FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

Odsjek za povijest

Benediktinski samostan

Sv. Marije na otoku Mljetu

Student: Đan Luka Topalović

Nositelj kolegija: dr. sc. Ivica Prlender

Predavač: dr. sc. Silvija Pisk

Datum predaje: 1. lipanj, 2013.

Sadržaj

1. Uvod 2

2. Benediktinci na dubrovačkom području. 3

3. Mljetska kongregacija (Congregationem Melitensem) 5

4. Samostan sv. Marije na Mljetu 8

4.1. Povijest i djelovanje 9

4.2 Arhitektura, gospodarstvo i kulturna baština 14

5. Zaključak 17

Bibliografija 18

1

1. Uvod

Početkom 6. stoljeća, Benedikt iz Nursije, nekoć pustinjak, za vrijeme života veliki

monaški reformator, a sada, više od tisućljeća i pol, svetac, povlači se na Monte Cassino i

gradi samostan, i ne sluteći koliki će odjek njegovo djelovanje kroz srednji vijek, ali i nakon

njega poprimiti. Regule sv. Benedikta, njegova čudotvorna koncepcija radišnog, čestitog i

pobožnog bivanja, nesumnjivog utjecaja na zapadnjačko redovništvo, prokazala je svojom

implementacijom tegobni put svjetla u mori kaotične zaostalosti, ulijevajući krštenima, ali i

onima koji će to tek biti, vjeru u bolje i naprednije sutra, mogućnostima izdašno i nesigurnosti

lišeno. Direktnom dobrohotnošću sazdanom u elementarnom principu molitve i rada, sv.

Benedikt indirektno je pokrenuo zamašnjak mukotrpne, sporo napredujuće, ali i donekle

kontinuirane faze posvemašnjeg razvoja, pretvarajući samostane, nakon iščeznuća sjećanja o

antičkim prežicima, u regionalne centre kolektivnog prisjećanja, zapečaćenih neizbrisivom

notom vjere u blagonaklonu Božju providnost.

Kao promicatelji napretka, benediktinci su djelovali posvuda, pa tako i na području

Hrvatske, Slavonije, ali i Dalmacije, gdje su bili i najaktivniji. Osobitu sigurnost, ali i

samorazvoj, doživjeli su na dubrovačkom području, podosta udaljenom od uobičajenih

glagoljaških utjecaja na koje smo, budući da su poznati kao pronositelji pismenosti, toliko

navikli. No to ne znači da su na tom području bili manje aktivni, štoviše, u određenim

segmentima vladala je i značajna prisutnost hrvatskoga jezika, osobito u razdoblju ranog

novog vijeka, kada, primjerice, Mavro Orbini (Ill Regno degli Slavi) i Mavro Vetranović

(liriku, epiku i prozu) intenzivno rade na svojim djelima. Zanimljivo je stoga kazati da su

obojica usko povezani sa samostanom Sv. Marije na Mljetu, o čijoj će se povijesti, pretežito

crkvenoj, ovdje govoriti. Da bismo u cijelosti shvatili značaj samostana, potrebno je proširiti

vizuru sagledavanja i, uz postupno smanjivanje kontekstualnosti, započeti pregled s

dubrovačkim područjem, zatim prijeći na ranu novovjekovnu Mljetsku kongregaciju da bi na

posljetku secirali povijesnu zbilju samog samostana. Ukratko, mikroskopski sagledavamo

pojedine slojeve povijesnog tkiva što našu zbilju načinjaše.

2

2. Benediktinci na dubrovačkom području

Po riječima i djelu fra Ivana Ostojića, dubrovački benediktinski red, usporedno s

južnodalmatinskim, razvijao se početkom 11. stoljeća. Susjedna Italija, kao posvemašnja baza

širenja redovničkog pokreta, uvelike je utjecala svojom neposrednom prisutnošću na daljnje

jačanje pokreta na našoj obali. Dokaz tome su izravna ingerencija Monte Cassina nad crkvom

sv. Marije u Rožatu, uređenje samostana sv. Marija na Lokrumu posredstvom monaha iz

istoimene opatije na termitskom otočju te darovana zadužbina Sv. Marija na Mljetu opatiji u

Pulsanu na Monte Graganu.1

Nekako se čini da su upravo poradi ove bliskosti bili u mogućnosti relativno uspješno

prebroditi krizu koju su doživljavali benediktinski samostani diljem Europe tijekom 14.

stoljeća.2 Potpadanje pod komendatorne režime – podavanje samostana nadležniku na

neodređeno vrijeme – nije bila rijetkost, no dubrovački samostani su se, kako bi spriječili

daljnju višestruku degradaciju, restrukturirali u kongregaciju, koja je djelovala sve do dolaska

Napoleona u Dubrovačku Republiku.3 Svrsishodnost i korisnost takvog uređenja bila je u

krajnjoj perspektivi višestruka, stoga ćemo joj se kasnije više posvetiti.

Na dubrovačkom području djelovalo je nekoliko opatija: Sv. Marija na Lokrumu, Sv.

Marija na Mljetu, Sv. Jakov u Višnjici kod Grada i Sv. Mihovil u Pakljenom na Šipanu.

Mitronosni opati, koje je određeno vrijeme ustoličivala dubrovačka vlada, posjedovaše

privilegiju koristiti se pontifikalnim znakovima na predviđenim svečanostima, primjerice na

dan sv. Vlahe, ili sv. Benedikta, koji se u srednjem vijeku slavio kao festum ordinatum (21.

Ožujka).4

Valja spomenuti da je određeni broj samostana, zbog prikladnih geomorfoloških obilježja

terena, imalo funkciju bolnice i lazareta, u kojima su se liječili ili karantenirali osobe oboljele

od kuge ili nadošle iz okuženih krajeve. Kao primjer navodimo Lokrum, Mljet i Sv. Andriju

na Mrkanu koji su svoju ulogu ispunjavali 1351. godine prilikom haranja kuge. 5

Sa sigurnošću se tvrdi da je postojalo 9 muških i 6 ženskih samostana, među prvima

bivajući uza 4 navedena još 5: jedan na otočiću Mrkanu, u Rožatu na Rijeci Dubrovačkoj, u

1 Ivan Ostojić, Benediktinci u Hrvatskoj i u ostalim našim krajevima, sv. 2 [Split: Benediktinski priorat Tkon (kod Zadra), 1964], 418 – 419.

2 Slavko Kovačić, „Sveti Benedikt i njegovo djelo u crkvi i hrvatskome narodu“, u Dubrovački benediktinci – zbornik radova, ur. Želimir Puljić, Marijan Sivrić (Dubrovnik: Dubrovačka biskupija, 2010) 109.3 Ostojić, Benediktinci, 419.4 Ostojić, Benediktinci, 4195 Ostojić, Benediktinci, 420.

3

Prožuri na Mljetu, na Sv. Andriji na Morskoj Pučini i na Sv. Petru kod Cavtata. Nedugo

nakon toga nadošao je i ženski ogranak među koje sigurno spadaju Sv. Šimun, Sv. Andrija,

Sv. Marija, Sv. Toma i Sv. Bartul spojen sa Sv. Markom.6 Navedeni samostani nalazili su se

unutar Gradskih zidina iz posve razumljivih, sigurnosnih razloga. Redovnice bi držale

matutine (ilitiga noćna bdijenja) na hrvatskom jeziku, te su, vjerojatno poradi zanimanja za

hrvatsku književnost izvodile i predstave na našem jeziku, primjerice „Skazanja“

benediktinke Gradić.7

Privrženost hrvatsko-jezičnom djelovanju benediktinki samo je od indikatora veoma

uspješnog kulturnog djelovanja. Tako nam je poznato da su se među najbogatijim

benediktinskim knjižnicama ubrajale one Sv. jakova kod Dubrovnika i Sv. Marije na Mljetu,

nadvisujući ih u količinskoj opsežnosti građe jedino zadarski samostan sv. Krševana u Zadru.8

Osim funkcije promicanja i održavanja vjerskog i kulturološkog standarda na određenom

području, nerijetko su viđeni primjeri višenamjenske uloge samostana. Naime, strateški

položaj otoka Lokruma, odnosno samostana sv. Marije na Lokrumu, bio je od davnina poznat.

Osim što je poslužio kao prirodni valobran grada, uvjetovao je i iznašašću dubrovačke luke,

upravo zbog reljefnih i geografskih karakteristika koje čine toliko vitalan Lokrumski prolaz.

Štoviše, uz Sv. Jakova na Višnjici, osnovanog 1222. godine u istočnom predgrađu

Dubrovnika, pružila se mogućnost nadgledanja prolaza, čije bi dugotrajno ometanje redovite

plovidbe ugrozilo ne samo trgovinsku djelatnost Dubrovačke Republike, već i temelje na

kojima je uspostavljena dubrovačka neovisnost. Stoga se papinska prisutnost na obližnjoj,

strateški esencijalnoj točci pokazuje kao element neupitne političke važnosti i istovrsnosti

umijeća preživljavanja.9

6 Ostojić, Benediktinci, 419 – 420.7 Jozo Milanović, „Benediktinci na dubrovačkom području u okviru Hrvatskoga benediktinskog redovništva“, u

Dubrovački benediktinci – zbornik radova, ur. Želimir Puljić, Marijan Sivrić (Dubrovnik: Dubrovačka biskupija, 2010), 74.

8 Milanović, „Benediktinci“, 75.9 Antun Ničetić, „ O otoku Lokrumu sjedištu benediktinske Opatije svete Marije“, u Dubrovački benediktinci –

zbornik radova, ur. Želimir Puljić, Marijan Sivrić (Dubrovnik: Dubrovačka biskupija, 2010), 344 - 345

4

3. Mljetska kongregacija (Congregationem Melitensem)

Dakle, kao što je već bilo rečeno, samostani su na već toliko puta spomenutom

dubrovačkom području reorganizirali u mljetsku kongregaciju, crkveno pravničku strukturu

čija je namjena bila ujedinjenje svih benediktinski podružnica u jednu funkcionalnu, ali i

fleksibilnu, uzajamno potpornu cjelinu. Namjernost nauma uvelike je u početku odredila

zatečeno dekadentno stanje koje je vladalo u XV. stoljeću.10 Sačinjavali su je sljedeći muški

samostani na čelu sa sv. Marija na Mljetu: Sv. Jakovu na Višnjici kod Dubrovnika, Sv.

Mihovila na Pašmanu.11

Na prototip originalne zamisli nailazimo u pismima Nikole V. iz 1447. i 1451. godine.

Nalagao je da se navedeni samostani, skupa s lokrumskim, objedine u jedinstvenu cjelinu u

kojoj će biti u mogućnosti po potrebi realocirati prihoda samostana. Zamisao je, dakako,

propala jer se Lokrum 1466. godine priključio padovanskoj ili svetojustinijanskoj

organizaciji. Štoviše Mljet je 1515. na nalog pape Leona X. trebao pripasti istoj, ali sudeći po

trenutnom izlaganju, do toga nije došlo.12

Veliko je Dubrovačko vijeće tek 1526. godine pokrenulo postupak formalizacije

kongregacije, zatraživši od matičnog Monte Cassina 4 redovnika dubrovačkog porijekla.

Kako je slučaj htio, 1527. godine preminuli su Ljudevit Crijević Tubleron, opat u Višnjici, i

Hilarije Gučetić, prior pri svetom Andriji. Dubrovnik se okoristio tom „prilikom“ i postavio

Mavru Vetranovića-Ćavćiča, poznatog pjesnika, na čelo tih, sudeći prema izvorima (Illyricum

Sacrum13) potpuno pustih samostana. Papa je, odobrivši ovu odluku, zapovjedio da Stjepan

Tudišević, po svojevoljnom postupku povlačenja ili prirodno dočekanoj smrti odstupi s čela

samostana sv. Mihovila u Šipanu. Na prepušteno mjesto zasjeo je Vetranović, označivši time

činjenični začetak mljetske kongregacije. Valja napomenuti da je mljetska kongregacija bivala

prva u nizu 22 nastalih kongregacija na inicijativu benediktinskog reda u razdoblju od

tridentskog koncila do francuske revolucije.14

Jeronim Bereša, dubovački patricijat i mljetski opat, osobito se istaknuo svojim zalaganjem

crkvene legitimizacije trenutnog poretka. Postao je stoga 1528. godine prvim „kanonskim

predstojnikom ujedninjenih samostana“. Nakon njegova imenovanja, papa Klement VII. iste

10 Ostojić, Benediktinci, 436 – 437.11 Ostojić, Benediktinci, 437.12 Ostojić, Benediktinci, 437.13 Opsežno djelo o crkvenoj povijesti područja balkanskih zemalja, nastalo u suradnji F. Riceputija (1667-1742),

D. Farlatija (1690–1773) i J. Coletija (1734–1827) osobito važno za poznavanje tadašnje južne hrvatske.14 Ostojić, Benediktinci, 438.

5

godine šalje još 8 Dubrovčana iz drugih samostana pod ingerencijom Monte Cassina, a 2

godine nakon toga šalje prve smjernice vođenja same kongregacije. Monah koji se osobito

istaknuo za vrijeme mandatornog vođenja samostana jest Hrizostom Calvini15, „uvaženi jurist,

teolog, asketski pisac i prevodilac s grčkoga, rodom iz Kalabrije“.16 On je zapravo, prema

Ostojiću, glavni reformator Mljetske kongregacije i njezin dugogodišnji predsjednik. I nakon

njega je nekoliko montekasinskih monaha bilo na njezinu čelu kao upravitelji ili praesidentes

generales. Među njima su se istakli: Felíks Passero iz Napulja (1608 – 1640),85 Benedikt

Sangrino, Placid (1622, 1635) i Maur iz Perugie (1635 – 1641).17

Godine 1579. zatražena su još tri montekasinska monaha, poslanih poradi uređenja prema

statutu montekasniske kongregacije (ad instar Congregationis Cassiensis). Na Mjesto

starješina bivaju postavljeni samo Dubrovčani, i to na 5 godina. Pod Klementom VIII.

samostani su završili pod ingerencijom dubrovačke nadbiskupije od 1604. do 1641. godine.

Pothvat nalik na ovaj mogao je biti jedino sproveden izmjenom statuta. Tako je njime bilo

propisano sazivanje generalnog kapitula, svakih 5 godina, na kojem se birao novi predsjednik

kongregacije. Njegova zadaća bila je vizitirati okolne samostane. Određeni su i članovi

Uprave, među kojima su: opati na Mljetu i Šipanu, priori Sv. Marije na Mljetu, sv. Andriji i

Sv. Jakovu (u kojem se nalazio novicijat), i ostatak duhovnog osoblja sačinjavanog od:

učitelja novaka, lektora teologa i celerarija.18

Unatoč stanja neoštećenosti nakon potresa 1667. godine, samostani Mljetske kongregacije

nisu mogli osujetiti raspad. Naum, nastao u drugoj polovici 17. i početkom 18. stoljeća i

opravdan slabom napučenošću samostana, začet je iz dva razloga:

1) pomama dubrovačkih nadbiskupa za benediktinskim prihodima koje bi iskoristili

za dobrobit stolne crkve i gradnju sjemeništa

2) ekspanzionističke pretenzije montekasinske kongregacije koje bi se ispunile

preuzimanjem „oslobođenih“ samostana.19

Stjepan Gradić (1613.–1683.), dubrovački patricij, zastupao je, barem u početku, mišljenje

da se ukine mljetska kongregacija, dijeleći 1/3 prihoda nadbiskupu, 1/3 kaptolu i 1/3 za

15 Ostojić, Benediktinci, 438.16 Ivan Ostojić, „Montecassino i benediktinci u Hrvatskoj“, Historijski zbornik, 21 – 22 (1968 – 1969): 400. 17 Ostojić, „Montecassino“, 400.18 Ostojić, Benediktinci, 439.19 Ostojić, Benediktinci, 439.

6

crkveni namještaj, posuđe i druge potrepštine. No 1669. mijenja stav te se priklanja mnijenju

dubrovačke vlade o sprječavanju ukidanja mljetske kongregacije. Plan uspijeva posredstvom

samonagrđujuće molbe dubrovačkog biskupa Torresa (1665.-1688.) papi Klementu X.20

Naumu Dubrovačkog Senata odlučno se usprotivio Ignjat Đurđević, hrvatski barokni

pjesnik i prevoditelj, povjesničar, astronom, biograf, kojeg su, iz straha za mletačku ugrozu,

prognali. Pribojavali su se da će samostani potpasti pod indirektno faktičnu vlast njezinih

najgorih neprijatelja, i to putem Padove, Uprave kasinske kongregacije, koja se nalazila na

Teritoriju Mletačke republike. No unatoč svemu, suradnja se i dalje neometano odvijala, sve

do 1743. kada Klement XIII. realizirala montekasinske pretenzije. Mljetska kongregacija

opstaje sve do 31. svibnja 1808. godine, kada se dekretom generala Marmonta ukidaju svi

samostani i crkveno-pravne tvorevine proizašle iz njih.21

Uza sve nedaće, političke ili ustrojstvene prirode, i učestalim odbijanjem neplemenitih

postulanata, Mljetska je kongregacija doprinijela osobnom razvoju značajnog broja pisaca,

biskupa, povjesničara, matematičara, savjetnika republike, bogoslova, biografa i pjesnika,

među kojima su Anzelmo Banduri, Jeronim Beneša, Hrizostom Calvini, Ignjat Đurđević,

Mavro Orbini, Mavro Vetranović-Čavčić i mnogi drugi.22

4. Samostan Sv. Marije na Mljetu

20 Đivo Bašić, „Otok Mljet u svjetlu (hidro)arheoloških nalaza i povijesti (pomorstva) na plovnom putu istočno-jadranske obale (U povodu 50-godišnjice Nacionalnog parka Mljet)“, Pomorski zbornik 46

(2010)1: 173.21 Ostojić, Benediktinci, 440.22 Ostojić, Benediktinci, 441.

7

Prije no što će se početi pisati o samom samostanu, valja se usredotočiti na problematiku

formalnog začetka, kako samostana, tako i crkve čija starost nadilazi i samu prisutnost

benediktinaca na području Mljeta.

Analiza je među različitim stručnjacima protekla dvojako. S jedne strane problemu se

pristupa putem pisanih izvora. Osim što su jedan od izravnijih načina svjedočenja povijesne

zbilje i razotkrivanja istraživački relevantne istine, oni ujedno najsnažnije dočaravaju

problematiku prolaznosti, prijevarnosti i iščezle autentičnosti. Naime, jedini dokumenti,

odnosno isprave, koji kazuju o osnivanju samostana i građenju crkve sv. Marije na Mljetu,

prijepisi su koji se datiraju ili krajem 13. ili početkom 14. stoljeća.23 Štoviše, među brojnim

povjesničarima (Foretić, Klaić, Čanak-Medić...) prevladava mišljenje da su sve isprave,

datirane prije 14. stoljeća, falsifikati kojima se Dubrovnik okoristio radi zadržavanja prevlasti

nad Mljetom.24 Tako se Nada Klaić, u svojoj studiji „Mljetski falsifikati“ poziva na

istraživanje Ignjata Đurđevića kao potencijalnog vjerodostojnog pokušaja rasvjetljavanja

istine o dolasku benediktinaca na Mljet. Uzimajući u obzir navedeno, konačno treba utvrditi

da se daljnje navedeni izvori uvijek moraju kritički promatrati.

S druge strane, arhitektura kojom se bavi povijest umjetnosti, poput kolekcionara jeke

davno minulih zbivanja, među čvrstim kamenom osvjedočene postojanosti, nastoji do datacije

doći temeljitom analizom stila gradnje koji je teško, nepraktično i besmisleno krivotvoriti.

Tako se, primjerice, općestilskim podudaranjem crkve Sv. Marije na Mljetu i crkve Sv.

Margarete u Biscegliei, Apuliji, nastoji dokazati veza s matičnom opatijom u Pulsanu, kojoj je

i isprva namijenjena darovnica i fundacijska isprava kneza Dese iz 1151. godine.25 Dakako, i

ova vrsta pristupa iskazuje određene manjkavosti u vidu nemogućnosti precizne datacije.

Opstruktivni karakter građevinskih preinaka stoga je nužno ukloniti interdisciplinarnim

pristupom kojim će se postići maksimalna objektivnost u interpretaciji povijesne zbilje.

S do sada iznesenim prijeći će se na povijest samog samostana i crkve kao središte otočne

ekspanzije.

4.1. Povijest i djelovanje

23 Ivana Tomas, „Crkva sv. Marije na otoku Mljetu i njezina povezanost s romaničkim spomenicima Apulije“, Prostor 2/42, 19 (2011), 299.24 Nada Klaić, „Mljetski falsifikati“, Arhivski vjesnik 10 (Zagreb, 1967): 185 – 232, citirano prema Josip Stošić,

„Benediktinski samostan sv. Marije na Mljetu“, Radovi Instituta za povijest umjetnosti 22 (1998), 8.25 Tomas, „Crkva sv. Marije“, 307.

8

Dakle, 1151. godine zahumski knez Desa, kao pokoru, ili pokušaj političkog bijega od

Bizanta, predaje teritorijalno gravitirajući Mljet26 samostanu Sv. Marije u Pulsanu podno

Monte Gargana u Apuliji.27 Pulsanski red, kojeg je knez Desa uznastojao darom udovoljiti,

osniva 1129. godine Ivan od Matere (1070. – 1139.), dok su njegovi sljedbenici, sivi ili bijeli

bosonogi monasi, ili pustinjaci, u 12. i 13. stoljeću osnivali brojne samostane izvan sjeverne

Apulije, uključujući i Dalmaciju.28 Dvjema, dvojbeno autentičnim ispravama, osnutak na tom

području bio je stoga legitiman. Prva isprava je darovnica koja, samorazumljivo, formalizira

akt darovanja Mljeta pulsanskom redu, a druga je fundacijska isprava darovana za potrebe

gradnje samostana Sv. Marije.29 Dokumenti su predani trojici monaha, odnosno Vilimu,

Marinu i Šimunu iz pulsanskog samostana. Isprva su bili smješteni u Babinom Polju kod

crkve Sv. Mihovila, za koju je sigurno kazati da je 1177. godine pripadala samostanu Sv.

Marije u Pulsanu30, da bi se kasnije premjestili na „najljepšem položaju otoka Mljeta, na

južnoj strani osamljenog i okruglog otočića u Velikom Jezeru“, imenujući novi samostan

Uznesenjem Blažene Djevice Marije.31

Uslijedili su građevinski radovi. Gradnja crkve i samostana, sudeći prema također

dvojbenim ispravama, odvijala se između 1177. i 1198. godine. Naime, bula pape Aleksandra

III. od 2. veljače 1177. godine kazuje isključivo o crkvi Sv. Mihovila u Babinom Polju. No

međutim, bula Inocenta III. iz 1198. godine u kojoj se, uz pulsanski samostan Sv. Marije,

navodi i samostan Sv. Marije na Mljetu, dovodi do zaključka da je gradnja bila dovršena

unutar dvjema bulama određenog razdoblja.32 Nadalje, darovnica Stjepana Prvovjenčanog

(1222. – 1228.) iz 13. stoljeća, također uz pretpostavku autentičnosti, spominje crkvu Sv.

Marije na Mljetu.33 Za nju pak Josip Stošić, povjesničar umjetnosti, naknadno utvrđuje da je

prvotno bila koncipirana kao zadužbina, a tek kasnije, građevinskim preinakama sakristije u

13. i 14. stoljeću, prenamijenjena u benediktinsku crkvu samostana Sv. Marije na Mljetu.34

26 Ante Marinović, „Pravni status benediktinske opatije Svete Marije na Jezeru na Mljetu“, u Dubrovačkibenediktinci – zbornik radova, ur. Želimir Puljić, Marijan Sivrić, (Dubrovnik: Dubrovačka biskupija ,2010), 281 – 282.

27 Ostojić, Benediktinci, 441.28 A. Cavallini, Santa Maria di Pulsano. Il santo desertomonastico garganico (Monte Sant’ Angelo:Edizioni

Abbazia S. Maria di Pulsano, 2002), 39 – 46, citirano prema Ivana Tomas, „Crkva sv. Marije na otoku Mljetu i njezina povezanost s romaničkim spomenicima Apulije“, Prostor 2/42, 19 (2011), 299.

29 Ivo Dabelić, „Samostan sv. Marije Mljetske oslobađa otočane od svih daća i služba 24. rujna 1345.“, u Dubrovački benediktinci – zbornik radova, ur. Želimir Puljić, Marijan Sivrić (Dubrovnik:Dubrovačkabiskupija, 2010), 297 – 298.

30 Tomas, Crkva sv. Marije, 299.31 Ostojić, Benediktinci, 442.32 Ivo Dabelić, Samostan sv. Marije, 298.33 Ostojić, Benediktinci, 442. 34Josip Stošić, „Benediktinski samostan sv. Marije na Mljetu“, Radovi Instituta za povijest umjetnosti 22

(1998), 8.

9

Nakon što je Stefan Uroš II., unuk Stjepana Prvovjenčanog, potvrdio djedovu darovnicu,

pečat crkvenog legitimiteta udario je papa Ivan XXII. pismom upravljenom redovnicima

samostana 1324. godine.35 No prije no što će se nastaviti dalje pripovijedati, valja još nešto

kazati i o događajima koji su prethodili službenom potvrdom papinskog autoriteta. Tako su od

1254. pa sve do 1272. godine korčulanski knezovi, pripadnici mletačke obitelji Zorzi, polagali

prava na otok Mljet. Zavladali su zapadnom polovicom otoka sve do 1338. godine, kada se

između Mletačke i Dubrovačke Republike postiže dogovorni ishod u korist Dubrovnika.36

Ovaj događaj, uz intervenciju Dubrovnika između razjarenih seljaka i samostanaca na otoku

Mljetu, i slanje triju prokuratora 1305. godine37, uvertira je za postupno podvrgavanje Mljeta,

i samog samostana, dubrovačkoj jurisdikciji, i stvaranju Mljetskog statuta, o kojem će se

kasnije više kazati.

Pitanje koje se također nameće jest vezano uz crkvene odnose s pulsanskim samostanom.

Vjerojatnost odcjepa samostana Sv. Marije na Mljetu od pulsanske kongregacije u Pulji

korespondira s njezinim raspadom u XIV. stoljeću. Zadnji trag o postojećim vezama seže u

1284. godinu, kada je Desine isprave, u pratnji pulsanskog opata, predao na prijepis mljetski

opat Marko u gradu Monte Sant´Angelo u Pulji.38

Nakon rascjepa, sam Mljet nastoji se vjerski vezivati uz Dubrovnik, kako bi ojačali

trenutno oslabljeni autoritet među ondašnjim žiteljima.39 Naime, pod okriljem Nemanjića,

samostan je provodio civilnu i građansku vlast na Mljetu, sve do druge polovice 14. i prve

polovice 15. stoljeća, kada, kao što je već bilo spomenuto, otok Mljet postupno potpada pod

neposrednu vlast Dubrovačke Republike.40

Izuzetna prilika za ostvarivanje dubrovačkih pretenzija ukazala se 1345. godine. Samostan

je, osim navedenih funkcija vlasti, održavao i feudalni odnos s otočanima koji su im bili dužni

obrađivati zemlju i održavati posjede.41 Kako je vrijeme prolazilo, tako su otočani podnosili

sve teža davanja i obaveze, sve dok nisu započele pobune. Jedan slučaj osobito zorno

predočuje razmjere revolta. Naime, podatak spominje da je potknez Budačić bio prisiljen, radi

35 Ostojić, Benediktinci, 442.36 Ante Marinović, „Pravni status“, 282.37 Monumenta Ragusina, II, 310; V, 85, citirano prema Ivan Ostojić, Benediktinci u Hrvatskoj i u ostalim našim

krajevima, sv. 2 [Split: Benediktinski priorat Tkon (kod Zadra), 1964], 443.38 Ostojić, Benediktinci, 442 – 443.39 Ivo Dabelić, Mljet - zeleni otok : povijest, kultura, umjetnost, prirodne ljepote, turizam, plan otoka Mljeta:

turistička monografija (Zagreb: Turistička naklada, Vjesnik, 2004), 35.40 Ostojić, Benediktinci, 443.41 Ivo Dabelić, Samostan sv. Marije, 299.

10

suzbijanja otočnih nemira, bivati na otoku od 4. lipnja do 29. rujna 1318. godine.42 Otočani su,

dakako, bili ustrajni te su u konačnici izvojevali zadovoljštinu. Godine 1345., na dan 24.

rujna, mljetski samostan, u suradnji s Dubrovačkom Republikom, samostan uređuje nove

gospodarske odnose na otoku. Okončan je model ugovorno obveznog davanja u naturi i tlaci,

te su se sve obaveze, procesom komutacije („prijelaza s naturalne rente na novčanu“43), svele

na sljedeće stavke:

6 rataja i 6 čeonika i stadara dužni su za samostan raditi 365 dana, uz utvrđenu

razinu plaće i količine hrane

Otočani su morali godišnje platiti iznos od 300 perpera u dubrovačkim grošima

na dan Sv. Vlahe svako je kućanstvo bilo primorano pokloniti jednu kokoš.44

U istom razdoblju, na otočnom Zboru ispred crkve sv. Pakrancija u Babinom Polju, uz

pomoć dubrovačkih sudskih službenika, nastaje i mljetski Statut, kojim su se Dubrovčani,

postupnom, troetapnom pravnom proceduralnošću, konačno u potpunosti mogli domoći otoka

Mljeta.45 Tako je Mljet zadobio status UNIVRESITAS – zajednice slobodnih muških seljaka i

benediktinskog samostana Sv. Marije, kojoj je isprva otočna komuna bila podložna, da bi

kasnije vjernost iskazala dominantnoj prisutnosti Dubrovačke Republike.

Kako bi se razjasnio postupak dubrovačkog preuzimanja, u kratko valja navesti tri etape

formalno-pravnog razvoja mljetske zajednice predočene u Statutu:

1. faza upravljanja Mljetom: podrazumijevala je apsolutni autoritet opata

benediktinskog samostana Sv. Marija na Mljetu na čelu „Sbora“ – upravnog tijela

Universitasa (imao je slobodu i ovlast narediti izgon kršitelja zakona,

2. faza upravljanja Mljetom: potknez ili „knez triju otoka (Elafita) i otoka Mljeta“

postaje predsjednik „Sbora“, sa službenicima dolazi 1410. godine – Dubrovnik de

iure postaje mljetskim vlastodršcem sužavanjem ovlasti opata, no održava

ravnotežu postavivši ga kao zamjenika kneza, uz značajne materijalne pogodnosti,

42 I. Manken, Dubrovački patricijatu u XIV. veku (Beograd: SANU, 1960), 46, citirano prema Ivo Dabelić, „Samostan sv. Marije Mljetske oslobađa otočane od svih daća i služba 24. rujna 1345.“, u Dubrovački benediktinci – zbornik radova, ur. Želimir Puljić, Marijan Sivrić (Dubrovnik:Dubrovačka biskupija, 2010),43 Ivo Dabelić, Samostan sv. Marije. 299.44 Ostojić, Benediktinci, 444.45 Ivo Dabelić, Komuna Mljet od 1500. do 1808. godine : knezovi, kancelari, suci, dvornici, procjenitelji,

sudski izvršitelji, odvjetnici, postići, zdravstveni službenici, stražari i drugi službenici (Dubrovnik: I. Dabelić, Tiskara Pavleković, 2004), 136?.

11

3. faza upravljanja Mljetom: 1499. godine politički osokoljeni Dubrovnik postavlja

službenog kneza za Mljet, u potpunosti preuzimajući vlast nad otokom, sve do

1808. godine.46

Unatoč pomnoj uređenosti i održive uravnoteženosti odnosa crkvene hijerarhije i

svjetovne jurisdikcije, anarhija bi, zbog rastućeg radnog opterećenja, nanovo zavladala

između otočana i benediktinaca, i to u više navrata. Nerijetko bi sam papa intervenirao u

sporove, primjerice papa Julije II. 1505., papa Leon X. 1517. ili papa Hadrijan VI. 1523.

godine, ohrabrujući pismima mljetske opate na što efikasnije pronalaženje rješenja.

Učestalost pojave „papinske brige“ stoga treba pripisati stalnoj pravnoj ingerenciji koju

rimski papa vrši nad Mljetom još od kraja Zapadnog Rimskog Carstva 476. godine. Papinsko

uplitanje bio je uobičajeni postupak sve do 16. stoljeća, kada svoju zadaću prepuštaju

dubrovačkoj Vladi, Senatu i knezu.47

U vremenima latentne političke borbe, samostan je i funkcionalno profitirao 1397. godine,

kada mu Grad uređuje lazaret. Ustanova u kojoj su vršili karantenu putnika nadošlih iz

okuženih krajeva, u trajanju od mjesec dana, u 16. stoljeću preobražena je nekoliko puta u

bolnicu. U njoj su se pak smještali okuženi građani Dubrovačke Republike, ali i liječili

radnici koji bi obolijevali prilikom izvršavanja svojih obaveza prema samostanu.47

Iako vična lječništvu, Sv. Marija na Mljetu je, od samoga trenutka postojanja, „bolovala“

od kronično niske populacije. Sredinom 14. stoljeća imala je 4 monaha, a krajem istog

stoljeća jednog monaha manje.48a Zbog navedenog, i inih razloga, ponajčešće financijske

prirode, samostan na nalog pape Grgura XI. završava 1373. u komendi dubrovačkom

nadbiskupu Petru Calixju.47b Kasnije će se, dakako, mikrodemografski problem razriješiti

uspostavom Mljetske kongregacije. Do tada je, usprkos malobrojnosti, mljetski opat crkveno

upravljao cijelim otokom (administrator in spiritualibus totious insulae Melitae), i to od

doba pripadnosti pulsanskoj kongregaciji, pa sve do 17. stoljeća, kada će vizitacije i duhovno

nadziranje vjernika u potpunosti potpasti u domenu spomenutih, montekasinskih

pretenzija.47c

Upravo je u 16. stoljeću uslijedila reformacija samostana nakon podužeg, krizom

prouzročenog, moralnog i disciplinarnog propadanja. Godine 1515. pape Leon X i Pio II.,

nagovorom Dubrovnika, pripajaju Mljet montekasinskoj kongregaciji, no kada je Mavro

46 Ante Marinović, „Pravni status“, 282 – 295.47 Ivo Dabelić, Samostan sv. Marije, 31148, 47a, 47b, 47c Ostojić, Benediktinci, 444.

12

Vetranović-Čavćić, u pratnji triju monaha, trebao naum sprovesti u konačnu formalizaciju,

zakazao je zbog neutvrđenih razloga te se vratio natrag u Italiju.49

Stanovit broj godina poslije, 1523., papa Hadrijan VI., u nastojanju da razriješi iritabilno

stanje, predlaže, zbog malobrojnosti redovnika na otoku, godišnje vizitacije opata, priora i

celerarija s Lokruma.50 Namjenska zadaća bijaše im izbor opata i priora za Mljet, isključivo

dubrovačkog podrijetla. Naloženi poredak nije isuviše dugo potrajao zbog osnivanja Mljetske

kongregacije 1530. godine.51 Otada samostanski život protekao je zasigurno mirno, sve dok

1571. godine Mljet nije nastradao u turskim napadima za vrijeme Ciparskih ratova. Naime,

ubijeni su svi monasi, a sve što se učinilo vrijednim bilo je oteto. Nakon nemilog incidenta,

samostan je utvrđen te je poprimio današnji oblik.52

Uredbom generala Marmonta, koju je Napoleon naknadno potvrdio 1808. godine,

nezavisnost Dubrovačke Republike postaje odsanjani san, a skupa s njime nestaje i mljetska

opatija. Posjed je u početku bio u vlasništvu pijarista, zatim su ga se domogli isusovci 1854.

godine, te je na kraju od 1868. godine postao stečevinom državne šumarije. Od 1960. godine

postaje hotel u sklopu Nacionalnog parka Mljet53, a 1998. biva formalno nanovo pripojen

benediktinskom redu.54

49 Ostojić, Benediktinci, 445.50 Ostojić, Benediktinci, 445.51 Ostojić, Benediktinci, 446.52 Ostojić, Benediktinci, 446.53 Ostojić, Benediktinci, 446.54 Marija Nodilo, „Vrt u benediktinskom samostanu Sv. Marije na Mljetu“, Šumarski list br. 3-4, 135 (2011),

155.

13

4.2. Arhitektura, gospodarstvo i kulturna baština

Uzimajući u obzir prijepornu autentičnost isprava kojima se datira osnutak samostan Sv.

Marije na Mljetu, arhitektura i njezina pomna analiza, kao komplement povijesnim

istraživanjima, od iznimne su važnosti.

Crkva Sv. Marije primjer je harmonične, povijesno-istraživačke uzajamnosti. Stošić ju

tlocrtno opisuje kao „jednobrodnu građevinu s upisanim križem i trodijelnim svetištem“.55

Formom je vrlo slična drugim donacijskim crkvama u okolici, no po određenim značajkama -

trodijelnost i četvrtasti tlocrt svetišta, viši lukovi i sličnost s pulsanskim crkvama, čija je

analiza56 isuviše opširna za ovaj rad - ipak odaje svoju bizantinsku specifičnost svetišta,

navodeći autora povijesno-umjetničke analize na već spomenuti zaključak o zadužbinskoj

namjeni same crkve, ali i na aproksimativnu dataciju u 12. i 13. stoljeća, kada su bizantinska

gradnja i romanika bili sasvim svojstveni. Između ostalog, treba spomenuti i autorovo

mnijenje o proporcionalnosti crkve (3:5:6) koja, uz navedena obilježja, ukazuje na dobrano

poznavanje arhitektonskih dosega, ali i osobitost položaja koju je naručitelj imao u društvu.

Autor nam tako daje do znanja da knez Desa, unatoč izdanim ispravama, nije mogao

poznavati relativnu raskošnost graditeljskog ukusa.57 Dakako, sa zaključcima valja biti

oprezan zbog potrebitosti naknadnih istraživanja i utvrđivanja pretpostavljenog. U 13. ili na

početku 14. stoljeću crkva je integrirana u samostanski kompleks, dobivajući, danas

polovično očuvani, zvonik te su monasi u 15. stoljeću podigli još dvije manje crkvice.58

Što se samostana tiče, prijašnju vanjštinu moguće je jedino utvrditi detaljnijim

istraživanjima, koje, uz otegotnu komercijalističku prenamjenu 60-ih godina prošloga

stoljeća, još treba provesti. Do 16. stoljeća, on je, s tri razine – dvjema, donjom i gornjom,

okrenutima prema moru i jednom, srednjom okrenutom prema dvorištu, odisao luksuznom

otvorenošću kakve vile, no nakon tog razdoblja, silom gusarskih (ne)prilika, biva preobražen

u utvrdu, poprimajući sadašnji izgled, nekoć „nagrđen“ dvjema kulama u sjevernom kutu

dvorišta.59

55 Josip Stošić, „Benediktinski samostan sv. Marije na Mljetu“, Radovi Instituta za povijest umjetnosti 22(1998), 7.

56 Za daljnje istraživanje o povezanosti s apulijskim spomenicima referirati se na »Tomas, Ivana. „Crkva Sv. Marije na otoku Mljetu i njezina povezanost s romaničkim spomenicima Apulije“. Prostor, 2/42, 19 (2011): 296 – 309.«

57 Stošić, Benediktinski samostan, 7-8.58 Ostojić, Benediktinci, 450.59 Stošić, Benediktinski samostan, 10.

14

Malobrojnost monaha na malom otočiću Velikog jezera nipošto se nije odrazila na radnu

efikasnost i privređivanje čitavog otoka. Naprotiv, pod znanom paradigmom „ora et labora“

revno su obrađivali zemlju, uz izdašnu pomoć svojih kmetova, sve do 1345. godine, kada se

otočani obvezuju samostan novčanim sredstvima uzdržavati. Ista su namaknuli mljevenjem

žita, ječma i drugih žitarica upotrebom mlina na ulazu u Veliko jezero. Bavili su se

vinogradarstvom i uzgojem maslina na samom otočiću60, te su se koristili i mlinom za preradu

maslinovih plodova. U polju Pomjenti uzgajali su voće, povrće, pamuk pa čak i rižu te su na

Velikom jezeru uživali plodonosnost ribarenja. Na istom području kultivirali su rast

ljekovitog bilja, neupitnog značenja za efektivan rad lazareta.61 Držanjem koza i goveda

proizvodili su sir i mlijeko, od vune bi izrađivali pokrivače i odjevne predmete, a od kože

pergamene. U uvali Praćarici uzgajali su svinje, držali pčele i u Solinama ekstrahirali sol iz

morske vode.62

Drugi dio načelne cjeline „ora et labora“ sjajno je potpomogao razvoju prvotnonamjenske

zadaće samog reda: intelektualan i duhovni rad. U idiličnom i kontemplativnom okruženju

otočića na otoku, praktične, prirodne i dvostruke izoliranosti, cvjetao je kulturni zanos kojim

su benediktinci uznastojali prožeti čitavu Europu, prilikom čega se nisu libili okoristiti i

lingvističkom stečevinom blagonaklonih im duhovnih žitelja. Ne čudi, stoga, što je oko 1500.

godine, vrlo vjerojatno na Mljetu, uobličen Libro od mnozijeh razloga, najstariji štokavski

rukopis, pisan bosančicom ili što je pronađen kameni križ iz 14. stoljeća ispisan istim

pismom.63 Nešto prije njih nastaje Miroslavljevo evanđelje (12./13. st.), „pisan

starocrkvenoslavneskim jezikom hrvatske redakcije s tragovma zapadne štokavštine i

čakavštine, a oblik je ćirilometodske liturgije istočnog obreda za vjernike zapadne Crkve“,

čija provenijencija, prema Josipu Vrancu, seže u odaje samostana Sv. Marije na Mljetu,64 a u

istom stoljeću, barem se nagađa, pojavljuje se i Miletii versus, dubrovačka kronika u latinskim

heksametrima.65

Oporučno zatraženi osnutak knjižnice redovnika Benedikta Nikole Bona 1555. godine66 i

benevolentnost Hrizostoma Clavina, koja se 28. ožujka 1596. godine očitovala u obličju

60 Marija Nodilo, „Vrt u benediktinskom samostanu Sv. Marije na Mljetu“, Šumarski list br. 3-4, 135 (2011), 158.

61 Milanović, Benediktinci, 74.62Ivo Dabelić, Samostan sv. Marije, 299.63 Milanović, Benediktinci, 73.64 Ostojić, Benediktinci, 447.65 Ivo Dabelić, Mljet - zeleni otok : povijest, kultura, umjetnost, prirodne ljepote, turizam, plan otoka Mljeta:

turistička monografija (Zagreb: Turistička naklada, Vjesnik, 2004), 36.66 Marijan Sivrić, Oporuke redovnika dubrovačkih benediktinskih samostana, u Dubrovački benediktinci –

zbornik radova, ur. Želimir Puljić, Marijan Sivrić (Dubrovnik: Dubrovačka biskupija, 2010.), 225.

15

darivanja svih svojih tiskanih knjiga iz teologije, filozofije i drugih znanost benediktinskim

monasima, učinila je knjižnicu mljetskog samostana jednom od najvećih na dubrovačkom

području.67 Bila je svojstvena po svojoj pristupačnost. Naime, tko god je to poželio, mogao je

slobodno zaći u nju i poslužiti se ukoričenim spoznajama. Nažalost, vrijedna literarna zbirka

nije uspjela u cjelovitosti svoje namjene opstati, već je, vrlo vjerojatno, u vihoru mračnih

vremena, bila razasuta po vatikanskim i inim arhivima.

Konačno, Gospa od Jezera, izniman predmet štovanja iz 14. stoljeća, čiji je okvir izrađen

„od iskucanog pozlaćenog srebra s brušenim kamenjem i medaljonima od transparentnog

emajla“, opredmećeni je prikaz samostanske duhovne prisutnosti na otoku. Slika, naravno,

nije očuvana te je zamijenjena novijim predloškom. Prikaz Gospinog lika s Kristom u naručju

upotpunjen je 2 cjelovita medaljona, od sveukupnih 8, okvirnim likom svetog Benedikta, s

opatskom mitrom i pastoralom, nasuprotnim sv. Antunom s kovrčastom bradom, križem i

knjigom u rukama te učenicima sv. Benedikta, sv. Maurom i sv. Placidom, također s

knjigama, križem i štapom u ruci. Na dubrovačkom području činila jednu značajnu stavku u

slijedu ikona posvećenih Gospi.68

5. Zaključak

67 Vinicije D. Lupis „Benediktinci i njihova baština na dubrovačkom području“, u Dubrovački benediktinci – zbornik radova, ur. Želimir Puljić, Marijan Sivrić. (Dubrovnik: Dubrovačka biskupija, 2010), 329.

68 Lupis, „Benediktinci i njihova baština“,330 – 331.

16

Dubrovački benediktinski red, usporedno s južnodalmatinskim, razvijao se početkom 11.

stoljeća. Susjedna Italija, kao posvemašnja baza širenja redovničkog pokreta, uvelike je

utjecala svojom neposrednom prisutnošću na daljnje jačanje pokreta na našoj obali. Na

dubrovačkom području djelovalo je nekoliko opatija: Sv. Marija na Lokrumu, Sv. Marija na

Mljetu, Sv. Jakov u Višnjici kod Grada i Sv. Mihovil u Pakljenom na Šipanu.

Spomenuti samostani, na čelu sa Sv. Marijom na Mljetu, reorganizirali su se u Mljetsku

kongregaciju, crkveno pravničku strukturu čija je namjena bila ujedinjenje svih benediktinski

podružnica u jednu funkcionalnu, ali i fleksibilnu, uzajamno potpornu cjelinu. Namjernost

nauma uvelike je u početku odredila zatečeno dekadentno stanje koje je vladalo u XV.

stoljeću. Mljetska kongregacija opstaje sve do 31. svibnja 1808. godine, kada se dekretom

generala Marmonta ukidaju svi samostani i crkveno-pravne tvorevine proizašle iz njih.

Godine 1151., zahumski knez Desa, kao pokoru, ili pokušaj političkog bijega od Bizanta,

predaje teritorijalno gravitirajući Mljet samostanu Sv. Marije u Pulsanu podno Monte

Gargana u Apuliji, a pečat crkvenog legitimiteta udario je papa Ivan XXII. pismom

upravljenom redovnicima samostana 1324. godine. Pod okriljem Nemanjića, samostan je

provodio civilnu i građansku vlast na Mljetu, sve do druge polovice 14. i prve polovice 15.

stoljeća, kada, kao što je već bilo spomenuto, otok Mljet postupno potpada pod neposrednu

vlast Dubrovačke Republike.

Uredbom generala Marmonta, koju je Napoleon naknadno potvrdio 1808. godine,

nezavisnost Dubrovačke Republike postaje odsanjani san, a skupa s njime nestaje i mljetska

opatija. Posjed je u početku bio u vlasništvu pijarista, zatim su ga se domogli isusovci 1854.

godine, te je na kraju od 1868. godine postao stečevinom državne šumarije. Od 1960. godine

postaje hotel u sklopu Nacionalnog parka Mljet, a 1998. biva formalno nanovo pripojen

benediktinskom redu.

Samostan je svojim postojanjem trajno obilježio povijest otoka Mljeta. Rano

uspostavljenim feudalnim odnosima, konstantnim priljevom zajamčenih prihoda i time

potpomognutom duhovnom djelatnošću, Sv. Marija na Mljetu sasvim sigurno opravdala je

svoju ulogu predsjedavajuće opatije Mljetske kongregacije. No unatoč svojoj prosperitetnosti,

uspijevala nije oduprijeti se politički uvijek ambicioznoj Dubrovačkoj Republici, dijeleći sa

samostanom Sv. Marije jednaku, iznenadnu sudbinu.

17

Bibliografija

1. Bašić, Đivo. „Otok Mljet u svjetlu (hidro)arheoloških nalaza i povijesti (pomorstva) na plovnom putu istočnojadranske obale (U povodu 50-godišnjice Nacionalnog parka Mljet)“. Pomorski zbornik 46 (2010)1: 139-196.

2. Dabelić, Ivo. „Samostan Sv. Marije Mljetske oslobađa otočane od svih daća i služba 24. rujna 1345.“. U Dubrovački benediktinci – zbornik radova, ur. Želimir Puljić, Marijan Sivrić, 297 - 314. Dubrovnik: Dubrovačka biskupija, 2010.

3. Dabelić, Ivo, Komuna Mljet od 1500. do 1808. godine : knezovi, kancelari, suci, dvornici, procjenitelji, sudski izvršitelji, odvjetnici, postići, zdravstveni službenici, stražari i drugi službenici. Dubrovnik: I. Dabelić, Tiskara Pavleković, 2004.

4. Dabelić, Ivo. Mljet - zeleni otok : povijest, kultura, umjetnost, prirodne ljepote, turizam, plan otoka Mljeta: turistička monografija. Zagreb: Turistička naklada, Vjesnik, 2004.

5. Kovačić, Slavko. „Sveti Benedikt i njegovo djelo u crkvi i hrvatskome narodu“. U Dubrovački benediktinci – zbornik radova, ur. Želimir Puljić, Marijan Sivrić, 97 – 111. Dubrovnik: Dubrovačka biskupija, 2010.

6. Lupis, Vinicije D. „Benediktinci i njihova baština na dubrovačkom području“. U Dubrovački benediktinci – zbornik radova, ur. Želimir Puljić, Marijan Sivrić, 317 - 336. Dubrovnik: Dubrovačka biskupija, 2010.

7. Milanović, Jozo. „Benediktinci na dubrovačkom području u okviru Hrvatskoga benediktinskog redovništva“. U Dubrovački benediktinci – zbornik radova, ur. Želimir Puljić, Marijan Sivrić, 71 - 75. Dubrovnik: Dubrovačka biskupija, 2010.

8. Marinović, Ante. „Pravni status benediktinske opatije Svete Marije na Jezeru na Mljetu“. U Dubrovački benediktinci – zbornik radova, ur. Želimir Puljić, Marijan Sivrić, 277 - 294. Dubrovnik: Dubrovačka biskupija, 2010.

9. Ničetić, Antun. O otoku Lokrumu sjedištu benediktinske opatije Svete Marije. U Dubrovački benediktinci – zbornik radova, ur. Želimir Puljić, Marijan Sivrić,

339 - 362. Dubrovnik: Dubrovačka biskupija, 2010.

10. Nodilo, Marija. „Vrt u benediktinskom samostanu Sv. Marije na Mljetu“. Šumarski list br. 3-4, 135 (2011): 153 – 160.

11. Ostojić, Ivan. Benediktinci u Hrvatskoj i u ostalim našim krajevima. Sv. 2, Benediktinci u Dalmaciji. Split: Benediktinski priorat Tkon (kod Zadra), 1964.

12. Ostojić, Ivan.“Montecassino i benediktinci u Hrvatskoj“. Historijski zbornik 21 – 22 (1968 – 1969): 389 – 401.

14. Sivrić, Marijan. Oporuke redovnika dubrovačkih benediktinskih samostana. U Dubrovački benediktinci – zbornik radova, ur. Želimir Puljić, Marijan Sivrić,

257 - 274. Dubrovnik: Dubrovačka biskupija, 2010.

15. Stošić, Josip. „Benediktinski samostan Sv. Marije na Mljetu“. Radovi Instituta za povijest umjetnosti 22 (1998): 7 – 21.

18

16. Tomas, Ivana. „Crkva Sv. Marije na otoku Mljetu i njezina povezanost s romaničkim spomenicima Apulije“. Prostor, 2/42, 19 (2011): 296 – 309.

19