Opći porezni zakon kao dio porezne reforme

9

TISKANICAPoštarina plaćena u pošti 10000 Zagreb

www.novi-informator.net

instruktivno-informativni list za ekonomska i pravna pitanja

©ISSN 0537 6645

Nakladnički savjet Novog informatora predsjednik: Mladen Žuvela, dipl. iur. članovi: prof. dr. sc. Mate Babić • akademik Jakša Barbić • dr. sc. Ivo Grbin • Damir Kontrec, dipl. iur. • mr. sc. Hrvoje Momčinović

BROJ 6449

na stranicama13. KAZNENO PRAVO: Jačanje jamstva pravičnog suđenja u skraćenom postupku Ivana Đuras, dipl. iur., samostalna ustavnosudska savjetnica, Ustavni sud Republike Hrvatske

14. DOGAĐAJI: Prikaz radionice »Uredsko poslovanje i primjena ZUP-a« održane u Rijeci

NOVI PROPISI

15. PRAVO OSIGURANJA: Načela ulaganja imovine malih društava za osiguranje mr. sc. Alida Saračević Moslavac

16. PREKRŠAJNO PRAVO: Važnost prekršajnopravnog sudovanja Željko Kudrić, dipl. iur.

18. VI PITATE - MI ODGOVARAMO

ZAGREB, 19. 12. 2016.

3. TRADITIO IURIDICA, br. 423, prof. dr. sc. Marko Petrak 4. SUDSKA PRAKSA

6. EUROPSKO PRAVO: Europska grupacija za teritorijalnu suradnju (EGTS), mr. sc. Majda Rubić 8. JAVNA NABAVA: Mogućnost oslanjanja na sposobnosti drugih gospodarskih subjekata Kristina Zovko, dipl. iur. 10. UPRAVNO PRAVO: Primjena Zakona o općem upravnom postupku, Bojana Kovačić, dipl. iur. 12. POREZI: Opći porezni zakon kao dio porezne reforme, (nastavak s 3. stranice) Marica Houška, voditeljica Službe za Opći porezni zakon, porezni postupak i prekršaje, Porezna uprava - Središnji ured, Ministarstvo fi nancija RH i Ana Rihter, viši savjetnik - specijalist za Opći porezni zakon, porezni postupak i prekršaje, Porezna uprava - Središnji ured, Ministarstvo fi nancija RH

Nastavak na 2. stranici

1. UvodPonovimo, smanjenje ukupnog po-

reznog opterećenja, poticanje konku-rentnosti gospodarstva, izgradnja so-cijalno pravednijeg poreznog sustava,

MARICA HOUŠKA, voditeljica Službe za Opći porezni zakon, porezni postupak i prekršaje, Porezna uprava - Središnji ured, Ministarstvo fi nancija Republike Hrvatske

ANA RIHTER, viša savjetnica - specijalistica za Opći porezni zakon, porezni postupak i prekršaje, Porezna uprava - Središnji ured, Ministarstvo fi nancija Republike Hrvatske

Opći porezni zakon kaoOpći porezni zakon kao dio porezne reformedio porezne reformeVažeći Opći porezni zakon1 kao lex generalis uređuje odnose između poreznih obveznika i poreznih tijela kad se primjenjuju drugi propisi kao lex specialis glede poreza i drugih javnih davanja, a to sve skupa čini zajedničku osnovu poreznog sustava. Osim toga, Opći porezni zakon pridonosi pravilnoj, dosljednoj i jedinstvenoj primjeni poreznih propisa i propisa o drugim javnim davanjima i njihovoj transparentnosti, što su onda bitni elementi jačanja pravne države i zaštite prava pojedinaca. Kako je u međuvremenu došlo do porezne reforme, kojom se želi omogućiti brži rast bruto društvenog proizvoda, održivost i smanjenje javnog duga, veće zapošljavanje, rast investicija i povećanje konkurentnosti gospodarstva, novim Općim poreznim zakonom (Nar. nov., br. 115/16) provedeno je niz izmjena, koje su u skladu s ostalim poreznim propisima kao lex specialis, što onda s druge strane, znači jednostavniju i učinkovitiju primjenu poreznih propisa, transparentnost domaćeg zakonodavstva kao i administrativnu suradnju u području poreza, kako unutar Republike Hrvatske, tako i izvan, posebice na jedinstvenom području Europske unije. O svemu tome opširnije u nastavku.

stavku teksta: OPZ) izvršeno je dosta iz-mjena, pa je odlučeno donijeti novi OPZ kao lex generalis, koji je kao cjelina kom-patibilan s cjelovito izmijenjenim osta-lim poreznim zakonima kao lex specialis.

Među inim izmjenama u novom OPZ-u, najvažnija promjena u OPZ-u tiče se instituta porezne zastare, a sve izmjene prikazane su u ovom članku prema određenom slijedu, od najvaž-nijih do nomotehničkih dorada. Važno je napomenuti da je iz odredaba do-sadašnjeg OPZ-a bilo potrebno izo-staviti glave VIII. i IX. jer je donesen poseban Zakon o administrativnoj suradnji u području poreza2 kako bi se povećala transparentnost domaćeg zakonodavstva za administrativnu su-radnju u području poreza, borba protiv poreznih prijevara i utaja i smanjenje osnovice poreza na dobit i premještanja dobiti, povećala transparentnost opore-zivanja multinacionalnih društava, sma-njilo agresivno porezno planiranje i štet-

no porezno natjecanje. Navedeni Zakon sadržava Direktive Europske unije (u nastavku teksta: EU) koje su do sada bile sastavni dio OPZ-a.

2. Značajne izmjene u odnosu na dosadašnjiOPZ koji je na snazi do31. prosinca 2016.

2.1. Porezna tajnaOdredbama dosadašnjeg OPZ-a

uređen je institut porezne tajne te proizlazi da su ukupni podatci u po-reznom postupku porezna tajna, neovisno o tome je li ih saznalo po-rezno tijelo, je li ih iznio porezni ob-veznik drugdje ili u tijeku poreznog postupka.

Međutim, osim temeljnog određe-nja obuhvata pojma porezne tajne, novi OPZ sadržava i izuzetke od ču-vanja porezne tajne pa tako, između ostaloga, porezna tajna nije povrije-

stabilan, održiv i jednostavan porezni sustav, pojednostavnjenje i pojeftinje-nje porezne administracije kao i pru-žanje veće pravne sigurnosti poreznim obveznicima dovelo je do nužnosti po-rezne reforme. Radi ispunjavanja nave-denih ciljeva, nakon provedene analize, glede Općeg poreznog zakona (u na-

1 Nar. nov., br. 147/08, 18/11, 78/12, 136/12, 73/13, 26/15 i 44/16.

2 Zakon je donesen 2. prosinca 2016. na 2. sjednici Hrvat-skog sabora pod točkom 3, nadopune dnevnog reda sjednice od 29. studenoga 2016. (Nar. nov., br. 115/16).

2 19. 12. 2016.br. 6449

Nastavak sa 1. stranice

Opći porezni zakon kaoOpći porezni zakon kao dio porezne reforme dio porezne reforme

đena kad Ministarstvo fi nancija - Po-rezna uprava na svojim internetskim stranicama objavi popis dospjelih i neplaćenih dugova po osnovi poreza na promet i iznosa na ime naknade za koncesije.

Popis svih dugovanja objavljivat će se jednom godišnje, i to 31. listopada svake godine, za razliku od dosadašnjeg objavljivanja četiri puta godišnje. Nada-lje, u odredbama o poreznoj tajni izvrše-no je usklađenje sa Stečajnim zakonom3 i Zakonom o stečaju potrošača4. Brisano je upućivanje na odredbe o Zakonu o taj-nosti podataka5 i Zakonu o zaštiti osob-nih podataka6, jer porezna tajna nije po-drobnije uređena tim drugim propisima, već isključivo OPZ-om.

2.2. Izjednačenje bračnei izvanbračne zajednice

OPZ, kao temeljni zakon poreznih tijela usklađuje se s odredbama Obitelj-skog zakona7 i Zakona o životnom par-tnerstvu osoba istog spola8, te ujedno predstavlja temelj za postupanje prema svim poreznim propisima na jednak na-čin. Povezanom osobom, u smislu novog OPZ-a, smatra se i izvanbračni drug te posljedično i životni partner ili neformal-ni životni partner, odnosno životno par-tnerstvo ili neformalno životno partner-stvo, zbog čega će ugovori i poslovni od-nosi između povezanih osoba porezno biti priznati samo onda ako bi i druge osobe koje nisu u takvom međusob-nom odnosu, pod istim ili sličnim okol-nostima utvrdile takve ugovorne uvjete ili uspostavile takve poslovne odnose. Izjednačavanje hih zajednica primijenit će se u odredbama o izuzeću službenika poreznog tijela, kao i u odredbi o uskrati obavijesti. Također, izjednačavanje, pre-ma prirodi novog OPZ-a, primijenjuje se na sve porezne zakone, bez potrebe za posebnim navođenjem u, primjerice, Za-konu o porezu na dohodak.

2.3. Prestanak prava i obveza iz porezno-dužničkog odnosa

Odredba kojom je propisan pre-stanak prava i obveza iz porezno-duž-ničkog odnosa modifi cirana je tako da prava i obveze iz porezno-dužničkog odnosa prestaju plaćanjem, prijebojem, otpisom, zastarom i u drugim slučajevi-ma određenim novim OPZ-om. Naime, osim što prava iz porezno-dužničkog od-nosa prestaju zastarom, bilo je potrebno propisati da isto tako i obveze sudionika porezno-dužničkog odnosa prestaju za-

starom, a što je u skladu s člankom 20. OPZ-a, koji propisuje pojam porezno-dužničkog odnosa.

2.4. Dostava poreznih akataPoboljšane su odredbe pri dostavi

poreznih akata tako da se sudioniku po-reznog postupka omogućuje dokazati suprotnu činjenicu da navedeni porezni akt nikada nije primio. To je, dakle, propi-sano člankom 59. stavak 6. novog OPZ-a, koji sada glasi: »... Smatra se da je osobna dostava izvršena u roku od petnaest dana od dana kada je obavijest ostavljena na mjestu dostave osim ako sudionik dokaže da iz opravdanih razloga nije mogao pri-miti porezni akt.«

Proizlazi da je OPZ-om predviđe-na zakonska pretpostavka (pravna fi kcija) prema kojoj se pod određe-nim uvjetima smatra da je dostava poreznog akta izvršena iako faktički porezni akt nije dostavljen sudioniku poreznog postupka. Tom izmjenom omogućuje se sudioniku poreznog postupka dokazati suprotnu činjeni-cu da navedenu obavijest nikada nije primio. Naime, bilo je nužno priznati situacije kada porezni obveznik zbog objektivnih razloga nije mogao primiti akt, jer se, primjerice, nalazio na liječenju u bolnici, a posjeduje liječničku doku-mentaciju.

Nadalje, razrađuje se odredba o dostavi elektroničkim putem, koja je za poduzetnike već od prije pro-pisana kao obvezna, a kako bi se po-jednostavnila i ubrzala komunikacija građana i uprave. Proširena je odredba o dostavnici (čl. 61. st. 5. novog OPZ-a) odnosno dostava je izvršena elektro-ničkim putem, što se potvrđuje putem obavijesti informacijskog sustava o preuzimanju poreznog akta u elek-tronički pretinac sudionika ili putem obavijesti informacijskog sustava o preuzimanju poreznog akta iz elek-troničkog pretinca.

2.5. Poseban status poreznog obveznika

Propisuje se mogućnost dodjelji-vanja posebnog statusa poreznom obvezniku u svrhu promicanja dobro-voljnog ispunjenja poreznih obveza. Naime, horizontalno praćenje poreznih obveznika jedan je od načina obrade poreznih rizika, odnosno sustav kontro-le kvalitete, s naglaskom na unaprijed predviđenim potencijalnim poreznim rizicima kojima se potiče dragovoljno ispunjavanje poreznih obveza. Poseban status može steći porezni obveznik ako su mu posljednje tri godine izda-na revizorska mišljenja bez rezerve, ako ima uspostavljen sustav unutar-nje kontrole, ako se bude obvezao da će obavještavati Poreznu upravu o svim poslovnim odlukama iz kojih bi mogli proizlaziti porezni rizici, ako se protiv članova uprave ne vodi kazne-ni postupak za kaznena djela za koja se progon provodi po službenoj duž-

nosti te ako se iz podataka kojima ras-polaže Porezna uprava može očekiva-ti da će porezni obveznik ispunjavati porezne obveze iz posebnog statusa (čl. 70.).

2.6. Ispravak porezne prijavePri ispravku prijave poreznom ob-

vezniku omogućuje se dulji rok za ispravak od sada propisanog roka od jedne godine, radi izjednačavanja prava s onim kojim raspolaže pore-zno tijelo. Prema novom OPZ-u (čl. 76. st. 3.), ispravak prijave porezni obve-znik može izvršiti najkasnije u roku tri godine od isteka roka za podnošenje prijave.

Dosadašnja odredba OPZ-a, da se ispravak može izvršiti na poziv poreznog tijela u roku koji odredi porezno tijelo, zamijenjena je jasnijom odredbom, da ako se u tijeku provedbe poreznog nad-zora utvrde činjenice koje mogu dovesti do manje ili više plaćenih drugih poreza, porezno tijelo može pozvati na ispravak poreznog obveznika za taj drugi porez (čl. 76. st. 5.).

2.7. Promjene pri sklapanju porezne nagodbe

Iz odredaba o poreznoj nagodbi izo-stavljen je kao element porezne nagod-be odustanak od prekršajnog progona, jer se na taj način čini pravna nejedna-kost između počinitelja prekršaja. Tako-đer, načelo oportuniteta svojstveno je prekršajnom pravu i razrađeno je prekr-šajnim zakonom, te nije nužno da se u OPZ-u u poreznoj nagodbi posebno pro-pisuje, kada se već i činjenicom da u pre-kršajnim postupcima porezna tijela mo-raju primijeniti Prekršajni zakon9, načelo oportuniteta svakako mora primijeniti.

2.8. ZastaraU primjeni odredaba dosadašnjeg

OPZ-a koje uređuju institut porezne za-stare, uočeni su problemi koje je mogu-će normativno riješiti. Naime, rješidbe i postupanja poreznih tijela, Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, upravnih sudova u poreznim stvarima nailazimo na različita tumačenja institu-ta porezne zastare. Upravni sudovi u ve-likom broju slučajeva tumače odredbe OPZ-a o zastari tako da su porezna tijela obvezna po službenoj dužnosti paziti na zastaru, da je porezna obveza utvrđena u trenutku kada rješenje postane izvrš-no.10 Porezni je postupak specifi čan i svi elementi zastare trebaju biti pro-pisani OPZ-om pa je potrebno normi-rati sve kako se ne bi primjenjivao niti jedan poseban zakon. Porezna uprava u svom knjigovodstvu bilježi dugove koji se ne mogu naplatiti zbog nastupa zastare, a ti dugovi prenose se kao potra-živanja u Glavnu knjigu Državnog prora-čuna te se stvara nerealna slika stvarnog stanja. Stoga je bilo potrebno naći za-konsko rješenje kako bi se takvi dugovi mogli otpisati.

2.8.1. Značajne izmjene porezne zastareNovim odredbama o poreznoj

zastari propisuje se jedinstveni rok zastare. Uvođenjem jedinstvenog roka zastare nastoji se pojednostavniti i time učiniti učinkovitijim i pravednijim po-stupak utvrđivanja zastare i primjene instituta porezne zastare u OPZ-u, kao i osigurati pravovremeno podmirenje poreznih obveza svih poreznih obve-znika, odnosno onemogućiti zloporabu instituta porezne zastare kroz namjerno izbjegavanje plaćanja poreza. U posljed-nje vrijeme postoji tendencija u drža-vama članicama EU da je u jednoj vrsti poreznog postupka na snazi jedan rok zastare. Dio država članica EU11 već ima propisan jedinstveni rok zastare za pore-zna davanja,12 stoga se i izmjenom odre-daba OPZ-a, koje se odnose na poreznu zastaru, uvodi jedinstveni rok zastare, s namjerom jednakog reguliranja obveza s osnove poreza i doprinosa.

Naime, izmijenjenim odredbama propisuje se rok porezne zastare od šest godina i ukida se relativna zasta-ra, ali ako se radi utvrđenja poreza i kamata ili naplate poreza, kamata i troškova ovrhe vodi postupak pred sudom, za vrijeme trajanja toga po-stupka zastara ne teče.

Pod zastojem zastarijevanja razu-mije se nastup takvih činjenica koje sprječavaju zastaru na način sprje-čavanja početka tijeka zastare ili ti-jek zastarnog roka prestaje sve dok postoji zakonom predviđena činje-nica. Proteklo vrijeme uračunava se u zastaru pa činjenice koje uzrokuju zastoj dovode do toga da se stvarno zastarni rok produljuje. Glavni razlog ukidanja relativne zastare, i s tim pove-zano pitanje prekida zastare, učestale su teškoće u utvrđivanju radnji kojima se prekidala zastara, što je u konačnosti dovodilo do neujednačene prakse u po-stupanju i pravne nesigurnosti. Nadalje, u praksi je bilo stajališta prema kojima prekid zastare utječe i na novi početak roka apsolutne zastare. No, apsolut-ni zastarni rok ne može pod drugi put početi prvi put teći. Upravni sudovi dje-lovali su na uklanjanju pravne nesigur-nosti izražavajući stajalište da apsolutni zastarni rok teče u kontinuitetu neovi-sno o mogućim prekidima koji djeluju samo na tijek relativnog zastarnog roka. Ukidanjem relativne zastare odno-sno prekida zastare onemogućuje se različito tumačenje, a time se uklanja pravna nesigurnost koja proizlazi iz različitih tumačenja.

Opća pravila o poreznoj zastari sadr-žana su u osmom odjeljku novog OPZ-a, pod naslovom »Porezna zastara«. Tako članak 108. novog OPZ-a sadržava zastarni rok uz taksativno navođenje prava i obveza koji zastarijevaju. Pra-vo i obveze poreznog tijela na utvrđi-vanje porezne obveze i kamata, pravo i obveza poreznog tijela na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe te pravo poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe za-

3 Nar. nov., br. 71/15.4 Nar. nov., br. 100/15.5 Nar. nov., br. 79/07 i 86/12.6 Nar. nov., br. 108/96 i 79/07 - v. čl. 34. Zakona o taj-

nosti podataka - prestale vrijediti odredbe Zakona o zaštiti tajnosti podataka, osim odredaba navedenih u glavi 8. i 9.

7 Nar. nov., br. 103/15.8 Nar. nov., br. 92/14.

9 Nar. nov., br. 107/07, 39/12, 157/13 i 110/15.10 Ako žalba odgađa izvršenje, rješenje postaje izvršno

uručenjem drugostupanjskog rješenja, op. aut.

11 Primjerice, Austrija i Mađarska, op. aut.12 Pet ili šest godina, op. aut.

319. 12. 2016.br. 6449Traditio Iuridica

prof. dr. sc. MARKO PETRAK*

* prof. dr. sc. Marko Petrak, predstojnik Katedre za rimsko pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

Traditio Iuridica (423)


starijeva za šest godina, računajući od dana kada je zastara počela teći.

Uz podrobno navođenje počet-ka tijeka zastare, OPZ više ne sadržava odredbu kojom upućuje na supsidijarni izvor, a to je Zakon o obveznim odnosi-ma13 (u nastavku teksta: ZOO). Propisuje se da postoji zastoj tijeka zastare ako se radi utvrđenja poreza i kamata ili napla-te poreza, kamata i troškova ovrhe vodi postupak pred sudom odnosno u sluča-jevima propisanim OPZ-om i posebnim propisima.

Nadalje, propisano je da u sluča-ju nastupa zastare, porezni obveznik koji podmiri poreznu obvezu nakon njezina nastupa, ima pravo na povrat uplaćenog iznosa i pravo na kamate od dana podnošenja zahtjeva. Pore-znopravni odnos je odnos javnog prava u kojem su javnopravna tijela, već po samoj defi niciji, u nadređenom polo-žaju u odnosu na porezne obveznike14. Subjekti poreznopravnog odnosa ne zaključuju pravni posao i ne dogovaraju se o sadržaju međusobnih odnosa, kao što je slučaj kod građanskopravnog od-nosa. Poreznopravni odnos nastaje kada su ispunjeni uvjeti propisani materijal-nim poreznim zakonima, o pojedinim poreznim oblicima. OPZ određuje da prava i obveze iz porezno-dužničkog odnosa prestaju plaćanjem, prijebojem, otpisom, zastarom i u drugim slučaje-vima određenima Zakonom. Budući da porezno tijelo gubi pravo, tada otpada pravna osnova, primjerice naplate pore-za. Prema tomu, nema naturalne obve-ze koja postoji u građanskom pravu na strani dužnika. Dakle, u tom se slučaju radi o plaćanju neduga i treba omogu-ćiti dužniku traženje povrata plaćenog. Naime, ovdje se radi o porezu plaćenom bez pravne osnove u smislu odredaba OPZ-a koje uređuju prava iz porezno-dužničkog odnosa pa je tako temeljno pravo poreznog obveznika iz porezno-dužničkog odnosa, osim prava na povrat preplaćenog poreza upravo predmetno, pravo na povrat poreza plaćenog bez pravne osnove. Novim odredbama o poreznoj zastari, člankom 109. dalje, propisuje se da su na nastup zastare po službenoj dužnosti dužna pazi-ti prvostupanjska porezna tijela do donošenja i dostave poreznog rješe-nja. Na nastup zastare po službenoj dužnosti dužna su paziti i drugostu-panjska tijela do donošenja i dostave rješenja o žalbi. Ako tijela iz stavaka 2. i 3. utvrde da je nastupila zastara, trebaju rješenjem utvrditi nastup za-stare i obustaviti postupak. Obveza poreznog tijela paziti na zastaru po službenoj dužnosti ima zakonsku osnovu u načelu zakonitosti iz članka 6. stavak 2. OPZ-a.

Iz toga načela proizlazi zakonom izri-čito propisana dužnost poreznog tijela da zakonito utvrđuje sva prava i obveze iz poreznopravnog odnosa te utvrđuje sve činjenice koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke.

Ako u upravnom sporu sud poni-šti porezno rješenje i vrati na ponov-no odlučivanje, a u međuvremenu je nastupila zastara, nadležna porezna tijela rješenjem će utvrditi nastup za-stare i obustaviti postupak, a rješenje o utvrđivanju ili naplati porezne ob-veze, kamata i troškova ovrhe done-seno nakon nastupa zastare, nezako-nito je.

Porezni dug za koji je utvrđena zasta-ra prava na utvrđivanje ili naplatu pore-zne obveze, kamata i troškova ovrhe te obustavljen postupak, otpisuje se iz po-reznih evidencija.

2.9. Proširenje obveze banaka o dostavi podataka o računima

Proširuje se obveza banaka da do-stavljaju, osim podataka o prometu svih kunskih i deviznih računa prav-nih osoba, fi zičkih osoba koje obav-ljaju registriranu djelatnost obrta i slobodnih zanimanja, i podatke o te-kućim i štednim računima građana.

Potrebno je bilo propisati jedna-kost u odnosu na sve grupe rezidenata Republike Hrvatske jer će se već prema odredbama važećeg OPZ-a razmjenjivati podatci o fi nancijskim računima na po-dručju EU, prema odredbama Direktive Vijeća 2014/107/EU, koje propisuju set podatka o fi nancijskim računima koji se automatski razmjenjuju između država članica EU.

2.10. Promjene u odredbamao nadzoru

U dijelu o poreznom nadzoru pobolj-šano je nekoliko odredaba - kod dostave obavijesti o poreznom nadzoru određuje se da je može zaprimiti i osoba koja je imenovana od strane poreznog obvezni-ka (čl. 120. st. 1.), zatim postupanje pore-znog tijela u slučaju da porezni obveznik odbija obaviti zaključni razgovor. Odre-đen je rok od tri godine od početka ti-jeka zastare u kojem se može obavljati porezni nadzor, jer je ukinuta relativna zastara, dok se za posebno imenovane slučajeve određuje opći zastarni rok. Ti su slučajevi zloporaba prava iz članka 172. novog OPZ-a postupci utvrđivanja razli-ke između stečene imovine i dokazanih sredstava za stjecanje te imovine prema propisima o porezu na dohodak, postup-ci suzbijanja poreznih prijevara i postupci pokrenuti po nalogu drugih tijela (st. 3. čl. 117.). Brisanjem odredbe o dostavi obavijesti poreznom obvezniku, ako se na temelju provedenoga poreznog nadzora utvrdi da nema osnove za iz-mjenu porezne obveze, naglašena je nužnost poreznog tijela da i u toj situa-ciji donosi rješenje, a ta je obveza pro-pisana člankom 126. stavak 6. OPZ-a.

U Odjeljak o poreznom nadzoru premještena je odredba dosadašnjeg članka 210., koja sadržajno zapravo uređuje izricanje upravnih mjera, a bila je dio prekršajnih odredaba, što zbog nomotehničkih standarda nije mogao biti slučaj. Navedeni su slu-čajevi kada se može izreći upravna mjera zabrane daljnjeg rada, a to su neizdavanje računa, neiskazivanje is-poruka dobara i usluga preko naplat-

nog uređaja, nevođenje poslovnih knjiga i evidencija radi oporezivanja prema propisima koji se primjenjuju u Republici Hrvatskoj, pri odbijanju sudjelovanja u poreznom postupku, neodazivu pozivu poreznog tijela i nedopuštanju obavljanja poreznog nadzora (čl. 124.).

2.11. Plaćanje poreza i kamatapo osnovi poreza

Odredba o utvrđivanju redoslije-da plaćanja (čl. 128.) promijenjena je tako da su sada dopunjena pravila o redoslijedu plaćanja u slučaju kada porezno tijelo duguje poreznom ob-vezniku povrat preplaćenog poreza. Naime, ista pravila primjenjuju se i kada porezni obveznik ima pravo na povrat, dakle izjednačeni su porezno tijelo i porezni obveznik. Uvijek se najprije plaćaju odnosno namiruju troškovi ovrhe, kamate pa tek onda porez. Osim toga, dana je mogućnost da u slučaju stečajnog postupka nad po-reznim obveznikom porezno tijelo može

prije prijave tražbine u stečajni postupak izvršiti prijeboj dospjelih nespornih traž-bina. Taj se prijeboj provodi putem jed-nostrane izjave poreznog tijela.

Opće odredbe o kamatama (čl. 130.) izmijenjene su tako da je sada jasnije određeno kada se obračunavaju ka-mate na plaćene poreze bez pravne osnovice. Naime, propisano je da se na plaćene poreze bez pravne osnove kamate obračunavaju počevši s 15. danom od dana primitka zahtjeva za povrat, ako posebnim propisom nije uređeno drukčije. Međutim, ako je poništeno ili izmijenjeno rješenje ili drugi akt o zaduženju na temelju ko-jeg je plaćen porez, tada obračun ka-mata na ukupno plaćeni iznos počinje teći od dana uplate poreznog duga. Tom izmjenom više nema iznimke koja je propisana za slučajeve kada se rješe-nje poništi u upravnom sporu i propisuje se da se kamate obračunavaju na uku-pno plaćeni iznos.

13 Nar. nov., br. 35/05, 41/08, 125/11- vidi čl. 9 Zakona o rokovima ispunjenja novčanih obveza - prestao vrije-diti čl. 174 Zakona o obveznim odnosima i 78/15.

14 Fizičke i pravne osobe, op. aut.

NUMQUAM NUDA TRADITIO TRANSFERT DOMINIUM, SED ITA,SI VENDITIO AUT ALIQUA IUSTA CAUSA PRAECESSERIT, PROPTER QUAM TRADITIO SEQUERETUR, lat. nikada puka predaja ne prenosi vlasništvo, nego samo tada ako je prethodio ugovor o kupoprodaji ili neka druga pravna osnova zbog koje dolazi do predaje; u rimskoj pravnoj tradiciji, shvaćanje da je za prijenos vlasništva (dominium, proprietas) putem tradicije potreban valjan pravni temelj (iusta causa). Citirano latinsko pravilo potječe od znamenitog klasičnog pravnika Paula (Paulus), a preuzeto je u Justinijanova Digesta (D. 41, 1, 31 pr.). Na temelju navedenoga klasičnog rimskog shvaćanja, oblikovano je načelo kauzalne tradicije prilikom izvedenog stjecanja stvarnih prava. Prema spomenutom načelu, određena osoba stječe određeno stvarno pravo samo ako je njezin prednik i sam imao to pravo, ako postoji valjan pravni temelj (causa, titulus) stjecanja toga prava te ako je to pravo stečeno na zakonom propisan način (modus). Općepoznata je činjenica da u svakodnevnoj praksi pravni posao predstavlja najčešći pravni temelj izvedenog stjecanja prava vlasništva. Prema tome, ako se izvedeno stjecanje prava vlasništva temelji na pravnom poslu, a taj pravni posao kao kauza stjecanja prava vlasništva ne postoji ili nije valjan, ne bi došlo ni do stjecanja samog tog prava, bez obzira na to što bi možbitno bio primijenjen pravilan način (modus) stjecanja. U kontekstu načela kauzalne tradicije treba istaknuti da su opisano znamenito učenje o titulus adquirendi i modus adquirendi kao dvjema pretpostavkama za sve načine stjecanja prava vlasništva, kako originarne, tako i derivativne, razvili u 16. st. poznati njemački pravnici Apel i Zasius, polazeći od spomenutog klasičnog rimskog shvaćanja. Austrijski ABGB/ OGZ preuzeo je u svom § 380 navedeno romanističko učenje (»Bez naslova i bez pravnog načina stečenja ne može se zadobiti nikakva vlasnost«), kao i njemu inherentnu postavku o kauzalnoj naravi tradicije (usp. §§ 424-425). Hrvatski Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Nar. nov., br. 91/96, 68/98, 137/99 - Odluka USRH, 22/00 - Odluka USRH, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14), također je usvojio rimsko načelo kauzalne tradicije, ograničivši primjenu navedene doktrine o titulus adquirendi i modus adquirendi samo na derivativno stjecanje vlasništva (čl. 115. i sl.).

4 19. 12. 2016.br. 6449

Sudska praksaPravo na rad – prestanakradnog odnosa

Pod pravom na rad i slobodu radapodrazumijeva se i pravo pojedinca da mu radni odnos ne prestane na način suprotan načinu propisanom mjerodavnim zakonom

ODLUKA USTAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE,BR. U-III-2525/2016 OD 5. LISTOPADA 2016.

U postupku koji je prethodio ustavnosudskom postupku, predmet spora bio je tužbeni zahtjev podnositeljice radi utvrđenja nezakonitosti od-

luke o prestanku ugovora o radu.Ustavni je sud ustavnu tužbu podnositeljice ocje-

njivao s aspekta istaknute povrede ustavnih prava za-jamčenih člankom 29. st. 1. i člankom 54. st. 1. Ustava, ocijenivši da su navedeni članci mjerodavni u konkret-nom slučaju.

Članak 54. stavak 1. Ustava glasi:»Članak 54.Svatko ima pravo na rad i slobodu rada.(...)«Člankom 54. st. 1. Ustava jamči se sloboda rada i

pravo na rad. Prema ustaljenom stajalištu Ustavnog suda, pod pravom na rad i slobodu rada podrazumije-va se i pravo pojedinca da mu radni odnos ne prestane na način suprotan načinu propisanom mjerodavnim zakonom. Sadržaj toga prava jest i pružanje zaštite za-konom zajamčenih prava građana, koja iz njihova rada proizlaze, uključujući i zaštitu u svezi s prestankom rad-nog odnosa, ako je taj prestanak suprotan zakonu.

Ocjenjujući razloge ustavne tužbe sa stajališta član-ka 54. st. 1. Ustava, Ustavni sud ističe da je ocjenu ve-zanu uz osiguranje i provedbu toga ustavnog jamstva u konkretnom slučaju proveo Vrhovni sud u skladu s člankom 116. st. 1. Ustava, koji propisuje:

»Članak 116.Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud, osi-

gurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

(...)«Vrhovni sud postupao je u granicama svoje nadlež-

nosti, propisane člankom 116. st. 1. Ustava. Pravna sta-jališta navedena u osporenoj presudi Vrhovnog suda zasnivaju se na ustavnopravno prihvatljivom tumače-nju i primjeni mjerodavnog prava. Ustavni sud utvrđu-je da je Vrhovni sud obrazložio svoja stajališta iznesena u osporenoj presudi, za koja je nedvojbeno da nisu po-sljedica proizvoljnog tumačenja i samovoljne primjene mjerodavnog prava.

Slijedom navedenoga, Ustavni sud utvrđuje da osporenim presudama podnositeljici, u konkretnom slučaju, nije povrijeđeno pravo na rad glede prestanka radnog odnosa na zakonom propisani način, zajamče-no člankom 54. st. 1. Ustava.

Ustavni sud utvrdio je da su prigovori podnositelji-ce vezani uz različitu praksu Vrhovnog suda u takvim slučajevima neosnovani. Naime, iz obrazloženja Odlu-ke Vrhovnog suda broj: Revr-904/12-2 od 6. studenoga 2013., kao i ostalih odluka Vrhovnog suda (broj: Revr-509/2006-3 od 8. ožujka 2007. i dr.) na koje se podno-siteljica poziva, razvidno je stajalište prema kojem po-slodavac, nakon što su radnik i poslodavac izrazili volju za nastavkom radnog odnosa, nema ovlast naknadno

jednostrano raskinuti radni odnos pozivajući se na či-njenicu da je radnik navršio 65 godina i 20 godina staža osiguranja.

U slučaju podnositeljice takvog dogovora između nje i poslodavca nije bilo.

O tome najrječitije govori pasus 3. obrazloženja os-porene drugostupanjske presude, iz kojega izdvajamo:

»Kod takvog stanja stvari kod tuženika ničim nije ma-nifestirana, pa ni prešutno, volja da tužiteljica nakon ra-zrješenja nastavi kod njega raditi na neodređeno vrijeme, niti je faktički s njegovim saznanjem i suglasnošću ona obavljala bilo koji drugi posao nakon razrješenja. U tom kontekstu neodlučno je što je tuženik tužiteljici isplatio plaću zaključno sa 4. studenim 2011. godine.«

Naposljetku, Ustavni sud opetovano ponavlja da u ustavnoj tužbi nije dostatno ponoviti razloge koji su već istaknuti u postupcima pred sudovima niti je do-statno samo navesti ustavna prava koja se smatraju po-vrijeđenima. Ustavna tužba mora sadržavati konkretne i obrazložene razloge možebitne povrede određenog ustavnog prava. Ona je posebno ustavnopravno sred-stvo zaštite ustavnih prava u pojedinačnim slučajevi-ma. Stoga nije dostatno pozvati se u ustavnoj tužbi na povrede koje su rezultat navodnih nezakonitosti što ih je počinilo nadležno tijelo ili sud u sudskom postupku.

informator, broj 6449 • 19. 12. 2016.

Kazneno pravo – odgovorna osoba

Kad je optuženik stvarno obavljao poslove direktora programa televizi je, onda on ima svojstvo odgovorne osobe u smislu članka 89. stavak 7. Kaznenog zakona jer mu je formalnoi stvarno povjeren određeni djelokrug poslova iz područja djelovanja pravne osobe

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE,BR. I Kž Us 72/2013 OD 19. SVIBNJA 2015.

Suprotno iznesenim prigovorima, prvostupanj-ski sud osnovano je i pravilno utvrdio da skup optuženikovih zaduženja i ovlasti kao direktora

programa N. TV i način na koji je faktično obavljao tu funkciju (iskazi svjedoka članova Uprave N. TV) govo-ri o svojstvu odgovorne osobe kako je ona defi nirana odredbom članka 294.a Kaznenog zakona (Nar. nov., br. 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 -Odluka USRH, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08, 57/11, 125/11 i 143/12 - u nastavku teksta: KZ/97) u svezi s člankom 89. st. 7. KZ/97. Tako s pravom prvo-stupanjski sud ističe dio optuženikovih poslova kojima je bio zadužen prema ugovoru o radu (str. 18 presu-de: osmišljavanje, predlaganje, izrada plana i koncep-cije programa, izrada prijedloga i proizvodnja emisija domaće produkcije) uz koje valja dodati i dio poslova organizacije i vođenja kupovine stranog programa. Uz navedeno, važni su dijelovi kazivanja svjedoka članova Uprave N. TV, koji su u konačnici potpisivali zaključene ugovore s C. M. d. o. o. B. Č., koji je do kraja 2005. kao direktor Operativne kompanije d.o.o. sklapao ugovore o vanjskoj produkciji, opisuje da se pri sklapanju ugo-vora oslonio na procjenu direktora programa - optu-ženika jer je optuženik »imao nos za ukus Hrvata i gle-danost«, M. J. (predsjednika Uprave N. TV) navodi da je optuženik predstavljao izduženu ruku generalnog direktora, da je bio dobar direktor i da mu je ovaj svje-

dok vjerovao, a ugovore je prije konačnog potpisivanja po članovima Uprave parafi rao upravo resorni direktor, dok je D. M. istaknuo da je optuženik bio samostalan u dijelu posla koji se odnosio na prijedloge pregovora s vanjskim producentima i da su se prijedlozi optuže-nika prihvaćali jer je uživao povjerenje Uprave i imao stručne reference. Prema tome, okolnost da je konač-nu odluku o sklapanju ugovora o vanjskoj produkciji donosila Uprava N. TV ne otklanja svojstvo odgovorne osobe koju je optuženik imao po svojoj funkciji direk-tora programa komercijalne televizije N. TV, jer mu je bio povjeren određeni, opisani djelokrug poslova iz područja djelovanja pravne osobe komercijalne televi-zije N. TV. Izneseni razlozi ujedno demantiraju žalbeno osporavanje optuženikove mogućnosti utjecaja na ot-kup inkriminiranih vanjskih produkcija.

Napomena: Na snazi je novi Kazneni zakon (Nar. nov., br. 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 - ispr.).

informator, broj 6449 • 19. 12. 2016.

Zaštita od buke – odluka gradonačelnika

O zahtjevu za odobrenje prekoračenja dopuštenih razine buke odlučuje gradonačelnik zaključkom, kojim se u slučaju odobrenja prekoračenja dopuštenih razina buke određuju uvjeti i trajanje prekoračenja

ODLUKA VISOKOG UPRAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Usoz-138/15 OD 30. STUDENOGA 2015.

Zahtjev je podnesen pozivom na odredbu članka 83. Zakona o upravnim sporovima (Nar. nov., br. 20/10, 143/12 i 152/14), a pojedinačni akt na ko-

jem podnositelj temelji svoj zahtjev jest Zaključak gra-donačelnika grada Š. o određivanju maksimalne razi-ne buke u vrijeme održavanja glazbene manifestacije, KLASA: 335-01/15-01/57, URBROJ: 2182/01-10-15-2 od 22. srpnja 2015.

Odluku o lokacijama i uvjetima za održavanje javnih skupova i manifestacija na području Grada Š., za koje, pri održavanju, postoji mogućnost prekoračenja dopušte-ne razine buke, donijelo je Gradsko vijeće Grada Š. 10. srpnja 2012. Odluka je donesena na temelju odredbe članka 10. Zakona o zaštiti od buke (Nar. nov., br. 30/09).

Odredbom stavka 1. navedenog članka Zakona propisano je da radi zadovoljavanja potrebe za odr-žavanjem javnih skupova i organiziranja razonode, zabavnih i športskih priredbi i drugih aktivnosti na otvorenom ili u zatvorenom prostoru za stanovništvo i goste, kada postoji mogućnost prekoračenja dopušte-nih razina buke, jedinica lokalne samouprave odlukom predstavničkih tijela određuju ulice, dijelove ulica i na-selja, trgove i druge lokacije u kojima je moguće preko-račiti dopuštene razine buke. Istom odlukom određuju se i putovi za dolaženje i odlaženje sudionika navede-nih događaja. Prema odredbi stavka 2. ovog članka Za-kona, buka koja nastaje zbog događanja iz stavka 1. ne smije u drugim ulicama ili dijelovima ulica, u ostalim dijelovima istog naselja i drugim naseljima, prelaziti dopuštene granice.

Kasnije izmjene Zakona o izmjenama i dopuni Za-kona o zaštiti od buke (Nar. nov., br. 55/13 i 153/13), nisu mijenjale navedenu odredbu članka 10. Zakona o zaštiti od buke.

519. 12. 2016.br. 6449Uredio Hrvoslav Bašić, dipl. iur.

Osporenom odlukom predstavničko tijelo odredilo je lokacije u gradu Š. na kojima je, radi zadovoljavanja potrebe za održavanjem javnih događanja, dopušteno prekoračenje dopuštenih razina buke (čl. 2. Odluke).

Također, određeni su i putovi za dolaženje i odlaže-nje sudionika javnih skupova i manifestacija (čl. 4. Od-luke), dok je odredbom članka 5. ove Odluke propisano da prekoračenje buke na javnom događanju ne može trajati dulje od šest sati i mora prestati najkasnije u 3,00 sata, u razdoblju od 1. lipnja do 30. rujna, a u razdoblju od 1. listopada do 31. Svibnja, najkasnije u 1,00 sat.

Odredbom članka 3. osporene Odluke propisano je da je organizator javnog događanja dužan pisani zahtjev za odobrenje prekoračenja dopuštenih razi-na buke dostaviti odgovarajućem upravnom odjelu Grada Š. najmanje sedam dana prije dana održavanja javnog događanja, a u zahtjevu se navodi datum i lo-kacija održavanja javnog događanja te procjena visine i trajanja prekoračenja buke pri njegovu održavanju. Prema navedenoj odredbi o zahtjevu odlučuje gra-donačelnik zaključkom, kojim se u slučaju odobrenja prekoračenja dopuštenih razina buke određuju uvjeti i trajanje prekoračenja. Pri donošenju zaključka, prema odredbi stavka 4. čl. 3. osporene odluke, gradonačelnik će uvažavati i zakonske odredbe o zaštiti zdravlja ljudi prouzročene bukom te će na određenim prostorima pretežno stambene namjene dopuštati samo ona do-gađanja i aktivnosti koje imaju umjereno prekoračenje dopuštene razine buke.

informator, broj 6449 • 19. 12. 2016.

Koncesija – upravni akt – žalba

Odluka o namjeri davanja koncesije predstavlja akt procesnopravne prirode kojim se ne rješava određena upravna stvar i koji nema značenje upravnog akta, te se ona ne može pobijati žalbom

ODLUKA UPRAVNOG SUDA U RIJECI,BR. UsI-1972/14-4 OD 13. STUDENOGA 2015.

Postupak davanja koncesija na pomorskom do-bru (djelomično) uređen je odredbama Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama (Nar. nov.,

br. 158/03, 100/04, 141/06, 38/09 i 123/11 - u nastavku teksta: ZPDML), kao zakonskog propisa, te Uredbe, kao propisa podzakonske snage.

Navedeno proizlazi iz odredbe članka 1. ZPDML-a, kojom je propisano da se tim Zakonom uređuje, izme-đu ostaloga, pravni status pomorskog dobra, utvrđiva-nje njegovih granica, te upravljanje, zaštita, uporaba i korištenje pomorskog dobra. Osim toga, valja ukazati i na odredbu članka 6. st. 1. ZPDML-a, prema kojoj se po-morsko dobro upotrebljava ili koristi u skladu s odred-bama ZPDML-a, kao i na članak 16. st. 3. ZPDML-a, u kojem se navodi da se opseg i uvjeti posebne upotre-be ili gospodarskog korištenja, uređuju odlukom i ugo-vorom o koncesiji, a u skladu s odredbama ZPDML-a i propisa donesenih na temelju ZPDML-a.

Člankom 1. Uredbe o postupku davanja koncesi-je na pomorskom dobru (Nar. nov., br. 23/04, 101/04, 39/06, 63/08, 125/10, 102/11 i 83/12 - u nastavku tek-sta: UPDKPD) propisano je da se Uredbom propisuje postupak davanja koncesije na pomorskom dobru u svrhu gospodarskog korištenja i posebne uporabe po-morskog dobra, luka posebne namjene, postupak da-vanja koncesije u lukama otvorenim za javni promet, kriteriji za određivanje visine koncesijske naknade, kao i kriteriji za ocjenu ponuda.

Slijedom navedenoga, imajući na umu netom na-vedene zakonske i podzakonske odredbe kojima se re-gulira pitanje koncesija na pomorskom dobru, s jedne strane, te odredbu članka 1. st. 7. Zakona o koncesija-ma (Nar. nov., br. 143/12 - u nastavku teksta: Zakon o

koncesijama), koji propisuje da se na pitanja koja nisu uređena Zakonom o koncesijama odgovarajuće pri-mjenjuju posebni zakoni te propisi kojima se uređuje javna nabava te članak 5. st. 4. Zakona o koncesijama, prema kojem se posebna pitanja vezana uz davanje koncesija na pomorskom dobru uređuju posebnim propisima, s druge strane, razvidno je da postoji neu-sklađenost ne samo između ta dva propisa (ZPDML-a zajedno s uredbom i Zakona o koncesijama), već i unu-tar samog Zakona o koncesiji. Potonje zato što sadržaj odredbe članka 5. st. 4. upućuje na posebne propise pri rješavanju posebnih pitanja glede davanja konce-sije na pomorskom dobru, a što je u očitoj suprotnosti s člankom 1. st. 7. Zakona o koncesijama jer se, prema mišljenju ovog Suda, jednim od takvih posebnih pita-nja može smatrati način na koji se uređuje postupak koji prethodi donošenju odluke o koncesiji kao i pita-nje pravne zaštite stranaka u tom postupku.

Uz takvo stanje stvari, uvažavajući pritom i opće na-čelo prava lex specialis derogat legi generali, Sud zaklju-čuje da se na predmetni postupak davanja koncesija na pomorskom dobru primarno primjenjuju odredbe ZPD-ML-a, kao specijalnog zakonskog propisa glede koncesi-ja na pomorskom dobru, a s njim i odredbe UPDKPD-a, a tek podredno odredbe Zakona o koncesijama, kao op-ćeg zakonskog propisa koji uređuje područje koncesija.

Dakle, sukladno tome, pravna zaštita u postupku davanja koncesije na pomorskom dobru regulirana je člankom 11. UPDKPD-a, kojim je propisano da se glede pravnih lijekova protiv odluka o koncesiji na pomor-skom dobru primjenjuju odredbe ZUP-a.

Stoga, a s obzirom na to da u smislu odredbe članka 14. UPDKPD-a - koja glasi: »Davatelj koncesije odlučuje o pokretanju postupka davanja koncesije donošenjem odluke o javnom prikupljanju ponuda.« - Odluka o na-mjeri davanja koncesije ima značenje radnje kojom se samo pokreće postupak, odnosno takva odluka pred-stavlja akt procesnopravne prirode kojim se ne rješava određena upravna stvar i koji nema značenje upravnog akta, pravilno tuženik zaključuje da se ona ne može po-bijati žalbom, već da se žalbom može osporavati samo odluka o koncesiji, kao akt kojim se rješava konkretna upravna stvar.

informator, broj 6449 • 19. 12. 2016.

Sklapanje ugovora o radu – član uprave

Ugovor o radu s članom uprave, prethodnoizabranim od strane skupštine društva, ovlašten je u ime društva zaključiti nadzorni odbor jer nadzorni odbor zastupa društvo prema članovima uprave društva

ODLUKA ŽUPANIJSKOG SUDA U BJELOVARU,BR. Gž 2833/2013-2 OD 15. RUJNA 2014.

Tuženik je podnio protutužbu u kojoj traži da se utvrdi da je Ugovor o radu br. 19/2012 od 10. si-ječnja 2012. ništetan, a razloge ništetnosti nalazi

u tome da je s tužiteljicom taj ugovor zaključio pred-sjednik Skupštine Društva tuženika D. R., a da za pot-pis toga ugovora nije imao ovlast Skupštine tuženika, a osim toga da tuženika, koji je u sudski registar upi-san kao društvo s ograničenom odgovornošću, prema članovima Društva zastupa nadzorni odbor i da u krug pravnih poslova nadzornog odbora ulazi i zaključiva-nje ugovora o radu s direktorom.

Između stranaka nije bilo sporno da je tužiteljica odlukom Skupštine Društva tuženika od 11. siječnja 2012. imenovana direktorom Društva na četiri godine. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da prema članku 21. Statuta tuženika Skupština Društva odlučuje o izbo-ru i opozivu uprave Društva i nesporno je utvrđeno ti-jekom postupka da je takvu odluku Skupština Društva donijela 11. siječnja 2012. No, prema članku 21. Statuta

Skupština tuženika odlučuje i o zaključivanju ugovo-ra o radu s upravom Društva, a iz iskaza predsjednika Skupštine Društva može se jasno zaključiti da Skupšti-na Društva tuženika nije odlučivala o zaključenju ugo-vora o radu s tužiteljicom, o sadržaju ugovora o radu, a posebno visini plaće tužiteljice u odnosu na koju nije donijela nikakvu odluku, već je taj ugovor zaključio i potpisao predsjednik Skupštine Društva tuženika.

Prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, tako zaključen ugovor o radu između tužiteljice i tuženi-ka je ništetan. Naime, odredbom članka 41. Zakona o trgovačkim društvima (Nar. nov., br. 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08 i 137/09 - u na-stavku teksta: ZTD) ovlast za zastupanje trgovačkog društva prema zakonu imaju osobe koje su za pojedini oblik toga društva određene odredbama toga Zakona. Odredbom članka 268. ZTD-a određeno je da nadzorni odbor zastupa društvo prema članovima uprave.

Prema tome, da bi ugovor o radu zaključen između direktora Društva i Društva imao pravni učinak, a slije-dom toga da bi bio zaključen u skladu s prisilnim pro-pisima, Skupština Društva tuženika trebala je, u skladu s člankom 21. Statuta, donijeti odluku o zaključenju ugovora o radu s tužiteljicom kao direktorom Društva, sa svim bitnim odrednicama toga ugovora, a posebno glede plaće tužiteljice kao direktora Društva, a potom je taj ugovor ovlašten bio zaključiti nadzorni odbor po svom predsjedniku, jer nadzorni odbor prema članku 268. ZTD-a, zastupa društvo prema članu uprave, pa tako i tužiteljica kao direktorica Društva i tek tada bi se moglo smatrati da je ugovor o radu pravno valjan. Kako je to izostalo, te kako je ugovor o radu zaključen po predsjedniku Skupštine Društva bez odluke Skup-štine o tome, te po osobi koja nije po samom zakonu ovlaštena za zastupanje društva prema članovima uprave, ovaj ugovor o radu je ništetan jer je u protiv-nosti s prisilnim propisima, i to članku 41., članku 268. i članku 445. st. 1. ZTD-a.

Napomena: U tekstu se spominje Statut društva, ali bi s obzirom na to da se radi o društvu s ograničenom odgovornošću, trebalo pisati društveni ugovor ili izjava o osnivanju društva.

informator, broj 6449 • 19. 12. 2016.

Parnični postupak – parnični troškovi

Tužitelj nije obvezan platiti sudsku pristojbu na presudu zbog ogluhe

ODLUKA ŽUPANIJSKOG SUDA U SPLITU,BR. Gžmal 256/2013 OD 19. SVIBNJA 2014.

Protiv prvostupanjskog rješenja žali se tužitelj, ne navodeći određen žalbeni razlog iz članka 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br.

53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - proč. tekst i 25/13 - u nastavku teksta: ZPP) i predlažući njegovo ukidanje.

U ovom žalbenom stupnju postupka sporno je je li tužitelj u obvezi platiti 100,00 kuna sudske pristojbe na presudu zbog ogluhe, koja je tužitelju dostavljena 5. rujna 2011.

S tim u svezi, u konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o sudskim pristojbama (Nar. nov., br. 74/95, 57/96, 137/02 i 26/03 - proč. tekst - u nastavku teksta: ZSP).

ZSP u Tar. br. 2. Tarife sudskih pristojbi ne navodi presudu zbog ogluhe među odlukama za koje je propi-sano da se plaća sudska pristojba, dok se prema točki 2. Napomene uz Tar. br. 2. za odluke koje nisu navedene u Tar. br. 2. ne plaća sudska pristojba.

Dakle, iz izložene regulative proizlazi da tužitelj nije u obvezi platiti sudsku pristojbu za citiranu presudu zbog ogluhe.

informator, broj 6449 • 19. 12. 2016.

6 19. 12. 2016.br. 6449europsko pravo

Europska grupacijaEuropska grupacija za teritorijalnu suradnju za teritorijalnu suradnju (EGTS)mr. sc. MAJDA RUBIĆ1

Regionalizam kao odraz europske integracije predstavlja i zahtjev regija prema nacionalnim državnim institucijama za veću autonomiju. Europska grupacija teritorijalne suradnje (EGTS) olakšava prekograničnu suradnju za svoje članove. O osnivanju EGTS grupacije odlučuju nacionalna tijela. Uredba br. 1082/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od5. srpnja 2006. o Europskoj grupaciji za teritorijalnu suradnju te Uredba br. 1302/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 5. prosinca 2013. o izmjeni Uredbe br. 1082/2006 o Europskoj grupaciji za teritorijalnu suradnju u vezi s pojašnjenjem, pojednostavnjenjem i poboljšanjem osnivanja i funkcioniranja takvih grupacija, predstavljaju uz nacionalno pravo pravni okvir za djelovanje EGTS-ova. U Republici Hrvatskoj donesen je Zakon o provedbi uredbi Europske unije o Europskoj grupaciji za teritorijalnu suradnju (Nar. nov., br. 74/14).

Uvodne napomeneEuropska grupacija teritorijalne

suradnje ili EGTS kao pravni instru-ment EU kohezijske politike stvorena je Uredbom iz 2006.2 Pravnu osobnost stječe danom registracije ili objave konvencije ili statuta, ovisno o tome što prije nastupi. Unutar grupacije dje-luju jedinice lokalne uprave i samou-prave iz dvije ili više EU članica. Od stu-panja na snagu te Uredbe s početkom fi nancijskog razdoblja 2007.-2013., broj registriranih EGTS-ova snažnije je porastao 2014., na prijelazu u drugo fi -nancijsko razdoblje. Donesena je nova Uredba br. 1302/20133 u vezi s pojaš-njenjem, pojednostavnjenjem i po-boljšanjem osnivanja i funkcioniranja takvih grupacija, koja čini zakonodav-ni okvir djelovanja EGTS-a s prijašnjom Uredbom te nacionalnim pravom dr-žave gdje EGTS ima sjedište i države članice s obzirom na određena tijela odgovorna za postupak odobrenja u skladu s njihovim pravnim i upravnim postupcima. Prema podatcima koje je Odbor regija objavio u Izvješću o praćenju EGTS-ova, za 2015. registrira-no ih je 60, u kojima sudjeluje više od 800 nacionalnih, lokalnih i regionalnih vlasti iz 20 država članica i Ukrajine. U pripremi su još četiri EGTS-a.4 Pozitiv-na Uredba stupila je na snagu 22. lip-nja 2014. i proširuje krug potencijalnih članova u tu grupaciju. Dopušta pri-druživanje osobama privatnog prava i utvrđuje uvjete za sudjelovanje zema-lja nečlanica EU5. EGTS još spominju Uredba o Europskoj teritorijalnoj su-radnji6 i Uredba o EU fondovima7.

Regionalizam kao odraz europske integracije predstavlja i zahtjev regija prema nacionalnim državnim institu-cijama za veću autonomiju. Danas je

uloga uprava ispod nacionalne razine snažnija. Prvi put jedinice lokalne sa-mouprave mogu neovisno o središnjoj vlasti inicirati prekograničnu teritori-jalnu suradnju.

Ukupno je 274 regije obuhvaće-no regionalnom politikom, koja je postala glavna investicijska politika Europe za poticanje rasta i otvaranje radnih mjesta8. Najveći broj EGTS-ova prerastao je iz euro regija, gdje je već postojao zakonodavni okvir i projekti koji su se razvijali na regionalnoj i lo-kalnoj razini na temelju bilateralnih sporazuma nacionalnih vlada. Ured-bom br. 1082/2006 stvorena je nova kategorija tranzicijske regije, EGTS, što ima uporište u odredbama članka 174. Ugovora o funkcioniranju EU9. EGTS je ključan instrument Europske komisije za učinkovitu organizaciju i upravljanje teritorijalnom suradnjom i snaženjem gospodarske, socijalne i te-ritorijalne kohezije. Pristupanje u EGTS je na dobrovoljnoj bazi, članovi mogu biti regionalne i lokalne vlasti, javne institucije i njihove asocijacije, države, pravne osobe javnog prava s područja najmanje dviju EU članica10. EGTS olak-šava provedbu mjera u suštini autono-mije prekogranične suradnje za svoje članove (npr. pri usvajanju razvojne strategije, poboljšanju infrastrukture), i »pokreće proces institucionalizacije kroz koji se utemeljuje višerazinsko upravljanje«.11 »O osnivanju EGTS gru-pacije odlučuju nacionalna tijela, ali im to ne osigurava prednost na razi-

ni Unije.«12 Sve države članice koje su uključene trebaju prema svojoj služ-benoj proceduri prihvatiti konvenciju i statut EGTS-a kao i njihove izmjene. O novoosnovanom EGTS-u objavljuje se kratka obavijest u Službenim novi-nama EU.

Pogodnosti EGTS-a i Uredba br. 1302/2013

Ustrojstvo EGTS-a u smislu dono-šenja odluka prema Uredbi ima prila-godljivu strukturu, mogu se uključiti različite institucionalne razine vlasti. Tijela ispod nacionalne razine mogu postati odlučne snage u izradi i pro-vođenju EU politika, pomoći stvaranju odgovorne i transparentne europske uprave pri provedbi projekata13. Ak-tivnosti EGTS-a proširile su se izvan okvira regionalne politike, EGTS je prihvatljiv partner na natječajima za EU sredstva, ovlašten izravno imple-mentirati projekt i može centralizirati taj postupak na svakom od teritorija svojih članova. Kada je EGTS upravljač-ko tijelo EU programa, tada regionalne i lokalne vlasti postižu moć sukladno načelu supsidijarnosti. Ovlašteni su u nacionalnom kontekstu obavljati po-slove od općeg interesa, a kao članovi EGTS-a mogu takve poslove obavlja-ti bez suglasnosti svoje vlade i preko nacionalnih granica unutar EU. Kao članovi grupacija EGTS-a mogu pro-voditi programe koje sufi nancira EU ili bilo koji projekt prekogranične surad-nje sa sredstvima EU ili bez njih na te-melju zadaća i ciljeva koji su utvrđeni konvencijom. Izmjenama i dopunama Uredbe iz 2013. proširuje se važnost EGTS-a u teritorijalnoj suradnji, među svojim članovima ima kao isključiv cilj osim jačanja gospodarsko-socijalne kohezije i »jačanje teritorijalne kohezi-je« (čl. 1.). Konvencija ima prednost u primjeni pred nacionalnim zakonom i na nju se sada prenose neki dijelovi statuta (čl. 2.). Statuti i njihove izmje-ne ne moraju se više potvrđivati pred nacionalnim parlamentom, što daje naznake o stvaranju nove generacije EGTS-a (čl. 8.). Ubuduće članovi EGTS-a mogu biti i pravne osobe privatnog prava, npr. sveučilišta, bolnice14.

Lokalne vlasti država članica mogu osnivati zajednička tijela za uprav-ljanje javnim prijevozom, otpadom,

1 Majda Rubić, državna službenica u Ministarstvu regionalnog razvoja i fondova EU, magisterij zna-nosti stekla je na području EU prava, autorica je knjige »Odbor regija u oblikovanju EU zakonodav-stva« (2013.). Mišljenja autorice iznesena u ovome članku ne predstavljaju nužno i ne pripisuju se sta-jalištima Ministarstva.

2 Uredba (EZ) br. 1082/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 5. srpnja 2006. o Europskoj grupaciji za teritorijalnu suradnju(EGTS), OJL 210, 31. 7. 2006., str. 19-24.

3 Uredba (EU) br. 1302/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 17.prosinca 2013. o izmjeni Uredbe (EZ) br. 1082/2006 o Europskoj grupaciji za teritorijal-nu suradnju (EGTS) u vezi s pojašnjenjem, pojed-nostavljenjem i poboljšanjem osnivanja i funkcio-niranja takvih grupacija, OJL 347, 20. 12. 2013., str. 303-319. Stupila je na snagu 22. lipnja 2014.

4 Izvješće o praćenju EGTS-a za 2015. - Provedba novih programa Europske teritorijalne suradnje www.cor.europa.eu/en/documentation/studies/Pages/studies.aspx

5 Panorama inforegio.6 Uredba (EU) br. 1299/2013 Europskog parlamen-

ta i Vijeća od 17. prosinca o podršci cilju europske teritorijalne suradnje iz EU fonda za regionalni ra-zvoj, OJL 347, 20. 12. 2013., str. 259-280.

7 Uredba (EU) br. 1303/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. prosinca 2013. o zajedničkim odred-bama o EU fondu za regionalni razvoj, Europskom socijalnom fondu, Kohezijskom fondu, Europskom poljoprivrednom fondu za ruralni razvoj i EU ribar-skom fondu, te osnovnim odredbama o EU fondu za regionalni razvoj, Europskom socijalnom fon-du, Kohezijskom fondu i EU ribarskom fondu i opo-zivu Uredbe br. 1083/2006., OJL 347, 20. 12. 2013., str. 320-469.

8 »Zašto je EU-u potrebna regionalna politika?«, pu-blikacija Europske komisije (2014.), http://europa.eu/pol/index_hr.htm

9 Članak 174. Ugovora o funkcioniranju EU/Lisabonski ugovor: »Radi promicanja svog sveu-kupnog skladnog razvitka, Unija razvija i provodi svoja djelovanja koja dovode do ojačavanja gos-podarske, socijalne i teritorijalne kohezije. Unija posebice nastoji smanjiti nejednakosti među ra-zvojnim razinama različitih regija, te zaostalosti regija u najnepovoljnijem položaju. Među tim regijama posebna se pozornost poklanja ruralnim područjima, područjima podložnim industrijskoj tranziciji te regijama koje su izložene ozbiljnim i trajnim prirodnim ili demografskim teškoćama, kao što su najsjevernije regije s veoma malom gu-stoćom naseljenosti te otoci, pogranične i planin-ske regije.« Djelovanja koja dovode do ojačavanja gospodarske, socijalne i teritorijalne kohezije pro-vode EU članice na temelju čl. 175. UFEU/L.

10 Na temelju Aneksa III Direktive 2004/18/EC o javnoj nabavi, u »Towards a New Generation of European Grouping of Territorial Cooperation«, A. A. Martinez, Commitee of the Regions of the EU (2014).

11 Estelle Evrard, Geopolitics, Luxembourg.

12 Uredba br. 1302/2013, točka (2): O osnivanju EGTS-a trebaju odlučivati njegovi članovi i njihova nacionalna tijela te ono nije automatski povezano s određenim pravnim ili fi nancijskim prednostima na razini Unije.

13 »EGTC, clarifi cation and simplifi cation for the legal instrument created in 2006«, Panorama inforegio, br. 47/2013, str. 16.

14 Panorama inforegio.

719. 12. 2016.br. 6449Uredio Jerko Slovinić, dipl. iur.

Europska grupacija za teritorijalnu suradnju (EGTS)(EGTS)energijom, vodom, kulturom itd., a takva suradnja sada je moguća i preko vanjskih granica EU (čl. 3a.). Primjerice, između Francuske i Švicarske, između najudaljenijih regija i njihovih susjeda trećih zemalja ili prekomorskih zema-lja i područja, i između Poljske, Litve i Kaliningrada15. Novosti su i u procedu-ri odobravanja prijave potencijalnog budućeg člana u EGTS: razlozi za neo-dobravanje sudjelovanja i konvencije trebaju se detaljno navesti u roku šest mjeseci, u suprotnom se sudjelovanje u EGTS-u i konvencija smatra prešutno odobreno, osim u državi članici gdje EGTS ima sjedište pa je formalno dopu-štenje obvezno (čl. 4. Uredbe). Osobito značenje ima nova zadaća EGTS-a: »sa-vladavanje prepreka na unutarnjem tržištu« (čl. 7.). Pri defi niranju pravila na prekograničnoj razini to se treba razmatrati u svjetlu primata konvenci-je EGTS-a nad nacionalnim zakonom16. EGTS će moći provesti integrirani plan teritorijalnog ulaganja ili Zajednički akcijski plan za ulaganja u radna mje-sta, također moći će biti uspostavljen kao upravljač infrastrukturom i usluga-ma. U tom kontekstu skupština EGTS-a moći će defi nirati pojmove i uvjete ko-rištenja infrastrukture ili usluga od op-ćeg gospodarskog interesa uključivo tarife i naknade koje plaćaju korisnici.17 Uredba uređuje i pitanje odgovornosti EGTS-a europskog trgovačkog druš-tva za sva svoja dugovanja, članovi su odgovorni za njegova dugovanja ne-ovisno o prirodi tih dugovanja. Udio svakog člana utvrđuje se razmjerno njegovu fi nancijskom doprinosu, ko-jeg mehanizam određuje statut (čl. 12.). U najvećem broju EU članica EGTS je osnovan na neodređeno vrijeme s neograničenom odgovornošću, ali u drugima EGTS ima ograničenu odgo-vornost, što u konkretnim slučajevima nije kompatibilno. Uredba dopušta da, ako EGTS kod jednog člana ima ograničenu odgovornost, drugi EGTS članovi mogu ograničiti svoju odgo-vornost - pod uvjetom da to predviđa nacionalno zakonodavstvo, imajući na umu načelo proporcionalnosti kod ak-tualnih rizika u EGTS-u18.

Uloga Europskog odbora regija

Unutar programskog razdoblja 2014.-2020. predviđena je djelotvor-nija uloga i EGTS-a i Odbora regija. O registraciji EGTS-a ili objavi konvencije

i statuta članovi EGTS-a obavješćuju središnja tijela te države članice EU i Odbor regija u roku deset radnih dana koristeći obrazac iz Priloga Uredbe. Odbor regija savjetodavno je tijelo EU institucija, ažurira listu EGTS-ova i vodi njihov registar. Prema službenim podatcima Odbora regija, EGTS uglav-nom obuhvaćaju područje Središnje Europe oko Mađarske, Zapadnu Euro-pu (Francuska, Njemačka, Belgija, Ni-zozemska i Luxembourg) i Mediteran (Španjolska, Portugal, Italija, Slovenija, Hrvatska, Grčka i Cipar). Studije i izvje-šća Odbora regija sadržavaju analize provedbe Uredbe na nacionalnoj ra-zini, pregled aktivnosti i ključne infor-macije svakog od EGTS-a, o provedbi programa i projekata europske terito-rijalne suradnje. Objašnjava četiri faze ili statusa pri osnivanju EGTS-a: »ideja« - znači da su potencijalni članovi podu-zeli istraživačke radnje ili preliminarne pregovore za utemeljenje EGTS-a; »u pripremi« - znači spremnost od poten-cijalnih članova da se uspostavi EGTS priopćenjem Odboru regija, a konven-cija je u procesu izrade; »čeka odobre-nje« - znači da su potencijalni članovi obavijestili državu članicu u kojoj je sjedište EGTS-a o namjeri za sudjelo-vanjem; i »osnovan« - znači EGTS je stekao pravnu osobnost, njegov statut je registriran i objavljuje se u skladu s primjenjivim pravom. Odbor regija u Mišljenju o jačanju prekogranične su-radnje »pozdravlja sva pojednostav-njenja ugrađena u izmijenjenu Uredbu o EGTS-u«, zatim »poziva države člani-ce da u svoje buduće operativne pro-grame uključe postojeće i potencijalne EGTS-ove« i da države članice u surad-nji s njime »ulože dodatne napore u pojašnjavanju i predstavljanju EGTS-a kao alata za bolje ostvarenje potreba na lokalnoj razini u prekograničnim područjima«, te naposljetku da uspo-stave »povjerenje i suradnju između središnje razine te lokalnih i regional-nih vlasti«.

Zakon o provedbi EGTS uredbi19 (2014.)

Kao ravnopravna članica EU, i Re-publika Hrvatska provodi djelovanja za snaženjem gospodarsko-socijalne i teritorijalne kohezije prema članku 175. Ugovora o funkcioniranju EU. Granice nadležnosti djelovanja EU uređene su načelom dodjeljivanja. Republika Hrvatska nije Pristupnim ugovorom predala nadležnost u poli-tici gospodarske, socijalne i teritorijal-ne kohezije te tu nadležnost zadržava (čl. 5. st. 1. i 2. Ugovora o EU). Hrvat-ski zakonodavac pokazao je namjeru odgovorno razvijati normativni okvir za sudjelovanjem u razvoju EU teri-torijalne suradnje na području Repu-blike Hrvatske kada je donio Zakon o provedbi uredbi Europske unije o

Europskoj grupaciji za teritorijalnu suradnju (Nar. nov., br. 74/14), koji je stupio isti dan na pravnu snagu kada i nova Uredba, tj. 22. lipnja 2014. Zakon određuje tko su sudionici u provođe-nju uredbi. Ministarstvo uprave zapri-ma obavijest o namjeri sudjelovanja u EGTS-u, o izmjenama konvencije i statuta te predlaže Vladi Republike Hrvatske donošenje odluke o sudjelo-vanju u EGTS-u i o odobrenju izmjena konvencije EGTS-a. Ministarstvo regi-onalnog razvoja i EU fondova i Mini-starstvo vanjskih i europskih poslova daju na zahtjev mišljenje Ministarstvu uprave iz svog djelokruga u svezi sa svrhom i zadaćom EGTS-a. Za kontro-lu je nadležan Državni ured za reviziju (čl. 3.-7. Zakona). Tim Zakonom pred-viđa se i mogućnost osnivanja EGTS-a kao javne ustanove sa sjedištem u Republici Hrvatskoj uz primjenu Za-kona o ustanovama, a za to je nužna prethodna stručna analiza. Preciznije postupovne odredbe u svezi s postu-panjem nadležnih tijela odgovornih za postupak odobrenja sudjelovanja u EGTS-u moguće je ugraditi slijedom članka 16. Uredbe br. 1302/2013 radi njezine učinkovitije primjene.

EGTS-ovi na teritoriju Republike Hrvatske

Tijekom 2014. pred nadležnim tije-lima Vlade Republike Hrvatske pokre-nuta su prijavom potencijalnih člano-va EGTS-a upravnopravni postupci u tri slučaja. Srednjoeuropski prometni koridor EGTS d.o.o. sa sjedištem u Poljskoj (CETC-EGTC Ltd-ROUTE 65), uspostavljen je u području prometa kroz provedbu projekata programa teritorijalne suradnje. Tri hrvatske županije prijavile su se sudjelovati. Zadaće toga EGTS-a su olakšavanje prometne dostupnosti uzduž osi Sje-ver-Jug multimodalnog transporta od Baltika do Jadranskog mora i može-bitno uz potencijalne grane koridora prema Crnom moru, te potpora razvo-ju gospodarskih regija koje su uključe-ne za poboljšanje indeksa zapošljava-nja za one koji žive na tom području. Odlukom Vlade iz 2015. odobreno je Karlovačkoj, Varaždinskoj i Primorsko-goranskoj županiji članstvo u EGTS-u. Iste godine odobreno je hrvatskim op-ćinama koje su pokrenule osnivanje EGTS Regija Mura d.o.o. sa sjedištem u Mađarskoj - Donja Dubrava, Donji Kra-ljevec, Donji Vidovec, Goričan i Kotori-ba da sudjeluju u EGTS-u i odobrena je konvencija. Odlukom Vlade Republike Hrvatske o davanju odobrenja Viro-vitičko-podravskoj županiji i općini Antunovac za sudjelovanje u mađar-skom EGTS-u pod nazivom PANNON EGTC d.o.o. Prihvaćena je inicijativa Virovitičko-podravske županije za pri-druživanje u EGTS sukladno nacional-noj i EU proceduri. Osnovne zadaće grupacije opisane su Statutom (npr. zajednička izrada i izvedba pojedinih akcija na razini programa i projekta

te izbjegavanje paralelne koncepci-je regionalnog razvoja, čl. 18h.). Kao transnacionalna organizacijska struk-tura grupacijskog područja utječe na druge teritorije putem djelovanja na svom teritoriju, sa zajedničkim pro-jektima iz strategije koju zajedno izra-đuju ciljano za povući sredstva iz EU fondova. Navodi se i kriterij izračuna godišnje članarine za svakog člana po stanovniku ili u forintama ili u eurima (čl. 31. Statuta).

Tijekom 2015. i 2016. nadležnim državnim tijelima nisu dostavljena pisma namjere i/ili prijave za sudjelo-vanje u EGTS-u potencijalnih budućih članova, dostupni su tek podatci iz elektroničkih medija o njihovim aktiv-nostima (npr. hrvatski gradovi i opći-ne u talijanskom EGTS-u Sjeverni Ja-dran, hrvatska županija u talijanskom EGTC-u Euroregion Senza Confi ni, hrvatska udruga Otočni sabor u šved-skom ESIN EGTS-u)20.

Umjesto zaključkaStvaranje novih oblika EGTS-a na

temelju Uredbe ovisit će o politič-koj volji država članica EU i o načinu na koji usvajaju kohezijsku politiku21. EGTS ima pravnu sposobnost europ-skog trgovačkog društva pri uređenju koncepta regionalnog razvoja kada za svoje članove osigurava provedbu programa i projekata koji su u službi razvojne politike te grupacije. U kon-tekstu regionalne politike ima i funk-ciju valorizacije prostornog potencija-la teritorija države u kojoj djeluje. Na odredbe članka 4. Ugovora o EU da se jamči poštovanje temeljne funkcije države i osiguranje teritorijalne cjelo-vitosti, oslanjaju se preporuke Odbora regija kad upozorava »da Ugovor o EU predviđa poštovanje bitnih državnih funkcija država članica, uključujući i osiguravanje teritorijalnog integriteta države«. Ipak, neke EU članice smatra-ju da je suradnja u okviru EGTS-a, iako unutar Europske unije, vanjska politika pa inzistiraju na strožoj proceduri odo-bravanja pristupanja u EGTS22 (npr. Ita-lija ima Italian Approval Authority radi raspravljanja, usklađivanja, potvrđiva-nja i donošenja stajališta o EGTS-u). Pri pravnom preispitivanju EGTS-a države članice u svakom pojedinom slučaju postavljaju i pitanje je li projekt kom-patibilan nacionalnim političkim inte-resima.

Slijedom navedenoga, ukazuje se svrhovitim razmisliti o načinu uređiva-nja suradnje između Vlade Republike i hrvatskog izaslanstva Europskog od-bora regija, te središnje razine i lokal-nih i regionalnih vlasti.

15 Panorama inforegio.16 »Towards a New Generation of European Grouping

of Territorial Cooperation«, A. A. Martinez, CoR.17 Panorama inforegio.18 »Towards …«.

19 Zakon o provedbi uredbi Europske unije o Europskoj grupaciji za teritorijalnu suradnju.

20 https://portal.cor.europa.eu/egtc/CORActivities/Pages/egtc-under-construction.aspx i www.euro-peansmallislands.com

21 New Operational Opportunities, u »Towards …« (bilj. 11).

22 Panorama (bilj. 10).

8 19. 12. 2016.br. 6449javna nabava

1. Sudska praksa Europskog suda

1.1. Presuda C-324/14 - Partner Apelski Dariusz protiv Zarząd Oczyszczania Miasta1

U predmetnom postupku zahtjev za prethodnu odluku odnosio se na tumače-nje članka 2., članka 44. i članka 48. stavak 1. Direktive Europskog parlamenta i Vijeća 2004/18/EZ od 31. ožujka 2004. o usklađi-vanju postupaka za sklapanje ugovora o javnim radovima (o javnoj nabavi radova), ugovora o javnoj nabavi robe te ugovora o javnim uslugama (o javnoj nabavi usluga) (u nastavku teksta: Direktiva). Zahtjev je bio upućen u okviru spora između podu-zetnika Partner Apelski Dariusz (u nastav-ku teksta: Partner) i Zarząda Oczyszczania Miasta (u nastavku teksta: Uprava) u svezi s njegovim isključenjem iz postupka javne nabave u svezi s cjelovitim mehaničkim čišćenjem ulica grada V. (Poljska) za razdo-blje od 2014. do 2017.

1.1.1. Glavni postupak U prosincu 2013. Uprava je pokrenula

postupak javne nabave za cjelovito me-haničko čišćenje cesta grada V. tijekom ljeta i zime za razdoblje od 2014. do 2017. Zimsko čišćenje sastoji se od sprječava-nja i uklanjanja poledice posipanjem soli i razgrtanjem snijega ralicama na odre-đenim kategorijama gradskih cesta, dok ljetno čišćenje uključuje metenje i pranje cesta. Odabrana je provedba postupka javne nabave, koji je trebao završiti elek-

Mogućnost oslanjanja na sposobnosti drugih gospodarskih subjekata – presude Suda EU C-324/14 i C-27/15 –

KRISTINA ZOVKO, dipl. iur.

U članku autorica piše o tumačenju odredaba Direktive Europskog parlamenta i Vijeća 2004/18/EZ od 31. ožujka 2004. kroz sudsku praksu Europskog suda, u dijelu koji se odnosi na mogućnost oslanjanja na sposobnosti drugih gospodarskih subjekata.Drugi dio članka objavit ćemo u jednom od sljedećih brojeva lista Informator.

troničkom dražbom. Predmet nabave bio je podijeljen na osam grupa koje su odgovarale različitim gradskim četvrtima V., što je svakom ponuditelju davalo mo-gućnost da podnese ponudu za ukupan predmet nabave ili samo grupu.

Zbog dokazivanja tehničkih spo-sobnosti, svaki ponuditelj morao je, na temelju dokumentacije za nadmetanje, podnijeti popis pruženih usluga zimskog održavanja cesta mokrim posipanjem u posljednje tri godine prije isteka roka za podnošenje ponude. Te usluge trebale su imati ukupnu vrijednost od najmanje 1.000.000 poljskih zlota (PLN; otprilike 224.442 eura) po svakoj od osam grupa. Stoga, kako bi gospodarski subjekt pod-nio ponudu za ukupan predmet nabave, morao je dokazati da je pružio usluge u vrijednosti od najmanje 8.000.000 PLN (otprilike 1.795.537 eura).

Nakon objave poziva na nadmetanje u Službenom listu Europske unije, Partner je podnio ponudu u odnosu na ukupan predmet nabave pozivajući se na to da je tijekom posljednje tri godine pružio četr-naest usluga, od kojih se dvanaest odnosi na osobno iskustvo, a dvije na iskustvo društva PUM sp. z o.o. (u nastavku tek-sta: PUM), sa sjedištem G. (Poljska), gradu udaljenom oko 230 km od V. Uz to prilo-žio je PUM-ovu izjavu o preuzimanju obveze, prema kojoj će to društvo svo-je sposobnosti staviti na raspolaganje Partneru, a osobito usluge savjetova-nja koje obuhvaćaju, između ostaloga, osposobljavanje njegovih radnika te pomoć pri rješavanju problema koji bi se mogli pojaviti prilikom izvršavanja predmetnog ugovora. Partner je tako-đer naglasio da će za potrebe izvršavanja toga ugovora suradnja biti uređena ugo-vorom između dvaju poduzetnika.

Uprava je pozvala Partnera, 26. veljače 2014., da dodatno pojasni koje djelatnosti PUM obavlja i koji utjecaj te djelatnosti mogu imati na kvalitetu i djelotvornost pruženih usluga na području V., osobito uzimajući u obzir udaljenost između G. i V.

Budući da je bila nezadovoljna Partne-rovim odgovorom i da je smatrala da PUM-ova znanja i iskustvo bez njegova osob-nog i stvarnog sudjelovanja u izvršavanju ugovora ne mogu biti stavljena na raspo-laganje, Uprava je zatražila od Partnera da u tom smislu nadopuni podnesenu dokumentaciju. U odgovoru, osporavajući stajalište koje je zauzela Uprava, Partner je zatražio da njegova ponuda bude uzeta u obzir u odnosu na svaki od osam dijelova predmeta nabave prema određenom re-doslijedu. Uprava je ipak u cijelosti odbila Partnerovu ponudu i zaključila postupak javne nabave nakon što je provela elektro-ničku dražbu. Partner je zatim podnio žal-bu poljskoj Nacionalnoj žalbenoj komisiji

radi poništenja odluke kojom je isključen iz postupka javne nabave kao i one kojom je odabrana najpovoljnija ponuda u odno-su na različite dijelove predmeta nabave. Uz to zatražio je i da se preispitaju ponude koje su podnesene u tom postupku javne nabave i koje su prihvaćene radi provedbe nove elektroničke dražbe.

1.1.2. O prethodnim pitanjima

1.1.2.1. Prvo, drugo, treće, peto i šesto pitanjePrvo pitanje glasilo je: »Treba li odredbe

članka 48. stavka 3. u vezi s člankom 2. Di-rektive tumačiti tako da se pod izrazom ,po potrebi’ - koji se odnosi na situaciju u kojoj se gospodarski subjekt može osloniti na spo-sobnost drugih subjekata - misli na svaku situaciju u kojoj gospodarski subjekt nema sposobnost koju zahtijeva javni naručitelj i namjerava se osloniti na odgovarajuće spo-sobnosti drugih subjekata? Ili napomena da se gospodarski subjekt može samo ,po po-trebi’ osloniti na sposobnosti drugih subje-kata predstavlja ograničenje kojem je cilj da se subjekt može samo iznimno osloniti na te sposobnosti, a ne pravilo pri podnošenju do-kaza o sposobnosti od strane gospodarskog subjekta u postupku javne nabave?«

Drugo pitanje glasilo je: »Treba li odred-be članka 48. stavka 3. u vezi s člankom 2. Direktive tumačiti tako da činjenica da se gospodarski subjekt oslonio na sposobnosti drugih subjekata koje se tiču znanja i isku-stva ‘bez obzira na pravnu prirodu njihova međusobna odnosa’ i da ‘ima (…) na raspo-laganju resurse’ tih subjekata podrazumije-va da prilikom izvršenja ugovora gospodar-ski subjekt nije obvezan održavati odnose s tim subjektima ili s njima može održavati neformalne i nedefi nirane odnose, u smislu da navedeni gospodarski subjekt može sam izvršiti ugovor (bez sudjelovanja drugog su-bjekta) ili da to sudjelovanje bude u formi ‘savjeta’, ‘konzultacija’, ‘usavršavanja’ itd.? Ili članak 48. stavak 3. treba tumačiti tako da je drugi subjekt na čije se sposobnosti gospodarski subjekt oslanja obvezan stvar-no i osobno izvršiti ugovor u mjeri u kojoj su njegove sposobnosti prijavljene?«

Treće pitanje glasilo je: »Treba li odred-be članka 48. stavka 3. u vezi s člankom 2. Direktive tumačiti tako da se gospodarski subjekt koji raspolaže vlastitim iskustvom, ali u manjoj mjeri pa ga onda ne želi na-značiti javnom naručitelju (primjerice jer je nedovoljno za stavljanje ponude za sve dijelove ugovora), može također osloniti na sposobnosti drugih subjekata kako bi po-boljšao svoj položaj u postupku?«

Peto pitanje glasilo je: »Je li, na temelju načela jednakog i nediskriminirajućeg po-stupanja prema gospodarskim subjektima navedenog u članku 2. Direktive, moguće oslanjanje na sposobnosti drugog subjek-ta, u skladu s člankom 48. stavkom 3., tako da se sposobnosti dvaju ili više subjekata

koji ne posjeduju sposobnosti što se tiče znanja i iskustva koje zahtijeva javni naru-čitelj udruže?«

Šesto pitanje glasilo je: »Posljedično, na temelju načela jednakog postupanja i ne-diskriminacije gospodarskih subjekata na-vedenih u članku 2. Direktive, treba li članak 44. i članak 48. stavak 3. Direktive tumačiti tako da uvjeti sudjelovanja u postupku, koje postavlja javni naručitelj, mogu biti ispunje-ni samo formalno, u svrhu sudjelovanja u postupku, i to neovisno o stvarnim sposob-nostima gospodarskog subjekta?«

Prvim, drugim, trećim, petim i šestim pitanjem, koja je Europski sud (u nastav-ku teksta: Sud) razmatrao zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti želi odrediti uvjete koji se moraju ispuniti da bi se gospodarski subjekt mogao osloni-ti na sposobnosti drugih subjekata u smislu članka 48. stavak 3. kao i pojasniti u kojim se sve oblicima treba konkre-tizirati stavljanje na raspolaganje nuž-nih resursa takvih subjekata pa, prema tome, i njihovo moguće sudjelovanje u izvršavanju konkretnog ugovora.

Članak 47. stavak 2. i članak 48. stavak 3. Direktive priznaju svakom gospodar-skom subjektu da se za određeni ugo-vor može osloniti na sposobnost drugih subjekata, bez obzira na pravnu prirodu njihova međusobnog odnosa, pod uvje-tom da se javnom naručitelju dokaže da će natjecatelj ili ponuditelj doista imati na raspolaganju resurse nužne za izvrše-nje ugovora.

To što se gospodarski subjekt, u skladu s člankom 48. stavak 3. Direktive 2004/18, može »po potrebi« osloniti na sposobnosti drugih subjekata ne može se - kako to, čini se, predlaže sud koji je uputio zahtjev - tumačiti tako da se takav subjekt samo iznimno može osloniti na sposobnosti trećih subjekata. Iako ponu-ditelj slobodno odlučuje o tome hoće li uspostaviti odnose sa subjektima na čije se sposobnosti oslanja i slobodno oda-bire vrstu toga pravnog odnosa, on ipak mora pružiti dokaz o tome da »stvar-no« raspolaže njihovim resursima koji nisu njegovi, a nužni su za izvršenje određenog ugovora. Zato se ponuditelj ne može osloniti na sposobnosti drugih subjekata samo da bi formalno ispunio uvjete koje zahtijeva javni naručitelj.

Odredbama Direktive nije protivno ako se izvršavanje prava zajamčenog nje-zinim člankom 47. stavak 2. i člankom 48. stavak 3. u iznimnim okolnostima ograniči. Naime, ne može se isključiti da neki rado-vi uključuju posebnosti koje zahtijevaju određene sposobnosti koje nije prikladno ostvariti kumuliranjem manjih sposobno-sti nekoliko subjekata.2 U tom slučaju javni

1 Presuda od 7. travnja 2016., ECLI:EU:C:2016:214.

2 Sud se ovdje pozvao na presudu od 10. listopada 2013., Swm Costruzioni 2 i Mannocchi Luigino, C-94/12, EU:C:2013:646, t. 35. i 36. kojima je rečeno da »se ne može

919. 12. 2016.br. 6449Uredio Krešimir Orešković, dipl. iur.

naručitelj stoga bi opravdano mogao tra-žiti da minimalnu razinu sposobnosti mora ispuniti jedan gospodarski subjekt sam ili možebitno pozivanjem na ograničen broj gospodarskih subjekata na temelju članka 44. stavak 2. podstavak 2. Direktive, s tim da takav uvjet mora biti vezan uz predmet ugovora i razmjeran predmetu ugovora. Isto tako, nije isključeno da se u poseb-nim okolnostima, uzimajući u obzir vrstu i ciljeve određenog ugovora, sposobnosti trećeg subjekta koje su nužne za izvršava-nje određenog ugovora ne mogu preni-jeti ponuditelju. Slijedom toga, u takvim okolnostima ponuditelj se može osloniti na te sposobnosti samo ako treći subjekt izravno i osobno sudjeluje u izvršavanju dotičnog ugovora.

U ovom slučaju sud koji je uputio za-htjev ima dvojbe glede toga mogu li se PUM-ove sposobnosti valjano prenijeti Partneru, tako da će na temelju toga imati na raspolaganju resurse nužne za izvrša-vanje ugovora o kojem je riječ u glavnom postupku, uzimajući u obzir okolnost da bi takvo stavljanje na raspolaganje bilo samo u obliku obavljanja konzultacija i obuke, a da PUM uopće ne bi izravno su-djelovao u izvršavanju ugovora.

Glede toga Sud je smatrao da valja istaknuti kako je predmet nabave o ko-jem je riječ u glavnom postupku, cjelovi-to mehaničko čišćenje cesta grada V. ljeti i zimi tijekom razdoblja od četiri godine. Što se tiče posebno zimskog čišćenja, iz odluke kojom se upućuje zahtjev proizla-zi da ta usluga zahtijeva posebne sposob-nosti kao i izvrsno poznavanje topografi -je grada V. i da, osim svega, zahtijeva spo-sobnost neposrednog reagiranja kako bi se u točno određenom roku postigla određena razina održavanja cesta. Uz to, navedena usluga ovisi o uporabi poseb-ne tehnologije koja zahtijeva visoku razi-nu iskustva i osposobljenosti za primjenu te tehnologije koja jedina omogućava odgovarajuće izvršavanje ugovora o ko-jem je riječ u glavnom postupku, a da se pritom izbjegavaju opasne posljedice za cestovni promet. U tim okolnostima kon-kretno ostvarenje takvog ugovora zahti-jeva osobno sudjelovanje iskusnog oso-blja, što, osobito izravnim opažanjem sta-nja površine kolnika i uzimanjem uzoraka na terenu, omogućava da se predvide ili da se u svakom slučaju na odgovarajući način ispune posebne potrebe toga ugo-vora. Međutim, uzimajući u obzir pred-met ugovora o kojem je riječ u glavnom postupku i njegove ciljeve, nije isključeno da se predviđeno sudjelovanje PUM-a - isključivo u obliku obavljanja konzultacija i obuke - može smatrati nedovoljnim da bi se Partneru jamčilo stvarno stavljanje na raspolaganje resursa koji su nužni za izvršavanje ugovora. To je tim više oprav-dano jer se PUM-ovo sjedište nalazi u gra-du G., koji je od V. udaljen oko 230 km.

Stoga, uzimajući u obzir sve prethod-no navedeno, na prvo, drugo, treće, peto i šesto pitanje valja odgovoriti tako da članak 47. stavak 2. i članak 48. stavak 3. u

svezi s člankom 44. stavak 2. te Direktive treba tumačiti na sljedeći način:

- da priznaju svakom gospodar-skom subjektu da se za određeni ugo-vor može osloniti na sposobnost dru-gih subjekata, bez obzira na pravnu prirodu njihova međusobna odnosa, pod uvjetom da se javnom naručitelju dokaže da će natjecatelj ili ponuditelj doista imati na raspolaganju resurse navedenih subjekata koji su nužni za izvršavanje ugovora i

- da nije isključeno da se ostvariva-nje toga prava u posebnim okolnosti-ma može ograničiti, uzimajući u obzir konkretan predmet ugovora i njegove ciljeve. To je osobito slučaj ako se spo-sobnosti trećeg subjekta, koje su nužne za izvršavanje ugovora, mogu prenijeti na natjecatelja ili ponuditelja tako da se on na te sposobnosti može osloniti samo ako taj treći subjekt izravno i osob-no sudjeluje u izvršavanju ugovora.

1.1.2.2. Četvrto pitanje »Treba li odredbe članka 48. stavka 3.

u vezi s člankom 2. Direktive tumačiti tako da javni naručitelj može (ili čak mora) u po-zivu na nadmetanje ili u dokumentaciji za nadmetanje navesti pravila prema kojima se gospodarski subjekt može oslanjati na sposobnosti drugih subjekata, poput na-čina sudjelovanja drugog subjekta u izvr-šenju ugovora ili udruživanja sposobnosti gospodarskog subjekta i drugog subjekta ili pak mora li drugi subjekt biti solidarno odgovaran s gospodarskim subjektom za izvršenje sukladno ugovoru u mjeri u kojoj se gospodarski subjekt oslonio na sposob-nosti tog drugog subjekta?« Odnosno, pita se treba li članak 48. stavke 2. i 3. Direkti-ve tumačiti tako da javni naručitelj u po-zivu na nadmetanje ili u dokumentaciji za nadmetanje može izričito naznačiti točna pravila prema kojima se gospodarski su-bjekt može osloniti na sposobnosti dru-gih subjekata.

Iako ponuditelj mora dokazati da stvarno ima na raspolaganju njihove resurse koji nisu njegovi, a nužni su za izvršenje određenog ugovora, on ipak slobodno odabire, s jedne strane, vrstu pravnog odnosa koji kani uspostaviti s drugim subjektima na čije se sposobno-sti oslanja radi izvršenja toga ugovora i, s druge strane, način dokazivanja tih odno-sa.3 Zato javni naručitelj načelno ne može postaviti izričite uvjete koji mogu ograni-čavati ostvarivanje prava svakog gospo-darskog subjekta da se osloni na sposob-nosti drugih subjekata, a osobito tako da unaprijed odredi konkretne oblike u koji-ma je moguće osloniti se na sposobnosti tih drugih subjekata. Taj zaključak još je opravdaniji jer je u praksi gospodarskom subjektu teško, ako ne i nemoguće, una-prijed predvidjeti sve zamislive scenarije primjene sposobnosti drugih subjekata.

Nadalje, uzimajući u obzir konkretan predmet ugovora i njegove ciljeve, ostva-rivanje takvog prava može se ograničiti u posebnim okolnostima.4 Međutim, u ta-

kvim okolnostima ne može se unaprijed isključiti mogućnost da javni naručitelj radi pravilnog izvršenja ugovora u pozi-vu na nadmetanje ili u dokumentaciji za nadmetanje izričito naznači točna pravi-la prema kojima se gospodarski subjekt može osloniti na sposobnosti drugih subjekata. Ako javni naručitelj odluči pri-mijeniti tu mogućnost, mora se pobrinuti da pravila koja utvrdi budu povezana s predmetom i ciljevima toga ugovora i da su im proporcionalna. Takav zahtjev također omogućuje poštovanje načela transparentnosti glede pravila koja je javni naručitelj postavio, ostavljajući ipak gospodarskim subjektima mogućnost da javnom naručitelju predlože alternativ-ne oblike primjene sposobnosti drugih subjekata koji jamče da će stavljanje na raspolaganje tih sposobnosti biti stvarno.

Stoga, na četvrto pitanje valja odgovo-riti tako da članak 48. stavke 2. i 3. Direktive treba tumačiti tako da, uzimajući u obzir konkretan predmet ugovora i njego-ve ciljeve, javni naručitelj u posebnim okolnostima može radi pravilnog izvr-šenja ugovora u pozivu na nadmetanje ili u dokumentaciji za nadmetanje izri-čito naznačiti točna pravila prema koji-ma se gospodarski subjekt može oslo-niti na sposobnosti drugih subjekata, pod uvjetom da su ta pravila povezana s predmetom i ciljevima toga ugovora i da su im proporcionalna.

1.1.2.3. Sedmo pitanje »Na temelju načela jednakog postupa-

nja i nediskriminacije gospodarskih subje-kata navedenih u članku 2. Direktive, ako javni naručitelj dopusti stavljanje ponuda za dijelove predmeta nabave, može li gos-podarski subjekt nakon stavljanja ponu-de, primjerice dopunom ili pojašnjenjem dokumenata, prijaviti na koje se dijelove predmeta nabave odnose resursi koje je naveo kako bi dokazao da ispunjava uvjet sudjelovanja u postupku?« Odnosno, pita se treba li načela jednakog postupanja i zabrane diskriminacije gospodarskih subjekata navedena u članku 2. Direk-tive tumačiti tako da im je protivno ako javni naručitelj nakon otvaranja ponuda podnesenih u postupku javne nabave prihvati zahtjev gospodarskog subjekta koji je podnio ponudu u odnosu na uku-pan predmet nabave da njegovu ponudu uzme u obzir pri dodjeli isključivo pojedi-nih dijelova toga predmeta nabave.

Kako bi se odgovorilo na to pitanje, Sud je smatrao da je važno podsjetiti da su javni naručitelji, u skladu s uvodnom izjavom 46. i člankom 2. Direktive, prema gospodarskim subjektima dužni postu-pati jednako, nediskriminirajuće i tran-sparentno. Naime, s jedne strane, načela jednakog postupanja i zabrane diskrimi-nacije zahtijevaju da ponuditelji pri obli-kovanju uvjeta svojih ponuda imaju jed-nake izglede i podrazumijevaju podvr-gavanje tih ponuda istim uvjetima za sve ponuditelje. S druge strane, obveza dje-lovanja na transparentan način ima za cilj sprječavanje opasnosti od favoriziranja i samovolje javnog naručitelja. Ta obveza podrazumijeva da su svi uvjeti i oblici postupka sklapanja ugovora formulirani u pozivu na nadmetanje ili u dokumen-taciji za nadmetanje na jasan, precizan i jednoznačan način, tako da, kao prvo,

omogućuju svim razumno obaviještenim i prosječno pažljivim ponuditeljima da razumiju njihov točan doseg i protumače ih na isti način i, kao drugo, omoguće jav-nom naručitelju stvarnu provjeru odgo-varaju li ponude ponuditelja kriterijima koji uređuju ugovor o kojem je riječ.

Sud je, međutim, odredio da se čla-nak 2. Direktive ne protivi ispravljanju ili nadopuni podataka koji se odnose na ponudu u točno određenim točkama, posebice kada je jasno da je potrebno jednostavno pojašnjenje ili ispravak oči-tih materijalnih pogrešaka. U tu svrhu, javni naručitelj mora se pobrinuti osobito da zahtjev za pojašnjenje ne dovede do toga da taj ponuditelj podnese ono što bi u stvarnosti bila nova ponuda. Uz to, javni naručitelj u ostvarivanju svoje diskrecij-ske ovlasti glede mogućnosti da od natje-catelja zahtijeva pojašnjenje njihove po-nude mora se na jednak i pravedan način odnositi prema natjecateljima kako se ne bi po završetku postupka odabira ponu-da i u odnosu na njegov ishod pokazalo da je zahtjev za pojašnjenje nepravedno doveo u povoljniji ili nepovoljniji položaj natjecatelje kojima je upućen.

U ovom slučaju, s obzirom na to da je Uprava imala dvojbe glede toga raspolaže li Partner resursima koji su nužni za izvrša-vanje ugovora o kojem je riječ u glavnom postupku, ona ga je nakon što je podnio ponudu pozvala da pojasni na koji način PUM sudjeluje u izvršavanju toga ugovora. U odgovoru na taj zahtjev za pojašnjenje Partner je zatražio da Uprava, ako ocijeni da je iskustvo koje je naveo nedovoljno, resurse koje je istaknuo raspodijeli na svaki od osam dijelova predmeta nabave posebno prema određenom redoslijedu, tako da se možebitno odbijanje ne bi mo-glo odnositi na ukupan predmet nabave, nego samo na pojedine grupe za koje ne bi ispunjavao tražene uvjete.

Nesporno je da takvo obraćanje kojim gospodarski subjekt javnom naručitelju nakon otvaranja ponuda naznačuje re-doslijed dijelova toga predmeta nabave prema kojem bi trebalo ocijeniti njegovu ponudu ni u kojem slučaju ne predstavlja obično i specifi čno pojašnjenje ili ispravak očitih materijalnih pogrešaka, nego je u biti riječ o bitnoj izmjeni koja prije odgo-vara podnošenju nove ponude. Slijedom toga, javni naručitelj ne može dopustiti gospodarskom subjektu da svoju izvornu ponudu pojasni na način da povrijedi na-čela jednakog postupanja i zabrane dis-kriminacije kao i obvezu transparentnosti koja iz njih proistječe, kojima su potonji podvrgnuti na temelju članka 2. Direktive.

Uzimajući u obzir navedeno, Sud je na sedmo pitanje odgovorio da načela jed-nakog postupanja i zabrane diskrimi-nacije gospodarskih subjekata navede-na u članku 2. Direktive treba tumačiti tako da im je u okolnostima poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku protivno ako javni naručitelj nakon otvaranja ponuda podnesenih u po-stupku javne nabave prihvati zahtjev gospodarskog subjekta koji je podnio ponudu u odnosu na ukupan predmet nabave da njegovu ponudu uzme u ob-zir isključivo pri dodjeli pojedinih dije-lova toga predmeta nabave.

isključiti da postoje radovi s posebnostima koje zahtije-vaju određene sposobnosti koje nije prikladno ostvariti kumuliranjem manjih sposobnosti nekoliko subjekata. U tom slučaju javni naručitelj bi opravdano mogao tražiti da minimalnu razinu sposobnosti mora ispuniti jedan gospo-darski subjekt sam ili eventualno pozivanjem na ograničen broj gospodarskih subjekata na temelju članka 44. stavka 2. podstavka 2. Direktiva 2004/18, s time da takav uvjet mora biti vezan uz predmet ugovora i razmjeran predmetu ugovora … takav slučaj predstavlja iznimku …«.

3 Ovdje se Sud pozvao na svoju presudu od 14. siječnja 2016., Ostasceltnieks, C-234/14, EU:C:2016:6, i to na toč. 28. kojom je rečeno da članak 47. stavak 2. i članak 48. stavak 3. Direktive 2004/18 ne dopuštaju da se pretpo-stavlja da ponuditelj ima ili pak nema na raspolaganju nužne resurse za izvršenje ugovora pa tim više ni da se a priori isključe određeni načini dokazivanja.

4 Vidjeti bilješku pod 2.

10 19. 12. 2016.br. 6449upravno pravo

1. Uvodne napomene Očitovanje na bilo koje pitanje uprav-

nog postupanja nerazdvojno je od upu-štanja u komparaciju tzv. »staroga« i »novoga« Zakona o općem upravnom postupku. Iako je sada važeći Zakon o općem upravnom postupku (Nar. nov., br. 47/09 - u nastavku teksta: ZUP), stu-pio na snagu 1. siječanja 2010., još uvi-jek ima obilježje »novoga« Zakona, dok tzv. »stari« Zakon o općem upravnom postupku (Nar. nov., br. 53/91 i 103/96 -Odluka USRH1 - u nastavku teksta: pri-jašnji ZUP), na temelju višedesetljetne primjene i danas daje dodatne smjerni-ce za neka pitanja koja sada važeći ZUP ne propisuje tako detaljno, jer je pisan u drugom vremenu. Danas se od obveznika upravnog postupanja očekuje i veća sa-mostalnost zbog čega se novi ZUP odma-kao od »prenormiranosti« već tradicional-nih instituta, ali uspostavlja institute koji su tekovina moderne uprave, kao što su zaštita od postupanja javnopravnih tijela ili zaštita od postupanja pružatelja javnih usluga, prigovor, te niz drugih instituta.

Primjena ZakonaPrimjena Zakona o općem upravnom postupku o općem upravnom postuBOJANA KOVAČIĆ, dipl. iur.,viša stručna savjetnica za pravne poslove u Sektoru za promet,Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju grada,graditeljstvo, komunalne poslovei promet Grada Zagreba

U ovom članku autorica piše o odredbama Zakona o općem upravnom postupku (Nar. nov.,br. 47/09) koje se odnose na izvršenje (čl. 133.-149.), s osobitim osvrtom na odredbu članka 133. Zakona o općem upravnom postupku i određena pitanja koja su dvojbena u praksi i predlaže određena rješenja.

Isto tako, treba naglasiti da su neki institu-ti koji su bili zastupljeni u (drugim) zako-nima i u praksi, ali nisu bili sadržani u pri-jašnjem ZUP-u, sada izrijekom propisani, kao što su predmnjeva usvajanja zahtjeva stranke (čl. 102. ZUP-a2), jamstvo stjecanja prava (čl. 103. ZUP-a3) ili obnavljanje (re-konstrukcija) spisa (čl. 78. ZUP-a4).

2. IzvršenjeTako se navedene osobine prepo-

znaju i u petom djelu ZUP-a, pod nazi-vom »IZVRŠENJE« (čl. 133.-149. ZUP-a), na koji se nadovezuje šesti dio, novina u Zakonu, »UPRAVNI UGOVOR«, za koji je, nakon dugotrajnih diskusija, struka zau-zela stajalište da se uredi kao oblik do-brovoljnog ugovornog izvršenja uprav-nih akata, a ne kao upravni akt.

Izvršenje upravnog akta, u širem tu-mačenju, ne samo kao prisile/ovrhe, u konačnom je cilj svakog upravnog po-stupka neovisno o tome je li donesen ovlašćujući (pozitivan) ili obvezujući (negativan) akt za stranku. Može se reći da su dobrovoljno ili prisilno provođenje izreke rješenja, modaliteti izvršenja rje-

šenja. Provođenje ovlašćujućih odluka, kojima je stranka stekla neko pravo ili ostvarila pravni interes, u pravilu, konzu-miraju se bez odgode zbog čega praksa nije ukazala na potrebu da se postave dodatna pravila postupanja.

Međutim, provođenje obvezujućih odluka, odluka kojima je stranci odre-đena neka obveza koju nije dobrovoljno izvršila ili nije izvršila u roku, oduvijek je pa tako i danas trebalo dopuniti in-strumentima prisile. Izostanak rečenih instrumenta, dakako kad je njihova pri-mjena nužna i opravdana, imao bi za posljedicu, razmatranje svrhovitosti vo-đenja postupka i donošenja odluke čija bi realizacija bila prepuštena stihiji, a u konačnom i upitna.

Zbog toga, prema uzoru na prijašnji ZUP, novi ZUP, uz neke manje odmake, odredbama članaka od 133. do 149. cje-lovito uređuje pitanje izvršnosti rješenja, na način da određuje nastupanje izvrš-nosti prvostupanjskog i drugostupanj-skog rješenja (čl. 133. ZUP-a), defi nira iz-vršenika (čl. 134. ZUP-a), provedbu izvr-šenja (čl. 135. ZUP-a) predmet izvršenja -novčane i nenovčane obveze (čl. 136. ZUP-a), izvršenje novčanih obveza(čl. 137. ZUP-a), izvršenje nenovčanih obveza (čl. 138. ZUP-a), donošenje rješe-nja o izvršenju (čl. 139. ZUP-a), odgodu izvršenja (čl. 140. ZUP-a), vrijeme izvr-šenja (čl. 141. ZUP-a), prisilno izvršenje nenovčanih obveza novčanom kaznom (čl. 142. ZUP-a), izvršenje nenovčanih obveza putem trećih osoba (čl. 143. ZUP-a), izvršenje nenovčanih obveza neposrednom prisilom (čl. 144. ZUP-a), razmjernost (proporcionalnost) u izvrše-nju (čl. 145. ZUP-a), obustavu izvršenja (čl. 146. ZUP-a), otklanjanje posljedica poništavanja ili izmjene izvršenog rje-šenja (čl. 147. ZUP-a), izvršenje radi osi-guranja (čl. 148. ZUP-a) i hitno izvršenje(čl. 149. ZUP-a).

2.1. Izvršnost rješenjaIako je provođenje izreke rješenja

faza koja nastupa nakon što je postupak o upravnoj stvari završen donesenim rješenjem, izvršenje rješenja nije pre-pušteno na volju stranaka, već zakono-davac postavlja pravila »zaključivanja« cjelokupnog postupka, koji stranka ne završi dobrovoljno, čime se potvrđuje obveznost upravnog akta kao jednog od njegovih osnovnih obilježja.

Određivanjem kad rješenje postaje izvršno, određuje se rok od kada se mogu primijeniti instrumenti izvršenja. Vrijeme nastupanja izvršnosti prvostupanjskih i drugostupanjskih rješenja određeno je odredbama članka 133. ZUP-a, mogli bismo reći, temeljnim odredbama o izvr-šenju rješenja.

Članak 133.(1) Rješenje doneseno u upravnom

postupku izvršava se nakon što postane izvršno.

(2) Prvostupanjsko rješenje postaje iz-vršno istekom roka za žalbu ako žalba nije izjavljena, dostavom rješenja stranci ako žalba nije dopuštena, dostavom rješenja stranci ako žalba nema odgodni učinak, dostavom stranci rješenja kojim se žal-ba odbacuje ili odbija, danom odricanja stranke od prava na žalbu te dostavom stranci rješenja o obustavi postupka u po-vodu žalbe.

(3) Drugostupanjsko rješenje kojim se rješava upravna stvar postaje izvršno do-stavom stranci.

(4) Kad je u rješenju određeno da se radnja koja je predmet izvršenja može iz-vršiti u ostavljenom roku, rješenje postaje izvršno istekom tog roka.

2.1.1. Članak 133. stavak 1. ZUP-aRješenje doneseno u upravnom po-

stupku izvršava se nakon što postane iz-vršno.

Generalna je odredba prema kojoj se rješenje odnosno upravni akt kojim se odlučuje o upravnoj stvari, a koji su-kladno zakonu može imati i drugi naziv, npr. dozvola, odobrenje (čl. 96. st. 2. ZUP-a), izvršava nakon što postane iz-vršno. Odredbama članka 133. stavcima 2., 3. i 4. propisano je kad prvostupanj-sko i drugostupanjsko rješenje postaje izvršno.

2.1.2. Članak 133. stavak 2. ZUP-a

Prvostupanjsko rješenje postaje izvrš-no istekom roka za žalbu ako žalba nije izjavljena, dostavom rješenja stranci ako žalba nije dopuštena, dostavom rješenja stranci ako žalba nema odgodni učinak, dostavom stranci rješenja kojim se žal-ba odbacuje ili odbija, danom odricanja stranke od prava na žalbu te dostavom stranci rješenja o obustavi postupka u po-vodu žalbe.

Nastupanje izvršnosti prvostupanj-skih rješenja vezano je uz institut žalbe. Pravo na izjavljivanje žalbe jedno je od načela upravnog postupka, prema ko-jem se stranka može odnositi na način da izjavi žalbu (čl. 105. st. 1. ZUP-a), da ne izjavi žalbu, da se odrekne prava na žalbu (čl. 106. st. 1. ZUP-a) ili da odusta-ne od već izjavljene žalbe (čl. 106. st. 3. ZUP-a), dakako ako je o pravu, obvezi ili pravnom interesu stranke odlučeno rje-šenjem na koje se može izjaviti žalba. U navedenim slučajevima, stranka svojim postupanjem određuje nastupanje iz-vršnosti, osim kad žalba nije dopuštena ili nema odgodni učinak ili kada je žalba izjavljena jer rješenje nije doneseno u propisanom roku (čl. 105. st. 2. ZUP-a).

Isto tako, treba napomenuti da žalba bilo koje od stranaka u višestranačkim stvarima odgađa izvršenje rješenja pre-ma svim strankama (čl. 112. st. 2. ZUP-a), odnosno i prema strankama koje u toj upravnoj stvari nisu izjavile žalbu.

1 Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, br. U-I-248/1994 od 13. studenoga 1996.

2 Članak 102. ZUP-a, predmnjeva usvajanja zahtjeva stran-ke:

»(1) Kad je to propisano zakonom, smatrat će se da je za-htjev stranke usvojen ako javnopravno tijelo, u postupku pokrenutom na uredan zahtjev stranke u kojem je ovla-šteno neposredno riješiti upravnu stvar, ne donese rješe-nje u propisanom roku.

(2) Stranka ima pravo tražiti da javnopravno tijelo donese rješenje kojim se utvrđuje da je zahtjev stranke usvojen. Javnopravno tijelo dužno je izdati takvo rješenje u roku od osam dana od dana traženja stranke.«

Institut predmnjeva usvajanja zahtjeva bio je propisan (Predmnjeva o upisu) člankom 17. Zakona o udrugama (Nar. nov., br. 88/01 i 11/02), a danas je propisana član-kom 25. st. 8. Zakona o udrugama (Nar. nov., br. 74/14) te glasi: »Ako nadležni ured ne donese rješenje o upisu u registar udruga u roku od 30 dana od dana predaje ured-nog zahtjeva smatrat će se da je udruga upisana u regi-star udruga idućeg dana nakon isteka tog roka.«

3 Članak 103. ZUP-a, jamstvo stjecanja prava: »(1) Javnopravno tijelo može stranci jamčiti stjecanje

određenog prava, kad je to propisano zakonom. (2) Jamstvo ne smije biti protivno javnom interesu ili inte-

resu trećih osoba. (3) O jamstvu se odlučuje rješenjem koje obvezuje javno-

pravno tijelo, osim ako su se pravna osnova i činjenično stanje bitno izmijenili.«

Institut jamstva stjecanja prava, bio je, a i sada je, propi-san člankom 8.a st. 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu (Nar. nov., br. 53/91, 70/91, 28/92, 113/93, 4/94 i 130/11), te glasi:

»Strancu koji je podnio zahtjev za primitak u hrvatsko državljanstvo, a u trenutku podnošenja zahtjeva nema otpust iz stranog državljanstva ili nema dokaz da će ot-pust dobiti ako bude primljen u hrvatsko državljanstvo, može se izdati zajamčenje primitka u hrvatsko državljan-stvo ako udovoljava ostalim pretpostavkama iz članka 8. stavka 1. ovoga zakona.«

4 Članak 78. ZUP-a, obnavljanje (rekonstrukcija) spisa: »(1) Ako se pojedini spisi upravnog postupka izgube, ošte-

te ili unište, po potrebi će se pokrenuti postupak za obno-vu spisa (rekonstrukcija).

(2) Postupak za obnovu spisa provodi javnopravno tijelo nadležno za rješavanje u toj upravnoj stvari.

(3) Postupak za obnovu spisa pokreće se na zahtjev stran-ke ili po službenoj dužnosti. Rješenje o obnovi spisa dono-si čelnik javnopravnog tijela ili osoba koju on za to ovlasti.

(4) Pri obnovi spisa obnovit će se samo oni dijelovi spisa koji su važni s obzirom na razloge zbog kojih je odobren postupak za obnovu. Spisi se obnavljaju na temelju pri-jepisa nestalih, oštećenih ili uništenih podnesaka kojima raspolažu stranke ili javnopravno tijelo, podataka iz glavnih i pomoćnih uredskih knjiga, sukladno pravilima o dokazivanju.

(5) Postupak za obnovu spisa neće se provesti ako je pro-tekao propisani rok do kojeg se čuvaju spisi određene upravne stvari.

(6) Troškovi koji nastanu obnovom spisa naknađuju se iz sredstava javnopravnog tijela.«

1119. 12. 2016.br. 6449

– izvršenje rješenja –

Uredila Davorka Foretić, dipl. iur.

Primjena Zakona o općem upravnom postupkupkuNastupanje izvršnosti prvostupanj-

skih rješenja u slučaju:(1) da žalba nije izjavljenaNastupanje izvršnosti rješenja na-

kon proteka roka za žalbu ako žalba nije izjavljena, ovisno je o dostavi jer od dana dostave rješenja, na koje se može izjaviti žalba, počinje teći rok za izjavljivanje žal-be. Protekom toga roka rješenje postaje izvršno ako stranka prije isteka roka ne izjavi žalbu. Rok za izjavljivanje žalbe je 15 dana ako nije propisan dulji rok (čl. 109. ZUP-a). U najvećem broju slučajeva, rješenje na koje nije izjavljena žalba po-staje izvršno u roku 15 dana od dana do-stave rješenja stranci ako stranka u tom roku ne izjavi žalbu.

(2) da žalba nije dopuštenaRješenje na koje se ne može izjaviti

žalba postaje izvršno dostavom rješenja stranci. Nastupanje izvršnosti rješenja na koja se ne može izjaviti žalba, opet je vezano uz dostavu. Žalba se može izjaviti samo na prvostupanjska rješe-nja5, zbog čega se uskraćivanje prava na žalbu, gotovo sa sigurnošću može pre-poznati iz naslova donositelja rješenja, sukladno stvarnoj nadležnosti. U odno-su na propisano pravilo, izuzetak je da se žalba ne može izjaviti na prvostu-panjska rješenja Vlade RH i Hrvatskog sabora, protiv prvostupanjskih odluka kad nema drugostupanjskog tijela (npr. odluke ministarstva), protiv drugostu-panjskih odluka ili protiv odluke kojom je riješeno o sukobu nadležnosti (protiv kojih se ne može pokrenuti niti upravni spor), te u drugim zakonom određenim slučajevima.

Uskraćivanje prava na žalbu ne zna-či, u načelu, da su stranke uskraćene od pravnog lijeka, jer u odnosu na odluke na koje se ne može izjaviti žalbu stran-ka može tužbom pokrenuti upravni spor pred mjesno nadležnim upravnim sudom (čl. 13. ZUS-a6). Zaštita stranaka omogućena je i u odnosu na upravni ugovor ili drugo postupanje javnoprav-nog tijela ili pružatelja javnih usluga

(već navedeni novi instituti u ZUP-u) kad stanka može izjaviti prigovor, novi prav-ni lijek.

(3) da žalba nema odgodni učinakAko žalba nema odgodni učinak,

izvršnost nastupa dostavom rješenja stranci. Dakle, izvršnost može nastupiti i tijekom žalbenog roka od 15 dana ili duljem ako je tako propisano, ali može nastupiti i nakon što je žalba izjavljena. Nastupanje izvršnosti rješenja ako žal-ba nema odgodni učinak svojevrsna je iznimka, koja, u pravilu, mora biti pro-pisana posebnim propisima7. Međutim, javnopravno tijelo može iznimno, radi zaštite javnog interesa ili radi poduzi-manja hitnih mjera, odnosno radi ot-klanjanja štete koja se ne bi mogla ot-kloniti, odlučiti da žalba nema odgodni učinak. Rješenje koje se izvršava bez odgode radi hitnosti ili izbjegavanja nastanka teško popravljive štete, mora sadržavati detaljno obrazloženje zašto žalba nema odgodni učinak, odnosno zašto je izvršena mimo propisanih ro-kova izvršnosti.

(4) da je žalba odbačena ili odbijena Nastupanje izvršnosti dostavom

stranci rješenja kojim se žalba odbacuje ili odbija, vezano je uz činjenicu da žal-ba odgađa pravne učinke rješenja dok se stranci ne dostavi rješenje o žalbi, ako zakonom nije drukčije propisano (čl. 112. st. 1. ZUP-a). Nastupanje izvrš-nosti u navedenom slučaju može ovisiti o dostavi i prvostupanjskih, ali i drugo-stupanjskih rješenja. Naime, već prvo-stupanjsko tijelo u postupku po žalbi, žalbu može odbaciti (čl. 112. ZUP-a). Ako prvostupanjsko tijelo ne postupi na navedeni način, proslijedit će žal-bu na nadležno postupanje drugostu-panjskom tijelu. Drugostupanjsko tijelo žalbu može odbaciti ili odbiti, kao i rje-šenje poništiti u cijelosti ili djelomično ili ga zamijeniti (čl. 113. st. 1. i čl. 115.st. 4. ZUP-a).

Odbacivanjem ili odbijanjem žalbe potvrđena je izreka pobijanog prvostu-panjskog rješenja, te više nema oprav-danog razloga da se nadalje odgađa iz-vršenje rješenja.

(5) da se stranka odrekla prava na žalbuDanom odricanja stranke od prava

na žalbu, nastupa izvršnost rješenja na

koje je stranka mogla izjaviti žalbu, ali se svojevoljno odrekla toga prava (čl. 106. st. 1. ZUP-a). Odricanje od prava na žabu ne može se opozvati (čl. 106. st. 5. ZUP-a).

Zakonodavac je nastupanje izvršno-sti (i pravomoćnosti) ubrzao institutom -odricanja prava na žalbu8. Stranka se može odreći prava na žalbu u pisanom obliku ili usmeno na zapisnik, od dana primitka prvostupanjskog rješenja do dana isteka roka za izjavljivanje žalbe, odnosno u žalbenom roku od 15 dana od primitka rješenja, ako nije propisan dulji rok (čl. 106. st. 1. ZUP-a). U višestra-načkim stvarima odricanje ima pravni učinak samo ako se sve stranke odreknu toga prava, dok žalba bilo koje od stra-naka odgađa izvršenje rješenja prema svim strankama (čl. 112. st. 2. ZUP-a).

Praksa je ukazala na nedostatak, od-nosno da ZUP nije propisao da je uputa o odricanju prava na žalbu sastavni dio upute o pravnom lijeku, a time i rješenja, pa se nametnulo pitanje na koji način stranke uputiti o novom pravu (čl. 98. st. 6. ZUP-a). Zbog navedenoga, službena osoba koja vodi postupak, sukladno na-čelu razmjernosti u zaštiti prava strana-ka i javnog interesa (čl. 6. ZUP-a), dužna je u postupku obavješćivanja o tijeku i radnjama u postupku obavijestiti stran-ku i o tom pravu. Ako je zahtjev podne-sen putem pošte i rješenje se otprema istim putem, stranka se o načinu i roku u kojem se može odreći prava na žalbu, obavještava nadopunjenom uputom o pravnom lijeku.

(6) da je žalbeni postupak obustavljen.Ako je na rješenje izjavljena žalba,

stranka ima pravo i odustati od izjavljene žalbe sve do otpreme rješenja o žalbi (čl. 106. st. 3. ZUP-a). Kad stranka odustane od izjavljene žalbe, postupak u povodu žalbe obustavit će se rješenjem (čl. 106. st. 4. ZUP-a). Dostavom stranci rješenja o obustavi postupka rješenje postaje iz-vršno. Odustanak od žalbe ne može se opozvati (čl. 106. st. 5. ZUP-a).

2.1.3. Odredba stavka 3. članka 133. ZUP-aDrugostupanjsko rješenje kojim se rje-

šava upravna stvar postaje izvršno dosta-vom stranci.

Izvršnost drugostupanjskog rješenja kojim je riješena upravna stvar, nastu-pa dostavom rješenja stranci, jer se na drugostupanjska rješenja ne može izja-viti žalba, već samo pokrenuti upravni spor, pred mjesno nadležnim upravnim sudom (čl. 15. ZUS-a). Nastupanje izvrš-nosti odnosi se na izreku drugostupanj-skog rješenja kojom je riješena upravna stvar, a ne više na izvršnost prvostupanj-skog rješenja.

Prema netom citiranom stavku 2. i 3. (ovoga) članka 133., izvršnost prvostu-panjskih i drugostupanjskih rješenja ne nastupa u isto vrijeme, ali ima zajednič-ko obilježje da je ovisna o dostavi rješe-nja stranci. Dostava rješenja je radnja o

kojoj ovisi vrijeme nastupanja izvršnosti i za prvostupanjska i drugostupanjska rješenja.

Novi je ZUP utjecao na nastupanje izvršnosti skraćivanjem tijeka dostave, osobito osobne dostave. Realizacija do-stave trenutak je od kojega se sa sigur-nošću može utvrditi u kojem se stadiju postupak (rješenje) nalazi. Trenutak od kojeg počinju teći rokovi značajni za stranku (podnošenje žalbe, tužbe, nastu-panje izvršnost), ali i za daljnje nadležno postupanje javnopravnih tijela u toj upravnoj stvari. Radi skraćivanja tijeka dostave, ranije se ispunjavaju uvjeti za nastupanje izvršnosti rješenja. Dostava, kako je sada propisana, više nije instru-ment kojim se odgađa nastupanje, sa sigurnošću očekivanih, negativnih uči-naka rješenja za stranku. Ostavljanjem pismena u poštanskom sandučiću ili na drugom za primatelja vidljivom mjestu, kojim završava drugi pokušaj osobne dostave i kojim se smatra da je dostava izvršena, stavlja se teret dokaza o preu-zimanju pismena na stranke, zbog čega nepreuzimanje pismena više nema po-zitivno - odgodni učinak za stranke, jer se sa sigurnošću i u navedenim slučaje-vima može utvrditi vrijeme nastupanja izvršnosti.

2.1.4. Odredba stavka 4. članka 133. ZUP-aKad je u rješenju određeno da se radnja

koja je predmet izvršenja može izvršiti u ostavljenom roku, rješenje postaje izvršno istekom toga roka.

Istekom roka određenog rješenjem, a koji je određen kao rok u kojem se može izvršiti radnja koja je predmet izvršenja, rješenje postaje izvršno.

Rok određen za izvršenje rješenja, vrijeme je u kojem stranka može do-brovoljno/svojevoljno realizirati izreku rješenja u smislu činjenja ili nečinjena ili nekog drugog oblika obveze izrečene rješenjem. Kad je rok za izvršenje odre-đen, on je obvezan sastavni dio izreke rješenja (čl. 98. st. 3. ZUP-a).

Rok za izvršenje radnje određen rje-šenjem, počinje teći tek od dana kad je rješenje postalo izvršno prema odred-bama stavaka 2. i 3. (ovoga) članka 133. Protekom toga ostavljenog roka ispu-njeni su uvjeti za prisilno izvršenje rje-šenja. Odnosno iako je rješenje postalo izvršno, ono će se moći izvršiti tek pro-tekom roka određenog izrekom rješe-nja. Nedvojbeno je da se takvo rješenje može uvijek izvršiti i nakon proteka toga roka, ali dobrovoljno.

U praksi ta je odredba podložna dvoj-benim tumačenjima, jer prema sada pro-pisanom nije razvidno od kada počinje teći taj rok, odnosno da se nadalje na-dovezuje na već nastupljenu izvršnost. Zbunjujuće je da se izvršno rješenje ne može izvršiti, te se ostavljeni rok često tumači kao rok nastupanja instrumenata izvršenja. Zbog navedenoga, trebalo bi razmotriti da se odredba dodatno po-jasni i nadopuni, prema uzoru na članak 270. prijašnjeg ZUP-a.

5 Članak 18. Ustava Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 56/90, 135/97, 8/98 - proč. tekst, 113/00, 124/00 - proč. tekst, 28/01, 41/01 - proč. tekst, 55/01 - ispr., 76/10, 85/10 -proč. tekst i 05/14 - Odluka USRH):

»(1) Jamči se pravo na žalbu protiv pojedinačnih pravnih akata donesenih u postupku prvog stupnja pred sudom ili drugim ovlaštenim tijelom.

(2) Pravo na žalbu može biti iznimno isključeno u slučaje-vima određenima zakonom ako je osigurana druga prav-na zaštita.«

Članak 19. Ustava Republike Hrvatske: »Pojedinačni akti državne uprave i tijela koja imaju javne

ovlasti moraju biti utemeljeni na zakonu. Zajamčuje se sudska kontrola zakonitosti pojedinačnih

akata upravnih vlasti i tijela koja imaju javne ovlasti.«6 Zakon o upravnim sporovima (Nar. nov., br. 20/10,

143/12, 152/14 i 94/16), člankom 12. st. 1., kao najveću novinu upravnog sudovanja propisuje da upravne sporo-ve rješavaju upravni sudovi i Visoki upravi sud, a nadalje člankom 13. propisuje određivanje mjesne nadležnosti upravnih sudova.

Zakon o područjima i sjedištima sudova (Nar. nov., br. 128/14), člankom 9. ustanovljuje Upravni sud u Osijeku, Upravni sud u Rijeci, Upravni sud u Splitu i Upravni sud u Zagrebu, te područje njihove nadležnosti.

7 Članak 167. Općeg poreznog zakona (Nar. nov., br. 147/08, 18/11, 78/12, 136/12, 73/13, 26/15 i 44/16, izmje-ne od 2. prosinca 2016.):

»(1) Žalba odgađa izvršenje pobijanog poreznog akta do donošenja rješenja o žalbi.

(2) Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, žalba ne odgađa izvršenje pobijanog poreznog akta koji je done-sen neposrednim rješavanjem na temelju članka 77. ovo-ga Zakona.«

Članak 50. Zakona o građevinskoj inspekciji (Nar. nov., br. 153/13):

»(1) O žalbi izjavljenoj protiv rješenja komunalnog redara odlučuje upravno tijelo jedinice područne (regionalne) samouprave nadležno za drugostupanjske poslove ko-munalnog gospodarstva, odnosno Ministarstvo ako je žalba izjavljena protiv rješenja komunalnog redara Gra-da Zagreba.

(2) Žalba izjavljena protiv rješenja komunalnog redara ne odgađa njegovo izvršenje ako ovim Zakonom nije propi-sano drukčije.«

8 Članak 106. stavak 1. ZUP-a, odricanje od prava na žalbu: »Stranka se može odreći prava na žalbu u pisanom obliku

ili usmeno na zapisnik, od dana primitka prvostupanj-skog rješenja do dana isteka roka za izjavljivanje žalbe.«

12 19. 12. 2016.br. 6449Uredio Dražen Kozulić, dipl. oec.porezi


Opći porezni zakon kaoOpći porezni zakon kao dio porezne reforme dio porezne reforme

2.12. Promjene u odredbamao ovrsi

U odredbama o prijeboju (čl. 129.), s obzirom na to da je OPZ do sada ure-đivao prijeboj kao pravo poreznog obveznika, u isti položaj stavlja se po-rezno tijelo prilikom otvaranja stečaj-nog postupka.

U odredbama o prodaji ili otpisu poreznog duga iz porezno-dužničkog odnosa (čl. 132.) radi se o usklađenju pojmova radi stupanja na snagu Ste-čajnog zakona i Zakona o stečaju po-trošača, kao i u odredbi o otpisu do-spjeloga poreznog duga.

Proširuje se ograničenje proved-be ovrhe i na imovinu sudova dok se prethodno ograničenje do sada od-nosilo samo na imovinu tijela državne uprave (čl. 144.).

U odredbama o provedbi ovrhe predlaže se radi ekonomičnosti i svr-hovitosti pokretanja postupka ovrhe u slučajevima kada su troškovi postupka veći od iznosa duga za koji se pokreće postupak ovrhe, što je u skladu s nače-lima ovršnog postupka, jer je OPZ-om propisan najmanji iznos troškova ovrhe. Također, propisuje se da porezno ti-jelo neće provoditi ovrhu pljenidbom na pokretninama, odnosno podnositi prijedlog za ovrhu na nekretninama ako je iznos poreznog duga manji od 1.000,00 kuna (čl. 146.).

Izmjenama u odredbama o obusta-vi ovrhe (čl. 147.) usklađuju se pojmo-vi s pojmovima iz Stečajnog zakona i Zakona o stečaju potrošača, nadalje upućuje se na obustavu ovrhe u sluča-ju sklapanja upravnog ugovora. Kada Porezna uprava na zahtjev nadležnog tijela države članice EU pruža pomoć pri naplati tražbina nastalih u drugoj državi članici, naplata se provodi pre-ma propisima Republike Hrvatske, tj. omogućava se obustava pokrenute ovrhe na prijedlog zemlje podnosite-ljice zahtjeva, odnosno kada je ona suglasna da se u Republici Hrvatskoj ovrha više ne provodi i da se predmet zatvori. To su, primjerice, slučajevi kada se rješenjem blokira račun po kojem nema prometa, a obveznik nema druge imovine iz koje bi se mogao naplatiti dug.

Odredba o pljenidbi novčanih sred-stava ovršenika na računima dorađena je tako da se učini učinkovitijim postu-pak prisilne naplate u slučaju kada se radi o poreznoj obvezi male vrijedno-sti, do iznosa od 5.000,00 kn, odnosno prisilnoj naplati te obveze provedbom ovrhe na novčanim sredstvima na raču-nu. Provedba ovrhe na novčanim sred-stvima ovršenika obavlja se dostavom osnove za plaćanje Financijskoj agen-ciji (u nastavku teksta: Fina), sukladno odredbama Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima15, a Fina nakon pri-

mitka rješenja o ovrsi i naloga za proved-bu ovrhe iz stavka 2. članka 153. OPZ-a, odmah izdaje nalog za prijenos novča-nih sredstava na račun ovrhovoditelja naznačen u osnovi za plaćanje.

Nalog za provedbu ovrhe smatra se osnovom za plaćanje sukladno propi-su kojim se uređuje provedba ovrhe na novčanim sredstvima i dostavlja se Fini s učinkom pravomoćnog rješenja o ovrsi.

Kod nepljenivih tražbina (čl. 155.), budući da su Ovršnim zakonom16 utvr-đena primanja i naknade koji su izuzeti od ovrhe te je odredbom članka 212. Ovršnog zakona uređen sustav i način zaštite tih primanja, bilo je nužno izmi-jeniti tu odredbu. Naime, kako je sustav zaštite sredstava izuzetih od ovrhe pri-lagođen odredbama Ovršnog zakona, postojeća odredba OPZ-a nije više u praksi bila u potpunosti provediva. Radi usklađenja s odredbama Ovršnog zako-na i pravilima provedbe ovrhe na novča-nim sredstvima, jer se i prisilna naplata poreznog duga, u pravilu, naplaćuje na novčanim sredstvima po računima ovršenika prema odredbama Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvi-ma, odredba o izuzeću novčanih tražbi-na ovršenika usklađuje se s odredbama Ovršnog zakona.

U odredbi o objavljivanju javne prodaje (čl. 163.) predloženom izmje-nom ubrzava se postupak prodaje pokretnina u ovršnom postupku koje provodi porezno tijelo, tako da se sma-tra da je prva javna prodaja održana bez obzira na to koliko se kupaca javi-lo na javnu dražbu odnosno je li javna dražba započela. Prema dosadašnjoj odredbi smatralo se da javna prodaja nije niti započela ako se na nju nisu javila naj-manje dva kupca, te je bilo potrebno za-kazati novu prvu javnu prodaju.

Prilikom provođenja ovrhe na nekretninama proširuje se defi nicija podnositelja zahtjeva radi provedbe ovrhe na nekretninama i na Carinsku upravu.

Odredbe o pljenidbi radi osigura-nja naplate (čl. 171.) dorađene su da bi se na jasniji način propisalo da pore-zno tijelo u tijeku postupka dokazuje da postoji vjerojatnost da će porezni obveznik ili porezni jamac onemogu-ćiti naplatu još nedospjelog iznosa poreza, zbog čega će se poduzeti mje-re za osiguranje naplate propisane OPZ-om.

3. Ostale izmjene3.1. Kod obvezujućih mišljenja (čl.

10.) propisuju se OPZ-om područja za koja se može zatražiti obvezujuće mi-šljenje, što je do sada regulirano Pravil-nikom17, radi zahtjeva pravne sigurnosti i načela zakonitosti.

3.2. Zbog učinkovitosti i ekonomič-nosti postupka, određuje se jedinstvena nadležnost ustrojstvene jedinice mjesno nadležne prema prebivalištu odnosno sjedištu poreznog obveznika za sva po-rezna dugovanja, neovisno o mjesnoj nadležnosti ustrojstvene jedinice koja je obvezu utvrdila (čl. 54. st. 2.).

3.3. Pri promjeni cijena dobara, zbog čega bi porezni obveznik morao popisati svu imovinu i obveze, OPZ i da-lje propisuje tu obvezu, ali dopušta da se umjesto popisa imovine u knjigovod-stvenim evidencijama osiguraju podatci o vrijednosti robe na zalihi (čl. 66. st. 15.).

3.4. Daju se ovlasti Poreznoj upravi da prikuplja i dobiva podatke od pore-znih obveznika, koji se ne odnose samo na poslovne knjige i evidencije18 nego i na ostale podatke, kao što su mrežni po-datci, podatci na internetu te pohranjeni računalni podatci, bez obzira na to gdje se podatci nalaze. Dodana je i odredba o dostavi mrežnih podataka i podataka na internetu - podataka koji se nalaze na internetskim stranicama,19 te poda-taka koji se čuvaju u »oblaku«21, da bi se izbjegle pravne nejasnoće i moguće posljedice obavljanja analiza i nadzora podataka na internetu, a radi zaštite po-rezne osnovice koja bi mogla biti značaj-no umanjena suvremenim elektroničkim poslovanjem (čl. 67.).

3.5. U odredbi o odustanku od žalbe radi se o usklađenju sa Zakonom o op-ćem upravnom postupku22, koji zabra-njuje opoziv odustanka od žalbe. Tako-đer, dopušta se odustanak od žalbe do otpreme rješenja o žalbi (čl. 187.).

Za žalbeni postupak i izvedbu doka-za dorađen je tekst tako da je izostavljen dio teksta koji, nakon što je propisano da drugostupanjsko porezno tijelo rješenje mora ispitati u cijelosti, upućuje na oso-bito ispitivanje u određenom dijelu, što je u suprotnosti s prvim dijelom rečeni-ce. Naglašava se i potreba rješavanja o meritumu drugostupanjskog tijela, što bi ubrzalo porezne postupke.

3.6. U prekršajnom dijelu dopunje-ne su postojeće odredbe tako da je pro-pisano teže kažnjavanje u slučaju ponav-ljanja istovrsnih djela prekršaja, a kako bi se utjecalo na ponašanje poreznih obve-znika u smislu poštovanja odredaba Za-

kona (čl. 192. st. 5., čl. 193. st. 5. i čl. 194. st. 5.).

3.7. U članku 163. stavak 4. dorađen je tako da se povisuje prag vrijednosti popisanih pokretnina na 500.000,00 kuna za obvezu objave u dnevnom tisku, umjesto do sada propisanih 200.000,00 kuna jer kod obveznika koji su dužni stvaraju se dodatni troškovi, što se ovim povećanjem vrijednosti pokretnina na-stoji umanjiti za određeni broj dužnika.

3.8. Načinjena je izmjena u članku 146. »provedba ovrhe«, kojom se izuzi-ma Carinska uprava, kada primjenjuje carinsko zakonodavstvo, od mogućnosti da odustane od postupka pljenidbe nov-čanih sredstava na računima ovršenika ako je iznos poreznog duga manji od 200,00 kuna, kao i u slučaju odustanka ovrhe pri pljenidbi pokretnina i nekretni-na ako je iznos poreznog duga manji od 1.000,00 kuna, jer Carinska uprava nema pravo otpisati iznos kao nenaplativ, što znači da će se on morati uplatiti u pro-račun EU na teret proračuna Republike Hrvatske. Istovremeno ostavlja se mo-gućnost jedinicama lokalne samouprave kao poreznim tijelima da provode ovrhe i u slučajevima manjeg iznosa poreznog duga. Također, kod članka 150. »otpis neznatnog poreznog duga« isključena je Carinska uprava iz opsega djelovanja ovog članka kada primjenjuje carinsko zakonodavstvo, jer Carinska uprava nema pravo otpisati iznos kao nenapla-tiv, što znači da će se on morati uplatiti u proračun EU na teret poračuna Repu-blike Hrvatske.

4. Povratno djelovanje Zakona i završne odredbeU članku 197. stavak 2. novog

OPZ-a, radi započetih postupaka utvr-đivanja apsolutne zastare do stupanja na snagu OPZ-a 1. siječnja 2017. propi-suje se da će se dovršiti postupci pre-ma odredbama novog OPZ-a. Retroak-tivna primjena odredbe članka 197. sta-vak 2. ne ide na štetu poreznih obveznika, a rasterećuje administraciju i pridonosi učinkovitosti Porezne uprave uz puno manje troškove. Naime, posebno oprav-dan razlog, sukladno članku 90. stavak 5. Ustava Republike Hrvatske, radi kojeg je propisano povratno djelovanje odredbe članka 197. stavak 2. OPZ-a, ogleda se u potrebi za što učinkovitijim prelaskom na sustav godišnjeg sistemskog otpisa duga za koji je s 1. siječnja tekuće godi-ne nastupila zastara prava na naplatu, a prava poreznih obveznika u odnosu na zastarne rokove ne dovode se u pitanje, odnosno ne pogoršava se položaj pore-znog obveznika. Osim toga, ako porezni obveznik ne podnese prigovor, Porezna uprava će po službenoj dužnosti otpi-sati iz evidencija porezni dug za koji je nastupila zastara prava na naplatu, što ukazuje da se takvim postupanjem po-boljšava položaj poreznog obveznika. Pravilnici� koji su donesni prema sta-rom OPZ-u, bit će na snazi do stupanja na snagu novih pravilnika, koji se mo-raju donijeti u roku 60 dana od stupa-nja na snagu novog OPZ-a.

15 Nar. nov., br. 91/10 i 112/12.

16 Nar. nov., br. 112/12, 25/13 - v. čl. 101. Zakona o izmje-nama i dopunama Zakona o parničnom postupku, 93/14 i 55/16 - Odluka USRH.

17 Pravilnik o obvezujućim mišljenjima, ispravku prijave, statističkim izvješćima i poreznoj nagodbi (Nar. nov., br. 78/15 i 16/16).

18 Uglavnom knjigovodstvene, op. aut.19 Vidljive i pozadinske stranice, op. aut.20 Engl. cloud computing, op. aut.21 Nar. nov., br. 47/09.22 - Pravilnik o postupanju u dobroj vjeri sudionika po-

rezno-pravnog odnosa, gospodarskoj cjelini te obras-cima prijave činjenica za koje postoji obveza prijavlji-vanja i izjave o izvorima stjecanja imovine (Nar. nov., br. 59/09)

- Pravilnik o utvrđivanju visine nagrada i naknada troškova zastupniku po službenoj dužnosti (Nar. nov., br. 59/09)

- Pravilnik o obliku, sadržaju, roku i načinu dostave poslovnih knjiga, evidencija i izvješća koji se čuvaju u elektroničkom obliku (Nar. nov., br. 59/09)

- Pravilnik o podnošenju poreznih prijava i drugih podataka elektroničkim putem (Nar. nov., br. 51/11 i 62/11 - ispr.)

- Pravilnik o automatskoj razmjeni informacija u po-dručju poreza (Nar. nov., br. 157/14)

- Pravilnik o uvjetima, načinu i postupku prijeboja potraživanja prema državnom proračunu s poreznim dugom (Nar. nov., br. 15/13, 160/13 i 26/15)

- Pravilnik o obvezujućim mišljenjima, ispravku pri-jave, statističkim izvješćima i poreznoj nagodbi (Nar. nov., br. 78/15 i 16/16).

1319. 12. 2016.br. 6449kazneno pravoUredila Davorka Foretić, dipl. iur.


Jačanje jamstva pravičnog suđenja u skraćenom postupku – u povodu presude od 25. listopada 2016.

Arps vs Hrvatske (zahtjev br. 23444/12) –

IVANA ĐURAS, dipl. iur.,samostalna ustavnosudska savjetnica, Ustavni sudRepublike Hrvatske

1. Uvodne napomeneKonvencijskoj odredbi članka 6. stavak

1. i stavak 3. točka (c) (Nar. nov. - MU, br. 18/97, 6/99 - proč. tekst, 8/99 - ispr. 14/02 i 1/06 - u nastavku teksta: Konvencija) ima-nentan je članak 29. stavak 1. i 2. alineje 5. u svezi s alinejom 4. Ustava Republike Hr-vatske (Nar. nov., br. 56/90, 135/97, 8/98 -proč. tekst, 113/00, 124/00 - proč. tekst, 28/01, 41/01 - proč. tekst, 55/01 - ispr., 76/10, 85/10 - proč. tekst i 5/14 - Odluka USRH), u kojem je riječ o pravu podnosite-lja da se »brani sam« te da mu se »sudi u njegovoj nazočnosti«. To su aspekti ustav-nog prava na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavak 1. Ustava i neposredno se primjenjuju u kaznenim postupcima.

Redoviti sudovi, tako i Ustavni sud, sude u skladu s preuzetom obvezom primjenjivanja pravnih standarda koje je u svojoj praksi izgradio Europski sud za ljudska prava (u nastavku teksta: ESLJP), pri čemu je Vrhovni sud, kao najviši sud, nadležan za osiguravanje jedinstvene primjene prava i ujednačavanje sudske prakse.

U svjetlu navedenih okolnosti, strasbo-urški acqis postaje korektiv i smjerokaz u slučajevima kada hrvatsko pravosuđe i/ili Ustavni sud nisu prepoznali povrede ustavnih prava i/ili jamstava pravičnog su-đenja.

U predmetima Lonić i Zahirović ESLJP je prvi put u odnosu na Republiku Hrvatsku utvrdio da je došlo do povrede članka 6. stavaka 1. i 3. točke (c) Konvencije, napo-menuvši da »iako to nije izričito navedeno u stavku 1. članka 6. Konvencije, predmet i svrha članka uzeti u cjelini ukazuju na to da osoba ‘optužena za kazneno djelo’ ima pra-vo sudjelovati u raspravi.«1

Naime, neovisno o tvrdnji zastupnice Vlade RH da je na žalbenim sudovima od-luka o tome hoće li se podnositelju pružiti prilika da prisustvuje na sjednici žalbenog vijeća, kao što je navedeno u tada važe-ćem kazneno-procesnom zakonodavstvu, ESLJP je ocijenio da bez obzira na diskre-ciju drugostupanjskog suda koji odlučuje hoće li ili ne pozvati žalitelja (optuženika) na sjednicu žalbenog vijeća, pitanja koje žalbeni sud treba ispitati u povodu podne-senih žalbi zahtijevaju u kontekstu pravič-nosti, nazočnost žalitelja (optuženika) kao i saslušanje njegovih argumenata u obliku osobne i neposredne mogućnosti da se brani.

2. Slučaj Lonić/ZahirovićU zahtjevima podnesenim ESLJP-u

podnositelji su prigovarali je da nisu imali

pošt eno suđenje i naveli, između ostaloga, da im nije bilo dopušteno prisustvovati žalbenom ročištu pred Vrhovnim sudom. Podnositelji zahtjeva su smatrali da je nji-hova prisutnost na žalbenom ročištu bila nužna jer je Vrhovni sud bio pozvan ispi-tati sve činjenične i pravne okolnosti slu-čaja. Štoviše, predmet se odnosio na teška kaznena djela, koja su podnositelji ospo-ravali od samog početka postupka, te je stoga Vrhovni sud imao dužnost osigurati njihovu prisutnost i saslušati ih izravno na žalbenom ročištu.

ESLJP je u odnosu na nazočnost podno-sitelja zahtjeva na sjednici žalbenog vijeća u ta dva predmeta istaknuo da osoba koja se tereti za kazneno djelo, ima, kao opće načelo koje se temelji na ideji poštenosti suđenja, pravo da bude prisutna na prvo-stupanjskom suđenju. Međutim, također je istaknuo da osobna nazočnost okrivljenika nema isto bitno značenje za žalbeno ročište kao što ima za raspravno ročište. To zato što način na koji se članak 6. Konvencije pri-mjenjuje na postupak pred žalbenim su-dovima ovisi o osobitostima postupka o kojemu se radi. Naime, mora se voditi ra-čuna o cjelovitosti (kaznenog) postupka u konkretnom pravnom poretku te o ulo-zi koju žalbeni suda ima u tom postupku, kao i o načinu na koji su podnositeljevi interesi bili doista zaštićeni pred žalbe-nim sudom, osobito u svjetlu naravi pita-nja o kojima on treba odlučiti i o njihovoj važnosti za podnositelja.

ESLJP je naglasio da u slučaju kad žal-beni sud treba ispitati predmet u odnosu na činjenice i pravo te dati potpunu ocje-nu pitanja krivnje ili nevinosti, ne može o tom pitanju odlučivati bez saslušanja op-tuženika, koji tvrdi da nije počinio kazne-no djelo koje mu je stavljeno na teret. U tom kontekstu, načelo jednakosti oružja jedna je od značajki šireg pojma poštenog suđenja. Ono zahtijeva da svakoj stranci u postupku treba dati razumnu mogućnost iznošenja svog slučaja pod uvjetima koji je ne stavljaju u nepovoljniji položaj u odno-su na protivnu stranku.

U predmetu Zahirović ESLJP je prvi put ocjenjivao povredu prava da se brani sam i da bude nazočan na sjednici žalbenog vije-ća, ali u kontekstu povrede prava na kontra-diktoran kazneni postupak. Naime, u ovom predmetu utvrđena je još jedna povezana povreda u fazi žalbenog postupka - radi ne-dostavljanja podneska državnog odvjetniš-tva kojim je dana iscrpna analiza žalbe pod-nositelja, a koji nije dostavljen podnositelju na znanje. Na navedeni predmet pozvao se i podnositelj zahtjeva, Lonić.

U predmetu Lonić, ESLJP je primijetio da je nadležni Županijski sud djelovao kao prvostupanjski sud nakon što je nadležno državno odvjetništvo podnijelo optužnicu protiv podnositelja zahtjeva stavljajući mu na teret počinjenje kaznenog djela silova-nja i nedoličnog ponašanja. Nakon presude

donesene u prvom stupnju stranke su imale mogućnost podnijeti žalbe Vrhovnom sudu pobijajući presudu i zbog bitne povrede za-kona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog či-njeničnog stanja, a koji je sud, u tom sluča-ju, bio nadležan, kao drugostupanjski sud, ispitati sve aspekte slučaja, uključujući i pi-tanje krivnje i kazne podnositelja zahtjeva.

Stoga, kad je podnositelj zahtjeva, 28. svibnja 2010., podnio žalbu, navodeći broj-ne materijalne i procesne nedostatke pr-vostupanjske presude, Vrhovni sud sudio je u drugom stupnju. U tom svojstvu bio je nadležan za odlučivanje o svim prigo-vorima koje je žalitelj/optuženik iznosio u žalbi te je prema mjerodavnom kaznenom procesnom pravu (Zakon o kaznenom po-stupku - Nar. nov., br. 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 62/03 i 115/06) mo-gao potvrditi, ukinuti ili preinačiti prvostu-panjsku presudu.

S obzirom na to da je u svojoj žalbi pod-nositelj zahtjeva osporio utvrđeno činje-nično stanje kao i pravnu osnovu nepravo-moćne presude te izrečenu kaznu, Vrhovni sud bio je pozvan u potpunosti procijeniti krivnju žalitelja glede argumenata koje je u svojoj obrani isticao pred prvostupanj-skim sudom, kao i glede argumenata koji su se odnosili na propuste toga suda prili-kom utvrđivanja svih relevantnih činjenica i pravilne primijene mjerodavnog prava.2

Pritom je kao nevažno utvrđeno to što je žalbu podnio samo podnositelj zahtje-va, ili pak to da je Vrhovni sud izmijenio prvostupanjsku presudu na način i u mjeri povoljnoj za podnositelja zahtjeva, jer nije utjecalo na glavno pitanje pred Vrhovnim sudom, odnosno na pitanje je li podnosi-telj zahtjeva kriv ili nevin, što je, da bi suđe-nje bilo pošteno, zahtijevalo njegovu pri-sutnost na žalbenom ročištu, kao i priliku da sam iznosi svoju obranu i u toj fazi ka-znenog postupka. U takvim okolnostima Vrhovni sud imao je obvezu osigurati prisutnost podnositelja zahtjeva na žal-benom ročištu, što je propustio učiniti, te je ESLJP utvrdio povredu članka 6. stavak 3. točka (c) Konvencije.

3. Slučaj ARPS vs Hrvatske(od 25. listopada 2016., zahtjev br. 23444/12)Podnositeljici zahtjeva pred ESLJP-om i

još jednoj osobi suđeno je u skraćenom ka-znenom postupku zbog počinjenja kazne-nog djela prijevare. Dana 11. veljače 2009. proglašeni su krivima za navedeno kazne-no, a podnositeljica zahtjeva osuđena je na kaznu zatvora od jedne godine te joj

1 Osim toga, točka (c) stavka 3. jamči: »Svatko optužen za kazneno djelo ima pravo da se ‘brani sam’, i teško je uvidjeti kako je podnositelj zahtjeva mogao ostvariti ta prava bez da je bio prisutan.« Navedene standarde ESLJP razradio je prethodno u presudi Sejdovic protiv Italije, za-htjev br. 56581/00, § 81., ECHR 2006-II.

Judikatura Europskog suda za ljudska prava, koja je kao dio europske pravne stečevine obvezna i za Republiku Hrvatsku kao punopravnu članicu Europske unije, na području kaznenog prava i prakse iznjedrila je veći broj presuda koje su izravno ili neizravno provocirale pravnu praksu, ali i zakonodavca, na znakovite zaokrete u razumijevanju i propisivanju pojedinih segmenata pravičnog (poštenog) suđenja. Donošenjem presude u kojoj je utvrđena povreda članka 6. stavak 1. i stavak 3. točka (c) Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda »u pogledu odsutnosti podnositelja zahtjeva na raspravi u žalbenom postupku pred Vrhovnim sudom« (Lonić vs Hrvatske, presuda, 4. prosinca 2014., zahtjev broj 8067/12, § 94. - 102., kao i presude Zahirović vs Hrvatske, presuda, 25 travnja 2013., zahtjev broj 58590/11, § 58. - 64.), ocijenjeno je da je Ustavni sud dužan preispitati svoja dosadašnja stajališta i praksu u odnosu na osiguravanje ustavnih jamstava o pravu okrivljenika da se brani sam, jer bez osiguravanja toga jamstva ne može se govoriti o pravičnosti postupka kao cjeline.Navedena presuda odnosila se na redoviti kazneni postupak. Međutim, donošenjem presude Arps vs Hrvatske (presuda, 25. listopada 2016., zahtjev broj 23444/12), ESLJP je standarde iz spomenutih presuda Lonić i Zahirović primijenio prilikom ocjenjivanja zahtjeva u navedenom predmetu - u odnosu na jamstvo pravičnog suđenja u skraćenom kaznenom postupku, o čemu pišemou ovom tekstu.

2 ESLJP je također smatrao da je žalbeni postupak bio va-žan za podnositelja zahtjeva jer je bio optužen za vrlo teško kazneno djelo, koje nosi značajan stupanj druš-tvene stigme, te da je bio osuđen na (bezuvjetnu) kaznu zatvora.

14 19. 12. 2016.br. 6449kazneno pravo događaji


je primjenom uvjetne osude određen rok provjeravanja u trajanju od četiri godine. Naloženo joj je i da solidarno s drugookriv-ljenom osobom oštećenicima isplati speci-fi cirani iznos pričinjene im štete, odnosno, stečene nepripadne imovinske koristi.

U žalbi na prvostupanjsku presudu podnositeljica zahtjeva isticala je argu-mente protiv odluke sude o krivnji i kazni, osporavala utvrđeno činjenično stanje kao i primijenjeno materijalno pravo, predlažući ukidanje prvostupanjske presude i ponov-no suđenje. Kod prigovora na utvrđeno či-njenično stanje navela je da nije postupala mala fi des, već je bila isključivo posrednik između kreditora i kreditnog obveznika s ciljem zarade provizije. Isticala je i povredu nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer raspravni sudac nije uspio pribaviti odre-đene dokaze slijedom čega su važne činje-nice ostale nedokazane. U žalbi je zatražila da joj se, kao i njezinu branitelju, dopusti nazočnost i sudjelovanje na sjednici žalbe-nog vijeća drugostupanjskog suda.

Žalbeno vijeće drugostupanjskog suda održao je zasjedanje na zatvorenoj sjedni-ci, bez da je o sjednici obavijestio podno-siteljicu i njezina branitelja, ocijenio činje-nična i pravna pitanja u predmetu i odbio žalbu podnositeljice, potvrđujući osuđuju-ću presudu. Ustavna tužba podnositeljice odbačena je zbog nepostojanja pretpostavki za odlučivanje o biti stvari.

U zahtjevu podnesenom ESLJP-u podnositeljica je istaknula da je njezina na-zočnost na sjednici žalbenog vijeća bila po-trebna jer je drugostupanjski sud očekivano ispitivao sve činjenične i pravne okolnosti slučaja. Smatrala je da bi joj nazočnost na sjednici vijeća omogućila predstavljanje svojeg slučaja i iznošenje obrane osobno pred žalbenim sudom, kao i obrazlaganje propusta prvostupanjskog suda prilikom utvrđenja činjenica i primjene prava, što je i navela u žalbi. Osvrćući se na okolnost da nadležno državno odvjetništvo nije pod-nijelo žalbu na prvostupanjsku presudu, to smatra nevažnim, smatrajući da je bilo presudno osobno je ispitati pred drugo-stupanjskim sudom u cilju pravilne pro-cjene svih okolnosti slučaja, što je moglo dovesti i do drukčije, povoljnije presude u odnosu na podnositeljicu.

Zastupnica Vlade Republike Hrvatske smatrala je da podnositeljica nije isprav-no prigovorila pred Ustavnim sudom, i to zato što se nije izričito pozvala na članak 29. stavak 2. točku 4. Ustava (koji odgova-ra članku 6. stavak 3. točka (c) Konvencije) te da je u ustavnoj tužbi bez obrazloženja samo navela da je time što ni njoj ni njezi-nu branitelju drugostupanjski sud nije do-pustio nazočnost sjednici žalbenog vijeća, došlo do povrede ustavnog prava. Vlada se također pozvala na mjerodavno doma-će pravo i praksu u situacijama suđenja u skraćenom kaznenom postupku u kojem su izrečene mjere upozorenja (uvjetna osuda, sudska opomena) da žalbeni sud ima diskrecijsko pravo procijeniti i odlučiti je li svrhovito da okrivljenik nazoči sjednici žalbenog vijeća.3

ESLJP je ocjenjujući zahtjev podnosite-ljice u konkretnom slučaju, primijenio svoja prethodno izražena stajališta u predmeti-ma Lonić i Zahirović vs Hrvatske te ponovio da kad je žalbeni sud pozvan u potpunosti procijeniti krivnju ili nevinost nekog pod-nositelja u svezi s optužbama koje su protiv njega podnesene glede ne samo argume-nata koje je on naveo pred prvostupanj-skim sudom, već i glede argumenata koji su se odnosili na navodne propuste toga suda, da utvrdi sve relevantne činjenice i ispravno primijeni odgovarajuće materijalne i proce-duralne propise, potrebna je - kao pitanje pravednosti - prisutnost podnositelja na sjednici žalbenog vijeća. Osim toga, u sluča-ju predmeta Lonić smatrao je nevažnim to da je žalbu protiv prvostupanjske presude podnio samo podnositelj, jer to ne utječe na glavno pitanje pred drugostupanjskim sudom, odnosno na pitanje je li podnositelj zahtjeva kriv ili nevin, što je, kako bi suđenje bilo pošteno, zahtijevalo njegovu prisut-nost na sjednici žalbenog vijeća. Suprotno tim zahtjevima sudske prakse ESLJP-a, dru-gostupanjski sud je odlučio da stranke ne trebaju biti prisutne na sjednici žalbenog vijeća, te je nakon ispitivanja svih činjenič-nih i pravnih pitanja navedenih u žalbi, od-bio žalbu podnositeljice kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu kojom je podnositeljica zahtjeva proglašena krivom za tešku prijevaru.

Budući da je prema žalbenim navodima podnositeljice drugostupanjski sud bio po-zvan u potpunosti procijeniti njezinu kriv-nju ili nevinost u svezi s optužbom ne samo vezano uz argumente koje je navela pred prvostupanjskim sudom, već i vezano uz argumente koji su se odnosili na navodne propuste toga suda da utvrdi sve relevan-tne činjenice i ispravno primijeni odgovara-juća materijalna i procesna pravila, ESLJP je i u ovom slučaju utvrdio propust domaćih sudova radi nepozivanja podnositeljice za-htjeva na sjednicu žalbenog vijeća.

4. Umjesto zaključkaS obzirom na to da se zaštita ljudskih

prava u Republici Hrvatskoj kao punoprav-noj članici Europske unije, ogleda kroz odredbe Ustava i Konvencije te kroz prak-su Ustavnog suda i ESLJP-a koja ima nuž-ne reperkusije na domaću sudsku praksu, razvidno je da jamstva pravičnog suđenja kroz standard da se okrivljenik brani sam i da mu se sudi u njegovoj nazočnosti, treba poštovati tijekom čitavog kaznenog po-stupka, bio on redoviti ili skraćeni. Ostaje vidjeti hoće li se navedeni standard analo-gno primjenjivati i u žalbenim prekršajnim postupcima.

Jačanje jamstva pravičnog suđenjau skraćenom postupku

3 U konkretnom slučaju, Vlada je tvrdila da je drugostupanj-ski sud ispravno zaključio da nema razloga podnositelji-činoj nazočnosti sjednici žalbenog vijeća iz razloga što je podnositeljica tijekom glavne rasprave i dokaznog postup-ka bila ispitana te je imala priliku učinkovito sudjelovati u kaznenom postupku. Činjenicu da nadležno državno od-vjetništvo nije uložilo žalbu i da nije pozvano na sjednicu žalbenog vijeća Vlada također tumači u smislu poštovanja načela ravnopravnosti stranaka pred sudom, tim više što u konkretnom slučaju drugostupanjski sud nije imao zakon-sku mogućnost odrediti strožu kaznenopravnu sankciju podnositeljici zahtjeva od one koja je određena odlukom suda prvog stupnja (zabrana restitucije in peius) i, s obzi-rom na tvrdnje podnositeljice zahtjeva koje je istaknula u žalbi, nije imao razloga ispitati je osobno.

broj 113od 7. prosinca 2016.

Poslovnik o izmjenama Poslovnika Hrvatskoga sabora - stupio na snagu 8. prosinca 2016. Pravilnik o sadržaju i načinu vođenja evidencije o državljanstvu, obrascu i cijeni obrasca domovnice - stupio na snagu15. prosinca 2016. Pravilnik o izmjeni Pravilnika o poticajima pri zapošljavanju osoba s invaliditetom - stupio na snagu 15. prosinca 2016. Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o proglašavanju turističkih općina i gradova i o razvrstavanju naselja u turističke razrede - stupa na snagu 1. siječnja 2017. Pravilnik o kazeinima i kazeinatima namijenjenim prehrani ljudi - stupa na snagu 22. prosinca 2016. Pravilnik o gospodarenju otpadnim gumama - stupa na snagu 1. siječnja 2017. osim odredaba: članka 11. stavka 1. i članka 15. stavka 3. i 4. toga Pravilnika koje su na snazi do stupanja na snagu Uredbe; članka 14.a toga Pravilnika koji je na snazi do sklapanja ugovora o obavljanju usluge sakupljanja i obrade otpadnih guma u sustavu kojim upravlja Fond; članka 15. stavka 1.

novi propisi

i 2. toga Pravilnika koje su na snazi do sklapanja ugovora o obavljanju usluge sakupljanja otpadnih guma u sustavu kojim upravlja Fond; članka 11. stavka 4. i 5. i članka 12. stavka 1., 2., 3. i 5. toga Pravilnika koje su na snazi do uspostave Registra. Rješenje Ministarstva zdravstva o verifi kaciji i dodjeli naziva »Referentni centar Ministarstva zdravstva za kirurško liječenje mozgovnih žilnih anomalija i aneurizmi« Klinici za neurokirurgiju Kliničkog bolničkog centra Zagreb Pravilnik o izmjeni Pravilnika o načinu propisivanja i izdavanja lijekova na recept - stupio na snagu 15. prosinca 2016. Pravilnik o dopunama Pravilnika o pravima, uvjetima i načinu korištenja prekogranične zdravstvene zaštite - stupio na snagu 8. prosinca 2016. Odluka o najvišoj naknadi za pokrivanje troškova mirovinskog osiguravajućeg društva u 2017. iz doznaka obveznog mirovinskog fonda - stupila na snagu 15. prosinca 2016. Pravilnik o sadržaju, načinu provedbe i ocjenjivanju na pisanoj provjeri znanja i sposobnosti te na razgovoru u postupku upisa u državnu školu za pravosudne dužnosnike - stupa na snagu po isteku roka od 8 dana od dana objave na oglasnoj ploči i mrežnoj stranici Akademije Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o provedbi Uredbe (EU) br. 575/2013 u dijelu vrednovanja imovine i izvanbilančnih stavki te izračunavanja regulatornoga kapitala i kapitalnih zahtjeva - stupa na snagu 31. prosinca 2016.

Š. Kasabašić, D Foretić i sudionici radionice

Održana radionica Održana radionica Novog informatora na temuNovog informatora na temu

»Uredsko poslovanje »Uredsko poslovanje i primjena Zi primjena ZUPUP-a -a

– Rijeka«– Rijeka«2. prosinca 2016.2. prosinca 2016.

U Hrvatskoj gospodarskoj ko-mori Županijskoj komori Rije-ka, 2. prosinca 2016. održana

je radionica »Uredsko poslovanje i pri-mjena ZUP-a«.

Obračajući se sudionicima radio-0nice slijedećim riječima:

»Zahvaljujemo našem domaćinu Hrvatskoj gospodarskoj komori Žu-panijskoj komori Rijeka što se ova radionica održava upravo u srcu Pri-morsko-goranske županije. Dugo smo se odlučivali o održavanju ove radionice i u Rijeci, nakon Osijeka, Splita i Zagreba. No, i u Rijeci se isto tako moraju uredno voditi spisi i pri-mjenjivati ZUP te se bez Zakona o općem upravnom postupku, kao temeljnog procesnog zakona, ne može. Propisi uredskog poslovanja temelj su ne samo urednog vođe-nja evidencije nego i elektroničkog postupanja, stoga će naša središnja tema danas biti Uredba o uredskom poslovanju, koja je donesena čak i objavljena prije ZUP-a, u Narodnim novinama, br. 7/09, a stupila je na snagu 1. siječnja 2010.«, u svom po-zdravu istaknula je Davorka Foretić, glavna urednica lista Informator.

Voditeljica radionice bila je gos-pođa Štefanija Kasabašić, savjetni-ca pučkog pravobranitelja u m.

Na radionici je bila i dr. sc. Desa Sarvan, koja je ukratko govorila o nekim pitanjima upravnog postupka i uredskog poslovanja, o članku 34. i 37. Uredbe i o poništenju nezakoni-tog rješenja.

Na ovoj uspješnoj radionici odgo-voreno je na mnoga pitanja i rasprav-ljeni su mnogi problemi.

1519. 12. 2016.br. 6449pravo osiguranjaUredio Hrvoslav Bašić, dipl. iur.


1. Općenito o ulaganju imovine malih društava za osiguranje i temeljna načela ulaganja društava za osiguranjeMalo društvo za osiguranje dužno

je ulagati imovinu u skladu sa Zako-nom o osiguranju (Nar. nov., br. 30/15 -u nastavku teksta: ZO), Pravilnikom o dodatnim zahtjevima za mala društva za osiguranje2 (u nastavku teksta: Pra-

Načela ulaganja imovine malih društava za osiguranjemr. sc. ALIDA SARAČEVIĆ MOSLAVAC1

Hrvatska agencija za nadzor fi nancijskih usluga, na sjednici Upravnog vijeća održanoj29. srpnja 2016., donijela je Pravilnik o dodatnim zahtjevima za mala društva za osiguranje. Navedeni podzakonski akt objavljen je u Narodnim novinama, broj 72 od 6. kolovoza 2016., a stupio je na snagu 14. kolovoza 2016. Cilj Pravilnika je pospješiti učinkovitost upravljanja rizicima za mala društva za osiguranje, između ostaloga, propisivanjem kvalitativnih i kvantitativnih kriterija ulaganja imovine. Opisani kriteriji provode se sukladno osnovnim načelima, koja su detaljno uređena Pravilnikom i služe kao smjernice, ali i obvezujuća pravila malim društvima za osiguranje, prilikom ulaganja vlastite imovine.

vilnik), pravilima struke te načelima urednog i savjesnog gospodarstvenika, posebice uvažavajući načela sigurno-sti, isplativosti i utrživosti ulaganja te smanjenja rizika raspršenošću ulaganja (čl. 25. st. 1. Pravilnika). Tri su temeljna načela ulaganja imovine malih društava za osiguranje: (1) načelo sigurnosti, (2) načelo isplativosti i utrživosti ulaganja i (3) načelo smanjenja rizika raspršenošću ulaganja. Postupanje sukladno pravili-ma ZO-a i samog Pravilnika, neodvojivo je povezano i praktično se predmnijeva, bez posebnog isticanja u tekstu samog Pravilnika. Općenito, pri ulaganju imovi-ne, svako društvo mora voditi računa o vrsti poslova koje obavlja i odgovarajuće ulaganje uskladiti s tim i temeljnim na-čelima ulaganja, kako su posebno propi-sana.

1.1. Načelo razboritosti kao polazišno načelo ulaganja imovine društava za osiguranje

Generalno, po pitanju načela ulaga-nja vlastite imovine, društva za osigura-nje dužna su ulagati imovinu u skladu sa ZO-om, Uredbom (EU) br. 2015/35 i drugim propisima Europske komisije kojima se uređuju kvalitativni zahtjevi pri utvrđivanju, mjerenju i praćenju rizi-ka te upravljanju rizicima koji proizlaze iz ulaganja, posebice uvažavajući na-čelo razboritosti. To načelo možemo označiti osnovnim polazišnim načelom postupanja, rada i poslovanja društava za osiguranje ili, uvjetno rečeno, prvim među jednakima, u okviru temeljnih načela poslovanja i ulaganja vlastite imovine za mala društva za osiguranje. Načelo razboritosti ulaganja propisano je i uvriježilo se kao osnovno, polaziš-no temeljno načelo, dok su sada pod-zakonskim aktom detaljnije razrađena i preostala temeljna načela ulaganja imovine malih društava za osiguranje, načelo sigurnosti, isplativosti i utrživo-sti ulaganja te smanjenja rizika rasprše-nošću ulaganja.

2. Način ulaganja i vrijednost imovine za pokriće tehničkih uslugaMalo društvo za osiguranje dužno je

imovinu za pokriće tehničkih pričuva3

ulagati na način koji je primjeren priro-di i trajanju obveza osiguranja i obve-za reosiguranja i u najboljem interesu ugovaratelja osiguranja, osiguranika i korisnika osiguranja (čl. 25. st. 2. Pra-vilnika). Vrijednost imovine za pokriće tehničkih pričuva, osim matematičke pričuve, mora u svakom trenutku biti najmanje jednaka visini traženog po-krića odnosno visini tehničkih pričuva namijenjenih pokriću obveza iz ugovo-ra o osiguranju za koje je malo društvo za osiguranje dužno oblikovati tehnič-ke pričuve, osim matematičke pričuve, prema članku 25. st. 3. Pravilnika. Vri-jednost imovine za pokriće matematič-ke pričuve mora u svakom trenutku biti najmanje jednaka visini traženog pokri-ća odnosno visini tehničkih pričuva na-mijenjenih pokriću obveza iz ugovora o životnom osiguranju i ostalih ugovora o osiguranju za koja se primjenjuju slič-ne tablice vjerojatnosti i izračuni kao i za životna osiguranja za koje je malo društvo za osiguranje dužno oblikovati matematičke pričuve.

3. Sigurnost ulaganja –pravni i ekonomski aspektUlaganje imovine malog društva za

osiguranje mora kontinuirano ispunja-vati ekonomski i pravni aspekt sigurno-sti. Pravni aspekt sigurnosti postiže se poštovanjem temeljnih načela ulaganja imovine malih društava za osiguranje, u korelaciji sa skrbi o vrsti poslova koje društvo obavlja. Ekonomski aspekt si-gurnosti podrazumijeva očuvanje vri-jednosti uložene imovine, gdje se za ocjenu sigurnosti, uz uvažavanje načela raspršenosti, isplativosti i utrživosti ula-ganja, uzimaju u obzir sljedeći kriteriji: trajanje obveza s osnove ugovora o osi-guranju, rizičnost ulaganja, očekivani prinos, trgovanje na uređenom tržištu ili na drugim mjestima trgovanja u smi-slu propisa koji uređuju tržište kapitala te kreditni rejting izdavatelja fi nancij-skih instrumenata. Pravni aspekt sigur-nosti podrazumijeva i neograničenu mogućnost korištenja i raspolaganja imovinom odnosno pravima koja iz nje proizlaze.

4. Isplativost ulaganjaMalo društvo za osiguranje prilikom

ulaganja imovine dužno je voditi se načelom isplativosti ulaganja, uz uva-žavanje načela sigurnosti, raspršenosti i utrživosti ulaganja. Ulaganje imovine isplativo je ako je moguće uz realne pretpostavke dokazati da je očekiva-ni prinos na takvo ulaganje u skladu s očekivanim tržišnim prinosom imo-vine sa sličnom razinom rizika (čl. 27. Pravilnika). Obveza postupanja prema osnovnim postulatima rada i poslova-nja malih društava za osiguranje, ned-vosmisleno je propisana kod svakog od temeljnih načela. Isplativost ulaganja

imovine društva mora se temeljiti na realnim pretpostavkama u odnosu na očekivani prinos od ulaganja.

5. Utrživost ulaganjaDrugo temeljno načelo ulaganja,

propisano kao karakteristično upravo za mala društva za osiguranje, jest načelo utrživosti. Malo društvo za osiguranje prilikom ulaganja imovine dužno je vo-diti se načelom utrživosti ulaganja, uz uvažavanje načela sigurnosti, rasprše-nosti i isplativosti ulaganja. Imovina je utrživa ako se brzo može prodati odno-sno unovčiti u kratkom roku, u skladu s prirodom i trajanjem obveza iz ugovora o mirovini. Cilj realizacije toga načela u praksi ulaganja, jest omogućiti prometo-vanje imovinom društva, uz očekivanje neke buduće imovinske koristi ili dobi-ti. Pri tome, uprava društva mora voditi računa, prema pažnji dobrog gospodar-stvenika, da očuva ekonomsku vrijed-nost određenog dijela imovine društva koji je u prometu, iako načelno ne mora, nije dužna, voditi računa o likvidnosti u okvirima utrživosti ulaganja.

6. Raspršenost ulaganjaMalo društvo za osiguranje prilikom

ulaganja imovine dužno je voditi se na-čelom raspršenosti ulaganja imovine ko-jemu je cilj očuvanje vrijednosti imovine te ograničenje rizika gubitaka od ulaga-nja (čl. 29. st. 1. Pravilnika). Uz obvezu vođenja načelom raspršenosti ulaganja imovine, Pravilnik propisuje i cilj toga temeljnog načela, odnosno očuvanje vrijednosti imovine te ograničenje rizika gubitaka od ulaganja. Načelo raspršeno-sti neodvojivo je povezano s preostalim temeljnim načelima ulaganja malih dru-štava za osiguranje, a pretpostavljano predviđeno je kao jedno od temeljnih postulata radi očuvanja likvidnosti druš-tva. Diverzifi kacija ulaganja imovine malog društva za osiguranje, podliježe i ograničenjima, predviđenim u članku 31. Pravilnika, upravo glede pokrića teh-ničkih pričuva ulaganjem imovine druš-tva.

6.1. Kriteriji prilikom ulaganja imovine

Uz obvezu postupanja u praksi su-kladno temeljnim načelima rada, mala društva za osiguranje moraju voditi ra-čuna i o određenim kriterijima, prilikom izvršavanja samih načela. Riječ je o slje-dećim kriterijima: (a) ulaganje u različite izdavatelje fi nancijskih instrumenata, različita zemljopisna područja u kojima izdavatelji imaju svoja sjedišta i/ili razli-čite djelatnosti i područja poslovanja u kojima izdavatelji posluju; (b) specifi čne vrste rizika i profi l izdavatelja, odnosno rizik gubitka i umanjenja vrijednosti po-jedine vrste imovine; (c) očekivani pri-

1 Grad Virovitica, stajališta iznesena u ovome članku is-ključivo su osobna stajališta autorice i ne predstavlja-ju službeno stajalište institucije u kojoj je zaposlena.

2 Malo društvo za osiguranje je društvo za osiguranje koje ispunjava sve sljedeće uvjete: 1. godišnja zaraču-nana brutopremija društva za osiguranje ne prelazi 39 milijuna kuna, 2. ukupne tehničke pričuve društva, zajedno s iznosima koji se mogu naplatiti na temelju ugovora o reosiguranju ili od subjekata posebne na-mjene, ne prelaze 195 milijuna kuna, 3. ako društvo pripada grupi, ukupne bruto tehničke pričuve grupe s uključenim iznosima koji se mogu naplatiti na teme-lju ugovora o reosiguranju ili od subjekata posebne namjene ne prelaze 195 milijuna kuna, 4. poslovanje

društva ne uključuje djelatnosti osiguranja ili reosigu-ranja koje pokrivaju rizik osiguranja od odgovornosti, rizik osiguranja kredita i jamstva, osim ako su ti rizici uključeni u dodatne rizike, 5. poslovanje društva ne uključuje poslove reosiguranja koji premašuju 3,9 milijuna kuna od njegove zaračunane brutopremije ili 19,5 milijuna kuna od njegovih bruto tehničkih pri-čuva s uključenim iznosima koji se mogu naplatiti na temelju ugovora o reosiguranju ili od subjekata po-sebne namjene, ili više od 10 % njegove bruto zaraču-nane premije ili više od 10 % njegovih bruto tehničkih pričuva s uključenim iznosima koji mogu biti naplaće-ni na temelju ugovora o reosiguranju ili od subjekata posebne namjene (čl. 6. st. 1. Zakona o osiguranju).

3 »Imovina za pokriće tehničkih pričuva« je imovina za pokriće tehničkih pričuva prema računovodstvenim propisima, u skladu s poglavljem II. glave XII. ZO-a, prema čl. 2. t. 2. Pravilnika.

16 19. 12. 2016.br. 6449pravo osiguranja Uredila Biljana Barjaktar, dipl. iur.


1. Uvodne napomeneBudući da je u posljednje vrijeme,

kako u stručnim, tako i u nestručnim kru-govima, vrlo aktualno pitanje sudbine prekršajnih sudova u Republici Hrvatskoj, nametnula se potreba da se nešto više kaže o važnosti prekršajnopravnog su-dovanja, kao dijela pravosudnog sustava Republike Hrvatske. Naime, prema ideji relevantnih sudionika toga sustava prvo-stupanjski prekršajni sudovi trebali bi biti spojeni s općinskim sudovima, dok se u odnosu na sudbinu Visokog prekršajnog sud Republike Hrvatske, kao drugostu-panjskog suda, spominje više kombinaci-ja. Dakle, trenutno je vrlo upitna daljnja egzistencija prekršajnih sudova, a koji su prema odredbama članka 14. stavak 3. Zakona o sudovima2 svrstani u kategoriju specijaliziranih sudova.

U tom kontekstu ipak nalazimo bit-nim istaknuti neke bitne činjenice koje daju važnost prekršajnopravnom sudo-vanju, pa time i prekršajnim sudovima, što u konačnici ipak zahtijeva određeni

Važnost prekršajnopŽELJKO KUDRIĆ, dipl. iur.1

Ovaj članak nastao je kao svojevrsna reakcija autora na informacije koje su se u posljednje vrijeme pojavile u javnosti, a vezano uz sudbinu prekršajnopravnog sudovanja u Republici Hrvatskoj. Može se primijetiti da članak pomalo djeluje kaotično, što nije slučajno, jer je to odraz uvjeta pod kojima sude suci prekršajnih sudova, a što se posebno ogleda kroz različite kategorije tužitelja, različite kategorije okrivljenika, široku lepezu propisa koji sadržavaju prekršajnopravne odredbe, njihove stalne izmjene i dopune, što zahtijeva utvrđivanje pravnog kontinuiteta te primjene pravila o blažem propisu, kao i još šire lepeze različitih prekršaja, primjene vrlo zahtjevnog Jedinstvenog sustava upravljanja predmetima na prekršajnim sudovima itd.

respekt prema radu takvih sudova, uz na-pomenu da niti jedan sustav nije savršen, pa tako niti prekršajnopravni sustav.

2. Nepregledno mnoštvo propisaUvodno je bitno istaknuti da je goto-

vo svaki segment društvenog života ure-đen nekim propisom, u pravilu zakonima i podzakonskim aktima. Osim što takvi propisi uređuju određena prava, oni nala-žu svojim adresatima i određene obveze. Propuštanjem ispunjenja takvih obveza, odnosno postupanjem protivno odred-bama takvih propisa ostvaruje se kažnjiva radnja, a pravni sustav Republike Hrvat-ske razlikuje četiri vrste kažnjivih radnji, i to: kaznena djela, zatim prekršaje, povrede procesnog reda i disciplinske prijestupe. Sasvim je izvjesno da je najopsežniji normativni okvir upravo onaj koji se odnosi na prekršaje kao kažnjive radnje.

Tako u Republici Hrvatskoj,prema ne-kim procjenama, preko 4.000 propisa sa-država prekršajnopravne odredbe. Kada taj broj pomnožimo s brojem prekršaja koje propisuju pojedini propisi, tada do-lazimo do zaključka da postoji iznimno velik broj prekršaja koji se potencijalno svakodnevno mogu naći na odlučivanju u prekršajnim sudovima, kako prvostu-panjskim, tako i u Visokom prekršajnom sudu RH. Upravo takvo mnoštvo propisa, i to iz različitih područja, uz napomenu da za neke najvjerojatnije većina stručne javnosti, a pogotovo laičke javnosti nije niti čula (primjerice: Zakon o sjemenu, sadnom materijalu i priznavanju sorti po-ljoprivrednog bilja3 ili Zakon o sigurnosti i interoperabilnosti željezničkog sustava4), kao i mnoštvo samih prekršaja, te njiho-ve stalne izmjene (vidljivo iz navedenih bilješki), posebno glede usklađenja s pravom Europske unije, kao i zastarjelost pojedinih propisa koja zahtijeva usklađi-vanje sa značajkama aktualnog vremena (primjerice, Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira, koji je na snazi od 25. listopada 1977., no i unatoč izmjenama i dopunama nije doživio značajnije pro-mjene, pa je u tom propisu još uvijek nov-čana kazna izražena u njemačkim marka-ma (DEM), te je potrebno prilikom izrica-nja novčane kazne izvršiti konverziju nje-mačke marke u euro i tako dobiveni iznos novčane kazne u eurima pretvoriti u kune po srednjem tečaju HNB-a za euro na dan donošenja prekršajne odluke), predstav-lja kompleksnu problematiku s kojom se svakodnevno susreću prekršajni sudovi. U tom kontekstu možemo istaknuti i da velik broj propisanih prekršaja ima blan-ketni zakonski opis za čije je oblikovanje bitan sadržaj nekog podzakonskog akta, u pravilu pravilnika i naredbi (primjeri-ce, pojedini prekršaji iz Zakona o veteri-narstvu5), zatim Uredbi (EZ) Europskog

1 Stajališta iznesena u ovome članku isključivo su osobna stajališta autora i ne predstavljaju službeno stajalište tije-la u kojemu je zaposlen.

2 Nar. nov., br. 28/13, 33/15, 82/15 i 82/16.

3 Nar. nov., br. 140/05, 35/08, 25/09, 124/10, 55/11 i 14/14.4 Nar. nov., br. 82/13, 18/15 i 110/15.5 Nar. nov., br. 82/13 i 148/13.

Načela ulaganja imovine malih društava za osiguranje

nos; (d) vremenski horizont ulaganja te (e) korelacija između različitih vrsta ula-ganja.

7. Dopuštena ulaganja imovine za pokriće tehničkih pričuvaUlaganje imovine malog društva za

osiguranje za pokriće tehničkih pričuva ograničenog je karaktera. Dopuštena ulaganja kreću se u okvirima zadanim Pravilnikom, kroz odredbe članka 30.4

7.1. Izuzetci od dopuštenih ulaganja imovine za pokriće tehničke pričuve

Iznimno, imovina za pokriće teh-ničke pričuve, osim matematičke pri-čuve može se ulagati u sljedeće: 1. u prenosive dužničke vrijednosne papire koji nisu uvršteni na uređeno tržište u smislu odredaba zakona koji uređuje tržište kapitala, čiji je izdavatelj dio-ničko društvo sa sjedištem u Republici Hrvatskoj, drugoj državi članici ili državi članici OECD-a; 2. u prenosive vlasničke vrijednosne papire koji nisu uvršteni na uređeno tržište u smislu odredaba zakona koji uređuje tržište kapitala, čiji je izdavatelj dioničko društvo sa sjedi-štem u Republici Hrvatskoj, drugoj dr-žavi članici ili državi članici OECD-a; 3. u poslovne udjele trgovačkih društava sa sjedištem u Republici Hrvatskoj, drugoj državi članici ili državi članici OECD-a i 4. u zajmove s kolateralom u obliku ne-kretnina ako je založno pravo upisano u zemljišnoj knjizi u Republici Hrvatskoj, drugoj državi članici ili državi članici OECD-a (čl. 30. st. 3. Pravilnika). Brojka

4 Tako je, između ostaloga, dopušteno ulaganje imovi-ne za pokriće tehničkih pričuva u prenosive dužničke vrijednosne papire i instrumente tržišta novca čiji je izdavatelj Republika Hrvatska, druga država članica ili država članica Organizacije za gospodarsku su-radnju i razvoj (u nastavku teksta: OECD) te Hrvat-ska narodna banka ili središnja banka druge države članice, odnosno države članice OECD-a, zatim u prenosive dužničke vrijednosne papire i instrumente tržišta novca za koje jamči Republika Hrvatska, dru-ga država članica, država članica OECD-a, Hrvatska narodna banka, ili središnja banka druge države čla-nice, odnosno države članice OECD-a, ili je izdavatelj javno međunarodno tijelo kojemu pripadaju jedna ili više država članica, odnosno kojemu pripada jedna ili više članica OECD-a, prenosive dužničke vrijednosne papire i instrumente tržišta novca uvrštene na uređe-no tržište u smislu odredbi zakona koji uređuje tržište kapitala, čiji je izdavatelj jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave u Republici Hrvatskoj, dru-goj državi članici ili državi članici OECD-a, prenosive dužničke vrijednosne papire i instrumente tržišta novca uvrštene na uređeno tržište u smislu odredaba zakona koji uređuje tržište kapitala, čiji izdavatelj ima sjedište u Republici Hrvatskoj, drugoj državi članici ili državi članici OECD-a, prenosive vlasničke vrijed-nosne papire uvrštene na uređeno tržište u smislu odredaba zakona koji uređuje tržište kapitala, čiji je izdavatelj dioničko društvo sa sjedištem u Republici Hrvatskoj, drugoj državi članici ili državi članici OE-CD-a, pa u udjele UCITS fondova koji su odobrenje za rad dobili u Republici Hrvatskoj ili drugoj državi člani-ci, ili odgovarajućih fondova koji su odobrenje za rad dobili u državi članici OECD-a, pod uvjetom da su pro-vođenje nadzora nad tim fondovima i razina zaštite ulagatelja istovjetni onima propisanim zakonom koji uređuje osnivanje i rad otvorenih investicijskih fondo-va s javnom ponudom, udjele ili dionice u otvorenim alternativnim investicijskim fondovima, odnosnodionice ili poslovne udjele u zatvorenim alternativnim

ili slučajevi dopuštenih ulaganja imovi-ne malog društva za osiguranje, pred-viđeni Pravilnikom, ne predstavljaju numerus clausus. Takav zaključak očito proizlazi i iz činjenice da su istodobno propisana i četiri izuzetka od ulaganja imovine društva za potrebe pokrića tehničke pričuve, izuzevši dvanaest slu-čajeva izričito propisanih mogućnosti ulaganja imovine društva.5

8. Oblik i sadržaj izvještajao ulaganjimaSvako malo društvo za osiguranje

dužno je izvještavati Agenciju o ulaga-njima. Riječ je o nadzoru Agencije nad radom društva za osiguranje, po pita-nju pravila ulaganja. Cilj izvještavanja je provođenje kontrole nad sustavom upravljanja te procedurama izvještava-nja društava za osiguranje odnosno, u širem smislu, nadzor nad usklađenjem poslovanja društva s pozitivnim pravnim propisima. Malo društvo za osiguranje dužno je o ulaganjima izvještavati Agen-ciju na sljedećem obrascu: Posebni izvje-štaj o pregledu ulaganja (Obrazac: PIPU). Oblik i sadržaj toga izvještaja propisani su obrascem iz priloga koji je sastavni dio Pravilnika.

investicijskim fondovima koji su odobrenje za rad dobili u Republici Hrvatskoj, drugoj državi članici ili odgovarajućih fondova koji su odobrenje za rad do-bili u državi članici OECD-a, pod uvjetom da su pro-vođenje nadzora nad tim fondovima i razina zaštite ulagatelja istovjetni onima propisanim zakonom koje uređuje osnivanje i upravljanje alternativnim investi-cijskim fondovima, zajmove osigurane vrijednosnim papirima, sve do ulaganja u vlasništvo nekretnine i drugih stvarnih prava na nekretnini (pravo građenja i pravo služnosti). Ulaganje u vlasništva nekretnina i drugih stvarnih prava poput prava služnosti i prava građenja, uvjetovano je sljedećim okolnostima: da je vlasništvo ili drugo stvarno pravo na nekretnini upi-sano u zemljišnoj knjizi u Republici Hrvatskoj, drugoj državi članici ili državi članici OECD-a, da se od njih ostvaruje prinos, da je kupovna cijena bila određena procjenom ovlaštenog sudskog vještaka i da su oslo-bođene svih tereta. Nadalje je ulaganje u istu svrhu dopušteno i u odnosu na ulaganja u depozite kod kre-ditnih institucija koji su povratni na zahtjev, pod uvje-tom da kreditna institucija ima registrirano sjedište u Republici Hrvatskoj ili drugoj državi članici ili državi članici OECD-a, pod uvjetom da su provođenje nad-zora nad tom kreditnom institucijom i razina zaštite deponenata istovjetni onima propisanima zakonom koji uređuje poslovanje kreditnih institucija, zatim za ulaganja u novac na poslovnom računu malog druš-tva za osiguranje kod određenih kreditnih institucija, dok je ulaganje u izvedene fi nancijske instrumente kojima se trguje na uređenim tržištima u smislu odre-daba zakona koji uređuje tržište kapitala ili izvedenih fi nancijskih instrumenata kojima se trguje izvan ure-đenih tržišta (neuvrštene OTC izvedenice) dopušteno iznimno, pod određenim uvjetima: (a) da izvedeni fi nancijski instrumenti pridonose smanjenju rizika ulaganja ili olakšavaju učinkovito upravljanje portfe-ljem, (b) da se temeljna imovina izvedenih fi nancijskih instrumenata sastoji od posebnih fi nancijskih instru-menata u obliku prenosivih vlasničkih vrijednosnih papira uvrštenih na uređeno tržište, fi nancijskih in-deksa, kamatnih stopa, deviznih tečajeva ili valuta, u koje malo društvo za osiguranje može ulagati u skla-du s odredbama ZO-a i propisa donesenih na temelju toga Zakona, c) da su druge ugovorne strane u tran-sakcijama s neuvrštenim (OTC) izvedenicama institu-cije koje podliježu bonitetnom nadzoru te pripadaju kategorijama koje može dodatno propisati Agencija, i d) da neuvrštene (OTC) izvedenice podliježu svakod-nevnom pouzdanom i povjerljivom vrednovanju te ih je u svakom trenutku moguće prodati, likvidirati ili zatvoriti prijebojnom transakcijom po njihovoj fer vri-jednosti na zahtjev društva. Potonji uvjeti moraju biti ispunjeni kumulativno.

5 V. detaljnije u čl. 31. i 32. Pravilnika.

1719. 12. 2016.br. 6449prekršajno pravo

ravnog sudovanjaparlamenta i Vijeća (primjerice, pojedini prekršaji iz Zakona o radnom vremenu, obveznim odmorima mobilnih radnika i uređajima za bilježenje u cestovnom prijevozu6) ili odluke jedinice lokalne sa-mouprave (primjerice, pojedini prekršaji iz Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti7), a što od prekršajnih sudaca iziskuje doda-tan napor radi utvrđivanja bitnih obilježja terećenog prekršaja.

3. Propisane novčane kaznei kazne zatvoraNadalje, važnost prekršajnopravnom

sudovanju daju i visine propisanih nov-čanih kazni, odnosno kazne zatvora, koje onda određuju i težinu ponašanja kojima se povređuje ili ugrožava javni poredak, društvena disciplina i društvene vrijed-nosti zajamčene i zaštićene Ustavom Republike Hrvatske, međunarodnim pra-vom i zakonima čija zaštita nije moguća bez prekršajnopravnog sankcioniranja, a njihova se zaštita ne ostvaruje kazneno-pravnom prisilom. Prema općim odred-bama članka 33. stavaka 1., 2. i 3. Prekr-šajnog zakona8 (u nastavku teksta: PZ), za počinitelja prekršaja pravnu osobu može biti propisana i izrečena novčana kazna u iznosu 1.000,000,00 kuna, za počinitelja prekršaja fi zičku osobu obrtnika i osobu koja obavlja drugu samostalnu djelatnost koji je počinila u svezi s obavljanjem nje-zina obrta i samostalne djelatnosti može biti propisana i izrečena novčana kazna u iznosu 500.000,00 kuna, dok za počinitelja prekršaja fi zičku osobu može biti propi-sana i izrečena novčana kazna u iznosu od 50.000,00 kuna. Međutim, za najteže prekršaje propisane zakonom u područji-ma pobliže određenima u odredbi članka 33. stavak 7. PZ-a, prema kojoj se može propisati i izreći novčana kazna u visini najviše do dvostrukih općih maksimuma propisanim stavcima 1.-3. ovoga članka (do 2.000.000,00 kuna za počinitelja prav-nu osobu, do 1.000.000,00 kuna za počini-telja fi zičku osobu obrtnika i osobu koja obavlja drugu samostalnu djelatnost, te do 100.000,00 kuna za počinitelja prekr-šaja fi zičku osobu). K tome, prema odred-bi članka 33.a PZ-a, iznimno se može za prekršaj iz članka 33. stavak 7. toga Za-kona za koji je ovlašteni tužitelj neovi-sna regulatorna agencija, za odgovornu osobu u pravnoj osobi i/ili drugu fi zičku osobu propisati i izreći novčana kazna do 40.000.000,00 kuna.

Tako, primjerice, Zakon o elektronič-kim komunikacijama9, u članku 119. sta-vak 1. za počinitelja prekršaja pravnu oso-bu propisuje novčanu kaznu u rasponu od 100.000,00 do 1.000.000,00 kuna, Za-kon o zaštiti okoliša10 u članku 262. stavak

1. za počinitelja prekršaja pravnu osobu propisuje novčanu kaznu u rasponu od 300.000,00 do 900.000,00 kuna, te u čan-ku 265. stavak 2. u rasponu od 100.000,00 do 800.000,00 kuna, dok Zakon o održi-vom gospodarenju otpadom11, u članku 167. stavak 1. za počinitelja prekršaja pravnu osobu propisuje novčanu ka-znu u rasponu od 300.000,00 kuna do 700.000,00 kuna, te u članku 172. stavak 2. u rasponu od 100.000,00 do 800.000,00 kuna, s tim da u članku 173. za slučaj po-navljanja prekršaja propisuje i izricanje zaštitne mjere zabrane obavljanja djelat-nosti u trajanju od šest mjeseci.

U odnosu na kaznu zatvora bitno je istaknuti da je člankom 35. stavak 2. PZ-a propisano da se za prekršaje nasilja u obitelji, druge prekršaje povezane s nasi-ljem, teške prekršaje protiv okoliša i teške prekršaje vezane uz zloporabu opojnih droga zakonom može propisati kazna za-tvora do devedeset dana, s tim da kaznu zatvora počinitelju prekršaja može izreći samo sud.

Tako, primjerice, Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji12, u članku 20. stavak 2. propisuje alternativno kaznu zatvora u trajanju do 90 dana, dok Zakon o sprje-čavanju nereda na športskim natjecanji-ma13, u članku 39.a stavak 1. propisuje alternativno za počinitelja fi zičku osobu kaznu zatvora u trajanju od najmanje 30 dana do najdulje 60 dana.

4. Trenutna zaštita članova obitelji izloženih nasiljuIsto tako, a u odnosu na primjenu

odredaba, u posljednje vrijeme iznimno aktualnog i sa socijalnog aspekta vrlo zna-čajnog, Zakona o zaštiti od nasilja u obite-lji, potrebno je apostrofi rati stajalište da je prekršajnopravni sustav, koji je brz i učin-kovit, a posebno zbog mogućnosti primje-ne cijelog kataloga zaštitnih mjera, odno-sno mjera opreza, usmjerenih trenutnoj zaštiti žrtve nasilja, kao i kroz organizirano dežurstvo sudaca, dostatan za trenutnu za-štitu članova obitelji izloženih nasilju, a što, dakle, u znatnoj mjeri pridonosi važnosti prekršajnih sudova.

5. Značenje za državni proračunDakako da prekršajne sudove i nji-

hov rad, posebno u odnosu na izrečene novčane kazne, ne možemo promatrati izdvojeno od problematike »punjenja« državnog proračuna, što, dakako, nije njihova funkcija, međutim ni to nije su-višno spomenuti u kontekstu ovoga raz-matranja. Naime, sasvim je izvjesno da prekršajni sudovi na godišnjoj razini izre-knu novčanih kazni u ukupnom iznosu od više stotina milijuna kuna, čemu tre-ba pridodati i iznos određenih troškova

prekršajnog postupka. Činjenica je da se svaka izrečena novčana kazna ne naplati, no i unatoč tome u državni proračun se na osnovi izrečenih novčanih kazni u pre-kršajnom postupku »sliju« velika novčana sredstva. Prema podatcima kojima raspo-lažemo, u 2014. godini samo u postup-cima izvršenja vođenim u prekršajnim sudovima naplaćeno je kazni u ukupnom iznosu od gotovo 160.000,000,00 kuna.

6. Specifi čnosti prekršajnog postupkaUnatoč nastojanju da se postigne ek-

sterna harmonizacija između prekršajno-pravnog sustava i kaznenog postupovnog prava, prekršajni postupak ipak je zadržao neke svoje specifi čnosti, a jedna od njih je da određeni prvostupanjski sudovi u pro-pisanim pravnim situacijama odlučuju od-govarajućom primjenom odredaba PZ-a o žalbenom postupku, pa tako Prekršajni sud u Osijeku, Prekršajni sud u Rijeci, Pre-kršajni sud u Splitu i Prekršajni sud u Za-grebu odlučuju o prigovoru podnesenom zbog odluke o prekršajnopravnim sankci-jama ili drugim izrečenim mjerama, te ta-kođer odlučuju o žalbi podnesenoj samo zbog odluke o prekršajnopravnim sankci-jama ili drugim izrečenim mjerama protiv odluke o prekršaju koja je donesena samo zbog prekršaja ili stjecaja prekršaja za koje je kao kazna propisana samo novčana ka-zna do 15.000,00 kuna. Na ovom mjestu možemo istaknuti i da prekršajni sudovi, za razliku od redovitih sudova, sami izvrša-vaju rad za opće dobro, dakle bez uključi-vanja probacijskih ureda.14

7. Ostale značajke prekršajnopravnog sudovanjaKada već spominjemo redovite sudo-

ve, onda ne možemo, a da ne istaknemo da je određeni broj kaznenih djela »pre-šao« u područje prekršaja, primjerice stu-panjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona iz 2012. godine15, posjedovanje droge za osobnu uporabu od 1. siječnja 2013. više se ne smatra kaznenim, već prekršajnim djelom; zatim priključenje na energetski sustav bez odobrenja energetskog subjekta sada je trenutno važećim Zakonom o energiji16 propisano kao prekršaj, a još prije to je bio slučaj i s izazivanjem prometne nesreće s lakom tjelesnom ozljedom, pa se i u tom smislu očituje važnost prekršajnog sudo-vanja, jer dakle prekršajni sudovi sude i u predmetima za koje su odluke prije dono-sili redoviti kazneni sudovi.

Osim toga, rad prekršajnih sudova poprima i određene socijalne, kao i la-tentne političke konotacije, a to posebno dolazi do izražaja u postupanju prema pojedinim zakonima, pa tako možemo posebno izdvojiti Zakon o potrošačkom kreditiranju, u posljednje vrijeme vrlo ak-tualan propis, a vezano uz slučaj »franak«, Zakon o fi nanciranju političkih aktivnosti i izborne promidžbe,17 gdje se kao počini-

telji prekršaja javljaju i političke stranke, zatim već spomenuti Zakon o sprječava-nju nereda na športskim natjecanjima, posebno glede vrlo aktualnog kažnjava-nja izgrednika na nogometnim stadioni-ma i Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji, čija je primjena pod posebnim poveća-lom raznih udruga, zatim Zakon o radu18, koji konstantno izaziva kontroverze iz-među prava i obveza poslodavca s jedne strane, i radnika s druge strane, Zakon o minimalnoj plaći19, koji regulira posebno osjetljivo socijalno pitanje, a to je isplata minimalne plaće radnicima u propisanim rokovima, Zakon o zaštiti potrošača20, kao bitnim za sudsku zaštitu osnovnih prava »običnih« potrošača, i tako bismo mogli unedogled nabrajati zakone važne za aktualni politički trenutak, kao i glede socijalne problematike, a koje u svojem radu primjenjuju prekršajni sudovi. Valja napomenuti da su prekršajni sudovi, su-kladno članku 78.a Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije21, također nad-ležni za priznanje odluka o novčanim ka-znama, što njihovu radu daje svojevrsni međunarodni karakter.

Uz sve to, treba respektirati i dvadese-togodišnju tradiciju prekršajnopravnog sudovanja, iskusan sudački i savjetnički kadar u prekršajnim sudovima, defi niranu sudsku praksu, postojeću racionaliziranu mrežu prekršajnih sudova, uspostavljenu infrastrukturu, pri tome posebno da je odnedavno na svim prekršajnim sudovi-ma u Republici Hrvatskoj u primjeni Je-dinstveni sustav upravljanja predmetima na prekršajnim sudovima (JCMS)22, koji predstavlja napredniji informacijski su-stav u odnosu na eSpis.

Dakle, prekršajni sudovi ne odlu-čuju samo o »nevezivanju pojasa« i o »upaljenim svjetlima na vozilu«, kako se u javnosti karikirano percipira nji-hov rad, nego i o mnogo kompleksni-jim prekršajima, posebno iz područja gospodarstva (primjerice, radni odnosi, fi nancije, zaštita potrošača i dr.), za što je svakako potrebna određena stručnost, pa tako i specijalizacija, a koja ima bitan utjecaj na podizanje učinkovitosti sud-skog postupka. Uz to, možemo istaknuti da je zbog toga što velik broj građana (pod čime podrazumijevamo i pravne osobe) kad-tad završi kao počinitelji pre-kršaja u prekršajnom sudu.

8. Umjesto zaključkaUmjesto posebnog zaključka istaknut

ćemo promišljanje istaknutog pravnog stručnjaka prof. dr. sc. Ive Josipovića, koji navodi: »specijalizirani prekršajni sudovi, i posebnošću materijalnog i procesnog pra-va, pa i konkretnih predmeta (uključivši i njihov veliki broj) imaju opravdanje posto-janja i specijalizacije čiji su izraz«23.

6 Nar. nov., br. 75/13 i 36/15.7 Nar. nov., br. 82/15.8 Nar. nov., br. 107/07, 39/13, 157/13 i 110/15.9 Nar. nov., br. 73/08, 90/11, 133/12, 80/13 i 71/14.10 Nar. nov., br. 80/13, 153/13 i 78/15.

11 Nar. nov., br. 94/13.12 Nar. nov., br. 137/09, 14/10 i 60/10.13 Nar. nov., br. 117/03, 71/06, 43/09 i 34/11.

14 V. Željko Kudrić: »Institut rada za opće dobro u prekršaj-nom postupku«, Informator, br. 6361 od 13. travnja 2015.

15 Nar. nov., br. 144/12.16 Nar. nov., br. 120/12, 14/14, 95/15 i 102/15.17 Nar. nov., br. 24/11, 61/11, 27/13, 48/13, 2/14 i 96/16.

18 Nar. nov., br. 93/14.19 Nar. nov., br. 39/13.20 Nar. nov., br. 41/14 i 110/15.21 Nar. nov., br. 91/10, 81/13, 124/13 i 26/15.22 V. Vanja Kolovrat Bjelinski i Stanislav Walaszek: »Jedin-

stveni sustav upravljanja predmetima na prekršajnim sudovima«, Informator, br. 6435 od 12. rujna 2016.

23 I. Josipović, D. Tripalo, G. Korotaj, G. Klarić, M. Rašo: Ko-mentar Prekršajnog zakona, Narodne novine, Zagreb, 2014., str. 3.

18 19. 12. 2016.br. 6449

besplatni odgovori na pitanja pretplatnika

[email protected]

pitateodgovaramovi miUpravni spor – pravna shvaćanja i primjedbe sudaAko su pravna shvaćanja i primjedbe suda formulirane tako da dovode do samo jednoga mogućeg ishoda ponovnoga upravnog postupka, u osnovi se ne radi o kasacijskoj, već o meritornoj presudi

vi Može li upravni sud presudom kojom poništava osporavani up-ravni akt i predmet vraća tuženiku na ponovni postupak, odrediti

na koji će način tuženik u ponovnom postupku riješiti upravnu stvar?

Pita: H. P., Zagreb

mi Pri odgovoru na to pitanje potrebno je razliko-vati dvije situacije pri usvajanju tužbenog za-

htjeva, vezane uz primjenu odredaba Zakona o uprav-nim sporovima (Nar. nov., br. 20/10, 143/12, 152/14 I 94/16), prije svega članka 58., 66., 66.a i 81. toga Zakona.

Prvo, kada upravni sud sam riješi stvar (tj. kada donese reformacijsku/meritornu presudu), postoje slučajevi u kojima se to čini npr. poništenjem ospo-ravanog (osporavanih) rješenja i priznavanjem odre-đenog prava tužitelju u izreci presude, uz nalaganje nadležnome javnopravnom tijelu da o tome donese odgovarajuće rješenje. Ovdje nije riječ o vraćanju predmeta na ponovni postupak, jer javnopravno tije-lo više ne odlučuje o meritumu stvari koja je riješena izrekom presude, već donosi razrađujuće/izvršujuće rješenje koje sadržava i ostale elemente propisane u situaciji priznavanja odnosnog prava. Protiv takve presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske.

U drugoj situaciji, pak, sud donosi kasacijsku presu-du, poništenjem osporavanog (osporavanih) rješenja i vraćanjem predmeta na ponovni postupak tuženiku ili prvostupanjskom tijelu, pri čemu kod prvog vraćanja na ponovni postupak nije dopuštena žalba protiv prvo-stupanjske presude. U ovoj inačici sud u obrazloženju presude u većem ili manjem opsegu iznosi određena shvaćanja i primjedbe kojima je nadležno javnopravno tijelo vezano. Nadležno tijelo provodi ponovni postu-pak, vodeći računa o uputama suda, ali ishod ponov-nog postupka nakon otklanjanja nedostataka na koje je ukazao sud, načelno može biti bilo različit u odnosu na ishod postupka u kojem je doneseno poništeno rje-šenje, bilo jednak ranijem ishodu.

Prema našem mišljenju, ako su upute suda iznese-ne u obrazloženju kasacijske presude takve da nužno dovode do određenog ishoda ponovnog postupka, ne ostavljajući nikakvu mogućnost da ishod ponovnog postupka bude drukčiji, supstancijalno nije riječ o ka-sacijskoj presudi, već je sud - u biti - sam riješio stvar, samo što je propustio to izreći dispozitivom presude. Imajući na umu bit takve presude, smatramo da pro-tiv nje stranke (po prirodi stvari: tuženik) imaju pravo žalbe, neovisno o uputi o pravnom lijeku sadržanoj u presudi. U protivnom prvostupanjski bi sud »kamufl i-ranjem« svoje odluke u obrazloženju naoko kasacijske presude izbjegao izloženost svoje - u osnovi meritorne -presude drugostupanjskom preispitivanju.

Pritom jedan od žalbenih prigovora može biti upravo okolnost da je prvostupanjski sud sam riješio stvar, ali je propustio to navesti u izreci svoje presude.(3-9, A. R./D. F., 7. 12. 2016.)

informator, broj 6449 • 19. 12. 2016.

Gradnja kuće za vrijeme izvanbračne zajednice i dioba izvanbračne stečevineKad je za vrijeme trajanja izvanbračne zajednice obiteljska kuća izgrađena na zemljištu koje jeposebna imovina jednog izvanbračnog druga,u postupku utvrđenja i diobe izvanbračne stečevine suvlasnički dio drugog izvanbračnog druga treba utvrditi na cijeloj nekretnini (kući sa zemljištem),a ne samo na obiteljskoj kući

vi Zastupamo tužiteljicu, koja je od 2006. do 2011. godine živjela u izvanbračnoj zajednici. Pokrenut je postupak diobe izvanbračne

stečevine, a taj je postupak zabilježen u zemljišnim knjigama. Prije zasnivanja izvanbračne zajednice tuženik je kupio zemljište, na kojem su stranke u vrijeme izvanbračne zajednice izgradile obiteljsku kuću. Treba li tužiteljica tužiti za suvlasništvo na cijeloj nekretnini ili samo na obiteljskoj kući?

Pita: V. J., Karlovac

mi Članak 9. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Nar. nov., br. 91/96, 68/98,

137/99 - Odluka USRH, 22/00 - Odluka USRH, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 i 81/15 - proč. tekst) propisuje da poje-dinačnu nekretninu čini zemljišna čestica, uključujući i sve što je s njom razmjerno trajno povezano na njezi-noj površini ili ispod nje. Time je, od stupanja na snagu toga Zakona, 1. siječnja 1997., uspostavljeno načelo jedinstvenosti nekretnine. Stoga, s obzirom na to na-čelo, trebalo bi u konkretnoj parnici zatražiti utvrđenje suvlasništva na cijeloj nekretnini, a ne samo na obitelj-skoj kući, dakle onom dijelu nekretnine koji je nastao za vrijeme trajanja izvanbračne zajednice.

U prilog tom stajalištu navodimo i sudsku praksu. Ona se odnosi na uređenje bračnih odnosa, no oni su u svojim imovinskim učincima izjednačeni s izvanbrač-nim odnosima. Iako se ova praksa odnosi na primjenu Zakona o braku i porodičnim odnosima (Nar. nov., br. 11/78, 27/78, 45/89, 59/90, 25/94 i 162/98), zaključci odluka aktualni su i danas:

a) »Kako je kuća građena dogovorom bračnih dru-gova kao njihova zajednička imovina, tako nekretnina (zgrada i zemljište na kojem je zgrada izgrađena - čl. 9. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima - Nar. nov., br. 91/96, 68/98, 137/99, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12) predstavlja zajed-ničku imovinu bračnih drugova i u okolnostima kada je zgrada izgrađena na zemljištu koje je prije gradnje bilo posebno vlasništvo tuženika. Činjenicu posebnog vlasniš-tva tuženika nad zemljištem na kojem je kuća izgrađena nižestupanjski sudovi ispravno sagledavaju u smislu nje-

gova doprinosa u stjecanju te imovine kod utvrđivanja udjela bračnog druga u zajedničkoj imovini (u smislu odredbe čl. 287. ZBPO-a).« (Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev-x 1214/13-2 od 26. ožujka 2014.)

b) »Kad je predmetna kuća, koja je dijelom bračna stečevina stranaka, sagrađena na zemljištu koje je prije zasnivanja bračne zajednice stekao tuženik, da bi se na pravilan način utvrdili suvlasnički omjeri stranaka bilo je potrebno raspraviti i utvrditi u kojoj mjeri vrijednost ze-mljišta sudjeluje u vrijednosti cijele nekretnine, i to prema stanju u vrijeme kada je predmetna kuća bila dovršena. Bez utvrđenja ove činjenice nije moguće s potrebnom si-gurnošću utvrditi u kojoj su mjeri stranke pridonijele stje-canju predmetne nekretnine. Sud prvog stupnja cijenio je činjenicu da je tuženik prije zasnivanja bračne zajednice stranaka kupio zemljište i izgradio drvenu prizemnicu sa zidanim podrumom, te je ocijenio da taj dio nekretnine predstavlja 1/3 dijela cijele nekretnine i da je posebna imovina tuženika, a da je u preostalom dijelu zajednička imovina.« (Odluka Županijskog suda u Zagrebu, Gž-2758/13 od 15. travnja 2014.) (20-1, B. B., 7. 12. 2016.)

informator, broj 6449 • 19. 12. 2016.

Lokalna i područna (regionalna) samouprava – imenovanje pročelnika – obveza polaganja državnog ispitaIako službenik ima položen državni stručni ispitza poslove radnog mjesta srednje odnosno više stručne spreme, nakon imenovanja odnosno prijma i rasporeda na radno mjesto visoke stručne spreme ima obvezu polaganja državnog stručnog ispita za poslove za koje je uvjet visoka stručna sprema, jer polaganjem državnog stručnog ispita službenik stječe stručnu osposobljenost za samostalno obavljanje poslova i zadaća određene stručne spreme

vi Nedavno je imenovan pročelnik upravnog odjela i u rješenju o imenovanju utvrđeno je da imenovani ima položen državni

stručni ispit za srednju stručnu spremu i višu stručnu spremu te u izreci rješenja nije utvrđena obveza polaganja ispita za visoku stručnu spremu. Je li potrebno donijeti dopunsko rješenje i utvrditi obvezu polaganja državnog stručnog ispita za visoku stručnu spremu?

Pita: A., P.

mi Sukladno članku 2. Uredbe o postupku, načinu polaganja i programu državnog stručnog ispita

(Nar. nov., br. 61/06, 145/12, 1/14, 11/15 i 124/15 - u nastavku teksta: Uredba o postupku), državni stručni ispit organizirani je način provjere znanja, vještina i os-posobljenosti državnog službenika za rad u državnom tijelu. Ispit se polaže prema utvrđenom programu i na način kojim se omogućava provjera stručne osposo-bljenosti službenika za samostalno obavljanje poslova i zadaća određene stručne spreme. Navedena odredba na odgovarajući način primjenjuje se na službenike u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi u skladu

1919. 12. 2016.br. 6449Telefonski savjeti radnim danom od 9 do 15 sati

s odredbom članka 89. stavak 2. Zakona o službenicima i namještenicima u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi (Nar. nov., br. 86/08 i 61/11 - u nastavku teksta: Zakon o službenicima).

U članku 23. Uredbe o postupku propisan je različit stupanj poznavanja ispitne građe općeg i posebnog dijela državnog stručnog ispita, ovisno o stupnju obra-zovanja/stručne spreme.

Prema članku Uredbe o klasifi kaciji radnih mjesta u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi (Nar. nov., br. 74/10 i 125/14), za imenovanje pročelnika upravnog odjela propisan je stupanj obrazovanja ma-gistra struke ili stručnog specijalista (visoka stručna sprema).

U rješenju o imenovanju pročelnika upravnog odje-la navodi se, između ostaloga, podatak o položenom državnom stručnom ispitu, odnosno rok za polaganje državnog stručnog ispita, ako državni stručni ispit nije položen.

Stoga, neovisno o činjenici da je u postupku imeno-vanja pročelnika upravnog odjela utvrđeno da imeno-vani ima položen državni stručni ispit za srednju struč-nu spremu i višu stručnu spremu, u rješenju o imeno-vanju trebalo je utvrditi da imenovani nema položen državni stručni ispit (ispit za stupanj obrazovanja koji je uvjet za imenovanje pročelnika, tj. ispit za visoku struč-nu spremu) te mu utvrditi obvezu polaganja toga ispi-ta u roku godine dana od imenovanja, sukladno članku 92. Zakona o službenicima.

Budući da u rješenju o imenovanju pročelnika o konkretnom slučaju, koji je predmet upita, nije utvrđe-na obveza polaganja državnog stručnog ispita, mišlje-nja smo da je, sukladno članku 100. stavak 2. Zakona o općem upravnom postupku (Nar. nov., br. 47/09), po-trebno donijeti dopunsko rješenje kojim će se utvrditi obveza polaganja državnog stručnog ispita u roku go-dine dana od imenovanja na radno mjesto pročelnika. (1-3/0, S. P./K. O., 23. 11. 2016.)

informator, broj 6449 • 19. 12. 2016.

Isplata božićnice u gotovu novcuIsplatu naknada, nagrada i potpora iznad propisanih neoporezivih iznosa pa tako i božićnicu poslodavac ne može obaviti u gotovu novcu, već na tekući račun radnika

vi Može li poslodavac isplatiti božićnicu u iznosu većem od propi-sanog neoporezivog iznosa u gotovu novcu?

Pita: D. K.

mi Člankom 10. Zakona o porezu na dohodak (Nar. nov., br. 177/04–136/15) propisani su primitci

na koje se ne plaća porez na dohodak pa je tako, izme-đu ostaloga, u točki 9. toga članka navedeno da se po-rez na dohodak ne plaća na primitke pravnih i fi zičkih osoba iz članka 14. stavak 1. Zakona po osnovi potpora, naknada i nagrada koje im isplaćuje poslodavac i ispla-titelj primitka, odnosno plaće do propisanih iznosa.

U skladu s odredbom članka 10. točka 9. Zako-na, Pravilnikom o porezu na dohodak (Nar. nov., br. 95/05–157/14), člankom 13. propisani su primitci koje poslodavci isplaćuju svojim radnicima koji se ne sma-traju oporezivim ako se isplaćuju do propisanih izno-sa. Prigodne nagrade (božićnica, naknada za godišnji odmor i sl.) mogu se isplatiti neoporezivo do 2.500,00 kuna godišnje. Sve isplate veće od propisanih neopo-rezivih iznosa smatraju se, sukladno članku 14. stavak 1. točka 1.2. Zakona, primitkom od nesamostalnog rada odnosno plaćom i oporezuju se.

Sukladno odredbi članka 61. Zakona o porezu na dohodak i odredbi članka 90. stavak 2. Pravilnika o po-rezu na dohodak, koji uređuju obvezu isplate na račun, primitci od nesamostalnog rada isplaćuju se na tekući račun obveznika poreza na dohodak. Svi propisani ne-oporezivi primitci iz članka 13. Pravilnika o porezu na dohodak mogu se isplatiti u gotovu novcu.

Međutim, kada se naknade, potpore, nagrade i dru-gi primitci isplaćuju iznad propisanih iznosa, smatraju se, kao što je već rečeno, plaćom i oporezuju se, i ne mogu se isplatiti u gotovu novcu.

Slijedom navedenoga, ako poslodavac isplaćuje božićnicu u iznosu većem od propisanog neopore-zivog, tada taj veći iznos ne može isplatiti u gotovu novcu, već na tekući račun radnika.

Valja napomenuti da je ova materija uređena na identičan način i u novom Zakonu o porezu na doho-dak, koji će se primjenjivati od 1. siječnja 2017. (Nar. nov., br. 115/16 - čl. 85. - obveza isplate na račun). (8-2, D. Đ., 13. 12. 2016.)

informator, broj 6449 • 19. 12. 2016.

Lokalna samouprava – ovlastza potpisivanje ugovora o radus ravnateljem knjižniceUgovor o radu s ravnateljem narodne knjižnice,kojoj je osnivač jedinica lokalne samouprave,a koja ima manje do pet zaposlinih i nema upravno vijeće, potpisuje ispred osnivača izvršno tijelojedinice lokalne samouprave

vi Grad je osnivač ustanove narodne knjižnice, koja ima četiri zaposlena, te zbog toga razloga propisanog zakonom nema

upravno vijeće. Nakon provedenog javnog natječaja i izbora kandidata potrebno je sklopiti ugovor o radu s novoizabranim ravnateljem. Budući da ustanova nema upravno vijeće, koje je tijelo ispred osnivača nadležno sklopiti ugovor o radu s ravnateljem?

Pita: G., D.

mi Zakonom o knjižnicama (Nar. nov., br. 105/97, 5/98, 104/00 i 69/09) propisano je da se knjiž-

nice osnivaju kao javne ustanove ili kao ustanove (u nastavku teksta: samostalne knjižnice), a samostalne knjižnice kao javne ustanove mogu osnovati Republika Hrvatska, županije, Grad Zagreb, gradovi i općine. Jedinice lokalne samouprave, općine i gradovi dužni su osnovati narodnu knjižnicu kao javnu ustanovu, osim u slučaju kada djelatnost narodne knjižnice već ne obavlja koja sveučilišna ili općeznanstvena knjižnica na njihovu području.

Glede upravljanja, ustanovom samostalnom knjiž-nicom upravlja upravno vijeće, koje ima tri ili pet čla-nova, od kojih većinu imenuje osnivač, a ostale bira stručno osoblje knjižnice iz svojih redova. Broj članova upravnog vijeća, način njihova izbora, mandat, dono-šenje odluka i druga pitanja u svezi s radom upravnog vijeća uređuju se aktom o osnivanju i statutom knjiž-nice.

Upravno vijeće, na prijedlog ravnatelja, donosi programe rada i razvitka knjižnice, nadzire njihovo iz-vršavanje, odlučuje o fi nancijskom planu i godišnjem obračunu, donosi statut i druge opće akte, utvrđuje način i uvjete korištenja knjižnične građe, odlučuje o promjenama u organiziranju rada knjižnice, te obavlja druge poslove određene zakonom, aktom o osnivanju i statutom.

Međutim, Zakon o knjižnicama poznaje izuzetak od toga da samostalnom knjižnicom upravlja upravno vi-jeće, na način da samostalnom knjižnicom koja ima do pet zaposlenih upravlja ravnatelj.

Ravnatelja samostalne narodne knjižnice imenuje i razrješuje osnivač, na prijedlog upravnog vijeća, a ravnatelja samostalne narodne knjižnice koja ima do pet zaposlenih, imenuje i razrješuje osnivač, a javni natječaj za imenovanje ravnatelja samostalne knjiž-nice raspisuje i provodi upravno vijeće samostalne knjižnice, osim u slučaju kada knjižnica ima do pet zaposlenih, u kojem slučaju javni natječaj raspisuje i provodi osnivač.

Glede pitanja tko je ovlašten za potpisivanje ugo-vora o radu ispred osnivača, budući da ustanova nema

upravno vijeće, a to pitanje nije riješeno odnosno nije propisano odredbama statuta samostalne narodne knjižnice, mišljenja smo da odgovor u ovom slučaju valja potražiti u odredbama Zakona o lokalnoj i po-dručnoj (regionalnoj) samoupravi (Nar. nov., br. 33/01, 60/01 - vjerodostojno tumačenje, 129/05, 109/07, 125/08, 36/09, 150/11, 144/12, 19/13 - proč. tekst i 137/15 - ispr. - u nastavku teksta: ZLP(R)S) koje se od-nose na tijela jedinica lokalne odnosno područne (regi-onalne) samouprave i njihovu nadležnost. Tako je član-kom 42. propisano da općinski načelnik, gradonačelnik odnosno župan zastupa općinu, grad, odnosno župa-niju te obavljaju poslove utvrđene statutom jedinice lokalne odnosno područne (regionalne) samouprave u skladu sa zakonom. Nadalje, u točki 6. stavka 1. članka 48. ZLP(R)S-a propisano je da izvršno tijelo imenuje i razrješuje predstavnike jedinice lokalne odnosno po-dručne (regionalne) samouprave u tijelima ustanova kojima je osnivač ta jedinica. Stoga, imajući na umu sve navedeno, mišljenja smo je potpisnik ugovora o radu ravnatelja s ustanovom, budući da nema upravnog vi-jeća ustanove, ono tijelo koje prema zakonu zastupa osnivača, jedinicu lokalne samouprave, a to je izvršno tijelo te jedinice. (1-3/0, K. O., 12. 12. 2016.)

informator, broj 6449 • 19. 12. 2016.

ZastaraZastara se prekida i ne teče podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnimtijelom radi utvrđivanja osiguranja ili ostvarenja tražbine

vi Zanima nas rok zastare u slučaju sudske nagodbe. Rješenje o ovrsi doneseno je netom prije isteka roka od deset godina. Na rješenje

o ovrsi izjavljena je žalba. Sud drugog stupnja potvrdio je rješenje o ovrsi te donio rješenje da ovršenik može ići u parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. Može li sada ovršenik uložiti prigovor zastare jer je tim postupcima prešao rok zastre od deset godina?

Pita: P. V., Rijeka

mi Prema članku 233. Zakona o obveznim odnosi-ma (Nar. nov., br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15),

nagodba sklopljena pred sudom zastarijeva za deset godina. Naime, prema toj odredbi sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlu-kom drugog nadležnog tijela javne vlasti ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom zastarijevaju za deset godina pa i one za koje zakon inače predviđa kraći rok zastare. Tražbina vjerovnika iz sudske nagodbe zastarjela bi tek da je on prijedlog za ovrhu podnio nakon isteka roka od deset godina.

Podnošenjem prijedloga za ovrhu prije isteka roka od deset godina nastupio je prekid zastare i zastara je prestala teći. To je propisano člankom 241. Zako-na o obveznim odnosima, koji određuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vje-rovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja osiguranja ili ostvarenja tražbine. Nakon prekida za-stara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

Međutim, treba imati na umu i odredbu članka 242. Zakona o obveznim odnosima, koja regulira pitanje odustanka, odbacivanja ili odbijanja tužbe. Prema toj odredbi, prekid zastare izvršen podnošenjem tužbe ili kojom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tije-lom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, smatra se da nije nastupio ako vjerovnik odustane od tužbe ili radnje koju je poduzeo te u slučaju ako vje-rovnikova tužba ili zahtjev bude odbačen ili odbijen ili ako određena mjera osiguranja bude stavljena izvan snage. (17-2/0, J. S., 8. 12. 2016.)

informator, broj 6449 • 19. 12. 2016.

izlazi ponedjeljkom www.novi-informator.net e-mail: [email protected] GLAVNA UREDNICA: Davorka Foretić UREDNIŠTVO: Biljana Barjaktar, Hrvoslav Bašić, Davorka Foretić, Dražen Kozulić, Krešimir Orešković i Jerko Slovinić

GRAFIČKI UREDNIK: Nenad Novak GRAFIČKA PRIPREMA: Jadranka Prišlin LEKTURA: Meri Odak TISAK: GZH, Zagreb PRAVNI SAVJETI: 01/4612-551, 01/4612-549 EKONOMSKI SAVJETI: 01/4612-537 DOKUMENTACIJA LISTA I PRAVNI SAVJETI: 01/4612-539 NAKLADNIK: Novi informator d.o.o. Zagreb, Kneza Mislava 7/I MB 3718603 telefon: 01/4555-454, telefaks 01/4612-553 DIREKTORICA: Marina Šurbek IBAN: HR2823400091100150348 Privredna banka Zagreb d.d. ODJEL PRETPLATE I PRODAJE: telefon 01 4555-454, telefaks 01/4612 553 e-mail: [email protected] Pretplata na TISKANO IZDANJE iznosi 1.800,00 kn,

na INTERNET IZDANJE 1.250,00 kn s PDV-om za 2016. godinu CIJENE OGLASA s PDV-om: 1/1 str. 6.100,00 kn, 1/2 str. 3.550,00 kn, 1/3 str. 2.100,00, 1/4 str. 1.550,00 kn, posljednja stranica +30 %. Za dva uzastopna oglašavanja popust od 10%, a za tri i više 20% popusta. Pretplatnici imaju dodatni popust od 10% . Ako se pretplata na list ne otkaže najkasnije 15 dana prije isteka roka na koji je sklopljena, smatra se produženom na neodređeno vrijeme. Rukopisi se ne vraćaju.

Porezna reforma18. siječnja 2017. (srijeda) u 9,30 sati

Sheraton Zagreb Hotel, Kneza Borne 2, Zagreb

najava savjetovanja

• Izlazi jednom tjedno

• Popust na knjige, savjetovanja i radionice

• Neograničena mogućnost korištenja stručnih savjeta i mišljenja

• Registar propisaž RH – dva puta godišnje

• Kori{tenje -ove arhive

TISKANO + INTERNET IZDANJE 2.300,00 kn s PDV-om

INTERNET IZDANJE1.250,00 kn s PDV-om

TISKANO IZDANJE1.800,00 kn s PDV-om

PRETPLATA u 2017. na list

Nakladnički savjet Novog informatora predsjednik: Mladen Žuvela, dipl. iur. članovi: prof. dr. sc. Mate Babić • akademik Jakša Barbić • dr. sc. Ivo Grbin • Damir Kontrec, dipl. iur. • mr. sc. Hrvoje Momčinović

na stranicamaNastavak na 2. stranici


6. GRAĐANSKO PROCESNO PRAVO: Ukidanje potvrde o pravomoćnosti Željko Borić, sudac Općinskog suda u Splitu 8. RADNO PRAVO: - Blagdani, spomendani i neradni dani u Republici Hrvatskoj, Jerko Slovinić, dipl. iur. - Korištenje »starog« godišnjeg odmora, Biljana Barjaktar, dipl. iur.11. MALE STRANICE INFORMATORA - UPRAVNO PRAVO: O godišnjim odmorima državnih, javnih i lokalnih službenika i namještenika u 2016. godini Vesna Šiklić Odak, dipl. iur.

Kako utvrditi odredbe direktiva koje su bezuvjetne i dovoljno određene? Treba obratiti pozornost na odredbe Direktive u kojima je navedeno da naručitelj nešto mora učiniti. To su one odredbe koje bi naručitelji trebali izravno primjenjivati. S druge strane, postoje odredbe u kojima je navedeno da naručitelj nešto može učiniti. Te odredbe Direktive naručitelji ne moraju primjenjivati, odnosno obveza izravnog učinka na njih se ne primjenjuje. No, ako su te odredbe be-zuvjetne i dovoljno određene, naručitelji bi

s obzirom na obavljeno mišljenje Ministarstva gospodarstva Republike Hrvatske od 21. travnja 2016. Naime, Ministarstvo gospodarstva na Portalu javne nabave stavilo je obavijest naslova »Postupak javne nabave velike vrijednosti od 18. travnja 2016. -izravan učinak Direktive 2014/24/EU i 2014/25/EU«.1

osobe s invaliditetom, ili su počinili ostale oblike teških poslovnih prekršaja, poput kršenja pravi-la o tržišnom natjecanju ili prava intelektualnog vlasništva. Trebalo bi razjasniti da teški poslovni prekršaji mogu dovesti u pitanje integritet gos-podarskog subjekta i tako ga isključiti iz dodje-le javnog ugovora neovisno o tome bi li inače imao tehničke i ekonomske sposobnosti za iz-vršenje ugovora. Uzimajući u obzir činjenicu da će javni naručitelj biti odgovoran za posljedice svojih mogućih pogrešnih odluka, javni naru-čitelji također bi trebali biti slobodni razmotriti slučaj postojanja teškog poslovnog prekršaja, 1 Cijela obavijest dostupna na http://javnanabava.hr/de-

fault.aspx?id=5107.2 Nar. nov., br. 90/11, 83/13, 143/13 i 13/14.

izričaj izričito dopušta državama članicama da implementiraju diskrecijske razloge kao obvezne razloge isključenja.

Člankom 57. st. 5. pojašnjeno je da se razlozi isključenja primjenjuju tijekom cije-log postupka nabave, što predstavlja korak naprijed u odnosu na prethodnu Direktivu, kojom taj vremenski okvir nije bio određen.

Proporcionalnost se kao općenito nače-lo mora koristiti kod svih razloga isključenja. Načelo proporcionalnosti očituje se u neko-liko odredaba članka 57. Izričito se spominje u stavku 3. navedenog članka, kojim je pred-viđena iznimna situacija disproporcionalno-sti kada gospodarski subjekti nisu ispunili

17. KAZNENO PRAVO: Psihosocijalni tretman počinitelja nasilja u hrvatskom zakonodavstvu Jasminka Lovretić, univ. spec. iur., viša sudska savjetnica u Prekršajnom sudu u Virovitici19. MEDICINSKO PRAVO: Pravo na život, zdravlje, dostojanstvo i privatnost (prava osobnosti) kao temelj građanskog medicinskog prava prof. dr. sc. Aldo Radolović, sudac, Ustavnog suda Republike Hrvatske, redoviti profesor Pravnog fakulteta u Rijeci21. VLASNIČKOPRAVNI ODNOSI: Naknada za neizgrađeno građevinsko zemljište oduzeto prema Zakonu o građevinskom zemljištu, Miho Mratović, sudac Županijskog suda u Splitu23. POREZI: Izmjene i dopune Općeg poreznog zakona Marina Houška dipl. iur. i mr. sc. Lidija Karačić26. VI PITATE - MI ODGOVARAMO

Razlozi isključenja i »samokorigiranje« – izravan učinak Direktive 2014/24/EU

Nakladnički savjet Novog informatora predsjednik: Mladen Žuvela, dipl. iur.

članovi: prof. dr. sc. Mate Babić • akademik Jakša Barbić • dr. sc. Ivo Grbin • Damir Kontrec, dipl. iur. • mr. sc. Hrvoje Momčinović

na stranicamana stranicamaNastavak na 2. stranici


6. GRAĐANSKO PROCESNO PRAVO: Ukidanje potvrde o pravomoćnostiŽeljko Borić, sudac Općinskog suda u Splitu

8. RADNO PRAVO: - Blagdani, spomendani i neradni dani u Republici Hrvatskoj, Jerko Slovinić, dipl. iur.

- Korištenje »starog« godišnjeg odmora, Biljana Barjaktar, dipl. iur.11. MALE STRANICE INFORMATORA - UPRAVNO PRAVO: O godišnjim odmorima državnih, javnih i lokalnih službenika i namještenika u 2016. godini

Vesna Šiklić Odak, dipl. iur.

Kako utvrditi odredbe direktiva koje su bezuvjetne i dovoljno određene? Treba obratiti pozornost na odredbe Direktive u kojima je navedeno da naručitelj nešto moraučiniti. To su one odredbe koje bi naručitelji trebali izravno primjenjivati. S druge strane, postoje odredbe u kojima je navedeno da naručitelj nešto može učiniti. Te odredbe Direktive naručitelji ne moraju primjenjivati, odnosno obveza izravnog učinka na njih se ne primjenjuje. No, ako su te odredbe be-zuvjetne i dovoljno određene, naručitelji bi

s obzirom na obavljeno mišljenje Ministarstva gospodarstva Republike Hrvatske od 21. travnja 2016. Naime, Ministarstvo gospodarstva na Portalu javne nabave stavilo je obavijest naslova »Postupak javne nabave velike vrijednosti od 18. travnja 2016. -izravan učinak Direktive 2014/24/EU i 2014/25/EU«.1

osobe s invaliditetom, ili su počinili ostale oblike teških poslovnih prekršaja, poput kršenja pravi-la o tržišnom natjecanju ili prava intelektualnog vlasništva. Trebalo bi razjasniti da teški poslovni prekršaji mogu dovesti u pitanje integritet gos-podarskog subjekta i tako ga isključiti iz dodje-le javnog ugovora neovisno o tome bi li inače imao tehničke i ekonomske sposobnosti za iz-vršenje ugovora. Uzimajući u obzir činjenicu da će javni naručitelj biti odgovoran za posljedice svojih mogućih pogrešnih odluka, javni naru-čitelji također bi trebali biti slobodni razmotriti slučaj postojanja teškog poslovnog prekršaja, 1 Cijela obavijest dostupna na http://javnanabava.hr/de-

fault.aspx?id=5107.2 Nar. nov., br. 90/11, 83/13, 143/13 i 13/14.

izričaj izričito dopušta državama članicama da implementiraju diskrecijske razloge kao obvezne razloge isključenja.

Člankom 57. st. 5. pojašnjeno je da se razlozi isključenja primjenjuju tijekom cije-log postupka nabave, što predstavlja korak naprijed u odnosu na prethodnu Direktivu, kojom taj vremenski okvir nije bio određen.

Proporcionalnost se kao općenito nače-lo mora koristiti kod svih razloga isključenja. Načelo proporcionalnosti očituje se u neko-liko odredaba članka 57. Izričito se spominje u stavku 3. navedenog članka, kojim je pred-viđena iznimna situacija disproporcionalno-sti kada gospodarski subjekti nisu ispunili

17. KAZNENO PRAVO: Psihosocijalni tretman počinitelja nasilja u hrvatskom zakonodavstvuJasminka Lovretić, univ. spec. iur., viša sudska savjetnica u Prekršajnom sudu u Virovitici

19. MEDICINSKO PRAVO: Pravo na život, zdravlje, dostojanstvo i privatnost (prava osobnosti) kao temelj građanskog medicinskog prava

prof. dr. sc. Aldo Radolović, sudac, Ustavnog suda Republike Hrvatske, redoviti profesor Pravnog fakulteta u Rijeci21. VLASNIČKOPRAVNI ODNOSI: Naknada za neizgrađeno građevinsko zemljište oduzeto prema Zakonu o građevinskom zemljištu, Miho Mratović, sudac Županijskog suda u Splitu23. POREZI: Izmjene i dopune Općeg poreznog zakona

Marina Houška dipl. iur. i mr. sc. Lidija Karačić26. VI PITATE - MI ODGOVARAMO

3

TISKANICA

Poštarina plaćena u pošti 10000 Zagreb

www.novi-informator.net

instruktivno-informativni list za ekonomska i pravna pitanja

©ISSN 0537 6645

– s osvrtom na Nacrt prijedloga Zakona o javnoj nabavi –

BROJ 6420


ZAGREB, 30. 5. 2016.

KRISTINA ZOVKO, dipl. iur.

1. Uvodne napomene

Direktiva 2014/24/EU i Direktiva

2014/25/EU stupile su na snagu 17. travnja

2014., a rok za njihovu transpoziciju u naci-

onalno zakonodavstvo država članica bio

je do 18. travnja 2016. Iako važeći Zakon o

javnoj2 nabavi dijelom sadržava odredbe

koje su već usklađene s odredbama novih

Direktiva, Republika Hrvatska formalno nije

stigla prenijeti navedene Direktive u roku za

transpoziciju, odnosno do 18. travnja 2016.

Kako utvrditi odredbe direktiva koje

su bezuvjetne i dovoljno određene? Treba

obratiti pozornost na odredbe Direktive u

kojima je navedeno da naručitelj nešto mora

učiniti. To su one odredbe koje bi naručitelji

trebali izravno primjenjivati. S druge strane,

postoje odredbe u kojima je navedeno da

naručitelj nešto može učiniti. Te odredbe

Direktive naručitelji ne moraju primjenjivati,

odnosno obveza izravnog učinka na njih se

ne primjenjuje. No, ako su te odredbe be-

zuvjetne i dovoljno određene, naručitelji bi

U ovom članku obrađujemo

pitanje primjene bezuvjetnih

i dovoljno određenih odredaba

Direktive 2014/24/EZ i Direktive

2014/25/EU u postupcima javnih

nabava velikih vrijednosti,

s obzirom na to da Republika Hrvatska

nije stigla prenijeti navedene

Direktive u roku za transpoziciju i

s obzirom na obavljeno mišljenje

Ministarstva gospodarstva Republike

Hrvatske od 21. travnja 2016. Naime,

Ministarstvo gospodarstva na Portalu

javne nabave stavilo je obavijest

naslova »Postupak javne nabave velike

vrijednosti od 18. travnja 2016. -

izravan učinak Direktive 2014/24/EU i

2014/25/EU«.1

obvezu podmirenja poreza ili doprinosa za

socijalno osiguranje. Nadalje, uvođenjem

»samokorigiranja« za sve razloge isključenja

jasno se refl ektira načelo proporcionalno-

sti. Spomenuto načelo nalazimo i u uvodnoj

točki broj 101. Direktive, gdje se spominje u

kontekstu fakultativnih razloga isključenja. Ta

točka glasi: »Javnim naručiteljima također bi

se trebala pružiti mogućnost isključenja gospo-

darskih subjekata koji su dokazano nepouzdani

jer su, primjerice, prekršili okolišne ili društvene

obveze, uključujući pravila o dostupnosti za

osobe s invaliditetom, ili su počinili ostale oblike

teških poslovnih prekršaja, poput kršenja pravi-

la o tržišnom natjecanju ili prava intelektualnog

vlasništva. Trebalo bi razjasniti da teški poslovni

prekršaji mogu dovesti u pitanje integritet gos-

podarskog subjekta i tako ga isključiti iz dodje-

le javnog ugovora neovisno o tome bi li inače

imao tehničke i ekonomske sposobnosti za iz-

vršenje ugovora. Uzimajući u obzir činjenicu da

će javni naručitelj biti odgovoran za posljedice

svojih mogućih pogrešnih odluka, javni naru-

čitelji također bi trebali biti slobodni razmotriti

slučaj postojanja teškog poslovnog prekršaja,

1 Cijela obavijest dostupna na http://javnanabava.hr/de-

lt px?id=5107.

ih u ovom razdoblju mogli primjenjivati, ali

je kod njih bitno da budu jasno defi nirane u

dokumentaciji za nadmetanje.

2. Općenito o razlozima isključenja

Člankom 57. Direktive uvedeno je neko-

liko novih obveznih razloga za isključenje

gospodarskih subjekata, kao i mogućnost

»samokorigiranja/rehabilitacije«. Što se tiče

dobrovoljnih razloga za isključenje, Direk-

tiva koristi termin »mogu isključiti ili mogu

zatražiti od države članice da isključi«. Takav

izričaj izričito dopušta državama članicama

da implementiraju diskrecijske razloge kao

obvezne razloge isključenja.

Člankom 57. st. 5. pojašnjeno je da se

razlozi isključenja primjenjuju tijekom cije-

log postupka nabave, što predstavlja korak

naprijed u odnosu na prethodnu Direktivu,

kojom taj vremenski okvir nije bio određen.

Proporcionalnost se kao općenito nače-

lo mora koristiti kod svih razloga isključenja.

Načelo proporcionalnosti očituje se u neko-

liko odredaba članka 57. Izričito se spominje

u stavku 3. navedenog članka, kojim je pred-

viđena iznimna situacija disproporcionalno-

sti kada gospodarski subjekti nisu ispunili

Razlozi isključenjaRazlozi isključenja i i »samokorigiranje«»samokorigiranje«

– izravan učinak– izravan učinak Direktive 2014/24/EU Direktive 2014/24/EU

Novi Zakon o javnoj nabavi31. siječnja 2017. (utorak) u 9,30 sati

Sheraton Zagreb Hotel, Kneza Borne 2, Zagreb

Opći porezni zakon kao dio porezne reforme

Documents

Transcript of Opći porezni zakon kao dio porezne reforme