PRAVNI FAKULTET U SARAJEVU

 

 

 

 

PROBLEM OLIGOPOLA I PRAVO KONKURENCIJE

S e m i n a r s k i r a d i z predmeta: Pravo i politika konkurencije

 

Nastavnik: doc. dr. Kanita Imamović Čizmić

Student: Sanja Janjić, DL student

Broj indeksa: 125/VIa

   

Sarajevo, februar 2015. godine

SADRŽAJ

UVOD........................................................................................................................................3

1. POJAM, IZVORI I KARAKTERISTIKE OLIGOPOLA ..................................................4

1.2. Koncentracija..........................................................................................................5

2. MODELI OLIGOPOLA.....................................................................................................8

3. KARTEL.............................................................................................................................10

3.1. OPEC......................................................................................................................11

4. LIDERSTVO U ODREĐIVANJU CIJENA......................................................................12

5. INSTITUCIJE ZA PRIMJENU PRAVA KONKURENCIJE U BH I EU........................12

6. PRAVNE PRETPOSTAVKE PRAVA KONKURENCIJE U BIH I EU..........................15

6.1. Izvori prava konkurencije BiH...............................................................................15

6.2. Izvori prava konkurencije EU................................................................................16

7. ZAKLJUČAK.....................................................................................................................17

LITERATURA..........................................................................................................................19

2

UVOD

Tržište je prostor gdje se sreću ponuda i potražnja, dakle proizvođači i prodavači te potrošači.

Ponekad ponuda može biti manja u odnosu na potražnju ili suprotno, ponekad nekoliko

privrednih subjekata međusobno zavisi jedan od drugih, tako što utječe na formiranje cijena

na tržištu npr. sporazumima, ponekad određeni privredni subjekt može imati vladajući položaj

na tržištu a ostali privredni subjekti se prilagođavaju istom.

Na oligopolističkim tržištima mali broj subjekata dijeli, u pravilu, visoke profite. Takva

situacija navela je upravljačke strukture da profite pokušaju povećati ne samo jačanjem

konkurentnosti temeljene na inovacijama i znanju, već i dogovorima i suradnjom. No, takvi

dogovori narušavaju pravila pravednoga poslovanja i tržišnoga natjecanja te za posljedicu

imaju štetne učinke kako za potrošače, tako i za potencijalne konkurente.

Cilj ovog seminarskog rada je odgovoriti na pitanje kakva je to struktura oligopola kao tržišne

strukture, koji su to modeli na oligopolističkom tržištu, kako oligopoli formiraju cijene na

tržištu, da li među subjektima na oligopolističkom tržištu postoje određeni sporazumi oko

formiranja cijena i koje su to pretpostavke pri ulasku u ovakvu vrstu tržišne strukture.

Zemlje sa razvijenim gospodarstvima prepoznale su važnost borbe protiv tajnih dogovora te

razvijaju zakonske okvire za njihovo učinkovito otkrivanje i sankcioniranje. Zemlje sa slabije

razvijenim kapitalističkim gospodarstvima još su na početcima takve borbe te zakonskim

okvirima nastoje zaštiti prava potrošača i uspostaviti osnovicu za pravedno tržišnu

konkurenciju.

Kroz ovaj seminarski rad nastojat ću dati odgovor na pitanje kako je pravo konkurencije

regulirano unutar određenog državnog prostora, osvrnut ću se na Bosnu i Hercegovinu i

Europsku Uniju, te koje su institucije i pravni akti koji reguliraju zaštitu tržišne konkurencije

unutar ova dva prostora te da li tim aktima BiH nastoji slijediti put EU u borbi protiv

ograničenja tržišne konkurencije te da li Bosna i Hercegovina svojim institucijama, odnosno

državnim tijelima potiče efikasnost na tržištu, odnosno zaštitu prava konkurencije na tržištu.

3

1. POJAM, IZVORI I KARAKTERISTIKE OLIGOPOLA

Riječ oligopol potječe od grčke riječi oligos, što znači malo, i polist, što znači prodavač.1

„Oligopol je oblik tržišne strukture u kojoj dominira mali broj prodavača homogenog ili

diferenciranog proizvoda“ (Bakalar, 1996). Dakle oligopol je situacija u kojoj na tržištu

djeluje mali broj prodavača neke robe ili usluge.

S obzirom na navedeno postoje dvije vrste oligopola:

- čisti oligopol – ako je proizvod homogen, odnosno identičan

- diferencirani oligopol – ako je proizvod heterogen, odnosno diferenciran/različit

„Oligopol je najrasprostranjeniji oblik tržišne strukture u prerađivačkoj industriji (automobil,

aluminij, čelik, elektrooprema, staklo...). Čisti oligopol s homogenim proizvodom javlja se

često u proizvodnji čelika i aluminija. Automobili, cigarete, sapuni su primjer oligopola s

diferenciranim proizvodom“2

Glavni faktori koji određuju oligopolsku strukturu na tržištu su:

- tehnološki i troškovni uvjeti privrednog sektora,

- visoki troškovi kapitala su ujedno značajna barijera za ulazak novih poduzeća u

privredni sektor (sektori, kao što su rafinerije nafte, proizvodnja automobila, izrada

zrakoplova su kapitalno intenzivni i imaju fiksne troškove u proizvodnji),

- oligopol je čest u prerađivačkim djelatnostima zbog ekonomije razmjera i prepreka

ulasku (npr. jedna optimalna rafinerija nafte stoji oko milijardu dolara te da bi

proizvođač bio rentabilan treba proizvesti 300.000 automobila godišnje),

- oligopol je čest i u gospodarstvu zbog visokih investicija i postizanja optimuma pri

visokom obujmu proizvodnje,

- oligopol može nastati i zbog troškova prijevoza (npr. problem s ugljenom, cementom,

i ciglom tako što u nekoj državi postoji veći broj ugljenokopa, cementara i ciglana,

zbog prijevoznih troškova one djeluju na lokalnim tržištima i na taj način imaju

oligopolsku poziciju.3

1 Bakalar, J., (1996.), Mikroekonomija-Sveučilište u Mostaru, HKD Napredak Sarajevo, str. 2012 Bakalar, J., (1996.), Mikroekonomija-Sveučilište u Mostaru, HKD Napredak Sarajevo, str. 2013 Bakalar, J., (1996.), Mikroekonomija-Sveučilište u Mostaru, HKD Napredak Sarajevo, str. 201.

4

Dakle poduzeća oligopolističkih struktura su u pravilu iznimno intenzivna kapitalom, odnosno

potrebna su velika ulaganja za ulazak u industriju, uz visoke fiksne, često nepovratne

troškove. Visoki troškovi kapitala su ujedno značajna prepreka ulasku novih poduzeća na

tržište. U takvim industrijama, kao što su rafinerije nafte, proizvodnja automobila, izrada

aviona i sl. princip minimalnih prosječnih troškova moguće je postići samo uz uvjet velikoga

obujma poslovanja. Dakle oligopolistička poduzeća mogu utjecati na tržišnu cijenu (npr.

sniženje cijena avio-prijevoznika, sniženje cijena proizvođača automobila i sl.).

„Bitnu oznaku oligopola čini međusobna ovisnost i njihov pojedinačni utjecaj na količinu i

cijenu proizvoda“ (Bakalar, 1996).

Dakle oligopol znatno utječe na formiranje cijene proizvoda, za razliku od savršene

konkurencije čiji je utjecaj na cijenu zanemariv. Kod oligopola koji prodaju identičan

proizvod nije moguća samostalnost da vodi i politiku cijena i politiku obujma, dok je kod

oligopola s različitim/diferenciranim proizvodom ta samostalnost donekle moguća.

Npr. monopolisti imaju potpunu samostalnost u vođenju politike cijena i obujma proizvodnje.

1.2. Koncentracija

Naime, stupanj snage malog broja velikih poduzeća u privrednom sektoru izražava se

koncentracijskim odnosom. Taj odnos izražava postotak 4, 8 ili 12 najvećih poduzeća u

nekom privrednom sektoru. Ako grupa od četiri poduzeća ima koncentracijski odnos 100 %

ukupne prodaje, odnosno proizvodnje u privrednom sektoru, tada se sigurno radi o oligopolu.4

Dakle, možemo objasniti da je to oligopol visoke tržišne koncentracije, odnosno struktura

tržišta je takva da se mora očekivati da će cijene biti znatno iznad razine tržišnih, a obujam

proizvodnje znatno manji od normalnog. Općenito se takva situacija očekuje kada četiri

najveća poduzeća koja djeluju na određenom tržištu zajedno drže tržišni udio od 50% ili više

te ako osam najvećih tvrtki posjeduju tržišni udio od 70% ili više.

Koncentracijski odnosi se, pak, moraju oprezno izučavati, jer mogu precijeniti tržišnu moć

najvećih poduzeća u nekoj djelatnosti.5

4 Bakalar, J., (1996.), Mikroekonomija-Sveučilište u Mostaru, HKD Napredak Sarajevo, str. 201,202.5 Bakalar, J., (1996.), Mikroekonomija-Sveučilište u Mostaru, HKD Napredak Sarajevo, str. 202

5

Dakle, koncentracijski omjer, ako se izračunava za cijelu zemlju može biti vrlo nizak i

upućivati na potpunu, odnosno savršenu konkurenciju ali ako se radi omjeru vezanom za

proizvode na lokalnom tržištu tada se radi o oligopolu.

Koncentracija u Bosni i Hercegovini, je regulirana odredbom članka 12. stavak 1. Zakona o

konkurenciji BiH („Sl. glasnik BiH“, br. 48/05, 76/07, 425/09), koja glasi:

„(1) Koncentracijom, u smislu ovoga Zakona, smatra se:

a) spajanje ili pripajanje neovisnih gospodarskih subjekata ili dijelova gospodarskih

subjekata;

b) stjecanje nadzora ili prevladavajućeg utjecaja jednog, odnosno više gospodarskih

subjekata, nad drugim, odnosno nad više drugih gospodarskih subjekata, ili dijelom drugoga

gospodarskog subjekta, odnosno dijelovima drugih gospodarskih subjekata, i to:

1) stjecanje kupnjom većine dionica ili udjela osnovnog kapitala, ili

2) stjecanje većine prava glasa, ili

3) na drugi način, sukladno odredbama zakona koji reguliraju osnutak gospodarskih subjekata

i njihovo upravljanje;

c) zajedničko ulaganje na dugoročnoj osnovi dva ili više neovisnih gospodarskih subjekata,

koje djeluje kao neovisan gospodarski subjekt.“6

Dakle odredba članka 12. stavak. 1. navedenog Zakona govori o koncentracijskom odnosu

poduzeća, odnosno spajanju neovisnih privrednih subjekata, odnosno spajanju nekih njihovih

dijelova gdje dolazi do prevladavajućeg utjecaja jednog gospodarskog subjekta, odnosno više

njih, nad drugim, odnosno više njih tako što kupuju većinu dionica i samim tim stječu

većinsko pravo glasa i pravo na upravljanje. Koncentracija prema ovoj odredbi moguća i kada

dva ili više neovisnih subjekata zajednički dugoročno ulažu te samim tim djeluju na neovisan

gospodarski subjekt.

Odredba članka 12. stavak 3. Zakona o konkurenciji BiH („Sl. glasnik BiH“, br. 48/05, 76/07,

425/09), kaže: „(3) Koncentracijom u smislu stavka ( 1) ovoga članka, ne smatra se:

a) kada bankarske i druge financijske institucije ili osiguravajuća društva u svojem redovitom

poslovanju privremeno steknu dionice ili udjele s namjerom njihove dalje prodaje i puste ih u

prodaju najkasnije u roku do 12 mjeseci, i ako u navedenom roku vlasništvo na te udjele nije

uporabljeno na način kojim se utječe na konkurentno ponašanje toga pravnog subjekta,

odnosno da ne poduzima mjere kojima se narušava, ograničava ili sprečava tržišna

6 Zakon o konkurenciji BiH („Sl. glasnik BiH“, br. 48/05, 76/07, 425/09), http://bihkonk.gov.ba/hr/zakon-o-konkurenciji-bosne-i-hercegovine-slu%C5%BEbeni-glasnik-bih-broj-4805.html

6

konkurencija. Konkurencijsko vijeće može produljiti rok na zahtjev stranke, ako gospodarski

subjekt dokaže da transakciju nije moguće provesti u utvrđenom roku;

b) kada steknu nadzor nad gospodarskim subjektom, od osobe koja obavlja dužnost stečajnog

ili likvidacijskog upravitelja u smislu zakona o stečaju i likvidaciji;

c) kada zajedničko ulaganje ima za cilj koordinaciju tržišnih aktivnosti između dva ili više

gospodarska subjekta koji zadržavaju svoju neovisnost, pri čemu će takvo zajedničko ulaganje

biti ocjenjivano sukladno članku 4. ovoga Zakona.“7

Dakle, prema Zakonu, ne smatraju se koncentracijom ponašanja kada banka ili druga

financijska institucija u svom redovitom poslovanju stekne dionice ili udjele ali privremeno s

namjerom da ih dalje prodaje, a sve u roku do 12 mjeseci. Rok se može pomjeriti na zahtjev

subjekta ako dokaže da prodaja nije moguća u utvrđenom roku. Ovdje je već vidljivo da se

razlikuje od koncentracije iz članka 12. stavak 1. Točka b. govori o tome da se koncentracija

ne smatra ni kada gospodarski subjektom upravlja stečajni upravitelj, dakle takav nadzor ne

smatra se koncentracijom te se također, prema točki c), koncentracijom ne smatra ni situacija

kada dva ili više subjekta zajednički ulažu s namjerom da koordiniraju tržišne aktivnosti te

pritom zadržavaju svoju neovisnost. Ovdje je vidljiva koordinacija tržišnih aktivnosti što kod

koncentracije nema.

„Zabranjene su koncentracije gospodarskih subjekata koje za rezultat imaju značajno

narušavanje učinkovite tržišne konkurencije na cijelome tržištu Bosne i Hercegovine ili na

njezinom značajnijem dijelu, a osobito kojima se stvara novi ili jača postojeći vladajući

položaj.„ 8

Iz ove odredbe članka 13. ZOK BiH je vidljivo da su zabranjene one koncentracije

privrednih/gospodarskih subjekta, odnosno poduzeća koje narušavaju tržišnu konkurenciju na

teritoriju BiH stvarajući pri tome vladajući položaj.

Odredba članka 1. Odluke o načinu donošenja prijave i kriterijima za ocjenu koncentracija

privrednih subjekata BiH („Sl. glasnik BiH“, broj 95/06), kaže: „ Ovom Odlukom se određuju

podnosioci prijave namjere koncentracije privrednih subjekata, način podnošenja, sadržaj i

oblik prijave, dokumentacija i podaci koji se dostavljaju uz prijavu, oblik i sadržaj obavijesti o

sticanju dionica ili udjela u privrednim subjektima te kriteriji za ocjenu dopuštenosti

7 Zakon o konkurenciji BiH („Sl. glasnik BiH“, br. 48/05, 76/07, 425/09),8 Zakon o konkurenciji BiH (Sl. glasnik BiH“, br. 48/05, 76/07, 425/09), čl. 13.

7

koncentracija privrednih subjekata u postupcima koje vodi Konkurencijsko vijeće prema

odredbama Zakona o konkurenciji“..“9

Vidljivo je iz ove odredbe da Odluka o načinu donošenja prijave i kriterijima za ocjenu

koncentracija privrednih subjekata BiH normira način na koji se prijavljuje postojanje

koncentracije privrednih subjekata, dokumentacija koja je potrebna kod tog postupka te koja

je to institucija pred kojom se podnosi takva vrsta prijave i tko odlučuje o dopuštenosti

koncentracije privrednih subjekata. U ovom slučaju ta institucija je Konkurencijsko vijeće

BiH koje, uz ovu ulogu ima i ovlast u odlučivanju o postojanju zabranjenog konkurencijskog

djelovanja na tržištu Bosne i Hercegovine.

„ S obzirom da oligopolist zna da će njegove aktivnosti utjecati na druge oligopoliste u grani,

svako poduzeće mora uzeti u obzir moguću reakciju konkurenata kada odlučuje o cijenama,

stupnju diferencijacije, obujmu reklama itd (Bakalar, 1996).

Vidljivo je da oligopolističko poduzeće, prilikom formiranja cijena, vjeruje da kod drugih

konkurenata izaziva reakciju te prema tome prilikom formiranja cijena mora imati u vidu

moguću reakciju istih. Konkurenti mogu reagirati na mnogo načina te zbog toga postoji

nekoliko modela oligopola koji se temelje na reakciji konkurenta na akcije drugih a spomenut

ću ih u nastavku. Zbog svega ovoga moglo bi se reći da je donošenje odluka kod oligopola

puno složenije nego u ostalim oblicima tržišne strukture.

2. MODELI OLIGOPOLA

- Model Cournota – najstariji model oligopola, odnosno model ponašanja duopolista koji

je obradio francuski ekonomist A. Cournot. Cournot je analizirao ponašanje dva

prodavača mineralne vode čiji su troškovi proizvodnje jednaki nuli. Prvo je u sektor ušao

prodavač A, djelovao na tržištu kao monopolist, određivao količinu od 6 jedinica i cijenu

od 6 novčanih jedinica i ostvarivao maksimalni profit u toj točki. Nakon nekog vremena u

sektor je ušao i prodavač B i proizvodi 3 jedinice proizvoda. A je reagirao na potez svog

konkurenta i izveo novu funkciju potražnje na što je B reagirao te i on izveo novu

9 Odluka o načinu donošenja prijave i kriterijima za ocjenu koncentracija privrednih subjekata BiH („Sl. glasnik BiH“, broj 95/06)

8

funkciju potražnje te se nakon određenog broja akcija i reakcija došlo do točke u kojoj

obojica maksimiraju svoje profite.10

U ovom modelu je dakle vidljivo da svako poduzeće mora uzeti u obzir moguću reakciju

konkurenata kada odlučuje o formiranju cijena.

- Edgeworthov model – ovaj model je definirao engleski ekonomist F. Edgeworth tako što

je, također, postavio postojanje dva duopolista i to tako što A i B prodaju homogen

proizvod čiji su troškovi jednaki nuli. Svaki duopolist raspolaže količinom od po 10

jedinica te samim tim nijedan nije u stanju podmiriti ukupnu potražnju na tržištu i

pretpostavljaju da suparnik drži konstantne cijene. Razlika između Cournotova i

Edgeworthova modela je u tome što svaki duopolist pretpostavlja da će njegov konkurent

reagirati na cijenom a ne količinom.11

- Chamberiainov model – ovaj model definirao je američki ekonomist Edward Chamberlainu

te pošao od pretpostavke o postojanju dva oligopolista, odnosno proizvođača A i

proizvođača B a koji proizvode identičan proizvod a čiji su troškovi jednaki nuli.

Redoslijed ovog modela, odnosno akcija i reakcija je isto kao i u Cournota tako što se

najprije pojavljuje proizvođač A s monopolskom pozicijom i zaradom od 36 jedinica

novca. Nakon toga u posao ulazi proizvođač B, koji proizvodi 3 jedinice proizvoda po

cijeni od 3, zarađujući 9 novčanih jedinica i tako redom dok ne dođe do ravnotežne točke.

Na kraju profit svakog oligopoliste iznosi 16. Razlika ovog modela od modela Cournota

je u tome što su oligopolisti svjesni međuovisnosti i krajnjeg rezultata njihovih akcija i

reakcija.12

Dakle kod ovog modela postoje dva proizvođača koji čiji je profit uravnotežen i koji su

svjesni međuovisnosti i krajnjeg rezultata njihovih akcija i reakcija.

- Sweezyev model – Paul Sweezy je uveo ovaj model, koji je u ekonomskoj literaturi poznat

kao „model izlomljenje krivulje potražnje“, da objasni rigidnost13 oligopolskih cijena.

Cijene kod oligopola su stabilne za razliku od savršene konkurencije gdje se često cijene

mijenjaju pod utjecajem ponude i potražnje. Zbog toga što, prema mišljenju Sweezy-a, bi

oligopolist ako poveća cijenu izgubio većinu svojih kupaca jer druga poduzeća u sektoru ga

ne bi u tom slijedila te također oligopolist ne bi mogao povećati cijenu jer bi to učinili i

njegovi konkurenti. Zbog toga su oligopolisti svjesni međuzavisnosti jer održavaju cijene

10 Bakalar, J., (1996.), Mikroekonomija-Sveučilište u Mostaru, HKD Napredak Sarajevo, str. 202.-204.11 Bakalar, J., (1996.), Mikroekonomija-Sveučilište u Mostaru, HKD Napredak Sarajevo, str. 204.-205.12 Bakalar, J., (1996.), Mikroekonomija-Sveučilište u Mostaru, HKD Napredak Sarajevo, str. 205.13 Rigidnost - strogost, krutost, ukočenost, nefleksibilnost,

9

nepromjenjene čak i onda kada se uvjeti potražnje i troškovi proizvodnje mijenjaju, iako se

ne sporazumijevaju o cijenama.14

Dakle, ovaj model koji je uveo P. Sweezy objašnjava strogost i nefleksibilnost cijena na

oligopolskom tržištu zbog stabilnosti cijena jer su oligopolisti svjesni međuzavisnosti te na

taj način održavaju cijene nepromjenjenim.

3. KARTEL

„Da bi oligopoli izbjegli razorno suparništvo ratom cijena, često se bilo, tajno ili gdje to

zakoni ne zabranjuju, i javno sporazumijevaju o cijenama, kvotama proizvodnje, podjeli

tržišta i podjeli profita. Takva organizacija poduzeća zove se kartel.“15

Oligopoli se, dakle, mogu sporazumijevati, ili javno ili tajno, odnosno implicitno te je u

mnogim državama takvo sporazumijevanje zabranjeno ali nekim državama je legalno.

Postoje dvije vrste kartela:

- centralizirani kartel – temelji se na formalnom sporazumu oligopolista nekog

homogenog proizvoda kojim se određuje cijena, kvote proizvodnje njegovih članova

i udjeli u profitu

- kartel za podjelu tržišta svakom članu daje isključivo pravo da djeluje na određenom

regionalnom tržištu.16

Čl. 101. Ugovora o funkcioniranju Evropske unije generalno zabranjuje kartelsko ponašanje

te za cilj ima zaštitu ne samo interesa konkurenata ili potrošača, nego također i strukture

tržišta i na taj način same konkurencije.17

Dakle Ugovor o funkcioniranju Evropske unije zabranjuje kartelsko ponašanje koje dovodi do

narušavanja efikasnog funkcioniranja tržišta.

„Loša strana kartelskim sporazuma, sa stanovišta općeg interesa, je očigledna, jer kartel

ostvaruje ili teži da ostvari manjom količinom, a visokom cijenom maksimalne profite.“18

14 Bakalar, J., (1996.), Mikroekonomija-Sveučilište u Mostaru, HKD Napredak Sarajevo, str. 205.-206.15 Bakalar, J., (1996.), Mikroekonomija-Sveučilište u Mostaru, HKD Napredak Sarajevo, str. 208.16 Bakalar, J., (1996.), Mikroekonomija-Sveučilište u Mostaru, HKD Napredak Sarajevo, str. 208.17 Misita, N., (2012) ,Evropska unija-prvo konkurencije, Revicon, Sarajevo, str. 94.18 Bakalar, J., (1996.), Mikroekonomija-Sveučilište u Mostaru, HKD Napredak Sarajevo, str. 210.

10

Zbog toga što kartel želi da manjom količinom ostvari maksimalne profite u većini država je

takvo sporazumijevanje o cijenama zabranjeno.

I u samom kartelu, međutim, postoje elementi slabosti pa se ti sporazumi narušavaju. Članovi

kartela su skloni da izigraju sporazum tako što prodaju više od svoje kvote a također i visoki

profiti privlače i druga poduzeća u grupaciju kojoj pripada kartel. Ovi faktori su doveli

OPEC19 blizu raspada 1985. 20

3.1. OPEC

OPEC je kartelska organizacija zemalja izvoznica nafte. Ta organizacija je uspjela podići

cijene nafte s 2,5$ po barelu u 1973 godini na preko 40$ u 1980. godini. U svijetu je nastala

kriza po ovoj osnovi. Svaka je država poduzimala mjere štednje u potrošnji nafte. Neke

zemlje su intervenirale istraživanjem naftnih nalazišta. Rezultat je bio nova nalazišta nafte u

Velikoj Britaniji, Norveškoj, SAD-u i Meksiku. Štednja je ostvarivana i preorijentacijom na

druge energetske izvore. Posljedica toga je smanjenje udjela OPEC-a u svjetskoj proizvodnji

nafte s 55% u 1974. godini na 30% u 1991. godini. Pošto OPEC čini više zemalja izvoznica

nafte s različitim interesima, zemlje koje imaju bogatije i na dugi rok osigurane izvore nafte,

kao što su Saudijska Arabija i Kuvajt išle su na dugoročnu orijentaciju, kojom mogu osigurati

normalne profite na dugi rok. Zbog svega toga OPEC nije uspio spriječiti pad cijena nafte na

nivo od 15-20$ po barelu.21 Prema ovome, dakle, i kod ovakvog kartela postoje određene

unutrašnje slabosti. U BiH država ima isključivu ulogu u forrmiranju cijena goriva dok u RH

poduzeća sama formiraju cijene, odnosno imaju potpunu slobodu u formiranju cijena goriva.

U BiH je vidljiva dakle uloga države u formiranju cijena i samim tim sprječavanje poduzeća

da maksimiziraju cijene goriva i samim tim utječu na kupovnu moć potrošača.

19 Organizacija zemalja izvoznica nafte (eng. Organization of the Petroleum Exporting Countries), je međunarodna organizacija koju tvore Alžir, Angola, Ekvador, Irak, Iran, Kuvajt, Libija, Nigerija, Katar, Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati i Venezuela. Sjedište joj je u Beču. Glavni cilj Organizacije prema njenom Statutu jest koordinacija i ujednačenje naftne politike zemalja članica i ustanovljavanje najboljih načina da se očuvaju njihovi interesi, pojedinačni i kolektivni; smišljanje načina i sredstava za stabilizaciju cijena na međunarodnim naftnim tržištima s ciljem uklanjanja štetnih i nepotrebnih kretanja cijena; stalnu brigu o interesima zemalja proizvođača i nužnost osiguranja stalnog prihoda zemalja proizvođača, te učinkovito, ekonomično i stalno opskrbljivanje naftom zemalja potrošača, te pravedan povrat uloženog kapitala onima koji ulažu u naftnu industriju., http://hr.wikipedia.org/wiki/OPEC20 Bakalar, J., (1996.), Mikroekonomija-Sveučilište u Mostaru, HKD Napredak Sarajevo, str. 211.21 Bakalar, J., (1996.), Mikroekonomija-Sveučilište u Mostaru, HKD Napredak Sarajevo, str. 211.

11

4. LIDERSTVO U ODREĐIVANJU CIJENA

Ovdje bi valjalo spomenuti model na koji način oligopolisti određuju cijene ali tako da se

tajno ne sporazumijevaju jer je takav model pod državnom kontrolom.

Liderstvo u određivanju cijena je jedan od načina ponašanja oligopolista kojim se izbjegava

rat cijenama i tajno sporazumijevanje. Rat cijenama dovodi do smanjenja profita svakog

oligopoliste a tajni sporazumi su pod udarom državne kontrole. Liderstvo je dakle, jedan od

načina prešutnog sporazumijevanja gdje svi oligopolisti određuju cijene po tome kako je

odredilo vodeće poduzeće, odnosno poduzeće s ulogom lidera. Lidersko poduzeće, odnosno

cjenovni predvodnik, započinje s promjenom cijene a potom ga ubrzo slijede sva ostala

poduzeća u privrednom sektoru. To lidersko poduzeće je obično najveće dominantno

poduzeće u određenoj proizvodnji.22

Dakle u ovom modelu poduzeće koje je lider određuje cijene koje maksimiraju njegove

profite s tim da omogućuje svim ostalim poduzećima koji ga slijede da prodaju koliko žele po

toj cijeni, tako da se u toj situaciji poduzeća sljedbenici ponašaju kao savršeni konkurenti koji

se prilagođavaju danoj cijeni. Samo je razlika što je tu cijenu odredio vodeći oligopolist a ne

tržište potpune konkurencije. Ovdje se kao problem javlja to što se ograničava sloboda

pojedinih poduzeća u određivanju cijene jer moraju slijediti cijenu koju je odredilo poduzeće

koje ima dominantan položaj odnosno poduzeće koje je vodeće. Jedina prednost ovog modela

je ta što se izbjegava rat cijenama a koji najviše negativno utječe na potrošače.

5. INSTITUCIJE ZA PRIMJENU PRAVA KONKURENCIJE U BIH I EU

Institucija koje obuhvaća primjenu prava konkurencije i regulira tu oblast u Bosni i

Hercegovini je Konkurencijsko vijeće BiH.

Konkurencijsko vijeće BiH je prema Zakonu o konkurenciji BiH, institucija koja regulira

konkurenciju na tržištu BiH, odnosno ima isključivu ovlast u odlučivanju o postojanju

zabranjenog konkurencijskog djelovanja na tržištu Bosne i Hercegovine.

22 Bakalar, J., (1996.), Mikroekonomija-Sveučilište u Mostaru, HKD Napredak Sarajevo, str. 211.

12

Zakonom o konkurenciji, dana 01. svibnja 2004. godine, uspostavljeno je Konkurencijsko

vijeće kao samostalno i neovisno tijelo sa statusom pravne osobe sa sjedištem u Sarajevu.23

Odredba članka 20. stav. 1 Zakona o konkurenciji („Sl. glasnik BiH“, br. 48/05, 76/07,

425/09) kaže: „Provedbeni organ zaštite tržišne konkurencije, u smislu ovoga Zakona, je

Konkurencijsko vijeće.“

Konstantan zadatak i prioritet Konkurencijskog vijeća kroz različite oblike promidžbe je

približavanje različitih aspekata tržišne konkurencije poslovne zajednice i drugim nadležnim

institucijama s ciljem osiguranja pravilne primjene zakonodavstva i podizanje svijesti i razine

znanja. Dio prava i politike tržišne konkurencije Europske unije predstavlja područje državnih

potpora. Konkurencijsko vijeće je postalo članicom Međunarodne mreže tijela za

konkurenciju (ICN) sredinom 2005. godine. U tijeku su aktivnosti na potpisivanju bilateralnih

sporazuma, odnosno memoranduma, sa zemljama regiona s ciljem uspostavljanja i jačanja

suradnje.24

Dakle iz navedenog je vidljivo da je uloga Konkurencijskog vijeća BiH, kao institucije koja

ima ovlast u odlučivanju o postojanju konkurencijskog djelovanja, a prema Zakonu o

konkurenciji BiH:

- definira kategoriju vladajućeg položaja te donosi Rješenje o zlouporabi vladajućeg

položaja,

- procjenjuje postojanje koncentracije te donosi Rješenje,

- donosi podzakonske akte,

- daje mišljenje o bilo kojem stajalištu konkurencije,

- daje inicijative za izmjene i dopune Zakona o konkurenciji BiH.

Vidljivo je da Konkurencijsko vijeće ima široku ulogu u oblasti prava konkurencije u Bosni i

Hercegovini i u suradnji sa institucijama EU svoju ulogu još više može poboljšati.

Institucije u Evropskoj uniji, a prema Ugovoru o funkcioniranju EU, koje su nadležne za

primjenu prava konkurencije su:

- Vijeće EU – usvajanje pravnih akata u oblasti konkurencije

23 http://bihkonk.gov.ba/hr/nadle%C5%BEnosti-i-ustrojstvo 24 http://bihkonk.gov.ba/hr/nadle%C5%BEnosti-i-ustrojstvo

13

- Evropski parlament – konzultativna uloga u donošenju pravnih akata u oblasti

konkurencije

- Evropska komisija/ Komisija – ovlaštena da usvaja uredbe kojima od generalne

zabrane kartelskog ponašanja izuzima određene vrste ugovora, tzv. blok izuzeci,

odluke u oblasti prava konkurencije donosi kao kolegijalno tijelo a ne resorni komesar.

Kao stručna podrška Komisije djeluje Savjetodavni Komitet kojeg čine predstavnici

nacionalnih konkurencijskih organa,

- Evropski sud (Sud EU) - sporovi u oblasti konkurencije su u nadležnosti Općeg suda

koji je u sastavu Sud EU. Evropski sud ima status drugostupanjskog suda, odnosno

rješava po žalbama.

- Ombudsman – u slučaju bilo kakve pritužbe na rad unijskih institucija i tijela u

primjeni unijskih pravila konkurencije, zainteresirani subjekt se može obratiti

Ombudsmanu.25

Iz navedenog je vidljivo da pravo konkurencije i njegova primjena u okviru Evropskog

ekonomskog prostora ima nekoliko institucija odnosno tijela koja reguliraju i primjenjuju

pravo konkurencije te da pojedinac, odnosno privredni subjekt ima mogućnost da prijavi

koncentraciju ili zloupotrebu vladajućeg položaja bilo kojoj instituciji koja regulira pravo

konkurencije. Europska unija, odnosno njene institucije, u skladu s Ugovorom o

funkcioniranju EU, radi na unapređenju efikasnosti na tržištu i promicanje konkurencije tako

što zabranjuje kartelsko ponašanje i zloupotrebu vladajućeg ponašanja.

U Republici Hrvatskoj tijelo odnosno institucija koja regulira pravo konkurencije je Agencija

za zaštitu tržišnog natjecanja. Agencija je pravna osoba s javnim ovlastima, osnovana je

Odlukom Hrvatskog sabora, koja samostalno i neovisno obavlja poslove u okviru djelokruga

i nadležnosti određenih Zakonom o zaštiti tržišnog natjecanja RH.

Jedna od najvažnijih zadaća Agencije je promicati kulturu tržišnog natjecanja, uočavati

ograničenja koja se odnose na tržišno natjecanje. Cilj Agencije je pridonositi razumijevanju

problema tržišnog natjecanja u svim strukturama izvršne, zakonodavne i sudske vlasti,

sudjelovati u njihovim izmjenama te informirati državnu upravu, ali i širu javnost, o

pojavnostima koje se odnose na zaštitu tržišnog natjecanja. Kada se radi o poduzetnicima i

njihovim postupanjima s protutržišnim učincima, primjerice o dogovorima o cijenama s

konkurentima, zlouporabi vladajućeg položaja poduzetnika ili kontroli koncentracija, spajanja

25 Misita, N., (2012) ,Evropska unija-prvo konkurencije, Revicon, Sarajevo, str. 59.-67.

14

i okrupnjavanja poduzetnika, Agencija u okviru svoje nadležnosti ocjenjuje takva postupanja i

kažnjava prekršitelje.26

Vidljivo je da Konkurencijsko vijeće BiH i Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja RH imaju

slične, donekle iste ovlasti kod regulacije prava konkurencije na tržištu područja koje

reguliraju a sve to u skladu s institucijama EU.

6. PRAVNE PRETPOSTAVKE PRAVA KONKURENCIJE U BIH I EU

6.1. Izvori prava konkurencije BiH

Svako područje društvene sfere, odnosno svaka društvena oblast, trebala bi biti normirana

određenim pravnim okvirom, odnosno aktom koji propisuje državno tijelo ili određene

institucije. Svaka država, odnosno određena međunarodna zajednica, određenim pravnim

aktima regulira tržište i djelovanje privrednih subjekata na tržištu. Također bi svaka država

trebala donositi pravne akte koji će regulirati zaštitu tržišne konkurencije.

U Bosni i Hercegovini jedan od zakonskih akata, između ostalih, koji regulira područje prava

konkurencije, odnosno zaštite tržišne konkurencije je Zakon o konkurenciji BiH („Sl. glasnik

BiH“, br. 48/05, 76/07, 425/09) a koji regulira, odnosno uređuje pravila, mjere i postupke

zaštite tržišne konkurencije, djelokrug i način rada Konkurencijskog vijeća a sve na zaštiti i

promociji tržišne konkurencije u Bosni i Hercegovini.27

Osnovni cilj Zakona o konkurenciji BiH jeste uspostavljanje efikasnijeg mehanizma zaštite

tržišne konkurencije u Bosni i Hercegovini zatim jačanje i uspostavljanje jedinstvenog tržišta

na nivou države te omogućavanje bolje suradnje privrednih subjekata s nacionalnim tijelom,

odnosno državnim, nadležnim za zaštitu tržišne konkurencije. U nastojanju da se približi

evropskim standardima i pronađe još kvalitetnija rješenja Zakon je dva puta mijenjan i

dopunjavan. 28

U Bosni i Hercegovini postoji brojni akti, zakonski i podzakonski, koji reguliraju područje

zaštite tržišne konkurencije kao npr. Zakon o zaštiti potrošača BiH, Zakon o trgovini FBiH,

Zakon o trgovini RS, Zakon o upravnom postupku i ostali te prije svega se treba spomenuti

26 http://www.aztn.hr/o-nama/27 http://bihkonk.gov.ba/hr/zakon-o-konkurenciji-bosne-i-hercegovine-slu%C5%BEbeni-glasnik-bih-broj-4805.html28 Čizmić-Imamović,K.,(2014), Market competition protection mechanism in Bosnia and Hercegovina, Lambert Academic Publishing, str. 65.

15

Ustav BiH i Ustav entiteta kao najveći akt koji regulira pravo zaštite tržišne konkurencije.

Također u zaštiti tržišne konkurencije veliku ulogu imaju Odluke Konkurencijskog vijeća te

Presude Suda BiH kao sudske prakse.

6.2. Izvori prava konkurencije EU

„U slučaju unijskog prava uobičajena je podjela na primarne i sekundarne izvore prava.“

(Misita, 2012).

Unijski pravni okvir sadrži sljedeće akte koji normiraju zaštiti tržišne konkurencije:

Ugovor o funkcioniranju Evropske unije, kao primarni izvor, regulira zaštitu tržišne

konkurencije i to:

- odredba čl. 101. Ugovora koja normira ograničavanje sporazuma kojima se ograničava,

odnosno narušava konkurencija

- odredba čl. 102. Ugovora koja normira ograničavanje zloupotrebe dominantnog

položaja,

Praksa Suda EU - primarni izvor prava, Evropski sud ima ulogu tumačenja unijskih

pravila konkurencije

Uredba Vijeća br. 139/04, kao sekundarni izvor prava, je akt kojim se zabranjuju sve

koncentracije koje imaju za posljedicu stvaranje ili održavanje dominantnog, odnosno

vladajućeg položaja na tržištu.29

Iz svega navedenog je vidljivo da se uspostavljanjem jedinstvenog tržišta EU samim tim

uspostavlja pravna zaštita konkurencije na tom zajedničkom tržištu te se Ugovorom o

funkcioniranju zabranjuje ograničavanje konkurencije na tržištu i zabranjuju se zloupotreba

dominantnog položaja. Bosna i Hercegovina nastoji slijediti put EU, donošenjem Zakona o

konkurenciji koji sa svoja 62 člana zakona, odnosno četiri glave - uređuju pravila, mjere i

postupak zaštite tržišne konkurencije te nadležnosti i način rada Konkurencijskog vijeća na

zaštiti i promociji tržišne konkurencije u BiH.

29 Misita, N., (2012) ,Evropska unija-prvo konkurencije, Revicon, Sarajevo, str.75.-83.

16

ZAKLJUČAK

Oligopol postoji uvijek kada je tržišna moć bilo kojeg tržišnog subjekta toliko izražena da on,

svojim poslovnim odlukama i potezima, može da izazove takve promjene na tržištu koje će

imati efekte na poziciju ostalih tržišnih subjekata, dakle prilikom formiranja cijena

oligopolističko poduzeće vjeruje da kod drugih konkurenata izaziva reakciju te prema tome

prilikom formiranja cijena mora imati u vidu moguću reakciju istih.

Postoji nekoliko barijera prilikom ulaska na tržište kao što su visoki troškovi kapitala jer su

oligopolistička tržišta iznimno kapitalom intenzivna, odnosno potrebna su velika ulaganja za

ulazak u industriju, uz visoke fiksne, često nepovratne troškove. U takvim industrijama, kao

što su rafinerije nafte, proizvodnja automobila, izrada aviona i slično, princip minimalnih

prosječnih troškova moguće je postići samo uz uvjet velikoga obujma poslovanja. Pristup

oligopolskim tržištima je izuzetno težak, gotovo nemoguć, što zbog neophodnosti velikih

ulaganja u reklamiranje novih proizvoda to i zbog teškoća pri privlačenju investitora da ulože

kapital u razvoj novog poduzeća.

Također jedan od problema oligopola su koncentracije gospodarskih subjekata koje za rezultat

imaju značajno narušavanje učinkovite tržišne konkurencije na određenom prostoru, a osobito

kojima se stvara novi ili jača postojeći vladajući položaj. Zakonom o konkurenciji BiH

normirane su vrste koncentracija, dopuštene i zabranjene koncentracije u BiH.

Kao jedan od problema oligopola se javljaju i tajna sporazumijevanja o cijenama. Tajnim

pregovorima konkurenti oligopolističkoga tržišta nastoje ostvariti ekstra profite bez povećanja

dodane vrijednosti za svoj proizvod ili uslugu te na taj način riješiti problem donošenja

učinkovitih upravljačkih odluka. Negativne učinke tajnih dogovora moguće je identificirati s

aspekta potrošača, funkcioniranja i razvoja tržišta te društvenoga blagostanja. Tajno

sporazumijevanje može obuhvatiti proizvodnju, distribuciju ili prodaju proizvoda i usluga te

je dogovaranje prisutno na skoro svim oligoplističkim tržištima Stoga bi problem štetnosti

tajnih sporazuma, osim učinkovitim zakonodavstvom, trebalo rješavati i na način da vlasnici

pri vrjednovanju rada menadžera uzimaju u obzir organizacijsku održivost, koja se može

temeljiti samo na kontinuiranom procesu učinkovitoga upravljanja znanjem, učenja te

uravnoteženoga zadovoljavanja interesa interesno utjecajnih skupina. Na taj način moguće je

uravnotežiti dugoročne interese vlasnika, menadžera, ali i društva u cjelini.

Danas se OPEC spominje kao legalna kartelska organizacija.

17

U BiH država ima isključivu ulogu u forrmiranju cijena goriva dok u RH poduzeća sama

formiraju cijene, odnosno imaju potpunu slobodu u formiranju cijena goriva. U BiH je

vidljiva dakle uloga države u formiranju cijena i samim tim sprječavanje poduzeća da

maksimiraju cijene goriva i samim tim utječu na kupovnu moć potrošača.

Zaštita tržišne konkurencije i primjena prava konkurencije u BiH i EU se regulira pomoću

institucija, npr. Konkurencijsko vijeće BiH u BiH te Vijeće EU, Evropski parlament,

Komisija, Evropski sud i Ombudsman u Evropskoj uniji kojima se nastoji uspostaviti efikasno

tržište i smanjiti vladajući položaj na tržištu te ograničiti tajna sporazumijevanja. Kao pravni

okvir, odnosno akti kojima se primjenjuje pravo konkurencije u BiH kao jedan od najvažnijih

se spominje Zakon o konkurenciji BiH dok se u EU kao važan akt spominje Ugovor o

funkcioniranju EU i to čl. 101. i 102. istog Ugovora. Iz svega navedenog je vidljivo da se

uspostavljanjem jedinstvenog tržišta EU samim tim uspostavlja pravna zaštita konkurencije

na tom zajedničkom tržištu te se Ugovorom o funkcioniranju zabranjuje ograničavanje

konkurencije na tržištu i zabranjuju se zloupotreba dominantnog položaja. Bosna i

Hercegovina nastoji slijediti put EU, donošenjem Zakona o konkurenciji koji sa svoja 62

člana zakona, odnosno četiri glave - uređuju pravila, mjere i postupak zaštite tržišne

konkurencije te nadležnosti i način rada Konkurencijskog vijeća na zaštiti i promociji tržišne

konkurencije u BiH.

18

LITERATURA

Bakalar, J., (1996.), Mikroekonomija-Sveučilište u Mostaru, HKD Napredak Sarajevo

Čizmić-Imamović,K.,(2014), Market competition protection mechanism in Bosnia and

Hercegovina, Lambert Academic Publishing

Misita, N., (2012) ,Evropska unija-prvo konkurencije, Revicon, Sarajevo

Odluka o načinu donošenja prijave i kriterijima za ocjenu koncentracija privrednih subjekata

BiH („Sl. glasnik BiH“, broj 95/06)

Zakon o konkurenciji BiH („Sl. glasnik BiH“, br. 48/05, 76/07, 425/09)

Izvori s interneta

http://hr.wikipedia.org/wiki/OPEC

http://bihkonk.gov.ba/hr/zakon-o-konkurenciji-bosne-i-hercegovine-slu%C5%BEbeni-

glasnik-bih-broj-4805.html

http://www.aztn.hr/o-nama/

http://bihkonk.gov.ba/hr/nadle%C5%BEnosti-i-ustrojstvo

http://bihkonk.gov.ba/hr/zakon-o-konkurenciji-bosne-i-hercegovine-slu%C5%BEbeni-glasnik-bih-broj-4805.html

19