Ruski rulet 1

Ruski rulet 1 dio.indd 4 30.4.2010 10:07:30

Goran Tribuson

Ruski RuleT Prvi dio


Nakladnik Mozaik knjiga d.o.o., Zagreb

Za nakladnika Alen Bodor

Urednik Zoran Maljković

Grafički urednik Ivica Jandrijević

Oblikovanje naslovnice Marko Jovanovac

Korektorica Maja Divošević

Tisak Denona d.o.o., Zagreb, svibanj 2010.

ISBN 978-953-14-0747-2

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice

u Zagrebu pod brojem 737480.

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektronskom obliku, mehaničkim fotokopiranjem,

snima njem ili dru ga čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

izabRana djela GoRana TRibusona

knjiGa 9


Goran Tribuson

Ruski RuleT

Prvi dio

Bulevarski roman

TReĆe izdanjePRVo u oVoj biblioTeci


KNJIGA PRVA


Nikada više nisam vidio nikoga od svih njih – osim policajaca. Još nitko nije

izmislio način kako bi se čovjek mogao zauvijek oprostiti od policajca.

Raymond Chandler, DUGI OPROŠTAJ

Onda sam te pitao: »Zašto su anarhisti zli?«

Odgovorila si mi: »Zato, to svi znaju.«

Fernando Arrabal, VIVA LA MUERTE

Every day of the year ‘s like

playin’ Russian Roulette.

Bob Dylan


PRVI DIO

TABLEAU VIVANT


9

i.

– Mogu li se šanse koje sudbina daje čovjeku iskazati mate-

matički, nekim uvjerljivim i umirujućim omjerom? – mislio je

Emanuel Mohr zagledan u gotovo praznu dovijsku pješčanu

plažu.

Bila je rana jesen, mirna doduše i prilično topla, pa ipak se

već većina gostiju povukla iz ovog ugodnog mondenskog fran-

cuskog ljetovališta dublje u unutrašnjost. Da, vratili su se svojim

svakodnevnim poslovima ili svojoj svakodnevnoj dokolici, jer

Deauville je bio baš poznat kao stjecište najrazličitijih bogatih

dokonjaka. Emanuel Mohr, hrvatski emigrant, inače jedan iz

»regimente« imućnih dovijskih bespoličara, laganim koraci-

ma premjeravao je plažu, pokušavajući učiniti nešto u svojoj

svakodnevnoj i bezuspješnoj borbi s opasnom i nagrizajućom

dosadom. Zaobišao je luksuzno, mramorno tursko kupalište

koje su inače najčešće posjećivali redoviti pretplatnici njemač-

kog časopisa »Er und Er« i uputio se prema »Biere Pousset«,

terasi na kojoj je lagani vjetar koji je dolazio s engleske strane,

lelujao karirane stolnjake na novim metalnim stolovima. Za

jednim od stolova sjedile su dvije dame u pretoplim haljinama

od engleskog sukna i pijuckale nekakav američki koktel, što je


10

R u s k i R u l e t 1 .

bilo posve u skladu sa sveprisutnom »amerikanizaciojom« fran-

cuske obale. Nedaleko od njih mokrila je mala ošišana kujica,

vjerojatno vlasništvo jedne od besposlenih gospođa. Malo dalje,

za šankom, dobroćudni i debeli konobar Coquelicet, koji se još

prije samo dva tjedna nije mogao maknuti od brojnih gostiju i

njihovih nestrpljivih narudžbi, sada se uvalio u naslonjač i čitao

jedan od pariških političkih dnevnika.

– Jesenja plaža pomalo podsjeća na umiranje, na prola-

znost i rasap stvari... – mislio je Mohr, vraćajući se sada žalom

prema centralnom parku gdje su bile smješte ne sve one velike i

skupe vile koje je uprava dovijskog ljetovališta iznajmljivala naj-

bogatijim gostima. Uskoro se nađe u debelom hladu crnogorice

koja je poput zele nog svoda natkrilila široku pošljunčanu sta-

zu. Časak ili dva poslije zaustavi se pred vilom broj četrnaest,

u kojoj je imao zakupljenu čitavu jednu četverosobnu etažu,

očigledno preveliku za njega, četrdesetjednogodišnjeg samca.

Recepcionar, napadno nalickan mulat, dobaci mu ključeve i

zaželi ugodno popodne. Mohr nešto pro mrmlja, uzme ključeve

i krene prema drugom katu. Na kraju prvog stubišta, na etaži

ispod njegove, presretne ga oniži čičica od kojih šezdesetak

godina i obrati mu se užasno lošom francuskom dikcijom:

– Oprostite, gospodine, prije dva dana stigao sam ovamo.

Čini mi se da smo prvi susjedi, pa bih vas zamolio za savjet.

Ništa mi ovdje nije poznato, a pojavio se strašan problem...

Iza starčića stajala je podeblja i znatno mlađa žena, u

dugoj ružičastoj haljini, i držala za ruku dječaka od dese tak

godina.


11

Mohr ih bez riječi pogleda, očekujući valjda da mu objasni

kakav je problem posrijedi. – Heinemann, Heinemann... –

predstavi se čičica pružajući ruku. Pa kad shvati da mu Mohr

neće odgovo riti, nastavi:

– Stigli smo iz Berlina, ja sam naime berlinski trgovac, a

ovo je moja žena Heddy i njezin... to jest... naš sin Klaus. Naime

nesmotreno sam uzeo sa sobom samo nje mačke marke i sada se

ustanovilo da mi ih ni jedna mje njačnica u Deauvilleu ne želi pro-

mijeniti u francuske franke. Možete li mi savjetovati što da radim?

Mohr slegne ramenima.

– A treba li možda vama neka stotina milijardi mara ka?

Tako, za prvu ruku. Možda ćete u Njemačku?

– Ne.

– Ali što da radimo? Ne mogu djetetu priuštiti ni sladoled!

Ne žele marku, kažu...

Mohr se mirno okrene i krene stubištem prema svom apar-

tmanu. Nakon desetak stuba zastane, diskretno se nasmije i

obrati Nijemcu:

– Pričekajte nekoliko dana.

– Kako, što će biti za nekoliko dana? – zanimao se gospo-

din Heinemann iz Berlina.

– Za nekoliko dana marke će vam toliko izgubiti na vri-

jednosti da ćete ih mirnije duše baciti u smeće.

Uvrijeđeni industrijalac promrmljao je nešto kao »ver-

fluchte Kerl«, ali je Mohr već zamaknuo prema svom ula zu.

U predsoblju se svuče, ostavi odijelo neuredno ba čeno na

kao staklo ulaštenom podu i posve gol krene prema kupaonici,


12


zastane pokraj telefona, podigne slušalicu i okrene tri broja.

Odmah prepozna glas telefonistice Edith pa je zamoli da mu se

danas ne šalje ru čak u sobu. Zatraži da mu donesu samo novine.

Za tili čas stajao je ispod tuša i gledao se u barokno

uokvirenom zrcalu. Za svoju dob, za čovjeka koji je ušao u

peti decenij života, imao je još zadovoljavajuće tijelo – rutavo,

mišićavo i tek s pokojom tankom naslagom sala oko struka. Sve

u svemu, tijelo čiji se sitni nedostaci mogu sakriti dobro oda-

branim odjevnim predmetima. Pogladi se po trbuhu, zatim po

preponama, a onda primijeti kako mu se ud naglo diže. Protrlja

ga nekoliko puta pa pusti vruću vodu. Odvrtao je slavinu sve

jače i jače, sve dok mu gusti slap vruće vode i pare nije potpuno

zastro odraz u ogledalu.

Kada je ogrnut mekim frotir ogrtačem izašao iz kupaoni-

ce, naručene su novine već ležale na niskom kar taškom stolu.

Nehajno ih prelistavši, razabrao je današnje udarne naslove.

Francuzi su se opet razmetali: »MARKA LETI PREMA

PONORU«, »RUHR ILI REPARACIJE!«, »BELGIJSKA I

FRANCUSKA ARMIJA JEDINSTVE NE!«, »BAVARSKE

NACIONALISTE VODI SULUDI KAPLAR«.

Svaki dan isto, vrijedi li ih uopće čitati? Baci novine pa

iz malog bara izvuče bocu »Benedictina« i natoči pola čašice.

Potom priđe telefonu pa ponovo nazva telefonisticu Edith.

– Edith, kažite mi, može li se u upravi ljetovališta po suditi

jedna rubaška moje veličine?

– Što to, gospodine Mohr? – čudila se telefonistica s kojom

se već poznavao.


13

– Rubaška, Edith, ruska rubaška!

Editi nije bilo jasno što li sad želi ovaj bogati i ekscen trični

gost. Vidjevši da se ovako nikad neće sporazumjeti sa strpljivom

telefonisticom, Mohr odluči odustati.

– Ništa, ništa, ma cherie, bolje je ne praviti budalu od sebe.

Otići ću bez kostima...

Spusti slušalicu i ode do spavaće sobe, baci se nauznak

na krevet i odmah zaspi. Topla kupka učinila je svoje. Opet je

sanjao onaj isti san o jugoslavenskom cariniku koji ga, držeći

ruku na njegovom putnom kovčegu, ne tremice motri i s podru-

gljivim osmijehom na licu obraća mu se riječima: – Oho, vratili

ste se dakle, vratili. A što vam je to u kovčegu? – Tada bi se

carinik uputio da otvori kovčeg, a Mohr bi se užasno uplašen

budio, slute ći da će carinikove sljedeće riječi biti: – A što će

vam, pobogu, dinamit?

Uvečer u devet bio je pozvan diplomatu Edwardu Blakeu

i njegovoj ženi Suzy na parti, u vilu dvadeset dva. Taj diplomat

bio je jedan bezobrazno bogat hohštapler koji je svake godi-

ne po tri mjeseca ljetovao u Deauvilleu, donoseći sa sobom

kompletan arsenal engleske snobov štine, od posluge pa sve do

ekscentričnih običaja i manira prave engleske buržujske gos-

poštine. Ove je godine priređivao parti koji su te sezone bili

osobito popularni među engleskom elitom. Tako je organizirao

»swimming party«, zabavu s plivanjem, u devijskom glavnom

ku palištu; »Mozart party«, neku vrstu zabave na koju su uz-

vanici morali doći u baroknim kostimima i napudranih perika

na glavama; a večeras je na redu bila »Russian party«, na kojoj


14


će, kako to predviđa protokol, svirati crni jazz-orkestar, dok

će interijer biti u stilu carske Rusije. Svi gosti moraju doći u

rubaškama.

Polako, bez prave želje i volje da ode Blakeovima, Emanuel

Mohr nalakti se nad rastvoreni plakar, razmi šljajući koje će

odijelo večeras obući. Odluči se za jedno svijetlo, sportskog

kroja, koje nije imalo ni najmanje veze s ruskim folklornim

dekoracijama kojima su obično urešene rubaške. Obuče ga i

izađe. Pošljunčana staza pe rivoja bila je diskretno osvijetljena

titravim električnim žišcima. Crnogorica je mirisala, u daljini se

čuo ravno mjeran šum valova. »Što li se sad događa u Parizu?«,

mis lio je. A onda, onda mu sijevne glavom: »A što se događa u

Hrvatskoj?« – u Hrvatskoj u koju nije već dobrih deset godina ni

zavirio. Novine kažu da su se sad tamo svi uje dinili – Slovenci,

Hrvati, Srbi... Austro-Ugarska se nasukala, a zatim potonula

u neprozirne dubine povijesti...

Na vratima vile dvadeset dva čekala ga je ruska seljan ka,

zapravo ljepuškasta gospođa Blake, koja se vidljivo ra zočarala

što elegantni »Croate« nije u rubaški, koja je tim Hrvatima

bliža negoli njima – Englezima! Na račun toga uspjela se čak

i našaliti.

– Ali madame, svoju sam rubašku – nastojao ju je udobro-

viljiti – bacio još 1917. kada su crveni upalili svoju boljševičku

baklju. Tà nisam revolucionar! Ne želite valjda kakvog Trockog

ili Lenjina na zabavi?

– Ha, ha, ha, gospodine Mohr! Tà nije ovdje sovjet party,

mi nismo crveni, mi smo Romanovi!


15

Nije joj htio odgovoriti dosjetkom o tome kako im on da na

rubaškama nedostaje i malo umjetne krvi. Radije uđe. Salon je

stvarno bio dekoriran u ruskom stilu, u kutu je uistinu svirala

crna jazz-kapela. Vidio je da se salonom šetka dvadesetak uzva-

nika, od kojih je poznavao otpri like polovicu. Plesovi koji su se

plesali ni po čemu nisu bili ruski. Ljubazna domaćica objasnila

mu je da se radi o novim plesnim hitovima koje u posljednje

vrijeme propagiraju engleski plesni zavodi.

– Većina plesova uvezena je iz Amerike – objašnja vala mu

je gospođa Blake.

Oko deset i trideset jedan je par demonstrirao dese tak

novih plesova: twinkle, jog trot, vampire, missouri walk, el-

freda, camel, shimmy, black bottom... Mladi plesni par dobio

je zasluženi pljesak oduševljenih uzvani ka.

Negdje oko pola noći Emanuelu Mohru postade nepodno-

šljivo dosadno. Plesače jedva da je i gledao, a nasrtljive sredo-

vječne »uspaljenice«, kojima su Blakeovi punili svoju vilu i koje

su pokušavale zapodjenuti razgo vor, nije uopće slušao. Izađe na

balkon i pogleda dolje pre ma moru. Mjesečina je bila iznimna,

blistava, a po nam reškanoj površini mora širili su se i titrali

srebrni odsjaji mjeseca. Onda primijeti da je jedan prozor na li-

jevom krilu vile osvijetljeno. Na tom prozoru ugleda tri nagnute

sjene. U ruci jedne od njih bilo je nešto kao revolver. Ljudi su se

izgleda nagnuli nad stol i nešto su polagano i pomnjivo razgle-

dali na revolveru. Ako je to uopće i bio re volver! Pozornost mu

odvrati visoki Francuz u rubaški, koji se pojavio na balkonu.

Mohr ga je otprije znao kao vrlo dosadnu osobu koju, za volju


16


vlastita mira, treba izbjega vati. Vjerojatno je i Francuzu bilo

dosadno pa pokuša za podjenuti razgovor s Mohrom. Mohr se

pak pravio da ga ne čuje, nije mu bilo do razgovora, pogotovo

ne do dnev nopolitičkog naklapanja.

– Oprostite, gospodine, vi ste iz Jugoslavije, ili kako to vaši

službeno zovu – Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca?

– Što ste htjeli?

– Oprostite što tako bez najave... Ali zanimao bi me vaš

sud, jer vi ste tako rekavši neutralni, izvan svega ovoga.

Zastane malo, pa kad shvati da mu Mohr neće odgov oriti,

da mu uopće neće parirati u razgovoru, nastavi:

– Mislite li vi da je to opravdano što smo Nijemcima,

da tako kažem, zaplijenili Ruhr? Mislite li da ćemo ih tako

natjerati da plate ratne reparacije?

– Ali mene to ne zanima... Baš me briga za vaše re paracije!

– S druge strane, vidite, sve to, taj privredni slom u koji

srljaju, može izazvati suprotan učinak. Može dovesti do straš-

nog revanšističkog duha...

– Sviđa li vam se onaj ples? Mislim da se zove black

bottom, što vam je u prijevodu crno dupe – prekine ga Mohr.

Francuz se začudi ovog digresiji, jedva shvativši da Mohr ci-

lja na jedan od onih glupih plesova, koji je večeras bio prikazan.

– Ah, o crnom dupetu nemam stava. Vidite, taj privre dni

debakl, inflacija marke, pa i onaj Stresemann prolazne su epi-

zode u njemačkoj povijesti. Nakon Stresemanna morat će doći

netko čvršći, netko tko će moći sastaviti kon zistentnu vladu ili

netko kome uopće neće trebati vlada...


17

– Slušajte, vi nemate stava o crnom dupetu, a ja ne mam

stava o govnu o kojem pričate. Kako bi bilo da se ra ziđemo,

gospodine? – prekine ga Mohr i povuče se s balkona. Francuz

je tupo gledao u slavenskog bezobra znika kojem je takva gesta i

priličila. Nitko ne zna biti tako drzak kao ti balkanski kravari!

Emanuel Mohr krene prema izlazu, gdje mu Blakeov en-

gleski sluga doda šešir, uz profesionalnu gestu kojom mu dade

na znanje da očekuje napojnicu. I u trenu kada je Mohr tražio

po džepovima sitniš, začu se prasak re volvera. Nastane tajac,

a za koji čas u salon uleti gospođa Blake i sva blijeda tihim

glasom priopći:

– Colin, Alphonse i Jean igrali su onu glupu rusku igru.

Colin je mrtav...

Postavši svjesna pravog smisla onoga što je netom rekla,

Suzy Blake zadrhta, pokri lice rukama i briznu u grčevit plač.

Emanuel Mohr, čudeći se samome sebi što ga nešto tako

senzacionalno nije uopće zainteresiralo, dobaci slu gi pet fra-

naka, stavi šešir na glavu i izađe misleći kako se njega ne tiču

glupe i nepromišljene revolveraške igre tih bogatih strašila.

Te noći legao je i jedva usnuo na kakvih petnaestak mi-

nuta. Opet je sanjao carinika koji se čudi njegovom di namitu,

a potom se probudio. Bio je znojan od straha, a ud mu je bio

tako napet da je upravo osjećao bol. Čudio se tome kako je

strah pratila ta neobična i neočekivana erekcija. Ustao je i pošao

do prozora; vani se naoblačilo, mjeseca više nigdje nije bilo.

Iznenada, negdje daleko na pučini, jedna munja propara nebo

i osvijetli sada već dobrano uzburkano more. »U Pariz, vratiti


18


se u Pariz« odzvanjalo mu je glavom; tà Pariz je kao topla i

vlažna majčina utroba, jedino mjesto pod kapom nebeskom

gdje se čovjek osjeća apsolutno sigurnim. Ovdje je olu ja, ovdje

je ruska zabava, ovdje je noćas umro čovjek.

Podigne telefonsku slušalicu i ponovno zavrti ona tri broja.

Edith je bila i u noćnoj službi.

– Edith, možete li mi za sat, sat i pol, osigurati taksi za Pariz?

– Ali, gospodine Mohr, u ovo doba!? Oluja je. Vo zači spavaju.

– Edith, molim vas! Probudite nekoga, plaćam dvo struko!

– Ne vjerujem da će itko htjeti. Počinje kiša i put bi sada

bio preopasan. Ne vjerujem da bi netko riskirao i za dvostruku

plaću. Međutim gospodine Mohr, kada bi ste ponudili trostru-

ko, onda bih... Znam jednog taksi sta...

Mohr je prekine:

– Edith, platit ću četverostruko ukoliko bude za je dan sat

pred mojom vilom.

Nakon toga spusti slušalicu i krene prema kupaonici. Skine

se, pogleda u zrcalo i lagano pusti vodu. Onda po lako, kao

da se dvoumi, prihvati desnom rukom spolo vilo koje je još

bilo ukrućeno i počne polako onanirati. Lijevom rukom stade

odvrtati slavinu, a desnom ubrza pokrete, osjećajući kako mu

postaje sve toplije i ugodni je. Bilo mu je tako lijepo da nije pri-

mijetio kako je za bunom otvorio ventil za hladnu vodu. Učini

još dva-tri brza pokreta i iz uda mu šiknu gusta, ljepljiva sperma

sve do zrcala. Uzdahne, sagne glavu, a onda pusti topliju vodu i

počne se brzo sapunati. Začuje kako u sobi zvoni telefon. Izađe

onako mokar, nasapunan, i podigne slu šalicu. Bila je Edith.


19

– Gospodine Mohr, odgovara li vam daimler sa šest sjedala?

– Što? – upita. Uši su mu bile pune sapunice.

– Daimler sa šest sjedala i dvadeset sedam konjskih snaga.

– Za ime božje, sve mi odgovara!

– U redu, bit će za pola sata pred vašom vilom.

– Edith!

– Trebate još nešto?

– Da, molim vas da mi se sutra spakiraju stvari i pošalju na

moju parišku adresu. Neka mi uprava na istu adresu pošalje i račun.

– Još nešto? – pitala je dalje Mohra simpatična tele fo-

nistica.

– Da, Edith, doviđenja dogodine u kolovozu. Nadam se

da ću tada imati više sreće...

– Kako to mislite? – zagonetnim će glasom Edith.

– Pa mislim da ću dogodine konačno spavati s vama.

– Oh, gospodine Mohr – smijala se telefonistica – ne bi se

baš moglo reći da ste se ove godine jako trudili. Znate li onu:

kada je pala Bastilja, kako neće jedna mla da žena!

Mohr je htio reći još nešto, ali je Edith prerano spusti la

slušalicu.

Ujutro u dva i trideset pred vilom je zabrektao teški da-

imler od dvadeset sedam konjskih snaga. Vlasnik mu je bio

jedan debeli kolerik koji je za prostog i neobra zovanog taksista

imao uistinu neobično ime – Emile Larousse. Dakle, gospodin

Larousse navikao je na ko jekakve ekscentričnosti dovijskih

gostiju koje je ti jekom godine opsluživao, no pristao je da u

ovo doba vozi u Pariz, ne zbog četverostrukog honorara, nego


20


ponajviše stoga da se na neko vrijeme makne od svoje žene koja

je bila jednako čangrizava kao i on.

Kako je kiša postajala jača i gušća, tako su se i psovke

taksista Emilea umnožavale; proklinjao je čas kišu, čas rupe na

cesti, čas neoznačene zavoje... Emanuelu Mohru nije se uopće

spavalo, ali mu se isto tako nije dalo započinjati razgovor s

narogušenim vozačem. Negdje oko Quillebufa taksist koji je

valjda iscrpio svoj reper toar psovki, započne razgovor:

– Poštovani gospodine, ne ljutim se ja toliko zbog ove glupe

ceste i vremena, koliko zbog svinjarije koju su mi priredili.

Mohr nije uzvraćao, ali je ipak čekao da čuje što će taksist

reći. Čini se da je Larousse spadao među one ljude kojima sugo-

vornik nije baš prijeko potreban element razgovo ra. Nakašlja

se i nastavi:

– Jučer smo trebali imati svadbu. Ženio se moj mlađi brat,

ženio se u četrdeset petoj godini. Naoko ništa neo bično. Pa i u

tim godinama ljudi se žene. Zar ne?... Ali, vidite, on je izbivao

petnaest godina. Devetsto sedme ili 1908. otišao je iz Le Havrea

u Marseille, a odanle u Ame riku, u New York točnije. Tražio je

rada, kruha... Pisao nam je jako intenzivno – jedanput godišnje,

ili čak i ma nje. I onda se iznenada prije mjesec dana, kada smo

ga već dobrano i zaboravili, vratio u Deauville. Bio je odje ven u

nekakav crveni karirani kaput, nosio je hlače od tvrdog sukna,

a na glavi je imao onaj američki šešir. Vi djeli ste u filmovima...?

Sada se više nije zvao Jean, nego John. Glupo, ne?

Mohr se zagleda u taksista koji je cijelo vrijeme pom no

buljio u cestu ispred sebe.


21

– Rekao je da se vratio samo zato da se oženi ovdje u do-

movini. »Dobro, naći ćemo ti ženu«, kazali smo mu obradovani

time što se odlučio oženiti tu kod nas, tu gdje nam je majka,

gdje su mu braća, stričevi, prijatelji... »Ne«, kaže on, nije mu to

potrebno. On već ima zaručni cu koja stiže za njim iz Amerike...

Ne mogu vam reći gospodine, koliko se majka rastužila zbog

toga što joj snaha neće biti naša Francuskinja. Mi smo vam,

znate, Francuzi, veliki nacionalisti... u dobrom smislu riječi!

– Znam iz novina – odvrati mu Mohr.

– Dakle majka se ipak nekako smirila i mi smo se skoro

mjesec dana pripremali za tu smrdljivu svadbu. Proklet dan kad

smo je zakazali! A on, taj moj brat, rekao je da se odmah nakon

svadbe vraća u Ameriku. Ima ta mo, kaže, neke poslove koje ne

može odgađati. Vraga ima, sumnjam ja uopće u te poslove...

Nikada on nije bio za neke poslove.

Kiša je i dalje padala, ali je cesta prema Rouenu na ovom

mjestu bila malo bolja i ravnija, tako da je Emile mogao le-

žernije voziti. Sada je pričajući znao načas svrnuti pogled i na

suputnika.

– Taj moj brat Jean, to jest John, bio je oduvijek čudan

svat. Ništa ga nije zanimalo, sve mu je išlo na živce, nikoga

vam taj nije volio. Dosada, mučila ga je vječna dosada. Mislim

da je zbog toga i otišao u Amenku. Kao da je tamo mnogo

zanimljivije.

– I tamo je dosadno...

– Bili ste? – zainteresira se taksist.

Mohr ne odgovori.


22


– Eto, dakle priredili smo svadbu za pedesetak gostiju,

hvalili se po cijelom Deauvilleu kako se brat vra tio da se oženi

u ljubljenoj domovini i... Dan prije toga on je posudio automobil

i otišao u Le Havre pred mladu. Trebao se vratiti sljedećeg

jutra. Sve je bilo pripremljeno, čekali smo ga. Međutim njega ti

nema pa nema. Svadba je bila urečena u Bogorodičinoj crkvi, u

Deauvilleu, u četiri popodne. U tri smo svi iznervirani izašli na

cestu. Nema ga i nema. U pola četiri vidimo njegov auto kako

se obavi jen oblakom prašine približava...

Daimler se sada strese, pošto je prešao malo prebrzo preko

velike rupetine na cesti. Emile opsuje, a onda na stavi:

– Doveo je crnkinju, prokleti zajebant! Crnkinju nam je

on doveo. Majka se srušila pred kućnim pragom. Onesvijestila

se jadnica! Moja čangrizava žena, koja je uvijek u pravu, ka-

zala je da je tako nešto i očekivala. A ostali, ostali su se stali

podrugljivo smješkati. Skandal, napravio je užasan skandal,

boga mu njegovog!

– I oženio se?

– Ja sam onda htio nekako spasiti situaciju. Počeo sam

govoriti mami kako to nema veze, kako su i crnci ljudi – mada

vam ja takvu ženu ne bih mogao ni taknu ti – kako sad moramo

prijeći preko svega i tako dalje, i tako dalje... Majka je shvatila

da će biti velika sramota ako se vjenčanje ne održi, pa se pri-

brala i odlu čila sve to skupa nekako izdržati. Kazala je da će

žmiri ti za vrijeme cijelog obreda... Dakle, pošli smo u crkvu. A

tamo, tamo nam je taj skot priredio nova iznenađenja.


23

Vani se već danilo, približavali su se Rouenu. Cesta je

sada bila izvrsna, a kiša je posve prestala. Emile uspori, jer je

cestu prelazila seljanka s kravom. Opsuje tako da Mohr nije

uspio shvatiti kome je psovka namijenjena, seljanki s kravom

ili vozačevu bratu Jeanu. – Vjenčavao ih je župnik. U jednom

trenu upitao je mladu što je po zanimanju. Ne znam zašto je to

učinio, valjda i to treba unijeti u papire? Mlada nije razumjela,

ali je umjesto nje odgovorio moj brat. Rekao je s obješe njačkim

osmijehom na licu da je mlada prostitutka. Au ditorij je prasnuo

u smijeh, a svećenik se napravio da ne čuje, pa je brzo nastavio

s ceremonijom. I onda, onda je došao onaj svečani trenutak.

Svećenik ga je upitao uzima li tu zaboravio sam joj, crnoj drolji

ime, dakle, upitao ga je uzima li je za ženu. A moj ti brat, onako,

čudeći se valjda kako ga tako nešto mogu i pitati, odgovori – ne!

Ne, ka že, ne uzima je, kako bi je mogao uzeti?

– Zanimljivo – procijedi Mohr, a taksist Larousse nastavi:

– Sada nam mama opet padne u nesvijest, mlada brizne

u plač, a moja žena vikne kako je znala da se neće oženiti.

Znate kako je rekla? Tamo u crkvi! Rekla je: »Znala sam da

se zajebava!«

– Zašto je sve to učinio?

– Pitao sam ga, pitao sam ga uvečer u gostionici. Te je

noći, naime, trebao otputovati natrag u Ameriku. Učinio je to,

reče mi, zbog dosade. Morao je napraviti nešto da razbije tu

prokletu dosadu koja ga prati još od djetinjstva. Kada se vratiš

u tako dosadnu domovinu iz jedne jednako dosadne zemlje,

objašnjavao mi je, moraš se vratiti s nekim dovoljno dobrim i


24


originalnim skan dalom. Eto vidite, mi smo bili ozbiljni, oče-

kivali smo mnogo od te svadbe, a on se samo zajebavao. Da

rastjera dosadu, kurvin sin! Oprosti mi, majko, na izrazu!

U Rouenu ih je dočekalo posve vedro jutro. Pronašli su jed-

nu malu simpatičnu gostionicu u kojoj su doručko vali. Emanuel

Mohr naručio je bijelu kavu, pecivo i malo džema od trešnje, a

taksist je zatražio da mu podgriju gu laš koji je ostao od sinoćnje

večere. Potom je popio dvije krigle njemačkog piva, podrignuo i

izjavio da je spreman za nastavak puta. Izašli su, sjeli u daimler

i krenuli put Pariza. Vozili su se u tišini, Emileu više nije bilo

do priče, a Mohr je, umoran od nespavanja, pokušavao načas

zadrijemati. Do Pariza više nisu prozborili ni riječi. Samo je

taksist negdje pri kraju puta više za sebe promrmljao:

– Možda je imao i pravo. Kada se vratiš, moraš ih upo-

zoriti na sebe nečim zanimljivim. Inače te zaborave!

Stigli su u Pariz dosta kasno. Ponajviše zbog toga što su

u Bonnièresu dugo i obilno ručali i što im je kod Verta pukla

guma.

– Zbogom, gospodine Larousse – rekao je na ras tanku

Emanuel Mohr, pružajući taksistu ne četvero struku nego pe-

terostruku svotu. – Vrijedilo je, uistinu je vrijedilo!


Ruski rulet 1

Documents

Transcript of Ruski rulet 1