POVIJEST EUROPSKIH

INTEGRACIJA

1.1 Uvod

Samo poznavanjem i razumijevanjem povijesti europskog integriranja moguće je shvatiti

sve ono pozitivno što danas predstavlja Europska unija, ali i sve njene slabosti i

manjkavosti, te se tek na osnovi toga može upustiti u predviđanje njezinog razvoja.

Nakon II. svjetskog rata započeo je kontinuirani proces koji traje već 60-ak godina i koji

još nije završen. Prikaz razvoja europskog integriranja dijeli se u nekoliko razdoblja:

1945. – 1984. – počeci razvoja

1985. – 1992. – uspostava zajedničkog tržišta

1993. – 2003. – stvaranje Europske (ekonomsko – monetarne) unije

2004. – proširenje i Ustav Europske unije

1.2. Počeci europskog integriranja

1.2.1. Europa poslije II. Svjetskog rata

Ideja o ujedinjenju u Europi javila se mnogo ranije – još u XVII.st. Trebalo je proći dosta

vremena kako bi sazreli uvjeti za njeno šire prihvaćanje.

Antoine de Saint – Exupery je rekao: “Prisili neprijatelje da djele zajednički zamak i

pretvorit ćeš ih u braću!”

Dva svjetska rata su zahvaljujući svojim ogromnim razornim učincima, napokon svima

pokazali svu destruktivnost daljnjeg ustrajavanja na vođenju usko nacionalnih politika i

potaknuli su sazrijevanje potpuno drugačijeg razmišljanja. Opće je uvjerenje da se

nacionalni interesi mogu trajnije i kvalitetnije zaštititi međusobnom suradnjom europskih

država i djelomičnim ograničenjem suvereniteta svake od njih u korist ostvarivanja

zajedničkih ciljeva. Nakon II. Svjetskog rata stvorili su se objektivni uvijeti za ozbiljenje

ideje postupnog europskog ujedinjavanja.

1.2.1.1. Bipolarna podjela Europe i Hladni rat

1

- desetak miljuna žrtava, val izbjeglica i prognanika, ogromna materijalna šteta…

Niti prestankom rata Europa nije postal stabilno i sigurno područje jer su odmah po

njegovom svršetku započele ideološke, ali i interesne podjele u Europi između bivših

saveznika – i to SSSR-a s jedne strane, te VB i Francuske s druge strane.

Došlo je do podjele Europe na 2 suparnička politička, ekonomska i vojna bloka: na SSSR i

zemlje u sferi njegovog utjecaja te zemlje tzv. Zapadne Europe. Ta dva bloka odmjeravala

su snage kroz narednih skoro 50 godina u razdoblju poznatom pod nazivom “doba

hladnog rata”.

Osnovne razlike između dva bloka:

U Zapadnom bloku provedena je brza obnova uz pomoć SAD-a dok se SSSR usmjerio

na vlastitu obnovu na teres ostalih država iz tog bloka

U Zap bloku se vojna sigurnost ostvarila kroz osnutak NATO-a dok je u Istočnom

bloku osnovan Varšavski pakt

U Zapadnom bloku je proveden process dekolonizacije daok se u istočnom bloku

teritorijalno proširio te držao oko 25 miljuna ljudi iza “željezna zavjese”

U Zapadnom bloku obnovljeno je gospodarstvo uz poštovanje privatnog vlasništva i

višestranačke demokracije, dok je u Istočnom bloku zavladao komunističko –

socijalistički sustav i jednopartijski totalitarizam

U Zapadnom bloku započeo je process europskih integracija, dok je Istočni blok ostao

izvan tog procesa do raspada SSSR-a

Podjela Europe na 2 bloka ipak je pozitivno utjecala – poticala je process europskog

integriranja unutar Zapadnog bloka

1.2.1.2. Nova poslijeratna politička strategija

države Zapadne Europe bile su zaokupljene osmišljavanjem politike koja bi im

omogućila da što brže i uspješnije pokrenu i razviju razoreno nacionalno

gospodarstvo

među političkim elitama u državama Zap Europe postupno se iskristalizirala

strategija koja se temeljila na 2 osnovna načela:

2

1. oslanjanje na pomoć i suradnju s SADom

brza obnova se ne može postići bez pomoći izvana

predsjednik SADa Truman je tražio odobrenje američkog Kongresa za slanje

bespovratne financijske pomoći Zapadnom bloku. Trumanova doktrina – “SAD

mora bez posebnih uvjeta pomoći slobodnom svijetu da se othrva sovjetskom

podčinjavanju”

SAD je zagovarao otvoreno, globalno gospodarstvo kako bi osigurao tržište za

svoje proizvode i time potaknuo daljnji razvoj svojih proizvodnih potencijala. U tu

svrhu SAD je odmah nakon II. Svj rata potaknuo osnutak MMF-a (međunarodnog

monetarnog fonda), Svjetske banke (SB) i Općeg sporazuma o tarifama i trgovini

(GATT)

Globalno slobodno tržište otvara mogućnost za američke javne i private

investicije u europskim državama

Održavanje hladnoratovske politike u Europi gotovo 50g podjednako je

odgovaralo kako SADu i državama Zap bloka, tako i SSSRu i državama unutar

Istočnog bloka, ipak je neosporno da je upravo Staljin zaslužan za njegov početak.

On je odmah nakon završetka II.svj rata iskoristio Crvenu armiju kako bi postupno

okupirao okolne države Srednje i Istočne Europe. U njima je doveo na vlast

komunističke partije koje su potom te zemljetrajno priklonile sovjetskoj sferi

utjecaja.

Širenje komunizma izazvalo je veći strah i zabrinutost za vlastitu sigurnost u

zemljama Zap bloka. Stoga su zatražile od SADa da zadrži dio svojih vojnih snaga u

Europi i tako osigura zaštitu od sovjetske opasnosti. SAD je prihvatio osigurati

obranu i sigurnost u Europi i time smanjinti vojne troškove. U tu svrhu 1949.g

osnovan je novi vojni savez koji je na početku obuhvaćao 9 europskih zemalja,

SAD i Kanadu, a pod nazivom Sporazum o sjeverno – atlanskoj organizaciji (North

Atlantic Treaty Organisation – NATO)

2. međusobna suradnja europskih država

sazrijeva uvjerenje da je međunarodni mir i sigurnost moguće postići jedino u

tijesnijoj međusobnoj suradnji

3

sazrijevanju takvog uvjerenja bitno su doprinjeli hladnoratovska bipolarizacija

Europe i vojna i ekonomska oslabjelost zapadnoeuropskih država

američka politika podupirala je takav trend razvoja unutar Europe ocjenjujući da

regionalno europsko okupljanje država može samo pomoći bržem razvoju

njihovih gospodarstava i uključivanju u globalni svjetski poredak koji je SAD

promovirao

novo zajedništvo između europskih država moralo bi se temeljiti na 2 elementa:

prvo, zajednica bi morala osigurati državama da, kroz međusobnu suradnju i

dogovaranje, ostvaruju one zajednički postavljene ciljeve koji su istodobno izraz i

određenih specifično nacionalnih interesa članica; drugo, na razini zajednice bi

morali postojati učinkoviti mehanizmi za provedbu dogovorenih zajedničkih akcija

u svakoj državi članici

u drugoj polovici četrdesetih godina XX.st ideja o tijesnijoj europskoj suradnji,

zajedništvu, pa čak i ujedinjenju zadobila je široku javnu i političku podršku

pobornik ideje o ujedinjenju Europe (po uzoru na SAD – United States of Europe)

bio je Winston Churchill – sve koji su se zalagali za takav model ujedinjenja

Europe u jednu novu državu utemeljenu na federaciji nazivalo se unionistima.

Nasuprot unionistima bili su federalist koji su se zalagali za ostvarenje Europe kao

zajednice država koje samo međusobno surađuju na načelima

intergovermentalizma i nadnacionalizma te federalizma.

1.2.1.2.1. Vijeće Europe i Europski sud za ljudska prava

u svibnju 1949.g – osnutak prve poslijeratne političke međunarodne vladine

organizacije pod nazivom Vijeće Europe sa sjedištem u Strasbourgu

Vijeće Europe osnovano je sa zadatkom da promovira europsko zajedništvo i ljudska

prava

Vijećem je upravljalo Vijeće ministara zemalja članica

Vijeće Europe je bilo samo međudržavna organizacija koja nema nikakvih

supranacionalnih elemenata

VE nikad nije odigralo značajniju ulogu u procesu europskog integriranja no dalo je

ogroman doprinospromicanjusvijesti o ljudskim pravima i njihovoj zaštiti u Europi

4

1950.g – donesena je u Vijeću Europe Europska konvencija o zaštiti ljudskih prava i

temeljnih sloboda koja jamči temeljna ljudska prava, zaštitu osobnih sloboda, sudska

postupovna prava i posebna prava

Uz Vijeće osnovan je i prvi međunarodni sud pod nazivom Europsku sud za ljudska

prava (sjedište u Strasbourgu). Sud sudi o povredama ljudskih prava pojedinaca u

državama članicama Vijeća Europe primjenjujući Konvenciju Vijeća Europe koja

uređuje ta prava

1.2.1.3. Prve supranacionalne zajednice

Jean Monnet razradio je početkom 50ih godina ideju o osnivanju 3 supranacionalne

institucije za 3 različita sektora: ekonomski, vojni i politički. Prva bi bila Europska zajednica za

ugljen i čelik, druga bi bila Europska obrambena zajednica i treća bi bilaEuropska politička

zajednica.

1. Europska zajednica za ugljen i čelik (EZUČ)

Bila je prvasupranacionalna institucija, osnovana između 6 država (Franc, Njem, Ita,

Bel, Niz i Lux) Ugovorom iz Pariza 1951.g.

Zadatak joj je bio osigurati slobodnu trgovinu ugljena i čelika, zajedničkom upravom i

propisima zaštiti proizvodnju te regulirati konkurenciju, a u slučajevima ozbiljne krize

omogućiti kontrolu cijena i proizvodnje

Zajednica je imala razrađenu institucionalnu strukturu

Djelovala je do 2002. God

Ova zajednica bila je prvi konkretan korak nove francuske politike prema

premošćivanju dugogodišnjeg neprijateljstva i ratnog suparništva između Franc i

Njem

2. Europska obrambena zajednica(EDC) i Europska politička zajednica (EPC)

Nisu nikada zaživjele

Propast ideje o osnivanju EDC i EPC kao dviju supranacionalnih institucija za 2 različita

sektora državnih poslova, ali ne i baš osobito zadovoljavajući ekonomski rezultati

djelovanja EZUČ, ozbiljno su diskreditirali tzv. Sektorski pristup europskom

integriranju. Stoga su federalist ocijenili da što prije treba izaći u javnost s novim

5

prijedlozima. Posao je bio povjeren belgijskom ministru vanjskih poslova P.H.Spaaku.

Spaakov odbor je do konca 1956.g izašao s prijedlogom da države članice EZUČa

sklope 2 nova ugovora: Ugovor o Europskoj ekonomskoj zajednici i Ugovor o

Europskoj zajednici za atomsku energiju (EUROATOM)

1.3.1. Rimski ugovori

1.3.1.1. Europska ekonomska zajednica

bilo je predviđeno ostvarenje 2 važna koraka na putu ekonomske integracije

europskih država, a to su: stvaranje carinske unije i potom zajedničkog tržišta između

država članica Ugovora. Ovaj je Ugovor 1957g. na sastanku u Rimu potpisalo svih 6

država članica EZUČ te je nakon ratifikacije u svim članicama stupio na snagu 1958.g

da bi ostvarile ciljeve koje su zadane tim ugovorom države članice su ušle u novu

supranacionalnu zajednicu – EEZ – Europsku ekonomsku zajednicu

Zadatak EEZ-a bio je da unaprijedi ravnomjeran razvoj gospodarskih djelatnosti,

stalan i uravnotežen prirodni razvoj, veću stabilnost, brži porast životnog standard i

bliskije odnose među državama Zajednice

Tijela putem kojih je EEZ ostvarivala svoje zadatke bila su: Vijeće ministara, Komisija,

Skupština zastupnika i Sud pravde

Europski sud pravde (ESP) osnovan je također još u okviru Europske zajednice za

ugljen i čelik, bio je zadužen nadzirati poštivanje osnivačkih ugovora i rješavati

sporove koji iz njih proizađu

1.3.1.2. Carinska unija

Osnovni zahtjev da bi se uspostavila carinska unija između država je da se ukinu carine i

kvote između država i uvedu zajedničke jedinstvene carine svih članica unije prema trećim

državama – nečlanicama

Carinska unija zaživjela je u potpunosti do 1968 godine.

Sredinom 70ih u okviru EEZa osnovana su dva strukturna fonda: Europski fond za regionalni

razvoj i Europski fond za socijalni razvoj. Svrha ovih fondova bila je pomoći državama

članicama na razini Zajednice da premoste razvojne probleme i povećanu nezaposlenost

uslijed liberalizacije tržišta.

6

1.3.1.3. Zajednička poljoprivredna politika

Glavni pobornik ostvarenja projekta o zajedničkoj poljoprivrednoj politici unutar EEZ-a bio je

francuski predsjednik DeGaulle koji je na taj način želio osigurati široko tržište za francuske

poljoprivredne proizvode.

Zajednička poljoprivredna politika predstavljala je negaciju osnovnih načela zajedničkog

tržišta u sferi poljoprivrede jer se temeljila na raznim oblicima protekcionističke zaštite i

subvencioniranja poljoprivrede zemalja članica (direktne potpore seljacima, garantirane

visoke otkupne cijene, obvezni otkup viškova od strane države…)

1.3.1.4. Oblici odlučivanja

Da bi se projekt Zajedničke poljoprivredne politike mogao uspješno odvijati, Europska

komisija je predložila sustav za reguliranje cijena poljoprivrednih proizvoda kao i samostalno

financiranje EEZ-a a o čemu se trebalo ubuduće odlučivati u Vijeću kvalificiranom većinom, a

ne kao do tada jednoglasno.

1.3.1.5. Jačanje uloge Europskog parlamenta

Prvi tvorci europskih institucija zamislili su Predstavničku skupštinu, kasnije nazvanu Europski

parlament, prvenstveno kao savjetodavno i donekle nadzorno tijelo.

Europski je parlament dobio prve značajne ovlasti u postupku donošrenja odluka koje je

donosilo Vijeće ministara, koncem 60ih i nakon toga sredinom 80ih godina usvajanjem

Jedinsvenog europskog akta. Na summit u Den Haagu 1969.g odlučeno je bilo proširiti ovlasti

Europskog parlamenta u odlučivanju o proračunu EZ-a.

1.3.1.6. Europski monetarni sustav

70ih godina. – gospodarske poteškoće izazvane svjetskim krizama (rat na Bliskom

istoku, naftna kriza 1973.)

Države Europe htjele su zaštititi europske valute pa su 1972.g pokušale osnovati tzv.

“Europsku zonu stabilnosti”, odnosno ograničiti koliko mogu fluktuiranje valuta u

7

odnosu jedne prema drugoj, nažalost pokušaj nije uspio i 1976.g je definitivno

napušten

1.3.1.7. Proširenje na nove članice

1973.g – nove članice – VB, Danska i Irska

To je bio najpouzdaniji pokazatelj da je process europskog integriranja na dobrom

putu

VB zbog ideološke odbojnosti federalizma ostala je izvan kruga država koje su

započele process europskog integriranja. VB je 1959.g okupila države izvan EEZa i

osnovala Europsko udruženje slobodne trgovine (EFTA) Međutim potaknuta

gospodarskim uspjehom EEZa nakon uspostave carinske unije, VB (a potom Irska i

Danska) je 1961g podnjela zahtjev za članstvo u EEZ

Drugo, tzv “proširenje na jug” u 80im godinama (Grčka, Španjolska, Portugal)

pokazalo je da se i relativno siromašne zemlje mogu uključiti u Zajednicu ako private

sve propise, standard i troškove zajednice

U okviru EU bila su kasnije još 2 proširenja – i to 1955g na Austriju, Finsku i Švedsku,

te 2004 na Poljsku, Češku, Slovačku, Mađarsku, Sloveniju, Litvu, Letoniju, Estoniju,

Maltu i Cipar.

1.3.1.8. Uspostavljanje zajedničkog tržišta

Europske države, nakon rata vode protekcionističke i intervencionističke gospodarske

politike, tj na razne načine s jedne strane štite svoje gospodarstvo od vanjske

konkurencije, a s druge su strane intervenirale u nacionalno gospodarstvo

Osobito su se isticale Francuska, Italija i Njemačka dok je VB vodila nešto liberalniju

politiku

Suprotna ideju stvaranja zajedničkog tržišta koje podrazumijeva ukidanje svih zapreka

slobodnom kretanju svih čimbenika proizvodnje

Zajedničko tržište podrazumijeva carinsku uniju država te funkcioniranje 4 osnovne

slobode: 1. Slobodno kretanje roba, 2. Slobodno kretanje usluga, 3. Slobodno

kretanje ljudi i 4. Slobodno kretanje kapitala

8

Kako bi otklonila zapreke uspostavi zajedničkog tržišta, a koje su postojale u

nacionalnim propisima država, EEZ je započela provoditi politiku harmonizacije kao i

standardizacije propisa unutar Zajednice

1.3.1.9. Europska zajednica za atomsku energiju – EUROATOM

Drugim Rimskim sporazumom iz 1957.g. osnovana je i EUROATOM sa sličnim

institucionalnim ustrojem kao i EEZ is a zadatkom unaprjeđenja suradnje i razvoj

atomske energije za miroljubive i gospodarske svrhe

Ovo je još jedna supranacionalna institucija osnovana paralelno s EEZom

1.4. Ubrzanje uspostave zajedničkog tržišta

1.4.1. Jedinstveni europski akt

1986.g. donesen je Jedinstveni eurpski akt (SEA)

Ovaj ugovor država članica EZ-a sadržavao je nekoliko važnih novina od kojih su

najznačajnije:

1. Uz pojam zajedničkog tržišta uvodi se pojam unutarnjeg tržišta

2. Program mjera za ubrzanje stvaranja zajedničkog tržišta

3. Proširenje ovlasti Europske komisije koje se tiču odlučivanja kvalificiranom većinom

radi uspostave zajedničkog tržišta

1.5. Europska (ekonomsko – monetarna) unija

1.5.1. Okolnosti koje su dovele do stvaranja Europske unije

U preambuli Rimskog ugovora sadržana je odredba das u tim sporazumom države članice “ …

odlučne postaviti temelje ujedinjenja naroda Europe…”. No, trebalo je pričekati

uspostavljanje zajedničkog tržišta, dok koncem 80ih nije došlo do kolapsa komunizma,

završetka hladnog rata i ujedinjenja Njemačke ted ok se na političkoj sceni nisu pojavili F.

Mitterand, H. Kohl i J. Delores.

1983.g na summit Europskog vijeća u Sttutgartu predsjednici država i vlada članica EZ-a

potpisali su tzv “Svečanu deklaraciju o Europskoj uniji”, document koji je ponovno

aktualizirao ideju federalist o osnutku političke unije u Europi.

9

“Nacrt ugovora o Europskoj uniji” koji predviđa ukidanje postojećih Ugovora o osnutku 3

zajednice u korist jednog novog kojim bi se uspostavila Europska unija. Nacrt nije nikada

proslijeđen članicama na ratifikaciju.

Delors je 1988.g okupio grupu stručnjaka koja je izradila Izvješće za Europsku komisiju o

postupnoj izgradnji Ekonomsko – monetarne unije (EMU) kroz 3 faze.

Nakon usuglašavanja interesa, sve članice osim VB (M. Thatcher) prihvatile su Delorsov

program stvaranja EMU-a i potrebu sazivanja posebne međuvladine konferencije o toj temi.

Na prijelazu iz 80ih u 90te Europa se našla na velikoj političkoj prekretnici: slom komunizma,

pojave mnogih osamostaljenih, ali ekonomski zaostalih, novih država u srednjoj i istočnoj

Europi, Ujedinjenje Njemačke…

Nestanak politike hladnog rata u Europi imao je značajan utjecaj i na redefiniranje američke

uloge u europskoj politici (NATO), a sredinom 90ih doveo je i do novog , trećeg velikog

proširenja uključivanjem Austrije, Švedske i Finske u EU.

Splet svih tih političkih događaja u Europi, kao i razvoj unutar EZ-a, doveli su kod većine

država EZ-a do sazrijevanja ideje da se krene u stvaranje čvršće političke unije.

Pregovori između članica o sadržaju dogovora trajali su sve do summita u Maasrichtu gdje je

9.-10. 12 1991.g konačno potpisan Ugovor o osnutku Europske unije. Ugovor je naišao na

probleme u postupku ratifikacije. potpisan je 07.02.1992. a stupio je na snagu 01.11.1993.

Tek tada formalno je uspostavljena Europska unija. Bio je to početak procesa stvaranja

političke i produbljivanja gospodarske unije u Europi.

1.5.2. Europska unija

Unija se temeljila na tzv. 3 osnovna stupa (stupasta struktura/policentrični ustroj):

Prvi stup institucionalne structure EU-a tvorile su već ranije osnovane zajednice: EZUČ,

Europska zajednica i EUROATOM. Drugi stup se sastojao od suradnje članica na području

Zajedničke vanjeskei sigurnosne politike, a treći stup je sadržavao suradnju država članica na

području pravosuđa i unutarnjih poslova. Treći stup je 1997.g preimenovan u “Policijska i

sudska suradnja u kaznenim predmetima”.

10

Ugovor iz Maastrichta donio je osim institucionalnih novena i druge značajne promjene

kojima je produbljen process europskog integriranja između članica. To su:

Proširenje ovlasti EZ-a na području soc.pol., zaštite okoliša, ekonomske i soc.

kohezije

Utvrđivanje hodograma za uspostavu Europske ekonomsko monetarne unije

(EMU)

Uvođenje novih institucija: Europska središnja banka, Vijeće regija i ombudsman

Jačanje uloge Europskog parlamenta uvođenjem “postupka suodlučivanja” pri

donošenju Ugovorom predviđenih odluka, kao i uloge Europske komisije

Uvođenje po prvi puta statute europskog građanina

Reforma koju je vodila “grupa za razmišljanje” koju je predvodio C. Westendorp

(Španjolska)

3 područja na kojima je trebalo provesti reforme:

1. Približiti EU građanima (ljudska prava, sigurnost, zapošljavanje…)

2. Poboljšati učinkovitost institucija EU-a

3. Osigurati veću učinkovitost EU-a u vanjskoj politici

1.5.3. Ekonomsko – monetarna unija

Drugo veliko postignuće na planu europskog integriranja u 90im godinama XX.st bilo je

uspostava Ekonomsko-monetarne unije (EMU).

Ugovor iz Maastrichta predviđa EMU kao korak na putu ekonomskog i socijalnog napretka i

stabilizacije cijena. EMU je dovela do uvođenja jedinstvene valute (euro), al ii do zajedničke

monetarne politike članica koju vodi Europska središnja banka.

1.6. Pripreme za proširenje i europski ustav

1.6.1. Dva nova proširenja

1.1. Treće veliko proširenje EU-a dogodilo se 1995.g ulaskom Austrije, Švedske i

Finske. Ovo proširenje se još naziva i EFTAnsko proširenje jer su te države bile

članice EFTE prije ulaska u EU.

11

2.2. 1997.g – započeti su pregovori o primanju u članstvo EU-a s 12 novih država i

to sa 10 iz Srednje i Istočne Europe te Maltom i Ciprom. To je bilo najveće

proširenje EU-a i to na države koje su tek nedavno izašle iz komunizma i

ubrzano su prolazile kroz tegobne tranzicijske reforme

1.6.2. Ugovor iz Amsterdama

Najvažnije novine koje je donio:

1. Uspostavljen je mehanizam “bliže suradnje”, tj. mogućnost pojedinih članica EU-a da

na gotovo svim područjima uspostave tjesniju suradnju

2. Uveden je pojam “područje slobode, sigurnosti i pravde”

3. Ojačana je uloga EU-a u vanjskoj politici tako što je uspostavljena funkcija “Visokog

predstavnika za vanjsku politiku”

4. Sporazum iz Shengena o ukidanju graničnih kontrola unutar EU-a uključen je u

Ugovor što znači da se počeo primjenjivati na sve članice EU-a

5. Donošenje odluka u pitanjima politike imigracije i azila

6. Uključio je 1. Stup odlučivanje o politici zapošljavanja te je proširio nadležnost

Europske komisije u područjima zaštite potrošača i prirode

Ostat će zapamćen zbog dvije značajne posljedice koje je izazvao u daljnjem

funkcioniranju:

1. Uveo je još veću nejedinstvenost unutar EU-a

2. Propustio je provesti institucionalne prilagodbe EU-a za proširenje na države

Srednje i Istočne Europe

1.6.3. Ugovor iz Nice

Ugovor je dogovoren u Nici 26.02.2001, a na snagu je stupio 2002.g.

Osigurao je nužne institucionalne promjene da bi se moglo provesti proširenje

EU-a

Druga novina koju je donio je razrada postupka za suspenziju prava na glasovanje

u svim tijelima Unije za svaku onu državu članicu kojatrajnije krši načela na kojima

je utemeljena EU (tzv.žuta karta)

12

Ostat će poznat po tome što je pojednostavio primjenu i revidirao mehanizam

“bliže suradnje” preimenovavši ga u “sveobuhvatnu suradnju”

1.6.4. Prvi europski Ustav

Rasprava o budućnosti Europe i EU-a koja je započeta na međudržavnoj Konferenciji u Nici

pretočena je u tekst posebne “Deklaracije o budućnosti Unije”. U tom dokumentu poziva se

na široku raspravu o nekoliko osnovnih tema:

Kako uspostaviti precizniju razdiobu nadležnosti između EU-a i država članica

Kako pojednostaviti odredbe osnivačkih ugovora Unije da budu razumljiviji

građanima EU-a

Redefinirati ulogu nacionalnih parlamenata u funkcioniranju EU-a

Kako poboljšati demokratski legitimitet i transparentnost tijela EU-a

Utvrditi kakva će biti daljnja sudbina proglašene Povelje o ljudskim pravima

Na sastanku Europskog vijeća 14.-15. 12.2001 u Leakenu, donesena je nova deklaracija

(Deklaracija iz Leakena). Deklaracija predviđa da se ova rasprava ne vodi na međudržavnoj

konferenciji, već da se u tu svrhu osnuje ad hoc tijelo. Ono je ubrzo osnovano te se sastojalo

od 105 članova. Nazvano je “Konvencija”, a predsjednikom je imenovan Giscard d’ Estaing.

Konvencija je dobila zadatak da rješenja, koja se od nje očekuju, pokuša oblikovati u pravnoj

formi ustava. Nacrt ustava unio je mnoge i značajne promjene u funkcioniranje EU-a od

ukidanja trostupaste structure Unije, drugačije veličine i sastava pojedinih tijela EU-a,

reforme sustava glasovanja i donošenja odluka do uspostave novih tijela i funkcija na razini

Unije do redefiniranja nadležnosti Unije u odnosu na članice.

Na summitu 18.lipnja u Bruxellesu postignut je napokon kompromis u odnosu na sva sporna

pitanja i 25 članica EU-a usvojilo je prvi Ustav Europske unije koji su potpisale na summit u

Rimu, u studenom 2004. Godine. Ustav će stupiti na snagu kada ga ratificiraju sve države

članice EU-a.

13

ŠIRENJE EUROPSKIH INTEGRACIJA

2.1. Uvod

Proširenje Europske unije na 25 država jedan je od najznačajnijih događaja ovog stoljeća.Proširenje Europske unije na 25 država jedan je od najznačajnijih događaja ovog stoljeća.

1. Svibnja 2004 . Godine datum je koji označava Europu koja briše

razliku između Istoka i Zapada, a ujedno stvara zonu stabilnosti,

prosperiteta i zajedništva među svojim članicama

J. Monnet i R.Schuman, francuski poslovni čovjek i francuski minister

vanjskih poslova ujedinili su se u ideju integracije njemačkog i

francuskog ugljena i čelika te pozvali i druge države d aim se pridruže u

toj inicijativi.

Početak integracije označava ujedinjavanje 6 država (Njem, Franc, Ita, Niz, Belg, Lux) 1951.g

u EZUČ, a 1957.g u EEZ i EUROATOM . Od osnutka prve supranacionalne zajednice u Europi

do prvog proširenja na nove članice prošlo je 22g (1951. – 1973.). EEZ je postupno shvaćao

da je istodobno potrebno i produbljivati integraciju između država članica, ali i proširivati

integraciju primanjem novih članica.

2.2. Prvo proširenje: Velika Britanija, Irska i Danska (1973.)

1973. Godine otvoreni su pregovori za članstvo s Danskom, VB i Irskon, no Norveška

je odbila članstvo

2.2.1 Velika Britanija

40ih i 50ih godina – wait and see način promatranja europskih integracija

Zajednica je s vremenom postajala sve jači čimbenik međunarodnih odnosa,

zajedničkim odlukama uspjevala je sve lakše postići rezultat na međunarodnoj sceni

Pitanje slobodne trgovine i suvereniteta bilo je pitanje razdora na unutarnjo-političkoj

sceni VB

1961.g VB je podnjela zahtjev za članstvo

Pregovori za članstvo s VB završili su negativno: vetom generala De Gaulla 1963.g. De

Gaulle je podvukao razlike između “kontinentalne” Europe i VB te uvjetovao članstvo

14

u Zajednici bezuvjetnim pristajanjem na sve uvjete koje pred VB postavlja 6 država

članica

De Gaulle je držao VB “trojanskim konjem” SAD-a i zazirao je od amerikanizacije

Europe koja je “prijetila” ulaskom VB u zajednicu (SAD i VB – suradnja po pitanju

nuklearnog oružja…)

1967.g De Gaulle ponavlja veto po drugi put, ali ujedno blokira i članstvo Irske i

Danske

Nakon ostavke generala De Gaullea na dužnost predsjednika 1969.g dolazi G.

Pompidue

Pompidue želi pokrenuti paralizirajuće odnose Zajednice i VB, te se na summit u Den

Haaguprihvaćaju zahtjevi za članstvo VB, Irske, Danske i Norveške.

2.2.2. Irska i Danska

Irska, Danska i Norveška su 1961. I 1967.g započele pregovore za članstvo u zajednici

Svaka od njih imala je svoje političke specifičnosti koje su bile najmanje prisutne u

Irskoj, a najviše u Norveškoj

Referendum o ulasku Irske u EEZ, EZUČ te EUROATOM održan je 1972.g, odazvalo se

70% birača od kojih je 81% na pitanje ulaska u zajednicu odgovorilo pozitivno

Na referendum u Danskoj odazvalo se 89,5% birača i pozitivno je glasovalo 63%

birača (danska poljoprivreda je iznimno jaka i razvijena i predstavljala je potencijalnu

opasnost poljoprivrednicima 6 država članica)

Norveška je imala nekoliko otvorenih pitanja: poljprivredu, ribarstvo i naftu

1972g. 77% građana izašlo je na referendum i negativan glas dalo je 53,5% građana

(prevladao je glas ribara i poljoprivrednika nad glasom urbanog stanovništva i izrazio

duboku podijeljenost norveškog društva i zazor od centraliziranog načina donošenja

odluka u Bruxellesu

2.3. Drugo proširenje: Grčka (1981.)

Grčka je 1961.g stekla status pridružene članice zajednice.

15

Prva je država u Europi koja se pozvala na čl. 238 Rimskog ugovora koji omogućava

državama, međunarodnim organizacijama ili zajednicama da postanu pridružene

članice zajednice.

Kandidatura Grčke unosi neke nove elemente u svjetonazor zajednice: mediteranski,

balkanski, pravoslavni

Specifičnost Grčke je u nedostatku bilo kakve zajedničke granice s ijednom od država

članica

Vijeće ministara je 1981.god donjelo pozitivnu odluku o grčkoj kandidaturi i tako ona

postaje 10om članicom Zajednice

2.4. Treće proširenje: Španjolska i Portugal

Španjolsku i Portugal karakteriziralo je slabo gospodarstvo, al ii politička

marginalizacije tijekom diktatorskih režima

Portugal 1973. God potpisuje Ugovor o slobodnoj trgovini s EEZom, a 1985.god

pristupa u EEZ

Španjolska podnosi zahtjev za članstvo 1962.god

1977.god Španjolska postaje članicom Vijeća Europe

Unatoč potencijalnim teškoćama priključenja Španjolske Zajednici, Komisija se

pozitivno očitovala na španjolski zahtjev

1985.god Španjolska pristupa EEZ-u

1.siječnja 1986. godine , ulaskom Španjolske i Portugala u EEZ, Zajednica povećava1.siječnja 1986. godine , ulaskom Španjolske i Portugala u EEZ, Zajednica povećava

svoje prvobitno članstvo za 100% i postaje članicom dvanaestorice.svoje prvobitno članstvo za 100% i postaje članicom dvanaestorice.

2.5. Četvrto proširenje: Austrija, Švedska, Finska (1995.)

EFTAnsko proširenje

Austrija podnosi zahtjev 1989.god, Švedska 1991.god, Finska 1992.god, ali i

Švicarska 1992. God, zatim i Norveška 1992. God

Švicarska povlači svoju kandidaturu dok Norveška ponovo prolazi kroz niz

problema

16

1995.god sve 3 države postaju članice EU – to su države stabilnih demokracija,

visokog životnog standarda i BDP-a

2.6. Peto proširenje – Malta, Cipar, Latvija, Litva, Slovačka, Mađarska, Estonija,

Slovenija, Češka, Poljska (2004.)

Najveće proširenje Unije – trenutak spajanja Istoka i Zapada, od 2004. stanovništvo

Unije iznosi 455 miljuna stanovnika

1993. Godine na sastanku Europskog vijeća u Kopenhagenu EU je definirala kriterije za

članstvo:

1. Politički kriterij – stabilnost institucija koje osiguravaju demokraciju, vladavinu prava,

poštivanje temeljnih ljudskih prava i prava manjina, prihvaćanje političkih ciljeva

Unije

2. Gospodarski kriterij – djelotvorno tržišno gospodarstvo i sposobnost nošenja s

konkurentskim pritiscima na tržištu EU

3. Pravni kriterij – usklađivanje nacionalnog zakonodavstva s pravnom stečevinom EU

1995. Godine na sastanku Vijeća u Madridu definira se još jedan kriterij

4. Administrativni kriterij – zahtjev prilagodbe administrativnog okvira kako bi se

osigurala puna primjena i provedba pravne stečevine EU (primjećena je slabost

administrativnih struktura)

Nove države suočavale su se s otvorenim problemima nakon prelaska na tržišno

gospodarstvo. Slabih ekonomija, nekonkurentnih proizvoda, nazadne poljoprivrede, ulazak u

članstvo EU bio je mukotrpan i dugotrajan.

Sastanak Europskog vijeća u Essenu 1994.god i Luxemburgu 1997.god - Odlučili su o

elementima predpristupne strategije za države kandidatkinje:

1.1. Europski sporazum ( Sporazum o proširivanju) – obuhvaćaju različita područja

suradnje s Unijom: trgovinu, političke suradnje, financijske suradnje, kulturne…

2.2. Pristupno partnerstvo – document koji razrađuje kratkoročne i srednjoročne

preporuke pos vim sektorima na temelju Europskog sporazuma

17

3.3. Predpristupna financijska pomoć – usmjerena je na podizanje razine spremnosti

država kandidatkinja za članstvo u EU kako u institucionalnom, tako i u pravnom

segment

Sastanak Europskog vijeća u Luksemburgu 1997.god – ojačani instrumenti predpristupne

strategije, od tada process priprema države kandidatkinje za stjecanje članstva u EU

obuhvaća:

Europsku konferenciju – prva takva konferencija održana je u Londonu 1998.god, a

druga u Luksemburgu 1999. (za razgovore od zajedničkog interesa- gospodarska

pitanja, vanjska i sigurnosna politika, pravosuđe i unutarnji poslovi, regionalna

suradnja)

Pojačanu predpristupnu strategiju – obuhvaća: sporazume o pridruživanju, Pristupno

partnerstvo i predpristupnu pomoć. Svaka država kandidatkinja izrađuje nacionalne

programe usvajanja pravne stečevine EU-a

Screening – analitički pregled i ocjena usklađenosti zakonodavstva

Izvješće o napretku – od kraja 1998.god, Europska komisija redovito je izrađivala

izvješća o napretku država kandidatkinja te izdavala preporuke u cilju daljnjeg

napretka

Malta potpisuje Sporazum o pridruživanju 1970, a Cipar 1972.god, Malta zamrzava

svoj zahtjev za članstvo 1996., no ponovno ga je aktivirala 1998.

Uskoro se pridružuju Mađarska i Poljska, zatim Rumunjska, Bugarska, Češka i

Slovačka, Estonija, Latvija i Litva

Turska je potpisala Sporazum o pridruživanju još 1963., a zahtjev za članstvo 1987, no

mišljenje Europske komisije je bilo negativno

Temeljem zahtjeva za članstvo u EU, pozitivnog mišljenja Europske komisije i njihovog

prihvaćanja na sastanku Europskog vijeća, Mađ, Polj, Češ, Cip, Slo i Est stekle su

status država kandidatkinja (luksemburška skupina). Pregovori su otvoreni 1998.g

Status kandidatkinja nisu stekle Slovačka, Latvija i Litva, tek dvije god kasnije ove su

države uz Bug, Rum i Maltu stekle status kandidatkinja (helsinška skupina)

Do 2002. God sve su države osim Rumunjske otvorile 30 poglavlja pregovora,

pregovori sa 10 država bili su okončani 2002.g

18

Cipar (zbog ciparskih Grka i Turaka), Bugarska i Rumunjska (zbog nerazvijenosti)

dobile su posebnu odredbu

Datum novog proširenja bio je dogovoren za 01.05.2004.

2.7. Pripreme za sljedeće proširenje

1999. RH je uključena u Proces stabilizacije i pridruživanja - PSP (kao i ostale zemlje

bivše Juge)

CARDS program koji je usmjeren na ciljeve i mehanizme PSP-a

Sljedeća dimenzija PSP-a je regionalna suradnja među državama obuhvaćenima

Procesom

Kao i države kandidatkinje zemlje obuhvaćene procesom ocjenjuju se redovitim

izvješćima o napretku

2001.god RH stječe status potencijalne kandidatkinje

RH je podnjela zahtjev za članstvo u EU 21.02.2003.god

Na sastanku Europskog vijeća u Bruxellesu 17.-18.06.2004.god usvojena je odluka o

status RH kao kandidatkinje

2.8. Postupak od podnošenja zahtjeva za članstvo do potpisivanja ugovora o pristupanju

Svaka europska država može podnijeti zahtjev za članstvo, tim zahtjevom počinje

formalin postupak ocjene sposobnosti države podnositeljice zahtjeva

Europska komisija dobiva mandate za izradu avisa, mišljenja o zahtjevu za članstvo.

Kako bi mogla sastaviti avis Europska komisija sastavlja upitnik iz 29 poglavlja

pregovora

Država podnositeljica u zadanom roku dostavlja odgovore komisiji koja temeljem

odgovora i prikupljenih podataka donosi:

1.1. Mišljenje o zahtjevu da država ispuni kriterije za članstvo

2.2. Preporuku o otvaranju pregovora za članstvo

Europska komisija daje mišljenje i preporuku Europskom vijeću koje donosi odluku o

odobravanju statusa kandidatkinje, nakon toga slijedi početak pregovora i screening

19

Završetkom screening pojedinog poglavlja, država kandidatkinja podnosi svoje

pregovaračke pozicije nakon čega Europska komisija priprema nacrt zajedničkih

pozicija koje proslijeđuje Vijeću. Vijeće mora usvojiti zajedničke pozicije jednoglasno

te donosi odluku o otvaranju pregovora

Pregovori se vode u kontekstu međuvladine konferencije i stavljaju naglasak na

uvjete pod kojima će buduće članice usvojiti i primijeniti pravnu stečevinu EU.

Osnovno načelo pregovora za članstvo – individualna sposobnost, što objašnjava brže

zatvaranje pregovora nekih od novih država članica EU-a koje su se kasnije uključile u

process proširivanja

Zaključivanjem pregovora kandidatkinje postaju države članice

Europsko vijeće donosi odluku o primanju u punopravno članstvo te se određuje i

datum potpisivanja Ugovora o pristupanju

Do datuma pristupanja mora se završiti postupak ratifikacije u parlamentima svih

država članica EU, te se održati referendum u državama pristupnicama o ulasku u EU

INSTITUCIJE EUROPSKE UNIJE

20

3.1. Uvod

Europske zajednice imaju vrlo složeni sustav institucija. Danas se kao najvažnija tijela u EU

obično navode:

Vijeće EU

Europsko vijeće

Europska komisija

Europski parlament

Europski sud pravde i prvostupanjski sud

Revizorski sud

Ekonomski i socijalni odbor

Odbor regija

Europska središnja banka

Europska investicijska banka

Europska banka za obnovu i razvoj

Svako od navedenih tijela ima donekle različitu ulogu u promicanju interesa zajednice.

Europska komisija ima najveći stupanj nezavisnosti od interesa država članica i u svom radu

void prvenstveno računa o zajedničkom interesu Zajednica.

Vijeće EU-a ima donekle dvojnu narav. To je s jedne strane tijelo Zajednica, a s druge strane

je i tijelo u kojem predstavnici vlasti država članica promiču i štite vlastite nacionalne

interese.

Europski parlament je zastupničko tijelo predstavnika naroda država članica.

Raspodjela nadležnosti između pojedinih tijela samo u osnovi se temelji na diobi vlasti

(zakonodavna, izvršna, pravosudna).

Zakonodavna funkcija koncentrirana je u Vijeću EU-a samom ili zajedno s Parlamentom,

izvršne ovlasti imaju Europska komisija, ali i Vijeće EU-a, dok pravosudnu funkciju obnašaju

samo Europski sudovi.

21

Funkcionalni odnos tijela unutar ZajedniceFunkcionalni odnos tijela unutar Zajednice

Vijeće (ministara) i Europska komisija imaju sjedište u Bruxellesu, a u travnju, lipnju i

listopadu Vijeće održava zasjedanja u Luxemburgu. Europski parlament ima sjedište u

Strasbourgu. Posebne plenarne sjednice i zasjedanja odbora Parlamenta odvijaju se u

Bruxellesu. Glavno tajništvo Parlamenta je u Luxemburgu. Sjedište Europske središnje banke

je u Frankfurtu na Majni, a Europske banke za obnovu i razvoj u Londonu.

3.2. Vijeće Europske unije

3.2.1. Osnovne značajke Vijeća Europske unije

Vijeće EU-a od 1993.g zove se još i Vijeće ministara. Mnogi ga smatraju “srcem odlučivanja”.

Vijeće se sastoji od ministara država članica te se ono smatra “poveznicom” ili “škarom”

između čalnica.

22

EUROPSKO VIJEĆE

KOMISIJA VIJEĆE EU PARLAMENT EUROPSKI SUD I PRVOSTUPANJSKI SUD

DRŽAVA ČLANICA

Izvršne ovlasti Zakonodavne ovlastiSudske ovlasti

Imenuju vladeMinistri u vladama država članica

Biraju građani država članica Imenuju vlade

država članica

Vijeće ima “dvojni karakter”. Kako u Vijeću sjede predstavnici vlada država članica, oni

obično donose takve odluke koje su istodobno rezultat kako njihovog zauzimanja za vlastite

državne interese, tako i za zajedničke. Vijeće je jedno jedinstveno tijelo, a u stvarnosti se

sastoji od više vijeća. Vijeće EU-a se mijenja ovisno o temi o kojoj se raspravlja. Kada se

npr.raspravlja o poljoprivrednoj politici, u Vijeću zasjedaju ministry zaduženi za poljoprivredu

zemalja članica. Vijeće djeluje u 16 različitih sastava – “Vijeće sa bezbroj lica”.

Vijeće općih poslova – njegova je nadležnost donošenje odluka u području Zajedničke

vanjske i sigurnosne politike te horizontalna koordinacija rada ostalih vijeća.

Postoji još Vijeće za ekonomske i financijske poslove, Vijeće za pravosudne i unutarnje

poslove… svako Vijeće djeluje prema vlastitom program rada i dinamici sastanaka.

3.2.2. Ustroj Vijeća

U sklopu vijeća EU-a, uz sastanke ministara djeluju i razna podtijela koja Vijeću pomažu u

uspješnom obavljanju njegovih zadataka:

Rotirajuće Predsjedništvo

Odbor stalnih predstavnika (COREPER)

Radne grupe stručnjaka

Glavno tajništvo Vijeća

3.2.2.1. Rotirajuće predsjedništvo

Vijećem svakih 6 mjeseci predsjeda druga država članica

Rotirajuće predsjedništvo omogućuje da se prednosti, ali i opterećenje koje

predsjedanje znači za državu pravilno rasporedi na sve članice

Predsjedništvo se bavi planiranjem i zakazivanjem sjednica, sastavljanjem dnevnog

reda i predsjedanjem sjednicama Vijeća

Predsjednik Vijeća predstavlja EU u međunarodnim odnosima

Država predsjedateljica može bilo inicirati raspravu i/ili odlučivanje o određenim

novim temama

23

3.2.2.2. Odbor stalnih predstavnika

Svaka država ima svoje stalno diplomatsko predstavništvo pri EU

Svi šefovi delegacija država čalnica čine poseban Odbor stalnih predstavnika

Osnovni zadatakim je pripremanje sastanaka ministara u Vijeću i u tu svrhu posreduje

između ministara i radnih skupina stručnjaka

Radne skupine stručnjaka pripremaju teme i materijale na osnovi kojih stalni

predstavnici u COREPER-u pripremaju nacrte odluka koje kasnije donose ministry na

sjednicama Vijeća

COREPER formalno nema pravo donositi odluke, odluke formalno mogu donjeti samo

ministri

COREPER je podjeljen u 2 dijela: COREPER I, koji se sastoji od zamjenika stalnih

predstavnika, i COREPER II koji se sastoji od veleposlanika pri EU. COREPER I pokriva

brojna područja na kojima se pripremaju stručne i tehničke odluke o poljoprivredi,

ribarstvu, tržištu, industriji… COREPER II se bavi tzv.”pitanjima visoke politike” npr.

Zajedničke vanjske politike, pitanja s područja pravosuđa i unutarnjih poslova.

3.2.2.3. Radne grupe stručnjaka

Mreža različitih stručnih skupina, čiji članovi uglavnom dolaze iz država članica te

detaljno poznaju područja kojima se bave

Neke su radne grupe stalne, a neke su sastavljene ad hoc samo kako bi rješile

određen zadatak

3.2.2.4. Glavno tajništvo Vijeća

Vijeće EU-a zapošljava oko 2.500 niže i 400 visoko pozicioniranih službenika koji rade

u posebnom tijelu vezanom uz Predsjedništvo, a pod nazivom “Glavno tajništvo

Vijeća”

Glavno tajništvo je administrativna potpora i institucionalna memorija Vijeća EU-a

Glavno se tajništvo sastoji od Ureda glavnog tajnika i Ureda zamjenika Glavnog

tajnika, Pravne službe, Odjela za medije te većeg broja glavnih direkcija od kojih svaka

pokriva jedno područje

24

Mjesto Glavnog tajnika i njegova zamjenika popunjavaju se na osnovi dogovora svih

država članica zbog prestižnosti tih mjesta

U Ugovoru iz Amsterdama (2000.g) ojačana je pozicija Glavnog tajnika

Glavni tajnik – od 2000.g. i Visoki predstavnik za vanjsku i sigurnosnu politiku – na

tako ojačano mjesto imenovan je Javier Solana (do tada je bio Glavni tajnik NATO-a)

3.2.3. Donošenje odluka u Vijeću

Vijeće EU-a je glavno zakonodavno tijelo

Kada donosi odluke o pitanjima iz I. stupa, ono donosi:

1. Obvezujuće akte: uredbe, smjernice i odluke

2. Neobvezujuće akte: preporuke i mišljenja

Kada Vijeće EU-a donosi odluke o pitanjima iz područja II.stupa ono donosi:

1. Zajedničke strategije

2. Zajednička stajališta

3. Zajedničke akcije

Kad Vijeće donosi odluke o pitanjima iz III. stupa, ono donosi:

1. Zajednička stajališta

2. Okvirne odluke

3. Odluke

4. Konvencije

Odluke se mogu donositi:

a. Jednoglasno

b. Većinom glasova članica, i to:

Običnom većinom

Kvalificiranom većinom

U početku je Vijeće donosilo odluke isključivo jednoglasno.

25

Kada se glasuje kvalificiranom većinom, svaka država članica ima pondenirani glas.

Pondeniranje ovisi o veličini i ekonomskoj snazi države te populaciji, ali i male države imaju

nekada “teži” glas nego bi to trebale imati s obzirom na svoju veličinu, populaciju i

ekonomsku snagu. U EU-15 je ukupni mogući broj glasova bio 87. Od ukupnih 87, za

kvalificiranu većinu je bilo potrebno 62 glasa “za”. Ako je 26 glasova bilo “protiv” odlulke oni

su blokirali donošenje odluke (tzv. blokirajuća manjina).

Prema protokolu uz Ugovor iz Nice, ukupan broj glasova u Vijeću kada bude imalo 27 članica

povećat će se na 345 glasova, a kvalificirana većina postizat će se sa 258 glasova “za”.

3.2.4. Promjene koje donosi Ustav EU-a

Ni stare ni nove članice nisu bile zadovoljne dogovorom iz Nice glede sastava tijela EU-a

nakon proširenja, Ustav EU-a predviđa neke promjene u sastavu i načinu funkcioniranja svih

tijela EU-a, pa tako i Vijeća EU-a. Ipak, za sada se još uvijek primjenjuju rješenja iz Nice dok

Ustav ne prikupi potrebne ratifikacije.

Prema Ustavu, Vijeće će redovito odlučivati kvalificiranom većinom, a drugačije samo kada je

tako izričito predviđeno Ustavom.

Kvalificirana većina će se, prema Ustavu, sastojati od najmanje 55% država članica koje

predstavljaju najmanje njih 15, a koje ujedno predstavljaju najmanje 65% populacije Unije.

Za blokirajuću manjinu potrebno je da protiv odluke glasuju barem 4 države.

Postoji i tzv. Super-kvalificirana većina. Kada Vijeće EU-a ne donosi odluku na prijedlog

Komisije, ni na inicijativu Ministra vanjskih poslova, glasuje se super-kvalificiranom većinom.

3.3. Europsko vijeće

26

Europsko vijeće je po svom sastavu najreprezentativnije tijelo EU-a.

Europsko vijeće sastaje se redovito bar 2 puta godišnje.

Fokus djelovanja Europskog vijeća je na donošenju strateških odluka o daljnjem

smjeru europskog integracijskog procesa.

Osobito je istaknuta uloga predsjednika vijeća. Tu funkciju svakih 6mj obnaša

predsjednik one države koja predsjedava EU-om.

Sastanci Vijeća obično se održavaju izvan očiju medija i javnosti te završavaju sa 20 do

30 stranica “predsjedničkih zaključaka” u kojima Vijeće kratko iznese javnostisvoje

stavove o temama o kojima se raspravljalo na tom summitu.

3.3.2. Promjene koje donosi Ustav

Vijeće je napokon pravno priznato kao jedno od tijela u institucionalnoj strukturi EU.

Zadaća Vijeća je poticanje razvoja EU-a i definiranje općeg političkog pravca razvoja

kao i utvrđivanje prioriteta u djelovanju EU-a.

Sadašnje šestomjesečno rotirajuće predsjedništvo Ustav zamjenjuje trajnijim oblikom

– Predsjednikom s mandatom od 2 i pol godine

3.4. Europska komisija

3.4.1. Sastav i uloga

Političko i izvršno-administrativno tijelo

Djeluje tako da je odlučivanje u njoj neovisno od volje država članica

Borba država članica da dobiju više povjerenika u Komisiji ukazuje na to da njeni

članovi ipak nisu potpuno neovisni od utjecaja nacionalnih političkih interesa

EK se često smatra “hibridnom” institucijom

27

Vijeće EU-a ili Vijeće ministara je Rimskim ugovorom predviđeno tijelo Zajednice i Unije koje tvore ministry država članica. Europsko vijeće je noviji institucionalni oblik kroz koji se formulira politika EU-a, a sastoji se od sastanaka predsjednika država ili vlada i predsjednika Europske komisije. VE je pak samostalna politička međudržavna organizacija osnovana 1948. godine sa sjedištem u Strasbourgu i sa svojim vlastitim tijelima.

Sastoji se od povjerenika koji dolaze iz država članica te oni svi zajedno djeluju kao

jedinstveno tijelo

Vlade država članica izabiru povjerenike prema vlastitim kriterijima, a većinom se

radi o karijernim političarima

Komisija se sastaje tjedno. Sastancima predsjedava predsjednik Komisije.

Na sjednicama EK-a odluke se donose po kolegijalnom načelu, tj. Većinom glasova

članova Komisije, ali svi stoje iza odluke

Da bi mogla obavljati svoje zadatke EK ima razrađenu unutarnju strukturu koja se sastoji od:

1. Političke structure koju čine: predsjednik, povjerenici i njihovi kabineti

2. Upravne strukture koju čine: opće uprave – generalne direkcije, glavno tajništvo,

privremeni i stalni odbori stručnjaka i savjetnika, te ostale zajedničke službe i uredi

Svaki povjerenik ima vlastiti kabinet sastavljen od 3-7 stručnjaka.

Administrativni aparat Komisije je Glavno tajništvo koje koordinira rad između

pojedinih uprava/generalnih direkcija i ostalih tijela Komisije, daje stručne savjete,

osigurava prevođenje, daje statističke podatke, itd.

Na čelu glavnog tajništva je Glavni tajnik koji jednom tjedno koordinira rad svih

kabineta povjerenika., predsjeda sastanku svih direktora općih uprava, nazočuje

sjednicama Komisije i obavlja druge koordinativne i savjetodavne poslove.

U Komisiji je zaposleno oko 25.000 ljudi na raznim poslovima i u različitim svojstvima

(neki smatraju kako u Komisiji vlada podzaposlenost)

3.4.2. Zadaci

Najznačajnije zadaće Europske komisije su:

Priprema i predlaganje propisa

Izvršne i nadzorne ovlasti

Uloga u vanjskoj politici EU-a

3.4.2.1. Priprema i predlaganje propisa

28

Europska komisija ima isključivo pravo pripremati prijedloge propisa koje šalje drugim

nadležnim tijelima na raspravu i/ili usvajanje.

Prijedlozi Komisije pripremaju se u brojnim radnim skupinama i odborima unutar Komisije, a

njihov konačni tekst u pravilu usvajaju povjerenici na sjednicama komisije.

Komisija je jedina ovlaštena povući svoj prijedlog, a ovlaštena je i promijeniti svoj prijedlog

bilo kada tijekom zakonodavnog postupka.

3.4.2.2. Izvršne i nadzorne ovlasti

Europska komisija = glavno izvršno tijelo EU-a.

Izvršne su ovlasti Komisije ograničene u 2 pravca – komisija nema vlastitih tijela putem kojih

bi mogla provesti donesene odluke i propise o zemljama članicama, već ovisi isključivo o

nacionalnim tijelima u državama članicama, zaduženim za provedbu kako nacionalnih tako i

europskih propisa. Stoga se izvršne ovlasti Komisije ne sastoje od same provedbe odluka i

propisa na terenu već od brojnih provedbenih propisa koji svojom detaljnošću omogućuju da

se, često dosta općenito formulirani, propisi Vijeća EU-a mogu u praksi učinkovito provesti.

Razvijen je cijeli jedan mehanizam nacionalne kontrole rada Komisije prigodom donošenja

provedbenih propisa. Države u tu svrhu imaju osnovane odbore u kojima nacionalni

predstavnici analiziraju, procjenjuju, mijenjaju i na druge načine utječu na konačni sadržaj

provedbenih propisa Komisije.

Taj složeni postupak donošenja provedbenih propisa Komisije uz sudjelovanje ovih odbora

naziva se “komitologija” (comitology).

Postoje 3 vrste odbora:

1. Savjetodavni

2. Upravljački

3. Regulatorni

Sve tri vrste odbora sastavljene su isključivo od predstavnika svih država članica.

29

EK izriče upravne mjere u oblasti tržišnog natjecanja. U kriznim situacijama može donositi

razne mjere zaštite.

Komisija ima i važnu nadzornu ovlast u odnosu na države članice time što može tužiti

Europskom sudu pravde svaku članicu koja povrijedi neku odredbu osnivačkih ugovora

(“čuvarica integracije”).

3.4.3. Promjene koje donosi Ustav

3.4.3.1. Odredbe o Europskoj komisiji

Ustav izričito naglašava neovisnost, supranacionalni i integracijski karakter Komisije

Prema Ustavu, prva komisija koja će biti imenovana sukladno Ustavu sastojat će se od

po jednog predstavnika iz svake države članice, uključujući Predsjednika i Ministra

vanjskih poslova.

Kandidata za Predsjednika Komisije predlaže Europsko vijeće

Ustav uvodi važnu novu funkciju – Ministar vanjskih poslova Unije – imenuje ga

Vijeće EU-a kvalificiranom većinom glasova u dogovoru s Predsjednikom Komisije i uz

odobrenje Europskog Parlamenta

Ministar vanjskih poslova Unije = void zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku Unije,

predsjeda posebnim Vijećem za vanjske poslove i istodobno će biti potpredsjednik

Komisije; ima pravo predlagati vanjskopolitičke i sigurnosne mjere, može predstavljati

Uniju

3.5. Europski parlament

3.5.1. Značaj i ovlasti

EP je tijelo predstavničke demokracije u EU

Razvio se iz Zajedničke skupštine, osnovane u okviru Europske zajednice za ugljen i

čelik koja se 1962.g. sama preimenovala u Parlament

30

70ih dobiva određene ovlasti odlučivanja o proračunu zajednice

U 90ima EP je dobio značajnu ulogu prigodom imenovanja predsjednika i članova

Europske komisije kao i njihova opoziva

80ih i 90ih godina – prigovor o nedostatku demokracije u funkcioniranju EZ-a –

pokušalo se u EZ-u takve prigovore ublažiti tako što se počelo davati sve više značaja

i nadležnosti EP-u napose u zakonodavnom procesu

EP je mogao uložiti veto na zakonski project Komisije, veto Parlamenta mogao je biti

skinut samo jednoglasnom odlukom vijeća

Parlament je mogao promijeniti ili odbaciti tzv.zajedničko stajalište Vijeća samo

apsolutnom većinom glasova u Parlamentu

“postupak odobrenja” – parlament samo odobrava ili odbacuje prijedlog odluke

“postupak samoodlučivanja” – postupak u kojem, prigodom donošenja određenih

propisa, zajednički i ravnopravno sudjeluju Vijeće i Parlament. Sam postupak

suodličivanja razlikuje se od postupka suradnje utoliko što je Parlament dobio pravo

da ako se ni nakon drugog čitanja propisa u Parlamentu ne postigne suglasnost

između Komisije i predlagatelja, Vijeća i Parlamenta, osniva se Odbor za mirenje kako

bi se našlo kompromisno rješenje

Sudjelovanje u donošenju propisa danas je već postao jedan od temeljnih poslova

Europskog parlamenta. Drugi važan posao EP-a je sudjelovanje u donošenju

proračuna. Treće, EP je zadržao i snažnu nadzornu ulogu. EP nadzire rad Vijeća i

Europske komisije. Zastupnici mogu Komisiji i Vijeću postavljati usmena i pismena

pitanja. Komisija je dužna podnositi godišnje izvješće o svom radu Parlamentu, a u

slučaju nezadovoljstva Parlamenta radom Komisije, može joj izglasat nepovjerenje.

Nadzornu ovlast Parlamenta prema Komisiji koju je EP već godinama ranije

prakticirao: istražna povjerenstva.

U okviru EP djeluje i pučki pravobranitelj kojemu se građani EU-a mogu obraćati sa

svojim pritužbama na rad tijela EU-a

Četvrta važna skupina ovlasti EP odnosi se na pojedine segmente vanjske politike EU-

a – u postupku primanja u članstvo nove države i usvajanja ugovora o pristupu novih

članica

3.5.2. Sastav i ustroj

31

Europski parlament danas ima 732 neposredno izabrana zastupnika, s time da je Ugovor iz

Amsterdama ograničio daljnji rast broja zastupnika na 700, a Ugovor iz Nice na 732.

Zastupnici se biraju svake pete godine na neposrednim izborima u svakoj državi članici.

Rad EP-a odvija se na zajedničkim parlamentarnim sjednicama i u raznim odborima.

Zastupnici uglavnom djeluju kroz i u okviru političkih skupina. Za osnivanje političke skupine

treba 14-29 zastupnika.

3.5.3. Promjene koje donosi Ustav

Prema Ustavu, zadaće Europskog parlamenta su nadalje iste, ali nešto pojačane. To je

sudjelovanje u donošenju propisa i proračuna, politička kontrola rada Komisije i Vijeća,

savjetodavna funkcija i izbor Predsjednika Komisije te odobravanje cijele Komisije.

EP može u drugom čitanju odbaciti prijedlog zakona ili predložiti promjene (amandmane), ali

samo apsolutnom većinom glasova.

Važne promjene u odnosu na Ugovor iz Nice odnose se na sastav Parlamenta. Ukupan broj

zastupnika u EP-u neznatno je povećan, ograničen je na 736, ali su kvote država nešto

drugačije raspoređene. Od datuma kada se Rumunjska i Bugarska priključe u EU pa sve do

2009.g. Parlament bi se trebao sastojati od 782 zastupnika. Predviđeno je također da će do

narednih izbora, 2009.g o budućem rasporedu mjesta u Parlamentu jednoglasno odlučiti

Europsko vijeće na prijedlog i uz odobrenje Parlamenta, s time da nijedna članica neće imati

manje od 6 zastupnika. Prema Ustavu, Parlament ne bi više samo odobravao predloženog

kandidata za Predsjednika Komisije nego bi ga sam, kvalificiranom većinom izabrao.

3.6. Sudovi Zajednice

3.6.1. Općenito

Zašto EU ima svoj vlastiti sustav sudova kada postoje nacionalni sustavi sudova u svim

državama članicama koji mogu suditi u sporovima koji proizađu iz primjene prava EU-a?

32

Zajednica smatra opravdano da pravo koje se donosi u tijelima Zajednice mogu na

jednoobrazan način u svim situacijama tumačiti i primijeniti samo posebni sudovi koji nisu

podložni nacionalnom pravu bilo koje države članice, a koji su osnovani i djeluju na razini

zajednice.

Sudovi Zajednice su:

1. Sud pravde Europskih Zajednica

2. Prvostupanjski sud Europskih Zajednica

Sudovi Zajednice osiguravaju autoritativno tumačenje prava Zajednice i sukladno tome

visoki stupanj jednoobrazne primjene prava Zajednice u njenim članicama.

Sudovi Zajednice uspjeli su ishoditi ovlast da u određenim situacijama mogu onim državama

koje ne poštuju ili ne primjenjuju pravo Zajednice izricati kazne.

3.6.2. Sud pravde Europskih zajednica (Europski sud pravde) - ESP

ESP sastoji se od po jednog suca iz svake države članice i od 8 pravobranitelja. Zajednički se

nazivaju: članovi suda. Imenuju ih države članice uglavnom iz redova istaknutih i iskusnih

pravnika, a mandate im je 6 godina.

ESP je nadležan odlučivati u sporovima koji se tiču prvog stupa, a koji proizlaze iz ugovora o

Zajednici ako ga ugovor na to ovlašćuje. Ugovorom iz Amsterdama ESP je dobio vrlo

ograničenu nadležnost u pogledu tumačenja odredaba Ugovora o EU koje se odnose na

policijsku i sudsku suranju u kaznenim stvarima, a nema gotovo nikakvu nadležnost u

pogledu tumačenja odredaba Ugovora o EU koje se odnose na zajedničku vanjsku i

sigurnosnu politiku.

U okviru nadležnosti Europski sud pravde rješava:

Pitanja o tumačenju i valjanosti prava EZ

Tužbe protiv država zbog povrede obveza utemeljenih na pravu EZ-a

Tužbe protiv tijela EZ-a kojima se traži: poništenje akata koje su donjeli, naknada

štete

33

3.6.3. Prvostupanjski sud

Zbog preopterećenosti Suda pravde EZ-a predmetima, osnovan je 1988.g Prvostupanjski sud.

Sve do Ugovora iz Nice 2001.g ovaj sud je djelovao kao pridruženo tijelo Suda pravde, a ne

kao zaseban sud. Sastoji se od jednog suca iz svake države članice, ali ne postoje stalni

pravobranitelji pri Sudu.

3.6.4. Promjene koje donosi Ustav

Ustav predviđa Sud pravde EU kao neovisno tijelo EU-a koje osigurava poštivanje prava kroz

tumačenje i primjenu Ustava.

Ovo sudbeno tijelo sastoji se od 3 sudske instance:

1. Suda pravde

2. Općeg suda

3. Specjaliziranih sudova

Sud pravde EU-a zadržava dotadašnju opću nadležnost tako da će i nadalje suditi u 3

osnovne skupine predmeta:

1. Po tužbama

2. O prethodnom pitanju

3. U ostalim slučajevima predviđenim Ustavom

3.7.2. Agencije

To su tijela javnopravnog karaktera koja imaju vlastitu pravnu sposobnost, dakle odvojena su

od tijela EU-a. Osnivaju se sekundarnim aktima europskog sa ciljem da se postigne neki

specifični – tehnički, znanstveni ili upravljački – cilj, a uglavnom imaju savjetodavni karakter.

34

3.7.3. Interesne skupine

Pod nazivom “interesne skupine” podrazumijevamo razne nevladine udruge koje se često

nazivaju i lobističke skupine, grupe za pritisak i sl.

Značaj interesnih skupina nije samo u tome što one definiraju, artikuliraju i zastupaju

interese svojih članova na europskoj razini, nego i u tome što na taj način pomažu tijelima

EU-a, da prigodom donošenja odluka, imaju uvid u implikacije koje predložena rješenja imaju

na one gospodarske i socijalne grupe koje će takvim odlukama biti zahvaćene. Prihvaćanjem i

provođenjem u praksu usvojenih odluka u tijelima EU-a interesne skupine doprinose

legitimitetu EU politike među članicama.

35

EUROPSKA SOCIJLNA POLITIKA

13. 1. Uvod

Većina država nastoji odabirom svoje socijalne politike postići “državu blagostanja”,

promicati socijalnu pravdu, mir, osigurati socijalne ciljeve i ublažiti negativne

ekonomske posljedice za članove svog društva, svoje građane…

Europska zajednica je supranacionalna zajednica sui generis. Ona predstavlja dio

prava EU-a te bitan dio politike jedinstvenog tržišta.

Europska socijalna politika – grana prava koja se bavi radnim i socijalnim pravima na

supranacionalnoj razini, problematikom statusa građana Unije, obrazovanjem…

13.2. Razvoj Europske socijalne politike

EZ je osnovana kao ekonomska zajednica čiji je osnovni cilj bio ekonomski napredak država

članica – osnovni zadatak bio je uspostava zajedničkog (unutarnjeg) tržišta.

U Rimskom se ugovoru kojim je osnovana EEZ spominje da je njen cilj “unaprjeđenje radnih

životnih uvjeta svojih naroda”.

Važan element socijalne politike je sloboda kretanja radnika. S razvojem same EZ, uvidjela se

potreba razvijanja različitih vidova socijalne politike na supranacionalnoj razini. Socijalna

politika predstavlja srž nacionalne suverenosti, te se na nju gleda kao na ključni instrument u

očuvanju političkih režima i političke stabilnosti.

Upravo se iz tog razloga prenosenje ovlasti na tijela EZa harmonizacija propisa odvijala

ponekad vrlo tesko.

Ključni moment u razvoju europske socijalne politike su:

nastanak i počeci Europske ekonomske zajednice (1957.)

Socijalni akcijski program (1974.)

Jedinstveni europski akt (1986.)

Socijalna povelja (1989.)

36

potom Ugovori iz Maastrichta (1992.)

Amsterdama (1998.)

Ugovor iz Nice (2000.)

13.2.1. Počeci Europske ekonomske zajednice

U samom Rimskom ugovoru kojim je osnovana Europska ekonomska

zajednica nije bilo nikakvih specificnih odredbi o socijalnoj zastiti.

Teziste europske socijalne politike u to doba bilo je na slobodi kretanja

radnika.

Predviđena je bila samo suradnja drzava clanica u oblastima socijalnih

pitanja (narocito u vezi sa zaposljavanjem, radnim pravom i radnim

uvjetima, obrazovanjem i usavrsavanjem, socijalnom sigurnoscu,

sprecavanjem ozljeda na radu, zastitom na radu, pravom udruzivanja i

kolektivnim pregovaranjem).

Osnovan je Europski socijalni fond kako bi se povecale mogucnosti

zaposljavanja radnika zajednickog trzista i time pridonijelo porastu

zivotnog standarda. Zadatak fonda je da olaksa zaposljavanje radnika i

poveca njihovu geografsku i profesionalnu pokretljivost unutar EZ-a.

U EZ iz 1957. Imao je odredbe o jednakosti placa zena i muskaraca za isti

rad te o odrzavanju ujednacenosti propisa o placenom odmoru.

13.2.2. Socijalni akcijski program iz 1973.

Sastanak u Parizu 1972. Godine pokazao je da nije dovoljan samo

ekonomski napredak vec da i gradjani moraju osjecati i biti uvjereni u

pozitivne socijalne posljedice gospodarskog napretka.

Trebalo je smanjiti razlike u standardima življenja, a u to je naravno

trebalo uključiti sve socijalne partnere.

Komisija je 1973. Izradila SAP. Program je predviđao niz aktivnosti u

podrucju zaposljavanja, poboljsanje i uskladjivanje uvjeta zivota i rada,

sudjelovanje radnika u odlucivanju kod poslodavaca.

37

13.2.3. Jedinstveni europski akt 1986.

Znacaj Jedinstvenog europskog akta u podrucju socijalne politike je u

tome sto je po prvi puta uveo mogucnost donosenja propisa

kvalificiranom vecinom u Vijecu i to u podrucju zastite na radu – nije vise

bila potrebna suglasnost svih drzava clanica unutar Vijeca.

Europskoj komisiji nametnuta je obaveza razvijanja socijalnog dijaloga

izmedju poslodavaca i radnika na europskoj razini.

13.2.4. Povelja Zajednice o osnovnim socijalnim pravima radnika (1989.)

Prijedlog povelje o osnovnim socijalnim pravima radnika (Socijalna

povelja) usvojen je krajem 1989. Godine kao svecana deklaracija.

Socijalna povelja proklamira osnovna nacela radnih ljudi na kojima se

zasniva europski model radnog prava te promicu prava koja se odnose na

slobodu kretanja, zaposljavanje i placu, poboljsanje radnih i zivotnih

uvjeta, socijalnu zastitu, slobodu udruzivanja i kolektivno pregovaranje,

jednakost postupanja sa zenama i muskarcima, zastitu na radu te zastitu

djece, starijih i osoba s invaliditetom.

Ovlast EZ-a da u tim podrucjima donosi harmonizirajuce propise bila je

ogranicena nacelom subsidijarnosti. To znaci da je EZ imala pravo djelovati

samo onda kada je bilo izgledno da ce se ciljevi ucinkovitije ostvariti

ukoliko se djeluje na supranacionalnoj, a ne na nacionalnoj razini.

U tom razdoblju donesene sun eke directive značajne za slobodu kretanja

radnika i samostalno zaposlenih osoba, a odnosile su se na međusobno

priznavanje visokoškolskih diploma, te priznavanje profesionalnog

obrazovanja i usavršavanja

13.2.5. Ugovor iz Maastrichta (1992.)

Za daljnji razvoj socijalne politike trebala je revizija postupka donošenja propisa

38

Željelo se proširiti ovlasti, odnosno nadležnost EZ-a u području socijalne politike, kao i

olakšati postupak donošenja propisa

Sporazumom o socijalnoj politici proširen je raspon mjera koje su države članice

putem nadležnih institucija EZ-a mogle donjeti kvalificiranom većinom

Sporazum je također predviđao veću ulogu socijalnih partnera, koji ne samo da su

mogli sklapati kolektivne ugovore, već su ti ugovori odlukom Vijeća mogli dobiti erga

omnes učinak. Tim je postupkom npr. donesena direktiva o rodiljnom dopustu.

Ovim ugovorom uvedeno je novo poglavlje u koje UEZ donosi obrazovanje, strukovno

usavršavanje i mladež. Zajednica u tom području ima cilj razvijanje europske

dimenzije u obrazovanju, poticanje pokretljivosti studenata i učitelja, promicanje

suradnje između obrazovnih ustanova, razmjenu mladih i razmjene društveno-

obrazovnih nastavnika, te razvoj obrazovanja na daljinu

Uveden je status građanina Unije – radi se o posebnom status koji ne predstavlja

državljanstvo u nacionalnom smislu, ono ne zamjenjuje domaće državljanstvo, već ga

samo nadopunjuje

13.2.6. Ugovor iz Amsterdama

Ovim ugovorom gore spomenut Sporazum o socijalnoj politici inkorporiran je u UEZ

Izričito je potvrđeno da je socijalna politika u nadležnosti država članica, ali i u

nadležnosti EZ-a

Ciljevi socijalne politike definiraju se kao povećanje zaposlenosti, poboljšanje uvijeta

rada i života, socijalna zaštita, socijalni dijalog između poslodavaca i radnika, razvoj

ljudskih potencijala s ciljem trajne visoke stope zaposlenosti

U UEZ je uvrštena ravnopravnostravnopravnost muškaraca i žena kao jedan od općih ciljeva

zajednice

Predviđena je mogućnost usvajanja direktiva kvalificiranom većinom glasova u

području zaštite na radu, uvjeta rada, ravnopravnosti žena i muškaraca s obzirom na

mogućnosti koje se nude na tržištu rada kao i u području postupanja na poslu…

Jednoglasnost je još uvijek potrebna u području socijalne sigurnosti i socijalne zaštite

radnika, kolektivnih otkaza, predstavnika radnika, uvjeta zapošljavanja radnika iz

39

trećih država na području Zajednice te financijskih doprinosa stvaranju novih radnih

mjesta i promicanju zapošljavanja

Zajednica nadalje nema ovlasti u pitanjima plaće, prava na udruživanje, prava na

štrajk i pravo isključenja s rada

Predviđena je suradnja država članica i Zajednice na stvaranju koordinirane strategije

zapošljavanja i osobito promicanju kvalificirane, obrazovane i prilagodljive radne

snage i tržišta rada koje će se moći prilagoditi gospodarskim promjenama. Osnovan je

čak i Odbor za zapošljavanje, sa savjetodavnim statusom, radi unaprjeđenja i

koordinacije između država članica na području politike zapošljavanja i tržišta rada

13.2.7. Ugovor iz Nice (2001.)

Nije donio novosti u pogledu soc.pol, barem ne onoliko koliko se očekivalo

Temeljna zadaća tog ugovora bila je priprema EU za nadolazeće proširenje

Značajnija sadržajna izmjena je da je u nekim područjima, za koja je inače izričito

predviđeno donošenje direktiva jednoglasno u Vijeću, ipak moguće da Vijeće

jednoglasno odluči da će se direktive u tim područjima donositi kvalificiranom

većinom, sukladno postupku predviđenom u čl. 251 UEZ-a

Takva jednoglasna odluka vijeća o donošenju propisa kvalificiranom većinom moguća

je jedino u područjima zaštite radnika po prestanku njihova ugovora o radu,

zastupanja i kolektivne obrane interesa radnika i poslodavaca, uključujući

suodlučivanje, te uvjetima zapošljavanja za državljane trećih zemalja koji legalno

prebivaju na području zajednice

Jednoglasnost svih država članica još uvijek je potrebna u slučaju harmonizacije

propisa u području soc.sigurnosti i soc.zaštite radnika

13.3.1. Gospodarski i socijalni odbor

Ima savjetodavnu ulogu

Sastoji se od predstavnika različitih kategorija gospodarske i socijalne djelatnosti, a

osobito od predstavnika proizvođača, poljoprivrednika, prijevoznika, radnika,

trgovaca, obrtnika…

40

Ima 350 članova

Članove imenuje Vijeće jednoglasnom odlukom na 4 godine

Pri određivanju sastava odbora, mora se voditi računa o potrebi osiguravanja

odgovarajuće zastupljenosti različitih kategorija gospodarske i socijalne djelatnosti

13.3.2. Odbor regija

Savjetodavno tijelo koje se sastoji od predstavnika regionalnih i lokalnih tijela država

članica

Broj članova odbora određen je različito za svaku državu članicu, a Ugovorom iz Nice

predviđeno je da nakon proširenja broji maximalno 350 članova

Prije donošenja neke odluke obvezno je provesti i savjetovanje s Odborom regija npr.

kada se donose direktive o zapošljavanju

13.3.3. Europski socijalni fond

Radi povećanja mogućnosti zapošljavanja radnika na unutarnjem tržištu rada i time

poboljšanja životnog standard u EZ osnovan je Europski socijalni fond

Cilj mu je olakšati zapošljavanje radnika i povećati njihovu geografsku i profesionalnu

pokretljivost unutar Zajednice te olakšati njihovu prilagodbu na industrijske promjene

i na promjene u proizvodnim sustavima, osobito kroz strukovno usavršavanje i

prekvalificiranje

Fondom upravlja Komisija

Provedbene odluke vezane uz ESF donosi Vijeće nakon konzultacija s Gospodarskim i

soc odborom, te Odborom regija

13.3.4. Europski centar za razvitak stručnog usavršavanja

Osnovan je 1975.g sa sjedištem u Thessaloniki (Grčka)

Zadaća mu je pomagati i poticati razvoj stručnog usavršavanja i osposobljavanja na

europskoj razini

41

13.3.5. Europska zaklada za poboljšanje životnih i radnih uvijeta

Cilj = da doprinosi planiranju i ostvarivanju boljih uvijeta života i rada

Prioriteti su joj organizacija rada i kreiranje posla, dugoročni aspekti poboljšanja

radne okoline te optimalna raspodjela ljudskih aktivnosti u vremenu i prostoru

13.3.6. Stalni odbor za zapošljavanje

Osnovan je 1970.g

Cilj mu je uspostavljanje trajnog dijaloga i savjetovanja između Komisije, Vijeća i

socijalnih partnera kako bi se olakšala koordinacija politika tržišta rada država članica

13.3.7. Odbor za zapošljavanje

Osnovalo ga je Vijeće 2000.g

Sukladno ugovoru iz Amsterdama radi unaprjeđenja koordinacije između država

članica na području politike zapošljavanja i tržišta rada

13.3.8. Europska agencija za sigurnost i zdravlje na radu

Osnovana je 1994.g, kao pomoćno tijelo, sjedište joj je u Bilbau (Španjolska)

Cilj joj je snabdijevati tijela Zajednice, države članice i ostale sa tehničkim,

znanstvenim i gospodarskim podacima koji su od značaja za zdravlje i sigurnost na

radu

13.3.9. Europska služba za zapošljavanje

Osnovana je 1994.g

Svrha je omogućiti tražiteljima poslova i poslodavcima podatke te savjetovanje kako

bi se potaknula pokretljivost radne snage i transparentnost tržišta rada

Usluga se temelji na razmjeni informacija između partnera Europske službe za

zapošljavanje koji su međusobno umreženi

Pružaju se informacije o ponudi posla, regionalnim potrebama, uvjetimaživota i rada,

te se tako aktivno promiče sloboda kretanja radnika

13.3.10. Odbor socijalne zaštite

Osnovalo ga je Vijeće 2000.g.

42

Odbor ima savjetodavni status u svrhu promicanja suradnje na području soc.zaštite

13.3.11. Europski centar za industrijske odnose

Socijalni partneri su 1995.g zaključili sporazum kojim su osnovali Europski centar za

industrijske odnose

To je centar za obuku u kojem predstavnici udruga poslodavaca i sindikata država

članica EU-a proučavaju industrijske odnose u Europi

13.3.12. Ostali čimbenici

Postoji i niz drugih savjetodavnih tijela u čijem radu sudjeluju predstavnici

poslodavaca i radnika

Postoje savjetodavni odbori za sigurnost, higijenu i zaštitu zdravlja na radu, jednake

mogućnosti žena i muškaraca, slobodu kretanja radnika i strukovno obrazovanje

13.4. Zaključno razmatranje o socijalnoj politici EZ

Razlozi za postojanje socijalne politike na supranacionalnoj razini raznoliki su i snažni:

1. Stvaranje Europske monetarne unije i kriteriji konvergencije nametnuli su takve

okove na države članice da one više ne mogu samostalno regulirati kamatne stope i

tečajne liste kao instrumente u poboljšanju svoje međunarodne konkurentnosti.

Postoji bojazan da će kao negativna posljedica monetarne unije države članice željeti

sniziti standard radnog i socijalnog prava kako bi održale konkurentnost svoje

43

Europska socijalna politika

obuhvaća velik broj područja od

interesa za svakog

pojedinca, kao što su njegovo zapošljavanje,

uvjeti rada, zaštita na radu,

socijalno osiguranje,

ravnopravnost u odnosu na druge itd. Razvijala se

postupno i neuravnoteženo.

industrije. Da se to ne bi dogodilo potrebno je na europskoj razini održavati i

usklađivati minimalne standard saocijalne sigurnosti.

2. Socijalnu politiku treba promatrati kao ključnog faktora u stvaranju EU-a kao

gospodarstva visoke produktivnosti, visokog obrazovanja i visokih plaća. Reguliranje

socijalnih i radnih prava nije prepreka ekonomskom napretku već njezin poticaj

3. EU treba povezati s njenim građanima, te upravo oni moraju osjetiti korist

ekonomske i monetarne integracije

13.5. Suradnja s Republikom Hrvatskom

Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju između RH i EU predviđena je suradnja na

području socijalne politike i obrazovanja

Predviđena je suradnja na području zapošljavanja, koja bi se trebala posebno

usredotočiti na unaprjeđivanje službi za posredovanje u zapošljavanju i za

profesionalnu orjentaciju osiguravanjem podrške i promicanjem lokalnog razvoja

Na području socijalne sigurnosti nastojanja će biti usmjerena na prilagodbu sustava

soc.sigurnosti u RH novim gospodarskim i soc.zahtjevima. Suradnja bi se trebala

očitovati u mjerama kao što su studije, razmjene stručnjaka, te informatičke i

obrazovne aktivnosti

Suradnja će uključivati i prilagodbu hrvatskog zakonodavstva u pogledu radnih uvijeta

i jednakih mogućnosti za žene i muškarce

Radit će se i na poboljšanju razine zaštite zdravlja i sigurnosti radnika

Suradnja će uključivati i područje obrazovanja – cilj je podizanje razine općeg

obrazovanja i stručnih kvalifikacija u RH. Predviđeno je uključivanje RH u TEMPUS

program, te korištenje sredstava Europske zaklade za izobrazbu.

44