Božić - 2015 -
Pismo
od
Jeana
Sredinom prosinca bio sam u Betlehemu. Bio sam neizmjerno radostan kad sam vidio da je, nakon mojeg zadnjeg posjeta tamo prije tri godine, zajednica narasla – bio sam radostan što sam ih sve, svakog ponaosob, ponovno susreo –Kathy, Mahera, Amira, Haythem, Sara. Zajednica se sada nalazi u velikoj kući blizu Bazilike Rođenja. Prekrasna zajednica, koja pršti radošću, iako je situacija u zemlji i dalje vrlo teška. Bilo je očito kako su svi bili sretni što su zajedno, Muslimanii Kršćani, u autmosferi međusobne podrške, jednostavnosti života i produktivnog rada. Vjerojatno ste vidjeli – barem na fotografijama–Božićne scene i druge predmete od filcane vune, napravljene na radionici, od vune betlehemskih ovaca. Da li su te ovce možda potomci ovaca iz stada koje su čuvali pastiri u Isusovo doba?
Ti pastiri su čuli anđela kako im govori, „Ne bojte se, evo javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod: danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin. I evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama." I odjednom se anđelu pridruži silna nebeska vojska hvaleći Boga i govoreći, "Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim." Tada pastiri rekoše jedan drugom: "Hajdemo dakle do Betlehema." I tamo nađoše Mariju i Josipa s novorođenim djetetom u jaslama.
I evo vam
znaka:
naći ćete
novorođenče
povijeno
gdje leži u
jaslama
Ovo novorođeno dijete je Princ Mira kojeg je
najavio Izaija (poglavlje 9). Mir, da, mir! Sveti
Pavao kaže za Isusa: "On je mir naš, on koji od
dvoga učini jedno: pregradu razdvojnicu,
neprijateljstvo razori u svome tijelu." (Ef. 2:14).
Kakva je to velika nada za ovaj svijet ranjen
mržnjom, podjelama, nasiljem i strahom. Danas je Betlehem okružen velikim zidom,
osam metara visokim i više od 500km
dugačkim. S obje strane zida žive muškarci,
žene i djeca koji se boje. Vrlo blizu Betlehema
je Jeruzalem, grad nade usprkos ratu i podjeli.
Ovo je srce razdijeljenog čovječanstva, grad
gdje ljudi plaču i žive u strahu, gdje postoje
znaci smrti, ali u isto vrijeme znaci nade i
uskrsnuća. Izvan Betlehema, gdje postoji tako
mnogo očaja i straha, tamo iskače pjesma
zahvalnosti. A u srcu Betlehema se nalazi naša
zajednica kojapjeva o miru, jedinstvu i radosti.
Bio sam vrlo radostan da mogu biti u srcu
zajednice i također što sam mogao moliti u
špilji ogromne Bazlike Rođenja, skrivenom
mjestu gdje se rodio Isus. U pratnji Odile,
proveo sam četiri dana radosti i mira u našoj
zajednici, sretan zbog svega što sam vidio,
dirnut i saslušan.
Arka je malena i sastavljena od vrlo krhkih i slabih ljudi koje njihovi roditelji često gledaju kao izvor srama i ponekad čak Božje kazne. A opet, u Arci postaju znak stvarnog odnosa.
Slabost različitih ljudi, rođenih u različitim kulturama i religijama, postala je mjesto odnosa.Slabost je našla novo značenje kroz ono što želimo živjeti u našim zajednicama Arke i Vjere i svjetla.To više nije stvarnost koju treba prezirati, koju treba držati na distanci, već realnost koja postaje veza.To je vapaj: "Trebam te, tvoju cijenjenu prisutnost koja ljubi." Slabost postaje poklon koji ujedinjuje zajednicu, jer počinjemo shvaćati našu veliku potrebu jednih za drugima. Na arapskom se naša zajednica zove Ma'an lil-
Hayat, što znači "zajedno za život." Kulturne
granice koje nas udaljuju su uništene, srca sviju
su ujedinjena. U Arci otkrivamo da je bit
čovjekovog bića slabost, a u srcu ove slabosti
je srce koje ljubi. Svi smo rođeni u ekstremnu
slabost malenog djeteta koje treba sigurnost i
majčine ruke ljubavi.A kraj našeg života će
opet biti vrijeme ekstremne slabosti kad ćemo
trebati sposobne i nježne ruke nekoga tko nas
prati. Na početku i na kraju našeg života nalazi
sepatnja, a tijekom života suočavamo se sa
slabostima i ograničenjima. Imamo veliku
potrebu jedni za drugima.Ali svatko od nas
također ima ego koji raste i pokušava dokazati
našu snagu, naše vještine i našu potrebu za
pobjedom, skrivajući naša ograničenja i
slabosti.Možemo vrlo brzo zamrziti one za
koje se čini da su proziv nas, naše neprijatelje.
U 6. stoljećuprije Krista, Buda je rekao: "Čovjek
može pobijediti milijun ljudi u bitki, ali onaj tko
pobijedi sebe je najveći od svih pobjednika."
Da, borba je otkriti našu istinsku ljudskost i ne
biti pobijeđen našim egom:postati muškarac i
žena koji, dok uistinu trebaju rasti u
sposobnostima – ne zbog svoje slave već da bi
postali odgovorni za našu braću i sestre u
ljudskoj obitelji, koje god religije ili kulture bili–
moraju umrijeti sebi, svom egu, kako bi
pomogli jedni drugima i omogućili svakoj osobi
da postane humanija i da više ljubi i tako rade
zajedno za mir.
Dva simbola Isusove religije su jaslice i križ, dva
trenutka kad Isus pokazuje svoju slabost. Nada
za Kršćane je dijete u jaslicama! Slabo i
malešno dijete koje treba majku da bude
voljeno, hranjeno, da mu promijeni pelene i
daga odijene.A ta ista nada dolazi također od
odbačenog Isusa, koji je ponižen i u konačnici
raspet. Na križu, Isus izvikuje svoju odbačenost
od Oca. On izvikuje svoju žeđ za ljubavlju.
Slabost je znak vapaja za ljubavlju.
To je poziv da se živi
nježnost: da se više ne
pokušava dominirati već da
se približimo i budemo
prisutni sa svakime. Dijete i
osoba koja je doživjela
poniženje, oboje trebaju
susrete koji sadrže ljubav i
poštovanje jer svatko je dijete Božje, beskrajno dragocjen.
Sve se svodi na pomaganje osobi, putem
prijateljstva, da otkrije svoju istinsku slobodu i
duboko značenje svoje ljudskosti tako da
može ponovno ustati i biti uspravna i, kad na
nju dođe red, postane znak mira i ljubavi. U svojoj slabosti, Isus nas poziva da prihvatimo svoju ljudskost. On obećaje da će nam dati novu snagu, snagu koja će nam dozvoliti da ljubimo sve ljude, čak i da ljubimo svoje neprijatelje i da blagoslovimo one koji nas proklinju. Poziva nas da učinimo nešto što se čini nemogućim: da budemo majstori mira u svijetu rata: ne samo da ljubimo ljude u našem plemenu; našoj grupi, našoj religiji, već da ljubimo one iz različitih religija i kultura jer su svi ljudska bića, ljudi koje ljubi Bog.Isus dolazi da promijeni naša srca od kamena u srca od mesa. Obećava da će nam dati Svoga Svetog Duha, Tješitelja.
Nije li da nas Isus u jaslama traži da dozvolimo sebi da nas djeca mijenjaju ili čak da postanemo kao djeca? Nije li da nas na križu pita da se približimo siromašnima na zemlji, napuštenima i raspetima, drugim riječima, ljudima koji su zaključani u svojoj slabosti?Biti blizu onima koji su slabi, mijenja one koji prihvaćaju ući u odnos s njima.
Novi citat „uživo“ Jeana Vaniera dostupan je na: www.facebook.com/Association.Jean.Vanier
Čini se da se naša ljudskost izgubila na stazi
života: ali ja bih želio da ovo pismo, daleko od
toga da predstavlja vapaj tuge, obeshrabrenja
ili slabosti, bude mali znak nade nasuprot svim
poteškoćama, nesigurnostima ili strahovima
koji nas mogu spopasti. Osobno sam doživio
strašnu tragediju 13. studenogi divljaštvo tih
mladih džihadista, kao poziv da ne potonem u
strah, ohrabrenje ili čak mržnju, već da
ustanem i živim svoju vjeru u Isusa koji je naš
mir i da sam postanem mirotvorac.
Masaichi Wakamoto
Biti blizu onima koji
su slabi, mijenja one
koji prihvaćaju ući u
odnos s njima.
Ovo su riječi od Etty Hillesum, mlade Židovke koju je uhvatio Gestapo i koja je umrla u Auschwitzu:
"Drugi ljudi nam ne mogu ništa učiniti, zaista ne
mogu. Mogu nas maltretirati, mogu nam
opljačkati naša materijalna dobra, našu slobodu
kretanja, ali mi sami gubimo našu najveću
vrijednost kroz našu popustljivost zbog
obmane. Kroz naše osjećaje da smo progonjeni,
poniženi i potlačeni.Kroz našu vlastitu mržnju...
Naravno, možemo biti tužni i depresivni zbog
toga što nam je učinjeno; to je jednostavno
ljudski i razumljivo. Međutim, naša najveća
povreda je ona koju dajemo sami sebi.Ja
smatram da je život lijep i osjećam se
slobodna.Nebo u meni je široko kao i ono koje se
proteže iznad moje glave. Ja vjerujem u
Gospodina i ja vjerujem u čovjeka i kažem to bez
srama. Život je težak, ali to nije loša stvar….
Istinski mir će doći tek onda kad svaka osoba
nađe mir u sebi; kad svi budemo savladali i
transformirali našu mržnju prema drugim
ljudskim bićima oko nas bilo koje rase – jednog
dana čak i u ljubav, iako to možda znači da se
traži previše. Ali to je jedino rješenje ". Mir nije utopija–zaista je vrlo praktičan i ja
moram na njemu raditi. To nije svijet kojeg
uberem već kruh kojeg treba umijesiti. Ettyne
riječi nam to dobro izražavaju: pozivaju nas da
usvojimo pristup koji aktivno prihvaća drugu
osobu i sebe kakvi jesmo, bez prosuđivanja.
Svakako, svatko od nas je odgovoran za svoja
djela.
Međutim, ako ćemo biti istinski mirotvorci, nismo li vođeni da pokušamo otkriti što je to najviše ljudsko i najviše skriveno u svakoj osobi, iza njezinih djela?
Ja bih toliko želio biti mirotvorac tamo gdje se nalazim, kroz molitvu, kroz susrete, kroz slušanje i dobrotu prema svakoj osobi, kroz svoj život u svojem foajeu i u zajednici. Ivan Pavao II je rekao: "Nema mira bez pravde i nema pravde bez oprosta." Trenutno čitam odličnu knjigu o oprostu koju je napisao Desmond Tutu i njegova kći Mpho Tutu: Knjiga opraštanja. Nakon što je vodio Komisiju za istinu i pomirenje u Južnoj Africi, Desmond Tutu nam kaže: "Oprost nije ništa manje nego način na koji svijet ozdravlja.“ Nakon kraja apartheida, ova komisija je radila na liječenju mržnje između bijelaca i crnaca. Oprost je u srcu svakog odnosa, i u srcu života zajednice. Osobno, ja ne trebam samo primiti oprost nego također oprostiti. Naš Papa Franjo, u činu otvaranju vrata milosrđa, pokazuje nam put suosjećanja i opraštanja. Oprost ne znači zaborav; on donosi nadu u istinski susret s drugime.Omogućava nam da sebe oslobodimo kako bismo gradili budućnost.
Oprost nije ništa manje
nego način na koji
svijet ozdravlja.
Molimo jedni za druge,
da se možemo suočiti s realnošću,
koja je često tako bolna, i da otkrijemo
da Bog ljubi mene i da me zove da ljubim
svaku osobu
te da na taj način dopustim nadi da se
ponovno rodi.
Toplo vas pozdravljam u Novoj godini,
Jean
Top Related