Nermin Ljajic Istrazivanje
-
Upload
ilhan-muratovic -
Category
Documents
-
view
53 -
download
1
Transcript of Nermin Ljajic Istrazivanje
Internacionalni Univezitet Brčko distrikt BiHFakultet za menadzment
Master studije
METODE ISTRAZIVANJA
SEMINARSKI RAD
Mentor: Student: Doc. dr Velimir Sotirović Nermin Ljajić
Brčko, 2014. Godine
Sadržaj2.0. METODE ISTRAŽIVANJA...............................................................................................3
2.1. OPŠTE NAPOMENE..........................................................................................................3
2.2. POSEBNE NAUČNE METODE I POSTUPCI..................................................................5
2.2.1. ANALITIČKO – SINTETIČKA METODA....................................................................5
2.2.2. METODA APSTRAKCIJE I KONKRETIZACIJE.........................................................8
2.2.3. METODA APSTRAKCIJE I SPECIJALIZACIJE..........................................................9
2.2.4. METODA KLASIFIKACIJE.........................................................................................10
2.2.5. METODA INDUKCIJE I DEDUKCIJE........................................................................11
2.3. OPŠTE NAUČNE METODE............................................................................................13
2.3.1. METODA MODELOVANJA........................................................................................13
1. Osnovi modelovanja..........................................................................................................13
2. Pojam modela....................................................................................................................15
3. Sličnost i analogija sistema................................................................................................16
Zaključak...................................................................................................................................20
Literatura...................................................................................................................................21
2
2.0. METODE ISTRAŽIVANJA2.1. OPŠTE NAPOMENE
Metoda istraživanja je put kako doći do naučnog saznanja, odnosno
predmet nauke metodologije. Ovde će biti korišćena sistematizacija
(putevi pristupa naučnom saznanju) profesora Bogdana Šešića [26], pri
čemu se naučne metode klasifikuju prema nivoima opštosti, od posebnih
naučnih metoda do standardnih metoda istraživanja ( slika 2.1. i slika
2.2. ).
Slika 2.1. Podela naučnih metoda
Autori Koen i Najgel ističu tri najčešće korišćene nenaučne metode:
- metoda upornog ponavljanja stavova ili metoda istrajnosti,
- metoda pozivanja na autoritet, i
- metoda intuicije (mi treba da utvrdimo naša verovanja
pozivanjem na stavove koji su “očigledno istiniti” i u koje, prema
tome, nema mesta sumnji).
3
NAUČNE METODE
3. Sintetičke ( sistemske )
2. Analitičke ( klasične )
1. Opisne ( deskriptivne )
Ispravnost naših stavova može da bude dovedena u pitanje ako se u
datom momentu velika većina izjasni suprotno našim stavovima. Veći deo
našeg znanja stečeno je verovanjem u autoritete (verovanje učitelju,
direktoru, itd.). Verovanje nije naučni iskaz.
Pojam intuicije se ne isključuje u procesu istraživanja i razvoja. On se
često koristi da označi naslućivanje rešenja ili iznenadne “iskre”, koje su
najčešće rezultat dugotrajnog i usmerenog misaonog istraživanja.
Struktura naučne metode, u većini slučajeva, ima nekoliko faza:
- uočavanje problema,
- postavljanje hipoteze,
- proveravanje hipoteze – verifikacija, i
- praktična primena rešenja.
Metodologija obezbeđuje istraživanje ponašanja ( kretanja ) sistema
pod dejstvom delovanja različitih spoljnih i unutražnjih činilaca i
programiranje neophodnih mera za promenu realnog sistema. Ona treba
da zadovolji sledeće zahteve:
- da uzme u obzir prirodne i osobine realnog sveta koji utiče na
ponašanje sistema,
- da omogući laboratorijsko istraživanje uticaja većeg broja
postavljenih predpostavki o sistemu i okruženju na buduće
ponašanje sistema,
- da omogući laboratorijsko istraživanje uticaja mogućih
poremećajnih dejstava,
- da obezbedi dokumentacionu bazu za izbor između mogućih
alternativa budućih kretanja ( ponašanja ),
- da omogući programiranje mera i njihovo obuhvatanje planom
aktivnosti kojima će se obezbediti afirmisanje odabranih
predpostavki u budućnosti, i
- da obezbedi kontinuitet planiranja.
4
5
M E T O D E I S T R A Ž I V A NJ A
III Metode, tehnike i postupci
1. Naučno posmatranje
2. Naučni eksperiment
3. Naučno ispitivanje4. Informatička
metoda
II Opšte naučne metode
1. Metoda modelovanja
2. Statistička metoda
3. Analitičko – deduktivna metoda
I Posebne naučne
metode i 1. Analitičko –
sintetička metoda
2. Metoda apstrakcije i konkretizacije
3. Metoda apstrakcije i specijalizacije
Slika 2.2. Metode istraživanja
2.2. POSEBNE NAUČNE METODE I POSTUPCI
2.2.1. ANALITIČKO – SINTETIČKA METODA
Analiza i sinteza predstavljaju jedinstvenu osnovnu metodu saznanja
tj. analitičko – sintetičku metodu.
Analiza je osnovna metoda kojom se predmet istraživanja razlaže na
sastavne činioce, opšte rastače na posebne momente i celina rastavljena
na svoje delove.
Sa aspekta složenosti, analiza može biti elementarna (traganje za
delovima celina), kauzalna (rasvetljavanje uzročno-posledičnih veza
delova) i funkcionalna (sagledavanje funkcija pojedinih delova u okviru
određene celine). Prema delu kome je usmerena, analiza se deli na
strukturalnu – utvrđivanje strukturne celine, genetičnu – istraživanje
razvoja predmeta i komparativnu – razmatranje odnosa pojedinih
predmeta istraživača [3,4].
Prema obuhvatnosti odnosno predmetu istraživanja, razlikuju se
mikroekonomska i makroekonomska analiza. Mikroekonomska analiza
predstavlja oblik ekonomske analize koji se primenjuje u istraživanju
pojava koje se tiču manjih jedinica ekonomskog sistema, kao i njihove
međuzavisnosti. Makroekonomska analiza je vrsta ekonomske analize čiji
predmet proučavanja je ponašanje celokupne privrede jedne zemlje i to
tako što se mnogobrojne varijable ekonomskog sistema svode na mali broj
globalnih veličina, tzv. makroekonomskih agregata. Najpoznatiji među
njima su društveni bruto proizvod, društveni proizvod, nacionalni dohodak
itd.
Sinteza predstavlja sistematičan postupak kojim se činioci dobijeni
analizom spajaju u jedinstvenu celinu. To je misaoni put napredovanja od
jednostavnog, pa preko složenijeg ka najsloženijem. Sa aspekta formalne
logike, sinteza je metod misaonog sastavljenja oznaka u pojmove, a
pojmova u sudove i zaključke.
6
Odnosi između analize i sinteze su [26]:
– objektivno jedinstvo celine nekog predmeta i njegovih delova
( elemenata ) ili odredaba i analiza i sinteza, imaju za predmet
istraživanja prirodne, društvene i druge pojave,
– kao što imaju zajednički predmet istraživanja tako analiza i
sinteza imaju i zajednički cilj, to je saznanje samih stvari –
procesa, predmeta uopšte kao jedinstava raznovrsnosti, odnosno
kao celine delova,
– analiza kao proces mišljenja predstavlja kretanje mišljenja od
celine ka njenim elementima ( delovima ),
– sinteza kao proces mišljenja predstavlja kretanje mišljenja od
delova ka celini.
Analiza je početna, a sinteza završna faza ili deo analitičko –
sintetičke metode saznanja.
Analiza i sinteza su suprotni metodski postupci po kretanju mišljenja
u njima. One su suprotne i po tome što se analizom otkriva raznovrsnost i
delovi predmeta ili pojave, a sintezom jedinstvo i celina predmeta ili
pojave [3,4].
Jedinstvo analize i sinteze sastoji se u samoj polarizaciji onih
odredaba u čijim suprotnostima se analiza i sinteza kreću, a to su (nema
analize bez sinteze):
- početak – završetak saznajnog procesa,
- delovi – celina, i
- raznovrsnost – jedinstvo.
Analiza i sinteza su suprotni metodski procesi po svom kretanju
mišljenja, ali se kreću u okviru jednog istog odnosa celina – deo, samo u
različitim smerovima ( slika 2.3. ).
7
Sinteza
Analiza
Slika 2.3. Kretanje mišljenja kod analize i sinteze
Analiza i sinteza se međusobno uzajamno predpostavljaju, kao što se
predpostavljaju deo i celina. One ne samo predpostavljaju da dopunjuju
jedna drugu, već i prelaze jedna u drugu. Najdublju vezu između analize i
sinteze čini to što se one sadrže jedna u drugoj.
Na analitičko – sintetičkoj metodi se zasnivaju i drugi metodski
postupci i metode kao što su generalizacija i specijalizacija, apstrakcija i
konkretizacija i drugo.
Razmišljanje za Ajnštajna je umetnost slobodnog igranja sa
pojmovima koji se u “najvećim delom odigravaju pred vama bez simbola ili
reči i odlaze u podsvest”.
Intuicija za rešavanje problema zahteva poznavanje opštih principa,
razumevanje konkretnih mehanizama, usmerenu maštu i analizu bitnih
elemenata, veliko i široko iskustvo da bi se, konačno, izvršila sinteza [20].
2.2.2. METODA APSTRAKCIJE I KONKRETIZACIJE
Apstrakcija i konkretizacija predstavljaju primenu analize i sinteze na
saznanje opšteg i posebnog kod raznih predmeta saznanja.
Apstrakcija je misaoni proces svakog izdvajanja, tj. bilo izdvajanja
opšteg i odbacivanja posebnog, bilo kao misaoni proces izdvajanja
posebnog i individualnog, a odbacivanje opšteg. Apstrakcija nužno mora
imati dvojaki karakter, jer misaono možemo odstupati od konkretnog
jednistva opšteg i posebnog u nekom predmetu u dva pravca: bilo što
8
Sinteza
ćemo apstrahovati opšte, a apstrahovati od posebnog, bilo što ćemo
posebno i individualno, a apstrahovati od opšteg [26].
Apstrakcija se zasniva na analizi, ali sa druge strane, i svaka analiza,
kao rastavljanje, predstavlja i izdvajanje, apstrakciju delova iz celine
predmeta. Ona se razlikuje od analize time što analiza predstavlja samo
razdvajanje jednog ili razlikovanje različitih činilaca, odnosno svojstava
jedinstvene stvari, a apstrakcija znači i nešto više, izdvajanje pojedinih,
određenih, opštih ili posebnih, bitnih ili nebitnih svojstava [3,4].
Konkretizacija je postupak suprotan apstrakciji; apstrakcija je
misaono udaljavanje od realnog konkretnog, a konkretizacija je
približavanje stvarnom, realnom, konkretnom jedinstvu predmeta.
Može se reći da je konkretizacija sinteza apstraktnog opšteg sa
posebnim i individualnim ili apstraktnog posebnog sa opštim.
Apstrakcija i konkretizacija kao metodski postupci imaju svoje
posebne metodske oblike i to dva osnovna oblika: generalizaciju i
specijalizaciju.
Generalizacija je složena metoda shvatanja opšteg u posebnom i
pojedinačnom, preko posebnog i pojedinačnog. Ona znači misaoni prelaz
od saznanja pojedinačnih i posebnih svojstava određene grupe predmeta
ka njihovim opštim odredbama.
2.2.3. METODA APSTRAKCIJE I SPECIJALIZACIJE
Suprotno generalizaciji jeste specijalizacija. Ona znači misaoni prelaz
od saznanja opštih odredaba predmeta ( pojmovi, zakoni ) ka saznanju
njihovih posebnih i individualnih odredaba ( ka posebnim pojmovima i
specijalnim slučajevima opšteg zakona ).
9
Ovakvo shvatanje metode specijalizacije je formalno logičko
nesadržajno. Formalno logičko shvatanje specijalizacije je jednostrano zato
što specijalizaciju identifikuje sa klasifikacijom pojma, tj. sa podelom višeg
klasnog pojma [3,4].
Specijalizacija se zasniva na analitičko – sintetičkoj metodi i na
apstraktno – konkretizacionoj metodi. Da bi se specijalizacijom došlo od
opšteg do posebnog nužno je izvršiti:
- konkretizaciju tog opšteg u posebno, tj. sintezu,
- apstrakciju posebnog iz opšteg, i
- analizu stvarnog opšteg.
Razlikuju se dve posebne vrste specijalizacije opšteg pojma:
- prosto raščlanjavanje ili posebnjavanje opšteg pojma
( ukazivanje na neki pojam ili odredbu koja se sadrži u nekom
opštem pojmu ), i
- sistemska podela pojma jeste ona specijalizacija opšteg pojma
koja se vrši po jednom određenom principu, odnosno po jednoj
posebnoj osobini opšteg predmeta, a koja mora biti sistematska i
potpuna.
Sve do sada rečeno upućuje na konstataciju da specijalizacija predstavlja
složen dijalektički metod shvatanja posebnog i pojedinačnog u nečemu
opštem, zajedničkom. Odnosno, specijalizacija je shvatanje jedinstva
opšteg i posebnog (pojedinačnog) u konkretnom, a generalizacija je
shvatanje jedinstva opšteg i posebnog (individualnog) u apstraktnom.
2.2.4. METODA KLASIFIKACIJE
Klasifikacijom se rastavlja opšti pojam, a dedukcijom se rastavlja opšti
član.
Osnovni oblici specijalizacije su:
- klasifikacija, i
10
- dedukcija.
Klasifikacijom se specijalizira opšti pojam, a dedukcijom se u
specijalizaciji specijalizira opšti stav.
Klasifikacija se odlikuje [26]:
- to je konkretna i objektivno predmetna sistematska podela nekog
opšteg ili složenog predmeta, pojave ili njenog pojma, odnosno
oblasti pojava ili pojma ove oblasti,
- to je sistematska podela pojma ne samo po obimu nego po
konkretnom jedinstvu sadržaja i obima predmeta odnosno pojma,
- što članove klasifikacije shvata kao unutra povezane, a ukoliko su
oni parni, kao polarizovane, i
- što klasifikacija shvata prelaz i razvitak pojava i njihovih pojmova
jednih iz drugih.
Uopštavanje i klasifikacije imaju:
- jedinstven predmet (složeno jedinstvo opšte – posebnih odredaba
predmeta odnosno njegovog pojma),
- one imaju i jedinstven cilj (saznanje ne samo opštih odredaba
(generalizacijom), ne samo posebnih odredaba (klasifikacijom ))
nego saznanje konkretnog jedinstva opštih i posebnih odredaba u
određenom objektu, odnosno u njegovom pojmu, i
- pojmovna generalizacija i klasifikacija suprotni su metodski
postupci po kretanju mišljenja (u klasifikaciji pojma i specijalizaciji
stava mišljenje se kreće od opšteg ka posebnim momentima, tj.
od opšteg pojma ili stava ka posebnom pojmu ili stavu) [3,4].
2.2.5. METODA INDUKCIJE I DEDUKCIJE
Indukcija je put saznanja od primera ka pravilu, od pojedinačnog ka
opštem.
Indukcija predstavlja svaki neanalitički zaključak:
11
- koji nije logički impondiran svojim premisama,
- zaključak koji se odnosi na druge slučajeve, odnosno na deo
klase, koji nisu predmet premisa,
- koji ne sledi analitički iz premisa, i
- induktivni zaključak je uvek samo verovatan, a može biti i
potpuno pogrešan, čak i kada su njegove premise istinite.
U literaturi su poznate induktivne metode Džon Mil – a:
- metoda slaganja (zajednička okolnost dveju pojava mora da bude
uzrok ili efekat – posledica tih pojava),
- metoda razlike (uzrok ili efekat pojave mora da bude ono što je
dato kada se pojava javlja, a nije dato kada se pojava ne javlja),
- kombinovana metoda slaganja i razlike (predstavlja slučajeve koji
su različiti u svakom pogledu izuzev u jednom; metoda razlike,
pretpostavlja slučajeve koji su slični u svakom pogledu, izuzev u
jednom),
- metoda ostatka (u svakoj pojavi treba apstrahovati onaj deo za
koji se znaju uzroci uz pretpostavku da je ostatak pojave efekat
ostalih uzoraka), i
- metode zajedničke promene (povezanost između promene jednog
faktora i posmatrane pojave).
Dedukcija je postupak jer se njom iz opšteg zakonskog saznanja
stiču posebna i pojedinačna saznanja.
Ova dva postupka, indukcija i dedukcija čine jedinstvenu induktivno
– deduktivnu metodu saznanja, iako su suprotni i međusobno povezani,
polarizovani, osim što su različiti, već su i suprotni kao metodski postupci.
Formalna definicija indukcije, određuje indukciju samo sa njene
formalno misaone strane kao izvođenje opšteg stava iz više posebnih
stavova. S druge strane, indukcija nije samo oblik mišljenja, već poseban
12
oblik predmetnog mišljenja i kao metodski postupak saznanja predmeta
objektivne stvarnosti [26].
Potpuna indukcija je ona kojom se saznaje istina o nekom predmetu
koji ima ograničen i konačan broj osobina, ili istina o grupi ili sistemu
predmeta koji se sastoji od konačnog broja članova, koji su svi pojedinačno
upoznati. Znači, potpunom indukcijom iz svih konačnih saznatih podataka
o jednom predmetu ili konačnoj grupi predmeta, dolazi se do nesumnjive
objektivne istine.
Dedukcija kao metoda istinitog saznanja je shvatanje posebnog
(predmeta, odredbe) na osnovu opšteg predmeta ili shvatanja izvesne
opšte osobine predmeta izvođenjem posebnog stava iz opšteg stava ili,
najzad, izvođenje posebnih stavova u opšte. Ona je dvojaka:
- neposredna (iz jednog opšteg stava kao zaključak se izvodi
poseban stav), i
- posredna (poseban ili individualan stav izvodi se iz dva stava ili
više opštih stavova).
Deduktivna metoda ima prednost nad induktivnom jer su deduktivni
zaključci apsolutno pouzdani i nužni. Ona omogućava strogu
sistematičnost i klasifikaciju naučnog saznanja. Ali, i to treba reći,
dedukcija ne daje nikakvo novo saznanje, jer ona ustvari, vrši analitičko
izvođenje jednog stava iz drugog stava.
Indukcija i dedukcija su povezane međusobno kao sinteza i analiza.
One imaju zajednički opšti predmet, a to je saznanje jednog predmeta ili
pojave kao jedinstva opšteg i posebnog. Razlikuju se po tome, što je
indukcija početni a dedukcija završni proces u saznanju, jer saznanje
počinje pojedinačnim i slučajnim saznanjem posebnog, a završava se
deduktivnim sistematskim i nužnim saznanjem posebnog na osnovu
opšteg [3,4].
13
2.3. OPŠTE NAUČNE METODE
2.3.1. METODA MODELOVANJA
1. Osnovi modelovanja
Modelovanje je misaono teorijska delatnost izgradnje logičkih i
matematičkih sistema, kao teorijskih modela određenih objektivnih
sistema, ali i izgradnja ovim teorijskim modelima odgovarajućih praktično
– realnih anologona, tj. realnih modela raznih vrsta ( maketa, grafikona,
mašina ) [26].
To je istraživačka procedura tokom koje se izgrađuju neki stvarni ili
idealni – znakovni sistem ( model ) sposoban, prvo, da zameni predmet
koji se istražuje, drugo, koji mu na određeni način odgovara, treće, koji
daje određenu informaciju o njemu i, najzad, to je sistem na kome je,
zahvaljujući navedenim svojstvima, moguće izvršiti eksperimentalna
istraživanja i proračune ili logičku analizu, da bi se na ovaj način dobijeni
podaci, proširili na proučavanu pojavu, da bi se o njoj steklo pouzdano
znanje.
Modelovanje je, znači, saznajni dijalektički proces kretanja saznanja
od prakse ka teoriji i od teorije ka praksi. Zato i postoji:
- teorijsko modelovanje realnih pojava (objašnjavanje realne
stvarnosti), i
- praktično modelovanje teorije (objašnjavaju se same teorije).
Samim uočavanjem da se neka pojava odvija, mi već time počinjemo
da stvaramo neki model odnosno neku sliku neke pojave. Naša želja je
tada (ili naš cilj) da prognoziramo kako će se ta pojava u nekim uslovima
(projektovanim ili slučajnim) odvijati, te zbog toga vršimo modelovanje
(formiramo modele, algoritme i slične mehanizme).
14
Prema tome, modelovanje jeste istraživanje na modelima, pri čemu
polazimo od pretpostavke da ako su sve pojave slične u nekim osobinama,
biće i u nekoj drugoj osobini, pa će se istraživanje sistema vršiti metodom
modelovanja. Pri ovome, pod modelom podrazumevamo sistem uređenih
struktura i odnosa analognih predmetu istraživanja, odnosno, model je
apstrakcija posebne vrste, tj. spona između apstraktnog i teoretskog
mišljenja i objektivne realnosti. Odnosno, model je analogan u bitnim
dimenzijama predmetu modelovanja [3,4].
Naravno, u početku istraživanja moramo sebe (kao istraživača)
staviti u odnos sa objektom istraživanja. To znači da metoda modelovanja
ima saznajne i logičke osnove neophodne za zaključivanja kao logičke
osnove modelovanja. Pri tome saznajni proces čine neposredni doživljaj i
apstraktno mišljenje. Logička osnova modelovanja je zaključivanje po
sličnosti i analogiji u analizi saznajnog procesa.
Osnovni segmenti zaključivanja su [3]:
- predmet zaključivanja ( predmet koji se zaključivanjem shvata ),
- proces zaključivanja ( izvođenje novog suda iz već poznatih ), i
- principi, aksiome i pravila na osnovu kojih se izvode zaključci, koji
se dele na:
o traduktivne ( predmet ili njegova odredba koji je povezan sa
drugim predmetom, povezan je preko ovog predmeta i sa
predmetom sa kojim ovaj stoji u vezi ),
o deduktivne ( ono što važi uopšte važi i u posebnom
slučaju), i
o induktivne ( ono što vredi uopšte vredi i u posebnom
slučaju, ali se to opšte ne nalazi u premisama nego se iz
njih izvodi ).
Svoju primenu metoda modelovanja nalazi i u:
- razvoju i konstrukciji tehničkih sistema,
- projektovanju informatičkih sistema,
- procesima upravljanja i odlučivanja,
15
- edukaciji, i
- projektovanju organizacije sistema i dr.
2. Pojam modela
Pored više definicija pojma model u našoj i stranoj literaturi,
opredelićemo se za definiciju gde se pod modelom podrazumeva
apstraktni sistem, kao reprezentant originala, za određeni zadatak bitnih
svojstava, radi zamene ili olakšanog poimanja ili ovladavanja originalom
( S.Kenel ).
Pod algerbarskim modelom podrazumeva se uređena dvojka
proizvoljnog skupa A i proizvoljnog niza N=( N1, N2, ...) relacija nad A. Pri
modelovanju treba poći od toga da je primena modela opravdana. Da
postojanje sličnosti i analognosti različitih pojava dopušta zaključivanje o
svojstvima i ponašanju jedne pojave, na osnovu boljeg poznavanja druge
pojave – modela.
Strukturu sistema modelovanja čine:
- predmet modelovanja koji se proučava,
- predmet koji je podudaran u određenim dimenzijama – model, i
- čovek ili automat (prisutna svest).
Zadatak modela je pored ostalog, da jasnije istakne bitne dimenzije
predmeta proučavanja i olakša njihovo proučavanje. Pri tome, pri
istraživanju treba pristupiti redukciji broja dimenzija predmeta sa
odabranog stanovišta proučavanja [3].
U opštem slučaju modele možemo podeliti:
- prema obliku postojanja modela ( materijalni, apstraktni ),
- prema ulozi čoveka u nastanku predmeta modelovanja (modeli
prirodnih sistema, modeli veštačkih – tehničkih i društvenih
sistema),
- prema sličnosti i analogiji modela s predmetom modelovanja
(slični modeli, analogni modeli),
16
- prema nameni (saznajni modeli, demonstracioni modeli,
konstrukcioni modeli i modeli optimizacije i upravljanja),
- prema sistemskom svojstvu predmeta modelovanja kao sistema,
koji se modelira (modeli funkcije,modeli ponašanja, modeli
građe),
- prema broju dimenzija predmeta modelovanja, koje predstavlja
model ( parcijalni model i potpuni model ), i
- prema stepenu savršenstva(idealizovani,teoretski, tehnološki,
optimalni i modeli stvarnih problema).
3. Sličnost i analogija sistema
1. Sličnost sistema. - Najznačajniji tipovi sličnosti i analogija za
tehničke sisteme su:
- fizička sličnost,
- fizička analogija, i
- matematička analogija.
Pri ovome treba napomenuti da su sve pojave ( ili svi predmeti )
slične ako su iste prirode ( dve pumpe za vodu ), a analogni, u koliko su
različite prirode ( prelaz toplote – diferencijalna jednačina ).
Fizička sličnost dva predmeta ( ili dve pojave ) obuhvata:
- geometrijsku sličnost ( geometrijska sličnost granica i sličnost
položaja ),
- kinematičku sličnost ( odnos vektora brzina i ubrzanja ), i
- dinamičku sličnost ( odnosi vektora sila i tenzora napona u
prostorno – vremenskim tačkama za celo područje moraju biti
konstantni ).
Napred rečeno, znači da koeficijenti sličnosti, recimo za vreme i
dužine, moraju biti jednaki.
17
Kinematička sličnost zahteva da je odnos vektora brzine i ubrzanja u
sličnim prostorno – vremenski tačkama za celo područje konstantan.
Takođe, dinamička sličnost zahteva da odnosi vektora sile i tenzora
napona u sličnim prostorno – vremenskim tačkama za celo područje
moraju biti konstantni. Potpunu fizičku sličnost je teško postići, jer
koeficijenti sličnosti pojedinih fizičkih veličina nisu međusobno nezavisni,
uslovljeni su fizičkim zakonima.
2. Analogija sistema. - U slučaju da se žele rezultati ispitivanja
fizičkih pojava, s jednog područja fizike, preslikati pojave na pojave
drugačije prirode, to nije moguće učiniti na osnovu fizičke sličnosti. U tom
slučaju se radi o traženju analogija između posmatranih pojava. U fizici se
koristi fizička analogija. Za nas je, u oblasti tehničkih sistema, značajna
matematička analogija. Različite dimenzije pojava obuhvaćene
matematičkom analogijom obrazuju matematičku analošku grupu.
Matematička eksplikacija te grupe je isti analitički problem, koji se
najčešće sastoji, u rešavanju, diskusiji i tumačenju jedne ili sistema
jednačina. U slučaju sličnosti sistema koeficijenti sličnosti su
bezdimenzionalni brojevi, a kod analognih sistema, on imaju dimenziju,
koja zavisi od prirode analognih veličina. Sličnost ili analogija sistema
nultog reda ( sistem 2 je sličan sistemu 1), ako za:
- vremenske konstante t1, t2,
- ulazne veličine X1, X2,
- veličine stanja Z1, Z2,
- izlazne veličine Y1, Y2,
- koeficijente sličnosti ( analognosti ) Kt, Ku, Kx, Ky
može se definisati na sledeći način:
t2=K t⋅t1 X 2=K X⋅X1⋅(K t⋅t1 )
Z2=K Z⋅Z1⋅(K t⋅t1) Y 2=KY⋅Y 1⋅(K t⋅t1 )
Na osnovu napred rečenog možemo da kažemo da postoje principi
modelovanja [3,4]:
18
- princip univerzalnosti modelovanja ( svaki predmet proučavanja
se može modelovati u vidu pojma, suda ili zaključka ),
- princip razvojnosti modela ( svaki predmet se može modelovati
na različite načine ),
- princip pojedinačnosti i uopštenosti ( svaki model može biti model
pojedinačnog predmeta ), i
- princip ekstrapolacije ( svaki model mora biti adekvatan i u
predviđenim situacijama, koje se razlikuju od situacija na osnovu
kojih je model formiran ).
4. Postupak modelovanja
Modelovanje je postupak ( procedura ) izgradnje ( konstrukcije ) i
primene modela od opažanja i posmatranja predmeta modelovanja do
preslikavanja rezultata na predmet modelovanja.
Tok aktivnosti postupka modelovanja može se definisati na sledeći
način:
- posmatranje predmeta modelovanja ( opažanje opisa predmeta
modelovanja na šta utiču broj opažanja, izbor dimenzija predmeta
i dr., nekada za opis modelovanja treba koristiti i eksperimentalne
metode ),
- koncipiranje predmeta kao sistema ( misaona obrada podataka iz
prve faze opažanja predmeta modelovanja pri čemu je bitno
obeležje korišćenja metode apstrakcije, kojim se iz pojedinačnih
podataka o predmetu modelovanja izdvajaju zajednički, koji ne
vrede samo za proučavani predmet, nego i za klasu predmeta
kojoj on pripada ),
- traženje sličnosti i analogija s drugim predmetima i pojavama
(dimenzije predmeta modelovanja koje se stavljaju u relaciju
sličnosti ili analognosti; vrsta sličnosti ili analognosti; modalitet
sličnosti ili analognosti; preslikavanje i dr. ),
- moguće formirati model ( selekcionisanje iz polja mogućnosti one
mogućnosti koja u određenim uslovima optimalno ostvaruje
postavljene ciljeve; definisanje kriterijuma na osnovu kojih se
19
utvrđuje adekvatnost modela; problem optimizacije za izbor
rešenja iz skupa mogućih i pronalaženje zajedničkog merila za
različite kriterijume ),
- formiranje modela kao sistema ( model se treba predstaviti kao
sistem pri čemu se definiše preslikavanje funkcija između bitnih
dimenzija predmeta modelovanja – sistema i modela – za koje je
utvrđena sličnost ili analogija ),
- testiranje modela ( model se ispituje istim, sličnim ili analognim
situacijama na osnovu kojih je formiran ),
- model zadovoljava ( utvrđivanje adekvatnosti modela, odnosno
podudarnosti bitnih dimenzija predmeta modelovanja i modela ),
- eksperimentisanje na modelu i prikupljanje podataka (primena
eksperimentalne metode i neophodne opreme; ako je predmet
eksperimenta matematički model, onda se ova aktivnost svodi na
simulaciju),
- proučavanje i obrada podataka ( korišćenjem metode
klasifikacije, analize, sinteze i optimizacije ),
- preslikavanje podataka na predmet modelovanja ( inverzno
preslikavanje u odnosu na predhodno provedeni postupak
formiranja modela ), i
- rezultati zadovoljavaju ( ostvarivanje ciljeva modelovanja ).
5. Podela modela
Svaki predmet ili pojava stvarnosti već u procesu saznanja postaje
predmet modelovanja. Predmeti i pojave stvarnosti, materijalni ili
apstraktni, potencijalno nose mogućnosti da budu nečemu model.
Predmeti i pojave stvarnosti, bilo kao predmeti modelovanja, bilo kao
modeli, shvataju se kao sistem. To znači da je deobna celina pojma
modela, kao i kod pojma sistema, stvarnost ili barem najveći deo nje.
Takođe, to znači da će između deobnih sanovišta podela sistema i podela
modela postojati određeni odnos. Takav odnos između pojmova sistema i
modela konačno znači, da se i u slučaju podela modela mora biti
zadovoljan sa, manje ili više, uspešnim paralelnim podelama, odnosno da
20
je nemoguće uraditi korektnu klasifikaciju modela ( Petrović,B.: Sistemski
prilaz i sistemski postupci, Novi Sad,1995. ).
Zaključak
Modeli su sintetska apstrakcija realnosti i mogu biti jednostavni ( fizički
model aviona u aerodinamičkom tunelu ), a i veoma složeni matematički
modeli ( optimizacioni i simulacioni modeli strateškog sistema odbrane,
planiranja realizacije složenih objekata, sistema i procesa ). Pre svega,
modeli se koriste da zahvate samo bitne osobine pojave uz zanemarivanje
nebitnih detalja. Prema tome, oni su uvek apstrakcija i nekad ne potpuno
verna slika realnosti. Bilo kakav model po definiciji, mora da ostavi po
strani čitav niz detalja koji su inače sastavni deo pojave koja se analizira.
Znači, bilo kako složen model nije u stanju da do svakog detalja objasni
svu složenost pojave. Međutim, predpostavljajući da su u model ugrađene
bitne karakteristike za dati nivo apstrakcije i da su na bazi odgovarajućih
znanja o pojavi formulisane adekvatne relacije koje povezuju ove
karakteristike, tada ovakav model može da objasni bitno ponašanje
analizirane pojave.
21
Literatura
1. Adamović, Ž., Teorija sistema, Zrenjanin, 2004.
2. Adamović, Ž., Teorija globalnog razmišljanja, Srpsko Sarajevo, 2002.
3. Lekić, Đ., Metodologija, Zrenjanin, 1977
4. Prof. dr Velimir SotirovićProf. dr Živoslav Adamović “METODOLOGIJA NAUČNO – ISTRAŽIVAČKOG RADA“ II dopunjeno izdanje, Tehnički fakultet “Mihajlo Pupin” Zrenjanin, 2005. god.
22