METANOJA

Ovu knjigu posvjećujem Ocu

metanoja

Lav LajovićMETANOJA

Izdavač:Pobjeda a.d.

Za izdavača:Marina Raičević

Suizdavač:Plima

Za suizdavača:Jovan Nikolaidis

Urednik i redaktor:Vlatko Simunović

Lektura:Danilo Burzan

Vesna Novaković

Ilustrator:Marina Radulović

Tehnička rješenja i el. prijelom:Slađana Ćuković

Štampa:IVPE Cetinje

Tiraž:1500

Podgorica, 2012.

Lav Lajović

blogM E T A N O J A

Ova knjiga predstavlja zbirku od 135 priča sa istoimenogbloga, na kome sam pisao o mojim razmišljanjima o životu, oBogu, o društvu i nekim životnim temama, kao i o potrebi za indi-vidualnim preobražajem tj. METANOJOM.

Mi svi žudimo za određenim promjenama koje bi namdonijele viši kvalitet života. Očekujemo da se naše društvo i našaokolina promijeni na bolje. Ali ova knjiga otkriva oblasti u kojimazaista može doći do promjene. To smo mi i naš unutarnji svijet.Jedino što zaista možemo promijeniti u ovom kosmosu, to smo mi,naši stavovi, riječi i djela.

Ova knjiga, vjerujem, daje mnogo korisnih savjeta i poukakako da doživimo tu ličnu metamorfozu. Kako da od gusjenice nas-tane predivni leptir. A to novo stvorenje će po onom čuvenom"butterfly effect"-u proizvesti željene promjene. Sa promjenomnašeg načina razmišljanja i djelovanja, promjeniće se atmosfera unašoj kući, pa u našoj široj porodici, to će promijeniti nešto i nanašim poslovima, itd, itd. To će u konačnom promijeniti našedruštvo i čitav svijet!!!

Ako u to vjeruješ kao i ja onda je ova knjiga nešto izmeđutebe i mene. Ona te može ohrabriti, da doživiš “metanoju” krozkoju sam prošao i dati ti snagu za tvoju ličnu transformaciju. I datiti vjeru da možeš uspjeti.

Lav Lajović

5metanoja

nedjelja, 19. jun 2011.

GDJE NAM JE ZAHVALNOST?

Uzimam vremena da oslušnem što govore ljudi oko mene.Oslušni i ti što govore tvoje komšije ili kolege na poslu, i čućešdosta negativnih riječi, kritika, priča o dugovima, kreditima, o nes-rećama koje su se desile, bolestima...

Upali televizor ili otvori novine. Prepune su raznih nega-tivnih analiza, izvještaja o svjetskoj ekonomskoj krizi, demonstra-cijama, bombardovanjima, izbjeglicama, gladnima, građanskimratovima, terorističkim napadima i raznim prijetnjama... U CrnojGori slušamo o korupciji, narko-kartelima, lopovluku, prevarama,stečajevima, štrajkovima glađu… Danas je popularno biti analitičarkoji veoma negativno govori o stanju u zemlji, o vlasti, opštem be-znađu i sl. Diskvalifikuju se ličnosti, udruženja, stranke, pa čak icijele nacionalne zajednice. Isto tako, čućeš o razvodima, abortu-sima, agresivnim maloljetnim delikventima... Česta su isamoubistva.

Otkud svo to crnilo? Imam neke odgovore na ova pitanja. Sada želim ukratko da

govorim o jednoj raširenoj pojavi - NEZAHVALNOSTI. Pitaš se kakveto sad veze ima!? Pa ima, jer imamo pogrešan fokus! Gledamonegativnu stranu svega oko nas. Razne ne-dostatke stavljamo pod lupu. Normalno jeda će biti uvećani!

Mi snosimo odgovornost za to štagledamo i kako gledamo. Biblija otkrivajedan interesantan stih: “Oko je svjetiljkatijelu. Ako je, dakle, oko tvoje zdravo, svoće tijelo tvoje svijetlo biti; a ako oko tvojene valja, sve će tijelo tvoje tamno biti. Akoje, dakle, svjetlost koja je u tebi tama, ko-lika li će biti tama?”

Možemo bez prestanka da analiziramo bračnog druga ilipartnera, da sumnjičimo, kritikujemo… Možemo da ubijamo upojam svoju djecu, kad nešto pogriješe ili ne uspiju u onom što bimi htjeli... Da li ćemo prezirati svoje roditelje zbog onog što namnijesu mogli pružiti ili za sve što su navodno mogli, a nijesu?Hoćemo li svoje kumove zaobilaziti na ulici, radi nekih “izdaja” kadnam je bila potrebna podrška i pomoć? Da li ćemo mrziti svojeselo, grad ili Crnu Goru, zato što se ne rodismo u Švajcarskoj negona Balkanu, usred sankcija, ratnih sukoba i čestih oskudica?Hoćemo li kriviti vlasti što nam nijesu omogućili posao, dobru

7metanoja

Kad pričaš o nekom

drugom, pričaj o onom

dobrom što si uvidio, ne

ogovoraj i ne kritikuj!

zaradu i ugodan život? Možemo se puniti gnjevom i gorčinom. Ili,možemo početi da zahvaljujemo!

Na čemu da zahvaljujemo? Na svemu i svagda! Mogli bi dazahvaljujemo na svakom obroku koji imamo, danu bez bolesti ilimirnom času u krugu porodice. Mogli bi da zahvaljujemo Bogu zanaše roditelje i za sve što su uradili u našem životu. Trebalo bi dazahvaljujemo za naše učitelje i profesore, i onda kad dobijemoslabiju ocjenu; za naše poslodavce, i onda kad zakidaju na plati; zanaše sveštenike, kad i sami griješe; za naše vlasti, i onda kad se neslažemo sa njihovim odlukama… Otićiću i još dalje. Trebalo bi dazahvaljujemo i za naše neistomišljenike i neprijatelje (silna je tajnaskrivena u tome, o čemu ću više pisati možda neki drugi put).

I kad nastavimo sa zahvaljivanjem za ono dobro koje smoprimili, posebno od onih koji su od autoriteta i koji su namnadređeni, shvatićemo da toga uopšte nije malo. Naprotiv, ništamanje od onog lošeg što su učinili. I vjerujem da, od te tačke, slo-boda nije daleko, sloboda od onog negativizma, gorčine i ružnihmisli i riječi.

Jedan od recepata za uspjeh sa ljudima glasi: Kad pričaš onekom drugom, pričaj o onom dobrom što si uvidio, ne ogovoraji ne kritikuj!

Razmislimo, zar bi dali poklon neza-hvalnom djetetu, koje je ćušnulo ono štoste mu prošli put poklonili? Kojeg bi radni-ka prije nagradili ili unaprijedili, onog kojistalno nešto mrmlja i negoduje ili onogkoji pokazuje zahvalnost za posao koji radii kojem nikad ništa nije teško?

Zar ne želimo da nam ljudi budu za-hvalni na onome što smo im učinili? Zaštoje onda problem u davanju zahvalnosti

drugima?! Vjerujem da bi malo više pozitivnog stava, kod nasCrnogoraca, umnogome promijenilo našu stvarnost. Kad počnemoda se mijenjamo u području zahvaljivanja i pozitivnog govora, doćiće i do napretka u našem ličnom životu.

Po tom pitanju, iza mene je toliko iskustva da bih do sjutramogao da govorim o njemu. Navešću samo jedan događaj, od prije10 godina, kad sam po prvi put primijenio gore navedeni principu svom životu. Naime, bio sam nezadovoljan svojim poslom uFondu za razvoj, koji je u to vrijeme bio renomirana institucija sadobrim platama. I sad se pitam kako je došlo do toga da upadnemu negativizam i nezadovoljstvo. Sad shvatam da je sve to bilo rezu-ltat mojih čestih kritika, ogovaranja i negativnog govora o svojim

8 metanoja

Kad počnemo da se mi-jenjamo u području zah-

valjivanja i pozitivnoggovora, doći će i do

napretka u našem ličnomživotu.

pretpostavljenima. Nijesam bio zadovoljan svojim statusom. Ubi-jeđen da mi pripada nešto više, smatrao sam da napreduju nekikoji manje znaju od mene. Pričao sam o tome kako me šef ne voliili kako su me prevarili za stan, kojeg je dobio neko sa manjebodova na rang listi itd. Kad sam odlučio da zahvaljujem Bogu zasvoj posao koji mi hrani porodicu i za dobru platu, počeo sam dadolazim na posao tačno u 07.00.h i da odlazim posljednji (što jebilo pravo čudo). Ispunjavao sam sve svoje radne obaveze, čak iviše nego što se od mene tražilo i desila se promjena. Ništa se nijepromijenilo u Fondu, ili u odnosu drugih prema meni, ali sam jadobio još bolju ponudu za drugi posao, za državnu funkciju. I nijeprošlo 2-3 mjeseca, a ja sam bio u mnogo boljoj situaciji. Od tada,nijesam imao više nikakve zle misli o onima koji su mi činili krivo.

Naprotiv, stojim iza onog što sam već rekao: ZahvaljujmoBogu na svakom obroku koga imamo, na ljudima koji nas vole, nadanu bez bolesti, na mirnom času u krugu porodice i....desiće seželjena promjena.

9metanoja

ponedjeljak, 20. jun 2011.

SVOJE U DRUGI PLAN!

Sjutra slavim veoma važan jubilej. Navršava se deset godinaod mog KRŠTENJA. Koincindencija je što sam tada imao 30 godina,kao i Isus kad se krstio. Međutim, problem kod ovih cifara je što toznači da uskoro punim 40 godina! Uf, kako sam omatorio! Kao štoje i Ahmet Nurudin rekao, to su one godine kad je “čovjek još do-voljno mlad da bi imao želja, a previše star da bi ih ostvarivao“.Bože, kako su mi se te godine činile dalekim, a sad su tu. Ipak,hvala Bogu i za to, ne žalim se i super se osjećam!

Nego da se vratim temi. Krstio sam se i bio sam zaistasrećan, iako baš i nijesam razumio pravo značenje tog krštenja. Ali,već 17. jula iste godine je stigao odgovor. Tog fantastičnog danasmo ja i Ceca (moja predivna supruga) dobili najljepšu djevojčicuod 3,65 kg i 48 cm. Našu Emiliju!

I od tada se sve preokrenulo. Odjednom, to malo stvorenjenas je potpuno zaokupilo. Nismo stizali ni “za nos da se uhvatimo“.Bila je to veoma zahtjevna beba. Prvi put smo odspavali cijelu noćkad je imala 14 mjeseci. Da bude još bolje, imali smo i noćnadežurstva povezana sa žešćim frkama na poslu. Bio je to rad naprojektima poslije ponoći, između dva buđenja, da bi se uspjelaplatiti kirija za stan. Ni sva otkazana putovanja po svijetu (koje sammogao da imam kao sekretar Ministarstva turizma), ni to što miviše nije smetalo ako žureći na posao zaboravim da se obrijem, ninapola ispeglane košulje ispod odijela, ni povraćkica na ramenu, nisvi prijemi kod predsjednika i ambasadora koje sam propustiozbog njene temperature nijesu mi značili gubitak. To nije bila žrtva.Jednostavno, u tom trenutku, to je bilo ono najbolje za nju, našuEmiliju. Shvataš da nijesi znao šta je život dok te ta “cura“ nije za-vrtjela oko prsta. I to je krštenje!

Dobio samodgovor na pi-tanje u čemu jez n a č e n j e

krštenja koje sam obavio?

U najkraćem, to je kad za-postaviš svoje interese, svoje vrijeme i

želje, da bi ispunio potrebe Onog drugog do koga ti je stalo! Našnebeski Otac je dao svog jedinog Sina da umre na krstu za nas

10 metanoja

(mene, tebe), da svaki koji vjeruje u Njega i koji se krsti u Njegovoime bude spašen.

I upravo je to ono što mi je, u poslednjih 10 godina, biločudesno. Onda kad počneš da gledaš na ono što je potrebnonekom drugom pored tebe, kad SVOJE STAVIŠ U DRUGI PLAN, aline kao neki napor ili obavezu, već zato što ti je do tog drugog staloi više nego do sebe (a svoju djecu, Emiliju i Danila, zaista volim višenego sebe), počneš da uviđaš da se Neko već pobrinuo za tvojepotrebe i želje. Tokom tih godina nijesam ni u čemu oskudijevao.Naprotiv, to su bile godine ispunjenja svih mojih ambicija i željakoje sam potajno gajio u srcu, a za koje nijesam ni znao. Ništa ni-jesam izgubio zbog toga što sam se posvetio svojoj porodici, a idrugima (koliko sam mogao).

11metanoja

srijeda, 22. jun 2011.

“NE PREZRI DAN MALIH POČETAKA“

Ovih dana je opet aktuelno (po 9-ti put) razmišljanje opromjeni posla. Za mnom su već neki razgovori o kojima ipak nebih javno. Ali, iznova prolazim istu lekciju koju sam toliko puta uživotu testirao i koja se pokazala istinitom. Recimo “DA” onimmalim, neuglednim ponudama, mogućnostima ili otvorenim vra-tima koja nam se ne nude, nego se više nutkaju, kao da ih nijebriga da li ćemo ih prihvatiti ili ne.

Podijeliću sa vama jednu od takvih životnih situacija.Sjećam se, bila je to 1991. godina. Radio sam skoro godinu danakao vojno lice, podoficir JNA, na aerodromu “Pleso” u Zagrebu.Otac me nagovarao da upišem neki fakultet, zato što sam odbio danakon srednje vojne škole nastavim sa akademijom, iako sam biođak generacije (nijesam više mogao da podnesem internatskiživot). Sjećam se da sam bio toliko “frapiran” njegovom idejom dasam ga i pomalo drsko pitao: „A šta da upišem?!“ Odgovorio je:„Upiši pravo.“ To mi je bilo toliko besmisleno da sam zanijemio.Završio sam tehničku srednju školu, bio izvrstan matematičar iimao velike afinitete za informatiku (bio sam drugi na naciona-lnom takmičenju Crne Gore u informatici, 1986. godine; u to vri-jeme, u našoj osnovnoj školi “Milorad-Musa Burzan“ nije bilonastavnika koji bi išta mogao da nam pokaže na kompjuteru ili danas sprema za takmičenje iz toga, dok je samo par đaka imalo “Co-modore 64”). Da upišem pravo!?! Tome sam se smijao u sebi. Ipak,ostalo mi je to u glavi, pa mi je sestra od tetke iz Beograda, koja jete godine upisala pravo, ponudila pomoć i poslala neke skripte zaprijemni. I tako, stigao je i jun te godine, a rat u Hrvatskoj se za-huktavao. Već uveliko (početkom maja) su se odvijali sukobi uBorovom selu, a “rat u Sloveniji“ je već bio započeo. Avioni, koji subombardovali Sloveniju, polijetali su sa našeg aerodroma iz Za-greba, a ja sam stalno bio na položaju i pod uzbunama. Naravno,nijesam mogao ni da pogledam skripte, ali sam ipak razmišljaokako bih volio da nekako odem do Beograda i da probam sa upi-som na fakultet, po sistemu nema veze bilo šta. Ali, kako? Za od-lazak sa položaja je bilo malo šanse. I upravo dan uoči prijemnogispita prestala su dejstva u Sloveniji, mi smo dobili slobodan dan,a vojni transporter “Antonov AN72” je baš tog dana letio premaBatajnici. Uskočio sam u avion i na vrijeme stigao na fakultet.

Letio sam prema Beogradu, iscrpljen od neprestanihdežurstava. Sjećam se da su, tog juna, kiše neprekidno padale po

12 metanoja

cijelu noć, dok smo mi bili na otvorenom. Dobio sam lišajeve okovrata, kojih dugo vremena nijesam mogao da se riješim. O pri-jemnom ništa nijesam znao.

Na fakultetu su nas rasporedili po amfiteatrima. U holu smočekalu jednu grupu da završi. Bože, kako sam samo imao tremu ikako sam se bijedno osjećao. ŠTA JA TRAŽIM OVDJE? Do očajanjame posebno dovodila jedna djevojka koja je teatralno, na sredhodnika, sa nekih društvom iz beogradske gimnazije, preslišavalasva pitanja sa prijemnog. Sve je znala. A ja, u zemlju da propa-dnem. Iz tehničke vojne škole, o istoriji i srpsko-hrvatskom jezikusam znao dosta kao đak II i III razreda. Ali, to je bilo nekoliko go-dina prije toga.

U neko doba smo i ušli u salu. Zbog prepisivanja su nas ra-sporedili u cik-cak grupe. I upravo ona teatralna djevojka je sjelaispred mene i bila je moja grupa. Hvala Bogu da sam kao vojnolice imao “oštar“ vid, tako da sam većinu pitanja koje nisam znao‘ladno mogao da prepišem.

Prvi sam predao prijemni ispit, jer se fizički nijesam bašdobro osjećao. Od sveg stresa, još isto popodne me slomila

13metanoja

temperatura, pa sam morao da prenoćimkod ujaka u Batajnici. Sjećam se, imaosam 40,2º C i halucinirao sam. Prvim vo-jnim avionom sam se vratio nazad u Za-greb. Tamo je već vladala velika frka.Aerodrom su okruživale snage hrvatsketeritorijane odbrane i postajalo je vrlogusto.

Poslije nekoliko dana, ili nedjeljudana, više se i ne sjećam tačno, otputovaosam za Beograd. Na spisku sa rezultatimaprijemnog ispita, našao svoje ime iznad crvene crte. UPISAO SAMPRAVNI FAKULTET. Nakon toga, sve se izdešavalo veoma brzo.Komplikacije i pucnjave na aerodromu, specijalna naredba ko-mandanta 5. armijske oblasti, svi oficiri koji bi se javili u roku odnekoliko dana mogli su da se “skinu“ po kratkom postupku, u rokuod 48h. Tako je i bilo. Jedne noći, nakon razgovora sa starim zas-tavnikom koji mi je očinski savjetovao da se pokupim i odem dokjoš mogu, zvao sam svog oca u Podgorici. Bilo je oko 05.45.hujutro. Nijesam htio da ga budim usred noći. Rekao sam mu daželim da napustim JNA i da ću otići na studije u Beograd. Laknuloje i njemu i majci, jer su mnogo brinuli za mene, ali nijesu htjeli dame demotivišu nagovaranjem da dođem kući, iako je rat bio nasamom početku. “Skinuo” sam se i isplakao (4 sata bez prestanka)i nikad više nijesam zažalio. Nije mi bilo svejedno što napuštamnešto u šta sam uložio 5 godina svoje mladosti. Mislim da sam sevratio zadnjim vozom koji je saobraćao na relaciji Zagreb –Beograd, pa dalje ka Podgorici.

O tome sam htio da pišem. O malim počecima... Možda sumoji roditelji htjeli da nastavim sa Vojnom akademijom i dapostanem general. Ja sam svakako htio da upišem ili informatikuna ETF-u ili psihologiju na Sveučilistu u Zagrebu, ali to očiglednonije bilo za mene. Da sam ostao u vojsci, prošao bih rat, vjerovatnonikad ne bih završio fakultet i ostao bih podoficir ili nešto slično.Ali, ušao sam na ta “mala vrata” koja su mi se tada otvorila, nije-sam ih prezreo, i moj život se značajno promijenio.

14 metanoja

...ušao sam na “mala

vrata” koja su mi se tada

otvorila, nisam ih

prezreo, i moj život se

značajno promijenio.


“RADUJTE SA ONIMA KOJI SE RADUJU, A PLAČITE SA…”

Jedna stara biblijska mudrost, tačnije zapovijest, kaže:Radujte se sa onima koji se raduju, a plačite sa onima koji plaču.Razmišljam kako u današnje vrijeme toga ima veoma malo. Naćićemo ljude koji plaču za onima koji su u žalosti, pokazujućisaučešće u bolu zbog gubitka voljenih ili u nekim sličnim situaci-jama. Možda čak i pretjerujemo u tome, jer na pokajanja odlaze iljudi koji ne poznaju ni umrlog ni članove njegove porodice, alikažu “valja se”. I dobro, ako to nekome nešto znači. Ali, nije to onoo čemu želim da pišem…

Ako još i ima onih koji saučestvuju u tuđem bolu, sve jemanje onih koji se raduju tuđoj sreći i uspjehu. Čudo jedno, jerdjeluje tako jednostavno da se radujemo sa radosnima, a ipak nijebaš tako. Da li nas zaboli napredak i uspjeh naših kolega sa posla,naših komšija ili rođaka? Da li se osmjehnemo na par sekundi, aonda nam srce pretrne i lice se smrači zbog zavisti na tuđe bogat-stvo, zdravlje, uspjeh na poslu, svadbu, veliku porodicu, slavu...Zašto kažu “da se u Crnoj Gori jedino uspjeh ne oprašta”? Možemoli u sebi da oprostimo drugima i da ne zavidimo kad oni “manjepošteni” napreduju, bogate se i množe. Krivimo li zbog toga njih,državu ili Boga? A šta ako su oni zapravo naše ogledalo, pa namne odgovara lik koji vidimo u njemu i rado bi ga razbili? Čini mi se

da nije problem u drugima i njihovoj sreći,nego u stavu našeg srca i u našem mišl-jenju o sebi. Možda nijesmo kadri da sebioprostimo pogrešene izbore, propuštenegodine ili zlu sudbinu, pa smo postaligorki. Kad bi više voljeli sebe i bili zado-voljni onim što smo postigli, mogli bi da seporadujemo i tuđoj sreći. To bi bilo kao dagrm od kupine žali što ne može da uzrastedo visine topole i da zbog toga provodiživot u žalosti.

Zato se nadam da se naslovni stih, za neke od nas, neće za-vršavati sa “plačite sa radosnima”, nego da ćemo se radovati štoviše možemo i to bez ustezanja. Nadam se da ćemo najprije raščis-titi sa samima sobom, slaveći Boga što smo ta mala kupina, paćemo moći da se radujemo i sa drugima oko sebe, bez obzira nanjihovu “veličinu”…

15metanoja

Ako još i ima onih kojisaučestvuju u tuđem

bolu, sve je manje onihkoji se raduju tuđoj sreći i

uspjehu.

četvrtak, 23. jun 2011.

“TATA, DANAS SAM UPOZNALA BOGA”

Juče mi je moj veoma dobar prijatelj, na našim rijetkim (jed-nom mjesečno, pa i rjeđe) ali uvijek jedinstvenim “kafama”, ispri-čao priču o svojoj kćerki, koja kao student sezonski radi naprimorju da bi platila školarinu.

Prije toga, samo par riječi o mom prijatelju…To je jedan ve-liki čovjek, i po visini i po konstituciji, ali i po velikom i toplom srcu,srednjih godina (50). Kad ste pored njega, osjećate se tako za-štićeni od neprijatelja. Znamo se oko 15 godina. Od njega samslušao priče o životu, filosofiji, o Bogu i traženju mira. I zaista, uvi-jek je imao načina da mi pomogne da pronađem neke odgovore usebi. Nikad nije nametao svoje mišljenje, ali mi je pomagao da iza-đem iz određenih predrasuda. Izvrstan je matematičar i logičar,inače programer po struci. Njegovom logiciranju teško odolijevajubilo kakvi stereotipi. Uvijek traži zajednički imenitelj za neodređeniskup, korijen, tangentu ili centrifugalnu silu, da bi proniknuo uuzroke nekih spoljašnjih manifestacija, koje su same po sebi samoprivid i sjenka onoga što je zaista problem.

Znam i da je njegova kćerka uvijek slušala oca, ne kao nekufilosofiju, nego zato što je on takav, i što kroz ono što govori dijelii svoja uvjerenja. Ali, kao i svako drugo dijete, pa i onih “velikih”očeva, pomalo buntovnički i ona je željela neko svoje iskustvo,svoje odgovore i sopstveni identitet, što je apsolutno normalno zamladost.

Ispričala je ocu kako je jednogdana, stojeći za pultom na svom radnommjestu, poželjela da popije kafu. Bila jedaleko od kuće, nije imala ni centa udžepu pa se, možda po prvi put, pomolila:“Bože, kad bi mi neko dao samo dvaeura!” Vrijeme je prolazilo, nije bilo niposla ni ljudi, a onda se pojavio nekičovjek da nešto potrguje… Dok je brojalanovac, zaključila je da ima 2 eura viška.Istrčala je i pozvala čovjeka, koji je već bio

izašao iz lokala, ne bi li ga stigla i vratila mu višak novca. On seokrenuo, nasmiješio i rekao: “Ta dva eura su ZA TEBE.” Riječi “ZATEBE” su je presjekle. To je bilo ZA NJU, a ne kusur ili greškom osta-vljen novac. Nije bilo nešto što bi trebalo da se prikrije ili zgrabi. Toje bio odgovor na njenu molitvu. Vratila se da popije svoju želje-nu kafu. Zato je i radosno ispričala ocu (koji te stvari dobro razu-mije) da je tog dana “upoznala Boga”.

16 metanoja

Nije bilo nešto što bi tre-balo da se prikrije ili

zgrabi. To je bio odgovorna njenu molitvu.

petak, 24. jun 2011.

ODUŠEVLJENI ŽIVOTOM

Čitao sam izjave nekih diplomata i analitičara kako, po pi-tanju svog proširenja, Evropska Unija gubi entuzijazam usled svje-tske ekonomske krize. Isto tako, govori se da zbog krize opada ientuzijazam stranih investitora za ulaganja. Mislim da krize nemogu da utiču na istinski entuzijazam, osim da ga učine još vidljivi-jim i neophodnijim.

Šta je to entuzijazam? Pogledao sam šta “Wikipedia” kažeo tome. “Oduševljenje ili entuzijazam” je pojam antičke filosofijei označavao je stanje čovjeka ispunjenog Bogom. U neoplatonizmudobija mistično-religiozno značenje. U hrišćanstvu označava ispu-njenost Svetim Duhom. U novije vrijeme, entuzijazam se poistovje-ćuje sa nekritičkim oduševljenjem po pitanju nečega.

Svojim riječima, ja bih entuzijazamdefinisao kao “BITI U DOBROM DUHU”. Tose odnosi na čovjeka koji nešto ne čini izgnjeva, mržnje, gubitka strpljenja, nemira,tuge, lijenosti i sl. Upravo suprotno,odnosi se na čovjeka koji u sebi nalazi STA-BILAN POLET da nešto učini iz ljubaviprema drugome, iz potrebe za pomiren-jem ili da bi nekog, ili sebe, obradovao.

Ljudi, koji su ispunjeni tim “DO-BRIM DUHOM”, uvijek čine nešto više odonog što je potrebno. (I zaista, jadni smo mi ljudi ako činimo samoono što je neophodno i što neko zahtijeva od nas.) To su ljudi kojepokreće neka unutrašnja snaga i koji su motivisani da čine ono ušta vjeruju, da savladaju prepreke i preuzmu odgovornost.

Ovim kriznim vremenima su potrebni ljudi puni entuzi-jazma, koji neće tražiti izgovore u samoj krizi i nevoljama…Imamprilika da sretnem takve ljude, entuzijaste ili, kako jedan prevodkaže, “one koji su oduševljeni životom”. Takvi ne odustaju predpreprekama i izazovima. To je i razlog zašto sam, na samompočetku, konstatovao da krize ne utiču na istinski entuzijazam. Tosu “evergreen” ljudi, koji uvijek rastu, koji su uvijek mladi i uvijekvatreni u srcu da učine ono “nešto više od života”. Za njih ne važepravila, epidemije, narodne bune, krize i nestašice ili “crveno” naberzi. Oni pokreću druge na akciju, ne rade za lični dohodak, znajušta je humanitarni rad, volonterizam i pomoć unesrećenima, imajuviziju i trče za njom.

17metanoja

Ljudi,

koji su ispunjeni

“DOBRIM DUHOM”,

uvijek čine nešto više od

onog što se

zahtijeva

Ali, takvih je malo…Trebaju nam takvi, ne samo u Vladi,nego i u bolnicama, preduzećima, ustanovama, sudovima,udruženjima itd. Trebaju nam oni koji nijesu umorni i bezvoljni,koji ne kukaju i ne smišljaju izgovore za svoje poraze, kojima sesnaga obnavlja svaki dan. To su entuzijasti, ljudi u Bogu, koji shva-taju da njihova snaga nije u njima samima, nego u tom Duhu kojiih nosi i koji im iznova puni krila, da mogu da učine i nemoguće.Njihova vjera im omogućava da hodaju i po vodi. Ne pokreću ihsebični interesi i pohlepa. Kad ih jednom prepoznamo, ukažimoim povjerenje i dajmo im priliku, jer je to svakome potrebno. Entu-zijazam izvire iz pouzdanja u ono što vjeruješ, iz unutrašnje stabi-lnosti i vjere u onaj glas koji dolazi iz srca. A vjerovati u sebe jeprilično teško, ako kroz djetinjstvo roditelji nijesu vjerovali u nas ilismo iskusili teške poraze. Jedini način da čovjek pobijedi takavkompleks niže vrijednosti i osjećaj nesigurnosti je pouzdanje uBoga i u taj entuzijazam koji nas vodi i motiviše.

Sjetih se babice iz Beograda čiji je posao bio da, po kućama,obilazi porodilje i bebe, i daje im podršku neophodnu tokom prvihdana. Njen reon je bilo veoma raštrkano prigradsko naselje Višnji-čka banja i Višnjica. Zbog toga je sve porodilje u tom kraju, pa imoju suprugu sa sinom, po izlasku iz bolnice, morala da obilazipješke. Nikad nećemo zaboraviti tu ženu koja je, svakog dana, neu-morno dolazila da povija pupak našoj bebi, da ga okupa i sl. Njenaobaveza je bila da to učini možda jednom ili dva puta, čisto dauputi roditelje u neophodnu proceduru. Ali, ona je svakodnevnodolazila, dok nije bila sigurna da je sve regulisano. Strpljivo, i sanekom vedrinom, dala je odgovor na svako naše pitanje, iako je,usred jula, pješke dolazila po suncu i uvijek imala još mnogo posla.Kako smo kasnije saznali, to je radila za nekih 250 eura plate. Odnas nije uzela nikakvu čast, ili bilo šta drugo, osim čaše vode. Mi-slim da je jasno o čemu govorimo. Takvi ljudi su nam zaistaneophodni...

18 metanoja

petak, 24. jun 2011.

KLETVE

Ovih dana smo svjedoci nekih sudskih sporova zbog govoramržnje. Ne bih mnogo o tome, jer je već propraćeno sa dovoljnopriče. Radije bih govorio o nečemu što je toliko uvreženo u našojtradiciji i svakodnevnom govoru a što je, po mom dubokomuvjerenju, i loše i opasno, a ima i dalekosežne posljedice. Koliko steputa od svojih đedova, baba, očeva, strina, komšija ili poznanika,čuli sljedeće riječi: “ne vidio se“, “dabogda crk’o“, “strva ti se neviđelo“, “poganac te fištio“ (za neupućene, to znači: đavo te ubio)itd.? Mogao bih da ispišem cijelu stranicu.

Posebno su opasne riječi koje smo čuli od naših roditelja:“nikad ništa od tebe“, “nikad srećan, nikad zadovoljan“, “pih, našta ličiš, niko te neće takvu“, “nikad ga (fakultet) nećeš završiti“,“čega se dohvatiš to i upropastiš“ itd. To su riječi onih koji bi tre-balo da pokažu najviše ljubavi i razumijevanja. Šta onda da očeku-jemo od drugih? Negdje sam pročitao da takve riječi, poput neketrake, preslušavamo čitavog života.

Riječju je sve stvoreno. Svaka riječima silu, i ona pozitivna i ona negativna.“Ubi me prejaka riječ.“ Zar to nijesmočuli? Ako je to tačno, a jeste, mi svojom ri-ječju možemo da kreiramo atmosferu usvojoj kući. Na primjer, sa par riječimožemo da izazovemo džumbus, svađu irazdor. Ali, isto tako, možemo da done-semo i mir, spokoj i utjehu, posebno “ma-lima“, čije oči su uprte u nas i koji gledajukako se nosimo sa problemima. Pogledajte italijanski film „Životje lijep“. Znaćete o čemu pišem.

I da se vratim na početnu temu, gore navedene riječi su za-pravo prava, pravcata KLETVA. To je nešto što ima produženu siluu životima onih nad kojima je izrečena. Kao što rekoh, ta traka,koju obično preslušavamo u teškim danima, je ono što nassputava, vezuje i što nas čini nesigurnim ljudima koji imaju prob-lem sa odustajanjem.

Uvijek sam se pitao kako neki ljudi, prosječnog znanja isposobnosti, lakše završavaju fakultet ili uspijevaju u poslovnomživotu. Kako su neke “ružnjikave” djevojke toliko samouvjerene iuvijek ih oblijeću neki zgodni momci? Zašto? Zato što su im njihoviočevi cijelog života govorili da će uspjeti, da to mogu, da supametni, da su princeze, da su najljepše na svijetu i da na njima

19metanoja

To je nešto što

ima produženu silu

u životima onih

nad kojima je

izrečena.

nema nikakvih mana. Ipak, ima mnogo više onih ljepotica koje, ipored svoje ljepote, ne mogu ni da se pogledaju u ogledalo, jerpreziru same sebe. Koliko je sposobnih ljudi koji su odustali predprvim preprekama, upravo zbog riječi koje su im odjekivale uglavama: “NIKAD NIŠTA OD TEBE“?

Mi, koji smo roditelji, nosimo odgovornost za ono što izgo-varamo u život svoje djece. Naravno, nijesam od onih koji misleda djecu ne treba izgrditi ili kazniti za ono što pogrešno učine. Alisam, svakako, više za to da im budemo podrška, ohrabrenje, daim ulivamo nadu i sigurnost pred problemima sa kojima sesuočavaju, a suočavaju se vrlo brzo, još u osnovnoj školi sa razno-raznim vršnjacima.

Na kraju, kletve su veoma rasprostranje kod nas u CrnojGori i imaju korijene u našoj tradiciji. Pročitajte Njegoša i imaćeteprilike da se sretnete sa stravičnim kletvama koje je izricao tadašnjivladika. Na Pravnom fakultetu sam učio o tekovinama našeg običa-jnog prava, kada je kletva vladike bila jedina sankcija za nepošto-vanje prava i običaja. Možda je to nekad imalo smisla, ali danassvakako ne. Posebno su opasne kletve koje nad našim životimaizgovaraju ljudi od autoriteta, jer njihove posljedice sežu i do neko-liko generacija. Isto tako je opasno da i mi kunemo ljude koju sunama autoriteti (roditelji, učitelji, poslodavci, državnici, svešteniciitd.), jer su bezrazložne kletve poput bumeranga, udaraju i onogakoji se kune i onog koji kune.

Skoro sam čuo strašnu priču o djevojci iz Bara čiji su roditeljibili tako strogi da joj je otac, odlazeći na roditeljski sastanak, rekao“da ga ne čeka kući ako u školi nema sve petice“. I naravno, nije gasačekala. Zbog neke četvorke koju je dobila, otišla je i izvršilasamoubistvo. Zašto je on to rekao? Stidio se svoje kćerke, šta li?Ma, užas.

Zato pomno pazimo na ono što izgovaramo. Da nam se ri-ječi ne bi obistinile i da ne bi požnjeli ono što smo posijali u nečiježivote.

20 metanoja

subota, 25. jun 2011.

NE BRINI

Da nijesam promijenio svoj način razmišljanja, što je i temabloga Metanoja, u sadašnjim okolnostima donošenja odluka,promjene posla i slično, bio bih stalno zabrinut i opterećen. Da liti zvuči poznato ako pomenem prevrtanje u krevetu i razmišljanjetokom cijele noći o nekom važnom razgovoru koji te čeka, o rokuza vraćanje novca koji si uzajmio, o ispitu koga nijesi spremao auslov ti je za godinu, o djeci koja kreću na put bez tebe ili o ponudio kojoj trebaš da se izjasniš sjutra, do 12h? Do tog “ključnog” danasam znao da budem neupotrebljiv za razgovore, napet, lijen, mrzo-voljan i iscrpljen. Ne znam da li ti se dešavalo da ono što ukapiraštokom noći, u nekom polu snu, ono za šta kažeš “da, to je to”,ujutro izgleda kao samo takva besmislica?

Skoro sam čuo izreku: “Pravi planove, da bi ti se život smi-jao”. Moje dosadašnje iskustvo je potvrđivalo da se stvari nikad, alinikad, nijesu odvijale onako kako sam ja to očekivao i na šta sam

21metanoja

se spremao. Sve moje besane noći (a znao sam da ne spavamnoćima), nakon kojih bi me jutro iscrpljenog prevarilo da zaspim,bile su beskorisne. Dok bi došao taj “dan D”, ja bih već bio umorani bezvoljan, pa bih bježao u neku drugu krajnost – bezvoljnost. Onaje vikala: „Ma, svejedno mi je.“ Ali, nije mi bilo svejedno. Imao samprilike da pročitam i neke definicije brige. Jedna od njih kaže da jebriga “prouzrokovanje osjećaja zebnje, uznemirenosti ili bojazni”.Druga tvrdi da je u pitanju “izvor upornog zloslutnog intereso-vanja“, dok treća brigu predstavlja kao “opterećivanje ili mučenjesebe uznemirujućim mislima”.

Zašto brinemo, ako svojom brigom ništa ne možemo dapromijenimo? Možda mislimo da smo kadri da sami sebe spasimo,a zapravo se samo dublje ukopavamo svojim slutnjama, od kojihčesto na kraju ništa i ne bude. Plašimo se šta će drugi da kažu,kakve će posljedice prouzrokovati naše odluke, šta će biti sa namaako se desi to i to... Međutim, 90% stvari koje nam prolaze krozglavu, onda kad dozvolimo brizi da nas iscrpljuje, nemaju veze sastvarnošću. Po pitanju neke određene stvari, mi često nemamosve potrebne činjenice, pa brinemo kako će sve to da se završi. Ali,vrlo brzo uvidimo da su na “scenu” stupile neke druge okolnosti ida ono zbog čega smo strijepili više nije relevantno. Ono što je bilotako “važno“, drugi su već i zaboravili, a ti si izgubio nekoliko divnihdana svog života. Bio ti je ukraden mir, san, radost, vrlo često izdravlje. Ali, to kasno shvatamo.

Jedna stara izreka kaže: “Ne brinitese dakle za sjutrašnji dan, jer će se sjutrabrinuti za sebe. Dosta je svakom danu nje-govoga zla.“ Shvatio sam da uvijek imamdovoljno snage samo za današnje proble-me i izazove. Ako počnem da brinem i zasjutra, gotov sam. Klonem, pa nemamsnage za ono što mi je danas na reperto-aru.

Takvu vrstu zabrinutog uma,tačnije opterećenosti, obično posjeduju ljudi koji su svjesni svojihsposobnosti i koji su puni zdravlja i snage, jer polaze od činjeniceda sve mogu sami, “sa svojih deset prstiju“.

Možda ćeš reći: “Ali, kako da čovjek ne brine u ovo vri-jeme?” To je moguće samo ako sve svoje planove, slutnje i brigepredaš Onome koji je kadar da ih nosi, jer ti i ja očigledno nijesmo,pošto nas satiru, dok klecamo pod njihovim teretom. Sjetih sevježbe koju sam gledao na TV-u, valjda u nekom filmu o velikimameričkim kompanijama koje rade na razvoju ljudskih resursa i

22 metanoja

Uvijek imam dovoljnosnage samo za današnje

probleme i izazove. Ako počnem da brinemi za sjutra, gotov sam.

sprovode određene treninge za “jačanje povjerenja među sara-dnicima“. Zaposlene podijele u parove. Nakon toga, trenerimaramom prekriju oči jednoj osobi iz para. Čovjek povezanih očiju,poput svijeće, treba da padne unazad, dok drugi treba da gasačeka otpozadi, pridrži i sačuva od jakog udarca. Nijesam probao,a neke sa mog posla nešto baš i ne bih pustio da mi stoje iza leđa:-)). Pomenuta vježba ima smisla. Da li si spreman da se pustiš uruke nekom drugom i da mu vjeruješ? Sigurno bi bio zabrinut prviput, možda i drugi i treći, ali poslije nekog vremena počinješ davjeruješ i ne brineš da li ćeš se razbiti ako se pustiš. Ja sam počeoda se puštam u ruke Onome kome zaista vjerujem, a potpunovjerujem samo Bogu. I to zato što sam se više puta uvjerio da meje, nakon mog prepuštanja, uhvatio i da nijesam doživio slobodanpad.

Podijeliću sa vama jedan recept za donošenje važnih odlu-ka koje vas brinu. Dobio sam ga dok sam radio u Beogradu, odjednog poznatog srpskog diplomate koji je pravoslavac i kojisarađuje sa organizacijom “Molitveni doručak kod predsjednikaSAD“. Pošto smo na nekim liderskim pozicijama često prinuđenida donosimo odluke koje mogu imati posljedice ne samo za nas,nego i za ljude oko nas, tokom jednog ručka smo razgovarali o pro-cesu donošenja odluka. On mi reče: “Lave, ja se molim Bogu zamudrost do dana kad treba da donesem odluku i, kad dođe tajdan, ja jednostavno znam šta treba da uradim. A jednom kaddonesem odluku, ja je više nikad ne preispitujem!“. I, to je to!

23metanoja

nedjelja, 26. jun 2011.

UČINI ŠTO MOŽEŠ!

Sledeće nedjelje završavam najvažniju fazu projekta nakojem radim gotovo dvije godine. Izuzetno složena i delikatna re-forma. U početku je to bila samo ideja koju sam dijelio sa ljudimaoko sebe. U početku nijesam vidio nikakvu posebnu reakciju, osimnekog ljubaznog odobravanja sa većom dozom nevjerice. Uložiosam mnogo truda u analizu postojećeg stanja, da bi donosiociodluka mogli vidjeti o kakvom se problemu radi. Bilo je potrebnomnogo lobiranja, da bih im prenio ideju i da bi mogli vidjeti ono štosam ja vidio. Nisam nailazio na razumijevanje. Naprotiv, više sugovorili da za tako nešto nedostaje poli-tičke volje, da je to neko već pokušao prije20 godina pa nije uspjelo, da za to nećeglasati ovaj ili onaj… Ali, vizija čini svoje,ako joj svakodnevno ostaješ vjeran i činišsve što možeš, ne gledajući na sve ono štobi još trebalo još da se uradi, a nije u tvo-joj vlasti da učiniš. Ne gledaj na resursekoje nemaš, ne gledaj na podršku kojunemaš, ne gledaj na ljude i budžet koji biti trebali, a ti ih nemaš.

Izreka koju sam skoro pročitao kaže: “Upoznaj svoje granice,pa ih zanemari (ignoriši)!“ To je ono što pokušavam da objasnim.Svakog dana uradi sve što možeš, makar to bila i samo jedna je-dina stvar. Ne očajavaj zbog onog što ne možeš, ne obeshrabrujse i ne odustaj. Zadrži fokus i zanemari svoja ograničenja.

Jednog dana, početkom ove godine, gledajući kako stoji sveono oko čega sam se toliko trudio, razmišljao sam šta bih jošmogao da učinim. Bilo mi je jasno da više nemam šta učiniti, pasam počeo da čekam. Sjetio sam se propovijedi koju sam davnoslušao: „Učini ono što je moguće, a Bog će učiniti ono što jenemoguće.“ To čekanje je trajalo skoro 100 dana. Pustinja. Ljudisu govorili da od toga nema ništa, da se sve nalazi u fioci, da seodustalo od toga... Što bi se nervirao i brinuo oko nečega što nemožeš da promijeniš. To me smirivalo. A onda, kako to obično ibiva, iznenada i sa najvišeg nivoa, hitno je sazvan sastanak. Pozvalisu me da branim materijal pred onima koji donose odluke. I odlu-čeno je da se po hitnoj proceduri krene sa predloženom refor-mom.

Možda nijesam rekao ništa novo, onima koji su poslijedugotrajne borbe ostvarili uspjeh u svom životu, odnosno pob-

24 metanoja

Ne očajavaj zbog onog

što ne možeš, ne

obeshrabruj se i ne odus-

taj. Zadrži fokus i zane-

mari svoja ograničenja.

25metanoja

jedu u onim oblastima u kojima su dali najbolje od sebe. Ali,možda će ovo o čemu govorim značiti onima koji su odustali napola puta. Da se ohrabre, da nastave i istraju.

Podijeliću sa vama i jednu priču koja ima smisla za današnjipostblog. To je priča o mladiću koji je došao na jednu farmu da bitražio posao, smještaj i hranu. Farmer mu je rekao da baš i nemapotrebe za radnom snagom, ali ga je i pripitao šta umije da radi?Mladić je odgovorio: “Umijem da spavam za vrijeme olujnih noći“.Farmer se zaprepastio. Ipak, svidjeo mu se taj “čudni“ momak, pamu je rekao: “Ako ti ne smeta da spavaš u ambaru, jer nemamprostora u kući, onda si dobio posao“. Farmer je bio veoma zado-voljan radom tog momka, jer je bio vrijedan i temeljit. Jedne noći,dok je odlazio na spavanje, farmer je čuo momka kako i dalje radioko ambara i kuće. Te iste noći, podigla se silna oluja koja je, u nji-hovim krajevima, znala da napravi veliku štetu: digne krovovekuća, obori ambare i sl. Trebalo je ustati i zabraviti svaki prozor ivrata. Farmer je nameravao da probudi momka, kako bi ga poslaoda odradi taj posao. Došao je do njegovih vrata, zvao ga je, lupao,ali je ovaj i dalje čvrsto spavao. Farmer je pobijesnio i čvrsto odlu-čio da sjutra otpusti tako neodgovornog radnika, ponavljajući krozzube: “Ovaj zaista zna da spava za vrijeme olujnih noći.“ Čim jesvanulo, izašao je da procijeni koliku štetu je napravila oluja. Bio jeviše nego iznenađen, jer je sve je bilo cakum-pakum. Svi prozori subili zatvoreni, sva vrata zabravljena i sve ostalo obezbijeđeno.Onda je shvatio da je momak do kasno radio na obezbjeđivanjuobjekata. URADIO JE SVE ŠTO JE MOGLO DA SE URADI, a onda jemogao čvrsto da spava i za vrijeme olujne noći.

26 metanoja

utorak, 28. jun 2011.

POBIJEDI ODBAČENOST

Nijesam baš znao kako da posavjetujem svoju kćerkicu kadse, na samom početku školovanja, susrela sa problemomodbačenosti od nekih vršnjakinja. To je bila osnovna škola ucentru grada, koju su pohađala mahom imućnija djeca. Koliko sesjećam, u pitanju su bile četiri veoma razmažene djevojčice,udružene u peckanju, zadirkivanju i vrijeđanju drugih iz razreda, alineki poseban “pik” su imale na moju kćerku. Sjećam se da mepitala: “Tata, zašto one to rade? Ja im ništa nijesam skrivila.“ Šta dase radi? Da se umiješam kao roditelj, da nešto rješavam i raspra-vljam sa tako malom djecom, da im prijetim?Ne ide, to ne liči na mene. Da kažemonjihovim roditeljima ili učiteljici? Ijesmo, donekle, ali slaba vajda...

Nije to ni neki drastičan primjer odbačenosti u poređenju sanekima, koje smo gledali u emisiji “Sve za ljubav“, kad roditelji na-puštaju svoju djecu ili ih čak i maltretiraju, kad bračni drugovi osta-vljaju jedni druge u teškim okolnostima. To su teške rane u srcu,koje se potiskuju zbog intenzivnog bola, koje stvaraju deformisanekaraktere i probleme za čitav život, a kojih su ljudi skoro potpunonesvjesni. Čitava knjiga bi mogla da se napiše o uzrocimaodbačenosti, kao i o vrstama i stepenu kompleksnosti njenihposljedica? Ipak, ima i onih oblika odbačenosti koji nijesu tolikodrastični, a utiču na naš život i stvaraju veliku nesigurnost u onimoblastima u kojima nijesmo dobili potrebnu ljubav, podršku ilipažnju.

Naveo bih samo neke oblike, kojih mogu da se sjetim, kaošto su: različito tretiranje djece tj. postojanje roditeljskih favoritameđu braćom i/ili sestrama, izrugivanje i odbačenost zbog nekihurođenih mana ili deformiteta, ljubav zasnovana na zaslugama -ako si dobar u školi onda “bravo”, roditelji te vole, a ako uradišnešto loše bivaš odbačen, kažnjen ćutanjem i prezirom i sl. Tu je,svakako, i odbacivanje ljudi zbog raznih materijalnih interesa, nji-hove nemoći, starosti, smjene generacija, zdravstvenog stanja ilibilo kojeg drugog vida diskriminacije.

Kako da pobijedimo odbačenost i usamljenost, i da nasta-vimo dalje sa svojim životom, a da se ne svetimo, da ne postanemoironični i sarkastični, mrzitelji i sebe i drugih, ispunjeni gorčinom.Kako da se odupremo, da i sami ne bi počeli da sprovodimo istiteror nad onima koji nas još uvijek vole.

Podijeliću sa vama svoju omiljenu starozavjetnu priču, staruskoro 4 hiljade godina. U pitanju je priča o Josifu, omiljenom sinuIzraela, jednog od praotaca današnjih Jevreja, koji je imao 12sinova. Od svih sinova, Josif je bio njegov favorit i stariji sin nje-gove omiljene žene. Izrael je ponovio grešku svojih roditelja. Otacmu je više volio njegovog brata blizanca, Isava, dok je majka viševoljela njega. Kad je Izreal naslijedio bogastvo svoga oca, i sve onošto je i sam stekao, postao je veoma bogat. Apetiti njegovih sinovasu porasli, pogotovo što je i sam Izrael već bio u poznim godinama.Jednog dana, njegov sin Josif je usnio dva sna sa istim značenjem– sva njegova braća, kao i otac i majka, će doći da mu se poklone.U porodici to nije prošlo nezapaženo. Ipak, nijesu mu vjerovali,misleći da se Josif samo pravi važan. Ali, kad je otac počeo da gapošteđuje od teškog rada, kad je svom omiljenom sinu kupiošarenu (kraljevsku) haljinu, ostala braća burno su reagovali. Do-govorili su se da Josifa prodaju u roblje nekom karavanu koji je išaoza Egipat. Ocu su slagali da ga je lav rastrgao na putu.

Tako je Josif završio kao rob kod komandanta faraonovegarde. Radio je čestito i savjesno, zbog čega je brzo stekao povje-renje svoga gospodara i bio postavljen nad svim robovima i kućnimposlovima. Sve je bilo “dobro” dok se u njega nije zagledala i nje-gova gospodarica. Pošto ju je odbio, lažno ga je optužila, pa je biobačen u zatvor. Obzirom na zlu sudbinu koja ga je snašla, on jeimao mnogo razloga da bude ogorčen i ljut na svoje najbliže i naBoga. Međutim, u nastavku priče to ne vidimo. On je i dalje pokazi-vao takav stav i poniznost, da je ubrzo bio postavljen za čuvara uzatvoru. Ni tada se nije svetio drugim zatvorenicima, nego jepokazivao određeno saosjećanje, koje vidimo u njegovom inte-resovanju za zabrinutost dva novopridošla zatvorenika. To su bilifaraonovi glavni peharnik i pekar. Mučili su ih snovi. Kad im je po

27metanoja

Božijoj mudrosti protumačio snove (da će jedan biti oslobođen, adrugi ubijen za 3 dana), zamolio je onog kojeg je čekala sloboda daga se sjeti pred faraonom i ispriča mu za nepravdu koju je doživio.Tumačenje se obistinilo, ali ga je peharnik zaboravio. Prošle su jošdvije godine. Mogu samo da nagađam kako se taj nevini momakosjećao u svojoj duši. Nakon svega toga, desilo se da je faraonusnio veoma uznemirujuć san, kojeg niko od njegovih vračara nijeznao da protumači. Bijesan, faraon se raspitivao ima li iko u carstvuko bi mogao da mu protumači san. Tek tada se peharnik sjetioJosifa, koji je čamio u zatvoru. Naređeno je njegovo sređivanje idovođenje pred faraona.

Pitam se kako bi neki od nas danas reagovali na sve to.Možda bi pomislili ili rekli: “Šta više imam od tih snova, nađiteneku drugu budalu za to. Zbog snova sam i zapao u svu ovu nesre-ću. Možda sve ono i nije bilo od Boga. Što sad da rizikujem sa tu-mačenjem faraonovih snova, za takvu grešku se plaća glavom.“ Zarto ne bi bilo i pravo vrijeme da se prospe ponos, gorčina isarkazam: “Aha, sad vam trebam! Toliko godina me se niko nijesjetio, čitavu svoju mladost trunem tamo u zatvoru, prošle mi na-jbolje godine…Sad kad vama nešto treba, onda Josife ovo, Josifeono...“? Znate već o čemu pričam. Kad odbačenost progovori izljudi, želudac vam se okrene. Ne, to ne vidimo kod ovog momka.

On uspijeva da protumači faraonov san, nagovještavajućidolazak sedam izobilnih godina, a nakon njih i sedam gladnih go-dina, kakve se ne pamte. Ono što me oduševilo kod ovog mladićanije samo dar tumačenja snova, nego i činjenica da je predfaraonom iznio čitav “biznis plan“, sa mjerama koje treba pre-duzeti. Iz njega je govorio mladi lider koji je, za svo vrijeme svogarobovanja, naučio da upravlja sobom i ljudima oko sebe. On jeznao šta da čini i preuzimao je odgovornost za ono što čini.

Da skratim...Josif je bio postavljen za premijera Egipta, sasvim ovlašćenjima da vodi ekonomiju zemlje. Samo je faraon bioiznad njega. Nakon 7 izobilnih godina, Josif je napunio sve amba-re i obezbijedio sve zalihe do kojih je moglo da se dođe. Nakon tih7 godina, u cijelom ondašnjem svijetu je nastupila neviđena glad,koja je njegovu braću dovela iz daleke zemlje Hanan njemu prednoge, da se poklone. Josif se nije svetio onima koji su ga izdali, aizdaja braće je nešto što je možda i najteža odbačenost koju nekomože da doživi. Prodali su ga za 30 srebrenika (koliko je i Judadobio za izdaju Gospoda Isusa, simbolika je više nego očigledna),dakle, za “male pare“, da bi se u tom trenutku našli u Josifovoj šaci.Na jedan njegov mig, bili bi bačeni u okove i osjetili bi šta su muuradili. Ali, to nije bio Josif. U svom srcu, on im je davno oprostio.Shvatio je šta je Gospod učinio za njega i njegov dom i da im je,

28 metanoja

znajući za sve što treba da se desi, pripremio spasenje od sigurnesmrti. Otkrio im je svoj identitet i rekao:“A Bog me posla pred vama, da vassačuva na zemlji i da vam izbavi životizbavljenjem prevelikim.”

Josifovi snovi su bili ispunjeni. Nijese dao zarobiti osjećajem odbačenosti.Iako je nosio okove oko ruku, u srcu je bioslobodan. Iako je bio bačen u jamu, u srcuje uvijek bio princ. Iako je bio žrtva, nijese identifikovao sa tim nego je postaospasitelj svoje braće, izbavitelj onih koji su

ga izdali. Volim knjižicu “Molitve na jezeru“ od Vladike Nikolaja, koji

je osjetio ropstvo, logore i odbačenost od svojih, a koji je imao pre-divnu molitvu za svoje neprijatelje: “Blagoslovi Gospode mojeneprijatelje, i ja ih blagosiljam a ne kunem. Moji su neprijateljiispovijedali moje grijehe, kad ja nisam htio....Moji prijatelji su medržali za zemlju, a moji neprijatelji su me približavali Tebi”.Nadvladajmo osjećaj odbačenosti, jer Bog sve izvodi na dobroonima koji Njega ljube!

Ovu priču sam ispričao i svojoj djeci prije spavanja.

29metanoja

Iako je bio bačen u jamu,u srcu je uvijek bio princ.


„DOSTA STE BILI NA OVOJ GORI !“

To su bile riječi koje je Mojsijeuputio narodu u pustinji, kada se navršilo40 godina. Četiri decenije, izraelski narodje hodao pustinjom, iznova i iznovakružeći oko gore Horiv. To je ona ista gorana kojoj je Mojsije dobio zakon, pošto suprešli Crveno more i pobjednički napustiliEgipat, zemlju svog vjekovnog ropstva.Ali, zbog svoje nevjere, neposlušnosti iropskog mentaliteta, nijesu mogli da uđuu Obećanu zemlju. Kružili su oko poslje-dnjeg čuda kojemu su prisustvovali u svom životu. Živjeli su uprošlosti, od stare slave, od bivših objava i ideala, od starih pobje-da. Hodali su po pustinji i hranili se “manom” koja je padala saneba. Ali, ništa više od toga; to je bilo puko preživljavanje. Nakon40 godina, pomrla je čitava generacija koja je i dalje razmišljala nastari način jer, iako je davno izašla iz Egipta (zemlje svog ropstva),Egipat (stari sistem) nije bio izašao iz nje. U svojim srcima su i daljebili zarobljeni. Bojali su se divova koji su živjeli u Obećanoj zemlji,nijesu se odvažili da pobijede svoj strah i nevjeru, nisu željeli dauđu u svoje obećanje i da ga zauzmu. Na samo 11 dana hoda odsvoje Obećane zemlje, proveli su 40 godina lutanja i stradanja.Zašto?

Pitam se, zar je potrebno da umre čitava generacija, da bijedan narod bio oslobođen od ropstva svoje prošlosti i od starogsistema vrijednosti? Period za promjenu sistema vrijednosti je bioperiod pustinje. Iako težak, očigledno je da je bio i potreban, da bipogledali u sebe, postali svjesni stanja svoje svijesti, sistema vri-jednosti i svoje nevjere. Međutim, u pustinji su se čula samo ne-godovanja i mrmljanja naroda protiv Mojsija i ostalih vođa. Žalili suza prošlim vremenima: za lukom i lubenicama koje su jeli u Egiptu,za svojim idolima koje su poštovali. Zato i nijesu mogli da uđu uobećanje.

Nakon što je zakopala svoje očeve, iz pustinje je izašla novageneracija. Obzirom da je bila rođena u pustinji, ta generacija nijegledala unazad, jer nije imala za čime da žali, već je gledala samonaprijed i čeznula za svojom slobodom. Ta generacija nije bilavođena strahom nego vjerom. Bila je spremna da se izbori za onošto joj pripada. I zbog toga tako moćno zvuče riječi: “DOSTA stebili na ovoj Gori!“ Morali su da se pokrenu i da napuste svoju lažnusigurnost. U toj pustinji su, ipak, imali i da jedu i da piju, odjeća im

30 metanoja

Zar je potrebno da umre

čitava generacija, da bi

jedan narod bio

oslobođen od ropstva

svoje prošlosti i od starog

sistema vrijednosti?

se nije pohabala, a trebali su da krenu u nešto neizvjesno. Moralisu da zagaze u nabujalu rijeku Jordan. Morali su da uzmu mač i dapobijede svoje divove (strahove), koji su ih dijelili od obećanja.

31metanoja

četvrtak, 30. jun 2011.

LJUBAV NADVLADAVA STRAH

Od svih bolesti današnjice, čini mi se da je najprisutnijastrah, odnosno tjeskoba. Kažu da je anksioznost (tjeskoba) bolest21. vijeka. Živimo u nesigurnosti svjetskih razmjera. Ništa nije kaošto je bilo. Terorizam posjeduje jedan od najjačih sredstava zamasovno uništenje, a to je zastrašivanje. Kako čovjek da se osjećaspokojnim pred kolapsom berzi, bankrotima svjetskih finansijskihinstitucija, velikim otpuštanjima sa posla ili političkim previranji-ma? A onda, ne prođe ni godina dana, a da na medijsku scenu nestupi neka nova zastrašujuća epidemija i ne krenu masovne vakci-nacije. Po čitavom arapskom svijetu, padaju vlasti koje su bile i po30 i više godina nepromijenjene. Danas možda ima svega, ali si-gurnosti nema. I to donosi strah onima kojima su posao, plata ilizdravlje izvor sigurnosti. Ljudi se plaše za svoju materijalnu egzi-stenciju. Čak i oni koji imaju neki novac, čuvaju ga u slamaricama.Strah parališe. To je poznato.

Ali, kako pobijediti osjećaj straha?Do skora sam mislio da su pandam strahuhrabrost (neustrašivost) kao neka vrlina ilivjera (nepokolebljivost), kao životni stav.To možda i jesu u određenim slučajevima.Međutim, od mog dobrog prijatelja samčuo priču koja pokazuje da nešto drugopobjeđuje strah u nama.

On naročito pamti dane iz svogdjetinjstva kad mu je otac dolazio uPodgoricu, pošto su živjeli razdvojeno. Tosu bili posebni dani za dječaka i vrijemekada je otac bio posvećen samo njemu. Voljeli su dugo da pješačei da pričaju o svemu. Tokom dugih šetnji, znali su da odu na Goricu(brdo iznad centa Podgorice), u park šumu. U želji da ti dani štoduže traju, često su ostajali na Gorici do smrkavanja. Katkad jeznao i da zaspe u očevom krilu. Otac ga je nosio do kuće da ga neprobudi.

Upravo o tome se radi. Kad bi malo dijete smjelo da zaspeusred šume, i po mrklome mraku, ako ne u saznanju da je Otac tui da će ga čuvati od svih aveti? Da li bi zaspalo u naručju nekogstranca? Naravno da ne bi, jer san dolazi na spokojno srce, kojezna da je u rukama Onog koji ga mnogo voli. Dijete zna da je tuneko ko će ga vratiti kući i onda kad se od mraka ne vidi ništa, niput ni izlaz. Zna da će ga Otac čuvati u toj šumi, od svih divljih i la-javih pasa lutalica, koji znaju da napadnu. Ne plaši se, ne strahujeod bilo čega i mirno spava, jer Otac je tu.

32 metanoja

Ne plaši se, ne strahuje

od bilo čega i mirno

spava, jer Otac je tu.

Strah je poput mraka. Mrak ne postoji. On je zapravo defini-cija odsustva svjetlosti. Kad se u mračnoj sobi upali lampa mraknestaje, nema ga. Ostaje samo u nekim neosvijetljenim ćoškovimasobe. Jedna izreka kaže: “Ko se plaši, taj nije savršen u ljubavi.” Unašim dušama strah “postoji“ samo u onim djelovima gdje nemaljubavi. Plašimo se da ćemo biti ostavljeni, jer nijesmo savršeni uljubavi. Plašimo se bolesti i smrti, jer nijesmo savršeni u ljubavi.Savršena ljubav, kao što je Očeva ljubav o kojoj sam pisao, izgonisvaki strah iz srca njegovog sina. On može mirno da spava i usredmraka.

33metanoja

petak, 01. jul 2011.

SAMOKONTROLA

Neke stvari, o kojima danas pišem, razumio sam tek nakonizlaska iz vojne škole. U školskom internatu sam imao potpunoorganizovan život: ustajanje u 5.45., jutarnje vježbanje, doručak,škola, ručak, odmor, učenje, večera, dnevnik, čišćenje prostorija,spavanje. I tako svakog dana, četiri godine. Mislio sam da je tournisalo moj život, žalio se svima na takav život, jer mi je uvijekneko drugi bio kriv, a zapravo sam savladavao jednu od najkori-snijih lekcija svog života – učio sam se disciplini. Problem je nastaokad sam sve to napustio, živio daleko od roditelja i pošao na fa-kultet (na vanredne studije - bez potrebe da se ide na časove). Akosam htio da uspijem, morao sam da organizujem svoj život. Tu jei nastao problem. Tada sam upoznao onog koji je bio najvećaprepreka mojim ambicijama i planovima – upoznao sam SEBE.Kad sam pobijedio samog sebe, a tačno se sjećam da je bio januar1996. godine, brzo sam i završio fakultet. Dobra je izreka koja kaže:“Budalasti pokušavaju da osvoje svijet, a mudri pokušavaju daovladaju sobom.”

Ako pogledaš biografiju velikih,slavnih ljudi u sportu, umjetnosti ilipolitici, primijetićeš da svi imaju jednu za-jedničku crtu – snažna samodisciplina ivladanje svojim životom. To ti je treniranjei disciplinovano obavljanje onoga štomoraš, da bi kasnije mogao da radiš onošto želiš. Na tweeter-u pratim jednog da-ljeg rođaka Dušana Lajovića, koji je počeoda postiže značajne rezultate u tenisu.Može se vidjeti da trenira do iznemoglosti

i da se podvrgava ogromnoj disciplini, ali zato i postiže uspjeh.To je zapravo i suština metanoje – da ovladaš onim što go-

voriš, misliš i djeluješ. Samo tada se dešava preokret u životu. Ljudimisle da je najveće uzbuđenje kada stvari odrađuju nagonski, uzanosu trenutnih emocija i euforije. Upravo je suprotno. Najveći“fleševi” nastaju kao plod zauzdavanja svojih riječi, misli, emocijai volje. Taj put te vodi do najuzbudljivijih mjesta i do slatkoćeplodova nastalih trudom.

I to je neprestani trening. On dovodi do spontanosti ilakoće. Kao kada se uči jedrenje na dasci. Bude mnogo padova,mnogo grešaka i mnogo pokušaja. Ali, polako, kad se ovlada je-drom i osjetiš snagu vjetra, sve manje ti je potrebna sopstvena

34 metanoja

Kad budemo ovladalisobom, možda će nam

se dati i prilika davladamo drugima.

snaga da bi plovio. A onda, kad vidiš takvog surfera kako uživa nasvojoj dasci i kako je postao jedno sa vjetrom, kažeš: “Blago njemukako uživa...” Tako je. Onaj ko ne zauzda svoj jezik je kao grad bezzidina – svako može da ga napadne i uništiti. Čovjek koji ne postavistražu nad svojim negativnim mislima je poput broda bez kormila– stihije ga nasuču na hridinu.

I zato, ako želimo da upoznamo sebe i da se ostvarimo kaoljudi, moramo da se uhvatimo u koštac sa najvećim neprijateljem,a to smo mi sami i ona pala priroda u nama. Kad budemo ovladalisobom, možda će nam se dati i prilika da vladamo drugima. Zato,držimo sebe pod kontrolom!

35metanoja

subota, 02. jul 2011.

OTKUD OVA OSKUDICA U NAŠIM ŽIVOTIMA?

Da bih ilustrovao ono o čemu danas želim da pišem,prepričaću jednu priču o Suli Radovu. Za one koji ne znaju, u pi-tanju je poznati crnogorski plemenski vođa i narodni mislilac spočetka 19. vijeka. Čuvene su njegove anegdote i mudrosti. Evopriče koju sam čuo (rizikujući da je nisam baš najbolje čuo, ali jeporuka pogođena). Kad je knjaz dao Suli da narodu podijeli na ču-vanje neku stoku u svojim Komanima, jer je bio plemenski kapetan,Sula ga je pitao: “Gospodaru, kako da podijelim, po ljudskom ili poBožijem?” Gospodar mu reče: “Po Božijem Sula!” Poslije nekog vre-mena, pošto su se njegovi sugrađani požalili na nepravednu podi-jelu, knjaz je otišao da vidi o čemu se radi. Iznenađen, ljutito jepitao: “Sula, zašto si bogatima dao više, a onima što nemaju stokenisi dao ništa? Bilo bi pošteno da si svima jednako dao.” Uslijedioje Sulin odgovor: “Ti reče da podijelim po Božijem…Kome je Bogdao tome sam i ja dao, kome nije, nijesam ni ja.”

Ne bih baš potpisao sve što je taj Sula govorio, ali svakako jemudro, jer onaj što ima 100 ovaca sposoban je da drži još 50, dokonaj što nema ništa vjerovatno nije ni spreman da održava tih 50ovaca. Ipak, ovu priču sam naveo zato što ilustruje jednu novoza-vjetnu izreku: “Ko ima daće mu se, a ko nema, uzeće mu se i onošto ima.” Ko su ti ljudi koji imaju i kojima će se dati? To su ljudi,poput mog pokojnog prijatelja Sloba Šaranovića, kome bih mogaoi da posvetim ovu današnju priču. On je uvijek imao vremena sve.Kad god si ga nešto zamolio, on je uvijek nalazio načina da po-

mogne. Pitao sam se kako to da je on uvi-jek bio slobodan da dođe kolima: “E dobrosi me sad nazvao, baš sam nešto završio...”Uvijek je bio na raspolaganju, uvijek str-pljiv, uvijek dobre volje. Od ostalih, kojebih zvao prije njega, obično sam čujao: “Unekoj sam gužvi”, “Eh, da si me jučezvao...”, “Žao mi je, ali zaista nemam“. E, tosu oni drugi, koji nemaju i za koje jenapisano “da će im se uzeti i ono štoimaju”.

A onaj koji daje, dobiće. Možda kažeš: Šta ja imam da dam,nemam pare, u kreditima sam, izgubio sam posao itd. Možeš dapočneš samo sa onim što imaš: daj rame onome koji hoće da plače,daj uvo onome koji je u muci, daj ruku onome kome je potrebnapomoć i podrška. Ako budeš ušao u svoje plakare, vidjećeš kolikosuvišne robe imaš za onog koji je go itd.

36 metanoja

Kako možeš da mi kažešda me voliš ako nemaš

vremena za mene?

Postoji riječ koja se, znakom jednakosti, može povezati sapojmom ljubav. Ta riječ je vrijeme. VRIJEME = LJUBAV. Kako možešda mi kažeš da me voliš ako nemaš vremena za mene? Kako možešda kažeš da voliš svoju porodicu ako te nikad nema kući? Skoro mise jedan komišija žalio da mu je žena napustila kuću, jer ju jetukao. Zapamtio sam njegovo čuđenje: “Lave, šta hoće više odmene? Radim kao konj da prehranim ženu i petoro djece, imajupun zamrzivač svega, a stalno neko zvocanje, neko nezado-voljstvo.” Rekao sam mu: “Bolje bi bilo da si više kod kuće, da neideš po kafanama, da ženi prirediš neko prijatno iznenađenje, dajoj posvetiš malo pažnje. Zar misliš da je njima potreban samo punzamrzivač“.

I eto odakle oskudica. Kad postanemo ljudi koji su okrenutisamo svojim ličnim interesima i potrebama, da grčimo i ono malošto imamo, kada počnemo na sve molbe da odgovaramo sa “žaomi je...ne mogu...neka hvala...nemam...”, tada nemaština zaistanije daleko od naših vrata. Zato budimo oni koji daju, da nam se nebi uzelo i ono što imamo...

37metanoja

ponedjeljak, 04. jul 2011.

PJESMA RUGALICA

U životu sam nekoliko puta bio u prilici da doživim zastraši-vanje od ljudi. Dobijao sam direktne prijetnje, sms-poruke i pisma.Postoje i druge vrste zastrašivanja. One nijesu tako vidljive i nalazese u našim glavama. Dolaze nam kao neke slutnje, noćne more,crne misli, pa vidimo svoje najmilije u sanduku ili nam neke ne-mile scene prolaze pred očima. Siguran sam da je mnogo onih kojisu bili “žrtve” sličnog zastrašivanja i koji se pitaju šta da rade utakvim situacijama.

Ja volim starozavjetne priče. Unjima uvijek nađem dobre savjete ipouke. Baš juče sam čuo jednu, koja nammože pomoći. Radnja priče se odnosi na8. vijek p.n.e.. U to vrijeme, Asirija je bilarastuća svjetska sila koja se, porobivši svepokrajne i države gornjeg toka Eufrata,spremala za osvajanje svih teritorija okojužnog toka rijeke Jordan. Pod njenu vlastsu pale sve države; palo je sjeverno izre-alsko kraljevstvo, kao i neki djelovi Jude (južnog izrealskog kral-jevstva).

Ta vijest je sledila krv u žilama pravednog kralja Ezekije i ci-jelog naroda Jude, koji se sklonio u Jerusalim. Iščiljela je njihovahrabrost, posebno kad je brojna asirska vojska opkolila bedemeJerusalima. Kralj Ezekija je dobio pismo puno prijetnji i svakojakihlaži, ne bi li se obeshrabrio i predao vojsci koja do tada nije znalaza poraz. (To me podsjeća na mnoge naše životne situacije, kaošto su vijest o nekoj “neizlječivoj bolesti” naših najbližih, prijetnjeo aktiviranju hipoteke nad kućom u kojoj živimo i mnoge druge.)

A onda je, preko jednog od najčuvenijih proroka Starog za-vjeta, proroka Isaije, došla riječ od Gospoda. Svodi se na sljedeće:NARODU JE IZDAT NALOG DA NE ODGOVARA NA PRIJETNJEasirskog vojskovođe, koji ih je svakodnevno izgovarao ispod zidinaopsjednutog grada, a kome je upućena upečatljiva riječ: “SMIJE TISE I RUGA KĆI JERUSALIMSKA, TI NEĆEŠ UĆI U OVAJ GRAD I NEĆETVOJE KOPLJE DOĆI DO ZIDINA”.

Smijeh je moćno oružje protiv svake vrste pritiska inapetosti. Ponekad umije da me spopadne ono što mi zovemo“neki bolesni smijeh”. Ipak, to nije bolestan smijeh, nego ispravanstav prema zastrašivanju. Treba mu se narugati. A šta mi radimo?Mi se rugamo onima koji su slabiji od nas. Njima se ne pravdamo

38 metanoja

Smijeh je moćno oružje

protiv svake vrste pritiska

i napetosti.

i ne umiljavamo. Prema njima pokazujemo silu. A trebalo bi da či-nimo upravo obrnuto – da prema slabijima pokazujemo razumije-vanje i strpljenje. Trebalo bi da se narugamo siledžijama koji, napravdi Boga, zastrašuju. Trebalo bi da pokažemo osmjeh od 32zuba i da im se narugamo u lice... Treba glasno da se nasmijemo,jer sa njima nema polemike, ubjeđivanja ili razloga za pravdanje;silnik se ne da umilostiviti, njemu se treba oduprijeti bez straha.Treba mu jasno staviti do znanja da se neće desiti to što je naumio.Kao u navedenoj priči, Neko drugi je bio bitku za Jerusalim. Ujutruje došla pošast i desetkovala neprijatelja, koji se bez borbepovukao od zidina Jerusalima i vratio kući. Ko u Istini stoji, Ona gaoslobađa od svakog ropstva. Sve protekle godine su mi donijele topresvjedočenje. Kad god sam se narugao zastrašivanju, od svih si-lnih pretnji koje su mi bile upućene, ništa se nije desilo.

Zato, izaberi da se ne rugaš slabašnom, nego se nasmij ulice onome od koga zastrašivanje dolazi a možeš mu, zajedno samnom, otpjevati i neku pjesmu rugalicu.

39metanoja

utorak, 05. jul 2011.

TAPISERIJA I PERON

Na moje pitanje: “ZAŠTO, BRE?“ - prijatelj mi reče: “To ti je,brate, nešto kao kad mi je majka vezla tapiseriju. Bio sam radoznaoda naslutim šta će ista da oslikava. Sa moje strane tapiserije, vidje-li su se konci, čvorovi, a na sve strane makaze i lom. Taman kadbih pomislio da mi je nešto jasno, majka bi uzela makaze i presjeklakonac neke divne boje, da bi nakon toga uzela drugi konac ikrenula da ga provlači na drugom mjestu. I tek kad je sve bilo za-vršeno i kad je sredila svoj rad, pozvala me i rekla: “Sine, dođi davidiš šta je na tapiseriji.” To više nisu bili ni zamršeni konci, ninepovezani djelovi. To je bio perfektan rad majstora, predivancrtež koji je dobio sve potrebne oblike. Rekao sam joj: ”Majko, pre-divno je!””

I zaista, mislio sam, sad kad samuzvjerovao u Boga, kad se molim i čitamBibliju, da će mi stvari postati jasne i daću imati razumijevanje za sve ono što mise dešava. Mislio sam da ću možda sjestiza kontrolnu tablu u tornju Željezničkestanice u Podgorici, o kojoj mi je pričalasupruga (kao saobraćajni inženjer za želje-znički prevoz, tamo je odrađivala diopripravničkog staža). Mislio sam da ćuznati raspored vozova (njihov ulazak iizlazak) i da će sve na kontrolnoj tabli biti pred mojim očima.Nažalost, ili na sreću, mi nijesmo za kontolnom tablom, već doljena peronima stanice. Čekamo svoj voz. Čekamo objavu preko ra-zglasa. Ispružamo svoje uho ne bi li načuli najavu dolaska voza kojitreba da nas odvede do željene destinacije.

Shvatio sam da onaj ko ne vjeruje da će voz (bez obzira naneshvatljivo kašnjenje) ipak doći, ne može ni da ga dočeka. To seodnosi na sve one koji nijesu odlučni da čekaju na voz sve dok seon ne pojavi, ma koliko to trajalo, na one koji traže alternativnenačine transporta. Odnosi se na sve one koji izvrću tapiseriju, prijenego što je vez završen, i prije nego ih Majstor pozove da jepogledaju sa druge strane – sa Njegove strane. A sa Njegovestrane, svi rezovi imaju smisla, svi čvorovi su na pravom mjestu iništa nije gotovo dok On ne završi.

Tako mi je odgovorio prijatelj, s početka ove priče, namnoga “ZAŠTO” u mom životu. Drugim riječima, na našim pero-nima sreće, nema brzih, lakih i jeftinih odgovora. Zbog toga, da bi

40 metanoja

Nažalost, ili na sreću, mi

nijesmo za kontolnom

tablom, već dolje na pe-

ronima stanice.

dočekali svoj voz, strpljenje i povjerenje su nam potrebniji odznanja. Potrebno nam je povjerenje u Majstora, sve do završetkanaše tapiserije da bi, kad nas pozove, mogli da vidimo lice, a nenaličje te kreacije. Možda na tapiseriji ugledamo poznati lik, našlik, a opet nekako drugačiji, jer je savršen i bez ikakve mane. Amožda se i iznenadimo kad podignemo pogled, ugledamo lice Ma-jstora i shvatimo da je svo vrijeme slikao autoportret. Tada je vri-jeme da se kaže: “Predivno je!”

41metanoja


STAV

Juče je neko od mojih prijatelja na Facebook-u, na vijest dasam imenovan za direktora “Pobjede” i da se radujem zbog toga,prokomentarisao sledeće: “Ako se raduješ, ti si već pobijedio“. Za-ista vjerujem da naša uvjerenja opredjeljuju naše životne stavove,kao i da naši stavovi (pozitivni lili negativni) opredjeljuju našuspjeh. Mala je vjerovatnoća da će neko sa negativnim stavomprema sebi, ili onome što radi, postići neki uspjeh.

Prije dva dana, jedan od mojih rođaka je ostao bez posla.Poslodavac mu nije produžio ugovor, a kao obrazloženje za to jenaveo njegovo otvoreno nezadovoljstvo poslom koji mu je dodi-jeljen. Čitao sam da, oko 2/3 razloga za otpuštanje sa posla, ispi-tani poslodavci navode neke od razloga koji se tiču stava(negodovanje, međuljudski odnosi naposlu i sl).

Podijeliću sa vama priču koju samčitao, o jednoj osnovnoj školi u Americi.Direktor te škole je pozvao tri svoja pro-fesora i saopštio im da je njihova škola iz-abrana za eksperimentalni program.Obavijestio ih je da su njih trojica, kao na-jbolji profesori, izabrani da vode tri odje-ljenja i oko 90 učenika sa nadprosječnimsposobnostima, koji su izabrani specijalnoza tu priliku. Program je zahtijevao da se djeca ne forsiraju pounaprijed utvrđenom programu, nego da napreduju onoliko ko-liko sami đaci budu tražili. Svi su bili oduševljeni tim programom,i profesori i đaci. Na kraju školske godine, test je pokazao da su tatri odeljenja imala preko 20-30% bolji rezultat od ostalih odje-ljenja. Svi su bili oduševljeni. Ali, uslijedilo je iznenađenje. Dire-ktor je svim prisutnim priznao da su djeca u tom programu biranapo slučajnom uzorku i da su svi prosječnih, normalnih sposobnosti.Nakon toga, ona trojica su mislila da tajna postignutog uspjehaleži u činjenici da su oni najbolji profesori. Uslijedilo je drugo ra-zočaranje, kad su saznali da su i njihova imena izvučena nasumice,iz šešira.

O čemu govori ova priča? Ona ističe da je uvjerenje profe-sora i đaka, da su najbolji, opredijelilo njihove stavove i odnosprema obavezama, zbog čega su i postigli nadprosječne rezultate.Zato, obnovimo svoju sliku o nama samima (što posebno važi zaone koji imaju kompleks niže vrijednosti) i ne gledajmo sebe očima

42 metanoja

Tvoja uvjerenja

će opredijeliti tvoje

stavove, a tvoji će stavovi

opredijeliti

ishod – pobjedu ili poraz.

gubitnika, tj. očima onih koji su nesposobni i koji nikada nećeuspjeti. Ne budimo oni koji se parališu pred problemima. Budimooni koji imaju mir i radost u svom srcu i koji su, zbog toga, već po-bjednici.

Zbog toga, nikako nije beznačajno šta vjeruješ i u Kogavjeruješ. Jer, tvoja uvjerenja će opredijeliti tvoje stavove, a tvojiće stavovi opredijeliti tvoj ishod – pobjedu ili poraz.

43metanoja


KOKOŠKE

Danas sam popravljao kokošinjac. Po onoj vrućini sam krpiosve rupe i daskama zatvarao prolaze. Uh! Razlog tome? Prije skoromjesec dana, kupili smo 10 kokošaka. Gajimo ih u našem povećemdvorištu u Doljanima, u improvizovanom kokošinjcu, koji jenapravio naš komšija i koji je ograđen, ne baš vješto, ali o tomećemo kasnije. Po prvi put gajimo te veoma interesantne životinje(imali smo samo pse, mačke, kanarince, kornjače, zeca i sl.). U pi-tanju su koke nosilje, izlučene iz jata pošto završe onaj uzrast dokojeg je industrijska proizvodnja jata isplativa. Željeli smo ih prve-nstveno radi domaćih jaja, klati ih nećemo.

Kupili smo ih na jednoj farmi koka nosilja. Bile su zaista ujadnom stanju, a živjele su u kavezima – jedna preko druge, njihnekoliko u malom kavezu. Morale su da se izbore za svaki zalogajhrane i za svaki gutalj vode. Od te borbe su bile skroz očerupane iizgladnjele. Vlasnik im je bio u gubicima i morao je što hitnije daih proda.

Uzeli smo ih i stavili u “veliki” kokošinjac. Imale su finodvorištance od desetak kvadrata, jedu travu i sl. Da bi se opora-vile, hrane i vode smo im davali do sitosti. U početku, nijesu niizlazile iz kokošinjca, samo koliko bi jele. Polako su postajale sveslobodnije i veselije. Bilo nam je nevjerovatno što su htjele da semaze. Uopšte nijesu bježale (osim dvije koje su bile posebnoraščerupane i izmučene). Već nakon 15 dana, pronašle su prolazekroz žicu i počele da izlaze. Jaja su snosile čak i van kokošinjca, paje moj sinčić svako jutro obilazio okolno grmlje i tražio jaja. Većsmo ukapirali gdje to čine. Ali, polako su počele da se šire po ci-jelom dvorištu i da vrše nuždu gdje god stignu. Tu su nastali pro-blemi. Od naše terase prave čumbus već nedelju dana, a spiranjeizmeta vodom je postala standardna dnevna procedura. Pošto nisumnogo oduševljene vještačkom hranom, počele su da jedu hranumačkama, pa i psu. Jurimo se sa kokoškama po čitave dane. Ali,kad su, pored ogromnog dvorišta od 1000m2, počele i u kuću danam ulaze, to je je prekardašilo svaku mjeru! Rekoh, E SAD JE PRE-VIŠE, NAZAD U SVOJ KAVEZ, KOKOŠKO! Danas sam popraviokokošinjac i sve ih lijepo stavio na svoje mjesto. Više neće moći daizlaze napolje, osim pod našim nadzorom.

Sigurno je da sve ovo nisam ispričao zbog kokošaka. Danassam čuo neke stvari o tome kako se moj dobar kolega ponio premačovjeku koji mu je mnogo pomogao u životu. Ne volim ogovaranja,ali nešto od toga što sam čuo ipak vjerujem. Nemam namjeru dao tome detaljišem, ali želim da kažem da smo mi ljudi stvarno

44 metanoja

ponekad kao ove kokoške. Često smo u paklu, bez nade za život,gladni i goli, bez svog stana. Dijelimo životni prostor sa onima kojinas čerupaju. A onda se pojavi neko ko ti da šansu. Taj neko ti dabolje mjesto; ne kavez, već pristojan smještaj; nahrani te, napoji,obuče. A tebi, poslije nekog vremena, i to bude malo. Tražiš većiprostor, tražiš rupe u ogradi, da izađeš i vidiš šta sve ima. I to ti sedozvoli. Ideš po širokom dvorištu, vidiš svijet, probaš drugačijuhranu, maze te. Ni to ti ne bude dovoljno, nego odeš u životniprostor svog domaćina da mu unerediš terase. I to je u redu, on idalje čisti za tobom. Ali, ni to nije dovoljno, nego ulaziš i u njegovukuću, u ono što je njegovo, da zauzmeš njegovo mjesto i visokipoložaj. E, TO JE PREVIŠE, NAZAD U SVOJ KAVEZ!

Mislite li da je to nešto novo? Ne, tako je od samog početka,od Edenskog vrta, od kolijevke civilizacije,od prve priče koja je zapisana o grešnomčovjeku. Znate tu priču. Zar se Eva nijeponijela kao ove kokoške? Ona i Adam suimali ogroman vrt, sa svim biljem i život-injama; svega u izobilju, mogli su jesti i pitido mile volje, množiti se i napuniti zemlju.Imali su čak i Drvo života, sa kojeg sumogli jesti plodove vječnosti. Samo jednastvar im je bila zabranjena. Imali su samojednu zapovijest koja im je branila da di-

raju plod Drveta poznanja dobra i zla. Ali, kao da mogu vidjeti tuEvu kako zagleda ono drvo… Poput one kokoške što je podiglaglavu, i po malo je vrtjevši tamo-amo, ušla u moju kuću. Vidjela jeda je to nešto što je “zanimljivo i dobro za mudrost”, a i čula je daako bude jela postaće “kao bogovi”. A onda… Tamo gdje ti jepogled, tamo će ti ubrzo biti i srce... I poželjećeš to nešto tuđe. Toje onda grijeh. Malo li je sve što imamo? Malo li je što imamo dajedemo i pijemo, da se obučemo, što imamo slobodu da jedemosa 1000, a zabranu samo za JEDNO drvo? Eh, ali mi baš to imamoželju: da radimo protiv Nečije volje, da ulazimo u tuđe, dauneređujemo ono što je taj Neko gradio za sebe i tebe, radi svojeperverzije i hira… Zašto? Da bi, kao onaj moj kolega, zauzeo Nje-govo mjesto, mjesto svog dobrotvora i njegov visoki položaj.

Nije ni čudo što uz malo zakašnjenje, a sve u nadi da će seuzurpator opametiti i pokajati (METANOJA), dolazi ono: E, TO JEPREVIŠE, NAZAD U SVOJ KAVEZ!

Zato, ako se danas osvijestimo, sagledamo svoja djela iukapiramo šta činimo protiv naših dobrotvora, iskoristimo ovo vri-jeme milosti za METANOJU (potpuni preokret u mislima, riječimai djelima) i ne budimo KOKOŠKE.

45metanoja

Tamo gdje ti je pogled,tamo će ti ubrzo biti isrce... I poželjećeš to

nešto tuđe.


MOLITVA ZA STOMAČIĆ

Ovih dana sam baš malo spavao. To je uglavnom zbogmalog šteneta koje nam po cijelu noć ne da da spavamo, a ujutrume rano bude muve kojih ima nevjerovatno mnogo. Preksinoć mije tako gorjelo u želudcu da sam se prevrtao u krevetu do 03hujutro. Tada sam čuo sina kako stenje u hodniku. Da ne bih probu-dio suprugu, odmah sam reagovao. Bolio ga je stomačić ipovraćalo mu se. Bio je blijed i prestrašen. No, želio bih da obja-snim zašto je bio prestrašen.

On je veoma zdravo dijete, ali se često prisjeća trovanja kojeje imao prije nekoliko godina. Tom prilikom je bio pojeo nekihot-dog u gradu i, kad smo došli kući, krenula su povraćanja. Či-tavu noć, do iznemoglosti. To je za njega bila velika trauma i čestonam je pominje. Morali smo da ga vodimo u ambulantu Hitne po-moći, da ne bi dehidrirao. Nažalost, jedan stari doktor nije želioda nam da bilo kakvu terapiju, već samo uput za infektivno odjelje-nje Kliničkog centra u Podgorici. Što sam mogao, osim da krenemdalje sa djetetom, koje je još uvijek povraćalo i imalo prolive. Daslika bude još gora, oni koji znaju Podgoricu znaju i u kakvom jejadnom stanju to “infektivno” odjeljenje – neke male i starebarake.

Primila nas je tek probuđena doktorica, koja je bila u šokušto Hitna pomoć upućuje djecu u to odjeljenje, gdje su trebali dahospitalizuju moje dijete radi neke infuzije i sl., pa da leži međuonim teškim bolesnicima. I u toku svega toga, utoj istoj ambulanti, pred našim očima sedešavao horor. Jedan pacijent je umro,vozili su ga kroz hodnik na nekolikokoraka od nas, u to je ušla iožalošćena porodica itd... Nekolikoputa sam izvodio svoje dijete dapovrati, ali ništa, samo muka inatezanje.

46 metanoja

Na svoju ruku, odlučio sam da mom djetetu tu nije mjesto, po-molio sam se Bogu i krenuo kući. Da skratim… Ubrzo je sve bilokako treba. Još sjutradan se igrao, dok smo mi bili u nokautu odumora. To je bilo prije nekoliko godina.

Ipak, preksinoć sam dobro znao da se moj mali sin uplašioda će ga zadesiti isto. Pozvao sam ga da legne pored mene, staviosam ruku na njegov stomačić i šapatom sam se pomolio Bogu. Nje-gov strah je utihnuo, ustali smo jer je morao da kaki, pa sam muskuvao čaj. Legao je u svoj krevetac, blago sam mu masirao stoma-čić i davao da pije čaj i neki sirup. Ubrzo je zaspao. Ja sam imao jošneka tri sata do ustajanja, posle čega me čekao put za Nikšić, pa zaBudvu. I ja sam brzo zaspao, zaboravivši da me je išta boljelo prijetoga. Otišao sam rano ujutru, dok su svi još spavali. Kasnije, kadsam se čuo sa suprugom, rekla mi je da Danilo dobro i da joj je is-pričao kako sam stavio ruku na njegov stomak i molio se Bogu, i damu je posle toga bilo mnogo bolje. Kad se probudio nije imaonikakvih tegoba.

Možda neki, dok ovo čitaju, misle da je prestanak mučninebio rezultat sticaja okolnosti, čaja, masiranja ili sirupa. Ali, Daniloi ja imamo svoje objašnjenje: MOLITVA ZA STOMAČIĆ.

47metanoja

ponedjeljak, 11. jul 2011.

SRAMOTA

Sjećam se vremena kad je u mom poslovnom životu sve bilostalo i kad nisam mogao da probijem neku nevidljivu barijeru. Umeni je postojala neka unutrašnja kočnica koja se uvijek aktiviralaonda kad sam trebao da napredujem ili da budem promovisan.Istina je da sam učen da je nabolje biti u sredini; da Lajovići nikadnijesu ginuli u ratovima, jer nijesu bili u prvim redovima gdje na-jviše ginu, a nijesu bili ni kukavice u zadnjim redovima, gdje takođeginu. Uvijek su bili u nekoj zlatnoj sredini. Ali, pitanje je mnogosloženije nego što mogu da objasnim u kratkim redovima kojepišem. U najkraćem, da bih mogao da idem dalje, morao sam dase suočim sa jednim unutrašnjim neprijateljem – sa osjećajemSTIDA i SRAMOTE.

Zašto sam se stidio kad treba da dobijem poklon za rođe-ndan? Zašto sam se stidio da izrazim ljubav ili neku simpatiju?Zašto me sramota kad treba da budem nagrađen za nekidugogodišnji, mukotrpni rad?

Osjećaj srama je blisko povezan sa pitanjem samopošto-vanja. Sigurno je da ima ljudi koji s tim nemaju problema. Ipak,znam mnogo više onih koji ne mogu da se izbore sa svojim stidomili sramotom, a koji ih nekako odvajaju od dugo željenog iliobećanog blagoslova. Uopšte ne igra ulogu da li su u pitanju volje-na osoba, potrebno priznanje, unaprjeđenje, javni nastupi i sl.

Postoji biblijska priča koja mi može pomoći da objasnimkako sam pobijedio, odnosno kako pobjeđujem svoj sram. Radi seo završetku decenijskog puta izraelskog naroda kroz pustinju i onjihovom dolasku na samu granicu tj. ulazak u OBEĆANU ZEMLJU– ZEMLJU BLAGOSLOVA, gdje teče med i mlijeko. Kada su prešli ri-jeku Jordan, tadašnji novi vođa, Isus Navin, je pozvao narod daučini jedan obred – obred OBREZANJA. Kad se sve završilo, dođeriječ Božija: “...Skinuh s vas SRAMOTU egipatsku...” Odmah nakontoga, s neba je prestala da pada MANA (pustinjska hrana) i narodje po prvi put, nakon 40 godina, jeo od plodova obećane zemlje ikrenuo u odlučujuću borbu za njeno oslobođenje.

Sigurno je da ova priča simbolički može da se preslika i nanaš crnogorski narod, koji je godinama imao dosta nizak nivosamopoštovanja. Kao najmanja i najsiromašnija republika bivšeSFRJ, Crna Gora je uvijek dobijala nekakvu “manu” koja je padalasa “neba” odnosno tadašnjih FNP-a (fondova za nerazvijena po-dručja). I sigurno je da je proces borbe za osamostaljivanjem biopovezan i sa nacionalnom inferiornošću i potrebom za samopoš-

48 metanoja

tovanjem, što je i bio uslov da narod “jede od plodova “obećanezemlje””.

Ovaj put ću govoriti o individua-lnom preobražaju. Negdje duboko u meni,stid je vukao korijen u jednom veomasnažnom osjećaju krivice. Ja ga zovem ZLASAVJEST. To nije ona dobra savjest čiji glasnas budi da uradimo nešto dobro, datražimo oproštaj ili pomirenje. Taj osjećajkrivice predstavlja nešto destruktivno, štoima korijen u mom unutrašnjem konfliktui jednom prstu, koji je uvijek upirao namoje neuspjehe, greške, smotanosti i ne-

sigurnosti. Sigurno je da sve to ima osnova u jednom strogom pa-trijarhalnom sistemu u kojem sam odgojen. Krivica je donosilasram, a on me čuvao u nekoj mojoj prosječnosti. Morao sam dapobijedim svojevrsnim obredom “duhovnog obrezanja”. Ono što jenekad bilo obrezanje dijela tijela, u hrišćanstvu se odnosi naobrezanje našeg srca (naše ličnosti). Te krivice moramo da se oslo-bodimo na Božiji način. Poslije nekoliko stotina pročitanih knjiga obudizmu, lamaizmu, taoizmu, raznim učenjima hispano-amerikanaca, indijskim vračevima i ostalom (što je bilo popularno80-tih i 90-tih godina), odgovor sam našao u Bibliji, koju sam ponekoj logici trebao prvu da pročitam. Našao sam ga u jednoj jedno-stavnoj priči o Isusu koji je umro za moje grijehe i koji nije došaoda me osudi nego da me OPRAVDA. Iako je ta priča svima poznata,ja to nijesam mogao baš lako da ukapiram, niti da shvatim da NI-JESAM KRIV i da su mi grijesi oprošteni. Ipak, sjećam se noći kadsam u svom srcu prelomio: “Da, jesam. Mnogo sam griješio. Ali,oprošteno mi je i ja mogu da nastavim dalje sa svojim životom,bezpotrebe da se stalno vraćam na poraze i ono što je bilo loše.Imam novu šansu da nastavim dalje.”

Prvi put sam mogao da se opustim od onog snažnog osje-ćaja u gornjem stomaku, osjećaja krivice, srama i stida. Prvi putsam slobodno mogao da kažem šta želim i volim, a da ne mislim daću umrijeti zbog toga. Možda misliš da pretjerujem ali, moraš mivjerovati. Ponekad mi se činilo da bi moje iskazivanje onog što mije na srcu ili za čim žudim dovelo do toga da budem ostavljen,prezren i ismijan, ili da će se moja porodica raspasti ako kažemono što zaista mislim.

Prvi put sam odlučio da se više neću sramiti da kažem onou šta vjerujem. I ovi zapisi predstavljaju jednu vrstu pobjede nadmojim stidom, jer mi nije lako da pišem o onome što mi je na srcu.Dok pišem, razmišljam ko će sve to da pročita, šta će da misli, hoće

49metanoja

Krivica je donosila sram,a on me čuvao u nekoj

mojoj prosječnosti.

li me prezreti… Ali, kao što vidite, nastavljam dalje i pobjeđujemsvoj stid, jer me on odvaja od moje “obećane zemlje”.

Znam tačno, kad sam se OBREZAO u srcu, kad se skinuosram sa mene, kada sam prestao da budem savršen i dobar, jerme i sam Bog prihvatio upravo takvog kakav zaista jesam, sa svimmojim grijesima. Zašto onda i ja sebe ne bih prihvatio? Zašto nebih imao svoje samopoštovanje i POBIJEDIO SVOJ SRAM?

50 metanoja


ČETVRTA DIMENZIJA

Sjećam se perioda liječenja provedenog u vojnom sta-cionaru. Bilo je to prije više od 20 godina. Bio sam srednjoškolac itrajalo je preko 10 dana. Čitao sam knjigu Stivena Hokinsa, koja setek bila pojavila na našem tržištu. Bavila se pojmom prostora i vre-mena. Zaista divna knjiga, koja je raspaljivala moju maštu. Kaoizvrsnom matematičaru, u to vrijeme je zaokupljala veliki dio mogvannastavnog interesovanja. Možda je to bio samo bijeg odsumornog života u kasarni, ali ta knjiga me vodila u jedan novi svi-jet, u kojem su se galaksije sudarale, zvijeze dijelile, a vrijeme sta-jalo. Davno je to bilo, više se i ne sjećam tačnih detalja. Ali, u menije ostalo razmišljanje o jednoj dimenziji koja izmiče našem oku;razmišljanje o stvarnosti koja postoji van 3 dimenzije (širina,dužina i visina) u kojoj bivstvujemo.

Odlično se sjećam “KUPE VREMENA” i upoređivanja di-menzija, kojim je taj hedikepirani naučnik (sigurno ste ga vidjeli naTV-u) dokazivao postojanje četvrte dimenzije. Iako su sve to bileodređene teoreme, osjećao sam da se nešto krije u toj analizi.

Definitivno postoji nešto što jeiznad onog što možemo vidjeti, dotaći,omirisati i okusiti. Postoji jedna stvarnostkoja je realnija od ove koju možemodoseći pogledom, čuti uhom i kojumožemo opisati riječima. Šta je to što po-stoji van dosega naših pet čula? Kako jemoguće da isti događaj jedni vide kaopropast, a drugi kao šansu? Vjerujem daje to zbog toga što postoji još jedna di-menzija u kojoj, u onom obliku u kojem su

nama poznati, vrijeme i prostor ne predstavljaju ograničenje,početak, sredina i kraj su jedno, a prošlost, sadašnjost i budućnostsu isto. Postoji nešto što prevazilazi ljudski razum i njegovo razu-mijevanje.

Apostol Pavle (pisac više od 1/3 Novog zavjeta), govoreći oljubavi koju je Hrist pokazao svijetu, navodi četiri dimenzije: ši-rinu, dužinu, visinu i DUBINU. Sledeće stranice posvećujem pisanjuo sva četiri aspekta stvarnosti, iz jedne NOVE perspektive kojaizmiče našem razumu. Čovjek koji sagledava svoju realnost bezBoga u njoj, zapravo tu realnost i ne sagledava, jer mu izmičesuština. U tom pozorištu života, on je gledalac a ne akter, bilo nasceni, iza ili poslije nje. To je samo podignuta i spuštena zavjesa –

51metanoja

Čovjek koji sagledavasvoju realnost bez Bogau njoj, zapravo tu real-nost i ne sagledava, jer

mu izmiče suština.

to su samo glumci. On je gost, a ne domaćin. On ne vidi život, većsamo njegov provizorijum. Konzumira proizvod, a ne ostvarujekreaciju. Zapravo, on ostaje slijep za VISINU, ŠIRINU, DUŽINU i DU-BINU.

52 metanoja

srijeda, 13. jul 2011.

VISINA

Ovo je prva od “dimenzija” o kojima želim da pišem. Dakle,šta je visina? Visina je krajnja tačka iznad i krajnja tačka ispod tebe.

Biti “velik” znači imati moć da se spustiš na nivo “malih”.Na primjer, voljeti djecu znači čučnuti, spustiti se na koljena, igratise i pričati sa njima o onome što razumiju i na način koji im jerazumljiv. U čuvenoj novozavjetnoj “Odi ljubavi”, zapisano je da“ljubav ne zavidi, ne traži svoje...ne veliča se i ne nadima”. Dakle,ljubav isključuje ponos. Ponos uvijek traži da se postavi na svoje tj.na visoko mjesto. Ponos se uvijek poziva na svoja prava: “Ja sam timuž, ti moraš da me poštuješ... Ja sam ti žena, moraš da me voliš.”I to jeste tačno. Ali, to nije nešto što je moje pravo, nego je pozivonom drugom da učini više u svojoj ljubavi.

Ako neko želi da dosegne krajnjuvisinu, najprije mora da ode do krajnjedonje tačke – to je punina ove dimenzije.Na njoj je zasnovana i priča o Vavilonskojkuli, kad su se ljudi ujedinili i počeli dagrade kulu kojom bi dosegli nebo. Kad sustigli do određene visine, desilo se da onikoji su bili na dnu građevine više nijesumogli da se sporazumiju sa onima koji subili na vrhu, i kojima su trebali da dodajumaterijal. I propao im je cijeli poduhvat.

Nikad više nijesu mogli da se sporazumiju. I danas postoje istipropali poslovni projekti, među prijateljima koji su krenuli u inve-sticiju a nijesu su se dogovorili šta će kad dođu prve velike pare, ilimeđu bračnim partnerima od kojih jedan stremi vrhu, a drugi toneka dnu. U ponosu prestaje i svaka komunikacija između ponosnogoca i malog djeteta koje je, za samo nekoliko minuta njegovog vre-mena, pažnje ili odobravanja, zvao: “Tata, tata, da ti neštopokažem...”

Visina predstavlja sposobnost da spustiš i “opereš noge”svojim prijateljima koji su se uprljali tj. “okaljali obraz”. Visina pre-dstavlja spremnost sina da prokriva “golotinju svog pijanog oca“.Visina čini da su tvoji lični problemi mali u odnosu na tuđe muke,iako zapravo nisu, i kad svoj krst nosiš sam, a terete “malih” uzimašna sebe.

Nadmenost je prečica za veliki pad. Ponos, zbog nekog vi-sokog položaja u sudstvu, zdravstvu ili ministarstvima, može dadovede do nestanka razumijevanja za one koji su na dnu “kule” i

53metanoja

Ako neko želi dadosegne krajnju visinu,najprije mora da ode

do krajnje donje tačke –to je punina ove dimenz-

ije.

koji dodaju materijal za gradnju nekog velikog projekta. To može dazaustavi kompletnu izgradnju projekta. Zbog toga, onaj koji želi dase vine u nebo, najprije mora “malo” da se spusti na zemlju.

ŠIRINA

Sa aspekta međuljudskih odnosa, širina o kojoj želim dapišem je posebno važna dimenzija. Širinom bih nazvao sav onajprostor koji se obuhvati kad se ruke i grudi rašire do kraja - od kra-jnjeg istoka do krajnjeg zapada, od izlaska do zalaska sunca.

Zato se i pitam: koliko mjesta ima u našim srcima? Da li smouskogrudi? Koliko smo spremni da prihvatimo ljude koji se razlikujuod nas, koji imaju drugačija shvatanja od naših, drugačija intereso-vanja, običaje, političku orjentaciju, plemensku i nacionalnu pri-padnost ili vjeroispovjest? Navedena dimenzija se provjerava natim poljima.

Interesantna je priča o starozavjetnom izraelskom prorokupo imenu Jona. Bio je veliki vjernik, ugledni građanin svoje zemlje,a nadasve patriota. A onda je čuo Božiji poziv da ode u Nineviju,glavni grad Asirije, i da ondašnjem narodu prenese porukuopomene i spasenja. Ne bi bilo problema da nije bio u pitanju“neprijatelj” njegovog naroda, koji se spremao da napadne nji-hovu zemlju. Dakle, šta je Jona uradio? Da li je bio poslušan? Umje-sto da ode na sjevero-istok, u Asiriju, on se ukrcao na prvi brodkoji je plovio na krajnji zapad i…završio u oluji, u moru, u ustima ve-like ribe... Nakon toga, Jona je doživio pokajanje (METANOJA) i bioje spašen. Kasnije je bila spašena i cijela Ninevija.

Šta je bio njegov problem? NACIONALIZAM! Stavio je na-cionalno ispred hrišćanskog i završio u potpunoj tami. Koliko li ovapriča ima smisla za naše balkansko “bure baruta”? Stavili smo

54 metanoja

svoje nacionalno opredjeljenje ispredljudskog i izbio je građanski rat 90-tih go-dina. Zar nismo završili u ustima neke ve-like ribe? Jesmo.

A da li smo doživjeli METANOJU,kao i Jona?

Da li smo odlučili da stavimo lju-dsko ispred nacionalnog, političkog i ide-ološkog, i da učinimo nešto dobro za onog

koji ne misli kao mi, koji nema iste interese kao mi, koji ide u dru-gačiju crkvu i nosi drugačiji nacionalni prefiks? Ili su naša srca preti-jesna za one koji su “drugačiji”.

Nastaviću sa citiranjem novozavjetne “Ode ljubavi”: “Ljubavje velikodušna, dobrostiva, ljubav... sve pokriva, sve vjeruje, svemuse nada, sve podnosi.”

Na kraju... ŠIRINA je onaj prostor koji se može obuhvatitikad se ruke skupljaju u velik zagrljaj.

55metanoja

ŠIRINA je onaj prostorkoji se može obuhvatitikad se ruke skupljaju u

veliki zagrljaj.

četvrtak, 14. jul 2011.

DUŽINA – treća dimenzija

Danas, u vremenu brze hrane, kineskih aparata, posuđa zajednokratnu upotrebu i kratkih i ekstremnih zadovoljstava, priča ovječnosti ili pisanje o nekom trajanju djeluje besmisleno. Upravozbog toga, mislim da nam je više nego ikad potrebno podsjećanjena stvari koje odolijevaju prolaznosti i koje nadživljavaju čovjeka.To je ona treća dimenizija, koja predstavlja sve ono što je isprednas, pa do u nedogled, kao i sve ono što je bilo prije nas, pa do unedogled.

Od čega su napravljene najvrjedni-je stvari za koje znamo? Napravljene su odmaterijala koje odolijevaju vremenu. Ve-lika je razlika između gvožđa koje naotvorenom zarđa (i istrune za nekoliko go-dina) i zlata koje sija uprskos vremenu.

Volim kad na flaši vina piše “rok tra-janja: neograničeno”. Kad je vino u pi-tanju, faktor vremena ne utičeuporopašćavajuće, nego mu povećava vri-jednost. Šta je “ljubav za jednu noć” naspram “ljubavi do kraja ži-vota, i u dobru i u zlu”? Dati nekome takvu ljubav koja traje dokraja života, ljubav koja nadživljuje – e, to je već nešto vrijedno. Toje nešto što se daje samo izabranima.

Volim misao kojom me jedan prijatelj ohrabrio u vrijemenekih problema koji su mi se desili: “Lave, ono što ima početak toima i kraj. Samo ono dobro koje dolazi od Boga nema ni početkani kraja”. Pomaže mi pomisao “da je svako zlo samo za neko vri-jeme“ i da se ustrajnošću može prebroditi.

Treća dimenzija, o kojoj pišem, nas podsjeća na postojanjestvari koje u sebi nose klicu vječnosti. Istorija nam svjedoči da po-stoje ljudi čije je djelo nadživjelo njihove zemaljske dane. Njegošje to lijepo rekao: “BLAGO ONOM KO DOVIJEKA ŽIVI, IMAO SERAŠTA I RODITI”. I zaista, ima ljudi koji su otišli u vječnost, čiji ježivot pobijedio smrt, čije je djelo pobijedilo propadljivost, a čije ri-ječi i dalje imaju silu. To za mene ima vrijednost – ono čemu vi-jekovi i milenijumi nisu oduzeli ni na važnost ni na aktuelnosti.Takve riječi želim da sadim u svoje srce, poput sjemena, da i umeni nikne život vječni.

56 metanoja

Treća dimenzija, o kojoj

pišem, nas podsjeća na

postojanje stvari koje u

sebi nose klicu vječnosti.


DUBINA – četvrta dimenzija

I na kraju ove serije zapisa o dimenzijama u kojima se našživot ostvaruje, dolazimo do sledećeg pitanja: Šta je to što nije nivisina, ni širina, ni dužina, a čije postojanje ipak možemo dokazi-vati?

Da vam približim značenje pojma DUBINA. Dok ulazite u ri-jeku, nakon nekoliko koraka, voda vam je do koljena. Na maloj du-bini, krećete se bez problema, osjećate po malo vodu, a noge suvam i dalje čvrsto na tlu. Nastavljate sa hodom. Voda vam dolazido pojasa i već se teže krećete. Talasi vas po malo izbacuju izravnoteže, dno je i dalje tu, ali su vam koraci sve nesigurniji. Zatim,ulazite u vodu do grudi, gdje kretanje zaista postaje napor. Polakose gubi tlo pod nogama, težinu gotovo da i ne osjećate, a maticarijeke vas sve više vuče nizvodno. A onda, nakon nekoliko koraka,voda dolazi do usta, noge više ne dohvataju dno, tok rijeke vaspreuzima i vi polako gubite kontrolu... U tom trenutku, umjestohodanja, za opstanak vam je potrebno poznavanje plivanja.

Tako je sa DUBINOM. To je dimenzija negdje unutar nas, urasponu od dna naše duše pa do najdalje tačke otkrivenja. Sličnaje visini, širini i dužini, ali je ipak posebna dimenzija. To je ono po-dručje gdje gubimo kontrolu nad svojim hodom.

Jedan od mojih prijatelja mi je objašnjavao to područje našeegzistencije kao SAN BEZ SNOVA. Šta smo mi kad zaspimo i kadnaša svjesnost odluta od nas? Ne govorim čak ni o onom spavanjudok sanjamo, kad neki vještiji donekle mogu da upravljaju i svojim

57metanoja

snovima. Ne, govorim o onom dijelu našeg života kad ni toganema. Dakle, šta se dešava tada? Da li mi u potpunosti upravljamosvojim životom?

Imao bih mnogo toga da kažem na ovu temu, ali danas ćusamo o onom segmentu kad gubimo kontrolu nad svojim kreta-njem i kad bujica života počinje da nas nosi. Najbolji primjer togaje činjenica da svojevoljno ne možemo prestati sa disanjem.Pokušajte. Golim rukama, čovjek ne može sam sebe da udavi (tone pokušavajte :)). U zadnjem trenutku, ruke mu oslabe, opuste sei on nastavi sa disanjem. Ali, dubina je mnogo više od tih trivijal-nosti.

Uvijek sam težio za suštinom.Tražio sam dubine, ne razmišljajući da ćuse na tom putu suočiti sa jednim odurođenih strahova – strah od gubitkaoslonca; strah od gubitka kontrole nadsopstvenim životom. Da bi nastavio dalje,u jednom momentu moraš prestati dahodaš, a moraš početi da plivaš. Svoj životmoraš da predaš u ruke Matici kojapočinje da te nosi umjesto tvojih snaga;moraš prestati sa grčevitim traženjemdna, inače ćeš se udaviti. A dno su sve naše emotivne veze. Dno sui naša materijalna sigrunost, naše znanje i sposobnosti. Dno su i sviljudi koji ti ulivaju sigurnost i sve ono što si “stekao sa svojih desetprstiju“. Kad sam jednom prilikom ostao bez posla, brinuo samkako ću i šta ću. Dok smo šetali gradom i dok sam joj izlivao svojebojazni, Ceca (moja supruga) mi je rekla: “Ma daj, zašto brineš?Zar misliš da nas TI hraniš?!”

Sjećam se i jedne Pavićeve misli: “Pravi put u životu je onajgdje strah biva sve veći i veći.” Vjerujem da je mislio upravo nastrah od gubitka kontrole. Da bi potisnuli taj strah, danas mnogipiju jake antidepresive, muče i kinje svoje saradnike nad kojimagube kontrolu, proganjaju svoju djecu nad kojima gube kontrolu,biju svoje žene nad kojima gube kontrolu, gube se i tonu upaničnim napadima, jer gube kontrolu nad svojim emocijama i nadsvojim razumom.

Ne želeći da se otisnu s tog dna, kojeg se grčevito drže i kojeih vuče ka sebi, oni se ne prepuštaju Rijeci života, koja bi ih odni-jela tamo gdje svojim snagama nikad ne bi mogli stići, tamo gdjenisu zaslužili da budu i gdje im svo ono DNO ne bi ni bilo potrebno.

58 metanoja

Tražio sam dubine, ne

razmišljajući da ću se na

tom putu suočiti sa jed-

nim od urođenih strahova

– strah od gubitka

oslonca; strah od gubitka

kontrole nad sopstvenim

životom.


RAVNOTEŽA

Od svih lekcija koje me život učio, posebno tokom poslje-dnjih godina kad sam počeo da dobijam neke nove uloge u životu(sin, muž, otac, direktor, prijatelj, rođak itd.), jedna se naročito is-ticala – ZADRŽATI RAVNOTEŽU.

U karateu (koji sam trenirao kao dječak i u kojem sam biodošao do braon pojasa), od posebnog je značaja uvježbanaravnoteža prilikom udarca, kao i znanje kako da protivnika izbacišiz ravnoteže. Ako uspiješ nekog da izbaciš iz ravnoteže, on postajelaka meta za udarce i za obaranje na pod. Kad ispadne iz ravnoteže,čovjeka od 100 kg možete da oborite i najednostavnim guranjem,kao da mu je 10 kg.

Imam osjećaj da je očuvanjeravnoteže u područjima emocija, snage ivolje od presudne važnosti za mojefunkcionisanje u pomenutim ulogama. Toumijeće mi omogućava da svakodnevnobudem dovoljno muž i otac, a da ne zabo-ravim da budem dovoljno sin i rođak; dabudem dovoljno direktor ili radnik naposlu, a da ne zapostavim svoj odmor ilisvoj duhovni i društveni život.

I to je svakodnevna bitka. Ako uspiješ da te poslovneobaveze ne izbace iz kolosijeka u ponedjeljak, to ne znači da sju-tra nećeš morati iznova da se izboriš za balans. Tom balansu jaradije pripisujem termin MIR. On je poput motke na ramenu, načijim se krajevima nose dvije kante pune vode. Sve dok je uravnoteži, teret se nosi sa lakoćom. Pokušaj da izvedeš isto to kadti je jedna od kanti prazna. Vidjećeš da takvo nošenje postajenoćna mora i da će ubrzo i ona druga kanta biti ispražnjena.

Kad su ti “kante pune”, i u privatnom i u poslovnom smislu,one se sa lakoćom nose samo ako uspiješ da se “nacentriraš”. Tovam je kao kad uspijevate da zarađujete i savjesno radite svojposao, ali ne na uštrb privatnog života, tako da svojoj ženi možeteda posvetite dovoljno pažnje (mada će vazda biti prigovora).

I istina je… Uvijek će biti po malo prigovora da ne posveću-ješ dovoljno pažnje starim roditeljima, prigovora što odbijaš nekeposlove van radnog vremena i za vikende, što odbijaš nekeskupove i projekte svojih bliskih rođaka, što odbijaš neke izlaske sasvojim starim pajtosima.... I svi će biti po malo uskraćeni, ali ćešvidjeti da uspijevaš da zadržiš ravnotežu.

59metanoja

Mir koji zadržavam kao

malo vode na kašičici

koju nosim u zubima, da

bih održao ravnotežu dok

žongliram na zadnjem

točku bicikla, TAJ MIR

NE DAM NIKOME.

Ja da sam počeo da bježim od euforija svake vrste. Nevolim ni neke super “happy” događaje, glamurozne najave i slične“super fancy” projekte u kojim su milioni, avioni, kamioni, jer mei to izbacuje iz ravnoteže.

Ako ne uspijem da se iskontrolišem, već se prepustim biločemu od navedenog u životu, to mi se uvijek obije o glavu. Umori psihička iscrpljenost su uzrok svih stresova i depresija, koje na-padaju većinu meni poznatih ljudi. “Kada si umoran nisi sav svoj“– kaže ona reklama za čokoladice. I to je to... Moraš da sačuvašmjeru, inače si u problemu, i niko ti poslije ne može pomoći.

Zato mir koji zadržavam kao malo vode na kašičici kojunosim u zubima, da bih održao ravnotežu dok žongliram na za-dnjem točku bicikla, TAJ MIR NE DAM NIKOME.

60 metanoja

subota, 16.jul.2011.

OPOJNI ZANOS MELANHOLIJE

Prije više od tri godine, uhvatio sam tu crnu golubicu(melanholiju) koja me godinama potkradala. Konačno sam jepostao svjestan, iako je uvijek bila tu, negdje za mojim vratom.Kao ono ružno pače koje je, tek u susretu s drugim labudovima,shvatilo da nije ružna patka nego predivan labud, koji nema čegada se stidi. Sjećam se da sam bio u posjeti jednom prijatelju. Doksu naše žene razgovarale u kuhinji, a djeca se igrala u dnevnoj sobi,mi smo otvorili pivo u spavaćoj sobi i na kompjuteru “skinuli”pjesmu “Kopriva” od Al Dina. Pošto sam je pjevušio, moj prijateljsličnih afiniteta je želio da je čuje. Pjevali smo iz sveg glasa:

“Iz mog srca raste kopriva, koja te je davno opekla,kad si moju ljubav brala, ti si meni vjerovalada ja nisam tugom otrovan…

Da, to sam ja, prazna postelja, u kojoj nikog ne sanjam,meni je mrak i kad je dan, ja sam ti, bo’na, nesretan.”

Bilo je super. Ali, u svemu tome, nešto nije bilo kako treba.Nekako sam uhvatio onaj poznati, hladni plamen u svojoj duši.Narednih nekoliko dana, osjetio sam kako polako uranjam u toosjećanje kao u mekanu posteljinu, i da se ušuškavam u samo-sažaljenje kao u debeli jorgan koji miriše. Nijesam želio da izađemiz te udobnosti. Vraćajući se s posla (gdje sam imao nekih manjihproblema), na putu do kuće (gdje sam isto tako imao nekih ma-njih problema), u kolima sam slušao pjesmu pokojnog TošetaProeskog. Hit te nedjelje, a izgleda i svih ovih godina je glasio:

“Jer moj je život vječito padanje,kad zbrojim poraze ništa ne ostane,samo jos vučem navike, i sve na tome ostane…

Jer moj je život igra bez granica, umorna priča, trganje stranica, na kojim ništa ne piše…”

Zatvorio sam prozore od kola i pjevao iz sveg glasa. I sve jebilo super, dok jedan mali glas u dnu mog srca nije progovorio danešto u svemu tome nije u redu. Postao sam svjestan guje kojusam gajio u svojim grudima. To je onaj Balaševićev “D-mol” koji je

61metanoja

bio samo moj, i koji nijesam želio da dije-lim ni sa svojom ženom, ni sa svojimroditeljima ili prijateljima. To je bilo vri-jeme moje osame – vrijeme utapanja usamosažaljenje. Oh, kako me samo opijaotaj zanos melanholije. Tada sam volio dapišem i da, u samom sebi, jadikujem nadsvime što mi se dešavalo.

Ali, taj mekani “pulover”, koji je gri-jao moje hladno srce, je bio opasan i vrlopodmukao potisnuti gnjev. Ta melanholija je mlađa sestra prkosai ponosa samodovoljnosti. Nju sam prigrabio kao lažnu utjehu udanima kad nijesam želio da se suočim sa svojim problemima, kadsam ih negirao i stavljao pod tepih. To je bila posljedica svih onihkonflikata u koje sam trebao da se upustim, a nijesam htio, kao isvih prljavih kompromisa sa laganjem i laskanjem.

Predavao sam se opojnom zanosu samosažaljenja, a ni-jesam imao prava na to. U jednom trenutku sam odlučio daodbacim taj tamni plaš koji sam nosio na svadbama i veseljima.Odbacio sam tu gnusnu laž koja je slavila mene i moju veličinu, aširila nezadovoljstvo svuda oko mene, i na moje najbliže i na Bogakoji mi je dao sve: divnu djecu, dobru ženu, dobro zdravlje, velikukuću i dobar posao. A ja sam pjevao gnusobnu pjesmu: “Jer moj ježivot vječito padanje, kad zbrojim poraze ništa ne ostane...” Kakvapodvala! Sad isključujem muziku čim čujem takve stvari. One suopasne za sve one koje imaju problem sa tom vrstom dijagnoze.

Sjetio sam se priče o jednoj ženi, čuvenom piscu, koja je ho-dajući kineskom četvrti, u radnji za tetoviranje, vidjela ponudu zarazne vrste tetovaža. Jedna joj je posebno zapala u oči: “ROĐEN DAGUBI”. Upitala je tatoo-majstora koji je to idiot spreman da nasebe stavi takvu tetovažu, a on joj je na lošem engleskom odgo-vorio: „Ima takvih tetovaža prvo u glavi, pa onda i tetovaža na tije-lu.“

Mi nijesmo rođeni da gubimo. Mi smo ROĐENI ZA PO-BJEDU. Tako se zove i jedna duhovna pjesma koju, zadnjih mjesecadana, pjevam kad god se suočavam sa nekim problemom...

62 metanoja

Melanholija je mlađa ses-

tra prkosa i ponosa

samodovoljnosti.

nedjelja, 17.jul.2011.

KRIZE RASTA

Iako sam pravnik, znam po nešto i iz oblasti ekonomije. Či-tajući jedan od udžbenika sa treće godine ekonomskih studija,naišao sam na izjavu “da svaki razvoj i rast u ekonomiji izaziva krizui potencijalna je opasnost za ekonomiju preduzeća”. Ako neko imana primjer 4 prodavnice, koje relativno dobro rade, otvaranje noveu cilju širenja biznisa je potencijalno veoma opasan poduhvat, kojimože da sruši čitavu firmu. Možda bi rekli: ko je normalan da ulaziu rizike ako mu posao dobro ide, ali...

Uvijek postoji neko ali... Ono nas tjera da izađemo iz po-stojećih granica, da zakoračimo u neizvjesnost, da bi ostvarili onošto nas motiviše da učinimo korak dalje. Sve što je živo ima ten-denciju rasta. Samo mrtve stvari stagniraju. “Žive ribe plivajuuzvodno, a mrtve voda nosi”.

Zbog velikog rizika, kad se odlučujemo na neke dalje korakeu našem životu, moramo imati sluha za onaj unutrašnji glas unama. Mislim da je dobro čuti savjete iskusnijih ljudi, starijihkolega, roditelja i prijatelja. Ipak, oni nam mogu dati samo ono štoimaju; mogu nas poučiti samo u onome što su i sami prošli. Ako sepreviše oslanjamo na savjete drugih, možemo da završimo i u nji-hovim ćorsokacima, jer je njihovo iskustvo često obojeno strahomod poraza. Ostaje nam da čujemo sebe – onaj unutrašnji poziv da

uradimo nešto više. Neki to zovu me-ditacija, intuicija ili sl. Za mene je tomolitva da dobijem vođstvo. A kadačujem ono “KRENI” ili “RADI”, za mene jeto glas Božiji.

I ta riječ je poput sjemena pasuljakoje se baci u zemlju. Kad se zaliva, onobubri, klica počinje da niče i postaje joj ti-jesno u ljusci. Kao kad pile treba da izađeiz jajeta, rast izaziva tjeskobu. Današnjistručni izrazi za tjeskobu su: anksioznost,

strah, brige... Kad dođe ta KLICA nečeg budućeg u moje srce, kadse stvara vizija onog što ima da se desi i kad skoro da vidim slikete buduće “prodavnice” sa početka ove priče (kako izgleda ulaz,parking, koliko ljudi će da radi, ko će kupovati), onda postaje ti-jesno u mojim grudima, kao da nešto mora da se porodi.

Prva kriza rasta nastaje u nama samima. Imamo li dovoljnohrabrosti da krenemo u akciju, ili će ta klica uvenuti u našim srcimai nikad neće ispiliti van? Sljedeća kriza rasta nastaje kad klica pro-

63metanoja

Kad se stvara vizijaonog što ima da se desionda postaje tijesno umojim grudima, kao da

nešto mora da se porodi.

bije opnu i naiđe na potpuni mrak zemlje u koju je bačena. Pomi-slili bi da ćemo, odlukom da krenemo u pravcu onog što vjeru-jemo, naići na podršku svoje okoline. Skoro kao po “default”-u, oniisti koji su vam bili “savjetnici”, uz neke nove sumnjičavce, ćepočeti da “zatrpavaju“ vašu ideju – koja prolazi TEST. Ta kompletnanegativna okolina progovara: “Da li si zaista čuo “GLAS” ili ti semožda učinilo? ŠTA UČINJE, MILI BRATE, KAKO SE NAGRDI?“Mnogi padaju u toj fazi svog rasta, jer odustaju prilikom prvih ot-pora, zbog nesigurnosti i malovjerja. Ne uspiju da ugledaju svjetlodana, koje je samo na korak od njih. Ni jedna prodavnica, niti pro-jekat, ne daju odmah željene ili projektovane rezultate. Ali, to neznači da treba odustajati!

Ko izdrži taj test, brzo će “isplivati” na površinu. Nakon toga,ostaje još jedna faza rasta: stablo pasulja niče, grana se i treba darodi novo sjeme. To je dugotrajan period rada, strpljenja, zalivanja,okopavanja, čuvanja od grabljivica, da bi se dobio plod. I tek tada,vidimo rezultate.

Čitao sam priču o otvaranju Diznilenda. Govornik je nasamom početku rekao „da je počastvovan otvaranjem toggrandioznog projekta, da pozdravlja prisutnu udovicu Volt Diznija,ali i da mu je žao što Volt nije sa njima, jer je on sve to osmislio izapočeo, a nije mogao da vidi šta je sve urađeno“. Diznijevaudovica je iz publike samo kratko dobacila: “ON JE VEĆ VIDIO”.I tako i jeste. Moraš vjerovati da bi vidio, a ne kao većina ljudidanašnjice koji žele prvo da vide da bi vjerovali.

Za kraj, naglašavam da se rast ne završava na tome. Usvakom uspješno završenom ciklusu rasta, koji je rezultiraoplodovima, sakriveno je sjeme budućeg rasta - sjeme za sjetvu, zanovu krizu, ali i za novu pobjedu i novi plod.

64 metanoja


APOSTOLI (obični ljudi sa zadatkom)

Nekoliko puta sam bio u prilici da radim u firmama ili davodim kolektive za koje su drugi govorili da su puni nestručnih, ne-sposobnih i starih radnika. I sâm sam bio iskušan da ih kvalifikujemkao neradnike i neupotrebljive bundžije, koje bi trebalo prezreti iodbaciti. Stalno se govori o tehnološkim viškovima za koje samotreba obezbijediti otpremnine. I uopšte, nekako smo brzi da zasvoje neuspjehe okrivljujemo tuđu nesposobnost, i da odbacu-jemo sve one koji se ne uklapaju u naše okvire.

Bio sam u prilici da čujem čak i neke političare ili razne fo-rumaše kako, u okviru komentara o političkoj sceni na Balkanu, zaizborne neuspjehe krive narod koji je takav i takav, koji zaslužuje tošto i dobija i sl. Želim da problematizujem ovakve stavove,navodeći nekoliko istorijskih priča koje bi mogle da nam rasvijetlekorjen uspjeha u radu sa ljudima, a i uopšte.

Sjećam se kako sam “gutao” knjigu pod nazivom “Kad jesunce bilo bog“, od Zenona Kosidovskog. Volio sam njegov stilpisanja, kojim je na jedan vrlo pitak i pripovjedački način približioistoriju čovječanstva. Iako istinita, posebno mi je bila nevjerovatnapriča kako su Konkviskadori pokorili Asteke i osvojili centralnu ijužnu Ameriku. Kako je moguće da je nekoliko desetina španskihosvajača, bez ikakvog superiornog naoružanja ili ratničkih sposo-brnosti, osvojilo petomilionsko cartsvo Asteka? Ako ne vjerujete,prelistajte malo istoriju. Kako je to moguće? Oni su bili samoOBIČNI LJUDI SA ZADATKOM DA OSVOJE SVIJET.

65metanoja

Tu je i priča o najvećem izraelskom kralju svih vremena, ču-venom Davidu, koji je od strane cara Saula bio proganjan od danakad je shvatio da mu ovaj postaje potencijalna konkurencija. MladiDavid je pobjegao u pustinju i više od 13 godina se krio po peći-nama. Polako mu se pridruživao najveći “ološ” tog vremena: svikoji su pobjegli zbog dugova, ubice, siledžije, politički disidenti idrugi otpadnici. Njih 400 otpadnika, postali su Davidova elitna vo-jska. Šta se dalje dešavalo, možete da pročitate u Starom zavjetu.Slijedili su viziju pravednog Davida i postali pobjednici, heroji svognaroda, koji su zapisani u njihovoj knjizi Ljetopisa. Ne samo da jeDavid postao kralj cijelog Izraela nego je i čitav svoj narod oslobo-dio od neprijatelja, zauzeo cjelokupnu teritoriju “obećane zemlje”i proširio izraelsko carstvo, što nikom nakon njega i njegovog sinaSolomona nije pošlo za rukom. Kako je to moguće? Oni su bilisamo OBIČNI LJUDI SA PRAVEDNIM ZADATKOM DA OSVOJE SVI-JET.

Najbolji primjer je Isus Hrist, koji jepozvao 12 najobičnijih ljudi da ga slijede.To su bile uglavnom njegove komšije izGalileje, ribari koji su lovili po Galilejskomjezeru. Samo jedan od njih je bio malo“sposobniji” i pismen, ali je bio iozloglašeni carinik, koji je služio tada-šnjem okupatoru. Eto kakve ljude je Isus,oko 3 godine, svuda vodio sa sobom.Mogli su da čuju šta on govori i da radeisto što i on radi. On im je bio Učitelj, a onisu bili njegovi učenici. To nisu bili neki sveštenici, koji su učilitadašnje zakone i svete spise. Čak nisu bili ni nekog posebnogkaraktera. Kad je, poslije 3 godine, došlo do Isusovog hapšenja, svisu se razbježali. Jedan ga se odrekao (Petar), a drugi ga je izdao zamale pare (Juda). I tek nakon njegovog raspeća, tj. uskrsnuća, Isusim je povjerio zadatak. Tih 11 ljudi (bez Jude) su postali OBIČNILJUDI SA PRAVEDNIM ZADATKOM DA OSVOJE SVIJET. I mi danassvjedočimo o tome šta su uradili ti apostoli. Hrišćanstvo je danasnajrasprostranjenija vjera na svijetu. Nema zemlje gdje nije stiglojevanđelje o Isusu Hristu i o onome što je on učinio za nas.

Zato ne traži izgovore u onima koji rade za tebe ili te slijede,nego preispitaj da li je pravedan zadatak koji stavljaš pred njih.

Isto tako, ne obeshabruj se gledajući na svoja ograničenja ili“nesposobnost” onih sa kojima vojuješ neke bitke, jer bitku dobi-jaju OBIČNI LJUDI SA PRAVEDNIM ZADATKOM. Takvi će osvojitizemlju i pobijediti u svakoj bici koja stoji pred njima. To su zapravoAPOSTOLI. To su oni obični ljudi oko nas i mi sami, ako imamopravedan zadatak kojem služimo.

66 metanoja

Ne traži izgovore u onima

koji rade za tebe ili te sli-

jede, nego preispitaj da li

je pravedan zadatak koji

stavljaš pred njih.


KAD SE NEBO UROTI DA OSTVARI ONO ŠTO ŽELIŠ

Prošlo je pet godina otkad smo se vratili iz Beograda i kupilikuću u Doljanima, na periferiji Podgorice. Samo ja znam, i neki kojisu me dobro poznavali, koliko mi je značilo rješavanje stambenogpitanja. Jedan prijatelj me odavno “inficirao“ rečenicom koja meproganjala: „Žena dok ne rodi nije žena, i muž dok ne sagradi kućunije muž“. Otkad smo se vjenčali, kao podstanari smo promijenilidosta stanova. Rješenje stambenog pitanja mi je nekako uvijekizmicalo ispred nosa... Bez obzira na rang liste, drugi su dobijalimoje stanove, obećanja su se jalovila, a ni od nasledstva nije biloništa. Ta trka je za mene postala poput fatomorgane. Koliko samsamo puta molio Boga za kuću, i to baš za kuću sa velikim placem.Molio sam i sve ljude sa kojima sa radio da mi pomognu dapodignem neki kredit, ne bih li nekako riješio to pitanje. Radio samprojekte i van radnog vremena, ali mi je sve odlazilo na visoke ki-rije. Bilo nas je četvoro i nijesmo mogli da iznajmljujemo nekemale stanove, a promijenili smo ih 6 ili 7.

A onda se desilo nešto što je ličilo na početak rješenja togproblema. Radio sam u Beogradu, u organima tadašnje državnezajednice Srbije i Crne Gore. Tražio sam da me premjeste uBeograd zbog supruge, kako bi ona mogla da završi Saobraćajnifakultet na kojem je apsolvirala. I uspela je. Sa dvoje male djece,diplomirala je u aprilu 2006. godine. Nego, da se vratim na temu.Za tih godinu i po dana boravka u Beogradu, od ušteđevine, pro-jekata koje sam odradio i dijela para koji su moji roditelji dobili odprodaje porodične zemlje, uspjeli smo da kupimo plac na Mirjevu,u Beogradu. Sam Bog mi je poslao tog prodavca Milivoja, koji jeimao strpljenja da me čeka 10 mjeseci dok mu, u nekoliko rata, ni-jesam otplatio taj plac. Uprkos tome što su cijene počele vrtoglavoda rastu, on nije htio da mi uzme kaparu zbog kašnjenja i nijepromijenio cijenu. Tako smo, za samo 16 hiljada eura, kupiligrađevinski plac koji je imao oko 600 m2. I to je bilo čudo. Počeosam da sanjam kako ćemo da gradimo kuću, da tražim načine zadobijanje papira za dozvolu i za obezbjeđivanje materijala zatemelj i grube građevinske radove... A onda su stvari počele da sepogoršavaju na materijalnom planu. Uz nadčovječanske napore,Ceca je u aprilu te godine diplomirala. U Crnoj Gori su se uvelikoodvijale pripreme za referendum za nezavisnost, koji je bio zakazanza 22. maj. Za nas, funkcionere u institucijama državne zajedniceSrbije i Crne Gore, to je značilo povratak u Crnu Goru i prestanakradnog odnosa. Osjećao sam da nam se vrata za Beograd zatva-raju. Nekako je sve presušivalo. Ukinuli su mi neke dodatke, po-

67metanoja

javili su se neki neplanirani izdaci za porez i slično. Sjećam se dasmo početkom juna upali u besparicu. Tih dana sam savladavaolekciju o tzv. “negativnom vođstvu“: nekad nas i negativne okolno-sti dovode na mjesto na koje treba da dođemo. Vizija ne po-drazumijeva uvijek samo pokret i kretanje unaprijed. Naprotiv,neke starozavjetne priče, o tome kako su se čitave porodice ili ple-mena pokretali uslijed velike suše ili ratova, još kako imaju smisla.A i danas je tako.

Crna Gora se osamostalila. 3. juna 2006. g., crnogorskaskupština je verifikovala rezultate referenduma. Nas u državnoj za-jednici su, po hitnoj proceduri, obavijestili da 5. juna moramo danapustimo kancelarije. Zaključili su nam radne knjižice, isplatiliplate i ugasili telefone. Stvari su se dešavale munjevitom brzinom.Nisam znao šta da mislim. Okretao sam brojeve telefona nekih pri-jatelja i interesovao se za posao. Kao funkcioner, imao sam pravoraspolaganja tj. narednih 6 mjeseci sam dobijao platu od 362 eura.Ali, to nije bilo dovoljno za život. I kako da se vratim u Crnu Goru?Da opet idemo u podstanare? Opet selidba? A od čega da plaćamokiriju?! Na sve to se dodao i sledeći šok. 6. juna 2006. g., iznenadami je umro tast. Ceca je to baš teško podnijela. Imao sam osjećajda nam se sve ruši. Sjećam se kako su me preplavljivale nekevrućine. Pitao sam se: “Zašto, Bože, šta se dešava?“ Uopšte nevjerujem u brojeve i njihova značenja, ali taj 06.06.06.g. za nas jebio crni dan.

68 metanoja

Kažem, sve se dešavalo munjevitom brzinom. Noć je naj-tamnija pred svitanje. Ali, došlo je i ono sjutra, koje uvijek dođe.Došao je i taj 7. jun. Nakon sahrane, cijela porodica je sjedjela za-jedno. I moja majka i brat su iz Podgorice došli na sahranu. Negdjeu kasnim popodnvenim časovima, zazvonio mi je telefon. Javio mise kum, kojeg sam ranije zvao da mi pogleda za neki posao.Ponudio mi je mjesto izvršnog direktora “Onogošt”-a i tražio dadođem na razgovor za dva dana. Dobra plata mi je bio jedan odosnovnih uslova, da bih mogao da dobijem neki kredit za kuću, jerpodstanar više nijesam htio da budem.

U isto vrijeme, onako u vjeri, pratio sam oglase u Crnoj Gori– za slučaj da se nešto otvori. Okrenuo sam broj jednog oglasa.Prodavala se kuća u Podgorici za 33 hiljade eura. Ispostavilo se darazgovaram sa Crnogorcem koji živi u Beogradu. Nakon duže priče,ustanovilo se da mi je to kum brata od tetke, koji nam je nebrojenoputa dolazio u kuću. Rekao sam mu: “Milovane, ja nemam para, aliimam jedan plac u Beogradu. Ako ti to odgovara, uz malu doplatuod 3-5 hiljada, i to da me sačekaš, mogli bi da pričamo.” O svemutome smo razgovarali, a da kuću nisam ni vidio. Našli smo se i obišliplac u Mirjevu. A onda – tajac. Nije se javljao cijeli taj dan, ni cijelisjutrašnji dan, tek naveče. Rekao mi je da pristaje. Već sjutra samotputovao za Podgoricu, na poslovni razgovor sa nekima od vlasni-ka “Onogošt”-a. Iznio sam im svoje uslove i tražio da mi pomognuda dobijem neki kredit za kupovinu kuće. Sve to se činilo previšedrsko sa moje strane.

Sa jednim prijateljem sam otišao da vidim kuću. Bio samzapanjen. Iako je bila udaljena 5 km od grada (što je smiješno) iobrasla korovom i kupinom (jer niko tu nije živio 10 godina), zamene je to bio dvorac. Već sam mogao da vidim ostvarenje svojihsnova. Javio sam ženi: “OVO JE NEVJEROVATNO! Ogromna kućaod preko 200 m2, na placu od oko 4000 m2, u podnožju brda, sapredivnim panoramskim pogledom na čitavu Podgoricu.“

Vratio sam se u Beograd. Opet je nastala tišina. Čekao samodgovor iz “Onogošt”-a. Tih 5 dana čekanja mi je bilo kao 5 go-dina. Molio sam se i postio. Sve je moralo da se uklopi. Poslije 5dana, više nisam mogao da čekam. Nazvao sam kuma da pitamjesu li odlučili, a on mi reče: “Joj, izvini, bio sam na nekom putu uSloveniji, pa ti se ne javih. Oni su pristali na sve tvoje uslove jošprvog dana“. Uh, što sam htio da ga zgromim! Prošao sam pakaočekajući. Opet se sve dešavalo munjevitom brzinom. Došao sam uPodgoricu da sa Milovanom potpišem kupo-prodajni ugovor iotišao u banku da pokušam da dobijem kredit na osnovu odlukeo imenovanju. Nakon što sam objasnio zašto sam tu i pozvao se nadobijenu preporuku, službenica u banci se nasmijala, gledajući me

69metanoja

da li sam normalan. Dva minuta, nakon što mi je rekla da nemašanse, pogledala je moje prezime, trgla se i upitala: “Znaš li ti kosam ja?“ Nisam znao. Ispostavilo se da je to bila moja daljnjasestra sa kojom smo, još kao djeca, prestali da se viđamo. Pozdra-vila me i rekla da će mi javiti šta je uradila. Ne znam šta se desiloali u pet do 14h, do kad su radili na kreditima, ja sam na svomračunu imao pare, otišao kod Milovana (prodavca kuće), uplatiomu 5 hiljada razlike i zaključio kupo-prodajni ugovor. Ostatak paraod kredita dao sam jednom majstoru, kako bi mi za 7 dana osposo-bio kuću za useljavanje. Zbog sezone sam morao odmah dapočnem da radim. Do kraja tog juna, ušli smo u svoju kuću.

Za svo to vrijeme, Ceca nije ni znala kako kuća izgleda. Sveje bilo pripremljeno za nas. Za jedan mali plac u Beogradu, dobilismo ogromnu kamenu kuću, sa zidovima od preko 70 cm debljine,velikim dvorištem i divnim panoramskim pogledom. Ostvarili suse i najsmjeliji snovi.

I kao što jedna izreka kaže: kad nešto iskreno želiš, i spre-man si da istraješ u svojim snovima i molitvama, cijelo Nebo seuroti da se to i ostvari. A naš Bog može da učini daleko više odonog što smo mi kadri da molimo. U mojim snovima, to je bio maliplac i mala montažna kuća na Mirjevu. A mi smo dobili skoro de-setostruko više, a da nismo ni gradili, niti se mučili oko te kuće. Toje bio blagoslov. A moram reći, bio je blagoslov i za Milovana kojije kupio od mene plac na Mirjevu, jer je u međuvremenu ucrtaozgradu na tom placu.

70 metanoja

petak, 29. jul 2011

OSMJEH (ISAK) - DIJETE OBEĆANJA

Juče sam imao snažan napad “realnosti“. To su sve one in-formacije, prijetnje, činjenice ili cifre koje dolaze pred vas i žele davam kažu kako nema nade niti izgleda za uspjeh. To je sve ono štoželi da vas obeshrabri i natjera da odustanete od svojih planova,ciljeva i projekata. To je sve ono što vam prijeti da će, ako ne uči-nite to i to, ustati protiv vas, blokirati vas ili zaustaviti. Na svakuvašu ideju, planove ili projekte, ljudi vrte glavom u nevjerici,pričaju u bradu, mrmljaju.

Uhvatio sam sebe kako se, poslije jednog od takvih sasta-naka smijem, i primijetih da mi je odmah bilo lakše. Ali, teretodređene brige je ipak bio prisutan, sve dok naveče nijesam počeoda pjevam duhovnu pjesmu “Rođeni za pobjedu“. Stihovi tepjesme govore o tome kako oni koji koračaju u Hristu, idu iz po-bjede u pobjedu, iz slave u slavu. Ponovo sam počeo da se smi-jem. Kao da je bila pisana za mene – “da idem....U POBJEDU“.Smijao sam se i smijao: “Pa, JA JESAM U POBJEDI, ha, ha!“ Odje-dnom, kao da je sva ona muka spala sa mene.

Zar SMIJEH nije najbolji LIJEK? Lijek protiv briga, depresijei crnila. Fantastično je to što je besplatan, što nam je uvijek na us-nama i što ne moramo da idemo po njega na drugi kraj svijeta.Čitao sam da su neki terapeuti došli do zaključka da isti efekatproizvodi i usiljeni smijeh, za koji nema nekog posebnog razloga ilipovoda. To je ono što sam pokušao da objasnim i mojoj kćerki kadje, prošlog mjeseca, dobila predivno štene: najbolje i najvrjednijestvari u životu su one koje smo dobili “džabe” i koje nijesmo moralida platimo novcem. Novcem ne možemo da dođemo do djeteta,zdravlja, ljubavi ili spasenja duše.

Ali, nije sve tako jednostavno kao što se čini. Stvari su“malčice drugačije u praksi“. Ispričaću vam jednu fundamentalnupriču o ocu naše vjere i njegovom sinu. Ne znam koliko ljudi zna daje praotac svih današnjih Jevreja i muslimana, kao i hrišćana, ističovjek – ime mu je Avram. Avram je imao dva sina. Jedan od njih,Ismail, nastao je kao plod njegovih sumnji i nestrpljivosti da sačekaobećanog sina, kad je legao sa robinjom da bi dobio naslednika.Od tog Ismaila je nastao čitav arapski odnosno današnji musli-manski svijet. Nakon svega, pojavljuje se Božiji anđeo koji, njemui njegovoj ženi Sari, donosi poruku da će za godinu dana dobitiobećanog sina. Sara se na to nasmijala, jer je bila starica, a njenmuž stogodišnjak. Nasmijala se, jer nije mogla ni da zamisli kakoće se to desiti. Ali, uskoro je zatrudnjela i, nakon godinu dana, do-

71metanoja

bila je sina. Dali su mu ime ISAK (što znači:osmjeh), jer se nasmijala u trenutku kadviše nije bilo nade, kad je njena matericabila mrtva, kad je bilo nemoguće da seostvari ono što su čekali cijelog svog ži-vota...

Upravo o tom smijehu govorim – osmijehu koji nastaje u krajnjem beznađu.Govorim o smijehu koji je plod obećanja,a ne dijete robinje i robovskog menta-liteta, smijehu koji donosi nestrpljenje i nevjeru. To dijete je plodDuha – plod slobodnog čovjeka koji je spreman da vjeruje u po-bjedu i onda kad cjelokupna realnost govori da je to nemoguće ida nije prirodno. Taj smijeh je plod nadprirodnog – plod onoga štoočekujemo kao čudo, a ne kao prirodnog toka atrofije koja sedešava svuda oko nas.

Ako smo oni koji vjerujemo, taj ISAK (SMIJEH) je našeduhovno dijete koje će nam omogućiti trajanje u vječnosti, kao štoje omogućilo i Avramu. Taj osmjeh je i lijek i oružje, protiv svakogcrnila koje nas obasipa sa malih ekrana, iz raznih novina, naših pre-duzeća, skupštinskih klupa, komšiluka ili rodbine. To je osmjehvjere, koji ti daje snagu da nastaviš dalje i onda kad činjenice go-vore suprotno, a biologija i razum donose strah, konfuziju i suze.Smijeh – zato što smo “rođeni za pobjedu“, a ne za propast. Smi-jeh - zato što smo rođeni život, a ne za smrt.

72 metanoja

(SMIJEH) je naše

duhovno dijete koje će

nam omogućiti trajanje u

vječnosti


REHOVOT

Želim da nastavim sa pričom o Isaku. To je jedna od mojihomiljenih, gotovo autobiografskih, priča. Kao i Isak, za mnogestvari u životu sam morao da se sam izborim. Borbe su bile dugo-trajne, ali slatke. Nego, da vas uvedem u priču…

U Isakovo vrijeme, Hanan je zadesila velika suša. Ali, on nijenapustio svoju zemlju, kao što je to znao njegov otac u sličnimsituacijama. Samo se malo pomjerio i počeo da kopa bunare, naonom istom mjestu na kojem su njihovi neprijatelji (Filistejci)zemljom zatrpali bunar njegovog oca. Čim je iskopao jedan bunar,sve mu je krenulo kako treba. Dok su svi u njegovoj okolini trpjelizbog suše, Isak je napredovao, a njegova stoka se brzo množila.Ljubomorni filistejski kralj je poslao sluge da zatrpaju Isakov bunari da ga protjeraju. On je samo otišao malo dalje, do sledećelokacije sa nekadašnjim bunarom svoga oca, koji je isto tako bio za-trpan, i ponovo počeo da kopa. Opet su se pojavili Filistejci i za-trpali mu bunar, ne bi li ga kako otjerali dalje. On je kopao i kopao,dok su Filistejci uzimali studence, oko kojih su se sporili i svađalinjihovi pastiri. Taj mirni i krotki Isak je ponovo otišao dalje, dosljedećeg zatrpanog bunara i uporno kopao na mjestu gdje je i nje-gov otac nekad kopao. Držao se onog što mu je otac ostavio uamanet. Znao je da je to njihova obećana zemlja i nije htio da jenapušta. Kad je iskopao i sledeći bunar,oko kojeg više nije bilo svađe i prepirke,dao mu je ime REHOVOT, jer reče: “Sadnam dade Gospod prostora da rastemo uovoj zemlji“. Nakon toga, filistejski kralj muje došao sa sljedećim riječima: “Vidimo daje Bog s tobom, da si postao moćniji i bo-gatiji od svih nas. Možemo li da sklopimosavez sa tobom i da živimo u miru, jednipored drugih?“ Uslijedilo je veliko veselje.

Isak je učio i iz pozitivnih i iz nega-tivnih životnih lekcija svoga oca. U vrijeme suše, nije htio da ide uEgipat, gdje je njegov otac neslavno završio. Ali, nastavio je tradi-ciju pastirskog zanata svog oca i kopao je na istim dobrim mjesti-ma gdje je i njegov otac uspijevao. Išao je utabanim stazama idesilo se da je doživio fantastičan uspjeh. Istorija i tradicija sudobre, ako učimo iz njihovih dobrih lekcija i primjera. Ali, iz njih bitrebali da naučimo i kako da ne ponovimo greške svojih očeva.

Isak nije imao nekih velikih vrlina i o njemu je zapisana

73metanoja

Koliko puta ćeš trebati

da uradiš istu stvar da bi

došao do uspjeha ja ne

znam, a najbolje je i da

ne pitaš.

samo ova priča. Ipak, ona nam otkriva jednu, a rekao bih i naj-važniju, njegovu vrlinu, a to je UPORNOST. Bio je uporan doneukusa. Nije se premišljao i nastavljao je da ide provjerenimputem. Nije odustajao nakon prvih neuspjeha i progona. Moždase i povlačio pred nasrtajima neprijatelja, ali nije prestajao dakopa. Dok su uništavali ono oko čega se mučio, on nije očajavaonego je išao dalje. Eto recepta za uspjeh: POKUŠAJ IZNOVA!. Kolikoputa ćeš trebati da uradiš istu stvar da bi došao do uspjeha ja neznam, a najbolje je i da ne pitaš. Možda je 10 puta dovoljno, amožda i nije. Možda će 100 puta za neke druge stvari biti dovoljno,a možda i neće. Ali, onda kad uspijemo da izgradimo stav u našimsrcima – NASTAVIĆU DA POKUŠAVAM DO KRAJA SVOG ŽIVOTA KO-LIKO GOD BUDE TREBALO – tada smo na samom kraju i naš RE-HOVOT je iskopan. Oko njega neće više biti sporova i svađa sakonkurentima i protivnicima, nego će doći da ti čestitaju i da sklo-pe savez sa tobom. Svi koji su ti radili o glavi, željeće da ti buduprijatelji.

Skoro sam pročitao sledeće mudreizreke: “Hoću li zamrzjeti sve ruže, zato štome jedna ubola?“, “Hoću li prestati davolim, zato što me jedna osoba iznevje-rila?“, “Hoću li se odreći svojih snova, jerse jedan nije ostvario?“, “Hoću li prestatisa molitvama, jer jedna nije ispunjena?“.Odgovor je NE, jer znam da na ovoj zemlji,za svakog od nas, postoji mjesto kojem jeime REHOVOT.

To je onaj mali komad neba izemlje, krojen samo za nas, komad srca koji je naš i koji nam seneće oduzeti, u kojem možemo vjerovati bez straha i živjeti kaosvoji (a ne kao tuđinci koje drugi progone), u kojem ćemo uživatiu svom poslu ili pozivu i biti sa onima do kojih nam je stalo. To jeono mjesto na kojem nam nije tijesno, oko kojeg nema prepirke,gdje imamo mir i gdje se osjećamo kao kod svoje kuće. Zar se zatako nešto ne vrijedi izboriti, bez pitanja koliko će ta borba datraje?!

74 metanoja

To je ono mjesto na

kojem nam nije tijesno,

oko kojeg nema prepirke,

gdje imamo mir i gdje se

osjećamo kao kod svoje

kuće.

nedjelja, 31. jul 2011.

SAMOPOUZDANJE BEZ OSNOVA

Samo po sebi, samopouzdanje nije loše, ali je problem štosmo mi veoma subjektivni i što vrlo lako precjenujemo i sebe isvoje snage, kao i uticaj koji imamo. Svoje pouzdanje često bazi-ramo na svom položaju, na pripadnosti nekoj partiji ili određenojpoznatoj porodici, ili se uzdamo u svoje diplome, debeo bankovniračun i fenomenalno sročen CV. Možda se uzdamo i u neka po-znanstva i veze, u svoje fizičke sposobnosti ili atraktivan izgled zakoji mislimo da će nam otvoriti sva vrata. A onda naiđu nekestrašne okolnosti: hapšenja, nevolje, gubitak voljenih, dezo-rjentacija, bolest…I, šta biva? Da li se sve rasprši i nestane? Da lipropadnemo?!

Pomenuću poznatu priču o stradanju Isusa Hrista. Pričaupoređuje dva čovjeka i njihove reakcije na iste negativne okolno-sti. Radnja se odvija na Maslinskoj gori, noć uoči Isusovog raspeća.On upozorava svoje učenike na ono što treba da se desi, objašnja-va im Sveto pismo (jer je napisano: “Udariću pastira i ovce će serazbježati”) i stavlja im do znanja da će ga svi napustiti i odreći gase. Ali, Petar ga prekida i “tješi”: “Ako se svi i sablazne o tebe, Isuse,ja neću.” Isus ga je još jednom upozorio: “Kažem ti Petre, prijenego što pijetao dva puta zapjeva, još večeras, tri puta ćeš me seodreći.” Ali, Petar je bio još uporniji: “Ako treba i da umrem stobom, ali se tebe neću odreći.” I ostali učenici su govorili isto.

Šta se dalje dešavalo? Došavši u vrt koji se zove Getse-manija, Isus im je rekao: “Sačekajte ovdje dok se pomolim.” Sasobom je poveo Petra, Jakova i Jovana, kojima je u strahu i stri-jepnji govorio: “Pretužna je moja duša do smrti; ostanite ovdje ibdite.” Otišavši malo dalje, pao je na zemlju i molio se da ga mi-moiđe taj čas: “Oče, tebi je sve moguće, pronesi ovu čašu mimomene; ali, neka ne bude kako ja hoću, nego kako ti hoćeš.” Nakonmolitve, našavši učenike kako spavaju, Isus se obratio Petru: “Si-mone, spavaš? Zar nisi mogao da probdiješ jedan čas? Bdite i mo-lite se da ne dođete u iskušenje; duh je srčan, ali je tijelo slabo.”Isto se ponovilo i drugi i treći put kad je otišao da moli - nalazio ihje kako spavaju. Na kraju im je rekao: “Stalno spavate i počivate;dosta je bilo, došao je čas. Evo, predaju Sina čovječijeg u rukegrešnika. Ustanite, hajdemo; približio se moj izdajnik.”

Dakle, šta se desilo kad su počela sva stradanja, koja su takoslikovito dočarana u filmu “Pasion”? Zavladali su takav strah ipanika da su se svi razbježali, a Petar se do jutra tri puta odrekaoIsusa. Tokom svih ispitivanja, mučenja, ponižavanja, stradanja i re-

75metanoja

speća, samo je Isus bio potpuno miran.Pred sobom imamo primjer dva

čovjeka. Jedan je samouvjeren (Petar),spava i ne mari za Isusova upozorenja.Drugi čovjek (Isus), u muci i strijepnji, ispo-vijeda svoje strahove bez uvijanja, bezneke lažne pobožnosti ili ponosa, i nije gasramota da moli svog nebeskog Oca da gamimoiđe ta čaša muke. Petar je rekao: SATOBOM I U SMRT. Možda možemo reći daje Isus znao šta će da se desi, pa je bio isvjestan opasnosti. I jeste, ali isto takovidimo da je to više puta govorio i drugima. Posebno je upozorioPetra, rekavši mu da će ga se tri puta odreći i da moli sa njim. Ali,umjesto da Petar bdije kao i Isus, on je samouvjereno spavao i go-vorio kako je spreman da ode i na krst sa Njim.

O tome sam htio da pišem. Sebe često vidim u “Petrovimcipelama”. Previše samouvjeren dok mi je dobro i dok sve ide kaopo loju, ali čim nastane frka, nastaju “bježanija”, sumnje i de-zorjentacija. Umjesto da se molimo, i da pred Bogom ispovijedamosve naše sumnje i strahove (samo zato što oko sebe gledamo nekebahate i samouvjerene tipove kako rastu, kao VELIKO DRVO, učijem hladu ni trava ne niče), mi mislimo da je to za slabiće.

I onda, umjesto da trezveno i iskreno pogledamo u sebe ida, pred Bogom i nama bliskim ljudima, priznamo svoje slabosti itražimo pomoć ili savjet (kao što je i Isus tražio od svojih prijateljada ga podrže), mi samouvjereno spavamo kao Petar, misleći danam se takve stvari ne mogu desiti.

Ali, tek kada postanemo svjesni svojih slabosti, mi dobijamounutrašnju snagu i mir za prolazak kroz određena stradanja, kojaživot neminovno donosi. Nagledao sam se svih onih VELIKIH STA-BALA koja su širila krošnje na sve strane, a koje je srušio veliki vje-tar. Isto tako, vidio sam mnogo skromnih i poniznih ljudi koji supoput uvijek mladog, gipkog i zelenog drveta, koje je taj isti vjetarsamo zaljuljao, ali ih nije slomio. Oni su imali i mira i snage da po-mognu ne samo sebi nego i drugima koji su prolazili kroz iste oko-lnosti.

76 metanoja

Tek kada postanemo sv-

jesni svojih slabosti, mi

dobijamo unutrašnju

snagu i mir za prolazak

kroz određena stradanja,

koja život neminovno

donosi.

ponedjeljak, 01. avgust 2011.

NEPODNOŠLJIVA LAKOĆA POSTOJANJA

Ne mislim da govorim o knjizi Milana Kundere, već damožda dodam svoj pogled na ovaj aspekt života. Da li znamo štaželimo kad sanjamo o lagodnom životu, o velikim svotama novcasa kojim možemo kupiti sve stvari koje želimo, o vilama u luksu-znom dijelu grada, o žurkama i provodima na egzotičnim mje-stima, o besposličarenju i trošenju „ćaletovih para“, o mijenjanjupartnera i sl? Da li smo svjesni svoje nesvijesti? Da li znamo šta sugovorili ljudi koji su sve ovo imali, a ipak su u svemu tome osjetiliispraznost, taštinu i muku duha.

Ja volim da čitam Mudrosne knjige i knjigu Propovjedni-kovu, od jednog od najslavnijih i najbogatijih kraljeva koje je isto-rija poznavala, kralja Solomona. I taj čovjek priznaje da je, u svojsvojoj mudrosti i razumijevanju, istraživao užitke koje može dapriušti jedan čovjek pod ovom kapom nebeskom. Bio je veomabogat, svi su mu donosili darove i plaćali porez. Imao je 14 hiljadakonja, zlata i srebra u to vrijeme bješe u Jerusalimu da se nije znalomjere. Njegova stolica kraljevska bila je sva optočena zlatom i dra-gim kamenjem. Takvo bogatstvo da su mu i kraljevi okolnih zema-lja zavidjeli. On kaže da nije sebe ograničavao od nikakvog užitka,od raznoraznih jela, egzotičnih pića, imao je je oko 1000 žena ikonkubina... A kaže: Ne nađoh ni jednu blisku sebi...

Sviđa mi se posebno slika jednog mog prijatelja, slikara Dra-gana Milosavljevića, koji je nacrtao Solomona, čitavog okićenog uzlato, drago kamenje, na glavi ogromna kruna, više prstenja,ogromna ogrlica, ali je pogled zamišljen i zagledan u daljinu. Svešto je bilo na zemlji je probao i odavao se svakom uživanju, ali muje nešto izmicalo... Taj veliki mudrac i pisac, u svojoj knjizi upornoponavlja, da sve je tlapnja, ispraznost i taština ispod neba. Da je odsvega za šta se se trudio i mučio, imao malo užitka, pa na jednommjestu kaže: „Kakva je korist čovjeku od ovolikog bogatsva, semšto gleda oko sebe kako drugi ga troše”. Njegovi pijani sinovi i pri-jatelji uživali su na tim velikim gozbama koje je priređivao, njegovežene kupovale su najskuplje haljine. A on nešto nije još mogao darazumije. To nešto će doći tek 1000 godina poslije njega. Sve jeimao a u tome ne nađe velike sreće, već mu postade teško i de-presivno. I kad čitate njegovu knjigu, teško se otimate tom ukusui mirisu NEPODNOŠLJIVE LAKOĆE POSTOJANJA.

To je onaj život sa nedostatkom motivacije. Kad čovjeknema za šta da se bori, nema čemu da stremi, čemu da se nada.Kada i namanji pokret umije da bude težak, naročito ako je taj

77metanoja

neko navikao da sve dobije lako. Da li smo mi stvoreni za ovakavživot? Dobar primjer juče pročitah. Ptice uz veliki napor polijeću,a kada bi ih stavili u bezvazdušni prostor, u kojem ne bi više bilootpora da mašu krilima, šta bi im bilo? Svebi letjele bez problema. Ali sve bi uginulebez tog vazduha koji im pravi otpor. Du-boko sam uvjeren, da mi nijesmo stvorenida samo jedemo, pijemo, da zadovolja-vamo svoje nagone. Jer ko je krenuo timputem, zna za pakao nezasitosti i gubitakdostojanstva. Svaki sljedeći put, treba vamneko sasvim novo „meso“, novi „fleš“, dase vas izdignete iz crnila NEPODNOŠLJIVELAKOĆE POSTOJANJA.

Da li smo mi „hendikepirani“ činjenicom da živimo na Balka-nu, u Crnoj Gori, gdje se od vajkada teško živjelo, gdje si za svakizalogaj hljeba morao da se izboriš i pobijediš. Gdje je svaka gene-racija morala da gradi kuće iznova, jer su roditeljske spaljene i sru-šene u ratovima i obračunima. Na sličnu temu smo pričali sa našimkućnim prijateljima, bračnim parom, koji je bio prije izvjesnog vre-mena u Švedskoj. Sjećam se da smo tada otvorili sličnu temu. Kakožive Šveđani, a kako mi u Crnoj Gori. Pričali su nam da su sa pa-žnjom slušali njihovi domaćini, priču o duhovnom ratovanju, kojeje svojstveno našem crnogorskom menatlitetu, a što oni uŠvedskoj nemaju, nedostaje im taj fajterski stav za ono što im jepotrebno. Od rođenja u Švedskoj imate pravo na besplatno li-ječenje i školovanje. Rata nije bilo skoro 200 godina. Svako imaposao, a onaj koji nema posla ima odličnu socijalu. Ja mislim dadovedeš nekoliko Šveđana u Crnu Goru, ne vjerujem da bi preži-vjeli. A mnogi naši zemljaci, tamo su veoma uspjeli. Ne kažem daje bolje ovdje kod nas, nego život u Švedskoj, nešto drugo hoću dakažem, nešto čega sam više nego svjestan, a što je slično onompartizanskom sloganu: BORBA NAS JE ODRŽALA, NJOJZI HVALA.

Ja sam živ dok imam nešto ispred sebe, dok nečemu stre-mim i nešto me motiviše. Kad ostanem bez posla, pa sve i da imamdovoljno novaca, mene to ubija u pojam. Možda neko može dauživa u „blejažu” ali ja nijesam takav, mene to smara, baca me ucrnjak. Moj moto je sličan onom „da je živa ona riba koja plivauzvodno, a one krepale voda nosi“, volim kad mi adrenalin radi,kada postoje neki dostižni ciljevi za koje se vrijedi boriti. To mi držifokus, to mi daje volju da pobijedim sebe. Kad god sam imao neke„vakume” to je bilo vrijeme moje depresije i NEPODNOŠLJIVE LA-KOĆE POSTOJANJA.

78 metanoja

Ja sam živ dok imam

nešto ispred sebe, dok

nečemu stremim i nešto

me motiviše.

utorak, 02. avgust 2011.

TRANSPARENTNOST

Ovo je tema koju sam obećao još od startovanja Bloga.Često korišten termin kod našeg NVO sektora, koji traži veću tra-nsparentnost u radu organa državne uprave. Taj imperativ i pri-ncip rada se dovodi u vezu sa problematikom borbe protivkorupcije, gdje su dostupnost informacija, podataka, javnost radai unaprijed definisane jasne i javne procedure u donošenju odlukaosnov i preduslov za smanjanje korupcije i mogućih zloupotreba uradu. Apsolutno podžavam sve „ove“ inicijative, jer uvijek kad smou donošenju nekih zakona i odluka uključivali „one“ interesnegrupe, udruženja, poslovne asocijacije i čuli koje su njihove stvarnepotrebe i problemi, rezultati su bili bolji.

Neću detaljisati, mada bi se o potrebi preciznijeg propisi-vanja postupka javne rasprave i modaliteta , uključivanja civilnogsektora u postupak donošenja zakona i strateških dokumenata,moglo govoriti.

Da li je samo transparetnost organa uprave i opština uslovnapretka jednog društva? Svakako jeste, ali ni kao jedini i dovo-ljan uslov. Potrebna je i transparentnost, kako civilnog sektora takoi svih pojedinaca. Zato ću pisati o jednom drugom nivou transpa-rentnosti, koji je na onoj individualnoj razini po onom „butterflyefectu“ sa početka ovog bloga. To je poziv da svi budemo višeotvoreni jedni prema drugima. Ja dajem doprinos ovoj ideji pisa-njem bloga u kojem pokazujem i jednu intimniju stranu sebe. To jeod strane nekih mojih prijatelja komentarisano kao veoma hrabro.Hrabro je biti ovoliko otvoren i pisati o nekim ličnim iskustvima idijeliti svoja uvjerenja sa drugima, kažu oni.

Ono što sam primjetio je da smo mnogo ponosni, mi Crno-gorci. Da teško priznajemo da smo pogriješili, da nešto ne znamo,da se bojimo. Pitam se, kada bi neki državnik ili direktor priznao danešto ne zna, šta bi uradio? Smatramo da je jačina ako pokazu-jemo sve naše uspjehe, projekte ili ako tvrdoglavo držimo svojustranu i pravdamo svoje postupke, ako u javnost iznosimo samo li-jepe stvari o nama. Siguran sam da se zato mi u Crnoj Gori lijepooblačimo. Takvo nešto sam malo gdje vidio.

Vozimo lijepa i skupa kola. Kupujemo lijepe mobilne tele-fone i želimo u najboljem svijetlu da nas drugi vide. Ne izlazimobez šminke i „full opreme“ ni do prodavnice, dok sa druge stranemnogo stvari trpamo pod tepih.

79metanoja

Svoje slabosti čuvamo od tuđih pogleda. Svoju sirotinju ta-kođe. Sjećam se moje pokojne babe Ljepave, rođene 1905, praveCrnogorke. Bješe oštra. Svakom bi „u brk“ govorila ono što misli.Imala je običaj da pršutu i bombonjere čuva samo za goste, a zaukućane šta ima. Pred goste se samo najbolje iznosi. Ovo je lijepobičaj, ako gledamo sa aspekta gostoprimstva, naravno, ali ima tui nečeg drugog što mi se manje sviđa.

Mi iznosimo dobre stvari, a loše trpamo u sebe. A transpa-rentnost je kad smo dovoljno hrabri da pokažemo svoje slabosti,dok za ono što je hvale vrijedno možemo kako god hoćemo. Ne-kima bi i bilo bolje da se manje hvale.

Razumijem da zaista nije lako bititransparentan, kako onima koji su u vlasti,tako i nama koji imamo dosta toga tajnogu svom životu, što je sakriveno od očijunaših kolega, naših komšija, naših rođaka,čak i naših prijatelja i ukućana. To što kri-jemo u dnu svoje nutrine, što radimo utajnosti, u mraku naših soba, naše misli,naši grijesi, povrede koje tište. Da li su toneke suze koje niko ne vidi? Da li su toneke krize i napadi, psihički problemi kojisu skriveni od ostalih? Da li je to bolest ili hendikep? Da li je tonaša nesigurnost da ćemo izgubiti ugled ako pokažemo svoje sum-nje i strahove? Ne znam.

Uslov da se doživi iscjeljenje od ove opake bolesti dušejeste da se ono što tišti iskaže. Postavlja se pitanje kome bi se totrebao pokazati i reći? Kao prvo, to se treba podijeliti sa onim pri-jateljima koji su pravi prijatelji. Sada je pitanje a ko su pravi prija-telji? To su oni ljudi, kojima kad ispričaš ono najgore o sebi, oni tevole podjednako isto kako ranije. Ljudi koji te ne preziru zbog tvo-jih slabosti, nego te vole onakvog kakav jesi. Znam da je malo ta-kvih, ali zato su vrijedni, jer ono što je raritet ima posebnu cijenu.Ja znam takve ljude kojima mogu s vremena na vrijeme istovarititovar svog đubreta i onaj „duševni mulj“. Oni ni ne trepnu, negoimaju uvjek neku riječ razumijevanja. Najčešće i oćute, jer je do-voljno i samo to da čovjek to iznese iz sebe.

Ako smo pogriješili prema nekom, njemu se trebamo iispričati, odnosno trebamo tražiti oproštaj. Ako smo pogriješiliprema Bogu, od Njega tražimo oproštaj. Ako smo pogriješili premanekom čovjeku, onda nam malo znači što tražimo oproštaj od Bogai palimo svjeće u crkvi. Potrebno je otići tom nekom i od njega tra-

80 metanoja

Mi iznosimo dobre stvari,

a loše trpamo u sebe. A

transparentnost je kad

smo dovoljno hrabri da

pokažemo svoje slabosti.

žiti oproštaj, pa onda možeš ići u Crkvu i moliti se. Da li je to tvojotac? Da li je to žena ili brat? Kum ili prijatelj? Kome smo grešni,njemu se i ispovijedimo. To donosi iscjeljenje i olakšanje.

Kažu da je 96% svih bolesti psihosomatsko. Bolesti kao čir,rak, povišen pritisak, alergija, reuma i sl.

Ja barem vjerujem da nastaju tako što trpamo đubre ne-oproštenja u sebe, a đubre moraš izbaciti prije nego zagadi čitavukuću. Sviđa mi se jedna usporedba koju je jedan sveštenik iznio:„Isus je kao đubretar. Đubretari ne dolaze u vaše kuće da otimajuod vas đubre i da ga nose. Vi đubre morate izbaciti ispred kuće iđubretari će doći i ponijeti ga na smetlište i više ga nikad nećevama vratiti.“

Zaista, postoji dio odgovornosti koja je naša. Mi moramovoditi računa o duševnoj higijeni. Mo-ramo da s vremena na vrijeme napravimoinventuru u našim srcima i izbacimo„đubre iz kuće“. To je naš dio posla. Kadse ispovijedimo i tražimo oproštaj za onajnaš dio krivice za svađe, uvrede, nezbor,tada osjetimo to olakšanje. Osjećamo kaoda možemo dublje udahnuti plućima, kaoda nam je kamen pao sa srca iako ne po-stignemo pomirenje sa nekim, ali smospasli svoju dušu. Učinili smo što je do nas

i možemo mirno spavati.

Ako mi nećemo to učiniti, onda će to neko drugi učiniti zanas. U Bibliji sam pročitao jedan stih koji kaže: „ Nema toga što jetajno, što neće postati javno i što je skriveno da se neće doznati“.To je kao u onoj priči „U cara Trojana kozije uši“. Ne postoji ništašto se neće doznati, ali kad se bude saznalo biće bruka. Biće pro-blema. Tada priznanje više ništa ne znači ni povrijeđenom prijate-lju, ni iznevjerenoj ženi, poniženom ocu, osramoćenoj djeci. Tadaispovijest nema više smisla. Kasno je. Samo preostaje da se noseposljedice svojih tajni.

Moj recept za život je da činiš i da govoriš sve ono što bimogao da podneseš da se razglasi na sva zvona, a kad govoriš po-kaži hrabro svoje slabosti i nemoći, jer za hvalisanje uvijek ima vre-mena. Naše slabosti drže naše prijatelje uz nas. Naše slabostiotvaraju vrata za ljubav, da teče između ljudi. Ako se hvalimo, hva-limo se onda našim slabostima pa će Neko drugi govoriti za tebe imene na mjestima na kojim ćemo željeti da nas hvale.

81metanoja

Moj recept za život je dačiniš i da govoriš sve ono

što bi mogao da podnesešda se razglasi na svazvona, a kad govoriš

pokaži hrabro svoje sla-bosti i nemoći, jer za hval-isanje uvijek ima vremena.Naše slabosti drže naše

prijatelje uz nas.

To je transparentnost po mom mišljenju. Ako nećemo miispovjedati svoje grijehe, onda će to naši neprijatelji učiniti za nas,uz najveće razglase.

82 metanoja

srijeda, 03. avgust 2011.

REALITY SHOW

Definitivno došlo je vrijeme za reality show u svim vidovimaizražaja, u medijima, u književnosti, u filmu i dr. Zadnje decenije20. vijeka donosile su mnogo tog robotskog, imaginarnog,androidskog, u umjetnosti i drugim vidovima multimedijalnog iz-ražavanja. Kompjuterizacija je otvarala mnoge ideje i mogućnosti,i ljudi su mogli da se fasciniraju sa raznim montažama, u koje su zatrenutak mogli i da se zaprepaste i da povjeruju.

Danas, poslije Avatara i sličnih čudesa, šta još možete vi-djeti na TV ili Internetu kad je u pitanju animacija, da bi vas moglofascinirati ili prevariti da pomislite da to postoji u realnosti? Šta bivam moglo zagolicitati maštu, pa da pomislite da „postoje maliljudi koji govore iz kutije“ kad je u pitanju TV? Ili, da postoje van-zemaljci. Otišli smo, bojim se u drugu krajnost, da ne vjerujemoničemu što vidimo na ekranu. Modeli na reklamama, pjevačice uspotovima, sređuju se pomoću fotošopova. Ne moraju mnogo nida smršaju. Obasuti smo velikom količinom imaginacije. Više nerazaznajemo šta je istina a šta ne. Čak to pitanje postaje spore-dno.

I u muzici i u književnosti, nekako je prošlo vrijeme „visokeumjetnosti“ i nekih „dubokoumnih“ kreacija kojima smisao tek da

i nazireš. Ljudi sve više žele da osjete praviživot jer on u sebi nosi više senzacije, višeonog spontanog i neponovljivog koje pli-jeni. Ljudi ne žele vrhunske glumce, većstvarne ljude. Ne žele isforsiranu emocijuna filmu iz 70. godina, već suze učesnikaFarme ili realne scene iz Velikog brata,Preljubnika, Skrivene kamere i sl. Naravnoni to nije realni život, ali mu se približava.

Pa i ovi blogovi su vrsta rijalitija.Najviše posjeta sam imao na tekstovima, koji su neka iskrena ispo-vijest i opis nekog događaja iz mog života. Što realniji i iskreniji, tovidim da je imao više odjeka. Naravno, lijepo je i kad se čita neštošto je lijepo napisano, ali ništa ne dira u srce, nego ono što jestvarno proživljeno, nešto što je zajedničko u mom i tvom životu.Kada se nađemo na nekoj istoj frekfenci, da ne misliš da si lud inenormalan zato što osjećaš to što osjećaš, ili da nisi gubav zatošto ti se dešava to što ti se dešava, već da imaš nekog sebi bliskog,koji je prošao to što se tebi dešava upravo. I da nećeš poludjeti, ili

83metanoja

Ljudi ne žele vrhunske glumce,

već stvarneljude.

nećeš umrijeti, ili nećeš propasti, već da postoji bolje sjutra, kojese i meni desilo, da ima izlaz koji sam našao.

Pa i kada pišem o Bogu i svojim uvjerenjima, trudim se dane filozofiram previše (mada je to veoma teško za mene:)) nego dapodjelim sa vama ono što mi se desilo i šta sam razumio. Dosta jeljudima teorije o univerzumu, priče o tome šta je dobro a šta ne,šta naučava jedna vjera a šta druga, šta piše ova knjiga a šta druga.Meni je potreban REALITY SHOW, pa i kad je u pitanju Bog. Da, da.Šta mi znači da znam sve o Baraku Obami, da sam čuo da on po-stoji, šta je on rekao, ako ga nisam upoznao, ako nisam sa njimprogovorio, ako mi nešto nije dao. Šta mi znači da vjerujem da Bogpostoji, ako mu ne vjerujem, jer jedno je da se vjeruje u Boga, adrugo mnogo vrednije da se VJERUJE BOGU. To je mnogo ličnije,mnogo iskustvenije.

Tako sam i ja povjerovao, za to je zaslužna moja žena. Kadami je pričala o svojoj vjeri, ja sam joj se rugao, kad mi je citiralastihove iz Biblije ja sam okretao glavu i nisam je slušao. Rekao samjoj da me zaobiđe sa tim pričama, jer sam sve to pročitao, i naslu-šao se toga. Nema poznatijeg učenja ili svetije knjige koju nijesambarem djelimično bio pročitao prije te svoje 29. godine. I ni u čemunisam dugo ostao. Sve je to bilo lijepo, sve je to divno i krasno, alime nije moglo privući. Pjevala mi je divne pjesme sa nekih hrišćan-skih kampova na kojima je bila i čitala mi najdivnije stihove Psa-lama i Pjesme nad pjesmama, to sam rado slušao, ali me nijemnogo dublje ticalo.

Ali jedna stvar, me je razoružala. To su bile njene molitve.Ja sam uvjek mislio da je molitva neka unapred napisana strofa izmolitvenika, koju niti razumiješ koji moliš, niti tebe razumije onajkoga moliš. Ali Ceca se molila, dok smo se zabavljali, za običnestvari, pred spavanje. Molila se da nađe stan da bi se smjestila uPodgorici, molila se za platu, molila se za promjenu posla, molilase da prodamo neko pokvareno auto, da bi mogli platiti svadbeniručak, molila se da joj prođe rana na nozi, molila se da mi vrateoduzetu vozačku dozvolu jer sam trebao ići na prosidbu... I bio samsvjedok, da su molitve bile uslišene. Jedna po jedna. Dan po dan.Sve što smo molili, dešavalo se. Nekad mi je to izgledala slučajno,nekad manje slučajno. Ali bio sam svjedok, da su se stvari deša-vale. I to je bio REALITY SHOW VELIKI BRAT, za mene. Ona nije zvalaodmah svoje roditelje ili prijatelje kad je u nevolji, prvo bi se mo-lila, a onda sve ostalo. I viđao sam kako su nam se stvari otvarale.Ona umije da kaže, sjećajući se tih dana, da me Bog mnogo voli, jersve za što se molila tih mjeseci, instant se dešavalo, a za neke njenelične molitve čekala je godinama na odgovor. Kao da je VELIKI

84 metanoja

BRAT htio da mi se pokaže, da mi kaže JA SAM TU, nijesam neki likiz knjige, niti sam neki Barak Obama, koji je tamo negdje na krajusvijeta, o kom svi govore, ali od koga nemam nikakve koristi.

To me je razoružalo. Kad prebaciš lopticu preko nekog zida,i ona ti se vrati, pomisliš da je to slučajnost, da se odbila od nečegi da se vratila. Kad opet prebaciš loptu i ona ti se vrati nakon ne-koliko sekundi, zamislićeš se i reći, možda je opet slučajnost. Alikad ti se to desi treći i četvrti put, onda ćeš ipak reći DA POSTOJINEKO SA DRUGE STRANE ZIDA. Počeo sam da slušam Cecu, šta miima reći, o Onom koji mi se pokazao, ko je On, šta kaže o Sebi, štakaže o meni.

I u buduće, više ću govoriti o nekim mojim iskustvima,umjesto da pišem pjesme koje niko neće razumijeti, jer ovaj blogMETANOJA ima vrijednost samo onoliko koliko je to zaista REALNIŽIVOT i ISKRENA RIJEČ čovjeka koji je imao iskustvo METANOJEi koji to želi da podijeli sa TOBOM.

85metanoja

petak, 05. avgust 2011.

KO JE PRAVA MAJKA?

Možda vam je poznata priča o najmudrijoj državničkojodluci kralja Salomona..? Ona kada su mu došle dvije majke sasporom: Ko je prava majka..?

Obje majke se istovremeno porodiše u istoj sobi. U tokunoći jednoj je umrlo dijete te je neprimijetno zamijenila bebe.Kada se ova druga ujutru probudila i uvidjela šta se desilo, nastalaje žučna rasprava među njima. Ova prva je, naravno, poricala paslučaj tako dođe pred cara.

Pošto iznesoše svoju stvar pred cara on odluči da dijete iz-nesu pred njih i mačem ga presijeku na pola, a potom da svakojmajci daju njenu polovinu. Čuvši ovo, prava majka skoči i zavapida to ne čine, već da dijete daju ovoj drugoj. Druga je tražila da secareva izvrši.

Solomon tada presudi da se dijete da onoj koja se sažalilana dijete i dala ga drugoj ženi kako bi mu život spasila. Narod ostazadivljen mudrom odlukom cara Solomona.

Mi, naravno, nijesmo u svom životu iskušavani baš na ovajnačin, ali jesmo u drugim stvarima koje predstavljaju našu „djecu“.Ova priča mi je puno pomogla u momentima kada su drugi htjelida preuzmu ideje i projekte koje sam „porodio“. Sam sâm ih osmi-slio, započeo, rodio u porođajnim mukama, potom previo. U mo-

86 metanoja

mentu kada je trebalo da započnu svojživot, onda je nastala rasprava i otimanje.

Znao sam da je uslov opstankamog „čeda“ njegovo puštanje iz mojihruku. Iz mojih u tuđe, lažave, otimačke.Gledao sam kako se drugi kite onim štosam radio i oko čega sam se trudio. Nijemi bilo lako. Trebao sam da umrem nekimsvojim sebičnim interesima, svome po-nosu, da se odreknem neke buduće dobiti

i privilegija, možda i popularnosti, za dobro mog djeteta.Trudio sam se da svoju veliku stvar u molitvi iznesem pred

Velikog Sudiju, Kralja nad svim kraljevima. Mogu posvjedočiti da jeOn već donio odluku čije je to dijete, odnosno ko je prava majka. Prava majka je ona koja pusti svoje dijete kako bi mu životsačuvala. Prava majka je ona koja gleda šta je u najboljem inte-resu za njeno čedo, znajući pri tom da ima Sudija koji će joj ga vra-titi u naručje, onda, kada za to dođevrijeme.

Tako je bilo i sa malim Mojsijem.Kada je u Egiptu stigla naredba da se po-gube sva novorođenčad majka ga je krila idojila tri mjeseca. Kada je postalo opasnopo život djeteta stavila ga je u košaru i pu-stila niz Nil. Dijete je došlo u Prave Ruke.Ruke koje su ga dovele do dvorca Faraonagdje ga je pronašla Faraonova sestra iusvojila. Faraonova sestra je tražila dojiljuza bebu i našli su ženu Jevrejku za to.

To je bila prava majka malom Mojsiju. Ona koja ga je moralapustiti niz vodu kako bi mu život sačuvala.

Zaista, nekad moramo izgubiti kontrolu nad onim što smostvorili. Na kratko, da bi ga dobili za vječnost. Za taj čin moramoumrijeti sebi, da bi dali život svome djetetu.

87metanoja

Prava majka je ona kojapusti svoje dijete kako bi

mu život sačuvala, znajućipri tom da ima Sudija kojiće joj ga vratiti u naručje,

onda, kada za to dođe vri-jeme.

Zaista, nekad moramo

izgubiti kontrolu

nad onim što smo

stvorili. Na kratko,

da bi ga dobili za

vječnost.

nedjelja, 07. avgust 2011.

STUBOVI OD SOLI

Kada pišem ovaj blog ne zaboravljam osnovnu vodilju, a toje METANOJA, koja znači promjenu uma, pokajanje, preumnjenje,koje jeste proces, ali taj proces započinje čvrstom odlukom da smospremni da odbacimo stari način života, stari način razmišljanja,stari način rješavanja konflikta. Kćerkica mi dade ideju. ČitajućiPobjedin „Porodični magazin“, pokazala mi je umjetničku skulptu-ru od soli, nagrađenu na nekoj japanskom sajmu. Podsjeti me tona jedan drugi, još čuveniji, STUB OD SOLI.

Svima je vjerujem poznata priča o SODOMI I GOMORI, gra-dovima koji su postali simbol razvrata, bluda i pobune protiv Bogasvake vrste i bili predmet božijeg suda pa je nad njima izvršenotrenutno uništenje. Samo je jedna porodica bila spašena, zbog mo-litvi pravednog Abrahama, koji se molio da se izbavi njegov sino-vac Lot sa svojom porodicom. I to se desilo, anđeli su pohodili toveče Sodomu. Gotovo na silu iz grada su izvučeni bili Lot, njegovažena i dvije kćeri. Mada su dobili jasno uputstvo da se ne okreću,Lotova žena se okrenula da vidi uništenje SODOME I GOMORE.Okamenila se i postala STUB OD SOLI.

Ova tragedija ima svoje objašnjenje. Samo do neku godinuranije, Lot je sa svojom porodicom živio u plemenu koje je vodionjegov pravedni stric Abraham, sa kojim je krenuo na put uObećanu zemlju. Bio je svjedok šta je sve Bog uradio za njih. Postalisu tako moćni, tako brojni, ali vodili su nomadski život, životstočara, stalno na putu, ispod šatora. Potom (vjerovatno na nago-vor svoje žene) Lot zaželje da se otcijepi od svoga strica i nastaniu velikoj niziji Hananskoj, tik uz velike gradove Sodomu i Gomoru.To je bilo bolno za Avrama, ali pristao je da ga u miru pusti, čakmu je dozvo-lio da bira stranu na koju će ići, tako da ovaj ode nadrugu. Mnogo se ponizio da bi učinio ovaj potez, jer Lot mu je biokao sin kojega nije imao, a Avram njemu kao otac kojega je izgu-bio. I mi ne znamo šta se sve desilo Lotu, sa svim njegovim bogat-svom. Vjerovatno je prodao sve da bi „kupio stan u centru grada“kako bi mi danas rekli. To je vjerovatno bila davnašnja želja nje-gove žene, jer žene vole luksuz i lagodniji život. Vjerovatno se, po-lako, njihov život utapao u Sodomu i Gomoru. Onda nije ni čudo,po onoj staroj izreci - gdje ti je blago, tamo ti je i srce - da se Lo-tova žena okrenula da vidi uništenje svega što joj je za srce bilopriraslo. Bez obzira što su Sodomljani željeli da joj siluju objekćerke i njihova dva gosta, gledajući kako oganj sa neba stiže naovaj bludnički grad, njen svijet se rušio i postala je STUB OD SOLI.

88 metanoja

O tome i pričam, danas. „Mnogi su pozvani ali je malo iza-branih“ reče jedna od mojih FB prijatelja kao komentar na jedanod postova. Znam neke ljude, koji stalno prevrću novi list, kojiobećavaju da će se od sjutra promijeniti i da će pobijediti svoje zlenavike, stalno se izvinjavaju, stalno se kaju..I opet sve iznova čine,vraćaju se kao psi da poližu svoju pređašnju bljuvotinu. Ali to nijePOKAJANJE (MATANOJA). Pokajanje nijesu suze, nije čupanje kose.Pokajanje nema veze sa emocijama, nema veze sa nekakvim ra-zumijevanje. POKAJANJE JE ODLUKA, to je stav srca (duha) daodbaci ono što ne želi više da čini. METANOJA nije neko postepenopoboljšanje, ona je potpun zaokret u mislima, riječima i dijelima.To je oduka jednog čovjeka, da odbaci svoj stari način razmišlja-nja i da bude NOVI ČOVJEK.

I NEMA NAZAD, nema premišlja-nja, nema žaljenja za onim što je bilo, nadkojim dolazi Božiji suda, kao nad Sodo-mom i Gomorom u ovoj priči. Nema okre-tanja glave i vraćanja nazad, jer ondapostajemo kao ovi mrtvi STUBOVI ODSOLI. Teorija ima mnogo, ali dominirajuuvjerenja da je Sodoma i Gomora, bilasmještena na potezu gdje je danasMRTVO MORE. Malo sam proučavao oovom moru, veoma je čudno. To je najve-

ća depresija na čitavoj planeti. Nalazi se na oko 440 metara ispodnivoa mora. U nju se uliva rijeka Jordan i tu „umire“ jer iz Mrtvogmora ne ističe nikakva voda, a nivo mora se ne mijenja. I to je odu-vijek izazivalo podozrenje ljudi, i razna vjerovanja. Zbog visokognivoa soli, u tom moru ne živi ništa. I oko njega ne živi ništa, samopo koji STUB OD SOLI. Današnja nauka je našla objašnjenje tečudne prirodne pojave. Zbog visokog vazdušnog pritiska, zbog du-bine na kojem se more nalazi, veliko je isparenje, tako da sva vodakoja uđe u ovoj more, tačnije jezero, ispari. Ostaje samo so. Ovojezero ima još naziva, ali za ovu priču je pogodniji ime Lotovomore, kako ga neki zovu.

Čini mi se da je simbolika jasna. Svi oni koji samo gledaju danešto uzmu, da im se daje, koji gledaju svoje interese, i govorečesto ja, meni, moje i sl. a nikom ništa ne uzvraćaju i ne daju, ništaiz njih ne izli-va prema drugim ljudima koji su u potrebi, postajuMrtvo more. U takvom ne može da ništa živi.

89metanoja

Svi oni koji samo gledajuda nešto uzmu, da im se

daje, koji gledaju svoje in-terese, i govore često ja,meni, moje i sl. a nikom

ništa ne daju, ništa iz njihne izliva prema drugim

ljudima koji su u potrebi.Postaju Mrtvo more


ALFA I OMEGA

Oduvijek sam mislio da su moje potrebe i želje daleko odBoga, da su prljave i grešne. Da ako i ima Boga, on nema veze samojim željama i potrebama. Mislio sam da je On nekakav skupnačela i principa, po kojima se trebamo ponašati da bi mu ugodilia on nas prihvatio.

Ako postoji nešto u ovom materijalnom svijetu što bi zado-voljilo svaku moju, pa i onu najintimniju, želju i potrebu, to bilomoj Bog. Ali nijesam našao takvo što. Naprotiv! Sve što sam dobi-jao od ovoga svijeta, kao neku vrstu zadovoljštine, koštalo me i svesam morao da vratim. Nekako se osjetiš praznim nakon takvog za-dovoljenja.

Danas mislim da samo ono što je kadro da zadovolji svakumoju želju i potrebu srca, potrebu za sigurnošću, radošću, mirom,ljubavlju, razumjevanjem, utjehom, stojiu Onom koji jeste, moj Bog. Čak šta više,sada razumijem da je On i stvorio tu po-trebu u meni, jer da nema potrebe ne bibilo ni zadovoljenja.

On je Alfa i Omega. Početak iSvršetak. On je Izvor i Uvir. On je i svo tra-janje, tok rijeke, korito u kojem se ona ko-prca, buja i prevrće balvane, ali i kojim idedalje ka svojemu uviru. Brza i najčistija ri-jeka je na svom izvoru. Na Uviru je moćnai spora. Potom se utapa u svoj okean gdje postaje jedno sa VelikomVodom.

Nema toga što je došlo u moje srce i u moju misao a danajprije nije poteklo od Njega, tako čisto, osvježavajuće, tako bi-stro, spontano, kao voda na izvoru. On je Majka koja te rodi i pustite da trčiš. On je i onaj Zagrljaj koji te čeka na drugoj strani da sene bi spotakao i pao. Čeka da bi te privio na grudi i podojio.

Nema razlike u onom što sam ja u svojoj biti i onog što jeOn u meni. Nema razlike u onom što je BITI SVOJ i BITI U NJEMU.Kada ostvarujem sve ono što je na dnu mog srca, činim ono što jeNjegova volja za moj život. Onda mi nije teško da molim: „Oče naškoji si na nebesima, NEKA BUDE VOLJA TVOJA...“. Jer on je sazdaomoju dušu i do dna je poznaje i proniče.

Na sliku svoju me je sazdao, svojim sinom me nazvao. Kadatražim sebe, Njegov lik nazirem. Kada razmišljam o Njemu puštam

90 metanoja

Samo u Njegovom

naručju moja duša se

odmara. Napojena,

nahranjena, izljubljena,

pomilovana. Onda razu-

mijem da je On oduvijek

bio moja jedina prava

potreba. Da je On i da će

biti jedina prava zado-

ga u svoje misli. Moje misli su najbliže mojem biću pa mi je tadablizu, toliko da osjetim Njegovu prisutnost.

Kao što bračnu postelju dijele mladenci, tako se i moja dušagrije u Njegovom zagrljaju. On je Utjeha moja i moj Mir. Samo uNjegovom naručju moja duša se odmara. Napojena, nahranjena,izljubljena, pomilovana. Onda razumijem da je On oduvijek biomoja jedina prava potreba. Da je On i da će biti jedina prava za-dovoljština i jedini Odgovor na moju molitvu.

91metanoja


MARLJIV KAO CRNOGORAC

Ako misliš da sam pogriješio sa naslovom ovog posta, ako sipomislio: „Valjda LIJEN KAO CRNOGORAC!?“, ti si još jedan koji jepovjerovao u tu laž. Možda neko misli da su to trivijalnosti, šale...Ali ja ih slušam od kada znam za sebe, a to je odavno. U svim vi-cevima, u svim humorističkim emisijama, Crnogorci su lijeni, Bo-sanci glupi itd... To i danas primjećujem u „Kursadžijama“ i sličnim„šou“ emisijama. Bjesomučno se plasiraju vicevi „Diž se radni na-rode Crne Gore, evo je podne“ itd.. Sve to su veoma opasne stvari,jer riječi imaju silu. Zar nijesmo čuli: „Vo se veže za rogove, a ljudiza riječ“. I duboko sam uvjeren da smo se svezali ovim riječima. Ida smo taoci, ove gnusne laži, taoci riječi „lijen kao Crnogorac“.

Zar je to vrsta ropstva? Da sva-kako, lijenost je odlika ropskog mentali-teta. Navešću jedan primjer, a ondapojasniti, kako nastaju ove duhovne svezei utvrde. Čitao sam kako u cirkusima dre-siraju slonove. Dok je slon još mali, vežuga snažnim i debelim lancem oko onogsredišnjeg stuba i tjeraju da kruži na obo-dima pozornice. U početku slon pokušavada se otrgne. Ali, pošto je mali i nedo-voljno jak, ne uspijeva da prekine lanac.Vremenom dreseri stavljaju sve slabije i tanje lance. Mladi slonovisu sve neodlučniji u pokušajima da se otgnu. Njihovi pokušaji zaoslobođenje, sve su rjeđi i sve slabiji. Ne uspjevaju da se otrgnu.Na kraju, dovoljan je jedan običan tanki kanap ili čak ni njega nemaa slonovi kruže u svom zamišljenom krugu iz uvjerenja da se nemogu osloboditi. Slon više ne pokušava da se otrgne, živi u tom„ropskom mentalitetu“ koji zna svoje granice, koji zna svoga dre-sera. Slon zna svoju šibu i trči svoju ulogu, koju su mu drugi na-metnuli, ulogu u koju je i sam vremenom povjerovao.

Znam šta govorim, kada kažem da je lijenost odlika ropskogmentaliteta, jer robovi ne vole da rade i nijesu motivisani. Rad ihpodsjeća na njihov status, njihovo ropstvo, njihovo poniženje. Zatosu pasivni, zato ih treba šibom tjerati na rad. Oni mrze da rade,samo zato što žive u lancima. Kad rade, lanci zvekeću i podsjećajuih na njihove poraze i taj zvuk više ne žele da čuju. Sanjaju o slo-bodi, sanjaju o lagodnom životu, izležavanju, kada mogu da radešta im je volja. Sve ih to baca u pasivnost, a pasivan um i pasivančovjek sinonim su sanjalaštva i mašte. O ovome bih mogao pose-bnu priču da ispričam. Samo slobodan um i slobodan čovjek koji je

92 metanoja

I znajte

oni veoma dobro pamte

svoje tlačitelje,

slonovi se više neće dati

vezati u okove na koje su

naši stari pristali ili su bili

prinuđeni da ih nose.

doživio METANOJU, aktivan je, voli da radi, za njega je rad krea-tivni izražaj njegovog bića, uživa u plodovima svoga rada koji gaispunjavaju i ostvaruju kao ličnost. On ne sanjari kao rob, jer slo-bodan um ima vizije koje ga pokreću, koje ga motivišu da stvara ikreira neko bolje sjutra za sebe i za svoje bližnje.

A mi smo zbog nekih razloga povjerovali u izmišljotinu o li-jenosti. Da li zbog svoje istorije koja je bila puna ratova, puna ro-pstva pod Turcima i drugim velesilama, da li zbog krša u kojemsmo živjeli tražeći slobodu dok su naše plodne ravnice držali oku-patori i „domaći izdajnici“? Živjeli smo na surovom kamenu kojinije uzvraćao hljebom na mukotrpni rad. Pa smo možda pomislilida se od rada ne može živjeti, već od puške i otimačine onog štosu nam drugi zarobili? Ja ne znam, ali vidim da smo danas u 21. vi-jeku, u kojem se može lijepo živjeti od usluga, turizma, saobraćaja,

trgovine. A mi živimo kao oni slonovi kojesu drugi zarobili i drže ih na kratkoj uzici.Mi smo označeni, etiketirani kao lijeninarod. To nam je kao neki brend... Užas.

Sve ovo je proizvelo jedno duho-vno stanje, jednu vrstu kolektivne utvrde,kolektivne zablude. Najveća laž izgovo-rena hiljadu puta, zvuči istinito. I zaista,kvalifikativ LIJEN KAO CRNOGORAC namje OK, a MARLJIV KAO CRNOGORAC iza-ziva nevjericu. Zašto bi neki narod bio bolji

od drugog? Koja je to laž? Kao da nas je Bog takve stvorio, kao dami nijesmo kadri da pobijedimo svoje utvrde, svoje negativno na-sljeđje. Ja prezirem tu vrstu nacionalizma - fašizma. Ogavan je tajkoncept da su neki narodi superiorniji od drugih, da su neki „ne-beski narod“, spašeni samim svojim rođenjem, a drugi valjda nezaslužuju da žive i nemaju pravo na nebo. Kakva laž. A ko je to po-sijao u duhovno biće našeg naroda? Odakle je izašla ova gnusnalaž, iz kakve paklene kuhinje? Ne mislim da je neko drugi to donioCrnogorcima ili da je neko drugi kriv. Mada je, možda, to nekodrugi izrekao nad nama, a mi smo povjerovali u ovu neistinu. Jasam Crnogorac i volim da radim, vidim oko sebe veoma puno ljudikoji rade i koji postižu uspjehe. Ali sam jako svjestan te duhovneprepreke, atmosfere težine i mrzovoljnosti za rad, nemotivisano-sti da se pobijedi pasivnost i učini to što treba da se učini.

Iz iskustva znam da svaku negativnu riječ moraš da pobiješjednom pozitivnom. Ako je neko nad tobom hiljadu puta izgovo-rao da „nikad nećeš završiti fakultet“, onda uzmi na glas pa izgo-varaj hiljadu i jedan put „uspjeću, ja mogu završiti fakultet“. Kaži tojplanini koja stoji pred tobom, „GORO BACI SE U MORE“ i poslu-

93metanoja

Lijenost je odlika ropskogmentaliteta, jer robovi nevole da rade i nijesu mo-tivisani. Rad ih podsjećana njihov status, njihovo

ropstvo, njihovo poniženje.

šaće. Ako neće iz prve, onda će iz hiljadu i prve. Samo ako vjeru-ješ, svojom riječi možeš kreirati jednu bolju stvarnost za sebe. Akosu nad nama sto hiljada puta izgovorili da smo lijeni, ja počinjemsa ovim mojim blogom, da rušim tu laž, nad svojim životom i nad

našim narodom, i počinjem da izričemjednu drugu istinu, koja je veća od one lažio lijenosti, izgovaram istinu da smo MA-RLJIV NAROD. I to sto hiljada i jedan putMARLJIVI. Nijesmo ni bolji ni gori od dru-gih. Jesmo slonovi i zato smo snažni, spo-sobni smo da samo jednim malimpokretom svoga prsta raskinemo uzicukoja nas drži svezane. Sposobni smo i mo-žemo da oborimo u našim glavama tu za-bludu, predrasudu i duhovno utvrđenje

koje nas drži zarobljenim, možemo da kao slobodni i nezavisni ljudiuradimo ono što treba da uradimo, da živimo i uživamo od plo-dova svoga rada. Mi smo jaki da razbijemo tu tanku svezu i na-smijemo se svojim dreserima, koji nas se zapravo boje. Šta su onipred snagom slona, kao mravi dali bi se u bjekstvo čim bi mi po-kazali svoju stvarnu silu. Izađimo iz svojih torova, slonovi traže pu-staru, traže svoju savanu. Znajte oni veoma dobro pamte svojetlačitelje, slonovi se više neće dati vezati u okove na koje su našistari pristali ili su bili prinuđeni da ih nose. Dolazi nova generacija,koja traži svoju slobodu, slobodu da radi, da bude kreativna, dagleda kako od onog što smo stvorili, dobro žive i naša djeca i djecanaše djece. Mi smo MARLJIVI KAO CRNOGORCI.

94 metanoja

Dolazi nova generacija,koja traži svoju slobodu,slobodu da radi, da budekreativna, da gleda kakood onog što smo stvorili,dobro žive i naša djeca i

djeca naše djece.

četvrtak, 11. avgust 2011.

TO TI JE SUDBINA!

Često, kada se u njihovim životima dešavaju neke bitnestvari, koje ne razumiju jer stoje van njihovog domašaja i volje,čujem ljude kako kažu : „To mi je suđeno, što ću!“.

Ne bih ulazio u neku duboku analizu o predodređenosti.Ima li sudbine? Da li nam je sve zacrtano? Da li je neka viša silaispisala naše živote, šta će nam biti, kako će nam biti? Da li mi ne-moćno živimo svoje živote , a stvari, bilo ružne ili lijepe dolaze unaše živote zato što su nam suđene? Da li neke stvari ne dobi-jamo zato što nam nijesu suđene?

Ako postoji sudbina, kako je dosegnuti? Da li neko ima uvidu te zapise naših života, pa će nam ih došapnuti? Da li su to ga-tare, zvjezdari -astrolozi kojima platimo, pa nam iz natalnih karti,mogu reći šta će nam biti, hoćemo li se oženiti, koliko ćemo djeceimati, da li će nam se roditi muško ili žensko dijete, hoćemo li do-biti posao, završiti fakultet? Razmislite malo, ako je sve zapisano,šta ti znači i da saznaš tu navodno „sudbinu“? ili Kakva ti je na-faka? Jer, ako se nećeš oženiti ili zaposliti, zašto bi onda ti više po-kušavao, zašto bi se trudio, bolje onda odmah odustati. Je li to„sudbina“?

Apsolutno ne vjerujem u život ukojem sve zapisano, u kojem nema nas,gdje smo mi samo nijemi pioni u nekoj ve-likoj igri.

Biće nam dobro, bez obzira štačinimo i kako se ponašamo, biće nam lošebez obzira na naše ispravne odluke!?! NE- apsolutno ne vjerujem u ovakav život i utakvog Boga, koji je u suštini nepravedanprema onome koji čini dobro, pa takvogasustiže isto što i onog koji zlo čini.

Ako i vjerujem da postoji plan za svačiji život, svrha kojutreba ostvariti, poziv koji trebamo ispuniti, talenti i afiniteti kojeimamo da bi tu svrhu svog života ostvarili, ne vjerujem da svimabiva isto i to što je zapisano. Vjerujem da pred nama stoji mnogoodluka. Vjerujem da i naše sjutra zavisi od naših ispravnih odlukadanas. Vjerujem u punu odgovornost koju imamo za svoje i životesvoje djece, jer se naše odluke efektuiraju i na naše bližnje, bu-duće generacije. Mi imamo odgovornost za naše bolje sjutra, miimamo odgovornost, da li ćemo se oženiti, da li ćemo završiti fa-kultet, da li ćemo se zaposliti, da li ćemo roditi ili abortirati djete.

95metanoja

Umjesto da preuzmemoodgovornost za naše

DANAS, mi tražimo nekoSJUTRA koje nikad ne

dolazi, zato što vjerujemoda naše SJUTRA

NE ZAVISI OD NAŠEGJUČE I NAŠEG DANAS.

Na nama je svaki dan da biramo život ili smrt, blagoslov ili pro-kletstvo, da živimo mi i naša djeca u miru, blagoslovu i napretku.

Nijesam ni od onih koji „kunu svoju zlu sudbinu“, koji hoćereći: Ja sam pravedan a ti si mi Bože sve ovo učinio. Nijesam odonih koji skidaju odgovornost sa sebe, tražeći da im se gata, da biza trenutak umirili svoj strah od neuspjeha, strah od sjutrašnjice,jer ona ne zavisi od onog što biramo danas, nego od neke sreće ilikarme ili nafake, kako ko to kaže. Zato i sam pojam sreće koju nekiorganizatori Lotoa, veoma rabe, kako bi opelješili nesretnike, kojistalno iznova pokušavaju „da nadju svoju srećku“, da dobiju 7-cu.Ta „sreća“ zlosrećnima kao fatamorgana izmiče, a njihovi su dže-povi sve prazniji.

Umjesto da preuzmemo odgovornost za naše DANAS, mitražimo neko SJUTRA koje nikad ne dolazi, zato što vjerujemo današe SJUTRA NE ZAVISI OD NAŠEG JUČE I NAŠEG DANAS.

96 metanoja


LUČA MIKROKOZMA

Usta govore od onog čega je puno srce. Ne možemo reći danekoga volimo ako mu to nijesmo rekli ili djelima pokazali. Koja jeto ljubav koja nema svoj izražaj i ne proizvodi djela ljubavi? Kakomožemo reći da nekog ljubimo ako mu stalno prigovaramo, akoga stalno kinjimo, tražimo da nam uradi ovo ili ono što mi volimo?Kakva je to ljubav, kada nema darova ljubavi? Ona je kao drvo bezlistova, kao smokva bez plodova, razgolićena i jalova.

Zato reci svojoj dragoj da je voliš, da ti je jedina, da jenajljepša, da je tvoja mezimica. Reci joj svaki dan iznova i ne reci:„Pa to ona zna, zna da je volim“. U ljubavise ništa ne podrazumijeva i ne prećutkuje.Reci joj/mu da je ljubav tvog života, da nebi mogao bez nje preživjeti ovaj dan. Recijoj da ti nedostaje svaki njen pogled kojije upućen drugom, da si je željan kao ju-tarnje rose, kao što žeđa suva zemlja zaproljetnjom kišom. Reci joj da je posebnai neponovljiva, da voliš kako ti govori, kakoti se smije, kako hoda i miriše.

Reci svom djetetu da je ljubav tvogživota, da ti je prva radost, spjevaj pjesmu uspavanku samo za njuili njega. Reci mu da ti je vrlo važno, da si ga upravo takvog želeo,da je bolje od najsmelijih snova i želja koje si imao. Reci mu da jeposebno. Daruj ga onim što vidiš da mu je stalo, što i ne smije dati traži. Saslušaj ga i utješi, pokaži mu pažnju i zagrli ga čvrsto idugo. I ne reci: „Zna ono da ga ja volim“, da ne bi čitav život išlo izruke u ruke, za šaku ljubavi i par sladunjavih riječi. Da ne bi klečalopred nekim za malo pažnje i mirilo se sa udarcima i šikaniranjem.

Reci svojim roditeljima da ih voliš i ne reci :„Pa znaju oni daih ja volim“. Reci im da su ti veoma važni. Zahvali im za sve što suučinili za tebe. Reci im to glasno. Jer kad umru, možda ti bude žao,što to nijesi činio, svaki put kad bi te na vratima čekali. Posjeti svo-jeg starog roditelja, posveti mu pažnju. Saslušaj ga iako si tu pričupo stotinu puta čuo. Saslušaj ga kad ti se jada na svoje bolesti. Izve-di ga u šetnju i povedi u kafić ili slično mjesto koje nikad nije vidio.Jer, možda ti bude žao kada ne budeš imao više prilike.

Reci svom Bogu da ga voliš. Reci mu da ga ljubiš svim svo-jim srcem, svom svojom dušom i svom svojom snagom. I danemaš druge uzdanice od Njega. Reci na glas i ne ćuti. I ne reci: „Pazna On šta je u mome srcu“. Ispovijedi svoju vjeru i ne prećutkuj i

97metanoja

U ljubavi se ništa ne

podrazumijeva i ne

prećutkuje.

ne stidi se. Jer koji ispovjedi svoju vjeru tajće biti spašen. Ne kaži da imaš vjere samza sebe, jer kakva je to vjera ako nemasvoj izražaj u djelima ljubavi. Ljubaviprema nemo-ćnima, prema sirotinji,prema napuštenim, prema udovicama,prema kopiladi, i svima koje je ovaj svijetodbacio. A On te poziva da pokažeš ljubavprema onim malima, jer reče : „ Ko primijednog od ovih malih kao da Mene prima, neće mu plata izostati,jer neki primajući ovakve, ne znajući anđele Božije su primili. Nećeim plata izostati“.

Ispovedi i pokaži svoju ljubav prema bližnjima svojim, paćeš ispuniti sav Zakon i sve Proroke. Ispunićeš sve norme, običaje,tradiciju, uzuse. Praktično i glasno pokaži svoju ljubav, pa nećešpitati. „Šta sam trebao učiniti, nije mi jasno“.

Ljubav je kao vatra ognjišta u tvomu srcu. I ne reci, nekad jegorjela, nekad je bila silna, a evo sad se gasi. Raspiruj je svojimizjavama ljubavi, jer svaka riječ, poklon i pažnja jedno je novo drvou ognjištu ljubavi koje će podići novu vatru, raspaliti plamen. ToOgnjište je ono koje ti utrobu grije i čuva. Jer Vatra čuva umornogputnika u divljini od noćnih zvjeri, koje se plaše ove Vatre i bježedaleko. Ova će te Vatra čuvati od iskušenja, od nekih “tinjalica”koje te mame i koje nude svoju „ljubav“ za sitne usluge. Raspaljujsvoju ljubav, raspaljuj svoju vjeru, jer čuvaće te u tamnim godi-nama koje dolaze, kada ljudska podrška izostane, kada je svudamrak kao u tunelu, kada kažeš: Nijesu mi mile ove godine.

U danima od nevolje ova će te Vječna vatra voditi. To jeLuča mikrokozma, koja će gorjeti iznad tvoje glave, koja će dušutvoju tješiti, krijepiti i koja će ti pokazati Put.

98 metanoja

Ljubav je kao vatra

ognjišta u tvome srcu. I

ne reci, nekad je gorjela,

nekad je bila silna, a evo

sad se gasi.

Raspiruj je svojim

izjavama ljubavi.

subota, 13. avgust 2011.

ZAŠTO JE TEŠKO USVOJITI BEBU?

Ovih dana sam na odmoru u Beogradu. Vidjeh naslov ujučerašnjoj Politici - 750 porodica dugo čeka na usvajanje djece uSrbiji. Nijesam čitao do kraja tekst ali me podsjeti na nekoliko be-zuspješnih pokušaja usvajanje djece u Crnoj Gori, kada sam biozamoljen da pomognem u uspostavljanju kontakta sa ustanovomza brigu o napuštenoj djeci u Bijeloj. I znam da su svi pokušaji bilineuspješni, posebno ako bi htjeli da usvoje bebu. Jednostavno nijebilo šanse, jer skoro da nema male djece za usvajanje. Shvatio samda se čeka po nekoliko godina i tada je veliko pitanje hoćete liostvariti svoju želju.

To je u principu dobro. Znači da jemalo napuštene djece u Crnoj Gori, da onikoji se odluče da rode djete kasnije i brinuo njemu. Ali mislim da se tu krije jedna„kvaka“, koja mi daje povod za razmišlja-nje zašto je sve manje napuštene djece uCrnoj Gori? Moj odgovor je - ABORTUS.

Pročitao sam na Internetu da jeprema podacima Instituta za javno zdrav-lje u 2009. godini u Crnoj Gori izvršeno1.412 abortusa, od kojih čak 965 namjernih. Od ukupnog broja po-bačaja, 5,8 odsto je izvršeno kod djevojaka mlađih od 20 godina,od kojih je čak trećina namjerno abortirala.

Znači, skoro 1000 namjernih abortusa se godišnje izvrši uCrnoj Gori. Podaci nijesu konačni jer je slabija evidencija abortusau privatnim zdravstvenim ustavovama. I eto šta je pravi problem.Veliki broj djevojaka, posebno onih mladih, na ovaj se načinodlučuju da „planiraju porodicu“ i na ovaj način rješavaju se ne-željene trudnoće, tačnije, neželjene djece.

Ostaviću po strani moralni aspekt ovog čina (mada ne znamkako), da ne bih moralisao, ali ovaj čin se ravna sa ubistvom, jer seradi o živim stvorenjima, o malim ljudima kojima kuca srce, kojeimaju potpuno razvijeno tijelo, kojima je neko odlučio da prekineživot, koje neko smatra neželjenim i donosi odluku da im ne trebaim dati šansu da žive i bore se.

Ovaj put želim reći da nije tačno da je humanije izvršitiabortus nego roditi neželjeno dijete. To je apsurd. Ima toliko bra-čnih parova i porodica u Crnoj Gori, ali i u okruženju, koji bi ih jedvadočekali, usvojili i prihvatili kao svoje. Ima puno nekih mojih ku-mova i prijatelja koji ne mogu da dobiju djecu i koji bi željeli usvo-

99metanoja

Ovaj put

želim reći

da nije tačno

da je humanije

izvršiti abortus

nego roditi

neželjeno dijete.

jiti jedno takvo dijete. Zato bi trebali apelovati, trebali osvješćivatiljude u pogledu abortusa. Da ljudi saznaju šta je on zapravo.

Treba ohrabrivati žene da se odluče na rađanje, da seodluče da daju šansu životu, jer život bi našao svoj put i pobjediobi.

Sjetih se jedne priče, koja je prigodna za ovu temu, kako jejedan sveštenik u molitvi pitao Boga: „Zašto Bože ima toliko ne-sreće u svijetu, gdje su ljudi koji bi donijeli napredak čovječanstvu,koji bi našli lijek za sidu i druge bolesti, spasili svjetsku ekonomiju....”

Bog mu je odgovorio: „Ja sam ih već poslao vama”. Sveštenik reče : „Pa gdje su, mi ih ne vidjesmo”. “PA VI STE IH ABORTIRALI!”- odgovori mu Bog.Zaista, kada bi ta svaka treća djevojka koje sam pomenuo

u ovom postu, koja je namjerno abortirala, rodila djete, učinila bidvostruku sreću. Prvo sačuvala bi život tom djetetu. Drugo,usrećila bi i jednu porodicu koja godinama čeka kako bi usvojilaneko dijete. Onda ne bi bilo teško usvojiti bebu.

100 metanoja


ISCJELJENJE DUŠE

Svemu nas uče u školama, samo nas ne uče životu. Kako seboriti sa svim što donosi život? Gdje da naučiš stvari koje su ti odvitalnog značaja, koga da pitaš kad nastupe emotivni problemi ivažne odluke koje prevazilaze tvoje razumjevanje i iskustvo. U školite to ne uče, u porodici za to nemaju sluha ili se ne razumiju. Štoje još gore, mnogi i nemaju porodice ili su im čak porodice najvećiuzročnik problema, zlostavljanja, terora, ubijanja u pojam… Pa nasživotu onda uči ulica, a to nije dobro. Uče nas neke gatare na TVekranima, loši filmovi, španske serije... I ”jeftine” knjige.

Zašto nijesmo otišli u crkvu? Sa pravom pitaš. Ali, na žalost,moja porodica nije vjerovala u Boga i nijesmo išli ni u jednu crkvu.Kada sam odrastao i kada sam odlazio u pravoslavnu crkvu, na ža-lost, tamo se samo površno bave pitanjima duše, pitanjima veza-nim za emocije, intelekt i volju (koji su triosnovna elementa duše).

Naše društvo malo polaže na nekeveoma važne oblasti ljudskog života. Ško-lski psiholozi su skoro neupotrebljivi uovom smislu. Imali smo iskustva sa našomdjecom, nijesu nam bili ni od kakve po-moći. A kad sam ja išao u školu toga nije nibilo. Onda sam neke odgovore sam nala-zio. Ili sam pitao drugove koji ni sebi ni-jesu znali pomoći. Ali smo dijelili međusobom ono što smo znali.

Gdje da čovjek ode i da potraži odgovore, da mu neko kažešta mu se dešava. Da ode kod psihologa ili psihijatra? Ma kakvi!Ne daj Bože da te neko vidi da odeš kod psihijatra, već bi te etike-tirali kao ludog. Posebno ako živiš u nekoj manjoj sredini, nakonposjete psihologu možeš slobodno da se seliš, ako se misliš ženitiili udavati. Ovdje kod nas postoji raširen strah od ludila. To samčuo od jedne naše prijateljice psihijatra kad je gostovala u jednojemisiji. Toliko predrasuda i strahova vezano je za pitanje emocija.Kad se kćerka požali majci, ova se sva uplaši, pa se to krije, pa seprave dodatne frustracije, strahovi od ljudi, nesigurnost, izolacija,depresija....

Kako da se čovjek isčupa iz ovog začaranog kruga? Ja sami započeo pisanje ovog bloga, sa namjerom da podijelim sa svimaneka svoja iskustva i uvjerenja, da pokušam približiti proces i načinna koji da doživimo preumljenje. Ta promjena nije jednokratna, to

101metanoja

Jednostavno ne možeš

dalje, ako se ne suočiš sa

ranama u svojoj duši i ako

ne poradiš na njihovom

iscjeljenju.

je proces u kome je pitanje iscjeljenja duše zapravo najvažniji dio,fundament - osnovni preduslov. Jednostavno ne možeš dalje, akose ne suočiš sa ranama u svojoj duši i ako ne poradiš na njihovomiscjeljenju.

Neki ljudi misle da kad dođu na neki položaj, ili do nekihpara, statusa ili se „dobro udaju“, da će sve one rane nekako ne-stati, da će ostati zakopane tamo negdje u njihovom detinjstvu imladosti. A tek tada se one drastično ispolje. Tek sa srednjim go-dinama sve počinje polako da isplivava i da nas progoni. Čuo samjedno biohemijsko objašnjenje takvih pojava, koje mi se čini vrlorealnim. A to je da sa godinama opada nivo adrenalina u organi-zmu i da počinje da „isplivavaju“ bolne stvari koje smo potiskivali.Adrenalin prema toj teoriji ima ulogu potiskivača tj. „poklopca“ unekoj vrsti ekspres lonca naše duše. Dok smo mladi, dok su adre-nalina pune naše vene, dok ludujemo po diskotekama, provodimose, ono loše lako zaboravljamo, lako stvari guramo pod tepih. Alikad prođu neke tridesete, četrdesete, nivo adrenalina pada, po-pušta poklopac i pišti sve iz nas. Izlivi bijesa, izlivi gnjeva naukućane, na bližnje. Česte su tuče u porodicama, čak i ubistva. Lju-dima treba neki alkohol ili droga, neki fajt i tuča da bi opet podi-gao nivo adrenalina, da bi za trenutak zaboravili, da bi se opustili,da bi zaspali, pregurali dan, odspavali malo. Da bi zaboravili dajesu bili zlostavljani, da jesu bioli ponižavani, silovani i slično.

Ima mnogo učenja psihologa. Neka su dobra, neka nijesu.Neka su uspješna, neka nijesu. Ne bih polemisao sa njima, nitidavao neko svoje stručno mišljenje, jer ga nemam.

Želim samo da ukažem na ono u što sam potpuno uvjeren.Samo Onaj koji je sazdao tvoju i moju dušu, koji je napravio neštotako složeno, tako mekano, tako osjetljivo, tako savršeno, kao štoje tanana i ljudska duša, On može i da popravi. Zaista ne bih daonešto dragocjeno da mi po njemu „prčka“ neko ko to ne razumije.Nije duša dizel motor, u kojeg sipaš ulje, zamijeniš filtere, izduvašventile i on radi. Svaka čast svakome ali ja svoje dijete vodim samokod najboljih ljekara. Savjetujem se samo sa onim ko je prošaoneke stvari u životu i kom vjerujem. O pitanjima moje duše razgo-varam sa svojom ženom, sa svojim ocem, svojim sveštenikom, samožda dva prijatelja.. I tačka. Ali jedini sa kojim istinski mogu darazgovaram je Bog, koji je Veliki Majstor.

Da dužim priču, o ovoj temi ću sigurno pisati još ovih dana.Danas ću samo otvoriti problem. Baviću se načinom na koji mo-žemo da pobjedimo neke unutrašnje probleme. Nemaju svi istiproblem. Neko ima problem po pitanju svojih misli i razuma. Ummu je konfuzan. Uvijek puno priča. Sklon je detaljisanju, stalnomopravdavanju pred drugima, izvinjavanju, brz je na jeziku i u sta-

102 metanoja

lnoj je potrebi da se dopadne drugima.Neko ima problem po pitanju volje, pa jepreviše povodljiv, sklon je da nekog slušau svemu, nema svoje ja, ili sa drugestrane, želi da dominira, da kontrolišedruge, ima stalnu potrebu da se brine odrugima, koji su slabi, bolesni ili invalidi,pa ih tretira kao nesrećnike kojima trebapomoć i lijepi se za takve. Treći imaju pro-

blem sa svojim emocijama, ne uspjevaju da ih kontrolišu, već kaoda njih kontrolišu emocije, pa su često plahoviti, gnijevni, ili su za-visnici od uzbuđenja i adrenalina, stalno je kod njih neka euforijaili down. Stalno gore dolje. Neuravnotežene osobe koje idu iz kraj-nosti u krajnost.

Postoje pilule za smirenje, pilule za podizanje, pilule protivdepresije, pilule za spavanje. Ali suština nije u tome da se liječespoljne manifestacije. Uzroci ostaju sakriveni u nama. Suština jeda se uđe u korijen problema, da se sagledaju uzroci svega toga.Pa će se te posledice rješavati, kad se korijen iščupa. Koliko samsamo korova, kupine i šiblja posjekao oko svoje kuće. I sve je dobronekoliko nedjelja, ali opet niču na istom mjestu jer im korijen ni-jesam sasjekao. Tako čovjek mora da se suoči sa korijenom pro-blema da bi se čitavo „stablo bolesti“ duše oborilo, a on doživioiscjeljenje.

Nije uvijek lako otkriti uzroke. Ipak, su nam tu ispred nosa.Ali, nekako ih nijesmo svjesni ili ne želimo da se suočimo sa njima,ne želimo da priznamo. Niko nam nije rekao da je nešto nije bilou redu i da nas presvjedoči o greškama našim, ili greškama našihroditelja i drugih koji su uticali dominantno kada smo formiranikao ličnosti.

Ali ako je neko spreman da zastane I da se pozabavi sa svo-jom dušom, sa svojom ličnosti, da se suoči sa svojim “demonima”,taj je kupio ulaznicu za METANOJU.


ISCJELJENJE DUŠE (VRATA BOLA)

Pomenuo sam različite oblasti u kojima ljudska duša možebiti ranjena i zarobljena. Nije kod svakog isto. Neko ima problemsa ovim, neko sa onim. Nema nekog univerzalnog recepta, jer nijeni svima ista „dijagnoza“. Ja to zamišljam kao onu igricu RISIKO, ukojoj imaš svoju vojsku npr. crvenu i polako osvajaš čitav svijet, atvoj neprijatalj npr. crni - drži neke druge teritorije. I kad pogledaš

103metanoja

Čovjek mora

da se suoči sa korijenom

problema da bi se čitavo

„stablo bolesti“ duše

oborilo, a on doživio

iscjeljenje.

onako odozgo, vidi se šarena crno - crvena tabla. To je prva lekcijakoju sam naučio. Biješ jednu po jednu bitku. Ne otvaraš sve fron-tove, jer bi sigurno izgubio, nastala bi konfuzija.. Izgubio bi se i klo-nuo. Treba da pustiš da ti jedan po jedan problem postaje jasan ida korak po korak osvajaš svoju dušu i da je iscjeljuješ.

Ako u svojem životu vidimo negativizam, nedostatak sa-mopouzdanja, kompleks niže vrijednosti, depresiju, samosažalje-nje, česta ogovaranja i osuđivanja drugih ali i sebe, ljutnju i bijeskada se govori o stvarima iz prošlosti, svađe, mržnju, ljubomoru ikontrolu nad osobama koje volimo, onda sigurno trebamo iscje-ljenje.

Ali, to su i dalje samo plodovi i spoljne manifestacije unu-trašnjih povreda koje donose i unutrašnje nemire. Ovakvi nemiridonose često zavisnosti od alkohola, droga...Neki su zavisnici odhrane, seksa, novca i kocke. U nekim oblicima ljudi preteruju i saradom. Stalno su zaposleni nečim, samo da se ne suoče sa povre-dama i bolnim sjećanjima. Osjećanja su nabijena i česta su „puca-nja“ bez ikakvog posebnog povoda.

Postoji sakriven razlog u našoj prošlosti, neko traumatičnoiskustvo, koje nas je navelo da donesemo pogrešne zaključke i sta-vove o sebi i drugima. Znam ljude koji su potisnuli sve ovo u sebe,ne sjećaju se čak velikog dijela svojeg djetinjstva. Jedan prijateljnam je ispričao priču o djevojci koja je toliko potisnula u sebe si-

104 metanoja

lovanje koje je doživjela na nekoj žurci, pa se gotovo nije sjećalakako su je opili i onda redom silovali. Kasnije je u procesu isece-ljenje, u molitvi, došla u svojim mislima do zaključanih vrata tesobe u kojoj je silovana, vidjela je kako joj je Isus otvorio vrata iugledala je sebe na krevetu kako je siluju, sobu koja je bila punamemle, paučine, koja je bila u neredu i haosu. A onda je počeloubrzano spremanje sobe, čišćenje kao na nekom ubrzanom filmu,

Isus je išao po sobi i spremao sve što jerazbacano i na kraju je soba bila potpunočista, mirisna i osvijetljena, sve se blistalo.I onda je čula neku lupnjavu na vratima.Kad je iznutra otvorila vrata te sobe,mogla je vidjeti čitav red mladih djevojakakoje stoje ispred vrata i koje su trebaletakvo isceljenje, jer su bile silovane. Dotada u dnu svoga srca, osjećala se bijedno,osjećala je krivicu i stid. Mrzela je sebe!Nije mogla da samu sebe prihvati i imala

je vrlo nisko mišljenje o sebi. Odjednom je dobila svoju vrijednosti svoju svrhu da pomogne onima koji su prošli slične stvari.

Morala je ta mlada žena proći kroz VRATA BOLA. Sva zlo-stavljanja, sva ponižavanja, sva odbacivanja, bila ona očigledna ilinekako prikrivena i podmukla, izazivaju stravičan bol u našim sr-cima i tjeraju nas kao kroz zatvorska vrata. Drže nas na onoj dru-goj strani, gdje se osjećamo zarobljeni u strahu, tugi, bijesu,pretvaranju, lažnim osmjesima, pretjerivanju u uzbuđenjima, eu-forijama. Neki imaju nesređene misli, prisilne misli, robuju nekimseksualnim perverzijama. A neki se povlače u sebe, pasivni su, de-presivni i nesigurni.

Prvi među koracima ka iscjeljenju je SUOČAVANJE sa pro-blemom, suočavanje sa istinom, suočavanje sa tim istim VRATIMABOLA, kroz koji smo prošli u naš „unutrašnji zatvor“. Obično ljudine žele da ponovo prolaze kroz sve to, ne žele ni da se sjete, ne želeda se suoče sa svojim tlačiteljima, bilo stvarnim bilo umišljenim. Alitrebaju da prođu kroz to bolno iskustvo. To je jedna druga vrstabola, ali je to ipak bol. To je pozitivna strana bola (zar takvo što po-stoji?) to je bol koji je nužan pri liječenju, kao bol pri vađenju zuba,bol od uboda djelotvorne injekcije, bol poslije operacije...

Ovaj bol moramo prihvatiti, da bi prošli kroz VRATA BOLA.To je bol kog žene prožive prilikom porođaja i ne mogu reći - ja neželim da me boli - ako hoće da ugledaju život iz svoje utrobe. Ovombolu koji donosi duševno isceljenje se ne treba suprostavljati, jerdonosi oslobođenje, katarzu, donosi plač iz dna duše poslije kojegti je lakše.

105metanoja

Samo ova Bezuslovna

ljubav, koja oprašta, koja

opravdava, koja sve naše

slabosti prekriva, ta nam

Ljubav daje snagu da

prođemo kroz ona VRATA

BOLA, napolje, na svjet-

lost u slobodu.

Ovim putem čovjek ne treba da ide sam a nema ni snageni hrabrosti da to sam čini. Kako se izboriti kada si se identifiko-vao sa tim što ti je činjeno i povjerovao da je istina sve ono ružnošto su govorili za tebe? Za ovaj proces nam treba Vodič, koji je pro-lazio tim Vratima Bola, vodič koji je pretrpio takvo odbacivanje,takvo zlostavljanje, takvu izdaju i poniženje kakvo se ne može mje-riti. Vodič može biti samo Onaj kome se od prekobola raspuknulosrce i potekli krv i voda. Nije bilo centimetra na njegovom tijeluna kojem nije bilo udaraca. Samo Onom ko je sve to prošao, nevinbez ikakve krivice, Onom koji je pobjedio smrt i grijeh, ja bihmogao da vjerujem i da prođem još jednom kroz svoje bolno isku-stvo. Ali da doživim još jedan poraz, to ne bih podnio.

Ja bih dao samo Njemu da me vodi, jer to je onaj VelikiMajstor iz jučerašnjeg posta, koji poznaje naše dubine duše, jer ihje stvorio. Uz to, sve to što nam se dešava On je prošao i osjetio nasvojoj koži i duši. On sve razumije. Dao bih da me vodi samo Onajkoji nas ne krivi, već naprotiv... On nas je opravdao da bi nas spa-sao. Njemu smo bili i sad smo važni. Ne odbacuje nas i ne uslo-vljava. Ne kažnjava i ne manipuliše, već nas ljubi ljubavlju istom isvakodnevno čini milost. Samo ova Bezuslovna ljubav, koja opra-šta, koja opravdava, koja sve naše slabosti prekriva, ta nam Ljubavdaje snagu da prođemo kroz ona VRATA BOLA, napolje, na svje-tlost u slobodu.

Ako Mu vjeruješ, ako se uhvatiš za Njegovu ruku, nećeš sebojati svojega tlačitelja, nećeš se bojati svojih napasnika, nećeš sebojati onog ko ti se rugao i koji te je prevario sa drugom. Ta Ljubavje čvrst oslonac da kreneš u svoje oslobođenje. Ne osvetu, već du-boko opraštanje i zaborav, kako bi mogao da nastaviš dalje sa svo-jim životom.

To pokajanje i ta promjena u duši čini nas drugačijim, slo-bodnim da možemo da dobijemo mir, da budemo smireni i strplji-vi, da budemo ljubazni i radosni. To nam donosi krotkost imogućnost samokontrole naših osjećanja. To donosi onaj unutra-šnji spokoj, da konačno doživimo pravu opuštenost. Kada nas Onvoli, ne moramo više da se pretvaramo da bi bili voljeni, ne mo-ramo da budemo „nasmiješeni“ i da budemo ono što nijesmo, dabi nas neko prihvatio. Ne moramo da lažemo i da se krijemo. Mo-žemo napokon da odahnemo od onog unutrašnjeg nemira i daosjetimo da nas više ne boli duša, jer smo prošli zajedno sa Njimkroz Vrata bola, kao novorođeni. To je ISCJELJENJE DUŠE.

106 metanoja


PROMJENE

Od početka mog bloga Metanoja, pričam o promjeni misli,riječi i djela. Jedan od mojih FB prijatelja je priču sa bloga koja jeimala veliki broj posjeta i dobila dosta „lajkova“ s punim pravomkomentarisao na slijedeći način: „ Sve je to Lave fino i sa svim seslažem. Vidim da mnogi „lajkuju”, ali šta ti to vrijedi kad nijesmospremni da to primijenimo i da nešto promijenimo u svom životu.”

Tako je pokrenuo krucijalno pitanje: Koliko smo spremnida se mijenjamo? Koliko smo spremni na promjene?

Lako je kritikovati i vidjeti pogreške drugih. Lako je tražitipromjene u društvu i izraziti nezadovoljstvo postojećim stanjem.Lako je reći šta bi ovaj ili onaj trebali da urade ili šta je dobro ne-gdje drugo , u ovoj ili onoj zemlji. Ali, kada trebamo nešto promi-jeniti u svom životu i svom ponašanju - e tu smo već teški. Tu smoosjetljivi. Tu ne damo na sebe. Imamo mnogo opravdanja u svojimglavama za svoje postupke, ali kad isto to drugi uradi to što mičinimo vrlo smo spremni da osudimo njegov čin.

Siguran sam da ljudi koji pričaju sve one priče o evropskimintegracijama i silno žele da Crna Gora postane dio Evrope, ni samine znaju šta govore.

Koliko je ljudi zaista spremno dauđe u Evropu i koliko njih u tome vidišansu i napredak? Bojim se da kako se pri-bližavamo cilju evropskh integracija, po-staje sve izvjesnije da drastično opadaentuzijazam za Evropom, jer u dubini svo-jih srca, neki od nas nijesu baš oduševljenipribližavanjem.

Koliko nas zna strane jezike? Kolikonas je spremno za tržišnu utakmicu sa ev-ropskim firmama i kadrovima? Koliko ljudi

zna da će, kad uđemo u Evropsku uniju, svaki evropski građaninimati pravo da konkuriše na slobodna radna mjesta u našim drža-vnim organima, u našim firmama, pod jednakim uslovima? Da lineki vide sebe u toj Evropi? Bojim se da ne.

Mislim da se velika većina nas zapravo boji promjena. Bilokakvih. Jer, promjene donose neku vrstu nesigurnosti. Svi koji sunesigurni u svoja znanja, u svoje kvalitete , nevoljno gledaju nabilo kakve promjene.

Ja sam većinu radnog vijeka proveo u novim projektima,transformacijama, reformama. Uvijek sam imao jedno isto isku-

107metanoja

Jednostavno, poslušajte

šta vam govore ljudi koji

vas okružuju. Posebno

oni koji vas vole i koji vas

mole da promijenite neke

stvari u svom radu, u

svom odnosu.

stvo, nailazio sam na snažne otpore i protivljenja, i to ne samo uljudima koji su donosioci odluka. Naprotiv, najveće protivljenjesam doživio od neposrednih izvršilaca, onih koji imaju neke sitnepriviegije, neke svoje male šemice. Grčevito su se držali svojeg rad-nog mjesta na kojem rade po 20 i više godina. Držali se starih me-toda rada. Svaku promjenu su doživljavali veoma negativno.Pružali su otpor.

Zato je tako lako pričati o promjenama vlasti, o potrebi dase uradi ovo ili ono kod nekog drugog, ali kada reforma dođe utvoj kolektiv, u tvoju malu firmu, onda postaje gusto. Onda dola-zimo do suštine metanoje, a to je voljnost da se mi sami promje-nimo, da najboljim odgovorimo novonastalim okolnostima. Tu sebije bitka sa reformama, u našim glavama, u našim srcima, u našojvolji.

Lakše je kad se sve ono što treba da se promijeni tiče tamonekog. Kada čitamo ove redove mislimo da bi trebao da se pro-mijeni moj suprug ili moja žena..da me bolje razumije.. da mi višepažnje posvećuje. Lakše je kad treba da se promijeni moj šef naposlu, moje kolege tako da imaju razumijevanja za moja kašnje-nja, kikseve… Lakše je da se promijene moji roditelji, naše vlasti,da se promijeni neko tamo u svijetu, ali mi da nastavimo kako smodo sada radili i da zadržimo ili ostvarimo određene benefite. Samoda se ne mijenjamo. Samo da ne moramo učiti pod stare dane, dane moramo mijenjati svoje (loše) navike, da ne moramo mijenjatisvoje stavove, da ne moramo mijenjati svoj odnos prema drugima,životnoj sredini, svojim obavezama... No, život je neumoljiv. Tečei donosi tehnološki i svaki drugi napredak, a mi želimo da ostanesve kako je i bilo.

Zato, pogledajmo još danas sebe u ogledalu realnosti. Gdjesmo, kakvi smo i pokušajmo da popravimo ono što vidimo da nijeu redu. Kako znati šta trebamo učiniti? Jednostavno, poslušajtešta vam govore ljudi koji vas okružuju. Posebno oni koji vas vole ikoji vas mole da promijenite neke stvari u svom radu, u svom od-nosu. Poslušajte svoje žene, svoje šefove, svoje kolege i prijateljei vidjećete da nije sve tako fino kako vam se čini i da se ima šta mi-jenjati.

Što prije donesemo odluku da uđemo u promjene i re-forme u svom životu, tim prije ćemo postati akteri promjena kojedolaze.

Bili mi toga svjesni ili ne, promjene su jedina konstanta...

108 metanoja


IZAZOVI BESKONFLIKTNOSTI

Mislim da se sjećam kad sam upao u zamku beskonfliktno-sti, iz koje, evo, izlazim godinama, decenijama. Kao dječak sam bioveoma konfliktan, to mogu da vam potvrde moj brat, vršnjaciispred zgrade. Nijesam dao na sebe, nijesam dao da mi niko diramlađeg brata, nijesam se nikad povlačio pred mangupima, kojih jebilo puno u našem kvartu. Ako ih je bilo više od mene, kad bi kre-nuli da nam prijete, skakao bih na najjačeg, kako me je otac učio,da se ovi slabiji uplaše i zastanu. Udarao sam prvi i najjače štomogu.

Sa 15 godina otišao sam od kuće, u srednju vojnu školu.Tamo sam se tek morao boriti za svoje mjesto. Svi su bili novi, puniželje za dokazivanjem. Prednjačili su neka trojica iz susjedne sobeod mene. Oni su svakog zadirkivali, tukli, udarali jake „zauške“. Po-sebno su imali neki pik na mene. Prosto su me proganjali. Nijesamim se povlačio, nijesam im se sklanjao, nego sam im zakazivao tučeiza menze, tukli smo se po hodnicima, tukao sam se 16 puta zaprvih par nedjelja. Nijesam se čak ni javljao roditeljima, sve to vri-jeme, nijesam znao šta bi im rekao kako mi je i kako se borim zasvoje mjesto u internatu. Kulminiralo je kada sam jednog tako jakoudario nogom u glavu da sam ga oborio. Pocijepao sam mu usnui napravio modricu koja se nije mogla sakriti od starješina. Treni-rao sam karate aktivno od svoje 10 godine i bio veoma vješt utučama, kojih je bilo puno u našem djetinjstvu.

Uslijedio je raport kod poručnika. Sjećam se da ih je bilodvojica. Jedan je vikao i unosio mi se u facu. Drugi je mirno i lijepogovorio, ali je lomio kosti svojim riječima. Morao sam stajati mirnonekih 2 ili 3 sata. Bio je to klasičan dril. Ne znam šta se tada desilo,

109metanoja

ali nakon toga, više se nikad nijesam potukao u životu!Svoje konflikte sam nekako sabijao u sebe. U prvih pola go-

dine, taj adrenalin sam teško suzdržavao. Sjećam se da mi se ne-koliko puta zanesvjestilo i smračilo pred očima. Teško samkontrolisao sebe, ali sam kontrolisao. Počeo sam primjenjivatineke druge metode, osim onih primalnih načina kojima sam rje-šavao svaki sukob, a to je pesnica u glavu.

Ali već kao student sam otišao u neku drugu krajnost, pasam na svaki verbalni napad, odgovaraoćutanjem. Ćutanje je postalo moje „pje-snica u glavu“. Ćutanje je bilo najvećamoja odbrana, moj prezir prema onimakoji su me napadali, krivo optuživali, kojisu me vrijeđali, koji su mi prijetili.

Ali, u zadnjih nekoliko godina, tumi je i Ceca puno pomogla i ohrabrujeme. Da kažem to što trpam u sebe. Dakrenem u konflikt, da se ne bojim. Jer tome tišti, to potiskivanje mi je postalo ve-liki teret. Ta beskonfliktnost u korijenu svome, postala je ravna ku-kavičluku, nije iskrena, nije istinita, licemjerna je i ne rješavaprobleme, već ih odlaže za neko „bolje vrijeme“ koje nikad ne do-lazi. Postao sam kao kanta za tuđe smeće, jer je svaka negativnakomunikacija, bila jednosmjerna kad sam ja u pitanju, išla je kameni, i ostajala u meni. Postala je zamka iz koje se teško izlazi.

Ali ono što je srž problema, ta beskonfliktnost, nije diomoga bića. U dnu moga srca, leži borac za pravdu, leži onaj koji želida zaštiti one koji su slabiji. U meni leži LAV (vjerovatno nijesamslučajno dobio to ime), a ja sam ga potiskivao, ja sam ga prekri-vao pepelom, njega sam se stidio, njega sam se bojao. Ako uđemu konflikt šta će se desiti?!? Ja nijesam onaj koji treba da ćutim, na-ravno ne mislim da bih trebao da se bijem i da prijetim, ali bi tre-balo stati na put mangupima, stati na put opadačima, onim kojilažno pljuju, oni koji ne govore istinu. Da im ovaj put jasno i u licekažem to što govori iz mene. Da uđem u konflikt, jer sam vidio dase u konfliktima kriju takvi blagoslovi. U zadnjih nekoliko godina,sve teške situacije, sve bune, svi štrajkovi, sve vatre u koje samušao, miran ali odlučan, učinili su da stojim u onome što je istina,bez velike vike, ali sa jasnim i odlučnim glasom, tu sam pronašaosam blago. To je blago koje se krije ispod kamena konflikata u kojetrebaš ući. To je zlato koje teče, vatra koja grije. Svaki konflikt ukoji sam ušao u mom braku, riješio je problem, približio nas unašim srcima, raspalio novu strast. Mnogo se više poznajemo,mnogo se više volimo, od kada sam progovorio, od kada sam pre-

110 metanoja

Ali ono što je srž

problema, ta beskonflikt-

nost, nije dio moga bića.

U dnu moga srca, leži

borac za pravdu, leži onaj

koji želi da zaštiti one koji

su slabiji.

stao da ćutim u svom bijesu, prestao datrpam stvari pod tepih, prestao da budemono što nijesam. Nijesam maca , ja samLav.

To je kao neki biser u školjci, nadnu mora koje vjetrovi podižu, talasi nose.Kada prođeš uzburkanu površinu, kadaprođeš buru, ispod je sve mirnije, na dnuse ne čuje ništa, na dnu stoji otvorenaškoljka, koja ima dar za tebe, tebe koji si pobjedio IZAZOV BE-SKONLIKTNOSTI. Jer konflikt mi je donio nekoliko najboljih prija-telja. Od one trojice sa kojim sam se tukao, jedan mi je bio je odaniprijatelj. Četiri godine srednje škole smo bili nerazdvojni, djelilismo sve, svaki dinar, svaki sendvič, svaki izlazak. Prve momačkedane proveo sam sa njim. Osjetio sam šta znači imati prijatelja dokoske, prijatelja koji je tvoj, kojeg voliš kao samog sebe. Konflikt ukoji smo ušli je oblanda za unutrašnju slast , bliska ljubavi. Zar sene kaže KO SE BIJE TAJ SE VOLI?

111metanoja

Konflikt mi je

donio nekoliko najboljih

prijatelja.


ZAVRŠITI ZAPOČETO

Na Blogu ćeš naći roman kojega sam započeo a nijesam gazavršio. Imam još veliki broj stvari koje mi stoje nezavršene, pro-jekti, investicije. Moram priznati da sam se sa ovom lekcijom ZA-VRŠITI ONO ŠTO ZAPOČNEŠ suočavao gotovo čitavog života i učioje svaki put iznova. Nekad neuspješno. Sad, sve češće, uspješno.

Jedan sam zaključak mogao da iz-vedem. Lakše je započeti projekte nego ihdovršiti. Za početak ti je dovoljna tvojavolja. Za završetak potrebni su Božija mi-lost i čudo. U našoj je vlasti da pokrenemoneke stvari.U Božijoj je da ih ostvarimo.Posebno neke bitne i životne projekte, ni-jesam uspijevao da bez nekog čuda,„spleta sretnih okolnosti“ ili neočekivanepomoći drugih, privedem kraju.

Uvidio sam da nijesu teškoće onekoje opredjeljuju nečiji uspjeh. Jer svakom je teško, gotovo po-djednako. Ali jedni istrajavaju i uspijevaju, a drugi se gube, odu-staju pa zato doživljavaju neuspjeh. Sjećam se tačno vremena,kada se lomilo na mom studiranju, kada sam kao na onoj prevojni-ci između dva sliva, mogao da odem na drugu stranu i da ga nikadne završim. Ali, slomio sam to u sebi, nastavio i uspješno u rokuokončao fakultet. Znao sam mnogo njih koji su odustali, koji go-vore, „OSTALA SU MI DVA I DIPLOMSKI“...

Danas sam baš na poslu pričao stari vic na ovu temu.Vratio se iz Beograda sin poslije 8 godina pokušaja da da

uslov i upiše drugu godinu pravnog fakuteta i rekao ocu: „Viđi, javiše ne mogu, stvarno, napuštam fakultet!!!

Vrti otac glavom i kaže mu na to: „Ti kako god hoćeš, a ja iđjed nećemo da odustajemo, zaisto!“

Nego, da se vratim na temu, ko ostvaruje uspjeh i završavazapočeto? U čemu se razlikuju oni koji su „uspješni“ od „neuspje-šnih“.

Nije stvar u tome što su ovi prvi posebniji od ovih drugih,već su prvi istrajni i ZAVRŠAVAJU ONO ŠTO SU ZAPOČELI. Tako je ikod onih koji su lideri. Lideri su oni koji ZAVRŠAVAJU ONO ŠTO SUZAPOČELI. Takve ljude slijede drugi. Kako će te slijediti neko ako sionaj koji nešto započne, uradi par stvari, najavi velike rezultate,najavi kule i gradove, zaintrigira druge koji počnu da ga slijede, aonda poslije nekog kratkog vremena, započinje neki drugi proje-

112 metanoja

Uvidio sam da nijesu

teškoće one koje opred-

jeljuju nečiji uspjeh.

kat, i opet velike najave, velike riječi, obećanja. A šta je sa onimakoji su ga počeli slijediti? Jednostavno se gube, dezorijentišu iodlaze svak na svoju stranu. Takvog više teško da ćeš opet prido-biti za sebe, za sljedbenika.

Pa i ovaj moj roman, koji stoji, opominje me da nijesam ZA-VRŠIO ZAPOČETO. Svaki dan odlazeći na posao, prolazim poredkuće jednog prijatelja, sa kojim sam započeo jedan investicioniprojekat, koji stoji, zbog ovog, ili onog, zbog krize, zbog kreditaitd...šta god da je, ali NIJESAM ZAVRŠIO ZAPOČETO.

Ali taj nedostatak volje da seistraje, tu nesigurnost, to premišljanje, tokolebanje uslijed nevolja, koje su kao popravilu dolazile pred sam kraj nečega štotreba da se efektuira, sa tim se i danasborim. Vjerovatno sa time se svisuočavamo na putu ka uspjehu. Kolikosmo samo puta čuli od uspješnih ličnosti,da je formula za uspjeh VJERA U ONO ŠTORADIŠ I ISTRAJNOST DO CILJA. To je kaoformula H2O. Formula koja se sastoji oddva elementa VJERE i ISTRAJNOSTI.

A ta snaga se krije negdje u nama, neko je zoveNADČOVJEČANSKA SNAGA. To je ona snaga koja se javlja kad sipotpuno malaksao... To je onaj prkos koji se budi, kada zamiresvaka nada... To je ona odlučnost kada te svoga obuzima strah... Toje onaj stav da ću uraditi ono što sam obećao, makar se zemljeprevrnula... Jer, tek kada stanemo svim svojim snagama, svim svo-jim srcem, svim svojim umom iza onog što smo obećali, što smodali riječ... da naše Da bude Da, da naše Ne bude Ne... onda osje-timo da se u nama budi jedna Sila koja je kadra pokrenuti planinekoje stoje pred nama, koja je kadra da završi ono što smo za-počeli... Kada pobjedimo sebe u toj nesigurnosti, kada pokažemoodlučnost i vjeru da ZAVRŠIMO ONO ŠTO SMO ZAPOČELI, vi-djećemo kako se čuda događaju.

Stalno me opominje jedna priča, koju sam čuo prije 10 go-dina, o momku koji je odlučio da kopa zlato i koji je kopao na mje-stima na kojim su drugi odustali. Desilo se da je najaču zlatnu žilunašao na samo pola metra kopanja, na mjestu na kojem su drugiodustali i bankrotirali. Oni su kopali, kopali, ali pošto nijesu unekom roku koji su postavili u svojim glavama uspjeli, oni su odu-stali, nijesu imali vjere da nastave dalje. Pravo bogatsvo je bilo nasamo korak od mjesta gdje su odustali.

113metanoja

Kada pobjedimo sebe u

toj nesigurnosti, kada

pokažemo odlučnost i

vjeru da ZAVRŠIMO ONO

ŠTO SMO ZAPOČELI,

vidjećemo kako se čuda

događaju.

A često, to je ono mjesto krize,mjesto loma, kao kad je Kolumbo prijesamog pronalaska Amerike, doživio silnupobunu na brodu, jer se svim članovimaposade učinio suludim nastavak puta, jersu zalihe hrane i pića pale ispod svakogminimuma, koji im je bio dovoljan za po-vratak. Dok su oni gledali u zalihe za po-vratak i u zalihama tražili sigurnost i spas.Kolumbo je je gledao ispred. Vjerovatno

nije nikad razmišljao o povratku, jer je vjerovao da će naći ono štaje krenuo naći. Tu tanku liniju „smrti“ mogu preći samo oni kojivjeruju da će naći život na drugoj strani. Oni ne prave zalihe zapovlačenje, oni ne prave odstupnicu, ne traže izgovore, oni suspremni da se bore, da umiruju pobune, da donose teške odluke,da se nastavlja dalje putovanje, DA SE ZAVRŠI ONO ŠTO JE ZA-POČETO. Znajući da je u mojoj vlasti bilo da krenem ka onom u štavjerujem, jer znam DA HTJETI I MOĆI DOLAZI OD GOSPODA.

114 metanoja

Pravo bogatsvo je bilo na

samo korak od mjesta

gdje su odustali.


TRUTH, NOT TOLERANCE

I sada me je, nekako, po malo stid, tog razgovora za posao,kada mi je ponuđena bila funkcija sekretara ministarstva, što samto imenovanje uslovio samo jednim uslovom: „Da ne moram dalažem!“. Sjećam se još tog pogleda moga sagovornika, koji me jepogledao pomalo sažaljivo pitajući se: „O čemu ja to?“. Imao sampredrasudu da što si na većoj funkciji u državi, to si prinuđen da sveviše lažeš. Što ću, takva je o tim stvarima bila percepcija i ljudi okomene.

Skoro je moju majku startovala jedna komšinica, koja me jevidjela u nekoj emisiji, i pitala je: „Bogati Soke, vjeruje li stvarnoLav ono što priča“.

I moja majka gleda u nju kao onaj moj sagovornik nekada.Ne može se načuditi, zašto tako misli.

Sve ovo govorim, jer mi još odzva-nja u glavi rečenica koju sam čuo prije nekidan u jednoj fenomenalnoj dokumenta-rnoj emisiji o Kubi, njenoj revoluciji, Fi-delu, krizi u zalivu Svinja, zategnutostiizmeđu SAD i SSSR koja je svijet dovela nagranicu atomskog rata. Autori te emisijebave se kritičnim trenutkom kada je obo-ren američki bombarder. Čekao se oštarodgovor JFK. Zatim su uslijedili tajni pre-govori sa predsjednikom Hruščovom itajni kompromis iza leđa Kastra, na štetu Kube. Fidel je, pred sto-tinama hiljada građana, burno reagovao na čin SSSR-a. Potom,nakon razgovora sa specijalnim izaslanikom Hruščova, Kastro držipomirljiv govor, potpuno drugačiji od onog prije neki dan. Oku-pljena masa različito reaguje. Jedna starica u prvom redu gorkoplače i kaže za Kastra: „Vidim ga, ni sada ne govori laž, ali ne go-vori nam ni punu istinu!“.

Da li zaista čovjek mora da laže da bi bio uspješan? Da limora da utaji porez, nešto švercuje i vara da bi zaradio bogastvo?Da li biti političar, neminovno nosi sa sobom „polu istine“, sitnelaži i prećutkivanja?

Mene su iskreno pitali neki mladi prijatelji, koji znaju davjerujem u Boga, kako ja mogu da budem član DPS, kako mogu daradim u Vladi, da budem direktor privatne firme. I ja sam ih čudomgledao kao moja majka komšinicu. Zar je zaista tako žalosno nisko

115metanoja

„Vidim ga, ni sada ne gov-

ori laž, ali ne govori nam

ni punu istinu!“

mišljenje ljudi? Zar smo se pomirili sa takvim stavom o ljudima - dabiti u vlasti ili biti uspješan isključuje mogućnost da si moralan.

Ne govorim da sam ja moralan, niti volim da govorim osvom poštenju i obrazu, da govorim da ni-jesam takav i takav. Ja samo često stav-ljam pred sebe ova pitanja, da nepostanem kao Kastro „da ni sada ne go-vorim laž, ali da ne govorim ni punuistinu!“.

I zato sam stavio i ovaj naslov sajednog poznatog znaka koji ljudi držečesto kod zadnjih tablica na automobilu:„TRUTH, NOT TOLERANCE“. Sebe opomi-njem, a ovim blogom i vas koji čitate - dasa lažima nema kompromisa. Za mnoge stvari trebamo i moramoimati toleranciju, recimo, kad je u pitanju rasna i nacionalna tole-rancija. Nije hrišćanstvo kada se gložimo oko srpskog ili crnogor-skog jezika, nije hrišćanstvo kada se gložemo oko pripadnostijednoj ili drugoj nacionalnoj ili etničkoj grupi. Trebamo sačuvatitoleranciju prema tuđim posebnostima, afinitetima, polu, bojikože, imovnom stanju... O toj toleranciji ne pričam. Ali nema tole-rancije kad je u pitanju laž, nema tolerancije prema sitnim ili veli-kim krađama, prema preljubi, malverzacijama, prevarama,utajama... Sa tim se trebamo boriti. Čime? Puškama? Ne. Uvre-dama? Ne. Sa tim se s trebamo boriti: ISTINOM. Reći istinu, oslo-bađajuće je iskustvo. I za tebe koji govoriš i za onog kojem segovori. Njegov je izbor hoće li je on poslušati ili neće a ti si svojudušu spasio.

Na pitanje da li vjerujem u sve ovo što govorim? Kažem:DA! A da li je to lako? NIJE! Iako nije lako govoriti punu istinu, vje-rujem da čovjek može raditi pošteno i od svog rada pošteno daživi. Može doći i na najveću državnu funkciju govoreći istinu i možese boriti za istinu. Može zaraditi pare a da nikog ne prevari, danikog da zakine na mjeru, nikog da ne ošteti. Može da živi u brakua da ne prevari svoju ženu. Može da podiže svoju djecu a da ih nelaže i ne manipuliše sa njima.

Jer ako ne bi bilo moguće ostati u Istini, onda Istine ne bini bilo. Ako ne bi bilo moguće ostati na Pravom putu, onda Njegane bi ni bilo. Onda bi taj bog bio jedan veliki podli prevarant, akoti ne bio dao dovoljno snage da možeš pobjediti svako iskušenje.Jer ako ne postoji mogućnost da čovjek pobjedi grijeh uz Njegovupomoć, onda pravde ne bi bilo. Ja vjerujem u jednog drugačijegBoga, koji ne kaže - ja znam neki put, ja znam pravu istinu, ja ću vas

116 metanoja

Reći istinu, oslobađajuće

je iskustvo. I za tebe koji

govoriš i za onog kojem

se govori.

odvesti ka večnom životu, nego koji kaže: JA SAM PUT, ISTINA IŽIVOT. Ko ostane u Njemu, u Istinu, taj će naći puninu života, tajneće promašiti svoju put.

Danas se ne bojim da prihvatim neki posao, neki položaj, ustrahu da ću zbog toga sve upropastiti, da ću biti prinuđen da sla-žem ili ukradem. Jer i laž i krađa i prevara ili neki drugi grijeh, nestoji negdje van mene, van moje kontrole da im neću moći odo-ljeti. Lako je biti čovjek i hrišćanin u nekoj ćeliji, u nekoj pećini navrhu Himalaja, daleko od ljudi, daleko od iskušenja, daleko odstvarnog života. Daleko od prave borbe. A ta borba je svakodne-vna, ta borba da ostanem u istini je 7 puta 77 u toku jednog dana.I ne kažem da svaki put uspjevam, ne kažem da sam pravedan,kažem da pravednik pada i po 7 puta na dan, ali ću i dalje da usta-jem i da nastavljam da se borim za istinu, i tu nema kompromisa,nema izgovora - NEMA TOLERANCIJE, KADA JE ISTINA U PITANJU.

117metanoja

ponedjeljak, 22. avgust 2011.

GUŠTERICA

Mnogo sam vremena proveo razmišljajući o vođstvu tokomživota. Kako pronaći pravi put? Kako pronaći rješenje u određenimsituacijama? Kako napraviti prave izbore? Jer često, iako znaškamo trebaš stići, neznaš kako? Ne znaš na koji način? Jer sam du-boko ubijeđen da Makijaveliji nije u prvu i da cilj ne opravdavasredstva. Ljudi se najmanje razlikuju u namjerama a najviše se ra-zlikuju sredstvima kojima hoće da sprovedu u dijelo svoje namjere.Kako kaže ona izreka: „Put u pakao je po-pločan dobrim namjerama“. Mogao bihnabrojati mnogo kriminalnih radnji kojesu bile motivisane rješavanjem nekog eg-zistencijalnog pitanja, školovanja svojedjece, rješavanja stambenog pitanja, sti-canja političkih poena, izgradnje nekihifrastrukturnih i sličnih projekata. I onda,uhvaćeni u tom svom djelu, kao da su ljudizbunjeni zašto ih progone, šta je grijeh štosu htjeli pomoći svojoj porodici, svojomfirmi, svome gradu ili zemlji. Ali da ne idem dalje... Jer došao bihto krstaških ratova, inkvizicije i svih onih zlodjela koji su učinjeni uime Hrista. Mogli bi pričati o Jovanki Orleanki i svim onim revolu-cionarima, koji su zbog viših ciljeva, bili spremni da gaze zakon, dagaze tuđje živote.

Ali pisaću i više o tome, samo sam htio da osvijetlim jedanaspekt istinskog vođstva, koji sam u svome životu testirao i kojimvidim da me je Bog vodio. Ceca mi je pročitala jedan čudan stih izMudrih izreka, koji kaže, „guštericu možeš rukom uhvatiti, a ipakse nalazi u carskoj palači.“. Smisao ove izreke je u tome, da gušte-rica iako je nepoželjna, iako se čini da je svaki čas mogu izbaciti izcarske palate, ona ipak uspjeva da se provuče kroz neke rupe upukotinama dvorca i da ostane na tako visokom mjestu. Sigurno daove izreke nijesu pisane zbog guštera, nego zbog nas ljudi su pi-sane. Da razumijemo, da iako postoji otpor, iako postoji progononih koji su drugačiji, oni ipak opstaju, oni ipak se nalaze na uzvi-šenim pozicijama.

Na svom putu, moraš imati strpljenje, moraš imati istraj-nost... Kad znaš kuda ideš i kad vjeruješ u uspješan ishod, preprekepodnosiš stojički. Odroni u rijeci mogu za kratko zaustaviti tok, kaošto je Tara u jednom momentu bila zaustavljena, kada se na njuobrušilo, prije nekoliko godina, pola jednog grebena. Zaustavila je

118 metanoja

Ti ćeš ostati na uzvišenim

prostorijama, suprotno

volji tvojih progonitelja,

ne će ti trebati ni jedno

ljudsko oružje, ni jedan

ljudska osveta, ni jedna

ljudska glava, da bi saču-

vao svoj život i došao na

mjesto na koje si krenuo,

na mjesto koje se za tebepriprema.

tok, ali je Tara počela da nadolazi na tom mjestu, punila se do vi-sine prepreke i onda je počela da prodire kroz pukotine. I onda seta pukotina se sve više širila. Tara je sve više prodirala, već nakon7 dana rijeka je odnosila prepreku i nastavila dalje u nešto izmje-njenom toku, ali uspjela je prodreti. Tiha voda brijeg roni....

Vidim sebe kao jedan brod na moru. Ako stoji, ti kormilomožeš okretati lijevo ili desno, ali ništa se neće desiti. Ali ako brodide, ono malo kormilo, koje je širine ljudskih ramena, i jedan je-zičak ispod korita broda, kadro je okrenuti i najveću lađu. Ako ho-damo ka onom u šta vjerujemo, ako nastavljamo da idemo dalje,mi možemo biti vođeni tim kormilom. Sveto pismo kaže da je RiječBožija to kormilo koje nas vodi. Šta nam vrijedi, ako znamo šta tre-bamo činiti a ostajemo pasivni i ne krećemo se. Takvi ne možemobiti vođeni.

Zato, pokrenimo se. Ako dođu prepreke, nemojmo ih ubi-jati, nemojmo ih psovati, nemojmo ih osuđivati, one nam služe dauzrastemo, da se podignemo, da postanemo silni kao Tara u svo-jim brzacima. I onda ćemo vidjeti kako brana popušta, kako se bri-jeg odranja, kako nam se otvara prostor za tok. I onda shvatićeš,zajedno sa mnom, da iako guštericu možeš rukom uhvatiti, ona jei dalje u carskim palatama. Zato ne upinji se da obaraš zidovedvorca, da rušiš kraljevstva, ne upinji se da uništiš svoje neprije-telje koji traže tvoj život, koji traže da te uhvate, već prođi kroz onemale pukotine koje ti svaki dan otvara Gospod, one male prolaze

119metanoja

koji se naziru, i ne boj se, ni jedna ruka ljudska te ne može uhva-titi. Zato ne upinji se da im se dopadneš da bi ostala u palati, i neboj se što te ne vole, i što im nijesi dopadljiva, kao gušterica. Jer nemogu te oni izbaciti vani, jer nijesi ti njihovom voljom tu gdje jesi.

Ne boj ih se, ne pretvaraj im se, jer ti ćeš ostati u carskimodajama, jer te je On priprema za to mjesto. Ti ćeš ostati na uzvi-šenim prostorijama, suprotno volji tvojih progonitelja, neće ti tre-bati ni jedno ljudsko oružje, ni jedan ljudska osveta, ni jednaljudska glava, da bi sačuvao svoj život i došao na mjesto na koje sikrenuo, na mjesto koje se za tebe priprema, mjesto u carskoj pa-lati.

120 metanoja


ALBATROS

Prošle nedjelje smo bili na kratkom odmoru. Dobro smoprošli i odmorili se. Ali početak nije puno obećavao. Kada smo pre-lazili granicu, preko Jabuke, blizu Pljevalja, Ceca je izašla da uzmeneke stvari za djecu jer je postalo svježe. I tada smo ustanovili danijesmo unijeli u auto torbu sa dječijim stvarima. To je bio mojdio posla. Zaboravio sam je ubaciti, ostala je u spavaćoj sobi. Ondasmo organizovali da komšinica ode po ključ kod prijatelja kojemusmo povjerili kuću za vrijeme našeg odsustva, pa da ona ponesetorbu kod šefa stanice, koji je Cecin prijatelj. Ovaj je to dao nekomkondukteru iz spavaćih kola koja sam ja na stanici u Lajkovcumorao čekati u 3.30. A Lajkovac je bilo najbliže mjesto selu u kojesmo došli da odmorimo. Poslije vožnje od 12 sati i spavanja od 90minuta, čekao sam na peronu do 5 sati izjutra. Vratio sam se uselo sa dječijim stvarima oko 5,45.

I taman rekosmo neće nam to poremetiti odmor. Sjutra-dan uveče, slučajno zalupih gepek, a ključevi mi od kola ostali unjemu dok sam vadio neke stvari. Brava je automatski zabravila iopet problem. Tek sjutra poslije silnih problema obijanja, pro-zorskih stakala, raznih metoda i pokušaja (Audi je pravljen da se nemože mehanički obiti), na suncu od 40 stepeni, a unutar kola 60,onako znojavi, sa komšijom koji je srećombio mehaničar i njegovim prijateljima kojisu priskočili u pomoć,uspjeli smo. Krozjednu rupu kod zadnjih zvučnika, pokret-nim magnetom izvukli smo ključeve. Biloje 3 sata popodne. Propadoše nam dvadana odmora.

I to sam ja. Od kada znam za sebe,zaboravljao sam stvari u školi, zaboravljaonovac a krenuo u prodavnicu da kupimpivo, a onda se vratim po novac, a zabo-ravim flaše, pa onda opet dolazim po flaše... Krenem na put uGrčku da radim kao student, naravno bez pasoša, i uspijem dapređem i da se vratim. Krenem u Mađarsku, bez novca, pa se sto-pom i pješke vratim. Vrhunac je bio kada sam u kafiću poslije Ce-cinog porođaja, u Park šumi, prebacivao stvari sa jednog na drugikraj kafića. Sjedoh i osjećam nešto sam zaboravio. Shvatih da samostavio kolica sa novorođenčetom na drugom kraju lokala.

Danas vidjeh divnog galeba, na jednoj hridini uz more, kakoslijeće i kako gordo stoji. Sjetih se Bodlerove čuvene pjesme iz sre-

121metanoja

Sve je dobro dok me nose

ti moji snovi, a onda kad

sletim, kada treba to sve

rutinski sprovesti u djelo,

meni se noge sapliću,

gledajući u Nebo, upadam

u oranje i kanale koji su

drugi iskopali.

dnjoškolskih dana: Albatros. Moja omiljena pjesme iz zbirke „Cvi-jeće zla“.

Dokoni mornari od zabave lovečesto albatrose, silne morske pticena putu nemarne, tihe pratilicelađa što nad ljutim vrtlozima plove.

na daske od krova spuste ih sputane.kraljevi azura, nevešti , zbunjenibelim i ogromnim krilima, skunjenimašu ko veslima na obadve strane.

maločas prekrasan, a sad smešan, jadankrilati se putnik bori s okovimas lule jedan mornar duva mu dim gadanu kljun, drugi mu se ruga skokovima.

tom knezu oblaka i pesnik je sličanon se s burom druži, munjom poji očiali na tlu sputan i zemlji nevičandivovska mu krila smetaju da kroči.

Razmišljam, nije to samo zaboravnost i rasijanost, sa kojomse borim. Vidim tu nespretnost u praktičnim stvarima, vidim tusvoju nezainteresovanost za stvarnost i korake koje čovjek morada napravi. I samo ovo pisanje bloga, jedan je albatrosov let zamene. U njemu sam tako jak u riječi, tako precizan, tako poletan.U mojim pjesmama sam poetičan, romantičan, emotivan, a kadto treba pokazati , onda sam pomalo stidljiv, nespretan, onda sespotičem, jezik mi se zapliće. Pa i dok pišem ovaj blog, ne nalazimsnage da ga sredim, ima puno slovnih grešaka. Bitna je suština. Alibitna je i forma. I često upravo padam na tim „sitnicama“, kojejesu sitne, ali „život znače“.

U mojim molitvama i mojim vizijama, ja sam snažan, punenergije, pun sam poleta. U meni je sve uzburkano, sve tako jasno,sve tako moguće. U mojim snovima sam uvijek letio, u njima sambio svoj. I sve je dobro dok me nose moji snovi, a kad sletim, kadatreba to sve rutinski sprovesti u djelo, meni se noge sapliću. Gle-dajući u Nebo, upadam u oranje i kanale koje su drugi iskopali.

Znam i za ove mornare koji sa podsmjehom iz dosade love

122 metanoja

i ruše tu moćnu pticu. Znam i za one načiji bezobrazluk ostajem bez riječi, nekakonemoćan da im se suprostavim. Jer, odu-vijek su me oholost i prostakluk zbunjivali.Alapače su me bez problema ućutkivale.

Pomislim: Da li onom ko ima ra-spon krila koja mnoge ostavljaju bez daha,takva krila postaju kamen spoticanja, kaonekakav teret koji ga sapliće u hodu pozemlji? Pa se molim da mi Bog da da sto-jim objema nogama na zemlji a srce da mi je u nebu. Da mogubiti skoncentrisan i marljiv u običnim stvarima, svakodnevnimkućnim obavezama, da imam volje da stvari dovedem do kraja - odideje do realizacije – da mi sve faze budu podjednako važne. Nesamo da pišem ovaj blog, nego i da ga živim.

To moram reći, tebi koji misliš da prozivam i upirem prst utuđe slabosti. Veoma sam svjestan svojih. Svaku ovu priču namome blogu, najprije sam sebi ispričao, sebi sam je uputio. Iznovatražim sopstvenu promjenu uma, da ne bih postao kao ovaj Alba-tros koji je smotan za hod po zemlji.

123metanoja

Da li onom ko ima raspon

krila koja mnoge ostavl-

jaju bez daha, takva krila

postaju kamen spoticanja,

kao nekakav teret


CRNOGORSKO ORO

Ne znam šta kome znači ovočuveno crnogorsko oro, kakvu simbolikuza koga ima, ali kad pogledam ovemomčine, koji su zagrljeni, koji su pove-zani, koji daju jedno drugom podršku, kojijedan drugog podižu i nose, vidim divnugrađevinu, koja se diže iznad naših glava.Simbolizuje mi crnogorsko oro crkvu bo-žiju koja se diže i stremi ka nebu. Sazidanao ljudi, ova gradjevina, čvrsta je kolikonaše zajedništvo, koliko jedna spremnostda se pruži ruka, da se da koljeno, da bi se drugi uspeo na našerame. Taj svjetionik, ta kula koja se diže, nazidana na ljudskim srci-ma, čvrsta je koliko krotkost onog što nosi druga svojega, što nosinjegove slabosti.. Pa jači nose slabije, pa stameniji čine temelj, aoni što se izdižu, kao vite jele su i orlovi. Pa zar nijesu sokolovi svikoji su svoje krilo raširili prema drugome, da bi se čvrsto uhvatili,da bi se pridržali.

O, kada bi cijela Crna Gora bila kao njeno Oro, pa da se uh-vatimo čvrsto, da nas ponese pjesma, da osjetimo tu silu zajedni-štva. O, kad bi se oni najjači ponizili da podignu svoju braću, a dase ne ohole kao oni koji stoje poviše. Čitava bi Crna Gora u Kulu iz-rasla, u Crkvu se sazidala. Šta je Crkva, nego zajedništvo dvoje ilitroje ljudi, okupljenih oko Imena Gospodnjega. Sazidana od krvi imesa a ne od kamenja i drva, zlatnih i srebrnih relikvija. Saple-tena od muškijeh žilavijeh ruku, koje se prepliću i spajaju u Jedno.

Može li se podići jedan narod, može li se zapjevati pjesma,a da nema ovog zajedništva. Zaista, ovaj Oro nas čini braćom, akouzdižemo jedan drugoga. Ovaj Oro naš čini braćom, ako stremi kanebu. Ovaj Oro obećava pobjedu, jer samo zajedno, jedan na dru-gome, možemo preskočiti zidove, možemo preskočiti preprekekoje neprijatelj podiže.

U psalmima čitam kako je divno kad braća žive zajedno. Natom mjestu je Gospod obećao svoj blagoslov i pomazanje. I kaoda mogu vidjeti, da kada zajedno jedan sa drugim stremimo premasvome Nebu, onda se i Nebo spušta među nas. I upravo je tu Go-spod izabrao da živi. Ne u kamenim zidinama, već u građevinamasazdanim od ljudi. I svaki je po jedan kamen te građevine koja sevjekovima podiže. I svaki se kamen kleše kamenom, svaki seuklapa jedan u drugoga, po savršenosti. I tu građevinu, tu Crkvu,

124 metanoja

O, kada bi cijela

Crna Gora bila kao njeno

Oro, pa da se uhvatimo

čvrsto, da nas ponese

pjesma, da osjetimo tu

silu zajedništva.

ni jedna vatra paklena neće nadvladati. Nema te sile, na nebu i nazemlji, koja može srušiti crnogorsko oro. Zaigrajmo braćo Crno-gorci! Zapjevajmo svoju pjesmu! Uskliknimo OJHA! Neka radostispuni tvoje i moje srce. Prigrlimo jedan drugoga. Podržimo jedandrugoga. Učinimo druge većim od sebe. Pa ćemo se vinuti, prekosvojih granica, preko svoga nasleđa, u prostore u koje naši stari ni-jesu mogli ni sanjati. Zaigrajmo ponosno Oro, podignimo svojeglave na gore, pa će se Nebo spustiti među nas, da kako je na Nebubude i ovdje na zemlji. Ta pra slika, za mene je ovaj divni, jedi-nstveni, neponovljivi u svijetu cijelom, crnogorski oro!

125metanoja


KO PODMEĆE POŽARE?

Ovih dana su aktuelni požari. Sjećam se, prije tri ili četiri go-dine, gorjelo je na stotine požara po Crnoj Gori. Obje godine došaoje požar do poviše naše kuće u Doljanima. Jednom se baš prima-klo, na nekih dvadesetak metara od kuće. Nije bilo prijatno, noć,djeca mi spavaju u kući, a mi smo spašavali komšijinu kuću da neizgori. Bilo je baš gusto, u jednom momentu sam mislio da nemaspasa toj kući.

Tih dana, dok smo putovali ka Srbiji na odmor, kanjonomMorače, sa obije strane sve je bilo u plamenu. Razmišljao sam :Bože samo jedna tvoja ljetnja kiša i sve bi se ugasilo. Okolo su sto-tine vatrogasaca, desetine kola, avioni lete i bacaju na plamen sto-tine tona vode, a sve je to tako mala sila naspram onolikih požara.Uglavnom su spašavane kuće i imovina. Ostalo je sve izgorjelo. Ionda ljeto minu, dođoše kiše, od požara nema ništa, samo tu itamo, po nekad, čujemo da je izbio mali požar koji je brzo bio uga-šen.

Kako to? Kako to da dođe vrijeme da gori na sve strane, aima vremena kada je sve tiho i mirno. Otkud požari u sred ljeta,kao ovih dana? Kažu da neko podmeće požare. Večeras su uhap-sili nekog 59 godišnjaka, koji je navodnoupalio neko nisko rastinje u Boki i čitavobrdo večeras gori. Kako to da je od jednogupaljača, planulo cijelo brdo?!? Kako je tomoguće? Pa moguće je kad je sve sasu-šeno, kada nema dugo kiše, zelena pro-ljećna trava se pretvorila u žutu slamu,sve je lako zapaljivo.

A o čemu želim pisati? Navešćusamo nekoliko riječi prvog episkopa uistoriji, koji je bio i brat Gospoda Isusa Hri-sta. Govoreći o potrebi umjerenosti u go-voru, on kaže na jednom mjestu da je „jezik mali ud ali mnogo čini- mala vatra, a kolike velike šume sažeže“. I zaista, radeći u jednomjavnom glasilu, postao sam više nego svjestan problema javnoggovora, problema govora mržnje, problema iznošenja laži i diskva-lifikacija i isključivosti različite vrste... A suva zemlja je ona zemljakoja se ne natapa kišom istine, međusobnog nacionalnog i vje-rskog sklada, koja se ne natapa tolerancijom. Suva zemlja je onazemlja u kojoj nema zelenila, jer nema mladosti, nema radosti,nema poleta i rasta, suva je zemlja gdje se u javnosti širi crnilo ibeznađe naspram nade, bezumlje umjesto razuma i mudrosti,strah umjesto ljubavi, nemiri umjesto tolerancije.

126 metanoja

A suva zemlja je ona

zemlja koja se ne natapa

kišom istine, međusobnog

nacionalnog i vjerskog

sklada, koja se ne natapa

tolerancijom.

Sjetih se da sam 1988/89 godine napisao pjesmu, koja jeobjavljena u zbirci pjesama i ne da mi lagati, a zvala se SMIJEM SERATU KOJI DOLAZI. Napisao sam je 3 godine prije ratnih sukoba naprostoru bivše Jugoslavije. Mislim da je to bilo onaj dan kada seTuđman prvi put pojavio na dnevniku u 19.30 sati, kojega smo poobavezi morali gledati u Srednjoj vojnoj školi. Tada sam, onakomlad i intuitivan, nekako van svijesti, u svome srcu osjetio dola-zak rata i zvuk bitaka koje će se desiti. Tada sam živio u Sarajevu.Nijesam bio svjestan nacionalizma dok 1989/90 nijesam sreojednu staru poznanicu iz grada, koja je bila Muslimanka, zaboravihkako se zvala, ali zvaću je u ovoj priči Azra. Upoznao sam je još nanekim priredbama u prvom razredu srednje škole. I sretoh je po-novo u jednoj diskoteci u Skenderiji. Proveli smo divno veče,tokom kog sam saznao da je ona bila zaljubljena u mene još odtad kada smo se sreli. Još nekoliko puta smo izašli. Onda je napra-sno prestao svaki kontakt. Pokušao sam je dobiti telefonom. Javiomi se njen otac, vrlo drsko mi stavljajući do znanja da Azru više nezovem i da ne može da se vidi sa mnom. Ne pamtim više sve de-talje, ali preko neke prijateljice uspjeli smo da zakažemo sastanakpreko puta Katedrale Srca Isusovog u centru Sarajeva (hmm, kakvasimbolika). Priznala je da zbog toga što sam Crnogorac, odnosnopravoslavac, plus pitomac, ona više ne smije da se viđa sa mnomi da je više ne zovem. Zaplakala je i potrčala niz onu veliku ulicu.

127metanoja

Ja sam ostao nijem, gledao kako odmiče. Nijesam mogao da vje-rujem da se to dešava.

I onda, poslije dvije ili tri godine od tada, desilo se ubistvoonog svata na Baščaršiji, što je je označilo početak krvavog rata uBosni. Nedaleko od tog mjesta rastanka, ovog uputstva bile su ubetonu utisnute stope Gavrila Principa, koje označavaju početakPrvog Svjetskog rata, najkrvavijeg rata u istoriji južnih Slovena ukojem je stradala ¼ ukupnog srpskog naroda. Da li neko misli da jeGavrilo Princip izazvao Svjetski rat, ili da je ubistvo onog svataoznačilo početak takvog brutalnog građanskog rata kao što je biorat u BIH? Da li neko misli da je onaj čovjek sa početka priče krivza požar od kojeg je izgorjelo čitavo Brdo? Ili je zemlja postalasuva?

Neistinu i klevetu danas je lako pustiti u etar. Džaba de-manti, to je kao što neko reče: „Vijest je kad se popneš na Beo-građanku i prospeš čitav jastuk perja, a demanti je kao kad krenešda ih sve skupiš nazad u jastučnicu“. Zemlja postaje suva, jer po-stajemo isključivi, postajemo netolerantni, postajemo nezahvalni,postajemo osvetoljubivi. Upiremo prstom u tuđe razlike, u tuđegrijehe, brzi da osudimo, brzi da diskvalifikujemo - ne svoj već tuđigrijeh. Gledajući u trun u oku brata svojega, ne vidimo balvane usvojim očima. Pa kad bi izvadili balvan iz svog oka, znali bi kakoizvaditi trun u tuđim.

Na ekranu gledam požare po Londonu i po Berlinu, koje nemogu baš sebi lako objasniti, gori i čitav Arapski svijet. A bojim seda nijesmo baš tako zeleni, nijesmo baš puni životnih sokova, ni-jesmo puni radosti, da nam piromani ne mogu ništa. Kad krenuvatre da se šire po suvoj zemlji, mala je snaga vatrogasaca, mali jedomašaj kanadera, kao sa početka ove moje priče. Ta zemlja, kojase natapa bezbožnošću, postaje suva kao bure baruta. I onda senemojmo pitati : KO PODMEĆE POŽARE? Bolje bi bilo da molimoBoga da nam oprosti zbog onog što izlazi na naša usta, da ne bu-demo piromani koji raspaljuju mržnju i destrukciju, podjele nacio-nalne i vjerske, da ne budemo oni što raspiruju laži i neistine. Jernas je istorija učila da na ovim prostorima nije trebalo mnogo zavelike ratove i požare.

128 metanoja


POP MILO

Ja sam odrastao uz guslarske pjesme. Možda ne intezivno,ali zaista često, moj je otac slušao guslarske pjesme, posebno vi-kendom u jutarnjim časovima. Uzgred, rođeni stric i njegova trisina su znali da pjevaju uz gusle. Jedan od njih imao je dar i da ihpravi. Od svih tih pjesama koje smo slušali, moja omiljena je bila„Smrt popa Mila Jovovića“. Znao sam je napamet, I sad, čini mi se,znam nekoliko prvih strofa Zaista divna pjesma.

Ali uvijek me je čudio taj lik popa, koji vodi četu. Bio je ve-liki junak. Koliko sam kasnije saznao, izvojevao je pobjede u veli-kim bitkama protiv tadašnjeg Trebinjskog paše. I onda „nekoknjazu okleveta popa Mila Jovovića“. Još ga je, podno kule Leko-vića, Knjaz pozvao i ponizio u prisustvu drugih vojvoda, riječima:„NIT SI VODA NIT SI VINO“. Pop je burno reagovao. Da bi dokazaoknjazu ko je on, otišao je na utvrđeni grad Nikšić da na megdanpozove kapetana turske vojske Mušovića, koji je važio za junaka. Alimučki plotun sa zidina tragično je ugasio svijeću tog crnogorskogjunaka.

Sjećam se kako smo plakali, slušajući ovu pjesmu. U namase budio prkos protiv nepravde, čudno osjećanje, koje ni sad neumijem da artikulišem. U toj guslarskoj pjesmi Knjaz je predsta-

129metanoja

vljen kao jedan zajedljivi vođa, pun ironičnog duha koji pecka kaoosa. Nije mogao knjaz da pretpostavi, koliko jedna teška riječ na-rodnog vođe u prisustvu društvene elite, zna da pogodi plemeni-tog junaka.

Zašto je pop iz Markovine, izgubio suludo svoju lijepuglavu? Čitao sam da je bio izuzetne muške ljepote, visokog stasa,laganog trka, lijepog i svijetlog lica, punog vedrine i humora. Zbogtog svog humora je,izgleda, i pao u nemilost Knjaza. Navodno seuvrijedio Knjaz zbog neke Milove popjevke u Trebinju, turskomutvrđenju, u koje je Jovović bio došao da pregovara o prekiduborbi.

Zašto? Pitao sam se kao njegov bratanić Novak Ramov, kojileleče nad svojim stricem.

Vjerovatno ima mnogo odgovora koji se mogu dati, a svi sumentalitetske prirode. Ja ću samo rasvijetliti jednu stranu kleveteNIT SI VODA NIT SI VINO, koja je nosila destruktivni duh koji je ubioovog mladog lidera. U čuvenoj eshatološkoj knjizi OTKROVENJE,koju je moguće znao mladi pop, čitao sam oštre proročke Riječi,koje je Duh sveti upućuje crkvi u Laodiceji, a koji govori o njiho-vom lošem duhovnom stanju, pa im se kaže: „Znam tvoja djela danijesi ni studen ni vruć. O da si studen ili vruć! Tako, budući mlak,nijesi ni studen ni vrć, izbljuvaću te iz usta svojih. Jer govoriš: Bogatsam, i obogatio sam se, i ništa ne potrebujem; a ne znaš da si ti ne-srećan, i nevoljan, i siromah, i slijep, i go.“

MLAKOST je najgora zamka u kojumožemo upasti u svome životu. Ko bi htioza ljubavnika nekog ko je mlak, u čijim ri-ječima nema strasti, u čijim postupcimanema ni studenosti ni žara. Zar nije svakafatalna ljubav, imala faze kada se nekopali, pa se hladi. Kada se ljubavnicisvađaju pa se ljube. Ko bi za sebe tražionekog koji je mlak. Ni Boga ne privlače onikoji nijesu strastveni u svojoj vjeri. U čijemhodu, nema onog: „Na život i smrt“. U kojima nema vatre koja pli-jeni druge, niti svježine koja krijepi. To je kao u onoj reklami Na-cionalne turističke organizacije „SLATKO I SLANO“. Želim biti saljudima koji imaju ukusa, čije riječi su ili slatke ili slane. Sa kojimaznam na čemu sam. Ako si slan, onda svemu što radiš daješ šmek,daješ ukus. Kakva je hrana u kojoj nema soli? Bljutava je, samo seizbaci iz usta.

Ko izgubi ovaj ukus života, ko prestane da širi mirise, koizgubi žar u svojim djelima, taj je samo da se izbljuje iz usta. Takavnije dobar ni Bogu ni ljudima. Jer taj ukus čini razliku.

130 metanoja

Ko izgubi ovaj ukus

života, ko prestane da

širi mirise, ko izgubi žar

u svojim djelima, taj je

samo da se izbljuje iz

usta. Takav nije dobar

ni Bogu ni ljudima.

Zašto se to dešava? Mnogo je ljudi koji su zadovoljni onimšto su uradili, koji misle to je to i šta tu više ima da se da. U braku,takvi pomisle: Dovoljno je što sam te oženio, što ti donosim platuu kuću, što imaš sve što je potrebno za ručak..Vjeruju da je to do-voljno za sreću. To nijesu ljudi koji uvijek traže više i od sebe i odonih koje vole. Nijesu spremni da stave sve, da polože svoj život zaonog kojeg ljube. Oni prave kompromise, traže odstupnicu..Oni sukao mlaka voda koju ne možeš progutati. Njihova životna glad nepostoji, oni se ne bore ni za šta. Misle da su bogati sa ovim ili onim,a zapravo su duhovne golje, koje nikad neće zaista ući u duhovnedubine u suštinu stvari. Oni ne tragaju za esencijom.

Zato sam volio mladog junaka Jovovića koji je bio i vruć istuden. Njegov život je imao ukus. Plijenio je, bio je žestok, bio jejunak. Bio je spreman da položi život za svoja uvjerenja. Iako nijemudro postupio, iako je bezglavo usrljao u propast, išao je cijelimsrcem kroz život i postao legenda o kojoj se pjesme pišu.

131metanoja


PROCVJETAĆE PUSTINJA

Zaintrigiralo me je nešto što mi je rekla koleginica prijenekoliko dana, kada smo, u nekom pozitivnom smislu, govorili ofirmi i perspektivama. Iskazala je vjeru u bolje sjutra i pokazala minešto kao znak. Nekakav fikus, ili šta je već, u mojoj kancelariji,poslije dužeg vremena počeo je da raste. Tri velika mlada izdankauočljivo su izrasla. Kaže da je to cvijeće dugo tavorilo, a da je sadkrenulo.

Postoji jedno istinsko čudo u univerzumu koga posmatrajunaučnici već decenijama. Svemir, što se više proučava sve manjeodgovora daje. Otkriva svoju beskrajnost, čudesnost.. Ali, u njemuvaži jedan zakon, zakon propadanje materije, devastacije i unište-nja čitavih sistema. Mislim da se zove taj proces entropija. Ali po-stoji jedno čudo, što se protivi entropijiTo čudo je Život. O tomčudu bih htio nešto reći. Oko nas svaka materija propada. Hrana sekvari u frižiderima. Gvožđe rđa, drvo truli, zemlju odnosi erozija.Normalno je da vidiš staklenu čašu da pada i da se razbija i da jenikakav lijepak ne može sastaviti. A ne možeš vidjeti da nekamrtva materija spontano zauzima neke forme, kao da se razbijenačaša vremenom sastavlja. Sve se devastira vremenom. Sad na od-moru sam gledao neku naučnu emisiju koja pokazuje slikovito štabi se desilo da najednom nestane ljudi sa zemlje, šta bi se desiloposlije dvije godine, poslije pet, poslije deset, pedeset.... Nevje-rovatne slike su se mogle vidjeti. Da skratim, otprilike poslije dvje-sta godina, sve impozantne građevine bi se srušile. Mostovi, KipSlobode, primorski gradovi, potpuno bi obrasli i nestali u rastinju.Sve bi nestalo za nekoliko hiljada godina, sve bi prekrila zemlja.

I onda shvatam da je najveće i stvarno čudo ŽIVOT. Ima ži-vota na zemlji! Nama je to svakodnevica pa mislimo da je tonormalno i ne razmišljamo o tome. Ali kada bi zastali, pogledali uobičnu saksiju, vidjeli bi čudo života, silu koja se podiže iz ništa-vila, koja se protivi entropiji, propadanju i smrti. Kako je mogućeda iz jednog sjemena koji je nekoliko milimetara veliko, nikne sta-blo koje naraste do 10 metara u visinu. Raste stablo i na njemuplodovi u kojima je sakriveno novo sjeme. To sjeme će pasti u ze-mlju i sa novom sezonom krenuti u novi ciklus života. Kako je mo-guće da se iz jajne ćelije kojih ima na stotine, oplodnjom desi nekiproces, da se iz tog sjemena rodi čovjek i izraste do 190 centime-tara visine. Iz tako sićušne tvari rađa se čovjek koji je tako ko-mpleksan sistem da ga ne možemo ni doseći. Taj rast iz sjemena,ta sila koja buja, taj život je istinsko čudo! I onda, svaki je čovjek

132 metanoja

potpuno drugačiji, potpuno poseban, drugačijeg izgleda, nepo-novljiv, ima dušu, ima osjećanja i moć da stvara. Čudesno.

Sjećam se slika pustinje koja dobija kišu nakon 3 ili 4 go-dine. Pada silna kiša i od jedanput iz one pustinje za samo neko-liko dana i nedjelja počinje da niče cvijeće čudesnih boja,neponovljivo...To šarenilo ima funkciju da privuče insekte koji pre-nesu polen u u kratkom intervalu njihovog bivstvovanja, da bi se

začelo sjeme, koje će pasti na mokru zem-lju. To će sjema za jedno vrijeme „umri-jeti“, pripremiti se za novu sezonu suše ičekati novi proljećni silni dažd da bi se iznjega ponovo razbuktao život. Meni je točudesno. Kako je moguće da pustinjaprocvjeta? I ono najvažnije : Otkud tosjeme? Ako misliš da je od neke biljke evo-lucijom nastalo, onda te pitam zar i tabiljka nije morala iz nekog sjemena danikne. Šta je starije, kokoška ili jaje? U

početku je svakako moralo biti neko sjeme - Klica života. To čudostvaranja, čudo života koje pobjeđuje raspad, koje pobjeđuje ni-štavilo i pustinju, bilo je i na početku, kao i što je danas. Pa se iz ni-štavila podiglo nešto što je živo i što raste!

Pišem o promjeni u riječima, mislima i djelima. Od vajkadaljudi su uvidjeli da su riječ i sjeme isto, jer za oboje važe isti zakoni.Oboje donose život, oboje stvaraju neki novi kvalitet, za oboje važiisti zakon „sjetve i žetve“. Ako siješ dobro sjeme, dobar plod ćešpožnjeti. Ako siješ zlu riječ, nevolju ćeš požnjeti. Zato i stoji zapi-sano u Bibliji, da je na početku bila Riječ, i da je Riječ bila u Boga,i da Bog bijaše Riječ. Svaka riječ nosi neki duh, i svako sjeme nosineku klicu. Od kakvoće sjemena zavisi i plod. Ako sijemo korov,neće nam nići loza. Ako sijemo mržnju, neće nam se prijateljstvoroditi.

Zato imam objašnjenje za onaj iznenadni rast fikusa sapočetka ove priče. U toj prostoriji smo u zadnjih mjesec dana,mada je oko nas svuda pustinja, uglavnom pričali o novim idejama,o novim projektima, o novim perspektivama, smijali smo se višenego svađali i vikali. Ja vjerujem da su te riječi oslobodile kreati-vnost, novu viziju, ideje, a one donose i oslobođaju život i rast. Iako je svuda oko tebe pustinja, iako djeluje da su zamrle šanse zaoporavak, da je tvoj brak gotov ili tvoja firma osuđena na stečaj,tvoje prijateljstvo okončano... Počni da govoriš ono što ti srce go-vori da je ispravno, ono dobro na šta si nadahnut, onu Riječ kojaje došla od Boga. Napravi planove za putovanja sa bračnim dru-gom sa kojim si prestao da imaš zajedništvo. Moli Boga da ti da

133metanoja

Učini svoj dio danas, sij u

suzama, odreci se dijela

svojeg roda i ploda da bi

posijao, jer sjeme mora

pasti u zemlju. A kada

dođe tvoje vrijeme, kada

dođe sezona kiša, procv-

jetaće pustinja..

inspiraciju za nove ideje da pokreneš svojposao i učiniš ono što možeš, ne kukajući.Izgovaraj u svoj život zdravlje i vjeruj uoporavak. Sij u tu pustinju, ne obeshrabrujse, ne gledaj u nebo ima li ili nema kiše.Učini svoj dio danas, sij u suzama, odrecise dijela svojeg roda i ploda da bi posijao,jer sjeme mora pasti u zemlju. A kadadođe tvoje vrijeme, kada dođe sezonakiša, pro-cvjetaće pustinja.. I ti i ja ćemose radovati, klicati od sreće. Jer se isplatilo, jer je vrijedelo, jer ti siučinio ono što je bilo moguće, a Bog je učinio ono nemoguće.Donio je život u tvoju i moju pustinju. Kiša je stigla i sve je počeloda buja. Ali da nije bilo tvoje i moje vjernosti, da nije bilo ovogodricanja i sjetve, ne bi bilo rezultata, ne bi bilo plodova. Znaj dašto je veće bila pustinja, veća će biti i pobjeda, veća će biti radost.I dobićemo stostruku naknadu, da imamo da namirimo sve du-gove, da imamo za izobilan život, ali i da nam ostane za novu sje-tvu i novi naraštaj.

134 metanoja

Ako siješ dobro sjeme,

dobar plod ćeš požnjeti.

Ako siješ zlu riječ,

nevolju ćeš požnjeti.


KIŠOBRAN

Mnogo puta sam tražio zaštitu, ili je barem očekivao. Kadrazmislim, tražio sam je od onih koji su jači od mene i koji su mi biliodređeni autoriteti. Tražio sam da me zaštite od nasilnika, da mepodrže finansijski ili da riješe ono što je za mene nerješivo. Često,sve to nije imalo uspjeha. Zašto? Zašto su me nekad zaštitili, anekad ne?

Srećom, ja i brat imali smo oca koji je bio naš pojam zaštite.Kad smo se tukli sa vršnjacima, nijesmo tražili njegovu zaštitu, a ida jesmo ne bi je dobili. Ali, kad su bili u pitanju neki stariji ljudi ilimangupi iz kvarta (5-10 godina stariji od nas), brat i ja smo trčalikod oca da nas odbrani i sačuva. Jednom prilikom nas je napaošumar (da, nekad su postojali šumari u gradskim parkovima) i po-cijepao nam loptu zbog igre u parku. Po ko zna koji put, on je toučinio uz mnogo prijetnji. Jednom nas je uhvatio u igri i nožemnam poderao originalni kožni fudbal, koji je bio vrijedan rođe-ndanski poklon. Otrčali smo da se požalimo ocu. Sjećam se da jeskočio iz kreveta, iz popodnevne ljetnje „dremke“, istrčao je naulicu u donjem vešu, da juri šumara i da mu pokaže njegovog boga.Slično je bilo i kad je Vuka (mog brata) udario nastavnik muzičkogvaspitanja. Otac ga je, sa nekom motkom u ruci, jurio po školi daga ubije od batina.

Tako je kad imaš nekoga da te zaštiti. Kako je važno imatizaštitu, posebno u olujnim vremenima, kad se naše barke ljuljaju,kad se naši poslovi ruše i kad su česte prijetnje po život. Gledamoima li koga da nas zaštiti, a ako nema, onda dižemo oči ka nebu ivapimo: „Sačuvaj me, Bože!“. Pitamo se zašto nema koga da nampomogne, zašto nema koga da nam priskoči, zašto nas ni Bog višene čuje, a rodbine i prijatelja nigdje da se nađu. Idemo u policiju,idemo u ministarstva, kod ovog ili onog direktora, tražimo pomoći podršku, a tamo nam se čini da niko ne haje. I onda smo gorki,pljujemo na svakog, svi su izdajice i tome slično. A trebalo bi da sezapitamo, da li u svemu tome ima i naše odgovornosti.

Postoji jedan odgovor, više tajna, kako zadobiti i imati za-štitu. Sjećam se divne starozavjetne priče o mladoj udovici Ruti injenoj svekrvi Noemini, koje su se zajedno vratile u svoju postoj-binu. Tom povratku je prethodila neka epidemija u stranoj zemlji,zbog koje je Ruta ostala bez muža, a njena svekrva bez sina. Rutaje gledala u svoju svekrvu kao u majku i nije htjela da je napusti,bez obzira na njeno nagovaranje. Došle su bez ičega, opustošenestrahotom. Držale su se jedna druge, jer nijesu imale nikoga; došle

135metanoja

su kao izbjeglice u rodni grad njene svekrve. Vjerovatno sračunato,stigle su u vrijeme žetve, kako bi mogle da prežive. Noemina je po-savjetovala svoju snahu da ode da pabirči (skuplja ostatke po poljuposlije žetve) u polju jednog od rođaka njenog pokojnog muža. IRuta se vratila punih ruku. Njena svekrva je dobro poznavala je-vrejski običaj po kojem prvi rođak pokojnika ima pravo i obavezuda oženi udovicu. Podučila je Rutu da pronađe mjesto na polju nakojem spava Voz (veleposjednik na čijem polju je pabirčila) i dalegne kraj njegovih nogu, ne bi li dao Bog da se Voz smiluje i da jeoženi. To se i desilo. Kad se Voz probudio i vidjeo tu poniznu dje-vojku kraj svojih nogu, sažalio se, tražio je dozvolu od još jednogbližeg rođaka i dobio pravo da je oženi. Poslušavši svoju svekrvu,Ruta je dobila potrebnu zaštitu. Interesantno je da je od tog Vozai Rute kasnije nastala kraljevska i mesijanska loza, iz koje je pote-kao i veliki kralj David (kome je Ruta bila baka). I Isus Hrist je po-tekao iz te loze.

Da, odgovor leži u POSLUŠNOSTI i PODLOŽNOSTI. To je„čarobna formula“ kojom čovjek stiče zaštitu koja mu je potrebna:poslušnost Bogu i podložnost autoritetima koje nam je On dao. Toje lekcija koju sam morao da naučim, da bih živio u sigurnosti. Tonije neka biblijska fraza, već vrlo praktična i svakodnevna poslu-šnost koju praktikujem. Kad poslušamneku naredbu svog pretpostavljenog, aonda naiđem na otpor i na probleme saljudima koji zbog toga žele da mi naude,dođem kod svog šefa i on je veoma raspo-ložen da me zaštiti. Šta više, pune mu senozdrve bijesom na one koji se suprostav-ljaju meni i naredbi koja je izrečena. A štabi se desilo da ja bijem neku svoju bitku,istjerujem svoju pravdu i sprovodim svojuvolju, pa naiđem na opoziciju i dođem kodsvog šefa? Da li bi bio zainteresovan da me zaštiti? Vjerovatno ne.Naprotiv, gledao bi me sa podozrenjem i iskritikovao bi me zbogonog što radim i što pravim probleme. Uvijek ima neko iznad tebekoga ti je Bog dao. Drži se savjeta ili instrukcija koje si dobio odnjega, pa ćeš dobiti i zaštitu ako dođe nevolja. Možda pitaš, štaako nemam nikakvog autoriteta, nemam ni oca ni majku, nemamni muža niti ženu, nemam ni poslodavca, tako da si došao na naj-više mjesto u državi…? Onda imaš Boga iznad sebe i Njegove sve-štenike. Njih poslušaj, pa ćeš imati zaštitu Gospodnju u onome štočiniš.

Sjećam se tragične priče o djevojkama koje su, nakon nekehrišćanske svetkovine, željele da hodaju po vodi kao što je hodao

136 metanoja

Drži se savjeta ili

instrukcija koje si dobio

od njih, pa ćeš dobiti i

zaštitu ako dođe

nevolja.

Petar, pošto ga je Isus pozvao ka sebi. Uzdale su se u Njegovu za-štitu i sve tri su se udavile u hladnoj nabujaloj rijeci. Zašto ih Bognije zaštitio? Zato što im nije rekao da to čine. Isus nije poslušaoSotonu u pustinji, za vrijeme kušnje, da skoči sa najviše crkve, iakomu je Sotona citirao Sveto pismo: „Gospod je zapovijedioanđelima svojim da te sačuvaju.“ Isusov odgovor je sadržao ispra-vne stihove Pisma: „Ne kušaj Gospoda, Boga svojega.“ Ako „te Bogčuva“, nećeš mokre kose voziti motor, nećeš sa maskom ulaziti ubanku, nećeš sam sebe čuvati sa puškom na vratima. Ove jadnedjevojke nijesu razumjele da je Isus rekao Petru da dođe kodNjega. Zato što ga je poslušao, Petar je mogao da hoda po vodi ida se nađe u Isusovim rukama kad je počeo da tone. Ako imaš riječod Boga, možeš po njoj i da hodaš i kad nema nikakvog drugogoslonca. Ali, ako je nemaš a sam krećeš, onda si u nevolji.

Upravo se radi o poslušnosti… Kakomoja žena uopšte može da traži zaštitu odmene, ako samo sluša komšinice i radi ponjihovim instrukcijama? Kako moja djecamogu da traže zaštitu od mene, ako po-bjegnu od kuće i ne žele me za oca? Iakosam na dosta visokom položaju, mene nijesramota da tražim mišljenje i odobrenjeza određene postupke od mojih pretpo-stavljenih, pa mogu računati i na njihovuzaštitu u slučaju pobune. Nije mi teško,

čak sada to i volim, iako mi je 40 godina, da se sa svojim ocem po-savjetujem pred neku odluku, makar da čujem njegovo mišljenje.Uvijek smo ga slušali, i ja i brat, zato smo i imali onu zaštitu kojusam već pomenuo.

I zato, ako izostaje zaštita, ako te nevolja lomi u samoći, za-pitaj se: Da li si na svom putu možda izašao ISPOD KIŠOBRANA PO-SLUŠNOSTI, pa si prestao da poštuješ i slušaš svog muža, iskusnijeprijatelje, stare roditelje, dobre učitelje, svoje direktore, svešte-nike i konačno svog Boga? Možda si već bio neke svoje bitke, tvrdo-glavo i oholo, ne pitajući nikoga za savjet? Upao si u nevolju i sadna tvoje vapaje: „Pomozi mi, oče”, „kume, pomozi, molim te“ ili„sačuvaj me, Bože“ više niko ne odgovara…

Ubuduće, prijatelju, kad krećeš na put, uzmi KIŠOBRAN PO-SLUŠNOSTI, možda ti ipak bude potrebna zaštita od raznih pada-vina!

137metanoja

Ubuduće, prijatelju, kad

krećeš na put, uzmi KIŠO-

BRAN POSLUŠNOSTI,

možda ti ipak bude

potrebna zaštita od raznih

padavina!


IGNORANTIA IURIS NOCET

Sjetih se latinske izreke koja kaže: “Ignorantia iuris nocet”,što znači “Nepoznavanje prava škodi”. Da pojasnim… Nepoznava-nje neke pravne obaveze nas ne opravdava, odnosno ne oslobađaodgovornosti. Naprotiv, to je veoma škodljivo, jer ukoliko prekr-šimo neku normu, odnosno neko pravilo, slijedi nam kazna. To nijesamo neka stara izreka, nego je i dio sadašnjeg, pozitivno-pravnogporetka svake civilizovane države.

Tako je i sa nekim drugim prirodnim, odnosno duhovnimzakonima. Ako kažeš da te ne zanima i dane mariš za neke moralne skrupule, to tene opravdava. Htio ti to ili ne, snosiš po-sljedice. Starozavjetni prorok Osija je na-pisao: “Narod moj gine (propada, umire),jer nema znanja (razuma, spoznaje).“

Ne radi se o nekom stručnom zna-nju, fakultetima i zanatima, mada i u tomeima istine, jer je zaista bilo tragično što suovog ljeta dva mlada radnika EPCG pogi-nula radeći na visokonaponskim dalekovodima. Ti dvadesetogo-dišnjaci nijesu imali dovoljno iskustva, ni specifičnog znanja, zbogčega su tragično izgubili svoje mlade živote. Ipak, ne pričam o tojvrsti znanja, niti smatram da su oni sa fakultetima i poslijedi-plomskim studijama spremniji za život. Naprotiv, nagledao sam sevelikog broja kolega koji su bili perfektni u spremanju ispita, koji suimali visoke prosjeke i sve ispite davali u roku. Ali, kad je trebalo dase snađu na poslu, na gradilištima, u firmama ili advokaturi, nijesumogli da opstanu i nijesu postigli neke uspjehe. Čini mi se da je zaživot važnija neka socijalna i emocijalna inteligencija, nego IQ.

Kao što sam već imao priliku da pomenem, u školama nasuče o svemu, samo nas ne uče o žvotu. To znanje se zove mudrost.Kroz istoriju su postojale škole mudrosti, filosofske škole, proročkeškole itd. Danas, u eri raznih specijalizacija, opšte obrazovanje gubina značaju. To smo pokupili od Zapada, gdje na tržištu radne snagemožeš uspjeti samo ako se usko specijalizuješ i postaneš ekspertza tačno određenu oblast. To nije loše, ali mi se čini da gubimo izvida i značaj onih bitnih životnih stvari i životne mudrosti koju nekilijepo nazivaju umijeće življenja. To umijeće je formula za ličnusreću.

138 metanoja

Zašto umiremo kao

robovi, zavisni o

porocima, kad bi mogli

da živimo slobodni kao

plemići kojima pripada

carstvo nebesko?

Davno sam čuo jednu, kažu, istinitu priču o starici koja jeumirala sama u jednom sobičku. Umirala je od iznemoglosti i du-gotrajne gladi. Zvala je sveštenika, da je ispovijedi pred smrt. Kadje sveštenik ušao u tu polumračnu sobu, mogao je da sagleda svunjenu bijedu: mala sobica od nekoliko kvadrata, iznemogla staricana krevetu, par komada namještaja i jedna uramljena diplomaiznad kreveta. Ništa više. Starica je počela da mu priča svoju tužnupriču. Bila je sama, nije imala nikog svog, čitav život je služila kodjedne bogate udovice, jedna drugoj su bile sve, a otkad je udovicaumrla, ona živi sama u velikoj oskudici. Kad je sveštenik upitao zaonu uramljenu sliku ili diplomu, šta već, ona mu reče da je to po-sljednji poklon od njene gazdarice, da ga je uramila i da ga čuvakao dragu uspomenu. Pošto je bila nepismena i nije znala o čemuse tačno radi, rekla mu je da slobodno pogleda i pročita. Na nje-govo zaprepaštenje, radilo se o testamentu, kojim je bogata gaz-darica čitavo svoje bogatstvo ostavila vjernoj služavki i prijateljici.Dakle, pored testamenta kojim su joj ostavljeni milioni, starica ježivjela u potpunoj bijedi, provodeći život u stalnim oskudicama.

Bojim se da i mi, pored Testamenta kojim su nam ostavljenasva blaga na nebu i na zemlji, živimo u duhovnoj bijedi i stalnimoskudicama. O čemu ja to? Govorim o Novom zavjetu, čiji nazivna engleskom jeziku glasi “New Testament“ ili “Novi testament”.Tim testamentom je Onaj koji je imao sve (svu vlast i na nebu i nazemlji, svo carstvo nebesko) sve to ostavio svojoj duhovnoj djeci,koja su nanovorođena u Njegovu porodicu. Ali, šta to vrijedi i tebii meni, ako smo duhovno nepismeni, ako sjedimo u svojoj bijedi,na samrtničkoj postelji i u usamljenosti, čeznući da se privede krajui to malo preostalog života? Pored testamenta, pored Biblije (Sta-rog i Novog testamenta), koja je fino uramljena na našim policama,a kojim nam je ostavljeno sve u amanet, živimo u pogrešnom uvje-renju i neznanju. Ne znamo da imamo pravo da uzmemo svoje na-sljeđe od svog Nebeskog Oca – svo Njegovo bogatstvo. Sinovimapripada nasljeđe njihovog Oca, bez obzira na zasluge, znanje ili ne-znanje. Ali, šta nam to znači, ako mi ne znamo za taj izobilni činOčeve milosti? Šta nam znači, ako nemamo znanja i nijesmo gapročitali?

Imamo pravo na nasljeđe, ali nijesmo ušli u svoju zaostav-štinu, koja je 1/1. Zašto živimo kao prosjaci na ovome svijetu, kadbi mogli da živimo kao sinovi? Zašto umiremo kao robovi, zavisnio porocima, kad bi mogli da živimo slobodni kao plemići kojimapripada carstvo nebesko? To carstvo je u miru, radosti i ljubavi.Mogli bi da imamo nadu, a živimo u paklu gorčine i osvete. I tada,ne samo da nemamo opravdanje za svoje neznanje, nego to ne-

139metanoja

znanje nosi i svoje posljedice. Htjeli mi to ili ne, znanje postoji kaomoralni zakon. Zato i kažem: “Ignorantia iuris nocet”, to jest “Ne-poznavanje prava škodi”.

140 metanoja

subota, 03. septembar 2011.

ŠTA MI TO GOVORIMO?

U životu sam mnogo puta upoznao i slušao ljude koji zasebe govore da su iskreni..da govore sve u lice onom drugom.. Sanjima si načisto. Ne ustručavaju se da govore „u brk“ što ti misle.

Priznajem da više volim takve ljude nego one koji mute ipetljaju, ali ima nešto što mi je oduvijek smetalo. Pitam se da li jeto način komunikacije koji je ispravan? Da li je to ono što je iskrenoi istinito? Da li je i takvim ljudima potreban preobražaj o kompišem u ovom blogu? Pitao sam se da li trebam i ja takav dabudem?

Dostojevski je na jednom mjestu,davno je bilo pa se ne sjećam tačno koja jeknjiga bila, govorio i upozoravao da vo-dimo računa kako govorimo sa djecom ikako se prema njima ophodimo, da im nebi uputili neki oštar pogled koji bi ih čitavživot proganjao. Ima i onog što sam pisaoo popu Milu kojeg je ubila oštra riječ go-spodara. Pitao sam se da li je to pravaistina kada dođemo nekom, saspemo muu lice sve što imamo i odemo? Da li je

ispravno donijeti vrijednosni sud zbog nečije greške, slučajne il’namjerne? Da li je ispravno gajiti ovaj stil koji vidim da provjeravajuu ovim rijaliti šouima, namećući ljudima manir da prozivaju i kriti-kuju druge ljude. Čini se da je postalo uvriježeno razmišljanje da je„cool“ ako nekoga prekoriš i direktno mu u facu kažes svoje mi-šljenje zbog njegovog ponašanja ili oblačenja ili nekog postupka.Posebno sam se u Podgorici i manjim sredinama nagledao pri-mjera indiskrecije kod pojedinih ljudi koji, vjerujući da je to simpa-tično i ispravno, daju sebi za pravo slobodu izriču istinu u moj život.A zašto bi bilo važno šta ti i ja mislimo, o ovom ili onom? Sviđa linam se ili ne?

Ali da ne širim.. Šta je iskrenost, a šta je govor istine? Kadačovjek govori svoju riječ i svoju istinu u nečiji život on govori o sa-dašnjem događaju. U najboljem slučaju ima u vidu nečiju prošlost.Kad Bog govori u nečijem zivotu on ima u vidu svu prošlost, čitavsadašnji trenutak i okolnosti, i svu budućnost. E to je puna istina.Kada On svojom proročkom riječju nekog opominje on ima u vidusvo njegovo naslijeđe i sve njegove skrivene motive sadašnjeg tre-nutka, ali on govori i iz njegove budućnosti i ima u vidu sve mo-gućnosti koje ga čekaju. Takva Riječ dolazi zajedno sa ohrabrenjem

141metanoja

Kada On svojom

proročkom riječju nekog

opominje, ima u vidu svo

njegovo naslijeđe i sve

njegove skrivene motive

sadašnjeg trenutka.

Ali on govori i iz njegove

budućnosti i ima u vidu

sve mogućnosti koje ga

čekaju.

da se neko promijeni kako bi ušao u viši nivo svog života koji muje on pripremio kako bi uspio. To je prava istina koju bi mi trebalida izričemo nad onima koji su nam važni, motivisani ljubavlju i bri-gom za one kojima se obraćamo. Istinu koja ima za cilj ne da nekogprekori, osudi i odbaci od sebe, već istinukoja rasvjetljava stanje u kojem se taj nekonalazi, istina motivisana ljubavlju i opro-štenjem i pozivom da se taj neko promi-jeni kako bi bilo bolje njemu i kako bi smose izmirili.

Nije istina ako majka svom bezo-braznom djetetu kaže: „Skote jedan, lijensi kao ti otac, nikad ništa neće biti odtebe“. Ako i tako misli, ako je i „iskrena“ utom svom jadu, ona ne govori dobro i negovori istinu, jer ne govori iz perspektive ljubavi i onog šta to dijetesve može postići. Ona izriče svašta što joj pada na pamet, bez ohra-brenja, da djetetu pokaže put kako da bude bolje, kako bi dostiglosvoje granice i prevazišlo ih. To nije istina, već samo surovi i sirovinjen dio. Takva istina je sterilna, hladna i destruktivna.

Kada je kralj David uspostavio i utvrdio svoje carstvo,odlučio je da sebi napravi palate. Bog mu je u tome pomogao, pasu i okolni carevi slali najbolju kedrovu građu i klesani kamen. Kadje napravio sebi dvorac popeo se na vrh i zadovoljno gledao ispodsebe. Gledajući tako ugledao je na zemlji kovčeg Gospodnji uobičnom šatoru i postidio se. Nešto ga je prenulo. Zavapio je Boguu želji da Mu sagradi hram koji je dostojan Njegovog imena. Ali,Bog mu je poslao riječ preko sveštenika da neće on, David, da musagradi Dom, jer je mnogo krvi prolio, već sin će koji izađe od njegapodići hram njegovom imenu. Ta riječ koja je govorila o njegovojprošlosti, ispunila se u sadašnjosti, jer je njegov sin Solomonzaista sagradio velelepni hram. Ali se ispunila i u svu vječnost, jerje Isus uspostavio crkvu Božiju u sve vijekove. Bio je takođe i sinDavidov, jer je iz njegove kraljevske loze potekao. Sve se ispuniloposlije skoro 1000 godina. Kada dođe prava istina, ona je istinitakako za juče i danas, tako i za sjutra. Pa sam shvatio da kad dođuprave istinite riječi, one me ne „ubijaju u pojam“, već i kad meukore, daju mi usmjerenje i neki pravac kuda dalje u životu.

Ako su riječi istinite samo za trenutak kad se izgovore, ni-jesu istina ako ih poslije vrijeme demantuje. A kad dođe istina,takve riječi važe i za sada i za vrijeme koje dolazi i sve se više po-tvrđuju kako prolaze godine.

Zato ne vjerujem „prorocima“ koji nas podsjećaju na svenaše slabosti, onima koji nas okrivljuju za našu prošlost i sve naše

142 metanoja

To nije istina, već samo

surovi i sirovi njen dio.

Takva istina je sterilna,

hladna i destruktivna.

sadašnje postupke, onima koji nagovještavaju nesreće i izriču kle-tve, bez vizije za boljim sjutra, bez nade da se može desiti pro-mjena i da se može čovjek spasiti svojim pokajanjem.

Ne govorimo istinu ako nemamo u vidu i sve ono što je biloi ono što se desilo danas i sve ono što može postati. Nije neko glupzbog jedinice iz matematike, ako u njemu raste dirigent. Nije nekonesposoban, već možda u pogrešnoj firmi. Nije neko prevaren akozna da su ga lagali. Nije neko nedruštven i introvertan već je,možda, u pogrešnom gradu... To je jedina ispravna perspektiva.Čak i kada govorimo o sebi ne govorimo kreten, budala, stoka...Ne izričimo nad sobom: da ćemo crći, umrijeti, poluđeti, da ćemopropasti, razboljeti se, bankrotirati - jer đavolu ne treba mnogonagovaranja. Nego bolje ispovijedajmo šta ćemo postati, šta će nakraju biti. Govorimo o svom cilju od samog starta, jer jedino takovidimo i govorimo punu istinu o sebi. I o drugima, svakako.

143metanoja

ponedjeljak, 05. septembar 2011.

NEBESKA UDICA

„Ne daj svoje srce“ - nekoliko puta sam to ove godine čuo,od ljudi koji su mi mnogo važni i čije mišljenje uvažavam. I jučesam to čuo, dok sam govorio o nekim problemima na poslu. Imali istine i mudrosti u ovoj rečenici? Ovo i nije kao neka zapovjest,već topao savjet prijatelja, koji znaju da se previše unosim u onošto radim i previše dajem nekim ljudima. Kad kažem „previše“ toznači da nekako nikad nijesam znao kad „dosta“ prelazi u „pre-više“. Kao u onoj pjesmi Sergeja Ćetkovića, koji je ovih dana imaokoncert u svojoj rodnoj Podgorici, kad kaže „Sada znam... da pre-više ljubavi ti smeta“.

I istina je da problemi nastaju kadase dajemo previše nekoj osobi ili ljudima,poslu, vlasti, hobijima, strastima. Kao daupravo tu, na nekoj nevidljivoj granici, kadono dovoljno i dostatno, prelazi u „pre-više“, u neku maniju, opsesiju, tu počinjusve nevolje. Kako kaže ona stara, „Ljubi,ljubi, al glavu ne gubi“. E, ja sam od onihkoji sam teško radio nešto a da u tome ni-jesam davao srce, unosio čitavog sebe,unosio vatru, i moram priznati imao pro-bleme zbog toga.

Vidjeh sad na FB jednu grupu onih koji su zbog propale lju-bavi odlučili da više ne daju svoje srce nikom, koji pozivaju drugeslične u članstvo. Hm, kao da nas je ono pitalo kome će se dati,kao da možeš protiv njega. Čini mi se da je ljubav kao voda, to jenestišljiv fluid – a to znači da nema te sile koja može sabiti vodu.Ako je pristiskaš sa jedne strane, puca na drugoj. Bojim se da nikonikad nije dobio ovu bitku. Kao da kažeš, ne više neću disati, alinekako pluća te ne slušaju, srce i dalje kuca, i vidiš da nije sve utvojoj vlasti i u tvojoj volji. NE možeš jednostavno reći, nikad višeneću voljeti. Jednostavno, istrpiš neki minut, dva, ali opet udisaj iživot ide dalje.

Zato mislim da postoji jedan drugi savjet za ovakve sličnemeni. Najprije ću nešto reći o ljubavi i srcu. Avaj, šta reći o ljubavii šta reći o srcu a da nije napisano? Najprije, iz srca izvire život, onje najvažniji dio našeg bića, i mora se čuvati, kao zenica oka. Kadkažem srce, ne mislim samo na onaj snažni mišić, koji radi deceni-jama, snažnije i upornije od najačih motora. Koji ne troši ni ulje, nigorivo, ni vodu. Koji pumpa život, od sebe ka najudaljenijim

144 metanoja

Kada je naše srce

okačeno o nebeski

čiviluk, zemljom nikada

nećemo hodati bosi i

goli.

tačkama našega tijela. Mislim na jedan drugi dio našeg bića, koji jenevidljiv, koji se nalazi u predjelu pleksusa, gdje je splet svih neravai krvinih sudova, koji umije da boli a da su vam svi nalazi ispravni.Taj dio je kao ono srce od lubenice, slatko, bez koštica, sočno, i na-lazi se u središtu. Taj dio se zove duša čovječija. Ona je središe,centar našega bića, i kad kažem srce, mislim na tu našu nutrinu,naše biće, naše emocije i volju.

Zato moje viđenje ove mudrosneizreke „Ne daj srce svoje“, znači ne daj tajunutarnji dio sebe, ne daj svoje središebića svoga nikome. On pripada samo Je-dnome! Kada sam se upoznao sa Cecom,pričala mi je o Bogu, onako izokola, ali iakoje prošlo jedanaest godina od tada,odlično se sjećam jedne njene izjave kojami je posebno značila, jer me je čestomučila neka unutrašnja praznina, zbogkoje sam osjećao bol i nemir, ne znajući

šta je u pitanju. Reče mi da u svima nama ima jedna „rupa“ jedanprazan prostor, koji samo Bog može ispuniti. Kao neka ključaonica,zamišljao sam, koja je savršeno napravljena, koja ima nevjerovatansložen kod, sa ogromnim brojem onih nabora, da ga ni najumješnijiključar ne može iskopirati.

U tome je caka, u tome je mudrost, o kojoj danas želim dapišem, što sam razumio za moje životne probleme. Mi možemo itrebamo da ljubimo „bližnje svoje“, ali samo Boga svim srcem,odnosno tim dijelom srca. Taj jedan dio naše duše pripada samoNjemu, tu je On napravio Hram za svoga Svetoga Duha. A kada mihoćemo da na to mjesto stavimo bilo koga drugoga, tada nastajuproblemi. Kada mi svoga muža obožavamo kao Boga, onda nastajuproblemi. Kada je naš posao naš Bog, kojemu se klanjamo, kojemuprinosimo žrtve, onda nastaju problemi. Kada novac zauzme tomjesto, onda smo spremni umrijeti za tog „boga“. To mjesto unašoj duši, nije namjenjeno ni za nas same, da kao Narcis, oboža-vamo svoj lik u ogledalu, da se samozadovoljavamo i obožavamou svom svijetu.

Ako hoćemo da muški „lovimo ribe“, bojim se da ne znamoda se prvo moramo zakačiti na onu „nebesku udicu“, da nam jesrce privezano za nebo, da postanemo kao veliki sočni mamac,onda je lako „loviti ljude i velike ribe“. Kada je naše srce okačenoo nebeski čiviluk, zemljom nikada nećemo hodati siroti, bosi i goli.U našem srcu će biti mjesta za svakog, ako na čelu trpeze, sjediGospodar od trpeze.

145metanoja

Da, u svima nama ima

jedna „rupa“ jedan prazan

prostor, koji samo Bog

može ispuniti.

Da zaključim, mnogo ključevamožeš ubaciti u onu „bravu“ u nutrinusvoje duše, da sve na ovom svijetu probašda bi popunio onu „rupu u sebi“. Možešjesti kao Marlon Brando, koji je jeo da po-puni tu rupu u sebi, pa se izobličio u čudo-vište od 190 kg, možeš pokušati da teispune svi užici koje ovaj svijet nudi,novac, sex i vlast, ali samo Jedan može daokrene bravu. Nju okreće onaj koji ima sa-vršenu kombinaciju, koji ima tvoj DNK kod u svojim rukama, koji je-dini može da okrene svijet u tebi, da škljocne i otvori dušu tvoju imoju i da je oslobodi. Jer jedini On ima ključeve, On koji je pobje-dio sav pakao i iz samog dna uzeo ključeve Davidove i što On za-ključa to niko ne otključa, a što On otključa to niko ne zaključa.

Zato samnom primi ovaj prijateljski topao savjet „NE DAJSRCE SVOJE“, ljubi svoju djecu, ljubi svoga dragoga, ljubi svoje pri-jatelje, ljubi i svoje neprijatelje, ali im ne daj onaj dio tvoga srca,koji se zove Slavljenje i Obožavanje. Slavi Život i obožavaj Ga, jerniko do On, nije vrijedan tvoga obožavanja, tvoga slavljenja, nijedan čovjek, ni jedan položaj, nikakav novac i zadovoljstvo. Paonda nećemo brinuti, nećemo strahovati, nećemo tugovati, jernas drži Nebeska udica.

146 metanoja

Kada je naše srce

okačeno o nebeski

čiviluk, zemljom nikada

nećemo hodati siroti,

bosi i goli.


RADOSNA VIJEST

Juče smo bili u Dobrim vodama, kod naše prijateljice, maloza vikend da se okupamo. Iako je već septembar, nevjerovatno suvisoke temperature. Puno je primorje gostiju, kao da je špic se-zone, jul ili avgust.

Naveče se čula muzika iznad nas u brdu. Rođaka naše pri-jateljice nam je objasnila o čemu se radi. Svake godine, sad je topostalo tradicionalno, stanodavci i izdavaoci smještaja u Dobrimvodama besplatno ustupaju smještaj djeci ometenoj u razvoju injihovim porodicama. To sam gledao prošle godine na televiziji.Koliko je to značilo toj djeci i njihovim porodicama, kojima je ovomožda jedini način da se okupaju, da dožive neku radost i razo-nodu? Večeras su pravili žurku i čuli su se pjesma i odjeci radosti.

Sve je počelo kada je jedan čovjekiz Dobrih voda otvorio svoja vrata i ustu-pio smještaj ovoj djeci, od 1.septembra,kada je sezona na izmaku. Da napome-nem, prema današnjoj posjeti plaža, to ijeste žrtva, nije samo „ajde kad je već pra-zno, eto im“. A ne bi ni bio ustupak djecida je drugačije, da je hladno vrijeme i nekikasni septembar ili oktobar. Kakav bi todar bio ako bi bio beskoristan?

Ono što je meni posebno odjek-nulo u ušima su rečenice gospođe koja nam je objašnjavala ( ta-kođe ima kuću u Dobrim vodama) „ da su se ostali ugledali na togčovjeka koji je prvi ustupio smještaj, i da su i njegove komšijepočele da ustupaju svoje kapacitete. Sad se to sve proširilo i oma-sovilo, postalo tradicija. Danas u nedJelju, van radnog vremena,gradonačelnik Bara došao je da im se pridruži na svečanosti i ostaoneplanirano dugo, nekoliko sati.“

Razmišljam, koliko je „zarazno“ kad neko čini plemenitestvari. Zlo se svakako širi, loše vijesti se takođe brzo šire, ali ništanije tako moćno, kao što se širi radosna vijest. Nikakvo zlo ne po-staje tradicija oko koje se ljudi okupljaju da bi je ponovo doživjeli,niko ne veliča zločin, niko se ne okuplja da bi se prisjećao kako jezlo činjeno, da bi ga ponovili. Ali oko dobre vijesti, oko dobrih djelai druženja, ljudi vole da se okupljaju, da ga se sjećaju, da ga iznovadožive.

147metanoja

Koliko je „zarazno“ kadneko čini plemenite stvari.Oko dobrih djela ljudi voleda se okupljaju, da ga se

sjećaju, da ga iznovadožive

Ja znam da mnogi mediji danas smatraju da je jedina vi-jest, vijest o nekoj tragediji, crna hronika, ili skandal neke javneličnosti. Vijest je nečiji pad, nečiji slom, nečije hapšenje, nečija pro-nevjera. Sviđa mi se ideja na koju je došao urednik nekog tiražnoglista iz jedne zapadnoevropske zemlje, da na godišnjicu svoga lista,sve negativne tekstove štampa naopačke, tako da si morao daokrećeš novinu da bi pročitao lošu vijest. Bojim se da bi se neki li-stovi kod nas na Balkanu i u Crnoj Gori, morali naopačke čitati odprve do poslednje stranice.

Ali ja vjerujem u dobru vijest. Na starogrčkom se radosna vi-jest kaže jevanđelje. Zato su Jevanđelja dobila ime, jer govore oradosnoj vijesti - da smo spašeni jer su nam grijesi oprošteni. Tariječ Jevanđelje, kažu da potiče od bitke na Maratonu, kada je onajvojnik trčao 42 kilometra da bi javio radosnu vijest o velikoj pob-jedi. Jurio je sumanuto, jer dobra vijest se ne da tajiti, ne možedugo da stoji u grudima, ona traži nekog sa kim bi se podijelila,ona daje nevjerovatnu snagu onome kojije nosi. Jer trčati kao onaj vojnik sa Mara-tona, u vojničkoj opremi, bez dana tre-ninga, bez onih koji ti donose vodu i nudeosveženje pored staze, može samo nekoko je vođen nečim tako snažnim kao štoje radosna vijest tj. jevanđelje.

Zaista vjerujem u silu širenja te Ra-dosne vijesti. Kad sam dobio sina, javiosam mojim i Cecinim roditeljima. Već sustizali pozivi i čestitke, prije nego sam slje-dećeg okrenuo. Jer radosna se vijest i dobra djela šire brže i imajuveću snagu od loših vijesti i zla.

Možda se pitaš, sa pravom, kako se onda dešava da susvuda oko nas samo nesreće na televiziji, samo ubistva, prevrati?Ja imam jedno moguće objašnjenje. Na žalost, ljudi nijesu raspo-loženi da otvore svoja vrata, kao ovaj domaćin iz Dobrih voda, ni-jesu raspoloženi da se liše malog dijela zarade i nekog komoditetašto ga pružaju neki „bolji i platežniji“ gosti, nego što su ova djecaometena u razvoju. Ovi mališani, koji nemaju mnogo izbora u ži-votu, nijesu pri parama, ali su puni želje za životom, želje za dru-ženjem. Muzika je odjekivala kroz septembarsku noć. Oni nemajunovaca, ali imaju potrebe kao i drugi. Imaju i zahvalnost za svojedobre domaćine. Zaista sa pravom je ovo mjesto dobilo ime Dobrevode.

Sveto pismo kaže da će, ako verujemo Bogu, iz naših utrobapoteći rijeke žive i dobre vode, od nas prema onima koji su žedni,

148 metanoja

Radosna vijest je brža

od svjetlosti.

Svjetlost izlazi iz Nje. .

koji su u potrebi za pravim životom. Ako bi bilo više ovakvih do-maćina, bilo bi i više pobjeda na maratonskim poljima, pa bi bilo iviše radosnih vijesti.. I vojnika koji bi ih na laganim nogama nosiliviše bi bilo. Više bi bilo i ljudi koji se ne bi umarali, kojima bi sesnaga obnavljala svaki put kada bi u sebi premotavali šta će prvoreći onima koji čekaju Radosnu vijest, koji osluškuju da čuju šta jesa njihovim najbližima, koji strepe od opasnosti, od moguće pogi-bije i ropstva. Manjina bi bilo onih koji u nevolji žive i čekaju da imsaopštimo da ima nade, da je bitka dobijena, da su oslobođeni,da su iscijeljeni, da mogu da se raduju slobodno.

Radosna vijest je brža od svjetlosti. Svjetlost izlazi iz Nje.Širi se u svim pravcima. Mrak nestaje pred Njom. Mrak nesreće iloših vijesti nestaje. Kao što rekoh ranije u nekim od tekstova, mrakzapravo i ne postoji osim kao odsustvo svjetlosti koja zrači iz Ra-dosne vijesti. Otvorimo zato svoja vrata, budimo gostoljubivi,čudićemo se koliko brzo će se proširiti ta vijest i svjetlost ispunitinaše domove.

149metanoja


TAČKA PRELOMA

Mnogo sam puta ove nedjelje rekao da mi je prelomna. Du-hovito je bilo kada sam to rekao na jednom sastanku sa radnicimakoji elektronski prelamaju novinu i koje zovu „prelamači“, pa jejedan od tih kolega još dodao da je upravo polovina nedjelje, jerje to bila srijeda pola sata prije ponoći. I fizika i statika poznajutačke preloma, kada se neka osovina optereti dvijema silama, po-stoji mjesto na kom dolazi do preloma.

Pročitah upravo na Internetu da je tačka preloma, u eko-nomiji, kada firma počinje da izbacuje profit, kada nivo prihodapočinje da premašuje nivo rashoda, kada oskudica prelazi u do-statnosti i izobilje. Za nju važe neki prirodni zakoni, koje prirodnenauke umiju matematički da izraze.

Ja bih je nazvao i tačkom preokreta, to je ono kada SilvesterStalone u filmu Roki 3, sav izubijan, leži na podu, pa ustaje u za-dnjoj sekundi odbrojavanja, vraća se u borbu i zadaje odlučujućiudarac za pobjedu. Nokdaun za neprijatelja! Dosta je toga na-pravljeno na sličan fazon, ali ja volim jednu starozavjetnu knjigukoja se zove Jestira.

Zašto pominjem te priče? Pripremajući se za pisanje svojeprve knjige, mnogo sam knjiga u zadnje 3 godine pročitao iz isto-rije Starog zavjeta. Proučio sam istoriju Judeje, Persije, Haldeje,Samarije, Asirije.. Jedna od najljepših priča za koju sam čuo je onao kraljici Persije, Jestiri, sirotoj djevojci jevrejskog porijekla, kojuje odgajao njen stric, mudri Mardohej, jedan od vođa jevrejskognaroda u zarobljeništvu, naroda koji je bio rasijan po čitavoj Per-siji, kao i u ostalom gotovo kroz čitavu kasniju istoriju.

Kralj je dao sva ovlašćenja glavnom veziru po imenu Aman,dao mu carski prsten da donosi zakone u njegovo ime. On je zbogmržnje prema jevrejskom narodu i Merdoheju koji mu je prkosio,donio zakon da se dana 13. mjeseca Adara, naređuje svima u car-stvu da napadnu Jevreje u svojim provincijama i da ih istrijebe. Daskratim priču, Mardohej, koji je spasio cara od atentata a čije jedjelo bilo sakriveno od kralja, odlučno je uzeo post i molitvu, obu-kao se u kostret, prekrio se pepelom i počeo da leleče pred vra-tima carskog grada. Dok je Aman pripremao vješala za Mardoheja,Jestira se odvažila da ode do Cara, iako je to moglo da je stajeglavu, jer se pred cara se nije smjelo bez poziva doći. Postila je 3dana ona i čitav narod. I našla je milost kod Cara. Uspjela je da ra-zotkrije podmukli genocidni plan velikog vezira. Aman je bio obje-šen na vješalima koje je spremao za Mardoheja. Mardohej jepostavljen za velikog vezira. Data mu je čast jer se saznalo da jeupravo on spasio cara od atentata.

150 metanoja

Ali zlo se i dalje nadvijalo nad Jevrejima, jer carski zakon ouništenju nije se mogao opozvati. Postojala je neopozivost zakonakoji je bio ovjeren carskim pečatom. Mudri Mardohej i Jestira suse dosjetili da izdaju drugi zakon da se tog 13. adara, Jevreji mogubraniti od svojih neprijatelja. To je bila zapovijest koja je bila anti-pod onoj genocidnoj, poziv Jevrejima da se odupru zlu koje im sesprema. I kada je došao taj dan, borbe su bile po čitavoj zemlji. Uovoj je knjizi zapisano, da je došlo do „PREOKRETA“. Da su Jevrejiumjesto da budu istrebljeni, nadvladali svoga neprijatelja i živjelimirno i blagoslovljeno, a Jestira i Mardohej su upravljali gotovočitavom Persijom. I danas se slavi taj datum kod Jevreja. Taj praz-nik se zove Purim. To je najveseliji praznik od svih praznika koji seslave.

Dugo me je kopkala ova priča. Uvijek mi je bila besmislenapo malo, jer sam mislio : Što nije carska vojska stala na stranu Je-vreja i pomogla u toj borbi? Zašto car nije priskočio i stao na stranuJevreja neposredno, već je zajedno sa Jestirom gledao sa prozorašta će se desiti?

151metanoja

Onda sam shvatio kolika je mudrost sakrivena u toj priči.Svuda oko nas vidimo toliko zla, sveopšte nepravde koju čine zliljudi. Vidimo kako napreduju, kako se bogate, kako uspijevaju uzlim poduhvatima, napadaju pravednike. Ičini se kao da nadvladavaju. Ali, razumjehda je po jednom drugom zakonu, zakonugrijeha na ovom svijetu oslobođeno zlo,koje je stvarnije da ne može stvarnije biti,da ga sprovode ljudi koji navalice griješe,bez ikakve griže savjesti, i koji mrze na po-štenog čovjeka, kao što je bio Mardohej,koji su spremili vješala i spremili krstove,na koje razapinju pravednike, kao što su iIsusa razapeli.

Ali velika je radost da je izdata nova naredba, Novi zavjet,da se pravednici mogu braniti, da se mogu oduprijeti zlu koje na-rasta. Radosna vijest ih poziva da se podignu diljem planete, u sva-koj naciji, svakoj provinciji, svakom gradu, svakoj kući, da se ustanuu dan svoje bitke. Postoji ta TAČKA PRELOMA, postoji TAČKA PREO-KRETA za nas. Znamo da je pobjeda sigurna, da se pravednik možeu Ime Božije, oduprijeti svakom zlu koje dolazi na njega, da ještićen zastupničkom molitvom Pravednika koji zastupa našu stvarkod Cara svih Careva. I nemojmo jadikovati i govoriti : Ako je Carživ, što ne uništi nepravdu, što ne pošalje svoje anđele apokalipseodmah, da satru svo ovo zlo na zemlji? Ne znamo li da je njegovapravednost daleko iznad naše pravde, da odlaže taj sud ne bi li sejoš neko spasio, još neko pokajao i oslobodio. Ustanimo, jer to štoje on izdao Novu zapovijest da se pravednik može izbaviti ako seodupre, to nije besmislena stvar, to nije ništa niti nešto, ta zapo-vijest je sve za one koji u nju vjeruju. U toj Zapovijesti je sakrivenasila koja nam je potrebna: Ona nam je više nego dovoljna za ovuborbu, koja je unaprijed dobijena ali u koju mi moramo ući. Mi semoramo svrstati na jednu od strana. U ratu nema neutralnih.

To je tačka preokreta, kada se odvažimo suprostaviti se zlui nepravdi. To je mjesto kada naše gubici prelaze u profit, kadanaše propadanje prelazi u pobjedu, kada život počinjemo da ži-vimo, a ne da ga životarimo. Osokolimo se jer Car je na našoj stranii nije nas ostavio sirote. Jer iako smo kao jaganjci među vukovima,nijesmo nezaštićeni. Kako može biti jaganjcu među vukovima? BezNjega bi mogli samo da drhtimo i gledamo kako se oblizuju i spre-maju za laki obrok. Ali On im je zube smrskao, za njih i za „velikogvezira“ odredio je vješala, koja su za nas spremali. Činjenica da sui danas pravednici živi, da napreduju i uspijevaju u tuđoj zemlji uovakvome svijetu, govori o Njegovoj neprekidnoj zaštiti. Nama koji

152 metanoja

Kada se odvažimo

suprostaviti zlu i

nepravdi - to je mjesto

kada naše gubici

prelaze u profit, kada

naše propadanje prelazi

u pobjedu.

ulazimo svakodnevno u ovu duhovnu borbu, iznova je praznikPurim. Danas se možemo bezbrižno veseliti u domu svome sa svo-jim prijateljima, međusobno se darivati i veličati Onog koji nasčuva.

153metanoja


IZAĐI IZ SVOJE SITUACIJE!

Znam odlično kako je kad se osjećaš sputano, kada sve stoji,kada kao da okolnosti govore : Nikad se neće ništa promijeniti. Biloje teško. Sada je teško. I uvijek će biti teško!

Znam kako je kada su ispred tebe prepreke na kojima sipadao nekoliko puta, koje niko nije preskočio prije tebe, na kojimasu pali tvoji preci, na kojima su pali tvoji roditelji a sada one stojepred tobom, sa svim ostalim okolnostima kao prilogom uz jelo, ikao da sugerišu NEUSPJEH. Brineš se, strijepiš, stojiš frustriran jerželiš promjenu, želiš napredak, želiš pobjedu, ali nikako to da sedogodi. Moliš se Bogu, ali nema odgovora.

Jedna od najstarijih knjiga, koja govori o prvom čovjekuvjere, patrijarhu Avramu, govori o njegovom životnom putu, kojije meni veoma inspirativan za ovo što želim danas da podijelim.Priča počinje tako što je njegov otac dobio poziv od Boga da na-pusti grad Ur u Haldeji, u dolinu rijeke Eu-frat, kolijevci svih civilizacija i da krene sasvojim domom ka Hananu, dalekoj zemljiblizu zapadnog (Sredozemnog) mora,prema zemlji njima svakako nepoznatoj, okojoj su čuli glasine. Avramov otac Tara,došao je samo do pola puta. U prvomljepšem gradu na koji je naišao, na otpri-like pola puta, zastao je, odustao i nasta-nio se. Bijaše to grad Haran u kojem jekasnije i umro. Ali njegov sin, Avram dobioje novi poziv od Boga, da NAPUSTI SVOJE PLEME I OČEV DOM i dakrene u Obećanu zemlju. Pozvan je da krene u neizvjesnost, da bibaštinio blagoslov i postao rodonačelnik potpuno novog naroda,koji će izaći iz njegovih bedara. I on je krenuo, uzeo je svoju ženu(još nerotkinju) i svog sinovca i pripadajući dio svojih sluga i stokeod svog oca. Krenuli su u neizvjesnost. Nezaštićena, ova mala četaljudi mogla je biti laka meta plemenima koji prebivaju u tim kra-jevima. Avram nije pitao šta i kako, ali je krenuo.

Moja supruga ima sličnu životnu priču. I nju je inspirisalaova priča kada je prije 12 godina, tokom bombardovanja Beogradaod strane NATO pakta, doživjela da joj kuća bude pogođena onomvelikom bombom „krmačom“, koja je pala na Volginu ulicu, neda-leko od njene kuće. Na nekih stotinjak metara od kuće pala jebomba i krov kuće je raznesem dok su spavali. Ali, prošli su bezpovreda, hvala Bogu. Ipak to vrijeme je bilo prelomno u njenom ži-

154 metanoja

Nijesmo spremni da

primimo blagoslov, ni-

jesmo spremni da ču-

jemo Boga i onaj

unutrašnji glas, dok sto-

jimo u istoj situaciji i

lamentiramo nad svojim

životom i nepravdom.

votu. I što se tiče fakulteta i nekih drugih privatnih stvari, sve jestajalo, sve je nekako izgubilo smisao. Te zime, dobila je sličan unu-tarnji poziv, glas od Boga, da sa svojih 28 godina napusti očev dom,i svoju zemlju i da krene na put. Pričala mi je da je uvijek govorilada će se udati za Crnogorca (iako nijesu baš bili njeni oduševljenitom idejom :-)). I zaista kad je rekla da će otići već početkom pro-ljeća da radi u Crnu Goru, u Sutomore, kod nekog poznanika, nikoje nije podržavao u toj ideji, ni ukućani, ni prijatelji. Govorili bi,ajde da hoćeš da odeš na Zapad, to bi bilo razumno, je li, ali ići uCrnu Goru, to je besmisleno. Ali ona je znala da treba da IZAĐE IZSVOJE SITUACIJE, i da sa vrlo malo para, krene u neizvjesnost.

Iako je imala protivljenje, imala je potpuni mir u srcu da jeupravo to ono što želi, i krenula je u Crnu Goru, za nju neku vrstuObećane zemlje, u kojoj je tražila blagoslov. Za nju su blagoslovbili dom, djeca i porodična radost. To je uvijek željela. Ali nije se sveodmah izdešavalo, prošlo je proljeće, došao je špic sezone, ali ništase nije dešavalo od onog što je ona očekivala i tada je, čak, odlučilada napusti posao na recepciji jednog manjeg hotela u Sutomoru,zbog lošeg tretmana i kašnjenja plate. Govorila je svojoj kumi izBeograda, sa kojom se čujala, da je ostala bez novaca, ali da se nijejoš desilo ono zbog čega je došla. Šta je to nije znala, ali znala je datreba da dođe, i da ne gubi vjeru.

Da skratim dramu, iako je to, sa ove distance znamo, reži-rao Veliki dramaturg, mi smo se sreli, upravo u pet do 12, kada seona već odlučila da se vrati. I tako to biva, čekaš godinama, ali kadpočne da se dešavaju stvari, onda idu nevjerovatnom brzinom.Ceca je odmah nakon našeg upoznavanja, dobila odličnu prilikuda radi u Podgorici, u agenciji za registraciju preduzeća, kod vla-snice, koja je, kako se ispostavilo, bila dugogodišnja prijateljicamoje majke i koja je navijala za našu vezu. I sve se savršeno ukla-palo, mnogo toga što i ne bih dijelio sada, kao u nekom snu, mismo se vjerili već nakon mjesec dana. I ubrzo vjenčali. I eto ostalaje da živi u Crnoj Gori, ona zna i govori da je to njen Hanan, ukojem je našla ono što je tražila.

To je upravo ono o čemu sam želio da pišem, to su sve oneživotne okolnosti u kojima se osjećamo kao da nam je tijesno usopstvenoj koži, situacije koje osjećamo kao nečije tuđe, kao daživimo nečiji tuđi život. Taj osjećaj unutrašnjeg poziva koji govorida izađemo iz te situacije u kojoj jesmo, da uradimo ono što znamoda trebamo učiniti, ali se bojimo. Da uradimo ono što je trebaonaš otac uraditi, ali je odustao, naš prethodnik ali nije imao petljeitd. Ja ne govorim da trebamo napustiti roditeljski dom, iako bi zaneke,sasvim sigurno, bilo dobro da se osamostale i da formirajusvoju porodicu, jer i Biblija govori da će čovjek napustiti svog oca

155metanoja

i majku i da će prigrliti svoju ženu i da će dvoje postati jedno ti-jelo. Mi moramo jednom u životu, odlučiti da krenemo da živimosvoj život, moramo da se odreknemo te „sigurnosti“ očevog doma,u kojem nam majka kuva ručak i pere veš do 45 godine. Mi mo-ramo izaći iz nekih „divljih“ veza i započeti nešto novo što namsrce govori da je ispravno. Moramo izaći iz nekih sumnjivih dogo-vora i ugovora, poslovnih aranžmana, laž-nih obećanja, kredita i dugova za koje smose jemčili ...

Ali, moramo izaći i iz svojih pred-rasuda, nekih pogrešnih zaključaka o lju-dima koji su nam bili važni, iz nekih aršinau kojima se „lagodno“ živi, u kojima la-žemo sebe, tražeći izgovore za svoja odu-stajanja, zato što nijesmo spremni da semijenjamo, da mijenjamo životne prin-cipe, da priznamo svoje zablude. Aliosnova je jedan princip, koji sam shvatio na temelju svojih 40 go-dina : Nijesmo spremni da primimo blagoslov, nijesmo spremni dačujemo Boga i onaj unutrašnji glas, dok stojimo u istoj situaciji ilamentiramo nad svojim životom i nepravdom. Kao da moramoizaći iz svojih briga i svoje otperećenosti određenim problemom.Kao kad se „magarac uvali u kanal i kad ga počnu nositi stihije“tako i mi trebamo da iskoračimo u nešto potpuno novo, nešto ne-poznato, u nešto što nam naše srce govori da trebamo učiniti. Iupravo to novo mjesto , na kojem ćemo se najednom naći, mje-sto je našeg susreta, mjesto našeg razgovora, sa Njim, sa samimasobom.

Zato prijatelju, izađimo iz situacije u kojoj smo se zaglibili,u kojoj smo se zamrsili. Nađi prijatelje koji će tvog „magarca izba-citi iz tog kanala“, koji će ti pomoći da dobiješ drugačiju perspek-tivu, da svoju situaciju pogledaš onako sa strane, kao da to nijeono od čega ti možda život zavisi. To možemo kada predamo svojebrige Bogu, jer on se brine za nas, kada rastjeramo svoje crne misli,kao one čavke koje prekriju polje kukurza, kada iskoračimo u neštonovo, da bi mogli primiti ono za čim naše srce žudi. Taj put od hi-ljadu milja počinje prvim korakom, počinje danas dok čitaš ovajtekst, kojim tebe i sebe želim ohrabriti da iskoristimo ovaj povoljanvjetar i da isplovimo iz svoje „mirne“ luke, i da se otisnemo, jertamo, na drugoj strani je naša Amerika, naša Obećana zemlja, ukoju samo ti i ja, možemo stići.

156 metanoja

Nijesmo spremni da ču-

jemo Boga i onaj

unutrašnji glas, dok

stojimo u istoj situaciji i

lamentiramo nad svojim

životom i nepravdom.

utorak, 13. septembar 2011.

KAJINOV ZNAK

Jedna od najpoznatijih biblijskih priča iz Knjige Postanja jepriča koja govori o prvim ljudima, o sinovima Adama i Eve. Kajin jebio ratar a Avelj pastir. Stariji brat Kajin je kao žrtvu Bogu priniodio roda koji je dobio sa polja, a Avelj je prinio žrtvu od svoje stoke.Kad je vidio da je Bog pogledao na žrtvu Aveljovu, jer nema žrtvebez krvi, Kajin se razbijesnio i ubio svog brata.

Užasnom činu bratoubistva, prethodilo je pitanje koje jeBog uputio Kajinu: „Što ti se lice promijenilo, što si namršten? Akodobro činiš, vedrinom odsjevaš?“.

Upozorenja od Boga nijesu mogla da zaustave Kajina.Prvom zgodnom prilikom ubio je pravednog Avelja, čija krv i danasviče.

Kao da čujem tužni i blagi glas Božiji, koji pita Kajina: „Gdjeje tvoj brat?“.

Ali, nije bilo pokajanja Kajinovog, nije bilo onog vapaja zamilost, nema promjene u Kajinovom ponašanju i želje ze oprošte-njem. Stiže tvrdokorni i obijesni odgovor :„Zar sam ja čuvar bratasvojega?“.

I onda možemo čitati o prokletstvu i progonstvu koje je za-desilo Kajina i njegovo nasljeđe.

Suočen sa Božijim gnjevom i osudom tog bratoubistva,Kajin moli za milost da mu Bog sačuva život od osvete onih koji gaprogone. Ali kasno, kao što je zakasnilo i Judino „pokajanje“ kojese završilo samoubistvom. To nije pokajanje, to je neko žaljenje

157metanoja

samog sebe, strah pred neminovnošćukazne koja slijedi...I onda mu je tek Bogdao čuveni znak uz opomenu da će onajkoji se osveti Kajinu dobiti 77 puta gorukaznu nego Kajin.

Neću se baviti raznim spekulaci-jama koje prate čuvenu priču o Kajinovomznaku, jer su mnogi u ovome suverenomčinu milosti Gospodnje, pronašli nekuvrstu zaštite za krvnike i one koje vrebajuda ubiju svoje najmilije. To bješe, kao, nekakav posebni znak za„izabrane“ koji su obilježeni i imaju neku vrstu „amnestije“ zazločine ili pravo da sude drugima. Kao, to je odlaganje Božijeg sudanad našim postupcima, i vrijeme koje nam se daje za metanoju,neka svojevrsna abolicija. Bože me sačuvaj!

Ako neko misli da je to bila crna koža Kajinova ili neki po-sebni znak na licu, neko slovo, može misliti, ali ja sam siguran dajedan znak na Kajinovom licu je ostao do kraja njegovog turobnogživota. A to je namrštenost i mrak preko očiju.

Tako mi moćno zvuči ovo jednostavno retoričko pitanje Ka-jinu :„Ako dobro činiš vedrinom odsjevaš?!“

To je po meni Znak Kajinov, mračni sjaj u očima, izraz licabez vedrine, bez one dječačke - prostodušne vedrine lica. I zaistaoči jesu ogledalo duše. Pa ako je tvoje lice ili moje neveselo, akoje ozbiljno, mračno, bez odsjaja, onda nešto nije dobro u mom itvom životu.

Šta je ono što ti je odnijelo osmjeh sa lica, šta te neveseli,šta te mršti, što te čini hladnim i osornim? Da li te gnjevi brato-vljev blagoslov? Da li te proganja tuđi uspjeh i napredak? Da li suti mržnja i ljubomora jer je ono za čim strastveno žudiš pripalonekom drugom, odnijele radost? Da li te brige i strahovi muče zbogonog što si učinio u tajnosti, pa strijepiš da će izaći na vidjelo? Dali ti je udarilo po ponosu to što te nijesu poslušali, što nije po tvo-joj volji, što se ne ostvaruju tvoji planovi?

Možda se smiješ, čak i bučno, ali te oči izdaju kada za tre-nutak u društvu zaćutiš, kad ti pogled odluta, kada se izgubi sjaj,kao da ti neka koprena pada preko lica. I onda ovo retoričko pita-nje: „Ako dobro činiš, vedrinom odjevaš“. Ako ne odsjevaš vedri-nom, znači li to da si negdje skrenuo sa svoga puta? Možda jošnijesi ubio svojega brata, ali ako si ga u srcu sahranio, misliš li dasi daleko od samoga čina? Zadah lešine se čuje iz tvojih nozdrvakoje se nadimaju od bijesa? Ako još nijesi digao ruku na svojega ro-ditelja ili svog šefa, ovaj „Kajinov znak“ te odaje, jer si se već

158 metanoja

Pa ako je tvoje lice ili

moje neveselo, ako je

ozbiljno, mračno, bez

odsjaja, onda nešto nije

dobro u mom i tvom živ-

otu.

odmetnuo, daleko si od Boga i njegovoga lica, pa ti duša luta potamnim vilajetima gnjeva.

Koliko je njih umrlo u našim srcima, koje smo bližnje zako-pali na pustim mjestima, misleći da nas niko nije vidio u tom bra-toubistvu? Pa na tužno i blago pitanja našeg Gospoda ili našihbližnjih: „Gdje je brat tvoj? Gdje je tvoj kum?Gdje ti je draga?“ -odgovaramo namrgođeno i otresito: „Zar sam ja čuvar brata svo-jega?“.

Jesmo, odgovorni smo, sviđalo nam se to ili ne. Pa ako tra-žimo opravdanja za svoju srdžbu, ako smo prigrabili sve izgovore iodgovore kao trulu ogradu za svoju dušu - lice nas naše izdaje, očinas izdaju i svjedoče o našem grijehu. Sve na nama kazuje da to štočinimo ne činimo dobro. Ni savjest nam ne da mira, ne možemo jelako ućutkati. Tu gorku vatru griže savjesti, koja gasi osmjeh nanašem licu, ne možemo poništiti.

Zato, kada nema vedrine, nema one dječije spontanosti,nema radosti, nema smijeha od srca, nema opuštenosti, to govorida negdje na nebu vrišti krv našega brata kao krv Aveljova, pa namtreba pokajanje, treba nam oproštenje, treba nam izmirenje, trebanam duševno isceljenje. Ne prezrimo danas zato pitanje „Gdje jebrat tvoj?“. Gdje si ga odbacio, gdje si ga sahranio? Idi na to mje-sto, učini mir koliko je do tebe, oprosti i zaboravi koliko je do tebe.Skini sa sebe Kajinov znak i povrati izgubljeni sjaj oka i vedrinuduha!

159metanoja

četvrtak, 15. septembar 2011.

BABAROGE

Nikad nijesam plašio svoju djecu babarogama. Nikad im ni-jesam govorio da ću ih dati Ciganima čergarima da ih ponesu jersu nevaljali. Nikad im nijesam govorio da u kućnoj ostavi žive nekiduhovi, ili u ormaru stvorenja, koja će da ih pojedu ako su nevaljali.

Ako treba nečega da se boje neka se boje kazne da ću ihistući ako preskaču balkon, ili istrče na ulicu, ili ubace ekser uutičnicu. Problem je što me se vrlo malo boje, jer rijetko primje-njujem kazne, što mi žena sa pravom spočitava.

Sjetih se jedne slikovite priče naše dobre porodične prija-teljice. Kao mala živjela je na selu i čuvala ovce. Vraćajući se jed-nom uskim planinskim kolskim putem ugledala je ogromnu zmijuna putu. Zastala je od straha. Nije znalašta da radi. Čekala je neće li se zmija sklo-niti sa puta. Ali, ona je uporno mirno le-žala na suncu. Pokušavala je djevojčica dajoj se primakne, da uplaši zmiju. Ali, uza-lud je bilo sve. Razmišljala je da se vrati,da ide nekim drugim putem, ali nije imalanačina, morala je kući. Gledala je širinuputa, bilo je dosta usko da prođe poredzmije a da je zmija ne napadne. Poslijedužeg vremena, krenula je, pa šta bude.Razmišljala je da je nečim udari, da baci kamen...Noge su joj kle-cale. I kad se skroz približila, htjela je da odustane i da se sakrijedok ta zmija nekuda ne ode. Ali, korak po korak, približila joj se. Ikad je već prišla dovoljno da je svojim čobanskim štapom moglaudariti, vidjela je ogromnu staru zmiju otrovnicu, ali kojoj je pot-puno smrskana glava! Mogla se mirno vratiti kući.

Duboko sam siguran da razumijem simboliku te priče, kojunam je ispričala. Na našim putevima postoje mnoge prepreke uobliku zmija otrovnica koje nam lede krv u žilama, ali kojima jeneko ko je išao prije nas putem koji nas vodi kući, davno smrskaoglavu. Ali to ne znaju oni koji se povlače, koji nemaju petlje dakrenu Pravim putem.

To ne znaju oni koji se ne približe, koji se ne suočavaju sa de-monima koji leže obezglavljeni na našim putevima, koji imajuspoljni oblik nekakve sile a zapravo su samo igre sjenki, i to na mje-stima gdje smo mi izgubili Svjetlo hodajući po tami.

160 metanoja

„Ono čega se plašiš,

to je tvoj Bog“.

Sa nama je kao sa djecom sa početka ove priče. Plašimo senekih vještica koje ne postoje, pribojavamo se spodoba koje susamo nemoćna prikaza. A ne bojimo se Oca nebeskog koji nas usvojoj očinskoj ljubavi, kaznama popravlja, ne bi li nas spasio odveće nesreće. Ne bojimo se Onog koji je smrskao glavu staroj zmiji,koji ju je izvrgao ruglu u pobjedonosnoj povorci, pred nebeskimanđelima. Koji nas i danas poziva kući i kaže nam : „Ne boj se, kreniprema meni, zlo ti se neće ni primaći“.

Ne znam gdje sam je pročitao ili čuo, ali tu misao odličnopamtim: „Ono čega se plašiš, to je tvoj bog“. Ako se bojiš zla, ondakao da mu kadiš, kao da ga uzvisuješ i slaviš, kao da mu podižešoltar, na kome prinosiš svoje suze, svoje molitve. Zlo ti postaje bog,i upravlja tobom, samo ako dozvoliš strahu da te kontroliše.

Ako se bojiš čovjeka, onda ga činiš svojim idolom pa mu seklanjaš. Prinosiš mu darove na žrtvenik koji mu podižeš, svaki putkad mu se želiš dopasti, želiš mu se dodvoriti. Naš strah je kao ka-dioni tamjan, koju raspaljuje neka tuđa vatra. Ne možeš kaditi iBogu i mamonu!

A zapravo sve prijetnje koje nam dolaze u misli, strahovi odbolesti, strahovi od smrti, strahovi od odbačenosti i usamljenosti,strahovi od nemaštine i gladi, strahovi od gubitka posla ili bilokojeg drugog zla koje nam stoji na putu, oni su kao ona zmija okojoj je pričala naša prijateljica pastirica.

Ta velika debela zmija koja se ne pomiče godinama, kojastoji tu kao da je od vajkada, velika je fatamorgana. Šta je ta mrtvazmija, pred Pastirom nad svim pastirima koji želi svoje ovce vratitikući. Sve te prijetnje su kao pričina, kao sjenke su ništa pred Veli-kim svjetlom koje osvjetljava put.

I nikad neću plašiti svoju djecu babarogama i vješticama,koje ne postoje. Da se ne bi zapleli u kučine ovih sjenki. Da ne pro-žive svoj život, bježeći pred prikazama, pred nemoćnim ljudimakoji nemaju vlasti nad našim dušama. Ali ću se truditi da u menivide strah Gospodnji, koji je početak mudrosti. Jer mudar neistrčava na ulice da izaziva nesreće, ne uvlači esker u utičnicu, nespušta se u jame svojih požuda. Mudar svojim strahopoštovanjem,prinosi mirisni kad od čistoga tamjana pred oltar Ocu nebeskom.Našem Ocu koji i kad kara, dušu nam liječi, koji i kad zapovijeda,um oslobađa, koji i kad opominje, straha u nama nestaje od svihonih pričina, jer mi smo Njegovi. Sva zla nemaju vlasti nad namakoji se zovemo djecom Njegovom.

161metanoja

petak, 16. septembar 2011.

ORLOV LET

Kad pogledam orla, čudesnu pticu, kako plovi nebom bezikakvog umora, kako vlada prostorom i dolinom... Nastanjuje se uvisokim liticama i sebi je prigrabio nebo kao domovinu. Kakvomoćno a divno stvorenje. Tolika ptica, a lebdi, hvata vazdušnestruje, osjeća ih u svojim krilima. Zaista ima nečega čudesnog uorlovom letu.Nijesu bez razloga mnogi o tom pisali.

Danas mi postade jasno, da se orlov let sastoji iz dva dijela.Jedan je ovaj vidljiviji kada on jezdi nebom, ali postoji i onaj manjeinteresantan, manje atraktivan, a to je kada on polijeće iz svog gni-jezda, zamahuje krilima, snažnim i napornim pokretima, odvaja seod zemlje, odvaja se od svoje orje luke kako bi se vinuo u visine.Sporim i teškim zamasima počinje let, pobjeđuje silu zemljine teže.Sve lakše i lakše se podiže, dok ne dođe na potrebnu visinu, gdjehvata vazdušnu struju i gdje prestaju za njega važiti zakoni gravi-tacije, zakoni koji ga vuku ka zemlji.

Koliko mi je jasno danas, kada sam se molio, uz veliki napor,kada me je nešto u grudima stezalo, kao da hoće da iskoči iz mene,da je najednom došao trenutak kada sammogao, kao ovaj orao, da osjetim kreta-nje Duha Svetog, tog Nebeskog vjetra, kojiti miluje lice i dušu. Da sam tog trenamogao da raširim ruke kao orao svojakrila i da osjetim kako se pune novomsnagom, tom vertikalnom strujom, koja tepodiže, koja te nosi. Osjetiš kako zakonigravitacije gube vlast nad tobom, kakopočinješ bez napora da letiš ka Nebu, kasvojoj visokoj litici, ka mjestu odakle sevidi tvoj plijen, kada su sve zemaljske stvari tako nebitne tačkice izarezi.

Postade mi jasno, da se završava jedna faza u mom letu,kada sam upinjao, kada mi je svaki zamah bio težak, otpor snažan,gravitacija jaka. Da, sve ima svoje vrijeme, vrijeme kada se sije, ivrijeme kada se sakuplja, vrijeme suza i vrijeme radosti, vrijemevelikih napora i vrijeme počinka.

Shvatih, da je došlo vrijeme počinka u mojim poslovima,vrijeme kada otpuštaš svoje sopstvene snage, kao kad avion uvla-či svoj stajni tap, jer mu pravi veliki otpor letu. Tako i ja razumjehnoćas, da sam dovde stigao uz napore, ali od sada širim svoja krila,hvatam ovu nebesku silu, koja me diže i koja me nosi, koja me vodi

162 metanoja

Osjetiš kako zakoni

gravitacije gube vlast nad

tobom, kako počinješ bez

napora da letiš ka Nebu,

ka svojoj visokoj litici, ka

mjestu odakle se vidi tvoj

plijen, kada su sve ze-

maljske stvari tako nebitne

tačkice i zarezi.

na mjesto gdje sâm nikako ne bih mogao dosegnuti, dobaciti. Razumjeh šta je Šabat, šta je onaj sedmi dan o kojem piše

na početku svega, kada je Gospod počinuo od svojih djela, nakonšest dana stvaranja. Sedmi dan je ušao u taj počinak. Ja sam danasučinio sve što je do mene, u duši svojoj rekoh dobro je sve što samuradio, nemam više snage, ni moći da bih promijenio svoje danasu pogledu nekih stvari koje me zaokupljaju u zadnje vrijeme. I osje-tih taj mir koji donosi pouzdanje, kada ulaziš u drugu fazu svogaleta, u počinak, u završetak onog što si radio. Taj dio je djelo DuhaSvetog, taj dio je onaj vidljiviji, kada svi vide uspjeh, nakon čegastiže blagoslov i dolazi promocija.

Ali, nema duhovne visine i carstva nebeskog, nema leta bezonog prvog dijela, koji se dobro objašnjava onom čuvenom Isuso-vom riječju, da se od Jovana Krstitelja, pa na ovamo, carstvo ne-besko na silu dobija,odnosno da ga silnici zadobijaju.

Ali nema ni ulaska u puninu stvari, bez ovog trenutka, kadahvataš dobar Vjetar, kada ostavljaš svoje snage, kada se ne ko-prcaš protiv vertikalnih struja. Kada ulaziš u svoj subotnji počinak,kada ostavljaš svoje napore i puštaš se Bogu, da on dovrši ono štosi započeo.

Prosto mogu da vidim taj trenutak kada dolazimo do svojihgranica, kada je u to uključeno čitavo naše srce, sva naša snaga isav naš um. Tek tada počinje da struji vjetar preko visokih topola,počinje huk i sve oko nas se utišava. I tek onda osjećaš novu stva-rnost, osjećaš kako ti se vraća snaga, kako ti se pune krila, kakomožeš jezditi nebeskim prostranstvima, daleko iznad svih tvojihgranica. To je orlov let koji me inspiriše da se otisnem dalje u svomhodu u potpunom miru...

163metanoja


NEMA LJUBAVI BEZ IZAZOVA

Ima jedna lijepa Merlinova pjesma koja kaže: „Željela si onošto Bog nije stvorio, ljubav a da u njoj zrna sumnje nema...“! In-spirativna je za razmišljanje. Kako to kad je Bog stvorio svet i rekaoda je sve dobro i savršeno, da se u Edenskom vrtu našlo Drvo poz-nanja dobra i zla? To navodi na zaključak, da nema ljubavi bez iza-zova. Kako bi Adam i Eva, koji su imali sve u Edenskom vrtu i kojisu jeli se Drveta života, jeli plodove vječnog života, kako su mogliiskazati zahvalnost i ljubav prema Tvorcu, ako ne bi bilo onog dru-gog drveta i zapovjesti da ne jedu ploda sa njega? Jedini zaključakje da se upravo kroz ovu zabranu stvorila mogućnost da se iskaželjubav. Zato nije čudo kada Isus kaže, ako me ko ljubi, onda vršimoje zapovijesti.

Znači, ako ti ili ja imamo mogućnost da se nekog odre-knemo, da ga ostavimo, da ga iznevjerimo, da ga prevarimo, a toipak ne činimo, onda se pokazuje ljubav i vjernost kao jedan odnjenih najdivnijih elemenata. Kakve su to zapovijesti koje nam Bogdaje? Ja sam dugo mislio da su: ne čini ovo, ne reci ono, ne uzmito, ne poželi ono... Ali nije u tome stvar, taj zakon je plod Drvetapoznanja dobra i zla. Postoji jedan uzvišeniji zakon koji je zakonLjubavi i Milosti. To su dvije ključne zapovijesti, koje kažu da lju-bimo Gospoda Boga svojega i da ljubimo jedan drugoga kao samogsebe. I eto, više je nego jasno da se ljubavostvaruje vršenjem zapovijesti, a sadržajzapovijesti je isto ljubav. Što god činiš izljubavi, dobro činiš, a ako nešto činišnekom a ljubavi prema njemu nemaš,onda si kao činele koje ječe, praporci kojizveče. Isprazna je i besmislena ta stvarkoju činiš i zaludna je.

Zato kad nema izazova - nema ninačina da se pokaže ljubav. Pa sada i narazna iskušenja koja me snalaze svako-dnevno ne gledam kao na nešto loše, nešto što treba mrziti i od-bacivati, već kao na nešto što bih trebao gledati sa nekom radošću.Jer kušanje naše ljubavi učvršćuje je, raspaljuje je, čini nas posto-janim i jačim. Ako gledamo sve to kao način da pokažemo onomdrugom svoju ljubav, to nam daje snagu da kroz kušnju prođemou miru, prođemo u radosti, iako to, priznajem, nikom nije milo.

To je jedini ispravan pristup izazovima koje nam život do-nosi. Samo naivni, samo nezreli jadikuju nad svojim životom, go-

164 metanoja

Zato prihvatimo izazove

koje nam život donosi.

Prihvatimo ih sa radošću,

otvorenih očiju i

ne bojmo se.

voreći: „Zašto me snalaze sve te kušnje inapasti“; „Ne želim to, odbijam to, odu-stajem previše je teško...“.

Bog nas nije stvorio kao robote,koji trebaju da izvršavaju naloge i zapo-vjesti, bez pogovora, bez smisla, bez pita-nja, bez sumnji, bez izazova... Ne trebamoda gušimo u sebi sva pitanja, sve dileme,sve sumnje, da lažemo sebe. Njega nemožemo lagati i sve da hoćemo. Zato sve

manje sebe osuđujem za grešne misli koje mi dolaze, sve rjeđe sekrivim što sam kušan da nešto utajim, ukradem, slažem... Nekepustinje i izazove Bog je stvorio, da bi nas suočio sa nama samima,da bi se zapitali u čemu smo, a najviše da bi nas uhvatio za srce ipribližio sebi. Nema veće radosti na nebu i na zemlji, kao kad pra-vednik pobijedi svoju napast, svoje kušnje i vatre. Iz svega toga iz-lazimo kao pobjednici, izlazimo ojačani, svjesniji, osvježeni,okrepljeni i konačno pročišćeni. Čisti kao zlato što se kroz oganjpročišćava, pa sve ono što je nečistoća biva sagoreno, a zlato pre-topljeno i pročićeno. Pa se izliva u nove kalupe, u nakit i ures, kojisluži za posebne prilike.

Zato prihvatimo izazove koje nam život donosi. Prihvatimoih sa radošću, otvorenih očiju i ne bojmo se. Ko odustaje, ko sepredaje, ko posustaje i ne ustaje, nije duhovni borac, nije ljuba-vnik... Nije dostojan da vidi Nebo.

165metanoja

Zato kad nema izazova -nema ni načina da se

pokaže ljubav.


PREDANJE

Kao izvršni direktor neke firme, u prilici si da sagledaš radsvojih saradnika. To je ono Njegoševo, da ko i malo na brdu stoji,više vidi nego onaj pod brdom. Jedna od najljepših stvari, odnosnoosobina koje možes da uočiš u karakterima svojim saradnika jepredanost poslu.

To je ono kad vidiš da neko savjesno obavlja svoje zadatke,ali to je i nešto više od toga. To je kad kontinuirano bdi nad poljemsvojih obaveza, čini sve što mu je rečeno, ali i sve ono što uviđa daje neophodno kako bi ispunio očekivanja svojih pretpostavljenih.Ali to ide i nekako dublje, kad je predanost u pitanju. Vidiš dačovjek, pored svoje snage i pored svog intelekta i znanja, unosi isvoje srce. Vidiš da je to što radi neodvojivi dio njegove ličnosti. Onje upravo to što radi.

Sjećam se svoje učiteljice Stanice Bojanić, kojoj smo mi, I/1,te daleke školske 1978. godine, bili posljednja generacija predpenziju. Ona je taj svoj posao živjela svim svojim srcem. Mi smo biliobasuti njenom pažnjom, njenim blagim riječima punim utjehe,ohrabrenja i razumijevanja. Nikad ljuta, nikad povišen ton, nikadneka uvreda ili slično. Ona je bila učiteljica, od pete pa do zadnjevlasi njene sijede kose.

Skoro sam upoznao njenu kćerku. Govorila je i potvrdilasva ova moja sjećanja na učiteljicu Stanicu. Nekako sa sjetom jerekla da je skoro bila ljubomorna na sve nas koliko smo njenojmajci bili važni, koliko je pričala o nama,radila za nas. Sva njena posvećenost svompedagoškom pozivu ostavila je duboki po-zitivni trag u nama, tako da je naše odje-ljenje bilo uvijek najbolje u školi do krajaosnovne. Velika većina i danas su oni kojisu završili fakultete. Kada govorim o njoj ikada je se sjećam, kao da govorim o sve-tici, jer imala je onu svjetlost mučenika,suvo lice, nefarbanu kosu, koju je mislimvezala u punđu ili pletenice, kao neka pa-stirica. Ta divna žena Stanica Bojanić, lik je koji me je dugo pratiou životu. Zbog nje sam uvijek volio svoje nastavnike, profesore, i dokraja studija nikad niijesam imao nikakav problem sa njima.

Predanje je divna riječ, koja označava mnogo toga. Kada nasbožija riječ poziva na predanje, to je poziv koji u sebi podrazumi-jeva povjerenje u Onog kome predaješ svoj život. To je kao u onoj

166 metanoja

Kada nas božija riječ

poziva na predanje,

to je poziv koji u sebi

podrazumijeva povjerenje

u Onog kome predaješ

svoj život.

priči koju sam čuo da je čuveni akrobata, preko Nijagarinih vodo-pada, prešao preko žice, samo sa jednom letvom kojom je održa-vao ravnotezu. I onda je pred svima pozvao jednog dobrovoljcakoji bi se zakačio za njega, da ga prenese nazad preko žice. Nastu-pio je tajac, svi su se zagledali, niko nije smio da se odluči na takavkorak. Tek poslije neke mučne tišine, jedna djevojčica je iskoračilanaprijed i rekla: “Ja hoću”. I zaista on ju je popeo na ramena, i predzabezeknutom publikom, sa ovom djevojčicom koja je mirno sje-djela na ramenima, prešao polako nazad preko žice.

Svi su se zapitali ko je ta hrabra djevojčica. Onda im je akro-bata odao tajnu da je to njegova kćerka, sa kojom često vježbatačke. I to je to. Kćerka je vjerovala u svoga oca. Znala je da je si-gurna sa njim, iako je provalija pod njima, uska sajla, uzak put kadrugoj strani. Predala mu se u ruke, jer mu je vjerovala.

Ali predanje je još više od toga. Predanje je predaja, kadaodložimo svoje oružje pred Svemoćnim. Kada više ne ubijamo, većpodižemo svoju zastavu pred onim koji je Gospod nad vojskama.

Kada ispucamo i zadnji metak naših izgo-vora, naših pokušaja, naših odbrana. NEbijemo svoje bitke, jer nas je razoružaosvojom silnom ljubavlju. Ona nije nekopovlačenje, već to predanje u sebi nosineku strast, nešto vatreno. To je ona silinaljubavi, kada se mlada predaje svome že-niku. Kada u njoj padaju sve prepreke, savstid, sva ustezanja, sve neprijatnosti. Ikada njeno srce viče: Da tvoja sam, samotvoja i ničija više. Tvoja sam cijela, tvoja

sam sad i tvoja sam zauvijek. To je tenutak, kada dvoje postanejedno, i ne znaš kada je On postao dio nje, a kada je ona utonulau Njega.

I konačno pitanje identiteta. Kada ono što vjeruješ to iživiš, kada ono što živiš postaje tvojim mesom, to si ti, tvoj identi-tet. I onda osjetiš lakoću davanja, onda osjećaš kako to što radišdonosi ti radost, kako život ima ukus kao med na usnama, kakodavanje i rad te ne umara, već te okrepljuje. Kako postaješ jednosa Ocem koji te nosi na svojim ramenima, iznad provalije, iznadponora. Takve ljude je lako uočiti, takvi su poželjni, takvi su do-brodošli, takvi se pamte i nikad ne zaboravljaju. Takva je bila mojaučiteljica Stanica Bojanić, predani prosvjetni radnik.

167metanoja

Predanje je predaja, kadaodložimo svoje oružje pred

Svemoćnim.

nedjelja, 18. septembar 2011.

ISPLAČI SVOJ JAD

Na zadnjem susretu sa onim mi Prijateljem (sa velikim P)ispričao mi je šta je bilo sa njegovom mlađom ćerkom, kojoj je, mi-slim 8 godina, kada je vidjela da su joj uginule ribice u akvarijumu.Za nju je bio to nevjerovatan gubitak. Te nemušte životinje njoj subile pravo bogastvo. Ne znam šta je tačan uzrok, ali, tog dana, objeribice su uginule. Počela je gorko plakati. Njena majka to nijemogla podnositi, pa ju je ućutkivala, grdila, obećavala da će joj ku-piti druge ribice, savjetovala da se smiri, uvjeravala da je sramotada se tako ponaša. Ali efekat je bio još gori, djevojčica je plakalajače i jače.

Onda je došao njen Otac. Umiješao se u događaj, ali je ura-dio upravo suprotno od svoje supruge. Zagrlio ju je, podijelio je sanjom žal zbog uginuća njihovih ljubimaca, izrekao sve što i sammisli o njima, uvjeravao je da su i njemu bile važne, podsjećao jekako je volio da ih hrani. Ćerka je slušala i plakala na grudima svogaoca, jako i dugo. Ali nakon pola sata, plač se stišavao, počela je dapostavlja pitanja : Kako i zašto? Nakon nekog vremena potpunose smirila. Prijatelj kaže da više nije to pominjala i da je sa radošćuprihvatila nove ribice.

Danas želim o tome da pišem. Od onih sam koji ne plaču,koji stiskaju zube i koji trpaju žalost u sebe. Ja sam od onih koji,kada sam povrijeđen i kada boli duša, kao majka ove djevojčice,žele da utišaju suze, žele da prebole bol onako „na nogama“. A ra-zmišljam koliko je blagoslovljeno kada se mogu isplakati, kada predBogom iznesem svoju bol, svoju tugu zbog grubosti onih koji su mibliski, zbog omalovažavanja onih kojima sam činio dobro i slično.

Ima jedna knjiga o iscjeljenju, u kojoj je spisateljice podije-lila svoja iskustva u iscjeljenju koje je doživjela, tjelesnom a naj-prije duševnom. Ta knjiga se zove „Sve počinje sa plakanjem“.Znate li da su suze prvi od znakova Metanoje, odnosno pokajanja.Čitav proces promjene uma, promjene u riječima, djelima i mi-slima, počinje plakanjem, počinje suočavanjem sa svojim bolom.

U mojem hodu sa Bogom, sve je počelo sa suzama. To jebilo na medenom mjesecu sa Cecom, tačnije tokom medene ne-djelje J. Bili smo u Hotelu u Igalu. Čitav taj put je bio jedno nevje-rovatno iskustvo. Pričao sam već o nekim događajima koji suprethodili mom obraćenju, kako je tih dana svaka Cecina molitvabila uslišena, kako smo obezbjedili sredstva za naše vjenčanje. Pai taj boravak u Hotelu sa 4 zvjezdice je takođe došao gratis, izne-nada, upravo odmah poslije našeg vjenčanja.

168 metanoja

Bio sam pun emocija, pun razmišljanja o svome životu, ra-dost za koju još nijesam znao prodirala je u moje srce. I onda došaoje taj dan 18. Oktobar 2000. godine, pet dana nakon vjenčanja.Dok je Ceca imala popodnevni odmor, ja sam čitao 18. Psalm. Iakonijesam ništa razumio, nešto je pogađalo moju utrobu. Izašao samiz sobe, uzeo štap i neke mamce, da odem na obalu da pecam.Razmišljao o čitavom mom životu, o Bogu i da li postoji? PomislihBože, ja sam svašta radio, bavio se raznim nečasnim stvarima, išaonekoliko puta u sigurnu smrt, psovao Te, bavio se horoskopima,

169metanoja

meditacijama, gatanjima i drugim glupostima... A ti samo si mi mi-lost činio, nikad mi nije dlaka sa glave pala, jalovio si moje poku-šaje da nešto ukradem ili da se povrijedim...

Podignuh pogled iznad onog plovka. Kasno popodne, smi-raj dana, ispred mene obrisi Luštice i Prevlake, i najednom osjetihkako mi se čitav zaliv smiješi. To nikada neću zaboraviti. Mogaosam vidjeti lice svoga Zaštitinika svoga dobrotvora. Smešak koji jegovorio, dobro došao mi. Kako me ranije nijesi upoznao? Da tosam bio Ja, svaki put kad je bila nevolja. Bio sam tu i nijesam teostavio.

Sve je u meni drhtalo, utroba mi se komešala. Pobjegao samu hotelsku sobu. I onda to veče dok sam Ceci sve ovo pričao, oti-šli smo u malu Crkvicu u na vrhu staroggrada u Herceg Novom. Uhvatili se zaruke u nekoj svetoj tišini. Ceca je molila zablagoslove: „Gospode, daj nam dijete?“.Sišli smo niz stepenice, sjeli u neki lokalna velikom gradskom trgu. I ja više nije-sam mogao da izdržim, sve je u menipuklo. Počeo sam da plačem, i da plačem.Jecao sam, ridao. Govorio: „Kako je mo-guće da je On toliko milostiv, kako je mo-guće!!!“. Ta misao o Njegovoj milosti, kojami je samo dobrim vraćala, koja mi je sve oprostila, koja me ječekala, ostavljala me je bez daha. Plakao sam jako na sred grad-skog trga, ne mareći za pogledima, ne mareći za sebe.

Znači sve je počelo sa suzama. Ta katarza nije se završila tajdan. Gotovo čitav jedan mjesec, nešto je izlazilo iz mene sa su-zama i uz ridanje. Ne znam tačno šta, ali moja se duša oporavljala,moja se duša isceljivala. Plakao sam kao što je ona ćerkica plakalana grudima svojega Oca. Jako i dugo. Dok nije stigla ponoć, dok senije u meni počelo stišavati sve. I dok me nije preplavljivao dubokimir i neka radost za koju do tada nijesam znao.

Ponavljam, suze su bile znak mog dubokog pokajanja za svešto sam činio. Milost me je, a ne kazna, približila Ocu, plačući naNjegovim grudima, punih razumjevanja. To je bilo oslobođenje bezikakvog prigovora, bez ikakvog ućutkivanja i potiskivanja, kao štoje moj Prijatelj grlio svoju kćer u njenom bolu zbog gubitka.

Zato ne stišavajte suze u grudima, ne ućutkavajte svojudjecu koja žele da isplaču svoju bol. Ne govorim o suzama samo-sažaljenja, već o suočavanju sa svojim bolom, kojeg trebamo ispla-kati. Isplakati sad, a ne sjutra kao Skarlet o Hara. Jer to sjutramožda i nikad ne dođe, a bol ostane naš saputnik, naša sjena.

170 metanoja

Zato ne stišavajte suze u

grudima, ne ućutkavajte

svoju djecu koja žele da is-

plaču svoju bol.

P.S. Tačno nakon 9 mjeseci, 17.jula 2001. godine, dobili smodjete. Bog je čuo molitvu jednog mladog bračnog para, u Crkvicisv.Arhangela Mihaila, i dao nam radost umjesto suza koje su tekle.Neko mi reče: “Život za Život. Ti si predao svoj život Bogu, a On tije dao novi život, dao ti je Emiliju!!!”. Amin!

171metanoja


TOME SAM DORASTAO

Kad već pomenuh izazove, odnosno probleme kako neki tokažu i vide, sjetih se jedne izjave koja mi je izletjela iz usta, kao daje ja nijesamrekao. A bila je prava. Ipak počeću sa stihovima iz Go-rskog vijenca, kad stari Iguman Stefan odgovara mladom VladiciDanilu:

“Ja sam proša sito i rešetoovaj grdni svijet ispitao,otrovi mu čašu iskapio,poznao se s grkijem životom.Sve što biva i što može biti,meni ništa nije nepoznato;što god dođe ja sam mu naredan.”

Naime, juče u razgovoru sa koleginicom, u priči o predsto-jećim izazovima koji nas čekaju do kraja mjeseca i kraja ove go-dine, a kojima se ne nazire rješenje, još uvijek :-), rekoh onako uvjeri: Ma uspjećemo, DORASLI SMO MU (izazovu). I uhvatih se zatu riječ, provukoh je “kroz devet voda” kao što se mast svinjskapročićava u devet voda, pa se može kao lijek koristiti. Tako i ja svojemisli, provlačim kroz rešeto Riječi Božije i drugih nadahnutih knjigai onda ako ostane, može se služiti kao lijek. Takve stvari želim dadijelim na ovom Blogu. Naravno, svjestan sam da ne uspijevamuvjek.

Elem, da nastavim. Onima kojitraže istinu, traže smisla, tragaju za odgo-vorima, suočavaju se sa raznim iskuše-njima koja sam pominjao u prethodnojpriči, hoću reći da nema ljubavi bez iza-zova. Ono što bih da približim i sebi ivama, je da li smo dorasli svemu što namse dešava? Da li iznenadne nesreće i teškestvari, mogu da nas izbace iz kolosjeka?Da li ću uspjeti da riješim ogroman pro-blem koji mi se pojavio?

Nemoj da misliš da se i ja ne borim sa brigama, sa straho-vima od neuspjeha, da se ne borim sa sumnjama i postavljam pi-tanja i sebi i Bogu: Kako će se ovo riješiti? Da li sam na pravomputu, šta činiti i kako da izbjegnem negativne posljedice?

172 metanoja

Na ovom putu ne možeš

ostati, ne možeš se

održati, ne možeš uspjeti,

bez čuda! Zaista, čudo

nam je potrebnije nego

ikad.

Razmišljam, ako nas snalaze stvari i izazovi koji prevazilazenaše snage i moći, pa smo time osuđeni na pad i neuspjeh, zaronda Bože nijesi nepravedan?! Ako smo prinuđeni da biramo iz-među dva zla, onda smo izabrali grijeh, a ako činimo grijeh mimosvoje volje onda kakva je naša krivica ? To i nije grijeh, jer smo biliprinuđeni na njega.

Ali riječi Igumana sa početka teksta, riječi jednog od du-hovnih vođa svog vremena, u ovoj priči nas upozoravaju, kao štoon upozorava mladog Vladiku, da sve što nam dolazi u susret tomesmo i naredni, tome smo i dorasli. Jer ako je Bog pravedan, a jestepravedan, neće pustiti na nas nikakvo zlo koje prevazilazi našesnage, da bi imali mogućnosti da mu se odupremo, da ga nadvla-damo, da ostanemo u istini. Ako je ovo tačno, a duboko sam uvje-ren da jeste (inače Boga ne bi ni bilo, ne bi bilo ni pravde ni istine),onda nemamo izgovor za laži, izgovor za strah, izgovor za grijeh.

Ali ono što sam takođe razumio i što me iznova svaki putprene, je da na ovom putu ne možeš ostati, ne možeš se održati,ne možeš uspjeti, bez čuda! Zaista, čudo nam je potrebnije negoikad. Da, čudo mi je potrebno, vičem iz glasa. I ja ga očekujem. Javjerujem u čudo, jer ako je Bog pravedan, a jeste, poslaće čudo dapreskočim ovu planinu koja stoji ispred mene. Vjerujem u čudo,jer vjerujem da nijesmo osuđeni na poraze, nijesmo predodređeniza pad i grijeh. Ne trebaju nam izgovori, treba nam pobjeda! Akopostoji čudo, a vidio sam ga mnogo puta u svom životu, ondačovjek može ići “iz pobjede u pobjedu”, ići dalje po milosti koja do-lazi od Boga.

Znam da izgleda nekako da su izazovi sve veći i veći. Kao kadskakaču u vis, svaki put poslije uspješnog skoka podižu letvu. Ali imi smo jači, mi smo iskusniji, mi smo dorasli novoj visini. Moramopobjediti sebe, preskočiti svoj lični rekord, jer smo pozvani na jošveće stvari, u koje ne možemo ući prije nego im dorastemo. Aliovoj sada “visini” kažem, a i tebe ohrabrujem da kažeš: “jesi tu,jesi velika, ali sam ti dorastao!. Preskočio sam sve visine do sada,preskočiću i tebe”!!!

173metanoja


RAZORUŽANJE

Iskustvo me uči da se problemi nekako povećavaju upravopred ciljem. Kada treba da dođe do rješenja, kada treba da dođedo promocije onog na čemu ste dugo radili, kada treba unovčitidugogodišnji trud, e onda počinju problemi. Kao da apetiti rastukod onih koji vas okružuju, pa oni koji su bili saučesnici sada po-staju konkurenti, oni koju bi trebali da pomognu da dobijetenovac, postaju kočničari.

Sjećam se jedne emisije o Nilu, nešto kao “ Opstanak”. Pri-kazali su životinjski svijet oko velike rijeke, kada je veliki vodostaji onda kada su velike suše, kada rijeka postane isuviše mala za sve.E to mi se čini da gledamo svuda oko sebe, dok je bilo svima dobro,

dok su se davali krediti, svi su se slagali i“živjeli u mirnoj kooegzistenciji”. Ali kadaizvori novca presušuju, kada se sužavaprostor za život i za zaradu, onda stupa nascenu sistem „mala bara puna krokodila“.Gledao sam kako usahlom Nilu prilazeone zebre, bivolice i slične životinje da bise barem na kratko napojile, a iz vode vireoči krokodila, sa strane vrebaju gladni la-vovi … Dolazak na vodu predstavlja životnirizik za ove životinje. A šta da radi čovjek

u ovo vrijeme, da li da počne da se naoružava da bi prišao nekomizvoru, sa kojeg bi se mogao napojiti on i njegova djeca. Kako možeda napreduje u vrijeme velikog laktanja, kako može da dobije te-nder za javne nabavke, kada svi idu sa damping cijenama i služe sesvim dozvoljenim i nedozvoljenim sredstvima.

Mislim da imam odgovor koji je sakriven u starozavjetnojpriči o momku koji se prvi suprostavio neprijatelju koji je konti-nuirano pljačkao njegov narod. Svake godine kad se narod Izraelaspremao za žetvu, dolazili su Midijanci, veliki i divlji narod saIstoka, koji su nastanjivali dolinu Tigra i Eufrata. Dolazila bi mi-lionska vojska i pustošila usjeve. Narod je očajavao i postajao svesiromašniji. Sve oko čega su se trudili, u suzama sijali, okopavali izalivali, nestajalo bi u jednom naletu ove vojske. A onda je stigaobožiji poziv Gedeonu (po ovom momku nazvano je udruženje Ge-deonita, koji štampaju Biblije na preko 200 jezika i distribuiraju nasvako mjesto po cijelom svijetu), da ustane i povede svoj narod uborbu protiv ovog neprijatelja.

174 metanoja

Iskustvo me uči da seproblemi nekako

povećavaju upravopred ciljem.

Ali Gedeon je imao veoma nisko mišljenje o sebi, smatraoje da nije dostojan takvog zadatka, jer bijaše najmlađi u svojemudomu, a njegov dom najmanji u čitavom plemenu, a njegovopleme najmanje u čitavom narodu. Ali ono što mene posebno fa-scinira u tom zapisu je činjenica da se pozivu Gedeona, koji je po-bijedio sopstveni strah i nesigurnost i ustao hrabro i pozvao narodu borbu, odazvalo oko 32 hiljade vojnika. Gledao je na vojsku kojaje bila kao šaka jada naspram milionskog neprijatelja. I taman što

je htio da traži vođstvo od Boga da bi kre-nuo u rat, stigla je čudna Riječ preko pro-roka. Bog je poručio Gedeonu da jemnogo vojnika... Mnogo!?! Savjetovanomu je odvoji sve one koji se boje. Kad suotišle kukavice, ostalo je samo 10 hiljadavojnika! Kad je htio da krene sa tom vo-jskom, opet je stigla Riječ da je mnogovojnika, jer je Bog htio da pokaže Ge-deonu, da nije bitka do broja vojnika i dosnage koju poseduje, već bitka zavisi

isključivo od Boga i njegove pravde. Onda je rekao da odvoji sveone oprezne, koji su pili vodu sa potoka iz ruke, ne skrećujući po-gled sa bojnog polja. I ostalo ih je 300 vojnika!!! Mogu misliti štaje Gedeon mogao da pomisli. Kakvo je mogao da ima pouzdanje usvoje snage, nikakve. U ovu Borbu morao je ući isključivo oslanja-jući se na Božiju intervenciju. I zaista, te noći, uskočili su u logor, satrubama i sa bakljama, i izvojevali pobjedu. Neprijatelj se uplašio,sludio, medjusobno pobio, i pobjegao.

Podijeliću sa vama jednu misao, koja mi dolazi razmišlja-jući o ovoj priči: Kad ljudi planiraju da opljačkaju nekog onda senaoružavaju, a kada te Bog sprema da odbraniš od lopova ondate razoružava. To je lekcija koju učim godinama, da si najači, ondakada misle da su te razoružali, kada se ne uzdaš u neke svoje veze,u svoje sposobnosti, u svoje moći, kada ne ulaziš u rat sa oružjemkoji koriste tvoji neprijatelji. U ovom se krije mudrost: Kada si slab,onda si jak! Ali ne slab u nekom senzualnom smislu, kada si stra-šljiv, emotivan i labilan. Naš uspjeh ne zavisi od nekih naših moćii uticaja, novca ili slično. Naša je snaga u tome što smo na pravojstrani, što se borimo u Istini, što branimo svoj narod i svoju ze-mlju. Tada našu vojsku neće činiti kukavice i budale. Već našu voj-sku će činiti „specijalni odred“ onih koji su budni i neustrašivi.Malo stado ali odabrano!

Bez obzira šta misliš o sebi, da si mali, slab, nemoćan, naj-manji u svojem narodu, kada dođe čas, kada se podigne uzbuna ipovika, kada se zapale vatre i rasvijetli ono što vreba iz tame. Tada

175metanoja

Kad ljudi planiraju daopljačkaju nekog ondase naoružavaju, a kada

te Bog sprema daodbraniš od lopovaonda te razoružava.

ćeš udariti bez oružja zemaljskog, tvoje oružje će biti sam Bog.Tada je pobjeda zagarantovana, tada ćeš vidjeti leđa svoga tira-nina. „Mala bara puna krokodila“će postati tvoj plijen i tvoje pojilo!Ali da bi bio kvalifikovan za ovaj Božiji rat, moraš biti najprije ra-zoružan. Da bi mogao ući u ovu borbu, moraš najprije da osvijestiškoliko je slaba ljudska snaga i moć koju oni koji stoje na tvom putuimaju, da razumiješ da “boj ne bije svijetlo oružje, već boj bije srceu junaka”.

176 metanoja


NEĆU DA BUDEM DOBAR!

“Budi dobar” - učili su nas od malena! A evo postao sam isam roditelj, pa se još uvijek pitam šta znači “biti dobar”? Da li bitidobar znači prećutkivati nečiji grijeh, tolerisati ga i povlađivati mu?Da li, ako slušam pretpostavljenog, po cijenu da kršim zakon iliugrožavam egzistenciju nemoćnih - to znači da sam dobar? Da li,ako sam ljubazan i slatkorječiv prema onome kom mislim da treba“održati lekciju”, znači “biti dobar”!?

Ako je tako, onda ja ne želim biti dobar! Ne želim da se po-krećem na želje onih koji me okružuju, da bih “bio dobar”! Neželim da me pokreću ni potrebe svih koji od mene očekuju da ih za-dovoljim! Ako bih i želio, sigurno ne bih mogao, jer dobro rečemajka jednog mog dobrog prijatelja: “ Sine moj, ne možeš čitavsvijet hljebom nahraniti!”.

Da li sam dobar ako kažem DA svemu što mi se nudi, u na-mjeri da ne uvrijedim ovog ili onog? Ko sam ja, ako ne umijem dakažem NE svemu onome što se protivi mojim principima, što ra-zara moj mir, odvlači vrijeme koje planiram za sebe i svoju poro-dicu?

Zar sam loš ako ne odgovorim na sva tvoja očekivanja, nasve tvoje zahtjeve, na sve tvoje potrebe? Ako je to uslov da budemdobar, onda ne želim da budem dobar!

177metanoja

“Dobar i lud, braća su rođena” kažejedna poslovica. Ako biti dobar, znači pov-lađivati silniku, povlađivati lupežu i smu-tljivcu, onda je ta poslovica potpunotačna. Jer tolerisati laž, preljubu i krađe,jeste ludost u očima Božijim, pa makarnas svi pajtosi tapšali po ramenu, veličalida smo face i da smo cool ortaci.

Zato sve više razumijem jedan stihiz Biblije, koji me je uvijek bacao u razmišljanje, a koji o našoj do-broti i našoj pravdi govori da je “kao prljava haljina pred Bogom”.Zaista, ovakva dobrota, je kao nečista haljina. A da bi znali šta totačno znači, treba znati da ovo napisano oko 800 godina prije noveere, kada su žene tokom menstruacije koristile naročite haljine.Smatralo se da je žena nečista 7 dana i bio je nečist onaj ko je do-dirnuo nju ili tu haljinu. To je nečista haljina, o kojoj se govori.Takva je naša dobrota kada hoćemo da negiramo svoj ili tuđi gri-jeh, kada hoćemo da pokrijemo svoje slabosti i greške, kadahoćemo da se dopadnemo ljudima po cijenu da lažemo, varamo,laskamo i krademo.

Zato odbacimo ovu vrstu dobrote i pravde, rizikujući da ćemnogi od nas naići na osudu, odbacivanje od drugih uz kvalifika-ciju da smo neomiljeni, loši i neučinjeni ljudi. Valjda zato što nije-smo ispunili sve njihove želje, potrebe i očekivanja, jer im nijesmodali za pravo u njihovim pogrešnim stavovima, načinu zivota iambicijama. Zato što smo radili u skladu sa svojim prioritetima,svojim uvjerenjima, svojim principima. Zato što smo radili za koristsviju a suprotno nečijim sebičnim interesima. Zaista, ako to po-drazumjeva da kažu da nijesmo dobri, onda ne želimo da budemodobri (3), ni vrlo dobri (4), želimo da budemo odlični (5)! Želimo dabudemo skroz odlični, želimo da budemo LUČONOŠE :-))

178 metanoja

Zato što smo radili u

skladu sa svojim priorite-

tima, svojim uvjerenjima,

svojim principima. Zato što

smo radili za korist sviju a

suprotno nečijim sebičnim

interesima. Zaista, ako to

podrazumjeva da kažu da

nijesmo dobri, onda ne že-

limo da budemo dobri

petak, 23. septembar 2011.

GDJE SMO IZGUBILI OŠTRINU?

Da bih mogao da objasnim ovo o čemu želim da pišem,prepričaću priču, koju tumačim na svoj način. Priča je o ProrokuJelisiju, jednoj od najsjajnijih ličnosti Starog zavjeta. Biblija se ve-likim ličnostima bavi na način što govori o njihovim podvizima,ali i njihovim slabostima, padovima, grijesima. Izuzetak je Jeli-sije. Kad čitam o njemu, mogu jedino zaključiti da je njegov životbio život posvećenosti, sile i čudesa. Bio je snažna ličnost i velikiautoritet, postavljao je kraljeve i dolazili su mu svi vladari i kne-ževi za savjet.

Imao je svoju proročku školu i veliki broj ljudi koji su gapratili i učili od njega. Jednog dana učenici rekoše da je to mje-sto gdje su se smjestili postalo malo i tijesno, i mole ga da pođesa njima da isijeku svaki po jedno drvo i da naprave kolibe gdjebi se smjestili. On je pristao, otišli su pored nekog potoka, jer sulijepa i velika drva rasla uz vodu. Jedan od učenika zakuka zapomoć od Jelisija, jer mu je ispalo sječivo od sjekire u sred rijeke,a nije njegova sjekira već je pozajmio. Jelisije mu reče da nađemjesto gdje je palo sječivo i da tamo baci držalju. I zaista desilose da je isplivala čitava sjekira.

Meni ova priča govori da moramo biti oprezni posebnokada se širimo, kada napredujemo, kada ulazimo u nove podu-hvate u cilju rasta i proširenja svoje djelatnosti, svojeg polja uta-caja, svojeg asortimana, svoje game proizvoda i usluga. Da na tomputu ne izgubimo jednu presudnu stvar, od koje zavisi uspjeh, da

ne izgubimo oštrinu!Mnogi su pisali o oštrini uma, mo-

gućnosti da se raznim jogama i vježbamameditacije dosegnu koncentracija i zado-bije blistavost uma. Ali ja želim da osvje-tlim jedan viši, odnosno dublji nivooštrine o kojoj želim da pišem danas. Toje oštrina duha, istančanost tog “šestog”čula, kojim možemo da rasuđujemo du-hovne stvari.

To je ono “fino podešavanje duše”koje pomenu neko od fb prijatelja. To je mogućnost da se osjetijedna duhovna stvarnost. Taj dar donosi mogućnost raspoznava-nja duhova. O čemu ja to? Ne pričam o duhovima, pričam o spo-sobnosti da raspoznamo sa kakvim namjerama neko nam dolazi inešto nudi. To je sposobnost da se razlikuju motivi, kako drugih,

179metanoja

Ne pričam o duhovima,pričam o sposobnostida raspoznamo sakakvim namjeramaneko nam dolazi

i nešto nudi.

tako i naši sopstveni. Da se osjeti “u kom duhu” nastupamo, zaštonešto činimo i zašto nam neko pristupa i sa kojim pobudama.

Ali, da bi istančali ova duhovna osjetila, potrebne su go-dine vježbe i duhovna disciplina. Kao što sportisti podvrgavajusebe napornim vježbama da bi se kvalifikovali za olimpijadu, da bipreskočili normu - tako se mora disciplinovati naše tijelo postomi molitvom, da bi preskočili “normu” i ušli u područje nadnara-vnog, u područje viših duhovnih senzacija, i saznali kako da ra-spoznajemo znakove koji nam stoje na putu.

Ako, kao i ja, želiš da povratiš oštrinu koju si negdje na svomputu izgubio, trebaš se po ovoj Jelisijevoj preporuci vratiti nizsjećanje na mjesto gdje si to izgubio. Razmislimo šta i kada je tobilo, kada je sa naše “držalje” (čitaj duše, koja nam je pozajmljena)spala oštrica, pa smo duhovno zatupili, pa smo nekako ogluvili, paviše ne vidimo, ne razumijemo, ne čujemo i ne razlikujemo du-hove. Mi čujemo šta ljudi govore, ali pravi motivi nam bivaju sa-kriveni. I mi bivamo prevareni, bivamo pokradeni, bivamoizgubljeni.

Zavapimo kao učenik Jelisijin, bacimo se na to mjesto uvodu Svetoga duha, uronimo u molitvu i post, ne bi li isplivali kaoona sjekira, sa novom oštrinom, sa novim razumijevanjem.

To je jedini uslov za naš rast, za proširenje našeg staništa,za proširenje naših vidika i polja uticaja. To je neophodan uslov zaprelazak na novi nivo u našim poslovima, u našim odnosima. Za-dobijmo ili povratimo oštrinu duha, oštrinu uma. Jer ko zadobijarazumijevanje, zadobija život i napredak.

180 metanoja


METAMORFOZA

Inspirisali su me komentari na pretprošli tekst „Biti dobar ilibiti odličan i nabolji“. Htio bih da pojasnim jednu suštinski bitnustvar, na putu promjena o kojima pišem u ovom blogu. Stiče seutisak da se zalažem za princip „svakog dana u svakom pogledusve više napredujem“, poznat iz čuvenog filma „Sjećaš li se DoliBel“. Međutim, proces metanoje o kom pišem ne podrazumijevagradaciju - dobar, bolji, najbolji. Kao juče nijesam bio loš, danassam malo bolji, a sjutra ću biti još bolji i tako dalje. Pa ću ondajednog dana biti dovoljno dobar, da bih dobio vječni život…

NE, proces metanoje sličan je metamorfozi kroz koju nekioblici života prolaze. To je onaj proces u kojem gusenica ulazi učauru. Gledao sam jednu emisiju o tome. Ona se gusenica učauri.Odjednom čitavu unutrašnjost ispuni tečnost, koja se okreće, kaoamorfna masa. I onda poslije nekog vremena, to stane, i pretvarase u nešto totalno čudesno. Od onog bućkuriša, počinje da sestvara predivna leptirica, sa tananim krilima. Na krilima hiljadeboja i nijansi.. Pitaš se otkud te boje, otkud one tanane dlačice…Savršena leptirica. Toj krasoti pozavidjele bi carice u najvećoj ra-skoši. To više nije ona bijela bezlična gusenica koja puzi, to je sadleptirica, koja može da se vine u visine.

O toj vrsti promjene se radi, ne evolutivnoj promjeni, ukojoj gusenica postane super gusenica, okićena zlatom, obučenau svilu i kadifu, sa najnovijim firmiranim naočarima. Ne, govorim

181metanoja

o procesu koji se dešava u čauri, u kojoj umire i nestaje gusenica,a iz koje se rađa novi stvor - leptir sa predivnim krilima. Leptir kojije jedinstven, leptir neponovljivih boja i kombinacija šara. Unikat.

Proces metanoje zapravo je proces promjene identiteta.To je jedna odluka da odbacimo ono staro, ono u čemu smo živjelitoliko dugo, puzeći kao gusenica. Odlukada umremo u tom starom čovjeku i da sekrstimo. Pa da onda iz vode krštenja,izađemo kao novo stvorenje, sa izmije-njenom prirodom i potpuno novim ide-ntitetom. O tome se radi, kada se pribro-jiš toj nebeskoj porodici, u kojoj je OtacCar nad svim carevima, ti si carska kći, od-nosno princeza koja može da poleti. Prin-ceza si, makar u ritama hodala, ili Carevićkoji ne mora da gine za propale ambicije,jer je već stao Ocu sa desne strane u nebeskim prostranstvima, nanajvišoj poziciji koju čovjek može da dosegne, pa su sve ostalotrice.

Da budem precizan, metanoja je proces tokom koga se tvoji moj um, emocije i volja, usaglašavaju sa novim identitetom. Dane misliš o sebi kao o gubitniku, da ne strahuješ kao siroče, da netuguješ kao siromah. To je proces u kome se naše um upodobljavaonome što srce vjeruje. To je proces u kojem se naša djela i sveono što se vidi na nama, usaglašava sa onom promjenom koja jenastala u nutrini naše duše. I nijesmo svakim danom sve bolji ibolji, već potpuno novi. Gusjenice koje ne uđu u metamorfozu, ni-jesu predodređene za nebo. Moraju proći kroz proces, moraju dase promjene u leptiricu koja dobija krila za let.

182 metanoja

Metanoja je proces tokom

koga se tvoj i moj um,

emocije i volja, usaglase

sa novim identitetom.


VELIKI MALI LJUDI

I velikani su bili mali kad su se rodili. Ne rađaju se veliki ljudi,dobro neko reče, rađaju se kao mali, a “velikim” se postaje. A ve-likim čovjeka ne čine ni njegovo bogatsvo, ni njegovo plemićko na-sljeđe. Velikim ga čine njegova djela.

Bogat i moćan bio je Neron. Po njemu danas samo psi do-bijaju imena. Nijesam čuo da je neko dao psu ime Pavle, po čuve-nom apostolu, ali sam čuo puno puta da ljudi kerove dozivaju

imenima Cezar, Kaligula… I koja su to djela koja nas čine veli-

kim? To su djela ljubavi, učinjena po vjerikoja nam je izlivena u srcima. Zaista nemate vjere koja je ugodna Bogu, a koja ostajejalova u djelima. Ako ne činimo ono štogovorimo, naše su riječi isprazne i lice-mjerne. A ako to što činimo nije motivi-sano ljubavlju, svi drugi motivi su samoisprazna isprika.

Kad se pogledaju biografije veli-kana naše civilizacije, može se konstatovati da su upravo u usredoskudica, u surovim vremenima i velikim turbulencijama, ljudismogli snage da učine djela vjere i ljubavi prema drugima. To ih jeučinilo podvižnicima..

Ako mogu sebi dati za pravo da cijenim vremena, rekao bihda su ova naša veoma teška. I to ne samo zbog kriza i političkihpreviranja i ratova oko nas. Teška su zbog krize ideologija, zbogkrize morala, zbog krize identiteta i krize institucija i autoriteta.Više nije sveto ništa, ni brak, ni porodica, ni država, ni Crkva.

Rekao bih da ovo vrijeme vapi za podvižnicima. Sveci sudeficitarna roba. Dok gledamo u “velike ljude” našeg vremena ipitamo se kada će nešto da preduzmu; šta čine da dođu promjene,trebali bi da pogledamo u sebe, u nas “male ljude”. Mi, odnosnoJa i Ti možemo uraditi tu željenu promjenu. I to danas. Ovo vri-jeme čeka na mene i tebe, da se pokrenemo na mjestima gdjejesmo. Ako si obućar onda popravljaj cipele onima koji nemajupara za nove. Ako si socijalni radnik, pomozi ugroženima. Ako siljekar učini sve što možeš na dobrobit bolesnih, ako si umjetnikbudi kreativan, ako si bogat pomozi sirotinju.

Bog ima drugačije mjerilo za veličinu, kod njega se sve mjerizapreminom srca, a ne cifrom na bankovnom računu ili zvanjem.Kod njega se bogatstvo mjeri iznosom koji si spreman dati a ne za-

183metanoja

Dok gledamo u “velikeljude” našeg vremena ipitamo se kada će neštoda preduzmu; šta čine dadođu promjene, trebali bida pogledamo u sebe, unas “male ljude”. Mi,odnosno Ja i Ti možemouraditi tu željenu prom-jenu. I to danas.

držati. Velik je onaj koji se čini malim, amali su oni koji se prave velikim. On je iza-brao male ljude koje je novo društvoodbacilo kao beskorisne, da preko djelatih malih posrami one koji su silni, mudrii školovani.

Zato ne gledaj na svoje nemo-gućnosti, svoje skromno nasljeđe, svojniski položaj u društvu, već gledaj na Onog koji je kadar da učiniviše nego što možeš i zamisliti. Samo ako se odvažiš da učiniš djelana koja si pozvan, da učiniš ono što si u mogućnosti - On će učinitiono nemoguće. Učiniće te velikim.

184 metanoja

Sveci su

deficitarna roba.


NEŠTO IZMEĐU

Uviđam da su svijet i sva mudrost puni kontradiktornosti.Na životnom putu postoje mnoge faze koje nam nijesu jasne. Svamudrost i svo znanje koje nam je do juče bilo kristalno jasno, danassu kao istrošena krpa. Svaki dan traži nove odgovore, traži novatraganja. Na ovom putu traženja, postoje dvije krajnosti koje nasmame. Jedna je religioznost bez stvarne sile za promjenom, lega-lizam koji donosi osudu, zbir pravila ponašanja šta je dozvoljeno ašta nije, stalno pozivanje na pravdu, na princip oko za oko, osudui osvetu. Druga je krajnost, koja je još opasnija, relativizacija gri-jeha, liberalizam sa pogrešnom svrhom, učenje o milosti božijoj,kao izgovor i opravdanja svojih i tuđih grešaka, učenje o plodo-vima vjere bez stvarnog posvećenja, lju-bavi bez žrtve itd. A čini mi se da je istinanegdje između, tačnije da je istina uoboma. Ništa ne može zamijeniti po-svećen i čist život. Ko ne može vladatisobom, ne može vladati ni svijetom. Alisvakako, naše posvećenje nam ne daje zapravo da sudimo tuđim slabostima, da iz-ričemo vrjednosne sudove. Ako se i po-svećujemo, ne trebamo se izolovati, akosmo druželjubivi, ne treba da gubimo in-dividuu. Povrede od ljudi i nesreće kojenam se dešavaju približavaju nas Bogu, ali sve to ne treba da nasodvaja od svijeta, pa da kao isposnici odemo u pećine i odusta-nemo od stva-rnog života, uz opravdanje da smo predali svoje ži-vote Bogu. Lako je biti svetac negdje tamo iza zatvorenih vratamanastira, mnogo je vrjednije biti kao Isus za stolom sa kurvama,kockarima i lopužama. Ostani pravednik u noćnom klubu u kojemsi se zatekao, dok polugole igračice igraju oko tebe. Ostani poštenkada si u prilici da pronevjeriš neki novac.

To su sve zamke u kojima se može naći svako ko traži Boga.Slično je kad su u prisustvu velikog naroda, religiozne vođe onogvremena pitale Isusa da li treba plaćati porez okupatorima. Po-stojale su dvije mogućnosti: ako kaže NE onda će ga predati vojni-cima sa optužbom da podstrekava narod na pobunu, ako kaže DAonda će biti optužen od naroda da je kolaboracionista i izdajnik.Isus je imao odgovor koji je bio negdje između, neko treće rješe-nje. Pitao ih je čiji je lik na novcu, oni rekoše Cezarov. “E pa dajtecaru carevo, a Bogu božije”. Tako je to, ovaj svet nam daje da bi-ramo između dva zla. A to nikad nije rješenje. Nikad zlo nije rješe-

185metanoja

Hodam između krajnosti

koje me privlače, iznova

preispitujući sebe i svoje

motive, pokušavajući da

držim ravnotežu,

ravnotežu duha, duše i ti-

jela. Ekstremizmi su kao

namagnetisana tijela, na-

jači su na svojim polovima.

nje. O tim zamkama sam danas htio nešto reći. Jedna je ponosnasamopravednost fundamentalizma koja je militantna i fatalistička.Druga je teorija uspjeha propagirajući elemente vjere za zadobi-janje raja na zemlji bez posvećenja. Svaka je primamljiva, svaka jelako zavodljiva. Zato hodam između krajnosti koje me privlače, iz-nova preispitujući sebe i svoje motive, pokušavajući da držim ra-vnotežu, ravnotežu duha, duše i tijela. Ekstremizmi su kaonamagnetisana tijela, najači su na svojim polovima. Ali, priđite imsa istim polom pa ćete vidjeti kako su isključivi, kako snažnoodbacuju druge, toliko snažno da skoro ne daju da ih se dotakneniko. Na polovima zemljine lopte, od velikog magnetizma, uspi-jeva samo led i ništa više. Život je negdje između!

186 metanoja

utorak, 27. septembar 2011.

SVE IDE NA DOBRO

Kao što su prijatelji velika podrška pravedniku u trenucimaiskušenja i patnje, tako su i neprijatelji svojim progonjenjem onikoji nas vode na pravu stranu. Neprijatelji upiru prstom u naše gre-ške i nagone nas na preispitivanje i pregrupisanje. Drže nas bud-nim, opreznim i u molitvi, pa nam oni i nijesu dušmani, već samo„surovi prijatelji“ koji nas okreću prema Bogu. Ispada da oni koji suna našoj strani, a i oni koji su protiv nas, rade na našu korist.Sjećam se da sam imao na jednom od bivših poslova nekoliko „ne-prijatelja“ koji su mi pravili silne probleme. Prijetili su, prozivalipreko novina, slali privredni kriminalitet i inspekcije da kontrolišu

moje poslovanje. Priznajem da mi nije biloprijatno. Ali sada, kad vratim film, shva-tam da sam upravo zbog svega toga ure-dno vodio dokumentaciju, pažljivodonosio odluke i odustao od nekolikoaranžmana, zbog kojih bih, da sam ušao unjih, zažalio. Kasnije sam baš zbog svegatoga napustio taj posao, što je takođe bilaodlična odluka. Tih nekoliko mjesecinakon mog otkaza, dok nijesam imaoposla, bili su vrijeme velikog preslaganja

u mojoj glavi. Saznao sam više o mojim prijateljima i sebi, nego zasvih 10 „uspješnih“ godina rada. Tada sam doživio da me „ispale“za posao, nekoliko prijatelja i rođaka. Čak se jedan direktno umi-ješao i uticao da ne budem izabran na jednu funkciju. To je bilovrijeme velikog iskušenja za mene. Iako sam ih gledao kao nepri-jatelje, iz današnje perspektive vidim da me sam Bog zaštitio da nedođem na tu poziciju. Ta firma propala je nakon nekoliko mjesecii otišla u stečaj kao i ona iz koje sam tek izašao. A da mi se to iznovadesilo, mislim, ne bih „preživio“. Zato hvalim Boga i za uslišene i zane uslišene molitve. Hvalim Boga i za prijatelje i za neprijatelje, i zauspjehe i za prepreke koje se dešavaju. Mada jedno nekako razu-mijem, a drugo trpim. Ali sve češće, pokušavam da se ne uznemi-ravam i da zadržim radost.

Volim jednu priču o spomeniku pamučnom moljcu. Čestoje pričam prijateljima i saradnicima. Na jugu SAD, poslije građa-nskog rata, ljudi su mahom uzgajali pamuk. Od toga su teško ži-vjeli. Onda se, na svu muku njihovu, pojavio pamučni moljac, kojije zasade pamuka tako uništio, da su farmeri bili dovedeni do pro-sjačkog štapa i prinuđeni da mijenjaju djelatnost. Počeli su da sadevoće na poljima gdje su do tada uzgajali pamuk. Poslije nekoliko te-

187metanoja

Kao što su prijatelji velikapodrška pravedniku u

trenucima iskušenja i pat-nje, tako su i neprijateljisvojim progonjenjem onikoji nas vode na pravu

stranu.

ških godina, kad je stigao rod od voća, počeli su dobro da ga pro-daju i ubrzo su zarađivali lijepe pare. Kada su se obogatili, odlučilisu da podignu spomenik pamučnommoljcu. Da nije njega bilo ostali bi siromasina pamučnim poljima.

Zaista, poslije toliko godina isku-stva sa Bogom, mogu potvrditi da sve štose dešava djeluje na korist pravedniku ionom koji ljubi Boga. Sve dobro što namdolazi u susret , kao i sve nevolje na dru-goj strani, nama idu na ruku. Kao dvatočka na biciklu, i blagoslovi i problemiokreću se u našu korist, i vode nas daljeka cilju. Oni su kao dvije rijeke koje se ulivaju jedna u drugu, i po-staju jaka Rijeka onima koji traže Boga i koji su na Njegovom putu.Jer sve dobro što nam dolazi, silazi kao kiša blagoslova sa Neba. Tuistu vodu nevolje i iskušenja podižu sa zemlje, kao što podižu i našepoglede gore ka Nebu. I jedno i drugo opet izlazi na korist onomeko Ga traži. Prijatelji nam dođu kao svijetli štit i mač u rukama, kojinam služe za napad, a neprijatelji nam dođu kao oklop na našimleđima, štite od povreda koje nam se zadaju mučki iza leđa. Ne-prijatelji nas treniraju za odbranu. U borbama koje nas čekaju pri-jatelji su dragocjeni, ali bez neprijatelja ne bi ih ni bilo, jer sve jeBog sa svrhom stvorio, pa i neprijatelja za sudnji dan. Zaista, sve za-jedno izlazi na korist onima koji se uzdaju u Boga.

188 metanoja

Sve dobro što nam dolazi

u susret , kao i sve nevolje

na drugoj strani, nama idu

na ruku. Kao dva točka na

biciklu, i blagoslovi i prob-

lemi okreću se u našu ko-

rist, i vode nas dalje ka

cilju.


UKROĆENA GOROPAD

Misli su kao medvedica, možeš ih krotiti dok su mladunčad,dok su još tvoj štap i uzica prejaki za njih. Pustiš li misao da divlja,da luta sama pustarom, više je nikad ukrotiti nećeš, bez nekenadčovječanske sile. Jer tvoje su misli samo one koje uspijevaš dakrotiš i da vladaš njima. Čini se da je samo onaj tren kad dođu nasvijet, kada niknu niotkud u tvojoj glavi kao bilje i korov u tvomedvorištu, trenutak kada ih možeš počupati. Samo tada ih možešodvojiti jedne od druge, odvojiti korov od plodonosne biljke, a dane napraviš štetu i slom. Već sljedećeg tenutka, one rađaju drugemisli, koje rađaju sljedeće, i već više ne možeš ih kontrolisati, većne uspjevaš da razaznaš šta je šta, šta je ispravno a šta ne, šta jetvoje a šta ne. Ko nema vlasti nad svojim mislima i svojim jezikom,on je kao zapušteno polje, na kojem raste korov, kučina i po nekasamonikla povrtna biljka od sjemena nekadašnjih plodonosnihpolja. Ko ne stražari nad svojim mislima, taj je loš i nemaran do-maćin, kome vjetar i nevrijeme urušavaju dom.

Sjećam se kaubojskih filmova iz djetinjstva, kad Indijancijure po prerijama i hvataju lasom divlje mustange. Zatim ih do-vode u obore, pa moraju da ih ukrote jašuć na njima nekoliko de-setina sekundi. Koliko vještine i snage treba da se od onepobješnele životinje, dobije krotka, pitoma i vrijedna tegleća ži-

189metanoja

votinja. Samo hrabri i veoma utrenirani kauboji su kadri da kroteprerijske konje. A koliko je sve lakše kad su tek mladi, kada su tu,na tvojim jaslama, kada odrastaju uz tebe. Postaju jedno sa tobom,vjerni do groba.

Za te ukroćene misli, možemo reći: “Takav si kakve su timisli”. Sam vršiš selekciju o čemu ćeš misliti. Ja čak uspijevam dakontrolišem i svoje snove. Prekidam snove koje ne volim, snovekoji me uznemiravaju. Pokušavam i sve češće uspijevam da zaro-bljavam svaku misao, da prepoznam korov i da je odstranim dokjoš imam vlast nad njom. Ko misli sažaljeva, ko im se pušta da onegospodare njegovom dušom, on je bacio sebe među divlje me-dvjedice. Ako ih još hrani svojim brzopletim govorom kao alapača,nećeš se izvući bez ozbiljne povrede. Nije sve što mi dolazi napamet dobro za mene, i nijesam ja sve ono što pokušava da svijegnijezdo u mojoj glavi. Nijesam ja autor svih misli koje me salijećui bombarduju. Trebam da imam vlast da rastjeram te zlosutnečavke koje u jatima pokušavaju da crnim prekriju moje nebo i drvomoga života. Shvatio sam i da sve ono što su moje misli nijesu idobre misli, da mi je potrebno konstantno obnovljenje uma da bimogao da nastavim dalje. I da nam treba to preumljenje o kojempisem citav ovaj blog. To sam shvatio…

Metanoja na starogrčkom znači po-kajanje, premuljenje, ali našao sam inte-resantan prevod koji kaže “misli iznova iliponovo”. Ako uviđaš da te spopadaju nekecrne misli ili strepnje, nemoj da se borišsa njima na način da pokušavaš da ne mi-sliš o tome ili da im se odupireš u strahu ipanici, već misli o drugom što je uzvišeno,što je hvale vrijedno, što je na dobromglasu ili korisno. Jer, o nečemu uvijekćemo misliti. Klin se klinom izbija, pa će

ove potonje misli istjerati one prve iz naših glava. Volim ove sti-hove, parafraziraću, kad Bog kaže “Moje misli nijesu vaše misli,moji putevi su daleko iznad vaših puteva... Ja znam Svoje misli kojegajim za vas, misli dobra a ne zla, da vam dam nadu i srećan ishod”.I zato ako nam dolaze zle misli, sumnje i strahovi, pobjedimo ihdok su jos mladunčad, tek kad dođu u našu glavu, ukrotimo ih kaoonu medvjedicu, razmišljajući o drugim stvarima, o svemu onomedobrome koje Bog ima za nas, pa nećemo izgubiti nadu u srećanishod. To će zadržati mir u našoj duši i sačuvati nas od konfuzije uglavi i zadržati na pravome putu.

Tek kad promijeniš svoj identitet, kadar si promijeniti mi-šljenje, riječi i djela. Kada znaš odakle si, ko ti je Otac, znaš i svoju

190 metanoja

Misli su kao medvedica,možeš je krotiti dok je

mladunče

destinaciju i domovinu u koju ideš. Kadosvijestiš novu prirodu koju donosi novo-rođenje, onda nema mjesta strahu i bri-gama. Ako si od rođenja puzio po zemlji,danas se možeš odlučiti za nebo. Izmeđuova dva kraja, stoji metamorfoza, stoje po-kajanje i promjena kroz koju se moraproći. Zato je na jednom mjestu Isus rekaoza Jovana Krstitelja, da nema ni jednogvećeg od onih koje je majka radila, ali da je i najmanji u carstvunebeskom veći od Jovana Krstitelja. O tome se radi. I onaj najma-nji leptir je leptir i veći je od najbolje i najbrže gusenice.

Ali, reći ću i ovo. Ako si postao leptir, nema šta da tražišmeđu gusenicama, ustani, podigni pogled ka gore. I leti, jer ti jeBog dao tu mogućnost...

191metanoja

Tek kad promijeniš svoj

identitet, kadar si promi-

jeniti mišljenje, riječi i

djela.

subota, 01. oktobar 2011.

ALISA U ZEMLJI ČUDA

Moji klinci i ja volimo da odemo u bioskop u šoping moluDelta City i gledamo neki dječiji film. I mi matori volimo da se „pro-švercujemo“ i gledamo crtane i bez djece. Volim da gledam Mu-mijeve i slične animirame filmove, pa me Ceca i djeca često zezajuzbog te sklonosti. Među tim dječijim filmovima zapamtio sam„Alisu u zemlji čuda“ i to najviše zahvaljujući scenama kada je dje-vojčica, ušavši u svijet čuda, u jednoj prostoriji naglo porasla, pa sesmanjila. I sve to ju je vodilo dalje kroz one odaje. Kad mi se po-mene Alisa, prva je asocijacija to povećavanje i smanjivanje nas istvari oko nas. Vjerujem da se nešto slično dešava i u duhovnomsvijetu. Postoji jedan princip koji ću pokušati da objasnim. Ovihdana sam ga doživio i uočio. Postoji unutarnji i vanjski život koji ži-vimo. U nama se dešavaju stvari. A dešavaju se i oko nas. Često susvjetovi paralelni i kontroverzni. Postoji samo nekoliko tački do-dira. Jedna od tački gdje se ovi svjetovi najčešće prepliću su našausta. I još mi je nešto jasno, na tim mjestima su kao neka kontak-tna sočiva. Slično onome što smo učili iz fizike, pa jedna sočivauveličavaju, a druga smanjuju.

192 metanoja

Tako, kad je u nama neki problem, neki grijeh koji naš tištii bojimo se priznati ga, sve dok ćutimo i trpamo ga u sebe, on jenepremostiv. Ali, kad se odvažimo da ga priznamo, kao što mi sedesilo ovih dana, kad sam nešto priznao svojoj ženi i prijateljima,taj problem postane mali i izgubi silu nadnama. Pa se pitamo čudeći, zar je to onošto me je toliko mučilo, čega sam se bojaopriznati? Kad ga izneseš iz sebe, kad gaispovijediš svojim prijateljima, pa kad tionu kažu šta su sve oni doživjeli i kroz štaprolaze, onda uviđaš koliko je bilo nepo-trebno to tvoje ćutanje. Jer, u nama svakiproblem izgleda kao planina, ali kad prođekroz kontaktno sočivo usta napolje, po-stane mizerno i ništavno. Kao da nas obu-zme neka nova snaga i spremnost da se suočimo sa timiskušenjem. Po mojoj procjeni, sama činjenica da postanemo svje-sni svoje slabosti i priznamo je na glas kao da 90% svega nestane.Onda sa nekom lakoćom uspijemo da se izborimo sa onom preo-stalom „desetinom“. Priznanjem desetkujemo problem:-)

Sa druge strane, kad je Bog tamo daleko izvan nas, on jeneki mali, bezličan, nezainteresovan i nemoćan čičica, koji stalnonešto čangriza. Ali kada ga „provučemo“ kroz kontaktno sočivosvojih usta i unesemo u svoje srce, tako što ispovijedimo da je onnaš spasitelj i naš Bog, on postaje gromada u nama, on je na pri-jestolju našeg srca. Onda je Bog velik i silan, veoma nježan i brižan,zainteresovan za i najmanje detalje u našem životu. On postajeintimni dio našeg bića, hridina je o koju se svaki talas problemarazbija, raspršuje i gubi snagu. Kad Ga unesemo u svoje srce, shva-timo da je On nešto najveće što nam se desilo u životu i po Njemumjerimo vrijeme, kao što čitav sadašnji svijet mjeri vjekove, na eruprije Hrista i eru poslije Hrista. Kao da je sve ono prije bio jedan„malešni bogić“, a kasnije Silni Bog, Knez Mira, Čudesni Savjetnik.Takođe, postoji i obrnuti proces od ovoga. Jer svako se zlo pokazujeu dva oblika. Ili kao ogromna planina, o čemu sam pričao, ili kaoneka bezazlena sićušna stvar. To obično počinje sa: „Probaj malo,duni, neće ti škoditi“, „Lezi pored mene, neću ti ništa“, „U lijepelaži treba vjerovati“, „Ukradi, to svi u tvojoj firmi čine“. I onda, kadatu „sićušnu stvar“ kao virus, koji je najmanji živi organizam, une-seš u svoj sistem, on donese ogromnu, tešku i neizlečivu bolest. Tomalo zlo i mali grijeh, postanu u tebi najveće breme koje moždanikad ne prebrodiš. I taj svijet u koji je ušla ona djevojčica Alisa,pun je zamki i pun ovakvih prevarnih stvari. Pa kad misliš da si malii slab i kad to izneseš iz sebe, uviđaš da počinješ da rasteš kao Alisa

193metanoja

Jedna od tački gdje se ovi

svjetovi najčešće prepliću

su naša usta.

od onog čarobnog napitaka. A kada u sebi misliš da si velik i da sineuništiv i da nikad nećeš pasti, onda te taj isti napitak smanjujedo dna, tako da spadne sva odjeća sa tebe i ostaneš skoro go. Višeni jedna vrata ne možeš da otvoriš i da prođeš dalje. Zato mi sepotpuno logično čine oni stihovi: Da, nepogane čovjeka one stvari koje unosi krozusta, već ga pogani ono što iz njih izlazi.

Stavimo stražu na svoja usta, bu-dimo oprezni i bdijmo nad svojim unu-tarnjim životom. Brinimo se da one lošestvari i grijehe koje nas tište ispovijedimopred prijateljima i ljudima koji imaju isku-stva. Osjetićemo nevjerovatno olakšanjei snagu, kao što sam ja osjetio prekjuče.Sa druge strane treba da prizovemo i pri-znamo ono dobro koje nam se čini danas malo i beznačajno, alikoje će u našem srcu donijeti takav rast i učvrstiti karakter da ćemoporasti kao Alisa u zemlji čuda.

194 metanoja

Pa kad misliš da si mali i

slab i kad to izneseš iz

sebe, uviđaš da počinješ

da rasteš kao Alisa od

onog čarobnog napitaka. A

kada u sebi misliš da si

velik i da si neuništiv i da

nikad nećeš pasti, onda te

taj isti napitak smanjuje do

dna, tako da spadne sva

odjeća sa tebe i ostanešskoro go.

nedjelja, 02. oktobar 2011.

MILOŠ OBILIĆ

Ako bih htio da govorim o ratnicima i onima koji sebe videu borbi protiv zla, koje se nadvija nad jednim narodom, teško bihmogao da preskočim lik Miloša Obilića. U Boju na Kosovu je ubioSultana Murata I, vođu otomanske vojske koja je došla da porobinarod. Današnja istorija osporava postojanje ovoga srpskog viteza.Tvrde da njegovo ime Miloš nije postojalo u to vrijeme, da mu jeprezime Kobilović, da je zapravo bio neko ko je bio na strani Tu-raka, neko iz sultanove garde, ko je iskoristio priliku i ubio Murata.Ali, Milošev lik Njegoš je uzdigao do nivoa arhetipa. On je bio vo-dilja i primjer Crnogorcima koji su se trebali pobuniti protiv tu-rskih okupatora. Ne želim da polemišem sa istorijom, većukazujem na jedan princip u duhovnom ratovanju. Jer, naša borbanije usmjerena protiv ljudi i nekih naroda, već protiv zla, nepravde,raznih sila tame i demona. Naravno, ne smatram da nas ova priča,u 21. vijeku, uči da trebamo ići mačem na neprijtelje. Želim daobjasnim neke duhovne principe, pouke i mudrosti koje se kriju uovakvim legendama. Iz guslarske pjesme koju sam često slušao udjetinjstvu ostao mi je u sjećanju momenat kada je Miloš rasporioMurata „od učkura do grla bijela“. Taj čin ulaska u neprijateljskeredove, prolazak kroz njihovu teritoriju i dolazak do centra nepri-jateljske vojske, dolazak do šatora gdje stoluje njihov vojvoda iknjaz, njihov Sultan... Taj prodor u svijet tame i dolazak u nepo-srednu blizinu samog zla, toliko blizu da mu i dah na vratu možešosjetiti… Obilić se pružio u podnožje Muratovih nogu, onda zgra-bio kratki mač i zario mu ga u stomak. Rasporio je na pola vođu ne-prijateljske vojske.

U mnogo filmova nailazimo na ovaj motiv i mnogo je knjigana sličnu temu napisano. Nigdje to nije jasnije prikazano nego ufilmu „Gospodar prstenova“. Mada o tom filmu ima oprečnih sta-vova, pa često čujemo da je to dosta naivna i simplifikovana epskafantazija, ipak svi priznaju da je jedinstven po mnogo kompjute-rskih efekata i čudesnih prikaza. Prvi dio filma prati dvije odvojenepriče. Sigurno svi pamte priču o borbi dobra i zla, o dvije vojskekoje su neravnopravne ali se ipak čudom dešava preokret i velikapobjeda. Ali postoji i ona pararelna priča o dvojici malih Hobita,koji nose prsten koji je objekat moći i simbol zla, da ga unište u ve-likom vulkanu, gdje je Sauron, veliko oko, centar zla, izvor njegovezle moći. Dva Hobita, Frodo i Sam, osjećaju teret nošenja onog je-dinstvenog prstena koji ih mami svojom moći, njihov um se po-mračuje, njihov poduhvat stavlja ih pred velike izazove. Postavljase pitanje da li će moći da se od njega odvoje onoga trenutka kada

195metanoja

dospiju na najvišu tačku, na mjesto odakle bi prsten mogli baciti uognjeno grotlo i uništiti krug moći i zla.

Ni Obilić ni Frodo ne bi mogli učiniti ništa iz položaja sigu-rnosti svoga Okruga u kojem žive normalnim životom. Ako hoćepobjedu, oni se moraju odvažiti da pređu jednu liniju, da se čakprikrivaju, da se šunjaju, da strpljivo idu ka mjestu na kojem moguda izvrše svoj zadatak. Tako i mi moramo doći na uzvišeni položaj,na položaj odgovarajućeg autoriteta, da bi imali mogućnost daostvarimo svoj zadatak. I Obilić i Frodo u ovim pričama, morali suimati hrabrosti da bi prošli taj put, ali i čisto srce, bez obzira na ve-ličinu Sultanovog trona i raskoš koja ga okružuje, bez obzira naprivlačnu moć prstena i položaja na koji je Frodo stigao, gazeći poneprijateljskoj teriotoriji. Za svakog drugog, koji posmatra sastrane, to što čine podvižnici, djeluje kao izdaja, djeluje kao pre-daja, djeluje kao saučesništvo. Ali tajna jesakrivena u savjesti onih koji imaju zada-tak i znaju svoj put i svoj cilj. Oni se ne mo-raju nikome pravdati, oni se ne trebajudokazivati, jer će pobjeda koju oniostvare, njihov kraj, govoriti o svemuonome kroz šta su morali proći. To je ne-shvatljivi dio puta. I Isus ga je morao proćiu svojemu stradanju. Tri i po godineslužbe, od krštenja na Jordanu, preko svihdogađaja i čuda na ovome svijetu koji suzapisani, pa do hapšenja u Gecemanskomvrtu i raspeća na Krstu Golgotskom, na kojem je imao takav nepo-sredan doticaj sa zlom, da je sam postao grijehom, svaki milime-tar njega je bio grijeh i zlo. I onda odbačenost od Oca, totalna smrt,silazak do dna pakla u kojem je uzeo ključeve od svega. Da bi ondau nedeljno jutro ostvario veliku pobjedu, vaskrsnuće - pobjedomnad smrću i grijehom. Za sve vrijeme njegovog hoda po zemlji, onje znao i govorio da još nije došlo njegovo vrijeme. A kad je shva-tio da je došao čas i to vrijeme stradanja, on je objasnio šta će sedesiti svojim učenicima a ostalima je samo ćutao. Ipak niko nijerazumio šta se dešava, svi apostoli i učenici su se razbježali, ra-zočarali, zbunili. I, tek su onda nakon vaskrsnuća kada su ga vidjelii dodirivali, shvatili o kakvoj se pobjedi radi.

O tome sam htio pisati, o tom putu i svijesti o tome da jeovo bitka za koju si rođen, da znaš kao Obilić šta radiš, gdje si kre-nuo, da si spreman na čekanje na pravo vrijeme, na čekanje dadođeš na položaj autoriteta, sa kog bi mogao da zadaš udarac. Dazadaš udarac presudan za pobjedu. Ta svijest da moraš proći i do-linom sjena smrtnoga, da moraš doći u neposredan doticaj sa

196 metanoja

Od naše spremnosti da

se suočimo sa našim

neprijateljem, da uđemo

u borbu prsa u prsa, u

neposredni doticajem sa

zlom, zavisi i pobjeda u

našem životu.

zlom, neka ne plaši i zbunjuje tvoje srce. Da ti se u tim trenucimamozak ne pomuti, da ti ne prione srce za moć i uticaj koje pruža tomjesto na kojem ćeš se naći, kao onaj prsten koji je Frodo nosio,od kojeg se sve teže odvajao što je bio bliži cilju. Ali, kad je došaoonaj tren kad je došao do središta Sauronove moći, ipak je imaodovoljno čisto srce da taj prsten i moć odbaci od sebe, da zadasudbonosan udarac, udarac od kojeg je zavisila borba koja se de-šavala tamo negdje na bojnome polju. Od spremnosti Obilića, dauđe duboko u neprijateljske redove do šatora Muratovog, zavisioje ishod čitave bitke na Kosovu. Tako je i od Krsta, više nego odsvega drugog, zavisila pobjeda nad grijehom. Tako i od našespremnosti da se suočimo sa našim neprijateljem, da uđemo uborbu prsa u prsa, u neposredni doticajem sa zlom, zavisi i pobjedau našem životu.

197metanoja

srijeda, 05. oktobar 2011.

MAJEUTIKA

Danas mi je tako bliska ona Sokratova rečenica :„Znam daništa ne znam!“. Kao ona Ekremova „Poso – kuća, kuća – poso, ašto da znam, ništa ne znam....“ Zaista. Ali šalu na stranu, početaksvih saznanja i razumijevanja počinje od svijesti o količini našegneznanja i svim ograničenjima u našem razumijevanju. To je iro-nija, kada ulazeći u dubinu razumjevanja života, shvatamo kolikozapravo ima neistraženih stvari, kolikoima oblasti o kojima ama baš ništa neznamo. Ali Sokrat je promovisao još jednuvažnu polugu u tom misaonom procesu, ato je majeutika ili „porađanje istine“. Ja nemislim da je Sokrat potpuno u pravu, dase metodom negativne eliminacije i logi-ciranja, gdje je misaoni proces važniji odčinjenica, može doći do istine. Sve višesam svjestan naše ograničene sposobno-sti razumijevanja svih stvari koje nam sedogađaju. Ali ono što ne mogu negirati je da proces spoznaje sličirađanju / porađanju/. Danas, kad imam neke probleme za koje tra-žim rješenja, rado bih o njima razgovarao sa ljudima, da mi kažušta je istina, da li će da se desi to što očekujem. I niko isto mi nekaže, svako ima neku svoju poluinformaciju, poluistinu. Pitam se isam „Šta je istina od svega toga?“. Onda mi je bljesnulo predočima, da postavljam pogrešno pitanje, jer ja znam Ko je Istina.

Šta je istina - rezignirano i razočarano je kazao Pilat na su-dećoj stolici, ustao i dao da se Isus kazni. Nije vapio za istinom, većje bio razočaran što od Isusa nije dobio odgovore koji su njemuodgovarali. A zapravo pravo pitanje je koje ga je mučilo je pita-nje:Ko je Istina?

Jer, istina nije samo neka definicija ili pravilo, istina jeosoba. U tome je sva razlika. Pilat nije razumio da je svo vrijemepred njim bila Istina. Isus nije govorio: Ja znam koji je put. On jerekao: Ja sam Put. Nije rekao: Ja znam šta je istina. On je rekao: Jasam Istina i Ja sam Život.

Ta istina se porađa kao dijete. Čitavo stvorenje stenje u po-rođajnim bolovima, od dana vaskrsnuća u ono nedjeljno jutro,kada se ogromni kamen pomjerio sa pećine u kojoj je On bi zako-pan. Zemlja se otvorila i najprije je izašla Glava, kao što to biva kodsvakog porođaja. Od onda taj porođaj i dalje traje, jer Tijelo Go-spodnje koje je Crkva Njegova, izlazi još uvjek, rađa se još uvjek. Ta

198 metanoja

Istina nije samo neka

definicija ili pravilo, istina

je osoba.

majeutika, taj „porođaj Istine“ još traje. I trajaće do svršetka svi-jeta. I kad se sve završi to je i to će biti, Sin Božiji, Isus koji je GlavaCrkve i Crkva koja je Tijelo Gospodnje. Jer sve je za Njega stvorenoi sve je od Njega stvoreno. To je Istina za koju piše: UpoznaćešIstinu i Ona će te osloboditi.

Važnije je upoznati Nju, nego tražiti po ovome svijetu istinu.Jer to je kao kod onih koji u Centralnoj banci proučavaju falsifiko-vane novčanice. Iznenadilo me je kad sam čuo, da ti ljudi kada suobučavani, nijesu obučavani na način da su im nuđene stotinevrsta falsifikata, da bi oni proučavali sve moguće načine krivotvo-renja. Njima je dat original da ga temeljno prouče, da tačno znajušta sve originalna novčanica treba da sadrži. Kada upoznaju Origi-nal, vrlo lako otkrivaju falsifikate. Ja čitav ovaj blog pišem zbogsebe i zbog tebe, da bi upoznali Original čovjeka, Original Boga,da bi se u nama „porodila istina“. Onda ćemo vrlo lako prepoznatifalsifikatora,otkriti prevaranta, kradljivca i lažova. Zato je danas,za mene i tebe pravo pitanje: Ko je Istina? A ne: Šta je istina?

199metanoja

četvrtak, 06. oktobar 2011.

ODVRAĆANJE PAŽNJE

Sinoć sam vidio sekvencu neke serije o prevarantima. Nijeneka serija. Ne znam tačno ni kako se zove. Ali, tako je biloupečatljivo kada je stari prevarant i džeparoš podučavao novajlijukako može da krade - džepari. Pa mu reče da je suština i osnovnacaka kod džeparenja da žrtvi odvratiš pažnju i onda ga možeš„ladno trkeljisati“. Onda je prikazano u nekoliko kratkih scena,kako ovaj hvata za rame prolaznika. Dok se žrtva u čudu buni štoga ovaj grabi na taj način, lopov bez problema drugom rukom vadinovčanik iz unutrašnjeg džepa od sakoa čovjeka koji ne shvata daje pokraden. I tako nekoliko drugih ljudi. Onda pomislim kolikosam puta na sličan način pokraden. Ne, ne mislim da mi je ukradennovčanik. Ukradene su mi bile neke vizije i snovi. Ja sam bio dostaodlučan u borbi za svoje snove i vizije. I obično ako je neko poku-šao da mi ih otme, nije bilo šanse. Tu vrstu napada sam uvijek lakoprepoznavao i znao sam se oduprijeti. Ali, ako je neko htio da miotme viziju, bilo je dovoljno da mi dadrugu. E tu sam padao, tu sam bivao po-kraden. Pokušaj gladnom psu oteti kost izusta, rastrgnuće te, ali baci mu drugu so-čniju, odmah će je odbaciti. To je tehnikaprevaranata i lopova.

Često dolaze takva iskušenja. Kadapočinješ da ubiraš plodove svog projekta,kada počinješ da ostvaruješ svoju viziju,dođu ti neke stvari kao mamci. Kao onimamci za rakete koje u ratnom vazduho-plovstvu i protivvazdušnoj odbrani umiju da izbacuju ratni avioni,kada vide da tvoja raketa ide pravo u cilj, ka uzroku tvojih pro-blema. Oni svijetleći mamci isijavaju veću toplotu od toplote mo-tora aviona i pogrešno navode raketu, preusmjeravaju je dalekood letjelice. Dolazi dakle pred tebe more nekakvih sitnih obavezakoje moraš da završiš, zatrpava te more nekih novih problemčića,more nekih ljudi sa svojim zahtjevima. I sve to ti dođe kao nekakavmamac, da se odvratiš od suštine, da se ne baviš onim što je prio-ritet, onim što je tvoj poziv i tvoja misija. Jedan drug mi je jednomrekao: Kad Đavo ne može da te zaustavi, onda počne da te požu-ruje i da te gura u razne stvari. To je čudo kako mi se dešavalo dastvari stoje mjesecima, čak i godinama, i kad uspijem da istrajemi da doživim preokret i proboj. Onda odjedanput desetine ponuda,desetine raznih mogućnosti. Odjedanput otvaraju se razne mo-gućnosti, i ako se upecaš na jednu od tih stvari, vrlo lako možeš

200 metanoja

Ako je neko htio da mi

otme viziju, bilo je dovoljno

da mi da drugu.

da doživiš ono što mi se nekoliko puta desilo, da budem pokradenza ono što je sve vrijeme bio moj osnovni zadatak, moj posao, mojsan, moja vizija. Sve te druge sitne poslove i mogućnosti, mogaobi bilo ko da završi, ali onaj tvoj posao, niko drugi, samo ti. I dok sebaviš tuđim, neko je već ukrao tvoj posao. Zato treba biti oprezan,budan, mudar i trezven. Nauči da prepoznaš stranputice, da pre-poznaš zamke i mamce, da ne bi ostao praznih džepova, sa pora-zom, gubitkom vizije, gubitkom svog životnog sna.

201metanoja


LJEPOTA JE U OKU

Sretoh jednog starog poslovnog partnera i prijatelja poslijenekoliko godina. U međuvremenu je prošao medijsku golgotu ismjenu sa funkcije. Uspio je da se vrati na isti položaj. Mada, rekaobih, da je to sad još bolja pozicija, jer sve što ga je lomilo zapravoga je ojačalo. Mnogo je smireniji, sigurniji i mudriji. Ostali smo uneplanirano dugom razgovoru o svemu šta je proživio. Ali zapa-mtih jednu priču sa kojom je započeo razgovor. U tom intermecuskoro četiri mjeseca bio je bez posla. Krenuo je na neki put zaSrbiju autom. Išao je preko Žabljaka, gdje je noćio. Ujutro, odmo-ran, nastavio je preko Pljevalja. Kad najednom, priča on, trgnu se,pogleda oko sebe svu ljepotu Jabuke. Neka radost ispunila je nje-govu dušu. U tom je trenu shvatio da je poslije toliko godina i de-cenija rada, trke i jurnjave, da je poslije toliko stresova, zapazioljepotu prirode oko sebe. Po prvi put mir ispunio je njegovo srce.

O tome želim danas da pišem. Ljepota je u oku onog kojiposmatra. Šta ti znači što ljepota postoji, što je svuda oko tebe,ako je ti ne vidiš, ako tvoja duša prebiva u jednoj drugoj stvarno-sti, koja je puna dnevnih obaveza, konflikata, razvoda, oskudice,prevrata... Isus je govorio da ako je naše oko svijetlo, biće svijetlo

202 metanoja

i čitavo naše biće. A ako je tamno naše oko, kolika li je tek tama unama!?! Na istu stvarnost, ti i ja možemo različito gledati, ista de-šavanja u tebi bude mir i radost, a mene deprimiraju i bacaju uočaj.

Moj prijatelj je desetine puta prolazio pored Jabuke, ali jetad prvi put zapazio njenu ljepotu. Jabuka je uvijek bila tu. Uvijekista, čista i predivna. Jedino što se izmijenilo bilo je oko mog pri-jatelja. Prvi put je njegovo oko bilo podignuto sa zemlje, sa raznihproblema koji su ga godinama zaokupljali, prvi put je mogao davidi drvored, prvi put je udahnuo duboko planinski reski vazduh,

prvi put je imao malo vremena za sebe iza jednu drugu dimenziju života. Čini mise da nas neki životni lomovi ipak učenečemu korisnom. Oni su tu da bi miupoznali šta su prave životne vrijednosti.

Jedan starozavjetni psalmista, svi-rajući na cimbalu i psaltiru, pjeva čudesnupjesmu: „O Gospode, prepuna je zemljaslave Tvoje!“. A to je bilo vrijeme ko-nstantnih ratova, borbe za državu i slo-bode. Ljudi su bili izloženi velikoj

nesigurnosti i gladi. Slično kao i danas, kada su svuda oko nas vi-jesti o prirodnim katastrofama, gladi, ekonomskim krizama, pre-viranjima... A taj čudesni psalm pjeva o ljepoti, o slavi koju vidi nasvaku stranu. Koju je to ljepotu mogao da vidi taj Božiji čovjek?Koja je to ljepota koja nam izmiče, a stoji nam tu ispred nosa? Lje-pota je u oku psalmiste, njegovom shvatanju veličine milosti Bo-žije, čudesnoj ljubavi prema čitavom stvorenju! Tako dok miočekujemo da se nešto lijepo desi, da nešto dođe u naš život,bojim se da gubimo dragocjeno vrijeme. Ljepota stanuje u mom itvom oku. Stanuje u našem poimanju života i nas samih.

Ali kad pričamo o ovome, vjerujem da je suštinsko pitanje:Kako gledamo na druge ljude? Ako i ima onih koji uživaju u prirodi,koji vole životinje i zoo parkove, čini mi se da sve manje ima onihkoji su kadri da vide ljepotu u drugim ljudima. Majstori smo dadruge ocrnimo, da im nađemo mane. Mane u izgledu, mane u po-našanju, mane u onome što govore i što rade. Svoju iskričavosttreniramo na drugima. Brzi smo da omalovažimo tuđi izgled,oblačenje, navike, običaje... A ljepota stanuje ispred nas. Možemoli obratiti pažnju na to lijepo što krasi naše bližnje? Kao ona planinaJabuka, neki ljudi žive oko nas a da mi u njima ne sagledavamo lje-potu, ono dobro, ono pozitivno što ih krasi i što čine. Ako bi mipromijenili naše oko, podigli oči sa patosa, uvidjeli bi ljepotu, zakoju nijesmo znali da postoje. Znam jedan, sada već bračni par,

203metanoja

Nije se promijenilaokolina i ljudi oko njih,promijenili su se oni i

način njihovog gledanjana stvarnost.

koji se mnogo voli. To su bili ljudi koji su se godinama znali i dru-žili. Proveli su mnogo vremena tražeći svoje životne saputnike i lju-bav, dok im se jednog dana nijesu otvorile oči za mogućnost dasagledaju ljepotu. I ugledali su jedno u drugome ljepotu kraj kojesu prolazili godinama, koju su čak potcjenjivali. Šta se desilo? Nijese promijenila okolina i ljudi oko njih, promijenili su se oni i načinnjihovog gledanja na stvarnost. Zato ako osjećaš neko crnilo u sebi,pomisli da tvoje oko nije postalo tamno i tvoj način gledanja po-grešan. Shvati: Estetika je u nama, u našem načinu sagledavanjastvarnosti.

204 metanoja


TREBA MI SOBA

„Treba mi svet,otvoren za poglede,otvoren za trčanje.I treba mi soba,da primi pet hiljada ljudi,sa dignutim čašama!“ EKV 1986-1988

Pamtim i ne zaboravljam srednjoškolske dane, moja traže-nja, vapaj za smislom i svrhom. Te osamdesete godine, kažu nekiistoričari, možda su i najsretnije godine koje je čovječanstvo u ne-koliko zadnjih vjekova imalo. Nikad nije bilo većeg blagostanja imira u svijetu. Najmanje je ratova zabilježeno u toj deceniji. Mi uJugi, sanjali smo neki san, osjećali dolazak nečeg novog, nama ne-znanog. Osjećali smo snagu promjena u našim glavama, naslućivali

smo promjene u društvu, rastanak sa ko-munizmom. Pjevali smo ove pjesme EKVsa nekim titrajem u stomaku. Muzika 80-tih je po meni neprevaziđena i danas.

I veoma dobro smo se provodili,kao pred rat, što su neki govorili. Najro-dnije godine su predratne. Primao samogromnu platu, živio u navećim centrimtadašnje SFRJ. Sarajevo je bilo evropskigrad osamdesetih, Zagreb i Beograd su sebudili. Na ulicama krajem osamdesetih je

bilo živo, uzbudljivo, to ne mogu ni da opišem. Ali sve to na žalostnije se najbolje završilo. Stigle su 90-te, koje su uprljale krvlju svenaše snove iz 80-tih.

Dovešću u vezu stihove sa početka sa jednom poznatom sta-rozavjetnom pričom o proroku Iliji na gori Karmel. Na njoj se pro-rok našao u svojoj krizi, u svojemu strahu, bežeći pred otvorenomprijetnjom zle kraljice Jezavelje. Sakrio se u pećini, na kraju svijeta,odmah poslije najveće pobjede koju je jedan prorok mogao daostvari. Uspio je da dovede pred izazov sve lažne proroke onog vre-mena koji su poštovali idole susjednih naroda - koje su obožavali ivođe njegovog naroda. Uspio je da u jedan dan pobije 840 lažnihsvještenika. Mnogo uspjeha, ali zbog umora i prijetnji, upao je utešku depresiju. Jer je mislio da je sam, da jedini on revnuje za Bogai za svoj narod. Da jedini on traži Boga a da su svi ostali otpadnici.

205metanoja

Treba mi zajedništvo saistomišljenicima, treba

mi Soba u koju bi ih svezagrlio i pokazao koliko

mi trebaju.

Ali dolazi mu Bog u sred njegovog očaja, i pita ga: „Šta ćešti tu Ilija?!?...“. Na Ilijin samosažaljevajući odgovor i jadikovku,otkriva mu Bog da u Izraelu ima još sedam hiljada ljudi koji nijesusavili koljena pred Idolima, da Bog ima svoje izabranike, „ostatakIzraelov“ koji će se spasiti.

Često proroci, ljudi koji vide dalje, koji mogu da osluhnuhuk onoga što dolazi, mogu da zapadnu u zamku u koju je Ilijaupao, pa vjerovatno i Milan iz EKV, u ovoj pjesmi BUDI SAM. Dapomisle, u svom ponosu, da su jedini, da ih niko ne razumije, da sujedini pravedni, da osjete samoću u svom dubokom otkrivenju, usvom velikom uspjehu, da tako upadnu u ponor depresije.

Duboko sam siguran da postoje tih „sedam hiljada ljudi, sadignutim čašama“. Postoje ljudi koji nijesu poklekli, koji nijesu odu-stali, koji su spremni da vjeruju, unatoč i uprkos svemu. Postojeizabranici u tvom i mom gradu koje nijesi vidio u svojem ponosu,ljudi koji se nijesu odrekli istine i milosti. Zato pjevam da mi trebata Soba, da primim sve njih, da znam i da znaju, da nijesmo sami,da u svakom mjestu postoje oni koji su slični. Sličan se sličnom ra-duje. Bezdan bezdana doziva. Dubina dubinu priziva. Zato, hajdeda se okupimo, da slavimo, da pjevamo, da se radujemo. Hajde dapodignemo čaše, jer imamo samo jedno piće, krv Jagnjeta Boži-jega. Treba mi zajedništvo sa istomišljenicima, treba mi Soba ukoju bi ih sve zagrlio i pokazao koliko mi trebaju. Hajde da se dru-žimo, da se međusobno čuvamo, da se tješimo... U svemiru, mi ni-jesmo sami, imamo jednog Roditelja, jednu kuću, jednudomovinu, jedno Sunce koje nas grije i osvjetljava put. A Nebo jenaša domovina. Ali treba mi samo jedna soba, tu u mome gradu.I to danas, ne sjutra.

206 metanoja

ponedjeljak, 10. oktobar 2011.

SKROMNOST - PRISTATI NA MANJE?

Vaspitavan sam da je skromnost vrlina. U ovo vrijeme džetseta, bahatih i razmetljivih zvijezda, upoznati skromnu osobu jeosvježenje i privilegija. Biti umjeren i odmjeren, a ne nezajažljiv,prembiciozan, pohlepan - danas je velika vrlina. Nađoh jednudivnu izreku od Voltera: „Jedina vrlina kojom čovjek ne može da sepohvali jeste skromnost. Kad bi se njome pohvalio, više ne bi bioskroman.“

Ali, danas preovladava uvjerenje da je skromnost znak sla-bosti ili čak gluposti. Posebno kada su muškarci u pitanju, negdjesam pročitao da žene ne vole skromne i skrušene tipove. Čak sma-traju da je to mana. Muškarci, pak, skromnost kod žena više cijeneod razmetljivosti i bahatosti. Ipak, smatram da pitanje skromnosti,posebno one hrišćanske, nije baš tako jednostavno. Kad vidimo li-kove na ikonama, sa nagnutim glavama u jednu stranu, koji se po-kazuje kao mučenici, u nekom skrušenom položaju, meni nedjeluju prirodno. Da bih problematizovao pitanje skromnosti, na-pisaću par riječi o lažnoj skromnosti. To je ona skromnost, višeneka skrušenost, kada dobijemo poklon, pa kao femkamo se, amilo nam je. Ili kad dobijemo kompliment, pa se zacrvenimo. To,vjerujem, nije skromnost.

Mislim da prava skromnost mora da uključuje samopošto-vanje. Jer skromnost može da posjeduje samo onaj ko je svjestan

svoje vrijednosti i duhovnosti. Zar pravakrotkost ne podrazumijeva izuzetnusnagu, koja je kontrolisana? Zar onaj kojije slab može da bude krotak? Nema lo-gike, zar ne? Tako i prava skromnost, pomeni, podrazumijeva svijest o talentimakojima smo obdareni, ali sa jednim sta-vom da su nam Bogom dani. Ali sve ovosam počeo da pišem zbog jedne vrstelažne poniznosti i skromnosti, koja je za-pravo prikriveni oblik nevjere. Često kad

odustajemo od vjere u čudo, vjere u pobjedu, pravdamo to svojomreligioznom skrušenošću.

Kao: „To nije bilo za mene! Nije volja Božija! Ja sam zado-voljan i sa ovim što imam! „Ko hoće veće izgubi i ono iz vreće!“„Bolje vrabac u ruci, nego golub na grani!“ i slično.

Sve više shvatam da neko Bogu jedino vjerom može ugo-diti. I osnovno pitanje je: „Do koje mjere si spreman da ideš saNjim?“.

207metanoja

Mislim da prava skromnost mora da

uključuje samopošto-vanje.

Šta tvoje i moje srce vjeruje? Koliko ja razumijem stvari, je-dino naša (ne)vjera čini Boga lažcem. Pa sve ono što stoji kaoobećanje, da ćemo biti zdravi a ne bolesni, da ćemo biti glava a nerep, gore a ne dolje, plodni a ne besplodni, zavisi od nas i jesmo lispremni vjerovati. A kad ne vjerujemo, nego filozofiramo, ondačinimo Boga lažovom, kao da sve ono što je obećao, nije ispošto-vao.

Zato nema skromnosti u duho-vnim stvarima! Ako je ima onda je zaistato glupost. Zadovoljiti se sa nekim malimbogom, po meni je mana. Zadovoljiti se sanekim bogom, koji je nemoćan da pomo-gne, maloumno je. Zapravo, čini mi se daBog vapi za običnim i svakidašnjim ljudimakoji imaju neobične i nesvakidašnje ciljevei očekivanja. Koji su spremni sa idu dalje,da idu dublje, da idu više! Koji izazivaju iBoga i ljude na čudo, na natprirodnu intervenciju. E takvi mogu dabudu skromni ako hoće. Takvi neće tražiti izgovore u skromnosti iskrušenosti.

Ta neka vrsta religioznosti kada se ljudi odriču sile Božije, aoblače se u nekakvu skrušenost, najcrnja je tama koju ovaj svijetmože da upozna. To nije vjera, to je nevjera. Taj lažni stav poniz-nosti, zapravo je prikriveni oblik samopravednosti i ponosa, kojigovori: „Pa mi smo ipak samo ljudi! Od krvi i mesa! Slabašni i gre-šni!”. Pristati na manje od Njegove savršene volje, zapravo je naj-veći grijeh koji se može učiniti protiv nas samih. Naše slabosti nesmiju da budu opravdanje za neuspjeh. Pravi uzrok neuspjeha za-pravo leži u našoj nespremnosti da krenemo ka onom u šta bi tre-balo da vjerujemo. A to nije ništa drugo do prezir prema žrtvi kojaje za nas plaćena. Pa što se onda crvenimo kada dobijemo poklonili pohvalu?

Budimo skromni u nekim zahtjevima prema drugima, unekim zahjevima prema onima koje ne volimo. A tražimo sve od Ži-vota, tražimo sve od Boga, dokučimo svoje granice i prevaziđimoih.

208 metanoja

Zato nema skromnosti u

duhovnim stvarima!

utorak, 11. oktobar 2011.

PROMJENA PERSPEKTIVE

Vidjeh se sa jednim prijateljem prije nekoliko dana, podije-lio je sa nama jedno interesantno iskustvo, koje je imao dok je lje-tos bio u Americi. Dok se vozio kolima gledao je visoke zgradegrada prema kojem su išli. Najednom, došlo je do promjene pe-rspektive, kao da se ogromnom brzinom približavao jednom soli-teru, dok nije skoro došao licem do tog zida, kada više nije mogaoda vidi ništa.

Pričali smo upravo o tome, da često moramo promijenitiperspektivu da bi mogli sagledati stvari oko nas. Često smo dalekood problema, bavimo se visokom politikom, filozofiramo o kru-pnim svjetskim dešavanjima, umjesto da se približimo i da uđemou suštinu stvari. Potreban nam je mikroskop da bi saznali da po-stoje bakterije i virusi koji razaruju organizam, koji donose bolest,pa od malih i nevidljivih elemenata, nastanu ogromni problemi,koji ugrožavaju sistem ili neki organizam.

Sa druge strane, toliko smo se udubili u neke probleme,nešto kao kad bi se nabio licem u tu veliku zgradu, pa je ispred nascrnilo, zid. I onda ne vidiš ništa, ništa ti nije jasno. Zato, posebnoza velike i važne stvari, moramo se izmaći, moramo napraviti dis-tancu, da bi mogli sagledati čitavu jednu zgradu, čitavu jednumrežu, koja se plete.

Sjetih se da sam , kad sam prošle godine bio na dužem putuu Švedsku, po povratku, doživio takav izliv ljubavi od svoje žene.Valjda tek kad sam se malo odaljio, nešto je u njoj shvatilo, kolikonam je dobar brak i kakav sam muž. Prosto da ne vjeruješ, drugažena. Ja rekoh, đe ne znadoh da davno otputujem malo.

209metanoja

Zaista izgleda tako, tek kada se,neke stvari koje su nam bile u životuvažne, neki nama dragi ljudi, odalje odnas, kada ih možda izgubimo, vidimo ko-liko su nam bile važni. Tolike su to zgradeod ljudi bili, da su u njihovom srcu moglisigurno živjeti mnogi.

Zato budimo trezveni, pa danaspromijenimo perspektivu, udubimo se u

problematiku da bi saznali uzroke nekih bolesti i slabosti. Takođe,izmaknimo se za neke stvari koje su važne u našem životu, kojemožda potcjenjujemo, pa budimo objektivni, sagledajmo njihovupravu veličinu. Da kasnije ne bude kasno i da nam ne bude žao,kad bez toga i njih ostanemo.

210 metanoja

Tek kada se, neke stvarikoje su nam bile uživotu važne, neki

nama dragi ljudi, odaljeod nas, kada ih moždaizgubimo, vidimo koliko

su nam značili.

petak, 14. oktobar 2011.

PREZAPOŠLJENOST

Danas je padao grad veličine lješnika, nekih deset minuta,kod nas u Doljanima. Uz jak vjetar, napadao je u ogromnoj ko-ličini.Kao da ga je neko lopatom nabacao. Sve ze zabijelilo za parminuta. Sjetih se one čuvene priče o 10 zala koje je Bog u vrijemeMojsija pustio na Egipat, kako bi oslobodio svoj narod iz ropstva iumjesto da je Faraon već poslije nekoliko pošasti koje su se desile,pustio narod da ode u obećanu zemlju, njemu je otvrdnulo srcepa je počeo da ih dodatno iscrpljuje radom. Na sav onaj ropski radpravljenja cigli, dodao im je i skupljanje slame uz istu normu kojusu morali da ispoštuju. Pa su Izraelci čak počeli da se bune na Mo-jsija i na Boga, po sistemu „nemoj nam više pomagati i spašavatisamo nam biva još gore“.

Ova me je priča inspirisala jer veliki broj mojih prijatelja uovo teško vrijeme krize, kuburi sa poslom. Teško se dolazi do do-brog posla, ali kad se do njega dođe postoji drugi problem - pre-zapošljeni su. Ne govorim o workoholicima, ne govorim ni o

ambicioznosti, ne govorim ni o prezapo-slenosti kao načinu da se pobjegne odstvarnosti, od nekih emotivnih i poro-dičnih problema. Postoji jedna vrsta pre-zaposlenosti, koja se manifestuje kaojednom oblik duhovnog ropstva, tačnijeterora. Postoji jedna vrsta prezapošljeno-sti koja nije naš izbor, već prisila. Ta prisilanaravno može biti fizička, pod prijetnjomnarušavanja egzistencije, gubitka života islično, ali to je lako uočljivo, to je zona kri-

vične odgovornosti i tu se nema šta dodati. Mislim o drugoj, pe-rfidnijoj vrsti prisile koja se odnosi na duševne sveze, emocionalneprirode. Kako je prepoznati? Kako je pobijediti? Mislim da je kvakai rješenje sakrivena u onoj priči sa početka. Na sve pogrešne si-steme i odnose, zasnovane na nekom sebičnom interesu, zasno-vane iz pogrešnih pobuda i motiva, dolazi neka vrsta pritiskaBožijeg. Čak sam spreman ustvrditi da je i ovo krizno okruženjejedna vrsta takvog pritiska na sve odnose koji su neodrživi, koji suzasnovani sa nekim koruptivnim elementom, pa su grešne obijestrane, i ona koja daje i ona koja uzima. Shvatio sam da kad počinjukrize, kada počinju da se drmaju temelji takvih sistema, dolazi doprezapošljavanja. Dolazi do iznurivanja jedne od strana, da bi se odnje izvukao maksimum, da bi se održala kontrola, da bi se konačnoosujetio svaki pokušaj oslobođenja. Upravo strana koja želi da se

211metanoja

Za mene prezapošl-jenost u ovom smislujedan je od sigurnih

znakova, da je došlo vri-jeme da se raskidaju

takvi odnosi, da se izlaziiz takvih sistema, da se

oslobađamo takvihsveza.

pokaje, koja želi da prekine bilo koji zavisnički odnos, bilo dužničko-povjerilački, bilo emocionalni ili neko pogrešno obećanje, počinjeda trpi teror prezapošljenosti. Rastu zahtjevi, rastu očekivanja,rastu ucjenjivanja, rastu prijetnje. Taj govor možeš lako prepoz-nati, jer se čuje „Ti moraš ovo!... Ti trebaš ono!... Razočaraćeš meako!... Ne trebaš mi, ako!“ ...

Za mene prezapošljenost u ovom smislu jedan je od sigu-rnih znakova, da je došlo vrijeme da se raskidaju takvi odnosi, dase izlazi iz takvih sistema, da se oslobađamo takvih sveza. Preza-pošljenost, odnosno povećani zahtjevi,pritisci i očekivanja,obaveze - jedan su odsignala da je „terorista“ pod velikim priti-skom, da gubi konce, da mu se ruši svekao kula od karata. To je znak da je kre-nulo na njega 10 zala, kojima neće moćiodoljeti. Iz ove priče o Mojsiju, mogaosam naučiti da je bio istrajan, strpljiv, po-kazujući aktivnu rezistenciju prema svimpritiscima. Važno je znati, da kada se de-šavaju ove stvari, da je vrijeme za izlazak,da je vrijeme za promjene, da uskoro pada onaj koji maltretira. Netreba osuđivati one koji ti žele pomoći, koji žele da te izvuku iz za-visničkog odnosa, samo zato što raste pritisak na tebe pri počet-nim pokušajima da se oslobodiš. Prezapošljenost je neka vrstanegativnog vođstva, koje nas ne treba obeshrabriti, dezavuisati,već učvrstiti u odluci da se napusti taj sistem, taj ugovor, taj odnoskoji je problematičan. Pa ma od koga da dolazi. Možda su to našidojučerašnji prijatelji, idoli, ljudi od autoriteta. Trebamo imati nekuvrstu postojane rezistencije, odnosno otpora, jer brzo stiže oslo-bođenje.

212 metanoja

Prezapošljenost,

odnosno povećani

zahtjevi, pritisci i očeki-

vanja,obaveze - jedan su

od signala, da je „terorista“

pod velikim pritiskom, da

gubi konce, da mu se ruši

sve kao kula od karata.


INDIVIDUALIZAM

Sve što u zadnje vrijeme čitam na internetu, na nekim dru-štvenim mrežama, pa u nekim kulturnim dodacima i knjigama,može se obuhvatiti definicijom „sekularni individualizam“. Ali dane teoretišem, to je filozofija „biti svoj“. Nemam ništa protiv stavada moramo naći sebe, da ostvarimo sebe kao ličnost, da svojuindividuu izgradimo. Da budemo ono što jesmo, da se ne pretva-ramo, ni da smo bolji, niti gori. I sam sam dosta pisao u ovomblogu o tome. Ali bojim se da pretjerivanje u ovom pravcu, štovidim da je postalo dominantno razmišlja-nje naše i mlađih generacija, je pogubno.Jer sagledavati svijet kroz jednu ovakvuprizmu, u kojoj smo mi centar unive-rzuma, je potpuno pogrešan ugao. Mislimda smo svi malo traumirani od onog soci-jalističkog kolektivizma, „pioniri maleni,mi smo vojska prava“, „omladinski savezi“,KUD-ovi i slična udruženja, partije, nacio-nalne i vjerske pripadnosti. Pa smo, osta-vljajući socijalizam, pomislili da trebaponištiti i sav kolektivizam koji je svojsten,rekao bih nasušno potreban, čovjeku. Jer ni jedan čovjek nijeostrvo. Jer ni jedan čovjek nije Robinzon Kruso. Ni jedan čovjeknije Guliver medju Liliputancima. Bojim se da smo otišli predalekou svom individualizmu, pa zaboravljamo kakve blagodeti i pre-dnosti donosi pripadnost nečem i nekom. Pripadnost nas ne po-ništava, već naprotiv ostvaruje nas kao ličnosti.

Primjera radi, koliko je važno naše prezime, pripadnostnekoj užoj ili široj porodici!? Mislim da potcjenjujemo lokalpatrio-tizam i ljubav prema svome mjestu, svojem gradu. Ja volim taj ur-bani kolektivizam kao npr. „Zabjelo Republika“ i slično. Koliko smosamo osiromašeni što nema radnih akcija, gorana, izviđača, pio-nirskih organizacija, sekcija. Mislim da postajemo siromašni saindividualizmom koji je u trendu. Malo se igraju djeca, malo sedružimo na nekim igrama, manifestacijama, praznicima (prvo-majski uranak, logorske vatre za 13. jul i sl.), vašarima, feštama...I ovo što se dešava je nekako komercijalnog karaktera, svaka feštaili neka ....ijada (maslinijada, koštanijada i slično) sve je nekako po-stalo biznis. Da ne pričam o pripadnosti naciji ili manjinskom na-rodu, dobilo je to neki potpuno pogrešan atribut i smisao. Kao daje bitno da se od nekog razlikujem, valjda je bitno kome pripadam!U tome se radi. Bitno je gdje se osjećamo kao svoji među svojima.

213metanoja

Pripadnost nečemu i

nekome nas ne poništava,

već naprotiv ostvaruje

nas kao ličnosti.

U onom divnom psalmu car David počinjeradosno da pjeva i kaže: „Obradovah sekad mi rekoše, ajmo u Dom Gospodnji“. Taradost koja dolazi, kada se skupljamo,kada hitamo u Crkvu, ta sabornost narodaje divan doživljaj, osjećaj da smo zajedno,da smo skupa, da pripadamo Istome. Tajindividualizam, koji posmatra svijet posvojoj mjeri, kao neku natalnu kartu u čijojsmo sredini mi, a oko nas leti sunce, mje-sec i zvijezde... A istina je već vjekovima poznata, da zemlja (čitajJa) nije centar kosmosa. Ne kruži sunce oko nas, niti izlazi i zalazizbog nas. Već sunce je centar sunčevog sistema, pa ostale planetekruže oko njega. Mi smo dio tog sistema. Izvor svjetlosti i života jeu centru. „Biti svoj“ tako lijepo zvuči, ali je, na žalost, velika be-smislica. Ne možemo ni sačuvati svoj život od prolaznosti, ni svojeimanje od propadljivosti. A ako bi ga i mogli sačuvati od nekog dru-gog, on bi nam malo šta vrijedilo, ako ga ne bi za nešto ili za Ne-koga dali.

214 metanoja

Kao da je bitno da se od

nekog razlikujem, valjda je

bitno kome pripadam!


DOLINA BLAGOSLOVA

Ne znam koliko neko od vas poznaje priču o Dolini blago-slova koja se nalazi u Izraelu? Zapisano je u knjizi kraljeva izraelskihkako je ova dolina dobila to divno ime. Možda bi na prvi pogledmogli pomisliti kako je to neka divna poljana prepuna predivnogpoljskog cvijeća, sa nekim predivnim jezercetom, kraj kojeg rastenaljepše voće, u kojoj je divna mala kućica u kojoj jedna porodicaživi srećno u harmoniji. Ali, nažalost, ili srećom, nije. Priča o ovojDolini počinje strahovitom krizom i ratom koji se približavao Ju-dejcima. Tri okolna naroda, koji su inače bili u lošim odnosima, na-pravili su dogovor i ulogorili su se na granicama u Dolini koja jeimala topografske, taktičke i strateške karakteristike bojišta, na-domak klanca koji su držali Judejci. Pobjedom neprijatelja na ovompolju, otvorio bi se put za potpunu okupaciju Izraela. Pravedni KraljJosafat, zavapio je Bogu u sred krize. I dobio je Riječ da treba daDOĐE i da STANE na bojno polje, i da će vidjeti kako će ga Bogizbaviti. I dok su Judejci stizali na bojno polje, slavili su Boga, uda-rali u bubnjeve i trube. Dok su stajali pred neprijateljem, desilo seda su se ona tri naroda, odnosno tri vojske između sebe po-svađale, pobile do zadnjeg. Josafat i čitav narod mogli su da dođui da pokupe plijen koji je bio tako velik, da su zbog tog blaga i ve-like pobjede nazvali tu Dolinu blagoslovnom.

E to sam mogao i sam ovih dana osjetiti, mogao razumjeti,da se najveći blagoslov zapravo krije na bojnome polju. Važno je nepobjeći, važno je doći u sred Doline, u sred bo-

rbenog polja. Presudno je to postojanoStajanje, slavljenje Boga u sredkrize, u sred velike bitke

215metanoja

koja se sprema. Koliko sam puta samomogao da doživim da je dobitak sakrivenu sredini nekog konflikta? U tome se sa-stoji razlika između onih koji imaju po-bjede, koji plene neprijatelja, koji zadobi-jaju blagoslov. Razlika je u onoj spremno-sti junaka koju Njegoš opisuje riječima „ ...i na strašnom mjestu postojati.“ To „stra-šno“ mjesto, to mjesto sa kojeg bi svakoželio uteći, na kojem bi svako želio prijekukati a ne slaviti Boga, e to je mjesto Dolina blagoslova. Blago-slova za one koji ostaju, za one koji postojano čekaju izbavljenje.Izbavljenje koje je došlo. Izbavljenje koje će opet doći!

216 metanoja

To „strašno“ mjesto, to

mjesto sa kojeg bi svako

želio uteći, na kojem bi

svako želio prije kukati a

ne slaviti Boga, e to je

mjesto Dolina blagoslova.


STANI U PROCJEP

Nastaviću u istom pravcu. Stajanje na „strašnom mjestu“.Kad staviš „glavu tamo gdje neko ne bi stavio nogu“, kako mi jerekao jedan uspješni biznismen prije 5 godina. Ali pišući tekst oDolini blagoslova, dođe mi stih, koji govori o jednoj potrebi kojuima Bog. Zvuči čudno, čak kontradiktorno, kako može Bog koji imasve, koji jeste sve, koji je potpun i potpuno radostan - da imaodređenu čežnju. Pa mislim da ipak, iz ogromne svoje ljubaviprema čovjeku, on vapi kao što majka čeka svoju zabludjelu kćerda joj se vrati, kao što otac tuguje za buntovnim sinom. Zaista, si-guran sam da Gospodnja radost nije potpuna dok se svi ne spasu,dok mu se sva njegova djeca ne vrate. Postoji jedan nesklad i ne-dostatak, rana koja zjapi na srcu Očevom, koja krvari. Ne vjerujemda je naš Bog totalno radostan dok gleda naše stradanje. To je

jedan procjep, jedan klanac, koji razdvajadva svijeta, koji razdvaja nebo i zemlju, kojirazdvaja život od smrti. Zato postoji ta mo-litva, to traženje od samoga Boga, kojikaže: „Ima li čovjeka, ima li posrednika,koji bi mogao da stane u procjep..? Ali nenađoh nikog!?!“

To mi se osvijestilo ovih dana. Ko-liko je potrebno da ima ljudi koji bi biliodvažni da uđu u procjep, u grotlo koje seotvara, kada dođe grijeh, kada dođe do ra-

spada, kad dođe do svađe, kad dolazi do razlaza i razvoda. Da imaljudi i vođa kao što je bio krotki Mojsije, koji je ušao u takav rasci-jep, stajao između Boga i Njegovog buntovnog naroda i molio ispo-vijedajući grijehe svoje i njegovih sunarodnika, tražeći milost. Idobijao to što je tražio, jer je i Bog dobio što je tražio. Koliko jevažno da ima danas onih koji su spremni da stanu u te kamene ra-scjeline, na mjestima gdje zemlja puca, puca ekonomija, na mje-stima gdje se izmiče tlo pod nogama, gdje se postavljaju granice,gdje nastaju podjele, gdje se stvaraju razlike i diskriminacija... Aline nađoh nikoga! Samo je Jedan koji se odvažio, koji je sišao da bise uzdigao, koji je dao sebe na žrtvu, da mu se tijelo polomi, kojije ušao u procijep između Boga i ljudi, da spoji dva svijeta u jedno,da od dvoga napravi cjelinu. U tome je čudesnost našeg Boga, zarazliku o svih bogova koje je istorija veličala. Svi ovi bogovi su silni,strašni - svi su lijepi i snažni. Svi bogovi su mudri i vladaju. Svi be-smrtni i stoje u vječnosti. Ali samo je Jedan, postao kao mi, postaosluga iako je trebalo da ga svi uzvisuju. Samo je jedan postao

217metanoja

I kada sam u procjepu,kada mi je glava u torbi,kada je provalija ispodmene, mogu da znam

da sam na najsigurnijemmjestu, na Njegovom

mjestu, na mjestu gdjetreba biti i gdje je

Njegova volja.

smrtan, samo Jedan je bio kušan svime što nas snalazi, samo Jedanje bio tučen, prezren i odbačen od ljudi, vičan bolu i patnjama.Čitav univerzum, sve anđele na nebu, sve ljude na zemlji, pa isamog Đavola, zbunilo je kada je naš Bog postao grijeh. On po-nese na svom ranjenom tijelu u prepuklom srcu, sve naše slabosti,bolesti, prokletstva. Od Njega je i sam Otac okrenuo glavu. Sišaoje u smrt, do dna pakla. To je po meni najveličanstvenija slika Bo-žija. To je Njegovo najsvetlije ime. Isus Hrist, koji je stao u procjepi postao posrednik za svu vječnost. Takvu osobinu nema ni jedanbog za kojeg znam. Sa njime se mogu uporediti kad mi je teško,kad sam odbačen i prezren. Znam da je prošao sve što mi se de-šava. I kada sam u procjepu, kada mi je glava u torbi, kada je pro-valija ispod mene, mogu da znam da sam na najsigurnijem mjestu,na Njegovom mjestu, na mjestu gdje trebam biti i gdje je Njegovavolja. Da stanem u rascijep!

218 metanoja

ponedjeljak, 17. oktobar 2011.

MOTIVACIJA

Puno pišem o promjeni načina razmišljanja, promjeni sta-vova, o potrebi uvođenja promjena u riječima, mislima i djelima.A zapravo je suštinsko pitanje šta nas to sprečava da uđemo u že-ljenu promjenu. To je kao ono kad bi mi neko rekao da sam goja-zan i ja to shvatam, ali ne uspijevam da smanjim ishranu, da seaktiviram u nekim sportovima ili rekreaciji. Često kao da se izgo-varamo, kažemo da nijesmo motivisani. To je zato što imamo po-grešno shvatanje motivacije. Mislimo da će se jednog danapromijeniti naša osjećanja i da će to stvoriti motivaciju, a da će tamotivacija da rezultira nekom promjenom ponašanja, a ta će pro-mjena ponašanja rezultirati željenim učnikom. I tako prolaze dani,jedan za drugim, i ništa se ne mijenja. Mi čitamo dobre knjige, pra-timo mudre izreke na FB, lajkujemo, osjećamo se dobro, ali sve toostaje bez učinka. Mi bi željeli i voljeli da smo vitki, ali ne uspje-vamo da se motivišemo da smanjimo obrok.

To je zato što polažemo nadu u osjećanja, a to ne donosimotivaciju. Motivaciju donosi promjena u djelovanju. Motivacijaje više plod promjena u ponašanju, kao naprimjer ljubav i radost.Učinimo nešto ispravno i ako nastavimo u tom pravcu, dolaze re-

zultati, dolazi plod, dolazi ljubav prematome, dolazi radost. I onda smo motivi-sani za dalje. Promjene ponašanja donosepromjenu stavova. Kada nekome ukazu-jemo na njegove greške u stavovima, po-kazujemo tako što mu ukazujemo nagreške u njegovom ponašanju. Tako djecitrebamo korigovati ponašanje, pa će se injihovi stavovi i motivacija izroditi kaoplod ispravnog ponašanja. Treba istraja-vati, jer samo uzastopno ponavljanje

ispravnih aktivnosti donosi promjenu stavova i donosi motivacijuda nastavimo dalje. Isus je na početku svoje službe na zemlji, obja-šnjavao učenicima ovaj princip riječima: „Od Jovana Krstitelja naovamo, carstvo nebesko (čitaj: mir, radost, ljubav) silu trpi i sile-džije ga zauzimaju“. To znači da se moraš silom natjerati na ispra-vno ponašanje, a onda ćeš vidjeti kako dolazi motivacija. Tako,kada se natjeraš da smanjiš obroke, da ideš na neku rekreaciju, upočetku je teško, osjećaš jaku glad ili upalu mišića, ali ako istraješi nastaviš dalje, osjetiš kako glad možeš da kontrolišeš, kako ti čakprija, prija ti i blaga upala mišića. A onda kad vidiš kako kilažaspada, kako se osjećaš dobro, osjećaš neku snagu i lakoću, dišeš

219metanoja

To je zato što polažemonadu u osjećanja, a tone donosi motivaciju.

Motivaciju donosi prom-jena u djelovanju.

punim plućima poslije treninga. Tada raste motivacija. Ono što tije nekad bila težina, napor i gnjavaža, postaje zadovoljstvo bezkoga ne možeš. Moj brat bilduje već 20 godin. On bi mogao da po-tvrdi, koliko mu je nezamisliv dan bez dizanja tegova, dan bez na-pora, bez slatkog bola u mišićima, bez znoja. Hoću reći da netrebamo čekati sjutra. Ne čekajmo neko bolje vrijeme, neko boljeraspoloženje, koje nikad neće doći. Danas, ako osjećaš da ti rasteželja za promjenom, odluči da se pokaješ, da se izmiriš, da krenešdalje, da kažeš DA Životu, da kažeš DA Istini i kreneš ispravnimputem. Ako to činiš uz veliki napor, ako se ne osjećaš kadrim dapodneseš teret, ako se ne osjećaš pozvanim da učiniš tu velikustvar, pozivam te da zanemariš svoja osjećanja, da znaš da upravosi tad „silnik“ koji može da zadobije mir, radost i ljubav. Znaj daupravo onda, kada nema euforije, kada nema neke motivacije, a tiipak činiš ono što treba da činiš, e onda si na pravom putu, nakorak od rezultata, na korak do cilja, na korak do pobjede. A kadapočneš sa pobjedama, kada ti one uđu u krv, kad se navučeš napobjede, nema bolje motivacije od toga. Onda ideš iz pobjede upobjedu, iz slave u slavu, i ne gubiš entuzijazam.

220 metanoja


BALTAZAR

Ne izbija mi iz glave crtani film Baltazar što sam ga gledaoza vikend. To je priča o građaninu Martinu, koji je imao nesvaki-dašnji problem - niko ga nije primjećivao. Svima je pokušavao daskrene pažnju na sebe, mahao bi , javljao se, pokušavao nešto dakaže, ali niko u gradu nije ga primjećivao. Čak ni neki pas premakom je lajao, nije ga primjećivao. Bio je očajan i uputio se profe-soru Baltazaru za pomoć. Čak ga ni on nije na vratima primijetio,tek nakon nekoliko zvonjava. Kad mu je ispričao svoj problem, Ba-ltazar je prošetao po sobi i na onoj čuvenoj mašini, izbacio rješe-nje za njega. Dao mu je jednu lijepu knjigu i rekao da je to Knjiga

uspjeha. Kad je siroti Martin otvorioknjigu pred njim, ugledao je prazne stra-nice. Začuđeno je pitao profesora o čemuse radi. Baltazar mu reče da svako morasam ispisati svoju knjigu uspjeha.

Kad pišem ovaj blog, nijesam imaoideju da pišem knjigu o uspjehu. Neketehnike, kao: kako da zadobijemo sreću u7 koraka i slično? Kako da pronađemoidealnog partnera? Kako ostvariti svojesnove ili kako uspjeti?

Što više shvatam stvari u životu, sve manje cijenim uspjeh,u kontekstu koji preovladava danas u narodu. Sve manje samzainteresovan za uspjeh kao cilj, po meni je on više kao kolateralispravnog življenja, kao posljedica i plod drveta našega života. Paako ispravan život živimo, ako su naši korijeni duboko u plodnojzemlji, ako mi imamo ispravne motive, onda će i plodovi biti slatkii sočni. A ako nijesmo, onda će biti opori i gorki, pa će i uspjehizgledati kao Pirova pobjeda.

Draži su mi neki „neuspjesi“ koji su me približili komšijamai rodbini, nego „uspjesi“ koji su mi donijeli neprijatelje i stres.

Ovaj Martin je ispisao svoju knjigu, time što je napustiograd, otišao na neku planinu u orlovsko gnijezdo i sa jednim orlomje bacao aviončiće od listova one knjige. U gradu je nastala po-metnja, svi su najednom uvidjeli da im nešto ili neko nedostaje.Nastala je pomama za tim nekim, koga i ne znaju, ali im nedostaje.Nastala je velika praznina. Da skratim, napravili su ogromni spo-menik, ali nijesu znali kakav lik da stave, pa su na tabli ispisali daje spomenik podignut NEZNANOM GRAĐANINU.

221metanoja

Draži su mi neki„neuspjesi“ koji su me

približili komšijama i rod-bini, nego „uspjesi“ koji

su mi donijeli neprijateljei stres.

To je to. Za nekog je uspjeh, ako se povučeš, ako prestanešda se upinješ da se dopadneš svima, prestaneš da skrećeš pažnjuna sebe, odeš i budeš sa nekim sa kim želiš da budeš. Mene Bogvodi na jedan način, pokazuje mi se put na drugi način i imamuspjeha u nekim stvarima koje su meni važne... I ne mogu ti po-moći da nađeš sebe, te odgovore moraš sam potražiti, ja ti mogudati jedan okvir, jednu Knjigu uspjeha, ali je ti sam moraš ispisati,ti si kovač svoje sreće. Možda si neko kao Martin, nebitan i nepri-mjetan, ali ako uradiš pravu stvar, ako učiniš što trebaš da učiniš,dobićeš svoj vijenac, spomenik neznanom građaninu, a ja bihrekao NEZNANOM JUNAKU. Ako te ljudi i nijesu vidjeli, jeste Onajkoji može dati nešto trajnije od statue i spomenika, a to je vječnoime u knjizi života.

Za malo zaboravih. Poslije nekoliko godina, jednog dana, uBaltazarovu sobu, doletio je aviončić od papira. Kad ga je otvoriopisalo je:

THANKS YOU

Martin

222 metanoja


PODIGNI POGLED

Od jednog mog dobrog prijatelja saznao sam za jedno odosnovnih pravila koji važi za građevinske radnike uposlene na vi-šespratnicama. On je investitor i bavi se završnim radovima na je-dnoj od najvećih zgrada na primorju. Reče kako radnici navrhovima zgrada, kada prelaze preko skela, preko dasaka, ispodkojih je provalija, pobjeđuju strah. Moraju da podignu pogled! Nesmiju da gledaju u provaliju ispod sebe, jer onda im se muti u glavi,onda se javlja nesigurnost u hodu, strah i fobije. Trebaju da dignupogled, da se usmjere na posao koji treba da rade. Tako uspijevajuda održe mir i ravnotežu.

Zadnjih dana mi se desilo, da sam zbog različitih negativnihizvještaja i informacija, za tren spustio pogled. Odmah me je uhva-tio nemir i briga. Postalo mi je jasno zašto je Bog Avramu, ocuvjere, govorio da podigne pogled i da prebroji zvijezde na nebu.Rekao mu je da koliko je zvijezda na nebu toliko će biti njegovih po-tomaka. I to mu je govorio dok je bio gotovo stogodišnjak, kada jeumrla i zadnja varijanta da on postane otac, jer njegova žena Saraje punila 90 godina, njena matericaje bila potpuno mrtva. A Bog govoriAvramu da broji zvijezde !?!

Pomislim koliko zaludno je tobilo Avramu, da broji zvijezde u mr-kloj noći, u povečerju njegovog ži-vota. Kako mu je bilo da pomisli kakosve što je stekao neće imati kome daostavi? A Bog mu govori nekolikoputa da podigne pogled.

To danas i sebi i tebi želim da iznova kažem, da ne spu-štamo svoje oči u glibež naših problema, naših nemogućnosti. Dane gledamo kao što nije ni Avram u svoje sasušeno tijelo i tijelosvoje ostarjele žene, već da pogledamo u zvijezde, da pogledamou Nebo, da se ohrabrimo u obećanjima Onog koji može iz ničegasve da stvori, čitav univerzum.

Piše na nekoliko mjesta da se Avram ohrabri u Gospodu, daMu povjerova. I to ga učini pravednikom i ocem vjere. Tako i javečeras, gledam ovo zvjezdano Nebo iznad Podgorice, kao onaj rad-nik na vrhu građevine. Gledam u pravcu odakle mi stiže pomoć, oda-kle je moje pouzdanje. I to nije neka jednokratna stvar, ne, to jetrajna radnja kao što je brojanje zvijezda, kao što je gledanje upravcu onog što stoji danas pred tobom i pomaže ti da završiš svoju

223metanoja

Jedini način za uspjeh,

pobjedu i spasenje je da

podignemo oči i zadržimo

oči na Zvijezdi Danici. Dok

ne svane i naše jutro, ne

dođe novi dan, naše bolje

sjutra!

građevinu.Jer ovo je vrijeme kada mnogi padaju pored nas, sa naše li-

jeve i desne strane. Vrijeme kada se i ispod nas otvaraju neki po-nori, koji se čine zastrašujući kao pogled sa vrha solitera, od kojihse mute pogledi, manta u glavi, gubi mir i ravnoteža. Jedini načinza uspjeh, pobjedu i spasenje je da podignemo oči i zadržimo očina Zvijezdi Danici. Dok ne svane i naše jutro, novi dan, naše boljesjutra!

224 metanoja


EVERGREEN (SKAKAVCI)

Nekoliko meni dragih ljudi, skromnih, vjernih, u zadnje vri-jeme je uspjelo : da završi fakultet ko je dugo studirao, da dobijeposao ko je dugo tražio, da dobije dijete ko je dugo čekao...

Zašto je toliko trebalo da se čeka? Jesu li to godine koje supojeli skakavci? Kao što smo umjeli to govoriti 90-tih po zvučnomi simboličkom nazivu Pekićevog romana, dok sam bio još beo-gradski student na demonstracijama protiv režima Slobodana Mi-loševića. Jer mučno je čekanje, oskudica, neizvjesnost inesigurnost.

Ko su ili šta su ti skakavci, o kojima je Pekić pisao? To je onaista biblijska simbolika, simbolika Božije kazne za bezbožni narod.Kazne koja je došla na Misir a o kojoj su kasnije pisali Joel i drugibiblijski proroci. Gledao sam na televiziji kako to izgleda kada dođemilionska najezda skakavaca. Ogromni su, veličine ptice. Nebo sezacrni od njih. I kada slete na neko polje ili voćnjak, to je pravastrahota, jedu bukvalno sve. Kada totalno opustoše polje, horda sepodiže i ide dalje, ostavljajući za sobom pustoš i sivilo. Neobja-šnjivo se roje u tolikom broju i lete kao vojska pod komandom iakonemaju „cara“ ili maticu. U krajevima gdje i sada nije neobičnaovakva milionska posjeta, skakavci su simbol prokletstva, suda ikazne.

Volim jedan dio Knjige Otkrivenja. To je jedna simboličkaknjiga koja govori o zadnjima danima čovječanstva. Govori i o ska-kavcima. Kaže se da će oni biti pušteni da dođu da opustoše, ali daim je naređeno da samo jedno ne smiju da diraju. Ne smiju daoštete ono što je zeleno, ni zelenu travku, ni zeleno bilje. Ništa štoje puno životnih sokova, ništa što raste, ništa što je Evergreen!

A ko je Evergreen? Pa to su ljudi koji su kao drva usađenakraj potoka, čiji korijeni sežu do podzemnih vodenih žila. Pa oni nevenu ni kada dođe pripeka, nevremena, pustoš i glad. Oni žive umirnom pouzdanju u Božije izbavljenje. Oni puštaju korijene u du-binu i rastu u visinu, šire svoje grane u širinu. Oni donose plod i uvrijeme i u nevrijeme. To su oni koji se ne odriču Istine, koji stojepostojano, na koje se možeš osloniti i koje ćeš naći na istom mje-stu gdje ste se rastali.

Oni ostaju vjerni kad svi ostali okreću glavu.Oni imaju bo-žanski imunitet na skakavce! To su oni koji su uvijek puni duha, onikoji su puni života, koji idu naprijed, koji se posvećuju za ostvari-vanje svoje vizije i cilja. Takvi ne stagniraju, takvi se ne umaraju,takvi ne venu, kao lišće u jesen. Oni su zimzeleni, oni su evergreen.

225metanoja

Oni imaju iglice bora i smreče, ostaju zeleni u sred studeni. Njihovilistovi nijesu za skakavce i oni ih zaobilaze.

Ali treba još nešto reći, ljudima koji su ostali vjerni u svimovim krizama i koji su sa nadom čekaju dan ispunjenja njihovihmolitava i snova. Htio sam da završim, ovu priču sa eshatološkimriječima proroka Joila, koji je prije nekoliko hiljada godina, govorioo zadnjim vremenima i koji nagovještava spasenje riječima: „Na-doknadiću vam godine koje su pojeli ska-kavci!“.

I to se dešava, vidim, da pravedniciopstaju u sred nevolja, da izlaze punihruka, da pobjeđuju, da u nekoliko dana ilimjeseci, ostvaruju ono što su godinamačekali, oko čega su se trudili. A kada dođenagrada, kada se sve završi, dođe i onaneka vrste amnezije, pa se ne sjećaš svojemuke. Tada sve nevolje izgledaju kao vodaMorače koja je protekla i koja se više nećevratiti. Zaboravljaju se one godine zebnje zbog nemogućnosti za-poslenja. Zaboravljaju se godine tuge, jer su propadali pokušaji dase ostane u drugom stanju. I onda dođe dugo čekano dijete, kaošto mi je javio prošle nedjelje dobar prijatelj sa ponosom: „Dobiosam sina!“. Onako, punih usta, punog srca, poslije ko zna kolikogodina pokušaja... Sve čekanje se zaboravlja, nadoknađene su go-dine koje su pojeli skakavci. Pa kažeš, ovo je vrijedelo čekati!

Zato znaj prijatelju, da suša i pustoš imaju svoje granice.Samo oni koji su evergreen, koji su zimzeleni imaju taj imunitet. Idočekaće svoju zadovoljštinu. Pa će naša sreća biti potpuna, za-boraviće se sve ono loše i ostaće daleko iza nas.

226 metanoja

Oni puštaju korijene u du-

binu i rastu u visinu, šire

svoje grane u širinu. Oni

donose plod i u vrijeme i u

nevrijeme.


ČEKAJUĆI GODOA

Dotakoh se jedne mnogo važne teme u prošlom tekstuEvergreen - čekanja. To je možda i najsloženija tema pred kojomstojim tražeći odgovore. I to ne samo dok pišem ovaj blog, već i ucijelom svom životu. Pa sam postavio pitanje: Zašto!? A nijesamdao odgovor, bar ne direktan i jednostavan.

Mnogo nâs ima, vrlo, vrlo negativan stav prema čekanju.Ono je frustrirajuće i veoma mučno za neke osobe. Ne znam nikogko se baš spokojno nosi sa čekanjem, ali znam i ljude koji nemajutoliko negativan odnos prema tom pitanju, tačnije problemu.

Pričaću o sebi, jer bi na ovu temu mogao da pišem nedje-ljama, a ne danima. Ali ne mogu da dočekam da vam ne napišemglavno odmah.

Čekanje, i to ono strpljivo, ima itekako smisla kad su nekestvari u pitanju. Sjećam se od onog Beketovog apsurdnog komada„Čekajući Godoa“. Beket je, koliko sam ja ukapirao tu predstavu,obesmislio čekanje na neke ljude. Ona dvojica su čekala Godoa,

kojega niko nije vidio, ne znajući zašto suga i čekali. Ako je smisao ove drame, čeka-nje na osnovu nekog ljudskog obećanja,zapravo vijesti da će neko doći, jer nijebilo ni obećanja, onda zaista zaslužuje po-pularnost koju ima. Zaista, čekanje naispunjenje ljudskih obećanja i nagovje-štaja, jeste apsurdno. Ja sam prošao ne-koliko puta golgotu čekanja da mi nekoispuni ono što je obećao, Nikad neću za-boraviti, sve one tekstove koje sam smi-

šljao da ću reći „tim gadovima“ koji su me prevarili i koji mezavlače. Još kad sam na osnovu tog obećanja, pa makar on bioneko mnogo uticajan, bogat i moćan, ja nekom drugom neštoobećao - uf, iz tog se pakla čekanja teško isčupati.

Vidio sam jednu stvar za ovih 40 godina mojega žurenja, dazapravo većinu svog života mi čekamo na nešto, možda čak 99posto je neko čekanje, a samo 1 posto primanje. Često kad to dugočekano primimo, to bude u vrijeme kad prestane euforija, kad pre-sjedne čekanje, kada nam i nije previše stalo. E kao da se tek tadakvalifikujemo da to dobijemo. Juče razmišljam kako su kvalitet ijačina auta obrnuto proporcionalan našoj želji da ga posjedujemo.Kad sam nekad žudio za moćnom mašinom i brzim kolima, kaodvadesetogodišnjak, dobijao sam reno 4 i Aleko da vozim. Sad,

227metanoja

Postoji samo jednočekanje koje se isplati, ato je čekanje na Boga i

ispunjenja Njegovihobećanja.

kada vozim mercedes ili audi koji te ukopavaju u sjedište, ja gamrcvarim vozeći 40 km/h. Sad nemam želje ni za kakvim adrena-linom, jer mi ga je svaki dan na poslu dosta, pa žudim za lagani-com.

Ali opet skrenuh sa veoma interesantne teme i lekcije kojui dalje učim. Zašto toliko frustracije i muke zbog čekanja? Najprijeje to žudnja da se to nešto ili neko posjeduje. Onda je, naravno, tui bojazan da nam uludo prolazi vrijeme, da nam prolazi život, pasmatramo taj period vremena izgubljenim, kao da su ga pojeli ska-kavci. Ono što je još suptilniji problem je to što nâs koji mislimo dasve možemo, da smo krojači svoje sudbine, da držimo svoj život usvojim rukama, to čekanje ponižava, ukazuje na našu stvarnu be-spomoćnost, udara nam po (po)nosu. A to već ne volimo. Ne vo-limo da priznamo, da stvari koje žarko želimo, nijesu u našojaprehenziji, već da moramo ili bi trebali, da čekamo da nam sedaju kao dar, kao (ne)zaslužena naklonost, kao znak ljubavi, kaomilost.

E, tu dolazimo do jedne nove teme, kada se gubi strpljenje,kada se stvari uzimaju u svoje ruke, kada se pokušava na prevarnenačine doći do predmeta naše požude,kada ulazimo u zonu manipulacije da biostvarili željeni cilj ili došli na mjesto au-toriteta i vlasti. To je vještičarenje, ali otome drugom prilikom.

Postoji samo jedno čekanje koje seisplati, a to je čekanje na Boga i ispunje-nja Njegovih obećanja. Jer on nije čovjekda bi slagao. On je svemoćan i kadar daispuni ono što je rekao. I kada On ne dajeodmah kada ištemo, to nije zato što toneće, već zato što to nijesmo spremni da primimo. Pa nam ne daježenu, dok nijesmo spremni za brak, ne daje nam funkciju dok ne-mamo jak karakter, ne daje nam novac dok ne znamo da njim go-spodarimo, ne daje nam audi (kao meni) dok ne naučimo da imai ona središnja pedala koja se zove kočnica.

Ja sam uvijek šibao po gasu, uvijek prebacivao iz druge učetvrtu, a sada razumijem da postoji i treća pedala koja se zovekočnica. Čekanje na prave stvari, trebalo bi da nas raduje, baremtako piše u Poslanicama patrijarha Jakova.

Danas sve češće osvješćujem sebi da je čekanje značajandio života i da ga trebamo prihvatiti, da ne bi živjeli frustrirani i punigorčine što nemamo sve što bi htjeli i što nam je potrebno. Da nebjesnimo i ne „pucamo“ što nijesmo gospodari svoje sudbine ili štone možemo da kontrolišimo druge, što nijesmo kadri da ih prinu-

228 metanoja

Radovati se čekanju.

Radovati se cijelog života,

a ne samo onda kada se

prima ili uspjeva, može

samo onaj koji u čekanju

vidi smisao, a ne apsurd,

vidi priliku da radi na svom

karakteru i na svojemu

srcu.

dimo na neko davanje ili činjenje od kojeg zavisi zadovoljština, pamakar nam to oni sto puta obećali pa slagali.

Radovati se čekanju. Radovati se cijelog života, a ne samoonda kada se prima ili uspijeva, može samo onaj koji u čekanjuvidi smisao, a ne apsurd, onaj koji vidi priliku da radi na svom ka-rakteru i na svojemu srcu. Ispitivajući stalno sebe zašto želim tošto želim? Jer krotkost i strpljivost su preduslovi za neke visoke po-zicije, preduslovi i za brak i djecu koju želiš, preduslovi i za velikobogastvo i za slavu. Takvo čekanje nije Čekanje na Godoa, većČekanje na Gospoda. I samo takvo čekanje ima svoj puni smisao,pa sam počeo i da ga nekako volim.

229metanoja


PROSJACI I SINOVI

Nijesam mislio da govorim o onoj sjajnoj dalmatinskoj serijiiz dječačkih dana u kojoj je glumio Fabijan Šovagović, koji je ne-odoljivo podsjećao na mog pokojnog strica Veselina.

Pisaću o tome da postoje dvije vrste ljudi na ovom svijetu.Postoje oni koji mole kao prosjaci i oni koji traže kao sinovi. Umnogome se razlikuju ove dvije vrste ljudi, ove dvije vrste moli-tve. Prosjaci mole za sitniš i milostinju, sinovi traže sve ono što jepripadalo njihovom ocu.

Prosjaci pokazuju i dokazuju svoju bijedu i ništavost da biizmamili pažnju, sažaljenje za koji novčić. Sinovi dolaze onakvikakvi jesu uzdajući se u ljubav i prihvaćenost Očevu da bi dobiliutjehu i zaštitu. Prosjaci traže ispruženu punu ruku, sinovi tražeozareno lice Očevo. Prosjaci dobijaju manje od onoga što ištu, si-novi dobijaju sve što im je potrebno pa i ono uzvišeno što nijesusmjeli ni da zatraže.

230 metanoja

Prosjaci nijesu sigurni i ne vjerujuu svoje moljenje, sinovi traže bez ikakvogustezanja sa potpunim pouzdanjem da ihOtac neće odbiti. Prosjaci idu od kuće dokuće, sinovi ostaju u Očevoj kući dovijeka.Prosjaci ne poznaju onog kome seobraćaju i sa strepnjom gledaju u licestranca hoće li ih poniziti i odbaciti uzpsovku, sinovi znaju lice svoga Oca, na ko-

jega liče, znaju koja je njegova volja i šta mogu dobiti od Njega.Prosjacima biva po njihovom ponašanju ili hiru davaoca,

sinovima biva po ljubavi i milosti Očevoj. Prosjaci se obraćaju umi-lnim i kitnjastim glasom puni slatkorječivosti, a sinovi se ne pre-tvaraju, već jasno i kratko kažu što im treba.

Prosjaci mole gospodara, sinovi mole Oca koji ih je rodio ipodigao i koji bdije nad njihovim životima.

Ja znam kako moj Danilo, odlučno traži ono što mu je po-trebno za školu, znam koliko sigurno mi trči u susret kad se vraćamsa puta i pita: Šta si mi donio? Ne pita: Jesi li mi donio?

Zato nije stvar u molitvi u tome kako je sročena, kako jeizdeklamovana, stvar je u odnosu između onog koji moli i Onogkome se obraća. Stvar je u stavu srca, u tvom identitetu, jesi li pro-sjak ili si sin? To čini razliku!!!

231metanoja

Prosjaci tražeispruženu punu ruku,

sinovi traže ozareno liceOčevo.


LAŽNI CAR ŠĆEPAN MALI

Dugo sam vjerovao da je priča o lažnom caru koji je vladaoCrnom Gorom, polovinom 18. vijeka, jedna od Njegoševih knjiže-vnih fikcija, način da ispriča priču o crnogorskom mentalitetu. Alinije tako. Izgleda da je zaista takav jedan Lažni Car vladao CrnomGorom. Kažu da je to bio neki veoma dovitljiv čovjek, Dalmac, daje znao nekoliko jezika. Predstavio se kao Petar III Romanov. Nje-govih 6 godina vladavine predstavljaju prekid u vladanju vladika uCrnoj Gori. Čak je uspio i neke reforme da sprovede, da učvrsticentralnu vlast u Crnoj Gori i dobije neke bitke sa Turcima.

Kako je to moguće? Još bolje je pitanje, kakve su poslje-dice kada na mjesto od autoriteta dođe neko ko je lažan, ko nemastvarno pomazanje i izvornu ili delegiranu vlast?

Posledice su pogubne. Jedan dobar teolog, čiju knjigu samviše puta čitao, nazivao je tu situaciju la-žnog autoriteta klasičnim vještičarenjem.

Možda djeluje drastično, ali pomeni nije, jer nema veće nesreće i zla,nego dati stvarnu vlast i silu prevarantu.U tome su mađije, kada neko ko je pogre-šan, prevarnim radnjama dođe do polo-žaja i djeluje sa pozicije autoriteta iistrajava na tom mjestu raznim manipula-tivnim sredstvima.

Takođe, dodao bih tu i osobe kojemanipulišu svojim muževima, očevima, kumovima, dužnicima kojisu na položaju, pa preko njih ostvaruju svoju volju ili šire uticaj.

Znači, vještice su oni ljudi koji zloupotrebljavaju stvarnuvlast, bez legitimiteta, na prevaran način, radi ostvarivanja svojihplanova.

Baš danas sam pričao sa svojim dobrim prijateljem, koji jedoživio takav preporod, shvativši ovu lekciju, koju sam sa njime di-jelio, prije nekoliko mjeseci,.

Mi smo svi kušani, posebno ako smo pod nekim pritiskom,da „uzmemo stvari u svoje ruke“, pa da radimo Božiji posao i damanipulišemo sa ljudima kako bi ostvarili neke svoje planove.

Manipulacije ove vrste se kreću od laskanja i ulizivanja lju-dima od vlasti, pa do bunta i ćutanja. U ove manipulativne alatkedodao bih pretnje, štrajkove glađu i žeđu, razne ucjene i slično,kako bi od nekog ko je na mjestu odlučivanja izdejstvovali odlukupovoljnu po nas, bez obzira na pravdu, zakone ili moral. Jednosta-

232 metanoja

Znači, vještice su oni ljudi

koji zloupotrebljavaju

stvarnu vlast, bez legit-

imiteta na prevaran način,

radi ostvarivanja svojih

planova.

vno, ako koristimo bilo kakva sredstva, od ovih manipulacija pa donekih tableta anfitamina ili pića, ponašamo se kao vještice, utičućina slobodnu volju drugih ljudi kako bi ostvarili svoje interese, pri-grabili neki dobitak, sjeli na neku poziciju, ili se na kratko zadovo-ljili...

To su opasne stvari! Ja ne mogu sve da napišem u kratkojformi, od lepeze mogućnosti koje postoje da ljudi utiču na slobo-dnu volju drugih. Jednostavno, moram reći da su zabranjena i po-grešna sva ona sredstva kada idemo izokola da bi došli do položajakoji po našem mišljenju nam pripada, ili da izmanipulišemo onogakoji odlučuje o našem pravu, kako bi ostvarili sebi korist. To jepravo vještičarenje! Takvim postupcima se otvaramo za niz pro-

blema koji se mogu javiti. Doći na položajtakvim metodama, pa onda ostvarivatineke svoje ambicije i sprovoditi svojupravdu i voditi neke svoje ratove, jedna jeod najpogubnih stvari koje istorijačovječanstva može da doživi. A kad sesamo dodaju sva moguća sredstva kojetakvi ljudi koriste da bi opstali, kako tražesvoje istomišljenike, kako potkupljuju onekoji treba da glasaju za njih. Kroz kakvenemire prolaze.

Vidio sam neke takve. Ne skidaju se sa sedativa. Kakav strahi grč od gubitka kontrole nad svojim potčinjenima imaju ljudi kojisu svjesni (ili to tinja u podsvjesti) da su na mjestu koje nije za njih,suprotno slobodnoj volji svojih pretpostavljenih ili onih koji ih bi-raju. Pa onda pribjegavaju opasnim metodama.

A samo onaj ko je vladika, koji ima vlast i odozgo i odozdo,koji je došao na mjesto slobodnom voljom, sa sviješću da djelujeu stvarnom autoritetu, može u potpunom miru, bez ikakvih mani-pulacija da živi i radi, bez ambicija da ostaje na tom mjestu ni se-kundu duže nego što traje podrška. Takav čovjek sa punimautoritetom je najopasniji za manipulatore i vještice, pred njego-vom riječju takvi padaju kao kruške i ne mogu se održati nikako.

Tako je poslije likvidacije Šćepana malog, lažnog cara,došao pravi autoritet, Petar I Cetinjski, vladika i svetac. Prvome sestrva ni imena ne zna. Drugi je ostao za svu vječnost i Njegovo jeime upisao u Knjizi vječnoga života i duhovnom biću crnogorskognaroda.

233metanoja

A samo onaj ko je vladika,koji ima vlast i odozgo iodozdo, koji je došao namjesto slobodnom voljom,sa sviješću da djeluje ustvarnom autoritetu, može upotpunom miru, bez ikakvihmanipulacija da živi i radi,bez ambicija da ostaje natom mjestu ni sekundu duženego što traje podrška.


OČEVA GOLOTINJA

Kada je došlo odlučujuće vrijeme da božiji narod uđe usvoju Obećanu zemlju, sa jedne strane rijeke Jordana bio je jedannarod, a sa druge strane njih sedam. Narodi sa druge strane rijekesu bili visoki rastom kao divovi, živjeli su u dobro utvrđenim gra-dovima. Izgledi za pobjedu su bili veoma mali. Ali, postojalo jenešto što je odlučilo ishod ove velike bitke. Nešto što je bilo sakri-veno u samim korijenima naroda koja su stajali suprostavljenijedni drugom, nešto što je slomilo silu otpora sedam naroda, pa suoni poklekli, izgubili teritoriju i svoju državu. Jedan je pobijediosedmoricu. Kako? Odgovor se krije u samom korijenu tih nacija,upitanju je bilo prokletstvo jednog Oca, na koje su skoro svi zabo-ravili.

O čemu se radi? Nekada davno, nakon velikog potopa, pra-vedni Noje počeo je da obrađuje zemlju. Sagradio je prvi vinograd.Od prvog roda je napravio vino. Desilo mu se da se napio. Njegovmlađi sin Ham, nađe ga golog i pijanog i naruga se ocu zbog nje-gove nedoličnosti. Odmah pozva svoja dva brata da im pokaže ra-zgolićenog oca, umjesto da ga je sam pokrio. Ova dvojica, Sim iJafet, kad vidješe pohitaše da ga pokriju, hodajući natraške da negledaju golotinju svojega oca. Kad je Noje ustao i doznao šta jebilo, blagoslovi svoja dva sina a trećeg prokle da njegovo sjemesluži slugama braće njegove. Taj pro-kleti sin zvao se Ham i bio je rodo-načelnik svih ovih sedam naroda kojisu nastanjivali Hanan - Obećanu zem-lju, koja je kasnije osvo-

234 metanoja

jena.E, to je prevagnulo u presudnom boju. Onih sedam naroda

stigla je kletva jednog pravednog Oca. Izgunuli su jer je jedan sin,izabrao podsmijeh umjesto poštovanja, izabrao sprdnju umjesto

pokrivanja golotinje svoga oca.Gdje je bila zahvalnost ovome

sinu? Zbog njegovog pravednog oca Noja,Bog je spasio njegovu majku, njegovuženu , dva brata i dvije snaje. Od njihosmoro podigao je potpuno nov naraštaj.Zbog pravednosti jednoga Oca, zaštita jestajala na čitavom njegovom domu. Aonda je jedan sin odabrao da tom ocu po-kazuje prstom u grijehe, da se hvali nje-govom golotinjom. Tome je izašao iz

zaštite i na sebe navukao nesreću. Ne samo za sebe, već i za čitavosvoje nasljeđe.

Onda i nije čudo, što u nekim odsudnim bitkama, kada po-stoje dvije strane, dvije skupine ljudi, ne gube oni koji su malo-brojni, već oni koji nijesu znali da sakriju golotinju onih koji su ihporodili, onih koji su ih podigli, kojih su ih doveli tu gdje jesu. Po-bjeda je na strani onih koji poštuju svoje očeve, koji poštuju svojeoslobodioce, koji poštuju one koji su ih stvorili, koji znaju da po-kriju golotinju svojih roditelja.

Pomislim koliko Bog ima razumijevanja za naše porodice,ali ne i mi. Koliko ima razumijevanja za naše slabosti, ali ne i mi. Po-kriva naše grijehe, naša pijanstva, ali ne i mi. Mi upiremo prstomu uneređenje svojih očeva, podsmijavamo im se zbog njihovih pa-dova i neuspjeha, nemamo razumijevanja za njihove krize. Ali nei Hrist, koji je kao oni pravedni sinovi Noevi, uzeo ogrtač sa sebe iprekrio našu golotinju, prekrio našu sramotu. Sebe je razgolitio,da bi se naš grijeh oprostio. Zato je Njegovo nasljeđe, blagoslo-vljeno dovijeka, sa one prave pobjedničke strane Jordana.Nanjemu je blagoslov Očev, na njemu je oproštenje, na njemu je za-vjet da mogu ući u svoju Obećanu zemlju. Pred njim se sedmo-struki neprijatelj ne može održati dovijeka.

235metanoja

Izginuli su jer je jedan sin,izabrao podsmjeh umjesto

poštovanja, izabrao sprdnjuumjesto pokrivanja golotinje

svojega oca.


KUĆA NA PIJESKU

Teško čovjeku koji svoj život i odluke temelji na nečijimobećanjima. Posebno je teško kad projekte u koje planiraš da uđeštemeljiš na tome što ti je neko obećao pomoć. I onda nastaju pro-blemi. Taj koji ti je obećao ispadne da neće ništa učiniti, ili, što jejoš češće, ne može da ispuni ono to je obećao. I onda se hvatamoza guše, ulazimo u svađe, prijetimo i pozivamo na to što je ovaj ilionaj obećao. Toga sam se naslušao i nagledao u životu mnogoputa.

236 metanoja

A zašto smo ljuti i bijesni? Zar čovjek može ispuniti sve štoobeća? Šta ako sa njegove strane postoji volja ali ne i mogućnost.Recimo - obećao je da će dati neku pomoć za mjesec dana i desise da za to nema mogućnosti nakon tog vremena, zbog ovog ilionog. Možda se čovjek razboli, pretrpi neku iznenadnu štetu...Ami na osnovu njegovog obećanja, uđemo u neki aranžman i do-govor, koji je vezan plaćanjem u obećanom roku. E tu nastaje ne-volja…

Postoje neke izmijenjene okolnosti ili „viša sila“ kako tozovu pravnici, kada ugovor može da se ne izvrši i kada druga, izne-vjerena strana ne može da traži naknadu štete. Dobro kaže Biblija,

da htjeti i moći dolazi od Gospoda. Akoneko hoće da pomogne, nije dovoljno i tonije od Boga! Od Boga je kada neko hoćei kada može da pomogne. I onda, je pita-nje na mjestu, na koga se mi u životu mo-žemo osloniti, na ljude ili na Boga?Možemo se ljutiti, bijesniti, prijetiti, pozi-vati se na ono što je obećanje, ali malo štanam vrijedi, trpimo štetu, i ostajemo kaozarobljenici nečijeg ljudskog obećanja.Kao da smo nekako svezani, osjećamo se

frustrirano, osjećamo se bespomoćno. Pa se sa pravom pitamo:Ko nam je kriv, da li taj koji nas je iznevjerio, ili mi koji smo bili la-kovjerni?

Šta činiti, kako se postaviti? Da li nikome ne vjerovati, neulaziti ni u kakve poslove, partnerstvo ili odnose koji ne zavisesamo od naše strane? Da li apriori sumnjati, imati podozrenjeprema bilo kakvim ljudima? Ne, to nikako!

Kao odgovor, sjetih se da sam davno imao jedan screensa-ver na kompjuteru sa stihovima iz Biblije, u vrijeme kada sam i samupao u krizu zbog nekih ljudskih obećanja. Taj screensaver najedan interesantan način otkriva koji je centralni stih cijele Biblije.Biblija ima 1188 poglavlja, a središnje poglavlje je Psalm 118. Topoglavlje se nalazi između najmanjeg (ps 117) i najvećeg pogla-vlja (ps 119). I upravo stih 8 u tom psalmu koji se označava 118.8(kao i ukupan broj poglavlja cijele Biblije) glasi (parafraziraću): Pro-klet je čovjek koji se uzdaje u čovjeka, koji svoje nadanje stavlja uglavešine i ljude od uticaja. A blago čovjeku koji se pouzdaje u Go-spoda.

Čovjek, pa makar on bio i premijer neke zemlje ne možeda izvrši sve što je obećao, i pored sve njegove dobre volje. Radiosam u kabinetima predsjednika, potpredsjednika, ministara... Isam sam bio direktor. I vidio sam da nije dovoljno neko htjenje, to

237metanoja

Čovjek koji se uzda i vjerujeu Boga, ne doživljava trag-ično kada biva iznevjeren odprijatelja ili od starješina, jernikad se nije do kraja nipouzdao u njihovu slaburiječ, obećanje ili nagovor.Takav čovjek je čvrst koliko iono na čemu stoji i na čemugradi svoj život. On gradisvoju kuću na Stijeni a nena pijesku.

treba i znati i moći sprovesti. Ali to ljudi nevjeruju ili ne žele da vjeruju. Misle da suljudi svemogući, da kada su nešto rekli onikoji su na položaju to mogu i sprovesti.Zato je toliko uvriježeno mišljanje da su svipolitičari lažovi. Kada se ne ostvari ono štosu htjeli i željeli, oni misle da ovi nijesu tohtjeli, jer, avaj, ljudi vjeruju da su mogli alinijesu htjeli učiniti...

Uopšte mi ne pada napamet dabranim ljude koji ne ispunjavaju svoja obećanja. Mnogo lakoobećavaju. Trebali bi da snose posljedice svi koji se ne drže svojeriječi, jer umjesto što obećavaju, trebali bi da kažu ono „ako Bogda, pomoći ću ti!“. Pa kad završe nešto i kada pomognu, znali bi ioni koji ispunjavaju obećanje i oni koji primaju, od koga je to došloi dali bi slavu Bogu, a ne sebi ili nekom čovjeku. Ali ne želimo mi to.Kad uspijemo nešto, onda tražimo slavu za sebe, a kad ne mo-žemo, onda upiremo prstom u druge i nalazimo izgovore.

Ali sve to ništa ne vrijedi onima koji su lakovjerni, koji svojeuzdanje stavljaju u ljude, u neke koji su „moćni“, pa ih sustiže ra-zočarenje, sustižu ih problemi jer su se oslonili na nešto što je pro-lazno. Sagradili su „kuće na pijesku“ koje lako tonu pred nevoljom.Stavili su svoje živote u tuđe ljudske ruke, u ruke onih koji suveoma ograničenih mogućnosti, slabe volje, promjenljivog raspo-loženja. I onda gledamo kako pucaju životi, kao kule od karata...

Blago čovjeku, koji ne traži od ljudi obećanja, ne ide od je-dnog do drugog lakovjerno po pomoć. Blago onome koji gradisvoju kuću i svoje projekte na Stijeni, koja se ne da pomjeriti. Nakuću koju je sagradio ne utiču ni mijene, ni plime ni osjeke, ni ta-lasi, ni nevremena. Blago onima koji zasnivaju svoje odluke, naobećanjima Onog koji je kadar da ispuni ono što je obećao. Samoonaj koji je svemoguć, koji je na najvišem položaju, koji ima sve re-surse i čija je volja neprikosnovena, može da izvrši ono što jeobećao. Jer ko će mu odoljeti i ko će se suprostaviti toj odluci daizvrši što je obećao? On što hoće to i može da sprovede.

Čovjek koji se uzda i vjeruje u Boga, ne doživljava tragičnokada biva iznevjeren od prijatelja ili od starješina, jer nikad se nijedo kraja ni pouzdao u njihovu slabu riječ, obećanje ili nagovor.Takav čovjek je čvrst koliko i ono na čemu stoji i na čemu gradi svojživot. On gradi svoju kuću na Stijeni a ne na pijesku.

238 metanoja

Teško čovjeku koji svoj

život i odluke temelji na

nečijim obećanjima.


VINJAGA

Sve ima neku svoju mjeru i određeno vrijeme. Život jeograničen, pa i vrijeme koje imamo za prave odluke.

Mi možemo i trebamo ulagati sebe u određene projekte.Treba da ulažemo vrijeme u neke ljude. Ali i za to ima ograničenja,jer postoji određeno vrijeme kada očekujemo plod od svoga truda.Ne možemo dovijeka ulagati, davati, čuvati, a da kod njih ne vi-dimo nikakav plod. Takođe, ne možemo dovijeka ostati u nekimjalovim poduhvatima, bez obzira na našu dobru volju.

Sjetih se simboličke pjesme koju je spjevao čuveni prorokIsaija. Pjeva o vinogradu koji je jedan čovjek usadio, oko kojega setrudio, napravio ogradu, okopavao, napravio kulu nasred njega zazaštitu od lisica... Za manje upućene, otprilike 4 godine je potre-bno da se izgradi vinograd. Četiri duge godine neko treba da ulaženovac, vrijeme i sebe da bi sačekao da ubere plod.

A šta kaže ova pjesma?„Nema šta nijesam uradio vino-

gradu, a on mi rodi vinjagom!“. Vinjaga je jedna vrsta loze potpuno

drugačija od one pitome, jestive i plodne.Vinjaga je kisjelo, divlje, slabo rodnogrožđe.

U ovoj priči Bog govori o svom na-rodu. Da je sve dao, sve uradio za nas, daonam život, dao nam zdravlje, dao milo-stivo i svog jedinoga Sina za naše spase-nje, a sa njime i sve ostalo. A mi se

odvrgosmo i ne donesosmo plod mira, radosti, krotkosti, strplji-vosti i ljubavi, već se pretvorismo u vinjagu, divlju, kisjelu, tvrdo-kornu i gorku.

Da li možemo do kraja razumjeti koliko je teško podnijeti tokada se svi tvoji dugogodišnji napori ispostave uzaludni?

Četiri godine rada i novaca, bačeni. Ja bih bio jako bijesan!Zato i ne čudi što, u ovoj pjesmi o vinjagi, gospodar od vi-

nograda kaže: „Oboriću mu zidove, neka ga slobodno gaze, upa-rložiću ga, neću ga više obrezivati, pa neka raste čkalj i trnje, nećemu biti više ni zalivanja, neka opusti!”

Tako je to, nažalost, ni Bog nije spreman da toleriše be-splodnost, izostanak rezultata, da uzaludno podupire neke ljude ipoduhvate. Ni mi ne bi trebali istrajavati u nekim projektima inekim odnosima. Što bi mi bili bolji i pravedniji od Boga!?! Kao da

239metanoja

Ne možemo dovijeka ostatiu nekim jalovim poduhva-tima, bez obzira na našu

dobru volju.

je nama više stalo nego njemu? Zato od onoga što je Bog digaoruke, i mi bi trebali, po cijenu da sve to propadne, ako smo uradilisve što smo mogli, ako smo uradili onaj dio za koji smo znali da jenaš, ako smo pružili šansu da se ljudi promjene a to je bilo bezuspjeha. Onda je vrijeme da dignemo ruke od takvog vinograda,koji ne donosi slatkog ploda, već rađa divljom vinjagom. Ma ko-liko to bolno bilo, ma koliko ne željeli to sebi da priznamo. Nijenaša krivica, nije naša odgovornost. Ali bolje je da dignemo ruke,da ne bi i mi propali zajedno sa vinjagom i traćili svoje vrijeme isvoj dragocjeni život! KAo što rekoh: Život je ograničen pa i vri-jeme koje imamo za prave odluke.

240 metanoja


KAIROS MOMENAT

Ovih dana na poslu raspravljamo da li je dobro vrijeme dazapočnemo jedan projekat. Znači, ne raspravlja se da li je taj pro-jekat dobar za firmu,da li je strateški važno ući u tu priču, da li jekorisno i isplativo? Raspravlja se da li je dobro vrijeme? Da li jemomenat, što bi Crnogorci rekli?

Istina je da nekad sretnemo prave ljude, na pravome mje-stu ali u pogrešno vrijeme.I uzalud se dogodi susret. Mi smo sekao studenti šalili, mijenjajući smisao narodne pjesme, “da smose drukčije sreli, ranije bilo bi sve”:)

Koje je to pravo vrijeme? Da bi razumjeli o kakvom pojmuvremena se radi, trebali bi razumjeti nešto što su stari narodi ra-zdvajali i terminološki. Naime, na starogrčkom pojam vremena seodređivao sa dva termina hronos i kairos. Prvi izraz je označavaopojam vremena u njegovom trajanju, otud izraz hronologija, kadapratimo neku pojavu u njenom trajanju. A drugi izraz kairos, kojiodgovara temi ovog današnjeg teksta, označava jedna naročitovažan trenutak, momenat u vremenu. To je ono što bi mi zvali pravitrenutak.

U životu, mnogo treba strpljenja, du-hovnog uvida, mudrosti i razumijevanja dabi pravu stvar uradili u pravo vrijeme. Ni ra-nije a ni kasnije. Najbliže tome je pitanje

trudnoće i porođaja kod žena. Sviznamo da teoretski trudnoća traje

9 mjeseci.

241metanoja

To odgovara pojmu hronosa, ali kada će se desiti porođajtačno ne znamo i to je približno pojmu kairosa.

Iako jedva čekamo da ugledamo svoju bebu, nije dobro daplod vadimo iz utrobe prije vremena. Ne bi sve bilo razvijeno kakotreba, mogli bi, skoro sigurno, ugroziti zdravlje, pa i život djeteta.

Sa druge strane ne bi trebali ni da odugovlačimo sa po-rođajem. Ljekari sada izbjegavaju da se trudnoće prenesu, čestopribjegavaju indukciji ili carskom rezu čim se probije termin. Mojamajka je prije 30 godina, zamalo izgubilaživot, zbog odugovlačenja sa porođajem.Iako joj je pukao vodenjak, pošto je bila uosmom mjesecu trudnoće, doktor jeubjeđivao nju i mog oca da još neki danodlože porodjaj. Poslušali su savjet ljekarai zbog te odluke, majka je dobila krvare-nje, izgubila zdravu, krupnu bebu, sina, anjoj su se borili za život. Bila je kliničkimrtva, u operacionoj sali. Nije bilo do-voljno krvi u bolnici te rijetke AB- grupe,jer je baš tog dana, istovremeno,u bolnicu dopremljen čovjekkome je cirkular presjekao ruku. Imao je istu krvnu grupu kao mojamajka i podjelili su krv kojom je bolnica raspolagala na dva djela.

Bila je nedjelja rano ujutru, kada su mom ocu javili da nemakrvi za njegovu ženu. Očajan, ne znajući gdje bi tražio krv, sjeo jeu baštu hotela Crna Gora, zaronjen u svoju brigu. Niko od bližerodbine nema tu krvnu grupu. Razmišljao je: Eh, da je ponedje-ljak, zamolio bi sve kolege iz fabrike, i našlo bi se. Ali, nije pone-djeljak.

I onda se dešavaju te Božije natprirodne intervencije. Nekoga kucnu po ramenu, on pogleda iznad sebe, kad to jedan naš da-leki rođak Njegoš Lakić: “Striko, šta radiš tu?”. Kad mu je sve obja-snio, Njegoš mu reče: Ako imaš da platiš dva tri taksija, idemo naKonik kod mene, svo moje društvo će da da krv. To su sve bili že-stoki momci i sportisti. Da skratim, jedan od njih imao je odgova-rajući krvnu grupu. Ne pamtim mu ime, ali znam da je na pitanjedoktora - koliko da vadimo krvi - rekao : „Koliko je potrebno?“

Znam da je moja majka je spašena. Čudom Božijim vraćenaje iz smrti. Ali nemarom ljekara koji nije reagovao kad je trebalo,koji nije uvidio da je došao taj Kairos momenat, ja nemam danasjoš jednog brata kome je otac htio da da ime Tigran.

242 metanoja

Iako jedva čekamo da

ugledamo svoju bebu, nije

dobro da plod vadimo iz

utrobe prije vremena.


KAO DJECA

Sjedim u dječijem parku ispred Zvezdara Teatra i Šeste beo-gradske gimnazije, na klupi, na divnom oktobarskom suncu. Gle-dam kao se djeca bezbrižno igraju i uživaju. Sjetih se Isusovih riječi:„Ako ne budete kao jedan od ovih malijeh, nećete ući u carstvonebesko!“.

O, kako su silne ove riječi, u vrijeme kada ti brige žele pre-plaviti mozak. Pomislim: Bože, zar zaista zapovijedaš ovoliki ste-pen bezbrižnosti! Ako zapovijedaš, sigurno je i moguće da budem

kao ovo dvogodišnje dijete ispred mene,koga Otac lagano ljulja na ljuljaški, priča-jući mu šapatom neke utješne riječi u ovosporo i tiho nedjeljno prijepodne. Onajposlovni život i sva njegova trka izgledatako daleko, negdje preko sedam gora isedam mora. Nema za njega mjesta uovom ograđenom dječijem kutku.

Zar zaista treba da budem kao ovodrugo dijete koje se prije sekunde durilo iplakalo, a već sada se miri, smije i trči, za-

boravlja sve što je loše bilo i već je zaokupljeno sljedećom igrom,sljedećim drugarom sa kojim se za čas upoznaje i priča.

Zar treba da budem tako spontan kao djeca, koja se ovdeigraju, naspram čuvenog pozorištva u kojem najveća imena da-našnjeg teatra glume, igraju neke poznate role i plijene publiku. Ati kažeš, ako ne budem kao ovi mali, neću imati dio u tvojemu kra-ljevstvu.

Zar mogu biti tako ponizan, da molim i tražim kao moj sinšto me sad zove da se igram sa njim. Njegovo iskanje je uporno idječački ljutito dok mi govori : „Ali tata, pliiiz, molim te, dodji!“.Nije ga sramota, kad mi se okači o nogu, da me vuče tamo gdje onmisli da treba da budem sa njim.

I ono što je najmoćnije je od svega, što me veoma udu-bljuje u misli, koliko se moja djeca drže onog što smo im obećali.Stotinu puta su spremni da iznova traže, pozivajući se na moju riječi viču: „Ali obećao si, obećao si!“.

I nema prestanka, dok ne dobiju što im je obećano, što oniveć doživljavaju kao svoje, kao nešto što posjeduju!

Toliko je života, toliko graje, toliko radosti, u ovom parkiću.Moji klinci hrane golubove i uživaju dok na stotine njih slijeću. Nerazmišljaju da li će biti toga što smo kupili za njihov ručak, oni žele

243metanoja

Tako spontan kao djeca,koja se ovde igraju,

naspram čuvenog po-zorištva u kojem najvećaimena današnjeg teatra

glume, igraju neke poznaterole i plijene publiku.

sada da im golubovi lete iznag glava, da dožive to nešto specijalnoprvi put u životu, sada, sjutra će se brinuti smo o sebi.

Bože pomozi mi danas da budem kao jedno od ove maledjece...

244 metanoja

utorak, 01. novembar 2011.

NE MOŽEŠ ZAUVIJEK BJEŽATI

Možda možeš danas preći na drugu stranu ulice i okrenutiglavu od poznanika koji te nervira.

Možda možeš danas otići u diskoteku da se izigraš i napiješposlije nemile svađe i raskida.

Možda možeš danas da sakriješ neke svoje slabosti i gri-jehe od svojih najbližih.

Možda možeš danas odbijati pozive na mobitel onom kojite zove oko tvog duga.

Možda možeš danas sakriti svoju lošu ocjenu i pad naispitu.

Možda možeš danas ćutati i izbjegavati prijatelja koji te jeuvrijedio nekim postupkom za koji su čuo.

Možda možeš danas slagati svoga šefa zašto je posao ostaonezavršen.

Možda možeš danas kriti svoje povrede osmjehom, jakomšminkom i luksuznom garderobom.

Možda možeš danas odlagati svoje pregled kod ljekara i za-tvarati oči pred bolešću.

245metanoja

Možda možeš danas izbjeći neprijatne obaveze koje suveoma bitne.

Možda možeš danas da kriješ svoje godine, prezime, pori-jeklo i prošlost.

Možda možeš danas da pobjegneš od svojih strahova,nekih ljudi i sjećanja.

Ali znaj jedno, da ne možeš dovijeka bježati!Ni od sebe ni od Boga!

246 metanoja

srijeda, 02. novembar 2011.

JEREMIJA

Moja žena kaže : Ako budemo imali još jednog sina daćemomu ime Jeremija. Ta vlastita imenica ima fantastično osnovnoznačenje: „Bog uzvisuje, odnosno podiže“. Ali, ima i još jednoznačenje, koje mi je bliže. Zapravo, bliže je onome o čemu želimdanas da pišem. To je značenje: „Bog pogađa cilj“.

Najpoznatiji nosilac tog danas rijetkog imena je čuveni pro-rok Jeremija. On je nagovijestio propast svog naroda koji je postaobezbožan, odvođenje u vavilonsko ropstvo i njegovo trajanje. Na-govijestio je i izbavljenje Izraela i povratakiz ropstva.

Možemo vjerovati da je taj čovjekBožiji bio uspješan, poznat i priznat. Na-pisao je mnogo knjiga. Za njega se zna i ci-tiraju ga preko dvije i po hiljade godina.

Ali kada se pročita njegova ispo-vjest, shvatićemo da je za svojih 37 godinaslužbe, po našim mjerilima, bio veoma ne-uspješan u svom pozivu. Niko ga nije slu-šao i nijedan se čovjek na njegov poziv nije vratio Bogu. Naprotiv,rugali su mu se, spaljivali su sve što je napisao, pljuvali ga kaonajvećeg izdajnika koji prorokuje u korist neprijatelja svoga na-roda, bacali su ga u jamu i zatvore.

Ali njegov život, iz Božije perspektive, bio je saglasan nje-govom imenu, Jeremija. On je bio strijela u rukama Božijim, strijelakoja je pogađala tačno u metu, tačno u cilj i ostvario je svrhu svogživota.

Postoje drugačija mjerila za uspješan život, prema ljudskimi Božijim standardima. Možeš biti popularan, možeš biti prihvaćeni voljen od ljudi, popeti se na najveće ljestvice društvenog života,a promašiti svrhu svoga života.

Kada se dublje uđe u značenje pojma grijeh, vidjeće se dato nije samo puki prekršaj protiv nekog božijeg, odnosno moralnogzakona, već prije svega „promašaj cilja“. Zato sam danas citiraoDžoni Depa, koji govori da je svoju karijeru izgradio faktički na 20godina neuspješnih filmova. Svaki je doživio finansijski i režiserskifijasko, a on je rastao kao glumac i doživio svjetsku slavu.

U životu, počinje da mi se otvara, jedna nova zavjesa, kojase zove Uspjeh. Uviđam da je pitanje uspjeha, dobitka, slave i ne-kakvog društvenog prizanja, kao dimna zavjesa koja me je dijelilaod svrhe mog života. Kao ona zavjesa između pozornice i publike

247metanoja

I ja uviđam da je pitanje

uspjeha, dobitka, slave i

nekakvog društvenog

prizanja, kao dimna zav-

jesa koja me je dijelila od

svrhe mojega života.

i stvarnoga života koji se krije u onim prostorijama u kojima se pri-prema predstava, šminkaju glumci, prodaju ulaznice. Zato više ni-jesam zainteresovan za uspjeh kao prije, niti me neki neuspjesipogađaju kao nekada.

I ja želim da se taj sin zove Jeremija, kao onaj koji je čuoglas Božiji i bio toliko vjeran da Boga živi i da ga govori. Iako su gaprezreli i odbacili zbog tih riječi opomene, jedna sljedeća genera-cija koja je porasla u ropstvu i koja stenjala pod tlačiteljem, upravovođena riječima ovog proroka, nakon 70 godina, pronašla je put ispasila se. Šta znači čovjeku da zadobije čitav svijet, sva bogatstvai sve ljude za sebe, pa čak i za Boga, da bude uspješan, poznat islavan, a da naudi svojoj duši i da promaši cilj?

248 metanoja


SJENKE

Sjenka u slikarstvu je neodvojiva od položaja svjetla. Na-staje kada svjetlost pada na neki predmet i to na dijelu prostorakoji ostane zaklonjen tim predmetom.

I Jung se bavio tim pojmom . Pokušavajući da objasni onajtamni dio našeg karaktera i nazvao ga je Sjenkom ličnosti.

Zaista, ima simbolike u tome, jer postoji dio naše ličnostikoji je zaklonjen od Svjetla, koji držimo pod nekim velom, ne da-jemo ga, ne izlažemo ga svjetlosti. Postoji u nama dio koji krijemo

od ljudi, krijemo od sebe, a mislimo da kri-jemo i od Boga.

To je onaj dio našeg karaktera, kojiobično izlazi na vidjelo pod određenimpritiskom. Kao kad pod presom ulje cije-diš iz masline, tako se i sadržaj naše duševidi upravo u trenucima kada je ona izlo-žena pritisku nekih vanjskih uticaja. To jeono kada u nekoj stisci sa vremenomumjesto razumijevanja i lijepih riječi , izla-ze prijetnje i psovke, kada tolerancija pre-

lazi u agresiju, kada mir prelazi u nespokoj, kada prijateljstvoprelazi u sukob. Kada se na našem licu pojavi neka sjenka, kadanestane vedrine i sjaja u očima, kada se smračimo i postajemo ne-gativni.

Lucifer je bio najljepši među heruvimima, bio je prvi od svihanđela. Imao je tu službu slavljenja Boga. Bio je prvi do trona,anđeo svjetla i zaklanjač. Pošto nema toga ko je vidio slavu Božiju,licem, a da je ostao živ, Lucifer je svojim krilima zaklanjao slavuBožiju, da bi ostali anđeli mogli gledati u pravcu trona i mogli sla-viti. Uzoholio se, gledajući na te milijarde anđela koji su gledali upravcu njega i slavili Boga. Pomislio je da može i on biti onaj kogaobožavaju, jednak Sinu Božijemu, da je ta ogromna sjenka od nje-govih krila koja je prekrivala to mnoštvo anđela, dokaz njegovesile i veličine.

U ovoj prapriči, krije se i sjeme i objašnjenje nastankasjenki. Sjenke nemaju svoju egzistenciju, one ne postoje, već susamo odsustvo svjetla. To je kao kad smo u djetinjstvu, ja i brat zavrijeme višečasovnih restrikcija, na svjetlosti svjeća, igrali one igresjenki prstima. Pravili zeca, pravili vuka, orla itd.

Tako je i sa nama. Kada se okrećemo od Boga koji je svi-jetlo i u njemu nema nikakve tame, pa gledamo u sopstvenu

249metanoja

U tom svijetu sjenki, sve iz-gleda sablasno i veliko. Štose više želimo odmaći od

njih i pobjeći, sjenkepostaju ogromne, kao

nakaze.

sjenku na zidu. Vidimo jedan svijet prikaza u kojima smo samoobične fleke na zidu. Čini se kao da smo kadri u tom svjetlu pravitisvojim prstima figure, ali to je samo igrokaz, pričina stvaralaštva,koja nestaje zajedno sa dolaskom svjetla. U tom svijetu sjenki, sveizgleda sablasno i veliko. Što se više želimo odmaći od njih i pob-jeći, sjenke postaju veće, ogromne, kao nakaze. Sve ima samo kon-ture i sve je nejasno, dvodimenzioni izražaj poput slike. To je svijetkonfuzija, magnovenja, silueta i sablasti, mjesto hladnoće, tame iškrguta zuba. Mi možemo žmuriti, prekrivati svoje oči kao djeca umraku, misleći da će tako nestati.

Ne budimo kao Lucifer, misleći da je naš svijet ono što mo-žemo zasijeniti svojim krilima, da je to život, ono što možemo pri-kazati svojim pristima, na zidu naše tamne sobe, i reći to sam ja ito je moja kreacija. Izađimo iz zemlje sjenki u kojoj su naši nepri-jatelji i problemi ogromni kao kakve sablasne i nakazne prikazekoje šetaju po našoj sobi. Okrenimo se na drugu stranu, ka pra-vom Izvoru, ka Živoj vatri koja plamti neugasivom svjetlošću, ispredkoje svaka tama nestaje brzinom svjetlosti. Okrenimo se ka Izvorutoplote i nježnosti, pred kojim svaki strah i tjeskoba nestaju brzi-nom zvuka Njegovoga glasa.

250 metanoja


RAZOČARAN SOBOM

Mnogo sam sreo ljudi koji su razočarani. A da li je to ispra-van stav, koji treba da zauzimamo kada drugi ne odgovore na našaočekivanja? Često to uzme toliko maha, da nakon nekoliko lošihiskustava sa ljudima, sa muškarcima, odnosno ženama, idemo uočaj, razočarenja i skloni smo da sve generalizujemo. Pa ako susvi tako loši, zašto smo onda toliko razočarani? Dobro jedan mojprijatelj reče: Ako si očaran onda se kvalifikujuš da budeš ra-zočaran. Bez ove vrste očaranosti, nema ni razočaranosti! Ra-zočaranje dolazi kao posledica glorifikovanja ljudi do kojih nam jestalo. Postavlja se pitanje, da li smo i mi doprinijeli tom pogubnomosjećanju razočaranja? Jer, vrlo često problem leži u našim ne-realnim očekivanjima, a ne u ponašanju onih za koje smo držali dasu bolji nego što zapravo jesu. Očekujemo od ljudi ono što namoni ne mogu dati!

Često očekujemo od ljudi da nam daju ono što samo Bogmože dati. Očekujemo sigurnost, zaštitu, potpuno razumijevanje,bezuslovnu ljubav ..I onda budemo razočarani, svađamo se, bu-nimo, raskidamo.

A zašto? Jer imamo neke visoke standarde, rekao bih pre-visoke, idealističke, pa sudimo prestrogo.A pitanje je da li i samimožemo da ih ispoštujemo? Bojim se da iza svega ovoga kriju ineke druge „lisice koje potkopavajuvinograd“, kao što su ponos, samo-pravednost, ego-centričnost,

251metanoja

samosažaljenje, maštarije, lijenjost, pasiv-nost...

Ali jedan od najgorih oblika ra-zočaranosti je razočaranost u sebe. To jeono kada dođemo u neku životnu fazu, uzrelije godine, pa vidimo da nema ništa odsvih onih naših snova. Niti smo našli sro-dnu dušu, niti smo uspjeli u poslu, nitismo završili škole, niti smo se odvikli odnaših poroka, niti smo dobili mjesto u društvu koje smo zasluži-vali, a pokazali smo i sve moguće slabosti kojih se stidimo.

Čak smo uvjereni da su naša djeca razočarana u nas, naširoditelji, naši prijatelji, pa da je čak i Bog digao ruke od nas.

Kako pobijediti to ružno osjećanje koje nam donosi ko-mplekse niže vrijednosti i suicidne misli? Trebali bi da razmonti-ramo ovo oružje za „masovno samouništenje“! Postoji nekolikofundamentalnih zabluda koje treba najprije razobličiti.

Ima mnogo toga što bi se dalo reći na ovu temu, ali ja ćupomenuti samo jedan od korijena ove razočaranosti. To je pogre-šna slika o sebi. Mi koji smo „razočarani“, ili se nijesmo krstili, iliako jesmo, nijesmo ukapirali šta smo to uradili. Ko uzvjeruje i po-krsti se taj će biti spašen. Jer da smo razumjeli šta predstavlja tajčin, razumeli bi zašto smo se upleli u mračnu mrežu razočaranosti.

Krstiti se, znači umrijeti sebi. To je onaj dan kada zvaničnopriznamo: „Bože, dovde sam mogao sam, borio sam se sam, aliodavde mi trebaš Ti, treba mi tvoja pomoć. Odavde ću prepustitikormilo svoga života Tebi koji si istinski Kapetan, koji znaš puteve,jer sve je pred Tobom kao mapa otvoreno. Prevedi me preko i do-vedi u mirnu luku, jer ja ne uspijevam da se snađem“.

Naše sposobnosti, naše znanje, naša inteligencija i kreati-vnost, čak naša fizička snaga, ljepota i šarm, pa ni naša dobra djelai lijepe riječi, nijesu dovoljni da bi ostvarili svoje snove, ispunilisvoje želje i potrebe. Jer nijesmo mi sami kovači svoje sreće, nemožemo dotaći nebo vrhovima svojih prstiju, niti ga obuhvatiti ru-kama.

Od bolesti razočaranosti, apsurdno, boluju najjači, bolujunajsposobniji, odlikaši i pregaoci, mislioci i entuzijasti. Pate oni kojisu ambiciozni, pate revolucionari, pate humanisti i svi oni kojiviđeše svoje djelo, svoje slabosti i ograničenja za koja nijesu znali.Ponajviše su razočarani zavisnici od droge, od alkohola, od ciga-reta, od kocke i drugih poroka, koji svakodnevno iznova padaju,ne uspjevaju da pobijede svoje poroke već uviđaju da oni njimagospodare, uzimajući im zadnji cent iz džepa, uzimajući im zdrav-

252 metanoja

Mi koji smo „razočarani“ ili

se nijesmo krstili, ili ako

jesmo, nijesmo ukapirali

šta smo uradili.

lje, život i dušu. Zato, ako nas ta naša razočaranost sobom ne vodi ka Bogu

i odluci da se pouzdajemo samo u Njega, onda je ona pogubna,destruktivna, ona razara konstrukciju na kojoj počivaju naši životi.Razočaranost je lažna, iako deluje da je istina sve šta nam ona ša-puće na uho. Lažna je jer mi ne trebamo prestrogo sebe suditi a niBog nije razočaran u nas. Jer on je znao kakvi smo i prije nego štosmo sami to saznali. Ne možeš razočarati nekog ko je unaprijedznao sve. Iako je znao sve - nije nas odbacio. Naprotiv. Zato ovu lji-gavu napast koja se zove razočaranost trebamo fino pozdraviti iodbaciti, ne dozvoljavajući joj da nas maltretira! I konačno, prih-vatimo sebe onakve kakvi jesmo.

253metanoja

petak, 04. novembar 2011.

OVO NIJE TVOJ RAT

Mi smo rođeni za Pobjedu! Da, ali ima jedan uslov. Da bi-jemo svoje bitke i vodimo svoje ratove, a ne da ulazimo u neketuđe bojeve, na koje nijesmo pozvani! Mi imamo samo tolikosnage i toliko moći da izborimo svoje bitke, da vojujemo protivsvojih neprijatelja. I ništa više...

Mi možemo da bijemo bitke koje su u našoj odgovornosti.Možemo biti na istoj liniji fronta na kojoj su naše žene i naša djecai možemo da vojujemo na zajedničkog neprijatelja. Mi imamopravo da bijemo bitke za svoje saradnike iza ljude koji su nam povjereni, radnike,studente, za naše učenike, ali i sve onekoji nam svojom molbom daju pravo da seborimo za njih. Ali, naglašavam, samo uzoni onog što nam je povjereno, što namje delegirano, samo u onom za što smoovlašćeni, mi možemo i trebamo da bi-jemo bitku. Samu u onome što je u našojvlasti imamo autoritet i vlast da izborimopobjedu i to je zagarantovano. Nijesmoovlašćeni da ulazimo u tuđe domove i da stajemo na nečijestrane,da ulazimo u tuđe poslove i da se borimo za ovo ili ono.Nemamo prava čak ni da se miješamo u svađu i tuče, dok ne za-traže pomoć od nas, da ne bi dobili po nosu razdvajajući ih.

Ima jedna tužna, odnosno tragična priča o mladom vođi kojise i danas pjeva u Židovskim tužbalicama. Svi pjevači i pjevačicepjevaju o tragičnoj nesreći mladog kralja. Ime mu je Josija, bio jejedan od najpravednijih vođa koji su opisani u starozavjetnoj isto-riji.

Nije bilo takvog ni prije ni poslije njega. Sproveo je jednu odnajvećih reformacija i obnovio hram, pronašao i skupio sve svetespise, suzbio do kraja sujeverje i idolopoklonstvo koje se bilo raši-rilo po narodu.

I onda jednog dana kada je egipatski faraon Neko krenuoda se bori protiv Asirije koja je postajala sve veća sila u regionu, Jo-sija, umjesto da propusti Nekoa, čime bi oslabio Asiriju i vjerova-tno spasio Judejce od svih nevolja i okupacija koje su im se desilesa poslije toga, izlazi mu na crtu.

I pored opomene Nekove, Josija je ušao u tuđi rat i izgubioplemenitu glavu, na polju koje se zove Medigo (Armagedon).

Mi nijesmo pozvani da ulazimo u tuđe bitke, bez obzira ko-

254 metanoja

Mi imamo samo toliko

snage i toliko moći da iz-

borimo svoje bitke, da vo-

jujemo protiv svojih

neprijatelja. I ništa više...

liko dobre namjere i izgovore imali. Možemo izgubiti glavu, ma ko-liko ona plemenita i pravedna bila.

Mi nijesmo pozvani da spašavamo svijet, jer tu bitku jeJedan već vodio i izvojevao veličanstvenu pobjedu. Mi čak nijesmopozvani ni da vodimo rat za sebe, za svoje spasavanje, da se bo-rimo sa nekim ljudima za svoju pravdu. Jer stoji zapisano u Pismu:Ovo je moj rat, moja je osveta, Ja ću uzvratiti!.

Naša bitka je duhovna, protiv poglavarstva, principa i načelasvijeta tame. U toj bici, mi smo više nego pobjednici.

255metanoja

Zato vodimo računa koje bitke bi-jemo. Možda je rat koji vodiš tuđi rat imožeš glavu da izgubiš. Možda biješ bitkekoje te se ne bi trebale ticati, koji prevazi-laze tvoju odgovornost i tvoj autoritet. Jeršta je tebi do tuđega sluge, ako padasvome gospodaru pada i ako ustajeNjemu ustaje.

A možda biješ rat koji je zapravoGospodnji, koji je već dobijen. Jer mi nije-smo toliko moćni da sačuvamo svoj život od napada i svoju dušuod smrti. Ali ako uđemo u te ratove svojeglavo, ne mareći na upo-zorenja, možemo biti sigurni da smo već poraženi.

Jer to nije tvoj i moj rat, jer neko drugi vodi bitku naArmagedonu!

256 metanoja

Mi nijesmo pozvani da

spašavamo svijet, jer tu

bitku je Jedan već vodio i

izvojevao veličanstvenu

pobjedu.


KONAN

Sjećam se te priče koju je ispričao jedan svještenik.Doseliose u Podgoricu i poslije 10 godina života i rada zavapio je Bogu,ušao u post i tražio odgovor. Sve je u njegovom životu stajalo. Vidioje sebe kao čovjeka koji gura neki ogromni kamen - stijenu koja jeveća od njega i ništa! Nije bilo rezultata, kao da je neko „povukaoručnu“! Godine su prolazile, trudio se oko svega, upinjao se, a „sti-jena“ se nije ni mrdnula. Kao odgovor je razumio jednu stvar i vidiosliku sebe kako gura taj kamen koji stoji, ali su mišići njegovi bili ve-

liki i snažni. Mogao je da razumije da ga jeto što se trudio, učinilo veoma snažnim,jakim karakterom i da se on, za tih 10 go-dina, lično mnogo promijenio i napredo-vao na bolje. I bio je utješen. I nije prošlomnogo vremena, stvari su se pokrenule unjegovom životu.

To me podsjeti na jedan stari filmkoji sam skoro i zaboravio. To je film o Ko-nanu! Ako se dobro sjećam onih scena,neprijatelj dolazi i uništava njegovo selo,

ubija mu porodicu pred njegovim očima a njega kao dječaka za-robljavaju i odvode kao roba. On je okretao onaj žrvanj, ogromnimlinski kamen, zajedno sa ostalim dječacima. I onda se prikazujekako odrastaju okrećući svakodnevno kamen u krug. I kako otpa-daju jedan po jedan, umiru od iscrpljenosti. I onda u zadnjoj sceni,umjesto onog dječaka i momčića, sada čitav žrvanj okreće ArnoldŠvarceneger, sa mišićima obima pola metra.

I to meni ima smisla.Mi smo mnogo orjentisani na rezul-tate. Želimo sve i želimo odmah. Ubijaju nas u pojam stvari koje sevrte u krug i čini se da se ništa ne mijenja, da sve stoji.

Ne shvatamo da su nam za neke velike pobjede potrebnevelike bitke. A za velike bitke mi moramo da se osnažimo i po-stanemo kao Švarceneger u filmu „Konan“. Kad je ojačao, pokidaoje lance, krenuo u borbu i osvetio svoje pleme i svoj narod.

On nije bio spreman da to uradi prije desetak godina. Da jepokušao, oduvali bi ga kao slamku. Njegovo zarobljeništvo imučeništvo nije bilo uzalud no, sačuvalo mu je glavu, a ojačalo mi-šiće. Mogao je svo to vrijeme da se priprema, a ne da očajava, kaoonaj sveštenik sa početka priče. Jer bez obzira koliko je pravedan za-datak pred tobom, ne možeš ga ostvariti dok ne ojačaš kao Konan.Ne mislim na mišiće, već na karakter! Karakter je snaga koja namobjezbjeđuje pobjedu i željeni rezultat!

257metanoja

Ne shvatamo da su namza neke velike pobjedepotrebne velike bitke.

Karakter je snaga koja namobjezbjeđuje pobjedu i žel-

jeni rezultat!

subota, 05. novembar 2011.

UČITI, UČITI I SAMO UČITI

Rekao je Lenjin. Ali neću o Lenjinu! Podstaknut sam jed-nim intervjuom sa Nikolom Kojom kojeg kratko vidjeh na televiziji.Govoreći o svojim filmskim osvarenjima, naglasio je životno važnustvar - proces neprestanog učenja, napredovanja u svom životu uonome što radimo i onome što smo mi.

Kao što reče Nikola, oko nas ljudi se ponašaju kao da su sveukapirali, kao da je negdje oko nas sve stalo i kao da više ne trebajuništa da uče, ni da se razvijaju, ni da se usavršavaju.

Znam da je moj otac, sve do penzije, kao agronom, pratiosve stručne seminare, kupovao literaturu, čitao nove službene li-stove,standarde, zakone. Iako je bio možda i najbolji agronom uCrnoj Gori, smatrao je da poslije 40 godina rada u toj struci, ima štada sazna, čuje i nauči.

Poučljiv duh i karakter. To je jedan od posebnih kvalitetakoji čovjek može i treba da ima. Sposobnost prihvatanja novih zna-nja, to je kao kapacitet baterije kod mo-bilnih telefona. Ako bateriju, u faziformiranja, ne punimo 3x12 sati, nijesmodobro formirali bateriju, ona ima slab ka-pacitet, njene ćelije su, dijelom ,,mrtve”.Takva baterija ima veoma mali kapacitet.Kratko se puni, pa pokazuje sve tri linije dasu pune, ali onda slabo „drži“, ni sat vre-mena. Ima veoma kratak vijek eksploata-cije. Neupotrebljiva je.

Jedna od prvih lekcija, u knjigamao vođstvu koje volim da čitam, je da prave vođe, lideri, od svojihsaradnika ne stvaraju podanike i poslušnike, koji će slijepo da spro-vode njihove odluke. Prave vođe stvaraju mlade vođe, prenose imsvoje umijeće vođenja. Znači vođa stvara vođe, a pravi učiteljstvara nove učitelje.

Posljednje riječi Isusove, nijesu kao što mnogi misle :”Opro-sti im Oče, oni ne znaju šta čine!” - već su to riječi koje govori nakraju Jevanđelja, prije nego što je uzašao na nebo : “Idite do krajazemlje i činite druge učenicima mojim!”. Znači učenici da učedruge da bi i ovi postali učenici....To je najveća zapovijest kojimnogi zovu VELIKO POSLANJE!

Nije dovoljno samo jednokratno ukapirati nešto o Bogu, osvrsi našeg života,pa reći: To je to, moja je baterija puna, znam jato, za mene je to dovoljno.

258 metanoja

Znači vođa stvara vođe, a

pravi učitelj stvara nove

učitelje.

Samo neuki i nepoučljivi ljudi mogu biti ubijeđeni kako susve saznali. Čak su toliko ubijeđeni u svoje stavove, da se sa njimase ne može voditi ozbiljniji dijalog. Razlog? Njihova isključivost ustavovima.

A ljudi koji mnogo znaju, koji suupoznali određene dubine, brzo spoznajukoličinu svog neznanja. Imaju potrebu danaprave kontinuitet u učenju.

Kao što rekoh, prave vođe stvarajuod svojih saradnika nove vođe, praviučenici od onih koji su gladni znanja ipoučljivog duha stvaraju učenike. Tako sezaokružuje ovaj ciklus učeništva, jer nijesamo dovoljno da neko želi da uči, već

treba imati ljude koji su spremni da prenesu svoja znanja i vještine.Mnogo sam kolega sreo koji ljubomorno drže svoje predmete, nedaju nikom mlađem da učestvuje u njihovim projektima i podu-hvatima. Nijesu spremni da izdvoje dio svog vremena i dio životada prenesu svoje umijeće i znanje na one koji su spremni da uče.

Ali tu su i Učenici, sa velikim U, ljudi poučljivog duha i željninovih spoznaja, koji su takođe spremni da to svoje znanje prenesuna druge. Samo za ove Učenike, postoji ono obećanje „ako budeteMoji učenici, spoznaćete Istinu i ona će vas osloboditi!“. Oslo-bođenje dolazi kao nagrada za učeništvo. Neće ga dočekati onikojima je „baterija crkla“ i misle da sve znaju!

259metanoja

Oslobođenje dolazi kaonagrada za učeništvo.


ISKUSTVO

Sa godinama postajemo iskusniji. Da li nam to iskustvo do-nosi blagodat ili kakvu korist? Bojim se, često ne. Vidim da godinedonose opreznost, ali gase odlučnost. Kod nekih mojih poznanika,godine koje su obilježile porazi bile su traumatične i donijele sunesigurnost, introvertnost, sumnjičavost i nepovjerenje u svakog.

Viđao sam često da negativna iskustva ljude trajno obilježeteretom i gorčinom. Rjeđi su primjeri da ta vrsta iskustva donesemudrost i krotkost. Zato je umjesno pitati: Kolika je stvarna vri-jednost iskustva? Je li svako iskustvo dragocjeno?

Ima ona izreka: „Poslušaj starca, ali ne idi za njim.“Htje-doše, valjda, reći da starost jeste dobra za savjet, ali ne motiviše napravu akciju?

Kada je umro mudri Salomon, na njegovo mjesto došao je,ne baš mudar njegov sin, Roboam. Kada se digao „štrajk“, što bi mirekli danas, protiv nameta i poreza koji su postali teški za običannarod, on je pozvao dvije skupine savjetnika. Stari su rekli: „Po-puštaj“. Njegovi mladi drugovi rekli su: „Steži, pokaži im ko je cari da sa tobom nema igranja“. On je poslušao mlađe savjetnike iizgubio većinu carstva. Deset plemena se pobunilo i osamostalilo.

260 metanoja

Kad o iskustvu govorimo valja znati da u vezi sa iskustvompostoji nešto najvrednije što čovjek može posjedovati. To je isku-stvo pobjede uz pomoć Božije intervencije! Kada doživiš to na-

tprirodno proviđenje u određenimživotnim krizama, to može biti korisno zanekog drugog ko prolazi sličnu krizu i oko-lnosti.

Sa druge strane, mentalitet gubi-tnika i određena traumatična iskustva po-raza, malo šta koriste onom kojemu toiskustvo prenosiš. Samo ćeš ga uplašiti.Ako negativna iskustva nama koji smokroz njih prošli koriste kao opomena danam se takvo nešto ne ponovi, iskoristimo

ih da pronađemo rješenja kako izaći iz tih situacija koje su nas sna-šle. A to je – priznaćete - najvažnije. Zato ja pokušavam da učim odonih koji bilježe pobjede u određenim oblastima života u kojima jaimam borbe. Želim takve ljude da slušam, da čujem njihova svje-dočanstva. Iskustva ljudi koji su ustali, koji su nastavili, koji su po-bijedili bolest i svoje slabosti. Od takvih iskustava čovjek može daima koristi.To su za mene poglavice, iskusni i najbolji ratnici, koji supreživjeli svoje bitke i izvojevali pobjede. Takvi mogu učiti i voditidruge. Oni koji su preživjeli tolike bitke, zavređuju da ih se sasluša.Jer bolji je živ pas nego mrtav lav!

Indijanci su imali običaj da poslije svake uspješne borbe za-djenu po jedno pero u svoju krunu. Poglavica je čovjek koji u kruniima najviše pera - pobjeda. Ne mora da znači da poglavica trebada bude star, ali sigurno je da to treba biti onaj sa najviše pobjeda.

To je za mene iskustvo. Prosto ne mogu da slušam raznanegativna iskustva, filozofiju koja da relativizuje slabosti, nevjeru,neistrajnost i lijenost. Sigurno je svakome dosta saradnika istručnjaka koji ga savjetuju kako se neki posao ne može završiti,koji znaju čitavu lepezu nemogućnosti, izgovora i problema. Nji-hovo iskustvo, koje se bazira na tome što su „probali nekoliko putai nije uspjelo...“ i logici da više i ne treba ni pokušavati - beskorisnoje. Svima trebaju ljudi koji znaju kako se može, ljudi koji znaju za ri-ječi sedamnaestogodišnjeg Davida koji prihvata izazov diva nepri-jateljske vojske Golijata i kaže: Pobijedio sam lava, savladaomedvjeda, dok sam čuvao ovce, pa ću i ovog neobrezanka danasda razbijem i da njegovim mesom nahranim ptice nebeske!..

261metanoja

Najvrednije što čovjekmože posjedovati - to je

iskustvo pobjede uz pomoćBožije intervencije!

David jeste bio mlad, ali je prošaokojekakve borbe sa uspjehom, pa je nje-govo iskustvo bilo dragocjeno.

Takvo iskustvo je kao ono srebro,koje se u vatri pročišćava. Najplemenitijeje ono pretopljeno u više od tri vatre. Unjemu je sagoreo onaj tar, sva zemaljska nečistoće iz rude srebra.Ono što je ostalo iza svih vatri, to je plemeniti metal koji se stavljakao nakit, za posebne prilike.

262 metanoja

Ne mora da znači da

poglavica treba da bude

star, ali sigurno je da je to

treba biti onaj sa najviše

pobjeda.


UHVAĆEN U ZAMKU

Ponekad se osjećam kao da sam uhvaćen u zamku. Sa svihstrana prepreke! Pokušaš lijevo udariš u zid. Pokušaš desno lupišo zatvorena vrata. Kreneš naprijed ono provalija. Vratiš se nazad -kad ono srušen most. Zoveš prijatelja - veza zauzeta. Zoveš dru-gog – on je van dometa. Pogledaš u nebo, oblaci se navukli. Htiobi da se zavučeš u neku rupu u zemlji, da se zatrpaš da te više nikone nađe, ali i tamo je gužva i ne možeš da nađeš mjesta. Sinčovječiji nema nigdje mjesta gdje bi glavu svoju sakrio.

I onda se sjetim divnog stiha : Izbavi se moja duša, kao pticaiz zamke ptičareve! Sjetih se i jedne pripovjetke o Sotoni kaoptičaru koji se oholo hvalio u nebu, da je uhvatio ljudsku dušu kaopticu u neki zlatni kavez. Dolazi mu Isus, da ponudi otkup za njenuslobodu. Ptičar mu traži njegovu krv zaživot ove uhvaćene ptičice. Isus pristaje. Ipočinje sva istorija za koju znamo da seodmotava,.

Ali htio bih da osvijestim jednustvar koju učim iznova. Jedno vrijeme samje poricao, a danas mislim da ima smisla:“Kad si uhvaćen u zamku, ne batrgaj se,ne pokušavaj da se sam oslobodiš!” U pra-šumama, na ostvima oko Australije, hva-taju papagaje u mreže da bi ih prodavali.Nesrećne ptice bi htjele vani, ali,upravo zbog pokušaja da se izba-ve iz mreža u koje su uhvaćene, ozljeđuju se, lome krila, krvare igube živote.

Svaki put, ali baš svaki put , upravo pokušavajući da se spa-sim na neki svoj način, upadnem u paniku, nepromišljenost i na-pravim neke korake, povučem poteze i dam neka obećanja, kojame poslije izbavljenja skupo koštaju, čak nepovratno ozlijedemene ili ljude oko mene. Koliko puta sam samo sa žaljenjem i sti-dom morao reći: „Eh, da sam samo imao malo više strpljenja, dasam imao malo više vjere!“

Eh, kada bi ljudi imali malo više vjere u Onoga koji je platioza njihovu slobodu, mogli bi mirno dočekati svoje oslobođenje.

Ali, skustvo zamke, iskustvo gubitka kontrole, iskustvo ne-moći, za mnoge ljude je nepodnošljivo. Postaju žrtve straha, pa-ničnih napada, počinju da grebu svakog oko sebe, pa čak i one kojiim pokušavaju pružiti ruku pomoći. Ponašaju se kao davljenik kojipovlači spasioca za kosu i vuče ga ispod sebe u vodu da bi spasio

263metanoja

Pokušavajući da se

spasim na neki svoj način,

upadnem u paniku, ne-

promišljenost i napravim

neke korake, povučem

poteze i dam neka

obećanja, koja me poslije

izbavljenja skupo koštaju,

čak nepovratno ozlijede

mene ili ljude oko mene.

goli život. Rekli su mi nekolicina profesionalnih spasioca, da upravokada bi se davljenik mogao opustiti, nikad ne bi potonuo. Grč gavuče ka dnu i to ne samo njega nego i sve one koje dohvate svo-jim rukama. Sve nevoljnik u grču vuče sa sobom na dno. Zato, akoupadneš u zamku, umiri se i pomoli se! Pomoć uskoro stiže i ti ćešizaći neozlijeđen!

264 metanoja

nedjelja, 06. novembar 2011.

BLUDNI SIN

Koliko puta smo sreli ljude za znamo da su dobri i pošteni ažive u nekom jadu i bijedi. Podgoričani za takve umiju da kažu –„a dobar je, no najgori za sebe!“. Mislim da su ton i kontekst oveuzrečice nešto što nikome na ovom svijetu ne bih poželio. Kao dačitav život tih ljudi u nama budi neko sažaljenje, čak i mučninu. Sdruge strane, kad razmišljamo o njihovom položaju kao dapočinjemo upirati prstom u „tog nepravednog boga“, kao u ocakoji ima miljenike, neke sinove a neke posvojenike. Pa često čujemda ljudi kažu: „Nekome je sudbina majka, a nekome maćeha”!Valjda je Bog kao maćeha za neke koji su dobri ali se nikako nijesumogli oženiti, za neke koje čak služe po crkvama ali su uboga si-rotinja. Ljudi koji su revnovali za Boga, a završili u nekoj velikoj tamii samštini, sa mnogo gočine, valjda misle da je život nepravedan zaneke, pa pored sve njihove pravednosti, nisu dobili ništa što su do-bili neki koji su se ponašali slobodno, čak bahato. Pa su ti „neva-ljali“ omiljeni u društvu, imaju lijepe žene, divnu djecu, velike kućei mjesto u društvu visokom.

Baš danas u crkvi, iznova smo slušali tu predivnu i nada-hnutu priču o bludnom sinu. Priča je to o očinskoj ljubavi za izgu-bljenim sinom, njegovoj neshvatljivoj milosti. Tu priču o dva sina,od kojih je jedan tražio svoje nasledstvo prije smrti očeve (progla-šavajući ga time mrtvim za njega), treba znati. Zaista koliko ljubavi,hrabrosti i strpljenja je bilo u odluci očevoj da sina pusti sa polo-vinom svega što je posjedovao. Izgubio je sina za kratko, da bi gadobio za vječnost. Pustio ga je iz svojeg naručja, da bi ga predaoBogu u ruke. I onda, nakon što je bludni sin sve svoje proćerdao,popio i prokurvao, počeo je da nadniči kod nekog surovog gazde,za koricu hljeba, koji mu nijesu na davali. Hranio je svinje, što je zaJevreje bilo krajnje poniženje, jer su smatrane za nečiste životnje.Ali ni od tih pomija nije smio jesti. I onda „došao je sebi“. Odlučiose vratiti ocu, da traži oproštenje i milost, da ga nedostojnog primibar kao jednog od slugu. I taj susret, kada ga Otac čeka još izdalekai trči mu u susret, jer mu se vraća sin, koji je bio mrtav a sad je živ,koji se vratio sebi i svojemu Ocu. I kada bludni sin govori : „ Zgri-ješio sam Nebu i tebi Oče, primi me...“, a otac mu ne da dalje go-voriti. Nego poziva sluge, da mu daju prsten, da zakolju ugojenotele, i da pripreme gozbu, jer mu se vratio sin „koji je bio mrtav, asada je živ“!

I svi znaju ovaj dio priče, ali kao da se zapostavlja ono sačime je Isus završio ovu nadahnutu propovijed. A završio ga je sapričom o drugom sinu, koji je svo vrijeme bio u kući, radio sa osta-

265metanoja

lim slugama svog oca na poljima. I kad je iz daleka čuo veselje izkuće, i kad su mu sluge javile da se vratio njegov bludni brat i kakoga je Otac dočekao, učinio mu čast i milost, ovaj drugi sin je pobi-jesnio i nije želio da dođe kući. Došao je Otac i ovome sinu u su-sret, da ga pita zašto je ljut. Ovaj drugi sin mu odbrusi, da je čitavživot on njemu služio, a ovaj mu ni jarenije zaklao da se ovaj proveseli sa drugo-vima, „a ovome tvome bludnome sinu,koji je proćerdao sve, ugojeno si tele pri-premio“. A otac mu kaže: „Pa sine, svemoje je tvoje bilo, zar sam ti neštouskraćivao! Danas tvoj brat se vratio sebi,bio je mrtav, a ponovo je živ, zar se danasne bi trebao radovati!“.

I o tom drugom sinu sam želiodanas nešto reći. Bojim se da je ova pričatrebala da se zove DVA BLUDNA SINA ili DRUGI BLUDNI SIN. Jerovaj prvi se vratio sebi i vratio svojemu Ocu i svojoj kući. Ovaj druginikad nije ni bio svoj, a upao je u bunt protiv Oca i odbio da uđe ukuću.

Prvi je spoznao prihvaćenost, ljubav i milost Oca! A drugi je,u svojemu ponosu, ostao u mržnji prema svojemu bratu, u nekomlegalizmu i nekoj „pravdi“ koja nije Očeva. Za ovakve „samopra-vedne“ predviđena je najcrnja tama i škrgut zuba. Jer, nema većegpakla od onog kojim putuju oni koji misle da svojim djelima mogudoseći Nebo, da su bolji od drugog, da mogu zaslužiti milost i lju-bav očevu.

Nema pokajanja (Metanoje) bez spoznanje i priznanja svo-jih grijeha, niti povratka Kući bez traženja i povratka sebi. Onajdrugi „pravedni“ sin, i nije bio sin, već više neki sluga, željan svega,ali u svojoj lažnoj poniznosti nije smio da prizna i da živi ono što muje na srcu, misleći da će njegov Otac da ga odbaci. Mislio je da ćepoštovanjem svih normi lijepog ponašanja, steći ljubav i prih-vaćenost. Ali bijes zbog ljubavi prema sinu koji se vratio razotkrioje njegovu tamu.

Zato je ova priča za nas opomena da se okanemo puste re-ligioznosti, lažne poniznosti, licemerja i da primimo milost i dadamo milost, da ne sudimo, da nam ne bi bilo suđeno, da ne biostali sami, besplodni i gorki kao ovaj drugi bludni sin. Da se neprevarimo i ostanemo na polju i da se nikad ne vratimo kući.

266 metanoja

Nema većeg pakla od

onog kojim putuju oni koji

misle da svojim djelima

mogu doseći Nebo, da su

bolji od drugog, da mogu

zaslužiti milost i ljubav

očevu.


SIROTI SAMSON

Mislim da ne postoji čovjek koji ne zna priču o Samsonu iDalili. U osnovi je to tragična priča o vođi jednog naroda koji je bioobdaren nadčovječanskom snagom i koji je bio ratove za svoj upla-šeni, nemoćni, porobljeni narod. To je priča o jednom božijem na-zireju, koji je držao običaj i zavjet bogu dat od strane njegovihroditelja, tako što nije šišao svoju kosu ni bradu i nije pio alkohol.U tom zavjetu je ležala čudesna snaga, kojom je mogao zadavitilava golim rukama, isprebijati na desetine neprijateljskih vojnika,

sasušenom viličnom kosti magarca, poki-dati kanape kojima su ga vezivali kao dasu od vunenog konca ... Samson je faktičkisam vojevao bitke i dobijao ih. Oslobodioje svoja plemena ropstva. Jak vođa i ne-moćni narod bez oružja, uspjevali su da iz-vojevaju pobjede i slobodu. Ni višestrukojači osvajač sa naprednim oružjem (jer suprije otkrili gvožđe i imali su gvozdenaoružja) nije uspjevao da nadvlada Samso-novo pleme.

Ali postojalo je jedno oružje, koje je oborilo tog „super-mena“ Samsona. Nije to Dalila, kako mnogi misle, i ljubav premanjoj, iako je ona bila pripadnica neprijateljskog naroda, kao MataHari, prostituka sa zadatkom. To nije ni grijeh bludničenja, jer jejasno da je Samson iz nekog razloga bio slab na kurve. Sve je na-ravno povezano, ali oružje koje je presudilo, i došlo glave Sam-sonu, je DOSADNO, UPORNO ISKANJE!

Na sve je bio jak, ali je poklekao pred maltretiranjem jednežene. Ona mu je zvocala, manipulativnim tehnikama uporno tra-žila da otkrije tajnu svoje snage. Siroti Samson, priznao je pod po-znatim pritiskom žene: „Ti me ne voliš, jer da me voliš ti bi menirekao...“ i tako tehnikama vruće hladno, dok mozak ne eksplodira.Kao da mogu vidjeti te scene, prvo ljubaznim umilnim glasom:„Dragi, ljubavi moja jedina, ajde reci mi, molim te, ajde, ajde...Pliiiiz, pliiiiz...“, pa kad ne upali onda ljutito „Meni i ne treba ovajbrak ako nijesmo iskreni... Odlazim pa ti nađi drugu budalu... Nikadme nijesi ni volio“.... I čovjek popusti pred kontinuiranom upo-rnom šikanijom i pade u okove. Ošišali su mu kosu, vezali ga, izva-dili mu oči i ponizili pred svima.

Sa druge strane, radeći u kabinetima predsjednika i po-tpredsjednika nagledao sam se ljudi koji su na taj način, dosadnim

267metanoja

Oružje koje je presudilo, idošlo glave Samsonu, jeDOSADNO, UPORNO

ISKANJE!

upornim iskanjem, dobili svoja prava, čak ostvarili i značajna sre-dstva. Sjetih se i priče o udovici i nepravednom sudiji koju je Isusispričao. Žena je iz dana u dan dolazila ovom nepravednom sudijida je zaštiti i da dobije svoje pravo. Kaže Isus da ako se ovaj sudijai nije bojao Boga, i nije stidio ljudi, uslišio je udovicu zbog do-sađivanja. Pa kaže: „Koliko više neće pravedni Bog, uslišiti njegoveizabrane koji ga mole dan i noć!“.

Moja možda i najveća mana je što nemam odlučnosti daotkačim nekog ko mi dosađuje, niti sam spreman da uporno tra-žim nešto za sebe. U principu sam lako popuštao ljudima koji mi senakače na život i traže nešto za sebe. A sa druge strane, ako samse i nakanio jedva da zamolim nekog da mi učini uslugu, ako bi meodbio, više mu se nikad ne bih obratio ponovo. To nije dobro nitiispravno, jer i Bog nagrađuje one koji su istrajni u molitvama i istra-javaju u naporima da ostvare pravedne zahtjeve i ciljeve.

Utjeha mi je, što je Samson u svome porazu, zavapio Boguda mu da još jednom snage i uspio da obori stubove grada i daubije u jednom trenu više neprijatelja nego za svih 40 godinaborbi. Pa su njegov poraz i pogibija bili efikasniji od svih pobjedanjegovih sunarodnika. Ali ovu lekciju ipak trebamo naučiti lekcijuo snažnom uticaju koji donosi uporno dosadno iskanje.

268 metanoja


GUBITAK AUTORITETA

Ovih dana smo imali iznenadnu smrt u familiji. Mogu reći danajžešće krize koje se dešavaju u našim životima izazivaju pro-past, gubitak ili smrt onih koji su nam predstavljali autoritet. To suljudi čije su mišljenje i odluke rado slušali, koji su bili naša vodilja,naš oslonac. Istinski autoriteti su pravo bogatstvo u razvoju nekihličnosti. Smrt oca koji je imao autoritet nad svojom djecom je praviprimjer da se opiše koliko bolno to iskustvo može biti. Znammnogo primjera iz istorije, kada su smrću velikih učitelja, vođa, na-stupale duboke traume za čitav narod. Pravi autoritet podrazumi-jeva pozitivan uticaj koji neka osoba ima na drugu, kao plodjednog trajanja, iskustva i povjerenja zasnovanog na nekim mo-ralnim vrijednostima, nekom specifičnom znanju i mudrosti. Gu-bitak takvog autoriteta je skoro nenadoknadiv, ali svakako je znakda mi moramo nastaviti da svoj život živimo dalje i da se iz-građujemo na tim vrijednostima, da i mi jednog dana zauzmemo

mjesto autoriteta i da budemo nekomono što su nama bili ti ljudi čije je „zapo-vijesti“ bilo tako lako i slatko poslušati.

Ali htio sam da govorim i o jednomdrugačijem gubitku autoriteta, tačnijestrahu od tog gubitka koji je donio mnogozla svijetu. Pretežno je mišljenje da ljudiu svojim ambicijama da se domognu uti-cajnog mjesta (sinonim za autoritet) činenajviše zla. Svakako da sebične ambicijeza nekim instutucionalnim autoritetom,

mogu donijeti mnogo razdora, borbi i osvete, čak i krvi. I taj „putka vrhu“ odnosi svoje žrtve. Ali, one su mnogo manje od onih žrtvikoje nastaju kad se neko domogne tog uticajnog mjesta i kadapočne da dejstvuje strah od „puta ka dnu“. Dodao bih i sujetu,jednu od prvih pratilja nakaze koja se zove strah od gubitka auto-riteta! Zašto je više žrtava? Pa, jednostavno zato što ste mnogojači na položaju, nego dok ga pokušavate osvojiti. Zbog stvarnevlasti u rukama onog koji boluje od ove fobije štete su ogromne.Osjećaj da gubite autoritet nad ljudima koji su vas do juče bespo-govorno slušali (pa makar taj autoritet ne bio stvarni već institu-cionalni), nepodnošljiv je za labilne osobe, koje su gradili svoježivote na onome „šta si“ a ne „ko si“. U tom strahu, odnosno pa-nici, ljudi su spremni da prijete, da manipulišu, da varaju, lažu,kradu, pa čak i da ubijaju, da bi se održali.

Istorija je puna tih primjera - od porodičnih zlostavljanja i

269metanoja

Istinski autoriteti su pravobogatstvo u razvoju nekih

ličnosti.

ubistava, pa do političkih i vjerskih pro-gona, bratoubilačkih ratova i diktatura.Teror nad „neposlušnim“ koji osporavajuove lažne autoritete traje od kad ječovjeka do danas. Što je veći ulog, odno-sno mjesto od većeg uticaja, potencijalnosu i veće i dalekosežnije posljedice. Zatokarakter treba da prati nivo autoriteta.Ljudi labilnog karaktera, kada prije vre-mena dođu na visoke pozicije od autori-teta , ili suviše mladi postanu roditelji, rizikuju da ih to uništi, ili, štoje još gore, uništi one koji se mu podložni ili zavise od autoriteta.Nije poguban gubitak autoriteta. Čak je neminovan i koristan zaneke. Strah od tog gubitka je destruktivan!

270 metanoja

Zato karakter treba da

prati nivo autoriteta.


ČARLI BRAUN

Počeću dijalogom iz crtanog filma Čarli Braun, kad Lusi lju-tito kaže Čarliju: “Željela bih da promijenim svijet!”. “A od čega bipočela?” upita Čarli. “Od tebe!” reče Lusi.

Često smo nažalost kao ova naprasita djevojčica Lusi, pakad razmišljamo o željenoj promjeni mislimo da tamo neko drugitreba da se mijenja. Mi, zapravo, samo možemo mijenjati sebe,odnosno naše stavove.

Čitam iznova jednu knjigu DžonaMaksvela, koja govori o stavu, tačnijepromjeni stava kao pokretaču poztivnihpromjena u nama i oko nas. Istina je to daproblemi ne leže u nekom tamo ČarliBraunu, već često mi nemamo ispravanstav prema stvarima koje nam se deša-vaju.

A koji je to stav? Najbolje ćemo gavidjeti iz riječi koje izlaze iz naših usta, na osnovu onogo šta radimoi onoga što mislimo i želimo. Promjena stava donosi promjenu gov-ora, a ona, dalje, donosi promjene u odnosima sa drugima i brzouvidjamo da su i one, dojučerašnje ogromne, prepreke neopraš-tanja, gorčine i ćutanja - rješive.

Tu je i promjena u djelima. Jer, kao što neko reče, lenjost jetajni sastojak neuspjeha, koji najčešće ostaje tajna onima koji su gadoživjeli. Tako da moramo pokazati konkretnim djelima ono u štavjerujemo i što nam je u srcu. Takva djela su plodotvorna i donoseželjeni rezultat. I na kraju, moramo da pokažemo istrajnost i volju- tada sve djeluje nama u korist, pa i trenutni neuspjeh. Jer, akoimaš dobar stav u tim iskušenjima, možeš da ojačaš i dobiješ pri-jeko potrebno iskustvo i stručnost.

Mi nijesmo pozvani da budemo kao Lusi, i da se bavimo imijenjamo druge, da mislimo ako se taj i taj “makne” ili promjeni,onda će mi svanuti. Ne, nažalost to se ne dešava, mi jedinomožemo, ako hoćemo, da mijenjamo svoj stav i način razmišljanja.A ta naša unutrašnja promjena, do koje dolazi u našim glavama inašim srcima, po onom buterrfly efect-u sa početka bloga,donijeće željenu promjenu svijeta oko nas.

271metanoja

Promjena stava donosipromjenu govora, a ona,dalje, donosi promjene u

odnosima.***

Lenjost je tajni sastojakneuspjeha, koji najčešćeostaje tajna onima koji su

ga doživjeli.


VELIKI INKVIZITOR

Od svih pisaca, za mene, u vrhu je Dostojevski, a od svihnjegovih djela u samom vrhu su “Braća Karamazovi”, a od svihglava te knjige u vrhu je priča o Velikom inkvizitoru! Čitao sam jeprije 20 godina. I danas je živa u meni i sjećam je se. Koliko putasam pomislio šta bi bilo kad bi Isus danas opet sišao među nas,onakav kakav je bio za onih 33 godine, dok je živio u Judeji prijedvije hiljade godina. Onda se iznova sjećam ove priče i mislim daje Dostojevski taknuo u samu srž ljudske duše, pokazao nam da biGa mi vjerovatno, čak sigurno, opet razapeli.

Veliki inkvizitor hapsi Isusa koji je već počeo da iscjeljujesve koji su ga prepoznali i molili za pomoć. Izriče optužbu protivIsusa koji je po njemu pogriješio prilikom kušanja u pustinji. Da jetrebao da prihvati ponudu Sotoninu. Da su to ukapirali sveštenici.Da su oni tu ponudu prihvatili. Ako treba da bude neko prokletneka budu tih stohiljada sveštenika a da se „spasi“ cio narod. Itaman su svi bili sretni, kad On opet dođe da im smeta.

272 metanoja

Inkvizitor mu reče kako su oni dali običnom narodu ono štomu treba. Dali neukom narodu hljeba, čudo i carstva zemaljska,da ih uživaju bez griže savjesti, a koje je Isus odbio.

I to je nevjerovatno, od kada ječovjek susreo živoga boga, od tada je i ovapobuna. Čovjek traži da napuni svoj sto-mak, a Bog mu nudi duhovnu hranu kojaispunjava dušu. Ljudi traže performans ičuda da bi vjerovali, a Bog im nudi vjerukoja čini čuda. Ljudi traže da vladaju cije-lim svijetom, a Bog im nudi carstvo nebe-sko i desno mjesno kraj njegovog trona.Pa pošto ne mogaše sami da to dosegnu,umjesto da prihvate Božiji način, Veliki in-

kvizitor na čelu cijele crkve je odlučio da se žrtvuje i da ponudi rajinešto „više“ od onog što je Isus dao. Uzeo je prokletstvo na sebe,da bi dao mirnu savjest i radost ljudima. Da slobodno idu po svojusreću, trbuhom za kruhom, da jure za čudima i najvišim moćnimmjestima i slavom.

Taj Isusov poljubac kojim se završava ova priča ostavlja nassve začuđene. To je onaj odgovor na onaj poljubac Judin, kojim gaje ovaj izdao i predao vlastima. Jer Isus je mnoge ambiciozne ra-zočarao, mnoge koji su u njemu vidjeli način da vladaju, način dadobiju društveno priznanje. Juda je bio blagajnik, i mogao je davidi koliko je silan novac prolazio kroz njegove ruke i koliko je Isusbio široke ruke, da je potrošio sav novac na siromašne. Vidio jesebe kao ministra finansija u budućoj vladi Isusa. Ali razočaralo gaje kad je shvato, da On koji je bio istinski car nad svim carevima,nema ambicija da povede revoluciju i zbaci okupatora i da mačemdođe na vlast.

Mislim da Veliki inkvizitor čuči u svakom od nas, onaj kojipodiže teške optužbe protiv Boga i protiv slobodoumnih, koje spa-ljuje na lomačama.

To je ona ista logika, koja i danas govori da Crkva spašavačovjeka, odbacujući spasenje kao ličnu odluku o prihvatanju Isu-sove žrtve za naše grehe. Crkva sebe smatra mučenikom koji preu-zima grijehe i neznanje ljudi na sebe, pa ona oprašta i umirujesavjest. kao da Hristove rane nijesu dovoljne, pa hoće da ona do-vrši djelo spasenja koje je već savršeno, da ponudi raj na zemlji,jer onaj Hristov, nebeski i vječni, nije dovoljno dobar. Crkva nudisigurnost rituala, performans religije i čuda i moć zemaljske vlastii uticaja, pošto Isus sve to odbi, zarad žive vjere u Oca nebeskog iopravdanja svih naših grijeha, bolesti i slabosti, kako bi mogli da

273metanoja

Da li bi i danas prvi raza-peli Isusa oni koji su nje-govi najrevnosnijisveštenici, koji vladaju ibiju bitke u Njegovo ime?!

ispunimo pravedni zahtjev njegovih zapovjesti da ljubimo Boga ijedni druge kao sebe same.

Pa nas ova priča iznova bode i pita kakva je naša vjera i dali bi i danas prvi razapeli Isusa oni koji su njegovi najrevnosniji sve-štenici, koji vladaju i biju bitke u Njegovo ime?!

274 metanoja


POSLJEDNJI KAO PRVI

Nekoliko puta sam mijenjao kolektive. Zapazio sam zaviststarih radnika kod kadrovskih promjena. Kad god bi dolazili novi,sposobniji ili još gore, manje sposobniji, koji bi dobijali sličnu platui sličan položaj kao oni koji su tu već godinama, to bi izazivaloburnu ili potmulu reakciju “starosjedilaca”! Pa uđu u neki nega-tivizam, koji ih nagoni na neke ružne reakcije, bunt, nerad, ogo-varanja i podmetanja.

Sjećam se: jednom prilikom sam unaprijedio jednog sara-dnika - od običnog činovnika je postao šef odjeljenja. Udvostručio

mu faktički platu. To je bilo kao u bajci. Aonda, poslije nekog vremena, upraznilo semjesto rukovodioca sektora u kojem je tajbio šef odjeljenja, pa sam na to mjestodoveo nekog sa strane, koji je time postaonjemu šef. Izbio je “kuršlus” upravouzrokovan od radnika kojeg sam većznačajno unaprijedio. On se najvišebunio: kako ovi koji dolaze sa strane dabudu prvi i da imaju veće plate, od onihkoji su tu godinama! Kao: on treba da ih

obučava, jer se nagledao dosta tih neukih šefova. Došlo je do toga,da sam zamalo odlučio da ga vratim na stari posao. Pitao sam se:Zašto? Zar nisam tom čovjeku već dosta “učinio”, dao mu položaji platu kao ni jedan prethodni direktor.

I onda, sjetih se priče o “radnicima jedanaestog sata” kojuje pričao Isus svojim učenicima. Gospodar od vinograda izašao jerano ujutro u grad da unajmi radnike. Pogodi se sa njima da svimada po jedan denar. (U to vrijeme denar je bio izraz vrijednostijedne pune dnevnice, danas oko 30 eura.) Izađe oko trećeg sata (toje oko 9h, jer dan se računao u 12 sati, počev od svitanja do smrka-vanja) i nađe još neke besposlene, pa i njih pozva da rade, i reče“daću vam što je pravo”. Izađe opet oko 6. i 9. sata dana (12h i15h) pa opet nađe neke besposlene, i njih pozva u vinograd. I nakraju, izađe oko 11. sata (to je pred smrkavanje) i nađe neke kojeniko nije htio da unajmi. Pa i njih pozva. Kad se smrklo, pozva svena isplatu. I svima dade po denar. A onda se pobuniše oni prvi, jerih je izjednačio u plati, a oni su čitav dan radili i mučili na žegi.Onda ih gospodar upita: kakvu ja nepravdu vama učinih, zar vamnisam dao što smo se pogodili. Uzmi svoje i idi! Što je tebi oko za-

275metanoja

Njihov pogrešan stav ih jesrozao na posljednje

mjesto.

vidno što sam ja dobar, i što hoću i ovome zadnjemu da dam kaoi prvome. Zar ja ne smijem činiti sa svojim novcem što je menimilo?!

I onda je Isus završio riječima da će “mnogi posljednji bitiprvi, a prvi posljednji”! I to je ono što od postanka ljudskog rodaizaziva najviše kontradikcije i nerazumijevanja - Božija milost! Našapravda nije božija pravda. Naši standardi nisu Njegovi, hvala Bogu!Njegova milost je bezgranična i umjesto da u nama izaziva zahva-lnost i strahopoštovanje, mi zapadamo u zavist i bunt. Takvi kojisu zavidni na Božiju milost biće posljednji, ma koliko se trudili i bilivrijedni. Njihov pogrešan stav ih je srozao na posljednje mjesto. Amnogi posljednji će biti prvi, jer upoznaše milost Božiju i njihovosrce ostade zahvalno. Jer razumješe da se svima zapravo smilovao,i da žive i uživaju blogoslov zbog nezaslužene Njegove naklonosti!

276 metanoja

ponedjeljak, 21. novembar 2011.

NE HVALI SE PRED CAREM

Sjećam se da sam veoma mlad, sa samo 30 godina, došaona visok položaj sekretara ministarstva. To je druga pozicija u mi-nistarstvu. Sekretar je zadužen da koordinara sa svim sektorima idrugim organizacionim jedinicama. I na moje čuđenje prošaodosta težak period škole poniznosti. Najteže su mi padali pone-djeljci kada smo imali uže i šire kolegijume. Ministar bi vodio sa-stanak, a bili su prisutni svi pomoćnici i načelnici odeljenja. Kad bise otvorila neka debata, ako bih se uključio da nešto kažem kaonovi sekretar, odmah bi me poklopili one stare kolege. I ministarbi njih poslušao jer je u početku imao više povjerenja u njihoveprocjene nego moje. Dešavalo se da me posebno poklapa nače-lnik odeljenja koji je za dva ranga niži od mene. Šta bi značilo dasam ja pred ministrom, počeo da se pozivam na svoju poziciju i damora da mene posluša. Tek bi tada se prosuo. Jer pozivati se nafunkciju nekom ko ti je tu funkciju dao je komično, odnosno tragi-komično.

Ćutao sam i gutao, i dobro sam činio. Učio sam jednu dobruškolu poniznosti. I onda jedan dan nađohtu mudru Solomonovu izreku: „Ne hvali se(svojim položajem) pred carem...“. Pomi-slimo malo, koliko je besmisleno da mini-star se hvali svojim životnim uspjesimapred Predsjednikom na čiji je prijedlogimenovan i zbog koga je i stekao ugled ineki imetak! Pa kad ga ovaj za nešto pre-kori, da mu ovaj odgovori: „Kako ti topričaš sa mnom ja sam ministar toga itoga!“.

Koliko bi bilo besmisleno da se poslijediplomac hvali svommentoru profesoru primarijusu kako ima visok prosjek i kako je uroku završio fakultet! I onda sam razumio, a što sam mnogimmojim saradnicima govorio, da se paze onoga što ih čini velikim, daim je to kao kamen spoticanja, kao neki minus i zamka, a ne ni-kako nešto što im daje za pravo!

A koliko je tek besmislenije se hvaliti pred Bogom, koji jecar nad svim carevima, za bilo šta što imamo i što smo postigli.Izađimo ovo veče dok je još vedro zvjezdano nebo, zagledajmo sekoju minutu i sagledajmo čitavu tu vaseljenu, to mnoštvo zvijezdai sazvježđa. Pa pomislimo koliki je On, kad je sve to što možemosamo naslutiti, puko podnožje Njegovih nogu. Stanimo pred tom

277metanoja

Pred ovom veličinom i predsvakom veličinom koja namje data u našem životu, jersvaka vlast i svako očin-stvo, dolazi od Ocanebeskog, jedini je ispravanstav, stav poniznosti iduboke zahvalnosti za onošto nam je dato!

veličinom i iznesimo nekakvo hvalisanje. Pa makar i čitavom Ze-mljom da zavladamo samo bi zaslužili obični prezrivi osmjeh. Ka-žimo mu šta smo sve stekli „sa svojih deset prsta“, kako smo dalekodogurali i koliko se nekretnina vodi na nas u katastru, koliko imamonovaca na bankovnom računu i koliko smo mudri i kakve smo di-plome stekli? Hoćemo li ga fascinirati? Bojim se da ne!

Pred ovom veličinom i pred svakom veličinom koja nam jedata u našem životu, jer svaka vlast i svako očinstvo, (autoritet imoć) dolazi od Oca nebeskog, jedini je ispravan stav, stav ponizno-sti i duboke zahvalnosti za ono što nam je dato! Zato i stoji ona iz-reka stara: „Šta imaš što nisi primio, pa što se hvališ onda tim kaoda to nisi primio!“

278 metanoja


PUCANJE ŠAVOVA

Večeras sam čuo za još jedno samoubistvo. Ubio se, nekadajedan od najvećih preduzimača u svom gradu. Zaista, baca u očajkad iznova čujemo da je neko sebi presudio. Pitamo se dokle?Zašto ljudi to čine? Ne znam o kome je riječ i zaista nemam na-mjeru da ulazim u ičije pojedinačne razloge. Samo želim da otvo-rim neka pitanja. Ko puca? Ne pričam samo o tom pucnju u sebe,već o pucanju koje je prethodilo.

Čovjek puca u sebi često i to je, vjerovatno, normalno. Ja sam doživio jedno pucanje u glavi. Skoro sam ga mogao

čuti. Ušao sam u projekat, pun radosti i jedne duboke presvje-dočenosti da trebam da uđem u krupan posao (barem za mene)koji je bio vrlo značajan iskorak na finansijskom planu. To je kao

279metanoja

kad prelazite iz jedne niže lige u veći rang takmičenja. Do juče stebili prvaci u drugoligaškom takmičenju. Ali, u višem rangu tak-mičenja, protivnici su mnogo jaki. I meni se desila takva krizna si-tuacija, čitav posao je visio o koncu, stigao je nalog da se svezaustavi, a ja sam uložio sve što sam imao, plus sve što sam uzaj-mio od prijatelja, plus sve pare koje sam unaprijed dobio zarobu.Moj partner je takođe sve uložio. Kad su mi javili telefonom,pošto sam bio na odmoru sa porodicom, ušao sam u sobu, staopred Boga i u sebi vrištao. I tada, samo je nešto puklo u glavi, uušima mi je zazvonilo a nastala je nekakva tišina. Izašao sam izsobe. Bukvalno u istom trenu je uslijedio sljedeći poziv. Obavije-stili su me da neće biti stavljena zabrana, pod određenim uslo-vima.

Da bih objasnio o kakvom se puca-nju radi, ispričaću vam onu priču o prvomsusretu Petra i Isusa. Dok se Petar sa bra-tom i prijateljima iskrcavao na obali i praomreže poslije jednog cjelovečernjeg ne-uspješnog ribolova, Isus mu priđe i zamolida ga odveze brodićem tik od obale, poštose skupio veliki naroda da ga sluša a samale distance na vodi, izuzetno se čujegovornik i vidljiv je svima, a ne mogu muse pribijati. Mada bijaše umoran,Petar prista. Kad je završio Isus,reče Petru da sa ostalim prijeteljima ode u dubinu sa njim i da bacemreže gdje im On kaže. A Petar, iskusni ribolovac uz mrmljanje daje čitavu noć pokušavao i da nema ribe preko dana na tim mje-stima, prihvati savjet ovog stolara Isusa, jer ču mudre riječi koje jepropovijedao. I desilo se čudo.Na mjestu gdje mu je Isus rekao dazabaci, izvukao je toliko ribe da su mreže sve popucale. Morali suzvati druge čamce da im pomognu. I kad su izvadili svu tu ribu učamce, umalo se i oni ne potopiše. I tada Petar, osvjedočenčudom, sa očajem zamoli Isusa da ga ne dotiče jer je shvatio kolikije grešnik. Petar je od tog dana pa do kraja života, ostavio ribare-nje i slijedio Onog koji je kadar ispuniti svaku njegovu potrebu. I toizobilno, spram veličine Njegove slave.

Postoji taj trenutak pucanja, zbog kojega neki izaberu smrta neki izaberu život. Pucanje se dešava zbog količine blagoslovakoji dolazi u nečiji život. Ali nijesu svi spremni da podnesu blago-slov. Njihove mreže nijesu bile spremne, niti njihovi čamci, da pri-hvate velike stvari.

Koliko puta smo mi molili da nam se dese neke velike stvari,a kad nam Bog odgovori, dešavaju se pucanja. Neki ljudi nijesukadri da prihvate velike blagoslove. Iznenadno bogatstvo, uspjeh

280 metanoja

Nijesu svi spremni da pod-

nesu blagoslov.

i slava za neke su bili pogubni. Tražimo, ali nijesmo kadri to da pri-mimo. Mali je kapacitet naše duše. Kao kada u onaj laneni džakpočinješ da trpaš nešto mnogo veliko pa šavovi počinju da popu-

štaju.Ja nijesam bio spreman još da pri-

hvatim veći posao i veći novac, dok nije-sam zavapio i desilo se to škljoc u glavi. Jasam prešao tada na jedan veći nivo milo-sti. Kao što reče jedan moj prijatelj Joel,kad pređeš iz zone stotica, u zonu hiljadaeura, pa onda iz zone hiljadarki u zonu de-setina hiljada itd. Neko može da podnesei milijarde kao Bil Gejts i da ostane jedan

normalan čovjek.Ali novo vino se sipa u nove mjehove! Jer ako se sipa u

stare, stari se pokidaju i propadne i mjeh i svo ono dragocjenovino! Kada rastemo, garderoba nam okraća i puca na prevojimalakata i koljena. I tek kad porastemo spremni smo za veće stvari,odnosno garderobu.

Ali mi nijesmo spremni da tražimo Boga, prije nego dobi-jemo blagoslov. Pa nam se dešavaju pucanja kao kod Petra u ovojpriči. Ne samo to, nego naš blagoslov može potopiti i naše prija-telje i najbliže, ako nijesmo spremni da živimo po višim standa-rdima, koji važe u prvoj ligi takmičenja u koju prelazimo.

Mi želimo velike stvari, ali hvala Bogu što nam ih odlažedati, jer bi nespremni mogli doživjeti propast. Nijesmo spremni,popucali bi, a mi mislimo da Bog neće da nam ih da i da mu nije-smo mili!

Pucanje mreža Petrovih nije se desilo od cjelovečernjegmukotrpnog bezuspješnog lova, već od nenadanog uspjeha za kojinjegova brodica i njegove mreže nijesu bile spremne. Tako, vjeru-jem je da uzrok pucanja nekih ljudi bila njihova nespremnost da senose sa velikim stvarima i izazovima. Možda su bili prvi u seli, alinijesu mogli da se snađu u velikom gradu, bili prvi u drugoj ligi alinijesu mogli da podnesu borbu sa prvoligašima! Neki možda iumiju da se nose sa nevoljama, ali su uspjeh i brzi dobitak zamnoge veliko i preteško iskušenje.

281metanoja

Mi želimo velike stvari, alihvala Bogu što nam ih od-laže dati, jer bi nespremnimogli doživjeti propast.


BRONZANA ZMIJA

Kad slomiš nogu ne ideš kod ljekaraopšte prakse, već kod specijaliste - orto-peda. Kad ti se pokvari auto, ideš kodmehaničara. Kad imaš problema na emo-tivnom planu, ideš kod nekoga ko je iskus-niji, koji te može poučiti, ko je prošao uživotu mnogo toga. Kad imaš problema uposlu, posavjetovaćeš se sa nekim ko jeuspješan na tom planu i ko je radio takveposlove. A kad imaš problema u duši, ideškod psihijatra - on je neko ko zna, jer jeizučavao tu problematiku, na osnovu tuđeg ili svog iskustva. Alikad imaš problem sa grijehom, sa nemirom i sa savješću, ideš kodsveštenika. A ako niko ne pomogne okrećeš se Bogu? Da je srećeišli bi obrnutim redom, pa bi i ovi prvi imali lakši posao!Ali, ima jedna osobina Božija, koju sam ukapirao, a koja ga kvali-fikuje da može biti od pomoći. To je da je u svemu bio kušan kaoi čovjek, samo ne u grijehu. Samo onaj ko je postao grijehom možerazumjeti kako je nekome ko nosi taj teret na duši. Samo neko koje bio slomljen, neće zgaziti stučenu trsku i neće ugasiti tinjalu svi-jeću. Samo neko ko je bio osramoćen i ponižen, može saosjećati sanekim ko je to doživio. Samo onaj ko je bio odbačen i nevoljen,može utješiti siroče. Samo onaj ko je oplijenjen do gole kože i pro-gnan, može razumjeti onoga ko je ostao bez ičega.

Zato jedna od meni najmoćnijih simbola koji prikazujupravo značenje Hrista, je njegovo upoređenje sa Bronzanom zmi-jom, koju je Mojsije podigao na svoj štap u pustinji. Da pojasnim,zbog mrmljanja i pobune naroda protiv vođstva zbog dugogodi-šnjeg lutanja po pustinji, logor su napale ljute zmije, te stadoše daujedaju ljude i veliko mnoštvo izgibe. Ali, Mojsije je molio Boga iovaj mu dade rješenje: da se napravi bronzana zmija, da sepodigne visoko na štap. Svako ko bi pogledao na nju u vjeri, bio biiscijeljen. Apostol i Jevanđelista Jovan, uporedio je podizanje ovebronzane zmije na štap sa Isusovim raspećem na krstu Golgote.Da niko ko uzvjeruje ne pogine, nego da ima vječni život.

Djeluje pregrubo i kontradiktorno da se Hristovo Raspećedovodi u vezu sa zmijom zvanom Nehušta, ali nije. Kao što je zmijaod bronze, tako ni na Isusu nije bilo nikakvog sjaja, nikakveposebne ljepote zbog koje bi ga voljeli. Kao što je Nehušta bilaista kao problem zbog kojeg je ginuo narod u pustinji, tako je Isuspreuzeo grijehe na sebe i postao grijeh! Ne polovično već 100%

282 metanoja

Ako ti je slomljeno srce od

uvreda i ujeda zmija - imaš

svoju prvu i hitnu pomoć -

podigni oči i pogledaj,

uzvisi Ga i proslavi.

grijeh. Postao je potpunobolestan, potpuno slab, po-tpuno izranjavan, potpunosmrtan. Zmija.

Klin se klinom izbija, zarne?

To je najbolja slikaiscjeljenja po vjeri. Od svihonih ujeda zmija ljutica kojemi svakodnevno doživljavamoposebno kada negodujemo,kada smo negativni, kada sesvađamo, imamo isceljenjeako promijenimo fokus idignemo oči sa otrovnicana onu Zmiju koja stojina krstu. Bog nam nijedao neko sredstvo zamasovno uništavanjetih gmizavaca da ihtučemo štapovima, dao nam je lijek, na način da možemo podićipogled na krst i da primimo svoje iscjeljenje po vjeri.

Postoji još jedna stvar i uslov, zmija Nehušta je morala bitipodignuta, da bude vidljiva svima, da bi mogla donijeti iscjeljenjeod ujeda. Tako je i Hrist morao je da se podigne na krst, da bi doniospasenje, i mora biti slavljen i uzdignut u našim životima na na-jviše mjesto da bi donio zdravlje i život.

Nije slučajno da i danas na svim kolima hitne pomoći (uCrnoj Gori) možete vidjeti veliki krst oko koga se uvija zmija. Takoi danas, ako ti je slomljeno srce od uvreda i ujeda zmija (osjetiosam kako može da boli), imaš svoju prvu i hitnu pomoć - podignioči i pogledaj, uzvisi Ga i proslavi. Čuda su moguća, rane same za-cjeljuju, jer “On ponese sve naše boli, slabosti i nemoći. RanomNjegovom mi se iscjelismo sasvim!”

283metanoja


SJUTRAŠNJI DAN

Jesam optimista, ali me je skupo koštalo kada sam išao bržeod života. Optimizam je jedno, a sanjarenje, lakovjernost i iracio-nalnost su nešto sasvim drugo. Fulao sam kada sam god na računneke očekivane dobiti, preduzimao neke akcije.

Sjećam se što mi je ispričao jedan kolega, šta je njegov po-znanik građevinski preduzimač uradio i totalno se upropastio.Upropastio sebe ali i sve koji su uložili u njegov projekat. On je oti-šao u banku i uspio da dobije kredit od pola miliona eura. Onda jesjeo i izračunao da će, kad izgradi zgradu i proda sve stanove, za-raditi stopedeset hiljada. Kupio je džip i druge statusne simbole i„ispucao“ svih 150 hiljada, tu zamišljenu zaradu. Onda nikad nijeuspio da sa onih 350 hiljada napravi zgradu i upropastio se.

Dobro kaže stara mudra izreka :“Ne hvali se sjutrašnjimdanom, jer ne znaš šta (sjutrašnji) dan donosi“.

Koliko se stidim kad se sjetim, koliko sam se hvalio neki bu-dućim uspjesima, rezultatima, funkcijama koje su mi obećane, anikad se nijesu desile. Koliko zavisti bih izbjegao da nijesam govo-rio o tim budućim dobrima koja sam očekivao. Strašno!

A koliko sam samo troška napravio, nervoze i dugova, jersam trgovao na račun „zarađenog“, a te pare nijesam nikad dobioili sam ih suviše kasno dobijao. Manje bih puta prekršio svojeobećanje, da ga nijesam bazirao na račun „sjutrašnjeg dana“ kojinije ni svanuo.

To što sam radio nema nikakveveze za vjerom. A pravdao sam se time.Kao, vjera je kad primaš nešto što još nisidobio. To i jeste tačno. Ali ne može se pro-davati vjera za večeru. Ne možeš trgovatisa njom. Ako i vjeruješ vjeruj za sebe, nedozvoli da drugi trpi zbog tog. Jer to i nijeono što je on spreman da vjeruje. Oh, sra-mota me je kad se sjetim. Kakve samfilmove vozao i šta sam sanjario, a nikadse nije ostvarilo. I nije to problem kad to držimo za sebe, problemje kad hoćemo druge da uvučemo u to svoje.

Moj pokojni stric Veljko, kojeg smo ja i brat mnogo voljeli,bio je veoma siromašan i narušenog zdravlja. Ali, znao je da pričašta će nam kupiti kad dobije peticu na lotou. Jednom će kupiti kola,drugom motor, biciklo... On je nekad dok je bio momak dobio pe-ticu na lotou, . To su bile ogromne pare. Trajale su mu manje od

284 metanoja

Jesam optimista, ali me je

skupo koštalo kada sam

išao brže od života.

dva dana. Moj otac i stričevi su kasnodošli, već je čitav hotel slavio Veljkov do-bitak. Uspio je da kupi samo jedno odjeloi kravatu. Bio je gospodin to jedno veče.

Ne znam da li su ti stričevi snovi ipriče, bili žal za propuštenim prilikama, dali bjekstvo od ružne svakodnevice, ali onje svojim snovima htio da nam kaže, nasvoj način, da nas voli, da bi nam dao sve,

da ima ali nema. Taj sutrašnji dan za njega nikad nije svanuo!

285metanoja

Manje bih puta prekršiosvoje obećanje, da ga nije-sam bazirao na račun „sju-trašnjeg dana“ koji nije ni

svanuo.

četvrtak, 24. novembar 2011.

NEĆU TE OSTAVITI

Istorija je puna biografija ljudi koji nikad nisu uspjeli, koji sunegdje stali na svome putu, izgubili sebe, svoju snagu i viziju. Imai puno velikih ljudi koji su doživjeli velikepadove. Oni najveći, koji su čak i u Biblijizapisani, takođe su imali sunovrate. To mise sviđa u Bibliji, što ne pokazuje svecekao ljude bez slabosti i mana, da bi mi ra-zumjeli kako u životu nije važno koliko siputa pao, nego da je važnije da si za jedanviše puta od toga ustao.

Ali ako ja čitam dobro Stari Zavjet,postoji jedan čovjek za koga nijesam vidioni jednom da se nešto spoticao, da jeskretao, da je padao. Toliko je bio uticajan da su se kod njega sku-pljali carevi, kneževi i vojvode da čuju savjet i pouku. On je po-stavljao i smicao careve.Taj čovjek se zvao Jelisija, običan čovjek iznaroda, zemljoradnik. Zapravo, nije baš bio običan, jer bio veomavrijedan i privržen porodici. Najveća čuda koja su ikada zapisanačinio je upravo ovaj čovjek. Od isceljenja pa do vaskrsavanjamrtvih. Otkud ovom čovjeku ovolika sila?

Od svih njegovih osobina mislim da je jedna presudna - LO-JALNOST. To se vidi po onom kako otpočeo svoje školovanje i svojuslužbu. Jednog dana dok je obrađivao zemlju, u sred velikog posla,došao mu je čuveni prorok Ilija i bacio plašt na njega, što je biopoziv za učeništvo i službu. Odmah je Jelisija ostavio sve i krenuoza Ilijom. Interesantno da je skoro uvjek božiji poziv stojao na lju-dima koji su bili u nekom poslu, a ne na nekima koji su čekali ispodkruške da im poziv padne sa neba.

I ono što sam naglasio kao ključno za njegov uspjeh i silu,odluka je Jelisijina da se ne odvaja od svog učitelja do kraja. Iakoje Ilija, veliki proročki učitelj i nekada najpoznatija ličnost u zemlji,sve više blijedio i povlačio u sebe i bio bez neke posebne javneslužbe, Jelisije nije odstupao od njega. Nije ga prezreo, nije ga ni-podaštavao, nije ga ostavljao. Kad je došlo vrijeme da se uzme Ilija,svi proročki učenici su došli Jelisiju i rekli da će Ilija umrijeti i da onisvi trebaju da nastave svojim putem. Jelijsije je to takođe znao, alise zarekao da ga neće ostaviti do kraja. I Ilija ga tri puta odgovaraod toga: Idi, jer Gospod me šalje... ali uzalud.

Jelisije je samo ponavljao: Tako živ ja bio, neću te ostaviti!I na kraju stigla je nagrada. Jelisija je zbog svoje vjernosti i

286 metanoja

Lojalnost firmi i poslovod-

stvu, jedan je od najvažni-

jih preduslova za uspjeh.

lojalnosti, prisustvovao momentu kada su vatrene kočije uznijeleIliju. Na Jelisija je sišao Ilijin plašt, dvostruko pomazanje i sila Duhasvetoga.

Neki su brojali čuda. I izračunali su da je Jelisija učini duploviše čuda od Ilije koji je bio jedan od najsilnijih proroka i čudotvo-raca.

I upravo ta lojalnost, odlučnost, istrajnost, odanost i vje-rnost učinila je Jelisiju onim što zaista jeste - silni sluga božiji.

Ja nijesam imao neke veze i nekog ko bi me gurao u karijeri.Ako sam u nečem i uspio to je zahvaljujući ovoj Lojalnosti, koju po-kušavam da njegujem kod sebe. Bio sam lojalan ljudima koji su mipomogli, dali šansu da radim. Lojalnost firmi i poslovodstvu, jedanje od najvažnijih preduslova za uspjeh. Jer i neprijatelji i konku-rencija cijene one koji su lojalni onima za koje rade.Niko ne voli i

287metanoja

ne cijeni „preletače“, pa makar im i doni-jeli veliku korist na štetu firme iz koje sudošli.

Kako je danas rijetko i divno čutionu riječ Božiju „Ako bi te i otac i majkaostavili, JA TE NIKAD NEĆU OSTAVITI!“.

288 metanoja

Jer i neprijatelji i konkuren-

cija cijene one koji su lo-

jalni onima za koje rade.


STRAH OD STRAHA

Čitam da jedna od najraširenijih i najperfidnijih bolesti da-našnjice nije neka infektivna bolest. Nijesu to ni rak ni dijabetis,ni neke slične poznate bolesti, već jedna „bolest“ duše koja sestručno zove anksioznost a praćena je simptomima panike, tje-skobe ili fobija. Ja nijesam stručnjak za te stvari, ali pitanja pro-mjene u duši kojima se bavim u ovom blogu, vjerujem da pomažuisceljenju i ovih duševnih smetnji. Anksioznost je posebno izra-žena kod žena.

Postoje ljekovi, razne terapije i savjeti stručnjaka, ali je vje-rujem da Sveto pismo otkriva pravu suštinu te napasti duše i dajeodgovor kako pobijediti strahove. Apostol Petar anksioznost zovezapravo „strah od straha“. U svojoj sabornoj poslanici, obraća seženama u crkvi i piše:

„Kao što Sara slušaše Avrama, i zvaše ga gospodarom; kojeste vi kćeri postale, ako činite dobro, i ne bojite se nikakvogastraha.”

Bojati se straha je stanje začaranog kruga. I ljudi i žene do-bijaju napad panike, ne od neke spoljne opasnosti, već od nekihsimptoma koji se dešavaju od straha koji osjećaju. Zapravo se bojestraha koji osjećaju. Djeluje nelogično? Nije, na žalost. Jer poku-šavaju da se odupru strahu koji može biti izazvan bilo čime. Poku-šavaju da ga potisnu, da ga prebrode ili da ga iskontrolišu, ali ondazbog nemogućnosti da to pobijede u sebi, u njima se stvara strahi frustracija, koja proizvodi napade panike a kasnije i stanje anksi-oznosti. Tako, zbog straha da im se ne ponovi napad panike, oni

289metanoja

počinju da se boje straha. Osjećaju da nemaju kontrolu nad njim.To stvara veliku nesigurnost i neizvjesnost, koja prati ovo stanjestraha od straha.Neću, mada sam čitao puno o tome, davati sa-vjete psihijatrijske, kako se treba suočavati sa ovim napadima.Želim samo da uđem dublje u biblijskistih, jer vjerujem da razo-tkriva najdubljeuzroke stanja, koje je za mnoge, a ženeposebno, nepodnošljivo.

Apostol ženama ukazuje na Saru,Avramovu ženu, čije ime znači „Majka kra-lja“. Ona je i simbolički i faktički začetnicačitave loze vjernika, jer je od njenog jedi-nog sina Isaka, koga je rodila u 90 - toj go-dini, nastao čitav jedan narod Izreal. AHrišćani su nebeski Izreal. Pa ako je Avramotac svih vjernika, onda je Sara majka, koja je svojim životom po-kazala, da je bila velika žena vjere, ali prije svega neustrašiva. Ne-koliko puta njen muž, koji je bio vođa velikog plemena, pokazao jestrah u mnogim kriznim situacijama. Ali Sara, žena ogromne lje-pote, bila je primjer neustrašivosti, svima ali i svojemu mužu. Prednaletom suše, Avram je krenuo u susjednu zemlju Egipat i tražio odfaraona dopuštenje da se tu nastani dok suša ne prođe. Uplašio seza svoj život, misleći da će ga ubiti zbog ljepote njegove žene a njuoteti. I predstavio ju je kao sestru faraonovim slugama. Ona istinai jeste bili njegova bliska rođaka, ali je prije svega bila žena. Rizi-kovao je njen život i podmetnuo je caru, da bi se spasio. Sara je ipored svega toga ostala privržena i podložna svom, ne baš hvalevrije-dnom, suprugu. To isto je Avram ponovio Filistejskom caru usličnoj situaciji. Bog je razotkrio laž Avramovu i spasio Saru iz ha-

rema ova dva cara.Iako joj nije bilo lako, Sara je ostala

krotka i poslušna svome mužu. Podlo-žnost autoritetima je, smatram, ključna zaosjećaj zaštićenosti i sigurnosti koja jevažna svakome. A snažna je i odbrana odnapasti zvane strah (fobija). Primijetiosam da problem sa anksioznošću imajujake žene, one koje nastoje dokazati da susuperiorne i ne tolerišu nikog nad sobom.Gipku granu teško lomi i najači vjetar, a

one krute, “jače” mnogo lakše pucaju. Autoritet, u ovom slučajumuž, ma kako on slabašan bio, za Saru je bio onaj koji joj je dat odBoga. Ona je to prihvatila, pa se mogla umiriti i osjetiti sigurnom i

290 metanoja

Bojati se straha je stanje

začaranog kruga.

A koja je to zaštita koju miimamo u nemirnom i nepri-jateljskom svijetu, ako ni-jesu to autoriteti koji su

nam dati od boga.

zaštićenom u teškim okolnostima.I drugo što je radila, činila je do-

bro. Mnogo je važno da se nastavi činitidobro i kada tvoji autoriteti nijesu ispra-vni. Ona je bila ispravna u onom što je bilodo nje, to je nastavila da čini, bila je akti-vna i nije se dala paralisati od straha, kaonjen muž. Ona se nije povlačila, nije bje-žala, nije pravila izlaznu strategiju. Ne, onaje išla naprijed u jednom višem pouzda-

nju i zato je ostala pribrana u sred neprijateljske teritorije. Iako jeosjećala strah, nije ga se bojala.

Apostol kaže da ako se ugledamo na ovu veliku ženu,nećemo se bojati straha. Zato vjerujem da onaj ko prihvata auto-ritete koji su mu bogom dani, ma kako oni slabašno izgledali i neulivali nam povjerenje, može uživati ovu božiju zaštitu i živjeti da-leko od ovog straha od straha.

Zvuči romantično kad je Isus govorio : „Šaljem vas kao ovcemeđu vukove!”. Ali razmislimo kako se osjeća jedna ovčica koja jeokružena vukovima. Strah stravični, zar ne? A koja je to zaštita kojumi imamo u ovom nemirnom i neprijateljskom svijetu, ako nijesuto autoriteti koji su nam dati od boga. Ko su ti autoriteti? To su ro-ditelji, muževi, učitelji, poslodavci, državni službenici (policija, vo-jska, pravosuđe), sveštenici... Dakle, sve institucije države i Crkva.

Ko izlazi ispod kišobrana autoriteta, ko hoće da ruši sve ovoi da živi po svojim pravilima, prolazi kao jedinke koje izlaze iz stada,koje posustaju, pa postaju lak plijen za grabljivce. Ljudi sadašnjiceruše sve autoritete. Velika je kriza institucija sistema, sve što jesveto (brak, porodica, država,crkva i dr ) pod velikim je osporava-njem, razaranjem. Zato mislim da se i ova bolest 21. vijeka - anksi-oznost- širi kao kakva zaraza.

291metanoja

Mnogo je važno da se nas-tavi činiti dobro i kada tvojiautoriteti nijesu ispravni.

subota, 26.novembar 2011.

TREBA LI NAM DOBAR SAVJET

Kad sam postao savjetnik potpredsjednika Vlade Crne GoreSvetozara Marovića, moj stari komšija Popović mi je rekao da samdobio najteži posao. Ja se iznenadih u prvi mah, ali kad vidjeh os-mjeh na licu tog penzionisanog pukovnika JNA, sada nažalostpokojnog, bio sam spreman da čujem zašto. “Pametnome ne trebasavjetnik, a ludi ga ne želi!”. Dodao je da ću u svakom slučaju teškozadržati posao savjetnika. Nasmijao me je slatko, ali i zamislio. Ko-liko smo, zapravo, zainteresovani da čujemo savjet i da gaposlušamo, ako je mudar i razuman?

Stara izreka je: “Mudrost je u mnoštvu savjetnika!”. I zaistadobro je prije neke velike odluke poslušati savjete više ljudi, prijesvega iskusnih i iskrenih prijatelja ilistručnjaka za pojedine oblasti. “Dobarsavjet zlata vrijedi!”

Ali, ono što češće vidim kod drugih,ali i kod sebe, da mi idemo od jednog dodrugog čovjeka po mišljenje i savjet, a za-pravo, nijesmo spremni da to prihvatimoili poslušamo - ako nam se ne dopada. Biosam veoma tvrdoglav (mada ni sad nije-sam bolji :)) i počeo tek sa skoro 30 godinada slušam savjete roditelja ili prijatelja.

Prije neki dan jedan poslovni partner mi je ispričao primjero njegovog rodjaka koji je išao od doktora do doktora. Svi su muukazivali na neki zdravstveni problem, da mora preduzeti nekedrastične promjene u ishrani i načinu života, a on ih je sve nazivaobudalama. Za svakog je našao manu. Jedan je bio nestručan, drugineiskusan, treći loš čovjek. Onda je naišao na “pravog” sa kojim jebio oduševljen, a koji mu je rekao da se ne brine jer mu nije ništa!Taj mu je bio najbolji doktor! Nije prošlo par mjeseci, iznenada jeumro. Od bolesti na koju su ukazivali ostali ljekari.

I ja sam jednom išao od jednog do drugog, zbog odluke oprihvatanju jedne poslovne ponude. I nijesam išao da bih našaodobar i mudar savjet, već istomišljenika koji bi mi dao razlog iumirio savjest da prihvatim nešto što nije bilo dobro. Nekoliko do-brih prijatelja koji su me upozoravali, izbjegavao sam poslušati.Birao sam za sagovornike, one koji su mu “češali uši”, koji su midavali za pravo i govorili: “Šta ima veze!”.

Vidim da takvi danas dolaze po savjet od mene. Ali, netreba davati savjet onima koji ga ne žele poslušati, a ni tražiti ako

292 metanoja

Pa, ako On kaže “Ne boj

se, Ja ću biti s tobom!”,

onda kreni, brate, jer ni

jedna prepreka nije do-

voljno velika da te zaus-

tavi, ni sve rijeke te potpiti

neće!

nismo spremni da se urazumimo.Znam i jednog čiji savjet bih najprije tražio. On nosi jedno

od najljepših imena Savjetnik Divni Gospod Vječni. Njemu nije biloblam da se nazove Savjetnik čovjeku. Koliko bi bilo za nas mudro,da se ne pravimo mnogo pametni, već da potražimo Njegov sav-jet, kad već jurimo za ljudima, i zaronimo u Riječ Božiju, da vidimošta ona govori o tome što nas muči, tj. za šta nam treba savjet. Pa,ako On kaže “Ne boj se, Ja ću biti s tobom!”, onda kreni, brate, jerni jedna prepreka nije dovoljno velika da te zaustavi, ni sve rijekete potopiti neće!

293metanoja


RAVA KURVA

Moji roditelji i danas žive pored Autobuske i Željezničke Sta-nice, u stanu od oko 60 metara kvadratnih kojeg su dobili za svo-jih 40 godina rada. U tom stanu, kad nam dođe rodbina, znalo nasje stati preko desetoro. Moj otac je jedan od šestoro djece, a majkajedna od sedmoro. Hvala Bogu, samo najbliže rodbine je skoro 50ljudi a šire, sigurno, preko 100. Uživali smo kad bi nam dolazili ugoste. Govorili smo, u šali da nam je stan kao peron na željezničkojstanici. Kad god bi neko od rodbine dolazio u Titograd ili išao kamoru i prolazio kroz grad, obavezno bi svraćao. Otac i majka sumnogo polagali na dobre porodične odnose sa svima. Veoma subili gostoprimljivi. Otac je bio zadužen za animaciju gostiju. Majkaje imala uvjek jedan opušten pristup sa svima i veliku stpljivost zasvačije prohtjeve. Gosti su se osjećali veoma prijatno kod nas. Nijebilo problem da nas po četvoro spava na francuskom ležaju, a joštoliko po podovima.

Smješteni u našem stanu, u tih 60 kvadrata, studirali su ne-koliko sestara i braće. Ostajali bi i po nekoliko mjeseci i godina. Jai Vuk smo uživali u tome.

Ali i ni to nije ništa. Nekoliko puta otac je pokazao veliku go-stoprimljivost. Ugostili smo i neke rođakekoji su bili u nevolji, u bjekstvu, neke su ju-rili i pravosudni organi. Jedno veče,sjećam se, otac je pustio u kuću djevojkusumnjivog morala koja je bježala od nekogsiledžije. Sjećam se da je lupala od vratado vrata u našem ulazu, zvala u pomoć. Si-gurno je na desetine vrata zalupala prijenaših. Samo su jedna bila otvorena. Našavrata. Ugostili smo je, malo je okrepili,otac se ponudio da zove miliciju. Kasnije,poslije par sati, kad je napadač otišao, on je otpratio.

Danas kada i sam imam svoju porodicu i dom, kada imamoneke zvane i neke ne zvane goste, mogu da shvatim o kolikoj se„žrtvi“ radi. Ali i nije to žrtva za onog koji to čini sa radošću.

Danas znači pišem o gostoprimljivosti, osobini koja je vrlocijenjena i kod ljudi i kod Boga. Ne mogu da dokučim baš do krajazašto je ta osobina toliko važna Bogu, pa su Lot i cijela njegova po-rodica, za koju ne postoji zapisano ni jedno dobro dijelo, spašeniSodome samo jer su ključnog dana, ne znajući, ugostili anđele ipružili im zaštitu od nekih siledžija.

294 metanoja

Ali gostoprimstvo nije

žrtva za onog koji to čini

sa radošću.

Podijeliću jednu priču o Ravi Kurvi, koja je ugostila izrealskeuhode u gradu Jerihonu i pružila im zaštitu. Tako je obezbijedilaspasenje za nju, njene roditelje i djecu. To nije bilo samo puko go-stoprimstvo, jer je znala da dolaze u ime Gospoda. I sama je krišomvjerovala, jer je razumjela koliko je silan Bog koji je izbavio čitavjedan narod, preveo ga preko Crvenog mora i omogućio mu dapreživi surovu pustinju 40 godina. Crvena traka na njenim vratima,je bio znak za spasenje njenoga doma. U vjeri je pružila utočištebožijim poslanicima. Njeno ime je, zbog svega ovoga, zapisano uKnjizi heroja vjere izraelske istorije i čita se do današnjih dana.

Nevjerovatno! Da se zapitamo kako se ponašamo premaputnicima namjernicima. Bojim se da ovaj divni hrišćanski običajkoji je važio kod Crnogoraca, nestaje. Svi smo se nabili u svojekuće, bojimo se za svoju sigurnost, čuvamo svoju imovinu, a najvi-še svoju privatnost i komoditet. A Pismo kaže : „Neki su, ne znajući,anđele ugostili!“.

Gospod Isus, na kraju Jevanđelja, ide dotle da kaže, da kaddođe sud, da će zadobiti vječni život oni koji su ga kad je bio žedannapojili, kad je bio gladan nahranili, kad je bio nevoljan ugostili ipružili mu smještaj i zaštitu. A oni drugi će biti kažnjeni, jer ga ni-jesu ni napojili i nahranili, niti obišli nevoljna. A oni ga upitaše :„Kad si to dolazio Gospode? Mi se ne sjećamo!“.

„Kad nijeste primili one male, koje sam slao, niste ni meneprimili, bježite od mene nikad vas nijesam poznavao!“

I ponoviću, neki su, ne znajući, anđele ugostili! I spasili sebei čitav svoj dom!!!

295metanoja


ODBRAMBENI STAV

Kad uhvatim sebe da se branim, uviđam da sam na krivomputu. “Sve dok si u inicijativi, a drugi te kritikuju i napadaju, dobroje!” rekao mi je jedan iskusan političar. Kako u životu, tako i upolitici, oni koji kritikuju zapravo zauzimaju onu negativističkustranu, a to ljudi koji posmatraju, ako simpatišu, ne cijene mnogo.Ne glasaju za to i ne slijede takve. Ljudi uvjek idu za onim ko imaneku ideju i ko preduzima neku akciju. Kritičari su u takvoj situaciji“loši momci”.

Ali, ako počneš da se braniš, daobjašnjavaš, da se pravdaš ili kontriraš nedaj Bože, počinješ da gubiš, mada djelujeda si u tom momentu, kad si tom i tomodbrusio, zablistao.

Uvjek me je bunilo zašto se Isusnije branio od svih lažnih optužbi. Zašto jećutao? Činio je samo dobro svima i imaopravu i iskrenu riječ za svakoga, a optužilisu ga kao najgoreg kriminalca. Sad kadrazmislim - shvatam - znao je šta se dešava i šta treba da prođe, dabi se ispunilo Pismo. A znao je i da to što bi sam za sebe svjedočio,ne bi urazumilo njegove nerazumne tužioce i sudije. Njemu je bilodovoljno da je ispravan pred Bogom i pred sopstvenom savješću,jer svaka stvar i istina se u Izrealu utvrđivala na osnovu dva svje-doka.

U razgovoru sa jednim prijateljem, postalo mi je jasno kaodan da je Odbrambeni stav, koji smo vidjeli kod jednog našeg pri-jatelja, potpuno pogrešan stav. Jer, ako se braniš od ljudi, ti prizna-ješ da si u ratu sa njima. A temelj hrišćanstva leži upravo u spoznajida naš rat nije protiv krvi i mesa! Neću o duhovnom ratu govoriti,samo želim da osvijestim da ako i ne napadaš, već se samo braniš,ti ulaziš u taj rat, koji nije naš rat. O tome sam već pisao. Nismopozvani da bijemo te bitke. Gubiš ga sigurno!

I nijesam zagovornik one teze u svađama “da nećemo da sespuštamo na taj nivo da bi se svađali...” Ne, ne treba potcjenjivatinikoga! Jednostavno, nijesmo pozvani ni da napadamo, niti da sebranimo, ni da smišljamo način i riječi kako da uzvratimo istommjerom na uvredu, po sistemu napad je najbolja odbrana. Niti dauzvratimo nekim pametnim riječima da ostavimo bez teksta onogdrugog, da oduševimo publiku, samo s ciljem da bi sebe opravdali.Ne, to je besmislica!

296 metanoja

“Sve dok si u inicijativi,

a drugi te kritikuju i na-

padaju, dobro je!”

Zašto bi se pravdao neko ko jeopravdan? Zašto bi se branio neko ko jeoslobođen svake krivice? Zašto bi vodiopostupak i bio advokat samom sebi ibranio se od optužbi tužioca, kad u tojsudnici Sudija je već donio presudu - NIJEKRIV PO SVIM TAČKAMA OPTUŽNICE!

Zato, ako si sebe, kao i ja, uhvatio uodbrambenom stavu, kako se pravdaš ibraniš, znači da vjerovatno ne znaš kakav

je naš Bog i šta je učinio za tebe i mene da bi nas oslobodio svakekrivice.

297metanoja

Ako ne napadaš, već sesamo braniš, ti ulaziš u rat,

koji nije naš rat.


TAMO GDJE SAM KRENUO

Tamo gdje sam krenuo,rekao Si mi da ništa ne nosim sa sobom,a ništa i ne mogu ponijeti!A i ovo što nosim je teret postalo,koji ni ne mogu nositi.Tebi sam ga predavao,ko dijete školsku torbu roditelju,ali ti se izgleda ne predajem potpuno, pa iznova preuzimam na sebe nove terete,koji mi kičmu savijaju.

Tamo gdje sam krenuone trebaju mi pune ruke,već ispružene i otvorene,da ih ispuniš tvojim, novim.Pune ruke čime bi napunio?Srce zatvoreno, s kime bi ispunio?

Tamo gdje idem trebaće mi samo Tvoja milost Gospode!Da, tamo gdje sam krenuo neće mi trebati neka pravda, pa sa kime bih se sudio!?Pa umjesto pravila i zakona na koje sam se pozivao, za tuđe nepravde,danas mi treba Tvoja milost za ove moje,što mi pred očima ne blijede,jer ne održah sve tvoje zapovijesti.

Tamo želim jedino Tebe milostivog da susretnem,jer nemam se čime opravdati,niti te čime vrijednim darivati,a da to već nijesam od Tebe primio.A i za ono što nijesam primio,rekao si: “Dovoljna ti je Moja milost!”.Nijesam to razumio i prihvatao,dok nijesam shvatio kuda sam krenuo.

298 metanoja

Zato danas dajem sve što imam,da kupim taj biser - Milost Tvoju.Danas prodajem svoju kuću, za to blago koje sam pronašao u polju.Tvoja milost je bolja od života,i jača od svakoga zla i okova.Tamo gdje se nagomilala grijeh i nepravda,tamo je još veća Milost Tvoja,pa za njom danas krećem,i neću se vratiti dok je ne ščepam!

Jer šta mi drugo ostaje,tamo kuda sam krenuo!?

299metanoja


DAN D

Čuh se upravo sa jednim od mojih najboljih prijatelja. Ali,što je važnije, on je i moj „brat u vjeri“.

Pitam: „Kako si?“ Kaže:„Brate, ono najgore! Evo me na Ričardovu glavu i

pijem dojč“ . I smije se.I ja se smijem. Pitam: „Kako si, što se dešava?“. Znam da je,

zbog neplaćanja, u jako komplikovanoj finansijskoj situaciji.. „Ah, evo trideseti je dan od onda kad je bio onaj Dan D,

kad je sve trebalo da se sruši. A evo živ sam i uživam na suncu i naobali!“ - izgovara moj prijetelj, uz smijeh.

„Uskoro ćeš mu davati četrdesnicu!“ - završavam. Sve sasmijehom.

I eto, smijem se u sebi i sada dokrazmišljam, kako se i Bog smije onima kojinagovještavaju propast i prijete: „Ako nebude do tada i tada, računaj da je go-tovo!“.

Koliko li je samo tih najava Dana Dbilo u mojem životu, pa je svanuo i ništaod toga nije bilo, pa je svanulo i „prvojutro“, pa je svanulo i „treće jutro“, pa jedošla i „četrdesnica“, ali, evo, živi smo iživot otvara nove stvari i nove razloge za radost. Onaj problemmožda se i nije riješio, ili se sam riješio, ali svakako više nije pro-blem zbog kojeg sam mislio da ću umrijeti i da ću propasti.

„Gdje đavo stavlja tačku (.) tu Gospod stavlja zarez (,)!“ -davno sam čuo. Život neumitno ide dalje i valja sve prepreke kaonabujala rijeka. Mi želimo sve da stavimo u neki vremenski okvir,da mu damo značaj kojeg realno nema, ali, što je i najgore, želimoi drugima, pa i Bogu, da postavljamo neke rokove i neke okvire. Alisamo čujem smijeh. Jer Bog je duh, i duva kako on hoće. I ničim senije vezao, osim ljubavi i milosti prema nama. Pjevušim od jutrosonu pjesmu Crvene Jabuke: „Vjetar se vezat ne može, tu samo lju-bav pomaže!“. A takvi su i oni koji hodaju u Duhu. Mi se ne damovezati ničim! Ruka ljudska ne može nas zaustaviti. Tu samo ljubavpomaže.

Sjetih se dana kada sam se tek oženio. Nije nam sve glatkoišlo, naprotiv. Nova sredina, nova porodica, izuzetno neuslovanpodstanarski život, ja i Ceca se faktički nijesmo ni poznavali dobroa vjenčali smo se veoma brzo. Ona je htjela da ode kod svojih u

300 metanoja

Onaj problem možda se i

nije riješio, ili se sam ri-

ješio, ali svakako više nije

problem zbog kojeg sam

mislio da ću umrijeti i da

ću propasti.

Beograd, jer se posebno istraumirala prehladom koju je dobila ujednoj memljivoj kućici, na periferiji grada u najzagađenijoj zoniKombinata aluminijuma. Bila je trudna, nije znala šta joj se dešava,hormoni su radili svoje.

Znao sam da se „Vjetar vezat ne može!“. Ne možeš ljubavstaviti u neke okove, neke uzuse i pravila. I nijesam joj branio, ni-jesam je osuđivao, iako je njen odlazak za Beograd, za mene bioudarac, neki Dan D, kad mi se činilo da sve gubim. Ali u meni jeodjekivala jedna rečenica, koju kao da sam negdje čuo: „Jedino jesvojom ljubavlju možeš vezati za sebe!“

I počela je, odnosno nastavila se moja borba za ljubav. Do-lazio sam u Beograd vikendom, kod svoje žene, kao da sam u go-stima. Šetali smo Bulevarom i parkom. Smijali se. Dugo pričali. A sanjom sam volio da pričam. I ljubav je rasla, kao naša beba u nje-nom stomaku. Ljubav ju je vratila meni. A ja sam bio mnogo mu-driji poslije tih skoro tri mjeseca. Unajmio sam odličan stan ucentru grada i znao da svoj brak mogu održati samo ljubavlju, a neneikakvim pozivanjem na naše uloge: „JA sam ti muž, i Ti morašovo ili ono!“. I ona i ja vjerujemo u Boga, ali nikad se ne bih pozi-vao na neke Božije zapovijesti: „Poštuj muža svojega!!! On je glavakuće!“. Pa ne volimo se mi zbog toga što to negdje piše, ili nijesmou braku zato što je to ispravno. Mi smo zajedno zato što tohoćemo, što je to naš izbor, što je je to naša ljubav i naš život.

Bilo je mnogo tih Dana D. Kada je sve govorilo da neće bitisjutra. Ali hvala Bogu, danas mi tom Danu D, dajemo četrdesnicui godišnjicu! Sjedimo na Ričardovoj glavi pijemo kafu i prisjećamose uz smijeh. Pa ni smrt za nas nije tačka, jer On je i na tom mje-stu stavio zarez.

301metanoja

utorak, 29.novembar 2011.

ONE IS ALL, ALL IS ONE

Danas sam opet imao zadovoljstvo da sjedim sa onim Pri-jateljem (sa velikim P) i njegovim sinom. Proveli smo divnih satvremena, u tako sadržajnom razgovoru, da bi se moglo sve pre-točiti u priče.

Reče da ni jednu stvar u našem životu ne možemo posma-trati odvojeno od našeg okruženja, izdvojeno od naše prošlosti i odsvih ljudi koji nas okružuju. Mi smo jedan kamen u mozaiku, oblikai boje koja je rezultanta svega što afektuje u naš život. Mi nijesmoostrvo, da bi smo bili posmatrani odvojeno i donosili neki sud, prijenego se sagleda šira slika. Mi jesmo ono što jesmo, ali stavljeni uovaj kontekst, u ovo vrijeme, među ove ljude. Samo tako možemoi trebamo sve sagledavati.

Na sve ovo njegov sin Nona dodade snažnu i duboku izrekuiz jednog japanskog crtanog filma “One is all, All is one!”. Teško jeprevesti, pa i razumjeti. Ja to sagledavam i razumijem onako kakosam malo prije pisao. Sve ukupno smo mi, ne samo naša individua,takva kakva je. A, s druge strane sve je u Jednome. Ne može se nisve sagledavati, ako nemamo u vidu po-jedinca. Ne možeš da voliš sve ljude, a damrziš svojeg ukućanina. Ne moraš dabatališ pušenje, samo nemoj zapaliti ciga-ru koja ti je u rukama. Svi smo jaki unačelu i na nivou principa - svoju snagupokaži tako što ćeš zaštiti nemoćnoga.

Kad pogledam i ovaj moj blog ukojem pričam o svojem životu, vidim da jemnogo toga iz prošlosti još živo u meni, ida itekako opredjeljuje moje današnjeizbore. U poslovnom smislu, ja nijesam samo ono što je Pobjeda idanašnja situacija, ja sam i svih 8 firmi gdje sam radio do sada. Bašdanas sam gledao svoju radnu knjižicu sa 8 pečata, sa nekim da-tumima, godinama koje su poređane jedna za drugom. 16 godinaradnog staža, je utkano u to današnje mjesto, poslovne odnose idr. Sve to zajedno je u meni, ali i ja sam u svim tim godinama. Jasam otac mome djetetu ne samo danas, već i sve od početka nje-govog života, u svim prilikama i neprilikama.

Mi smo i ono što su naši prijatelji, a mi smo i ono ko su našineprijatelji. Sve ono što smo prihvatili, ali i ono što smo odbacili.Mi smo naše pobjede i naši porazi. Sve ono što znamo i što neznamo, pokazuje ko smo.

302 metanoja

Mi nijesmo ostrvo, da bi

smo bili posmatrani odvo-

jeno i donosili neki sud,

prije nego se sagleda šira

slika.

Kao što sve oko nas djeluje na tebe i mene, tako i ono štosmo ti i ja, po onom butterfly efect sa početka bloga, utiče na sveoko nas. Ovo vrijeme ne bi bilo to što jeste da nema tebe i mene.Pa, ako je loše, nije bez naše odgovornosti, a ako je dobro, nije bezpohvale za nas. Ja i ti imamo uticaj na velike sisteme - što prijeshvatimo, prije ćemo i prepoznati naš značaj i našu životnu ulogui poziv. I niko ga ne može ostvariti i učiniti umjesto nas.

303metanoja


OTKUD POTREBA?

Ako postoji potreba - postoji i zadovoljenje. Neshvatljivo jeda postoji neka tražnja a da nema ponude, da postoji neka žudnjaa da nema ostvarenja.

Pa kako ljudi mogu reći da nema Boga!?!Otkud potreba za mirom, a da nema Kneza mira, koji može

da umiri srca naša i da donese mir kojeg ovaj svijet ne može dati?Da nas ispuni onim mirom koji nadilazi razumijevanje i svaku logikui svaku prijetnju.

Otkud potreba za radošću, a da nema Onog ko je izvor ra-dost, ko od radosti klikće nad nama? Koji puni naša pluća dubokimuzdisajem svježeg vedrog dana, kada u nama buja radost rađanjadjeteta, radost novog početka, radost ozdravljenja, radost mlado-sti i života.

304 metanoja

Otkud potreba za ljubavlju, a danema Ljubavi koja nikad ne prestaje, kojase ne nadima i ne gordi, koja ne tražisvoje, koja je strpljiva i koja sve snosi i sveprašta, koja sve vjeruje i svemu se nada.

Otkud potreba za zaštitom i sigu-rnošću, a da nema Onog koji je kadarsačuvati živote naše usred ovog nesigur-nog svijeta. Gospod na nebeskim Voj-skama, Lav od plemena Judina, koji je

kadar zaštititi našu djecu i naše voljene i kad su van našeg doma-šaju, na dalekom putu i opasnim situacijama.

Otkud potreba za nježnošću a da nema Jaganjca umilnog ikrotkog? Ljubavnika duše naše, koji je jednom rukom pod glavudrži, a drugom joj lice miluje. Koji je Bijela Golubica, treperava inježna, što slijeće samo na čisto i nevino i bježi od svakog nasilni-štva i grubosti.

Otkud želja za istinom i pravdom, a da nema Velikog Su-dije, koji je Istina i u kojem nema nikakve mrštine i promjene. Kojije Osvetnik i koji je kadar odbraniti pravo sirotog, udovice i nejači,koji je kadar pokriti svaku nepravdu i osvetiti se za grabež.

Otkud potreba za zajedništvom, a da nema Prijatelja i Sa-vjetnika, koji nam dušu razgovara u dane samoće i odbačenosti odljudi. Koji nas ne ostavlja, kad od nas odstupe i otac i majka, i brati kum.

Otkud onda u nama vrišti neutaživa žeđ za mirom i pra-vdom i glad za radošću i istinitom i žud za nežnošću i ljubavi!? A danema Onog koji ju je ispunio!?

305metanoja

Otkud potreba za zaštitomi sigurnošću, a da nema

Onog koji je kadar sačuvatiživote naše usred ovog ne-

sigurnog svijeta.

srijeda, 30.novembar 2011.

NE RADITI NIŠTA

Ima ljudi koji imaju probleme sa besposličarenjem, sacjelodnevnim smaranjem, “vatanjem zjala” i ostalim specijalnimtehnikama “ubijanja dana”. Poznajem neke koji su se toliko izvje-štili, da su do perfekcije organizovali svoje besposličarenje, da supočell da uživaju u tome, bez trunke griže savjesti, čak od togaprave životnu filozofiju. Svaki dan pišu novi “Omaž za dubokosmi-sleni blejaž”.

Kad sam već kod toga, ovaj blog ne pišem od suviška doko-lice, manjka dešavanja i “pronalaženja sebe u pisanju”! Ovompisanju, srećom ili nažalost, dajem onaj mali ukradeni dio dana odmojih obaveza na poslu, u porodici i raznih drugih planiranih i ne-planiranih dešavanja. Hvatam nekoliko minuta dok čekam da sezavrši trening mog sina, ili ono kratko vrijeme, kad svi zaspu i doki mene san ne obali. Ali nije da ostalo ne trpi dok sada pišem, aimao bih, recimo, pomoći oko sređivanja kuće, jer Ceca nosi na-jveći dio svih obaveza u kući, da bi ja mogao da radim ovo štoradim.

Ali, znam i ljude koji imaju drugi problem, a to je da - neumiju da stanu. Vorkoholici! U te i sebe ubrajam. Za nas nijeiskušenje neki naporni i izazovni zadatak, već dani kad nema ništada se radi, tačnije kad treba stati. E, tu nastaje problem. Nekako,sve dok smo na sceni, dok smo u inicijativi, osjećamo se sigurnimi imamo mir. A najveća kazna za nas je da nam kažu da ne trebaništa da radimo.

Kad se sjetim “pakla” koji sam prošao, kad sam dobio posaou Kabinetu Predsjednika Srbije i Crne Gore. Dali su mi veliki kabi-net, sa pretkabinetom, sekretaricom. Ali, posla nije bilo. Ja sam iznevjerovatne frke i trke kao sekretar Ministarstva, sa desetinomprojekata, upao na mjesto, gdje je bilo dana kad sam imao samopo jedan telefonski razgovor i eventualno jednu predstavkugrađanina. Strašno! Sjećam se tog sumornog januara: magluština,pomračina u kancelariji, tišina. Umalo da izludim - pao sam ucrnjak.

Tako se i danas osjećam, prošao mi je dan bez ičegapametno i korisno urađenog, bez ideje šta bih mogao raditi, i većje tu neki crnjak.

Smatram da to nije dobro, niti ispravno. Govori to o nekomlažnom samouvjerenju zasnovanom na performansu. Da smo mikovači sopstvene sreće. Za mene je smaranje najveće iskušenje.Kad ništa nemam da radim, osjećam se nekako bezvrijednim. A

306 metanoja

takođe je pogrešno, to što vrednujem sebe na osnovu nekih rezu-ltata i nekog učinka, kao da uspjeh zavisi samo od mene. Teškodoživljavam kad mi Život kaže: Dosta sa tvojim naporima, dajmjesta i Meni, da dovršim tvoje djelo.

Osjećam se kao u onom vicu o Mujiu Svemirskom brodu sa udresiranim svi-njama kosmonautima. Dolazi komanda izNASA baze: “Mujo, nahrani svinje i ništane diraj!”

Nije loše da smo ponekad be-sposleni, da smo ponekad neozbiljni, dasmo ponekad u drugom planu, da pustimoi druge da dodju do izražaja. Kao da Boghoće da mi pokaže, da ne zavisi sve od

mojih napora, da uspjeh nije produkt samo velikog odricanja, daimam pravo na Šabat, na vrijeme počinka, na pauzu, za intermecoi odmor. Pa, bilo bi bolje da uživam, nego da se crnjačim.

A eto, korisno je i za pisanje. Pa i kad ne radim, opet izgledada radim :-)) Ta zavisnost od rada, jednaka je bolesti nesigurnostii kompleksa nižih vrijednosti. Jer, temelj te sigurnosti leži u našemradu, a ne u Bogu koji daje da to što posijemo uzraste i da doneseplod. Izreka kaže: Carstvo nebesko je kao kad radnik izadje u poljeda sije, i onda ode da spava, i ne zna kako to sjeme niče i da donosirod! Ali mi nijesmo spremni, izgleda, da odemo na odmorimo i dapustimo da sjeme samo nikne i biljka sama uzraste. Već seisrcpljujemo i provodimo besane noći, kao da od toga zavisi usp-jeh i plod.

Nekad smo oni koji žive i koji igraju na pozornici, a nekadsmo oni koji su u gledalištu i koji objašnjavaju život. I jedno i drugoje normalno, korisno i dobro. Kao što svaki dan ima dva vidjela,jedno sunce danju, i mjesec noću.

307metanoja

Zavisnost od rada, jednakaje bolesti nesigurnosti i

kompleksa nižih vrijednosti.Jer, temelj te sigurnosti ležiu našem radu, a ne u Bogu

četvrtak, 01.decembar 2011.

KAD MAGARAC PROGOVORI

Možda ova priča ne bude razumljiva onima koji ne razumiju,ili nisu iskusili šta je pravi glas Božiji, proročki uvid i riječ i šta jevodjstvo od strane Svetoga Duha. Ali rizikovaću i prepričati priču oValamu, kontroverznom, ili čak lažnom proroku, koji je da bi udo-voljio svojemu caru, a neprijatelju božijeg naroda, za pare trebaoda ga prokune.

Ali ovo je i priča o meni i svakome zavedenom nekim svo-jim ličnim interesima koji upadaju u samoobmanu, vjerujući darade veoma važan posao, koji je dobar i po njega, i po cara i poboga, a zapravo vrši prljavu rabotu, uperenu protiv pravednog nar-oda. Takvi upadaju sve dublje i dublje u laž, uvjereni da vrše Božijuvolju, a zapravo vjeruju nekim glasovima u sebi koji im se činerazumnim i dobrim, a vode ih u propast inemaju veze ni sa Bogom ni sa pravdom.

Poznata je ovo priča, i pamti se potome što je neki magarac progovorio, nebi li spriječio proroka da izvrši nemilodjelo. Dugo nijesam razumio ovu ko-ntradiktornu priču, ali mislim da samuhvatio skriveni biser ove priče koja jejedno veliko otkrovenje.

Elem, kada su došli carevi stražarida povedu Valama. On se kao odupirao,nećkao i molio se Bogu za vodjstvo, “da li da ide ili ne?”. A bilo jeviše nego očigledno šta je volja Božija, pa se nije imalo šta moliti.To je kao kad bi se molio, banalizovaću: “O Bože ako je tvoja volja,ja ću sad ukrasti ove pare, a ako nije ti me spriječi!” ili da se nekioženjen muškarac, polako zbližava sa nekom koleginicom, da pravineke korake ka njoj da bi ostvario vezu sa njom i da se moli Bogu“ako je tvoja volja neka bude nešto, a ako nije neke ne bude!”Kakve su to molitve? “Idi ti kod nje kući, lezi u krevet, pa ću ti jadati dalja uputstva!”. Šta očekujemo čuti?

I onda je Kalam čuo glas: “Idi, ali ne čini ništa, dok ti nekažem”. I tako je krenuo sve bliže i bliže izvoru svoje sablazni. Prim-icao se Caru i njegovoj obećanoj nagradi. Vjerovatno uz kalkulaciju,da će možda nešto ispasti, pa da ostane u ljubavi carevoj i zavrijedinjegovu nagradu, a da opet ne pogriješi ni prema Bogu.Ali to ne ide tako. Jedno NE je bilo dovoljno. Ali ne, Valam zajašemagaricu, i krenu ka svojoj “veoma mudroj božijoj riječi” ka po-tencijanoj nagradi, ka svojemu iskušenju

308 metanoja

Treba izgovoritii tu jednu

najblagosloveniju riječ a to

je “Ne, neću!”, da ne bi

magaricu morao Bog slati

da nam “prorokuje”!

Kao ona stara studentska laž: “ Lezi pored mene, neću tiništa!”. Primicao se. I kad je došao u jedan tjesnac, susreo se savelikim Božijim gnjevom - na putu im je stajao Andjeo sa isukanimmačem, da presudi ovom “samoobmanutom” proroku. Ni njega usvojem sljepilu Valam nije vidio, ali jeste njegova magarica. Stadeukopana od straha. Valam je počeo da bije sirotu životinju dakrene. To bi bila sigurna pogibija za oboje.

E dotle je došlo, sa ovim prorokom, da je Gospod progovo-rio kroz magaricu da bi ga zaustavio. Kad je vidio da magarica priča,tek tada je shvatio da je pravi Bog na djelu. Bog u svojoj milostišalje i ovakve signale, ne bi li odvratio neke od svojih suludihplanova, skovanih u svojoj samoobmani. Jer ono što je čuo prorokkao neki unutarnji glas, nije imalo veze sa životom, ni sa onim našta ga je magare upozorilo.

Kako je to moguće? Pa, moguće je kada se mi otvaramo zaobmanu. I to sam nažalost kod mnogo, mnogo ljudi sreo, a i samse borim sa tim. Da su zbog nekih svojih bolesnih ambicija i inte-resa, ljudi spremni da povjeruju u obmanu. Da vjeruju u nju, nazi-vajući je intuicijom, nekim nutarnjim glasom, iako je sumanuta iizraz njihovog sebičnog ega.

Ja sve više provjeravam te unutarnje glasove. Postoji SvetoPismo, kojim se treba baždariti svaka ova “proročka objava”.Dolazilo to od nas samih, bilo da je proizvod klasičnog sujevjerjaili nekih profesionalnih vidioca. Neki su u stanju da npr. založe svesvoje bogastvo na kocku, na neki broj koji im se sa neba objavio,gledajući neke holivudske filmove. I onda, zaludu ih nekourazumljuje, jedino im kroz magaricu Bog može progovriti, da bi seolavertili i čuli i opomenuli se od svojih suludih planova!Stara zapovjest kaže: “Ne kušaj Gospoda boga svojega!”. Ni Isusnije eksperimentisao skakjući sa najviše crkve, da bi se ispunilo“da će zapovjediti andjelima svojim da nas čuvaju na svim našimputevima!”. On nije prihvatio ponudu Sotoninu te vrste, da bipokazao svoju vjeru i fascinirao bilo koga!

Tako i mi: ne bi trebali raznim “molitvama” da tražimo vo-đstvo i da se, mic po mic, primičemo nekim iskušenjima, misleći dasmo jaki, da smo karakteri, i da ćemo kao Valam što je mislio kadadodje na mjesto te “nepristojne ponude” biti jak da kaže Ne!Naprotiv, samo na početku, dok je izazov u povoju, kao ona me-dvjedica o kojoj sam pisao, mi smo je kadri ukrotiti i reći: Ne onomza šta je opštepoznato da je grijeh. Ne treba ti za to velikaduhovnost, proroštvo, vizije i “prosvećenost”. Treba izgovoriti tujednu najblagosloveniju riječ a to je “Ne, neću!”, da ne bi maga-ricu morao Bog slati da nam “prorokuje”!

309metanoja

petak, 02. decembar 2011.

RITUALI

Kad smo dobili bebu, čitali smo, supruga i ja, u nekimstručnim časopisima, a to se pokazalo i u praksi, da djeca vole ri-tuale! To ih umiruje i daje im osjećaj sigurnosti. Djeci je važno damogu predvidjeti šta će da se dešava, i to ih čini spokojnim.Emilija je bila školski primjer za to. Inače je bila vrlo tempera-mentno djete, koje su jedino ritauli smirivali. Znalo se tačno kadatreba da jede - ne daj Bože da je Ceca poranila ili još gore zaka-snila sa obrokom. Ili bi izmrljavila ako je rano, ili bi se bacala pokući od plača, ako bi se zakasnilo i odbijala da jede. Dalje, moralibi je izvesti u jutarnju šetnju tačno u 11h i popodne u 18h, ili bibio šou po kući od nervoze. Svako veče pred spavanje morao samda je okupam u kadici i radio bi neke vježbice i masažu, e onda bibila smirena i mogla da zaspe.

Taj ritam dnevnih dogadjanja je činilo Emiliju sigurnom usvijetu koji je onim pametnim okicama upoznavala. Imala jepogled nevjerovatan - dijete od 30 dana te posmatra direktno uoči, dok je presvlačiš, pa ne daj Bože da senešto spetljaš, da pogriješiš u nečemu, ilida je cimneš nevješto. Odmah bi pala udreku. Kažem Ceci: nevjerovatno, kakosam se frčio od bebe od nepunih mjesecdana. Dupe nam je pomjerala, hahaha.

Kako je sa djecom tako je i sastarim ljudima, vole ritaule, oni to zovudobre navike, jutarnja kafa, cigareta i či-tanje novina, čaj u 5, popodnevna šetnja,nedjeljni porodični ručak... Svako imaneke svoje rituale, manje ili više, dobre ili čak nezdrave navike. Alikoje ga čine sigurnim, spokojnijim, kojim hvata onaj lagani dnevniritam koji ga čini onim što jeste.

Sjećam se one stare slijepe Babe iz romana “Sto godinasamoće”, koja je jedina znala da nadje izgubljene stvari u kući. Jerje u svojem hendikepu, razvila druga čula, pa je mogla tačno daprepozna ustaljena kretanja njenih ukućana. I ukapirala je da ljudizaborave gdje su nešto ostavili kad ispadnu iz tih ustaljenihputanja. Ona je mogla da registruje te ispade i da ih vrati na tomjesto, gdje bi se obično krila “izgubljena” stvar.

Ali danas sam htio da govorim o opasnosti koju kriju rituali.Opasnost? Da, da. Jer oni nose neku silu u sebi, koja može biti ko-risna ako ti služi, a destruktivnu ako ti njoj služiš. Jer, rituali imaju

310 metanoja

Rituali nose neku silu usebi, koja može biti korisnaako ti služi, a destruktivnu

ako ti njoj služiš.

svrhu samo onda ako je to tvoj slobodan izbor da pokažeš svojidentitet, svoje vjerovanje, svoju ljubav. Ali ako oni postanu svrhasama sebi, da ti njima počinješ da služiš zbog nekog ili nečeg, ondasi se zarobio, onda oni postaju neki matrix, neki zakon... A svakizakon nosi kaznu. Pa ritual, umjesto da predstavlja zadovoljstvo ineku vrstu utjehe, postaje teret.

Posebno težak oblik rituala su vjerski rituali i procesije, kojisu u vrijeme nastanka bili jedan divan i spontan način slavljenja iobožavanja, ali kad je to iz nekog razloga postlo ritual, tradicija iobaveza, ona gubi svoju prvobitnu svrhu, i postaje kao neka opa-snost za onog koji je drži, a još više za onog koji to ne želi da drži.

Kod pravoslavaca su tzv “crvena slova” u crkvenog kale-ndau, a u vrijeme dok je Isus živio, to su bili jevrejski šabat i drugipraznici.

Isus je tada nailazio na žestoko protivljenje religijskih vodjaonog vremena, a ni danas se ne bi bolje proveo, zato što se nijepridržavao tih rituala. Ukazivao je na svrhu, a ne na spoljnu ma-nifestaciju tih rituala. Jer, ako neki ritual izgubi prvobitnu svrhu, ipostaje sam sebi svrha, to se zove religioznost, u nekom nega-tivnom smislu.

Zaista, ako i najgora vjerska služba,procesija, liturgija ili misa ima za svrhuproslavljanje Boga, ona je itekako dobrodošla i njeno praktikovanje donosi onospokojstvo sa početka ove priče. Ali, akoto postane sama sebi svrha,neki kaozakon, skup nekih pravila, riječi, pokreta, ukojem učestvuju i najspretniji akteri ivirtuozi, ona nema neku starnu duhovnuvrijednost, a posebno ne Bogu, jer poznačaju je slična cirkuskoj ili pozorišnoj

predstavi.Ali lakše je održavati rituale, i poštovati “crvena slova” tako

što ne treba raditi tih dana, nego od srca poštovati te praznike islaviti Boga, kroz to da tih dana učinimo neko dobro djelo, dapriskočimo u pomoć, pa makar ta pomoć podrazumjevala daprekršimo pravila i time pomognemo sirotome kroz humani gest.Da se razumijemo, apsolutno sam i protiv ovog što je sada praksada privatnici ne daju ljudima ni jedan dan u nedjelji slobodan, nitiza vrijeme vjerskih praznika, da imaju vrijeme da se posvete sebii Bogu. Da time dožive obnovu, i za dušu i za tijelo, što je pravasvrha praznika.

311metanoja

Ako to postane sama sebisvrha,neki kao zakon, skupnekih pravila, riječi, pokreta,u kojem učestvuju i na-jspretniji akteri i virtuzi, onanema neku starnu duhovnuvrijednost, a posebno neBogu, jer po značaju jeslična cirkuskoj ili po-

zorišnoj predstavi.

Ali pretežno se rituali sprovode iz neke tradicije, postali suodredbe zakona o praznicima, što u principu i nije svrha toga. Zarće kažnjavati onoga koji to neće da drži. Isusa su htjeli kamenovatijer je iscjeljivao bolesne na Šabat, braća su mu se rugala što nijeišao na neke vjerske svjetkovine i narodna veselja. On je jednomdošao tek na kraj praznika kada su polivali vodu ispred hrama, a Onje došao i vikao, “Dođite k meni vi koji ste žedni, da pijete. Pa će izvaših srca poteći rijeke žive vode, na kojima će se drugi napojiti”.Neki su ga osuđivali, a neki su ga podržavali. Zašto ?

Vjerujem da je ukazivao i opominjao za jednu veoma važnustvar -lažni osjećaj sigurnosti koji donose ti praznici. Ljudi koji ihdrže revnosno, misle da su zadovoljili Boga time i umiruju sop-stvenu savjest. A nisu doživjeli ono što je prava srvha, a i temaovog mog bloga, a to je obnova uma, metanoja, preumljenje... Jerako ritualima prilazimo tako da iz njih izadjemo isti kao što smoušli, da se ne desi promjena u nama, promjena u odnosu premadrugima, promjena u našem odnosu prema Bogu, malo je koristiod svega toga. Pa, ako se i umiri za trenutak naša savjest pamožemo zaspati lakše, malo koristi ako se nismo promjenili. Akopogodimo pravu svrhu praznika onda će iz naših srca poteći rijekežive vode, na kojima bi se i drugi mogli napojiti.

312 metanoja

subota, 04. decembar 2011.

PRVINA

Kad bi pitali mog mlađeg brata koga su roditelji, posebnomajka, više voljeli, on bi rekao da sam to bio ja. A to nije tačno.Mislim da je majka mnogo više bila naklonjena njemu - sa njim jebila otvorenija, neposrednija, stalno su se nešto domunđavali, sanjom je dijelio sve svoje želje i planove. A to što je majka bila“bolećiva” prema meni, pa mi nikad nije ni viknula, niti me izgrdila,mislim da je to zato što je pravila neku vrstu ravnoteže. Naimemoja baba je favorizovala mladjeg brata, mene je stalno grdila, asa Vukom bi spavala po podne na kauča, stalno bi bila na njegovojstrani, a majka je nekako htjela da “izravnjava” te nepravde i bilaje na mojoj strani. A kad je baba umrla, otac me je nekoliko putaistukao samog, a do tada smo ja i brat uvjek dobijali batine za-jedno. Mada je to bilo rijetko, ali smo ih se sjećali vrlo dobro -držalo nas je godinu dana.

Mada moram priznati da je biti prvjenac teško i nosi nekeodgovornosti više, koje te učine starijim prije nego ostariš, ali jeipak privilegija. I to prvorodstvo vodi duboke korjene u našoj kultu-ri, a ima i odredjeno duhovno značenje o kojem sam nešto pisao.

Ne znam da li ko zna, za jedanstarozavjetni praznik, odnosno običajprvih snopova. To je Mojsije dobio kaozakon još dok su bili u pustinji, ali ga je va-ljalo držati tek kad narod uđe u svojuobećanu zemlju. Na taj dan je trebao dase uzme prvi otkos žetve i taj bi se snopdao prvosvešteniku, koji bi ga podigao iobrtao iznad glave. I taj bi snop bio žrtvaBogu za tu žetvu, tj za cijeli narod. Intere-santo je da se taj praznik praznovao unedjelju i to onu odmah poslije pashe.

Taj praznik i mi danas poslije tri i po hiljade godina slavimo,ali pod drugim nazivom. Taj praznik je Uskrs. Jer baš na taj dan,veoma simbolično, bio uzdignut “prvi od svih usnulih” tjpokošenih. Isus je prvjenac od sve braće i prvi u svemu.

Mnogo toga o toj fantastičnoj simbolici bih imao reći, alidanas neću pisati o prvorodstvu, već o kvalitetu davanja.Kada dajemo nešto ljudima, da li im dajemo na poklon neke našeiznošene stvari ili pak odemo pa kupimo nov poklon odabranspecijalno za tu osobu. Kako bi bilo nama da nam neko da neštošto je kupio za sebe, pa mu se nije svidjelo i onda - ajde da se ne

313metanoja

Ne bacajmo uludo svoju

mladost, na razne be-

sposlice, smaranja,

poroke, već dajmo tu

snagu i “prvine života” za

ono što vjerujemo i što je

vrijedno.

baci, i nama to pokloni.Ili, kako bi bilo da mladencima donesu neku načetu tortu,

gdje je “strina juče pojela nekoliko parčadi, ali nema veze, veomaje ukusna, a vi mladenci sječite zajedničko parče sa drugog krajatorte!?”.

Kad jedeš hamburger, zar nećeš svome djetetu ponuditi prvizalogaj, a ne kad se ti najedeš, da okrajak, ponuditi njemu. Ili mu,kad otvoriš flašu soka, prvo ponudiš da ono popije, a ti poslijenjega, zbog higijenskih i drugih razloga.

Dati prvinu ljudima i Bogu od vajkada je bio jedan od funda-mentalnih duhovnih principa. Kome dajemo prvi i najbolji dio danado toga nam je stalo? Dali smo to mi, da li je to posao ili neštonama veoma važno što nas preokupira. Žalosno je ako porodiciostavljamo “otpatke” dana. Ili da porodici donosimo samo dioplate koji prostane, nakon što ostvarimo sve naše prohtijeve.Tako je i sa Bogom, zar mislimo da su mu važni oni naši otpaci oddana, kada mu se molimo samo pred spavanje, umorni iscrpljeni,uz zijevanje nešto promrljamo, okrenemo se na drugu stranu izahrčemo. Kada dajemo neke novčane priloge, da uzmemo neštositniša i bacimo kao prosjaku.

A to nije ono što su razumjeli našistari, kada se slavila ta pasha, svi prvjenciu Egiptu su izgubili živote, osim onih načijim vratima je bila namazana krv Jagnje-ta. A to pashalno jagnje je moralo da budepotpuno zdravo, staro godinu dana, bezikakve mane ni izgledom niti zdravstveno.Moralo je biti savršeno, da bi se prinjelona žrtvu. Kao što je i Isus, slika tog bezgre-šnog jagnjeta, koji je otkupio, spasio iposvetio sve prvjence na koje je prizvanakrv Njegova.

Zato kad dajemo neka bude od prvine. Najprije odredimokoliko ćemo dati za Boga, pa od ostatka nećemo oskudijevati. Kadadajemo vrijeme svojim supružnicima i svojoj djeci, neka to budekvalitetno vrijeme, a ne kada se potrošimo na sve ostale.

Ne bacajmo uludo svoju mladost na razne besposlice,smaranja, poroke, već dajmo tu snagu i “prvine života” onome ušto vjerujemo i što je vrijedno. Ne ostavljajmo to za neku starost,s nadom da ćemo onda raditi te dobre stvari i projekte i ići u crkvu,pomagati ljudima. Jer, možda ta starost nikad ne dođe, ili budekasno za prave stvari.

To su prvine.

314 metanoja

Ne ostavljajmo dobre

stvari i projekte, dobročin-

stva,odlaske u crkvu za

neku starost. Jer, možda

ta starost nikad ne dodje,

ili bude kasno za prave

stvari.

To je ono rano voće, koje kupujemo za velike novce i da-jemo najmilijima.

To je ona svježina ranog jutra, proljećne rose, toplog pecivatek izvađenog iz pećnice od kojeg miriše čitava ulica.To je onaj osmjeh iz čista srca djeteta koje se raduje životu!To je prva ljubav, koja zaborava nema.

To je ona nevjestina nevinost koja se čuvala i koja se dajesamo jednom Ženiku.

To su prvine i one se broje!

315metanoja

nedjelja, 04. decembar 2011.

ČOPOR

Danas krenuh ka gradu i vidjeh poveću grupu momaka, kojisu hodali skoro kao neki formacijski vod - idu trotoarom puninekog adrenalina, na prstima gaze da skoro poskakuju. Vidi se dadjeluju kao neka cjelina, sa nekim istim ciljem. Kao da su pjevalineku pjesmu. A nedaleko odatle još dvije grupe su se sjedinjavale.Pretpostavljam da su to neki navijači ili tako nešto, i da će svi za-jednički nastaviti negdje dalje, kao čopor vukova.

Definitivno ima to nešto u muškom rodu, posebno, da po-jedinac voli da je dio čopora. Kao da se sve probudi u njima, ho-rmoni počinju da rade, neobično su veseli i glasni. Primjećuje seneka bliskost, koja budi dobar osjećaj neke snage i sigurnosti. Kaoda ih čujem “Mnogo smo jaki!”

Ovakvih “Čopora” je sve više ne samo kod nas u Crnoj Gori,već čitav svijet vrvi, usljed krize, od okupljanja, protesta, štrajkova,aktivista. Sa manje ili više artikulisanim ciljevima.

I baš čitam nešto o čoporima, koji su karakteristični zagrupisanje vukova. I ima neke sličnosti, jer čopor čine dva ili viševukova, bude ih do šest ali može i više. Predvodi ih alfa mužijak, iličak alfa par (mužjak i ženka). Posmatrali su da alfa mužijak ne morauvjek da bude i najači vuk, već onaj sa najačim karakterom. Jer na-

316 metanoja

jčešće borba za primat u čoporu, se dešava na psihičkom planu, nenekim borbama.

Ali zašto se vukovi ili psi tako grupišu. Kao prvo, ako su samiteško mogu da prežive, a kao drugo i možda još interesantnije jeto što kao čopor mogu doći do krupnog plijena koji je nedostižanza jedinku.

I to me zamislilo, jerta pripadnost nekoj grupi ima neki so-ciološki važan aspekt i za ljude, prvenstveno grupi istomišljenika,koju predvodi neki alfa mužjak, odnosno guru. Ali čopor ne činealfa mužjaci, već oni “omega mužjaci, odnosno ženke”. Tako da mise čini da svi imaju neki razlog, osim onog što se spolja artikulišekao plijen, ali na ličnom nivou, omega jedinka dobija osjećaj pri-padnosti, osjećaj zaštite, pronalazi sebe u nečemu i dobija osjećajneke samovrijednosti.

A alfa mužjaci imaju drugačije aspiracije, jer oni imaju čvrstkarakter, i nije im primaran taj osjećaj sigurnosti, već su usmjerenina krupan plijen, koji ne mogu da dohvate kao jedinke. I tu se krije

ono što sam danas htio da osvjestim, tajefekat čopora, koji ima nekog egzistenci-jalnog i sociološkog opravdanja, ali kojineki mogu da zloupotrebe za ostvarenjesvojih prljavih ciljeva.

Isus je u onoj čuvenoj propovjedikoju neki zovu “7 jao”, uputio veomaopasnu prijetnju alfa mužjacima,vukovima obučenim u jagnjeće kože.Parafraziraću: Jao vama licemjeri, filozofi iideolozi koji ste spremni da prođete ci-

jelom zemljom uzduž i poprijeko, ne bi li dobili jednog sljedbenika,pa od njega pravite sina pakla dvostruko gorim od sebe.

Nevjerovatna je strast i revnost koji neki “alfa mužjaci”ulažu da bi došli do jednog svog istomišljenika, zapravo sljed-benika koji bi im pomogao da ostvari svoje ambicije, neke “višeciljeve”. Pa koriste ove sljedbenike “prozelite” kao moćno oružjeu njihovim rukama, za krvava djela. Seks i ostala zadovoljstva,novac i vlast su plijen koji motiviše mnoge alfa do omega jedinkeda se grupišu u čopore. Što školovaniji, što inteligentniji, što pe-rfidniji alfa mužjaci, to je veći “zalogaj” to je veći “čopor”.

Hvatam i sebe da kad god imam snažne porive i velikuželju za nekim “krupnim plijenom” da počinjem ići od jednog dodrugog čovjeka, i u tome se ispoljava nevjerovatna i neumoljivasnaga da se prevrne čitav svijet, ne bili ga zadobio za sebe i da se

317metanoja

Ovo vrijeme je vrijeme

pravljenja čopora, i jao

onima koji ovu narodnu

muku iskoriste, odnosno

zloupotrebe za ostvari-

vanje nekih svojih ambi-

cija, kako bi dograbili

plijen, koji ne bi mogli da

su sami.

priključi ostvarenju tog krupnog plana!Ako je ko bio istinski vođa jednog naroda, to je bio Isus

Hrist. Pokazao je kakav je on “alfa mužijak”.Kada je bio na vrhuncupopularnosti, nahranivši pet hiljada ljudi u jednom danu. Kad jevidio da su ga kanili proglasiti carem, počeo im je pričati “tvrdubesjedu” o tome da je Njegovo tijelo dobra hrana, i Njegova krvdobro piće. Ko ne jede te “duhovne hrane” neće ući u Njegovocarstvo. Oni su ga prezreli i razišli se. Do kraja dana nije ostalo semnjih 12 apostola, kojima je rekao i da oni idu. Ali oni su ostali dokraja sa njim, jer su shvatili da su to riječi vječnoga života. On niježelio “čopor” da bi ostvario svoj veliki plan. On je svoj plijen zgra-bio sam samcat na krstu Golgote. On nije stvarao sljedbenike, kojiće za njega učiniti neko prljavo djelo, te neke slabašne “omegajedinke”, on je stvarao istinske vodje, nove učenike, nove “alfamužjake”, koji će stvarati sebi slične.

Što kaže jedan moj prijatelj, gotovo sve velike vođe ovogavremena, govorile su da su morali bar jednog da dovedu do nivoana kojem su oni, da bi mogli oni dalje napredovati. I u tome je ve-lika razlika izmedju istinskog zajedništva i učeništva i mentalitetačopora sa jasnom socijalnom hijerarhijom radi pogrešne svrhe iplijena.

Ovo vrijeme je vrijeme pravljenja čopora, i jao onima kojiovu narodnu muku iskoriste, odnosno zloupotrebe za ostvarivanjenekih svojih ambicija, kako bi dograbili plijen, koji ne bi mogli dasu sami.

318 metanoja

RECENZIJA

METANOJA Lava Lajovića

Rukopis Lava Lajovića je zbirka meditativnoeduka-tivne proze. U njemu se, pisane sa mjerom i dovoljnomvještinom, naziru i memoarskodnevničke reminiscencije,uz komentare i slikovita 'prepričavanja' iz svetih knjige;dogmatici i kodeksima autor ostaje vjeran maltene sve vri-jeme svog smirenog pripovijedanja, vješto ih koristeći zasvoj svjetonazor. Bivajući lucidan, istančan i vješt tumač.Ne poslušnički, niti vjersko skorojevićki, već zrelim pri-padanjem svijetu pravednog i moralnog, kako bi se kor-pusu svetih knjiga i trebao obraćati i komentarisati ih svakivjerujući personalitet. Na toj stazi, individualnog i intelek-tualnog, ovaj rukopis odiše cijelim svojim iskazom. Toj seosobini nema što prigovoriti.

Pisana jednostavno, u maniri realizma bez obala,dovoljno fleksibilna da joj se može prići kao priči jer selako ispripovijeda nepoznatom a voljnom čitaču, kao po-dukoslovlju, jer obavezuje čitatelje da se ne igraju sa svo-jom savješću i ulogom sudionika u trci života, nesebičnajer sebe i svoj intimus hrabro stavlja na poljanu suda iosude, METANOJA savladava još jednu opasnost koja sezna potkrasti rukopisima čiji autori imaju ambicije. Ambi-cije Lava Lajovića jesu velike, ali im agresiju opravdavaviše od jednog argumenta: autor polazi od svog primjera,od provjerenih pogleda na život i vječnost, od uzoritih uzo-raka koji su vječni, pa se i angažman pisca-čovjeka re-dovito nađe na tom tasu života – da čitaoca afirmišekorigujući ga, ako je zalutao. Rekoh i dušu svoju spasih,kao što i u tvoj obrat ka plemenitom i jasnom vjerujem, či-taocu! Čuj i počuj, jer nisu moje rečenica zvonjavanaprslog zvona, već glas ljudski, uvijek glasan kad je sredbezumnog i zlog. Pisac mirno pripovijeda ali i diskretnopropovijeda. I tu osobinu pomenutog pisca valja istaći.Jer nije banalna, jeste metodična, a hoće da je poučna.

319metanoja

Iskrenost, naredna je važna odlika ove proze. Bezograđivanja, jasno i nedvosmisleno, pisac ovih redova ot-vara svoj intimni svijet, ne libeći se da privatnost, svoju,porodice i prijatelja do kojih drži, bez kompleksa a blago-naklono otvori pred buduće čitaoce. Time postiže jošjednu dobru osobinu: ubjedljiv je i siguran da, kad većsavjetuje, a ne čini to rijetko u METANOJI, postigne cilj.Vrhunsku obavezu pisca i čovjeka u vremenu koje jeizludjelo od lutanja i poludjelo od nevolja i pobješnjelo odosionosti i potonulo u zabludi. Pisac METANOJE traži odčitaoca promjenu mišljenja, stava i naravi, poziva napokajanje kao jedne od staza spasa, zahtijeva obraćanjena pravi put, na ljudskost. Time Lav Lajović ponajvišeopravdava svoj dosljedan naum da sebe preispitujući,svoju okolinu otkrivajući, ponaosob na ljudskost poziva ione koji će ga čitati.

Ovo je tako rijetka prilika da se sred bujice nekon-trolisanih i nedozvoljenih riječi i rečenica našeg vremena,još neobuzdanijih činodejstvija, pokuša uspostaviti mjerai obzir. Nada i preporuka. Vjera i radost. Tim više što jeLav Lajović autor koji je savladao teški zanat svakogpisca: jasno u mislima, jasno u pismu.

Zar treba više tražiti od pomenutog literarnog prvi-jenca?

Jovan Nikolaidis

320 metanoja

Ispuni svoje mjesto i poslanjeZnanje o življenju sam je vrh piramide znanja. Znati

živjeti nije laka stvar. Danas nigdje nema škole i univerzitetau kojima bi čovjek mogao naučiti kako živjeti racionalno,sadržajno i smisleno. Nema velikih umova posvećenih širenjuideje razumnog života ispunjenog suncem i radošću. Uče naskako se podnose zlo o bolest. Ne uče nas kako se životu ideu susret. Uz umne , dobre ljude i sopstveno iskustvo, na putlijepoga života čovjeka mogu izvesti samo dobre i korisneknjige. „Metanoja“ Lava Lajovića takva je knjiga.

Življenje je velika građevina koja se, uglavnom, pos-matra spolja. Lav Lajović čitaoca inspiriše da se lako i brzoopredijele za potpuno nov način i stil življenja. Poziva ga daunutar „građevine življenja“ sagleda sve aspekte čovjekoveegzistencije, da pored dobro osvijetljenih i prijatnih za bo-ravak, obiđe i neuslovne, mračne kutke, pa da sa sviješću ocjelini, prekomponuje svoj osnovni životni projekat .

„Metanoja“ Lava Lajovića podstiče i pokreće na akciju.Korisna je za uspješno snalaženje u sopstvenom življenju.Uz nju se kuražnije planiraju pravci, sadržina i cilj smisleneegzistencije. Po ozbiljnosti, uvjerljivosti, spontanosti zaključi-vanjima o fenomenima vrednosnog postojanja čovjekovog, zadugo joj na našim prostorima neće biti ravne.

Na temelju sopstvenog iskustva Lajović govoriotvoreno i logično. I baš to „sasvim lično“ njegovim tek-stovima daje poseban ton, boju i dostojanstvo. Blag je i pažljiv. Govor u umijeću življenja ne shvata kao „držanje bukvice“i suđenje sebi i drugima zbog „propusta i nepopravljivihgrešaka“. Toplo i uljudno ispisuje stranice knjige koja donosivijest da dobro živjeti podrazumijeva želju da se radujemoživotu. Promišljeno i odgovorno Lav Lajović sugeriše: Ostvarisvoju ličnost. Živi i razvij se do najvećeg mogućeg vrhunca. Is-puni svoje mjesto i poslanje.

To je samo jezgro. To je smisao života. Zar ne? Jednom je rečeno da saznanja i iskustva drugih imaju

poruku i značaj isto kao velika skakaonica za skijaške letovekoju je konstruktor napravio tako da smučara bezbjednodovede do odskočne daske, da dobije što sigurniji odskok udaljinu i visinu, ali se čovjek sam mora otisnuti i to više nijestvar konstruktora skakaonice.

Dragi čitaoče, pred tobom je „Metanoja“ - opcija zadalek let i siguran doskok. Sa mnogo misaonog napora iznanja, učeći se na sopstvenim greškama i greškama drugihLajović je lavovski odradio svoj dio posla. A ti skoči!

Vlatko Simunović

321metanoja

322 metanoja

Lav Lajović

PODACI O AUTORU

Lav Lajović, rođen je u Titogradu 27.07.1971. go-dine, gdje je završio Osnovnu školu „Milorad-MusaBurzan“. Nakon toga završio je srednju vojnu školu RV iPVO u Rajlovcu – Sarajevo i diplomirao na Pravnomfakultetu u Podgorici 1996. godine.

Živi i radi u Podgorici. Oženjen je sa Svetlanom iima dvoje djece, Emiliju i Danila.

Od marta 1997. do avgusta 2001. godine obavljaoje poslove savjetnika za investicije u Fondu za razvoj Re-publike Crne Gore. U periodu od avgusta 2001. godinedo oktobra 2004. godine obavljao funkciju sekretara uMinistarstvu turizma Republike Crne Gore, a od oktobra2004. do decembra 2005. godine obavljao funkciju zam-jenika šefa kabineta u kabinetu predsjednika Srbije i CrneGore. Od decembra 2005. godine do juna 2006. godineobavljao je poslove direktora u Direkciji za zakonodavstvoSrbije i Crne Gore. Od juna 2006. godine do marta 2009.godine obavljao poslove izvršnog direktora Hotelsko tur-ističko preduzeće ONOGOŠT – Nikšić, a od juna 2009.godine do jula 2011 godine bio je savjetnik potpredsjed-nika Vlade Crne Gore za politički sistem, unutrašnju ispoljnu politiku i savjetnik ministra finansija za reformujavne uprave.

Bio je angažovan u velikom broju projekata, kao štosu: Izrada Strategije reforme javne uprave 2011-2016,Regulatorna reforma - „Crnogorska Giljotina propisa“, re-forma inspekcijskog sistema, reforma licenciranja – Onestop shop Crne Gore, prodaja vojne imovine - Fond za re-formu sistema odbrane, reogranizacija nacionalne turis-tičke organizacije Crne Gore, osnivanje turističkeinspekcije, svojinska i upravljačka transformacija i privati-zacija.

Od jula 2011.godine obavlja funkciju izvršnog di-rektora dnevnog lista Pobjeda.

Autor je dvije zbirke pjesama "Ja i Vuk" i "Venac odvetrova", i dvije stručne knjige "Zbirka propisa iz oblastiturizma" i "Posebne uzanse u turizmu".

Ovo je autorova prva knjiga sastavljena od pričakoje su objavljene na njegovom istoimenom blogu.

323metanoja

GDJE TRAŽITI SAVJET

Kad se bojiš289, 32, 269, 63, 57, 160, 101, 38, 249,

Kad si napet223, 144, 154, 249, 21, 243

Kad padneš38, 267, 42, 245, 172, 53, 223

Kad si tužan101, 59, 88, 61, 103

Kad si obeshrabren147, 95, 189, 251

Kad si nesiguran225, 26, 112, 79, 174, 257, 286

Kad ti treba mir306, 59, 219, 249, 177, 75, 42, 189, 162, 73, 126

Kad ti treba mudrost258, 292, 241, 260, 138

Kad sumnjaš185, 247, 189, 308

Kad si u krizi174, 150, 300, 73, 257, 63

Kad ti vjera oslabi7, 112, 257, 57, 192, 227, 207

Kad si napušten i sam44, 251, 221, 187, 154, 205, 269, 247, 316

Kad napuštaš dom154, 286, 12, 112, 294, 298

Kad si poražen254, 202, 36, 109, 245

Kad bi se molio265, 304, 298, 90, 46, 215, 63, 81

U bolesti103, 101, 282, 38, 195, 46

Kad očekuješ uspjeh221, 247, 112, 34, 179, 71, 187, 73, 150, 217

Kad osjećaš bol168, 103, 144, 154, 26

Kad osjećaš sramotu48, 284, 243, 129, 234

Kad su te prevarili232, 207, 115, 308, 267, 227, 236, 164

metanoja

Za mlade lidere

12, 17, 24, 30, 34, 40, 42, 44, 59, 63, 65, 73, 75, 107, 109, 112, 118, 205, 124, 147, 150, 166, 172, 183, 211, 215, 296, 284, 237, 247, 221, 254, 257, 275, 277, 300, 316, 317

Za roditelje

19, 21, 32, 71, 86, 97, 99, 109, 115, 138, 144, 160, 164, 241, 234, 267, 313, 286, 289

Za bogotražitelje

46, 51, 53, 54, 56, 57, 65,67, 90, 95, 147, 121, 138, 162, 181, 189, 192, 195, 198, 202, 207, 217, 230, 243, 265, 258, 272, 298, 304, 308, 310, 302, 304

325metanoja

SADRŽAJ

PREDGOVOR ..............................................................................GDJE NAM JE ZAHVALNOST? ......................................................SVOJE U DRUGI PLAN! ...............................................................“NE PREZRI DAN MALIH POČETAKA“ ............................................“RADUJTE SA ONIMA KOJI SE RADUJU, A PLAČITE SA…”...............“TATA, DANAS SAM UPOZNALA BOGA” ........................................ODUŠEVLJENI ŽIVOTOM .............................................................KLETVE .......................................................................................NE BRINI ......................................................................................UČINI ŠTO MOŽEŠ! .......................................................................POBIJEDI ODBAČENOST ................................................................„DOSTA STE BILI NA OVOJ GORI !“ ................................................LJUBAV NADVLADAVA STRAH .......................................................SAMOKONTROLA ...........................................................................OTKUD OVA OSKUDICA U NAŠIM ŽIVOTIMA? .............................PJESMA RUGALICA ........................................................................TAPISERIJA I PERON ......................................................................STAV ............................................................................................KOKOŠKE .......................................................................................MOLITVA ZA STOMAČIĆ ...............................................................SRAMOTA .....................................................................................ČETVRTA DIMENZIJA ....................................................................VISINA ..........................................................................................ŠIRINA ..........................................................................................DUŽINA – treća dimenzija .............................................................DUBINA – četvrta dimenzija ........................................................RAVNOTEŽA ...................................................................................OPOJNI ZANOS MELANHOLIJE.......................................................KRIZE RASTA...................................................................................APOSTOLI (obični ljudi sa zadatkom)..............................................KAD SE NEBO UROTI DA OSTVARI ONO ŠTO ŽELIŠ ........................OSMJEH (ISAK) - DIJETE OBEĆANJA .............................................REHOVOT ......................................................................................SAMOPOUZDANJE BEZ OSNOVA ...................................................NEPODNOŠLJIVA LAKOĆA POSTOJANJA .......................................TRANSPARENTNOST ......................................................................REALITY SHOW ............................................................................

KO JE PRAVA MAJKA? ....................................................................STUBOVI OD SOLI ........................................................................ALFA I OMEGA ..............................................................................MARLJIV KAO CRNOGORAC ..........................................................TO TI JE SUDBINA! ........................................................................LUČA MIKROKOZMA ....................................................................

326 metanoja

571012151617192124263032343638404244464851535456575961636567717375777981868890929597

ZAŠTO JE TEŠKO USVOJITI BEBU? .................................................ISCJELJENJE DUŠE..........................................................................SCJELJENJE DUŠE (VRATA BOLA) ....................................................PROMJENE ...................................................................................IZAZOVI BESKONFLIKTNOSTI .........................................................ZAVRŠITI ZAPOČETO ......................................................................TRUTH, NOT TOLERANCE .............................................................5GUŠTERICA ....................................................................................ALBATROS.......................................................................................CRNOGORSKO ORO .......................................................................KO PODMEĆE POŽARE? .................................................................POP MILO ......................................................................................PROCVJETAĆE PUSTINJA ................................................................KIŠOBRAN .....................................................................................IGNORANTIA IURIS NOCET............................................................ŠTA MI TO GOVORIMO? ................................................................NEBESKA UDICA .......................................................................RADOSNA VIJEST ..........................................................................TAČKA PRELOMA ..........................................................................IZAĐI IZ SVOJE SITUACIJE! .............................................................KAJINOV ZNAK ...............................................................................BABAROGE ...................................................................................ORLOV LET ....................................................................................NEMA LJUBAVI BEZ IZAZOVA ........................................................PREDANJE ......................................................................................ISPLAČI SVOJ JAD .........................................................................TOME SAM DORASTAO .................................................................RAZORUŽANJE .............................................................................NEĆU DA BUDEM DOBAR! ............................................................GDJE SMO IZGUBILI OŠTRINU? ......................................................METAMORFOZA ............................................................................VELIKI MALI LJUDI .......................................................................NEŠTO IZMEĐU .............................................................................SVE IDE NA DOBRO ......................................................................UKROĆENA GOROPAD ..................................................................ALISA U ZEMLJI ČUDA ...................................................................MILOŠ OBILIĆ ................................................................................MAJEUTIKA ...................................................................................ODVRAĆANJE PAŽNJE ....................................................................LJEPOTA JE U OKU .........................................................................TREBA MI SOBA ............................................................................SKROMNOST - PRISTATI NA MANJE?..............................................PROMJENA PERSPEKTIVE ..............................................................PREZAPOŠLJENOST ........................................................................INDIVIDUALIZAM ..........................................................................

327metanoja

99101103107109112115118121124126129132135138141144147150154157160162164166168172174177179181183185187189192195198200202205207209211213

DOLINA BLAGOSLOVA ..................................................................STANI U PROCJEP ..........................................................................MOTIVACIJA ..................................................................................BALTAZAR .....................................................................................PODIGNI POGLED ..........................................................................EVERGREEN (SKAKAVCI) ...............................................................ČEKAJUĆI GODOA ........................................................................PROSJACI I SINOVI .........................................................................LAŽNI CAR ŠĆEPAN MALI ...............................................................OČEVA GOLOTINJA ........................................................................KUĆA NA PIJESKU ..........................................................................VINJAGA ........................................................................................KAIROS MOMENAT ......................................................................KAO DJECA ...................................................................................NE MOŽEŠ ZAUVIJEK BJEŽATI ........................................................JEREMIJA ......................................................................................SJENKE ...........................................................................................RAZOČARAN SOBOM .....................................................................OVO NIJE TVOJ RAT ......................................................................KONAN ........................................................................................UČITI, UČITI I SAMO UČITI ............................................................ISKUSTVO ....................................................................................UHVAĆEN U ZAMKU .....................................................................BLUDNI SIN ....................................................................................SIROTI SAMSON ...........................................................................GUBITAK AUTORITETA ..................................................................ČARLI BRAUN.................................................................................VELIKI INKVIZITOR ........................................................................POSLJEDNJI KAO PRVI....................................................................NE HVALI SE PRED CAREM .............................................................PUCANJE ŠAVOVA .........................................................................BRONZANA ZMIJA..........................................................................SJUTRAŠNJI DAN ..........................................................................NEĆU TE OSTAVITI .......................................................................STRAH OD STRAHA .......................................................................TREBA LI NAM DOBAR SAVJET .......................................................RAVA KURVA ...............................................................................ODBRAMBENI STAV.......................................................................TAMO GDJE SAM KRENUO ..........................................................DAN D ...........................................................................................ONE IS ALL, ALL IS ONE.................................................................OTKUD POTREBA? .........................................................................NE RADITI NIŠTA.............................................................................KAD MAGARAC PROGOVORI.........................................................RITUALI.........................................................................................

328 metanoja

215217219221223225227230232234236239241243245247249251254257258260263265267269271272275277279282284286289292294296298300302304306308310

PRVINA...........................................................................................ČOPOR...........................................................................................

RECENZIJAMetanoja Lava Lajovića (Jovan Nikolaidis) ...............................Ispuni svoje mjesto i poslanje (Vlatko Simunović)......................

PODACI O AUTORU...................................................................

GDJE TRAŽITI SAVJET .................................................................

329metanoja

313316

319319321

323

325

METANOJA

Documents

Transcript of METANOJA