KONTAKTIRAJTE NAS: Udruženje za prevenciju ovisnosti NARKO-NE, Josipa Vancaša 21/2, Sarajevo, Bosna i Hercegovinatel/fax: +387 (0)33 223-285 | e-mail: preventeen@narkone.org | www.narkone.org2

IMPRESUM Odgovorni: fra Stipan Radić, ravnatelj HKO Kruh sv. Ante; dr. vlč. Šimo Maršić, povjerenik za pastoral mladih Vrhbosanske nadbisku-pije; s. Magdalena Schildknecht, direktorica UG NARKO-NE

Glavna urednica: Olja Latinović

Uredništvo: Ivona Piplica-Parać, Andrea Mijatović

Redakcija: Aldin Fafulović, Amina Tucak, Amir Berbić, Barbara Kustura, Dajana Mišković, Darko Riđić, Dejan Božić, Dijana Lukić, Dragica Žerajić, Emily Šoljić, Ena Ferhatović, Esma Sirbubalo, Ire-na Fišić, Jovana Đurić, Kristijan Lasić, Lamija Haseljić, Lejla Ibrulj, Marina Pejović, Nejra Bašić, Nevena Gluhović, Tarik Kovač, Zlatan Prndelj, Željana Petrović

Lektorica: Irena Ljevak

Projekt koordinatorica: Andrea Mijatović

Tehnička asistentica: Aida Brdar

Nositelji projekta: HKO Kruh sv. Ante; Ured za mlade Vrhbosanske nadbiskupije; EMAUS; FRAMA; UG NARKO-NE

Fotografije: Kenan Muslić, Branko Đokić, www.deviantart.com

Dizajn i DTP: Selma Fočo - TRIPTIH, Sarajevo

Tisak: Štamparija Svjetlost - Fojnica d.d. Fojnica

ISSN 1840-2461

SadržajZatvoreni krugNe znam jeste li imali priliku pročitati legendarno pismo indijan-skog poglavice Seattle, upućeno američkom predsjedniku Franklinu Piercu kao odgovor na ponudu bijelaca da kupe indijansku zemlju. U jednom dijelu on piše: Što je čovjek bez životinja? Ako sve životi-nje odu, čovjek će umrijeti od velike usamljenosti duha. Što god se dogodi životinjama ubrzo će se dogoditi i čovjeku. Sve stvari (bića, stvorenja) su povezane. Sad shvatate odakle nam inspiracija za temu ovog broja.

Pokušajmo sad “okrenuti” pitanje: što su životinje bez čovjeka? Su-vereni vladari ogromnih prostranstava, gospodari lanca ishrane (bez obzira na njihov položaj u istom), neprikosnoveni vlasnici svega na Zemlji. Dakle, životinje bi se bez čovjeka sasvim lijepo snašle na “plavoj planeti”, štaviše, vjerovatno bi im i bilo bolje bez nas, homo sapiensa.

Ali Preventeenu ne bi bilo dobro bez njegovih volontera i volonterki koji vrijedno i s ljubavlju stvaraju Preventeen i čine ga onim što jest. Zato smo ovo ljeto tim dopisnika pomladili za 16 novih ljudi koji su prošli trening novinarstva i prevencije ovisnosti i koji sada s nestrpljenjem očekuju svaki novi zadatak i izazov koji im Preventeen pruža.

Avantura i putovanja je bilo dosta. Stari i novi dopisnici, radeći za-jedno, uspjeli su napraviti zanimljive priče o autohtonim vrstama u Bosni i Hercegovini, koje vam donosimo u ovom broju Preventeena. Išlo se na ergelu Borike kod Rogatice i na ergelu na Sedreniku u Sa-rajevu. Neki su čak „odletjeli sa pticama“ do Banje Luke. U Travniku su razmijenili iskustva i znanja o golubovima i tornjacima. Avanturu nove dopisnice Lamije možete pročitati u članku Umoljani. Kritičke osvrte na temu donose vam naši iskusni dopisnici: Zlatan Prndelj u svom članku Roze krave, crni ljudi i Irena Fišić u tekstu Tko je čovjek, a tko svinja? Naravno, tu je još dosta interesantnih članaka, razgovo-ra sa stručnjacima, anketa...

Ali ni to nije sve! Od ovog broja Preventeen je bogatiji za još jednu rubriku. Zovemo je Naše strane. Informacije o treningu koji su prošli naši novi dopisnici, njihova pisma podrške, fotografije, komentare naših čitatelja (koje očekujemo da ćete nam redovno nastaviti slati) i druge zanimljive informacije o radu i aktivnostima Udruženja NARKO-NE možete pronaći upravo na ovim stranicama.

No, gdje smo mi bez životinja?

Od pamtivijeka je čovjek “posuđivao” krzno, kosti, meso i proizvodio ostale potrepštine od nekog dijela životinja. Malo ljudi zna da se, recimo, žele pravi od teleće kože i papaka, koji su jeftiniji od rijetke alge agra agra, od koje se ranije pravio.

Nažalost, briga o životinjama se svela na nivo po ko-jem je dovoljno nahraniti gladnog psa, mačku ili jednostav-no “voljeti” životinje, bez jasnog pitanja šta zapravo znači ta “ljubav”? Možda se trebamo zapitati zašto su nam živo-tinje, bez obzira na sve “prednosti”, postale draže od ljudi? Suosjećanje, strpljenje i razumijevanje „gradimo“ našim odnosom prema životinjama, a primjenjujemo na ljudima. A upravo su to one vrijednosti koje nas čine zdravim ličnostima.

To je najveća “korist” od životinja!

Olja

No man`s dog ............................................................... 3

Nosi pisma, a nije poštar? ............................................. 5

I čovjek je životinja .......................................................6

Bezuvjetno prijateljstvo .................................................8

Na krilima iznad Bosne ................................................. 9

Tko je čovjek, a tko svinja? ......................................... 11

Pas za slijepe .............................................................. 12

Roze krave, crni ljudi .................................................. 14

FAQ .............................................................................. 15

Kad životinje progovore .............................................. 16

“Kradljivci” filmova ..................................................... 17

Svrbi me nos, posvađat ćemo se! ............................... 18

Kad hoću, lako ću, kad neću, kako ću? ....................... 19

Džinovi na staklenim nogama ..................................... 20

Mačka, čovjekov najbolji prijatelj ................................ 22

Od tjelohranitelja do provodadžije .............................. 24

Umoljani, selo na Bjelašnici ........................................ 26

Ahala mahala, i ja sam konja jahala! .......................... 27

Prepariranje ................................................................. 28

Preventeen širi krila nad cijelom Bosnom ................... 29

10 godina IKS-a............................................................ 29

Misli, komentari i pohvale .......................................... 30

Pišite nam! .................................................................. 31

Rijec urednice

3preventeen

stru

cni k

utak

Kažu da je pas čovjekov najbolji prijatelj (a pun nov-čanik ženin) i da svaki potencijalni vlasnik bira psa na osnovu svojih karakteristika (rijetko ćete vidjeti damu sa šeširom da šeće buldoga, a još rjeđe bildera da šeće pudlicu).

Međutim, bh. autohtona pasmina tornjak kao da je po-primila osobine ovdašnjeg čovjeka: staložen, a opet si-lovit, dobroćudan, ćutljiv, dostojanstven. Razgovor smo uz kafu u jednom od travničkih kafića započeli s našim sagovornikom Slobodanom Ličaninom, bivšim predsjed-nikom kinološkog društva Tornjak Travnik i kinološkim sucem.

Bosanac azijatskog porijekla Slobodan (čika Lika) kaže da je tornjak pasmina porije-klom s Azijskog kontinenta. Doveli su je nomadi na po-dručja Vlašića i tu se zadržala do danas. Prvi anatomski opis dali su franjevci davne 1465. godine.

Tornjaci imaju svoju praktičnu namjenu čuvanja stada te boravka uz njega. Prema FCI organizaciji (FCI-Međuna-rodna kinološka federacija) to je bosanskohercegovač-ko-hrvatski ovčarski/pastirski pas.

Osim tornjaka, na području BiH najmnogobrojniji pas je trobojni gonič/barak čiju standardizaciju su uradili bh. stručnjaci Ljubo Obradović i Milorad Mijatović da bi na kraju (zbog uređenosti naše države) pripao Republici Srbiji.

Da bi se neki pas proglasio autohtonom vrstom jedne zemlje mora postojati najviše prijavljenih legla, izvrše-na standardizacija te historijat pasmine. Tornjak 2007. biva priznat kao 355. vrsta psa na svijetu. Danas nema kontinenta na kojem nema tornjaka, a za to je najviše zaslužna Republika Hrvatska, naglašava čika Lika.

Eh, šta je sad standardizacija?Standardizacija podrazumijeva biomerijska mjerenja ili, jednostavno rečeno, srednje vrijednosti anatomskih oso-bina vrste, u ovom slučaju psa. Tornjak ne može biti jednobojan, već dvobojan, trobojan i višebojan (šarpla-ninac je jednobojan - od boje bijele kafe do crne, tornjak je UVIJEK šaren). Ima lupoidnu, vučiju glavu s oborenim ušima, izrazito jakim ovratnikom, dugom ravnom dla-kom, podignut rep u afektu, koji je kvalitetan i bogat. To je umjereno oštar pas. Ako prolaziš pored stada neće te ni pogledati jer je odredio distancu do koje možeš prići. Ako se približiš više, upozorit će te, a ako leži,

pridiže se na noge tek ukoliko uđeš u njegov prostor te tada reagira, a onda se dooooobro pripazi, kroz smijeh dodaje čika Lika.

Vrlo dobroćudan pas nikada neće zloupotrijebiti dobru volju uzgajivača, to je pas za velike površine, prostran-stva te nadmorske visine iznad 1.000 m. Tornjak postaje zreo sa 18 mjeseci, živi do 17. godine života, a spolno je aktivan do 13. ili 14. godine. Visina mužjaka minimalno iznosi 65 cm, a ženke 60 cm.

Najbolji su kvadratni tipovi, 60 x 60 cm, međutim dopu-šta se mužjaku plus 10%, a ženki 13% na dužinu. Tornjak spada u krupnije pse.

A, inteligencija psa, je li i ona bosanska?Tornjaka su pokušali dresirati, ali shvatili su da je pravi Bosanac, dodaje u šali čika Lika.

To nije službeni pas kojem ćete 50 puta baciti lopticu i očekivati da vam je on donese. Donijet će triput, sjest će do vas i pogledati: „Šta me praviš budalom!“

Ako je stado veće, više od stotinu ovaca, uvijek postoje dva ili više pasa. Najdominantniji stoji na čelu čopora, a sa strana su čuvari koji upozoravaju na opasnost. Zna-čajno je naglasiti crni pigment sluzokože, oko očiju, te posebno nepca.

Puno baba, kilavo dijeteOve godine, u decembru, na Vlašiću će se održati izbor najljepšeg tornjaka i baraka s prostora BiH. To je bila inicijativa kinološkog društva Tornjak iz Travnika.

Na prostoru BiH djeluju pojedinačna kinološka društva: Kinološki savez Herceg Bosne, Republike Srpske, Fede-ralni savez, Unija kinoloških saveza BiH..., svi djeluju

No man`s dog

Ena Ferhatović, Gimnazija Goražde

Amir Berbić, Medicinski fakultet Sarajevo

4 preventeen

strucni kutak

zasebno i ne surađuju. Samo su u jednom suglasni - zaradi! Gotovo da je postalo nezamislivo bez ove „na-cionalno-novčane“ podijeljenosti, jer uzgoj tornjaka ima veliku novčanu korist. Zašto nema jedinstvenog kinološ-kog saveza na nivou BH, naravno, odveć poznata bosan-ska priča – novac! Nakon što smo popili sok, čika Lika nas je poveo kod svojih prijatelja koji imaju tornjaka. Kaže da će biti bolje da čujemo priču i iz drugog ugla. Mirjana i Ante Mijić su Travničani koji žive u Americi, ali svaki slobodan trenutak provode u Travniku. Na ulazu u njihovo dvorište dočekala su nas tri tornjaka. Čika Lika nam je ispričao da su oni na njegovu inicijativu kupili prvog tornjaka, davne 1997. godine.

Tako je sve počelo, nastavila je Mirjana, ali od tog dana mi smo toliko zavoljeli našeg psa, da se nismo mogli zaustaviti na samo jednom. Kupili smo i drugog i trećeg, onda su se oni okotili, i sve tako. Ovo je već 8. generacija tornjaka koju mi odgajamo. Mirjana i Ante kažu da u Americi sretno žive, a jedina stvar koja im nedostaje jest tornjak. Željeli su da bar jednog povedu sa sobom, ali to nije moguće jer žive u zgradi. Kad oni nisu tu, njihovi

prijatelji se brinu o psima. I oni su nam potvrdili da je uzgajanje tornjaka vrlo unosan posao, ali da oni to rade prvenstveno iz ljubavi prema njima.

Iako i zarada dobro dođe, kroz smijeh dodaje Ante.

Mirjaninu i Antinu ljubav i brigu prema tornjacima po-kazuju i mnogobrojne nagrade koje su osvojili na ta-kmičenjima za najljepšeg tornjaka. Na naše pitanje je li im teško brinuti se o psima, Mirjana i Ante odgovaraju da je poprilično teško, pogotovo zato što oni svoje pse pripremaju za takmičenja (a to zahtjeva još više njege, brige, pažnje...), ali i to im ne predstavlja problem, jer kao što su već rekli, oni to rade iz ljubavi. Ante nam je ispričao da su tornjaci vrlo umiljati psi te da nikako ne mogu naškoditi ni djeci ni odraslim ljudima. Posebno je naglasio da djeca vole tornjake, a i oni vole djecu.

Nakon prijatnog razgovora sa Mijićima, morali smo „sta-viti put pod noge“ pa krenuti. Čika Lika nas je otpratio do stanice, a onda smo se rastali. Oboje smo bili očarani tornjacima i odlučili smo, čim nam se ukaže prilika, od-mah sebi kupiti po jednog tornjaka, a ko zna, možda se i mi ne zaustavimo samo na jednom! v

5preventeen

stru

cni k

utak

Nije vam dugo trebalo da shvatite? da, to su golubovi!

Golubovi su ptice uobičajene za gradove. Česti su gosti parkova i javnih zgrada. Imaju malene glave, punašna tijela i debelo perje. Prave svoja gnijezda na zgradama i brzo se razmnožavaju. Razmnožavanje se događa to-kom godine, obično između marta i jula. Poznati su po svom posebnom i nadasve zanimljivom načinu udvara-nja. Tome pomaže i njihovo mekano gugutanje koje je svakako jedno od ljepših zvukova koje možemo čuti na selu ili u gradu. Golubovi su oduvijek pratili ljude. Gradili su suživot s njima, a opjevani su u mnogim pjesmama kao simbol ljubavi, mira itd.

Prostori na kojima golubovi egzistiraju protežu se od tropskih šuma preko pustinja do vrtova i gradova. Njiho-vo stanište je skoro cijela planeta Zemlja, osim Antartike i udaljenih otoka. Golubovi se najčešće hrane sjemen-kama, voćem, pupoljcima te pojedinim usjevima. Nose jedno do dva jajeta bijele boje.

GolubarenjeGolubarenje (uzgajanje golubova) je danas mnogima hobi. Međutim, nekima predstavlja i sport u kojemu se golubovi takmiče prema estetskom izgledu, ali i prema brzini leta.

Osim toga što postoji mnogo vsta golubova različitih boja i veličina, ljepotu njihovog uzgajanja predstavlja i način na koji oni lete. Postoje neke vrste golubova pre-vrtača (poput Sarajevskog prevrtača) koji svojim speci-fičnim načinom letenja očaravaju svoje uzgajatelje, ali i publiku.

„Golubarenje na našim prostorima počinje još u davno osmansko doba kada su sa Orijenta donijeti prvi golubo-vi koji su se tada počeli uzgajati u BiH. Od tada do danas razvila se bogata tradicija uzgajanja golubova pa tako danas imamo: Travničkog kratkokljunog goluba, Sarajev-skog prevrtača, Bihaćkog prevrtača, Bijeljinskog prevrta-ča, Janjarskog prevrtača, Zeničkog prevrtača itd.“, rekao nam je prof.dr. Velija Katica sa Veterinarskog fakulteta u Sarajevu, kojeg smo imali priliku upoznati tokom redak-cijskog sastanka za novi broj Preventeen-a.

Nosi pisma, a nije poštar?

Darko Riđić, MSŠ “Nordbat 2”, Vareš

Tarik Kovač, MSŠ “Nordbat 2”, Vareš

6 preventeen

strucni kutak

Zanimljivost je da je način pijenja drugačiji nego kod drugih ptica. Naime, golubovi umaču kljun u vodu i po-tom je srču kao kroz slamku. Većina drugih ptica mora podignuti glavu kako bi progutala vodu.

Ono što naučnici nikada nisu mogli otkriti jest način na koji se svaki golub zna vratiti u svoje prvobitno stanište, gdje god ga čovjek odveo i kakve god mu prepreke po-stavio. To je još uvijek nešto što fascinira sve ljude pa i naučnike.

Nauka kaže da…Dodir golubljeg izmeta može predstavljati zdravstveni ri-zik. Postoje tri ljudske bolesti koje su direktno povezane s golubovima:

Histoplasmoza je uzrokovana gljivom koja raste u izme-tu i u tlu. Tokom čišćenja čovjek može udahnuti smrad “fungusa” (gljive) što može izazvati infekciju. Uobičaje-no čišćenje, kao što je čišćenje prozora, neće vas izla-gati riziku. Simptomi se počinju pojavljivati nakon deset dana i infekcija potom uzrokuje umor, temperaturu i bol u prsima. Osobe ugroženog imunološkog sistema imaju veće mogućnosti za dobivanje histoplasmoze. Bolest se ne može prenijeti s čovjeka na čovjeka.

Kriptokokoza je još jedna gljivična bolest povezana sa golubljim izmetom. Male su mogućnosti da se zdrav čo-vjek može zaraziti čak i pri većim izlaganjima izmetu.

Psitakoza, također poznata kao i groznica papagaja, ri-jetka je bolest koju prenose papagaji i slične ptice, ali mogu je prenijeti i golubovi. Kada se izmet osuši i smrad ode u zrak, ljudi ga mogu udahnuti i oboljeti. Simptomi se pojavljuju deset dana nakon infekcije, a to su: grozni-ca, osip i ponekad upala pluća. Može se liječiti običnim antibioticima.v

Uz lagani doručak gledam svoj omiljeni TV-kanal. Gle-dam gospođu koja u kući ima „životinjsko carstvo“. Ta gospođa, Linda, kaže da je kao djevojka bila razoča-rana, potištena te da nikada nije znala uspostaviti dobar kontakt s ljudima. Odlučila je kupiti kućicu daleko od grada kako bi, kaže, vodila miran život opuštajući se u prirodi. Tada je uvidjela ljepotu životinjskog svijeta i prirode.

Zadivila me harmonija koja vlada između životinja i pri-rode, priča gospođa Linda. Ona kaže da je sa životinjama jednostavno uspostavila odličnu vezu kakvu nikad ne bi mogla uspostaviti sa ljudima. Također ističe da sve živo-tinje smatra prijateljima, ali da je pas definitivno njezin najbolji prijatelj.

Zainteresirala me je veza koja se može uspostaviti izme-đu čovjeka i životinje, pa sam tako krenula u potragu za informacijama.

U razgovoru s Enverom Borovinom, doktorom veteri-narske medicine u Goraždu, saznala sam mnogo toga o vezi između čovjeka i životinja, te o psu kao najboljem prijatelju.

Najefikasniji odnos između čovjeka i životinje jest vla-snički odnos, kada vlasnik preuzima svu odgovornost oko zbrinjavanja životinje što uključuje: prehranu, šet-nju i brigu o zdravstvenom stanju životinje. Vlasnički od-nos može biti: životinja kao kućni ljubimac i npr. držanje psa za posebne namjene (lovački, radni, policijski psi itd.), govori dr. Borovina.

U razgovoru sa drugarom Enisom Kurtovićem (19), novo-pečenim vlasnikom mješanca čistokrvnog šarplaninca i tornjaka po imenu Willy, dobila sam odgovore o pitanju odgovornosti i brige prema životinji.

Kada ustanem, prvo što uradim s Willijem jest češljanje. Onda ga nahranim i idemo u jutarnju šetnju. S obzirom da je to vrsta sa velikom dlakom, ne odgovara mu bo-

I čovjek je životinjaNejra Bašić, M

SŠ “Enver Pozderović”, Goražde

7preventeen

stru

cni k

utakI čovjek je životinja

ravak na suncu, niti visoka temperatura, tako da tije-kom dana najviše provede u kući. Pred mrak ga ponovo izvodim u šetnju. Slijedi večera. Tri puta dnevno jede uz stalno prisustvo vode. Kupam ga jednom do dvaput mje-sečno, rekao mi je Enis.

Odnos psa prema čovjeku u pravilu je usađen u geni-ma, tako psi mogu biti manje ili više temperamentni ili agresivni. Nažalost, ljudi su genetskom modifikacijom uspjeli stvoriti rase pasa koje su izuzetno agresivne (op. a. borbeni psi), navodi dr. Borovina. To nije slučaj sa Enisovim psom.

Willy je rođen prije tri mjeseca, a kod mene je već dva i pol mjeseca. Još uvijek je mlad, ali je itekako poslušan jer su i osobine njegove vrste takve. To su psi koji su istovremeno mirni, dobroćudni, hrabri, ali i oštri kada je to potrebno. Oni su vjerni svom vlasniku, ali su zato grubi prema strancu, ističe Enis.

Na pitanje upućeno mom prijatelju Enisu o tome smatra li svog psa najboljim prijateljem, on odgovara: Iako je sa

mnom veoma kratko već smo postali dosta bliski i sigur-no mogu reći da mi je najbolji prijatelj te da će mi to tek biti u pravom smislu te riječi. Posjeduje osobine koje me oduševljavaju, osobine koje još nisam uočio u ljudima. Koliko god ljubavi ja njemu pružim, on to uzvrati istom mjerom. Za razliku od ljudi, on pokazuje vjernost. Dosta je poslušan i inteligentan. Raduje me činjenica koliko je to biće nesebično.

Pozitivna stranaPas kroz odnos vlasnika stiče određene osobine (posluš-nost, privrženost, vjernost). On također, u pravilu, traži pažnju. Za razliku od mačke, on uzvraća onoliko ljubavi koliko mu je vlasnik pruža.

Pas liči na svog vlasnika. Najlakše se uklapa u porodi-cu i naučno je dokazano da potiče: druželjubivost, od-govornost, komunikaciju djece, a da pogotovo utiče na poboljšanje psiho-fizičkih osobina soba sa umanjenim psiho-fizičkim sposobnostima (bolesne osobe, osobe sa zastojem u razvoju). Psi se posebno mogu dresirati kao vodiči slijepih osoba, pronalazači opasnih materija (ek-sploziv, droga i sl.).

Negativna stranaAko je odnos negativan, negativne su i posljedice (psiho-fizičko maltretiranje, izgladnjivanje ili primoravanje na neprimjeran rad), životinja postaje plašljiva, apatična ili agresivna te izbjegava ljudsko društvo. Sve zavisi od rase psa, navodi dr. Borovina.

Neke osobine psa ne treba procjenjivati na prvi pogled jer je potrebno ostvariti komunikaciju da bi se spoznale njegove osobine.

Nikad ne treba prilaziti nepoznatom psu ili psu koji nije uz vlasnika jer životinje mogu izgledati mirno, ali zbog nepoznanica mogu iskazati jaku agresivnost i nanijeti povrede koje mogu ugroziti život, a u nekim slučajevima mogu biti fatalne, objašnjava dr. Borovina.

Iz svega ovoga vidimo da su životinje dosta privržene ljudima, ali isto tako i ljudi životinjama te da pas uistinu može, a i ne mora, biti čovjekov najbolji prijatelj. Ako psa želimo za najboljeg prijatelja, najvažnije je da prema njemu postupamo korektno i s ljubavlju, jer on to osjeća i dvostruko uzvraća.v

Enis i Willy

8 preventeen

intervju broja Od najranijih vremena čovjek poštuje životinje, bori se s njima ili im se klanja. I danas su one sastavni dio naših urbanih života, ali koji je zapravo njihov značaj čovjeku? Za neke, one su opasnost, nekima su „slatke“, nekima služe kako bi „ubili“ dosadno vrijeme, a nekima su pak one prijatelji bez rezerve. Je li stvarno tako, pokušala sam saznati na Veterinar-skom fakultetu u Sarajevu, razgovarajući s doc. dr. Ame-lom Katica. P: Zbog čega ste se odlučili baš za studij veterine?O: Oduvijek sam željela biti veterinarka. Uvijek sam volje-la životinje i svaki rad s njima.P: Postaje li Vam ponekad posao sa studentima rutina?O: Ne, svaka generacija mi je posebna. S obzirom da sam trenutno na predmetu Histologija sa embriologijom, ne dolazim u doticaj sa živim životinjama već radim sa stu-dentima na mikroskopskim analizama pojedinih organa. Zbog toga, bez obzira što je to fundamentalan predmet, studentima prenosim svoja prethodna iskustva sa živim životinjama. P: Na koji način im pomažu Vaša iskustva?O: Studenti često dođu kod mene i mojih kolega da se raspituju o nečemu. Svi ti neformalni razgovori tokom predavanja i mimo njih dobro im dođu pri učenju, ali i kada su u pitanju neki klinički slučajevi.P: Koliko se studenti susreću sa živim životinjama?O: Prvi put sa živim životinjama se susreću na trećoj godi-

ni. Konkretno, na Fakultetu imamo nekoliko živih životi-nja, i to domaćih (krave, konji... ). Međutim, svi pacijenti, male životinje ili pak neke egzotične životinje povremeno budu na Fakultetu, pa studenti imaju priliku susresti se s njima. Prema Bolonjskom principu predviđeno je da studenti imaju mnogo sati ambulantne klinike i terenske vježbe prilikom kojih će se mnogo više susretati sa živim životinjama. Također, kada primimo poziv vlasnika neke životinje, studenti izlaze direktno na teren i susreću se sa različitim vrstama (krupne ili sitne životinje).P: Smatrate li da životinje mogu pozitivno djelovati na čovjeka?O: Apsolutno! Konkretno, ljudi koji se na bilo koji način bave životinjama puno su otvoreniji za razgovor, spremni su pomoći... Kod male djece razvija se osjećaj obaveze i odgovornosti. Životinje komuniciraju s ljudima, samo to ljudi trebaju znati prepoznati. Također, tokom prak-se, životinje imaju vrlo značajan terapeutski učinak na pojedine ljude ili bolesti. Postoji mišljenje da mace vrlo pozitivno utiču na čovjeka, tj. da one upijaju negativnu energiju.P: Dakle, tačno je da čovjek i životinja mogu biti prijatelji? O: Naravno! Pogotovo danas kada je ovaj urbani način ži-vota otuđio čovjeka od čovjeka i ljudi nemaju vremena ni za svoje najbliže, a pogotovo ljudi koji žive sami. Danas u Sarajevu ljudi uzimaju za kućne ljubimce - mace i cuke (kroz smijeh). A moguće je i da se zaljubite. Dovoljno je da momci i djevojke koji su sami prošeću sa svojim ljubimcima i možda se upoznaju, ko zna.P: Šta mislite o izgradnji azila za životinje? O: Izgradnja azila je vrlo skup proces, ali ipak se nadam da će ga izgraditi. Također smatram da bismo trebali ima-ti šetališta za pse, jer nije higijenski da oni vrše nužde po parkovima gdje se igraju mala djeca.

Životinje su stvorenja koja nekada želimo vidjeti pored sebe više nego pojedine osobe jer ne postavljaju suvišna pitanja, ne „peglaju“, ne uznemiravaju, jednostavno su toliko „slatke“, umiljate i drage da biste proveli cijelu vječnost s njima.

Volite životinje i one će voljeti vas!v

Bezuvjetno prijateljstvo

Ibru

lj Le

jla, K

.Š.C

. Opć

a-re

alna

gi

mna

zija

, Sar

ajev

o

doc. dr. Amela Katica na otvaranju nove multimedijalne mikroskopske sale.

9preventeen

(IN)P

UT

Naša zemlja je pravi tranzit za sva kretanja u Evropi i šire. Vjerovatno zbog toga i ptice biraju najlakše i naj-kraće pa Bosna i Hercegovina i za njih predstavlja isto. Putanje ptica sa sjevera na jug i sa zapada na istok ukrštaju se upravo na našem dijelu neba, iznad naše države.

Ptice su oduvijek opčinjavale čovjeka. Sposobnost lete-nja, sloboda, ljepota, raspjevanost i gracioznost samo su neke od karakteristika koje krase ove fascinantne životinje.

Ptice

Otići u Banja Luku po priču o pticama zahtijevalo je pro-naći što bolje izvore, a nema boljeg od Nataše Crnković, djevojke koja je istraživala ova zanimljiva stvorenja i pi-sala o njima diplomski rad na studiju Ekologije.

“Ptice su veoma interesantne životinje i zahtijevaju veliku pažnju. Za vrijeme istraživanja, koje je trajalo od marta do oktobra 2010. godine, zabilježila sam 62 vrste ptica. Istraživanje je vršeno na pet lokacija koje su obuhvaćene u četiri tipa staništa: uže gradsko jezgro sa zgradama, ulicama i trgovima, Kastel, obale rijeke Vrbas od Rebro-vačkog do Gradskog mosta i parkovi u užem centru grada. Moje istraživanje je bilo izuzetno zanimljivo. Određene lokacije posmatrala sam prije svitanja, tada se kreta-nja najlakše mogu primijetiti. Ljudi su me često čudno posmatrali kada bih se u parku pojavila sa dvogledom, ali ipak nisam imala neprijatnih iskustava. Uz određenu dozu upornosti i podršku bliskih ljudi uspjela sam istra-žiti ptice svoga grada.

Banja Luka je u suštini veoma lijep grad, ali manje nego što je bio dok je bilo više ptica pjevačica i drugih čiji je broj, na žalost, smanjen. Građani, ne samo Banja Luke nego i svakog drugog grada, treba da više pažnje pokla-

njaju životinjama i sredini u kojoj žive nego izgrađivanju i širenju grada. Život jednog grada čini let ptica iznad njega i život svih bića u njemu, a ne građevine koje se grade i ruše“,rekla nam je Nataša, koja je također i pot-predsjednica Centra za životnu sredinu u Banja Luci.

Život jednog gradaPravila su tu da se krše, kažu, ali ako su u pitanju naš grad, sredina i sam život u njoj, onda nema kršenja!

Mladi aktivisti Centra za životnu sredinu, koje smo upo-znale u Banja Luci, pokazatelj su čistih osjećanja za sve životinje, pa i ptice, kao i iskrene borbe za očuvanje sredine u kojoj živimo i koja nam je neophodna.

„Ptice su nepredvidiva stvorenja. Danas su tu, sutra već ko zna gdje. Najvažnije je da sredina ostane netaknuta kako bi se imale gdje vratiti. Bitno je brinuti se o pravi-lima izgradnje, postavljanju staza, građevina… Sve ono što „tjera” ptice i druge životinje polako gasi život jed-nog grada.“ dodaje Nataša.

Banjalučani nisu mnogo informisani o broju ptica čije su naseobine u njihovom gradu. Većina ispitanih na ulica-ma grada, šetalištima i parkovima uspjela je nabrojati najviše sedam vrsta. Zanimljivo!

NOA

Razgovarali smo sa predsjednikom Udruženja građana za zaštitu životinja NOA, Dragomirom Mijićem, čiji su ak-tivisti nedavno spasili od uginuća i jednu ženku orla. „Ptice su veoma nezaštićena grupa životinja. Najprije, zbog njihove neukrotive prirode, a onda i zbog nepotpu-nog zakona i nezainteresovanosti ljudi.

Na krilima iznad Bosne

Nevena Gluhović i Željana Petrović, Pravni fakultet, Univerzitet Istočno Sarajevo

10 preventeen

(IN)PUT

Ako uzmemo u obzir činjenicu da niti jedna ptica pjeva-čica zakonom nije zaštićena niti priznata kao bitna za ovo društvo, uočavamo na šta se sve svodi, na “ legalni krivolov”. BiH je, generalno, sve siromašnija životinja-ma, a da ne govorim o tome koliko ni ptice više ne žele biti dio našeg neba!

Krivolovci su na svakom ćošku. Zašto se samo diviti lje-poti ptica okupljenih oko jezera ili močvare za vrijeme migracija ako se te iste ptice jednostavno mogu unovči-ti!? Ljudi žive za novac, a novac umire čim je potrošen, čega ljudi nisu svjesni. Nisu svjesni koliko su sve životi-nje važne, koliko su ptice u suštini bitne za sve nas!“ objasnio nam je gospodin Mijić.

Ptice su bitne za sve nas

Zahvaljujući ljudima poput članova NOA-e i drugim ak-tivistima, Banja Luka ima nade za zdraviju i postojaniju

budućnosti. Dakle, BiH je u rukama mladih ljudi okuplje-nih oko onih koji mogu i znaju.

Ptice i dalje lete, koliko i do kad ne zavisi ni od koga drugog osim od ljudi zbog čijih djelovanja se sve mije-nja. Mijenja se okolina, vrijeme, kopno, more… Mijenja se klima, a sve te promjene utiču na životinje.

Ptice predstavljaju svojevrsne bioindikatore jer, posma-trajući ih, možemo saznati mnogo o promjenama u ži-votnoj sredini.

Ukoliko budemo znali letjeti iznad Bosne, zemlje u kojoj živimo i za koju živimo, ako je sagledamo očima ptica, sa velikih visina, uvidjećemo koliko je vrijedna, ali i ko-liko smo joj neophodni i mi i naša zaštita.

Budimo ptice-ljudi! Ne dajmo da nam Bosna prestane biti Bosna i gdje god da odletimo, vratimo joj se!v

11preventeen

(IN)P

UT

TKO JE ČOVJEK, A TKO SVINJA?

nog, za svaki ponos i pohvalu. Naravno, pa tko će nas oraspoložiti nakon napornog dana, tko će nam izmamiti osmijeh na lice sa samo jednim pogledom na njega? Pogodili ste: naš novi iPhone!

Još jedna stvar koja prevladava u našem mentalitetu: Kada čovjek nahrani gladne lutalice, to nije vrijedno spo-mena. Kada čovjek, voleći životinju, postaje suosjećajan, nije vrijedno spomena. Bolje bi mu bilo da malo češće odlazi u crkvu ili džamiju. Ipak je to jedini i pravi du-hovni napredak. Jedini put k Bogu. I nažalost, zadugo će ostati glavno mjerilo prema kojem je čovjek – čovjek.

Mala braća, sestre... i bakeMonoteističke religije uglavnom se malo ili nimalo bave pitanjem odnosa čovjeka i životinje, što je velika po-greška. Za razliku od njih, budizam pitanje tog odnosa stavlja gotovo na središnje mjesto, budući da zagovara ne samo neubijanje i nepovrjeđivanje živih bića, nego i blagonaklonost prema njima, što je dio prvog pravila morala, kao i integralni dio čitavog Učenja.

Isusov stav prema životinjama ne možemo pronaći u Bibliji nego tek u apokrifnim evanđeljima, kao što je Isu-sovo evanđelje: A što učinite najmanjem od moje djece, to ste učinili meni. Jer ja jesam u njima i oni su u meni. Da, ja jesam u svim stvorenjima, a sva stvorenja su u meni. U svim njihovim radostima ja uživam, a sve njiho-

Kako ne želim da članak koji upravo čitate izgleda kao istrgnut iz časopisa Zov, potrudit ću se da vam u njemu pružim je-dan alternativni pogled na naše krznene, pernate i/ili „ljuskaste“ susjede.

Iako se na prvi pogled tako ne čini, niža bića kao što su životinje, nama su mnogo više nego tek puki sustanovnici ove planete,

koji tu i tamo prolaze pored nas. Bile oni naši kućni ljubimci ili ne, životinje, kao i biljke, uvelike djeluju na ljudski život na Zemlji. Ovoj teoriji u prilog idu razna svjedočenja ljudi koji su svoje psihičke i fizičke bolesti (iz)liječili pomoću animaloterapije. Brojna istraživanja pokazala su da životinje, i osim toga, oslobađaju tenzije i ulijevaju osjećaj sigurnosti, pozitivno djeluju na ljudsku komunikativnost i kreativnost te razvijaju empatiju.

Ipak, to nije uvijek slučaj, budući da životinje, kao i ljudi, u određenim situacijama mogu djelovati negativno i po-našati se agresivno. Ali, to je već druga tema.

Ono što želim postići ovim člankom jest da nakon njega razmislite o odgovoru na pitanje u naslovu.

Ljudi vs. životinje

Postoje ljudi koji vole životinje. Postoje ljudi koji ne pod-nose životinje. Postoje životinje koje ne podnose ljude koji ne podnose njih. Postoje mnoge varijante odnosa između čovjeka i životinje, pa čak i između ljudi koji vole životinje i onih koji ih ne vole. Međutim, što ti odnosi govore o nama?

Sa znanstvenog stajališta, ne govore puno. Međutim, svakodnevni život ponekad nam govori dovoljno.

Žalosno je to što mnogi ljudi kupovinu kućnog ljubimca smatraju bačenim novcem (iako je to zapravo jedini na-čin da za novac, doslovce, dobijemo ljubav), dok je, u odnosu na to, kupovina skupe tehnologije, odjeće i slič-

Irena Fišić, dipl. novinarka, Novi Travnik

12 preventeen

(IN)PUT

PAS ZA SLIJEPEve boli ja trpim. Budite dakle obzirni, dobri, suosjećajni i ljubazni ne samo sa svojom vlastitom vrstom, već sa svim stvorenjima koja se nalaze pod vašom skrbi, jer vi ste za njih kao bogovi u koje oni gledaju u nevolji.

U navedenom evanđelju Isus je sva ova stvorenja koja potpuno ovise o našoj milosti lijepo nazvao: Naša mala braća i sestre.

Malo ljudi zna kako je poslanik Muhamed imao svoju mačku Muezzu koju je jednostavno obožavao. Jedna le-genda kaže da ju je toliko volio da je, kada mu je jed-nom prilikom zaspala na rukavu, zamolio svoju suprugu da mu rukav odsječe škarama.

A koliko je volio životinje govori i druga legenda, prema kojoj je, kada je u jednom ratnom pohodu ugledao kuju koja se upravo oštenila pored puta, čak ostavio vojni-ka da ju čuva. Također, sve najfascinantnije i najvažnije stvari od životnog značaja za ljudski rod možemo pro-naći tek na alternativnim internetskim portalima kao što su magicus.info te galaksija.com.

Navedeni iznose podatak da su kitovi, delfini i slonovi životinje koje imaju više vibracije na visokim frekvenci-jama nego bilo koje živo biće na planeti, te su upravo oni zaslužni za ljudski opstanak, održavajući ravnotežu na Zemlji. Ove životinje ljudi ugrožavaju, čime nepresta-no narušavaju tu ravnotežu. Love kitove, delfine zatva-raju u vodene parkove, a ni slonovi također nisu ništa manje pošteđeni. Te tri vrste životinja imaju više vibraci-je, višu energiju nego i najljepše ljudsko biće na svijetu u ovom trenutku. One su te koje su nas spašavale toliko puta, te i dalje pjevaju svoju pjesmu, i one još uvijek daju svoju energiju da nam pomognu kroz ovo poglavlje – rekla je Kiesha Crowther, šamanka poznatija kao Little Grandmother (Mala Baka).

Ima neka tajna veza...Postoji mit da osobe koje vole životinje krase izražena kreativnost, osjećajnost, empatija i otvorenost uma, te da između ljudi i životinja postoji neka „duhovna veza“. Tu su i nagađanja da životinje mogu osjetiti neku ljudsku tragediju, tj. da su empatijski povezane s vlasnikom.

Priznajem da mi ovakve teorije u svakodnevnom životu sve više imaju smisla. Svaka životinja, baš kao i čovjek, očito ima svoj zadatak na ovome svijetu.

Ipak, kakva god životinja bila, ona nikada ne može biti zla kao što to može biti čovjek. Poredba čovjeka sa živo-tinjom češće označava kompliment, negoli uvredu.

U današnjem svijetu važi ona zadnja rečenica u Orwello-voj Životinjskoj farmi:

Na kraju se nije znalo tko je čovjek, a tko svinja.

Vid je najrazvijenije čulo čovjeka. Slijep čovjek je isključen iz svijeta svje-tlosti. Čak i uz to što se druga čula mogu usavr-šiti, ona nikada ne mogu zamijeniti vid.

Sljepoća je termin koji označava nesposobnost vidnog sistema da preno-si ono što vidimo. Kako bi se kretale, slijepim osobama potrebna je po-moć. Tu pomoć može im pružiti osoba, ali i pas. Da, pas i to pas vodič.

Pas vodič slijepima zamjenjuje oči u kretanju i omogu-ćava im sigurnost. Želeći doznati sve o psima vodičima- periodu socijalizacije, treninzima i sl., otišla sam u jedan sarajevski Pet Shop gdje sam imala ugodan razgovor sa ljudima koji tu rade.

Biti toliko strpljiv i odgovarati na sva moja pitanja i nedoumice je nešto na čemu sam im jako zahvalna. Tako je nastao moj prvi članak na koji sam jako pono-sna.

Odabir i odgoj šteneta za psa vodičaPrva škola za obuku pasa javlja se za vrijeme i nepo-sredno nakon Prvog svjetskog rata. Prvi pravi centar za obuku osnovan je u Njemačkoj 1915. godine. Skoro u isto vrijeme osnovane su slične škole u Francuskoj i Belgiji.

Pasmina koja se najčešće uzima za psa vodiča jeste la-brador ili zlatni retriver. Također, mogu se koristiti i dru-ge pasmine poput njemačkog ovčara.

Prije nego što se pas dodjeli slijepoj osobi potrebno je da prođe adekvatnu obuku.

Štenci namijenjeni obuci za psa vodiča uzimaju se iz legla u standardnoj dobi od osam do dvanaest sedmica te se povjeravaju na brigu volonterima, porodicama u kojima će odrastati prvih godinu dana.

Važno je pritom da žive kao punopravni članovi porodi-ce, da su voljeni i da se sa njima postupa sa puno pa-žnje. Tokom godinu dana u volonterskoj porodici stručne osobe iz centra za obuku dolaze u podučavati članove porodice kako odgajati štene i pratiti napredak.

Marina Pejović, Gim

nazija i Srednja stručna škola Istočna Ilidža

13preventeen

(IN)P

UT

Dodjela psa slijepoj osobiKad je pas obučen traži se najkompatibilnija osoba za njega (naime, postoji lista slijepih ljudi koji čekaju na psa). Nakon toga instruktori koji rade u centru za obuku gledaju karakter neke osobe i određenog psa te ih tako „spajaju“. Zatim slijepa osoba dolazi na neko vrijeme živjeti u centru i tu ovladava tehnikom korištenja psa vodiča svakodnevnim radom sa instruktorom.

Ako slijepa osoba prođe taj test u roku od nekoliko mje-seci ona dobiva svog psa. Nekoliko puta u toku godine ljudi iz centra provjeravaju kako funkcionišu pas i slijepa osoba.

Najčešći problemiProblem kojeg ima pas vodič je taj što ne može pratiti prepreke iznad glave. Kako je obučavan da gleda ispred i oko sebe, pas ne gleda gore dok hoda uz svog vlasnika. Zato, ako pas prolazi ispod krošnje drveta sa kojeg grane vise nisko, postoji i opasnost da vlasnik udari glavom.

Postoje još neka područja za koja pas nije odgovoran.

Pas nije odgovoran za prelazak ulice. Naime, pas ne prepoznaje boje na semaforu. Slijepa osoba zna da je došla do semafora jer čuje buku automobila oko sebe. Za prelazak ulice vlasnik čeka da se promet stiša i tada prelazi ulicu.

Ma koliko god to drugačije izgledalo, pas vodič ne vodi osobu sa jednog mjesta na drugo. Slijepa osoba je navi-gator, a pas je pilot.

Još poneka riječ o obiteljima volonteraGlavna uloga volontera je kontinuirano izlagati štene svim aspektima svakodnevnog života. Štenci se uče osnovnoj poslušnosti. Moraju znati lijepo hodati na po-vodcu i ne smiju juriti za automobilima ili mačkama.

Najčešće se volonteri emocionalno vežu za psa pa teško doživljavaju završetak procesa socijalizacije.

Pas vodič je službeni pas i ima pravo ulaska u javne prostorije i svoje mjesto pored „gazde“, npr. u javnom prevozu, čekaonicama, peronima i sl. Pas vodič je obu-čen da se ponaša nezainteresovano za okolinu. Takvi psi nisu opasni.

Prosječan radni vijek psa vodiča sa slijepom osobom je sedam do osam godina.

Osobe sa tjelesnim ili mentalnim ograničenjima imaju pravo na rad, slobodu kretanja, izražavanja misli. Podr-žimo ih! Uvažimo razlike koje ih čine posebnim iI prihva-timo ih jednakima s nama.

Sa psom vodičem ili bez njega, neka budu svugdje dobrodošli.v

PAS ZA SLIJEPEŠkolovanje pasa vodiča

Nakon završetka socijalizacije u porodici štene se vraća u centar na procjenu odgovara li daljoj obuci za psa vo-diča koje traje šest do osam mjeseci.

Svaki pas kandidat kod kojeg se pokaže previše teških aspekata ponašanja isključuje se iz daljnje obuke. Psi ocijenjeni negativno na prvoj provjeri šalju se porodi-cama koje su ih socijalizovale ili se daju nekoj drugu porodici koja ih želi.

Psi pogodni za dalji rad nastavljaju intenzivnu obuku pod vodstvom trenera. Pas mora naučiti upute koje daje vodič. Uči kontrolisati brzinu hoda, zaobilaženje prepre-ka, pronalaženje lokacija koje su mu poznate itd. Psi se podučavaju pravolinijskom kretanju.

14 preventeen

(IN)PUT

Slika prosječne tinejdžerice u BiH svake godine sve više podsjeća na uvodne scene iz američkih horor-filmova s kraja prošlog stoljeća u kojima sredovječne glumice igraju uloge šesnaestogodišnjakinja.

Roza soba, roza posteljina, roza spavaćica, rozi laptop, našminkana i u krevetu, ne baš pametna, leži potrbuške i maše nogama dok se dopisuje s prijateljicama.

Ni njihovi muški prijatelji nisu ništa bolji. Opet (ne)na-mjerna greška u razlici u starosti glumca i uloge: spor-taš, herojska vilica, nabildan, ne baš pametan, vozi skup auto i iz prosječne je porodice. U takvim filmovima vrije-di navijati za negativce.

Današnje generacije odgajaju internet i televizija. Oni sretniji, čiji roditelji nisu imali para za kompjuter, do srednje škole još su i dobro prošli, ali tehnika je sve jeftinija, pristupačnija i neophodnija, a roditelji sve ljenji i nervozniji, pa im je lakše kada dijete šuti sedam sati pred kutijetinama koje zrače nego kada se, ne daj Bože, hoće igrati vani. Krivaca na sve strane, nedovoljno prsti-ju za upiranje.

Tu dolazimo do problematike koju ćemo nastojati obra-diti u ovom članku, osviještenost mladih na temu au-tohtonih pasmina u BiH i ugroženosti istih. Kako gore opisanu generaciju zainteresirati za nešto što nema specijalne efekte, ne puca, ne leti, ne ispira mozak, a svakako nije ni roza boje?

Stav tinejdžera

Većina mojih sugovornika, koja dolazi upravo iz ove po-pulacije, imala je slične stavove koji bi se mogli sumirati u sljedeću rečenicu: Volimo životinje, volimo BiH, ali nas ne interesira koje su autohtone pasmine jer je to - do-sadno.

Ako se vratite na uvodni dio teksta, ova konstatacija je sasvim na mjestu. Teško je povjerovati da bi čak i neki blockbuster o superautohtonoj pasmini koja se bori pro-tiv zločina puno promijenio ovakve stavove. Pravi pro-blem uopće nije tako površan.

Stav roditelja

I u ovom slučaju imamo jedan dominantni stav koji bi ukratko zvučao nekako ovako: Djeca su loša, vreme-na su loša, bla bla televizija, bla bla internet, u naše vrijeme nije bilo tako…

Kao i kod stava tinejdžera, ova rečenica je sasvim na mjestu. Eh, sada dolazi ono famozno «ali!».

Ali! (ili “Stav arogantnog dvadesetogodišnjaka”)

Pod jedan, poen za ti-nejdžere.

Činjenica je da razgovor o autohtonim pasmina-ma i njihovoj ugrože-nosti čak i samim nazi-vom zvuči dosadnije od dubljenja na glavi. Zato ćemo ga u nastavku teksta zvati riječju koja zvuči neusporedivo moćnije - negliže (probajte izgovoriti naglas).

Dalje, pod dva. Spomenuti negliže sam po sebi zvuči, hajde da kažemo, nebitno. Međutim, u kombinaciji sa sličnim “nebitnim” i “dosadnim” problemima poput: zagađenosti voda, zagađenosti okoline, izgradnje hi-drocentrala na neprimjerenim mjestima i tako dalje, to sve čini jednu problemčinu za Bosnu i Hercegovinu, što uvelike utiče na ekološku i ekonomsku sliku. Poen za roditelje.

Pod tri se vratimo na oba stava i sumirajmo priču. Kako bi skinuli ovaj negliže sa dnevnog reda, i zajedno sa njim sve druge probleme koje smo naveli, treba promijeniti način razmišljanja tinejdžera, ali i njihovih roditelja te obrazovnih djelatnika. Svi su se nekako, čini se, ulijenili, a posao nije nimalo lagan jer je riječ o dubokom proble-mu obrazovanja koje akcent stavlja na mehaničko uče-nje. Tu su ocjene mjerilo vrijednosti, znanja, i tu je riječ profesora iznad svake druge. S druge strane imamo ro-ditelje koji slave te devijantnosti gledajući vlastito dijete kroz ta mjerila i riječi tih profesora. Kada na sve dodamo uticaj televizije, interneta i drugih pošasti dvadesetog stoljeća, zaista ne možemo puno kriviti tinejdžere. Poen za arogantnog dvadesetogodišnjaka.

Iako se ne može konkretno i brzo uraditi ništa na gene-ralnom planu, preostaje nam zadnja linija otpora, a to smo mi sami, rad na sebi i rad “protiv sistema”. Uz to se samo još možemo nadati da će naš pozitivan primjer potaknuti druge da rade isto, a ako ne, pa hej, barem smo pokušali.v

ROZE KRAVE, CRNI LJUDI

Zlat

an P

rnde

lj, F

ilozo

fski

fak

ulte

t,

Psih

olog

ija, Sa

raje

vo

15preventeen

Autohton/Autohtonost (grč. autos - sâm, isti i chthon - tlo, zemlja) pojam je koji se odnosi na jednu posebnu kulturu, odnosno dio kulture ili na pojedinačna dobra nekoga naroda, zemlje, kraja.

Barakje autohtoni bosanskohercegovački oštrodlaki pas. O ba-raku postoje pisani dokumenti orijentalnim pismom i jezikom pri čemu se opisuje kao pas oštre ili pas duge dlake. Franz Laska, austrijski oficir na službovanju u Bo-sni, vršio je mjerenja tih specifičnih pasa i detaljno ih opisivao nazivajući ih bosanskim kostrušavim kerovima. Na arapskom jeziku barak doslovce znači munja.

Buša je jedna od najmanjih pasmina goveda na svi-jetu, visine oko 110 cm i težine oko 200 kg. Uz najčešće tamnije i svijetlosmeđe, buše mogu biti i crne, svijetlo-sive, pa i gotovo bijele boje dlake. Prepoznat ćemo je po kratkim tamnim rogovima, srnećoj gubici, svijetlim dlakama oko tamno obojene gubice te osebujnoj svijetloj, jeguljastoj liniji duž leđa.

Domestikacija ili pripitomljavanje (lat. domesticatio) jest izraz koji se koristi za proces kojim se različiti biološki organizmi prilagođavaju za preživljava-nje u društvu s ljudima. Domesticirane ili pripitomljene životinje, biljke i drugi organizmi su oni čije je ponašanje i životni ciklus izmijenjen kroz uzgajanje i život pod ljud-skom kontrolom tijekom nekoliko generacija.

Ihtiologija je, najkraće rečeno, nauka o ribama,. Zapravo to je grana zoologije koja se bavi proučavanjem riba. Smatra se da na svijetu postoji oko 25 hiljada vrsta riba. U Bosni i Hercegovini najpoznatije vrste riba su: mladica, glavatica, jezerska i potočna pastrmka, lipljen, crvenperka, kečiga, klijen, kečiga, smuđ, som, ukljeva, štuka i brojne druge.

Kastracija ili škopljenje je hirurški zahvat odstra-njivanja testisa. Može se primjenjivati i kod ljudi i kod životinja. Razlog zbog kojeg se ovaj zahvat vrši je pre-ventiva i terapija određenih bolesti koje se javljaju kod mužjaka. Vrlo vjerovatno srećete na ulicama svoga grada pse koji na jednom uhu imaju malu markicu. To znači da su, ukoliko se radi o mužjacima, kastrirani, odnosno sterilisane ukoliko su ženke. Na taj način se nastoji spri-ječiti stvaranje novih generacija nezbrinutih životinja.

Kupiranje je hirurški postupak koji podrazumi-jeva odsijecanje dijela životinjskog repa ili ušiju koji se radi kako iz praktičnih tako i iz estetskih razloga. U vrijeme kada su ljudi koristili konje za vuču, kupiranje repova konja je bilo sasvim normalna stvar. Konjima bi se rep kupirao kako bi se spriječilo zapetljavanje dlake repa sa amovima.

OrnitologijaNauka o pticama ili grana zoologije koja se bavi prouča-vanjem ptica. Više o pticama u Bosni i Hercegovni, potra-žite u članku „Na krilima iznad Bosne“ koji su napisale Nevena i Željana.

Sterilizacija je hirurški zahvat odstranjivanja re-produktivnih organa kod žena i ženki životinja. Vrši se iz istih razloga kao i kastracija.

16 preventeen

Cool - turA

Postoje tekstovi koji nikad ne zastarijevaju. U pravilu je riječ o onima koji govore o općim ljudskim iskustvima u za to najprikladnijem i općeprihvatljivome obliku. Jedan od takvih oblika je basna. Iako u početku basne nisu bile stvarane za djecu, vrlo brzo su postale dječje štivo.

Premda malo dijete ne razumije slojevito značenje ba-sne, ona se ipak vrlo često iskorištava prilikom odgoja ne samo u školi već i u vrtiću.

Čak i onda kada dijete u potpunosti ne shvaća basnu, ona mu je privlačna. Jedan od razloga je kratkoća (malo dijete ne može usmjeriti pozornost na dulje tekstove), drugi jednostavnost (ima najčešće samo dva-tri lika i to najčešće ljubimca/životinje), a treći je činjenica da ba-sne vrlo često imaju dramski karakter pa ih je lako pre-tvoriti u igrokaze - literarni oblik djeci naročito omiljen.

Kada i kako su nastale basne?Teško je sa sigurnošću reći gdje, kada i kako je basna nastala. Neki je smještaju u Indijski potkontinent te po-vezuju s popularnim basnama i poučnim pričama sa životinjskim i ljudskim likovima koje su ušle i u zbirku Pančatantra, a po kojoj je Indija stekla glas zemlje priča i basni.

Međutim, povijest njezinih sačuvanih oblika pokazuje da basna, kao i neke druge književne vrste, svoj konti-nuitet unutar kulture Zapada ostvaruje od antike, pro-cvat tijekom kasnijih stoljeća, a svoju popularnost i na-sljedovatelje stječe i danas.

Titulu oca basne nosi drevni grčki pisac Ezop čije je ime u međuvremenu postalo sinonimom za ovu kratku knji-ževnu vrstu. O Ezopu ne samo da se malo zna već se čak povremeno sumnjalo da je uopće i postojao.

Iz sačuvanih podataka pretpostavlja se da je živio u 6. st. prije Krista, da je rodom iz Male Azije, a da je zapra-vo bio rob kojeg je gospodar oslobodio zbog njegove učenosti. Smatra se da je nepravedno optužen i ubijen zbog pljačke jednog svetišta. Kao basnopisca Ezopa prvi spominje Herodot, slavni grčki povjesničar.

Razumijevanje basne nije lako jer ona obično ima više slojeva nego drugi tekstovi.

Autor priča u alegoriji, a poruka basne zapravo predstav-lja uopćavanje odnosa među ljudima. Djeca lako uočava-ju konkretan slikovit sadržaj. Što su mlađa, teže svode sadržaj basne na bitno i teže nalaze analogni događaj iz života. Iako se događaji i likovi basne razlikuju od sva-kidašnjeg života, ipak su zapravo njegov izravan odraz.

Ako dijete ne zna što su: hrabrost, marljivost, za-hvalnost, skromnost, se-bičnost, vjernost itd., ne može dokučiti ni pouku basne jer događaje u basni uvijek treba prihvatiti kao usporedbu s nečim pozna-tim iz života.

Ako se sadržaj basne ne može povezati sa životnim iskustvom, dijete u per-cepciji basne ostaje na razini opisa zbivanja.

Da je umijeće i zadovoljstvo čitanja često veće i od sa-moga pisanja to oduvijek znaju svi pravi pisci i pravi čitatelji.

To lijepo i važno iskustvo mnogima u BiH je uskraćeno ili otežano jer su mnoge javne i privatne knjižnice propale, a kupovna moć ljubitelja knjige drastično je opala.v

Kad životinje progovore

Aldi

n Fa

fulo

vić,

Sr

ednj

a Šk

ola

Vite

z, V

itez

Zeus i pčelaJedna pčela odleti na Olimp i ponese Zeusu na dar mirisnog i zrelog meda.Zeus se toliko obraduje da joj obeća

sve što poželi.I pčela je poželjela: ,,Daj mi jedan žalac

da mogu ubosti svakoga tko pokuša krasti mi med.’’

To Zeusa razljuti jer je volio ljude. Ali, obećanje je obećanje. Zato dade pčeli žalac koji će i njoj samoj donijeti smrt, ako ga upotrijebi. Od tada pa i danda-nas svaka pčela ima samo jedan žalac.

Ako nekoga ubode i sama umre.

17preventeen

Cool

- tu

rA

„Kradljivci“ filmova su zapravo različite životinje koje su osvojile publiku i „ukrale“ glavnu ulogu poznatim glumcima.

Spomenut ću samo neke koje su ostavile najveći dojam na publiku u vrijeme nakon njihovog prvog prikazivanja na kinoplatnima.

Počet ću sa Sam - psom iz filma I am legend (Ja sam legenda) kojega nitko nije mogao zaboraviti nakon filma. Spomenuta ženka pokazuje pse u najboljem mogućem svjetlu, njihovu požrtvovanost i jednostavno činjenicu da oni vole više čovjeka koji ih hrani nego sebe.

Ona, nakon što je obranila svog vlasnika od zombi-pasa, ugine od smrtonosnih ozljeda prethodno nanesenih u borbi. Čak ni smrt glavnog glumca na kraju filma nije ostavila jak dojam kao smrt Sam.

Sljedeći u nizu je pas Hooch u filmu Turner & Hooch. Hooch je nestašni pas kojeg poslije smrti vlasnika udo-mljava Turner da bi mu on pomogao pronaći ubojicu prvobitnog vlasnika.

Turner se bori sa naravi ove vrste pasa, nestašlukom, neposlušnošću i svim ostalim stvarima koje dolaze s ve-likim psima. On ugiba pred kraj filma u velikoj pucnjavi. Taj dio filma nikoga nije ostavio ravnodušnim.

Nemam namjeru prikazati da sve životinje moraju ugi-nuti da bi dobile pozitivne kritike, što nas dovodi do

Babea iz istoimenog filma Babe.

Babe je mala svinja koja želi postati, pa-zite sad, pas ovčar. Smiješno – da, ali zar nismo naučili da se u svemu skriva poruka za sve nas?

Babe pokazuje da se ono što se želi uvijek može postići. Njemu to nije bilo lagano, ali šta je u životu lagano?

Posljednja, ali najveća kradljivica scene je velika bijela psina iz filmskog klasika Jaws (Ralje). Kome još životinja kao što je morski pas ne zadaje noćne more?

Uobičajeno, velika psina, koja guta sve na svom putu, zadaje nevolje stanovništvu i ubija nekolicinu nevinih ljudi. Nema ništa strašnije od nečega što te dohvati iz morskih dubina bez ikakvog upozorenja.

Ove spomenute životinje su samo mali dio velike liste filmova čije glavne uloge nose likovi kojima publika ne zapamti ime, što uistinu pokazuje koliko su životinje zapravo pravi „kradljivci“ glavnih uloga.v

“Kradljivci” filmova

Dija

na L

ukić

, KŠ

C “S

v. P

avao

”, Z

enic

a

Scena iz filma “Turner&Hooch”

18 preventeen

duhovnost

Praznovjerja postoje otkad je svijeta i vijeka. Svaki na-rod ima svoja praznovjerja, ali čini se da ih mi Balkanci imamo najviše.

Koliko puta ste vidjeli da neko pljune tri puta kada mu crna mačka pređe put? Možda i vi, čak nesvjesno, imate običaj kucnuti u drvo kako bi vas pratila sreća. Nije malo ni onih koje su majke ispraćale na ispit uz prosutu vodu. Bojite li se sedam godina nesreće kada razbijete ogleda-lo? Sve su to praznovjerja.

PraznovjerjePraznovjerje se definira kao sklonost da se određeni po-stupci i događaji smatraju pretkazanjem nastupajućeg zla ili dobra. Ono je pogrešna vrsta vjere, magijska reli-gioznost koja pretpostavlja iracionalno uvjerenje da neki objekti i postupci, magijskim moćima koje posjeduju ili izazivaju, utječu na ljudske živote.

Što psiholozi misle o praznovjerju pitali smo psihologi-nju Juliju Glibo–Jeličić:

Praznovjerje se pojavljuje kroz povijest i postoji nekoliko načina na koje se u psihologiji pokušalo objasniti. Ljudi imaju potrebu kontrolirati zbivanja pa koriste neke me-tode kako bi barem prividno kontrolirali situacije. Često se izvode i rituali. Glavna je potreba ljudi za kontrolom: danas su izbjegli crnu mačku i izbjegli su nesreću. To pomaže ljudskom samopouzdanju i nerijetko oni koji u to vjeruju imaju više sreće jer su puni samopouzda-nja. To je slično placebo efektu. Psiholog Roshental je napravio eksperiment i kao rezultat dobio Pigmalionov efekat - nesvjesno djelujemo na svoje ponašanje. Iako ovo istraživanje nema veze s praznovjerjem, objašnjava uzročno- posljedične veze prilikom praznovjerja.

Životinje i praznovjerjePraznovjerja starog svijeta o životinjama govore nam o tome kakvo će vrijeme biti, hoćemo li biti zdravi, sretni ili nesretni?

Nesreću čovjeku navještava kukavica: ako na kući kuka-vica zakuka, kuća će u muku i tugu zapasti.

I gavran je vjesnik nesreće: kuća koju nadlijeće ostat će bez domaćina.

Lastavica je vjesnik sreće: kuća na kojoj lastavica napra-vi gnijezdo bit će sretna.

Šišmiš se smatra ukletim, njegovo bezglavo letenje opreka je skladnom letu ptica. Ponekad se životinje ko-riste i kao amajlije. Puževe kućice, zečje šape, školjke i golublje perje su samo neke.

Crna mačkaJedno od najzatupljenijih praznovjerja kod nas je crna mačka. U mitologijama gotovo svih naroda svijeta ima-la je značajno mjesto. Simbolika joj se kretala između dobrih i zlih značenja. U Japanu, ona je zla i u stanju je ubiti ženu i uzeti njezin oblik; u Kini je dobrohotna živo-tinja; u Kambodži sudjeluje u obredima prizivanja kiše; u Indiji su statue mačaka-asketa simboli blaženstva ži-votinjskog svijeta; u starom Egiptu štovana je kao bo-žanstvo. Posjeduje magične moći, a za oslobađanje od zlih čini potrebno je pojesti njezinu kožu. Donosi nesre-ću kada prijeđe preko puta, a njezina slezena zaustavlja menstruaciju. Lijek za vrućicu je krv iz uha crne mačke. Sanjati ju predznak je neiskrenosti i prevare.

Praznovjerja se prenose sa koljena na koljeno, s ge-neracije na generaciju, a nema nikakvog dokaza da će utjecati na našu sudbinu. Čovjeku je veliko opterećenje stalno o njima razmišljati. Zato je bez praznovjerja lakše i ljepše živjeti.v

Svrbi me nos, posvađat ćemo se!

Emily Šoljić, Opća gimnazija, Prozor

Dajana Mišković, Fakultet politič-kih nauka-Socijalni rad, Sarajevo

19preventeen

duho

vnos

tKad hoću, lako ću, kad neću, kako ću?

Mnogi od vas su vjerovatno čuli za sv. Franju Asiškog. Živio je krajem 12., početkom 13. vijeka. Ako niste čuli za njega, vrijeme je da vam ga predstavim.

Priča o Sv. Franji i gubijskom vukuU mjestu Gubbio, koje se nalazi u središnjoj Italiji, posto-jao je vuk koji je plašio narod i ubijao životinje, a pone-kad je znao pojesti i seljana. Niko mu nije smio ništa jer je bio užasna, strašna, krvoločna zvijer. Jednoga dana je u to mjesto došao sv. Franjo koji je odlučio suprotstaviti se strašnome vuku. Svi su vjerovali da će ga vuk poje-sti ili, najblaže rečeno - napasti, ali ta vjerovanja nisu spriječila sveca da se sretne s vukom. Kada su se vuk i sv. Franjo našli, popričali su i dogovorili se da vuk više neće napadati ljude i životinje, a seljani će ga zauzvrat hraniti. Zatim su ponovili taj dogovor pred stanovnicima Gubbija. I vuk i ljudi su se pridržavali dogovora: vuk nije napadao ni njih ni životinje a ljudi su ga hranili i brinuli se o njemu, sve dok se on nakon dvije godine nije raz-bolio i umro. Eto, ako niste znali ovu priču, sada znate. Da li ova priča govori samo o zlobnom vuku i ljudima te njihovom dogovoru ili postoji nešto više? Fra Pero Krajica iz Sarajeva, sa kojim sam razgovarala, vjeruje da ima nešto više.

Strah i ponosFra Pero kaže da je strah nešto što nas sprečava uraditi dosta toga. Priznajte, koliko puta ste razmišljali o tome da pokušate nešto, ali plašili ste se i odustali od toga? Ne kažem da strah nije dobar. Potrebno je da se bojimo, da imamo nešto što nas sprečava raditi gluposti. Među-tim, ponekad je potrebno prevazići ga, izaći iz čahure koja nas ograničava, uložiti u sebe i svoje postupke. Rezultati možda neće doći odmah, ali s vremenom hoće, sigurno.

Da se vratimo na priču: šta je još, osim straha, spreča-valo seljane da se suprotstave vuku? Ah, da, različitost! Iako ne želimo priznati, plašimo se različitosti, pa i ljudi koji nam nisu slični. A još ako smo previše ponosni, od upoznavanja novih ljudi, novih kultura nema ništa! Da

Jova

na Đ

urić

, Gi

mna

zija

“Jo

van

Duči

ć”, D

oboj

Ostv

ro K

ošlju

n: S

v. F

ranj

o pr

ipito

mlja

va v

uka.

bismo poboljšali sebe i svoje odnose s drugima trebamo im izaći u susret. Kada se ne slažemo naći neki kompro-mis koji će donijeti dobro i jednoj i drugoj strani, poput ovog iz spomenute priče: ,,Ja vas neću jesti, ali ćete me vi hraniti.“ Ili kako bi se reklo „po stranski“ -,,win-win game“, tj. obje strane dobivaju dogovorom. Fra Pero kaže da, ako ne izađemo u susret jedni drugima, nema nikakvog napretka.

Snaga je u nama

U ovoj priči, a i mnogim drugim o sv. Franji vidimo da je on imao hrabrost izaći, suočiti se s nečim ili nekim, ne plašiti se, boriti se za druge i pomoći im. Često su oko nas takvi ljudi koji imaju snagu potaknuti nas (obično naši roditelji, prijatelji i porodica uopšte), ali ponekad to moramo biti mi.

Mi se moramo boriti za sebe, a bilo bi lijepo da se češće borimo i za druge.

Znate kako kažu: Lijepa riječ i gvozdena vrata otvara, a razgovor je ključ uspjeha.

Dok se ne suočimo s nečim što nas koči, nema napretka. Naime, ako nas nešto koči jednom, kočit će nas uvijek! Vrijeme je da se suočimo s našim strahovima, prebro-dimo ih i krenemo dalje. Ako to uistinu želimo, onda to i možemo, a ako ne...E, onda je to neka druga priča!v

20 preventeen

CAFÉ

Jazira: Zašto riskiraš svoj ži-vot za mene?

Frank T. Hopkins: Moj konj te voli.

(Hidalgo, Joe Johnston, USA, 2004, 136 min.)

U Sarajevu ste, želite ispro-bati nešto novo, uzbudljivo, a pri tome se dobro prove-sti? Onda je krajnje vrijeme da posjetite Konjički klub Hidalgo. Dolaskom na ovu ergelu iz ličnog iskustva

uvjerila sam se da druženje s konjima predstavlja svoje-vrsnu terapiju i odmor. Dom devetnaest “sinova vjetra” smješten je na Sedreniku, mjestu koje je udaljeno de-setak minuta vožnje od strogog centra Sarajeva. Sami ulazak na ergelu oduzeo mi je dah jer sam srela dva predivna konja, sestru i brata, koji se vrlo lijepo slažu i koji su mi poželjeli toplu dobrodošlicu.

Konjički klub Hidalgo postoji pet godina i vlasništvo je Muhameda Potogije, strastvenog zaljubljenika u konje. Već dvije godine mnogi ovdje uče jahati. Klub ima 80 članova, uzrasta od 6 do 65 godina, od čega je njih 30 aktivno.

Na ergeli se nalazi više vrsta konja:

Arapski konj, koji je ponos ergele, smatra se najljepšim u konjskom svijetu. Malog je rasta i posjeduje nevjero-vatnu brzinu koja se razvijala kroz historiju trčanja po pustinjskom pijesku.

To je i razlog što Arapski konj, osim svojim egzotičnim izgledom, očarava na trkaćim natjecanjima svojom br-zinom.

Gidran je konj koji se trenira za preskakanje prepona. To je skladan i živahan konj sportskog tipa za kvalitetno jahanje i vožnju, prepoznatljiv na međunarodnim natje-canjima. Ima odličan i izražen temperament, čvrste je građe, mišićavih nogu, leđa i vrata. Sudjeluje u natjeca-njima u kojima se traže brzina, spretnost, izdržljivost i hrabrost.

Lipicaner je konj koji se rodi crn, a postaje bijel između pete i sedme godine. Atletske je građe. Poslušan je i veoma lako uči.

Bosanski konj vrlo je ponosan i tvrdoglav. To je konj če-lične tjelesne građe, nerazmjerne snage, otporan na bo-

lesti, snažne konstitucije i velike izdržljivosti, vrlo dobro prilagođen klimatskim prilikama područja na kojem živi, a zadovoljava se skromnom prehranom i smještajem.

Trener Muamer Kapetanović me odveo da vidim odaje u kojim borave ove plemenite životinje te mi je ispri-čao anegdote o svakoj od njih. Tako, naprimjer, pastuhe moraju odvojiti u poseban dio štale da bi ih izolirali od kobila. Vrlo je opasno ukoliko pastuh smatra da neki drugi pastuh predstavlja opasnost za njega. Tada može doći do borbe između njih. Oko Nove godine očekuju da će na svijet doći i dva ždrjebeta tako da će na ergeli boraviti dvadeset i jedan konj. Ukoliko vam “obično” jahanje nije toliko zanimljivo možete se okušati u en-duranceu - konjičkoj disciplini koja predstavlja maraton za konje i jahače, a koju možete trenirati na ovoj ergeli.

Cilj je preći dugačku stazu u što kraćem vremenskom periodu, a da pri tome ne iscrpljujete konja. Službeno se smatra da je endurance postao sportska disciplina 1950. godine kada je Wendell Robie jahao iz Nevade u Kaliforniju stazom Pony Expressa (op. a. glavna poštan-ska linija između istočne i zapadne obale SAD-a) te je završio u roku manjem od 24 sata. Endurance se u Euro-pi počeo razvijati od 1960. godine. Za sve one koji odlu-če posjetiti ovu ergelu garantiram divan provod i lijepo utrošeno slobodno vrijeme na čistom zraku i u društvu ovih ljepotana.v

Džinovi na staklenim nogama

Amina Tucak, Druga gimnazija, Sarajevo

Ergela na Sedreniku

21preventeen

CAFÉ

Postoji više od 100 različitih pasmina konja. Preci današnjeg konja živjeli su već prije 55 miliona godina i težili su oko 50 kilograma. Prosječna starost konja je oko 20 godina. Konj ima 44 zuba. Konji su vrlo svjesni svoje ljepote, a najviše se diče svojom grivom i repom. Kobila nosi ždrijebe 11 mjeseci te gotovo uvijek oždrijebi samo jedno ždrijebe.

Vole slatkiše (šećer) i voće (jabuke) te povr-će (mrkva).Najstariji konj na svijetu prema Guinnesso-voj knjizi je Old Billy koji je umro 1822. u 62 godini.Najveći konj, imenom Samspson, živio je u 19 st. Bio je visok 219 cm i težak 1.524 kg. Najmanji konj bio je Little Pumpkin, visine 35,5 cm i težine 9 kg.

Zanimljivosti o konjima:

Foto: Amina Tucak

22 preventeen

CAFÉ

Većina ljudi više preferira pse nego mačke i dosta ih misli da su mačke pokvare-ne i zle životinje.

Eh, pa ja ću vas barem na trenutak uvjeriti da i mačke mogu biti istinski prijatelji baš kao i psi.

Moje iskustvo s mačkomMačku sam imao pune tri godine i mogu slobodno reći da su mi to, do sada, jedne od ljepših godina u životu.

Jednostavno sam obožavao tu mačku! Kad god sam bio pod stresom od učenja ili iz bilo kojeg drugog razloga ona bi se uvukla u moju sobu i svojom pojavom me istog trenutka oraspoložila.

Bili smo nerazdvojni. Mogao sam joj reći apsolutno sve jer sam znao da me nikad ne bi nikad izdala ili mi uči-nila nešto loše. U njoj sam imao najboljeg prijatelja i dan kada je uginula bio je jedan od najružnijih dana u životu. Mačke mi se općenito više sviđaju zato što su karakterom mnogo mirnije od pasa.

Pas, prema mojem mišljenju, treba imati ima više pro-stora i nalaziti se u kućnom dvorištu, a ne u stanu.

Pas ili mačka, vi odlučiteNapravio sam jednu malu analizu u kojoj sam saznao koje su prednosti, a koje mane psa, a koje mačaka. I saznao sam da su psi dosta vezani za svog vlasnika, zahtijevaju da ih se redovito izvodi van, što u slučaju mačke nije tako, da su, za razliku od mačaka, dosta razigraniji i veseliji.

Mačke su dosta umiljate i ne zahtijevaju mnogo, a pru-žaju vam puno. Tajanstvenije su od psa i teže ih je prido-biti, ali ako uspijete, dobivate ogroman užitak druženja s njima.

Dejan Božić, KŠC “Sv. Pavao” Zenica

Mačka, čovjekov najbolji prijatelj

23preventeen

CAFÉ

Saznao sam da pse više udomljavaju ljudi koji imaju veliku kuću i veliku obitelj, a mačke ljudi koji žive sami. To stvara predrasude da su ti ljudi čudni, da nemaju prijatelje i sl., ali uvjeravam vas da nije tako. Ti ljudi su sami jer traže odmor od stvarnosti, a mačka im pruža upravo to: mir i odmor.

Leteći intervju U svom gradu Zenici napravio sam malu anketu i inter-vju sa slučajnim prolaznicima. Prema mojoj anketi: 14 osoba više voli pse, a osam osoba mačke.

Za pse su uglavnom glasale žene, a za mačke, što me dosta začudilo, muškarci.

Slučajnim odabirom ću vam prenijeti tri odgovora koja sam dobio putem intervjua:

Osoba br. 1: „Ja mrzim mačke, sve su mi nekako podle i hinjave, a sa psom možeš fino prošetati i pas te više vuče van.“

Osoba br. 2: „Više volim mačke zato što su sve nekako slatke i umiljate, imam tri male mace koje sam pokupila sa ulice. Prije sam imala dobermana, ali mi se nije svidio toliko koliko mačići.“

Osoba br. 3: „Volim i jedne i druge, ali su mi malo više draži psi, a razlog je taj što su malo više zabavniji i vese-liji od maca. Ja imam sedam zečića i da si me pitao tko mi je draži, pas ili zec, izabrala bih zeca.“

I nešto za krajKad bih ja birao uvijek bih izabrao mačku, ali svatko ima svoje mišljenje i svačije mišljenje se treba poštova-ti. Zato, ako ikad budete kupovali ili udomljavali neku životinju, prvo razmislite možete li ponuditi toj životinji dobar život.

Ako možete, onda se nadajte prijatelju do kraja života, bez obzira je li ta životinja mačka ili pas.v

24 preventeen

CAFÉ

24 preventeen

Od tjelohranitelja

Šta mislite, raja, zašto ljudi imaju kućne ljubimce? Jesu li razlozi dobrota i ljubav koju osjećate kada imate če-tveronožnog prijatelja pored sebe ili pak neki drugi? Na primjer, besplatni čuvar kuće kojeg trebaš samo hraniti? Lijek za neku bolest?

Ljudi koji su odgovorili na moja pitanja jednog vrućeg popodneva na Vilsonovom šetalištu u Sarajevu obični su prolaznici koji su šetali sa svojim psima. To su ljudi različitog spola te različite starosti. Oni imaju različite priče, ali ljubav prema životinjama ujedinjuje ih u jednu zasebnu cjelinu.

Dosadna svakodnevnica

Prvu skupinu ljudi koju sam uspjela uspješno ispitati či-nili su uglavnom mladi koji se žale na dosadnu svakod-nevnicu. Svaki naredni dan im je nalikovao na prethodni te su jednostavno imali osjećaj da im treba netko tko bi im mogao promijeniti dosadni život. Takvi ljudi uglav-nom imaju nemirne pse s kojima je svaki dan doživljaj za pamćenje.

Simbol ljubavi

Jedan gospodin u svojim poznim godinama ispričao mi je kako je u svojim mladim danima upoznao djevojku pored malog Pet Shopa. Zaljubio se u nju ne znajući da će taj dan promijeniti njegov čitav život. Ta djevojka je njegova sadašnja supruga koja voli životinje isto kao i

Esma Širbubalo,

KŠC “Sv. Josip”, Opća -realna gimnazija,

Sarajevo

25preventeen

CAFÉ

Životinje nisu ništa drugo do personifikacije naših vrlina i mana

koje blude pred našim očima kao vidljiva utjelovljenja naših duša.

Bog nam ih pokazuje da nas potakne na razmišljanje.

Victor Hugo, Jadnici

on. Zato su se oni odlučili za malog psića koji će ih sva-kodnevno podsjećati na početak njihove ljubavne priče.

Bodyguard na četiri nogePostoje puno priča iz kojih saznajemo da su životinje (uglavnom psi) spasili nečiji život. Mama moje najbolje prijateljice mi je jednom prilikom ispričala da su dva psa u ratu spasila njezinu kćerku (moju prijateljicu) od granata.

Bacili su se svojim tijelom na malu bebu želeći je zašti-titi u strašnom trenutku.

Jedna bakica, ujedno i moja susjeda, ima pekinezera koji laje 24 h dnevno. Koliko god da nam to ide na živce, to silno lajanje spasilo je bakicu od uličnih huligana.

Stoga ima onih koji žele kućnog ljubimca poput nekog tjelohranitelja. Znate, bodyguard na četiri noge.

Dosta njih smatra da je normalno da će životinja zaštiti svog vlasnika i smatra da je to ljubav prema životinja-ma, a ne njihovo iskorištavanje.

Također, ljudi koji su doživjeli slično iskustvo s nekom životinjom vjeruju da su životinje pametna bića, dok veća skupina ljudi smatra da je tu riječ samo o instinkti-ma koji ih tjeraju na hrabre postupke.

Na svom putu prema odgovorima srela sam i one koji imaju kućne ljubimce furke radi. Jednostavno smatraju da je to cool.

Vjerujem da i vi imate svoje priče i svoje razloge, možda čak i ove koje sam već navela, zbog kojih imate ili ćete imati kućnog ljubimca.v

do provodadžije

26 preventeen

CAFÉ

zaslužuju biti posjećeni i viđeni. Kada se već dođe u Umoljane šteta je da se ne posjeti selo Luko-mir. To je selo udaljeno oko deset kilometara od Umoljana. Nalazi se na nadmorskoj visini od oko 1.500 m. Ono je još veća starina i atrakcija od Umoljana i nije bilo spaljeno u ratu. U nje-mu su još uvijek očuva-ne stare kamene kuće. Od modernizacije nema ništa u selu.v

Avantura počinjeIako je dio ekipe koji mi je trebao praviti društvo na Umo-ljanima odustao iz ovog ili onog razloga, avanturistički duh me je tjerao da idem sama u nepoznato. Busom sam došla do autobusne stanice u Umoljanima, od koje sam do sela imala dosta pješačiti. Pješačiti toliko mi se stvar-no nije dalo. Kako dalje? Tu sam vidjela neke seljane u autu pa sam ih zamolila da me povezu. Jedan dio puta na točkovima, a drugi dio na nogama. Ne znam šta sam tačno očekivala da ću vidjeti, ali me je ta netaknuta priroda odu-ševila. Mir i ljepota prirode su me toliko očarali da je zaista vrijedilo svakog žulja!

Umoljani, selo na Bjelašnici

Lam

ija H

asel

jić, S

redn

ja s

truk

ovna

ško

la, J

ajce

Foto

: Lam

ija H

asel

jić

Umoljani su selo na Bjelašnici na nadmorskoj visini od 1.340 m.

Legenda kaže da je u davna vremena postojala aždaha koja je iz kanjona Rakitnice i kroz Studeni potok krenula požderati stanovnike u selu. Seljani su se povukli na brdo gdje su se molili. Njihove molitve su bile uslišene, te se aždaha okamenila, što se danas može vidjeti na stijeni brda Pošiljak. Upravo zbog toga što su umolili spas od aždahe, selo je dobilo ime Umoljani.

Stočarsko naselje

Nekad se u ovom selu živjelo od stočarstva. Krave, volo-vi i konji bili su jedina „mehanizacija“. Koristili su se za prijevoz, vuču, oranje. Broj domaćih životinja bio je neu-sporedivo veći nego danas. Iako se i danas također živi od stočarstva, stočarski fond je značajno smanjen. Sta-novništvo se mahom okreće prema poljoprivredi. Rijetki koji se danas bave stočarstvom imaju problema zbog nasrtaja divljih životinja: vukova, medvjeda i svinja. Vuk upada u stada te pojede dosta ovaca, ne zaustavlja se na jednoj, a medvjed iz stada izabere najbolju ovcu te je pojede. Divlje svinje su problem i za poljoprivredu jer uništavaju sve što seljani posiju. Lisice seljani nazivaju domaćim životinjama jer se u selu mogu vidjeti u svako doba dana. Vukovi silaze danju.

Historija sela

Do 80-ih se živjelo vrlo teško. U selu je bilo dosta stanov-ništva. Nisu imali vodu, struju, puteve. Put je prošao tek 1975. godine, a „struja“ je puštena 1977. godine. Selo je tokom rata bilo spaljeno. Ostala je samo jedna mala džamija na početku sela koja ima limenu munaru.

Šta je stanovništvo navelo na seoski turizam?

Emin Fatić 2005. godine prvi u selu pravi planinarski dom. On je pokrenuo seoski turizam.

Kaže Emin: Znam da naše selo Umoljani ima dosta zna-menitosti i šteta bi bila da to ostane neviđeno. Mislim da bogumilski stećci, vodenice na vrelu Sedrenik koje se nalaze na ulazu u selo s lijeve strane i džamija koja se također nalazi na ulazu u selo s desne strane, zatim Studeni potok, koji nastaje od Studenog i Karinog vrela te završava vodopadom koji pada u rijeku Raketnicu,

27preventeen

CAFÉ

Ahala mahala, i ja sam konja jahala!

Rogatica je grad poznat po krompiru, kajmaku i odlič-nom jagnjećem mesu. Ipak, najpoznatija je po nevje-rovatnim konjima. Ali prije nego vas konji nadahnu i ispune svojom snagom, ono što će vam prvo udahnuti život jeste krajolik, prostranstva koja vode negdje u da-ljinu gdje vas u užurbanom svijetu može odvesti jedino mašta koja danas svima nama nedostaje.

Kada dođete u Rogaticu, nakon što se dobro najedete domaćih specijaliteta, najbolje vam je da se zaputite ka Boračkoj visoravni, gdje je nekada davno osnovana erge-la za uzgoj arapske, a zatim bosansko-brdske pasmine konja. Znate već, prije su u ratovima konji bili glavni rat-nici, te su se za potrebe vojske uzgajali i oplemenjivali.

OsobenostiKako su konji ergele Borike napredovali, tako su i po-bjeđivali na poljoprivrednim sajmovima, kako domaćim tako i inostranim. Ono što je zanimljivo jeste da muš-ki potomci na ergeli nose ime po liniji života. Dobivaju svoje ime u matičnim knjigama: datum rođenja, ime. Prema matičnom broju oca i majke ili broju žiga svakom grlu može se pratiti porijeklo najmanje četiri generacije unazad, a za većinu grla čak i do deset generacija. Sve žensko potomstvo dobiva ime po rodu (porijeklu maj-ke), matični broj i žig koje ga prati cijeli život.

“Bosanci” i “Arapi”Bosanski brdski konj je jedina bosanskohercegovačka autohtona pasmina konja. To je konj čelične tjelesne građe, nerazmjerne snage, otporan je na bolesti te je velike izdržljivosti. Sad zamislite jednog takvog konja na nekom hipodromu kako trči. Zar nije to jakost života?

Arapski konji su vitkiji, a bosansko-brdski su nešto niži i jači, ali ništa manje lijepi. Te dvije vrste ne mogu da žive zajedno zbog međusobne suprotnosti i konkurentnosti.

Barbara Kustura, KŠC “Sv. Pavao”, Zenica

Dragica Žerajić, Elektrotehnički fakultet Istočno Sarajevo

Ergela na BorikamaNa ergeli smo zatekli samo radnika Radomira Šarenca koji je tu zaposlen već šest godina (od svoje sedamna-este godine). Radomir kaže da voli ovaj posao i da je to porodična stvar: prvo jer je ovo radio njegov deda, zatim tata, pa sada on.

U razgovoru s njim saznala sam da se ergela sastoji od nekoliko objekata.

Paradna štala, koja je u neposrednoj blizini hotela Bo-rike, dom je sedam grla elitnih jahaćih konja “arapa” i “bosanaca” te dva mala ponija za obuku djece u jaha-nju, kao i dva konja za vožnju fijakera u ljetnom i saoni-ca u zimskom periodu. Najstarije grlo na ergeli Borike je kobila Mica sa 23 godine.

Oživljavanje rada ergele u poratnom periodu bio je sa svega 50-tak grla slabe kondicije, zdravlja i rasne pripad-nosti. Ali, ostalo je matično krdo kobila i jedne i druge pasmine. Od arapskih kobila tu su bile: Kadina, Luna, Hamdani, Obajan i Elhafi, a od bosanki: Mica, Iskra, Medina, Morina, Zorka, Una i Vidra.

Radomir nam je rekao da konje moraš voljeti da bi sa njima mogao i raditi.

Konj je jedna plemenita, inteligentna životinja. Ona uvi-jek osjeti ljubav koju joj čovjek daje te je dvostruko vra-ća, kaže Radomir.

Država na godišnjem nivou daje samo nešto novca iz budžeta. Inače, ova ergela se smatra državnom firmom, a o kakvoj se firmi radi procijenite sami. Meni je važ-no da sam, znate kako se kaže, „na konju“ s ovim sa-znanjem o ergeli, ali i ahala mahala i ja sam na konju jahala!v

Borike i konjiBosanski brdski konj nastao je 1908. godine križanjem arapskog i bosanskog konja na našim područjima.Štale na ergeli Borike potiču iz 1949. godine.Na ergeli ukupno ima 160 grla arapa i bosanaca te dva mala ponija.“Arape” i “bosanace” razdvajaju kada napune 3-4 godine zato jer se počnu međusobno sukobljavati, a kobile ostaju zajedno.Radnici na ergeli sami proizvode hranu za konje (zob, sijeno…).

28 preventeen

za dlaku i korijen dla-ke. Ukupan proces kože u kiselini traje mjesec dana.

Četvrti dio procesa: Koža se priprema za brušenje da bi bila glatka i raste-ziva. Nakon toga ide u poseban stroj da bi dlaka dobila prirodan sjaj.

Posljednji korak: Izlijeva se forma za željeni oblik mačke. Nakon toga se koža navlači na formu koja je već pret-hodno namazana ljepilom radi lakšeg navlačenja, šije se te nosi na sušenje koje traje 10-15 dana, ovisno od vrste životinje. Nakon toga se izvode završni radovi: šminka-nje, pravljenje umjetne njuške i obrada očiju. Prema želji klijenta mačka se može fiksirati na stalak (stijena ili drvo).

P: Najčešći kupci su?

O: Ako se osvrnemo na to da je prepariranje u Bosni i Hercegovini velikom broju ljudi nepoznato i da imaju negativan stav u pogledu na prepariranje, onda sa si-gurnošću mogu reći da su lovci najćešći kupci. Pored lovaca česte mušterije su i strani državljani koji obično kupuju u BiH jer je znatno povoljnije nego u susjednim zemljama i šire.

Na kraju i nemam neki konkretan zaključak, osim što mogu napisati da svatko ima pravo na slobodan izbor, sve dok ne ugrožava i ne nanosi bol i patnju drugome, što se odnosi i na životinje, pa ko voli nek’ izvoli. A Mi-lan Kundera je pisao: Istinski moralni ispit čovječanstva, ispit koji je temelj svega ostaloga, očituje se u odnosu prema onima koji u potpunosti ovise o našoj milosti, a to su životinje. Na tom je polju čovječanstvo pretrpjelo potpuni poraz, poraz koji je toliko potpun da svi ostali porazi proizlaze iz njega.v

Prepariranje životinja ili taksidermija je vještina punje-nja životinja prilikom kojeg životinje zadržavaju svoj oblik i izgled kao da su žive.

Riječ taksidermija potiče od dvije Grčke riječi - taksis, što znači uređenje i derma, što znači koža.

Prepariranje se počelo razvijati kada su lovci shvatili da se koža životinja ne može jesti već bi se mogla sačuvati trajno kao trofej koji će jednog dana biti izložen u veli-kim muzejima. San svakog lovca je sačuvati uspomenu na ulov.

Jedan od najstarijih poznatih primjeraka prepariranih životinja je postojanje krokodila u jednom švicarskom muzeju, koji je urađen 1623. godine, rekao mi je moj su-govornik Albert Livančić, dugogodišnji lovac i ribolovac. Ovaj zanat prenosi se s koljena na koljeno, a uvijek će imati pozitivne i negativne kritike. Da biste mogli raditi nešto takvo morate dobro poznavati anatomiju i građu životinja.

Zašto pišem o prepariranju? Sve je počelo kada je moja prijateljica pitala što će biti s mojom mačkom Niny kada umre? Hmm…, odgovorio sam joj da ćemo je odnijeti na prepariranje. Tu je poče-lo moje istraživanje. U razgovoru sa Albertom, pokušao sam pronaći zanimljive odgovore, s obzirom da mu je poznat postupak prepariranja životinja.

P: Što je prepariranje? O: Prepariranje je nešto što ljudi shvataju kao pokušaj oživljavanja mrtvih životinja. To je zapravo vještina i na-učnog i umjetničkog rada, te onaj koji se odluči baviti ovom neobičnom profesijom mora zadovoljiti i naučne i umjetničke zahtjeve.

P: Što podrazumijeva postupak prepariranja, u ovom slučaju, mačke? O: Prvi dio procesa je sljedeći: Najprije se zguli koža te se odvoji lubanja od kostiju. Zatim životinja ide na od-mašćivanje - skidanje masti do korijena dlake. Potom se krzno pere i suši.

Drugi dio procesa: Priprema se kiselina tzv. piklo - sol i voda. Kada je spremna, koža se ubaci u kiselinu u kojoj stoji 15 dana, a povremeno se miješa.

Treći postupak: Priprema kiseline krom - sol, soda i voda. Kada je sve spremno koža 15 dana bude u kiselini. Također se povremeno miješa. Kiselina krom je zaštita

Prepariranje

Kris

tijan

Las

ić, JU

Sre

dnja

gra

đevi

nsko

-geo

-de

tska

ško

la, Sa

raje

vo

CAFÉCjenik prepariranja u BiH

Pernate životinje: 60-350 KMKrznene životinje: 500-2500 KMVodene životinje: 1cm = 4 KM

29preventeen

Nase

stra

ne

Ekipa od 16 volontera i volonterki iz deset gradova (stigli smo čak do Velike Kladuše) na treningu održanom od 22. do 25. juna u Sarajevu stekla je znanja i vještine koje će prenijeti u svoje tekstove u novim brojevima Preventeena.

Novi kolačići su: Adna Lagumdžija, Aldin Fafulović, Aldi-na Delanović, Barbara Kustura, Bogdana Trifković, Darko Riđić, Dejan Božić, Dijana Lukić, Emily Šoljić, Ena Ferha-tović, Esma Sirbubalo, Jovana Đurić, Lamija Haseljić, Lejla Ibrulj, Marina Pejović i Nejra Bašić.

Na naš poziv za nove dopisnike prijavilo se više od pe-deset zainteresiranih, ali odabir se sveo na 16 najboljih

We are all different, but the same ovogodišnji je slogan kojim su mladi/e volonteri/ke iz Viteza i Vareša, zajedno sa studentima/cama iz Švicarske, započeli manifestaciju povodom deset godina postojanja projekta Interkultural-ne kreativne sedmice/tjedni IKS.

Navedeni projekt se uspješno realizirao i napredovao u spomenutim gradovima.

Što je IKS?

Tijekom deset godina više od 500 srednjoškolaca i sred-njoškolki iz Viteza, Busovače i Vareša te studenta i stu-dentica: Visoke škole za umjetnosti, Socijalnog rada i Pe-dagoške visoke škole iz Švicarske, realizirali su zanimlji-ve i zabavne aktivnosti za njihovu zajednicu, kao zdravu alternativu umjesto droge i ovisničkog ponašanja.

Educirajući se, mladi ljudi su u tim općinama dobili pri-liku primijeniti stečena znanja za vođenje: socijalnih, stvaralačkih, umjetničkih i sportskih aktivnosti sa vrš-njacima i djecom.

Preventeen širi krila nad cijelom Bosnom

10 godina IKS-a

učenika/ca prvog i drugog razreda srednje škole koji su uspješno obavili, ne tako jednostavan, zadatak.

Tijekom trodnevnog treninga oni su stekli znanja o pre-venciji ovisnosti i novinarstvu koja su odmah imali pri-liku primijeniti u praktičnim vježbama i radu na terenu. Slobodno vrijeme bilo je ispunjeno zabavnim igricama i izlascima u grad, odlascima u kino i na izložbu.

Na redakcijskom sastanku u prirodi, organiziranom po-sljednjeg dana treninga, u subotu, 25. 6., novi dopisnici imali su priliku upoznati se, družiti i dogovoriti suradnju sa svojim iskusnijim kolegama i kolegicama iz Preven-teena.

Kad se male ruke slože, sve se može..., sve se može...

„Sada je došlo vrijeme da pokažemo i slavimo naš rad, tj. naše dostignuće u deset godina ulaganja za preven-ciju ovisnosti u našem gradu te pet godina u Varešu“, ovim riječima su se Emina Hrustić i Kenan Šehić, vo-lonter i volonterka desete generacije sudionika projekta Interkulturalne kreativne sedmice/tjedni IKS, obratili vrlo različitoj publici koja se koji se okupila kišovitog petka 29. jula/srpnja 2011. godine u 10.00 sati u kinodvorani u Vitezu. Važni ljudi iz Općine Vitez i Općine Vareš, iz Zavoda za javno zdravstvo te iz UG NARKO-NE uljepšali su i podržali spomenuti projekt ohrabrujućim riječima.

S. Magdalena Schildknecht, direktorica UG NARKO-NE, bez koje se IKS ne bi mogao realizirati, ukazala je na tragove koje je ovaj projekt ostavio u Vitezu, ne samo vidljive u parkovima, igralištima, vrtiću, školskim dvori-štima i na zidovima, nego i na više od 340 srednjoško-laca/ki iz Viteza, Vareša i Busovače te 102 studenata/ice iz Švicarske. „Poseban je osjećaj biti tu i slaviti jubilej“,

30 preventeen

Nase strane

30 preventeen

svojim oduševljenjem je sestra Magdalena Schildknecht iskazala sreću što napokon nazoči tako važnom događa-ju. Prisjetila se svog početka u tom gradu te je naglasi-la da je projekt točno prije deset godina spasila jedna mlada Vitežanka - Sandra Pauković. Tada, kada je pro-jekt trebao početi, u nedostatku volontera organizatori su bili pomalo skeptični i namjeravali su odustati, ali spomenuta djevojka je odlučno rekla: „Ne, ja to neću dopustiti!“ Uzela je stvar u svoje ruke i u svojoj srednjoj školi tražila volontere. Uspjela je privući svoje vršnjake i zainteresirati ih da se pridruže projektu

Važno je napomenuti da su sudjelovali i volonteri iz Va-reša koji su uspjeli publiku oduševiti kazališnom pred-stavom koja se već stoljećima veže za njihov grad. Na-kon toga predstavljeni su radovi romske djece koja su radila u kreativnim radionicama u naselju Sofa. Sudionici su nakon završetka programa bili pozvani na osvježenje u gradski vrt u kojem je i ove godine urađen još jedan u nizu od projekata. Prisutni su mogli vidjeti fotografije projekata realiziranih prethodnih godina na kojima se moglo uočiti da su mladi ljudi unaprijedili okolinu, učini-li ju ljepšom, čistom i zdravijom.

Vitežanke, volonterke desete generacije: Medina, Ana, Karolina, Hanka i Merima predstavile su tijekom „IKS-Si-jela“ projekte koji su u njihovom gradu i Varešu urađeni prethodnih godina, a neki od njih su: uređenje dječjeg vrtića Vitez, gradskog parka, IKS-Sofa - kreativne radio-nice sa romskom djecom, exchange market, uređenje dvorišta srednje škole Vitez, ljubavni park u Varešu, Par-tizan-igralište, igre na pločniku i mnogi drugi. Međutim, najvažniji tragovi su oni nevidljivi, a to su veze skloplje-ne tijekom proteklih deset godina.

“Stvorene su veze koje su pokazale da, ako želiš mije-njati svijet, trebaš početi od sebe. Svjetlija i zdravija bu-dućnost ne pada s neba nego je treba tražiti tu“, dodala je direktorica. Mlade je svojim govorom podržao i prof. dr. Ismet Dizdarević, predsjednik UG NARKO-NE: “Mladi ljudi su različiti, sa posebnim osobinama, ali su svi jed-naki u tome da žele pomoći onima koji bi jednog dana mogli krenuti lošim putem. Ako se mladima omogući prilika biti kreativni, sigurno će i uspjeti ostvariti to.“

Svoju zahvalu za ovaj projekt i nadu da će se nastaviti pokazali su i čelnici općina Vitez i Vareš, gđa Marija Gra-bovac, pomoćnica načelnika za društvene djelatnosti u Vitezu te gospodin Rusmir Berberović, pomoćnik načel-nika za društvene djelatnosti i BIZ u Varešu.

Rusmir Berberović je izrazio želju za daljnjom realiza-cijom projekta kako bi i nove generacije doživjele ono što su stare kojima su u očima: sjaj i trajna prijateljstva, poznanstva te neke ljubavi koje su prešle u brak.v

Misli, komentari i pohvale

Sviđaju mi se teme koje ovaj magazin obrađuje, čini mi se da su za mlade i nisu dosadne. Najbolje u svemu jest što ovaj magazin ne piše jedna osoba ili mala skupina nego više mladih dopisnika koji znaju na lijep, zanimljiv i slikovit način predstaviti temu čitatelju.Barbara Kustura Mladi koji najčešće nisu svjesni sebe i svojih kvaliteta te mogućnosti kako doprinijeti društvu mogu se odati različitim vrstama droga i opijata. Voljela bih pomoći pokazati mladim ljudima koliko zaista vrijede.Bogdana Trifković, Istočno SarajevoMoje očekivanje od Preventeena je da ćete me primiti!Darko Riđić Smatram da su mladima vrlo potrebna mišljenja njihovih vršnjaka jer se mi međusobno ipak najbolje razumijemo.Emily ŠoljićMojoj mami sam ja najbolja na svijetu, ali zamolila sam je da gleda na sve ovo vrlo ozbiljno i što je još važnije, realno. Tako mi je na kraju rekla, gotovo kao i svi ostali, da sam odgovorna, da volim čitati i pisati, te da je ovo odlična prilika i za mene, ali i za vas. Esma Sirbubalo, SarajevoMnogo ih je oko mene koji koračaju sami ispod zatam-njenog nebeskog svoda, mračnim ulicama pokušavajući pronaći sebe.Lejla IbruljPriče o ovisnosti su mnogo zanimljivije kada ih pričaju oni koju su dotakli “dno” te strane života. Ali naše sto-rije jesu da ukažemo na to zlo.Nejra BašićOvo je jedini omladinski časopis koji čitam. Sve najbolje u daljem radu!Muamer Logo, Udruženje KULT, SarajevoČasopis je novinarski i tematski odlično urađen. Jezik ra-zumljiv svima, lepršav i u „teškim temama“, jednosta-van... Objektivan pristup je prepoznatljiv u svakom tek-stu, u značajnim segmentima činjenice i naučna tuma-čenja su potkrijepljeni vlastitim iskustvima osoba čija se imena navode, što podiže vjerodostojnost novinarskog pristupa, daje kredibilnost novini i dokumentarno–au-tentični stil, po čemu se ovaj časopis izdvaja od sličnih tinejdžerskih izdanja. Borka Rudić, novinarka

31preventeen

Nase

stra

nePišite nam!Ukoliko nas redovno čitaš i s nestrpljenjem očekuješ svaki novi broj Preventeena, imamo prijedlog za tebe.

A ako nas možda baš i ne čitaš tako redovno već samo slučajno nabasaš na neki broj Preventeena, nema veze.

Imamo isti prijedlog i za tebe!

Svi vi koji nas želite pohvaliti, kritizirati, dati nam savjete i prijedloge kako poboljšati neke stvari u samom časopi-su, javite nam se!

Pišite nam sve što mislite da trebamo znati, a do sada nismo znali ili pisali o tome!

E-mail adresa: preventeen@narkone.org

Poštanska adresa: UG NARKO - NE, Josipa Vancaša 21/2, 71 000 Sarajevo

Obradujte nas vašim pismima, e-mailovima, razglednicama…! Rado ćemo vam odgovoriti, a najzanimljivija i najza-bavnija pisma objavit ćemo u novoj rubrici Naše strane!