UNIVERZITET U BIHAĆUPEDAGOŠKI FAKULTET

BOSANSKI JEZIK I KNJIŽEVNOST

STRUKTURA ROMANA « MAJSTOR I MARGARITA « MIHAILA BULGAKOVA

Diplomski rad

Ismeta Šabić

Mentor: prof. dr. Azra Verlašević

Bihać, januar 2009.

1. UVOD

2. POETIKA I ESTETIKA MODERNIZMA

U najširem smislu, modernizam prema književnoj tradiciji prihvatamo kao posljednju veliku epohu u razvoju književnosti. Ovakvo shvatanje je lakše prihvatljivo i razumljivo sa stajališta posmatranja i proučavanja književnosti kroz epohalno determinisanje pojedinih književnih vrsta, te ostalih zakonitosti u određenoj epohi.

Dakle, modernizam se kao epoha javlja početkom XX stoljeća, a vremensko preciziranje kraja epohe nije određeno. Ona se određuje i nastavlja pojavom književnih pravaca i razdoblja ako ga i dalje nastavljamo shvatati u širem i općenitijem smislu. Prema književnim kritičarima i proučavaocima historije književnog razvoja, modernizam kao epoha nastavit će se razvijati epohom postmodernizma, epohom čiji je početak, a pogotovo kraj u potpunosti neodređen. Ne bi bilo pogrešno reći da je modernizam i književnost XX stoljeća i savremena književnost i moderna književnost. Kako god da posmatramo modernizam, u širem ili užem smislu svakako ćemo uočiti da je drugačiji od svega što mu je prethodilo, ali da će istovremeno sve prethodno dati oslonac modernizmu i obogatiti njegovu posebnost. Modernizam se prije svega opire realizmu, ali ne u smislu potpunog opiranja.

« Moderni roman, recimo, nastupa kao svojevrsna kritika konvencije realističnog romana, pa se u svim svojim oblicima, čak i kad se u nekoj mjeri vraća tehnici realističnog pripovijedanja, ne može shvatiti naprosto kao produžavanje realističke tradicije, nego prije kao neka vrsta sinteze između realističkih tehnika i tehnika koje se opiru realističkoj tradiciji « 1 Razvoj književnosti u svakom smislu zavisi od razvoja društva, socijalnih prilika i okolnosti u kojima pisac živi i stvara, te njegovih vlastitih stavova, mogućnosti i tehnike pripovijedanja.

Nastupanjem modernizma doći će do velikih promjena, ne toliko u tematskom koliko u poetskom i estetskom smislu, jer savremena književnost sa sobom donosi pravce i razdoblja sa kojima se napuštaju konvencije prethodnih epoha i piscu dopuštaju slobodu u tehnici izražavanja. Pisac ima mogućnost izbora, jer modernizam ne nameće precizne tematike, preciznu estetiku, poetski izraz, nego daje mogućnost da se, u stvaralčkom pogledu ide u skladu sa razvojem društva, i ne zabranjuje povratak tradiciji koji će se nametnuti i kao nezaobilazan faktor.

Velike književne epohe su nezaobilazne u posmatranju periodizacije sa kojim stvaramo općenitiju sliku historije književnog razvoja, a sa druge strane posmatramo i

1 Milivoj Solar, Teorija književnosti, Zagreb 1997. god. , str. 162

razvoj pojedinih književnih vrsta i tehnike kojom se pisci izražavaju u vremenu u kojem stvaraju i književnoj epohi kojoj pripadaju. S tim u vezi možemo primjetiti da se u nekoj književnoj epohi posebno isticala određena književna vrsta, jer je baš ona bila najprihvatljivije sredstvo izraza tog vremena. Za realizam je, recimo, to bio roman, iako se roman u historiji književnosti javlja kasnije od drugih književnih vrsta, i iako ni prije realizma nije bio zapostavljen, realizam ga u potpunosti ističe kao dominantnu vrstu. Razlozi za to nisu bile konvencije realizma, nego se roman u realizmu nameće kao najprihvatljivije sredstvo izraza u skladu da društvenim prilikama. Možemo dakle reći da te prilike biraju književnu vrstu, a pisac ne samo da je prihvata, nego je i ona neminovnost za njegov kniževni izraz.

Svaku epohu, pa i modernizam je lakše i razumljivije posmatrati kroz razdoblja i pravce kao uže segmente književne orjentacije, tada već sa općenitijeg dolazimo do pojedinačnog, specifičnog i orginalnijeg koje daje preciznije slike u književnom izrazu. Tako da i modernizam u užem smislu određujemo kao razdoblje unutar velike epohe, koja tada biva nazivana drugačije.

Početak prošlog stoljeća obilježit će avangarda kao razdoblje koje se svojim izrazom najviše nameće u nacionalnim književnostima. Avangarda teži ka tome da ospori esteticizam, tj. da pokuša osporiti tradiciju, tradicionalni pojam ljepote ili tzv. « kult ljepote « u književnosti s kraja XIX stoljeća. Avangardisti teže uspostavi sasvim novog tipa sveopće kulture, i prestanka svake vrste konvencionalnosti unutar književnosti, a sve tu u cilju jačeg, dominantnijeg i slobodnijeg izraza. Pisci sa puno više slobode izražavaju bunt protiv svega što je društveno nametnuto, nepravedno i na štetu običnog čovjeka pa i samog umjetnika. To je i razdoblje u književnosti koje se ispoljava kao revolucija u kulturnom, društvenom i političkom smislu. Mnogi su pravci obilježili avangardu, i svaki od tih pravaca se u nečem razlikovao od drugog svojom orginalnošću, ali zajedničko svim pravcima avangarde je poetika osporavanja, te rušenja svih književnih konvencija pa čak i jezičkih.

Težnja da se « eksperimentira sa književnim izrazom i da se parodijom, naglašavanjem apsurda, crnim humorom i odstupanjem od logike u jeziku, u izgradni sižea i u oblikovanju likova, istakne kako svijet i zbilja nisu razumni, ni prihvatljivi u onom obliku u kojem su nam poznati « 2 Avangardisti smatraju da umjetnost svojim uticajem može promijeniti načim života, oni prave spoj između života i umjetnosti.

Razdoblje koje će nastupiti nakon avangarde je modernizam, koji je neće pokušati osporiti nego prihvatiti na onaj način na koji se avangarda odrazila u književnosti, ali modernisti će tome pridodati i tradiciju, vraćajući se esteticizmu i kultu lijepog u književnosti. Dakle, modernizam kao razdoblje je sinteza avangarde i esteticizma, pisci ipak teže novom načinu književnog oblikovanja, postavljaju se kritički prema realizmu, ali ni u kom slučaju ne žele uništiti tradicuju u potpunosti.

U tom razdoblju dolazi do izražaja i novi tip romana koji se često naziva i moderni roman, roman koji ne samo da želi da se suprotstavi tradicionalnom romanu, nego i da otvori mnoge mogućnosti piscima koji će složenost vremena u kojem stvaraju i žive izraziti na složen način, orginalan u cjelovitosti. Roman kao velika prozna vrsta daje velike mogućnosti u svakom smislu, poetskom, tematskom, estetskom. U njemu nalazimo

2 Milivoj Solar, Teorija književnosti, Zagreb 2007. god. str. 166

elemente bajke, eseja ili reportaže, pa i mogućnost veze poezije u romanu, on je i poema i filozofska rasprava.

Sve ove tehnike pripovijedanja bivaju prihvatljive i moguće, a roman kao takav uzima se kao najprihvatljiviji način izraza u burnom vremenu političkih i društvenih previranja u nacionalnim književnostima.

2.1. Ruski modernizam

Umjetnost je uvijek bila u bliskoj vezi sa socijalnim razvojem i prilikama koje su vladale u pojedinim državama, pa tako izuzetaka nije bilo ni početkom XX stoljeća. Na scenu stupa modernizam sa svim svojim mogućnostima izraza koje su već prethodno navedene, ali u svakom društvenom uređenju se drugačije tumači iako je umjetnički isto ili slično oblikovan.

Književnost dobija svoje mjesto u umjetnosti kao izraz riječi kojom umjetnik izražava svoj stav, bunt, negodovanje, nezadovoljstvo ili pak prihvatanje političke stvarnosti i podržavanje vladajućih režima u skladu sa kojima žive. Djelovanje književnog izraza oduvijek je imalo velik uticaj na društvene prilike, a književnici su smatrali da je njihov stav prema društvu neizostavan, i da u velikoj mjeri svojim najjačim alatom – riječima, mogu izazvati velike društvene promjene. Na taj način će književnici djelovati u pojedinačnim, nacionalnim književnostima, a modernizam će im otvoriti veće mogućnosti za slobodan izraz.

U ruskoj književnosti modernizam kao razdoblje neće se preoblikovati i razlikovati od modernizma u drugim zemljama. Zapravo nije se ni mogao radikalno razlikovati u poetskom i estetskom, a u svakom slučaju ni tematskom smislu, jer su

savremeni izraz nametale prilike u društvu, a s druge strane taj isti izraz se htio nametnuti društvu kao revolt i snaga kojom modernizam želi « probuditi « društvo iz političke noćne more.

Znamo da su XX stoljeće obilježili ratovi, vladavine pojedinaca koji žele apsolutnu vlast, a ovakve socijalne stavove koji u svakom pogledu ograničavaju slobodu običnih ljudi nisu mogli da prihvate slobodni književnici savremene književnosti. Iskorištavajući sve poetske mogućnosti modernizma i ruski književnici ulaze u borbu protiv prilika koje žele ugušiti svaku slobodu, lišiti života, i uspostaviti apsolutnu vlast.

Dvadesete godine prošlog stoljeća tadašnji Sovjetski savez obilježiće vladavina Staljina i totalitarnog načina vladanja. Za vrijeme njegove vladavine sovjetsko društvo je nazadovalo a vlast je napredovala stvarajući veliku svjetsku silu, koja je državu činila jakom, a narod vodila u propast i siromaštvo.

Staljin je Sovjetskim savezom vladao sve do svoje smrti i bio prisutan na političkoj sceni za vrijeme trajanja najvećih svjetskih ratova. Ratove je iskoristio za vlastitu popularizaciju, a bila mu je data i mogućnost da predsjedava vladom sa neograničenim ovlastima. Sasvim je jasno da ličnost sa takvim stavom i pohlepnošću nije mogla gore determinisati jedan historijski period za zemlju kojom vlada. Sovjetski savez krenuo je sa naglom industrijalizacijom gdje je običan čovjek bio u potpunosti zapostavljen, a Staljin se nije samo borio protiv neprijtelja u ratu, nego i protiv svih onih koji nisu podržavali njegove političke ideje. U Staljinovim « čistkama « su ljudi, koji se nisu pokoravali staljinizmu, nestajali preko noći.

Uveo je doktrinu socijalnog realizma ili socrealizma tridesetih godina XX stoljeća prema kojoj umjetnost treba izražavati odgojne i idejne ciljeve koje postavlja komunistička partija a književni izraz je morao biti socrealistički. Književnost je mogla da se osloni na realističku tradiciju, ali da se istovremeno suprotstavi avangardi i

« malograđanštini «. U takvoj političkoj atmosferi modernizam kao umjetnički pravac nije mogao da opstane, a svaki slobodan i savremen umjetnički izraz je bivao zabranjen i ugušen prije nego dođe do šire javnosti. Sasvim je razumljivo da ni književnici nisu bili zaobiđeni u sprovođenju « čistke «, jer većina njih je željela slobodu mišljenja, kršeći sve nametnute konvencije, dovodeći u pitanje opstanak vlastitog života, boreći se i za opstanak savremene umjetnosti koja ne trpi šablonizirane tehnike socrealizma.

Određen broj sovjetskih književnika u staljinističkom vremenu dalo je svoj doprinos u borbi za opstanak u slobodnom izrazu, izrazu bunta kroz modernistički način oblikovanja književnosti. Za slobodnog pisca avangardistički izraz je bio i najbolji način na koji je mogao da se nametne kao protivnik režimu, svjestan da pred njim stoji borba, i ne znajući da će stvarati i stvoriti djela koja će se naći svoje visoko mjesto u svjetskoj književnosti.

Jedno od značajnih književnih imena tog vremena je Mihail Afanasjevič Bulgakov, koji svojim djelom i imenom opstaje i prevazilazi sva burna vremena, istaknut pisac i čovjek čije djelo i danas živi.

2.2. Mihail Afanasjevič Bulgakov u kontekstu ruskog modernizma

Svoja prva književna djela Bulgakov « predstavlja » 1920. god., reći predstavlja je shvatljivije, jer dugo vremena Bulgakov je bio poznat kao dramski pisac, a ne kao pisac modernih romana. Navedene godine, prvi put su prikazane njegove dvije drame, manje poznate, ali s njima izlazi na književnu scenu kao mladi pisac, imao je svega dvadeset godina.

Rođen je u Kijevu 1891. god. i preživio sva nemilosrdna vremena u Sovjetskom savezu, već kao mladić pokazuje afinitete prema književnom radu, ali nakon mature 1909. god. upisuje studij medicine sa željom da bude doktor. Ni ta dužnost ga za života neće zaobići, jer po završetku studija usred Prvog svjetskog rata 1916. god. postao vojni doktor. Ne ostavljajući književni rad, iz tog perioda poznato je njegovo djelo « Bilješke mladog ljekara « ( 1925. – 1927.god. ) koje prenose piščeva doktorska ratna iskustva, ali i ratnu istinu kojoj pisac gleda u oči i već tad otkriva nemilosrdnu stvarnost koju može da nametne čovjek za vlastiti interes : smrt i stradanja nevinih ljudi, uništavanje svega što je ljudsko i vrijedno.

Već tih godina, neposredno nakon Prvog svjetskog rata Bulgakov pokazuje sve više intersovanja za književnost nego za medicinu, jer književnost će biti njegov način istupanja u javnost i izraz vlastitog nezadovoljstva teškoj nametnutoj svakodnevnici.

Nijedan književnik ne počinje svoje stvaranje « knjigom života «, kako kaže Milivoje Jovanović, pa tako ni Bulgakov: od manje poznatih drama, do onih poznatijih ili neobjavljenih, saradnje sa nekolicinom tadašnjih časopisa, kratkih romana ili pripovijesti do « knjige života «.

« U uslovima ocjenjivanja djela sovjetske književnosti prema normativnim zahtjevima nema izgleda da umjetnost Mihaila Bulgakova bude potpuno rehabilitovana. Prije svega, u Sovjetskom savezu nisu objavljena ni sva njegova djela. Nema ponovnog izdanja njegove fantastične proze dvadesetih godina, pripovijetka « Pseće srce « iz 1925. god. pojavila se na ruskom jeziku samo na Zapadu «3 Dosta kasnije nego što ih je napisao bit će objavljene i njegove drame « Zojkin stan « , « Purpurno ostrvo « , « Adam I Eva «. Istina je da su ove drame bile izvedene, ali ne više puta, i neobjavljene odmah u vrijeme nastanka. Tu su još i njegove drame « Dani Turbinih «, « Gospodin de Moliere «,

« Don Quijote «, kratki romani « Đavoljijada « i « Kobna jaja «, te značajniji romani tog perioda « Bijela garda « i « Kazališni roman «.

Bulgakova naobrazba, ali i talent kojeg je nesumljivo imao, činili su ga piscem visokih zahtjeva postavljenih protiv konvencije socrealizma. Okušaće se i u pisanju scenarija, libreta za operu, a prevodio je djela Molierea i Shakespearea.

Svako njegovo djelo bilo je direktno povezano sa književno – političkom situacijom i imalo je velik odraz koji dolazi do najviših državnih rukovodilaca, pa i samog Staljina. Interesantan je podatak da je Staljin dramu « Zojkin stan « gledao sedam puta, iako ja sam zabranio izvođenje većine njegovih drama. Zbog nemogućnosti da izvede svoje drame Bulgakov je u nekoliko navrata tražio od Staljina dozvolu da ode u

3 Milivoje Jovanović, Izraz, 1972. god. 387

inozemstvo, ali svi pokušaji su bili bez uspjeha, sam Staljin mu je predložio da potraži posao u Hudožestvenom teatru, gdje Bulgakov dobija mjesto asistenta režije.

Ne treba izostaviti činjenicu da Sovjetske vlasti nisu nimalo bile naklonjene Bulgakovu, a pogotovo onaj književni krug kojeg je okupljala ta vlast. Bulgakov je sam izračunao da su sovjetske novine o njemu pisale tri stotine i jedanput, a od toga je dvije stotine i devedeset osam članaka bilo negativno intonirano, a tek tri su bila pohvalna.

« Bulgakov je slutio važnost svoje poruke. Ona je bila obezbjeđena, jer je autor posjedovao ključ za posmatranje dodira lične situacije i historijskog djelovanja «4

Njegovo prvo značajnije prozno djelo bio je roman « Bijela garda « objavljen u Francuskoj u prvom izdanju 1925. god., a u Sovjetskom savezu knjiga je u potpunosti štampana tek 1966. god. Roman je bio posvećen građanskom ratu u Ukrajini, a za isti roman Bulgakov će uraditi i dramatizaciju, već spomenutu dramu « Dani Turbinih «

« Bijela garda je knjiga – shema u kojoj su postavljena sva pitanja značajna za razumijevanje životnog procesa i ponuđena rješenja za sve njegove situacije. Autorov stav je regulisan već epigrafima, koji akciju historije izjednačavaju sa zlom igrom vijavice i potresnim saznanjem sa prvih stranica romana : da se sve što se odigrava, uvijek odigrava kako treba, i samo nabolje «. 5 U ovom romanu Bulgakov govori o odnosu čovjeka i historije, te kako čovjek može djelovati na historiju, i taj odnos ne predstavlja nimalo strašnim, jer smatra da historija koja nestaje može biti spašena samo čvrstim čovjekovim uvjerenjima.

Svako Bulgakovljevo djelo je proizlazilo jedno iz drugog, sa istim stavom, ali preoblikovanim na drugačiji način, u centru je čovjek kao nosilac promijena, historijskih ili trenutnih, samo što je Bulgakov stvarnost u proznim djelima posmatrao na drugačiji način.

« Bulgakovljeva satirična proza Đavoljijada iz 1925. god. proučava onaj fenomen na parodiranom materijalu, ali uz isti nalaz da je fantastična dimenzija svakodnevnice ozbiljna prijetnja zatvorenoj koncepciji Bijele garde « 6 Dakle, već uočavamo elemente savremenog ili modernog romana, s kojima Bulgakov odstupa od tradicije realističkog romana i naginje ka avangardističkoj tehnici pripovijedanja. Element « đavola « pokazat će se kao važan segment u književnom stvaranju Bulgakova, s tim da đavo za njega nije nužno zlo kakvim ga zamišljamo.

Kontinuitet u književnom stvaranju Bulgakova se potpuno objelodanjuje pojavom velikog romana, « knjige života « , jer svako djelo je moralo biti bolje od prethodnog, jače u dojmu koji će ostaviti, snažnije u borbi protiv lošeg pečata koji će ostaviti historija. Sve što je ikad napisao, dramu, roman ili pripovijetku kao da je trebalo ili težilo ka tome da se sažme u veliko djelo, djelo koje nas odmah asocira na Mihaila Bulgakova, « Majstor i Margarita «

« Mihail Bulgakov je Bijelu gardu pisao s namjerom da krug života zatvori u upornost i radost zaštićenih junaka, ali su okolnosti kasnije lične biografije i historije

4 Milivoje Jovanović, Izraz, 1972. god. , 3915 Milivoje Jovanovuć, Izraz, 1972. god. , 3916 Ruska književnost ( knjiga II ), Beograd 1978. god. , 413

njegovog djela svjedočile da je zadatak ispunjen tek drugom knjigom života, romanom Majstor i Margarita «7

« Taj roman govori o životu i smrti, o umjetnosti i politici, o legendi, o snovima i događajima koji su se zaista mogli dogoditi. On sve to govori, pa ipak sve to sažima u jednom jedinom « području « koje može ujediniti teko raznorodne aspekte stvarnosti i tako raznorodne načine kazivanja. «8

3. KONSTRUKTIVNE ODREDNICE ROMANA « MAJSTOR I MARGARITA «

« U najvećem broju tekstova o Majstoru i Margariti naglašen je utisak o kontaktu sa remek – djelom, sa ostvarenjem novog tipa koje se nije očekivalo. Značaj umjetnikovog zavještanja se ne usuđuju da pobijaju čak ni kritičari koji polemišu sa Bulgakovljevom filozofskom porukom, kao ni oni aninimni profesori unuverziteta o čijoj pometenosti povodom pojave Majstora i margarite sa toliko elegantnog sarkazma govori V. Lakšin. Pa ipak ostaje pitanje da li je prilaz Bulgakovljevoj knjizi uvijek na najboljem putu da se ona afirmiše sopstvenom orijenacijom i strukturom, u kontekstu cjelokupnog piščevog nasljeđa « 9

Postoje indicije kao da se pisac cijelog života spremao da napiše i objavi ovo djelo, jer u vezi je sa većinom djela koje je Bulgakov ranije napisao i objavio. Neki istraživači tvrde da je Bulgakov u svojoj arhivi imao osam verzija ovog romana, a da je pišući ga, često mijenjao naslov romana. Rukopis se najprije zvao « Kozultant sa kopitom«, a zatim i naslovi « Evanđelje po Wolandu «, odnosno « Evamđelje po vragu «, da bi ipak na kraju roman dobio naziv « Majstor i Margarita «. Pretpostavljamo da se u prvim verzijama rukopisa radilo o strukturno jednostavnijem « romanu o vragu «.

Bulgakov je roman počeo pisati dvadestih godina XX stoljeća, tačnije 1928. godine, a završio ga pred smrt u Moskvi 1940. godine. Dakle, čitavih dvanaest godina rada na romanu, koje nam pomalo daju utisak da je pisac znao šta će da stvori, pišući sa razlozima koji su bili poznati iz prilika u kojima živi, želio je, i uspio napisati roman koji će ostaviti velik trag u svjetskoj književnosti .Iako je radeći na romanu znao da neće biti dopušteno njegovo objavljivanje, bar ne uskoro, a ispostavilo se da puna verzija nije bila objavljena ni za piščeva života.

« Sam roman Majstor i Margarita štampan je, uz intervenciju cenzure, samo u časopisu

« Moskva « i odavno je postao bibliografska rijetkost « 10

Roman je u potpunom izdanju objavljen tek 1966. / 67. godine, punih dvadeset i šest godina nakon piščeve smrti,a taj raspon godina govori nam da su se u Sovjetskom savezu morali stvoriti stabilni preduvijeti za ono što ovaj roman iznosi. Čak ni

7 Milivoje Jovanović, Izraz, 1972. god. , 3908 Milivoj Solar, Savremena svjetska književnost, Zagreb 1982. god. , 389 Milivoje Jovanović, Izraz, 1972. god. , 38610 Milivoje Jovanović, Izraz, 1972. god. , 387

neposredno nakon objavljivanja ruska književna kritika nije bila pozitivno naklonjena ovom romanu.

U udžbeniku « Historija ruske sovjetske književnosti « iz 1970. god. Bulgakovljevom romanu je data i zvanična ocjena, u kojoj se autorova koncepcija nezavisnosti umjetnosti od prolaznih praktičnih potreba vremena ocjenjuje u smislu da je sporna, neobična i neprihvatljiva. « Nastala je tišina oko Bulgakovljeva nasljeđa i ovog romana, koja je dobar znak da će njegovo uvođenje u historiju književnosti izostati « 11

Da je roman « odavno postao bibliografska rijetkost «, navodi Milivoje Jovanović u svojoj kritici o romanu « Stvaralačka prethistorija romana Mihaila Bulgakova Majstor i Mragarita « 12 , ne može se uzeti za tačnost u današnjem vremenu, ali uzimajući u obzir da je da je to napisao u časopisu « Izraz « 1972. god. o « bibliografskoj rijetkosti « se tada moglo govoriti.

Ulazak romana u historiju svjetske književnosti svakako nije izostalo, zahvaljujući nekolicini sovjetskih kritičara, ali i izuzetnoj zainteresovanosti čitalaca za ovaj roman, jer se nakon objavljivanja počeo prevoditi na više svjetskih jezika. Kritičari naklonjeni romanu nastojali su da mu otvore mjesto u historiji knjževnosti, ali bili su prinuđeni da to urade na taj način da kritički ocjene piščev pogled na svijet ili da o temi romana govore sa smišljenom argumentacijom kako bi Bulgakova ideloški bolje predstavili svijetu. Oslanjali su se na argument, da se radi o složenoj knjizi, romanu koji izlazi iz okvira uobičajenog romana, govoreći i o Bulgakovu kao humanisti koji ima vlastiti pogled na svijet.

Danas, poslije mnogih osporavanja ovog romana, kritici koja nije htjela da ga ranije prihvati i afirmiše, ipak niko ne može osporiti da se radi o visoko postavljenom svjetskom romanu koji je pronašao svoje mjesto u historiji književnosti.

Razlozi za odgovor na ovo pitanje mogu se potražiti i sagledati sa više aspekata, ujljučujući one već prethodno spomenute.

« Roman ironizira upravo svako normalmo objašnjenje i u njemu se priča da se stvarno zbiva ono što vjerujemo da je moguće; priča se, dakle, da je i nemoguće stvarno, štoviše da je upravo ono što smatramo nestvarnim, jer nije svaki dan ovdje, može biti čak jače od obične, svakidašnje stvarnosti. « 13

U poetskom smislu izraz romana je avangardan, odraz je kulturne, političke i društvene revolucije. Bulgakov će se u romanu dotaći svih ovih pitanja, izrazit će kulturološko nezadovoljstvo na planu pitanja o opstanku umjetnika i umjetnosti uopće, metaforično kritikovati Sovjetske značajne ličnosti iz visokih krugova za pogrešno shvatanje umjetnosti. Političko pitanje je tu neizbježno, osuda vlasti, odgovornih za nepravdu i sva zlodjela koja čine, te na svoj način vidjeti izlaz iz ove situacije na vrlo orginalan i nekonvencijalan način. Društveno pitanje obuhvatit će cijelim romanom, društvo treba da se probudi iz sna ili da se otrgne od stvarnosti koja nije kakva im se čini, Bulgakov je to vidio kao hipnotisano društvo koje treba probuditi.

11 Milivoje Jovanović, Izraz, 1972. god. , 38712 Milivoje Jovanović, Izraz, 1972. god., 38613 Milivoj Solar, Savremena svjetska književnost, Zagreb 1982. god. , 35

Avangardnost se ogleda i kroz satiru i parodiju koja se prije svega odnosi na društvo, na nepravdu koja se čini nad jednim običnim čovjekom, umjetnikom, državnim službenikom, a počinjena nepravda u stvarnosti u kojoj je vladao režim staljinizma nije bila blagi ukor nego stroga kazna, progon ili smrt. Pa ipak se Bulgakov usuđuje

« poigrati » satirom da bi se dotakao ovog ozbiljnog problema, istovremeno ne učinivši roman neozbiljnim, a kamoli banalnim.

Groteska je sveprisutni element, jeziva pojava đavola iz pakla i njegovih pomoćnika na ulicama Moskve, svega onog što oni čine. Ništa vezano za đavola u romanu nije izmišljeno u smislu « đavolskih poslova«. U romanu je stvarno i ozbiljno svako pitanje vezano za to, jer ako poželiš nekom da ga vrag odnese, vrag će ga zaista i odnijeti.

Ironija. Bulgakov će je tako « pristojno « uplitati u skoro svaki epizodni dio romana, i pokazati koliko ona ne mora biti tako očita, ali ipak s druge strane tako jasno vidljiva.

U romanu neće biti izostavljen ni realističan način pripovijedanja, ali nema tu onog realizma na kojeg smo navikli u koncepcijama realističnog romana. Bulgakov ipak naginje ka avangardi, stvarajući savremeni roman u vremenu u kojem je svoje mjesto mogla imati jedino socrealistički pisana književnost.

U svemu ovom što je prethodno navedeno stoji odgovor na pitanje, roman

« Majstor i Margarita « nije mogao biti prihvaćen u vremenu kad je nastao, i zato smo čekali toliko dugo na njegovo prvo objavljivanje.

3.1. Tematski aspekti romana «Majstor i Margarita«

« Ovo djelo nije samo pokazalo životvornost gogoljeve tradicije, nego je suodnoseći

groteskno – fantastično oblikovanje moskovske činovničke i književno - administrativne

svakodnevnice sa faustovskim likom opovrgovanog Majstora autora nanovo osmišljene

evanđeoske legende o Isusu i Ponciju Pilatu kao odnosu pjesništva i filozofije i vlasti,

pokazalo mogućnost spajanja neobuzdane satire s postavljanjem filozofskih problema

opstojnosti ljudskoga i odnosa dobra i zla u našem historijskom razdoblju, pa je tako ovo

čitko djelo stalo u prvi red vrijednosti što nam ih je dala moderna ruska književnost u

svojim potragama za velikim sintezama « 14

Ono što se mora svakako navesti u ovom poglavlju, a o čemu će biti riječ u

narednim poglavljima, je vrijeme u koje je smještena tematika ovog romana.

14 Grupa autora, Povijest svjetske književnosti ( knjiga 7 ), « Mladost «, 386

Jedna radnja smještena je u Moskvu tridesetih godina prošlog stoljeća, a druga se dešava

u Judeji, jednoj od regija drevne Palestine, tridesetih godina nove ere. Sa takvim

vremenskim rasponima i postavljanjem radnji, Bulgakov se « poigrava « sa vremenom i

stvarnošću, a vrijeme kao i prostor Bulgakov vidi kao relativnost. Bitno je gdje se šta

desilo i kad, ali u postavljanju tematika u velikim vremenskim rasponima, šta je stvarno

šta ne, šta je moguće ili nemoguće ( fantastično ), Bulgakov ne konkretizira, jer u romanu

je sve moguće, pa ni stvarnost nije stvarna. Iako u nekim dijelovima možemo naslutiti da

Bulgakov traga za pravom stvarnošću, ali da u tom istom traganju stvarnost raslojava i ne

želi priznati ideju jedne jedine stvarnosti, bar ne one na koju bismo se mogli « osloniti «.

Radnja koja se dešava tridesetih godina nove ere u Judeji zasniva se na

novozavjetnoj priči o Ponciju Pilatu, petom prokuratoru Judeje, i osudi i stradanju Ješue

Ha – Nocrija, koji je ustvari sam Isus Krist, a Bulgakov mu samo daje drugačije ime,

uopće u radnji koja se odnosi na dešavanja u Judeji sva imena su promjenjena osim

imena Poncija Pilata.

Narativni postupak radnje u ovom vremenu je realistički intoniran, a ako bismo

posmatrali ovu fabulu kao zasebnu, realističan način pripovijedanja je sveprisutan, i

samostalno bi se mogao okarakterizirati kao kratka realistična priča.

U ovoj realističnoj priči Bulgakov nameće teme vlasti : način vladavine

pojedinca, pitanjima ovlasti kojima se daju pojedincima, njihova neograničenost u

vladanju i donošenju bitnih društvenih odluka, pitanje osude vlasti i vlasti koja sudi, ne

zapostavljajući tog istog vladajućeg pojedinca kao čovjeka sa unutrašnjim sveljudskim

dvojbama, problemima, pri čemu ga u romanu profilira kao jednog od nosiloca radnje

romana.

« Svaka vlast je nasilje nad ljudima, a doći će vrijeme kad neće biti ni vlasti ni

careva, ni ikakve druge vlasti. Čovjek će preći u carstvo istine i pravednosti gdje neće biti

potrebna nikakva vlast «. 15

Radnja koja se dešava u Moskvi tridesteih godina XX stoljeća tematizuje slična

pitanja i nameće sličnu problematiku, samo što u ovoj priči Bulgakov se bavi pitanjem

istrajnosti umjetnosti sa dubljim i jačim osvrtom na taj problem. Stavljajući u centar priče

književnike, te ostale nosioce kulturnog života Moskve tog vremena, ne izražavajući

15 Mihail Bulgakov, Majstor i Margarita, Sarajevo 2004. god. , 31

prema svima pozitivan stav, jer neki od njih su krivci zašto umjetnost gubi vrijednost i

snagu, upućuje dakle kritiku književnoj birokraciji, a za to koristi lik Majstora, kao

umjetnika čiji roman književni krugovi ne prihvataju, u novinskim člancima ga negativno

kritikuju i zabranjuju, a umjetnika koji se uz mnoga odricanja predao ovom romanu

bacaju u propast i beznađe, dovodeći u pitanje i njegovu vlastitu sumnju u vrijednost i

kvalitet onog što je stvorio.

« Članci o romanu nisu prestajali. Prvima sam se smijao. Ali što ih se više

pojavljivalo, to se više moj odnos prema njima mijenjao. Drugi je stadij bio stadij

čuđenja. Nešto se izuzetno lažno i neuvjerljivo osjećalo doslovno u svakom retku tih

članaka, bez obzira na njihov odlučan i samouvjeren ton. Stalno mi se činilo – toga se

nisam mogao osloboditi – kako autori tih članaka ne govore to što žele reći, i kako

upravo to izaziva njihov bijes. A zatim, zamislite, nastupio je treći stadij – strah. Ukratko,

nastupio je stadij psihičke biolesti «. 16

Priča u Moskvi je narativno fantastična priča, gdje imamo prikaz modernog

romana sa svim onim elementima koji se opiru realističkom pripovijedanju, te nam daje

prikaz tehnike avangardnog u savremenom romanu.

U kritičkim osvrtima na roman možemo pronaći podatak da je u ovom romanu

ispričana, i ikad opisana najljepša ljubavna priča, ali držati se samo za ljubavnu priču u

romanu bilo bi nemoguće, iako je ljubavna priča koja se prožima kroz roman prisutna u

odnosu između Majstora i Margarite, ipak ljubav nije centar ovog romana.

« Ona je nosila u rukama odvratno, uznemirujuće žuto cvijeće. Vrag zna kako se

zove, ali se ono prvo pojavljuje u Moskvi. To se cvijeće vrlo jasno isticalo na njezinu

crnom proljetnom kaputu. Ona je nosila žuto cvijeće ! Zlo cvijeće. Skrenula je s Tverske

ulice u neku manju i tu se okrenula . Vi poznajete Tversku ulicu ? Tverskom je hodalo

tisuću ljudi, ali ja vas uvjeravam da je vidjela samo mene i pogledala me ne samo nekako

uznemireno, već i bolno. A mene nije zadivila toliko njezina ljepota koliko neobična,

nikad do tad viđena osamljenost u očima ! « 17

Bilo bi suženo svesti tematiku ovog osebujnog romana na samo jednu temu,

ljubavna priča je neizostavna epizoda koja se javlja kao nužno dobro i kao

16 Mihail Bulgakov, Majstor i Margarita, Sarajevo 2004. god. , 14517 Mihail Bulgakov, Majstor i Margarita, Sarajevo 2004. god. , 138

« vječita tema « uvijek dobro prihvaćena, ali nikako patetična i trivijalna priča, Bulgakov

je ljubavi dao drugačiji, samo njemu svojstven element.

Iako se roman svojom tematikom i tehnikom nameće da ga odredimo kao

avangardan roman ili savremen, mnogi kritičari smatraju da ga je precizno teško

klasificirati, jer je to roman parabole, ideje, tajne, te roman moderne fantastike i roman

demonizma.

3.2. Funkcija likova u strukturiranju zapleta romana

Bitan segment u strukurisanju romana Bulgakov je dao likovima, nosiocima radnje, posebno biranim likovima, od onih koji su virtuozno književno osmišljeni do onih historijsko stvarnih ličnosti. Sa posebnim pažnjom odabrani su likovi koji postaju nosioci radnje romana i pokazuju nam s koliko preciznosti svaki od njih ima svoje mjesto u romanu. I iako je tačnost svakog lika u romanu jasna u svakoj epizodi, ipak , čitajući roman mogu da izazovu konfuziju, svojim postupcima, reakcijama, psihološkim postavkama.

Možda baš u tom prepoznajemo onog Bulgakova, dramaturga, jer nam se kroz likove učini da je cijeli roman drama, pa konfuzija i nastaje iz toga što su likovi dramatičari romana, uvijek spremni da zaprepaste, psihološki da se preobraze, nemoguće učine mogućim, od stvarnosti da načine bajku i opet nas vrate u stvarnost kao da nemoguće nije nikad ni postojalo.

Svaki od junaka romana ima svoju posebnost, karakter, i funkcionalnost, tako da teško možemo zapostaviti i one likove koji se javljaju sano u nekim epizodama romana. Na planu ostvarivanja uloga glavnih likova Bulgakov nije glavno i najvažnije mjesto dao nosiocima naslova romana Majstoru i Margariti , nego u priči koja se dešava u Moskvi za istaknutog lika uzima Wolanda, đavola koji je došao iz pakla sa navodnom namjerom da organizuje bal u Moskvi, a ustvari sve što čini u Moskvi za vrijeme svog boravka sa svojim pomoćnicima su « đavolja posla «.

Poncija Pilata, u realistično obojenoj priči u Judeji, nalazimo u funkciji ostvarivanja prikaza vlasti i vladavine sa mogućnosti neograničene moći koja se daje pojedincu, te on samim tim čini zločin za koji zakonski nije kažnjen, ali kazna ovog junaka se ipak ostvaruje u vlastitoj sumnji u svoje odluke, kazna koju nosi na savjesti, pa ga prikazuje kao lika koji je ustvari gubitnik u svoj moći koji posjeduje.

Majstor je lik prisutan u obje radnje romana, on je u romanu književnik koji piše roman o Ponciju Pilatu, te u težnji da ga objavi posustaje jer njegov roman je neprihvaćen i loše ocjenjen, ostavlja sve, spaljuje roman i odlazi u psihijatrijsku bolnicu. Jedina koja ga podržava u namjeri da sačuva roman i koja ne uplićuću ljubav u vlastito mišljenje smatra da je Majstor napisao vrijedan i dobar roman u kojem ona vidi spas za sebe je Margarita.

Postoje indicije, koje tvrde mnogi književni kritičari, da je Bulgakov roman u bliskoj vezi sa Geteovim « Faustom «, da je Bulgakov u Geteu vidio uzora, ali možemo izraziti tvrdnju da je pisac prevazišao svog uzora, uzevši geteove likove iz « Fausta « daje im je sasvim novu dimenziju, ali paralela i sličnost postoje.

« Tu su demonske sila i paralelizam njihove aktivnosti: u Getea Mefistofel, u Bulgakova Woland i njegove družine. Mefistofelovo pravljenje papirnog novca kao lažne vrijednosti i lažna strana valuta Wolandova koja kruži po Moskvi. Naspram Valpurgine noći stoji Margaritin let i Bal kod Satane, naspram činovničke moći u sferi literature Berlioza i Latunskog stoji Geteov Upravnik pozorišta, naspram Bulgakovljeve revije i podjele odjevnih predmeta u Varijeteu stoji Mafistofelovo rješenje sličnog pitanja u osiromašenom carstvu, Naspram Geteove Margarite stoji Bulgakova Margarita, prema Faustovoj « prodaji « duše đavolu stoji slična Margaritina usluga Wolandu...i najzad, prema Geteovom usamljenom Faustu stoji Bulgakovljev usamljeni Majstor « 18

Bulgakov će svoj roman i započeti riječima :

«....Tko si ti, napokon? – dio sam one sile

što vječno želi zlo, a vječno čini dobro. «

GOETHE, Faust

Mragarita je lik koji se u romanu karakterno i fizički preobražava, jer je susrećemo prvo u ulozi Majstorove velike ljubavi, žene koja želi napustiti bogatog muža i živjeti s Majstorom, sputana je i nesretna. Onda postaje vještica koja doslovno

« leti na metli «, te konačno postaje slobodna i nesputana, čineći sve ono o čemu je sanjala, kažnjava krivce za negodovanje majstorovog romana i majstorove sudbine. Njene mogućnosti prevazilaze mogućnosti običnog čovjeka, a mogućnost za to i spas joj daje Woland, postaje vještica i kraljica sotoninog bala.

3.2.1. Woland

Bulgakovljev Woland je đavo kavim ga on zamišlja, svako od nas stvara fizičku sliku đavola na svoj način, u romanu đavo nije samo prikaza iz pakla nego i lik sa psihičkim osobinama, stavovima, te nam Bulgakov daje karakterizaciju lika đavola.

Woland je sveprisutni lik u romanu, u navećem djelu nosilac radnje romana, on je prisutan da bi izazvao pometnju u našem i piščevom shvatanju stvarnosti. Prve stranice romana već počinju sa pojavom Wolanda, s čim nas Bulgakov odmah želi iznaditi, kao što su bili iznenađeni građani Moskve kada su ga prvi put vidjeli, ne znajući ko je on ustvari. Prvi koji se s njim susreću su pjesnik Ivan zvani Bezdomni i Berlioz, predsjednik moskovskog književnog udruženja.

18 Nazif Kusturica, Izraz, 1985, god. 73

Bulgakov ga opisuje kao « jednostavno visokog čovjeka «, a njegava pojava pred dvojicim književnika je zbunjujuća, iako oni na njemu ne vide ništa đavoljsko, uočavaju da je to čudan čovjek.

« Što se tiče zubi, s lijeve strane njegove su krune bile od platine a s desne – od zlata. Bio je u skupocjenu, sivu odjelu, u inozemnim cipelama u skladu sa bojom odijela. Sivu beretu neherio je na uho, pod miškom je nosio štap s crnom drškomu u obliku pudlične glave. Naizgled – nešto više od četrdeset godina. Usta nekako nakrivljena. Obrijan glatko. Smađokos. Desno oko crno, lijevo pak zeleno. Obrve crne, jedna viša od druge. Jednom riječiju – stranac. « 19

« Bulgakovljevi vragovi ne mogu se nikako tumačiti naprosto kao simbolični mitološki likovi koji se lako razlikuju od stvarnih ljudi zbog toga što su naprosto nosioci nekih ideja : ideje zla, dobra, pravde i sl. Bulgakovljevi su vragovi ocrtani na isti način na koji i ljudi : oni posjeduju vlastite karakterne osobine , djeluju u skladu sa psihičkim zakonitostima, ponašaju se u svemu baš kao i ljudi, pa čak je i njihova moć doduše veća od ljudske, ali nije nipošto bezgranična « 20

Uloga đavola u romanu je suprotna od one koju očekujemo, Bulgakov ga postavlja u radnju romana da ispravi nepravdu tj. da kazni one koji su počinili nepravdu, zato sam već prethodno spomenula da đavo za pisca nije zlo iz pakla nego onaj koji haotičnim, satiričnim i groteskno – fantastičnim načinom « popravlja « haotično stanje društva. Woland vjeruje u Boga, vjeruje da svojim dolaskom u Moskvu može ispraviti počinjenu nepravdu, cilj mu je spasiti Margaritu i Majstorov roman o Ponciju Pilatu, dakle, spasiti i umjetnost, odnosno slobodan umjetnički izraz. A tu je i veza Majstora, Wolanda i Poncija Pilata koju spaja majstorov roman : Woland je bio prisutan u Judeji i tamošnjim dešavanjima, susreo Pilata i prisustvovao suđenju i kazni Ješue, Dismasa i Hestasa. Nepravda koja je tamo učinjena je opisana u romanu Majstora i njegov roman treba biti objavljen.

« Ali eto koje me pitanje uznemirava : ako Boga nema, onda se pitam, tko upravlja ljudskim životom i uopće čitavim poretkom u svijetu ... Dopustite da vas pitam, kako može upravljati čovjek, ako je ne samo lišen mogućnosti da sastavi bilo kakav plan čak za smiješno kratak rok, no recimo, od tisuću godina, nego ne može jamčiti ni za svoj vlastiti sutrašnji dan ? « 21

Pod izgovorom da je profesor crne magije Woland u moskovskom pozorištu Varijeteu priređuje predstavu « crne magije « zajedno sa svojim pomoćnicima Fagotom / Korovjov, Azazello i crnim mačkom Behemotom, ismijavajući ljudsku naivnost, pohlepu i materijalizam, odnosno građane Moskve koji i ne znaju za bolje od stvarnosti u kojoj žive.

« Dizalo se stotine ruku, gledateljstvo je kroz papiriće gledalo na osvjetljenu pozornicu i vidjelo prave i pouzdane vodene žigove. Miris također nije dopuštao nikakve dvojbe : bio je to miris koji se ne može ni s čim usporediti, miris netom tiskanih novčanica. Najprije radost a zatim zapanjenost, zahvatila je cijeli Varijete. Posvuda je odjekivala riječ « červonci, červonci» , čuli su se usklici « Ah, ah ! « i veseo smijeh.

19 Mihail Bulgakov, Majstor i Margarita, Sarajevo 2004. god. 1220 Milivoj Solar, Savremena svjetska književnost, Zagreb 1982. god. , 35 21 Mihali Bulgakov, Majstor i Margarita, Sarajevo 2004. god. , 15

Poneki su već puzali kroz prolaze, pipajući rukama ispod sjedala. Mnogi su stajali na sjedištima, loveći uskovidane, hirovite novčanice. « 22

«... Čovječanstvo voli novac, ma od čega on bio napravljen, od kože, od papira, bakra ili zlata. Lakomisleni...šta ćeš...općenito uzevši, podsjećaju na prijašnje...» 23

Govoreći « prijašnje « Woland je mislio na ljude od postanka čovječanstva, jer đavo je oduvjek prisutan, i svjedok je svih ljudskih poroka, mana, dobrih ili loših.

2.2.2. Majstor

Lik kojeg upoznajemo u 13. poglavlju romana, u psihijatrijskoj bolnici gdje susreće pjesnika Bezdomnog, jednog od rijetkih koji je sreo Sotonu a nije nestao ili ubijen. Majstorova uloga u romanu se otkriva kroz dijalog sa Bezdomnim, ispovijeda mu svoju nesretnu sudbinu koju mu donosi pokušaj da objavi svoj roman o Ponciju Pilatu.

Uloga Majstora u romanu se ogleda upravo u njegovom djelu, njegov roman u cijeloj priči Bulgakova romana je bitan dio tematike i strukture, Bulgakov je njegov roman postavio kao roman čiju priču sa sobom nosi Margarita i pričajući je postaje sastavni dio kompozicije romana « Majstor i Margarita «.

« Čovjek koji se nazivao Majstorom radio je, a ona je, uronuvši u kosu tanke prste s oštro odrezanim noktima, stalno iznova čitala napisano, a pročitavši šivala mu eto ovu kapicu. Ponekad je čučala kraj najnižih polica ili stajala kraj onih viših i krpom brisala stotine prašnjavih hrptova. Ona je predviđala slavu i tjerala ga da radi, i tada ga je počela zvati Majstorom. Nestrpljivo je očekivala obećane posljednje riječi o petom prokuratoru Judeje, otegnuto i glasno ponavljala pojedine rečenice koje su joj se posebno svidjele i govorila kako je u tom romanu - njezin život «. 24

Majstorov lik je u vezi sa svakim likom, sretanjem Bezdomnog u bolnici on već naslućuje zašto je pjesnik u ludnici, sluti da se pojavio đavo koji je sreo Poncija Pilata.

Bezdomni koji je prisustvovao ubistvu Berlioza i vidio moć koju ima stranac

( Woland ), lutao je Moskvom u potrazi za njim i nastojao objasniti nadležnima kako je stradao Berlioz i kako se nešto čudno desilo na Patrijaršijskim ribnjacima ( mjestu gdje se pojavio đavo i gdje je nastradao Berlioz ), ali svi ga uzimaju za luđaka i odvoze u psihijatrijsku bolnicu.

« I vi i ja luđaci smo, što da niječemo! Vidite li, on vas je uznemirio i vi ste šenuli zato što je kod vas očito za to postojalo pogodno tlo. Ali to što vi pričate, sigurno je bilo u stvarnost. Ali to je tako neobično da vam čak ni Stravinski, genijalni psihijatar, nije, nikako, povjerovao. Je li vas on pregledao ? ( Ivan je kimnuo. ) Vaš sagovornik bio je kod Poncija Pilata i na doručku kod Kanta, a sad je posjetio Moskvu. « 25

22 Mihail Bulgakov, Majstor i Margarita, Sarajevo 2004. god. , 12423 Mihail Bulgakov, Majstor i Matgarita, Sarajevo 2004. god. , 12524 Mihail Bulgakov, Majstor i Margarita, Sarajevo 2004. god. , 14225 Mihail Bulgakov, Majstor i Margarita, Sarajevo 2004. god. , 136

Bulgakov u romanu spašava Majstora i njegov roman postavkom lika Wolanda, đavo će spasiti Majstora dajući Margariti nadnaravne osobine da bi se srela s njim, Woland ih ubija u pravoj stvarnosti i vraća u novu prividnu stvarnost u kojoj se oni vraćaju prethodnom mirnom životu. A djelo koje je Majstor spalio vidjevši da ono ne nosi ništa dobro vraća se s njima i Margarita nastavlja da ga čita.

« - Recite mi, a šta je bilo dalje sa Ješuom i Pilatom – zamolio je Ivan, - Molim želio bih znati.

-Ah, ne, ne – bolesno se trgnuvši odgovorio je gost. – Ja se bez drhtavice ne mogu sjetiti svog romana. A vaš znanac s Patrijaršijskih ribnjaka znao bi to bolje od mene. Hvala za razgovor. Doviđenja. «26

3.2.3. Margarita

O ulozi Margarite u romanu već prethodno je bilo riječi, zanesena, zaljubljena žena koja želi biti slobodna. Zahvaljujući Wolandu ona to i postaje, od obične žene kojoj je dosadio muž, bogatstvo i dosadan život postaje neukrotljiva vještica i Wolandova kraljica, te majstorova spasiteljica.

« Margarita Nikolajeva nije oskudijevala u novcu. Margarita Nikolajeva mogla je kupiti što joj se god sviđalo. Među znancima njezina muža bilo je zanimljivih ljudi. Margarita Nikolajeva nije nikad dirnula štednjak. Margarita Nikolajeva nije poznavala užase života u zajedničkom stanu. Jednom riječiju...Je li bila sretna? Ni trenutka! Od vremena kad se s devetnaest godina udala i dospjela u vilu, ona nije znala za sreću. Bogovi, bogovi moji! Šta je htjela ta žena? Šta je htjela žena kojoj je u očima uvijek tinjao neki neuhvatljiv plamičak? Šta je htjela ta vještica koja je malo zrikavo gledala, koja se tada u proljeće, okitila mimozama. Ne znam, nije mi poznato. Očito je govorila istinu, htjela je njega, Majstora, a nikako gotsku vilu, ni zaseban vrt, ni novac. « 27

Nije ni čudo da ona pristaje na ponudu đavolovog pomoćnika da pođe s njim, nije znala kud, ali joj to nije bilo ni važno, slutila je da će taj odlazak promijeniti njen život i slutila da će joj taj odlazak vratiti Majstora. « Ah uistinu, prodala bih đavolu dušu samo da doznam je li on živ ili ne « 28

Tako se doslovno i dešava, ona se prodaje đavolu, postaje vještica koja « leti na metli « iznad Moskve. Prije nego stiže do cilja, a cilj je sresti se s Wolandom i prisustvovati njegovom balu na kojem je ona kraljica, iskorištava svoje moći da kazni sve one koji su pisali loše o romanu Majstora, tu je na prvom mjestu stan kritičara Latunskog, kojeg u naletu bijesa uništava neukrotiva vještica.

« Gola i nevidljiva letačica suzdržavala se i savladavala, njezine su se ruke tresle od nestrpljivosti. Pomno ciljajući Margarita je udarila po tipkama glasovira i cijelim stanom raznio se prvi žalosni lelek. Histerično je vrištao ni kriv ni dužan bekerovski kabinetski instrument. Tipke su propadale, koštani ukrasi letjeli na sve strane. Instrument

26 Mihail Bulgakov, Majstor i Margarita, Sarajevo 2004. god. , 15027 Mihail Bulgakov, Majstor i Margarita, Sarajevo 2004. god. , 215, 21628 Mihail Bulgakov, Majstor i Margarita, Sarajevo 2004. god. , 221

je brujao, naricao, škripao, zvonio. Uz zvuk poput pucnja iz pištolja pukla je pod udarcem čekića gornja polirana ploha. Teško dišući, Margarita je čekićem čupala i svijala strune. Konačno je, umorna, prestala, bacila se u naslonjač da predahne. « 29

Lik Margarite nije nimalo naivno dočaran u romanu, nije predstavljena samo kao zaljubljena žena, nesretna u bogatstvu i utonulom dosadnom životu iz kojeg želi pobjeći, njena uloga je jača od toga, ona je žena koja se žrtvuje, koja vjeruje u umjetnost, pa iako su njena osjećanja prema Majstoru zanesena ona ih mudro raslojava, osjećaj srcem i racionalno pojmanje ljubavi. Hrabro ulazi u nepoznato, ne samo zbog osjećaja prema Majstoru, nego i zbog toga što vjeruje da postoji bolja stvarnost od one u kojoj živi, i na kraju Bulgakov joj daje društveno važnu ulogu, da bude jedna od junakinja romana koja spašava umjetnost.

3.2.4. Poncije Pilat

Jedini lik u romanu koji je doista postojao, rimski upravitelj Judeje od 26. do 36. god n.e. Težio je ka tome da uvede kult poštovanja rimskog cara Tiberija u Jerusalemu. Krvavo je ugušio ustanak Judejaca, koji je on sam izazvao svojim vladanjem, a zbog izuzetno brutalnih metoda vladanja smijenjen je i pozvan na odgovornost u Rim. Prema Bibliji u procesu protiv Isusa Krista potvrdio presudu i time izrekao smrtnu kaznu Isusu, raspeće na križu. Njegovo « pranje krvavih ruku «, odnosno ograđivanje od daljnjeg toka događaja postalo je poslovično.

U nekim zabilješkama i rukopisima Mihaila Bulgakova konstatovano je da je priča o Ponciju Pilatu u prvoj verziji bila zapravo zamišljena kao zasebna novela, prvi put objavljena je samo na češkom jeziku 1967. god , ali je interesantan način na koji je Bulgakov strukturno uklopio ovu priču u svoj roman, dajući joj poseban metaforički značaj. Ako dovedemo u vezu sa režimom vladanja u Sovjetskom savezu koji kritikuje Bulgakov, te njegovo neprestano sukobljavanje sa Staljinom, onda nam je jasno zašto za jednog od likova svog romana Bulgakov bira baš Poncija Pilata ne mijenjajući mu čak ni ime kao ostalim junacima iz priče o dešavanjima u Judeji.

« Svejedno je koja je epoha u pitanju, podvlači Bulgakov, fabula umjetničkog djela je poluga kojim se apsolutizovanoj historiji zadaju udarci; ona ličnosti – nosioce apsolutizovane ideje izdvaja iz stvarnosti, suočava sa njenim nepredvidljivim zbivanjima, iznenađuje i preobražava prema svom nahođenju. Cilj je uvijek isti : te ličnosti se više nikad ne mogu vratiti pređašnjoj pravovijernosti, uvjerenju da realnost ne dopušta čudo događaja. « 30

Bulgakov se strukturno u romanu odriče direktne veze sa Poncijem Pilatom, jer on je u romanu Bulgokova majstorov junak, romana kojeg osporavaju moskovski književni krugovi. Razlog osporavanja mogli bismo reći je samo jedan, tematika romana o Ponciju Pilatu, ona nije nikako smijela da se prezentuje moskovskoj javnosti tridesetih godina prošlog stoljeća. Tu leži tragedija Majstora, tu je razlog osporavanja i negodovanja mnogih djela Mihaila Bulgakova.

29 Mihail Bulgakov, Majstor i Margarita, Sarajevo 2004. god. , 235, 23630 Milivoje Jovanović, Izraz, 1972. god. , 402

Majstorov roman je ispripovijedan realističkim postupkom, čiji je glavni junak Poncije Pilat, peti prokurator Judeje koji sprovodi osudu i kaznu Ješui Ha – Nocriju, i dovojici razbojnika Hestasu i Dismasu, a kazna je mučenje i raspeće na križu. Pored glavnog lika i njegove veze sa osuđenicima tu su i likovi sprovodnici kazne, bliski saradnici Poncija Pilata : Kaifa, prvosveštenik judejski, Afranije, načelnik tajne službe, legionari, te neizostavan lik, protivnik Poncija Pilata i prijatelj Ješuje Levi Matej, bivši sakupljač poreza.

Filozofski momenti u ovom dijelu romana zauzimaju značajne momente priče izražene kroz susret i razgovor osuđenika Ješue i judejskog prokuratora, obojica likova su mudri karakteri, na suprotnim stranama poimanja života i vladanja, osim toga jedan je osuđenik, a drugi sudi. Lik Poncija Pilata nije predstavljen kao lik vladara koji nema nikakvog poimanja o životu, mudar je, obrazovan i oštrouman, ali vlada u skladu sa zakonom, te čini nepovratnu grešku nad čovječanstvom i historijom.

« Ponavljam ti ali, posljednji put, prestani se pretvarati da su lud, razbojniče – izrekao je meko i monotono Pilat – tvojih je riječi malo zapisano, ali sasvim dostatno da budeš obješen. «31

« Ja sam, hegemone, govorio da će se srušiti hram stare vjere i da će nastati novi hram istine. Rekao sam tako da bude razumljivije. « 32

« Ješua Ha – Nocri, vjeruješ li u nekakve bogove ?

Jedan je Bog – odgovorio je Ješua – u njega vjerujem. « 33

Već pri prvom susretu sa Ješuom Pilatu je bilo jasno da ne razgovara sa običnim razbojnikom kojeg osuđuje, jer je među narod unosio nered koji nije bio u skaladu sa prokuratorovim vladanjem i uvjerenjima, nego sa izuzetno mudrim čovjekom.

« O ne, ti ne nalikuješ na maloumnika – tiho je odgovorio prokurator i nasmiješio se nekakvim strašnim osmijehom – onda se zakuni da nije tako bilo.

- Čime želiš da se zakunem? – vrlo je živahno upitao odriješeni.

Pa makar svojim životom – odgovorio je prokurator – baš je pravo vrijeme da se njime zakuneš, jer visi o niti, znaj to!

Zar misliš da si ga ti objesio o nit, hegemone? – upitao je uznik. – Ako je tako vrlo se varaš. « 34

Da, Poncije Pilat je odobrio izvršenje kazne nad Ješuom, kazna je sprovedena na brdu zvanom Ćelava glava, prisustvovali su svi oni koji su imali svoje učešće u kažnjavanju, uključujući i narod koji je došao gledati patnje na križu. Jedini koji nije bio prisutan bio je Poncije Pilat. U pripovijesti u romanu kod prokuratora je ostala nečista savjest koja ga proganja, je li ispravna bila njegova odluka ? Ostat će to samo pitanje na koje ni on sam nije dao odgovor ili nije htio da ga javno kaže, ali njegov lik u romanu tragično ostaje sam, i dalje ga muče svakodnevne migrene i dalje je zatvoren u hram kojeg mrzi, i dalje mora da vlada.

31 Mihail Bulgakov, Majstor i Margarita, Sarajevo 2004. gpd. , 2432 Mihail Bulgakov, Majstor i Margarita, Sarajevo 2004. god. , 2633 Mihail Bulgakov, Majstor i Margarita, Sarajevo 2004. god. , 3234 Mihail Bulgakov, Majstor i Miargarita, Sarajevo 2004. god. , 30

U današnjem vremenu za ovo pitanje postoji poslovični izraz « pilatovština «, koja se i spominje u romanu, Je li svaka odluka vladara pravedna i može li on proći nekažnjeno za nepravedno sprovedenu odluku ?

O tome kako je izvršena kazna i pokop osuđenika potanko ispituje Afranija, ne želeći posebne detalje.

« Htio bih vidjeti kako je ubijen.

- Ubijen je vrlo vješto, prokuratore – odgovorio je Afranije, pogledavši prokuratora pomalo ironično.

- Odakle znate?

- Izvolite obratiti pozornost na kesu, prokuratore – odgovorio je Afranije – jamčim da je Judina krv potekla potokom. Imao sam u svojem vijeku prilike vidjeti ubijene, prokuratore!

- Onda on, dakako, neće uskrsnuti?

- Ne, prokuratore, uskrsnut će – odgovorio je Afranije, smiješeći se filozofski – kad truba Mesije, kojeg ovdje čekaju, zatrubi nad njim. Ali prije toga neće uskrsnuti.

- Dosta, Afranije, to je pitanje jasno. « 35

« Bogovi, bogovi moji! Kako je žalosne zemlja noću! Kako ste tajanstvene magle iznad močvara! Tko je lutao u tim maglama, tko je mnogo patio prije smrti, tko je letio nad tom zemljom noseći na sebi pretežak teret, taj to znade. To zna umoran čovjek. I on bez tuge ostavlja zemljine magle, njezine močvare i rijeke, on se laka srca predaje u zagrljaj smrti, zanjući kako će mu samo ona donijeti mir. « 36

3.3. Kompozicijski koncept romana «Majstor i Margarita«

Napisan u trideset i dva poglavlja i epilogom kao završnim dijelom autorovog osvrta na roman, možemo slobodno govoriti o fabulatnom toku u kojem nema izražajnog kontinuteta, pa ipak su sve priče povezane tako da se nastavljaju jedna na drugu.

Roman u romanu čini vrlo složen koncept strukrure cijelog romana, Majstor s romanom o Ponciju Pilatu, u romanu Mihaila Bulgakova « Majstor i Margarita «. Dvije priče koje se naizgled ne bi mogle ostvariti u jednoj, ali Bulgakov pravi tu nespojivu vezu koje dvije priče dovodi u suodnos. Priče su paraleno postavljene jedna naspram druge, a u cjelovitosti čine paralelu sa životom u stvarnosti, koji se historijski bilježi u Sovjetskom savezu za vrijeme vladavine Staljina.

« Osnova je, dakle , Bulgakovljeva romana neko razaranje čvrstog pojma stvarnosti, neko odbijanje da se pristane unaprijed na razlike između mogućeg i 35 Mihail Bulgakov, Majstor i Margarita, Sarajevo 2004. god. , 32036 Mihail Bulgakov, Majstor i Margarita, Sarajevo 2004. god. , 373

nemogućeg, neka igra običajima i navikama, igra koja je na prvi pogled neozbiljna, ali koja ipak sadrži duboku ozbiljnost sudbinskih ljudskih odluka i postavljanja velikih, možda i najvećih, ljudskih problema; problema opstanka umjetnosti, ljubavi, istinskog života i prave ljudske ili neprave, pa prema tome krivotvorene, smrti. U brojnim metaforama koje se međusobno sukobljavaju, u odsustvu svakog čvrstog pojma stvarnosti i u kombinaciji elemenata mnogih književnih vrsta koje se u tradiciji nisu mogle lako ujediniti ( roman, legenda, bajka, vic ) Bulgakovljev roman ima samo jedno uporište na koje se oslanja kako mu se čitav splet raznorodnih elemenata kazivanja ne bi pretvorio u nerazmrsivu zbrku i nerazumljiv niz besmislica. « 37

Vrlo bitno sredstvo izraza u izgradnji strukutre romana je jezik, kao mogućnost izraza metafora kroz svaku kjiževnu vrstu koju Bulgakov iskorištava da pokaže prikaz modernog i avangardnog romana, savremenog romana XX stoljeća. Junake romana ne postavlja samo kao nosioce priče, nego i kao nosioce kompozicione složenosti romana, stavljajući u jedan roman đavola, Poncija Pilata, Ješuu ( Isusa Krista ), književnika i zaljubljenu ženu – vješticu, on već stvara intrigantan roman i složeno postavljenu strukturu.

« A. Vulis i R. Pletnjov su u duhu svojih općih kritičkih interesovanja dali prve doprinose ispitivanju Majstora i Margarite kao strukture u tradiciji postrenesansnih odjeka manipske sature, što je neosporno značajni podstrek razumijevanju jedinstva svih umjetničkih slojeva i realnosti prisutnih u romanu. Autor iz časopisa Grani dosljedno je obrazložio svoju zamisao strukture romana u vidu ukrštenih osovina, čime je prije svega ukazao na izuzetno mjesto Mihaila Bulgakova u historiji svjetske romanisijerske umjetnosti. Otvoreno pitanje sa javlja upravo na dostignućima ovih analiza, budući da one polaze od utisaka o neočekivanosti djela. Pitanje glasi: da li je roman Majstor i Margarita odista neočekivana knjiga, knjiga koja se nije mogla predvidjeti prethodnim Bulgakovljevim opusom ? «38

Moglo bi se reći da u ruskoj književnosti ne postoji kompozicija slična ovoj, gdje imamo tri fabularna toka i naracije i tri estetske stvarnosti koje stoje tako čvrsto isprepletene, ali se ipak dijele u tri estetske dionice, dvije iza kojih stoji moskovska svakodnevnica i ona koja predstavlja Wolandov svijet su u bliskoj vezi. U kompoziciju su sjedinjene i realistična priča Ješue i Poncija Pilata gdje imamo prikaz realističko – naturalističke, groteskne fantastike moskovske svakodnevnice i romantika fantastike o izmišljenom Wolandovom svijetu, a u dionici događaja u Judeji imamo element ruskog realizma.

« Promjene u književnosti moraju odgovarati promjenama u svakidašnjem životu, pa analiza svakidašnjice mora pomoći razumijevanju književnosti, baš kao što analiza književnosti mora ukazivati na promjene u svakidašnjici. «39

4. ROMAN „MAJSTOR I MARGARITA“ NA TRAGU OTPORA JEDNOJ „NORMATIVNOJ ESTETICI“

37 Milivoj Solar, Savremena svjetska književnost, Zagreb 1982. god. , 3738 Milivoje Jovanović, Izraz, 1972. god. , 39039 Milivoj Solar, Savremena svjetska književnost, Zagreb 1982. god. , 38

Književna kritika vremena u kojem je živio Bulgakov nije morala ni prihvatiti njegova djela, jer kroz ovaj roman prihvaćeno je sve što je Bulgakov ikad napisao a ostalo je neobjavljeno ili pak neprihvaćeno. Nažalost, da vidi objavljeno svoje djelo u cjelosti autor nije doživio, ali kao što uvijek biva sa velikim piscima i djelima ono nadživljava pisca i postaje prihvaćeno djelo u svakom pravcu koje tek dolazi.

I sam Bulgakov će kroz svog junaka Majstora reći : « Čovjek nije zanimljiv ako u škrinjici njegove nutrine nema iznenađenja « 40

Bulgakov je svakako otkrio svoju škrinjicu i pokazao sva iznenađenja u prikazu modernističkog stvaranja, u prihvatanju tradicionalnog i dokazao da nije « kukavica «, jer kukavičluk je za njega jedan od najvećih ljuskih poroka.

Dao je svoj glas i borbi protiv staljinizma, ne bježeći od tog da to dovede u vezu sa « pilatovštinom «, postavio je vezu vječite borbe dobra i zla u kojem predstavnik zla čini ironiju ovog sukoba, jer njegova pobjeda je donijela više dobra, nego pobjeda dobrote.

« Bulgakovljev umjetnički učinak dokazuje da su veliki satiričari uvijek i veliki filozofi, koji teže posljednjim zaključcima i posljednjim istinama. U ovom smislu Majstor i Margarita pripadaju vrhunskim ostvarenjima svjetske književnosti u tradiciji Dantea, Getea, Puškina, Gogolja i Dostojevskog. Svjedočeći tezu da rukopisi ne gore ovaj roman u poslijeoktobarskoj produkciji stoji, naporedo sa „Tihim donom“ i drugim knjigama, kao krunski obrazac tragične umjetnosti, usprkos svojevremenim izazovima tekuće normativne estetike.« 41 PROŠIRITI...................................................

5. ZAKLJUČNA RAZMATRANJA

NAPISATI........................................................................

LITERATURA ............. PROŠIRITI

1. Grupa autora ( 1979. ), Ruska književnost, knjiga II, izdavačka radna organizacija

« Nolit «, Beograd

2. Grupa autora, Povijest svjetske književnosti, knjiga 7., izdavač « Mladost «

40 Mihail Bulgakov, Majstor i Mragarita, Sarajevo 2004. god. , 14441 Ruska književnost ( knjiga II ), Beograd 1978. god. , 414

3. Mihail B. ( 2004. ), Majstor i Margarita, Sarajevo

4.. Milivoj S. ( 1982. ), Suvremena svjetska književnost, Zagreb

5. Milivoj S. ( 1997. ), Teorija književnosti, Zagreb

6. Milivoje J. ( 1972. ), Izraz, Stvaralačka predistorija romana Mihaila Bulgakova Majstor i Margarita

7. Nazif K. ( 1985. ), Izraz, Maistor i Margarita Mihaila Bulgakova kao ruski Faust