STIHOVI OD PIJESKA

I z d a v a čOtvoreni kulturni forumCetinje, 2014. Z a i z d a v a č aMilorad Popović

Ur e d n i kPavle Goranović

C r t e ž iRatko Odalović

G r a f i č k o o b l i k o v a n j eSuzana Pajović

Š t a m p aIvpe, Cetinje

T i r a ž300

Mediteranski ciklus i Ostale pjesme

DRAGANA TRIPKOVIĆ

DRAGANA TRIPKOVIĆ

STIHOVI OD PIJESKA

Mediteranski ciklus i Ostale pjesme

„Ima ljudi koji misle da je broj zrnaca pijeska beskonačan.“

A r h i m e d

7POSTOJI SAMO SIŽE

1.

Pjesma je otisak boja sa zmijama, poprište koje su u konač-nosti ukrasili leptiri i svici...

Sad se ubija u tišini domova, kaže Dragana, a poslije svega „postoji / samo siže“.

Kao poslije svakog boja.

Svejedno je više, ko je imao preče pravo na pobjedu, ili smrt ukrašenu stihom.

Pravo na šapat krotitelja zmija.

2.

Ova knjiga Dragane Tripković, nosi gorčinu čijom odlu-kom živi i stvara. Pravilan posao je samo / sloboda, kaže. I gleda sopstveni trijumf bez borbe, da ne bi ušla u potirući proces oprosta. I tolerancije, koja stoji u svjetlosti homoid-nog života i njegovog očaja...

Vodi pjesmu do sažetosti u efektnom završetku, koji ot-kriva sve veličanstvene tragove trajanja. Nema pjesme koja ostavlja dilemu; svaka se ostrvi, kao potonji ubod toreado-ra u tijelo izmrcvarene životinje.

Kad se završe stihovi, kao da se čeka njihov nastavak, kad je sve kazano ili viđeno jasno kao na bljesku munje, a ima još nešto što će novi bljesak otkriti u svom božanskom milosrđu.

3.

Svaki je pustolovni duh nemilosrdan i ciničan, uvijek sum-njičav i podrugljiv, veli Sioran u Brevijaru poraženih.

Ovđe se stihovi sklapaju u svijet Pollockovske deliričnosti, u simbiozu haosa i dopadljivosti.

Stihovi od pijeska su monolitna stvarnost odvojena od vre-mena.

Cetinje, 27. maj 2014.Mladen Lompar

9

Konačno je pred nama jedna knjiga sastavljena uglav-nom od nekad obaveznih sastojaka istinske poezije. To što Dragana Tripković na jednom mjestu naziva „besko-risnom tugom“ zapravo jeste ona odveć zaboravljena la tristezza u osjećanju života mediteranskih pjesnika. Tuga je to koja ne obavezuje, nego se podrazumijeva. Tuga koja opravdava. Posebno stoga što je Dragani Tripković Medi-teran i nasljeđe i izbor. Naravno, uz već dobro iskušano tretiranje raznovrsnih urbanih situacija, po kome je ova pjesnikinja i prepoznatljiva.

No, bilo da smo u nekom mračnom baru, na jednom od proputovanja, u nekom krajnje nepredvidljivom događa-ju ili u sopstvenom snu, ne možemo se oteti utisku da obitavamo između osjećaja koji čine samu poeziju. Ne-kad nas taj osjećaj potpuno obuzima, nekad tek okrzne, a ima i trenutaka kada mislimo da smo na stihove i otpor-ni. Ali ono što možemo sa sigurnošću reći: „Mi se nikada nećemo umoriti od putovanja“. Da, kada smo unutar po-etskog svijeta, na putovanju smo, zapravo na jednom od onih putovanja koje nas dovodi do nas samih. Znaju to stihovi Dragane Tripković, koji su istovremeno naspram stvarnosti, ali i duboko u toj istoj stvarnosti. Samo s poe-zijom sustižemo te daljine, daljine u nama.

DRAGANA TRIPKOVIĆ: Stihovi od pijeska – Mediteranski ciklus

i Ostale pjesme

10 Što ostaje pjesništvu nego da iz one neumoljive klepsi-dre izdvaja čestice od kojih još i stihovi mogu nastati. Red čestica stvarnosti, pa red ili više redova sna... Ili, obrnuto, kako se već pijesak u riječi pretvara. Nema prave poezi-je bez fantazije o tajnim postupcima alhemičara. Poezija, to je valjda i postupak izdvajanja iz prolaznosti. Ili, što se uvijek dešava uporedno, postupak kojim se prolaznost pretvara u stihove. Na takve ćemo postupke naići u po-etskom pješčaniku Dragane Tripković, i to uz upozorenje da je svakome dat određeni broj zrnaca. Pjesnikinja dobro zna što da čini sa onim dijelom njoj namijenjenim i tako s nama dijeli pjesnički svijet koji se po mnogo čemu izdvaja.

Jednom sam i sam, u vrijeme traženja samo jedne boje za moje pjesme, možda sa onog istog mola, pratio mnoge talase, i čekao, nestrpljivo čekao svako sipanje kiše po ovom dijelu obale da sakupim pijesak neophodan za moju knjigu. Tražio sam taj pijesak i čitanjem drugih pjesnika, u onom što je vremenom do mene nekako dospijevalo. I evo „Sti-hova od pijeska“ u kojima počiva čitav jedan „grad ispod vode“. U tom imaginarnom gradu, gdje su stanište vjero-vatno našli i oni čudni homunkuli Ratka Odalovića, zna se vrijednost svakog zrnca koje je poezija prepoznala. Štošta se može naći u tom okruženju gdje različiti oblici lelulaju, gdje se pripovijedaju neobične priče naših dana i gdje se traži način kako prevazići tu već uobličenu tjeskobu, kako izaći iz tog svijeta iščekivanja... Makar u prasak poezije.

To je putovanje „Stihovima od pijeska“ – ili kako doći do vještine suočavanja sa svijetom. To je i poezija s pogledom u nebo, u ritam koji će nas tek izgovoriti... Dakle, znakove po vodi traži ova poezija, kažem, ali i po nebu, samo ako noć je zvjezdana, pa još i mediteranska. Jer „pogledom u

11nebo / možeš biti sa bilo kim na svijetu.“ Tako je još jedi-no s poezijom.

I u vjetar se zarivaju ovi stihovi, jer „on se jedini iznova rađa“. Tako se osvajaju predjeli slobode, koji se samo pje-smom obuhvataju, a (treba li reći?) graniče se sa raznim opasnostima. Pravo u „polje iznenađenja“ idu Draganini stihovi.

Postoji jedan sjajan stih u ovoj knjizi, koji ima više znače-nja: „Baš je dobro što stvari nestaju, jer mogu ponovo biti otkrivene.“ I opet, tako je još jedino s poezijom. Ona uvi-jek otkriva stvari kakve smo mislili da zaista nijesu. Nas, kakve nas vidi ta nepostojeća poezija. Vidi stvari kakve bi mogle biti, kakve će biti, jednom.

„Za nas postoji uglavnom predaja /pred /onim što je ne-poznato...“, izgovara Dragana Tripković uz neočekivan sklad nekad oštrih misli i najčešće ranjivih osjećanja. Pa kad smo već na putu prema tom nepoznatom, neka to bude trajanje u pjesništvu, čija je uzaludnost beskonačna, kao što je moguće da je „broj zrnaca pijeska beskonačan“.

Neuhvatljiva je poezija, no jednako je nezaustavljiva i naša čežnja da je na neki način odredimo. Početak i kraj tog traganja je, može biti, jedna tačka. Dragana Tripković izgovara da „smrt nije uvijek ženskog roda“. Ali, zna da to jeste poezija. I zna da „... jedina istorija koja postoji /je između muškarca i žene“. (Uostalom, poznaju li umjetni-ci drugu istoriju?) Stoga, druge definicije ona i ne treba.

Dragana Tripković sakuplja čestice poezije, na neobičnim mjestima, u svakodnevnim stvarima, među homunkuli-

12 ma čija se stanja pomjeraju. Jer sve što se dešava, dešava se samo u našoj svijesti: i ono što će se desiti, samo na tom mjestu se može označavati. U tim pjesmama s neočekiva-nim finalima, koji nijesu u funkciji efekta, nego djeluju kao neke snažne tačke, kao stvarni kraj, konačan rez.

Vrijedi biti na ovom putovanju. Jeste da je horizont koji nam se ukazuje najčešće Mediteran, ali kroz ove stihove susrijećemo i likove „sa tugom poljskih pjesnika“. Pa se sje-timo i pjesme „Domaći zadatak“ velikog Tadeuša Ruževiča „... ne opisuj Pariz /Lavov i Krakov /opiši svoje lice /po sje-ćanju /ne iz ogledala /u ogledalu možeš zamijeniti /istinu s njenim odrazom /ne opisuj anđela /opiši čovjeka /kojeg si sreo juče /opiši svoje lice /i podijeli sa mnom /njegov pro-mjenljivi izraz...“. Upravo to radi Dragana Tripković.

I zato možemo gledati kako pijesak lagano nestaje između korica knjige i počinje da se rasprostire po našem pamćenju.

Pavle Goranović

Mediteranski ciklus

15VJEŠTINA

Postojalo je nešto veoma vrijedno,što se izgubilo vremenom.Vještina, koja je nekad nekome bila potrebna. Delikatni poremećaj svijesti, Zato što je samo istorija bolestikontinuitet.Stvarnost je ono što se ne vidii ne čuje.Ta, loša metafora dozvoljava da sve može biti zapisano.A kako zna biti degutantno ono što može biti zapisano...Kao opterećenost tradicijom,kao stijena neka.

I ako se pitaš postoji li ljubav,odmahnuću glavom u određenom pravcu.Misao je nespremna u obilju konstrukcija, visokih čeličnih ograda.

I nije sve riječ, i nije sve pjesma. Kao što sve ne može biti odjeća. Kao što sve se ne može znati.

16 ***

Na obalama, na kojima nijesu dokovi,(Thomase, mi jedva da pristaništa imamo)Na tim našim obalama, čekao se znak.

Jedino tu su bile važne istine mudraca,i nevažne njihove gluposti.

Kako simbol može da bude licemjeran, kao paranoični pijesak i omeđeni horizont, iza kojegsigurno nema mnogo svijeta.Bar ne onog koji već ne poznaješ,i koji nijesi odsanjaonekom vještinom.

U svakoj od tih počasti uma, bezmjerna jebilo koja vrijednost.Baš je dobro što stvari nestaju,jer mogu ponovo biti otkrivene.To je jedina besmrtnost.U ništenju i ponovnom stvaranju.

17***

Na put kad kreneš, ne onaj za Itaku,nego neki drugi, tu, po periferiji,budi svjestan koliko je stara zemlja po kojojprosipaš svoje bezvrijedne korake.

Ako misliš da ćeš se snaći jer imaš u sebi gen,sjeti se da je svaki kosmopolitaubijen prije nego je izustio tu riječ.

I nemoj misliti da te išta čuva,zato što vještinumoraš steći sam.

Ne znam ja mnogo više od tebe, jer kad počnem ovako intimno da ti se obraćam, tek onda me čekaju neistine.

I ja čekam kao ti, i ne znamkao svi.

18 ***

Na kraju se uvijek čuju ptice.Šarene, vesele, ptice iz egzotičnih predjela.Zavisi što je kome egzotično.

Na kraju je riječ nebitna, zato što je forma,more je tu nešto sasvim drugo,i prisutno je samo vrijeme.

Čini se da ptice ustvari pjevajuo nečemu čega malo imaju.

O čemu ćeš pjevati ti?

20 VRIJEME

Nije kasno da pišem o vremenu.Nije kasno da pišem sad o vremenu.

Moram ostaviti putokaz, jer počinje da duva jugou sred decembra. Takve prilike znaju navesti čovjeka da zavoli pogrešnu stvar ili pogrešnu personu.

Veliki stanični sat ne radi već dvadeset i pet godina.Njegove crne, rimske pruge prijete ukočenom preciznošću, isto kao smrt. Ona izgleda probirljivo, mada joj je sasvim nebitnaželjeznička vreva,u kojoj niko zapravo ni sa kim ne razgovara.

Ne gledaj na sat.

Između moje racionalne namjere i tvog iracionalnogvremena,nema ništa drugo osim vozni red.Pročitaće ti ga grbava starica sa tugom poljskih pjesnika.Pejzaž je prekrasan!

21

Liči na velike ideje drugova iz djetinjstva.Zlatne palate koje smo izmaštali,neonske bazene, šarene porodice,djecu od dragog kamenja...Da ne nabrajam, sve se vidi kroz promičuće prozore.

O vremenu su svi već sve rekli.Teško da se može dogoditi štogod novo, osim još pardirljivih redaka,koji će uglavnom govoriti nešto isto.

Nema važnije Prošlosti, ni manje važne Sadašnjostina ekranu,dok se naprijed može istim imenima.U tom brlogu najteže pada sjećanje.

Ali vječnost nameće školski zadatak. Upravo sad.

22 ***

Pred tobom igra ciganska mečka, navođena ritmičnom bukom vlasnika.Stravična slika iz djetinjstva košta šaku sitniša,a nekad Užas igra za džabe.

Ne znam kad ćeš stići.

Ne mogu ti obećati mnogo osim sive ulicei strasnog mraka u martovske ide.Proljeće uvijek donosi pregršt preživjele truleži,nedosanjanih zimskih ljubavišto drhte da se utope u ljetu, bijelom vinui mušuljama.

Zato ne žuri.

Naši gradovi nemaju trgove koji nose velika imena.To nijesu revolucionarni, krvavi pločnici,već betonske kurve kojima imena mijenjaju onako – kako se mijenja pohotnost vladara. Preko njih je ustvari najbolje preletjeti.

Nekoliko nedostajanja i negacija,čisto da se bude dosljedan neviđenim božijim čudima, odvešće te pravo.

23

Nipošto ne skreći ni desno, niti lijevo.Tamo, kažu,vlada bezmjerje...

24 ***

Smrt je neznalica. Ako budeš strpljiv,mogao bi da je nadmudriš u partiji šaha,Antoniuse.

Dijete je vuklo majčinu ruku, reklo je tiho: „Eno ga neki čovjek“.„Ne boj se sine“, prošaputala je majka,i njen topli dah ga je ohrabrio.

Kroz vjekove uz sladoled od vanile!Vidiš kako se svijet brzo potroši.A ti idi ipak da osvojiš nju,(smrt nije uvijek ženskog roda)jer jedina istorija koja postojije između muškarca i žene.

25

26

Neki muzičari pjevaju o drugim gubitnicima,i o novcu.

Trupa glumaca ne žuri nigdje.Ponudiće ti mladu glumicu, zato što si vitez i dobro izgledaš na sceni.Ti dostojanstveno uđi u svoj lik,oslobodi Helenu ili Dulcineu,i uživaj slavu.

Na kraju ćeš ipak morati da umreš,ali ne ide to sad...

Čak i kad umreš, još nekoliko narednih satinećemo biti sigurni u to,zato ne brini... Na vrijeme si.

***

27MORE

Nekad pustim aluzije da same plove,kroz stihove,pa makar me optužili za ludilo,ili nešto novo, Ako uopštepostoji nešto što već nisam bilaili neću biti.

Ponekad sam i ja voda jer se tako sanjam,a to je onda kad zaboravim riječi.Svjesno, nemušto ti ostavljam svaki argument,zato što mi nema spasa.

Ko je čovjeka uspio staviti u čašu?

Ili je bilo obratno,ne znam, Kad si voda sve je moguće,pa i kafanski šamar,onaj najjeftiniji, koji ti je nekako drag i ne osjećaš ga kao uvredunego kao ljubav.

U kafanu je ušla kurva, voda...

Pa šta?Konačno, niko te ne može optužitiza to što jesi.Kad si voda.

29***

Srdžba je teža od nemaštine.Razliva se poput žive i peče radničke glave,glave onih što su ostali s glavama.

Radnike uvijek doživljavamo u trećemobliku, zato što obrazuju nepreglednu površinu vode.A onda kad ih nestane,pojavi se crveni beskorisni dim.

Vjeruje li radnik u đavola?

Đavo uvijek dođe da te ometau pravim idejama,ili samo nestane struja...

Slikar u podne kaže da komponuje njemački šljem.Prijatelju, ni ja ne pišem ništa, već neko vrijeme.

Eto,neka je plava žena kao opasnost otišla kroz ventilaciju meksičkog bara.

Blokada je zatišje pred buru.

30 ***

Prije svega je osjetila neobjašnjivu želju da mu priđe. Mirisao je neobično, nekako kao svemir,i gledao je velikim, crvenimočima.Ruke su joj prelazile preko njegove glave,takođe velike, prekrivene sjajnom dlakom,Ruke su ga gledale i gubila je dah.

Njegovo bijelo tijelo joj se nudilo,bez i jednog pokreta. Samo bi s vremena na vrijeme frknuo kroz nos,kao da poziva na predaju.

Strujalo joj je bedrima i izmeđunogu, svi slapovi svijeta su se slili u nju!

Uzjahala je mirišljavog bijelog bika i jurnula s njim pravo u vodu.

Evropa, samo još jedna bludnica...

31***

Sve se piše noću, ako je more odsanjano,ako je grad ispod vode, Braon kamen,Skaline,stubovi bez pukotina...

Sad se ubija u tišini domova.

Pogrešno sam rođen, kaže kompozitor.Ne mogu da uhvatim ritam.Ne postoji mladost, tvrdim, postoji samo siže.

32 NEBO

Došli smo sa druge strane mora,tamo gdje je svijet onakav,kakvim ga je Pollock mislio.

Ni po zemlji ni po vodi nema puta,koji pokazuje smisao (to izmišljeno opravdanje),Samo mrlje i krivulje,sivi konci svijesti,do zemlje bez odraza,putnici smo, ljudi bez obraza.

A drugačije su učili nas. Ništa unaprijed, samo trenutno. Nadahnuti idejomo imaginarnim bićimaili o samo Jednom.

Nama su glave prskali vodom,u kojoj su oprane četkice sujetnih vladara,idiosinkratičnih guzonja.

Sliku su ukrali ili je uokvirili u zlatni okvir, skupljiod kafane u kojoj visi.Svejedno... Ukrali, preplatili.

34 ***

Kuda sad da te pošaljem? Kad si obišao sve, inisi stigao nikud.

Za nas postoji uglavnom predaja pred onim što je nepoznato. Slijepo prihvatanjesvemirskih otpadaka,kao da su relikvije spasenja.

I Jedan i Drugi su isti,i nijesu Tamo, već tako jednostavno,tu među nama.

35***

Već si zaražen optikomvode i boje,Ne smiješ da gledaš ni u šta drugo,a kamo li Gore.

Rivijera, kabriolet,mislim da ti se ipak sviđa nešto takvo,mekano i vruće,jer ličiš na dvojicu sa platna,sa svoda.

Piješ kafu čitav sat, između stubovalažnog kamenja, zatečen ranim mirisomMediterana,izdišeš dim od šipkovog pruća.Lijen, kao što knjiga zapovijeda.

Ogledalom preko ramena, snašla te je žena.Ciganka što gata, ali idruga, ona, što se dobro osjeća gola.

Pravilan posao je samosloboda.

36 VJETAR

Da li je samo nostalgijaili to osjećanje što dođe poslije duge i teške smrtiznači ponovno rađanje?Preobražaj. Papisa.U kartama stoji prazan prostor,namijenjen spavaču koji sanja Mjesec.Takvima što vjeruju u predskazanja i vješticene bi valjalo da budućnost dolazi prije nego je potrebno,jer bi uvijek bili nespremni za nju.

Budala je eto, ponovo krenula na put, probuđena kao manifest uspavane materije,ove, koju smatraju praznim prostorom,Kao vladarka podzemnog svijeta,Persefona, Neizbježna. Bez tijela, krvi i kostiju, kao misao bijesna kreće,preko beskrajne samoće, bez druga i prijatelja.Vode je kroz dvije trećine vječnosti Geometrija i Logika,Lúda je vidim, opet krenula na put...

38 ***

Krunisana tijarom od žada, izabrala je tebe, otpuhnula te lako kao vjetar sjeme sa čempresa,U slavu ljepote i taštine,U ime živog mesa, krvavog i jedrog, na početku, a na kraju...Ovog puta neka bitka bude za Svijest čije pomračenje dolazi najavljeno.

Pravo u novo ime!

Sa mirisom lavande, u svaki tuđinski grad,neka ti njihove betonske mape budu dovoljneza sad, za odgonetanje onoga što si izgubio u mokrim četvrtima ženskih dobrih namjera.

Uz muziku koja je prah na notama Romeovog Posvećenja proljeću,(drugog) Romea, gospodara izbezumljenog gledaoca, Ti budi ples novog vijeka,budi promaja starog pozorišta.

40 ***

Svi putevi po moru nude izobilje –bisere u slanim kapljama sa jedara,sa krila morskih ptica,blago sarkofaga starih kraljeva,ali se nećeš obogatiti, kad si odmalena slab na sirotinju.

Putuj bez prtljaga na ovo ludo hodočašće.Nije li svaka ideja o spasenju luda?

Rasipaš se kao tovari začina iz Indija, Južnihi Sjevernih polova, otkud sve ne, u sudarima duvanskog dima i grkljana,u zagrljajima tuđih nafaka.

Volio bi nekad da je i tvoja borba izmišljena kao zabrinutost bogataša za sitnice poput bôja,Ljeta su kod nas divljačka i bijesna,pod kosim nebom, samo te maestral i nekamisao nesvjesna podsjeti da si čovjek.I da pogledom u nebo možeš biti sa bilo kim na svijetu.

42 ***

S godinama gledaš mnoga umiranja.Smrt je uzbudljiva priča,pa je se ne bojiš,već osjećaš radost što si živ. Nadmoć nad mrtvima! U tome i jeste ljepota opstanka, ta dva čudovišna ljubavnika.

U strasti su svi ljubavnici kao čudovišta,marionete Tanatosa...

Samo se ti drži vjetra,on se jedini iznova rađa.

Ostale pjesme

45OSTRVO

Važno je zvati se takokao ti.

Onda možeš ukrstiti pogled sa putnicima na brodu,dok promičupored tvog ostrva.Taj pogled je sličan samopo tuposti.

Ostrva su pitanje izbora.

Jutro je izmiješano pravilima nestajanja. Sva ta jutra i pravilasluže da samo ubiješ dosadu...

Ništa ne donosi tako ozbiljne zaključke, kao kad se nađeš ispred kapije straha.

Važno je biti na ostrvu.

Otud’ se bolje vidi,kaže Prospero.Melanholija te svakako sačeka,pa makar pala sa palminog drveta.

46

Pravo u tvoj strah,pravo u tvoj zaključak.

Važno je pristati sadana sebe.

Ne pristati na ono Prije,niti ono Unaprijed.Sve ostalo su imena,ostrva, imena,ostrva,ostrva.

47PROVIDNA PORODICA

Poročan sin Faeton ostavio je svoje bitnoubjeđenje da se nalazi na čudesnom mjestu,Mračnom kockaru, kao ulog za izgubljenu partiju u igri dopadanja samom sebi.

Na uhu drži sat kojim vozisvoje sivo umrtvljeno vrijeme od sedam hiljada kubika Bulevarom Tužnih Svjetiljki, na putu ka svom neonskom domu.

Odsustvo majke koja je rodila djecu vječito je polje iznenađenja,nepoznat teren kojim klizi egozarobljen u zlatnoj smoli,da bi moglo lako bratski da se ubija.

Oplemenjene fasadom građanskog morala,Sve su porodice providno žute, U njima živi tuga svijeta,Koju osjeća onaj koji plače suze od pčela,Koji plače suze od kamenja.

Kada se otac vrati iz emigracije sa Sunca,Djevice će opet plesti jantare u kose.

49PAUKOVE ZASTAVE

Josip Broz Tito je bio naš najboljireditelj. U paradama rada, i paradama nada,izmješteni iz svog bića,glumci su igrali uloge na ulicama,našim ulicama, čekali isplate kolektivne sreće,nedostajućeg obilja.

Sad uzimam za ruku, za ručicu,crveng pauka,iz ćoška Lolitine sobe,i idemo da vežemo zastave, za tebe,on može da ih sveže tri odjednom,da ih bolje vidiš.Jer nema drugih zastava, i nema drugihnačina za slavlje, koje ja, današnji Brozov artista,(A čiji drugo mogu biti?)tebi mogu pokloniti.

Ne volim stvari koje imaju konačnost,ja znam da sve traje vječno, kao fotografija iz 68-me,kao lična ludila, obnavlja se načinomzmijskog presvlačenja,

U ruksaku od čoje su perperi za ljubav, jer se i to plaća.

50

Umjetnost je politika, inače bi bilasamo splet vena, mreža od živaca,krš.

Ne možeš voljeti noć ako je ne vidiš, i ova ljubavna pjesma ti staromodno,govori o dijeljenju na pola,i sastavljanju sopstva,u Centru Svijeta, arhitektonici samoće,moja su leđa naviknuta na tvoj torzo.

Ustani, ko danas još može da spava do kasno?Sijaju ti oči kad me pitaš,šta da obučeš.Moral je vaginalni osjećaj, pa zato – plavi džemeper.Protiv je erektivno, sivo odijelo.

Ustani makar oko 9, čekamo se na Brozovom sletu,Na mom mjestu,po tvom scenariju našeg spajanja.Dignuću visoko paukove zastave,da me nađeš lakše.

1. m a j 2 0 1 2.

51UMBERTO D.

Čak i na petom spratu katkad se čuju zvona što vise o vratu neke proljećne životinje. Nedaleko od novih zgrada, sagrađenih zbog popunjavanja prostora, zbog sjevernih ljudi, koji dolaze u grad kao poslije dugih i teških ratova, nalaze se ciganske čerge. To je novi polis.To je grad sa bojama Amarkorda, ali tugom Vitorija De Sike.A niti je bilo ratova, niti je bilo istorije, samo dosta tuge. Beskorisne tuge.

I jedan pas. 

53NOVE ZGRADE

Ovi, iz novih radničkih zgradadjecu hrane ispred ulaza,na pločnicima, pored automobila,psećih govana, opušaka sa visokih spratova.

Krug se zatvara u neoliberalizmu,u nelagodi zbog śutrašnjice.

54 MI SE NIKADA NEĆEMO UMORITI OD PUTOVANJA

Pogledom u nebo danasmožemo vidjeti samo airbuss.

Za ono što se dolje dešava – neophodan je stomak.

Prije bilo kakvog početka treba uzeti za ozbiljnoda u odsustvustanuje Biće.

Obično petkom uveče, nabacani dekor vulgarno zove na bis. Predugo stajanje zahtijeva pravilnu...Liniju oslonca, koju ometa numera,tek počela, a nepovratno tužna.Blijeda mladost je onanijskisnažna.

Ovdje više ni kiša ne traje dugo,osim u nepristupačnim djelovimaslabo naseljene zemlje.Prazne godine ne označavajučak ni sopstvenu ništavnost.

Tako je prividno jasno!

55

Ne može se govoriti u množini o nama, proizvođačima jedinstva zla. Mi se nikada nećemo umoriti od putovanja,nikad nećemo biti ispraćani –a uvijek ćemo odmarati naša stopala.

Sve mi liči na kompromis.

5. n o v e m b a r 2 0 0 7.

56 KONJI NA ASFALTU

Meni je dovoljno paklo cigareta i pola rezervoara goriva.Onda mogu da odem daleko od svjetala grada,prečicama koje mnogo ne znače.

Mogu da pustim neke jeftine note da one voze mjesto mene.

Nove ljubavi mojih starih ljubavnikatada će postati još gore. Prave prljave kučke,koje me potpuno mrze.

Vozim i sve to,čekam sopstveni trijumf bez borbe.Odgovor. Mantru ostavljenih.

A kad krenem nazad prema gradu,padaće kiša.

Sasvim je dobro što se sada vraćam.

57

Blizu kuće, na posljednjem bulevaru,dočekaće me konji.Njih dva-tri ciganska kljuseta. Oni me uvjek gledaju hladno.

Tako su dirljivi konji na asfaltu.

58 KURVE I UMJETNICI

U američkim filmovimakurve su lijepe.

Mi nemamo filmovepa možda zato, ali samo zato,ove naše su nabrekleod droge,ružne i gadne,i mirišu na snošaj kao na obavezu.

Gotovo svaka od njihvoli neku mušku svinju,koju nikad imati neće,a to ih ne odvaja od ostalih žena.

Umjetnici u američkim filmovimasu uvijek prljavi i jadni.

Mi nemamo novca,ni jezika nemamo,pa možda zato, alisigurno zato,

59

ovi naši žive u velikimkućama, čistih košulja iuredne frizure, sa suprugom i djecom.

Uglavnom, svaki od njihpije samo na svečanostimai glasa za vlast.

60 ***

Ljudi dolaze sa svih strana,nudeći tijela toplom bogu. Na svoja lica stavljaju puter i čekaju da se pretvori u ulje. Ne kupaju se, ne šišaju, nit’ briju. U ritualnim danimamijenjaju novac za smeće i lako povraćanje. Jedni drugima skidaju kožu i posipaju se solju.Iskreno vrijeme stavljaju između čula za stid,da im posluži u trenucima smijeha. Turisti.

61

62 UNIVERZALNA SLIKA ŽENE

Moj otac više ne voli muzikui nikada nije slušao Čajkovskog.

U njihovim su pjesmama zajedno jahali strahi politička korektnost.A onda su hipici zajebali stvar.

Nijesu slobodne ptice na nebusamo česta slika.Jato crnih ubica je voljeni kliše.

Mog oca baš briga za Hitchcocka, dok celuloid pamtiJohna Waynea.

A on jaše prerijom, i sva je muškost u šeširu i revolveru.To ih podsjeća na ‘45-tu.

Drugovi članovi KP-ai drugarice, cirkuske igračice na trapezu, prava su zabava zanapuštenu djecu.

63

Dobili su umjesto karteuniverzalnu sliku žene:Majke napuštenih. I moj otac je napuštao djecu.

65

DRAGANA TRIPKOVIĆ je rođena 26. aprila 1984. godi-ne na Cetinju. Završila je studije dramaturgije na Fakulte-tu dramskih umjetnosti na Cetinju. Jedna je od osnivača Alternativne teatarske aktivne kompanije (ATAK).

Objavila je zbirke poezije Prevarena duša (KZP, Podgorica, 2000), Ljubav je kad odeš (Plima, Ulcinj, 2005; drugo izda-nje 2006), Pjesme (Antibarbarus, Zagreb, 2008).

Pjesme su joj prevođene na engleski, ruski, poljski, italijan-ski, njemački, letonski i albanski jezik. Saradnica je brojnih časopisa za književnost u zemlji i inostranstvu.

Njena drama Smjena izvedena je u okviru projekta „19. decembar – dan poslije“ u Fabrici raketa u Podgorici, u produkciji ATAK-a. Koautorka je dramskog komada „Po-glavlja 23 i 24“ izvedenog u produkciji ATAK-a i Festivala internacionalnog aternativnog teatra (FIAT) 2013. godine. Objavljene su joj drame Biljke za kraj i Smjena.

Do sada je bila dramaturg u Crnogorskom narodnom pozorištu, na predstavama „Don Žuan“ Ž. B. P. Molijer, „Vjera, ljubav, nada“ E. F. Horvat, „Allegretto Albania“ S. Ćapaliku.

Dobitnica je međunarodne nagrade fondacije „Anna Lin-dh“ za kratku priču 2012. i 2013. godine.

67

Mladen LomparPOSTOJI SAMO SIŽE 7

Pavle GoranovićDRAGANA TRIPKOVIĆ: Stihovi od pijeska – Mediteranski ciklus i Ostale pjesme 9

Mediteranski ciklus

VJEŠTINA 15Na obalama, na kojima nijesu dokovi, 16Na put kad kreneš, 17Na kraju se uvijek čuju ptice. 18VRIJEME 20Pred tobom igra ciganska mečka, 22Smrt je neznalica. 24Neki muzičari pjevaju o drugim gubitnicima, 26MORE 27Srdžba je teža od nemaštine. 29Prije svega je osjetila neobjašnjivu želju 30Sve se piše noću, ako je more odsanjano, 31NEBO 32Kuda sad da te pošaljem? Kad si obišao sve, i 34Već si zaražen optikom 35VJETAR 36Krunisana tijarom od žada, izabrala je tebe, 38Svi putevi po moru nude izobilje – 40S godinama gledaš mnoga umiranja. 42

SADRŽAJ

68

Ostale pjesme

OSTRVO 45PROVIDNA PORODICA 47PAUKOVE ZASTAVE 49UMBERTO D. 51NOVE ZGRADE 53MI SE NIKADA NEĆEMO UMORITI OD PUTOVANJA 54KONJI NA ASFALTU 56KURVE I UMJETNICI 58Ljudi dolaze sa svih strana, 60 UNIVERZALNA SLIKA ŽENE 62

O autoru 65

CIP – Каталогизација у публикацијиЦентрална народна библиотека Црне Горе, Цетиње

ISBNCOBISS.CG-ID