KARAMAN- RANI SREDNJI VIJEK

UVOD

Avari su oko 615. godine osvojili Salonu, glavni gard provincije Dalmacije. Ona je najprije bila rimska, a potom bizantska. Provalom Avara i dolaskom Slavena početkom 7. stoljeća, počinje za Dalmaciju razdoblje srednjeg vijeka. Još su prilično nerazjašnjena prva dva stoljeća života poganskih Slavena na istočnim obalama Jadrana. Tada se romansko stanovništvo razbježalo po obližnjim otocima i planinama. Dalmaciju možemo pratiti od 2. polovine 8. stoljeća kroz povijest. Nakon što je 751. godine izgubio egzarhat u Raveni na zapadnoj obali Jadrana, Bizant je postavio carskog namjesnika u Zadru kako bi održao svoju poziciju na ovom moru. Zato su i četi nalazi bizantskog zlatnog novca cara Konstantina V. (741.-775.). Stvorene su prilike za restauraciju crkvenog života. Ivan Ravenjanin je prenio u Split sijelo nekadašnje salonitanske metropole. On je pokopan u mramornom sarkofagu u splitskoj krstionici. On je maknuo poganske kipove iz Dioklecijanove grobnice u Splitu i posvetio je kao katedralu Bl. Djevice i crkvi poklonio srebrni tabernakul za sv. Euharistiju. U arhivu te crkve čuva se i Evanđeljar iz 2. polovice 8. stoljeća. Karlo Veliki je doveo Hrvate početkom 9. stoljeća do prvog okupljanja u veće političke organizacije i do napuštanja poganstva. Prvi sačuvani povijesno- umjetnički spomenik je Višeslavova krstionica (800. ) koja je ukrašena pleterima stajala u Ninu, a od 18 st. se čuva u Italiji.

1. GRADITELJSTVO: MALE CRKVICE SLOBODNIH OBLIKA

Tu se radi o crkvicama iz vremena hrv. narodnih vladara. One većinom imaju slobodan tlorisni oblik i sasvim su presvođene raznim svodovima i kupolicama kad u Europi prevladavaju uzdužne bazilike na 3 broda sa presvođenim drvenim stropom. Građene su primitivnom zidarskom tehnikom od sitnog i nepravilnog krša sa obilnom žbukom. Uglavnom imaju jedan brod, a apsida im može biti obla ili pravokutna. Često se javlja tendencija k centralnoj shemi. Primjeri ovih crkvica mješanog karaktera su: sv. Barbara u Trogiru, Sv. Petar u Zadru, sv. Luka na Uzdolju, sv. Petar u Rižinicama, sv. Luka i sv. Marija u Kotoru...

Crkvice centralnog tipa u obliku 6 oblih niša poredanih uokolo u krug su: sv. Trojica u Splitu, sv. Marija u Trogiru i sv. Uršula u Zadru. Četverolisne su sv. Nikola u Ninu, sv. Križ u Ninu te sv. Vid u Zadru. Longitudinalne građevine na 3 broda su npr. sv. Marta u Biaćima, crkva u Koljanima kod Vrlike te sv. Marija od Otoka u Solinu, a brodovi su im podjeljeni četvrtastim zidanim pilonima, a ne stupovima. A sv. Marija u Trogiru i sv. Nedjelja u Zadru imaju krstaste svodove u vrijeme kad to nije bilo poznato u Europi. Crkve na grčki križ su sv. Nikola i sv. Eufemija u Splitu. Starohrvatsko se graditeljstvo dijelilo u dvije grupe:

1. malene presvođene crkvice slobodnih i originalnih nacrta 2. monumentalne građevine poput onih u zapadnoj Europi

Najstarijom sačuvanom poveljom iz 852. godine knez Trpimir dariva zemlju splitskom nadbiskupu kao zahvalu za posuđeno srebro kojim je trebalo opremiti crkvu samostana za prve monahe. Prema kamenom fragmentu natpisa, on ih je smjestio u Rižinicama između Klisa i Solina. Tu su 1895. i 1908. god. pronađeni ostaci jednobrodne crkve i kameni fragmenti ukrašeni starohrvatskim pleterom. Trpimir je za potrebe samostana preuredio i prenamjenio kompleks rimskih zgrada.

Druga povelja potjeće iz 892. god. od kneza Mutimira u kojoj presuđuje spor između ninskog biskupa i splitskog nadbiskupa u Biaćima ispred crkve sv. Marte.

Sv. Marta je trobrodna bazilika sa mnoštvom arhitektonskih dijelova i fragmenata starohrvatskog namještaja. On smješta crkvu u 9. stoljeće. Nađeno je i 6 kamenih nadvratnika s natpisima koji su stajali na ulazima raznih zgrada kneževe rezidencije u Biaćima.

Splitski kroničar, Toma Arhiđakon, svjedoči nam da je hrv. kraljica Jelena dala podići crkve sv. Marije i sv. Stjepana u Solinu s grobnicama hrv. kraljeva. Sv. Marija se nalazi na Gospinom otoku, blizu rjeke Jadro. Oko crkve su otkriveni razni zidovi.

U Gradini je otkopana bazilika sv. Petra u kojoj je papinski legat Gebizon 1076. god. okrunio kralja Zvonimira. U toj je crkvi 8 stupova pridržavalo središnju kupolu.

Na Muću i kod Benkovca oko iskopina starohrvatskih crkvica nađeni su natpisi kneza Branimira.

Kod nas postoje i crkvene zgrade koje se vežu uz povijesne osobe ili događaje iz starohrv. vremena. To je crkva sv. Križa u Ninu župana Godeslava. Podigli su je hrv. majstori nakon pokrštenja Hrvata oko 800- te god. Nažalost, namještaj iz nje je nestao.

U crkvi sv. Petra kod Omiša je kralj Slavac ( 1074.-1075.) je presudio spor o zemlji između Tugarana i splitskog odličnika Petra Crnog. U stonskom je polju nađena crkva sv. Mihajla(1077.-1150.) koja je važna jer je kralj- utemeljitelj crkve prikazan na fresci s krunom na glavi koja je potpuno identična kruni hrv. kralja na reljefu u splitskoj krstionici.

Radić: Naše crkvice su rezultat hrvatsko- bizantskiog graditeljskog spoja u Dalmaciji. Monneret de Villad: Namještaj su u naše crkvice donijeli italski putujući zidarski majstori (magistri comacini). Iveković: Razni tlorisni oblici su nastali oponašanjem rimskih spomenika. Sada misli da su rezultat utjecaja Zapada i Bizanta

Jelić: Crkve su rezultat hrvatsko-perzijske graditeljske škole koju su poč. 6. stoljeća na istočnu obalu Jadrana donijeli alanski Hrvati. Strzygowski: Podrijetlo starohrv. umjetnosti je u drvenom graditeljstvu pradomovine Hrvata na sjeveru Europe.

Bizantski tipovi crkava su:

1. bazilike na kupolu (sv. Sofija u Solonu)

2.crkve na upisani križ (Nea cara Bazilija I)

3. crkve s kupolom nad oktogonom (Dafni)

4. crkve sa svetištem na trihonos (Atos)

No točno takvih nema kod nas.

SV. KRIž U NINU

Vanjski zid ima oblik jednakokrakog ili grčkog križa. On je četverolist, tj. 4 polukupole su se poredale oko središnje kupole. Te su polukupole izvana zatvorene pravokutnim zidom pa ona dobiva oblik križa makar to nije.

Sv. Nikola u Splitu podsjeća na snimkama na grčki križ, no snimke su netočne. Njegova primitivna zidarska tehnika odaje hrv. majstore.

Azijski krajevi nisu ostavili trag u duševnom životu Dalmacije u Hrvatske čak ni u dekoraciji namještaja ni u slikarstvu. Ipak je Jelić izradio orjentalnu tezu o podrijetlu starohrv. umjetnosti. Svoju je tezu izgradio na samo jednom spomeniku- sv. Križu u Ninu.

Jelić: Na istočnom Jadranu postojala škola kojoj su oznake ugaone trompe i konične kupole, a njih su Alani- Hrvati u 6. stoljeću prenijeli od Perzijanaca iz svoje orjentalne pradomovine. No u to je vrijeme Dalmacija zatrpana Ostrogotima i Bizantom, a ne Perzijom. A i tipična perzijska kupola je konična na trompama koja nije uobičajena za naše crkvice. Pošto kod većine crkava kupola nije ni sačuvana, i da je koja od njih bila konična mogla je biti samo rezultat različitih radova naših majstora koji se nisu striktno držali jednog tipa kupole. Iz ostog su razloga kod nas lukovi iskrivljeni i nepravilni.

Monumentalne nadsvođene crkve poznaju 2 konstrukcije. Jedna je pandantiv (savršenija, točnija) i trompe (jednostavnija, lakša izvedba). Dalmatinski majstori su koristili većinom trompe.

Monneret de Villad: Trompe se javljaju u Dalmaciji u 11. stoljeću jer ih prije toga nisu poznavali ni našu učitelji Talijani. Ipak, problem je u tome što se trompe nalaze u hodnicima sv. Donata u Zadru koji se stavlja u 805. godinu.

Frey: Pojava trompa je nužna pojava kamenog građevnog materijala u kršnoj Dalmaciji. No i Armenija je gradila u kamenu pa ima podjednako i trompe i pandantive.

Strzygowski: Hrvati su nastavili graditi u oblicima na koje su bili navikli u drvetu. Tek je od crkvenog sabora u Splitu godina 925 i 928. god. rimska crkva nametnula uniformne oblike crkvene bazilikalne arhitekture.

Karaman misli da su trompe mogle doći iz italskih uzora jer ih u 5. stoljeću ipak ima u krstionici S. Giovanni in Fronte u Napulju, a u 6. u u crkvi San Vitale u Raveni. Ali ipak smatra da se takve primarne konstrukcije mogu spontano javljati u različitim mjestima i vremenima i da nemoraju nužno biti povezane.

U Dalmaciji imamo iz starohrv. vremena imamo 2 tipa arhitekture prema pojavi i podrijetlu svojih oblika. To su:

1. crkvene građevine trobrodnog- bazilikalnog tipa, one su veće i dotjeranije i javljaju se u Dalmaciji tek u 2. pol. 11. stoljeća

2. presvođene crkvice slobodnih oblika

Glavni problem je kod Strzygowskom u tome što on voli graditi teze na temelju onoga čega više

nema (drvenig crkvica). Najveći dio danas sačuvanih potječe iz vremena 16.-19. stoljeća i to su seoske crkvice koje su nastale ovisno o kamenim zdanjima, a ne obratno.

Strzygowski: Crkva u Gradini u Solinu nastala je na osnovi drvenih crkava u Norveškoj i taj tip naziva „tip na 12 jarbola“. No tamošnji stručnjaci tvrde da je taj tip crkve nastao u kasnijem srednjem vijeku pod utjecajem bazilikalnih tipova crkava građenih u kamenu. Osim toga, Hrvati nemaju očuvane ni jedne drvene crkve iz tog razdoblja, za razliku od nekih drugih naroda za koje smo sigurni da su ih gradili.

Hrvati su pokršteni oko 800.-te god. i od samog početka oni su svoje crkve gradili u kamenu. Od kamena su također radili i crkveni namještaj. Iz tog su najranijeg vremena poznate krstionica kneza Višeslava i crkva sv. Križa u Ninu župana Godeslava.

Od kamena je građena i crkva sv. Jurja na Putalju koju je 839. god. podigao hrv. knez Mislav, ostaci u Rižinicama ispod Klisa, prve naseobine monaha koje je 852. god. pozvao knez Trpimir te ostaci sv. Marte u Bijaćima koju spominje povelja kneza Mutimira iz 892. god. Na temelju njih možemo zaključiti da stari Hrvati nisu crkve gradili od drveta. A s obzirom da su se južni Slaveni odjelili od ostalih oko 600. god., a oko 800.-te su već bili pokršteni, moguće je da nikad nisu ni gradili poganske hramove. Obrede i žrtve su najvjerojatnije obavljali na vrhovima brjegova. Ipak, domovi su im bili izgrađeni od drva.

Strzygowski: Hrvati su morali napustiti drvenu gradnju u Dalmaciji jer je ona oskudjevala drvom. Ni to nije točno. Vilim Tirski je zapisao da je Dalmacija u to vrijeme obilovala šumama, a osim toga, tu je bilo razvijeno gusarenje, što nebi bilo da nije bilo drva za izgradnju brodovlja.

Hrvati su svakako bili pod utjecajem mnogih naroda, no očito ne dovoljno prisno. Jer ipak su samostalno gradili svoje crkve, u različitim oblicima kako su znali i mogli.

Strzygowski smatra da su na sjeveru Europe u prvih 1000 godina nakon Krista postojala 3 područja drvene gradnje:

1. područje istočne Europe- svi Slaveni, gradnja s vodoravno položenim brvnima

2. područje zapadne Europe s gradnjom na kanate (okosnica od drva, sredina ispunjena ilovačom)

3. područje oko sjevernog mora s gradnjom uspravnih drvenih stupaca tj. gradnjom na jarbole. (Finska i Norveška)

Ova su 3 načina uvjetovana klimom, vegetacijom i vrstom stabala.

Sv. Donat u Zadru je građen oko 805. god. kada je Zadar bio romanski grad. Skupine građevina sv. Donata, krstionice i katedrale u Zadru podsjećaju Strzygowskog na skupinu građevina na Kristovu grobu u Jeruzalemu i to objašnjava tradicijom južnih Slavena da hodočaste u Svetu zemlju. Ali s obzirom da su Hrvati pokršteni tek 800. te god, a sv. Donat je izgrađen samo 5 god. kasnije, takvo nešto nema smisla. On tako postavlja i crkvu sa kupolom nad četvorinom s trompama kao glavni oblik starohrvatskog graditeljstva, iako je jedini takav primjer u Hrvatskoj sv. Križ u Ninu.

Starohrvatski su nam majstori ostavili povelik broj kamenih zabata s vrhom na trokut i bazom na

polukrug, a jedan imamo još i danas in situ. To je onaj iz crkve sv. Martina iz 9. st. iznad Porta Aurea Dioklecijanove palače. I dok Strzygowski vezu nalazi u brahmanskom hramu u Aziji, zaboravlja da je isti zabat nađen samo 100 metara dalje u peristilu Dioklecijanove palače.

Kod nas su uobičajene i kamene pregrade koje su djelile prostor žrtvenika od ostalog prostora namjenjenog vjernicima.

Strzygowski crkvene građevine na šesterolist (sv. Trojica u Splitu, sv. Uršula u Zadru, sv. Marija u Trogiru) stavlja u vezu sa slavenskim poganskim hramom iako zna da su oni bili u obliku četvorina s 4 unutarnja potpornja.

Karaman je uvjeren da su osobine starohrv. crkvica posljedice umjeća i mogućnosti lokalnih graditelja i sitnih dimenzija te pomanjkanja jačih utjecaja izvana. Ipak, te malene dimenzije im omogućuju prekriti te crkvice svodom. One su posebna grupa, neovisna o graditeljstvu većih dimenzija na istoku i zapadu i djelo su malo vještih domaćih majstora.

Središta kršćanskog života, Rim, Ravena i Carigrad, pokazuju mali broj crkvenih tipova.

Katalonija ima crkvice manjih dimenzija koje su vrlo rano presvođene, a pokazuju razne tlorisne osnove. U Češkoj su u ovo vrijeme popularne crkve sa tlorisom na krug, križ ili pravokutnik. U Engleskoj pak dominira tzv. saksonski period podiže male, jednobrodne crkve.

KARAMAN O STAROHRVATSKIM CRKVAMA

Dakle, male dimenzije, svodovi i neobični tlorisni oblici obilježje su strarohrv. crkvi. Nadalje, Karaman smatra da razlog njihovu tako ranom presvođenju leži upravo u njihovim malim dimenzijama. Presvođenje crkvi velikih dimenzija realizirano je u Europi tek oko 1100. god. Crkvice o kojima govorimo su one iz ranog srednjeg vijeka, dakle iz razdoblja od 9. do 11. stoljeća. Podigli su ih naši hrv. župani, knezovi, kraljevi, biskupi i velikaši o čemu nam svjedoče natpisi i dokumenti. Gradili su ih domaći majstori što je vidljivo u tlorisima i u konstrukciji tih crkvi. Ali ta obilježja Hrvati nisu donijeli iz svoje pradomovine, nego su ona rezultat pomanjkanja jačeg i određenijeg utjecaja izvana. Dalmacija je tek sredinom 11. st. prihvatila bazilikalne građevine većih dimenzija. No tek od 15. st. imamo monumentalne crkve presvođene i u najširem brodu.

MONUMENTALNO GRADITELJSTVO STAROHRVATSKOG PERIODA U DALMACIJI PO UZORU NA ZAPADNU EUROPU

KAROLINŠKA ROTUNDA SV. DONAT U ZADRU

Ova je crkva ranije bila posvećena sv. Trojstvu u Zadru. Ime je dobila od zadarskog biskupa Donata koji ju je dao podignuti oko 805. god. da u nju smjesti moći sv. Stošije. To je kružna građevina, čiji je središnji dio bio presvođen kupolom, a okrugli svodovi su presvođeni polucilindričnim svodom. Kupolu je nosilo 6 masivnih zidanih pilona i dva monolitna stupa kroz koje se je pristupalo k svetištu s tri oble apside. Ova crkva pripada karolinškim rotundama. Biskup Donat je naime boravio na dvoru cara Karla Velikog. Pošto su je gradili manje vješti domaći majstori, vidljiva je neugledna zidarska tehnika, nepravilnost i netočnost mjera i linija te pomanjkanje ukrasa. Upotrebljavane su male ugaone trompice,a lukovi apsida i arkada prešli su u oblik konjske potkove. U temelje crkve su ubačeni komadi rimskog stupovlja. Car Konstantin

Porfirogenet opisuje ovu crkvu kao stolnu crkvu sv. Stošije u Zadru, te navodi da obiluje starinskim slikarijama na drvetu i mozaicima.

Obnovitelj splitsko- solinske metropole, biskup Ivan iz Ravene, u katedralu je pretvorio sačuvani mauzolej cara Dioklecijana (oko 780.god.)

TROBRODNE BAZILIKALNE GRAĐEVINE 11. STOLJEĆA

Ranoromaničku trobrodnu baziliku Dalmacija je upoznala zahvaljujući benediktincima iz južne Italije. Geslo ovog reda je „Ora et labora“. Oni su upoznali dalmatinske majstore sa boljom tehnikom gradnje- pravilno klesano kamenje. K nama su donijeli i beneventansko pismo koje se do 13. st. zadržalo u našim samostanima i njime je pisala kancelarija hrv. vladara. Njihov su rad i prvi spomenici slikarstva, tj. najstariji kodeksi u Dalmaciji koji su ukrašeni minijaturama. Prva povelja iz 852. god. spominje benediktince i samostan sv. Petra u Rižinicama koji je utemeljio knez Trpimir. U 10. st. ovaj red je izgubio na značajnosti, no već u 11. st. red je obnovljen strogom reformacijom i radom opata Desiderija (1058.- 1086.). Uređene su crkveno- političke prilike i ustanovljen je veći broj benediktinskih samostana. Strzygowski ovaj pokret stavlja 100 god. prerano i veže ga uz crkvene sabore 925. i 928. god. u Splitu. No to je krivo. Na tim se saborima raspravljalo o željama romanskih gradića u Dalmaciji da preuzmu vlast nad hrv. narodom i crkvom, što su i uspjeli.

U 11. st. hrv. dvor stupa u uže veze sa kulturom i politikom Rima i zapada. U doba kralja Petra Krešimira (1058.-1074.) Split i ostali dalmatinski gradovi postali su integralni dio hrvatske države, a biskupi podanici hrv. kralja. Osnovane su nove biskupije kao npr. Knin (1040.), Biograd (1060.) i Nin (1075.).

SAMOSTANI

1060. god. je kler, plemstvo i puk grada Raba osnovao samostan sv. Petra u Supetarskoj drazi. Iste je godine samostan sv. Ivana Evanđeliste u Biogradu na moru dobio od kralja Petra Krešimira kraljevsku slobodu. 1066. god. istu je privilegiju dobio samostan sv. Marije u Zadru. Kraljevski samostan je bio samostan sv. Bartola kod Knina, a kralj Zvonimir je 1076. samostan sv. Grgura na Vrani darovao papinskoj stolici.U 2. polovini 11.st. utemeljen je samostan sv. Petra u Selu u Krilu kao zadužbina odličnika iz Splita, Petra Crnog. Samostan sv. Lucije kod Baške na Krku osnovan je u istom razdoblju kao sijelo glagoljaša.

Ženski samostani su sv. Duje u Trogiru, sv. Toma u Biogradu, sv. Andrija u Rabu i sv, Benedikt u Splitu.

Jedini do danas u potpunosti očuvan samostan i crkva je onaj sv. Petra u Drazi koji je osnovan 1060. god.

CRKVA SV. PETRA U DRAZI

To je jednostavna trobrodna bazilika na stupove s tri polukružne apside i s prostim drvenim krovom. Unutrašnjost je podjeljena na brodove od po 5 pari stupova. Srednji je brod uzdignut iznaad bočnih . To je tip starokršćanske bazilike (benediktinske). U unutrašnjosti imamo 3 tipa glavica stupova. Dva tipa oponašaju antikne akantusove glavice, a treći ima niz od 8 uspravnih paomoih listova. Te glavice na služe za datiranjeovih spomenika u ranu romaniku (1050.-1150.). Odlika benediktinskih samostana je drveni strop. Tu spadaju i crkva Ivana Evanđeliste u Rabu te katedrala sv. Marije na Krku (vjerojatno).

Već su i prije, u 9. i 10. st. poznate kod nas trobrodne bazilike. Tako imamo sv. Martu u Bijaćima(9.st.), sv. Mariju od Otoka (10. st.) i ruševne crkve u Koljanima kod Vrlike. Ali tek u 2. pol. 11. st. u Hrvatskoj se javljaju trobrodne bazilike sa drvenim stropom u većem broju.

CRKVINA

Nalazi se kod Biskupije južno od Knina. To je trobrodna crkva, vjerojatno katedrala kninskog biskupa koja je 1078. god. u prisutnosti kralja Zvonimira bila posvećena sv. Mariji Djevici. Tu je otkriveno i starohrv. groblje iz poganskog vremena i mnoštvo bogatog crkvenog namještaja i temelji profanih građevina do katedrale.

Nin je 1080. god. kao prvo hrv. mjesto okupio crkveni sabor hrvatsko- dalmatinske crkve.

Mi imamo dva tipa crkvi:

1. benediktinske trobrodne bazilike sa drvenim krovom

2. male presvođene crkvice slobodnih tlorisnih oblika

Starohrv. bazilike u Kninu, Biogradu i Ninu razlikuju se međusobno po broju apsida i smještaja zvonika. Benediktinske crkve i katedrale u dalmatinskim gradovima uzimaju u ovo vrijeme samo stupove kao potpornje srednjeg broda. Hrvati pak vole zidane pilone.

U ranoromaničkim crkvama zvonik je kod nas prema italskom uzoru uvijek postavljen odvojeno od same crkve dok je u starohrvatskim bazilikama zvonik bio na pročelju crkve i dio crkvene građevine. Zvonici se kod Hrvata javljaju rano. Crkve sv. Marije od Otoka je imala par zvonika u uglovima pročelja. To je dosad najstariji poznati primjer para zvonika na crkvenom pročelju u srednjevjekovnom graditeljstvu cijele Europe.

Zvonik sv. Marije u Zadru je, prema natpisu upisanom u sam zvonik, dao izgraditi hrv.- ugarski kralj Koloman na početku 12. st..

PLETERNE SKULPTURE STAROHRVATSKOG NAMJEŠTAJA

Naše crkve prati karakteristična pleterna plastična dekoracija. To su plosnate skulpture plitkog reljefa koje prekrivaju ravne i neprofilirane površine crkvenog namještaja. Motivi nisu prikazi iz Biblije nego lozice, križevi, palmete, rozete, ljiljani, grozdovi, zvijezde, ptice, zvijeri te pletenice koje ponekad prekrivaju cijelu površinu. Ponekad su motivi bolje izraženi bojanjem. Ovakve dekoracije prekrivaju arkade, ciborije, pilastre, pluteje i pregrade, ali i oltar, krstionicu, sarkofage, pa čak i vrata. Crkveni namještaj nije previše sačuvan pa tako nemamo ni jednu crkvu sa izvornim starohrv. namještajem. Dosta je dijelova namještaja kasnije bivalo upotrebljeno za gradnju drugih objekata.

Za izgled ciborija kod nas uglavnom vrijedi pravilo da ga nose 4 arkade koje stoje na 4 stupa i nadvišene su četverokutnom ili osmerokutnom piramidom.

Ikonostas tj. kamena pregrada je pregrada koja je dijelila svetište namjenjeno oltaru, bogoslužju i svećenstvu od ostalog crkvenog prostora namjenjenog vjernicima. U crkvi sv. Marte u Bijaćima je stajao ikonostas s trostrukim zabatom i trostrukim pristupom u svetište crkve. U kasno doba starohrv. perioda javljaju se ubli lukovi umjesto trokutnog zabata. Takav je poznat iz crkve sv. Trojice u Splitu i u pregrađenoj crkvi sv. Marte u Bijaćima iz kraja 12. st..

Uobičajena forma za oltare bila je ona u obliku stola, tj. mense. Amboni su se nalazili samo u većim crkvama.

Krstionice su u to doba imale oblik kade za kupanje jer su se ljudi pri krštenju cijelim tijelom uranjali u vodu.

U protezisu, tj. u odjeljenom dijelu lijevo od glavnog oltara bio je stol na kojeg su vjernici polagali svoje darove. On je sačuvan u sv. Marti u Bijaćima.

Starokršćanski zdenac koji je stajao u atrijumu, sada se pretvara u malu škropionicu.

Hrvati su jedini od svih Slavena koji su u ranom srednjem vijeku od koristili ukope u sarkofazima što su preuzeli od rimskog svijeta. Nekad su i starije rimske sarkofage koristili za svoj ukop. Poznat nam je ukop odličnika iz 2. pol. 9. st. čija je grobnica izdubljena u rimskim arhitravima. Otkopana je u prostoru predvorja katedrale u Biskupiji. Sarkofag kraljice Jelene je stajao u predvorju crkve na Gospinom otoku u Solinu.

NATPISI

Poznata nam je krstionica s natpisnim spomenom kneza Višeslava. Ona je u Italiju dospjela u 18. st. iz Nina. Vjerojatno je svjedočila prvim krštenjima hrv. narodnih poglavica oko 800.-te god. Dugi natpis oko kamenice je dao urezati svećenik Ivan, a on veliča blagoslov krsta. Natpis kaže: „Ovo je pobožno djelo načinio svećenik Ivan u vrijeme kneza Višeslava, u čast Ivanu Krstitelju da zagovara njega i njegova štićenika.“

Hrvatski župan imenom Godeslav podigao je crkvicu sv. Križa u Ninu i dao postaviti natpis u donjem dijelu nadvratnika na ulazu. Natpis je nespretan, a slova nepravilna. Glasi: „Župan Godeslav sagradi ovaj dom.“.

Natpis hrv. župana Prištine u Ždrapnju kod Bribira. Natpis glasi: „Knezu Hrvata ....župan Priština dao je podići crkvicu“.

Kod samostanske crkve u Rižinicama gdje je knez Trpimir 852. god. smjestio prve benediktince nađen je ulomak crkvenog ikonostasa na kojem piše: „Molite se za kneza Trpimira“.

Trpimir ili njegov predhodnik Mislav dao je podignuti u Bijaćima crkvu do kneževskog dvora. Sačuvao nam se dio ikonostasa na kojem piše da je podignuta kao ispunjenje zavjeta, ali se izlizalo ime kneza.

Knez Branimir (879.-892.) je prvi hrv. vladar koji je zavladao Hrvatskom potpuno suvereno

neovisan od Franaka i Bizanta. 3 natpisa spominju njegovo ime.

1. Natpis crkve sv. Petra na Gornjem Muću- „u vrijeme kneza Branimira, a od upućenja Gospodinova 888. god., 6. indikcije“

2. Natip crkve sv. Mihovila u Ninu: „u vrijeme gosp. Branimira, kneza Slavena, ja opat Teodebert dao sam podići ovaj oltar na spas svoje duše. Ko ovo čita nek se pomoli za mene.“

3. Ulomak crkvene pregrade u šopotu kod Benkovca- knez Branimir tu sam sebe naziva dux i comes. Ta dvojnost dolazi u 9. st.

I na poznatom Evanđelijaru s popisom hodoćasnika u Akvileju nalaze se imena kneza Branimira i žene Maruše.

U crkvi sv. Luke na Uzolju se knez Mutimir na natpisu naziva princeps i kaže da ju je podigao 895. god.

Naziv dux koji u vrijeme 9. st. označava vladara ili kneza, u kasnije vrijeme označava člana dinastije koji je već za života drugog vladara određen za prijestolonasljednika ili pak vladara koji u vrijeme natpisa nije još službeno okrunjen. Toma Arhiđakon nam također prenosi da su se krv. vladari tek od Držislava nadalje nazivali kraljevima.

U crkvi na Gospinu otoku u Solinu nađen je natip grobnice hrv. kraljice Jelene koja je umrla 975. god. Za vrijeme tatarskih provala i požara uništena je kraljičina grobna crkva, a sarkofag je razlomljen. Natpis glasi: „Ovdje počiva Jelena, žena kralja Mihajla i majka Stjepana kralja, vladarica. Umrla je 8. 10. u miru. Ovdje je sahranjena 976. god., 4. indikcije....Ona je majka sirotih i zaštitnica udovica. Bože, smiluj joj se duši.“ Dakle, ona je umrla 8.10.975. god, no pokopana je tek 10.3.976. god. To je vjerojatno zbog toga što grobnica nije bila gotova, a to se vidi i iz male veličine sarkofaga koja nam govori da se tijelo već bilo stisnulo ako je stalo u tako mali sarkofag.

Natpise i crkve su postavljali i velikaši kao npr. Rastimir, Budimir, Pribimir...Natpisi su na latinskom jeziku što nam dokazuje da je prevladavala latinska liturgija.

Do danas jedini sačuvan starohrvatski glagoljaški natpis nalazi se na otoku Krku koji je bio središte i žarište glagoljaštva. To je ploča u crkvi sv. Lucije u Baškoj na Krku. Ona bilježi darivanje zemlje samostanu od strane kralja Zvonimira. To je ujedno i prvi i najstariji spomen hrv. jezika. Spominje opata Držiha i Dobrovita i god 1100.

Postoje dvije teze o starohrv. pleternim skulpturama:

1. one su produkt i posljedica dolaska Langobarda u Italiju

2. one su rad bizantskih majstora koji su se doselili u Italiju

Radić: Skulpture su se pojavile kod Hrvata u vezi s utjecajom i radom bizantskih majstora.

Strzygowski: Hrvati su donijeli na jug pleterne skulpture kao svoju davnu baštinu i tradiciju ukrašavanja praslavenske umjetnosti sjevera, s tim da su prije namještaj rezbarili u drvu. No takvih motiva na sjeveru nema. Ni italske ni starohrv. pleterne skulpture se ne javljaju u drvetu.

Karaman: On se ne priklanja ni langobardskoj ni bizantskoj tezi već drži da su skulpture proizvod italskog tla koji je nastao u 8. st. u srednjoj i sjevernoj Italiji s regionalnom diferencijacijom općih uvjeta i prilika. On to smatra jer su pleterne skulpture starohrv. crkvica u Dalmaciji oko 800.-te god. identične u stilu i tehnici te izboru i rasporedu motiva onima u Italiji.

Za vrijeme seobe naroda javlja se nazadovanje kultura. Prije 1000.-te god. zazire se od prikazivanja ljudskog lika, a reljef opada. Uobičajena je sklonost geometrijskoj stilizaciji plastične dekoracije, a tipični motiv je pleter.

Umjetnost je rezultat mnogih faktora i utjecaja. Početkom srednjeg vijeka Europa je bila pod različitim utjecajima i kulturama. Glavne su bile struje antike i barbara.

Plastična dekoracija Bizanta i Grčke je puno oblija i plastičnija od one u Dalmaciji i Italiji. Bizantska plastika najviše uzima vegetativne motive, a pleter tek u manjoj mjeri i to u dvoprutastom obliku sa širokim srednjim trakom. Pleteri imaju tu veću važnost tek u 9. i 10. stoljeću.

Vizigotska plastična dekoracija podsjeća na rovašenje u drvetu i tu nema vidljive pozadine dok je kod Hrvata ornament jasno postavljen kao reljef na plohu.

Barbarski pak narodi donose zgusnute pletere koji krase metalne predmete, a karakterističan im je životinjski pleter. Liče na nerazrješivo klupko.

Italske i dalmatinske skulpture: pleterne kombinacije su prožete smislom za red, mjeru i jasnoću. Motiv se uvijek pregledno diže iz pozadine, a horror vacui postoji samo donekle. Majstori tu upotrebljavaju tradicionalne motive koje podvrgavaju geometrijsko- linearnoj tendenciji. Ljudska figura nestaje tokom 8. st., a životinje poput lavova i pauna su rijetke i gube svoj simbolički smisao. Životinje su prikazane odjeljeno od pletera, a lozice i vegetabilni motivi poprimaju lik trostrukih prutaka. Pleteri nam se sastoje od tri paralelna, jednako udaljena prutka. Ta trostrukost je ono što dijeli našu i italsku umjetnost od antikne i bizantske dekoracije. Pleteri se kod nas sastoje od dviju usporednih koso usječenih brazda što ostavlja trostruke oštre bridove. Imamo i stalne motive. To su lozice, rozete, palmete, križevi, ptice, zvijeri, zvijezde i ljiljani. Iz svega ovoga Karaman zaključuje da starohrv. Dalmacija spada u krug italske pleterne plastike s obzirom da s njom ima najviše podudarnosti u 9. i 10. st.

Najstariji poznati spomenik pleterne dekoracije u Italiji je ulomak ciborija u San Giorgio di Valpolicella iz 712. god. , dakle čitavo st. prije naših pa je vidljivo da je Italija utjecala na Dalmaciju, a ne obratno. A i u Italiji možemo pratiti razvoj troprutastih pletera korak po korak. U Dalmaciji je poznato više trokutnih zabata nego u Italiji.

Dva su perioda pleternih skulptura:

1. prijelazni period formiranja pleterne dekoracije u 8. st. (majstori tu još nisu proveli do kraja proces geometrizacije i linearizacije ukrasa i nisu još napustili klasični ures astragala i klasične pletenice s kuglicama, glavni motivi su im kosti križevi s ljiljanima i dvostruki SS, imaju

vegetabilne motive i pomanjkanje pravilnog rasporeda)

2. zrelost pleternih skulptura na kraju 8. i u drugim stoljećima (ovi motivi iščezavaju, vegetabilni motivi idu u pozadinu pred oštrobridnim pleterima, jača osjećaj za pravilan raspored i simetriju, prekrivaju se sve plohe)

Ovo je sve vidljivo u Italiji, tako da nam taj razvoj govori da se upravo tu u Italiji razvijala, da nije donešena iz Bizanta ili nekog drugog dijela svijeta. Takva se zrela pojavila kod Hrvata nakon pokrštavanja oko 800.-te god.

Sačuvana su nam također imena majstora (to su također čista italska imena, ni jedno bizantsko): Juvintinus, Juvianus, Julianus, Johannes, Stefanus, Martinus, Ursus....

Motiv pletera se razvijao od oponašanje pletenog dna košere, preko kuke kao obrubnog motiva pa do pletera. Pleter je nastao u vrijeme kad je od latinskih urođenika i barbarskih doseljenika nastao talijanski narod. Taj su preuzeti pleter u Hrvatskoj izrađivali domaći majstori što se vidi u velikom broju nađenih pletera. Dvije su mogućnosti dolaska italske pleterne plastike na naše područje. Ili su hrv. velikaši u početku pozivali italske majstore na svoje dvorove ili su naši majstori samo odlazili u Italiju na školovanje. Vjerojatno je dolazilo i do jednog i do drugog.

Hrvati su zaslugom furlanskih margrafa (?) iz Cividalea oko 800.-te došli u dodir i u sklop franačke kršćanske države Karla Velikog. Od tada se kod nas redaju crkvene grrađevine i pleterne skulpture. Misionari iz Akvileje su k nama donijeli kršćansku vjeru. Pod taj je patrijarhat potpala hrv. crkva i njen biskup koji je imao sijelo u Ninu. A i hrv. su knezovi u 9. st. odlazili na hodočašća u Italiju što je poznato iz Evanđelistara.

Najstariji hrv. spomenik, Višeslavova krstionica, pokazuje znakove prijelaznog perioda pleterne skulpture kao što su klasični astragal i kuglice u pletenici te profili vijenca.

U početku nema naših značajnijih varijanata osim cik-cak (sv. Martin u Splitu) motiva ili pletenica (sv. Marija u Kninu) te veće upotrebe trokutno zašiljenih zabata te motiva dviju ptica i lavova u uglovima zabata. Sredinom 11. st. s uvođenjem romaničkog graditeljstva u naše krajeve, javljaju se miješani oblici. Gubi se strogi linearni i plosnati karakter, lagano se vraćaju zabaćeni ljudski likovi i ikonografski sadržaji. Troprutaste pletere zamjenjuju pleteri u dva traka ili pleteri u više od 3 traka. Javlja se i veća težnja k reljefu, profilirani rubovi i prošupljene ogradne ploče. Više se koriste palmete i ponovno se javljaju kuglice u pletenicama. Motiv ptica koje piju iz kaleža kao aluzija na svetu Euharistiju, vraća nam ikonografske i simboličke sadržaje. Javljaju se i kapiteli s plastički izrađenim orlom, oni s prikazom poprsja svetaca, i oni s pleternim ukrasom. Crkva sv. Marije u Biskupiji ima mnoge skulpture koje nam pokazuju sve ove navedene motive. Tu je i religiozna narativna plastika s ljudskim likovima.

Iz ovog je vremena najvažnija starohrv. skulpturna ploča s prikazom hrv. kralja u splitskoj krstionici. Odjeven je u široki plašt i ima krunu na glavi, a sjedi na niskom prijestolju. U lijevoj ruci drži kuglu, a u desnoj križ. Do njega stoji muškarac obučen u tunika, a ispred njega kleči bradati čovjek.

Radić: To je hrv. kralj Zvonimir na duvanjskom polju, do njega je visoki crkveni dostojanstvenik, a ispod je podanik.

Jelić: To je Krist, do njega prvak apostola, a ispred donator spomenika.

Karaman: To je vladar, a ne Krist. To je zaključio prema slici pečata kralja Petra Krešimira gdje je na isti način to prikazano, ioako je pečat iz starijeg vremena. Da je to hrvatski vladar vidimo po odjeći i po kruni s 3 uhobrana i 3 križića na vrhu te obući na remenje. Reljef se stavlja u 2. pol. 11. st. Dakle, imamo Tvonimira ili Petra Krešimira koji je ovoj crkvi darovao namještaj pa je iz tog razloga tu prikazan. Ništa ne govori da bi se tu moglo raditi o krunidbi.

Pleterne skulpture pomalo prelaze u romaničku umjetnost u 12. st. One se pak uporno održavaju u Dubrovniku i južnoj Dalmaciji. 13. st. je doba cvata romanike u dalmatinskim gradovima. Pleterne se skulpture sada javljaju samo u zabačenim selima. Kasni prikaz takvim skulptura imamo u crkvi sv. Marte u Stombatama koju je seljačko naselje u Bijačima 1192. god. popravilo i obnovilo.

METALNI PREDMETI OTKOPANI U STAROHRVATSKIM GROBOVIMA

Metalni i zlatni predmeti su dodavani pokojniku u grob. Kod Hrvata nisu nađeni paljevinski grobovi. Oni su već u pogansko vrijeme prakticirali kosturni način ukopa. Ukapali su se u običnu zemljanu raku ili u jednostavnu grobnicu obloženu kamenim pločama. Rijetki su nalazi lijepo presvođenih grobnica dostojanstvenika, kao npr. onaj na groblju u Biskupiji kod Knina. Iz kasnijeg perioda neđeni su grobovi gdje su pokojnici ukapani jedan poviše drugoga.

Iz Posavske Hrvatske imamo samo nekoliko starohrv. pleternih skulptura iz Siska. To je vjerojatno u vezi sa sijelom Ljudevita Posavskog u tom mjestu. Čini se da su krajevi izvan Dalmacije u ovo vrijeme dizali svoje crkve od drveta.

STAROHRVATSKA GROBLJA U POSAVSKOJ HRVATSKOJ:

VELIKA GORICA- niz pravilno poredanih grobova za ratničku generaciju pogana.

-željezni noževi, strelice, bojne sjekire, zemljani lonci i brončani krajevi remena ne mlađi od 8. st.

-groblja ratarsko- seljačkih zajednica iz 11. st.- Bijelo Brdo kod Osijeka, Kloštar, Veliki Bukovac i Svinjarevci- pored nakita nađeni i srpovi

Kameni grobni sarkofazi nisu poznati ni jednom drugom Slavenskom plemenu osim Hrvata. To je kod nas došlo kao posljedica druženja sa italskim stanovništvom s naših prostora, a ograničeni su samo na dostojanstvenike.

Mrtvaci se stavljaju prvo u drveni lijes ili na dasku pa onda u četverokutni grob. Glava je mrtvacu u većini slučajeva bila u zapadnom dijelu groba, tako da je „gledao“ na istok. To je prastari običaj Slavena. Ruke su bile ispružene uz tijelo ili položene na trbuh. Sahranjivali su se odjeveni. Tkanina je bila protkana zlatom ili čipkom. Onaj dostojanstvenik iz Biskupije je na sebi još imao ostatke svilene haljine no ona se raspala u trenutku otvaranja groba. Uz sebe je imao i pozlaćene srebrne ostruge.U pogansko doba se mrtvacu pridodavalo oržje i oruđe, lonci i kremen za vatru te hrana i piće kao popudbina. Posude su trbušasta oblika, rađene rukom sa valovitim ukrasom i cik-cak motivima. U ustima mrtvaca zna se pronaći koji neprobušeni novčić (znači da nije bio privjesak na vratu pa nekim slučajem došao u usta).

Karlo Veliki je 785. god. zabranio sve pogrebne običaje. Od 800.-te god. se kod Hrvata više ne nalazi oružje u grobovima.

GROBLJE SV. MARIJE U BISKUPIJI

Otkopano je 6 grobova južno od bazilike. U grobovima su nađeni starohrv. mačevvi, nožići i ostruge karolinškog tipa, kremeni, tave, posude i zlatni novac Konstantina V. Kopronima (741.-775.) u ustima mrtvaca. To su terminus ante quem non.

Onaj je dostojanstvenik ukopan kameni sarkofag, u svečanoj haljini, ali bez oružja i posuda, a uz noge su mu bile ostruge s kršćanskim križem. Imao je novac cara Vasilija (867.-886.).

Iz poganskog je vremena i bogati nalaz u Trilju. Ima zlatni novac cara Konstantina V. (741.-775.) te bogati nakit koji se satoji od zlatnog đerdana, dva zlatna puceta, 3 para zlatnih naušnica različite veličine, te zlatni prsten sa crvenim zlatnim zrnom. Vjerojatno se radi o ženi ili kćeri hrv. župana iz 2. pol. 8. st.

Muarikije iz Trakije, Joradan i Konstantin VII. Porfirogenet pisali su da Slaveni nisu ratnički narod i da zato nemaju oružja. To nije istina jer danas znamo da su Slaveni pljačkali, ratovali i prisvajali oružja od drugih naroda. Južni Slaveni su bili naoružani kratkim sulicama i štitovima i imali su drvene lukove i male strelice umočene u otrov.

Glavno oružje starohrvatskog vojnika bio je mač. Bio je oblika koji je općenito bio proširen u zapadnoj Euuropi u karolinško vrijeme. To je mač s dvosjeklom oštricom, kratkom nakrsnicom na balčaku i s vrhom drške u oblikuspljoštene ili naroskane glavice. Takvi su mačevi nađeni u Biskupiji kod Knina i Koljana kod Vrlike. Iza 1000.-te god. nakrsnica se produljuje, a u 13. st. drška poprima jajolik oblik. Grobovi u kojima su nađeni mačevi i sulice pripadali su višem rangu vojnika, dok su oni obični vojnici i dalje bili naoružani sulicama, sjekirama, štitovima i strelicama. Luk i sulice su prvotno oružje Slavena. Nađeni su čak i buzdovani.

Šljemovi u rano doba nisu bili poznati Slavenima, ali su ih Hrvati u 8. i 9. st. prihvatili od svojih susjeda. Kod nas su poznata dva šljema našena u Vidu kod Metkovića. To su šljemovi konične forme na provjesla (Spangelhelm). Od bronce su i djelomično pozlaćeni. Provjesla su ukrašena puniciranjem geometrijskog karaktera, a čeoni dijelovi su ukrašeni lozicama i zodijskim motivima. Nosile su ih poglavice germanskih plemena i pripadaju ranom srednjem vijeku. Pripadaju 7. st. i radionicama na jugu Europe. S njima su nađeni i vrhovi koplja te karičasti oklop. Karaman misli da su ti šljemovi pripadali poglavicama neretljanskih Slavena. Tu su dospjeli pljačkom Neretljana u Italiji.

Srebrne i brončane ostruge su otkopane u Biskupiji. Datiraju se u 8. ili 9. st. Posebne su zbog rijetkosti takvog nalaza, ne samo kod nas nego i u Europi. Ostruge doseljenih plemena imale su oblik luka s kratkim i oštrim šiljkom za podbaadanje konja. U ranom srednjem vijeku i u merovinško doba ostruga se pričvršćivala za nogu remenom.

Postoje i srebrne pozlaćene ostruge dječaka pronađenog u presvođenom grobu ispod kasnije crkve sv. Marije u Biskupiji. Ukrašene su rozetama.

Samo su Hrvati nosili ostruge na obje noge dok su ostali Slaveni nosili samo na jednoj.

Kod žena su u grobu najčešći nalaz naušnice. Imamo naušnice u obliku jednostavne karičice, karičice sa 1 ili 3 jagode, karičice s raznim privjescima ili u obliku polumjeseca. Jagode su iskićene, a privjesci često napravljeni od filigranske žice i zrnaca. Od njih se rade trokuti i grozdoliki privjesci. Nađeni su i prsteni od tankog lima, ali i oni masivnije izrade. U okvir se umetalo stakleno zrno. Žene su oko vrata nosile đerdan napravljen od zrnja dragocjenog metala ili staklene paste. Staklo se dobavljalo trgovinom s Istoka. Metalne su pak ogrlice rađene od višestruko pletene metalne žice, sličnog oblika kao narukvice. Ogrlice i narukvice su puno rjeđe u Dalmaciji od ostatka Hrvatske. U Biskupiji kod Knina su pronađene dijademe za glavu.

Nađeni su i razni privjesci i pločice koje su bile sastavni dio odjeće i remenja.

Zlatarski predmeti pokazuju nazadak tenike. Taku su npr. naušnice u ranije vrijeme jednostavnije i masivnije dok se kasnije javlja sklonost iščićkavanju i prošupljivanju, a lijevanjem se imitiraju raniji oblici izrađeni filigranom.

Hrvati su svoje haljine na trupu stezali remenom, dok su fibule veoma rijetke što znači da nisu nosili plašt. Plašt je bio rezerviran za više slojeve. Prema nađenim reljefima vidljivo je da su muškarci nosili dugu bradu.

U Dalmaciji već prije dolaska Slavena imamo tehniku filigranskih zrnaca i grozdolike privjeske naušnica. Samo što je kod Slavena sve to poprimilo jednostavniji i masivniji oblik i izgled. Slaveni su sami izrađivali nakit prema stranim uzorcima. Usvojili su i nekoliko tipova antiknih naušnica.

U popisu zemalja samostana sv. Petra iz 1080. god. spominju se dva hrv. zlatara- Grubiza aurificus i Zura aurificus.

Što se tiče krajeva remenja, tu se radi o metalnim predmetima s ornamentikom keszteljske kulture ( zapad Blatnog jezera). To su brončani lijevani krajevi remenja, jezičci i saponi sa uresima masivne lozice i grifa sa borbama zvijeri. Ima i geometrijskog ukrasa.

Neki te predmete pripisuju Avarima i Hunima, tj. srednjoazijskoj umjetnosti nomadskih plemena, no to nije točno. Ta umjetnost je periferijska pojava umjetničke grane kojoj je središte Ugarska. Nositelji kaszteljske kulture su pored Avara svakako Slaveni.

SPOMENICI SLIKARSTVA I UMJETNIČKOG OBRTA U STAROHRVATSKO DOBA

Spomenici slikarstva su u Dalmaciji jako rijetki. Postoje ostaci bojom dekorirane žbuke u bazilici sv. Marije u Biskupiji. Jedini sačuvani afreski iz vremena hrv. dinastije su oni iz sv. Mihajla u Stonu. Ona je sva freskirana svetačkim likovima od poda do stropa. To je djelo domaćeg majstora. Za nas je važan lik kralja , utemeljitelja crkvice koji na glavi ima krunu jednaku kruni hrv. kralja na reljefu splitske krstionice. Sačuvano nam je više crkvenih kodeksa ispisanih na pergameni i ukrašenih minijaturama. Najstariji sredovječni rukopis u Dalmaciji je splitski Evanđelistar s kraja 8. st. Napisan je posebnom vrstom poluuncijalnog pisma. Proizvod je

lokalne splitske pisarske škole koja se razvila s obnovom crkvenog života po 1. nadbiskupu Ivanu Ravenjaninu. Mislilo se da je napisan rukom sv. Dujma i da je služio kod svečane krunidbe i zakletve kralja Zvonimira 1076. god. u Solinu kad je nadbiskup Lovro bio crkveni primas Dalmacije i Hrvatske.

Sloj iluminiranih spomenika predstavlja skup dalmatinskih crkvenih knjiga pisanih beneventanskim pismom i ukrašenih iluminiranim inicijalima i slikama u stolu južnoitalske benediktinske minijaturske škole. To su kod nas donijeli i raširili benediktunci. U slikama se zamjećuju utjecaji Bizanta. Datiraju se od 7. st. nadalje. Neki od njih su doneseni iz Italije.

Samostan sv. Petra u Selu kojeg je 1064. god. dao podići Splićanin Petar Crni imao je u 11. st. 47 takvih kodeksa. U Zagrebu se čuva kodeks kojeg je napisao splitski đakon Majon. U rimu se čuva evanđelistar ukrašen montekasinskim inicijalima, a pisao ga je monah sv. Nikole na otoku Osoru 1081.-1082. god. On sadrži molitvu koja se na Veliku Subotu molila za Papu, bizantskog cara, opata, hrv. kralja....Taj „rex noster“ bio je kralj Zvonimir.

Postoje i kodeksi karolinškog pisma. Iliminirani ukras tu odgovara ukrasima sjeverne Italije. Tu spadaju dva kodeksa u franjevačkom samostanu konventualaca u Šibeniku i jedan u dominikanskom samostanu u Dubrovniku te Passionale martyrum iz 10. st. u metropolitaskoj knjižnici u Zagrebu. Većina crkvenog ornata i posuđa je propalo. U riznici župne crkve u Ninu se čuva srebrni kovčezić s lopaticom sv. Asela i još jedan nepoznatog sveca. Oba se datiraju oko 800.-te god. kad su u Nin donesene moći kršćanskih svetaca iz Franačke.

DVOROVI U BIJAĆIMA U TRADICIJI I LITERATURI

U Bijaćima je knez Trpimir u pratnji svojih dvorjanika i župana 852. god. izdao najstariju hrv. sačuvanu povelju. Bijaćki su dvorovi napušteni s izumiranjem hrv. narodne dinastije pa su ih ugarski kraljevi darovali Trogiru. Zadnji su dijelovi sravnjeni sa zemljom za turske provale. Isusovac Ferlati koji je napisao „Illyricum Sacrum“ veliča Bijaće i naziva ih sijelom hrv. knezova i kraljeva. Navodno je i portal katedrale u Trogiru prenesen iz Bijaća. To je remek djelo romaničkog stila koje nosi potpis majstora Radovana.

ISKOPINE U STOMBRATAMA U BIJAĆIMA 1902.-1905.

U Bijaćima je podignuta crkva sv. Marte u 9. st. Pred njenim je vratima knez Mutimir 892. god. izdao svoju povelju. To je trobrodna bazilika izgrađena na ruševinama rimskog zaselka. Nađeni su brojni zidovi okolnih zgrada (gospodarske zgrade i zgrade samostana sv. Petra od Klobuka), pilastri i pregrade i crkveni namještaj.

Jelić, Iveković: To je bio vladalački dvor 9. st., a ova crkva uopće nije crkva sv. Marte.

Frey: Ovo je gospodarsko imanje, a ne utvrđena rezidencija.

Barada: u Bijaćima nije nikada bio kneževski dvorac.

Danas znamo da to jest crkva sv. Marte jer je na arkadi oltarnog ciborija ispisano :“Podignuto u čast sv. Marte“.

DVOROVI HRVATSKIH VLADARA

To nisu kod nas veličanstvene palače ni utvrđeni gradovi. To su središta većeg i uređenijeg vladareva imanja u kojima su vladari duže ili kraće vrijeme boravili pri rješavanju državnih poslova. U svakom je kraju vladar imao vlastito krunsko imanje. Darovnice nam svjedoče o količini zemlje kod hrv. vladara. Hrvati su život i časti na dvoru uredili prema i uzoru na franački dvor. Pomanjkanje državnog činovničkog aparata sililo je vladare da obilaze zemlju. Novca je nesstajalo zbog običaja ljudi da izmjenjuju dobara. Hrvatska je tek sredinom 11. st. došla u uži politički, crkveni i civilizacijski dodir sa europskim zapadom. Male crkvice nepravilnih oblika su nam dokaz da u ranije vrijeme nije bilo jačih utjecaja. No sredinom 11. st. su kod nas utemeljeni brojni benediktinski samostani. Hrvati su počeli dizati trobrodne bazilike bez presvođenog krova. Takav je tip tada bio uobičajen u samostanima u južnoj Italiji.

11. st.- katedrala u Biskupiji kod Knina, bazilika u Ninu, katedrala u Biogradu i sv. Petar u Selu

Šišić nabraja hrv. dvorove u Ninu, Klisu, Bijaćima, Šibeniku i Omišu, a Knin i sv. Martina spominje kao dvorce. Međutiuma, za neko od njih ne postoje dokazi.

Klis je bio središte primorske župe i župni grad. Uvijek se ubrajao u dvorca zbog Trpimirove povelje iz 853. god.

Solin je Također bio važno središte. Tu je kraljica Jelena sebi podigla grobnicu, a kraljevskoj dinastiji mauzolej. Tu je bila i crkvica sv. Petra u kojoj je okrunjen Zvonimir.

Karaman: u 11. st. dvorovi su bili u Ninu, Biogradu i Kninu. Nin- tu je kralj Petar Krešimir izdao povelju 1069. god. u kojoj piše da tu stoluje. Biograd- kraljevskim gradom ga naziva povelja hrv.- ugarskog kralja Kolomana iz 1102. god. Knin- to je sijelo i prijestolnica kralja Petra.

Bijaći se u povelji kralja Andrije II. iz 1207. god. spominju kao kraljevsko imanje. Tu su i izdane povelje kneza Trpimira iz 852. (potvrđuje i daruje zemlju splitskom nadbiskupu) i Mutimira iz 892. god. (dosuđuje u sporu između ninskog i splitskog nadbiskupa oko sv. Jurja u Putalju).

Crkva sv. Marte imala je prizemni pročelni trijem na stupove. Oko nje su se nastavljale druge zgrade i objekti. Neki od zidova pripadali su srednjovjekovnom samostanu. Crkvene zgrade katedrale i krstionice, nekoć mauzolej i hram palače, sačuvale su se do danas, dok su carev dom na jugu i zgrade u sjevernom dijelu propale. U Mirima je na temeljima rimske vile rustike sagrađen samostan sv. Petra od Klobuka. U Rižinicama je knez Trpimir raniji skup zgrada upotrijebio za samostan.

Oko sv. Marte su otkriveni nadvratnici sa 6 raznih zgrada. Oni su dokaz da su zaista oko crkve sv. Marte postojale razne građevine i da je to bila rezidencija hrv. knezova. Oni su za sada jedini pravi ostaci rezidencija hrv. narodnih vladara. Na nekoliko se nadvratnika spominje ime svećenika Gumpertusa i Gratianusa. Oni su vjerojatno ujedno bili i upravitelji imanja. Oblici slova nam daju naslutiti o kojim se razdobljima radi. Te okolne zgrade su vjerojano podignute u 9. st. Sve zajedno je dokaz da su Hrvati koristili kamen u svom graditeljstvu. Dvor se sastoji od skupine zgrada koje su namjenjene obitavanju i potrebama gospodarstva. Što se tiče povelja, možemo vidjeti da je Trpimir u svojoj pratnji imao puno više svećenika od Mutimira. Očito je da je u Trpimirovo vrijeme svećenstvo imalo puno značajniju ulogu.

Kralj Petar Krešimir darovao je 1059. god. samostanu sv. Ivana Evanđeliste u Biogradu svoj

zemljišni posjed u Rogovu. Problematičan nam je grad Nin. On je sigurno u 11. st. bio rezidencija hrv. vladara no do sada ostaci nisu nađeni.

ZADNJA ISKOPAVANJA U OKOLICI SPLITA I SOLINA POD DRUŠTVOM BIHAČ

ISKOPINE U GRADINI U SOLINU (VJEROJATNA KRUNIDBENA CRKVICA KRALJA ZVONIMIRA

Iskapanja su se vodila od 1909. do 1911. god. Osam stupova unutar crkve čini oktogon, dok su 4 stupa postavljena u uglove prostorije. Nije bilo jasno da li se radi os svetištu ili središnjem dijelu bazilike.

Bulić:To je bazilika sv. Petra u kojoj je papinski legat Gebizon u listopadu 1076. god. okrunio kralja Zvonimira.

Zidine crkvice stoje tik do zidina stare rimske Salone. Nađeni su rimski natpisi i arhitektonski elementi od koji su neki bili upotrebljeni i pri gradnji crkve. Apsida leži na dubokim temeljima koji su vjerojatno ostaci neke starije rimske zgrade. Nađena je profilirana ploča uzidana u temelj apside, fragmenat pilona i korintski nadglavak pilastra vjerojatno iz 2. st. poslije Krista. Sada kad je crkva otkopana cijela, zna se da se ne radi o bazilici nego o crkvi četvrtastog oblika. Ispred crkve je otkriven pločnik od kamenih ploča. Stupovi su izrađeni od sivog granita, a svi potječu od starih rimskih zgrada. Ispred crkve je otkopana zgrada u obliku pravokutnika koja je bila prislonjena na starohrv. crkvu. Taj je prostor sluzio i za pokapanje mrtvaca. Grobovi su bili i oko crkvice. Uglavnom su to jednostavno zazidani grobovi dok jejedan načinjen od velikih kamenih ploča i s kamenim ravnim poklopcem. Postavljen je ravno do ulaznih vrata. Nađeni su samo kosturi, nema predmeta. Ova je crkva iz 2. pol. 11. st. Prostor povezan s njom nije iz istog vremena. Zgrada je podignuta u vrijeme kad je crkvica još uvijek bila u upotrebi. Crkvica je sigurno propala prije 1349. god. kada je splitski nadbiskup na istom mjestu podigao Gradinu. Najvjerojatnije je ona uništena za vrijeme prodora Tatara koji su s osobitim bijesom uništavali kršćanska groblja, a u Solinu su bili 1242 god. kad su se željeli dočepati hrv.- ugarskog kralja Bele IV. Suvremenik i očevidac tog mongolskog haranja bio je kroničar Toma Arhiđakon. Tada je propala i starohrv. crkva na Gospinom Otoku sa grobom kraljice Jelene.

Utvrdu Gradinu podiže 1349. god. splitski nadbiskup Ugolino de Malabranca tik do rijeke Jadro. To je utvrda trapezoidnog oblika sa ugaonim kulama i prozorima, tipična fortifikacijska gradnja tog vremena. Kasnije je ta utvrda služila Mlećanima u borbi protiv Turaka. Na njoj stoji natpis koji glasi:“ Kula uništena od Turaka“. U vrijeme Napoleona je u njoj bio smješten odred francuske konjice.

U solinskom polju su nam poznate crkve: sv. Petar u Rižinicama (spominje je Trpimir u svojoj darovnici iz 852. god.), sv. Marija od Otoka (natpis Jelene koja ju je podigla), sv. Stjepana i Mojsija (grobnice hrv. vladara- Petar Krešimir i drugi), sv. Juraj u Putalju (podignuta 839. god.), sv. Marta u Bijaćima, sv. Petar od Klobuka (samostan iz 12. st.) i sv. Petar u Selu (zadužbina Petra Crnog). Da je crkva sv. Petra u kojoj je okrunjen Zvonimir baš u solinskom polju, znamo iz darovnice kralja Petra Krešimira samostanu sv. Stjepana iz 1060. god. On u toj darovnici daje manastiru sv Benedikta prostor za mlin, a to je navodno blizu sv Petra. A da to nije onaj sv. Petar u Rižinicama znamo jer tamo nisu nađeni mlinovi. U srednjem vijeku su se riječi basilica i ecclesia upotrebljavale bez obzira na veličinu i oblik crkve. Skulpture i kapiteli iz crkve sv. Petra

u Gradini nam ukazuju da je crkva iz 2. polovice 11. st. i time je ona ta koja se spominjue u darovnici Petra Krešimira iz 1069. god. i ona u prisezi kralja Zvonimira iz 1076. god. Kapiteli pronađeni u unutrašnjosti pripadaju tipovima kapitela koji se kod nas javljaju u doba rane romanike. Ona je u Dalmaciju došla sredinom 11. st. Donijeli su ju benediktinski monasi i prenesli je našim majstorima koji su do tada radili u okviru tzv. umjetnosti seobe naroda. Dva kapitela imaju nizove listova akantusa i geometrijske likove, a jedan ima dvostruki red debelih listova. Oni pripadaju vremenu kasne antike. Naime, karakteristika naše rane romanike je da katkad oponaša umjetnost kasne antike. Dakle, neki su stupovi preuzeti iz kasne antike, a neki su iz srednjeg vijeka, no oponašaju kasnu antiku. S druge nam strane skulpturni elementi potvrđuje vrijeme 2. pol. 11. st. To je vrijeme kasnog stadija pleterne plastike kad su u upotrebi troprutaste pletenice s kuglicama nalik na oko. Takve „oči“ su nam poznate još iz 8 st., a kod nas je poznat primjer Višeslavove krstionice gdje su one u stanju formiranja. Dakle, crkva sv. Petra u Gradini najvjerojatnije jest crkvica u kojoj je okrunjen kralj Zvonimir, jer se po darovnici i elementima uklapa u to razdoblje, no nemožemo 100% biti sigurni, tako dugo dok ne pronađemo neki natpis na kojem se spominje njegovo ime.

KONSTRUKCIJA CRKVE U GRADINI I MIŠLJENJE STRZYGOWSKOG

Ova crkva u Gradini spadapo osnovi i konstrukciji u male crkve slobodnih oblika iz vremena hrv. narodne dinastije. U to vrijeme Europom vladaju bazilike- uzdužne građevine na tri broda sa drvenim stropovima. Crkva u Gradini ima centralnu tlorisnu osnovu, a raspored stupova ukazuje na postojanje svodova. Vjerojatno je imala i središnju kupolu. Oble niše su se nalazile u apsidi i uzdužnim zidovima crkve. Ta je crkva otkad je podignuta namjenjena svečanim dvorskim i carskim ceremonijama.

Strzygowski: Ova ga crkva podsjeća na norveške drvene crkve na 12 jarbola. Te crkve imaju oblik pravokutnika kojemu se krov podržava na jednom ili više supova koji su poput jarbola nasađeni na drvene podnice.I krov je bio građen po načelima brodogradnje, a zabati krova se dovršavaju zmajskim glavicama. Takve građevine, sačuvane u Norveškoj potjeću nam iz 12 st., ali on misli da je takav oblik postojao i ranije kod poganskih hramova.

Takvo je mišljenje u protivnosti sa mišljenjima norveških arheologa. Oni smatraju da su crkve na jarbole nastale pod utjecajem kršćanskih bazilika. Druga stvar je da nama nisu poznate nikakve norveške crkve u području slavenske gradnje sa drvima. Osim toga, crkve na jarbole unutra imaju oblik pravokutnika i drveni strop, dok crkva u Gradini ima oktogon i kupolu.

ISKOPAVANJA SV. KUZME I DAMJANA U GOMILICI

U Kaštel- Gomilici su nađeni ostaci starih zidova i ranijih rimskih nalaza pa se mislilo da se radi o dijelu rimske vile rustike. Okoliš sv. Kuzme i Damjana je zemljište koje se zove Pustica i koje je kralj Zvonimir prema povelji iz 1078. god. darovao duvnama sv. Benedikta u Splitu. Duvne su sredinom 12. st. podigle crkvicu sv. Kuzme i Damjana i uz nju gospodarske zgrade što im je dopustio nadbiskup Gaudije. U crkvi se nalaze 2 osmerokutna stupa s kapitelima u obliku kocke dok su donji dijelovi oblo sklesani. Takvi su kapiteli karakteristični za ranu romaniku. Ta se crkva 1. put spominje u povelji iz 1172. god. Odmah do gospodarskih zgrada oko crkve, nađeni su ostaci stare vile rustike i to turnjačnica za ulje. To se zna jer su pronađene i koštice maslina. Iz tog su vremena pronađeni i komadi opeka (neki sa žigom Solonatis) te komadići mozaičnog poda.

IMANJE DUVNA KOD SV. KUZME I DAMJANA I PITANJE FALSIFIKATA DAROVNICA KRALJA ZVONIMIRA I STJEPANA

Tu se javlja pitanje da li su povelje izdane od kralja Zvonimira 1078. i kralja Stjepana iz 1089. kojima darivaju zemljište Pustice splitskim duvnama falsifikati. To je pitanje pokrenuo Viktor Novak člankom u Strena Bulicana 1924. god. Na temelju paleografskih i diplomatičkih analiza tih darovnica on je došao do spoznaje da su to falsifikati koje je napravio splitski notar Sabacije po nalogu duvna sv. Benedikta u drugoj polovici 12. st. Tome nalazi potvrdu i u popisu zemalja duvna iz 1119. god. gdje se ovo zeljište ne spominje. No Šufflay i Nagy smatraju da su povelje prilično oštećene te da se ne spominju ni neka zemljišta koja su u to vrijeme sigurna bila pod vlašću duvna. Novak je također paleografskom analizom došao do zaključka da je vrijeme nastanka povelje svakako iza 1119. god. Karaman se tome mišljenju priklanja i još dodaje da je na popisu svjedoka popisa zemalja naveden Sabacije Tiveri koji se na drugim mjestima spominje u 1144. i 1145. god., a u to su vrijeme duvne već gradile crkvu sv. Kuzme i Damjana.

GROBNICE HRV. KRALJEVA- PITANJE UBIKACIJE SV. STJEPANA U SOLINU

O toj nam crkvi piše Toma Arhiđakon. Navodno je kralj Zvonimir na crkvenom saboru u Ninu 1080. god. na molbu splitskog nadbiskupa vratio splitskoj crkvi crkvice sv. Stjepana i sv. Marije u Solinu koje je hrv. kraljica Jelena u svoje vrijeme podigla i navodno dala za sva vremena splitsskoj crkvi. One su prvobitno povjerene monasima koji su tamo vršili bogoslužje u čast kraljevima. Spominje se da je kralj Petar Krešimir u atriju crkve sv. Stjepana uz mnoge druge naše kraljeve i kraljice. Potvrda tim riječima Tome Arhiđakona bilo je otkriće sarkofaga kraljice Jelene u crkvi sv. Marije od Otoka (1898.). Često se ovaj sv. Stjepan miješao sa splitskim samostanom sv. Stjepana u kojem je pokopan sinovac Petra Krešimira, kralj Stjepan III (1089.-1090.).

SV. MOJSIJE U SOLINU

Ova se crkva nalazi na vrhu iznad vrela Jadra. To je ipak još uvijek nedokazana ubikacija Jelića. Karaman misli da je isprva zaista postojala samo jedna crkva sv. Stjepana i Mojsija no i on se slaže da se kasnije u dokumentima spominju dvije, sv. Stjepana i ona sv. Mojsija. Vjerojatno je za kralja Zvonimira crkva sv. Stjepana sa svojim posjedom prešla kao benificij u posjed splitske crkve. Kapelica sv. Mojsiju je sagrađena u 12. st. To se sve vidi po tome što Toma Arhiđakon njih u 13. st. prepoznaje kao dvije odvojene crkve.

ŠUPLJA CRKVA U SOLINU

Ta crkva leži u blizini Jadna na SI Gospina Otoka. Dobila je taj naziv jer Dalmatinci tako nazivaju stare zidine koje strše iz zemlje. Karta splitske okolice od Camuccija iz 1571. god. govori nam da je tu zaista bila crkva, no ne spominje joj ime.

SV. STJEPAN U SOLINU NA GOSPINOM OTOKU

Dugo se tragalo za ovim hrv. kraljevskim mauzolejom. On se spominje u dokumentu iz 1397. god. kao susjedna crkva crkvi sv. Marije. Crkva sv. Marije imala je 2 zvonika na uglovima zapadnog pročelja. To je zasad najstariji poznati primjer takvog tipa pročelja. Uočeno je i postojanje kapelice, ispod današnje crkve sv. Marije.Iskapanje je vodio Dyggve. No to nije bila kapelica, nego ostaci ranije crkve posvećene Bl. Dj. Mariji. Nađene su i grobnice, ali iz mnogo

kasnijeg vremena. Karaman smatra da je vjerojatno da je sv. Marija upravo ta starija crkva iskopana ispod današnje crkve sv. Marije, a da je crkva sv. Stjepana ustvari ta u kojoj se nalazi jelenin sarkofag. No tako nešto će moći razjasniti samo fragmenat nekog natpisa.