Nova Broj 09| 2016. akropola...2016/09/09 · Nova Broj 09| 2016. akropola Za boljeg čovjeka i...

Nova akropolawww.nova-akropola.comBroj 09| 2016.

Z a b o l j e g č o v j e k a i b o l j i s v i j e t

RaZgovoR s gesHeoM lHakDoRoM

staRe kNjiŽNiCe

kaMeN ZvjeZDaNog Neba

kNjiga o čaju

Kako biti siguran u sebe?

Sadržaj

4 KaKo biti siguran u sebeMarica Borović

6 razgovor s voditeljem dalaj-lamine Knjižnice

Yaron Barzilay

13 Što je Kultura? Sabine Leitner

14 stare KnjižniceVesnica Bošnjak

16 Knjiga o čajuAnastazija Pulja

20 lapis lazuli kamen zvjezdanog neba

Jerko Grgić

Impresum:glavni urednik: Andrija Jončić

izvršna urednica: Nataša Žaja

urednici rubrika: Luka Marić, Dijana Kotarac, Sofija Stepanovska, Anastazija Pulja, Marta Mihičić

lektura: Ana Hanđal, Vesna Bosnar

tehničko uredništvo: Atila Barta, Svjetlana Pokrajac, Matija Prević

ISSN 1849-6237

09 | 2016. www.nova-akropola.com

Nova akropolaZ a b o l j e g č o v j e k a i b o l j i s v i j e t

izdavač: NOVA AKROPOLA - kulturna udruga

Ilica 36, 10000 Zagreb Tel: 01/481 2222, Fax: 01/233 0450

web: www.nova-akropola.hr e-mail: [email protected]

4

14

23

6

2016

18

13

3

Posebna je veza koju između čovjeka prošlosti i čovjeka budućnosti stvaraju pisani tragovi. Ima u tome nešto što nam u ovoj neuhvatlji-

voj sadašnjosti daje osjećaj sigurnosti i oslonca, osje-ćaj da su nam nadohvat golema iskustva koja sami nikada ne bismo mogli proći...

Za neka pisana djela kaže se da imaju snagu promi-jeniti život i ucrtati staze kada se čini da su svi putevi izgubljeni. Nekima su knjige poput bliskih prijatelja čije tople oči bodre jednostavnošću i smislom koji se otvara sa svakom novom stranicom. Drugi čitajući zastanu pred tajnom kako bi zatim ušli u još veću, neizmjernu i neiscrpnu. Tako otkrivaju svjetove, ruše ograničenja, grade veličanstvena djela, a onda i sami posegnu za perom kako bi sjemenke riječi nastavile živjeti, rasti, davati nove plodove...

Postojali su oni koji su poput Platona dali ogromno bogatstvo za samo jedan rukopis izuzetnog Pitagore... Ili oni koji su poput majanskih mudraca uskakali u velike

lomače u kojima su izgarali drevni kodeksi da bi spasili poneku stranicu. Poznati su i oni koji su kao Giordano Bruno gorjeli na lomači ustrajući iza svojih napisanih djela!

Neuništiva je ta obostrana veza – onih koji toliko gor-ljivo žele ostaviti zapis i onih koji jednako gorljivo čuvaju poruke, prepisuju ih, prevode, pohranjuju, istražuju izgubljene ili stvaraju nove. Upravo su zbog toga mnogi veliki vladari često kao jednu od važnijih misija imali osnivanje knjižnica i poticanje učenosti kao najvitalnije ljudske sposobnosti.

U tom duhu skrećemo pozornost na Međunarodni dan pismenosti, 8. rujna, i pridružujemo se UNESCO-ovom poticaju za promoviranje učenja i pismenosti, kao i za osvještavanje postojanja neslućenih mogućnosti koje se otvaraju tom ljudskom sposobnošću.

Uredništvo

4 NOVA AKROPOLA 09/2016

Sigurnost u samoga sebe jedno je od onih stanja kojem ljudsko biće najviše teži, a koje mu je istovremeno i najteže dostupno. Ideja o vla-

stitoj vrijednosti osnova je samopouzdanja. Kada ljudi nemaju samopouzdanja, tada se često uspoređuju s drugima i na temelju toga procjenjuju vlastitu vrijed-nost. Osoba koja je sigurna u sebe nema potrebu za dokazivanjem i ne osjeća se ni superiorno ni inferiorno u odnosu na druge.

Samopouzdanje se razvija tijekom cijelog života i gradi u suočavanju s različitim životnim situacijama.

Što razara osjećaj vlastite sigurnosti? Psiholog Peter Lauster u svojoj knjizi Postanite samopouzdani ističe dva bitna elementa koja dopri-nose niskoj razini samopozdanja, a to su učestalost pokuda tijekom odrastanja i potrošački mentalitet današnjeg vremena. Autor navodi da kada bismo tije-kom odrastanja brojili svaku pohvalu ili pokudu, usta-

novili bismo da jedna pohvala dolazi na deset pokuda ili kazni. Jedan od razloga tolike učestalosti pokuda jest stav okoline prema greškama drugih. U slučaju da djelovanje rezultira neuspjehom ili pogreškom, sredina gleda na pogrešku kao na nešto nepoprav-ljivo. Nerijetke su pokude poput: Kako to nisi znao? Kako ti se to moglo dogoditi? Beskoristan si, lijen, glup, ne valjaš... Ako se takve izjave ponavljaju, kod pojedinca se može javiti negativan stav prema sebi: Kako se mogu osjećati vrijednim kad tako mnogo gri-ješim, kad sam tako malo vrijedan pohvale? Nažalost, nerijetko su roditelji i drugi autoriteti iz našeg dje-tinjstva skloniji kritiziranju nego davanju konstruk-tivnih savjeta. Tako se stvaraju negativna uvjerenja, a jedno od njih je da su pogreške nešto loše. Ako pogri-ješimo, vjerujemo da smo bezvrijedni. Ali pogreške su, ako učimo iz njih, naši važni učitelji.

Naše vrijeme karakterizira orijentiranost prema vanjskom svijetu. Traže se promjene i podražaji izvana, ali ne i rad na sebi... Želi se sve što služi onom

KAKO BITI SIGURAN U SEBEMarica Borović

5

izvanjskom: automobil, odjeća s potpisom, egzotična putovanja... "Imati" postaje važnije od "biti". S druge strane, prisutan je sve veći porast tjeskobe i depre-sije. Toliko željena sreća kao da izmiče. Čovjek se sve više udaljava od sebe, ne nalazi nutarnji mir niti nutarnju ispunjenost. Traži se sigurnost u posjedova-nju stvari, u onome što je izvan nas, zaboravlja se da ono što imamo danas već sutra možemo izgubiti.

Kako se izražava nedostatak povjerenja u sebe?Kada nam nedostaje povjerenje u sebe, tada svaki susret s nekom preprekom ili problemom postaje nerješiva situacija. Nesigurna osoba tada često preba-cuje krivnju na okolnosti ili na druge: Zašto se to samo meni dešava? Drugima ide sve lako u životu, meni je

najteže! To znači preuzeti ulogu žrtve, a ne aktivnog sudionika u životu. Takvi stavovi blokiraju izražavanje naših stvarnih sposobnosti.

Nesigurne osobe često imaju i pesimističan stav prema životu. Unaprijed zamišljaju negativne ishode. Boje se promjena, novih iskustava, što ih čini još krhki-jim i nesigurnijim u sebe.

Nesigurne osobe ovise o mišljenju i prosudbi oko-line. Strah ih je izražavati vlastite stavove ili ideje. U slučaju da se njihovi stavovi ne podudaraju s mišlje-njem većine, zatomljuju ih jer se boje da će izgubiti naklonost sredine. Nasuprot tome, osoba koja ima samopouzdanje preuzima odgovornost za ono što joj se događa u životu. Ako imam samopouzdanje, onda imam pozitivno mišljenje o sebi, otvoren pogled na svijet, život koji se temelji na djelovanju.

Kako biti više siguran u sebe?Prvi je korak u izgradnji samopouzdanja upo-znati sebe. Svi smo uvjereni da poznajemo sebe. Poznajemo svoje svakodnevno ponašanje, svoje uobičajene reakcije i možda ono što drugi govore o nama. No, riječ je o dubljem poznava-nju koje zahtijeva iskrenost prema sebi. Upo-znati vlastite slabosti, ali i snage, kvalitete.

Svaki čovjek posjeduje neku vrijednost ili vrlinu. Potrebno ih je vježbati kao odgovor na različite životne situacije i one će prizvati niz drugih vrijednosti za koje i ne slutimo da ih imamo. One predstavljaju onaj trajni oslonac koji uvijek možemo potražiti unutar sebe, bez obzira na okolnosti. One su temelj samopouz-danja.

Svatko se može razvijati, mijenjati, ali to nitko ne može učiniti umjesto nas. Ako imamo samo-pouzdanja, onda ne osuđujemo druge već djelu-jemo, otvoreni smo za nove mogućnosti, znamo slušati druge, znamo prihvatiti nečiji savjet, a isto tako znamo i dati savjet. Kada smo sigurni u sebe, ponašamo se kreativno, a to znači preuzeti odgovornost za vlastito djelovanje.


RazgovoR s voditeljem dalaj-lamine knjižnicegesheom lhakdoRom

Tijekom mukotrpnog bijega u Indiju preko Himalaja izbjeglice iz Tibeta nosile su stotine rukopisa, često žrtvujući vlastiti život da bi ih

sačuvali. Mnogi od tih dragocjenih tekstova predani su Njegovoj Svetosti Dalaj-Lami koji je utemeljio Knjiž-nicu tibetanskih radova i arhiva u Dharamsali u Indiji s ciljem očuvanja i promicanja tibetanskog naslijeđa. Danas je ta knjižnica međunarodno priznata kao ista-knuti obrazovni centar specijaliziran za jezik, filozofiju,

kulturu, prevođenje i znanost. U svom muzeju čuva bezbroj rukopisa, stotine thangka svitaka i mnoštvo umjetnina.

Yaron Barzilay, voditelj kulturne udruge Nova Akropola u Indiji, sastao se s Gesheom Lhakdorom, ravnateljem knjižnice i središnjeg arhiva Njegove Sve-tosti Dalaj-Lame. Riječ geshe prevodi se kao vrli prija-telj i predstavlja visoki akademski stupanj tibetanskog budizma za redovnike i redovnice. Prenosimo dijelove

7

njihova razgovora.Yaron Barzilay: Možete li nam reći nešto o svom dosadašnjem životnom putu? Geshe Lhakdor: Rođen sam u Tibetu. U mlađim sam danima pobjegao u Indiju i pohađao redovnu školu. Nakon što sam završio jedanaesti razred, došao sam na Institut za budističku dijalektiku u Dharamsali kako bih tu studirao filozofiju. Studirao sam trinaest godina. Onda sam otišao u južnu Indiju na doktorat iz bogo-slovlja. Radio sam u Tibetanskoj kući u New Delhiju, a nakon dvije i pol godine pozvan sam da se pridružim uredu Njegove Svetosti Dalaj-Lame. Šesnaest sam godina radio kao Njegov prevoditelj i puno sam puto-vao. Godine 2005. postao sam ravnatelj ovog Instituta. Yaron Barzilay: Koliko mi je poznato, također ste upravitelj Zaklade za univerzalnu odgovornost Nje-gove Svetosti Dalaj-Lame. Kako iz te perspektive vidite trenutnu situaciju u svijetu?Geshe Lhakdor: Prema budističkom učenju to je vrlo jednostavno. Jedno od temeljnih učenja kaže: “Neka sva osjetilna bića budu sretna.” Dakle, ne samo ljudska bića. Sva osjetilna bića. To je budistička molitva. Uveliko je iznad globalizacije i univerzalan je princip koji uključuje ptice, životinje, sve. Ali naj-važniji princip u tome jest međuovisno počelo: narodi trebaju surađivati, ljudi trebaju surađivati i trebamo

živjeti u skladu s prirodom.Yaron Barzilay: Biste li trenutnu situaciju u svijetu ocijenili kao pozitivnu?Geshe Lhakdor: U osnovi, rekao bih da je situacija pozitivna. No, mnogo je onih koji ne žele promjenu i koji kažu: “Moja je religija najbolja.” I ne samo to nego i: “Treba uništiti sve druge religije.” To je zbilja strašno, ali je stvarnost. Međutim, danas barem govo-rimo o globalizaciji, o zaštiti okoliša, o ljudskim pra-vima, pravima žena. Vidite, o tome se prije nije razgo-varalo jer nije bilo potrebe ili nije bilo svijesti, što god da je bio razlog. Danas smo prisiljeni obratiti pažnju na ta pitanja.Yaron Barzilay: Sigurno je potrebnije danas, no postavlja se pitanje reakcije svjetskih vođa na tu potrebu. Živimo li u svijetu koji njeguje duhovne potrebe? Ili je to više materijalistički svijet? Geshe Lhakdor: Ne želim Vam dati pesimistično viđenje situacije...Yaron Barzilay: Ne, Vaše realno viđenje...Geshe Lhakdor: Ono što svjetski vođe čine daleko je od dovoljnog. Kao što možete vidjeti, većina se svjetskih vođa brine o biznisu jer mogućnost njihovog ostanka na tom položaju ovisi o poslovnom svijetu. Zbog njihova novca, glas poslovnog svijeta vrlo je važan. Nekada su svijetom vladali vojni generali...

NOVA AKROPOLA 09/2016

Sada svijetom vladaju bogati ljudi. Dakle, svi se lideri prilagođavaju bogatima i kad god postoji mogućnost da se sklopi neki posao, zatvaraju se oči pred ljudskim pravima. To je ono što se događa i to je vrlo tužno. Dokle god postoji ekonomska korist, ne govori se o takvim stvarima. Tek kada su potrebe ugrožene, pro-govara se i viče. To svakako nije dobro, a obični ljudi ne mogu baš puno učiniti po tom pitanju.

No, pesimizam nije rješenje i moramo se nadati najboljem. Budući predsjednici i premijeri bit će obični ljudi. Kao što ste ispravno spomenuli, moramo osmisliti filozofiju na čijim ćemo temeljima podizati mlade ljude kojima je stalo do tih vrijednosti kako bismo se mogli nadati dobrim liderima koji ne razmi-šljaju jedino o novcu, već i o kvaliteti ljudskog života.Yaron Barzilay: Ranije smo razgovarali o važnosti čuvanja prošlosti. Kako pronalazite ravnotežu između čuvanja prošlosti i sposobnosti da se prilagodite svijetu koji se stalno mijenja? Geshe Lhakdor: Kad govorimo o zaštiti ili očuvanju, mislimo na očuvanje onoga što već postoji. Kad govo-rimo o prilagođavanju, to je potpuno nov način gleda-nja na stvari. To je sasvim novi koncept. Svi tekstovi imaju svoj izvor koji potječe od Buddhe. Ne možete izdvojiti samo jedan tekst. Filozofske su rasprave pažljivo napisane i mnogi od tih tekstova temelje se na osobnom iskustvu i meditaciji. To je promjena i prilagodba. Mnoga su budistička učenja, naravno, dugovječna, mogli bismo zapravo reći vječna. Tako i kada postoji promjena, oni se ne mijenjaju. Učenje o prolaznosti, na primjer. Prolaznost sama po sebi znači promjenu. Koncept je tu već prisutan.Yaron Barzilay: Mislite li da postoje vječni principi?

8

Geshe Lhakdor: Da, i oni se ne mogu mijenjati.Yaron Barzilay: Mijenjaju li se forme kroz koje se vječni principi mogu manifestirati?Geshe Lhakdor: Način na koji ih tumačimo ljudima, primjeri koje im dajemo, mogu se mijenjati. Ako možete objasniti budistička učenja pomoću recentnih znanstvenih otkrića, to će pomoći ljudima da razviju uvjerenje. Konačni je cilj da im tako pomognemo poboljšati vlastito tjelesno i mentalno zdravlje. Svima je potrebno dobro mentalno zdravlje.Yaron Barzilay: Važnije je nego tjelesno?Geshe Lhakdor: Puno važnije. A mentalno zdravlje ljudi u svijetu i nije baš najbolje.Yaron Barzilay: Mnogima je Tibet sinonim za mudrost. S čisto filozofskog stajališta, imate li savjet za one koji su zainteresirani za mudrost tibetanskog budizma, neovisno o njegovim religijskim aspektima?Geshe Lhakdor: Srž te filozofije je u sljedećim rije-čima: “Živi u skladu s prirodom.” Pogledamo li pri-rodu, koja uključuje Vas i mene, razvijati se možemo jedino ako smo u skladu sa samim sobom. Ako su naše tijelo i um u harmoniji, bit ćemo zdravi. Također, ako smo u skladu s ljudima s kojima živimo, napredovat ćemo. Na sličan način, ako je naša zemlja u harmoniji s drugim zemljama, s okolišem, tada se može razvijati i cvasti. To je zakon prirode.

Filozofija koju je Buddha poučavao nije nešto što je on izmislio. To je nešto što je otkrio. Nalazi se u tebi, u meni, ali mi joj ne posvećujemo pažnju. I

Buddha je rekao: “Obrati pozornost... zakon prirode je prolaznost. Ti ćeš se promijeniti... umrijet ćeš.” Ali mi ne želimo obraćati pažnju na to. Želimo živjeti vječno, kupovati skupe kuće i luksuzne automobile. Ukratko, trebali bismo imati pravu, ispravnu men-talnu perspektivu koja je u skladu sa stvarnim sta-njem stvari. Tada ćemo biti sretni. Ako kažemo jedno, a radimo nešto potpuno drugo, to nije harmonija. Tako tražimo probleme. Pokušajmo razumjeti Zakon prirode, njegovati nepristranu mentalnu perspektivu i tada ćemo biti sretni.

Svi želimo sreću. Ali kako je ostvariti? Buddha kaže da sreća ne dolazi izvana, od roditelja, rođaka, skupih automobila, novca; sve te stvari pružit će nam nešto udobnosti i malo sreće, ali ne i konačnu sreću. Na koncu, ako uistinu želimo dugotrajni mir, on mora doći iz nas samih. Stoga trebamo njegovati ispravnu mentalnu perspektivu koju neće uznemiriti ili pore-

9


metiti promjenjive situacije i događanja. Ako nemamo tu perspektivu, ako samo jurimo za promjenjivim situ-acijama i događajima, onda naša sreća ovisi o vanjskim okolnostima i nikada nećemo biti sretni.

Ono što je još bitnije, ono što nas čini ograniče-nima, isključivima i pristranima, to su negativne emo-cije u nama. Ljutnja, ljubomora, mržnja... Te negativne emocije sužavaju i ograničavaju naše živote. One nas guše. Riješimo ih se i bit ćemo slobodni. Buddha kaže da pravi neprijatelj nije negdje izvan nas nego u nama. Pokušajmo to shvatiti.

Njegova Svetost Dalaj-Lama sažima ovo govoreći da bismo prema budističkoj filozofiji trebali razumjeti stvarnost u kojoj je sve međusobno povezano. Razlog zbog kojeg trebamo voljeti i biti suosjećajni prema

drugima je taj što smo svi povezani. Kako možeš biti zao i negativan prema onome o kome ovisiš? Uništimo li okoliš, mi ćemo patiti. To je vrlo jasno. Yaron Barzilay: To je uvjerenje stoičkih filozofa, Aristotela i Platona. To je jednostavna istina. Danas živimo u naizgled obrazovanom svijetu i većina ljudi složit će se s Vama. Pa ipak, ljudi se ne ponašaju u skladu s tim. Zašto je to tako? Kad bi se tako ponašali, svijet u kojem živimo bio bi drugačiji. Geshe Lhakdor: To je zato što smo poput male djece. Mislimo da smo odrasli. Kao što kažete, obra-zovani smo, da, ali do određene mjere: profesori smo, znanstvenici... No, s druge strane mi smo kao mala djeca koja se samo žele igrati sa svojim igračkama kao da je to sve. Onima koji su prosvijetljeni poput

11

Buddhe, mi smo kao mala djeca koja se međusobno svađaju i čiju pažnju odvlače male, nevažne stvari. Nemamo vremena razmišljati o važnijim pitanjima. A ljudi koji imaju vremena i ponešto znanja ne mogu to prakticirati jer su cijeli život naviknuti na nešto drugo. Teško je riješiti se starih, ukorijenjenih navika koje su često i ovisnosti.Yaron Barzilay: Dakle, izazov se sastoji u tome da živimo u skladu s onime što smatramo ispravnim?Geshe Lhakdor: Točno. To je proces. Budistički tekstovi vrlo jasno govore da smo poput zrcala. Ako se pogledamo u zrcalo i vidimo tamnu mrlju, moramo je ukloniti. Ako se pogledamo u zrcalo i vidimo tu tamnu mrlju, a ništa ne poduzimamo, koja je svrha gledanja u zrcalo? Na isti način, ako se u tekstu kaže da je suo-sjećajnost dobra, moramo se zapitati: “Jesam li suosje-ćajan?” Ako nisam, trebam pokrenuti suosjećajnost. Ljutnja je loša. Jesam li ljut? Da, u meni je prisutna ljutnja i tada je moram ukloniti, kao što se uklanja tamna mrlja. U tome se sastoji taj proces. No, mi se obično pogledamo u zrcalo i ništa ne poduzimamo. Svi plovimo na istom brodu. Većina nas nema znanja. Oni koji imaju znanje, ne primjenjuju ga. U tome je problem.Yaron Barzilay: Pročitao sam mnogo priča o zapad-nim istraživačima koji su krenuli na mukotrpan put u potrazi za mističnom zemljom Tibet...

Geshe Lhakdor: Shangri-La.Yaron Barzilay: I stoljećima je strancima bio zabra-njen čak i ulazak u Tibet?Geshe Lhakdor: Da, da. Svaka vlada ima svoja pra-vila i propise. Yaron Barzilay: I, ako smijem primijetiti, Tibet je danas potpuno drugačiji nego što je bio prije sto godina. Ima li u tome nekakvog značenja?Geshe Lhakdor: To je ono o čemu sam Vam govorio. Ako se protivite prirodi, prije ili kasnije izgubit ćete. Zatvaranje Tibetanaca prema svijetu gotovo je poput protivljenja prirodi jer je ostatak svijeta napredovao, u znanstvenom i tehnološkom smislu. No, Tibetanci su smatrali da imaju dovoljno. Živjeli su mirno i zado-voljno. Međutim, zbog pomanjkanja dodira s vanjskim svijetom, nije bilo modernizacije, znanosti i tehnolo-gije. Kina je tako mogla vrlo lako ući i pregaziti ih. Ne možeš biti sretan u svojoj vlastitoj čahuri, a da ne vidiš što se vani događa. To je Buddhino učenje. Gledaj u prirodu, u stvarnost, to je bitno.

Neki ljudi kažu da je budizam pesimističan. Kažem im da je budizam realan, ali ljudi koji ga prakticiraju nisu. U tome je problem. Postoji raskol između učenja i onih koji ga prakticiraju.Yaron Barzilay: Realno bi po definiciji značilo pozi-tivno?Geshe Lhakdor: Svakako, pozitivno je. Realnost je

NOVA AKROPOLA 09/2016

nešto što moramo prihvatiti. Zato je Buddha govorio o bolesti, patnji i smrti. To je realnost. Ne samo u preda-vaonici, nego i u životu, čovjek treba imati otvoren um koji je spreman prihvatiti stvarnost i ne ograničavati se na jedan mali segment uz riječi: “Ovo je najbolje.” Kako možeš tvrditi da je tvoja religija najbolja ako ne znaš ništa o nekoj drugoj religiji? Trebali bismo učiti čak i od onih filozofija čiji nam argumenti nisu uvjer-ljivi jer budistička učenja kažu da su niže filozofske misli poput stepenica koje moramo prijeći da bismo došli do viših misli. Ako ne znamo gdje činimo grešku, kako ćemo dosegnuti mjesto gdje nema pogrešaka? Potrebno je otvoriti se, slušati i razgovarati s drugim ljudima. To se nije dogodilo.Yaron Barzilay: Može li filozofija tibetanskog budizma imati ulogu u današnjem svijetu?Geshe Lhakdor: Najvažniji je ključ da razvijemo suo-sjećanje prema svima. No, ljudi su ljudi. Koliko njih doista može to prakticirati? To nije lako jer kao ljudi imamo slabosti i mane. Vi nešto kažete, ja se naljutim i moje suosjećanje iščezne. Željeni cilj bi trebao biti da sve vidimo u istom svjetlu, čak i najsitnije kukce, a to nije jednostavno.

Izvan pameti je da zbog negativnih emocija povrje-đujemo jedni druge, međusobno si postavljamo pre-preke i ne živimo u miru. Pogledajte samo takozvane Velike sile koje su postale velike i moćne zbog oružja koje su nagomilale. Vojska i naoružanje koriste se za ubijanje ljudi, a mi i dalje govorimo da smo inteligen-

tna ljudska bića? Nalazimo se u fazi u kojoj se nitko ne može zaustaviti. Poznato Vam je što se dogodilo u Hirošimi i Nagasakiju, a danas je naoružanje još moć-nije. Zato nam je potrebna mudrost.

Uz samo malo zdravog razuma u svijetu bi vladalo dobro, čak ako i ne poznajemo finu strukturu jezgre atoma. U davna vremena ljudi nisu imali ta znanja, a ipak su živjeli u skladu. Zbog toga Buddha nije odgo-varao na neka vrlo važna pitanja kao što su: “Postoji li početak Univerzuma?” ili “Ima li života nakon smrti?”

Vidite, ne trebate imati odgovor na svako pitanje. Čovjeku koji gladuje ne treba bogata gozba; njemu je potrebno bilo što za pojesti. Današnja je situacija takva. Ako si duboko upućen u filozofiju, to je dobro, ali ako i nisi, trebao bi postojati barem zdravi razum. Jesmo li mi spremni to prakticirati? U tome je pro-blem.Yaron Barzilay: Slažem se. To je razuman život.Geshe Lhakdor: Da. A najvažnije učenje budizma kaže da čak i ako je cijeli svijet nemiran, mi moramo zadržati svoj nutarnji mir.Yaron Barzilay: Mislite na učenje stoika koji kažu: “Budi kao stijena o koju se razbijaju valovi”?Geshe Lhakdor: Točno. Upravo tako.

S engleskog prevela: Irena Darmopil

12

13

Kultura je zanimljiva riječ. Na prvi pogled taj se pojam ne čini previše uzbudljivim te dje-luje toliko širokim da mu se značenje doima

razvodnjenim. Iz toga bi se čak moglo preuranjeno zaključiti da se ne radi o posebno važnom konceptu. Međutim, ako ga se dublje istraži, daje vrijedne uvide, vodi spoznaji da se radi o nečemu apsolutno ključ-nom za čovječanstvo i da ga zanemarujemo na vlastitu štetu.

Etimologija tog pojma otkriva njegova mnoga zna-čenja: dolazi od glagola colere, što znači "njegovati, štititi, uzgajati, kultivirati", ali također i "oplemeniti, prosijati, poštovati, obožavati i držati svetim". Očito je povezana sa zemljoradnjom, ali i s kultom (u smislu štovanja Boga) te zajednicom. Priziva ideju pažljivog kultiviranja i zaštite osjetljivih biljaka kako bi im se pomoglo ostvariti njihov potencijal, što je možda oblik iskazivanja poštovanja prema svakoj od njih. Lako je uočiti analogiju s ljudskim odgojem, a njeno prene-seno značenje "kultiviranje kroz odgoj i obrazovanje" potvrđuje se od srednjeg vijeka.

U najširem smislu kultura označava sveukupno ljudsko kreativno ostvarenje u odnosu na ono što je stvorila priroda. Radi se o odgoju u odnosu na ono prirodno. Općeprihvaćeno je da je čovjek jedino živo

biće koje doista posjeduje kulturu. Životinjama se općenito ne pripisuje posjedovanje kulture i moguć-nost prenošenja znanja budućim generacijama, osim u genetičkom smislu. Dakle, možemo prenositi znanje, vrijednosti i ideje koji ne samo da nam pomažu preži-vjeti, već nam također omogućavaju sve sofisticiranije ovladavanje okolinom.

Nekim ljudima kultura ima negativno, isključujuće značenje; kultura može dovesti do podjela, klasnih sukoba, sukoba civilizacija… S druge strane, većina ljudi složit će se s time da kultura može dovesti do zajedničkog identiteta ili vizije. Tako kultura može istovremeno dijeliti i povezivati.

Rješenje ove dileme može biti u shvaćanju kulture kao sredstva, a ne kao cilja. Nije stvar u nadmoći jedne kulture nad drugom ili u pronalaženju "najbolje" kul-ture. Kultura je prije sredstvo koje omogućuje ljud-skim bićima razviti vlastiti potencijal, a različite kul-ture dovest će do izražaja različite strane naše prirode. Trebaju nam različite kulture kako bismo kultivirali različite aspekte naše prirode. Kao što kaže Thomas Carlyle: "Kultura je proces kojim čovjek postaje sve ono za što je stvoren da može postati."

S engleskog preveo: Robert Čokor

Što je kultura?Sabine Leitner


U starim kulturama knjižnice su bile posebna mjesta u kojima se čuvao velik broj odabranih i pažljivo pohranjenih rukopisa, simboličkih pri-

kaza i mapa, ispisanih ili ugraviranih na različitim mate-rijalima. Obično su bile dio puno većeg izdvojenog kom-pleksa unutar gradskog središta za koji danas nemamo jedinstveni naziv. Ova svojevrsna sveučilišta osim mno-gobrojnih prostorija za arhivu sadržavala su i učionice, laboratorije, hramove, opservatorije, parkove te ostale pomoćne, ali i stambene prostorije. Bila su istinska mjesta učenosti u kojima su se neprestano oživljavala, obogaći-vala i produbljivala mnogobrojna područja znanja.

AsurbAnipAlovA knjižnicAAsurbanipalova knjižnica nazvana je po Asurbanipalu, posljednjem velikom vladaru Novoasirskog Carstva. Sadržavala je na tisuće glinenih pločica i fragmenata s tekstovima iz VII. st. pr. Kr., a među njima je i Ep o Gilgamešu, remek-djelo babilonske poezije.

Prema podacima Britanskog muzeja, na arheološ-kom lokalitetu drevne Ninive, na rubovima sjeverno-iračkog grada Mosula, pronađeno je gotovo četrdeset

tisuća glinenih pločice pisanih klinastim akadskim pismom. Asurbanipal je bio poznat kao vojni zapovjed-nik, ali i po svojoj učenosti. Slao je pismoznance u sva područja Novoasirskog Carstva da sakupljaju tekstove i pločice, uglavnom iz babilonskih izvora, koje su kopi-rali asirski znanstvenici i književnici.

Staroperzijska i armenska tradicija navode da je Aleksandar Veliki vidjevši veliku Asurbanipalovu knjiž-nicu u Ninivi, bio toliko nadahnut da je poželio i sam stvoriti nešto slično. No kako je prerano umro, to je u njegovo ime ostvario Ptolemej, jedan od Aleksandro-vih najvjernijih vojskovođa i prijatelja, koji je nadgle-dao početke gradnje Aleksandrijske knjižnice.

AleksAndrijskA knjižnicAAleksandrijska knjižnica, ili takozvana Kraljevska ili Velika knjižnica, cvjetala je kao najveće središte uče-nosti antičkog svijeta u razdoblju vladavine Ptoleme-jevića, posljednjih egipatskih kraljeva, od III. stoljeća pr. Kr. Osnovao ju je kralj Ptolemej I. Soter prema ideji Atenjanina Demetrija iz Falerona, koji je bio i prvi voditelj Knjižnice. Proširenje Knjižnice vrijednim

STARE KNJIŽNICEVesnica Bošnjak

15

knjigama-svitcima na grčkom jeziku, kao i grčkim pri-jevodima egipatskih, židovskih, babilonskih, perzijskih i indijskih djela, nastavio je kralj Ptolemej II. Filadelf. Pretpostavlja se da je sadržavala od oko 500 000 do preko 700 000 svitaka. Arhitektonski plan Velike knjiž-nice ostao je nepoznat, ali pretpostavlja se da je bila podijeljena na deset prostranih prostorija prema isto toliko područja znanja. Nalazila se u makedonsko-grč-koj četvrti Aleksandrije u sklopu kraljevske palače, a red mramornih stupova povezivao ju je s njoj srodnom ustanovom – Muzejom (grč. Museion), posvećenom muzama, koji je zapravo bio prava filozofska škola na klasičan način i veliki istraživački centar u kojem su se njezini članovi, učeni ljudi tadašnjeg antičkog svijeta, mogli posvetiti proučavanju.

Tijekom stoljeća postojanja ovih blistavih ustanova ljudskoga znanja i stvaralaštva pretpostavlja se da je bilo nekoliko uništenja – nenamjernih, namjernih kao i onog uzrokovanog potresom. O gotovo nenadokna-divoj šteti u požaru koji je zahvatio Veliku knjižnicu 47. g. pr. Kr., koji je zapravo nenamjerno izazvao Julije Cezar paleći brodovlje u aleksandrijskoj luci, pišu Plutarh, Seneka i drugi. Vjerojatno kao naknadu za učinjenu štetu, vojskovođa Marko Antonije kraljici je Kleopatri VII. na dar prenio iz Pergamske knjižnice čak 200 000 knjiga-svitaka.

No, je li zaista potpuno izgubljeno blago Aleksandrij-ske knjižnice? O tome nam piše H. P. Blavatsky u Razot-krivenoj Izidi: ...veliki dio izvornih rukopisa koji su sma-trani najdragocjenijima i koji nisu bili umnoženi, bio pohranjen u kući jednog knjižničara. (...) Zapravo, sto-tine i tisuće najvrjednijih primjeraka bilo je pohranjeno na sigurnom u njegovoj vlastitoj kući, kao i u kućama drugih pisara, knjižničara, studenata i filozofa...

sveučilište nAlAndA Sjeveroistočna indijska država Bihar na granici s Nepa-lom slovi kao jedno od najvažnijih kulturnih žarišta starog svijeta. Tamošnje Sveučilište Nalanda bilo je glavno središte visokog obrazovanja u razdoblju od 472. do 1197. godine. Njegovi ostaci nalaze se oko 90 km jugoistočno od Patne (stare Patliputre). Na svom vrhuncu Sveučilište je okupljalo učitelje i učenike iz Indije, Tibeta, Kine, Grčke i Perzije. Bilo je i jedno od prvih svjetskih stambenih sveučilišta s više od deset tisuća učenika i dvije tisuće učitelja. Sa svojih deset hramova, dvoranama za meditacijeu i učionicama, okruženo visokim zidom, jezerima i parkovima smatra se i arhitektonskim remek-djelom. U njegovim knjižni-cama, znakovita naziva Dharmaganja (Riznica istine) i Dharmaghunj (Planina istine), čuvalo se stotine tisuća tekstova, a bile su čuvene po najvećoj svjetskoj zbirci budističke književnosti.

KAKUZO OKAKURA: KNJIGA O ČAJUKakuzo Okakura, rođen u Yokohami 1862.

godine, bio je književnik, kritičar umjetnosti, povjesničar, istraživač i nadasve čovjek široke

naobrazbe za kojega je slikar John La Farge napisao: "On je najinteligentniji kritičar umjetnosti – a, mogu reći, i svega što znam..."

Knjiga o čaju nastala je kao izraz ljubavi i poštova-nja prema japanskoj kulturi čije su izvorne vrijednosti blijedile pod pritiskom moderne zapadne kulture. Djelo je napisano na engleskom jeziku, za vrijeme autorovog boravka u Americi, u pokušaju da se kulturi drukčijeg svjetonazora približe umjetnost, filozofija i običaji Dalekog istoka.

Zašto naziv Knjiga o čaju? Autor nas izborom ovog naslova kroz primjer jednostavnosti čajne ceremonije vodi prema skrivenom smislu i ljepoti onog običnog, a što često podcjenjujemo. To možda najbolje pojašnja-vaju riječi japanskog pjesnika Matsuoa Bashoa: "Važno je da ti duh bude visoko u svijetu istinskog razumije-vanja, a da pritom ne zaboraviš vrijednost onog što je obično. Uvijek traži istinu ljepote, svaki se put vrati svijetu običnog doživljaja."

Kroz sudjelovanje u nečemu što je naoko jedno-stavno, čajna je ceremonija omogućavala sudionicima uroniti u vlastiti unutrašnji mir i doživjeti osjećaj jedin-stva sa svijetom. Istovremeno biti uzvišenog duha, ali i biti prisutan u svom okruženju. Čaj je zbog svog dje-lovanja bio simbol budnosti, a opet smirenosti i medi-tacije koji su potrebni kako bi se čovjek lakše okrenuo svojoj nutrini.

Kroz ovu knjigu autor je na istančan i poetičan način prenio djelić ljepote i vrijednosti japanske kulture te poput majstora čajne ceremonije otvorio


čitateljev um za opažanje nedovoljno poznatih dimen-zija čudesne stvarnosti kojoj pripadamo. Ovdje dono-simo neke dijelove iz te knjige:

Šalica ljudskostiČaj je ponikao kao lijek, a prerastao u napitak. U Kini je, u VIII. stoljeću, ušao u carstvo pjesništva kao jedna od uglađenih naslada. Petnaesto stoljeće vidje kako ga Japan izdiže do religije esteticizma – do teizma. Teizam je obred utemeljen na štovanju onoga što je lijepo među prljavštinama svakidašnjega života. On nameće čistoću i sklad, tajnu međusobne ljubavi, romantičnost društvenog reda. (...)

Filozofija čaja nije puki esteticizam, u uobičajenom smislu te riječi, jer ona izražava, s etikom i religijom, cijelo naše naziranje na čovjeka i prirodu. Ona je higi-jena jer nameće čistoću; ekonomija jer pokazuje više uživanje u priprostome negoli u zamršenom i skupo-cjenome; moralna geometrija jer definira naš smisao za razmjere svemira. Ona izražava pravi duh istoč-njačke demokracije jer sve svoje poklonike pretvara u aristokrate ukusa.

Duga odvojenost Japana od ostaloga svijeta, što tako pridonosi introspekciji, izvanredno je pogodovala razvitku teizma. Naša kuća i navike, odjeća i kuhinja,

porculan, lak, slikarstvo – sama naša književnost – bili su svi izloženi njegovu utjecaju. Nijedan proučavatelj japanske kulture ne bi mogao zanemariti njegovu pri-sutnost. Prožeo je eleganciju plemenitaških budoara i ušao u sirotinjske nastambe. Naši su seljaci naučili slagati cvijeće, naš najniži radnik uputiti pozdrav liticama i vodama. U svakidašnjem izražavanju govo-rimo o "čovjeku u kojem nema čaja" kad je neosjetljiv na ozbiljno – komične stvari osobne drame. S druge strane, žigošemo neobuzdana esteta koji, ne obazirući se na svjetsku tragediju, daje maha povodnju oslobo-đenih osjećaja kao onoga u komu je "previše čaja".

Tko gleda izvana, može se doista začuditi tome što je, prividno, mnogo buke ni oko čega. Kakve li bure u šalici čaja! – reći će. Ali kad razmotrimo kako je, na kraju krajeva, malena šalica ljudskoga užitka, kako se često prelije od suza, kako se lako iskapljuje, do dna, zbog naše neutažive žeđi za beskrajnošću, nećemo pre-koravati sami sebe što tako veličamo čajnu šalicu.

taoizam i zenAli, glavni je doprinos taoizma azijskom životu na području estetike. Kineski su povjesničari uvijek govorili o taoizmu kao o "umjetnosti da se bude na svijetu", jer se on bavi sadašnjim – nama

17

samima. Upravo se u nama Bog susreće s Prirodom i odvaja jučer od sutra. Sadašnjost je pokretljiva Beskrajnost, zakonita sfera Relativnoga. Relativnost ište Prilagođavanje; Prilagođavanje je Umjetnost. Umijeće življenja u neprekidnom je prilagođavanju našem okolišu. Taoizam prihvaća zemaljsko kakvo jest i, razlikujući se od konfucijevaca i budista, nastoji otkriti ljepotu u našem svijetu muke i jada. (...)

Taoisti ističu da bi se komedija života mogla uči-niti zanimljivijom kad bi svi čuvali jedinstvo. Čuvati razmjer među stvarima i davati mjesto drugima a da se ne izgubi vlastiti položaj – to je bila tajna zemaljske drame. Moramo poznavati cijeli igrokaz da bismo kako treba odigrali svoje uloge; shvaćanje ukupnosti ne smije se nikada izgubiti u pojedinačnom. To Lao Ce ilustrira omiljenom metaforom o Praznini. On tvrdi da je samo u praznini istinska bitnost. Stvarnost sobe, na primjer, mora se naći u praznom prostoru opkoljenom krovom i zidovima, a ne u samom krovu i zidovima. Korisnost vrča za vodu u njegovoj je praznini u koju voda može stati, a ne u obliku vrča ni u tvari od koje je napravljen. Praznina je svemoćna jer sve sadrži. Samo je u praznini moguće gibanje. Tko bi od sebe mogao učiniti prazninu u koju bi drugi mogli slobodno ulaziti, postao bi gospodar svih situacija. Cjelina može uvijek vladati dijelom.

Taoističke su ideje uvelike utjecale na sve naše teorije o akciji, čak na one o mačevanju i hrvanju. Jiu-jitsu, japansko umijeće samoobrane, duguje svoje ime jednom ulomku iz Tao te kinga. U jiu-jitsuu nastoji se izvući i iscrpsti neprijateljeva snaga neopiranjem, prazninom, dok se vlastita snaga čuva za pobjedu u završnoj borbi. U umjetnosti je vrijednost istoga načela ilustrirana vrijednošću sugestije. Ostavljajući štogod nedorečenim, promatraču dajemo priliku da upotpuni ideju, te tako neko veliko remek-djelo neodoljivo pri-vlači vašu pozornost sve dok vam se ne učini da ste i sami postali njegov dio. Praznina je tu za vas, da biste ušli i do vrha ispunili svoju estetsku emociju.

Onoga tko bi od sebe napravio umjetnika u umijeću življenja taoisti su smatrali Stvarnim čovjekom. Po rođenju on ulazi u carstvo snova samo da bi se u smrti probudio za stvarnost. On prigušuje vlastitu svjetlost da bi se stopio s tamom drugih.(...) Za nj su tri dragu-lja života: Samilost, Čuvarnost i Skromnost. (...)

Štovanje umjetnostiRemek-djelo jest simfonija što se svira na našim najtananijim osjećajima. Istinska je umjetnost Pai Ya, a mi smo harfa Lung Mena. Na čarobni dodir ljepote, tajne se žice našeg bića bude, mi drhtimo i titramo odgovarajući na njen zov. Duh govori duhu. Slušamo


neizrecivo, gledamo nevidljivo. Majstor priziva zvuke koje mi ne poznajemo. Sve davno zaboravljene uspomene vraćaju nam se s novim značenjem. Nade prigušene strahom, čežnje koje se ne usuđujemo prepoznati istupaju u novoj slavi. Naš je duh platno na koje umjetnici nanose svoju boju; njihovi su pigmenti naša čuvstva; njihov chiaroscuro svjetlost radosti, sjena tuge. Od nas je remek-djelo, a mi smo od remek-djela.

Sućutno zajedništvo duhova, nužno za štovanje umjetnosti, mora biti zasnovano na uzajamnu ispovi-jedanju. Promatrač mora zauzimati pravi stav da bi primio poruku, kao što umjetnik mora znati kako da je priopći. Majstor čaja Kobori Enshu, i sam daimyo, ostavio nam je ove nezaboravne riječi: "Pristupi veli-koj slici kao što bi pristupio velikom knezu." Da biste razumjeli remek-djelo, morate se poniziti pred njim i, bez daha, čekati njegov najmanji izričaj. Jedan glasovit kritičar za dinastije Sung iznio je zamamnu ispovijest: "Za mladih sam dana hvalio majstora čije sam slike volio, ali, što je moj sud bivao zreliji, hvalio sam to više sebe jer volim ono što su mi majstori odabrali da volim." Za žaljenje je što se tako malo nas odista trudi da prouči sklonosti majstora. (...) Majstor uvijek ima nešto da ponudi, dok mi idemo gladni, zbog pukoga nedostatka štovanja.

Sućutnima je remek-djelo živa zbiljnost, i mi osje-ćamo da nas k njemu privlače drugarske veze. Maj-stori su besmrtni jer njihove ljubavi i strepnje oživljuju u nama uvijek iznova. Nama se obraća više duša nego ruka, više čovjek nego tehnika – što je ljudskiji poziv, dublji je naš odgovor. (...)

Veliki majstori i na Istoku i na Zapadu nikad nisu zaboravljali vrijednost sugestije kao sredstva da ste-knu promatračevo povjerenje. Tko može gledati neko remek-djelo a da ne osjeti strahopoštovanje pred gole-mim misaonim vidikom koji nam je izložen na uvid? (...)

Ništa nije uzvišenije od jedinstva srodnih duša u umjetnosti. U času susreta, ljubitelj umjetnosti nadilazi sam sebe. Odjednom on postoji i ne postoji. On načas spazi Beskonačnost, ali riječi ne mogu izraziti njegovu radost, jer oko nema jezika. Bez okova tvari, njegov se duh giba u ritmu stvari. Upravo zato umjetnost biva srodna religiji i oplemenjuje čovječanstvo. Upravo to čini remek-djelo nečim svetim.

Odabrala: Anastazija Pulja

Preuzeto iz knjige: Knjiga o čaju, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1989.

19


Modri poludragi kamen lapis lazuli ili lazurit ima dugu i sjajnu prošlost. Ime mu dolazi od latinske riječi lapis – kamen i arapske

riječi lazuward (izvedenica od perzijske riječi lājvard) – modro nebo. Obično se pojavljuje prošaran bijelim tragovima kalcita te zlatnim zrncima pirita, zbog čega podsjeća na nebo osuto zvijezdama. Upravo zbog tog plavetnila i simbolike vezane uz zvjezdano nebo bio je cijenjen u cijelom starom svijetu, a predmeti od lazu-

rita pronađeni su i u neolitičkim grobnicama. Tibetanci ga nazivaju savršenim kamenom, budisti

jednim od sedam savršenstava, muslimani smatraju da štiti od uroka. U Egiptu su od njega pravili amajlije, ogrlice, pločice te figurice u obliku skarabeja i drugih religijskih motiva. Samo u grobnicama kraljeva prona-đeno je preko dvadeset tisuća ulomaka od lapisa lazu-lija. Vrhovni suci drevnog Egipta nosili su na grudima statuu Maat (božica dvostruke Istine i Pravde) izrađenu

Plava boja je od Boga zauvijek određena kao izvor radosti; i bilo da je stalno gledamo nad glavom ili je kristalizirana tijekom tisuća godina u jedan jedini i neusporedivi kamen, priznanje

njene ljepote podjednako je prirodno, jednostavno i trenutno. John Ruskin, likovni kritičar

LAPIS LAZULI kamen zvjezdanog neba

Jerko Grgić

21

od lazurita, a posmrtna maska faraona Tutankhamona napravljena je od zlata, lazurita i modrog stakla.

Gilgameš, junak istoimenog sumerskog epa, nosi tali-sman od lazurita: Bogovi, ne dajte da ovo zaboravim, uz pomoć lapisa na mome vratu... U grobnicama kraljeva iz Ura pronađeno je preko šest tisuća majstorski izrađenih predmeta od lapisa lazulija, poput stijega iz Ura, ovna u šipražju, ptica, dijelova lire, posuda, ogrlica, cilindričnih pečata... Mnoštvo iskopanih predmeta govori o velikoj potražnji za lazuritom, što se nastavilo u perzijskoj te kasnije u islamskoj civilizaciji. U Kini kao jedan od pet savršenih materijala, uz zlato, žad, porculan i broncu,

lazurit se koristio za ukrašavanje carske palače, mauzo-leja i hramova.

No sve što je dragocjeno, obično je rijetko, pa su i rudnici lazurita malobrojni. Najstarije nalazište, iz kojega se lazurit vadio još prije sedam tisuća godina, aktivno je i danas, a nalazi se u Afganistanu. Otuda se od davnine lapis otpremao u Kinu, Indiju, Tibet, Sumer... No, čini se da je glavno žarište trgovine bila Mezopotamija, posebno se spominje grad Ur na rijeci Eufrat otkuda se lapis izvozio u Egipat i drugdje. Premda danas postoje i druga

U Goetheovom djelu Učenje o bojama čitamo: Plava je boja mora i neba i priziva daljinu, čežnju, beskraj. Ova boja ima neobičan i neizreciv učinak na oko. Ona je sama po sebi energija... Ima nešto kontradiktorno u svom aspektu, i poticajno i smiru-juće... Baš kao kad pratimo neki ugodan objekt koji nam odmiče, uživamo zagledati se u plavo – ne zato što nas primorava, već zato što nas privlači.

Vasilij Kandinski u djelu O duhovnom u umjet-nosti, u kojem svim bojama daje dublji unutrašnji značaj i asocijacije, navodi: Plava je tipično nebe-ska boja... Što je tamniji ton, karakterističniji joj je nutarnji efekt. Što plavo postaje dublje, to snažnije vuče čovjeka prema beskraju, budeći u njemu želju za čistim i, konačno, za nadnaravnim...

Afganistan je planinska zemlja s tek 12 % obradive površine, oskudijeva oborinama pa u njemu prevladavaju suhe goleti nerijetko nalik Mjesečevim pejzažima. Ipak, u pokrajini Badakšan, na sjeveroistoku zemlje, prema granici s Tadžikistanom, negostoljubiva kamena pustinja pod zemljom skriva pravo kraljevsko plavo blago – lapis lazuli kojim su se, kao simbolom plemenitosti, od davnina okruživali kraljevi, carevi i faraoni.

Marco Polo, koji je prošao tim krajem u XIII. stoljeću, zabilježio je u svom putopisu: "Postoji planina u toj regiji gdje se može naći najfiniji azur [lapis lazuli, op.] u svi-jetu." Zaista, prastaro nalazište lapisa lazulija aktivno je i danas, i ne samo da je najstarije, nego je i najbogatije nalazište u svijetu, a njegov je lapis najcjenjeniji.


nalazišta, od kojih su najpoznatija ona u Čileu i Rusiji, još uvijek se najviše cijeni upravo afganistanski.

S tim je poludragim kamenom povezana i skupocjena boja u slikarstvu: ultramarin, odnosno tamnoplava. Naziv ultramarin, "prekomorski", govori da se boja nabavljala s drugog kraja svijeta jer se najkvalitetniji pri-rodni pigment ultramarina dobivao složenim postupkom od mljevenog lapisa iz afganistanskih rudnika. Egipćani i Kinezi koristili su ga od davnina u slikarstvu. Modri zvjezdani svodovi u egipatskim hramovima i grobnicama oslikani su bojom dobivenom od lazurita. Ova boja ima istaknuto mjesto i u islamskoj umjetnosti, posebno u ukrašenim kaligrafskim zapisima. U europskom slikar-stvu između XIII. i XIX. stoljeća ta živopisna boja, zvana kraljevskom, iznimno se cijenila zbog svoje neponovljive izražajnosti. Budući da je bila izrazito skupa, koristila se uglavnom za naglašavanje svetosti trenutka ili općenito svetog, pa je tako njome najčešće bojen plašt Djevice Marije. Tome u prilog govori i crtica iz dnevnika slikara Albrechta Dürera (1471. - 1528.) koji je zabilježio da je jednu od svojih slika prodao za dvanaest dukata kako bi mogao kupiti uncu najfinijeg ultramarina... Zato se

uglavnom koristila na izričit zahtjev naručitelja. Kako god, Michelangelova Sveta obitelj, Dürerovo Poklonstvo Maga, Peruginova Djevica i dijete s anđelima, Ruben-sovo Rano jutro, Vermeerova Djevojka s bisernom nauš-nicom, samo su neka od brojnih remek-djela u kojima dominira svojom jedinstvenom izražajnošću. Velika potražnja za ultramarinom, njegova ograničena dostu-pnost i visoka cijena rezultirali su time da je 1834. godine taj pigment umjetno sintetiziran, pa je prirodni zamije-njen sintetičkim.

Pigment dobiven od lapisa lazulija danas se uglavnom koristi za restauracije umjetničkih djela, a kamen za nakit i ukrasne predmete. Iako je za današnjeg čovjeka izgubljena duboka simbolička dimenzija koja mu se pri-pisivala u tradiciji, lapis lazuli ostaje pravo afganistansko plavo blago koje priziva nebeski beskraj i koje je oduvijek budilo čežnju za onim neprolaznim, vječnim.

Badakšanski rudnik Sar-e-Sang leži uz obalu rijeke Kokče, oko koje se uzdižu 6000 - 7000 m visoki vrhunci himalajskog planinskog lanca Hindukuša, ispresijecani uskim dolinama povezanim prijevojima na oko 3000 m nadmorske visine.

Površinska rudarska okna nalik špiljama nalaze se na gotovo vertikalnim teško pristupačnim klisurama, 1500 m iznad rijeke. Način iskapanja malo se promije-nio tijekom stoljeća. Komadi izvađenog lapisa spuštaju se na leđima u rudarsko naselje u dolini koje služi kao sabiralište, a otuda se na mulama i magarcima prenose do ceste gdje ih preuzimaju teretna vozila. Lazurit se vadi samo između lipnja i studenoga, kada to dopuštaju vremenski uvjeti.

Tečaj praktične

Ulaz na prvo predavanje slobodanwww.nova-akropola.hrNovaAkropolaVarazdin

Vladimira Nazora 1

četvrtak, 22.10. u 18h

FILOZOFIJA KULTURA VOLONTERSTVO. .

FILOZOFIJE

Kako?● upoznati sebe● stjecati vlastite kriterije● donositi životne odluke● razvijati sigurnost u sebe ● izražavati vlastite potencijale

www.nova-akropola.hrNova Akropola


Tečaj praktične filozofije obuhvaća učenja najvažnijih škola filozofije i njihove savjete za buđenje stvaralačkih potencijala u čovjeku.Tečaj se održava jednom tjedno, u trajanju od dva školska sata.Cijena tečaja iznosi 240 kuna. Za studente, umirovljenike i nezaposlene je 160 kuna. Ulaz na uvodno predstavljanje tečaja slobodan.

KARLOVAC: Kralja Tomislava 5, 098 203 396OSIJEK: D. Neumana 6, 031 200 630PULA: Uspon na Kaštel 2, 098 900 4406RIJEKA: Jedrarska 5/3, 051 213 020

SPLIt: Slavićeva 47, 021 486 366VARAŽDIN: V. Nazora 1, 095 5959 950ZADAR: J.J.Strossmayera 8, 098 840 270 ZAgREb: Ilica 36, tel: 01 481 2222 fax: 01 2330 450

Tečaj praktične

Ulaz na prvo predavanje slobodanwww.nova-akropola.hrNovaAkropolaVarazdin

Vladimira Nazora 1

četvrtak, 22.10. u 18h


FILOZOFIJE

Kako?● upoznati sebe● stjecati vlastite kriterije● donositi životne odluke● razvijati sigurnost u sebe ● izražavati vlastite potencijale

www.nova-akropola.hrNova Akropola


Tečaj praktične filozofije obuhvaća učenja najvažnijih škola filozofije i njihove savjete za buđenje stvaralačkih potencijala u čovjeku.Tečaj se održava jednom tjedno, u trajanju od dva školska sata.Cijena tečaja iznosi 240 kuna. Za studente, umirovljenike i nezaposlene je 160 kuna. Ulaz na uvodno predstavljanje tečaja slobodan.

KARLOVAC: Kralja Tomislava 5, 098 203 396OSIJEK: D. Neumana 6, 031 200 630PULA: Uspon na Kaštel 2, 098 900 4406RIJEKA: Jedrarska 5/3, 051 213 020

SPLIt: Slavićeva 47, 021 486 366VARAŽDIN: V. Nazora 1, 095 5959 950ZADAR: J.J.Strossmayera 8, 098 840 270 ZAgREb: Ilica 36, tel: 01 481 2222 fax: 01 2330 450

Tečaj praktičneFILOZOFIJEKako?• upoznati sebe• stjecati vlastite kriterije• donositi životne odluke• razvijati sigurnost u sebe • izražavati vlastite potencijale

24 NOVA AKROPOLA 09/2016www.nova-akropola.com

Kao što njiva, mada

plodna, ne može

rađati bez obrade,

tako ni čovjek ne

može stvarati bez

učenja. Ciceron

Nova Broj 09| 2016. akropola...2016/09/09 · Nova Broj 09| 2016. akropola Za boljeg čovjeka i...

Documents

Transcript of Nova Broj 09| 2016. akropola...2016/09/09 · Nova Broj 09| 2016. akropola Za boljeg čovjeka i...