Prvi derviši u Bosnu i Her-cegovinu stigli su skoro dvije stotine godina pri-

je zvaničnog dolaska Turaka. Prema najnovijim istraživa-njima profesora H. T. Norri-sa, derviši, kao trgovci i mi-sionari na ovim područjima, ne samo u Bosni, nego i u teritorijima koji danas slove

kao Hrvatska, Dalmacija i da-lje prema Zapadu, prisutni su

još od 7. stoljeća, o čemu svje-doče mezarja i nekoliko turbeta

više desetaka godina starijih od sultan Fatihovog vremena. Jedno od

njih nalazi se i u Sarajevu - Zinđirli De-deovo turbe na Gorici.

- Derviši su na ova područja dolazi-li u malobrojnim grupama, prije svega kao netipični misionari koji islamsku/tesavvufsku poruku nisu širili klasičnim propovijedanjem niti bilo kakvim nasil-nim metodima. Oni su običavali naseliti se uz kraj nekog sela ili naselja u kojemu su već živjeli Bosanci i Hercegovci i svo-jim ponašanjem i življenjem u zajednici s tim ljudima pokazivali kako izgleda i šta zaista jeste islam. Uvidjevši njihov lijep odgoj i ponašanje, njihovu pravičnost u međuljudskim odnosima i relacijama, Bosanci bi se počinjali zanimati za uče-nje koje oni slijede i vjeru koju ispovije-daju. Kako se ta vjera i učenje - islam i tesavvuf - u svojim primijenjenim for-

Sufizam u našoj zemlji

Bosanski derviši

Derviši su na ova područja došli još u sedmom stoljeću, u malobrojnim grupama, kao netipični misionari koji islamsku/tesavvufsku poruku nisu širili klasičnim propo-

vijedanjem niti bilo kakvim nasilnim metodima. Današnji derviši ne lutaju svijetom obučeni u isposničku ili vunenu odjeću. Ima ih u svim društvenim segmentima, od

politike do umjetnosti. Ko su danas derviši u BiH i kako izgleda njihov svakodnevni život, saznali smo uz pomoć “Fabrike duhana Sarajevo”

Piše: Alma REDŽEPAGIĆ Foto: Samir JORDAMOVIĆ

Neobična & originalna BiH

mama (odnosu prema Bogu i Njegovim stvorenjima) nisu znakovito razlikova-li od vjere Crkve bosanske, koju su Bo-sanci i Hercegovci u najvećem broju još slijedili uprkos brojnim inkvizicijskim i drugim pokušajima pokrštavanja, s vre-menom su prihvatili islam i tesavvuf kao način života - kaže Edin Urjan Kukavica, nakšibendijski i rufaijski šejh tekije na Blagovcu, nadomak Sarajeva. Kako tada, tako i danas, sve je više onih kojima je tesavvuf mnogo prihvatljiviji od nekih drugih oblika i vidova ispoljavanja vjere.

Ljubav prema Bogu- Osnovna, središnja i jedina poruka

tesavvufa je ljubav - ljubav prema Bogu, Uzvišenom s jedne, i ljubav prema svim

Njegovim stvorenjima, s druge stra-ne; ljubav nema vjeru napose, a vjera u svom izvornom obliku ništa je drugo doli čista ljubav. Svjetove je Gospodar, Uzvi-šeni, stvorio iz ljubavi, održava ih iz čiste ljubavi i rastvorit će ih iz ljubavi. Poruka tesavvufa je nadvjerska, ponad svih ogra-ničenja i isključivosti. Ako nije ljubav - nije tesavvuf. U tesavvufu ljubav se sabira i množi, a problemi dijele, te je možda i sto-ga tesavvuf prijemčiviji ljudima nego stro-gi okviri vjere napose. S druge strane, u tesavvufu se uči primjerom i konkretnom primjenom naučenog, što je mnogo lakše nego učiti iz knjiga i pokušavati primije-niti naučeno. Uostalom, otkako postoji tesavvuf u organiziranom smislu, napisa-no je mnoštvo knjiga o njemu, pojedinim njegovim učenjima, metodima i praksi, ali ne postoji knjiga koja može zamijeniti ni šejha ni derviša. Ljubav se ne uči iz knjiga - pojašnjava nam šejh Edin Urjan, koji i da-nas, 13. vijekova poslije, njeguje tradiciju sufizma u našoj zemlji.

Ipak, današnji derviši ne lutaju svi-jetom obučeni u isposničku ili vunenu odjeću. Ima ih u svim društvenim se-gmentima, od politike do umjetnosti. Ko su danas derviši u BiH i kako izgleda nji-hov svakodnevni život?

- Dervišluk je duhovna disciplina, te su stoga derviši ljudi kao i svi ostali, srećete ih u svom svakodnevnom životu i komunikaciji. Moguće ih je prepoznati po nesvakidašnjoj uljudnosti, pristojno-sti, ljubaznosti, općenito po ponašanju. Mnogo je derviša, muhiba i ašika koji žive i rade, djeluju u svome okruženju a da niko iz njihove radne i životne okoline ne zna za ovaj domen njihovog življenja. Žive životom koji se u općem smislu gotovo ni po ničemu ne razlikuje od života ostalih

ljudi iz njihovog okruženja. U savreme-nom svijetu i situaciji, rekli bismo, trude se preživjeti, na dopušten način steći svoju nafaku i opskrbu, živjeti u skladu s pravilima i zakonima koji vladaju u ovo-me svijetu, istovremeno radeći na svom obrazovnom, duhovnom i spoznajnom napretku - govori šejh Kukavica.

U prošlosti su derviši nerijetko živjeli u manjim ili većim zajednicama, u kojima su zajednički privređivali, izdržavali teki-ju, ali i sve musafire i siromahe koji bi im se obratili za pomoć, bilo u hrani bilo u kakvim drugim potrepštinama. U najma-njem, jedan dio svoga života posvećivali su javnom hizmetu (službi). Potom bi bili upućeni u neki kraj zemlje ili svijeta da

Tespih star 250 godina

Derviši su na ova područja došli još u sedmom stoljeću, u malobrojnim grupama, kao netipični misionari koji islamsku/tesavvufsku poruku nisu širili klasičnim propo-

vijedanjem niti bilo kakvim nasilnim metodima. Današnji derviši ne lutaju svijetom obučeni u isposničku ili vunenu odjeću. Ima ih u svim društvenim segmentima, od

politike do umjetnosti. Ko su danas derviši u BiH i kako izgleda njihov svakodnevni život, saznali smo uz pomoć “Fabrike duhana Sarajevo”

Zabrana pijenja alkohola

- Alkohol je Šerijatom zabra-njen, tako da nijedan ehli-sunnet-ski derviški red kojem derviši u BiH pripadaju, nije i ne može do-zvoliti pijenje alkohola. Ko god to prakticira čini veliki grijeh, a ako to neko dozvoljava ruši vjerske propise i istupa iz islama a time i tarikata - eksplicitan je ef. Halila-gić, odgovarajući na pitanje da je u nekim tarikatima dozvoljeno piti alkohol.

Tekija stara 360 godina

Kaderijska Hadži Sinanova tekija u Sarajevu, u ulici Sagrdžije 77, izgrađena je između 1638. i 1640. godine. Povod za njenu gradnju bio je ulazak osman-skog sultana Murata IV u Bagdad 1638. godine. U njegovoj pratnji bio je silahdar Mustafa-paša, Sa-rajlija, simpatizer hz. Pira Abdul-kadir Gejlanije, osnivača kaderijskog tarikata, istinskog duhovnog prvaka svoga vremena (kutb), čija se džamija, te-kija, medresa i turbe nalaze u Baghdadu. Silahdar Mustafa-paša iskazao je želju i predložio, a sultan prihvatio da se i njegovom rodnom Sarajevu izgradi reprezentativna kaderijska tekija. Za izgradnju se brinuo njegov otac hadži Sinanaga Maldar, koji je i sam učestvovao u finansiranju izgradnje tekije.

Radi ovoga je u oficijelnim dokumentima tekija nazvana Silahdar Mustafa-pašina tekija, a među narodom je poznatija kao Hadži Sinanova tekija. Tekija je doživljavala i stradanja, ali se uvijek obnavljala i preživljavala burna dešavanja kojih je bilo u BiH. Najveća stradanja tekija je doživjela 1697. godine upa-dom habsburškog princa Eugena Savojskog u BiH, nakon što su bosanski franjevci javili na dvor u Beč, da u BiH nema sposobnog stanovništva za odbranu, koji je popalio sve kuda je

nailazio pa i Sarajevo, a u okviru njega i tekiju. Također je u više požara koji su izbijali u Sarajevu tekija doživljavala oštećenja, ali je i popravljana. I danas je tekija očuvana u izvornom obliku te je u cijeloj BiH jedina autentično sačuvana tekija iz osmanskog perioda. Tekija je dala više poznatih pjesnika, književnika, javnih djelatnika i zaslužnih građana BiH. Najpoznatiji među njima su: šejh Kaimi-baba, prvi poznati šejh tekije, čuveni pjesnik i borac za prava siromašnih slojeva, šejh Muhammed ibni Hasan, šejh našeg najpoznatijeg hroničara Mula Mustafe Bašeskije, koji je također bio pripadnik tekije, šejh Mejli Gurani, poznati pjesnik i kaligraf, šejh Fejzullah ef. Hadžibajrić, učenjak, pjesnik i mesnevi-han, koji je preveo i protumačio prva dva sveska “Mesnevije” koja su objavljena na našem bosanskom jeziku. Tekija je u proteklom periodu svoga egzistiranja od 360 godina služila za njegovanje i širenje prosvjete, nauke i kulture protkane pobožnošću po metodi kaderijskog tarikata. Tekija je veoma vrijedno arhitektonsko zdanje, koje sadrži sve što je potrebno da zadovolji fizičike i duhovne potrebe svojih pripadnika. Na zidovima ulaznog atrija

i semahane nalaze se veoma vrijedni kaligrafski ispisani natpisi (levhe) na sva tri orijentalna jezika: arapskom, perzijskom i osmanskom turskom, u više kaligrafskih stilova.Među njima se posebno ističe „Sulejmanov muhur” na južnom dijelu halvet odaje ispisan kufskim pismom, koji je orginalni jedinstveni primjerak ovakve levhe u svijetu. Tekija i danas ima živu aktivnost i služi svojoj svrsi. U njoj se redovno četvrtkom navečer obavlja zajednički zikr, održavaju predavanja, njeguje autentično uče-nje ilahija i vrši upućivanje ljudi ka Istini. Također se obilježavaju svi mubarek dani i noći prema islam-skom kalendaru. Tekija je otvorena za sve zaintere-sirane, bez obzira na razlog njihovog dolaska - kaže Sead Halilagić.

djeluju kao misionari ili bi se, pak, posve-ćivali porodičnom životu.

Danas je situacija malo drukčija.

- Derviši rijetko žive u derviškim za-jednicama, ali se njihov odnos prema okruženju u kojem žive niukoliko nije promijenio. Svaki derviš na izvjestan na-čin dužan je u svome životnom i radnom okruženju djelovati pozitivistički, u smi-slu vlastitog doprinosa općem dobru. U svojim tekijama sastaju se najmanje jednom, odnosno dvaput sedmično radi zajedničkih ibadeta, razmjene iskusta-va, razgovora i uputa, a sa svojim šej-hovima su i u češćoj, rekao bih, stalnoj fizičkoj i duhovnoj vezi. Okolnosti su promijenjene, ali su derviški zadaci, kako prema samima sebi, tako i prema svojoj okolini, ostali isti - priča šejh Edin Urjan, čiji se derviši u tekiji na Blagov-cu okupljaju jednom sedmično. Dolaze porodično s djecom, koja se tu u tekiji uče lijepom ponašanju i dobrom odgo-ju, mladići i djevojke, studenti, profeso-ri, ljekari, trgovci, umjetnici i političari. U tekiji su kao i pred Bogom svi jednaki i svi imaju šansu da uz pomoć svog du-hovnog učitelja dosegnu stepen potpu-nog čovjeka (inasn-i -kjamila).

Postati čovjek Šta je to po čemu su derviši drugačiji

od ostalih vjernika muslimana?

- Gotovo ni po čemu, a opet po svemu. Po meni, najbolji opis derviša je: “izvana s ljudima (sa svijetom), a iznutra s Bo-gom”. Radeći na uljepšavanju i upotpu-njavanju svojih dobrih osobina, te na po-ništavanju i zamjeni svojih loših dobrim osobinama, derviševa nutrina počinje se očitovati na njegovom licu, a lijepe osobine svakako u ponašanju. To su osnovne osobenosti koje derviše razli-kuju od ostalih ljudi, ne samo muslima-na. S druge strane, razlike između dervi-ša i ostalih vjernika muslimana jesu, kao što bi Šejh Mesud-Baba (r.š.) rekao: Der-viši “rade prekovremeno”, odnosno oni, osim obaveza koje ispunjavaju svi vjer-nici, imaju i dodatne koje su dobrovolj-no preuzeli. Osim toga, derviši drukčije hijerarhijski klasificiraju šerijatske oba-veze u smislu namaza, posta, sedmičnih okupljanja i zajedničkog ibadeta; derviši ne samo Kur’anske zapovijesti, nego i doslovno svaki sunnet pa čak i prepo-

ruku Allahovog Poslanika za činjenje dobra u općem smislu, smatraju svojom strogom dužnošću i tako im pristupaju. To u povratnoj sprezi ostavlja traga na njihovom odgoju i ponašanju, a lijepim ponašanjem uzvratno uljepšavaju svo-ju nutrinu. Tako se derviševo djelovanje na unutarnjem planu odražava u izvanj-skim pokazanjima u domenu ponašanja, a svaki gest lijepog i dobrog s izvanjske razine, odražava se i u njegovom trudu i zalaganju u sferi uljepšavanja svoje nutrine. To je, rekli bismo, interaktivan proces - govori šejh Kukavica.

Jedno vrijeme tarikati su u BiH bili za-branjeni, da bi im ponovo, sedamdesetih godina, bila vraćena sloboda djelovanja. Koliko danas u našoj zemlji ima tekija i šejhova?

- Potpuno tačne podatke ne posje-dujem, jer sva mjesta i pojedince, koji okupljaju svoje muhibbe-simpatizere, „Tarikatski centar”, kao jedina legalna i legitimna krovna organizacija derviš-kih ehli -sunnetskih redova u BiH, kojoj pripadam, ne okuplja, pošto neki od tih pročelnika djeluju izdvojeno i iz Islam-ske zajednice i Tarikatskog centra. Znam da se na više od stotinu mjesta (tekije, zavije, džamije, privatne kuće) obavlja zajednički zikr prema usulu (pravilima) pojedinog tarikata. Posto-ji gotovo trideset tekijskih objekata u BiH. Ne poznajem ni tačan broj šejhova pojedinih tarikata, odnosno tekija, a ima ih desetak koji javno djeluju u BiH - kaže ef. Sead Halilagić, sekretar Tari-katskog centra BiH.

Buđenje srca Danas u Bosni i Hercegovini u orga-

niziranom obliku egzistiraju nakšiben-dijski tarikat, koji je i najrašireniji i naj-brojniji, a tu su još i kadirijski, rufaijski i šazilijski. Ima pojedinaca i iz nekih dru-gih tarikata (halvetija i bedevija).

Svi ovi tarikati imaju svoje šejhove, derviše, muhibe, tekije... neki čak ima-ju i internet-stranice, tako da je sada, makar teoretski, do šejha i derviša puno lakše doći nego što je to bilo u prošlosti.

Burhan - probadanje tijela

- U BiH se ne izvodi idžra, i to nije ni potrebno. Idžra ili burhan je postupak probadanja tijela oštrim sječivom u određenim prilikama, koji je služio kao do-kaz protiv trikova drugih u susretu s dervišima i razvijanje uvjerenja u istini-tost datog tarikata. On se provodi u stanju vedžda – zanesenosti, kada čovjek skoro izgubi svoje postojanje i ne osjeća fizičku bol. U jednoj ilahiji hadži šejh Selim Sami ef. kaže: „ Ašk, to je naš zarf”, odnosno mi treba da smo prožeti ljubavlju koja probada naše srce i naše cjelokupno biće, a ne da težimo idžrau kao vanjskom činu. Ovo je princip koji mi u kaderijskom tarikatu naglašavamo. Najveće nadnaravno djelo (keramet) je za kratko vrijeme stići u Allahovu blizi-nu. U ovom vremenu naša vanjska manifestacija pripadnosti tarikatu treba da bude dosljedno i iskreno pridržavanje svih propisa islama - pojašnjava ef. Sead Halilagić, sekretar Tarikatskog centra BiH.

Zanimalo nas je kako se postaje derviš?

- Svaki punoljetan musliman (balig) koji dobrovoljno izabere tesavvuf kao svoj pogled na svijet i datog šejha kao svog duhovnog učitelja, može postati derviš. Takav čovjek kreće na duhovni

put približavanja Bogu (Tekarrub ilallah) u svrhu spoznaje Boga (Marifetullah). Čovjek se tada budi iz sna utonulosti i neznanja i želi i traži da se približi Bogu i da Ga spozna. U svome srcu on počne osjećati ljubav prema Bogu i počne mi-jenjati svoje duhovno stanje i ostavlja-ti negativna svojstva te se kiti lijepim osobinama. Kada istraje na ovom, dos-pijeva do drugog mekama duše (nefsi levvame - duša koja sebe kori) i tada će pred šejhom dati Uzvišenom Allahu za-kletvu (bejat), odnosno obnoviti, ali pot-puno svjesno, svoj ugovor s Allahom, koji su naše duše u prapočetku (ezelu) dale. Za ovaj čin stvarno uvjerenje treba da ima i šejh i salik (muhib). Tada šejh daje saliku dnevna učenja (vird), koja će mu pomoći na daljem putu približavanja Bogu. Murid (učenik) mora maksimalno dosljedno i iskreno da izvršava sve še-rijatske obaveze kao i virdove koje mu daje šejh. Derviš može postati i muška-rac i žena, ali da su odrasli muslimani, jer djeca ne mogu dati bejat - objašnja-va tarikatska pravila ef. Halilagić.

Mnogi ljudi koji nisu dovoljno upoznati s tarikatom, s neodobravanjem gledaju na činjenicu da derviši šejhu ljube ruku.

- Najviše primjedbi za ljubljenje ruke šejhu imaju upravo muslimani, koji u tradicionalno-odgojnom smislu imaju običaj ljubljenja ruke gotovo svakoj starijoj osobi. Kako se mi, nekako po pravilu, stidimo svoga, smatrajući to zaostalim, zastarjelim i prevaziđenim, a olahko prihvatamo bilo šta tuđe, tako i najviše primjedbi imamo na vla-stitu tradiciju. Tako nam je sasvim nor-

malno da su iskrene pripadnice drugih vjerskih tradicija pokrivene, a nošenje mahrama iskrenih muslimanki izdignu-to je na razinu globalnog problema. Ljubljenje ruke starijem, iskusnijem, učenijem osobiti je znak poštovanja i, usuđujem se reći, najblaži znak lju-bavi koji mlađa osoba može pokazati starijoj. Ja sam ljubio ruku svome ocu, dedama, amidžama, svojim šejhovima; i danas sam spreman poljubiti ruku i starijem i mlađem od sebe i nije mi ni začudno ni teško, ni mrsko. Inače, u dervišluku je pravilo poštovati starije zbog toga što su u životu učinili više dobrih djela od nas, a mlađe jer imaju priliku učiniti više dobra od nas. Dakle, ljubljenje ruke starijem, iskusnijem, učenijem postoji u svim ili gotovo svim autentičnim religijskim tradicijama; veza između derviša i šejha najbliskija je vezi između djeteta i oca, te se tako može opisati i objasniti kao neobave-zni i najnormalniji pokazatelj iskreno-sti odnosa, veze, poštovanja i ljubavi između derviša i njegovog šejha. Kada derviš poljubi šejhu ruku, šejh derviša najčešće poljubi u čelo i to je znak, po-kazatelj šejhove brige i ljubavi za svo-ga derviša - govori šejh Edin Urjan, koji s očinskom ljubavlju i ponosom priča o svojim dervišima. I upravo kao i njego-vi derviši, i mi smo šejh Edinov sohbet slušali s velikom pažnjom, a vrijeme je proletjelo kao čas. Ostalo je još mno-go toga neispričanog o tesavvufu, ali neke se stvari ne mogu ispričati, one se mogu samo osjetiti.

šejh Edin Urjan Kukavica i šejh Halil Hulusi Brzina u razgovoru

Da otkrijemo za Vas neobičnosti i specifičnosti Bosne i Hercegovine, pomogla nam je “Fabrika duhana Sarajevo”.