PARK PRIRODE PODRAVINA

Veljača, 2018

Geologija Podravine

Povijest razvoja čovjeka i velikih civilizacija vezana je uz život kraj velikih rijeka, kao što su Nil, Eufrat,

Tigris itd.

Rijeka je svojim bogatstvom hranila i razvijala zajednice. Trgovačke prometnice pratile su rijeke ili

predstavljale granice dviju naroda.

Karta arheoloških nalaza u ovog dijela Podravine

Drava je svakako velika rijeka koja i danas prolazi kroz 5 država te predstavlja granicu kako između

Slovenije i Austrije tako i između Mađarske i Hrvatske.

Kroz povijest ona je predstavljala važan trgovački pravac, pravac kretanja raznih naroda poput kelta

( Keltska tetradrahma tip: ''gjurgjevac'' iz 1. st.p.n.e. ), kasnije rimljana ( rimska cesta i danas su vidljivi

njeni ostaci ) pa sve do velikog Osmanlijskog osvajanja kada stanovništvo ovog kraja koristi za obranu

pješčane grede unutar močvare za izgradnju utvrde Stari grad Đurđevac, tipa: ''wasserburg'' ( grad na

vodi ).

Keltska tetradrahma tip ''Gjurgjevac''

Rijeka je u raznim kulturama imala presudan utjecaj na opstanak i razvoj gradova i zajednica, a u

našem području čak se i stanovnici nazivaju po rijeci i regiji – podravke i podravci.

A što je zapravo rijeka?

Rijeka je geološka pojava koja ima svoj izvor, tok, a može imati i ušće.

Na brdima, planinama uslijed kiše, topljenja leda i snijega stvaraju se akumulacije vode koje mogu se

prelijevati ( izvirati ) i/ili stvarati snažne tokove koji svojom snagom lome, usitnjavaju stijene te ih

odnose u niže dijelove pri čemu ovisno o snazi i veličini čestice ( šljunak, pijesak, prah ) transportiraju

velike količine sedimenta.

U srednjem pleistocenu započinje fluvijalni ( riječni ) stadij razvoja ovog prostora u kojem se

formiraju Mura i Drava kakve znamo danas.

U ( Kvartaru ) donjem pleistocenu ritmička je izmjena hladnih ( glacijalnih ) i toplih ( interglacijalnih )

razdoblja.

U interglacijalu otapanjem leda u Alpama i intenzivnim oborinama dolazi do formiranja snažnih

vodnih valova koji u dolinu Drave donose ogromne količine klastičnog materijala ( šljunka,

šljunkovitog pijeska, pijeska i praha ).

U istražnim bušotinama Dravske depresije uočene su 4 faze interglacijalnog pleistocenskog donosa.

Uzvodno od Podravskih Sesveta prevladavaju šljunci i pijesci, a nizvodno uz pješčanu komponentu

prisutni su sitnoklastiti ( glina i prah ).

4 osnovna morfogenetska tipa daju obilježje Mure i Drave; naplavne ravni, terasne nizine, fluvijalno

močvarne nizine i fluvijalno eolske nizine.

Rijeka Drava prema riječnom tipu ulazi u kategoriju velikih nizinskih rijeka sa 3 pod tipa s obzirom na

transport.

- Dionica od izvora do Legrada – velika rijeka sa šljunkovitim materijalom

- Dionica od Legrada do Podravskih Sesveta – šljunkovita i krupno pjeskovita dionica

- Dionica od Podravskih Sesveta do Aljmaša – velika nizinska rijeka sa pjeskovito muljevitim

materijalom

Smanjenje nagiba terena od 0,88 do 0,11 promila – smanjenje nagiba, smanjuje se i energija toka te

povećava vijugavost rijeke te rijeka sve teže transportira materijal.

Vodonosnik Drave je najznačajniji u Republici Hrvatske. Najveći vodonosnik je od Slovenije do

Pitomače sa bazom u šljunku i kapaciteta je 10,3 l/s. Poslije Pitomače nema više šljunka i izdašnost

opada na 8 l/s te prema Aljmašu pada na 4,4 l/s.

Georaznolikost Drave je jedinstvena te je time uvjetovan i jedinstven život flore i faune uz rijeku.

Odličan primjer su Đurđevački pijesci sa brojnim biljnim arealima te endemskim predstavnicima flore

i faune vezane samo uz pijeske.

Geološka karta područja Đurđevca s prikazom rasprostiranja pijeska.

Tokove Mure i Drave u Republici Hrvatskoj obilježavaju aktivni riječni prirodni hidromorfološki

procesi i izuzetna raznolikost taložnih okoliša. Od prepletene rijeke u gornjem toku do meandri u

donjem. Rasprostranjeni su različiti varijeteti sedimentnih stijena i nanosa eolskog i fluvijalnog

postanka kao i močvarni sedimenti.

Riječni šljunak i pijesak donesen iz gornjeg Alpskog dijela sliva karakterizira specifičan mineraloško

petrografski sastav koji je postao temelj za tradicionalan način ispiranja zlata.

U sedimentima Drave značajni su fosilni nalazi sisavaca iz srednjeg i gornjeg plesitocena, ovisno o

razdoblju da li je toplija ili hladna klima nalazimo ostatke nosoroga ili vunastog nosoroga, jelena,

goveda, bizona, stepskog slona, šumskog slona, vunastog mamuta, a kod Suhopolja nađen je nalaz

kopitara – troprstog prakonja te kod Dalja fosilni nalaz deve.

Taj bogati fosilni materijal zanimljiv je za prezentaciju u budućem informacijsko – edukacijskom

centru.

U stručnoj podlozi za proglašenje područja Mura – Drava u Republici Hrvatskoj regionalnim parkom

iz listopada 2009. godine navodi se mogućnost prezentacije elemenata georaznolikosti: '' aktivni

hidromorfološki i hidrogeološki procesi formiranja sprudova, meandra i starih rukavaca, riječni

sediment ( šljunak, pijesak ), ispiranje zlata, paleontološki nalazi sisavaca iz ledenog doba te

pojavljivanje ugljikovodika i geotermalni potencijal''.

S obzirom da je značajan jedinstveni prostor, također nastao pod utjecajem Drave, ostao izvan parka

te da će u Đurđevcu se izgraditi i otvoriti Posjetiteljski centra ''Đurđevački pijesci'' nema razloga da se

ne formira novi park u cilju zaštite, prezentacije i daljnjeg istraživanja ovog specifičnog i bogatog

dijela Republike Hrvatske.

Martin Mahović, dipl.ing.geol.

PARK PRIRODE

Park prirode predstavlja izuzetno vrijedan biološki, geološki, krajobrazni i kulturno-povijesni prostor

koji u jednu cjelinu objedinjuje hidrološko bogatstvo rijeke Drave i posebnost geološkog nastanka

Đurđevačkih pijesaka.

Prostor karakterizira očuvana priroda, livade, šume, potoci, jezera, močvarna područja, mrtvice i

rukavci rijeke Drave uz koje se nalaze dva iznimna loklaliteta sa endemičnom pješćarskom

vegetacijom. Kako je područje djelomično kultivirano, poput mozaika ga izmjenično prekrivaju šume,

livade, oranice, voćnjaci te tradicionalna seoska imanja.

Posebnu ljepotu krajoliku daju poplavne šume hrasta lužnjaka i slikovite vlažne livade i vrbaci sa

područjima seoskih imanja i konaka. Rukavci, bare i vlažne livade staništa su ptica močvarica, vrsta

rijetkih ili već izumrlih u mnogim dijelovima Europe.

Područje predloženog Parka prirode karakteriziraju obilježja ruralne cjeline bogate krajobraznim

obilježjima i sadržajima koji predstavljaju regionalni turistički potencijal kroz pojedine lokacije

očuvanih prirodnih cjelina povezanih nizom edukacijsko-rekreativnih staza kao i mogućnošću daljnjeg

razvoja ruralnog turizma na obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima i drugo. Uključuje posjete

prirodnoj i kulturnoj baštini u ruralnom prostoru, panoramske vožnje, uživanje u ruralnom krajoliku i

na području iznimno očuvane nedirnute prirode preostalog dijela rijeke Drave.

LOKALITETI:

1. Đurđevački pijesci - HR2000571

Kao jedinstveni ekosustav u Hrvatskoj, Đurđevački pijesci su 1963. godine proglašeni posebnim

geografsko-botaničkim rezervatom, na površini od 19,5 ha. Predstavljaju jedan od posljednjih

ostataka nekad prostranog, 12 km dugog pojasa Podravskih pijesaka u kojem je pokretni sivo-žućkasti

pijesak odredio valoviti reljef rezervata. Karakterizira ga izmjena 4-6 m visokih pješčanih humaka i

udubljenja te osebujna vegetacija u kojoj se izmjenjuju biljke istočno- i zapadno-europskog podrijetla

te specifična flora pijesaka, psamofiti. Predstavlja stanište i lokalitet C.3.2.1. Panonski otvoreni

travnjaci na pijescima i D.4.1.1. Sastojine čivitnjače.

Vegetaciju Đurđevačkih pijesaka karakterizira zajednica trava vlasulje bradice i sivkaste gladice

(Corynephoreto-Festucetum vaginatae-croaticum S.), koja je endemičnog karaktera te je utvrđena

prisutnost oko 130 biljnih vrsta od kojih je tek tridesetak pravih pješčarki ili psamofita. Neke od

pješčarskih vrsta koje su se održale do danas su: sivkasta gladica (Corynphorus canescencs B.), vlasulja

bradica (Festuca vaginata W.K.), štitasta pucalina (Silene otites S.), svilasti pelin (Artemisia campestris

L.), obični prisadnik (Jasione montana L.), rajnski različak (Centaurea rhenana B.), dvogodišnja siva

turica (Alyssum gmelini L), majčina dušica pješčarka (Thymus serpyllum L.), trputac vuzlika (Palntago

indica L.), petoprsta pješčarka (Potentilia arenaria M.), lanilist (Linaria genistifolia M.), solnjača

(Salsota ruthenica L.), crnkasta sasa (Pulsatilla nigricans S.). Staništa ovih biljaka pješčarki pripadaju

ekstremnim životnim prostorima. Za takvu karakteristiku njihovog staništa zaslužan je pijesak koji je

za vodu vrlo propustan pa se površinski slojevi i nakon jačih padalina brzo suše a temperatura ljeti se

znatno poveća u odnosu na druga tla. Takve stanišne prilike djelovale su na neke biljne vrste, koje da

bi izbjegle ljetnu sušu, čitav svoj životni ciklus odvijaju u proljeće.

Osebujnost staništa i vegetacije također uvjetuje i prisutnost prilagođenih psamofilnih vrsta gljiva i

životinja. Temeljni cilj zaštite je očuvanje preostalog dijela pješčanih naslaga kao osebujnog reljefa i

staništa važnog za opstanak vegetacije pijesaka, endemične biljne zajednice trave sivkaste gladice i

vlasulje bradice, uz koju je vezan veliki broj gljiva, biljnih i životinjskih vrsta, od kojih se mnoge i ne

mogu naći nigdje drugdje u Hrvatskoj.

Životinjski svijet na području Đurđevačkih pijesaka nije ni približno istražen kao biljni svijet a rezultat

toga su današnja oskudna saznanja i nedostatak informacija o životinjskim vrstama koje su prije

nastanjivale to područje.

Međutim, što antropogenim djelovanjem čovjeka, što prirodne sukcesije, današnji Posebni

geografsko-botanički rezervat Đurđevački pijesci se nažalost razlikuje od one iz vremena kad je on

zaštićen. Invazivnim širenjem zečjaka, bagrema, kupine i drugih alohtonih vrsta, pješčarska vegetacija

ubrzano se potiskuje i nestaje.

Smatramo kako su Đurđevački pijesci iznimno vrijedno područje, ne samo u prirodoslovnom smislu,

već i kao opće vrijedno područje u više razina ljudske spoznaje i djelovanja, ali na razini Hrvatske ipak

nedovoljno poznato.

Područje geografsko-botaničkog rezervata je ujedno dio područja ekološke mreže NATURA 2000, i to

POVS područja Đurđevački pijesci (HR2000571) te se navedeno stanište ne smije trajno izgubiti. Uz

navedeno zaštićeno područje potrebno je navesti važnost i drugog izdvojenog lokaliteta otvorenih

pijesaka, toponimsku lokaciju Kloštarski (Kalinovački) peski ( HR2000572).

2. Kloštarski (Kalinovački) peski – HR2000572

Područje ekološke mreže koje karakterizira još uvijek očuvana pješčarska vegetacija te predstavlja

jedini preostali dio nepošumljenih i nekultiviranih pijesaka. Navedeno je područje važno kao stanište

za gljive gdje je dosad zabilježeno sedam ugroženih vrsta od kojih četiri rastu samo na ovom

lokalitetu.

Lokalitet zauzima povrinu od oko 27,8 ha i udaljen je otprilike 1,5 km od Kalinovca na predjelu

Draganci. Predstavlja stanište kontinentalnih panonskih sipina odnosno ono predstavlja rijedak

stanišni tip i lokalitet C.3.1.1. Subpanonski travnjaci vlasulje-stjenjače i C.3.2.1. Panonski otvoreni

travnjaci na pijescima. Potrebno je istaknuti da na predmetnom lokalitetu raste niz ugroženih vrsta

psamofitskih biljaka od kojih neke u Hrvatskoj rastu samo na ovome području, a neke su i regionalno

izumrle kao primjerice crnkasta sasa i pješčarsko smilje te je potrebno dodatnim znanstvenim

istraživanjjima i mjerama zaštite utvrditi trenutno stanje pojedinih vrsta te mjerama omogućiti

očuvanje i daljnji razvoj istih. Ujedno je potrebno napomenuti da je fauna pijesaka još uvijek slabo

istražena ali za očekivati je evidentna prisutnost malih sisavaca, kukaca i paučnjaka. U proteklom

vremenu je uočena prisutnost bregunica i pčelarica koje trenutno zbog uznemiravanja ne mogu

uspostaviti stalne kolonije iako bi se zaštitom prostora i provođenjem pojedinih mjera isto

omogućilo.

Predmetno područje je napušteno eksploatacijsko polje gdje je cijela površina izložena

prekomjernom gaženju, između ostalog i zbog lova kao i povremeni off-road vožnja te s tim u vezi

predstavlja lokalitet koji je potrebno prioritetno zaštiti i spriječiti daljnju devastaciju prostora kao i

sačuvati preostale naslage golog pijeska.

3. Park šuma Borik

Park-šuma Borik je stotinjak godina stara borova i bagremova šuma u Đurđevcu nastala ljudskom

aktivnošću pošumljavanja i smirivanja „Krvavih pijeska“ početkom 20. stoljeća. Danas je pijesak u

Boriku pretežno sastavni dio šumske sastojine koja predstavlja mirnu prirodnu oazu Grada Đurđevca

gdje prostor obilježava valovitost terena i dine koje čine šumu Borik idealnom za rekreaciju.

Park šuma Borik

Šuma Borik je kategorizirana kao prirodni bliski predjel koji predstavlja prostor na kojem je, pod

utjecajem ljudske aktivnosti došlo do promjena izvornih ekosustava, ali se one ograničenjem u

korištenju i mjerama zaštite održavaju na minimalnoj razini. Predstavlja izdvojeno rekreacijsko

područje unutar kojeg su smještene pojedine udruge Grada i uređena trim-stazu dužine cca 4,5 km.

Time je stvoreno sportsko-rekreativno područje za šetnje, trčanje, vožnju biciklom i terenske

pripreme sportaša. Šuma Borik sa socio-ekološkog stajališta ima poimanje šume za rekreaciju.

4. Lepa Greda

Ovaj nekadašnji dravski rukavac smješten je uz samu hrvatsko mađarsku granicu, oko 1,5 km sjeverno

od naselja Ferdinandovac i oko 600 m zapadno od rijeke Drave, koja u ovom dijelu toka prolazi kroz

Mađarsku. Polukružnog je oblika pri čemu je zapadni krak potkove u potpunosti zarastao dok se u

istočnom dijelu još uvijek može uočiti slobodna vodena površina. Južni dio mrtvice nalazi se u općini

Ferdinandovac, a sjeverni u općini Novo Virje.

Osim šume vrbe i topole koju okružuju ovu mrtvicu s hrvatske strane, javljaju se i obradive površine

te manja naseljena područja. Eutrofikacija je znatno uznapredovala pa se samo u jugoistočnom dijelu

javlja slobodna voda.

Radi se bitnom, ali gotovo potpuno neistraženom području.

Uz obalu je razvijen pojas gustog tršćaka, na koji se nastavlja širok pojas flotantne vegetacije, tako da

je površina otvorene vode relativno mala. Flotantnu vegetaciju sačinjavaju vrste lopoč Nymphea alba,

lokvanj Nuphar lutea, plavun Nymphoides peltata, kruta voščika Ceratophyllum demersum i druge.

Prozirnost vode je znatno smanjena gustom submerznom vegetacijom (krocanj Myriophyllum

spicatum). Zbog debelog sloja detritusa dubina obalnog dijela ne prelazi 0,5 m.

Uz obalu se uočava strogo zaštićena vrsta, žabogriz Hydrocharis morsus-ranae te gotovo ugroženi

(NT) i zaštićeni vodeni orašac Trapa natans, zatim plivajuća nepačka Salvinia natans i strelica

Sagittaria sagittifolia. Prema podacima Hrvatske agencije za okoliš i prirodu (nekad Državni zavod za

zaštitu prirode) za lokalitet je potvrđeno prisustvo dvije rizične (VU) vrste: patka njorka Aythya nyroca

i čaplja danguba Ardea purpurea. Na mrtvici je utvrđena i bogata fauna vretenaca.

Područje mrtvice Lepa Greda koristi se kao ribolovno područje kojim gospodare ribolovna društva te

je uz vanjsku obalu mrtvice postavljeno nekoliko čeka za pecanje. Općenito, antropogeni pritisak na

ovo područje nije naročito izražen.

Područje mrtvice Lepa Greda sastavni je dio Regionalnog parka Mura – Drava i ujedno je sastavni dio

ekološke mreže RH „HR1000014 Gornji tok Drave (od Donje Dubrave do Terezinog polja)“ gdje je

jedan od ciljeva očuvanja staništa prirodnih eutrofnih jezera s vegetacijom Hydrocharition ili

Magnopotamion koja se razvijaju u plitkim vodama.

Područje mrtvice Lepa Greda neosporno je bino za očuvanje ukupne bioraznolikosti šireg područja

Županije.

Općeniti tekst (možda se negdje može iskoristiti):

Karakteristika suvremenih turističkih trendova je aktivno provođenje godišnjeg odmora koje

se temelji na kvalitetnoj sportsko-rekreacijskoj ponudi. Razvoj biciklističke mreže podravskog kraja

može se promatrati u međunarodnom kontekstu u okviru hrvatskog „Zelenog pojasa“ uz granicu s

Mađarskom. Hrvatski dio Zelenog pojasa proteže se u smjeru sjeverozapadjugoistok uz tokove rijeka

Mure i Drave i obuhvaća 6 obilježenih biciklističkih staza:„Panonski put mira“, „Bilodravska ruta“,

„Drava route“, dvije kružne staze: „Koprivnička staza“ i ona kod Pitomače te „Ruta Dunav Hrvatska“.

Trasa je regionalnog značaja, prolazi dolinom rijeke Drave, a planira se i njezin međunarodni razvoj

koji bi obuhvaćao svih pet zemalja od izvora rijeke u Italiji do njenog ušća u Dunav.

U sklopu ruralnog turizma raste popularnost konjičkog sporta, odnosno rekreativnog jahanja. Na

regionalnoj razini formirana je konjička staza koja povezuje cjelokupni županijski prostor.

Valentina Peršić, dipl.ing.biol.

STARA GORA VIRJE

Dio đurđevačke Podravine prekriven šumama koje obiluju grabom, bukvom, kestenom, lipom i

bagremom. Stara Gora preteže se u području Virja i Šemovaca a svoju posebnost ima jer zbog svojih

povijesnih obilježja ima veliku važnost za današnje stanovnike Virja, Šemovaca i Hampovice.

Početkom 20. stoljeća u Stara Gora je bila naselje s oko pedesetak kućnih brojeva. Dosta udaljena od

matičnog naselja Virja i bliskih naselja Šemovaca i Hampovice od tadašnjih stanovnika zahtijevala je

veliku snalažljivost u suživotu s iskonskom prirodom kakvu i danas pruža priroda Stare Gore. Prepuna

divljači, netaknutih biljnih šumskih zajednica i zaboravljenih kleti , Stara Gora danas je dio kroz koji

prolazi Ekostaza Stara Gora Virje čiji je cilj da kroz šetnju ekostazom podsjeti slučajnog prolaznika na

nostalgičnu povijest naselja koje treba biti oteto zaboravu. Stara Gora danas je dio pun ekološki

održivih vinograda i šuma.

Kroz Staru Goru prolazi Ekostaza Stara Gora Virje koja povezuje mnoge ekološko-povijesne značajke

navedenog lokaliteta naglašavajući održivi razvoj, povijest i tradiciju navedenog lokaliteta. Na

području Stare Gore nalazi se nekoliko više ili manje dobro očuvanih kleti iz druge polovice 19.

stoljeća te ostaci naselja Stara Gora Virje. Na tom području smještena je memorijalna klet dr. sc. Ive

Matoničkina, poznatog hrvatskog zoologa i hidrobiologa koji je više od 40 godina radio kao profesor

na PMF-u sveučilišta u Zagrebu. Na tom dijelu su učenici OŠ prof. Franje Viktora Šignjara Virje i mr. sc.

Dražen Podravec zasadili i sačuvali neke od najpoznatijih starinskih autohtonih sorti jabuka. Stara

Gora je poput mosta koji povezuje prošlost i sadašnjost Virja i okolnih naselja jer su mnoge obitelji

odselile iz Stare Gore i svoj novi dom našle u okolnim naseljima.

Ali sjećanja ostaju zapisana u arhitekturi mnogih modernih i starinskih kleti na ovom lokalitetu te u

danas rijetkim vrstama drveća na ovom području poput crnog duda iznad kojeg se nerijetko može

vidjeti visoko na nebu jastreb kako u sporom letu nadgleda svoj teritorij.

Unutar lokaliteta Stara Gora nalazi se Brijeg slikara s memorijalnom zbirkom i kleti poznatog

hrvatskog slikara Josipa Turkovića te Mije Kovačića.

FRATROVAC

Fratrovac predstavlja izletište s izvorom vode ispod kipa franjevca koji je izradio samouki kipar Grga

Kurtak. Kip je postavljen 1923. godine prigodom 750.-te obljetnice naselja Miholjanca, odnosno

Zdelje gdje su u 13. stoljeću svoja imanja imali vitezovi templari i ivanovci. Za vrijeme Vojne krajine tu

je bilo zabavište i kupalište krajiških časnika i ostale gospode iz bliže i dalje okolice. U blizini Fratrovca

nalazi se stara podravska klijet.

Rješenjem Konzervatorskog odjela Ministarstva kulture navedena stara podravska klijet proglašena je

kulturnim dobrom.

Klijet je primjer starog graditeljskog umijeća i posljednja je takva klijet u ovom kraju. Posebnost klijeti

je izvorni slamnati krov. Oko klijeti je prostor livade i vinograda s autohtonim raslinjem kao još jedna

posebnost navedenog lokaliteta.

DRAVSKA I BILODRAVSKA RUTA

Dravska i Bilodravska ruta predstavljaju jedne od najpoznatijih i najljepših prirodnih cikloputeva u

ovom dijelu Europe. Ove dvije biciklističke rute omeđene su rijekom Dravom koja svojom ljepotom i

posebnošću u ovom dijelu Podravine slovi kao Hrvatska Amazona i obroncima Bilogore. Bilodravska i

Dravska biciklistička ruta prati stare prirodne, šljunčane puteve koji vrlo često prolaze kroz nedirnute

dijelove Podravine.

Cilj je razvijanje sportskog turizma i promocija zdravlja te zdravih životnih navika uz uočavanje

posebnosti Podravine na specifičan i neposredan način; biciklom kao izvornim i omiljenim

prijevoznim sredstvom starih Podravaca.

U Podravini je biciklizam imao jako veliku važnost kroz povijest o čemu svjedoče međunarodni uspjesi

biciklista Ivana Levačića i Ivana Bobovčana Bobeta.

BUKEVJE, OGORELO POLJE I CIGANFIS

Naselja u Prekodravlju koja danas žive u sjećanjima starih stanovnika Preka ili

Prekodravlja…Smještena na lijevoj obali rijeke Drave, južno od šume Repaš te u blizini Čambine,

Bukevje i Ogorelo polje danas su samo toponimi nekadašnjih naselja. U području Bukevja, Ogorelog

polja i Ciganfisa prevladavaju šume bijele vrbe i crne topole s rijetkim primjercima hrasta lužnjaka i

vrba grmolikog izgleda te grmova borovnica. Sva tri mjesta su zbog neposredne blizine rijeke Drave

bila vrlo često pogođena teškim poplavama. Katastrofalne posljedice poplava bile su posebno

izražene 1965., 1966. i 1972. godine kada je vodena stihija uništila cijelo naselje i sve prisutne

građevine. Stoga od 1973. godine u ovim prekodravskim naseljima više nitko ne živi. Kao spomen na

jednu bogatu ali tužnu povijest ovih naselja ostao je ponosno stajati stari križ kao simbol života i

prkosa prema surovosti i nemoći prema snazi prirode i rijeke Drave.

Svake godine se stanovnici Preka (zajednički naziv za Bukevje, Ogorelo polje i Ciganfis) sakupljaju u

Bukevju zadnje nedjelje u kolovozu na misi i druženju s ciljem prisjećanja na bogatu ali tužnu povijest

ovog posebnog prekodravskog lokaliteta.

POTOCI BISTRA, ČIVIĆEVAC, ZDELJA

Uz rijeku Dravu poznati su mnogi vodotoci Podravine. Neki od najznačajnijih po svojem prirodnom

postanku i povijesti su potoci Bistra, Čivićevac i Zdelja.

Bistra je najveći potok u Podravini. Teče usporedno s Dravom, ima poprilično razgranat oblik. Na

nekoliko mjesta potok Bistra stvara odvojke koji završavaju u šumama ili berecima.

Potok Zdelja izvire u Gornjim Zdjelicama pa produžuje prema mjestu Babotok, Jabučatu, Donje

Zdjelice, Miholjanec, Virje i utječe u Dravu.

Potok Čivićevac je nastao proširivanjem i prokapanjem kanala na oko potoka Stražnice sredinom 19.

stoljeća s ciljem isušivanja močvarnog područja.

Ovi podravski vodotoci danas su posebni jer su nekada bili značajni za mlinarstvo Podravine i razvoj

obrtništva podsjećajući stare obrte i održivost s prirodom.

U navedenim potocima treba redovito pratiti kakvoću vode radi utjecaja na rijeku Dravu i moguće

onečišćivače.

Irena Tišljar, prof. biologije

MIČETINSKI JAREK

Mičetinski jarek je toponim koji označava jarak uz Mičetinski potok a nalazi se na sjevernoj padini

Bilogore, južno od mjesta Mičetinac. Nadmorska visina Mičetinskog jarka je 170m. – 198m. Južno od

Mičetinskog jarka nalazi se predio Pepelana sa vrhom Pepelana (275m.) Sa sjeverozapadne strane

omeđen je brijegom Veliki kostanj, a sa jugoistočne strane brijegom Mičetinski breg.

Cijelom dužinom Mičetinskog jarka vodi asfaltirana cesta do njegovog kraja i lovačke kuće. Cesta

dalje vodi do vododjelnice (bila – zato se zove Bilogora) koje se nalazi nedaleko prema jugu i spaja se

na makadamsku cestu koja vodi cijelom dužinom bila u smjeru SZ-JI-J. Uz lovačku kuću nalazi se malo

umjetno jezero koje zaustavlja vodu Mičetinskog potoka te tako stvara dodatnu turističku vrijednost.

Nedaleko se nalazi i izvor te spomenik iz II.svjetskog rata.

Uz sami Mičetinski potok nalaze se šume crne johe a na padinama koje okružuju jarak nalazimo šume

obične bukve. U širem području Mičetinskog jarka zastupljene su slijedeće šumske zajednice:

• Carpino-betuli–Quercetum roboris fagetosum Rauš1971.

• Carici pilosae – Fagetum sylvaticae Pelcer 82.

• Luzulo – Fagetum sylvaticae Meusel 1937.

• Carici brizoides – Alnetum Hor. 1938.

Na širem području Mičetinskog jarka nema zaštićenih dijelova prirode niti područja u Naturi 2000.

Šumama na području Mičetinskog jarka gospodare Hrvatske šume d.o.o. (gospodarska jedinica

“Đurđevačka bilogora”) i privatni vlasnici (S dio jarka).

Područje Mičetinskog jarka nalazi se u lovištu VI/2 Đurđevačka bilogora te se preporuča oprez pri

kretanju u vrijeme lova.

S obzirom na asfaltiranu cestu te blizinu šume, potoka i interesantne flore i faune, područje

Mičetinskog jarka je privlačno rekreativcima, najviše biciklistima i planinarima. Ovim područjem

prolaze biciklističke staze kao i planinarska staza.

Potencijalno je najzanimljiviji dio oko lovačke kuće, radi jezera i izvora gdje bi se mogla urediti zona za

odmor i rekreaciju. Također mogla bi se urediti i poučna staza.

REPAŠKA ŠUMA

Repaška šuma u užem smislu podrazumijeva šumski kompleks duž lijeve dravske obale, koji se nalazi

u Prekodravlju, a omeđen je rijekom Dravom s južne i jugozapadne strane te sa sjevera državnom

granicom sa Republikom Mađarskom. Na ovaj kompleks neizravno se nadovezuje manja šumska

cjelina Pilajevo smještena južno od prometnice Gola – Gotalovo. Nadmorska visina šume Repaš je od

112m (jezero Čambina) do 120m (SZ dio)

Šuma Repaš, Pilajevo i Gabajeva Greda čine gospodarsku jedinicu Repaš – Gabajeva greda kojom

gospodare Hrvatske šume d.o.o. Uz rubove ove gospodarske jedinice, mnogi su privatni šumarci te

katastarske čestice privatnih šuma.

Ime sela i šume Repaš potječe iz vremena turskih prodora, nakon bitke na Mohačkom polju 1526.

godine, kada se velik dio vojske utaborio na obalama rijeke Drave i oko Balatona. Tvrđavu

Nagykanisza zaposjeo je Redžep-paša ili Re-paša kako ga je zvao car Sulejman II. Veličanstveni. Prema

legendi, Re-paša je izgubio život prilikom lova, utopivši se u potoku Plesi što protječe ovom šumom.

Tijelo Re-paše uzalud je traženo u ovim šumama, pa se od tada ovaj predio naziva Re-paša šuma,

odnosno Repaš. Repaš je u prošlosti bio naziv za čitavo Prekodravlje (Jozefinska topografska karta,

dio područja Đurđevačke pukovnije, 1782.).

Poznato je da je Prekodravlje u dalekoj prošlosti bilo u potpunosti obraslo većim prašumskim

kompleksima te da je uz česte poplave ovim područjem Drava nepravilno meandrirala zbog čega je

dugotrajniji opstanak naselja u tom močvarnom području u prošlosti bio otežan. Značajnije

naseljavanje ovih šumovitih prostora započelo je tek u 18. stoljeću i početkom 19. stoljeća. Uz

rastuće naseljavanje širila se devastacija prirodnog šumskog pokrova što se osobito odnosi na

zapadni dio Prekodravlja. Krajem 19. stoljeća sistematski se krče šume na većim površinama radi

širenja poljoprivrednog zemljišta. Jeftino se drvo tada izvozilo uglavnom u Mađarsku i manje u

Austriju. Za transport drva dijelom je korištena i rijeka Drava. U periodu tako pojačane sječe šuma

(1850.), na ovim prostorima, židovski trgovci iz južne Mađarske (Nagykanisze) organiziraju

pepelarenje kao poseban oblik iskorištavanja šumskog bogatstva radidobivanja potaše (kalijeva

lužina, pepeljika). Kotlovi za pepelarenje, njih devet, bili su postavljeni kod Repaša, kao i na lokalitetu

koji je do danas ostao poznat pod imenom Pepelara. Spominje se i šumska pruga koja je odvozila

potašu.

Gospodarenje šumom Repaš regulirano je od kraja 19. stoljeća sve do danas.

Reljef prostora na kojem se nalazi šuma Repaš je tipična panonska ravnica koja se stepenasto

nadovezuje na aluvijalnu terasu užeg porječja rijeke Drave. To je prostor nastao akumulacijsko-

erozijskim procesom rijeke. U prošlosti, prije regulacije vodotoka, Drava je meandrirala nepravilno

nanoseći slojeve šljunka, pijeska i tla, oblikujući mikroreljef (grede i nize) i stvarajući brojna korita.

Njeni mnogobrojni tokovi ostali su vidljivi i nakon regulacije Drave, a samo su za većih kišnih

razdoblja povremeno ispunjeni vodom (takozvani bereki).

Područje šume Repaš u geotektonskom smislu pripada panonskom strukturnom kompleksu, nalazi se

na prostoru inicijalnog tektonskog rova – tzv. Dravske potoline. Dravska potolina nastala je

rasjedanjem i kretanjem geoloških blokova u miocenu (prije 50 milijuna godina). Osnovno

litostratigrafsko obilježje ovog prostora je aluvijalna terasa. Nastavno na geološku podlogu,

zastupljena tla na području šume Repaš su močvarno glejno tlo (euglej) te aluvijalno tlo (fluvisol) u

manjem dijelu.

U šumi Repaš zastupljene su slijedeće šumske zajednice:

• Šuma hrasta lužnjaka i običnoga graba

(Carpino betuli – Quercetum roboris (Anić 1959) Rauš 1969)

Ovoj šumskoj zajednici pripadaju najljepše i najvrijednije lužnjakove šume naših nizinskih krajeva te

ona predstavlja temeljni prirodni oblik šumske vegetacije u zoni hrasta lužnjaka. Dijelovi šume Repaš

su reprezentativan primjer ove šumske zajednice. Tla na kojima raste ova zajednica nisu izvrgnuta

poplavama ali su zimi zasićena vodom. Javlja se na ocjeditim terenima koji su dovoljno svježi.

Razvijena je na gredama.

• Šuma hrasta lužnjaka i velike žutilovke

(Genisto elatae – Quercetum roboris Ht. 1938)

• Šuma poljskog jasena s kasnim drijemovcem

(Leucoio – Fraxinetum angustifoliae Glavač 1959)

• Šuma crne johe s trušljikom

( Frangulo – Alnetum glutinosae Rauš 1968)

• Poplavna šuma vrba i topola

(Salici - Populetum nigrae R.Tx. 1931./Meyer Drees 1936),

Šuma Repaš cijelom svojom površinom spada u Područje očuvanja značajna za vrste i stanišne tipove

Gornji tok Drave, Područje očuvanja značajno za ptice Gornji tok Drave Ekološke mreže Natura 2000,.

te Regionalni park Mura – Drava.

Šuma Repaš poznata je po lovnom turizmu. Dio je državnog lovišta Svibovica – Repaš kojim

gospodare Hrvatske šume d.o.o. te je značajna po svojem fondu divljači, posebice jelenske. Ovo

lovište je vrlo atraktivno kako za domaće tako i za strane lovce. Važno je istaknuti lovačku kuću

Čambina koja se nalazi na jezeru Mala Čambina, koja je kroz godinu dom mnogim lovcima, stručnim

skupovima, te đacima i studentima na terenskoj nastavi.

Na području šume Repaš nalazi se i Spomenik prirode Hrastovi kod šumarije Repaš,

skupina stabala hrasta lužnjaka (Quercus robur L.) koja se nalazi u parku koji okružuje zgradu

šumarije Repaš.

GORNJI TOK DRAVE (od Donje Dubrave do Terezinog polja)

HR5000014

Područje Natura 2000

Površina: 22981,54 ha

Staništa:

3130 Amfibijska staništa Isoëto-Nanojuncetea

A.4.2.1.1. Zajednica žućkastog oštrika

A.4.2.1.3. Zajednica jajaste jezernice i trožiljnog ljubora

A.4.2.2. Mediteranske amfibijske zajednice

3150 Prirodne eutrofne vode s vegetacijom Hydrocharition ili Magnopotamion

A.3.2. Slobodno plivajući flotantni i submerzni hidrofiti

A.3.3.1.5. Zajednice velikih mrijesnjaka

3230 Obale planinskih rijeka s Myricaria germanica

D.1.1.1.1. Predalpski vrbici s kebračem

3270 Rijeke s muljevitim obalama obraslim vegetacijom sveza Chenopodion rubri p.p. i Bidention p.p.

Nema

6110 Otvorene kserotermofilne pionirske zajednice na karbonatnom kamenitom tlu

Nema

6510 Nizinske košanice (Alopecurus pratensis, Sanguisorba officinalis)

C.2.3.2.1. Srednjoeuropske livade rane pahovke

C.2.3.2.2. Livade zečjeg trna i rane pahovke

C.2.3.2.3. Livade brdske zečine i rane pahovke

C.2.3.2.4. Livade gomoljaste končare i rane pahovke

C.2.3.2.7. Nizinske košanice sa ljekovitom krvarom

9160 Subatlantske i srednjoeuropske hrastove i hrastovo-grabove šume Carpinion betuli

E.3.1.1. Šuma hrasta lužnjaka i običnog graba (tipična subasocijacija)

E.3.1.2. Šuma hrasta lužnjaka i običnog graba (subasocijacija s bukvom)

E.3.1.3. Šuma hrasta lužnjaka i običnog graba (subasocijacija s cerom)

E.3.1.4. Šuma hrasta lužnjaka i običnog graba (subasocijacija sa srebrnolisnom lipom)

*91E0 Aluvijalne šume (Alno-Padion, Alnion incanae, Salicion albae)

E.1.1. Poplavne šume vrba

E.1.2. Poplavne šume topola

E.1.3. Šume bijele johe

E.2.1.2. Poplavna šuma jasena i johe s razmaknutim šašem

E.2.1.3. Šuma crne johe s blijedožućkastim šašem

E.2.1.4. Šuma crne johe s trušljom

E.2.1.5. Mješovita šuma crne johe i poljskog jasena sa sremzom

E.2.1.6. Šuma crne johe s dugoklasim šašem

E.2.1.8. Šuma crne johe s gajskom mišjakinjom

91F0 Poplavne miješane šume Quercus robur, Ulmus laevis, Ulmus minor, Fraxinus excelsior ili Fraxinus angustifolia

E.2.1.1. Šuma veza i poljskog jasena

E.2.1.7. Šuma poljskoga jasena s kasnim drijemovcem

E.2.2. Poplavne šume hrasta lužnjaka

CRNI JARKI

HR2000570

Površina: 522,05 ha

Stanište:

*91E0 Aluvijalne šume (Alno-Padion, Alnion incanae, Salicion albae)

E.1.1. Poplavne šume vrba

E.1.2. Poplavne šume topola

E.1.3. Šume bijele johe

E.2.1.2. Poplavna šuma jasena i johe s razmaknutim šašem

E.2.1.3. Šuma crne johe s blijedožućkastim šašem

E.2.1.4. Šuma crne johe s trušljom

E.2.1.5. Mješovita šuma crne johe i poljskog jasena sa sremzom

E.2.1.6. Šuma crne johe s dugoklasim šašem

E.2.1.8. Šuma crne johe s gajskom mišjakinjom

BREZOVICA – JELIK

HR2001416

Površina: 439,50 ha

Stanište:

*91E0 Aluvijalne šume (Alno-Padion, Alnion incanae, Salicion albae)

E.1.1. Poplavne šume vrba

E.1.2. Poplavne šume topola

E.1.3. Šume bijele johe

E.2.1.2. Poplavna šuma jasena i johe s razmaknutim šašem

E.2.1.3. Šuma crne johe s blijedožućkastim šašem

E.2.1.4. Šuma crne johe s trušljom

E.2.1.5. Mješovita šuma crne johe i poljskog jasena sa sremzom

E.2.1.6. Šuma crne johe s dugoklasim šašem

E.2.1.8. Šuma crne johe s gajskom mišjakinjom

ĐURĐEVAČKI PESKI

HR2000571

Površina: 23,54 ha

Staništa:

*2340 Kontinentalne panonske sipine C.3.2. Kontinentalne sipine

*6260 Panonski travnjaci na pijesku C.3.2. Kontinentalne sipine

Bojan Špoljar, dipl.ing.šum.

Dravske mrtvice

Mrtvice su ujezereni dijelovi starog toka rijeke koji su najčešće za visokog vodostaja spojeni s glavnim

tokom. Rijeka Drava je u prošlosti neometano gradila meandre, probijala rukavce, taložila sediment

gradeći sprudove te na taj način na svom prostoru podržavala izuzetno veliku biološku raznolikost.

Meandri su postupno presječeni novim tokom rijeke postajali mrtvice, s vremenom pod utjecajem

prirodne sukcesije postajali močvare, močvarne livade i šume.

Tijekom 19. i 20. stoljeća izgradnjom obaloutvrda, brana i nasipa tok rijeke značajno je sužen i

promijenjen. Rijeka više ne stvara prirodne meandre, broj protočnih rukavaca izuzetno je smanjen,

brane spriječavaju slobodno prenošenje sedimenta te uz izgradnju sve većeg broja obaloutvrda dolazi

do postupnog ukopavanja rijeke što uzrokuje pad podzemnih voda s dalekosežnim, teško sagledivim

posljedicama na životne zajednice.

Kao spomenik izgubljenog vremena ostalo je očuvano nekoliko starih meandara rijeke, specifičnih

jezera oblika slova u. Najpoznatiji očuvani stari meandri u ovom dijelu Podravine su Ješkovo kod

Gole, Čambina u Repaškoj šumi na granici s Mađarskom, Đelekovečka mrtvica i mrtvica u Gabajevoj

Gredi. Odijeljene nasipima od glavnog toka, zahvaćene su procesima eutrofikacije koji su uz pad

podzemnih voda najvažniji uzrok nestanka ovih biološko-geoloških relikata. Uz rijeku Dravu mnogo je

presušenih mrtvica čiji se oblici još dugo prepoznaju u ravničarskom krajobrazu. Ne poduzmemo li

nikakve mjere ista sudbina zadesit će i nekoliko već spomenutih još očuvanih dravskih meandara.

Iako danas Podravina obiluje vodenim površinama nastalim iskapanjem šljunka koje nakon prestanka

eksploatacije brzo poprimaju prirodnu formu s bogatim živim svijetom koji po raznolikosti ne zaostaje

za meandrima prirodnog podrijetla, između takvih vodenih površina ne možemo staviti znak

jednakosti. Meandri su poput fosilnih ostataka koji se polako pred našim očima razgrađuju i nestaju

zauvijek.

Hoćemo li na vrijeme prepoznati vrijednost i poduzeti mjere za njihovo očuvanje ili ćemo samo

pasivno, bespomoćno promatrati njihov polagani nestanak?

Crni jarci

Šumski rezervat Crni jarci poznat je po sastojini crne johe koja se nalazi u optimalnim uvjetima za svoj

razvoj. Izuzetno visoke podzemne vode i nepropusan teren omogućavaju zadržavanje vode u

mnogobrojnim lokvama tijekom većeg dijela godine te tako i razvoj specifične šumske močvarne

biocenoze. Na ovako mekanom močvarnom terenu stabla razvijaju izuzetno široku bazu i specifičan

razgranat površinski korjenov sustav, zbog toga ova šuma nalikuje na močvarne šume tropskih i

suptropskih područja kakve možemo promatrati na znanstveno popularnim serijama.

Raznolikost ovog prostora dodatno uvećavaju svega nekoliko desetaka metara udaljeni pješčani

nanosi Podravskih pijesaka s potpuno drugačijim ekološkim čimbenicima i živim svijetom kojega

mnogi uspoređuju s pustinjom.

Miroslav Samardžić, prof. biologije

SELO SVETA ANA

S obzirom na svoj jedinstveni smještaj između bilogorskih obronaka okružena šumama zbog svog

kulturnog doprinosa i velike mogućnosti razvoja seoskog turizma selo Sveta Ana zaslužuje biti dio

Parka prirode. Kapelica Svete Ane u središtu sela, lokalitet Gradina iznad sela, šumski izvor,

obnovljena vodenica oko koje se već okupljaju izletnici i posjetitelji, vidikovac na vrhu brijega koji se

zimi pretvara u sanjkalište i skijalište za građane okolnih mjesta samo su dio ljepota zbog kojih je ovo

selo posebno. Poticanjem stanovnika sela na razvoj seoskog turizma te otvaranjem smještajnih

kapaciteta selo Sveta Ana moglo bi biti nezaobilazna točka u posjetu parka prirode i jedna od

turistički atraktivnijih lokacija.

SVJETLA PRUGA SEVEROVCI

Svjetla Pruga obuhvaća područje šuma veza, poljskog jasena, hrasta lužnjaka i dr. vrsta izrasle na

niskim plavljenim područjima s nekada visokom podzemnom vodom, a koje su već dio ekološke

mreže iz Nature 2000.

Jedna od zanimljivosti vezanih uz lokalitet je povremena pojava „plavih“ žaba, prirodnog fenomena

koji se javlja kod mužjaka močvarne smeđe žabe (lat. Rana arvalis) u periodu parenja. Ova pojava je

usko povezana sa oborinskim plavljenjem područja Svjetle Pruge koje se znalo događati u prošlosti i

tako stvorenim povoljnim uvjetima za razvoj žaba. (Prezentacija ove pojave putem edukativnih

materijala i po mogućnosti foto i video materijala snimljenih na ovom lokalitetu učinila bi ovaj

lokalitet zanimljivim dijelom Parka prirode.)

Od ove prve, učestalija je pojava velikih područja prekrivenih kasnim drijemavcem i drugim

proljetnicama. Prekrasne površine drijemavaca osim što nude estetski ugođaj omogućuju i

prezentaciju važnosti očuvanja izumirućih biljnih vrsta.

Ono što nije sa sigurnošću poznato, no vrijedno je istraživanja, je da je u ovom području moguća i

pojava crvenog mukača – strogo zaštićene životinjske vrste. Crveni mukač je naveden u Nacionalnoj

ekološkoj mreži kao ciljna vrsta za između ostalih i šire područje Drave. Područje Svjetle Pruge je dio

njegovog areala te bi sa nekim svojim osobinama (pojava voda stajačica za vrijeme jačih oborina)

moglo osiguravati povoljne životne uvjete za njihovo preživljavanje. Njegov pronalazak bi sigurno dao

doprinos značaju ovog lokaliteta.

Martina Stanešić, prof. biologije

Mrtvica Osredek

Neposredno uz rijeku Dravu uslijed eksploatacije pijeska i šljunka nastao je niz antropogenih jezera

koja su po napuštanju polja tijekom vremena postupno poprimala svoj doprirodni izgled te je danas

usputnom posjetitelju vrlo teško utvrditi radi li se o prirodnom ili umjetno stvorenom biotopu. Takve

su vodene površine, isprva s vrlo malo vrijednih vrsta, prerastali u ekološki iznimno vrijedne biotope

raznorodnog biljnog i životinjskog svijeta te su procesima prirodne eutrofikacije oplemenjeni do

razine vrijedne prvorazredne zaštite.

Za razliku od rukom čovjeka stvorenih vodenih staništa, mrtvica Osredek rijetki je primjer još samo

nekoliko sačuvanih ostataka nekadašnjih dravskih mrtvaja osebujnog, vrlo brojnog živog naselja. Ovaj

dravski rukavac desne obale rijeke Drave prosječne dubine od 0,5 -1 metar, dijelom lučnog oblika,

dužine oko 2,5 km i širine do 20 metara, proteže se od naselja Gabajeva Greda prateći cestu do Molvi

sve do inundacijskog nasipa. Za razliku od većine antropogeno nastalih jezera, vrlo male dubine

mrtvica osiguravaju najbolje uvjete za razvoj svih vegetacijskih pojasa i s njim vezanih životinjskih

vrsta, što ekstremne dubine ne dozvoljavaju. Obale Osredka obrasle su pojasom tršćaka i rogozišta

te tipičnih vrba, topola i johe. Slobodne vode praktički i nema jer je cijela površina zauzeta vodenim

raslinjem u kojem prevladavaju mrijesnjače i vodena kuga, Helodea canadensis Rich. Uz njih je

zastupljeno i nekoliko vrsta vodenih mahovina te vodena paprat, Salvia natans (L) All.

Gusti obraštaj i otežana pristupačnost, povoljno djeluju na osiguranje mirnih boravišta i gnijezdilišta

brojnih ptičjih i ribljih vrsta, a to naročito pogoduje i razvoju sitnih sisavaca, vodozemaca i nižih

beskralješnjaka sa razvojnim stadijima u bentoskim zajednicama. Područje je, na žalost, kao i sva

slična dravska područja, nedovoljno istraženo te vjerojatno obiluju i specifičnim ekološkim nišama

koje zadržavaju specifične vrste poput slatkovodne meduze, Craspedacusta sowerbyi L. Područje se,

kao i svi močvarni lokaliteti desne obale rijeke Drave uz naselje Komatnica, mogu preporučiti kao

idealno područje znanstvenog turizma, odnosno lokaliteti idealni za provođenje studijskih bio-

ekoloških istraživačkih programa te predmet interesa kod razmjene studenata europskih zemalja u

kojima ovakvih staništa gotovo više i nema.

Kako je područje zbog zaliha mineralnih sirovina ujedno bilo interesantno i za eksploataciju šljunka i

pijeska, iako se radi o području proglašene ekološke mreže, POP i POVS području Gornjeg toka rijeke

Drave, HR1000014 i HR5000014, postoji opasnost da se ovo područje nepovratno izgubi. Pitanje je

jedino hoće li prevladati gospodarski ili interes očuvanja u smislu zaštite mrtvice Osredek kao

sastavnog dijela Parka prirode Drava - Peski.

SPOMENIK PRIRODE - LIVADE U ZOVJU KOD ĐELEKOVCA i PETERANSKE LIVADE – indirektni

utjecaji dislociranih manjih područja bitnih za očuvanje uže dravske zone zaštite

Mali zoološki lokalitet Livade u Zovju pokraj Đelekovca zaštićen je u kategoriji spomenik prirode

2002. godine. Vlažno livadno područje veličine samo jedan ha smješteno je uz potok Gliboki koji se

ulijeva u rijeku Dravu kod naselja Komatnica, a stanište je dviju najugroženijih i najranjivijih vrsta

europskih danjih leptira, Velikog livadnog plavca (Maculinea teleius) i Zagasitog livadnog plavca

(Maculinea nausithous) te zbog toga uvršteno i u europsku ekološku mrežu NATURA područja. Ove

vrste žive u specifičnoj simbiotskoj zajednici sa vrstom crvenih mrava koji također ovdje obitavaju te

je od značaja kontinuitet održavanja biotopa kao vlažne livade košanice ne dopuštajući daljnju

sukcesiju vegetacije u grmoliku. Livadni plavci jaja odlažu na cvjetovima velike krvare, Sanguisorba

officinalis te ovdje provode jednu razvojnu etapu prije nego u obliku gusjenice dospiju u mravinjake i

nakon deset mjeseci razviju novu generaciju ovih ugroženih leptira.

Lokalitet sličnih obilježja nalazi se na nedalekom području Općine Peteranec nazvan Peteranske

livade koji, iako prostorno-planski predložen za zaštitu međutim, još nije zaštićen. Stanišni uvjeti su

vrlo slični Zovju te i ovdje obitava velika krvara sa istim simbiontskim odnosom mirmekofilije Velikog i

Zagasitog livadnog plavca, ali s nešto većim obraštajem grmolikom vegetacijom trušljike (Frangula

alnus) i pasdrijena (Rhamnus cathartica). Ugroženost livadnih plavaca uzrokovana je prvenstveno

potencijalnim nestankom ovakvih livadnih biotopa koji svoje mjesto prepuštaju, bilo oraničnim

kulturama, bilo postupnim prijelazom u grmoliku i šumsku vegetaciju uslijed prestanka redovne

agrikulturne mjere livadnog dvootkosa koji omogućava upravo ovakvu sliku livadne biljne asocijacije s

kojom dolaze i tipične animalne vrste. Upravo zaštita područja putem primjene propisanih mjera

zaštite u ovakvim slučajevima omogućuje inducirano dugoročno konzerviranje istog ekološkog

statusa, a time i ciljanih vrsta.

Ova staništa, iako donekle dislocirana od glavnog toka rijeke Drave, njenim su pritocima direktno

vezana uz vodni režim te se prokapanjem obližnjih potoka, pritoka Drave, zbog mogućeg snižavanja

razine podzemnih voda, direktno ugrožavaju. Pored toga, takvi manji dislocirani lokaliteti mogu biti

indirektni pokazatelji mogućih ekoloških rizika koji, ukoliko su značajniji, mogu ujedno ugroziti i sam

ekosustav rijeke Drave kao primarni cilj dodatne valorizacije i očuvanja u višoj kategoriji zaštite. Zbog

toga je kroz formiranje parka prirode bitno cjelovito sagledavanje šireg područja rijeke Drave, ne

samo njene najuže, „core“ zone. Pri tome bitnu ulogu ima sinergijsko očuvanje visokih ekoloških

standarda tog šireg, „buffer“ područja koje indirektno, djelovanjem nepovoljnih čimbenika poput

emisija onečišćujućih tvari u podzemne i površinske vode iz nedovoljno kontroliranih udaljenih izvora

može ujedno ugroziti i karakteristike samog glavnog riječnog toka. To je, primjerice, nedostatan

sustav pročišćavanja otpadnih voda komunalnih i industrijskih izvora, procjedne vode neadekvatno

lociranih odlagališta otpada, onečišćenja uzrokovana ispiranjima uslijed poljoprivredne djelatnosti,

nedovoljno nadzirani pojedinačni odljevi otpadnih voda i slično.

Tijekom proteklog višedesetljednog razdoblja moguće je pratiti koja su onečišćenja površinskih voda

na području uzvodno Koprivničko-križevačke županije te pritoka rijeke Drave u samoj Županiji, dovela

do pogoršanja kvalitete vode i same rijeke Drave, odnosno, kakvi su trendovi kretanja kad su u

pitanju pojedini parametri, ekološki indikatori „zdravlja“ ekosustava. Suvremenim metodama

daljinskog praćenja pojedinih sastavnica okoliša gustim rasporedom monitoring-točaka danas je

moguće i vrlo precizno indicirati uzroke onečišćenja putem specifičnih parametara tipičnih za

pojedine izvore te tako utjecati na izvore onečišćenja, lokalnog, regionalnog ili čak prekograničnog

karaktera, a koji mogu bitno narušiti kvalitetu vode osnovnog toka rijeke Drave. Kako je Drava živi

osjetljivi organizam i ekosustav podložan vrlo brzim reakcijama koje se manifestiraju, među ostalim, i

putem smanjenja populacija ili potpunog izčezavanja pojedinih vrsta, evidentno je kako je od

izuzetnog značaja redovnim monitoringom kvalitete šireg okoliša, ali i praćenjem pojedinih zahvata

koji morfološki preoblikuju prostor voditi brigu o značajno prostranijem pridravskom području nego

što je to sam inundacijski pojas i neposredno vezane izdvojene vodene površine. To nam, uostalom,

nameću i preuzete obveze očuvanja Drave, višestruko zaštićene internacionalne rijeke, osobito u

smislu zaštite ovog segmenta europske ekološke mreže NATURA 2000, gdje postoji primarno državni

interes preveniranja svakog gubitka pojedinih ciljanih vrsta i staništa međunarodnog značaja. Svaki

gubitak, naime, tijekom revizije cjelovitosti područja ekološke mreže, podložan je skupim

nadoknadama reguliranim europskim pravnim sustavom koje bi dodatno opteretile već ionako

nenadoknadivu štetu mogućeg bio-ekološkog gubitka i smanjena bioraznolikosti.

Ana Kranjčev, prof.biologije

Prirodne značajke Drave u Koprivničko-križevačkoj županiji

Srednji tok rijeke Drave, s pritokom Murom, čini jedan od zadnjih nedirnutih riječnih koridora u

središnjoj Europi. Drava teče 720 km dugim tokom od izvora u Alpama do Dunava, te prolazi

Austrijom, Slovenijom, Hrvatskom i Mađarskom. Velik dio rijeke Drave je ukroćen i oblikovan ljudskim

aktivnostima. Uzvodno od ušća Mure postoje 22 hidroelektrane koje oduzimaju rijeci energiju.

Nizvodno od Barcsa Drava je regulirana za promet brodova, posebno u 19. stoljeću, čime su mnogi

meandri i rukavci odsječeni. Donji tok rijeke Drave još uvijek posjeduje mnoge prirodne

karakteristike nizinske rijeke, s otocima, obalnim šumama, rukavcima i pritocima.

Između ušća Mure i mađarskog grada Barcsa rijeka Drava je gotovo iskonska, jedva se koje naselje

može vidjeti, rijeka je labirint šljunčanih otočića i obala, rukavaca i kanala, dinamična, uvijek u

promjeni, raj za divlje životinje. Rijeka tvori granicu između Hrvatske i Mađarske. Ta vijugava granica

je uspostavljena uzduž starog toka rijeke prije više stotina godina i ostala tako iako se tok kasnije

mijenjao. Granica se tako seli amo tamo preko rijeke, stvarajući hrvatske enklave na “madžarskoj”

obali i obratno, predstavljajući zapanjujući povijesni artefakt.

Tijekom druge polovice dvadesetog stoljeća, u vrijeme komunizma u Europi, to je bio dio «željezne

zavjese», zabranjena zona za obje strane, gdje je priroda carevala u odsutnosti ljudi. Dravska regija je

uvijek pokazivala izvanrednu biološku raznolikost koja je većim dijelom opstala, živi ostatak

dinamične prirode nekad normalne za prostrane poplavne nizine središnje Europe, danas su većinom

isušene i naseljene, efektivno izgubljene. Sada je izazov zaštititi preostala prirodna blaga rijeke Drave

i Mure unatoč pritisku razvoja nakon političkih promjena započetih 1989. U Mađarskoj je rijeka Drava

i dio okolnog područja od 1986. god. pod zaštitom izvrsnog nacionalnog parka Dunav-Drava, dok je

vrlo malo zaštićenih područja uz rijeku Dravu u Hrvatskoj. Jedan od ciljeva ovog projekta je da se

sagleda ova nedosljednost.

Ovdje nalazimo mnoge vrste biljaka, riba, kukaca, sisavaca i vodozemaca koji žive uzduž riječnog

koridora, mnoge od njih su rijetke. Tu su velike kolonije ugroženih vrsta ptica poput bregunica i

pčelarica, gnjezdarica strmih obala rijeka, rijetka mala čigra i kulik sljepčić koji se gnijezde na

šljunčanim sprudovima i otocima. Povremeno se mogu vidjeti crna roda i orao štekavac, zadivljujuće i

plahe ptice čiji je opstanak globalno ugrožen. Ne samo da je koridor Mure i Drave stanište za ove

ptice, on omogućava i siguran prolaz za njihovo kretanje i migraciju, istinska «linija života prirode».

1.5.2. Hidromorfologija i hidrologija

U gornjem toku, od Ormoža do ušća Mure, Drava je rijeka prepletenog tipa što podrazumijeva i

brojne rukavce. Najveći desni pritok joj je Bednja. Najveća širina glavnog kanala iznosi 850 metara, a

prosječni nagib terena je 0,88‰. Zbog toga je Drava vrlo pogodna za proizvodnju električne energije.

Prosječna brzina Drave kod Varaždina iznosi 1,7 m/s, a za srednjeg vodostaja protok iznosi oko 530

m3/s, uz prosječni pad od 66 cm na 1000 metara, što Dravu karakterizira kao rijeku relativno brzog

toka, velike mehaničke snage i energetskog potencijala. Istočno od Varaždina na rijeci stoga su se

izgrađena tri velike hidroelektrane s akumulacijskim jezerima HE Čakovec te Varaždinsko i Dubravsko

jezero koje je i najveće. Nakon Legrada pa sve do Podravskih Sesveta, Drava predstavlja prijelazni tip

od prepletenih prema meandrirajucim rijekama, što podrazumijeva samo mjestimičnu razgranatost

korita. Najveći desni pritok je Bistra. Na toj dionici nalazimo i najveće širine korita, maksimalno oko

1500 metara, a nagib terena je 0,47‰.

Drava i Mura u svojem prirodnom stanju meandrira i premješta korito. Time nastaju otoci, rukavci,

mrtvice i starije depresije. Često podalje od glavnog korita (i do kilometra). Meandriranjem Drave

pomiče horizontalno svoje korito. Najčešća su blaga pomicanja od svega nekoliko metara godišnje

(rast meandara). Mnogo drastičniji primjeri su presijecanja meandara što rezultira značajnim

prostornim promjenama toka. Tako je Drava 1710. godine „preselila“ naselje Legrad iz Međimurja u

Podravinu. Stari južni tok se danas može pratiti po konfiguraciji terena. Promjene položaja ušća

svjedoče da Drava i danas pomiče korito. Tako je 1992. godine promijenjen položaj ušća koje se sada

nalazi 300 m nizvodno od prijašnjeg. Također, uslijed nekoliko godina nastat će novo ušće vrlo blizu

negdašnjeg ušća.

Erozija, premještanje i donos sedimenta također su važna ekološka značajka obaju rijeka što ima

veliki značaj za staništa sprudova. Iako je zbog uzvodnih hidroelektrana (22, uključujući velike tri HE

neposredno uzvodno) donos sedimenta je značajno smanjen. Ipak, procesom meandriranja rijeka vrši

bočnu eroziju te još uvijek premješta sediment. Time nastaju novi sprudovi, ali i strme erodirane

obale. Transport sedimenta usko je povezan s izmjenama vodostaja, budući da je erozija i transport

sedimenta najjači za vrijeme visokih vodostaja. Režim voda Drave ovisi o padalinama, ali i o otapanju

snijega i leda u Alpama (kišno-ledenjački režim). Maksimum je stoga od svibnja do srpnja kada se u

Alpama topi snijeg. Sekundarni prirodni maksimum je u studenom uzrokovan jesenskim oborinama.

Najniži vodostaj Drava ima zimi (prosinac-veljača) dok je sekundarni minimum u rujnu. Za Dravu je

svojstveno da i ljeti ima relativno visok i stabilan vodostaj što nije slučaj u ostalih rijeka u Hrvatskoj.

Visoki vodostaji Mure u srpnju i kolovozu dok su najmanji u prosincu, siječnju i veljači, kad uzvodno

nema otapanja snijega i leda.

Kišno-ledenjački režim obiju rijeka utječe i na stanje podzemnih voda područja uz Muru i Dravu. Obje

rijeke su u izravnoj su hidrauličkoj vezi s podzemnim vodama, a hidrogeološka istraživanja pokazuju

da u ovom dijelu Međimurja ima obilje podzemne vode. Podzemne vode kreću se s općenito sa

paralelno s tokom Drave. U odnosu prema dravskoj, murska nizina zaostaje kako širinom tako i

debljinom šljunkovito-pjeskovitih naslaga.

Dinamična rijeka kao osnova biološke raznolikosti

Iako stoljećima pod utjecajem čovjeka, na rijeci Dravi još nalazimo prirodna staništa. Proces prijenosa

sedimenta, njegovog taloženja i erozije osnova su prirodne dinamike rijeke. hidromorfologija

područja.

Taj proces ujedno stvara nova staništa, a naslage sedimenta zvane sprudovi su prvi stupanj sukcesije

staništa. Visoke vode premještaju sprudove, otplavljuju vegetaciju s postojećima. Na njima nastaju

specifične zajednice, neke kratkotrajne, a druge stalnije (šibljaci vrba). Ova staništa prisutna su i u

Nacionalnoj klasifikaciji staništa.

Na Dravi neprestano se odvija sukcesija staništa. Šljunčani sprudovi su početni stadij sukcesije i na

njima počinje kolonizacija biljaka. To su pionirske biljke poput kebrača (Myricaria germanica). Za

njima, a na nekim sprudovim od samog početka slijede vrbe. Pionirske vrbe su vrsta rakita (S.

purpurea), bademasta vrba (S. triandra), pepeljasta (S. eleagnos), ali i bijela vrba (S. alba) i topole

(Populus alba i Populus nigra). Vrbe zarobljavaju i talože sediment (pijesak i mulj) te tako stvaraju tlo i

povoljne uvjete za razvoj drugih biljnih zajednica. Rakitov šibljak je prelaznog karaktera prema

močvari i trščacima, a ovdje raste uz obalu i čini prvi red vegetacije prema rijeci. Bademasta vrba

raste na najnižim dijelovima sprudova s kojih se voda najkasnije povlači. Zajednica pepeljaste vrbe i

rakite raste na nešto povišenom terenu s manje poplavne vode.

Za vrbicima na sprudovima slijedi šuma bijele vrbe (Galio-Salicetum albae), mješovite vrbovo-

topolove šume (Salici-Populetum) i mješovite topolove šume (Populetum nigro-albae) koje ovdje

čine značajan dio rezervata. Dobar dio površine međutim zauzimaju invazivne vrste (neofiti), prije

svega amorfa (Amorpha fructicosa ) i zlatnica (Solidago). Konačno, direktno na šume se nastavljaju

obradive površine i šibljaci vezani uz njih. Dijelovi rezervata močvarna su staništa zbog zadržavanja

vode duže vrijeme. To su rukavci ili niski dijelovi kopna koje voda lako plavi. Karakterizira ih trska

(Phragmites).

Sprudovi

Jedno od osnovnih djelovanja rijeka jest prenošenje sedimenta koji visoke vode često pokreću u

ogromnim količinama. Rijeka je tada vrlo jaka, nosi šljunak i pijesak, ali s vremenom se smiri i splasne.

Tada ostaju sedimentne naslage – sprudovi. Neki su samo uske trake uz obalu pod utjecajem

varijacije vodostaja, drugi su veći, neki su pravi otoci najčešće zaobljenih, ali zapravo svih mogućih

oblika koji se opiru svakom pokušaju opisivanja. Na tim otočićima znaju ostati i malena jezerca.

Sprudovi uz srednji tok rijeke najčešće su od šljunka baš kao što je i korito rijeke. Takve su i Mura, i

Sava, i Kupa, i Drava… Na gornjoj Dravi imamo ostatke isprepletenog toka gdje se rijeka zapravo za

niskog vodostaja „probija“ kroz naslage sedimenta u nekoliko kanala, no takva je slika uvelike

izgubljena i poremećena izgradnjom hidroelektrana. Kako se nizvodno smanjuje pad rijeke, tako pada

i njezina snaga pa ne može više nositi oblutke šljunka, već samo pijesak i mulj. Ostaju pješčane

„plaže“ i sprudovi.

Kad se voda povuče ostaju gole naslage šljunka ili pijeska; gole, ali ne i beživotne. Odmah počinje

naseljavanje živim organizmima: sjemenke biljaka spremno počinju klijati. To su pionirske vrste jer

prve naseljavaju takvo „djevičansko“ stanište. Nemaju velike zahtjeve za hranom i tlom pa uspijevaju

na šljunku skoro bez ikakvog humusa. Prilagođene su i na periodičko plavljenje – mogu disati i dobro

se ukorjenjuju u šljunak, ne smeta im direktno sunce ni vjetar.

U srednjem toku Drave kolonizacija biljaka ide ugrubo u dva smjera: jedan direktno u šikare vrba i

topola, a drugi prvo zarasta u zeljaste jednogodišnje i dvogodišnje biljke koje tek potom osvaja šikara.

Dakako, granice poklapaju i često od početka imamo „mozaik“ ovisno o mikrostaništu. Zeljaste biljke

rastu brzo i obilno te u kratkom vremenu zazelene sprud. Zajedničko svima je da najbolje uspijevaju

na najnižim dijelovima gdje se taloži suspendirani sediment, odnosno pijesak i prašak te mnogo vode,

a to su dijelom i amfibijske biljke. Jedna je od tih biljaka je vodena metvica (Mentha aquatica).

Premda nije tako mirisna kao ostale vrste metvice, jasno se osjeća njena oštra aroma na obalama. Tu

su i nekoliko vrsta dvornika (Polygonum sp), biljke sitnih crvenkastobijelih cvjetova koji tvore vrlo

guste livade. U svibnju sve požuti od grpka (Rorripa amphibia) i poplavi od sitnih cvjetića potočnica

(Myosotis scorpioides). Ljeti zavladaju trave, npr. velika pirevina, Glyceria maxima, trsasti blješac,

Phalaris arundinacea, ali i rijetka obalna šašuljica Calamagrostis pseudophragmites), Tu su i vrlo guste

sastojine šaševa (Carex acuta, C. elata itd.) i posebno kiselica (npr. Rumex hydrolapathum) koje

dosežu i metar visine. Ove vrste česte su i na najnižim dijelovima obalama pa je ponekad teško

odijeliti sprud od obale. Sve te biljke odumiranjem zarobljavaju finiji sediment, ali i polako stvaraju

humus i pripremaju tlo za ostale došljake.

Drugi generalni smjer ide na vrste i zajednice koje rastu na golom šljunku, a to su šikare vrba i topola.

Pionirske vrsta vrbe koje osvajaju sprudove su rakita (Salix purpurea), bademasta vrba (Salix

triandra), pepeljasta (Salix eleagnos), ali i bijela vrba (Salix alba) te crna i bijela topola (Populus nigra i

P. alba). Posebno su značajne zajednice rakite, bijele i pepeljaste vrbe, a u manjoj mjeri bademasta

vrba iako ona može „eksplodirati“ brojem jedinki ako se poklope uvjeti. Vrbe zarobljavaju i talože

sediment (pijesak i mulj) te tako stvaraju tlo i povoljne uvjete za razvoj drugih biljnih zajednica.

Rakitov šibljak je inače prijelaznog karaktera prema močvari i trščacima, a ovdje raste uz obalu.

Bademasta vrba raste na najnižim dijelovima sprudova s kojih se voda najkasnije povlači. Zajednica

pepeljaste vrbe raste na nešto povišenom terenu s manje poplavne vode. Crna topola također raste

na šljunčanom terenu van dosega većine poplavnih voda. Pepeljastu vrbu također nalazimo na

alpskim rijekama. Šljunak, odnosno uski riječni koridor je dakle poveznica krajeva bitno različitih

nadmorskih visina i klima.

Naseljavanje sprudova ovisi često o dužini poplava i vremenu kada leti i pada sjeme tih vrba i topola.

Koja će zajednica prevladati – možemo reći da je prava lutrija! Odmah po povlačenju vode dolazi do

klijanja i nastaju guste sastojine mladica– malati. Prvo sredinom svibnja pada sjeme bijele topole, a

krajem svibnja i početkom lipnja sjeme crne topole i bijele vrbe. Sjemenke klijaju već nekoliko dana

nakon povlačenja vode. Ukoliko je poplava u svibnju, na višim, nepoplavljenim dijelovima prva

naseljava bijela topola, a kasnije bijela vrba i crna topola. Ako je poplava i u lipnju, tada propadaju

dosadašnje mladice, a dominira bademasta vrba koja cvjeta i stvara sjeme u cijelom vegetacijskom

razdoblju te ima sprud za sebe bez konkurenata. Zadržavanje vode također utječe na opstanak tih

malata. Topole podnose tek kratkotrajno zadržavanje vode, ali u početku brže rastu i zasjenjuju vrbe.

S druge strane, vrbe izdrže više pod vodom, a ako prežive, već prve godine dosegnu i metar visine,

naročito bademasta vrba. Na Dravi može biti značajan udio bademast vrbe u malatima na području

ušće Mure u Dravu. Zanimljivo je da u istraživanjima u prvoj godini nabrojano čak 830 000 biljaka/ po

jednom hektaru! U drugoj godini već ih ima značajno manje, jer preživi svega oko 10 % biljaka. Do 15.

godine u sastojinama prevladava bademasta vrba, a potom bijela vrba.

Međutim, samo mali broj sprudova, bilo u obliku otoka ili proširenja obale, doživi takvu „duboku

starost“. Najčešće će mlade biljke pomesti voda ili će ih pomiješati s ostalim sedimentom te preseliti

na drugo mjesto. Opet će ostati goli sprud. To odgovara pticama koje se gnijezde upravo na golom ili

tek blago zaraslom šljunku. Većina tih ptica ograničena je na otočne sprudove jer su tako izvan

dohvata kopnenih grabežljivaca kao što je lisica. Jedni od najčešćih stanovnika sprudova su čigre. Po

buci i u zraku i na zemlji znamo da se približavamo koloniji čigri. Najčešće su crvenokljune čigre

(Sterna hirundo) – vitke bijele ptice šiljatog kljuna i dugačkih, elegantnih krila. I rep im je dugačak.

Hrane se malim ribama koje love tako što se obrušavaju u vodu. Spretne su u zraku ali su, dakako,

„prisiljene“ podizati mladunce na tlu. Gnijezdo im je tek maleno ulegnuće na golom ili donekle

zaraslom sprudu, ponekad obloženo naplavinama i dijelovima biljaka. Polažu jedno do tri jaja, a

roditelji agresivno brane mlade ptiće. U kolonijama se katkad nađe i mnogo rjeđa vrsta – mala čigra

(Sterna albifrons). Imaju bijelo čelo, manje su od crvenokljunih, ali su i one vitke. Ova nekoć raširena

vrsta europskih ptica sada je među najugroženijima nestanka sprudova i uznemiravanja. Njihova

populacija u Hrvatskoj iznosi svega 40 do 75 parova ptica, a žive na Savi kod Ivanje Reke i na Dravi

oko Koprivnice. Kolonije nalazimo i na jadranskim otočićima, uglavnom u zadarskom arhipelagu.

Na sličan se način gnijezde kulici sljepčići (Charadrias dubius), malene ptice veličine ševe. Ne žive u

kolonijama kao čigre, no nalazimo ih skoro na svakom pogodnom sprudu. Njihova tri do četiri jaja

također su nalik oblucima šljunka pa ih je teško zapaziti. U slučaju opasnosti, ili ako dođe kakav

bezazlen nezvani gost, ženka će se dignuti od gnijezda da odvuče pažnju od jaja, često se pretvara da

ima slomljeno krilo i tako još više privlači pažnju grabežljivca. Love na rubovima sprudova uz vodu,

uglavnom kukce i druge beskralješnjake. Nešto veće, ali sličnog životnog stila su male prutke (Actitis

hypoleucos). Gacaju po rubovima obala tražeći plijen svojim podužim tankim kljunom. Njihova

gnijezda su rijetko na otvorenom, uglavnom su skrivena u gušćoj vegetaciji i čak prekrivena odozgo, a

samo gnijezdo može biti obična udubina u tlu, ali i pravo izgrađeno gnijezdo koje je prekriveno

odozgo. Bijela pastirica (Motacilla alba) također je vrlo česta gnjezdarica na sprudovima, anajčešće se

vidi kako obilazi rub vode u potrazi za naplavljenim beskralješnjacima. Još se neke vrste mogu

gnijezditi na sprudovima, no skrivene u gustoj vegetaciji, tako divlje patke često podižu svoj

pomladak. Na sprudovima su i mnogi došljaci na hranjenju, no koji se ovdje ne gnijezde. Velike i male

bijele čaplje gacaju u plitkoj vodi, ove potonje „komično“ trčkaraju za ribicama. U mirnim dijelovima

gaca i crna roda, dolaze vivci, čvorci, vrane, čak i štekavac.

Strme obale

Rijeka svojom prirodnom dinamikom neprestano stvara cijeli niz staništa. S jedne strane erodira

obalu, s druge taloži sediment u obliku sprudova. Iako se te strme, odronjene obale čine beživotnima

(baš kao i novonastali sprudovi), one su zapravo vrlo vrijedno stanište. Ako se ne urušavaju ili su

pretvrde s mnogo šljunka, te su obale idealne za gniježđenje nekoliko vrsta ptica – bregunica,

pčelarica, vodomara, ali i bijelih pastirica i ponekih drugih. Često se radi o velikim kolonijama sa

stotinama. Čak i tisućama parova, najčešće i s nekoliko vrsta zajedno. U Hrvatskoj su to obale Drave,

Mure, Save, Dunava i sličnih rijeka. Ovakav odabir staništa nije slučajan, jer strmina i nedostupnost

zaštita su od grabežljivaca. Ipak, to nije potpuna zaštita, naročito protiv zmija koje mogu dopuzati.

Najbrojniji, ali i najbučniji stanari strmih riječnih obala jesu bregunice. Žive u kolonijama u kojima je

često nekoliko stotina ili čak nekoliko tisuća parova. Najviše ih ima naDravi, potom Savi, Muri i

Dunavu, a nalazimo ih i uz šljunare i iskopine. Nekad se gnijezdila u Dalmaciji (Neretva još krajem 20.

stoljeća i Jadro), no danas je ondje nestala. Bregunice su slične lastavicama, samo su zdepastije, a rep

im nije tako dugačak i viličast kao u lastavice. Pretežno su smeđe boje. Krila i leđa su im smeđa,

odozdo bijela s tankim smeđim pojasom na prsima. Dugačke su do 12 cm. Nema razlike između

spolova. Bregunicu ćemo naći uz rijeke i ostale vodene površine na kojima se hrane. Love kukce u

zraku, ali katkad i pokupe kukca s površine vode. Let im je brz i energičan, s mnogo promjena smjera,

a zamasi krila plitki. Gotovo ne hodaju već se malim nogama samo drže na nekoj grani. Gnijezde se

najčešće u gornjem dijelu strme, erodirane obale. Sezona gniježđenja počinje u proljeće i tada

počinju bušiti rupe kljunom, nogama i krilima. Prvo počinje mužjak i kad dosegne tridesetak

centimetara, počinje pjevati i letjeti oko otvora, nadajući se da će privući ženku. Kad uspije, zajedno

nastavljaju bušiti tunel, često i metar dužine. Na kraju je gnijezdo obloženo perjem, travkama i

grančicama. U njega ženka polaže od četiri do šest bijelih jaja na kojima sjedi oko dva tjedna, a kad se

izlegu, roditelji ih hrane još tri tjedna. Mladi tad izlijeću van i roditelji se brinu za njih još neko

vrijeme, a mogu i dalje noćiti u rupama. U vrhuncu gniježđenja oko kolonije vlada nevjerojatna gužva

i buka – ptice gotovo neprekidno ulijeću i izlijeću iz gnijezda pa kolonija izdaleka podsjeća na košnicu.

Posebice je prometno kad mladunci odrastu pa onda i stari i mladi zajedno u zraku izvode vratolomije

loveći leteće kukce, zatim se cijelo jato skupi na kakvu drvetu i ondje se odmara. To je doba prije

migracija, a na početku jeseni odlaze na jug. Za vrijeme selidbi cijela jata bregunica znaju spavati u

trsci.

Vodomara najčešće vidimo u niskom letu, uz površinu vode ili uz obalu. Tek ako imamo sreće, sletjet

će na obližnju granu i pokazati se u svom sjaju. Tad se vidi njegovo raskošno perje. Gornji je dio tijela

plavkast, a ovisno o kutu gledanja može biti od tamnoplavozelene do zelenoplave s još dodatnom

svjetlucavom, tirkiznom prugom. Pera na pokrilju imaju azurnoplave vrhove, što daje dojam lagane

pjegavosti. S donje je strane hrđastocrven do kestenjastosmeđ, osim na bijelom vratu. Kljun je u

ženke s donje strane dijelom narančastocrven, a u mužjaka crn. Rep je kratak, a noge male, ali kljun je

dugačak.

Vodomar lovi ribu, ali i kukce i njihove ličinke, račiće i punoglavce. S promatračnice prati ribice i kad

odabere jednu, strmoglavljuje se u vodu "skokom na glavu". Ako ima sreće, u kljunu će zamlatarati

ribica s kojom se vraća na granu da bi je na miru pojeo. Ako treba, prvo će je lupiti o granu i onda je

okretati tako da joj prvo guta glavu. Ako nema kakve debele i čvrste grane za promatračnice, zna

najprije lebdeći na mjestu čekati ribu. Vodomar traži sporije tekućice ili bistre stajaćice gdje lako lovi

ribu. Zimi ga doduše nalazimo i uz more. Važno mu je da voda ima strmu obalu za razmnožavanje, od

gline ili čvrstog pijeska. U njoj buši tunel dugačak do 90 cm, s komorom za gnijezdo na kraju. Na

prijelazu iz veljače u ožujak počinju svadbeni letovi vodomara, a mužjak se udvara ženki donoseći joj

ribice. Poslije parenja ženka polaže 6 – 8 jaja, svaki dan jedno. Kad snese zadnje, počnu na njima

naizmjence sjediti oba partnera. Inkubacija jaja traje do tri tjedna, a onda izleglim ptićima sljedeća 3 –

4 tjedna roditelji donose hranu u gnijezdo. Potom izlijeću van. Vodomari imaju redovito dva legla,

katkad i tri u godini. Katkad jedan mužjak istodobno podiže dva legla s dvije različite ženke. U nas su

vodomari stanarice, a u istočnim i sjevernim dijelovima Europe selice. To je široko rasprostranjena

ptica Europe i Azije.

Možda naša najatraktivnija ptica je pčelarica. Milina ju je i čuti i vidjeti, dok jedri zrakom, a već se

tada nazire njeno šareno perje. Još izdaleka i visoko na nebu nepogrešivo prepoznajemo njeno

frulasto "prirr" ili "krik krik". Kad sleti na neku granu, vidimo pobliže njihovo simfoniju boja. Trbuh i

prsa su tirkizni, glava i gornji dio leđa su rđasto smeđi, krila također u tim nijansama. Leđa su žuta, a

preko očiju prolazi crna pruga. Kljun joj je prilično dug i blago savijen, a i rep je produžen. Mlade ptice

su nešto bljeđe obojene i još uvijek nemaju produžena pera u repu.

Pčelarica je izvrstan lovac na kukce. Juri punom brzinom i u letu hvata leteće kukce. Često nekoliko

ptica zajedno lovi. S lakoćom će uhvatiti pčelu, ali i bumbara, leptira, muhe, čak i opasnog stršljena te

veliko i brzo vretence. To su sve brzi i agilni kukci pa je vještina pčelarice zaista impresivna. S njima će

doletjeti na granu, ako je potrebno prvo će osu ili stršljena zatući da ju ne ubode i onda slasno

pojesti. Tvrde i neprobavljive dijelove kukaca od hitina kasnije izbacuju.

Mužjak će kao pravi kavalir međutim u proljeće ponuditi svoj teško ulovljeni plijen svojoj družici. Što

veći i šareniji leptir, to je veća šansa da ga odabere. Nakon što ženka prihvati mužjaka, slijedi kratko

parenje – on će se popeti na nju i zalepršati krilima. Nakon toga kreće izgradnja gnijezda koja traje

čak 2 - 3 tjedna. U ovom slučaju to zahtijeva kopanje tunela dugačkog i do metra i pol, promjera 4 do

5 cm. Tunel na kraju završava proširenim gnijezdom. U njega ženka nese 5 - 6 jaja koja potom

sjedenjem na njima brižno griju oba roditelja i to 20 dana. Potom mlade ptiće hrane dok ne polete, a

zanimljivo da par može imati i pomagače – starije potomke ili braću od mužjaka koji nisu uspjeli u

svojem podizanju gnijezda. Za to vrijeme se u gnijezdu nakupljaju ostaci neprobavljene hrane, izmeta

i ostalog otpada.

Pčelarice za gniježđenje odabiru najčešće strme ogoljene obale rijeka ili bilo koja zemljana strmina,

često i umjetnog porijekla poput neke iskopine. Bitno je da samo je podloga od čvrstog pijeska ili

gline da se tunel ne urušava. Gnijezde se u malim kolonijama, često zajedno s ostalim vrstama poput

bregunica te pokojim vodomarom. Nalazimo ju stoga uz rijeke, ali i more, a traži otvorena područja s

manje stabala. U dražima pčelarice možemo uživati samo u proljeće i ljeti. U jesen odlazi u južne

krajeve gdje prezimljuje. Naćulimo uši i očekujmo ju od sredine travnja do kraja,

Erozija rijeke neprestano „dere“ obale pa one nisu stalne. Jedne su godine tu, druge ih nema. Čak i

ako je rijeka ne izbriše, vegetacija će osvojiti obalu i spriječiti kolonizaciju ptica. Također, ptice više

vole nove rupe jer su stare pune parazita. Zato bregunice, kao i vodomari te pčelarice uvijek traže

nove, svježe erodirane obale.

U posljednje vrijeme zabilježen je pad brojnosti bregunica. Iako svake godine broj parova i kolonija

varira ovisno o vodostaju i drugim prirodnim fluktuacijama, očit je trend smanjenja brojnosti. Još u

osamdesetim godinama bilo je i do 25 000 – 30 000 parova u cijeloj Hrvatskoj, a danas je procjena da

ih ima svega 5000 – 8 000 parova. Na Dravi je 2005. bilo preko 12 000 parova, a 2010. svega nešto

iznad 3 000 parova. Indikativno je da su populacije piljaka ostale su više-manje iste brojnosti, a to je

bregunici slična vrsta, koje se hrana sličnim plijenom, migriraju istim rutama gnijezde se u isto

vrijeme, što znači da razlog smanjivanja brojnosti u bregunica nije nedostatak hrane, već je vrlo

vjerojatan razlog nedostatak mjesta za gniježđenje. Piljci se naime gnijezde na mostovima - njihovo

prvobitno stanište su litice, a sekundarno se gnijezde na ljudskim građevinama. Najveći pad brojnosti

zabilježen je na srednjem toku Drave (od Terezinog polja do Donjeg Miholjca) i naročito donji tok (od

Donjeg Miholjca do Aljmaša).

Na žalost, nestajanjem takvih obala nestaje i njihovo stanište pa im se smanjuje populacija na Dravi.

Bregunica je stoga uključena u novu Crvenu knjigu ptica Hrvatske. Najveći broj postojećih parova i

kolonija nalazi se na gornjem toku Dravu koji je najviše zadržao prirodni karakter sa svojim strmim

prirodnim obalama te nešto manje u donjem toku. Kako se vodomari gnijezde i po rukavcima, oni

nisu tako ugroženi nestankom strmih obala rijeka. Gruba procjena populacije vodomara je 700-1000

parova, a za pčelaricu 1000-1500 parova. Najveći dio populacije vodomara gnijezdi se na rijekama,

dok za pčelaricu nema posebne procjene samo za rijeke, budući da se vrlo često gnijezdi i na drugim

staništima odronjenih obala. Vodomar je vrsta s popisa NATURA 2000 te je stoga važna za zaštitu, ali i

indikator očuvanosti staništa.

Stoga, očuvanje strmih, odronjenih obala čuva i biološku raznolikost Hrvatske, ali i poštuje europske

direktive. Osim toga, oni su dio usluga ekosustava očuvane riječnoekosustava, jer jedan par ptica

bregunica s ptićima dnevno pojede oko 10.000 komaraca!

Goran Šafarek, dipl.ing.biol.

POVIJEST SMIRIVANJE PIJESAKA POŠUMLJAVANJEM

Pijesci su za i nakon razvojačenja Vojne krajine (1871.) bili u vlasništvu Kraljevsko ugarsko-

hrvatskog financijskog državnog erara. Tada Narodno-gospodarski odsjek Kraljevske zemaljske

vlade provodi program unapređivanja poljoprivrede u Hrvatskoj i Slavoniji, pa tako na jednoj

površini pijesaka osniva loznjak i vinograd. Godine 1898. tu površinu od erara, iako ju je već ranije

preuzela, kupuje Zemaljska vlada, a godinu kasnije loznjak i skoro cjelokupnu površinu

Đurđevačkih pijesaka otkupljuje Imovna općina đurđevačka. Osim gore navedenih, od države

(erara) površine na pijescima su kupovali i pojedinci tj. privatnici a najviše površina otkupila je

obitelj Braun iz Đurđevca koja ih je pretvorila u poljoprivredne površine, pašnjake, vinograd i

šume.

Prvi radovi na smirivanju i ukroćivanju pijesaka vezani su uz osnivanje loznjaka i vinograda 1891.

godine kada je podignut zaštitni pojas šume crnog i bijelog bora u dužini od 150 metara i širini od

30 metara, koji će štititi nasade vinograda od naleta hladnih sjevernih vjetrova.Većim zahvatima

odnosno potpunom i sveobuhvatnom smirivanju živih pijesaka pristupila je Imovna općina

đurđevačka 1899. godine. Za ukroćivanje i smirivanje pijesaka koristila su se saznanja i metode

koje su sa uspjehom isprobane na drugim područjima europskih živih pijesaka a osobito dobre

rezultate su dale na Deliblatskoj pješčari u Vojvodini. Radovi na Đurđevačkim pijescima odvijali su

se u četiri etape sljedećim redom:

I etapa- skarpiranje ili uravnavanje tla

II etapa – smirivanje pijesaka

III etapa- sađenje bagrema

IV etapa- zamjena bagrema borom

I etapa ili faza radova – SKARPIRANJE (URAVNAVANJE) TLA

Površina pijesaka nije bila ravna već su je činila dinska uzvišenja i udoline, a takva konfiguracija

terena bila je povoljna za daljnje djelovanje vjetra. Isti efekat prouzročila su i osamljena stabla,

grmovi i bilo kakve prepreke koje bi samo pojačavale vrtložno razorno djelovanje vjetra; stoga je

poravnavanje odnosno nivelacija terena i odstranivanje svih sporadičnih zapreka bila neophodna.

Radovi na poravnavanju bili su vrlo naporni, radilo se i do 14 sati dnevno i zato se koristila

isključivo muška radna snaga koja je koristila najjednostavniji primitivni alat odnosno lopatu i

motiku. Posebni oblici mehaničkog savladavanja pijesaka, pleter i zidovi nisu podizani i korišteni. Ti

su radovi zbog svojeg opsega i težine zahtijevali i znatna financijska sredstva, no usprkos tome

završeni su u roku.

II etapa ili faza radova – SMIRIVANJE PIJESAKA

U drugoj fazi prišlo se smirivanju pijesaka neposrednim vezanjem tla što je ujedno bio i temelj

procesa smirivanja pokretnog pijeska. Radove u toj fazi najtočnije opisuje geograf Vladimir

Blašković u svojoj disertaciji iz 1957.g. pod nazivom „Đurđevački pijesci i oblici njihovog

poljoprivrednog iskorišćivanja“. U tom radu se spominje kako su u proljeće bili iskopani oko 15

centimetara duboki i 1-1,5 metara široki paralelni jarci u međusobnoj udaljenosti 2-4 m, u pravcu

istok-zapad odnosno okomito na smjer sjevernjaka i južnjaka, inače najsnažnijih vjetrova na tom

području. U takve plitke i široke jarke bile su koso podbadane grane zečjaka, borovice , johe,

brijesta i hrasta. Grane su bile visine od 0,5 do 1,5 metara, bile su zabodene u smjeru sjevera a

vrhovi su im bili okrenuti prema jugu. Na rubovima jaraka bile su jače i razvijenije grane sa lišćem a

u sredinu se stavljalo golo granje. Tako položeno granje u jarke bilo je zatim nasuto i učvršćeno

iskopanim pijeskom i time je dobiven dobar zaštitni pojas koji je odolijevao snažnim udarima

vjetra.

Slika 3: Gradnja zaštitnog pojasa polaganjem grana u jarke (foto: F.Šandor)

U tim radovima vrlo korisna je bila primjena zečjaka (Cytisus scoparius) jer pospješuje stvaranje i

nagomilavanje nitrata, a svojim brzim i grmolikim rastom zaštićuje ostale sadnice. Između redova

bila je posijana trava vlasulja bradica koja je svojim gusto razvijenim korjenovim sistemom vezala

pijesak i brzo ga obrasla, u čemu su joj pogodovale i ondašnje proljetne kiše.

III etapa ili faza radova SADNJA BAGREMA

Prva i druga faza trajale su godinu dana. Nakon mehaničkog vezivanja tla, sljedeće godine

pristupilo se trećoj fazi odnosno sadnji sadnica. Osnovna vrsta koja se sadila bila je bagrem, a

iznimno na površinama koje su već bile dovoljno vezane biljnom vegetacijom pristupilo se sadnji

crnog i bijelog bora pa je treća faza preskočena jer je bila nepotrebna.

Slika 4: Bagrem sađen u redove (foto: I. Šavor)

IV faza ili etapa radova-ZAMJENA BAGREMA BOROM

Kod uzgoja bagrema pomišljalo se na šestogodišnju ophodnju, ali je zamjena morala početi prije

zbog prekomjerne ispaše stoke koja je brstom uništavala bagrem. Tako se zamjeni bagrema crnim i

bijelim borom pristupilo već nakon četiri godine. Bor je prve godine rastao pod zaštitom bagrema,

idućih nekoliko godina bagrem se sjekao vrlo malo a bor se je podsađivao prema potrebi. Tek kada

je za 3-4 godine sadnja bora potpuno uspjela, sav bagrem se posijekao osim na nižim i

nepovoljnijim mjestima gdje bor nije ni sađen. Osim bora sađene su i druge vrste kao smreka,

jablan i pajasen, koje se nisu dugo održale.

Slika 5: Uspjelo pošumljavanje borom (foto: I. Šavor)

Smirivanje odnosno pošumljavanje pijesaka bio je dug i mukotrpan posao a za uspjeh u njemu

zaslužni su šumarski stručnjaci i vrijedni žitelji tog dijela Podravine. Zbog problema koje su im

nanosili prije i napora pri njihovom smirivanju, ondašnji ljudi su pijeske prozvali „krvavi peski“.

Pošumljavanje je trajalo od samog početka pa sve do tridesetih godina dvadesetog stoljeća.

Pošumljeno je ukupno 422 hektara površina a podaci o broju biljaka utrošenih na sadnju i

popunjavanje postoje samo za razdoblje od 1924.-1930. godine iz kojih se može utvrditi da je bilo

utrošeno i do 17000 biljaka po hektaru.

Tablica 1.Prikaz broja utrošenih biljaka na sadnju i popunjavanje (ANONYMUS, 1997. )

godina površina / ha broj sadnica napomena

1924. 1,71 30 000 nova sadnja

1925. 51,60 870 000 popunjavanje

1926. 23,50 405 000 nova sad. i popunj.

1927. _ _ _

1928. 58,51 500 000 nova sad. i popunj.

1929. 57,60 497 000 popunjavanje

1930. 10,98 100 000 popunjavanje

GOSPODARENJE ŠUMAMA NA ĐURĐEVAČKIM PIJESCIMA

Nakon zahtjevnih radova na pošumljavanju ništa lakše nije bilo ni gospodarenje

novopodignutom šumom odnosno njeno uzgajanje, iskorištavanje i zaštita. Da se spriječi

uništavanje šuma (krađa drveta, ispaša, odnošenje stelje), Šumarija Imovne općine đurđevačke

predložila je da se sva šuma na pijescima proglasi zaštitnom; i to je provedeno Odlukom Banske

vlasti Banovine Hrvatske, Odjela za šumarstvo od 17.X.1939. godine. Tom odlukom propisan je

sljedeći način gospodarenja, citat: “U šumama gospodarske jedinice „Đurđevački peski“ mogu se

bagremove sastojine sječi čistom sječom. Za šume crnoga i bijeloga bora određuje se ophodnja od

80 godina, a način sječe mora biti oplodna sječa s pomladnim razdobljem od 20 godina, u kojem se

vremenu ima potpuno osigurati prirodno pomlađivanje“. Ista odluka je zabranjivala ispašu, košenje

trave, vađenje panjeva, odnošenje stelje, a posjećeno drvo se moralo iz šume iznositi ili izvoziti

kolima. Iskorištavanje drveta bilo je ograničeno na vađenje sušaca odnosno sječu bagrema u

uzgoju niske šume.

Poslije Drugog svjtskog rata, za cijelu tadašnju državu FNRJ Jugoslaviju propisano je smolarenje

svih borova prije njihove sječe. Smolarenje je započelo 1947. a već prvu doznaku drveća za

smolarenje poništio je tadašnji šumarski referent ing. Ivan Šavor jer se nije vodilo računa o

uzgojnim zahvatima, te o karakteru zaštitne šume. On je nakon toga sam izradio smjernice za

smolarenje kojima bi se sačuvale kvalitetne sastojine, a nekvalitetne zamijenile boljim prirodnim

sastojinama. Zbog velikih potreba za smolom nisu se poštivale baš sve propisane odredbe pa se

vršilo i smolarenje na mrtvo te se tako na mjesta uništenih borova prirodno naselio bagrem koji

otežava obnovu bora. Smolarenje je vršeno u toku desetogodišnjeg razdoblja (1947.-1956.) i to na

30 769 stabala godišnje uz primjenu francuske i slovenske bjelenice; s prosječnim prinosom od 0,65

kg smole po stablu proizvedeno je ukupno 200 tona smole ili 20 tona godišnje. Iako je šteta

učinjena, pravovremeno sprečavanje većeg neracionalnog iskorišćivanja borovih stabala zbog

smole uspjelo je sačuvati šume na pijescima i njihovu zaštitnu funkciju.

Slika 6: Smolarenje na borovima (www.koprivnica.net)

SADAŠNJE STANJE

Živi pijesci ili „krvavi peski” kako ih je narod nekada zvao danas su prošlost i kao takve ih

sigurno nikada više nećemo vidjeti. Njih danas zamjenjuju poljoprivredno kultivirane površine te

pošumljeno područje sa kulturama crnog i bijelog bora koje sada već u svojoj zreloj fazi poprimaju

izgled prirodno uzgojenih sastojina. Osim borova veće površine šuma na Pijescima zauzima i

bagrem kao vjerni pratioc koji sa drugim manje zastupljenim vrstama listopadnog drveća i grmlja

tvori specifične biocenoze na tom prostoru. Danas su skoro sve šume na Đurđevačkim pijescima

(osim manjih privatnih posjeda), obuhvaćene u gospodarsku jedinicu „Đurđevački peski“ ukupne

površine 746,62 ha, kojom gospodari Šumarija Đurđevac prema važećoj gospodarskoj osnovi.

Površina pod šumom ima oko 570 ha, dok su ostale površine novootkupljene i dio njih će se

pošumljavati a najveći dio su enklave namijenjene lovstvu odnosno remizama za divljač (150 ha).

Zadnjom izmjerom koja je bila 2006. godine dobiveni su sljedeći podaci o stanju površina, drvne

zalihe i prirasta (tablica br.3.).

Najstariji dijelovi borovih sastojina dostigli su već starost od sto godina a time i svoju punu

biološku zrelost te je na redu njihova prirodna obnova koja predstavlja težak zadatak i izazov za

šumarsku struku. Problem je u tome što se borove sastojine ne mogu same prirodno obnavljati

zbog bujnog sloja prizemnog raslinja, prvenstveno kupine te bagrema u podstojnoj etaži koji se sve

agresivnije i brže šire. Dodatne probleme izazivaju i periodične pojave bolesti i štetnika

(potkornjaci). Pošto sličnih primjera gospodarenja ovakvim sastojinama u Hrvatskoj nema, na

šumarima je izabrati o metodi obnove zrelih borovih sastojina ili o njihovoj zamjeni unošenjem i

uzgajanjem listopadnih vrsta drveća kao što su hrast, grab, lipa, trešnja i dr. Ranijim pokušajima tj.

praksom je dokazano da se borove sastojine mogu obnavljati i to na površinama koje nisu jako

obrasle, tako da se strojno uništi sloj prizemnog raslinja i tako omogući nicanje sjemena i rast

mladih borova. Isto tako već se radi na unošenju listopadnih vrsta drveća koje postižu dobre

rezultate. Ovo područje danas posjećuju i mnogi znanstvenici koji istražuju ovo stanište netipično

za ovaj dio Hrvatske.

Trim staza ‘’Borik’’ podudara se sa budućom poučnom stazaom.