Mustafa Spahić

SOCIOLOGIJA

Ud`benik za srednje škole

Sarajevo, 1999. godine

1

I UVOD U SOCIOLOGIJU

Misao i govor o čovjeku i društvu datiraju od ljudske pojave na zemlji, kroz razne

forme i oblike kazivanja. Prvo i najbitnije kazivanje o čovjeku i društvu svjedoči

religija, poezija i filozofija. Da bi bilo koja oblast mogla dobiti atribut teorijske

discipline ili znanosti ona mora imati svoj predmet, temu ili oblast kojom se bavi,

teorijski ili znanstveni metod, teoriju i terminologiju. Pošto sociologija ima ambiciju

da čovjeka i društvo sagledava i iz pozicije teorije i iz pozicije iskustva, služeći se pri

tome kao teorijsko-iskustvena disciplina, metodom i tehnikama znanosti, neophodno

je poznavati odnos između sociologije i znanosti kao i odnose između društvenih i

prirodnih pojava. Pošto je osnovna tema ili oblast sociologije društvo i društveno, a

svako društvo se sastoji od ljudi kao pojedinca i ličnosti, potrebno je znati definiciju

ličnosti i osnovne naznake čovjeka i individuuma kao što su karakter, svijest, savjest i

mentalitet. Da bi to znali moramo poznavati izvore i oblike ljudske svijesti. Osnovni i

prvobitni oblik ljudske svijesti je Božija Objava - revelacija.

Drugi izvor ljudske svijesti je mit i mitologija. Iz mita i motologije se razvijaju

svi oblici krive svijesti kao što su: magija, fetišizam, totemizam, animizam i

animatizam. Iz Objave se razvijaju svi oblici prave i čovjekovoj naravi, primjereni

oblici ljudske svijesti: religija, obredi, etika, običaji, navike, odgoj, kultura, umjetnost

i filozofija. Pošto se svi sadržaji i vrijednosti vjere, duha, etike i kulture čuvaju i

prenose kroz tradiciju kao živu povijest, koja sve generacije ljudskog roda neovisno

od vremena i prostora povezuje u jednu zajednicu, neophodno je poznavati izvor,

sadržaj i definiciju tradicije. S obzirom da svaki čovjek religijske istine, predstave,

sadržaje, vrijednosti, etiku, kulturu, umjetnost, filozofiju, obrede, običaje i navike

prihvata najviše preko odgoja, kroz formu i oblik tradicije neupitno je poznavanje

definicije, sadržaja i načina odgoja svakog djeteta. Znači, odgoj je od iste važnosti za

svakog čovjeka, porodicu i društvo. Pravi ambijent odgoja u slobodi je u porodici,

odnosno uz roditelje, majku posebno. Pošto su osnovne teme ili oblasti sociologije

ljudsko društvo kao globalna pojava u stalnom kretanju, procesima i mijenama;

društvene grupe kao posebna pojava i međučlan, halka i veza između društva kao

globalne pojave i svakog čovjeka kao osobe, dakle, pojedinačne pojave; društvena

2

struktura koja tretira sve elemente društva i njihove međusobne utjecaje i prožimanja;

društvena pojava kao svjesno, slobodno i namjerno uzajamno povezano djelovanje i

ponašanje najmanje dva čovjeka ili dvije društvene grupe koje proizvode novu pojavu

na čovjeku, društvu ili u prirodi, a koja ne bi nastala bez tog uzajamno povezanog

djelovanja, u biti uvjetovane nivoom ili kvalitetom svijesti i svakog čovjeka,

društvene grupe i društva kao cjeline, to ova knjiga, za razliku od drugih udžbenika

sociologije, prvo tretira sve oblike ljudske svijesti kao prvu i primarnu temu

sociologije, zatim društvo kao globalnu pojavu i njegovu posudu u kojoj obitava,

dakle državu. Iza toga, što je i logičo, slijede društvene grupe, društvene pojave sa

društvenim procesima, odnosima i tvorevinama kao elementima društvene pojave i

društvene strukture.

U drugom dijelu knjige iznosi se pregled osnovnih mišljenja i učenja o

zajednici, društvu i državi počevši od grčkih sofista, epikurejaca, stoika, Platona i

Aristotela. U okviru srednjeg vijeka prezentira se koncepcija o društvu i državi u

kršćanstvu i islamu. Tu su izložena učenja Aurelija Augustina, Tome Akvinskog, Ibn

Halduna i Hasana Kjafije Pruščaka. Posebno treba podvući da su date osnovne

naznake “O državi Božijoj” Aurelija Augustina, državi utemeljenoj na razumu kod

Akvinskog, o Haldunovim prvobitnim društvenim oblicima – Nomadima i vezi među

njima ili Asabijji. Njegova definicja društva kao univerzalne zajednice koju

sačinjavaju svi stanovnici gradova i sela pod pojmom Umrana je nezaobilazna

kategorija. Ne upoznati se sa četiri osnovna temelja mudrosti o uređenju svijeta –

Usulul hikemom fi nizamil alemom - Hasana Kjafije Pruščaka iz XVI i XVII stoljeća,

što je dosad činjeno u svim udžbenicima, bio bi neoprostiv propust. Nakon toga

slijede mišljenja i učenja o društvu i državi od XVI-XVIII stoljeća. U tome razdoblju

ključne su teme: postanak države, ko pokreće i razvija društvo, kako nastaju društvene

pojave, ko je uzrok svega i postoje li zakonitosti u društvu kao i u prirodi, i da li

postoji stalni progres u ljudskom društvu? Na ova i slična pitanja pokušava se

odgovoriti kroz učenja: Hobsa, Rusoa, Makijevelija, Monteskijea, Bodina, Didroa,

Mandevila, Helvecija, Voltera i Turgoa. Prije konstituiranja sociologije javljaju se

učenja socijalista utopista: Kampanele, Tomasa Mora, Roberta Ovena i Šarla Furijea.

Zajednički imenitelj u učenju svih socijalista utopista je da sve probleme u društvu i

državi izaziva privatno vlasništvo kao najveće zlo u društvu. Poslije učenja socijalista

utopista dolaze osnivači sociologije: Sen Simon, njen imenitelj Ogist Kont i nosilac

biologizma Herbert Spenser. Unutar građanskih smjerova u sociologiji XIX stoljeća

3

prezentiraju se učenja raznih škola: naturalističke, geografske, demografske,

biologističke, darvinističke, rasističke. Od psihologističkih pravaca izlažu se:

instinktivistički, bihejvioristički, introspektivni, kolektivni i socijalno-psihološki.

U okviru njemačke formalne sociologije iznose se učenja: Zimela, Fon Vizea i Tenisa.

Unutar sociologističkog pravca nezaobilazni su i Dirkem, Veber i Gurvič. Dok

njemački formalisti insistiraju na društvenim odnosima, Dirkem na društvenoj pojavi,

Veber na razumijevanju i smislenom povezivanju pojava, dotle Gurvič insistira na

razumijevanju stvarnosti kroz deset spratova, unutar dubinske soiologije.

Sociologiju dvadesetog stoljeća obilježavaju tri osnovna pravca: funkcionalizam u

Americi, marksizam u istočnoj Evropi i sturkturalizam u Francuskoj. Najznačajniji

predstavnik funkcionalizma, Parsons, društvene pojave svodi na socijalnu akciju.

Socijalnu akciju sačinjavaju pojedinac, akcija i socijalni ambijent. Strukturalisti

smatraju da je struktura sve, a pojednici ništa. Najznačajniji strukturalisti su Mišel

Fuko i Klod Levi Stros. Učenje marksista je u defanzivi u cijelom svijetu.

Šta je uvjetovalo pojavu udžbenika sociologije?

Prvo, činjenica što se na tlu Bosne i Hercegovine, od domaćih autora, takav udžbenik

do sada nije napisao. Drugo, svi dosadašnji udžbenici sociologije napisani u Srbiji,

Hrvatskoj i Sloveniji, bili su zaogrnuti debelim ideološko-političkim ogrtačem.

Međutim, čak ni takvih udžbenika danas u Bosni nema, pa je pisanje sociologije bila

neophodnost. Konačno, što je najbitnije, neophodnost pisanja novog udžbenika

sociologije je u činjenici da dosadašnji autori nisu prezentirali neke bitne teme,

pogotovu na primjeren način i što nisu iznosili učenja muslimanskih teoretičara.

Dakle, trebalo je uspostaviti ravnotežu.

4

II SOCIOLOGIJA

2.1. Opća teorijska disciplina o društvu

Prvi govor i misao o čovjeku, društvu, zakonima i načinu života ljudi nalazi se u

suhufima ili manjim objavama. O čovjeku i društvu govore sveti spisi: Veda,

Rigveda, Upanišada, Purana, Dasatir, Biblija, Kur'an, zatim spisi starih naroda

Egipćana, Vavilonaca (Ep o Gilgamešu), Indijaca (Mahabharata i Ramajana),

Kineza, Grka (Ilijada i Odiseja) i drugih starih naroda. Za nastanak i razvoj

sociologije, kao posebne teorijsko-iskustvene discipline o društvu, nužno je poznavati

opće karakteristike epohe četrdesetih godina devetnaestog stoljeća. To je vrijeme

društvenih nemira i dubokih unutrašnjih sukoba i kriza. U nastanku sociologije i

njenog razvoj presudnu ulogu imali su: nastanak pokretne štampe – Gutembergova

galaksija, Kolumbovo otkriće Amerike, Engleska industrijska revolucija i pronalazak

parne mašine i Francusko-buržoasko politička revolucija 1789. godine koja koja

označava kraj feudalizma i početak kapitalizma.

U feudalizmu tri su svetinje neupitne:

Bog – Crkva

Kralj – Država

Otac – Porodica

Gutermbergova galaksija do nezamislivih razmjera preko štampe omogu}ava

širenje knjige i pismenosti. Engleska industrijska revolucija uve}ava proizvodnju,

razara sela i velike porodice i koncentriše ljude u gradove ~ime ruši neupitni autoritet

oca. Francuska buržoasko-politička revolucija dokida feudalizam, a uspostavlja

kapitalizam, ruši monarhiju i kralja a uspostavlja republiku i potiskuje ulogu Crkve u

društvu, sa javne potiskuje je u privatnu sferu života i ona više nema privilegiju da

jedina tumači svijet i život. Otkrićem Amerike proširuje se ljudska svijest o prostoru i

značaju prostora. Sada Atlantik zadobiva središnju ulogu koju je Sredozemlje imalo

hiljadama godina.

Sa francuskom revolucijom zaoštravaju se socijalni, ekonomski, i sveopći

odnosi i uslovi života. Francuska revolucija protjeruje Crkvu iz javnog, društvenog i

političkog života i svodi religiju na privatnu stvar svakog pojedinca kao slobodu

savjesti i vjeroispovjesti. Crkva je do tada imala presudnu ulogu u tumačenju i

objašnjavanju pojava u društvenom životu. U izmijenjenim uvjetima postavilo se

5

pitanje ko će umjesto Crkve tumačiti i upravljati društvenim zbivanjima i

zakonitostima. Novonastali kapitalizam je u svakom pogledu složenije i dinamičnije

društvo od feudalizma. To se odnosi na ekonomiju, privredu, pravo i ukupni društveni

život. Time se neminovno nameće potreba za osnivanjem jedne posebne discipline ili

nauke koja će se umjesto Crkve baviti razvojem, objašnjavati i upravljati društvom,

njegovom strukturom i razvojem. Kralj i monarhija su revolucijom srušeni i sada

umjesto kralja uspostavlja se pravna država, vladavina građanskih zakona i u ime

naroda a ne u ime kralja izriču se presude.

Poslije pronalaska parne mašine ogroman broj ljudi, što je do tada nepoznata

pojava, napušta velike seoske porodice i naseljava se u gradove u kojima se razvija

industrija. Porodica i značaj oca se devalvira i relavitizira. U gradu se uveliko mijenja

način života.

2.2. Dva osnovna smjera u soiologiji

Sociologija nastaje polovinom devetnaestog stoljeća kada dobiva svoje ime i od

samog početka razvija se u dva osnovna smjera:

1) građanski ili pizitivistički – utemeljen na naučnoj spoznaji i

2) marksistički – utemeljen na razvoju proizvodnih snaga i proizvodnim odnosima.

Oba smjera se, u istraživanju društvenih pojava, koriste istim metodama:

posmatranjem, eksperimentom, iskustvom i istim načinom prikupljanja građe i

upotrebe tehničkih sredstava. Jedina razlika među njima je u generalnoj eksplikaciji

(objašnjenju) ili teoriji društva.

6

III DEFINICIJA I PREDMET SOCIOLOGIJE

Sociologija je teorijsko-iskustvena disciplina koja izučava:

1) društvo kao globalnu i totalnu društvenu pojavu u neprestanom kretanju,

procesima i promjenama,

2) društvene grupe kao posebne i partikularne pojave koje su međučlan između

društva kao opće i pojedinaca kao pojedinačnih pojava,

3) društvenu strukturu,

4) društvene pojave i

5) osnovne oblike ljudske svijesti.

Iz definicije sociologije uočava se da je ona istovremeno praktično-

eksperimentalna i teorijsko-sistematska disciplina. U najširem smislu sociologija je

najopštija društveno-iskustvena disciplina. Tema posmatranja, proučavanja i

eksplikacije sociologije je ljudsko društvo kao opća, globalna ili totalna pojava, kao

opća kategorija koja se pokazuje u najrazličitijim manifestacijama društvenog života i

kretanja ljudi – smatra Marsel Mos.

1) Za Kivilijea i Gurviča sociologija je nauka o društvenim grupama. Društvene

grupe i društvene klase kao posebne oblike društva, po Gurviču, proučava

mikrosociologija, a društvo kao cjelinu, kao opću i globalnu pojavu proučava

makrosociologija. Zato je, po njemu, tema sociologije realnost uzeta u svim

stepeništima.

2) Po Sorokinu, sociologija je bila, jeste i bit će nauka o općim svojstvima klasa,

socijalnih pojava i odnosa među njima ili je neće biti. Slično stajalište zastupaju i

marksisti sa učenjem da je sociologija nauka o postanku, funkcionisanju i

smjenjivanju sistema, kroz klasnu borbu kao i da je to disciplina o općim

zakonima razvitka društva uopće.

3) Po Emilu Dirkemu sociologija ima dva osnovna zadatka.

a) da proučava zakonitosti društva i njegovu dinamiku i

b) da shvati i objasni bit i suštinu društvenih pojava i odnose među njima.

7

Po Dirkemu “... sociologija se nije mogla pojaviti prije nego što se steklo osjećanje da

su društvo, kao i ostali svijet, podvrgnuti zakonima koji neminovno proističu iz svoje

prirode i koji je izražavaju. Ovo shvatanje se vrlo sporo razvijalo. Kroz vijekove ljudi

su vjerovali da se i minerali ne potčinjavaju određenim zakonima, već da mogu uzeti

sve oblike i sve moguće osobine. Vjerovalo se da izvjesne izreke i izvjesni pokreti

imaju osobinu da neorgansko tijelo promijene u živo biće, čovjeka u životinju ili

biljku i obratno (magija)”. Ovu moć i svojstva ima samo Bog a u magiji ta svojstva i

moć pridaju se čovjeku.

4) Po Maksu Veberu, čiju sociologiju nazivaju sociologijom razumijevanja,

sociologija hoće društvene postupke i pojave razumijeti i smisleno povezati i tako

ih uzročno objasniti u njihovom toku i djelovanju. Ona treba da otkrije

neposredne pobude kojima se ljudi rukovode jer će tek tako razumijeti i

protumačiti društvene pojave a neće ih samo uzročno objašnjavati. Po formalnoj

sociologiji, čiji su glavni predstavnici Georg Zimel, Leopold Fon Vize i Ferdinand

Tenis, glavna tema sociologije jesu društveni oblici, društvene forme i okviri u kojima

ljudi žive. Te forme i okviri su neizmjenljivi, bez obzira na prostor i vrijeme.

Sociologija, po njima, mora proučavati oblike društvenog života a druge nauke će

ispitivati društvene sadržine i tvorevine. Začetnik ovog pravca, Zimel, tvrdi:

“Sociologija kao nauka o društvenom životu čovječanstva, koji može biti i u

bezbrojnim drugim slučajevima, predmet nauke, u istom je odnosu prema drugim

naukama kao što je geometrija prema fizičko-kemijskim naukama. Ona proučava

oblik u kojem materija tek postaje empirijsko tijelo, tj. oblik koji sam po sebi postoji,

naravno jedino u apstrakciji, isto onako kao oblik podruštvljenja.” Najznačajniji

predstavnik ove škole Fon Vize, pod utjecajem Aristotela, smatra da se oblici

društvenog života neovisno od vremena, ne mijenjaju i da su prisutni u cjelokupnom

društveno-historijskom zbivanju. Predmet sociologije, kaže on, nije društvo nego

društveno, a društveno čini skup društvenih procesa koji se sastoje iz spajanja ljudi u

društvenom prostoru. Procesi spajanja su: upoznavanje, približavanje, prilagođavanje,

udruživanje i asimilacija.

Procesi razdvajanja su: utakmica, opozicija i sukob. Obrnuti procesi umjesto

približavanja – neprilagođavanje, upoznavanja – neupoznavanje, asimilacije –

neasimilacija.

8

Tenis glavni značaj sociologije vidi u proučavanju društvenih oblika. Dva osnovna

društvena oblika koja su se u povijesti razvila, smatra on, su zajednica kao prvobitni

oblik ljudskog života i drugi, društvo kao kasniji i viši oblik ljudskog života u raznim

varijantama.

Za strukturaliste glavna tema sociologije je struktura i razvoj društva. Za psihološke

pravce sociologija je disciplina prvenstveno o interpersonalnim odnosima i to

prvenstveno interpsihičkim. Zato ona društvene pojave tumači kao individualne,

psihičke i kolektivne.

Za razliku od onih koji sociologiju smatraju najopćenitijom, posebnom društvenom

disciplinom i svojevrsnom enciklopedijom svih društvenih nauka, sociografski pravci

svode funkciju sociologije na opisivanje, prikupljanje i objašnjavanje građe izvan

aspekta cjeline društva. To su razne mikrosociologije na Zapadu. Pored svega, unutar

proučavanja društvenih grupa, sociologija proučava kaste, staleže, klase, plemena,

rodove, nacije i sve druge vrste društvenih skupina. Ona ne smije zanemariti ni cjelinu

društvene strukture, razvoj društva kroz povijest i osnovne tendencije u njegovom

razvoju. Da bi bilo koja disciplina imala svojstvo nauke, ona mora imati svoj predmet,

temu ili oblast koju proučava, naučni metod, teoriju i terminologiju.

3.1. Mogućnost otkrivanja uzroka pojava

Sociologija je usmjerena na otkrivanje bitnih zbivanja, unutrašnjih veza i relativno

nužnih zakona koji život određuju i daju mu njegovu karakterističnu strukturu.

Međutim, u pogledu otkrivanja uzročnosti, nužnosti i zakonitosti društvenih pojava i

predviđanja njihovog kretanja, postoje dva osnovna stava:

1) Ogist Kont – odbacuje kategoriju uzročnosti i smatra je metafizičkom i

spekulativnom te ističe da naučni zakoni treba da budu samo opći i da služe

predviđanju a ne utvrđivanju i otkrivanju nužnih veza uzroka i odnosa. Takvo

stajalište zastupa i Gazalija sa tvrdnjom da se mogu uočavati osnovne tendencije a ne

zakonitosti društva. Kont i Gazalija odbacuju kategoriju uzročnosti u smislu saznanja

i zato naučni zakoni po njima mogu samo predviđati a ne utvrđivati i otkrivati nužne

veze i odnose (kauzalitet) među pojavama koje su dostupne jedino Bogu.

2) Nasuprot njima Džon Stjuart Mil smatra da pojava nije objašnjena dok nije utvrđen

njen uzrok. A Dirkem razvija jedno funkcionalističko objašnjenje.

9

Sa stajališta islama moguće je pratiti manifestacije i relacije među pojavama a

njihovi uzroci ne mogu se u biti spoznati.

3.2. Podjela nauke

Cjelokupna oblast znanosti dijeli se na dvije velike grupe:

1) grupu prirodnih nauka i

2) grupu teorijsko-društvenih disciplina.

Te dvije grupe odgovaraju dvama velikim područjima univerzalne, od istog

Stvoritelja, darovane stvarnosti – prirodi i društvu. Priroda je predmet posmatranja i

proučavanja prirodnih nauka a društvo društveno teorijskih disciplina. Predmet

prirodnih nauka je priroda sa svim svojim manifestacijama, pojavama, procesima,

odnosima i zakonima, uključujući i čovjeka u onoj ravni u kojoj je biološko biće. Tu

stranu čovjeka proučava biologija, fiziologija i anatomija. Čovjekovo unutarnje

duhovno biće, srce, dušu, misli, osjećaje, želje, namjere i motive, prije svega otkriva i

saznanje Allahova Objava. Društvene discipline donekle prate čovjekov um i razum a

puno više iskustava i osjetila. Društvo, sa svim svojim razovrsnim manifestacijama, u

globalu je predmet društveno-teorijskih disciplina. Te manifestacije ljudskog i

društvenog su: govor, pismo, ustavi, zakoni, institucije, civilizacije i ljudska

ostvarenja. Društvene discipline proučavaju sve dostupne pojave i procese u kojima se

na bilo koji način izražava čovjek kao društveno biće. Posljednju, najpoznatiju i

najpriznatiju klasifikaciju i sistematizaciju nauka u Evropi izvršio je Ogist Kont.

Njegova sistematizacija i klasifikacija nauke izvršena je sa stajališta pozitivizma koji

je metodološka osnova cjelokupne njegove filozofije i sociologije. Naime, on smatra,

kao i njegov učitelj i stvarni osnivač sociologije, Sen Simon, da sociologija kao

egzaktno-eksplicitna nauka treba da proučava samo ono što jeste, što je dato, stvarno,

nesumnjivo, objektivno, dakle pozitivno. On kaže: “Istinska nauka (pravo saznanje)

će ostati uvijek nedostupna i uskraćena našem slabašnom razumu”. Zato naučna

istraživanja nisu usmjerena prema suštinskim uzrocima pojave, koje jedino Bog

poznaje, već sociologija proučava ono što je dato stvarno, vidljivo, objektivno i

pozitivno. To od sociologije traži i njegov učitelj Sen Simon sa zahtjevom da

sociologija, kao nauka poput prirodnih znanosti i matematike, fizike i hemije, mora

biti egzaktna i svi njeni sudovi moraju biti eksplicitni tj. jasni, precizni, sigurni,

izvjesni, mjerljivi i iskustveno provjerljivi. Upravo zato Kont, kada vrši

10

sistematizaciju i klasifikaciju nauke, u svoj sistem ne uvrštava ni filozofiju ni etiku, ni

psihologiju, ni nauku o državi i pravu, ni historiju, ni politiku, ni etnologiju, jer ih

smatra apstraktnim, misaonim i spekulativnim teorijskim disciplinama. I jedan i drugi

sociologiju smatraju egzaktno-eksplicitnom naukom koja podliježe svim pravilima,

kriterijima i metodama prirodnih nauka. U njegov sistem nauke spadaju:

1) matematika,

2) astronomija,

3) fizika,

4) hemija,

5) biologija i

6) sociologija

Dakle, on sociologiju svrstava u egzaktne znanosti i zato ona podliježe istim

metodama i kriterijumima kao i matematika, fizika, hemija itd. Sve ostalo kao

historija, filozofija, teorija države i prava, politika, jezičke znanosti, teorija

umjetnosti, etnologija, ekonomija ne spadaju u nauku već u teorijske discipline.

Poput Sen Simona i Ogista Konta i treći osnivač sociologije Herbert Spenser

sociologiju svrstava u pozitivne i egzaktne nauke. Zato se ona u istraživanju

društvenih pojava treba osloboditi bitnih osjećaja, simpatije ili antipatije, a društvene

pojave treba istraživati i proučavati objektivno, pošteno i nezainteresirano, kao što se

proučavaju prirodne pojave.

11

IV ODNOS SOCIOLOGIJE I DRUGIH DRUŠTVENIH DISCIPLINA

4.1. Sociologija i povijest

Povijest je mnogo starija od sociologije. Ona joj daje osnovnu građu i činjenice za

proučavanje. I historija i sociologija imaju istu oblast izučavanja – ljudsko društvo –

historja u prošlosti, a sociologija u prošlosti, sadašnjosti i nagovještaju budućnosti.

Jedina je razlika u metodi proučavanja istog predmeta. Historijska metoda je

individualna i konkretno-hronološka, dok je sociološka tipološka i uopćavajuća.

Historiju interesira i ona proučava robovlasništvo, feudalizam, kapitalizam,

socijalizam ili revoluciju u svakoj zemlji pojedinačno, a sociologiju isključivo

interesira to šta je zajedničko, opće i isto u robovlasništvu, feudalizmu ili socijalizmu

neovisno od pojedinačne zemlje, dakle svugdje. Zato je stupanj apstrakcije i

nekonkretnosti veći u sociologiji nego u historiji.

Šta je povijest, a što historija?

Povijest je svaki trag ili otisak čovjekovog postojanja u vremenu i prostoru a historija

proučava samo najrelevantnije događaje u povijesti, posebno sa stajališta politike,

države, privrede i civilizacije.

4.2. Sociologija i filozofija

Unutar sociologije razvile su se tri tendencije:

1) pretvaranja sociologije u empirijsku i čisto egzaktno-iskustvenu znanost -

pozitivizam,

2) nastojanje da sociologija zadrži sociološko-filozofski ili filozofsko-historijski

aspekt i da ostane teorijsko-spekulativna i apstraktna disciplina. Tu filozofija daje

sociologiji generalnu metodu koju ona prilagođava sebi i

3) razvijanje sociologije kao posebne teorijsko-sistematske discipline i iskustveno-

eksperimentalne nauke kao i teorije i nauke istovremeno povezane sa filozofijom,

znanošću i poviješću. Ova orijentacija uzima od filozofije generalnu metodu a od

nauke i historije konkretne rezultate i činjenice.

Poput povijesti i filozofija je mnogo starija od sociologije.

12

Unutar filozofije metafizika i ontologija pokušavaju da otkriju i definiraju Bitak, izvor

svih bića i objektivne stvarnosti koja je izvan naše svijesti. Društvene pojave su

sinteza objektivnih i subjektivnih elemenata. Šta su pojave uopće - unutar filozofije

odgovaraju dva pravca - idealizam i materijalizam. Po idealizmu ideja i duh su

praosnova, praizvor prvi princip i izvor svega, a po materijalistima to je materija. Oba

pravca sadr`e po pola istine jer su materija i duh nerazdvojivi. Sam idealizam može

biti objektivni i subjektivni. Drugi aspekt, koji sociologija preuzima iz filozofije,

pored ontologije, jeste gnoselogija tj. teorijsko-spoznajna disciplina koja se bavi

mogućnošću spoznaje, objektivne stvarnosti. Jedni prihvataju mogućnost potpune

spoznaje društvenih pojava, a gnostici negiraju mogućnost spoznaje društvenih

zakonitosti. Ovo su samo dva pola krajnosti zato što se nikada ne može sve saznati a

izvjesna spoznaja, i unutar nje ljudska odgovornost, je moguća.

4.3. Sociologija i psihologija

Psihologija za predmet proučavanja ima individualne psihičke tj. unutrašnje

subjektivne doživljaje koji izazivaju određene vrste ponašanja, dok sociologija

proučava cjelokupne međusobne odnose veze i procese među ljudima, kako vanjske

tako i unutarnje. U tim međusobnim odnosima i ponašanjima ljudi, psihološki

elementi čine samo jedan od sastavnih djelova, pored drugih činilaca. Psihološke

elemente, motivacije, osjećanja, unutarnja htjenja i raspoloženja ljudi, sociologija

mora uzimati i zato se i proučavaju individualni i grupni psihički doživljaji, posebno

ponašanje mase u povezanosti sa društvenom sredinom. Psihologija može samo

registrirati reakcije, refleksije i manifestacije duše a nikada ne može proučavati i

spoznati samu dušu jer ona spada u Allahov emr – odredbu i jedino je Njemu

dostupna. Psihologija samo uočava njene reakcije. Kao što anatomija i fiziologija

proučavaju tijelo i njegove sastavne djelove, tako psihologija ima ambiciju da spozna

dušu i njenu bit, a to je nemoguće jer ona može spoznati samo reakcije i manifestacije

duše, a nikada samu dušu.

4.4. Sociologija, etnografija, etnologija i antropologija

I etnografija i etnologija i antropologija su discipline koje su se razvile unutar

povijesti u zasebne oblasti.

13

Etnografija je prvi i niži stupanj u istraživanju kulturnih fenomena raznih etničkih

grupacija i to najčešće urođeničkih “primitivnih” predhistorijskih. To istraživanje

sastoji se u otkrivanju, posmatranju, prikupljanju, opisivanju i sređivanju činjeničnog

materijala. Na temelju etnografskog materijala etnologija vrši teorijsko uopćavanje i

sintezu. Tako je etnografija prva faza etnologije. Ta sinteza može biti trostrukog

smjera: geografskog, historijskog i sistematskog. Najčešće se ističe kulturno-

historijska komponenta etnoloških sinteza. Etnografski i etnološki materijal služi

sociologiji kao iskustveni i činjenički materijal za viši i apstraktniji teorijski nivo.

Etnologija je historijska i generalizirajuća znanost, dok sociologija primjenjuje

metodu generaliziranja za sav život čovjeka. Etnologiju interesira kultura svakog

naroda pojedinačno, a sociologiju kultura i način života naroda uopće. Između

sociologije i etnologije smještena je antropologija. Neki izjednačavaju sociologiju i

antropologiju što nije potpuno ispravno, jer antropologija stavlja akcenat na čovjeka

pojedinca i njegovu prošlost a sociologija prvenstveno na društvo, njegovu sadašnjost

i viziju budućnosti ne zaboravljajući prošlost.

4.5. Odnos prirodnih i društvenih pojava

Vjernici iz Tevhida-monoteizma i Allaha kao Essameda polaze od principa da je

Stvoritelj prirode i društva Jedan i u tome se sastoji istovjetnost prirodnih i društvenih

pojava i njihova nerazdvojivost i međusobno nesuprostavljanje kao što se čini u

Evropi unazad pet stoljeća. Ipak, postoje izvjesne nijanse i razlike između prirodnih i

društvenih pojava ali ne i nepomirljive suprotnosti. Allahov zakon u prirodi zove se

Sunnetullah a u društvu šerijat. Kur'an poziva ljude da posmatraju i proučavaju kako

univerzum, kosmos i prirodu tako i društvo i njegovu povijest. U tom proučavanju

uočava se da su prirodne pojave pristupačnije ispitivanju od društvenih.

One se često ponavljaju na gotovo identičan način (teorija reverzibiliteta), a

društvene pojave i kada se ponavljaju nikada se ne ponavljaju na istovjetan način

(teorija ireverezibiliteta) i uvijek u njima pored starog ima i nešto novo.

Objekti istraživanja prirodnih nauka lišeni su svjesnih akcija. Oni se pokazuju

onakvima kakvi jesu i u njima ne postoji mogućnost planskog, namjernog, voljnog i

svjesnog prikrivanja stvarnih pojava i činjenica. U prirodi nema munafika-janusovaca,

muraija-transparentno lažnih ljudi, kaziba-lažova, sarika-kradljivaca, fasika-griješnika

14

i idžrama-perverzija. Niko osim čovjeka nikada ne može govoriti da jeste ono što nije

i da nije ono što jeste.

Prirodne pojave se mogu lakše ispitivati od društvenih pojava i to

eksperimentalnim putem, posmatranjem i iskustvom pa se čak mogu izazivati

umjetnim putem u laboratoriji, dok društvene ne mogu.

Društvene pojave su u drugačijem položaju i one su kompleksnije po svojoj prirodi i

zakonitosti i njihova zbivanja su dublja i skrivenija od prirodnih. Teže ih je uočiti jer

su njihovi nosioci ljudi kao misaona bića koja raspolažu slobodom, sviješću, voljom,

namjerom, htijenjima, osjećajima, strastima, željama, motivima, interesima i

instiktima što nije prisutno u prirodnim predmetima. Zato je ljudsko ponašanje

moguće skrivati, podešavati, namještati; murailuk – transparentnost, munafikluk –

dvoličnost. Nema životinje ili biljke koja je munafik i muraija (licemjer). To mogu

biti samo ljudi.

15

V SOCIOLOŠKI METOD

Pored predmeta ili oblasti kojim se bavi, svaka nauka i disciplina mora imati i vlastiti

metod. Postavlja se pitanje šta je metod u nauci?

Metod je put i način kojim se postiže osnovni cilj nauke, naučno saznanje. Kao takav

on obuhvata sva logička pravila i logičke kriterijume, koje primjenjuje nauka uopće.

Metod kazuje i pomaže kako da se uz najmanji rizik postigne cilj naučnog saznanja.

Sve faze naučnog rada potpadaju pod pravila naučnog metoda. Iako su mnoge metode

zajedničke u više društvenih disciplina pa čak i prirodnih, sociologija je ipak za

posebne potrebe svoga predmeta istraživanja izgradila i posebne tehnike i metode

istraživanja zato što je ona istovremeno praktično-eksperimentalna i teorijsko-

sistematska disciplina. Sociologija generalnu metodu uzima od filozofije a

istraživačke tehnike, činjenice i rezultate od nauke i historije. Ona u svome

proučavanju počinje od istraživanja konkretnih pojava. Put naučne spoznaje kreće iz

osjetila, preko posmatranja, nastavlja se preko razuma i završava sa umom. Nauka

prvo istražuje pojedinačne, zatim posebne i, konačno, opće pojave. To je metoda

indukcije. Filozofija kreće od općeg, preko posebnog do pojedinačnog fenomena. To

je dedukcija. Postoje tri osnovna metoda u sociologiji:

1) pozitivistički (egzaktno-naučni),

2) historijsko-komparativni i

3) marksistički.

5.1. Pozitivistički metod

Pozitivistički metod kojeg razvijaju i zastupaju Sen Simon, Ogist Kont i Herbert

Spenser polazi od dostignuća prirodnih nauka i u osnovi pretpostavlja da postupci,

sredstva, modeli i objašnjenja koji su dali velike rezultate u tumačenju prirodnih

pojava, mogu da posluže kao uzor i društvenim disciplinama.

Pozitivistički metod traži egzaktnost i eksplicitnost tj.: preciznost, jasnoću, sigurnost,

pouzdanost, valjanost, jednostavnost, opštost, mjerljivost i iskustvenu provjerljivost

naučnih sudova ili iskaza putem eksperimenta ili logičkih formula.

16

U prirodnim naukama se naglašava induktivni, pojedinačni put u istraživanju i

zaključivanju, a u filozofiji deduktivni. Ta metoda polazi od pojedinačnih preko,

posebnih do općih pojava u saznanju, za razliku od deduktivne metode u filozofiji

koja polazi od općih, preko posebnih do pojedinačnih pojava u saznanju. Induktivna

metoda stalno naglašava značaj pouzdanosti, valjanosti, preciznosti, jasnoće,

sigurnosti, jednostavnosti, mjerljivosti i provjerljivosti naučnih iskaza. Osnovna

slabost i zamka pozitivističkog metoda jeste potpuno izjednačavanje prirodnih i

društvenih pojava. Zato oni sve metode i istraživačke tehnike koje su dale epohalne

rezultate u prirodnim naukama na isti način prenose i na društvene pojave i fenomene,

gdje nisu dale takve rezultate. Zašto? Zato što priroda i društvo nisu ni isti, ni

suprotni, nego su, ipak, različiti.

5.2. Historijsko-komparativni metod

Historijska škola tvrdi da se društvene pojave kao ljudske tvorevine, zaboravljajući da

se dešavaju u prirodi, bitno razlikuju od prirodnih i da društvene discipline imaju

bitno drugačiji zadatak od prirodnih nauka.

Društvene discipline, prema zastupnicima historijsko-komparativne metode Maksa

Vebera, Emila Dirkema, Diltaja, Ibn Halduna trebaju uživljavanjem i intuicijom

tumačiti ili eksplicirati tj. metodom razumijevanja i smislenog povezivanja otkrivati

unutrašnje značenje koje je autor pripisivao svome djelovanju i svojoj tvorevini. Zato

se društvene pojave, za razliku od prirodnih, ne mogu hladno, nezainteresirano i

objektivno posmatrati, što je osnovni zahtjev pozitivističke metode. Za historijsku

metodu, Dirkem naglašava da historijska komparacija dopušta da se riješi i uoči jedna

institucija u njenim konstitutivnim elementima iz prošlosti, jer nam ona pokazuje,

kako se rađaju u vremenu ustanove i institucije jedne poslije drugih. Tako sociologija

postiže realnost samo pomoću historije, a historija objašnjava realnost samo

zahvaljujući sociologiji. Historija sociologiji daje realnost i činjenice, a sociologija

historiji daje mogućnost objašnjenja pojava pomoću svoje metode. Ko hoće da se drži

sadašnjosti, da je razumije i da ima viziju budućnosti, mora poznavati prošlost.

Glavna greška i zamka radikalne historijske škole ili historicizma jeste što društvene

pojave izdvaja iz prirode i smatra da prirodne i društvene pojave niučemu nisu slične

17

nego potpuno suprotne i suprotstavljene. Zastupnici historicizma kao da zaboravljaju

da se sve ljudske pojave događaju u prirodi.

5.3. Marksistički metod

Marksistički metod tumači sve pojave na osnovu razvoja i stupnja razvijenosti

proizvodnih snaga i kroz klasne suprotnsoti i klasne borbe.

Stepen razvoja proizvodnih snaga uslovljava osnovne i primarne međuljudske odnose

a to su proizvodni odnosi. Na temelju proizvodnih odnosa kao bazi formiraju se svi

oblici ljudske svijesti ili nadgradnja kao politika, pravo, religija i umjetnost. Dakle svi

odnosi su rezultat proizvodnog odnosa i sve moguće pojave uslovljene su tim

odnosom. Sva kretanja u povijesti uslovljena su razvojem materijalnih proizvodnih

snaga, klasnim suprotnostima i klasnom borbom. To je metoda dijalektičkog

marksizma i historijskog materijalizma, koji umjesto Hegelovog kretanja duha uzima

razvoj i kretanje materijalnih proizvodnih snaga. Ova metoda, čiji su glavni zastupnici

Marks, Engels i Lenjin, se sve više napušta u svijetu. Prema marksistima proizilazi da

rad proizvodi pamet a ne pamet rad.

5.4. Faze naučnog saznanja

Opći postupak naučnog saznanja u iskustveno-egzaktnim naukama po pravilu se

sastoji iz šest faza:

1) određivanje predmeta istraživanja,

2) postavljanje polazne postavke ili hipoteze,

3) prikupljanje činjenica, istraživanje i prikupljanje građe,

4) opisivanje pojava, sređivanje, sistematizacija i klasifikacija činjenica,

5) objašnjavanje, tumačenje ili eksplikacija činjenica na temelju postavljanjenog

naučnog zakona i

6) provjeravanje objašnjenja ili recenzija zapisanog djela – verifikacija.

U osnovi, pozitivna nauka se temlji na posmatranju preko ljudskih osjetila i na

empiriji (iskustvu), a ne samo na čistom umovanju. Činjenice se prikupljaju

18

posmatranjem, posrednim i neposrednim, običnim, prirodnim, anegdotskim i

sistematsko-naučnim putem. U smislu prikupljanja činjenica sociologija se koristi i

istraživačkim tehnikama: eksperimentom, intervjuom, anketom, upitnikom, testom,

monografijama, statistikom itd. Sve ove tehnike služe za sređivanje, uopćavanje i

uspoređivanje skupljenog materijala. Tako npr. novinski tekst informativne naravi

mora odgovoriti na šest pitanja: ko, šta, gdje, kako, kad i zašto.

5.5. Nivoi spoznaje

5.5.1 Teorija

Kao što svaka disciplina ima svoj predmet, metod, također ima i svoju teoriju.

U znanosti postoje tri stupnja spoznaje: na nivou hipoteze, na nivou teorije i na nivou

naučnog zakona.

Naučna hipoteza - pretpostavka ili slika je samo pretpostavljeno moguće ali ne i

utemeljeno i istinito objašnjenje određene pojave. Hipoteza je samo moguća ili

vjerovatna pretpostavka ili slika a teorija je utemeljena i istinita pretpostavka i slika i

zato je na višem stupnju.

Teorija – (besar i nezar) u biti ima tri značenja: 1) gledanje, posmatranje, (umno i

znanstveno) što je njeno izvorno značenje, 2) u filozofiji označava misaono-spoznajnu

aktivnost, ukoliko se zamišlja kao čista tj. u procesu spoznaje bez upotrebe osjetila,

teorija je tada pronalaženje zrenje i povezivanje smislenih likova bez obzira na

njihovu primjenu, na njihovo iskorištenje, pri ostvarenju određenih ciljeva. Kao

područje recepcije (prijema) i unutrašnje (noetičke) elaboracije (obrade) racionalnih

sadržaja, teorija se redovito suprotstavlja praksi kao području izvanjske aktivnosti,

iako ta područja ostaju u odnosu uzajamne i dijalektičke uvjetovanosti. Teorija je

rezultat misaone aktivnosti u filozofiji, i tada se zove besar i 3) u znanosti, teorija je

općenita postavka ili generalna slika ili koherentno povezana skupina posebnih

postavki na osnovu kojih se objašnjava neko područje, pojava i činjenica. Teorija je

utemeljena i istinita verifikovana generalna slika ili pretpostavka, za razliku od

hipoteze. U nauci teorija se zove nezar a u teoriji besar.

19

5.5.2. Naučni zakon

Zakon postoji u pravu i nauci. U pravu je zakon najviši pravni akt izveden iz ustava.

U znanosti naučni zakon je najveći i najizvjesniji stupanj naučne spoznaje i saznanja.

Naučni zakon je jezički i logički jasno i precizno formuliran stav ili iskaz o objektivno

postojećim, općim, nužnim, suštinskim i relativno stalnim vezama i odnosima među

pojavama u prirodi i društvu. Naučni zakon služi kao najracionalnija osnova za

proučavanje i tumačenje prirodnih i nekih društvenih pojava. Svojstva naučnog

zakona su objektivnost, opštost, stalnost, nužnost i uzročnost, eksplicitnost i

izražavanje suštinskih svojstava

Objektivnost je bitno svojstvo naučnih zakona, koje ukazuje na iskustveni karakter

naučnog iskaza. Ti zakoni su iskazi, koji se odnose na veze među pojavama koje

postoje u objektivnoj, prirodnoj i društvenoj stvarnosti i koje se mogu odgovarajućim

metodološkim postupcima iskustveno provjeriti. Samo iskustveno provjereni i logičko

dokazani iskazi i stavovi mogu imati status naučnih zakona. To je osnovna razlika

između naučnog zakona i teorije jer su iskazi naučnog zakona iskustveno provjerljivi

a teorijski, bez obzira što su tačni, nisu. Tako je teoriju jedinstvenog polja otkrio

Ajnštajn a kao naučni zakon po formulama ju je dokazao, na iskustveno provjerljiv

način Abdu-s-Selam. Zato je naučni zakon posljednji stupanj spoznaje u nauci.

Doduše, naučni zakoni izražavaju samo suštinska i najbitnija svojstva veze i odnose

među pojavama u prirodi ili društvu a ne sva i sporedna. Opštost je također oblik

ispoljavanja naučnih zakona. Nauka počinje sa pojedinačnim (induktivna metoda) ali

je cilj nauke da preko pojedinačnih i posebnih sazna opće pojave, veze i odnose u

prirodi i društvu. Nužnost je ono svojstvo naučnog zakona po kome se on razlikuje od

bilo kojeg općeg stava odnosno iskustvenog uopštavanja. Uzročnost je najizrazitiji vid

nužnosti a uzročnost predstavlja skup bitnih uslova koji izazivaju nastanak, promjenu

ili nestanak neke pojave u prirodi i društvu. To je kauzalitet po kome je svaka

posljedica izazvana nužnim uzrokom. Učenje o kauzalitetu i Bogu kao nepokrenutom

pokretaču svijeta razvio je Aristotel. Relativna stalnost i konstantnost veza i odnosa u

prirodi i društvu je prvi preduslov da se započne naučno proučavanje. Dakle red,

20

zakonitost, stalnost i određena pravilnost u prirodi i društvu pored svih promjena

postoji.

5.5.3. Znanost –‘Ilm

Grčki episteme, latinski scientia, arapski ‘ilm, znanost ili nauka je skup svih metodički

stečenih i sistematski sređenih znanja i djelatnosti kojima se stječu takva znanja.

Uže kazano, znanost je skup svih metodički stečenih i sistematski sređenih znanja iz

precizno određene oblasti ili aspekta zbilje i djelatnosti kojim se stječu takva znanja.

Sve znanosti u užem smislu sačinjavaju znanost u općem smislu. U oba smisla

znanost ima različite aspekte ili strane.

Tako je znanost jedinstvo istraživanja, objašnjavanja, otkrića, izlaganja dokaza

sistema i metoda.

U islamu nije određen i ograničen objekat ili predmet nauke i nema sakralne i

svjetovne nauke. Jedini je uvjet da nauka kao i sve ostalo bude u ime Boga. Ako nije

tako, onda je nauka bez religije sakata a religija bez nauke slijepa i vodi u taklid,

tradicionalizam i imitaciju. Rezultat razuma i osjetila jeste znanost. Stvoritelj svih

stvorenih svjetova i stvorenja jeste Jedan, a polje ili predmet nauke su stvoreni

svjetovi i stvorenja. Naučna spoznaja i otkriće uvijek je ograničena. Znanost bez

religije je sama sebi cilj i dovodi u opasnost i život i ljude. Danas je ključna parola na

Zapadu “Bože, sačuvaj me od nauke od koje nema koristi”.

5.5.4. Osnovne ideje i principi moderne znanosti

Robert Hazen i Džemjs Trefil predlažu dvadeset osnovnih ideja i principa čije

poznavanje predstavlja fundament naučne pismenosti i kulture. To su: 1) Univerzum

je uređen i predvidljiv, 2) sva kretanja se mogu opisati jedinstvenim pravilima (prvi i

drugi zakon termodinamike koji određuju ponašanje toplote i energije), 3) energija se

ne može od strane čovjeka ni stvoriti ni uništiti, 4) energija uvijek prelazi iz oblika

veće ka oblicima manje mogućnosti i korištenja (sveukupnost znanja o elektricitetu,

magnetizumu, elektromagnetnom zračenju, dakle, o svjetlosti, mikrotalasima,

21

radiotalasima zasniva se na principu), 5) Elektricitet i magnetizam su dva vida iste sile

(osnovna priroda materije i energije svedena u slijedeće dvije krupne naučne ideje), 6)

sve je sačinjeno od atoma (zerra), 7) sve čestice, energija i ispin elektrona je kretanje

jezgra – pojavljuje se u diskretnim jedinicama i ništa se ne može mjeriti bez uticaja na

objekat mjerenja (stavovi značajni za hemiju), 8) elektroni omogućavaju vezu između

atoma, 9) izgled i osobine materije određeni su atomima koji ih čine – njihovom

vrstom i međusobnim vezama, 10) nuklearna energija nastaje iz dijela mase čestica,

11) sve u stvarnosti sačinjeno je od kvarkova i leptona; 12) zvijezde se rađaju i umiru

kao i sve ostalo; 13) svemir je nastao u određenom historijskom trenutku – prije 15

milijardi sunčanih godina i od tada se neprestano širi, 14) svaki posmatrač vidi iste

znakove prirode, 15) površina zemlje se stalno mijenja i ne postoje stalni oblici na

njoj, 16) svi procesi na zemlji se odvijaju u ciklusima (biologija), 17) sva živa bića su

sačinjena od ćelija a neživa od atoma, 18) cjelokupni život je zasnovan na genetskom

kodu istog tipa – min nefsin vahidetin, 19) svi oblici života razvijaju se prirodnom

unaprijed određenom selekcijom i 20) svi živi oblici su međusobom povezani.

Obrazovan čovjek se smatra kulturnim ukoliko ima makar elementarna znanja o

religiji, umjetnosti, politici, geografiji i nauci.

5.5.5. Civilizacija Umran Medenijjetun Hadaretun

Kao što je kultura rezultat duhovne kreacije, znanost osjetila i razuma tako je

civilizacija rezultat znanosti.

Civilizacija potiče od latinske riječi civilis, arapske umran, medenijjetun ili hadaretun.

Civilis doslovice znači građanski ili uglađen. U najširem smislu civilizaciju čine sva

sredstva i tehnike kao rezultat nauke u prevladavanju prirode, a uz to i svi izvanjski

oblici ljudskog stvaralaštva pa i vanjska strana kulturnog života. Ovaj termin je nastao

u XVIII stoljeću kao antiteza pojmu neprosvjećenog i mračnog doba feudalizma.

Volter ovim pojmom označava dolazak novog svijeta prosvijećenosti i naprednog

društva zasnovanog na principima razuma. U prvom značenju taj pojam se vezuje za

nauku i progres. U XVIII stoljeću taj pojam se odnosi još i na usavršavanje ljudske

prirode, na kultiviranje naravi i običaja, poboljšanje zakonodavstva da bi sa

industrijskom revolucijom obuhvatio i unutrašnji život čovjeka ili kulturu.

22

Početkom XIX stoljeća civilizacija postaje sinonim za najviši stepen razvitka

materijalne i duhovne kulture koju je u to vrijeme postigla zapadna Evropa. Zato neki

autori smatraju civilizaciju najvišim stepenom u duhovno-kulturnom i ukupnom

razvoju bilo koga naroda. Za Izetbegovića: Civilizacija je opredmećena i

materijalizovana nauka. Dvije ključne tekovine i obilježja svih dosadašnjih

civilizacija su država i pismo.

5.5.6. Pismo

Pored države, pismo je druga bitna značajka svake civilizacije. U osnovi čovječanstvo

je prošlo kroz tri ključna razdoblja. Usmeno, koje je u povijesti ljudstva najbitnije i

najdugotrajnije. To je ono razdoblje u kome se u raznim periodima, na raznim

mjestima i različitim narodima pojavilo na hiljade vjerovjesnika. To je civilizacija

pamćenja, učenja napamet i civilizacija uha. Drugo razdoblje je period slova i pisma.

Pojava pisma za mnoge predstavlja najznačajniju pojavu i otkriće u povijesti svijeta.

U širem smislu pismo se može definirati kao sistem vidljivih oblika (slikarija,

simbola, znakova i njihovih kombinacija) namjerno proizvedenih u svrhu

memoriranja i obavještavanja.

U užem smislu psimo je sistem znakova koji predstavlja određene elemente govornog

jezika: pojedine riječi, slogove ili glasove.

Prvi simboli i znaci u funkciji pisma bile su slike i to je slikovno ili piktografsko

pismo. Druga faza u razvoju pisma i slova je prijelaz sa piktografije na ideografiju u

kojoj se smanjuje zorno ilustrativna uloga sličica a povećava njihova simbolička

vrijednost. Ovdje se umjesto slika za svaku konkretnu ili apstraktnu pojavu sve više

izmišljaju smisleni metaforički ideogrami, npr. usta i ptica označavaju pjevanje, dvije

žene - svađu. Širenjem ideografske pismenosti, prvobitna usporedba između simbola i

govorne riječi kao nosilaca smisla prelazi u usporedivost grafičkog znaka i riječi kao

takve, kao jedinstva fonetskog oblika i značenja. Time je stvorena konačna osnova za

razvoj pravog glasovnog pisma. Faze do konačnog fonetskog pisma su ideografsko-

fonetsko (kinesko), znakovno, slogovno i konačno alfabetsko - fonetsko pismo.

Alfabet je pismo u kome je osnovno načelo jednak znak – jedno slovo, jedno slovo –

jedan glas. Slovo je okvir, posuda, oblik i forma glasa, slog dva ili tri glasa, riječ je

23

sinteza više slogova, a rečenica je sinteza više smislenih, međusobno povezanih riječi

kojima se izražava jedna zaokružena ili upotpunjena misao. Treće razdoblje je

sadašnje doba ili civilizacija slike i elektronike.

24

VI DEFINICIJE I TERMINOLOGIJA

Pored predmeta, metode i teorije svaka nauka ili teorijska disciplina mora imati i

definicije i terminologiju. Pošto je oblast ili tema sociologije društvo a društvo se

sastoji od pojedinaca to je najbitnije unutar durštva znati šta je i ko je čovjek.

6.1. Čovjek - Insan

Čovjek ili ličnost je stabilna organizacija individualnih karakteristika osobe ili insana,

na osnovu kojih se svaki pojedinac razlikuje od bilo kojeg drugog čovjeka. Ličnost je

istovremeno distinktivno (razgovjetno) svojstvo čovjeka i ona se vezuje samo za lice,

za osobu a ne za predmet, biljku, životinju ili neku apstrakciju, npr. čovjek uopće.

Ličnost predstavlja jedinstvenu cjelinu i neponovljivi entitet (biće). Ličnost je otvoren

sistem, ne potpuno, koji ostvaruje stalnu interakciju i komunkaciju sa svijetom i

ljudima, za razliku od individuuma koji je potpuno zatvoren u sebe, ili od bezlične

osobe koja se potpuno otvara, utapa i asimilira u masu. Suprotnost ličnosti su

individuum, epigon i bezlična osoba koja je bez stava i totalno otvorena i kao takva se

utapa u masu.

6.2. Individuum

Individuum na latinskom znači nedjeljiv, nerazdruživ, nedjeljivo pojedinačno biće a,

u ravni društva to je potpuno zatvorena osoba za interakciju i komunikaciju. On misli

da interakcijom gubi svoju ne samo osebujnost već i jedinstvenost u čemu je njegova

opstojnost. Ličnost komunicira sa svima ali ne ostaje ni u bilo kome, a bezlična osoba

u komuniciranju utapa se i asimilira u svakog. Individuumu nedostaje četvrto svojstvo

ličnosti. Bezlična osoba je poput kontejnera.

6.3. Epigon

Eepigon na grčkom znači potomak. U društvu su epigoni oni ljudi čiji su ideali, cilj i

smisao života isključivo ideali i zavjeti predaka, bez obzira na novonastale okolnosti.

Oni sve novine, nove vrijednosti i sadržaje odbijaju sa obrazloženjem ljubavi i

vjernosti idealima svojih predaka.

25

Sa stajališta čovjeka i digniteta njegove osobe najbitniji su karakter, svijest, savjest i

mentalitet.

6.4. Karakter - El-Ihsan

Grčki haraso znači urezuje. Urezivanje ima dvostruko značenje: u etici

i biologiji. U etici karakter je moralno-etička strana čovjeka po kojoj se odlikuju,

raspoznaju i od drugih razlikuju njegovi vrijednosni sudovi, iskazi i vrednovanje. U

biologiji karakter je svaka izrazita osobina nekog organizma po kojoj se prepoznaje i

upoređuje s drugima.

6.5. Svijest - Et-Takva

Svijest je sveukupnost psihičkih procesa i funkcija čovjeka. Osjetilno-razumske i

umno-spoznajne funkcije usmjerene su na objektivnu stvarnost, na vidljivi svijet a

psihičke funkcije preko savjesti na unutarnje čovjekovo biće. Svijest čini čovjeka

čovjekom i ličnošću. Ona je sa slobodom najbitniji faktor čovjekove odgovornosti i uz

Objavu odlikuju čovjeka nad drugim bićima.

Postoje tri stanja ili tri stupnja svijesti:

1) jasna – insan,

2) polujasna – matuh, mazlum, maksum, ahmak i

3) nejasna svijest – luđak, med`nun.

6.6. Savjest

Postoje tri određenja savjesti: a) sa stajališta svijesti, b) opće i c) sa stajališta svakog

čovjeka pojedinačno.

a) Sa stajališta svijesti savjest je moralna, saznajna jasnoća, izvjesnost i sigurnost

svijesti u prepoznavanju nekog predmeta, čina ili postupka.

26

b) Općenito savjest se može odrediti kao skup načela, principa, kriterijuma i stavova

na osnovu kojih pojedinac prosuđuje svoje ili bilo čije ponašanje, riječi, djela i

postupke.

c) Sa stajališta svakog čovjeka savjest je istovremeno integrirano funkcioniranje

ličnog sistema, moralnih vrijednosti po kome se prosuđuje o sebi ili bilo kome

drugom. Čovjek moralne sudove o sebi, drugima, o bilo kome ili čemu zasniva na dva

izvora: na Objavi kao generalnom Furkanu (kriteriju) koji jasno određuje, vrednuje,

kvalifikuje i razlikuje dobro od zla, istinu od neistine, svjetlo od tame, pravdu od

nepravde. Drugi izvor moralnih sudova i saznanja, pored Objave, jeste ljudska duša

koju je Allah stvorio i kojoj je On put dobra i suštinu zla jasnim i shvatljivim učinio.

Objava dođe kao moralna centrala a duša svakog čovjeka kao telefonski broj koji se

priključuje na tu centralu. Zato je savjest unutarnji moralni glas svakog čovjeka, od

Boga, u njega usađen, koji ne može niko izbrisati bez obzira koliko to pokušavao. To

je moralni zakon u nama koji uz zvjezdano nebo iznad nas, za Kanta, predstavlja jasan

dokaz o postojanju Boga.

6.7. Mentalitet

Na latinskom misaoni, je opće psihičko ustrojstvo čovjeka ili zajednice. To je globalni

duhovni lik pojedinca ili zajednice i njihov tipični način mišljenja, doživljavanja,

vrijednovanja i reagiranja. Mentalitet se više odnosi na grupe nego na pojedince, a

karakter na pojedince u moralnoj sferi.

27

VII IZVOR I OBLICI SVIJESTI

U teoriji se postavlja pitanje šta je prvi izvor iz kojeg je nastala i iz kojeg se razvila

prvobitna ljudska svijest. Po Hegelu i Frejzeru to je magija kao neizdiferencirana ili

niži stupanj ljudske svijesti. To nije istina zato što se svijest prvog čovjeka, njegovo

poimanje svijeta, zakona, sistema vrijednosti (etike) i načina života izvodi iz Objave.

Magija nastaje kasnije kao rezultat đavolje objave ljudima ili mitologije. Magija je

religija mitologije a u toj religiji umjesto Boga vjeruje se u bogove. Umjesto mita,

Bog šalje Objavu (Suhufe i Kitabe), umjesto magije - islam, umjesto maga

vjerovjesnike i umjesto bogova - vjeru u jednog Boga.

7.1. Oblici krive svijesti

U oblike krive svijesti spadaju mit, magija, fetišizam, totemizam, animizam i

animatizam.

7.1.1. Mit - Usturetun

Sa stajališta islama mit je šejtanova objava. Mit je inače središnji elemenat i vezivno

tkivo arhajsko-paganske kulture. Mit je priča, bajka, legenda kojoj se pridaje naročiti,

gotovo sveti značaj, i mit govori o svetim licima i junacima, o porijeklu svih stvari, o

tome kako je svijet nastao iz haosa u kosmos, o tome kako se svijet nastanio ljudima i

kako su neki smrtnici postali besmrtnicima. Mit govori i o nastanku bogova. Mitovi

igraju središnju ulogu u reguliranju života u prvobitnim društvima koja su odbacila

Objavu ali i u psihološkom razvoju pojedinaca. Postanak svijeta se može objašnjavati

isključivo na tri načina. Putem Objave, mita i naučnim putem kroz teoriju evolucije,

što je svojevrsna vrsta mita.

Mitologija je znanost o nastanku i razvoju mitova.

Učenje o postanku bogova naziva se teogonija a o njihovom pojavljivanju u svijetu

teofanija.

28

7.1.2. Magija- Sihr

Magija je religija mita.

Magija (sihr) je skup tajanstvenih radnji, riječi ili postupaka pomoću kojih mag (sahir)

ili čarobnjak želi utjecati na prirodni tok stvari, mijenjati ih, podešavati ih, a također i

njihov kauzalitet nužne – uzročno-posljedične veze i odnose usklađivati sa svojim

željama. Mag hoće da umejsto Boga, bude stvoritelj, zakonodavac, izazivač i

promjenitelj sudbine a u to i ljude uvjerava, navodi i zavodi. Magija je posljedica mita

i to je ustvari širk. Zato se u magiji nikada do Boga ne može doći dalje od samog

maga. Mag je dakle, krajnja granica i cilj vjerovanja a ne Bog.

7.1.3. Fetišizam – Sanemun Asnam

Fetišizam je magijsko-religijsko vjerovanje u natprirodnu i svetu moć materijalnih

predmeta, biljaka i životinja. Ti predmeti, biljke i životinje koji se posvećuju i koji se

obožavaju i vjeruju nazivaju se fetiš. Oni koji te predmete uzimaju za objekte

obožavanja (mušrici) smatraju da te idole mogu pridobiti, njihove odluke o sebi

izmijeniti, odgoditi ili na druge prebaciti raznim obrednim radnjama i poklonima.

Fetišizam je u biti materijalno predmetna magija u kojoj se vjeruje u mnoge stvari i

predmete.

7.1.4 Totemizam - Sanemun

Totemizam je jedna vrsta fetišizma gdje se uzima za kult obožavanja i vjerovanja

tačno određena stvar, biljka ili životinja zato što se vjeruje da se u nju uselio

zajednički duh pradavnog pretka, roda ili plemena. Totemizam je također materijalna

ili predmetna magija u kojoj se vjeruje u pojedinačnu stvar ili predmet. Zato je u

totemu pohranjen identitet roda i plemena i on predstavlja njihov kontinuitet

memorije. Mjesta gdje se postavljaju i čuvaju idoli zovu se taguti - panteoni.

7.1.5. Animizam

Animizam je mušričko-politeističko vjerovanje da svaka pojedinačna stvar, biljka ili

životinja imaju svoga duha koji ima vlastitu egzistenciju. U Islamu niko osim čovjeka

29

nema u sebi Rh. To je također vjerovanje u samostalna duševna ili duhovna bića

izvan ili iznad svega tjelesnog koja na naš život djeluju i upravljaju njim. Za animiste

su duše svih stvorenja iste. Po njima bi i životinje bile odgovorne na Sudnjem danu.

Ipak, samo su ljudi odgovorni, zato što oni jedini u sebi nose moralnu spoznaju,

posjeduju slobodu i darovani su Objavom. Animizam je u biti duhovna pojedinačna

magija.

7.1.6. Animatizam

Animatizam je vjerovanje u neku jedinstvenu, nedjeljivu, bezličnu i natčulnu duhovnu

silu koja ispunjava i određuje sve stvari, bića i stvorenja. Ona sve prožima a ni ukoga

se pojedinačno ne useljava. Ako je tako onda se gubi individualna odgovornost.

Animatizam je u biti duhovna kolektivna magija.

7.2. Osnovni oblici ljudske svijesti

Religija, kultura, filozofija i umjetnost su osnovni oblici ljudske svijesti u svakom

vremenu. Međutim, prvi i iskonski oblik iz koga se razvijaju svi ostali oblici ljudske

svijesti po kojima čovjek jeste čovjek, je religija. Izvor prave i jedino legitimne

religije jeste Objava.

7.2.1. Religija – Dn

Religio na latinskom znači pobožnost (ibadet), poštovanje Boga, religare povezati se i

vezati se za Boga. Islam znači svjesna, savjesna slobodna i namjerna predanost i

pokornost Jednom Bogu. Islamski naziv za svaku religiju jeste din. Zajedničko svim

religijama usprkos velikih i nepobitnih razlika jeste slijedeće:

1) Iman - vjerovanje u jedno, apsolutno, natprirodno i onostrano transcadentno biće,

koje je stvorilo, koje stvara i upravlja svim svjetovima. Jevreji vjeruju u jednog

Boga koji se objavio jedan-jedini puta i jednom - jedinom izabranom jevrejskom

narodu. Kod njih je bog Jahve, samo bog jevrejskog naroda a svi ostali narodi nisu

Božijim objavljivanjem darovani i na njih se ne odnosi Božiji zakon i zaštita.

30

Kršćani vjeruju u jednog trojedinog boga koji se u svijetu pojavljuje na način

trojice: kao bog-otac, bog-sin i sveti duh. Muslimani vjeruju u Jednog Jedinog

Boga stvoritelja svih svjetova, ljudi i naroda. Taj apsolutni, univerzalni i svemoćni

i transcadentalni Bog svim narodima u svim vremenima slao je objave preko

poslanika. Islam se u biti svodi na Iman, Islam i Tevhid.

2) Ibadetullah - karakteristika religija i religioznih ljudi jeste osjećaj zavisnosti,

robovanja pred apsolutnim bićem u koje se vjeruje. Ta zavisnost i robovanje Bogu

ispoljava se kroz ibadet, strah, i nadu pred apsolutnim bićem, obrede, etiku i

zakon.

3) Menasici - sve religije imaju religijske ritualne radnje ili obrede (menasike) i

pomoću kojih religiozni ljudi žele naklonost i uspostavu veze sa Bogom. Oni

preko obreda misle, sjećaju se i vežu za Boga.

4) Ahlak – Etika. Sve religije daju i određene propise o životu i učenju o dobru i zlu,

vjerski moral, učeći da moralna načela, vrijednosti, imperativi, principi, pravne

regule i norme potječu od Svemogućeg i Sveznajućeg Boga. Te vrijednosti i

pravila one učvršćuju i uozbiljuju učenjem i vjerovanjem u zagrobni život i

vjerovanjem o nagradi i kazni (džennet i džehenem), susretu sa Bogom i

odgovornosti pred Njim i vjerovanjem da je njihov izvor Bog. Sve religije vjeruju

i uče da je Bog Izvor Apsolutne Istine, Apsolutne volje – zakona, Apsolutnih

vrijednosti - etike i da je On Jedini i Apsolutni Stvoritelj svih svjetova.

5) Emsal - Sve se religije služe i simbolima.

6) Institucije i organizacije. Religije imaju svoje posebne organizacije, institucije i

hijerarhiju. Organizacija kod kršćana naziva se Crkvom. Hijerarhija Katoličke

Crkve izgleda ovako: papa, kardinali, nadbiskupi, biskupi i oni sačinjavaju

Crkveno učiteljstvo i oni su sa ostalim izvorima, izvor vjere. Kao takvi, oni

donose, mijenjaju ili poništavaju dijelove Crkvenog učenja. Dok su u službi

smatraju se bezgrješnim i nezabludivim. Niže svećenstvo su fratri i kanonici.

Hijerarhija Pravoslavne Crkve izgleda ovako: patrijarh, arhiepiskop, episkop,

31

popovi, parosi i đakoni. U manastiru su: jerođakon i jeromonah. Sve se religije u

osnovi dijele na monoteističke i politeističke, objavljene i neobjavljene.

Din ili religija muslimana jeste Dinu-islam. Riječ din javlja se u nekoliko osnovnih

značenja:

a) u značenju suda i suđenja,

b) u značenju religije uopće i to bilo koje,

c) islama kao religije od Allaha i priznate kod Allaha,

d) religija muslimana i

e) u značenju jedinstva imana, islama i ihsana.

U jednom hadisu koji prenosi hazreti Omer koji je mutevatir, dinom se označava

jedinstvo osnovnih praktičnih dužnosti (islamski šarti), jedinstvo osnovnih temelja

islama (imanski šarti), jedinstvo karakternih dužnosti (ihsan).

U religijsku organizaciju spadaju i sekte, jeresi ili šizme. Ihsan znači osvjedočeno i

uvjereno obožavanje Allaha, kao da ga vidimo, a to je temelj ljudskog karaktera i

praktičnog ponašanja. Religiju ili din možemo definirati i ovako: Dini-islam kao

predanost i pokornost Allahu je sveukupno životno držanje i ponašanje čovjeka koje

je uslovljeno i određeno vjerom u Allaha. Vjerovanje u islamu se naziva iman, religija

- din, Božja volja u formi vjerozakona naziva se šerijat, islamska pravna znanost fikh

(jurisprudencija) vjerska zajednica muslimana ummet a svaka konfesija millet a krvna

zajednica zurijjet. Za razliku od vjernika ateisti ili kjafiri tvrde da se materija i priroda

ne mogu ni stvoriti ni uništiti već da mogu samo mijenjati svoje oblike. Po njima

materija je vječna, nestvorena, neuništiva, samoopostojeća, samonastajuća,

samosvrhovita i samozakonita. Religija tvrdi da je Bog stvorio prirodu, svemir,

univerzum i sve svjetove, On je održava daje joj vrijeme i rok i određuje joj svrhu.

Samo je Bog vječan a priroda i sve stvoreno su prolazni. Vjernici se nazivaju teisti a

nevjernici ateisti – mulhidi ili kjafiri. Oni koji vjeruju u jednog Boga zovu se

monoteisti a oni koji vjeruju u više bogova zovu se politeisti ili mušrici. Pored

vjerovanja i robovanja Bogu, etike, obreda, simbola, religijskih institucija i ustanova,

vjerozakona sastavni i nerazdvojni dio religija su tradicija i običaji.

7.2.1.1. Etika, Moral - Ahlk

32

Na latinskom etika se naziva mos, moris ili moralis a na grčkom

ethosšto znači običaj. Riječ etika ima dvojako značenje:

1) teorijska disciplina koja ispituje nastanak, razvoj, vrši klasifikaciju i

sistematizaciju moralno-etičkih kategorija, ispituje ciljeve i smisao moralnih htjenja,

temeljne kriterije za vrednovanje moralnih čina kao i uopće zasnovanost o izvoru

morala. U objavljenoj religiji izvor morala je Bog a u neobjavljenim religijama izvor

morala je neko drugi osim Boga. Etika je istovremeno i teorija morala koja ima za cilj

da analizira, objašnjava i razumijeva sam moral i

2) ona istovremeno pokriva cijeli sadržaj morala. Etika i moral su sastavni i

nerazdvojivi dio svake religije. Nema žive etike bez Objave. Etika je, zapravo,

ostvarena ili praktična religija. U moral spadaju moralni zakoni, kategorije,

vrijednosti, principi, načela, sudovi i sadržaji. Kao što žive religije nema bez morala

tako ni društvenog morala nema bez religije. Jedino se radi o tome na čemu se zasniva

moral. U pogledu izvora morala i njegove orijentacije etika može zastupati dva

stajališta. Prvo heteronomno stajalište po kome je izvor morala kao i religije izvan

čovjeka u Božjoj Objavi ili autonomno gdje je izvor morala u samom čovjeku što

zastupaju ateisti i svi oni koji ne vjeruju da je Bog Stvoritelj svega i Izvor svih

vrijednosti. Po zastupnicima autonomne teorije čovjek je mjera svih stvari postojećih

koje jesu da jesu i nepostojećih koje nisu da nisu. U religiji je Mjera, Sudac i Izvor

svega jedino Bog. U tom smislu etika može biti orijentirana aprioristički (objavljena)

a neobjavljena: empiristički, intelektualistički, naturalistički, aksiološki (teorija o

vrijednostima) i voluntaristički. Osnovno značenje morala u odnosu na čovjeka je da

se njime označe svi moralni i vrijednosni sadržaji ljudi i čovjeka. Moral se zato i

upotrebljava i u vrijednosnom smislu da označi pozitivne i dobre osobine čovjeka.

Naše ocjenjivanje bilo čijeg postupka, ponašanja, karaktera, djela, riječi i držanja

nazivamo moralnim sudom ili ocjenom. Da bi se neki postupak, ponašanje, riječ,

djela, držanje ili karakter ocijenio kao dobar ili loš, neophodno je imati mjerilo ili

kriterijum na osnovu kojeg se sudi i sa kojim se uspoređuje prosuđivani postupak i

karakter. To generalno mjerilo ili kriterijum u islamu jeste Furkan iz Kur’ana i Sunnet

i pojedinačno unutrašnji glas ljudske savjesti na duši svakog čovjeka. Ti kriterijumi i

mjerila ispoljavaju se u obliku principa, načela ili pravila, koja ustvari znače modele i

33

oblike načina ponašanja kojih se treba pridržavati. Norme ili pravila kao korelativ sa

kojima se uspoređuje ponašanje čovjeka pretpostavljaju pojam vrijednosti, zato što

one nisu same sebi svrha. S druge strane, propisivati bezvrijedno je besmisleno.

Pozitivno vrednovanje pretpostavlja i ono što je suprotno vrijednosti. Sve vrijednosti

imaju svoje suprotnosti: iskrenost – neiskrenost, pravda – nepravdu, povjerenje –

nepovjerenje. Samo Bog nije u relacijama. Slijedeća bitna osobina vrijednosti je

njihova hijerarhija ili skala vrednovanja. Osnovne moralne kategorije su: moralni sud,

postupak, karakter, savjest, obaveza ili dužnost, kriterijum ili pravilo, vrijednost i

hijerarhija vrijednosti. Ono na što se odnosi moralni sud jeste neki postupak, držanje,

djelo, riječ, ponašanje ili karakter nekog čovjeka ili nas samih, a mi o tome izričemo

moralni sud. Najviša vrijednost u etici je dobro, a dobro je ono što proizvodi najveću

sreću za veliki broj ljudi. U islamu je dobro birr (lejse-l-birre - definicija dobra).

Osnova etike u islamu je je’murune bil ma’rufi ve jenhvene anil munkeri - naređivati

dobro a odvrćati od zla u ime Allaha na korist ljudi. U pogledu svrhe i cilja moralnog

htijenja i djelovanja unutar različitih etičkih koncepcija može se zastupati

eudajmonizam, hedonizam, perfekcionizam, utilitarizam a, s obzirom na predmet

svojih preokupacija, etika može biti orijentirana indivdualistički (egoizam),

altruistički ili imati kao svoju težnju socijalno-moralne probleme. Sama etika je

dvoznačan pojam kojim se označava:

1) ono što se tiče etike kao teorijske discipline unutar religije i filozofije i

2) ono što je samo po sebi etički vrijedno, moralno ćudoredno.

Moral se odnosi samo na ovo drugo, odnosno samo na sadržaj morala.

7.2.1.2. Obredi – Rituali – Menāsik

Obred je oblik istovremeno individualnog i društvenog ponašanja, po spoljašnjoj

ravni blizak običaju i svečansoti koji se teško može odvojiti od njih, ali ipak bitno

različit. Specifično značenje i razlika obreda od običaja je u tome što je on

sankcioniran vjerskim propisima i na njima se zasniva. Zato je svaki obred predvidiv,

redovan, uokviren i reguliran. Zna se kako se izvršava i u ime koga i za što se čini.

Obred nije ni biološki ni racionalno uslovljen već je utemeljen u religiji kao potvrda

služenja, pokoravanja i približavanja Bogu. Po svojim posljedicama on ima i

34

društvenu korist i smisao, jer kurbansko meso koje se kolje u ime Boga koristi

ljudima. Bez religije nema obreda. Emil Dirkem definira obred kao “... pravilo

ponašanja koje određuje kako čovjek treba da djeluje u prisustvu svetih predmeta i na

svetim mjestima.” On razlikuje negativne obrede kojim se zabranjuje i pozitivne ili

afirmativne kojima se nešto dozvoljava. Pozitivnih obreda ima više vrsta: imitativnih,

komemorativnih, zatim žrtvenih i žalosnih. Van Genep razlikuje svečane i krizne

obrede. Svečani su rođenje, vjenčanje itd. Tu su i kalendarski obredi. Obredi po

njemu imaju slijedeća značenja: a) predstavljaju međuljudsku komunikaciju i zato

imaju društvenu funkciju, b) obredi su načini govora i razgovora, c) oni njihovom

nosiocu daju utisak moći i d) znače ono što njihovi nosioci smatraju da znače i mi ih

možemo objasniti samo pomoću vjerovanja koja su vezana za njih. Genep klasificira

obrede i na prijelazne priključne i marginalne. Obredima se svjedoči robovanje Bogu,

ostvaruje mišljenje, sjećanje i veza sa Bogom, oni približavaju čovjeka Bogu i

pomoću njih se postiže i učvršćuje svijest o Bogu.

7.2.1.3. Običaj - ‘Urf, Adet - Sunnet

Običaj je dugotrajan način istog, isključivo i samo društvenog ponašanja ljudi u

određenim prilikama koji se smatra potpuno obaveznim. Običaj je glavna vrsta

društvenih normi i usmenih pravila u nerazvijenim i primitivnim društvima gdje slab

utjecaj ima Objava i pravo. U takvom društvu običaj reguliše skoro cjelokupni

društveni i javni život i otuda njegov tako veliki značaj. Zato se on po pravilu

primjenjuje. Narod kaže: “Bolje je da nestane selo nego adet.” Pod prijetnjom

neorganiziranih društvenih sankcija (nedržavnih i nevjerskih) sam narod kažnjava

onoga ko krši njegove običaje. Običaji nastaju dugotrajnim i ponavljanjem istog

ponašanja ljudi u određenim situacijama. Običaj može i ne mora biti utemeljen na

religiji. To je osnovna razlika između običaja i obreda. Svi običaji unutar islama koji

su nastali kao slijeđenje prakse Poslanika i vjerovjesnika nazivaju se Sunnet. Običaj

koji nije utemeljen na dini-islamu naziva se ‘urf ili adet. S te strane, on može biti

pozitivan i negativan. Etika, obredi, običaji i navike su sastavni dio svake religije pa i

islama.

7.2.1.4. Navika

35

Za razliku od običaja koji predstavlja isključivo društveno ponašanje, navika je

individualna pojedinačna sklonost da se postupa na uobičajeni – naviknuti ili

automatski način. Dakle, navika je individualno, običaj samo društveno ponašanje.

Navika se postiže ličnim iskustvom ili vježbom. Navike muslimana ne smiju biti

suprotne učenju i vrijednostima islama.

7.2.1.5. Tradicija – Mīsak, Ahd, Vasijjet

Bez tradicije nezamisliva je bilo koja religija. Šta je onda tradicija? Tradicija je

čuvanje i prenošenje duhovnih vrijednosti vjere, etike, sadržaja, činjenica i produkata

čovječanstva s generacije na generaciju u svim vremenima, bilo usmenim ili

pismenim putem. Tradicija podrazumijeva da je nešto postojalo, da sada postoji i da

će postojati i kao čuvana autentična predaja i baština, prenositi se i postojati do

Sudnjeg dana. To su sa stajališta islama sve vrijednosti i činjenice koje se prenose i

predaju svim generacijama a koje su utemeljene na objavama i sunnetima svih

poslanika i vjerovjesnika. Zato je tradicija živa historija koja sve generacije ljudskog

roda povezuje u jednu vjersko-duhovnu, idejno-etičku, kulturno-civilizacijsku i

pravno-običajnu zajednicu. Zapravo, na tradiciji počiva kultura uopšte.

Sociološki aspekt tradicije obuhvata pogled na čovjeka, društvo, svijet i život. U

tradiciju spadaju moralni obrasci, mišljenja, ponašanja i djelovanja što svaka

generacija preuzima od prethodnih. Zahvaljujući tradiciji kao posudi u kojoj se čuva i

prenosi vjersko i duhovno blago čovječanstva, postoji i kontinuitet i organska veza

među svim generacijama ljudskog roda. Osnovnu životnu nit i najbitniju vezu među

svim generacijama čini Objava i Sunnet.

7.2.1.6. Tradicionalizam – iskrevljena tradicija

Tradicionalizam je svaki nazor i učenje koji precjenjuje značenje običaja, znanja i

iskustava koji su utemeljeni u čovjekovom iskustvu, razumu, umu i spoznaji a ne na

Objavi i Sunnetu. Tradicionalizam hoće, mada je to nemoguće, da ljudske vrijednosti,

isksutva i sadržaje nametne kao vrijednosti svake generacije. Međutim, sve što

nastane u vremenu od ljudi podliježe sudu i mijeni vremena. Zato je tradicionalizam

uvijek u ratu sa vremenom, znanošću, duhom, spoznajom i sa kretanjem. Neovisno od

36

toga u kojoj je mjeri tradicija pozitivna i neminovna, toliko je tradicionalizam opasan

i poguban.

7.2.1.7. Odgoj – Edeb, Terbijjet

Odgoj ljudi, pogotovu djece i omladine je jedna od osnovnih obaveza i permanentnih

dužnosti, prije svega, roditelja u braku i porodici, ali to je i briga društva, i države u

cjelini. Slobodne osobe, ličnosti i ljudi se odgajaju putem religije u okviru slobode a

neslobodne osobe se pomoću propagande i ideologije u neslobodi dresiraju. U

najširem smislu odgoj se može definirati kao specifična međuljudska društvena

pojava koja omogućava povijesni kontinuitet društvenog života kao i prenošenje,

usvajanje i naučavanje i unapređivanje kulturnih, moralno-etičkih vrijednosti i

principa, religijskih predstava, pravnih normi i običaja kroz niz generacija putem

tradicije. U užem, osnovnom i konkretnom značenju, odgoj je namjerno, svjesno,

plansko, slobodno, svrhovito i sistematsko djelovanje i vršenje utjecaja ponajprije na

neodraslog čovjeka i djecu radi svjesnog i aktivnog razvoja njegovih vrijednosnih

dispozicija i uvođenja u kulturnu i vjersku stvarnost na slobodan način. Putem odgoja

moraju se usvajati i naučavati religijske istine, moralno-etičke vrijednosti, kulturni

obrasci i pravne norme. Konkretni oblici i ciljevi odgoja uvjetovani su religijom,

etikom, kulturom, pravnim sustavom, običajima, društveno-historijskim i političkim

okolnostima. Odgoj je više ili manje moguć u stanovitim granicama, ovisno od svake

pojedinačne ličnosti koja je jedinstven i neponovljiv entitet. S odgojem su u bliskoj

vezi obrazovanje, nastava i stjecanje navika. U odgoju mlađih bitnu ulogu imaju uzori

i primjeri starijih, posebno roditelji, na njihovo ponašanje. U tom pogledu svi su

poslanici i vjerovjesnici usvetun hasenetun – najbolji uzori i primjeri u stvarima vjere

i etike u kojih su djela i riječi istovjetni. Kada oni ne bi bili uzori ljudima po pitanjima

vjere i etike, čovječanstvo bi izgubilo svaku nadu.

7.2.2. Kultura - Sekāfetun

Sa religijom, filozofijom i umjetnošću kultura sačinjava oblik cjelokupne svijesti.

Kada im se pridoda etika, obredi, običaji kao elementi religije tada sačinjavaju bitnu

dimenziju unutrašnjeg duhovnog života kao što nauka, civilizacija, tehnika i

tehnologija sa prirodnim dobrima i sistemom informiranja sačinjavaju spoljašnje

37

dimenzije ljudskog života. Kultura potiječe od latinske riječi kultus i glagola colere –

poštovati, brinuti se, zemlju obrađivati, a u vjeri svako posebno štovanje, divljenje,

osjećaj ovisnosti i obožavanja više sile. Kultura znači ratarstvo, preradbu,

usavršavanje neke građe i njenu obradu za određenu svrhu. Dakle, u bitnom smislu

kultura počiva na robovanju Bogu i na zabranama.

7.2.2.1. Definicije kulture

Po sociološkom Leksikonu: “Kultura je skup svih materijalnih i duhovnih vrijednosti,

procesa, promjena i tvorevina koje su nastale kao posljedica materijalne i duhovne

intervencije čovjeka u prirodi, društvu, mišljenju kao i duhovnom i materijalnom

svijetu“. Osnovni zadatak kulture sastoji se u tome da humanizira i kultivira čovjeka,

te da mu olakša, produži i omogući napredak i njega i ljudskog društva. Kultura je

najviši izraz čovjekovog duhovnog, unutar njega nastalog stvaralaštva. Humanost je

osnovni vrijednosni i osmišljavajući princip kulture.

Po filozofijskom Rječniku: “Kultura je ostvarivanje humanih vrednota u čovjeku i

njegovim djelima koja, za razliku od djela civilizacije i materijalne kulture, nosi svoje

vrednote sama u sebi. Kultura u isti mah znači i akt, kreativni proces i ono što je tim

procesom ostvareno. U najširem smislu tu spadaju i moralni čini, umjetnička kreacija

ali i ostvareno djelo, za razliku od tvorevina tehnike koje služe svrhama izvan sebe, pa

i protiv sebe. No i kulturne tvorevine (dobra) mogu se nasljeđivati i prenositi samo

svojom izvanjštinom, bez unutrašnjih vrednota, koje su temeljne za ostvarivanje

kulturnih dobara. Vanjska strana kulture zajedno s tehnikom sačinjava civilizaciju.

Kultura je antiteza pojmu civilizacije i prorode. U prirodu čovjeka spadaju njegove

urođene osobine a pod kulturom, ličnim zalaganjem i kreacijom ostvarena ličnost. To

nisu potpuno odvojena područja njegove osobenosti, ali se ipak mogu i moraju

diferencirati iako su u zbilji neodvojivo spojena i međusobno prožeta.“

Riječnik francuske akademije skreće pažnju na pet osnovnih značenja kulture:

1) ističe vrijednost kulture naspram prirode, kojom se prirodi pridodaje ljudski genije

da bi je izmijenio, obogatio i uvećao njene darove,

38

2) smisao kulture se sastoji u metodičkom nastojanju čovjeka da razvije svoje

vlastite urođene sposobnosti,

3) U kulturi se prepliću protivurječna svojstva zato što je ona rezultat i proces onoga

što drugi ostvaruju ali i onoga što postiže pojedinačni individuum. Tako je kultura

spoj indivdiualnog i općedruštvenog stvaralaštva. Samo je prvi čovjek na svijetu

imao potpunu kulturnu autonomiju i individualno stvaralaštvo. Kod svih drugih

ona je spoj individualnog i općedruštvenog,

4) značenje kulture kao opće kulture – kao općih saznanja ili iskustava koja prethode

i korisno prate svaku profesionalnu orijentaciju. Tako se čovjek uz vlastito

iskustvo koristi i iskustvima svih prethodnih generacija i

5) kultura je cjelina intelektualnih, moralnih i materijalnih aspekata sistema

vrijednosti ili drugačije kazano, ona je stil života koji karakteriše određenu epohu.

Po Nikolaju Berđajevu kultura ima izvor u duhu i njen razvitak nije ništa drugo nego

fenomenologija (pokazivanje duha). Kao trijumf stvaralačkog duha nad prirodnim

stihijama ona je ostvarenje novih vrijednosti. Međutim, napregnuta želja za životom

za praksom postaje uzrok duhovnog trošenja kulture i njen prelazak iz organskog u

kritički stadijum. Tada kultura mijenja pravac i od idealnih vrijednosti prelazi na

praktično ostvarenje života i moći. Duhovna komponenta je bitna u nastanku svake

kulture, a nauka i tehnika u nastanku civilizacije.

Po Vajtu kulturu od prirode razdvaja simbol, a po Ničeu postoje beskrajni

antagonizmi između kulture i civilizacije. Svaka religija, umjetnost i kultura služe se

simbolima.

7.2.2.2. Tipovi i oblici kulture

Po Sorokinu postoje tri kulturna supersistema: idejni - duhovni, senzatski - čulni i

idealistički - sinteza idejnog i čulnog. Prvi je upravljen na duhovni i natčulni svijet,

drugi na čulni i materijalni, a treći je neka vrsta mješovitog tipa (i duhovnog i čulnog)

i prijelaz između ostala dva.

39

Osvald Špengler u djelu “Propast zapada” kulturu posmatra kao biološki organizam

i kategoriju. On tvrdi da se kulture rađaju, žive, stare i umiru. Postoje i u povijesti su

se razvila tri kulturna tipa:

1) antički ili apolinijski,

2) zapadnoevropski ili faustovski i

3) arabljansko-magijski kao prijelazni između ova dva.

Apolinijski tip kulture dominira u klasičnom grčko-rimskom svijetu, a faustovski u

modernom. Apolinijski tip je čulan i tjelesan, umjetnost mu je jasna i apolinijska. To

je kultura bučne društvenosti, trga, narodnih svetkovina, naivnog bezbrižnog života,

to je kultura javnosti. Ova kultura i umjetnost priznaju, održavaju i veličaju, a ne

osvajaju i ne gospodare prirodom. Nju karakteriše vjerovanje u sudbinu, koja je veća i

jača sila i od samih bogova, vjerovanje u bogove i saživljenost čovjeka sa prirodom

kao i neograničeno odsustvo slobodne ljudske volje.

Faustovska ili zapadno-evropska kultura je prava negacija i suprotnost antičko-grčke

kulture. Ta kultura ne veliča nego želi da zagospodari prirodom, ne vjeruje ni u Boga,

ni u Sudbinu. Zato faustovska kultura iz svijeta i života od čovjeka i ljudi prvo

progoni Boga, pa Sudbinu, pa prirodu i na kraju dovodi u pitanje i samog čovjeka.

Ona je kultura volje (samovolje i konflikta). To je kultura nemira, sumnji, stalnih

lutanja i pitanja. Faustovska kultura je dinamička kultura u kojoj čovjek umjesto

prirode i Boga, narcisoidno isključivo posmatra i veliča sebe. Po prvi puta u povijesti

taj bolesni čovjek piše memoare, osvrte i autobiografije. To je istovremeno kultura

usamljenosti čiji su junaci: kod Dostojevskog svi likovi iz romana, zatim Hamlet,

Faust, Tristan, @ilijen Sorel – potpuni usamljenici koji više govore u monologu nego

u dijalogu. Faustovska kultura se muči da ocrta vlastiti autoportret. Apolinijska

kultura je širokogruda i tolerantna a faustovska je potpuno isključiva. Ona hoće da se

nametne i da vlada i zato je ofanzivna i agresivna u svim bitnim manifestacijama.

Po Garodiju zapadnom kulturom danas dominira pozitivizam i scijentizam u nauci i

individualizam i egoizam u međuljudskim odnosima. Ona zato ne može dati smisao i

cilj životu i historiji. Ta kultura je etnocentrična i evropocentrična: smatrajući sebe

jedinim centrom historijske inicijative i jedinim stvaraocem vrijednosti. Zapad ne

40

može zamisliti neki drugi model razvoja osim svoga. On smatra nedovoljno

razvijenim sve narode koji nisu slijedili njegovu historijsku putanju. Ta kultura nosi

sobom faktički ateizam. Naš zapadni svijet nije samo ateistički. On je poliestetički.

Svaki pojedinac i svaka grupa pravi sebi boga po vlastitoj želji, gledajući u novcu,

moći, tehnici, seksu, naciji, ideologiji jedini pravi cilj, apsolutnu vrijednost, lažnog

boga ljudoždera koji fanatizira i proždire onoga ko mu služi, gazeći bez milosti svaku

drugu vrijednost i svako drugo ljudsko biće koje se suprotstavi njegovoj ekspanziji.

Definicija kulture po Garodiju je: “Kultura je način na koji jedna ljudska zajednica

živi i regulira svoje odnose sa prirodom, drugim ljudima, i sa Bogom, i te odnose

prenosi u nauku, tehniku i umjetnost, u svoj privredni sistem i svoje ustanove.“ Ova

definicija je najbliža islamskom poimanju kulture.

Po Zoranu Đinđiću: kultura je svaki vid simboličke konstitucije. Prvenstvo

konstitucije socijalno relevantnih ideja u politici i literaturi.

Kulturna morfologija (grč. morfe, - lik, oblik) je povijesna teorija o

zakonitosti nastanka i razvitka pojedinih kulturnih oblika i likova. Od dosadašnjih

kulturnih oblika i likova u književnosti razvili su se: a) antička književnost koja traje

od VIII stoljeća p.n.e. do propasti zapadno-rimskog carstva. Glavni nosioci te kulture

su Homer, Sofokle, Vergilije, Euripid, Eshil, Plaut. Najpoznatija djela ovog razdoblja

su Ilijada, Odiseja, Antigona, Car Edip, Okovani Prometej, Eneida. Bitne

odrednice koje ističu ova djela su: antropocentrizam, antropomorfizam, veličanje

prirode, slavljenje bogova, pokoravanje sudbini kao najvišoj sili, poštivanje zadatih

pravila i pridavanje bogovima ljudskih osobina, b) srednjovjekovna književnost traje

od 476. godine do otkri}a Amerike 1492. godine. Njoj pripadaju Aleksandrida,

Roman o Troji, Tristan i Izolda. Osnovne odrednice ove književnosti su memento

mori, zanemarivanje autorstva, neoriginalnost, poimanje prolaznosti ovoga svijeta i

vječnosti duše i prepisivanje djela, c) humanizam i renesansa traju od 1492. do kraja

XVI stoljeća. U ovom periodu pojavili su se Bokačo, Pretarka, Servantes, Šekspir.

Njihova svjetski poznata djela su Dekameron, Kaconijer, Don Kihot, Hamlet,

Romeo i Julija, Otelo. Osnovne odrednice ove književnosti su studija humana,

antropocentrizam, carpe diem (uživaj u trenutku), velika otkrića kao Kolumbovo

otkri}e Amerike, Magelanov put oko svijeta i Vaska De Game put do Indije. To je

razdoblje otkrića pokretne štampe i uvo|enja u literaturu narodnog jezika, d)

41

reformacija i protureformacija – traje od krajaXVI i u XVII stoljeću. U ovom

razdoblju pisali su književnici pripadaju Džanbatista Marino, Lope de Vega. Ovo je

doba baroka u i drugim vrstama umjetnosti (slikarstvu, arhitekturi), jezuitske drame,

gomilanja izražajnih sredstava i pretjerano ukrašavanje. Bitno je napomenuti da je ovo

razdoblje Martina Lutera, Kalvina i protestantizma, e) klasicizam u kraj XVII i dio

XVIII stoljeća. Glavni nosioci klasicističkog razdoblja su Molijer, Kornej i Rasin, a

od poznatih djela nezaobilazna su Tvrdica, Sid i Fedra. Klasicizam kopira antiku,

poštuje zadata pravila i pokušava spajiti lijepo i korisno. Karakteristike klasicizma su

insistiranje na istini, razumu, antičkim piscima i misliocima, a cilj poezije jeste da se

svidi. Dominantne knji`evne forme ovog razdoblja su tragedija, komedija i basna, f)

romantizam se razvija u drugoj polovini XVIII i prvoj polovini XIX stoljeća. Njegovi

glavni protagonisti su u predromantizmu Džems Tomson, Tomas Stern, Džozef, Tomas

Vordon, Vilijam Blejk. Romantizmu prethode sentimentalizam i predromantizam. U

Njemačkoj se razvija pokret Šturm und drang – Snaga i plahovitost. Osnovne

odrednice se svode na: osjećanja su ispred razuma, uzor je narodna umjetnost,

narušavanje pravila i nezaobilazna je Francuska revolucija. Zrelom romantizmu

pripadaju Šatobrijan, La Martin, Viktor Igo, Alfons de Mise i Gete, Fridrih Šlegel,

Novalis, Helderin, Vordsvort, Kolridž, Bajron, [eli, Kits. Ilustrativna su i nezaobilazna

djela Jadnici, Faust, ^ajrld Harold, mada su i sva ostala djela duboko poučna i

interesantna, g) realizam u XIX stoljeću. Glavni književnici realizma su Gogolj, Čarls

Dikens, Onore de Balzak, Tolstoj i Dostojevski. Osnovne odrednice realizma su

prikazivanje stvarnosti onakvom kakva jeste, mimezis - oponašanje. Likovi u

romanima su društveni tipovi i društvena bića, jezik kojim se piše je klara et distinkta

- jasan i razgovjetan. U ovom razdoblju dominiraju veliki svjetski romani i

pripovjetke.

Otkako se dogodilo buđenje na faustovskom Zapadu prije hiljadu godina do danas

Zapad je unutar faustovske kulture prošao romantiku, gotiku, renesansu, barok,

rokoko i ampir. Špengler i romantiku i gotiku i renesansu i barok i rokoko i ampir

smatra samo stupnjevima jednog i istog stila.

7.2.3. Umjetnost – Ars Mimezis Poezis

42

Umjetnost je jedan od oblika ljudske svijesti kao specifični vid duhovne djelatnosti

unutar čovjeka. Ona u sebi sadrži elemente osjetilnosti, a istovremeno uključuje u sebi

kreativni momenat, samo umjetničko djelo, kreativni akt i proces.

Ma koliko bila kreativni momenat, stvaralački akt, proces, inspiracija i nadahnuće

umjetnost je neminovno oponašanje i na neki način podražavanje, imitiranje i

kopiranje vanjskog ili pojavnog svijeta. Zato je po Platonu realni svijet isključivo

slika, sjena ili kopija svijeta ideja a umjetnost nije ništa drugo nego oponašanje,

podražavanje, sjena i slika vanjskog svijeta, dakle, kopija kopije ili sjena sjene, ili

slika slike. Za Aristotela, ljudskoj naravi je kao mislećem biću svojstvena imitacija,

ali umjetničko oponašanje nije puko i automatsko preslikavanje vanjskih pojava, već

njihov doživljaj, shvaćanje i viđenje umjetnika u sebi, pomoću umjetničkog genija,

nadahnuća i inspiracije.

7.2.4. Filozofija

Filozofija, dolazi od dvije rječi. Philos (– prijatelj i sophia

(– mudrost. Filozof je dakle prijatelj mudrosti. Filozofija je najšira

teorijsko-spekulativna i apstraktna disciplina koja se pita o izvoru, razlogu, svrsi

teleolosu svih stvari i bića uopće. Ona pokušava iskazati svu stvarnost i pojavnost u

mislima pomoću uma putem pojma, suda i zaključka. Ona pokušava da sazna bitak -

Essamed, praosnovu i praizvor - Evvel i Bedi' svega. Ona se pita šta je to praiskon iz

koga sve niče, raste i na kraju se tamo vraća. Ona pokušava dokučiti isključivo kroz

um i misli, putem pojma suda i zaključka, razlog, istinu i smisao svega. Parmenid u

jednome - Ono koje se nalazi u svemu, a ono ni u čemu, pokušava definirati izvor

svega. Po Platonu bitak su ideje i svi vidljivi svijetovi su samo njihove slike, sjene ili

kopije. U osnovi filozofija hoće da otkrije i definira bitak - Essamed ili ono što

određuje sve što jeste da jeste i što nije da nije a što samo nije određeno ni po čemu.

Filozofija je u biti mit utemeljen u ljudskom umu iskazan čistim mislima putem

pojma, suda i zaključka. Za Hegela filozofija je sva stvarnost jednog vremena

iskazana u mislima. Što se tiče islama Hikmet - mudrost da, a filozofija ne.

VIII DRUŠTVO – EN NĀS

43

Kvalitet svakog društva zavisi od osnovnih oblika ljudske svijesti.

Posmatrano kao globalna ili totalna društvena pojava, društvo je najveća i

najbrojnija skupina ljudi povezana svojim specifično ljudskim procesima, odnosima,

vezama i djelovanjem. To specifično ljudsko razlikuje društvo od sličnih pojava u

prirodi.

Između društva i prirode postoji uočljiva razlika, ali isto tako i neraskidiva veza. Tu

neraskidivu vezu čini isti Stvoritelj, isti Izvor nafake, isti Vladar i isti Održavatelj. U

prirodi vlada determinizam:

- u društvu određena djelomična sloboda – Irade džuz'ijja, u prirodi su zakoni

reverzibiliteta,

- u društvu ireverzibiliteta, u prirodi su instinkti – u društvu svijest, savjest,

sloboda, namjera, Objava i instinkt.

Priroda služi i koristi društvu, a čovjek i društvo bi morali robovati samo Bogu. I

priroda i društvo su stvoreni od istog Stvoritelja sa unaprijed određenom svrhom

teleolosom. Priroda je po načinu stvaranja povjerena i upokorena ljudima, nije

predata, a ljudi trebaju biti pokorni Bogu. Ljudi nikada ne smiju ni gospodariti

prirodom, niti joj robovati. Njen i njihov zajednički gospodar je Bog i zato Njemu

trebaju samo robovati a povjerenu prirodu koristiti. Priroda red i poredak ne remeti ni

u sebi ni u društvu a čovjek remeti red i poredak i u prirodi i u društvu i u sebi. To je

cijena ljudske slobode. Ljudsko društvo nije ni iznad ni izvan prirode već zajedno s

njom sačinjava jedinstveni, od Allaha stvoreni i čovjeku i ljudima povjereni a ne

predati, univerzum. Zato u mnogo čemu podliježu istim zakonitostima. Tokom

povijesti, čovječanstvo kao cjelina, bilo je podijeljeno ili učinjeno na različite manje

ili veće skupine: porodice, rodbine, rodove, bratstva, plemena, narode i nacije. Te

podjele nisu smetale ljudima da se međusbno upoznaju, sarađuju, ispomažu i

uspostavljaju društvene veze i odnose. Ma koliko jedno društvo bilo brojno i moćno

ono je upućeno na veze, odnose i saradnju sa drugim društvima.

8.1. Dr`ava

Država je teritorijalna organizacija koju čine svi stanovnici jedne teritorije, tačno

određene međunarodno priznatim državnim granicama. Svi njeni stanovnici

44

podjednako podliježu vlasti, Ustavu, zakonima, regulama, normama i sankcijama te

države. Država je specifična organizacija koja ima monopol fizičke prinude putem

koga vrši svoju državnu vlast. Najkraća definicija kaže: država je politička zajednica

određena Ustavom i uređena zakonima.

Ova državna vlast se razlikuje od drugih, unutar države, svojom suverenošću, što

znači da je viša od svih ostalih koje joj se moraju pokoravati. Da bi vršila tu vlast,

država ima poseban aparat, organizaciju, upravu, sudstvo, administraciju, vladu,

vojsku, policiju i druge potrebe službe i organe. U modernim državama vlast se strogo

dijeli na sudsku, zakonodavnu i izvršnu. Tako se izbijegava organsko, a uspostavlja

funkcionalno jedinstvo vlasti na osnovu istog ustava i jedinstvenih zakona zemlje, a

ne pomoću istih ljudi koji istovremeno pokrivaju i ustavne i zakonodavne i izvršne

funkcije. Slikovito kazano, država je posuda; okvir, forma i oblik u kojoj obitava

društvo, ali i njegov najorganiziraniji servis i osnovni instrument organizirane zaštite

društva, kroz državne organe.

Osnovni elementi države su:

1) jedinstven teritorij,

2) stanovništvo,

3) vlast,

4) Ustav i zakoni i

5) državne međunarodne priznate granice.

8.1.1. Pojam suvereniteta države

Pod pojmom i sadržajem suvereniteta države podrazumijeva se apsolutna vrhovna i

najviša državna vlast koja je nadređena svakoj drugoj vlasti u državi, a sve druge

vlasti unutar te države su neupitno i bezuvjetno podređene toj državnoj vlasti. To

znači da državna vlast koja je vrhovna u svojoj oblasti nema nad sobom nikakve

druge vlasti. U okviru države suverenost označava svojstvo državne vlasti da je

pravno najviša vlast, nezavisna od svake druge vlasti i da su joj sva pravna i fizička

lica na njenoj teritoriji potčinjena. Smatra se da državna suverenost obuhvata sljedeće

bitne elemente: a) nezavisnost državnih vlasti koja se izražava i potvrđuje kroz

slobodu donošenja odluka i djelovanja u odnosu na bilo koju i kakvu drugu vlast

45

unutar ili izvan njene teritorije a u prvom redu u odnosu na bilo koju drugu državu, b)

supermacija državne vlasti koja znači da je državna vlast u okviru svoje državne

teritorije viša od bilo kakve druge vlasti ili faktora, c) pravna neograničenost državne

vlasti ili puna sloboda i pravo u donošenju i primjeni odluka i d) savremeno

međunarodno pravo prihvata suverenost kao jedno od bitnih obilježja nezavisnosti

država i u smislu Povelje UN odnosi među svim članicama UN moraju se zasnivati i

na načelu suverene jednakosti i međunarodnom priznavanju ravnopravnosti,

nezavisnosti i odricanja od mješanja u unutrašnje poslove drugih država pod uvjetom

da one unutar svoje zemlje i prema drugim zemljama poštuju i primjenjuju Povelju

UN i relevantne akte Međunarodne zajednice.

Državna suverenost označava apsolutnu, vrhovnu, najvišu, jedinstvenu, nedjeljivu i

trajnu vlast. Od Protestantizma (reformacije) i Francuske buržoaske revolucije u

Evropi traju rasprave o suverenitetu, njegovom izvoru, sadržaju, opsegu i nosiocima.

Machiavelli i Hobbes ističu princip suverenosti vladara, Bodin suvrenosti države a

Rousseau princip suverenosti naroda. Čuvena je i opće poznata Bodinova definicija

suverenosti: “Politička zajednica je pravo više porodice (države) i ono što im je

zajedničko da vladaju suverenom vlašću. Suverenost je apsolutna i trajna vlast jedne

političke zajednice.” Time su, prema Bodinu, postavljena četiri konstitutivna

elementa suverenosti: a) pravda, b) porodica, c) opće dobro i d) suverena vlast. Za

Machiavellia “Država je volja i djelo vladara koji je svjestan zadatka i smisla vlasti”.

Politička vlast za njega nije instrumentalna, nego principijelna i apsolutna suverenost

vladara.

8.1.2. Pojam ustavnog poretka

Za Aristotela svaka vlast je dobra ukoliko je zakonita. Da bi vlast bila zakonita ona

mora zastupati, promicati, težiti i u državi realizirati ideju općeg dobra. Pod ustavnim

poretkom u najširem i najbitnijem smislu podrazumijeva se i sadržinski i značenjski

pravna država i vladavina prava pomoću općih objektivnih bezličnih i za sve građane

istih zakona. To znači princip ili sistem u kome vlada pravo i zakon (nomokratija) a

ne arbitrarnost i diskrecionost i u kome osnovna prava čovjeka ne samo da

predstavljaju najvišu vrijednost, već su i na odgovarajući institucionalni način

garantirana i osigurana. Čisto pravnim jezikom kazano, ustavni poredak je sistem

46

pravnih normi izveden iz osnovne norme. Norma čije se važenje ne može izvesti iz

neke više norme naziva se osnovna norma. Zato sve norme čije se važenje može

vezati za jednu istu osnovnu normu čine jedan sistem normi ili jedan red i poredak.

Osnovna norma pravnog poretka jeste pretpostavljeno krajnje pravilo prema kome se

norme tog poretka donose i ukidaju, dobijaju ili gube svoje važenje. Izvođenje normi

jednog pravnog poretka iz osnovne norme toga poretka vrši se time što će se pokazati

da su pojedinačne norme sastavljene i napisane u skladu sa osnovnom normom. Iz

osnovne norme sastavlja se Ustav kao najviši i najznačajniji pravni akt zemlje a iz

Ustava zakoni, iz zakona statuti, iz statuta pravilnici.

8.1.3. Osnovne odrednice građanskog društva

U osnovne odrednice građanskog društva spadaju: a) vladavina prava i objektivnih

bezličnih, za sve građane i narode, istih zakona u pravnoj državi, b) višestranački

sistem, c) parlamentarni život, d) slobodno i otvoreno tržište, h) političke slobode i

prava kroz demokraciju i proceduru, e) svetost i nepovredivost privatnog vlasništva; f)

izvor suvereniteta je građanin a ne narod, nacija ili rasa, g) svetost i neupitnost vjere,

života, časti, dostojanstva, razuma, porodice, potomstva, kretanja, obrazovanja i rada i

h) ravnopravnost ljudi i naroda u različitosti i u zagarantiranim pravima za svoje

posebnosti i specifičnosti.

IX DRUŠTVENE GRUPE

Najšire kazano, društvene grupe su srednji član halka i vezivno tkivo između društva,

kao globalne društvene pojave, i čovjeka, kao pojedinačne pojave. Preko društvenih

grupa ljudi su organizirani u društva kao najviše zajednice. Mnogi sociolozi, upravo

zato, veliku ulogu pridaju društvenim grupama. Za Kivilijea sociologija je znanost o

ljudskim skupinama. Ljudske grupe su proučavali Aristotel, Dirkem, Gumplovič,

Gurvič, Prušćak, Spenser, Simon i mnogi drugi. U najširem smislu društvena grupa

označava sve oblike udruživanja ili okupljanja ili svaki posebni skup ljudi koji su

povezani radi ostvarenja nekog zajedničkog interesa, koristi, potrebe, djelatnosti,

ideala i vrijednosti. Osnovni momenti za društvenu grupu se uzimaju djelatnosti,

procesi, i aktivnosti koji se u njoj vrše. Zato su društvene grupe ustvari skupine

ljudskih jedinki povezane radi obavljanja određenih društvenih aktivnosti pomoću

47

određenih sredstava. U sociološkoj strukturi kao konstitutivni elementi društvene

grupe uzimaju se članovi, djelatnosti, aktivnosti i procesi grupe, sistem vrijednosti

koji izgrađuje i ostvaruje svaka grupa. Da bi neko bio član jedne grupe on mora

prihvatiti njene zadatke i priznavati njene vrijednosti, ciljeve, platformu, plan i

program kao svoj vlastiti. Svaka društvena grupa je relativno izdvojena i različita od

drugih grupa i ima centar svoga okupljanja. Članovi grupe su međusobno prostorno i

vremenski povezani, sudjeluju u ostvarenju njenih zadataka i vrše funkcije u toj grupi.

Grupe posjeduju određen stepen unutrašnje fizičke i duhovne povezanosti, tako da

svaki član grupe ima osjećaj lične odgovornosti za druge članove iste grupe. Grupe su

struktuirane tako da postoje diferencirane uloge i statusi u njima kao i unutrašnja

podjela rada. Društvene grupe su bitan element društvene strukture i preko njih se

povezuje društvo i pojedinci. Grupe ujedinjuju pojedince i približavaju ih društvu, jer

svako društvo egzistira isključivo u grupama. Društvo pokriva opći, grupe posebni a

pojedinac individualni plan ljudskog života. Zato je društvo opća, grupe posebna a

čovjek pojedinačna pojava. Aristotel razlikuje tri vrste grupa:

1) krvno-srodničke (brak, porodica, familija, rod, bratstvo, pleme i narod),

2) prijateljske i

3) interesne ili izvanjske.

Danas se u sociologiji upotrebljava funkcionalna klasifikacija i glavne društvene

grupe su:

1) religijske,

2) odgojno-obrazovne,

3) kulturne,

4) krvno-srodničke, generičke ili primordijalne – Zurrijjet ili Benū Ādem

5) ekonomske,

6) političke,

7) sve vrste interesnih grupa,

8) rekreacijske.

9.1. Primarne i sekundarne grupe

Izraz primarna grupa prvi je upotrijebio Čarls Kuli. Tek kasnije nastaje izraz

sekundarna grupa. Kao karakteristike primarne grupe Kuli navodi: neposredni i

48

izravni kontakti među njenim članovima, nespecijalizirana priroda takve grupe, njena

relativna trajnost, mali broj pripadnika takve grupe, intimnost odnosa među njenim

pripadnicima. Danas se za osnovne odlike takve grupe smatraju intimnost odnosa,

neposrednost među njima i trajnost takve grupe. U primarne grupe spadaju: porodica,

grupa prijatelja, blisko susjedstvo i ummet u islamu kroz džeemaat. Idiot je onaj ko

nema uopće prijatelja, a budala je onaj kome je svako prijatelj.

Sekundarne grupe su obično šire tvorevine koje se zasnivaju na neličnim, posrednim,

interesnim, korisničkim i formalnim međusobnim odnosima. Da bi zadovoljili

materijalne interese, ljudi se udružuju u različita privremena udruženja i organizacije.

Sa grupom ih spaja isključivo posredni izvanjski interes i korist i on i u toj grupi ima

određenu specijaliziranu ulogu. U ovoj grupi čovjek ne nastupa kao potpuna i

otvorena ličnost i on kao član takve grupe nije povrgnut nadzoru i kontroli u ličnom

životu kao u primarnoj. U sekundarnoj grupi, za razliku od primarne, vladaju bezlični

i hladni odnosi kao i atmosfera bez topline i zaštite. Prema vremenu trajanja primarne

grupe su trajne, a sekundarne su kratkotrajne ili trenutačne grupe.

9.2. Organizirane i neorganizirane grupe

Sa stajališta funkcioniranja i stepena organiziranosti društvene grupe se dijele na

organizirane i neorganizirane. Organizirane skupine su one čijom se djelatnošću

njenih članova rukovodi iz nekog, tačno određenog centra, dok kod neorganiziranih

grupa nema takvog centra. Ove grupe imaju i posebnu namjenu ili funkciju, pravila,

statute, vlast, autoritete, posebne uvjete prijema u grupu i posebno ime grupe.

Organizirane grupe imaju i znake raspoznavanja kaoa što su značke, zastave, grbovi,

pečati, uniforme. Svi znaci raspoznavanja kao simboli vrše izvanjsku integrativnu

funkciju. Uslovi prijema u grupu, prava i dužnosti pripadnika grupe, kao i znaci

raspoznavanja u njoj, obično su normativno i statutarno uređeni.

9.3. Horizontalne i vertikalne društvene grupe

Sa stajališta otvorenosti i pokretljivosti, sve društvene grupe se dijele na nepokretne

inertne ili zatvorene društvene skupine i to su horizontalne društvene grupe od kojih

su se kroz povijest razvile dvije najznačajnije, a to su kaste i staleži. Ostale društvene

49

grupe kao što su političke stranke, klase, kulturne, interesne, rekreacijske, ekonomske,

odgojno-obrazovne su otvorene i pokretljive ili vertikalne.

9.3.1. Kaste

Kaste su najzatvorenije i najnepokretnije horizontalne društvene skupine koje svoj

nastanak, razlog postojanja i status u svakom pogledu utemeljuju, definiraju,

opravdavaju i objašnjavaju iz religijskog učenja. Najpoznatiji, do danas zadržani

kastinski sistem u Indiji, se izvodi iz tradicionalnog učenja svetih spisa u svetim

knjigama Veda. Po Vedama postoje četiri kaste (varne) koje su nastale od pojedinih

dijelova tijela Brahme. Tako su brahmani – sveštenici nastali od njegovih usta,

kšatrije - ratnici nastali od od ruku, Vajšije – trgovci od butina, a šudre – sluge od

donjeg dijela nogu. U Vedama se peta kasta parije – kasta nedodirljivih i ne pominje.

Za razumijevanje kasti i odnosa među njima neophodno je uzeti u obzir značaj pojma

čistote u hindu filozofiji i religiji. Za hijerarhiju kasti vezuje se i hijerarhija čistote

koja se operacionalizira na različite načine za različite kaste. Unutar svake kaste važi

tačno određena ishrana, poslovi i zanimanja kojima se bavi, nasljeđivanje položaja i

funkcija, nasljedna hijerarhija, ženidba samo unutar kaste ili kastinska endogamija,

jasno definirana pravila, običaji i norme ponašanja unutar kaste kao i obim i način

kontakata sa drugim kastama. Prekršaj tih pravila koji se shvataju kao skrnavljenje i

zagađivanje kaste zahtijeva preduzimanje određenih mjera čišćenja. Kastinski

poredak je svojstven starim društvima: Sumeranima, Akađanima, Haldejcima,

Asircima, Babiloncima, Nabatejcima i Egipćanima. Stari Egipat je bio podijeljen na

sedam kasta: sveštenike, ratnike, vladare, tumače, trgovce, govedare i svinjare.

Osnova kastinskog nazora svodi se na to da je Bog svaku kastu stvorio i da svaka

mora biti što joj je Bog sa njenim stvaranjem odredio. Zato nema prelaska iz kaste u

kastu, nema međusobnog miješanja i komunikacije, svaka radi unaprijed date poslove

i živi samo unutar sebe po datim pravilima, običajima i zakonima. Kastinsko uređenje

se održalo hiljada godina. Najveći grijeh i zločin tog sistema je u tome što se poziva

na religiju i njome opravdava. Platonova država je utemeljena na kastinskom sistemu,

izvedenom iz tri dijela ljudske duše. Kod Platona je ovisno od stanja i kvaliteta duše

moguć prelazak iz kaste u kastu. Kaste caruju i one su vezane za robovlasništvo.

Robovlasništva kao sistema i poretka nema bez dva unutrašnja i dva vanjska sadržaja.

50

Unutrašnji sadržaj robovlasništva su širk - politeizam i sihr - magija, a vanjski

nesloboda i nasilje nad ljudima.

9.3.2. Staleži ili plemstvo

Druga zatvorena, nepokretna i horizontalna društvena grupa i povijesni nasljednik

kasta, malo otvorenija, jesu staleži koji svoj nastanak, razlog postojanja i status u

političkom, imovinskom i društvenom pogledu zasnivaju na pravno-normativnoj, a ne

na religioznoj osnovi. Kaste svoje postojanje izvode iz religije, a staleži iz prava

srednjovijekovnih država. Svoja prava staleži i plemići mogu zahvaliti činjenici

dodjeljivanja feudalnih titula (vitez, baron, fon, sinjor, ser, lord, paša, beg) i imanja od

strane vladara za vojne i političke zasluge. Pored staleža ili plemstva koje je vezano

za imanje, postupno, tokom feudalizma razvija se i dvorsko plemstvo kao nosilac

raznih političkih, pravosudnih, vojnih i drugih poslova. Plemićke titule i imanja u

feudalizmu su od strane vladara dodjeljivana plemićima kao nagrade za zasluge i

doprinos u ratu ili služenje na dvoru. Položaj plemića u ekonomskom, političkom,

pravosudnom i vojnom pogledu bio je pravno reguliran. Tačno su se znale njihove

obaveze prema kralju i odbrani zemlje, ali i prava i privilegije u odnosu na posjede,

seljake i kmetove. Svaki stalež je bio vezan za određene uloge i poslove. Mada su

manje zatvoreni i kru}i od kasta, staleži su ipak zatvorene grupe po mnogo čemu.

Vrijednosti plemstva koje literatura navodi su: viteški moral, borbenost, zaštita žena i

nejakih, pobožnost, prezir prema fizičkom radu i ekonomskoj aktivnosti uopće,

bavljenje vrlo ograničenim brojem djelatnosti (vojni poslovi, lov, vježbanje oružjem,

učešće na staleškim skupštinama i suđenje na imanjima). Staleži su, ustvari,

srednjovjekovna aristokracija i vojna politička, pravosudna i društvena elita u

feudalizmu. Osnovne slabosti staleškog sistema, pored svih odlika, su što se kroz

staleže umanjuje društvena komunikacija i uspostavljaju po staleškoj pripadnosti

nasljedne staleške, a najčešće nezaslužene privilegije.

9.3.3. Klase

Klase su sa privatnim vlasništvom osnovno obilježje kapitalizma. Od svih vertikalnih,

otvorenih ili pokretnih društvenih grupa najznačajnije su klase, krvno-srodničke i

religijske. Klase su otvorene, pokretne i promjenljive, dakle vertikalne, društvene

51

grupe koje se u osnovi u svakom vremenu zasnivaju na posjedovanju i vlasništvu nad

prirodnim od Allaha, ljudima podarenim dobrima. Kategorija vlasništva i njegovo

posjedovanje ili neposjedovanje određuje čovjekov klasni status i klasnu pripadnost.

Prema klasnoj osnovi uopće, do sada su se u povijesti razvila tri klasna, nikako

idealno tipska sistema: robovlasništvo (kastinski sistem), feudalizam (staleški sistem)

i kapitalizam (klasni sistem). Robovlasništvo je najokrutniji društveno-politički i

klasni poredak. Tu je osnovni odnos Rabb - Abd - Bog – čovjek pretvoren u odnos

robovlasnik– rob. Robovlasnik kao posjednik robova je i vlasnik i gospodar i

robovske radne snage, a najčešće i života robova, mogao je robove prodavati i ubijati

zato što je posjedovao sve pa čak i ropsko tijelo i život, a rob ništa izuzev žive duše u

sebi. Robove u starom svijetu čak ni Platon ni Aristotel nisu smatrali ljudima već

oruđima koja govore. Robovlasništvo kao prvo klasno kastinsko uređenje

karakterizira najoštrija i najsurovija eksploatacija ljudi i potpuna podređenost robova

gospodarima. U odnosu na robove robovlasnici imaju pravo na sve, a robovi u odnosu

na robovlasnike, pa čak i na sebe nemaju ništa.

Drugi klasni poredak blaži od robovlasništva koji se iz njega razvija jeste feudalizam.

U feudalizmu se uspostavljaju osnovni odnosi: kralj – feudalci ili plemstvo i feudalci

– kmetovi i seljaci. Kmet je bio poluzavisan a seljak autonoman, a obojica su bili

vezani za zemlju i nad njim je feudalac na različite načine imao ekonomsku, političku

i upravnu vlast, ali ih nije mogao ubijati, prodavati i zabranjivati im `enidbu kao u

robovlasništvu. Kmetovi su bili osnovna eksploatirana klasa u feudalizmu. Feudalci

su bili isključivo vezani za kralja.

Treći klasni na materijalnoj osnovi zasnovani poredak jeste kapitalizam sa dvije

osnovne klase: buržoazijom ili kapitalistima i radnicima. Kapitalisti nemaju nad

radnicima ni političku ni pravnu vlast, ali posjeduju svu imovinu i sredstva za

proizvodnju. Radnici osim gole radne snage i vlastitih ruku nemaju ništa. Zato su

prisiljeni tražiti zaposlenje kod kapitalista. Kapitalista eksploataciju nad radnicima,

koji su pravno i politički slobodni, vrši isključivo po principu vlasništva nad

sredstvima za proizvodnju. I robovlasnici i feudalci i kapitalisti na različite načine sa

različitim posljedicama spadaju u eksploatatorske izrabljivačke klase na osnovi

jednog do sada neizmjenjivog, u islamu potpuno zabranjenog principa, a to je

kategorija vlasnika i vlasništva. U islamu Allah je jedini Stvoritelj i vlasnik svega.

Ljudi su povjeritelji i korisnici svega stvorenog, na tačno od Stvoritelja određeni

52

način. Zato nema eksploatacije i ljudima se njihov rad i učinak bez zakidanja mora

platiti a u okviru solidarnosti i Božijih odredbi u imovini imućnih nalazi se udio i

pravo siromašnih i nemoćnih. Imućnim i sposobnim je dužnost da pomažu sirotinju i

nesposobne, dok je udio sirotinje i nesposobnih u imecima imućnih njihovo

neprikosnoveno, od Boga darovano pravo. Tri su principa islama u međuljudskim

odnosima: natjecanje u dobru i bogobojaznosti, solidarnost i obavezno međusobno

ispomaganje i saradnja.

9.4. Krvno-srodni~ke grupe – Zurijet Ben Adem

9.4.1. Brak

U osnovne krvno-srodničke grupe koje se razvijaju iz braka spadaju: porodica,

familija, rodbina, rod, bratstvo, pleme, narod i nacija.

Kao što je porodica osnovna ćelija iz koje su se razvile sve ljudske grupe tako je brak

kao čvrsta i stabilna, sveljudska veza, odnos i zajednica između muškarca i žene, dva

bića iste vrste a različitih parova, najstariji i najbitniji međuljudski odnos i ustanova

iz koga se razvijaju i nastaju sve porodice. Brak je ustvari mikro-kozmos svih

osnovnih međuljudskih odnosa. Kao najstarija, unutar islama, najodređenija ustanova,

brak je rješenje koje cilja na to da se pomire duhovne težnje i tjelesne potrebe, da se

spasi čednost, bez odbacivanja ljubavi. Čim su ljudi stvoreni od iste vrste, a različitih

spolova, kao muškarac i žena, seksualni odnos između njih su prirodna nužnost,

imperativ opstanka i reprodukcije ljudske vrste i nalog odziva na Božiji poziv da ljudi

i žene stupaju u seksualne odnose kroz validni, regularni brak. Naime, nikada nije bio

dozvoljen brak između različitih vrsta, npr. ljudi i životinja, zatim unutar ljudske vrste

između istih spolova (muškarca s muškarcem – homoseksualizam), žene sa ženom

(lezbijstvo), zatim brak sa majkom, kćerkom, sestrom. Nije nikada bio dozvoljen ni

bilo kakav vanbračni seksualni odnos, zato što se otac djeteta mora znati. Dakle,

seksualni odnos nije grijeh isključivo kroz valjan i legitiman brak sa dozvoljenom

osobom. Brak je obostrano velika blagodat, jer u njemu i čovjek i žena, jedno uz

drugo, smiruju i najjače strasti, nagone i seksualne potrebe zadovoljavaju u braku i

umjesto teškog grijeha kroz prostituciju, služe Bogu, rađaju djecu i obnavljaju ljudsku

vrstu. Bez zdravog, stabilnog i regularnog braka, zasnovanog na čistim odnosima i

53

potpunom povjerenju, nema ni porodice, ni rodbine, ni bratstva, ni plemena, ni naroda

ni ljudskog roda. Samo se u takvom čistom i stabilnom braku može znati identitet i

loza potomstva. Pitanje majke djeteta prirodno je utvrđeno, a utvrditi i znati oca djece

spada u viši, vjerski, moralni i kulturni red stvari. Pravi, a ne samo na papiru formalni

brak, je jedina prava brana protiv prostitucije. Obilježja života u braku su: spolni

odnosi, rađanje djece i razvijanje porodice. Unutar bračne zajednice nastaju uzajamna

bračna prava, obaveze i dužnosti, zatim ljubav, povjerenje, stjecanje imovine i

uzajamne koristi. Osnovna svrha braka u islamu jeste služenje Bogu, slijeđenje

Sunneta, zadovoljavanje seksualnih potreba na halal način i da se djeca rođena u

braku poduče vjeri-islamu, moralno-etičkim vrijednostima i principima i da se

islamski odgoje.

Dalji cilj braka jeste da se u potpunosti omogući moralni život svakog čovjeka

i žene, da se obezbijedi opstanak i kontinuitet čovječanstva i da se osigura izdržavanje

žene i djece. Brak u islamu mora biti topos, domište, neprobojna tvrđava i čuvar

islamskih ideala, načela, principa i poruka. Brak u islamu počiva na četiri temelja:

Imanu - vjeri, šerijatu - vjerozakonu, Meveddetu - ljubavi i Rahmetu - milosti. Vjera u

braku je Nijjet da se ženi ili udaje u ime Allaha, odziv na Allahov poziv da se ženi i

udaje i slijeđenje Sunneta. Najbolje se djeca kao slobodne ličnosti odgajaju u pravom

braku. Dobar brak, hairli djeca i prava porodica je zakon spojenih posuda.

9.4.2. Porodica

Jezgro porodice su muž, žena i djeca u braku. U svim religijama, islamu pogotovu, a i

teorijama do polovine XV stolje}a vjerovalo se da je u početku postojala monogamna

porodica kao bračna veza i zajednica između jednog muškarca i jedne žene. Porodica

je ono jezgro iz kojeg se razvija društvo u svim svojim oblicima, pa čak i država po

Aristotelu. Po Aristotelu država nije ništa drugo nego dokraja razvijena i razgranata

porodica. Ovako smatraju i gledaju na porodicu oni koji vjeruju da je Bog Stvoritelj

svijeta, života i čovjeka, a ne da su se svijet, život i čovjek razvili putem evolucije,

samokreacijom, iz nižih u više vrste.

9.5. Historijsko-evolutivni pristup nastanku i razvoju porodice

54

Marksisti zastupaju potpuno drugačije stajalište. Oni preuzimaju učenje švicarskog

historičara Bahofena i učenje Luisa Morgana, autora knjige “Drevno društvo”. Na

osnovu ovih učenja Fridrih Engels piše svoje djelo “Porijeklo porodice, privatne

svojine i države”. Suština svih ovih učenja jeste shvatanje da se porodica razvila

historijsko-evolutivnim putem iz životinjskog svijeta, iz horde i čopora što je sa

stajališta islama neistina.

9.5.1. Promiskuitet

Oni smatraju da su ljudi u početku postojanja živjeli u neograničenim slobodnim

seksualnim odnosima ili promiskuitetu i da nisu poznavali incest. To nije dokazano i

nije istina, jer po šerijatu Adema a.s. nije se moglo živjeti u braku sa majkom, sestrom

blizankinjom, kćerkom, istim spolom i različitom vrstom. Preci se nazivaju

ascendenti, potomci descendenti, pobočna linija srodstva kolaterali i tazbinstvo

afinitet. Monogamija je jednoženstvo, bigamija-dvoženstvo, poligamija-

mnogoženstvo, poliandrija-višemuževstvo.

9.5.2. Krvno-srodnička porodica - endogamija

Krvno-srodničku porodicu, po marksistima i zagovornicima teorije evolucije,

karakterizira grupni brak u kojem je spolno općenje dozvoljeno između svih

muškaraca i svih djevojaka iste generacije unutar jednog plemena ili roda. To je

endogamija. Morgan smatra da pripadnici primitivnih naroda ne poznaju funkciji oca i

muškarca, jer se smatralo da žena može zanijeti dijete i od svetog drveta.

9.5.3. Porodica Puna-Lua - egzogamija

To je takav oblik bračnih odnosa u kome se grupa sestara jednog roda ili plemena

smatra za bračne parove drugog roda ili plemena, ali iste generacije. To je egzogamija

koja isključuje seksualne odnose unutar istog roda i plemena, ali je i dalje prisutan

kolektivni seksualni odnos u kome otac ne postoji.

55

9.5.4. Sindijazmička porodica - na prijelazu iz divljaštva na varvarstvo

Po zastupnicima teorije evolucije sindijazmička porodica nastaje na prijelazu iz

divljaštva u varvarstvo gdje poligamija postaje isključivo pravo muškarca. To je oblik

porodičnog života gdje se muškarac sve više vezuje za jednu ženu, ali je bračna

zajednica labava i u slučaju razilaženja djeca pripadaju majci. Sa stajališta islama

nikada nisu postojali dopušteni, neregulirani spolni odnosi. Potomstvo se nikada ne

vodi po materi, osim kod Isa a.s. i žena ne može nikada imati više muževa

istovremeno, zato što se gubi identitet oca. Objava nikada nije dopuštala poliandriju -

višemuževstvo, homoseksualizam (kavmi Lut), vanbračni odnos (blud) i lezbijstvo.

9.5.5. Monogamna porodica

Kao što je u islamu, drugim religijama i mnogim učenjima, monogamna porodica prvi

oblik, prvi međuljudski odnos i veza, prva i osnovna ljudska zajednica, tako se po

marksistima i zastupnicima teorije evolucije monogamna porodica razvija tek na kraju

razvoja čovjeka, čiji put se kreće od horde i čopora - promiskuiteta preko svih vrsta

seksualnih zajednica - endogamije, egzogamije i sindijazmičke porodice, dok se

konačno nije stiglo do monogamne porodice. Monogamna porodica je zajednica,

odnos i veza između muškarca i žene što ima za rezultat djecu, jeste osnovni

praiskonski međuljudski odnos i veza, što ne znači da u povijesti raznih naroda u

različitim krajevima svijeta nije bilo i grupnih seksualnih zajednica. Monogamna

porodica se može definirati kao čvrsta i stabilna, sveljudska bračna veza između

muškarca i žene, koja ima za rezultat i posljedicu djecu, koja se može raskinuti

isključivo voljom muškarca, a u islamu u tačno određenim i opravdanim slučajevima

i voljom žene. Od dosadašnjih tipova porodice poznate su totemski klan, patrijarhalna

kućna zajednica ili zadruga, patrijarhalna porodica i individualna porodica. Kod

marksista monogamna porodica je na kraju a u islamu od početka ljudskog života.

9. 6. Oblici porodica koje odumiru

9.6.1. Totemski klan

56

Totemski klan postoji kod urođenika Aboridžana u Australiji i Indijanaca u Americi.

U totemskom klanu svi pripadnici plemena imaju zajedničko ime, zajednički kult,

imovinu i zajednički život nekoliko generacija. U totemskom klanu pojedinac pripada

pravom životu klana a u njega ga uvodi spoj s totemom u snu i obrednoj gozbi. Niko

ne posjeduje vlastiti identitet osim poglavice, već se identitet ostvaruje isključivo

unutar klana. Unutar klana postoji vjerovanje, običaji, propisi i zabrane o raznim

aspektima života kao što su brak, zabrana ubijanja i jedenja neke životinje. Uopće

gledano, klanovi su egzogamne zajednice koji se ovisno od načina računanja, srodstva

i mjesta boravka, dijele na očinske - patrik, materinske - matrik i ujačke - avankularne

klanove. U avankularnom klanu neoženjeni mladići napuštaju kuću oca i odlaze kod

daidže i tamo se žene i poslije žive. Totemski klan je otvoreniji od kaste. Stožer za

kojeg se veže totemski klan jeste totem u kojeg svi vjeruju i kojeg svi obožavaju.

9.6.2. Patrijarhalna kućna, zajednica ili zadruga

To je tip ogromne i brojne porodice karakterističan za tradicionalno seljačko društvo u

kome muški članovi ne napuštaju zajednicu. Sinovi i njihovi nasljednici načelno

ostaju u kući, dok kćeri činom udaje postaju članovi muževe kućne zajednice i gube

prava u očevoj zajednici. U islamu ne. Svaki član zadruge ima svoj određeni rang koji

se ravna prema starosti, spolu i redoslijedu po kome su snahe bile dovedene. Princip

po spolu ima prednost nad principom po godinama, jer svi muškarci imaju viši rang

od žena, pogotovu u ratnim krajevima. Najviši rang u hijerarhiji ima starješina ili

domaćin koji je primus inter pales. Premda domaćina u nekim zajednicama i

krajevima bespogovorno slušaju, on nije apsolutni gospodar porodice i imetka, nego

ima više ulogu povjerenika zajednice. Kućne zajednice su bile odlika nizijskih

krajeva, a plemenske brdsko-stočarskih. Osnovne odlike života u patrijahalnoj kućnoj

zajednici ili zadrugi su: a) kolektivno rukovođenje i b) zajednička imovina.

9.6.3. Patrijarhalna porodica

To je tip porodice uže i malobrojnije od patrijahalne kućne zajednice, na čijem se čelu

nalazi muškarac kao starješina porodice pater familis i u okviru koje se porodični

kontinuitet održava preko muškog stabla. Patrijarhalna porodica se smatra modelom

opresivne, reprersivne i autoritativne porodice. Osnovne karakteristike te porodice su

57

privatna svojina kao njena ekonomska osnova, muževljeva i očinska vlast i

monogamija. U toj porodici razvijena je zaštitna funkcija, jer porodica obezbjeđuje

cjelokupnu zaštitu svojih članova. U ovakvoj porodici posebno je razvijena funkcija

biološke reprodukcije i rađanje puno djece o kojoj se brine cijela porodica. Osnovnu

jezgru svake porodice, monogamne pogotovo, sačinjavaju muž, žena i njihova djeca.

9.6.4. Rodbina – Akreba Zevil - Kurbā

Rodbina slijedi iz porodice kao što porodica slijedi iz braka. Rodbina ili familija je

takva krvno-srodnička ili biološka grupa koju čine svi pojedinci koji potiču od

zajedničkog pretka, pa su prema tome, u međusobnom srodstvu, odnosno krvnoj vezi.

Određivanje pojma rodbina tijesno je vezano za religiju, običaje i tradiciju određene

zajednice. U tom pogledu postoji uže i šire poimanje rodbine. Neki narodi srodstvo po

krvi izjednačavaju sa vezom nastalom građanskim aktom (usvajanje, posinak)

vjerskim ili narodnim običajem (kumstvo i pobratimstvo). Neki rodbinsku povezanost

proširuju na čitavo bratstvo i pleme sve do individualne porodice gdje je znatno

oslabljen osječaj rodbinske povezanosti. Islam poznaje i priznaje srodstvo po krvi,

mlijeku, tazbinstvu i vjeri, a ne dopušta nikakvo usvajanje.

9.7. Teritorijalne grupe danas

9.7.1. Rod - Gens - Prva teritorijalna grupa

Rod je tip ne samo krvno-srodničke i teritorijalne nego i kulturne ili etničke zajednice

karakterističan za urođenička društva, ponegdje se zadržao i u drugim oblicima

društva. Rodovska zajednica se određuje prije svega zajedničkim porijeklom, tj.

poticanjem od zajedničke pramajke, odnosno praoca. Rod je takva vrsta društvene šire

zajednice koja se primarno zasniva na krvno-srodničkom srodstvu, neovisno od toga

da li se porijeklo i potomstvo vodi po majci – matrijarhat (kod Jevreja), ili po ocu

patrijarhat. U patrijarhalnom gensu porijeklo djece i nasljedno pravo određuje se po

ocu s obzirom da je otac glava porodice. Za rod je, što se tiče bračnih veza i odnosa,

karakteristična egzogamija, ili uspostavljanje bračnih veza između različitih rodova a

ne unutar njih. Unutarnje uređenje u gensu je slijedeće: gens bira poglavicu i može ga

smijeniti. Smijenjeni poglavica postaje obični ratnik kao i svi drugi. Unutar gensa

58

postoji uzajamna zaštita i pomaganje članova koja ide sve do žrtvovanja. U gensu se

cijeni junaštvo ratnika i viteški odnos prema zarobljenicima. Svi članovi gensa su

slobodni i ravnopravni ljudi i povezani su međusobnim vezama bratstva. Adopcija ili

prijem novih članova u gens je religiozna ceremonija a vjerski obredi su uglavnom u

obliku plesova i igara. Dok je rodbina isključivo krvno-srodnička grupa dotle je rod

istovremeno i krvno-srodnička, teritorijalna, religiozna skupina i kulturna skupina.

9.7.2. Bratstvo

Bratstvo je međučlan između roda i plemena, koje se razvija iz roda. Zato je bratstvo

veće od roda a manje od plemena. To je društvena grupa obično u sastavu plemena.

Bratstvo je kao tip višestruko složene krvno-srodničke zajednice svojstveno narodima

sa epsko-planinsko epigonskom sviješću. Geneološka znanja unutar bratstva su živa i

brižljivo se prenose usmenom predajom. Kao višestruko složena društvena zajednica

bratstvo naseljava jedno ili nekoliko obližnjih naselja u sastavu plemena i ima svoga

glavara, kneza ili šejha koji je često nasljedan iz najuglednije kuće. Privredna

cjelovitost se ogleda u posjedovanju i iskorištavanju zajedničkih pašnjaka, šuma i

voda kao i međusobnom ispomaganju u poljoprivrednim radovima. Osjećanje

zajedništva i solidarnosti ispoljava se u odbrani svakog pojedinca kroz institut krvne

osvete, obredno-religijsku zajednicu, zajednički kult, slavu, lokalne svece, Crkvu i

groblje. Bratstvo je viši tip organizacije od roda, a niži od plemena. Bratstvo

posjeduje sve odlike roda, s tim što mu se pridodaje krvna osveta i usmeno pamćenje

dalekih predaka.

9.7.3. Pleme - Kabiletun

Pleme je niži oblik društvene zajednice od naroda a viši od bratstva. Poput rodbine,

roda i bratstva i pleme je kao niži oblik društvene zajednice primarno utemeljeno na

biologiji i krvno-srodničkim vezama i odnosima. Zajedničko krvnosrodničko

porijeklo ostaje temelj organiziranja plemenske zajednice, ali udruživanje rodova u

plemena nije više samo po tom osnovu. Sada na udruživanje rodova u plemena veliku

ulogu igraju zajednička teritorija na kojoj su živjeli članovi rodova, ekonomske

potrebe i potrebe odbrane od neprijatelja. Zato koliko god je pleme krvno-srodnička,

toliko je i teritorijalna zajednica sa izraženim političkim i vojnim i ekonomskim

59

funkcijama, posebno u koordinaciji odbrane između rodova, u pitanjima odbrane i

napada u ratu. Pleme je takva zajednica - agregat u kojoj rodovi ne gube svoju

individualnost, već i dalje ostaju kao ekonomske cjeline sa svojim običajima i

starješinama. Samo se neki poslovi koji su od bitnog značaja za sve pripadnike

plemena prenose na plemenske organe: 1) skupštinu koju sačinjavaju svi članovi

plemena, 2) vijeće starješina – sastavljeno od svih rodovskih prvaka i 3) plemenskog

vojskovođe, čija je uloga najbitnija u ratu. Dakle, pleme je društvena zajednica sa

čvrstim: a) ekonomskim, b) teritorijalnim, c) političkim i d) srodničkim odnosima, e)

kulturnim, f) religijskim i g) vojnim odnosima između njegovih pripadnika. Tu

čvrstoću odnosa održavaju i učvršćuju istovjetna moralna načela, religijska vjerovanja

i običaji, pogotovu kult zajedničkog pretka. U plemenu se veze i odnosi sa krvno-

srodničke ravni proširuju na ekonomsku, teritorijalnu, političku, religijsku, kulturnu,

društvenu i vojnu. U političkom smislu pleme predstavlja konfederaciju rodova i ono

se političkim kategorijama kazano može nazvati konfederacijom rodova na vojnoj,

političkoj, ekonomskoj, društvenoj, kulturnoj i religijskoj ravni.

9.7.4. Narod - Šàbun

Narod je viši tip društvene zajednice od plemena, a jednostavniji od nacije. Narod je

prisna i bliska zajednica ljudi vezanih, prije svega teritorijalno, zajedničkim jezikom,

kulturom, religijom, ekonomijom, odbranom, politikom i sa jasnom sviješću o istom

pripadništvu i zajedničkom porijeklu. Narodi najviše nastaju u periodu feudalizma,

spajanjem manjih društvenih zajednica, rodova, bratstava i plemena te jačim

razvijanjem međusobnih veza i odnosa, ponajprije ekonomskih, privrednih, jezičkih,

političkih, pravnih, državnih, religijskih i kulturnih. U narodu se zadovoljavaju one

potrebe koje se ne mogu zadovoljavati u manjim i užim društvenim zajednicama, a

prije svega potrebe političke nezavisnosti i svakovrsnog slobodnog života u odnosu na

druge narode kroz državu. Narod je i posebna neovisna ekonomska zajednica. U

okviru naroda, kao složene zajednice, razvijaju se i klase i države. No granice naroda

nisu jasno određene prema nižim zajednicama, plemenima, niti prema višim nacijama.

Najveća razlika između naroda i plemena i svih nižih društvenih grupa jeste što od

naroda kreće i nastaje država. Prije naroda nema države.

60

9.7.5. Nacija – Kavmijj

Nacija je posljednja najrazgranatija i najrazvijenija krvnosrodnička grupa. Kao

najsloženija i najrazvijenija u krajnjoj instanci biološka ili krvno-srodnička zajednica,

nacija je evropska invencija. Na tlu Evrope nastaje nacija, razvija se i dobiva svoju

definiciju. Iz Evrope su se nacije raširile po cijelom svijetu u XVIII, XIX i XX

stoljeću. Zato nacija kao pojam, sadržaj i činjenica nastaje na tlu Evrope u epohi

kapitalizma, koja je podjednako svojstvena i epohi socijalizma. Ona je neposredni

rezultat i posljedica Francuske buržoaske revolucije 1789. god. Nacija je u biti sinteza

i koloplet biološko-teritorijalnog kolektiviteta gdje su krv, tlo i jezik izvor, mjera, cilj

i svrha svega. Nacija kreće od nacionalne države u kojoj se himna ne pjeva ni Bogu ni

kralju, niti se zakletve i presude izriču u ime njih, već isključivo u ime nacije, a

zaršava u državi-naciji u kojoj i vlast, i religija, i crkva, i javnost, i kultura, i jezik

postaju instrument države-nacije kao najvećeg obogotvorenja. Osnovne razlike

između naroda i nacije su slijedeće: a) nacija je razvijenija i razgranatija grupa od

naroda, b) narod može a ne mora, a nacija mora imati državu, c) više naroda može

živjeti u jednoj državi, a evropsko je pravilo jedna nacija - jedna država. Sa

nastankom nacije nastaju i razne teorije nacije od kojih su najpoznatije: metafizičko-

spiritualističke, subjektivno-psihološke, pozitivističke, rasističke, austro-marksističke,

vulgarno-marksističke i marksističke.

9.8. Definicije nacije

9.8.1. Metafizičko-spiritualističke teorije nacije

Ove teorije definiraju naciju kao kolektivno-duhovnu tvorevinu. One poimaju naciju

kao nešto, gotovo vrhunaravno, apriorno, neprikosnoveno i vječno. Nacija, po Hegelu,

predstavlja otjelovljenje objektivnog duha na određenom stupnju njegovog

samokretanja, odnosno po njemu se svjetski duh uselio u njemačku naciju i tako se

objektivizirao. Država je, po Hegelu, forma i oblik nacije, njen okvir i posuda u kojoj

živi. Zato se nacionalni duh ogleda u državi a nacija koja nema svoju državu nema ni

svoju historiju ni svoje prošlosti i budućnosti, niti prava na postojanje. I Gumplovič,

naciju određuje prema državnoj pripadnosti. Naciju, po njemu, čine svi pripadnici iste

61

države, zato što je nacionalnost u biti kulturna i društvena činjenica koju razvija

država.

9.8.2. Subjektivističko-psihološke teorije

Ove teorije gledaju u naciji takvu društvenu grupu koja ima svijest o svojoj

posebnosti - identitetu i težnju da živi zajedno. Sa ovog stajališta karakterističnu

definiciju nacije pruža Ernest Renan: “Pripadnici jedne nacije su oni koji teže

zajedničkom životu. Nacija je duša, duševni princip, nacija je vrhunac dugogo napora

žrtava i požrtvovanosti. Imati zajedničku slavu u prošlosti, zajedničku volju u

sadašnjosti, u prošlosti učiniti velike stvari, htjeti ih još činiti, to je bitan uvjet suštine

neke nacije”. Dakle, nacija je zajednica povijesne sudbine, zajednica koja ima vlastiti

nacionalni karakter koji je formiran kulturnim kontinuitetom i identitetom. To je

zajednica koju odlikuje volja da se živi zajedno, a proizilazi iz zajedničke sudbine,

povijesti, jezika, kulturnog kontinuiteta i identiteta.

9.8.3. Pozitivističke teorije

Ove teorije nacije polaze sa stanovišta da ne postoji samo jedno obilježje koje

konstituira naciju. Najčešće karakteristike nacije su jedinstveni teritorij, zajedničko

porijeklo, isti jezik, isti običaji, povijesna sudbina, religija i kultura.

9.8.4. Rasističke teorije nacije

Sve rasističke teorije polaze sa stajališta da Bog nije stvorio ljude od istovjetne

supstance i po istom zakonu i odredbi kao ravnopravna, slobodna i različita stvorenja,

nego kao suprotna i stvorenja više i niže vrste. Njemački filozof Rozenberg je ideolog

doktrine ibermenša i nacizma. Ova učenja polaze od nenaučnog reakcionarskog i, po

društveni život ljudi, krajnje opasnog stajališta po kome se ljudske rase hijerarhijski i

kvalitativno razlikuju isključivo po biološkom principu, po boji kože i to u fizičkom,

psihološkom i mentalnom pogledu. To nije istina i nije tačno, jer su svi ljudi stvoreni

po istom principu, istom zakonu od istovjetne supstance i zato su oni En-nas ili Gens

una sumus – jedan smo jedinstven rod, a u krvno-srodničkoj ravni oni su Benū Adem

– potomci Ademovi. Rasisti tvrde da su više tzv. arijevske, ibermenš rase tvorci

62

civilizacije i kulture, dok su niže rase (žute, crne, crvene, smeđe) biološki i

intelektualno manje sposobne, pa su zbog toga i ostale na nižem stepenu društvenog i

ekonomskog razvoja. Navodno, samo su više rase sposobne za razvitak, za kreaciju,

invenciju i stvaranje kulturnih tekovina i po prirodi stvari niže trebaju služiti višim

rasama. Više rase su državotvorne, a niže su osuđene da budu pod vlašću viših. Na

osnovu urođene, ustvari samo stečene i naučene mržnje, postoji borba između rasa u

kojoj pobjeđuju više i prisiljavaju niže na pokornost. Osnovni oblici razlikovanja ljudi

po svim osnovama, kroz povijest se uglavnom utemeljuju na jeziku, tlu i boji kože ili

rasi. U starom svijetu samo su slobodni, ravnoravni i zakonom priznati i zaštićeni

ljudi bili građani polisa i oni koji govore istim jezikom. Svi ostali su imali status

robova - oruđa koja govore i barbara ili stranaca. Neku vrstu segregacije među

ljudima bilo po biološkoj, ideološkoj, političkoj, teritorijalnoj, jezičkoj ili kulturnoj

osnovi ne može izbjeći ni jedan narod, bilo u svojoj teoriji ili praksi, ukoliko ne

prihvati vjersku maksimu da su svi ljudi stvoreni od istog Stvoritelja, na isti način i sa

istim pravima i da su od Boga “učinjeni” različitim plemenima, narodima, rasama,

jezicima, te različitom bojom kože. Ljudi su u osnovi, kao čovječanstvo, jedna

zajednica bez urođenih mentalnih, psiholoških, moralnih i kulturnih razlika. Jedina

kvalitativna razlika među njima koju Bog priznaje jeste odnos prema Njemu, a kao

posljedica tog odnosa, prema ljudima, svijetu, univerzumu i životu. Sve druge razlike

su sekundarne, nebitne i od ljudi nametnute i podmetnute. Direktne posljedice rasizma

na život, ljudi, rasa i naroda su nacionalizam, šovinizam, aparthejd, rasna segregacija i

genocid.

9.8.1.1. Nacionalizam

Nacionalizam je učenje i teorija o nacionalnoj isključivosti i hegemoniji, gdje se

vlastita nacija nekritički i idealistički pozitivno vrednuje u odnosu na druge, a druge

nacije u odnosu na vlastitu, posebno susjedne i poznate omalovažavaju, potcjenjuju i

osporavaju.

9.8.1.2. Šovinizam

Šovinizam je pokret, praksa i ekstremni oblik nacionalističke politike isključivosti i

ksenofobije, dakle, istovremenog straha od drugih naroda i mržnje prema njima.

63

Šovinizam je opasniji oblik od pojačanog nacionalizma zato što sa političke teorije

prelazi na političku praksu.

9.8.1.3. Aparthejd

Aparthejd je doktrina i na njoj je zasnovana politika rasne superiornosti bijele rase u

odnosu na crnu, žutu i druge rase. Aparthejd je, ustvari, na rasnoj diskriminaciji

utemeljena praksa i politika rasne superiornosti u odnosu na žutu i druge rase i po tim

osnovama fizičko razdvajanje ljudi jednih od drugih.

9.8.1.4. Rasna diskriminacija

Rasna diskriminacija je pravljenje teorijskih razlika u postupanju prema pojedinim

narodima, osporavanje i ogrančavanje njihovih prava na ravnopravnost sa drugim

narodima pred zakonom u svim likovima života: politike, ekonomije, kulture i

znanosti, isključivo na osnovu njihove rasne pripadnosti.

9.8.1.5. Genocid

Genocid je namjerno, svjesno unaprijed planirano na metodički i sistematski način

iskorijenjivanje jednog naroda putem pogubljenja bez prethodnog suđenja, kao i

hapšenje osoba i grupa ljudi nakon čega slijedi njihov nestanak, te pribjegavanje

metodološkom mučenju ili nečovječnom postupanju prema ljudima na osnovu

političkih, filozofskih, rasnih, etničkih, nacionalnih, religijskih ili kulturnih pobuda, a

vođeno organizirano radi ostvarivanja unaprijed smišljenog plana na uštrb skupina

civilnog stanovništva jednog naroda. Genocid u osnovi može biti: a) zločin protiv

mira (izazivanje, spremanje i pokretanje rata), b) ratni zločin, ubistva ljudi i zvjerstva

nad njima, zatim povreda lica i imovine kao i kršenje ratnih zakona i ratnih običaja, c)

moralni zločin ili zločin protiv morala i d) zločin protiv čovječnosti i čovječanstva ili

genocid. Kao takav on je univerzalni i nezastariv zločin. Dakle, genocid je

sistematsko i planirano uništavanje jednog naroda od strane drugog naroda. UN su

genocid definirale 1946., a genocid je pradavna praksa. Savremena politička doktrina

definira genocid slijedećim riječima: “Genocid je akcija koja ima za cilj potpuno ili

djelomično uništenje neke nacionalne, etničke, rasne ili vjerske grupe, ubijanjem ili

64

raseljavanjem ili stavljanjem grupe u takve životne uslove koji dovode do njena

istrebljenja i nestajanja njenih političkih, društvenih i kulturnih ustanova.” Generalna

skupština UN je prvi put upotrijebila ovaj termin u svojoj rezoluciji od 11.12.1946.

god. proglasivši ga međunarodnim zločinom.

9.8.5. Austro-marksisti~ke teorije nacije

Austro-marksisti, Karl Rener i Oto Bauer također definiraju naciju. Po Reneru naciju

čine ljudi koji govore istim jezikom. Po njemu kao i Fihteu nacija je kulturni, odnosno

jezički pojam. Po Baueru nacija nije nešto jednom zauvijek dato, već je i ona jedan

društveni proces. U određenim uvjetima razvitka, nacija se formira kao zajednica

karaktera i zajednica kulture koja nastaje iz zajedničke sudbine. Po Karlu Kauckom,

nacija nastaje kao rezultat kapitalističkog društvenog razvitka i ona je prije svega

zajednica jezika i teritorija. On zastupa pogrešno stajalište da je nacionalna država

najdemokratskiji oblik države, kao i to da razvitak u jezičkoj oblasti vodi integraciji

svih jezika u jedan svjetski jezik, a da pobjeda socijalizma automatski omogućava

nestajanje naconalnih država i nastajanje sjedinjenih država Evrope, a zatim i

svjetskih sjedinjenih država. Austro-marksističko gledanje na naciju uglavnom je

kulturološko. Prema njihovom učenju nacija je: zajednica kulture, jezika, karaktera,

zajedničke sudbine i teritorije.

9.8.6. Vulgarno-marksistička teorije nacije

Vulgarno-marksistička teorija u shvaćanju nacije bliska je rasističkom stajalištu. Ona

naciju naprosto shvata kao skup potomaka istih predaka koji preuzimaju tradiciju i

žive zajedno.

9.8.7. Marksistička definicija nacije

Od marksističkih teoretičara konkretnu definiciju nacije dali su Staljin i Kardelj. Po

Staljinu: “Nacija je historijski formirana stabilna zajednica ljudi, nastala na bazi

zajednice jezika, teritorija, ekonomskog života i psihičke konstitucije koja se ispoljava

u zajednici kulture”. Po Kardelju: “Nacija je specifična narodna zajednica nastala na

65

osnovu društvene podjele rada u epohi kapitalizma, na kompaktnoj teritoriji i u okviru

zajedničkog jezika i bliske etničke i kulturne srodnosti uopće”.

Već puna dva stoljeća, nacija je u Evropi najviši mit, ideal i vrijednost. U ime nacija i

interesa vođeni su svi kolonijalni, regionalni i oba svjetska rata. Sve je u Evropi

determinirano nacionalnim atributima: nacionalna svijest, nacionalna država,

nacionalna stranka, nacionalna himna, nacionalna kultura, nacionalni duh, nacionalni

karakter, nacionalni jezik, nacionalni mentalitet, nacionalna udruženja, nacionalna

akademija, nacionalna privreda i nacionalno tržište. Sve se zaklinje i čini u ime nacije.

Nacije su u Evropi nerazmrsiv koloplet: mita, biologije, teritorije (krvi i tla), jezika,

interesa, ksenofobije i mržnje. Sa stajališta islama nacija je kolektivna činjenica, ni

pozitivna ni negativna, koja sama po sebi nije ni vrijedna ni bezvrijedna. Kao što se

imenom imenuje i označava pojedinac tako se imenom nacije označava i imenuje

izvana jedna zajednica ljudi. Zato naciju, kao ni lično ime, ne treba ni negirati niti

fetišizirati. Ona se mora uvažavati kao jedan od oblika ljudskog kolektivnog

imenovanja izvana, organiziranja i postojanja.

66

X DRUŠTVENE POJAVE

Sve pojave dijele se na prirodne u anorganskom, organskom, biljnom i životinjskom

svijetu i na ljudske ili društvene u individualnom, ličnom, kolektivnom skupnom ili

društvenom smislu. Ljudsko društvo se vrlo često definira kao skup ili ukupnost

društvenih pojava. Društvene pojave su osnovni elementi društva. Šta je društvena

pojava?

Društvena pojava je svjesno, namjerno, slobodno, voljno i plansko uzajamno

povezano i organizirano djelovanje i ponašanje kao i uzajamni odnos i komunikacija

među ljudima pomoću kojih se prouzrokuju određene promjene u prirodi, društvu ili

pojedincu, a te promjene ne bi bilo bez uzajamno povezanog i organiziranog

djelovanja i ponašanja ljudi.

Fiamengo društvenu pojavu definira: “Društvena pojava je rezultat povezanog

djelovanja pojedinaca ili društvenih grupa“. U tom povezanom djelovanju i

ponašanju, da bi nastala društvena pojava, moraju učestvovati najmanje dva čovjeka,

jer bez povezanog i organiziranog djelovanja pojedinaca ne bi bilo određene promjene

u prirodi, društvu ili na čovjeku.

Društvena pojava je objektivna a nije apstraktna, ni samo individualna, ni samo

kolektivistička. Društvena pojava nikada nije nikakav skup slučajnih pojedinaca bez

povezanog djelovanja i ponašanja. Kao povezano i organizirano djelovanje svjesnih i

voljnih ponašanja društvena pojava se razlikuje od pojava u biljnom i životinjskom

svijetu, zato što tamo nema svijesti i povezanosti. Dva su osnovna elementa bitna za

nastanak društvene pojave:

1) ponašanje pojedinaca i

2) povezanost tih ponašanja u povezanom djelovanju na prirodu, društvo i pojedince

čija su ponašanja povezana.

Na veze među ljudima utječu ljudi i priroda kao i ličnost pojedinaca. Na kvalitet veza

i odnosa među ljudima presudno utječu, religija, etika, pravo i kultura. Društvene

pojave mogu biti duhovne, moralne, saznajne, psihološke, kulturne, materijalne,

ekonomske, pravne, političke, interesne itd. Individualna ponašanja ostaju lična sve

67

dok se ne povežu i povezanim djelovanjem sa drugim ljudima ne proizvedu neku

promjenu.

Usvojeno je mišljenje da se društvena pojava sastoji iz društvenog procesa, kao

suštine i sadržaja, društvenog odnosa, kao okvira, oblika ili forme i društvene

tvorevine, koja je rezultat i posljedica društvenog procesa u okviru društvenog odnosa

kroz dugi vremenski period.

Društveni proces i društveni odnos mogu se razlikovati kao sadržaj i forma. Voda je

sadržaj ili proces a čaša je forma, oblik ili okvir. Glas i govor su sadržaj i proces a

slova su forma, oblici ili njihovi okviri. Proizvodnja je proces i obrazovanje je proces

a način kako se ljudi obrazuju i proizvode je odnos, okvir u kome se svi procesi bez

obzira kakve su vrste dešavaju.

Društvene tvorevine su treći krak društvenih pojava. Nastaju kao rezultat dugotrajnog

društvenog procesa kroz društveni odnos u jednom dugom vremenskom razdoblju.

Obrazovanje je dugotrajan proces, a zvanje ili diploma kao i sve ono što se steklo

obrazovnim procesom je tvorevina dugotrajnog procesa, obrazovanja. U društvene

tvorevine kao kristalizirane i finalizirane forme društvenih procesa u okviru određenih

društvenih odnosa, nakon dugih vremenskih razdoblja, spadaju i nastaju društvene

tvorevine: crkve, države, klase, staleži, stranke, a po biološkom porijeklu: porodica,

rodbina, rod, bratstvo, pleme, narod i nacija.

68

XI DRUŠTVENA STRUKTURA ILI STRATIFIKACIJA

Pored društva, društvenih grupa, društvenih pojava i oblika ljudske svijesti, društvena

struktura spada u jednu od pet velikih tema ili oblasti sociologije. Društvena struktura

proučava: a) sastav društva, b) svojstva, karakteristike, osobenosti i bitne odrednice

društva i drutšvenih pojava, c) odnose među dijelovima i strukturnim elementima

društva, d) njihova međusobna prožimanja, djelovanja i utjecaje dijelova i strukturnih

elemenata društva jednih na druge. Društvena struktura označava određeno svojstvo

objektivnih pojava, a to svojstvo ukazuje da su te pojave na ovaj ili onaj na~in

sastavljene, sazdane ili urađene i ona se ispoljava u odnosima između sastavnih

dijelova koje pojave obuhvataju i na odnose elemenata u toj proučavanoj pojavi.

Zato se pod terminom društvene strukture označava osobenost ili karakteristika

društva i društvenih pojava. Zapravo, riječ je o elementima jedne cjeline ali i o

specifičnim odnosima društvenog karaktera, međusobnog prožimanja povezanosti i

utjecaja među tim elementima.

Najveći doprinos proučavanja i definiranja društvene strukture dao je Kont sa svojim

učenjem o društvenoj statici i društvenoj dinamici. Kod Gurviča svako društvo se

sastoji iz deset dubinskih i vertikalnih, međusobno potpuno povezanih i prožimajućih

spartova, a po Dirkemu postoji pet strukturnih elemenata:

1) morfološka baza društva,

2) društvene institucije,

3) društveni simboli,

4) kolektivni ideali i vrijednosti,

5) kolektivna svijest.

Pod morfološkom bazom društva Dirkem podrazumijeva: “Sve ono što se odnosi na

demografiju i geografiju seoskih i gradskih centara.” Dirkem dijeli društvo na

društvenu morfologiju i društvenu fiziologiju. Društvene grupe kao materijalne

fenomene i proučavanje društva u njegovoj spoljašnjoj strani proučava društvena

morfologija. Društvena morfologija proučava geografsku situaciju naroda i njegove

organizacije, brojnost stanovništva, njegovu gustinu naseljenosti i raspored u prostoru

a društvena fiziologija proučava društvo iznutra i obuhvata posebne sociologije:

69

sociologiju religije, sociologiju morala, sociologiju prava, sociologiju etike,

sociologiju lingvistike i sociologiju ekonomije. Društvene institucije, po Dirkemu,

znače: opšti okvir ili opšte uslove, ustanove i institucije u kojima se odvija ukupna

društvena, javna, državna, politička i kulturna djelatnost. U društvene simbole

Dirkem, uglavnom, ubraja materijalizirane znake društvene djelatnosti koji na

pripadnike društava vrše određeni pritisak, funkciju prinuđivanja u skladu s

postojećim društvenim prilikama. Nema nijedne religije, umjetnosti i kulture koje se

ne služe simbolima. Po Gurviču, društvena morfologija posmatra društvo spolja: “U

realitetima kao što su geografska i demografska osnova, gustina stanovništva i njegov

raspored na zemlji, pokretljivost od sela ka gradu, spomenici, zgrade, crkve, kasarne,

stambene zgrade, kolibe, barake, putevi, radionice, magacini i sve što čini materijalnu

bazu društva.” Po marksisti Plehanovu struktura društva izgleda ovako:

1) nivo razvoja i stupanj proizvodnih snaga,

2) njima uslovljeni i na njima nastali ekonomski odnosi,

3) socijalno-političko uređenje izraslo na datoj ekonomskoj osnovi,

4) psiha društvenog čovjeka koju određuje dijelom ekonomsko a dijelom socijalno i

političko uređenje i

5) iz psihe čovjeka i ljudi nastaju razne ideologije koje izražavaju razna svojstva te

psihe.

Prema osnivačima marksizma Marksu, Engelsu i Lenjinu bitne komponente ili

struktura društva su:

1) materijalna proizvodnja koju sačinjavaju materijalne proizvodne snage i način

proizvodnje,

2) proizvodni odnosi koji se zovu produkcioni ili ekonomski odnosi,

3) realna svijest koja je individualna i društvena svijest u isto vrijeme i

4) ideologija kao iskrivljena i deformirana svijest.

Za marksiste ne postoji individualni čovjek i njegova individualna svijest, nego samo

čovjek kao društveno biće i njegova svijest kao društvena svijest.

Sva sredstva i alati za rad, plus predmeti rada (cijela priroda), sačinjavaju sredstva za

proizvodnju. Sredstva za proizvodnju zajedno s čovjekom, njegovo znanje, iskustvo i

sve sposobnosti, sačinjavju materijalne proizvodne snage svakog društva. Nivo

70

razvoja materijalnih i proizvodnih snaga društva određuje osnovni proizvodni,

produkcioni ili ekonomski odnos koji je temelj i baza pravne i političke nadgradnje

kojoj odgovaraju određeni oblici svijesti, filozofije, umjetonsti, religije i etike.

71

XII TEORIJE O NASTANKU DRUŠTVA

Prema učenju religija, Bog je stvorio prvog čovjeka i ženu i od njih su se razvila

plemena, rodovi, bratstva, narodi i čovječanstvo kao cjelina ili svi su ljudi jedan

jedinstven rod Benū Ādem ili Gens una sumus. To isključuje evoluciju i postanak

čovjeka i društva od različitih majmunolikih vrsta što je osnova svakog rasizma i

šovinizma.

12.1. Teorija o društvu u staroj Grčkoj

Grčka misao prošla je kroz nekoliko doba: a) teogonijsko, b) mitsko-magijsko, c)

kozmogonijsko, d) herojsko, e) antropološko i f) političko.

Stari Grci su unutar filozofije i povijesti u šestom razdoblju proučavali društvo i

državu. U antropološkoj fazi Grčke, misli posebno kod sofista, proučavanje sa

kozmogonije se prenosi na čovjeka i društvo. U četvrtom stolje}u prije nove ere grčki

grad-država polis – zajednica i društvo dolaze u teško stanje i veliku krizu. Pojavjuju

se mišljenja i učenja o karkteru i nastanku države i društva, njihovom funkcioniranju,

svrsi ili cilju. Svoja učenja iznose: sofisti, epikurejska i stoička škola a od pojedinaca

Platon i Aristotel.

Već kod sofista nailazimo na stajališta koja će biti klica kasnijih teorija o nastanku

društva i države sve do današnjeg dana. To su: 1) teorija prirodnog prava, 2) teorija

sile i 3) teorija društvenog ugovora. Po nekima od sofista prvobitno prirodno stanje

među ljudima je sukob i rat, što je djelomično i tačno (Kabil ubija brata Habila).

Pitagora kaže: “Najgori čovjek u civilizaciji i civiliziranoj državi je vrijedniji od

najboljeg divljaka”, što nije potpuno tačno. Tokom razvoja civilizacije (evolucijom)

ljudi dolaze do sporazuma i ugovora koji ima za rezultat nastanak države koja je

zajednica ravnopravnih građana i koja svima treba obezbijediti sigurnost i mir. Po

Trazimahu ljudi su smatrali korisnim da se dogovore, da ne čine jedni drugima

nepravdu i da ne trpe od nje. Kalikle kaže: “Zakon prirode je najbolja potvrda

nejednakosti i različitosti i društveno pravo i zakoni treba da sankcioniraju takvu

nejednakost.” Prema epikurejcima država se zasniva na sporazumu koji je sklopljen

između ljudi radi uspostavljanja reda koji donosi korist zajednici. Međutim, prvobitno

stanje među ljudima, po njima, je sukob i rat i svako živi samo za sebe. Po drugom

72

mišljenju, unutar sofista, prirodno stanje među ljudima je stanje jednakosti, slobode i

sreće, a daljnji razvoj i proces civilizacije vodi ukidanju takvog stanja. Po njima

priroda nikoga nije stvorila robom, već je, naprotiv, zakon tiranin nad ljudima i on je

mnogo štošta stvorio nasilno i protivno ljudskoj prirodi. Slično stajalište i mišljenje

zastupaju i stoici. Po njima čovjeku je prirođeno da živi u zajednici te je društvo

rezultat prirode svojstvene svim ljudima. “Dvije stvari je priroda podarila čovjeku.

One su ga od slabog stvorenja pretvorile u najmoćnije. To su razum i društvo”, kaže

Seneka. Stoičari su protiv robovlasništva i proglašavaju sve ljude slobodnim. Stoici

negiraju polis kao ideal Aristotela i Platona i zagovaraju kozmopolis zato što smatraju

da su svi ljudi po prirodi jednaki i ravnopravni i za sve važi isto prirodno pravo. Zato

svi ljudi na isti način imaju pravo na državu, mir, sreću, blagostanje i opće dobro, a ne

samo građani polisa.

12.1.1. Platon Aristokle (427-347. p.n.e.) - Atenjamin

Platon je sa svojim učenikom Aristotelom najveći filozof starog svijeta. On piše

idealnu “državu” – ili o pravičnosti u kojoj iznosi svoja osnovna stajališta o društvu i

državi. Mnogi smatraju da je ta država ili ideja o pravičnosti jedna od prvih socijalno-

kumunističkih utopija. Zašto? Zato što u toj državi Platon zastupa egalitarizam ili

potupnu jednakost, te potpunu zajednicu žena, ljudi, djece, imovine i svih dobara.

Ako žene, ljudi, djeca, imovina pripadaju svima, time se ukida brak, porodica i

privatno vlasništvo. Privatno vlasništvo izaziva zavist, a kada su djeca zajednička o

njima će se svi bolje i više brinuti, smatra Platon. Kod Platona je apsolutna državna

svojina, a kod Aristotela privatna. Aristotel kaže: “[to je svačije nije ničije”. Dok

Platon ukida brak, porodicu i privatnu imovinu, Aristotel smatra porodicu, koja je

rezultat braka, osnovnom i najbitnijom ćelijom ljudskog društva iz koje se razvija

svaka druga zajednica pa i najviša, odnosno država. Kod Platona je država jedina

zajednica, zato što nema ni braka, ni porodice. Obojica ističu nezamjenljivu ulogu

religije u odgojno-vaspitnom, obrazovnom, društvenom i ekonomskom životu i da se

država zasniva na etičkoj ideji pravičnosti, razboritosti, umjerenosti i hrabrosti. Njena

svrha je u tome da se putem pravde i pravičnosti ostvari ideja općeg dobra. Cilj države

je i da se pomoću usklađivanja interesa pojedinaca utre zajednički put za ostvarenje

sreće i dobra za sve unutar polisa. Svaka država je zajednica, a svaka zajednica ima za

cilj neko dobro, a država kao najveća i najmoćnija zajednica, koja u sebi obuhvata sve

73

druge zajednice, ima za cilj i ideal i najviše dobro. Obojica uspostavljaju identitet

između zajednice, društva i države. Po Platonu, duša se sastoji iz tri dijela:

1) uma i razuma,

2) volje i energije i

3) nagona i strasti.

Po istom principu, svaka se država mora sastojati iz tri kaste ili staleža. Filozofi su

kao najumniji i najrazumniji, po svojoj prirodi, stvoreni da vladaju i rukovode

državom. Vojnici su volja i energija koja čuva i brani državu. Obrtnici i trgovci su oni

koji rade i hrane državu. Robovi ni kod jednog ni kod drugog ne spadaju u ljude, već

u oruđa koja govore kao i stranci ili barbari. Ustavna vlast se odnosi isključivo na

građane polisa a ne na robove i strance. Država je, po Platonu, samo odraz, slika,

sjena ili kopija vječne ideje, pravde i pravičnosti kroz koju se ostvaruje najviša ideja,

ideja općeg dobra. U svakoj državi postoje najmanje dvije države i to država bogatih i

država siromašnih, a kod Aristotela postoje izuzetno imućni, srednje imućni i

siromašni. Aristotel samo srednji sloj uvažava, a sirotinju i bogataše prezire. Obojica

uočavaju značaj geografskog i demografskog faktora u psihologiji ljudi i njihovoj

svijesti. Kod Platona je dijalektika najviša nauka, jer je ona nauka o idejama, a kod

Aristotela politika je najviša nauka, zato što je ona umna praksa. Kod Platona je izvor

države u ideji pravde i pravičnosti a kod Aristotela je u urođenoj ljudskoj društvenosti

koja se ostvaruje u porodici. Bitne razlike u učenju između Platona i Aristotela su o:

privatnom vlasništvu, braku, vječnosti i porijeklu države. Kod Platona su vječne ideje

a kod Aristotela vječne su forme ili oblici. Kod Platona vladaju filozofi a kod

Aristotela monarh, zato što je on izvor i mjera zakona. Aristotel povezuje značaj

klime i njen utjecaj na karakter društva i države.

12.1.2. Aristotel iz Stagire (384-322. p.n.e.)

Aristotel ima zajedničkog ali i različitog od Platonovog učenja. Najveći je Platonov

učenik i kritičar. O društvu i državi piše čuveno djelo “Politika”. Osim toga,

proučava, botaniku i zoologiju. Posmatrajući društvo kao organizam on uči da se

svako društvo rađa, razvija i umire. To je ciklička ili regresivna teorija društva.

Čovjeka shvata isključivo kao društveno-političko biće ili biće zajednice, biće

urođene društvenosti – zoon politikon – politička životinja. Istinski čovjek može biti i

74

živjeti samo u društvu i državi a izvan njih može živjeti natčovjek, đavo ili Bog.

Društveno biće je proizvod same urođene prirode čovjeka, a u sklopu društvenih

okolnosti. Država počiva i postoji na ljudskoj, društvenoj urođenoj prirodi, a ne na

dogovoru, ugovoru ili sili. To je prirodna teorija nastanka države. Njegova je

koncepcija o državi metafizičko-biološka. Ropstvo smatra savršenim i vječnim

sistemom. Razvija čitavu teoriju o odbrani ropstva. Aristotel definira i klasificira

osnovne oblike vlasti. Oni koji valjaju su: monarhija, aristokratija i politeja.

Monarhija je vladavina najboljeg po zakonu. Aristokratija je vladavina nekolicine

najboljih po zakonu. Politeja je vladavina većine po zakonu. Tri oblika vlasti koji ne

valjaju su: tiranija, oligarhija i demokratija. Tiranija je vladavina jednog bez zakona.

Oligarhija je valdavina više njih bez zakona. Demokratija je vladavina naroda bez

zakona što vodi u anarhiju. Despotska vlast – Tugjan, po Aristotelu, odnosi se

isključivo na vlast gospodara nad robovima i ona nikada ne postoji u polisu za

građane.

12.2. Koncepcija društva i dr`ave u krš}anstvu u srednjem vijeku

Poslije pada robovlasništva i nastankom feudalizma razvijaju se dva shvatanja

društva: 1) kršćansko-religiozno čiji su zastupnici crkveni oci Augustinus Aurelius

(345-430) i Toma Akvinski (1225-1274) i 2) prirodno-historijsko shvaćanje.

Prihvatanjem kršćanstva kao državne religije Rimskog carstva od strane Konstantina

Velikog, uloga Crkve u ekonomskom, političkom, kulturnom i ukopnom životu

postaje od presudnog značaja. Tada se prekida veza sa antičkim mišljenjem koje će

Evropa reuspostaviti poslije križarskih ratova preko muslimana. Umjesto prirodnih,

geografskih, ekonomskih i psiholoških faktora, Crkva tumači svijet i život, isključivo

religijsko-mističnim objašnjenjima. Aurelie Augustin piše djelo “De civitate dei” ili

“O Božijoj državi“ u kojem se tok povijesti shvata kao svjetsko-historijski proces,

utemeljen na određenoj vrsti determinizma. U toku historijskih zbivanja nastaju dvije

države: svjetovna - Civitate terra koja je oličenje zla, grijeha i đavola i druga Božija –

kršćanska - De civitate dei koja je oličenje dobra. Te dvije države nastaju iz dvije

vrste ljubavi. Zemaljsko carstvo stvara čovjekova ljubav prema sebi, a prezir prema

Bogu, a nebesko carstvo stvara ljubav prema Bogu i prezir prema sebi i ovom svijetu.

Obje te države paralelno u svome razvoju prolaze kroz šest epoha. Konačna pobjeda

75

pripada Božijoj kršćanskoj državi čija se moć zasniva na svojevrsnoj sintezi negiranja

svijeta i sebe i ovladavanje tim svijetom. Ta država je realizacija ideje božije države

na zemlji s papom kao poglavarom. To je ustvari čista duhovna država. Historija se

odvija po strogo determiniranim zakonima koji su određeni Božijom voljom. Cilj

povijesti jeste kristolikost - uspostavjanje potpunog jedinstva s Bogom – a da svi ljudi

budu kristoliki i da svaki čovjek bude ispunjen Kristom. Determinističkom toku

povijesti je imanentna stalna borba između dobra i zla, Krista i antikrista. Osnovna

snaga i moć koja upravlja poviješću, ljudima i životima jeste božanska providnost.

Tako razni društveni faktori moral, država, znanost i umjetnost nemaju veće značenje

za tok povijesti. U državi postoji zajedničko i privatno vlasništvo. Privatno vlasništvo

je uzrok sukoba i nemira u državi.

Po Tomi Akvinskom država se ne zasniva na ljudskoj urođenoj prirodi već na

ljudskom razumu kojem je izvor Božiji razum. Država je kao i kod Aristotela najviša i

najrazvijenija zajednica koja služi kao ustanova za vođenje i organiziranje moralnog

života. Kao i kod Aristotela država se razvija iz porodice, radi zadovoljavanja naraslih

potreba i razvoja društvene podjele rada. Po Akvinskom čovjek je društvena i

politička životinja ali obdarena razumom. On razvija specifičan oblik prirodnog

prava. Prirodno pravo postoji oduvijek i to u svom nepromijenjenom i neumanjenom

obliku. Njegov izvor a ujedno i najviši zakon je Božiji razum. Ali on istovremeno

opravdava i ropstvo. Iako je Bog stvorio sve ljude jednakim i ravnopravnim, ropstvo

je nastalo kao rezultat kasnijeg razvoja i kao posljedica prvobitnog istočnog grijeha.

Po svojoj prirodi, čovjek je društvena i politička životinja koji je prirodnim potrebama

upućen na druge ljude. On je za kralja i vrhovnu vlast izvodi iz Božije volje, ali on

vlast svjetovnih vladara, koja je uvijek partikularna i ograničena, potčinjava

univerzalnoj papinskoj vlasti. Visoko cijeni novac i trgovinu. On kao i Augustin

smatra da tokovima svjetske povijesti upravlja Božija volja.

12.3. Koncepcija društva i dr`ave u islamu

12.3.1. Abdurrahman Ibn Haldun 1332 – 1406

Najveći islamski mislilac i teoretičar o društvu i državi, Ibn Haldun, rođen je u

Tunisu, studira filozofiju, logiku, pravo i gramatiku. Postaje vrhovni sudija Egipta, ali

76

gubi položaj kao žrtva dvorskih intriga. Njegovo najpotpunije i najveće djelo je

“Mukaddima” što znači uvod, predgovor, prednji dio ili u filozofiji prolegomena.

“Mukaddima” je podijeljena u šest poglavlja:

1) o ljudskom društvu (umranu) uopće, njegovim vrstama i razmještaju

na zemlji,

2) o nomadskom društvu u koje spadaju plemena i barbarski narodi,

3) o državi i svim oblicima vlasti: halifatu, monarhiji, dinastijama, državnim

funkcijama, institucijama i ustanovama,

4) o sjedilačkom društvu, koje živi u provincijama i gradovima,

5) o zanatima i o načinu stjecanja sredstava za život i

6) o nauci, njenom dostizanju i načinu podučavanja.

12.3.1.1. Društvo – ‘Umran - civilizirani život En-Nasa

Mora se znati šta je društvo i šta je suština i priroda društva. ‘Umran je

zajedniči život i zajedničko nastanjivanje gradova i sela da bi se zadovoljile

potrebe, jer je u ljudskoj prirodi utemeljena potreba za pomoć i saradnjom,

solidarnošću i zdravim natjecanjem u osiguravanju sredstava za život. Haldun

proučava ljudsko društvo u cjelini i sve njegove oblike udruživanja u svim

vremenima. On poima društvo univerzalno, kozmopolitski, svevremenski i ne

svodi ga samo na arapsko ili jednu državu. ‘Umran je ljudsko društvo uopće u

svakom vremenu i prostoru, bilo kada i bilo gdje. Društvenost i društvo su nužni

i neophodni. Zadovoljavanje ljudskih potreba nemoguće je bez suradnje. Čovjek je

nezaštićen u prirodi i nemoguć je život izolovanog pojedinca. U zajedništvu je

utemeljena garancija opstanka ljudske vrste. Bit društvenosti sastoji se u zajedničkim

poslovima radi obezbjeđenja sredstava za život. Nomadsko društvo je prva forma ili

oblik društvenosti i ono prethodi svemu. Iz njega nastaju sve civilizacije. Historija

mora proučavati i davati izvještaje o svjetskoj populaciji, društvu kao cjelini i ona

mora kazivati o onome što je identično i ineherentno (nerazdvojno, povezano,

svojstveno) svakom društvu. Svako društvo je prošlo od nomada, sjedilačkog

stanovništva u provincijama i gradovima preko civilizacije do države i dinastije. U

svim društvima razvija se znanstvo, trgovina i nauka, Ono što razdvaja ljude od

životinja u svakom vremenu to je: 1) vjera, 2) razum i um, 3) nauka i civilizacija, 4)

trgovina, 5) zanatstvo, 6) potreba za sticanjem životnih sredstava i 7) potreba za

77

upravljanjem, vladanjem i organiziranjem vlasti. U svakom društvu prvo se razvija

stočarstvo, povrtlarstvo, poljoprivreda, zanati, trgovina i profesije. Sva društva na

svijetu prolaze kroz dva oblika ili tipa a to su nomadi i sjedioci. Ova dva tipa

formiraju sliku svih društvenih zbivanja u povijesti.

12.3.1.2. Nomadi

Nomadi su prva forma ili oblik društvenosti. Svako društvo prvo živi kao nomadsko.

Oni su po društvenoj, geografskoj i prirodnoj poziciji prije sjedilaca ili stanovnika

gradova. Šator, oružje i najnužniji predmeti su individualna svojina, a sve ostalo kao

voda, pašnjaci, obradivo zemljište i stoka su u kolektivnom vlasništvu. Nomade i

sjedioce razlikuje način života i način proizvodnje. Nomadi žive u šatorima a seljaci i

sjedioci u kućama na selima i gradovima. Kod nomada je sva imovina zajednička a u

sjedioca je privatna. Nomadi brane sami sebe, a sjedioce brani plaćena vojska i

policija. Nomadi su društvena grupa koja najsporije i najmanje mijenja način života.

Prije tri hiljade godina i danas beduini nisu promijenili način života. S tim što su prije

hiljadu i pol godina primili islam i sve promjene koje su u njim nastale, su posljedica

primanja islama. Sve što proizvedu od dobara, nomadima je neophodno za održavanje

života. Ništa im ne preostaje preko nužnih potreba. Njihov život je siromašniji,

oporiji, jednostavniji i suroviji u odnosu na sjedioce. Vlast plemenskog vijeća – rijaset

ili starješinstva kod njih se zasniva isljučivo na povjerenju i autoritetu. Norme i

pravne sankcije imaju izrazito običajno-etički i usmeni karakter. S primanjem islama

islamsko pravo i etika su se udružili s njihovim običajima koji nisu suprotni islamu.

Usljed stalne opasnosti, plemena su neprestano u mobilnom stanju. U plemenima ne

postoji posebna posebna plaćena milicija, vojska i organizirana vlast. Svi članovi

plemena su dužni da štite zajednicu. Glavni cilj nomadske zajednice je da se

obezbijedi količina dobara neophodna za održavanje života i njima ništa ne preostaje

preko nužnih potreba. Drugi cilj je da se sačuva život svakog pripadnika plemena.

Kada se ostvari veći višak proizvoda, nomadi naseljavaju određena područja, prave

kuće umjesto šatora, podižu gradove i prijestolnice, izrađuju odjeću i obuću i to je

prelazak na sjedilački život.

12.3.1.3. Asabijja

78

Asabijja je osnovna i najbitnija pojava koja karakterizira veze i odnose među

nomadima ali i centralni pojam i najveći doprinos Haldunove teorije o društvu.

Asabijja se susreće u svim fazama ljudskog društva ali je mnogo prisutnija kod

nomada. Ona je manje prisutna u gradovima i državi. Asabijja proizilazi iz krvnih

veza ili nečega sličnog, što odgovara krvnim vezama, kao što su surovi pustinjski

uvjeti života i istovjetna životna i egzistencijalna sudbina. Krvna veza je prirodna

karakteristika, ali po islamu nije jedina i bitna, već vjera. Samo plemena koja su

povezana na osnovu snažne Asabijje mogu opstati u surovoj pustinji. Početak i

izvorište Asabijje je u krvnoj vezi ali se vremenom pojavljuju i drugi uzroci među

kojima su najbitniji surovi uvjeti života i istovjetna životna i egzistencijalna sudbina.

Gubitak jednog člana plemena je gubitak za čitavu zajednicu. Član grupe osjeća stid

ukoliko je saplemenik izvrgnut teškoćama i on želi da ga brani od neprijatelja. U tom

osjećanju i ponašanju je garancija opstanka zajednice. Asabijja je glavna veza među

nomadskim zajednicama, koje nije prožela Objava, a inače postoje među svim

ljudima u svakom vremenu samo sa različitim intenzitetom. U biti Asabijja je

specifična vrsta veza i odnosa među ljudima utemeljena na krvnom srodstvu ili

nečemu što je slično tome kao što su surovi uvjeti života i ista životna i

egzistencijalna sudbina. Asabijja je oblik društvene veze s naročito ispoljenom

solidarnošću i privlačnošću zajednice.

12.3.1.4. Sjedilačko društvo u provincijama i gradovima i civilizacija

Kod sjedilačkog stanovništva u gradovima i provincijama nastaje civilizacija.

Nastanak civilizacije i države omogućava:

1) višak materijalnog proizvoda i izobilje,

2) prelazak sa stočarstva i ratarstva na zemljoradnju, zanate i trgovinu,

3) promjena potpunog načina privređivanja,

4) dugotrajan period mira,

5) stalno naseljavanje određenog područja u provincijama, naseljima i gradovima,

6) prelazak iz šatora u kuću,

7) raslojavanje plemensko krvnih zajednica, te nastanak teritorijalnih, iz kojih se

razvija država i

8) pojava elite ili političkog ešrafa koji organizira i vodi državu.

79

Višak proizvoda kasnije se postiže mačem i ratom, a ne samo radom. Svaka

civilizacija počinje od nomada, sela, naselja, gradova i provincija a završava sa

državom. Da bi nastala država, unutar sjedilaca formira se aristokracija od koje

nastaje dinastija. Država je centralna kategorija civilizacije.

Ona je najviši izraz i glavni regulator svih odnosa u društvu. Civilizacija i država sa

gradovima i sjedilačkim životom su u neposrednoj vezi. Vlast i država su nužni zbog

pokvarenosti ljudske prirode. Mora se braniti društvo kroz institucije od zla i nasilja.

Prvi osnovni cilj vlasti i države je da zaštiti ljude od sukoba i da očuva njihovu

imovinu i živote. Ibn Haldun, prvi u povijesti, smatra da država i društvo nisu

identični i jedno te isto. Sve države nastaju, imaju svoj procvat, nestajanje i kraj a

ljudi, društva i civilizacije, ipak, ostaju i nastavljaju kontinuitet razvoja. On formuliše

zakon o tri generacije u četiri faze. Svaka generacija vlada po četrdeset godina, a

vrijeme jedne dinastije je sto dvadeset godina. Svaka država kroz tri generacije u

četiri faze prođe pet stanja i oblika vlasti: 1) osnivače, 2) kraljevsku vlast, 3)

senilnost, 4) agoniju i 5) raspad. Prva generacija, kao generacija osnivača države,

zadržava u sebi pustinjske kvalitete, krepost, hrabrost, neposrednost, skromnost i

asketski život. Kao i kod nomada, svi učestvuju u slavi, veličini i pobjedi dinastije.

Druga generacija prelazi na kraljevsku vlast. Iz stanja oskudice prelazi u lagan život i

obilje. Sada slava i veličina kao i sama vlast prelazi na kralja a narodu ne ostaje ništa,

što se tiče vlasti i politike. Ova generacija sinova nomada gubi proprilično kontakt sa

osnivačima i prirodnim načinom života. Dok je kod osnivača sav narod učestvovao u

napadu, u odbrani, u ratu, u formiranju države, u politici, sada u drugoj i trećoj

generaciji kralj ili vladar angažira plaćenu vojsku, policiju, upravu i administraciju, a

narod je sveden na puke podanike. Treća generacija potpuno zaboravlja nomadski

život, ljudi postaju strašljivi i generacija dolazi u fazu senilnosti. Sada državu brani

posebna milicija, plaćena vojska i administrativni aparat. Četvrta generacija gubi

potpuno prestiž i dinastija dolazi u stanje agonije. U petoj fazi dinastija i vlast se

raspadaju, a društvo i civilizacija nastavljaju svoj hod i razvoj. Kao što je glavna veza

i odnos kod nomada Asabijja u državi je religija. Nema države bez Asabijje u manjoj

mjeri, religije kao centralne veze, viška materijalnog proizvoda, sela, naselja, gradova

i provincija, dugotrajnog mira, promjene načina privređivanja i prelaska sa stočarstva

na poljoprivredu, zanatstva i trgovine i aristrokacije kao političke elite. Četrnaesto

stoljeće u kome je živio Ibn Haldun karakterizira duhovna nemoć, moralna

80

malaksalost, političko rasulo muslimanskih država sjeverne Afrike i u Španjolskoj.

Iako su bili izloženi spoljašnim kršćanskim neprijateljima, među muslimanima je

vladalo političko rasulo, unutrašnji sukobi, anarhija u finansijskoj politici, mnogo veći

troškovi od prihoda, velikih poreza na narod, povećanje birokratije i korupcije u

državi.

12.4.1. Hasan Kafija Pruš}ak 1564 – 1615

Rođen je u Akhisaru - Pruscu. Bio je mudri šejh, učeni kadija i muderris. Napisao je

više djela od kojih je najglavnije “Usulul hikem fi nizamil alem - Temelji mudrosti

o uređenju svijeta.” Prvi temelj u uređenju države i društva jeste pravda i dobra

politika. Citira vjerovjesnika koji kaže: “Nebesa su ukrašena sa troje, suncem,

mjesecom i zvijezdama, a zemlja se ukrašava pravednim vladarima, poštenom

ulemom i kišom”. Samo se dobrom politikom i pravdom usavršava upravljanje.

Poslovi i funkcije u državi se moraju povjeravati poštenim, sposobnim i stručnim

ljudima. Ko tako ne postupa on izdaje Allaha, Poslanika i ummet. Vladar se treba

savjetovati sa poštenom ulemom. “Svijet postoji na pravdi vladara, znanju uleme,

pobožnosti dobrih ljudi i velikodušnosti darežljivih,” kaže hadis. Vladar treba da bude

darežljiv, izdašan, blag, strpljiv, pouzdan i dostojanstven. Znaci propadanja države i

društva su: uzimanje džahila za saradnike, potcjenjivanje i izbjegavanje savjeta

učenjaka, nanošenje nepravde od strane vlasti narodu, ako su rashodi veći od prihoda

u državi, ako pomama i sladostrašće zagospodare nad razumom vladara i funkcionera,

kada se zanemari život po šerijatu i kada zavlada nasilje od strane vojske i policije

prema građanima, jer ga tada nema ko zaustaviti.

Drugi temelj uređenja države i društva i osnovni princip i oblik ili način vladavine u

Islamu jeste princip šūra – savjetovanje i razmjena mišljenja sa ulemom, istihara i

vlastito vladarevo promišljanje. Ne smije se nikada uzdati samo u vojsku

(militarizam), policiju i imovinu već pored toga i na princip savjetovanja i uvažavanja

mišljenja i savjeta mudraca i iskusnih i poštenih učenjaka. U ratu se kao i drugim

poslovima treba služiti lukavstvom. Tri stvari ometaju pravilno rukovođenje:

1) previše saradnika,

2) ako su saradnici zavidni ili ako slijede samo lične interese i

81

3) ako ljudi izbjegavaju davati savjete vladaru zato što ga mrze.

Treći temelj u uređenju države jeste pravilna organizacija vojske, njeno naoružanje,

prava i potpuna obuka i osposobljenost. Mora se voditi računa o savremenom oružju,

bodriti vojsku na strpljivost i borbu, starješine treba da prisustvuju smotri i vježbama

vojske kao i upućivati je na solidarnost.

Četvrti temelj u uređenju države jeste moralno-političko stanje. Njega karakterizira

pobožnost u vojsci, strpljivost, salat, uzoran red i disciplina kao i svestrano dobra

obuka vojske. To omogućava pobjedu i Božiju pomoć. Ovo se postiže dobrim

komandovanjem. Vojska se mora boriti za čast Allahove vjere i uzdizanje Allahove

riječi, a ne samo za imetak i položaj. Uslov svega jeste vjera i pouzdanje u Allaha,

disciplina, sloga i izvršavanje naredbi. Vojska se mora sačuvati nereda, neposlušnosti,

mejhane i poroka. Porazu vojske doprinosi nemar, neposlušnost, razvrat, ružna djela,

izdaja vjere i ummeta i nasilno ponašanje vojske mimo zakona. Mir je u principu bolji

od rata. Grijeh je ratovati protiv onoga ko hoće islah, sulh i selam. Ko neopravdano

krši ugovor ima za vladara neprijatelja, ko ne sudi po Allahovom zakonu zadesit će

ga siromaštvo. Gdje je razvrat pojavljuje se velika smrtnost, ko zakida na mjeri, slabi

su mu usjevi, snaći će ga glad i narod koji ne daje zekat, zadesit će ga suše . (Hadis)

Kjafija razvrstava društvo u četiri skupine i to:

1) vladari i veziri,

2) učenjaci i mudraci,

3) zemljoradnici i

4) zanatlije i trgovci.

12.5.1. Komšiluk među Bošnjacima-muslimanima – Đarizil-Kurba ili-Đaril-Đunub

Komšiluk među muslimanima, jedinstvena pojava u Evropi, utemeljen je ponajprije

na unutrašnjim duhovno-vjerskim i identičnim idejnim, misaonim, moralno-etičkom,

pravno-običajnim i kulturno-civilizacijskim vrijednostima i sadržajima. Poput

Asabijje kod Halduna, komšiluk među Bošnjacima-muslimanima, osim vjerskih veza,

proizilazi i zasniva se na krvnim vezama ili nečega sličnog što odgovara krvnim

vezama. To što je pored vjerske veze i krvnog srodstva slično kod nomada u pustinji u

82

Asabijji i Bošnjaka-muslimana na Balkanu jeste slično okruženje i socijalni ambijent.

Kako je Asabijja među nomadima oblik društvene veze i odnos s naročito ispoljenom

solidarnošću i privlačnošću zajednice tako je i pravi i čvrsti komšiluk, solidarnost,

povjerenje, razumijevanje i priticanje u pomoć Bošnjaka-muslimana Žepe,

Srebrenice, Teočaka i drugih mjesta kroz povijest kao i sada bio uvjet svih uvjeta

njihovog opstanka u okruženju kakvo jest. Kao što su u surovim i nemilosrdnim

pustinjskim uvjetima izložena stalnim životnim opasnostima nestanka, mogu opstati

samo plemena na osnovu snažne Asabijje tako i Bošnjaci-muslimani mogu u

okruženju genocida opstati u pravom, zdravom i čvrstom komšiluku. Kao što je glavni

ambijent Asabijje pustinja tako je glavni ambijent i topos komšiluka mahala i kasaba.

Mahala i kasaba su za muslimane skoro i duhovni i prostorni zavičaj. Mahala i kasaba

su u njihovoj slici svijeta istovremeno i zajednica i u kasabi se odvija i vjerski i

duhovni i kulturni i socijalni i politički i pravni i običajni i ekonomski i privredni i

emotivni život. U mahali i kasabi svak svakoga poznaje, uvažava, priznaje, poštuje,

tolerira i pomaže. Mahala i kasaba su mikrokozmos međuljudskih veza i odnosa. Tu

se ostvaruje pravo na sreću, blagostanje, ravnopravnost, slobodu, porodični život, i

intimni mir. Mahala i kasaba su van svijeta islama i muslimana nepoznate. Tu gdje su

razorene muslimanske mahale i kasabe muslimani su uglavnom devastirani,

asimilirani ili genocidom uništeni. U mahali i kasabi gdje svako svakoga u dušu

poznaje niko ne može ostati go, bos, gladan, žedan, bolestan i usamljen u nevolji. Tu

svak ima pravo na svoju intimnu sreću i ljubav a njegova nesreća, teškoća i nevolja se

kao i u Asabijji dijeli na sve pripadnike plemena, odnosno mahale. Tu bol pojedinca

suosjećaju svi. Mahala i kasaba štite čovjekov intimni i privatni život s jedne, ali mu

omogućuju potpuni, po ljudskoj mjeri i potrebi društveni život s druge strane. Središte

mahale i kasabe su džamija, mejdan ili trg, sebilj ili javna česma, sokaci i ćuprije.

Komšije u mahali i kasabi su povezani dvostrukim vezama. Unutrašnjim vjersko-

duhovnim i vanjskim teritorijalno-prostornim i životno-interesnim. U mahali i kasabi

se kao i u Asabijji gubitak jednog člana doživljava kao gubitak čitave zajednice. Svaki

stanovnik mahale i kasabe osjeća stid i sramotu ukoliko je njegov komšija izvrgnut

teškoćama. Zato se on solidariše s njim i želi da ga brani od svakog neprijatelja. U

takvom osjećaju i ponašanju kao i solidarnosti kroz komšiluk u svakoj mahali i kasabi

je garancija opstanka zajednice Bošnjaka-muslimana, ukoliko se taj osjećaj, ponašanje

i solidarnost prenese na cijelu Bosnu i Hercegovinu kao zajednički okvir našega

života.

83

XIII MISAO O DRUŠTVU XVI – XVIII STOLJEĆA

U ovom razdoblju u teoriji se postavljaju slijedeća pitanja:

1) postanak države i njena uloga,

2) ko pokreće i ko razvija društvo (vjera, ideja, razum, zakoni ili interesi),

3) kako i po čemu nastaju društvene pojave i ko ih proizvodi,

4) razmatra se i postavlja pitanje uzročnosti i zakonomjernosti razvoja u povjesti. Da

li svaka posljedica ima svoj uzrok a ne da je slučajna,

5) razmatra se ideja progresa i historicizma u povjesnim zbivanjima. To je vrijeme u

kome se i dalje identificira država sa društvom i

6) u ovome razdoblju pojavljuje se interes za proučavanje konkretnih društvenih

činjenica u prirodno-historijskoj školi, kao posljedica razvoja empirizma i nauke.

13.1. Thomas Hobbes 1588 – 1679.

Hobs piše u teoriji države i prava nadaleko čuveno djelo “Leviatan” u kome iznosi

osnovnu tezu da država nije ni božanska ni natprirodna tvorevina već ljudsko djelo.

Druga osnovna teza toga djela jeste da je prirodno stanje među ljudima – Belum

omnium contra omnes – rat svih protiv svih u skladu sa latinskom izrekom homo

homini lupus est – čovjek je čovjeku vuk. Da se ne bi kao takvi uništili i da bi

zadovoljili svoje osnovne potrebe, ljudi dolaze do ugovora, po kome podanici svoja

prava bespovratno prenose na monarha. Njegova vlast postaje apsolutna, a podanici se

obavezno pokoravaju vladaru i on je jedini nosilac vrhovne nedjeljive i neograničene

vlasti (suvereniteta). Narod, kada tu vlast jednom preda vladaru, ne može je nikada

oduzeti i povratiti.

13.2. Jean Jacques Rousseau 1712-1788.

On iznosi suprotnu teoriju vlasti od Hobsa. Po njemu, narod je vrhovni suveren a ne

monarh ili kralj. Prvobitno stanje među ljudima, po njemu je, stanje jednakosti i takvi

ljudi su nepokvareni. Međutim, pojavom privatnog vlasništva i uzurpacijom zemljišta,

javlja se nejednakost među ljudima i to izaziva nesporazume i sukobe među njima. Da

84

bi se svemu tome stalo u kraj, ljudi se sporazumijevaju i povjeravaju svoja prava

zajedničkom vladaru, ali ta prava na njega trajno ne prenose. Naime, narod ima pravo

zbaciti vladara, kada iznevjeri njegove interese, jer izvorni suverenitet pripada narodu

a ne kralju. Po Hobsovoj teoriji, država i njen nastanak je rezultat društvenog ugovora

koji se zasniva na sili. Rusoova teorija društvenog ugovora zasnovana je na

sporazumu među ljudima.

13.3. Niccolo Maciavelli 1469-1527.

Makijaveli je prvi teoretičar koji oslobađa i razdvaja državu i politiku od religije i

morala. Sve do njega ljudi su smatrali da je uloga države i politike u realizaciji

moralne ideje. Makijaveli interese postavlja kao centralnu kategoriju u državi i

društvu. Interesi su pokretačka snaga historije, smatra on, i ljudi će prije zaboraviti i

očevu smrt nego gubitak imovine. Oni više vole imetak nego poštovanje i poštenje.

Njegovim slijedom ide Mandevil koji tvrdi da su interesi i strasti glavne poluge

društvenog razvitka. Suprotno njima Helvecijus smatra da misao i ideja upravlja

svijetom, ali i one su određene interesima i materijalnim potrebama ljudi. Pol Mara u

prvi plan ističe ulogu revolucije i borbu klasa za provođenje svojih posebnih interesa.

Klasni interesi razdvajaju ljude više od odgoja, morala i predrasuda. Po jednoumnim i

jednosmjernim marksistima klasni interes je jedini ljudski interes.

13.4. Charles Louis Secondat Montesquieu 1689-1755.

On se najviše bavi pitanjem o osnovama društvenih pojava. Nastanak društvenih

pojava Monteskije slično Haldunu i Aristotelu, samo naglašenije, vezuje za

geografsku i klimatsku sredinu. Hladna klima uvjetuje poseban karakter sjevernih

naroda. Ona ih čini ratobornim, izdržljivim i slobodnim, a južna klima čini ljude

lijenim, plašljivim i pokorenim. Osim klime na ljude utiču i religija, zakoni, običaji,

navike, maksime država (naredbe) i historijsko sjećanje. Bodin zastupa slično

stajalište. Narodi umjerenog pojasa, po njemu, imaju veći politički talenat i osjećaj za

pravdu od južnjaka i sjevernjaka.

Francuski materijalisti, ne marksisti, ističu da je čovjek proizvod običaja, navika, i

društvenog miljea ili sredine. Didro kaže: “Ako su zakoni dobri onda su i naravi ljudi

85

dobre. Čovjek je plod sredine i zakoni i prava ljudi u cjelini su plod društvene

sredine”.

Idealisti kažu sredine se mijenjaju sa promjenom ideja i misli. Po nekim od mislilaca

iz ovoga perioda osjećanja i strasti igraju veliku ulogu kao pokretačke sile, kaže

Helvecijus. Interes za proučavanjem konkretnih činjenica u ovom razdoblju je

očigledan i umjesto metafizičkim pitanjima ljudi se sve više bave prouačvanjem

historije, etnologije običaja, političkih i društvenih uređenja.

Jedno od posebnih pitanja ovog razdoblja jeste da li postoji zakonitost u drštveno-

historijskom razvoju? Na ovo pitanje daju se dva polarizirana odgovora. Jedni

smatraju da postoji red, poredak, zakonitost smisao i svrhovitost u prirodi i društvu i

kažu da svaka posljedica i pojava imaju nužni uzrok i posljedicu ili kauzalitet. Drugi,

pak, poriču svaku zakonitost, red, poredak i svrhovitost u prirodi i društvu. Za njih ne

postoji kauzalitet i oni kažu da se sve događa kao lanac zabluda, besmislica i

slučajnosti. Mi vjerujemo da postoji opći princip, načelo i zakon koji uređuje i

određuje sve, a to je Božija volja i u okviru nje slobodna ljudska volja i u

dimenzijama te slobodne volje čovjek je i odgovoran.

U ovome vremenu postavlja se i nameće pitanje ideje neprestanog razvoja i progresa.

Upravo u humanizmu i renesansi se ustanovljuje mišljenje da postoji opći i linearni

napredak i progres čovječanstva bilo kroz razvoj i kretanje duha (idealista) ili kroz

razvoj materijalnih proizvodnih snaga kod marksista. Ta ideja o neprestanom

progresu je pojava novog doba koja datira od humanizma i renesanse, a ona kao takva

je nepoznata u starom svijetu, antici, islamu i srednjem vijeku. Prije je bila više

zastupljena ideja cikličnog shvatanja ljudskog društva. U islamu se na ljudski život ne

gleda ni kao na progres ni kao na regres već se smisao svega svodi na to da Allah

bude zadovoljan s nama i mi s Njim. Sa stajališta islama ljudski pojedinačni ili

zajednički život u cjelini je približavanje ili udaljavanje od Boga. Ideju progresa i

neprestanog razvoja Volter zasniva na razvoju nauke, tehnike i umjetnosti, te pobjedi

razuma i prosvjete nad neznanjem i religioznim fanatizmom. Progres se sastoji u

akumulaciji znanja i sposobnosti čovjeka za usavršavanjem. Turgo kaže: "Razvoj

društva u progresivnom smjeru vođen je u strastima i ambicijama a ne razumom”.

86

Helvecijus kaže da se život odvija u vidu krugova i poslije prevrata gubi se hrabrost i

ljubav prema slobodi i hrli se u susret ropstvu, despotizmu i propasti.

87

XIV SOCIJALISTI-UTOPISTI

Moderna evropska misao i teorija nezamisliva je bez engleske klasične političke

ekonomije, Adama Smita i Davida Rikarda, klasične njemačke idealističke filozofije,

Fihtea, Šelinga, Kanta i Hegela i učenja socijalista-utopista.

Koncepcije socijalista-utopista o društvu i državi smatraju se jednim od neposrednih

izvora građanske sociologije i marksističke teorije o društvu. Gurvič smatra Sen

Simona ocem suvremene sociologje. Od Sen Simona sociologija se račva u dva

smjera:

1) građansko-pozitivistički preko Ogista Konta i

2) marksistički preko Karla Marksa.

Teorijski socijalizam neće zaboraviti da stoji na plećima Sen Simona, Šarla Furijea,

Roberta Ovena, Tomasa Mora i Kampanele. Od socijalista-utopista prvi se javlja

Tomas Mor (1478-1533.), zatim Kampanela (1568-1639.), Robert Oven, Šarl Furije i

konačno Sen Simon. Tomas Mor piše djelo “Utopija” na prijelazu iz feudalizma u

kapitalizam u kome iznosi koncepciju o najboljem uređenju države na ovom otoku-

utopiji. Sličnim mišljenjem se bavi i Kampanela u svom “Gradu sunca”. Za sve

socijaliste-utopiste privatno vlasništvo je osnovni izvor zla u društvu i oni projektuju

formiranje svojevrsne komunističke utopije i sanjaju o jednom fantastičnom društvu

budućnosti u kojem se ukida privatna imovina. Prema Mabliju prirodno stanje među

ljudima je jednakost svih ljudi isključivo sa zajedničkim vlasništvom. Sa pojavom

privatnog vlasništva nastaju nemiri i razdori u društvenim i državnim zajednicama.

Zahtjev za srećom i općim dobrom svih članova zajednice traži ukidanje privatne

svojine i formiranje kolektivne, jer će jedino tako zavladati mir i jednakost među

ljudima. Ljudi su postali slijepi otkako su svojina i interesi spojeni sa zabludama i sve

je to unijelo veliku neslogu među voljama ljudi. Bez svojine čovjek neće težiti

prijestupima, neće biti lopov, ubica i osvajač zato što je privatna svojina izvor svih

zala i nesreća. Socijalisti-utopisti prenaglašavaju i apsolutiziraju značaj privatnog

vlasništva za čovjeka i ljudsko društvo uopće. Sa stajališta islama, nije uopće bit

problema karakter vlasništva tj. da li je privatno, mješovito, kolektivno, zajedničko ili

državno, već suština svega je odnos prema imovini koju posjedujemo. U islamu, u

88

osnovi Bogu pripada sve, a ono što nam je od imovine od Njega povjereno u tome

ima udio i pravo sirotinja, bjednici, putnici namjernici, siročad itd. Ta se imovina,

iako je stečena na halal-način, mora čistiti zekjatom, sadekatul-fitrom, porezom i

drugim milodarima, zato što su ljudske nafake i sposobnosti različite i zato što ljudi

žive u različitim uvjetima na zemlji. Usljed toga oni su neminovno upućeni na

upoznavanje, saradnju, obaveznu solidarnost i zdravo i korisno međusobno natjecanje.

14.1. Charles Fourier 1772-1837.

Dva glavna vjesnika i najavljivača sociologije su Šarl Furije (1772-1837.) i Sen

Simon. Šarl Furije u prvi plan ističe značaj borbe klasa kroz historiju i kritikuje

buržoasko-kapitalistički poredak i sagledava klasnu strukturu tog društva. Njegov

materijalistički historicizam i biološki evolucionizam ogleda se u tome što u podjeli

historijskih društava, sva društva, kroz povijest dijeli na četiri stupnja: divljaštvo,

varvarstvo, patrijarhat i civilizaciju. Ovu njegovu šemu i učenje u cjelini prihvata

marksistički smjer u sociologiji. Furije tvrdi da se u civilizaciji siromaštvo rađa iz

izobilja kod pojedinaca i siromaštva kod većine. Svaka historijska faza ima svoju

uzlaznu ali i silaznu liniju. To je ciklička ili regresivna teorija ljudskog društva za

razliku od progresivne i linearne teorije razvoja koju zastupa Sen Simon. Po Bazaru

društvene se pojave ne mogu svesti na individualne i na njihov prosti zbir i društvo

nije samo jedinstveni izraz individualnih tendencija zato što je čovječanstvo

kolektivno biće.

14.2. Saint Simon 1760-1825.

Njegov sekretar i učenik je Ogist Kont. Francuska buržoasko-politička revolucija je

kao totalni građanski rat bila do tada nepoznata pojava, koja se desila u ljudskoj

povijesti. I do tada je bilo ratova, ali ne potpuno građanskih. Ta revolucija je označila

krizu historije, društva i teorije o društvu. Simon kaže: “Ljudski rod je obuhvaćen

jednom od najvećih kriza koje je iskusio od početka postojanja. U krizu su uvučeni

politički savezi i ona ima za posljedicu totalnu promjenu socijalnog sistema”. Od svih

ratova najteži su unutrašnji ili građanski. Do revolucije čovjeka društvo i svijet u

Evropi je tumačila isključivo Crkva. Revolucija je iznenadila i zaprepastila i ljude i

Crkvu. Sada se postavlja pitanje ko će umjesto Crkve tumačiti društvene pojave i

89

zakonitosti društvenog razvoja kao i predviđanje društvene krize? Simon tu ulogu,

umjesto Crkve, namjenjuje novoj nauci o društvu koju on naziva socijalnom fizikom.

Ta nauka kao i prirodne znanosti mora biti potpuno egzaktna i eksplicitna tj.: jasna,

precizna, sigurna, mjerljiva i iskustveno provjerljiva. Historijsko kretanje po Simonu

koje je linearno i neprestano napredovanje, uvjetovano je dvama faktorima:

1) intelektualnim razvojem putem misli, ideja, nauke, uma i razuma (idealizam) i

2) razvojem proizvodnje i proizvodnim odnosima (materijalizam).

Zakon vlasništva, po njemu, je temljni zakon socijalne zgrade. Zakon koji učvršćuje

svojinu jeste najvažniji od svih, ustvari je svojinski ustav i on je u stvarnosti baza

društene zgrade. Zato je najbitnije pitanje kako urediti da svojina postane dobro

čitavog društva. Privredno se stanje u krajnjoj istanci razvija na idejnim osnovama ali

se političko i društveno zasniva na ekonomskom osnovu i njime dalje objašnjava.

Parlamentarna vlast je samo forma, dakle, oblik a imovinski odnosi su pravi temelj.

Osnovna, primarna i pokretačka snaga svega ljudskog razvoja jeste intelektualni

razvoj, dakle razvoj ljudskog duha, ideja, misli i s tim u vezi razvitak nauke.

Pokretačka snaga historije je misao, ideja, duh, razum i nauka. Mišljenje je ono što

upravlja svijetom, a samosvijest filozofa je posljednja garancija i kriterij za ispravnost

i tačnost istine i historije. Na ekonomskom elementu on utvrđuje klasnu strukturu

buržoaskog društva videći u njemu dvije osnovne klase:

1) klasu radnika kojoj pripadaju svi učesnici proizvodnje, a to su radnici, fabrikanti,

trgovci i bankari koji zajednički sačinjavaju industrijsku klasu i

2) klasu neradnika u koje spadaju plemstvo, feudalna aristokracija, birokratija i

rentijeri.

On smatra da je Francuska buržoaska revolucija klasna borba između radnika i

neradnika. Čovječanstvom trebaju da vladaju industrija i nauka koje spaja religija. Na

njegovo učenje utjecali su industrijska revolucija, Francuska buržoasko-politička

revolucija i razvoj nauka, posebno prirodnih. Simon se zalaže za novo hrišćanstvo kao

religiju bez obreda i mitova koje će se zasnivati na novoj ideji da su svi ljudi braća.

On ideju progresa kao i njegovi učenici veže za dvije ideje:

90

1) zakonomjerni i linearni tok historijskih zbivanja i

2) za otklanjanje svih klasnih suprotnosti i razlika u društvu ukidanjem klase

neradnika, preko ukidanja privatnog vlasništva.

Zakonomjerni tok kretanja ide pravcem neprestanog razvoja i on se zasniva na dva

principa:

a) suprotnost kao rastavljanje društene zajednice

b) pravac koji smjera povezivanju odvojenih ljudskih zajednica u jedinstveni

organizam (a tek to jedinstvo omogućuje mir, harmoniju i svestrani razvoj svakog

posebno i svih zajedno). Jedinstvu društva vodi ukidanje njegove klasne strukture,

klasnih razlika i suprotnosti kroz ukidanje privatnog vlasništva na kome počiva

klasna struktura.

U procesu razvoja suprotnosti nestaju i ostaje zakon razvitka i neprekidnog napretka

zajednice. Taj neprekidni napredak vodi ukidanju eksploatacije čovjeka od čovjeka, i

klase od klase. Do sada se sistem zasnivao na eksploataciji čovjeka od čovjeka i klase

od klase, a od sada je najvažniji proces u ostranjivanju eksploatacije. Kao rezultat

razvoja nestaje:

1) klasa,

2) odumire država i politička vlast, kao rezultat i posljedica klasne strukture društva,

3) od dvije kategorije ljudi, neradnika i industrijske klase ostaje samo industrijska

klasa,

4) u toku razvoja suprotnosti i faktori dezintegriranja nestaju i uspostavlja se

jedinstvo ljudi i zakon neprekidnog razvoja,

5) nestaje eksploatacije čovjeka od čovjeka i klase od klase i

6) udruživanjem nauke i industrije, koje povezuje novo kršćanstvo, politika se

zamjenjuje naukom i vlast nad ljudima se pretvara u vladavinu nad stvarima i

proizvodnim procesima. Politika se rastvara u ekonomiji i nauci i nestaje političke

vlasti i njene države. Simonovo učenje je osnovni temelj marksističke teorije

države i društva.

91

Simon je utemeljitelj i otac sociologije, a za marksizam je najvažniji zato što je

utemeljio i izveo klasnu strukturu društva.

XV OSNIVAČI SOCIOLOGIJE

15.1. Auguste Comte 1798-1857.

Kao što je Sen Simon utemeljitelj i otac sociologije, tako je Ogist Kont imenitelj

sociologije.

Mnogi ga, uz Sen Simona, smatraju osnivačem sociologije. Od njega se sociologija

razdvaja u dva osnovna smjera:

1) građansko-pozitivnistički i

2) marksistički.

Kont je sekretar i najveći učenik Sen Simona.

Osnivač je pozitivizma kao teorijsko-spoznajnog pravca i imenitelj je ili kum

sociologije. U prvim sveskama “Tečaja pozitivne filozofije” on tu disciplinu naziva

socijalna fizika ali tek u četvrtoj svesci on tu disciplinu o društvu imenuje

sociologijom. Kont ne samo da vrši i stematizaciju, klasifikaciju i podjelu nauka i da

daje ime sociologiji već iz nauka, kao teorijsko-misaone discipline potpuno izdvaja

filozofiju, etiku, psihologiju i teoriju države i prava. Po njemu kao i Sen Simonu

sociologija mora biti egzaktna sa eksplicitnim stavom i iskazom, zato mora proučavati

isključivo ono što jeste, što je stvarno, konkretno, nesumnjivo, objektivno, dakle,

pozitivno, mjerljivo i provjerljivo. Pored toga što je dao ime sociologiji i što je izvršio

klasifikaciju i sistematizaciju nauka sa stajališta društvene strukture, Kont vrši bitnu

podjelu sociologije na socijalnu dinamiku i socijalnu statiku.

Socijalna dinamika, po njemu, je opšta teorija o prirodnom progresu čovječanstva. Taj

progres predstavlja postepeno izlaženje iz stanja animalnosti (teorija evolucije), i

92

razvitak ljudskog duha (idealizam) preko teološkog, metafizičkog i pozitivnog stadija.

Tri su osnovne faze u razvoju čovječanstva:

1) teološko doba,

2) metafizičko doba i

3) pozitivno doba.

Socijalna dinamika treba da objasni svaka od tri oblika mišljenja. U teološkom dobu

ljudsku svijest oblikuje i određuje religija, a kod nekih naroda i mitološko objašnjenje

svijeta. U hordi religija je fetišizam. Glavna etapa teološkog doba jeste politeizam u

plemenskim i narodnim društvima sa mnogo država. Treća faza je monoteizam.

Njemu odgovara svjetsko carstvo. Po nama ,ovo nije tačno, jer prva vjera objavljena

svakom narodu jeste monoteizam objavljen preko kelima, risala i suhufa. Metafizičko

doba nastaje kad se religiozni oblik svijesti kao primarni zamjenjuje pravno

filozofskim mišljenjem i nazorom. To je period feudalnog društva. U teološkom dobu

vladaju i glavnu riječ imaju ratnici i svećenici a u metafizičkom filozofi i pravnici.

Pozitivno doba nastaje promjenom metafizičke svijesti u pozitivna znanja. To je

period građanskih društava i građanskih sistema. Sada vladaju inžinjeri, tehničari i

privrednici. Socijalna dinamika objašnjava zakonitosti i razvoj društva u neprestanom

kretanju napredovanju i usavršavanju. Ona kod Konta, kao i Simona, ima idealistički

karakter, jer osnovni uzroci koji izazivaju promjene društvenog razvoja, strukture i

sistema, je promjena ideja i misli kod ljudi. Nema razvoja bez uma, razuma, ideja,

mišljenja i nauke. On i koliziju u društvu objašnjava idejama i mislima ljudi. Ukoliko

je čvršća skupina, ona sigurno posjeduje bliskije ili iste ideje jer misaoni elementi

jačaju društvenost. Dakle, historija misli jeste objektivna historija čovječanstva.

Socijalna statika je opšta teorija o spontanom poretku ljudskih društava u stanju

mirovanja. Ona ima za svoj predmet pozitivno i racionalno stanovište o uzajamnim

odnosima i reakcijama koje ljudi neprekidno vrše jedni na druge u okviru društvenog

poretka. Prirodu ove uzajamnosti Kont zasniva na osnovu društvene saglasnosti koja

je temelj političkog poretka, koji univerzalno značenje ima u principu harmonije i

osjećanju saradnje. To je instinkt urođene simpatije i on se realizuje kao jedinstvo i

saradnja. Instinkt simpatije je elementaran i on se u pojedincu razvija a u društvu se

dograđuje kroz moralne i intelektualne vidove jedinstva i saradnje na osnovu kojih

93

funkcionira i održava se društveni poredak. Statika poroučava društvo u stanju

mirovanja. Ona, također, proučava anatomiju ili sastav društva, njegovu strukturu i

sve činjenice koje podržavaju tu strukturu. Dok dinamika proučava društvo u

neprestanom kretanju, razvoju i usavršavanju, dotle statika društvo proučava u stanju

mirovanja i njegov red i poredak.

Kod Konta ima bioloških elemenata u pogledu na društvo, posebno u socijalnoj

statici, gdje on vrši analogiju između društva i biološkog organizma i tu je on u

poimanju društva blizak sa Spenserom. U socijalnoj dinamici on je zastupnik teorije

evolucije i tu je blizak Darvinu, ali je od njega i različit. Sva evolucija kod Darvina

počiva na vanjskim a kod Konta na unutrašnjim izazovima, tj. kod Darvina evoluciju

izazivaju uvjeti života, a kod Konta ideje, misli, razum i nauka. On smatra da su život

i građa društva kao kolektivnog organizma slični pojedinim biološkim organizmima i

u toj ravni za društvo važe biološke zakonitosti. Idealistička vizija društva dolazi do

izražaja u socijalnoj dinamici, gdje su razum, misao, ideja, duh i nauka nosioci

napretka, ali on, ipak, kaže: “Istinska nauka će uvijek ostati nedostupna i uskraćena

našem slabašnom razumu. Zato istraživanja u nauci nisu usmjerena prema suštinskim

uzrocima i pojavama, koje jedino Bog poznaje, već sociologija isključivo proučava

vidljivo, objektivno i pozitivno”. Za daljnje kretanje društva presudan značaj imaju

religija i ljubav. On fiziku dijeli na anorgansku i organsku. Za strukturu društva bitna

su dva elementa: element biološke i element geografske naravi. Ta dva elementa

utječu na svojstva rasa, utjecaje klime, borbu za prostor i izbor hrane. Misaoni,

duhovni, idejni i religiozni elementi jačaju društvenost. Kont dijeli društvo na četiri

klase:

1) naučnici, filozofi i estetičari koji zauzimaju najviše položaje,

2) bankari, trgovci i preduzetnici,

3) poljoprivrednici i

4) radnici.

To što je stavio radnike na četvrto mjesto marksisti mu puno zamjeraju.

Kao i kod Simona promjene u društvu su stalne i dešavaju se po nepromjenljivom

prirodnom zakonu.

94

15.2. Herbert Spencer 1820-1903)

Uz Sen Simona i Konta važi za osnivača sociologije. Po općoj sociološkoj i

metodološkoj usmjerenosti bio je pozitivist, a inače je najveći predstavnik biologizma

u sociologiji. Kao i Kont u svome učenju ima organicističko stanovište, jer on društvo

smatra nadorganizmom koji treba da je podvrgnut istim zakonitostima razvoja, kojima

su podvrgnuti i pojedini živi organizmi. On, po ugledu na Darvina, postavlja vlastitu

teoriju evolucije. Iz anorganskog izdvaja se organski, a iz organskog izdvaja se

psihički svijet čovjeka. Psihičke su pojave specifično i obilježje čovjeka, koje treba

proučavati psihologija. On smješta psihologiju između biologije i sociologije, ali joj

odriče karakter samostalne naučne discipline. On kaže: “Posljednji problem biologije

je prvi faktor sociologije”. Iako zastupa stanovište organicizma, on društveni život

smatra nadorganskom pojavom, jer društvo se u bitnome razlikuje od anorganskih,

biljnih i životinjskih svjetova. Oni su kvalitativno razdvojeni i zato je društvo

samostalna i specifična pojava. U istraživanju društvenih pojava treba se osloboditi

ličnih osjećanja, simpatija ili antipatija, a društvene pojave treba istraživati i

proučavati objektivno, pošteno i nezainteresirnao kao što se proučavaju i prirodne

pojave. Nauka o društvu mora biti pozitivna i egzaktna, a njeni sudovi, stavovi i iskazi

eksplicitni. U svom djelu “Principi sociologije” pravi analogiju društvo - biološki

organizam. Živci u mozgu su telefonske žice u društvu. Policiju upoređuje sa bijelim

krvnim zrncima, a berza u društvu ima ulogu srca u organizmu. On uvodi pojmove u

sociologiju: struktura, funkcija, socijalni tipovi, organizam. Poredi tkiva jednog

organizma s društvom te i za društveni život vrijede neke zakonitosti razvitka i

funkcioniranja kao što vrijede za individualni organizam. Podjela društva na klase i

staleže odgovara podjeli tkiva u biološkom organizmu:

1) nervni sistem jednako je vladajuća klasa,

2) mišična tkiva su vojničko-sudački stalež,

3) krvna tkiva su trgovački stalež i

4) refleksi su seljačko-industrijski stalež.

Kao što dijelovi tijela slušaju mozak tako ostale klase slušaju vladajuću. Cilj

sociologije je da otkrije i učini jasnom veliku biološku istinu, a to je da i priroda ima

95

svoje zakone koji važe i za društvo i koji se ne mogu izmijeniti. Živi organizam i

društvo imaju svojstvo da rastu i u tome rastu, istovremeno, od homogenog sve se

više diferenciraju i postaju heterogene i složene strukture. Najmanju funkciju imaju

najjednostavniji organizmi. U hordi se svi bave neizdiferenciranim poslovima. Tu

Spenser uspostavlja analogiju horda – ameba. Što je organizam razvijeniji, on ima

više tkiva sa više funkcija. Ista je stvar i sa razvijenim društvom, jer u njemu ima

mnogo zanimanja i više poslova. On unosi u sociologiju i ideje evolucije, organskog

razvitka i borbe za opstanak. Međutim, među ljudima je istovremeno prisutno

natjecanje, solidarnost i suradnja.

U toku dosadašnje historije razvila su se dva tipa ili oblika društva:

1) militarističko ili vojničko-policijsko društvo i

2) industrijsko društvo sa vladavinom prava pravnom državom, parlamentom,

višestranačkim životom, demokratijom i privatnom imovinom.

Militarna vladavina se temelji na sili, nasilju, despotiji i stalnim ratovima protiv svog

ili drugih naroda. To društvo odlikuje prinudna suradnja, vojnička ili crkvena

hijerarhija i centralizacija cjelokupne proizvodnje i zajednička imovina. Industrijski

tip društva temelji se na demokratiji i stanju mira. Dominantnu ulogu u njemu imaju

učenjaci, inžinjeri i industrijalci. Pobjeđuje individualnost, privatno vlasništvo i

slobodni ugovorni odnosi između pojedinaca. Militarizam traži neprijatelje, a

demokratija prijatelje. Najbitniji doprinos Spensera sociologiji jeste: a) što je on jedan

od njenih osnivača, b) utemeljitelj je biologizma, c) začetnik je psihologizma i e) u

sociologiju uvodi pojmove struktura, funkcija, socijalni tipovi i organizam bez kojih

je ona nemoguća. Iako uspoređuje ljudsko društvo sa organizmima, ipak, ističe da

psiha, natjecanje, saradnja i solidarnost, kao odlike ljudi, razdvajaju ljudski svijet od

svijeta svih drugih organizama i živih bića.

96

XVI GRAĐANSKO-POZITIVISTIČKI SMJER U SOCIOLOGIJI XIX

STOLJEĆA

U XIX stoljeću formiraju se tri osnovne sociološke škole:

1) naturalistička,

2) psihologistička i

3) sociologistička.

16.1. Naturalističak škola

Naturalističak škola se razvija u nekoliko pravaca: a) mehanicistički, b) geografski, c)

demografski i d) biologistički.

16.1.1. Mehanicistička škola

Mehanicistička škola pokušava da zbivanja, pojave, odnose i procese u društvu

objasni pomoću zakonitosti koje važe u anorganskom i organskom svijetu, te

mehanički prenosi zakonitosti, iskustva, saznanja i metodologiju iz fizike, hemije i

biologije na ljudsko društvo. Mehanicističkom teorijom se označava svako učenje

koje identificira ljudsko društvo sa bilo kakvim mehanizmom i objašnjava društvena

zbivanja, pojave procese i odnose zakonitostima mehanike, upotrebljavajući

mehaničke pojmove i termine kao što su ravnoteža sile, privlačenje i odbijanje,

narušavanje ili uspostavljanje ravnoteže. Ova škola poredi čovjeka sa strojem, pa se

97

kaže: “Živi čovjek se razlikuje od mrtvog kao sahat koji hoda od onog koji leži”.

Najpoznatiji predstavnici ove škole su Solvej i Pareto. Sociolog Pareto se istakao i

proučavanjem socijalnih elita.

16.1.2. Geografska škola

Geografska škola je jedna od najstarijih škola o ljudskom društvu. Ona zastupa

mišljenje da je odlučujući faktor u tretiranju strukture i razvitka društva geografski

faktor. Geografskim faktorom se označava priroda onakva kava jeste u cjelini, sa

svojim utjecajima na čovjeka. Doista, priroda igra veliku ulogu u nastanku, razvoju,

obliku i strukturi društva. Njena uloga u primitivnim društvima je presudna i uvijek će

ostati značajna. Priroda je kao Allahov dar, bitan faktor i preduvjet ljudske

egzistencije. Ljudi su od zemlje stvoreni, na njoj žive, u nju se vraćaju kad umru i iz

nje će biti proživljeni. O značaju prirode, klime i podneblja pisali su Herodot,

Tukidid, Platon, Aristotel, Haldun, Monteskije, Bodin i drugi.

16.1.3. Demografska škola

Demografska škola smatra da se društvene pojave i razvitak društva mogu i trebaju

objašnjavati elementom porasta (nataliteta) i opadanja (mortaliteta), te gustinom

stanovništva, raspoređenošću na zemlji, tj. populacionom i demografskom

usmjerenošću.

I ta škola je veoma stara. Po Francuzu Kosteu: “Brojni porast članova jednog društva

primarni je uzrok cjelokupne evolucije”. Porast i gustoća naseljenosti stanovništva

igraju bitnu ulogu, zato što društvenih pojava nema bez međusobnih dodira ljudi i

društvenih grupa.

Demografskom učenju se najveći značaj pridaje u Evropi zato što Evropa sa

natalitetom i prostorom kuburi najmanje dva stoljeća.

16.1.4. Biologistička škola

Biologistička škola. Postoje tri osnovne varijante unutar ove škole:

1) organska ili bioorganska,

98

2) darvinistička i

3) rastistička

Najpoznatiji predstavnici organske ili bioorganske teorije su Kont i Spenser. Ova

teorija poredi društvo sa biološkim organizmom i Spenser zakon evolucije organskog

svijeta automatski prenosi i na ljude s tvrdnjom: “Kao što se pojedini organizam rađa,

razvija i umire tako da se isto dešava i sa ljudskim društvom i u tom procesu dolazi do

stvaranja razaranja i kretanja društva.”

1) Darvinistička teorija zastupa mišljenje da osnovni zakoni bioloških organizama, a

to su borba za opstanak i prilagođavanje živih bića uslovima života na zemlji, jednako

važe za životinjske vrste ali i ljude. Borba za opstanak u kojoj pobjeđuju jači, moćniji,

snažniji i prilagodljiviji uvjetima života je osnovna pokretačka snaga i nosilac svih

promjena u ljudskom društvu.

2) Rasistička škola zastupa učenje da postoji više rasa, što je tačno, vahtilafu

elvanikum veelsinetikum - učinili smo vas različitim rasama i različitim jezicima, koje

se, po ovoj školi, međusobno biološki razlikuju, od kojih su jedne više a druge niže,

jedne sposobnije od drugih za društveni život, što nije istina, jer svi ljudi imaju isto

porijeklo Benū Adem - potomci Ademovi i sve ih je isti Stvoritelj Allah stvorio od

jednog čovjeka i jedne žene. Na osnovu urođene mržnje po ovome učenju, što nije

istina, nego je mržnja naučena i izvana dresurom u ljude unešena, postoji borba

između rasa u kojoj pobjeđuju više i prisiljavaju niže na pokornost. Sve su rase, nacije

i ljudi pred Allahom isti. Prema učenju rasističke škole više rase su državotvorne, a

niže su osuđene da budu pod njihovom vlašću i da višim rasama budu sluge i

podanici. Borba između rasa je neprekidna, i na kraju dolazi do izumiranja

nesposobnih pojedinaca i rasa kao i biljnih i životinjskih vrsta u toku evolucije. Na

ovaj način se vrši selekcija i preživljavaju najsposobniji pa se ljudska rasa tako stalno

usavršava. Ovim se objašnjava napredak kulture i čovječanstva. Izraziti predstavnici

rasističkih teorija su Francuz Gobino, Englez Stjuart Čembrlen, Nijemac Gumplovič i

Amon la Puž, također, Francuz. Po Gobinou rase su osnovni faktor razvoja svakog

društva. Postoji prirodna nejednakost na više i niže rase. Samo su više sposobne za

razvitak, za stvaranje kulturnih tekovina i zato niže rase trebaju služiti višim. Do

propasti rasa dolazi međusobnim miješanjem i zato su Nijemci i svi drugi rasisti

99

uništavali druge rase i narode. Osnivač teorije Ibermenša i začetnik nacizma je

njemački filozof Rozenberg. Rasni problem gospodari nad svim ostalim problemima.

Po Čembrlenu miješanjem rase se podmlađuju, a ne propadaju. Plemenite rase ne

padaju s neba, što je tačno, već one postupno, zahvaljujući mnogo čemu, postaju

plemenite. Komunisti ističu borbu klasa kao pokretača povijesti i napretka, a rasisti

borbu rasa kao pokretača povijesti i napretka.

16.2. Psihologisti~ki pravci u sociologiji

Ovaj pravac pokušava socijalne pojave tumačiti psihičkim faktorima: instiktima,

osjećanjima, mislima, motivima, idejama i unutarnjim htijenjima. Nema sociološkog i

strukturnog pojma koji nema i psihološke primjese, jer su socijalne pojave povezane

sa psihologijom ljudi. Svi psihološki pravci dijele se na instiktivističku,

bihejviorističku, individiualnu ili introspektivnu, kolektivno-psihološku i socijalno-

psihološku školu.

16.2.1. Instiktivistička škola

Instiktivistička škola pokušava društvene pojave objašnjavati posredstvom nagona i to

urođenih i stečenih. Prema najpoznatijem predstavniku ove škole Sigmundu Frojdu

svaka ličnost je jedinstvo tri sistema: ida sa libidom, ega i super-ega. Id ili nagon je

nesvjesni dio ličnosti, sjedište energije i instikata. To je nepromjenljivi, urođeni i

najjači dio u čovjeku. Ego ili Ja-razum je izvršilac ida ali i njegov kontrolor. Ego

razmišlja i umuje i kontaktira sa vanjskim svijetom. Ego je predstavnik razuma, ali i

sluga moćnijeg gospodara ida. To je potpuno tačno kod nevjernika a kod vjernika nije

takav slučaj, jer njihov gospodar nije id ni libido nego Bog. Super-ego je unutrašnji

moralni sudija ličnosti ili savijest. Super-ego je rezultat socijalizacije porodičnog

vaspitanja i ličnog usvajanja standarda, ideala i moralnih vrijednosti. Odgoj ima za

cilj da potisne, zabrani, mi bi rekli u okvire vjerskih propisa kanališe biološke libido

nagone i da ih sublimira i preobrazi u više oblike kao što su kultura, nauka i

umjetnost. Međutim, najviše deset odsto u populaciji svakog naroda može se na pravi

način baviti kulturom, naukom i umjetnošću. Čime će se ostalih devedeset odsto

stanovništva baviti i u što će sublimirati i preobraziti višak nagona to Frojd ne

100

odgovara. Jedini lijek za nagone svih ljudi jeste ibadet i takvaluk, a kultura, nauka i

umjetnost dođu kao začini u jelu.

Za razliku od Frojda Amerikanac Mek Dugal smatra da društvene pojave nastaju

kombinacijom raznih instikata kao što su razuzdanost, borbenost, odbijanje,

odvratnost itd.

16.2.2. Bihejvioristička škola

Bihejvioristička škola - teorija vanjskog izazova i podražaja, smatra da su unutrašnja

psihička stanja samo nadražaj i reakcija na vanjsko tjelesno ponašanje i manifestacije.

To ponašanje je samo određena reakcija na sredinu u kojoj čovjek živi. Ova škola

dovodi u upit ljudske namjere, motive, unutarnja htijenja i sve ih svodi na vanjski

nadražaj, vanjsku refleksiju i reakciju kao što je i izvježbani refleks i reakcija kod

životinja. Ova škola skoro da poriče unutrašnje čovjekovo biće po čemu čovjek jeste

ono što jeste. Po ovoj školi u čovjekovom srcu i na čovjekovoj duši ne postoji ništa

kao namjera, unutarnje htijenje, već je sve samo reakcija na vanjske pojave i izazove.

16.2.3. Individualna ili introspektivna psihološka škola

Individualna ili introspektivna psihološka škola. Ova škola smatra da su društvene

pojave i procesi po svojoj naravi u biti psihičke prirode, te kao takve nastaju

uzajamnim dodirima individualnih svijesti. Tamo gdje nema uzajamnog psihičkog

odnosa između individua, nema ni društva ni društvenih pojava. Temelji društvenog

razvoja su razni unutrašnji psihički doživljaji, više ili manje, racionalnog karaktera.

Glavni predstavnik ove škole je Francuz Gabrijel Tard. Poznata je Tardova teorija

oponašanja. Dvije su psihološke činjenice značajne za razumijevanje socijalnih pojava

po Tardu: pojava invencije, pronalazaštva, otkrića i kreacije – zahvaljujući upravo

invenciji moguć je razvoj materijalne i duhovne kulture, a kao reakcija na svaku

invenciju nastaju dvije pojave: imitacija i prihvatanje ili opozicija i neprihvatanje.

16.2.4. Kolektivni psihološki pravac

101

Kolektivni psihološki pravac. Ovaj pravac socijalne pojave i društveni razvoj u cjelini

ne tumači putem uzajamnih dodira pojedinačnih svijesti, već putem neke posebne

društvene kolektivne svijesti nadindividualnim karakterom, koja svoj topos ima u

animatizmu. Po Hegelu objektivni svjetski duh je tvorac historije. U narodu postoji

posebna spiritualna realnost kolektivnog karaktera (sveduh) čiji su proizvodi

individualni duhovi. U Francuskoj Le Bon zastupa ovu školu i otuda učenja o

nacionalnoj svijesti, nacionalnom duhu, nacionalnom mentalitetu itd. U islamu nikada

se pojedinačna svijest ne može istopiti u kolektivitetu tako da nestane njena

individualna odgovornost.

16.2.5. Socijalno-psihološka škola

Socijalno-psihološka škola. Ova škola stavlja težište na istraživanje veze između

pojedinačne svijesti i društva kao cjeline. Ona pokušava riješiti problem odnosa na

relaciji individualno-psihičko i socijalno ili socijalno-idnvidualno-psihičko. Centralni

problem ove škole jeste odnos pojedinačne psihe i društva kao i pitanje u kojoj je

mjeri svijest pojedinaca određena društvenim faktorima ili u kojoj mjeri i kako

individualna svijest sudjeluje u nastajanju društvenih pojava.

16.3. Sociologisti~ki pravac u sociologiji

Sociologistički pravac smatra da u nastanku društvenih pojava procesa i odnosa

glavnu ulogu imaju društveni faktori. Tom pravcu pripada njemačka formalna

sociološka škola: Georga Zimela, Leopolda Fon Vizea, Ferdinanda Tenisa i Francuza

Emila Dirkema. Formalna sociologija zahtijeva da se proučavaju oblici i okviri ili

forme društvenog života a druge discipline će ispitivati društvenu sadržinu i

tvorevine.

16.3.1. Georg Simmel (1858-1918.)

Zimel je osnivač ovog pravca i on dajući osnovni okvir sociologije, kaže: “Sociologija

kao nauka o društvenom životu čovječanstva koji može biti i u bezbrojnim drugim

slučajevima predmet nauke, u istom je odnosu prema drugim naukama kao što je

geometrija prema fizičko-hemijskim naukama. Ona prouačva oblik kojim materija tek

102

postaje empirijsko tijelo, tj. oblik koji sam po sebi postoji, naravno jedino u

apstrakciji isto onako kao oblik podruštvljenja”. Zimel pravi analogiju između

geometrije u egzaktnim naukama i sociologije u društvenim disciplinama. Kao što

geometrija daje oblik, formu ili sliku svakom fizičkom, prirodnom i biološkom tijelu,

tako i sociologija treba da proučava oblike, forme ili okvire u kojima ljudi žive.

16.3.2. Leopold fon Wiesee (1876-1969.)

On je najznačajniji predstavnik ove škole. On smatra da su oblici društvenog života u

osnovi neovisni od vremena, da se ne mijenjaju i da su prisutni u cjelokupnom

društveno-historijskom zbivanju. Ovdje je učenje Aristotela o vječnim formama do

kraja uočljivo i prisutno. Osnovni elementi svih društvenih pojava su društveni

procesi:

1) približavanje – odbijanje,

2) udruživanje – razdruživanje i

3) prilagođavanje – neprilagođavanje ili konflikt.

On kaže: “Društveno čini skup društvenih procesa koji se sastoje iz spajanja i

razdvajanja ljudi u društvenom prostoru. Procesi spajanja su upoznavanje,

približavanje, prilagođavanje, udruživanje i asimilacija, a procesi razdvajanja su

utakmica, opozicija i sukob.” Osnovne vrste društvenih procesa su:

1) voljni i stihijski,

2) materijalni i duhovni,

3) suradnja i sukobi,

4) spajanje i razdvajanje i

5) stvaranje i razaranje.

Tema sociologije, po Vizeu, nije društvo nego društveno, jer društveni procesi, dakle

društveno, izazivaju promjene u prirodi, čovjeku i društvu. Iz društvenih procesa

nastaju društveni odnosi kao labilna stanja spojenosti ili razdvojenosti. Svi društveni

procesi dešavaju se u okviru, u obliku i formi društvenih odnosa. Procesi su suština, a

odnosi su okvir, oblik ili forma ispoljavanja te suštine. Ljudi žive u odnosima

koegzistencije, dominacije i asimilacije. Koegzistencija označava stanje

103

ravnopravnosti, jednakosti, povjerenja, pravičnosti i ljubavi. Koegzistencije nema bez

priznavanja drugog i drugačijeg, a ne suprotnog i istovjetnog u ravnoporavnosti i

slobodi autonomne posebnosti. Odnose dominacije karakteriše nadređenost i

podređenost, gospodar i rob i odnos neslobode i neravnopravnosti. Odnos asimilacije

znači ukidanje i potiranje kulture, jezika, običaja, navika i drugih komponenti jednog

naroda i njegovo topljenje i nestajanje u drugom narodu. Sa stajališta islama jedino su

prihvatljivi odnosi koegzistencije. Koegzistencija, dominacija i asimilacija su tri

osnovna društvena oblika u kojima ljudi žive u svim vremenima. Sociologistička

škola podvlači jednu komponentu, da je društvo nešto različito od zbroja

individuuma, te da su društvene pojave nešto više od toga a ne samo prosti zbir

psiholoških, bioloških i geografskih pojava i faktora. Formalna škola je u osnovi

reakcija na naturalizam i psihologizam. Glavno djelo fon Vizea je “Sistem opće

sociologije”.

16.3.3. Ferdinand Tönnies (1855-1935.)

Uz Emila Dirkema i Maksa Vebera spada u najveće sociologe na prijalezu iz XIX u

XX stoljeće. On proučava društvene oblike i zato pripada formalnoj sociologiji. Po

njemu, do sada su se razvila dva osnovna društvena oblika:

1) zajednica - kod Halduna nomadi i

2) društvo s više raznih varijanti – kod Halduna sjedioci i civilizacija.

Zajednica je takav društveni oblik koji nastaje prirodno i ona je realna i organska.

Zato u njoj postoji intimitet članova i jaka međusobna kohezija. Zajednice su oblici

koji su karakteristični za niže oblike društvenog razvitka, ali se isto tako protežu kroz

cijelu povijest čovječanstva (nomadi sa izraženom Asabijjom kod Halduna). U

početku su ljudi povezani krvnim srodstvom kroz porodice, rodove, bratstva, plemena

a u procesu razvoja postoji tendencija da se zajednica krvi proširi do zajednice mjesta

stanovanja (selo, mahala, varoš, kasaba, grad i država). U daljnjem razvoju formira se

društvo i razne vrste društvenih skupina. Društvo je takva socijalna grupacija u kojoj

se ljudi povezuju po svojoj vlastitoj volji, a ne po krvi i tlu. Ono je umjetni, vještački

organizam i rezultat civilizacije, za razliku od zajednice koja je prirodna, odnsono

društvo je organski razdvojena grupa. Svaka zajednica ljudi ima neke, po Tenisu,

bitne karakteristike i razlike od društva. Zajednicu karakterizira i opća organska volja

104

– društvo volja pojedinaca. U zajednici nema individualnosti kod članova – u društvu

postoji individualnost članova. U zajednici dominiraju interesi zajednice, a u društvu

interesi pojedinaca. U zajednici na idejnom i duhovnom planu vjera ima presudnu

ulogu a u društvu doktrina ili svjetonazor. U zajednici religija regulira individualni i

javni sveukupni ljudski život, a u društvu javno mnijenje. U zajednici pojedinačno i

kolektivno ponašanje određuju običaji i navike, a u društvu moda. U zajednici je

prirodna solidarnost, a u društvu ugovorna solidarnost i trgovina. U zajednici

dominira zajedničko, a u društvu privatno vlasništvo. Glavna veza u zajednici je

prirodna veza (veza prirode) koja je nužna i neminovna, a u društvu vlastita ili lična

volja za vezom uspostavlja ugovorne odnose, veze i komunikacije. Tenis razlikuje

društvene odnose, društvene grupe i udruženja. Njegovo glavno djelo je “Uvod u

sociologiju”. Od naših autora bitnu razliku između društva kao vanjske sume jedinki

povezane interesima i koristima i zajednice kao skupine ljudi zasnovane na

unutrašnjim vezama, idealima i vrijednostima pravi Alija Izetbegović. Zajednica koja

je utemeljena i povezana na Božijoj objavi naziva se u islamu ummet. Jedinstvene

osnove ummeta koji živi kroz džemaate su: kelimei-šehadet, Kur’an, sunnet, šerijat,

iman, islam, isti obredi, islamsko bratstvo - muahat zasnovano na Kur’anu, isti

pozdrav i obavezna islamska solidarnost.

16.3.4. Emile Durkheim (1856-1917.)

Kao suvremenik Ferdinanda Tenisa i Maksa Vebera, uz njih, predstavlja jednog od

najvećih sociologa. On postavlja dva osnovna zadatka sociologije: da proučava

zakonitosti društva i njegovu dinamiku. O proučavanju zakonitosti društva kaže:

“Sociologija se nije mogla pojaviti prije nego što se steklo osjećanje da su društvo kao

i ostali svijet podvrgnuti zakonima koji neminovno proističu iz svoje prirode i koji je

izražavaju. Ovo shvatanje se vrlo sporo razvijalo. Kroz vijekove ljudi su vjerovali da

se i minerali ne potčinjavaju određenim zakonima, već da mogu uzeti sebi oblike i sve

moguće osobine. Vjerovalo se da izvjesne izreke i izvjesni pokreti imaju osobinu da

neorgansko tijelo promijene u živo biće, čovjeka u životinju ili biljku i obratno

(magija)”.

Drugi zadatak sociologije jeste da shvati i objasni bit i suštinu društvene pojave.

Dirkem smatra da su društvene pojave, pojave svoje vrste – sui generis ili svojevrsne.

105

Kao takve one nisu ni ekonomske, ni psihičke, ni idejne, već su to pojave kolektivne

svijesti, kolektivne predodžbe koje se razlikuju od pojava individualne svijesti i

predstavljaju neku posebnu kolektivnu duhovnu supstancu. Kao takve one se ne mogu

tumačiti ni biološkim ni mehaničkim ni psihološkim, niti bilo kojim pojedinačnim

faktorima. Kolektivna svijest se razlikuje od individualne i zato sociologija proučava

isključivo kolektivnu, a psihologija individualnu svijest. Da bi označio razliku između

individualne i kolektivne svijesti, Dirkem naglašava nekoliko elemenata.

Društvene pojave se moraju tretirati kao stvari, kao objektivne, poput planina, i rijeka,

dakle, kao nešto što postoji izvan, neovisno i prije bilo koje individualne svijesti.

Kolektivnu svijest karakteriziraju dva osnovna elementa: elemenat vanjštine i

elemenat prisile. Kolektivna svijest djeluje na individualnu kao stvar, kao nešto

izvana i kao stanovit prisilni faktor. Društvo misli, osjeća i djeluje sasvim različito od

izolovanih članova. Ovu kolektivnu svijest odvojeno od individualne sačinjavaju

slijedeći elementi:

1) kolektivne predstave – religija,

2) kolektivna moralna načela, principi i vrijednosti - etika,

3) kolektivne norme, zakoni i dužnosti – pravo i

4) kolektivni obrasci ili modeli – kultura.

Ukratko, religija, etika, pravo i kultura su četiri najbitnija elementa kolektivne svijesti.

Kolektivna svijest vrši prinudu na pojedinačne svijesti. Svaka generacija zatiče gotova

pravila, predstave, vrijednosti i obrasce kojim se treba pokoravati. Kolektivne

religijske predstave prethode svakom pojedincu i one imaju vlastitu egzistenciju

neovisno od pojedinaca i kao takve opstoje u ustanovama i stvarnom životu. Svaka

društvena pojava je prinudna u početku. Odgojem u porodici, obrazovanjem u školi i

socijalizacijom u društvu, ova prinuda prerasta u dio svijesti svakog pojedinca. Taj

proces započinje kroz porodični odgoj, a nastavlja se kroz školu i druge ustanove.

Društvo pojedince prisiljava i socijalizira u osnovi na dva načina: religijskim istinama

i etičkim idealima koje se na čovjeka prenose kroz moralno-etički odgoj i tada se

djeluje na ljudsku svijest i savjest. Ukoliko religijski i moralno etički odoj sa kulturom

ne daju željene rezultate, društvo se služi pravilima, prinudom i sankcijama. Dirkem

društvo definira kao skup socijalnih činjenica, a to znači i kao skup kolektivnih

106

predstava, vjerovanja, ideja, moralnih načela, pravnih normi i kulturnih modela.

Temelj društvenog su idejni sadržaji i etičke vrijednosti koje društvo podržavaju.

Najvažnija ideja je moralni odgoj na temelju religije, jer moral održava društvo.

Religijski, idejni, moralni, kulturni i pravni činioci su ključni kohezioni faktori, a

psihički faktor je pokretačka motivaciona društvena snaga. Glavna Dirkemova djela

su: “Elementarni oblici religijskog života”, “Samoubojstvo” i “O podjeli

društvenoga rada.”

Religija je, po Dirkemu, kolektivna činjenica kako po sadržaju tako i po funkciji i

porijeklu.

16.3.5. Max Weber (1864-1920.)

Kao savremenik Dirkema i Tenisa, Veber je najznačajniji i najpoznatiji mislilac o

društvu. Njegova najpoznatija djela su: “Agrarna istorija Rima”, “Agrarni odnosi

u starom svijetu”, “Privreda i društvo” i “Protestantska etika i duh

kapitalizma”. Karl Marks i Maks Veber su dva čovjeka koja su najviše i najdublje

proučavala kapitalističko društvo, na dva potpuno različita načina. Marks pojavu i

razvoj kapitalizma objašnjava vanjskim faktorima ili stepenom razvoja materijalnih

proizvodnih snaga a Maks Veber smatra da su idejni ~inioci glavna pokreta~ka snaga

društveno-historijskog, privrednog i sveukupnog razvitka, svakog društva pa i

kapitalizma. Zato on i proučava konfučionizam, taoizam, brahmanizam, jevrejstvo,

protestantsku etiku i islam. On elemente kapitalizma, traži i objašnjava u

kapitalističkom duhu, jer duh kapitalizma je ugrađen u njegove temelje. Taj duh i

idejne činioce Veber traži u religioznoj oblasti. Ne bi bilo moralnih i političkih

preduvjeta za nastanak kapitalizma, da nije bilo pokreta reformacije u XVI i XVII

stoljeću u kome se formira protestantska etika. Duh kapitalizma Maks Veber izvodi iz

protestantske etike. On sličnosti i dodirne tačke protestantske etike – duh kapitalizma

pronalazi u ideji poziva. Rad po protestantskoj etici – najsvjetlija je čovjekova

dužnost, najsvetiji i najviši izraz etičkog samopotvrđivanja, spasenja i ispunjenja

dužnosti prema Bogu. Takav odnos prema radu ima i protestantska etika i duh

kapitalizma. Za razliku od protestantske etike i duha kapitalizma, Katolička crkva je

rad smatrala Božijom kaznom, poniženjem, prokletstvom zbog Adamovog grijeha u

raju. I duh kapitalizma i protestantska etika teže za bezgraničnim povećavanjem

107

materijalnog bogatstva u kojem čovjek ne smije niti ima mogućnosti da uživa već da

ga stiče zato što mu je to najsvetija dužnost, ali i da ga čuva. Pozitivan stav prema

radu i ovozemaljskim stvarima je jedna od bitnih strana protestantske etike i

kapitalističkog duha. Sada je ideal Božije carstvo, ne samo na nebu, već i na Zemlji.

Vjera se mora potvrđivati stalno dobrim djelima i vodi se stroga disciplina u životu

svakog pojedinca. Slično učenje u islamu su imale haridžije. Sada se ukida

podvojenost: monaško-svjetovni život, svećenici se žene i na sve se odnosi asketizam

i stalni rad.

Etička je dužnost vršenje svjetovnih poslova i zanimanja i treba raditi na tome da se

uspostavi Božije carstvo i na Zemlji, a ne samo na nebu. Kalvin kaže: “Čovjek postoji

radi Boga. On je oruđe Božije volje, Božija volja je zakon kojem se moraju

pokoravati svi ljudi i Bogu ne može niko prići nego Mu može samo služiti i u ime

Njega raditi”. Slijedeći ovakve maksime protestanti su bili mnogo više zastupljeni u

klasama kapitalista, industrijalaca, u upravljačkim slojevima te su više studirali

pozitivne i egzaknte znanosti od katolika koji su studirali humano-spekulativne i

društvene znanosti.

16.3.5.1. Specifične odlike kapitalizma po Veberu

Veber kapitalističko društvo smatra izuzetnom i jedinstvenom pojavom u povijesti,

zato što nikada nije postojalo društveno uređenje i sistem sličan njemu. To je zato što

je duh kapitalizma, proizišao iz protestantske etike nije više samo svojstvo

pojedinaca, nego čitavih grupa ljudi. Tek kada se taj kapitalistički duh udruži sa

kapitalističkom organizacijom privrednog i ekonomskog života, dobiva se potpuna

slika modernog kapitalizma. Kapitalistička privreda je najviši i najsavršeniji oblik

racionalne organizacije privrednog života. Taj duh je najviši i najčistiji izraz

ekonomskog racionalizma. Veber razlikuje dva tipa kapitalizma: industrijski ili

građanski i politički.

Industrijski kapitalizam težnju za sticanjem dobiti zadovoljava racionalnim i

discipliniranim radom i on je miroljubiv. Politički kapitalizam je avanturistički i njega

karakterizira rat, pljačka i osvojenje. Po Veberu, sociologija treba da otkrije

neposredne pobude kojima se ljudi rukovode, ona mora razumjeti, protumačiti i

108

smisleno povezati društvene pojave, a ne samo ih uzročno objasniti. S druge strane,

Veber privredu smatra najsudbonosnijom silom modernog društva, a profit motivira

ljude na rad. Poslije Aristotela, Veber je dao najpoznatiju klasifikaciju oblika ili

tipova vlasti.

16.3.5.2. Oblici vlasti po Veberu

Odnosi između onih koji imaju pravo da vladaju i zapovijedaju i onih koji su dužni da

slušaju imaju unutrašnju subjektivnu stranu koju možemo razumjeti. Pojedinci mogu

pripisivati svojstva legitimnosti jednom poretku na četiri načina:

1) na osnovu tradicije – monarhija,

2) na osnovu afektivnog uvažavanja,

3) na osnovu vjere u njegovu apsolutnu obaveznost i vrijednost – harizma i

4) na osnovu toga što je poredak uspostavljen po ustavnom i zakonskom postupku –

racionalni oblik vlasti.

Iz ova četiri oblika legitimiteta, Veber izvlači i zasniva tri oblika vlasti:

1) racionalni,

2) tradicionalni i

3) harizmatski.

Ovo su idealni tipovi vlasti koji kao potpuno čisti ne postoje u stvarnosti.

16.3.5.2.a Racionalna vlast

Racionalna vlast je zakonska vlast koja je po Veberu specifičan pronalazak zapadne

kulture, što nije tačno, jer je ona kao zakonska i ustavna vlast najmanje prije hiljadu

godina nego na Zapadu postojala u islamu. U tehničkom pogledu ona je najsavršeniji

tip vlasti. U njoj je ostvarena ideja apstraktne vladavine bezličnog zakona. Ona počiva

na općim pravilima koja važe za sve ljude, a ta pravila zadovoljavaju određene

kriterijume. Izvor zakona i pravde su opći pravedni zakoni izvedeni iz ustava, koji se

podjednako odnose na svakog bez razlike. Time se ostvaruje vladavina prava i pravna

država na temelju pravednih zakona. Ova pravila utvrđuju način upravljanja

109

društvenim poslovima. Svaka odluka je opravdana ukoliko je vrši nadležni organ po

utvrđenom postupku, na osnovu zakona i preciznih pravila. Da bi naredba bila

punovažna ona mora biti izdata u pisanom obliku. Racionalna vlast je trajan i

najstabilniji društveni oblik. U politici je najveća sloboda demokratija i procedura, a u

državi je najveća sloboda vladavina prava i zakonitost u pravnoj državi.

16.3.5.2.b Tradicionalna vlast

Tradicionalna vlast se zasniva na vjeri u svetost i nepromjenljivost postojećih

društvenih normi i ustanova. Ona uzima i podrazumijeva da je obavezno živjeti onako

kako se oduvijek živjelo. Normativni poredak važi kao legitiman zbog starosti i

tradicije, zbog toga što niko ne zna kad je i kako je konstituiran. Tradicionalna vlast je

nepovjerljiva prema svemu što nije provjereno dugotrajnim primjenjivanjem. Ona ne

poznaje, niti priznaje nikakvo novo zakonodavstvo. Zapovijedanje u ovoj vlasti nije

kao u racionalnoj, bitno odvojeno od ličnosti. U njoj nema ni jasne razike između

privatne i javne svojine kao u racionalne. Oni koji zapovijedaju ponašaju se kao

gospodari prema slugama. Gospodari uživaju lični autoritet zahvaljujući položaju koji

su dobili naslijeđem. Normativni poredak se sastoji od pravila koja nejednako tretiraju

različite kategorije ljudi.

16.3.5.2.c Harizmatska vlast

Harizmatska vlast – dar milosti, misli se od Boga. To je oblik vlasti koji ne poznaje

nikakva pravila, racionalno i tradicijski ustrojena. Harizmatski tip vlasti, za razliku od

prva dva koji su stalni, je prelazna pojava. Taj oblik vlasti se javlja u periodima

velikih društvenih kriza kada postojeće društveno uređenje i njegove institucije i

ustanove ne zadovoljavaju svoje potrebe, niti mogu rješavati sve državne i socijalne

probleme. Ova vlast se zasniva isključivo na vjeri, a ne zakonima, u izuzetna lična

svojstva u one koji polažu pravo da budu vođe u svim stvarima i pitanjima koja treba

da se rješavaju i koje kao takve narod priznaje. Ta vlast je vezana isključivo za ličnost

vođe. Vođa vlada dok ima pristalice koje su mu neograničeno vjerne, odane i

poslušne. Ne postoje nikakva pravila, ni razumni arugmenti koji reguliraju odnos

vođa – narod. Vođa može u svakom momentu bilo koga postaviti, unaprijediti ili

smijeniti i to isključivo na osnovu neograničenog povjerenja u njega od strane naroda.

110

Sve što vođa odluči narod bez upita prihvata i izvršava kao najbolje i najkorisnije

rješenje.

O birokratiji – savršenom načinu upravljanja. Birokratija (kineski mandarini) je po

Veberu najracionalniji i najsavršeniji oblik društvene organizacije u kapitalizmu. To

je takav društveni mehanizam koji sistematski usklađuje rad velikog broja pojedinaca

i s najvećim mogućim uspjehom ostvaruje postavljene zadatke u državnoj upravi,

privredi, vojsci, kulturi, obrazovanju. Birokratija je najsavršeniji način upravljanja

društvenim poslovima. Ona se javlja kao najviši izraz bezlične vladavine zakona. U

modernom društvu, biroratija se susreće na svakom koraku i ona zauzima središnje

mjesto u društvenim ustanovama. Da bi nastala birokratska organizacija društva,

potrebno je:

1) visoko razvijena društvena podjela rada,

2) novčana privreda,

3) razvijen poreski sistem i

4) velika koncentracija kapitala i sredstava upravljanja u privredi, državnoj upravi i

vojsci.

Visok stepen društvene podjele rada podrazumijeva da svaki član organizacije

zauzima određeni položaj i ima tačno utvrđena prava i obaveze ili službenu dužnost.

Službena dužnost je strogo odvojena od privatnih poslova. Postoji potpuna hijerarhija

i nadzor nad svim poslovima. Nadzor podrazumijeva: pravo postavljanja, unapređenja

i otpuštanja radnika. Jedinstvenost organizacije obezbjeđuju opća pravila koja

utvrđuju odgovornost svakog člana i njihove međusobne odnose i prava. U tom

slučaju ne postoji ni jedna tako uspješna mašina.

Odlike i prednosti birokratskog upravljanja su:

1) stručnost,

2) egzaktnost,

3) ekscplicitnost,

4) brzina,

5) nedvosmislenost,

6) poznavanje akata,

7) kontinuitet,

111

8) tajnost i čuvanje dokumenata od svih onih kojih se ne tiču,

9) jedinstvenost,

10) stroga nadređenost i podređenost (hijerarhija),

11) ušteda u materijalnim i ličnim troškovima,

12) isključivanje svih iracionalnih i emocionalnih elemenata u poslovanju čiju

objektivnost određuju stroga pravila i jasno utvrđeni ciljevi,

13) jednoobraznost poslovanja,

14) poznavanje dokumenata od birokrata,

15) predvidljivost u proceduri i načinu rada i

16) ušteda na ličnim i materijalnim rashodima u poslovanju.

Primjera radi, službenik u Austro-Ugarskoj je morao biti ugledan, situiran, dobro

plaćen i izbačen sa posla za najmanju sitnicu i namjernu grešku.

16.3.6. Georges Gurvitch (1894-1965.)

Uz Talkota Parsonsa, spada u najpoznatije sociologe u drugoj polovini XX stoljeća.

Piše djela “Ogledi iz sociologije”, “Savremeni poziv ili zadatak sociologije” i

“Društveni determinizam i ljudska sloboda”. Njegova sociologija se s pravom

naziva dubinska zato što on polazi od stava da svaku kompleksniju društvenu pojavu

ili proces kao i društvo u cjelini sačinjavaju različiti stupnjevi ili spratovi, raspoređeni

dubinski i oni se nalaze jedni nad drugima a istovremeno su međusobno neraskidivo

vertikalno povezani. Takvih dubinskih spratova u društvenim pojavama i društvu ima

deset:

1) prirodna i tehnička sredina,

2) organizirani društveni oblici,

3) društveni modeli,

4) kolektivno ponašanje,

5) društvene uloge koje imaju pojedinci,

6) kolektivne sklonosti ljudi,

7) društveni simboli,

8) invencija, inovotarstvo i kolektivno stvaralačko djelovanje,

9) kolektivne ideje i vrijednosti i

10) kolektivna psihička i mentalna stanja.

112

Ovi spratovi su osnovni elementi iz kojih nastaju društvene grupe i globalno društvo.

Društvene grupe i svi oblici društvenosti su predmet mikrosociologije. Glavni oblici

društvenosti su “Mi” i Odnosi sa drugima. “Mi” su cjeline u kojima su pojedinačne

svijesti povezane međusobnm prožimanjem i koje se ne mogu svesti na prosti skup

članova. Po Gurviču, kolektivna i pojedinačna sviijest se prožima, ali se individualna

gubi u općoj svijesti. Oblik “Mi” ima tri stupnja djelimičnog spajanja:

1) masu ili gomilu – najslabije spojenu,

2) društvo – jače spojeno izvanjskim vezama, interesima i koristima i

3) zajednica, džema’at i ummet u islamu – najjače spajanje gdje je osnovna veza

među članovima rezultat i posljedica odnosa prema Bogu.

Odnosi s drugima, a ne odnosi unutar “Mi”, su odnosi između pojedinaca koji nisu

spojeni u cjelinu kao “Mi”. Odnosi s drugima mogu biti trostruki:

1) približavanje,

2) udaljavanje i

3) mješoviti odnosi.

Kod Dirkema se nikada ne prožima i individualna i kolektivna svijest zato što sve

individualne svijesti nastaju i definiraju se iz kolektivne svijesti, a kod Gurviča

individualna i kolektivna svijest se dodiruju i prožimaju, ali se individualna kao

slabija, ipak, gubi u kolektivnoj.

U islamu se nikada individualna svijest ne može izgubiti u kolektivnoj, zato što bi

čovjek izgubio identitet na ovom i mogućnost odgovornosti na onom svijetu.

U gledanju na veze i odnose sa drugima, Gurvič je, po shvatanju, blizak Fon Vizeu.

Pored društvenih oblika, mikrosociologija poroučava i društvene grupe i društvene

klase. Društvene grupe su relativno stalne jedinice koje imaju zajednički cilj, a

društvene klase su jedinice u kojima postoji relativna ravnoteža raznovrsnih

elemenata. Osnovni pojam u Gurvičevom razmatranju je društvo kao globalna ili

društveno totalna pojava koju proučava makrosociologija. Globalne društvene pojave

mogu imati različite obime. Globalno društvo kao najveća jedinica susreće se u

pravnoj, društvenoj, ekonomskoj i političkoj ravni. Do sada se u historiji razvilo deset

113

tipova globalnih društava od kojih se šest predhistorijska, neprometejska i u kojima

intervencija ljudske svijesti i slobode ne postoji. Ta društva su:

1) harizmatske teokratije - faraonizam i robovlasništvo,

2) patrijarhalna društva - pater familis,

3) feudalna društva - monarhija, vlastela, seljaci i kmetovi,

4) gradovi-države iz kojih se razvijaju carstva,

5) apsolutističko društvo s početka kapitalizma i

6) liberalističko društvo konkurentskog kapitalizma.

Sadašnja četiri živa tipa društva su:

1) dirigovano društvo razvijenog kapitalizma - Nju Dil u SAD,

2) fašističko birokratsko-korporativno društvo u nacizmu i militarizmu,

3) plansko društvo kolektivističkog etatizma i birokratskog socijalizma i

4) plansko društvo sa višestranačkim sistemom i parlamentarnim životom sa

naglašenom socijalnom ulogom države u društvu, kroz poresku politiku u

socijaldemokratiji kapitalizma.

114

XVII SOCIOLOŠKE TEORIJE XX STOLJEĆA

Najpozaniti sociološki pravci u XX stoljeću su:

1) funkcionalizam – u Americi

2) marksizam - u odumiranju na Istoku i

3) strukturalizam - u Francuskoj.

17.1. Funkcionalizam

Funkcionalistička teorija društva je najpozantiji sociološki pravac u modernom

zapadnom razvijenom svijetu XX stoljeća, koja se najviše razvija u SAD. Razvija se u

tri varijante:

1) ranoj biološkoj,

2) normativnoj sa zajedničkim vrijednostima kao osnovama socijalne integracije

kroz ideje, religiju, etiku, pravo i kulturu i

3) socijal-kibernetskoj koja socijalni sistem ili društvo shvata da se sastoji od

dijelova koji su skladno povezani i koji funkcioniraju sa visokim stepenom

usklađenosti.

Društvo je prema funkcionalističkoj teoriji u biti harmoničan organizam i funkcinalno

jednistvo je njegova temeljna karakteristika. Svaki pojedinac, svaki dio i institucija

vrše izvjesnu pozitivnu funkciju koja je doprinos održavanju postojeće strukture,

odnosno njenom stalnom vraćanju u ranije stanje ekvilibrijuma. Društvo je socijalnio-

funkcionalni sistem u kome se održava ista bazična struktura i ista osnovna

supstancija. U društvu imaju ugrađeni mehanizmi koji ga uvijek vraćaju u određeno

ranije stanje, stanje ravnoteže ili ekvilibrijuma. Čim neka institucija postoji, to je,

samo po sebi, dokaz da vrši neku pozitivnu funkciju i da predstavlja nužan dio u

okviru date cjeline. U suprotnom slučaju, sve što odsupa od vladajućeg sistema i što

ne služi njegovom održavanju i što mu protivurječi predstavlja samo devijaciju,

deformaciju i patološki izuzetak koji treba operativnim zahvatom otkloniti. Ukoliko

dolazi do promjena u društvu, one ne mijenjaju tip i sistem uređenja, nego služe

poboljšavanju, učvršćivanju postojećeg uređenja i vraćanja društva u prvobitnu

ravnotežu. Sve su promjene u okviru i u korist sistema, a ne protiv sistema. Odrđene

115

kvantitativne promjene u društvu se stalno dešavaju da bi, u biti zadržale sve onako

kako jeste a ne mijenjali. Te kvantitativne promjene su: stupanje u brakove,

završavanje škola i zapošljavanje ljudi čime se dobivaju nove funkcije. Sve promjene

u društvu imaju ulogu da održavaju dinamičku ravnotežu društva i služe adaptaciji i

usavršavanju postojećih društvenih oblika. Postavlja se pitanje kako će se održavati

struktura društva i njihove pojedinačne uloge u neprestanoj dinamici. To se postiže: a)

uspostavljanjem apsolutnog prioriteta, sistema i cjeline nad pojedincem. Sistem je

sve, a čovjek je u odnosu na njega ništa, b) zato funkcioniranje sistema kao cjeline

ima apsolutnu prednost nad svakim pojedincem, dijelom ili institucijom. Svi moraju

služiti isključivo održavanju cjeline i njenom funkcioniranju, zato što je dobro za

sistem, automatski je dobro i za pojedince i za djelove sistema. Zahtjevi i potrebe

služenja sistemu i njegovom funkcioniranju postaju lične potrebe tako što se ulijevaju

u svijest svakog pojedinca preko religijskih predstava, moralnog sustava, kulturnih

modela i normativnog poretka. Suglasnost pojedinačnih volja (konsenzus) je taj

nevidljivi cement koji sve pojedince i dijelove povezuje u jednu cjelinu zajedničkim

moralnim vrijednostima, religijskim predstavama i pravnim normama i kulturnim

modelima. Moralnim vrijednostima, religijskim predstavama i pravnim normama i

kulturnim modelima, djeca se uče sveukupnim odgojem u porodici, obrazovanjem u

školi i socijallizacijom u društvu.

17.2. Talcott Parsons (1902 – 1962.)

Parsons je najpoznatiji predstavnik funkcionalizma. Piše djela “Društveni sistem”,

“Struktura društvene akcije”, “Prema opštoj teriji akcije” i “Struktura i procesi

u modernim društvima”.

Osnova i bit društvene pojave, po njemu, je socijalna akcija sa sastavnim elementima:

1) pojedinac,

2) akcija i

3) situacija i ambijent, socijalni milje ili društvena sredina koja ga okružuje.

Svako ponašanje pojadinaca nije društvena akcija. Društvena akcija je ono ponašanje

koje je motivirano i usmjereno prema nekom društveno-priznatom cilju i koje između

više alternativa bira onaj cilj koji smatra najpogodnijim za sebe. Biranje cilja ili

116

orijentacije vrši se na osnovu dva faktora: na osnovu saznanja ili kognitivnog

(saznajnog) izbora, odabire se put i postupak koji vodi željenom pravcu. O izboru

cilja može se odlučivati na osnovu vrijednosne ili katetičke (moralne) orijentacije i

tada čovjek postupa u skladu sa moralnim principima. Dakle, izbor cilja se vrši po

saznajnoj (kognitivnoj) i moralnoj (katetičkoj) osnovi. Svaka akcija između

pojedinaca pretvara se u interakciju, gdje oni vrše utjecaje jedni na druge. Osnovne

jedinice svakog sistema su društvene uloge (funkcije) i djelatnsoti koje pojedinci vrše

i koje se od njih očekuju da ih vrše na određeni način. Društveni sistem se sastoji od

mreže uloga, koje se ocjenjuju kao više ili manje vrijedne za održavanje sistema i na

toj osnovi njihovi nosioci imaju i različite položaje u društvu kao i prestiž, moć i

naknade u vidu zarade. Svaki društveni sistem sačinjava bezbroj pojedinaca i atoma

koji su nošeni svojim ličnim ciljevima i interesima. Ako je akcija svakog pojedinca

rukovođena religijskim vrijednostima, moralnim principima, pravnim normama,

kulturnim modelima i idejama, tada se ponašanja svih pojedinaca povezuju u

jedinstven organizam. Ova integracija zajedničkih religijskih istina, moralnih

principa, pravnih normi, kulturnih vrijednosti i ideja je jezgro i cement društvenog

sistema iznutra. Čovjek je od rođenja podložan moralno-etičkom odgoju, obrazovanju

i socijalizaciji. U početku djeca to prihvataju kao prisilu, što je neminovnost, a kada to

usade u svoju ličnost, to postaje njihova unutrašnja savjest. Kako se svako društvo

sastoji iz miliona pojedinaca sa različitim interesima, postavlja se pitanje kojim putem

održati ravnotežu ili ekvilibrijum i neporomijenljivost sistema. To se postiže na dva

načina:

1) društvenom kontrolom izvana, gdje društvo preko pravnih propisa i sankcija

dovodi pojedince u red i vraća ih u kolosjek dopuštenog ponašanja. Međutim,

prisila nije jedini mehanizam i

nastojanjem društva iznutra da, putem moralnog odgoja, obrazovanja i socijalizacije,

prenese na sve svoje članove ista moralna principe, kulturne modele i vrijednosti,

religijske predstave i pravne norme. Parsons u tom smislu kaže: “Jedina preventiva

protiv započinjanja rata svih protiv svih, jeste opća suglasnost o zajedničkim

moralnim vrijednsotima.”

17.3. Marksizam

117

Osnove marksizma su: a) materijalizam iz filozofije svih materijalista u povijesti, b)

učenje o privatnom vlasništvu socijalista-utopista, c) učenje o evoluciji Bahofena,

Morgana i Darvina, d) učenje o klasnim razlikama, suprotnostima i borbama Pol

Maraa, Šarla Furijea i Sen Simona, e) učenje o dijalektici, posebno Hegelovoj, f)

učenje o religiji francuskih encklopedista i Fojerbaha, h) učenje o državi Sen Simona i

i) engleska klasična politička ekonomija Adama Smita i Davida Rikarda.

Marksizam je jedan od teorijsko-spoznanjih pravaca sa ambicijom naučne verifikacije

koji je unazad sto pedeset godina obilježio u velikoj mjeri povijest i ljude Evrope.

Utemeljivači marksizma Karl Marks i Fridrih Engels prihvataju učenje socijalista

utopista o privatnom vlasništvu kao osnovi i izvoru zla, nesreće, mržnje, zavisti

eksploatacije, klasne suprotnosti i klasnih sukoba među ljudima. Zato su u svim

zemljama komunističkog tipa odmah poslije izvršene revolucije, izvršene potpune

nacionalizacije i kolektivizacije, skoro, cjelokupne imovine, pa čak i imovine vjerskih

zajednica. Takvim postupcima se skoro potpuno ukida privatna imovina i ljudi gube

ekonomske motive za rad, za štednju, čuvanje imovine, učenje i unapređivanje

proizvodnje. Tako se ostvaruje Aristotelova izreka: “[to je svačije nije ničije.” Poslije

propasti komunističkih režima cijeli narodi u tim zemljama su kolektivna sirotinja,

kako u glavama, zbog neznanja, tako i materijalno-ekonomski, jer u socijalizmu ljudi

umjesto da uče rade i čuvaju imovinu, oni su je rasipali i uništavali i uhodili jedni

druge. Cjelokupno učenje o klasnim borbama kao jednom od pokretača promjena i

razvoja u povijesti marksisti u cjelini preuzimaju od Sen Simona, Šarla Furijera i Pol

Maraa. Po njima sva društva, do socijalizma i komunizma, osim prvobitne ljudske

zajednice, su klasna i zato što su klasna neminovno moraju nestati da bi se uspostavilo

besklasno, beskonfliktno i neizrabljivačko društvo, odnosno komunizam preko

socijalizma. Marksisti dijalektiku preuzimaju od Hegela, s tim što je to kod Hegela

samorazvoj i samokretanje apsolutnog i svjetskog duha kod Marksa i marksista

zamijenjeno samokretanjem i samorazvojem materijalnih proizvodnih snaga.

Materijalne proizvodne snage kao i Hegelov apsolutni i svjetski duh se neprestano

kreću, neumitno i neprekidno razvijaju u okviru određenih proizvodnih ili

produkcionih odnosa kao najbitnijih međuljudskih odnosa iz kojih se razvijaju svi

drugi međuljudski odnosi. Kada proizvodni odnosi postanu uski i tijesni kao okvir za

razvoj materijalnih proizvodnih snaga oni pucaju i mijenjaju se. Tako nastaje

118

robovlasništvo, feudalizam, kapitalizam i konačno komunizam kao cilj i svrha

(teleolos) cijele povijesti. Jedino u komunizmu nema nikakve suprotnosti između

materijalnih proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa, niti ima eksploatacije čovjeka

nad čovjekom i nejednakosti i klasnog društva. Marksisti su, po osnovnom idejnom

određenju, materijalisti i ateisti. Oni uče da su materija i priroda apsolutne, vječne,

nenastale, neuništive i da srhu postojanja imaju u samima sebi. Priroda je ta koja

putem rada i prakse stvara, održava i razvija čovjeka. Oni prihvataju teoriju faktora da

klima, geografija i biologija u bitnom određuju čovjeka ili u potpunosti prihvataju

teoriju Darvina (1805-1882.) o biološko-evolutivnom nastanku i razvoju čovjeka, ali

uz presudnu ulogu ljudskog rada i prakse. Po jednima od predstavnika teorije

evolucije svi su ljudi nastali od jedne majmunolike vrste. To je monofiletsko

stajalište. Po drugom, polifiletskom stajalištu, svi su ljudi nastali od više

majmunolikih vrsta. Ovo drugo stajalište je osnova svih rasističkih teorija o ljudima i

društvu. Rad je osnovna osobina i kvalitet koji je razdvojio čovjeka od majmuna i

svih životinjskih vrsta. Zahaljujući upotrebi predmeta, rada i proizvodnji oruđa za rad

čovjek ne proizvodi samo njih već i sebe, svoju psihu, svijest i društvo. “Čovjek je

životinja koja pravi alate”, kaže Franklin, “i najveći događaj u historiji ljudskog roda

jeste kada je prvi čovjek podigao kamen da se odbrani od životinje”, smatra on, a

prihvataju marksisti. Engels piše knjigu “Uloga rada u pretvaranju majmuna u

čovjeka”, a mogla bi se napisati i u obrnutom smislu. Čak se i artikulirani govor po

ovim učenjim razvija zahvaljujući radu. U svom primarnom određenju rad je za

Marksa razmjena materije između čovjeka i prirode kao i svjesna, svrsishodna i

planska djelatnost čovjeka s druge strane.

Kultura je sve ono što od drugih ljudi učimo pomoću rada, pokreta i ugledanja, za

razliku od onoga što smo dobili naslijeđem. Mogućnost smislenog sporazumijevanja

među pojedincima je bitno svojstvo čovjeka. Društvena proizvodnja koju čine

proizvodnja, raspodjela, razmjena i potrošnja ima presudnu ulogu u nastanku čovjeka,

društva i društveno-historijskog razvitka. Marksisti smatraju državu ostatkom klasnog

društva i organiziranim nasiljem jedne klase protiv drugih klasa. Zato je kao takvu

treba smjestiti u muzej starina. Kao organizirano nasilje jedne klase protiv drugih

država sa klasnim društvom treba da odumre. Marksisti ništa bolje mišljenje od

države nemaju ni o pravu. Oni pravo definišu ovako: “Pravo je volja vladajuće klase

pretvorena u zakon. Naše rodno tlo nije tlo prava nego tlo revolucije.” Državu prema

119

marksistima zamijenjuje asocijacija slobodno udruženih proizvođača, a vojsku i

policiju zamijenjuje naoružani narod. Još gore mišljenje imaju o ljudskoj svijesti za

koju kažu: “Ne određuje svijest čovjeka njegovo vlastito biće, nego njegovo

društveno biće određuje njegovu svijest”. Zato Marks definira čovjeka sveukupnim

ansamblom međuljudskih društvenih odnosa. Najpogubnije i najpogrešnije učenje

marksista je o religiji. Po pitanju religije Marks i Engels u potpunosti prihvataju

učenje Fojerbaha koji smatra da čovjek po svojoj slici i prilici izmišlja i stvara boga a

ne bog čovjeka. Za marksiste religija je “opijum za narod”, “iluzorno sunce oko kog

se čovjek okreće dok ne nađe pravo sunce”. Ona je po Marksu jednim dijelom izraz

bijede u društvu a drugim dijelom je protest protiv te bijede, i to je njena pozitivna

strana. Nažalost, zbog ponašanja Crkve i svećenika Marks i Engels ne griješe u

mnogim svojim stavovima kada su u pitanju religijske institucije, ustanove i

svećenici, ali griješe kada govore o samoj vjeri. Njihova je najveća tragedija što su

religiju identificirali sa njenim institucijama i ljudima koji u ime nje govore. Oni

prihvataju učenje francuskih materijalista (Didroa, Holbaha) po kojima je religija

jednim dijelom posljedica ljudskih predrasuda i neznanja. Nestankom eksploatacije i

društvenih uvjeta koji je uzrokuju kao i predrasuda i neznanja oni smatraju da će

religije nestati. Vjera nije društvena pojava nego je Božija Objava, data kao milost i

dar svim ljudima u formi slobode. Njen izvor je Bog, sadržaj - Istina, forma i okvir -

sloboda, a od nje imaju koristi ljudi i sva stvorenja.

17.4. Strukturalizam

Strukturalizam je saznajno-teorijski pravac, nazor kao i metodološko-istraživački

postupak u društvenim i duhovnim disciplinama koji, prije svega, polazi od pojma

strukture kao temelja. Struktura u arhitekturi i građevinarstvu u osnovi znači: gradnja,

ustrojstvo, građa, raspored elemenata, dijelova i članova neke cjeline. Postoje

jednolične i složene sturkture. Cjeline su sazdane po nekom pravilu, shemi i rednom

načelu. U novije vrijeme u teoriji termin struktura označava i organsku

interfunkcionalnu cjelinu u kojoj svaki član ovisi o drugima i samo po svojoj

sudatosti, supovezanosti i suorganiziranosti sa drugim članovima i cjelinom

dobiva svoje značenje i vrijednost. Kao takve strukture se mogu posmatrati kao živi

organizmi i društvena zajednica. Unutar filozofije, socijalne antropologije, etnologije,

povijesnih disciplina, semiologije i teorije književnosti strukturalizam se kao nazor i

120

metodološki postupak najviše razvija u XX stoljeću na tlu Francuske. Strukturalnu

metodu u etnologiji i socijalnoj antropologiji primjenjuje Klod Levi Stros, u

psihoanalizi i psihologiji Žan Lakan, povijesti Mišel Fuko i strukturalnoj lingvistici

De Sosir. Sosir smatra da jedino sinhroničko razmatranje sistema znakova i značenja

vodi ispravnoj spoznaji jezika, društvenih ustanova, stupnjeva srodstva, poetskih

tvorevina i gospodarskih sistema, pri čemu se ne uzima u obzir dijahronija. Na taj

način se niječe svaka povijesnost. Na relaciji društvo-pojedinac, po strukturalistima,

sistem, društvo, struktura i cjeline su sve, a pojedinci su ništa. Uloga strukture se

apsolutizira a ljudi kao individuuma, slobodnih i kreativnih ličnosti minimizira. Po

odnosu društvo-pojedinac strukturalizam i funkcionalizam su sijamski blizanci, s tim

što u funkcionalizmu pojedinac ima više samoinicijative. Očito je da strukturalizam

kao teorija modernog doba i misaona slika ogromnih svjetskih korporacija i

multinacionalnih kompanija i vojnih ekonomskih, privrednih, političkih i medijskih

superstruktura, u kojima su uloge i značaji pojedinaca, ma koliko bili sposobni unutar

takvih struktura, obezličavaju i svode na brojke koje imaju svrhu i funkciju isključivo

unutar struktura, samo žalosno svjedočanstvo modernog doba iskazano u mislima.

Ipak, nema takve i tolike strukture u kojoj se čovjekova ličnost i osjećaj vlastite

svijesti i odgovornosti može i smije izgubiti. Tada se umjesto čovjeka dobiva robot,

čovjek gubi identitet na ovom i smisao odgovornosti na onom svijetu.

Sarajevo, 04.11.1993. god.

* * *

121

RJEČNIK OSNOVNIH TERMINA I POJMOVA

A

Ako je riječ o nauci ili teorijskoj disciplini, da bi one imale svojstvo nauke ili teorijske

discipline, moraju ispunjavati četiri uvjeta i imati četiri elementa: a) predmet, oblast

ili temu koju proučavaju, b) znanstveni ili teorijski metod, c) teoriju i terminologiju.

afinitet – tazbinstvo.

ahlak – etika utemeljena na Objavi i vjeri. Sastavni dio svake Objave pored imama i

šerijata jest ahlak ili moral utemeljen i određen na Objavi. Suština je morala u islamu

naređivanje i borba za dobro i zabrana i borba protiv zla u ime Boga a na korist ljudi.

akreba – zenil, kurbā, rodbina

aristokracija - je za Aristotela vladavina nekolicine najboljih po zakonu.

asabijja - je osnovna i najbitnija pojava koja karakterizira veze i odnose među

nomadima ali to je i centralna kategorija, bitan pojam i najveći doprinos Haldunove

teorije o društvu. U biti Asabijja je specifična vrsta veza i odnosa među ljudima

utemeljena na krvnom srodstvu ili nečemu što je slično tome kao što su surovi uvjeti

života i egzistencijalna sudbina.

ascendenti – preci u krvno-srodničkoj ravni.

asnamun – idoli, kumiri.

B

besar – teorija u filozofiji i apstraktivno-spekulativnim disciplinama gdje se do

spoznaje dolazi umovanjem i promišljanjem pomoću uma i razuma.

biblija - je osnovna vjerska knjiga: jevreja, kršćana, hrišćana i protestanata.

Najznačajnija dva dijela Biblije su Tora (Stari Zavjet), vjerski izvor Jevreja i

Jevanđelje (Novi Zavjet), vjerski izvor kršćana, hrišćana i protestanata.

bigamija – dvoženstvo.

birokratija - je za Maksa Vebera, najracionalniji i najsavršeniji oblik društvene

organizacije i najsavršeniji način upravljanja u kapitalizmu. Ona se javlja kao najviši

izraz bezlične vladavine zakona. To je takav društveni mehanizam koji sistematski

usklađuje rad velikog broja pojedinaca i s najvećim mogućim uspjehom ostvaruje

postavljene zadatke u državnoj upravi, privredi, vojsci, kulturi, obrazovanju. U

122

modernom društvu, birokratija se susreće na svakom koraku i ona zauzima središnje

mjesto u društvenim institucijama i ustanovama.

brak - kao što je porodica osnovna ćelija iz koje su se razvile sve ljudske grupe, tako

je brak kao čvrsta i stabilna, sveljudska veza, odnos i zajednica između muškarca i

žene, dva bića iste vrste, a različitih parova i spolova, najstariji i najbitniji

međuljudski odnos, veza, zajednica i ustanova, iz koga se razvijaju i nastaju sve

porodice.

C

ciklička ili regresivna teorija društva – sva učenja koja društvo, državu, kulturu i

civilizaciju uspoređuju sa organizmima i smatraju da se ona rađaju, rastu, razvijaju,

doživljava zenit, zastoj, nazadak i nestanak, nazivaju se regresivna ili ciklička

gledanja i doktrine. U historiji društvene misli (kod Augustina, Aristotela, Šarla

Furijea) javlja se teorija o istorijskim krugovim (ciklizam). Tako Helvecije smatra da

se život odvija u vidu kruga i poslije prevrata gubi se hrabrost i ljubav prema slobodi i

hrli se u susret ropstvu, despotizmu i propasti. Niče zastupa stajalište vječnog vraćaja

istom. Regresivna teorija je potpuno suprotna teorija neuritnog i neprestanog

linearnog napretka, razvoja i progresa. U islamu se na ljudski život ne gleda ni kao na

progres ni kao na regres već smisao svega svodi se na služenje Bogu, korištenju

ljudima, činjenja dobra da bi Allah bio zadovoljan s nama i mi s Njim.

cilj države - u klasičnim teorijama do humanizma i renesanse jeste: ostvarivanje ideje

općeg dobra i sreće za sve građane pomoću ideje pravde i pravičnosti, odgoj ljudi i

njihovo vođenje moralnom životu pomoću religije, zaštita ljudskih života, časti i

imovine i artikulacija ljudskih interesa i potreba političkim, a ne borbenim sredstvima.

S obzirom da Makijaveli razdvaja i suprostavlja državu i politiku s jedne religiji i

etici s druge strane to odstupa od stava da je država u funkciji moralne ideje i

postavlja materijalni interes i korist kao cilj i svrhu postojanja države.

civilizacija – kao što je kultura rezultat duhovne kreacije, znanost, osjetila i razuma,

tako je civilizacija rezultat znanosti. Civilizacija je, zapravo, opredmećena,

materijalizirana, ospoljena i u prostoru ostvarena i rasprostrta znanost. U najširem

smislu civilizaciju čine sva sredstva i tehnike, kao rezultat nauke u nadvladavanju i

čovjekovim mogućnostima i potrebama, prilagođavanja prirode. U XIX stoljeću riječ

123

civilizacija, koja potječe od latinske riječi civilis-uglađen, građanski, postaje sinonim

za najviši stepen razvitka materijalne i duhovne kulture.

civitate dei - je Božija, kršćanska država koja je oličenje dobra. Božiju državu ili

nebesko carstvo, po Augustinu, formira ljubav prema Bogu a prezir prema sebi i

ovom svijetu.

civitate terra - je svjetovna država, po Aureliju Augustinu, oličenje zla grijeha i

đavola. Zemaljsku državu i carstvo stvara čovjekova ljubav prema sebi, a prezir

prema Bogu.

crkva, ecclesia, kyriakos, kyriakum, basilica – Gospodnji, Božiji dom, zgrada za

bogosluženje, narodna skupština, zajednica kršćanskih vjernika, zgrada namijenjena

kršćanima, hrišćanskom i protestanskom bogosluženju. Crkva je, inače, centralna

ustanova i institucija kod rimokatolika, pravoslavaca, a postoji i kod protestanata.

Č

~ovjek - ~etiri su bitna određenja čovjeka ili ličnosti. To je stabilna organizacija

individualnih karakteristika koje čovjeku omogućavaju identitet, distinkcija -

razgovjetnost koja se vezuje za svakog konkretnog čovjeka, svaki čovjek je

jedinstvena cjelina i neponovljiv entitet i čovjek je otvoren sistem, ne potpuno koji

ostvaruje stalnu interakciju i komunikaciju sa svijetom. Za razliku od ličnosti

individuum je potpuno zatvoren i zakovan u sebe, bezlična osoba je potpuno otvorena,

asimilira se i utapa u masu a epigon je samo otvoren za prošlo, za zavjete predaka i

ideale i ciljeve prošlosti. Sa stajališta čovjeka i digniteta njegove osobe najbitniji su:

karakter, svijest, savjest i mentalitet.

D

descendenti - potomci u krvno-srodničkoj ravni.

despotska vlast, tugjan - po Aristotelu, odnosi se isključivo na neograničenu vlast

gospodara nad robovima i ona ne postoji u polisu za građane nego samo za robove i

barbare (strance).

dijalektički materijalizam - prema učenju klasika marksizma, znači da su sve razlike,

suprotnosti, suprostavljenosti, borbe i neminovne promjene u svim društveno-

ekonomskim formacijama zasnovane na klasnim razlikama, suprotnostima, klasnoj

124

strukturi društava i klasnim borbama što je sve utemeljeno na privatnom vlasništvu i

na suprotnostima između materijalnih proizvodnih snaga koje se neprestano razvijaju

i materijalnih proizvodnih produkcionih ili ekonomskih odnosa koji su, u biti, odnosi

klasnog društva. Ta borba i dijalektika između proizvodnih snaga i proizvodnih

odnosa kao i borba klasa, trajaće sve dok se ne ukine privatno vlasništvo, klasna

struktura društva i dok se ne uspostavi besklasno društvo ili komunizam. U biti

dijalektički materijalizam podrazumijeva dijalektiku materije i klasnih odnosa a ne

duha i ideja.

dijalektika - je najviša nauka kod Platona zato što ona posmatra i proučava svijet

vječnih ideja.

dīn, religija - bilo koja, bilo čija bilo kada i bilo gdje. Dīnu-islam - religija

muslimana.

Svaka dinastija - smatra Haldun - u tri generacije i četiri faze za 120 godina prolazi

kroz pet oblika: osnivače, kraljevsku vlast, senilnost, agoniju i raspad. Dakle,

regresivnu ili cikličku teoriju društva Haldun samo podrazumijeva na dinastiju a ne na

društvo kao cjelinu, njegovu kulturu i civilizaciju. To je doprinos društvenoj teoriji na

svjetskoj razini, jer su svi teoretičari zastupnici cikličke teorije, Aristotel, Aurelije

Augustin i drugi stavljali znak jednakosti izvan dinastije i društva kao cjeline i

njegove kulture i civilizacije. Naprotiv, Haldun smatra da poslije propasti dinastije

društvo kojem je ona dominacija - karakteriše je nadređenost i podređenost, odnos

gospodar - rob i odnos neslobode i neravnopravosti.

društvena fiziologija - proučava društvo iznutra i obuhvata posebne sociologije:

sociologiju religije, sociologiju morala, sociologiju prava, sociologiju etike,

sociologiju lingvistike.

društvena morfologija - proučava društvo izvana u njegovoj spoljašnoj naravi. Kao

materijalne fenomene i društvo u spoljašnjoj ravni, njegovu geografsku situaciju,

veličinu stanovništva, gustinu naseljenosti i raspored u prostoru tretira društvena

morfologija.

društvena pojava - je svjesno, namjerno, slobodno, voljno i plansko uzajamno

povezano i organizirano djelovanje i ponašanje kao i uzajamni odnos i komunikacija

među ljudima, pomoću kojih se prouzrokuju određene promjene u prirodi, društvu ili

pojedincu, a te promjene ne bi bilo bez uzajamno povezanog djelovanja i ponašanja

ljudi. Dva su osnovna elementa bitna za nastanak društvene pojave: ponašanje

pojedinaca i povezanost tih ponašanja u povezanom djelovanju na prirodu društvo i

125

pojedince čija su ponašanja povezana. Usvojeno je stajalište da se društvena pojava

sastoji iz društvenog procesa kao suštine i sadržaja, društvenog odnosa kao okvira,

oblika ili forme i društvene tvorevine koja je rezultat i posljedica društvenog procesa

u okviru društvenog odnosa kroz dugi vremenski period.

društvena pojava - osnova i bit društvene pojave, za Talkota Parsonsa, jeste socijalna

akcija sa sastavnim elementima: pojedinac, akcija i situacija, ambijent, socijalni milje

ili društvena sredina koja ga okružuje.

društvena struktura - proučava: sastav društva, svojstva karakteristike, osobenosti i

bitne odrednice društva i društvenih pojava, odnose među dijelovima i strukturnim

elementima društva i njihova međusobna prožimanja, djelovanja i utjecaje dijelova i

strukturnih elemenata društva jednih na druge.

društvene grupe - Označavaju sve posebne oblike udruživanja ili okupljanja ili svaki

posebni skup ljudi koji su povezani radi ostvarenja nekog zajedničkog interesa,

koristi, potrebe, djelatnosti ideala vrijednosti i cilja. Konstitutivni elementi grupa su:

članstvo, djelatnosti, aktivnosti, procesi, odnosi i vrijednosti koje izgrađuje i ostvaruje

grupa. Tu su i ciljevi, planovi, programi, platforme, sadržaji rada, centar okupljanja,

povezanost među članovima, hijerarhija i funkcije u grupi. Najšire kazano, društvene

grupe su srednji član i vezivno tkivo između društva kao globalne društvene pojave i

čovjeka kao pojedinačne pojave. Društvo pokriva opći, grupe posebni a pojedinac

individualni plan ljudskog života. Zato je društvo opća, grupe posebna a čovjek

pojedinačna pojava. Ljudske grupe se razvijaju tako što se iz braka razvija porodica,

iz porodice rodbina, iz rodbine rod, iz roda bratstvo, iz bratstva pleme, iz plemena

narod iz naroda nacije i rase i konačno iz svih njih čovječanstvo.

društvene institucije i ustanove - označavaju op}i okvir, op}e forme, op}e uvjete i

mjesta na kojima se odvija ukupan javni, društveni, kulturni, politički i državni život.

društveni simboli - su materijalizirani znaci unutrašnjih sadržaja koji vrše određeni

pritisak i funkciju integriranja i prinuđavanja na pripadnike društva u skladu s

postojećim društvenim vrijednostima i prilikama.

društveno-teorijske discipline - na pologu i temelju Objave uz pomoć osjetila, razuma

i uma služeći se komparacijom i analogijom tretiraju i proučavaju sve dostupne

čovjekove i društvene pojave, procese, tokove, odnose i manifestacije. Te

manifestacije ljudskog i društvenog su: govor, pismo, umjetnost, kultura, politika,

pravo, ustavi, zakoni, institucije, ustanove, države, civilizacije i ljudska ostvarenja.

126

društvo i društveno - tema sociologije za Vizea nije društvo nego društveno, a

društveno čini skup društvenih procesa koji se sastoje iz spajanja i razdvajanja ljudi u

društvenom prostoru. Procesi spajanja su: upoznavanje, približavanje, prilagođavanje,

udruživanje i asimilacija, a procesi razdvajanja su utakmica, opozicija i sukob. Zato

što društveni procesi, dakle, društveno, izaziva promjene u prirodi, čovjeku i društvu,

tema sociologije i nije društvo nego društveno.

društvo, En-Nas - posmatrano kao globalna ili totalna društvena pojava, društvo je

najveća skupina ljudi, povezana specifično ljudskim procesima, odnosima, vezama i

djelovanjem. To specifično ljudsko razlikuje društvo od sličnih pojava u prirodi. U

prirodi vlada determinizam – u društvu djelomična sloboda, u prirodi zakoni

reverzibiliteta – u društvu ireverzibiliteta, u prirodi su instinkti – u društvu svijest,

sloboda, namjera, Objava i instinkti, priroda služi i koristi društvu i čovjeku, a čovjek

i društvo bi morali robovati samo Bogu.

država - najkraća definicija kaže: Država je politička zajednica i teritorijalna

organizacija, određena ustavom i uređena zakonima, koju sačinjavaju svi njeni

stanovnici. Osnovni elementi države su: teritorij, stanovništvo, vlast, ustav i zakoni i

državne međunarodno priznate granice.

dubinska sociologija – Gurvičevu sociologiju nazivaju dubinskom zato što on polazi

od stava da svaku kompleksniju pojavu ili proces kao i društvo u cjelini sačinjavaju

različiti stupnjevi ili spratovi, dubinski raspoređeni i oni se nalaze jedni nad drugima a

istovremeno su međusobno neraskidivo vertikalno povezani. Njih ima deset.

Đ

|arizil-kurba, |aril-|unubi - bliže i dalje komšije.

DŽ

džahil - neznalica čije neznanje proizilazi iz kufra, širka i neoprostivih grijeha.

E

edeb, terbijjet – odgoj.

127

egzaktna - potpuno naučna, sa eksplicitnim: jasnim, preciznim, sigurnim, izvjesnim,

jednostavnim, mjerljivim i iskustveno provjerljivim stavovima, iskazima i sudovima

traže njeni utemeljivači: Sem Simon, Ogist Kont i Herbert Spenser. Za njih je

sociologija isto što i matematika, geometrija i fizika.

En-Nas-Društvo ka univerzalna, totalna, globalna i najopćenitija pojava, bilo kada,

bilo gdje i bilo koje.

ep o gilgamešu - je najznačajniji ep Babilonaca u Mezopotamiji.

esatirun – mitovi.

etika - moral - je sastavni i nerazdvojni dio svake religije. Nema žive etike bez

Objave. Etika je zapravo ostvarena ili praktična religija. U sadržaj etike ili morala

spadaju: moralne kategorije, vrijednosti, vrline, principi, krijeposti, zakoni, načela i

sudovi kao što u pravo spadaju osnovne norme, ustavi, zakoni, statuti, pravilnici,

regule i sankcije. Bit etike kao praktične religije primjenjene u međuljudskim

odnosima i teorijske discipline unutar filozofije jeste učenje o dobru i zlu. Ni vjernici,

ni nevjernici, ni politeisti ne spore postojanje i potrebu za etikom. Jedina razlika među

njima se javlja oko izvora i porijekla etike i njenog važenja. Za vjernike etika ima

porijeklo izvan čovjeka u Objavi i religiji, a za nevjernike etika ima porijeklo u

čovjeku. Oko porijekla etike vjernici zastupaju heteronomno a ateisti autonomno

stajalište.

et-takva - prava, čista i potpuna svijest o Allahu dž.š., Bogobojaznost, izvršavanje

Božijih zapovijedi i Poslanikovih preporuka i čuvanje od zabrana i grijeha.

F

fikh-ius - islamska pravna znanost ili jurisprudencija.

filozofija - dolazi od dvije riječi; philos - prijatelj i sophia - mudrost. Filozof je dakle

prijatelj mudrosti. Kao najšira teorijsko-spoznajna i spekulativno-apstraktna disciplina

ona pokušava iskazati svu stvarnost u mislima putem pojma, suda i zaključka.

formalna sociologija - inzistira da se proučavaju oblici, okviri, kalufi ili forme

društvenog života a druge discipline će ispitivati društvenu sadržinu i tvorevinu. Zato

sociologija, unutar društvenih disciplina ima istu ulogu i funkciju koju ima geometrija

naspram fizičkih, hemijskih i bioloških tijela. Naime, geometrija daje samo slike,

oblike, forme i okvire tih tijela a nikada ne nosi u sebi njihove sadržaje.

128

francuska buržoasko-politička revolucija - koja se događa u XVIII stoljeću

označava kraj feudalizma i početak kapitalizma, rušenje monarhije i kralja a

uspostavljanje republike i potiskivanje uloge Crkve u društvu sa javne na privatnu

sferu života. Tako se potiskivanjem Crkve, religija sa javnog, društvenog i političkog

života svodi na privatnu stvar svakog pojedinca kroz slobodu savjesti i

vjeroispovjesti.

funkcionalizam - je najpoznatiji sociološki pravac u modernom zapadnom

razvijenom svijetu XX stoljeća. Društvo je prema funkcionalističkoj teoriji u biti

harmoničan organizam i funkcionalno jedinstvo je njegova temeljna karakteristika.

Svaki pojedinac, svaki dio i institucija vrše izvjesnu pozitivnu funkciju koja je

doprinos održavanju postojeće strukture, odnosno njenom stalnom vraćanju u ranije

stanje ekvilibrijuma. Društvo je socijalno-funkcionalni sistem u kome se održava ista

bazična struktura i ista osnovna supstancija.

G

gnoseologija - je teorijsko-spoznajna disciplina unutar filozofije, koja se bavi izvorom

spoznaje (osjetila, razum, um, intuicija, nadahnuće, prosvjetljenje), sadržajem

spoznaje i granicama spoznaje. U filozofiji cilj spoznaje je Bitak. “Moja je namjera da

istražim porijeklo, izvjesnost i doseg ljudske spoznaje” (Yon Locke). U teoriji

spoznaje važni su još i problem predmeta spoznaje i problem istine.

gutembergova galaksija - označava pojavu pokretne štampe i prelazak sa rukopisa

knjiga na štampanje knjiga u XV stoljeću. Gutembergova galaksija do neslućenih

razmjera omogućava širenje knjige, štampe i pismenosti.

H

hadis - Sve što je Muhammed a.s., u životu rekao u kontekstu vjere islama. Hadis je,

inače, drugi izvor vjere islama.

haridžije – jedan od prvih vjersko-političkih opozicionih pokreta u povijesti islama. U

vjerovanju su pored Akide uvjerenja u srcu, Šehade javnog očitovanja Kelime i

Šehadeta osnovne formule islama zagovarali i Amel - dobra djela i islamsku praksu.

harizmatska vlast – dar milosti, misli se od Boga. To je oblik vlasti koji ne poznaje

nikakva pravila, raiconalno i tradicijski ustrojena. Ova vlast se zasniva isključivo na

129

vjeri, a ne zakonima, u izuzetna svojstva karizme. Vođa vlada dok ima pristalice koje

su mu neograničeno vjerne i odani, zato što je vlast isključivo vezana za njegovu

ličnost. Ne postoje nikakva pravila, ni razumni argumenti koji reguliraju odnos vođa -

narod.

horizontalne društvene grupe – potpuno zatvorene, nepokretne i ineretne grupe.

Kaste su najzatvorenije i najnepokretnije horizontalne društvene grupe koje svoj

nastanak, razlog postojanja ii status u svakom pogledu utemeljuju, definiraju,

opravdavaju i objašnjavaju iz religijskog učenja.

I

ibadetullah - osjećaj ovisnosti, robovanja pred apsolutnim Bićem u koje se vjeruje.

idealiziam - je nazor i učenje da je pravi Bitak i osnova svega ideja ili misao, duh,

mišljenje, svijest, Bog um da su materijalna i pojavna bića izvedena iz ideja.

Objektivni idealizam, utemeljuje taj idejni bitak kao objektivnu zbilju i zbiljnost

nezavisnu od čovjeka. Po Platonu su tako ideje vječne i nepromjenljive biti i izvori

stvarnosti, a po Hegelu je Apsolutna ideja idejna i izvorna osnova svega. Subjektivni

idealizam uči da je ljudska svijest ono primarno a stvarnost je onda idejna tvorba

subjekta ili agregat osjeta. Za idealizam ideje su primarne, one su osnovna načela i

principi svijeta.

ihsan - karakter u osnovnom određenju označava uvjereno i osvjedočeno robovanje

Allahu, a to je temelj ljudskog karaktera i praktičnog ponašanja. Ihsan je jedinstvo

karakternih odlika i dužnosti. Iz ihsana se razvija muhsin, čovjek tvrđava vjere,

uvjerenja, etike, kulture, dobra, pravde, istine i bedem odbrane od nevjerovanja, širka,

nemorala, nekulture, zla, nepravde i laži.

ilijada i odiseja - dva epa, remek djela svjetske književnosti, koja se pripisuju

Homeru, su najznačajniji epovi Antike.

ilm - znanost

imām, teizam, vjerovanje - u islamu u šest temelja vjere: Allaha, Meleke, Objave,

poslanike, Sudnji dan i Božije određenje. Imam podrazumijeva vjerovanje u Jedno

Apsolutno, natprirodno i onostrano Biće, koje je stvorilo, koje stvara i upravlja svim

svjetovima.

incest - rodoskrvnuće i krvno-srodničke seksualne zabrane i ograničenja.

130

industrijska revolucija - označava pojavu pronalaska parne mašine i prelazak sa

manufakturno-unikatne i pojedinačno-ručne na industrijsko-serijsku i objektivizirano-

obezličenu proizvodnju. Industrijska revolucija koja se javlja u Engleskoj u XVIII

stoljeću uvećava proizvodnju, razara sela i velike porodice, koncentriše ljude u

gradove i ruši neupitni autoritet oca.

industrijsko društvo - za razliku od militarističkog, po Spenseru, odlikuje se

vladavinom prava i pravnom državom, privatnom imovinom, višestranačkim životom

i parlamentarnim sustavom.

insan - čovjek, osoba, ličnost

islam - religija od Allaha i kod Allaha znači svjesnu, savjesnu, slobodnu i namjernu

predanost i pobornost Jednom Bogu. To je i sveukupno životno držanje i ponašanje

čovjeka uslovljeno vjerom u Allaha na temelju Kur'ana. Islam je religija ili Din koju

je Allah dž.š. objavljivao preko svih poslanika i vjerovjesnika a u potpunosti je

usavršio i kompletirao preko Muhammeda a.s. Praktičnu stranu islama čini pet

islamskih šarta ili pet praktičnih dužnosti islama.

K

kabiletun – pleme.

kapitalističko društvo - za Maksa Vebera je izuzetna i jedinstvena pojava u povijesti,

zato što nikada nije postojalo društveno uređenje i sistem sličan njemu. To je zato što

je duh kapitalizma, proizišao iz protestantske etike, nije više samo svojstvo

pojedinaca, nego čitavih grupa ljudi. Tek kada se taj kapitalistički duh udruži sa

kapitalističkom organizacijom privrednog i ekonomskog života, dobiva se slika

modernog kapitalizma. Kapitalistička privreda je najviši i najsavršeniji oblik

racionalne organizacije privrednog života. Taj duh je najviši i najčistiji izraz

ekonomskog racionalizma.

kauzalitet, lat. causalitas – kauzalnost, uzročnost, odnos uzroka i učinke ili

posljedice, uzročno-posljedična nužda. Kauzalitet u mnogostranim oblicima prožima

sve pojave u prirodnoj i društvenoj stvarnosti u direktnoj uzročno-posljedičnoj vezi

među pojedinim pojavama.

kauzalni zakon - princip kauzaliteta kazuje da svaka pojava, promjena, događaj ima

svoj uzrok, da se promjene u stvarnosti odvijaju u obliku kauzaliteta. Bez kauzalnog

zakona, svijet, život ostali bi za čovjeka haotični i neshvatljivi a znanstvena spoznaja

131

nemoguća. Otkriti uzrok pojave znači shvatiti skup bitnih uslova koji izazivaju

nastanak, promjenu ili nestanak neke pojave u prirodi i društvu. Učenje o kauzalitetu i

Bogu kao nepokretnom pokretaču svijeta razvio je Aristotel.

kavmijj, nacija – predstavlja posljednju, najrazuđeniju, najrazvijeniju i

najorganiziraniju krvno-srodničku grupu i zajednicu. Odlike nacije su: svijest o

posebnosti - identitet, religija, kultura, jezik, običaji, tradicija, težnja da se živi

zajedno. To je zajednica povjesne sudbine, kontinuiteta memorije i iste državne

teritorije.

kjafiri – oni koji ne vjeruju u Allaha i oni koji pokrivaju Allahove dokaze i

znamenja.

koegzistencija - na temelju priznanja drugog i drugačijeg označava stanje

ravnopravnosti, pravde i pravičnosti, povjerenja, saradnje i zdravog natjecanja i

slobode. Koegzistencije nema bez priznavanja drugog, drugačijeg, ne suprotnog i

istovjetnog u ravnopravnosti i slobodi autonomne posebnosti.

kolaterali – pobočna linija u krvnom srodstvu.

kultura - Ima trostruko značenje: u odnosu na Boga, u odnosu na prirodu i u odnosu

na ljude. Latinska riječ kultus znači obožavanje ili ibadet. U religijskom smislu glagol

colere – znači posebno štovati, diviti se Bogu, robovati Bogu i biti ovisan o Bogu. U

odnosu na ljude to znači i poštovati ljude i brinuti se o njima, a u odnosu na prirodu

zemlju obrađivati odnosno kultivirati. Dakle, u bitnom smislu kultura počiva na

robovanju Bogu, na zabranama i ispravnom odnosu prema prirodi, čovjeku i ljudima i

svim stvorenjima. Sa stajališta čovjeka to je najviši izraz čovjekovog duhovnog,

unutar njega nastalog stvaralaštva i ostvarivanje humanih vrednota u čovjeku, ljudima

i njihovim djelima.

Kur'an - prema vjerovanju, uvjerenju i učenju muslimana Kur'an je nestvorena od

Allaha dž.š. objavljena riječ, posljednja i univerzalna do Sudnjeg dana Objava svim

svjetovima. Kur'an je osnovni Izvor vjere islama i vascijelog života organiziranog po

Njemu.

L

laicizaciji i sekularizaciji države - bitno doprinosi Hobs sa učenjem da država nije ni

božanska ni natprirodna tvorevina, nego isključivo ljudsko djelo. Lacizami

132

sekularizam potiskuju religiju i religijske vrijednosti sa javne u privatnu sferu života i

svode ih naslobodu savjesti.

linearna ili progresivna teorija razvoja društva i države - je novum iza humanizma i

renesanse. Klasična teorija ne poznaje ideju neprestanog i neumitnog progresa i

razvoja na principima nauke, tehnike, pobjedi uma i razuma, na samokretanju i

samonapredovanju svjetskog duha, ideja, misli, uma, razuma ili na neprestanom i

neumitinom razvoju materijalnih proizvodnih snaga i društvene proizvodnje. Takvu

optimističku ideju o neprestanom razvoju ljudstva podjednako zastupaju i idealisti

Sen Simon, Volter, Hegel i materijalisti Marks i Engels. Ideja progresa, napretka i

neumitnog linearnog razvoja za njih nije sporna nego su samo različite tačke i

uporišta sa kojih taj napredak kreće.

LJ

ljudi - u svakom vremenu, svakoj državi, društvu i zajednici žive u jednom od tri

odnosa: koegzistenciji, dominaciji ili asimilaciji. Sa stajališta čovjeka i ljudi jedino je

prihvatljiva koegzistencija.

M

magija - je religija mita. Ona ili sihr predstavlja skup tajanstvenih radnji, riječi i

postupaka pomoću kojih mag-sahir ili čarobnjak želi utjecati na prirodni tok stvari, na

čovjeka i ljude, mijenjati ih, podešavati ih, a također i njihov kauzalitet, pored i protiv

Boga, prirode i ljudi i čovjeka usklađivati sa svojim željama. Oblici magije su

fetišizam i totemizam kao materijalno predmetna magija i animizam i animatizam kao

duhovna magija.

mahabharatra i ramajana - su dva najznačajnija i najpoznatija epa Indijaca na

Indijskom potkontinentu.

makrosociologija - prema Žoržu Gurviču, proučava i sagledava društvo kao globalnu,

totalnu i opću pojavu. Globalno društvo kao najveća jedinica susreće se u pravnoj,

društvenoj, ekonomskoj i političkoj ravni. Do sada se u historiji razvilo deset tipova

globalnih društava od kojih su šest predhistorijska, neprometejska i u kojima

intervencija ljudske volje ne postoji.

133

marksizam – je teorijsko-spoznajni pravac koji razvija doktrinu da svijet i život nisu

ništa drugo nego samonastanak, samorazvoj i samokretanje materijalnih proizvodnih

snaga. Te materijalne proizvodne snage se neprestano kreću, neumitno i neprekidno

razvijaju u okviru određenih proizvodnih ili produkcionih odnosa kao najbitnijih

odnosa iz kojih se razvijaju i nastaju svi drugi odnos i oblici svijesti. Kada proizvodni

odnosi postanu uski i tijesni kao okvir za razvoj materijalno-proizvodnih snaga oni

pucaju i mijenjaju se. Tako nastaje robovlasništvo, feudalizam, kapitalizam i, konačno

komunizam kao cilj i svrha (teleolos, cijele povijesti), zato što jedino u komunizmu

nema nikakve suprotnosti između materijalno-proizvodne snaga i proizvodnih odnosa,

niti ima eksploatacije čovjeka nad čovjekom, nejednakosti i klasnog društva. To se

postiže ukidanjem privatnog vlasništva, klasnih razlika, klasnih borbi i suprotnosti

između materijalno-proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa u komunizmu. Priroda je

ta koja putem evolucije, rada i čovjekove društvene prakse stvara čovjeka. Marksisti

su po osnovnom idejnom određenju materijalisti, ateisti a u poimanju nastanka svijeta

evolucionisti, s tim što teoriji evolucije pridodaju rad i društvenu praksu. Materijalne

proizvodne snage i klasne borbe, usljed privatnog vlasništva, su nosioci povijesnog

razvoja.

materijalizam – je teorijsko-saznajni pogled koji uči da je Bitak materijalan, materija

primarna, praoizvorna, bitna i osnovna, a ideje i mišljenje su sekundarni. Materijalisti

zastupaju stajalište da je materija vječna, nestvorena, neuništiva. Kao takva ona se ne

može ni stvoriti ni uništiti već samo može mijenjati oblike. Religija tvrdi da je Bog

stvorio prirodu, materiju, svemir, univerzum, sve svjetove i stvorenja, da ih On

održava i da je im vrijeme, rok i određuje im svrhu. Samo je Bog vječan a priroda i

sve stvoreno, a nema ništa i niko osim Boga da nije stvoreno, su prolazni.

mensikun menasici – obred, obredi ili rituali.

mentalitet, lat. misaoni - označava globalni duhovni lik pojedinca, češće zajednice i

njihovo opće psihičko ustrojstvo.

meselun emsalun – simbol, simboli.

metafizika - je teorijsko-spoznajna disciplina (unutar filozofije) koja pokušava doseći

i spoznati principe Bitka, prvih stvari, prve stvarnosti svijet onostranog, nadnaravnog,

nadiskustvenog i trascandentalnog postojanja. Ta disciplina dobila je ime po

Aristotelovom djelu ''Metafizika''.

metod - je put i način kojim se postiže osnovni cilj i svrha nauke – naučno saznanje ili

naučna spoznaja. Kao takav on obuhvata sva logička pravila i logičke kriterijume koje

134

primjenjuje nauka uopće. Nauka prvo istražuje pojedinačne, zatim posebne, konačno,

opće pojave. To je metoda indukcije. Filozofija kreće od općeg preko posebnog do

pojedinačnog fenomena. To je metoda dedukcije. U sociologiji postoje tri osnovna

metoda: pozitivistički, historijsko-komparativni i marksistički.

mikrosociologija – za razliku od makrosociologije koja proučava globalna društva,

mikrosociologija ima za zadatak da proučava društvene oblike “Mi” i “Odnose sa

drugima”, društvene grupe i društvene klase.

militarizam - je vojno-policijski sistem utemeljen na sili, nasilju despotiji i stalnim

ratovima. To društvo odlikuje centralizacija cjelokupne proizvodnje, zajednička

imovina, vojnička, policijska ili crkvena hijerarhija i prinudna saradnja.

millet - bilo koja religijska sljedba, konfesija ili crkvena zajednica i organizacija u

kršćanstvu.

misak, ahd, vasijjet – tradicija ili baština.

mit - je priča, bajka, legenda kojoj se pridaje sveti značaj. Mit govori o svetim licima i

junacima, o porijeklu svih stvari, kako je svijet nastao iz haosa u kosmos, kako se

nastanio ljudima, kako su smrtnici postali besmrtnici. Mit govori i o nastanku bogova.

Mitovi igraju središnju ulogu u ateističkim i politeističkim društvima koja su odbacila

Objavu. Sa stajališta islama mit je šejtanova objava.

monarhija - je vladavina najboljeg sa najvećom vrlinom po zakonu za Aristotela.

monogamija - jednoženstvo

morfološka baza društva - za Dirkema, obuhvata i podrazumijeva sve ono što se

odnosi na demografiju i geografiju seoskih i gradskih centara.

mulhidi – ateisti.

mumini – vjernici.

muslimani - svi ljudi koji su potpuno svjesno, slobodno i namjerno predani i pokorni

Allahu po Njegovoj Objavi i sunnetu Poslanikovom.

mušrici – politeisti, idolopoklonici.

muvehhidi – monoteisti.

N

načelo zakonitosti u državi - prvi zastupa Hasan Kjafija Pruščak. Tome prirodaje

četiri temelja mudrosti za uređenje države i uspostavljanje pravnog reda i poretka. To

su: pravda i dobra politika, princip dogovaranja i savjetovanja sa narodom o državnim

135

pitanjima i poslovima šūra, organizacija i uređenje i naoružanje i uvježbanost vojske i

moralno-politička organizacija u vojsci.

naturalistička teorija - presudan značaj u nestanku i razvoju društvenih pojava

pridaje izvjesnim faktorima: mehanici, geografiji, demografiji, biologiji, evoluciji a

rasistička učenja boji kože.

nau~ni zakon - iako je teorijsko objašnjenje - utemeljeno i istinito ono nije mjerljivo i

iskustveno putem eksperimenta provjerljivo i logičkim formulama dokazivo. Samo su

iskazi naučnih zakona mjerljivi, iskustveno provjerljivi i putem logičkih formula

dokazivi. Zato je naučni zakon - najviši i najizvjesniji stupanj spoznaje jer je i

utemeljen i dokaziv i provjerljiv i istinit. U društvenim disciplinama spoznaja je

moguća samo na nivou hipoteze i teorije. Kad god teorijsko-društvene discipline idu

da spoznaju dovedu do naučnog zakona one preko doktrina i ideologija završe u

dogmama, a društveno-teorijske discipline (kao što to religije imaju mogućnost)

nemaju pravo na dogme.

naučna hipoteza - je samo moguća, pretpostavljena ili vjerovatna slika a teorija je

utemeljena i istinita pretpostavka i slika za objašnjenje određene pojave i zato je na

višem stupnju od hipoteze.

nezar - teorijska spoznaja u nauci pomoću osjetila, posmatranja, iskustva i prakse uz

ispomoć razuma.

nivoi spoznaje - u znanosti postoje tri stupnja spoznaje: na nivou hipoteze, na nivou

teorije i na nivou naučnog zakona.

nomadi i nomadsko društvo - prema Haldunu, je prva forma ili oblik društvenosti i

ono prethodi svemu. Svako društvo prvo živi kao nomadsko. Oni su po društvenoj,

geografskoj i prirodnoj poziciji prije sjedilaca u provincijama i gradovima.

norma – pravilo pravac, mjerilo, propis i uputstvo za ponašanje i djelovanje ljudi u

društvu, društvenim grupama i među sobom. Glavna funkcija normi, kojih ima puno u

svakom društvu, jeste da u sredinama u kojima važe ostvaruju, održavaju određeni

sistem, red, mir i poredak. Norma određuje ono što treba da bude ili ono što treba da

se dogodi, ako se želi ozbiljiti određeni cilj. Norma sadrži: naredbe, zapovijesti,

direktive, dozvole i zabrane. Izvršavanje tih upustava i naredbi osigurava se

sankcijama koje su poseban sistem državne prinude i socijalne kontrole.

O

136

običaj - je glavna vrsta društvenih normi i usmenih pravila u društvima gdje slab

uticaj ima Objava i pozitivno pravo. U takvim društvima običaj reguliše skoro

cjelokupni društveni i javni život. Zato se po pravilu primjenjuje. Običaji maštaju

dugotrajnim ponavljanjem istog ponašanja ljudi u određenim situacijama. Običaj

može i ne mora biti utemeljen na religiji.

obred, ritual - kao oblik istvoremeno individualnog i društvenog ponašanja obred,

ritual, menasik ima izvor i sankcioniran je u vjerskim propisima. Obredima se

svjedoči i priznaje robovanje Bogu, ostvaruje mišljenje, sjećanje i veza sa Bogom,

približavaju čovjeka Bogu i pomoću njih se postiže i učvršćuje svijest o Bogu.

odgoj - u užem, osnovnom i konkretnom značenju to je namjerno, svjesno, plansko,

ciljno i svrhovito (na temelju religije, etike, prava i kulture) sistematsko djelovanje i

vršenje utjecaja na nedoraslog čvojeka i djece radi razvijanja njihovih vrijednosnih

dispozicija u slobodi. Kao što se tradicijom čuvaju i prenose duhovni sadržaji tako se

putem odgoja i učenja usvajaju, naučavaju, uvažavaju i poštuju.

odnos asimilacije - znači ukidanje i potiranje kulture, jezika, običaja, navika i drugih

komponenti jednog naroda i njegovo topljenje i nestajanje u drugom narodu.

odnosi - između onih koji imaju pravo da vladaju i zapovjedaju i onih koji su dužni da

slušaju imaju unutrašnju subjektivnu stranu koju možemo razumjeti. Pojedinci i grupe

ljudi, smatra Veber, mogu pripisivati svojstva legitimnosti jednom poretku na četiri

načina: na osnovu tradicije, harizme, afekcije i racionalne argumentacije i procedure.

Iz toga Veber izvlači tri oblika vlasti: racionalni, tradicionalni i harizmatski.

oligarhija – po Aristotelu je vladavina grupe njih bez zakona.

ontologija - je teorijsko-spoznajna disciplina, unutar filozofije koja se bavi pitanjem

spoznaje Bitka praosnove, praizvora, praiskona iz koga sve počiva, niče, raste i na

kraju se tamo vraća. Bitak ili ono što određuje sve što jeste da jeste i što nije da nije a

što samo nije određeno ni po čemu jeste cilj u spoznaji Ontologije.

otkri}a - velikim otkrićima Amerike i puta za Indiju proširuje se ljudska svijest o

značaju prostora i Atlantik zadobiva središnju ulogu koju je Sredozemlje imalo

hiljadama godina.

P

pismo - pored države pismo je druga bitna značajka svake civilizacije. Čovječanstvo

je u svome hodu prošlo kroz usmeno doba, razdoblje slova i pisma i doba slike i

137

elektronike. Pismo je sistem vidljivih oblika sačinjenih u svrhu zapisivanja,

memoriranja, obavještavanja ili sistem znakova koji predstavljaju određene elemente

govornog jezika: rečenice, pojedine riječi, slogove i glasove. Tri su bitne faze u

razvoju pisma: piktografija, ideografija i alfabet.

poliandrija – višemužestvo.

poligamija – višeženstvo.

poligimija - višeseksualnost.

polis - dva najveća antička filozofa Platon i Aristotel zalažu se za grad-državu, polis -

zajednicu a ne za kozmopolis, univerzalnu svjetsku zajednicu ravnopravnih,

slobodnih i srećnih ljudi, kao što to čine stoici.

politeja - po Aristotelu, vladavina većine po zakonu. Da bi vlast bila zakonita ona

mora imati za sadržaj, smisao i cilj promicanje i ostvarivanje ideje općeg dobra.

politika - je za Aristotela, kao umna praksa, najviša nauka zato što proučava

upravljanje i vođenje države.

pravo, lat. ius – ono što je u skladu s idejom pravednosti, pravo, ispravno i opravdano

i odgovara zahtjevima pravnog poretka, zakonskoga ili pozitivnog prava. Kao sistem

normi koji apstraktno regulira odnose među pojedincima i društvenim grupama, pravo

te norme koditicira i njihovo izvršenje osigurava zakonskim sankcijama kažnjavajući

njihovo kršenje. Obično se dijeli na ustavno(državno) međunarodno pravo, građansko

i krivično pravo, imovinsko i finansijsko, ugovorno i radno pravo. Pravo se sastoji iz

dva elementa: spoljašnjeg i unutrašnjeg. Spoljašnji element prava je monopol fizičke

prinude a prinuda je norma čije se sankcije primjenjuju. Po ovom spoljašnjem

elementu lahko je razlikovati pravo od drugih društvenih normi. Unutrašnji element

prava čini njegova društvena, državna i politička funkcija u održanju i zaštiti: mira,

reda, poretka, sistema i vrijednosti, dobara društva, države i svakog pojedinca.

prirodne ili egzaktne nauke - tretiraju i proučavaju prirodu u svim prirodnim, čovjeku

i nauci, dostupnim manifestacijama, tokovima, relacijama i procesima.

privatno vlasništvo - za sve socijaliste utopiste privatno vlasništvo je glavna je

kategorija i izvor zla u društvu. Sa njegovim nastajanjem nastaju nemiri, razdori,

sukobi, nesreće i nasilja u društvu.

promiskuitet - neograničena sloboda u seksualnim odnosima.

psihologističke teorije - presudan značaj u formiranju, karakteru i sadržaju društvenih

pojava pridaju instinktima, uzajamnim dodirima i procesima individualnih svijesti,

138

djelovanjem posebne društvene kolektivne svijesti nadindividualne naravi, ili da su

čak i psihička stanja, procesi i funkcije samo podražaj i reakcija na vanjske izazove.

purani, aveste, dasatir - su sveti spisi i osnovne vjerske knjige Medijaca i

Perzijanaca.

R

racionalna vlast – po Veberu specifičan pronalazak zapadne kulture. To je

najsavršeniji tip vlasti u kojoj je ostvarena ideja apstraktne vladavine, bezličnog

zakona. Ona počiva na općim pravilima koja važe za sve ljude, a ta pravila

zadovoljavaju određene kriterije. Izvor zakona i pravde su opći pravedni zakoni

izvedeni iz ustava, koji se podjednako odnose na svakog.

religija, din - na latinskom znači pobožnost, ibadet, poštenje, predanost i pokornost

Bogu. Religare znači povezati se i vezati se za Boga. Sve religije imaju vjerovanje,

predanost, pokornost i robovanje Bogu, etiku, obrede, eshatologiju – ahiret, učenje o

nagradi i kazni, vjerozakon, tradiciju, običaje, služe se simbolima i imaju religijske

institucije, ustanove i hijerarhiju. Din ili religija kod muslimana jeste Dinu-islam.

S

sadekatul-fitr - materijalna obaveza muslimana za svaku osobu u visini jednodnevne

ishrane postača u posljednjih dana ramazana prije klanjanja Bajram-namaza.

sahir - mag, čarobnjak, vrač.

sanemun - kumir, idol.

sekafetun – kultura.

selam i selamet - su mir, sigurnost i spas ljudi.

sihr - magija, čarolija.

socijalna dinamika - je opća teorija o prirodnom progresu čovječanstva. Taj progres

predstavlja postepeno izlaženje iz stanja animalnosti i razvitak ljudskog roda preko

teološkog metafizičkog i pozitivinog stadija. Socijalna dinamika kojaj proučava

društvo u neprestanom kretanju, razvoju i usavršavanju treba da objasni svaka od tri

oblika mišljenja u tri različita doba.

socijalna funkcija ili uloga – osnovne jedinice svakog sistema su društvene uloge ili

funkcije i djelatnosti koje pojedinci vrše i koje se od njih očekuju da ih vrše na

139

određeni način unutar političkog sistema reda i poretka. Društveni sistem se sastoji od

mreže funkcija (uloga), koje se sa stajališta društva kao cjeline ocjenjuju kao više ili

manje vrijedne za održavanje sistema, reda i poretka i na toj osnovi njihovi nosioci

imaju i različite položaje u društvu, prestiž, moć, ugled, utjecaj, pa i nagradu u vidu

zarade. U razvijenom i modernom društvu svaki pojedinac, svaka grupa, dio i

institucija vrše izvjesnu pozitivnu funkciju koja je doprinos obogaćivanju i održavanju

postojeće strukture društvenog sistema, odnosno njenom stalnom vraćanju u ranije

stanje ekvilibrijuma. Čim neka institucija postoji to je samo po sebi dokaz da vrši

neku pozitivnu funkciju i da predstavlja nužan dio u okviru date cjeline. Funkcija

može označavati ulogu u vršenju obreda, zvanično društveno priznati položaj kao

osnov za sticanje zarade. Funkcija može biti uloga i način odgovora na neku potrebu.

Za Parsonsa sve što doprinosi ostvarenju cilja, akcija posmtrana “u institucionalnim

obrascima normativne kulture”, ono što posreduje između potrebe i društvene

strukture jeste socijalna funkcija.

socijalna statika - je opća teorija o spontanom poretku ljudskih društava u stanju

mirovanja. Ona, također, proučava anatomiju ili sastav društva, njegovu strukturu, red

i poredak i sve činjenice koje podržavaju, jačaju i učvršćuju tu strukturu, red i

poredak.

sociologija - potječe od dvije riječi: latinske socius - društvo i grčke logos - govor,

riječ, um, misao. To je ustvari najopćenitija teorijsko-iskustvena disciplina koja

izučava: 1) društvo kao globalnu, totalnu i opću pojavu u neprestanom kretanju,

procesima i promjenama, 2) društvene grupe kao posebne i partikularne pojave koje

su međučlan između društva kao opće i pojedinca kao pojedinačnih pojava, 3)

društvenu strukturu, 4) društvene pojave i 5) osnovne oblike ljudske svijesti. Iz

definicije sociologije uočava se da je ona istovremeno teorijsko-sistematska i

praktično-eksperimentalna disciplina. Prvi govor i misao o čovjeku, društvu,

zakonima i načinu života ljudi nalazi se u kelimama, risalama i suhufima ili manjim

objavama, svetim spisima drevnih i starih naroda i u velikim svjetskim epovima.

sociologistički pravci i učenja - u nastanku društvenih pojava, procesa i odnosa

glavnu ulogu vide u društvenim faktorima. Naime, iz samog društva proističu i u

njemu nastaju sve društvene pojave.

staleži ili plemstvo – druga nepokretna zatvorena, inertna ili horizontalna grupa i

povijesni nasljednik kasta, malo otvorenija, jesu staleži koji svoj nastanak, razlog

140

postojanja i status u političkom, imovinskom i društvenom pogledu zasnivaju na

pravno-normativnoj, a ne na religioznoj osnovi.

strukturalizam - je saznajno-teorijski pravac, nazor i metodološko-istraživački

postupak u društvenim i teorijskim disciplinama koji, prije svega, polazi od pojma

strukture kao temelja. Struktura u arhitekturi i građevinarstvu označava gradnju,

ustrojstvo, građu, raspored elemenata i dijela neke cjeline. Te cjeline su sazdane po

nekom pravilu, shemi i rednom načelu. Strukturalizam u društveno-teorijskim

disciplinama označava organsku interfunkcionalnu cjelinu u kojoj svaki član ovisi o

drugima i samo po svojoj sudatosti, supovezanosti i suorganizovanosti sa drugim

članovima i cjelinom zadobiva svoje značenje i vrijednost.

sui generis – društvene pojave za Emila Dirkema, su pojave svoje vrste ili svojevrsne

– sui generis. Kao takve one nisu ni ekonomske, ni psihičke, ni idejne, već su to

pojave kolektivne svijesti, kolektivne predodžbe koje se razlikuju od pojava

individualne svijesti i predstavljaju neku posebnu kolektivnu duhovnu supstancu.

Kolektivna svijest se razlikuje od individualne i zato sociologija proučava isključivo

kolektivnu, a psihologija individualnu svijest. Kolektivnu svijest karakteriziraju dva

osnovna elementa: elemenat vanjštine i elemenat prisile. Osnovni elementi kolektivne

svijesti su: religija, etika, pravo i kultura.

sulh i islah - su Red i Poredak među ljudima.

sunnet - sveukupni Poslanikov život u islamu na razini riječi, djela, prakse, ponašanja

i postupaka naziva se sunnet. Sve što je Poslanik u životu uradio, kazao i šutnjom

odobrio jest sunnet.

suverenitet države - označava apsolutnu, vrhovnu, najvišu, jedinstvenu, nedjeljivu i

trajnu vlast. Makijaveli i Hobs ističu suverenost vladara, Bodin suverenost države i

Ruso princip suverenosti naroda. Prema Bodinu četiri su konstitutivna elementa

suverenosti: pravdu, porodicu, opće dobro i suverenu vlast. Svaka dinastija - smatra

Haldun - u tri generacije i četiri faze za 120 godina prolazi kroz pet oblika: osnivače,

kraljevsku vlast, senilnost, agoniju i raspad. Dakle, regresivnu ili cikličku teoriju

društva Haldun samo podrazumijeva na dinastiju a ne na društvo kao cjelinu, njegovu

kulturu i civilizaciju. To je doprinos društvenoj teoriji na svjetskoj razini, jer su svi

teoretičari zastupnici cikličke teorije, Aristotel, Aurelije Augustin i drugi stavljali

znak jednakosti izvan dinastije i društva kao cjeline i njegove kulture i civilizacije.

Naprotiv, Haldun smatra da poslije propasti dinastije društvo kojem je ona stajala na

čelu nastavlja svoj kod, kulturu i civilizaciju.

141

[

ša'bun, šuubun - narod - je prisna i bliska zajednica ljudi vezanih, prije svega,

teritorijalno, zajedničkim jezikom, kulturom, religijom, ekonomijom, odbranom i

zajedničkom sivješću o kontinuitetu i identitetu. Dok nacija mora imati državu narod

ne mora. U jednoj državi je, po pravilu, jedna nacija a naroda može biti više.

šerijat - Allahova volja objavljivana u svakoj Objavi u formi vjerozakona naziva se

šerijat.

šūra - kategorija i princip obaveznog savjetovanja i dogovaranja u islamu, kada je u

pitanju država, politika i javna stvar i javni interes između vladara i naroda. Šūra čuva

vladara od samovolje i iskušenja da sam donosi odluke, a narod politički aktivira,

dinamizira i uključuje u javni politički život. Šūra onemogućava vladara da postane

faraon - despot i štiti narod da ne bude sveden na puke podanike. Zahvaljujući šūri svi

su muslimani politička zajednica a nisu podanici. U šūri važi sila argumenata a ne

argumenti sile.

T

tagūt - panteon ili mjesto gdje su postavljeni idoli.

teorije o formiranju države - u antičkoj Grčkoj začinju se kasnije teorije o formiranju

države: teorija sile, teorija društvenog ugovora i teorija prirodnog prava.

tiranija je po Aristotelu - vladavina jednog bez zakona.

tradicija - je živa historija koja sve generacije ljudskog roda povezuje u jednu

vjersko-duhovnu, idejno-etičku, kulturno-civilizacijsku i pravno-običajnu zajednicu.

Tradicija podrazumijeva da je nešto postojalo, da sada postoji i da će postojati i kao

čuvana i autentična predaja i baština, prenositi se i postojati do Sudnjeg dana. Zato je

tradicija čuvanje i prenošenje duhovnih vrijednosti, vjere, etike, prava i kulture s

generacije na generaciju, bilo usmenim ili pismenim putem.

tradicionalna vlast – zasniva se na vjeri u svetosti i nepromjenjivost postojećih normi

i ustanova. Ona uzima i podrzaumijeva da je odnosno živjeti kako se oduvijek živjelo.

Normativni poredak važi kao legitiman usljed starosti i tradicije, zbog toga što niko ne

zna kad je i kako konstituiran.

142

U

umjetnost, ars, mimezis, poezis - kao specifičan vid duhovne kreacije unutar čovjeka

u sebi sadrži elemente osjetilnosti, a istovremeno uključuje u sebi kreativni momenat,

samo umjetničko djelo kreativni akt i proces. Ma koliko bila kreativni momenat, akt

proces, inspiracija i nadahnuće umjetnost je neminovno i oponašanje i na neki način

podražavanje mimezis, imitiranje i kopiranje vanjskog ili pojavnog svijeta.

ummet – vjerska zajednica muslimana zasnovana na nepromjenljivim temeljima

islama, Kur'anu i sunnetu.

umran - je za Ibn Halduna zajednički život i zajedničko nastanjivanje gradova i sela

da bi se zadovoljile potrebe, jer je u ljudskoj prirodi utemeljena potreba za pomoći i

saradnjom, solidarnošću i zdravim natjecanjem u osiguravanju sredstava za život.

Umran je ljudski civilizirano društvo uopće u svakom vremenu i prostoru, bilo kada i

bilo gdje. Društvenost i društvo su nužni i neophodni. U sociologiju pojmove:

struktura, funkcija, socijalni tipovi i organizam uvodi Spenser. - Iako uspoređuje

društvo sa organizmom, kao utemeljitelj biologizma u sociologiji, ipak ističe da psiha,

natjecanje, saradnja i solidarnost, kao odlike ljudi razdvajaju ljudski svijet od svijeta

svih drugih organizama i živih bića. Upravo radi tih odlika čovjek je nadorganska

pojava. Zato za njega ljudsko društvo nije samo organizam, već nadorganizam.

u'mran, medenijjetun, hadaretun – civilizacija.

urf adet – običaj.

ustavni poredak - u najširem i najbitnijem smislu podrazumijeva i značenjski i

sadržinski pravnu državu i vladavinu prava pomoću općih, objektivnih, bezličnih iza

sve građane istih zakona. To znači, princip ili sistem u kome vlada pravo i zakon

(nomokratija) a ne arbitrarnost i diskrecionost. Čisto pravnim jezikom kazano, ustavni

poredak je sistem pravnih normi izveden iz osnovne norme.

usturetun – mit

V

vahj, lat. revelacija – Božija Objava

vede, rigvede i upanišade – su sveti spisi i osnovne vjerske knjige hinduizma i

budhizma.

143

Z

zadatak historije – prema Haldunu je da proučava i daje izvještaje o svjetskoj

populaciji, društvu kao cjelini i ona mora kazivati o onome što je identično i

inherentno (nerazdvojno, povezano, svojstveno) svakom društvu.

zajednica i društvo - prema učenju Tenisa su dva osnovna okvira oblika ili forme

koja su se razvila u povijesti. Zajednica je takav društveni oblik i veza koja nastaje

prirodno i ona je realna i organska. U njoj su kao zajednici prirode, ljudi povezani

krvnim srodstvom kroz porodice, familije, rodove, bratstva i plemena. Vremenom se

zajednica krvi širi i na zajednicu i vezu tlu i teritorije. Postoje zajednice koje se ne

vežu samo po vezama prirode krvi i tlu nego i po istim idejama, duhovnim

sadržajima, vrijednostima, kulturnim obrascima i religijskim predstavama. To je u

islamu ummet. Društvo po Tenisu - je takva socijalna grupa u kojoj se ljudi povezuju

po svojoj vlastitoj volji a ne po krvi, tlu ali ni religiji, ni etici, ni kulturi, nego po

izvanjskim određenjima, interesima i koristima. Ono je vještački organizam i rezultat

civilizacije, organski razdvojena grupa, za razliku od zajednice koja je prirodno srasla

ili religijom ujedinjena grupa.

zakon, grč. nómos, lat. lex - u najširem smislu znači svaki pravilan red, poredak stvari,

zbivanja i djelovanja. U zbilji zakonom se označava određenje svakog reda i poretka:

u prirodi kao niz prirodnih zakona (Lex naturalis) u humano-moralnoj sferi, javlja se

kao (Lex moralis) i, kao vječna Božija volja u formi zakona (lex aeterma). U društvu i

državi zakon je najviši državno-pravni akt poslije ustava, koji sadrži najvažnije pravne

norme, koje se razrađuju aktima nižim od zakona, uredbe, odluke. Zakon ima vrlo

važnu ulogu, jer osigurava jedinstvo pravnih propisa i čvrstinu pravnog poretka,

ravnopravnost građana podvrgnutih istom zakonu i pravnu sigurnost, jer građani znaju

unaprijed i pouzdano kakve su posljedice njihvoog ponašanja na temelju poznatog

zakona. Zakon donosi najviši organ – zakonodavni a to je parlament ili skupština.

zakon ireverzibiliteta - označava svojstva društvenih pojava da su one pojave

neponovljive vrste.

zakon reverzibiliteta - označava svojstva prirodnih pojava da su one pojave

ponovljive vrste.

zekjat – ~etvrti islamski šart ili četvrta praktična dužnost Islama. On je obavezno

čišćenje cjelokupne imovine stečene na halal način, jedanput godišnje u visini

144

četrdesetine ko posjeduje nisab. Na žitarice, voće i povrće i ovisno o navodnjavanju

daje se 5 ili 10%.

znanost - kao skup svih metodičkih stečenih i sistematski sređenih znanja i djelatnosti

kojima se stječu takva znanja znanost je rezultat osjetila: posmatranja, iskustva i

razuma u čovjeku. Znanost je zapravo jedinstvo učenja, istraživanja, objašnjavanja,

otkrića, izlaganja, dokaza, sistema i metoda.

zurrijjet benū Adem – krvno-srodnička zajednica i krvno potomstvo i krvno-

srodničke grupe.

INDEKS IMENA

Adem Alejhisselam – prvi čovjek i prvi Božiji poslanik na zemlji,

Allah dž.š. – vlastito i najuzvišenije Božije ime,

Aristotel iz Stagire – uz Platona najveći filozof antičkog svijeta,

Augustinus, Aurelius (Augustin Aurelije),

Bodin, Jean

Berđajev, Nikolaj Aleksandrovi~

Bachofen,

Campanella, Thomas

Chamberlain, Stewart

Charles, Colley

Comte, Auguste

Coste, Adolphen

Diderot, Denis

Dostojevski, Fjodor Mihajlovič

Dougall, Mac

Durkheim, Emile

Đinđić, Zoran

Ebū Hamid, El-Gazali

Engels, Friedrich

Feuerbach, Ludwig

Fichte, Johann Gottlieb

Foucault, Michel

145

Fourier, Charles

Frazer, Sir James George

Freud, Sigmund

Garaudy, Roger

Gobineau, Artur de

Gumplowicz, Ludwig

Gustave, Le Bon

Gurvitch, Georges

Habil – sin Adema a.s. prvi ubijeni čovjek od brata Kabila

Hegel, Georg Wilhelm Friedrich

Helvétius, Claude Adrien

Herodot – otac historije i najveći historičar antičkog svijeta

Hobbes, Thomas

Holbach, Paul Heinrich Dietrich Freiherr von

Ibn Haldun, Abdurrahman

Izetbegović, Alija

Kabil, sin Adema a.s. prvi ubica na svijetu

Kalikle – grčki filozof, sofista, zagovara etički relativizam i neogranično pravo jakih

Kant, Imanuel

Kardelj, Edvard Bevc

Karl, Kautsky

Kjafija, Hasan Prušćak

Lacan, Jacqes

Lapouge, Ammon

Lenjin, Vladimir Iljič (Lenin Uljanov)

Lévi-Strauss, Claude

Mably, Gabriel

Machiavelli, Niccoló

Mandeville, Bernard

Marat, Paul

Marx, Karl

Mauss, Marcel

Mill, John Stuart

Montesquieu, Charles Loius de Secondat

146

Moor, Thomas

Morgan, H. Lewis

Nitzsche, Friedrich

Otto, Bauer

Owen, Robert

Pareto, V.

Parsons, Talcott

Platon, Aristokle iz Atine sa Aristotelom najveći filozof Antike,

Plehanov, Georgij Valentinovič

Pitagora iz Samosa, veliki filozof, matematičar i muzičar. U harominiji vječnih

brojeva leži harmonija svjetova,

Poslanik i Vjerovjesnik Muhammed a.s. – posljednji i pečat svih poslanika i

vjerovjesnika,

Renan, Ernest

Renner, Karl

Ricardo, David

Rousseau, Jean Jacques

Saint, Simon

Saussure, Ferdinand

Schelling, Friedrich Wilhelm Joseph

Seneka, Lucije Anej najveći i najpoznatiji stoićki filozof,

Simmel, Georg

Smith, Adam

Sorokin, Pitirim

Solvayevoj

Spencer, Herbert

Spengler, Oswald

Staljin, Džugašvili Josif Visarionovič Hazjajin

Tarde, Gabriel

Thukydides

Toma, Akvinski

Tönnies Ferdinand

Trasimah grčki filozof

Turgot, Anne Robert Jacques

147

Van, Genep

Wayt

Weber, Max

Voltaire, Francois Marie Arouet

Von Wiese, Leopold

148

Literatura:

1) Kur'an časni, Stvarnost, Zagreb, 1974.

2) Biblija, Dobra Vest, Novi Sad, 1988.

3) Izbor Poslanikovih hadisa, Starješintsvo Islamske zajednice Bosne i

Hercegovine, Hrvatske i Slovenije, Ognjen Prica, Zagreb, 1985.

4) Robert Grejvs, Grčki mitovi, Nolit, Beograd, 1991.

5) Aristotel, Politika, BIGZ, Beograd, 1975.

6) Aristotel, Nikomahova etika, Kultura, Beograd, 1970.

7) Platon, Zakoni, BIGZ, Beograd, 1971.

8) Platon, Ijon, Gozba, Fedar, BIGZ, Beograd 1975.

9) Platon, Država, BIGZ, Beograd, 1975.

10) Ibn Haldun, Mukaddima, Veselin Masleša, Sarajevo, 1982.

11) Toma Akvinski, Izbor iz Djela, Naprijed, Zagreb, 1990.

12) Fridrih Jodl, Istorija etike, Veselin Masleša, Sarajevo, 1975.

13) Alija Izetbegović, Islam između Istoka i Zapada, Sarajevo, 1990.

14) Sociološki leksikon, BIGZ, Beograd, 1982.

15) Filozofijski rječnik, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 1984.

16) Ante Fiamengo, Osnove opće sociologije, Narodne novine, Zagreb, 1974.

17) Dr. Jože Goričar, Sociologija, Rad, Beograd, 1961.

18) Dr. Radomir Dl. Lukić, Osnovi Sociologije, Savez Udruženja pravnika

Jugoslavije, Beograd, 1962.

19) Rudi Supek, Sociologija, Školska knjiga, Zagreb, 1985.

20) Hesiod, Postanak bogova, Veselin Masleša, Sarajevo, 1975.

21) Boris Kalin, Povijest filozofije, Školska knjiga, Zagreb, 1976.

22) Hasan Kjafija Pruščak, Pravni spisi, izdava~, vrijeme i mjesto izdanja nepoznati

23) Ante Fiamengo, Saint Simon i Auguste Comte, Naprijed, Zagreb, 1987.

24) Rudi Supek, Herbert Spenscer i biologizam u sociologiji, Naprijed, Zagreb,

1987.

25) Radomir D. Lukić, Formalizam u sociologiji, Naprijed, Zagreb, 1987.

26) Mihailo Đurić, Sociologija Maxa Webera, Naprijed, Zagreb, 1987.

27) Veljko Korać, Marksovo shvatanje čovjeka, Naprijed, Zagreb, 1987.

28) Vjeran Katunarić, Teorija društva u frankfurtskoj školi, Naprijed, Zagreb,

1987.

149

29) Ivan Kuvačić, Funkcionalizam u sociologiji, Naprijed, Zagreb, 1987.

30) Veljko Korać, Marx i savremena sociologija, Kultura, Beograd, 1968.

31) Max Weber, Protestantska etika i duh kapitalizma, Veselin Masleša, Svjetlolst,

Sarajevo, 1989.

32) M.M. Šarif, Historija islamske filozofije, August Cesarec, Zagreb, 1988.

33) Marie-Madeleine, Davy “Enciklopedija Mistika”, Naprijed, Zagreb, 1990.

34) Čedomil Vejačić, Pjesme prosjaka i prosjakinje, Veselin Masleša, Svjetlost,

Sarajevo, 1990.

35) Max Weber, Metodologija društvenih nauka, Globus, Zagreb, 1989.

36) Talcott Parsons, Društva, August Cesarec, Zagreb, 1991.

37) Vilhelm Diltaj, Izgradnja sitorijskog sveta u duhovnim naukama, BIGZ,

Beograd, 1980.

150

SADRŽAJ

I UVOD U SOCIOLOGIJUII SOCIOLOGIJA

2.1. Opća teorijska disciplina o društvu2.2. Dva osnovna smjera u soiologiji

III DEFINICIJA I PREDMET SOCIOLOGIJE3.1. Mogućnost otkrivanja uzroka pojava3.2. Podjela nauke

IV ODNOS SOCIOLOGIJE I DRUGIH DRUŠTVENIH DISCIPLINA4.1. Sociologija i povijest4.2. Sociologija i filozofija4.3. Sociologija i psihologija4.4. Sociologija, etnografija, etnologija i antropologija4.5. Odnos prirodnih i društvenih pojava

V SOCIOLOŠKI METOD5.1. Pozitivistički metod5.2. Historijsko-komparativni metod5.3. Marksistički metod5.4. Faze naučnog saznanja5.5. Nivoi spoznaje

5.5.1. Teorija5.5.2. Naučni zakon5.5.3. Znanost –‘Ilm5.5.4. Osnovne ideje i principi moderne znanosti5.5.5. Civilizacija - Umran Medenijjetun Hadaretun5.5.6. Pismo

VI DEFINICIJE I TERMINOLOGIJA6.1. Čovjek - Insan6.2. Individuum6.3. Epigon6.4. Karakter - El-Ihsan6.5. Svijest - Et-Takva6.6. Savjest6.7. Mentalitet

VII IZVOR I OBLICI SVIJESTI7.1. Oblici krive svijesti

7.1.1. Mit – Usturetun7.1.2. Magija- Sihr7.1.3. Fetišizam – Sanemun Asnam7.1.4. Totemizam – Sanemun7.1.5. Animizama7.1.6. Animatizam

7.2. Osnovni oblici ljudske svijesti7.2.1. Religija – Din

7.2.1.1. Etika, Moral - Ahlk7.2.1.2. Obredi – Rituali – Menāsik7.2.1.3. Običaj - ‘Urf, Adet - Sunnet7.2.1.4. Navika

151

7.2.1.5. Tradicija – Mīsak, Ahd, Vasijjet7.2.1.6. Tradicionalizam – iskrevljena tradicija7.2.1.7. Odgoj – Edeb, Terbijjet

7.2.2. Kultura - Sekāfetun7.2.2.1. Definicije kulture7.2.2.2. Tipovi i oblici kulture

7.2.3. Umjetnost – Ars Mimezis Poezis7.2.4. Filozofija

VIII DRUŠTVO – EN NĀS8.1. Dr`ava

8.1.1. Pojam suvereniteta države8.1.2. Pojam ustavnog poretka8.1.3. Osnovne odrednice građanskog društva

IX DRUŠTVENE GRUPE9.1. Primarne i sekundarne grupe9.2. Organizirane i neorganizirane grupe9.3. Horizontalne i vertikalne društvene grupe

9.3.1. Kaste9.3.2. Staleži ili plemstvo9.3.3. Klase

9.4. Krvno-srodni~ke grupe – Zurrijet Ben Adem9.4.1. Brak9.4.2. Porodica

9.5. Historijsko-evolutivni pristup nastanku i razvoju porodice9.5.1. Promiskuitet9.5.2. Krvno-srodnička porodica - endogamija9.5.3. Porodica Puna-Lua - egzogamija9.5.4. Sindijazmička porodica - na prijelazu iz divljaštva na varvarstvo9.5.5. Monogamna porodica

9.6. Oblici porodice koji odumiru 9.6.1. Totemski klan

9.6.2. Patrijarhalna kućna, zajednica ili zadruga9.6.3. Patrijarhalna porodica9.6.4. Rodbina – Akreba Zevil - Kurbā

9.7. Teritorijalne grupe danas9.7.1. Rod - Gens 9.7.2. Bratstvo9.7.3. Pleme - Kabiletun9.7.4. Narod - Šàbun9.7.5. Nacija – Kavmijj

9.8. Definicije nacije9.8.1. Metafizičko-spiritualističke teorije nacije9.8.2. Subjektivističko-psihološke teorije7.8.3. Pozitivističke teorije9.8.4. Rasističke teorije nacije

9.8.1.1. Nacionalizam9.8.1.2. Šovinizam9.8.1.3. Aparthejd 9.8.1.4. Rasna diskriminacija9.8.1.5. Genocid

152

9.8.5. Austro-marksisti~ke teorije nacije9.8.6. Vulgarno-marksistička teorije nacije 9.8.7. Marksistička definicija nacije

X DRUŠTVENE POJAVEXI DRUŠTVENA STRUKTURA ILI STRATIFIKACIJAXII TEORIJE O NASTANKU DRUŠTVA

12.1.Teorija o društvu u staroj Grčkoj12.1.1. Platon Aristokle (427-347. p.n.e.) - Atenjamin12.1.2. Aristotel iz Stagire (384-322. p.n.e.)

12.2. Koncepcija društva i dr`ave u krš}anstvu u srednjem vijeku12.3 Koncepcija društva i dr`ave u islamu

12.3.1. Abdurrahman Ibn Haldun 1332 – 140612.3.1.1. Društvo – ‘Umran - civilizirani život En-Nasa12.3.1.2. Nomadi12.3.1.3. Asabijja12.3.1.4. Sjedilačko društvo u provincijama i gradovima i

civilizacija 12.4.1. Hasan Kafija Pruš}ak 1564 – 161512.5.1. Komšiluk među Bošnjacima-muslimanima – Đarizil-Kurba ili -

Đaril-ĐunubXIII MISAO O DRUŠTVU XVI – XVIII STOLJEĆA

13.1. Thomas Hobbes 1588 – 1679.13.2. Jean Jacques Rousseau 1712-1788.13.3. Niccolo Maciavelli 1469-1527.13.4. Charles Louis Secondat Montesquieu 1689-1755.

XIV SOCIJALISTI-UTOPISTI14.1. Charles Fourier (1772-1837.)14.2. Saint Simon (1760-1825.)

XV OSNIVAČI SOCIOLOGIJE15.1. Auguste Comte (1798-1857.)15.2. Herbert Spencer (1820-1903.)

XVI GRAĐANSKO-POZITIVISTIČKI SMJER U SOCIOLOGIJI XIX STOLJEĆA

16.1. Naturalističak škola 16.1.1. Mehanicistička škola 16.1.2. Geografska škola 16.1.3. Demografska škola16.1.4. Biologistička škola

16.2. Psihologisti~ki pravci u sociologiji16.2.1. Instiktivistička škola 16.2.2. Bihejvioristička škola 16.2.3. Individualna ili introspektivna psihološka škola 15.2.4. Kolektivni psihološki pravac 16.2.5. Socijalno-psihološka škola

16.3. Sociologisti~ki pravac u sociologiji16.3.1. Georg Simmel (1858-1918.)16.3.2. Leopold fon Wiesee (1876-1969.)16.3.3. Ferdinand Tönnies (1855-1935.)16.3.4. Emile Durkheim (1856-1917.)16.3.5. Max Weber (1864-1920.)

153

16.3.5.1. Specifične odlike kapitalizma po Veberu 16.3.5.2. Oblici vlasti po Veberu

16.3.5.2.a Racionalna vlast 16.3.5.2.b Tradicionalna vlast 16.3.5.2.c Harizmatska vlast

16.3.6. Georges Gurvitch (1894-1965.)XVII SOCIOLOŠKE TEORIJE XX STOLJEĆA

17.1. Funkcionalizam17.2. Talcott Parsons (1902 – 1962.)17.3. Marksizam17.4. Strukturalizam

RJEČNIK OSNOVNIH TERMINA I POJMOVAINDEKS IMENALiteratura:SADRŽAJ

154