riječ urednika hrvatskog izdanja 1

1riječ urednika hrvatskog izdanja

Hitlerova socijalna država

2 götz aly: hitlerova socijalna država


Götz Aly

Hitlerova socijalna državaPljačka, rasni rat i nacionalni socijalizam

prevela s njemačkogDaniela Tkalec

Fraktura


Objavljivanje ovog djela omogućeno je uz potporu literarne mreže TRADUKI, čiji su članovi Savezno ministarstvo za europske i me đunarodne odnose Republike Austrije, Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, švicarska

Zaklada za kulturu Pro Helvetia, KulturKontakt Austria, Goethe-Institut, slovenska Javna agencija za knjigo JAK, Ministarstvo kulture Republike Hrvatske

i Zaklada S. Fischer.

Naslov izvornika Hitlers Volksstaat – Raub, Rassenkrieg und nationaler Sozialismus

© S. Fischer Verlag GmbH, Frankfurt am Main, 2005.

© za hrvatsko izdanje Fraktura, 2012.

© za prijevod Zaklada S. Fischer po nalogu programa TRADUKI

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-414-0

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 821970


Sadržaj

Riječ urednika hrvatskog izdanja 7

Predgovor 11

prvi dio: Populisti na djelu 271. San o narodnoj državi 292. Konsenzualna diktatura 53

drugi dio: Podčinjavanje i izrabljivanje 933. Samo svrsishodno 954. Narod kao ratni profiter 1155. Zapad kao plijen 1596. Istočna prostranstva 181

treći dio: Eksproprijacija židovske imovine 2077. Pljačka kao državno načelo 2098. Pranje novca za Wehrmacht 2299. Doprinosi satelita 25310. Tragom zlata 273

četvrti dio: Zločin kao narodna dobrobit 30711. Plodovi zla 30912. Politika špekulacija 32513. Nacionalni socijalizam 341


Odgovor na kritiku 357

Tečajevi za preračunavanje 391

Kratice i pojašnjenja nekih pojmova 393

Bilješke 411

Popis literature 463

Kazalo imena 489


Riječ urednika hrvatskog izdanja

Prijevodi nekoliko ključnih pojmova, pa i samog naslova ove knjige, zaslužuju komentar i pojašnjenje. Naslov izvornika je Hitlers Volksstaat, što i površni poznavatelj njemačkog jezika bez razmišljanja može pre-vesti kao Hitlerova narodna država. No Götz Aly se već u naslovu po igrao riječima i iskoristio slojevitost i višeznačnost pojmova Volk i völkisch. Već u vrijeme Weimarske Republike pojam Volk su mnoge nacionali-stičke stranke i grupe, uključujući i naciste, počele koristiti u smislu koji odgovara hrvatskom pojmu nacija, i to ne u zapadnoeuropskom ili sjevernoameričkom pojmu zajednice državljana, nego u smislu etničke ili rasne zajednice krvi i tla, zajednice koja navodno nije društveni, nego prirodni fenomen. Takva, etnička nacija – utemeljena u prirodi, kako su tada mislili rasistički biologisti i eugeničari, ili pak u kulturi, kako i danas misle pristaše škole Johanna Gottfrieda Herdera – za na-ciste i nacionalsocijaliste je središnji, zapravo jedini politički i moralni subjekt. Također neprevodivi pojmovi poput Volksgemeinschaft i Volksgenosse izravne su izvedenice takve političke doktrine i prakse. Jedan od ciljeva – ili sredstava – politike utemeljene na takvom poimanju nacije jest homogenizacija, odnosno klasno pomirenje, što je nemoguće bez socijalne skrbi za njenu supstanciju, dakle za široke narodne ili radničke mase. To je točka gdje se sjedinjavaju nacionalno i socijalno. U tom kon-tekstu valja imati na umu i naglašene antikapitalističke i antiliberalne značajke nacizma. Desetljećima je taj aspekt bio zanemaren zbog pre-


vladavajuće marksističke teze da je nacizam oružje u rukama tako-zvanog krupnog kapitala. No kapitalisti nacistima nikada nisu ni bili potrebni iz jednostavnog razloga što su činili manjinu. Naciste je za-nimao Volk i zato su eksproprijacijom židovske imovine i pljačkom oku piranih zemalja financirali socijalnu politiku kojom su kupovali masovnu podršku. Utoliko je socijalno imanentna sastavnica völkisch politike. Budući da se Götz Aly bavi upravo socijalnim, a ne nacional-nim ili nacionalističkim elementima Hitlerova narodnog režima, na slov Hitlerova socijalna država prevoditeljici se nametao sâm po sebi. Drugim riječima, odlučivši se za Volksstaat Aly je odabrao izraz koji u njemač-kom jeziku podrazumijeva socijalno, središnju temu ove knjige koja bi ostala nevidljiva u hrvatskoj frazi narodna država.

Njemački jezik, jezik je kovanica. Götz Aly skovao je nekoliko poj-mova bez čijeg je razumijevanja nemoguće i razumijevanje Hitlerove socijalne države. To su Gefäligkeitsdiktatur, Zustimmungsdiktatur i Sti mmun gspolitiker. Gefäligkeitsdiktatur dade se slobodno prevesti kao ljubazna diktatura, dakle diktatura koja se – neovisno o smrtonosnoj represiji “neprijateljskih” etničkih i rasnih skupina i političkih protiv-nika – dodvorava većini, prije svega pomoću socijalnih i fiskalnih olak-šica i povlastica. Zustimmungsdiktatur naličje je te ljubaznosti. To je diktatura oslonjena na dobro raspoloženje, zadovoljstvo, lojalnost, ko-načno na sve ono što se dade izraziti i kolokvijalnom njemačkom po-suđenicom štimung. Prevoditeljica se odlučila oba pojma sjediniti u frazu konsenzualna diktatura, izraz koji sažima i ljubaznost režima i lojalnost masa i, više ili manje prešutni, sporazum režima i masa.

Političare koji su stvarali i održavali taj sporazum Aly naziva Sti mmung spolitiker. Taj je izraz preveden kao populisti, što nije netočno ali nije ni najsretnije rješenje, mada je opravdano iz stilskih razloga i radi iz bjegavanja dugih opisnih fraza poput političar posvećen dobrom raspoloženju i lojalnosti naroda.

Pored spomenutih pojmova koji praktično sažimaju bît Alyjeve knjige prevoditeljica je posegnula za stanovitom slobodom prevevši Reichs kreditkassen kao Kreditne zadruge Reicha imajući na umu pojam


štedne zadruge. To rješenje približno upućuje na specifičnu, zapravo jedinstvenu pravnu i političku narav RKK.

Na nekoliko mjesta čitatelja će možda zbuniti uporaba fraze nacionalni socijalizam umjesto nacionalsocijalizam, no igrom riječi koja nastaje takvom jezičnom raščlambom sâm autor je postigao učinak koji upućuje na meritum knjige i podsjeća da je nacizam osim svega bio i socijalizam.

Neki općepoznati njemački izrazi i kratice, poput Führer, Gestapo, Wehrmacht, SA, SS i slično, ostavljeni su, dakako, u izvorniku jer su postali opći pojam u svjetskoj i hrvatskoj historiografiji. Ponekad su radi stilske raznolikosti neki izvorni njemački izrazi zadržani u tekstu, ali prevoditeljica se trudila da time ne optereti tekst. Izraz Generalgouvernement dosljedno je korišten u svojem njemačkom, zapravo fran-cuskom, obliku jer je ta teritorijalna jedinica, nastala na području okupirane Poljske, također općepoznat historiografski pojam koji se rabi u izvorniku. Isto vrijedi i za iznimno frekventne izraze kao što su Reichs bank i Reichsmark.

Uz tumačenje kratica, čija se većina odnosi na povijesne i znan-stvene izraze i utoliko ne opterećuju tekst, urednik je sačinio i kratka pojašnjenja nekih najvažnijih pojmova i ustanova nacističkog režima.

Bilješke na dnu stranice su bilješke prevoditeljice ili urednika. Bi-lješke autora nalaze se na kraju knjige, s tom razlikom da su autorove bilješke u poglavlju Odgovor na kritiku, kao i u izvorniku, smještene na dno stranice.

Vuk Perišić

27san o narodnoj državi

p r v i d i o

Populisti na djelu


prvo poglavlje

San o narodnoj državi

Gigantsko vrijeme

NSDAP se oslanjao na teoriju o nejednakosti rasa, u istom dahu obeća-vajući Nijemcima i veću jednakost i bolje početne šanse nego što su ih imali za vrijeme Carstva ili u doba Republike. U praksi se to ostvarivalo nauštrb drugih, sredstvima otimačine i rasnoga rata. Promatrajući iznutra, činilo se da rasni rat nagoviješta kraj klasne borbe. Tako gle-dajući, NSDAP je propagirao jednu od socijalnih i nacionalno-revolu-cionarnih utopija prethodnoga stoljeća. To ga je i učinilo popularnim. Otud je crpio svoju zločinačku snagu. Hitler je govorio o “izgradnji narodne države”, “socijalne države” koja će biti uzorna i u kojoj “po-stupno valja ukidati sve (socijalne) barijere”.1

Kao i svi revolucionari, tako su i nadasve mladi sljedbenici nacio-nalsocijalističkog pokreta bili obavijeni aurom “sada, ili nikada”. U trenutku preuzimanja vlasti 1933., Josephu Goebbelsu bilo je 35 godina, Reinhardu Heydrichu 28, Albertu Speeru 27, Adolfu Eichmannu 26, Josephu Mengeleu 21, Heinrichu Himmleru i Hansu Franku bile su 32 godine, dok je Hermann Göring – jedan od starijih – upravo bio prosla-vio četrdeseti rođendan. Goebbels je još usred rata neko statističko istraživanje prokomentirao riječima: “U skladu s time prosječna starost vodećih osoba čak i u srednjem partijskom sloju iznosi 34, a u državnim


službama 44 godine. Prema tome, uistinu možemo reći da Njemačku danas vodi njezina mladež.” Istodobno je zahtijevao “kadrovsko osvje-ženje”.2

Za većinu mladih Nijemaca nacionalsocijalizam nije značio dikta-turu, zabranu govora i ugnjetavanje, već slobodu i pustolovinu. U njemu su vidjeli produžetak pokreta mladeži, tjelesni i duhovni antiaging program. Glasni dvadesetogodišnjaci i tridesetogodišnjaci 1935. prije-zirno su ustali protiv sitničavih umova. Smatrali su sebe modernim, antiindividualističnim ljudima od akcije; podsmjehivali su se “malo-građanskim brigama” govoreći: “Nama pripada veliko sutra.” U siječnju 1940. vjerovali su u “veliku bitku”, nakon koje će, pretpostavljali su, “zemlja, tko god da pogine, poći ususret sretnoj i velikoj budućnosti”, da bi još početkom ožujka 1944. – unatoč svim strahotama koje su se u međuvremenu dogodile – bili uvjereni da započinju “posljednju di-onicu ovog rata”.3

Jedan tridesettrogodišnjak zabilježio je zašto se prijavio u jedan od štabova za kolonizaciju koji su osnovani unutar nekoliko dana i koji su 1939. odjednom raseljene Nijemce iz Istočne Europe dovodili “kući, u Reich”: “Ne trebam razmišljati ni sekunde hoću li se prijaviti. Postav-ljena je zadaća jedinstvena; nadam se da ću moći biti od koristi i da će moja prijava biti prihvaćena. To što će me taj zov istodobno izbaviti iz ograničenosti mojega ureda – kako li je to samo postalo svejedno.” Četrnaest dana poslije isti autor dnevnika bilježi sljedeće: “Prestravljen sam veličinom toga zadatka: nikada dosad nije mi bila povjerena takva odgovornost.”4 Mlade žene i studentice bile su ushićene svojim anga-žiranjem u poslovima skrbi o njemačkim useljenicima u osvojenom Warthegauu, kao i improviziranom izgradnjom škola i seoskih dječjih vrtića:* “Bilo je potpuno svejedno s kojih fakulteta dolazimo – sve nas je povezivala velika zajednička zadaća, naime da tijekom semestarskih

* Erntekindergarten; seoski dječji vrtići koje je nacistički režim uspostavio radi rasterećenja seljanki u vrijeme žetve. (Op. prev.) Warthegau je Gau osnovan na anektiranim poljskim područjima. Obuhvaćao je oblast Poznańa. (Op. ur.)


praznika skupimo svu svoju snagu i znanje, premda još uvijek neznatne, ovdje u Warthegauu. I, istini za volju, bile smo više nego ponosne što smo prve koje će ovdje kao studentice smjeti odraditi pionirski posao.”5

Hanns Martin Schleyer, rođen 1915. – kasnije [u SRNJ – op. ur.] je postao predsjednik Udruge poslodavaca – izrugivao se 1942., kao dva-desetsedmogodišnji okupacijski funkcionar u Pragu, ostacima starih administrativnih i obrazovnih elita koje su oklijevale i koje su u nje-govim očima smetale zamahu “istinskog nacionalsocijalizma”: “Spre-mnost da tražimo zadatke umjesto da čekamo na njih, zadatke o kojima nas se tijekom borbe poučavalo u mladim godinama, stalni angažman za pokret, čak i nakon preuzimanja vlasti, od nas su ranije nego što je to uobičajeno zahtijevali odgovornost.”6 Hans Schuster, koji je sedam-desetih godina bio jedan od glavnih urednika Süddeutsche Zeitunga, poslan je u svibnju 1941. kao ataše za gospodarstvo pri Njemačkom izaslanstvu u Zagreb kako bi ondje utemeljio satelitsku NDH. Prije toga je, predodređen svojom leipziškom disertacijom “O židovskom pitanju u Rumunjskoj”, radio pri njemačkom veleposlanstvu u Bukureštu, gdje je sudjelovao u konspirativnim pothvatima. I on je bio rođen 1915. Zajapuren poput ubojice iz najdubljeg uvjerenja, taj je, tada dvadesetše-stogodišnjak, u siječnju 1942. iz Zagreba pisao svome, poslije također utjecajnom, prijatelju Hellmutu Beckeru:

Sada bih se doista htio što prije maknuti odavde – ova je po-sljednja godina bila previše za mene jer je mnogo toga išlo gotovo odveć glatko – čak unatoč velikim napetostima i vi-šetjednim opasnostima. Bili su to državni udar u Beogradu, a potom rat i naš državni udar ovdje, u Zagrebu. Zatim, imao sam sreću što sam dobrih pola godine mogao sudjelovati u izgradnji te države pod zapovjedništvom takva izvanrednog čovjeka kao što je poslanik Kasche (SA-Obergruppenführer!), što je uključivalo i veliku osobnu odgovornost, kao i osobito povoljne okolnosti, zahvaljujući prisnim odnosima s ovdaš-njom vladom iz vremena prije prevrata.


Schuster je postigao što je htio i uskoro se kao vojnik pokazao zahval-nim što su ga “svestranost ovoga postojanja, neprestana napetost, po trebitost vlastitih, premda neznatnih, odluka te u određenoj mjeri i maštovitost i inicijativa (…) poštedjele zatupljujuće strane toga rata”.7

Svi muškarci i žene koje smo predstavili pronašli su ono što su tra-žili kao i ono što se u toj dobi ionako rado hoće: vlastitu odgovornost, još neuređene prilike koje iziskuju pionire te težnju neumornim im-provizacijama, neprestanom iskušavanju vlastitih umnih i tjelesnih snaga. Stvorili su sebi život u kojem su uvijek iznova mogli razbiti jednoličnu svakodnevicu. Mrzili su učmalost uredske rutine tražeći samodokazivanje i zabavu, golicanje onoga neuračunljivoga i užitak modernoga manevarskog rata. Opijeni osjećajem prividne svemoći, bili su u postpubertetskom traganju za identitetom.

Godine 1933. vlast su preuzeli zapravo studenti i apsolventi. U toj grupi bilo je i buntovnih sinova starih elita i samouvjerenih mladića koji su, svojedobno kao socijaldemokrati, profitirali od uspona Repu-blike u kojoj je ta partija imala značajnu ulogu. Heterogenost svojega porijekla sublimirali su socijalno-romantičnom i istodobno tehnici-stički-moderno interpretiranom utopijom o nacionalsocijalizmu. Sebe i sebi slične smatrali su avangardom “mladoga naroda”. Izrugivali su se starcima, koji su iz iskustva bili skeptični, nazivajući ih “hokeja-šima”, a službenike čvrstih načela, koji su bili dugo u službi, “gospodom kojoj iz hlača curi vapno”.8 Daleko od sadašnjosti i okrenuti budućnosti, gradili su vizije o životu u kojem neće biti stagnacije. Aktivisti i mnogi suzdržano-znatiželjni simpatizeri Pokreta skučenoj su današnjici su-protstavljali nacionalno praskozorje. Da se izrazimo riječima toga vre-mena, teret svakodnevice koja je ubrzo postala gigantska bio je lagan u odnosu na budućnost. U ljeto 1941. Goebbels je razmatrao mogućnost da svoje ratne govore objavi pod naslovom “Između jučer i danas”; knjiga se uistinu zvala Epoha bez primjera.9 Nacionalsocijalizam se iz valjanih razloga može nazvati i diktaturom mladih, koja se u nekoliko godina – u smislu razornosti – razvila u najuspješniji generacijski pro-jekt dvadesetoga stoljeća.

Mnoge posuđenice nacionalsocijalizma koje su preuzete iz lijevih


idejnih zaliha vidljive su već iz samih životopisa njegovih pripadnika. Nemali broj budućih nacionalsocijalističkih aktivista u posljednjoj je fazi Weimarske Republike prikupio komunističko-socijalistička isku-stva. Tako je Eichmann u svojim memoarima više puta izjavljivao: “Moji politički osjećaji bili su lijevo, a socijalizam je bio barem jednako toliko naglašen koliko i nacionalizam.” On i njegovi prijatelji su tijekom Borbe za vlast [Kampfzeit] držali da su nacionalsocijalizam i komuni-zam “neka vrsta braće”.10 Pisac Wolfgang Hillers odjednom je shvatio “da se onome Ja mora nadrediti Mi te da se nova njemačka umjetnost može napajati jedino iz izvora toga Mi”.11 On je i utoliko reprezentativan – tu se valja prisjetiti i Arnolta Bronnena – budući da je svojedobno surađivao s Bertom Brechtom i Johannesom R. Becherom na zbornoj inscenaciji “Veliki plan” koja je veličala nemilosrdnu staljinističku industrijalizaciju. Hillers je 1933. riječ “proleterski” samo trebao zami-jeniti riječju “njemački”, pri čemu je veći dio puta koji je od Ja vodio do Mi bio već prevalio. Spoznaju da se “taj novi Mi-osjećaj dade izvrsno inscenirati u zborske forme” mogao je i dalje koristiti: “Naprijed, i ne zaboravimo u čemu je naša snaga…” Onima koji su tijekom demonstra-cija, rasprava i tučnjava nekad bili na drugoj strani, nacionalsocijalizam je pružao priliku da upravo zbog svojih vlastitih sklonosti sklope pri-mirje s Trećim Reichom.12

Još će mnogo biti govora o Fritzu Reinhardtu, državnom tajniku u Ministarstvu financija, i o njegovu šefu, ministru grofu Lutzu Schwe-rinu von Krosigku. Iako su imali potpuno oprečna porijekla i biografije, taj je dvojac surađivao kongenijalno.13 Na bolesničkoj postelji Reinhardt je 1940. pisao svojemu šefu: “Već se radujem velikim zadaćama koje će se uskoro rješavati. (…) Možemo biti presretni što smijemo živjeti i djelovati u takvu gigantskom vremenu! Pariz je u njemačkim rukama, Francuska pred kapitulacijom! I to za tako kratko vrijeme! Gotovo da se ne može povjerovati!”14

Brza pobjeda omogućena je povredom neutralnosti Belgije i Nizo-zemske. Hitler je to već prije nazvao “beznačajnim”. Svoje povjerenike, a malo-pomalo i njemačko stanovništvo, uspio je uvjeriti u maksimu


kojom će se opravdati svaki zločin: “Kada pobijedimo, nitko neće pitati za to.”15

Pitanje jesu li ijedan plan, ijedna propagandistički obznanjena na-mjera nacionalsocijalističkoga režima odgovarali kasnijoj stvarnosti ili su se tijekom vremena pokazali realistički valjanima ne može za-htijevati ni akademski interes zato što analitički vodi u zabludu. Iz-vanredan tempo i mladenačka nepromišljenost koja je kulminirala u kolektivnoj vrućici tih dvanaest kratkih godina pod nacionalsocijaliz-mom danas su teško shvatljivi. Njemačko je društvo svoje ekstremne snage crpilo iz jedinstva suprotnosti koje je održavalo njegovo vodstvo: iz racionalnih i emocionalnih političkih potreba, iz starih i novih elita, nacije, partije i birokracije. Iznimno velika temeljna napetost pojavlji-vala se svagdje gdje je politički aparat međusobno povezivao te suprot-nosti: brigu o navodnoj baštini sa željom za tehničkom izvodljivošću, antiautoritarno veselje prevrata s autoritarno-utopijskom orijentacijom prema njemačkoj državi sunca. Hitler je kombinirao ponovno rođenje nacije s rizikom propasti, klasnu harmoniju u blaženom zajedništvu s razornom silom podjele rada.

Veliki pomak

Nacionalsocijalisti nisu podnosili pravnike, profesionalne diplomate i generalštapske časnike. Ipak, radi vlastite koristi dali su im vremena da se djelomice prilagode. U to su se ubrajali, kao što ćemo vidjeti u sljedećim poglavljima, i službenici Reichsbanke te službenici mini-starstava financija i gospodarstva – sve prepredeni ljudi koji su svoja stručno-politička iskustva prikupili ili još u doba Carstva ili kao mladi službenici u prvim godinama Republike, a među njima je bio i znatan broj veterana iz Prvoga svjetskog rata. Različitost i šarolikost njihovih životnih priča mogu se dokazati za svekolika stručna ministarstva, za većinu sveučilišnih instituta, kao i trustova mozgova koji su bili orga-nizirani pri privatnim ili državnim i poludržavnim institucijama za istraživanje gospodarstva, znanstvenim društvima, novinskim redak-


cijama ili pri odjelima velikih banaka koji su se bavili državnim sekto-rom.

Službenici III. odjela Ministarstva gospodarstva pod dirigentskom palicom Gustava Schlotterera pljačkali su Europu od 1939. do 1945. s jedva zamislivom rigoroznošću. Taj odjel osnovan je 1920. radi ispunje-nja obveza iz Versailleskog ugovora. Ti su, tada mladi, službenici bili dužni rješavati zahtjeve Francuske, Belgije i Velike Britanije, pa su naučili “tablicu množenja” podčinjavanja, izrabljivanja i prijetnji. Po-slije su svoj pasivno stečeni knowhow usmjerili prema onima koji su ga izumili, temeljito ga obogativši njemačkom upravljačkom inteli-gencijom; svoj višestruki i uspješni doprinos razbojničkim pohodima shva ćali su kao kompenzaciju za nekadašnja poniženja.

Nürnberški zakoni donijeti su ujesen 1935. u ubrzanom postupku na Dan stranke, ali nisu bili objavljeni u Službenom glasniku Reicha [RGBl]. Tek nakon što su sljedećih tjedana vrhunski upravni pravnici ideju o zaštiti krvi i “filtriranju” navodnih rasnih obilježja prometnuli u birokratski upotrebljive norme, objavljena je Prva odredba uz Gra-đanski zakonik Reicha, koja je utvrđivala tko je potpuni Židov, tko polu-Židov ili Geltungsjude, tko živi u mješovitom braku, a tko u privi-legiranom mješovitom braku.* Kao kriterij za odlučivanje o stotinama tisuća pojedinačnih slučajeva pravnici nisu uzimali u obzir nasljedno--biološka, ionako sporna mjerila koja su akademski temeljito izmislili istraživači rasa, već vjersku pripadnost svih četvero baka i djedova,

* Geltungsjude(n), Židov na temelju zakonske presumpcije. Osoba koja je, u skladu s Građanskim zakonikom Reicha od 14. studenoga 1935., bila smatrana Židovom. Dakle osoba koja je, osim što su joj dva srodnika drugog stupnja po uzlaznoj liniji (djedovi i bake) bili Židovi, prihvatila židovsku vjeru nakon stupanja na snagu Nürnberških zakona, ako je bila u braku sa Židovom, ako je rođena iz braka sa Ži-dovom nakon što su mješoviti brakovi zabranjeni, ili ako je rođena iz izvanbračnog odnosa sa Židovom nakon 31. srpnja 1936. Osim takozvanih Mischlinge prvog stupnja, koji su također smatrani Židovima, i Geltungsjuden su morali nositi oznake s Davidovom zvijezdom i koristiti ime “Israel” odnosno “Sara”. U pravilu su i oni deportirani. (Op. prev. i ur.)


koja se mogla jednostavno utvrditi i obilno potkrijepiti dokumentima. To je omogućilo “automatski postupak” selekcije.

Slično se može reći i za “židovsku pristojbu” iz 1938. od koje je Göring u svojoj antisemitskoj pomami očekivao prihod od milijardu Reichsma-raka, da bi je poslije Ministarstvo financija pretvorilo u porez na imo-vinu od dvadeset posto koji je dospijevao na naplatu četiri puta godišnje, da bi naposljetku prikupilo više novca nego što je tražio Göring.

Posebne antisemitske mjere koje su, gledano unatrag, bile tek pri-prema za ubojstva europskih Židova samo su zahvaljujući takvim finim korektivnim radnjama mogle doseći potrebnu efikasnost. U tom je smislu Financijski sud Reicha [RH; nadležan za poslove financijske kontrole – op. ur.] po nalogu ministra financija tijekom Drugoga svjet-skog rata kontrolirao eksproprijaciju židovske imovine od Beograda nadalje, kao i upravljanje s oba logora za progon nizozemskih Židova,16 te (nedostatnu) efikasnost uprave geta u Łódźu. U Varšavi je gospo-darska uprava Zavoda za produktivnost Reicha (današnja Uprava za produktivnost njemačkoga gospodarstva) zadužila geta za ispostavu ekonomskih računa dobiti i gubitka. Rezultati koji su zapisani u opsež-nim revizijskim izvješćima govorili su protiv postojanja takvih “ži-dovskih stambenih četvrti” sličnih zatvorima, koje su bile potpuno neekonomične.17

Oslonac za svoje užurbano pokrenute, sveobuhvatne i nerijetko improvizirane akcije nacionalsocijalistički pokret našao je u rutinira-noj birokraciji. Uza svu spremnost da služe nacionalnoj stvari javni službenici nipošto nisu odustali od svojih uhodanih instrumenata oporezivanja i kontrole. Financijski i građanski sudovi nastavili su s radom: nadležnost unutar neke ispostave, pravo supotpisivanja i saslu-šanja, višeslojna izgradnja uprave – sve je to funkcioniralo poprilično efikasno. Gauleiteri koji su htjeli što manju birokraciju i bliskost s na-rodom namučili su se sa zahtjevima financijskih službenika koji su inzistirali na primjeni propisa o proračunu, što je izazvalo trvenja, ljutnju i svađe, posebice kada su stručnjaci zahtijevali umanjenje su-višnih troškova inače vratolomno skupih političkih i vojnih pothvata. Dvostruka i usporedna organizacijska struktura nacionalsocijalističke


države nije – kao što se često tvrdi – vodila u kaos.* Naprotiv, u nepre-stanom usklađivanju suprotnih interesa te traganju za optimalnim rješenjima treba tražiti objašnjenje nestalne, ali nesumnjive snage toga režima; na taj način bilo je moguće razviti (radikalnije) alternative, izbjeći administrativne zapreke i postići visoku praktičnost mjera koje su donesene u skladu s nerijetko ideološkim prioritetima; tako je na-posljetku nastala ubojita mješavina političkog voluntarizma i funkci-onalne racionalnosti.

Uigranost stručnjakâ, političarâ i većine stanovništva svoje je uteme-ljenje pronašla i u spremnosti Hitlerove vlade da ostvari dugo priželj-kivane reforme, koje su zapele zbog interesnih svađa u Republici. Željna akcije, nacionalsocijalistička uprava odbacila je mnogo toga što je već dugo važilo kao beskorisno i zastarjelo. Tako je 1941. ispunila zahtjev Jacoba Grimma, koji je 1854. njemačko pismo okarakterizirao kao “ne-formalno i uvredom za oko”,18 te “pismenim dekretom” ukinula Sütterlin i Frakturu [goticu – op. ur.] u korist latinice. Članak 155. Weimarskog ustava nalagao je ukidanje feudalnog oblika imovine, tzv. Fideikommisse, koji je bio naširoko rasprostranjen u sjevernoj Njemačkoj i ome-tao moderni kapitalizam.** No Republika nije bila u stanju provesti od redbu koja je još 1849. unijeta u Ustav Njemačkog carstva na zasje-danju u frankfurtskoj crkvi Svetog Pavla. Odgovarajući zakon Reicha nosi na znaku “6. srpnja 1938., Berchtesgaden, Adolf Hitler”.

Nacionalsocijalističko vodstvo prvo je navijestilo motorizaciju na-roda i uvelo dotad gotovo nepoznat pojam godišnjeg odmora, udvostru-čilo broj neradnih dana te počelo razvijati masovni turizam kakav nam je danas poznat. Predstavnik DAF-a*** koji je bio zadužen za Berlin zala-

* Misli se na tzv. Doppelstaat, odnosno dvovlašće partijske i državne hijerarhije. (Op. ur.)** Riječ je o ustanovi koja nasljedniku zabranjuje prodaju i raspolaganje nekretni-nom. (Op. ur.)*** DAF, Deutsche Arbeitsfront – Njemačka fronta rada. Nacistička krovna sindi-kalna orga nizacija. (Op. ur.)


gao se za to svom snagom: “Godine 1938. želimo u još većoj mjeri obu-hvatiti sve sunarodnjake [Volksgenossen] koji još i danas vjeruju da odlazak na godišnji odmor nije za radnike. Takvu skeptičnost valja konačno nadvladati.”* Četrnaestodnevno putovanje unutar Njemačke stajalo je između četrdeset i osamdeset Reichsmaraka.19

Nacionalsocijalistička država otpočetka je podupirala obitelji – dok su oni neoženjeni i bez djece bili u lošijem položaju – kao što je štitila i seljake od nepredvidivosti svjetskog tržišta i vremena. Temelji poljo-privredne politike Europske Unije, zakon o oporezivanju supružnika, pravila cestovnog prometa, obvezno osiguranje za automobile, dječji doplatak, porezni razredi, pa čak i osnove zaštite okoliša datiraju iz tih godina. Nacionalsocijalistički socijalni političari dali su obrise koncepta mirovinskog osiguranja, koje od 1957. u Saveznoj Republici Njemačkoj slovi kao samo po sebi razumljivo, na temelju kojega “star” i “siroma-šan” više nisu smjeli biti sinonimi, jer je propisivalo da “način života veterana rada ne smije odviše odstupati od onoga njihovih zaposlenih sunarodnjaka”.20

Budući da su mnogi dužnosnici nacističke partije u prethodnom režimu živjeli u takvim okolnostima da su upoznali sudske ovršitelje, već su se u prvim tjednima nove vlade pobrinuli da ublaže patnje ovrhe i deložacija kojima je u doba krize bila ugrožena većina Nijemaca. Među prve nacionalsocijalističke zakone spadali su i oni koji su prava vjerov-nika ograničavali u korist dužnika, što je trebalo pridonijeti “opleme-njivanju naroda”. Zakon o podmirivanju starih dugova, donesen 1938., proglasio je već ishodovano pravo na utjerivanje duga nevažećim pod određenim uvjetima. Zakon o sprečavanju zloupotrebe mogućnosti ovrhe s kraja 1934. bio je usmjeren protiv “gotovo neograničene slobode

* Kada se izraz Volksgenosse prevede kao sunarodnjak gubi se smisao tog njemačkog izraza koji ne označava puku pripadnost etničkoj skupini, nego i aktivnu, emotivnu i političku pripadnost. Doslovno, Volksgenosse je narodni ili nacionalni drug ili sudrug, pripadnik Volksgemeinschafta. Tim su izrazom nacisti označavali homoge-nizirani nacionalni kolektiv kome su jedinome priznavali politički subjektivitet i legitimitet. (Op. ur.)


vjerovnika” iz prošlosti.21 Reforme su uglavnom, što karakterizira na-čin nacionalsocijalističke vladavine, pojedinim sudskim ovršiteljima nametale znatnu osobnu odgovornost i dopuštale slobodu donošenja odluka u svakom pojedinom slučaju.22

Središnji organ sudskih ovršitelja Njemačko glasilo sudskih ovršitelja odmah je okrenuo ploču: “Sudski ovršitelj koji je socijalno osjetljiv na svoje najsiromašnije Volksgenossen neće ih moći žrtvovati potpunoj bijedi, oduzimajući im zajedno s njihovom sirotinjom i povjerenje u državu koja ih štiti, lišavajući ih ljubavi prema domovini u kojoj, kako vjeruju, imaju pravo izlaziti na kraj s onim najnužnijim za život.” U “istinskoj narodnoj državi” čak je i sudski ovršitelj imao razviti “soci-jalnu osjetljivost i izbjegavati nepravdu”. U doba nacizma “nije smio prezati ni od napora ni od možebitne vlastite štete kako bi opravdao socijalnu ideju”. Naposljetku, “pri tijesnoj isprepletenosti socijalne i nacionalne misli on uvijek ispunjava narodsku dužnost”.

U skladu s time Hitler (“naš narodni kancelar”) još je zarana progla-sio maksimu: “Njemačka će biti najveća tek kada njezini najsiromašniji građani postanu oni najvjerniji.”23 Göring je sekundirao: “Kućevlasnik koji svoje siromašne sunarodnjake zbog oholosti nemilosrdno i bes-krupulozno pretvara u beskućnike pronevjerio je svojim djelovanjem za štitu države.” To vrijedi i onda ako u svojemu prijestupu protiv “te-meljnih zakona narodne zajednice [Volksgemeinschaft – op. ur.]” ima na svojoj strani “privid zakonskih paragrafa”.24 Sudski je ovršitelj, ra-zumije se, i dalje bio pozvan da najstrože kazni “zlurade dužnike”, koji su se povremeno nazivali i “štetočinama njemačkoga naroda”.25

S početkom Drugoga svjetskog rata zabranjene su ovrhe imovine mobiliziranih i njihovih obitelji: “Svi postupci prisilne ovrhe obustav-ljaju se, odnosno odgađaju po sili zakona, bez obzira na to je li prisilna ovrha nastupila prije ili nakon stupanja na snagu dotičnoga pravilnika od 1. rujna 1939.” Jednako tako Vlada je mobiliziranima poboljšala i zaštitu stanarskih prava. Unatoč tome što se poslije iznova počelo po-stupati strože, zaštita dužnikâ ipak je ostala središnja zadaća svakog pojedinog sudskog ovršitelja, ne bi li na taj način bitno “pridonio po-bjedi našega naroda koji se teško bori za svoj opstanak”.26


Jednako je bilo i s Pravilnikom o zapljeni osobnog dohotka od 30. listopada 1940., koji je dodatno zaštitio Nijemce od prisilne ovrhe, izuzevši od ovrhe dio plaće za prekovremeni rad kao i regres, božićnicu, dječji doplatak i invalidske mirovine. Prvi put utvrđeni su osnovni iznosi koji su se umjesto na bruto iznose odnosili na neto plaće po osobi i članovima obitelji. Radi veće jednakosti među Nijemcima taj je zakon poništio privilegije starijega zakona, koji je potjecao još iz ranog gra-đanskog razdoblja, a koji je od ovrhe posebno štitio javne službenike i svećenstvo.27 Bili su to zakoni koji su popularizirali nacionalsocijalizam i iz kojih se također naziru obrisi kasnije Savezne Republike Njemačke.

Intelektualne institucije, pa čak i one državne, zadržale su u naci-onalsocijalizmu impozantnu mjeru unutarnje pluralnosti. Mnogi in-telektualci, službenici ili inženjeri imali su dojam da su uklonjene institucionalne blokade i da se konačno bliži trenutak velikog pomaka u kojem ni stranka ni društveno mnijenje neće ograničavati njihov status. U konfliktu između raskida sa starim i kontinuiteta, profesi-onalne principijelnosti te masovno uvećanih prilika za napredovanje u karijeri, stručnjaci svih vrsta postali su različitim i različito iskori-stivim oruđima nacionalsocijalističke vladavine, a da zbog toga nisu mo rali odustati od svojih osobnih uvjerenja. Za razliku od komunizma nacionalsocijalizam nikada nije tražio apsolutnu lojalnost, ali je zato inzistirao na antielitizmu, odnosno bliskosti s narodom, a ta ideja bila je zavodljiva europskim intelektualcima 20. stoljeća.

To je dovelo do neobičnog spoja populizma, inteligentnih inter-vencija i proračunatih ubojstava. Općenita objašnjenja za zamah na-cionalsocijalističkog pokreta koja to nastoje objasniti njemačkom birokracijom ili pruskim duhom pokornosti vode u pogrešnom smjeru jer je nacionalsocijalizam – u eklatantnoj suprotnosti s vlastitom slikom o Führerovoj državi – mnogo više od Republike ograničavao vertikalno odlučivanje u korist horizontalnoga, a pritom je oslobađao inicijativu u postojećim, pogotovo u novoosnovanim institucijama i razriješio ih krutosti dotadašnjih hijerarhija. Ondje gdje je prije postojalo služenje


prema pravilniku, sada se probudilo veselje prema radu, a nerijetko i zajedničko promišljanje koje mu je prethodilo.

Tako je ministar financija Schwerin von Krosigk u ljeto 1935. među svojim službenicima pokrenuo nadmetanje idejama s ciljem porezne pljačke njemačkih Židova. U skladu s općom usmenom uputom refe-renti su razlikovali “preporučljive”, “moguće ali nepreporučljive” te “nipošto preporučljive” mjere. Predlagali su da se šutke ukinu deseci olakšica koje su išle na ruku Židovima. S obzirom na još važeće zakone zastupali su shvaćanje da je u slučaju Židova “već danas moguća pri-mjena contra legem”.28

U travnju 1938. ministar financija iznova je pokrenuo antisemitski brainstorming kako bi prikupljene prijedloge proslijedio svome kolegi ministru unutarnjih poslova. Dvojica službenika iz Porezne uprave potaknula su diskusiju o tome bi li se porezne olakšice na imovinu Židova trebale potpuno ukinuti ili pak samo za malodobnu djecu po-reznih obveznika. Osim toga izrazili su sumnje bi li psi vodiči Židova koji su oslijepili u Prvom svjetskom ratu trebali u slučaju rata ostati oslobođeni od komunalnog poreza na pse. Drugi je referent već razra-dio skicu zakona spremnu za potpisivanje koja je predviđala posebni dodatni namet na porez na prihod i imovinu Židova, i to s finesom da bi iznos toga dodatnog nameta trebao biti “promjenljiv kako bi se danim povodom (ponašanje pojedinih Židova štetno po narod) mogao kori-girati”.29 Čuvenu, navodno njemačku, slijepu “pokornost leševa” za-mišljamo drukčije.

Način na koji je Hitlerovo okruženje vrednovalo predstavnike stare elite koji su se konstruktivno ponašali u smislu Hitlerova režima dade se, nimalo slučajno, iščitati iz Goebbelsova dnevnika na primjeru mi-nistra financija Schwerina von Krosigka: “On je, doduše, uoči svakog novog zaoštravanja ponešto ‘klimav’, no potom se ipak iskaže kao po-uzdan. Tipološki on spada u ‘službenike koji našoj državi mogu biti itekako korisni’.”30 Godine 1937. Hitler je grofu uručio zlatnu partijsku značku, dakle i počasno članstvo u NSDAP-u. Otad se Schwerin von Krosigk u teškim slučajevima koristio oslovljavanjem s “dragi Par te-


igenosse”* i morao je i drugima to dopustiti. Godine 1939. taj je plemić, koji je bio promaknut u počasnoga nacista, u proračun Reicha uplatio 450.000 Reichsmaraka za ministarski stan koji je bio primjeren nje-govu staležu.31

Službenik od karijere, grof Lutz Schwerin von Krosigk (1887.–1977.), koji isprva nije bio član Partije, potjecao je iz pruskoga seoskog plem-stva, a titulu grofa stekao je posvojenjem. Rođen je u pokrajini Anhalt, od 1905. do 1907. studirao je u Lausannei i u Oxfordu, u Halleu je za vršio interdisciplinarni studij državnopolitičkih znanosti i položio državni ispit iz prava. Kraj Prvoga svjetskog rata dočekao je kao dopukovnik s visokim odlikovanjima. Godine 1919. došao je u novoosnovano Mini-starstvo financija, deset godina poslije postao je predstojnikom Odsjeka za državni proračun, a 1932. kancelar Von Papen imenovao ga je mi-nistrom. Kancelar Schleicher, a ubrzo i Hitler, prihvatili su ga kao vr-hunskog stručnjaka. Schwerina von Krosigka, koji je do posljednjih trenutaka ostao vjeran užem nacionalsocijalističkom vodstvu, još 2. svibnja 1945. Hitlerov nasljednik Dönitz postavio je na čelo tehničke vlade Reicha. U procesu “Wilhelmstrasse”,** u slučaju XI, osuđen je na deset godina zatvora, u kojemu je ostao do 1951.32 Kao ministar finan-cija odlično se razumio u svoj posao: bio je u svako doba u stanju da svojim nalogodavcima u slobodno diktiranim pismima od nekoliko stranica vjerodostojno izloži financijske probleme vođenja Drugoga svjetskog rata.

Za razliku od Schwerina von Krosigka, Fritz Reinhardt (1895.– –1980.), njegov državni tajnik, kao sin tirinškog knjigovesca nije bio rođen sa srebrnom žlicom u ustima. Pohađao je građansku Trgovačku školu u Ilmenauu i postao trgovcem, a 1914. uhićen je u Rigi kao po-

* Parteigenosse, doslovno “partijski drug”. Uobičajen način oslovljavanja članova NSDAP-a. (Op. ur.)** Wilhelmstraßeprozeß; posljednji, najopsežniji i najduži od nürnberških procesa, na kojemu su, među ostalim, optuženi visoki službenici Ministarstva vanjskih poslova i drugih ministarstava. Wilhelmstraße je metonimija za njemačko mini-starstvo vanjskih poslova. (Op. prev.)


danik neprijateljske države, nakon čega je bio interniran u Sibir. U Herrschingu na Ammerseeu osnovao je 1924. dopisnu školu za među-narodnu trgovinu koja je zastupala ideju drugačijeg obrazovnog su-stava, a koja u weimarskoj obrazovnoj birokraciji nije naišla ni na kakav odjek, ali je zato polučila uspjeh u NSDAP-u, kojemu se Rein hardt pri ključio dvije godine poslije. U duhu razmišljanja o novom tipu do-pisnog obrazovanja “na daljinu”, utemeljio je govorničku službu Partije. Sadržajno se usredotočivši na politiku državnoga proračuna, postao je financijskopolitičkim glasnogovornikom, a 1930. zastupnikom u Reichstagu.

Službu državnoga tajnika obnašao je od 1933. do 1945. Radišan po-put pčele i stručan, Reinhardt je propagirao ciljeve svoje politike u stotinama govora, brošura i članaka. Svoju volju za društvenim i poli-tičkim promjenama sprovodio je u obliku mnogih porezno-pravnih privilegija za niže i srednje slojeve, koji su i nakon 1945. ostali na snazi. Prijedlog koji je na prijelazu iz 1941. u 1942. formulirao ministar rada, a koji se odnosio na izjednačavanje radničkih i službeničkih mirovina, koje su se tada još uvelike razlikovale, oduševljeno je komentirao: “Od-lično!”33 Reinhardt je snizio kriterije za karijere u različitim službama i usporedo s time u svojemu ministarstvu provodio obvezatno usavr-šavanje službenika. S tim u vezi otvarao je, jednu za drugom, državne financijske škole kojih dotad nije bilo.34 Goebbels je za njega rekao: “Reinhardt je, doduše, mali školnik koji enervantno i pedantno pri-stupa problemima, ali ih ipak uglavnom rješava.”35

Taj vrhunski dvojac Ministarstva financija upućuje na mješavinu karakterističnu za nacionalsocijalizam: sjajno obrazovani ministar koji je plemić i državni tajnik iz siromašne sredine koji je do svojih saznanja kao politizirani autodidakt došao radom. Reinhardt je sebe vidio kao službenika države koja je i socijalna. Schwerin von Krosigk predstavljao je nasuprot tomu tisuće javnih službenika, časnika, znanstvenika i drugih intelektualaca koji su uspjeli racionalizirati inače neodređenu i proturječnu nacionalsocijalističku ideologiju.


Nacionalna homogenizacija

Uza svu nesnošljivost prema socijalistima, Židovima i onima protiv-noga mišljenja, Nijemci Hitlera nisu shvaćali kao neumoljivog izolatora drugih, kao što bi se retrospektivno moglo pretpostaviti, već kao veli-kog homogenizatora. Mirovni ugovori iz Versaillesa i Saint Germaina strogo su zabranjivali ujedinjenje Austrije i Njemačke. Većina je u tome vidjela veliku nepravdu. No 1938. se Anschlussom Austrije – upravo u ožujku – ispunio nacionalnoromantični san iz 1848. Dakako da veli-konjemačka nacionalna država nije bila formirana kao republika, ali je zato uza se imala narod koji joj je klicao. Ako se njemačka povijest danas interpretira kao pokušaj preuzimanja političkih ideja i gospo-darskih struktura takozvanog zapadnoga svijeta – pokušaj koji obiluje stranputicama – u ono se doba s jednakim konsenzusom tumačila kao krivudavo i nerijetko jedva prepoznatljivo sjedinjavanje kulturološkog i državotvornog nacionalizma.

U takvu je raspoloženju 1938. u berlinskoj četvrti Spandau primjerice Židovska ulica (Jüdenstraße) preimenovana u Ulicu Carla Schurza, a druga ulica nazvana je prema Gottfriedu Kinkelu, čime je iskazana čast dvojici i danas poštovanih revolucionara iz 1848. i 1849. Hitler, koji sebe nikada nije vidio samo kao kancelara Njemačkoga Reicha već uvijek i kao Führera njemačkoga naroda, a time i svih Nijemaca u inozem stvu, 15. ožujka 1938. na Heldenplatzu (Trg junaka) u Beču uzviknuo je: “Kao Führer njemačke nacije i kancelar Reicha sada pred poviješću objavlju-jem ulazak svoje domovine u Njemački Reich.” Ne dugo nakon toga u Frankfurtu, gradu parlamenta crkve Svetog Pavla, predstavio se kao ostvaritelj čežnje iz 1848.: “Djelo za koje su se prije devedeset godina borili i krvarili naši preci odsad se može smatrati dovršenim.”36

Nacija se opajala osjećajem uzvišenosti, koji je s uspjesima prvih dviju godina Blitzkriega prerastao u zanosno ushićenje. Da su Habsbur-govci i Hohenzollerni 1918. dobili rat, došlo bi do restauracije preživljene vladavine, i to na kostima milijuna poginulih u ratu; Hitler je volio govoriti o “habsburškoj državnoj lešini”.37 No sada je mlada, nacional-norevolucionarna Velika Njemačka izvojevala pobjedu. Predvođena


čovjekom koji je bio utjelovljenje socijalnog uspona, katastrofa iz 1918. dobila je neočekivan završetak koji se slavio kao sretan. Odjednom se činilo da beskrajne ljudske žrtve, patnje Prvoga svjetskog rata i godina nakon njega više nisu uzaludne. Poraz se prevrednovao kao predigra za grandioznu pobjedu. Kada je Hitler u studenome 1939. uvjerio vodstvo Wehrmachta u brzu pobjedu nad Francuskom, učinio je to sljedećim argumentom: “To nije posebna akcija, nego okončanje Svjetskoga rata.”38

Profesor anatomije Hermann Voss, koji je poslije u DDR-u uživao velike počasti, 15. ožujka 1939., na dan kada su njemačke trupe umar-širale u Prag, zapisao je u svoj dnevnik: “Najstarije njemačko sveučili-šte, ono praško, majka sveučilišta u Leipzigu, opet je u njemačkom posjedu! Nezamislivo. Kakva li udarca za slavenstvo, a kakav plus za nas. Živimo u gigantskom vremenu i moramo biti sretni što možemo doživjeti takve stvari. Kakve ima veze ako nemamo baš onoliko ma-slaca koliko bismo htjeli imati, ili ako nema kave, ili ako se mora učiniti ovo ili ono što nam baš i ne odgovara itd. U odnosu na sav taj napredak to je smiješno beznačajno.”39

Neprekinut niz pobjeda, praćen prividom gospodarskog napretka, trajno je oslabio pragmatike u Njemačkoj. Oni koji su bili skloni real-nim, ali ne i toliko blistavim kompromisima morali su posustati (nisu odvedeni u koncentracijske logore), zvali se oni Schacht, Beck ili Goer-deler. Oni su ometali Hitlerovu narodsku politiku velikoga pomaka, jasnih alternativa, politiku na “sve ili ništa”. Sukladno tome, naci-onalsocijalističko vodstvo već je zarana razvilo gotovo bojažljivu sen-zibilnost za barometar raspoloženja, koji su pomno promatrali i zbog čega su stalno podupirali potrebu za potrošnjom – često u suprotnosti s prioritetima naoružavanja i gospodarstva.40

Kasnija DDR zaposlila je radi kontrole sedamnaest milijuna svojih građana u obavještajnu službu Stasi 190.000 uhoda, kojima je to bilo glavno zanimanje, i jednako toliko onih koji su se time bavili hono-rarno, dok je Gestapo 1937. brojio manje od 7000 službenika, uključu-jući tajnice i administrativnu radnu snagu, a SD [služba sigurnosti SS-a – op. prev.] još manje. Toliko ih je bilo dovoljno da imaju na oku šezde-set milijuna ljudi. Većinu njih nije ni bilo potrebno nadzirati. Nakon


početnog terora, krajem 1936., dakle nepune četiri godine nakon kon-solidacije, u zatvorima je bio tek 4761 zatvorenik – uključujući alkoho-ličare i kriminalce.

Kako je Hitler do svojih uspjeha došao olako i kao kroz igru te premda je taj zamah neozbiljno financirao, njegova je popularnost rasla, ubrzo se širila izvan užega partijskoga kruga i lišavala unutarnje-mačku opoziciju njezina temelja. Do 1938. učvrstilo se političko stanje koje je Mussolini točno opisao kao democrazia totalitaria. U godinama nakon građanskoga rata, klasne mržnje i partijskopolitičkih blokada Nijemce je ujedinila potreba za narodnim zajedništvom.

Moj djed u svojim sjećanjima iscrpno opisuje godine koje je proveo u Prvome svjetskom ratu. Diplomirani klasični filolog kojemu je otac zabranio studirati matematiku služio je kao zapovjednik baterije na Zapadnoj fronti, gdje mu je 1917. jedan “sjajan” vodnik bio oslonac. “Taj nije znao za strah. Htio sam ga promaknuti u časnika i tražio da mi se javi, na što je on odgovorio: ‘Moj otac je krojač. Želim ostati dočasnik. Ne spadam ja u to društvo.’ No ipak je dobio Željezni križ I. reda.”41 Društvenu dinamiku koja je pokrenuta u Prvome svjetskom ratu NSDAP je efikasno prihvatio. Privlačila je na tisuće obrazovanih ljudi koji su svoju stalešku nadmenost ostavili u blatu rovovskoga rata. Uje-dinila je radnike koji su bili socijalistički nastrojeni, male obrtnike i službenike koji su se nadali društvenom priznanju i boljim životnim prilikama za svoju djecu. Tome su se priključili oni koji su profitirali od obrazovne reforme Weimarske Republike i htjeli nastaviti svoj so-cijalni uspon. Njih nije povezivala želja za novom klasnom vladavinom, već – što se danas razumije gotovo samo po sebi – za političkim stanjem u kojemu bi društveni položaj u trenutku rođenja nekog čovjeka što manje određivao njegov životni put, zanimanje ili društveni ugled.

Nacionalsocijalistička rasna teorija retrospektivno se shvaća kao čisti povod za mržnju i umorstva. No ono što je privlačilo većinu Nijemaca bilo je obećanje narodske jednakosti koje im je bilo upućeno. Naci-onalsocijalistička ideologija isticala je razlike prema vani i nivelirala ih prema unutra. Da se poslužimo jednom od Hitlerovih izjava: “Naj-


veće narodno zajedništvo i mogućnost obrazovanja za svakoga unutar njemačkoga naroda, a prema van apsolutno držanje gospodara!”42 Za one koji su se ubrajali u rasno definiranu većinsku skupinu, a to je bilo 95 posto Nijemaca, smanjile su se razlike na unutarnjem planu. Mnogi su izjednačivanje staleških razlika koje je poticala državna politika osjetili u državnim organizacijama njemačke mladeži, u Reichsarbeits-dienstu [poluvojna organizacija za javne radove – op. ur.], u velikim orga nizacijama Partije, pa i u Wehrmachtu. Čak se i na ono uniformno u nacionalsocijalističkom društvu danas jednostrano gleda kao na militarizaciju. Pomislimo li na školske uniforme koje se i danas nose u mnogim zemljama, na odjeću izviđača ili službene dresove sportskih klubova, uviđamo da uniforma ima i svrhu potiranja razlika između imućnih i manje imućnih.

Ista koncepcija vrijedila je i za cijeli Generalni plan kolonizacije Istoka, Generalsiedlungsplan, koji je između 1939. i 1942. dobivao sve veće razmjere i Nijemcima trebao osigurati više prostora, sirovina i, po mogućnosti, osobnoga probitka. U svom posljednjem obliku, koji je utvrđen 1942., plan je predviđao progon pedeset milijuna Slavena u smjeru Sibira. Njemačka znanstvena zajednica godinama je podupirala tehnokratski promišljen velezločin čiji je cilj bila smrt mnogih mili juna ljudi; i proračun za 1945. i 1946. još uvijek je predviđao sredstva za fi-nanciranje takvih istraživanja. Gledajući iznutra, taj Generalni plan kolonizacije Istoka treba shvatiti kao pokretačku silu za klasni pokret koji je u Njemačkoj postajao sve snažniji. Himmler je govorio o “soci-jalizmu dobre krvi”. Hitler se uznosio: “Iz Tirinške i Rudne gore pri-mjerice možemo iseliti siromašne radničke obitelji kako bismo im dali veći prostor.” DAF je tako htio “iseliti barem 700.000 malih i siro-mašnih seoskih domaćinstava”.43 Sva znanstvena istraživanja takozva-nih kolonijalnih rezervi njemačkoga naroda upućivala su na Marxovu rezervnu armiju radne snage.* Drukčije rečeno, radilo se o onim druš-

* Reservearmee; rezervna armija rada, marksistički ekonomski pojam koji označava višak radne snage. (Op. prev.)


tvenim slojevima koji su se trideset ili šezdeset godina prije, tjerani siromaštvom, iselili u Ameriku.

Njemačka su djeca 1942. igrala igru “seljaka-branitelja crne zemlje”, ukrajinskog črnozema, vojničke nevjeste sanjale su o stotinama tisuća viteških posjeda u Ukrajini, pa čak je i dobri vojnik Heinrich Böll, koji zasigurno nije bio voljan izvršitelj, još 31. prosinca 1943. iz poljske bolnice pisao roditeljima: “Čeznem za Rajnom, za Njemačkom, a ipak često pomišljam na mogućnost kolonizacije ovdje na Istoku, nakon što dobijemo rat.”44 Autorice dječjih knjiga Thea Haupt i Ilse Mau domislile su se početnicama za “vrlo mlade uzraste”, koje su maloj djeci trebale približiti ideju kolonizacije Istoka te, povrh toga, pokušati da se roman-tičnost koju su djeca gajila prema Indijancima prenese i na seljaka--branitelja, Wehrbauera.* To je vodilo do zamisli poput ove: “Od Palčića ćemo posuditi čizme od sedam milja i zajedno s njime obilaziti stranu zemlju; čizme su nam potrebne jer inače nećemo uspjeti brzo završiti s time. (…) Sada smo na plodnom području črnozema. (…) Pored pšenice i raži šušti kukuruz.”45

Sve to nije bilo planirano kao korist za zemljoposjednika i mono-polista, već kao konkretna utopija za svakoga.

Trauma 1918.

Prvi svjetski rat ostavio je u političkoj svijesti Nijemaca tri teške traume: glad koja je nastala zbog britanske pomorske blokade, devalvaciju novca i strah od građanskoga rata. U ratu je više od 400.000 ljudi umrlo od gladi. U to se ubrajaju i oni koji su se zbog oskudice neizlječivo razboljeli

* Wehrbauer; seljaci koje su vlasti obvezale na vršenje vojne dužnosti, za što su zauzvrat dobivali neke privilegije. Nacionalsocijalisti su davali prednost seljacima--braniteljima jer su nakon konačne pobjede, to jest nakon konačnog zauzimanja i pokoravanja Europe, planirali uništiti Sovjetski Savez i na Uralu postaviti “krvavu granicu”, a to su trebali provesti upravo seljaci-branitelji. (Op. prev.)

489kazalo imena

Kazalo imena

AAalders, Gerhard 17, 213, 429, 430,

439, 442, 463Abetz, Otto 429, 443, 481Adamy (kapetan) 146Adlon, Louis 419Altenburg, Günther 275, 281, 286,

449, 451Aly, Ernst 411Aly, Hermann 411Antonescu, Ion 449Antonescu, Mihai 269Apel, Hans 22Arlt, Werner 421Arnoult, Pierre 172, 423, 434, 464

BBacke, Herbert 76, 195, 196, 199, 200,

203, 346, 367, 414, 437, 438, 460

Bänfer, Ludwig 447Bargatzky, Walter 443Bayrhoffer, Walther 65, 70, 222, 413,

415, 416, 417, 422, 423, 424, 434, 436, 440, 452, 464

Beauvoir, Simone de 196, 437

Becher, Johannes 33Becker, Hans von 161, 432Becker, Hellmut 31, 411Beckerle 446, 447Beck, Ludwig 45, 111Beethoven, Ludwig van 328Behr, Kurt von 142, 145Belatiny, István 218, 440Belev, Aleksandar 261Bender, Wilhelm 173Benkert, Ulrich 22Benning, Bernhard 74, 77, 78, 100,

328, 336, 413, 414, 417, 418, 419, 422, 459, 460, 465

Benzler, Felix 437, 439Benz, Wolfgang 297, 465, 470, 477Berger, Fritz 294, 421, 433, 434, 435,

453Bernhuber, Maximilian 192, 213, 435,

436, 439, 454Bersch, Georg 447Best, Werner 169, 241, 242, 433, 443,

474Biehler, Franz 430, 446Bismarck, Otto von 50Blanke, Kurt 444


Blessing, Karl 64, 266, 267, 314, 447Boas, Fritz 119Boelcke, Willi 316, 411, 416, 417, 422,

438, 445, 453, 456, 459, 466Bohn, Robert 17, 425, 441, 466Bojikoff, Dobri 259Böll, Annemarie 120, 159Böll, Heinrich 48, 115, 120, 122, 159,

342, 350Bonnafous, Max 437Borgel, Moïse 240Bormann, Martin 76, 83, 156, 359,

418, 419, 430, 458, 460Bost, Jacques-Laurent 437Bošnjak (Blühweiss), Hermann 445Brandt, Rudolf 426Brandt, Willy 53, 483Brauchitsch, Walther von 128, 230,

241, 242, 310, 429Braun, Rudolf 460Bräutigam, Otto 122, 426, 466, 473Brecht, Bert 33, 343Brehmer, Rudolf 146Breyhan, Christian 214, 422, 425,

430, 432, 433, 435, 436, 439, 447, 449, 453, 460

Brinkmann, Rudolf 415Bronnen, Arnolt 33Brunner, Alois 281, 284, 286Buchheim, Christoph 361, 362, 365,

376, 377, 378, 379, 380, 387, 388, 414, 436, 456, 466

Bühler, Albert 422Burmeister, Hermann 422, 440Bußmann, Walter 69, 416, 421, 422,

430, 434, 436, 437, 450Buzzi, Richard 415

CChurchill, Winston 330, 350Clodius, Carl 266, 447, 449, 450

Coblitz, Wilhelm 413Coquelin (Banque de France) 443Craushaar, Georg Harry von 432Czech, vidi Böll, Annemarie

ČČajkovski, Petar Iljič 328

DD’Agostino 278Dannecker, Theodor 243, 262, 443,

447, 484Deetjen, Hanns 339, 460Dietl, Eduard 230Dolderer, Bernhard 441Donandt, Walther 415Dönitz, Karl 42Donner, Otto 81, 219, 317, 318, 326,

338, 417, 419, 421, 440, 456, 458, 468

Douros, Elias 281, 451Dreßen, Wolfgang 17, 428, 429, 468Dreyfus, Jean-Marc 17, 429, 442, 444,

445, 468Drueke (MBiF) 443Dumas, Alexandre 285

EEckhardt, Walther 430, 437, 439Eichholtz, Dietrich 18, 436, 460, 469Eichmann, Adolf 23, 29, 33, 65, 218,

243, 254, 262, 264, 281, 284, 286, 396, 447, 451, 482

Eicke, Rudolf 446, 457Enepekidis, Polychronis 451Engelbrechten, von (poručnik) 428,

438, 460Engel, Ludvik 429Erhard, Ludwig 329, 419, 459, 469,

484Erzberger, Matthias 52

491kazalo imena

FFachmann, Kurt 447Falkenhausen, Alexander von 431,

432Federau, Fritz 18, 418, 458, 459, 470Fintz, Violette 303Fischböck, Hans 65, 168, 419Fischer, Edwin 328Fleischer, Hagen 297, 299, 449, 451,

453, 454, 470Fleischmann, Paul 83Frank, Hans 23, 29, 185, 397, 465, 477Frick, Wilhelm 63, 414, 415Fritsch (MBB/NF) 425Funk, Walther 56, 82, 86, 91, 92, 103,

222, 269, 333, 420, 421, 433Furtwängler, Wilhelm 328

GGalleiske (RFM) 428Gerlach, Christian 16, 199, 200, 372,

418, 426, 428, 433, 436, 437, 438, 439, 440, 444, 455, 456, 460, 471

Gerstner, Karl-Heinz 243, 244, 433, 443

Goebbels, Joseph 16, 29, 32, 41, 43, 56, 72, 73, 75, 76, 78, 79, 91, 140, 154, 156, 200, 201, 270, 330, 340, 348, 350, 352, 355, 359, 411, 412, 414, 417, 418, 419, 430, 437, 438, 448, 460, 461, 462, 466, 471

Goerdeler, Carl Friedrich 45, 57, 114, 266, 349, 359, 414, 425, 447, 461, 472

Goette, Wolf 118, 119, 167, 350, 351, 425, 426

Göring, Hermann 29, 36, 39, 59, 60, 61, 62, 63, 64, 65, 70, 73, 76, 78, 81, 84, 89, 91, 96, 125, 126, 127,

128, 129, 130, 131, 133, 142, 154, 155, 156, 159, 160, 161, 162, 165, 167, 169, 170, 172, 173, 179, 195, 196, 198, 199, 200, 201, 212, 215, 219, 224, 225, 243, 262, 277, 287, 288, 316, 317, 326, 338, 346, 351, 367, 371, 374, 377, 408, 414, 415, 417, 418, 419, 427, 428, 429, 430, 431, 433, 437, 452, 453, 456, 461, 469, 473

Gossel, Karl 441Gotthardt, Hermann 453Graevenitz, Hans 275, 288, 452, 453Gramsch, Friedrich 287, 288, 430,

432, 434, 439Graupner, Karl 448Grimm, Jacob 412, 472Grohé, Josef 145, 429Guilleaume (Pošta Reicha) 146Gunzburg, de (eksproprirana obitelj)

244Gurski, Hans 214, 262, 439Gutwerth (eksproprirani) 111

HHaberstock, Karl 176Hadjikyriakos (guverner Grčke na-

rodne banke) 287Hahn, Paul 284, 287, 289, 290, 292,

295, 296, 450, 452, 453, 454, 472

Hanneken, Hermann 414, 460Hansen, Harald 411Hartlaub, Felix 280, 450, 473Hartlieb, Heinrich 169, 170, 171, 430,

434, 435, 443Hartmann (RFM, DSK) 424, 434Hauffe, Arthur 448Haupt, Thea 48Hedding, Otto 413


Heim, Susanne 16, 363, 372, 412, 413, 415, 437, 438, 445, 456, 463, 473

Hemmen, Hans-Richard 165, 169, 422, 434, 443

Hencke, Fritz 154Herzog (DHM, Slovačka) 445Herzog, Herbert 448Heydrich, Reinhard 29, 139Hilberg, Raul 297, 441, 446, 447, 449,

451, 455, 456Hillers, Wolfgang 33, 412Himmler, Heinrich 29, 47, 76, 162,

222, 223, 264, 265, 337, 374, 404, 442

Hitler, Adolf 11, 12, 13, 16, 18, 22, 23, 24, 29, 33, 34, 37, 39, 41, 42, 44, 45, 46, 47, 52, 53, 54, 56, 57, 59, 61, 72, 76, 77, 78, 79, 83, 87, 91, 115, 125, 126, 127, 130, 131, 138, 139, 141, 142, 145, 156, 170, 176, 185, 199, 201, 216, 221, 253, 258, 259, 260, 267, 268, 269, 271, 275, 276, 277, 280, 294, 298, 299, 300, 328, 329, 330, 331, 332, 335, 339, 340, 344, 346, 348, 349, 350, 351, 352, 353, 354, 357, 358, 359, 360, 361, 364, 365, 368, 369, 373, 375, 376, 378, 381, 388, 403, 406, 411, 412, 413, 415, 417, 418, 425, 427, 428, 429, 431, 440, 446, 448, 449, 460, 461, 462, 464, 466, 467, 473, 474, 478, 479, 481, 487

Höll, Hans 460Holzhauer, Georg 107, 108, 110, 423,

424, 475Horowitz, Vladimir 327Horthy, Miklós 216, 271Hudeczek, Karl 451

Hunsche, Otto 286, 436Hupfauer, Theo 418

IIngram, von (Pg) 146

JJacobmeyer, Wolfgang 19, 436, 480Javal (eksproprirana obitelj) 244Jessen, Jens 72, 108, 417, 475Joerges, Harald 443Junz, Helen B. 314, 475

KKadelbach, Hans 247Kadgien, Friedrich 416Kagan, Saul 416Kaltenegger, Hellmut 446Kambartel (OZI, RFM) 434Kasche, Siegfried 31Kasten, Helmut 108, 423, 424, 425,

476Kaufmann, Karl 139, 428, 458Keitel, Wilhelm 126, 127, 298, 427,

428, 440, 461Keppler, Wilhelm 59, 414Kersten, Werner 299, 303, 423, 434,

450, 454, 456Kinkel, Gottfried 44Klare, Fritz 129, 428Kleemann, Ulrich 300, 303, 304, 310,

455, 456Klemperer, Victor 351, 461, 476Klesper, Fritz 443Klinkhammer, Lutz 17, 435, 476Klopfer, Gerhard 83, 419Klumm, Friedrich 426Koch, Erich 139, 154, 199, 340Könning, Richard 446Köppen, Werner 412, 413, 429, 470Korff, Hans Clausen 441

493kazalo imena

Körner, Paul 338, 460Korvas, Imrich 445Kössler (savjetnik intendanture) 423Kossoy, Edward 456Kozuszek, Kurt 437Krebs, dr. (RFM) 262Kretzschmann, Max 110, 113, 191, 193,

416, 421, 423, 424, 425, 432, 446, 447, 476

Krogmann, Carl Vincent 198Krüger, Alf 60, 65, 413, 414, 415, 416,

477Kuhn, Eberhard 282Kühne (RFM) 412, 428, 429Kundrus, Birthe 15, 412, 420, 421,

438, 461, 462, 477

LLabbé, A. 243, 244Lammers, Hans Heinrich 78, 79, 417,

418, 428Lampe (MBB/NF) 431Landwehr, Hermann 447Lange, dr. (MBB/NF) 431Lange, Kurt 57Laskier, Michael 240, 443, 477Laval, Pierre 443Leeuw, A. J. van der 17, 61, 370, 415,

429, 441, 442, 445, 467, 477Legler, Friedrich 430Leibl (eksproprirani) 111Leibowitz (eksproprirani) 111Lemkin, Rafael 182, 422, 435, 446,

477Lenz, Erwin 304, 377, 423, 430, 456Lenjin, Vladimir Iljič 353Léontard, Lucien 244Lepercq, Aimé 171Ley, Robert 78, 418Lichtenstern (eksproprirani) 111Lipscher, Ladislav 255, 256, 445, 478

Litter, Fritz 422, 423, 428, 433, 438, 443, 444

Logothetopoulos, Konstantinos 281, 451

Löhr, Alexander 455Lohse, Hinrich 121Ludwig (RFM) 412Luther, Martin 281

MMaaß (RFM) 428Mach, Alexander 253, 445Mackensen, Hans Georg von 449, 451Maedel, Walter 64, 440, 441, 443,

478Maltzan, Vollrath von 430, 431Mangold, dr. (MbiF) 432, 444Manteuffel (RFM) 430Martini, Herbert 419, 420Matthaeus, Georg 440Mau, Ilse 48Mavraganis (grč. službenik) 282Megerle, Karl 444Melmer, Bruno 223Mengele, Josef 29Merten, Max 281, 282, 283, 284, 285,

286, 295, 296, 310, 449, 451, 452, 454

Meyer, Alfred 414, 430, 434, 447, 460, 478

Michel, Elmar 169Michel, Henri 120Moeller, Hero 336, 460, 479Molho, Michael 284, 301, 451, 452,

455, 479Möllenhoff, Gisela 226, 441Mommsen, Hans 83, 361, 472Mozart, Wolfgang Amadeus 141Müller, Albert 188Müller, Jürgen 119Müller, Rolf-Dieter 485


Müller (WO, Solun) 451Mussolini, Benito 46, 178, 276, 278,

330, 457, 467

NNarr, Wolf-Dieter 413Naumann, Karl 199, 200Nedić, Milan 215Nehama, Joseph 285Neubacher, Hermann 214, 258, 262,

263, 266, 267, 268, 275, 277, 278, 279, 280, 281, 282, 283, 284, 287, 288, 289, 291, 294, 295, 296, 446, 447, 448, 449, 450, 452, 453, 454, 479

Neumann, Erich 162, 212, 416, 432Niedermeyer, Ferdinand 246, 247,

443, 444Ninnemann (poručnik) 146

OOertel, Manfred 18, 414, 418, 419,

421, 424, 425, 426, 435, 436, 437, 453, 459, 479, 480

Ohlendorf, Otto 334, 459Orgera, Giovanni 435Ottolescu, Al. 449

PPaersch, Fritz 19, 421, 422Pamperrien, Rudolf 439Papen, Franz von 42Pape (RFM) 440Parpatt, Friedrich 440Pasel (RWM) 452Patzer (RFM) 440, 441Pichier, dr. (MBB/NF) 443Plodeck, Oskar Friedrich 211, 438Polić, Anica 446Popitz, Johannes 83, 419Posener, Julius 355, 356, 462, 463,

480

Posse, Hans 70, 416Präg, Werner 436, 480Prunsch (natporučnik) 304Prüßmann, Ilse 411Puhl, Emil 56, 57, 102, 106, 110, 113,

114, 223, 270, 329, 423, 424, 425, 441, 448, 481

QQuisling, Vidkun 229, 441

RRadebach, Paul 440Rademacher, Franz 429, 439Raeder, Erich 126Rahn, Rudolf 245, 435, 444Rasmeritza, Nicolae 448Rass, Christoph 15, 421, 422, 426,

460, 481Rauter, Hanns Albin 442Recanati, Pepo 303, 455, 456Recker, Marie-Louise 15, 416, 417,

418, 421, 481Reichenau, Walther von 198Reinecke, Hermann 128, 269, 421,

427, 448, 456Reinel (njemački službenik) 434Reinhardt, Fritz 33, 42, 43, 57, 74, 78,

87, 96, 100, 126, 127, 130, 332, 336, 337, 338, 339, 347, 354, 412, 414, 416, 417, 427, 428, 446, 459, 460, 462, 481, 483

Ribbentrop, Joachim von 165, 269, 448

Richthofen, Herbert von 446Riecke, Hans-Joachim 414, 460Rilke, Rainer Maria 141Rinkefeil (njemački službenik) 422,

432Rinke (MBiF) 458Rintelen, Emil von 439Rommel, Erwin 427

495kazalo imena

Rosenberg, Alfred 141, 142, 145, 154, 233, 428, 429

Rosh, Lea 297, 454, 456, 482Röthke, Heinz 243Rothschild (eksproprirana obitelj) 225Rottky, Hugo 421

SSartre, Jean-Paul 196Sattler, Rudolf 266, 446, 447Schacht, Hjalmar 45, 56, 59Schaefer, Carl 287, 296, 434, 452Scheffler, Leopold 169, 218, 249, 433,

440, 445Scheplitz, Bodo 441Schiedlausky, Lothar 449Schlarp, Karl-Heinz 17, 421, 439, 483Schlautmann-Overmeyer, Rita 226,

441, 479Schleicher, Kurt von 42Schleier, Rudolf 429Schleyer, Hanns Martin 31, 411, 472Schlotterer, Gustav 35, 414, 434, 436,

440, 447, 460Schmidt, Helmut 22Schmidt, Hubert 179Schmidt-Stähler, Albert 442Schmölders, Günter 54, 87, 414, 420,

483Schnitker (gradonačelnik) 148Schnurre, Ernst 422Schomaker, Hans 440Schönberg, Fritz 223, 451Schramm, Percy Ernst 296, 477Schultz, Franz 420Schumburg, Hans-Emil 415Schurz, Carl 44Schuster, Hans 31, 32, 411Schwager, Josef 447Schwerin von Krosigk, Lutz grof 33,

41, 42, 43, 61, 65, 66, 67, 73, 77, 78, 79, 83, 193, 218, 222, 225,

276, 278, 338, 341, 342, 344, 346, 347, 376, 412, 414, 415, 416, 417, 418, 419, 420, 421, 426, 428, 433, 437, 440, 459, 460, 461, 484, 486

Sefihas, Andreas 283Seiffert, Alfred 449Senkowsky, Hermann 421, 422Seydelmann, Gertrud 152, 427, 430,

484Seyss-Inquart 168Siegert, dr. 67Speer, Albert 29, 76, 161, 170, 173, 179Spindler, Alfred 421, 438Staljin, Josef 340Steinberg, Jonathan 112, 411, 424,

484Stenger (MBiF) 444, 445Sternfeld (eksproprirani) 446Stiller (bankovni službenik) 443Strangmann (ugostitelj) 148Streit, Herbert von 436, 440Stroumsa, Jacques 286, 452, 484Stuckart, Wilhelm 460Stucken, Rudolf 336, 414, 420, 478,

484Stülpnagel, Otto 443Süßkind-Schwendi, Alexander von

435

TTataranu, Nicolae 448Terboven, Josef 123Thadden, Eberhard von 279, 280, 281,

450, 451Thoms, Albert 223, 441Tischbein, Friedrich 416, 432Todt, Fritz 73, 283, 284, 402, 403Toscanini, Arturo 327Trapp, dr. (RFM) 440Tribius, Erich 419Trier (RB) 140, 145, 447


Tron, Walter 450Tsironikos, Hektor 287Tychsen (Obersturmbannführer) 146Tzavaras, Nikolaos 451

UUhlich, Martin 419Uhlmann, Emil 220, 226Uhlmann, Henny 220, 226, 227Ullrich, dr. (OKW) 446Utikal, Gerhard 428, 429

VVallat, Xavier 443Van Tonningen, Rost 168, 467Vasek, Anton 255Veltjens, Josef 430Venizelos, Eleftherios Kyriakos 274Voss, Hermann 45, 53, 413, 414, 463

WWagner, Eduard 197, 198Wagner, Karola 20

Waldhecker, Hermann 265, 423, 424, 446, 447

Weizsäcker, Ernst von 165Wiehl, Emil 427, 432, 453Wiesenthal, Simon 296, 454Wiesner (glumac) 118Windisch-Graetz, Alois 230Wisliceny, Dieter 254, 281, 284, 286,

451, 452Woermann, Emil 203Wohltat, Helmut 416Wucher, Theodor 427

ZZiegelmayer, Wilhelm 197Ziegler, Karl 123, 370, 426, 487Zölffel (RMfdbO) 429Zschimmer, Gerhard 412Zülow, Kurt 412, 487Zwicker, Julius 217

497kazalo imena


Nakladnik Fraktura, Zaprešić

Za nakladnika Sibila Serdarević

Urednik Seid Serdarević

Lektura i korektura Nana Moferdin

Grafička urednica Maja Glušić

Dizajn i prijelom Fraktura

Fotografija na naslovnici © Bettmann/CORBIS

Godina izdanja 2012., studeni (prvo izdanje)

Tiskano u Hrvatskoj

ISBN 978-953-266-414-0

Biblioteka Platforma, knjiga 36

www.fraktura.hr [email protected]: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

499kazalo imena

riječ urednika hrvatskog izdanja 1

Documents

Transcript of riječ urednika hrvatskog izdanja 1