Đuro Sudeta - Mor

 

Romantična priča o nedostižnoj ljubavi između Mora, sina starog upravitelja

vlastelinskog imanja, i vlastelinove kćeri Šu, zaogrnuta fantastičnim ruhom.

Iako nastala prije više od sedam desetljeća, zaokupit će mlade čitatelje jer je

danas fantastika ponovo u središtu literarnih interesa mladih čitatelja.

 

Zapažanja o djelu - Ova fantstična pripovijetka je jedino značajno Sudetino

djelo tj. uspjela se probiti i ostavila je trag u našoj književnosti. Ima elemenata

stvarnosti, realističnih likova i preplitanja ljubavi i smrti čime je nestvarnost

naglašenija. Pisac opisuje čarolije šume, noći, oblaka, livada, mjeseca i ostalo.

Opis je vrlo bogat i detaljan, a najviše se opisuje priroda i njezina bogatstva te

likovi. Također se isprepliću različiti osjećaji, osjećaji sreće, nesigurnosti,

mržnje, ljubomore i osvete što možemo primjetiti tijekom cijele radnje u

pripovijetci. Nesigurnost se posebno vidi kada Mor gubi osjećaj između

realnosti i fantastike. (Na svijetu ima različitih osoba i vrlo je teško naći dobru i

poštenu osobu kojoj možemo vjerovati i koja nam je spremna pomoći u svakoj

situaciji. Nesmijemo se odmah opustiti jer ta osoba smo vreba za novcem kao

što je to Arno.)

 

Radnja se odvija na vlastelinskom imanju nedaleko od Alpa (šume, livade) i u

vlastelinovom dvoru. Nažalost se nigdje ne navodi gdje se to imanje nalazi, no

ja to zamišljam kao neki posjed u Njemačkoj ili Austriji sa starim dvorcem, gdje

ima mnogo šume, brežuljaka i nigdje nema kuća. Nema nikakvih stranih izraza

ili nejasnih riječi pa je stoga ova pripovijetka razumljiva i namjenjena mlađem

uzrastu. Priroda se opisuje vrlo detaljno, sva zapažanja se bilježe, svaki krik

ptice što čitatelju daje poseban ugođaj, pogotovo u kišne dane proljeća kada se

javlja želja za tako divnim krajolikom. Također se osim prirode opisuje pejzaž i

izgled i ponašanje likova te karakteristike vezne za život tog doba. Kraj je jako

tužan i završava smrću Morovog oca i bijegom Mora. Najviše mi je žao

Morovog oca jer je prvo izgubio svoju ženu, onda se morao brinuti za Mora i na

kraju je dobio otkaz s mjesta gdje je cijeli život radio. Vlastelin je ipak trebao

nadzirati dvor jer inače ne bi došlo do toga da izgubi kontrolu nad svojim

dvorom pa je to ujedno i njegova greška.

 

Stilske karakteristike djela - Ovo je fantastična pripovijetka koja govori o

načinu života na vlastelinovom dvoru i njegovim zaposlenima. Napisana je u

pripovijedačkom obliku i to u trećem licu jednine, a isto tako ima dijaloga

između likova kojih ima skoro na svakoj strani. Taj dijalog najviše se vodi

između Mora i oca ili Mora i vlastelinove kćeri Šu.

 

Kratki sadržaj - Na jednom posjedu živjeli su vlastelin i njegova mlada kćer.

Bio je vrlo bogat i posjedovao je mnogo zemlje i šuma. Upravitelj je bio otac

Mora koji je živio zajedno s Morom u drvenoj kućici na kraju šume.

 

Mor je imao smeđu kosu i lijepe oči pa je u mraku izgledao vrlo zastrašujuće.

Bio je poslušan i uvijek je pomagao svom ocu pri teškim radovima. Otac je bio

dosta star, i znao je da više neće dugo živjeti. Vlastelinova kćer zvala se Šu.

Mor ju je jako volio, ali je ona nažalost imala drugog koji se zvao Arno, kojemu

je glavni interes novac - želio je prodati vlastelinovu šumu i ostalo zemljište

kako bi otplatio dugove koje je na kartanju napravio svom ocu i ostalim

prijateljima. To vlastelin i njegova kćer Šu nisu znali.

 

Arno je bio ljubomoran na Mora pa ga nije baš volio. S vremenom ga više nije

mogao podnositi pa je dao otkaz njegovom ocu koji je od rane mladosti bio

upravitelj na vlastelinovu imanju. Vlastelin nije ni znao što se događa, jer se

njegova kćer jako razbolila pa nije vodio brigu o poslu. Kad je Mor saznao

novosti od oca nije mogao vjerovati. Nakon dva dana otac mu je umro od velike

žalosti i jada, a Mor ga je pokopao u šumi kraj njegove žene. Novi upravitelj

kojeg je Arno pozvao bio je njegov prijatelj koji je igrao s njim karte.

 

Od tog momenta Mor se nije više pojavljivao, a u selu su se počeli događivati

čudne stvari. Svi psi bili su preko noći rastrgani na vratu tako da su iskrvarili.

Na prvi trenutak su pomišljali da je to učinio vukodlak ili neko drugo čudovište.

Svi su se uplašili, a kasnije je Arno pomislio da bi to mogao biti Mor. I tako je

bilo, Mor je to učinio iz osvete prema Arnu i novom upravitelju. Kad je vlastelin

saznao tko je zapravo novi upravitelj i šta ima s Arnom odmah ih je izbacio iz

dvora, no sad je sve bilo gotovo. Mor se nije pojavljivao i nitko ga kasnije nije

vidio.

 

Ova knjiga ima vrlo tragičan kraj, kojemu je kriv čovjek koji ima u vidu samo

novac. Posebno mi se sviđa opis odnosa vlastelina i njegovih podanika, kojim se

želi reći da čovijek koji ima novaca uvijek nađe prijatelja, samo je pitanje

kakvog. Glavni likovi su Mor, njegov otac, Šu, vlastelin, Arno i upravitelj, što je

dobro da ih nema previše kako ne bi došlo do zabune. Djelo mi se sviđa i zbog

opisa prirode i krajolika. Izgled korica mi se vrlo dopao jer nas uvodi na temu i

potiče nas na razmišljanje, no ja bih još umetnuo nekoliko ilustracija kako bi to

još ljepše izgledalo.

 

Citati - Kao citat iz ove pripovijetke izdvojio bih tekst od strane 94. do 100.

gdje Mor iskazuje mržnju i želju za osvetom,a vlastelin izbacuje Arna i novog

upravitelja. Vlastelinu je vrlo žao no sad je već prekasno jer se Mor nije više

pojavljivao u selu od očeve smrti. Tu vlada tuga i jad, a inače je situacija vrlo

teška. Od tuda možemo izvući pouku da prvo nego nešto napravimo trebamo

promisliti da li je to u redu ili nije jer je kasnije prekasno.

 

Analiza likova

Mor - Vedar i mlad muškarac, koji je često razgovarao sa sobom i biljkama oko

njega. Imao je smeđu kosu i lijepe oči pa je u mraku izgledao vrlo zastrašujuće.

Bio je poslušan i uvijek je pomagao svom ocu pri teškim radovima na

vlastelinovom posjedu. Također je radio za vlastelina kao i njegov otac koji je

bio uprvitelj na imanju. Mor je bio zaljubljen u vlastelinovu kćer Šu, ali je ona

imala drugog koji se zvao Arno.

 

Otac - Bio je dosta star, i znao je da više neće dugo živjeti, no on se usprkos

tome brinuo za Mora najbolje što je mogao jer nije imao majku. Morova majka

umrla je dok je još bio dijete, a vlastelin je iznimno dozvolio da je pokopaju u

njegovoj šumi. Tako je on odrasao bez majke te mu nedostaje ta ljubav i pažnja

koju mu otac nije mogao dati. Nakon smrti oca nema više snage da to pretrpi i

prihvati i on se osvećuje te preko noći ubija sve pse u selu.

 

Vlastelinova kćer - Zvala se Šu i bila je kao iz sna. Imala je zlatnu kosu, plave

oči te je bila vrlo zgodna i privlačna. Voljela je Mora, ali je njen otac stalno

govorio da uzme Arna. Bila je sramežljiva i razmažena i nitko joj nije bio ravan

ljepoti i znanju. Često je šetala livadama i šumama i razmišljala o svemu i

svačemu što joj je palo na pamet. Vrlo se za sve interesirala, bila je vrlo

znatiželjna i otac ju je vrlo volio. Sve je bilo prekrasno dok se jednog dana nije

razbolila. Svi su mislili da će umrijeti no to se na sreću nije dogodilo. Kasnije je

otputovala u lijepu romantičnu zemlju, daleko, daleko i nitko nije znao kada će

se vratiti.

 

Arno - Šuin dragi, on ju nije previše volio jer je htio novac kako bi otplatio

dugove s kartanja. Bio je vrlo podmukao i izbjegavao je Mora koji je primijetio

da nešto nije u redu. Uspio je preuzeti kontrolu nad dvorom, ali na vrlo kratko

vrijeme dok je Šu bila vrlo bolesna i otac je stalno bio uz nju. Pohlepa i prijevara

se nikad ne isplate pa je njega i njegovog prijatelja na kraju stigla sudbina tj. ono

što zaslužuje, a to je da su protjerani i osramoćeni.

Đ.Sudeta - Mor

O piscu:

Đuro Sudeta bio je hrvatski pjesnik duhovne zakupljenosti i tužnog raspoloželja.

Bio je seosko dijete, a rođen u selu kraj Bjelovara gdje je proveo djetinstvo, pa

su motivi tog ambijenta ispunili njegovu intimnu liriku. Najčešće je pisao

pjesme i prozu u fantastičnom smjeru od kojih je Mor najpoznatije djelo.

Objavio je više zbirka pjesama kao npr. Osamljenim stazama, Kućice u dolu i

Sutoni. Već prema njihovim naslovima možemo zaključiti ključne motive i

raspoloženja. Umro je vrlo mlad zbog oboljenja od tuberkuloze 1927. u

Koprivnici. Sudeta je nagovijestio snažan pjesnički talent koji je usprkos

njegovog kratkog života ostavio trag u hrvatskoj književnosti.

Opis: Mor je bio vedar i mlad muškarac, koji je često razgovarao sa sobom i

biljkama oko njega. Imao je smeđu kosu i lijepe oči pa je u mraku izgledao vrlo

zastrašujuće. Bio je poslušan i uvijek je pomagao svom ocu pri teškim radovima

na vlastelinovom posjedu. Također je radio za vlastelina kao i njegov otac koji

je bio uprvitelj na imanju. Mor je bio zaljubljen u vlastelinovu kćer Šu, ali je ona

imala drugogkoji se zvao Arno. Otac je bio dosta star, i znao je da više neće

dugo živjeti, no on se usprkos tome brinuo za Mora najbolje što je mogao jer

nije imao majku. Morova majka umrla je dok je još bio dijete, a vlastelin je

iznimno dozvolio da je pokopaju u njegovoj šumi. Tako je on odrasao bez majke

te mu nedostaje ta ljubav i pažnja koju mu otac nije mogao dati. Nakon smrti

oca nema više snage da to pretrpi i prihvati i on se osvećuje te preko noći ubija

sve pse u selu.

Vlastelinova kćer zvala se Šu i bila kao iz sna. Imala je zlatnu kosu, plave oči te

je bila vrlo zgodna i privlačna. Voljela je Mora, ali je njen otac stalno govorio da

uzme Arna. Bila je sramežljiva i razmažena i nitko joj nije bio ravan ljepoti i

znanju. Često je šetala livadama i šumama i razmišljala o svemu i svačemu što

joj je plo na pamet. Vrlo se za sve interesirala, bila je vrlo znatiželjna i otac je je

vrlo volio. Sve je bilo prekrasno dok se jednog dana nije razbolila. Svi su mislili

da će umrijeti no to se na sreću nije dogodilo. Kasnije je otputovala u lijepu

romantičnu zemlju, daleko, daleko i nitko nije znao kada će se vratiti.

Arno je bio Šuin dragi, no on ju nije previše volio jer je htio novac kako bi

odplatio dugove s kartanja. Bio je vrlo podmukao i izbjegavao je Mora koji je

primjetio da nešto nije u redu. Uspio je preuzeti kontrolu nad dvorom, ali na vrlo

kratko vrijeme dok je Šu bila vrlo bolesna i otac je stalno bio uz nju. Pohlepa i

prijevara se nikad ne isplate pa je njega i njegovog prijatelja na kraju stigla

sudbina tj. ono što zaslužuje, a to je da su protjerani i osramočeni.

Kratki sadržaj: Na jednom posjedu živjeli vlastelin i njegova mlada kćer. Bio

je vrlo bogat i posjedovao je mnogo zemlje i šuma. Upravitelj je bio otac Mora

koji živio zajedno s Morom u drvenoj kućici na kraju šume.

Mor je imao smeđu kosu i lijepe oči pa je u mraku izgledao vrlo zastrašujuće.

Bio je poslušan i uvijek je pomagao svom ocu pri teškim radovima. Otac je bio

dosta star, i znao je da više neće dugo živjeti.

Vlastelinova kćer zvala se Šu. Mor ju je jako volio, ali je ona nažalost imala

drugog koji se zvao Arno. Bio je samo u interesu novaca, i želio je prodati

vlastelinovu šumu i ostalo zemljište kako bi odplatio dugove koje je na kartanju

napravio svom ocu i ostalim prijateljima. To vlastelin i njegova kćer Šu nisu

znali.

Arno je bio ljubomoran na Mora pa ga nije baš volio. S vremenom ga više nije

mogao podnositi pa je dao otkaz njegovom ocu koji je od rane mladosti bio

upravitelj na vlastelinovu imanju. Vlastelin nije ni znao što se događa, jer se

njegova kćer jako razbolila pa nije vodio brigu o poslu. Kad je Mor saznao

novosti od oca nije mogao vjerovati. Nakon dva dana otac mu je umro od velike

žalosti i jada, a Mor ga je pokopao u šumi kraj jegove žene. Novi upravitelj

kojeg je Arno pozvao bio je njegov prijatelj koji je igrao s njim karte.

Od tog momenta Mor se nije više pojavljivao, a u selu su se počeli događivati

čudne stvari. Svi psi bili su preko noći rastrgani na vratu tako da su iskrvarili.

Na prvi trenutak su pomišljali na je vukodlak ili neko drugo čudovište. Svi su se

uplašili, a kasnije je Arno pomislio da bi to mogao biti Mor. I tako je bilo, Mor

je to učinio iz osvete prema Arnu i novom upravitelju. Kad je vlastelin saznao

tko je zapravo novi upravitelj i šta ima s Arnom odmah ih je izbacio iz dvora ,

no sad je sve bilo gotovo. Mor se nije pojavljivao i nitko ga kasnije nije vidio.

Ova knjiga ima vrlo tragičan kraj, kojemu je kriv čovjek koji ima uvidu samo

novac. Posebno mi se sviđa opis odnosa vlastelina i njegovih podanika, kojim se

želi reći da čovijek koji ima novaca uvijek nađe prijatelja samo kakvog ! Glavni

likovi su Mor, njegov otac, Šu, vlastelin, Arno i upravitelj, što je dobro da ih

nema previše kako nebi došlo do zabune. Vrlo mi se sviđa i zbog opisa prirode

tog krajolika. Izgled korica mi se vrlo dopao jer nas uvodi na temu i potiče nas

na razmišljanje, no ja bih još umetnuo nekoliko ilustracija kako bi to još ljepše

izgledalo.

RECENZIJA: Ilina Cenov - 09.04.2011.

Jednu od mojih najdražih knjiga, kratku pripovjetku “Mor“ Đure Sudete, čitala

sam prvi put prije nekih petnaestak godina. Bila je to ljubav na prvo čitanje,

ljubav koja svakim ponovljenim čitanjem nije blijedila; naprotiv, bivala je sve

jača.

O fantastičnoj pripovjetki “Mor“ bio bi veliki grijeh bilo što napisati, a da se

prethodno ne napiše riječ, dvije o njezinu autoru Đuri Sudeti, jer su pisac i

njegovo djelo nerazdjeljiva književna cjelina. Sudeta je rođen 1903. godine blizu

Bjelovara, u siromašnoj obitelji, koju vrlo brzo napušta, kako bi se u Zagrebu

školovao za nastavnika.

Uslijed siromaštva i neishranjenosti, već je u dobi od petnaestak godina obolio

od tuberkuloze, od koje i umire sa samo 24 godine. Za svog kratkog života

pretežno je pisao pjesme, a sačuvano ih je tristotinjak. Prozu je neštedimice

svojevoljno uništavao i pripovjetka “Mor“ je ostala sačuvana zahvaljujući

njegovome bratu. Tiskana je posthumno, 1929. godine.

Pripovjetka “Mor“ priča je o ljubavi između Mora, sina starog upravitelja

vlastelinskog imanja, i vlastelinove kćeri Šu, ljepotice čije su oči “velike,

začuđene, okupane i svježe kao zvijezde na širokom nebu“. Mor s ocem živi

usred vlastelinove šume, kao isprepleten s prirodom koja ga okružuje. Pisac

mladića opisuje kao da je dio prirode: “U njemu živi brdo i vjetar iza njega, šum

nabujale Pločnice i jauk gladnih vukova kad snjegovi viju sa sjevernih

proplanaka.“

Ljubav Šu i Mora je neostvariva zbog staleških razlika, te vlastelin, kako bi

udaljio svoju kćer od nedostojna mladića, otpušta starog upravitelja. Šu je

nedovoljno jaka da bi se suprotstavila ocu, te popušta pritiscima i pristaje na

zaruke s Arnom, propalim vlastelinom i njegovim golemim kockarskim

dugovima, za koje se ne zna.

Međutim, Šu od silne tuge kopni i neizlječivo obolijeva. Stari upravitelj, koji ne

poznaje niti želi ijedno drugo mjesto za život osim šume, od tuge umire, a Mor...

Mor se polagano pretvara u zastrašujuće, jezivo biće: “On nema ruke kao

čovjek, njegove su ruke šape. Krvave vučje šape. On nije Mor. Mor je san, a on

je tuga iza drveta.“

Tragična priča o nemogućoj i neostvarenoj ljubavi Šu i Mora univerzalno nam

govori o svim jadima koje su tokom cijele povijesti čovječanstva izazivale

staleški nedozvoljene ljubavi. Šu i Mor znaju da njihova ljubav nema

budućnosti, ali je “drugo srce, a drugo logika života koja se javlja tek onda kad

je ljubav mrtva.“

Tu nemogućnost ljubavi nam Sudeta najbolje ilustrira imenima dvoje

ljubavnika, jer Šu i Mor, kad se spoje, čine šumor, a šumor je tako nestalan,

teško uhvatljiv, nevidljiv i jedva čujan... Baš kao i njihova na propast osuđena

ljubav...

Morovo pretvaranje u vukodlaka, korijen vuče iz različitih narodnih predaja i

praznovjerja, koja možemo pronaći u svakom selu, jer su ljudi, opčinjeni

strahom, oduvijek “šuškali“ o nadnaravnim i neobjašnjivim pojavama. Upravo

je to Sudeta vrlo vješto iskoristio u ovoj priči.

U pripovjetku je na trenutke unio pomalo jezivu atmosferu, punu zlih slutnji, jer

se Mor rodio s maramicom među prstima, a ljudi “kažu da to imaju djeca

vukodlaka”. Međutim, ta jeziva atmosfera, stvara posebnu kulisu, kojom se

ljubavna priča izvlači iz možebitno pretjerane romantike, koja bi nam mogla biti

neuvjerljiva.

Sudeta je, uslijed odrastanja s nasilnim ocem, često tražio bijeg i utjehu u

prirodi. Stoga je ova pripovijetka i svojevrsna oda prirodi, koju opisuje kao da je

saživljen s njom, toplo i s puno ljubavi: “Stojim na malom, osamljenom mjestu

kraj Pločnice. Provlače se prvi mračci, prvi mračci i sutonove sjenke iz dolina”.

Priroda igra posebno važnu ulogu u ovoj pripovjetki, jer ona svojim mjenama

prati raspoloženja likova. To je najočitije kad se Mor pretvara u vukodlaka:

“Čuči zguren i gladan negdje, na panju. Lišće ga zasipa - zasipa tiho - tihano, da

se jedva čuje. Već je pun lišća, žutoga i crvenog - samo mu se glava crni i

miruje kao tuga”.

Uvjerena sam, također, da Sudetinu očaranost prirodom moramo potražiti i u

njegovoj bolesti. Naime, gotovo pola života proveo je teško bolestan, katkad je i

radio u temperaturnoj groznici, a cijelu 1925. godinu proveo je u lječilištu u

Sloveniji. Bolest i vezanost za krevet ga je zasigurno ograničavala u normalnom

životu, koji je, za njega, uključivao i boravak u prirodi.

Pisac nam je dao i vrlo oštru kritiku čovjekova odvajanja od prirode,

prekomjerne eksploatacije prirode od strane čovjeka, kritiku nezasitnosti za

novcem, koja je očito postojala i prije gotovo stotinu godina. Što bi tek taj

emotivni čovjek napisao danas, nakon tako bespoštedne utrke za bogatstvom,

kojoj smo svjedočili kroz cijelo dvadeseto stoljeće, pa i danas, a čemu on nije

svjedočio zbog, nažalost, tako kratkog života!?

Prava vrijednost ove pripovijetke ne leži u samoj priči. Naime, priča o nesretnoj

ljubavi, začinjena sablasnim narodnim predajama mogla bi nam se učinit

banalna, s odmakom od stotinjak godina i pročitanim majstorima uzbudljivih

zapleta kao što su Larsson, Zafón i mnogi drugi.

Prava vrijednost i značaj ove pripovjetke leži u dubokim i književno bogatim

rečenicama. Sudeta progovara o životu, o duši, o boli, o ljubavi uvjerljivo, na

svoj dirljiv i poetičan način. Njega je zapravo nadahnuo sam život, i sve ono od

čega se život sastoji, a u kojem pisac, nažalost, nije mogao uživati punim

(zdravim!) plućima.

Ali to ne znači da nije znao što je život. Itekako je znao i to nam je jasno

pokazao svojim perom, ostavivši nam ovu riznicu rečenica, na trenutke pomalo

kaotičnu, ali zaista djelo neupitne književne vrijednosti. Sudeta je ponajprije bio

pjesnik, te je svojim pjesničkim umijećem obogatio ovaj prozni tekst.

Pjesničkim senzibilitetom opisao nam je sve zle slutnje koje su ga prožimale,

svu ljubav prema životu i tugu zbog njegovog tako kratkog trajanja.

I nakon ponovnog i ponovnog čitanja ove pripovijetke, revno, svakih nekoliko

godina, i dalje me svaki put duboko gane, iako ju već gotovo znam napamet.

Sad sam već naučila i čitati između redova, gdje se tiho i nenametljivo skriva

sam Sudetin duh. Svakim novim čitanjem, u meni je sve snažniji dojam da sam

tog prerano umrlog čovjeka na trenutak oživjela. Ovaj izniman pisac i pjesnik

čeka i vas tamo negdje, u kraju “iza ponoćnih horizonata gdje tinjaju zvijezde i

otajni se glasovi prepleću sa snom...”

DONAT-ZIDIĆ

U fantastičnoj priči Mor, o kojoj sam autor Đuro Sudeta u nekim svojim

pismima govori da se temelji na narodnim pričanjima o moru i vukodlacima,

otkrivamo nekoliko uočljivih značajki koje ovu prozu čine drukčijom i

raznolikijom od naše ostale prozne produkcije dvadesetih i tridesetih godina,

koja se uglavnom ograničavala na iskustvenu vjernost životnim činjenicama i

društvenim dokumentima.

Kao romantična priča o nedostižnoj ljubavi Mor u svojoj strukturi krije

mnogo elemenata karakterističnih za iskustva i postupke sentimentalne

književnosti. Osjećajnost kakvu otkrivamo u Moru nije rezultat nekih određenih

životnih događaja; ne, ona je metafizički usađena u priču kao nešto što se samo

po sebi podrazuijeva kao fatalnost. Već svojim imenom junako upozorava da je

potekao iz one legije sličnih mitskih ili polumitskih bića koja kao po nekom

nepisanom pravilu najčešće obitavaju usred idealnih krajolika. I opet prostor

postaje jedna od temeljnih značajki fantastičnog. U Moru taj pejzaž nam se

otkriva kroz mnoge pojedinosti, ali ne pokriva taj prostor u cijelosti. Zato i

možemo govoriti da Sudeta i s pomoću drugih elemenata stvara opsesivnost

karakterističnu za ovaj tip književnosti. Od imena koje susrećemo u narodnim

vjerovanjima pa do ostalih oznaka koje govore da je Sudetin junak zalutao iz

svijeta bajke i njegove sukobe s realnim i okrutnim granicama građanskoga

svijeta razvija se ova priča pod snažnim dojmom Hamsunova Pana.

Uranjajući u dubinu svijesti, u tamnim predjelima Sudeta traga za vizijom

koja mu izmiče i sve više ga vabi u prostor simbola. Takva priča ne izražava

društveno stanje, već isključivo egzistencijalno stanje. U imenu a zatim sudbini

ovog hrvatskog i slavenski bolećivog Pana živi nešto arhetipsko, u njemu kao

pjesničkoj metafori ostvaruje se jedinstvo duhovnog i osjetilnog u opsesivnim

slikama jedne uzbudljive maštovitosti.

Podijeljena u četiri dijela: GRANA JORGOVANA, PRIČA, OTAJNE SLUTNJE i FINALE,

MOR na lirski način opisuje ljubav Mora - sina upravitelja seoskog imanja prema lijepoj

vlastelinki Šu. Zbog klasnih razlika, njihova je ljubav unaprijed osuđena na propast pa Šu

Moru nikada i nije iskazala svoju ljubav iako ga voli. Mor čezne za Šu, a ona se zaručuje s

Arnom. Nakon toga, Mor se nikako ne može smiriti, a vlastelin daje otkaz Morovom ocu i

traži novog upravitelja. Nakon toga Šu se teško razboli, Morov otac od tuge za izgubljenim

poslom i imanjem na kojem je proveo čitav život umire, a Mor sve više luta i postepeno se

pretvara u vukodlaka koji noću pravi štetu na vlastelinovom imanju i ubija njegove pse. Novi

upravitelj i Šuin zaručnik Arno zapravo su varalice koje opljačkaju vlastelina i nakon toga

bježe. Teško bolesna Šu odlazi na liječenje u Švicarsku, a Mor se sasvim povukodlačio,

izgubio sva ljudska obilježja i povukao u šumu.

U Moru nalazimo elemente stvarnosti, nekoliko realističkih likova i likova snoviđajnih,

romantičarskih preplitanja ljubavi i smrti, ali time je nestvarnost još naglašenija. Mor je

poistovjećenje s čarolijama šume, noći, svitanja... to je apoteoza prirodi , lirska pjesma bez

stihova, ali, s druge strane, i prava, izbalansirana pripovijest. Zbog toga djelo pruža nekoliko

mogućnosti interpretacija: možemo govoriti o fantastici, o intelektualnoj lucidnosti autora, o

otuđenosti modernog čovjeka, o potrebi povratka izvornoj jednostavnosti i čistoći… Dakako,

mnogo je i onih koji su Sudeti prigovarali takvu nedorečenost, nedosljednost i

fragmentarnost. On je tradicionalist i zakasnjeli romantik, (...)