1

UVOD: SREDNJI VIJEK

Podjela povijesti na stari, srednji i novi vijek – uvedena u doba renesanse u Italiji, srednji vijek predstavljao je «mračno» razdoblje između «zlatnog doba» antičke civilizacije i «preporoda» u XV. stoljeću, tu podjelu prvi je uveo Flavio Biondo no sam nije rabio pojam «srednji vijek», od XVIII. st. (u doba prosvjetiteljstva i vjere u napredak) povijesna znanost usvojila je tu podjelu, no ona se u potpunosti može primijeniti samo na povijest Zapada Srednji vijek – obično se smješta između 476. god. (propast Zapadnog Rimskog Carstva) i 1492. (Kolumbovo otkriće Amerike), to je razdoblje u kojem se na razvalinama antičke civilizacije postupno uzdigla nova, europska civilizacija Opća obilježja srednjeg vijeka:

- feudalno društvo (temelj privrede i društva je zemlja, tj. feud) - nastanak etničkih država (preteče nacionalnih država, među njima i Hrvatske) - prevlast kršćanske vjere i kršćanskih vrijednosti - antička baština (latinski jezik, klasična djela, rimsko pravo)

Podjela srednjeg vijeka: - rani – od V. do XI. stoljeća - razvijeni (visoki) – XI – XIII. st. - kasni – XIV. i XV. st.

Rani srednji vijek: doba seoba europskih naroda, propadanje i iskrivljavanje antičke kulture i ustanova, nastanak barbarskih država, početci feudalnog društva, propadanje gradova i trgovine, niska razina proizvodnje (nema viškova), Crkva ostaje jedina ustanova koja čuva pismenost i kulturu, relativno malo pisanih izvora (zato se naziva «mračnim dobom»)

2

SEOBA NARODA I PROPAST ZAPADNOG RIMSKOG CARSTVA (V. ST.) GERMANI – skupina indoeuropskih naroda, u doba rimske civilizacije obitavaju uz granice Rimskog Carstva na Rajni i Dunavu, u potrazi za obradivom zemljom i pašnjacima krče šume i žive polunomadskim životom, za nerodnih godina bave se pljačkom i dolaze u sukobe s Rimljanima i drugim susjedima, društvo – ratnička demokracija

- Vandali, Burgundi, Franci, Angli, Sasi, Langobardi, Goti, itd. HUNI – ratnički, nomadski narod iz srednje Azije, njihovo premještanje na zapad potaknulo je prvi val seobe naroda u IV. i V. stoljeću, u 1. pol. V. st. stvaraju veliki savez plemena sa središtem u Panoniji, vrhunac moći u doba Atile, hunski prodor na zapad zaustavila je rimsko-germanska vojska 451. god. u bitci na Mauricijakovu polju u Galiji, propast hunskog saveza SLOM ZAPADNOG RIMSKOG CARSTVA

- podjela Carstva koju je proveo Teodozije 395. god. bila je konačna - Zapadno Carstvo je gospodarski slabije i rjeđe naseljeno, pa neće uspjeti prevladati

krizu - zapadni carevi kupuju mir s Germanima tako što im dijele zemlju kao federatima

(saveznicima), istočni carevi to čine u manjoj mjeri (što im omogućuju velike rezerve zlata), rimski carevi ovise o samovolji germanskih vojskovođa plaćenika

- Rim je opljačkan dva puta (410. Vizigoti, 455. Vandali), prijestolnica postaje Ravenna - do sredine V. st. pod nominalnom (samo po imenu) vlašću rimskog cara ostaje tek

Italija, a stvarnu vlast on ima samo u Rimu, Ravenni i još nekim gradovima - 476. Zapadno Carstvo i službeno prestaje postojati, vojskovođa Odoakar svrgnuo je

Romula Augustula i proglasio se kraljem Italije VIZIGOTI – Zapadni Goti, u IV. st. žive uz Crno More, kada su Huni pokorili Istočne Gote (Ostrogote), preseljavaju se na teritorij Rimskog Carstva u Meziju i Trakiju, 378. teško su porazili Rimljane kod Hadrijanopola, kralj Alarik poveo ih je u pljačkaški pohod po Italiji, 410. zauzeli Rim, odlaze dalje na zapad i osnivaju državu u Hispaniji, opstala je do VIII. st. kada je osvajaju Arapi OSTROGOTI – nakon propasti hunske «države», pljačkaju balkanske provincije Istočnog Rimskog Carstva, na nagovor cara Zenona 488. odlaze u Italiju, kralj Teodorik porazio je Odoakra i stvorio Ostrogotsku državu, koja uz Italiju obuhvaća i Ilirik, opstala je oko pola stoljeća, do Justinijanovih osvajanja VANDALI – država u današnjem Tunisu, 455. pljačkaju Rim (otuda pojam «vandalizam»), Vandalsku državu uništio je također car Justinijan FRANCI – nakon bitke na Mauricijakovu polju, kao federati dobivaju pravo da nasele sjevernu Galiju, kralj Klodvig obratio se na kršćanstvo, pa Istočno Rimsko Carstvo priznaje Franačku državu, Klodvig i franačka aristokracija podijelili su vlast, tj. zemljoposjede, s galorimskom aristokracijom i Crkvom, dinastija Merovinga ANGLI, SASI I JITI– nakon povlačenja Rimljana iz Britanije, iz Danske i sjeverne Njemačke dolaze Angli, Sasi i Jiti, anglosaska kraljevstva tek će se kasnije ujediniti u današnju Englesku, u Irskoj, Škotskoj i Walesu dolazi do keltskog preporoda (U svim barbarskim državama postoji dvostruki pravni sustav: rimsko pravo koje vrijedi za starosjedioce i germansko običajno pravo koje vrijedi za doseljenike.)

3

FEUDALNO DRUŠTVO ZAPADNE EUROPE

- temelj srednjovjekovne privrede, kao i u antici, jest poljoprivreda - kasnoantičko društvo: veleposjednici, radna snaga – koloni (zakupnici) i robovi, tu su

još i slobodni ljudi koji se bave različitim obrtima, trgovinom, vojnici itd. - rani srednji vijek: pojavljuje se novi sloj veleposjednika, to su pripadnici ratničkih

družina germanskih kraljeva, dio starih rimskih veleposjednika, koji je ostao odan novom vladaru, uspio se održati, uz ovisnu radnu snagu na veleposjedima, pojavljuju se i slobodni seljaci, uglavnom doseljeni Germani (i drugi narodi) koji imaju manje posjede, dostatne za preživljavanje

- u ranom srednjem vijeku prevladava robna razmjena (naturalna privreda), novac postoji više kao obračunska jedinica, manje kao gotovina, gotovim novcem raspolažu samo oni najbogatiji koji za zlato i srebro kupuju luksuznu robu iz Bizanta i arapskih zemalja

- vladari isplaćuju svoje činovnike i vojsku zemljom, tj. feudima (leno) - do IX. stoljeća postupno se pojavljuju feudalni i vazalsko-seniorski odnosi - IX-XI. st. doba klasičnog feudalizma u zapadnoj Europi - Feud: zemljišni posjed uređen tako da je podijeljen na dio koji izravno pripada

posjedniku-feudalcu i na dio koji je dodijeljen na uživanje zavisnim seljacima – kmetovima

- u ranom srednjem vijeku feud je autarkična (samodostatna) gospodarska jedinica, proizvodi dovoljno hrane i obrtničkih proizvoda iz kućne radinosti za svoje potrebe, međutim, proizvodnih viškova je veoma malo ili ih uopće nema, pa je trgovina slabo razvijena

- postanak kmetova (proces komendacije): u doba ratova i gladi slobodni seljaci s malim posjedima prinuđeni su predati (prodati) vlastiti posjed imućnijem posjedniku kako bi se održali na životu, s vremenom broj kmetova raste, a broj sitnih slobodnih posjednika pada, također, se postupno briše pravna razlika između kmeta i kolona (bezemljaša-zakupca)

- u nekim zemljama (npr. Engleska i sjever Europe) slobodni seljaci uspjeli su se održati kao jak društveni stalež sve do kraja srednjeg vijeka, klasični feudalizam najjače je izražen u Francuskoj, na Sredozemlju dugo opstaje kolonat

- kmetske obveze spram feudalca nisu jednake u svim zemljama; uobičajena je tlaka – obrađivanje zemlje koja pripada izravno feudalcu te određeni dio prinosa s kmetskog selišta

- Leno: nedjeljivi zemljoposjed koji vladar daje podaniku na doživotno korištenje, a ovaj ga zatim prenosi na svojega nasljednika (koji ima iste obveze prema vladaru)

- Vazalsko-seniorski odnos: doživotni ugovor dvojice slobodnih ljudi od kojih bi moćniji štitio slabijega dobivši nešto zauzvrat, sklapanje takvog ugovora predstavljalo je svojevrsni obred, vazal je mogao dobiti leno od seniora, ali ne nužno, ako je već imao zemlju otprije

- senior pruža vazalu pravnu i fizičku zaštitu, vazal je dužan senioru davati vojnike u slučaju rata ili mu plaćati stanovitu ugovorenu naknadu

- nečiji vazal mogao je imati i vlastite vazale, kao što je i neki senior mogao imati vlastitog seniora, čak je slabiji kralj mogao biti vazal nekog moćnijeg kralja

- feudalna piramida (kralj – velikaši – srednje plemstvo – niže plemstvo (vitezovi) – slobodnjaci – kmetovi)

- tu je i Crkva koja ima posebne političke i gospodarske odnose s pojedinim vladarima te vlastite vazale i posjede s kmetovima

4

- srednjovjekovna Europa (nakon Karolinga) nije bila Europa nacionalnih država nego Europa feuda različite veličine između kojih su postojali složeni, pa i višestruki vazalsko-seniorski odnosi, kraljevstva su države sa slabom središnjom vlašću

FRANAČKA DRŽAVA

Doba Merovinga (V-VIII. stoljeće) - dinastija je dobila ime po Meroveju, legendarnom kralju koji je u V. st. doveo Franke

u Galiju - Franci u Galiji nazivaju se Salijski Franci, osim njih postoje i franačka plemena u

današnjoj Nizozemskoj i Njemačkoj (Ripuarski i Istočni Franci) - kralj Klodvig (476-511), Merovejev unuk, prihvatio je službeno rimsko kršćanstvo, tj.

kršćanstvo s dogmama prihvaćenim na koncilu u Niceji 325. god, većina Germana je tada ispovijedala arijanstvo, kršćansko učenje koje se smatralo krivovjerjem

- okrunio se 481. god. i tada je utemeljena Franačka Država (dotada su Franci bili tek federati na teritoriju Zapadnorimskog Carstva)

- kao nominalni vlasnik sve zemlje u kraljevstvu, raspodijelio ju je franačkim ratnicima te odanim galorimskim patricijima i Crkvi

- u dobrim je odnosima s Rimskom Crkvom i Istočnorimskim Carstvom, uspio je proširiti vlast na Burgundiju (brak s burgundskom princezom) i južnu Galiju (pobjeda nad Vizigotima), nakon njegove smrti kraljevska vlast slabi – za što je najvećim dijelom krivo franačko nasljedno pravo

- franačko nasljedno pravo: zemlja se dijeli na jednake dijelove svim sinovima, pa tako i kraljevstvo, zbog toga često dolazi do sukoba između kralja (najstariji sin) i njegove braće, koji drže jednako veliki teritorij i ne žele priznati kraljevu vrhovnu vlast, isto vrijedi i na posjedima franačkog plemstva

- Franačka je obično bila podijeljena na četiri dijela: Austrazija, Neustrija, Burgundija i Akvitanija, nominalni kralj vladao je sjeveroistočnom pokrajinom Austrazijom

- majordomi: kraljevski upravitelji, postupno postaju pravi gospodari Franačke i nastoje uspostaviti jaču središnju vlast

- Karlo Martel, majordom Franačkog kraljevstva 714-741, ima stvarnu vlast u državi, a nakon smrti Teodorika IV, pretposljednjega Merovinga, Karlo vlada sam, 732. god. zaustavio je Maure (Arape koji su vladali Španjolskom) kod Poitiersa, što mu je omogućilo centralizaciju vlasti i dijeljenje lena zaslužnim ratnicima (zemlju za dijeljenje uzimao je Crkvi)

- na prijestolju će se učvrstiti Karlovi potomci – dinastija Karolinga Doba Karolinga (VIII-X. stoljeće) Pipin Mali – Karlov sin, želi se okruniti za kralja, ali mu treba pravni legitimitet jer pravo na prijestolje ima Hilderik III. iz obitelji Merovinga - papa Zakarije zatražio je od njega zaštitu jer se papinstvo tada razišlo s Bizantom oko pitanja ikona, a Rim su ugrožavali Langobardi (germanski narod koji je stvorio državu u Italiji u VII. st.), Pipin je porazio Langobarde i dao papi upravu nad Rimskim dukatom i Ravenskim egzarhatom – jezgra Papinske države 751. uz papin blagoslov, Pipin je pomazan kao franački kralja u Reimsu (kasnije se papino pravo da postavlja kraljeve dokazivalo «Konstantinovom darovnicom», krivotvorinom napravljenom u tu svrhu)

5

Karlo Veliki (768-814) – proširio Franačku na veći dio Zapadne Europe 771. umire Karlov brat Karloman i Karlo samostalno vlada čitavom Franačkom (Galija i Porajnje) - u novom sukobu pape i Langobarda, nastupa kao papin zaštitnik i osvaja

Langobardsku državu (naslov «kralj Franaka i Langobarda i rimski patricij») - ratovi protiv Sasa – opravdavaju se kršćanskim misionarstvom – nakon nekoliko

uspješnih pohoda Sasi su nasilno pokršteni i upokoreni - Karlovu vrhovnu vlast morale su prihvatiti Bavarska i Karantanija, slavenska

kneževina u Alpama, danas Koruška u Austriji - oko 800. god. Karlo je uništio Avarsku državu u Panoniji i pripojio je svojem carstvu,

zajedno s Hrvatskom Kneževinom i Donjom Panonijom - Karlo je vodio pohode protiv španjolskih Maura, na jednom od njih (788) franačku

vojsku napali su Baski i ubili bretanjskog markgrofa Rolanda (kasnije će nastati popularno epsko djelo Pjesma o Rolandu), ograničeni uspjeh

- prijestolnica u Aachenu - ideja obnove Rimskog carstva, tj. jedinstvene države kršćanskog svijeta: u Bizantu

vlada carica Irena kojom se Karlo namjeravao oženiti, na Božić 800. god. papa Lav III. u Rimu kruni Karla Velikog kao cara

- nakon zbacivanja carice Irene (802), novi bizantski car Nikefor osporava Karlu carski naslov, započinje dugi franačko-bizantski rat na Jadranu

- 812. mir u Aachenu: Bizant priznaje Karlu pravo na carski naslov te posjed Istre i Hrvatske kneževine, Bizantu ostaje vlast nad Venecijom i Dalmacijom (gradovi i otoci)

- Karlovo carstvo upravno je podijeljena na kraljevine (Italija i Bavarska), grofovije i marke (pogranične grofovije, npr. Španjolska marka /Katalonija/, Furlanska marka /dijelovi današnje Slovenije i Hrvatske/, Istočna marka /Alpe i Podunavlje, jezgra današnje države Austrije/), nekima upravljaju franački grofovi, nekima domaći knezovi koji su pristali biti odani Karlu

- seniorsko-vazalski odnosi šire sa prostor čitavog Karolinškog Carstva, uvode se nedjeljiva lena i franačko se nasljedno pravo postupno ukida načelom seniorata (posjed nasljeđuje najstariji sin)

- Karolinška renesansa: obnova kulture i pismenosti, pročišćuje se latinski jezik (zajednički jezik čitave Zapadne Europe) i pismo (karolinška minuskula), pod pokroviteljstvom Crkve (osobito reda benediktinaca) osnivaju se škole i prepisuju knjige, grade se velike kamene crkve po uzoru na rimsko graditeljstvo (predromanika)

- odnos države i Crkve: Karlo Veliki je zaštitnik papinstva, dijeli Crkvi posjede i pokrštava pogane, papinstvo mu priznaje pravni legitimitet – nakon Karla ostat će pitanje tko ima najvišu vlast, papa ili car?

- Karlo Veliki bio je nepismen, ali se trudio biti pokrovitelj kulture i umjetnosti, pa se okružio obrazovanim savjetnicima (npr. engleski redovnik Alcuin), u X. stoljeću Crkva ga je proglasila svetim zbog zasluga za širenje kršćanstva

- Kapitulari: pisani carski zakoni koji vrijede na čitavom području države, uz običajna prava pojedinih plemena, koja vrijede lokalno

- Karolinško Carstvo protezalo se od Sjevernog mora na sjeveru do Sredozemnog na jugu te od Pireneja na zapadu do Labe i Dunava na istoku, obuhvaćalo je gotovo čitav zapadnokršćanski svijet

6

Ostale europske države: - Kraljevstvo Mercia obuhvaća veći dio današnje Engleske (kralj Offa), tu je još i više

keltskih država u Irskoj, Škotskoj i Walesu, Britanski otoci održavaju kulturne i trgovačke veze s kontinentalnom Europom

- Pirenejski poluotok je većim dijelom pod vlašću Maura, na sjeveru se održalo malo kršćansko kraljevstvo Asturija, a kasnije će nastati još dvije kršćanske države – Navarra i Aragon

- slavenski narodi na Balkanu postupno priznaju vrhovnu vlast Bizanta i prihvaćaju kršćanstvo, donjim tokom Dunava vladaju Bugari, koji ozbiljno ugrožavaju Bizant

- cijeli sjever i istok Europe od Skandinavije do Crnoga Mora rijetko je naseljen i kulturno je zaostao, tu obitavaju «pogani»

Karolinško Carstvo nakon smrti Karla Velikog Ludovik Pobožni (814-840) – nema smisla za politiku kao njegov otac, pa se oslanja na svoje savjetnike-svećenike, priznao Crkvi potpunu pravnu nadležnost (s neovisnošću o carskoj vlasti) nad gradom Rimom i njezinim posjedima, car se više ne smije miješati u izbor pape (što je Karlo Veliki redovito činio), još za Ludovikova života počinju borbe njegovih sinova za nasljedstvo 843. ugovor u Verdunu: dogovorena konačna podjela Karolinške države na tri dijela - Lotar, najstariji sin nasljeđuje carski naslov i posjede u središnjem dijelu države, od

Nizozemske preko Porajnja i Alpa do Italije (otuda naziv pokrajine na današnjoj francusko-njemačkoj granici Lotaringija – Lorraine)

- Zapadna Franačka – nasljeđuje je Karlo II. Ćelavi – Francusko Kraljevstvo - Istočna Franačka – nasljeđuje je Ludovik II. – jezgra budućeg Njemačkog Carstva

7

BIZANTSKO CARSTVO Istočno Rimsko Carstvo – nakon Teodozijeve podjele 395. god. obuhvaća Grčku, Balkan, Malu Aziju, Bliski Istok, Egipat - helenistička kulturna baština – postupno istiskuje rimsku, grčki jezik postupno će

prevladati u bogoslužju i upravi do VII. stoljeća - rimsko državno pravo – ideja jedinstvenog Carstva, države koja bi trebala obuhvatiti čitav kršćanski svijet nikad neće zamrijeti

- Istočna crkva – crkva i država su isprepletene, za razliku od Crkve na Zapadu koja je prepuštena samoj sebi i neovisna o novim barbarskim državama (papa će čak biti iznad kraljeva), postupno će se razviti drukčija teologija i obredi – pravoslavlje

- gospodarski i kulturno Bizantsko Carstvo će dugo biti superiorno ostalim državama u Europi i na Sredozemlju, bizantski zlatnik je općeprihvaćena valuta

- društvo je bilo slično kasnoantičkom društvu, bizantski feudalizam razvit će se dosta kasno (od IX. do XI. st.)

- Konstantinopol – Carigrad, prijestolnica i velegrad, izgrađen na mjestu starog grčkog grada Bizantiona na Bosporu, praktički neosvojiv, s kopnene strane ga brani trostruki zid koji je dao sagraditi Teodozije II. sredinom V. stoljeća, s morske strane brojna mornarica (osvojit će ga tek Turci 1453. god. uz pomoć lijevanih topova za bombardiranje)

Justinijan I. (527-565) – iskoristivši slabost barbarskih država vodi uspješne osvajačke ratove, zauzima Italiju, Ilirik, Vandalsku državu u Tunisu, dio Hispanije, nakratko je obnovljeno jedinstveno Rimsko Carstvo, veliki građevinski radovi u prijestolnici – crkva sv. Sofije, Građevinski radovi, borba protiv ostataka poganstva i kršćanskih krivovjerja, crkvene dogme utvrđuju se na ekumenskim saborima - Justinijanova vladavina gospodarski je iscrpila Carstvo i ono za njegovih nasljednika

slabi i gubi znatan dio teritorija - Avari - konjanički azijski narod, okupljaju Slavene u veliki plemenski savez u

Podunavlju i uspješno ratuju protiv Bizanta, 582. god. razaraju Sirmium – ključ Balkana

Heraklije I. (610-641) – doba reformi i preustroja Carstva, na početku njegove vladavine Carstvo se svelo na svega nekoliko gradova u Maloj Aziji i Balkanu, osim Avara i Slavena, ugrožavaju ga i Perzijanci na istoku - Heraklije uzima naslov bazilej Romeja, helenistička kultura je konačno nadvladala

latinsku - pokrajine dobivaju jedinstvenu vojnu i civilnu vlast na čelu sa strategom, novi naziv

za pokrajinu temat (thema) - vojna reforma: Carstvo više nema sredstava za plaćeničku vojsku, pa se oslanja na

stratiote, slobodne seljake kojima država dodjeljuje zemlju uz obvezu služenja vojske - 626. velika opsada Carigrada, Avari i Slaveni napadaju ga s kopnene strane, a

perzijska mornarica s morske, nakon uspješne obrane, Heraklije je uspio preoteti veći dio istočnih pokrajina Perzijancima, a također je počela opadati i moć Avara, međutim, Carstvo još dugo neće nadzirati unutrašnjost Balkana

VIII. stoljeće – doba vjerskih sukoba, koji će ponovo oslabiti Carstvo i dodatno udaljiti Carigradsku patrijaršiju od rimskog pape - kult ikona (svetih slika) – pojavljuju se vjerske struje koje smatraju obožavanje ikona

idolopoklonstvom, ikonoduli (obožavaju ikone) i ikonoklasti (uništavaju ikone)

8

- kult ikona odgovara dijelu svećenstva koji na tome ubire prihode, budući da su svjetovno i duhovno u Bizantu isprepleteni ikonoduli i ikonoklasti su ujedno političke stranke

- 730. car Leon (Lav) III. zabranio je štovanje ikona - 843. na crkvenom saboru osuđeni su ikonoklasti i ozakonjen je kult ikona - papa je osudio oba krajnja stava oko ikona IX. stoljeće – doba oporavka Carstva, od 867. na vlasti je Bazilije I. (makedonska dinastija) - u IX. stoljeću započinje feudalizacija Bizanta: veleposjednici i Crkva pretvaraju

slobodne seljake u kmetove (parike) - bizantski feudalizam dobit će konačni oblik u XI. st. kada se uvodi sustav dijeljenja

lena (pronija) zaslužnom plemstvu

9

ARAPI I POSTANAK ISLAMA

Arapski poluotok (Arabija): pustinjska klima, sjecište trgovačkih putova (Sredozemlje, Indijski ocean), arapska plemena žive nomadskim životom, bave se stočarstvom, trgovinom i pljačkom, česti su plemenski ratovi i nema političkog jedinstva Prorok Muhamed (prva pol. VII. st.) – ideja vjerskog i političkog jedinstva Arapa - propovijeda novu jednobožačku religiju (Alah = Bog, Islam = predanost Bogu), spoj

židovskih i kršćanskih vjerovanja s arapskim običajnim pravom - Hidžra (iseljenje) – 622. Muhamed je pred protivnicima morao pobjeći iz grada Meke,

gdje se nalazilo svetište Ćaba, sklonio se u oazu Jatrib, gdje će kasnije nastati grad Medina, središte širenja nove vjere i jedinstvene arapske države

- Islam je privlačan svim društvenim slojevima jer jamči stabilnost društva - pet temeljnih propisa islama: redovita molitva, redovite svetkovine tijekom godine

(npr. ramazanski post), hadž (hodočašće u Meku), pomaganje sirotinji, džihad (sveti rat, može se tumačiti općenito, kao borba dobra i zla, ali i kao rat protiv nevjernika)

- Kuran – sveta knjiga, u kojoj je nakon Muhamedove smrti zapisano njegovo učenje - Muhamed je do kraja života uspio proširiti islam na čitavu Arabiju - kalif – vjerski poglavar kojega nadahnjuje prorokov duh - svjetovna i duhovna vlast jesu neodvojive Kalif Omar, Muhamedov drugi nasljednik (sredina VII. st.) započinje uspješne osvajačke ratove protiv Bizantskog i Perzijskog Carstva te zauzima veći dio Bliskog istoka - ta dva carstva iscrpljena su dugotrajnim međusobnim borbama, Arapima ide u prilog

nepobjediva brza konjica i visoka motivacija za borbu (vjerska dužnost, ali i bogat plijen, koji se pravedno dijeli pobjednicima)

- pokoreni narodi rijetko se bune protiv vlasti Arapa jer im oni smanjuju porezne terete i nude mogućnost preobraćenja na islam, što znači još manje poreze i mogućnost napredovanja u društvu (svi muslimani su, prema Muhamedovu učenju, jednaki bez obzir na stalež i rasu, napreduje se prema zaslugama a ne prema podrijetlu), oni koji žele smiju zadržati staru vjeru

Arapski kalifat (carstvo): u VIII. st. pod dinastijom Omejida dostiže najveći opseg, od sjeverne Indije i planinskih lanaca srednje Azije preko Irana, Bliskog istoka i sjeverne Afrike sve do Španjolske, prijestolnica u Damasku, Arapi nadziru gotovo čitavo Sredozemlje 717. neuspješna opsada Carigrada – zaustavljen prodor na račun Bizanta 732. bitka kod Poitiersa – Karlo Martel zaustavio prodor preko Pireneja u Franačku 751. Arapi su zaustavljeni na granici Kine IX. stoljeće – Arapi osvajaju Siciliju i jug Italije Uzroci slabljenja: carstvo je preveliko za učinkovitu središnju vlast, arapska aristokracija postat će omražena zbog svojih povlastica i raskoši, pa će se pojavljivati domaće dinastije preobraćene na islam Vjerski raskol: suniti – osim Kurana, prihvaćaju kao svete spise i djela koja su nastala kasnije, a pripisuju se Muhamedu, smatraju da vjernicima trebaju vladati izabrane vođe Šijiti – ortodoksna struja, kao izvor vjere prihvaćaju samo Kuran, a vlast povjeravaju imamima, potomcima Muhamedova zeta Alije

10

Raspad Kalifata: Bagdadski kalifat (stvorila ga je arapsko-iranska dinastija Abasida), Kordobski kalifat (Španjolska i sjeverna Afrika, tu su se sklonili potomci Omejida), kasnije se Kordopski kalifat raspao na više manjih emirata u sjevernoj Africi i Španjolskoj, a u XIII. stoljeću Mongoli su uništili Bagdadski kalifat, tada nastaje država Fatimida (potomci Abasida) sa sjedištem u Egiptu Arapsko-islamska kultura – nastaje kao spoj perzijske i helenističko-bizantske kulture - arapski jezik i pismo – poveznica islamskog svijeta - islamska civilizacija bila je posrednik ne samo u trgovini već i u kulturnim i

znanstvenim postignućima između Sredozemlja i Europe te Indije i Dalekog istoka - Europljani su od Arapa preuzeli indijske brojeve, neka djela Platona i Aristotela te

medicinske spoznaje (Ibn Sin – Avicena) - razvijena matematika, astronomija, farmakologija, filozofija (Platon i Aristotel

prilagođeni islamu), pravna znanost (tumačenje Kurana) - građevine prepoznatljivog stila - prva džamija: Hram na stijeni u Jeruzalemu - u islamu se ne smije prikazivati Božji lik (a nije poželjno ni ljudski) - Priče tisuću i jedne noći

11

EUROPA OD IX. DO XI. STOLJEĆA

Normani (Vikinzi) – Norseman – Sjevernjak, Vikingar – gusar, stari Skandinavci, u IX. stoljeću

Skandinavija postaje prenapučena, pa Normani, budući da su bili vješti pomorci, počinju ploviti prema europskim obalama, ponekad samo u pljačkaški pohod a ponekad i u pravu kolonizaciju

– Europljani ih doživljavaju kao Božju pokoru, tim više što su Vikinzi bili pogani i osobito privlačan plijen im je bilo crkveno blago

– naselili su se u Britaniji, Irskoj, na Islandu i Grenlandu, u Normandiji (u Francuskoj), duž ruskih rijeka, pa čak i na jugu Italije i Siciliji

– postupno primaju kršćanstvo i prelaze na mirniji način života – vikinški vojnici bili su cijenjeni plaćenici, a vikinški trgovci držali su velik dio

tadašnje međunarodne trgovine – u X. st. vladari Danske, Norveške i Švedske primaju kršćanstvo i te zemlje postaju

kraljevstva po uzoru na ona europska – istočni dio Engleske bio je pod vlašću Danaca (Danelaw), a danski kralj Knut je u XI.

stoljeću vladao čitavom Engleskom – Norvežani su kolonizirali Island i Grenland te otkrili Ameriku (Vinland) – stari Švedi koji su se naselili u Rusiji (Varjazi) osnovali su kneževine u Novgorodu i

Kijevu – godine 911. francuski kralj Karlo III. Bezazleni dao je veliko leno vojvodi Rolonu

kako bi primirio Normane – vojvodstvo Normandija – u X. stoljeću Normani su preoteli Siciliju Arapima Mađari (Ugri) – uralsko pleme nomada, u IX. stoljeću doseljavaju se u Panonsku nizinu – odlaze u pljačkaške pohode po Njemačkoj i među Slavenima, pa čak ratuju i s

Bizantom, mađarski napad na Hrvatsku odbio je knez (kralj) Tomislav – nakon poraza kod Augsburgu (955) prestaju s pljačkaškim pohodima, primaju

kršćanstvo i prelaze na sjedilački način života u današnjoj Mađarskoj – 1001. god. Stjepan (Istvan) dobio je kraljevsku krunu od pape, dinastija Arpadovića

(nazvani su po Stjepanovom pretku iz IX. stoljeća, knezu Arpadu) – Ugarsko kraljevstvo proširilo se na čitavu Panonsku nizinu i prostor Karpata,

povijesna Ugarska nije obuhvaćala samo mađarski etnički teritorij već i Slavene i Rumunje u Karpatskom gorju

Sveto Rimsko Carstvo (Njemačkoga Naroda) Kraj Karolinga: u doba normanskih pohoda, karolinški vladari prisiljeni su prepustiti velikašima obranu i nasljeđivanje lena kao privatnih posjeda, carska i kraljevska središnja vlast će potpuno nestati, pa će Karolinzi doživjeti sudbinu Merovinga 881. njemački kralj Karlo Debeli proglašen je za cara jer je pristao štititi papu koji je ugrožen od Saracena (Arapa) u južnoj Italiji, naslijedio je i francusko prijestolje tako da ponovno postoji jedinstveno Karolinško Carstvo, ali samo nominalno X. stoljeće: raspad Carstva je konačan, no ideja ujedinjavanja postojala je i zapadnom i u istočnom dijelu Načelo primogeniture (prvorodstva): vladara nasljeđuje samo najstariji sin i nema više diobe države kao u franačkom nasljednom pravu

12

Francuska: raspala se na samostalne grofovije i vojvodstva, 987. godine Hugo Capet, grof Pariza, proglasio se kraljem i utemeljio novu dinastiju, no francuski kralj još dugo će nadzirati tek širu okolicu Pariza (Île de France) Istočna Franačka/ Njemačko Kraljevstvo: raspala se na pet samostalnih plemenskih kneževina (Saska, Švapska, Frankonija, Bavarska, Lotaringija), 911. god. umro je posljednji njemački Karoling Ludovik III, pa su se knezovi dogovorili da će kralja birati između sebe, 918. vlast je preuzeo Henrik Ptičar, prvi vladar Saske (kasnije Otonske) dinastije Oton I. (936-973) – zahvaljujući dobrim odnosima s Crkvom uspio je ukinuti neovisnost ostalih njemačkih knezova, dijeli Crkvi posjede, postavlja biskupe, koji su zapravo njegovi vazali (laička investitura), 955. porazio Mađare kod Augsburga i time stekao veliki ugled i vojnu moć, 962. dolazi s vojskom u Rim, zauzima sjevernu Italiju i papa ga proglašava carem – stvoreno Sveto Rimsko Carstvo Njemačkog Naroda (Reich), Oton si je prisvojio, poput Karla Velikog, pravo postavljanja pape, proširio je granice Njemačke na istok, do rijeka Odre i Nise (današnja njemačka granica prema Poljskoj) Otonska renesansa: procvat kulture u Njemačkoj i Italiji pod otonskim vladarima u XI. stoljeću, pojava romaničkog stila u umjetnosti, prepisivanje antičkih knjiga, zapisane su germanske i keltske legende i pjesme (Siegfried, Parsifal, Loengrin, Roland) Katolička crkva - u IX. i X. st. Zapadna crkva je u moralnoj krizi, pape su ozloglašene po

neprimjerenom načinu života, papa je bio prisiljen plaćati godišnji danak Saracenima, a u X. stoljeću Crkva postaje potpuno ovisna o svjetovnoj, tj. carskoj vlasti

- tu su i laička investitura (čin uvođenja biskupa u službu s crkvenim obredom i vazalskom prisegom vladaru) i simonija (trgovina crkvenim položajima)

- u XI. st. započinje preporod Crkve pod nazivom Klinijska reforma - benediktinski samostan Cluny u Francuskoj bio je jedini koji je bio izravno pod

nadležnošću pape, otuda je potekao prijedlog crkvene reforme: obvezno obrazovanje i celibat za svećenike, ukidanje laičke investiture i simonije, slobodan izbor pape

- prihvaćanje klinijevske reforme Zapadnu je Crkvu najprije dovelo u sukob s Istočnom, a zatim i s carskom politikom

- 1054. Veliki crkveni raskol: konačan razlaz Zapadne i Istočne crkve, osim osjetnih teoloških i obrednih razlika, tu je i shvaćanje odnosa svjetovne i duhovne vlasti (Istočna crkva bila je podređena bizantskom caru), papa Lav IX. i patrijarh Mihajlo međusobno su se izopćili iz «Kršćanske crkve», Katolička (sveopća) crkva na Zapadu i Pravoslavna (pravovjerna) crkva na Istoku, granice nadležnosti približno su se podudarale s nekadašnjom granicom Zapadnog i Istočnog Rimskog Carstva

- sukob oko investiture (prava postavljanja biskupa) između cara Henrika IV. i pape Grgura VII. započeo je kada je 1076. god. car svrgnuo papu, a papa zauzvrat odriješio sve careve vazale prisege vjernosti caru, Henrik IV. se pokajao i popustio papi (pokora u Canossi 1077), ali je ubrzo nastavio s praksom laičke investiture u Njemačkoj

- Wormski konkordat Henrika V. iz 1122. god: kompromis o dvostrukoj investituri (vazalska prisega biskupa slijedi tek nakon što je biskup pravovaljano zaređen na taj položaj)

13

Bizant u XI. stoljeću - doba novog uspona za dinastije Komnena (od 1081. god), obnavljanje vlasti i utjecaja

na Balkanu - nastanak bizantskog oblika feudalizma: pronija (leno koje car dodjeljuje plemiću),

pronijari (uživatelji takvog lena i carevi vojni obveznici), parici (seljaci ovisni o pronijaru)

- novi protivnik na Bliskom istoku: Turci Seldžuci, nomadi iz srednje Azije koji su se preobratili na islam, osvajaju Siriju, Palestinu i dio Male Azije

Venecija - Dukat Venecija: autonomno područje grada na lagunama nastalog u VII. stoljeću, pod

vrhovnom vlašću Bizanta - stanovništvo nije moglo živjeti od poljoprivrede, pa se moralo okrenuti pomorstvu i

trgovini - od 726. god. venecijanskog kneza (dux, otuda dužd) ne postavlja car nego gradsko

vijeće - u XI. stoljeću nestat će i formalna vlast Bizanta i uspostavit će se Mletačka Republika,

vlast su postupno preuzele bogate trgovačke obitelji (aristokracija) koje biraju dužda iz jedne od obitelji na određeni rok

- Venecija postaje glavni trgovački posrednik na Sredozemlju, zahvaljujući trgovačkim povlasticama u Bizantu i povećanoj potrebi Zapada za luksuznom robom s Istoka

- interesno područje Venecije predstavlja istočna jadranska obala, duž koje prolazi glavni pomorski put za Levant (istočno Sredozemlje), zato Venecija dolazi u sukobe s hrvatskim i neretvanskim vladarima te teži zavladati dalmatinskim gradovima

14

SLAVENI

Slaveni – etnolingvistička skupina, u antici ih još nazivaju Vendima ili Antima, izvorno su sami sebe nazivali Slovjenima, pradomovina im je vjerojatno u Zakarpaću (današnja Ukrajina i Poljska), nakon seobe Germana, u VII. stoljeću započinje veliko premještanje slavenskih plemena, dio ih ostaje u pradomovini, dio odlazi na zapad i istok, a dio s Avarima odlazi na jug, prema Bizantskom Carstvu, danas se slavenski narodi, prema jezičnom ključu, dijele na Zapadne, Istočne i Južne - Slaveni su stupali u različite plemenske saveze i miješali se s drugim narodima poput

Ostrogota, Avara, Bugara, Vikinga itd. – otuda nejasnoće oko nacionalnih naziva i etnogeneze pojedinih naroda slavenske skupine

- u prvoj polovici VII. stoljeća, Slaveni u Panoniji osamostaljuju se od Avara i osnivaju Samov plemenski savez, nakon Samove smrti 658. ponovo dolaze pod vlast Avara

- neka slavenska plemena (među njima i Hrvati) doselili su se na bizantski teritorij i postali su bizantski saveznici, carevi su im dopustili da osnuju samoupravne kneževine koje su se nazivale «sklavinijama»

- krajem VIII. stoljeća, Karlo Veliki uništio je Avare i podvrgnuo Slavene u srednjoj Europi franačkoj vrhovnoj vlasti, u doba raspada Karolinškog Carstva tu će također nastati samostalne kneževine

- među Slavene su kršćanstvo širili misionari i Zapadne i Istočne crkve, u nekim slavenskim zemljama postojalo je i suparništvo između zapadnog i bizantskog utjecaja

- 60-ih i 70-ih godina IX. stoljeća, Konstantin (kasnije prozvan Ćiril) i Metod, braća iz Soluna djeluju kao misionari u Velikoj Moravskoj po nalogu Bizanta, a nakon odlaska u Rim, dobivaju i odobrenje od pape, stvoreno je slavensko bogoslužje, pismo glagoljica i prijevodi nekih crkvenih djela na slavenski jezik («staroslavenski» ili «crkvenoslavenski», standardiziran prema narječju makedonskih Slavena, međutim, u to doba bio je razumljiv svim Slavenima jer su im jezici bili međusobno sličniji nego danas)

- učenici Ćirila i Metoda, koje su Nijemci kasnije protjerali iz Moravske nalaze utočište u Hrvatskoj i Bugarskom Carstvu

- Kliment Ohridski kasnije je sastavio pojednostavljeno slavensko pismo slično grčkom alfabetu – ćirilica (prozvano po Ćirilu)

- odnos Rimske crkve spram «glagoljaša» bio je promjenjiv Velika Moravska: područje četiriju plemena u današnjoj Češkoj i Slovačkoj, Velika Moravska osamostalila se pod knezom Rastislavom (846-870), Rastislav se želi osloboditi utjecaja njemačkog svećenstva, pa traži od Bizanta (Bazilije I. iz Makedonske dinastije) da mu pošalje misionare koji znaju slavenski jezik (Konstantina i Metoda), Rastislavov nećak Svatopluk, slovački knez, dolazi na vlast uz pomoć njemačkog vladara, pa Moravska postaje vazalna kneževina Istočne Franačke Češka: nakon propasti Velike Moravske Češka postaje zasebna kneževina, legendarni vladari: Čeh, Libuša i Pšemisl, od njih, navodno, potječe dinastija Pšemislovića, nakon izumiranja njemačke loze Karolinga početkom X. stoljeća, Vratislav I. osamostaljuje se od Nijemaca, Češka će se ubrzo teritorijalno proširiti na nekadašnju Veliku Moravsku, ali će ponovno potpasti u vazalni odnos spram Svetog Rimskog Carstva Njemačkog Naroda, Prag – središte biskupije, trgovine i kulture

15

Poljska: knez Mješko krajem IX. stoljeća ujedinjuje plemena oko Visle i stvara Veliku Poljsku, Boleslav Hrabri širi granice i kruni se kao poljski kralj (1025), od 1041. god, Poljska, kao prije nje Češka, ulazi u vazalni odnos spram Njemačkog Carstva, dinastija Pjastovića, najvažniji gradovi: Poznan, Krakov, Pšemisl Kijevska Rusija: među istočnoslavenska plemena prodiru Vikinzi (Varjazi), koji postupno preuzimaju vojnu i državnu vlast, Varjag Rjurik zavladao je Novgorodom 881. god, a njegov nasljednik Oleg osvojio je Kijev i učinio ga središtem vlasti za sva plemena okolna plemena, u X. stoljeću, knez Svjatoslav ratuje s Bugarima i Bizantom, a njegov sin Vladimir počinje pokrštavanje podanika, Kijevska Rusija opstala je do XIII. st. kada je osvajaju Mongoli

Karantanija: kneževina u istočnim Alpama (Koruška), ime je dobila po gradu Karantani, preci današnjih Slovenaca tu su došli u VII. st. i osnovali samostalnu državu, od VIII. stoljeća, Karantanija je pod vlašću Franaka, a kasnije se raspada na više pokrajina, slovenske zemlje bit će pod vlašću čeških vladara, a kasnije Habsburgovaca Hrvatska: Hrvati su došli na prostor Dalmacije najranije početkom VII, a najkasnije krajem VIII. st., hrvatski knezovi čas priznaju vrhovnu vlast Franaka, čas Bizanta, a od kneza Branimira, krajem IX. stoljeća, Hrvatska se osamostaljuje, u X. stoljeću, Hrvatska će se proširiti na Donju Panoniju, tj. Slavoniju (dotada zasebnu kneževinu) - manje sklavinije u susjedstvu Hrvatske: Neretvanska kneževina, Zahumlje,

Travunija, Bosna Bugarska: Bugari, tj. Prabugari, su nomadski uralsko-altajski narod koji je okupio veliki savez Slavena u dolini Dunava, postupno su se Bugari i Slaveni izmiješali tako da je nastao slavenski narod po nazivom Bugari, u IX. stoljeću Bugari ugrožavaju Bizant i osvajaju velik dio Balkana, primaju kršćanstvo i od rimskih i od bizantskih misionara - u X. stoljeću vladar Simeon koristi slabost Bizanta i osvaja gotovo sve bizantske posjede na europskom kontinentu (Makedonija, Srbija, Bosna, Trakija, Grčka), na zapadnim granicama ratuje s hrvatskim knezom, tj. kraljem, Tomislavom, Simeon se proglasio carem «Bugara i Romeja», a bugarska crkva postaje patrijaršija (autokefalna/samostalna pravoslavna crkva), sjedište crkve nalazilo se u Ohridu, gdje je djelovala škola Metodovog učenika Klimenta - Bugarsko carstvo uništio je kijevski knez Svjatoslav, pa je ono ponovo pripojeno

Bizantu - Bugarska država ponovo će doživjeti uspon u XIII. stoljeću za dinastije Asena

Samuilovo Carstvo: koncem X. stoljeća u Makedoniji izbija uspješan ustanak protiv Bizanta na čelu s domaćim velikašem Samuilom, Samuilo je proširio granice svoje države na čitav bivši teritorij Simeonove Bugarske, pa je uzeo naslov bugarskog cara (otuda suvremeni spor oko toga je li Samuilo tek jedan do bugarskih careva ili prvi vladar slavenske države Makedonije), 1014. Samuilova vojska doživljava katastrofalan poraz na Belasici, obnova bizantske vlasti nad Balkanom pod carem Bazilijem II.

Duklja: slavenska kneževina na području današnje Crne Gore, domaći knezovi priznavali su vrhovnu vlast Bugara i Bizanta do XI. stoljeća, knez Mihajlo potpuno se oslobodio Bizanta i proširio granice svoje države na susjedna područja (dijelovi današnje Srbije i Bosne), 1077. papa mu je priznao kraljevski naslov, Duklja je pod utjecajem Rimske

16

crkve (Barska nadbiskupija), a pravoslavlje će tamo prevladati tek u doba vladavine srpske dinastije Nemanjića, Duklja će se kasnije nazivati još i Zeta (po rijeci) Raška: područje oko grada Rasa (današnji Sandžak), tamo su se nastanila srpska plemena, Raška je naizmjence bila pod vrhovnom vlašću Bizanta, Bugara i Duklje, a tek u XII. stoljeću, raški se župan Stefan Nemanja osamostaljuje i proširuje državu na Pomoravlje i Zetu (otada se sve više naziva Srbijom), uspon Srbije uslijedit će u XIII. i XIV. stoljeću

17

DOSELJENJE HRVATA I NASTANAK KNEŽEVINE

Etnogeneza (postanak naroda) Hrvata – nije dokraja razjašnjena Činjenice: - na ušću Dona u Azovsko more pronađene su ploče s napisanim osobnim imenima

Horoathos i Horuathos, one potječu iz prvih stoljeća naše ere, a dotična imena potječu iz nekog iranskog ili kavkaskog jezika, također je postojala perzijska pokrajina Harahvatija (u današnjem Afganistanu)

- Hrvati koji se javljaju na današnjem prostoru u ranom srednjem vijeku nesumnjivo su govorili slavenskim jezikom i imali slavenske običaje, dakle, ubrajaju se u slavensku skupinu naroda

- u drugoj polovici VI. stoljeća, današnjom Hrvatskom, kao i cijelim Balkanom, vlada avarsko-slavenski plemenski savez, razoreni su mnogi rimski gradovi, a slavenska plemena naseljavala su se i na prostoru između Save i Jadranskog mora

- djelo O upravljanju carstvom bizantskog cara Konstantina VII. Porfirogeneta iz X. stoljeća iznosi sljedeće podatke: u doba cara Heraklija (610-641) Hrvati su zavladali rimskom provincijom Dalmacijom odakle su protjerali Avare, dok su već doseljeni Slaveni prihvatili njihovu vlast, Hrvati su tu došli iz Bijele Hrvatske (u današnjoj Poljskoj) na Heraklijev poziv, predvođeni jednom obitelji (petero braće Klukas, Lovelos, Kosenic, Muhlo i Hrvat te sestre Tuga i Buga), stvorili su kneževinu i prihvatili kršćanstvo

- u današnju domovinu Hrvati su mogli doći najranije oko 626. god, kada Avari doživljavaju veliki poraz pred Carigradom i gube vlast nad Balkanom, a najkasnije oko 800. god, kada je Karlo Veliki potpuno uništio Avarsku državu u Panoniji i možda dopustio Hrvatima da se nasele u Dalmaciji kao franački saveznici

- prvi čvrsti dokazi o postojanju Hrvatske kneževine potječu s početka IX. stoljeća, a o događajima u VI, VII i VIII. stoljeću ne znamo gotovo ništa

Teorije o podrijetlu Hrvata: - slavensko-karpatska (potječe od Franje Račkog iz sredine XIX. stoljeća): Hrvati su

jedno od slavenskih plemena koja su se u VII. stoljeću spustila iz područja iza Karpata na jug, Hrvati su tu došli zajedno s ostalim budućim južnoslavenskim narodima, Slovencima, Srbima itd.

- autohtona ili ilirska (u nju se vjerovalo prije razvoja hrvatske historiografije u XIX. stoljeću, ali su je i neki kasniji autori pokušali dokazati): Hrvati su tu živjeli još prije VII. stoljeća, oni su potomci Ilira, Liburna, Delmata i ostalih antičkih naroda, kakav je bio jezik spomenutih naroda nije poznato, ako nije bio slavenski, onda su današnji jezik autohtoni Hrvati nekako prihvatili pod utjecajem Slavena koji dolaze u doba avarske vladavine

- gotska teorija: Hrvati su potomci slaveniziranih Gota, teorija je izvedena na temelju djela Tome Arhiđakona iz XIII. stoljeća, koji poistovjećuje slavensko bogoslužje s «gotskim krivovjerjem» (arijanstvo, kršćanska struja koja je osuđena kao krivovjerna u doba cara Konstantina, a bila je popularna među Gotima), ta teorija imala je malo pristaša, a na nju se kasnije pozivao Ante Pavelić iz političkih razloga

- iransko-kavkaska teorija: Hrvati su iransko ili kavkasko pleme koje se polako selilo iz crnomorskih stepa u Bijelu Hrvatsku u Zakarpaću, gdje se slaveniziralo, a zatim u doba cara Heraklija preselilo u suvremenu Hrvatsku

- teorije socijalnog dualizma: Hrvati izvorno nisu Slaveni, ali su živjeli među njima kao njihovi gospodari, tj. ratničko plemstvo, prvi je takvu teoriju iznio Vjekoslav Klaić, a

18

ona se temelji na analogiji s postankom Bugarske i Kijevske Rusije (u prvom slučaju Slavenima su zavladali uralsko-altajski nomadi, a u drugom švedski Vikinzi)

- sve te teorije bile su svojedobno više ili manje popularne ovisno o ideološkim razlozima i političkim posljedicama

Moguće rješenje pitanja etnogeneze: - Hrvati su u prvim stoljećima naše ere imali doticaja s kavkaskim odnosno iranskim

elementom u crnomorskim stepama (teško je reći jesu li Slaveni asimilirali «Irance» i prihvatili njihovo ime ili su «Iranci» prihvatili slavenski jezik)

- u Bijeloj Hrvatskoj kod Krakova, prije VII. stoljeća, Hrvati su potpuno poprimili slavenska kulturna obilježja

- nakon doseljenja, Hrvati imaju suživot sa slavenskim plemenima koja su tu došla još u VI. stoljeću te s romaniziranim starosjediocima (Romani u dalmatinskim gradovima i stočarski Vlasi u Dinarskom gorju)

- jezgra hrvatske države nalazila se u dalmatinskom zaleđu, u X. i XI. stoljeću hrvatsko se ime proširilo zajedno sa širenjem granica Hrvatskog kraljevstva, slavenski hrvatski jezik postupno je istisnuo uporabu romanskih narječja kojima su govorili Romani i Vlasi (proces je vjerojatno završio oko XIII. stoljeća)

Život nakon doseljenja: - starohrvatski grobovi koje su iskopali arheolozi otkrivaju željezno oružje i nakit

pokopane zajedno s pokojnicima - do IX. stoljeća, većinom poganski Hrvati živjeli su više-manje mirnim suživotom uz

naselja kršćanskih Romana - na hrvatskom prostoru djelovali su misionari iz Bizanta i Franačke, no broj

preobraćenika do IX. stoljeća nije bio velik, nakon masovnijeg pokrštavanja Hrvata ubrzava se asimilacija Romana i Vlaha, prvi veći val pokrštavanja pokrenut je iz Karolinškog carstva početkom IX. stoljeća, a drugi iz Bizanta za vladavine Bazilija I. (867-886)

19

HRVATSKA KNEŽEVINA U IX. STOLJEĆU

Kneževina Hrvatska – početkom IX. stoljeća bila je vazalna kneževina Karlovog carstva, vladar je bio dužan prihvatiti kršćanstvo, dopustiti slobodan rad franačkih misionara među svojim podanicima te plaćati danak i pružati vojnu pomoć franačkom vladaru, njezin prvobitni teritorij protezao se između Istre na zapadu i rijeke Cetine na istoku te (vjerojatno) rijeke Save na sjeveru i Jadranskog mora na jugu Bizantska tema Dalmacija – obuhvaća gradove Zadar, Trogir i Split te otoke Krk, Rab i Cres, bizantski carevi povremeno su plaćali danak hrvatskih knezovima da ostave na miru ili čak štite njihove posjede na Jadranu (Bizantska Dalmacija obuhvaćala je i južnu Dalmaciju od Dubrovnika do Bara, no to područje nije bilo u dosegu hrvatskih vladara u ranom srednjem vijeku) Donja Panonija ili Slavonija – prostor između Save i Drave, predstavljala je posebnu kneževinu koja je ujedinjena s Hrvatskom u doba kralja Tomislava (neki povjesničari zato govore o Primorskoj i Panonskoj Hrvatskoj kneževini) Neretvanska kneževina (Paganija) – obuhvaća obalu između Cetine i Neretve te otoke Brač, Korčulu i Mljet, zovu je «zemljom pogana» jer su tamošnji knezovi dosta kasno prihvatili kršćanstvo, Neretvani se bave gusarenjem i dolaze u česte sukobe s Venecijom, paganija je uključena u Hrvatsko Kraljevstvo u doba Petra Krešimira IV. (1058-1074) Hrvatski knezovi: Borna (umro 821.) – prvi poimence poznati hrvatski knez, franački Anali nazivaju ga «knezom Dalmacije, Liburnije i Gačana», u njegovo doba provodi se intenzivno pokrštavanje Hrvata, a Borna pomaže Francima ugušiti Ljudevitov ustanak u Panoniji Vladislav – Bornin nasljednik, poznat samo po imenu, po svoj prilici dobar franački vazal Ljudevit (umro 823) – «upravitelj Donje Panonije», iskoristio je slabljenje Franačke u doba Ludovika Pobožnog, pa je 819. podigao ustanak i odlučio samostalno vladati, očekivao je pomoć od kneza Borne, no nije ju dobio, Franci su ga porazili nakon četiri godine ratovanja, ubijen je pri bijegu u Dalmaciju, nakon njega, Slavonijom vladaju odani franački vazali (Ljudevitov ustanak opisao je franački ljetopisac Einhard) Višeslav (?) – ime kneza Višeslava spominje se na krstionici pronađenoj u Veneciji u XIX. stoljeću, neki datiraju krstionicu u tridesete godine IX. stoljeća, a neki čak u XI. stoljeće, ako je prva tvrdnja istinita, Višeslav bi mogao biti prethodnik kneza Mislava Mislav (835-845) – očito je da je proces pokrštavanja uznapredovao jer se knez Mislav spominje kao darivatelj Crkve posjedima, on je i prvi poznati knez koji se sukobio s Mlečanima (Venecijancima) Trpimir (845-864) – po njemu će biti nazvana dinastija Trpimirovića - na Trpimirovom dvoru u Klisu boravio je benediktinac Gottschalk, koji je o tom knezu

ostavio neka svjedočanstva - Trpimir je ratovao s Bugarima i bizantskom vojskom u Dalmaciji - formalno je i dalje franački vazal, no vlada neovisno o Francima - održava dobre odnose sa splitskim (salonitanskim) nadbiskupom kojemu daruje

zemlju, u Trpimirovoj darovnici prvi put se pojavljuje hrvatsko ime (ona je ipak nastala kasnije, za kneza Muncimira)

- na kamenom ulomku među ostatcima benediktinskog samostana u Rižinicama nedaleko Klisa sačuvan je natpis pro duce Trepim(ero) – za kneza Trpimira, Trpimir je dao podići prvi benediktinski samostan u Hrvatskoj

20

- u Trpimirovo doba osnovana je hrvatska biskupija u Ninu (također jedno od kneževskih sjedišta)

Domagoj (864-876) – ne zna se točno u kakvim je i je li uopće bio u rodbinskim odnosima s Trpimirom - papa Ivan VIII. obraća mu se u jednom pismu kao «slavnom knezu Hrvata», dok ga

Mlečani u svojim izvorima nazivaju «najgorim knezom Slavena» - ratovao je protiv Arapa (Saracena) na moru, bio u dobrim odnosima s Crkvom, dok ga

je bizantski car Bazilije I, iskoristivši raspad Franačkog Carstva, pokušao svrgnuti s vlasti urotama

Zdeslav (878-879) – Trpimirov sin, na prijestolje dolazi kao kandidat Bizanta, ubrzo je ubijen, očito je da među hrvatskim plemstvom postojala «probizantska» i «prozapadna» stranka Branimir (879-892) – potpuno neovisan o Bizantu i državama-nasljednicama Franačke - kako bi se osigurao od rata s ponovo jakim Bizantom i stekao legitimitet u odnosu na

Trpimiroviće traži priznanje od pape Ivana VIII. - već 7. VI. 879. papa je javno blagoslovio kneza i njegov narod i priznao mu zemaljsku

vlast u čitavoj Hrvatskoj (taj je čin tada imao značaj međunarodnog priznanja) - iz Branimirova doba sačuvano je pet kamenih natpisa s različitih crkava u kojima se

spominje Branimir dux Croatorum Muncimir (892-910) – Trpimirov sin i, po svoj prilici, kandidat probizantske stranke, (starija historiografija smatrala je da je tada uspostavljena dinastija Trpimirovića, koja će neprekidno vladati Hrvatskom sve do 1075. god, kada na vlast dolazi kralj Zvonimir, u to ne možemo biti potpuno sigurni) - potvrdio je darovnicu kneza Trpimira benediktincima - vladarsko mu je sjedište bilo u Biaćima kod Trogira - sačuvan je kameni natpis s njegovim imenom i godinom 895. U posljednjoj trećini devetog stoljeća, u Hrvatskoj nalaze utočište brojni učenici Konstantina i Metoda, koji će tu proširiti slavensko bogoslužje i glagoljsko pismo.

21

HRVATSKO KRALJEVSTVO U X. STOLJEĆU

Početak X. stoljeća: političke promjene u srednjoj i jugoistočnoj Europi, Mađari osvajaju Panoniju (vjerojatno i Kneževinu u Donjoj Panoniji) i ugrožavaju njemačke zemlje, dok Simeonovo Bugarsko Carstvo ozbiljno ugrožava Bizant i širi se na gotovo čitav Balkan Tomislav (oko 910-928) - suočava se s mađarskom i bugarskom prijetnjom, Bizant je vrlo slab, a Karolinškog

Carstva već odavno nema - sukob s Mađarima (izvor: spis Kraljevstvo Slavena nepoznatog svećenika iz Bara) – čini se da je Tomislav dočekao mađarsku konjicu na mjestima gdje je bila neučinkovita i uspio je pobijediti – posljedica je potiskivanje Mađara iza rijeke Drave i priključenje Slavonije Hrvatskoj Kneževini

- sukob s Bugarima (izvor: Konstantin VII. Porfirogenet, koji vlada upravo u to doba) – Raška (Srbija) bila je polusamostalna kneževina u kojoj su se za vlast borili bizantski i bugarski kandidat za prijestolje – Tomislav je podržao bizantskog kandidata, pa su ga Bugari, nakon osvajanja Srbije, napali - Tomislavova vojska odbila je i bugarski napad

- savezništvo s Bizantom – Bizant je Tomislavu dodijelio titulu konzula i upravitelja Dalmacije (čini se da su dalmatinski gradovi i otoci bili u nekoj vrsti vazalnog odnosa spram Tomislava), Porfirogenet opisuje Tomislavovu Hrvatsku kao najvažniju vojnu silu na istočnom Jadranu

- Je li Tomislav bio kralj? – papa Ivan X. u jednom mu se pismu iz 925. obraća kao kralju (rex) dok zahumskog vladara naziva knezom (dux, Zahumlje se nalazilo u današnjoj Hercegovini), nema dokaza da je Tomislav dobio kraljevsku krunu ni od pape ni od Bizanta i čini se da on nije bio službeno okrunjeni kralj, ali da ga suvremenici smatraju de facto kraljem jer je uspio proširiti državne granice na Slavoniju i povezati dalmatinske gradove sa zaleđem te stvoriti značajnu vojnu silu

- 925. crkveni sabor u Splitu: budući da je uspostavljeno formalno političko jedinstvo Dalmacije i Hrvatske, papa Ivan X. ima namjeru tu stvoriti jedinstvenu crkvenu provinciju, istodobno ga brine i širenje slavenskog bogoslužja, odlučeno je da će hrvatska biskupija u Ninu i zadarska biskupija biti podređene splitskom nadbiskupu, metropolit je postao splitski nadbiskup Ivan, čemu se protivio ninski biskup Grgur (njegovo područje imalo je najviše vjernika), odlučeno je i da će «glagoljaši» morati naučiti latinski da bi se mogli zarediti, ta se odluka nije mogla dosljedno provesti i u praksi je nastavljeno sa slavenskim bogoslužjem

- 928. drugi crkveni sabor u Splitu: sazvan je na žalbu biskupa Grgura, potvrđene su odluke s prvog sabora, a ninska biskupija je ukinuta i podijeljena između zadarske biskupije i splitske nadbiskupije

Trpimir II. (vjerojatno 928-935) - Tomislavov nasljednik, sklopio mir sa Simeonovim nasljednikom Petrom Sredina X. stoljeća: čini se da moć Hrvatske opada zbog nesloge u vladarskoj obitelji, postoji podatak da je vladara Miroslava (oko 945-949) svrgnuo s vlasti njegov ban (najviši velikodostojnik, tik ispod kralja, tj. kneza, koji je vjerojatno upravljao današnjom Likom) Pribina i postavio na prijestolje nj. brata Mihajla (ili Mihovila) Krešimira II (949-969), to je doba ponovnog jačanja Bizanta i Venecije

22

Stjepan Držislav (969-oko 997) – prvi hrvatski vladar za kojega se zna da je primio znakove kraljevske časti i nosio naslov «kralj Hrvatske i Dalmacije» - u doba sukoba Bizanta i Samuilove države, Držislav je stao na stranu Bizanta, pa mu

je Bazilije II. zauzvrat poslao krunu i ponovo povjerio upravu nad Dalmacijom - Držislavova majka kraljica Jelena dala je kraj Solina podići crkvu Sv. Marije i Sv.

Stjepana u kojoj će se otada pokapati hrvatski vladari - nakon Držislavove smrti, zakonitog nasljednika Svetoslava Suronju zbacila su s

prijestolja njegova braća Krešimir III. i Gojslav, u doba tih borbi Venecija je prvi puta zauzela dalmatinske gradove i otoke

Stjepan (vjerojatno 1030-1058) – sin Krešimira III, čini se da se u njegovo doba kraljevstvo oporavlja, 1054. god. dogodio se crkveni raskol, a Hrvatska je pripala pod nadležnost Rimokatoličke crkve

23

PROCVAT HRVATSKE U DRUGOJ POLOVICI XI. STOLJEĆA

Petar Krešimir IV. (vjerojatno 1058-1074) - papa ga službeno oslovljava «kraljem Dalmacije i Hrvatske», nakon crkvenog raskola

prestala je formalna vlast Bizanta u Dalmaciji i započelo integriranje gradova i otoka u Hrvatsko kraljevstvo, u jednoj ispravi Jadransko more naziva se «našim morem»

- Krešimir je na moru osnovao novi grad Šibenik, Nin je ponovo postao sjedište biskupije za unutrašnjost, a kraljevska prijestolnica bio je Biograd – čini se da je kralj promicao razvoj tih pretežno hrvatskih gradova kako bi se izjednačili s romanskim Zadrom, Splitom i Trogirom, tada se i ubrzava asimilacija Romana jer hrvatsko stanovništvo u većem broju dolazi i u većinske romanske gradove

- kralj je upravu nad Likom, Gackom i Krbavom povjerio banu Gojču, a upravu nad Slavonijom banu Zvonimiru, Zvonimir je imao jake političke veze i bio oženjen Jelenom, sestrom ugarskog kralja Ladislava, pa ga je kralj učinio suvladarom, a moguće je da ga je proglasio i prijestolonasljednikom

- Krešimir IV. nije imao muških potomaka, a njegov nećak Stjepan poslan je u samostan (pojedinosti oko te političke igre nisu poznate)

- u jednoj ispravi Krešimir tvrdi da je «svemogući Bog proširio naše kraljevstvo na kopnu i na moru», vjerojatno je da je Hrvatskom Kraljevstvu pripala i Neretvanska kneževina te dio Bosne

- Krešimirovo kraljevstvo doživljava gospodarski procvat, na to upućuje uspostava jedinstvenog tržišta od Drave do mora, pravna sigurnost i razvoj gradova

- 1060. crkveni sabor u Splitu: zabranjeno je slavensko bogoslužje, običaji Istočne crkve koji su bili rašireni među hrvatskim svećenstvom poput ženidbe nižeg klera i nošenja brade, a biskupi nisu smjeli posvećivati svećenike koji nisu znali latinski (utjecaj reformističkog pokreta koji želi postići što veće jedinstvo unutar zapadne Crkve)

- na kvarnerskim otocima jaka je protureformistička stranka, koja zadržava slavensko bogoslužje, a oslanja se na njemačkog cara i tadašnjeg protupapu

- Krešimir IV. podržava crkvene reforme i progoni njihove protivnike, daruje zemlju u okolici Biograda benediktincima i povlastice ženskom samostanu Sv. Marije u Zadru

- 1074. Normani iz južne Italije opsjedaju grad Rab i pritom odvode u zarobljeništvo hrvatskog vladara, po svoj prilici to je bio sam Petar Krešimir, koji se više nije vratio

Demetrije (Dmitar) Zvonimir (1074-1089) - budući da nije bio iz loze Trpimirovića, potrebno mu je priznanje prava na prijestolje,

pa se obraća papi Grguru VII. (kojemu su trebali saveznici u borbi za investituru) - 1075. u bazilici Sv. Petra i Mojsija kraj Solina papinski izaslanik okrunio je Zvonimira

novom krunom i predao mu žezlo, mač i zastavu, Zvonimir se obvezao da će papi plaćati godišnji danak od 200 dukata, predao mu samostan Sv. Grgura u Vrani i vladati u skladu s naukom Crkve (sprječavati brakove među rođacima, štiti udovice i siročad, pomagati sirotinji i sl.)

- 1085. Zvonimir kao papin vazal šalje mornaricu u rat između Normana i Bizanta kod otoka Krfa, u tom ratu na suprotnoj (bizantskoj) strani sudjeluju i Mlečani, bizantski car Aleksije Komnen prepustit će mletačkom duždu pravo na Dalmaciju, dužd će otada nositi i naslov dux Dalmatiae, što će biti prazna titula, ali će imati dugoročne posljedice

- Zvonimir zadržava vlast nad teritorijem koji je stekao Petar Krešimir i Hrvatska je vjerojatno bila jednako jaka kao i tada

24

- Zvonimir umire bez muškog potomka, što će za posljedicu imati polaganje prava na prijestolje između ugarske dinastije Arpadovića (Zvonimir je njihov zet), Stjepana II, posljednjeg Trpimirovića te Petra, domaćeg velikaša koji je vladao Kninom (Zvonimirova prijestolnica)

- Legenda o Zvonimirovoj smrti: nastala je dosta kasnije i širila se usmenom predajom, tvrdi se da je Zvonimira ubio narod u mjestu Pet Crkava jer se nitko nije htio odazvati kraljevom pozivu u Prvi križarski rat, Zvonimir je na samrti prokleo narod da više nikada nema vladara svoje krvi, legenda je trebala objasniti zašto Hrvatskom vladaju strani kraljevi, a koliko u njoj ima istine nemoguće je provjeriti

- Baščanska ploća: jedan od najstarijih i najdužih spomenika na hrvatskom jeziku i glagoljici, nastala je oko 1100. god. i u njoj se tvrdi da je kralj Zvonimir darovao zemlju samostanu Sv. Lucije na otoku Krku, ploča je služila kao plutej oltarne pregrade, a otkrivena je u XIX. stoljeću

KULTURNI SPOMENICI HRVATSKOG RANOG SREDNJEG VIJEKA

PISMENOST - benediktinski samostani – središta latinske pismenosti - pisani izvori na hrvatskom i crkvenoslavenskom jeziku i glagoljskom pismu – jaka

središta glagoljaša bila su na Kvarneru i u Istri, tu se razvio poseban hrvatski oblik glagoljice (uglata glagoljica)

- osim latinice i glagoljice, u Hrvatskoj se rabila i ćirilica, koja je došla u južnu Dalmaciju preko Bosne

- najvažniji latinski pisani spomenik: Splitski evanđelistar iz IX. st. - najvažniji spomenik na glagoljici i hrvatskom jeziku: Baščanska ploča (oko 1100.) - poseban dio latinske pismenosti čine isprave hrvatskih vladara, uglavnom darovnice

samostanima, vladari su ostavili i kamene latinske natpise, uglavnom na crkvama GRADITELJSTVO I LIKOVNE UMJETNOSTI - predromanički stil (IX. do XI. st.) – nastavlja se na kasnoantički stil, a njegova središta

su dalmatinski gradovi, taj stil preuzimaju i hrvatski knezovi u zaleđu - obilježja ranohrvatskih crkava – križni tlocrt i kupola (utjecaj Bizanta i Italije) - najpoznatije crkve: Sv. Spas kod Knina, Sv. Donat u Zadru, Sv. Križ u Ninu - ornamentika: troprutasti pleter, križevi, zvijezde, ptice, lišće - reljefni prikaz hrvatskog vladara iz XI. stoljeća (moguće Petar Krešimir IV. ili

Zvonimir)

25

KRIŽARSKI RATOVI

Križarski ratovi (od kraja XI. do kraja XIII. stoljeća): prvi masovni kolonizatorski pothvat Europljana Glavni uzrok: uslijed brzog razvoja europske privrede u XI. stoljeću Zapadna Europa postala je prenapučena – višak stanovništva iz svih društvenih slojeva potražio je zemlju i bolji život na Istoku Povod: u drugoj polovici XI. stoljeća turski narod Seldžuka osvojio je Jeruzalem i dio bizantskih posjeda na Bliskom Istoku, za razliku od arapskih vladara, Seldžuci nisu dopuštali slobodan pristup kršćanskim hodočasnicima do Jeruzalema, bizantski car Aleksije Komnen obratio se papi za pomoć ponudivši crkvenu uniju Zapadu ako mu pomognu da vrati posjede koje su mu osvojili Seldžuci 1095. na crkvenom sabor u Clermontu papa Urban II. pozvao je sve zapadne kršćane na oslobađanje Svete zemlje i obećao im masovno oproštenje grijeha Interesi i pobude: - niže plemstvo, osobito vitezovi bezemljaši, vidjeli su u tome priliku da dođu do

vlastitih lena na Istoku - velikaši također postaju zainteresirani za nove posjede nakon uspjeha I. križarskog

rata - seljaci masovno odlaze u ratove kako bi se oslobodili kmetskog položaja i siromaštva - gradovi u Italiji, poput Venecije i Genove, žele ostvariti trgovačke monopole na

istočnom Sredozemlju - Crkva, tj. papa, ima namjeru ostvariti prevlast nad cjelokupnim kršćanskim svijetom te

preobratiti muslimansko stanovništvo - križari su vjerovali da vode pravedan rat u Kristovo ime te da će im sva nedjela

počinjena u tim pohodima biti oproštena - pohodi su obećavali i bogat ratni plijen, nakon I. rata šire se legende o neiscrpnim

bogatstvima Istoka Prvi križarski rat (1095-99): najbolji odaziv bio je u Francuskoj, ali su se francuskim plemićkim vojskama putem priključivali svi zainteresirani, križari su uglavnom putovali kopnom usput pljačkajući i katoličke i pravoslavne zemlje, prvu vojsku sastavljenu od slabo naoružanih seljaka Bizantinci su 1096. prevezli u Malu Aziju gdje su je Seldžuci brzo uništili, 1097. god. stigla je glavnina križarskih snaga do Carigrada i tu polažu vazalsku prisegu caru Aleksiju (budući da će je prekršiti, Bizant više neće htjeti pomagati križarima u idućim pohodima), 1099. križari osvajaju dijelove Sirije i Palestine, naposljetku i Jeruzalem (pritom je proveden masovni pokolj njegovih građana), osnovano je Jeruzalemsko kraljevstvo na čelu s Godfreyom od Bouillona te još tri vazalne križarske države (Antiohija, Tripoli i Edessa), u križarske države dolaze europski kolonisti, a dio starosjedilaca preobraćen je na katolicizam (vjerski sastav stanovništva je raznolik, najviše je muslimana, tu su i Židovi te pravoslavni i armenski kršćani, dok su rimokatolici u manjini) Duhovno-viteški redovi: dužnost im je obrana križarskih posjeda te zaštita hodočasnika, podvrgnuti su strogim redovničkim pravilima i predstavljaju spoj kršćanskog redovnika i vojnika, podvrgnuti su izravno papi i dobivaju velike posjede na Istoku, ali i u svim europskim državama

26

- templari (nazvani prema sjedištu u blizini nekadašnjeg jeruzalemskog hrama, hram = templum), osnovani 1119. god, red je stekao veliku moć i bogatstvo i predstavljat će opasnog suparnika mnogim kraljevima, u XIV. st. francuski kralj Filip IV, koji je templarima bio dužan velik novac, a nije im ga imao namjeru vratiti, zabranio je uz papinu pomoć taj red, a njegove vođe dao osuditi i spaliti kao čarobnjake

- ivanovci (hospitalci), nazvani su prema bolnici Sv. Ivana u Jeruzalemu, osim vojne dužnosti bave se i njegovanjem bolesnika, nakon protjerivanja križara iz Svete zemlje, pronaći će utočište na otoku Malti (malteški vitezovi)

- Teutonski red – red njemačkih vitezova osnovan koncem XII. stoljeća, nakon pohoda po Svetoj zemlji, «teutonci» se okreću osvajanju, kolonizaciji i prisilnom pokrštavanju poganskih zemalja uz Baltik, gdje osnivaju vlastitu državu u Pruskoj

Drugi križarski rat (1145-48): nakon pada Edesse, njemački car Konrad III. i francuski kralj Louis VII. stižu u pomoć Jeruzalemskom kraljevstvu, pokušali su osvojiti grad Damask, no nakon neuspjeha povlače se iz Svete zemlje Treći križarski rat (1187-1192): Egipat i dijelovi Sirije i Mezopotamije ujedinjeni su pod sultanom Saladinom, Saladin je napao križarske države jer su pojedini križarski zapovjednici kršili primirje, nanio im je težak poraz i osvojio Jeruzalem, 1189. god u Svetu zemlju kreću tri velike europske vojske, francuska na čelu s Filipom II. Augustom, njemačka na čelu s Fridrikom Barbarossom te engleska na čelu s Rikardom Lavljeg Srca, njihov uspjeh je ograničen, Jeruzalemsko kraljevstvo opstalo je kao lanac gradova uz sredozemnu obalu sa sjedištem u Akri (Akon) Četvrti križarski rat (1202-04): križari nisu ni stigli do Svete zemlje, njihov prijevoz do Carigrada trebala je provesti mletačka flota, pa su kao naknadu za tu uslugu 1202. usput osvojili grad Zadar i predali ga Mlečanima, 1204. križari stižu u Carigrad, gdje sudjeluju u prijestolnim borbama na strani dinastije Angel, kada im car Izak Angel nije mogao isplatiti obećani honorar, križari pljačkaju Carigrad i tu osnivaju novu državu – Latinsko carstvo (sjedište bizantskog cara prebacit će se u Niceju do 1261. god, kada Grci oslobađaju Carigrad) Kasniji križarski pohodi: u XIII. stoljeću provedeno je još četiri pohoda s vrlo malim uspjesima, njemački car Fridrik II. Hohenstaufen dva puta je napao Egipat i nakratko zauzeo Jeruzalem, francuski kralj Louis IX. Sveti jednom je napao Egipat i jednom Tunis, a tu je i tzv. Dječji križarski rat, koji je križarski rat samo po nazivu, praznovjerna zamisao da Jeruzalem mogu osvojiti samo bezgrešna djeca odvela je u ropstvo ili smrt više tisuća djece, križarskim se naziva i pohod protiv katara (albigenza), krivovjeraca na jugu Francuske 1291. Mameluci (turska dinastija koja je vladala Egiptom) osvajaju Akru, posljednje križarsko uporište na Bliskom Istoku Posljedice križarskih ratova: - Europljani su upoznali kulturna dostignuća Istoka (filozofija, matematika i medicina),

nove poljoprivredne kulture (riža, špinat, limun, lubenica), nove tehnike obrade tekstila i metala te egzotične začine

- ubrzan je privredni razvoj zapadne Europe - sredozemnu trgovinu preuzimaju Mlečani i Genovežani - križarska ideja vodila je i opravdavala kasnije kolonijalno osvajanje Novoga svijeta,

Afrike i Dalekog Istoka

27

MONGOLI

Mongolija: stepska zemlja u sjevernoj Aziji naseljena nomadskim stočarima

- oko 1206. poglavica Temujin ujedinjuje mongolska i turska plemena u veliki savez - 1215. Mongoli osvajaju Kinu, stvaraju veliku državu sa središtem u Pekingu, Temujin

postaje veliki kan Džingis-kan - do 1220. Mongoli su se na zapadu proširili sve do Crnog mora i Indijskog oceana - 1227. umire Džingis-kan i njegovo veliko carstvo podijeljeno je na četiri kanata - Kanati: Ulus Velikog Kana (Kina), Džagataj (Turkestan), Il-kan (bivši Abasidski

kalifat u Perziji i Mezopotamiji), Zlatna Horda (današnja Rusija) - Mongoli napreduju kao velika nepobjediva konjica, premda okrutni kao ratnici i

osvajači, nakon što osvoje neku zemlju puštaju domaće stanovništvo da živi po starim običajima i jedino što zahtijevaju je redovito plaćanje danka

- 1240-43. Batu-kan sa svojim Tatarima pljačka po istočnoj Europi, od Baltičkog do Jadranskog mora

- mongolska vladavina u Aziji donijet će dva stoljeća mira, prožimanja kultura i žive trgovačke veze između Zapada i Istoka, europski trgovci i misionari odlaze sve do Kine (franjevci, Marko Polo)

- Mongoli su bili tolerantni prema svim vjerama, međutim, u XIV. stoljeću većina ih se preobratila na islam (osim u samoj Mongoliji, gdje će prevladati budizam)

- u XIV. stoljeću, Kina obnavlja neovisnost pod dinastijom Ming, a na Bliskom Istoku pojavljuje se nova sila – Turci Osmanlije, mongolski kanati slabe

- Timur Lenk, okrutni osvajač koji od 1380 do 1405. privremeno obnavlja jedinstveno Carstvo, prijestolnica Samarkand, država mu se raspada nakon smrti

- Mogulsko Carstvo: Indijski potkontinent pod vlašću muslimanske dinastije mongolskog podrijetla (Mongoli osvajaju Delhi 1398. i šire carstvo u XVI. I XVII. stoljeću, Mogulsku državu ukinuli su tek Britanci 1857. god.)

28

EUROPSKO DRUŠTVO U RAZVIJENOM I KASNOM SREDNJEM VIJEKU

Privredni razvoj - oko 1000. god, suprotno očekivanjima Sudnjeg dana, Europa doživljava privredni

uspon i porast broja stanovnika - usavršila se obrada zemlje (tropoljna poljoprivreda, željezni plug, gnojenje, od XII.

stoljeća pojava novih kultura sa Istoka) što omogućuje proizvodnju viškova hrane: više hrane – viši prirast stanovništva

- unutarnja kolonizacija: u mnogim zemljama krče se šume i isušuju močvare kako bi se dobilo više obradivih površina, tu nastaju nova naselja

- vanjska kolonizacija: višak stanovništva traži novu zemlju izvan matičnih država, Nijemci, ali i drugi narodi, masovno se sele na istok, uz Baltičko more, u Poljsku, Češku, Ugarsku, Hrvatsku, križarski pohodi također su primjer vanjske kolonizacije

- uslijed križarskih ratova, razvijaju se i svi obrti - naturalnu privredu postupno zamjenjuje novčana, vladari kuju novac, zbog pojave

proizvodnih viškova oživljava trgovina, lokalna i međunarodna - pojava novih gradova uz trgovačke putove i sajmišta te uz vlastelinske dvorove i

biskupska sjedišta, obnova i rast starih gradova iz antičkog doba, u gradove se slijevaju obrtnici i trgovci koji se žele osloboditi kmetstva

- slobodni kraljevski gradovi: gradovi koji imaju vlastitu samoupravu, neovisni su o okolnom plemstvu i podređeni izravno kralju, kraljevi im daruju takav pravni položaj jer iz njih ubiru dobar porezni prihod, a predstavljaju im i važan politički oslonac u odnosu na nepouzdane vazale

- stanovnici gradova imaju osobnu slobodu, no razlikuju se po imovini i političkim pravima – patriciji i pučani

- najvažniji gradovi: Italija, Porajnje, Šampanja, Flandrija, luke uz Sjeverno i Baltičko more

- ceh – udruga obrtnika iste struke u jednom gradu, svaki ceh ima pravila kojih se svi članovi moraju pridržavati (cijena, kvaliteta proizvoda i dr.), a nitko izvan ceha ne smije se baviti dotičnim obrtom u tom gradu, najstariji i najvažniji cehovi bili su oni «slobodnih zidara»

- gilda – slična strukovna udruga trgovaca - Velika Hanza – zajednica njemačkih gradova, u XIV. stoljeću bilo ih je 90, Hanza je

imala monopol trgovine na Baltiku te vlastitu vojsku i ratnu mornaricu, propala je nakon premještanja trgovine na Atlantski ocean u XV. stoljeću

- Bankarstvo – razvija se uslijed tri pojave: postoji na stotine lokalnih valuta i potreba da se organiziraju mjenjačnice uz svaki trg i sajmište, putovi su nesigurni zbog razbojnika pa je potrebno uvesti mjenice (potvrde za pohranjeni novac), gotovog novca nikad nije dovoljno pa vladarima trebaju financijeri koji će im pozajmljivati novac

- pozajmljivanjem novca najviše su se bavili Židovi jer njima vjera nije zabranjivala naplaćivanje kamata, no na kreditiranje su se kasnije odvažile i kršćanske bankarske obitelji poput Medicija i Fuggera, mjenice su prvi uveli vitezovi templari, koji su također posuđivali novac

- porezi se općenito pretvaraju u novčana podavanja, plemićkim naslovima i lenima počinje se određivati vrijednost po prihodu koji donose

29

Crna smrt (1347-51) - velika epidemija bubonske kuge koja je pokosila između trećine i polovice

stanovništva tadašnje Europe (smrtnost oboljelih iznosi oko 75 %) - zarazu su prenosile štakorske buhe, a epidemija je došla iz srednje Azije, najprije je

primijećena u Konstantinopolu i talijanskim gradovima, širenju su pogodovali loši higijenski uvjeti, osobito za ljetnih mjeseci

- ostali su pošteđeni gradovi koju su uveli karantenu, ali i neka zabačena područje - nakon prvog vala 1347-51, epidemije su postale periodične, međutim, smrtnost se

smanjivala uslijed prirodne selekcije, samo bi oni s jakim imunitetom preživjeli i imali potomke

- Crna smrt strašno je pogodila gospodarstvo i društvo, osobito u Francuskoj i Engleskoj, koje su u jeku Stogodišnjeg rata, međutim, u nekim je krajevima nedostatak radne snage uzrokovao porast nadnica i nešto bolji standard kmetova u idućem naraštaju

Hereze (krivovjerja) - svako kršćansko vjerovanje, odnosno učenje, koje odstupa od crkvenih dogmi - od XII. stoljeća javljaju se organizirani heretički pokreti koje Crkva suzbija silom - uzroci: zbog sve većih proturječja između nauka koji Crkva propovijeda i postupaka

službenika Crkve javljaju se otpadnici koji zahtijevaju povratak na izvorni Kristov nauk

- svim hereticima je zajednička kritika raskošnog života svećenstva i pape, društvene nejednakosti koju je Crkva odobravala, licemjerja, osobito u slučaju indulgencije, krutosti i nerazumljivosti dogmi, monopola na znanje i obrazovanje, zabrane prevođenja Svetoga pisma na pučke jezike itd.

- katari: katari na grčkom jeziku znači «čisti», povezuju manihejsko učenje o dvama svjetovima, duhovnom i materijalnom, i dvama bogovima, dobrom i zlom, s kršćanstvom, to je izrazito asketsko učenje koje propovijeda metode za pobjedu dobrog načela u svakom pojedincu i odbojnost prema svim ustanovama vlasti, katarsko-dualističko krivovjerje nastalo je pod perzijskim utjecajem u istočnim pokrajinama Bizantskoga Carstva, zatim je u X. i XI. stoljeća stiglo na Balkan, gdje se sljedbenici nazivaju bogumilima, da bi se od kraja XI. do XIII. stoljeća katarstvo proširilo po čitavoj zapadnoj Europi, u Njemačkoj te krivovjerce nazivaju Ketzer, u Italiji patareni, na jugu Francuske albigenzi, po gradu Albi, katarstvo masovno privlači siromašne slojeve i širi se duž trgovačkih putova, u Provansi su albigenzi imali čak potporu dijela plemstva, pa je papa Inocent III. početkom XIII. stoljeće pokrenuo protiv njih križarski rat, samostalna Crkva bosanska bila je također pod velikim utjecajem katarskog učenja

- valdenzi: pristaše lionskog trgovca Valda, propovjednika siromaštva - preteče reformacije: John Wycliff u Engleskoj i Jan Hus u Češkoj Crkveni redovi Benediktinci: najstariji red, potječe iz VI. stoljeća, kada je Benedikt iz Nursije donio pravila za redovnike u samostanu Monte Cassino, načelo Ora et labora!, osim fizičkim radom i molitvom, benediktinci su se bavili i prepisivanjem knjiga Dominikanci: red je u XIII. st. osnovao Kastilijanac Domingo de Guzman, prvi od tzv. prosjačkih redova, koji se odriču svjetovnog bogatstva, uglavnom novači obrazovane ljude, pa dominikanci postaju službeni propovjednici protiv krivovjerja i inkvizitori Franjevci: red koji je u XIII. stoljeću osnovao Talijan sv. Franjo Asiški, naglašeno je siromaštvo redovnika i karitativan rad, franjevci se bave i misionarstvom među poganima

30

Inkvizicija - Sanctum officium, Sveta služba, osnovana u XIII. stoljeću s ciljem otkrivanja heretika

i nevjernika, crkveni istražitelji (inkvizitori) ispituju osumnjičenike i, ako utvrde njihovu krivnju, predaju ih svjetovnim vlastima da ih kazne

- krivci koji bi se pokajali mogli su biti odriješeni grijeha i pomilovani, no u doba pojačanih progona vještica i čarobnjaka uglavnom su se izricale kazne spaljivanja

- Španjolska inkvizicija u XV. stoljeću predstavlja poseban oslonac kraljevske vlasti, njome se Mauri i Židovi prisiljavaju na preobraćenje, a kraljevi protivnici na odanost

- na udaru Inkvizicije našli su se: heretici svih sljedbi, teolozi koji su preispitivali dogme, španjolski Židovi i Mauri, sljedbenici preživjelih poganskih kultova, kao i svi ljudi koji su odudarali od društvenog prosjeka i bili proglašeni čarobnjacima, kasnije protestanti i neki filozofi i znanstvenici

31

ZAPADNA EUROPA U KASNOM SREDNJEM VIJEKU

Engleska - Engleska je konačno ujedinjena u X. stoljeću - 1066. god. vojvoda Normandije Vilim Osvajač iskrcao se u Engleskoj, pobijedio

dotadašnjeg kralja Harolda III. i utemeljio Normansku dinastiju, to je bilo posljednje strano osvajanje u povijesti Engleske

- za normanskih vladara u XI. stoljeću ojačala je središnja vlast, kraljevi se oslanjaju na niže plemstvo, Crkvu i gradove, oživljava trgovina između Britanskog otoka i kontinenta, Engleska posebice izvozi vunu u Flandriju

- dinastija Anjou-Plantagenet: Henrik II. (1154-89), Rikard Lavljeg Srca (1189-99), Ivan Bez Zemlje (1199-1216), Henrik III (1216-72), Eduard I, II, III…

- kralj Ivan Bez Zemlje doživio je dva velika politička poraza, od strane pape koji mu je osporio pravo postavljanja kanterberijskog nadbiskupa te od strane Filipa II. Augusta koji mu je oduzeo posjede u Francuskoj, to su iskoristili velikaši da ograniče kraljevu vlast

- 1215. Magna charta libertatum (Velika povelja sloboda): kralj ne može raspisivati poreze bez pristanka staleža, staleže zastupa vijeće 25 velikaša koje nadzire kraljevo poštivanje Povelje, ako se kralj ne pridržava velikaši mu se imaju pravo suprotstaviti oružjem, nijedan slobodan čovjek ne može biti osuđen bez odluke suda – početak ustavne vladavine u Engleskoj

- 1258. Oksfordski statuti, Henrik III. prisiljen je potvrditi i dopuniti Povelju, Veliko i Malo Vijeće (preteče kasnijeg dvodomnog Parlamenta) trebaju se sazivati tri puta godišnje kako bi s kraljem raspravljala o državnim poslovima

- 1264-65. kada je Henrik III. pogazio obećanja, pobunili su se baruni na čelu sa Simonom Montfortom i sazvano je Veliko vijeće u koje su ušli predstavnici plemstva, Crkve i gradova – početak engleskog parlamentarizma

- iako je Henrik III. izišao kao pobjednik iz toga sukoba, u kasnijim stoljećima Parlament će postati zastupničko tijelo triju staleža, koje se će se uredno sazivati

- Eduard I. pripojio je Engleskoj Wales i privremeno Škotsku – početak engleske ekspanzije

Francuska - u X. i XI. stoljeću u Francuskoj vlada feudalna anarhija, kraljevska vlast je samo

formalna, a kraljeva domena (vlastiti posjed) svela se na okolicu Pariza - Louis IV. Debeli (1107-1138) – počinje suzbijati samovolju velikaša uz pomoć Crkve

kojoj ne odgovara feudalna anarhija - Filip II. August (1180-1222) – sudjeluje u III. križarskom ratu, u ratu protiv Ivana Bez

Zemlje preoteo mu je sve francuske posjede i time povećao kraljevsku domenu, dijeli povlastice gradovima i time oslabljuje velikaše, jača središnju vlast te povećava kraljevske prihode

- Louis IX. Sveti (1226-70) – vodi dva križarska pohoda u Tunis, uvodi jedinstveni novčani sustav što pogoduje razvoju trgovine, utemeljuje Kraljevski sud kao vrhovni prizivni sud koji sudi u skladu s rimskim pravom

- Filip IV. Lijepi (1285-1314) – bezobziran vladar koji dalje učvršćuje kraljevsku vlast, ratuje protiv Engleza i gradova u Flandriji zbog čega nameće nove poreze i stalno se zadužuje, 1302. prvi put saziva Državne staleže, predstavnike plemstva, Crkve i gradova, sukobljava se s papom Bonifacijem VII, pa postavlja sebi odanog papu Klementa V. sa sjedištem u Avignonu, «Avinjonsko sužanjstvo» papinstva potrajat će

32

1309-78, a još neko vrijeme (1378-1409) postojat će dvojica protupapa, jedan u Rimu i drugi u Avignonu, Filip IV. uništava templarski red

- Filip VI. (1328-50) – prvi kralj iz dinastije Valois, engleski kralj Eduard III. osporava mu pravo na francusku krunu što će biti povod Stogodišnjem ratu

Stogodišnji rat (1337-1453) - započinje kao sukob Engleske i Francuske oko flandrijskih gradova - rat je imao nekoliko etapa i vodio se s promjenjivim uspjehom - prva etapa rata okončana je primirjem 1360. god, nakon što je Crna smrt iscrpila obje

zemlje, Englezi su uspjeli zauzeti uporišta uz Kanal i pokrajinu Akvitaniju - u drugoj etapi (1369-89) francuski kralj Karlo V. krenuo se osvetiti Englezima i

potisnuo ih je u svega nekoliko uporišta uz Kanal La Manche - 1415. Henrik V. Lancaster iskrcao se i nanio težak poraz Francuzima kod Azincourta,

a zatim osvojio čitav sjever Francuske s Parizom - 1429. kada se činilo da je francuski konačni poraz neminovan, pojavila se

karizmatična djevojka Ivana Orleanska (Jeane d´Arc) koja je motivirala Francuze i dogodio se preokret u opsadi Orleansa, 1431. Burgunđani su uhvatili Ivanu i predali je Englezima, koju su je pogubili kao vješticu

- 1436. Francuzi oslobađaju Pariz, 1450. Normandiju, 1453. Akvitaniju - Stogodišnji rat uveo je nove tehnike ratovanja, jaka strana Engleza bili su strijelci s

dugim lukovima, a Francuza topovi, neki povjesničari tvrde da se tada pojavljuje i ideja nacije i nacionalne države

- konačnom porazu Engleza u Francuskoj pridonio je Rat ruža (1455-85), građanski rat između dinastija York (Bijela ruža) i Lancaster (Crvena ruža), rat je završio dolaskom na prijestolje Henrika VII. iz nove dinastije Tudor (on sam bio je rođak Lancastera, ali se oženio Elizabetom iz kuće York), Tudori će Engleskom vladati samovoljno i neovisno o parlamentu

- i u Francuskoj i u Engleskoj, u jeku Stogodišnjeg rata, izbile su velike pobune seljaka, «žakerija» (1358. god, Jacques je pogrdni naziv za seljaka) i ustanak Wata Tylera (1381)

Rekonkvista u Španjolskoj - rekonkvista: ponovno kršćansko osvajanje Pirenejskog poluotoka - rekonkvista osobito napreduje u XI. stoljeću, ratnik zvani El Cid, koji se istaknuo u

više bitaka pretvorit će se u španjolsku nacionalnu legendu - do XIII. stoljeća oblikovala su se tri kraljevstva: Portugal, Kastilija (naziv dolazi od

castellum, utvrda, srednji dio poluotoka) i Aragon (istočni dio poluotoka) - 1469. Aragon i Kastilija ujedinjuju se u jedno kraljevstvo uslijed sklapanja braka

između Ferdinanda Aragonskog i Izabele Kastilske (Katoličke) – nastanak Španjolske - vladarski par oslanja se na gradove kako bi suzbio utjecaj plemstva, a zatim

ograničava samoupravu tim istim gradovima, najvažniji saveznik vladarskog para jest Crkva i Inkvizicija, koja ima ogromne ovlasti

- progoni heretika i nasilno preobraćanje Maura i Židova - 1492. pad posljednjeg maurskog uporišta Granade, masovni progon španjolskih

Židova i Kolumbovo otkriće Amerike

Italija - podijeljena je na više gradova-država koji formalno priznaju vrhovnu vlast Svetog

Rimskog Carstva, tu su još i Papinska Država, Mletačka Republika (Venecija) te Kraljevstvo Dviju Sicilija (Sicilija i Napulj)

33

- u XIII. stoljeću najprije nestaje vlast njemačkog cara, a zatim slabi i utjecaj pape, to pogoduje usponu talijanske gradske aristokracije

- kondotijeri – vođe plaćeničkih vojski u službi talijanskih gradova, nerijetko se nameću kao pravi gospodari u tim istim gradovima

- suparništvo Venecije i Genove za prevlast nad sredozemnom trgovinom - Firenca – od XIII. st. najbogatiji grad i bankarsko središte, u XV. stoljeću vlast će se

naći u rukama obitelji Medici - Sicilsko Kraljevstvo – u XI. st. njime vladaju Normani, zatim, u XII. i XIII. st,

njemački carevi, pa Anžuvinci te, od 1282. Aragonci Češka, Sveto Rimsko Carstvo i uspon Habsburga - ustalio se običaj da svetorimskog cara biraju knezovi-izbornici (najvažniji velikaši i

biskupi u Njemačkoj), njima odgovara da je carska vlast slaba, pa je to odlučujuće za izbor vladara, od XIII. st. Carstvo je labavi savez samostalnih njemačkih državica

- XII. stoljeće, Češka je vazalna država Sv. Rimskog Carstva, Fridrik Barbarossa priznao je češkim vladarima nasljednu titulu kralja, među Česima živi izmiješano i njemačko stanovništvo, osobito u gradovima koji su privlačili koloniste

- XIII. stoljeće, u doba dinastičkih sukoba za carsku krunu Češka s Moravskom postaje potpuno samostalno kraljevstvo s velikom gospodarskom moći zahvaljujući rudnim bogatstvima, posebno srebru

- Otokar II. Pšemislović uspio je Češkoj priključiti Austriju sa Štajerskom, Kranjskom i Koruškom, imao je želju postati novi njemački car, međutim većina njemačkih velikaša podržavala je Rudolfa Habsburga (iz dotada beznačajne obitelji, upravo zato su ga i podržavali, car bi bio slab i vladao bi samo formalno)

- 1278. bitka na Moravskom polju, završila je Rudolfovom pobjedom i Otokarovom pogibijom, posljedice: kuća Habsburg prvi puta dobiva carsku krunu, a Austrija sa slovenskim pokrajinama Kranjskom, Štajerskom i Koruškom postaje habsburški nasljedni posjed i matična zemlja, Habsburgovci će polako širiti utjecaj, manje ratovima, a više ženidbenom politikom

- češki kralj, kao najmoćniji vladar u Carstvu, također ima status kneza-izbornika - Karlo IV. Luksemburški (1347-78), češki kralj i njemački car, u njegovo doba Češka

doživljava gospodarski procvat, Prag je prijestolnica Carstva i drugi po veličini europski grad (prvi je Pariz), 1348. osnovano je sveučilište u Pragu

- Žigmund Luksemburški (1410-37), kralj Češke, Ugarske i Hrvatske te svetorimski car, ratuje protiv husita

- Husitski ratovi (1415-31): vjerski sukob između katolika i sljedbenika Jana Husa, ali i politički sukob između njemačkog i etničkog češkog plemstva, Jan Hus, rektor praškog sveučilišta, zahtijevao je reforme u Crkvi (ukidanje indulgencije, povratka skromnom životu među svećenicima, bogoslužje na narodnom jeziku), unatoč Žigmundovim jamstvima, na saboru u Konstanzu 1415. god, gdje je trebao izložiti svoje učenje, Inkvizicija ga je zatvorila i dala spaliti, to je bio povod husitskim ratovima, husiti su odbili sve pohode carsko-papinskih snaga, 1431. sklopljen je mir

- 1490. pod Vladislavom II. Jagelovićem u personalnoj uniji su okupljene Poljska, Litva, Češka, Ugarska i Hrvatska (Jagelovići su dinastija litavskog podrijetla, krajem XIV. st. stvorena je Poljsko-litavska unija)

- 1527, nakon izumiranja Jagelovića, Češka, zajedno s Ugarskom i Hrvatskom, ulazi preko dinastije Habsburg u personalnu uniju s Austrijom, vladavina Habsburga potrajat će sve do kraja Prvog svjetskog rata

34

OSMANSKO CARSTVO I BALKAN Turci Osmanlije Turci su izvorno nomadska plemena iz srednje Azije, često odlaze na Bliski Istok u potrazi za pašnjacima ili kao vojnici-plaćenici, preobraćuju se na islam, u XI. st. osnivaju Carstvo Seldžuka i ubrzo se asimiliraju, Turci koji su ostali u pradomovini ulaze u savez s Mongolima, maloazijski Turci osnivaju nekoliko samostalnih bejluka (kneževina) – beg Osman (1281-1326), zahvaljujući slabosti Bizanta i ostalih bejluka, ujedinjuje Turke u Maloj Aziji i utemeljuje dinastiju - Osmanlije - njegov nasljednik Orhan (1326-1359) proglašava se sultanom sa prijestolnicom u Ankari - sultan Murat uviđa slabost Bizanta i drugih balkanskih država, pa kreće u osvajanje jugoistočne Europe, 1361. zauzima Hadrianopol u Trakiji, 1371. osvaja Makedoniju i Bugarsku nakon poraza srpskih i bugarskih velikaša na rijeci Marici, 1389. u bitci na Kosovu polju teško je poražena vojska srpskog kneza Lazara i njegovih saveznika iz Bosne i Hrvatske, ali su i Turci imali velike gubitke, pa su se povukli, na Kosovu su poginuli i knez Lazar i sultan Murat Bizant: dinastija Paleolog vratila je Carigrad od križara i obnovila Carstvo (1261), Bizant u kasnom srednjem vijeku obuhvaća tek dijelove Grčke i Male Azije, to je država koja nadzire tjesnace Bospor i Dardanele, Osmanlije će do XV. st. osvojiti gotovo sve osim Carigrada, a posljednji bizantski carevi plaćat će Turcima danak da ih poštede, Carigrad je pao 1453. god. Bugarska: Bugarsko Carstvo obnovljeno je u XIII. st. zahvaljujući križarskom zauzimanju Carigrada, vlada dinastija Asena, u XIV. st. u Bugarskoj vlada feudalna anarhija, pa će biti lak plijen Turcima, presudna je bitka na rijeci Marici 1371. Srbija: pod dinastijom Nemanjića Srbija od XIII. st. naglo jača, uspostavlja vlastitu autokefalnu crkvu i širi se na Makedoniju i dijelove Grčke, vrhunac moći za Dušana Silnog sredinom XIV. st. koji je uzeo naslov cara, Dušanovo carstvo raspada se u feudalnoj anarhiji, veći dio Srbije Turci su zauzeli nakon bitke na Kosovu 1389, uz Dunav je uspostavljena Srpska Despotovina kao vazalna država ugarskog kralja Žigmunda Luksemburškog (despoti Stefan Lazarević i Đurađ Branković), sultan Mehmed II. Osvajač likvidirat će Despotovinu osvajanjem Smedereva 1459. Osmansko Carstvo

- postaje velesila Balkana i Bliskog Istoka u doba Mehmeda II. Osvajača (1451-1481) koji je premjestio prijestolnicu u Istanbul i nastavio osvajanja na Balkanu (ostatci Srbije i Grčke, Bosna, Albanija)

- na vrhuncu moći u XVI. stoljeću, sultan Selim uzeo je 1517. naslov kalifa (vrhovni vjerski i svjetovni poglavar islamskog svijeta), nakon što je osvojio Bliski Istok

- Sulejman Veličanstveni (1520-1566), Turci su ga zvali i Sulejman Zakonodavac zbog brojnih reformi, sredio je i centralizirao upravu u ogromnom carstvu koje se protezalo od Bagdada do Budima, osvojio je Slavoniju i velik dio Ugarske te krenuo u pohod prema Beču na kojem je umro

- država: teokratsko carstvo – kalifat, sultan ima apsolutnu svjetovnu i vjersku vlast, položaji u upravi i vojsci stječu se na temelju zasluga i nisu nasljedni, podanici neislamskih vjera toleriraju se, ali plaćaju višu poreznu stopu (harač)

- upravna podjela: ejalet (kasnije pašaluk, zemlja ili veća regija, upravitelj se naziva beglerbeg ili paša) – sandžak (pokrajina, upravitelj se naziva sandžakbeg) – kadiluk (upravitelj – kadija, sudac) – nahija (općina)

- ustroj društva: sva zemlja u teoriji pripada sultanu, spahije, sultanovi vojnici, dobivaju kao nagradu komad zemlje na doživotno uživanje (spahiluk, timar), timar se ne smije prenositi u nasljedstvo nego se vraća sultanu koji ga može dodijeliti bilo kojem spahiji ili službeniku, zemlju obrađuje raja, seljaci vezani uz zemlju, seljački posjed, čitluk

35

jest nasljedan, a obveze seljaka spram sultana i spahije točno su utvrđene zakonom, položaj raje bio je tada povoljniji od položaja europskih kmetova, preobraćenici na islam imaju mogućnost napretka u državnim službama

- Vojska: janjičari – elitni odredi pješaka, profesionalnih vojnika, novače se «dankom u krvi», spahije – konjanici, jezgra osmanske vojske sastavljena od sitnih feudalaca, pomoćni odredi, akindžije (jurišnici) i martolosi (posade u utvrdama i graničari)

36

KULTURA KASNOG SREDNJEG VIJEKA

Razvoj kulture u razvijenom srednjem vijeku slijedi društveni razvoj. Presudan je uspon građanstva.

Obrazovanje - bilo je predviđeno za svećenike, niže obrazovanje predstavlja učenje osnova latinskog

jezika, čitanje i pisanje te osnovne matematičke operacije, zatim slijedi trivium (gramatika, retorika i dijalektika), pa quadrivium (aritmetika, geometrija, glazba i astronomija), malobrojni koji bi to prošli mogli su proučavati teologiju, filozofiju i rimsko pravo

- od XII. stoljeća osnivaju se i svjetovne škole u gradovima, gdje se budući trgovci uče čitati, pisati i računati

- sveučilišta: pojavila se potreba za institucijama visokog školstva na kojima će se proučavati teologija, pravna znanost i medicina, prvo sveučilište osnovano je 1088. u Bologni, u XII. stoljeću osnovana su sveučilišta u Parizu i Oxfordu, a do XIV. stoljeća sveučilišta su dobili svi važniji europski gradovi, nastava je svagdje bila na latinskom

- skolastika: srednjovjekovna filozofija čiji je zadatak tumačenje Platonovih i Aristotelovih djela u kršćanskom duhu, vrhunac dostiže u XIII. stoljeću u djelima Tome Akvinskoga

- prirodne znanosti: nisu se mogle slobodno razvijati sve do doba humanizma i renesanse jer je Crkva branila metode promatranja i pokusa, sva srednjovjekovna znanost temelji se na proučavanju i tumačenju autoriteta (djela helenističkih znanstvenika poput Ptolemeja i Galena te crkvenih otaca poput sv. Augustina), prvi je javno iznio zahtjev za provođenjem eksperimentalne metode Roger Bacon, engleski franjevac iz XII. stoljeća

Romanika: umjetnički stil XI. i XII. stoljeća, nastao po uzoru na antičku i karolinšku umjetnost, širi se iz Francuske na čitavu Europu, masivne kamene građevine debelih zidova i stupova te malih prozora s lukovima, dekorativno kiparstvo i slikarstvo, osim Krista i svetaca, počinju se prikazivati i portreti vladara Gotika: umjetnički stil od kraja XII. stoljeća do XV. stoljeća, nazvan je «gotskim stilom» od suvremenika kojima je izgledao barbarski, postupno se širi iz okolice Pariza na čitavu Europu, visoke građevine, osobito katedrale, s mnoštvom kipova, stupova, vitraja, rozeta i mnogo uskih prozora sa šiljatim lukovima, osim sakralnih građevina, sve je više gradskih palača od kamena, pojava perspektive u slikarstvu Srednjovjekovna književnost: od XI. st. počinje se pisati i o svjetovnim temama te ne samo na latinskom već i na narodnim jezicima, trubadurska lirika (nastaje u Provansi, motivi platonske ljubavi i viteštva), epovi (spjevovi): Pjesma o Rolandu, Pjesma o El

Cidu, roman: dulje epsko djelo o viteškim poduhvatima, popularni su likovi iz legendi poput kralja Artura, Tristana i Izolde, Lancelota, Parsifala te junaci trojanskog rata i Aleksandar Veliki preneseni u kasnosrednjovjekovni ambijent, liturgijske drame Humanizam: svjetonazor i kulturni pokret čije ishodište je talijanska gradska kultura XIV. stoljeća, središnja tema jest čovjek i njegov položaj u svijetu, uzor su antički pisci, velika trojica humanizma – Dante, Petrarca, Boccaccio, dovode u pitanje stare vrijednosti, humanisti XVI. st. Erazmo Roterdamski, Thomas More, Paracelsus Renesansa: stil umjetnosti XV. i XVI. st, pod nazivom «preporod» misli se na obnovu antike, ishodište jest također Italija, obilježja stila su jednostavnost, sklad i prikazivanje idealne ljepote, Michelangelo, Donatello, Tizian, Rafael, Leonardo da Vinci Tiskarstvo: ključni izum epohe, J. Gutenberg izumio sredinom XV. st. tiskarski stroj s pokretnim slovima, knjige će postati jeftinije i dostupnije

37

HRVATSKA U DOBA ARPADOVIĆA (XII. i XIII. ST.) Hrvatsko Kraljevstvo nakon Zvonimirove smrti

- jedini Zvonimirov sin Radovan umro je još za očeva života, a jedan dio plemstva priznao je za kralja posljednjeg Trpimirovića, Stjepana II. koji vlada tek širom okolicom Splita (1089-91), izbija feudalna anarhija

- Zvonimirova udovica Jelena poziva svojeg brata ugarskog kralja Ladislava da preuzme hrvatsku krunu

- 1092. Ladislav Arpadović kreće osvojiti Hrvatsku, no istodobno u Ugarsku provaljuju nomadi Kumani i on se mora vratiti

- Slavonija ostaje pod ugarskom vlašću, tu je za kralja postavljen Ladislavov nećak Almoš

- 1094. osnovana je biskupija u Zagrebu s ciljem učvršćenja kršćanstva i ugarske vlasti u Slavoniji

- u južnom dijelu Hrvatske, kraljem se proglasio velikaš po imenu Petar, čije je središte bilo u Kninu (starija historiografija smatrala je da je bio iz roda Svačića ili Snačića, no to se ne može dokazati)

- dalmatinski gradovi, uslijed nesigurnih prilika, priznaju za svog zaštitnika mletačkog dužda (kojem je bizantski car prenio svoja prava na Dalmaciju)

Koloman Arpadović (1095-1116) - 1097. poslao je vojsku po svoju zaručnicu u Biograd, kralj Petar nije dopustio

Mađarima prolaz preko svog teritorija, došlo je do bitke kod Gvozda, gdje je Petar poginuo

- 1102. Koloman se nagodio s hrvatskim plemstvom da ga prizna za svojeg kralja, a on im je priznao pravo na posjede i sve stare povlastice, položili su mu vazalsku prisegu, a on se u Biogradu okrunio hrvatskom krunom, dokument koji o tome govori naziva se Pacta Conventa i nastao je u XIV. stoljeću, u doba čestih dinastičkih promjena, kada su hrvatski plemići htjeli dati na znanje budućim kraljevima koja su njihova tradicionalna prava

- personalna unija - Ugarska i Hrvatska dva su zasebna kraljevstva sa zajedničkim vladarom

- 1105. Koloman zauzima dalmatinske gradove: Trogir se predao bez borbe, dok su Zadar i Split osvojeni silom, Koloman je u Zadru dao podići zvonik uz Crkvu sv. Marije, na kojem je uklesana godina 1105. i ime Koloman

- unatoč tradicionalno uvriježenom mišljenju, srednjovjekovna Hrvatska nije u zajednici s Ugarskom doživjela slom nego je dobila mogućnost sigurnog i mirnog razvoja (suprotno mišljenje nastalo je u doba mađarskog hegemonizma u XIX. stoljeću)

Hrvatska u XII. stoljeću - budući da su kraljevi boravili u Ugarskoj, hrvatskim zemljama je u njihovo ime

upravljao ban, obično domaći velikaš, od početka XIII. stoljeća ustalilo se imenovanje posebnog bana za Slavoniju i posebnog bana za Primorje (Hrvatsku i Dalmaciju)

- županije – upravne jedinice, župani – kraljevski povjerenici zaduženi za skupljanje poreza i održavanje vojske

- Slavonija: kraljevska vlast je tu jača, osnivaju se novi gradovi, krče se šume i provodi kolonizacija, kraljevi imaju vlastite posjede i dijele zemlju vazalima, razvija se klasično feudalno društvo

- Hrvatska južno od Gvozda, kraljevska vlast gotovo se ne osjeća, Hrvatska ima vlastiti porezni sustav i vojsku, velikaške obitelji vode samostalnu politiku (knezovi Bribirski

38

- Šubići između Šibenika i Zadra, knezovi Krčki - Frankapani, Kačići u Neretvanskoj kneževini)

- dalmatinski gradovi Zadar, Split, Trogir, Rab dobivaju od kraljeva velike povlastice i počinju se razvijati kao samostalne gradske komune, za vrhovništvo nad njima ugarski vladari će morati neprestano ratovati s Mlečanima

- u XII. stoljeću vrhovnu vlast Arpadovića priznaje i Bosna Hrvatska u XIII. stoljeću Andrija II. (1205-1235) – vodi križarski pohod zbog kojega se prezadužuje, pa se mora odreći Zadra, plijeni imanja, kuje novac slabije kakvoće i sl, izbija pobuna nižeg plemstva, prisiljen je sazvati državni sabor i 1222. objavljuje Zlatnu bulu – utvrđena su prava i slobode srednjeg i nižeg plemstva, svake godine sazivat će se staleški sabor, početci ustavnosti, svi budući ugarsko-hrvatski vladari prisezat će na Zlatnu bulu Bela IV. (1235-1270) – provala Tatara 1241. god, kraljevska vojska poražena je na rijeci Šajo, Bela IV. bježi prema moru, nalazi utočište u Zagrebu, kojeg će Tatari razoriti, zatim u Trogir, koji će biti pod opsadom, a kralj će se ukrcati na brod i skrivati se po otocima, Tatari se vraćaju u Aziju na vijest o smrti kana Ogotaja, 1242. god. kralj je objavio Zlatnu bulu kojom se utemeljuje slobodni kraljevski grad Gradec nasuprot biskupskom sjedištu u Zagrebu, u XIII. st. status slobodnoga kraljevskog grada, tj. samoupravu, dobit će više gradova tadašnje Slavonije (Dubica, Jastrebarsko, Križevci, Samobor, Varaždin, Virovitica)

Uspon Šubića, bribirskih knezova

- velikaška obitelj Šubića od XI. st. drži položaj župana bribirskih (županija u zaleđu Šibenika), a u XII. st. Šubići postaju nasljedni knezovi Bribirski

- u njihovu posjedu su važne utvrde Ostrovica, Skradin i Bribir na putu koji povezuje obalu i unutrašnjost

- god. 1273. Pavao Šubić postaje ban Hrvatske (primorske) i to će ostati sve do smrti 1312. god, u njegovo doba moć Šubića je na vrhuncu

- prijestolne borbe: nakon smrti Ladislava IV. Arpadovića, 1290. god, pojavljuju se dva kandidata za krunu, Andrija III, za kojega su tvrdili da je nezakonitog podrijetla, te Karlo Martel iz loze Anjou, sin Ladislavove sestre, napuljske kraljice Marije, plemstvo je podijeljeno

- Pavao Šubić koristi te prilike i postaje nasljedni ban i gospodar Hrvatske od Gvozda do Neretve, darovnicu je dobio najprije od Karla Martela 1292, a zatim i od Andrije III. 1293. god.

- Pavao vlada kao samostalan vladar južne Hrvatske, širi vlast na gradove Nin, Šibenik, Trogir, Split i Omiš te na Bosnu, 1299. nosi naslov «ban Hrvatske i Dalmacije i gospodar Bosne», ubire sve porezne prihode, kuje vlastiti novac, sudi plemićima, daruje posjede Crkvi i povlastice gradovima

- god. 1295. razbuktao se građanski rat u Hrvatskoj i Slavoniji, za Karla Martela su Šubići i zagrebački biskup, za Andriju III. slavonski velikaši Babonići i Kačići (knezovi omiški i neprijatelji Šubića), iste godine umire Karlo Martel i njegova prava prelaze na sina mu Karla Roberta, Andrija III. umrijet će 1300. bez nasljednika

- 1301. Karlo Robert uz pomoć Šubića dolazi iz Napulja preko Hrvatske i Zagreba u Ugarsku, u Ostrogonu se kruni za ugarsko-hrvatskog kralja kao Karlo I.

- dinastija Anjou – Anžuvinci, podrijetlom iz francuske grofovije Anjou, u srodstvu su s mnogim kraljevskim lozama

39

HRVATSKA U DOBA ANŽUVINACA (XIV. ST.) Karlo I. (1301-1342) - prvih dvadeset godina vladavine, pridobiva hrvatske velikaše dajući im velike ovlasti i

nastoji slomiti otpor plemstva u Ugarskoj, u čemu naposljetku uspijeva - knezovi Krčki-Frankapani posjeduju otok Krk te Senj, Vinodol i Modruš - Ivan Babonić, slavonski ban, ima moć u Slavoniji poput Šubića u južnoj Hrvatskoj - Mladen II. Šubić neće uspjeti zadugo zadržati očevu moć, u ratu s Venecijom gubi

dalmatinske gradove, Bosnu prepušta domaćem banu Stjepanu Kotromaniću, a 1322. god. u bitci kod Blizne poražen je od hrvatskih velikaša na čelu s Nelipcem, gospodarom Knina

- dvadesetih godina XIV. st, Karlo centralizira upravu i stječe velike prihode: povećava i uvodi nove kraljevske poreze, uvodi kraljevski monopol na iskorištavanje ruda, provodi reviziju vazalskih odnosa, reformira kraljevsku vojsku i oduzima plemstvu sudsku vlast nad podanicima

- Karlo I. uspio je vještim političkim igrama natjerati sve plemstvo da prizna njegovu vlast, izuzetak je prostor između Like i Cetine, kojim vlada vojvoda Nelipac

Ludovik I. (1342-1382) - nastavlja očevu politiku centralizacije i suzbija utjecaj velikaša, pritom se oslanja na

gradove i sitno plemstvo, osim ugarsko-hrvatske, naslijedit će i poljsku krunu - 1344. nakon smrti Ivaniša Nelipčića, Ludovik iznuđuje od njegove udovice utvrdu

Knin - Juraj III. Šubić pristao je na nagodbu s kraljem, predao mu je Ostrovicu u zamjenu za

grad Zrin na zrinskoj gori, otada se Šubići nazivaju Zrinskima, druga grana Šubića koja je vladala Skradinom i Omišem ubrzo je izumrla

- u međuvremenu, Venecija je stekla čitavu obalu od Zrmanje do Cetine - 1356-58. Ludovikov rat protiv Venecije - 1358. Zadarski mir: Venecija se odriče svih dalmatinskih gradova i otoka i predaje ih

Ludoviku - doba Ludovikove vladavine jest doba gospodarskog procvata Hrvatske i Ugarske,

uslijed integracije svih dijelova Hrvatske sa srednjom Europom, gradska privreda oživljava i razvija se trgovina između dalmatinskih gradova i unutrašnjosti

- u sastavu Hrvatskog kraljevstva prvi puta se našao i Dubrovnik, koji zadržava visok stupanj autonomije

- 1381. nakon pokušaja zauzimanja Dalmacije, Ludovik je ponovo pobijedio Mlečane i nametnuo im plaćanje godišnjeg danka

- nakon Ludovikove smrti bez muškog nasljednika, nestat će središnje vlasti u Ugarskoj i Hrvatskoj i ponovo će uslijediti razdoblje feudalne anarhije

40

HRVATSKA U DOBA ŽIGMUNDA LUKSEMBURŠKOG

Stanje nakon smrti Ludovika Anžuvinca: krunu nasljeđuje dvanaestogodišnja kći Marija, međutim stvarnu vlast imat će kraljica-majka Elizabeta Kotromanić, kraljice podržava tek dio ugarskih velikaša te Marijin zaručnik i češki kraljević Žigmund Luksemburški, gotovo sve hrvatsko te dio ugarskog plemstva na prijestolju žele Karla Dračkog iz loze Anžuvinaca, Karlo Drački nakratko osvaja vlast (1385-36), no ubijen je u uroti, izbija pravi građanski rat Žigmund Luksemburški (1387-1437)

- od 1411. njemačko-rimski car, a od 1419. i češki kralj, odlučan i okrutan vladar - gotovo trideset godina ratuje protiv lige nezadovoljnih velikaša - protudvorski pokret u Hrvatskoj predvode slavonski velikaši braća Horvat, vranski

prior hospitalaca Ivan od Paližne i hrvatski ban Stjepan Lacković, potporu im pruža bosanski kralj Tvrtko i Napuljsko kraljevstvo

- Žigmund se najprije učvrstio u Ugarskoj i Slavoniji, dok je Hrvatska južno od Velebita dugo bila izvan njegovog dosega, to je iskoristio Tvrtko koji se proglasio kraljem Hrvatske i Dalmacije

- 1391. umire bosanski kralj Tvrtko, nakon čega Žigmund preuzima prevagu u ratu, vođe protudvorskog pokreta nalaze utočište u Bosni

- 1394. Žigmund vodi pohod u Bosnu, gdje kod grada Dobora pobjeđuje pobunjenike i daje pogubiti trideset hrvatskih i bosanskih plemića

- 1396. Žigmund vodi križarski pohod protiv Osmanlija kako bi stekao veći ugled, u bitci kod Nikopolja u Bugarskoj njegova je vojska potpuno poražena, Žigmund se jedva spasio i otplovio brodom niz Dunav u Crno More

- budući da se nekoliko mjeseci nije znalo je li kralj preživio, i dio slavonskih i ugarskih velikaša odlučio se za Ladislava Napuljskog, sina Karla Dračkog i novog pretendenta

- 1397. krvavi sabor križevački – Žigmund je, nakon povratka, sazvao sabor slavonskih plemića u Križevcima uz obećanje da se neće osvetiti nevjernom plemstvu, međutim, na samom saboru dao ih je uhititi i smjesta pogubiti

- vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić, bosanski velikaš i hrvatsko-dalmatinski ban i namjesnik Ladislava Napuljskoga, imao je posjede u zapadnom dijelu Bosne, Ladislav mu je predao grad Split te otoke Brač, Hvar, Korčulu i Vis

- 1403. Ladislav Napuljski okrunio se u Zadru za kralja Ugarske i Hrvatske (nepoznatom krunom)

- 1405-09. pod izgovorom križarskog rata protiv bosanskih heretika, Žigmund provaljuje u Bosnu, dao je pogubiti 170 bosanskih plemića, nakon čega su mu se morali pokoriti i svi plemići južne Hrvatske te Hrvoje Vukčić Hrvatinić

- 1409. Ladislav Napuljski uvidio je da je poražen, pa je Mletačkoj Republici predao Zadar s okolicom i pravo na Dalmaciju za 100.000 dukata, što će imati dugoročne posljedice

- do sredine XV. stoljeća Mlečani će zavladati svim dalmatinskim gradovima i otocima, osim Dubrovnika koji će se razvijati kao samostalna Republika, jedina hrvatska luka ostat će Senj, ni Žigmund ni kasniji ugarski kraljevi nisu bili osobito zainteresirani za to područje, pa će Dalmacija iduća četiri stoljeća ostati pod mletačkom vlašću

- nove obitelji: Gorjanski – gospodari istočne Slavonije, Celjski – Herman Celjski (otac druge Žigmundove supruge Barbare, zvane Crna Kraljica) stekao je velike posjede u Kranjskoj, Zagorju, Međimurju i Ugarskoj te je u dva navrata bio slavonski ban, loza izumire 1456. god.

- uspon Frankapana: knez Nikola Krčki uzima naslov de Frangepanibus, 1426. postaje hrvatski ban i posjeduje gotovo čitavu Hrvatsku od Kupe do Krke

41

TURSKE PROVALE U HRVATSKU (XV. I POČETAK XVI. ST.)

Nove dinastije na ugarsko-hrvatskom prijestolju:

- Žigmund je savjetovao velikašima da nakon njegove smrti izaberu Alberta Habsburškog za kralja, prvi Habsburg ostao je na prijestolju tek jednu godinu (1438-39), umro je za vrijeme pohoda protiv Turaka od neke zarazne bolesti

- uz Habsburgovce, pravo na krunu je polagala i poljsko-litavska dinastija Jagelovića - prvi Jagelović na čelu Ugarsko-Hrvatske bio je Vladislav I, 1440-1444, i on je stradao

na pohodu protiv Turaka, gine u bitci kod Varne - na prijestolje je izabran Ladislav V. Habsburg (1444-1457), «vlada» od svoje pete do

dvanaeste godine - najutjecajniji velikaš je Janos (Janko) Hunyadi koji se istaknuo u turskim ratovima i

uspješno branio Beograd, ugarsku obrambenu utvrdu na ušću Save u Dunav - 1458. sabor bira za kralja Hunyadijeva sina Matiju nazvanog Korvin (po gavranu u

grbu) Matija Korvin (1459-1490): odlučan i bezobziran vladar, uspio je ponovo ojačati kraljevsku vlast i organizirati sustav obrane prema Turcima - proveo poreznu reformu (oporezuje i plemstvo!), povećao državne prihode,

centralizirao upravu i uveo plaćeničku vojsku - stvorio je obrambene teritorijalne jedinice uz granicu zauzevši dijelove Bosne kojima

još nisu ovladali Turci (1463. pad Bosne): Jajačku banovinu (sjeverozapadna Bosna), Srebreničku banovinu (sjeveroistočna Bosna)

- 1469. preoteo je Senj Frankapanima i tu ustrojio Senjsku kapetaniju, Ivan Frankapan je otok Krk radije predao Mlečanima nego da ga zauzme kralj Matija (time su se svi važniji otoci našli pod vlašću Venecije)

- kasnije je Matija Korvin ratovao u Češkoj protiv Habsburgovaca, pa je obrana istočnih granica oslabila

- Matija Korvin ostao je u predaji zapamćen kao dobar vladar jer se oslanjao na i štitio sitno plemstvo i gradove, pa i seljake, također je bio pokrovitelj znanosti i umjetnosti, na njegovu dvoru djeluju brojni renesansni umjetnici, neki i iz Hrvatske (npr. Janus Panonius)

Kriza i turska osvajanja početkom XVI. stoljeća - na prijestolje su se vratili Jagelovići: Vladislav II. (1490-1516) i Ludovik II. (1516-

26), nisu uspjeli umiriti feudalnu anarhiju i organizirati učinkovitu obranu od Osmanskog Carstva

- 1493. bitka na Krbavskom polju: Jakub-paša kreće u veliki pljačkaški pohod, dočekala ju je hrvatska feudalna vojska na Krbavskom polju, Turci su pobijedili i pobili više tisuća Hrvata, među kojima i bana Emerika Derenčina i većinu domaćeg plemstva, suvremenici govore o «rasapu kraljevstva hrvatskog», stanovništvo se počinje seliti u sigurnije krajeve, a Osmanlije počinju osvajati hrvatski teritorij

- 1521. pad Beograda – otvoren put u Ugarsku - 1522. pad Knina – Turci osvajaju dalmatinsko zaleđe - 1526. bitka na Mohačkom polju: težak poraz ugarske vojske, kralj Ludovik II. pogiba

bez nasljednika, na prijestolje će ponovno doći Habsburgovci, međutim, Turci će u idućim godinama zauzeti veći dio Slavonije i Ugarske

42

SREDNJOVJEKOVNA BOSNA

Zemlja Bosna prvi se puta spominje u X. stoljeću, slabo naseljena i razmjerno izolirana planinska zemlja uz gornji tok istoimene rijeke (današnja srednja Bosna), rodovski odnosi i poganstvo dugo su se zadržali. XII. stoljeće – Bosna prihvaća vrhovnu vlast ugarskih kraljeva, ovi postavljaju kao namjesnike domaće banove

- koncem XI. stoljeća uspostavljena je katolička biskupija, iz Dalmacije prodiru katarski utjecaji, bogoslužje je na narodnom jeziku, u doba bana Kulina Bosna će dobiti vlastitu državnu crkvu, koja je neovisna i o Rimu i o Carigrada - krstjani

ban Kulin (1180-1204) – proširio granice Bosne, vlada kao de facto samostalni vladar, sklopio trgovački ugovor s Dubrovnikom ban Matej Ninoslav (1233-1250) – potpuno samostalan od Ugarske Crkva bosanska – preuzima elemente dualističkog učenja, ali nije suprotstavljena svjetovnoj vlasti, na čelu Crkve jest velikodostojnik kojeg zovu «djed», viši kler nazivao se «gostima», a niži «starcima», u XIV. stoljeću utjecaj Crkve bosanske uzmiče pred Rimokatoličkom crkvom, dinastija Kotromanića-Tvrtkovića bit će katoličke vjere Kraj XIII. stoljeća – vlast Šubića nad Bosnom, ban Mladen I, brat Pavla Šubića, ubijen 1304. god, Mladen II. (Pavlov sin) prepustio je vlast domaćoj dinastiji Kotromanića Kotromanići: Stjepan I. (1312-22), Stjepan II. (1322-1353) Tvrtko I. (ban 1353-1377, kralj 1377-1391) – iskoristio je rasulo u Srbiji da proširi vlast prema istoku i jugoistoku, osvojio Hum (srednja Hercegovina), Travuniju (istočna Hercegovina) i Rašku (Sandžak), proglasio se kraljem «Bosne i Srba», u doba protudvorskog pokreta u Hrvatskoj i Ugarskoj Tvrtko zauzima Dalmaciju s otocima Bračem, Hvarom, Korčulom i Visom, dodaje se i titulu «kralja Hrvatske, Dalmacije i Primorja», nakon njegove smrti država slabi zbog feudalne anarhije Najvažniji velikaši: Hrvoje Vukčić Hrvatinić, vojvoda s posjedima u zapadnoj Bosni i Hrvatskoj, knez Sandalj Hranić Kosača, velikaš u današnjoj Hercegovini, Pavao Radinović, istočna Bosna (vlast bosanskoga kralja svodila se na prvobitni teritorij u srednjoj Bosni) Pohodi Žigmunda Luksemburškog (1394, 1405, 1409, 1415) u Bosnu: smrt brojnog bosanskog plemstva i pogromi «patarena» Tursko osvajanje: Osmanlije se počinju miješati u bosanske prilike već nakon smrti kralja Tvrtka I, pomažući pojedinim velikašima (npr. vojvodi Hrvoju), 1463. «Bosna šaptom pade» - Turci bez većeg otpora zauzimaju kraljevska uporišta Bobovac, Sutjesku i Ključ, posljednji kralj Stjepan Tomašević je pogubljen Hercegovina: herceg Stjepan Vukčić Kosača nastavio je vladati svojim posjedima i nakon turskog osvajanje srednje Bosne, njegova država počinje se nazivati Hercegovinom, Turci će je zauzeti tek 1482. god. Kultura:

- i Katolička i Pravoslavna crkva (srpska) pokušat će pokrstiti bosanske krstjane, potonja s manje uspjeha

- u XIV. stoljeću u Bosnu dolaze prosjački redovi – franjevci i dominikanci - najzastupljenije pismo je bosančica – bosanska inačica ćirilice, rabi se i latinski jezik s

pismom, a u Humu i glagoljica - graditeljstvo je stilski blisko dalmatinskom, sačuvani su dijelovi crkava koje su gradili

dalmatinski majstori - najvažniji gradovi: Kraljeva Sutjeska, Bobovac, Jajce, Ključ - stećci: nadgrobni spomenici srednjovjekovne Bosne i južne Dalmacije, ukrašeni

reljefima, dugo se smatralo da su pripadali bosanskim krstjanima, međutim, takve

43

spomenike su si postavljali bogatiji stočari, bez obzira na vjeru (patarensku, katoličku ili pravoslavnu)

SREDNJOVJEKOVNI DUBROVNIK

Nastanak grada: u 7. stoljeću izbjeglice iz razorenog Epidaura osnovali su naselje Ragusinum na obližnjem otočiću, a u njihovom susjedstvu, na obali Hrvati-Slaveni osnovali su naselje Dubrava, ta dva naselja postupno će postati jedan grad, kopno i otočić spojeni su krajem 11. stoljeća (na mjestu nasipa danas se nalazi Stradun) Gospodarstvo: zbog manjka plodne zemlje, stanovništvo je otpočetka orijentirano ka pomorstvu i trgovini, u zaleđu su kupovali rude i stoku, a iz prekomorskih zemalja luksuznu robu, proizvodili su morsku sol, koja je bila na cijeni, a sve do 15. st. Dubrovnik je trgovao i robovima, dubrovačka mornarica spominje se od 12. stoljeća Ustroj države:

- Communitas Ragusina (Komuna Dubrovnik) jest sve do 13. st. formalno pod vlašću Bizanta, međutim stvarnu vlast imaju domaći patriciji i domaći knez

- u 13. i 14. st. Dubrovnik priznaje vrhovnu vlast Mlečana, koji donekle sužavaju samoupravu i postavljaju svog kneza Dubrovčanima

- od 1358, tj. od Zadarskog mira, Komuna je pod vrhovnom vlašću ugarsko-hrvatskih kraljeva, koji omogućuje Dubrovniku samostalan razvoj i zadovoljavaju se tek godišnjim dankom

- od 1441. Dubrovnik se naziva republikom, to je samostalna gradska republika, koja će otkupljivati vlastitu slobodu tako što će u XVI. st. i Osmanlijama i Habsburgovcima plaćati danak da ih ostave na miru

- organi vlasti – Veliko vijeće (zakonodavna vlast), Malo vijeće (izvršna vlast), Vijeće umoljenih (potvrđuje odluke i ima najviše ovlasti), knez (bira se na mjesec dana)

- Dubrovčani su u 14. i 15. st. kupili okolni teritorij, od ušća Neretve do Boke, uključujući i Pelješac te otoke Lastovo i Mljet

- imali su razvijenu diplomaciju i uspostavili su dobru suradnju s vladarima Bosne, Srbije i kasnije Osmanskim Carstvom, imali su i trgovačke kolonije diljem Balkana, sve do Bugarske

- kultura: razvijena djelatnost dominikanaca i franjevaca, knjižnice i samostanske škole, potomci bogatijeg sloja školuju se na različitim europskim sveučilištima, u 15. st. grad je dobio vodovod (Onofrio de la Cava), zgrade otprije potresa 1667. god, uglavnom nisu sačuvane, Orlandov stup (podignut u doba Žigmunda Luksemburškog)

44

HRVATSKO SREDNJOVJEKOVNO DRUŠTVO

Feudalni ustroj društva u hrvatske zemlje dolazi sa Zapada Rani srednji vijek: Dalmacija – kolonatski odnosi, Hrvatska (zaleđe) – rodovsko društvo, Slavonija – rijetko naseljena; svuda je prevladavalo slobodno seljaštvo XI. stoljeće: Petar Krešimir IV. i Zvonimir dijele posjede i uvode vazalne odnose, posjedi će zajedno s vazalnim odnosom postati nasljedni, seljaci su i dalje slobodni, ako obrađuju tuđu zemlju, onda se prihod dijeli između vlasnika i seljaka (zakupnički, tj. kolonatski odnos, naziva se i težaština) Doba Arpadovića (XII. i XIII. stoljeće): razvoj klasičnog feudalizma

- Slavonija – kraljevi dijele velike posjede stranom, ali i domaćem plemstvu, nastaju nova naselja i dolaze kolonisti iz srednje Europe, takve posjede obrađuju kmetovi, ali slobodnih seljaka još uvijek ima

- Slavonske velikaške obitelji: Babonići, Horvati, od XIV. st. Gorjanski, Celjski i Zrinski

- Hrvatska južno od kupe: većinu posjeda drže domaće velikaške obitelji, poput knezova Krčkih (kasniji Frankapani), Bribirskih, Cetinskih i Omiških, kraljevo sjedište je daleko u Ugarskoj, pa se kraljevska vlast ne osjeća, novi kraljevi moraju iznova uspostavljati vazalni odnos s hrvatskim velikašima potvrđujući im vlasništvo nad posjedima i povlastice, uklanjanje neke velikaške obitelji značilo je uspon za neku drugu, kmetski odnos sličniji je zakupničkom odnosu nego europskom kmetstvu (veći stupanj osobne slobode)

- Dalmatinske komune: vlasnici zemlje žive u gradu (za razliku od kontinentalnog plemstva koje nikad ne živi u gradovima nego u utvrdama na vlastelinstvu), težaci obrađuju tuđu zemlju na temelju ugovora i zadržavaju osobnu slobodu u potpunosti

Kasni srednji vijek (XIV. i XV. stoljeće): potpuno prevladava novčana privreda, komutacija – pretvaranje naturalnih podavanja i tlake u porez u novcu, položaj seljaka se popravljao uslijed inflacije i razvoja seoske trgovine Kmetske obveze: - prema vlastelinu – tlaka (radna renta) i «darovi» - prema državi – kraljevski porez (kunovina ili marturina), najprije se plaćala u kuninim

kožama, poslije u novcu, banski porez - prema Crkvi – desetina (od prinosa žitarica, mlade stoke, vina i sl.) XVI. stoljeće: refeudalizacija – pojava «drugog kmetstva» - stopa inflacije je u porastu, pa feudalci zahtijevaju podavanja u naravi i povećavaju

tlaku - ratovi s Turcima dovode do smanjenja broja radne snage i rasta cijena poljoprivrednih

proizvoda, stoga će feudalci nastojati kmetove vezati uz zemlju, uništiti konkurenciju seoske trgovine i stvarati robne zalihe kako bi mogli trgovati s vojskom

- reakcije: seljačke bune, u pravilu bezuspješne, najveća je bila ona u Zagorju na čelu s Matijom Gupcem 1573. god.

45

HRVATSKA KULTURA U KASNOM SREDNJEM VIJEKU

Romanika

- romaničko graditeljstvo doživljava procvat u dalmatinskim gradovima u XII. i XIII. st. - osim sakralnih objekata, grade se i kule, utvrde i stambene zgrade od kamena - Zadar: crkva Svete Stošije, crkva Svetog Krševana, Kolomanov zvonik - katedrale u Trogiru, Rabu i Splitu - Radovanov portal (katedrala u Trogiru) - Andrija Buvina: rezbarena vrata splitske katedrale - u kontinentalnoj Hrvatskoj preostali su tek dijelovi nekih romaničkih crkava

Gotika

- pojavljuje se kasno, tek od XIV. stoljeća, ali opstaje dugo, sve do kraja XVI. stoljeća - najprije je prihvaćena u kontinentalnoj Hrvatskoj, u Dalmaciji kasnije - budući da su se velike crkve gradile i više stoljeća, imamo slučajeve da je zgrada

započeta u romaničkom, a dovršena u gotičkom stilu (trogirska katedrala) - XIII. stoljeće: crkva Sv. Marka na Gradecu, Sveta Marija u Topuskom - Zagrebačka katedrala: započeta u XIII. stoljeću, više puta pregrađivana, koncem XIX.

stoljeća nastalo je novo zdanje u neogotičkom stilu - dalmatinska gotika: javne zgrade i plemićke palače, npr. Knežev dvor u Dubrovniku - Šibenik: katedrala Svetog Jakova iz XV. stoljeća, započeo ju je graditi Juraj

Dalmatinac u gotičkom stilu, a dovršio ju je Nikola Firentinac u renesansnom - kiparstvo: Juraj Dalmatinac, portreti građana na šibenskoj katedrali - slikarstvo: freske, minijature (sličice u prijepisima knjiga), najbolje sačuvane freske su

one Vincenta iz Kastva u crkvi Sv. Marije na Škrilinama u Istri - znanost: Herman Dalmatin, prevoditelj arapskih djela iz XII. st., Pavao Dalmatinac,

djelovao na sveučilištu u Bologni početkom XIV. st., biskup Augustin Kažotić, doktorirao u Parizu i organizirao katedralnu školu u Zagrebu u XIV. stoljeću

Pisani izvori i književnost

- pravni spomenici: Vinodolski zakonik (1288, pisan hrvatskim jezikom i glagoljicom), Poljički statut (1440, hrvatski jezik i ćirilica, oblik koji se naziva bosančicom ili «arvackim» pismom), Istarski razvod

- kronike: pišu ih na latinskom, Toma arhiđakon (Split, XIII. stoljeće), Hrvatska kronika (prijevod dijelova Ljetopisa popa Dukljanina na latinski, Split), Zagrebačka kronika

- prva tiskana knjiga u Hrvatskoj (inkunabula): Misal po zakonu rimskog dvora, tiskan u Senju 1483. god

- književnost: Rapska pjesmarica iz 1471, zbornik lirskih pjesama na hrvatskom, latinskom i talijanskom jeziku, Roman o Troji, prijevod popularnog djela, koje prepričava Homerov spjev u obliku viteškog romana (XIV. st.)

- kazalište: prikazanja

46

UVODNI DIO: NOVI VIJEK

NOVI VIJEK: pojam Podjela povijesti na stari, srednji i novi vijek – uvedena u doba renesanse u Italiji, srednji vijek predstavljao je «mračno» razdoblje između «zlatnog doba» antičke civilizacije i «preporoda» u XV. stoljeću, tu podjelu prvi je uveo Flavio Biondo no sam nije rabio pojam «srednji vijek», od XVIII. st. (u doba prosvjetiteljstva i vjere u napredak) povijesna znanost usvojila je tu podjelu, no ona se u potpunosti može primijeniti samo na povijest Zapada. Uvriježilo se smještati novovjekovno razdoblje svjetske povijesti između Kolumbova otkrića Novoga svijeta (1492) i Prvoga svjetskog rata (1914-18) NOVI VIJEK: gruba podjela

1. Rani novi vijek: XVI. i XVII. stoljeće – velika zemljopisna otkrića, pojava tržišnih odnosa i kapitalizma, crkvena reformacija i protureformacija, uzdizanje «trećeg staleža» (građanstva), feudalnu državu zamijenit će apsolutističke i parlamentarne monarhije, prva kolonijalna carstva, pojava znanosti temeljene na promatranju i eksperimentu, a ne više autoritetu

2. Doba prosvjetiteljstva (ili prosvjećenosti): XVIII. stoljeće doba relativno mirnog razvoja i napretka, prva industrijska revolucija

3. Doba revolucija: oko 1789-1849. – društvene i gospodarske promjene povlače za sobom politička previranja, revolucije i pokušaje restauracije, nacionalne pokrete …

4. Doba europskih imperija: oko 1850 – 1914/18. – druga industrijska revolucija, doba neviđenog napretka na svim poljima, konačna podjela svjetskih kolonija između europskih nacionalnih država

RANI NOVI VIJEK: pregled svjetske povijesti XVI. i XVII. stoljeća Velika zemljopisna otkrića

- Europljani otkrivaju pomorske putove do istočne Azije i obiju Amerika - potaknuo ih je zastoj u trgovini začinima i luksuznom robom, nakon što su Turci-

Osmanlije ostvarili nadzor nad Bliskim Istokom, a omogućilo ih je usvajanje novih pomorskih vještina (karavela, kompas, kartografija) te otkrivanje starih zemljopisnih znanja (Ptolemejeva djela)

- Portugalci su do kraja XV. stoljeća uspjeli istražiti obale Afrike (Diago Cao, Bartolomeo Dias) i otkriti pomorski put do Indije (Vasco da Gama, 1498), duž afričke obale, u Indiji, Maleziji, kasnije i u Brazilu osnovali su uporišta preko kojih su nabavljali začine, zlato i robove (uglavnom Afrikance)

- Španjolska kruna financirala je putovanja Kristofora Kolumba 1492-1500. god, tijekom kojih su istraženi Karipski otoci i otkriven Novi svijet, tj. Amerika, Španjolci će u XVI. stoljeću pokrenuti vojno osvajanje Srednje i Južne Amerike te stvoriti veliki prekomorski imperij, u Europu će stići nove poljoprivredne kulture i goleme količine plemenitih metala

- Francuska, Engleska i novonastala država Nizozemska uključit će se u kolonijalnu utrku kasnije, ali će to uspjeti nadoknaditi, dok su Španjolci i Portugalci trošili nova bogatstva, ove tri nacije provele su «akumulaciju kapitala» i stvorile vlastite imperije u Sjevernoj Americi i jugoistočnoj Aziji

- Posljedice: europeizacija svijeta, razvoj i porast značaja atlantske trgovine nauštrb sredozemne i baltičke, razvoj tržišnih odnosa u Zapadnoj Europi, nove poljoprivredne kulture (krumpir, kukuruz, grah, rajčica, kakao, duhan, pamuk…)

47

Promjene u znanosti i kulturi - tiskarski stroj omogućio je, dotada nezamislivo, brzo širenje informacija i novih ideja

te učinio knjige dostupnijima - osim knjiga na latinskom i starogrčkom jeziku, tiskaju se i one na narodnim jezicima –

pojavljuju se standardizirani francuski, španjolski, engleski, njemački i drugi jezici - humanistički i renesansni pisci ponovno su otkrili mnoga zaboravljena antička djela,

istaknuli važnost promatranja i eksperimenta u znanosti i podvrgnuli kritici tradicionalne autoritete poput vladara i pape

- Kopernikova heliocentrična teorija dokazana je teleskopskim promatranjima Galilea Galileija, a teoriju o Zemlji kao kugli dokazao je pomorac Magellan oplovivši svijet – NOVA SLIKA SVIJETA

Reformacija, katolička obnova i vjerski ratovi

- u XVI. stoljeću, Katolička crkva zatekla se u velikoj moralnoj krizi: prodavali su se oprosti od grijeha i crkveni položaji (indulgencija i simonija), visoko svećenstvo živjelo je «na visokoj nozi», papa je imao golemu svjetovnu moć i ponašao se poput svjetovnih vladara, dok su tiskarski stroj, društvene promjene i humanističke ideje pogodovali pojavi kritičara koji su zahtijevali reforme

- njemački redovnik Martin Luther bio je dovoljno uporan u zahtijevanju reforme (95 vitenberških teza, 1518) da ga papa izopći iz Katoličke crkve te da pridobije mnoge njemačke knezove – tako je nastala Evangelička crkva u Njemačkoj (pojednostavljeni obredi, narodni jezik u bogoslužju, svećenički poziv postaje zanimanje, a crkva zajednica ravnopravnih članova, naglasak je na Božjoj milosti, a krštenje i pričest jedini su sakramenti)

- engleski kralj Henrik VIII. iz osobnih i političkih razloga odlučio je iskoristiti to stanje da stvori vlastitu, nacionalnu crkvu – Anglikanska crkva

- zapadnoeuropsko građanstvo sklono štedljivom i skromnom životu povelo se za reformatorom Jeanom Calvinom i prihvatilo učenje o predestinaciji te časnom i dosljednom obavljanju svjetovnih poslova – kalvinisti i puritanci

- tu su još i pristaše baptizma i drugih manjih sljedbi (sekti), koje su privukle socijalne poruke o «Kraljevstvu Božjem na zemlji»

- Katolička crkva morala se prihvatiti unutarnje obnove i ojačati vlastite redove protiv ovakvog otpadništva, to je učinio papa Grgur XIII. i njegovi nasljednici na Tridentskom koncilu (1545-63), utvrđene su službene crkvene dogme i pravila, sedam sakramenata i učenje o nepogrešivosti pape, ukinuta je trgovina indulgencijama i uveden poboljšani kalendar (gregorijanski)

- Ignacio Loyola utemeljio je unutar Katoličke crkve novi crkveni red – Societas Jesu (isusovci ili jezuiti) posvećen širenju katoličkog obrazovanja, protureformaciji i misionarskom radu među nekrštenim domorodcima diljem svijeta

- sve to bilo je popraćeno ratovima između vladara različitih vjeroispovijesti i progonima inovjeraca: kalvinistički dio Nizozemske odcijepio se od španjolske krune, engleski vladari progonili su katolike i puritance, u Francuskoj su u nekoliko valova progona gotovo istrijebljeni svi hugenoti (kalvinisti), konačni vjerski mir u Njemačkoj nastupio je tek nakon Tridesetogodišnjeg rata (1618-48), u kojem je stanovništvo Njemačke gotovo prepolovljeno

- odane Katoličkoj crkvi ostale su Španjolska, Italija, Francuska, habsburški posjedi u Njemačkoj i srednjoj Europi, Poljska, Irska, Latinska Amerika, a tu su još i katoličke manjine u protestantskim zemljama

- Lutherov evangelizam ukorijenio se u sjevernoj Njemačkoj i Skandinaviji

48

- kalvinizam, u izvornom ili prezbiterijanskom obliku, održao se u Švicarskoj, Nizozemskoj i Škotskoj te ponegdje u Ugarskoj i Poljskoj

Društvene promjene u ranom novom vijeku

- agrarna revolucija: nove kulture i tehnike obrade zemlje omogućile su veće prinose i povećanje proizvodnje hrane, to se najprije zbilo u Engleskoj i zapadnoj Europi

- stanovništvo se stalno povećava, a višak se odlijeva u Novi Svijet i druge kolonije - urbanizacija - razvoj trgovine i bankarstva, novi izvori sirovina i plemenitih metala te usporedan rast

proizvodnje uspostavit će tržišne, tj. kapitalističke, odnose umjesto feudalnih - plemićki naslov i zemljišni posjed prestat će vrijediti ako ne donose dobar prihod - novo mjerilo vrijednosti: novac - stalež u usponu: građanstvo, tj. uspješni poduzetnici - povećana potražnja za obrtničkim proizvodima iziskuje usavršavanje proizvodnje - manufakture: velike radionice u kojima je provedena podjela rada i mehanizacija - kapital: dobro koje njegov vlasnik ulaže i pokušava uvećati (to ne mora biti isključivo

novac, već i zemljište, zgrada, stroj i sl, važno je da se kapital niti troši niti stoji, nego ga se ulaže u proizvodnju, trgovinu, dakle, uključuje ga se u tržište)

- akumulacija kapitala: primjer – orijentacija Engleske u XVI. stoljeću na proizvodnju vune za tekstilne manufakture, «Ovce su pojele ljude.»

- u Zapadnoj Europi feudalni odnosi ubrzano propadaju, dok na Istoku oni dobivaju novu dimenziju – kmetovi neće raditi samo zato da prehrane gospodara, već i zato da mu uvećaju kapital

Političke prilike u ranom novom vijeku - konačno propadanje stare feudalne države (koja nema jaku središnju vlast, nego je

moć raspodijeljena na razinama feudalne piramide) – do konca XVIII. st. gotovo sve takve države će se ili preobraziti ili propasti

- apsolutistička monarhija: moć je koncentrirana u rukama vladara, on teži vladati neograničeno i biti izvor sve zakonodavne, izvršne i sudske vlasti na čitavom teritoriju države, oslanja se na činovništvo, policiju i stajaću vojsku, stvara «novo plemstvo» i bezobzirno razvlašćuje stare plemićke loze i tradicionalne oblike lokalne samouprave, građanstvu u usponu takve će države u početku odgovarati, ali će ga kasnije sputavati

- parlamentarna monarhija: vladar je prisiljen dio svojih ovlasti prenijeti na parlament, koji zastupa, u teoriji, čitav narod, provodi se trodioba vlasti (zakonodavna, izvršna i sudska)

- Primjer 1. – Nizozemska: zahvaljujući atlantskom položaju i razvijenim gradovima, građanstvo ubrzano stječe gospodarsku moć, ali nema nikakvih političkih prava, španjolska kruna bezobzirno iskorištava tu zemlju i provodi progone kalvinista, 1567. god. započinje pobuna geza (odrpanaca), a 1581. god. sjeverne pokrajine stječu neovisnost, to je ujedno pobuna građanstva protiv apsolutizma, borba za nacionalnu neovisnost i vjerski rat

- Primjer 2. – Engleska: apsolutizam se oslanja na građanstvo, pa zato postoji aktivan Parlament, u povoljnom trenutku, 1640. Parlament se buni protiv kralja Karla I. Stuarta, ne želi prihvatiti izvanredne poreze i ne da se raspustiti, izbija građanski rat, nakon pokusa s republikom Olivera Cromwella (1649-60), Parlament vraća Stuarte na prijestolje uz uvjet da poštuju odluke Parlamenta, 1688. «Slavna revolucija» - nezadovoljan katoličkom politikom Jakova (James) II. Stuarta, Parlament ga svrgava s vlasti i na prijestolje dovodi Vilima Oranskog, u Povelji o pravima (Bill of rights) utvrđeno je da suverenost pripada narodu, tj. Parlamentu i provedena je trodioba vlasti

49

- Primjer 3. – Francuska: zahvaljujući centralističkim reformama i obuzdavanju plemstva od strane kardinala i ministara Richelieua i Mazarina u prvoj polovici XVII. st. apsolutistički model monarhije opstaje, Luj XIV. «Kralj-Sunce» (1642-1715) vlada potpuno samovoljno, stvara ogroman činovnički i policijski aparat te vodi ratove za prevlast u Europi, naposljetku, Francuska će biti gospodarski iscrpljena

50

RANI NOVI VIJEK: Hrvatska

- za razliku od zemalja Zapadne Europe, kraj srednjeg vijeka za Hrvatsku će značiti

razdoblje turskih ratova, podijeljenosti i zaostajanja - teritorij današnje Hrvatske bio je podijeljen između sljedećih država: a) Habsburška Monarhija: «ostatci ostataka» Hrvatskog Kraljevstva b) Mletačka Republika: dijelovi Istre i gradovi u Dalmaciji c) Dubrovačka Republika d) Osmansko Carstvo: Slavonija, Lika, Dalmatinska Zagora - Hrvatska dolazi pod Habsburšku vlast: nakon pogibije Ludovika II. Jagelovića 1526.

god. kod Mohača, hrvatsko plemstvo na saboru u Cetingradu (1. I. 1527.) bira za kralja Ferdinanda Habsburga, Ferdinand je obećao da će poštivati stare povlastice plemstva i pružati vojnu pomoć protiv turskih napada, uspostavljena je nova personalna unija

- dio slavonskog i ugarskog plemstva, međutim, priznaje za kralja Ivana Zapolju, pa izbija i građanski rat, od kojeg najviše koristi imaju Turci, borbe traju sve do 1538.

- Stogodišnji rat s Turcima: 1493. Krbavska bitka – 1593. Sisačka bitka, u tih sto godina Osmansko Carstvo uspostavilo je zapadnu granicu na Kupi

- Vojna krajina (granica): od sredine XVI. st. sustav pograničnih utvrda, kasnije posebna teritorijalna jedinica, uprava Dvorskog ratnog vijeća u Grazu, stajaća vojska, austrijski časnici, nestajanje feudalnih društvenih odnosa, naseljavanje Vlaha

- Vlasi – polunomadski planinski pastiri iz unutrašnjosti Balkana, naseljavaju ratom opustošena područja pod osmanskom vlašću, od kraja XVI. st. dolaze na prostor Vojne krajine i služe kao graničari, znatan broj ih je pravoslavne vjeroispovijesti, pojam «Vlah» je višeznačan (može označavati zanimanje, društveni položaj, podrijetlo, vjeroispovijest)

- društvene posljedice turskih ratova: preseljavanje stanovništva (etničke promjene), otežan položaj kmetova (najveća pobuna bila je ona 1573. pod vodstvom Matije Gupca), hrvatsko plemstvo gubi posjede, a time i povlastice

- u «ostatcima ostataka» Hrvatske, ali i Ugarske, plemstvo je prilično nezadovoljno politikom Beča: napreduje centralizacija, Vojna krajina pod upravom je dvora, položaje u vojsci dobiva njemačko plemstvo odano Habsburzima, stalno se smanjuju ovlasti Hrvatskog (i Ugarskog) sabora, Vašvarski mir 1664. god. ide u prilog Osmanlijama, a habsburška vojska sada je jača od osmanske

- urota hrvatskog i ugarskog plemstva 1664-71: na čelu joj je najprije Nikola Zrinski, a zatim Petar Zrinski i Krsto Frankopan, oni će se obratiti i ponuditi ugarsku i hrvatsku krunu najprije Francuskoj, zatim Poljskoj, Veneciji i Osmanskom Carstvu

- slom urote 1671: vođe su pogubljene, a posjede obitelji Zrinski i Frankopan zaplijenila je Dvorska komora (čine polovicu tadašnjeg hrvatskog teritorija), time je uništen otpor plemstva i omogućena daljnja centralizacija, u Hrvatskoj više nema domaćih velikaša

- 1683-99. Veliki bečki rat: posljednji osmanski prodor do Beča završio je teškim vojnim porazom, Sveta liga Austrije, Venecije, Poljske i Rusije kreće u veliku ofenzivu, ustanci kršćana u Slavoniji i Lici pomogli su vojsci Eugena Savojskog da prodre duboko u osmanski teritorij, Habsburška monarhija priključit će si čitavu Slavoniju i Ugarsku, a Mlečani će pomaknuti granicu Dalmacije duboko u unutrašnjost, mir u Srijemskim Karlovcima 1699. god, slijede nove seobe Hrvata, Srba i islamiziranog stanovništva

- dijelovi Hrvatske pod Osmanlijama: bili su uključeni u Bosanski i Budimski ejalet (upravna jedinica, kasnije pašaluk), Osmansko Carstvo je teokratska centralizirana

51

monarhija, život kršćanske raje (kmetova) isprva je bio povoljniji negoli u habsburškom dijelu, no kako Osmanlije počinju gubiti ratove, oni provode represiju nad kršćanskim podanicima, pravo na slobodno održavanje katoličkih obreda imali su jedino franjevci, česti su prelasci s katoličke vjere na islam, ali i na pravoslavlje jer je Pećka patrijaršija dugo uživala povlastice u Osmanskom carstvu, rezultat čestih ratova jesu migracije i izmiješanost stanovništva

- Mletačka Dalmacija: stalno sužavanje autonomije komuna, povećavanje socijalnih razlika, kolonatski odnosi u poljoprivredi, granica iz 1699. odgovara današnjoj južnoj granici između Hrvatske i Bosne i Hercegovine

- Dubrovačka Republika: «zlatno doba» u XVI. i prvoj polovici XVII. stoljeća, Dubrovnik plaća danak Osmanskom Carstvu te ga ovo ostavlja na miru i dopušta Dubrovčanima slobodnu trgovinu na svojem teritoriju, dubrovački suverenitet garantira i Španjolska, Dubrovnik posjeduje veliku trgovačku flotu, glavni izvor prihoda jest izvoz ruda iz Osmanskog Carstva na Zapad, Dubrovnik je najvažnije hrvatsko kulturno središte u doba renesanse i baroka, potres i požar 1667. god. označili su kraj zlatnog doba, Republika se sporo oporavlja i počinje stagnirati

52

DODATAK: Stara skripta za 16. i 17. st., neuređena, ali s više činjenica

VELIKA ZEMLJOPISNA OTKRIĆA

XV. i XVI. st. razvoj pomorstva – usavršavanje kompasa, kartografije (Ptolemejeve karte, portolani), brodova (karavela) Poticaj zemljopisnim otkrićima: traženje pomorskog puta od Europe do Indije i Kine (kopneni put je pod nadzorom Turaka Osmanlija) Španjolska (Kastilija) i Portugal – usmjerenost ka Atlantiku, čvrst ustroj države, razvit će se u vodeće pomorske sile PORTUGALSKA ISTRAŽIVANJA – ideja oplovljivanja Afrike početak XV. st. Henrik Pomorac – istraživanje afričke obale 1487. Bartolomeo Diaz - Rt Dobre Nade 1498. Vasco da Gama - oplovio Afriku i stigao do Indije 1500. Cabral otkrio Brazil Portugalski imperij – uporišta na afričkoj obali, Crv. moru (Aden), Perz. zaljevu (Ormuz), Indiji (Goa), Kini (Makao), Cejlon, Molučki otoci, Brazil ŠPANJOLSKA ISTRAŽIVANJA – Kolumbova ideja Zapadnog puta 1492. prva ekspedicija Kristofora Kolumba - otkriva Kubu i Haiti (Hispaniolu) 1493 – 1500. tri ekspedicije u Novi Svijet – istražen Karipski bazen 1494. sporazum u Tordesillasu – razgraničenje port. i španj. posjeda Amerigo Vespucci, Martin Waldseemüler Vasco N. de Balboa – otkriva Panamsku prevlaku i Južni (Tihi) ocean 1519 - 22. ekspedicija Fernanda Magellana - dokaz da je Zemlja okrugla Španjolski imperij – od 1511. osvajanje i naseljavanje srednje i Južne Amerike Španjolska - vodeća sila XVI. st. Hernan Cortés osvaja Meksiko, Francisco Pizzaro Peru Francuska, Nizozemska i Britanija uključuju se u kolonijalnu utrku – istraživanje Sjeverne Amerike, Tihog oceana i Dalekog Istoka Francis Drake – 1577-80. drugo putovanje oko svijeta James Cook – 70-e godine XVIII. st – istražuje Tihi ocean, Australiju i Antarktik POSLJEDICE ZEMLJOPISNIH OTKRIĆA:

1. doba europske ekspanzije i kolonijalnih carstava – širenje europskog stanovništva, jezika, kulture i kršćanstva na ostale kontinente

2. Atlantski ocean – nova središta svjetske trgovine – propadanje sredozemnih gradova i Hanze 3. "revolucija cijena" 4. razvoj manufaktura, bankarstva i kapitalizma (nova tržišta - veća potražnja za obrt.

proizvodima) 5. nove poljoprivredne kulture: kukuruz, grah, krumpir, rajčica, krastavac, kakao, pamuk, duhan,

puran … HUMANIZAM I RENESANSA Ishodište: kultura talijanskih gradova (osobito Firence) u XIV. st. HUMANIZAM – svjetonazor i kulturni pokret Središnja tema: čovjek Uzor: antička književnost Dante Alighieri Francesco Petrarca Giovanni Boccaccio Erazmo Roterdamski Ključni izum epohe – tiskarski stroj (pokretna slova), J. Gutenberg Tiskarstvo je omogućilo brzo širenje humanističkih ideja i reformacije Pisanje na narodnim jezicima (vernakularima), standardizacija jezika RENESANSA – umjetnički stil XV. i XVI. stoljeća, jednostavnost i sklad Graditeljstvo: Michelangelo Slikarstvo: Rafael, Leonardo da Vinci Kiparstvo: Michelangelo ZNANOST Nikola Kopernik – heliocentrični sustav Galileo Galilei – dokazao heliocentrični sustav teleskopskim promatranjima

53

Giordano Bruno Astronomija: Kepler, Brahe Medicina: Paracelsus, Vesalius Geografija: Mercator, Ortelius

REFORMACIJA I KATOLIČKA OBNOVA

XVI. st. moralna kriza Katoličke crkve – gubitak vjerodostojnosti - zloporabe položaja i raskošan život crkvenih velikodostojnika - indulgencija - svjetovna vlast pape - utjecaj humanizma i društvene promjene - zahtjevi za reformama unutar Crkve REFORMACIJA U NJEMAČKOJ - Martin Luther 1517. Wittenberg, 95 teza → papa izopćio Luthera → početak reformacije u Njemačkoj Lutherov prijevod Biblije na njemački pristaše reformacije (protestanti), ima ih među svim društvenim slojevima Evangelička (luteranska) crkva: Biblija je jedini izvor vjere, bogoslužje na narodnom jeziku, crkva je zajednica ravnopravnih članova, ideali jednostavnosti i skromnosti, svećenički poziv kao zanimanje, krštenje i pričest jedini sakramenti, naglasak na Božjoj milosti Sjeverna Njemačka, Skandinavija, Baltik 1524-25. njemački seljački rat, Thomas Münzer 1555. mir u Augsburgu: "čija je zemlja, njegova je i vjera" KALVINIZAM: Jean Calvin - učenje o predestinaciji - privlači građanstvo – ženevski kolegij - Švicarska, Nizozemska, Škotska, Francuska (kalvinistička manjina - hugenoti) ANGLIKANSKA CRKVA: Henrik VIII. - poglavar crkve u Engleskoj Protestantizam u Hrvatskoj: slab odjek zbog ratova s Turcima Matija Vlačić Ilirik PREZBITERIJANSKA CRKVA - puritanci KATOLIČKA OBNOVA – protureformacija i reforme unutar Katoličke crkve 1545-63. Tridentski koncil: utvrđene službene crkvene dogme i pravila, 7 sakramenata, ukidanje indulgencije, dogma o nepogrešivosti pape gregorijanski kalendar Isusovački red (jezuiti), osnovao ih je 1534. godine Ignacio Loyola - vojnička disciplina ciljevi: obrazovanje, misionarski rad, protureformacija

EUROPSKE DRŽAVE U XVI. I XVII. ST

zemljopisna otkrića → gospodarski procvat → propadanje plemstva i uspon građanstva mjerilo vrijednosti: novac, a ne zemlja propadanje feudalne države → apsolutizam → građanske revolucije APSOLUTNA MONARHIJA: vladar teži vladati neograničeno, oslanja se na činovništvo, policiju i stajaću vojsku, povlašteni slojevi - "novo" plemstvo i građanstvo, jedinstveni zakoni i državni teritorij, centralizacija, gospodarska politika (merkantilizam) HABSBURGOVCI – ženidbena politika učinila ih je najmoćnijom europskom dinastijom Rudolf I. – 1273. izabran za rimsko-njemačkog cara nasljedne zemlje: Austrija, Štajerska, Koruška, Kranjska Maksimilijan I. (1493-1519) – centralizacija vlasti, zemaljski mir u Njemačkoj, pravo naslijeđa na Burgundiju, Španjolsku, Napulj i posjede Jagelovića Karlo V. (1519-1556) – knez Burgundije i Nizozemske, španjolski kralj, rimsko-njemački car, borac protiv reformacije, osvaja Milano, «carstvo u kojem sunce nikada ne zalazi» Ferdinand I. (1556-1564) - rascjep na austrijsku i španjolsku granu Austrijska loza: Austrija, Češka, Ugarska, Hrvatska, rimsko-njem. carevi Španjolska loza: Španjolska, Portugal, Napuljsko kraljevstvo, Burgundija, Nizozemska, prekomorske kolonije ŠPANJOLSKA - najveća kolonijalna i pomorska sila u XVI. st. Filip II. (1556-1598) – vrhunac i početak propadanja španjolskog imperija - apsolutizam, suzbijanje reformacije, stječe Portugal, ali gubi Nizozemsku, poraz «nepobjedive armade» u ratu s Engleskom, gospodarstvo stradava zbog neprestanih ratova

54

NIZOZEMSKA – atlantski položaj, građanstvo u usponu, širenje kalvinizma Nezadovoljstvo španjolskom upravom: gospodarsko iskorištavanje, Inkvizicija Rat za neovisnost od Španjolske - prva građanska revolucija 1567. početak ustanka, gezi vojvoda od Albe 1579. Utrechtska unija sjevernih pokrajina 1581. odcjepljenje i neovisnost rat traje s prekidima do 1648. (Vestfalski mir) južna Nizozemska (Belgija) – većinom katolička, ostaje pod habsburškom upravom od početka XVII. st. Nizozemci stvaraju pomorski imperij – Istočnoindijska kompanija ENGLESKA Henrik VIII (1509-1547) – kralj vlada samostalno, ali saziva i Parlament, utemeljio Anglikansku crkvu, razvoj trgovine i pomorskog prometa, pripajanje Walesa i osvajanje Irske Elizabeta I (1558-1603) – izbjegava miješanje u sukobe na kontinentu, 1588. pobjeda nad španjolskom armadom, gospodarski procvat, jačanje srednjih slojeva, dobri odnosi s Parlamentom, preustroj Anglikanske crkve, progoni katolika i kalvinista Jakov I (James) (1603-1625) – škotska dinastija Stuart, kralj Velike Britanije, miroljubiva vanjska politika Karlo I. Stuart (1625-1649) - sukob kralja i Parlamenta 1640. Parlament nije htio prihvatiti izvanredne poreze zbog vjerskog rata u Škotskoj, pa ga je kralj raspustio – početak građanskog rata 1649-60. republika - Oliver Cromwell 1660. obnova monarhije na čelu sa Stuartima, stranke: vigovci i torijevci 1688. "Slavna revolucija": povod – Jakov II. pokušava obnoviti katolicizam, protjeran bez krvoprolića, kralj Vilim Oranski, parlamentarna monarhija Povelja o pravima (Bill of rights) - suverenost pripada narodu tj. Parlamentu, trodioba vlasti Ujedinjeno Kraljevstvo - vodeća pomorska i kolonijalna sila XVIII. st. FRANCUSKA - klasična apsolutna monarhija Henrik IV (1589-1610) – okončao vjerske sukobe, oporavio financije i učvrstio kraljevsku vlast Louis XIII (1610-1643) – stvarnu vlast ima prvi ministar kardinal Richelieu (od 1624) – uništio otpor plemstva, prestao sazivati staleže, preustrojio upravu od 1642. vlast preuzima kardinal Mazarin, ratuje s Habsburgovcima i širi državni teritorij, porazio Frondu Louis XIV. "Kralj Sunce" (1643-1715) – nakon Mazarinove smrti vlada potpuno samostalno - daljnja centralizacija vlasti, kralj vlada ukazima, gospodarski savjetnik Colbert, ogromna stajaća vojska, osvajački ratovi, kralj proganja hugenote i nastoji nadzirati Katoličku crkvu, Versailles, takav način vladavine vodi državu do bankrota NJEMAČKO CARSTVO – labavi savez kneževina, knezovi uvode apsolutizam, vjerska podijeljenost 1618-48. Tridesetogodišnji rat - započeo kao ustanak čeških protestanata protiv katoličke vlasti, pretvorio se u njemački građanski rat

i naposljetku prerastao u europski sukob - Katolička liga i Evangelička unija - Protestantima pomažu Švedska i Francuska, katolicima Španjolska - Vestfalski mir (1648): obnovljen augsburški vjerski mir, država se više neće miješati u vjerska

pitanja, priznata neovisnost Nizozemske i Švicarske, teritorijalni ustupci Francuskoj i Švedskoj, Češka postaje nasljedni posjed Habsburgovaca, uloga cara je simbolična - Habsburgovci će se okrenuti jugoistoku

- Njemačka je izgubila više od trećine stanovništva, spori gospodarski oporavak ŠVEDSKA – poč. XVI. stoljeća istupa iz unije s Danskom i Norveškom, do XVII. st. postaje gospodar Baltika POLJSKA – obuhvaća Litvu s današnjom Ukrajinom, uspješno ratuje s Osmanskim carstvom, plemićka republika, zbog nedostatka središnje vlasti podleći će jačim susjedima RUSIJA Moskovska kneževina – proširuje se na račun Zlatne Horde i drugih ruskih kneževina Ivan IV. Grozni (1533-1584), «car i samodržac Rusije» – neograničena vlast XVI-XVII. st. ruski prodor preko Urala u Aziju Petar I. Veliki (1689-1725) – provodi reforme po uzoru na europske zemlje - ratuje za izlaz na Baltičko i Crno more - Sankt Petersburg – nova prijestolnica

55

HRVATSKE ZEMLJE OD XVI. DO XVIII. ST.

1. Habsburška monarhija: «ostatci ostataka Hrvatskog kraljevstva» 2. Mletačka republika: Istra, dalmatinski gradovi i otoci 3. Osmansko Carstvo: Slavonija, Lika, dalmatinsko zaleđe 4. Dubrovačka republika

HRVATSKA MEĐU ZEMLJAMA HABSBURŠKE KRUNE

1526. Ludovik II. gine kod Mohača, nema nasljednika, Turci osvajaju istočnu Slavoniju Ferdinand Habsburški polaže nasljedno pravo na prijestolje Ivan Zapolja – ugarsko plemstvo izabire ga za kralja

1. 1. 1527. sabor u Cetingradu – hrvatsko plemstvo izabire za kralja Ferdinanda, Ferdinand je obećao da će poštivati stare povlastice i vojnu pomoć protiv Turaka (200 pješaka, 1000 konjanika) – nova personalna unija

Građanski rat – slavonsko plemstvo podržava Zapolju Pregled turskih osvajanja: 1528. pad Jajca, Turci počinju osvajati Liku 1532. turski pohod na Beč, zaustavljen kod Kisega – Nikola Jurišić 1537. pad Klisa i Požege 1538. sporazum između Ferdinanda i Zapolje 1541. Turci osvajaju Budim 1552. pad Virovitice i Čazme – završeno osvajanje Slavonije 1556. pad Kostajnice – granica na Uni 1566. novi pohod na Beč, zaustavljen kod Sigeta – Nikola Šubić Zrinski, smrt Sulejmana II. 1576-78. osvajanje Pounja, granica na Kupi 1592. pad Bihaća, turska utvrda Petrinja 1593. bitka kod Siska - prekretnica, Hasan-paša Predojević vs. Toma Erdödy, «godina propasti» 1606. mir na Žitvi – ravnoteža snaga između Habsburgovaca i Osmanlija VOJNA KRAJINA (GRANICA) – od sredine XVI. st. sustav pograničnih utvrda, kasnije posebna teritorijalna jedinica - uprava Dvorskog ratnog vijeća u Grazu, stajaća vojska, austrijski časnici, nestajanje feudalnih

društvenih odnosa, naseljavanje Vlaha - Slavonska krajina (Drava-Sava) – Varaždinski generalat - Banska krajina (Karlovac-Ivanić) – zapovjedništvo hrv. bana - Hrvatska krajina (Kupa-Jadransko more) – Karlovački generalat Vlasi – polunomadski planinski pastiri iz unutrašnjosti Balkana, naseljavaju ratom opustošena područja pod osmanskom vlašću, od kraja XVI. st. dolaze na prostor Vojne krajine i služe kao graničari, znatan broj ih je pravoslavne vjeroispovijesti, pojam Vlah – višeznačan 1630. Vlaški statuti – Ferdinand II. jamči Vlasima-vojnicima na području Varaždinskog generalata osobnu i vjersku slobodu te samoupravu Društvene posljedice turskih ratova: preseljavanje stanovništva (etničke promjene), otežan položaj kmetova, hrv. plemstvo gubi posjede i povlastice

HRVATSKE ZEMLJE U XVII. STOLJEĆU

HRVATSKO KRALJEVSTVO – pokušaj svrgavanja Habsburgovaca Uzroci nezadovoljstva plemstva: izdvajanje Vojne krajine, austrijska prevlast u vojsci, smanjivanje djelokruga Hrv. sabora, Vašvarski mir (1664) Urota ugarskog i hrvatskog plemstva – ban Nikola Zrinski, pregovara s Lujem XIV, poginuo u lovu 1664. g. Nova urota: Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan, traže pomoć od Poljske, Venecije i Osmanskog Carstva

56

1670-71. slom urote Posljedice: uništen je otpor plemstva i omogućena daljnja centralizacija, posjede Zrinskih i Frankopana zaplijenila je Dvorska komora (više od 50% tadašnjeg hrv. teritorija) OSMANSKA VLAST U HRVATSKOJ I BOSNI Bosanski ejalet: sandžaci Pakrac, Bihać, Lika, Klis, Hercegovina, Bosna, Zvornik (sandžak Požega – Budimski, Bosanski, pa Kaniški ejalet) Islamizacija – širenje vjere i kulture Franjevci – pravo na slobodno održavanje katoličkih obreda Pećka patrijaršija - pravoslavni kršćani imaju bolji položaj od katolika Osmanski feudalizam: timarsko-spahijski sustav - od kraja XVI. st. pojava nasljednog plemstva, proces čitlučenja MLETAČKA DALMACIJA – sužavanje autonomije komuna, povećavanje socijalnih razlika, kolonatski odnosi u poljoprivredi USKOCI – prebjezi iz Osm. Carstva, vojni odredi Senjske kapetanije Klis (do 1537), Senj (do 1617), Žumberak 1615-17. Uskočki rat DUBROVAČKA REPUBLIKA – do kraja XVI. st. gospodarski rast, trgovačka mornarica i kopnena trgovačka mreža po Balkanu, vazalni odnos prema Osmanskom Carstvu, zaštita Španjolske; XVII. st. stagnacija, 1667. potres POTISKIVANJE OSMANLIJA 1683-1699. Veliki bečki rat 1683. kraj Vašvarskog mira, Kara Mustafa vodi pohod na Beč, neuspjeh opsade, Jan III. Sobjeski Sveta liga: Habsburška monarhija, Mletačka Republika, Poljska, Rusija 1686. oslobađanje Budima Ustanci kršćana: Slavonija (Luka Ibrišimović), Lika (Marko Mesić) 1691. bitka kod Slankamena 1697. prodor princa Eugena u Bosnu 1699. mir u Sr. Karlovcima – nove granice između Habsburgovaca, Mlečana i Osmanlija 1714-18. habsburški pohod u Srbiju, mir u Požarevcu