Božić - 2015 -

Pismo

od

Jeana

Sredinom prosinca bio sam u Betlehemu. Bio sam neizmjerno radostan kad sam vidio da je, nakon mojeg zadnjeg posjeta tamo prije tri godine, zajednica narasla – bio sam radostan što sam ih sve, svakog ponaosob, ponovno susreo –Kathy, Mahera, Amira, Haythem, Sara. Zajednica se sada nalazi u velikoj kući blizu Bazilike Rođenja. Prekrasna zajednica, koja pršti radošću, iako je situacija u zemlji i dalje vrlo teška. Bilo je očito kako su svi bili sretni što su zajedno, Muslimanii Kršćani, u autmosferi međusobne podrške, jednostavnosti života i produktivnog rada. Vjerojatno ste vidjeli – barem na fotografijama–Božićne scene i druge predmete od filcane vune, napravljene na radionici, od vune betlehemskih ovaca. Da li su te ovce možda potomci ovaca iz stada koje su čuvali pastiri u Isusovo doba?

Ti pastiri su čuli anđela kako im govori, „Ne bojte se, evo javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod: danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin. I evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama." I odjednom se anđelu pridruži silna nebeska vojska hvaleći Boga i govoreći, "Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim." Tada pastiri rekoše jedan drugom: "Hajdemo dakle do Betlehema." I tamo nađoše Mariju i Josipa s novorođenim djetetom u jaslama.

I evo vam

znaka:

naći ćete

novorođenče

povijeno

gdje leži u

jaslama

Ovo novorođeno dijete je Princ Mira kojeg je

najavio Izaija (poglavlje 9). Mir, da, mir! Sveti

Pavao kaže za Isusa: "On je mir naš, on koji od

dvoga učini jedno: pregradu razdvojnicu,

neprijateljstvo razori u svome tijelu." (Ef. 2:14).

Kakva je to velika nada za ovaj svijet ranjen

mržnjom, podjelama, nasiljem i strahom. Danas je Betlehem okružen velikim zidom,

osam metara visokim i više od 500km

dugačkim. S obje strane zida žive muškarci,

žene i djeca koji se boje. Vrlo blizu Betlehema

je Jeruzalem, grad nade usprkos ratu i podjeli.

Ovo je srce razdijeljenog čovječanstva, grad

gdje ljudi plaču i žive u strahu, gdje postoje

znaci smrti, ali u isto vrijeme znaci nade i

uskrsnuća. Izvan Betlehema, gdje postoji tako

mnogo očaja i straha, tamo iskače pjesma

zahvalnosti. A u srcu Betlehema se nalazi naša

zajednica kojapjeva o miru, jedinstvu i radosti.

Bio sam vrlo radostan da mogu biti u srcu

zajednice i također što sam mogao moliti u

špilji ogromne Bazlike Rođenja, skrivenom

mjestu gdje se rodio Isus. U pratnji Odile,

proveo sam četiri dana radosti i mira u našoj

zajednici, sretan zbog svega što sam vidio,

dirnut i saslušan.

Arka je malena i sastavljena od vrlo krhkih i slabih ljudi koje njihovi roditelji često gledaju kao izvor srama i ponekad čak Božje kazne. A opet, u Arci postaju znak stvarnog odnosa.

Slabost različitih ljudi, rođenih u različitim kulturama i religijama, postala je mjesto odnosa.Slabost je našla novo značenje kroz ono što želimo živjeti u našim zajednicama Arke i Vjere i svjetla.To više nije stvarnost koju treba prezirati, koju treba držati na distanci, već realnost koja postaje veza.To je vapaj: "Trebam te, tvoju cijenjenu prisutnost koja ljubi." Slabost postaje poklon koji ujedinjuje zajednicu, jer počinjemo shvaćati našu veliku potrebu jednih za drugima. Na arapskom se naša zajednica zove Ma'an lil-

Hayat, što znači "zajedno za život." Kulturne

granice koje nas udaljuju su uništene, srca sviju

su ujedinjena. U Arci otkrivamo da je bit

čovjekovog bića slabost, a u srcu ove slabosti

je srce koje ljubi. Svi smo rođeni u ekstremnu

slabost malenog djeteta koje treba sigurnost i

majčine ruke ljubavi.A kraj našeg života će

opet biti vrijeme ekstremne slabosti kad ćemo

trebati sposobne i nježne ruke nekoga tko nas

prati. Na početku i na kraju našeg života nalazi

sepatnja, a tijekom života suočavamo se sa

slabostima i ograničenjima. Imamo veliku

potrebu jedni za drugima.Ali svatko od nas

također ima ego koji raste i pokušava dokazati

našu snagu, naše vještine i našu potrebu za

pobjedom, skrivajući naša ograničenja i

slabosti.Možemo vrlo brzo zamrziti one za

koje se čini da su proziv nas, naše neprijatelje.

U 6. stoljećuprije Krista, Buda je rekao: "Čovjek

može pobijediti milijun ljudi u bitki, ali onaj tko

pobijedi sebe je najveći od svih pobjednika."

Da, borba je otkriti našu istinsku ljudskost i ne

biti pobijeđen našim egom:postati muškarac i

žena koji, dok uistinu trebaju rasti u

sposobnostima – ne zbog svoje slave već da bi

postali odgovorni za našu braću i sestre u

ljudskoj obitelji, koje god religije ili kulture bili–

moraju umrijeti sebi, svom egu, kako bi

pomogli jedni drugima i omogućili svakoj osobi

da postane humanija i da više ljubi i tako rade

zajedno za mir.

Dva simbola Isusove religije su jaslice i križ, dva

trenutka kad Isus pokazuje svoju slabost. Nada

za Kršćane je dijete u jaslicama! Slabo i

malešno dijete koje treba majku da bude

voljeno, hranjeno, da mu promijeni pelene i

daga odijene.A ta ista nada dolazi također od

odbačenog Isusa, koji je ponižen i u konačnici

raspet. Na križu, Isus izvikuje svoju odbačenost

od Oca. On izvikuje svoju žeđ za ljubavlju.

Slabost je znak vapaja za ljubavlju.

To je poziv da se živi

nježnost: da se više ne

pokušava dominirati već da

se približimo i budemo

prisutni sa svakime. Dijete i

osoba koja je doživjela

poniženje, oboje trebaju

susrete koji sadrže ljubav i

poštovanje jer svatko je dijete Božje, beskrajno dragocjen.

Sve se svodi na pomaganje osobi, putem

prijateljstva, da otkrije svoju istinsku slobodu i

duboko značenje svoje ljudskosti tako da

može ponovno ustati i biti uspravna i, kad na

nju dođe red, postane znak mira i ljubavi. U svojoj slabosti, Isus nas poziva da prihvatimo svoju ljudskost. On obećaje da će nam dati novu snagu, snagu koja će nam dozvoliti da ljubimo sve ljude, čak i da ljubimo svoje neprijatelje i da blagoslovimo one koji nas proklinju. Poziva nas da učinimo nešto što se čini nemogućim: da budemo majstori mira u svijetu rata: ne samo da ljubimo ljude u našem plemenu; našoj grupi, našoj religiji, već da ljubimo one iz različitih religija i kultura jer su svi ljudska bića, ljudi koje ljubi Bog.Isus dolazi da promijeni naša srca od kamena u srca od mesa. Obećava da će nam dati Svoga Svetog Duha, Tješitelja.

Nije li da nas Isus u jaslama traži da dozvolimo sebi da nas djeca mijenjaju ili čak da postanemo kao djeca? Nije li da nas na križu pita da se približimo siromašnima na zemlji, napuštenima i raspetima, drugim riječima, ljudima koji su zaključani u svojoj slabosti?Biti blizu onima koji su slabi, mijenja one koji prihvaćaju ući u odnos s njima.

Novi citat „uživo“ Jeana Vaniera dostupan je na: www.facebook.com/Association.Jean.Vanier

Čini se da se naša ljudskost izgubila na stazi

života: ali ja bih želio da ovo pismo, daleko od

toga da predstavlja vapaj tuge, obeshrabrenja

ili slabosti, bude mali znak nade nasuprot svim

poteškoćama, nesigurnostima ili strahovima

koji nas mogu spopasti. Osobno sam doživio

strašnu tragediju 13. studenogi divljaštvo tih

mladih džihadista, kao poziv da ne potonem u

strah, ohrabrenje ili čak mržnju, već da

ustanem i živim svoju vjeru u Isusa koji je naš

mir i da sam postanem mirotvorac.

Masaichi Wakamoto

Biti blizu onima koji

su slabi, mijenja one

koji prihvaćaju ući u

odnos s njima.

Ovo su riječi od Etty Hillesum, mlade Židovke koju je uhvatio Gestapo i koja je umrla u Auschwitzu:

"Drugi ljudi nam ne mogu ništa učiniti, zaista ne

mogu. Mogu nas maltretirati, mogu nam

opljačkati naša materijalna dobra, našu slobodu

kretanja, ali mi sami gubimo našu najveću

vrijednost kroz našu popustljivost zbog

obmane. Kroz naše osjećaje da smo progonjeni,

poniženi i potlačeni.Kroz našu vlastitu mržnju...

Naravno, možemo biti tužni i depresivni zbog

toga što nam je učinjeno; to je jednostavno

ljudski i razumljivo. Međutim, naša najveća

povreda je ona koju dajemo sami sebi.Ja

smatram da je život lijep i osjećam se

slobodna.Nebo u meni je široko kao i ono koje se

proteže iznad moje glave. Ja vjerujem u

Gospodina i ja vjerujem u čovjeka i kažem to bez

srama. Život je težak, ali to nije loša stvar….

Istinski mir će doći tek onda kad svaka osoba

nađe mir u sebi; kad svi budemo savladali i

transformirali našu mržnju prema drugim

ljudskim bićima oko nas bilo koje rase – jednog

dana čak i u ljubav, iako to možda znači da se

traži previše. Ali to je jedino rješenje ". Mir nije utopija–zaista je vrlo praktičan i ja

moram na njemu raditi. To nije svijet kojeg

uberem već kruh kojeg treba umijesiti. Ettyne

riječi nam to dobro izražavaju: pozivaju nas da

usvojimo pristup koji aktivno prihvaća drugu

osobu i sebe kakvi jesmo, bez prosuđivanja.

Svakako, svatko od nas je odgovoran za svoja

djela.

Međutim, ako ćemo biti istinski mirotvorci, nismo li vođeni da pokušamo otkriti što je to najviše ljudsko i najviše skriveno u svakoj osobi, iza njezinih djela?

Ja bih toliko želio biti mirotvorac tamo gdje se nalazim, kroz molitvu, kroz susrete, kroz slušanje i dobrotu prema svakoj osobi, kroz svoj život u svojem foajeu i u zajednici. Ivan Pavao II je rekao: "Nema mira bez pravde i nema pravde bez oprosta." Trenutno čitam odličnu knjigu o oprostu koju je napisao Desmond Tutu i njegova kći Mpho Tutu: Knjiga opraštanja. Nakon što je vodio Komisiju za istinu i pomirenje u Južnoj Africi, Desmond Tutu nam kaže: "Oprost nije ništa manje nego način na koji svijet ozdravlja.“ Nakon kraja apartheida, ova komisija je radila na liječenju mržnje između bijelaca i crnaca. Oprost je u srcu svakog odnosa, i u srcu života zajednice. Osobno, ja ne trebam samo primiti oprost nego također oprostiti. Naš Papa Franjo, u činu otvaranju vrata milosrđa, pokazuje nam put suosjećanja i opraštanja. Oprost ne znači zaborav; on donosi nadu u istinski susret s drugime.Omogućava nam da sebe oslobodimo kako bismo gradili budućnost.

Oprost nije ništa manje

nego način na koji

svijet ozdravlja.

Molimo jedni za druge,

da se možemo suočiti s realnošću,

koja je često tako bolna, i da otkrijemo

da Bog ljubi mene i da me zove da ljubim

svaku osobu

te da na taj način dopustim nadi da se

ponovno rodi.

Toplo vas pozdravljam u Novoj godini,

Jean