojstvu.P i s m a S e r a p i o n u p o k a z u j u k a k o je Atanazi je poi m ao Božje otajs tvo.

132

s t i t i izda na k Očeve b i t i , nije stvoreno biće, već s Ocem 628 A

i s t ob i t an , n i D u h S v e t i nije stvorenje — tko to t v r d i

bezbožnik je — radi svog odnosa prema S i n u i jer se iz

S i n a daje te što im a pri pad a S i n u .

D uh dolazi iz Boga

2. To j e dovol jno da se odvra t i sva ka svađa l ica te

više Du ha ne zove Božjim stvor enj em. Tà Du h je u B o g u ,pron iče Bo žje du bi ne i daje se iz Oc a po S i n u . Svađal ica

će inače m o r a t i reći da je stvore nje i Si n, Riječ, Mu dr os t ,

Ot i sak i Onaj koga kad g led aš motriš Oca . Uos ta lo m, t a

k a v će čuti: »Tko niječe S i n a , n i O c a n e m a « ( l i v 2, 23 ).

M a l o se hoće pa će t a ka v poput bezumnika ka za t i : »Boga

uo pće nema « (P s 13,1).

D a bismo ipa k mnogim doka zima oč i to p o b i l i bez

božnike , on im tvr dn j a ma doka zujemo da D uh n i j e s tvo- B

r en je ko j im a se poka zuj e da Sin n i j e s tvoren o biće .St vo ren ja dolaze iz ničega i ima ju poče tak bi tk a

je r »na početk u Bo g načini nebo i zemlju« ( P o s t 1,1)

i sve što je na nji ma. D u h S v e t i , n a p r o t i v , j e s t i zove se,

po A p o s t o l u (1 K o r 2, 12) , »iz Boga « . A k o za S i n a v r i j e d ida zaista ni je stvo renj e stoga što ni je iz ničega, nego iz

B o g a , n u ž n o s l i j e d i da n i D uh S v e t i ni j e s tvoren j e j e r

i s p o v i j e d a m o da d ol a z i iz B og a , a stvorenja su iz ničega.

Duh je pomazanje i pečat. O n je jedan

3. D u h se, nadalj e, n azi va i j e s t Poma za n je i Pečat .

I v a n , naime, piše: »Sto se vas t iče, Pomazanje koje ste

o d n j e g a p r i m i l i os ta je u vama i ne t reba da vas i tko

poučava. Nego , njeg ovo vas Pomazan je, nje gov Duh , uči c

o svemu« ( l i v 2 ,27) . U pro rok a Iza i j e ima mo: »D uh j e

G o s p o d n j i na meni zato što me je pomazao« (Iz 61,1).

P a v a o t v r d i : »U nj emu ste, pošto ste pov je ro val i , opeča -

1 7 U sp . I, 21.

13 3

ćeni« (E f 1,13). Isto tako g o v o r i : »Ne žalost i te D u h a S v e

tog a u ko me ste opečaće ni za da n otk uplj enj a« (E f 4, 30).

S tv ore n ja se pa k u D u h u poma zuj u i opeča ćuju . A k o l i

s u u n jem u poma za na i opeča ćena , D u h S v e t i ne može b i t i

Sin i Duh su posvuda. Oni stvaraju

4. A p o s t o l je to dobro znao jer kaže : »Sve to vrši

j eda n t e i s t i D u h . S v o j e d i j e l i s v a k o m p o j e d i n c u k a k o

hoć e« (1 K o r 12, 11). I nešto niže pona vl j a : »Svi mi



s tvoren je , j e r ona j k o j i poma žu j e n i j e j edn a k s poma za

n i m a . To j e poma za n je D a h K r i s t o v . Stoga ona j k o j i i m a

D u h a može kazati : »Mi smo K r i s t o v m io m ir i s « (2 K o r

2, 15).

629A Peča t o t i s k u j e S i n a . R a d i toga opečaćen i posje duje

K r i s t o v l i k ka k o i kaže A p o s t o l : »Djeco m o j a k o j u po n o v n o u t r u d o v i m a r a đ a m dok se K r i s t ne obl ikuje u

va ma « ( G a l 4 , 19). A l i a ko j e D u h K r i s t o v m i o m i r i s i

l i k , jasn o je da ni je stvor enj e je r ni Sin , u k o l i k o j e u

O č e v u l i k u ( F i l 2, 6), ni je stvo renj e. Ka o što onaj tko

g l e d a S i n a v i d i Oca , i s to t a ko tko ima D u ha Sve t oga po-

s i e d u j e S i n a . Tk o D u ha pos jeduie , Bož j i j e h ra m je r

Pav ao piše: »Za r ne znat e da ste Bož ii hr a m i da Bo žii

D u h pre biv a u va ma « (1 K o r 3, 16) . I Iv a n v e l i : » Po

ovome znamo da ostaiemo u B o g u i on u nama : dao n am

ie od sv og a Du ha « (1 I v 4, 13).

B A k o z a S i n a k o i i j e u Ocu i Ota c u n ie mu vie ru iemo

da niie stvoreno biće, posve je n u ž n o da n i D u h n i ie

stv nre nie ie r je S in u nie mu i on u S i n u . Zato se i zove

Boži im hra mom tko p r i m i D u h a .

I s to i e t a ko dobr o da se pro sv i ie t l imo ov om m i s l i u :

ako ie S in Božia Riieč, ied an je kao i Otac. »B og ie ,

na ime, i eda n . Iz n ie^a d ol a z i sve . Jed a n i e i Gos podi n

I sus Krist« (1 K o r 8, 6V Sto ga se u P i s m u naziva i za

nj se v e l i da je jedinorođeni S in (I v 1, 18). Napr ot iv,

s tvo rena su bića mnogo bro jna i r a zn ovr sna : anđeli , a r h a n -

đeli, ke ru bi ni , počela , moći, i td . , ka ko već naznač ismo. 1 8

P r e m a tome , ako S in ni je stvore nje, za to što ni je jed an

o d mnoštva , ve ć je jeda n kao i Otac, ni D u h zacije lo ne

može b i t i s tvoren je — t r eba , na ime, od S i n a izvući spo-

C zna j u o D u hu — je r se , u i s t inu , ne na l a z i među mnoš t

v o m , već je i on jedan.

18 Us p. I, 27.

b i s m o krš ten i u j edno me D u hu za j edno t i j e lo . Sv i smo

p i l i je dn og a Duha « (1 K o r 12, 13).

Opet va l j a na g la s i t i : b u d u ć i da spozna ju o D uhu

crpemo iz S i n a , dol iku je da iz nje ga izvuč emo i dokaze .

N o S in se na la zi pos vu da jer je u Ocu i Otac u n je mu.

O n s v e drži i sve obuhvaća. Piše: » Sv e stoj i u nje mu«

( K o l 1, 17): v i d l j i v o i n e v i d l j i v o . »I on je pri je svega«( K o l 1, 17). Stvorenja se pak nalaze na o d r e đ e n i m m j e

s t i m a : sunce, mjesec i osta la s v j e t l i l a n a n e b e s k o m s v o - D

d u , anđel i u nebesima , l j u d i n a z e m l j i .A k o Si n, stoga što ni je na ograniče nom mj es tu ve ć 632A

u Ocu i jer je posvuda i i z v a n svega s tvoreno ga , n i j e

s tvoreno biće , s l i j e d i da n i D u h n i j e s tvore n ka d n i j e na

ome đeno m mjes tu ve ć sve ispun ja i na l azi se i z v a n s t v o

renoga . Ta ko j e za i s t a i na pi sa no: »D uh Gos podn j i i spu

n j a svemir« ( M u d r 1, 7). I D a v i d pjeva: »Kamo ću poći

o d tv og a Duh a« (P s 138, 7)? D u h se ne nal az i u mje stu ,

ve ć j e i z v a n svega. U S i n u je kao što je i Si n u Oc u.

S toga n i D u h n i j e , ka k o smo poka za l i , s tvoren je .

U z a s v e to, ovo što ćemo reć i još više osuđuje a r i j e v

s k o k r i v o v j e r j e t e i z n o v a iz S i n a izvlači spozn aju o Du hu .

S i n j e , ka o i Ota c , S tvor i t e l j . I sus v e l i : »Sto v i d i m d a

Ota c čini, i ja čin im« (I v 5, 19). Isto t ak o: »S ve je nast alo B

po njemu i i z v a n n jega n i j e ništa nas ta lo« (I v 1, 3). A k o

za S i n a v r i j e d i da n i j e s tvoren je , b u d u ć i da j e S tvor i t e l j

kao i Otac i b u d u ć i da ni je m e đ u s tv ore n im bić ima j e r

je po nj emu s ve stvoren o, očigledn o je da n i D u h nije

s tvoren je j e r i o n j emu piše u 103. ps a l mu: »Duh ćeš im

n j i h o v odu zet i te će ug in ut i i pre tv or i t i se u svoj p rah .

Posla t ćeš svog Duha i bi t će stvoreni te ćeš obnovit i

l i c e zemlj e« (P s 103, 29—30) .

Otac stvara po Riječi i Duhu. Prorok govori po

Riječi i Duhu

5. K a d t a ko piše u P i s m u , v i d i se da D u h n i j e s tvo

renje već da ima d i j e l a u s tva ra lačkom činu. Otac, n aime,

sve stv ara po Riječi u Du hu , je r gdje je Riječ ondje je

134135

C i Du h. Što Riječ stvara , iz Du ha do biv a od Riječi mo ć

opst anka . Tak o sto ji u 32. ps a l mu: »Nebesa su u č v r š ć e n a

Riječ ju Gospodn jom i sva im j e moć od D a ha n jegovih

us t a« ( Ps 32, 6).

D u h j e za i s t a t a ko neodi j e l j en od S i n a da o tome

niti« (L k 1, 35) je r »Krist j e Bo žja S i l a i Božja Mudr ost«

(1 K o r 1, 24 ). A l i b u d u ć i da se D u h na la zi u Riječi, C

jasno je da je po Riječi i u B o g u .

Isto tako, k ad se Du h na laz i u nama, doći će S in i

Otac te će u nam a bo ra vi ti (I v 14, 23). Tro js tv o je, n aime ,



na k on r ečenoga ne b i smje lo b i t i n i k a k v e s u mn j e . K a d j e

Ri ječ pr i s t upa la proro ku, on j e govor io u D u hu š to mu

davaše R ij e č . T o j e i z a p is a n o u D j e l i m a g d j e P e t a r kaže :

»Lju di braćo, va l ja l o je da se isp un i Pis mo koj e prore če

D u h Sve ti« (D j 1, 16). Zah ar ij a, ka d m u dođe Riječ, piše:

»Pr ihva t i t e moj e riječi i moj e odre dbe što ih u s vo me

D u h u n a l a ž e m proroc ima « ( Z a h 1, 6 ). Nešto niže p r e k o -

633A r a va na rod i v e l i : »Srce svoje uč in iše nepos lušn im da ne

b i pos luša l i moj e zak on e i čuli riječi što i m u s vo me

D u h u u p u t i G o s p o d i n s v e m o g u ć i po r u k a m a r a n i j i h p r o

roka « ( Za h 7, 12).

K a d K r i s t govoraše u P a v l u — sam reče: »Zar t ra

žite doka z da K r i s t u men i gov ori« (2 K o r 1, 24)? — ,

A p o s t o l ništa ma nje ne pos jedova še D u ha k o j i mu je

davao da z b o r i . Sa m, naime , piše: »Po pomoć i Du ha Isus a

K r i s t a u meni« ( F i l 1, 19). Isto tako k ad je K r i s t g o v o r i o

u P a v l u , A p o s t o l je tvr dio : »Osim što mi Du h S v e t i u

s v a k o m gradu jamči da me čeka ju o k o v i i nevol j e«

( D j 20, 23). Pr em a tome, Du h se ne nala zi i z v a n Riječi ,v e ć je u Riječi i po njoj u B o g u tako da se m i l o s n i d a r o v i

di j e l e u T r o j s t v u . K o d p o d j e l e d a r o v a , piše P a v a o K o -

B r inćanima (1 K o r 12, 4—6), D u h je i s t i , i s t i j e G o s p o d i n

i i s t i B o g k o j i vrši sve u svemu. Sam Otac sve vrši i sve

daje po Riječi u Duhu.

Trojstvo je nerazdjeljivo

6. Ka d Pa va o m o l i za Korinćane, m o l i u T r o j s t v u .

V e l i : »Milos t Gospodina I susa K r i s t a , l j u b a v B o g a i za

j edniš tva Du h a Sve to ga sa sv im a va ma« (2 K o r 13, 13).

K a d smo, naime, d i o n i c i Duha, imamo milost Riječi i un jo j Očevu l ju ba v . A l i ka o što j e t ro j s tven a mi los t j edna ,

t a ko j e i Tro j s tvo nera zd je l j ivo . To se d a d e opa zit i i na

samoj svetoj M a r i j i . A n đ e o G a b r i j e l , poslan da joj na

govi j e s t i sko rašn j i si l azak Riječi na d nju v e l i : »Duh će

S v e t i sići na te « ( L k 1, 35). Zn ao je d a je D u h u Riječi

i zato smjesta nadoveza: »I S i l a će te Svevišnje ga osje-

n e r az dj e l j i vo . N jego vo j e boža ns tvo j e dno. Sa mo j e j eda n

B o g k o j i je iz na d sve ga, po s ve mu i u sv em u (E f 4, 6).

To j e v j e ra opće C r k v e . C r k v u j e G o s p o d i n u t e m e

l j i o i uko r i j e n io na Troj s t vu ka d j e ka za o učenic ima :

»Putujući , p o d u č a v a j t e sve na rode krs t eći ih na ime Oca

i S i n a i Du ha Sv etog a« ( M t 28, 19). Ka d bi Du h biostvor enje , S in ga ne bi stav io zajedno s Oc em da T r o j stvo ne bi b i l o samo u sebi nej edna ko, jer b i u nj b i l o D

u n e s e n o nešto st rano i t uđe . Tà što je nedostojalo B o g uda bi uzeo nešto strano što bi se s njime s l a v i l o? D a l e k o 636Aod toga ! To nij e tak o! Sa m reč e: »Ja sa m pun « ( Iz 1, 11).

E v o zašto j e sa m Gospo din D u ha s t a vio uz Očevo

i me : t ime je ht io pokazati da se Trojstvo ne sastoji od

različitih bića, to j e s t od S tvor i t e l j a i s tvoren ja , već da

je u Troj st vu jedn o božanstvo. Pa va o je to znao te je

učio da je milost koja se u Tro js tv u daje jed na. On piše:

» J e d a n Gospo din , j edn a v je ra , j edno krš ten je« (E f 4, 5).

K a o što je krš t en j e jedn o, jedn a je i vje ra , jer tko vj e

ruje u Oca zna da je Sin u Oc u i da Du h nije izva n S ina .

T a k o đ e r vje ru je u S i n a i u Duha Svetoga jer je u T r o j - B

s t v u jed no bo žanstvo. Ono se spoznaje iz Oca k o j i j e j eda n .

Trojstvo je vječno

7. To je, dakle, znamen opće vjere. Što se t iče o n i h

k o j i hule na D uh a i t v rd e da j e s tvoren je , a ko na t emel ju

kazanog ne žele i z m j e n i t i svoj sud, nek se barem zbog

o v o g a što ćemo nado dat i sa kr i ju od sra ma.

A k o post oji Tro js tv o i ako vjer a na nje mu počiva ,

nek odgov ore da l i j e Troj s t vo v ječno i l i bijaše v r e m e n ak a d T r o j s t v a n i j e b i l o . A k o j e Troj s tvo v ječno , D u h n i j e

stvo renj e j er je vječn o s Riječi i jer se nal azi u nj oj .

Što se stvorenja t iče, n j i h negda n i j e b i l o . A k o j e , n a

p r o t i v , D u h stvo renje , a stv ore nja su iz ničega, oči to je

d a bijaše vr eme na ka d n i j e pos to ja lo Troj s t vo već d v o j

stvo. Mož e li se što bezbožnije od toga kaza ti?!

136 137

P r o t i v n i c i uče da je Trojs tvo postalo izmjenom i

r as t om. N a j p r i j e j e b i l o dvojs tvo koje je čekalo da na-

C s t a n e s tvo renje da bi se postavi l o do Oc a i Si na i tako

n as t a lo T r o j s t vo .



Bož e sačuva j da bi ta kv a što kršćaninu i pal o n a

p a m e t ! Ka o što Si n ni je s tvoren je , b u d u ć i da je vječan ,

i s t o t ako u T r o j s t vu n ema ničega s t vo r en og , j e r j e v j eč n o .

S t oga n i D u h n i j e s t vo r en j e . Ka o š to j e T r o j s t vo u v i j e k

b i l o , tako je i sada. K a k o je sada, tako je uvi jek b i l o i

j e s t . U T r o j s t v u j e Ot ac , S i n i D u h S ve t i . Pos t o j i samo

j e d a n B o g : O t a c k o j i je nad svime, po sv emu i u s vem u.N e k j e b l agos l ov l j en u v j ekove . Am e n (E f 4 , 6 ; R i m

9, 5).

J a sa m t i , ka ko si ht io , to ukrat ko, sažeo i poslao.

T i , m o l i m t e , po svojoj razbori tost i , nadopuni , ako što

ned os ta je . Pročita j braći u v j e r i ( G a l 6, 10 ). U k o r i on e

k o j i p r os l i j ede z lo govo r i t i o D u hu . M ož da ć e n ekad , p a

mak ar i kasn o , i z mi j en i t i mišl jen je i sa svoje duše o p r a t i

D pakos t koj a se pr i je u n j ima nasta ni la . Z a n j ih bi , po

r i ječ ima P i s m a , b i l o dobro da se o b r a t e i n e k a s n e (I z r

9, 18), da ne bi, us t r a jući u z ab ludi , čuli G o s p o d i n o v u

637A r i j e č: » T ko govor i p r o t i v D u ha S ve t oga , neće mu se opro

s t i t i n i u ov om ni u b u d u ć e m vjek u« ( M t 12, 32).

ČETVRTO P IS M O SER AP IO NU

Krivovjerci postavljaju zlobna pitanja

1. Proč i tao sa m i ovo pismo što mi napis a tvo ja Sv e

tos t . N adasve me z ap r ep as t i k r i v o v j e r n i č k a bezočnost .

Opazio sam da im ništa bo l j e n e odgovar a do Ap os t o love

n a r e d b e : » Kr i vov j e r n i ka , n akon j e d n e do dvi j e opomene ,

i z b j egava j j e r znaš da je otišao u s t r a n u . Griješi i time

s a m sebe osuđuje« ( T i t 3, 10). B u d u ć i da mu je p a m e t B

naopaka, kad pi ta ne čini to da bi se poprav io ako dobi je

o d g o v o r n i t i će, poučen , izmij en i t i svoj s tav. Pi tan ja po

stavlja radi onih što ih je zaveo da ga i oni ne bi, ako

šuti, o s u d i l i .

B i l o je , pre ma tome, do vol jno š to smo već r e k l i . T i

bro jni nav ede ni do ka zi t re bal i su dosta ja t i da se p r e s t a

n e s hu lo m n a D u ha S ve t oga . T r o p i c i se ipak nisu zado

v o l j i l i . Iz n ova p os t a j u be s t i dn i . Poka z u j u da su v i č n ip r ep i r an j u , da se b o r e pro t iv Du ha te će za kr at ko sa

svoga n ez n an j a umr i j e t i . Ak o t ko i odgov or i n a sadašnjan j i hova z ap i t k i van j a , neće zato ništa m a n j e izmišljati zl o

( R i m 1, 30) da ne b i t ražeći našli i čujući shva t i l i .

K o j a su t o n j i hova mudr a p i t an j a? V e l e : a k o D u h

S v e t i ni je s tvoren je , ond a je sin . Tad a su on i Ri ječ dva C

br a t a ! On i , kak o pišeš, doda j u : ako j e i s t i n a da D u h

»uzima od Sina« i da ga »Sin daje« — je r tako s toj i u

P i s m u (I v 16, 7. 14) — t a d a je , smjesta zak l juču ju , Ot ac

dj ed , a D u h mu un u k .

N a bezumna pitanja ne treba odgovarati

2. Tk o će ih, ka d to čuje , još sma tra t i kršćanima, a

ne radi j e poganima ? To, naime, poga ni m e đ u s o b n o g o v o

re prot i v nas . Tko bi imao vol j e da odg ova ra na tu n j i h o v u ludost? Što se m e n e t iče , ja sam mnogo promiš l jao

i t ražio p r i k l a dan odgovor , a l i ga n e n a đ o h os i m on oga D

138 139

š to j e nekoć upra v l j e n Fa r iz e j i ma . Spa si t e l j im, dok su

ga z loblno p i t a l i , sa m pos tav i prot upita nje da bi p r i m i j e t i l i svo ju v la s t i tu z lobu. I s t i j e slučaj i s Tropic ima .

B u d u ć i da pos t a vl j a ju j e dna k a p it a n ja , nek sa mi odgo

vore na n j i h i l i još bolje n ek pruže odgovore na ono što

I ovo : »Sv e je nast alo po Riječi i bez nje ništa ni j e

pos tal o« (I v 1, 3). »B og je Mudro šću ute melj io zemlju«

( I z r 3, 19) i sve je sazda o u M u dr o s ti (P s 103, 24). Ve ć

je ranije is tak nut o da piše: »Ti ćeš posl a t i svo ga Du ha



s a m i pi t a ju . Ka d već ne sh vaća ju svoje vlas t i te izmišljo

t ine dok ih izgov ara j u, ne će l i i m možda po jmi ti ludo st

k a d ih sa mi čuju?!

A k o D u h Sve t i n i j e , ka ko smo pr i j e doka za l i , s tvo

renje, već je u B o g u i iz Boga se daje, i on je, dakle, sin

64 0A te su on i Si n dv a bra ta?! I ako je D u h Si no v Du h, a koD u h sve pr ima od S i n a kao što Si n sa m reče i ako »ga,

dahnuvši , d a d e uč en icim a« (I v 20, 22) — što i v i pri zn a

j e t e — Otac je, dak le djed, a Du h mu je un uk om? ! Pra

ve dn o je da i mi vas pit amo što vi želite doznati od nas.

Niječete l i što piše u Pis mu , uop će se više ne možet e

z v a t i kršćanima te je pr av o da vi pitat e nas kršćane . A l i

a ko či ta te ista Pisma kao i mi, n u ž n o je da vas mi o

istome, na i s t i način, pi t a mo. D a kl e , bez okl i j ev a n ja r e -

B cite: da l i je Du h sin i je l i Otac djed? A k o u sebi raz mis

l i t e , ka o nekoć F a r i z e j i , s e b i ćete p r i z n a t i : kažemo l i da

je sin, pi ta t će, a gdje to piše. Odg ov or imo li : ni je sin,

bo j i mo se da na m ne rek nu kak o je ond a zabil ježeno

da nismo p r i m i l i »svje tovni duh , već D uha k o j i d ol a z i izB o g a « (1 K o r 2, 12). Ak o , boreći se u sebi , kaže t e : ne

znamo, tad smije sušt je t i i onaj ko me vi posta vlja te ista

pitanja . On će poslušat i o n o g a k o j i kaže : »Luđaku ne

odgovara j na njegovu ludost da mu ne post aneš sličnim.

Lu đ a k u odgov or i u sk la du s n j eg ovo m ludos t i da ne bi

s a m sebe smat rao pametn im« (I z r 26, 4). A l i šutnja je za

C va s na j pr ik la dn i j i odgovor . Ta ko može te spozna t i svoje

v l a s t i t o nezna n je .

D uh poput Riječi nadahnjuje i stvara.Trojstvo je jedinstveno

3. Pravedno je, dakle, da vam se, polazeći od onoga

što pr ihvaća t e , pos ta ve još j ed nom pi t a n ja . Pror oc i govo

re u Božjem D u hu i u I z a i j i Du h Sv et i proriče. To pri je

pokaza smo. A k o je tako, ond a je i Du h Božja Riječ. Po

stoje, pre ma tome, dv ije Riječi: Du h i Si n. Pro ro ci su,

naime, pro ric a l i ka d im je pris tu pala Riječ Božja .

i bića će b i t i s t v o r e n a « (P s 103, 30). V a l j a , da kle , z a k l j u čiti i l i da je Du h Riječ i l i da je Bo g sve st vor io po d v o j i c i ,p o D u h u i M u d r o s t i . Zašto je onda Pavao rekao: »B og j e

jeda n. Od njega je sve. I Go spo din je jedan. S ve je po D

nje mu« (1 K o r 8, 6)? Nadal je : »Sin je s l i k a n e v i d l j i v o g

Oca« ( K o l 1, 15) , a D u h j e s l i k a S i n a jer piše: »Koje 641A

predvid j e i p redo dred i da bud u suobl ičen i S l i c i S i n anje gov a ( R i m 8, 29). Za r je za to Otac djed?

S i n je došao u Očevo ime. A l i sa m Si n v e l i : »D uh

S v e t i ko ga će Otac posl at i u moj e ime« (I v 14, 26). I s toga

b i t akođer Otac bio d je dom? ! Što ćete na to reći v i k o j i

sve brzople to govor i te? Što u seb i misli t e? Videći da ste

u n e p r i l i c i , hoće te l i pok udi t i t a p it a n ja ? A l i na jpr i j e

sebe osudite, jer vi obično posta vlja t e ta kv a pitan ja .

Slušaj te Pisma i ako n e m a t e ništa kaza ti , da j te, n a

p o k o n , učite! Pisma D uha ne n a z i v l j u s i n o m n e g o D u h o m

S v e t i m i Božjim Duhom. I kao što se Duh ne zove Sinom,

isto tako ni je o S i n u zabil ježeno da bi bio Du h S v e t i . Z a r B

j e za to v j e ra u r a sko ra k u s i s t in om je r D u h n i j e na zv a nS i n o m n i t i j e D u h Sin? To n ika ko! N a prot iv , sva k a n a zna

k a ima svoj pose bni smisao. Si n je vlas t i t i izdan ak Očeve

b i t i i naravi . To znači n jegovo ime.

D u h se naziva Božjim Duhom i nalazi se u B o g u . N i j et uđ na r a vi S i n a n i b o ž a n s t v u Oca. Zb og toga je u Troj st vu .

U O c u , S i n u i sa mom D u hu Sve t om božans tvo je jedno.

Za to j e u sa mom Troj s tv u j edno krš t en j e i jed na vjer a ,

U i s t i n u , ka d Ota c šalje D uha , Sin ga , nadišući, daje učeni

c i m a (I v 20, 22) je r »sv e što ima Otac, pr ip ad a Sinu « (I v

16, 15). K a d je Riječ pris tup ala pro roc ima, u Du hu su pr o- C

r i c a l i . Tako je zapisano i već pokazano. »Nebesa su u č v r šćena Riječju Gos pod nj om i sva im moć d ol a z i od D a ha

n j e g o v i h us t a« (P s 32, 6).

Duh se nalazi u Bogu i vlastit je Sinu

4. Duh, dakle, ni je stvorenje. V l a s t i t j e b i t i Riječi. I

B o g u je vlast i t . U nj emu se i na l azi . Ne t reba se strašitida se isto ponovi. M a d a se Duh Sveti i ne zvao sinom, ipak

140141

n i j e izva n S ina , jer se za nj kaže da j e D u h s ino vs tv a

( R i m 8. 15). B u d u ć i da je »Krist Božja S i l a i Božja M u d

rost« (1 K o r 1, 24), s pr av om se o Du h u tv rd i da je »D uh

M u d r o s t i i Du h Sile« (I z 11, 2). Ka d, na ime, ima mo d i j e la

i me Oca « . Tu su v je ru pra vi ln o shv a t i l i i posvu da propo

v i j e d a l i . N i j e se smjelo d rukč i je gov or i t i nego je kazao

S p as i t e l j . Sebe j e na zva o Sin om, a D u ha D uh om Sve t im.

N i j e b i l o d opuš teno i z m i j e n i t i među n j ima pos ta v l j en i r ed



u D u h u , p o s j e d u j e m o S i n a . I m a m o l i S i n a , pos jedujemo

D D u h a k o j i , po P a v l o v i m riječima, kliče »u sr cima našim

A b b a , O če « ( G a l 4, 6j.

D u h je Božji Du h i na laz i se u B o g u . Stoga Pa va o

t v r d i : »Nitko ne zna što je u B o g u osi m Božjega D uh a k o j ije u njemu« (1 K o r 2, 11). I Si n je reka o: »Ja sam u Ocu

i Otac u meni« (I v 14, 10). Zaš to onda j eda n i d ru g i ne

maj u jedn o te isto ime, već se je dan zov e Sin om, a dru gi

6 44 A D uh om? L u d j e t ko to p i t a j e r ist ražuje neist raživo i ne

sluša A p o s t o l a k o j i v e l i : »Tko j e spozna o misa o Go spod n ju

i tko mu je bio sav je tn ik« ( R i m 11, 34)? Tk o da se us ud i

m i j e n j a t i ime na što ih je Bo g posta vio? N ek inače s t a v i

imen a i s tvo ren j ima ! N e k na m prot iv n ic i odgovor e : zaštose , b u d u ć i da je stvo renj e nast a lo na je dan mig, jed no zov e

sunce, drugo nebo, t r eće zemlj a , more i zra k? Ak o je to

o v i m luda ma nemoguće za to š to sva ko s tvoren je os ta je

k a k o je i nasta lo, kud ik amo više vječ nu sta lnos t pos jed uju

bića ko ja su izn ad stv ore nja i nis u drukči j a nego što jesu.

BOtac je Otac, a ne dje d. S in je Božji Sin , a ne Du h u o tac.D u h S v e t i j e D u h S v e t i , a ne Očev unuk n i Sinov b r a t .

Otac je Otac, Sin je Si n i D uh je D uh

5. K a d je to doka zano, bi t će lu d tko pita : je l i D u h

sin? A l i za to što ne piše za nj da je sin , ne k se Du h a ne

i sk l juču je iz Bož je na ra vi i v la s t i to s t i . N ek se v j e ru je ka k o

piše i nek se ne kaže : zašto je ovako, a ne onako? Inače ,

ako se tako razmišlja, poče t će se mudr ov a t i i gov or i t i ,

gdje je Bog , ka ko je Bo g? Na kr a j u će ču t i : »Luđa k rečeu sv om srcu da ne ma Boga « (Ps 13, 1). Što se, naime,

v j e r i povje ra va , hoće da se spozna bez preve l ike r a dozna -C l o s t i . Pošto su učenici čuli: »Krs t i t e ih na ime Oca i S i n a i

D u h a S v e t o g a« ( M t 28, 19), nisu r a dozna lo p i t a l i : zaštoj e S in na d ru gom mjes tu , a D u h na t r e ć e m , i l i uopće zaštop os t o j i T r o j s t v o . N a p r o t i v , p o v j e r o v a l i s u k a k o čuše i n i su

poput vas z a p i t k i v a l i : j e l i D u h s in? I s to t a k o n i s u p o s t a v i l i

p i t a n je k a d su čul i da Gos podin na ko n S i n a n a v o d i D u h a :

je l i Otac djed? N i s u , na ime, čuli »u ime djed a«, nego »na

kao n i re d u odnos u na Oca. Kao što ni je d opuš teno da se

o Ocu d rukč i je gov or i nego ka o o Ocu, isto tako je b ezbo

žno ako se pi ta je l i Si n Du h i l i je l i D u h sin. Sab eli j e b i

i sk l jučen iz C r k v e j e r se usudio Oca na zva t i imeno m Sin , D

a S i n a O c e m .

Hoće l i se na ko n t ih dokaza još tko god osmje li t i pa

reći ka d čuje Si n i Du h: da l i je Otac djed, a Du h sin? Ho

će , z a c i j e l o , E u n o m i j e v c i , 1 9 E u d o k s i j e v c i2 0 i E u z e b i j e v c i . 2 1

K a d j e d n o m preuzeše u l o g u u a r i j e v s k o m k r i v o v j e r j u , n e - 645A

će svoj j ez ik n ika da odv ra t i t i od bezboš tva . A tko im je

predao ta j nauk? N i t k o , sigur no, tko se nadah nju je božan

s k i m Pismi ma . Ta j e ludos t p ro i s t ek la iz preob i l j a n j iho va

srca .

Vjerujemo u Oca i Sina i Duha Svetoga

6. A k o o tud š to D u h n i j e , ka ko smo doka za l i , s tvo

r e n j e pita te je l i sin, p r e o s t a j e v a m , k a d z n a t e da Sinn i j e stvo renj e — jer su po nj emu sazdana stv ore na b ića

— da postavit e pi tan je je l i Si n otac. I l i možda: je l i

D u h Sin , a sa m S in D uh Sve t i? A l i a ko t a ko drže, naći

će se i z v a n sve tog Troj s tva . Bi t će sma t ra n i za bezbošce B

jer mije nj a ju ime Oca i S i n a i D uha Sve toga i po svom

m u n a h o đ e n j u p r e v r ć u smisao po sličnosti s l j uds kim pos

tan jem te govo re o un uc ima, dje dov ima i izno va, za svoj

v l a s t i t i r ačun , uspos ta vl j a ju poga nsku t eogoni ju .

A l i to uopće ni je vjera C r k v e . V j e r u j e m o , k a k o S p a

si te l j reče, u Oca i S i n a i D u ha Sve toga . V je ru jemo u

Oc a k o j i se ne može nazvati djedom; vjerujemo u S i n a

k o j i se ne smi je os lo vl j a va t i na z ivo m Ota c ; v j e ru jemou D u h a S v e t o g a k o j i se ne zove d rukč i je nego tako. U

19 Eunomijevci se z o v u po E u n o m iju C izičk om . Taj je te o log držao dasu Otac, Sin i D uh S v e t i m e đusobno p osve ne s l ič ni (anom eizam ) i različite n a r a v i . Usp. M . M A N D A C , Bazilije, 20.

20 E u d o k s i j e bijaše b i s k u p o m u Carigradu. Sirio je arijevs tvo.2 1 Ar ije v ci se č e sto nazivaju euzeb ijevc i . To ime nose po E u z e biju N iko -

m e d i j s k o m (t 342), o s o b n o m A r i j e v o m p r i j a t e l j u i z a g o v o r n i k u na c a r s k o md v o r u .

142143

toj se v j e r i n e mogu mi j en j a t i n az i v i , već Otac je uvi jek

O t a c ; S i n j e uv i j e k S i n ; D u h S ve t i j e uv i j ek i uv i j ek

se z ove D u h S v e t i .

U l j ud i , m a k a r A r i j e v c i t a k o m i s l i l i , n i j e t ako . Piše,

C doduše, da » B o g nij e kao č ov je k« (B r 23, 19), al i isto se

c e z a r e j s k i 2 3 i s c i t o p o l s k i 2 4 b i s k u p . D o v o l j n o j e d a v j e r u

j e t e da Du h ni je s tvore nje , već da je Božj i Du h i da je

s n j i me T r o j s t vo po t p un o : Ot ac , S i n i D u h S v e t i . I me

Otac ne smije se preni je t i na S i n a , n i t i j e d o p u š t e n o k a

za t i d a je D u h S i n n i t i da j e S i n D u h S v e t i .



tako može r eć i da n i l j u d i n i su kao Bo g. U l j u d i , z a i s t a ,

ota c n i j e u v i j e k ota c n i s i n uv i j ek s i n . Ot ac p o s t a j e o c e m

s ina , al i je i sa m naj pr i je bio sin ne ko g drug og oca. I

sin , k o j i j e s i n oc a , n ek ome dr ug ome p o s t a j e otac . Tako

j e A b r a h a m , N a h o r o v 2 2 sin ( P o s t 11, 26; Jš 24, 2), pos

t ao Iz aku o t ac. A Iz ak , Ab r a ha mo v s i n , b i o j e J a ko vuotac . S v a k i se čovjek, b u d u ć i da je dio rodi te l ja , r ađa

kao s i n , a l i z a n ekoga d r ugo g p o s t a j e r o d i t e l j .

U b o ž a n s t v u ni je tako. Bo g ni je kao čovjek. Ota c ,

naime , ne pot ječe o d nek oga oca. R a d i toga i ne r ađa

nek oga tk o će za jed nog a dru gog posta t i o tac . Si n ni je dio

O c a . Z bo g t oga n i j e i z dan ak k o j i će ima t i s ina. U s amo m

j e , dak l e , b o ž a n s t v u Ot ac j edi n o u s t r o gom s mi s l u r i j eč i

O t a c . On to j e s t . To je bio i to će uvijek b i t i . I S in je

D j edi n o i u p r avo me s mi s lu S i n . N a t ome p oč i va , ob i s t i -

n juje se i i ska zuje tvr dn ja : Otac je uv i je k Otac , Sin je

u v i j e k S i n , D u h S v e t i u v i j e k D u h S v e t i . Z a D u h a v j e r u

j emo da p r i p ada B o g u te da ga Otac da je po S i n u .

648A S ve t o T r o j s t vo , n a t a j nač in , o s t a j e n e p r o m i j e n j e n oi prepozn aje se u je dno me b o ž a n s t v u . T ko , p r e ma t ome ,

p i t a j e l i D u h s i n , zamišlja da se i me mož e p r omi j en i t i

te sam na se n a v l a č i bez umn os t . T ko p ak t r aži je l i Otac

dj ed , Oc u izmišlja nov o ime i zast r an ju je u sv om srcu.

A k o se odgovar a n a bez oč n os t k r i v o v j e r n i k a , to više ni je

sigurno. To bi znači lo p r o t i v i t i s e A p o s t o l o v o j n a r e d b i .

K u d i k a m o j e p r i k l a dn i j e , kak o i A p o s t o l n ar edi , da i h

samo svj e tuj emo ( T i t 3, 10).

U Trojstvu je jedno božanstvo, jedna vjera

i jedno krštenje

7. To je dosta da se pobije vaše besmi s l en o b r b l j an j e .

N emoj t e v i še i z r ug i va t i bož an s t vo! On i ma j e k o j i se r u

gaju vl ast i to da pi ta ju š to n i je napisa no u Pis mu i da

B re kn u: zar je D u h sin i Otac djed? Tak o se pods mjeh uje

22 Ov d je se At a n a z i ju po t kr a la p ogr e š ka. V e l i d a se Ab r a h a m o v otacz v a o Na hor . U I, 16 toč no je zabilježio da je A bra ham ov u ocu bilo ime

T e r a h .

O n a k o je kako smo k a z a l i . U T r o j s t vu j e j edn o bo

ža ns tvo , j ed n a v j e r a i j edn o k r š t e n j e koje se d a j e u T r o j

s tvo. Jedno je d o v r š e n j e u K r i s t u I s u s u G o s p o d i n u n a š e m u p o kome i s k i m Oc u s D u ho m S ve t i m s l a va i častu s v e v i j e k o v e v j e k o v a . A m e n .

Teško je naći duboki smisao skrit u M t 12, 31—32

8. Sto se t i č e e v a n đ e o s k e r i ječi 2 5 ko j u mi u p i smu C

spomin ješ , u ispr av nos t i ćeš, pred rag i , svoj e sav jest i (1

P t 3, 16) oprost i t i , a l i bi ja še me st rah da joj uopće pr is

t u p i m . B o j i m se da bih, ako u n ju p a m e ć u z a r o n i m i

k a d već počn em s i s t raž ivan jem, bi o n e sp osoban p r o n a ć i

n j e z i n dub oki smi sao . H t j e doh , s t oga , o n j o j mu ko m

m u č a t i i on i m se z adovo l j i t i š to p r i j e n ap i sa l i . Pr edm j e -

va jući pak da t i n e ć e š o d u s t a t i o p e t o tome pisat i , pr i s i l i o

sam se n ap i sa t i svo j e sk r omn o mišl j en je što sam ga i sam

na učio . Nadam se da ćeš, ako post ignem c i l j , z bog on oga

p r i h v a t i t i naše iz laga nje tko je nas učio. A k o na m pa k

n e p ođe z a r ukom, n e ć e š n as k o r i t i je r t i je znana i naša 649Ar evn os t i naša s labost .

E v o o kojoj je r i j eč i govor . Pos l i j e t o l i ko uč in jen ih

čudesa , p r i p o m e n u t i h u E v a n đ e l j u , f a r i z e j i g o v o r a h u :

»Ova j č o v j e k i z go n i đ a v l e p o Bee lz eb u lu , đavo l skom p o

g lav i c i . A G o s p o d i n , z n a j u ć i n j i h o v e m i s l i , r e č e i m : S v a k o

kr a l j evs t vo u seb i r az di j e l j en o , o p u s t j e t će« ( M t 12, 24-

-25). I pošto reče: » A k o j a p o D uhu Bož j em i z gon i m đ a v

l e, z b i l j a je k vam a došlo kral jev st vo Božj e« ( M t 12 , 28) ,

n adod a : » Z a t o va m k a ž e m : sv ak i ć e s e gr i j eh i bog ohu l -

s t vo op r os t i t i l j u di ma , bogohu l s t vo p r o t i v D uh a , n eć e seo p r o s t i t i . I r ekn e l i t ko r i j eč p r o t i v S i n a Čovječjeg, o p -

2 3 M i s l i se n a Ak a ci ja c ezarejs k og koji je bio glava homejaca . U sp . M .M A N D A C , Bazilije, 19.

2 4 R i j e č je o Patrofilu.2 5 U p r e o s t a t k u P i sm a At a n a z i je v e o m a s lože nim r a z m i š l j a n j e m tum ač i

i z r e ku o neopros t ivos t i h ul e pr o t iv Du h a S v e t o g a (M t 12, 31-32). N e m a s u m n j eda to spa da na Pi smo Ser api onu. S t o g a se č u d i m o što J. R O L D A N U S( Ch r is t , 125-126) drži d a ovaj ulomak treba odstraniti iz Četvrtog P i s m aS e r a pio n u .

144 145

B r o s t i t ć e mu se . A k o t ko r ekn e p r o t i v D uh a S ve t oga ,

neće mu se oprost i t i n i na ovom ni u bud ućem svi je tu«( M t 12, 31—32).

T i p a k pitaš zašto ć e se bogohu l s t vo p r o t i v S i n a j e d

p o r o d n o g d a r a . A l i a ko krš ten i sagriješe , ta j gr i jeh dopire

do D uha S ve t oga j e r j e krš ten i sagriješio, a nalazio se je

u D u hu . Z bo g t oga je n j egova kaz n a neopros t iva« . 2 8



n o m op r os t i t i , a bogohu l s t vo n a D uh a S ve t o ga n ema op r o

šten a ni u ovo m n i u b u d u ć e m v i j e k u .

Zajednički sud Origena i Teognosta u pitanju

hule na Duha

9 . D r e v n i muževi, v e o m a u č e n i i m a r l j i v i O r i g e n 2 f '

te d i v n i i radini Teognost 2 7 , — nje hov e s am spise o to m

p r e d m e t u čitao ka d si mi pisao svoje pismo — o boj ic a

pišu o to m pi tan ju . T vr de da je ond a r i ječ o b o g o h u l s t v u

p r o t i v D uh a S ve t og a kad i z n ov a p adn u k o j i s u b i l i dos

tojni u k r š t e n j u d a r a D u h a S v e t o g a . Drže da zbog t oga

C t a k v i neće p o s t i g n u t i oproš ten ja . T ako i Pava o i z j av l j u j e

u p i sm u Heb r e j i ma: » Zai s ta , on i m a k o j i su j e dn o m p r os

v i j e t l j e n i , i o k u s i l i dar neb esk i , i post al i d i o n i c i D u h a

S ve t oga , i o k u s i l i l i j e p u r i ječ Božju i snag e bud ućeg a

svi je ta , pa otpa l i , nemog uće j e ope t se obn o v i t i n a ob r ać e

n je« ( H e b 6 , 4—6). Dot le se slažu, a l i p o t o m sva k i do d a je svo j e v l a s t i t o mišljenje .

Origenovo tumačenje M t 12, 32

10 . O r i g e n n a slijedeći način izražava r a z l o g osud e

o v i h l j u d i : »Bog i Otac , v e l i , sve pron iče i sve o b u h v a ć a :

živo i neživo, raz umn a i ne ra zum na bića. Sin ov a se moć

pro teže samo n a r az umn a s t vo r e n j a u ko j a sp ada j u ka -

652A t ek umen i i p ogan i k o j i j oš n i su p ov j e r ov a l i . D u h se S ve t i

n a l a z i samo u on i ma k o j i su ga p r i m i l i u k r sn om dar u .

Pr ema t ome , kad griješe ka t eku men i i p ogan i , griješeprot iv Sina jer je on , kako smo k a z a l i , u n j i ma . Ip ak

m o g u p o s t i g n u t i oproš ten je ka d p os t an u dos t o j n i n ovo-

2 6 Origen (•+ 253) je zac ije l o j e d a n od najprodornijih d u h o v a u cijelojpovijes t i Cr kv e . Pose bice je izvoran u dog m atic i . Nas tojao je m i s a o n oizraziti n o v o z a v j e t n u p o r u k u . M o ž e se reći da su mu svi i s toč ni oci biliuč e nici . I o n d a kad su ga n a p a d a l i i osuđivali, na n j e m u su se n a d a h njivali.

2 7 T e o g n o s t je p r e d v o d i o a l e k s a n d r i j s k u k a t e h e t s k u š kolu od 247-282.

Teognostovo mišljenje

1 1. I Teognost izražava svo j e mišl jen je k a d kaže :

»Tko p r e k o r a č i p r v u i d r u g u među, z ac i j e lo zas lužu je

man j u k az n u . A l i t ko pr ez r e i t r eću g r a n i c u , neće p os t i

g n u t i oproš ten ja« . Pr vo m i dr u gom međom n az i v a n au k B0 Ocu i S i n u , a t rećom r i ječ što se p r e d a j e p r i g o d o m

krš ten ja i sud j e l ovan j a u D u hu . Nas to jeć i p o t k r i j ep i t i t o

tumačen je , n a v o d i S p a s i t e l j e v u riječ učenicima: »Još vam

i m a m mn ogo kaz a t i , a l i sad a n e može te shva t i t i . K a d dođe

D u h Sv et i, on će vas po učit i« (I v 16, 12—13). Po to m

nadodaje: »Spasite lj i m gov or i kao l j ud i ma k o j i još n isu

sposobni da sh va te savršeno . Pr i to m se snizuje do n j iho ve

sićušnosti .Ali uz sav ršene j e nazočan D u h S ve t i . Ip ak se

otud ne smije zakl juči t i da n au k D u ha n adv i su j e n auk

S i n a , već jedino da se Sin spušta n a r az i n u nesav ršenih ,dok j e D u h peča t sav ršenih .

N i j e , dak l e , bogohu l s t vo D u ha z bog t oga n eop r os t i vo1 neod ri ješ ivo š to b i D u h n adv i s i vao S i n a , neg o je r oproš- C

t en je posto j i ko d nesav ršenih ; a za one k o j i s u kušalinebeski dar i b i l i d ovršen i , n e p r e o s t a j e n i k a k v a o b r a n a

i n i k ak va mol i t v a ko j a mož e p os t i gn u t i op r ošt en j e« . 29

Tako se iz jasniše t i muževi .

Provjera i prosuđivanje Origenova i

Teognostova mišljenja

12 . Ja pak, na temel ju onoga što naučih, d rž im da

jedno i drugo mišl jen je zavr jeđu je točnu p r ov j e r u i p r o suđivanje uk o l i ko se mož da u sami m n j i ho v i m r i ječ ima

k r i j e ne ki du bl j i smisao. Očigledno je da se Sin , b u d u ć i

da je u Ocu, t akođer na laz i u sve mu u čemu je i Otac .

N i D u h n i j e nenazočan . Tà sveto je, blaženo i potpuno

T r o j s t vo n e r az dj e l j i vo . O s i m toga , ako je »sve post alo po

2 8 Ul omak se nal azi u De princ ipi is, I, I, 3, 5 (P G, 11, 150B).2 9 T eog nos tovo dje l o iz k o j e g je preuzet navod nije sač uvano.

146 147

Sinu« (I v 1, 3) i ako »sve u njemu posjeduje o p s t a n a k «

D ( K o l 1, 17), ka k o može b i t i i z v a n ono ga što je nas ta lo

po n jemu? K a k o ta bića nisu daleko od njega, i on je,

razumije se, u svemu. Zato je n u ž n o da onaj tko griješi

653 A i h u l i p r o t i v S i n a , t akođer griješi prot iv Oca i p ro t iv

Mt 12, 31—32 ne odnosi se na pad poslije krštenja.Tumači He b 6, 4—6

13. A k o je, uosta l om, ta r i ječ kaza na zbog on ih što

griješe na ko n kupe lj i i ako je nj ima ka zna za gri je he neo



D u h a S v e t o g a .

K a d bi se sve ta kupe l j da v a la sa mo u ime D u ha S ve

toga , s pravom bi se moglo reć i da j ed ino krš ten i griješe

p r o t i v D u h a. A l i b u d u ć i da se d a je u ime Oca i S i n a i

D u h a Svetoga i da se tako d ovršu je s v a k i krštenik, i z n o v a

s l i j e d i da oni k o j i n a k o n krš ten ja p r e k o r a č u j u odredbe

hul e na sve to i ne ra s t a v l j ivo Troj s tv o . Pra v edn o j e da

se tako m i s l i i sh vaća .

D a su on i koj i ma j e Go spo din govor io — m i s l i m n a

farizeje - b i l i l j u d i k o j i s u već p r i m i l i »kupel j novoporoda «

(T i t 3 , 5) i ve ć pos ta l i dio ni cim a dara Du ha Svet oga,

n a v e d e n o b i t u m a č e n j e b i l o pr ihv a t l j ivo , j e r b i se Gosp o

d i n bio obra t io l jud ima k o j i su se ok re nu l i na t r a g i g r i -

B ješili p r o t i v D u h a S v e t o g a . A l i a k o t i l j u d i nisu uopće

p r i m i l i ku pe lj i te su čak pre zir a l i i Iv ano v krs t ( M t 21,

25—27), ka ko ih je Go sp od in mogao optuži t i ka o hul i t e l j e

na D uha Sve toga kome još n i su n i pos t a l i za jed n ičar i?

G o s p o d i n one r i ječ i ni j e izgovor io dok j e na pros to podu

ča va o; n i j e p r i j e tn ju ka zne ogra n ič io na b u d u ć e prek rši

tel je . Nepo sre dno je i doist a ko rio farizeje ka o l ju de k o j i

s u v e ć k r i v c i t a ko ve l ike hule . U tom je smis l u r eka o

one riječi.

B u d u ć i da su fa r ize j i na taj način op tužen i i pri je

nego primiše krs t , Gospodinove se r i ječ i ne mogu odnosi t i

na one k o j i g ri ješe n a k o n k u p e l j i . To ti m više v r i j e d i što

i h nije kori o napros to s b i l o kojeg gri jeha , već baš radi

bogohul s tva . Pos to j i , na ime, u tome r a z l i k a : t k o griješi,

p r e k o r a č a v a za kon ; t ko h u l i , bezbožan je u odnosu na

samo božanstvo . Spasi t el j j e farizeje pri j e optužio za

mnoge g r i j ehe : iz s r e bro l jubl j a su krši l i Božju za povi j ed

C o rod i t e l j ima ; odb a c iva l i su pror očke r i j eč i; Bož ju s u

k u ć u p r e t v o r i l i u t rg oviš te . Uza sv e to i h je poticao n a

o b r a će n j e . A l i k a d kazaše: » O n p o B e l z e e b u l u i z g o n i đav

l e« ( M t 12, 24), to ne naz iva napro sto gri j eho m, n ego

t a k v o m hulom da j e on ima k o j i se d rznu t a kva š to reć i

k a z n a ne izb ježna i neopros t iva .

p r os t i va , ka ko onda A p o s t o l s lužbeno i ska zuje l juba v

č o v j e k u k o j i se u K o r i n t u pokaja o (2 K o r 2, 8) i ka ko

i z n o v a rađa ponovo pa le G a l a ć a n e ( G a l 4 ,7) dok se ope t D

u n j ima ne obl ikuje K r i s t ( G a l 4, 19)? Veleći »iznova«,

A p o s t o l naznaču je n j i h o v o pr i j ašn j e u sav ršen je u D u h u .

Zašto, k tome, ako je ta rečen ica r e č e n a za one k o j igriješe n a k o n k u p e l j i , k o r i m o N o v a t a 5 0 k o j i d o k i d a p o k o r u

i tvrdi da oni što griješe posl i j e kupe l j i ne postižu n i k a k - 656A

v o oproš ten je .

Is to tako n i izre ka poslanice H eb re jim a (H e b 6, 4—6)

ne i sk l juču je p o k o r u grješnika, već poka zuje da je u

općoj C r k v i krš t en j e jed no i da drug oga nema. Pav ao,

na ime, piše Hebre j ima . On se b o j i da on i ne bi , po d i z l i

k o m p o k o r e , m i s l i l i da ima, po običaju Zak on a, veći b roj

kršen ja . Sto ga ih, ne ma sumnje , potiče da se poka ju, a l i

i z j av l j u j e da je obnova po kršen ju jed na i da drug e nema.

Jedna ko t vr d i i u j ednoj d rugoj pos la n ic i : »Jed na v j e r a ,

j e d n o krš ten je« (E f 4, 5). Pa va o n e kaže da je n emogu će

činiti pokoru, već da je nemoguće da se obnovimo tobožn j o m p o k o r o m . R a z l i k a j e v e l i k a : tko čini pokoru, presta- B

je d od uše griješiti, a l i zadržava ožil jke rana . Tk o se, na

p r o t i v , k r s t i svlači s t a rog čovjeka i obna vl j a se ( K o l 3 ,

9—10), r o đ e n odo zgo ( I v 3, 3), po m i l o s t i D u h a .

Cijelo božansko Pismo naviješta Gospodinovo

utjelovljenje

14. D ok t a ko razmišl jam, u n a v e d e n o m u l o m k u n a

l a z i m d u b l j i smisao. R a d i toga , pošto sam najpr i je usr dno

m ol io G o s p o d i n a k o j i je sj edi o na zd en cu (I v 4, 6) i ho

dao po mo ru ( M t 14, 25), v r a ć a m s e U t j e l o v l j e n j u k o j ese u njemu z b i l o za nas. Možd a ću us pje ti otud izvući

smisao sadržan u t o m u l o m k u .

0 3 R iječ je o N o v a c i j a n u , p i s c u važnog d j e l a O T r o jst v u , p i s a n u oko251. N o v a c i j a n je prvi rimski te o log ko ji p iš e l at ins k i . U p i t a n j u o t p a l i hu vrijem e prog ons tva bio je veom a s trog . Začetnik je n o v a c i j a n s k o gras k ol a koji se proširio i na Istok. Uč e nici su mu učili da pos l ije krstan e m a oproštenja.

148149

C i j e l o božansko P i s m o n a v i j ešta i p r op ov i j eda

Gosp odi n ovo u t j e lov l j en j e . Najviše t o v r i j edi z a Ivan a ka d

v e l i : »Riječ pos tad e t i j e lo m i nast ani se među nama« (I v

C 1, 14) i Pa vl a kad piše: »Onaj k o j i j e u l i k u Bož j em,

n i j e smat rao o t imač inom što je j e d n a k Bog u , već j e sebe

nu u t i je lu . Dok , opet, pro matr a š to je vlas t i to t i je lu ,

kl iktat će jer u t o m e r az ab i r e d j e lo t vo r n u moć božan

s t va . T o j e v j e r a Cr kve .

A k o se , prema tome, neki l j u d i k a d m o t r e l j u d s k u

s t r a n u G o s p o d i n o v a života i vide da je žeđao, bio urno- C



ponizio uzevši l i k s luge i pos tavš i oblič je m čovje ku nal ik .

P o n i z i s a m sebe, poslušan do smrt i , smrt i na križu« (F i 1

2, 6—8).

R a d i toga, b u d u ć i da je I sus B o g k o j i je pos tao č o v

jek, kao Bo g je uskr sav ao mr tve , r i ječ ju j e i sc j e l j i vao

sve boles nike i vo du je pre t vor io u vino . Ta dje la n is uč ov j eč j i čini. A l i uko l i k o j e n os i o t i j e lo , I sus je žednio,

u m a r a o se i trpio. Te p a t n j e n i su v l as t i t e božans tvu . I sus

je kao Bo g go vor io: »Ja sam u Ocu i Ota c u meni « (I v

657A 14, 11). U k o l i k o je nosio t i je lo , Zidov e je pre kor ava o:

»Zašto t ražite da me pogubi te , čovjeka k o j i va m kaz a i s t i n u

što j u je čuo od Oca « (I v 8, 40)?

T a se dje la ipak nisu d og ađala odvo j en o , p r e ma kak

voći koju su sadržava la da bi t je lesn a dj e la dol azi l a na

svje t lo bez božans tva , a dje la b o ž a n s t v a bez t i je la . Posve

suprotn o. S va su se zbiv al a povezano . Jeda n je Gos pod in

k o j i ih je čud esno činio sv ojo m milošću. Ka o čovje k b i

p l j un uo , a l i mu pl juvačka b i jaše božanska . Po njoj davašev i d očima sl i jepca od rođen ja .

Želeći poka zat i da je B og , to je naznač ivao l j u d s k i m

j e z i k o m k a d r e č e : »Ja i Otac j e d n o smo « (I v 10, 30).

S a mom j e vo l j om oz dr av l j a o ( M t 8, 3 ), a l i l j u dsk u j e

B r u k u ispružio da b i podigao Pet ro vu pun icu u ogn j ic i

( M k 1, 31) i od mr tv ih uskrs nuo pr emi nu lu k ć e r k u n a d

st oj nik a sinag oge ( M k 5, 41).

Krist je Bog i čovjek

15 . K r i v o v j e r n i c i su , sva k i p r e ma svo m v las t i t om n e

z n an j u , l u dova l i . J ed n i su , g led a juć i S p as i t e l j ske l j udske

č in e , z an i j e ka l i t v r d n j u : » U p o č e t k u bi jaše Rij eč « (I v 1,

1). D r u g i , promat ra jući d j e l a božans tva , n i su sha t i l i i z

reku: »Riječ je t i je lom pos ta la« (I v 1, 14).

V j e r n i i ap os t o l sk i č ov j ek p oz n a Gosp odi n o vo č ov j e

k o l j u b l j e te se g led a juć i čud esa božans tva d i v i G o s p o d i

ran i t rpio zadov ol je da br bl ju prot iv n jega ka o pro t iv

čovjeka, oni doduše teško griješe , al i ako se brzo pok aju

m o g u s teći oproštenje je r im je i sp r ik a s labost t i je la . I

A p o s t o l je na n j ihov oj s t ra ni . On im udje l juje oproš ten je

te im tak o reć i pruža r u k u k a d kaže : »Po sveo pćem je

u v j e r e n j u ota j s tvo pobožnos t i ve lik o. Bo g se oči tovao u

t i je lu« (1 T i m 3, 16) .

K a d a , opet, n e k i , m o t r e ć i dj e l a božans tva , s u m n j a j u

u n a r a v t i je la , i oni teško griješe je r t i je lo d rže umišl jaj em, mada v i de kak o Gosp odi n j e d e i t rpi . A l i i n j ima,

ako se brzo pokaju, K r i s t može oprost i t i je r im za ispr iku D

služi n a d l j u d s k a ve l iča jnos t Gosp odi n ov i h d j e l a .

K a d a pak oni što se prič in ja ju kao da p oz n a j u Z ak on 6 6 0 A

— t a k v i s u b i l i u ono vr i je me far ize j i — nadmaše n ez

n a n j e i s l jepoću j ed nih i dr ug ih te p o s t a n u l u d i i posve

zan i ječu da je sa ma Riječ u tije lu il i čak dje la b o ž a n s t v a

pripišu đavlu i n j eg ovi m dus ima, skroz je pr i ro dno da

su zbog tog bezboš tva kažnjeni n eop r os t i vom kaz n o m.

Đavla su, naime, uzel i za Boga i držali da is t i nsk i i z b i l j s k i Bo g ne ma u dje l ima veće moći neg o z lodus i .

Farizeji su izravno griješili protiv Kristova Duha

16. U to bezboštvo upad oše ond ašn j i Z i d o v i i m e đ u

n j i m a far izej i . Gosp odi n je oči to vršio Očeva dje la: us- B

kr sava o mr t ve , s l i j ep i ma p ok lan j ao v i d , č i ni o da h r om i

hoda j u , g luhi ma o t v a r a o s luh , n i j emi ma vraćao govor .

Pokaz i vao j e , zapovi jed a juć i v j e t r i ma i h od a juć i po samo

me moru, da mu se s t v o r e n j e pokorava. Svi je t se je divio

i s l a v i o B o g a . A l i t i čud n i far ize j i gov ora hu da su to

Bee l z ebu lo va d j e l a . Ovi s e luđac i nis u s t idj e l i š to Božju

mo ć p r e n o s e n a đavla . Stog a je Spasi te l j s pr av om i z j a v i o da izgovaraju bogohulu bez ispr ike i oproš ten ja .

D o k l e god su, g led a juć i n a l j udsko u K r i s t u , o n j emu

p os j edova l i h r omo mišl jen je i g o v o r i l i : »Nije li ovaj

drv odj e l j in sin« (M t 13, 55); »kako ovaj pozna P is ma C

150 151

k a d nij e uč io« (I v 7, 15); »koji zn ak činiš sam za se«

( I v 6, 30); »siđi sa d s križa i vj ero va t ćemo ti« ( M t 27,

42), Gos pod in ih je podnosio. D o k su griješili p r o t i v S i n a

Čovječ jega, bio je žalostan zbog n j ihove o kor j e los t i (M k

3, 5) te je gov ori o: »Kad bist e zn al i što je za vaš mir«

Obje se hule iz Mt 12, 31—32 odnose na Krista

17. N a to se sad a usudiše far izej i . Od Spasi t e l j a su

p r i m i l i p r e sudu ka kv u j e već i mao i i ma Bee lz ebu l n a C

koga su se p o z i v a l i . Pr e ma tome, i on i će s nj ime vje čno

gor je t i u va t r i koj a je za n j pr ipr avl jen a.



( L k 19, 42). Gos pod in je i ve l i ko m Pet ru opros t io ka d

je zaplaka o, jer je vrat ar i c i š to mu je o Isusu gov ori l a

kao čovjeku na i s t i način odgovor i o .

A l i ka d su far izej i još dubl j e pa l i i još dal je otišli

u l udos t i da su Bož j a d j e l a n az va l i Bee lz eb u lo v i m, n i j e

i h više mogao podnosi t i . H u l i l i su p r o t i v n j egova D uh a .

T v r d i l i su da ta dje la n i je vršio B o g neg o B e e l z e b u l . R a d i

D toga ih je kaz nio vje čnom k azn om. B i l i s u k r i v c i n e p o d -

n os i ve od važnos t i . Jedn ako su post upi l i kao da su se , gle-

661A dajući r ed u sve mi r u i p r ov i dn os t ko j a svemi r om r avn a ,

u s u d i l i kazat i da je s t v o r e n j e n a s t a l o p o Bee lz ebu lu : da

sunce, p o k o r a v a j u ć i se đavlu , i z l a z i i da se zvij ezd e zb og

n j ega okreću na nebu . Ka o što su ta dje la Božja djel a,

tako su i ono Očeva dje la . I ako su ono Be el zeb ul ova

dj e l a , n u ž n o s l i jedi da i ova pr ipadaju n jemu. K a k o ,

dak l e , p o i ml j u t v r dn j u : » N a p o č e t k u načini B o g n e b o i

zemlju« ( P o s t 1 ,1)?

T a n j i hova l udos t n i j e , uos t a lom, n i malo č u d n a j e r

su i n j ihovi oci , prože t i i s t i m raspo ložen jem, tek što iza-

đoše iz Eegipta, načini l i t e le u pus t i n j i i n j e mu p r i n i sa l i

d obroč ins tva koja im je i skazao Bog. G o v o r i l i su: »To su,

^ Izraele , tv oj i bozi k o j i su te i z v e l i iz E g i o t a « (I z 1 32, 4).

R a d i t e hule , već onda, na samom poče tku , među o n i m a

k o j i se do te m j e r e drznuše pog inu ne mali već v e l i k i

br o j l j u d i i Bo g prog las i : »U dan k ad ih poh odim, zbog

n j i h o v i h ću ih gr i jeha kazniti« (I z 1 32, 34). Pr e ma tome ,

sve dot le dok su mrml ja l i zbog kr uh a i vođe, Bo g ih je

trpio kao što đoil ja n j e g u j e svo j e do j en č e . A l i ka d su

stal i još više lud ova t i te »svoju s lav u — ka ko ih op tužu je

D u h — izmijeniše s a s l i k o m t e l e t a što pase t r avu« (P s

105, 20); i ka d se već t a d a usudiše n a n eop r os t i vo , k a ž n j e

n i su , kako v e l i Pi smo , z bog p r av l j en j a t e l e t a ko j e načini

A r o n ( I z l 32 , 35).

Gospodin , naime, n i je rekao svoje riječi da bi na

n e k i način usp or edi o hu lu ko j a s e izriče pro t iv n jeg a i

p r o t i v D uha S ve t oga . N i j e i h n i za to kazao što bi Du h

bio tobože ve ći od njeg a te b i i k r i v i c a b i l a veća kad se

h u l i na Du ha . Da le ko od toga! On je već pr i je učio da

sve što im a Otac pri pa da S in u i da će D u h uze ti od Si na

i da će ga pros la vit i (I v 16, 14—15). I ne d a je D u h S i n a ,

već S i n d a je D u h a učen ic ima i po n j ima o nima k o j i v j e

ruju u n j .

Pr em a tome, Spasi te l j n i je u to m smis lu govo rio već

je tvr dio da se oba obl ika hul e od nose na nje ga i da je D

jed an manj i , dru gi veći . To je reka o Gos podin . 664A

S ami su f a r i z e j i i z r i c a l i obje h u l e . Gled a juć i G o s p o

dina kao čovjeka, vri jeđa l i su ga r i ječ ima: »Odakle mu

t a m u d r o s t « ( M t 13, 54); »još n e m a š n i ped ese t godi n a ,

a vidio si A b r a h a m a « (I v 8, 5 7). N e samo što su, motreć i

u n j e mu Oč eva d j e l a , z an i j eka l i n j egovo božans tvo , v e ć

su kazal i da je u m j e s t o njega u n j emu B ee lze bu l i da

ta dje l a n j emu pr ipa daj u. Ra di toga, ukol iko se na I s u s a

od nose o b j e hule te je jedna manja — koja se odnosi na

l j udsko u K r i s t u —, druga veća — koja se odnosi na

božans tvo —, za veću prot iv n j ih kaza da joj je kazna

n eop r os t i va . D ok j e I sus učen ike h r a b r i o r i ječ ima: » A k o

kuće d omaćina nazvaše Be el ze bu lo m . . .« ( M t 10, 25), o

sebi je tvrdio da je kuće d omaćin n a koga Z i d o v i na taj B

način h u l e .

Hula se protiv Duha odnosi na samog Gospodina

18. Ak o Z i d o v i izrazom »po B e e l z e b u l u « n i s u n i k o g

d r u g o g vri jeđa l i do l i Gos podin a, posve je očigledno da

se izričaj »hula p r o t i v D u h a « odnos i na samoga Gos po

di n a . Gosp odi n j e č i tavu t v r d n j u r e k a o misleći na samoga

sebe . On je, nem a sumnje , »kuće domaćin« č i tavog a sve

mi r a . N e t r e b a se bojat i ako radi sigurnost i ponovimo is tu

152 153

s t v a r . L j u d i m a je v l a s t it o žeđati, umo ri t i se , spa vat i , b i t išiban, jes t i . A l i dje l a š to ih je č inio Gos podin , n i je mogao

vrši t i č ov j ek neg o Bog . Ka d su , dak l e , n ek i , kak o smo

već i z n i j e l i , g led a juć i t a d j e l a z lo s t a v l j a l i Gosp o di n a kao

C čovjeka, zasluživali su n ez n a t n i j u ka z n u od l j u d i k o j i su

Božja dje la p r i p i s i v a l i đavlu . T a k v i , naime, ne samo što

čov ječ j i« i »duh«. P r v i m i z r a z o m naznaču je s v o j u l j u d s k u

s t r a n u , a izrazom »duh« očituje svo j e duhovn o , n e t v a r n o

i posve is t insko božans tvo . I dois ta mog ućnos t j e oproš te

nja spojio s iz r iča jem Si n čovječ j i , da bi naznač io svo j e

t j e l e s n o bi će . Z a n eop r os t i vu h u lu naznač io je da se odn osi C

na »duh« da bi , stavl ja jući » duh« n a s u p r o t t i j e l u , p okaz ao



s v e t o ba caj u p si ma ( M t 7, 6), ve ć Bog a iz jed naču ju s đa

v l o m i svje t lo naziv aju ta mom ( Iz 5, 20) .

M a r k o je dobro pr imije t io da se u t o m e sastoj i neo

p r os t i va f a r i z e j ska bogohu la . On v e l i : » T ko h u l i n a D u h a

S ve t oga , n ema oproš ten ja ; kr i v ac j e v j eč n oga gr i j eha .

G o v o r a h u d a i m a neč is tog a d uh a« ( M k 3, 29—30).

K a d rođen i s l i jepac progleda, posvjedoči : »Od pamti

v i j e k a se nij e čulo da bi tko sl ije pcu od r o đ e n j a o t vo r i o

o č i . K a d ovaj ne bi bio od Bo ga, ne bi mogao ništa učiniti«

D (I v 9 , 32—33). Puk, t akođer , diveći se onom što je Gos-

665A po di n učinio, govora še: »Nisu to riječi o p s j e d n u t a . Z a r

đavao može otv or i t i oči slijepima« (Iv 10, 21)?

F a r i z e j i se — oni su smatrani u p u ć e n i m a u Z a k o n

— k o j i šire re se ( M t 23, 5) i b u č e kao da znaju neštoviše od o st al ih (I v 9, 24. 29) nis u u toj p r i l i c i z a s r a m i l i

već su, b jednici , ž r tvova l i , k a k o r e č e Pi smo , đ a v l u a ne

B o g u ( P n z 32, 17). R e k l i su da Go spo din ima u sebi

đav la i da su Božja dj ela đavolska . S amo su za to t ako

t v r d i l i da bi mog li n i j eka t i da je ona j k o j i čini t akva d j e l a

B o g i Si n Božj i . Ak o činjenica da je Gospo din jeo i ako

pogl ed na n jego vo t i je l o pokazu je d a je čovjek, zašto f a

r i z e j i na osnovi dje la n isu spoznal i da je u Ocu i Otac

u nje mu? A l i to n isu ht je l i ! On i su , zaci je lo , i m a l i B e e l -z e b u l a k o j i je u n j ima govorio te su Gospo din a na teme l ju

B l j u d s k o g a i sk l juč ivo n az i va l i č ov j ekom. N i s u ga, po d je

l i m a što su b i l a svo j s t ven a B ogu , p r i z n ava l i z a Bog a već

s u mjes to n j e g a B e e l z e b u l a k o j i je u n j ima drža l i za boga,

da bi nap oko n s n j i me b i l i za v j e č n o s t kažnjeni u va t r i .

»Sin čovječji« i »duh« u Mt 12, 32 odnose se na

samoga Krista

19. I samo p omn i j e p r o m a t r a n j e u l o m a k a pruža, k a k o

m i se čini, o t p r i l i ke i s t o t u m a č e n j e . Pokazuje da se o b j e

h u l e od nose n a Gosp odi n a k o j i je za sebe rekao i »Sin

svo j e božans tvo .

T o isto obilježje izričaja n a đ o h i u E v a n đ e l j u po

Iva nu. Go spod in , govore ći o hr an i svog a t i je la i videći

da su se s toga mnogi sablazni l i , n a d o d a j e : »To vas sab -

lažn ju je? A l i ako v i di t e S i n a č ov j eč j ega gd je u z l a z i gd je

je pr i je bio? D u h oživl juje , t i je lo ne kor i s t i ništa. Riječišto sa m va m ih kazao, du h su i život« (I v 6, 61—63). I

tu oboje, t i jel o i du h, ka za o sebi. Du h je raz luč io od t i je la

da bi slušatel j i spoznal i ne samo ono što je u njemu v i d l j i v o , već da bi pov jer ova l i i u nevi dl j ivo . To uč in i k a k o

b i zna l i da je š to ka za duhov no, a ne t je lesno. Za k o l i k o D

je l j u d i dostajalo n jego vo t i je l o kao je lo da bi posta lo

hr a n om c i j e loga sv i j e t a? Uz la z ak j e S i n a č ov j eč j ega n a

n e b o s t oga s p o m e n u o da bi ih i s t r gnuo o d t je lesn og s hva - 668Aćan ja k a k o b i o d s a d a sh va t i l i da je t i je lo o ko je m go vo

raše višnje n e b e s k o j e l o i duhovn a h r a n a što je on da je .

V e l i : »Što sa m va m reka o, d u h je i živo t« (I v 6, 63). To

znači: ono što se pokazuje i d a je z a spasen je sv i j e t a j e s t

t i je lo š to ga ja nos im. A l i ja ću va m to t i je lo i n jeg ovuk r v da t i za hr a n u n a duhov an način tako da se du hov no

d i j e l i p o j edi n c u t e sv i ma pos ta je zaštita za u s k r s n u ć e n a

v j e č n i život.

T ako Gosp odi n , hti jući S a m a r i t a n k u o d v r a t i t i o d t j e

l e sn og , v e l i : »Bog je d uh « (I v 4, 24). O B o g u više neće

i m a t i t j e l e s n o već duho vno poimanj e . I Pror ok, dok B

p r omat r a R ij eč p os t a lu t i j e lom, govo r i : »Kris t G o s p o d i n ,

d u h našega bića« ( T u ž 4, 20), da ne bi tk o na te mel ju

onoga što se v i d i mi s l i o da j e Gosp o di n n a p r o s t o č ov j ek ,

već da spozna, kad čuje r i ječ »duh«, da je ona j k o j i j e

u t i j e l u B o g .

Isus je u Duhu Svetom činio čudesna djela

20. Odsele je ovo dvoje očigl edno: tko mot r i k ako

Gospodin govori o sebi te i sk l juč ivo gleda n a t j e l e s n o u

nj emu i u nev jer i pi ta: »Otkud a ovome ta m u d r o s t « ( M t

154 155

669A 13, 54), bez s u m n j e griješi i h u l i n a S i n a čo v j e č je g . A l i

t ko p r omat r a n j egova d j e l a u č i n j e n a D u h o m S v e t i m i

t v r d i d a ona j k o j i to čini ni je B og ni Božj i Sin , već i h

pripiše Bee lz ebu lu , oč i t o h u l i j e r z a b a c u j e G o s p o d i n o v o

božans tvo . Uis t in u, i to je često r e č e n o , u e v a n đ e o s k o m

u l o m k u G o s p o d i n r i ječ ju »Sin čovječ j i« naznaču je t j e l e s

je n j iho va drskos t čak i veća. Ma da su o tome p r i m i l izakon, Boga su prezre l i je r su zakon prekrši l i . Što će

n a k o n t a k v i h hulâ učini t i t i l j u d i k a d či ta ju p r o r oka Iz a -

i j u i doz n a j u da su z n amen j a Pomaz a n i ko va : p r ogl ed a-

van j e s l i j ep i h , h o d a n j e hr omi h , govor n i j emi h , u s k r s n u ć e



no u svom biću. Iz r iča jem » duh« p okaz u j e da n j emu p r i p a d a D u h Svet i u kome je sve činio. Ra di toga je , č ineći

dje la , govor io: »Ak o l i men i ne vjeruje t e , mak ar vje ruj

te mo ji m dje l ima da bis te spozn al i da sam ja u Ocu

a Ota c u meni « (I v 10, 38). K a d se t j e l e s n o ht i o p r i n i j e t i

za nas i ka d je ra di toga uzišao u J e r uz a l em, r ekao j eB s v o j i m učen ic ima: »Spava j te i poč iva j te i dal je . Gle ,

približio se t r e n u t a k i Sin se čovječ j i izručuje griješnič-k i m r u k a m a « ( M t 26, 45). Njeg ov a dje la učiniše da se u

nj povje ruje kao u i s t in sko g Bog a, al i s m r t p okaz a da

je odis ta posjedovao t i je lo . S toga je s pra vo m reka o da

se p r e d a j e Si n čovječ j i , je r Ri ječ je b e s m r t n a , n e d o d i r

l j i v a i sa mi život.

F a r i z e j i i p ak n i su v j e r ova l i t i m Gos p odi n ov i m dj e

l i m a . I s to tako ne h t jed oše prom atr at i š to su činili n j i h o v i

s i n o v i . R ad i t oga i h Gos p odi n j oš j ed n om b lago p r ek o r i

kad kaz a : » Ako j a p o Bee lz eb u lu i z ogon i m đavle , čime

i h izgone vaši sinovi? Stoga će vam oni b i t i s u c i . A l i a k oj a u Božj em Du hu izgon im zloduh e, zais ta vam se pr i b

ližilo Božje k r a l j e v s t v o « (L k 1 1, 19— 20). I tu r e č e »u

C Bož j em D u h u « , a l i n e za to što bi bio manj i od Duh a n i t ije r bi u n jemu izvod io dje la , već da bi još je dn om pok a

zao kako on, Božja Riječ, sve čini po Du h u i da bi s lu

šatel je poučio kak o tol iko hul e na onoga k o j i d a je D u h a

k o l i k o d j e l a D u h a p r i p i s u j u B e e l z e b u l u . U i s t i n u , d od a juć i

te riječi pokazu je da far i zej i ne upad aju iz nezna nja u

tu hul u s neizbježivom ka zno m već od svoje vol j e . Oni

se , luđaci, ne crvene, iak o znaj u da su to Božja dje la .

P r i p i s u j u i h Bee lz ebu lu i kažu da ih o s t v a r u j e nečist id u h .

Farizeji u bezboštvu nadvisuju pogane

672A 21 . K a k o , dak l e , l j u d i t akve dr skos t i mogu optuživat i

pog ane k o j i p r a v e ku mi r e i n az i va j u i h bogov i ma? N j i ho v

je p o s t u p a k ui s t i n u r av an p ogan s kom bez uml j u . M o ž da

p r emi n u l i h , oz dr av l j en j e guba v i h i o t v a r a n j e ušiju g l u hima? Što će reći: tko je tvora c t ih dje la? Re kn u l i da

je Bog, sami će sebe osudi t i s bezboš tva p r e m a G o s p o d i n u ;

jer š to je pror ok unapr i je d vid io i navi jes t io , Go spo din B

j e svo j om na zočnošću os t va r i o . A l i ako se usud e , obuz e t i

drskošću, us tvr di t i da je i to učinio Bee l z ebu l , bo j i m se

da će u bezboš tvu poći i dal je . K a d proč i ta ju : »Tko čov

j e k u d ad e us ta? T k o načini gl uh a i nij ema , s očima i

sli jepa« ( I z l 4, 11) i slične u l o m k e , neće l i ope t u ludos t i

reći da su i to Bee lze bul ove r iječi? Jer kome pr ipis uj u

dar gledanja, n u ž n o mor aj u pr ipisat i uzr ok s l jepoće. P i s mo, naime, t vr di da oboje ima is toga tvor ca.

Tako govoreći odis ta će poče t i m i s l i t i da j e Bee lz ebu l

s t vo r i t e l j l j udske n a r a v i , j e r s t vo r i t e l j u p r i p ada v l as t n ad C

o n i m što je učinio. Moj si je govo raše: »U p o č e t k u s t v o r i

B o g n e b o i zemlju« ( Po s t 1, 1); »na čin i Bo g čovjeka na

s l i k u Božju« ( P o s t 1, 27) . I Dan i je l o tvor eno i z j a v i D a -

r i j u : »Ja ne štu j em ruk otv ore ne idole , već živoga Bog a,

s t v o r i t e l j a n e b a i z eml j e , Gosp odar a svakog a t i je la« (D n14, 4). Farizeji bi inače j oš j ed n om mogl i p r omi j e n i t i s ud

i kaza t i da s l jepoća, h romos t i os tal i nedos taci dolaze

kao s tvor i t e l je va kazna, al i da n j ih ovo isc i je l jen je i dob

roč in s tvo prema onima koje je to pogodi lo o s t v a r u j e B e e

l z e b u l . A l i odveć je l udo to i pomisl i t i . Taj l u d i i bezbožni

govor može doći od posve ludih l j u d i k o j i bun c a j u i k o j isu skroz izvan sebe je r , l u d i kako jesu, u razdiobi dje la

bol je ne pr ipisuju Bogu već Beelzebulu. I uis t inu, t i se

l j u d i uopće ne žacaju i s k r i v l j i v a t i n auk S ve t i h p i sama

samo da b i mogl i z an i j eka t i Kr i s t o v do l az ak .

Farizeji su Isusa kao čovjeka prezreli,kao Boga zanijekali

2 2. T i n eva l j a l c i i l i n i su smj e l i p o t c j en j i va t i Gosp o- 673Adina na teme l ju n jego va t je lesnog života kao obična č o v

j ek a i l i ga t r e b a h u n a o sn ov i n j eg ov i h čud esa o t vo r en o

p r i z n a t i p r a v i m Bog om. A l i on i sve činiše n aop ako . M ot -

156157

reći ga kao čovjeka , izru giv ah u ga kao obično g čo vjeka ;

promat ra jući n j e g o v a b o ž a n s k a d je la , n i j e k a l i su mu b o

žans tvo . U t e k l i su se đ a v l u jer su držali da će, kad su

se n a to u s u d i l i , moći izbj egn ut i sud u Riječi ko ju su

z l os ta v l ja l i .

toga tko odbaci onoga k o j i v e l i : »Ja s am živo t« (I v 14, 6);

»dođite k meni svi k o j i s t e umorni i op te rećen i i ja ću

v a m pruži t i od mor « ( M t 11, 28).

A k o se ovi l j u d i na taj način kažnjavaju , jasno je da

će v j e č n o u n e b u k r a l j e v a t i k o j i štuju K r i s t a , k o j i mu se



F a r a o n o v i pa k čarobn jac i , v rač i i liječnici, ma ka r

su gotovo sve pokušali , popustiše ka d vid ješe Mojs i j ev e

znamenite čine. P o v u k l i su se vel eći da to čini prs t Božj i

(I z 1 8, 19). A l i fa r ize j i i p i smozna nci g leda hu c i j e l u Božju

B r u k u n a d j e l u . P r o m a t r a l i s u , u č i n j e n a od samoga G o s

p odi n a , br ojn i ja i veća djela . Ipak rekoše da ih je činioB e e l z e b u l za koga i vrači, mada im je pripadao, priznašeda ne može učini t i ni ma nj a d je la . Može l i t ko dovol jno

i s t a k n u t i n j i hov u ludos t? I l i t ko j e sposoba n , ka ko k a za

p r o r o k , nešto uspore d i t i s n j iho vim bezboštvom? I So do-

mićane su u uspo red bi sa so bo m opr avd ali . Pogan e su u

n e z n a n j u nadmašil i . Čak i faraonove v r a č e n a d v i s u j u u

b e z u m l j u .

Jed ino se mogu uspored i t i s A r i j e v c i m a . U p a l i s u u

isto bezboštvo. Z i d o v i , na ime, m o t r e ć i djela što ih Otac

os tva ru je po S i n u , p r i p i s u j u i h B e e l z e b u l u ; a A r i j e v c i ,imajuć i pre d očima ta ista djela , ubr a ja ju Go spo din a k o j i

C ih čini m e đ u stvo renj a . Tv rd e da je sazda n iz ničega i dan i j e pos to ja o pr i j e nego j e s tvor en . Ka d f i r i z e j i vidješe

G o s p o d i n a u t i j e l u , m r m l j a l i su: »Zašto se činiš B o g o m

ka da si čov jek « (I v 10, 33)? Dok ov i bo rci pro tiv K r i s t amotre ka k o Gospo din t rp i i spa va na n j ega h ule r i ječ ima:

tko to podnosi , ne može b i t i Bog n i i s tobi t a n s Ocem.

Uopće , t ko bi h t io uspore d ivn j em is tražit i z a b l u d e j e d n i h

i drug ih , us t a no vio bi , ka k o već i s t a k nuh , da su za jedno

p a l i u j a mu gorko ga bezuml j a .

k l a n j a j u u n jegovu t i j e lu i duhu, k o j i n i s u n e u p u ć e n i u

to da je S in Božji i ne niječ u d a je pos tao Sin čovječ j i ,

već jednako priznaju da je »Riječ b i l a u p o č e t k u (I v 1, 1) B

i da je »posta la t i jelom« ( I v i , 14). To je po sv et im obe

ćan j ima sa moga Gospodina našeg i Spasi tel ja Isusa K r i

s ta k o j i v e l i : »Ovi će ot ići u vječnu muku, a pravedniciu život vj ečn i« ( M t 25, 46).

Ov o t i , na osn ovi onog a što sa m naučio, ukr a t ko na

p i s a l i . T i to ne u z m i za c j e l ovi tu poduk u, već j ed ino ka o

poma ga lo . Uos ta lom, nađi još točniji smisao. I z v u c i ga iz

evanđeos kog ul om ka i iz psal ama. P o v e z i snopove i s t ine

da bi se, dok ih nosiš, moglo kazati: »Vra t i t će se kuć i u z

s l av l j e , nos it će svo je sn opo ve « (P s 125, 6) u Is usu K r i s t unašemu Gos pod inu po kome i s ki me Ocu zajedno s D u - C

h o m Sv et im s la va imoć u vi j ek e v jek ova . A m e n .

Tko Krista prizna Bogom i čovjekomvječno će kraljevati

23 . Zbog toga je za j e d n e i d ruge Go spo din i z j a v i o676A da će kazna za ta j pri jestup b i t i neopros t iva . Reka o j e :

»Tko b u d e govor io pro t iv D u ha Sve toga , neće mu se

op r os t i t i n i na o vo m ni u b u d u ć e m svije tu« ( M t 12, 32).

To je posve pravo! Tko ni ječe S i n a koga će zazvati da bi

pos t ignuo izmiren je? K o j i će život i l i k o j i p o k o j čekat i

158 159



PRIJEVOD

PISMA EPIKTETU

Û općoj Crkvi vrijedi samo Nicejsko vjerovanje

1. Ja mišljah da je s N i c e j s k i m sa bo rom nes t a lo sva -

1049A k o g a k r i v o g n a u k a s v i h k r i v o v j e r n i k â k o j i su igda post o-

1052A j a l i . V jerova n je š to ga na n j em prihvat iše Oci u sk la du

s b o ž a n s k i m P i s m i m a d os ta je da se i skor i j en i sva k o b ez-

k a k v a spôménà. Jer tko je takva što ikada čuo? Tko je

to n a u č a v a o il i se tako u čio? »Sa Si on a će izaći Božj i

z akon , a Gospodnja Riječ iz Jeruza lema« (Iz 2, 3). A

o t k u d iziđe ovaj nauk? K o j e podzeml je i z b l j u v a t v r d n j u

da je tijelo rođeno iz M a r i j e i s tobi tno s boža ns tvom R i

ječ i? Il i da se Riječ pre tv or i la u put , kos u i ci je lo t i jel o



boštvo i učvr s t i i spra vna v je ra u K r i s t a . R a d i t oga su svi

k o j i p r i s u s t v o v a h u n e d a v n o od ržan im s inoda ma u G a l i j i ,Špan jo lsko j i v e l i k o m R i m u one izopćili što u potaji d rže

s A r i j e m . O v d j e m i s l i m n a A u k s e n c i j a M i l a n s k o g 3 1 te

U r z a c i j a , V a l e n t a 3 2 i Gaja iz Panonije. B i s k u p i su sa

spomen ut ih s inoda posvuda ra za s la l i p i sma — za to š to

o v i p o t o n j i izmišljaju ime na sino da — i us tv rd ili da se u

općoj C r k v i više ne smije poziv at i ni na jed an sabo r već

jedino na onaj o d r ž a n u N i c e j i . On je pobj edn i zna men

B sva k oga kr ivovj e r j a , posebice a r i j evs tva , zbog koj eg se j e

u g l a v n o m i sas tao u svoje vr i j eme.

K a k o se, dakle, n e k i , na kon svega toga još u s u đ u j u

prepi r a t i i pos t a v l j a t i p i t a n ja ? A l i a ko pr ipa da j u A r i j e v c im a nije nik ak vo čudo ka d odb acu ju što je napisan o

p r o t i v n j i h . Sl iče poga nima k o j i ka d čuju poruku o bo

ž a n s k o m križu smat ra j u je ludošću. »Poganski su i d o l is rebro i z la to , d j e lo l ju dsk ih r u k u « (P s 113, 4). A l i možd a

o v i l j u d i k o j i ponovn o že le na metnu t i c i j e lo p i t a n je p r i p a d a j u m e đ u one k o j i kao da su pra vo vj er ni i kao da

cijene što su Oci o b j a v i l i . S v o j i m pa k pos tupkom ne č ine

dru go već, po Pis mu ( H a b 2, 15), bl ižn jeg a n a p a d a j u

C b l a t n i m uniš t en j em. Be z ika kv e se kor i s t i i l i na propa s t

n e v i n i h p r e p i r u r i ječ ima.

Pregled kristoloških zabluda

2. Ov o pišem pošto sam proč i tao spise koje mi do

s t a v i t vo ja Pobožnos t . Ka mo s reće da to n i j e n ika d na

pisano, da b u d u ć i m poko l j e n j ima o tome ne o s t a n e n i -

3 1 A u k s e n c i j e je bio al ek s andrij s k i prezb iter oko 343. P o t o m p ostaje 355.m i l a n s k i m b i s k u p o m . Bio je vođ om zapa dnog arijevs tva. Mn ogo ga jes inoda os udi l o, ali je s p r e t n o m p o l i t i k o m us pio os tat i u Mi la nu do smrti374. ka d n j e g o v u b i s k u p s k u s tol ic u p r e u z i m a A m b r oz i j e . U s p . L . U D I N G ,L T h K , 1 1138.

3 2 Ur z a ci je osiječki i Val ent b eog rads k i veom a su dob ro poznati A t a naziju. Bi li su mu naj l juć i pr o t iv n ic i . A r i j e v s t v o su prigrlili iz us ta s am ogA r i j a , p r o g n a n i k a u I liriku. Bili su č lanovi k o m i s i j e koja je u Egiptui s p i t i v a l a tob ožnj a Atanaz ijeva nedje l a . N a s i n o d a m a u T i r u , Ar le s u iM i l a n u oštro su n a p a d a l i Atanaz ija i tražili da ga car ukloni iz b is k upij e .Usp. J . M. S Z Y M U S I A K , A t h a n a s e , 189; A . H A M M A N , U r s a c i u s , 568.

i da j e p romi jen i la v la s t i t u na ra v? Tk o j e čuo u C r k v i 1053Ai l i uopće m e đ u kršćanima da j e Gos podin sa mo pr ividno ,

a ne i u z b i l j i , nosio t i jelo? Tk o je do te mjer e bezbožan

te gov or i i m i s l i da je samo božanstvo, istobitno s Ocem,

obrezano, da je od sav ršena pos ta lo nesavršeno , da na

križ ne b i prib i to t i jelo već sama s t v a r a l a č k a b i t M u d rost i? Tk o će za onoga za kog a čuje da t vr di kak o Riječ

n i j e iz M a r i j e već iz svoje b i t i s e b i o b l i k o v a l a t r p i j i v o

t i j e l o reć i da je kršćanin? Tko j e i z m i s l i o ovo bezbožno

k r i v o v j e r j e i l i ko me je palo na p a m e t da r ekne : t ko tvrd i

da je Gospodnje t i jelo iz M a r i j e , drži d a u b o ž a n s t v u ne

p os t o j i Troj st vo nego četvorstvo? Ka o da oni k o j i su tog

mišl jen ja smatra ju da t i jelo što ga je Spasi tel j obukao iz B

M a r i j e pr ipa da t ro j s tvenoj b i t i !

O t k u d a su , na da l j e , ne ki i z v u k l i k r i v o v j e r j e j e d n a k o

spo men ut im pa tv rde da t i jelo Riječi ni je m l a đ e od n je

z ina b o ž a n s t v a nego je s Riječj u posv e suv ječn o, je r se

sastoji iz b i t i M u d r o s t i ? K a k o se l j u d i k o j i se z o v u kršća n i m a usuđu ju sumnj a t i da l i j e Gospod in , izašli iz M a r i j e ,po b i t i i nar av S in Božji , a po t i je lu iz sje mena Da vid ov a,

o d M a r i j i n a t i j e l a ?

K o j i s u l j u d i t a ko d r sk i t e ve le : K r i s t k o j i j e t i j e lom

trpio i bio r a s p e t ni j e Gos podin , Spa si t e l j , Bog , Očev

S i n ? K a k o se smi ju na ziva t i kršćanima o n i k o j i t v rde da

je Riječ sišla na sveta čovjeka kao na jednoga od pro

r o k a , a ni je posta la samim čovjekom, pošto je iz M a r i j e C

u z e l a t i jelo ? Po nj ima je K r i s t zase bni netk o, a Riječ

Božja ope t net ko dru gi . Riječ je Očev Si n k o j i je pri je

M a r i j e i p r i j e v j e kova . I l i ka k o mogu b i t i kršćanima k o j itv rde d a je dru gi Sin , a dr ug i Riječ Božja?

Razlozi potankoga odgovaranja na spomenute zablude

3. To je sta ja lo u tvom spisu. B i l o je rečeno n a dru gi

način, al i je imalo je dan smisao i ist u bezbo žnu snagu.

R a d i toga su se m e đ u s o b n o b i l i i t u k l i o v i l j u d i što se

diče otačk om vjero ispovjeđu sas tavl jen om u N i c e j i .

162 163

J a sam se uis t in u čudio što tvo ja Bog olj ub nos t to

p odn os i , što nije ušutka la one k o j i to govore te pred n j i hD i z n i j e l a pra vo vje rno v je r ova n je da se , a ko pos luša ju ,

1056A smir e i l i , ako se uspr otive , da se smat ra j u k r i v o v j e r n i -

c im a .

Spomen ute t vrdn j e ne smi j u se m e đ u kršćanima n i

sam će Otac b i t i istobitan s t i jelom koje je posta lo iz

z eml j e . Zašto onda kor i t e A r i j e v c e kad vele da je Sin

stvor enje, a sa mi tv rdit e da je i Otac istobit an sa s tvor e

n j ima ?

Prešli ste i na novo bezboštvo. Učite da se Riječ D

p r e t v o r i l a u tijelo, kosti, kose, živce i u čitavo tijelo te



reći n i čuti , jer su posve t uđe a p o s t o l s k o m n a u k u . U p r a v o

sa m s toga i j a neprekr iveno i z n i o u pi s mu n j iho ve iz re ke

k a k o su zabil ježene, da bi nj iho vu sr amot u i bezboštvo

u v i d i o tko ih samo čuje. I mad a t reba iscr pnije razo tk ri t i

i pobi t i ludos t l j u d i k o j i to izmisliše, ipa k bi b i l o d o b r o

s t ime završi t i pismo i više ništa ne dodavati . Jer što se

tako očito pokazuje z l i m , ne smije se našire razvlači t i i

obrađivat i , da svađa l ice ne bi m i s l i l i ka k o j e sumnj ivo .

T a k o đ e r bi se na to dalo napros to odg ov ori t i i reći: d o-

B voljno je da to ni je nauk opće C r k v e i da tako nisu

m i s l i l i O c i .

A l i d a posvemašn ja šutnja ne bi zače tn ic ima zala po

s t a l a i z l i k o m best idnosti , bi t će na mjestu da se iz bo

žansk ih Pis am a štogo d doz ove u sjećanj e. M ožd a će se na

ta j način zas ramit i pa će pres ta t i s t i m sr amo tn im mis

l i m a .

Isusovo tijelo nije istobitno s božanstvom Rijeci

4. Otku d va m, l j u d i , dođe na p a m e t da us tv rd i t e ka ko

je Isusovo t i jelo istob itno s božans tvom Riječi? Pos ve je,

naime, na mjestu da se t ime počne; jer ako se to pokaže

l o m n i m , i sve se os t a lo poka zuje t a kv im. A l i u b o ž a n s k i m

se Pis mim a to ne da pronać i . On a kažu da je Bog pos tao

u l j u d s k o m e t i j e l u . I Oci , sku pl j e n i u N i c e j i , kazaše o

C s a m o m S i n u , a ne o t i j e l u , da je istobitan s Ocem. Ispo-

vjediše na teme lj u Pis ama da je »Sin iz Oče ve bi t i«, a

t i je lo iz M a r i j e .

I l i , da kle , odba c i t e N i c e j s k i sa bor t e poput kr ivovje r -

n i k a prikaži te svoj stav ; i l i ako želite b i t i s i n o v i Ota ca ,ne mis l i t e d rukč i je nego oni napisaše.

V i i iz slije dećeg možet e uočiti svoje bezu ml je : a ko

je Ri ječ i s tobi tna s t i j e lom kojem je na ra v 3 3 z e m l j a n a ,

a Riječ je , po otačk om vje rov anj u, ist obit na s Oce m, i

33 z a kristološke- značenje riječi » n a r a v « u P i sm u E pikt e t u , u sp. T h .Š A G I - B U N I Ć , D e d y o p h y s i t i s m o , 236.

da je i z m i j e n i l a svo ju v la s t i t u na ra v . V r i j e me j e da o tvo

r e n o r e k n e t e da je Riječ nast a la iz zemlj e u k o l i k o j e

na ra v k os t i ju i c i j e loga t i j e la zeml ja na . A l i ka k ve l i j e 1057Atek ludosti što sami sebi protuslovite? Kaže te da je Riječ

isto bitn a s t i je lom, a jedn o stavlja t e do drugo ga. Tvr dit el i da se je Riječ pro met nu la u t i jelo , za nj u samu izmiš

l ja te izmj en u. Tko , nadalj e, da vas p o d n e s e pa da samo

to veli te? Zapadoste u bezboštvo koje je dublje od i k a k v a

k r i v o v j e r j a .

A k o je Riječ isto bitn a s t i je lom, M a r i j i n je spomen i

u l o g a suvišna. T i j e l o je moglo, i pri je M a r i j e , v j e č n o

postoja t i kao što je s luča j sa samom Riječi, iako je ona,

po v a š e m sudu, i s tobi tna s t i j e lom. I s to tako čemu je bio

potreban dolazak Riječi? Zar za to da obuče što joj je

i s tobi tno i l i da izmjeno m vla s t i t e na ra v i p o s t a n e t i j e lom?

Božanstvo, naime, ne uzim a samo sebe da bi obuklo što B

m u j e i s tobi tno . Ri j eč koja j e o tk upi l a g r i j ehe d ru gihn i j e sagri ješi la da bi , preobraz ivš i se u tijelo, sama sebe

p r i k a z a l a k a o žr tvu za se i tako sebe o t k u p i l a .

Uzeo je s nama jednako tijelo

5. A l i to ni je tak o. Dal ek o od toga! A p o s t o l r eče :

»Uzeo j e Abra ha movo s j eme. S toga j e t r eba lo da b u d e

braći sličan u sve mu« (H e b 2, 16—17). Uze o je tije lo koj e

je jedn ako s nama . Zbo g toga , zaci jelo, i M a r i j a pos to j i

da bi iz nje u zeo t i jel o i kao svo je vla st i t o prini o za nas.

N j u je Izai ja nagovijest io i naznač io r i ječ ima: »Gle ,

Djevica« (Iz 7, 14). G a b r i j e l joj bi posl an, a l i ne na - Cprosto kao D j e v i c i već »Djevici zaručeno j s mužem«

( L k 1, 27), da bi se spominjanjem za ručnika poka za lo da

je M a r i j a pravi čovjek. Iz istoga razloga Pismo spominje

r o đ e n j e i v e l i : »Po vi ga« ( L k 2, 7). Do j k e što ih je sisa o

na zva ne su blažen ima ( L k 11, 27); p r i n i j e l i s u i žr tvu k a o

da je r o đ e n j e m otv orio mate rn icu (L k 2, 23). Sv e su to

164 165

z n ac i D j e v i c e k o j a rađa. I G a b r i j e l joj je pomno n a v i

j e s t io b la gu vi j es t . N i j e naprosto rekao: što je u t e b i

sazdano, da se ne bi m i s l i l o da je t i jelo u nju od drug dje

unišlo, već je kazao: »Što je iz t ebe sa zdan o« (L k 1, 35),

da bi se vjer ov alo da je di jete po nar av i iz nje. To i

na ra v j a sno poka zuje , j e r j e nemoguće da d jevica ima

n e d o d i r l j i v a , ipak reče: »Leđa pod met nu h bičevima, ob- C

r a ze šibama i l i c e svoje ne s k l o n i h od uv re da i pl j uvanja«

(I z 50, 6). Što je , naime , l ju dsk o t i je lo Riječi pret rpje lo,

Riječ je, jer je b i l a s t i jelom, uzela na se da bismo mi

m o g l i p o s t a t i d i o n i c i m a b o ž a n s t v a Riječi . B i l o j e upra vo

čudesno da je jedan te i s t i t rpio i ni je t rpio. T r p i o j e j e r



m l i j e k a dok ne r o d i . N e m o g u ć e j e t i j e l o h r a n i t i m l i -

D j e ko m i povi j a t i ga a ko na jpr i j e n i j e u i s t in u rođeno. Osmo g

je dana i obrezano; Šimun ga je uzeo u n a r u č j e ; pos ta lo

106 0A je dječa kom i rasl o; imalo je dvana est god ina (L k 2, 21 —

—4 1) . Doživje lo je t r ides et god ina (L k 3, 23).

N i j e , prema tome, ka ko su neki nagađali , sa ma bi t

Riječi, pošto se i z m i j e n i l a , b i l a obreza na .Ona j e n e p r e t -

v o r i v a i ne izmje n j iv a . Sâm, na ime, Spa si t e l j kaže : » G l e

dajte, vi di te da sa m to ja i da se ne mijen jam« ( M a 1 3, 6).

I Pavao bil ježi: »Isus K r i s t , juče r i danas, i za vje ko ve

i s ti« ( H e b 13 , 8) . A l i u obre za nu i n o š e n u t i j e l u ; u t i j e l u

koje je jelo, p i l o , uma ra lo se , b i l o pr ibi j eno na d rvo i

t r p j e lo , bijaše net j ele sna Božj a Riječ ko ja ne može t rp

j e t i . T i j e l o je položeno u grob, a Riječ 3 4 j e , p o P e t r o v i m

riječima, pošla pr op ov ij ed at i i »dus ima u zatv oru « (1 P t

3, 19).

Tijelo nije Riječ već pripada Riječi

6. To na jb je loda ni j e poka zu je ludos t on ih k o j i v e l e

da se je Riječ pret opil a u ko st i i t i je lo. K a d bi tako b i l o ,B gro ba ne bi t reb alo. S amo bi t i je lo pošlo nav i j eš t a t i d u s i

m a u podze ml ju . A l i j ed in o j e Ri j eč otišla p r o p o v i j e d a t i ,

a Jos ip je t i jelo umot ao u pla tn o i sah ranio n a G o l g o t i( M k 15, 46). S v i m a je tako posta lo jasno da t i jelo ni je

Riječ, već je prip ada lo Riječi . Nj eg a je, us kr sl o od

m r t v i h , To ma dot akn uo i u nj em u zamijet io ožil jke ča

v a l a (I v 20, 25) što ih je sa ma Riječ pre tr pj el a gleda jući

k a k o ih zabija ju u njezino t i jelo, a ni je to spriječila

i ako je mog la . Štoviše, Riječ ko ja je net jele sna uze la jeza svoje i p r i s v o j i l a t j e l esne v la s t i tos t i . Za i s t a , dok j e

s l u g a udar ao t i jelo, Riječ je kao da ona t r pi g o v o r i l a :

»Zašt o me tu češ« (I v 18, 23)? M a d a je Riječ po naravi

3 4 U g rčk om tek s tu p iš e : » ( . . . ) d o k j e R iječ , ne ođijelivši se ođ n j e g a(tijela) . . ., p oš la p r o p o v i j e d a t i . . .« Sv i se istraživaoci slažu da su riječine ođijelivši se od n j e g a krivotvorina i u m e t a k .

je t rpjelo njegovo vlast i to t i jelo, a on je bio nazočan u

t i j e l u što pati. N i j e t rp io j e r j e Ri j eč po na ra vi Bog

i zato ne može t rpjet i . T i j e l o je u sebi imalo Riječ koja

n i j e sposobna t rp je t i t e j e o tk la n ja la t j e l esne s l a bos t i .

Riječ je to uč in i la i tak o se zbi da bi sama n a se uzel a 1061A

naše, p r i n i j e l a z a žr tvu i t ime posve uništi la te nas svoj i m za od jen i la i t a ko A p o s t o l u omogućila reći: » O v o r a s

p a d i j ivo t re ba da obu če ner aspa dlj iv ost i ovo smrt no da

o b u č e b e s m r t n o s t « (1 K o r 15, 53 ).

Utjelovljenjem je spašen čitav čovjek

7. To se ni je, ka ko ne ki misle , dogo dilo pri vid no . D a l e

k o od toga! Spasi tel j je odista i z b i l j a pos ta o čovjekom.

T i me se z b i l o spasen je či tava čovjeka . Jer ako je Riječ, po

n j i h o v u sudu, sa mo pr ividno b i l a u t i j e l u — a ono što se

n a z i v a p r i v i d n i m samo je umišljaj — s l i j e d i , u sk la du s

na jbezbožni j im M a n i j e m , da j e l judsko spasen je i u s k r s n u - Bće sa mo p r i v i d . A l inaše spasen je ni j e p r i v i d n i t i se spasi lo

jedino t i jelo već je č i tav čovjek , duša i t i jelo, spašen u sa

moj Riječi .

P r e m a t ome, Go spod inov o j e t i j e lo , po b o ž a n s k i m P i s m i m a , uzeto iz M a r i j e , b i l o po na ra vi l judsko i p ra vo t i j e lo .

B i l o je ist ini to jer je isto vje tno s našim. M a r i j a je , naime,

zato što sv i pot je čemo o d Ad am a, naša sestra . O tome n itk o

ne dv ou mi, ako se sjeća što L u k a na pisa . Gospo din j e po

s l i je u s k r s n u ć a od mr tvih , dok su neki m i s l i l i da ga ne mo

tre u t i j e l u iz M a r i j e već umjes to n j ega duh , r eka o: » G l e

d a j t e moje ruke i noge i ožiljke čava la! Tà ja sam to! O p i

p a j t e me i vidi t e, je r duh ne ma t i je la i ko st i ju kao što v i di te da ja imam. Rekavši to, pok aza im ru ke i nog e« (L k C

24, 39—40).

O t u d se, nadalje, dadu pobit i i oni k o j i se u s u đ u j u

reći da se je Go sp od in pre tv ori o u t i jel o i k o s t i . G o s p o d i n ,

n a i m e , n i j e r e k a o : k a k o v i d i t e d a j a j e s a m t i j e l o i k o -

166 167

s t i , već da to i m a. T ak o se izrazio da se ne b i m i s l i l o k a k o

se sa ma Ri ječ pre to pi la u t i je lo i kost i , već da se vjer uje

da je to imal a pr i je s mrt i i posl i je u s k r s n u ć a .

Isusovo tijelo nije istobitno s božanstvom Riječi

Riječ je izašla iz Marije da bi otkupila ljudski rod

9. Dok tako zbore , n i ne pomišljaju da sami seb i pro

t u s love . M a ka r govor e da I susovo t i j e lo n i j e i z M a r i j e već

is tobi tno s Ri ječi , ništa manje , ia ko se pre t var aju k ak o se

ne bi d rža lo da tako misle , neće postat i očito da u skla du

sa svo j i m p o i man j em t v r de če tvors tvo . Ka o š to S i n , p r e m



8. Bud uć i , dakle, da smo za to pružil i dokaz , suvišno

je ostalo do tic at i i tim e se muči t i . T i j e l o u k o j e m bijaše

Riječ ni je i s tobi tno s božans tvom, već je z b i l j a r o đ e n o o d

M a r i j e . Riječ se n i je pre obr azi l a u kost i i meso, ve ć je b i l au t i j e l u . Ivan ova i z r e ka : »R i j eč p o s t a d e tij el om« (I v 1,

D 14) ima taj smisao. To se može razabrati iz slične t v r d n j e .

4A Pavao , n a i me , piše: »Krist je za nas pos tao p rok le t s tvom«

( G a l 3, 13). K r i s t n i j e pos tao p r o k l e t s t v o m n e g o j e r adi

n as p r i hva t i o p r ok l e t s t vo . Z a t o j e r e č e n o da je pos tao p r o

k l e t s t v o m . I s to t ako n i j e p r o m e t n u ć e m u t i j e lo pos tao

ti jelo već je radi nas uzeo živo tijelo i pos tao čovjek. Reći :

»Riječ je posta la tije lo« (I v 1, 14) isto je što i ka za ti: » R i

j e č j e p os t a l a č ov j ekom« . T ako i piše u Joelu: »Izlit ću od

sv oga Du h a na sva ko tijelo « (J 1 2, 28). To se obe ćanj e nij e

odno si lo na ne ra zumn a bića, već na l jude zbo g k o j i h j e

G o s p o d i n pos tao č ov j ekom.

B u d u ć i da to mjes to im a to značen je , j a sno je da će

s a m i sebe osudi t i on i k o j i misl e da je i pr i je Ma ri je posto-

B ja lo tij el o ko je je iz nje i da je Riječ pri je nje i ma la l j u d s k u dušu te da je u njoj b i l a uvi j ek . I p r i j e svoga d o l aska .

Zas ut jet će i oni k o j i misle da t i je lo n i je podleglo smrt i ,

već da je b e s m r t n e n ar a v i . A k o n i j e umr lo , kak o j e Pava o

p r e d a o K o r i n ć a n i m a što je i primio: »Da je K r i s t umr o z a

naše gri jehe po Pismima« (1 K o r 15 , 3)? Uopće, ka ko je

K r i s t usk r sn uo , ako n i j e umr o?

U v e l i k e će se od s t ida crvenje t i oni k o j i smat r a j u da

mj e s t o T r o j s t va p os t o j i če tvors tvo , ako se re kne da t i j e lopot ječe iz M a r i j e . T v r d e : a k o k a ž e m o da je t i je lo i s tobi tno

s Ri ječi , Trojs tvo os ta je Troj s t vo jer Ri ječ u n j ne uvo di

ništa t uđe . A l i a k o d rž imo da j e t i j e l o i z M a r i j e l j udsko ,

C n u ž n o s l i j e d i da mj e s t o T r o j s t va pos t o j i č e t v o r s t v o zato

što se n a d o d a j e t i je lo koje je u b i t i nešto s t r a n o , a u n je mu

se nalazi Ri ječ .

da po Očima is tobi tan s Ocem, ni je sami Otac , već se nazi

v a S i n o m k o j i je u odn osu na Oca is tob i tan , i s to tak o i

t i j e lo ko j e b i b i l o ist obit no s Riječi nije sama Riječ neg o je

u odnosu na Ri ječ nešto dr ugo . A k o j e nešto dr ugo , n j i hovo

ć e T r o j s t vo , p o n j i hovu shvaćanju , b i t i če tvors tvo . I s t i n sko ,p osve p o t p un o i n e r a z dvo j i vo T r o j s t vo n e pr ihvaća d o d a - 1065Ava n je . Prihvaća ga ono što su ga oni i z m i s l i l i . K a k o jo š

m o g u b i t i kršćanima, kad p o r ed p r avoga Boga izmišljaju

n ekoga dr ugog?

I u j edn o j dr ugo j n j i hovo j m i s l i mož e se o t k r i t i ve l i ko

bezu mlje . A k o zbog toga š to je Spasi te l j evo t i je l o iz M a

r i je , š to je l judsko i š to se takvim naznaču je u P i s m i m a ,

d rže da umj e s t o T r o j s t va va l j a govo r i t i o č e t v o r s t v u j e r b i

s t i j e l om n a s t a o p r i r as t , go r ko se va r a j u . S t vo r en j e i z j ed

naču ju se S t vo r i t e l j em. S mat r a j u da b o ž a n s t v o mož e p r i h v a t i t i dodavan j e . N i s u sh va t i l i da Ri ječ ni je post ala t i je

l o m r a d i uvećan ja božans tva , već da b i t i j e l o u s k r sn u lo ;

nisu razumjel i da Ri ječ ni je izašla i z M ar i j e da b i sebe p o

boljšala, već da o t kup i l j udsk i r od .

K a k o , dak l e , mogu m i s l i t i da bi t i je lo , o tku pl je no po B

Riječi , nadopuni lo b o ž a n s t v o Riječi koj a ga je oživjela ?

R adi j e je l judsko t i je lo doživje lo v e l i k i d o d a t a k po zajed

niš tvu i s je din je n ju Ri ječi s t i m t i je lom. Od smr tn a postalo

j e be smr t n o . B i l o je t je lesno, postalo je duh ovn o. Sat kan o

o d z eml j e , prekorač i lo j e n ebesk a v r a t a .

T r o j s t vo , p r ema t ome , os ta je Trojs tvo i kad Ri ječ u z i ma t i je lo iz M a r i j e . N i t i je što dobilo n i t i izgub i lo , već je

uv i j ek p o t p un o . U T r o j s t vu sp oz n a j emo j edn o božans tvo .N a taj se način u C r k v i nav i j eš t a je dan Bo g, Otac Ri ječi .

Iz Marije iziđe Krist, Gospodin, Bog

10 . Iz i s t oga će , n ada l j e , r az log a z amukn u t i k o j i su C

n e g d a t v r d i l i d a ona j što iz Mari je iziđe n i j e K r i s t , G o s

podin , Bog . A k o ni je Bo g bio u t i je lu , kako se Isus , či m

168 169

iziđe iz M a r i j e , n a z i v a » E m a n u e l što znači s na ma B og «

( M t 1, 23)? K a k o je Pavao, ako Riječ ni je b i l a u t i j e l u ,

moga o na pisa t i Riml j a n ima : »Po t i j e lu K r i s t je od n j i h .O n j e povr h svega , Bog . N ek j e b la gos lovl j en u v i j eke v je

k o v a . Amen « ( R i m 9 , 5 )?

Stoga , da kle , k o j i pr i j e zanijekaše da je Raspeti Bog

t i j e l o t r p j e l o v e l i se da je trpj el a sama Riječ . Do k se za

sve osta le l jude kaže da su se začeli i r o d i l i , jedino se o

M a r i j i n u d je t e tu nav i j eš t a : »I Riječ je t i je lo m pos ta la«

( I v 1, 14).

Riječ je kao čovjek izašla iz Marije



nek pr izna ju da su pogriješili i nek v j e ru ju b o ž a n s k i m P i s mi ma, al i pri je sv ega T o m i k o j i , videći na nj emu trago ve

čava la , us kl ik nu : »Gospo din moj i Bo g moj « (I v 20, 28).

D Si n j e ka o Bog i Gos podin s la ve bio u s ra mno p r ik ov a n u i

p o g r đ e n u t i j e l u . T i j e l o je , doduše, t rpj elo prob oden o n a

d r v u i iz njegova je boka potekla krv i voda; a li u k o l i k o je

1068A hram Riječi , b i l o je ispun jen o božanstv om. Zb og toga je i

i sunce , v ideći svoga S tvo r i t e l j a ka k o t rp i u z los t a v l j enu

t i j e l u , pov ukl o svoje z ra ke i pota mni lo zeml ju . A l i t i j e lo

se je , iako smrtne naravi , zbog Riječi koja je u njemu, iz-

d i g n u l o izna d svoje b i t i . N a p u s t i l o j e n a r a v n u r a s p a d l j i -

vost , obuklo Riječ koja nadmašu je čovje ka i posta l o n e

r a s p a d l j i v o .

Samo je Marijin Sin utjelovljena Riječ Božja

1 1 . K a d ne ki baja ju i vel e da je Riječ sišla na nekogačovjeka k o j i je od M a r i j e , kao što je s i l a z i l a n a b i l o k o j e g

B p r o r o k a , suvišno je na to se navraća t i . N j i h o v o j e l u d o v a

nje očevidno pa samo sebe pobij a . A k o je Riječ na taj na

či n došla, zašto se onaj čov jek r odio iz Dje vic e, a ni je i on

i z muža i žene? Ta ko se je , naime, rodio sv ak i sve ti čo vjek.

I l i zbog čega se samo za njegovu smrt kaže da je za nas, a

ne i za smrt s vak og pojedinc a , ako je Riječ tak o došla?

A k o je Riječ d ol a z i l a s v a k o m p r o r o k u , zašto se jedino za

M a r i j i n a S i n a t v rd i da j e Ri j eč j ednom došla n a k o n c u v j e

kov a? Il i , ako je Riječ došla kao što je došla u pri jašnjimsve t ima , zašto oni, pošto su sv i u m r l i , j oš n i su uskr snul i , a

jedino je čovjek iz M a r i j e u s k r s n u o t rećeg a d ana? Zašto se

iskl jučivo M a r i j i n Sin , ako je Riječ u nje mu došla kao i uos t a l i ma , n a z i v a E m a n u e l o m , u k o l i k o je t i jelo iz M a r i j e

C rođeno i spun jeno boža ns tvom? Ema n ue l , na ime, znač i »s

n a m a B o g « ( M t 1, 23). Il i, ako j e Rije č tak o došla, zaštose ne kaže da ona sama jede, pije, pos ta je umorna i umire

k a d b i l o k o j i od sve t ih l j u d i jede, pi je, um ar a se i umir e,

nego se to samo kaže za M a r i j i n a Sina? Za ono što je to

12. Otud se v i d i da je Riječ radi proricanja svima os

t a l i m a prist upal a , a li da je osobno, uzevši t i jelo , kao čo vjek

izašla iz M a r i j e . Riječ je po naravi i b i t i Božja. Riječ; a čo

v j e k o m , k a k o v e l i Pa va o, pos t a po t i j e lu iz D a vidova s j e men a ( R i m 1, 3) i M a r i j i n a t i j e l a . Ota c obzna ni S i n a u

Jor da n u i na brd u ka d r eče : » O v o je S in moj l j u b l j e n i , u 1069Anj em u mi sv a milina« ( M t 3, 17). Nje ga su A r i j e v c i z a n i

j e k a l i . M i ga pr izna j emo i k la n ja mo mu se . S i n a i Rije č n e

razdv ajamo , je r zna mo da je sama Riječ Sin po ko me je

sve posta lo i k o j i nas je otkupio.

Sto ga se čudismo k ak o je uopće mo gl a o tome tak o

ja snom na s t a t i m e đ u v a m a r a s p r a v a . A l i , h v a l a G o s p o d i

n u , što se, makar smo se žalostili dok smo čitali t vo j i z v j e štaj, sad možemo radovati zbog toga kako se to završilo.

R a s t a l i s u se u s l o z i i s k l o p i l i mir jer su p r i h v a t i l i pobožno

i ispr avn o vje rov anje . To je i mene, pošto sam dugo raz mišljao, pota klo da ovo malo napišem. Shvatio sam da bi

šutnja za one k o j i su na m s logom p r i b a v i l i r a z log za r a do- B

v a n je mjesto rad ošću mogla rod i t i t ugom.

M o l i m , s toga , u prvom redu tvoju r a zbor i tos t i po tom

sve slušatel je da ovo pri me s do br om namje ro m. A k o što

n e d o s t a j e s ob zir om na pravovj er j e, n ek to popra ve i men i

ja ve . Ak o j e ovo nedos to jno i n e s a v r še n o sa s t a v l j eno ka o

od čovje ka neznal ice, nek sv i oproste našu slabost priopći

v a n j a .

P o z d r a v i k o d sebe s v u braću . T e b e p o z d r a v l j a j u s v i

k o j i su s nama . Živi , dra gi i uis t in u ve oma žel jkovani , sre

tno u Gospodinu .

170 171

B I B L I O G R A F I J A



B. A L T A N E R - A . S T U I B E R , Patrologie, i z d . 7 , H e r d e r , 1 9 6 6 .

C . A N D E R S E N , Erlôsung, u Reallexicon fur Antike und Christentum, V I,S t u t t g a r t , 1 9 6 6 , 1 8 9 - 1 9 5.

M . A U B I N A U , Les écrits de saint Athanase sur la virginité, u Recherches Patristiques, A m s t e r d a m , 1 9 7 4 , 1 6 8 - 1 7 1 ; Les 318 serviteurs d' Abraham

(Gen., X IV, 14) et le nombre des Pères au Concile de Nicée, 2 6 7 - 3 0 5 .I. B A C K E S , Das trinitarische Glaubensverstandnis beim hl. Athanasius

d. Gr., u Trierer Theol Zeitschrift 8 2 (1 9 7 3 ) , 1 2 9 -1 4 0 .

G . B A R D Y , Serapion de Thmuis, u D T C , 1 4 , 1 9 0 8 - 1 9 1 2 .

L . W . B A R N A R D , What was Arius' Philosophy?, u Theologische Zeit

schrift, 2 8 (1 9 7 2 ) , 1 1 0 -1 1 7 .

L . W . B A R N A R D , The Antécédents of Arius, u Vigiliae Christianae, 24(1 9 7 0 ) , 1 7 2 -1 8 8 .

L . W . B A R N A R D , Some Notes on the Meletian Schism in Egypt, S P , X I I ,1 ( T U , 1 1 5 ) , B e r l i n , 1 9 7 5 , 3 9 9 - 4 0 5 .

L . W . B A R N A R D , Two Notes on Athanasisu, u Oriental i a ChristianaPeriodica, 4 1 (1 9 7 5 ) , 3 4 4 -3 5 6 .L . W . B A R N A R D , Athanase et les empereurs Constantin et Constance, uC. Kannengiesser, Politique et Théologie chez Athanase d 'Alexandrie. Actes

du colloque de Chantilly 23—25 septembre 1973 (Théologie Historique, 27),P a r i s , 1974 = Kannengiesser, 1 2 7 — 1 4 3 .

R . B E R N A R D , L'image de Dieu d'après saint Athanase, P a r i s , 1 9 5 2 .

W . H . B A T E S , The Background of Apollinari's Eucharistie Teaching, uJournal of Ecoles iasti'cal History, 1 2 ( 1 9 6 1 ) , 1 3 9 — 1 5 4 .

R . B À U M E R , L T h K , 7 ( 1 9 6 2 ) , 9 6 6 — 9 6 8 .

P. B E N O I T , Les origines du Symbo le des Apôtres dans le NouveauTestament, u Exégèse et Théologie, II, P a r i s , 1 9 6 1 , 1 9 3 — 2 1 1 ; Exégèse etThéologie, I, P a r i s , 1 9 6 1 .

J . B . B E R C H E M , Le rôle du Verbe dans l'oeuvre de la création et dela sanctification d'après saint Athanase, u Angelicum, 1 5 ( 1 9 3 8 ) , 2 0 1 — 2 3 2 .5 1 5 — 5 5 8 .

P. B . T . B I L A N 1 U K , The Mystery of Theosis or Divinization, u TheHéritage of the Early Church, Essays in Honor of G. V. Florovsky, R o m a ,1 9 7 3 , 3 3 7 — 3 5 9 .

E. B O I S M A R D , Le prologue de saint Jean, P a r i s , 1 9 5 3 .

E . B O U L A R A N D , L'hérésie d'Arius et la »foi« de Nicée, l-li, P a r i s , 1 9 7 2 .

P. T h . C A M E L O T , Athanase d'Alexandrie. Contre les Paiens et Surl'Incarnation du Verbe ( S C h , 1 8 ), P a r i s , 1 9 4 6 .

P. T h . C A M E L O T , Areios, u L T h K , 1 ( 1 9 5 7 ) , 8 2 9 — 8 3 0 .

P. T h . C A M E L O T , Athanasios, u L T h K , 1 ( 1 9 5 7 ) , 9 7 6 — 9 8 1 .

173

P. T h . C A M E L O T , Les Conciles oecuméniques des IVe et Ve siècles,u Le Concile et les Conciles, Cerf, 1 9 6 0, 4 5 — 7 3 .

P. T h . C A M O L E T , Liberius, u New Catholic E ncyclopedia, 8 , 1 9 6 7 , 7 1 4 —— 7 1 6 .

H . vo n C A M P E N H A U S E N , / Padri greci, B r e s c i a , 1967 .L. C E R F A U X , Le Christ dans la théologie de saint Paul, i z d . 3 , P a r i s ,

1958 .H . C H A D W I C K , Ossius of Cordova and the Presidency of the Council

A . H A M M A N , Serapion, L T h K , Ô, 6 8 2 —6 Ô3 .

R . P . C . H A N S O N , Dogma and Formula in the Fathers, S P , XIII, 2 ( T U ,1 1 6 ) , B e r l i n , 1 9 7 5 , 1 6 9 — 1 8 4 .

E. H A M M E R S C H M I D T , Die Begriffsentwicklung in der altkirchlichenThéologie zwischen dem ersten allgemeinen Konzil von Nizâa (325) unddem zweiten allgemeinen Konzil von Konstantinopel (381), u TheologischeRevue, 5 1 ( 1 9 5 5 ) , 1 4 5 — 1 5 4 .



of Antioch, 325, u J T h S , 9 (1 9 5 8 ) , 2 9 2 —3 0 4 .

V . C . d e C L E R C Q , Ossius, L T h K , 7 ( 1 9 6 2 ] , 1 2 6 9 —1 2 7 0 .

V . C . d e C L E R C Q , St. Athanasius, u New Catholic E ncyclopedia, I , 1967,9 9 6 — 9 9 9 .

O . C U L L M A N N , Les premières confessions de foi chrétiennes, P a r i s ,1948 .

I. H. D A L M A I S , Divinisation, u D d e S , III, P a r i s , 1 9 5 7 , 1 3 7 6 —1 3 8 9 .

D . D I M I T R I J E V I . Ć , Christologie des heiligen Athanasius und ihre Bede-

utung fur die Auffassung der Eucharistie, u Kyrios, 1 4 ( 1 9 7 4 ) , 6 1 —8 4 .

H . D Ô R R I E S , Serapion von Thumis, u Paulys Realencyclopâdie, Suppl,

VIII, 1 9 5 6 , 1 2 6 0 — 1 2 6 7 .

G . L. D O S S E T T I , // simbolo di Nicea e di Constantinopoli, He r d e r , 1 9 6 7 .

B. D U D A , Riječ tijelom postala, Z a g r e b , 1 9 6 6 .

R . Y . E B I E D - L . R. W I C K H A M , A Note on the Syriac V ersion of Athana

sius' Ad Epictetum in MS. B. M. ADD. 14557, u J T h s 2 3 ( 1 9 7 2 ) , 1 4 4 — 1 5 4 .

O . F A L L E R , Ambrosius, De Incarnationis dominicae sacram ento, C S E L ,79 , V i n d o b o n a e , 1 9 6 4 .

G . F L O R O V S K Y , The Concept of Création in Saint Athanasius, u S P ,

V I , T U , 8 1 , B e r l i n , 1 9 6 2 , 3 6 — 5 7 .P. G A L T I E R , Saint Athanase et l'âme humaine du Christ, u Gregori-

anum 3 6 ( 1 9 5 5 ) , 5 5 3 — 5 8 9 .

A . G E S C H É , L'âme de Jésus dans la christologie du IVe siècle. Letémoignage du comm entaire sur les psaumes découvert à Toura, u Revued'Histoire Ecclésiastique, 5 4 ( 1 9 5 9 ) , 3 8 5 — 4 2 5 .

K . M . G I R A R D E T , Constance II, Athanase et l'édit d Arles. A proposde la politique religieuse de ï empereur Constance II, u Kannengiesser,6 3 — 9 1 .

K . M . G I R A R D E T , Kaisergericht und Bischofsgericht, B o n n , 1 9 7 5 .

A . G R I L L M E I E R , Die theologische und sprachliche Vorbereitung derchristologischen Forme l von Chalkedon, u Das Konzil von Chalkedon, I , i z d .A . G r i l l m e i e r - H . B a c h t , W u r z b u r g , 1 96 2 , 5 — 2 0 2 .

A . G R I L M E I E R , Mit ihm und in ihm. Christologische Forschungen und

Perspektiven, H e r d e r , 1 9 7 5 .A . G R I L L M E I E R , Crist in Christian Tradition. From the Apostolic Ageto Chalcedon, i z d . 2 , L o n d o n - O x f o r d , 1 9 7 5 .

J . G R O S S , La divinisation du chrétien d' après les Pères G recs, P a r i s ,1 9 3 8 .

A . d e H A L L E U X , »Dieu le Père tout — puisant«, u Revue theol. deLouvain, 8 ( 1 9 7 7 ) , 4 0 1 — 4 2 2 .

A . H A M M A N , Ursacius, L T h K , 1 0 , 5 6 8 .

A . v o n H A R N A C K , Lehrbuch der Dogm engeschichte, D a r m s t a d t , 1 9 6 4 .

D . L . H O L L A N D , Die Synode Antiochien (324/25) und ihre Bedeutungfur Eusebius vov Caesarea und das Konzil von Nizâa, u Zeitschrift furKirchengeschichte, 8 1 ( 1 9 7 0 ) , 1 6 3 — 1 8 1 .

A . H E R O N , Zur Théologie der »Tropici« in den Serapionbriefen des

Athanasius. Am os 4, 13 als pneumatologische Belegstelle, u Kyrios, 14( 1 9 7 4 ) , 3 — 2 4 .

H . J O R I S S E N , Der Heilige Geist, u Theologische Reuve, 6 8 (1 9 7 2 ) ,2 0 6 — 2 1 0 .

C h . K A N N E N G I E S S E R , Le mystère pascal du Christ seton Athanased'Alexsandrie, u Recherches de Science Religieuse, 6 3 ( 1 9 7 5 ) , 4 0 7 — 4 4 2 .

C h . K A N N E N G I E S S E R , Logos et nous chez Athanase d'Alexandrie, uS P , X I , 2 , ( T U , 1 0 8 ) , B e r l i n , 1 9 7 2 , 1 9 9 — 2 0 2 .

C h . K A N N E N G I E S S E R , Atnanase d' Alexandrie, Sur l'Incarnation duVerbe (S C h , 1 9 9) , P a r i s , 1 9 7 3 .

C h . K A N N E N G I E S S E R , Où e t quand Arius compo sa-t-il la Thalle?, uKyriakon, Fest, J. Quasten, I, M u n s t e r , 1 9 7 0 , 3 4 6 — 3 5 1 .

C h . K A N N E N G I E S S E R , Le témoignage des Lettres F estales d e saint

Athanase sur la date de l'apologie Contre les païens, sur l'Incarnation duVerbe, u Recherches de Science R eligieuse, 5 2 ( 1 9 6 4 ) , 9 1 — 1 0 0 .

C h . K A N N E N G I E S S E R , Athanasius von Alexandrien. Seine Beziehnungenzu Trier und seine Rolle in der Geschichte der christlichen Theogie, uTrierer Theologische Zeitschrift, 8 2 ( 1 9 7 3 ) , 1 4 1 — 1 5 3 .

J . N . D . K E L L Y , Altchristliche Glaubensbekenntnisse, G ô t t i n g e n , 1 9 7 2.

J . N . D . K E L L Y , Early Christian Doctrines, i z d . 4 , L o n d o n , 1 9 6 8 .

H . K M E C H T , Eikon, u T h W , I l ( 1 9 3 5 ) , 3 8 6 — 3 8 7 .

H . K R A F T , Homousios, u Zeitschrift fur Kirchengeschichte, 6 6 ( 1 9 5 4 / 5 5 ) ,1 — 2 4 .

A . L A M I N S K I , Der Heilige Geist als Geist Christi und Geist derGlâubigen, L e i p z i g , 1 9 6 9 .

G . L A N G G À R T N E R , Das Aufkommen des ôkumenischen Konzi lsgedan-kens. Ossius von Cordoba als Ratgeber Constantins, u M T h Z , 1 5 (1 9 6 4 ) ,1 1 1 — 1 2 6 .

G . L A R E N T S A K I S , Einheit der Menscheit Einheit der Kirche bei A thanasius ( G r T S , 1) , G r a z , 1 9 7 8 .

C h . L A S H, Saint Athanase dans les écrits de Sévère d' Antioche, uKannengiesser, 3 7 7 — 3 9 4 .

J . L E B O N , Une ancienne opinion sur la condition du corps du Christdans la mort, u Revue d'historié ecclésiastique, 2 3 ( 1 92 7 ) , 5 — 4 3 . 2 0 9 — 2 5 1 .

J . L E B O N , Altération docrtinale de la » Lettre à ÉpicteU de Saint Athanase, u Revue d'historié ecclésiastique, 3 1 ( 1 9 3 5 ) , 7 1 3 — 7 6 1 .

174 175

J . L E B O N , Le sort du consubstantiel nicéen, u Revue d'historié ecclésiastique, 4 7 ( 1 9 5 2 ) , 4 8 5 — 5 2 9 ; 4 8 ( 1 9 5 3 ) , 6 3 2 — 6 8 2 .

J . L E B O N , Athanase d'Alexandrie. Lettres à Serapion sur la divinitédu Saint-Esprit ( S C h , 1 5 ) , P a r i s , 1 9 4 7 .

J . M . L E R O U X , Athanase et la seconde phase de la crise arienne (345à 3 7 3 ) , u Kannengiesser, 1 4 5 — 1 5 6 .

J . L I E B A E R T , La docrtine christologique de saint Cyrille d'Alexandrieavant la querelle nestorienne, L i l l e , 1 9 5 1 .

G . L. P R E S T I G E , Dieu dans la pensée partistlque, P a r i s , 1 9 5 5 .

K . R A H N E R , Écrits theologiques, l , D e s c l é e , 1 9 5 9 .

M . R I C H A R D , Saint Atnanase et la psychologie du Christ selon lesariens, u Mélanges de science religieuse, 4 ( 1 9 4 7 ) , 5 — 5 4 .

F . R I E C K E N , Das Homo ûsios von Nikaia als Krisis des altcwristlichenPlatonismus, u Zur Frûhgeschichte der Christologie, i z d . B . W e l t e (Quaest.disp. 5 1 ) , H e r d e r , 1 9 7 0 , 7 4 — 9 9 .



J . L I E B A E R T , Arianismus, u L T h K , I , ( 1 9 5 7 ) , 8 4 5 — 8 4 8 .

J . L I E B A E R T , L'Incarnation. Des origines au concile de Chalcédoine,P a r i s , 1 9 6 6 .

J . L I P P L , Athanasius der Grosse, u Bibliothek der Kirchenvater, 13 ,

V - X X X I X .F . L O O F S , Leitfaden zu der Dogme ngeschichte, T û b i n g e n , 1 9 5 9 .

V . L O S S K Y , A l'image et à la ressemblance de Dieu, P a r i s , 1 9 6 7 .

A . L O U T H , The Concept of the Soul in Athanasius'Contra Gentes — DeIncarnatione, S P , XIII, 2 , T U , 1 1 6 , B e r l i n , 1 9 7 5 , 2 2 7 — 2 3 1 .

G . M A D E C , Amb roise, Athanase et l'apollinarisme, u Kannengieser,3 6 5 — 3 7 6 .

M . M A N D A C , Bazilije Veliki. Du h Sveti, M a k a r s k a , 1 9 7 8 .

M . M A N D A C , Krst u Pavlovim spisima, u B S , 4 7 ( 1 9 7 7 ) , 7 2 — 7 5 .

M . M A N D A C , Isus prvog Matejeva poglavlja, B S , 4 7 ( 1 9 7 7 ) , 4 5 — 6 2 .

J . D . M A N S I , Sacrorum Conciliorum Collectio, V I I , F l o r e n t i a e , 1 7 6 2.

A . M A R T I N , Athanase et les Melitiens (325—335), u Kannengiesser,

3 1 — 6 1 .

E . P. M E I J E R I N G , Orthodoxy and Platonism in Athanasius. Synthesis orAntithesis?, L e i d e n , 1 9 7 4 .

P. M E I N H O L D , Die gesamtchristliche Bedeutung des Hl. Athanasius, uKyrios, ( 1 4 ( 1 9 7 4 ) , 9 7 — 1 1 4 .

P. M E R E N D I N O , Paschale Sacramentum, M u n s t e r , 1 9 6 5 .W . M E T Z G E R , Der Organonged anke in der Christologie der griechischen

Kirchenvater, M ù n s t e r s c h w a r z a c h , 1 9 6 8 .

E . D . M O U T S O U L A S , La lettre d'Athanase à Épictete, u Kannengiesser,3 1 3 — 3 3 3 .

E . M O H L E N B E R G , Apollinaris von Laodicea, G ô t t i n g e n , 1 9 6 9.R . A . N O R R I S , Manhod and Christ. A Study in the Christology of Théo

dore of Mopsuestia, O x f o r d , 1 9 6 3 .

H . N O R D B E R G , A Reconsideration of the Date of St. Athanasius'ContraGentes and De Incarnatione, u S P , I II , 1 , T U , 7 8 , B e r l i n , 1 9 6 1 , 2 6 2 — 2 6 6 .

J .

O R T I Z d e U R B I N A , Das Symbol von Chalkedon. Sein Text, sein Wer-den, seine dogmatische Bedeutung, u Chalkedon, I , 3 8 9 — 4 1 8 .

J . O R T I Z d e U R B I N A , L T h K , 7 ( 1 9 6 2 ) , 9 6 8 — 9 6 9 .

J . O R T I Z d e U R B I N A , Nicée et Constantiople, P a r i s , 1 9 6 3 .

C h . P I E T R I , La question d'Athanase vue de Rom e ( 3 3 8 — 3 6 0 ) , u Kannengiesser, 9 3 — 1 2 6 .

T . E . P O L L A R D , Logos and Son in Origen, Arius and Athanasius, u S P ,I I, T U , 6 4 , B e r l i n , 1 9 5 7, 2 8 2 — 2 8 7 .

H . d e R I E D M A T T E N , La christologie d'Apollinaire de Laodicée, u S P ,T U , 64 , B e r l i n , 1 9 5 7 , 2 0 8 — 2 3 4 .

H . d e R I E D M A T T E N , Some Neglected Aspects of Apollinaris Christology,u Dominican Studies, 1 ( 1 9 4 8 ) , 2 3 9 — 2 6 0 .

H . d e R I E D M A T T E N , Les actes du procès de Paul de Samosa te. Étudesur la christologie du II le au IV e siècle, F r i b o u r g , 1 9 5 2 .

D . R I T S C H L , Athanasius. Versuch einer Interprétation, Z u r i c h , 1 9 6 4 .

A . M . R I T T E R , Das Konzil von Konstantinopel und sein Symbol, G ô t t i n g e n , 1 9 6 5 .

V . R O D Z I A N K O , »Filioque« in Patrictic Thought, u S P , I I, T U , 6 4 , B e r l i n ,1 9 5 7 , 2 9 5 — 3 0 8 .

J . R O L D A N U S , Le Christ et l'homme dans la théologie d'Athanased'Alexandrie, L e i d e n , 1 9 7 7 .

W . G . R U S C H , A la recherche de /'Athanase historique, u Kannengiesser, 1 6 1 — 1 7 7 .

H. S A A K E , Das Praskript zum ersten Serapionsbrief des Athanasios vonAlexandreia als pneuamtologisches Programm , u Vigiliae Christianae, 26( 1 9 7 2 ) , 1 8 8 — 1 9 9 .

H . S A A K E , Beobachtung en zur athanasianischen Pneum atologie, u NeueZeit. fur syst. Theol. und ReligionsphiL, 1 5 ( 1 9 7 3 ) , 3 4 8 — 3 6 4 .

W . S C N E E M E L C H E R , Apologies. Lettres. Écrits ascétiques. Rapport surl'édition des oeuvres d' Athanase, tome II et III, u Kannengiesser, 1 8 9 — 9 1 .

W . S C N E E M E L C H E R , Gesammelte Aufsàtze zum Neuen Testament undzur Patristik, T h e s s a l o n i k i , 1 9 7 4.

W . S C H N E E M E L C H E R , Zur Chronologie des arianischen Streites, uTheologische Literaturzeitung, 7 9 ( 1 9 5 4 ) , 3 9 3 — 4 0 0 .

J . S C H Ô M A N N , Eikon in den Schriften des hl. Athanasius, u Scholastik,1 6 ( 1 9 4 1 ) , 3 3 5 — 3 5 0 .

E . S C H W A R T Z , Zur Geschichte des Athanasius. Gesam melte Schriften,3 , B e r l i n , 1 9 5 9 .

E . S C H W A R T Z , Acta Conci liorum O ecumenicorum = A C O .R . S E E B E R G , Lehrbuch der Dogm engeschichte, G r a z , 1 9 5 3 .

H . J . S I E B E N , Herméneu tique de l'exégèse dogmatique d' Athanase, uKannengiesser, 1 9 5 — 2 1 4 .

M . S I M O N E T T I , Studi sull'arianesimo, R o m a , 1 9 6 5 .

G . C . S T E A D , Eusebius and the Council of Nicaea, J T h S , 2 4 (1 9 7 3 ) ,8 5 — 1 0 0 .

176 177

G . C. S T E A D , The Platonism of Arius, J T h Ô , 15 ( 1 9 6 4 ) , 1 6 — 3 1 .

G . C. S T E A D , The Significance of the Homoûsios, u SP, III, TU , 78,

B e r l i n , 1 9 6 1 , 3 9 7 — 4 1 2 .

G . Ch . S T E A D , »Homousios« dans la pensée de saint Athanase, u

Kannengiesser, 2 3 1 — 2 5 3 .

H . S T R Â T E R , Die Erlôsungslehre des hl. Athanasius, F r e i b u r g , 1894.

B. S T U D E R - B . D A L E Y , Soteriologie in der Schrift und Patristik, H e r d e r ,

B I B L I J S K O K A Z A L O

A . S T A R I Z A V J E T



1 9 7 8 .

B. S T U D E R , Consubstantialis Patri. Consubstantialis Matri. Une anti

thèse christologigue chez Léon le Grand, u Reveu des Études Augustinien-nes, 18 ( 1 9 7 2 ) , 8 7 — 1 1 5 .

A . S T U L C K E N , Athanasiana, T U , L e i p z i g , 1 8 9 9 .F . A. S U L L I V A N , The Christology of Théodore of Mopsuestia, R o m a e ,

1 9 5 6 .J . M. S Z Y M U S I A K , Athanase d'Alexandrie, Apologie à l 'empereur Con

stance. Apologie pour sa fuite ( S C h , 5 6 ), P a r i s , 1 9 5 8 .

T h . Š A G I - B U N I Ć , »Deus perfectus et homo perfectus« a concilio Ephe-

sino (a. 431) ad Chalcedonense (a. 451), He r d e r , 1 9 6 5 .

T . J . Š A G I - B U N I Ć , Povijest kršćanske literature, Z a g r e b , 1976.

T . Š A G I - B U N I Ć , Formula »istobitan nama« u apolinarističkim borbama,u Kačić, 3 ( 1 9 7 7 ) , 5 5 — 7 5 .

T h . Š A G I - B U N I Ć , Documentatio doctrinalis Ephesino-Chalcedonensis, u

Laurentianum, 8 ( 1 9 6 2 ) , 4 9 9 — 5 1 4 .

T h . Š A G I - B U N I Ć , De dyophysitismo extra scholam antiochenam, u Lau

rentianum, 4 ( 1 9 6 3 ) , 2 3 1 — 2 5 1 .M . T E T Z , Uber nikanische Orthodoxie. Der sog. Tomus ad Antiochenos

des Athanasios von Alexandrien, u Z N W , 66 ( 1 9 7 5 ) , 1 9 4 — 2 2 2 .

M . T E T Z , Les écrits »dogmatiques« d'Athanase. R apport sur les trave-

aux relatifs à I édition des oeuvres d'Athanase, t, I, u Kannengiesser,

1 8 1 — 1 8 8 .

C . N. T S I R P A N L I S , Aspects of Athanasian Soteriology, u Kleronomia,8 ( 1 9 7 6 ) , 6 1 — 7 6 .

A . T U I L I E R , Le sens de l 'apollinarisme dans les controverses théolo

giques du IVe siècle, S P , XIII, 2, T U , 1 1 6 , 2 9 5 — 3 0 5 .

A . T U I L I E R , Le sens du terme homousios dans le vocabulaite théologiqued'Arius et de l 'Ecole d'Antioche, S P , III, T U , 7 8 , 4 2 1 — 4 3 0 .

H . E. W. T U R N E R , The Patristic Doctrine of Rédemption, L o n d o n , 1952.

G . Z A P H I R I S , Reciprocal trinitarian Relation and Man's Knowledge ofGod according to st. Athanasius, T O M O S E O R T I O S , 2 8 5 — 3 7 7 .

P. Z M I R E , Recherches sur la collégialité épiscopale dans l'Église d'

Afrique, P a r i s , 1 9 7 1 .

R . W E I J E N B O R G , De aut h enti citate, Antonianum, 33 ( 1 9 5 8 ) , 371 — 414.

M . W I L E S , In Defence of Arius, JThS, 13 ( 1 9 6 2 ) , 3 3 9 ^ 3 4 7 .

A . H. W O L F S O N , The Philosophy of the Churc Fathers, I, C a m b r i d g e , 1964.

Postanak

/, 7 1 1 0 , 1 2 5 ,1 3 3 , 152, 157

/, 1-2, 25 36

/, 2 90/, 3-2, 4 46

1, 26 9 7, 58

7, 27 59

3, 19 65

Izlazak

6, 3 91

3, 13-15 34

Suci

3, 10 91

77 , 29 91

13, 24-25 91

6,8100

15, 14 91

3, 14

4, 11

8, 19

14, 31

32, 4

32, 34

32, 35

33, 15

117, 124, 127

15 715 8

10 215 2

15 215 7100

33, 17-18 100

35, 1-2 100

36, 1 127

Levitski Zakonik

77 , 45 100

Brojevi

//, 29 91

14, 24 95

23, 19 1 0 4 , 144

Ponovljeni Zakon

/, 33 1011, 30 101

6, 4 2 7 ,3 432, 17 154

32, 39 27, 100

Jošua

24, 2 34, 144

1 Kraljeva

18, 45 96

Psalmi

2, 7 38

13, 1 1 1 0 , 1 3 3 ,14 2

23, 1 125

18, 2 125

23, 2 123

32, 6 1 2 0 , 129,

136, 141

42, 3 122

44, 2 128

74, 6 118

76, 21 100

44, 7 126

50, 12 97

76, 7 94

64, 10 107

50, 13 91

44, 7-8 129

77, 53 100

81, 6-7 126

93, 1 98

101, 26 126

102, 20 125

81, 5 128

103, 24 141

103,24 129

103, 29-30 97,

1 1 3 , 135

103, 30 1 1 1 , 141

106, 20 129

106, 25 95

105, 20 152

113, 3 125

113, 4 162

115, 11 115

125, 6 159

135, 16 101

138, 7 1 3 5 , 115

142, 10-11 91

145, 7 107

148, 5 128

148, 7-8 95

Jo b

/, 6 115

4,18 115

25, 5 1 1 5 , 125

Propovijeđnik

3, 11 106

5, 16 105

Mudrost

7, 4 105

1, 5 115

/ , 7 1 1 5 , 1353, 19 129

12, 1 115

Izreke

3, 19 141

8, 22 27, 89,

1 2 8 , 130

8, 22-31 46

9, 18 138

26, 4 140

Izaija

7, 77 137

2, 3 163

5, 20 154

7, 2 967, 14 96, 165

11, 2 1 1 4 , 142

22, 13 123

30, 1 91

45, 14-15 126

54, 21 100

48, 16 91, 101

50, 6 167

178 179

59, 21 91

61 , 1 91, 112,

130 , 133

63, 9-10 91

63, 11-12 100

63, 14 100

66, 2 125

Jermija

78 , 31-32 97

27 , 25 95

28, 2 126

23 , 72 115

28, 14 115

36 , 26-27 96

Danijel

3, 57 128

Jona

7, 4 95, 96

Miheja

2, 7 162

Habakuk

2, 15 162

Hagej

7, 73 39, 40, 134

3, 3 149

3, 13 47

3, 76 39, 109

3, 73 39

3, 37 89

4, 6 149

4 5 39

4, 21-22 122

74, 23 107, 119,

12 0 137

74, 26 141, 92

74, 28 28

75 , 26 78, 88, 92,

100, 114, 122,

13 276, 7 109, 139

76, 72-73 147

4, 77 125

4, 24 37

7, 6 95

7, 74 95

7, 25 95

8, 9-77 93

8, 77 108, 111

8, 75 107, 114,

14 2



2, 13 106

10, 10 41

Tužaljke

4, 20 155

Baruh

3, / 94

3, /0 107

3, 12 107

Ezekijel

/ / , 24 91

18, 31 95

3, 36 94

7, 10 99

73, 45 91

14, 4 157

Hošua73 , 4 100

Joel

2, 23 91, 121, 168

2, 29 132

Amos

4, 73 74-75 , 89

2, 4 101

2, 6 98

Zaharija

7, 6 91, 120, 136

4,5 99, 77

4, 5-6 77, 99

4, 6 77

7, 12 91, 120, 136

72 , 7 97

Malahija

3, 6 166

Matej

1, 23 170

3, 17 38, 1714, 7 90

4, 77 99

5, 76 35

5, 4 5 - 4 3 35

6, 7 35

6, S 35

6, 74 35

6, 26 35

7, 6 154

70 , 20 92

8, 3 150

70 , 25 153

77 , 27 131, 37

77 , 28 159

72 , 24 122, 148

72, 24-25 145

72 , 28 145

72 , 37-32 145, 146,

149 , 153

72 , 32 89, 147,

138 , 147, 154,15873 , 47 99

73 , 49 99

B . N O V I Z A V J E T

73 , 55 151 3, 22 99

73 , 54 153, 156 3, 23 166

74, 25 149 4, 7 90

76, 76 130 6, 36 35

76, 27 49 70 , 70 115

77 , 73 35Marko 77 , 19-20 156

7, 37 150 77 , 20 92

3, 5 152 77, 27 165

5, 77 97 72 , 30-32 35

3, 29-30 154, 89 73, 2 102

5, 47 150 73, 19 27

77 , 25 35

72 , 6 37 Ivan

72 , 28-32 34 19, 42 152

73 , 32 130, 1 3 1 , 3 7 24 , 39 -40 167

74, 67-62 37 7, 7 38, 40, 97,

75, 46 166 127 , 129, 150,5, 46 16615 9

Luka 7, 3 46, 111, 126,

7, 35 99, 136, 129 , 131, 135,

137, 166 141, 148

2, 7 165 7, 9 41, 107, 131

2, 27-47 166 7, 72 107

2, 23 165 ' 7, 74 47, 39, 26,

2, 52 29 168 , 171, 150,

3, 27-22 90, 92 159, 150, 9 7 , 1 2 9

4, 24 155

4, 74 111

4, 26 98

5, 19 135

5, 44 34

5 , 27 -30 495, 43 109

6, 30 152

6, 33 47

6, 33 47

6, 47 47

6, 50 47

6, 57 47

6 , 67 -63 177

6, 63 155

7, 75 152

7, 19 129

7, 23 41

7, 39 88, 111

8, 26 109

3, 40 150, 129

8, 57 1539, 5 51

9, 24 154

9, 29 154

9, 32-33 154

70 , 27 154

70 , 30 124, 131,

15 070 , 33 158

70, 35 126

70, 38 156

72 , 35 129

72 , 46 41

74, 6 90, 108, 114,

122 , 159

74, 9 12474, 70 120, 126,

1 3 1 , 142

74, 70-77 108

74, 77 150

74, 76 100

14, 16-17 114

74, 77 122

76, 73-74 132

76, 74 100, 109,

13976, 74-75 153

76, 75 127, 132,

14176, 30 131

17 , 3 41, 27, 34

77 , 3 41, 27, 34

77 , 4 109

77 , 70 124, 132

Djela Apostolska

7, 4 92

7, 76 136

2, 7-5 92

2, 17 132

2, 36 27

3, 6 32

3, 75 111

4, 24-25 120

7, 51 887, 59 37

8, 17 92

3, 30 95

3, 37 92

8, 39 92

77 , 26 115

20 , 22-23 121

20 , 23 136

27 , 77 92, 121

20 , 28 92

23 , 25 120

Rimljanima

7-2 95

7, 2-3 37

7, 3 47, 171

7, 4 111

1, 7 35

7, 25 118

7, 30 139

3, 23 115

3, 30 34

4, 3 105

8, 76-77 94

8, 25 62

8, 29 28, 113, 141

9, 5 40, 124, 126,

138 , 170

70 , 9 37

77 , 33 105

77 , 34 142

75, 76 128

75 , 78-79 108

16, 27 107, 34

1 Korinćanima

7, 77 108

7, 24 48, 107, 114,

129, 137, 142

2, 4 109

2, 8 114

2, 70 111

2, 70-72 932, 77 83, 94, 115,

1422, 77-72 110, 114,

13 22, 72 78, 133, 140

2, 74 121

2, 74-75 122

3, 76 93, 134

3, 76-77 112

6, 3 115

6, 77 93, 111, 112

8, 4 34

8, 6 34, 37, 134

1419, 7 37

73 , 73 119

75 , 3 168

75 , 3-7 32

75 , 74 48

75 , 28 28

75 , 32 123

75 , 42 60

75 , 49 62

180 181

75, 53 167

16 , 22 40

2 Korinéanima

1, 2 35

1, 3 87

1, 24 136

2, 8 149

2, 15 112, 134

2, 77 37

3, 3 93

Kološanima

7, 15 28, 58, 141

7, 16 46

7, 77 148, 135

1, 20 121

3, 9-10 149

9, 8 94

9, 73-74 94

70, / 98

70, 29 94

77, 6 106

72, 26-28 98

73, S 125, 166

Jakovljeva

1, 17 1 1 5 , 41

K A Z A L O O S O B N I H I M E N A

D R E V N A I M E N A

A h i l , arijevac 12 Julijan Odmetnik 17



3, 6 95

3, 17 93

3, 18 62

4, 4 58

4, 14 37

633563109121

5, 17

6, 18

5, 27

12 , 4

13 , 3

13 , 13 136

Galaćanima

2, 19-20 108

3, 2 90

3, 14 93

3, 13 63

3, 20 34

4, 6 35, 114, 132

14 2

4, 6-7 934, 7 149

4, 19 112, 134,

1496, 10 138

Efežanima

/, 13 112, 134

7, 77 107

2, 5-6 48

2, 15 97

3, 76-77 120

4, 3 93

4, 5 119, 137, 149

4, 6 35, 36, 102,

117, 137, 138

4, 24 97

4, 30 93, 112, 134

Filipljanima

1, 18-20 93

1, 19 121, 136

2, 6 134

2, 6-8 150

3, 70 62

1 Solu n janima

1, 9 41

4, 8 93

5, 79 905, 23 94

2 Solunjanima

2, 8 94

1 Timoteju

1, 17 34

7/ 27 98

2, 5 34, 64, 129

4, 1 120

5, 8 118

5, 27 76, 1 0 1 , 102

6, 13 32, 102

6, 15 34

6, 16 41

2 Timoteju4, 7 102

Titu

2, 73 40

3, 4-7 111

3, 5 90, 1 1 3 , 148

3, 10 1 0 3 , 1 3 9 , 144

Hebrejima

1, 2 124, 126

7, 3 40, 41, 107

7, 4 27

7, 5 38

1, 10 46, 126

7, 70-72 125

1, 14 74, 76, 87,

982, 76-77 165

3, 5 105

4, 74 37

6, 4 116

6, 4-6 111, 146,

149

2, 19 34

3, 9 58

1 Petrova

1, 3 35

7, 9-77 93

2, 5 128

3, 4 115

3, 16 145

3, 79 70, 166

4, 1 47

4, 14 114

2 Petrova

1, 4 112, 113

Juđina6 115, 125

25 34

1 Ivanova

1, 1 38

7, 5 412, 23 87, 88

2, 27 112, 133

4, 2 32

4, 2-3 47

4, 72-73 107

4, 13 93 , 113 , 1345, 20 40, 41, 124

2 Ivanova

7 47

Otkrivenje7, 6 35

7, 5 35, 124, 127

4, 8 35

4, 13 128

77, 77 35

75, 3 35

75, 4 34

76, 7 35

16 , 12 35

79, 73 38

79, 75 35

27 , 32 35

Akacije Cezarejski 145

Aleksandar Aleksandrijski 11,

26 , 31

Ambrozije Milanski 22, 162

Andrija Samosatski 22

Antun Pustinjak 10

Apolinar Laodicejski 22, 50-54

Arije 11, 20, 25-30, 44, 54-55

Arsenije melicijevac 13, 14

Auksencije Milanski 162

Bazilije Cezarejski 50

Ćiril Aleksandrijski 22, 23, 56

Dalmacije 13

Damaz, papa 50

Dioklecijan, car 11, 31

Dionizije Aleksandrijski 20, 43

Dionizije, papa 43Domnus Panonski 32

Epifan Salaminski 22

Epiktet Korintski 22

Eudoksije Carigradski 143

Eunomije Cizički 143

Eustahije Antiohijski 31, 32

Euzebije Cezarejski 13, 26, 32,

33 , 77

Euzebije Nikomeđijski 13, 26,

14 3

Filoksen Maburški 23

Filumen 13

G a j Panonski 162Grgur Kapadočanin 15, 16, 17

Hilarije Poitierski 17

Hipolit Rimski 38

Hozije Kordubski 31, 32

Izidor Seviljski 23

Julije, papa 15

Justinian, car 23

Klement Aleksandrijski 43

Konstantin Veliki 12, 13, 14, 15,26 , 31, 32

Konstantin II, car 15

Leon Veliki, papa 23

Liberije, papa 17

Ličinije 26

Lucijan Antoihijski 25

Makarije Jeruzalemski 31

Marcel Ancirski 31

Marije Merkator 22

Melicije 31

Novacijan 38, 149

Origen 23, 38, 43, 57, 146, 147

Pavao Samosatski 44, 56Petar Aleksandrijski 31

Pistos, arijevac 15

Plotin 42

Polemon, apolinarist 22

Porfirije 42

Sabelije 43

Serapion Tmujski 20

Sever Antiohijski 23

Silvester, papa 15, 32

Teodoret Cirski 23

Teodot Bizantski 56

Teodozije, car 50

Teognost 146

Teonas, melicijevac

T er tuli jan 38

Timotej, apolonarist

Timotej Elurski 23

Urzacije 162

12

22

18 218 3

Valent, biskup 162

Valent, car 18

Valentin, apolinarist 22

B . N O V I J I

B. Altaner- A. Stuiber 19, 24

I. Backes 23, 33, 35, 37, 44,

Valentin, gnostik 98

Vincent, prezbiter 32

Vito, prezbiter 32

A U T O R I

J . Gross 59, 60, 66, 67

P. Merendino 60

E . Muhlenberg 22

R. A . Norris 52

H . Nordberg 19

I. O. de Urbina 26, 29, 31, 32,33, 34, 35, 38, 40, 41, 42, 44,

50, 55

C h . Pietri 15, 16, 17

J . Schômann 59, 80, 81

E . Schwartz 12, 13, 14, 15, 16,

19, 22, 23, 24, 31

R. Seeberg 10, 26, 38, 50, 63, 84

M . Simonetti 29

G . C. Stead 29, 40, 42, 43, 44

H . Strater 22

B. Studer- B. Daley 47, 50, 55



M . Aubinau 20, 31

48, 83

G . Bardy 20

L . W. Barnard 10, 12, 13, 14,19, 29, 31, 43

R. Baumer 32

P . Benoit 32

J . B. Berchem 80

P. B. T. Bilaniuk 67, 84

E . Boismard 40

E . Boularand 26, 28, 29, 31, 32,

34, 35, 36, 37, 38, 40, 41, 42,

43, 44, 46, 47, 48, 49, 50 55

P. Th. Camelot 10, 11, 12, 17,

19, 26, 31, 32, 59, 60, 61, 62,

64, 65 66, 67

H . von Campenhausen 10, 11,

19, 24

L . Cerfaux 37, 40

V . C. Clercq 11, 13, 16, 17, 18

O . Cullmann 32, 37, 40

ï. H. Dalmais 67

D . Dimitrijević 68

H . Dôrries 20

G . L. Dossetti 33

B. Duda 40

R. Y. Ebied-L. R. Wickham

22, 23

O . Faller 22

G . Florovsky 84

P. Galtier 68A . Gesche 54, 55

K . M . Girardet 12, 13, 14, 16,17, 19, 31, 32

A . Grillmeier 26, 28, 29, 31, 33,40, 42, 47, 50, 51 52, 53, 54,55, 68, 70

A . de Halleux 34, 35, 36

A . Hamman 20, 162

R. P. C. Hanson 32, 33

E . Hammerschmidt 44

H . von Harnack 26, 29, 55, 62,63, 67

D. L. Holland 33

A . Héron 21, 74, 76, 77

H . Jorissen 77, 79, 81, 82

C h . Kannengiesser 11, 14, 15,

19, 26, 31, 59, 60, 61, 65, 66, 68

J . N. D. Kelly 26, 29, 32, 33, 34,40, 41, 42, 43, 44, 47, 50, 52,

53, 54, 55, 57

H . Knecht 80

H . Kraft 43, 44

A . Laminski 21, 74, 79, 80, 81,

82, 83, 84G . Larentsakis 10

J . Lebon 17, 18, 19, 20, 21, 22,23, 24, 43, 44, 68, 70, 74, 79,

80, 81, 82, 83, 84, 89, 126, 128

J . M. Leroux 10, 17

J . Liébaert 27, 29, 52, 53, 54,

55, 57, 68

J . Lippl 10, 11, 12, 15, 16, 17, 18,

19, 22, 24

F . Loofs 29

V . Losky 81

A . Louth 68

G . Madec 22M . Mandac 18, 37, 48, 84 , 143 , 145

J . D . Mansi 23

A . Martin 10, 12, 13, 14, 31

E . P. Meijering 11, 28, 60, 65

P. Meinhold 10

E . D. MoutsoulaS 22, 23, 24,53, 54

T . E. Polllard 27, 29

G . L. Prestige 28, 42, 43, 44

K . Rahner 40

M . Richard 68

F . Riecken 28, 29, 35, 44H . de Riedmatten 51, 52, 53, 54

D. Ritschl 19, 62, 67, 84

A . M . Ritter 44

V . Rozdianko 79, 81, 82

J . Roldanus 19, 20, 21, 22, 24,

59, 60, 61, 63, 64, 65, 66 67,

68, 70, 81, 84, 145

H . Saake 21, 74

W. Schneemelcher 13, 14, 19, 26,43, 60, 63, 66

B. Studer 22, 23, 66A . Stulcken 22

J . M . Szymusiak 12, 13, 14, 19,26, 162

T . (h) Šagi-Bunić 22, 23, 42,43, 44, 50, 51, 52, 53 54, 68, 164

M . Tetz 19

A . Tuilier 28, 43, 44

W. Turner 60

G . Zaphiris 60, 65, 81

P. Žmire 12

C . Vagaggiani 31

R. Weijenborg 21

M . Wiles 29

A . H. Wolfson 29

184 185

S A D R Ž A J



U V O D

P r v o p o g l a v l j e : A N T A N I Z I J E V ŽIVOT I D J E L O

Atnazijevo značenje . . . . , 9

Atanazijev životni put 10

O d rođenja do Nice j skog sabora . . . . . . 10

Izbor z a b i skup a i p r ogon s tvo u T r i e r . . . . . 11

Povra tak u Ale ks and rij u 346 15

O d 346. do 362 17

Zadnj e At ana zije ve godine . . . . . . . . 18

Atanazijevi spisi , , 19

At an az i j eva d je la . . . . . . . . , , 19

P i s ma S e r a pi o n u . . . . . . . . . . 20

Pismo Epik tet u , , , 21

D r u g o p o g l a v l j e : P O Z A D I N A A T A N A Z I J E V A N A U K A O

K R I S T U

Arijevstvo , 25

A r i j e , , , , , 25

A r i j e v s k i na uk o Božj oj Riječi 26

Nicejski sabor i njegovo Vjerovanje , 30

A . Riječ o sa mom Sab oru 30

B . Nicejsko Vjero vanj e , , 32

1. Posta nak i ustr ojst vo , , 32

Pos ta na k ,, . , , , 32

Ust roj stv o , , , , 33

2. Raščlamba Vjerovanja 34

Jeda n Bo g 34

Ota c , , , , , 35

Sve vla da r , , , , 35

187

nevidl j ivogaStvor i te l j svega v i d l j i v o g a

Jedan Gospodin Isus K r i s t

S i n Božji

Rođe n iz Oca , .

Jedinorođenac

Iz očeve b i t i .

B o g iz Boga .

36

36

37

38

39

39

40

Pobožanstvenjenje , 66

Posinovl jen je , , 67

B . Isusova osoba , . , , 68

1. Isusova stvorena duša 68

2. K ris tovo bić e . , , , 71

Č e t v r t o p o g l a v l j e : A T A N A Z I J E V A P N E U M A T O L O G I J A



što

Boga

je na nebu i na z e m l j i

Svje t lo iz Svj etl a .

Is t inski Bog iz istinskog

Rođen, a ne stvoren .

Istobitan s Ocem

P o njemu je sve postalo

Nicejska kristologija

D u h S v e t i

C . Značenje Nicejskog sabora

Kristološka krivovjerja

1. Apol ina r iza m . . . .

2. A r i j e v o poimanje Utjelovljenja

3. Psilantropizam i adopcijonizam

4. Docetizam

5. Origenizam

T r e ć e p o g l a v l j e : A T A N A Z I J E V A M I S A O O K R I S T U

N J E G O V U D J E L UA . Isusovo djelo , , ,

1. Isk ons ki čovjek , ,

Čovjek s l i k a Božj a . , ,

Čovjek je »logičan« ,

»Um« je značajka čovjeka ,

Bogospoznaja , , ,

Čovjek je stvo ren ner aspa dlj ivim i bes mrtn im .

2. Čovj ek je pao , , ,

3. Obnovljeni čovjek u K r i s t u . . . . ,

Isus uspostavlja Božju s l i k u u čovjeku

Utje lovl jen je je počelo spasenje .

Obn ova bogospoznaje .

Spasi te l j ska vrijednost Isusove smrti i uskrsnuća .

188

41

41

41

42

45

46

49

49

50

50

54

55

56

57

58

58

58

59

59

60

60

61

62

62

63

64

65

A . Nauk »Tropika«

1. Kr ivovje rne teze

2. »Tropovski« dokaz i Atan azije vo pobijanje

A m 4, 13 ,

1 Tim 5, 21 .

Z a h , 4, 5—6 , ,

»Razumski dokaz«

B . Atanazijev nauk o Duhu

1. D u h S ve ti pr ipad a Tr oj st vu . . . .

2. Odnos Duha prema B o g u Oc u . . . .

3. Duh prema S i n u ,

4. »Izlaženje« D u ha iz Sina

5. Du h Oc a i Sina

6. Obilježja Du ha Sve tog a . .7. Duh u trojstvenim djelima

P R I J E V O D

P R V O P I S M O S E R A P I O N U

R a z l o z i za post anak pis ma , , ,

V j e r a se u božansku T r o j i c u uzajamno uvjetuje .

Osnovi a rij ev sk e i »tr opov ske « za bl ude . . . .

S ve to pi sa ms ko n az iv lj e za D u h a S ve to ga . . . .

Sveto pismo posebnim riječima određuje Duha Svetog

Novozavje tni način gov or a o Du hu . . . . ,Riječ »duh« u Pismima znači čovjekov duh i vjetar .

D u h o m se naziva i smisao b i b l i j s k i h izreka .

D u h u A m 4, 13 označu je naš du h , . . , .

Značenje izričaja »učvršćeni grom« u A m 4, 13 i

»tropovsko« pozivanje na 1 tim 5, 21 .

73

73

74

74

76

77

77

78

78

78

80

81

82

8283

87

90

9294

95

96

97

189

P i s m a Duha ne nazivaju anđelom 98

D u h je Sveti, a ne anđeo, predv odio izrae lsk i nar od . . 100

P o b i j a se k r i v o tumačenje 1 T i m 5, 21 . . . . , , , 101

D u h pripada nevidl j ivom Trojstvu, a anđeli su službenici . 102

T r o p i c i uče da je Duh S i n u brat i l i da mu je Otac dje d . . 103

U B o g u post oji samo je dan Otac i je dan S in . . . . , 104

Spoznavanje Trojstva nadmašuje našu pamet . . . . , 105

TREĆE P I S M O S E R A P I O N U

Spo znaj om Si na upozn ajmo Du ha Sve tog a . . . . . 132

D u h do la zi iz Bo ga , , , , 133

D u h je pomazanje i pečat. On je je dan 133

S i n i D uh su posvuda . Oni s tva ra ju , 1 3 5

Otac st var a po Riječi i Du hu . Pro ro k go vo ri po Riječi i Du hu 135



Pr i r oda je tajanstveno sa tk an a , . . . . , , , 106

Jedinstveno je djelo božanske Tr oj ic e . . . -, , ', 106

U Trojstvu su božanska Trojica najuže sjedinj eni i pove zani 108D u h je u S i n u i Si n u Du hu 109

D u h dol azi iz Bo ga. On je Du h sve tos ti i obn ovl jen ja . . , 110

D u h je živodajan. On je pomazanje i pečat . . . . 111

Po Duhu smo zajedničari Bo ga. U nj emu Ota c po Riječi

sve st va ra i ob na vl ja . . . . . , , . , 112

D u h je Du h sinovst va, Mu dro st i i Istine 113

D u h je neraspadljiv i nepromjenljiv. U v i j e k je i s t i i

posvudašnji . , , , , , 114

D u h daje udioništvo na sebi. On je pos ve ma je dan . . . 116

Sažetak vjerovanja u općoj C r k v i H V

U i s t i n u post oji Troj stv o , -, , 117V j e r a , krs t i milos t odnose se na Troj st vo . . . . . 118

Trojs tven a je djelatn a moć samo jedn a 119

Osu da tr op ik a . . . . , , , , , , , , , 121

At an az i j ev osvr t na ovo Pismo , 1 2 2

D R U G O P I S M O S E R A P I O N U

P o v o d za pismo. A r i j e v s k a su pitanja nera zborit a i ner azumna 123

S i n je vječan, sve moguć. On je pr av ni Bo g. Očev je odsjaj . 123

S i n je svemoguć, ne pro mjen lji v i neza mjen jiv . . . . 124

S i n je »onaj k o j i jest«. Stvo ritel j je i isti nsk i Bo g . . . 125

S i n je is tobit an s Oce m . . . . . . . . . . 126S i n je stoga isto bita n s Oce m što mu je Si n 127

Sažetak vjere u K r i s t a , , , , 128

P i s m a znaju kad se govori o Isusovu božanstvu, kad o

čovj eštv u . , , , , , 129

Tumačenje M k 13, 32 . , , , , 130

190

Troj stv o je ner azdje ljiv o , , , 136

Trojstvo je vj eč no . . . . . . . , , , , , 137

Č E T V R T O P I S M O S E R A P I O N U

K r i v o v j e r c i post avl jaj u zlo bn a pitan ja . . . . . . 139

N a bezu mna pitanja ne treb a odgovar ati , 139

D u h poput Riječi nadahnjuje i stvara . Trojst vo je jedinstv eno 140

D u h se nalazi u B o g u i vlastit je S i n u 141

Otac je Otac, S in je S in i Du h je Du h . . . . . . 142

Vjeru jemo u Oca i S in a i D u ha Svetoga . . . . . . 143

U Trojstvu je jedno božanstvo, jedna vjera i jedno krštenje 144

Teško je naći duboki smisao skr i t u Mt 12, 31—32 . . . 145

Zajednički sud Origen a i Teognosta u pitanj u hule na Duha 146

Origenovo tumačenje M t 12, 32 , 146

Teognostovo mišljenje , , , 147Provjera i prosuđivanje Origenova i Teognostova mišljenja 147

M t 12, 31—32 ne odnosi se na pad poslije krštenja.

Tumači He b 6, 4—6 , , , 149

C i j e l o božansko Pismo naviješta Gospodin ovo utjelov ljenje 149

K r i s t je Bo g i čov je k , , , , 150

F a r i z e j i su izravno griješili protiv K r i s t o v a Du ha . . . 151

Obje se hu le iz M t 12, 31—32 odnose n a K r i s t a . . . . 153

H u l a se p ro t iv D u h a o dn os i n a s amo g G o sp od in a . . . . 153

»Sin čovje čji« i »duh« u M t 12, 32 odnose se na samoga K r i s t a 154

Isus je u Duhu Svetom činio čudesna djela 155

F a r i z e j i u bezboštvu na dvisu ju pogane 156

F a r i z e j i su Isusa kao čovjeka prezrel i, kao Bo ga zanije kali 157

T k o K r i s t a prizn a Bo go m i čovjeko m vječno će kra lje vat i . 158

P I S M O E P I K T E T U

U općoj C r k v i v r i j e d i samo Nicej sk o vje rova nje . . . . 162

191

Pr egl ed kristoloških zab lu da , , 162

R a z l o z i potan koga odgovar anja na sopmenute zablude . . 163

Isuso vo tijel o nije isto bitno s božans tvom Riječi . . . . 164

Uzeo je s na ma jed nak o tijel o , , , 165

T i j e l o nje Riječ već pri pad a Riječi 166

Utje lovl jen jem je spašen čitav čovjek 167

Isuso vo tijel o nije isto bitno s božans tvom Riječi , . . 168



Riječ je izašla iz M a r i j e da bi otkupilo l jud s ki ro d . . . 169

Iz M a r i j e iziđe K r i s t , Gospo din, Bo g , 169

Samo je M a r i j i n Si n utjel ovlje na Riječ Božja 170Riječ je kao čovjek izašla iz M a r i j e 171

B i b l i o g r a f i j a , , , , 173

B i b l i j s k o k a z a l o , , , , . 179

A . St ari Zavje t 179

B . N o v i Zav je t , , , , , 180

K a z a l o o s o b n i h i m e n a 183

A . Dr ev na ime na , , , , 183

B . N o v i j i autori 184

S a d r ž a j , , , , , 187

192

Sveti Atanazije_Pisma o Kristu i Duhu

Documents

Transcript of Sveti Atanazije_Pisma o Kristu i Duhu