Lujo Margetić - Hrvatska i crkva u srednjem vijeku

SVEUČILIŠNA KNJIŽNICAU SPLITU

SIGNATURA

UDK

Lujo Margetić

HRVATSKA I CRKVA USREDNJEM VIJEKUPravnopovijesne i povijesne studije

Pravni fakultet Sveučilišta u RijeciRijeka, 2000.

PRAVNI FAKULTET SVEUČILIŠTA U RIJECIBIBLIOTEKA PRAVNOG FAKULTETA SVEUČILIŠTA U RIJECIMONOGRAFIJEUrednik: prof. dr. se. Miomir Matulović

Hrvatska i Crkva u srednjem vijeku. Pravnopovijesne i povijesne studijeAutor: akademik Lujo Margetić

Recenzenti: prof. dr. se. Antun Cvitanićakademik Hodimir Sirotkovićakademik Franjo Šanjek

© Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, 2000.Nakladnik: Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, Hahlić 6,

(za nakladnika: prof. dr. se. Mladen Montana)

Lektor: Dušanka Starčević, prof.Grafičko uređenje: Maja Žagar, prof.Tisak: Grafika/Graftrade ŽagarNaklada: 500 primjeraka

CIP - Katalogizacija u publikacijiSveučilišna knjižnica Rijeka949.75"04/14"261.7(497.5) (091)

CIP 09/2000

MARGETIĆ, LujoHrvatska i crkva u srednjem vijeku: pravnopovijesne i povijesne

studije / Lujo Margetić. - Rijeka : Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci.2000. - 540 str. ; 24 cm

Bibliografija: str. 487-506. - Kazala. - Sažeci na raži. jezicima.

MARGETIĆ, Lujo

ISBN 953-6597-15-2

100230021

S A D R Ž A JPREDGOVOR 7UVOD 9A. OPĆA PROBLEMATIKA 191. Pravna osnova crkvene desetine na

hrvatskim pravnim područjima 21

B. CRKVA U DOBA NARODNIH VLADARA 51I. Narativna vrela 511. O nekim vrelima hrvatske povijesti XI..stoljeća 532. Odnosi Petra Krešimira i pape prema

Korčulanskom kodeksu 733. Poruka i datacija Ljetopisa Popa Dukljanina 934. Historia Salonitana i Historia Salonitana Maior

- neka pitanja 1275. Neka državnopravna pitanja odnosa Hrvatske

prema Splitu u ranom srednjem vijeku 1696. Uzmak Bizanta na Krku sredinom XI. stoljeća 1797. Život blaženoga Ivana, trogirskog biskupa 1998. O napadačima iz prvog čuda legende o sv. Krištoforu 211ILEpigrafika 2251. Branimirov natpis iz 888. i međunarodni položaj Hrvatske 227

C. IZ STARIJE POVIJESTI ZAGREBAČKE BISKUPIJE 2511. Pitanja iz najstarije povijesti zagrebačke biskupije

i Slavonije 2532. Neka pitanja tzv. Zagrebačke kronike i popisa biskupa 3093. O vjerodostojnosti isprava unesenih u potvrdnice

pape Grgura IX. iz 1227. godine 3274. Zagrebački monasterij 339

D.O SAMOSTANIMA „_„. 3491. O Bašćanskoj ploči >. 3512. O kartularu samostana sv. Krševanau Zadru 3873. O vjerodostojnosti darivanja krčkog biskupa po

ispravama iz 1186. i 1188. god 417

4. Počeci prošteništa i Franjevačkog samostana na Trsatu 4275. Bula "Ad decorem" pape Nikole V. (1447.) 441

E. DISKUSIJA 4491. Pozadina prvoga ugarskog napada na Rab 4512. Iz povijesne problematike nekih hagipgrafskih vrela

(u povodu članka M. Ivaniševića "Hagiografski izvori itd.") 4573. Prilog diskusiji o Bašćanskoj ploči 465

SAŽETCI 467

LITERATURA 487

KAZALA 507- osoba 509-stvari 515-vrela 519-autora ,,,,„,,,,,,„,,,„,„.,„,,,,.,.,,,„,,.,,,.„..,„.,„„,.„„„„,.,.,,.,.....531

PREDGOVOR

Ove pravnopovijesne i povijesne studije iz hrvatske povijesti što seneposredno odnose na Crkvu objavljivao sam počevši od 1976. godine.One se međusobno dopunjavaju pa zajednički objavljene još višeomogućavaju diskusiju bez koje nema napretka u znanosti. Specijalističkaistraživanja koja su sakupljena u ovoj knjizi upućena su, zbog toga, uprvom redu, hrvatskim pravnim povjesničarima, stručnjacima za crkvenopravo i crkvenu povijest na našim područjima i, dakako, onima koji sebave "općom" poviješću. Ipak, treba uzeti u obzir da sam se crkvenomproblematikom bavio i u drugim radovima. Ti radovi nisu, na žalost,obuhvaćeni u ovoj knjizi, jer bi njezin obujam postao preopsežan. Ipak,oni se nalaze najčešće citirani u bilješkama.

Napominjem, da se nadam da ću u dogledno vrijeme dovršiti studiju0 slavenskim apostolima Ćirilu i Metodu s osobitim obzirom na širenjeglagoljice i staroslavenske službe Božje u hrvatskim krajevima. Ta ćestudija proširiti problematiku obrađenu u radu Branimirov natpis iz 888.1 međunarodni položaj Hrvatske (rad pod B. II. 1.).

Zahvaljujem Pravnom fakultetu Sveučilišta u Rijeci na čelu sdekanom prof. dr. se. Mladenom Montanom, što je i ovaj moj radprihvaćen za objavljivanje unatoč dobro poznatim teškoćama izdavačkedjelatnosti.

Posebno sam zahvalan doc. dr. se. Miomiru Matuloviću što je kaourednik ovaj rad uvrstio u Posebna izdanja Biblioteke Pravnog fakulteta.

Smatram da je ovim studijama tek samo načeta golema pravno-povijesna problematika odnosa Hrvatske i Crkve u srednjem vijeku. Ovaće knjiga ispuniti svoju zadaću već i time, ako potakne mlade znanstvenikeda se podrobnije pozabave daljnjim radovima o pitanjima koja su u njojpokrenuta.

Lujo Margetić

UVOD

Crkvena povijest u Hrvata u srednjem vijeku najuže je povezana sranijom hrvatskom poviješću, i to zbog više razloga. Prvi jenajneposrednija veza Svete Stolice s Hrvatima, koja je determiniralaodlučujuće povijesne događaje u nas. Vojvoda Branimir i kralj Zvonimirsamo su dva najuočljivija primjera te veze. Drugi je razlog ulogasamostana, biskupija i nadbiskupija i njihovih nositelja u gotovo svimmanifestacijama hrvatskoga javnoga i privatnog života. Crkvena je povijestupravo u Hrvata imala još i dodatni kulturni (pa i politički) element, tj.stoljetnu nazočnost glagoljice koja je na frankapanskim primorskimposjedima, u prvom redu Krku i Vinodolu, imala prvorazredno značenje,a u Istri je velikim dijelom zahvaljujući popovima glagoljašima u bitnojmjeri pomogla očuvanju hrvatskoga identiteta.

Konačno, crkvenu povijest u Hrvata upoznajemo putem onih istihvrela kojima se služimo u raščlambama problema iz hrvatske povijesti. Iztoga slijedi da se svaka povijesna, pravnopovijesna, paleografska,kronološka itd. analiza tih vrela tiče i jednoga i drugoga područjaistraživanja, koje u mnogim aspektima čine, prema tome, jednu nedjeljivucjelinu.

Uostalom, već kratak osvrt na osnovni sadržaj pojedinoga članka uovoj knjizi upućuje na to da svaka analiza zajedničkih vrela donosirezultate koje ne mogu zanemariti istraživači spomenutih područjaznanosti.

U prvom se dijelu knjige (pod A.) raščlanjuju pitanja P r a v n e os-n o v e c r k v e n e d e s e t i n e n a h r v a t s k i m p r a v n i m po-d r u č j i m a. U diskusiji sa Schmidom, najboljim poznavateljemproblematike crkvene desetine na europskim pravnim područjima, dolazise do rezultata da je u regnum Croatiaeet^Dalmatiae pravni temelj crkvenedesetine ležao u vrhovnoj vlasti pape Ifao feudalnog seniora u tomeregnumu; u nešto kasnijem razdoblju u Hrvatsku i Slavoniju crkvena jedesetina prodirala teško i uz velike otpore, što se objašnjava žilavimutjecajem Bizanta (koji nije poznavao tu vrstu podavanja); u Istri seuvođenje crkvene desetine u bitno smanjenoj visini treba povezati sa širimproblemom tzv. slavenske desetine (također u bitno smanjenoj visini) uistočnim područjima Franačkog carstva od Baltika do Jadrana. Time seobjašnjava i stoljetni otpor uvođenju "prave" crkvene desetine.

10 Hrvatska i crkva u srednjem vijeku

U drugom dijelu knjige - C r k v a u d o b a n a r o d n i h v l a d a -r a (pod B.) - u prvom se odsjeku (pod I.) analiziraju narativna vrela (vijestio biskupu Gaudenciju, Korčulanski kodeks, Pop Dukljanin, TomaArcidakon, život blaženog Ivana, trogirskog biskupa, i analiza prvog čudasv. Krištofora, opisanog u djelu biskupa Jurja Hermolaisa.

1. U članku O n e k i m v r e l i m a h r v a t s k e p o v i j e s t i XI.s t o l j e ć a autor analizira vijesti o osorskom biskupu Gaudenciju iz kojihproizlazi da je Osor oko 1041. priznavao hrvatsku vlast i povezuje s timeanalizu Kekaumenova izvještaja iz tridesetih godina XI. st. o toparhuDobronji. Kako je toparh titula koju Kekaumen daje vladarima zemalja ususjedstvu Bizanta i s Bizantom na određeni način povezanih, i kakogovoreći o Dobronji spominje Zadar i Split, proizlazi da je Dobronja biohrvatski vladar, i to vjerojatno sporedne loze Trpimirovića, moždaGojslav, brat Krešimira III.

U ekskursu o natpisu splitskog nadbiskupa Pavla autor dokazuje dase na stupu koji je taj nadbiskup podignuo spominju nemiri u Splituizazvani borbom protiv bogumila približno dvadesetih godina XI. stoljeća.

Analiza isprave bana S. iz 1042.-1044. dovodi autora do zaključka daje taj ban budući kralj Stjepan, sin Krešimira III. On je na vlast došao uzpomoć Bizanta uklanjanjem Gojslava-Dobronje, a Bizant mu je priznavaoutjecaj u bizantskoj Dalmaciji.

Stjepanov sin Petar Krešimir IV. privremeno se povezao s papom kojimu je priznao vlast nad regnum Croatiae et Dalmatiae, ali kao papinomvazalu. Osorski evandelistar treba datirati s 1071. i u njemu je sačuvanavijest o priznavanju Krešimirove vlasti nad Osorom u doba kada seKrešimir ponovno priklonio Bizantu.

2. U članku O d n o s i P e t r a K r e š i m i r a i p a p e p r e m aK o r č u l a n s k o m k o d e k s u opširno se raščlanjuje vijest sačuvanau Korčulanskom kodeksu po kojoj je papin legat 1061. god. oslobodio PetraKrešimira IV., "hrvatskog vladara", optužbe da je zlonamjerno ubio svogabrata Gojslava i nakon toga mu "od strane sv. Petra" (a parte sancti Petri)vratio vlast "nad onom zemljom". Kako počevši upravo od tog vremenaKrešimir u sačuvanim isprvama nosi naslov "rex Croatiae et Dalmatiae",zaključuje se da je papa fiktivnim sudskim postupkom (sličnim onom,kojem se drugom prigodom i sam podvrgnuo!) priznao Krešimiru pravona vlast nad dalmatinskim gradovima u svojstvu papina vazala. Slično jepapa 1059. god. primio u vazalni odnos npr. vojvodu Roberta Guiscardau odnosu na Apuliju i Kalabriju i, nešto kasnije (1073.), obećao nekimfrancuskim velikašima da će ih primiti kao vazale ex parte sancti Petri uodnosu na osvojene zemlje u Španjolskoj.

3. U članku P o r u k a i d a t a c i j a L j e t o p i s a P o p a D u k -l j a n i n a nakon kraćeg prikaza najnovijih radova o Ljetopisu (Steindorff

Uvod

i Peričić), autor razmatra dva najuže povezana problema: njegovu datacijui poruku. Ljetopis je pisan u doba bizantskog cara Emanuela (gl. XLVII.).Najvažnija glava Ljetopisa (gl. IX.) opisuje, uz ostalo, organizaciju navodnedržave kralja Svetopeleka, koja obuhvaća područja istočno od Jadrana.Područje te države odgovara onom koje je u doba toga cara nakon 1165.god. bilo u bizantskoj vlasti, ali povećano za područja koja su bila umletačkoj vlasti (kvarnerski otoci i Zadar). Usto, u Svetopelekovoj državinavodno su postojale dvije metropolije, sjeverna sa sjedištem u Saloni-Splitu i južna sa sjedištem u Duklji. Pisac Ljetopisa na taj način izražavacrkvene pretenzije s jedne strane barske biskupije, koja bi po njemu trebalapreuzeti nekadašnje područje dukljanske metropolije, i s druge stranesplitske metropolije, koja bi se trebala proširiti i na područje zadarskenadbiskupije osnovane tek pred razmjerno kratko vrijeme (1154. god.).Takva je crkvena organizacija ne samo u najvećem interesu Splita i Bara,već je i u skladu s namjerama Emanuela nakon 1171. god., kada je došlodo otvorenoga i vrlo žestokog neprijateljstva između Bizanta i Mletaka.

Prema tome, Ljetopis je nastao nakon 1171. god., a prije smrtiEmanuela 1180. god. Osim toga, kako je za takvu reorganizaciju trebala ipapina suglasnost, on nije mogao nastati nakon 1177. god. kada se papaAleksandar III. otvoreno priklonio Mlecima i jasno potvrdio da ne misliodstupiti od podrške zadarskoj nadbiskupiji.

Iz upravo navedenog razdoblja sačuvana su pisma barskog biskupaGrgura, upućena splitskim crkvenim krugovima, iz kojih je vidljiva živacrkvenopolitička djelatnost barske i splitske crkve u skladu s navedenimciljevima.

Osobita je pozornost u radu usmjerena na onaj dio organizacijeSvetopelekove države u kojem se priča o Bijeloj i Crvenoj Hrvatskoj.Dokazuje se da je prema bizantskim piscima Skiličinu Nastavljaču iNiceforu Brijeniju dokazana nazočnost hrvatskih četa u Duklji-Zeti oko1072./1073. god. i istražuje okolnosti pod kojima su te čete intervenirale.Hrvatska se na istom području spominje također i u djelu Nicete Honijatau drugoj polovici XII. stoljeća, a kada Cinam, pouzdani bizantski pisac,govori o osvajanju Hrvatske i Dalmacije, on uz Trogir, Šibenik i Splitspominje i Duklju. Konačno, novija su istraživanja (Ferluga) pokazala kakoje u isto vrijeme (poslije 1171.) područje Hrvatske, Dalmacije i Duklje biloorganizirano kao jedna jedinstvena provincija pod jednim bizantskimnamjesnikom. Naziv te provincije bio je totum regnum Dalmatiae etChroatiae, pri čemu je element totum označavao ujedno i bizantskepretenzije prema Zadru i kvarnerskom otočju.

U radovima pod br. 4., 5. i 6. obraduju se pitanja povezana s radomTome Arcidakona:

4 . U članku H i s t o r i a S a l o n i t a n a i H i s t o r i a S a l o n i -


t a n a M a i o r - n e k a p i t a n j a naglašava se da "osvajanje" i"razaranje" Salone, bijeg Salonitanaca na otoke i njihov povratak uDioklecijanovu palaču - početak današnjeg Splita - izazivaju trajni interesznanstvenika i šire kulturne javnosti pa se i u novije vrijeme pojavilonekoliko rasprava koje su bitno unaprijedile naše spoznaje o tim pitanjima.Zahvaljujući pak radovima S. Gunjače i N. Klaić uvelike je uznapredovaloistraživanje međusobnog odnosa djela Historia Salonitana TomeArcidakona i Historia Salonitana Maior, a ono je pomoglo temeljitijojraščlambi vijesti o starijoj splitskoj povijesti. U radu se daje prilog diskusijio tim problemima.

5. U radu u kojem se raspravlja o odnosima Splita i Hrvatske u ranomsrednjem vijeku analizira se, prije svega, uvodna sintagma consulatuperagente zapisnika splitskog crkvenog sabora iz 925. god. i dolazi dorezultata da se ona ne odnosi ni na Tomislava, ni na papu, već nabizantskog cara, čije ime sastavljač Historie Salonitane Maior u 15. st.namjerno izostavio. Iz istog zapisnika dalje raspravlja se o sintagmi inprovintia Croatorum et Dalmatinorum finibus i dokazuje da je riječ opluralnom obliku Dalmatiae, koji se odnosi na dalmatinske gradove odKrka do Splita. Pod "upravom" Tomislava nad dalmatinskim gradovimapodrazumijeva se pravo ubiranja osnovnog podavanja dalmatinskihgradova Bizantu i vjerojatno pravo na carine ubirane u dalmatinskimlukama. Dobivši od Bizanta titulu eparha, Tomislav je vjerojatnoformalnopravno postigao upravu nad dalmatinskim gradovima. Funkcijueparha obavljao je prema Tomi Arcidakonu i Držislav.

6. U radu U z m a k B i z a n t a na K r k u s r e d i n o m XI. sto-l j e ć a daje se raščlamba prestanka bizantske i početak hrvatske političkevlasti nad gradom i otokom Krkom šezdesetih godina XI. stoljeća, o čemuje sačuvano poznato svjedočanstvo Tome Arcidakona o djelovanjusvećenika Ulfa. U analizi događaja autor dolazi do rezultata da je TomaArciđakon svjesno izmijenio podatke kojima je raspolagao i da im je daotumačenje koje ne odgovara povijesnoj stvarnosti. Naime, po autoru seuopće nije radilo o borbi oko priznavanja slavenske službe Božje, već oborbi između papinstva i Bizanta, u kojoj je hrvatski kralj Petar KrešimirIV. privremeno pristao uz papu da bi dobio međunarodnopravnopriznanje za svoje aspiracije prema Dalmaciji. Petar Krešimir je upravo naKrku počeo ostvarivanje svoje zamisli pripajanja Dalmacije Hrvatskoj. Odostalih rezultata najvažniji je da Ulfo nije došao iz Akvileje, kao što se tou znanosti do sada tvrdilo, već da je on bio predstavnik bizantske vlasti,upućen iz Zadra.

7. Rad Ž i v o t b l a ž e n o g a i v a n a , t r o g i r s k o g b i s k u p aobraduje dva pitanja:

1) institut diobe zemljišta danog na krčenje između vlasnika i krčitelja,

Uvod

koji se pojavljuje na mnogim mjestima istočne obale Jadrana, ali nigdje utoliko velikom broju slučajeva kao u Trogiru. Taj institut poznat je još odHamurabija pa preko bizantskoga Zemljoradničkog zakona, sjeverneAfrike u doba Arapa te mnogih dijelova Italije i Francuske itd.

2) vijesti Života blaženoga Ivana, trogirskog biskupa, što ga je napisao1203. arciđakon Treguan, budući trogirski biskup, osobito one što seodnose na događaje u XII. stoljeću, naime na rušenje Trogira od Saracena,privremeno napuštanje toga grada i kasniji napad Mletaka i ispitujevjerodostojnost tih vijesti te zauzima kritički stav prema Steindorffovoj tezida su sve te vijesti nevjerodostojne.

Autor, objašnjavajući razloge učestalosti ugovora o diobi nasađenezemlje, navodi kao jedan od mogućih razloga i lošu gospodarsku situacijuu Trogiru nakon događaja koje je opisao arciđakon Treguana.

U drugom odsjeku (pod II.) u radu B r a n i m i r o v n a t p i s iz888-i

m e đ u n a r o d n i p o l o ž a j H r v a t s k e upozorava se na to daje već sama datacija Branimirova natpisa iz 888. god. dokaz njegovenedvosmislene prozapadne orijentacije. Naime, datiranje po kršćanskoj eribilo je prihvaćeno u Franačkoj tek nekoliko godina ranije (u Rimu tekkasnije, a u Bizantu nikad).

Branimirovo vladanje pada u vrijeme vrlo složenih odnosa Bizanta ipape, u kojima je Hrvatska zauzimala posebno mjesto. Osobito je papanastojao što uže povezati Hrvatsku s Rimom, o čemu svjedoče papinapisma iz 879. i 882. god., iz kojih proizlazi da je papa zahtijevao odBranimira da prizna vazalni položaj Hrvatske u odnosu na papu.

U trećem dijelu knjige (pod C.) analiziraju se neka vrela starijepovijesti zagrebačke crkve. ·

1 . Rad P i t a n j a iz n a j s t a r i j e p o v i j e s t i Z a g r e b a č k eb i s k u p i j e i S l a v o n i j e obuhvaća ove teme:

a) Raščlambom vrela koja stoje na raspolaganju autor dokazujeispravnost teza hrvatskih historiografa da je do uspostave Zagrebačkebiskupije došlo 1094., a ne oko 1089., kao što to tvrde mađarski autori. Priuspostavi te biskupije ugarski kralj Ladislav nije dobio odobrenje ni odpape Urbana II. ni od protupape Klementa III. - Viberta, a nije se mogaoposlužiti ni navodnom specijalnom povlasticom danom ugarskimvladarima po kojoj bi oni bili apostolski legati. Autor drži da je 1094.g.najvjerojatnije došlo do "oživljavanja" antičke Sisačke biskupije, kojoj jepromijenjeno ime (Zagorska pa Zagrebačka) i sjedište, da bi se je na tajnačin moglo podvrgnuti ugarskom nadbiskupu u Kaloči, a ne splitskomkojemu je Sisačka biskupija pripadala u antici.

b) Slavonija je od 827. do 833. bila pod upravom bugarskihdužnosnika. Po mišljenju autora, 833. god. dio Hrvata iz Dalmacije odlazi


u Slavoniju i tamo osniva samostalnu državu koja ima vrlo uske veze sHrvatskom. Prvi vojvoda te države je Ratimir, a od kasnijih vojvodapoznati su Mutimir i Braslav.

Pritom autor dokazuje pogrešnost teza da se odlazak dijeladalmatinskih Hrvata odnosi na vrijeme vladavine Tomislava., nadalje, daje Slavonija poslije 833. postala sastavnim dijelom Istočnofranačkog carstvai da je Mutimir, spomenut u pismu pape Ivana VIII. iz 873., bio srpski knez.

c) Nakon dolaska Mađara u Panonsku nizinu Slavonija ostajesamostalnom državom. Mađari je nisu mogli osvojiti prije osvajanja DonjePanonije (poslije 908.), a postoji pouzdana vijest s Drugoga splitskogsabora da je 928. područje Slavonije crkveno vezano s Hrvatskom, a nakonte godine naglo pada mađarska agresivnost. Tako je Slavonija ostalasamostalnom državom, usko povezanom s Hrvatskom. To objašnjavačinjenicu da u popisu županija u djelu Konstantina Porfirogeneta nemanijedne županije koja bi prelazila gorje oko Velike Kapele i okolnost da seSlavonija ni izravno ni neizravno ne spominje ni u jednoj ispravi domaćihvladara u doba kad je postojao regnum Croatiae et Dalmatiae.

d) Pouzdane vijesti Tome Arcidakona o crkvenoj i svjetovnoj vlastinad Slavonijom odnose se na 1078. god. kada je Zvonimir kao vazal papeGrgura VII. - u vrijeme vrhunca papine moči u borbi s kraljem HenrikomIV. - priključio Slavoniju hrvatskoj državi. Nakon što je od 1084. god.refonnno papinstvo zbog raznih razloga oslabilo, a careva strana vrloojačala, došlo je i u našim krajevima do protuudarca pa je ugarski kraljLadislav, koji je u to doba bio uz cara, 1091., prešavši Dravu, navalio naHrvatsku i u njoj postavio za kralja svojega nećaka Almoša.

2. U radu N e k a p i t a n j a tzv. Z a g r e b a č k e k r o n i k e iP o p i s a b i s k u p a dokazuje se da su ti sastavci, sačuvani u uvoduStatuta zagrebačkog kaptola iz prve polovice 14. stoljeća, sastavljeni su naosnovi predložaka iz kraja 13. stoljeća, koji su imali svrhu dokazati pravoAnžuvinaca na hrvatsko-ugarsko prijestolje.

3. U radu O v j e r o d o s t o j n o s t i i s p r a v a u n e s e n i h up o t v r d n i c e p a p e G r g u r a IX. iz 1227. god. dokazuje se da susve te isprave autentične i objašnjava se razloge nekim neobičnostima ustiliziranju spomenute Zlatne bule.

4. U radu Z a g r e b a č k i m o n a s t e r i j utvrđuje se da se samou pet isprava iz 13. stoljeća javlja sintagma "zagrebački monasterij". Dvije(od tih pet) isprave sačuvane su u izvorniku, a ostale tri doduše samo uprijepisima, ali je i njihov sadržaj vjerodostojan. U tim ispravama podsintagmom "zagrebački monasterij" označava se bilo biskupiju kao pravnuosobu bilo zagrebačku crkvu kao građevinu. Izraz potječe vjerojatno izokolnosti što su koncem 12. stoljeća u zagrebačku biskupiju došla dvarukopisa (Sacramentarium sanctae Mariae MR 126 i Missale

Uvod

antiquissimum MR 165), pisana u drugoj polovici 11. stoljeća za ženskisamostan u Gyoru. U tim se rukopisima spominje monasterium pa je tajizraz iz njih prešao u spomenutih pet isprava.

U četvrtom dijelu knjige (pod D.) analiziraju se vijesti koje se odnosena neke naše samostane.

1. Benediktinskom samostanu u Jurandvoru posvećen je rad O Β a-š ć a n s k o j p l o č i .

U njemu se dokazujea) Da se u Bašćanskoj ploči, lijevom pluteju crkve sv. Lucije u Baski,

uvodno, nakon simboličke invokacije (+), nalaze slova č.r.d (ili ž), tj.datacija 1105. (ili 1107.), s time da u daljnjem tekstu dokazuje da je riječupravo o 1105. god.

b) Da je župan Desila, kao poslanik hrvatskoga kralja Zvonimira,uveo samostan sv. Lucije u posjed i vlasništvo neobrađenog zemljišta(ledina). Zajedno s njime Zvonimirov poslanik je i njegov brat. Oni, dakle,nisu puki svjedoci, već imaju položaj poslanika (posli) hrvatskog kralja.Desila, krbavski župan - i, čini se, "žrel", ubirač poreza u lučkoj županiji- za samostan je najvažnija osoba u natpisu jer on predaje "ledinu" uvlasništvo. Zbog toga je Desila na ploči veličinom slova, točkama izmeđupojedinih slova njegova imena i osobito istaknutim položajem na pločiposebno istaknut kao za samostan najvažniji imenovani uglednik.

c) Da izrada predloška i klesanje Bašćanske ploče pada unajdramatičnije razdoblje ranije hrvatske povijesti. God. 1102. Hrvatskapriznaje ugarskog kralja Kolomana za svoga kralja, a god. 1105. priznajega i drugi dio (tj. Dalmacija, u koju pripada i Krk) jedinstvenogakraljevstva regnum Croatiae et Dalmatiae, međunarodno priznatoga odreformiranog papinstva oko 1060. god. kada se po prvi puta hrvatski kraljnaziva kraljem Hrvata i Dalmatinaca (odnosno kao rex Croatiae etDalmatiae).

d) Da je Bašćanska ploča sastavljena neposredno prije nego što je itaj drugi dio (Dalmacija) kraljevstva Hrvatske i Dalmacije priznaoKolomana. Zbog toga njezino političko značenje prelazi njezin paleografskii lingvistički aspekt, premda su i oni od neprocjenjive važnosti: Krk, kaodio Dalmacije, Bašćanskom pločom, daje na znanje da još uvijek priznajeregnum Croatiae et Dalmatiae, unatoč bizantskim, mletačkim i ugarskimpretenzijama i pritiscima.

e) Već 1105. god. tj. u vrijeme klesanja Bašćanske ploče, neposrednonakon sastavljanja njezina predloška, došlo je do ugarske vojne nazočnostina Krku, a time i stranih utjecaja, najvjerojatnije (nedomaćih)benediktinaca u samome samostanu sv. Lucije u Baski, koji u drugomdijelu ploče uvođenjem novih latiničnih slova (npr. M, O, T, N, V) nastojeumanjiti glagoljaško-hrvatsko značenje ploče.


f) Međutim, ugarska je nazočnost na Krku samo privremena. Usrazu vanjskih utjecaja - ugarskoga i mletačkoga - pobjeđuje domaćičimbenik, Krčki knezovi, koji uspijevaju ostvariti sve jaču (!) realnu vlastnad Krkom priznavajući samo načelno mletački suverenitet. To je razlogzašto pod t. 5. spomenuta latinična slova nestaju već u tzv. Jurandvorskimulomcima, desnom pluteju, klesanom nakon Bašćanske ploče, u kojem semože utvrditi razvoj od starije, oble, na novu uglatu glagoljicu.

g) Gradnja crkve sv. Lucije pod opatom Dobrovitom u vrijeme knezaKosmata pada u vrijeme nakon Zvonimirove smrti, najvjerojatnije do 1091.god.

h) Zadnja rečenica Bašćanske ploče nije puko dodatno obavještavanje0 samostanskoj zajednici sv. Lucije s "Mikulom", već joj je svrha opravdatipostojanje opata samostana sv. Lucije u ranijem razdoblju kada je on, čakjoš u vrijeme opata Dobrovita, imao nedovoljan broj redovnika (samodevet!) da bi bio domus formata.

2. U radu O K a r t u l a r u s a m o s t a n a sv. K r š e v a n a uZ a d r u nakon analize nekih pitanja povezanih s, nažalost, nestalimKartularom samostana sv. Krševana u Zadru autor dolazi do ovihrezultata:

a) Kartular nije, kao što se u literaturi tvrdi, napisao notar Blaž, aniti se vrijeme njegova sastavljanja može postaviti u 1223. god. Kartularje nastao koncem XII. ili početkom XIII. stoljeća, i to rukom nepoznatognotara.

b) Analiza isprava iz Kartulara darovanja Zovine i braće (CD 1,126)1 Radovana (CD 1,115) pokazala je da su podaci o osnovnom sadržaju i osvjedocima pouzdani jer se temelje na upisima u samostanske anale. Toisto vrijedi i za Krešimirovu darovnicu Dikla (CD 1,105) i otoka Maun (CD1112).

c) Glavni prigovor sadržajnoj neautentičnosti kojeg je iznijela N.Klaić (naime, da hrvatski vladar nije mogao darivati posjede iz zadarskeopćine jer su ležali na području Bizantske Dalmacije) nije prihvatljiv. PetruKrešimiru IV. priznao je papa titulu rex Croatiae et Dalmatiae, pa je tajhrvatski vladar upravo svojim darovnicama dokazivao svoje pravo naDalmaciju raspolažući bizantskom državnom imovinom na područjudalmatinskih gradova, gdje je sva općinska imovina ukinućem lokalnesamouprave po Lavu Mudrom prešla u ruke države.

3. U radu O v j e r o d o s t o j n o s t i d a r o v a n j a k r č k o gb i s k u p a po i s p r a v a m a i ζ 1186. i 1188. g o d i n e analizirase darovnicu krčkog biskupa crkve sv. Ivana Krstitelja samostanu sv.Benedikta na rijeci Pad i prioratu sv. Ciprijana na otočiću Murano, iz 1186.god., sačuvanu u tri prijepisa, i ponovljeno istovjetno darovanje iz 1188.god., sačuvano u dva prijepis, te se dolazi do zaključka da je postojao

Uvod 17

predložak-izvornik darovanja iz 1186. godine, koji je u sačuvanimprijepisima izmijenjen utoliko što je uz samostan sv. Benedikta na rijeciPad dodan i samostan sv. Ciprijana. U ostalome je sačuvani prijepisvjerodostojan. Samostan je s tom manipulacijom iz raznih razloga bionezadovoljan pa je naknadno dao sastaviti ispravu iz 1188., god. koja je ucijelosti krivotvorena.

4. U radu P o č e c i p r o š t e n i š t a i F r a n j e v a č k o g sa-m o s t a n a na T r s a t u analizira se podatke iz radova Kašica i Glavinićai dolazi do zaključka da se kod spomena bana Nikole Frankapana možepovijesno podrazumjevati samo Nikola IV. Nadalje, analizira se i bulapape Martina V. iz 1420. god. kao i pitanje autorstva pale glavnog oltaraCrkve sv. Marije na Trsatu na osnovi podataka riječkog notara Antuna deRenno.

5. U radu Bula "A d decorem" p a p e N i k o l e V. (1447.) dajese novo čitanje bule pape Nikole V., izdane u povodu osnutkafranjevačkog samostana na Košljunu, ispravljajući neke tiskarske i ostalepogrješke do kojih je došlo u dosad najboljem objavljenom tekstu (G.Stokala). Ujedno predlaže i svoj prijevod na hrvatski. Konačno, autorraspravlja i o pitanju datacije i dolazi do zaključka da je dokumentnajvjerojatnije izdan 29. travnja 1447.

U petom dijelu knjige (pod E.) nalaze se tri diskusije:1. U radu p r e u z e t o m iz članka P o z a d i n a prvo ga u g a -

r s k o g n a p a d a na R a b dokazuje se nemogućnost Pragine teze pokojoj bi navodno normanski vojvoda Amico pod zastavom prozapadnogsveca sv. Nikole uhvatio 1075. god. hrvatskog kralja. Naime, sv. Nikolapostao je "prozapadni" svetac tek od 1087. god., tj. nakon prijenosa tijelatog sveca s istoka u Bari.

2 . Rad I z p o v i j e s n e p r o b l e m a t i k e n e k i h h a g i o -g r a f s k i h v r e l a raščlanjuje prijedloge M. Ivaniševića, koji je u člankuHagiografski izvori o posljednjim desetljećima hrvatskoga kraljevstva(Zbornik "Zvonimir, kralj hrvatski") upozorio na neke teze novijih autorapri raščlambi legenda o sv. Gaudenciju, sv. Ivanu Trogirskom i sv.Krištoforu i u raspravi s tim tezama predložio svoja rješenja. Raščlanjujuse Ivaniševićevi prijedlozi i daju primjedbe na njih.

3. U P r i l o g u d i s k u s i j i o B a š ć a n s k o j p l o č i raspravljase o prijedlozima M. Bogovića što se odnose na problematiku Bašćanskeploče, objavljenim u Riječkom teološkom časopisa god. 2, br. 2,1998., str.371-375.

A. OPĆA PROBLEMATIKA

1. PRAVNE OSNOVE CRKVENE DESETINE NAHRVATSKIM PRAVNIM PODRUČJIMA

(Zbornik Pravnog fakulteta u Splitu XX.-XXL, 1983.-1984., 57-83)

L

Do sada se jedino Schmid pozabavio podrobnije pitanjem temeljarazvoja crkvene desetine na hrvatskom tlu.1 Zato se i noviji istraživači našeprošlosti pozivaju isključivo na njegov rad i njegove rezultate.2 Schmid jesvoje analize temeljio na tako reći cjelokupnom raspoloživom izvornommaterijalu, a njegov rad ima za nas i posebnu dodatnu vrijednost u tomešto je on i inače proučio problematiku ranosrednjovjekovne crkvenedesetine na širem europskom području, uključujući i Bizant3, i što je velikupažnju posvetio tzv. slavenskoj desetini medu Zapadnim Slavenima.4

Prema tome, svako daljnje proučavanje crkvene desetine u Hrvata nužnomora nastaviti na Schmidove analize i rezultate.

Nastanak i razvoj crkvene desetine u Hrvata Schmid proučavaodvojeno po pravnim područjima Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, ističućitime s pravom znatne i značajne razlike pravnih sustava tih triju područja.Nije bez interesa pripomenuti da je Schmid još u doba objavljivanja svogarada o crkvenoj desetini "na hrvatskom tlu" (auf kroatischem Boden), dakle1929. godine, jasno spoznao i snažno podvukao da u okvir njegovaistraživanja ulazi i Istra, osobito pučanstvo u biskupijama Pula i Pićan,5

ali se samo na jednom mjestu dotaknuo pitanja crkvene desetine u Istri, ito kratkom napomenom o sudjelovanju svećenstva po crkvenim župamau Kastvu, Veprincu i Mošćenicama.6 To je velika šteta, jer su timeSchmidove analize ostale nepotpune. Uz to Schmid je sebe lišio prilike daprouči još jedno pravno područje na kojem je mogao već iz načelnihpravnopovijesnih razloga očekivati pojavu slavenske desetine.

Ovo su osnovne postavke Schmidova istraživanja:

1 SCHMID 1929., 423-454.2 V. npr. KLAIĆ N. 1963. 33-49; ISTA 1976., 563-572; ADAMČEK 1980.,70 i d.3 V. osobito SCHMID 1956., 45-110.4 SCHMID 1922., 267-300.5 SCHMID 1929., 431.6 SCHMID, n. dj., 435.

21

Hrvatska i crkva u srednjem vijeku

1. Dalmacijaa) U Dalmaciji nije postojala prava pravna podloga za primjenu

crkvene desetine i zato npr. Trogirani još u XIII. st. ističu da nisu nikadplaćali desetine, a nešto se slično može tvrditi i za Rab.7

b) Crkvena desetina bila je načelno jedinstvena masa koja je pripadalacrkvi kao cjelini, a ne samo biskupu. Dijelila se prema prastarim crkvenimnormama na četiri dijela (za biskupa, gradski kler, gradnju i popravakcrkvenih zgrada, sirotinju).8

. c) Nerijetko je dolazilo do komutacije (Ablosung) crkvene desetine nataj način što se deseti dio plodova zamjenjivalo s točno utvrđenimpaušalnim novčanim iznosom, paušaliziranim dijelom plodova iprepuštanjem crkvi određenih nekretnina.9

d) S desetinom su u uskoj vezi i odredbe Splitskog statuta po kojimadesetina nasljedstva pripada crkvi. Ta pojava, koju nalazimo i uDubrovniku, podsjeća na odgovarajuće pojave na talijanskom tlu.10

e) Tu i tamo nalazimo i utjecaj slavenskog prava: U Osoru dijelomdesetine za sirotinju upravlja požup, a u Hvaru pri ubiranju desetinesudjeluje i općinski predstavnik, župan.12

2. Hrvatskaa) U užoj Hrvatskoj bila je predslavenska crkvena organizacija

uništena, a nova je nastala tek pošto se hrvatska država (oko 803. god.)povezala s Franačkim Carstvom. Ipak, zbog pripadnosti splitskojnadbiskupiji u Hrvatskoj je došlo do snažnog dalmatinskog utjecaja narazvoj crkvene desetine.13

b) Ona se ubire od svih stanovnika bez obzira na stalešku pripadnost.Ipak joj se odupiru vlastelini, pa čak i "osobe koje su očito uneprivilegiranom položaju", kao što, po Schmidu, svjedoči "skrajnje čudnoodbijanje plaćanja desetine neke udovice" (CD II, 140, od 1175., do 1180.).13

c) Starokršćanska dioba na četiri namjene javlja se i u užoj Hrvatskoj(Senj, Modruš, Nin i Šibenik).

d) Svjetovna vlast dobiva desetinu ubrane crkvene desetine (StatutSenjskog kaptola iz 1380. god., član 16).

e) Paušalizirano podavanje umjesto "prave" desetine nije pukaposljedica komutacije, već je treba povezati sa smanjenom slavenskomdesetinom, poznatom iz zapadnoslavenskih zemalja.14

7 SCHMID,8 SCHMID,9 SCHMID,

10 SCHMID,11 SCHMID,12 SCHMID,13 SCHMID,14 SCHMID,

n. dj., 426-427.n. dj., 427.n. dj., 429.n. dj., 430, 444.n. dj., 446-447.n. dj., 430-431.n. dj., 432.n. dj., 432-436,

Pravna osnova crkvene desetine na hrvatskim pravnim poi*~~-~-~^~-

3. Slavonijaa) Crkvena desetina temelji se na odlukama ugarskih kraljeva.1"b) Ona se zato pojavljuje u načelu najprije kao dio ukupnih prihoda

zemaljskog gospodara, osobito kao dio marturine.16

c) Od sredine XIII. st. počinje opći otpor plemstva protiv plaćanjacrkvene desetine u naturalnom obliku, koji vodi do velikog spora okodesetine sredinom XIV. st.17

d) Svjetovna vlast polaže u XIV. st. pravo na dio desetine u visini odjedne šesnaestine priroda.18

e) Komutacija je općenito proširena tako da je ona osobita značajkacrkvene desetine u zagrebačkoj biskupiji.

f) Neslobodni vinogradari kaptola uopće je ne plaćaju.!"g) Pojedini plemići oslobođeni su plaćanja crkvene desetine, a 1492.

god. dolazi do općeg oslobađanja plemića za njihove vlastitepoljoprivredne pogone.20

h) Ukupnom desetinom početno raspolaže biskup.21

i) Župnici nemaju u načelu pravo na udio u desetini, osim u krajevimau kojima je desetina prešla u svjetovne ruke, (npr. u sučiji Vivodinskojprema Ozaljskom urbaru iz 1642. god.). Inače, župnici imaju pravo napodavanje, koje je posve nezavisno od crkvene desetine, koji sastoji se odžita u zrnu ili novčanog ekvivalenta, a koje plaća svaka kuća (CD XIII, 528od 23. svibnja 1366.).22

j) U poteškoćama na koje je nailazila primjena odredaba o crkvenoj desetiniu Slavoniji odražava se, po Schmidu, možda prastari slavenski pravni sustav.23

Iz široko koncipiranog Schmidova rada koji se temelji na svimrelevantnim izvorima i koji je uzeo u obzir svu iole važniju literaturu opitanjima crkvene desetine u Hrvata naveli smo samo neke od njezinihosnovnih postavki. Zbog ekonomike izlaganja, bili smo prinuđeniizostaviti ne samo velik broj usputnih važnih zapažanja neko čak i nekeSchmidove uspjele analize pojedinih aspekata razvoja crkvene desetine,npr. njezina prijelaza u ruke svjetovnih i crkvenih feudalaca(Vergrundherrschaftung, Dominikalisierung).

15 SCHMID, n.16 Na i. mj.17 SCHMID, n.18 SCHMID, n." SCHMID, n.M SCHMID, n.21 SCHMID, n.-2 SCHMID, n.s SCHMID, n.

dj., 437.

dj., 438.dj., 439.dj., 440.dj.,441.dj., 442.dj. 443.dj., 449


Dodajmo da je Schmid u svojim značajnim radovima posvećenimsmanjenoj desetini (decima constituta) u Zapadnih Slavena utvrdio nekolikovažnih okolnosti. Najvažnija je, dakako, samo postojanje vrlo smanjenepaušalizirane desetine, koja je samo po imenu desetina, a koju su plaćaliSlaveni na područjima, koja su bila uključena u njemačku crkvenuorgnizaciju. Schmid navodi podatak iz Helmodove Slavenske kronike, pokojem su Slaveni plaćali

de aratro tres modios siliginis et duodecim nummos monetae publicae.24

Tu paušaliziranu desetinu, koja se nazivala decima constituta za razlikuod prave, pune desetine, nazivane decima ex integro, decima iusta, plaćalisu u Tharingiji u prvom redu Slaveni, ali također i pripadnici njemačkenarodnosti, pa čak i samostani, dakako od onih zemalja koje su bileopterećene takvom smanjenom desetinom. Odnos smanjene i punedesetine bio je od 1:6 do 1:9.

Značajno je da je Schmid upozorio na to da je smanjena slavenskadesetina izbjegla pažnji mnogih znanstvenika zato što je, u ne malom brojuisprava, nejasno formulirana i što na nju upućuje nerijetko samosuprotnost prema punoj pravoj desetini, tj. prema decima plenaria, decimaex integro, iustae decimae itd. Tek od sredine XI. stoljeća nailazi se uizvornom materijalu na "jasniju i određeniju definiciju toga pojma".

U Poljskoj, gdje je crkvena desetina organizirana posve nezavisno odnjemačkog utjecaja, čim je ona postala općeobaveznim podavanjem,nacionalni vladari su odmah s najvećom strogošću istjeravali odpučanstva p u n u desetinu.

U istočnonjemačkim krajevima crkva se dakako borila da se smanjenadesetina ukine i uvede puna pa je npr. jednom prilikom koncem XIII. st.crkveni sud izrekao u svojoj presudi da smatra

talem consuetudinem esse potius corruptelam.25

Porijeklo smanjene desetine nalazi Schmid ili u poteškoćama na kojeje nailazilo ubiranje pune desetine u Slavena, koji su zemlje obrađivali naspecifičan način, ili u ugledanju na prastari način ubiranja poreza naslavenskim područjima zapadno od Odre.

Međutim, kolikogod Schmidove analize predstavljaju nezaobilazantemelj daljnjih proučavanja, čini nam se da neke izvore nije ispravno iuspješno interpretirao i da nije uzeo u obzir neke okolnosti i činjenice kojebi na temelje, nastanak i razvoj crkvene desetine mogle baciti novo svjetlo.

24 Navedeno po SCHMID 1922., 296.25 Presuda od 18. travnja 1282., nav. prema SCHMID, n. dj., 286.

Pravna osnova crkvene desetine na hrvatskim pravnim područjima

II.

Prema Schmidovu se mišljenju u Dalmaciji crkvena desetina nijeoslanjala na potporu državne vlasti. To drugim riječima znači da je crkvenadesetina u dalmatinskim gradovima imala značaj crkvene i moralne, aline i pravne obaveze. U prilog svome mišljenju navodi Schmid izvore izTrogira i Raba i kaže26 da su se "Trogirani još 1267. god. u sporu sa svojimbiskupom pozivali na to da oni nisu nikad plaćali desetinu te da je biskupmorao priznati važenje toga pravnog običaja". Čini se da ispravu, na kojuse Schmid poziva, treba drukčije tumačiti. Naime, u sporu izmeđutrogirske općine s jedne i trogirskog biskupa s kaptolom s druge stranepapa je delegirao Tomu, splitskog arcidakona, pa je došlo do nagodbe 21.lipnja 1266. po kojoj biskup i kaptol

remiserunt (...) omnes alias decimas, quascumque a ciuibus dicte ciuitatisexigere possent et recipient decimas dumtaxat consuetas, videlicet de blado,leguminibus et de angnis d)27

a općina daruje biskupu i kaptolu neku zemlju na iskorištavanje, očitokao neku vrstu odštete za "izgubljene" desetine. Premda je riječ o nagodbi,Trogirani su se žalili na papu, pa je on odredio ponovni postupak, ovajputa pred zadarskim nadbiskupom. U tom je ponovljenom postupkutrogirska općina prepustila, za čudo, predmet na rješavanje trogirskombiskupu i kaptolu, dakle svojim protivnicima. Nakon saslušanja svjedokatrogirski biskup i kaptol u ispravi od 10. listopada 1267. odriču se desetinevina, voćaka i meljave, "jer na njih nemamo nikakva prava", alipridržavaju za sebe pravo na

decimis illarum rerum que in civitate Tragurii exhibentur, scilicet de blauis,leguminibus et agnis,

a trogirska općina potvrđuje pravo biskupu i kaptolu na onu istu zemljukoju je bila odstupila 1266. god. Nadodaje se da iz priroda te zemlje tričetvrtine pripadaju biskupu, a četvrtina kaptolu.28

Kao što se vidi, u Trogiru nije u ХШ. st bilo uopće sporno pravo crkve nadesetine iz žita, graha i janjadi. To su bile consuetae decimae, a spor je nastao samozato što je biskup zahtijevao proširenje prava crkve na drugo (vino, voćke, mlinovi).

Nešto slično dešavalo se i na Rabu. Biskup Gregorius de Costizza tražioje decimas non consuetas, a kad mu je to odbijeno, on je bacio na rapskerektore i vijeće interdikt. Zato Rabljani mole gradačkog patrijarha pismomod 23. kolovoza 1268.29 da interdikt skine i da se za rješenje spora izaberu

26 SCHMID 1928., 427.27 CD V, 382-383, br. 863.28 CD V, 443-446, br. 911.29 CD V, 471-472, br. 937.


pouzdane osobe iz drugih dalmatinskih gradova i medu plemićima.Rabljani se dakle ne protive plaćanju uobičajenih desetina koje smatraju,prema tome, osnovanim na pravu.

Prema tome, izvornim vijestima nije potvrđeno da u dalmatinskimgradovima plaćanje crkvene desetine nije bilo shvaćeno kao pravnadužnost. A to je i razumljivo. Naime, ne treba smetnuti s uma da jesredinom XI. stoljeća u borbi između papinstva i Bizanta hrvatski kraljPetar Krešimir IV. stupio (bar privremeno) na stranu pape i da mu je tajzbog toga priznao pravo na Dalmaciju. Od toga doba postoji daklejedinstveni regnum Croatiae et Dalmatiae,30 kojeg papa smatra svojimfeudalnim posjedom i kojim on raspolaže dodjeljujući ga hrvatskimvladarima kao svojim vazalima. Vijest Korčulanskog kodeksa je pouzdanai jasna. Petar Krešimir IV. adeptus est principatus illius terre a parte sanctiPetri apostoli, dakle, upotrebljava se formulacija koje je i inače papa GrgurVII. rado upotrebljavao u odnosu na vladare koje je želio smatrati svojimvazalima. S druge strane, približno od toga vremena nosi Petar Krešimirnaziv rex Croatiae et Dalmatiae, doduše prema nevjerodostojnim ispravama,za koje se ipak može s pravom pretpostaviti da je riječ o kasnijimnespretnim sastavcima na temelju starijih pouzdanih zabilježaka.

Što se pak tiče Zvonimira, sačuvana je njegova zakletva papi, kojatakođer na nedvosmisleni način potvrđuje da je papa smatrao da regnumCroatiae et Dalmatiae pripada njemu i da može s njime slobodno raspolagatikao feudalnim dobrom.

Zvonimir u svojoj zakletvi posebno ističe daprimitie, decime omniumque ad ecdesias pertinentium procuratur existam,™

što znači da se obvezuje da će u povjerenom mu kraljevstvu primjenjivatiuz ostalo i odredbe o desetini u skladu s pravnim shvaćanjem svogafeudalnog gospodara, pape.

Iz toga slijedi da ne bi smjelo biti sumnje o pravnoj prirodi crkvenedesetine u Dalmaciji počevši od druge polovice XI. stoljeća i o tome da jedalmatinska desetina morala po svom sadržaju odgovarati koncepcijamapapinstva u to doba. Ne čini nam se posve ispravnim Schmidovo mišljenjeda bi se u osnovnim značajkama dalmatinske crkvene desetine održao"starocrkveni predgermanski pravni sustav, kao u malo kojem područjurimske crkve".32 Dalmacija je u drugoj polovici IXV u X. i u prvoj poloviciXI. stoljeća svakako pripadala u sklop Bizanta kao jedna od njegovih tema(pokrajina), pa o nekoj primjeni crkvene desetine kao pravne ustanove natemelju propisa državne vlasti ne može biti govora, jer Bizant nije

30 Podrobnosti u MARGETIĆ 1980a., 233 i d.31 CD 1,140, bi. 109 od 8. listopada 1075. god.32 SCHMID 1929., 445.


poznavao desetinu kao pravno općeobaveznu ustanovu. U Dalmaciji je došlodo recepcije shvaćanja rimske kurije o desetini pošto je ona u drugoj poloviciXI. stoljeća uspjela (bar privremeno) sa svojom koncepcijom o jedinstvenomregnum Croatiae et Dalmatiae kao feudalnom vlasništvu rimske crkve.

Schmid osobito naglašava jedinstvenost crkvene desetine (Gesamtmasse),ali već vrlo rani dalmatinski izvori govore o potpunoj pravnoj i faktičnojodvojenosti svakoga od pojedinih dijelova. Osobito je značajna vijest iz1150. god., sačuvana u originalnoj ispravi33 po kojoj splitski nadbiskup usvojoj molbi da mu se odobri pozajmica ističe da kanonici splitske crkveveć posjeduju onaj dio desetine koji njemu pripada (partem nostramdecimarum) tako da je prinuđen založiti im onu četvrtinu desetina koja jepreviđena za popravak crkvenih zdanja [quartam partem (...) restaurationis].Dakle, svaki dio desetine ne samo da ima svoju posebnu namjenu, već ses njima odvojeno raspolaže pravnim poslovima na način koji se možedobro usporediti s načinom raspolaganja imovinom zaklada upandektarnom smislu riječi (universitates rerum).

Posve je neprihvatljiva Schmidova misao da bi desetine iz ostavštinakoje se spominju u Splitu i Dubrovniku bile pojmovno povezane scrkvenom desetinom34 i da ih treba usporediti sa sličnim pojavama utalijanskim pravnim sustavima.35 Odredba glave 34 knjige II. Splitskogstatuta na koju se Schmid poziva36 predviđa slučaj da je osoba bez djeceučinila oporuku i raspoložila sa svojim dobrima i da je kasnije dobila dijetei umrla. Oporuka se poništava s time da se desetinu imovine treba datipro anima sua, scilicet defuncti, ad pias causas. Ta odredba očito nema nikakveveze s ustanovom obavezne crkvene desetine, jer ovisi o činjenici rođenjaposmrčeta.37 Zaključak Velikog vijeća u Dubrovniku iz 1331. god. po kojemdeseti dio ostavštine treba ići u korist crkve sv. Marije, na koji se Schmidtakođer poziva, odnosi se na slučaj da je netko u oporuci predvidio aliquidpro decima. To također nije u vezi s ustanovom crkvene desetine, jer ovisio postojanju oporučne raspoložbe,38 pa tu normu treba povezati s običajem,koji je u srednjem vijeku bio posvuda proširen, da ostavitelj u trenutkusmrti umiruje svoju savjest i pro male ablatis namjenjuje neki dio ostavštineza neku pobožnu ili moralnu svrhu.39

33 CD II, 63-65, br. 64.34 SCHMID 1929., 430.35 SCHMID, n. dj., 444.36 SCHMID, n. dj., 445.37 Pogotovu je čudno, što Schmid na i. mj. povezuje s crkvenom desetinom propis Splitskogstatuta (knj. III, glava 38) koji odobrava preferiranje jednog djeteta s desetinom ostavštine.Vjerojatno se radi o previdu.38 Zaključak Velikog vijeća govori o pars que reliquuntur per illos cjiti đe presenti vita ad aliamconvolant.3' Tako Irnerije u svojoj knjizi navodi kao primjer namjene za spas duše: ecdesie Sancti Petripro restauratione decimarum C. sol. dari mando (Yrnerii Formularium, 33. Usp. i Rainerius dePerusio, 50).


Ipak, u srednjovjekovnim pravnim sustavima dalmatinskih gradovapostojala je jedna pravna institucija na osnovi koje je dio ostavštine pododređenim uvjetima trebalo obavezno privesti pobožnim svrhama. Takoprema Splitskom statutu iz 1312. god. iz ostavštine osobe koja je umrla bezzakonite djece i bez oporuke pripadala je jedna četvrtina pauperibus in piiscausis, a jedna četvrtina općini.40 Prema Šibenskom statutu41 iz drugepolovice XIV. stoljeća, ako nema descendenata i ascendenata do četvrtogstupnja, a kolaterala do trećeg stupnja srodstva, cijela ostavština ide proanima. Ako pak nasljeduju djed s braćom i nećacima ili sama braća, izostavštine se pro anima izdvaja jedna trećina, dok pri nasljeđivanju bratićai njihove djece dio za dušu iznosi polovica. Vrlo slične odredbe sadrži iPaški statut42 iz druge polovice XV. st., samo što umjesto trećine,spomenute u Šibenskom statutu, nailazimo na četvrtinu, a umjestopolovice trećinu. Nema ni najmanje sumnje da su Šibenik i Pag te svojeodredbe preuzeli iz nesačuvanog Zadarskog statuta iz XIII. stoljeća,43 jeridentična stilizacija ukazuje na isti izvor, a usporedba sa sačuvanimZadarskim statutom dokazuje da su spomenuta dva statuta nastala podvrlo jakim utjecajem zadarskog prava. To drugim riječima znači da je nadalmatinskom području vrlo slična pravna ustanova obavezne namjenedijela ostavštine osobe koja je umrla bez djece i oporuke. Izvor tedalmatinske pravne ustanove je bizantsko pravo. Prema jednoj noveliKonstantina Porfirogeneta iz 945.-9S4. god.: ako netko umre bez oporuke,a nisu ostala djeca, dvije trećine pripadaju zakonskom nasljedniku, atrećina se radi spasa duše umrloga bez oporuke namjenjuje Bogu.44 Što setiče Dubrovnika, prema Statutu iz 1272. god. iz ostavštine umrlih bezoporuke izdvajat će se kroz 10 godina jedna četvrtina za gradnju crkve sv.Blaža.45 To je privremena mjera. Ona, možda, ima neke veze s bizantskomtrećinom koju se zamijenilo četvrtinom, slično kao što se i inače napodručjima koja su stajala pod utjecajem rimske kurije, rimskoga ilangobardskog prava četvrtina pretpostavljala46 trećini. Ta zamjena je osobitolijepo vidljiva u Pagu, gdje je starija trećina zamijenjena novijom četvrtinom.

0 Splitski statut, HANEL, knj. Ш, gl. 44.41 Šibenski statut V, gl. 27,28, 29.42 Paški statut V, gl. 23,24, 25.43 O tome podrobnije MARGETIĆ 1972., 342-343.44 Novellae Constitutiones, coll. Ш, Nov. ΧΠ, 278. Usp. PEIRA XTV, 6.45 Dubrovački statut, knj. IV, gl. 80.46 Prema Rapskom statutu Π, 17 od ostavštine osobe, umrle bez oporuke i potomaka aimrtapars distribuatur pro anima. Nešto posve drugo je odredba Bračkog statuta I, 27 po kojojostavština osobe koja je umrla bez oporuke i rođaka pripada općini, koja trećinu odvajapro anima sua in laboreno ecdesie. Usp. identičnu odredbu Hvarskog statuta II, 36. Naime,tu se radi o ošasnoj imovini, dok u Splitu, Šibeniku, Pagu i Rabu određeni zakonskinasljednici dobivaju ostavštinu umanjenu za dio pro anima


III.

Osnovne Schmidove postavke o crkvenoj desetini u užoj Hrvatskojdobivaju ponešto drukčiji smisao ako se uzmu u obzir naša izlaganja ojedinstvenom regnum Croatiae et Dalmatiae. Samo uvjetno može se govoriti0 "dalmatinskom" utjecaju na crkvene pojave u užoj Hrvatskoj. Točnije je,po našem mišljenju, uzeti u obzir da je rimski utjecaj u kraljevini Hrvatskoj1 Dalmaciji u drugoj polovici XI. stoljeća bio od sudne važnosti za razvojcrkvene desetine i u Dalmaciji i u Hrvatskoj, premda je dakako točno i toda je Rim svoj utjecaj vršio u prvom redu preko splitskoga nadbiskupa.47

S druge strane, Schmid smatra da je komutacija crkvene desetine uužoj Hrvatskoj postojala već početno, ti. drugim riječima, da je u Hrvatskojveć od početka postojala tzv. slavenska desetina, i to svoje mišljenje temeljina sličnom razvoju u zapadnoslavenskim zemljama. Ipak, treba upozoritina to da je Hrvatska bila pod franačkom "zaštitom" razmjerno kratkovrijeme, tj. samo nepuna prva tri desetljeća IX. stoljeća, pa za uvođenjecrkvene desetine po franačkom uzoru naprosto nije bilo dovoljno vremena,to više što takve nepopularne mjere nisu uopće zamislive na krajnjem rubufranačkog utjecaja u vrijeme kada je Ljudevit Posavski vrlo opasnougrožavao franačku prisutnost u našim krajevima. Kasnije je bizantskiutjecaj postupno jačao pa je sve do smrti Bazilija II. (1025.), pa čak još inešto kasnije,48 Hrvatska nesumnjivo u orbiti Bizanta koji, kao što smo većnaglasili, nije poznavao crkvene desetine kao pravne obaveze. O uvođenjucrkvene desetine u Hrvatsku i Dalmaciju može se govoriti samo odvremena naglog jačanja izravnog utjecaja papinstva, tj. od druge poloviceXI. stoljeća. Desetina je očito najprije uvedena u Dalmaciju, kao sastavnidio regnuma Croatiae et Dalmatiae, jer je u njoj bila vlast biskupa čvrstoukorijenjena. Naprotiv, u užoj Hrvatskoj moralo se pristupiti tomosjetljivom pitanju vrlo oprezno i desetinu uvoditi korak po korak, najprijeu krajevima koji su bili bliži biskupskim gradovima, osobito daljoj okoliciSplita. Zanimljiva je vijest iz 1178. god.49 po kojoj je neka "žena iz Karma"(mulier de Clino), najvjerojatnije udovica karinskog župana, uspjela postićiod pape potvrdu da je karinski kraj oslobođen crkvene desetine i čak vlastininskog biskupa, koji se na to tuži vrlo osjećajnim riječima u pismuupućenom splitskom nadbiskupu:

Notificamus de una muliere de Clino, c\ue de nobis ad curiam damini papecum fallaciis fecit querimoniam de decima nostra, cjuam nostri antecessoressemper manutenuerunt, cjuod apostolicus fedt ei privilegium, quod de ceteronec de decima de clero illius ciuitatis potestatem haberemus.

47 Podrobnije v. MARGETIĆ 1983., 255-286.w O tome v. MARGETIĆ 1982., 39-46.49 CD II, 140, br. 137. Za godinu v. BARADA 1954., 485.


Možda je ninski biskup doista ubirao i pokušao ubirati neko vrijemecrkvenu desetinu u Karinu, ali je to njegovo pravo moralo biti očito vrlosporno. Uostalom, nije nemoguće da je ninski biskup želio proširiti svojepravo na crkvenu desetinu i pri tome naišao na čvrsti otpor. Naime, posvemu se čini da je crkvena desetina u užoj Hrvatskoj obuhvaćala samopodavanja od sitnih životinja (ovce, koze, svinje) i pčela jer još 19. rujna1353. god.50 na saboru u Kninu plemićka skupština utvrđuje ove obavezeprema kninskom biskupu:

- od 7 do 10 janjića, kozlića, pčela i praščića daje se jedan u naturi(in specie),

- ako je manji broj, plaća se po jedan bolanač za janje i novi pčelinjak,a polovica za kozlića i praščića,

- od 16 do 20 imenovanih životinja daju se dvije životinje osrednjeveličine in specie,

- preko 20 daju se također in specie (tj. npr. već na 21 janje daju se 3).Plemić s 5 do 9 kmetova oslobođen je od davanja desetine, a ako ima 10

ili više kmetova, oslobođen je još i jedan kmet srednjeg ekonomskog položaja.Iz tih vrlo zanimljivih vijesti može se izvesti nekoliko zaključaka. Prije

svega, malo je vjerojatno da je kninski biskup sakupljao u naturi pčelinjake,praščiće itd. iz čitave Kninske biskupije. Čini se vjerojatnim da je biskupto pravo ostvarivao sabiranjem priploda samo u svom užem području kojeje pripadalo kninskoj općini, a da je u udaljenijim područjima moraopristati na komutaciju desetine u novac i na to da se iz sabrane desetineuzdržava seosko svećenstvo. Doduše, plemstvo je priznalo biskupu pravoda imenuje svoga vlastitog župana koji je trebao nadzirati ubiranje desetineu čitavoj biskupiji, ali je očito da je njezino sabiranje bilo u najvećoj mjeriovisno o dobroj volji lokalnog plemstva, pa je zato neprestano prijetilarealna opasnost da se ta crkvena desetina pretvori u plemićki prihod.Takav razvoj naslućuje se i na istarskom području, a iz Vinodolskog jezakona vidljivo kako je seosko svećenstvo upotrijebilo priliku sastavljanjatoga značajnoga pravnog dokumenta da što više skuči biskupova prava.51

Obratno, hrvatski su biskupi nastojali da ostvare punu, "pravu"desetinu čitavog priploda i priroda, kao što je to bilo propisano u Ugarskojveć odredbama Stjepana I. i Ladislava I. U upravo spomenutoj ispravi od19. rujna 1353. kninski biskup navodi da "plemići i drugi" (nobiles et alif)

decimas suas in omnibus rebus decimalibus šibi et sue ecclesie predicte darerecusarent

pa se iz toga može sa sigurnošću ustvrditi da je spor nastao upravo zatošto je biskup zahtijevao punu desetinu od svih plodova, dok su, obratno

50 CD П, 197-198, br. 146.51 V. osobito članove l do 5 Vinodolskog zakona (MARGETIĆ 1980., 117-119).


hrvatski, plemići tvrdili da oni "prema njihovim pravnim običajima" (iuxtaconsuetudinem eorum) plaćaju desetinu samo na životinjski priplod.

Sufflay je s pravom ustvrdio da je rapska isprava iz 1111. god.52

krivotvorina iz XIV. stoljeća,53 premda nam se čini nedvojbeno točnomŠišićeva primjedba54 da se krivotvoritelj po svoj prilici poslužio i pravomKolomanovom listinom. Čini nam se vrlo vjerojatnim da je krivotvoriteljsmatrao važnim ne samo proširenje nadležnosti rapske biskupije na kopnunego i izjednačavanje prava dalmatinskih i ugarskih biskupa:

uf qua Hbertate fruuntur clerici Ungarie, fruantur et clerici Dalmatiepri čemu je, dakako, pravo na ubiranje pune desetine od svih plodovamoralo izgledati rapskom svećenstvu kao divljenja vrijedno i izvanrednopoželjno dostignuće ugarske crkve.55

IV.

Konačno, smatramo da i u odnosu na Slavoniju treba Schmidoverezultate podvrgnuti stanovitoj reviziji. Naime, nema sumnje da suhrvatsko-ugarski kraljevi smatrali Slavoniju osvojenim područjem, zarazliku od Hrvatske i Dalmacije, gdje su iz raznih razloga, medu ostalimi iz obzira prerma papi, isticali kontinuitet vlasti u odnosu na hrvatskenarodne vladare. Slavonija je bila za Ladislava, koji još nije uspio do krajasa svojim pretenzijama prema hrvatsko-dalmatinskom kraljevstvu,graničarska zemlja, pa u tom pogledu u to doba nije došlo do bitnepromjene u njezinom položaju, osim što se promijenio nosilac vlasti iusmjerenost graničarskog područja: do pred kraj XI. stoljeća Slavonija jebila hrvatsko graničarsko područje prema Ugarskoj, za Ladislava je onabila najjužnije novoosvojeno područje. Uvođenje crkvene desetine u takvonesigurno graničarsko područje nije nimalo vjerojatno. Tek je Koloman,nakon što je osigurao vlast nad regnum Croatiae et Dalmatiae, mogaopristupiti jačem integriranju Slavonije pošto je ona prestala bitipograničnim krajem, ali se njezinom punom uklapanju u ugarski državni

52 CD II, 22, br. 19.53 SUFFLAY1905., i d.54 ŠIŠIĆ 1914a., 637.55 Nije nemoguće da se puna, prava desetina koja bi teretila sve proizvode, tzv. iusta decima,u užoj Hrvatskoj počela energičnije uvoditi tek za kralja Ludovika. Na to kao da upućujeisprava od 9. srpnja 1367. (CD XIV, 55-56, br. 35) kojom je Ludovik naredio da se plaćajuiustae decimae koje već mnogo godina (a pluribus annis citra) ne plaćaju mnogi obvezniciin territorio Clissiae, Politii, Almissii, Zmine, Zeline ac Cleonae, kao i isprava od 6. ožujka 1371.(CD XIV, 309, br. 226) kojom isti kralj naređuje bužanskom i počiteljskom knezu da neometa rapskoga biskupa u ubiranju crkvene desetine u Lici i Bužama.


organizam ispriječila okolnost što su hrvatsko-ugarski vladari smatraliSlavoniju vlastitim golemim posjedom, na koje su doduše proteguprimjenu načela ugarskog privatnog prava, ali koje su javnopravnoorganizirali na specifičan način. Priznanje kraljeva vlasništva (i vlasti) nadslavonskim zemljištem utvrdio je Koloman uvođenjem posebnogpodavanja, marturine, kunovine, koje je imalo značaj zakupnine za trajnizakup tih zemalja slavonskom stanovništvu i ujedno značaj poreza jer jevlasnik bio ujedno i vlast. Uz to Slavonija je, zajedno s Hrvatskom iDalmacijom, bila povjerena posebnom kraljevu funkcionaru, banu, čimeje njezina posebnost i odvojenost od ugarskog područja još više istaknuta.

Iz svih tih razloga nije posve točna Schmidova tvrdnja da se uSlavoniju uvelo crkvenu desetinu na osnovi odredaba kraljeva StjepanaI. i Ladislava I. Kad bi to bilo tako, onda bi o crkvenoj desetini po ugarskomuzoru, tj. o punoj i pravoj desetini postojale bar neke vijesti iz XII. stoljeća.Ali tome nije tako. Evo prvih vijesti o tome na koji se način državna vlastbrinula za prihode zagrebačkog biskupa:

- 1134. god. spominje se populus de Dumbrova cnm tena et silua,dodijeljen zagrebačkoj biskupiji na kraljev nalog,56

-1193. god. odobrava se zagrebačkom biskupu pravo na desetinudržavnih prihoda koji se prikupljaju iz Krapine, Okiča i Podgorja "na istinačin, na koji on ima pravo na desetinu iz ostalih državnih prihoda počitavoj biskupiji" (quemadmodum per totum episcopatum suum de aliis ducatusredditus decimas habet),57

-1199. god. kralj Emerik odobrava zagrebačkom biskupi desetinu "iznaših marturina (...) kao i od svinja, što se sabiru u zagrebačkoj biskupiji".58

Isto to potvrđuje se i 1201. god.,59

" 1217. god. kralj Andrija II. odobrava zagrebačkom biskupu uzdesetine iz svih marturina i svih "poreznih sakupljanja" (decimasmarturinarum omnium seu omnium collectarum) još i

decimas (...) omnium tributorum forensium siue decimas prouentusportuum.60

Iz tih vijesti dobiva se dojam da je zagrebačka crkva najprije dobilavlastelinska prava nad prostranim i brojnim posjedima, a da je nakon togadržavna vlast odobrila namjenu dijela državnih prihoda za crkvene svrhe.Dobiva se nadalje dojam da se to pravo postepeno širilo prostorno (v.ispravu iz 1193. god.) i sadržajno (v. isprave iz 1199. i 1217. god.).

56 CD II, 42, br. 42 od 26. travnja 1136.57 CD II, 259, br. 244 od l .IX. do 31.ΧΠ.Π93.58 CD II, 339, br. 315.w CD ΙΠ, 12, br. 8.60 CD III, 148, br. 130 (prije 23. kolovoza 1217.).

Pravna osnova crkvene desetine na hrvatskim pravnim područjima 33

Tek iz isprave iz 1227. god.61 proizlazi da na području zagrebačkebiskupije postoji i crkvena desetina koju plaća stanovništvo kao svojudodatnu obavezu.

Schmidu je s pravom upala u oči neobična važna okolnost da se napodručju zagrebačke biskupije crkvena desetina iz priroda spominje tek1227. godine.

Nadalje, značajno je da zagrebački biskup u toj ispravi razlikuje dvijevrsti desetine. "Glavna" je vinska desetina; ona se plaća u novcu; jedinonju ustupa biskup kanonicima zagrebačkog kaptola, i to samo onu naužem području "zagrebačke parokije" i onu na području Gorice. Druga je"sporedna", obuhvaća desetinu u naturi (frumento, avena, cera, melle, Uno,fabis, agnis et nucibus) koju zagrebački biskup zadržava za sebe. Nijenemoguće da je biskup uspio samo na užem zagrebačkom područjuostvariti plaćanje "sporednih" desetina. Veliko je pitanje, da li je biskupstvarno ubirao "sporedne" desetine u goričkom kotaru ili ih nije ustupiokanonicima naprosto zato što ih nije ni sam još uspio nametnuti. Uz to, izprvih se vijesti o crkvenoj desetini u zagrebačkoj biskupiji vidi da je riječbilo o komutiranoj, bilo o smanjenoj desetini. Slično kao nazapadnoslavenskom području i ovdje su vijesti o desetini po svemu se činitakođer svjesno iznesene u nejasnoj stilizaciji, iz kojih ipak nakon pažljivačitanja izvora proizlazi borba crkvenih vlasti za uvođenjem sve strožedesetine, s ciljem da se ona konačno pretvori u pravu, punu desetinu.

Iz isprave iz 1227. god. ne proizlazi nužno da je riječ o punoj desetini,jer ona ne spominje iustas decimas, pa ne znamo ni visinu komutacijskogiznosa vinske desetine ni stvarnu visinu "sporednih" desetina. Drugavijest, iz 1229. god.62, spominje doduše z'ustes decimas u naturi, ali samo kaomoralno-religiozno-politički cilj crkve. Biskup moli kralja da

secundum instituta ueteris testamenti per totam suam dyocesim iustasdecimas omnium frugum in specie (...) integraliter (...) šibi (...) persoluifaceremus.Tako reći svaka je riječ program za koji se biskup bori, a ne

utvrđivanje stvarnog stanja. Značajno je pozivanje na Stari zavjet, a ne nazakone ugarskih kraljeva, a ništa manje programatski ne djeluju riječi "po č i t a v o j (spac. L. M.) njegovoj dijecezi" i osobito "potpuno (!) plaćanjepravednih (!) desetina" koje bi kralj tek "trebao narediti". Biskup nazivaobičajno pravo "tocius Ungarie",. podvlačeći time da je Slavonija sastavnidio cjelokupnog ugarskog kraljevstva, premda time neizravno priznaje dapostoje dva pojma Ugarske: jedan je Ugarska u užem smislu te riječi, u

61 CD III, 270, br. 243 (prije 9. kolovoza 1227.).62 CD Ш, 325, br. 284.


kojoj se očito "prava desetina" komutira u novčani iznos od jednogpondusa, a drugi je Ugarska u širem smislu riječi, koja obuhvaća čutavteritorij pod vlašću hrvatsko-ugarskih vladara, dakle i Slavoniju, na kojubi se, po mišljenju biskupa, ipak, bar per analogiam, trebalo primijenitiugarsko običajno pravo. Da je ta naša interpretacija točna, vidi se i po tome,što kralj ne želi izravno primijeniti u Slavoniji odredbe ugarskog običajnogprava, već donosi novu normu, koja ima očito konstitutivno a ne tekdeklarativno značenje. Njome se dozvoljava komutacija crkvene desetinena žito, ali u jako smanjenom iznosu, tj. na polovicu, 2,5 denara. Oplaćanju desetine iz drugih plodova kralj ništa ne određuje, što je znak dasu one doista sporedne. Očito je da je u Slavoniji tek malo-pomalo trebalouvoditi,paušaliziranu smanjenu desetinu sa slabo prikrivenim ciljem da onatijekom vremena dostignu punu, pravu desetinu, propisanu za Ugarsku.

To je ostvareno u odnosu na Petrinju već 1270. godine,63 kada su predbanom Henrikom njezini stanovnici obećali da će plaćati

iustas decimas frugum, scilicet uini, agnorum, apum ac de custodieporcorum, cjue polyche dicuntur, dabunt in specie.U ostalim gradovima i na ostalim slavonskim područjima uvođenje

pune, prave crkvene desetine išlo je mnogo teže, jer su stanovnici upornopozivali na dugogodišnji pravni običaj plaćanja smanjene desetine.64

63 CD V, 525-262, br. 987 od 6. ožujka 1270.64 SCHMID 1929-, 441 upozorava na poseban položaj slobodnih gradova u odnosu nacrkvenu desetinu i pri tome se poziva na privilegije Petrinji i Virovitici i na prava općineGradec (Zagreb) na, nama već dobro poznatu, šesnaestinu. Ali upravo za Petrinju sačuvanesu iz 1270. god. vijesti o tome da je zagrebački biskup uspio prinuditi građanstvo naplaćanje desetine in specie, osim za "sporedne desetine" (pro minutis đecimis) iz lana, kokošii prosa, koje su komutirane u novac i paušalizirane na 2 denara po kući. Iz sačuvane ispravene proizlazi da se spor između biskupa i građanstva sastojao u tome da li je građanstvoobvezano na desetinu ili ne, već u tome da li desetinu treba plaćati u naturi ili u novcu. Odrugim gradovima nemamo vijesti iz ΧΠΙ. stoljeća, ali čini nam se da ne bi smjelo bitisumnje u to da su oni bili obavezni na podavanje crkvene desetine već u to doba. Iz pismakojim se Karlo 1.13. srpnja 1327. obratio stanovništvu Gradeca i koja se odnose na plaćanjedesetine vidi se da se građanstvo ne odupire obavezi plaćanja desetine u načelu, već nečemdrugom, tj. da građanstvo želi plaćati desetinu u novcu. Karlo I. naređuje građanstvu daplaća iustas decimas, i to in omnibus rebus vestris et iobagionum vestrorum decimalibus in specie.S doslovce istim nalogom obratio se Karlo I. i svim plemićima i članovima svih drugihstaleža u zagrebačkoj biskupiji preko Save, što znači da je pravna situacija bila identična iu Gradecu i u drugim područjima. Svoju tvrdnju da su slavonski gradovi imali posebanprivilegirani položaj u vezi s plaćanjem desetine Schmid dokazuje i s ispravama od 3.listopada 1469. o pomirbi građana Gradeca sa zagrebačkim kaptolom. Međutim, iz tihisprava je vidljivo da građanstvo odobrava sabiračima desetina, koji u ime zagrebačkogkaptola dolaze na područje Gradeca, da hvataju, sude i bacaju u zatvor stanovnike Gradecakoji su ostali dužni vinsku desetinu. Nije nam jasno kakav to posebno privilegirani položajgradova vidi Schmid na temelju tih podataka. Ovime ne želimo tvrditi da gradovi nisuuopće imali nikakvih olakšica pri plaćanju desetine. Ali u taj problem ne može ovdje ući.


Međutim, čim se kraljevska vlast pod Anžuvincima ojačala, ona jenastojala da pomogne crkvi, kao instituciji u kojoj je s pravom gledalajedan od svojih glavnih oslonaca. Karlo I. "zgraža se" nad smanjenomdesetinom riječima koje neobično podsjećaju na slično negodovanje premasmanjenoj desetini u Zapadnih Slavena. On zabranjuje plaćanje crkvene desetine

secundum paruam consuetudinem, que pocius dicendo est corrumptela.65

Prema Karlu I. uobičajeni komutirani iznos desetine u Slavonijiiznosio je dva denara po kupu žita, i isto toliko po kablu vina, štopredstavlja

non decimam, sed vix vigesimami zbog toga zahtijeva plaćanje u naturi.

To je posve dobro usporedivo s odredbom Andrije II. iz 1229. god.da se po kupu žita u Slavoniji treba davati 2,5 denara. Komutiranusmanjenu desetinu kao običajno pravo priznaje i ban Mihac 1327. god. usvom pismu križevačkom comesu, u kojem mu naređuje da utjerava punudesetinu u naturi od stanovnika križevačkog komitata

non obstante ipsorum prava et abusiva (...) consuetudine.66

Iste godine obraća se Karlo I. drugim pismom svom slavonskomstanovništvu južno od Save67 i građanima Gradeca (danas Zagreb)68 ukojem se zabacuje

cjuadam abusiva consuetudine, que non consuetudo, ymo pocius corruptela(...) dići potest

po kojoj su oni do tada davali desetinu iz svih plodova. On naređuje dase ubuduće daje "iustas decimas", dakle inzistira na punoj, pravoj desetini.

Spor je riješen tek 1327.,69 kada je ban Mihac odredio da se kup žitamože komutirati sa 6 denara, a vino po tržnoj cijeni, osim u većimprivilegiranim mjestima gdje je naređeno davanje desetine u naturi. Akoje još 1326. god. kralj priznavao da dva denara iznose dvadesetima, dakleda bi poštena komutacijska svota iznosila 4 denara po kupu, onda je očitoda su Anžuvinci konačno uspjeli u svojoj namjeri da u Slavoniji ostvareplaćanje pune, prave desetine, koja se i u komutiranom obliku ne moževiše nikako smatrati smanjenom desetinom, jednim od privilegijaslavonskog stanovništva u XIII. stoljeću.70

65 CD IX, 300-301, br. 247 od 15. srpnja 1326. Usp. tekst koji odgovara bilj. 25 u ovome radu.66 CD IX, 346-347, br. 287 od 24. ožujka 1327.67 CD IX, 352, br. 291 od 13. srpnja 1327.<* CD IX, 352-354, br. 292 od 13. srpnja 1327.; FORETIĆ 1969a., 774 i d.69 CD IX, 425-426, br. 351 od 25. listopada 1328.70 Ovdje ne možemo ući u daljnje analize problema komutacije. Jedan od njih je izmjenavrijednosti denara tijekom XIII. i XIV. stoljeća, kao i odnos ugarskoga i slavenskog novca

i crKva u srednjem vijeku

Ubrzo nakon energičnih intervencija Karla I. i bana Mikaca od 1326.do 1328. god. u korist zagrebačkog biskupa i plaćanja pune crkvenedesetine, koje su išle za izmjenom dotadašnjeg stanja u Slavoniji u odnosuna crkvenu desetinu i za znatnijim povišenjem komutacijskog novčanogiznosa, dolazi do poznate bune slavonskog stanovništva koja traje sve do1340. god. Tkalčić je sve te događaje dvadesetih godina XIV. stoljeća štosu se odnosili na pitanje plaćanja crkvene desetine na području zagrebačkebiskupije kao i bunu u tridesetim godinama istoga stoljeća povezao ujednu cjelinu u radu pod zajedničkim naslovom Odpor i buna radi desetineu biskupiji zagrebačkoj u XIV vieku.71 Naprotiv, N. Klaić je "otpor protivplaćanja" crkvene desetine i borbu biskupskih predijala u Čazmi, Dubravi,Ivaniću i Vaški protiv zagrebačkog biskupa72 strogo odvojila i naglasila"da oba oblika otpora iako vremenski povezana, nemaju neke zajedničkeosnove ni uzročne povezanosti". Prema njezinom mišljenju do bunepredijalaca je došlo zato što je pravni položaj vojnika na privatnomvlastelinstvu u Slavoniji znatno teži nego kraljevih vitezova, koji su rijekomXIV. stoljeća već organizirani u plemićki stalež. n Buna predijalaca je, ponjezinu mišljenju, očajan pokušaj privatnih vitezova da dođu pod kraljevuzaštitu74 i okrilje te da se izjednače u pravima s kraljevim vitezovima.75

Bez ikakve sumnje, slavonsko se stanovništvo nije pokorilo bezdaljnjega naredbi bana Mikca iz 1328. god., kojom se željelo umjestoobičajnopravno smanjene desetine uvesti "pravu" desetinu. Već 1329. god.Karlo I. naređuje banu da pomogne biskupu pri utjerivanju desetine.76

Godine 1333. ban traži od svih stanovnika goričkog, dubičkog i sanskogkomitata da uredno plaćaju crkvenu desetinu,77 a 1334. god. piše svimstanovnicima cijele zagrebačke dijeceze i prijeti im teškim posljedicama (sivestra gravamina cupitis evitare) ako se ne bi pridržavali njegove naredbeiz 1328. god. i uz to posebno daje nalog comesima, kaštelanima i drugimslužbenicima da pomognu biskupu.78 Ni Karlo I. nije ostao skrštenih ruku.On 22.VIII. 1334.79 upućuje veći broj pisama slavonskim funkcionarima,plemićima i ostalom stanovništvu u kojima ih poziva datsvakako plaćajubiskupu desetinu u novcu ili u naravi:

71 Rad XLIX, 1879., 167-230.72 KLAIĆ, N. 1971., 563-564.73 KLAIĆ, N. 1971,577.74 KLAIĆ, N. n. dj., 581.75 KLAIĆ, N. n. dj., 577. Ostalu literaturu v. u KLAIĆ, N. 1963a, 35-37.76 CD IX, 465-466, 380 od 14.VI.1329.77 CD X, 115, 74 od 7.У1ПЛЗЗЗ78 CD X, 179-180,120 od 21.VIII.1334.74 CD X, 182,121; 182-183,122; 183,123; 183,124; 184,125; 184,126; 185,127; 185,128; 186,129 - svi od 22.νΠΙ.1334.


decimas suas et suae ecclesiae ex parte uestra et vestrorum iobagionumdebitas iuxta taxacionum (!) seu conuencionem vestram factam cum eodem(se. episcopo) aut in specie decimatoribus ipsius (...) episcopi (...) persoluatis.

Kralj tako živo želi da biskup dođe do prihoda iz desetine daupozorava stanovništvo da će se desetine dobrim dijelom upotrijebiti zavažne vojne svhe:

cum idem (...) episcopus pro expedicione presentis nostri exercitus unanobiscum debeat proficisci vel saltem suis hominibus nos debeat adiuuare,

iz čega slijedi da se neplaćanjem desetine šteti izravno kralju i najvažnijimdržavnim interesima.

Dodajmo tome još i javni biskupov proglas od 5.IV.1335. godine80

kojim se on prijeti svima onima koji vrše razna zlodjela protiv crkve:insultum, tumultum, concursum, violencias, insidias, sediciones,conspiraciones, congregaciones fraudulentas et conventicula itd. itd.Takvi će biti izopćeni, njima će se oduzeti posjede i još će biti kažnjeniiuxta promissione ipsorum.Čini nam se da ne bi smjelo biti sumnje u to da su nasilja, o kojima

biskup piše 1335. god. povezana s odbijanjem pučanstva da plaća crkvenudesetinu u punom iznosu, utvrđenom 1328. god. To pogotovu proizlaziiz još jedne okolnosti. Naime, 1336. god. biskup se obraća svimstanovnicima triju provincija (prediales, ciues et populi prouinciarumnostrarum de Chasma, Dumboe et luang)" i tom prilikom kaže da izmeđunjega i tih stanovnika postoje teške nesuglasice i sporovi još iz 1333. god.Budući da netom spomenute banove i kraljeve isprave iz 1334. godineinzistiraju na plaćanju crkvene desetine zagrebačkom biskupu, proizlazida se slavonsko stanovništvo nikako nije htjelo pomiriti s plaćanjem punedesetine, tj. da se borilo za "stare pravice", naime za desetinu u smanjenomiznosu koji je prema Karlu L, iz 1326. god., navodno iznosio tek polovicupune desetine.

Otpor prema desetini obuhvatio je cijelo stanovništvo triju provincija,što se vidi iz upravo navedene isprave iz 1336. godine,82 u kojoj se biskupobraća svim stanovnicima i u kojoj biskup kažnjava glavne krivce, a premaostalima, premda je imao s njima

grauis et magna discordiabiskup se mudro pokazuje vrlo velikodušnim:

alios vero nostros prediales, ciues et populos (...), immunes inuenientes, infidelitate relinquimus permanere

jer se nada da ubudućeingratitudinem uel infidelitatem contra nos et nostros non incurrerint

"" CD X, 205-206,147.ei CD X, 267-268,197 od 23.VI.1336.ffi V. bilj. 65.


a osobitodacia consueta sui temporibus persoluerint.

Taktika odvajanja kolovođa od "zavedenog" naroda pokazala seuspješnom. Već iduće godineи dolazi pred čazmanski kaptol veći brojpredstavnika stanovništva spomenutih triju komitata te

suo et omnium dictarum prouinciarum cuiuscumque status hominibusnomine

daju obećanje da neće ubuduće biti "nevjerni" prema biskupu.Iz otpora plaćanju desetine po stanovništvu triju komitata, koji je

trajao od 1333. do 1336. god.84, biskup je izvukao pouku da se na svojepredijaliste ne može osloniti onda kada su mu najpotrebniji, tj. u lomljenjuotpora neprivilegiranog stanovništva. Čini nam se vrlo vjerojatnim da jebiskup zbog toga odlučio da ukine taj privilegirani a za njega nekorisni,čak štetni sloj stanovništva, da kolovođe rastjera, a ostale predijalcepretvori u "obične pučane" (communes populi). Dakako, da to dobar diopredijalaca nije primio bez žestoka otpora. Oni su čak sakupili

exercitum validiorum quam potuerunt,što vjerojatno treba tumačiti kao oružani ustanak tih predijalaca zajednos njihovim kmetovima pa su navalili na biskupske posjede i pokušali zasebe pridobiti crkvene kmetove (aliquos ex populis ecclesie nostre adinfidelitatem (...) inuitando). Dok je biskup 1336. god. oduzeo posjede samočetvorici kolovođa narodne bune, sada, 1339. god. on izriče kaznu protiv13 predijalaca. Ali, dok je 1336. god. biskup priznavao postojanjepredijalaca na crkvenim posjedima i amnestirao prediales, ciues et populososim četvorice kolovođa, već 1337. god. čazmanski kaptol u ispravi kojompredstavnici triju komitata obećaju vjernost zagrebačkom biskupu uopćene spominje predijalce, što ne može biti slučaj. Pravni položaj predijalacabilo je lako oduzeti onima koji su bili nevjerni, jer je njihova buntovnadjelatnost, opravdana ili ne, davala biskupu mogućnost da im oduzmeimanja, dakle i privilegirani položaj. Ali pravi problem predstavljali su onipredijalci koji se nisu priklučili pobuni. Naime, odnos biskup-predijalacbio je odnos međusobne vjernosti, koji je obvezivao i biskupa i predijalce,na u biti jednaki način, kao što je to bio slučaj s drugim lenskim odnosimaizmeđu seniora i vazala. Trebalo je doista pogaziti sve ono što je biskupnebrojeno puta sam istaknuo. Ta on je još 1336. god.85 energično podvlačioda su neki predijalci kažnjeni

vigore privilegiorum universis predialibus concessorum,iz čega se vidi da je biskup objavio neku vrstu generalnog privilegija kojim

83 CD X, 360-361, 269,24.Χ.1337.84 CD X, 497-498,15.Χ.1339.85 CD X, 256-259,190,20.IV.1336.


je garantirao opće povlastice i obaveze predijalaca. Predijalcima nijepreostalo drugo nego da se obrate na kralja, kao vrhovnog zaštitnika pravai pravde. Ali, interesi kralja i biskupa bili su toliko usko povezani da jespor bio već unaprijed sigurno izgubljen za predijalce, premda su oni bilibez ikakve sumnje u pravu, što se osobito tiče onih koji se nisu latili oružjai koji su se naivno uzdali u kraljevu pomoć. Međutim, već dopis kojimKarlo I. obavještava zagrebačkog biskupa o tužbi predijalaca dokazuje daje kralj, dakako na podmukli način, uz biskupa, a protiv predijalaca.Naime, kralj piše biskupu da se na njega obratila

universitas hominum seu populorum de Iwangh, Dumbrou, Chazma et de Voskas pritužbom "da biskup krnji njihove sloboštine". Dakle, već prilikomotvaranja postupka kralj ne naziva tužitelje predijalcima, već homines ipopuli, tj. smatra ih biskupovim podložnicima i kmetovima. Kralj pozivabiskupa da dođe pred kraljev sud i donese

priuilegia (...) regum predecessorum nostrorum super libertatibus ipsorumhominum seu populorum.Ne možemo se oteti dojmu da je dopis stiliziran nakon temeljite

analize problema koji su zajedno izvršili kraljevi i biskupovi pravnistručnjaci i u kojoj su zajednički izradili podrobni plan daljnjeg postupka,koji je predijalcima i drugima trebao ponuditi sliku naoko objektivnogstava i shvaćanja sudskog kolegija. Pričin objektivnosti pobuđuje i završnarečenica u kraljevu dopisu biskupu, kojom on poziva biskupa da povratiposjede onim tužiteljima koje je eventualno već izbacio iz posjeda (si quosex eis de eorum possessionibus eiecistis).*6 To samo na prvi pogled izgleda"oštro" prema biskupu. Ali biskup je protiv toga imao pravno sredstvotzv. opozicije ili repulzije,87 kojim je mogao bez opasnosti osujetiti povratoduzetih zemalja. On je to i učinio te u svom pripremnom podnesku zaročište pred kraljevim sudom začuđujućom mirnoćom kaže da su njegovi"nevjerni" protivnici došli s kraljevim dopisom u kojem se traži da im sevrati oduzete posjede i da je s njima čak došao i kraljev čovjek, ali da

preces (!) damini nostri regis admittere nequiuimus (!).Biskup zadovoljno ističe i prohibicionem nostram, ti. svoje protivljenje,

osnovano na zakonu i "drskost" svojih protivnika, koji su zauzeli oduzetezemlje i time se doista ogriješili o hrvatsko-ugarske postupovne propise.

Do vrhunca licemjernosti i u pravom smislu riječi drskogiskrivljavanja prava dolazi tek sada. Od kralja delegirani suci ističu uispravi, koja sadrži presudu u sporu,88 da su navodno tužitelji izjavili da

86 CD X, 530, 376,13.ΠΙ.1340.87 Trip. П, 74; Vlad. II. Decretum IV, art. 19, (CIH 310); HUSZTY,, 334 i

d.; KELEMEN, 1573 i d.; LANOVIĆ, 404 i d.88 CD X, 562-568, 395,26.VI.1340.


se njihova prava nalaze popisana u privilegijama, danima zagrebačkombiskupu i da se podvrgavaju onome što tamo piše. To je vrlo dobro poznatinačin sastavljanja zapisnika i presuda, kojem su kroz vjekove pribjegavalisuci u želji da opravdaju nepoštenu i protuzakonitu presudu. Jer tko i kakomože kasnije dokazivati da to nije tako bilo, pogotovu ako je riječ ovrhovnom sudu, protiv kojeg nema prave mogućnosti apelacije. Nitko nasvijetu nije mogao tvrditi da zagrebački biskup nema predijalaca - anajmanje sam biskup koji je čak donio i općeobavezne odredbe o pravimai dužnostima svojih predijalaca i koji je i te kako izdašno dodijelivaopoložaj predijalaca.89 Kako u privilegijama doista nije bilo riječi opredijalcima, kraljevski sud donosi presudu protiv tužitelja s time daonima koji nisu bili "nevjerni" "odobrava" da mogu ostati na biskupovimposjedima kao obični pučani ili da "sa stvarima i osobama nesmetanootidu". To je upravo klasičan primjer presude koja se protivi ugovornomodnosu medu strankama, pravnim propisima i pravnom sustavu.

Pomalo začuđuje da su predijalci kao svoje zastupnike poslali predkraljev sud ne samo one koji se nisu pobunili protiv biskupa, nego i onekoji su bili nosiocima otpora. Od dvadeset zastupnika čak sedam njih biloje samo godinu dana ranije proglašeno buntovnicima i lišeno posjeda!

U neku ruku ne bi nas trebala čuditi daljnja nekorektnost koja sesastojala u tome da je biskup pred kraljem nekih dva mjeseca nakonizrečene presude izjavio90 da su neki od zastupnika predijalaca predkraljevim sudom odmah nakon izrečene presude "pobjegli" - i pri tomespominje čak šestoricu koji uopće nisu bili zastupnicima nego zastupanim,a samo jednoga od onih koji su doista bili zastupnicima. Za ostale koje jekraljev sud izručio biskupu biskup tvrdi u svom protestu da su se "potajnoudaljili", a da nisu od biskupa dobili odobrenje. Očito je biskup želioprema predijalcima imati posve odriješene ruke pa im je natovario još ikrivnju izigravanja presude.

Međutim, medu predijalcima našla su se i četiri koji su tvrdili da suplemići (se nobilesfore allegassent) pa se prema njima blaže postupilo. Onisu doduše predani biskupu, ali ih je taj pustio na slobodu pošto su svečanoizjavili da se nikad više neće vratiti na biskupove zemlje.91

w I KLAIĆ, N. 1982., 371 s pravom ističe pravnu nelogičnost toga dijela presude, samošto su se po njezinom mišljenju predijalci doista tako nespretno branili na sudu jer da je"netko dao pobunjenim predijalima potpuno pogrešne upute"."" CD X, 569-570,16.VIH.1340." CD X, 570-571, 398,16.VIH.1340.


I tako izgleda kao da je biskup slavio punu pobjedu nad svojimpredijalcima, jer je s najvišeg mjesta izrečena jasna i nedvosmislenapresuda po kojoj na biskupovim posjedima predijalaca ne samo da nema,nego čak i ne može biti. Međutim, kao da je pravni sustav jedno, presudedrugo, a život nešto treće. Predijalaca je na biskupovim posjedima bilo idalje i čak im je nekih 130 godina kasnije priznat položaj pravih plemića.92

Ali u to ovdje ne možemo dalje ulaziti, jer bi nas to odvelo predaleko.U svakom slučaju očito je da je ubiranje crkvene desetine bilo

nezamislivo bez čvrste i dobronamjerne pomoći sa strane vladara, jer biinače otpor obveznika bilo posve onemogućio ubiranje bilo usmjeriopritjecanje toga dragocjenog izvora prihoda u ruke nižeg i višeg plemstva.Zato je već od najstarijih vremena u Ugarskoj kralj polagao pravo nadvadesetinu ubrane desetine.93 Tako 1231. god.94 određuje Andrija II.

Praeter vicesimam, quam ab antiquo reges habent, decimas non exigemus,c/uia per hoc populos gravatur,

što dakako nije smetalo da se ubiračima desetine ne prizna neki omanjidio desetina na ime "putnih troškova" i "dnevnica". To se osobito jasnovidi iz privilegija izdanoga 1191. god. za pečuhsku crkvu. U njemu se ističeda

nec comes Palatinus uicesimam, nec comes parochianus centesimam indecimis (...) habere debeat,95

što, dakako, znači da je u drugim krajevima Ugarske, gdje nije bilapodijeljenja ta značajna povlastica, crkva morala izdvojiti za državne vlastine samo jednu dvadesetinu na ime općeg državnog autoriteta koji je davaopravnu snagu obavezi davanja desetine nego još i jednu stotinku na imeizravne pomoći državne vlasti pri njezinu ubiranju.

Na slavonskom području dvadesetina koja pripada vlasti spominje se1270. god. u već spomenutoj nagodbi zagrebačkog biskupa i petrinjske općine:

92 Dobronamjernost kralja Marije već se vidi i po stilizaciji pitanja upućenog "zajedniciplemića kraljevine Slavonije". On naime pita da li nobiles praeđiales episcopatus Zagrabiensisimaju ista prava kao i ostali plemići. A ta ista "zajednica" (universitas) to iureiurando (!)affirmat (STIPIŠIĆ - ŠAMŠALOVIĆ, 606, br. 2633 i 2635). Podrobnije KLAIĆ, N. 1982., 372-373.93 SCHMID1929., 439 pogrešno kaže da se taj zahtjev pojavio tek za Anžuvinaca kao "neuesMoment".94 Tekst u KOVACHICH, 117; ENDLICHER, 432.95 ENDLICHER, 395. Tu nalazimo i iustae decimae, kao naziv pune, prave desetine. Akose ubirala in specie, nazivala se decima more Teutonico: ENDLICHER, cit., 446 (1238. god.);469 (1246. god.); 625 (1291. god.); ili more Saxorum, 518 (1266. god.).


mediam decimam precessorie cjue uigesima diciturza koju se čini kao da se ne isplaćuje iz ubrane desetine, nego kao dapostoji kao obaveza uz desetinu. U skladu s time Karlo I. još 1319. god.zahtijeva da od desetina

partem vicesimam et centesimam habeat regia magnitudo,96

tj. određuje da sve službene i privatne osobe koje ubiru po kraljevuovlaštenju smiju pridržan" približno 16% desetine (tj. 1/20 +1/100 = 16,6%)pa je ta šesnaestina desetine ostala i dalje u prilog onih koji su nadzirali ištitili ubiranje desetina.97

I u Istri, pokrajini što su je Franci osvojili 787., zbog slavenskogstanovništva, koje se naselilo još koncem XI. stoljeća na prostranimpodručjima zapadno od Učke i osobito oko Pazina, s pravom se možeočekivati postojanje smanjene paušalizirane desetine. Naime, i u Istri supostojale tri glavne pretpostavke za uvođenje tzv. decima constituta: 1)franačka, a kasnije njemačka vlast, 2) crkvena organizacija koju podupiresvjetovna vlast, 3) slavensko stanovništvo.

Istra je granična pokrajina franačke države još koncem VIII. st. i kaotakva vojno-administrativno najuže povezana s centralnom franačkomvlašću. To se osobito dobro vidi iz privilegija kralja Karla (budući carKarlo Veliki) od 4. kolovoza 792. god. izdanog u korist akvilejske crkve,u kojem Karlo posebno oslobađa akvilejskog patrijarha od plaćanjaherbaticuma za napasanje stoke akvilejske crkve u Istri.98

Franačka je vlast morala prema stanovništvu novoosvojenih krajevanastupati vrlo oprezno i u pitanjima crkvene desetine, kako ne bi došlodo prevelikog nezadovoljstva. Tako 796. god. Alkuin ističe da treba s punoopreza pristupati uvođenju crkvene desetine i da se tek postepeno, "poštose utvrdi vjera može pristupiti strožim nalozima",99 što prevedeno namanje diplomatski jezik znači da se puna, prava crkvena desetina možezahtijevati tek onda kada je vlast uspjela potpuno pokoriti stanovništvo.

Alkuin nije mogao ni slutiti nevjerojatni otpor naroda prema svakomnovom opterećivanju porezima i drugim podavanjima. I dok je franačkavlast još prema Rižanskom placitu čak odstupila Slavenima crkvenudesetinu, ubiranu od istarskih posjednika, kasnije, još tijekom dugog nizastoljeća, nakon što je crkvena desetina već odavno postala prihodsvjetovnih feudalaca, uvođenje pune, "prave" desetine probijalo se samo

96 CD VIII, 530, br. 431 od 2. srpnja 1319.97 CD IX, 367, br. 302 od 12. listopada 1327.; 426, br. 351 od 25. listopada 1328. itd.98 CDI, ad a. 792; KOS, I 316-318." KOS, 342-343, br. 304 poslije 10. kolovoza 796.


s najvećim poteškoćama, zbog čega je dolazilo uvijek iznova do otpora ibuna, tako da ona zapravo u centralnoj istri nije nikad do kraja uvedena.

Tzv. Eufrazijev privilegij, poznata krivotvorina XIII. stoljeća, navodnoiz 543. god.100, statuira obavezu porečkog stanovništva prema porečkombiskupu

(...) tam de vineis quam de agris quartas persolvant, sicut autem antiquipredecessorum suorum fecerunt,

i obrazlaže je ovako:pro eo c/uod super terram nosive ecclesie resident.

To bi dakle odgovaralo "zakupnini" u visini od 25% prihoda. Nadalje,Eufrazijev privilegij spominje i crkvenu desetinu, i to u njezinom"pravom", punom iznosu, kao obavezu porečkog stanovništva premakanonicima:

decimam otnnium habitantium (...) tam de omnibus frugibus terre cjuam deanimalibus.Eufrazijev privilegij obavještava nas o pretenzijama porečke crkve u

XIII. stoljeću prema porečkom stanovništvu pa nam ne može biti od korističak ni za utvrđivanje stvarnih odnosa porečke općine i porečke crkve uXIII. stoljeću.

Prva pouzdana vijest o crkvenoj desetini u Istri nalazi se u Rižanskomplacitu101 iz 804. god.:

Per tres annos illas decimas, quas ad sanctam ecclesiam dare debuimus, adpaganos Scavoscos dedimus, quando eos super ecclesiarum et popularesterras nostras nosit in suo peccato et nostra perditione (već tri godine onedesetine, što smo ih morali davati svetoj crkvi, dajemo poganimaSlavenima, otkako ih je postavio na crkvene i naše vlastite zemlje nasvoj grijeh, a našu propast).Prema najboljem poznavaocu crkvene desetine u srednjem vijeku, H.

F. Schmidu, ovdje je riječ o dominikalnoj, a ne o sakramentalnoj desetini.102

Naime, prema Schmidu, desetina iz ovoga odlomka potječe još iz dobabizantske vlasti nad Istrom, a kako Bizant nije poznavao opću obavezuplaćanja desetine, to se ovdje ne može raditi ni o nečem drugom nego onekoj vrsti zakupnine koju su istarski posjednici plaćali vlasniku, tj. crkvi.Schmid uz to povezuje desetinu ovoga odlomka s odlomkom u kojem senavodi pritužba istarskih posjednika protiv franačkog vojvode Ivana, daje naselio na njihove zemlje Slavene koji zakupninu (pensiones) za te zemljeplaćaju vojvodi (umjesto istarskim posjednicima).

100 CDI, ad. a. 543; BENUSSI1892., 49-86.101 Najnovije izdanje u I Placiti del "Regnum Italiae", a cura di C. Manaresi: "Fonti per laStoria d'Italia", n. 92, Roma, 1955., 48-56.102 SCHMID 1956., 100.

44Hrvatska i crkva u srednjem vijeku

Schmidove anali/e nisu uvjerljive. U analiziranom odlomku ne govori sesamo o crkvenim zemljama za koje se crkvi plaća zakupnina u visini oddesetine priroda. U odlomku izričito stoji "super ecclesiarum et popularesterras nostras", dakle, riječ je i o desetini koja se plaća od zemalja koje nisuu crkvenom već u privatnom vlasništvu istarskih posjednika. Schmid jezbog toga prinuđen priznati da način izražavanja izaziva pomisao na"opću obaveznost desetine". Poteškoće u kojima se našao Schmid moguse vrlo lako izbjeći. Dovoljno je pretpostaviti da je riječ o obaveznojcrkvenoj desetini, koja je u Franačkoj uvedena u drugoj polovici VIII.stoljeća, po Srutzu između 755. i 768. godine,103 koju su Franci uveli u Istruubrzo poslije njezina osvajanja 787. god.104 i koju su oni, prema Rižanskomplacitu, prepustili Slavenima 802. god.

Iz sačuvanog zapisnika s Rižanskog placita nije vidljiv razlogustupanja Slavenima crkvene desetine. Po Kircu105 "je ban Ivan oslobodioistarske Slavene od plaćanja crkvenih desetina", po Kosu106 "je težkopovedati" pravi razlog pa on pomišlja na to da je ovdje riječ o jednoj od"neurednosti in protipostavnosti" vojvode Ivana, dok je po Udini"17

vojvoda na taj način pomagao Slavene "za prvo vrijeme, dok još zemljenisu davale dovoljno plodova". Kako Kirac i Kos uopće ne navode razlogprepuštanja desetine Slavenima, u obzir bi dolazila samo teza Udine, aliona se ne slaže s izričitom viješću Rižanskog placita, da Slaveni plaćajuvojvodi zakupninu (pensiones) za korištenje zemalja na kojima su se naselili.

Po svemu izgleda da treba razlikovati Slavene - koji plaćajuzakupninu, tj. poljoprivrednike, koje Rižanski placit naziva na dva mjestaSclazri, od drugih Slavena, kojima po franačkom nalogu istarski posjedniciplaćaju desetine, koje su prije 802. god. plaćali crkvi. Te druge nazivaRižanski placit Scavi, Scavosci pa ih dakle već i po imenu razlikuje odprvonavedenih. Oduzimanje crkvene desetine crkvi i njezino prepuštanjeSlavenima ima dalekosežno značenje. Crkva je bila jedan od glavnihoslonaca franačke vlasti u Istri. Upravo se iz Rižanskog placita izvanrednojasno vidi kako su crkvene vlasti potpuno identificirale svoje interese sinteresima franačkih vlastodržaca, kako ih je zbog toga franačka vlastobasipala raznim privilegijama i kako je iz istog razloga postojao dubokijaz između njih i istarskih posjednika. Zbog toga, jedini dovoljno jakirazlog takvom osjetljivom smanjivanju prava i prihoda najužeg i glavnogfranačkog suradnika, crkve, može biti u vojnim uslugama koje su Slavenidavali ili bili spremni davati Francima. S druge strane, očito je da istarski

104 O godini v. rad naveden u bilj. 47.IU5KIRAC, 69.106 KOS M., 62.


posjednici nisu plaćali crkvene desetine izravno pojedinom Slavenu. Izteksta Rižanskog placita proizlazi također s dovoljnom jasnoćom daistarski posjednici nisu plaćali desetinu franačkim vlastima tako da bi onedijelile Slavenima ubrane iznose. Dakle, proizlazi da su Slaveni moraliimati svoju vlastitu općinsku organizaciju, koja je preuzimala dodijeljenudesetinu i raspoređivala je. Sve dakle upućuje s vrlo velikom vjerojatnošćuna to da su u Istri uz slavenska "čisto" poljoprivredna sela postojala iomanja slavenska vojničko-seljačka naselja, čiji su članovi morali biti uvijekspremni na razne vojničke zadatke, koji su bili dijelom graničarskogznačaja prema susjednoj Hrvatskoj, a dijelom su se sastojali u slavenskojpomoći u ratnim pohodima. U obzir dolazi dakako u prvom redu franačkaekspanzija prema jugu Italije, gdje su Franci 802. god. ratovali i osvajaligradove na jadranskoj obali. Graničarske su se usluge takvim četama-općinama plaćale dodjelom zemlje, a za pohode je trebalo pronaći nekiizvor prihoda pa je Francima najprikladnije izgledalo da istarska crkva, iinače vrlo privilegirana i u biti srasla s franačkim sustavom vlasti, sa svojestrane doprinese jačanju franačke vojničke moći.

Dakle, Franci su u Istri odstupili Slavenima crkvenu desetinu. Ostajuipak otvorena pitanja da li je riječ o punoj "pravoj" desetini koja je teretilasve ili bar osnovne proizvode (žito, vino, jagnjad) ili je ona teretila samoneke proizvode i da li je ona možda bila utvrđena u smanjenoj,paušaliziranoj visini. Iz Rižanskog placita znamo da su istarski posjednicibili opterećeni posebnim paušaliziranim podavanjem žita, koje se nijeobračunavalo u određenom omjeru prema ostvarenom prihodu, već uodnosu na broj goveda, tzv. boagium

pro unoquoque bove unum modium damus,pri čemu se, dakako, misli na jedan modij žita. Ne znamo da li je i crkvenadesetina, što ju spominje Rižanski placit, bila također smanjena ipaušalizirana, ali to nije nemoguće, već je čak vjerojatno.

Značajno je da stanovnici in vico S. Salvatoris prema ispravi iz 1017.god. plaćaju porečkom biskupu dvije osnovne obaveze: jedna je tzv.terraticum, koja odgovara po svom pravno-financijskom značenju nekojvrsti "zakupnine" sa značajkama stvarnog tereta, a druga je "de censo" ukojoj treba gledati smanjenu paušaliziranu crkvenu desetinu:

- de bovibus, qui habet binos, det unum modium fromenti et unum de ordeoper annum etfascium defaeno unum et congium de vino unum (...) et quihabet unum quarnarium de pecoribus det unum agnellum f..J.108

Podavanje jednog kongija vina nije posve jasno: da li je riječoaušaliziranom podavanju po svakom kućanstvu ili možda o vrlo čestojsmanjenoj crkvenoj vinskoj desetini u visni od 5%.

11)7 UDINA, 1932., 58.108CDI,ad. a. 1017.


Kandler je u svom Codice Diplomatico Istriano objavio ispravu iz 1194.god. za koju kaže: copia nell'Archivio domestico dei Marchesi Polesini. U tojispravi navodi se da je Bertold, marchio Istriae et Dux Meraniae u sporuizmeđu porečke općine i porečkog biskupa na raspravi održanoj in ecclesiamajore na temelju "autentičnih privilegija" utvrdio

quod totum territorium, quod commune Parentium possidet, tenet et habetab ecclesia Parentina

i da su zato porečki stanovnici obavezni davati porečkom biskupuquartas defrumento et de vino vigesimum conigum.

O kakvim se "kvartama" radi?'Benussi je 1892. god. smatrao da je riječo "laičkoj kvarti",109jer je kvartu iz isprave iz 1194. godine povezao sEufrazijevim privilegijem. Nekoliko godina kasnije, 1895. god., promijenioje mišljenje i ustvrdio da je to ona poznata biskupova četvrtina iz crkvenihdesetina, na koju ima biskup pravo po kanonskim propisima, dakle, dakvarta iz isprave iz 1194. god. predstavlja "dva i po po sto žita".'10

Potonje gledište zastupa i Mayer.111

Međutim, 1973. god. objavio je Zjačić tekst iz lura episcopalia porečkebiskupije, koji je bitno drukčiji od onoga što ga je objavio Kandler. Ponjemu su porečki opčinari obvezani na

quartas defrumento et de vino, silicet de quolibet pario boum quatuor modiosfrumenti et de uino vigesimum congium.U2

Prema tom tekstu, kojem svakako treba dati prednost pred onim što ga jeobjavio Kandler, presuda iz 1194. god. govori o paušaliziranoj crkvenojdesetini, ovisnoj o posjedovanju volova. Bez obzira na to da li je i ta ispravaiz 1194. god. krivotvorena ili ne,113 njezin tekst svakako govori o crkvenoj,a ne laičkoj desetini. To je uostalom mišljenje i Benussija i Mayera.

Naprijed navedenom treba priključiti i još neke druge vijesti iz 1540.godine114 što ih nalazimo u Liber lurium episcoporum porečke biskupije.

Tako npr. područje Vrsara nalazilo se u vlasništvu porečkog biskupa pasu stanovnici plaćali biskupu desetinu od žita, vina, jagnjadi i ulja na imepriznanja biskupova vlasničkog prava. To je dakle tipično laička desetina, kojaima značajke "zakupnine" za uživanje vrlo jakoga stvarnog prava stanovnikaVrsara, koje se posve približava sadržaju vlasništva. Uz to stanovnici su davalibiskupu i posebno podavanje u visini od jednog modija žita:

un moio diformento cioe una mezena.U5

109 BENUSSI1892., 64.110 BENUSSI 1895., 396.111 MAYER 1903., 293-294 = 1907,435.112 ZJAČIĆ, 35 bilj. 14 i 51, bilj. 119 s malim razlikama.113 Isprava sadrži u svom dispozitivnom dijelu neke pravne nelogičnosti. Vrijedilo bi jepodrobnije analizirati i s diplomatičke strane, u što ovdje ne možemo ulaziti, jer bi nas topredaleko odvelo.114 Tzv. Catasto di tutti i beni dell'episcopato di Parenzo; ZJAČIĆ, 65-81."' Ta "mezena" ovdje nesumnjivo predstavlja polovicu modija, tj. oko 40 1.


To je paušalizirana crkvena desetina, na koju je bilo obvezano svakokućanstvo.

Vrlo su slične bile obaveze i stanovnika kaštela Svetvinčenat: desetinaod žita, vina, jagnjadi i sira te po jedna kvarta pšenice, ječma, zobi imiješanog žita.

Tako je i u Rovinju prema registru isplaćenih desetina iz 1591.godine116 desetina pšenice bila paušalizirana i sastojala se od jedne mezene,tj. dvije kvarte, odnosno polovice modija pšenice na par volova. Kao i udrugim istarskim područjima crkva je stalno pokušavala uvesti punu,"pravu" desetinu, ali se stanovništvo tome vrlo energično odupiralo teodlukom lokalnih vlasti od 7. rujna 1423. god. utvrdilo svoja prava naplaćanje paušalizirane, smanjene desetine. To je izazvalo reakciju duždaFrancesca Foscarija, koji je 1431. god. naredio Rovinjanima da plaćajupunu desetinu i zaprijetio teškim kaznama

quicumque de populo (...) primitias et decimas suas diminutim solvereinstarent,™

ali ni to nije pomoglo, jer kao što smo istakli, još 1591. god. stanovništvoje davalo smanjenu desetinu koja se obračunavala na osnovi para volova,a ne na osnovi proizvodnje.

U centralnoj Istri smanjena desetina plaćala se još 1490. god. u StaromPazinu118 i Bermu119 uzimajući u obzir posjedovanje volova, a ne stvarnuproizvodnju. Tako je npr. u Starom Pazinu tko je imao dva i više volovadavao, 3 starica pšenice i isto toliku količinu zobi (ukupno oko 60 L), a tkoje imao samo jednog vola, davao je po dva starica pšenice i ječma (oko 40L). Ipak, udaljenost pićanskog biskupa od Starog Pazina i Berma imala jeza posljedicu prijelaz i toga podavanja u laičke ruke tako da je 1490. god.u Starom Pazinu od ubranih paušaliziranih desetina žita biskup dobivaosamo polovicu, a u Bermu dvije trećine. Već 1578. god. ne spominje se višeto biskupovo pravo na dio desetinske pšenice ni u Starom Pazinu ni uBermu.120

U Starom Pazinu ubiralo se u korist biskupa desetinska podavanjaiz vinograda i stoke. Još 1490. god. davala se paušalizirana vinska desetinana osnovi posjedovanja vinograda: tko je imao jedan ili više vinogradadavao je jedan modij ("Muttel") vina, od čega je samo polovica pripadalabiskupu. Ali, 1578. god. uvedena je prava, puna desetina i na proizvedenovino, ali se biskupovo pravo više ne spominje, jer je očito ukinuto.

116 BENUSSI 1888., 118.117 CDI ada. 1431.118 KLEN 1970., 86.'"KLEN, 74.120 BRATULIĆ, 170,173.


Konačno, 1490. i 1578. god. ubiralo se na ime desetine od sitne stokepravu desetinu i od toga je biskupu pripadala polovica.

U Pićnu121 i Gračišću122 postojalo je paušalizirano "biskupovo pravo"na vinsku desetinu: tko je imao jedan ili više vinograda, davao je po jedanmodij vina. Godine 1498. to se nazivalo Bischoffrecht, a 1578. censo episcopale.Uz to je postojala i puna desetina od sitne stoke,123 a u Gračišću još po jedansir na svaki tor ovaca.

U Pićnu je smanjena paušalizirana desetina, dežma, postojala još uXVII. st. jer Urba iz 1617.-1621. propisuje da svaki posjednik vinograda

tenetur persolvere episcopatui desmum ut vocant, scilicet medium vinimodium, quod spudichium appellant™

od čega dva dijela idu biskupu, a jedan svjetovnoj vlasti. Identičnopodavanje postojalo je prema tom Urbaru i u Gračišću.I2S

Iz podataka što nam ih pružaju urbari iz 1498. i 1578. god. obiskupovom pravu na desetinu proizlazi s vrlo velikim stupnjemvjerojatnosti da se najstarije podavanje u korist biskupa sastojalo odpaušaliziranog podavanja žita, a da je tek kasnije uvedeno paušaliziranopodavanje vina - vjerojatno tek nakon što je osnovana pićanska biskupija.

Prijelaz od smanjene na punu desetinu bio je samo jedan od vidovapostepenog opterećivanja istarskoga stanovništva novim, težimpodavanjima. To nije prolazilo bez vrlo žestokog otpora istarskogstanovništva, koje je više puta prelazilo u otvorenu bunu. Čim se 1571.god. počelo s vrlo podrobnim popisom pučanstva126 i imovine svakogapojednog pučana, došlo je do ustanka, u kojem je sudjelovalo 2000naoružanih seljaka.127 Narod je grčevito branio "stare pravice" i nije prezaoni pred najdrastičnijim sredstvima. Ipak ustanak je ubrzo slomljen, akolovođe su izgubili glave. Vlast je sedam godina kasnije (9. III. 1578.)potvrdila novi urbar,128 u kojem je, medu ostalim, puna desetina u mnogimopćinama uvedena ili proširena.

Već 1596. god. postoji namjera uvesti novi, još stroži urbar,129 čemuje narod ponovno pružio najžešći otpor. Zato je vlast pozvala u Pazinžupane svih općina, zatvorila ih u tamnicu i pustila ih na slobodu tek

121 KLEN, 126; BRATULIĆ, 182.'-KLEN, 123; BRATULIĆ, 184.123 Ona nije spomenuta u Urbaru iz 1498. god., vjerojatno zbog nemara sastavljača Urbara,jer je nalazimo u Urbaru iz 1578.124 GRAH, 272.123 N. dj., 279.126 DE FRANCESCHI1964., 158.127 N. dj., 83.128 N. dj., 60.129 N. dj., 167.


nakon što su ga prihvatili "u ime naroda" pa je on stupio na snagu 23.travnja 1598.'30 Kako se narod nikako nije htio pomiriti s takvim nasilnimpostupkom i velikim povećanjem podavanja, "uvjeravanju" je pristupioi sam pićanski biskup koji 1605. god. izvještava nadvojvodu Ferdinandao svojim pregovorima s predstavnicima naroda. Medu ostalim, u svomizvještaju biskup navodi da je priznao narodnim predstavnicima da su biliprinuđeni zatvorom, bičevanjem i torturom na to da daju suglasnost, aliipak brani nasilni postupak vlasti na način koji bi djelovao komično kadse ne bi radilo o duboko tragičnoj situaciji. Biskup naime kaže da

perch' essendo loro ftj. seljaci,) per ogni legge et raggione obbligati al suoprencipe (...) godendo glifondi et altre utilita (...) che non havendo lorovolontariamente valuto promettere, gli poteva sforciare.™Još 1636. god. kralj Ferdinand inzistira na prihvaćanju novog urbara,

ali je narod pružio tako snažan otpor, da se i vlast morala konačno pomiritis time da se primjenjuje urbar iz 1578. god. koji je ostao na snazi sve dorazrješenja feudalnih odnosa.132

U pojedinosti otpora i bena u god. 1571. i idućim desetljećima nemožemo ovdje ulaziti.133

130 DE FRANCESCHI, 1879., 414.131 N. dj., 416.132 N. dj., 172.133 Uz radove navedene u bilj. 116 i 120 v. još i DIMITZ, 111; MITIS, 380 i d.

Β. CRKVA U DOBA NARODNIH VLADARA

I. Narativna vrela

1. O NEKIM VRELIMA HRVATSKE POVIJESTI XI.STOLJEĆA

(Historijski zbornik, god. XLIL, 1989., 111-135)

1. Hrvatska u vijestima o osorskom biskupu Gaudenciju (112-116)

O osorskom biskupu Gaudenciju sačuvane su prvorazredne vijestikoje se dosad u znanosti nisu podrobnije analizirale premda nam one,povezane s drugim vijestima iz istoga doba, omogućavaju neočekivaniuvid u tadašnju političku situaciju Hrvatske i Dalmacije

Prema životopisu toga značajnog Osoranina sastavljenom, čini se, odnjegova suvremenika, nekog redovnika samostana sv. Marije Portun Noviblizu Ancone,1 neki osorski odličnik htio se oženiti svojom bliskomrođakinjom usuprot papinoj zabrani. Na sam blagdan Uskrsa upao je uosorsku crkvu naoružan u pratnji svojih suučesnika a biskup ga je natoizopćio. Gaudencije je bio prinuđen napustiti Osor i skloniti se u Rim,odakle je nakon nekog vremena upućen natrag u Osor, ali je na putu uAnconi obolio, ušao u benediktinski red i umro 31. ožujka 1044.

O Gaudenciju imamo vijesti i od poznatog crkvenog pisca PetraDamiania.2 On je 1041. godine kao opat samostana Fonte Avellano imaoprilike prijateljevali s Gaudencijem nakon što je "taj napustio (osorsku)biskupiju i prešavši iz slavenskog kraljevstva došao do obalaankonitanskog grada, u blizini kojega je nakon dvije godine umro".

Lucije je, upozorivši da se pod Slavenima često misli na Hrvate i Srbe,držao da Petar Damiani misli na "Dalmatince Osorane, podložneslavenskom kralju i da Osor smatra dijelom slavenskog kraljevstva."3

Farlati se tome oprezno usprotivio tvrdeći da se iz suvremenih vrela nemože zaključiti da li su Osor i drugi dalmatinski gradovi i otoci bili dijelomhrvatskog kraljevstva ili pripadali Bizantu.4 Miris je bio čvrsto uvjeren dau Damianievu odlomku što smo ga upravo naveli "nema ni najmanjegtraga (tvrdnji) da bi Osorani bili podložnici slavenskog kralja i da bi sesmatralo da pripadaju slavenskom kraljevstvu".5 Od ostalih povjesnikadovoljno je spomenuti još samo neke da se vidi kako analiza vijesti o

1 Doc. 439-442.2 Doc., 443.3 LUCIJE, 80.4 FARLATU89.5 MITIS, 115.

53


biskupu Gaudenciju nije daleko doprla. Rački je upozorio da se u to dobaHrvati nikako nisu odrekli "svojega zahtjeva na Dalmaciju", da je zbogtoga došlo do trvenja između Bizanta i Hrvatske, a život "na istočnoj obalijadranskog mora postao (tako) nesnosnim" da je "pobožan osorski biskupGaudencio volio položiti biskupsku čast" i otići iz Hrvatske. Šišić,6 Praga/Beuc8! Ferluga9 uopće ne govore o Gaudenciju. Jedino N. Klaić10 spominjeGaudencijev sukob s nekim uglednim osorskim patricijem, zbog kojeg sebiskup povukao u Anconu i naslućuje da bi taj Gaudencijev odlazakmogao možda biti u vezi s glagoljaškim odnosno protureformskimpokretom. I neki drugi autori govore o Gaudenciju, ali samo u povoduosnivanja benediktinskih samostana na našđoj obali.11

Prije nego krenemo dalje, potrebno je zauzeti stajalište u pogleduLucijeve tvrdnje jer je u nju posumnjao Farlati, a Mitis joj se energičnoodupro. Farlatijeva opaska ne čini se opravdanom. Vijesti o Gaudencijupotječu iz prvorazrednih suvremenih vrela koja su u pitanju kojim sebavimo pouzdana i dragocjena upravo zbog nepostojanja bilo kakveskrivene tendencije. Petar Damiani nije imao nikakva razloga da izmišljapripadnost Osora hrvatskom kraljevstvu, a i Gaudencijev bijeg iz Osorapriopćen je od pisca legende vrlo trijezno. Takve prvorazredne pouzdanevijesti treba interpretirati, a ne tražiti njihovu potvrdu u drugimprvorazrednim vijestima. Što se pak tiče Mitisa, on je očito pod utjecajemsvoga cjelokupnog stava prema cresko-osorskoj prošlosti, prema kojem jerimsko-bizantsko-mletačka prisutnost na tom području neusporedivo jačaod hrvatske pa ne želi vidjeti i priznati da je vijest Petra Damianija posvejasna: doista, ako je Gaudencije krenuo iz osorske biskupije, dakle iz Osorai napustio slavensko, tj. hrvatsko kraljevstvo, onda se te njegove riječi nemogu drukčije shvatiti nego da je Osor priznavao vlast hrvatskog kraljai da je grad pripadao Hrvatskoj. Tvrdnja da o tome "nema ni najmanjegtraga" u vijestima Petra Damianija očito je posve neprihvatljiva.

Nema razloga sumnjati ni u vijest iz legende da je biskup Gaudencijemorao zbog sukoba s osorkim uglednikom napustiti Osor. Jedino bitrebalo dodati da se iza Gaudencijeva bijega očito skriva nešto šire iznačajnije od puke nesuglasice u vezi s primjenom i tumačenjemkanonskih propisa o braku bliskih srodnika. Naime, crkva je na Zapadusredinom XI. stoljeća zabranjivala brak do uključivši četvrtog stupnja

6 ŠIŠIĆ 1925.7 PRAGA 1954.8 BEUC1953.4 FERLUGA 1975; ISTI 1978..

10 KLAIĆ N. 1971 .,14 i 415." ŠTEFANIĆ 1936.; OSTOJIĆ 1964.

O nekim vrelima hrvatske povijesti XI. stoljeća 55

srodstva po kanonsko-germanskom računanju, tj. zabranjivala je npr.ženidbu čak s unukama bratića. Istočna je crkva bila nešto blaža pa je npr.patrijarh Aleksije izdao 1038. - dakle upravo nekako u zadnje vrijemebiskupovanja Gaudencija u Osoru - tumačenje da brak rođaka u sedmomstupnju po rimskom računanju (što odgovara četvrtom stupnju pokanonsko-germanskom) nije ništav, nego da se bračni drugovi samokažnjavaju crkvenim kaznama (npr. postom i si.). U Hrvatskoj i posebnou Dalmaciji to je stajalište istočne crkve moralo biti dobro poznato jer seu potvrdi zaključka splitskog sinoda što ju je papa Aleksandar II. poslaopočetkom šezdesetih godina XI. stoljeća episcopis et regi Dalmatiae (CD I,95-96) odlučuje uz ostalo i o molbi dalmatinskih biskupa da se odobrebrakovi srodnika u četvrtom stupnju srodstva (računanog po kanonsko-germanskom načinu). Papa to odbija i određuje ut quicumque in quarto suntgradu, omnino separentur, tj. neka se svakako razdvoje oni koji su u četvrtomstupnju (srodstva). Da papa smatra takve brakove ništavim, čaknepostojećim, vidi se i po tome što uz određene uvjete dopušta takvimosobama da stupe u brak. Nemoguće je da bi nadređene crkvene vlasti bezskrajnje ozbiljnih razloga dopustile situaciju u kojoj je u Osoru došlo dodugotrajnog prekida prisutnosti biskupa koji je mogao biti vrlo nepriličanza crkvu iz mnogih religioznih, moralnih i političkih razloga. Spor biskupas nekim plemićem o primjeni kanonskih propisa nesumnjivo je samoneposredni povod za Gaudencijev odlazak iz hrvatskoga Osora, a dubljiuzroci moraju se tražiti u općoj političkoj situaciji koja je prisililaGaudencija, prijatelja Petra Damianija, dakle i pristašu reformnogpapinstva, na uzmak iz Osora.

Što se to dogodilo u Hrvatskoj, dakle i u Osoru, zbog čega jeGaudencije napustio Osor? Prethodno riječ-dvije o vremenu Gaudencijevaodlaska iz Osora. Po Petru Damianiju Gaudencije je umro nakon što je ublizini Ancone živio dvije godine. Po legendi je Gaudencije umro 31. III.1044., što znači da je u Anconu stigao negdje u veljači ili ožujku 1042. Polegendi je Gaudencije najprije otišao u Rim i tamo proboravio nekovrijeme, odnosno kako leganda kaže, dies plurimos, već broj dana. Legendane govori o većem broju mjeseci, dakle može se raditi najviše o 5-6 mjeseci.Naprotiv, za boravak u samostanu blizu Ancone legenda kaže da je trajaoper dies perplurimos, vrlo velik broj dana, što odgovara vijesti PetraDamianija o dvogodišnjem boravku Gaudencija blizu Ancone. OGaudencijevu boravku u Rimu Petar Damiani ne govori jer ga smatranekom vrstom prijelaznog vremena i jer, uostalom, ne piše Gaudencijevubiografiju. Prema tome, nema suprotnosti između vijesti legende i spisaPetra Damianija. Ukratko, sve upućuje na to da je Gaudencije napustioOsor sredinom 1041., možda i nešto ranije.

Vijest da Osor pripada hrvatskom kraljevstvu oko 1041. utolikoiznenađuje što o stvarnoj prisutnosti Mletaka na kvarnerskom području


postoje vrlo pouzdane vijesti iz godine 1000. i 1018. Te su vijesti za daljitijek naših analiza nužne pa ih moramo barem posve ukratko navesti.

O pomorskoj ekspediciji mletačkog dužda Petra II. Orseola uDalmaciju sačuvan je suvremeni izvještaj Ivana Đakona. O njemu smo većopširno pisali pa upućujemo na te naše analize.12

Ovdje je dovoljno upozoriti da su prema Ivanu Đakonu13 građaniOsora i predstavnici obližnjih kaštela "donijeli položivši zakletvu odlukuda ostanu pod vlašću toga vladara (tj. dužda)". Usto, oni su u povodublagdana Duhova, koji je pao upravo u to vrijeme, "pjevali svečane pjesmeu čast rečena vladara (tj. dužda)". Nakon toga je dužd poveo sa sobom sveza borbu sposobne muškarce. Ukratko, u Osoru se dužd ponaša kaovrhovna vlast. Vrijedi usporediti ponašanje i osorskog stanovništva uOsoru s jedne te Krku i Rabu s druge strane. Predstavnici Krka i Raba došlisu u Zadar i tamo se zakleli "da će ubuduće biti vjerni gospodinu dužduPetru" i "da će svečanim crkvenim pohvalama (laudes) slaviti ime togavladara nakon imena (bizantskih) careva". Razlika je jasna: dok se u Osorudužd ponaša kao jedina vlast, on u odnosu na Krk i Rab priznaje da nadtim gradovima postoji bizantsko vrhovništvo, a da je duždeva vlast samoizvedena iz bizantskog suvereniteta.

Naše su analize pokazale14 da spomenutu pomorsku ekspediciju PetraII. Orseola treba shvatiti kao vojnu akciju, sinkroniziranu s akcijamaBizanta protiv makedonskog vladara Samuila. Bizant je u teškoj borbi saSamuilom trebao, uz ostalo, i mletačku pomoć pa je zato još 992. sklopios Mlecima trgovački ugovor izvanredno povoljan za Mletke, a 997.zarukama sina Petra II. Orseola s uglednom bizantskom princezom još višeučvrstio savez dviju država. Po svemu se čini da je dio dogovora bilo ipredavanje Osora u punu vlast mletačkom duždu premda su modalitetitoga ustupanja nepoznati. Sigurno je da se Bizant nije izričito odrekaovrhovništva nad Osorom, ali da su se praktične posljedice sporazuma ipaksvodile na to. Najvjerojatnijom se čini hipoteza da je Osor predan kaomiraz bizantskoj princezi, što je svaka ugovorna stranka mogla tumačitina svoj način. Nakon što je Bazilije II. uništio Samuilovu vojsku i stavioMakedoniju 1018. godine pod izravnu bizantsku vlast, došlo je na našimpodručjima do uređenja prilika prema koncepcijama pobjedničkogBizanta. Probizantski hrvatski vladari, braća Krešimir i Gojslav nagrađenisu visokim počasnim titulama, a Mlecima je priznata stvarna vlast nadsvim kvarnerskim otocima. U skladu s time mletački dužd obilazi istegodine te otoke i prema sačuvanim prijepisima isprava iz Krka, Belija,

12 MARGETIĆ 1983a., 217-254; ISTI 1984c, 145-156.13 Doc.,426.14 MARGETIĆ 1983a., 233; ISTI 1984c.; 152.

O nekim vrelima hrvatske povijesti XI. stoljeća

Raba i Osora dobiva od tih gradova priznanje svoje seniorske vlasti ipovezano s time obećanje plaćanja tributa.15 Usput rečeno, te isprave suizvanredno važno svjedočanstvo o tome kako se na Jadranu stvaralasrednjovjekovna komuna, unutar još uvijek postojeće bizantske gradskeopćine. O tome smo na drugom mjestu opširnije pisali pa u to ovdje nemože ući jer bi nas to predaleko odvelo od osnovne teme ovoga rada.'6

Mleci su izgubili Osor ubrzo nakon 1018. godine. Još pri krajuvladanja Bazilija II. primjećuju se prve pukotine u zgradi koju je on takobrižljivo gradio. Tako je njemački car Henrik II. poduzeo veliku ofenzivuna bizantske položaje u južnoj Italiji a probizantski dužd Oton Orseolo injegov brat Orso, patrijarh Grada, morali su 1024. privremeno pobjeći izMletaka. Nakon smrti bizantskog cara Bazilija II. (1025.), Oton Orseoloponovno, ovaj put definitivno, bježi 1026. u Konstantinopol. U Mlecimadolazi do privremeno nejasne situacije pod duždom Pietrom Centronicom(1026.-1031.). Pokušaj Orseolovaca da se domognu vlasti (1032.) propadanakon što je Domenico Orseolo bio duždem jedan dan (!). Novi duždDomenico Flabiano (1032.-1042./3.) velik je protivnik obitelji Orseolo, a tona širem međunarodnom planu znači da Bizant ne može za vrijemenjegove vlasti računati na veći utjecaj u Mlecima. U takvoj situacijirazumljivo je da Mleci gube tlo pod nogama u Osoru, koji je bio predanOrseolovcima kao zalog prijateljstva između Bizanta i Mletaka.

Ni Hrvatska nije bila pošteđena teških perturbacija još pri krajuvladanja bizantskog cara Bazilija II. Iste one godine kada su se u Mlecimai oko njih vodila žestoka razračunavanja, 1024., bizantski katepan Boioanusprelazi iz Barija u Hrvatsku i hvata patricissu "uxor Cosmizi" i njezina sinai šalje ih u Konstantinopol. Događaj je indikativan jer se vrhovni bizantskivojni komandant ne bi upleo u prilike u Hrvatskoj da nisu interesi Bizantabili opasno ugroženi. Znamo da su u to vrijeme u Hrvatskoj vladaliTrpimirovići, braća Krešimir i Gojslav, oba s vrlo visokim bizantskimtitulama, o čemu nas izvještava vrlo dobro informirani bizantski pisacSkilica. Ako je uhvaćena žena patricija, to se može ticati samo jednoga oddvojice hrvatskih vladara. Prema analizama koje smo proveli na drugommjestu17 proizlazilo bi da je akcija bila uperena protiv Gojslava, da je dakleGojslav pokušao ukloniti svoga brata, koji je kao stariji imao nesumnjivoveći udio u vođenju državnih poslova. Katepan je dakle zaštitio Bizantusklonog Krešimira i poslao Gojslavovu ženu i djecu u Konstantinopol dabi se na taj način otklonila opasnost za bizantsku vlast u Hrvatskoj. Dakle,1024. je u Hrvatskoj Bizant uspio sačuvati svoje pozicije - slično kao štoni pobuna u Mlecima te iste godine nije još uspjela otkloniti Orseolovce.

15 MARGETIĆ 1980c., 122-123.16 MARGETIĆ 1975b., 69-72.17 MARGETIĆ 1983a., 251.

.„.

Ali, smrću Bazilija moralo je i u Hrvatskoj doći do slične situacije kao i uMlecima. Premda o pojedinostima nismo dobro obaviješteni, neke vijestiiz djela Strategicon bizantskog pisca Kekaumena mogli bi pritom pomoći.

2. Hrvatska za Dobronje

Kekaumen u dva odvojena izvještaja u svome Strategiconu govori oDalmaciji. U jednome od tih izvještaja riječ je o toparhu "VojislavuDioklećaninu", vladaru u južnoj Dalmaciji. Nema ni najmanje sumnje daon pritom misli na iz drugih vrela poznatog Stefana Vojislava koji je vladaooko 1040.-1050. U drugom izvještaju iz nešto ranijeg razdoblja Kekaumenpriča o toparhu Dobronji u sjevernoj Dalmaciji, na širem području gdje senalaze gradovi ladora (tj. Zadar) i Salon (tj. Salona-Split). Dobronja je došaoprvi put na konstantinopolski dvor u vrijeme cara Romana Argira (1028.-1034.) i bio primljen s velikim počastima. Prilikom drugog posjeta istomcaru prijem je bio mnogo hladniji, a kada je došao u posjet i treći put, zacara Mihajla Paflagonca (1034.-1041.), Bizantinci su ga uhvatili i bezpoteškoća "se domogli njegove države, žene i sina". Dobronja i žena umrlisu u zatvoru, a sin je kasnije pobjegao.

Pri analizi toga izvještaja18 treba prije svega uzeti u obzir da jeKekaumen pod pojmom Dalmacija bez ikakve sumnje mislio na prostranurimsku Dalmaciju, koja je obuhvaćala, uz ostalo, i područjeranosrednjovjekovne Hrvatske i Duklje (danas približno Crna Gora), a nena bizantsku temu Dalmaciju. Da je tome tako, vidi se ne samo po tomešto on u pojam Dalmacije smješta i državu Stefana Vojislava Dioklećana(tj. Dukljanina) nego i po specifičnom nazivu toparh za oba vladara(Vojislava i Dobronju) u Dalmaciji. Naime, za Kekaumena - a i za drugetadašnje bizantske pisce - toparh je razmjerno samostalni vladar nekezemlje koja se nalazi u blizini bizantskih granica.19 Toparh je dodušesamostalan, ali zbog svoje ekonomske i drugih slabosti, on je u priličnojmjeri ovisan o Bizantu. Iz svega toga proizlazi bez imalo sumnje da jetoparh Dobronja hrvatski vladar. Spomen Jadora i Salone je pritomodlučujući za utvrđivanje područja države kojoj je na čelu Dobronja.Kekaumen naime ne kaže da Dobronja vlada Jadorom i Salonom, većsamo koristi ta dva grada za pobliže označavanje kraja gdje se nalaziDobronjina država. Doduše, raniji autori su pokušali smjestiti područjeDobronjine vlasti upravo u Jadori i Salon, ali su bili prinuđeni da izmijeneKekaumenov tekst. Naime, Kekaumen kaže da Dobronja vlada u Dalmaciji("u njoj") pa se taj tekst mijenja tako da je po izmijenjenom tekstu Dobronjavladao u Jadom i Salonu ("u njima").20 Ali to je nedopustivo prekrajanje

18 MARGETIĆ 1982., 39-46." FERLUGA 1966., 204; G. G. LITAVRIN, 405; BECK, 129.2(1 Uspješno pobijeno već u FERLUGA 1966., 203; LITAVRIN, 638.

/ ηεΐίίπι игкчтпи nruuisxe pouijesn ΛΙ. stoljeća 59

teksta koje potpuno mijenja njegov smisao. Jadora i Salon bili su dijelovibizantske Dalmacije i upravo to što se Dobronjina zemlja nalazila uzbizantsku temu Dalmaciju objašnjava lak uspjeh Bizantinaca.

Preostaje da identificiramo toga hrvatskog vladara. Naziv Dobronjaje očito slavenskog porijekla i podsjeća na ime Suronja koje je kao drugoime nosio hrvatski kralj Krešimir III., jedan od dvoje braće koji su vladaliu Hrvatskoj 1018. godine, o čemu je već bilo riječi. Kako o Hrvatskoj u todoba jedva da nešto znamo, zadatak je vrlo otežan. Ovo su činjenice kojimaraspolažemo iz Kekaumena i drugih vrela:

- 1024. god. katepan Boioanos odvodi ženu i sina hrvatskog patricijau Konstantinopol,

-1028.-1041. u Hrvatskoj vlada Dobronja; on je oko 1028. cijenjeni gostbizantskog cara, dok je u doba cara Mihajla Paflagonca (1034.-1041.)uhvaćen u Konstantinopolu i tamo umro.

- 1041. Osor, inače dio bizantske provincije Dalmacija, smatra sesastavnim dijelom hrvatske države.

Dobronja očito nije drugo ime za Stjepana, sina Krešimira III. i ocaPetra Krešimira IV. Upravo je nemoguće pretpostaviti da bi navodniStjepan-Dobronja umro u Konstantinopolu i da bi ga naslijedio sin PetarKrešimir IV., to više što bi to značilo da u Hrvatskoj dulje vrijeme, tj. dokje još Dobronja bio u zatvoru i dok još njegov sin nije uspio pobjeći i vratitise u domovinu, nije bilo domaćeg vladara. Usto, zar bi Bizant, koji je u tovrijeme, po Kekaumenu, imao u najmanju ruku presudnu riječ, dopustioDobronjinom sinu da postane vladarem? Dakle, Dobronja je po svemusudeći član sporedne grane kraljevske obitelji Trpimirovića, koja jeprivremeno preuzela vlast u Hrvatskoj od glavnog ogranka kojipredstavljaju Krešimir III. Suronja, Stjepan i Petar Krešimir IV. Kako jenakon tjeranja probizantskih Orseolovaca iz Mletaka otpalo samo po sebipravo mletačkih duždeva nad kvarnerskim otocima - ni o njemu doistajoš desetljećima nema nikakve vijesti - nameće se zaključak da je Dobronjauspostavio hrvatsku vlast i nad Osorom. Ali, toj vlasti nedostajao jebizantski pristanak pa je Dobronja upućen na neki kompromis s Bizantom,to više ako je točno da je Dobronja mladi brat Krešimira III. Suronje, dakleda je Dobronja drugo ime Gojslava, čiji su se žena i sin nalazili od 1024. uKonstantinopolu. U takvim je okolnostima kompromis mogao biti lakonađen. Hrvatska vlast na Osoru prihvaćena je od Bizanta kao političkačinjenica a Dobronji doista nije bilo teško priznati formalno bizantskovrhovništvo nad Osorom. Tako je došlo do prvog Dobronjina puta uKonstantinopol i zato je još 1041. Osor prema vijesti Petra Damianija uhrvatskom kraljevstvu. Dvosmislenost položaja Dobronje u Hrvatskoj ipogotovu na Osoru u svjetlu je takve interpretacije očita, pogotovu ako seuzme u obzir i činjenica da je Gaudencije na Osoru provodio reformne


ideje kruga oko Petra Damianija. I zato kada je Dobronja nekako u tovrijeme srušen s vlasti, a bizantska vlast ojačala, za Gaudencija nije biloviše mjesta na Osoru.

3. O steli splitskog nadbiskupa Pavla (118-121)

U Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu čuva se okrugaomramorni stup visine 1,34 m na kojem je u gornjoj trećini uklesan križ, as obje njegove strane na 13 redaka 8 heksametara u kojima se spominjesplitski nadbiskup Pavao za kojeg se u natpisu kaže da je podigao taj stup.Kako je u katalozima splitskih nadbiskupa poznat samo jedan nadbiskups tim imenom, i to iz prve polovice XI. stoljeća, bit će od koristi da o porucisadržanoj na tom stupu kažemo ovdje nekoliko riječi.

Najprije nekoliko kronoloških opaska. Toma Arcidakon piše da jePavao bio nadbiskup 1015. godine u doba careva Bazilija i Konstantina teKrešimira, njihova patricija i kralja Hrvata, te ugarskog vladara Geze.21

Toma dalje kaže: Mortuo denique Paulo archiepiscopo substitutus est Dabralisanno millesimo tricesimo, temporibus principum predictorum.22 Međutim,"naprijed rečeni vladari" jesu car Bazilije (976.-1025.), njegov bratKonstantin (976.-1028.), ugarski vladar Geza (972.-997.) i Krešimir III.Suronja. Kao što se vidi, Toma Arcidakon dao je samo približni okvirsvršetka nadbiskupovanja Pavla i početka nadbiskupijske vlasti Dabrala.Iz te se Tomine vijesti dakle ne može sa sigurnošću tvrditi da je KrešimirIII. bio još živ 1030. jer to najvjerojatnije nije znao ni sam Toma. Sačuvanaje i oporuka nadbiskupa Pavla, ali nažalost samo u talijanskom prijevodu,gdje stoji: L'anno della sua incarnatione 1002 nel indittione 3".23 Kako trećaindikcija traje od 1. rujna 1019. do 31. kolovoza 1020., Farlati je držao daje u prijevodu pogrešno zapisana godina 1002. umjesto ispravne 1020.24

Svakako nije vjerojatno da je nadbiskup Pavao pisao tu oporuku "bolestantijelom, (...) nalazeći se u krevetu shrvan godinama, bez imanja i novaca"i da je nakon toga ostao nadbiskupom još možda čak i punih 10 godina.Nešto kasnije, tj. poslije 1020., Petar đakon darovao je samostanu sv.Stjepana u Splitu neku zemlju na savjet koji mu je dao "il reverendissimomio fratello don Martino". Kako se počasni pridjev reverendissimusupotrebljava samo za biskupe, čini nam se vrlo opravdanom teza Bulića iBervaldija25 da je Martin naslijedio Pavla na splitskoj nadbiskupskoj stolici,to više što "Rimski katalog" salonitanskih i splitskih nadbiskupa navodi

21 TOMA, 42.22 Na i. mj., 43.Ώ CD I, 58-59.24 FARLATI, 117.25 BULIĆ - BERVALDI, 172-173.

O nekim vrelima hrvatske povijesti XI. stolje 61

da je do 1024. godine koadjutorom splitskom nadbiskupu bio neki Martin.Iz svih tih podataka koji nisu međusobno posve dobro usklađeni kao daproizlazi da je Pavlov koadjutor preuzeo 1024. upravu nad splitskomnadbiskupijom, da je Pavao možda doista još živio do 1030., ali nije višeizravno upravljao nadbiskupijom i da je nakon njegove smrti postavljenza nadbiskupa Dabral. Pitanje točnije datacije oporuke ostaje otvorenim.

Vratimo se stupu koji je postavio nadbiskup Pavao. Natpisom na tomstupu nadbiskup se hvali da je u neslozi koja se pojavila, odmetnik (virapostata) istjeran. Podignuti stop je prema tome neka vrsta spomenika kojisvjedoči o toj pobjedi nad odmetnikom. Tko je bio taj odmetnik? Baradaje pomišljao na poznatog Cededu, tj. Zdedu iz Tomine priče o borbi protivglagoljaša.26 Ali po Gortanovoj rekonstrukciji natpisa27 Baradin "Sedeh" (tj.Sedeha = Cededa) je nestao, jer Gortan čita "seden" i tumači to kaovulgarizirani akuzativ riječi sedes, stolica, tj. biskupska stolica. Praga je paktvrdio28 da je riječ o splitskom prioru Cosmi koji da se odmetnuo odbizantske vlasti. Ali već je Gortan ispravno upozorio29 na to da stupspominje neku veliku crkvenu pobjedu, a ne borbu splitskog priora scentralnom bizantskom vlašću. I tako je problem kakvu to crkvenupobjedu slavi nadbiskup Pavao ostao otvorenim.

Možda će nam malo pažljivija analiza natpisa pomoći pri rješavanjutog pitanja. Naime, prije svega uočljiv je velik križ koji dominira čitavimnatpisom. Sva su slova natpisa raspoređena s lijeve i desne strane i s gornjei donje strane križa. Ali ne samo da križ najviše upada u oči i da se upravotriumfalno ističe nego i sam natpis uporno ističe veliku važnost križa. Akoprihvatimo Gortanovu rekonstrukciju, prvi heksametar glasi:

Crux veneranda poli renatos muniat almos,30

tj. časni nebeski križ neka štiti čestite preporođene ljude.31 A četvrtiheksametar i polovica petog glase ovako:

Eoi crux alma Dei tueatur ab osteIntrantes cuntosque pio,32

tj. dobrotvorni križ nebeskog Boga neka čuva one koji ovamo ulaze i svepobožne.33 Ako tome dodamo da se na križ aludira i u 2. i 3. heksametru riječima

Australi de parte minans ut sidus ab altisCoelis lucebit certus super omnia Christus,34

26 BARADA, 1931., 198.27 GORTAN, 426.№ AMSD, 1934., 363.29 GORTAN, n. dj.30 GORTAN, na i. mj..31 N. dj.,429.32 N. dj.,425.33 N. dj.,429.34 N. dj., 425.


tj. prijeteći s južne strane zasjat će poput zvijezde s nebeskih visina Krist,najveća stvarnost,35 onda se može bez ikakva pretjerivanja reći da je čitavnatpis ispunjen bezgraničnim poštovanjem križa u očitoj želji da se istaknerazlika između pobjedničke strane, koju predstavlja nadbiskup Pavao ikoja neizmjerno poštuje križ, i poražene strane, odmetnika od vjere, kojisu, prema tome, najveći protivnici križa. Tko bi dakle biti ti odmetnici?

Čini se da se odgovor daje sam od sebe. Naime, oko 971. prezbiterKozma sastavio je spis "Beseda na jeres' " kojim je napadao naučavanjekršćanske sekte što se pojavila u Bugarskoj, kojoj je na čelu bio popBogumil.36 Kozma uz ostalo daje i kratki pregled bogumilskih religioznih,moralnih i društvenih shvaćanja. Oni se po Kozmi doduše mole Bogu, aline prave znak križa jer je križ sredstvo kojim je raspet Krist. Zbog togane priznaju sakrament križa i uništavaju križeve i od njih izrađuju drugepredmete. Bogumili su se brzo proširili prema Konstantinopolu i premadrugim dijelovima Bizantskog Carstva, osobito nakon definitivne pobjedeBazilija II. nad makedonskim otporom. Poznato je da je i sv. Sava u svomsinodiku izričito prokleo sve kršćane koji se ne klanjaju "časnom križu",pri čemu je posebno apostrofirao bizantske bogumile. A 1203. godine naBilinu polju "katarski heretičan" bili su prinuđeni da se obvežu da će usvim svojim crkvama imati križeve. Još 1461. kardinal Torquemadapopisao je 50 zabluda bosanskih manihejaca među kojima jedna glasi:"znak križa je đavolski simbol". Ako se bosanski stećci unatoč protivnimmišljenjima mogu barem u stanovitom smislu povezati s bogumilima,onda nam i oni poručuju isto. Naime, istina je doduše da se na stećcimamože nerijetko naći i simbol križa, ali on je stiliziran tako da predstavljaIsusa Krista na razne načine koji se svode na kompromis s poštovaocima križana koji su bogumili bili prinuđeni jer su se prikazajući Isusa na način sličankrižu mogli braniti od prigovora da izbjegavaju križ kao kršćansku svetinju.

Pritom je još jedna bogumilska crta karakteristična. Ono je bilo usvojoj društvenoj biti odraz nezadovoljstva naroda vladajućim poretkom,.Zato se i događaji u Splitu o kojima nas izvještava stup nadbiskupa Pavlamoraju tumačiti kao odraz narodnog otpora prema ojačalom utjecajuBizanta u doba Krešimira III.

35 N. dj., 429.36 Razumljivo je da se ovdje ne može ulaziti u izvanredno složenu problematiku pojavebogumilstva u našim krajevima. Zato navodimo tek nekoliko općepoznatih činjenica.


4. O banu S.U knjižnici obitelji Filippi nalazio se prijepis isprave bana Stjepana37,

koji je za Drugoga svjetskog rata nestao, ali je nasreću ostala fotografijatoga prijepisa, a objavio ju je Prag, 1929. godine.38 Prijepis je pisanbeneventanom. Prema toj ispravi ban i carski protospatar S. darovao je uvrijeme bizantskog cara Konstantina Monomaha samostanu sv. Krševanau Zadru crkvu koju je sam sagradio, zajedno s nekretninama,pokretninama i servima. Lucije39 je ispravu datirao s 1018., tj. s godinomdatacije isprave, odn. s 10. godinom vladanja cara Konstantina Monomaha,Farlati40 s 1052., Praga41 s 1075./1077., a Rački42 i Stipišić - Šamšalović43

"između 12. VI. 1042. i 1. IX. 1044.". Rački je upozorio da se Trason, opatsamostana sv. Krševana spomenut u ispravi, spominje 1036., da se l. IX. 1044.već pojavljuje novi opat Vitalije, i da je car Konstantin Monomah počeo vladati12. VI. 1042. Svi ostali vremenski podaci su čudni, neki i zapanjuju svojomneobičnošću, dapače po Pragi, oni su "upravo groteksni":

37 CD I, 75-76.38 PRAGA 1929.39 ШСЏЕ, 81.« FARLATI, 43.11 PRAGA, 1929., 198.0 Već u Radu 36,156.43 Stipišić - Šamšalović spomenuli su (CD I, 76, bilj. 1), mišljenje Prage da je našao nekiprijepis ove isprave iz ХШ. stoljeća, iz kojeg da se vidi da S. treba čitati kao "Suinimir", ane Stephanus kao što to čine svi izdavači počevši od Lucija. Naime, Praga 1942., 198 pišeda je on u posjedu jedne kopije iz ХШ. stoljeća: o meglio la prima fattura, poiche trattasi diuna tarđa compilazione in base a note annalistiche cronologicamente discorđanti conseroate nelmonastero di San Grisogono. Po Pragi se iz te kopije može ricaoare che la sigla S. completatadal Ludo, Stephanus bonus, va letta invece Suinimir banus. Kako je riječ o darovanju crkve,po Pragi se može s dobrim razlozima pretpostaviti da je isprava sastavljena malo prijeizbora Zvonimira za kralja, vjerojatno u 1075. ili 1076. g. Stipišić i Šamšalović ocjenjujuovako te Pragine tvrdnje: 'Ta njegova tvrdnja nije jasna, tim više što se ne govori gdje setaj prijepis nalazi. S njegovim mišljenjem teško je uskladiti historijske podatke samogdokumenta". Naime, Pragin rad pisan je 1942. i trebao je dokazati sudbinsku povezanostRima s Hrvatima i u isto doba vrlo nisku hrvatsku kulturnu razinu kojoj je uvijek bilopotrebno da je oplodi "rimska ideja". Praga je sebi dopustio mnogu "licentia politica" utom svom radu koji je i inače politički intoniran. On kaže da u Hrvatskoj nakon pape IvanaVin., zbog gubitka kontakta s Rimom si intbarbariscono i costumi, scade la dottrina, si perdonole forme artističke (...) e il dotto clero latino lascia il posto ad oscuri preti slavi". Doduše Pragapriznaje da u to vrijeme anche Roma e malata e quando Roma e malata tutto il mondo soffre (!).Praga tvrdi dalje da od kraja IX. do sredine XI. stoljeća non si hanno notizie di una vita religiosatra i Croati, non ci sono tramandati nomi ne di vescovi ne di abati ne di altre persone ecclesiastiche.Zapravo njega smeta u ispravi spomenuti Marco episcopus Chroatensis i zato ga prebacujeiz 1042. u 1075./1076. Zato mu i S. mora biti Suinimir, a ne Stephanus. Ali nema sumnje daon ne spominje nikakvu novu kopiju koja ne bi već otprije bila poznata. On jednostavnomisli na onu ispravu čija nam je fotografija poznata iz njegova rada iz 1929. i proizvoljnotvrdi da se iz te kopije može zaključiti da S. znači "Suinnimir banus".


intrante anni damini millesimo octabo decimo indictione uicesima secundaincipiente anno decimo.44

Posve je nemoguće "da je prepisivač brojke u formuli datiranja netočnoprepisao" kako se to često tvrdi. Rački se odlučio na temeljito prepravljanjebrojačnih podataka iz navedene datacije. Po njemu je u originalu stajaloMXLII, a ne MXVIII, jer da je navodno prepisivač čitao L kao VI; indikcijaXXII odnosi se po njemu na epaktu, koju ipak treba popraviti na XXVI.Ali još uvijek ostaju čudnim "intrante anni" i "incipiente anno decimo"."Intrante anni" trebalo bi dakako ispraviti u intrante anno, ali nevolja je utome što je Konstantin Monomah stupio na prijestolje 12. VI., a nepočetkom godine! A "incipiente anno decimo" je pogotovo nejasno. PoFarlatiju bi se to odnosilo na početak desete godine vladanja KonstantinaMonomaha, ali bi u tom slučaju ipak trebalo očekivati da su ta dva podatka(car i deseta godina njegova vladanja) povezana, a ne da je jedan napočetku datacije, a drugi na svršetku. Ali to nije sve. Datacija ne dolaziodmah nakon invokacije, već tek nakon riječi: "Ego S. banus fabricaui istamecclesiam ad honorem sancti Nicolay confessoris Chnsti et sancti Petri apostoliet sancti Stephani pontificis et beati Dimitri martiris et magni Ghrisogoni martirisnec non dei genitricis Marie adque omnium sanctorum Christi; cum coniuge meaMana fabricaui eam." Poslije toga slijedi dio datacije: "Sub temporibus dominoConstantino Monomacho". Tekst se vraća nakon toga na bana: "Ego denique S. b,et imperialis protospatario compleui hec omnia"45 i tek sada dolazi ostatak datacijes 1018. godinom (!), indikcijom (!) i sa započetom desetom godinom (?).

Ali ne samo datacija nego i mnogi ostali dijelovi teksta nezadovoljavaju. Neobično je da se ne zna ime darovatelja, pogotovu akouzmemo u obzir da nije spomenuto ni mjesto gdje je darovana crkvasagrađena, ne vidi se u čiju korist prekršitelj odredaba iz isprave uplaćujekaznu od 30 libara, nije spomenut pisar isprave, a umjesto osoba koje seu dalmatinskim ispravama spominju kao prisutne prilikom ispostavljanjaisprave na kraju teksta napisana je neobična klauzula po kojoj ego Marco,indigo (!) episcopus Chroatensis collaudo, confirmo, corrobor atque concedo".

Ukratko, sadržaj i oblik isprave toliko su neobični da je teškopovjerovati da je "original" uopće postojao i da je "po svoj prilici davnonestao".46 Nijedan prepisivač nije mogao tako nemarno prepisivati da bistvorio takvu zbrku rečenica koje neposredno slijede invokaciju, a osobitonevjerojatnu zbrku u dataciji. A još je manje zamisliv original koji biizgledao bar približno kao sačuvani tekst - ako dopustimo da bi prepisivač

44 CD I, 75.45 Na fotografiji u PRAGA, 1929., (Tav. IV) vidi se da u ispravi na tom mjestu stoji "S. b."a ne "S. banus" (CD I, 75).44 CD I, 75.

O nekim vrelima hrvatske povijesti XI. stoljeća

doista ponešto iskrivio ili preskočio. Ali, nije moguće prihvatiti ni tezu daje riječ o krivotvorini iz, recimo, XIII. stoljeća jer se krivotvorina sastavljada bi poslužila nekoj razumnoj vrsti, u prvom redu dokazivanju na sudu,npr. da darovane nekretnine ne pripadaju nekom tužitelju negosamostanu. Sudu bi bilo dovoljno da baci najpovršniji pogled na ispravuu kojoj se govori o 22. indikciji da izgubi svako povjerenje ne samo uispravu, nego uopće u sve ono što tuženi iznosi u svoju obranu, jer tkoće povjerovati onom koji se služi takvom ispravom. Sve je to vrlo dobrouvidio Praga, koji je zbog toga utvrdio da je sastavljač imao pred sobompodatke iz samostanskih analističkih bilježaka i na osnovi njih sastavioprvu verziju (la prima fattura) isprave, koja je valjda u konačnom tekstutrebala izgledati mnogo bolje i prihvatljivije. Drugim riječima, po Pragi nijeuopće postojala originalna isprava, već je samostanski skriptorij počeo sradom na krivotvorini, ali posao nije dovršio, a do nas je došao samo prvivrlo slabi pokušaj. Međutim čini nam se da ni ta Pragina teza nijeprihvatlji%ra. Čak ni početnik samostanskog skriptorija ne bi "uspio"sastaviti takav posve neobičan tekst, a da i ne spominjemo očitu okolnostda se početnicima ne daje na izradu krivotvorenje isprava jer bi to bio čistigubitak vremena skopčan s troškovima izrade takve isprave. Ali - do nasje ipak došla kompletna isprava širine 32,7 cm i visine 21,8 cm napisanarazmjerno lijepom beneventanom. Tekst djeluje čak vrlo uredno, a točkeizmeđu pojedinih sintagma upozoravaju na to koje riječi idu zajedno, štoje osobito važno pri datiranju gdje napisani tekst izgleda ovako:

"(...) octabodecimo indictione uicesima secunda incipiente anno decimo ".Dakle, pisac želi upozoriti čitatelja da se brojka 22 odnosi upravo naindikciju. Svih 16 redaka teksta napisano je u jednakim razmacima, kojisu bez poteškoća omogućili umetanje između 10. i 12. retka prilično dugogdijela rečenice koji djeluje kao da je pri pisanju ispušten pa ga je zato pisardodao, ali tako da se vidi da je riječ o umetk; ne samo zato što je razmakizmeđu 10. i 11. retka približno jednako širok kao onaj između 9. i 10. negoi zato što taj dodatak počinje 3 cm unutar, a završava 2,5 cm prije krajaostalih redaka. U tom je dodatku ubacio pisar podatak o darovanju 20kobila, 2 konja, 30 krava, 4000 ovaca i 35 svinja. Ako original nije postojao- a uvjereni smo da nije -, onda se postavlja dodatno pitanje čemu jesastavljač isprave tako uredno dodavao vijest o darovanju tolikog brojakrupne i sitne stoke, kad je od darovanja učinjenog sredinom XI. stoljećaprošlo sigurno stotinu i više godina. Ta pred sudom, za koji se konačnotakve isprave i rade, to neće imati ama baš nikakve važnosti jer jenezamisliv spor o manama na darovanoj stoci, o evikciji, o eventualnoneučinjenoj tradiciji itd. itd. Sve okolnosti i činjenice što smo ih naveliupućuju na to da je trebalo da isprava služi u skriptoriju u pedagoškesvrhe. Zato je tako razmjerno vrlo uredno napisana - pisar je nastavnik;


zato sadrži toliki broj podataka koji su međusobno neusklađeni (1018. iKonstantin Monomah) ili nemogući (22. indikcija); zato ona ima takokrajnje neuredan i nezadovoljavajući početak i kraj: nastavnik je trebao naprimjeru pokazati što ne valja. Ali, upravo to što je riječ o školskom tekstugovori u prilog da osnovni podaci nisu izmišljeni. Naime, učenik jedobivao zadatak da usporedi analističke podatke iz samostanskih knjigai da napiše točan tekst. Učenik je imao u ispravi koja mu je predočenaputokaz u podatku o caru Konstantinu. Učenik se morao potruditi da izanalističkih podataka samostanskih knjiga složi protokol, dispoziciju ieshatokol na pravilan način i da iz tih knjiga i svoga općeg znanja utvrditočniju godinu, točniju indikciju itd. Zato je naše mišljenje da su osnovnipodaci o banu darovatelju, o Konstantinu Monomahu i o sadržajudarovanja točni jer inače učenik ne bi u samostanskim knjigama mogaonaći odgovarajući tekst i sastaviti ispravu. Usto, isprava poučava učenikakako se pravilno pišu sintagme i odvajaju točkama, koliko mora da jerazmak medu redovima, kako se dodaje ispušteni tekst itd.

Da vidimo sada da li su osnovni podaci isprave-školskog zadatkausklađeni s povijesnom situacijom početkom četrdesetih godina XI.stoljeća.

Prema Kekaumenovom izvještaju o Dobronji proizlazi da je Bizantuspio zavladati njegovom zemljom u doba cara Mihajla Paflagonca, dakleprije 1041. godine. Posve je jasno da Bizant nije mogao vladati Hrvatskombez jake podrške domaćih hrvatskih snaga. Bizant je bio čak i u vlastitojprovinciji, bizantskoj Dalmaciji, prinuđen povjeriti položaj provincijskognamjesnika, koji je ujedno nosio i titulu carskoga protospatara, zadarskomgradonačelniku, prioru, o čemu postoji vijest iz 1036. godine gdje se govorio Gregorio, protospatano et stratico universe Dalmatie*7 koji je te iste godinepo drugoj ispravi prior et protospatarus.4* Međutim, u ispravi bana S. kojusmo upravo analizirali ban se naziva ovako: Ego S. b. (tj. banus) et imperialisprotospatano, što znači da je ban S. u svakom slučaju povoljno prihvaćenod Bizanta a njegovo darovanje samostanu sv. Krševana još više pojačavadojam vrlo bliskih veza bana S. i Zadra, u kojem se više ne spominje čakni zadarski prior kao provincijski namjesnik. Očito je da je ban S. biocijenjena ličnost u bizantskoj Dalmaciji. Kako je ban tipično hrvatska titula,a za biskupa Marka se čak izričito kaže da je episcopus Chroatensis, proizlazida je hrvatski visoki funkcionar ujedno u najmanju ruku utjecajna ličnostu bizantskoj provinciji. Da se on doista osjeća predstavnikom bizantskevlasti, vidi se još i po tome što on u dataciji spominje samo bizantskog cara,a ne i hrvatskog kralja. A ipak je on s druge strane ujedno i hrvatski ban -


47 CD I, 69.48 CD 1,71.

ali ne i kralj! - i uz njega se nalazi episcopus Chroatensis - a ne zadarskibiskup ili bilo koji drugi dostojanstvenik bizantske Dalmacije. I takoimamo prilično jasnu sliku o političkoj situaciji u Hrvatskoj: Bizant je uzpomoć bana S. udaljio Dobronju i priznao banu S. vlast u Hrvatskoj iujedno znatan utjecaj u Dalmaciji, i to oboje pod bizantskim vrhovništvom.Položaj je bana S. očito dvosmislen. On se oslanja i na hrvatske i nabizantske snage. U Bizantu se dakako podvlačio element bizantskogvrhovništva i zato je Kekaumen tvrdio da su se Bizantinci lako dokopaliDobronjine zemlje, tj. Hrvatske. Ali, ako Bizant nije mogao tridesetihgodina XI. stoljeća vladati Dalmacijom drukčije nego preko zadarskogpriora, onda je još mnogo manje vjerojatno da je došlo do bitnog proširenjabizantske vlasti na hrvatske krajeve. S druge strane, utjecaj bana S. naprilike u bizantskoj Dalmaciji bio je još više nesiguran, jer čak ni u Zadruhrvatski ban nije mogao očekivati što drugo nego iskazivanje dužnogpoštovanja prema njemu, koje je bilo upravo onoliko jako i trajno kolikoje ban bio spreman ispunjavati bizantske želje i planove. Zato je očitomoralo ubrzo nestati takve vrste simbioze hrvatske i bizantske Dalmacije.Već 1. IX. 1044. u Dauzetinoj oporuci - diplomatički nepouzdanoj, alisadržajno u biti posve prihvatljivoj - spominju se car Konstantin, zadarskibiskup Petar i zadarski prior Andrea, a među svjedocima trun (- tribunus)49

Pavao i comerzarius Majo, dok nema ni riječi o nekom carskomprotospataru ni o strategu Dalmacije, a dakako ni o nekom hrvatskomfunkcionaru. Zadar je u to vrijeme posve samostalan i priznaje samo posveformalno bizantsko vrhovništvo, a to vrijedi još i više za neke drugedalmatinske gradove. Tako 1040. datacija isprave u Splitu glasi: Regnante(...) Michahelo, magno imperatore, residente (...) Lampredius archiepiscopus unacum Nikiforo priore.50

Pritom se otvara pitanje na koje je vrlo teško odgovoriti zbognedostatka izravnih vijesti tko je taj tajanstveni ban S. Iz svih okolnosti štosmo ih iznijeli, ne bi bilo nemoguće da se radilo upravo o sinu KrešimiraIII., Stjepanu. Prije svega, ustanovili smo da je između Dobronje i Bizantamoralo vladati duboko nepovjerenje, jer je Dobronja prema našoj tezisrušio probizantsku stariju granu Trpimirovića u koju je već po tradicijiBizant imao veće povjerenje. Moglo bi biti da je Stjepan za bizantskupomoć pri rušenju nepouzdanog Dobronje priznao bizantsku vlast nadHrvatskom i barem privremeno odustao od naslova kralja Hrvatske idobio bizantsku titulu, a svoj legitimitet unutar hrvatskog društvazahvaljivao okolnosti da je sin Krešimira III. i ujedno ga isticao najvišomtitulom koju je u Hrvatskoj mogao nositi, ako nije htio i nije smio uzeti

49 MARGETIĆ 1975., 65 i d.; MARGETIĆ 1975c., 25-53, osobito 32-38.30 CD I, 73 (doduše prije 1041. god.).


titulu kralja. Već smo istakli da je takav dvosmisleni položaj mogao trajatisamo razmjerno kratko vrijeme. Još nešto govori u prilog tezi da je ban S.budući hrvatski kralj Stjepan. Naime, ne izgleda vjerojatnim da bi visokabizantska funkcija imperialis protospatarius bila povjerena nekom drugomu Hrvatskoj, a ne upravo najvišoj hrvatskoj časti, slično uostalom kao i uMlecima gdje je mletački dužd bio nosiocem najodličnijih bizantskih titula.Kako su usto bizantske titule još uvijek bile povezane s isplatom ne bašzanemarivih novčanih prinadležnosti, one su očito morale pripastinajmoćnijoj osobi u državi. U svakom slučaju izvanredno je indikativnoda isprava koju analiziramo ne spominje hrvatskog kralja, već samonavodi da se isprava piše "u vrijeme cara Konstantina Monomaha", kao ito da je episcopus Chroatensis, spomenut u ispravi, u pravilu stalan pratilachrvatskog kralja. Uostalom i Toma Arcidakon kaže da "voluerunt etiamChroatorum reges c\uasi specialem habere pontificem (...) quia regalis eratepiscopus et regis curiam sequebatur eratque unus ex principibus aule" .^ Akose dakle uz bana S. pojavljuje pratilac hrvatskih vladara, hrvatski biskup,onda izgleda vjerojatnim da je ban S. bio neko vrijeme najviši hrvatskidržavni organ. Zato nam se čini mnogo manje vjerojatnom mogućnost daje ban S. bio onaj ban Stephanus Praska kojeg spominje Šišić.52

Možda bi se moglo ići i još jedan korak dalje. Mogla bi se, možda,postaviti hipoteza da je ban S. bio ne samo ugledna ličnost u bizantskojDalmaciji, nego čak i namjesnik provincije Dalmacije. U vrijeme bana S.ne spominju se više zadarski priori na toj dužnosti, koja u svakom slučajunije davala svome nosiocu velike ovlasti i bila u biti samo još jedna počasnatitula.

Razmotrimo položaj Osora u svjetlu te hipoteze. Već smo spomenulida je prema pouzdanoj suvremenoj vijesti Pietra Damianija Osor pripadaopočetkom četrdesetih godina hrvatskom kraljevstvu i pokušali objasnitirazloge zbog čega je došlo do prestanka mletačke vlasti na tom području.Ako podatak o Osoru kao dijelu hrvatskog kraljevstva povežemo spolitičkim prilikama u isto doba u Hrvatskoj i Dalmaciji, kakve seocrtavaju na osnovi analize Kekaumenovih vijesti o zatvaranju hrvatskogvladara Dobronje i o bizantskoj prevlasti u Hrvatskoj, i pretpostavimoda je ban S. bio ujedno i namjesnikom u bizantskoj provinciji Dalmaciji,proizlazilo bi da je u to vrijeme (početak četrdesetih godina XI. stoljeća)Bizant ima formalno vrhovništvo nad kvarnerskim otocima i da ga je"ostvarivao" prije toga preko zadarskog priora. Iz toga bi onda slijediloda je već u to doba čak i Bizant dopuštao usku povezanost Hrvatske iDalmacije, koja nalazi svoju potvrdu u vijesti Petra Damiania. Ali, kao što

51 TOMA, 45.52 ŠIŠIĆ 1925., 492.


se 1018. godine mletačka vlast nad gradovima na kvarnerskim otocimasastojala u biti samo u tome da su oni priznavali dužda kao seniora iplaćali mu u znak priznanja njegove kvazifeudalne vlasti određeni tribut,ali inače bili praktički posve samostalni, tako su i bizantska vlast ipretpostavljena i izvedena iz nje vlast hrvatskog bana S. bez sumnjegradovima na kvarnerskim otocima ostavljali vrlo široku samostalnost. Naovaj se način vijesti o položaju bana S. u Dalmaciji i u Osoru kao dijeluhrvatskog kraljevstva čine prihvatljivo povezanim i obavještavaju nas ojednom pokušaju povezivanja Hrvatske i Dalmacije pod okriljem Bizanta.Nažalost, nepouzdanost vijesti iz isprave bana S. ne dopušta mnogo višeod postavljanja hipoteze koju smo iznijeli. Ali moramo priznati da nevidimo drugu koja bi bila prihvatljivija. Položaj bana S. u Hrvatskoj iDalmaciji nazvali smo u odnosu na Bizant dvosmislenim, a iz upravonavedenih razloga takav je još i više bio položaj gradova na kvarnerskimotocima i prema Bizantu i prema Hrvatskoj.

5. Vrijeme pisanja Osoiskog evandelistara (132-134)

Obratimo sada pažnju na važan dokument osorske povijesti, tzv.Osorski evandelistar u kojem se nalazi Exultet s molitvama za bizantskogcara i njegovu vojsku te hrvatskog kralja s cjelokupnim kršćanskimnarodom: Memento etiam damine famuli tui impe(ra)toris nostri N. cum omniexercitu suo et famuli tui regi nostri cum omni populo christiano itd.53

Za njegovu dataciju odlučujuća je najava nadolazećeg Uskrsa " mensesecundo die uicesimo cjuarto" i "septuagessimam (...) mense duodecimo dieuicesimo". Računanje godine na mletački način, tj. s 1. ožujkom, ne trebačuditi jer je Osor bio pod izravnom mletačkom vlašću u prvoj četvrtini XI.stoljeća i jer je njegov položaj omogućavao i nakon toga trgovačku ikulturnu penetraciju Mletaka. Kako je osorski evandelistar nastao u XI.stoljeću, u obzir dolaze samo 1071. i 1082. kada je Uskrs padao na 24.IV.a septuagesima, tj. 9 nedjelja prije Uskrsa, u skladu s time, na dan 20.11.Dosad se mislilo da se to upućivanje na Uskrs u osorskom evandelistaruodnosi na 1082., ali je Badurina upozorio da bi pri utvrđivanju točnedatacije trebalo uzeti u obzir i 1070., s time da je pisanje evandelistarapomaknuo "jednu godinu prije, tj. 1070. ili 1081."и Smatramo da je toBadurinino zapažanje od vrlo velike važnosti. Sam Badurina je dao, akosmo ga dobro raumjeli, prednost upravo tome datiranju, jer je naglasio "daje vlast Krešimira IV u Dalmaciji prilično čvrsta", a "da je Zvonimirovavlast na ovim otocima prilično poljuljana".55 U podrobnosti nije ulazio. Mi

53 BADURINA, 201-205.51 Pogrešno MARGETIC 1987., 99 da je po Badurini Osorski evandelistar pisan 1071. ili 1080.55 BADURINA, na i. mj.


smo pak već bili zauzeli stajalište "da je vjerojatno da je evanđelistar pisan1071. godine i da je on doista dokazom priznanja Krešimirove vlasti nakvarnerskim otocima". Upozorili smo na to da je "Zvonimir bio od 1075.godine papin vazal" i da zbog toga "ne izgleda nimalo vjerojatno da bicrkvena vlast na Osoru u 1080. god. toliko inzistirala na bizantskomsuverenitetu nad Osorom".56 Smatramo da je tim našim prethodnimanalizama potrebno dodati još ponešto.

Prije svega, za pisanje Osorskog evandelistara ne dolazi u obzir cijela1071. godina, nego samo siječanj i dio veljače. Ako evanđelistar najavljujeda će 20. veljače biti sedamdesetnica a 24.IV. Uskrs, onda je barem taj dioevandelistara morao biti pisan poslije 4. travnja 1070., tj. dana kada je u1070. pao Uskrs. Kako je Zvonimir nametnut Krešimiru u ožujku 1071.,spominjanje bizantskog cara u osorskom evanđelistaru u skladu je sdatacijom drugih isprava iz 1070. godine koje spominju ne samo Krešimiranego i bizantskog cara.57

S druge strane, u doba Zvonimira spominjanje bizantskog cara kaovrhovnog civilnog gospodara Osora imalo bi se karakteristike otvorenogotpora protiv pape i isto tako otvorene podrške bizantskoj vlasti koja ječak i kao puki formalni suveren prestala postojati već preko 10 godina.58

Uostalom i isprave iz 1076. i 1083.59 spominju papu Grgura VII. pa dvaosamljena spomena bizantskog cara u prijepisu PoUkoriona samostana sv.Ivana60 treba vjerojatno objasniti knjiškim reminiscencijama koje u svakomslučaju imaju posve drukaju i mnogo manju težinu i značenje od Exulteta,koji se javno čitao u crkvi.

Sve dakle govori u prilog tezi da je Osorski evanđelistar pisan 1070.g. (možda u drugoj polovici te godine) i dovršen najkasnije početkom 1071.Nadalje, sve okolnosti govore protiv toga da bi on bio pisan 1081.

Da je tome tako, vidi se i po karakterističnom mijenjanju Exultetagrada Barija, i to upravo u 1071. godini. Naime, za tu godinu nakonzabilješke u kurzivnoj minuskuli u čast bizantskih vlada Exultet dodaje:Simulque lucidissimi ducis nostri damini Rubberti et damine Sikelgaite ac daminiRuggerii et conctum exercitum eorum et omnium circumadstantium.™ Bilješkao bizantskim carevima zapisana je očito koncem 1070. ili posve na početku

56 MARGETIĆ 1987., 99.57 CD 1,116-119 i 119-120, kao i isprave sa spomenom bana Zvonimira, 115-116.58 CD 1,145-146 i 147-148.59 CD 1,181.60 CD 1,145-146 i 147-148.61 CDB I, 208. Problematika Exulteta grada Barija inače je vrlo kompleksna pa u nju nemožemo ovdje ulaziti.


1071., a nakon što je 16.IV.1071. Robert Guiscard osvojio Bari, dodaje semolba da Bog zaštiti Roberta, njegovu ženu, sina i vojsku. Poznato je daje Robert ušao u Bari nakon trogodišnje opsade, ali ne nakon juriša vojske,kojim bi slomio otpor grada, nego na osnovi sporazuma s vladajućimslojem na čelu s vodećom obitelji Argira. Zato su Normani bar naokopoštivali sve gradske pravne institucije - uključujući čak i formalno, sadaveć posve isprazno bizantsko vrhovništvo. To je razlog zašto je Robertsamo lucidissimus i zašto se u crkvama zazivala božja pomoć i za bizantskecareve i za Roberta. Ali, kada je uskoro nestalo iluzije o bilo kakvojmogućnosti povratka bizantskih careva, formula iz 1073. glasi: Memoraredamine famulorum tuorum ducis nostn invictissimi Roberti et damine Sikelgaite acdomni Roggeni cunctorumque exercituum eorum et omnium circumadstantium.62

Robert više nije samo lucidissimus nego inviđissimus - što mu uostalompriznaju i notari u protokolu isprava. Notari Apulije će u više navrataspominjati u protokolu bizantske careve, ali to ni u kojem slučaju ne značida je došlo čak ni do formalnog priznavanja bizantskog vrhovništva nadbilo kojim gradom ili normanskim velikašem u Apuliji, već je riječisključivo o neizravnom isticanju samostalnosti u odnosu na Roberta.63

Osorski evanđelistar pisan je prije ponovnog jačanja Bizanta podAleksijem. U vrijeme dubokog pada bizantskog autoriteta neposrednoprije Aleksija nema ni najmanjeg traga bilo kakvog utjecaja Bizanta nadogađaje na kvarnerskim otocima pa je i to razlog zbog kojeg izgleda vrlomalo vjerojatno, čak tako reći nezamislivo, da bi u Osoru crkvenimvlastima palo na pamet da spominjanjem bizantskog cara izražavaju svojesimpatije prema njemu i da bi u vrijeme kada je Zvonimir bio vjerni vazalpape, a papa se smatrao feudalnim seniorom hrvatske države, onepokušale oponirati papi priznavajući bizantsko, a ne papino vrhovništvonad regnum Croatiae et Dalmatiae, dakle i nad Osorom.

62 CDB I, u ispravama iz 1073. (str. 49-51 i 51-52) Robert se titulira na isti način iz kojeg sevidi da je te godine Robertova vlast bila u Bariju vrlo čvrsta i da su i notari i crkva bili otome dobro obaviješteni i "poučeni": regnante domno Robberto invictissimo duce Italiae,Calabrie atqne Sicilie.63 Vidi MARGETIĆ 1982.-1985., 240-242, s literaturom i diskusijom.

2. ODNOSI PETRA KREŠIMIRA l PAPE PREMA

KORČULANSKOM KODEKSU

(Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku LXXIV., 1980., 219-236)

1. U Korčulanskom kodeksu što ga je objavio V. Foretić1 nalazi semedu ostalim i ova vijest:

Alexander II (...) audiuit de Cressimiro Chroatorum principe, quod dolonecari fecisset Goisslaum fratrem suum, misso apocrisario Mainardo religiosumscilicet virum, qui sua sagacitate, si ita res haberetur, inquireret. Qui venienssatisfactionem accepit ab eo, iurans cum duodecim suis iuppanis non se teneri illocritnine. Ipse autem reconciliatus iterum adeptus est principatus illius term a partesuneti Petri apostoli, tj. "Aleksandar II. (...) čuo je o Krešimiru, vladaruHrvata, da je u zloj namjeri dao ubiti svoga brata Gojslava i (zato je) poslaolegata Majnarda, pobožna naime čovjeka, da svojom mudrošću ispita dali je to tako. Taj došavši primi od njega (Krešimira) opravdanje tako štomu se (Krešimir) zakleo s dvanaest svojih župana da nije odgovoran zataj zločin pa je on (Krešimir) pomiren ponovno stekao vlast nad tomzemljom od strane svetoga Petra apostola".

Foretić je istakao da je stilizacija toga odlomka nejasna. Po njemu seodlomak može shvatiti bilo tako da se kralj Krešimir zakleo da on nijesudjelovao u umorstvu, bilo tako da se Krešimir zakleo da neće ustrajatiu grijehu. Po Foretiću je umorstvo kraljeva brata Gojslava imalo zaposljedicu papinu istragu, papa se nakon kraljeve zakletve dane zajednosa županima time zadovoljio pa je došlo do izmirenja između njih dvojice.Konačno, spominjanje dvanaestorice župana je po Foretiću moždaneizravan spomen onih župana koji su stajali na čelu dvanaest hrvatskihplemena i kako kaže Foretić "broj 12 bez sumnje je karakterističan, i teškoje, da bi bio samo slučajem".

Barada je nakon Foretića ponovno objavio istu vijest te dao svoj prijevodi objašnjenje.2 Barada osobito podvlači okolnost "da je Petar Krešimir dao dolo- zlobno, opako, prijevarom ubiti brata Gojslava", na što Foretić nije upozorio.Papin poslanik primio je od Petra Krešimira opravdanje, nastavlja Barada, "ito pošto se oprao svečanom rotom samo dvanaestorice". Za razliku odForetića, dvanaest župana Barada objašnjava time da se radi "o onodnoj roti,koja se kod Slavena obično vršila u duodecimalnom broju". Iz riječi

1 FORETIĆ 1956., 23-44.2 BARADA 1957., 186.

73


reconciliatus, pomiren s crkvom, proizlazi po Baradi da je Petar Krešimir "bioudaren crkvenom kaznom izopćenja ili bar interdikta" pa je tek nakonpomirbe ponovno zadobio čast hrvatskog vladara.Na Korčulanski kodeks osvrnula se i N. Klaič, ali kratko. N. Klaić navodida nepoznati pisac Korčulanskog kodeksa izvještava kako je papa čuo daje Krešimir dao ubiti svoga brata, te da se Krešimir pred papinim legatomzakleo s još dvanaest hrvatskih župana da je nevin pa mu je nakon toga"sv. Petar vratio vlast nad onom zemljom".3

Odlomak Korčulanskog kodeksa što smo ga uvodno naveli svakakozaslužuje da mu se posveti puna pažnja jer je vijest koju donosi pouzdana.Čini nam se da dosadašnje analize nisu dovoljno točno objasnile nekepojedinosti, a neke okolnosti do sada nisu uopće uočene. Zato u ovomeradu želimo donekle popuniti rezultate dosadašnjih ispitivanja, svjesni dapredmet još nismo do kraja iscrpli.

2. Svakako je jedno od najvažnijih prethodnih pitanja, da li je papinlegat pri suđenju Petru Krešimiru primijenio staro hrvatsko pravo ilitadašnje već u znatnoj mjeri modificirano rimsko pravo ili možda nekitreći pravni sustav. U obzir dolazi u prvom redu staro hrvatsko pravo zatošto je optuženi Hrvat, ali ne bi bilo posve isključeno da je papin legatprimijenio rimsko pravo zato što se rasprava vodila pred crkvenim licemkao sucem u osobito važnoj stvari koja je potpadala pod crkvenunadležnost. Neki treći pravni sustav očito ne dolazi u obzir.

Sam Korčulanski kodeks ne daje odgovor na postavljeno pitanje. Ipakpostoje drugi izvori iz kojih se može s priličnim sigurnošću donijetiodređeni zaključak. Tako npr. 998. god. u sporu protiv samostana Farfa4,koji se održao u bazilici sv. Petra u Rimu, suci su prihvatili stanovištetuženog samostana da se spor mora voditi po langobardskim propisima:Secundum legem langobardam nos defendimus glasila je tvrdnja predstavnikasamostana koji je dokazao da taj samostan sub lege vivere debeatLangobardorum, uz obrazloženje da je tako bilo utvrđeno već za cara Lotara.A ipak se radilo o sporu koji se vodio u Rimu, čak u Bazilici sv. Petra, predcarskim i papinim sucima. Dakle, papa i njegovi suci bili su prihvatilistanovište da se spor mora voditi po pravnom sustavu koji je vrijedio zaoptuženog, a ne po rimskom pravu.

U obzir treba uzeti još nešto. Naime, po srednjovjekovnom rimskompravu optuženi se, ako nije bilo dokaza, oslobađao optužbe tzv. zakletvomočišćenja koju je sam polagao.5 Naprotiv, po germanskim i slavenskim

3 KLAIĆ N. 1971., 352.4 GEORGI - BALZANI, III, doc. br. 426.; BALZANI1903., II, 18 i d. Tekst te važne ispraveobjavio je već BETHMANN-HOLLWEG, V., 440 i d. Samostan Farfa nalazio sesjeveroistočno od Rima u papinskoj državi i bio je jednim od glavnih uporišta reforme crkvesredinom Xl.st. pa je zato njegova podložnost langobardskom pravnom sustavu, a nerimskom pravu, osobito značajna.5 BETHMANN-HOLLWEG, V, 423.

Odnosi Petra Krešimira i pape prema Korčulanskom kodeksu 75

pravnim sustavima optuženi se zaklinjao zajedno s prisežnicima, običnos dvanaestoricom.

Kako se Petar Krešimir zakleo s dvanaest župana, izgleda nam da nemože biti sumnje da se u postupku primjenjivalo staro hrvatsko pravo, ane srednjovjekovno rimsko pravo.

3. Analizu vijesti Korčulanskog kodeksa treba svakako započetiobjašnjenjem pojmova i termina koje nalazimo u toj vijesti. Možda se dosada nije dovoljno uočilo da vijest što je analiziramo sadrži velik brojtipično srednjovjekovnih pravnih pojmova i termina što se odnose napostupak i materijalno kazneno pravo i da se ta vijest ne može do krajarazumjeti bez odgovarajuće pravne analize. Dakako, bilo bi posvepogrešno pokušati objašnjavati vijesti modernim pravnim pojmovima.Srednjovjekovne pravne pojmove i ustanove treba objašnjavati u skladusa tadašnjim pravnim shvaćanjima jer se u protivnome na temeljubeskorisnih naoko učenih analiza dolazi do krivih rezultata.

Zato ćemo se pri analizi pojmova i termina iz vijesti Korčulanskogkodeksa poslužiti srednjovjekovnim izvorima.

U prvom redu u obzir dolazi tzv. Liber Papiensis, jedna od prvihznačajnijih pravnih zbirka langobardskog prava.6 Ona je sastavljena negdjeoko 1054. god., dakle približno u vrijeme Petra Krešimira. Ona sadrži svestarije propise langobardskog prava, kapitulare Karla Velikog i njegovihkarolinških nasljednika u Italiji, Gvida, nekoliko zakona Otona i, konačno,čak i prvih salijskih careva. U Liber Papiensis sabrani su langobardsko-franački postupovni propisi kao i materijalno pravo koje se u to dobaprimjenjivalo. On sadrži mnoge važne glose i formule koje su bile važneza praksu, a od osobita su značenja opsežne tzv. expositiones kojeobjašnjavaju pojedine propise navodeći razna starija i novija oprečnamišljenja. Starija mišljenja navode se pod nazivom antiqui, a novija kaovalentes, uz koja, dakako, pristaje i sam pisac spomenutih expositiones.Novija mišljenja pokazuju već prilično poznavanje rimskog prava, osobitoJustinijanovih Institucija, a donekle i Novela i Digesta.7 Liber Papiensis namje osobito dragocjen ne samo zato što potječe iz vremena Petra Krešimira,već i zato što obrađuje pravni sustav susjednog pravnog područja,langobardske Italije, gdje se zbog vremenske i prostorne bliskosti mora veća priori očekivati slični pravni sustav kao i u hrvatskim krajevima.

Uostalom, poznato je da su srednjovjekovni pravni sustavi, a osobito onikoje se naziva "barbarskim", bili međusobno vrlo slični, u prvom redu s obziromna tipove i vrste pravnih ustanova, pa je oprezno analogno zaključivanje ne samona mjestu, već i zbog oskudice izvora, čak i nužno. Zato ćemo se poslužiti uograničenom obujmu također i drugim izvorima srednjovjekovnog prava.

6 Liber Papiensis.7 O Liber Papiensis i uopće o langobardskom pravu v. ERLER - KAUFMANN 1977., 1607s. v. Langobardisches Recht i tamo navedenu literaturu. Probleme u vezi s Liber Papiensisv. još osobito i CALASSO, 310-315.


Daleko ]e izglednije pokušati objasniti pojam dolusa u našemfragmentu kao svijesti o djelu u njegovu fizičkom i socijalnom aspektu,dakle kao umišljaja u skladu s modernom teorijom kaznenopravnog pojmadolusa.18 Krešimir bi po takvom objašnjenju pojma dolusa ubojstvo počiniosvjesno. Protivnost tome bilo bi ubojstvo nehajem. Nehaj se od umišljajau modernoj pravnoj teoriji razlikuje po tome što kod njega nemaemocionalnog momenta, nema željenja, dopuštanja, pristajanja ili htijenjazabranjene posljedice kažnjivog djela.19 Međutim i takva interpretacija nijemoguća s razloga što Krešimir nije ubio brata Gojslava, već ga je dao ubiti.Krešimir je bio, da se izrazimo modernim jezikom, organizator, tj. usmjerioje djelatnost drugih osoba na ostvarenje zločinačkog cilja,20 a i pravnomnestručnjaku je jasno da organizator ne može nehajno organizirati nekizločin. Kako nije zamislivo i moguće nehajno organiziranje ubojstva, tokod tog zločina nema pravnog smisla isticanja dolusa pa se zato uanaliziranom fragmentu ne može pojam dolusa tumačiti na taj način.

b) Kako bi bilo pogrešno objašnjavati dolus Korčulanskog kodeksamodernim pravnim shvaćanjima, potrebno je bar ukratko ovdje izvršitianalizu srednjovjekovnog shvaćanja ubojstva. Za osnovu analize uzetćemo ponovno Liber Papiensis, ne samo zato što je sastavljen u XI. st. i štose odnosi na pravno područje koje je susjedno hrvatskom pravnompodručju, već i zato što nam Liber Papiensis pruža daleko najviše podatakapa su i zaključci koje ćemo analizom dobiti zbog toga uvjerljiviji. Neće bitina odmet ponovno podvući da je, doduše, svako pravno područjesrednjovjekovne Europe imalo svoj posebni pravni sustav koji je imao svojsamostalni razvoj, ali da su tipovi kaznenih djela i osnovna shvaćanja uvezi s njima bili često slični, a nerijetko identični,21 pa je takvouspoređivanje uz potrebni oprez korisno i čak nužno.

Langobardsko kazneno pravo XI. st. što se odnosi na ubojstvo temeljise još uvijek u prvom redu na Liutprandovoj noveli 20 Rotarijevu ediktu,denesenoj god. 721.и pod naslovom De homicidio, nadopunjenoj odredbamaLotareva kapitulara 9223 iz IX. st.

18 V. npr. FRANK, 152 i d.19 N. dj., 154.20 N. dj., 199.21 Bizant je uglavnom izuzetak, jer su na bizantskom pravnom području osobito napodručju glavnog grada i Soluna, srednjovjekovna "barbarska" pravna shvaćanja jedvatek nešto izražena. Donekle je izuzetak i rimsko pravno područje, ali je na njega utjecajsrednjovjekovnih barbarskih shvaćanja daleko izraženiji.22 BEYERLE, 192.23 Liber Papiensis, 556.


Po langobardskom pravu ubojica je načelno uvijek morao platitiobitelji ubijenoga za počinjeno ubojstvo.24 Ipak langobardski zakonodavacrazlikuje dva osnovna slučaja. Ako je netko ubio drugog slobodnogčovjeka se defendendo, plaćao je samo "vrijednost" ubijenog, tj. njegovukrvarinu, vraždu, wergeld, ili, kako to naziva Liber Papiensis, widrigeld. Akoje pak netko ubio tako da super alium ambulaverit, ubojica gubi cijelu svojuimovinu. Obitelj ubijenoga dobiva iz te imovine iznos do visine vražde, aostatak preko toga dijeli se tako da polovicu dobiva kralj, a drugu polovicuobitelj ubijenoga.25 Langobardi su bili posve svjesni da se njihovo pravou tome duboko razlikuje od rimskog kaznenog prava.26

Shvaćanje Langobarda - a i drugih "barbarskih" srednjovjekovnihnaroda - u vezi s ubojstvom bolje ćemo razumjeti ako uzmemo u obzirjoš i odredbu Lotareva kapitularija 5827 koji normira slučaj ubojstva. Lotarpropisuje smrt za ubojicu koji je u crkvi ubio ex levi causa aut sine causa.Kao primjer opravdanih velikih razloga zbog kojih se čak i u crkvi možeubiti, glosa u Liber Papiensis navodi medu ostalim slučaj da je netko u crkvinašao svoju ženu kako s nekim spolno opći i slučaj da je ubojstvo narediokralj. Ipak, ako je prethodila svađa izvan crkve, pa je začetnik svađe u crkvipočinio ubojstvo, on plaća vraždu i kraljevski bannum i vrši javnu pokoru;obratno, ako je izazvani prethodnom svađom u crkvi ubio izazivača, neplaća ništa, već samo vrši javnu pokoru. Ako je ubojica servus, ispituje sebožjim sudom, utrum hoc sponte an se defendendo fecisset.

Konačno, neki manuskript Liber Papiensisa daju tekst glava 12 i 14Rotarijeva edikta sa značajnim dopunama i izmjenama iz kojih se vidishvaćanje pojma ubojstva u langobardskoj Italiji XI. st. Dopunjeni tekstglave 12 glasi Si duo aut tres homines seu amplius liberi /se deffendendo/homicidium perpetraverint /non in absconso, nonfurtive/ (... plaćaju vraždu)./ Et si sponte fecerint, perdant otnnem substantiam suam itd.28 Dopunjeni paktekst glave 14 glasi: Si quis unus vel duo liberi homicidium in absconso (...)perpetraverint, omnem substantiam suam amittanrt itd.29

Dakle, Langobardi su razlikovali ubojstvo se defendendo od ubojstva super aliumambulando (Liutpr. 20), sponte (Loth. 58, dopunjeni Roth. 12) in absconso, furtive(dopunjeni Roth. 12). Osim toga, kod ubojstva u crkvi razlikovali su ubojstvo ex levicausa aut sine causa30 od ubojstva na temelju nekog velikog i važnog razloga.

24 Ipak ima i iznimaka. V. npr. Roth. 280 (BEYERLE, 116) i Loth. 56 (Liber Papiensis, 548).O tome dalje u tekstu nešto više.25 Liber Papiensis, 416. U pojedinosti ne možemo ulaziti.26 Razliku rimskog i langobardskog prava u tom pitanju podvlači naročito već i LiberPapiensis, 416, navodeći medu ostalim i C. 9,16, 3.27 Liber Papiensis, 548.28 Liber Papiensis, 295.29 Liber Papiensis, 297.30 Slično razlikovanje v. i po kapitulariju Ludovika Pobožnog (Liber Papiensis, cap. Lud. 12,526, ukinutom od Lotara).


Razmotrimo najprije suprotnost se defendendo - super alium ambulando.Očito je da se defendendo nije isto što i nužna obrana u modernom pravu.Nužna obrana je pravna ustanova koja se uzima u obzir samo ako suostvarene sve okolnosti na koje se nadovezuje nužna obrana. Pojam sedefendendo je znatno širi. To se jasno vidi po njegovoj suprotnosti superalium ambulando. Očito je langobardski zakonodavac težište postavljao napitanje t k o je z a p o č e o sa svađom koja je imala za posljedicuubojstvo. Uostalom, Lotarov kapitularij, koji normira ubojstvo u crkvi,izričito postavlja razliku u kazni s obzirom na okolnost da li je ubojica iliubijeni započeo sa svađom. Dakle, po langobardskom pravnom shvaćanjuubojstvo je načelno uvijek imalo za posljedicu plaćanje kazne, samo štoje ona bila već unaprijed paušalizirana (tzv. vražda, wergeld, krvarina) akoubojica nije bio inicijator društveno negativnog ponašanja (svađa, tučnjavaitd.) na temelju kojeg je došlo do ubojstva, dok je kazna obuhvaćala cijeluimovinu ubojice ako je on bio inicijator događaja koji su kulminirali u ubojstvu.

Kapitularij Loth. 58 razlikuje se defendendo i sponte. Nema ni najmanjesumnje da je to ono isto razlikovanje koje smo već upoznali. Sponte neznači, kao što bi se to moglo pomisliti, ne uzimajući u obzir ostale odredbelangobardskog zakonodavstva u vezi s ubojstvom, ubojstvo s umišljajemza razliku od nehajnog ubojstva, već sponte označava da je ubojica započeosa svađom. To se posve jasno vidi iz naprijed navedenih riječi kapitularijautrum hoc sponte an se defendendo fecerit, pa kako se defendendo ima bezsumnje isto značenje kao u drugim odredbama što se odnose na ubojstvo,to sponte ne može ništa drugo značiti nego pojam protivan pojmu sedefendendo, tj. super alium ambulando.

Razmotrimo konačno i pojam in absconso odnosno furtive kojinalazimo u Roth. 12 i 14 nekih manuskripata Liber Papiensisa. Iz tekstaodredaba, iz sankcija i iz komentara (expositio) Liber Papiensisa vidi se daubojstvo in absconso odnosno furtive, koje inače ima tehnički termin morthu langobardskom31 i uopće u germanskim pravima, nije u XI. st. ništadrugo nego poseban slučaj ubojstva super alium ambulando. Treba upozoritida je tek Liutprand svojom odredbom od 721. god. (Liutpr. 20) uveo ulangobardski pravni sustav osnovno razlikovanje ubojstava na ubojstvose defendendo i ubojstvo super alium ambulando. Do 721. god. vrijedili supropisi iz Edictus Rothari od 643. god., koji bez sumnje sadrže pravo kojeje u Langobarda vrijedilo i ranije, a po kojima se razlikovalo običnoubojstvo32 od potajnog i podmuklog ubojstva, zvanog morth. Za prvo se

31 BEYERLE, 10: Roth. 14 De morth itd. Usp. i expositio ad Roth. 14, Liber Papiensis, 297;morth, quod est homicidium in absconso.32 Roth. 388 (Liber Papiensis, 396; u BEYERLE, 156 navedeno kao Roth. 387).


plaćalo normalnu krvarinu, widrigeld, vraždu,33 za drugo 900 solida.34

c) Razmotrimo sada još i odredbe staroga ugarskog prava koje imasvoje nesumnjive korijene u starome slavenskome35 i germanskom pravu,a koje nam zbog prostorne i vremenske blizine s postupkom protiv PetraKrešimira može također biti od koristi.

Prema odredbama sv. Stjepana, prvog ugarskog kralja, razlikovalo setri vrste ubojstva:

1) homicidium času, za koje se plaćalo 12 penza zlata,36

2) homicidium spontaneum, kojeg netko učini accensus ira ac superbiaelatus, za koje se plaćalo 110 penza, od kojih 50 ide rodbini ubijenog, 50kralju, a 10 sucima-posrednicima,37

3) ubojstvo gladio, koje se kažnjavalo smrtnom kaznom.38

Prva dva slučaja odnose se po našem mišljenju na nama već poznatorazlikovanje ubojstva koje je izvršio začetnik svađe od ubojstva nazvanogu Langobarda se defendendo. Ugarski se zakonodavac prilično nespretnoizražava, tako da bi se moglo pomisliti da je ubojstvo času slučajnoubojstvo, nešto slično modernom kulpoznom ubojstvu, a druga teža vrstaubojstva bila bi prema tome nešto slično modernom doloznom ubojstvu,tj. ubojstvu s umišljajem.39 Pa ipak, ako se samo malo točnije promotri, vidise da ugarski zakonodavac nije mislio na tu modernu distinkciju. Naime,homicidium je po zakonu sv. Stjepana samo onda spontaneum ako je izvršilackrivičnog djela accensus ira ac superbia elatus. Ugarski zakonodavac očitone misli na "zaslijepljenost" srdžbom i "zanesenost" pogrešno shvaćenimponosom u smislu olakšavajućih okolnosti, već obratno na osobu koja jeagresivna na način koji društvo ne prihvaća i čija agresivnost se, meduostalim, očituje u njezinoj nedopustivoj srdžbi i neopravdanom osjećajunadmoći. Drugim riječima, homicidium je spontaneum čak i slučaju da jeubojstvo izvršeno ledenom proračunatošću, pa se takav počinilac očitoneće moći pozivati na slovo zakona i tražiti da bude blaže kažnjen zato

33 Po Liutpr. 62 (BEYERLE, 224-226) iz god. 724. krvarina iznosi za exerdtalis, tj običnogalangobardskog vojnika, 150 solida, za kraljeva pratioca, gasindius, 200 solida, a za oficiralangobardske vojske 300 solida. Glosa (Liber Papiensis, 432) napominje da se u starije doba(anticjiiitus) nazivalo svakog Langobarda exercitalis, a da noviji pisci nazivaju tako samo oneLangobarde koji mogu biti vojnicima. To nije bez interesa za praćenje razvoja narodne vojske.* Roth. 14 (BEYERLE, 10; Liber Papiensis, 297).35 MARGETIĆ 1970., 75.36 S. Steph. II, 13, De homicidiis. CIH., 128.37 S. Steph. II, 16 De homicidiis. CIH, 129.38 S.Steph. II, 46 De his qui hominem gladio occiderint. CIH, 131.39 Ovako, u skladu sa starijom teorijom, npr. TIMON, 442 i d. Usp. BONIS, 12 i d. i tamonavedenu literaturu (osobito BALOGH). O zakonodavstvu sv. Stjepana ν. ΖΑΥΤΑΥ, 36 i d.


što je djelo izvršio hladno, podmuklo i proračunato i zato što nije bio ninajmanje accensus ira. Ukratko, ugarski zakonodavac poznaje istu razlikukao i langobardski, samo je definira na nespretniji način.40

Ostaje treći slučaj, ubojstvo mačem. Tu se sv. Stjepan doista udaljiood slavenskog i germanskog kaznenog prava i pokušao uvesti smrtnukaznu bar za one ubojice koji su se latili mača.41 Pa ipak, kažnjavanje smrćubilo je toliko protivno narodnom shvaćanju, da je već sv. Ladislav moraotu odredbu izmijeniti i, kako nam se po svemu čini, uspostaviti staro"predstjepansko" pravo. Po Ladislavu se ubojstvo mačem kažnjavazatvorom i oduzimanjem dvije trećine imovine koji pripadaju užoj obiteljiubijenoga, dok preostala trećina ostaje obitelji počinitelja (ne samomepočinitelju!). Ipak, ako imovina ubojice ne dostiže vrijednost od 110 penza,ubojica gubi slobodu.42 To neobično podsjeća na načela na kojima jeizgrađena odredba Liutpr. 20. Naime, u oba slučaja počinitelj gubi cijeluimovinu i u oba slučaja imovina počinitelja uspoređuje se s vrlo visokomnovčanom "naknadom" koja je predviđena za kvalificirani slučaj ubojstva,pa dolazi do različitih pravnih situacija već prema tome da li je imovinamanja ili veća od novčane "naknade".

40 Pokušat ćemo na pojednostavljenom primjeru pokazati razlikovanje starijeg shvaćanjau znanosti i shvaćanja što ga u tekstu zastupamo:A zaslijepljen mržnjom prema B-u poručuje mu da će drugi dan doći u gostionicu u kojuΒ i inače uvijek svraća i da će ga ubiti, i to zato što Β želi uzeti Α-ovu sestru za ženu, a Asmatra, i to javno iskazuje, da je A i cijela njegova obitelj društveno i moralno daleko iznadrazine B-a i njegove obitelji. Β daje putem svojih znanaca na znanje, da će on, B, ipak idućegdana doći u spomenutu gostionicu i da će se braniti, a po potrebi u obrani i ubiti A-a, akoga taj napadne i pokuša ostvariti svoju prijetnju. Idućeg dana u gostionicu dođu i Β i A.A navali toljagom na B-a s jasnom izraženom željom da ga ubije, ali Β koji ga nadmašujeu spretnosti i snazi lako pobijedi A-a i ubije ga. Po shvaćanju Timona i drugih ugarskihznanstvenika Β je s umišljajem ubio A-a pa će biti kažnjen za ubojstvo s umišljajem, tj.morat će platiti 110 penza zlata. Po našem shvaćanju istina je doduše da je Β ubio sumišljajem, ali po zakonodavstvu sv. Stjepana Β će morati platiti obitelji ubijenoga samo12 penza zlata, i to zato jer Β očito nije učinio homicidium spontaneum, već se samo braniod neopravdanog napadaja. Po ugarskom pravu iz XI. st. riječ je o ubojstvu času, tj.slučajem, u što ulaze svi slučajevi ubojstva koji se ne mogu svesti pod teži slučaj, tj. podpojmom homicidium spontaneum. Uostalom, iz ovoga po nama pretpostavljenog slučajaposve se dobro vidi bitna razlika između moderne nužne obrane i srednjovjekovnogodgovarajućeg pojma koji isključuje protupravnost.41 V. BETHMANN-HOLLWEG, IV. 461.42 S. Lad. Π, 8. CIH, 138.

Odnosi Petra Krešimira i pape prema Korčulanskom kodeksu

d) Vratimo se Korčulanskom kodeksu i optužbi protiv Krešimira. Štoto znači da je Krešimir dao na dolozni način (dolci) ubiti svoga brata?

Već smo istakli da se dohis u Krešimirovom slučaju ne može tumačitikao umišljaj moderne kaznenopravne teorije. S druge strane dolus očito nemože imati značenje agresije, tj. započimanja slijeda događaja koji ima zaposljedicu ubojstvo u smislu langobardskog i ugarskog prava XI. st., tj. nemože imati isto značenje kao i pojam sponte i super alium ambulando.Teškoće objašnjavanja su to veće što u tadašnjem kaznenom pravu uEuropi uopće ne nalazimo dolozno ubojstvo koje bi se razlikovalo odnedoloznog bez obzira na sadržaj pojma dolus.

Ipak, dolus nalazimo više puta spomenut u Liber Papiensis.Tako npr. Roth. 9 normira slučaj da je netko optužio kralju nekog u

vezi s teškim zločinom koji može imati za posljedicu presudu na smrt.Tužitelj će morati svoju optužbu dokazati. Roth. 9 nastavlja: Et si probavenon potuerit et cognoscitur dolose accusasseitd.43Dakle, po Roth. 9 je, činise, dolozna optužba ona koja je neopravdana i bezrazložna.

Nadalje, Roth. 264 govori o stricu (barba) koji je ustvrdio d o l o s oa n im o da je njegov nećak rođen iz preljuba te da se ne zna tko mu jeotac.44 Ako nećak ne bi reagirao na tu optužbu, izgubio bi imanjenaslijeđeno od svoga oca, i to imanje prešlo bi u ruke barbe. Zato se nećakmora zakleti s prisežnicima da je on ipak zakonito dijete. Doloso animonajjednostavnije je ovdje prevesti s bezrazložno i neopravdano.

Evo još i Gnm. 7 (iz god. 668.) koji normira slučaj da je muž optužio ženuza preljub. Ako se ona opravda, muž se mora zakleti s prisežnicima da nije tužioasto animo nec dolose, nego da je opravdano sumnjao na nju jer je čuo da ga jeona prevarila.45 Dolose i ovdje znači bez sumnje neopravdano i bezrazložno.

Dakle, langobardsko zakonodavstvo upotrebljava izraz dolus daistakne bezrazložnost i neopravdanost optužbe. To je osobito jasnoistaknuto u zadnjem slučaju (Gnm. 7).

Razumno je pretpostaviti da je dolus i u starom hrvatskom pravu imaoslično značenje. Ako je to tako, onda se prema hrvatskom pravurazlikovalo dolozno ubojstvo, tj. bezrazložno i neopravdano ubojstvo odobičnog ubojstva kod kojeg je postojao neki ozbiljniji razlog i opravdanje.To nas jako podsjeća na kapitularij Ludovika Pobožnog, spomenut i u LiberPapiensis, a koji je vrijedio samo kratko vrijeme jer je ukinut većspomenutim kapitularijem Loth. 58. Kapitularij Lud. 12 počinje naimeovako: Quicumque hominem aut ex lem causa aut sine'causa interfecerit,loidrigeld (...) componat itd.46 Uostalom i pod Loth. 58, razlikuje se ubojstvo

43 BEYERLE, 6-8; Liber Papiensis, 294.•"BEYERLE, 54; Liber Papiensis, 325.45 BEYERLE, 164-166; Liber Papiensis, 402.* Liber Papiensis, 526.


učinjeno u povodu nekoga važnog razloga, za koje se ne plaća widrigild,od ubojstva zbog nekog beznačajnog razloga, za koji se placa widrigild.47

Ubojstvo dolo po starom hrvatskom pravu, odnosno ubojstvo ex levi causa,odnosno sine causa u langobardskom pravu po Lud. 12 i Loth. 58 je dakle onoubojstvo koje pravni sustav ne odobrava. Kako je nedolozno ono ubojstvo zakoje počinitelj na sudu dokaže da nije zabranjeno ponudom dokaza o pravnimpropisima, pravni propisi bili su dio činjeničnog stanja što su ga stranke trebaledokazivati za razliku od modernog načela iura novit curia. Počinitelj se mogaobraniti time što bi dokazao da počinjeno djelo nije zabranjeno. Dakle, doloznoorganiziranje ubojstva je značilo u Hrvatskoj u XI. st. da netko nije smioorganizirati ubojstvo, a ipak ga je organizirao.

Prema tome, optužba protiv Krešimira bila je usmjerena u tom pravcušto se tvrdilo da je on protupravno i nedozvoljeno ubio brata Gojslava.Krešimir se mogao braniti od te optužbe ne samo tako što bi tvrdio da onnije bio organizator ubojstva svog brata, već i tako što bi pokušao dokazatida je Gojslav njemu radio o glavi ili da mu je neopravdano oduzeokraljevstvo i da je onda Krešimir organizirao uklanjanje svog brata. Dakle,čak i u slučaju da je bilo opće poznato u čitavoj Hrvatskoj da je Krešimirubio svog brata, on se mogao dosta dobro i dosta lako obraniti.

Ipak, papin legat mogao je suđenje upraviti posve drugim smjerom.On je mogao npr. tražiti od Krešimirovih protivnika da dokažu "da jeKrešimir počinio ubojstvo", a taj dokaz bi oni bez sumnje lako izveli, jerje ubojstvo kraljeva brata bilo bez sumnje notorna činjenica. I onda bi,dakako, Krešimir bio osuđen za takav zločin. Naprotiv, ako se htjeloosloboditi Krešimira, onda je za suca doista bilo najjednostavnijeformulirati takvu tvrdnju na koju su se Krešimir i njegovi župani moglizakleti bez straha da budu optuženi za krivokletstvo i za koju su iKrešimir i župani i legat znali da je istinita. Papin legat ne istražuje da lije Krešimir ubio ili ne, on pita Krešimira da li je dolo dao ubiti. Kako seradilo o borbi za vlast i kako je Krešimir imao sigurno dobrih razloga dabrani svoje prijestolje, on je mogao mirne duše da se zakune, a zajedno snjime i njegovi župani, da nije ubio dolo, bezrazložno, pa je papin legatnakon toga mogao da izvrši rekoncilijaciju Krešimira. Dakle, nesumnjivoje da je suđenje organizirano s unaprijed jasno utvrđenim ciljem da seKrešimira oslobodi i da mu se tim suđenjem čak uvelike pomogne.

5. Time što smo pokušali utvrditi pravi sadržaj optužbe protiv PetraKrešimira nismo još ni izdaleka dovršili naše analize.

Preostaje da se riješi ključno pitanje, tj. položaj Petra Krešimira prijei poslije početka postupka protiv njega.

Naime, Barada smatra da je Petar Krešimir bio "udaren crkvenom

47 Liber Papiensis, 548.


kaznom izopćenja ili bar intedikta", da je nakon toga bio "reconciliatus -pomiren sa crkvom" i da je nakon toga "ponovo zadobio čast i vlasthrvatskog vladara".

Baradino objašnjenje izgleda vrlo prihvatljivo, ali po našem mišljenjune može izdržati podrobniju analizu. Naime, iz riječi "iterum adeptus estprincipatus illius tene a parte sancti Petri" treba svakako medu ostalimzaključiti da je Petar Krešimir neko vrijeme ostao bez prijestolja. Jer riječiterum očito znači da je Krešimir najprije bio kraljem, zatim je to prestaobiti i nakon toga je iterum, ponovno, zadobio tu čast. Međutim, niti kaznaizopćenja niti kazna interdikta nemaju za posljedicu gubitak svjetovnevlasti. Excommunicatio, izopćenje, mogla je biti minor i maior.Excommunicatio minor je imala za posljedicu zabranu primanja sakramentai gubitak sposobnosti za crkvene službe, a excommuncatio maior razrješavalaje sve odnose između crkve i ekskomunicirane osobe.48 Interdikt je biotakva crkvena kazna kojom se medu ostalim oduzimalo primanjesakramenta (tzv. interdictum directum, osobni interdikt).49 Dakle, nijednaod tih kazni ne sadrži u sebi također i gubitak kraljevske vlasti. Ako je papahtio oduzeti Petru Krešimiru kraljevsku vlast, on je morao to izričitospomenuti. Tako je Grgur VII. 1076. god. izričito porekao Henriku IV.pravo vladanja i izričito poništio zakletvu vjernosti kojom su bili vezaniHenrikovi podanici.50 Ali poznato je da je takvo skidanje kralja prvi putprimijenjeno upravo protiv Henrika IV. i da prije toga nije bilo takvekazne51 koja je rušila jedan od stupova srednjovjekovnog društva iizazivala nesagledive posljedice. Doduše, moglo bi se reć, da je ipak prvatakva kazna primijenjena protiv Petra Krešimira i da to saznajemo izKorčulanskog kodeksa. Ali to je posve nevjerojatno. Premda je AleksandarII. bio pod snažnim utjecajem Hildebranda, budućeg pape Grgura VII., ipakje u njegov doba (1061 .-1073.) papinstvo vodilo mudriju i elastičniju politiku,pa je nevjerojatno da bi oprezni Aleksandar II. odobrio tako nečuveno skidanjekralja s njegove vlasti. Proizlazi da je doduše po tekstu Korčulanskog kodeksaPetar Krešimir bio neko vrijeme skinut s vlasti, ali da do toga nije došlo natemelju neke papine odluke, već zbog događaja u hrvatskom kraljevstvu.

Uostalom, pravno gledano, Petar Krešimir nije čak ni mogao učinitizločin u vrijeme svog kraljevanja. Naime, u srednjem vijeku kraljeva voljabila je osnovni element pravnog sustava. To je išlo tako daleko da se nijemoglo s uspjehom optužiti čovjeka koji je izvršio ubojstvo po kraljevu

* FEINE, 112, 219; HABERKERN - WALLACK, 187-188; usp. KUŠEJ, 469-470..к FEINE, 112, 219; HABERKERN - WALLACK, 307-308; usp. KUŠEJ, 470-471.511 HALLER, 19503, 283; KEMPF 1971., 429.51 HALLER 19503, 284; KEMPF 1971. 429.


naređenju. To čak izričito propisuje langobardski zakonodavac.32 Suciuopće nisu morali zataškavati takvu stvar i kod toga imati nečistu savjest.Zakonodavac je već unaprijed jasno utvrdio da kralj smije ubiti i naručitiubojstvo. Sudac će dakle optužbu protiv kralja zbog ubojstva naprostoodbaciti pozivom na jasno slovo zakona da se ne radi o kaznenom djelu.Ako je tako bilo u obližnjoj Langobardiji, onda nema sumnje da je tako biloi u Hrvatskoj, jer se ne radi o nekom sporednom propisu ili slučajnojpravnoj ustanovi koja je mogla ne postojati ili biti normirana na sasvimdrukčiji način, već o pravnom načelu koje je langobardski zakonodavacsamo preuzeo iz običajnog prava i pravnog shvaćanja ondašnjeg doba. Iztoga slijedi: da je Petar Krešimir kao kralj dao ubiti svoga brata i nakontoga bio na nama nepoznati način srušen, njemu se uopće ne bi moglosuditi jer ne bi počinio nikakav zločin.

Dakle, pravno objašnjenje leži u nečem drugom.Usporedimo te događaje s događajima god. 1066. u vezi s engleskim

kraljevstvom. Nakon smrti kralja Eduarda početkom 1066. god. došlo jedo berbe oko engleske krune između earla Harolda od Wessexa inormandijskog vojvode Viljema. Viljem je zatražio papinu odluku i usputoptužio Harolda za krivokletstvo. Kempf točno primjećuje: za odlukurimske crkve to teško pravno pitanje očito je bilo manje važno od ocjenekoji će od dvojice kandidata više poduprijeti njezino nastojanje okoreforme i u tom smislu biti prikladniji.53 Aleksandar II. poslušao je savjetHildebranda, budućeg pape Grgura VII., odlučio se za Viljema i čak muza vojni pohod poslao posebno posvećenu Petrovu zastavu. Premdameđusobne obveze Viljema i papinstva nisu bile potpuno jasne, ipak suoba partnera imala od toga velike koristi. Rimska crkva je znatnonapredovala u Engleskoj pod Viljemom, ova je slao Petrov novčić, a zauzvrat mu je papinstvo osiguralo međunarodno priznanje. Nije li i događaju vezi sa suđenjem Krešimira jednostavno i realistično objasniti tako daje između Krešimira i Gojslava došlo do borbe oko hrvatske krune i da jeu toj borbi Gojslav privremeno uspio. Krešimir je na to ponovno preoteoGojslavu hrvatsku krunu te od pape dobio legalizaciju vlasti.

Ako postupak protiv Krešimira tumačimo kao vješto izvedenolegaliziranje njegove vlasti, onda se savezništvo Krešimira i pape dobrouklapa u tadašnju međunarodnu situaciju koju je karakterizirao energičnii uspješni prodor rimske crkve na područja nad kojima je do tada imaosvjetovnu vlast Bizant, a crkvenu vlast patrijarh u Konstantinopolu. Kod

*2 Roth. 2: Si cjuis cum rege de morte nlterius consiliauerit aut hominem per ipsius iussioneiuociđerit, in nullo sit culpabilis (...) quia postqitam corđa regum in mamim dei credimus esse, nonest possibile, ut homo possit eduniare, tjuem rex occidere iusserit. Usp. Roth. 11, BEYERLE, 6.53 KEMPF, 410.


toga mislimo u prvom redu na uspješno nadiranje rimske crkve putemnormanskih vojvoda u područja južne Italije od kraja pedesetih godina XI.st., dakle približno u isto vrijeme kada je došlo do prvog poslanstva papinaposlanika Majnarda Krešimiru.

Uopće, putovanja papinih legata u naše krajeve u to doba dobivajuu svjetlu naših analiza svoje puno objašnjenje i dobro se uklapaju u papinupolitički aktivnost. Naime, papin legat Majnard, što ga spominjeKorčulanski kodeks, bio je već jednom ranije u našim krajevima. U veljači1060. god. kao legat tadašnjeg pape Nikole II. prisustvuje Majnardsvečanom podjeljivanju privilegija samostanu sv. Ivana,54 pa bar u tajpodatak iz te isprave ne bi trebalo sumnjati, to više što o Majnardu kaolegatu pape Nikole II. saznajemo i iz autentične potvrde Aleksandra II.odluka splitskog sinoda održanog za vrijeme Nikole II.

Foretić je ispravno ustvrdio da Majnardov drugi dolazak u našekrajeve već za vrijeme Aleksandra II. pada negdje pod konac 1061.odnosno početak 1062. god.55 Majnardove posjete bez sumnje znače živopapino zanimanje za događaje u Hrvatskoj u kojima je po našemshvaćanju papa putem Majnarda aktivno sudjelovao svojom podrškomKrešimiru.

Nijedna od tih posjeta papinih legata u našim krajevima nije bilaobična rutinska posjeta s pukim značajkama inspekcijskog putovanja.Pogotovu to nije bio slučaj s Majnardovim posjetom 1060. i 1061. god. kadasu se odigravali odlučujući događaji oko Krešimira i Gojslava. Čini namse vrlo vjerojatnim da je Majnard već prilikom prvog posjeta Splitu iKrešimiru donio sa sobom suglasnost na Krešimirovo osvajanje Dalmacijei stavio mu u izgled novi naziv kralja Hrvata i Dalmatinaca, a da jeKrešimir obećao pomoći definitivnom prodoru rimske hijerarhije na tlobizantske Dalmacije. Značajno je da u ispravi koja opisuje osnivanjesamostana sv. Petra na Rabu početkom 1060. god.56 i u ispravi iz veljače1060. god. kojom Krešimir daje neke privilegije samostanu sv. Ivana uBiogradu,57 Krešimir nosi naziv rex Croatiae et Dalmatiae odnosno rexChroatorum et Oalmatiarum. Prvonavedena isprava ima u protokolu 1060.god., cara Izaka Komnena i kralja Petra. Međutim, Komnen je abdicirao22.ΧΙ.1059. Drugim riječima, isprava je "skoro sasvim dobro" datirana, štoupućuje na to da je ona kasniji sastavak na osnovi pouzdanih podatakašto ih je sastavljač imao na raspolaganju. Drugonavedena isprava imagodinu 1059., valjda po firentinskom načinu računanja, indikciju desetu i

54 CD I, 87, br. 64.55 FORETIĆ 1956., 37, 39.56 CD I, 85 i d., br. 63.57 CD I, 87 i d., br. 64.


Krešimira kao kralja Dalmatinaca. Indikcija se ne slaže s godinom, aKrešimir još nije dalmatinski kralj, ali je i ovo slučaj "skoro sasvim dobro"sastavljene isprave. Kasniji sastavljač je i ovdje imao bez sumnje naraspolaganju pouzdane podatke u prvom redu u vezi s kraljem i njegovetitule. Krešimir se dakle negdje od 1060. god. počinje nazivati kraljemHrvata i Dalmatinaca. Nije li to povezano s pregovorima koje je Majnardvodio u to vrijeme s Krešimirom i koji su na hrvatskom dvoru shvaćeni takoda je papa pristao na ekspanziju Hrvatske prema bizantskoj Dalmaciji?

Međutim, kako je Gojslav nakon toga, očito s bizantskom podrškom,privremeno uspio, papina je intervencija bila ponovno potrebna. On dajesvu moguću podršku svom savezniku Krešimiru. Prije svega nainsceniranom suđenju papin legat najprije oslobađa Petra Krešimiraoptužbe da je dolozno ubio svog brata, što je bilo to potrebnije, budući daje Krešimir ubio brata nakon što je bio makar i privremeno zbačen sprijestolja. Ubojstvo brata, dakle, nije učinio kao kralj pa je zato i bioodgovoran za taj čin. Osim toga, Krešimir je s crkvom reconciliatus i oniterum adeptus est principatus ittius tem a parte sancti Petri. Za kralja kaoposvećenu osobu58 u smislu srednjovjekovnih pojmova smisao riječireconciliatus je mnogo dublji nego što na prvi pogled izgleda. Naime, kraljkoji je reconciliatus može ponovno vršiti svoje uzvišene kraljevske funkcije,on je "očišćen" od zločina i "ponovno osposobljen" za svoj poziv, sličnokao što smo to već napomenuli za crkve, koje su, onečišćene nekimzločinom, putem rekoncilijacije ponovno osposobljene za Božju službu.

Izvanredno su značajne riječi da je Krešimir ponovno stekao vlast aparte sancti Petri. To je ono isto što se dogodilo nešto kasnije i u Španjolskoj.Naime, prema pismu Grgura VII., od 30. travnja 1073., Aleksandar II. jesklopio ugovor s nekim francuskim velikašima o ponovnom osvajanjuŠpanjolske. Po tom ugovoru osvojene zemlje primit će ti velikaši kaovazala ex parte sancti Petri59

Da li to znači da je Krešimir postao naprosto papin vazal, slično kaošto su to nekoliko godina ranije postali normanski vojvode u južnoj Italiji?Naime, god. 1059. papa Nikola II. primio je u vazalni odnos normanskevojvode u Južnoj Italiji, i to Richarda kao kneza Kapue, a RobertaGuiscarda kao vojvodu Apulije i Kalabrije, kao i Sicilije nakon što je osvoji,i dodijelio im spomenute zemlje kao leno rimske crkve. Nije nemoguće daje papa doista vodio takve diplomatske razgovore i postigao takvedogovore koji su se u Rimu mogli tumačiti kao priznanje Krešimirovevazalne podložnosti, ali koji možda nisu baš tako shvaćeni u Hrvatskoj.

58 O položaju srednjovjekovnog kralja, osobito o njegovoj karizmatičkoj ulozi v. umjestosvega KAUFMANN, 999-1023 s literaturom/39FLICHE- MARTIN, 73.


Nešto slično desilo se, kao što smo već rekli, 1066. god. s Viljemom. Njemuje papa čak poslao zastavu pod kojom je osvojio Englesku. Papa je smatraoda je Viljem pristao na vazalni odnos, ali se Viljem ograničio na to daengleske crkvene prilike prilagodi reformi i da šalje "Petrov novčić"60, doko nekom vazalnom odnosu nije htio ni da čuje.

Korčulanski kodeks je dakle izvanredno važan izvor za boljerazumijevanje odnosa između Krešimira i reformnog papinstva. Ti odnosiimali su za posljedicu bar prešutno papino odobrenje da Krešimir osvojibizantsku Dalmaciju i da je ujedini s Hrvatskom. To je naše objašnjenjenaziva regnum Croatiae et Dalmatiae koje se pojavljuje po prvi put početkomšezdesetih godina XI. st.

6. Naziv Regnum Croatiae et Dalmatiae ostao je u znanosti do danasotvorenim problemom. Predloženo je nekoliko rješenja:

1) Ujedinjenje Hrvatske i Dalmacije u jedno kraljevstvo pod nazivomregnum Croatiae et Dalmatiae proveo je Petar Krešimir koji je stvarno vladaonad Dalmacijom i kojem je Bizant tu vlast međunarodnopravno priznao.To mišljenje ima dvije varijante:

a) Po Račkome,61 Petar Krešimir zavladao je Dalmacijom uzpristanak Bizanta još 1059. god., a njega u tome slijedi Gruber.62 Takonekako tvrdi i Barada 1952. god.63 Po njemu je prije 1060. god. Bizantpriznao Petru Krešimiru naslov kralja Dalmacije. On ipak nadodaje da jeBizant izgubio tek oko 1069. god. defacto svaku vlast u Dalmaciji.

b) Naprotiv, po Šišiću je Bizant čvrsto vladao nad Dalmacijom svedo 1069. god. i tek je te godine Petar Krešimir u suglasnosti s Bizantompreuzeo vlast nad Dalmacijom ujedinivši je s Hrvatskom.64 Uz Šišića jemedu ostalima pristao (neko vrijeme) Barada65 i Ferluga.66

2) Petar Krešimir je vršio stvarnu vlast nad Dalmacijom te je zbg togauzeo titulu kralja Hrvatske i Dalmacije bez obzira na priznanje i suglasnostBizanta. I ovo mišljenje ima dvije varijante:

a) Po jednima (Barada od 1943. god.67 i Foretić68) Petar Krešimirzavladao je Dalmacijom već negdje 1060. god.

«HALLER, 254.61 RAČKI1874., 94."GRUBER, 221.63 HE IV, 468.61ŠIŠIĆ 1917.; ISTI 1962.Д34; ISTI 1925., 520 i d.65 BARADA 1932., 171.66 FERLUGA 1957., 104.67 BARADA 1943., 61, gdje zastupa dakle drukčije mišljenje nego ranije.68 FORETIĆ 1969., 774 i d.


b) Po drugima (Stipišić69) Bizant je vladao nad Dalmacijom dopribližno 1069. god., a nakon toga je Petar Krešimir preuzeo stvarnu vlasti bez suglasnosti Bizanta.

3) Petar Krešimir nije imao ni stvarnu ni pravnu vlast nadDalmacijom. On se zapravo samo kitio naslovom kralja Hrvatske iDalmacije. Tako N. Klaić70 koja ipak dozvoljava da je Krešimir ugradovima i općinama na kvarnerskim otocima imao i stvarnu vlast. Svojestajalište N. Klaić je zadržala i kasnije, s time što je u kasnijim radovima71

tvrdila da Petar Krešimir nije vladao ni kvarnerskim otocima.Čini nam se da ni jedno od do sada predloženih rješenja ne

zadovoljava. Ne postoji nikakav dokaz da je Bizant priznao novudržavnopravnu cjelinu (regnum Croatiae et Dalmatiae), a niti je to čakvjerojatno. S druge strane, stvarna vlast nad nekim područjem nijedovoljan pravni razlog da se to područje pravno ujedini podmeđunarodno priznatom vlašću. Tako dugo dok se stvarna vlastmeđunarodno pravno ne legalizira, ona ima prizvuk nezakonitosti i zatosvaki stvarni vladar nekog teritorija izvanredno uporno nastoji da mu seprizna ono što je stekao. Sama činjenica držanja Dalmacije bezmeđunarodnog priznanja ne bi davala nikakvo pravo Petru Krešimiru danosi naslov ujedinjenog kraljevstva.72 Po našem je mišljenju Petar Krešimirvladao doduše nad Krkom, dakle imao je stvarnu vlast nad dijelomDalmacije,73 ali daleko važnija od posjeda dijela Dalmacije bila je barprešutna suglasnost pape na Krešimirov program osvajanja Dalmacije injezinog inkorporiranja u Hrvatsku. Ipak, taj naslov kao simbol težnjeujedinjenja dalmatinskih gradova sa svojim zaleđem imao je izvanrednubudućnost. Regnum Croatiae et Dalmatiae kao politički pojam proizašao iz

ω STIPIŠIĆ 1969., 823 koji još posebno naglašava da je načelni suverenitet Bizanta nadDalmacijom ostao i nakon Krešimirova osvajanja.70 KLAIĆ N. 1964., 158.71 KLAIĆ N. 1971 .,378.72 Značajna je usporedba Krešimirova i Zvonimirova naslova neposredno pnje papina priznanjanjihove kraljevske časti. Po Korčulanskom kodeksu, prije papine intervencije Krešimir je samoChroatorum princeps, dok je prema ispravi iz listopada 1075. (CD I; 139, br. 109) Zvonimirneposredno prije investicije za kralja već dux Chroatiae Dalntatiaeqne. dakle, domeđunarodnopravno priznatog jedinstvenog pojma Chroatiae et Dalmatiae sa strane pape došloje prije Zvonimirove investicije za kralja, u smislu naših izvođenja u tekstu. U žestokoj borbiizmeđu papinstva i Bizanta (o tom v. potanje naš rad 1981., 279-290) Krešimir je kasnije napustiopapu koji se zbog toga i oslonio na Zvonimira i sudjelovao putem svojih crkvenih i laičkiheksponenata u obaranju Krešimira (CD 1,136, br. 107). Prikaz tih kasnijih događaja i diskusijao različitim gledištima s tim u vezi prelaze okvire ovoga rada.73 Argumentaciju smo sproveli na drugom mjestu.


kombinacija ojačalog papinstva na široj svjetskoj pozornici i težnje hrvatskogakralja da proširi svoj utjecaj na imućne obalne gradove, odgovarao je nadugotrajnom povijesnom planu narodnim geopolitičkim, ekonomskim idruštvenim interesima i zato je nadživio tolike povijesne perturbacije.

Jedinstvenost kraljevstva Hrvatske i Dalmacije priznavana je zavrijeme kraljeva iz kuće Arpada, pa čak i pod Anžuvincima sve do 1359.god. Ojačalom hrvatsko-ugarskom kralju Ludoviku Velikome nije nakonsjajne pobjede nad Mlecima više bilo u interesu podržavati tezu ojedinstvenoj hrvatsko-dalmatinskoj kraljevini. Baš naprotiv, LjudevituVelikomu nakon osvajanja Dalmacije bilo je u interesu prekinuti sa svakompovijesnom aluzijom na nekadašnju samostalnost ujedinjenog hrvatskogi dalmatinskog kraljevstva. I zato se od 1359. god. pojavljuju regna Croatiaeet Dalmatiae. I kao što se kod objašnjenja pojave kraljevstva Hrvatske iDalmacije nije do sada vodilo računa o međunarodnopravnoj ulozi pape,tako se do sada nije dovoljno istaklo dublji politički smisao izmjeneprvobitnoga naslova poznatog djela Ivana Lucija, koje je trebalo nositinaslov Oe regnis Dalmatiae et Croatiae Indagationum Libri Sex,74 što bi biloposve u skladu i s praksom ustaljenom od 1359. god. Do promjene nazivadošlo je god. 1661.-1662., tj. u vrijeme kada se djelo nalazilo kod S. Gradića,Dubrovčanina visoka znanstvena ugleda, koji je u Rimu već god. 1658. cioconsultor S. Congregatione dell'Indice, a od 1661. god. kustos Vatikanskebiblioteke75 i koji je uostalom god. 1662. dao imprimatur za tiskanje Lucijevadjela. Nisu li se u toj promjeni naziva odrazile Gradićeve ideje, kojeuostalom u Vatikanu nisu bile osamljene, o tjeranju Turaka iz našihkrajeva? Tjeranje Turaka je na taj način uz političku i kotoličko-kršćanskuosnovu dobilo još i pravnu, koja je morala Rimu biti to bliža i draža što jejoš u XI. st. potekla upravo od njega.

Našom tezom o jedinstvenosti kraljevstva Hrvatske i Dalmacije možese uvjerljivo i jednostavno protumačiti i riječi arapskog geografa Idrizijakoji je već 1153. god. pisao: Alle terre di Aquileia (...) seguono cjnelle dellag.nvastah (Croatia) chiamate dalmaslah (...) i dalje: Buccari citta bella e popolatavien la prima tra le terre di g.nvaslah (Croatia) che prendono U nome di dalmaslah(Dalmazia) (...) i konačno (...) ragusah (Raguza) (...) e l'ultima citta dellaCroazia.76 Hrvatska država za vrijeme narodnih vladara nije nikadobuhvaćala Dubrovnik, a nevjerojatno je da bi Idrizi određivao pripadnostDubrovnika Hrvatskoj po etničkom principu. Druge teorije su još manjeprihvatljive. Naprotiv, ako se prihvati teza da je papa, vrhovnimeđunarodnopravni autoritet od XI. do XIII. st. bar prešutno priznao

74 KURELAC 1969., 157 i d.75 KURELAC 1969., 139.76 LJUBIĆ 1887., 229-240.


medunarodno-pravnu opstojnost jedinstvenog regnum Croatie et Dalmatiae,onda je takvo međunarodnopravno priznanje i bez stvarno postignutogjedinstva djelovalo vrlo snažno ne samo programatski već i usvakodnevnoj praksi. "Službeno" stajalište talijanske iredente najjasnije jeizrazio Praga.77· Po njemu je za stvaranje kraljevine Hrvatske i Dalmacijezaslužan - mletački dužd, koji 1076. nameće dalmatinskim gradovimasvoju volju. "Si costitul U regno di Dalmazia e Croazia", ali je nad Hrvatskomvrhovnu vlast imao papa Grgur VII., dok je nad Dalmacijom još uvijekpostojalo vrhovništvo Bizanta, personificirano u osobi mletačkog dužda.Zvonimirova zakletva papi nije drugo nego "assoggettamento della Croazia,del suo re e dei suoi vescovi alla antica organizzazione romana della Dalmazia".Uostalom, Zvonimir se uskoro pokazao posve nesposobnim, kraljevstvoHrvatske i Dalmacije je bilo "ibrido nella forzata ed artificiosa commistione dielementi inconciliabili" i zato je Veneciji palo u dužnost da pod konac XI.st. ostvari dominaciju nad Dalmacijom uz suglasnost Bizanta. "E poiche laDalmazia era intanto divenuta parte principale e fondamentale di un tutto che sichiamava regnum Dalmatiae et Croatiae, al primitivo titulo di dux Dalmatiaevenne aggiunto anche U complemento et Croatiae". Nedostatak ozbiljne pravnei povijesne analize je dovoljno vidljiv da bi bilo potrebno posebnoopovrgavanje takvog gledišta koje s jedne strane tvrdi da je regnumCroatiae et Dalmatiae hibrid osuđen na propast jer ga je ostvario Zvonimir,a postaje cjelinom (un tutto) sposobnom za život jer je tu cjelinu ostvariomletački dužd. Bilo bi logično očekivati da će regnum Croatiae et Dalmatiaeostati hibridom i pod Mlecima, jer su sastavni dijelovi ostali isti.

77 PRAGA 1954., 68 i d.

3. PORUKA l DATACIJA LJETOPISA POPA

DUKLJANINA(Croatica Christiana Periodica, god. XXII., br. 41,1998., 1-30)

1. O Ljetopisu Popa Dukljanina (dalje: Ljetopis) već postoji obilnaliteratura, ali mnoga su pitanja o tom neobičnom djelu još uvijek ostalapotpuno otvorena. U ovome ćemo radu pokušati predložiti novotumačenje političke poruke toga djela i s tim u najužoj svezi utvrditidataciju njegova nastanka, kao i dotaći se nekih drugih problema koje suotvorila novija istraživanja. Tako su u novije vrijeme objavljena dva radakoja uvelike unapređuju dosadašnje spoznaje o Ljetopisu. Mislimo naradove Steindorffa1 i Peričića.2 Kako znanost napreduje diskusijom,odlučili smo potanje ispitati neke aspekte Ljetopisa s osobitim obzirom nateze, iznesene u ta dva rada, to više što se na taj način popunjuju rezultatianaliza nekih pitanja hrvatske povijesti obrađenih u našem radu iz 1987.god.3 u kojem smo naglasili da nismo uzeli u obzir "aktivnu politikuHrvatske na njezinim južnim granicama, osobito prema Bizantu4 i da smo seu istraživanju ključnih elemenata hrvatske povijesti sedamdesetih godina XI.stoljeća zadržali u prvom redu na odnosima Hrvatske s papom i comesomAmikom u svjetlu domaćih, papinskih, mletačkih i ugarskih vrela".

2. U svome radu Steindorff dolazi do zaključka da je Ljetopis pisanoko 1180-god.,5 tj. u zadnjim godinama dukljanske samostalnosti, moždaod Grgura Barskog, koji se kasnije u Zadru naziva "barski nadbiskup", aliprije Nemanjina napada na Bar. Po Steindorffu bi Ljetopis bio sastavljens namjerom da dokaže da je dukljansko-barska metropolija jednako starakao splitska6 i da su se njezine granice uglavnom pokrivale s granicamanekadašnjega Bodinova kraljevstva do 1108. god. Steindorff dokazuje dase planities Dalmae na kojoj se održavao sabor nalazila na području stareDuklje, približno na sjecištu obalnih i kontinentalnih dijelova navodneSvetopelekove države.7 Dosadašnji prijedlozi objašnjenja Dalme kaoDuvna ili Omiša ne zadovoljavaju Steindorffa: slavenski oblik Dl'mno,kasnije Duvno, nastao je iz latinskoga Delminium i sačuvao i korijen i rod;

1 STEINDORFF 1985., 279-324.2 PERIČIĆ 1991.,3 MARGETIĆ 1987. 75-119.4 N. dj., 316.5 STEINDORFF 1985. 321.6 N. dj., 316.7 N. dj., 305


zato je teško ime Dalma tumačiti kao izravnu varijantu Delminiuma ili kaopolatinjeni slavenski Dl'mno* Što se pak tiče Omiša, srednjovjekovnalatinska vrela spominju ga kao Almissum, Olmisium ili slično, slavenskiOl'miš, od čega kasnije Omiš.9 To su razlozi zbog kojih je Steindorffodlučio potražiti neko drugo mjesto za Dukljaninovu Dalmu i to u starojDiokleji. Tamo je Steindorff utvrdio mjesto Daljam, u dolini Zete, oko desetkilometara zapadno od Titograda i mjesto Doljani, oko 2 km. istočno odDiokleje. To bi, sve po Steindorffu, dosta dobro odgovaralo granici izmeđuDolmatia inferior i Dalmatia superior i crkvenoj granici između nadbiskupijaSalone i Diokleja-Bar. Tako bi se Dalma našla prilično točno u točki gdjese sastaju četiri Dukljaninova kraljevstva: Bosna sjeverno, Raškasjeveroistočno, Dalmatia superior sjeverozapadno i Dalmatia inferiorjugoistočno, s time da se u Bosnu treba računati u skladu s tezamaNovakovića10 područje između Une, Vrbasa i Cetine. Steindorff upozoravana to da je Dukljanin prešutio tri važna događaja u povijesti Duklje. Prvise odnosi na pismo pape Grgura VII. iz 1078. u kojem papa naziva vladaraDuklje, Mihajla, kraljem i nudi mu priznanje titule kralja i dodjelu zastavesv.Petra. Drugi se odnosi na pismo pape Klementa III. iz 1089. god., kojimje na zahtjev dukljanskog kralja Bodina Bar priznat kao metropola, a treći,da je Dubrovnik najkasnije 1142. god. postao metropolijom pod koju jepripao i Bar.

Po Steindorffu je Pop Dukljanin znao da se crkvene granice u načelupoklapaju s državnima, pa mu je njegova konstrukcija Svetopelekovedržave poslužila da prikaže nadbiskupiju u Baru isto toliko starom kaosplitsko-salonitansku. Međutim, nastavlja Steindorff, da je Dukljaninu bilosamo do toga da dokaže približno poklapanje crkvene provincije Bar s

8N. a}., 302. U bilješki 108 Steindorff spominje ŠIŠIĆA1927.,, 398-399 s ovom primjedbom:Hier wurde đer Zug "Dalma" erstmals auf daš Gleis nadi Duvno rangiert. Na dva upravospomenuta mjesta Šišić objavljuje tekst Ljetopisa u latinskoj, talijanskoj, hrvatskoj redakcijii Marulićevu latinskom prijevodu hrvatskog teksta u kojem se spominje Dalma.Erstmal? Ipak je ŠIŠIĆ 1917. spomenuo jene Fabelei von der grossen Volksversammlung derKroaten aufdem Duvnofelde. (Usp. ISTI1925., 387 i već 1879. davno prije Šišića KUKULJEVIĆ1879., 15 : locus Dalma = Dimno).* Steindorff nije uzeo u obzir još jedno mišljenje, naime, da je "Dalma čista fikcija, kao štoje i Svetopelek (odnosno Budimir hrvatske verzije) izmišljeni kralj". Tako BANAŠEVIĆ1971., misli da je Dukljanin "smestio izmišljenu Dalmu (...) u neku vrstu ničije zemlje, boljereći na tačku geometrijskog preseka dveju Dalmacija".10 STEINDORFF 1985., 707, bilj. 128 tvrdi da je ocjena S. Džaje iz 1983. o Novakovićevimvelikosrpskim tendencijama u radu NOVAKOVIĆ, 100-102, nepravedna i nekorektna(unberechtigt und unfair). Jedine grješke Novakovića bile bi po Steindorffu u nespretnomnačinu pisanja i u tome da nije dobro iznio Šišićeva stajališta.

Poruka i dotacija Ljetopisa Popa Dukljar

granicama svjetovne vlasti, on bi se bio zadovoljio onim što se stvarnodogodilo u XI. stoljeću kada je Duklja postupno osvojila Zahumlje,Travuniju, Bosnu i Rašu, tako da su biskupije, nabrojene u buli KlementaIII. od 1089. god., približno odgovarale granicama države. Međutim,uskoro nakon Bodinove smrti 1108. država se raspala pa je metropolija Barizgubila politički oslonac.11 Dublji razlog konstrukcije Svetopelekovedržave bio bi po Steindorffu u tome da je Ljetopis želio istaći prednostbarske metropolije pred onom u Dubrovniku, koja je osnovana najkasnije1142. god.12, u svakom slučaju neusporedivo kasnije od barske.13

11 STEINDORFF 1985., 329.12 N. dj., 313.13 Usput se osvrćemo i na Stendorffov zanimljiv pokušaj da dokaže da je u Ljetopisuvidljivo izjednačavanje pojmova Hrvatska i Dalmacija "ili barem kao dva pojma nešto štoje teško djeljivo jedno od drugoga". Pri tome se poslužio vijestima Tome Arcidakona:Dalmatia dicebatitr olim larghis, censebatur enim cum Chroatia una prouintia odnosno Salona,quae caput erat Dalmatiae et Chroatiae (STEINDORFF 1985.), 299-300 i na arapskog geografaIdrizija koji govori o "zemljama Hrvatske, koje nose naziv Dalmacija" (STEINDORFF 1985.,306, bilj. 124)Steindorff ovi argumenti nisu uvjerljivi.Toma jasno razlikuje Hrvatsku od rimske i bizantske Dalmacije. Steindorff misli da se Tomaizražava nespretno (missOerstandlich) kada kaže da je (rimska) Dalmacija nekoć bila mnogoveća, jer se smatrala jednom provincijom zajedno s Hrvatskom. Međutim, Toma piše sastajališta srednjovjekovna pisca i hoće reći približno ovo: u rimsko doba provincijaDalmacija obuhvaćala je i današnju Hrvatsku. Zato Toma rabi imperfekt: dicebatur,censebatur. A kada opisuje srednjovjekovnu Hrvatsku, on je ekspliciran: Chroatia est regiomontuosa, a septentrione adheret Dalmacie, TOMA, 25 (Hrvatska je brdovita zemlja, koja nasjeveru graniči s Dalmacijom). Mislimo da ne bi smjelo biti dvojbe: Toma ni najmanje neosjeća Hrvatsku i Dalmaciju kao sinonime. Uostalom, ni Idrizijev opis naših primorskihgradova ne može se rabiti kao dokaz da se Hrvatsku i Dalmaciju osjećalo kao sinonime.Tako npr. kada Idrizi kaže da je "Bakar (...) prvi grad medu zemljama Hrvatske koje senazivaju Dalmacija a (proteže se) duž obale", onda on ne govori o jednoj zemlji s dvanaziva, već želi naglasiti da se oni dijelovi Hrvatske, koji se protežu duž mora nazivaju(prendono il nome di!) Dalmacija - što je, uostalom, točno.I mtitulacija u hrvatskim vladarskim ispravama i datiranje dalmatinskih privatnih ispravaiz druge polovice XI. stoljeća ukazivali bi po Steindorffu (na i. mj.) na to da je Hrvatskasinonim za Dalmaciju. Time se po Steindorffu mnogo dobiva. Naime, on se slaže s tezomKLAIĆ N. 1971., 345 i FERLUGE, iz 1978. 238 da dalmatinski gradovi nisu pripadaliHrvatskoj. Steindorff dodaje: ako bi se prihvatilo mišljenje da je pojam Dalmacije u timispravama obuhvaćao samo bizantsku temu (a ne i Hrvatsku), onda bi to bilo u suprotnostis tezom N. Klaić, Ferluge i samoga Steindorffa. Nasuprot tomu, ako su Hrvatska iDalmacija obuhvaćale isto područje, tj. ako je riječ o sinonimima, onda spomenuteintitulacije i datiranja nisu dokaz za neautentičnost tih isprava.


3. Peričić se u svom vrlo savjesno napisanom radu, objavljenom1992.god.14, svestrano pozabavio Ljetopisom. On dokazuje da je

Ipak treba uzeti u obzir cjelokupni dokumentarni materijal, koji nam stoji na raspolaganju.Iz njega je vidljivo da se i te kako pravila razlika između Hrvatske (odnoso Hrvata) s jednei Dalmacije (u smislu Bizantske Dalmacije) s druge strane. Trpimir (CD, I, 3, br. 3) iMuncimir (CD I, 22, br. 20) tituliraju se dux Croatorum, čime je njihova vlast nedvojbenoograničena samo na Hrvatsku. Papa Lav VI. potvrđujuđ zaključke drugog crkvenog sabora928.7929. god. (CD I, 37, br. 36) naređuje da treba ostati prethodno stanje po kojem suosorski, rapski i dubrovački biskup te splitski nadbiskup imali župe također i in Croatorumterra, dok se biskupska vlast Grgura proteže samo na područja in Croatorum tena. Kada je1074. god. papa odustao od podrške Krešimiru IV., on mu više ne priznaje pravo na regnumCroatiae et Dalmatiae i zato papin legat napominje (CD I, 136, br. 107) da obavlja svojefunkcije u Splitu ea tempestate qua comes Amicus regem Croatiae cepit. A kada je 1092. god.zbog Ladislavove intervencije došlo do faktičnog prestanka jedinstvenog regnum Croatieet Dalmatiae, Zadrani naglašavaju u protokolu isprave (CD I, 200, br. 161) da se ona pišetempore quo Vladislav, Pannoniorum nx, Chroatiae invandens regnum domnum Almum, šutimnepotem, in illo statuit regem. Oni žele istaći da Almoš vlada u "onom kraljevstvu", tj. uHrvatskoj, a ne i u Zadru, tj. u Dalmaciji. Ukratko, Hrvatska je jedno, a Dalmacija drugopodručje. Oni su u vrijeme Krešimira IV., Zvonimira i Stjepana Π. bili ujedinjeni u jednu državu,regnum Croatie et Dalmatiae. Vidi npr. MARGETIĆ 1980a., 219-238; ISTI 1996., 11-20. Dakle,Dalmatia se u ispravama iz doba narodnih vladara odnosi ipak na tzv. Bizantsku Dalmaciju.Steindorffova tvrdnja da smo u upravo navedenom radu iz 1980. došli do zaključka da jeKrešimir podložio sjevernodalmatinske kontinentalne gradove, iznenađuje. Naše smostajalište nakon što smo dali pregled mišljenja o tom problemu opširno obrazložili ovako:"Čini nam se da nijedno od do sada predloženih rješenja ne zadovoljava.Ne postoji nikakavdokaz da je Bizant priznao novu državnopravnu cjelinu (regnum Croatie et Dalmatiae), a nitije to čak vjerojatno. S druge strane, stvarna vlast nad nekim područjem nije dovoljan pravnirazlog da se to područje pravno ujedini pod međunarodnom priznatom vlašću. Tako dugodok se stvarna vlast međunarodno pravno ne legalizira, ona ima prizvuk nezakonitosti izato svaki stvarni vladar nekog teritorija izvanredno uporno nastoji da mu se prizna onošto je stekao. Sama činjenica držanja Dalmacije bez međunarodnog priznanja ne bi davalanikakvo pravo Petru Krešimiru da nosi naslov ujedinjenog kraljevstva. Po našem jemišljenju Petar Krešimir vladao doduše nad Krkom, dakle imao je stvarnu vlast naddijelom Dalmacije, ali daleko važnija od posjeda dijela Dalmacije bila je bar prešutnasuglasnost pape na Krešimirov program osvajanja Dalmacije i njezinog inkorporiranje uHrvatsku. Njegov naslov nije mu dao stvarnu vlast nad najvećim dijelom bizantskeDalmacije. Ipak, taj naslov kao simbol težnje ujedinjenja dalmatinskih gradova sa svojimzaleđem imao je izvanrednu budućnost. Regnum Croatie et Dalmatie kao politički pojamproizišao iz kombinacija ojačalog papinstva na široj svjetskoj pozornici i težnje hrvatskog ·"kralja da proširi svoj utjecaj na imućne obalne gradove odgovarao je na dugotrajnompovijesnom planu narodnim geopolitičkim, ekonomskim i društvenim interesima i zatoje nadživio tolike povijesne perturbacije". Nismo li dovoljno jasno istaknuli, da je Krešimirvladao samo nad Krkom i da nije imao stvarnu vlast nad najvećim dijelom bizantskeDalmacije? A ipak Steindorff tvrdi da je po našem mišljenju Krešimir Festlandsstadte (tj.Zadar, Trogir, Split) untenoorfen (?) pa tu našu navodnu tvrdnju Mit (..Jflir verfehlt. - Sklonismo vjerovati da je riječ o nedovoljno pozornom čitanju našeg rada."Vidibilj. 2.

Poruka i datacija Ljetopisa Popa Dukljanina 97

dukljansko-barska nadbiskupija obnovljena 1177.-1179. god.13 odlukompape Aleksandra III. i da je upravo u povodu toga važnog događaja GrgurBarski napisao Ljetopis koji je trebao dokazati prava Duklje i Bara nametropoliju, ugašenu 1167.-1168. odlukom istoga pape.16 Za nadbiskupaobnovljene metropolije imenovan je Grgur Barski, koji je morao zbog svoganeprijateljstva prema Nemanji i želje za obnovom dukljanske države otići izBara i skloniti se najprije u Dubrovniku, odakle je konačno došao u Zadar,svoje rodno mjesto, gdje je i umro možda oko 1198. god.17 Tako Periać.

15 N. dj., 234." N. dj., 176.17 BUDAK 1994., osvrnuo se na Peričićevu knjigu i prigovorio da se autor "nekritičkipriklanja mišljenjima poput onog D. Mandića o postojanju stare hrvatske kronike iz 8.stoljeća (91)". Primjedba nije na mjestu. Peričić navodi Mandićevo mišljenje, ali se ni izčega ne može izvesti zaključak da bi se on s tim Mandićevim mišljenjem složio. Upravoobratno, sve upućuje na to da je Peričić, uz ostalo, savjesno napomenuo da u literaturipostoji i takvo mišljenje. Peričić piše: "Spomenut ćemo još i to da je prema D. Mandiću uisto djelo (tj. Ljetopis: L.M.) ušla i stara hrvatska kronika iz VIII. stoljeća itd." (PERIČIĆ,91). Ne smatramo, usto, korektnom stilizaciju Budakove zamjerke ("nekritički se priklanjamišljenjima poput ovog...") jer iz nje proizlazi kao da je Peričić više puta prihvatio raznanekritična mišljenja. Takvu Peričićevu "sklonost" nekritičkim mišljenjima trebalo bidokazati - a jedini primjer koji Budak navodi govori protiv ovakve uopćene ocjenePeričićeva rada. U svakom slučaju smatramo da je pri spomenu Peričićeva djela trebaloupozoriti na osnovnu tezu koju ovaj zastupa, tj. da je pisac Ljetopisa upravo Grgur Barski.Ona je vrlo savjesno i temeljito obrađena - zapravo ozbiljnije po prvi puta u literaturi, jersu to dosad autori samo nabacili ili naslutili. Uz autore, koje navodi Peričić (V. Klaić,Valentini, Sakač, Radojać, Čubelić), 130-136 treba dodati i Steindorffa, koji također dopuštada je Grgur pisac Ljetopisa, ali se ni on ne upušta u raščlambe. Tkogod se upusti u ocjenuPeričićeva rada mora spomenuti njegovu osnovnu tezu i zauzeti stajalište o njegovimargumentima. Budak tvrdi da Ljetopis želi opravdati vlast dukljansko-zetskih vladara nadsusjednim sklavirajama i gradovima do koje je došlo u drugoj polovici XI. stoljeća kada jeknez Mihajlo uz pomoć pape Grgura VII. okrunjen za kralja zavladavši susjednimsklavinijama. "Barski svećenik" napisao je svoje djelo "sredinom idućeg stoljeća", daklesredinom ΧΠ. stoljeća. Pri tome se Budak poziva na Steindorffa, ali Steindorffovo jetumačenje posve drukčije. Dakako, da se iz kratkog Budakova osvrta ne može saznati nakojim argumentima on temelji svoju tezu ("opravdanje vlasti dukljanskih vladara u XI.stoljeću") pa i diskusija o tim argumentima nije moguća. Dodajmo da Budak opetovanorabi termin "Barski rodoslov" (str. 130-131) umjesto u hrvatskoj historiografiji uobičajenognaziva Ljetopis Popa Dukljanina. Ne vidimo nikakve potrebe da se u hrvatskuhistoriografiju uvodi taj termin, koji je pokušao, ali bez uspjeha, naturiti RADOJČIČ uprikazu Šišićeva djela u Slavia VIII, 1929, 170, kojeg je, doduše, prihvatio npr. iKOVAČEVIČ, 423. Koliko je nama poznato od Crnčića (1874.) do Peričića (1991.) iGOLDSTEINA, svi hrvatski autori služe se nazivom Ljetopis.


II.

1. Zaključne riječi Ljetopisa (gl. XVII)Naše analize započet ćemo razmatranjem pitanja datacije nastanka

Ljetopisa prema njegovim zaključnim riječima (glava XLVII):'8 "Nakontoga knez Radoslav ode caru Emanuelu koji ga je dobrostivo primio i daomu na vladanje i upravljanje cijelu zemlju (u onom opsegu) kako ju jedržao njegov otac. Kada se nakon toga knez Radoslav vratio od cara, počeoje vladati i upravljati zemljom zajedno sa svojom braćom. Nakon togapodigli su se neki zli ljudi, koji su od davnine bili neprijatelji i odmetnulise od njega i doveli Dešu, Uroševa sina, te mu dali Zetu i Travunju.Radpslavu i njegovoj braći ostala je primorska oblast i grad Kotor doSkadra. Oni su se i dalje uporno borili i ratovali protiv Uroševa sina i protivostalih neprijatelja da bi zemlju, koja se od njih odmetnula, mogli ponovnosteći, a onu kojom su vladali, muški obraniti".

Goldstein se složio sa stajalištem M. Sufflaya da je na teritoriju Crvene Hrvatske moglopod srpskom vlašću biti elemenata jednakih onima sjevernije hrvatske sfere (30-31).Goldstein ne vjeruje u Dukljaninovu priču o Tomislavu i slaže se s Mošinom da se podAtilom na tom mjestu Ljetopisa vjerojatno misli na Arpada (286); skeptičan je prema krunidbiTomislava na koju bi po nekima podsjećala krunidba Svetopelega-Budimira, za koju mnogimisle da je bila na Duvanjskom polju, a neki (Barada - N. Maić) kod Omiša (299-300).Posve drugim smjerom krenuo je u svojim istraživanjima D. Mandić u svojimmnogobrojnim radovima, objavljenim pedesetih i šezdesetih godina. Njegove su osnovneteze ovo: u najstarijem hrvatskom djelu, zvanom Methodios, pisalo je da su Hrvati naDuvanjskom saboru 753. god. svoju državu razdijelili na tri dijela. Crvenu (Južnu), Bijelu(Zapadna) Hrvatsku i Zagorje. Prema staroj kronici iz VDI. stoljeća Hrvati su naselili svezemlje od Vinodola do današnje Valone. Neki hrvatski glagoljaš napisao je na poticajprvoga dukljanskog kralja Mihajla I. između god. 1074. i 1081. djelo Kraljevstvo Hrvata.Naime, Mihajlo I. nakon smrti kralja Petra Krešimira IV. rascijepio je jedinstvenu državuHrvata i osnovao novo hrvatsko kraljevstvo u Duklji. Oko 1148.-1153. neki barski svećeniknapisao je svoj Ljetopis u koji je, uz ostalo, ubacio i djelo Kraljevstvo Hrva ta .Vidi osobitonjegove radove: MANDIĆ 1957.; MANDIĆ 1957a.; MANDIĆ 1957b.; MANDIĆ 1963,osobito 58-60 (Zakarpatski Hrvati bili su izgrađen državni narod još od 6. stoljeća poKristu); 88-89 (Svjedočanstvo spisa Methodios god. 753); 145-193 (pretisak rada Hrv. saboritd.), 226-254 (Neispravne tvrdnje Konstantina Porfirogeneta o povijesti Južnih Slavena)255-283 (Gesta regum kao gore i osnutak dubrovačke nadbiskupije); 368-375 (Hrvatstvosredovječne Duklje); 443-469 (Kraljevstvo Hrvata i Ljetopis Popa Dukljanina).Naša je koncepcija argumentirana u ovome radu posve drukčija pa nismo smatralipotrebnim pobijati njegove teze.Od ostalih novijih autora spomenimo one za koje smatramo da su korisni i inspirativni:MATANIĆ, GOGALA-DOMINIS, DINIĆ, FORETIĆ 1969., HADŽIJAHIĆ, FORETIĆ1982a., i osobito dva rada iz 1988. god. tj. LESNY, i KOVAĆIĆ, 11-39.18 Služimo se latinskim tekstom prema ŠIŠIĆ 1928., Letopis popa Dukljanina, Beograd,1928., 292-416 i MOŠIN 1950., 39-105. Koristili smo se ujedno i napomenamaMIJUŠKOVIĆA te fotografijama najstarijeg sačuvanog rukopisa Vat. 6958, na str. 123-169

Poruka i dotacija Ljetopisa Popa Dukljanina 99

Ove zaključne riječi Ljetopisa pisane su dakle nakon stupanja nacarsko prijestolje Emanuela Komnena (8.IV.1143.). One su ispunjenevelikim poštivanjem prema Emanuelu. Inzistira se na tome da je Radoslavišao caru, čime se priznaje da je jedino car, kao suveren, ovlaštenraspolagati Dukljom. Tek nakon što je Radoslav od cara dobio Duklju naupravljanje, on preuzima vlast.

Zaključne riječi govore o srpskom velikom županu Desi, kojega jeEmanuel (o. 1163. god.)19 zbog sumnje na povezanost s Ugrima uhvatio iodveo u Konstantinopol. Deša se spominje kao neprijatelj Radoslava,dakle, ujedno i cara, koji je Radoslava postavio za vladara Zete i Travunje.On je poimence naveden upravo zato što više nije u milosti Emanuela' Toznači da je Ljetopis pisan nakon 1163. god. Iz tih se zaključnih riječi nemože još točnije datirati nastanak Ljetopisa.

Ovdje je nužno dodati još nešto. Ljetopis završava kraticom "etc", iz čegabi onda slijedilo da "Ljetopis nije završen"20 i da se iz zaključnih riječi Ljetopisane može zaključivati na vrijeme kada je pisan. Banašević pretpostavlja21 daje taj "etc." dodao neki od prepisivača, koji je mislio da je Ljetopis nedovršeni složio se sa Šišićem22 da nema opravdana razloga tekst Ljetopisa zamišljatikao "krnj ili nepotpun". Želimo naglasiti da se slažemo sa Šišićem iBanaševićem premda je Šišić pri svom objašnjenju učinio grješku, tvrdeći datoga "etc." nema u sačuvanom rukopisu Vat. Lat. 6958.

Kako je dakle tekst u cijelosti priopćen u sačuvanom rukopisu,smatramo da se iz zaključnih riječi može zaključiti da je Ljetopis pisan udoba cara Emanuela, nakon 1163. god. Točniju dataciju treba pronaćianalizom teksta kao cjeline.

2. Croatia Alba i Croatia RubeaLjetopis ih spominje tek u svojem devetom poglavlju, U prethodnim

poglavljima govori se o dolasku Gota u Dalmaciju pod vodstvom Ostrojla;o Slavenima, koje je naselio njegov unuk Silimir; o Bugarima koji su došliza Silimirova sina Bladina. U njegovo doba već su se Goti najuže povezalisa Slavenima pa ih Ljetopis već naziva Gothi qui et Sclavi. Oni su se ujednouvelike približili i Bugarima, zato što su oba naroda imala isti jezik i bilajoš nekrštena. Tek nakon Bladinova sina, zatim daljnja četiri neimenovanakralja i Zvanimira dolazi na čelo države Svetopelek. koji je, sve poLjetopisu, pomoću učenoga Konstantina dao pokrstiti narod svoje države.On je svoju državu organizirao tako da ju je razdijelio na četiri dijela,kojima su upravljali banovi:

19 CINAM, 214.20 MIJUŠKOVIĆ, 57.21 BANAŠEVIĆ, 271.22 ŠIŠIĆ 1928., 83.


1) Maritimaa) Croatia Alba odnosno Dalmatia inferior, od Vinodola do mjesta Dalma;b) Croatia Rubea, odnosno Dalmatia superior od mjesta Dalme do grada Drača;

2) Transmontana (Sumbra ili Surbia)a) Bosna, na zapadu,b) Rassa, na istoku.

Croatia, Croatia Alba i Croatia Rubea spominju se i u nekim idućimpoglavljima Ljetopisa:

- u glavi XV. Croatia Alba diže bunu protiv jednoga Svetopelekovapotomka;

- u glavi XX. tj. u desetom (!) koljenu nakon Svetopeleka, za kraljaKrepimira (Crepimerus) Alamani su osvojili Istru i počeli ulaziti u Hrvatsku(Croatia};

- u glavi XXII, u doba Krepimirova unuka kralja Radoslava, pobuniose banus Croatiae Albae;

- u glavi XXVIII. po smrti Radosavljena praunuka (Bd/e-Pavlimira)koji je vladao samo Travunjom rodila je njegova udovica sina Tješimira,koji je, odrastavši, dobio za ženu kćerku Cidomira, bana de Croatia i kojije imao dva sina, Prelimira i Krešimira. Tješimir je odraslog Krešimiraposlao svome tastu, koji je vladao u Bijeloj Hrvatskoj (Croatiam Albamdominabatur) i dao mu nalog da krene protiv bana Bosne. Sam je Tješimirs drugim sinom napao bana Prevalitanije pa su tom prigodom poginuli iTješimir i ban. Prelimir je osvojio cijelu Crvenu Hrvatsku (totam

Croatiam Rubeam) i tamo se dao okruniti za kralja;- u idućoj, XXIX. glavi, priča se kako je u prethodnoj glavi spomenuti

Krešimir navalio na zapadne dijelove Bosne. Ban Bosne pobjegao je uUgarsku, a Krešimir zavladao cijelom Bosnom. On je po smrti svoga djedapo majci zavladao Bijelom Hrvatskom (dominavit Croatiam Albam);

- u glavi XXX. govori se o tome kako je Prelimir razdijelio svojudržavu na četiri dijela: Zetu, Travunju, Zahumlje i Podgorje. Ni ovdje nikasnije više se ne spominje Crvena Hrvatska;

- u idućoj, XXXI. glavi, pisac se vraća Krešimiru. Ovaj je imao sinaStjepana koji je držao Croatiam Albam et Bosnam, a nakon njega oni suuvijek vladali u Hrvatskoj (et post eum semper regnaverunt in Croatia).Ovimriječima oprašta se Ljetopis s Bijelom Hrvatskom, slično kao što je uprethodnom poglavlju zadnji puta spomenuo Crvenu Hrvatsku.

Hrvatska se spominje samo u središnjem dijelu Ljetopisa, nakon Gota,a prije travunjske dinastije. Prvi dio mogli bismo nazvan' Libellus Gothorumu užem smislu. On obuhvaća oko 10% cjelokupnog teksta Ljetopisa, a diokoji slijedi i u kojem se spominje Hrvatska obuhvaća oko 40% teksta. Utome dijelu spominje se Croatia Alba 9 puta (6 puta pod punim nazivom,a 3 puta samo kao Croatia). Croatia Rubea spominje se dva puta.


Nasuprot takvom, razmjerno bogatom spominjanju Hrvatske,"Srbija" se spominje izvanredno rijetko: u glavi IX. jedanput pod nazivomSumbra, drugi put kao Surbia i u glavi XIV. kao Sumbra. Nakon togaSumbra-Surbia se više nikada ne spominje.

Vrijedi napomenuti još nešto: ban se izričito spominje u Bosni 4 puta,u Bijeloj Hrvatskoj 2 puta, u Prevalitaniji (!) jedanput, ali nikada u Raši.Čak se u glavi XXXVIII. opetovano izričito razlikuju ban Bosne, županRaše i vladar Huma.

Vrijedi napomenuti i to, da se u uvodnom dijelu Ljetopisa (u LibellusGothorum u užem smislu riječi) opisuju granice gotske države u vrijemeOstrojlova sina (i unuka) ovako: de Valdevino usque od Poloniam tam maritimasquam transmontanas regiones - dakle, opetuju se glavne značajke opsega mnogokasnije Svetopelekove države: Vinodol, dračka oblast, Primorje, Zagorje, alise ne spominje ni Croatia Alba ni Croatia Rubea. Dakle, izvor iz kojeg je pisacpreuzeo ideju o Svetopelekovoj državi nije sadržavao dva imena Maritima iCroatia, (a čak tri ako dodamo i Dalmaciju).

U prvom dijelu spominju se Gothi, Sclavi, Gothi qui et Sclavi, Vulgari,Dalmatini, Christiani; u drugom dijelu Bulgarini, Graeci, Sclavi, Ungarini(Ungari), Romani, Saraceni, Latini; u trećem dijelu Ungari, Bulgari (Bulgarini),Graeci, Rassani - ali nijednom prigodom Croati! Za pisca Ljetopisa CroatiaAlba i Croatia Rubea su naprosto države unutar Svetopelekove"konfederacije". Za sjevernu državu, Croatia Alba, to je bez daljnjega očito,jer ona ima svoj samostalni razvoj, počevši od ranog podizanja bune(rebellavit Croatia Alba) pa sve do Krešimira i njegova sina Stjepana. Što sepak tiče Croatia Rubea, ona se, kao što je već rečeno, spominje samo dvaputa, a za njezin se teritorij pojavljuje kojiput i naziv Praevalitania. Čak seu glavi XXVII. govori o banu Prevalitanije, banu Bijele Hrvatske i banuBosne. To je osobito važno jer je ban po koncepciji pisca Ljetopisa na čelupojedinoga "konfederalnog" dijela Svetopelekova kraljevstva. Dakle,Croatia Rubea Ljetopisa je po opsegu zapravo kasnorimska Praevalitania.Kako je, dakle, došao pisac Ljetopisa na ideju da uz naziv Prevalitanijauporabi i naziv Crvena Hrvatska? Naziv Prevalitanija nije se već odavnokoristio u doba pisanja Ljetopisa pa je njime pisac samo dokazivao svojunačitanost. S druge strane, ni Croatia Rubea ne javlja se u Ljetopisunijedanput nakon što taj naziv pisac napusti u XXVIII. poglavlju. Već uXXX. poglavlju Ljetopis nabraja Zetu, Travunju, Zahumlje i Podgorju, a i kasniječesto spominje Zetu, Travunju i neke druge teritorije, u kojima možemo lakoprepoznati dijelove današnje Crne Gore. Ali pisac Ljetopisa sigurno nijenaprosto izmislio državni pojam Croatia Rubea i tim nazivom to područje naneki način povezao s Croatia Alba. Po njemu su oba obalna područja Croatia.Ta je ideja morala imati nekakav oslonac u predodžbama pisca Ljetopisai njegovih čitatelja, inače je ne bi koristio.


3. Hrvati u DukljiHrvate u Duklji u XI. stoljeću spominju samo dva bizantska pisca,

Skiličin Nastavljač i Nicefor Brijenije. Oba su pisca pisala koncem XI. ipočetkom XII. stoljeća,23 dakle mogu se smatrati suvremenicima događajaiz druge polovice XI. stoljeća, što ih opisuju.

Prema tekstu Skiličina Nastavljača i dopunama uz taj tekst oko 1072./1073."narod Srba, koje i Hrvatima zovu (το των Σερβων έθνος ους κοα Ηροβαταςκαλούσα) krene podjarmiti (καταδουλωσομενον) Bugarsku O..)"24 pa subugarski uglednici zamolili "Mihajla, koji je bio vladar (αρχηγον οντά) u tovrijeme spomenutih Hrvata (τηνικαυτα τ(Πν εφημενων Ηροβατων) sa sjedištemu Kotoru i Prapratu (rrjv οικηοαν τε εν Δεκατεροις κοα Πραπρατοις ποιουμενον)i držao ne mali teritorij"25 da im pošalje svoga sina, kojega bi oni proglasili caremBugarske. Mihajlo se odazvao i poslao sina Konstantina, zvanog Bodin s 300vojnika. Bugarski uglednici proglasili su ga na to carem i nazvali ga Petar.Bizantske vojne jedinice napale su "Srbe" i bile teško poražene. Nakon togajedan dio bugarske vojske pod Bodinom krene prema Nišu, dok se drugi diopod Petrilom "koji je bio prvi kod Bodina" usmjerio prema Kastoriji i putemosvojio Ohrid. Kod Kastorije oni dozive težak poraz a zarobljen je čak i onajkomandant koji je bio "u Hrvata do Petrila" (τον μετά τον Πετριλον ενΗροβατοιςτετατμενον). Sam Petrilo uspio je pobjeći svome gospodaru Mihajlu.

Približno u isto vrijeme treba datirati i vijesti Nicefora Brijenija. Onjavlja da su oko 1072. god. Slaveni pljačkali Bugarsku te da su se Hrvati iDukljani odmetnuli i pustošili cijeli Ilirik (Ηωροβατοι και Διοκλειςαποσταντες άπαν το Ιλλυρικον διετιθουν).26 Zbog toga je car Mihajlo VII.Duka postavio za namjesnika Dračke teme piščeva djeda, koji ubrzo, oko1074. god., krene "protiv Dukljana i Hrvata" (κατά Διοκλεων καιΗωροβατων), pobijedi ih i vrati se u Drač.27

Tko su ti Hrvati?Zemljopisno gledano jedva da bi o tome trebalo dvojiti. "Srbe-

Hrvate" Skiličeva Nastavljača treba smjestiti u današnju Crnu Goru jer jesjedište njihova vladara Mihajla u Kotoru i Prapratni (između Ulcinja iBara). "Hrvate-Dukljane" Nicefora Brijenija također je lako identificirati.Oni pljačkaju Ilirik, tj. prema objašnjenju samoga Nicefora šire područjeu kojem je glavni grad Drač.

23 Vidi VIZ m, Beograd, 1969., 173 i 235. Uvodne napomene i komentare napisao B.RADOJČIC. Doduše i Ivan Zonara piše o 'Hrvatima koje neki nazivaju i Srbima" (III, 713;usp. VIZ ΙΠ, 255)., ali on samo skraćeno prenosi vijesti Skiličina Nastavljača pa se ne možeuzeti kao samostalni izvor.24 Misli se na bizantsku temu Bugarsku.25 Tekst dopuna u: PROKIĆ, 37. Vidi i SKILIČIN NASTAVLJAČ, 714 i d.26 NICEFOR, 100.27 N. dj., 103.

Poruka i dotacija Ljetopisa Popa Dukljanina

Ali, zašto Skiličin Nastavljač "identificira" Srbe i Hrvate, kad je inačebizantskim piscima bila vrlo dobro poznata razlika između Srbije iHrvatske? Naime, Skiličin je Nastavljač vrlo dobro poznavao Skiličin tekstu kojemu se poslije pobjede cara Bazilija II. nad Samujlom dva brata, kojivladaju Hrvatskom, pokoravaju caru, a osim rijetkih izuzetaka, svi autoris pravom u toj braći vide Krešimira III. i Gojslava koji su u to doba vladalihrvatskom državom.28 Njezin je teritorij prema pouzdanim zemljopisnimvijestima iz Konstantina Porfirogeneta obuhvaćao područje odPlominskog kanala na sjeveru do rijeke Cetine na jugu. Na takvuHrvatsku, koja je kasnije opetovano obuhvaćala i Neretljansko područje,nije mogao misliti Skiličin Nastavljač. Isto tako nije ni Nicefor Brijenijemogao misliti na takvu Hrvatsku, od Plomina do Cetine, kada je pisao dasu se Hrvati i Dukljani oko 1074. god. odmetnuli od Bizanta. Uostalom,Nicefor priča o nedvojbeno lokalnoj akciji piščeva djeda u kojoj su tamošnjiseljaci sa sjekirama očistili klance i proširili putove i tako omogućilibizantskom vojskovođi pobjedu. Takav način napredovanja premaneprijateljima "Dukljanima i Hrvatima" i njihovom taboru zamisliv jesamo kao lokalna intervencija i tako ga je i shvatio i opisao pisac.

Analizirajmo malo pobliže vijesti o tim dukljanskim Hrvatima uSkiličeva Nastavljača.

Pozornost izaziva onaj zamjenik Petrila "u Hrvata". Pod Hrvatimase ovdje misli na četu, ili barem dio čete, koju je vodio Bodinov komandantPetrilo. Ako je Mihajlo bio na čelu "u to vrijeme spomenutih Hrvata", ondasmatramo da ono što je zabilježeno u Skiličina Nastavljača (s dopunama)što se dosad nije uspjelo objasniti na zadovoljavajući način, tj. "Srbi, kojezovu i Hrvatima" i nije tako misteriozno i u protivnosti sa činjenicom dasu bizantski pisci uvijek vrlo dobro razlikovali Srbe i Hrvate. Naime, tekstželi reći ovo: "oni Srbi, koje se naziva Hrvatima napali su bizantsku temuBugarsku", ili, drugim riječima: Mihajlo je imao pod sobom vojsku,sastavljenu i od Hrvata i od Srba.

Slično treba tumačiti i odlomak Nicefora Brijenija: vojska koja sesastojala od hrvatskih i dukljanskih snaga pljačkala je područje oko Drača.

Ovo objašnjenje otvara nova pitanja: otkud hrvatske čete sedamdesetihgodina XLstoljeca u Duklji; zašto su one zajedno sa srpskim četama pomagaleustanicima u bizantskoj temi Bugarskoj i s Dukljanima napadale dračku temui zašto jedino u to vrijeme, ni prije ni kasnije, dolazi do neobične sintagme"oni Srbi, koje nazivaju i Hrvatima"?29 Da bismo to pokušali objasniti,nužno je ukratko prikazati opću situaciju u Bizantu početkom

28 SKILICA, 365. Vidi i Zonara III, 567. Tekst Skilice vidi i u Doc. 432, br. 212.29 Zonara, prepisujući iz Skiličina Nastavljača rabi obratnu sintagmu: "Hrvati, koje nekizovu i Srbima". Vidi bilj. 23.


sedamdesetih godina XI. stoljeća i neke događaje u Hrvatskoj u istovrijeme.4. Opća situacija u Bizantu početkom sedamdesetih godina XI. stoljeća

Još u prvoj četvtrini XI. stoljeća Bizant je vodeća svjetska velesila. Ali,pojava Normana na jugu Italije i Seldžučkih Turaka na istočnim granicamacarstva uz primjetno gospodarsko opadanje Bizanta bitno su oslabilinjegov položaj. Robert Guiscard otpočeo je opsadom Barija 1068. god. ikonačno ga osvojio 16.IV.1071. Nakon što je Robert osvojio početkom 1072.Palermo, Bizant više nije imao što tražiti u Italiji.

Na istoku se car Roman Diogen pokušao suprotstaviti Turcima, alije 28.VIII.1071. doživio težak poraz kod Manzikerta. Time je cijela MalaAzija otvorena za napade i pljačke turskih četa i bizantskih plaćenika.Osobito je karakteristična uloga normanskog plaćenika Roussella -komandanta normanskih četa u službi Bizanta. On se 1073. god. odmetnuoi pljačkao po Maloj Aziji. Novi car Mihajlo VII. Duka morao je zatražitipomoć od Turaka, koji su Roussella ulovili i izručili caru. Ali, Roussell jeuspio platiti otkupninu i ponovno zaprijetiti Bizantu, sve dok ga konačnonije pobijedio budući car Aleksije Komnen - ali i opet uz pomoć Turaka.x

5. Hrvatska početkom sedamdesetih godina XI. stoljećaNa Cresu se 1070. god. pjevaju u crkvi pohvale (laudes) u čast

bizantskoga cara i (hrvatskoga) kralja31 a u nekim verzijama ispravadatiranih u vrijeme od 1.ΙΧ. do 31.ΧΙΙ.1070. nalazimo uz cara RomanaDiogena (imperante Romana tertio)32 i kralja Krešimira, također i banaZvonimira. Podrobna je raščlamba što smo je sproveli na drugom mjestu33

pokazala da su spomenute verzije sastavljene najvjerojatnije već u dobakralja Zvonimira i da prethodni tekst, sastavljen u doba Krešimira (ali seni taj pretpostavljeni tekst bez Zvonimira ne može smatrati izvornim!) nijejoš sadržavao Zvonimira. I iz upisa u Kartular samostana sv. Marije iz1073. god.34 (bez obzira na to da se ni taj ne može smatrati izvornomispravom) proizlazi da je regnante Cresimiro Chroatiae, bano Suinimiro nekiVećeneg darovao sve svoje nekretnine i pokretnine samostanu sv. Marije.Bizantski se car više ne spominje, a Krešimiru je kao visoki državnifunkcionar pridodan i ban Zvonimir. Isprava od 8. VII. 1071. kojomKrešimir određuje granice rapske biskupije nedvojbeno je krivotvorina, alisu indikcija i godina točne, Krešimir ima uglavnom točnu titulu (rex

30 Osnovne podatke o tome vidi u BRĆHIER, 233 i d. s vrelima i literaturom.31 BADURINA, 201-205.32 CD 1,116-117, br. 85 = Doc. 81-84, br. 61; 119-120, br. 86 i 87 = Doc. 84-85, br. 62; 121, br.88 = Doc. 85-86, br. 63.33 MARGETIĆ 1995., 1995,147-181.34 CD Γ, 132, br. 99 = Doc. 95, br. 74. , :

'.

Poruka i datacija Ljetopisa Popa Dukljamna

Dalmatinorurn et Chroatorum)35, a umjesto bizantskog cara u protokolu stojitempore damini Alexandri pape. Isprava je krivotvorena, čini se, koncem XII.stoljeća a podaci iz protokola ukazuju na dobru informiranost njezinasatavljača. Konačno, kada Krešimir IV. potvrđuje ispravu o osnivanjusamostana sv. Petra na Rabu,36 upis o tome u kodeksu rapske biskupijebilježi tu potvrdu kralja (Cressimirus rex) pod datumom 16. V. 1070., ali bezspomena bizantskog cara - za razliku od fundacijske isprave iz 1060.god.u kojoj je u protokolu spomenut car (Izak) Komnen i kralj Petar(Krešimir).37 Ni ta isprava nije autentična. Svi ti podaci, ma koliko bilinesigurni svaki za sebe, govore u prilog više nego vjerojatnom zaključku:približno do 1070. god. u Hrvatskoj se priznaje suverenitet Bizanta, a njojvlada Petar Krešimir IV.; između 1070. i 1073. god. nestaje bizantske vlasti,a uz Krešimira se pojavljuje ban Zvonimir. Raščlambe koje smo sproveliu radu iz 1987. dovele su nas do uvjerenja da je Zvonimir nametnutKrešimiru "prije 1. rujna 1071. god."38

Svi navedeni podaci govore u prilog tezi da 1070. god. Krešimir jošuvijek sjedi čvrsto na prijestolju i da ponovno priznaje bizantskisuverenitet. Nije nemoguće da podaci iz krivotvorene isprave iz 1071. god.o granicama rapske biskupije odražavaju teškoće u kojima se našaoKrešimir, koji u protokolu te isprave ne spominje bizantskog cara, većumjesto njega papu. Isprave iz fonda samostana sv. Krševana iz 1070. god.u starijoj verziji (prema našem mišljenju) još ne spominju bana Zvonimira,za razliku (po nama) novije verzije s banom Zvonimirom u protokolu.Reklo bi se da je približno 1071./2. god. odlučujuće vrijeme u kojem se gasi

realna vlast Krešimira.Ova se kronologija vrlo dobro uklapa u katastrofalnu situaciju u kojoj

se u to doba našao Bizant sedamdesetih godina XI. stoljeća, osobito nakonporaza kod Manzikerta. Bugarski ustanak oko 1072./3. potpomognuthrvatskim četama i Mihajlovim Srbima nije prema tome ništa drugo negorezultanta dviju konvergentnih pravaca: s jedne strane urušavanjebizantske vlasti na Balkanu, a s druge strane nova situacija u Hrvatskoj ukojoj prevladavaju antibizantske snage pod Zvonimirom, po svemu se činiusko povezanim s ostalim političkim snagama na širem područjujugoistočne Europe, koje su se nadale da će se okoristiti naglim slabljenjemBizanta. Međutim, te su antibizantske snage bile međusobnosuprotstavljene (npr. dvije strane u Ugarskoj, papa, Robert Guiscard,

K CD I, 123, br. 91 = Doc. 87, br. 67. "Uglavnom" zato što se Krešimira naziva mDalmatinorum et Chroatorum tj. umjesto da Chroatorum bude na prvom mjestu.36 CD 1,114, br, 83 = Doc. 80, br. 59.37 CD I, 89, br. 63 = Doc. 56, br. 41. Potankosti u MARGETIĆ 1987., 113.311 MARGETIĆ 1987., 116.


6. Honijat i Cinam o Hrvatskoj i Duklji u drugoj polovici XII. stoljećaa) Niceta Honijat,46 pišući početkom XIII. stoljeća, javlja da je raški

veliki župan Nemanja u borbi za vlast sa svojom rodbinom pobijedio inakon toga krenuo na osvajanje . Nemanja Ηορβατιαν υπόκειται (και)προς εαυτόν επισπαται τω"ν Κατταρων την κυριότητα tj. napada4

Hrvatsku i prisvaja vlast nad Kotorom.OL·--· >·- "- · ' · - napada

ivdje rije, .v..v,,«4iu uds u Duklji"), Hauptmann50 smatra da je u

Mihajlovoj državi u Duklji vodeće pleme bilo Hrvati, a u pokrajini RaškojSrbi. Nasuprot tome, Jireček,51 Kovačević52 i Kalić53 misle da je riječ o"pravoj" Hrvatskoj. Kalić tvrdi da je tekst posve jasan, jer Honijat rabi dvaglagola, jedan za Hrvatsku, drugi za Kotor i dcdajer'Ovaj tekst ne pružamaterijal za zaključak da je Kotor spadao u Hrvatsku; on mu protivreči".Argument nije dovoljno uvjerljiv. Honijat rabi dva glagola zato da binaglasio razliku u posljedicama Nemanjina prodora do mora. Nemanja jepodjarmio Hrvatsku, tj. njoj je u cijelosti nametnuo svoju vlast i zbaciopostojeću, dok je u Kotoru ostala dotadanja gradska vlast, ali je onapriznala Nemanjin suverenitet. Ne vidimo proturječnost. Usto,podjarmljivanje Hrvatske najprirodnije je tumačiti upravo onako kako gaje Honijat stilizirao i napisao. U protivnome treba objašnjavati da jeHonijat doduše napisao da je Nemanja podjarmio Hrvatsku, ali da je pritome mislio samo jedan njezin mali dio. Zato Kovačević pomalo "pomaže"svojoj tezi i prevodi da je Nemanja "počeo osvajati Hrvatsku", ali nejasnoćei dalje ostaju. Sve teškoće nestaju ako se tekst shvaća, kako je i napisan:Nemanja doista "podjarmljuje Hrvatsku" tj. u ovome kontekstu Duklju.

b) Cinam u jednome od svojih za Hrvatsku osobito važnihodlomaka,54 koji se može s vrlo velikom vjerojatnošću datirati s 1165. god.,javlja da je bizantski vojskovođa Ivan Duka prošao kroz Srbiju i u brzompohodu preuzeo u ime Emanuela najveći dio (το πλέον) Dalmacije. Cinam

45 Naši autori pogrješno misle da je legendu pisao antimletački rapski biskup Juraj Koštica.To je velika grješka, na koju je upozorio PRAGA 1931.46 HONIJAT.47 N. dj., 206. /'«RADOJČIĆ, 11.49 ŠIŠIĆ 1928., 169.30 HAUPTMANN 1931., 23. U kasnijim je radovima Hauptmann promijenio mišljenje.51 JIREČEK- RADONIĆ, 1952, 149.53 KOVAČEVIĆ, 300.

** KALIČ u: VI2 IV, 146. Tamo i ostala literatura i diskusija o raznim stajalištima.54 CINAM, 248-249.

Poruka i datacija Ljetopisa Popa Dukljanina 10У

nabraja Trogir, Šibenik, Split, pleme Kačića pa "slavni grad Diokleju kojije sagradio car Romeja Dioklecijan" (Διοκλεια τε πολις περιφανής, ηνΔιοκλητιανος ο Ρωμαίων εδειματο αυτοκράτωρ ), Skradin,55 Ostrovicu,Solin i ostale gradove u Dalmaciji - ukupno njih 57.

"Grad Dioklia" kod nekih autora izaziva teškoće pri interpretiranju.Tako Ferluga56 prigovara da je Diokleja oblast a ne grad, i da je upala uopis zauzetih gradova koji se sve bez izuzetaka nalaze u centralnojDalmaciji i da bi zbog toga bilo vjerojatnije da je riječ o Klisu. Doduše,nastavlja Ferluga, u izvornoj ispravi iz 1166. god. spominje se dux Dalmacieatque Dioclie.57 "Kinamova je vest stvarno teško razjašnjiva, ukoliko seodnosi na Duklju", ali je ipak "oko 1166. god. jedan deo, verovatno vrlomalen bio u vizantijskim rukama" pa je "možda zbrka nastala već kodsamog Kinama". Kalić dodaje58 da "u najstarijem rukopisu Kinamovadela" umjesto Diokleia stoji kleiV te "pa se moraju revidirati i mišljenjakoja su počivala na ovoj vesti".

Dakako, da okolnost što najstariji Cinamov rukopis ima kleiV te nijedokaz u prilog shvaćanju da je ovdje riječ o Klisu. Doista bi bilo neobičnoda Cinam za Klis (!?) daje podatak da ga je sagradio Dioklecijan, kad seinače u bezbroj vijesti od antike do kasnoga srednjeg vijeka upornopovezuju Dioklija i Dioklecijan. To je u literaturi opetovano i vrlo iscrpnoobrazloženo59 pa se na tome ne treba zadržavati. Dovoljno je upozoriti naTomu Arcidakona koji je, po mnogome se čini, crpio neke svoje podatkeiz istih vrela kao i pisac Ljetopisa. Toma kaže da je Dioklecijan(Dioclicianus) blizu (Skadarskog) jezera quoddam civitatem fecit construi,quam ex suo nomine Diocliam appellant. Ukratko, Honijat i Cinam govorećio događajima iz sredine druge polovice ΧΠ. stoljeća potvrđuju vijesti piscaLjetopisa, kojima se za područje Duklje (ili barem za jedan njezin dio) uvrijeme pisanja Ljetopisa rabilo i naziv Hrvatska.

7. Odnos Emanuela i MletakaEmanuel se u prvim godinama vladanja osjećao ugroženim u prvom

redu od sicilsko-normanskog kralja Rogera II., koji je 1147. osvojio Krf,Korint i Tebu, a kako su se i Mleci bojali da će Normani tim osvajanjemuvelike ugroziti mletačke trgovačke i političke interese na Jadranu,približili su se Emanuelu i čak mu pomogli (1149. god.) pri ponovnomosvajanju Krfa. Interesi su se Mletaka i Bizanta na istočnoj jadranskoj obalijoš i utoliko slagali što su i jedni i drugi imali zajedničkog protivnika,

55 Prema najstarijem rukopisu: Καρδων56 FERLUGA 1957., 131-132.57 ISTI 1978., 254-255.5)1 KALIĆ u: VIZ IV, 85, br. 244.'"> V. npr. MAYER, 35-102.


normanski velikaši) pa se u tome, uz ostalo (dobra organizacija obrane)skrivala mogućnost da se Bizant nekako othrva i da očuva, ako ništadrugo, bar nazočnost u vitalnim balkanskim područjima.

O ugarskom sudjelovanju u svim tim događajima javljaju (inačeprilično nepouzdane) tzv. Adnotationes Chronologicae (Annales Posonienses),po kojima je kralj Salomon napao na Bugare 1072. god.39 i Cinam, koji tvrdida su (prije 1081. god.) Ugri "osvojili Sirmij, pokorili mnoge podunavskegradove i stigli do Niša".40 Međutim, kao što je već rečeno, mnogopouzdaniji Skiličin Nastavljač i Nicefor Brijenije u povodu ustanka ubizantskoj temi Bugarska obavještavaju o sudjelovanju "Srba, koje zovui Hrvatima", o "Slavenima" koji "pljačkaju oko Sirmija, krajeva oko Savei podunavskih gradova do Vidima" ali - Ugre uopće ne spominje. I doista,ugarski su vladari Salomon i Geza imali u to vrijeme najviše posla okovlastitih sukoba i oko suzbijanja napada "Kuna" te kasnije Pečenega.Prema Bečkoj ilustriranoj kronici sukob između Salomona i Geze buknuoje 1073. god. Ona usto izvještava da su Salomon i Geza osvojili Beograd,ali da se bizantska vojska predala Gezi (a ne Salomonu!) te da je i car želiosklopiti mir s Gezom. I ti se podaci trebaju uzeti s velikom rezervom: istiizvor opisuje velike uspjehe ugarskih vladara u Češkoj, koju su Ugrinavodno žestoko opustošili - ali o tome nema ni riječi ni u češkim ni udrugim vrelima. Dakle, možda je eventualno na ugarsko-bizantskoj granicidoista bilo nekih čarkanja. Mi smo još 1987.41 došli do zaključka da"ugarska uznemiravanja bizantske granice o kojima izvještavaju ugarskiizvori treba smjestiti od 1. rujna 1072. do 31. kolovoza 1073."

Bečka ilustrirana kronika za vrijeme prije nego što su se Salomon iGeza razišli, dakle prije 1073. god., javlja da je "Zvonimir kralj Dalmacije"zamolio ugarske vladare da mu pomognu protiv njegovih neprijatelja.Onisu se toj molbi odazvali, otišli u Dalmaciju i "u cijelosti je povratili"Zvonimiru. Ova je vijest također vrlo mutna. N. Klaić je godinama uložilagolemi trud da bi dokazala da je ta vijest u cjelini vjerodostojna, ali to jebio uzaludan posao. Ona je upadala u sve nove i nove teškoće koje se nina koji način nisu mogle međusobno uskladiti. Još 1987. naglasili smo dase iz te vijesti smije zaključiti samo jedno: "Salomon i Geza (...) doista suintervenirali vojskom u našim krajevima. To i ništa više."42 Čak bi se i uto moglo posumnjati kada ne bi postojala još jedna vijest o nazočnosti Ugrau našim krajevima. Riječ je o legendi o sv. Krištoforu koju je 1308. god.napisao rapski biskup Juraj Hermolais. U njoj biskup opisuje čuda

39 N. dj., 90-93.40 Doc. 456." MARGETIĆ 1987., 91.«N. dj., 81 i d., Hl.


rapskoga zaštitnika, kojima je u tri navrata spasio grad od napadača. Prviputa je sv. Krištofor spasio Rab od napadača koji se u legendi nazivajuUnragi. Taj se napad dogodio u vrijeme biskupa Domane. Drugi napadajdogodio se u vrijeme Pavla, četvrtoga nasljednika na biskupskoj stolici izaDomane: Rab je pokušao osvojiti Ungarorum rex preko svoga vojvode Ugra.Treći napad izveo je knez Sergije u službi ugarskog kralja (Ungariae regis).

Prvi napadaj, tj. prvo čudo sv. Krištofora dogodilo se nakon 1066. iprije 1074.43 Napadači Unragi očito su isti kao i oni u drugom i trećemčudu. Naša je historiografija preuzela prijedlog Račkoga da je riječ oVarjazima, što bi trebalo označavati Normane iz južne Italije. Ali, teNormane nije nikada nitko nazivao Varjazima: ni bizantska, nijužnotalijanska, ni papinska, ni mletačka itd. vrela, a to je uostalom vrlodobro poznato u literaturi.44 Ti napadači ne mogu, dakle, ni na koji načinbiti južnotalijanski Normani. Kako je legendu pisao izrazito antiugarskibiskup Hermolais45 u vrijeme kada je Rabu prijetila opasnost od bana PavlaŠubića, vjernog pristaše hrvatsko-ugarskog kralja Karla L, tendencija spisaje i po antiugarskim značajkama pisca i po vremenu (1308.god.)nedvojbena: Rab su u prošlosti već tri puta pokušavali osvojiti Ugri, alibez uspjeha, pa uz pomoć sv. Krištofora možemo biti sigurni da ćemo seopet odhrvati istim neprijateljima.

Tako se oba vrela (Bečka ilustrirana kronika i Legenda o sv.Krištoforu) slažu u tome da su se Ugri približno početkom sedamdesetihgodina pojavili na Jadranu i pomogli Zvonimiru. To se izvanredno dobroslaže s vijestima iz isprava, po kojima je približno u isto vrijeme Zvonimirnametnut Krešimiru i istovremenoj pojavi hrvatskih četa u Duklji i Srbijikao pomoći bugarskom ustanku protiv Bizanta u vrijeme vrlo teškesituacije kada se Bizant, nakon Manzikerta, očajnički bori na svimzapadnim i istočnom granicama.

Pojava Hrvata u Duklji početkom sedamdesetih godina Xl.stoljeca uvijestima Skiličina Nastavljača i Nicefora Brijenija daje zadovoljavajućeobjašnjenje problema koji već odavno muči historiografiju. Oni nisuzabilježeni kod Skiličinog Nastavljača kao navodno identičan narod saSrbima, jer su bizantski pisci vrlo dobro razlikovali dva naroda, niti suoni identični s Dukljanima, jer Nicefor Brijenije dobro razlikuje jednog oddrugih.Obje vijesti odnose se na hrvatske vojne jedinice u Duklji, koje suiz Duklje sudjelovale u napadima na bizantsku temu Bugarsku zajednosa srpskim četama (zato ih Skiličin Nastavljač spominje kao "one Srbe, kojenazivaju Hrvatima") odnosno s dukljanskim četama na bizantsku temuDrač. Te su hrvatske čete ostale i nakon dovršenih akcija protiv Bizanta uDuklji oko Kotora i na tamošnje Slavene prenijele svoje ime.

43 N. dj., 80.44 Vidi o tome n. dj., 78.

no Hrvatska i crkva u srednjem vijeku

Arpadoviće. Mleci su svoj posjet na Kvarneru i Zadru međunarodno-pravno uvelike ojačali time što je 1155. god. papa Hadrijan IV. priznaocrkvenu vlast gradeškog patrijarha nad zadarskom nadbiskupijom, čimeje nanesen težak udarac i hrvatsko-ugarskom kralju Gezi II. i splitskomnadbiskupu. S druge strane, Geza je proglasio svoga maloljetnog sinaStjepana III. svojim nasljednikom, stoje potaklo druge pretendente, Gezinubraću Stjepana i Ladislava, da potraže podršku kod Emanuela i time muomoguće da se izravno umiješa u ugarske dinastičke borbe. Mleci iEmanuel osjećali su, dakle, u to vrijeme hrvatsko-ugarskog vladara GezuII. kao glavnog protivnika na istočnoj obali Jadrana.

Pa čak i pri izboru pape 1159. god. ponovno su se Emanuel i Mlecinašli na istoj političkoj liniji potpomažući budućeg papu Aleksandra III.,dok je nasuprot tomu Fridrik Barbarosa protežirao budućeg protupapuViktora IV.U okviru takve strategije Emanuel je poslao u Mletke NiceforaHalufu da od njih zatraži razumijevanje za njegov planirani napad naGezinog sina Stjepana III. Emanuel je, kao što je poznato, uspio i učvrstiobizantsku vlast nad Hrvatskom i Dalmacijom južno od Krke. Ali time suujedno Bizant i Mleci postali neposredni kopneni i pomorski susjedi smletačkom Dalmacijom pa je naglo zahlađenje medu njima bilonedvojbeno posljedica, uz ostalo, i te činjenice. Do konačna sraza Bizantai Mletaka došlo je tek 12. III. 1171. god. kada je Emanuel, na doistabesprimjerno vjerolomni način, naglim prepadom zaplijenio cjelokupannovac i robu što su se nalazili na mletačkim brodovima na dohvatubizantskih vlasti i time nanio neprocjenjivu štetu mletačkim interesima. Odtoga trenutka vladala je duboka mržnja Mlečana prema Bizantu. Oni suodmah još iste 1171. god. krenuli u protuakciju i osvojili Trogir i, makarza vrlo kratko vrijeme, Dubrovnik.

8. Odnos barskih i splitskih crkvenih krugovaVeć smo upozorili na to da su zaključne riječi Ljetopisa nedvojbeno

probizantski, ili, još bolje, "proemanuelovski" koncipirane. Zbog toga netreba čuditi da je najvažnija glava Ljetopisa, tj. glava IX., u kojoj se soduševljenjem opisuje Svetopelekova država, sastavljena tako da su u tudržavu uključeni i svi dijelovi mletačke Dalmacije i da se u njoj svjesnonavode i Zadar i Dubrovnik kao sjedišta biskupija koje su obuhvaćenedvjema metropolijama, salonitansko-splitskom i dukljansko-barskom.Moglo bi se pokušati tezom da je Ljetopis sastavljen prije 1154. god., tj. prijeuzdizanja zadarske biskupije u nadbiskupiju, ali još uvijek bi ostalaneobjašnjenom šutnja Ljetopisa o postojanju dubrovačke nabiskupije. Tekkada prihvatimo tezu da je Ljetopis strogo politički usmjereni spis, šutnja0 zadarskoj i dubrovačkoj nadbiskupiji postaje odjednom više negorazumljivom, ona postaje glavni element razumijevanja poruke piscaLjetopisa. Čak i sam suptilno podcjenjivački način prikazivanja zadarske1 dubrovačke biskupije postaje odjednom jasan.

Poruka i datacija Ljetopisa Popa Dukljanina 1 1 1

Kada Ljetopis u IX. glavi navodi koje su sve biskupije potpadale podsalonitansku metropoliju, on ih ovako nabraja: Spalatum, Tragurium,Scardonam, Aransonam, quod nunc est castellum Jadrae, Enonam, Arbuam,Vegliam et Epitaurum cjuod nunc dicitur Ragusium. Dakle, sve su biskupijeimale u davno Svetopelekovo doba sjedište na istom mjestu kao i u dobapisanja Ljetopisa, izuzev zadarske, koja se preselila iz "Aransonije"60 i sadse nalazi u "Zadarskom kaštelu". Podcjenjivanje Zadra izbija ne samo iznavodnog sjedišta u Aransoniji, o kojoj u doba Dukljanina jedva da je kojivrlo načitani suvremenik nešto znao61 - već i iz naziva castellum koji sečesto davao mjestima bez biskupija.

Dubrovnik nije bolje prošao, možda čak i lošije. Naime, u glavi XXVI.tvrdi se da je grad Dubrovnik osnovan od Belle Pavlimira nakon njegovapovratka iz Rima. On je na mjestu Dubrovnika postavio utvrdu (opetcastellum\) u kojoj su se nastanili Epidaurani nakon što su se vratili "iz brdai šuma" (!). Zato se i zove Dubrovnik, dodaje Dukljanin: oni koji su gasagradili došli su iz šuma. Ovakav podcjenjivački ton prema Dubrovnikune samo da je u interesu barske crkve, nego se on usto dobro poklapa sodnosom Dubrovnika prema Bizantu. Dubrovnik je, kao što je poznato,1171. god. priznao mletački suverenitet i time u jeku mletačko-bizantskihneprijateljstava izgubio bizantsku sklonost. Ljetopis je to majstorskiiskoristio.

Nasuprot tome Salona (i Split) uživaju očite simpatije pisca Ljetopisa.On podvlači da je u davna vremena rex Dalmatinorum stanovao in civitatemagna et admirabili Salona, a pri organizaciji svoje države, Svetopelek je uzsuglasnost papinih legata ustanovio Salonitanam ecclesiam metropolitu zapodručje Bijele Hrvatske, a Diocletianam ecclesiam kao metropolu zaCrvenu Hrvatsku kojoj su pripadali i kontinentalni teritoriji Srbije, Bosne,Travunje i Zahumlja (Sorbium, Bosonium, Tribunium, Zaculmium). Ljetopisdodaje: Nakon toga je kralj Svetopelek zapovijedio da se posvetenadbiskupi, jedan u Saloni, a drugi u Duklji.

Poruka Ljetopisa je jasna: on je prije svega proemanuelovski,prosalonitanski (prosplitski) i produkljanski (probarski) i u isto vrijemeantizadarski (dakle i antimletački) i antidubrovački intoniran. Takva ga

60 Tako Vat. 6958. Vidi bilj. 18.61 ARANSONIA, tj. ARAUSONIA poznata je samo u Ptolomeja, Antoninijeva Itinerarija,Ravenskog anonima i Guida. Zastarjela su mišljenja Steindorffa, 1985., 297, bilj. 85 kojislijedi Suića, po kojem bi Aranzona bila blizu Vrane, Ilakovića: kod Šibenika, i Millera:kod Bribira. Aranzona se nalazila blizu Skradina. Vidi npr. ČAČE, 35 i d, s literaturom idiskusijom. Pisac Ljetopisa hoće da kaže približno ovo: nekoć je u nekom nepoznatommjestu, Aranzoniji, postojala biskupija; ona je "sada" smještena u "kaštel" Zadar; ta jebiskupija, dakle, očito i nedvojbeno beznačajna.

1 1 2 Hnmtska i crkva u srednjem vijeku

politička poruka upućuje na najužu suradnju sa splitskom metropolijom jerse ova osjećala teško oštećenom uzdizanjem zadarske biskupije unadbiskupiju i teško ugrožena mletačkim nastupom u Dalmaciji u 1171. god.

Nasreću, o najužoj povezanosti barskih i splitskih crkvenih krugovasačuvana su tri pisma Grgura Barskog koja o tome svjedoče.

U jednome od njih62 Gregorius Antibarensis minister piše Rajneru,"salonitanskom" nadbiskupu i papinom legatu da je "iz starih odredabai isprava svojih predšasnika kao i raznih ostalih zaključivanja" utvrdio daje "nekoć salonitanska crkva stekla vlast i primat nad cijelom Dalmacijomte da je Dioklejska biskupija, koju je barska biskupija s pravom naslijedila,postala metropolijom uz suglasnost rečene salonitanske crkvezadržavajući poštovanje prema svojoj matici". Grgur nastavlja da ga teškopogađa što je salonitanska crkva okrnjena u svojim pravima. Primio jeRajnerove legate koji su mu došli zbog raspravljanja stanovitih pitanja.Odlučio je da salonitansku crkvu prizna za majku i gospodaricu i da jojiskazuje dužnu čast i poštovanje, ali uz uvjet (ita tamen), da se Rajnerbrižljivo založi kod pape da bi on, Grgur, dobio palij i da Rajner i ubudućetrajno pomaže barskoj crkvi.

Drugo je pismo uputio Grgur već spomenutim legatima splitskognadbiskupa.63 Potvrđuje im da će sprovodili (obseroare) sve što je rekao urazgovoru s njima. "Naime, kada dođe vrijeme i kada dođem predgospodina papu (...), što ću, vjerujem, uskoro učiniti, brinut ću senajsavjesnije za sve što pripada časti i slavi splitskog nadbiskupa, kao štosam vašoj plemenitosti već prije rekao".

Sačuvano je još jedno Grgurovo pismo.64 On se u njemu nazivaOioditane atque Antivarine ecclesie humilis minister a upućeno je Gualterioindito Spalati canonico et sunete romane ecclesie legato. Grgur navodi da jeprimio kanonikove pismo o tome da je ovaj razgovarao sa splitskimknezom i ostalim plemenitim Splićanima. Grgur ističe: ""Svjesni smo daje salonitanska crkva imala primat u cijeloj Dalmaciji i da je bila maticanaše crkve". On ujedno javlja da ima velike neprilike s velikim županom.

Datacija tih isprava nije laka.Teškoća je utoliko veća što one nisudatirane ni godinom vladara ni drukčije, pa su autori prisiljeni uzeti uobzir ostale okolnosti što proizlaze iz sadržaja tih dokumenata.

Pismo Grgura "ministra" upućeno splitskom kanoniku Gualterijudatirano je po Kukuljeviću i po Smičiklasu s 1180. god. a po Farlatiju s1178. god. Sufflay (a po njemu i npr. Peričić) datirao je to pismo uvjerljivimargumentima s 1173. god.

62 CD 1,159, br. 155.63 CD II, 163, br. 159.M CD Π, 170, br. 169.


Grgurovo pismo splitskom nadbiskupu Rajneru datirao je Kukuljevićs 1178. god., Smičiklas s 1178.-1179., Fejer s 1170. god., a Sufflay (a ponjemu Peričić) s 1177. god. Sufflaya je pri tome vodila okolnost da je tegodine Rajner imao čast legata. Peričić misli da je Rajner dobio tu čast 1177.god., ali iz papina pisma proizlazi samo to da je te godine Rajner već biopapin legat, ali ne i da ju je on postigao upravo te godine. Pismo je daklesamo terminus post quem non. Naime, te godine papa svojim pismom od22.VIII.1173.65 imenuje Rajmunda de Capello papinim legatom i povjeravamu rješavanje spora o Hvaru između splitske i zadarske nadbiskupije, au uvodnim riječima naziva Rajnera apostolice sedis legato. U 1177. god.Rajner je već papin legat i papa njemu, kao svom "generalnom" legatujavlja da je Rajmondu de Capello povjerio specijalnu dužnost da ispita iriješi spor oko Hvara. Iz toga slijedi da i ono pismo izaslanicima splitskognadbiskupa66 treba datirati u skladu s time, dakle najvjerojatnije oko 1176. god.

Ali, ni iz tih pisama ni iz drugih okolnosti ne slijedi da je papaAleksandar III. obnovio barsku nadbiskupiju, već da je to samo bila živaGrgurova želja, koja je, dakako, nailazila na podršku splitske crkve.67

65 CD Π, 147, br. 144.« Vidi bilj. 63.67 U izvornoj ispravi od 29.ΧΗ.1167. (CD II, 109, br. 103) papa Aleksandar energičnozahtijeva od ulcinjskog i barskog svećenstva da se pokore dubrovačkom nadbiskupu. Pritome se posebno ističe da su se tamošnji biskupi (Dulchinensis et Antivarensis episcopi)podigli protiv dubrovačkog nadbiskupa. A 28.ΧΠ.1187. god. papa Urban ΙΠ., pozivajućise uz ostalo na papu Aleksandra Ш., daje dubrovačkom nadbiskupu vlast nad gradovimaGuduanensem (= Budva) i Antivarensem (= Bar). U bilješki uz ovu bulu Smičiklas primjećuje:Original sa posve dobro sačuvanim pečatom u arkivu u Dubrovniku". Međutim, očitoprevidom, Peričić tvrdi da Smičiklas ovu bulu (230) smatra sumnjivom. Ali, Smičiklas jeupravo u navedenoj bilješki dodao da postoji i "zanimljivi priepis" u Dubrovačkom arhivui prijepis u tzv. Bullarium Ragusinum u "Zemaljskom arhivu u Zagrebu" na str. 385, pa sena to očito odnosi dodatna Smičiklasova napomena: "Sumnjiva bula, kao i sličnepredjašnje". Ta se napomena, dakako, ne može odnositi na "original" jer "original" nemože biti "sumnjiv".S druge strane, u razdoblju do 1189. god. Grgur sam sebe naziva ovako:- CD II, 170, br. 169: Dioclitane atque Antivari ecclesie humilis minister,- CD Π, 153, br. 155: Antibarensis minister,- CD II, 167, br. 159: Antivarensis humilis archiepiscopus,- A. VUČETIĆ, Spomenici dubrovački, Srd V, 1906, 54: Antivarensis antistes.Dakle, Grgur očito izbjegava naslov archiepiscopus, a samo ga jedanput (!) rabi, i to u pismuupućenom izaslanicima splitskog nadbiskupa. Taj posve osamljeni slučaj može se lakoobjasniti željom da se splitske crkvene krugove "podsjeti" na korist, koju bi priznavanjemnadbiskupske časti Grguru imala i splitska crkva. U svakom slučaju, iz titule, koju je Grgursam sebi podijelio, ne smije se izvesti zaključak, da je on doista ikada postao nadbiskupom.


Da taci ja političkih okolnosti u kojima je pisan Ljetopis (nakon 1171.) isačuvanih Grgurovih pisama (od 1173. do približno 1176.) kao i sadržaj pre-govora o suradnji splitskih crkvenih vlasti i Grgura dovodi nas do zaključkada jedno (Ljetopis) i drugo (pisma) stoje u najužoj vezi, da sve ukazuje nato da je pisac Ljetopisa upravo Grgur i da je Ljetopis pisan poslije 1171.8. Odnos cara Emanuela prema Beli III.

Ponovimo da se Emanuel uspješno uplitao u unutarnja pitanjahrvatsko-ugarske državne zajednice, osobito u pitanje nasljeđivanjaugarskih kraljeva jer je to bio najjednostavniji i najsigurniji način izravnabizantskoga utjecaja. Gezin sin Stjepan III. uspio se doduše dokopatiprijestolja, ali ga je Emanuel toliko pritisnuo da mu je Stjepan III. 1163. god.predao svoga brata Belu (budućeg kralja Belu III.) na "odgoj" uKonstantinopol gdje ga je car zaručio sa svojom kćerkom Marijom, priznaomu titulu despota i time pravo da ga naslijedi na carskom prijestolju.Ujedno je Stjepan III. obećao da će izručiti Beli njegovu "baštinu",Hrvatsku i Dalmaciju. Emanuel je 1165. god. uspio da vojskom zaposjednevelik dio "Beline baštine", ali očito nije ni pomišljao na to da bi "baštinu"predao Beli na upravljanje: nema nijednog jedinog dokaza da bi Bela doistadošao u posjed "svoje" zemlje. Bizantskim namjesnikom u našimkrajevima postao je najprije Nicefor Halufa, a poslije njega Izanacij, duxDalmatiae atque Dioclie (1166.) i Konstantin Duka (1171., 1174.).

Ako je Bela ikada vjerovao da će postati bizantski car, vrlo se brzouvjerio da je on samo beznačajna šahovska figura u široko zasnovanojEmanuelovoj strategiji. Naime, jedva dvije-tri godine nakon što je Emanuelzaručio Belu s Marijom, umro je 1166. god. normansko-sicilijanski kraljVilim I. pa je Emanuel smjesta ponudio da se maloljetni Vilim II. zaruči sMarijom.68 U Siciliji se nisu u to iz razumljivih razloga htjeli upuštati.Uostalom, Emanuelu je dobro došlo posve neočekivano rođenje sinaAleksija (1169.).69 To je ostarjelom caru omogućilo daljnje kovanjegrandioznih planova. Odmah je Beli ukinuta titula despota i pravo nabizantsko prijestolje. Ujedno je ugarski kralj Stjepan III. naglo umro 4. III.1172. u dobi od 27 godina. Arnold iz Lubecka javlja70 da je Bela otrovaosvog brata - ali jedva bi trebalo sumnjati u to da je u smrti Stjepana III. imaosvoje prste bizantski dvor. Emanuel odmah šalje Belu u Ugarsku dapreuzme vlast. Nakon toga bi, dakako, trebalo očekivati i da će Beli bitivraćena njegova baština, Hrvatska i Dalmacija, na koju je imao nedvojbenopravo. Ali, Emanuel je i ovom prigodom pokazao vrhunski cinizam i nijeni pomišljao da Beli preda ono za što se ranije toliko gorljivo i "plemenito"

<* ANNALES ROMUALDI, 436.69 OSTROGORSKI1951., 457 = 1970, 215.711ARNOLDUS LUBECENSIS, MGH, Scriptores XXI, 220.


li

borio. Umjesto toga, Emanuel zadržava pod bizantskom vlašću golemuupravnu jedinicu, cjelokupno "kraljevstvo Dalmacije i Hrvatske" odnosno"dukat Dalmacije i Hrvatske", koje je obuhvaćalo i Duklju.9. O povijesnoj stvarnosti Svetopelekove države

U poglavlju 11/2 prikazali smo sastavne dijelove neobičneSvetopelekove države opisane u glavi IX. Ljetopisa. Takve države nije bilou vrijeme u kojem bi ona prema podacima koje daje Ljetopis trebalapostojati (približno druga polovica IX. stoljeća), a nema nikakva osloncau vrelima da bi je mogli povezati s nekim povijesnim realitetom ni prijeni kasnije. Ona nije ni izbliza slična jadnim ostacima Dukljanske državepod Radoslavom sredinom XII. stoljeća, ali ni situaciji u doba državeRadoslavljeva oca Gradinje (koja je obuhvaćala samo Zetu i Travunju), pa čakni situaciji Dukljanske države u doba njezinoga najvećeg opsega u XI. stoljeću.

Nasuprot tomu, Svetopelekova se država dosta dobro slaže sopsegom bizantskih teritorija u Hrvatskoj, Dalmaciji, Bosni, Raški i Dukljiuz već navedene dvije razlike (mletačka Dalmacija i kontinentalnohrvatsko područje od Vinodola na jug), koje treba pripisati političkojtendenciji Ljetopisa.

Novija istraživanja bacaju novo svjetlo na organizaciju bizantskeuprave u doba Emanuela na područjima istočno od Jadrana. Ferluga jevrlo temeljito istražio bizantsku upravu u Dalmaciji i došao do zaključkada je od 1170. do 1174. (ili 1176.) Konstantin Duka, bizantski namjesnik,bio "na čelu razmjerno velike provincije koja je obuhvaćala Duklju,Dalmaciju, Hrvatsku, Albaniju i Split"71.

Za Izanadja, koji je upravljao 1166. god. tim golemim područjem, sačuvanaje izvorna isprava u kojoj se on u protokolu zove dux Dalmacie atque Dioclie.

Za idućega poznatog bizantskog upravitelja Dalmacije, KonstantinaDuku, postoji vijest iz također izvorne isprave iz 1171. god., po kojoj onvlada in loto regno Dalmacie et Chroacie.^Sto je obuhvaćao totum regnumDalmacie et Chroacie? Na prvi pogled bi se reklo da je pod tim nazivomobuhvaćena Dalmacija oko Splita i Hrvatska u onom području na koje seprotezala bizantska vlast, tj. južno od Krke. Ali, Ferluga je 1978. god.73

upozorio na važnu bilješku u Par. gr. 1564, f. 18, koja je objavljena još davne1708. god. i koju je ponovno objavio Schreiner 1971. god.74 U toj se bilješkigovori o Konstantinu Duki, medu ostalim, ovo: "(...) nakon što je bioimenovan duksom i namjesnikom (archgon) cijele Duklje, Dalmacije,Hrvatske, Arbanije i Splita (..".)". Dakle, pouzdani podaci za Konstantina

71 FERLUGA 1978., 269. Ferluga upozorava na slične teze SCHREINERA, 285-311.72 CD Π, 131, br. 126.73 FERLUGA 1978., 262.74 SCHREINER, 286 i d.


Duku priopćuju da je bio a) dux in loto regno Dalmacie et Chroacie i b) da senjegova vlast protezala i na Duklju.

Ferluga je bez argumentacije koncedirao da bi možda potkrajbizantske vlasti nad Dalmacijom ponovno došlo do uspostave dvijuprovincija, tj. Dalmacije i Hrvatske s jedne i Duklje s druge strane. Ali, akoje totum regnum Dalmacie et Chroacie obuhvaćao 1171. god. Duklju, nevidimo razloga zašto to isto ne bi vrijedilo i 1178. god.75 u vjerodostojnoj,ali ne izvorno sačuvanoj ispravi u kojoj se Rogera u protokolu titulira ducein Spalato et in tutto l' regno di Croatia et Dalmatia. Isto vrijedi i za ispravuiz 1180. god.76 in ducatu Dalmatie et Croatie existente domino Rogerio Sclavoneduca. Drugim riječima, ne vidimo razloga zašto bi nakon 1174. došlo dostvaranja dviju provincija, jedne u Dalmaciji, a druge u Duklji.

Povezanost Duklje, Dalmacije i Hrvatske u jedan bizantski dukat uvrijeme od 1165. do 1180. god. posvjedočena je, dakle, vijestima Honijata,Cinama, sačuvanim ispravama i bilješkom što ju je Schreiner objavio 1971.god. Sintagma totum (!) regnum Dalmatie et Chroatie u nekim ispravamanajvjerojatnije odaje usto i pretenzije Bizanta na mletačku Dalmaciji iHrvatsku sjeverno od Krka.

10. Položaj pape Aleksandra III.Iz prethodnih raščlamba vidjeli smo kako su u doba pisanja Ljetopisa

splitska i barska crkva imale zajedničkih interesa protiv Mletaka i zadarskenadbiskupije s jedne i dubrovačke nadbiskupije s druge strane. Nadalje,vidjeli smo da je taj zajednički interes bio ujedno u cijelosti u skladu spolitičkim ciljevima Bizanta. Ali, da bi splitska i barska crkva mogleostvariti svoje želje, bila im je u prvom redu potrebna bezrezervna podrškapape Aleksandra III. (Π59.-1181.).

Papa je pri tome morao uzeti u obzir sve čimbenike svoga, zbogvojničke slabosti, vrlo osjetljivog položaja. Prije svega, s juga je prijetilanormansko-sicilijanska država u doba svoga jakog vladara Vilima I. Ipak,ta je opasnost bitno oslabila nakon smrti Viljema I. 7.V.1166. god. Ali,ostala su dva velika i vrlo opasna faktora, njemački car Fridrik Barbarosa(Π51.-1190.) i bizantski car Emanuel Komnen (1143.-1180.), oba vrlosposobna i neizmjerno ambiciozna. Neposredna i golema opasnost prijetilaje ponajviše od Fridrika, koji je štitio protupape Viktora IV. (1159.-1164.),Paskalina III. (1164.-1168.) i Kaliksta III. (1168-1178.). Papi su u takvojsituaciji bili od neprocjenjive pomoći Mleci, koji su 1164. god. pristupiliantifridrikovskom savezu Padove, Vicenze i Verone, koji se ubrzo povezaos moćnim lombardskim gradovima, izrazitim protivnicima Fridrika. Ovaj

73 CD II, 156, br. 153.76 CD II, 160, br. 165.


je 1164. god. napao Mletke, ali je pri tome doživio težak poraz, tako da ječak zarobljen sam akvilejski patrijarh zajedno sa svojim brojnimfurlanskim uglednicima. Aleksandar III., sve da je i htio, nije se mogao lišitimletačke pomoći pa kada mu se splitski nadbiskup požalio na nepravdukoju je pretrpjela splitska crkva osnivanjem zadarske nadbiskupije. Papamu je odgovorio da u odnosu na zadarsku crkvu neće odrediti "ništanovo" (de novo) što bi bilo protiv časti splitske crkve.77 Prekrasno stiliziranopapino pismo, puno uzvišenih misli i utješnih riječi sigurno nije zadovoljilosplitskog nadbiskupa, kojega, dakako, nije moglo zadovoljiti papinoobećanje da neće "ubuduće" ništa poduzeti protiv interesa splitske crkve.Split je htio nešto posve drugo, tj. da Zadar crkveno ponovno pripadnepod Split.

Kada je 1171. god. došlo do definitivnog razlaza i otvorenoganeprijateljstva između Bizanta i Mletaka, papa se morao odlučiti kome ćese od svojih dotadašnjih saveznika prikloniti. Mislimo da o stvarnojstrateškoj odluci Aleksandra III. ne može biti ni najmanje sumnje. Mlecisu i tada i još stoljećima kasnije bili za papinstvo jedva podnošljiva, a čestoi krajnje neprihvatljiva sila - ali oni nisu nikad bili opasni za opstojnostrimskoga katoličanstva u crkvenom i svjetovnom pogledu. Bizant je još odVIII., a pogotovu od sredine XII. stoljeća dalje bio za Rim smrtni neprijateljjer je svaki veći bizantski uspjeh otvarao skrajnje mračne perspektivepretvaranja Svete Stolice u najboljem slučaju u bizantskoga eksponenta naZapadu bez ikakva realna identiteta. Zbog toga je α priori jasno da je srceAleksandra III. bilo uz Mletke. On je pri tome nužno morao biti više negooprezan, jer je još od 1151., a onda ponovno 1157. god. Emanuel vojničkizaposjeo Anconu, od 1165. god. zavladao velikim dijelom Dalmacije, a ičak 1166. ponudio ruku svoje kćerke maloljetnom Vilimu II. s neskrivenimambicijama da se čvrsto ugnijezdi u južnoj Italiji. Aleksandar III. bio jeposve svijestan Emanuelovih grandioznih planova, a te ovaj nije ninajmanje krio. Od sredine šezdesetih godina dalje vodili su se - navodnovrlo ozbiljni - pregovori između pape i Emanuela o ponovnom ujedinjenjuzapadne i istočne crkve koje bi imalo za posljedicu priznanje rimskog papekao vrhovnog poglavara cjelokupnog kršćanstva. Usto je Emanuel obećaobogatu financijsku pomoć, koja bi papi i te kako bila potrebna u borbiprotiv Fridrika i protupape Paskalina. Ali, kao protučinidbu Emanuel jezahtijevao da ga papa prizna kao jedinog pravog cara (umjesto Fridrika)i da mu ujedno prepusti suverenitet nad Rimom. Paralelno s time išlo jesklapanje braka između članova bizantske carske obitelji i moćne rimskeobitelji Frangepana. Zbog takvih neskrivenih Emanuelovih apetitaAleksandar III.naprosto nije imao mnogo izbora: na riječima je bio

"CD Π, 100, br. 97 (5.V.1166.).

1 1 8 Hrvatska i crkva u srednjem vijeku

spreman na pregovore, ali u stvarnosti nije mu bilo teško da u sukobu Mleci-Bizant izabere onu stranu koja je bila neusporedivo manje opasna, tj. Mletke.

U suptilnoj igri između Emanuela i pape nije nedostajalo nikonkremijeg pritiska. Naše je mišljenje da se šibenske pomorske pljačkeoko 1167./1169.78 i 1177.79 o kojima izvještavaju pisma pape AleksandraIII. ne mogu tumačiti odvojeno od odnosa car-papa. Šibenski pirati nisudjelovali bez znanja bizantskih vlasti u Dalmaciji. To se vidi najbolje potome što Aleksandar III. piše splitskom nadbiskupu (1177. i trogirskombiskupu) i traži od njih pomoć da se opljačkane stvari vrate vlasnicima,premda bi trebalo očekivati da se papa potuži u prvom redu bizantskomnamjesniku u Dalmaciji jer bi od njega mogao najlakše postići daŠibenčane ukroti i kazni. Ali, očito je Aleksandar III. znao odakle dolazepoticaji Šibenčanima.80

Možda je slučaj što sve do 1177. god. Aleksandar III. ne spominje višezadarsku nadbiskupiju, a možda je ipak papa mudro čekao, pa kada višenije bilo razloga tajiti svoje namjere, on iz Mletaka javlja da šalje svogalegata Rajmunda de Capello zbog spora između splitskog nadbiskupa iJadrensem archiepiscopum super episcopatu de Fara.81

Dakle, do 1171. i poslije 1177. god. splitska crkva nije mogla očekivatida papa podrži njezine želje u pogledu Zadra. Isto to vrijedi i zaneskrivenu tendenciju Ljetopisa da uzvisi salonitansku, a podcijenizadarsku stolicu. Samo između ta dva termina mogli su se Split i pisacLjetopisa nadati papinoj podrški, više zahvaljujući skrajnje opreznomdiplomatskom nastupanju Aleksandra III. nego stvarnim šansama. Do1171. god. bilo bi, ponovimo, deplasirano ne uzeti u obzir bizantsko-mletačke kakve-takve zajedničke interese, a poslije 1177. god. papa se većtako jasno očitovao u prilog mletačkih prava nad Zadrom, da bi pisanjeLjetopisa s takvom tendencijom moglo biti shvaćeno u Rimu kao izravnaprovokacija.

Dakle, i analiza odnosa pape i Bizanta dovela je do rezultata da je vrijemeizmeđu 1171. i 1177. najvjerojatnije razdoblje sastavljanja Ljetopisa.

11. Za pisca Ljetopisa Croatia Rubea je sinonim za Dalmatia superior iPraevalitania. Naše su raščlambe pokušale pokazati da je ideja o Hrvatskojpribližno na području stare Duklje bila povijesni realitet u XI. i XII. stoljeću.Sto se pak tiče pridjeva "crvena", mislimo da su dosadašnji posve

78 CD II, 117, br. 110.79 CD II, 144, br. 142 (23.VIII.).80 Po nekim su autorima ovi piratski šibenski podhvati dokaz gospodarske i društvenezaostalosti Šibenika u odnosu prema drugim dalmatinskim gradovima.81 CD II, 147, br. 144 (23.VUI.).

Poruka i dotacija Ljetopisa Popa Dukljanina 1 1 9

bezuspješni i neuvjerljivi prijedlozi već priori bili osuđeni na propast.Piscu bujne mašte, koji se naveliko raspisao o golemom mnoštvu kraljevakoji slijede jedan iza drugog u beskrajnom nizu od mitskog gotskog kraljaSenubalda iz V. (!) do Radoslava sredinom XII. stoljeća - u kojemu vrločesto nalazimo imena za koja ne postoji ni najmanji podatak u bilo kojemdrugom vrelu i čitamo začuđujuće precizne podatke o godinama vladanjai bezbroj drugih, često iznenađujućih pojedinosti, izmisliti i pridjev"crvena" nije bilo nimalo teško.

Vrijedi li to i za naziv Croatia Albal To nije nimalo nemoguće. Ali, nije limožda pisac Ljetopisa negdje pročitao o sjevernoj Bijeloj Hrvatskoj i onda pouzoru na taj naziv izmislio "crvenu" - slično kao što je Toma Arcidakon negdjepročitao nešto o sedam ili osam četa (tnbus nobilium) koje su s Totilom došleiz Poljske. Prema dosadašnjim raščlambama u literaturi ne može se ovakvamisao postaviti čak ni kao hipoteza - eventualno možda kao naslućivanje.

III.

U ovome radu naš je cilj bio utvrditi vrijeme i razlog nastankaLjetopisa. Proučavajući Ljetopis došli smo usput i do nekih zapažanja, zakoja smatramo da nisu bez interesa pa ih u ovome dodatku priopćujemo.Riječ je o pitanjima neposredno povezanim s istraživanjem vrela jer je tojedini put daljnjem napretku povijesnih spoznaja. Ne vidimo velike koristiod inteligentnog razmišljanja o pročitanim vrelima i literaturi, premda sei tako može tu i tamo ponešto zapaziti. Ipak, kudikamo pretežni diostvarnog napredovanja znanosti čira mukotrpni rad na sačuvanim vrelimai diskusija skopčana s takvim radom. Posve smo sigurni da će naše analizeu ovom dodatku pasti na plodno tlo znanstvene diskusije.

1. Vat. Lat. 6958 spominje na fol. 53' (u glavi II. standardne podjelepo Crnčiću) Praevalitana urbs, što Šišić ispravlja u regio kao "očita greška"82

uz obrazloženje da "urbs" u Ljetopisu znači samo Rim i Konstantinopol.Mijušković se s time nije složio "budući da je kod srednjevjekovnih pisacavrlo čest običaj da značajnije gradove nazivaju urbs".83 Mijušković ima,dakako, pravo, ali mislimo da vrijedi na još nešto upozoriti. Naime,Praevalitana urbs je očito isto područje kao i Croatia Rubea odnosnoDalmatia superior. U glavu XXVIII, (fol. 16Γ) govori se o banu, quiPrevalitanam regionem regebat čime je nedvojbeno potvrđeno da jePrnevalitana urbs jedna od "konfederalnih jedinica" Svetopelekove države.Dakle, ovako isto treba tumačiti i sintagmu Cinamovu "slavni gradDiokleja, koji je sagradio car Romeja Dioklecijan",84 koja je, kao što smo

82 ŠIŠIĆ 1928., 295.83 MIJUŠKOVIĆ, 181.MCINAM, 249.


već napomenuli, uzrokovala prilične teškoće pri interpretaciji. Dovoljnoje uzeti u obzir da se pod pojmom grad često misli na glavni grad sa čitavimdistriktom, odnosno čak na širu regiju pa teškoće nestaju. Slično iKekaumen govori o "gradovima (kastra) Zeti i Stonu"85 pa je i to objašnjenokao netočna informacija: "Kekaumen smatra Zetu gradom, a ne oblašću, štosvakako nije tačno".86 Ova teškoća nestaje ako se prihvati naše objašnjenje.

2. U fol. 55 Vat. Lat. 6958 (= glava IX. standardne podjele) pisacLjetopisa priča kako je papa Stjepan zaželio upoznati Konstantina jer je"dočuo da je svojim propovijedima obratio bezbrojni narod. Naime,Konstantin presveti čovjek (vir sanctissimus) postavio je svećenike isastavio pismo za slavenski jezik (litteram lingua sclavonica componens)preveo (...) sve svete knjige staroga i novoga zavjeta iz grčkoga naslavenski i uredio im misu na grčki način (missam eis ordinans moreGraecorum)". Primivši papino pismo Konstantin je krenuo na put iprolazeći kroz Svetopelekovo kraljevstvo pokrstio kralja "zajedno sasveukupnim njegovim kraljevstvom". Tamo je ostao više dana pa je krenuou Rim, gdje mu je papa pri ulasku u samostan dao ime Ćiril. Dakle, popiscu Ljetopisa Konstantinu treba zahvaliti prethodno pokrštenje mnogihnaroda, sastavljanje posebnog pisma za Slavene, prijevod Biblije naslavenski, uvođenje liturgije na grčki način i, konačno, prigodomputovanja u Rim pokrštenje Svetopeleka i njegova naroda. Za nas je uovom izvješću najvažnija poruka da je presveti Konstantin, uz ostalo,sastavio posebno pismo za Slavene i da je tadašnji papa duboko poštivaocjelokupno Konstantinovo djelovanje - prema tome i od Konstantinastvoreno slavensko pismo. Napadanje na to pismo bilo bi, dakle, u izravnojsuprotnosti sa stajalištem rimske crkve. Pisac Ljetopisa stavlja se na tajnačin u izričitu, izravnu i vrlo energičnu obranu "slavenskog pisma".

Ujedno, pisac Ljetopisa opisuje pokrštavanje Slavena uSvetopelekovoj državi (dakle "Hrvatskoj" i "Srbiji") kao posljedicuKonstantinova djelovanja bez ikakva sudjelovanja pape. PokrštenjeSvetopelekove države došlo je s istoka, što se vidi i po grčkoj liturgiji kojuje Konstantin i ranije (a valjda i u Svetopelekovoj državi) uvodio.

Nastavak izvješća nije manje značajan. Nakon što se Svetopelek injegov narod pokrstio, trebalo je organizirati državu pa je kralj zamoliorimskog papu i konstantinopolitanskog cara da mu jave kakve su nekoćbile granice pojedinih provincija. Prvi dolaze papini legati s punimpapinim ovlaštenjem da se narod učvrsti u vjeri i da se posvete biskupi icrkve. Tek nakon toga dolaze i carski legati. Nakon toga je došlo do saborain planitie Dalmae "po nalogu papina zastupnika Honorija" (iussu Honorii

85 KEKAUMEN, 170 (§30).86 Vidi VIZ ΠΙ, 212 (komentar J. FERLUGE).


β

apostolici vicarii) na kojem se rješavalo 8 dana o crkvenim i 4 dana osvjetovnim stvarima pa je "rukom zastupnika Honoria, kardinala i biskupakralj okrunjen, i to okrunjen na način rimskih kraljeva" (per manus Honoriivicarii et cardinalium atque episcoporum coronatus est rex atcjue coronatus moreRomanorum regum). Dakle, o svemu odlučuju papini legati, a carski se višeuopće ne pojavljuju; oni svojom nazočnošću daju samo neku vrstuprešutne suglasnosti.

Ukratko, kršćanstvo je u "Hrvatsku" i "Srbiju" došlo, prema piscuLjetopisa, s istoka (uz punu suglasnost pape, koji se beskrajno diviocjelokupnoj djelatnosti pokrstitelja iz Konstantinopola), a nakon toga jepri uređenju Svetopelekove države i pri organizaciji vjerskoga života u njojodlučujuću ulogu imao papa uz punu carevu suglasnost.

Poruka je Ljetopisa izvanredno rafinirano sastavljena. Ni svjetovnani crkvena vlast u doba pisanja Ljetopisa ne mogu prigovoriti da suzanemareni, a upravo su papini legati kasnije organizirali uSvetopelekovoj državi takvu podjelu crkvene vlasti po kojoj bi na sjeverupostojala vlast salonitanske crkve nad Zadrom, a na jugu barske nadDubrovnikom. Ujedno se očekuje od pape da prizna slavensku liturgijugrčkoga tipa jer je i nju uredio presveti Konstantin (missam ordinavit moreGraecorum), kojega je papa "Stjepan" toliko cijenio. Čini nam se vrlovjerojatnim da je i crkvena podjela Svetopelekove države sprovedena nasličan način: na snazi bi na zapadu - uključujući i Dubrovnik - ostalaliturgija rimskoga tipa pod metropolitanskom vlašću salonitansko-splitskog nadbiskupa, a u Crvenoj Hrvatskoj, Srbiji i Bosni grčka liturgijapod metropolitanskom vlašću dukljansko-barskog nadbiskupa.

Ostaje otvoreno pitanje koje je pismo po Ljetopisu "komponirao"Konstantin, glagoljicu ili ćirilicu. Kao da je pisac Ljetopisa mislio naćirilicu, koja je u njegovo doba već uvelike prevladavala na područjimaza koja je barska crkva bila zainteresirana. Možda je pisac Ljetopisa svjesnozaobišao to pitanje jer je na području splitske metropolije vladala glagoljica,pa nije htio ulaziti u to da ne stvara napukline u savezu Split-Bar.

Ali, to je pitanje za naše istraživanje sekundarno. Osnovno je pitanje,zašto se Ljetopis tako zdušno zauzeo za liturgiju na slavenskom pismu.On je sigurno bio vrlo dobro upoznat s protivljenjem pape da se liturgijaobavlja na slavenskom pa je nedvojbeno želio da u crkvenopolitičkojsituaciji u kojoj se barska biskupija našla u trenutku kada je očekivalapapinu suglasnost za značajne promjene u crkvenoj organizaciji, obrani isačuva status quo pozivom na Konstantinov autoritet. Ali, jedva se možesumnjati da je ovaj pokušaj pisca Ljetopisa mogao naići na bilo kakvopapino razumijevanje. Uza svu vještinu pisca Ljetopisa, njegovo zalaganjeza grčku liturgiju i slavensko pismo bilo je za njegovu stvar vrlo slabapreporuka. Dovoljno je prisjetiti se poziva pape Ivana X. oko 925. god.upućenog splitskom nadbiskupu i njegovim sufraganima da krenu u"slavensku zemlju" (per Sclaviniam terram") i da nastoje da u


Sclavinorum terra ministerium sacrificii peragant in latina silicet lingua,non autem in extranea^

tj. da se u slavenskoj ( = hrvatskoj: L. M.) zemlji liturgija provodi ulatinskom jeziku, a ne u stranom - nadalje na pismo istoga pape upućenokralju Tomislavu i zahumskom vojvodi Mihajlu, splitskom nadbiskupu,kleru i cjelokupnom narodu po Slavoniji ( = Hrvatskoj) i Dalmaciji ukojemu ih kori ovako:

quis etenim specialis filius sancte romane ecclesie, sicut vos estis, in barbaraseu slaOinica lingua deo sacrificium offerre delectetur,™

tj. koji bi osobiti sin svete rimske crkve, kao što ste vi, rado podnosio bogužrtvu (tj. služio misu: L.M.) u barbarskom odnosno slavenskom jeziku? -i konačno, na pismo pape Aleksandra II. iz 1060. god. u kojem se podprijetnjom izopćenja zabranjuje

Sclavos, nisi latinas litteras didicerint, ad sacros ordines promoveri (...)prohibemus,*9

tj. zabranjuje da se Slavene prima u svete redove ako ne nauče latinskopismo.

Ni papa Ivan X. u X. stoljeću ni Aleksandar II. u XI. stoljeću nisuzabranjivali služenje Božje službe na slavenskom jeziku, već su samonastojali da se takva liturgija ne obavlja na područjima na koja se protežepapina vlast.90

3. Na osnovi mišljenja Sufflaya91, kojemu se priklonio i Šišić92, ninajnovija hrvatska historiografija ne sumnja da je bula Benedikta VIII. iz1022. god. sačuvana u originalu,93 unatoč tome što su to osporavali jošBresslau (1888.) i Kehr (1926.). Kalić je 1979. god. navela94 veći broj dokazane samo protiv toga da bi ta isprava bila sačuvana u originalu, već i protiv

87 CD I,30, br. 22 = Doc. 187, br. 149.88 CD I, 34, br. 24 = Doc. 187, br. 149.89 CD I, 96, br. 67.90 Kada Toma, 49, tvrdi, da je navodno na crkvenom saboru, čije je zaključke potvrdioAleksandar Π., određeno da "nitko ubuduće ne smije služiti misu na slavenskom jeziku",onda on samo "dosoljuje" odredbu, kakva je sačuvana u potvrdi Aleksandra Π.. Glasomte potvrde nije bilo zabranjeno služiti misu na slavenskom jeziku, već samo ubuduće reditihrvatske svećenike koji ne znaju latinski, ili, drugim riječima, postojeći hrvatski svećenicimoći će i ubuduće služiti slavensku misu pa će tek postupno, nakon što svi oni umru,nestati liturgije na slavenskom jeziku - a to je nešto posve drugo." SUFFLAY 1913., 16-17.n ŠIŠIĆ 1928., 70-71, bilj.47.93 Tako npr. KLAIĆ, N. 1971., 335 naziva je "znamenitom" "zato što je ta druga po redusačuvana papinska bula na pergameni"; slično i drugi.94 KALIĆ, 27-53, osobito 37-44.


toga da bi bila riječ o autentičnom prijepisu. Stipišić napominje da je bulapisana rimskom (pomiješanom) kurijalom, dakle, pismom koje se nijenikada rabilo u Dalmaciji i koje u Dalmaciji "nitko nije poznavao".93

Stipišić dopušta da je isprava možda autentična, ali ne i original, kao štoje to 1950. god. predložio Schmidinger. Ne bi li bilo korisno i čakneophodno da se naši povjesnici očituju o stajalištima J. Kalić, osobitoonima koje se odnose "na prilike u kojima je (ta bula) navodnosastavljena"?96

Sa svoje strane dodajemo da Ivan Đakon god. 1000. spominjedubrovačkog nadbiskupa, premda su u to vrijeme odnosi Bizanta iMletaka bili vrlo dobri. Ivan Đakon nije imao nikakva razloga da prihvatizdravo za gotovo da je u Dubrovniku stolovao nadbiskup, a ne biskup.Obratno, J. Kalić napominje da su prema Ivanu -akonu pod vodstvomsvoga nadbiskupa "predstavnici Dubrovnika (...) duždu položili zakletvuvernosti".97 Ali, Ivan Đakon priopćuje nešto drugo: Illic (tj. blizu Korčule)Ragusiensis archiepiscopus cum suis conveniens eidem principi sacramenta omnesfacientes, obsequia multa detulerunt, tj. dubrovački je nadbiskup sa svojimaizašao ususret duždu pa su svi položili prisege i donijeli mnoge darove.Ivan Đakon inače piše o duždevoj ekspediciji izvanredno jasno i ističeodluku predstavnika kvarnerskih otoka "da ostanu pod vlašću dužda",s time da će ubuduće svečanim crkvenim hvalama staviti njegovo imenakon imena bizantskih careva. Ali, o duždevom pohodu od Trogirananiže Ivan Đakon se vrlo nejasno izražava. Zašto on piše da je dužd uTrogiru corroboratus (?) i da u Splitu ex voto iusiurandi fide eidem omnesplacare satagerunt (?)? A opis sretanja dužda s dubrovačkim nadbiskupomje prava majstorija sugeriranja čitatelju nečega što Ivan Đakon i ne tvrdi.Prije svega dužd uopće ne dolazi u Dubrovnik, njemu ususret ide samonadbiskup s klerom (cum suis), ali ne i predstavnici grada. Kakve je todubrovački kler dao sacramenta i multa obsequial Očito je da ovdje obsequiaznači darovi - dakle donijeli su "mnoge darove", ali kako obsequiumujedno znači i pojam vezan za podložništvo, Ivan Đakon nastoji probuditidojam da su dubrovački predstavnici priznali duždu podložnostDubrovnika. Ove riječi su vrlo slične onima kojima su dužda dočekali uPuli. I tamo je biskup dočekao dužda s mnogima et utroque honore eundemducem glorificavit (!?), o čemu se u literaturi povela široka diskusija. Nijednood ponuđenih rješenja ne zadovoljava zbog jednostavnog razloga što je

'' J. STIPIŠIĆ, dao nam je te i mnoge druge korisne informacije u opširnom pismu od21 .VII.1997. pa mu i ovom prigodom toplo zahvaljujemo na njegovim zapažanjima kojasu nam mnogo pomogla.* KALIĆ, 44-45.97 N. dj., 41.


Ivan Đakon prikrio činjenicu da Pula nije priznala duždevu vlast. Njegau Puli prima samo biskup, a on, dakako, nije funkcionar grada u užemsmislu riječi.98

Prema tome, podatak o dubrovačkom nadbiskupu Ivan Đakon nijeubacio u svoje izvješće o ekspediciji mletačkog dužda u god. 1000. beznekih skrivenih političkih tendencija, koje se i inače toliko često mogukonstatirati u njegovom djelu. On ni izdaleka nije tako čisto vrelo kao štoga se često prihvaća i citira. Ivan Đakon, ukratko, nije "nasjeo"dubrovačkom svojatanju titule nadbiskupa, već upravo obratno, IvanĐakon svjesno ga "obdaruje" tom titulom, da bi na taj način podigao moralDubrovčana pred opasnošću od Samujla. Dakako, nakon što je Bazilije II.pobijedio Samujla, on je proveo reorganizaciju šireg područja okoDubrovnika po svojim zamislima i uklopio ga u dubrovačku temuDubrovnika. Dubrovačka je biskupija još dugo vremena trebala čekati dajoj promijenjene političke prilike omoguće uzdizanje na nadbiskupiju.

Ne bi li bilo korisno da povjesnici i u nas zauzmu modernije stajališteo navodnoj buli Benedikta VIII. iz 1022. god.?

4. Budak je još 1987. prihvatio izjavu pisca "Barskog rodoslova (...) da jenjegov original bio sastavljen na slavenskom u što nemamo razlogasumnjati"(?)" i te riječi doslovno ponovio 1997.100 Takva opetovanaapodiktička tvrdnja bez osvrta na problematiku i literaturu nije prihvatljiva.1"1

Budak, nadalje, dokazuje "na temelju usko historijske analize", da seglagoljica širila "isprva na području Duklje, Travunje i Zahumlja".102

Budakova se teza navodno temelji na Baradinu upozorenju na jedanzaključak Splitskog sabora iz 928. god., koje doduše "nije u znanosti biloprihvaćeno, iako se nikako ne može poreći njegova utemeljenost uizvornom materijalu".103 Međutim, Barada je tvrdio"** da su dalmatinskigradovi bili orijentirani prema Bizantu, oni su politički i crkveno potpadalipod vlast Bizanta pa je za njih "glagoljica u smislu Istočne Crkve neštonaravno", a, nasuprot tomu, za Grgura, rimskog biskupa, bila "neštoneobično", jer je on priznavao Zapadnu crkvu i njegovu liturgiju nalatinskom jeziku. Ninska je biskupija obuhvaćala teritorij Hrvatske, dokje vlast dalmatinskih biskupa bila ograničena na "gradsko tlo", uz izuzetak

98 O svemu tome potanje u: MARGETIĆ1983,217-254, osobito 244-248; ISTI 1984c, 145-156.w BUDAK 1986.(1987.), 127.100 BUDAK 1994., 130.101 Vidi npr. KOVAČEVIĆ, 424; BANAŠEVIĆ, 33-35; MIJUŠKOVIĆ, 92 i d.102 BUDAK 1986.Π987.), 126 = BUDAK 1994., 130.103 BUDAK 1994., 129 = 1986.Π987.), 131.104 BARADA 1931., 161-215, osobito 214.


"Neretljana, Zahumlja, Bosne i drugih oblasti". Barada podvlači da je "naovaj teritorij, koji je u okviru Istočne Crkve, najprije uvedena glagoljica".Budak očito misli da se ove riječi ("ovaj teritorij itd.") odnose na Neretljaneitd. Ali, to nije tako. Barada je pri tome imao na umu teritorij podcrkvenom vlašću svih dalmatinskih biskupa od Krka na jug, s time da jetaj teritorij jedino na jugu uvelike prelazio uže gradsko područje. Prematome, Barada nije tvrdio da glagoljica "najprije uvedena" na Neretljanskuoblast itd., već je sintagmom "najprije uvedena" mislio na Dalmaciju odKrka na jug. Budak je ovu Baradinu tezu stavio u svezu sa zaključkomSplitskog sabora iz 928. god. koji glasi:

Ecdesie vero alie, que in oriente habentur, id est stagnensis, ragusitana etcactaritana (!) eandem plenitudinem sedibus et terminus suis in omnibuscatholice fidei dogma adsequentur™5

odnosno, prema prijevodu N. Klaić: A ostale crkve, koje su na istoku, tj.stonska, dubrovačka i kotorska, neka potpuno u svojim sjedištima igranicama u svemu slijede nauku kršćanske vjere.106 Po Budaku se u tomzaključku "izričito opominje biskupa Stona, Dubrovnika i Kotora, da se usvojim biskupijama u svemu drže ispravnog nauka". Međutim, zaključakse treba ovako parafrazirati: zadarska, rapska. krčka i osorska biskupija(tj. zapadne biskupije), kojima je ninska biskupija protukanonski preotelakontinentalne dijelove njihova područja, neka ponovno preuzmu svojuvlast nad tim kontinentalnim područjima, a stonska, dubrovačka i kotorska(tj. istočne biskupije) neka ostanu u svojim granicama koje su i prije imale.Da je tome tako, vidi se i po potvrdi tih zaključaka po papi Lavu VI."17 Oninzistira na tome da svi biskupi budu zadovoljni s granicama, utvrđenimu starini. On izričito spominje stare granice, zadarske, osorske, rapske,splitske i dubrovačke, koje treba da se protežu i izvan gradskih zidina, abiskupu Grguru određuje kao sjedište Skradin i zapovijeda mu da ne smijeubuduće uzurpirati tuđa područja. Dakako, ni jedne riječi o slavenskombogoslužju i glagoljici.

105 KLAIĆ, N. 1967a., = CD I, 37, br. 26.106 KLAIĆ, N. 1972., 36.107 KLAIĆ, N. 1967a., 105 -106 = CD I, 39, br. 27.

4. HISTORIA SALONIT ANA l HISTORIA

SALONITANA MAIOR - NEKA PITANJA(Historijski zbornik XLVII. (1), 1994., 1-36)

"Osvajanje" i "razaranje" Salone, bijeg Salonitanaca na otoke i njihovpovratak u Dioklecijanovu palaču - početak današnjeg Splita - izazivajutrajni interes znanstvenika i šire kulturne javnosti pa se i u novije vrijemepojavilo nekoliko rasprava koje su bitno unaprijedile naše spoznaje o timpitanjima. Zahvaljujući pak radovima S. Gunjače i N. Klaić uvelike jeuznapredovalo istraživanje međusobnog odnosa djela Historia Salonitima(HS) Tome Arcidakona i Historia Salonitana Maior (HSM), a ono je pomoglotemeljitijoj raščlambi vijesti o starijoj splitskoj povijesti. U ovome radupokušat ćemo dati svoj prilog diskusiji o tim problemima.

L

1. Tomin opisa događaja od osvajanja Salone do djelatnosti IvanaRavenjanina

Pri čitanju prikaza razdoblja od propasti Salone do zaključnodjelovanja Ivana Ravenjanina, prema djelu Tome Arcidakona HistoriaSalonitana, prvo što pada u oči jest da Toma ne daje nikakva kronološkauporišta o tome kada su se zbili događaji koje opisuje. Usto se on pri opisupropasti Salone vješto ograđuje od onoga što će čitatelju servirati pa kažeda se služi dijelom pismenom, a dijelom usmenom predajom i dijelomdomišljajima (partim scripta, partim relata, partim opinionem sequentes)1 iupozorava da nije dovoljno jasno kada se to zbilo, ali da se tvrdi da jeSalona razorena u doba Gota" (Gothorum tempore (...) dicitur Salona fuissedestructa),2 što je također svojevrsno ograđivanje od nastavka teksta. Stakvim ogradama Toma daje svoj prikaz, koji, skraćeno, izgleda ovako:1. Dolazak Gota

Goti dolaze iz Teutonije i Poljske pod vojvodom Totilom. On seupućuje u Italiju i pri prolazu pljačka Dalmaciju i djelomično Salonu kojaje zbog društvenog rasula bila lak plijen. S njime dolazi iz Poljske sedamili osam plemenitih rodova koji od Totile dobivaju dozvolu da se nastaneu Hrvatskoj te počinju tlačiti starosjedioce.3 (Ekskurs: Hrvatska se nekoć

1 TOMA, 24.2 Na i. mj.3 TOMA, 24-25.

127

128 Hrvatska i crkva u srednjem vijeku r

zvala Kurecija, a narod, koji se sada zove Hrvati, zvao se Kureti iliKoribanti. Oni su živjeli divlje i imali primitivna shvaćanja. Spojili su sesa svojim novim gospodarima u jedan narod, doduše kršćanski, ali"natopljen arijanskom kugom". Ime toga naroda bilo je Goti ili Slaveni.).4

2. Osvajanje SaloneVojvoda Gota, koji vlada Slavonijom osvaja Salonu. Salonitanci bježe

na otoke5 i udaljenije krajeve. (Ekskurs: Papa Ivan šalje opata Martina uDalmaciju radi oslobađanja zarobljenika od Slavena. Martin donosi u Rimrelikvije mnogih svetaca; priče o osnivanju Dubrovnika i Zadra)."

3. Salonitanci s otoka vraćaju se u Dioklecijanovu palaču (Split) naprijedlog Velikog Severa (koji je prije bijega prilikom gotsko-sla venskogosvajanja Salone imao kuću u Saloni); gotski ih vojvode u tome ometajupa građani traže od bizantskih careva da im se odobri smještaj u Splitu idodijeli salonitanski teritorij; carevi to dopuštaju i zapovijedaju gotskim islavenskim vojvodama da puste Salonitance na miru.7

4. Djelovanje Ivana RavenjaninaPapa ga šalje u Dalmaciju da obnovi vjerski život. Građani ga biraju

za nadbiskupa, a papa ga posvećuje i odobrava splitskoj crkvi sva pravasalonitanske crkve. Sever dariva svoju kulu i palaču u Splitu za biskupskistan. Prijenos kosti mučenika Anastazija i Dujma. Vojvode Slavonijeuvelike poštuju splitsku crkvu.8

5. Gotski i hrvatski vojvode napuštaju arijansku herezu.9

Dakle, po Tomi se medu salonitanskim bjeguncima nalazi i VelikiSever, koji se s njima vraća u Dioklecijanovu palaču i onda daruje splitskojcrkvi svoju kuću u Splitu. Znači, vrijeme osvajanja Salone i vrijeme obnovecrkvenog života u Dalmaciji pod Ivanom Ravenjaninom mogu biti poTomi vremenski udaljeni u najboljem slučaju najviše 30-40 godina jer jeinače nezamislivo da bi Veliki Sever mogao imati kuću u Saloni i kasnijeu Splitu. Isto tako je nejasna i kronologija dolaska Gota i Slavena podTotilom. Zar je doista Toma bio tako neobaviješten da nije znao razlikovatidolazak Gota i dolazak Slavena i tako loš pisac da nas ostavlja u punojneizvjesnosti o vremenu kada se dogodilo sve ono što govori o Gotima-Slavenima, propasti Salone i nastanka Splita? Nije li Toma kao vrloobrazovan čovjek i dobar pisac mogao sastaviti koherentni ju priču?Smatramo da se zaključak upravo nameće: Tomu nije zanimala povijesnaistina, jer je pisao politički spis. Tome treba dodati da je Toma bio nemaran

4 TOMA, 25-26.' TOMA, 26-28.6 TOMA, 29-30.7 TOMA, 31-33.8 TOMA, 33-35.9 TOMA, 35.

Historia Salonitana i Historia Salonitana Maior - neka pitanja 129

u iznošenju konkretnih podataka, o čemu će biti više govora dalje u tekstu.Zbog Tomine tendencioznosti i nemara moderna je historiografija na sto čudakako da iz njegova djela izvuče povijesnu istinu. Najljepši je primjer tomeproblem Ivana Ravenjanina, obnovitelja salonitansko-splitske nadbiskupije.Po nekim autorima on je živio u VII., po drugima u VIII., po trećima u IX.,po četvrtima u X. stoljeću, a ima i mišljenja da je on legendarna ličnost. A ipakje pitanje obnove salonitanske crkve trebalo biti u središtu Tomine pažnje, pase s punim pravom mogao očekivati jasniji izvještaj.

Jedna je od osnovnih odrednica Tomina političkog i političko-crkvenogshvaćanja njegov prezir i mržnja prema Hrvatima-Slavenima. To jenesumnjivi razlog sastavljanja poglavlja VI. HS. Toma u tom poglavlju tvrdida se narod, koji se sada (nunc) zove Hrvatima, u antici zvao Kureti zato štosu "provodili divlji život lutajući po brdima i šumama".10 Oni su doduše bilivrlo hrabri i nisu se bojali smrti, ali su imali primitivna i smiješna shvaćanja:"kada dođe do pomrčine mjeseca, misleći da ga duhovi nagrizaju i žderu,lupaju po kućanskim mjedenim predmetima i vjeruju da pomoću buke tjerajudemone i tako pomažu mjesecu". Kada je kasnije došlo pod Totilom sedamili osam rodova Gota-Slavena, oni su se s Kuretima spojili u jedan narod, i topokvaren (pravi) i divlji (feroces). Dakle, Toma dokazuje da je novi narodpoprimio obje krajnje negativne osobine od svojih predaka, od Kuretaprimitivnost, a od Gota-Slavena heretičnost.

Dodajmo da Tomi ne smeta da je prema XIII. poglavlju među Hrvatimapostupno nestalo arijanske hereze (hereseos contagione purgati)," a da on ipaku XVI. poglavlju ponovno napada Hrvate koje opetovano naziva Gotima islavensku službu Božju, koju naziva "sramotnom shizmom". Bezbožna "impiagesta" primitivnoga glagoljaškog biskupa Cedede duboko su po Tomirastužila papu, koji je poslao legata da shizmu iskorijeni. I ovo je poglavljepolitički intonirano. Njime Toma u biti prigovara papinu priznanju slavenskeslužbe Božje na Krku i Senju u njegovo, Tomino doba.

Ponavljamo, Toma je bio posve ravnodušan prema povijesnoj istini.To se vidi i po fantastičnoj priči o Gotima koji pod Totilom na putu u Italijudjelomično uništavaju Salonu. Goti su, kao što je poznato, pod Teodorikom488. god. krenuli iz Tracije preko Panonije u Italiju preko Sirmija, Siscije,Emone i Akvileje, tako da je Dalmacija sa Salonom ostala pošteđena.12

Kada je kasnije Justinijan krenuo u ponovno osvajanje gotske Italije iDalmacije, Mundo, magister militum Ilirika, osvojio je Salonu odmah napočetku gotsko-bizantskoga rata 530. god.13 Goti doduše privremenozauzimaju Salonu,14 ali se uskoro povlače prema Skradinu. O nekom

10 TOMA, 25.11 TOMA, 49 i d."SCHMID, 293.13 PROKOP I, 5,1114 N. dj., I, 7, 27.


rušenju Salone u to vrijeme nema ni govora.15 Doduše gotski vojskovođeAzinarije i Uligisal opkoljavaju Salonu 537. god., ali ne uspijevaju prodrijetiu grad.16 A što se tiče Totilinih ratovanja, poznato je da je njegovkomandant Indulf 549. god. došao do Muikirona (kod Makarske), pljačkaou blizini Salone i ubrzo se vratio u Italiju. Ukratko, navodno gotskodjelomično uništenje Salone nije povijesno utemeljeno.17

I nabrajanje opačina, nereda, kukavičluka i tlačenja sirotinje i slabijih uSaloni neposredno prije njezine propasti djeluje manje kao prikaz povijesneistine o "zadnjim danima Salone", a mnogo više kao Tomina stroga jedvaprikrivena osuda prilika u njegovo doba: praesul nullus erat, rector inutilis,populus dissolutus™ riječi su kojima Toma u biti misli na Split njegovih dana.

Nadalje, Toma ubacuje u svoje pripovijedanje o događajima nakonpada Salone i povratka izbjeglica u Split priče o počecima Dubrovnika19 iZadra.20 Po njemu su neki pridošlice iz Rima došli u Dubrovnik papostupno oslabili i konačno uništili Epidaur te nastojali da se njihovubiskupu dodijeli palij. I ta je priča providno tendenciozna. Njome se želiistaknuti da dubrovački biskup zapravo nije nasljednik epidaurskog. Tomaje nekoliko podataka o osnivanju Dubrovnika preuzeo iz Popa Dukljaninai tendenciozno ih iskovao u vlastitu priču.21 Usto, on zlobno mijenja pričuPopa Dukljanina i tvrdi da su oni "istjerani" iz Rima. Nadalje, Tomaizbacuje vijest Popa Dukljanina da su stanovnici Epidaura postupno prešliu Dubrovnik. Po Tomi su Dubrovčani napadali Epidaur i konačno gauništili. Ta izmjena bila je, dakako, za Tomu korisna da se istakne kakoDubrovnik nema nikakva prava da se smatra nasljednikom Epidaura, kojisu uništili upravo Dubrovčani - za razliku od Splita koji je po Tomizakoniti sljednik Salone.

Priča Popa Dukljanina povezana je i s izvještajem KonstantinaPorfirogeneta o nastanku Dubrovnika, jer i jedan i drugi pisac dajuidentičnu (pogrešnu) etimologiju imena Ragusa. Ali, po caru piscu Slavenisu osvojili Epidaur pa je dio izbjeglica sagradio Dubrovnik. KonstantinPorfirogenet želi povezati osnivanje Dubrovnika s Epidaurom da bidokazao njegov kontinuitet a antikom i kontinuitet rimsko-bizantskevlasti. Pop Dukljanin pripisuje osnivanje Dubrovnika članovima narodnedinastije (Radoslav - Pavlimir) u želji da poveže Dubrovnik s domaćim

15 N. dj., I, 7, 31.16 N. dj., 1,16,16.17 N. dj., III, 35, 29. Drukčije KATIČIĆ 1986. 20: "ništa tu nije ni iskićeno ni izmišljeno".18 TOMA, poglavlje VII.19 TOMA, poglavlje VIII.20 Toma, poglavlje IX.21 Tako ispravno već ŠIŠIĆ 1928., 512. Po mišljenju FERJANČIĆA 20 sve tri priče potječuiz narodne tradicije. KATIČIĆ, 25 smatra da se o izvoru Tomine legende o postankuDubrovnika "nije moglo ništa utvrditi".

Historia Salonitana i Historia Salonitana Maior - neka pitanja 1 3 1

kraljevima, a Toma naglašava suprotnost novoga grada Dubrovnika s Epidauromda bi što jače upozorio na to kako osnivanje Dubrovnika nije ni u kakvoj vezi sEpidaurom i da prema tome dubrovačka biskupija nije nasljednik prava epidaurske.

Što se pak tiče Zadra, imamo dojam da je sam Toma autor neuvjerljivepriče o Salonitancima koji su nakon propasti Salone došli u luku nekograzorenog (!) grada i nazvali taj grad Jader po "rijeci Jadriji", koja utječeblizu Salone, da bi ih ime novoga grada podsjećalo na Salonu.

Obje priče o Dubrovniku i Saloni imaju jasnu crkveno-političkipozadinu. Naime, Toma je želio pokazati da je Split kao nasljednik Salonejedino zakonito i pravo sjedište nadbiskupa. Dodajmo da je osnivanjezadarske nadbiskupije popratio Toma još jednom zlobnom pričom upoglavlju XIX. Prema toj priči zadarski se biskup nadao da će postatisplitski nadbiskup, ali, kada je bio prevaren u nadi, uvrijedio se i uskratioposlušnost splitskoj crkvi.

Ako je dakle vijest o djelomičnom razaranju Salone povijesno netočna,ako Hrvati nisu starosjedioci, ako Salonu nije razorio "vojvoda Got", ako supriče o osnivanju Dubrovnika i Zadra nevjerojatne, onda se upravo namećemisao o nevjerodostojnosti navodnog "povratka" Salonitanaca u Split,pustošenja tih obrađenih zemalja od "gotskih vojvoda", odobrenja"kontantinopolitanskih careva" Splićanima da posjeduju salonitanski distrikti zapovijedi "vojvodama Gota i Slavena" da puste Splićane na miru.

Doduše, na prvi bi pogled Tomini impemtores constantinopolitani mogliizgledati kao neki indicij na instituciju suvladarstva pa su autori uvelikenagađali o kojima bi se suvladarima radilo. Ali Toma na drugom mjestupriča da je Maksim kao izabrani nadbiskup zatražio potvrdu zbog izboraab imperatoribus constantinopolitanis koji su mu naredili (preceperunt) da sepredstavi papi.22 Prema Tominu se tekstu i ovdje radi o institucijisuvladarstva, ali u to vrijeme vladao je car Mauricije (582.-602.). Tomini"suvladari" u njegovoj priči o počecima Splita nisu drugo nego Tominosvjesno izbjegavanje preciznijeg obavještavanja. Uz nepouzdani podatako "carevima" Toma je svojoj priči dodao i pravnu načitanost. Ali, mogućaje i druga pretpostavka, tj. da je Toma doista u nekom danas izgubljenomvrelu pročitao vijest o splitskom poslanstvu "carevima", koji izdajuSplićanima sacrum rescriptum, a "vojvodama Gota i Slavena" jussio.23 To

22 TOMA, 21.23 KATIČIĆ, 27 dopušta obje mogućnosti, ali se priklanja tezi da je u Tomino doba postojao"zapis o carskom reskriptu i zapovijedi" (n. dj., 38). U latinskim pisanim vrelima rescriptumse obično navodi bez nekog pridjeva. Za Justinijanov Kodeks vidi npr. C. 1,23,1; D. XIX,l, 43; XXIII, 2, 45, pr.; XXVI, 7,7,14; I, 7,21; XXXVI, 3, l, 11, ali se u njemu nalazi koji puti divina rescriptio: C. I, 53, l, a čak koji put sacrum rescriptum: C. I, 23; D. XLIX, 5, 4. Uepigrafičkim spomenicima dolazi vrlo često θεια διαταξις (npr. Papiri greci e latini) (daljePSI), Florentiae, 1912., br. 199; PSI, br. 784, itd. ili θεια αυτοκρατορική διαταξις (npr. PSI,br. 292, MEYER, br. 551), ali, dakako, najčešće dolazi jednostavno διαταξις (npr. PSI, br.685). Svakako sacrum rescriptum nije odgovarajući termin za θεια διαταξις. Točnije bi bilođivinum rescriptum.


je uz malo dobre volje moguće pretpostaviti, ali to nije vjerojatno. Jedvada je zamislivo da bi se zapis o carskom reskriptu Splićanima i zapovijedivojvodama Gota i Slavena mogao sačuvati oko 600 godina, tj. do Tome, ito zapis iz onoga vrlo dugog razdoblja iz kojeg inače nije sačuvana ni jednajedina autentična vijest o bizantskoj prisutnosti u Dalmaciji i Hrvatskoj.Mislimo da teza o sačuvanom zapisu ostaje nažalost u okviru slabo (ilinikako) vjerojatne puke mogućnosti.

2. O navodnom osvajanju Salone

O tom pitanju daju nove podatke dragocjeni radovi Marovića i J.Nikolajević. Marović24 je istaknuo važnost nalaza novca pronađenog uSolinu 1979. god. i dokazao da se u Solinu "trgovalo odnosno boravilo"25

još desetljećima u sedmom stoljeću, a kako je novac iz 630./631. god.došao vjerojatno nešto kasnije, to "se time dobija nešto povišenavremenska granica opticaja Heraklijeva novca u Saloni".26 On nadaljeupozorava na vijest o poznatom otkupljivanju zarobljenika od strane opataMartina 641. godine27 i zaključuje da je "teško vjerovati da bi tko u onimburnim vremenima, uzme li se da je Salona pala 631. god., držaozarobljenike sve do 641. god., tj. punih 10 godina", iz čega on zaključujeda je pad Salone "bliže 639. god.".28

Nešto ranije, 1969. god., I. Nikolajević29 je pokazala na osnoviarheoloških analiza da je "jedan deo stanovništva Salone, svakakoopterećen tributima, nastavio sa starim načinom života i da su još u tokupete decenije VII veka" vladali "trpeljivi odnosi između novonaseljenihvarvara i autohtonog stanovništva",30 pa je zaključila "da je upravosredinom toga stoleća Salona napuštena". Ona se s pravom vrlo opreznoizjašnjava o "događaju koji se u istoriografiji naziva 'pad' Salone" i mislida taj pad nije mogao biti "razlogom da svi autohtoni stanovnici napustetaj grad".31

24 MAROVIĆ.23 N. dj., 66.26 Na i. mj.27 N. dj., 69.28 Na i. mj. Iz podataka o nalazu bizantskih novaca u Dalmaciji ne mogu se izvući relevantnizaključa. Zahvaljujemo ovom prilikom B. Mimici na nesebičnom stavljanju na raspolaganjeliterature i na korisnim objašnjenjima.29 NIKOLAJEVIĆ, 164.30 N. dj., 166.31 N. dj., 164.


Nikolajević očito ne vjeruje u "pad" Salone, tj. u osvajanje i razaranjeSalone. I doista, akoje život u Saloni trajao po Maroviću još u 4. desetljećuVII. stoljeća, onda nema razloga ne prihvatiti tezu da Slaveni, pretečedanašnjih Hrvata, osvojivši Dalmaciju, nisu porušili Salonu, nego da suse zadovoljili time da je ona, zajedno s ostalim dalmatinskim gradovimapriznala njihov suverenitet, plaćajući u znak podložnosti određenapodavanja. Na to smo upozorili još 1987. god.32 u radovima iz 1985. i 1986.33

gdje smo analizirali vijest iz života pape Ivana IV. da je on u 641. godiniposlao "per omnem Dalmatiam seu Istriam multas pecunias". Kroničar sepožurio da nam objasni razloge toga poslanstva: "propter redemptionemcaptivorum, qui depraedati erant a gentibus". Vijest je zanimljiva, ali nasostavlja u stanovitoj dvojbi o pravom razlogu poslanstva, utoliko više štoje poznato da su Bizantinci tek jednu godinu ranije, za vrijeme kratkotrajnevlasti pape Severina, temeljito opljačkali papinu riznicu i blagajnu. Upravoje nemoguće ne povezati to poslanstvo s drugom vjerodostojnom viješćušto je nalazimo u Kronici sv. Benedikta, po kojoj su se Slaveni upleli uborbe s Langobardima duž rijeke Ofanto na zapadnoj obali Jadrana i tomprilikom čak uspjeli ubiti langobardskog vojvodu Aja. U tom razdobljuLangobardi vrše snažan pritisak na Rim, a odnosi su papinstva i Bizantaviše nego hladni, pa se može pretpostaviti da je do pojave Slavena naOfantu došlo na papinu inicijativu zbog namjere da se langobardskipritisak na Rim smanji uz pomoć Slavena, kad to već nije bilo mogućepreko Bizanta. Drugim riječima, misiju opata Martina ne treba povezati snavodnim razaranjem Salonem, već s teškom situacijom u kojoj se našaopapa 641. god. Oči u oči s Langobardima i Bizantom, njemu nije preostalodrugo nego da potraži saveznike gdje ih je mogao naći, a navodni otkupzarobljenika i prijenos kostiju salonitanskih mučenika samo suhumanitarno i religiozno opravdanje Martinove misije. Svakako pada uoči da se u vijesti govori najprije o humanitarnom cilju, ali da u nastavkuviše o tome nema ni riječi, već se priopćava nešto posve drugo, tj. da jeopat Martin uspio dopremiti u Rim kosti mučenika. Čini se razumnimpretpostaviti da je papa makar i s opljačkanom blagajnom "skucaoposljednji dinar" da bi našao kakve-takve saveznike u velikoj stisci.

Ako su dakle dalmatinski gradovi priznali vlast Slavena, predakadanašnjih Hrvata, nakon što su ovi osvojili Dalmaciju, postavlja se pitanjejesu li oni ostali pod tom vlašću i dalje, ti. da nisu više priznavali bizantskovrhovništvo. Neki podaci govore u prilog tome. Naime, papa je sazvao 25.ožujka 680. sinod u Rimu.34 Na tom saboru sudjelovalo je 125 biskupa,

32 MARGETIĆ 1977a., 65, bilj. 165.33 MARGETIĆ 1985a., 35 i d. = 1986a. 81 i d.; ISTI 1983a., 148 i d.34 MANSI, 185, 311, 775.


pretežno iz Italije, ali su došli i biskupi iz langobardske države, nekolicina izFranačke (osobito iz Provence: Arles i još neki) pa čak i jedan iz Britanije - alinijedan iz Dalmacije. To pada u oči to više što je nemali broj biskupa došaoiz bizantske "Istre", tj. obalnog područja današnje Istre i Venecije. Smatramoda iz toga slijedi s velikom vjerojatnošću da dalmatinski biskupi nisu moglidoći zato što im to politički faktori njihovog područja nisu dopuštali.

Da ponovimo: ne može biti slučaj da su u Rim došli svi istarskibiskupi, a ni jedan dalmatinski. Zar nije najprirodnije objašnjenje da je uIstri bizantska vlast 680. god. postojala, a u dalmatinskim gradovima nije?Svako drugo objašnjenje izgleda nam nategnuto, pogotovu ako uzmemou obzir još i sljedeće okolnosti.

Naime, iste je godine održan u Konstantinopolu 6. ekumenski sinod.35

Na njemu su bili prisutni biskupi iz Soluna, Herakleje, Selimbrije i jošnekoliko njih iz primorskih tračkih i grčkih gradova - ali nijedan izDalmacije. Na tzv. Trulskom sinodu iz 692. god.36 prisustvovali suuglavnom isti biskupi, uz značajan dodatak Drača - i opet nijedan izDalmacije. Očito je da političke okolnosti, tj. nepostojanje bizantskeprisutnosti, nije dopuštalo ni 680. ni 792. dalmatinskim biskupima da sepojave na tim sinodima.

Uporna šutnja o Dalmaciji nastavlja se i u VIII. stoljeću.Poznato je da su Sicilija, Kalabrija i Ilirska prefektura (Solun s

Makedonijom i Heladom) iz političkih razloga oduzeti papi i priključenikonstantinopolitanskoj patrijaršiji. Bez obzira na to da li ćemo taj vrloneugodni udarac papinstvu datirati sa 732. ili 733. god. po jednima37 ili sa753./754. po drugim autorima,38 činjenica je da se Dalmacija uopće nespominje, i to očito zato što car nije "oduzimao" papi ono što nije bilo podbizantskom vlašću.

U jednoj vijesti Mihajla Sirijca koja se odnosi na 754. god. čitamo: (...)l'empereur Constant reunit a Constantinople un synode des eveques chalce-doniens de la province de Rome et de ceux.de la Oalmatie, de l'Hellade, de la Cilicieet de la Sicile (...). Ils porterent un decret et une definition c\u'on ne devaitabsolument pas venerer les images. Cependant quelques-uns d'entre eux neconsentirent point a la reconnattre (...).39 Dakle, po Mihajlu Sirijcu, većinabiskupija "kalcedonaca", sljedbenika štovanja slika, donijela je, očito podpritiskom cara, odluku o zabrani štovanja slika. Mihajlo Sirijac izričitogovori s jedne strane o sinodu u Konstantinopolu, a s druge strane o

35 N. dj., 640 i d.36 N. dj., 988 i d.37 Za 732.-733. pledira u novije vrijeme i ANASTOS, 14-31.38 Od starijih tako GAY, 12; od novijih npr. GRUMEL, 191 i d.39 CHABOT, 520.


biskupima, štovaocima slika, iz Rima, rimske crkvene provincije, daklejasno razlikuje ta dva grada. S pravom Darrouzes kaže: Au dire de Michelle Syrien, le concile de Hiera (...) reunissait les eveques des provinces de Rome,de Oalmatie, d'Hellade, de Cilicie et de Sicile: će chroniqueur sous-entendnaturellement que ces eveques se joignent a ceux du territoire imperial.40

Vijest zaslužuje nešto podrobniju analizu. Pada u oči da MihajloSirijski spominje "kalcedonce" rimske provincije, tj. onih talijanskihpodručja nad kojima Bizant već odavno nije imao stvarnu vlast. PapaStjepan II. otputovao je 15. studenoga 753. iz Pavije u Franačku i time jasnodao do znanja prisutnome izaslaniku bizantskog dvora, silencijariju Ivanu,da namjerava voditi samostalnu politiku u odnosu prema Bizantu. Akose do 15. studenoga 753. još moglo govoriti o nekakvoj formalnojpodređenosti srednjotalijanskih područja bizantskoj središnjoj vlasti, odtoga trenutka "maske su pale" - papinstvo se - doduše još vrlo oprezno -stavlja pod franačku zaštitu i u biti prekida s Bizantom. Što se pak tičeCilicije, ona je bila u vrijeme sinoda u Hiereji šire pogranično područjeizmeđu Bizanta i Omajida (661 .-750.), u kojem je kršćanstvo doduše i daljevegetiralo, ali se o nekoj stvarnoj bizantskoj vlasti ne može govoriti.Bizantska vlast dosezala je samo do istočnih granica teme Anatolika,odnosno kasnije teme Seleukije. Što se pak tiče Sicilije i Helade, one sudoduše bile neprijeporno u bizantskoj vlasti pa zbog toga na prvi pogledzačuđuje kako to da su u njima bili tako jaki protivnici careve politike,"kalcedonci". Ipak, dovoljno je prihvatiti tezu Gaya, Grumela iOstrogorskoga po kojoj je do oduzimanja papi crkvene vlasti nad Sicilijom,Kalabrijom i solunskim vikarijatom došlo 753./754. da vijest MihajlaSirijskog o "kalcedonskim" biskupima Sicilije i Helade postaje jasnom:papa, kao odrješiti protivnik crkvene politike cara Konstantina V. imao jejoš uvijek dovoljno utjecaja nad biskupima, nad kojima se protezalanjegova vlast, da ih učvrsti u njihovom poštovanju slika. Kada se papaStjepan II. predao pod zaštitu Franaka, Konstantin V. mu je oduzeocrkvenu vlast nad tim provincijama i ujedno pozvao njhove carunepokorne biskupe na sinod u Hiereji u namjeri da slomi njihov otpor.

Ostaje pitanje Dalmacije. Njezin se položaj može usporediti s onimCilicije: o bizantskoj vlasti nema nikakva traga, ali to, dakako, ne znači daje kršćanstvo nestalo. S obzirom na to da su sva područja, spomenuta uvijesti Mihajla Sirijca izvan vlasti konstantinopolitanskoga patrijarha, tovrijedi a fortiori i za dalmatinske biskupe, a kako Mihajlo Sirijac razlikujene samo Rim od Konstantinopola nego i rimsku crkvenu provinciju oddalmatinske, proizlazi da u to doba nad Dalmacijom nije postojala nipapina ni patrijarhova crkvena vlast. Pa ipak je vijest o dolasku

1 DARROUZES 1975-, 8. Drukčije KATIČIĆ, 1982.-1983., l


dalmatinskih biskupa u Hiereju značajna. Ona dokazuje novoprobudeniinteres Bizanta prema Dalmaciji.

Nažalost ne možemo imati osobito povjerenje u vijest Mihajla Sirijca.Čudna je njegova tvrdnja da su na sabor u Hiereji bili pozvani samo (!)protivnici crkvene politike cara Konstantina, a posve je neobična ineprihvatljiva tvrdnja da je riječ o "kalcedoncima", iz koje bi proizlazilokao da car Konstantin nije "kalcedonac".41

Sve, dakle, govori u prilog tvrdnji da stvarne bizantske vlasti - bilosvjetovne (nedostatak bilo kakvih vijesti o tome) bilo crkvene (što proizlaziiz naše raščlambe vijesti Mihajla Sirijca) - nad Dalmacijom 754. god. nijebilo. Dakako da ni papine crkvene vlasti nad Dalmacijom nije bilo u todoba. To je vidljivo i iz drugih okolnosti. Naime, za razdoblje od početkaVII. stoljeća do 787. god. postoji ne baš mali broj vijesti za Istru, Ravenu,južnu Italiju, današnju Grčku itd. Iz tih se vijesti mogu doneklerekonstruirati događaji i prisutnost bizantske vlasti na tim područjima.Tako npr. oko 751. god. možemo kako-tako pratiti očajničku borbu Ra veneda se izvuče iz smrtonosnog zagrljaja kojim ju je langobardska država sveviše stezala, a i o Istri ima vijesti preko kojih možemo kako-tako pratitidogađaje (628., 680., 725., 768-772., 776.-780. god.). Kako to da se carskavlast nije nijednom u oko 150 godina zainteresirala za bar neki dalmatinskigrad; zašto bizantski pisci (npr. Teofan) pišu o najrazliatijim zbivanjima što seodnose na Bizant u to doba, a o Dalmaciji ništa; zar papa nije našao za potrebnoda se bar jednom u 150 godina zainteresira za svoje biskupe u Dalmaciji?

Postoji još jedna vijest iz bizantskih vrela o dalmatinskom prostoruu VIII. stoljeću. Naime, u popisima biskupa koji su prisustvovaliNicejskom saboru 787. god. spominju se salonitanski, rapski, osorski ikotorski42 biskup. Košćak sumnja u vjerodostojnost prisutnostidalmatinskih biskupa,43 a Katičić smatra da "nema ni najmanje sumnje dasu dalmatinski biskupi 787. bili pod carigradskim patrijarhom"44 i da "imje svima bio priznat rang nadbiskupa".45 Naprotiv, Darrouzes ne sumnjau vjerodostojnost vijesti, ali pri analizi položaja metropolita upozorava daje nužno eliminirati iz popisa "les sieges presumes exterieurs ά l'empire(potcrtao L. M.), en l'occurence des sieges occidentaux",46 U pogledu pak

411 KATIČIĆ 1986., 79 s pravom sumnja u potpunu pouzdanost vijesti.«Prema popisu koji je načinio DARROUZES 1975., 63, 64, 68 salonitanski se biskuppojavljuje tri puta, prvi put na 62. drugi put na 61. a treći put na 106., rapski na 72., 71.i 107., osorski na 77., 76. i 108., a kotorski samo jedanput na 327. mjestu.43 KOŠĆAK, 1980.-1981., 298-300.44 KATICIC 1986., 82-83.45 N. dj., 78.46 DARROUZES 1975., 10.


nadbiskupa također posebno analizira "nadbiskupije pod patrijarhom"47

od onih na zapadu.48 Čak i za zapadne crkvene provincije koje surazmjerno blizu Konstantinopola (Ahaja, Helada, Macedonija) Darrouzessmatra da iz raznih okolnosti proizlazi "clairement, цие toute la region, dupoint de vue ecclesJastigue. n'entretiens pas avec le patriarcat de Constantinopleles memes relations que les metropoles de son ressort (potcrtao L. M.),49 iz čegaproizlazi da Darrouzes razlikuje područje Ahaje, Helade i Macedonije odonoga koje je pod vlašću patrijarhata glavnoga grada. I za gradove Sicilijei Kalabrije Darrouzes tvrdi da njihova sjedišta "još nisu potpunointegrirana u upravni sustav metropolija patrijaršije".501 konačno, za vijesti0 salonitanskoj, rapskoj i osorskoj biskupiji (ne nadbiskupiji!) Darrouzeskaže da su one vrlo nejasne (tres ofecwrs).51

Mi smo još 1982. god. pokušali dokazati da su na Drugom nicejskomsinodu "bili prisutni i biskupi koji su se nalazili nad područjima podizravnim ili neizravnim utjecajem bizantskog cara bez obzira na crkvenupodređenost",52 jer je upravo tako glasio poziv na sjednicu na grčkom53,odnosno kako to prevodi Anastazije bibliotekar mittentes imperatoresconvocaverunt omnes, qui sub eorum erant potestate.54 Pritom nije odlučujućeono što je patrijarh Tarasije pisao papi Hadrijanu L, naime da se koncilodržao u prisutnosti "svih biskupa konstantinopolitanske crkvenepokrajine".55 Patrijarhovo je pismo papi u prvom redu dokument crkveno-političkih odnosa dvaju crkvenih poglavara pa ga treba promatratiisključivo s te točke. Tarasijeve riječi uperene su protiv papina opetovanog1 izričitog zahtjeva da mu se vrati crkvena vlast nad onim provincijamakoje mu je car oduzeo, tj. južna Italija i solunski vikarijat. Kao što je to slučaju svim političkim diskusijama i odlukama, tako je i ovdje došlo i doverbalne i stvarne dvosmislenosti. U stvarnosti, kao što je to lijepo pokazaoDarrouzes, papi oduzete provincije nisu još bile dokraja podvrgnute podpatrijarhovu vlast, tako da se može govoriti o patrijarhovoj vlasti u užemi širem smislu riječi. U užem smislu on je ostao patrijarhom nadmetropolijama "de son ressort", kako to kaže Darrouzes,56 a u širem smislu

47 N. dj., 18-20.48 N. dj., 22-26.·" N. dj., 24.50 Na i. mj.51 N. dj., 38.52 MARGET1Ć 1983., 252.53 THEOPHANICHRONOGRAPHIA, 461.54 N. dj. П, 306.55 MANSI ХШ, 458.56 DARROUZES 1975., 24. Vidi i citat u bilj. 40 u kojem Darrouzes razlikuje dalmatinskebiskupe od "сеих du territoire imperial".

138 Hrvatska i crkva u srednjem vijeku Historia Salonitana i Historia Salonitana Maior - neka pitanja 139

sve biskupije koje su pod vlašću bizantskog cara izravno (npr.južnotalijanska itd.) ili pod njegovim "neizravnim utjecajem"57 (npr.Dalmacija). O drugim vrelima koja dokazuju da "dalmatinska crkva nijepravno nikada pripadala konstantinopolitanskom patrijarhu"38, pisali smona drugom mjestu. Zaključili smo ipak da je "vrlo vjerojatno da je patrijarhimao stanoviti faktični utjecaj nad dalmatinskom crkvom u vrijeme kakve-takve bizantske prisutnosti u Dalmaciji od 812. do oko 827. god. kao i,možda, poslije 843. god. kada Brijenije organizira dalmatinsku temu".59

Tek nakon 757. godine pojavljuje se konačno vijest o kakvom-takvombizantskom vrhovništvu nad Dalmacijom. Naime, na jednom pečatu60

spominje se arhont Dalmacije sa skromnom časti spatara. Prema novojdataciji Seibta61 pečat potječe iz kraja VIII., eventualno početka IX. stoljeća.Dakle, u to je vrijeme, po svemu se čini, Bizant konačno ostvario svojkakav-takav suverenitet nad Dalmacijom, očito preko domaćega lokalnogdužnosnika glavnoga grada Dalmacije, Zadra, preko kojega su formalnibizantski suverenitet priznavali i drugi dalmatinski gradovi. Iz našeraščlambe62 sadržaja funkcije arhonta u bizantskoj hijerarhiji premaTaktikonu Uspenskoga proizlazi da je arhont bio načelnik grada uodređenoj regiji, i to ili samo glavnoga grada (to je slučaj Zadra jer searhont pojavljuje u jednini) ili gradića čitave regije, npr. u Draču (jer sepojavljuje u pluralu). Shvatljivo je da je arhont iz upravo navedenog pečataimao vrlo skroman rang spatara jer je riječ o razmjerno beznačajnomarhontu koji će tek trebati dokazati svojom vjernošću da zaslužuje viši rang.

Tako od 787. (možda i od 754. god.) dalje sve više jača bizantskaprisutnost u Dalmaciji nakon potpunog dugotrajnog nestanka bizantskevlasti. Najprije dolazi do pojave bizantskog utjecaja (dalmatinski biskupiprisustvuju sinodu u 787. i možda već 754. god.), a zatim zadarskigradonačelnik priznaje bizantski suverenitet i ulazi u bizantsku hijerarhijufunkcionara, doduše u vrlo niskom rangu.

Vjerojatno je u borbi Franaka i Bizanta oko vlasti nad Dalmacijomdošlo do privremenog stacioniranja bizantske vojske u Zadru, ali jebizantska prisutnost u Dalmaciji i dalje bila razmjerno slaba, premda suFranci Ahenskim mirom priznali bizantski suverenitet nad Dalmacijom.Još 821. god. jedna franačka vijest govori o bizantskom funkcionaru(Johannes, praefectus provinciae)za kojega bi se teško moglo tvrditi da je ;

37 MARGETIĆ 1983., 262.58 N. dj., 263-264.59 N. dj., 264.611 ZACOS - VEGLERY, br. 2637.61 Vidi WINKELMANN, 338.62 MARGETIĆ 1991., 45 i d. = RZZ 53 i d.

strateg. Nakon 827./828. bizantska vlast potpuno nestaje u Dalmaciji pase ona tek 842./843. ponovno javlja u Taktikonu Uspenskoga, ali još uvijeksamo putem arhonta, dakle bez bizantske vojne prisutnosti (jer još nematematske organizacije) i još uvijek ograničena samo na Zadar (arhont ujednini), ali već s nešto većim ugledom (arhont je u ranguspatarokandidata, a ne više samo spatara).

3. Goti, Slaveni, HrvatiToma daje o njima ove podatke:1) (Starosjedioci Kureti i) Goti-Slaveni spojili su se u Dalmaciji u jedan

narod poznat pod imenom Gota, ali i Slavena (Gothi α pluribus dicebantur,

et nichilominus Sclavi),63

2) Vojvoda Got (dux Gothus), koji je na čelu Slavonije (Sclavonia),

osvaja Salonu.64

3) Prognani Salonitanci bave se gusarstvom pa se nitko od Slavena(nullus Sdavorum) ne usuđuje ploviti.65

4) Papa Ivan IV. otkupljuje zarobljenike od Slavena (a Sdauis).f*5) Salonitance koji su se vratili u Split ometaju gotski vojvode

(Gothorum duces).67

6) Bizantski carevi šalju zapovijed gotskim i slavenskim vojvodama(ad duces Gothorum et Sclavorum).6*

7) Splićani pomalo nalaze zajednički život sa Slavenima (cum

Sdflins).69

8) Papa šalje Ivana Ravenjanina u Dalmaciju i Hrvatsku (partesDalmatiae et Chroatiae), a on razvija živu djelatnost u Dalmaciji i Hrvatskoj(per Dalmatiae et Sclavoniae regiones).70

9) Splićani se pri prenošenju tijela sv. Dujma i sv. Anastazija bojeSlavena (a Sclavis).71

10) Slavenski vojvode (duces Sclavonie) počinju poštovati crkvu sv.Dujma.72

63 TOMA, 26.64 Na i. mj.65 TOMA, 29.66 Na i. mj.67 TOMA, 32.68 TOMA, 33.69 Na i. mj.70 Na i. mj.71 TOMA, 34.72 TOMA, 35.


11) Zbog misionarskog rada Ivana Ravenjanina i drugih salonitanskihbiskupa gotski i hrvatski vojvode (duces Gothorum et Chroatorum) napuštajuarijansku herezu.73

Uočljivo je da je pri spomenu vojvoda najprije spomenut Got (2), paslijede gotski vojvode (5), gotski i slavenski vojvode (6), slavenski vojvoda(10) i tek kao zadnji gotski i hrvatski vojvode (11). Dakle, za vode Tomaupotrebljava najčešće naziv "gotski", ponešto "slavenski", te samojedanput, a i to kao zadnji naziv "hrvatski". Kao ime naroda samo sepočetno spominju Goti-Slaveni (1), a nakon toga stalno Slaveni (3,4,7,9).74

Hrvati se samostalno uopće ne spominju, nego samo u sintagmi "gotski ihrvatski vojvode" (11).

Kada se razmotre ti podaci u njihovoj cjelini, opaža se da priča počinjes Gotima, nastavlja sa Slavenima i da se hrvatsko ime pojavljuje tek nakraju.

Priča Popa Dukljanina konstruirana je na sličan način: on najprije dajepovijest Gota-Slavena od Totile-Ostrojla preko Semulata, Solimira iBladina, nakon toga dolazi u priči do cezure s neimenovana "četirinapravedna kralja" pa tek nakon njih spominje se Sarimir i njegov sinSvetopelek koji je svoju primorsku oblast razdijelio u Bijelu i CrvenuHrvatsku.75 Termin Hrvat dolazi prvi puta u Popa Duljanina tek tada.Raščlamba pak djela De administrando imperio pokazala je da bi premapodacima iz toga djela proizlazilo da Hrvati nisu došli zajedno s Avarimai Slavenima pa ni neko vrijeme nakon toga, već mnogo kasnije, približnopotkraj VIII. stoljeća.76

Nažalost, sve su to drugorazredna vrela pisana tendenciozno, sgolemim brojem kronoloških i faktografskih netočnosti, pa se njihovevijesti mogu uzeti u obzir samo ako su potvrđene izravnim ili neizravnimvijestima vjerodostojnih vrela. Istina je doduše da se ni u vjerodostojnimvrelima (bizantskim, franačkim, papinskim itd.) nikada do IX. stoljeća nepojavljuje ime Hrvat, ali i to može biti samo jedan od elemenata daljnjihistraživanja. I ostale dosad iznesene teze koje se temelje na vijestimaKonstantina Porfirogeneta i druge dvojice pisaca vrijede samo ako ihpodupiru druga nedvosmislena i autentična vrela.

73 Na i. mj.74 Naziv zemlje (2,8) je manje važan. Naime, kada Toma kaže da se u antici Dalmacija smatralas Hrvatskom jednom zemljom (TOMA, 3), onda on time ne čini nikakvu grješku, već sepostavlja na stajalište ΧΠ. stoljeća pa želi da kaže zapravo ovo: rimska je Dalmacija obuhvaćalai današnju Hrvatsku. Da je tome tako, vidi se i po nastavku, u kojem Toma piše da se sada(nunc) Dalmacija proteže uz obalu, tj. ono što običavamo nazivati Bizantska Dalmacija.75 MARGETIĆ 1983., 257-260.76 Usp. MARGETIĆ 1977a., 5-88; ISTI 1988a.,'lSTI 1990., 121-123.

Historia Salonitana i Historia Salonitom Maior - neka pitanja 141

4. O Tominu katalogu najstarijih splitskih biskupa

Toma nastavlja povijest salonitansko-splitske crkve ovako:"Nakon propasti Salone pronašli smo ove starije biskupe u Splitu:"77

1) Justinus archiepiscopus extitit anno incarnationis octingesimoquadragesimo;

2) Marinus archiepiscopus fuit tempore Caroli regis et Branimiri ducisSclavonie;

3) Johannes archiepiscopus fuit anno damini nongentesimo quarto decimotempore Tamislavi ducis;

4) Martinus archiepiscopus fuit anno damini nongentesimo septuagesimotempore Theodosii imperatoris et Dirscislavi regis (...). Ab isto Dirscislavo ceterisuccessores eius reges Dalmatiae et Chroatiae appellati sunt. Recipiebant enimregie dignitatis insignia ab imperatoribus constantinopolitanis et dicebantureorum eparchi sive patntiif*

5) Petrus archiepiscopus fuit anno damini nongentesimo tempore Trpimiriet Muncimiri filii eius, regum;

6) Paulus archiepiscopus fuit anno damini millesimo quintodecimo, temporeBasilii et Constantini imperatorum et Cresimiri eorum patritii et regisChroatorum. Pater vero eiusdem archiepiscopi vocabatur Prestantius, qui eodemtempore primarius erat, hoc est rector, civitatis spalatine.

Najbogatija je vijest o Držislavu (naša točka 4) pa ćemo raščlambepočeti s njime. Prijevod citiranog odlomka bio bi: nadbiskup (se. splitski)Martin živio je Gospodnje godine 990. u doba cara Teodozija i kraljaDržislava. Od toga Držislava ostali njegovi sljednici zvali su se kraljeviDalmacije i Hrvatske. Naime, primali su znakove kraljevske časti odkonstantinopolitanskih careva i nazivali se njihovim eparsima odnosnopatricijima.

Vijest je raščlanio F. Šišić još 1917. god.79 i 1925.80 Na osnovi te vijestiŠišić tvrdi da je nakon provale Samujlovih četa u Hrvatsku "između 986.i 990." Bizant uvidio da su dalmatinski gradovi "potpuno odsječeni odcarstva" pa je "vizantijski dvor povjerio Stjepanu Držislavu upravu iobranu dalmatinskih gradova i otoka, priznao mu kraljevsku titulu i poslaokraljevska insignija, naime, krunu, žezlo i mač. Potom bješe S t j e-p a n D r ž i s l a v p r v i o d h r v a t s k i h k r a l j e v a o k r u n j e nk a o k r a l j D a l m a c i j e i H r v a t s k e , (spac. šišić) - vjerojatno uBelgradu na moru i od splitskog nadbiskupa, a po vizantijskom

77 TOMA, 36.78 TOMA, 36-38.79 ŠIŠIĆ 1917., 190.80 ŠIŠIĆ 1925., 468^69.


krunidbenom obredu. Tom prilikom ga je imenovao car Vasilije II.eparhom, naime carskim namjesnikom u dalmatinskim gradovima iodlikovao titulom patricija, kao prijatelja carskoga vizantijskog dvora (o.990)". U bilješci Šišić navodi da je po Stephanus, Thesaurus III. 1435 eparhpraeses provinciae i da je Reiske u svom Indeksu uz Ceremonije cara KonstantinaPorfirogeneta identificirao ovu riječ ανθυπαθος = proconsul provinciae.

Ferluga je 1957. izvršio raščlambu istoga Tomina odlomka i došao dopotpuno suprotnih rezultata.81 On upozorava na to da je Ostrogorskidokazao da je Samujlov upad bio mnogo kasnijeg datuma i da prema tomeotpada razlog koji navodi Šišič za dodjelu kraljevske titule Držislava.Nadalje, Ferluga upozorava na to da se prije 1070. god. u tituli hrvatskihkraljeva uvijek prije navodila Hrvatska, a tek poslije nje Dalmacija. Usto,titula je patricija imala samo počasni karakter, "a naziv eparha, iako sedodjeljivao stranim vladarima ne mora još da svjedoči o Držislavovojupravi nad carskom Dalmacijom. U X. i XI. veku ne nailazimo ni na jednognamesnika neke vizantiske provincije koji nosi naziv eparha". Uostalom,zaključuje Ferluga, "Dalmacija se u tituli Držislavljevoj može odnositi nanju kakva je bila u granicama poznorimskog doba".

N. Klaić se više puta osvrnula na Tomine vijesti o Držislavu injegovim nasljednicima, ali nije dala nove analize, prijedloge i rezultate.Ona se najprije djelomično distancirala od nekih Ferluginih tvrdnja,82 dabi se kasnije više približila njegovim tezama83! konačno ih u cijelostiprihvatila.84 Ferluga je 1978. god. ponovio svoja stajališta iznesena 1957.god. I u tom novijem radu Ferluga sumnja u vjerodostojnost titule regesDalmatiae et Croatiae, ponovno ističe da titula eparha i patricija nesadržavaju u sebi pravo hrvatskih kraljeva na dalmatinske gradove i tvrdida bi se Dalmacija u tituli Držislava mogla odnositi na pojam Dalmacijeiz kasnoga Rimskog Carstva.85

Mi smo 1983. god.86 pristupili raščlambi Tomine vijesti i krenuli odpretpostavke da je Toma za svoj katalog nesumnjivo imao pred sobomneko vrelo i da bi prema tome bilo pogrešno kad bi se njegove vijestiodbacile bez pokušaja da se u njima pronađe zdrava jezgra. Tako npr.Toma je u svezi s Držislavom očito pročitao u nekom vrelu da se Držislavnazivao eparh i patricij, da je bio kralj i da je imao neke ingerencije nadDalmacijom. Naglasili smo da se Držislav doduše nije mogao nazivati

81 FERLUGA 1957., 88-89.«KLAIĆ, N. 1960a.,251.83 KLAIĆ, N. 1964a., 413.84 KLAIĆ, N. 1971 .,67,323.85 FERLUGA 1978., 192-194.* MARGETIĆ 1985a., 234-236.


kraljem Dalmacije i Hrvatske, ali da je, koliko god bila nejasna Tominavijest, Držislav očito imao neku ingerenciju nad dalmatinskim gradovima,kad to javlja čak i sam evidentno protuhrvatski nastrojeni Toma. Pritomsmo uzeli u obzir dvije mogućnosti. Prva bi bila da eparh iz Tomine vijestinije drugo nego antipat, tj. prokonzul. Naime, u jednoj, dodušenevjerodostojnoj, ispravi iz 986. god. spominje se Maius prior laderae atqueproconsul Dalmatiarum. Kako od 899. god., u kojoj je sastavljen FilotejevKletorologij i u kojoj se navodi o ανθύπατος πατρίκιος και στρατηγόςΔαλματίας sve do 1033. nema vijesti o bizantskom strategu u Dalmaciji,to bi moglo značiti da je Bizant doista povjerio upravu Dalmacijehrvatskim kraljevima barem u tom razdoblju, tj. od 986. do 1033. god. Ipak,držali smo da se ta teza "sukobljuje s tako reći nepremostivimpoteškoćama" (urta contro difficolta quasi insormontabili), i to zato što smosmatrali kako je nevjerojatno da bi Bizant povjerio Držislavu pravo da kaoupravitelj provincije Dalmacije komandira lokalnom milicijom. Zbog togasmo tu mogućnost odbacili.

Naprotiv, prihvatili smo drugu mogućnost, tj. da je Držislav kaostrani vladar bio imenovan za eparha Dalmacije. Pritom smo se pozvalina Taktikon Uspenskog koji, pisan sredinom IX. stoljeća, spominje i οιανθύπατοι και έπαρχοι τφν θεμάτων. Zaključili smo da se u Tominu vreluvjerojatno nalazila vijest o rex Croatiae, eparcus Dalmatiae et patrititis.

Ove naše tvrdnje pogrešno je shvatila N. Klaić:87 po njezinu mišljenjumi navodno želimo "spasiti tvrdnju da su se već hrvatski vladari odDržislava nazivali kraljevima Dalmacije i Hrvatske" (?). Usto mi navodnoželimo dokazati "da je prokonzul isto što i patricij" (?). N. Klaić jepredložila ovo rješenje: "spomenuti naslovi eparha i patricija imaju tada(tj. koncem X. stoljeća: L. M.) isključivo počasni karakter i nisu vezani niza kakvu bizantsku službu". N. Klaić zaključuje: "Stoga Bizant nagrađujei hrvatskoga vladara jeftinim naslovima".

Dobiva se dojam da N. Klaić nije dobro upoznata s bizantskimnaslovima. Patricij nije samo "tada", tj. koncem X. stoljeća bio počasninaslov. Naslov patricij bio je uvijek samo počasni. Patricij je jedna od titula,tzv. αξιαι κατά βραβείων medu kojima je, ako izuzmemo nasloverezervirane samo za članove carske obitelji, najviši bio počasni naslovmagistar, iza njega, barem prema Filotejevu Kletorologiju88 antipat, zatimantipat-patricij pa patricij, pa protospatarij itd.89 Ako je pak riječ o nekomfunkcionaru, onda je on, uz jednu od upravo spomenutih počasnih titula,dobivao još i dodatnu, koja je označavala tu funkciju, tzv. αξιαι δια λογού.

87 KLAIĆ, N. 1990., 90.88 O tome vidi BURY.89 Vidi WINKELMANN, 35.


Npr. prema upravo navedenom Kletorologiju strateg neke teme mogao jeimati jedan od naprijed navedenih naslova tako da je njegova puna titulamogla biti

o ανθύπατος πατρίκιος και στρατηγόςili o πατρίκιος στρατηγόςili o πρωτοσπαταριος στρατηγός.

Toliko o počasnoj tituli patricij. To je uvijek počasna titula, kao što jeeparh uvijek funkcija (αξία δια λογού) Pitanje je samo pojavljuje li se u X.i XI. stoljeću funkcija eparh ili u to doba više nema toga naziva. Sudećiprema sačuvanim pečatima eparh je poznat i u X. stoljeću. Tako je npr. izdruge polovice X. stoljeća sačuvan pečat s imenom Michael anthypatospatnkios i eparhos.90 Očito je riječ o osobi s vrlo visokom počasnom titulom(čak antipat = prokonzul-patricij!), dakle počasnom titulom koja se inačedodjeljivala onim namjesnicima provincija, stratezima, koji su postiglinajviše počasti. Ali, sačuvani su i pečati eparha s nižom počasnom titulom,npr. patnkios eparchos, koji se datira vrlo široko (VIII.-IX. stoljeće).91 Iz Cipraje sačuvan pečat s mnogo skromnijim počasnim naslovomspatharokandidatos i funkcijom eparha, doduše iz konca IX. stoljeaa,92 a izIX. stoljeća sačuvan je veći broj pečata s još nižom počasnom titulomspatharos.93

Dakle, funkcija eparha bila je živa još u X. stoljeću.Treba ipak upozoriti da titula eparha u IX. i X. stoljeću izaziva u

literaturi velike dvojbe. Tako se npr. za već spomenutu titulu οι ανθύπατοικαι έπαρχοι τίδν θεμάτων Taktikona Uspenskoga smatra da jeanakronizam. Donekle slično misli i Oikonomides, po kojem je vijest iztoga Taktikona "survivance de l'administration protobyzantine" ?* Dodajmoda se ista titula ponovno pojavljuje u X. stoljeću u Knjizi o CeremonijamaKonstantina Porfirogeneta: ανθύπατοι των θεμάτων και έπαρχοι,95 ali sesmatra da je i ta vijest preuzeta iz starijeg materijala96! da ne odgovaravremenu Konstantina Porfirogeneta.97 Međutim, ne samo TaktikonUspenskoga (sredina IX. stoljeća) i Knjiga o Ceremonijama (sredina X.stoljeća) nego i sačuvani pečati, pa i vijest o Držislavu kao patriciju-eparhu,kao da upućuju na to da titula eparha nije u to doba bila posve nestala. Uliteraturi98 je s pravom upozoreno da titula patricija-eparha nije bila

«•N.dj.,36.4 N. dj., 47.9JN.dj., 116.93 N. dj., 52, Ш.94 OIKONOMIDES 1972., 343.95 DE CEREMONIIS, 61 = VOGT, 56.96 MAYER, 5.97AHRWEILER,53.98 FERLUGA 1957., 88.


dodijeljena svim hrvatskim kraljevima, već samo Držislavu, jer sam Tomanavodi za Krešimira da je u 1015. god. samo rex Croatorum i bizantskipatricij99 (naša t. 6). Dakle, Krešimir se ne naziva ni "rex Dalmatiae etCroatiae" niti ima titulu eparha, što nesumnjivo znači da se titula eparhaodnosila upravo na (bizantsku) Dalmaciju i da je ona dodijeljena samoDržislavu. Time otpada usput i neuvjerljivo povezivanje Držislavljevetitule sa starom rimskom provincijom Dalmacije100 pa se Tomina vijestukazuje kao vrlo upotrebljiva i unatoč Tominu krajnje nemarnuizvještavanju kao vjerodostojna: Držislav je imao funkciju eparhaDalmacije; tu mu je funkciju dodijelio bizantski car, a kako ona nijepočasna, za razliku od titule patricija, ona je Držislavu davala određenaprava u Bizantskoj Dalmaciji - za razliku od njegova nasljednika Krešimirakoji je imao samo počasnu titulu patricij, ali ne i funkciju eparha. Preostajujoš ova pitanja: prvo, zašto je Držislav postao eparh Dalmacije i s tim u svezizašto^njegov nasljednik nije više eparh i drugo, sadržaj ovlaštenja eparha.

Što se tiče prvog pitanja, Ferluga je uspješno pobio Šišićevu tezu daje neposredni uzrok bizantskog prepuštanja dalmatinskih gradovahrvatskom kralju Stjepanu Držislavu bio Samuilov upad u Dalmaciju, i tozato što je Ostrogorski potvrdio novim dokazima stariju tezu da je do togupada došlo tek potkraj (oko 997. god.) stoljeća, dakle, nakon Držislavljevesmrti (oko 995. god.).101 To je prihvatila i N. Klaić, koja odbija tezu obizantskoj dodjeli Dalmacije Držislavu "kao nagradu za tobože pruženupomoć protiv Samuila".102 Pritom je neobično što se Ferluga poziva naOstrogorskog samo u pogledu datiranja Samuilova upada u Dalmaciju, aline i na jednostavnu i uvjerljivu tezu Ostrogorskoga da se "u potrazi zasaveznicima protiv ovog moćnog neprijatelja (tj. Samuila: L. M.) vizantijskicar Vasilije II trudio da se poveže sa eventualnim Samuilovimprotivnicima u zapadnom delu Balkana".103 Dakle, istina je da jeOstrogorski dokazao da se Samuilov upad u Dalmaciju dogodio "krajem90-tih godina",104 ali to ga nije sprečavalo da Tominu vijest prihvati kaotočnu. Doista, ne vidi se nikakva razloga zašto bi dodjelu Dalmacije naupravo hrvatskom kralju trebalo povezivati sa Samujlovim upadom.Bazilije II. nije trebao čekati na upad da bi tražio saveznike protiv Samujla.Dapače, Ostrogorski izričito prihvaća Šišićevu tezu i na osnovi Tomenavodi "da je Vasilije II. čak poslao Stjepanu Držislavu kraljevske insignijei poverio mu upravo dalmatinskih gradova, imenovavši ga za svoganamesnika-eparha i podarivši mu titulu patricija.".105

99 TOMA, 42.100 FERLUGA 1957., 89, a po njemu i KLAIĆ N., 1971., 323.101 FERLUGA 1957., 88; ISTI 1978., 192.1(12 KLAIĆ N. 1971., 323.103 OSTROGORSKI 1949., 22.104 N. dj., 24.105 N. dj., 22.

146 Hrvatska i crkva u srednjem vijekuHistoria Salonitana i Historia Salonitana Maior - neka pitcrnja 147

Razlog velikog uvažavanja Hrvatske od Bizanta isti je dakle kao uvrijeme Tomislava. Prikliješten od bugarskog vladara Simeona u dobaTomislava, odnosno makedonskog vladara Samuila u doba Držislava,Bizant je pomoću Hrvatske nastojao nametnuti svome opasnomprotivniku rat na dvije fronte. Pritom je Hrvatskoj očito trebalo dati nekukompenzaciju za troškove i opasnosti i ona je, čini se, nađena u oba slučajau prepuštanju Hrvatskoj prihoda iz dalmatinskih gradova. Pravna je formau slučaju Držislava nađena u dodjeli dvosmislene bizantske funkcijeeparha. Dakako, čim je prošla opasnost, Bizant je oduzeo hrvatskom kraljutu funkciju. Zbog toga nosi hrvatski kralj Krešimir samo počasnu titulupatricija.

Svakako, ni to nije baš posve isprazna titula, jer su svi nosiocibizantskih titula - i onih počasnih i onih povezanih s funkcijom - imalipravo na plaću (roga) koju su strani vladari prihvaćali s najvećimzadovoljstvom i koje je potkraj X. stoljeća bila daleko od toga da bi bilatek simbolične visine.

Time je ujedno odgovoreno i na drugo pitanje. Držislav kao eparhDalmacije imao je pravno položaj neke vrste bizantskoga civilnognamjesnika. U praksi se to svodilo na ubiranje podavanja iz dalmatinskihgradova, i na stanovit utjecaj na politiku tih gradova što je svakako mnogomanje od sveobuhvatne vlasti stratega neke bizantske teme. Takva funkcijane mora nužno obuhvaćati pravo komandiranja ni nad lokalnommilicijom. Takvim objašnjenjem otpada naš prigovor iznesen u našem raduiz 1983. god., tj. da je teško prihvatiti tezu kako je Bizant povjerio upravuBizantske Dalmacije hrvatskim kraljevima, jer bi uprava obuhvaćala ikomandu nad lokalnom milicijom.

Svakako je očito da Toma vijest o naslovima hrvatskih kraljevapočevši od Držislava nije preuzeo iz nekog kataloga splitskih nadbiskupa,već je to njegova vlastita kombinacija na osnovi nekih drugih vrela. Tomaje, čini se, pročitao u nekom vrelu da je hrvatski kralj Držislav bio eparhDalmacije i patricij pa je iskonstruirao vijest da su se od Držislava hrvatskikraljevi nazivali reges Dalmatiae et Croatiae. Poznato je da su titulu rexCroatiae et Dalmatiae (a ne Dalmatiae et Croatiae!) nosili hrvatski kraljevi tekod sredine XI. stoljeća, tj. tek od Petra Krešimira IV. i da je ta titula imalaantibizantski smisao jer se njome naglašalo pravo hrvatskih kraljeva nadBizantskom Dalmacijom. Tu je titulu priznalo hrvatskom kralju papinstvo,a ne Bizant. Bizant je Držislavu priznao u odnosu na Dalmaciju funkcijueparha upravo zato da time istakne bizantski suverenitet nad Dalmacijom.A pogotovu nema dokaza da je Bizant slao hrvatskim kraljevimakraljevske insignije, i to još kao kraljevima Dalmacije i Hrvatske, jer bi toznačilo da Bizant priznaje hrvatskim kraljevima ona ista suverena pravanad Dalmacijom koja su imali nad Hrvatskom.

~-Isto je tako sigurno da Toma nije mogao naći u nekom katalogu

splitskih nadbiskupa podatak da je Martin bio nadbiskupom za caraTeodozija. To je samo Tomina nemarna i neuspješna kombinacija. Ali, akoje to tako, nije onda nemoguće da je i samo ime Držislava uz nadbiskupaMartina plod Tomina kombiniranja - ovaj put, čini se, uspješnog.Smatramo da je u katalogu koji je pred sobom imao Toma bilo samo imenadbiskupa i, najčešće, godina - i ništa više. To se najbolje vidi po Justinu(naša 1.1) gdje je upravo tako zabilježen podatak o nadbiskupu. Uostalom,i podaci o Trpimiru i Muncimiru sigurno su plod Tominih kombinacija -ovaj put neuspješnih. Po svemu se čini da se može i dokazati na koji jenačin došlo do toga čudnog podatka. Kao što je to već odavno dobroobjasnio Šišić, Toma je u jednoj prenapravljenoj Zvonimirovoj ispravipročitao da su Zvonimirovi prethodnici bili "kraljevi Trpimir i Muncimir"pa ih je onda "odoka" ubacio na "prazno mjesto" negdje poslije Držislavazato što je po njegovu mišljenju tamo bilo mjesto svima onima hrvatskimvladarima koji su nosili titulu kralja. Naprotiv, podaci o bizantskimcarevima i hrvatskom kralju Krešimiru, bizantskom patriciju u dobanadbiskupa Petra čine se potpuno pouzdanim. Ddoduše, samo Tominunemaru možemo zahvaliti da je Prestancije od priora postao primarij. Azanimljivo je da su Bazilije i Konstantin jedini bizantski carevi koje Tomaizrijekom spominje nakon cara Lava (V. stoljeće). On ne zna ništa čak nio Mauriciju (konac VI. stoljeća).

Privlači pažnju i godina pribilježena uz nadbiskupa Justina: 840. Bulić- Bervaldi primjećuju da se protiv te godine "podižu ne male poteškoće".ш

Naime, tzv. Trpimirova darovnica, u kojoj je spomenut kao splitskinadbiskup Petar, datira se počevši od Račkoga s 852. god. Međutim, Bulić- Bervaldi upozoravaju da "prvi splitski nadbiskup, o kome ne može bitini najmanje sumnje, jest Petar I".107 Prema tome, Justina bi kao njegovanasljednika trebalo pomaknuti poslije 852. god., pa se Bulić - Bervalditrude pronaći razlog navodno pogrešnoj dataciji početka Justinovebiskupije i upuštaju se u prilično smione kombinacije. Razumljivo je dapodatke o vrelima treba pokušati uskladiti i da je pritom nužno ikombinirati, često i vrlo smiono i zbog toga ne možemo prigovoriticijenjenim piscima. Ipak, smatramo da se dosadašnja literatura uplela unepotrebne teškoće zbog toga što je prihvatila prijedlog108 da Trpimirovudarovnicu treba datirati s 852. god. Taj prijedlog osniva se isključivo na15. indikciji kojom je uz ostalo datirana ta darovnica. Ali, jesmo li nužno•vezani tom indikcijom u ispravi koja je sačuvana u vrlo kasnom prijepisuiz 1568. god., to više što joj se drugi podaci protive? Opće je poznato da

106 BULIĆ - BERVALDI, 151.m N. dj., 132.™ Prvi ga je iznio DUMMLER, 43.

148 Hrvatska i crkva u srednjem vijeku Historia Salonitana i Historia Salonitana Maior - neka pitanja 149

se indikcija često pogrešno prepisivala; o tome postoji bezbroj primjera paje to suvišno dokazivati. A u Trpimirovoj darovnici nalazimo podatke kojinas upravo sile da indikciju 15. ne prihvatimo kao odlučujuću. Naime,Trpimirova isprava datirana je još i podatkom da je u to vrijeme vladao uItaliji kralj Lotar, i to "sub die Ш1 nonis Martii", a poznato je da je Lotarodmah nakon smrti svoga oca još 840. god. otišao iz Italije i da se više nikadu nju nije vratio. Od toga vremena talijanskim se kraljem nazivao, dakako,njegov sin. Zar je doista moguće da Trpimir, koji je živio u neposrednojblizini Italije nije ništa znao o toj promjeni? O tome smo na drugom mjestupodrobnije raspravljali i došli do zaključka da Trpimirovu ispravu trebadatirati između 839. god. (kada je vladao Mislav, a ne Trpimir) i 844. god.(kada je Ludovik II. proglašen italskim kraljem).109

Tomin podatak o biskupu Justinu u godini 840. slaže se dakle spodacima o italskom kralju Lotaru i nadbiskupu Petru iz Trpimiroveisprave. Petar je vladao dakle do 840. god., iste godine naslijedio ga jebiskup Justin, i to u vrijeme kada je Lotar još bio italski kralj, a Trpimirveć naslijedio Mislava.

Mogli bismo se još zapitati kada je Trpimir saznao za odlazak Lotaraiz Italije. Poznato je da je Ludovik I. umro 20. lipnja 840. u Ingelheimu ida je Lotar najhitnije doputovao da tamo preuzme carski dvorac jer jedobro znao da neposredno predstoji teški obračun s braćom Ludovikomi Karlom.110 Lotar se već u kolovozu 840. naziva carem. Ne samo ukarolinškom carstvu nego i oko njega s najvećom su se pažnjom pratilisudbonosni događaji u Franačkoj, kao neprijeporno najvećoj europskojvelesili jer o prilikama u njoj uvelike ovisile ponašanje (i sudbina) susjeda,medu ostalim i Trpimira. Najvjerojatnije je da je Trpimir već za mjesec-dva saznao za odlazak Lotara iz Italije i njegovu novu carsku titulu. Zatoje slabo vjerojatno da bi Trpimir nazivao Lotara italskim kraljem poslijelistopada 840. god. Datiranje Trpimirove isprave s 2. veljače 840. ukazujese stoga kao najvjerojatnije.

109 Tekst Trpimirove isprave u: CD 13-8.""Problematika Lotarevih naziva vrlo je složena. Ovdje ne možemo u nju ulaziti. Dovoljnoje spomenuti ispravu od 25. srpnja 840. izdanu u Strasbourgu s ovom datacijom: Data VIII.kal. aug. anno Christi propttio imperii damini Hlotarii pit imperatoris XXI, indictione III, actumStrazburg civitate, SCHIEFFER, 1966.̂ 136. Lotar se prije 840. često nazivao "carem ukraljevim Italiji"!

p·

5. Splitski biskupi, nadbiskupi i metropoliti

N. Klaić je pitanje osnivanja splitske nadbiskupije rješavala prvi putu radu iz 1963.-1965. Po njezinu mišljenju Split nije imao svoga biskupajoš ni 879. god. jer se te godine spominje u jednom papinom pismu samo"nadpop svete stolice salonitanske",111 a to treba tumačiti tako da nije riječo "pomoćniku splitskoga biskupa u katedralnoj crkvi, jer splitskog biskupajoš nema", već o archipresbiter ruralis, koji postoji "ondje gdje još nemadovoljno stanovnika za osnivanje biskupije".112 Kada je pak 925. god.osnovana splitska nadbiskupija, ona je ujedno postala i metropolija, tj.splitski metropolit "dobio je pravo koje nije mogao baštiniti odsalonitanskog biskupa, jer ga on (tj. salonitanski biskup: L. M.) nije imao".

Kada je nekih 8 godina kasnije, tj. 1971. godine N. Klaić ponovnouzela u razmatranje isto pitanje, ona je još uvijek ostala na stajalištu da jeSplit do X. stoljeća bio tek "malo naselje u Dioklecijanovoj palači" koje je"jedva tko i poznavao",113 ali je dodala da je on uspio dobiti naglo naugledu pričom o apostolicitetu svoje biskupije. Ipak joj je smetao podatakkoji donosi Toma o Justinu kao splitskom nadbiskupu u 840. god. pa gaje odbacila. Ako je, dakle, Toma pogriješio s datiranjem Justinovabiskupovanja, onda "bismo mogli zaključiti da prije 879. god. nije bilo uSaloni (lapsus, umjesto Split: L. M.) biskupa". Ali, čini se da sada N. Klaićdopušta i drugu mogućnost, naime, da možda "arhiprezbiteraspomenutog u pismu Ivana VIII. (tj. 879. god: L. M.) valja protumačiti kaobiskupova pomoćnika", dakle da su biskupi u Splitu postojali i prije 879.god. "U svakom slučaju", zaključuje N. Klaić, "misao o nadbiskupskojčasti medu dalmatinskim biskupima potekla je od pape Ivana VIII."114

Dakle, po mišljenju N. Klaić salonitanska crkva nije bilametropolitanska. Ipak, kako je Salona bila glavni grad provincijeDalmacije, ne vidimo razloga zašto crkvena organizacija u antici ne bi uDalmaciji slijedila državnu organizaciju kao što je to i inače bio slučaj.Uostalom, salonitanski nadbiskup Honorije sazvao je 530. godineprovincijalni sinod,115 a upravo to je jedna od glavnih ovlasti metropolita.Na tom se sinodu u prvom kanonu određuje da svećenici ne smijuobvezivati svoju crkvu pozajmljivanjem novca ako im to ne odobri biskup,a u drugom da ista zabrana vrijedi i za ugovore koje bi sklopio biskup(de episcoporum contractibus), ako nema odobrenja metropolita (similiter

'"KLAIĆ, N. 1963.-1965., 229.112 N. dj., 241.113 KLAIĆ N. 1971 .,301.114 N. dj., 238.115 KLAIĆ, N. 1967a., 6.


cjuocfue apud metropolitanum). Obje su odredbe vrlo loše tradirane, ali se ipaksmisao jasno razabire. Salonitanska je crkva dakle nesumnjivo imalametropolitanski položaj - što dakako ne znači da ge je splitska crkvaautomatski naslijedila odmah nakon obnove.

Nadalje, kada papa Ivan VIII. piše dalmatinskom kleru i narodu 10.lipnja 879.1'6 da izaberu "nadbiskupa" (archiepiscopus) i da od pape zatražepalij, tj. znak metropolitske časti, onda on doduše ne spominje izravnosalonitansko-splitsku crkvu kao metropolitansku, ali mislimo da se to ipakdade neizravno zaključiti iz nekoliko okolnosti. Naime, vrlo je vjerojatnoda je 879. god. splitska crkva bila bez svoga nadbiskupa pa je zbog togapismo upućeno najprije zadarskom, osorskom i ostalim, biskupima (VitaliJadrerisi, Dominico Absarensi ceterisque episcopis), a tek se nakon toga navodiarhiprezbiter, ali se s druge strane spominju najprije "stanovnici gradaSplita" i tek nakon njih "stanovnici Zadra i ostalih gradova" - očito zatošto je Split kao nasljednik "svetog salonitanskog sjedišta" (sancte sedisSalonitane) imao u crkvenom pogledu prednost pred svim ostalimgradovima. Uostalom, papa Stjepan VI. obećava 887./S.1I7 biskupuTeozodiju palij i kod toga izričito spominje salonitansku crkvu. Teodozijeje trebao dobiti palij kao splitski biskup, tj. kao nasljednik salonitanskemetropolitske časti. Jedino ostaje otvorenim pitanje kada je splitska crkvapriznata od pape kao metropolitanska.

Svakako tvrdnja da je Split bio beznačajni gradić koji je jedva tkopoznavao, čini se kao teško pretjerivanje jer salonitansko-splitski biskupima u nekim popisima sinoda iz 787. god. vrlo visoko mjesto, čak međunadbiskupima koji su se sastali na Nicejskom sinodu.118 Popisi nadbiskupana zapisniku s 4. sjednice, održane 1. listopada 787. god., počinju sa 60.mjestom, a već na 62. mjestu nalazi se salonitanski biskup Ivan. Premazapisniku sa sjednice održane 13. listopada iste godine on se nalazi još više,čak na 61. mjestu! Može li se grad s tako visoko kotiranim biskupomsmatrati beznačajnim ako znamo da je ugled biskupske stolice ovisioumnogome o važnosti i ugledu grada?

Ali ipak ostaje pitanje da li je u ta dva popisa riječ o biskupu ilinadbiskupu jer visoki položaj na 62. odnosno 61. mjestu, tj. medunadbiskupima nije dokaz da je on doista bio nadbiskupom. Ovdje je nužnodati tek nekoliko opaska o položaju nadbiskupa. Na zapadu se od VI.stoljeća za metropolite uobičajio naziv nadbiskup. Na istoku su razlikovalimetropolite, tj. biskupe sa sjedištem u glavnom gradu provincije, koji imajuodređene ovlasti nad biskupima provincije i nadbiskupe, tj. takve biskupe

116 CD 1,16-17.117 CD I, 19-20, 21-22, br. 18.118 Vidi DARROUZES 1975., 63.

Historia Salonitana i Historia Salonitana Maior - neka pitanja

koji ne potpadaju pod vlast metropolita. Tako npr. tzv. Notitia 1. (LeonisSapientis et Photii orao patriarcharum)™ navodi najprije sjedišta 5 patrijarha,nakon toga sjedišta 33 metropolita, nakon kojih slijede 43 sjedišta"autokefalnih" nadbiskupa koji nisu podređeni metropolitu provincije(επαρχία), a tek nakon toga biskupe razvrstane po provincijama. Sličnosu metropoliti, nadbiskupi i biskupi poredani i tzv. Epiphanii expositiopraesessionum™ koja donosi podatke za vrijeme prije 787. god.: 5 patrijarha,32, metropolita, pa onda 44 "αυτοκέφαλοι αρχιεπίσκοποι" i nakon togabiskupe po provincijama.

Dakle, bar je to sigurno da biskup Ivan naveden kao držalacsalonitansko-splitske biskupije nije potpadao ni pod kojeg metropolita, većda je bio autokefalan. Je li on već tada nosio naslov nadbiskupa? To bi semoglo tvrditi prema njegovu visokom mjestu medu nadbiskupima. Alimedu potpisima na kraju 4. sjednice sinoda iz 787. god. nalazi se rapskibiskup na 72., osorski na 77. mjestu, a u zapisniku 7. sjednice rapski jebiskup na 71., a osorski na 76. mjestu. Popis nadbiskupa preteže se do 87.mjesta, iz čega bi slijedilo da su i rapski i osorski biskupi zapravonadbiskupi. Nije li vjerojatnije da su salonitanski, rapski i osorski biskupidobili nerazmjerno visoko mjesto zato što su i inače iz razloga političkemudrosti svi zapadni biskupi dobili vrlo visoka mjesta? Naime, svih petpopisa s toga sinoda navodi najprije metropolite pa nadbiskupe i, na kraju,biskupe, s time da medu nadbiskupima dolaze po rangu najprijenadbiskupi Južne Italije i Sicilije, a tek nakon njih svi ostali.121 To jeDarrouzes122 uočio i s pravom zaključio da su sva zapadna nadbiskupskasjedišta bila počašćena nerazmjerno visokim rangom "qui les mitglobalement au-dessus des Orientaux".ш Međutim, uz dva popisa o kojimaje upravo bilo riječi, postoji još jedan u kojem su spomenuti salonitanski,rapski i osorski biskupi, tj. popis potpisnika "izjave o vjeri". U tom popisunailazimo na redoslijed koji je za problem kojim se bavimo od odlučujućevažnosti. Da bi redoslijed popisa bio jasniji, dajemo ujedno i rangmetropolita odgovarajuće grupe biskupa:

119 PARTHEY 1866., 55-94.120 N. dj., 150-161.121 DARROUZES 1975., 22-26.122 N. dj., 25.123 U prva dva popisa (11.ΙΧ.787. i 26.IX.787.) ova trojica nisu spomenuta, vjerojatno zatošto još nisu stigli na sinod.


Rednibroj

1.2.3.4.5.6.7.8.

Grupacija

metropoliti"zapadni nadbiskupi"istočni nadbiskupibiskupi Kapadokije124

biskupi Azije125

biskupi Dalmacijebiskupi Ciprabiskupi Europe126

Mjesto upopisu

1-3435-5354-7576-7981 - 105

106 - 108109-113114-126

Rang nadležnogmetropolita

l2

34

Iz ovoga se pregleda vidi da salonitanski, rapski i osorski biskupiimaju doduše po tome popisu vrlo visoko mjesto, ali ne medunadbiskupima, već odmah nakon biskupa dviju najuglednijihmetropolitanija, Kapadokije (Cezareje) i Azije (Efez). Ako uzmemo u obzirda ovaj popis obuhvaća 343 sjedišta, onda vidimo da je mjesto (106-108)dalmatinskih biskupa još uvijek vrlo visoko, ali da popis razrješava dilemuje li riječ o biskupima ili nadbiskupima. Salonitanski na 106., rapski na 107.i osorski biskup na 108. mjestu bez ikakve su sumnje samo biskupi, a nenadbiskupi. Njihovo više mjesto u prethodna dva popisa nije drugo nego,kao što je već rečeno, izraz osobitog zadovoljstva kojim je njihov dolazakna sinod popraćen. Ta tri biskupa nisu ni nadbiskupi ni metropoliti, a posvemu se vidi da oni nisu podređeni nijednom metropolitu, slično kao štonisu ni "zapadni" nadbiskupi južne Italije i Sicilije.127

Možda bi ipak ostalo na prvi pogled nerazumljivo zašto Zadar kaosjedište bizantske teme nije imao položaj metropolitanske crkve. N. Klaićje vrlo dobro uočila teškoću i njoj opetovano128 posvetila razmjerno iscrpneanalize, koje se u biti svode na to da je Split 925. godine lažnom pričom oapostolicitetu Salone "izigrao oba svoja opasna protivnika". Ali trebaprimijetiti da je splitskom biskupu već Stjepan VI. obećao 887./888. palij.Zar je Split prevario i papu Stjepana VI.? Kako je položaj metropolitanskecrkve u provinciji Dalmaciji sigurno pripadao Saloni, o nekoj se "prijevari"po našem mišljenju ne može govoriti. S druge strane, očito je da je papa

124 Metropolitanske sjedište je Cezareja.125 Riječ je o crkvenoj provinciji Aziji kojoj je na čelu metropolit Efeza.126 Sjedište je u Herakleji.127 Drukčije KATIČIĆ 1982.-1984., 79, po kojem su sva tri dalmatinska, biskupa imala rangnadbiskupa.m KLAIĆ, N. 1963.-1965., 225,233 i d.; ISTA' 1971., 301 i d.


već od 879. godine odlučio da splitskoj, a ne zadarskoj crkvi prizna primatnad svim dalmatinskim crkvama premda je od sredine IX. stoljeća daljeZadar bio glavni grad bizantske teme. Poznato je da su se premještanjabiskupske i metropolitanske stolice često događala tijekom stoljeća pa jepapa bez teškoća mogao priznati metropolitski položaj zadarskombiskupu. Nije nimalo vjerojatno da je on "nasjeo" splitskim uvjeravanjima.Zašto se to, dakle, nije dogodilo? Odgovarajući na to pitanje treba uzeti uobzir da je glavna značajka bizantske teme bila u tome što je u njojpostojala bizantska vojska. Ako nema vojne prisutnosti, nema ni teme. Utemi Dalmacije bizantska je vojska bila vrlo vjerojatno koncentrirana samou glavnom gradu, Zadru.129 Bizant nije imao dovoljno financijskihsredstava da održava vojne kontingente u svim dijelovima svojih tema, paje tako za Dalmaciju bilo dovoljno držati jednu detaširanu četu u Zadru -čak je i to bio nemali teret, zbog čega su, kao što je poznato, stratezi kojisu se nalazili na čelu zapadnih tema imali velikih briga kako da iz lokalnihizvora pokriju svoje troškove. Kada je Bizant u povodu diplomatskeaktivnosti Bazilija I. prepustio papi Dalmaciju i Hrvatsku, papi se očito nijemogla ni najmanje sviđati pomisao da će njegov metropolit imati sjedišteu Zadru uz bizantskog stratega. To je razlog zašto je čitavo vrijeme stvarnebizantske prisutnosti u Dalmaciji za makedonske dinastije ostaloneuobičajeno odvajanje crkvene i političke vlasti: Zadar je oko dva stoljećabio središte bizantske političke, a Split papine crkvene prisutnosti.

II.

1. Vremenski odnos HS i HSM

U novije su vrijeme nakon vrlo podrobne raščlambe HS i HSM došliBarada i Gunjaca s jedne i N. Klaić s druge strane do dijametralnooprečnoga konačnog zaključka: po Baradi130 je postojao predložak naosnovi kojeg su sastavljeni i HS i HSM, po Gunjači131 je HSM Tominkoncept koji mu je služio za definitivnu redakciju njegova djela (HS), a poN. Klaić HSM sastavljen je od nepoznatog autora, mnogo kasnije,vjerojatno u doba modruškog biskupa Šimuna Kožičića-Begne, koji je"nesumnjivo imao namjeru da radi na crkvenoj povijesti Ilirika".132 N.Klaić je bila toliko uvjerena da je njezina teza točna da je 1967. god.

)29 Vidi o tom pitanju MARGETIĆ 1975c., 25-52; Ι5Ή 1991., 45-59 = 1992., 53-73.130 BARADA 1949., 1949., 101-108.131 GUNJACA 1951., 175-243.132 KLAIĆ, N. 1967., 59.133 N. dj., 25.


napisala: "Kako se već u prvim rečenicama HSM može jasno razabrati daje HSM prerađevina HS, nisam smatrala svojom dužnošću pobijanja gorespomenutih hipoteza",133 a 1979. god. prigovorila obojici da "rade naznanstveno nedopušten način", a osobito Gunjači koji "usprkos mnogoriječi u najnovijim djelima ne uspijeva svoje hipoteze učvrstiti" i zaključilada "nema razloga da se i na njima zaustavljamo".134

Ipak, dokazivanje da je HS starija od HSM nije baš toliko jednostavno.Naime, ako prihvatimo Gunjačino stajalište da je tekst Ρ samo prijepis,onda se mnoge netočnosti i nelogičnosti HSM mogu lako objasniti timešto je u najstariji sačuvani prijepis HSM, tj. Ρ loše prepisao svoj predložak.Napr. odmah na početku teksta Ρ stoji da je pjesnik Lukan nazvao Salonupa se nastavlja: Dicta autem est Salona a salo hoc est a mari, quia in littore marišsita est, quia modicum lata, sed in longumferre sex milibus versus occidentalemplagam protenditur"J35 Ovdje očito nakon sita nedostaje dio rečenice kojase nalazi u HS: longa vero id circo dida est. Kad bi Ρ bio izvornik HSM, ondabi već ta uvodna rečenica bila dovoljnim dokazom da je HSM lošeprepisivao HS. Ali, ako je Ρ prijepis, ništa ne priječi da pogrešku pripišemoprepisivaču teskta Ρ i da ustvrdimo da se u izgubljenom izvorniku HSMnalazila cijela rečenica zajedno sa (u P) ispuštenim dijelom. I tako bi semoglo nanizati mnogo razlika između HS i HSM koje bi se bilo lako, biloteško dale uskladiti s Gunjačinom tezom da je HSM Tomin koncept. Aliipak ne sve.

Tako se npr. i u HS136 i u HSM137 govori o osnivačima Dubrovnikatekstom koji se tako reći doslovce podudara u jednom i drugome djelu.U HSM se tekst nastavlja kako su "neki od njih" (aliqui ex ipsis) sagradiliZadar. Naprotiv, u HS nakon odlomka o osnivačima Dubrovnika tekstnastavlja pričati o Salonitancima koji su nakon bijega iz Salone provodilina otocima težak život i kako se nisu usuđivali vratiti u Salonu pa tek sadatekst spominje da su "neki od njih" osnovali Zadar. U ovom je slučaju tekoreći nemoguće prihvatiti tezu o ranijem nastanku HSM. Po tekstu HSMneki od osnivača Zadra bili bi Dubrovčani, ali u nastavku teksta ipak iHSM navodi da je položaj Zadra bio tako povoljan za naseljenike "da imnije bilo nužno vratiti se u Salonu" - dakle i po HSM riječ je oSalonitancima. Tekst HSM ("neki od njih") po kojem se čini na prvi pogledda je riječ o Dubrovčanima nastao je nesumnjivo tako da je sastavljač HSM -imao pred sobom kao predložak HS i onda iz njega izbacio podatak oteškom životu Salonitanaca na otocima pa mu je ispalo kao da suDubrovčani osnivači Zadra, premda se iz nastavka teksta u HSM jasno vidi134 KLAIĆ, N. 1979., 171-172.135 TOMA, 5136 TOMA, 31.137 KLAIĆ, N. 1967a., 92.

Historia Salonitana i Historia Salomtana Maior - neka pitanja 155

da to sastavljač nije imao na umu.138 Usto, da je sastavljač teksta HSM imaodoista pred sobom HS kao predložak, vidi se i po tome što je iz izbačenogodlomka o teškom životu Salonitanaca ipak preuzeo nekoliko riječi, i toturres et menia kao i solum teatri edificium quod in occidentali parte constructumfuerat prilično vješto prebacio u opis uništenja Salone.139

HS na više mjesta spominje kralja Zvonimira, i to isključivo u oblikuSuinimir, Suinimirus. Naprotiv, HSM upotrebljava isključivo oblikSvonimir, Svonemerius. Kao što je poznato, Suinimirus je stariji, a Zvonimirnoviji oblik toga imena pa je zbog toga nemoguće da bi se u navodnostarijem tekstu pojavljivao oblik Zvonimir, a u novijem Suinimir, i to još poGunjači kod istog pisca.

Mislimo da ova dva primjera s dovoljno uvjerljivosti snažno govore uprilog stajališta da je HSM nastao nakon HS. Dapače, iz upotrebe oblikaZvonimir u HSM može se zaključiti da je HSM nastao mnogo kasnije od HS.

2. Rukopis Ρ - izvornik ili prijepis

Gunjaca je još 1951. god.140 ustvrdio da je rukopis HSP, koji se čuvau arhivu Zbora de propaganda fide (= P), samo prijepis starijeg teksta, ane izvorni tekst, i to na osnovi ovih argumenata:

1. brojne pogreške do kojih je po Gunjači moglo doći samo priprepisivanju, tako npr.

P trebalo biAquilegia AquileiaFabrisianus Fabricianusmanicipisis municipiisMuncarensis Miccurensismater inter

2. Na fol.613r postoji lakuna poslije riječi clericorum. Da je riječ oizvornom tekstu, lakune ne bi bilo.

3. Na fol. 625r P ima tekst s lakunom: "consecrans et am in". Da jeriječ o izvornom tekstu, lakune ne bi bilo.

4. Na fol. 640v stoji "in sacro ofago", što je besmislica do koje je došlo prili-kom prepisivanja. Umjesto "sacrofago" prepisivač je loše pročitao "sacro ofago".

U svojem se radu iz 1967. god.141 N. Klaić nije izravno osvrnula na t.1. Naime, jasno je samo po sebi da su se sve navedene pogreške doistadogodile zbog prepisivanja, ali one se odnose na prepisivanje iz grade koju

138 Tako i KLAIĆ, N. 1967a., 35.139 N. dj., 90.140 GUNJACA 1951., 182 i 239, bilj. 33 i 34.141 KLAIĆ, N. 1967a., 6-7.


je imao pred sobom pisar rukopisa. Dakle, te pogreške ne odgovaraju napitanje je li Ρ izvornik ili nije, jer je do njih moglo doći u oba slučaja. Pritomje također manje važno što npr. u Ρ stoji ispravno "Fabricianiis,^2 a neFabrisianus i ispravno inter,™3 a ne mater, što nadalje, u Ρ stoji Muncorensis,w

a ne Muncarensis te municipisis, a ne municipiis i što navodno ispravni tekstMiccurensis (?) treba vjerojatno pripisati tiskarskoj grešci u Gunjačinutekstu. U svojoj diskusiji s N. Klaić Gunjaca se s pravom više nije pozivaona taj argument.145

U istome je radu N. Klaić upozorila na to da je riječ "in sacro ofago"ne stoje u Ρ gdje jasno piše "in sarcofago".™ Time je navodna "najočitijagriješka" rukopisa nestala kao argument. Gunjaca se na to više nije vraćaou svojim raščlambama iz 1973. i 1975. god.,147 ali je začudo u svom teksuHSM ostavio "in sacro Ofago" premda tvrdi da tekst objavljuje premarukopisu P.148

Ostaje problem dviju lakuna (naše t. 2 i 3). Za prvu lakunu je N. Klaićispravno upozorila da je riječ o prijepisu iz akta crkvenih sabora pa kadaje autor HSM došao do nečitljivog mjesta, on ga je "jednostavnopreskočio".149 To izgleda vrlo prihvatljivo. Ali, drugu lakunu N. Klaić nijeuspjela dobro objasniti pa umjesto objašnjenja daje poduži tekst kojim ponašemu mišljenju odaje nepriliku u kojoj se našla.150 Naime, ta lakunaizgleda kao vrlo neugodan dokaz ne samo za tvrdnju da je Ρ prijepis negočak i da je HSM stariji od HS. Usporedimo oba teksta. Riječ je o posvećenjuJupiterova hrama po Ivanu Ravenjaninu:

HS HMS(P)Fecit ergo ex pha.no illo Fecit ergo phano illoecclesiam, consecrans eam ecclesiam, consecrans etin magna devotione am ... in magna devotione

Dakle, u HS tekst teče bez ikakve lakune, dok prema HSM (P)prepisivač kao da je vidio u svom predlošku nešto što nije mogao dobropročitati pa je ostavio lakunu. U barberinskim je rukopisima prepisivač iz

142 KLAIĆ, N. 1967a., slika 15.143 N. KLAIĆ 1967a slika 45.144 N. KLAIĆ 1967a., slika 20.145 Usp. GUNJACA, 201.146 GUNJACA 1951., 182.147 GUNJACA 1973., 101.148 N. dj., 35.149 KLAIĆ, N. 1967a., 7.150 N. dj., 7: "a da se greške u onom dijelu HSM koji odgovara HS mogu i na drugi načinprotumačiti, pokazaće ostali primjeri. Kake uopće lakune ne moraju biti čvrst oslonac uzaključivanju, svjedoče i neka netačno prepisana mjesta u prepisima HSM" itd.


teška Ρ tu lakunu popunio ovako: "et ampliatus in" (tako Gunjaca 1951.god.)151 odnosno "et amplius in" (tako Gunjaca 1973.),152 s time da Gunjaca1951. god. slijedi barberinski stariji tekst (br. 828), a 1973. god. Propagandintekst (P). Ali, nadopuna ne zadovoljava, što se vidi i po tome što Gunjaca1951. god. citirani tekst nastavlja bez točke, a 1073. god. poslije "consecranset am ..." stavlja točku i nastavlja s novom rečenicom: "In magna devotioneitd." U oba slučaja dobiva se šepavi i nezadovoljavajući tekst. Naprotiv,tekst u HS posve zadovoljava. To donekle umanjuje jačinu argumenta, aliosnovna sumnja ostaje: nije li prepisivač u P imao pred sobom nekipredložak, neki širi tekst od onoga u HS? To bi navodilo na misao da jetaj širi tekst kasnije HS skratio, i to prilično uspješno, a da ga prepisivačrukopisa P nije uspio odgonetnuti pa je umjesto toga ostavio lakunu,. Ali,je li to jedino moguće objašnjenje? Pretpostavimo da je prepisivač rukopisaP imao pred sobom predložak, izvornik HSM, a da je taj izvornik rađenna osnovi Tomina HS pisanog beneventanom. Sastavljač izvornika HSMvidio je u Tominu HS napisano "consecrans eam in", ali je, zaveden velikomsličnošću slova "a" i "t" u beneventani napisao jedno slovo ("a") dva puta,jednom kao "f", a drugi put kao "a" pa je napisao consecrans et am in"(consecrans e[t]am in"). Prepisivač rukopisa P pročitao je u svom izvorniku"consecrans et am in", a kako je vidio da je taj tekst neprihvatljiv, lakunomje upozorio čitatelje da s tekstom nešto nije u redu pa je iza "am" staviolakunu. Kasnije su barberinski rukopisi koji su rađeni na osnovi rukopisaP pokušali taj "am" nadopuniti, ali dakako sa slabim uspjehom, jer se nijeimalo što popunjavati. U svakom slučaju, ako pretpostavimo da je HSMnastao na osnovi HS, onda naš prijedlog prihvatljivo objašnjava lakunu.Uostalom, drugog tumačenja na osnovi teze da je HSM mladi tekst dosaduopće nema. Iz toga proizlazi još nešto, naime, da je prepisivač teksta Prazmišljao i nastojao lakunama ili drukčije upozoriti na neka njemu nejasnamjesta, drugim riječima da je on bio aktivniji u radu nego što se dosadmislilo. Ako je ta naša pretpostavka točna, onda bi se posljedicerazmišljanja prepisivača teksta P morale naći i u nekim drugim dijelovimateksta P. Mislimo da na takav zaključak upućuje i neobičan naslov "Virumvalde egregium et bonitate plenum Crescentium nomine" u HSM.153 Gunjaca gaobjašnjava time što tvrdi da je rukopis P samo kasni prijepis teksta koji jesastavio već Toma kao koncept za buduću definitivnu redakciju, tj. za HS.Naslov je, opaža Gunjaca, gramatički nemoguć i besmislen, a do njega jedošlo tako što je iz teksta koncepta, koji je kasniji prepisivač prepisivao,nestalo više listova u kojima se nalazilo cijelo poglavlje o nadbiskupu

151 GUNJACA 1951., 239, bilj. 24 (ali usp. str. 199: et amplians).152 GUNJACA 1973., 72.153 KLAIĆ, N. 1967a., 110.


Lovru. Nemarni prepisivao nije primijetio, tvrdi Gunjaca, da tekst što gaprepisuje nema nikakva smisla, već ga je jednostavno shvatio kao naslovnovog poglavlja.154 Zanimljivo je da je N. Klaić još 1967. god.155

pretpostavila da je "možda u najstarijem tekstu HS taj odlomak (onadbiskupu Lovru: L. M.) bio izgubljen", i da upravo navedeni tekst"Virum valde itd." treba povezati s odgovarajućim tekstom u HS. IGunjaca156 i N. Klaić157 slažu se da se taj besmisleni "naslov" ne moženikako pripisati Tomi, ali, dok je N. Klaić to dokaz za kasniji nastanakHSM, dotle Gunjaca iz toga izvodi zaključak da je Ρ izvorni HSM koji jeslužio Tomi kao koncept.158 Naše je mišljenje da ovo mjesto dokazuje daje prepisivač teksta Ρ i u ovom slučaju primijetio da je tekst što ga ima predsobom nezadovoljavajući i da je na to upozorio čitatelja. Naime, urukopisu Ρ na fo.. 637v159 nakon rečenice o Ivanu nadbiskupu kojazavršava s riječima "ibidem mortis debitum solvit" tekst se ne nastavlja naistom foliju, premda ostaje mjesta za još oko 8 redaka. Zašto je prepisivačrukopisa Ρ ostavio tako veliki prostor praznim i počeo na novom fol. 638rs neobičnim naslovom "Virum valde itd."? Čini se da se odgovor daje samod sebe: prepisivač je bio svjestan da je takav "naslov" besmislen pa je prednjime ostavio dosta veliki prazan prostor da bi na taj način upozoriočitatelja kako na tom mjestu nešto nedostaje, čime bi trebalo popunitiprethodno "Virum valde itd.". Smatramo da je ovo doista dobar dokaz daΡ nije izvornik nego prijepis. Da je Ρ izvornik i da je napisan uz pomoćpredloška HS, sastavljač HSM mogao bi lako sastaviti rečenicu po uzoruna HS,160 npr. Summus pontifex petitionibus civium spalatensium aquievit, danseis presulem Crescentium virum valde egregium et amni preditum bonitate i nebi, prema tome, imao razloga za ostavljanje praznog prostora. SastavljačHSM imao je pred sobom splitski rukopis HS (ili sličan rukopis) iz kojegje ispustio sve listove što se odnose na doba nadbiskupa Lovra, tj. od fol.XXVIIr gdje počinje poglavlje De promotione Laurentii archiepiscopi sve dokraja fol. XXVIIr i zato je, preskočivši sve te listove odmah prešao na fol.XXVIIr gdje je pročitao: "lem Crescentium natione Romanum, virum valdeegregium itd." i na osnovi toga počeo sastavljati svoj tekst u kojem su jošvidljivi ostaci staroga. Prepisivač toga neobičnog početka uočio je pogreškui svojom "superlakunom" upozorio čitatelja da s tekstom nešto nije u redu.

š154 GUNJACA 1973., 123-128.155 KLAIĆ N. 1967a., 46-47. Vidi i 1979.. ,156 GUNJACA 1973.., 124.157 KLAIĆ, N. 1967a., 188.158 GUNJACA 1973.159 KLAIĆ, N. 1967a., slika 63.160 TOMA, 55-56.


I dok se N. Klaić koleba je li Ρ "prepis ili original",161 Gunjaca je čvrstouvjeren da je svakako samo prijepis i, po svemu sudeći, ima pravo.

Vraćajući se na isto pitanje Gunjaca je 1975. god. predložio još jedanargument, naime, da na fol. 625r postoji još jedna lakuna iza imena pape:"a domino pape Joanne ,.."162 Da je riječ o izvorniku, po Gunjači ne bi bilolakune. Smatramo da i tu lakunu treba drukčije tumačiti, tj. onako kao iveć spomenuta lakuna "consecrans et am ... in". Naime, neposredno predtom lakunom u Ρ čitamo da je Ivan Ravenjanin izabran za nadbiskupa "subannis damini МСП" i da je nakon toga "posvećen od pape Ivana..." Akouzmemo u obzir da u HSM nalazimo još neke potanje kronološkeinformacije kojih u HS nema, onda možemo zaključiti da u HSM nalazimonagovještaj pokušaja utvrđivanja kronološkog reda koji, čini se, Tomi nijebio ni nakraj pameti. Evo podataka koji nas ovdje zanimaju:

Na fol. 622v163 HSM uz ime pape ("Joannes") dodaje "quartus" iprecizira: "sub annis DCXXV". To je podatak koji je dosta blizu povijesnojistini, jer je papa Ivan IV. nosio tijaru 640.-642. i doista poslao opataMartina u Dalmaciju i Istru.

Na fol. 624v16* nalazimo ponovno dopunu. Dok HS spominje samopapu ("summus pontifex"), dotle HSM precizira da je riječ o Joannes quartus.HSM i HS složno navode da je taj papa poslao u Dalmaciju IvanaRavenjanina, s time da HSM odmah dodaje (fol. 625r)165 "sub annis daminiМСП". Prema identičnom tekstu HS i HSM papa je konsekrirao IvanaRavenjanina, a samo HSM dodaje da je riječ o papi "]oanne ...". Po svemuse čini da je ovdje trebao biti broj pape, ali, zašto prepisivač nije dodao riječ"quartus" kad je riječ o istom papi za kojeg HSM nešto ranije tvrdi (vidinašu 1.1) kaže upravo to: "Joannes quartus"! Čemu lakuna?

Sastavljač HSM povezao je djelovanje nadbiskupa Ivana Ravenjaninas pismom pape Ivana upućenim nadbiskupu Ivanu i njegovimsufraganima i pismom istoga pape upućenim Tomislavu, hrvatskomekralju i Mihajlu, humskom vojvodi, dalmatinskom kleru i cjelokupnomnarodu Slavonije i Dalmacije. Taj papa koji je pisao ta pisma i koji je potvrdnji HS i HSM prenio sva prava salomnitanske crkve na splitsku crkvu"ut aparet infra in concilio" (!) nije, dakako, mogao biti onaj isti papa Ivankojemu je sastavljač HSDM dodao (povijesno ispravno) brojku "quartus"',i to čak na dva mjesta, i za kojeg je napisao "sub annis DCXXV".

161 KLAIĆ, N. 1967a., 46; ISTA 1979., 87. Ali usp. i KLAIĆ, N. 1967a., 35.162 KLAIĆ, N. 1967a., slika 37 (4. redak odozgo).1(3 KLAIĆ, N. 1967a., slika 32.1H KLAIĆ, N. 1967a., slika 36.165 KLAIĆ, N. 1967a., slika 37.


Nije li prepisivač teksta Ρ uočio golemu nepriliku u koju se upleosastavljač HSM i lakunom pokušao čitatelju sugerirati svoju sumnju? Činise da sastavljač HSM nije u fol. 625r napisao "foanne quarto", većjednostavno "Joanne" (bez brojke i bez lakune). Ako je tako, lakuna u Ρ nijeposljedica nesposobnosti prepisivača da pročita predložak, nego upravoobratno, posljedica njegova razmišljanja i želje da svoje dvojbe istaknelakunom na isti način kao i u "consecrans et am ... in" i u praznom prostoruprije "virum valde itd."

Iz svega naprijed navedenoga proizlazi da je Ρ prijepis, i toprepisivača koji je razmišljao nad tekstom koji je prepisivao i pokušaoupozoriti čitatelja na one dijelove teksta koji su mu se činili nejasnim - alikoji je koji put, kao svaki prepisivač, pogriješio u prepisivanju. Posebnoje pitanje neobični dodatak u tekstu na fol. 625r "sub annis damini MCH"koji je očito besmislen. Kronološke nadopune, koje je u svojem tekstusastavljač HSM dodavao uz preuzeti tekst iz HS, koji se odnosi na vrijemeod sutona Salone dalje, nisu inače besmislene: po HSM Pelagije je umro593. god. (točan datum: 7.II. 590.); Salona je po HSM osvojena 625., a isteje godine papa Ivan IV. poslao opata Martina u Dalmaciju i Istru (Ivan IV,je vladao od 24.ΧΠ.640. do 12.Χ.642.). Međutim Ivan X. (kojemu brojprepisivač svjesno ispušta) bio je konsekriran u ožujku 914. i vladao dolipnja 928. Otkud najednom "ΜΠ"? Mislimo da je riječ o očitom lapsus calamiprepisivača, umjesto "СМП", što bi opet približno odgovaralo ne samo papiIvanu (X.) nego i pismima toga pape splitskom crkvenom saboru.

3. Dodatni Gunjačini prigovori

U 3. svesku svojih Ispravaka i dopuna166 Gunjaca se vrlo kritičkiosvrnuo na neke postavke N. Klaić, i to s različitim uspjehom.

Na str. 212 Gunjaca prigovara da N. Klaić nije ispravno donijela teksto nadbiskupima Absalonu i Petru.167 Prigovor je opravdan. Imamo dojamda se N. Klaić jednostavno "smotala" u upotrebi petita, kurziva igarmonda, slično kao i na nekim drugim mjestima.168

Na istoj stranici Gunjaca prigovara da je N. Klaić izostavila iz TomineHS riječi nullus erat i Defuncto autem bone memorie Crescentio archiepiscopoelecto. Prigovor nije opravdan. Prvospomenute riječi navela je N. Klaićispod teksta na str. 89, bilj. 410, a drugonavedene na str. 50, bilj. 269.

166 GUNJACA 1975., 3.167 TOMA, 65; KLAIĆ, N. 1967a., 116-117.168 Npr. KLAIĆ, N. 1967a., 94, redak 10 odozgo riječ "Joanne" bi trebala biti tiskanagarmondom a ne petitom, a isto na str. 109, redak 26 odozgo ("archi"), isto na str. 110, 9-10 ("archiepiscopus") itd.


Gunjaca, nadalje, iznosi prigovor da je N. Klaić u svome tekstu HSM,koji ona donosi po P, promijenila "Urborum" i "Serborum"m i da je u bilješci620 označila "kako samo Propagandin primjerak prijepisa ima Urborum",iz čega po Gunjači slijedi da svi ostali prijepisi imaju "Serborum".Smatramo da Urborum doista ne treba mijenjati u Serborum i da suGunjačina objašnjenja, provedena na drugom mjestu, prihvatljiva.170 Alisvojim dodatnim prigovorima Gunjaca je učinio sebi nepotrebnu teškoću.Naime. N. Klaić izričito upozorava: "Ako se (pogreške) povlače u svimrukopisima, onda je u bilješci označeno samo slovo Ρ (Propagandin

rukopis)".171

Ne čine nam se opravdanim ni Gunjačini dokazi da barberinskirukopisi ne potječu iz P. Naime, Gunjaca172 upozorava na to da na fol. 616vu P postoji riječ "explicit", a na fol. 613r lakuna, dok ni jednog ni drugognema u barberinskim rukopisima. Nadalje, u P na fol. 633v nema tekstaMaximus Salonarum Oalmatie episcopus in decreto synodi apud Sardicam, dokse naprotiv u barberinskim tekstovima nalazi taj tekst. Primjedbe nisuodlučujuće: prepisivač barberinskog teksta mogao je lako preskočiti riječiexplicit i lakunu na fol. 613r, a upravo spomenuti odlomak na fol. 633v nijedrugo nego Lucijeva bilješka.173

4. O izbačenim i ubačenim većim odlomcima u HSM

a) Dosta je lako odgovoriti na pitanje zašto HSM nema poglavlja I. (DeDalmatia)m i IV. (De constnictione edificii quod Spalatum nuncupatur)m kojase nalaze u HS. Naime, prvo se poglavlje ne odnosi na dalmatinsku crkvenupovijest već opisuje Dalmaciju u antici. U četvrtom poglavlju HS govori sedoduše o Dioklecijanovim progonima kršćana, ali to je dio opće crkvenepovijesti, a nije neka specifičnost Dalmacije. Riječ je o papi Gaju, koji jedoduše bio Dalmatinac (natione dalmaticus), ali se i njegovo djelovanje kaopape odnosi na cjelokupno kršćanstvo, a ne posebno na crkvu u Dalmaciji.

Sastavljač HSM izbacio je iz svoga teksta i legendu o mučenikuDomniju,176 koji je živio u doba Dioklecijana i koji je pretrpio mučeničkusmrt u gradu que Julia Crisopolis appelatur. Zbog čuda koja su se događalana njegovu grobu, nastavlja HS, Salonitanci su ukrali njegovo tijelo i

169 HSM, 99.170 GUNJACA, 1973., 2.171 KLAIĆ, N. 1976a.,69.172GUNJAČA 1951., 182; ISTI 1973., 204.173 KLAIĆ, N. 1967a., 106.174 TOMA, 1-13.175 TOMA, 10-11.176 TOMA, 9

162 Hrvatska i crkva u srednjem vijeku r

prebacili ga u Salonu. Umjesto te legende HSM ubacuje u tekst uz prvulegendu o Domniju, učeniku sv. Petra, još jednu legendu o istommučeniku. Zašto je sastavljač HSM ispustio legendu o onom drugomDomniju iz doba Dioklecijana? Skloni smo u tome vidjeti pokušajsamostalnog razmišljanja sastavljača HSM. Iz Tomina teksta (HS)proizlazilo bi kao da splitska crkva ne poštuje moći sv. Dujma, učenikasv. Petra, već mučenika koji je nastradao u dalekom gradu u dobaDioklecijana. Izbacivanjem ovoga drugoga Dujma zapravo se jačaapostolicitet salonitansko-splitske crkve jer bi se na osnovi legende kojudonosi Toma, a HSM ispušta, opravdano postavilo pitanje poštuje li Splitmoći 'učenika sv. Petra ili onoga Dujma iz doba Dioklecijana, čije su tijeloSalonitanci ukrali i prenijeli u Salonu.

Ali, zašto je sastavljač HSM izbacio iz svoga teksta i prijenos kostijusv. Dujma i Anastazija, o kojem piše Toma u poglavlju XII. HS?177 Reklobi se na prvi pogled da je to povezano s izbacivanjem legende o drugomDujmu. Ali tome nije tako. U XII. glavi Toma priča o odluci salonitansko-splitskog nadbiskupa Ivana Ravenjanina da se iz Salone prebaci corpus beatiDomnii pontificis - a Domnius pontifex ipak ne može biti nitko drugo negoupravo učenik sv. Petra, jer je onaj drugi Domnij živio daleko od Salone,pa prema tome nije ni mogao biti salonitanskim biskupom. A obratno, sv.Domnije bio je, sve po HS, učenik sv. Petra, koji je poslao na jadranskeobale tri biskupa (pontifices), i to Apolinara u Ravenu, Marka u Akvileju iDomnija u Salonu. Zašto je dakle sastavljač HSM ispustio XII. poglavljeHS? Kako je HSM donio čak dvije legende o Dujmu, učeniku sv. Petra,trebalo bi očekivati da je sastavljač HSM iskoristio podatak o prijenosutijela biskupa Dujma iz Salone u Split. Moralo je dakle biti nešto u Tominojpriči o prijenosu što je sastavljaču HSM smetalo.178 Ako je sastavljač HSMispustio iz svojeg djela uvredljive vijesti o Hrvatima i Slavenima,primitivcima i hereticima, (VII. poglavlje HS) i o "prokletoj shizmi""Slavena-Gota" u doba nadbiskupa Lovre (XVI. poglavlje HS) žrtvovavšipritom mnoge dragocjene vijesti o splitskoj crkvi u doba toga nadbiskupa,onda nije daleko misao da je možda i opis prijenosa tijela sv. Dujma i sv.Anastazija ispušten zato što se u tom poglavlju Slaveni prikazuju kaoopasni neprijatelji pobožnih akcija Splićana. Naime, po Tominu pričanjuSplićani uz veliki oprez dolaze do Salone i "bojeći se da ne budu iznenadaspriječeni od Slavena, velikom brzinom" odnose pronađene kosti u Splitpa kada utvrde da su zabunom uzeli tijelo mučenika Anastazija, vraćaju

177 TOMA, 34-35.178 KLAIĆ, N. 1967a., 37-38 pogrešno misli da je ispuštanje ovoga poglavlja "logičnaposljedica prijašnjeg rada sastavljača HSM: on potpuno opravdano smatra suvišnimgovoriti o prijenosu kostiju onih svetaca o kojima nije htio da ništa kaže".


se drugoga dana, pronalaze pravo tijelo i "s najvećom brzinom" prenoseu njega u Split. Prohrvatski, proslavenski nastrojenom sastavljaču HSMmožda se nije mogao sviđati takav prikaz, po kojem su Slaveni (Hrvati)unatoč svemu nastojanju Ivana Ravenjanina ostali još uvijek divlji narod,koji ometa Splićane u njihovim bogobojaznim akcijama.

Noviji autori opetovano su se zadržali na pitanju zašto je u HSMispuštena cijela glava XVI. Gunjaca je 1951. god. neuvjerljivo tumačio daje Toma o Lovri dosta znao pa da je zato odlučio da o njemu ne prikupljagradu HSM s time da će o tome "pisati tek u definitivnoj redakciji",179 tj.u HS. Kasnije, 1973. god., promijenio je mišljenje i dokazivao da je Tomapisao Koncept (= HSM) na slobodnim listovima, od koji su se izgubiliupravo listovi na kojima se govori o Lovru.180 N. Klaić je 1967. i 1979. svidljivom nesigurnošću181 razmišljala o tome da autor HSM možda nijemogao doći do izvornog materijala pa je radije poglavlje jednostavnoispustio. Na drugom se mjestu (1971.) izrazila još rezerviranije, naime, daje XVI. poglavlje izostavljeno "iz nepoznatih razlcga".182

Čini nam se da ne bi smjelo biti sumnje da je sastavljač HSM ispustioXVI. poglavlje zato što mu se ono zbog antihrvatske i antislavenske tendencijenije nikako sviđalo, drugim riječima, da je HSM svjesno i namjerno uklonioone dijelove HS koji su bili naglašano antihrvatski i antiglagoljaški.

Dakle, sastavljač HSM izbacio je poglavlja HS (ili dijelove poglavlja)- zato što se neka poglavlja uopće ne odnose na dalmatinsku crkvenu

povijest (I. i IV.) i- zato što neka imaju protuhrvatske odnosno protuslavenske

tendencije, koje se sastavljaču nisu svidjele.b) Naprotiv, u HSM se nalaze ubačeni u odnosni tekst HS druga

legenda o sv. Dujmu,183 katalog salonitanskih biskupa,184 zaključcisalonitanskih sabora,185 papina pisma i zapisnik sa splitskog sabora,186

vijesti o Zvonimiru,187 isprava kralja Geze iz 1143.,188 isprava pape UrbanaIII. iz 1182.189 i zapisnik sa crkvenog sabora iz 1185190.

179 GUNJACA 1951., 22.""GUNJACA 1973., 122.181 KLAIĆ, N. 1967a., 47 = 1979., 188.182 KLAIĆ, N. 1967a., 27.183 KLAIĆ, N. 1967a., 73-75.184 KLAIĆ, N. 1967a.,76.1(15 KLAIĆ, N. 1967a., 77-85.186 KLAIĆ, N. 1967a., 95-106.187KLAIĆ, N. 1967a„ 110-112.188 KLAIĆ, N. 1967a., 115-116.189 KLAIĆ, N. 1967a., 115-116.190 KLAIĆ, N. 1967a., 123-124.


c) Iz prednjega slijedi da je svrha HS različita od one HJSM. HS jedjelo kojim Toma daje literarni oblik svojim političkim uvjerenjima (ianimozitetima). HSM je djelo u kojem je sastavljač sabrao gradu zadalmatinsku crkvenu povijest do 1185. Pritom je za njega pojam "grade"nešto drugo nego danas. Za njega su "grada" uz ostalo i druga legenda osv. Dujmu - pa čak i samo djelo Tome Arcidakona.

Nadalje iz prednjega slijedi da je sastavljač HSM imao posve drukčijepolitičko uvjerenje od Tome Arcidakona. Toma je izrazito antihrvatskiraspoložen, a sastavljač HSM marljivo "trijebi" iz HS sve one odlomke koji muse ne sviđaju, a u svojim dopunama kao "gradu" daje i navodni epitaf kraljaZvonimira, izrazito prohrvatski nastrojen. Dovoljno je navesti samo riječi

Flete iam proceres principe honorumSenes atque puberes terre Croatorum,

da se vidi da sastavljač HSM duboko - ali oprezno (jer navodi navodneriječi epitafa, a ne svoje riječi!) - žali za "posljednjim hrvatskim kraljem".

Dakle, HSM je prohrvatski sastavljeno djelo koje sadržava gradu zapovijest dalmatinske crkve - ali samo do 1185. god. Zašto samo do 1185.?

Treba upozoriti da HSM ne obuhvaća cijeli zapisnik sa crkvenogsabora iz 1185. god., već da je prepisan samo njegov prvi dio191 koji seodnosi u prvom redu na vlast splitskog nadbiskupa nad biskupimanjegove metropolije i na još neka općecrkvena pitanja (npr. anatemiziranjeheretika i odluka o štovanju Blažene Djevice Marije). Ispušten je cijeli drugidio zapisnika u kojem je utvrđena nova organizacija biskupija i podjelateritorija medu njima tako da su utvrđene granice splitske nadbiskupije,kninske, trogirske, skradinske, ninske, senjske i krbavske. Pri tojreorganizaciji najvažnija se odluka ticala upravo ove posljednje biskupije:"ovaj je crkveni sabor (...) kreirao biskupiju Krbavsku, dosada (od 1163.)parohiju splitske nadbiskupije".192 Drugim riječima, od 1185. god. počinjepovijest krbavske biskupije.

Prema tome, upravo spomenuto pitanje, zašto HSM doseže do 1185.god. trebalo bi preformulirati u nešto preciznije pitanje: zašto HSM dosežedo splitskog crkvenog sabora u 1185. god., ali ne obuhvaća i na njemuutvrđenu reorganizaciju biskupije?

'" KLAIĆ, N. 1967a., 125. Usp. CD Π, 192, br. 189 od 1.V.1185.192 ŠIŠIĆ 1963., 171.


5. Zašto HSM ide samo do 1185.?

Šišić to objašnjava tezom da sastavljač HSM "nije posve dovršio" 193.Gunjaca misli da "nema razloga sumnji da je i H. s. maior dalje tekla", drugimriječima da je postojao i nastavak, samo što se izgubio,194 a po N. Klaićsastavljač je "stigao prepisati i preraditi" tekst HS samo do glave XXII.195

Drugim riječima, naši autori smatraju da sačuvani tekst HSM u biti samoslučajno seže do 1185. god.: nastavak je navodno izgubljen odnosno sastavljačnije rad dovršio. Dodajmo da je D. Mandić196 bez podrobnijih raščlambaustvrdio da je HSM napisao nepoznati autor 1185. god., pa da je to razlog zaštoHSM ne seže dalje. Ali HSM je sastavljena, po svemu se čini, nakon HS.

Prije pokušaja odgovora za naše je raščlambe nužno usporediti i dvakataloga salonitansko-splitskih biskupa, i to onaj što ga je Farlati objaviou "Collectanea" modruškog biskupa Šimuna Kožičića-Begne (dalje katalogB) i onaj koji je objavljen uz, bolje reći neposredno, pred najstarijimsačuvanim primjerkom HSM, tj. pred Ρ (dalje katalog P).

Katalog Β očito je sastavljen prema podacima iz HSM,197 jer slijediredoslijed HSM, nadalje jer nema u njima nadbiskupa Lovre i jer završavagdje završava HSM (P), tj. sa crkvenim saborom u Splitu iz 1185.198 KatalogΡ završava s nadbiskupom Andrijom Kornelijem (početak XVI. stoljeća).Taj katalog umnogome odudara od HSM. Za vrijeme splitske nadbiskupije(počevši od Ivana Ravenjanina) katalog P nema dva nadbiskupa koja imakatalog B, a ima 6 nadbiskupa koje nema katalog B, i to, što je najvažnije,spominje nadbiskupa Lovru. Što se pak tiče salonitanskog razdoblja,katalog P sadržava čak 62 nadbiskupa, za razliku od kataloga B kojih ihima samo 25. Kako to da se pred tekstom P, kao najstarijim rukopisomHSM, nalazi drugi, mnogo obilatiji katalog, koji sigurno nije uzet ni izHSM i koji usto ide mnogo dalje od teksta HSM? Očekivao bi se uz tekstHSM koji ide do 1185. katalog koji također ide do te godine i koji se vrlodobro (uz rijetke iznimke) slaže s katalogom B

Smatramo da odgovor na ovo pitanje može dati okolnost na koju jeGunjaca s pravom upozorio, tj. da P nije izvornik, već prijepis. Više je negovjerojatno da je ubrzo nakon sastavljanja HSM nepoznati sastavljač sastaviokatalog B u prvom redu na osnovi podataka iz HSM, nadodao iz drugih vrela

139 ŠIŠIĆ 1925., 416, bUj. 23.154 GUNJ AC A 1951., 220.195 KLAIĆ, N. 1967a.,52.1% MANDIĆ 1963,9."7Uz neke dodatke iz drugih vrela, npr. podatak o kralju Zvonimiru uz nadbiskupaKrescencija: eius tempore coronatus est rex Svinimirus anno 1076; oblit circa annum 1104.Podatak je vjerojatno uzet iz isprave kralja Zvonimira objavljene u CD I, 141, br. 110, ukojoj nalazimo oblik Suinimir i godinu MLXXVI.


nadbiskupa Amabilisa (kojeg nema u HSM), vijest o krunidbi kralja Svinimiraitd. Kada je pak nepoznati prepisivao prepisivao HSM, on je pred sobom očitoimao drugi kompletniji katalog od kataloga Β i, kako mu se zbog toga višesviđao taj drugi, bogatiji katalog, prepisao je njega (a ne katalog B) i prijepistoga kataloga metnuo ispred svoga prijepisa HSM (P).

Treba upozoriti na još nešto. Smatramo da ne bi smjelo biti sumnjekako je točna šišićeva tvrdnja da su i katalog, koji smo nazvali Ρ i HSM"istom rukom napisani",199 ali da je isto tako točna i Gunjačina tvrdnja dasu neki sitni dodaci tom katalogu naknadno pridodani,200 tj. da ih nijepisala ista ruka koja je pisala katalog Ρ i sam tekst HSM. Medu te sitnedodatke treba svakako ubrojiti i bilješku uz zadnjespomenutognadbiskupa, tj. uz Andriju Kornelija. Bilješka glasi: venetus 2522.201 Timepostaje razumljiva pogreška kasnijeg dopunjavatelja na koju je upozorioSišić, naime, da je Andrija Kornelije izabran tek 1514. i da je u Split došaotek 1523.202 Šišiću je to bio dokaz za tvrdnju da su katalog Ρ i sam tekstHSM (u P) nastali u vrijeme kada se više nije točno znalo kada je nadbiskupAndrija Kornelije došao na biskupsku stolicu. N. Klaić je s pravomdecidirano ustvrdila da su i katalog P i sam P pisani istom rukom, ali nijeuzela u obzir Gunjačino zapažanje da su neke bilješke uz zadnjenadbiskupe pisane drugom rukom. Ali njoj se nije sviđao Sišićev zaključakda je rukopis P nastao "mnogo docnije" pa je dodala: "Nije potrebno zbogpogrešnog podatka o nadbiskupu Andriji Kornelija stavljati, kao što to činiSišić, rukopis što dalje u XVI. stoljeće".203 Kako to "nije potrebno"? Akobi pogrešan podatak o 1512. bio pisan istom rukom kao i ostali podaci izkataloga P, onda bi ipak bilo "potrebno" nepoznavanje činjenice da jeAndrija Kornelije bio izabran tek 1514. nekako obrazložiti, a takvonepoznavanje bilo bi nezamislivo do 1536. god. kada je Andrija Kornelijeumro, a vjerojatno i još neko vrijeme nakon toga. Činjenica da je podatak

198 O tome vidi izvrsna zapažanja KLAIĆ, N. 1963.-1965., 60-64 s nekoliko lako uočljivihlapsus calami (dva puta 1075. umjesto 1175. i 1082. umjesto 1182.). Po mišljenju KLAIĆ N.,n. dj., bilj. 64 u katalog je ušao podatak o smrti nadbiskupa Krescencija "iz nekog drugogizvora". Smatramo da je i taj podatak uzet kombiniranjem iz HSM. Naime, tamo stoji (N.KLAIĆ, 1967a., 113) da se Koloman vratio iz Dalmacije u Ugarsku 1103., a nakon toga slijedipodatak o Krescencijevoj smrti. Iz toga je sastavljač kataloga zaključio da je Krescercijeumro poslije Kolomanova povratka i zapisao godinu 1104.m SIŠIĆ 1914a., 151, bilj. 2.""GUNJACA 1951., 181: "koliko je u doba toga dodavanja još postojalo sjećanje".201 Ovdje, za razliku od kataloga P i rukopisa O, brojka 5 ima oblik E, tj. donji kraj je zavinutnadesno. Vidi GUNJACA 1951., slika 9 (između stranica 244 i 245).202 SIŠIĆ 1914a.,151, bilj. 2.203 KLAIĆ, N. 1963.-1965., 6.

Historia Salonitana i Historici Salonitana Maior - neka pitanja 167

0 "1512." tek kasnija nadopuna pišana drugom rukom, uvelikepojednostavljuje problem: prepisivač je očito vjerno prepisao iz izvornikakataloga P sve podatke o splitskim nadbiskupima do Andrije Kornelija,tj. upravo do doba modruškog biskupa Šimuna Kožičića-Begne koji jetakođer umro 1536., a onda je kasnije neki nepoznati dopunjavatelj dodaojoš nekoliko glosa, medu njima i onu pogrešnu "1512."

Ova raščlamba uz ostalo upozorila je na dva važna razdoblja koja seodnose na HSM:

- razdoblje nadbiskupa Petra, koji je sazvao splitski crkveni sabor u1185. god.

- razdoblje modruškog biskupa Šimuna Kožičića-Begne (1509.-1536.)1 splitskog nadbiskupa (1527.-1536.).

Ne može biti slučaj da i HSM i jedan katalog splitskih nadbiskupa (katalog B)idu samo do 1185. god. i da drugi katalog (katalog P) ide samo do

upravo spomenutoga modruškog biskupa. On je inicijator i vjerojatnosastavljač barem dijela Collectanea, zbirke građe za crkvenu povijest našihkrajeva, a N. Klaić je iznijela vrlo prihvatljivu tezu da je on naručitelj iHSM.204

Naše su dosadašnje raščlambe pokazale da je - za razliku od HS -HSM intoniran prohrvatski, tj. da su iz HS izbačeni svi dijelovi koji supisani s očitom (Tominom) antihrvatskom tendencijom i da, obratno,ubačeni tekst o Zvonimiru nesumnjivo (ali oprezno) govori o rodoljubljui naručitelja i sastavljača HSM.

Osobito upada u oči da se tekst HSM prekida u sredini zapisnikacrkvenog sabora iz 1185. god. Smatramo da je to posve razumljivo ako seuzme u obzir da je time sastavljač došao do kraja povijesti salonitansko-splitske nadbiskupije i da je tako ispunio zadatak koji mu je postaviomodruški biskup, tj. sabrati građu za crkvenu povijest one nadbiskupijekojoj je Krbava kao obična župa do 1185. god. pripadala.

N. dj., 59.

5. NEKA DRŽAVNOPRAVNA PITANJA ODNOSA

HRVATSKE PREMA SPLITU U RANOM SREDNJEM

VIJEKU(Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku 87,1994., 1-19)

I. O protokolu zapisnika splitskoga crkvenog sabora iz 925.

Uvodne riječi zapisnika crkvenog sabora održanog u Splitu o. 925.god. glase:

Tempere Joannis papa sanctissimo consulatu peragente in provinciaCroatorum et Dalmatiarum finibus Tamisclao rege et Michaele in suis finibuspresidente duce itd. i bile su u literaturi dosad različito tumačene.

1. Još davne 1875. god. Drinov1 je riječi consulatu peragente tumačiokao proconsulatu peragente pa mu je to bio dokaz da je Bizant odstupioHrvatskoj svoja prava na dalmatinske otoke i gradove.

Rački2 je uočio jednu "nespretnost" teksta kada je sanctissimo"popravio" u sanctissimi. Tako je tu sintagmu vezao uz papu: "u vrijemepresvetoga pape Ivana itd."

Kukuljević3 je bio drukčijeg mišljenja. On je smatrao da se sintagmaodnosi na Tomislava - a ako je tako i na Hrvatsku i Dalmaciju - i zbogtoga je te riječi tumačio kao "vladajući" ili "za vladanje".

Tezu Drinovu (konzul = prokonzul Dalmacije) prihvatio je kasnijeŠišić,4 po kojem je car predao dalmatinske gradove i otoke Tomislavu "uupravu i na obranu" i ujedno odlikovao Tomislava titulom carskogprokonzula. Barada5je pak mislio da je Tomislav dobio "naslov stratega(prokonzula) i s tom čašću povezanu vlast u dalmatinskim gradovima".

Tek je Ferluga6 upozorio na osnovnu slabost teorije Drinova, Šišića iBarade. Tekst govori o konzulu, a ne prokonzulu, i odnosi se i na Hrvatskui na Dalmaciju. Zbog toga je Ferluga tumačio spornu sintagmu isto kao

1 Tekst (preveden na hrvatski) vidi u-Zborniku kralja Tomislava, Zagreb, 1925., 32.2 Doc., 187 i 194.3 KUKULJEVIĆ 1879., 24 = Zbornik Tomislav 60-61.4 ŠIŠIĆ 1925., 411.5 BARADA 1943,.44.6 FERLUGA 1957., -85.

169


Kukuljević: za vlade, vladajući, a sintagmu "u granicama Dalmacije" unajširem smislu rimske Dalmacije. Pri tome je Ferluga naročito podvukaookolnosti da "ni u jednom jedinom drugom izvoru nema vesti daDalmacija tada nije bila vizantska tema". Po Ferlugi Bizant nije nikadnikom ustupao suverenitet ni nad jednim dijelom svoga teritorija - pa zatose to nije dogodilo ni s Dalmacijom.

N. Klaić je nekoliko puta promijenila mišljenje o analiziranojsintagmi. God. 19607 usprotivila se Ferluginoj tezi, ali je 1964.8 i 1965.9

ustvrdila da nema razloga mijenjati tekst prema prijedlogu Račkoga, tj.sanctissimo u sanctissimi i "presjeca raspravu": ta se sintagma može odnositisamo na papu (kurziv N. K.) i da prema tome otpadaju sve kombinacije oTomislavovoj vlasti nad dalmatinskim gradovima na osnovu toga teksta.Ali, 1971.10 i 1972. god." N. Klaić je ipak prihvatila izmjenu Račkoga, s timeda se sanctissimi odnosi na papu, a consulatu peragente na Tomislava, ali usmislu puke počasne titule: "U vrijeme presvetog pape Ivana, dok je biokonzul u pokrajini Hrvata i u krajevima Dalmacije kralj Tomislav itd.".

Nešto kasnije (1973. god.) predložio je J. Lučić12 novo rješenje. On sepozvao na vrela koja je našao u Du Cangeu13 po kojima consulatus =comitatus, jurisdictio. Prema tome, analizirana sintagma odnosi se na vlastnad nekom provincijom pa Tomislav nije uopće "konzul": consulatuperagente i to ne treba mijenjati u proconsulatu peragente. Tomislav jenaprosto imao jurisdikciju nad Hrvatskom i Dalmacijom, tj. "Dalmacija jepostala sastavni dio Hrvatske". I zato Lučić prevodi: Za presvetog papeIvana, u doba kralja Tomislava, koji je vršio vlast u državi Hrvata i ugranicama Dalmacije". Taj prijevod ponovio je Lučić i 1980. god.14

7 KLAIĆ, N.1960a., 250.8 KLAIĆ, N. 1964a., 413-415.9 KLAIĆ, N. 1965., 249.

10 KLAIĆ, N. 1971., 242.11 KLAIĆ, N. 1972., 30.12 LUČIĆ 1973., 38.13 Na i. mj.14 HORVAT, 416. Lučićeva teza da se pod konzulatom u splitskom zapisniku iz 925. god.treba razumjeti comitatus, jurisdictio temelji se na nesporazumu. Du Cangeova vrela, na kojase Lučić poziva, odnose se na Englesku u anglosaksonsko doba pri čemu je riječ otekstovima na latinskom, koji su sastavljeni u doba normanskog osvajanja na latinskom,tako da ne možemo biti sigurni kako je glasio izvorni anglosaksonski izraz (vjerojatno:"čir"). Consulatus u smislu jurisdikcije pojavljuje se i u Francuskoj, pa je očito da trebapovezati normansko osvajanje i pojam consulatus u smislu vlasti koji nalazimo u Francuskoj.U Italiji je u to doba consulatus imao više značenja, npr. služba vodećih gradskihfunkcionara, skup ovlasti (dignitas consulatus), a u Milanu općinsku zgradu. Konzulat usmislu vlasti nad određenim područjem u južnoj Francuskoj i Engleskoj vremenski je iprostorno udaljen od Hrvatske i Dalmacije u X. stoljeću.

Neka državnopravna pitanja odnosa Hrvatske prema Splitu .. 171

Nisu prošle ni dvije godine, kada se Antoljak pojavio 1975. god. stezom da je Tomislav doista bio upravo konzul i pri tome se pozvao na"karakterističan" podatak, koji je našao u djelu Grgura iz Toursa. Tamopiše da je car poslao franačkom vladaru Klodvigu codicillos de consulatu(masna slova: S. A.) pa se od toga vremena Klodvig nazvao consul atqueaugustus (masna slova: S. A.). Dakle, zaključuje Antoljak, Tomislav je "ikao kralj i kao konzul vladao uz Hrvatsku i Dalmacijama".15

Ferluga16 je u svojem radu iz 1978., koji je zapravo ponešto prošireniprijevod na talijanski teksta iz 1957. god., sa zadovoljstvom istaknuo daje N. Klaić 1965. i 1971. povezala riječi sanctissimo itd. s papom. Konačno,u tekstu objavljenom 1990., ali, po svemu se čini pisanom nešto prije 1985.N. Klaić17 je odlučila da se ne slaže s korekturom Račkoga jer je takav"pogrešan (kurziv N. Klaić) tekst dao najviše povoda tvrdnjama da jeTomislav vladao i u Bizantskoj Dalmaciji." Ona u tome slijedi Ferlugu:"Bizant nikad nije ustupao svoje pokrajine barbarskim vladarima".18 N.Klaić je došla do uvjerenja da je tekst loše sastavljen: "nespretni kompi-lator" je nekoliko rečenica izvornog materijala "slobodno interpretirao".

Kao što se vidi, pokušaja razrješenja enigme oko sintagme consulatuperagente bilo je mnogo. Smatramo da su ti pokušaji dosad bili neuspješnizato što se nije s dovoljno pozornosti razmotrilo one slučajeve, u kojimase u vrelima pojavljuje konzulat u smislu datiranja.

Konzulat u tom smislu upotrebljavao se, kao što je poznato, u rimskodoba da bi se datiralo javne akte. Dvojica konzula stupala su svake godinena dužnost prvoga siječnja pa se prema konzulima, spomenutim u nekomaktu, moglo bez poteškoća utvrditi godinu donošenja. U carsko dobadatiranje po konzulima omogućavalo je caru podilaziti uglednicima nanačin koji je bio kudikamo "blistaviji" od današnjih odličja, jer uvodekonzula u broj onih koji će se spominjati i nakon stotinu godina - a da pritome nije nužno dati takvoj osobi nikakva stvarna udjela u vlasti.

15 ANTOLIAK 1975. -1976., 22.Antoljak se poziva na tekst Grgura Turskog o prijenosu konzulata na franačkog kraljaModviga nešto prije 511. god., dakle na vrijeme prije Justinijana u koje se još godine računalopo osobama koje nisu bili carevi. God. 925. o konzulatu bilo koje druge osobe osim cara nemože biti govora, jer je takva privilegija ukinuta već preko 350 godina. BUDAK, 31 takođerje mišljenja da je Tomislav "dobio titulu konzul, a time i upravu nad Dalmacijom".16 FERLUGA 1978., 186.17 KLAIĆ, N. 1990., 77, bilj. 37.18 N. dj., 78.


Konzulat je ukinut u zapadnom rimskom carstvu 555., a na istoku542. god. Ipak, Justinijanov nasljednik, Justin II., preuzeo je u svoju titulu566. i 568. god. konzulat pa se od toga vremena u Bizantu računalo nesamo po godinama vladanja cara, nego i po godinama njegova konzulata.Kako je car nastupao u čast konzula prvog siječnja iduće godine nakonpreuzimanja vlasti, godina konzulata pojedinog cara zaostajala je za jednuod godina vladanja. Od 680.-681. oba se računanja izjednačuju u brojugodina, tj. broj godina vladanja cara isti je kao i broj godina njegovakonzulata.19 Od Karla Velikog računanje po konzulatu nije ni na zapadubilo rijetkost. Dakako, da je i papa računao po godini konzulata cara. Evojednog primjera papinske isprave iz 854. god.: IV. Idus Augustus (...)imperatore domino piisimo perpetuo Augustuo Lothario, a Deo coronato magnoimperatore anno tricesimo et septimo et post cons(sulat ei)us anno tricesimo etseptimo, indictione secunda.20 Vidi se da se papa prilično vjerno držaoJustinijanove Novele 47 od 31.VIII.537. u kojoj je propisano da u ispravitreba navesti "godinu carevanja presvetog Augusta i cara i nakon togadodati naziv konzula te godine, i, treće, indikciju, mjesec i dan".2'

Svi primjeri navođenja konzulata koje su spomenuli Kukuljević idrugi poslije njega odnose, dakako, isključivo na zapadne ili istočne careve.Konzulat se prema tome u zapisniku splitskog sabora iz 925. god. ne možeodnositi na papu, čije godine obnašanja papinske časti nitko nikada nijeračunao po "papinskom konzulatu" - jer tako nešto nije uopće postojalo!-, a još manje za Tomislava, jer se godine vladanja pojedinog kralja nisunikada računale po konzulatu (?) toga kralja. Konzulat, spomenut u Split925. god., mora se prema tome odnositi na cara, dakako ne na zapadnogajer je tamo upravo u to doba carstvo palo na najnižu moguću granu.Uostalom, "car" Berengar ubijen je 7.IV.924. u Veroni pa je do obnovezapadnoga carstva došlo tek 962. god. za Otona I. U X. stoljeću Dalmacija jeneprijeporno ptopadala pod suverenitet Bizanta. Ujedno je Bizant u X. stoljećubio na vrhuncu svoje moći, koju nije postigao nikada ni ranije ni kasnije.

Ali zašto je iz uvodne rečenice ispušten spomen bizantskog cara -točnije, careva, jer su u to vrijeme bili suvladari Konstantin Porfirogenet iRoman Lakapin? Na to je pitanje lako odgovoriti. Modruški biskup SimunKožičić-Begna (1509.-1536.) naručio je izradu crkvene povijesti svojebiskupije pa je anonimni sastavljač za razdoblje do 1185. god. uzeo kaotemelj djelo Tome Arcidakona Historia Salonitana i njemu pridodaozapisnike crkvenih sabora u Saloni i u Splitu, koji su se u to doba još čuvaliu arhivu splitske nadbiskupije. Više je nego razumljivo da se u XVI.

" O tome vidi sažeto u DOLGER, KARAYANNOPULOS, 52.20 MARINI, 16, br. 13.21 Novellae 283-285.

Neka državnopravna pitanja odnosa Hrvatske prema Splitu ... 173

stoljeću sastavljaču toga djela, koje nazivamo Historia Salonitana Maior, nijesviđao spomen bizantskih careva u protokolu zapisnika sabora iz 925.god.22 te ih je kao pravovjerni katolik izbacio iz teksta, ali tako da je izbaciosamo njihova imena, a ne i sintagmu datacije koja se na njih odnosi(consulatu peragente).^3

22 O tome više u: MARGETIĆ 1994., 1-36.23 Ovdje će biti od koristi još nekoliko napomena.1) Prije svega, razumljivo je da u dataciji salonitanskih sabora nalazimoza prvi sabor: sub die XVII kalendarum iuliarum consulatu vero Lampadii et F. Toresti (!), tj.dataciju koja se odnosi na 15.VI.530. kada su konzulima bili F/. Postumus Lampadius i RuffnsGennadius Probus Orestes (oba na zapadu). (Vidi KLAIĆ, N. 1967., n. dj. (bilj. 32,76), odnosniza drugi: Post iterum atcjue iterum Lampade et Oresti summens sub die IV nonis maias (KLAIĆN. 1967.,81), tj. dataciju koja se odnosi na 1.V.532. god. kada su po treći puta bili isti konzuli.Nekoliko očitih pisarskih grješaka, na koje ne treba gubiti vrijeme, bez ikakve su važnosti.Ta datacija sama za sebe govori u prilog osnovne vjerodostojnosti isprava sačuvanih uHistoria Salonitana Maior.2) U Bizantu je još dugo bila u uporabi datacija u kojoj se nalaze spomenuti i konzuli.Dovoljno je upozoriti na zapisnik s prve sjednice 7. crkvenog sabora u Niceji, održanog11.ΙΧ.787. gdje se uz ostalo spominje "8. godina njihova (tj. Konstantina VI. i njegove majkeIrene) konzulata". (MANSI, XII, 991). Taj je sabor i inače od velike važnosti za hrvatskupovijest. Vidi DARROUZES, 1975., 5-76; MARGETIĆ 1983., 261-263, gdje se, protivnonepotrebnim rezervama V. Košćaka dokazuje vjerodostojnost zapisnika s toga sabora i,ujedno, dokazuje da dalmatinska crkva nije pravno nikad potpadala pod konstantin-politanskog patrijarha. Vidi i MARGETIĆ 1994. Nadalje, carevi kao konzuli navode se joši u X. stoljeću, tj. u vrijeme Konstantina Porfirogeneta, u koje spadaju i tzv. scholia antiqua.Vidi npr. B. series A, ΙΠ, 1960., 1065-1066, i Series B, IV, 1395, i to sch. 3 uz Β XXII, 2, 2, =Nov. 47. Ali, upravo za Dalmaciju stvar nije posve jednostavna. Naime, Dalmacija jenesumnjivo potpadala pod bizantsko vrhovništvo pa spomen bizantskih careva uprotokolu ne može biti dvojben. Ali, kao što znamo, još je Bazilije I. prepustio dalmatinskegradove pod punu papinu ingerenciju pa je zato razumljivo da se moramo zapitati, jesu lidalmatinski biskupi - pod bizantskim suverenitetom, ali pod crkvenom vlašću pape - uzapisnicima sa svojih sjednica upotrebljavali sintagmu consulatu peragente. Dvojbe ne bismjelo biti, ako uzmemo u obzir da se i papa služio istom vrsti datacije, ali, kako je onpriznavao zapadne careve, datacija papinskih isprava bila je podešena prema njima. Takonpr. u MARINI, 26, br. 16, god. 893. stoji: inp. dno n. piisimo Augusta Hludovico a Deo coronatomagno pacifico imperature anno quartodecimo. Tako su pape datirali svoje isprave još od KarlaVelikog. Dakako, da su taj način upotrebljavali i dalmatinski biskupi, ali su konzulatračunali po bizantskim carevima, jer je to odgovaralo realnoj situaciji: oni su poštivalibizantski suverenitet, tj. carsku vlast u Bizantu, crkvenu vlast u Rimu i vlast kraljaTomislava u provinciji Hrvata i na području Dalmacije. O tome dalje u tekstu.

174 Hrvatska i crkva u srednjem vijeku Neka državnopravna pitanja odnosa Hrvatske prema Splitu ... 175

2. Koji je pravi smisao riječi: "in provincia Croatorum et Dalmatiarumfinibus Tamislao rege"? Neki autori (Ferluga, N. Klaić) upozoravaju daBizant nije nikad prepuštao suverenitet nad bilo kojim dijelom svogapodručja. Zbog toga se po njima ne može prihvatiti teza da je BizantskaDalmacija predana Tomislavu. Po drugima (npr. Lučić, Antoljak) Tomislavje vladao Bizantskom Dalmacijom. Treći (npr. Šišić) smatraju da jeTomislav dobio dalmatinske gradove na upravljanje.

Ne bi smjelo biti dvojbe da su dalmatinski gradovi bili od IX. do XI. sto-ljeća pod bizantskim suverenitetom. To svjedoče bizantski popisi iz IX. i X. sto-ljeća24! nazočnost bizantske mornarice sredinom IX. stoljeća u Dalmaciji.25 Ali,s druge strane, upravo citirane riječi iz zapisnika crkvenog sabora u Splituiz 925. god. ne dopuštaju dvojbe da Tomislav "vlada" i u "Dalmacijama".

Perluga se uzalud trudio dokazati da pod "Dalmacijama" treba razu-mijevati širi pojam kasnorimske Dalmacije.26 Kad bi to bilo tako, ne bi bilopotrebno u zapisniku navoditi Hrvatsku, jer je i ona ulazila u taj širi pojam.Dalmacije nisu ni "obje" Dalmacije, kako je to tumačio Barada,27 što je preu-zela i N. Klaić.28 Ovdje su Dalmatiae, Dalmatiarum naprosto dalmatinskigradovi, slično kao što su Venetiae, Venetiarum gradići na venecijanskimlagunama. Za Dalmatiae u smislu dalmatinskih gradova - i to samo onihkoji leže prema Hrvatskoj od Krka do Splita - govori bez ikakve dvojbepodatak da je "ninski biskup želio postići crkvenu vlast nad biskupimaDalmacija".29 Ninski biskup kao hrvatski biskup (episcopus Croatorum)očito nije imao ni želje ni mogućnosti da proširi svoju vlast na Dubrovnikitd., a kako je crkvena vlast ninskog nadbiskupa bila usko povezana sasvjetovnom vlašću Tomislava, ovdje Dalmatiae, Dalmatiarum ne možemotumačiti nikako drukčije nego kao dalmatinske gradove od Krka do Splita.

Dakle, Tomislav vlada nad dvjema područjima 1) provincia Croatorum- Hrvatska, 2) fines Dalmatiarum - dalmatinski gradovi od Krka do Splita.Dakako, da to ne mora značiti da je Bizant odustao od svoga suverenitetanad Dalmacijom. To Bizant nije činio - osim u jednom slučaju.3" Ali, upravuu raznim stupnjevima prepuštao je Bizant kadgod mu je to bilo u interesu,da bi je ponovno preuzeo, ako je za to imao dovoljno vojničke moći. Evojednoga od bezbroj primjera.

24 OIKONOMIDES 1972:139, ( Filotelejev Kletorologion iz 899), 253 (Taktikon Beneševićiz 934-944), 267 (Taktikon Oikonomidčs iz 971-975).25 DE CEREMONHS Π, 664.26 FERLUGA, 85.27 BARADA 1949., 95.28 KLAIĆ, N. 1975., 308.29 KLAIĆ, N. 1967., 102.30 O tome vidi Prokop, 653-655 (III, 33, 3-6) gdje Prokop izvještava da je Justinijan potvrdioFrancima svečanom ispravom s pečatom vlast nad južnom Francuskom.

imi

Ivan Đakon za vrijeme neposredno prije 1000. god. javlja:Illis namque temporibus in Dalmacianorum confinis non plus quam

Jatarenses cives Veneticorum ducis ditioni obtemperabant,™ tj. u ono su vrijemeu području Dalmatinaca samo Zadrani bili podložni vlasti dužda Mlečana.Posve je nemoguće pokušati objasniti ove riječi tako da je Bizant prepustiosuverenitet nad Zadrom, a mislimo da to nije nikad nitko ni tvrdio. Još jemanje moguće tvrditi da su Mleci u to vrijeme osvojili Zadar jer su 992.god. Mleci dobili vrlo velike trgovačke povlastice od Bizanta, a duždev jesin ubrzo otputovao u Konstantinopol da bi se vjenčao s uglednomudavačom, blizom carskom dvoru. A ipak, kako je Ivan Đakon suvre-menik, dakle prvorazredni izvor, treba i njemu vjerovati. Proturječje jesamo prividno. Zbog koje smo na drugom mjestu podrobno raščlanili,32

Bizantu je u to doba bilo u najvećem interesu prijateljstvo s Mlecima. Zbogtoga je Zadar prepušten Mlecima na upravljanje, a to je ubrzo omogućilomletačku vojnu ekspediciju duž istočne jadranske obale, koja se posveuklapala u tadašnji bizantski vojni i politički položaj. Slično je bilo i sTomislavom. Bizantu je i u vrijeme Tomislava bilo u interesu da gapomogne, jer je pomažući njemu jačao svoj vojni položaj premabugarskom caru Simeonu. Ukratko, Bizant nije prepuštao suverenitet, aliupravu jest. Zbog toga su biskupi 925. god. mogli napisati da je Tomislavbio kraljem "u provinciji Hrvata i na području Dalmacija". U finesepojmova suvereniteta, upravljanja itd. oni nisu ulazili niti su trebali ulaziti.Kakogod okreneš, analizirana rečenica se može razumjeti samo tako da suTomislavu predani na upravu dalmatinski gradovi. Drugo je pitanje kolikije bio opseg te uprave. Kako su još od Bazilija I. osnovna podavanjadalmatinskih gradova prepuštena Slavenima, dakle hrvatskom vladaru odKrka do Splita, mislimo da je najvjerojatnije da je Tomislav dodatno dobioi pravo na carinu koja se plaćala u dalmatinskim lukama. Ne čini nam sevjerojatnim da je "uprava" obuhvaćala mnogo više od proširenog ubiranjaprihoda, premda je u praksi moglo biti raznoga stupnjevanja.

Ostaje još da riješimo pitanje na osnovi kojega je pravnog temeljahrvatski kralj primao od dalmatinskih gradova počevši od Bazilija I.novčana podavanja na ime njihove osnovne obveze koja je proistjecala izbizantskoga suvereniteta nad njima odnosno u pojedinim razdobljima(npr. za Tomislava i Držislava), kada je to bilo u interesu samoga Bizanta,ostala primanja, npr. carine.

Za razdoblje Tomislava nema izravnih vijesti. Ipak, pozornost privlačipopis počasnih titula i funkcija, pisan sredinom IX. stoljeća (točnije: 842./843. god.), tzv. Taktikon Uspenskoga. U njemu se nalazi ova počasna titula

31 Doc., 425.32 O tome podrobno u MARGETIĆ 1983.; ISTI 1984c, 145-156.


i funkcija: "prokonzuli i eparhi tema."33 Je li je riječ o nekom prastaromprežitku, koji se sačuvao kao anakronizam? To je načelno moguće, ali nijevjerojatno. Naime, kad bi bilo riječ o anakronizmu, ne bi se spominjaloteme - vojne provincije na čelu sa strategom - koje su u doba kada seTaktikon Uspenskoga pisalo, bile ne samo temeljni oblik bizantskeprovincijalne uprave, nego su još bile u fazi osnivanja i prestrukturiranja.Ta se titula nije mogla odnositi na istočne teme, koje su bile kičma carstvai čiji su stratezi pripadali medu najuglednije bizantske službenike. Ona se,dakle, morala odnositi na zapadne teme, koje su i inače bile u specifičnompoložaju prema središnjoj vlasti, jer njihovi stratezi, kao što je poznato, nisuprimali svoju placu iz carske blagajne već iz prihoda koje su prikupljaliu svojoj temi.34 Među zapadnim temama Dalmacija je imala specifičanpoložaj: njezin strateg ne samo da nije primao plaću iz carske blagajne, većje čak morao osnovna podavanja dalmatinskih gradova odstupiti"Slavenima" kako to izričito kaže Konstantin Porfirogenet. U takvomdvosmislenom položaju i teme Dalmacije i njezina stratega s jedne strane,i, npr. hrvatskoga vladara kao ovlaštenika na prihode dalmatinskihgradova s druge strane, formalna pravna je osnova mogla biti nađenaupravo u funkciji eparha. Na osnovi podijeljene funkcije eparha, slavenskije vladar na istočnoj obali Jadrana mogao imati ovlaštenje carskogafunkcionara u odnosu na dalmatinske gradove. Dakle, već a priori - naosnovi postojanja funkcije eparha u Taktikonu Uspenskoga, i nužde da sehrvatskome kralju dodijeli neka titula koja mu daje ovlast na ubiranjepodavanja iz dalmatinskih gradova - funkcija eparha može se povezati stemom Dalmacija. Ima li i nekih izravnijih dokaza za tu tezu? Na to pitanjeodgovorit ćemo u sljedećem odjeljku.

II. Titula kralja Držislava po Tomi Arcidakonu

Tomina Historia Salonitana sadrži ove vijesti o Držislavu:Ab isto Dirscislavo celeri successores eius reges Dalmatiae et Chroatiae

appellati sunt. Recipiebant enim regie dignitatis insignia ab imperatoribusconstantinopolitanis et dicebantur eorum eparchi sive patricii,35 tj. od togaDržislava ostali njegovi sljednici zvali su se kraljevi Dalmacije i Hrvatske.Naime, primali su znakove kraljevske časti od konstantinopolitanskihcareva i nazivali se njihovim eparsima odnosno patricijima.

Pe Ferlugi36 "naziv eparha, iako se dodeljivao stranim vladarima nemora još da svedoči o Držislavovoj upravi nad carskom Dalmacijom".

s OIKONOMIDES, 51, 25.34 DE CEREMONHS, 697 (II, 50).K TOMA, 36-38.* FERLUGA 1957., 88-89.

Neka državnopravna pitanja odnosa Hrvatske prema Splitu ... 177

Dakle "ne mora" -ali može. Ferluga dodaje: "U X. i XI. veku ne nailazimoni na jednoga namesnika neke vizantiske provincije, koji nosi naziveparha". Zbog toga se po Ferlugi ovdje radi o širem pojmu Dalmacije ugranicama poznorimskog doba. To je prihvatila 1071. god. nakon kolebanjau ranijim radovima i N. Klaić.37

Mi smo s naše strane 1983. god.38 pristupili raščlambi Tomine vijestio Držislavu i došli do zaključka da je Držislav kao strani vladar bioimenovan za eparha. Našu je raščlambu N. Klaić krivo shvatila39 ipredložila ovo rješenje: "Spomenuti naslovi eparha i patricija imaju tada(tj. koncem X. stoljeća: L. M.) isključivo počasni karakter i nisu vezani niza kakvu bizantsku službu".

Čini se da N. Klaić nije bila dobro upoznata s bizantskim titulama.Naime naslov patricija je uvijek samo počasan i pripada grupi počasnihnaslova u kojoj su osobito visoki magistar, iza njega antipat (prokonzul)40

dalje antipat-patricij, patricij, protospatarij itd. Nezavisno od te počasnetitule postojale su i titule funkcionara, medu njima i eparha. Te su titule,uključujući i eparha, uvijek povezane s nekom funkcijom. Višestruko jepogrješno tvrditi da su "tada" (?) i patricij i eparh imali "isključivo počasnikarakter" (?). Ponavljamo, patricij je uvijek samo počast, a eparh (i drugefunkcije, npr. strateg) uvijek konkretna funkcija. Uz pojedinu funkcijumogao je titular dobiti razne počasne titule ovisno o svome ugledu. Takonpr. strateg je mogao imati titulu a) prokonzul-patricij i strateg b) patricijstrateg i c) protospatarij i strateg. Slično vrijedi i za eparha.

Ferlugina napomena da je nepoznat naziv eparha za namjesnika imasvoj smisao samo protiv onih autora koji tvrde da je hrvatski kralj biostrateg teme Dalmacije. Problem je u nečem drugom, tj. u tome, pojavljujeli se titula eparha u ΙΧ.-Χ. stoljeću. Spomenimo ovdje samo to da je još izdruge polovice X. stoljeća sačuvan pečat Mihajla čiji naslov glasi anthipatos-patrikios i eparhos a u Cipru je oko 878. zabilježen spatarokandidat i eparh.41

Toma je nedvojbeno u nekom vrelu pročitao da se Držislava nazivaloeparh i patricij, nadalje, da je imao neke ingerencije nad Dalmacijom i daje bio kralj. Ferlugino neuvjerljivo povezivanje Dalmacije u toj vijesti sastarom rimskom provincijom Dalmacijom posve je neprihvatljivo. Ono jesamo neuspjeli pokušaj da se spriječi i sama pomisao na to da bi hrvatskikralj mogao imati bilo kakvu vlast nad dalmatinskim gradovima. Tomina

37 KLAIĆ, N. 1971., 25.311 MARGETIĆ 1983., 234-236.39 KLAIĆ, N. 1990., 90.*' Ovu tvrdnju treba uzeti, dakako, cum grano šališ jer je prokonzul u ranije doba bio neštodrugo od prokonzula-anthypatosa u bizantskim listama IX.-X. stoljeća.11WINKELMANN 1985., 35 m 116.

178 Hrvatska i crkva u srednjem vijeki

je vijest doduše nemarno priopćena, ali ona je vrlo uporabijiva: Držislavje imao počasni naslov patricija i funkciju eparha Dalmacije.

Kada Bazilije II. nakon pobjede nad Samuilom ureduje 1018. god.odnose na Jadranu, njemu pristupaju dva hrvatska suvladara (nedvojbenoKrešimir i Gojslav) a on im podjeljuje visoke časti i funkcije.42 Upravo izTome43 znamo da je Krešimir dobio počasni naslov patricija pa se iz togamože zaključiti da je Gojslav dobio funkciju eparha Dalmacije. Inače Tomane bi napisao da su i nakon Držislava hrvatski kraljevi bili i patriciji ieparhi. Ali, to već prelazi okvire ovoga rada!

42 SKILICA, 323.43 TOMA, 12: Paulusarchiepiscopus fuit annodamini millesimo quintodedmo, tempore (...) patritiiet regis Chroatorum.

6. UZMAK BIZANTA NA KRKU SREDINOM XI.

STOLJEĆA(Zbornik Pravnog fakulteta u Rijeci 4,1983., 79-96)

I.

Grad i otok Krk osobito su interesantni za pravnog povjesnika. Nesamo što je izvorni materijal razmjerno bogat1 nego je i evolucija pravnihustanova značajna za hrvatsku i uopće jugoslavensku i evropsku pravnupovijest. Krk je do kraja VI. st. bio pod rimskom vlašću,2 a nakon približnodva stoljeća slavenske vlasti3 priznavao je bizantsko vrhovništvo sve dosredine XI. stoljeća, kada je ušao u regnum Croatiae et Dalmatiae.4 Počevšiod XII. st. na njemu vladaju Frankapani pod nominalnim vrhovništvomMletaka.5

Pravni instituti rimskog i rimsko-bizantskog, hrvatskog, hrvatsko-ugarskog i mletačkog prava stopili su se tijekom stoljeća u jedinstvenozanimljiv pravni sustav, koji zaslužuje temeljitu monografsku obradu.6

1 Ističemo osobito: ČRNČIĆ-RAČKI, 145-177 (v. i KUKULJEVIĆ1852., 281-296); LUSARDO -BESTA, Milano, 1945.; v. i VASSILICH; BARTOLI, Indice delle scritture del Convento di SanFrancesco della cittj di Veglia, još neobjavljeno osim isprava što se odnose na razdoblje dokonca XTV. stoljeća, koje su objavljene u CD; STROHAL 1911.; glagoljske isprave do koncaXVI. st. tiskane su u KUKULJEVIĆ 1863., (v. i ŠURMIN1898. do konca XV. stoljeća), itd.2 Analizu pravnog položaja gradova Curicum (Krk) i Fulfinum (blizu Omišlja) u dobaprincipata v. u MARGETIĆ 1978.-1979., 301-358.3 O tom podrobnije MARGETIĆ 1977a., 5-88.4 O tom podrobnije MARGETIĆ 1980a., 219-238.5 O tom podrobnije MARGETIĆ 1980a., 26 i d.6 Iz pravne literature o Krku ističemo osobito MAZURANIĆ, passim; za pomorsko pravo:KOSTRENČIĆ 1914., 885-892, 960-967, 1001-1005; 1915., 285-296, 336-347; BRAJKOVIĆ1933.; za stvarna i obvezna prava: STROHAL I. 1911., 1-15; MARGETIĆ 1983b.; zaobiteljsko i nasljedno pravo: MARGETIĆ 1971., 145-177; ISTI 1973., 215-247; za postupovnopravo: ISTI 1976., 205-222; za odnose kneza s pučanstvom: ISTI 1978a., 54-68.Od talijanskih pravnih autora ističemo INCHIOSTRI 1930. i 1931., osobito str. 128,133,151i 202, te uvodnu Bestinu raspravu u LUSARDO - BESTA, V-XIV.

179


U ovome radu analizirat ćemo vijest Tome Arcidakona o djelovanjusvećenika Ulfa šezdesetih godina XI. st. koju ćemo povezati s promjenom upolitičkom položaju Krka, naime s prestankom bizantske i početkom hrvatskepolitičke vlasti. Događaji o kojima će biti riječ nezaobilazni su za boljerazumijevanje krčke i uopće starije hrvatske pravne povijesti, osobito problemanastanka regnum Croatiae et Dalmatiae, a od presudne su važnosti i za kulturnupovijest jer se odnose na problem priznavanja glagoljice i slavenskog bogoslužja,po čemu Krk i Vinodol zauzimaju u našoj kulturnoj prošlosti jedinstveno mjesto.

Toma Arcidakon u svojem djelu Historia salonitana podrobno jeopisao djelatnost svećenika Ulfa u Hrvatskoj šezdesetih godina XI.stoljeća.7 Smatramo da dosadašnja objašnjenja Tomina izvještaja nisupotpuno zadovoljavajuća i da nove analize mogu dati rezultate kojima semožemo nešto više približiti povijesnoj istini. Da vidimo najprije ukratkošto o tome Toma govori u XVI. poglavlju svoga djela.

Poglavlje počinje izvještajem o tome da je neki papin legat došao uSplit i održao provincijski sinod na kojem je zbog vakantnostinadbiskupskog položaja izabran osorski biskup Lovro. Upućeno jeposlanstvo papi, pa je papa nakon provjere dao odobrenje Lovri za prijelazna novu dužnost i poslao mu palij. Nešto dalje u istom poglavlju pričaToma kako je za pape Aleksandra i Lovrina prethodnika Ivana došaopapin legat Majnard i održao sinod svih prelata Dalmacije i Hrvatske, nakojem je medu ostalim zaključeno da se služba Božja ne smije obavljati naslavenskom nego samo na latinskom i grčkom jeziku, te da se ne smijezaredivati svećenike slavenskog jezika, i to zato što je neki heretik Metodijeizmislio gorička pismena i pisao na slavenskom mnogo toga protivnaučavanja katoličke crkve. Odluke sinoda objavljene su i od papepotvrđene pa su crkve sa slavenskim bogoslužjem zatvorene. U to vrijemedošao je u Hrvatsku neki svećenik Ulfo (quidam sacerdos aduena, Ulfusnomine, ad Chroatiae partes accederet) i počeo buniti narod protiv tih odlukatvrdeći lažno da je papin izaslanik.

Na održanom sastanku uglednih osoba (congregatis siquidemsenioribus) odlučeno je da se papi uputi Ulfo s molbom da se ponovnoodobri nekadašnja crkvena organizacija u Hrvatskoj. Međutim, kad jehrvatska delegacija s Ulfom na čelu došla u Rim, papa nije htio stvarraspravljati s Ulfom, već je zatražio da se predmet iznese pred nadbiskupa,hrvatskog kralja i crkvene prelate te da papi nakon toga dođu dva biskupa.Ulfo se vratio u Hrvatsku, ali umjesto nadbiskupu i kralju, obratio se"Gotima" koji su ga poslali i rekao im da je uspio kod pape da se slavenskecrkve mogu ponovo otvoriti, da u njima mogu ponovno služiti slavenski

7 TOMA 47 i d. Tekst što se odnosi na Ulfa izdao je Rački i u Doc., 204 i d. Od starijih izdanjav. LUOJE 1666., 323 i d., a od novijih N. KLAIĆ, 1967a., 43 i d.

Uzmak Bizanta na Krku sredinom XI. stoljeća 181

svećenici, da oni izaberu svog biskupa i da taj biskup krene s Ulfom papi.Na to su Goti izabrali za biskupa nekog primitivnog starca po imenuCededa te poslali u Rim Ulfa, Cededu i opata Potepu. Papa je bionezadovoljan time što je Cededa imao bradu, vlastoručno mu je iščupaonekoliko dlaka i naredio da se obrije, te je ponovno naglasio da nedozvoljava službu božju na pismu koje su izmislili Ariani (propter Arianos,inuentore litterature huiusmodi, dare eis licentiam in sua lingua tractare diuina,sicut predesessores mei sic et ego, nullatenus audeo). Na povratku je Ulfoobjasnio Cededi da ga je papa potvrdio za biskupa time što mu je iščupaodlake iz brade pa je Cededa, uvjeren da je od pape postavljen za biskupa,potjerao krčkog biskupa, zasjeo na njegovu stolicu, počeo posvećivaticrkve i zaredivati svećenike. Čim je to papa čuo, poslao je legata kardinalaIvana, koji je na narodnom zboru objavio istinu o papinu neslaganju saslavenskom službom Božjom, anatemizirao Cededu i Potepu, a Ulfa daoodvesti u Split, gdje je Ulfo, nakon što je osuđen na sinodu, bačen udoživotni zatvor. Cededa se, međutim, nije pokorio pa je zbog toga ucijelom kraljevstvu došlo do nereda. Zato je Cededa bio opetovanosvečano anatemiziran u Rimu i Splitu, te konačno i umro ružnom smrću.

II.

Analiziranje navedenih Tominih vijesti o Ulfu započet ćemoutvrđivanjem kronologije splitskih sinoda o kojima je riječ u Tome.

Shvaćanje starije hrvatske historiografije o kronologiji splitskih sinodau vrijeme što ga proučavamo utvrdio je još 1877. god. Rački. Po njemu jelegat pape Nikole II. održao u Splitu sinod u veljači 1059., a iduće godinetaj sinod nastavio je rad pred Teuzom, također legatom Nikole II., teizabrao Lovni za splitskog nadbiskupa. U 1061.-1062 papa Aleksandar Π. potvrdioje zaključke toga sinoda, & 1063. god. isti papa šalje kao legata kardinala Ivana.8

Kronologiju Račkoga preuzeo je uglavnom i Ritig,9 a nje se još 1957.god. drži i G. Novak.10

Šišić je nakon ponovne analize izvora došao do donekle drukčijihrezultata." Po njemu je papa Nikola II. poslao svog legata Majnarda, a onje krajem veljače ili početkom ožujka 1060. god. održao crkveni sabor nakojem je među ostalim izabran za splitskog nadbiskupa Lovro i na kojemje zabranjeno slušati misu na slavenskom jeziku.12 Šišić smatra pogrješnom

8 Doc. 204, 206, 209.9 RITIG, 159 i d.10 NOVAK, 61 i d.11 ŠIŠIĆ 1917., 22 i d.; ISTI 1925., 504 i d.12 Tako ŠIŠIĆ 1925., 504. Međutim, ŠIŠIĆ 1914a., 233 stavlja taj sinod potkraj 1059. ili napočetak 1060. godine.


Tominu vijest po kojoj se taj sinod održao u vrijeme pape Aleksandra.Već 9. do 15. travnja iste godine održava se u Lateranu sinod kojipotvrđuje zaključke splitskog crkvenog sabora, papa odobrava Lovriprijelaz iz osorske biskupije na novi položaj, a prije 1. rujna 1060.'3 papinlegat Teuzo šalje Lovri nadbiskupski palij. U travnju 1063. godine - sve poŠišiću - održava se ponovno sinod u Lateranu, papa Aleksandar II.potvrđuje kanone splitskog sabora od 1060. god. te ih šalje "hrvatskomkralju Petru Krešimiru i dalmatinsko-hrvatskim biskupima".14 Dolazi dovelikih nemira i poznatih događaja u vezi sa svećenikom Ulfom, biskupomCededom i opatom Potepom, a negdje krajem 1063. god. dolazi papin legatIvan koji hvata Ulfa i doprema ga iz Krka u Split,'5 gdje se početkom 1064.god. održava sinod.

God. 1956. dolazi do značajnog napretka. U radu u kojem je upozoriona važan Korčulanski kodeks i na njegove vijesti o Hrvatskoj iz dobanarodne dinastije, V. Foretić'6 je ustvrdio da je Majnard bio dva puta uDalmaciji kao papin legat, prvi put kao legat Nikole II. početkom 1060.,na sinodu na kojem je Lovro izabran za splitskog nadbiskupa, a drugi putpočetkom 1062. god. kao legat pape Aleksandra II. Kako se Foretić držaoteksta Teuzova presude što ga je objavio Rački, po kojem je Teuzo bio legatNikole II., on je pretpostavio da je i Teuzo bio dva puta u Dalmaciji: prviput odmah nakon prvog Majnardova poslanstva 1060. god., kojomprilikom nije predsjedao nikakvom sinodu, a drugi put iduće godinenakon drugog Majnardova poslanstva. Kako je Foretić pristao na Šišićevomišljenje da je Aleksandar II. potvrdio zaključke splitskog sabora u travnju1063., on je zaključio da se ta potvrda odnosi na odluke koje je nešto prijetoga, tj. početkom 1063. god., donio splitski sinod pod predsjedanjempapina legata kardinala Ivana. Ostalo je otvoreno pitanje Teuzovacrkvenog sabora u Splitu o kojem nas izvještava Korčulanski kodeks, jerbi taj sinod morao također biti održan 1063. godine. Foretić je predložiodvije varijante: ili je Teuzo došao nakon legata Ivana i održao u god. 1063.još jedan sinod ili je on sudjelovao kao drugi legat uz Ivana.

13 ŠIŠIĆ1925., 508-509 poziva se na ispravu po kojoj je Teuzo, poslanik pape Nikole, dosudiosamostanu sv. Krševana u Zadru kapelu sv. Ivana na Tilagu. (CD I, 99-100, br. 71 = Doc.,59-60, br. 42) Šišić kaže: Nota je datirana indictione (decima) tereta, dakle prije l. sept. 1060.godine.

Naime, prema tekstu što ga je koristio Rački, a preuzeo Šišić, Teuzo je bio poslanik papeNikole. V. i Doc., 204-205, br. 154.14 ŠIŠIĆ 1925., 510.15 ŠIŠIĆ 1925., 510-516.16 FORETIĆ 1956., 33 i d.

Uzmak Bizanta na Krku sredinom XI. stoljeća

Barada je u svojem zadnjem radu objavljenom 1957. god.17 pokušaodokazati drukčiji redoslijed događaja. Ovo je Baradin slijed misli: kako jesvećenik Ulfo studenoga 1074. god. već bio utamničen u Splitu dvanaestgodina, to znači da je legat Ivan dopremio Ulfa u Split negdje u drugojpolovici 1063.; kako je, nadalje, Teuzo poslanik pape Aleksandra i kako uispravi koja ga spominje stoji "indictione III", što za Aleksandra II.odgovara vremenu od 1.ΙΧ.1064. do 31.VIII.1065., to je Teuzo mogao bitisamo u to doba u našim krajevima; s druge strane, prema Korčulanskomkodeksu Teuzo je bio papinskim legatom u godini koja je slijedila godinuu kojoj je bio legatom Majnard; konačno, Toma Arciđakon nas izvještavao tome da je za pape Aleksandra i splitskog nadbiskupa Ivana održansinod u Splitu pod predsjedništvom Majnarda. Barada zaključuje: "potome, Majnard je bio poslanik u našim krajevima u prvoj polovici g. 1063;kardinal Ivan u drugoj polovici te iste godine, a Teuzo god. 1064., ali poslije1. IX." Nadbiskup Ivan odrekao se, dakle, svog položaja na sinodu kardinalaIvana, tj. na istom sinodu na kojem je izabran Lovro i osuđen Ulfo.

N. Maić je odbila Baradina izvođenja,18 i to zato što se iz potvrdeAleksandra II. jasno vidi da je Majnard bio poslanik Nikole II., uostalomslično poput Teuza koji se u već spomenutoj ispravi navodi kao legatdamini Nicolai pape.19 Dakle, Teuzova presuda pripada 1060., pa su iMajnard i Teuzo ipak poslanici pape Nikole II. Međutim, kako Korčulanskikodeks spominje Majnarda i kao legata Aleksandra II., N. Klaić je opreznoponovila Foretićevu misao da je moguće da je Majnard bio dva puta unašim krajevima, jedanput kao legat Nikole II., a drugi put kao legatAleksandra II.201 zaista, čini nam se da će nam upravo ta pretpostavkapomoći pri našem pokušaju uređivanja kronologije događaja.

III.

Razmotrimo ponovno izvore:U prvom redu dolazi u obzir Toma Arciđakon. On nas izvještava o

ovakvom slijedu događaja:- U vrijeme pape Aleksandra i splitskog nadbiskupa Ivana,

prethodnika nadbiskupa Lovra, održan je pod papinim legatomMajnardom sinod u Splitu.21

- Nadbiskup se Ivan zbog starosti povlači.22

17 BARADA 1957., 185-199.18 KLAIĆ, N. 1960., 244-246.19 KLAIĆ, N. 1971., 44.x KLAIĆ, N.1971., 367.21 TOMA, 49.22 TOMA, 46.


- Neki papin legat drži sinod u Splitu u vrijeme vakancije nadbiskupskestolice. Na sinodu izabiru za nadbiskupa Lovni, osorskog biskupa.23

- O izboru je obavještena rimska kurija. Papa šalje Lovri palij.24

- Nadbiskup Lovro "ordinatus est in sede salonitane ecclesie annoincarnationis millesimo sexagesimo, temporibus Michaelis imperatoris".25

- Papin legat kardinal Ivan dolazi u naše primorske krajeve, održavazbor naroda i klera, osuđuje i anatemizira Cededu i Potepu, a Ulfa vodi uSplit, gdje ga baca u zatvor.26

Kako je Aleksandar II. postao papom 1. X. 1061., to Majnardovoposlanstvo pada nakon toga datuma. Kako je pak Ulfo u studenom 1074.god.27 bio po Tomi Arcidakonu28 u zatvoru dvanaest godina, on je zatvorenprije studenoga 1063.29, ali najranije u studenome 1062. godine. U tovrijeme pada, dakle, i poslanstvo kardinala Ivana. Prema tome, navedenidogađaji zbili su se poslije 1. X. 1061., a prije studenoga 1063. godine. Opapinim legatima u to doba sačuvane su još neke vijesti.

Prema Korčulanskom kodeksu,30 Aleksandar II. poslao je Majnarda unaše krajeve da ispita okolnosti pod kojima je Petar Krešimir ubio svoga brataGojslava. Majnard je po istom Kodeksu tom prilikom obavio još neke posloveu vezi s crkvenom reformom. Konačno, po Korčulanskom kodeksu "idućegodine" došao je papin legat Teuzo i provodio crkvenu reformu.

Nadalje, sačuvana je vijest da je Petar Krešimir u veljači 1060. god.31

pred Majnardom podijelio neke privilegije samostanu sv. Ivana uBiogradu. Osim toga, sačuvan je tekst potvrde pape Aleksandra II. odlukasplitskog sinoda održanog za vrijeme njegova prethodnika pape NikoleII., a u prisutnosti splitskog nadbiskupa Ivana i papina legata Majnarda.32

Sačuvana je također i vijest o sporu što je na tužbu samostana sv. Krševanavoden pred legatom pape Aleksandra Teuzom i osorskim biskupomLovrom, već izabranim ali još nepotvrđenim splitskim nadbiskupom.Spor se odnosio na kapelu sv. Ivana na Tilagu.33 Konačno, sačuvana je

23 TOMA, 47.24 TOMA, 47.25 TOMA, 54.26 TOMA, 52-53.27 BARADA 1957., 198.28 TOMA, 54.29 BARADA 1957., 198.30 FORETIĆ 1956., 30, BARADA 1957., 186.31 CD I, 87 i d.32 CD I, 94 i d. Točnije rečeno, Aleksandar II. proglašava zaključke splitskog sinoda većpotvrđene od Nikole Π. i ponovno ih potvrđuje.33 CD I, 99 i d. KLAIĆ N. 1971., 448 donosi fotografiju te isprave iz koje se jasno vidi da unjoj piše: (...) damini Teuzonis apostolice sedis apocrisarii missi a domino Alexandro, Romanapontefice. V. i CD I, 99-100, br. 71. Tilaguf je današnja Telašćica na Dugom otoku. V.STRGAČIĆ 1943. 321 i d.; SKOK 1950., 115 i d.

Uzmak Bizanta na Krku sredinom XI. stoljeća 18?

vijest34 o nekom papinom legatu koji je boravio u Trogiru i pred kojim jeza trogirskog biskupa izabran Ivan, kojeg u ispravama nalazimospomenutoga na trogirskoj biskupskoj stolici počevši od 1064. godine35

Utvrdimo najprije u prisutnosti kojeg je legata Lovro izabran u anadbiskupa. Barada je dokazao da je Tomina vijest o ordinaciji nadbiskupaLovra 1060. god. sigurno pogrešna.36 Ordinatio, tj. podjeljivanje biskupskečastio zapravo je consacratio, tj. ritualno prenošenje vlasti posvećivanja iujedno postavljanja na određenu crkvenu funkciju.37 Do nje dolazi teknakon što narod i kler izaberu biskupa (electio). Biskup se nakon izborazove episopus electus i kao takav nije još uveden u biskupsku čast te još nemože vršiti biskupske funkcije. Tek nakon što biskup bude ordinatus, onpostaje episcopus consacratus, pa ga se nakon toga svečano uvodi u posjed,tzv. intronizacija.38 Kako je u ispravi koja nas obavještava o raspravivodenoj pred Teuzom, legatom Aleksandra II., Lovro još uvijek osorskibiskup, a samo archiepiscopus electus, to je do njegove ordinacije moglo doćisamo nakon toga. S time se slaže i Tomina vijest da je Majnard kao legatpape Aleksandra II. sazvao u Splitu sinod i da je tom sinodu prisutvovaosplitski nadbiskup Ivan.

Toma poznaje Majnarda po imenu i točno navodi koje je on posloveobavio u našim krajevima. S druge strane, Toma nigdje ne navodi legataTeuza po imenu, pa kako kaže da je "neki legat" bio prisutan izboru Lovreza nadbiskupa, treba zaključiti da nije riječ o Majnardu, već da se bezsumnje radi o Teuzu. Konačno, kako je Lovro za Teuzova posjeta još uvijeksamo izabrani nadbiskup, to znači da je tek kardinal Ivan (prije studenog1063. godine) donio Lovri palij i papino odobrenje. Uostalom, kad biLovro bio izabran pred Majnardom 1061. godine, onda bi papinoodobrenje stiglo tek za dvije godine, a to je predugačko vrijeme, koje bibilo utoliko nerazumljivije što je u međuvremenu u Hrvatskoj bio Teuzokao papin legat. Dakle, sve govori za to da je Lovro izabran nadbiskupomupravo za Teuzova poslanstva.

Foretić je točno upozorio na to da je Majnard bio dva puta uDalmaciji, i to prvi put kao legat pape Nikole II. početkom 1060. godine,a drugi put kao legat pape Aleksandra II. Po Foretićevu mišljenju drugoposlanstvo Majnardova pada početkom 1062. godine. Ali, akopretpostavimo da je drugo Majnardovo poslanstvo palo u 1062., Teuzo bibio poslanikom "iduće" tj. 1063. godine, dakle one iste godine u kojoj je

34 Doc., 449.35 CD I, 97-98.36 BARADA 1957., 190 i d.37 FEINE 1964., 130.3(1 HABERKERN - ALLACH, 76 (v. Bischof), 121 (v. Consecratio), 30 (v. Inthronisation).


prije studenoga papin legat Ivan bio također u Dalmaciji, pa bi u Ί063. god.došlo do ovih događaja: Teuzo provodi reformu; bira se Lovra; putovanjeu Rim po potvrdu Lovrina izbora; papino odobrenje Lovrina izbora i slanjepalija; kardinal Ivan, papin legat, održava zbor naroda i klera na kojemanatemizira Cededu i Potepu, hvata Ulfa, vodi ga u Split, tamo održavasinod i prije studenoga 1063. god. baca Ulfa u zatvor. Prvih deset mjeseci1063. god. očito je prekratak rok za sve te djelatnosti, sinode, zborove iputovanja, pogotovo ako uzmemo u obzir da je Teuzova djelatnostobuhvaćala ne samo reformsko djelovanje u užem smislu nego i razne nebaš jednostavne poslove, medu kojima nam je slučajno ostala zabilježenavijest o sporu u vezi s kapelom sv. Ivana. Vjerojatno je takvih sporova iproblema bilo više, a oni su svi zahtijevali ne baš malo vremena. Isto takopo svemu se čini da je kardinal Ivan boravio i u Trogiru i tamoprisustvovao biranju novoga biskupa, što znači da je i on uz aktivnostprotiv Ulfa obavljao i druge tekuće zadatke. Iz svih tih razloga čini seupravo sigurnim da je Majnard otputovao u naše krajeve odmah nakonizbora Aleksandra II. za papu, tj. poslije 1. listopada 1061., da je "idućegodine" tj. 1062. Teuzo provodio reformu, prisustvovao izboru Lovrinu,te da je 1063. godina protekla u živoj i intenzivnoj djelatnosti kardinalaIvana, koja je kuliminirala u zatvaranju Ulfa u Splitu.

Na temelju svega naprijed iznesenog proizlazi ova uvjerljiva ijednostavna kronologija dolazaka papinih legata u naše krajeve:

- Ožujak 1060. god. - sinod u Splitu pod Majnardom; donošenjezaključaka o provođenju odluka Lateranskog sinoda iz 1059.;

- Konac 1061. god. - sinod u Splitu pod Majnardom; suđenjeKrešimiru; provođenje nekih zaključaka iz ožujka 1060.;

- Početak 1062. god. - splitski nadbiskup Ivan odstupa;-1062. god. - splitski sinod pod Teuzom;39 izbor nadbiskupa Lovra;

provođenje većine zaključaka sabora od ožujka 1060. god.;- 1062./1063. god. - poslanstvo papi radi odobrenja prijelaza Lovra

na splitski nadbiskupsku stolicu;- 1063. god. - papin legat Ivan dolazi s papinim odobrenjem Lovrina

prijelaza na splitsku nadbiskupsku stolicu; narodni zbor na kojem hvataUlfa; Ivan prolazi kroz Trogir, gdje se bira njegova pratioca Ivana zabiskupa; sinod u Splitu; ustoličenje Lovra i osuda Ulfa.

39 Našoj kronologiji protivi se, doduše, navođenje treće indikcije u Teuzovoj presudi. Prematoj indikciji Teuzov bi boravak u našim krajevima padao tek poslije 1.ΓΧ.1064. Ipak podatako trećoj indikciji u spomenutoj ispravi bez ikakve je sumnje posve nepouzdan i ne možebiti sam za sebe dovoljan da Teuzovo poslanstvo prebacimo u vrijeme poslije 1.ΙΧ.1064.,utoliko više što Korčulanski kodeks izricito kaže da je Teuzo došao u naše krajeve idućegodine nakon Majnarda.

187Uzmak Bizanta na Krku sredinom XI. stoljeća

IV.

Obratimo sada pažnju na zbivanja u Njemačkoj i Italiji što se odnosena izbor pape i protupape i na stajalište njemačkog dvora.

Papa Nikola II. svojim je približavanjem Normanima i dodjelompraktički cijele Južne Italije u leno normanskim vojvodama u srpnju 1059.god. duboko oneraspoložio njemački dvor. Dakako, iza Nikole II., stojiHildebrand kao najmoćniji čovjek reformnog papinstva. On zoveNormane nakon smrti Nikole II. Normani 1.Χ.1061. osvajaju Rim iomogućuju biranje Aleksandra II., koji je potpuno pod utjecajemHildebranda. Predstavnici rimskog plemstva u međuvremenu odlaze uNjemačku, gdje zajedno s njemačkim dvorom i lombardskim biskupimabiraju Kadalusa, parmskog biskupa za papu Honorija II. (28.X.1061.).Koncem ožujka 1062. god. lombardska vojska dolazi s Honorijem II. predRim. Hildebrand i Aleksandar II. u velikoj su nevolji jer su Normani otišliiz Rima, a njemački dvor je uz Honorija II. Za vrijeme kratkotrajne opsadeRima dolazi u Njemačkoj do dvorske revolucije: carica-majka kao regentmalodobnog Henrika Pv7. udaljena je s dvora, a u ime Henrika IV. vladanovo regenstvo na čelu s kolnskim nadbiskupom Annonom, inačenajmoćnijim čovjekom u Njemačkoj i izrazitim pristalicom reforme.Njemački dvor od toga trenutka stoji uz reformu i Aleksandra II., prestajepružati podršku Honoriju II., te nizom vještih diplomatskih akcijaomogućuje konačnu pobjedu Aleksandra II.: već u svibnju 1062. god.dolazi predstavnik njemačkog dvora u Rim, uspijeva nagovoriti obasuparnika da se svaki vrati u svoju dijecezu, a time je zapravo HonorijeII. uklonjen sa scene, a da toga ni sam nije bio svjestan; sabor u Augsburguu listopadu iste godine odlučuje da se u Italiju šalje izaslanstvo koje ćetobože objektivno ispitati situaciju; međutim, kako je izaslanikAugsburgskog sabora rođak nadbiskupa Annona, odluka je već unaprijedjasna; dapače, koncem 1062. on priznaje Aleksandra II. u ime Henrika IV.,pa Aleksandar II. u ožujku 1063. god. ulazi u Rim i odmah nakon togaodržava crkveni koncil. U međuvremenu Honorije II. konačno shvaća daje izigran, pokušava u svibnju 1063. god. osvojiti Rim, uspijeva dodušeosvojiti Anđeosku tvrđavu i čak Crkvu sv. Petra, ali ne i Lateran jer nemadovoljno vojnika ni novčanih sredstava i ne dobiva pomoć ni iz Njemačkeni iz Bizanta. Štoviše, rimske "pristaše" Honorija zadržavaju ga koncem1063. god. u Rimu sve dok ne plati visoku otkupninu. Početkom 1064. god.Honorije II. uspijeva se nekako probiti u svoju biskupiju Parmu, gdje dosvoje smrti samodopadno sam sebe smatra papom, ali na svjetskojpolitičkoj pozornici ne igra nikakvu ulogu. Sabor u Mantovi u svibnju


1064. god. donosi konačno priznanje Aleksandra II.40

Kronologija je, dakle, ovakva:19. VII. 1061. god. - umire papa Nikola II.;1. X. 1061. god. - Normani osvajaju Rim; izabran za papu Aleksandar

И-;

28. X. 1061. god. - u Njemačkoj biran protupapa Honorije II.;Konac ožujka 1062. god. - Honorije II. s lombardskom vojskom nalazi

se pred Rimom;Travanj 1062. god. - novo proreformsko regenstvo malodobnog

HenrikalV.;Svibanj 1062. god. - primirje u Rimu, Aleksandar II. odlazi u svoju

biskupiju (Lucca), a Honorije II. u svoju (Parma);Listopad 1062. god. - proreformski sabor u Augsburgu;Konac 1062. god. - legat Augsburgskog sabora u ime Henrika IV.

priznaje Aleksandra II. za papu;Ožujak 1063. god. - Aleksandar II. ulazi u Rim;Travanj 1063. god. - Aleksandar II. održava sinod u Rimu;Od svibnja 1063. god. - Honorije II. bezuspješno pokušava

zagospodariti Rimom;Konac 1063. god. - Honorije plaća otkupninu da ga njegovi "prijatelji"

puste na slobodu;Početak 1064. god. - Honorije II. potajno napušta Rim;Svibanj 1064. god. - koncil u Mantovi priznaje Aleksandra.

V.

1. Tek sada možemo uzeti u razmatranje ulogu Ulfa u poznatimdogađajima šezdesetih godina XI. stoljeća.

Rački je o Ulfu dao tek nekoliko napomena,41 koje su dobroargumentirane i sadrže neke prihvatljive teze, tako da se utjecaj Račkog i

40 Vita Alexandri Π, 302, pretjeruje kad kaže da je Cadalus (Honorije H.) bio u Anđeoskojtvrđavi duos annos (...) obsessus et calamitatibus multis afflictus exinde egredi nullatetius pottiit,dome se ab eodem Cencio CCC. libris argenti redemit, te da je iz Rima jedva pobjegao uno ronsinoet uno cliente m contentus, inops at aeger, jer je opsada Anđeoske tvrđave trajala samonekoliko mjeseci krajem 1063. godine, ali svakako daje vrlo živu i u biti točnu sliku očajnogpoložaja Honorija II u to vrijeme. Usp. SEPPELT, 103 i d.; FLICHE - MARTIN, VIII;FLICHE 1946., 30 i d.; HALLER, 227 i d.; JEDIN, 407 i d. Posebno za pokušaje osvajanjaRima sa strane Honorija II. vrijedi konzultirati HEBERHOLD 1947., 447 i d. Od literaturekoja se bavi njemačkim političkim prilikama u vezi s južnom i jugoistočnom Evropomspomenimo umjesto svega BUDINGER, 12 i d.; DIMTTZ, 153 i d., a od novijih HAMPE1963., JORDAN 1973., 13 i d.41 Doc., 204, 206, 209.

Uzmak Bizanta na Krku sredinom XI. stoljeća 1 X 4

u tom problemu osjeća do danas. Po Račkome, pobuna na Krku počinje1061. i dovršana 1063. godine a Ulfo je možda došao e vidni aquileiensi provincia.

Ritig se u svojim objašnjenjima uloge Ulfa izričito pozvao na Račkoga,ali je ustvrdio da je Ulfo domaći svećenik, a Ulfova pobuna počela bi poRitigu tek 1062. godine.42

Prvi je temeljito Ulfovu aktivnost analizirao Šišić43 Po njemu je Ulfodošljak, a to "kao da znači da se on baš oko toga vremena (tj. potkraj 1063.)povratio iz Italije u Hrvatsku" te je "jamačno poznat u Hrvatskoj". Njegovje cilj "da se hrvatska crkva otkine od dalmatinske" i zato dva puta putujeu Rim, ali uglavnom bez uspjeha. Zbog zabrane slavenskog bogoslužjadolazi "u čitavoj hrvatskoj državi" do velikih nemira, papin legat Ivanhvata Ulfa "možda uz hrvatsku državnu brahijalnu pomoć", a Cededi iPotepi daje bizantska vlast na Krku "dovoljno zaštite". Krešimir je uzreformu, a protiv narodne crkve. Šišić ističe da je vjerojatno prije Ulfovapokreta "baš na Krčkom otoku bila protureformistička stranka veomajaka" jer je Krk potpadao pod Bizant, koji se upravo u to doba približioNjemačkoj i protupapi Kadalusu. Ulfovu akcije stavlja Šišić u drugu polovicu1063, a splitski sinod na kojem je Ulfo osuđen na početak 1064. godine.

U svom radu Episcopus Chroatensis, što je objavljen 1931., ali koji jenapisan još 1928., Barada je istakao da se radi o "čudnoj pripovijesti".44

Barada je osobito istakao kako je nevjerojatno da bi Ulfo bio uhvaćen izatvoren, a da bi Cededa i dalje ostao krčkim biskupom. On je ustvrdioda događaj s Cededom treba prebaciti u treće desetljeće XI. stoljeća.

Međutim, već 1927. god. dolazi Praga45 s novim objašnjenjem Ulfoveuloge. Prema Pragi, nakon što je zbog reformatorskih zaključaka splitskogsinoda iz 1060. god. došlo do nemira, dolazi u Hrvatsku neki njemačkisvećenik Ulfo, pristaša carske vlasti, i pridobiva Hrvatsku za protupapu(guadagna al partito dell'antipapa gran parte della Croazia). Krešimir je najprijesklon tom pokretu (ίο favorisce). Međutim, nakon što 1064. god. njemačkidvor priznaje Aleksandar II., Krešimir se okreće Rimu, dok njegovdesignirani nasljednik i Zvonimirov suparnik vojvoda Stjepan ostajeantireformno nastrojen i postaje nosilac narodnog otpora na Kvarneru ipod Velebitom. Dolazi papin legat Ivan u Krk i tamo mu možda samocarski pristaše izručuju Ulfa, ali ne i biskupa Cededu, jer ga štiti vojvodaStjepan. Iste poglede razvija Praga i 1931. god.,46 samo što nadodaje da jeKrešimir u vrijeme dok je bio sklon Ulfovu poretku stupio možda čak i usavez s Njemačkom. Praga je to svoje shvaćanje ponovio i 1954. godine.47

42 RITIG, 159 i d.43 ŠIŠIĆ 1917., 235 i d.; ISTI 1925., 513 i d.44 BARADA 1931a., 1931., 188 i d.45 PRAGA 1927., 227 i d.46 PRAGA 1931 .,12 i d.47 PRAGA 1954., 1954., 64 i d.

190 Hrvatska i crkva u srednjem vijeku Uzmak Bizanta na Krku sredinom XI. stoljeća 191

U hrvatskoj historiografiji Praginu misao o Ulfu kao pristašiprotupape Honorija II. prihvatio 1943. god. Barada,48 1953. Babić,49 akasnije i N. Klaić u svojim radovima.50

Dakle, što se tiče vremena Ulfova djelovanja, po Račkome je pobunana Krku počela poslije 1060., tj. poslije sinoda u Splitu održanog 1059.-1060., i trajala do 1063. god., tj. do sinoda održanog u prisustvu papinalegata kardinala Ivana. Ritig je vrijeme Ulfova djelovanja skratio narazdoblje 1062.-1063. godine. Razlika prema Račkome je u tome što Račkistavlja početak pobude prije dopisa Aleksandra II., a Ritig poslije. Šišić paksmatra da je Ulfovo djelovanje počelo i završilo tek u 1063., a da je sinodlegata Ivana održan početkom 1064. godine. Barada prebacuje Ulfovudjelatnost u treće desetljeće XI. stoljeća.

Što se, pak, tiče pitanja odakle je Ulfo došao, već je Rački ustvrdio da jeUlfo možda došao iz Akvileje, a tome je Praga još i nadodao da je Ulfo bionjemački svećenik "bez sumnje pristaša cara, a možda izaslanik nabiskupaViberta", te radio u prilog protupape (Honorija II.). Po Ritigu je Vuk domaćisvećenik. Šišić je 1917. god. jasno istakao da je Ulfo stranac, dok je 1925. god.imao pomalo nejasno stajalište; Šišić kao da je promijenio mišljenje i kao datvrdi da je Ulfo domaći čovjek jer kaže da se Ulfo "vratio" u Hrvatsku.

Konačno, u pogledu vlasti nad Krkom u to doba po Račkome je Krk,zajedno s Dalmacijom, šezdesetih godina XI. st. već bio hrvatski, a to jeisto mislio i Barada. Praga je 1927. god. ustvrdio da je Krk u to dobapripadao snagama njemačkog cara zajedno s dobrim dijelom hrvatskogkopna. N. Klaić je 1964. smatrala51 da je pod Krešimirom Krk bio hrvatski,ali je kasnije došla do uvjerenja da je Krk do 1063. god. bio bizantski, anakon toga pripadao Ulriku II. iz obitelji Weimar-Orlamiinde, koji ga jepriključio novoosvojenoj "Dalmatinskoj marki".52

2. Nema ni najmanje sumnje u to da je Tomina "priča namjerno takoiskrivljena da se teško može u njoj razabrati historijsku jezgru".53

Pokušajmo analizirati Tomino pripovijedanje. Tijek događaja po Tomi je ovaj:- Majnard održava splitski sinod u vrijeme pape Aleksandra i

splitskog nadbiskupa Ivana: zabrana liturgije na slavenskom jeziku;- papina potvrda tih zaključaka;- crkve sa slavenskim bogoslužjem se zatvaraju;

48 BARADA 19432,59." V. npr. BABIĆ, 192.50 KLAIĆ, N. 1965.-1966., 135-136; ISTA 1965., 263 i d.; ISTA 1971., 371 i d.51 KLAIĆ, N. 1964., 157.52 KLAIĆ, N. 1971., 371.53 RITIG, 215 i d.

•iV

- dolazi stranac Ulfo kao navodni papin predstavnik i predlažeizaslanstvo papi;

- prvi posjet Ulfa Rimu: Ulfo dobiva pismo za dalmatinske biskupei kralja;

- Ulfo se vraća, pismo predaje "Gotima", oni izabiru Cededu kaosvoga biskupa i šalju u Rim Ulfa, Cededu i Potepu;

- drugi posjet Ulfa Rimu: papa ne odobrava slavensko bogoslužje, aliobećava dolazak (svojih) legata;

- poslanstvo se vraća u Hrvatsku, Cededa tjera krčkog biskupa,posvećuje crkve, zaređuje svećenike;

- o djelatnosti Cedede obavještava se papa;- papa šalje legata Ivana, ovaj anatemizira Cededu i Potepu, а Ulfa

odvlači u Split, tamo osuđuje i baca u zatvor.Očito je da Tomino pripovijedanje o događajima u vezi s Ulfom nije

uvjerljivo. Prije svega, splitski sinod od 1060. god. nije donio odluku ozabrani bogoslužja na slavenskom jeziku. Toma, doduše, kaže da jeodlučeno ut nullus de caetero in lingua Sclavonica praesumeret divina mysteriacelebrare nisi tantum in latina et graeca i da je to potvrđeno apostolicaauctoritate, ali to sigurno nije istina jer u potvrdi Aleksandra II. stoji: Sclavosnisi latinas litteras didicerint ad sacros ordines promoveri (...) prohibemus. Dakle,nema ni riječi o nekoj zabrani bogoslužja na slavenskom jeziku, nego samoo budućoj zabrani zaredivanja slavenskih svećenika bez znanja latinskog.Uostalom, to je Barada jasno uočio već 1931. godine. Doista, zabranaslužbe Božje na slavenskom jeziku bila bi skrajnje nepromišljen i političkiposve loše odmjeren potez. Zatvoriti slavenske crkve, a zbog nedostatkasvećenika koji bi služili misu na latinskom onemogućiti nastavljanjevršenja obreda na latinskom jeziku značilo bi nerazumno i brzopletoodustati od bilo kakvog vjerskog i političkog utjecaja na narodne mase ipredati ih kao dobro došao poklon svojim protivnicima. Upravo u pogleduslavenskog jezika rimska crkva je na našem području oduvijek pokazivalaveliku opreznost u provođenju svoje politike. Ako je vjerovati tzv. Historiasalonitana maior, prema jednom zaključku splitskog sabora od 925. god. biloje zabranjeno biskupima zaredivati svećenike koji bi služili misu naslavenskom jeziku, ali je bilo predviđeno da se služba Božja obavlja i naslavenskom jeziku uz odobrenje pape.54 Slično kao u XI. st., tako je i u X.st. donesen očito jedini sa stajališta rimske crkve koristan zaključak:glagoljašenje se privremeno trpi jer nema bolje alternative. Ta i Inocent IV.u XIII. st. odobrio je službu Božju na slavenskom jeziku, dakako samo uonim mjestima gdje je ona bila uobičajena. Spomenimo još i to da je god.1595. sinod akvilejskog patrijarha zaključio da se u Istri uvede jedinstveni

54 KLAIĆ, N. 1967a., 101 = CD I, 32, br, 22 = Doc., 187, br. 149.


obred i latinski jezik, ali je ipak oprezno odredio da se glagoljica i slavenskijezik u Božjoj službi ne ukinu naprečac, da se glagoljske knjige pregledajui po potrebi usklade s naučavanjem katoličke crkve i nadodao da jepoželjno postepeno ukidati glagoljicu i uvoditi latinski jezik.55

Dakle, više je nego vjerojatno da ni šezdesetih godina XI. st. nije došlodo zatvaranja slavenskih crkava i do posvemašnje zabrane glagoljašenja,dakle da Tomin izvještaj nije točan.

Međutim, to nije sve. Naime, čini se da ni Ulfova putovanja u Rimnisu vjerojatna. Kako je protupapa Honorije II. bio napušten od njemačkogdvora već u travnju 1062., to od toga datuma dalje ne dolazi u obzir Ulfovoputovanje Honoriju II., jer je taj već od travnja 1062. god. politički beznačajan.S druge strane, sigurno je da Ulfo nije išao u Rim Aleksandru Π. kao "svomgospodaru" jer je Ulfo bio po pripovijedanju samoga Tome protivnik reformnogpapinstva, pa je nezamislivo da bi Aleksandar II. bio njegov "gospodar".

Iz Tomina pripovijedanja proizlazi dalje da je Ulfo došao u našekrajeve nakon što je papa potvrdio zaključke splitskog sinoda i nakon štosu kao posljedica od pape potvrđenih zaključaka zatvorene crkve saslavenskim bogoslužjem. Kako Aleksandar II. u svojoj potvrdi zaključakasplitskih sinoda naziva Majnarda biskupom i kako se Majnard "pominjeu svom novom položaju 13. jan. 1063",56 to je Šišić s pravom zaključio daje papa izdao tu potvrdu tek koncem travnja 1063. god. nakon povratkau Rim i održavanja koncila. Dakle, do zatvaranja slavenskih crkava došlobi tek sredinom 1063. godine. Honorije se, doduše, nalazio u Rimu udrugoj polovici 1063. god., ali kako je Ulfo bio prije studenog te godineveć bačen u zatvor u Splitu, nemoguće je smjestiti u približno pola godinedva Ulfova putovanja u Rim uz popratne događaje (početno Ulfovo"šaputanje", izbor poslanstva za prvo putovanje, redakcija papina pisma,dogovori "Gota" i izbor poslanstva za drugo putovanje), Cededino tjeranjekrčkog biskupa, posvećivanje crkava i zaredivanje svećenika, prijavuCededina djelovanja papi, dolazak papina poslanika, kardinala Ivana,narodni zbor, hvatanje Ulfa, njegovo dopremanje u Split i vođenjepostupaka te bacanje u zatvor. Treba priznati da je takav intenzivni tijekdogađaja posve nemoguć u tako kratko vrijeme.

Dakle, i Ulfova putovanja u Rim treba naprosto odbaciti kao izmišljena.Konačno, u Tominu izvještaju ima još jedna upadljiva okolnost, koja

je, uostalom, u znanosti već uočena. Naime, Ulfo je tobože predvodnik iinicijator pokreta za priznanje slavenske službe Božje, pa ipak, nakon štoje on uhvaćen i odvučen u Split, slavenska Božja služba nastavlja se i dalje,Cededa ostaje i dalje biskupom, a Potepa je također na slobodi. Čovjek se

55 KIRAC 1946., 256 i d.56 ŠIŠIĆ 1925., 510.


mora doista pitati čemu sva ta žestoka borba protiv Ulfa ako se nisuostvarile navodne odluke splitskog sinoda, tobože potvrđene od pape, ozabrani slavenskog bogoslužja. Po Šišiću, Ulfo je uhvaćen uz hrvatskupomoć, a Cededu na Krku štiti bizantska vlast, dok po Pragi novanjemačka vlast na Krku žrtvuje Ulfa, a vojvoda Stjepan štiti narodnesvećenike; ali, sva su ta tumačenja očito nategnuta i posve neuvjerljiva.Naprotiv, sve postaje jasnije ako prihvatimo tezu da je Ulfo, doduše,protivnik reformnog papinstva, ali da ta borba nema veze s borbom okoslavenske službe Božje. Toma je tendenciozno povezao dvije istodobnepojave, Ulfovu političku aktivnost i slavensko bogoslužje na Krku. To jepravi odgovor na čudnu okolnost surova obračuna s Ulfom i daljempostojanju slavenske službe Božje. Dakako, takav odgovor izaziva novopitanje: zašto je Toma povezao Ulfa sa slavenskim jeziku u bogoslužju?Na to se pitanje dade lako odgovoriti. Toma kao latinaš, kao fanatičnipristaša svega što je strogo na liniji rimske crkve i kao veliki protivniksvega hrvatskoga i uopće slavenskoga, morao je sa zaprepašćenjem,nerazumijevanjem i bolom doživjeti u svoje doba makar i ograničenopriznanje glagoljice i slavenskog jezika na Krku i u Senju.57 Nije li Tomahtio povezivanjem Ulfove političke borbe s krčkim glagoljašima pokazatikako su glagoljaši već u XI. st. bili neprijatelji rimske crkve? Nije liosnovno u čitavoj priči ono što papa navodno doslovce kaže Ulfu: propterarianos inventores Utteraturae hujusmodi dare eis licentiam in sua lingua tractaredivina sicut praedecessores mei sic et ego nullatenus audedl Drugim riječima,iza Tomine moralizatorske priče skriva se ova tendencija: u dobrim starimvremenima pape nisu dozvoljavale bogoslužje na slavenskom jeziku jerje glagoljica "arijansko pismo"; glagoljaši su oduvijek bili protivnici Rimai pape, oni su primitivni lažljivci i heretici, oni se protive izričitimodredbama sinoda ut nullus de caetero in lingua Sclavonica praesumeret divinamysteria celebrare nisi tantum in latina et graeca; zar nije opasno takvimljudima u današnje vrijeme, tj. u ΧΙΠ. stoljeću, popuštati, i to upravo naKrku gdje je nekoć (tj. u XI. st.) došlo do najvećeg otpora pravoj katoličkojvjeri? Uostalom, i iz riječi koje Toma podmeće papi vidi se da je upravoto srž čitave priče koju je Toma tendenciozno iskovao dijelom iz raznihstvarnih događaja, a dijelom iz svoje mašte. Prema Tomi, sam papa (!)navodno izgovara ove riječi: ne usuđujem se nikako (!), kao ni mojiprethodnici (!) dati odobrenje (!) da obavljaju službu Božju na svojemjeziku, i to propter Arianos inventores (!) huiusmodi litterature. Nije li to posvejasan, premda lukavo u doslovne (!) riječi samoga pape zaodjenut prigovorInocentu IV., suvremeniku koji u svojem reskriptu od 29. ožujka 1248. kaže

57 JELIĆ 1906., 9 (pismo Inocenta IV. senjskom biskupu od 20. ožujka 1248.); 9-10 (pismoInocenta IV. od 26. siječnja 1252,krčkom biskupu).


da je glagoljica littera specialis hrvatskih krajeva, koju je prema tvrdnjihrvatskog klera pronašao sv. Jeronim (quam illius terre clerici se habere a beatoJeronima asserentes) i koji zato daje odobrenje (licentiam condedimus) zaglagoljsku službu u senjskoj biskupiji, i to u onim mjestima gdje je bila ido sada obavljana. Očito se Toma razračunava s tim papinim reskriptom:sadašnji papa daje odobrenje glagoljici, a prije se to pape nisu usuđivaliučiniti; sadašnji papa kao da prihvaća tezu da je glagoljica djelo sv.Jeronima, a prije su pape energično tvrdili da se radi o heretičkom pismu.

3. Ako je, pak, točno da je Ulfo politički protivnik Rima i njegovihsaveznika, postavlja se pitanje odakle je Ulfo došao. Na to pitanje daje senajčešće odgovor da je Ulfo došao iz Akvileje. Ipak, treba uzeti u obzir daje na položaju akvilejskog patrijarha od 1049. do 1063. god. bio Gotopoldo,stric cara Henrika III., koji je u svemu slijedio politiku njemačkog dvora.58

Kako smo već istakli, od travnja 1062. god. njemački dvor je prihvatioreformsku politiku rimske kurije, pa prema tome ni Akvileja od toga dobanije više protiv Aleksandra II. Dakle, Ulfo nije mogao doći iz Akvileje irazviti živu djelatnost na Krku protiv reformske politike Rima. Pogotovou 1063. godini, tj. u vrijeme vrhunca Ulfove djelatnosti, njemački dvor iAkvileja već su deklarirani prijatelji Aleksandra II., pa bi bilo neshvatljivoda papin legat hvata Ulfa, izaslanika prijateljske Akvileje, odvodi u Spliti tamo osuđuje na doživotni zatvor.

Uostalom, Skok je tvrdio da je Ulfo došao iz Akvileje samo na osnovinjegova germanskog imena,59 a to je sigurno preslab dokaz, u prvom reduzbog naprijed navedenih kronoloških razloga, ali i zato što imena germanskeprovenijencije nalazimo nerijetko i u ranosrednjovjekovnoj Dalmaciji.60

Dakle, Ulfo, politički protivnik Rima, nije mogao doći iz Akvileje. Odakleje došao? Da bismo se približili točnom odgovoru na pitanje odakle je Ulfodošao, valja razmotriti neke aspekte međunarodne situacije Hrvatske toga doba.

Kao što smo na drugom mjestu pokušali podrobnije obrazložiti6',međunarodnu situaciju koncem pedesetih i početkom šezdesetih godinaXI. st. karakterizira energični prodor rimske crkve na područja nad kojimaje do tada svjetovnu vlast imao bizantski car, a crkvenu carigradskipatrijarh. Još god. 1059. papa Nikola II., primio je u vazalni odnos

58 LEICHT 19704,104. Uska povezanost Henrika IV. s Gotopoldom u to doba vidi se i izlistine kojom Henrik IV. potvrđuje 16. prosinca 1062. akvilejskom patrijarhu razneprivilegije. V. KOS F. Ш., 138, br. 225.59 SKOK 1953., 22.

"JIREČEK 1962., 77 (prijevod studije 1901., 1903., 1904.) navodi ova langobardska imenau Ninu i Zadru: Adelfreda, Aufrerus, Odolbertus, Trasus, te smatra da se radi oLangobardima ili Talijanima langobardskog porijekla.61 V. MARGETIĆ 1980a., 219-238.

Uzmak Bizanta na Krku sredinom XI. stoljeća

normanske vojvode u Južnoj Italiji, i to Richarda kao kneza Kapue, aRoberta Guiscarda kao vojvodu Apulije i Kalabrije, a i Sicilije, nakon štoje osvoji, te im je dodijelio te zemlje kao leno rimske crkve s jasnoizraženom namjerom da rimska crkva preko normanskog mača istisneistočnu crkvu iz južne Italije. Tako i dolasci papina legata Majnarda uhrvatske krajeve u 1060. i 1061. god. nisu nikako bili puka rutinskainspekcijska posjeta, već su imali u prvom redu političko značenje. Kaošto reformno agresivno papinstvo širi preko normanskih vojvoda svojutjecaj na jugu Italije na štetu oslabljenog Bizanta, tako i u Dalmaciji Rimnastoji preko hrvatskog kralja proširiti svoj utjecaj u Dalmaciju. Ne možebiti slučajem činjenica da se prema sačuvanim ispravama upravo nekakopočetkom šezdesetih godina Krešimir počinje nazivati rex Croatiae etDalmatiae. Zato je vrlo vjerojatno da je Majnard već prilikom svoga prvogposjeta Splitu donio sa sobom papinu suglasnost na Krešimirovo osvajanjeDalmacije i stavio mu u izgled novi naziv kralja Hrvatske i Dalmacije, ada je Petar Krešimir obećao pomoći prodoru rimske crkve na tlo bizantskeDalmacije, te se odmah i počeo tako nazivati.

Dapače, prema vijesti iz Korčulanskog kodeksa saznajemo da je PetarKrešimir optužen da je ubio svoga brata Gojslava, što bez sumnje trebapovezati i s borbom oko hrvatskog prijestolja i, na međunarodnoj razini,obračunom Rima i Bizanta. Iz Korčulanskog kodeksa saznajemo, dalje, daje Majnard oslobodio Petra Krešimira optužbe da je zlonamjerno (dolo)ubio svog brata, te da je Krešimir nakon izvršene crkvene rekoncilijacije,tj. izvršene pokore zadane od crkve, "ponovno stekao vlast nad tomzemljom od strane svetoga Petra apostola " (iterum adeptus est principatusillius terra a parte sancti Petri apostoli). Kako je poznato da je Aleksandar II.sklopio ugovor s nekim francuskim velikašima o ponovnom osvajanjuŠpanjolske, po kojem će osvojene zemlje ti velikaši primiti kao vazali exparu sancti Petri, iz tako reći identičnog načina izražavanja Korčulanskogkodeksa ("a parti sancti Petri") treba zaključiti da je reformsko papinstvo is Krešimirom vodilo slične pregovore koji su u Rimu protumačeni kaopriznanje Krešimirove vazalne podložnosti.

Sve, dakle, upućuje na to da je papa dao odobrenje da Krešimir osvojibizantsku Dalmaciju i da je ujedini s Hrvatskom. Nije nemoguće da je papane samo prešutno nego čak izričito priznao hrvatskom kralju pravo naDalmaciju. Naime, potvrda Aleksandra II. odluka splitskog sinoda, o kojojje u ovome radu već bilo riječi, adresirana je ovako: Alexander regi etepiscopis Dalmatiarum. Unatoč protivnim mišljenjima,62 čini nam se da bise dalo braniti gledište da se riječ Dalmatiarum odnosi ne samo na biskupenego i na kralja, jer bi u protivnom slučaju stajalo npr. regi Chroatiae ili regi

<* V. npr. ŠIŠIĆ 1925., 510. '

, ,υ Hrvatska ι crkva u srednjem vijeku

Cressimiri. Osim toga, iz načina izražavanja čini se da se papa obraćasvjetovnoj i duhovnoj vlasti u Dalmaciji, a ne svjetovnoj vlasti u Hrvatskoji duhovnoj vlasti u Dalmaciji, dakle papa izričito priznaje da je Krešimirpravno svjetovna vlast u Dalmaciji.

Dakle, Krešimir je negdje koncem 106Ί. god. nakon sukoba s bratomučvrstio svoju poziciju u Hrvatskoj, medu ostalim također i papinompomoći, te mogao početi poduzimati korake da ostvari prava na koja jepolagao glasom svoje nove titule, tj. prava nad Dalmacijom. Dakako dataj zadatak nije bio baš lagan, jer je Bizant ipak bio još prisutan na Jadranui bio velesila koja je, makar i oslabljena, bila svakako jedna od značajnijihdržava toga doba. Osim toga, dalmatinski gradovi, naučeni na razmjernusamostalnost pod Bizantom, nisu pokazivali oduševljenje da bizantskuvlast zamijene bilo kojom, radilo se to o hrvatskoj ili mletačkoj vlasti. ZatoKrešimiru nije preostalo ništa drugo nego da pokuša zaposjesti u Dalmacijiono što se dalo zaposjesti, a da se u drugim dijelovima Dalmacije zadovoljibar formalnim priznanjem svog vrhovništva. Svakako se već a priori možepretpostaviti da je Krešimir pokušao ostvariti prava iz svog naslova kraljaDalmacije ondje gdje je mogao očekivati najmanji otpor i gdje je pristupnjegovoj vojsci bio najlakši. To je bez sumnje otok Krk zato što je vrlo blizukopnu i zato što je na tako velikom otoku grad Krk, iz kojeg se moglaočekivati organizacija obrane cijeloga otoka, bio razmjerno preslab ipremalen da bi zaštitio cijeli otok. Osim toga, Krk je ujedno i najudaljenijiod Zadra, centra bizantske Dalmacije.

I doista, ako pretpostavimo da je Krešimir došao u posjed otoka, aline i grada Krka, onda se Ulfova djelatnost prikazuje kao logičan odgovorBizanta koji Ulfa 1062. god. šalje iz bizantskog Zadra da iz grada Krkaorganizira obranu i eventualnu kakvu-takvu protuakciju. Dakako da jeUlfov pokušaj morao biti osuđen na neuspjeh jer on očito nije imao nifinancijskih sredstava ni vojske. Ipak se on drži u gradu Krku čak do 1063.godine. Te godine Krešimir osvaja i grad Krk, te uz pomoć papina legataIvana organizira novu vlast na otoku i u gradu te dozvoljava legatu Ivanuda organizatora otpora, Ulfa, otpremi u Split gdje mu se sudi. Dosta jejasan razlog zašto Krešimir svoga političkog protivnika Ulfa predajepapinu legatu Ivanu. Papa i Krešimir djeluju u punoj suglasnosti. Papadaje cjelokupnoj Krešimirovoj djelatnosti crkveni autoritet, pa Krešimirumjesto da uhvaćenog Ulfa drži u tamnici ili da ga smakne, što je obojesigurno nepopularno u Hrvatskoj gdje je još uvijek morala biti jakaopozicija, predaje svog i papina protivnika papinu legatu, koji upropapinskom Splitu vodi postupak protiv Ulfa kao heretika i time ga nanajprikladniji način eliminira. Toma kaže da legat Ivan u Splitu congregataSynodo eundem iniquum presbyterum ab omni ordine dericali deposuit, multisqueaffectum verberibus atonso ćopite adusta stigmate fronte, sicut papa iusserat, perpetuocarcere detrudi fecit. Na sličan žestoki način obračunavali su se s bizantskom


vlašću i crkvenom hijerarhijom nekako u to doba papa i Robert Guiscard uJužnoj Italiji, također u punoj slozi crkve i svjetovne vlasti.

Da ponovimo. Sigurno je da Ulfo nije došao iz Akvileje jer je Akvilejačvrsto uz carstvo, a ono je uz papu od travnja 1062. godine. Osim toga,da je Ulfo došao iz Akvileje, on bi bio povučen već u drugoj polovici 1062.god. i ne bi nastavio borbu protiv pape upravo zbog promjene njemačkepolitike prema papi. Ulfo je očito veliki protivnik reformnog papinstva,ali nije i ne može biti ni emisar Honorija II. jer taj od travnja 1062. god. neznači ništa na svjetskoj političkoj sceni i podržavaju ga tek neki lombardskibiskupi; s druge strane, imao je, kao što smo vidjeli, dovoljno svojih velikihbriga da bi mogao čak i pomišljati na bilo kakvu političku djelatnost uhrvatskom kraljevstvu, utoliko više što se iz toga ne vidi bilo kakvaneposredna korist za njega. Još je manje vjerojatno da bi neki domaćihrvatski nezadovoljnici s Ulfom na čelu sa svoje strane tražili pomoć ipovezivali se s Honorijem II.

Kako je centar Ulfove djelatnosti Krk, kako je Krk do toga dobabizantski, treba zaključiti da je Ulfa na Krk poslao Bizant, i to upravo izZadra, kao glavnog grada bizantske Dalmacije. To je pogotovo vjerojatnoako uzmemo u obzir da Ulfo očito zna hrvatski. Nadalje, ako je Ulfouhvaćen 1063. god. i odvučen u Split, onda to znači da je njegova aktivnostdoživjela neuspjeh i da su njegovi i bizantski protivnici uspjeli, dakle dasu Rim i njegov saveznik Krešimir osvojili Krk kao centar Ulfovedjelatnosti. Konačno, kako se Ulfo odupirao od 1062. do 1063., on je moraona Krku imati neku bazu djelovanja. Ta baza je očito grad Krk, koji jeKrešimir bez sumnje kao zadnjeg osvojio.

Ukratko, sve govori u prilog naše teze da je Krešimir osvojio 1062.god otok Krk, da je Ulfo poslan iz bizantskog Zadra, da se Ulfo odupiraou gradu Krku i da je konačne svladan 1063. godine.

7. ŽIVOT BLAŽENOGA IVANA, TROGIRSKOG

BISKUPA

(Historijski zbornik, god. XLIII. (1), 1990., 5-15)

1. Za povijest Trogira od velike je važnosti Život blaženog Ivana,trogirskog biskupa napisan 1203. od Treguana, arcidakona i kasnijegtrogirskog biskupa.1 Premda je taj Život (u daljnjem tekstu: Život)hagiografsko djelo s uobičajenim opisima čuda i raznim pretjerivanjima,ipak je on razmjerno pouzdano vrelo za one povijesne događaje kojespominje. Naime, ako je pisac nekog hagiografskog djela htio da narodvjeruje u ono što priča, on je morao u svoju priču ubaciti određenepovijesne događaje koji su se ili stvarno dogodili ili ih je narodna tradicijasmatrala istinitim. Upravo u tome i leži golema vrijednost hagiografskihspisa, što je kod Života još i potencirano s razloga što od događaja što ihŽivot opisuje nije proteklo toliko vremena da bi se oni pretvorili u pukulegendu bez veze sa stvarnošću. Za naše analize dolaze u obzir ovi osnovnidogađaji: po Životu nedugo nakon Kolomanova uspjeha u Dalmaciji umroje trogirski biskup Ivan. Neposredno prije smrti prorokovao je da će"nakon ovoga pokoljenja" doći do rušenja gradskih utvrda i da će trogirskistanovnici napustiti grad za "ne baš kratko vrijeme", ali da će se ondavratiti i ponovno ga izgraditi. I doista, nakon "malo godina" Saraceni suTrogir "do temelja uništili", a stanovnici su ga napustili. "Poslije mnogovremena" neki su se stanovnici povratili u grad, ponovno ga izgradili iujedno pronašli grob biskupa Ivana. Na grobu su se događala moga čuda,npr. povratak vida, sluha itd. "sve do vremena kada je grad bio napadnutod Mlečana", koji su pljačkajući po gradu oskvrnuli Ivanov grob, tijelobacili na obalu i otkinuli od njega ruku.

Koliko treba vjerovati osnovnim događajima toga izvještaja, tj. 1)rušenju grada od Saracena, 2) napuštanju grada, 3) napadu Mlečana?

Starija literatura od Lucija dalje2 nije dovodila u pitanjevjerodostojnost tih događaja, osobito da su Trogir razrušili 1123. Saracenikoji su došli iz Afrike ili Španjolske. Mi smo 1983. iznijeli mišljenje da jeriječ o saracenskoj posadi u Bariju koja je 1133. po nalogu kralja Rogera

1 LUCIJE 1657. Najnovije izdanje IVANIŠEVIĆ 1977., 59-121. Po njemu ćemo Život dalje citirati.2 Podrobnosti u MARGETIĆ, 1983a., 255.


uništila grad.3. Klaić je vijest o napadu Saracena interpretirala kaomletačko plačkanje Trogira u 1125., a kasniji napad Mlečana povezivala sDandolovom viješću po kojoj su Mlečani napali Trogir u 1171.4 Mnogoradikalniji bio je Steindorff u svoja dva rada iz 1984.5 i 1988.6 Po njemu jenevjerodostojna i neistinita biskupova priča o saracenskom napadu naTrogir, o uništenju i napuštanju Trogira i o kasnijem napadu Mlečana nagrad. Novije analize, u prvom redu Steindorffove, ponukale su nas da seponovno vratimo tom pitanju.

Prije svega smatramo da nije uvjerljivo Steindorffovo nijekanjeopstojnosti kasnijega mletačkog napada na Trogir. Upravo je nemogućepretpostaviti da bi, kako to hoće Steindorff, Treguan izmislio taj mletačkinapad. Od njega je i prema pričanju Treguana do 1203., tj. do doba pisanjaŽivota, moglo proći tek nekoliko desetljeća, što znači da su mnogiTrogirani koji su 1203. živjeli bili u vrijeme tog mletačkog napada ugodinama koje su im dopuštale sjećanje na ono što se stvarno zbilo.Treguan bi potpuno poništio svaku vjerodostojnost svoga pričanja kad biizvještavao o nepostojećem događaju. Usto, upravo zato što je odmletačkog napda do pisanja legende prošlo razmjerno kratko vrijeme,Treguan je taj napad opisao vrlo oprezno i trijezno. Treguan priča da jetrideset mletačkih galija došlo do Trogira, da su Mlečani ušli u Trogirtražeći skrivene dragocjenosti, da su u toj nadi otvorili grob biskupa Ivana,odvukli škrinju s Ivanovim tijelom do obale, otvorili je, i kad nisu našliništa što bi vrijedilo opljačkati, otrgli biskupovu ruku i nakon toga otplovilis ostalim plijenom. Dakle, Treguan ne priča o borbama, poginulima,ranjenima, uništavanju grada i tome slično, očito zato što svega toga nijeni bilo. Što se zapravo dogodilo? Odgovor na to pruža nam Historiciducum,7 po kojoj je iz Mletaka protiv Bizanta krenulo 100 galija i 20pomoćnih lađa. U pomoć im se pridružilo 10 galija i veći broj pomoćnihlađa. (Dandolov izvještaj8 možemo kao nepouzdano kasnije kombiniranjeostaviti postrani). Historia ducum dodaje da Dubrovčani nisu htjeli datipomoć i čak naoružani izašli iz grada. Mlečani su ih pobijedili, mnogepoubijali i konačno grad prinudili na pokornost.9 Steindorff ističe10 da utim vijestima nema riječi o nekom napadu na Trogir. Argument nije

3 N. dj., 255-263.4 KLAIĆ, N. 1985a., 61-68.5 STEINDORFF 1984.* ISTI 1988., 17-36.7 Historia ducum, 79.8 DANDOLO, 251.' Historia ducum, 79."' STEINDORFF 1984., 96; ISTI 1988-, 19.

Život blaženoga Ivana, trogirskog biskupa

uvjerljiv. Historia ducum ne javlja o "napadu na Trogir" jednostavno zatošto je incidente bio posve beznačajan, kao što je vidljivo već iz samogaTreguanova pričanja. Trogir je u to vrijeme priznavao bizantskovrhovništvo pa je dužd očito smatrao potrebnim da usput ako ništa drugo,a ono bar zastraši bizantski Trogir - a vjerojatno i iznudi priznanjemletačkog vrhovništva - i usput održi dio flote u kondiciji i dobruraspoloženju zbog lake pljačke, pri čemu nije trebalo doći ni do kakvoggubljenja vremena. Steindorff opetovano naglašava "veliku žurbu"mletačke flote na njezinu putu. Po njemu bi bio gubitak vremena slanjegrupe galija protiv Trogira." Ali, u Dubrovniku se mletačka flota zadržalabarem 2 dana, a nakon toga, krećući prema jugu, "osvajala gradove, otoke,tvrđave i mnogo sela".12 Mletačka je flota nakon toga osvojila Negropontna Eubeji i tamo se zadržala "stanoviti broj dana" (aliquot diebus). Dakle,bilo je dovoljno (i previše) vremena da onih trideset galija koje su senakratko zadržale u Trogiru dostignu glavninu.

Slično je i s privremenim napuštanjem Trogira od njegovihstanovnika. O njemu govori Život čak na dva mjesta, na način koji,smatramo, ne dopušta sumnje u to da je negdje sredinom XII. stoljećadoista došlo do privremenog odlaska građana, zbog kojeg je grad opustio"kroz mnogo godina", kako to kaže Život. Naime, Treguan, u želji da ušto većoj mjeri proslavi nadnaravne sposobnosti biskupa Ivanaupotrebljava u hagiografskim spisima vrlo poznatu ideju o"proročanstvu", o kojem se izvještava nakon što se događaj već zbio. Toje oprobano sredstvo kad god se žele istaknuti nečije izvanrednesposobnosti predviđanja. Navodno je biskup Ivan neposredno prije smrtiprorekao da će biti porušene sve gradske zidine i da će se stanovnici daće se stanovnici rasuti "kroz nemalo vremena pa kad se opet vrate,ponovni izgraditi grad."13 Drugi put priča Treguan o napuštanju grada ipovratku građana u grad "nakon mnogo vremena" u onom dijelu svojepriče što se odnosi kronološki na to razdoblje i koje se može smjestitipribližno u sredinu XII. stoljeća. Uspomena na taj egzodus koji se, ako jevjerovati nejasnoj, ali ipak bar donekle upotrebljivoj Treguanovoj"kronologiji" dogodio oko sredine XII. stoljeća, morala je još bili vrlo živau svijesti trogirskih građana, jer su je doživjeli djedovi i očevi generacijekoja je živjela u doba pisanja Života (1203.), a nje se sigurno dobro sjećaoi neki živući starac od 70 i više godina. Upravo je nemoguće da bi Treguano nepostojećem napuštanju Trogira donosio najprije proročanstvoblaženog Ivana, a nakon toga spomenuo i sam egzodus. Slušatelji i čitatelji

11 STEINDORFF 1988., 94; ISTI 1988., 24.12 Historia ducum, loc. cit.13 Život 1977., 111.


legende morali bi pomisliti da legenda laže kad o tome egzodusu nitkood najstarijih građana koji su ga doživjeli ništa ne zna i kad od ostalihgrađana nitko nije o tome ništa čuo od svojih očeva i djedova.

Šutnja Tome Arcidakona o tome egzodusu za Steindorffa je važanargument protiv vjerodostojnosti Treguarove vijesti. Ali, Toma je za torazdoblje jedva ponešto napisao čak i o samome Splitu. Ako tome dodamoda je 1125. godine uništen Biograd i da se nije više nikad ponovno podigaokao gradska općina, onda nije ni najmanje nevjerojatna vijest iz Života daje i Trogir približno u isto doba doživio sličnu sudbinu, samo s tomrazlikom da se Trogir nekako uspio oporaviti. Za Biograd kaže Historiaducutn da su ga Mlečani 1125. na povratku s križarskog rata "do temeljauništili, što i danas može svatko vidjeti".14 Historia ducum pisana je neštoposlije 1229. i ona nam donosi pouzdanu vijest o tome što i inače znamo,tj. da je Biograd ostao u ruševinama. Život pak, pisan 1203., izvještava daje Trogir "do temelja uništen" i da je "nakon mnogo godina" obnovljen.Ne vidimo nikakva razloga zašto ne bismo trebali vjerovati starijem vrelu,Životu, koje piše o događajima iz ne predaleke prošlosti grada u kojem jenastao. Tom je vrelu bilo i te kako u interesu da u za legendu sporednimstvarima bude što vjerodostojnije kako bi na taj način priča o životu ičudima blaženog Ivana ispala što uvjerljivija. Potpuni nedostatakpouzdanih vijesti o Trogiru upravo za razdoblje kada je on bio napuštensvakako je još jedan dodatni razlog da Treguanu povjerujemo. Steindorffiznosi kao daljnju poteškoću okolnost da je posve neobično da bi nakonuništenja grada od Saracena ostao jedino grob blaženog Ivana nedirnut.Ali, vrlo je veliko pitanje da li je pronađen biskupov grob. Očito je to"Ahilova peta" legende. Treguan se uvelike trudi da autentičnost nalazaopravda priviđenjima Teodora "uboga duhom", dakle, osobe od koje sene može očekivati nikakva prijevara. Treguan upotrebljava sva sredstva,koja su i inače uobičajena u hagiografskim djelima, da nekako uvjerislušatelje i čitatelje da je pronađeni grob zaista grob blaženog Ivana: biskupnajprije ne vjeruje Teodoru i šalje ga kući, ali Teodor potaknut od samogablaženog Ivana ponovno dolazi biskupu, ovaj ispituje da li netko u Trogirunešto zna o nekom biskupu koji je nekoć živio u Trogiru - i doista nalazijednog starca koji se sjeća da je čuo od svojih predaka da je nekoć u graduživio blažem Ivan i pravio mnogo čuda. Nato se, sve prema Treguanovojpriči, ide prema mjestu koje je sam blažem Ivan označio uz pomoć Teodorai pronalazi se grob. Ali, po Treguanu čudima još nema kraja. Naime,unatoč velikim naporima sakupljenih ljudi ne uspijeva se podignuti kamenkoji pokriva mauzolej sve dok se nije došlo do spasonosna rješenja: pozivase dobroćudni Teodor i on bez ikakva napora uklanja kamen običnim

14 Historia ducum, 74.

Život blaženoga Ivana, trogirskog biskupa 203

nožem - što nije uspjela "snaga mnogih snažnih ljudi s velikim brojemoruđa". Kada se grob otvorio, "proširio se divan miris, i to ne samo dobližih nego i do vrlo udaljenih mjesta". Sve to izgleda sumnjivim zadanašnjeg čitatelja, a tako je to moralo biti i za suvremenike Treguana. Čaki sama legenda priča o onima koji su sumnjali u "svetost blaženog čovjeka"kako to opetovano izjavljuje Treguan. Na Steindorffovo pitanje ("Warumblieb bei der Zerstorung durch die Sarazenen gerade daš Grab des Johannesunangetastet"Y5 odgovorili bismo da unatoč priviđenjima "ubogog duhom"Teodora i ostalim čudesnim događajima oko pronalaženja groba blaženogIvana ne vjerujemo da su Trogirani pronašli baš njegov grob.Većina jesmatrala da je mudrije držati jezik za zubima. I inače Treguan nije uspioučiniti legendu uvjerljivom: nevjerojatno je da nitko u Trogiru nije pojmaimao - pa čak ni tadašnji biskup! - da je nekoć u gradu živio blaženi Ivan.Uostalom, neke pojedinosti u legendi djeluju kao fina ironija kojom seTreguan majstorski, ali vrlo oprezno poigrava.

Daljnji prigovor Steindorffov, naime, da nije jasno zašto su građaniostali toliko vremena izvan grada ne čini nam se osobito snažnim. U prvojpolovici XII. stoljeća bilo je na srednjodalmatinskoj obali opasno živjetizbog stalnog prelaženja u prvom redu mletačke flote, pa su samo vrlodobro zaštićeni gradovi kao Zadar i Split mogli opstati. Ako je Biograd uto vrijeme definitivno nestao kao grad, zašto ne bi to bilo moguće za Trogirna jedno kraće vrijeme?

Steindorff se pita gdje bi se građani Trogira zadržavali u vrijeme svogprivremenog napuštanja grada. Dakako, točan odgovor nije preduvjetprihvaćanju teze da je Treguan napisao istinu o napuštanju grada. Lutije jepomišljao na njihov privremeni boravak u Splitu,16 ali nije posve nemogućeda su se privremeno smjestili sjeverno od Prapamice ili možda na kojem odobližnjih otoka. Jedino je sigurno da su oni zadržali i dalje svoju svijest opripadnosti Trogiru i da su i dalje ostali grupacijom koja je osjećalameđusobnu povezanost i "kolektivno pamćenje" vlastite prošlosti.

Preostaje još odgovor na pitanje tko su bili napadači koji su uništiliTrogir po Treguanovom pripovijedanju. Po Treguanu su to bili Saraceni,ali time nije riješen problem identifikacije napadača. Tezu da bi to biliSaraceni iz Afrike ili Španjolske uglavnom su napustili noviji autori. Zatonpr. Ivanišević17 i Steindorff18 smatraju da su Trogir napali Mlečani 1125.kada su se vraćali s križarskog pohoda. Ta teza ne čini nam se ispravnom.Historia ducum govori o uništenju Biograda, ali ne spominje rušenje

5 STEINDORFF 1988., 23.SLUCIJE, 1673., 17.'IVANIŠEVIĆ 1977., 96-97.« STEINDORFF 1984., 95-96; ISTI 1988., 19 i d.


Trogira. Ne vidi se nikakav razlog zašto bi taj pouzdani mletački izvorpresudo razaranje Trogira. Upravo obratno, Historia ducum potpunoizjednačuje događaje oko Splita i Trogira i izvještava o mletačkomosvajanju tih dvaju gradova (i još nekih drugih) i podvrgavanju građanstvatih gradova mletačkoj vlasti - i to u izričitoj i svjesnoj suprotnosti premarušenju Biograda koje se po njoj tom prilikom zbilo.19 Usto, protumletačkatendencija, koja izbija iz mnogih Treguanovih rečenica, mogla se baš ovdjeocitovati i nema sumnje da bi Treguan bio i te kako zadovoljan da je mogaoocrniti Mlečane slikajući strašna stradanja grada i građana prilikomuništenja grada i egzodusa građana. A ipak on to nije učinio. Zašto?Odgovor se nadaje sam po sebi: Treguan nije smio u svojoj legendi iskrivitineku povijesnu okolnost koja je trogirskim građanima bila dobro poznatajer bi time, kao što smo već naglasili, smanjio vjerodostojnost svojelegende. Očito bi spominjanje Mlečana kao onih koji su razrušili grad bilou suprotnosti s narodnom tradicijom o događaju koji se zbio 70-80 godinaranije, dakle ne u nekoj nebuloznoj prošlosti.

Svakako ne treba smetnuti s uma da je Treguan pisao svoju legenduo blaženom Ivanu 1203., dakle tek jednu godinu nakon što su križari zaračun Mletaka osvojili Zadar. Jasne aluzije na taj događaj vidljive su i uprvom dijelu Treguanova djela, u kojem se govori o tome kako je Zadarpriznao Kolomanovu vlast. U priču je upleten i blažem Ivan, koji je najprijepomogao Zadranima da se obrane od Kolomanove vojske, ali ujedno tomprilikom uputio Bogu molitvu u kojoj se zalaže za Kolomanovu vlast nadZadrom ovim riječima: "kao što oba naroda (tj. Zadrani i Ugri) poštivajujednog Boga (...) tako neka njima upravlja vlast jednog vladara (...)".20 Akasnije, nakon što se "građanstvo dobrovoljno predalo (Kolomanu)" iKoloman zatražio objašnjenje od biskupa Ivana zašto je Zadranima daopodršku protiv njega, biskup odgovara: "Sve je to učinjeno zbog tvogaspasa (...) da se ti ne bi okrvavio krvlju kršćana (...) i da na tvoju vojsku (...)ne bi pala sramota okrutnosti; (...) i tako je božje milosrđe učinilo da je(zadarski) narod podređen tvojoj vlasti i da tvoje ruke ostanu čiste od njegovekrvi".2* Mislimo da ne može biti ni najmanje sumnje da je sve to Treguannapisao s jasnom višeznačnom porukom: ugarski vladar je zakoniti vladarnad Zadrom, jer su mu se građani dobrovoljno predali (dakle, to nisuMlečani koji su silom osvojili grad); ugarski vladar nije okrvavio svoje rukekrvlju zadarskog naroda (kao što su to učinili 1202. Mlečani). Dodajmo

19 Historia ducum, 74: Spalatum et Traurium (...) violenter invaserunt et cives (...) ad duriš (...)fidelitatem reduxerunt, Belgradum vero pro eo quod eius cives dud et exercitui temptaverantresistere (...) funditus destruxerunt.M Život 1977., 108.!1 N. dj., 109.


tome i vehementne Treguanove riječi u povodu mletačke pljačke (1171.godine). Dakle, Treguan za rušenje Trogira nije optužio Mlečane zato štomu to zbog povijesnih činjenica ili zbog narodnog mišljenja o njima nijebilo moguće. Ukratko, Mlečani nikako ne dolaze u obzir.

Ako je to tako i ako u obzir ne dolaze ni Saraceni iz Afrike iliŠpanjolske, najbližim se rješenjem problema ukazuje povezivanje rušenjaTrogira sa Saracenima koji su 1133. bili smješteni kod Barija kao posada uslužbi normanskog kralja Rogera. Kako je pak posve sigurno da oni nisuni u kom slučaju mogli postupati po vlastitoj inicijativi, saracenski je napadna Trogir zapravo Rogerova akcija. A kako je Roger imao upravo u tovrijeme velikih neprilika sa svojim velikašima, koji su organizirali širokozasnovanu urotu i tražili pomoć na sve strane pa i na istočnoj obaliJadrana, sve upućuje na to da je uništenje Trogira od Rogerovih Saracenabilo neka vrsta opomene silama s druge strane Jadrana da ni na koji načinne pomažu normanskim buntovnicima. O svemu tome pisali smopodrobnije na drugom mjestu pa ovdje ne bismo ponavljali svoje analize.Dodali bismo samo još nešto. Ugarska je bila i u tridesetim godinama XII.stoljeća zainteresirana za prilike na srednjem Jadranu, gdje je barem uSplitu imala određeno uporište. Tako se splitski nadbiskup Gaudije daokonsekrirati od požunskog nadbiskupa i to je 1139. potvrdio papa InocentII. na inzistiranje hrvatsko-ugarskog kralaj Bele II.22 Steindorff je ispravnoupozorio na to da je hrvatsko-ugarski vladar bio bez vlastite mornarice ida sam nije mogao pomoći normanskim pobunjenicima. Zato je eventu-alna ugarska pomoć normanskim velikašima, Rogerovim protivnicima,dolazila u obzir samo ako bi Split i Trogir pomogli svojom mornaricom.Rušenje Trogira od Rogerovih Saracena bilo je prema tome ne samoopomena nego ujedno i korisna mjera opreza.

Dakle, povijesne okolnosti ne govore protiv Treguanove vijesti o rušenjuTrogira od Saracena, ako se pod njima misli na Rogerovu posadu kod Barija.

Postupni nastanak legende o trogirskom biskupu Ivanu Steindorffzamišlja ovako: neko vrijeme nakon što su Mlečani 1125. uništili Trogirdošlo je do poštivanja toga biskupa pa je sastavljena "prva legenda" santimletačkom tendencijom, koja je opisivala Ivanov život i uništenjegrada od Mlečana. Ta legenda možda je - sve po Steindorffu - sadržavalai podatak o tome da je mletačka flota došla iz Hiosa na povratku skrižarskog rata. Kako 1125. još nije postojao kult biskupa, Mlečani supostupali samo kao pljačkaši, a ne kao sakupljači relikvija.23 Sedamdesetihgodina XII. stoljeća Trogirani stupaju u prijateljske odnose s Mlečanimapa nastaje "druga legenda", kojom se Mlečani kao napadači na Trogir

22 CD II, 48.23 STEINDORFF 1988., 20.


zamjenjuju sa Saracenima, a izmišlja se i privremeni egzil građana izTrogira.24 Treguan je 1203. našao obje legende i od njih stvorio "trećulegendu", u kojoj je Mlečane iz "prve legende" prebacio u kasnije vrijeme- približno u vrijeme jedne generacije prije Treguana - a iz "druge legende"sačuvao legendarne Saracene koji uništavaju grad.25

Ta rekonstrukcija nastanka legende izaziva po našem mišljenju velikepoteškoće. Život biskupa Ivana po "prvoj legendi" sigurno još nijesadržavao riječi upućene Kolomanu da je biskupova intervencija u prilogZadra imala za cilj da izbjegne sramotu koja bi pala na Kolomana i njegovuvojsku, da su svoje ruke uprljali krvlju Zadrana jer je to bez ikakve sumnjepisano tek kasnije pod teškim dojmom tragedije osvajanja Zadra u 1202."Prva legenda" nije dakako mogla sadržavati ni Ivanovo proročanstvo daće doći do uništenja grada i do egzodusa građana itd. Ukratko,Steindorffova rekonstrukcija pretpostavlja mnoge i bitne Treguanovezahvate u "prvu legendu". Ako je, nadalje, "prva legenda" prikazalaMlečane isključivo kao pljačkaše, onda u njoj očito nije bilo mjesta ni zaotkidanje ruke biskupa Ivana ni za zahtjev Trogirana da Mlečani vrateotkinutu ruku.

Steindorff tvrdi da je "prva legenda" imala "izrazito antimletačkecrte".26 U svjetlu ovoga što smo upravo naveli, ne vidi se u čemu seočitovala ta "izrazito antimletačka tendencija".

Još manje je uspjela analiza navodne "druge legende". Po Steindorffuona se bavila samo događajima nakon smrti biskupa Ivana. Ona je, sve poSteindorffu, sastavljena sedamdesetih godina XII. stoljeća, tj. u dobaprijateljstva Trogira s Mlecima i zato je promletački intonirana. Ako je ta"druga legenda" nastala sedamdesetih godina, onda je ona opisivaladogađaje kojih su se mnogi Trogirani još morali dobro sjećati. Čini namse nevjerojatnim da bi "druga legenda" mogla ponuditi Trogiranima opispotpunog rušenja grada i dugogodišnjeg egzodusa, ako su iz vlastitogiskustva znali da to nije tako.

Isto to vrijedi i za Treguanovu "treću legendu". Izmišljanjemnepostojećeg mletačkog napada na Trogir Treguan bi isto tako kao inavodni pisac "druge legende" uništio svako povjerenje građana premanjegovoj priči. Usto, ako je Treguan dobrano preradio događaje okoosvajanja Zadra i opisivanjem nekrvavog Kolomanova stjecanjavrhovništva nad tim gradom na jasan premda neizravan način davaonajoštriju osudu zločina nad Zadrom počinjenog 1202., što ga je sprečavaloda rušenje grada i egzil, o kojima je čitao u "drugoj legendi", ne pripiše

24 N. dj., 30, 31.25 N. dj., 31-32.26 N. dj., 33.


Mlečanima? Zašto nije upotrijebio divnu priliku da optuži Mlečane zatotalno uništenje grada?

U Steindorffovoj interpretaciji svi su povijesni događaji legende oblaženom Ivanu što se odnose na XII. stoljeće nevjerodostojni: Saraceninisu napali Trogir; tom prilikom nije došlo do uništenja grada; građaninisu napustili grad; napad Mlečana (1171.) nije postojao.

Zar se Treguanova legenda doista može povijesno korisnoeksploatirati samo za događaje u XI. stoljeću? To je vrlo malo vjerojatno.

Naše analize dovele su nas do obratnog zaključka: Treguanova legendaima za XII. stoljeće još mnogo više povijesne vjerodostojnosti nego za XI.stoljeće. Treguan je povijesne događaje XII. st. upleo u svoju priču da bi timeu očima Trogirana podignuo vjerodostojnost legende. Treba priznati danačelno nije nemoguće da je pri spomenu napadača koji su uništili gradTreguan doista ubacio Saracene umjesto nekog drugog napadača, jer suSaraceni bili u ono vrijeme pogodni da zamijene bilo kojeg neprijatelja. Ali,ako su oni doista zamjena za nekog drugog, postavlja se pitanje: koga?Mlečani, kao što smo vidjeli, ne dolaze u obzir, a još manje Split. U obzir bimogao doći jedino Zadar, koji je, kao što smo to na drugom mjestu pokušalidokazati,27 igrao u to vrijeme mnogo veću ulogu na jadranskoj političkojsceni nego što mu se to još uvijek pod utjecajem Dandola želi priznati uliteraturi pa i kod nas. Posve nemoguće to nije, a zamjena imena Zadranasa Saracenima dala bi se opravdati okolnošću da je godinu dana prije pisanjalegende o blaženom Ivanu Zadar doživio katastrofu, izazvanu od Mlečana,pa se protumletački nastrojenom Treguanu nije moglo sviđati da je Zadarkao žrtva mletačke bezdušnosti bio svojedobno agresor i rušitelj Trogira. Tobi jako kvarilo opći dojam Treguanove priče. A ima i još drugih indicija uprilog toj tezi. Pa ipak, sva ta razmišljanja nose snažan pečat proizvoljnosti.Nije li ipak najbolje držati se Treguanova teksta i u rušiteljima Trogira uprvoj polovici XII. stoljeća vidjeti upravo Saracene, dakako Rogerovenajamnike, a ne gusare iz Španjolske ili Afrike.

3. Razaranje Trogira 1133. i napuštanje grada u razdoblju od 1133. dopribližno 1150. moralo se teško odraziti na gospodarske prilike. Trogir jei inače bio gradska općina koja se po svojoj snazi nije mogla mjeriti zaZadrom i Splitom, pa je to teže morao osjećati posljedice privremenogegzodusa. Trgovina i pomorstvo morali su zbog nedostatka novčanihsredstava još dugo vremena trpjeti, a ni u obradi zemljišta stvar nije bilodrukčije. Naime, svako novo privođenje kulturi neobrađenih zemaljaskopčano je ne samo s postojanjem raspoložive radne snage nego i s uskomraznovrsnom suradnjom vlasnika i obradivača, koja je znala često

27 Vidi MARGETIĆ 1982a., 238 i d.


poprimati karakteristike socijetetnog ugovora. Trogirski vlasnicineobrađenih zemljišta bili su očito u većoj neprilici na koji način platitikrčiteljima njihov rad nego što je to bio slučaj u drugim dalmatinskimgradovima. Zato je ugovor o krčenju sadržavao u Trogiru mnogo češće negodrugdje klauzulu o odstupanju vlasništva nad polovicom iskrčene zemlje.

2. U našoj je pravnopovijesnoj i gospodarstvenopovijesnoj literaturivrlo slabo obrađen važan i zanimljiv institut privođenja neobrađene zemljekulturi uz naknadnu diobu obrađenog zemljišta između vlasnika iobradivača.28 Taj institut bio je raširen osobito u Trogiru. Evo jednogprimjera takvog ugovora sklopljenog 5. rujna 1272. (...) Cerne Cherinne deditet locauit Radoy et Raddoslao fratribus (...) terram (...) in Podomorie (...) adplantandum et pastinandum de uinea et arboribus tali modo (...) quod predicti(...) promixerunt ipsam terram totam pastinare et plantare (...) hine ad quinqueannos proxime uenturos (...) et a dictis quinque annis in antea eam tenere etlaborare per duos annos (...) et quolibet anno eam uindimiare et (...) Cerne daremedietatem (...) et (...) de blaua agraticum (...). Infine uero (...) septem annorummedietas totius dicte tene et uinee et arborum (...) esse debeat (...) Raddoy etRaddoslaui pro eorum lahore,29 tj. Crna Čerine dao je i predao u zakup braćiRadoju i Radoslavu zemlju u Podmorju, s time da je obrade i nasadevinovom lozom i drvećem tako da su rečeni obećali da će cijelu tu zemljuobraditi i nasaditi u idućih 5 godina, a nakon tih 5 godina držati je iobrađivati dvije godine, (usto) svake godine obavljati berbu i Crni davatipolovicu, a od žita (uobičajenu) zakupninu. Nakon tih sedam godinapolovica cjelokupne rečene zemlje i vinograda i drveća treba pripastiRadoju i Radoslavu za njihov rad.

Takav tip ugovora nalazi se ne samo u Trogiru nego i na drugimpodručjima duž istočne jadranske obale, npr. u Ninu,30 Kotoru,3' Rijeci,32

Trstu33 itd. U srednjoj Italiji najstariji takav poznati ugovor o diobinasađene zemlje potječe iz 766.34 Takve ugovore naći ćemo često u južnojItaliji počevši od IX. stoljeća sve do sredine XIII. stoljeća.K l u južnojFrancuskoj (Provence, Languedoc) dioba zemlje pojavljuje se počevši od IX.stoljeća. Ona je najviše u upotrebi od XI. do XIII. stoljeća, kasnije je mnogorjeđa, ali se može naći još stoljećima u zapadnoj Francuskoj. U sjevernojAfrici ona se naziva mugarsa, mugharasak, i to kao institucija islamskog

28 O tome vidi MARGETIĆ 1983b., 99-101.29 BARADA 1948., 411-412.30 CD XIII., 110 (god. 1361.).31 MAYER 1951., 410, br. 1256 (godina 1335.).32 GIGANTE 1912., vol. L, 258-259.33 CDI, ad. a. 1204, ad. a. 1256.34 Vidi LEWALD, 317- 336.35PANERAI/126id.


prava, ali su je, čini se, Arapi našli na novoosvojenim područjima.36 To biznačilo da se počeci instituta diobe zemlje između vlasnika i nasadivačamogu pomaknuti u prvu polovicu VII. stoljeća.

I doista, taj institut nalazi se zabilježen u bizantskom Zemljoradničkomzakonu37 (Nomos georgikos) pisanom najvjerojatnije u VIII. stoljeću, kojinesumnjivo samo zapisuje stanje u praksi, iz čega slijedi da je postojao iprije Zemljoradničkog zakona. U članu 11. toga Zakona propisano je: "Akonetko preuzme zemlju od (drugog) seljaka koji se nalazi u poteškoćama iako se dogovore da će samo uzorati ledinu te da će nakon toga izvršitidiobu, neka ugovor bude na snazi. Ako su ugovorili de će i posijati, nekaono što je ugovoreno bude na snazi".

Uostalom, riječ je o prastarom pravnom institutu koji nalazimo još uHamurabijevu zakoniku,38 gdje u članu 60. stoji: "Ako čovjek prepustivrtlaru polje da ga pretvori u voćnjak i vrtlar zasadi voćnjak, (vrtlar) ćezasaditi (voćnjak) tijekom četiri godine, a u petoj vlasnik voćnjaka i vrtlardijele (voćnjak) napola. Vlasnik voćnjaka izabire svoj dio i onda ga uzima".Član 61.: "Ako vrtlar nije cijelo polje pretvorio u voćnjak, nego je ostavio(i) ledinu, ledina mu se računa kao njegov dio".

Dakle, dioba zasađene zemlje između vlasnika i obradivača očito jepradavni institut, koji se na Sredozemlju pojavio najkasnije u bizantskodoba, i onda se brzo proširio.

36 Vidi DE LEONE, 791-794. AH vidi i VALENEI1933., 460-470.37 Podrobnosti u MARGETIĆ 1982., 85-122; ISTI 1989., 103-135.38 Podrobnosti u MARGETIĆ 1984.-1985., 9-18; vidi i MARGETIĆ 1998a., 22.

8. O NAPADAČIMA IZ PRVOG ČUDA LEGENDE O

SV. KRIŠTOFORU(Jadranski zbornik Χ., 1976.-1978., 105-118)

I. Sadržaj legende

Rapski biskup Juraj1 napisao je 1308. godine prikaz triju čuda sv.Krištofora, rapskoga zaštitnika. Tekst Jurjeva djela objavio je u cjeliniFarlati,2 prikaz prvog čuda objavili su Rački3 i Praga,4 a drugog i trećegŠišić5 Izvori, na temelju kojih su Farlati i Rački izdali Jurjevo djelo, nestalisu u međuvremenu, tako da smo za analizu tog djela na žalost upućeniisključivo na tiskana izdanja.

Biskup Juraj započinje svoje djelo ovako: "(.--) god. 1308. bio sam ja,brat Juraj, premda nevrijedan građanin i biskup rapskoga grada, zamoljenod velikog broja građana da povijesno opišem i stavim na papir čudesnedogađaje što ih je preko preslavna svoga mučenika Krištofora učinio Bogu ovome gradu (...) kao što sam čitao u starim povijesnim djelima i čuood starijih sugrađana (...)". Biskup prelazi na opis prvog čuda i prvepobjede: "Dakle, u vrijeme časnoga muža gospodina Domane, po

1 Farlati je ustvrdio da biskup Juraj potječe iz obitelji s dva prezimena, Hermolais i Koštica(FARLATI, 243-244). Naši pisci su ga naprosto prozvali Koštica (npr. ŠIŠIĆ 1914a., 588;KOSTRENČIĆ 1953., 10, gdje je biskupu izmijenjeno ime u Gregorije po uzoru na ŠIŠIĆA1925., 550; N. KLAIĆ 1971., 14). U našoj historiografiji nije uzeto u obzir da je Praga 1931.god. dokazao da je Farlati pogrešno povezao obitelji Hermolais i Koštica te da se radi odvije obitelji. Grgur Koštica je prethodnik Jurja na rapskoj biskupskoj stolici te je poznatkao protivnik Mletaka i prijatelj Šubića i Anžuvinaca. Njegov nasljednik Juraj Hermolaiskoji je pisao o čudesima sv. Krištofora bio je nasuprot tome decisamente venezianofilo, kaouostalom atava obitelj Hermolais (PRAGA 1931.; ISTI 1929., 188). Taj podatak je vrlo važanjer i on na zadovoljavajući način objašnjava političku pozadinu Jurjeva spisa koji je ucijelosti uperen protiv mletačkih protivnika u Rabu i izvan njega, u prvom redu protivugarskih pretenzija prema Rabu i njegovoj pripadnost Mlecima,2 FARLATI, 231-235.3 Doc., 455-457.4 PRAGA 1931., 6-8.5 ŠIŠIĆ 1914a., 622-626.

211


narodnosti Osoranina, a rapskoga biskupa dogodilo se da se neki ogromninarod Varaga (?) u velikom mnoštvu nenadano približio zidovima ovogagrada. Grad je podsjedao od 14. travnja do 9. svibnja te ga pokušaožestokom učestalošću osvojiti s ratnim spravama i strijelama i različitimoružjima (Tempore igitur venerabilis viri damini Domane, natione Absarensis,Arbensisve Episcopi contigit ut quaedam ingens Unragorum (Rački: Uaragorum;Praga: Varagorum) gens et in magna multitudine moenibus ejusdem urbis eximproviso appropinquaret. Quam quidem civitatem obsedit a quarta decima dieAprilis usquead nonam diem mensis Maji, et cum machinis et sagittis, et diversisarmis cum instanti frequentia expugnabat eandem"). Biskup nastavlja kako jejedna od ratnih sprava bacila kamen preko kule prvomučenika Stjepana iprobila u kuću jednog uglednog rapskog građana i kako je to potaklo nekegrađane da razmišljaju o eventualnoj predaji (an scilicet illius gentis se jugosubmitterent), dok su drugi smatrali da treba produžiti otporom. BiskupDomana predložio je u tom kritičnom momentu spasonosno rješenje.Naime, bit će najbolje, rasuđivao je bogogojazni biskup, da na gradskukulu postavimo glavu svetoga Krištofora da ona pomogne u obrani grada.Takav savjet nije mogao a da ne pobudi oduševljenje klera i građana. Onisu s velikim veseljem (cum ingenti letitia) poslušali biskupov savjet pa jeKrištoforova glava pobožno položena na kulu (caput... Christophori superturrim extit reverenter collocalum) vraćala izbačeno kamenje i strijele natrag uprotivnički tabor i prouzročila tamo paniku i osjetljive gubitke. Voda napada(dux illius gentis) shvativši uzaludnost svojih napora kleknuo se zajedno sacijelom svojom vojskom, iskazao počat svetom Krištoforu, priznao svojukrivnju, sklopio mir i vratio se u svoju zemlju (rediti cum suis od propria).

Biskup sada prelazi ma opis drugog čuda: Za Pavla, četvrtognasljednika na rapskoj biskupskoj stolici iza Domane, a u vrijeme kadaDalmacija nije bila nikome podložna (Dalmatinorum tota simul provincianulli jugo tune esset subdita) dogodilo se da je ugarski kralj poslao svogvojvodu Ugra, inače hrvatskog bana, s velikom vojskom da osvojiDalmaciju (contigit ut Ungaforum rex ducem suum nomine Ugram, quemSclavorum vulgus Banum vocat, cum magna exercitus multitudine in Dalmatiamod expugnandum totius provinciae populum destinaret). Vojvoda je pripremiotrinaest lađa, prešao na otok i opljačkao ga. Rapski građani oprli su se stri lađe, pobili momčad u jednoj od protivničkih lađa, dok su protivnici uostalim lađama prestrašeni poskakali u more i tamo izginuli.

Konačno evo i trećeg čuda: za biskupa Pavla i u vrijeme mletačkevlasti zbilo se da je knez Sergije u službi ugarskog kralja (contigit ut quidamUngariae regis Comes nomine Sergius) navalio na Rab, i to uz osobitu pomoćKrcana, koji su u to vrijeme bili pod njegovom vlašću. Ponovno jeopljačkan rapski otok i opet su se'Rabljani utekli sv. Krištoforu. Jednarapska i dvije mletačke galije uspjele su u uvali sv. Petra na Rabu spaliti

O napadačima iz prvog čuda legende o sv. Krištoforu 213

protivničke lađe i pohvatati razbježane vojnike, pretežno Krcane, koji su ondamorali oko crkve sv. Marije na Rabu nositi neku drvenu napravu (ligneumartificium) u znak poniženja prije nego što su bili pušteni na slobodu.

Nas ovdje u prvom redu zanima ovo: tko su bili napadači u prvojlegendi što je opisuje biskup Juraj?

II. Stajalište znanosti

Znanost je na ovo pitanje do sada davala jednodušni odgovor:napadači su bili Normani iz južne Italije, a napadaj se dogodio godine1075., odnosno po novoj korekciji godine 1074.

Tako je već Farlati uz tiskam tekst Unragorum gens stavio bilješku:verius Northmannorum vel Chrobatorum, ali je uz to naglasio da je biskupJuraj pogriješio misleći na Ugre zaveden drugom i trećom Krištoforovompobjedom. Po Farlatiju se ne može raditi o Ugrima iz jednostavna razlogašto prije 1091. godine oni nisu bili nikada u Hrvatskoj.6

Prema Pragi, isto stajalište zauzeo je paški povjesnik Ruić.7

Rački je vrlo energično ustvrdio: Nullum dubium est, Varagorumnomine hic designari Normannos, eos quidem Italiae inferioris, qui illo quoquegermanico nomine appellabantur*

Da su Rab napali upravo Normani iz Južne Italije tvrdi i Šišić,9 anedugo iza njega i Praga,10 a u novije vrijeme M. Barada."

Kostrenčić je napao Baradinu radnju i u tom svom napadaju okrznuoi djelo biskupa Jurja. Kostrenčić kaže: "Dobro je poznato, s koliko rezervetreba primati vijest i podatke hagiografske literature..." i dalje "... fantazijijedne svetačke legende dodao je (se. Barada) još malo svoje".12

N. Klaić je uzela u obranu i Baradu i Jurjevu legendu o sv. Krištoforui pravilno ustvrdila: "Pošto se iz njih izdvoje 'Čuda', svetačke legendeotkrivaju vrlo često historijsku jezgru".13 Ni za nju nema sumnje da su prvi

6 FARLATI, 230.7 PRAGA 1931., 9 izvještava o pismu M. L. Ruića od 25. svibnja 1787. prema kojem je Ruićnašao u rukopis Vaganim, ispravio u Vagorum i zaključio: Laonđe U nome vaganim non vameglio addattato che c' Normanni.8 Doc., 457. Ali još 1874. god. Rački je u Rad 26,1874., 169 priopc'io "viest o žitiu sv. Krsta,rabskoga zaštitnika, koje prepisan iz krasna rukopisa iz XTV vieka, nalazećega se sada kodpreč. g. kanonika zadarskog mons. C. F. Bianchia". Rački nastavlja opaskom da FARLATI,231 i d. ima Unragorum gens " dočim se u onom rukopisu jasno čita: uaragorum gens".9 ŠIŠIĆ 1925.,550.10 PRAGA 1931., 10-11.11 BARADA 1957., 297.12 KOSTRENČIĆ 1953., 10.13 KLAIĆ, N. 1965.-1966., 132-133.


napadači na Rab u legendi upravo Normani. Ona kaže: protivnomletačkim i dalmatinskim izvorima Miracula nazivaju Normane "quedamingens Uaragorum gens", dakle Varjazi i kod toga se poziva na tekst što gaje objavio Rački. To svoje stajalište ponovila je N. Klaič i kasnije.14

Do Barade se normanski napad na Rab stavljao u 1075. godinu. Naime,prema jednoj ispravi koja se datirala u 1076. godinu, dalmatinski gradovi Split,Trogir, Zadar i Biograd obvezali su se mletačkom duždu da neće dozvolitiNormanima dolazak u Dalmaciju pa se to smatralo i smatra kao mletačkareakcija na normanski upad. Mletačka reakcija uslijedila je 8. veljače, znači daje do .normanskog napada došlo godinu dana ranije. Barada je dokazao dasu dalmatinski gradovi dali svoju obvezu 8. veljače 1075. godine što znači daje normanski napad uslijedio 1074., a ne 1075. godine.

III. Kritika dosadašnjeg stajališta i pokušaj novog tumačenja

Čini se da stajalište što je do sada jednodušno prihvaćeno u nauci neodgovara ni onome što je biskup Juraj napisao ni stvarnim događajima.

Naziv napadača pročitali su u rukopisu Farlati kao Unragorum gens,Ruić kao Vaganim gens, a Rački kao Uaragorum gens. Kako su izvori naosnovi kojih su Farlati, Ruić i Rački izvršili svoja čitanja u međuvremenunestali, ne mogu se kontrolirati njihova čitanja i utvrditi koje je ispravno.Svakako se radilo o prijepisima, a ne o originalnom rukopisu biskupa Jurja,pa je moguće da je prilikom prepisivanja došlo do raznih pogrešaka iiskrivljavanja koja su i inače vrlo česta u srednjovjekovnim rukopisima,osobito u vezi s prepisivanjem imena i naziva.

Farlati nije sumnjao u to da je biskup Juraj, pišući o prvom čudu sv.Krištofora mislio na ugarsku navalu. Farlati kaže: Facile conjici posset idvocabuli amanuensium culpa depravatum fuisse; et vitiosa duplicis litterae acprepostera translatione nomen Ungarorum cum nomine Unragorumcommutatum fuisse: nec sane dubilo φάη auctor hujus historiae ignarus rerumac temporum illorum civitatem ab Ungaris obsessam et oppugnatam fuissecrediderit et scripserit, propterea cjuod existimabat eosdem esse, de cjuibusArbenses primam et de quibus alteram et tertiam victoriam auspicio et auxilio S.Christophori reportarunt.15 Farlati je smatrao da je biskup Juraj pogriješiozato što se po njegovu mišljenju Ugri prije Ί091. godine nisu pojavljivaliu Dalmaciji.16 Zbog toga je Farlati i predložio da se u napadačima prvog

14 KLAIĆ, N. 1971., 383.15 FARLATI, 230.16 To svoje gledište izgradio je Farlati na.osnovi tvrdnje Lucija 1666., 82 (netfue Vngarici Scriptoresuscjue od Sanctum Ladislaum aliquid Vngaros in Oalmatia egisse memorant). Lucije nije prihvatioDandolove vijesti o navodnim ugarskim navalama najprije u vrijeme kralja Andrije i mletačkogdužda Petra Centranico, a kasnije u vrijeme ugarskog kralja Salamona i mletačkog dužda

O napadačima iz prvog čuda legende o sv. Krištoforu

napada vidi Normane ili Hrvate. Tek je Rački pokušao dati znanstvenuosnovu naučnom stajalištu što su ga već prije njega zauzeli Farlati i Ruić.On tvrdi da su se južnotalijanski Normani nazivali Varjazima i poziva sekod toga na glavnog kroničara južnotalijanskih Normana, na Malaterru.17

Malaterra je na mjestu na koje se poziva Rački napisao nešto drugo. On utoj glavi razlikuje južnotalijanske Normane od Varenga koji su u bizantskojslužbi. Južnotalijanske Normane Malaterra zove nostri, a sjevernjačkiplaćenici u službi Bizanta za njega su Varengi.18 Uostalom, ne samoMalaterra, već i svi ostali južnotalijanski kroničari upotrebljavaju nazivVaringi, Quaringi i slično izvanredno rijetko, ali uvijek kao oznakusjevernjačkih plaćenika, a nikada i ni u kojoj prilici kao naziv zajužnotalijanske Normane.19 Dapače, iz kroničarskih vijesti osjeća se kao

Contarena, i to zbog vremenskih inkongruencija. Vijest pak o pomoći kralja Salamona i vojvodeGeze Zvonimiru, Lucije je odbacio smatrajući je potius posteriorum Commentum quam veritashistorica. Kasnija su istraživanja pokušala pronaći povijesni temelj Dandolovih vijesti (v. npr.ŠIŠIĆ1925., 488-489), a vijesti o ugarskoj pomoći Zvonimiru prilično su rehabilitirane osobitozbog povjerenja prema podacima iz Bečke ilustrirane kronike (v. npr. ŠIŠIĆ 1914a., 305 i d.;KLAIĆ N. 1971., 48) pa više nismo obvezni slijediti Farlatijeve sumnje u navode biskupa Jurjao ugarskoj navali na Rab u drugoj polovici XI. stoljeća." Doc., 457 - "C/. Malaterae (!) Gaufredi historia sicula lib. III c. 27 p. 584."№ MALATERRA, Hist. sic., ΙΠ, cap. 27,584: dux (se. normanski voda Robert Guiscard) cumimperatore (se. bizantski car Aleksije Kommen) praeliatur (radi se o bici kod Drača 1082.god.) (...) imperator vero šibi occurens tanta multitudine undique conspicattir (= constipatur), utnullius montis ascensus ad superoidendum extremitatem ejus sufficere expeentes, certamine inito,caudatis bidentibus,qmbus hoc genus hominum potissimum iititur, infestissime instantes, nostris(se. Normanima) admodum importuni primo esse coeperent (..) Porro imperator videns Waringos,in quibus šibi maxima spes victoriae fuerat potius quam certamine eligit (...) Nostri /fflijne victoriamadepti (...). Ćudno je da je Rački ovo mjesto koristio kao dokaz da se južnotalijanskeNormane nazivalo Varjazima, kad je on to mjesto inače vrlo dobro objasnio kao borbujužnotalijanskih Normana s Bizanticima i njihovim plaćenicima Varjazima. V. RAČKI1931., 234.19 V. npr. LUPI PROTOSPAT., Chronicon 43: Anno 1047 appraehensum est oppidum Scyra aGuarengis (...) et (...) depopulaoerunt Litium; ANONYMIBARENSIS CHRONICON, 150-151za god. 1046.: Ef descendit Rafayl Catap. cum Guarenci; za god. 1047.: Venit johannesCatapamts, qui et Rafayl, cum ipsis Guarengi in Bari; za god. 1048.: Et conprahensum est Licceabipsi Guarengi. Nadalje, LEO EPISCOPUS OSTIENSIS, 387 priča da je god. 1041. bizantskicar uzeo nekog Duclianusa za vojskovođu u borbi protiv Normana. Taj Duclianus sakupioje mnoštvo barbarskih plaćenika (...) Guaranorum Uli et aliorum barbaronnn copiam socians.Ipak su Normani pobijedili: Tandem ruentibus Guaranis, cadentibus calabris.fitgientibns, quievaserant, Graecis, Exaugustus capitiir, Normanni victores et alacres revertuntur. To su sve vijestio sjevernjačkim bizantskim plaćenicima. Dakako, da ni u drugih južnotalijanskih kroničaranećemo naći naziv Varjaga upotrebljen za južnotalijanske Normane (usp. npr. VILJEMAPULSKI, 245-278; RADOLPHUS, 280-333; ALEXANDER TELESINUS, 607-643 itd).


neki prezir prema Varjazima pa bi Norman iz južne Italije sigurno osjećaokao uvredu kad bi ga netko nazvao Varjagom. To je razlog zašto kroničari"ni slučajno" ne pogriješe i ne zamijene naziv Normana s nazivom Varjaga.Uostalom, ne tvrdimo nešto novo. I sam Praga koji je također tvrdio dasu Rab napali Normani, prisiljen je priznati da talijanski kroničari nenazivaju talijanske Normane20 Varjazima. Kako ni mletački ni dalmatinskiizvori ne nazivaju južno-talijanske Normane Varjazima,21 to nije čudo dase i inače u literaturi južnotalijanske Normane razlikuje od Varjaga.22

Dakle, bez obzira na to kako ćemo se odlučiti pročitati nazivratobornog naroda što je u XI. stoljeću napao Rab, taj se naziv ne možepovezati s južno-talijanskim Normanima jer njih nije nikada nitko nazivaoVarjazima. Ne preostaje nam drugo nego da iz teksta legende o sv.Krištoforu kao i iz okolnosti u kojima je legenda pisana pokušamo utvrditida li je biskup Juraj bio dobro informiran kad je u napadačima na Rab usvim trim slučajevima vidio Ugre.

Dakako, ne treba nam upravo Farlarijeva izjava da je biskup Jurajpišući legendu o sv. Krištoforu mislio na Ugre u sva tri slučaja, Na to nasupućuje i sam tekst i prilike u kojima ga je biskup sastavljao.

Naime, u biskupovom djelu u trima navalama na Rab nalazimo kao napadačea) u prvom slučaju quaedam ingens Unragorum gens et in magna

multitidine napala je Rab,b) u drugom slučaju Ungarorum rex ducem suum ... Ugram ... cum

magna exercitus multitudine in Dalmatiam ... destinaret,c) u trećem slučaju Ungariae regis comes ... Sergius napada na Rab.Dakle, tekst nas upravo sili da u sva tri slučaja mislimo na Ugre.Što se pak tiče okolnosti u kojima je biskup Juraj pisao, poznato je da

je nastojanje Anžuvinaca da se dokopaju ugarske krune podupirao papai da su im Mlečani bili glavnim protivnicima.23 Upravo u doba kada rapskibiskup Juraj piše o čudima sv. Krištofora u prilog Raba, a protivponavljanja i bezuspješnih ugarskih navala, boravio je papin legat kardinalGentilis u našim krajevima i razvio živu aktivnost u prilog KarlaAnžuvinaca, a protiv njegovih protivnika koji su svi na ovaj ili onaj načinbili promletački nastrojeni. Dakako da je ta legatova aktivnost prikrivenadjelomično i plaštem crkvene kontrole. Tako 24. srpnja 1308. godine

20 PRAGA 1931., 10, - i cronisti italiani đesignino col nome de Waringi, Guarangi i nonnannirimasti nel nord, no n q uelli insediatisi i n Italia (spac. L. M.).21 KLAIĆ, N. 1965.-1966-, 132.22 V. npr. HEINEMANN, 38, 39,745 i d.; CHALANDON, 270; GAY, 423-430.23 KLAIĆ, V. 1897., 90 i d. Opći prikaz događaja sa šireg stajališta mletačke i evropskepolitike v. npr. LENEL 1897., 77 i d.; KRETSCHMAYR, 179 i d.; CESSI 1968., 280; V. KLAIĆ1900., 17;. PRAGA 1954., 108.


Gentilis poziva na saslušanje upravo spomenutog rapskog biskupa Jurja,"da sasluša neke presude i postupke što ih je namjeravao voditi protivnjega".24 Odmah nakon toga, počevši od 29. srpnja 1308. godine kardinalotvara istragu nad radom zadarskog svećenstva tijekom koje suneposlušni i borbeni zadarski svećenici ekskomunicirani,25 na što podnoseveć 1. kolovoza 1308. godine apelaciju ne samo zadarski svećenici, već irapski biskup Juraj, kojem je u međuvremenu zabranjeno vršenjebiskupskih dužnosti.26 Politička pozadina čitavog djelovanja papina legatasasvim je vidljiva: zadarsko i rapsko svećenstvo treba prisiliti na pokornosti odvojiti od promletačkih faktora. Gentilis je svoju djelatnost nastavio inakon što je napustio Zadar i krenuo prema Budimu. Tako 25. rujna 1308.godine povjerava upravu samostana sv. Petra na Rabu nekom Franciscude Mantua nakon što ju je oduzeo dotadašnjem opatu Jakovu, što ga jeGentilis ekskomunicirao i u vezi s kime je naredio ut vassalli et alii subditidicti monasteni dicto fratri Jacobo, tanquam abbati in nullo respondeant, nec aliasei pareant nec intendant.27 Toliko o djelatnosti kardinala Gentilisa koja seizravno odnosi na Rab i biskupa Jurja. Kao što se vidi, biskup Juraj bio jene samo svojim političkim uvjerenjem sklon Mlecima, kao uostalom i ostaličlanovi njegove obitelj, već je zbog toga svog uvjerenja doživljavao i velikeneugodnosti od svojih protivnika. I zato nas ne može ni najmanje čuditišto se dao na pisanje političkog spisa uperenog protiv ugarske opasnosti,s time da je kao biskup i dijete svog vremena svom političkom spisu daooblik legende o životu sv. Krištofora. Poruka spisa je sasvim jasna: uzRabljane i Mletke su Bog i sv. Krištofor koji su to već nekoliko puta uprošlosti dokazali, odbivši Ugre i dodijelivši Rabljanima pobjedu.

Nema sumnje da su strahovanja biskupa Jurja bila više negoopravdana. Ban Pavao Šubić bio je na vrhuncu svoje moći. I ne samo to.Pavao se upravo u to vrijeme opasno približio Rabu i počeo zanimati zanjegove prilike. Nekako u to doba ban Pavao stječe današnji Karlobag,28 a4. siječnja 1307. godine izdaje u Skradinu dvije isprave, od kojih jednomodobrava Rabljanima slobodan prolaz i trgovanje bez naplate "carine,danka ili trgovine", a drugom im potvrđuje sve njihove posjede na njegovuteritoriju, a posebno grad Jablanac.29 Već je Klaić pravilno shvatio da seradilo o povlasticama kojima je "ban Pavao mitio Rabljane".30 Ban je očito

24 CD ΥΠ!, 189, br. 171 auditurus quasdam sententias et processus, quos intendebatfacere contra ipsum.25 CD Vin, 190-194, br. 172. Zanimljivo je kako zadarsko svećenstvo pravno objašnjava svojunepokornost prema legatu Gentffisu. Ono tvrdi da je Gentilis papin legat samo za ugarskekrajeve, a ne i za Zadar (i Rab dakako) koji ne pripadaju Ugarskoj, već su pod Mlecima.26 CD VIII, 194-195, br. 173.27 CD VIII, 223-224, br. 192.28 KLAIĆ, V. 1897., 83-84.29 KLAIĆ, V. 1897., 84-85. Isprave je objavio u cijelosti M. Sporać, VZA 1,1889., 58-59, analaze se i u CD VIII, 131 i d., nr. 118 i 119.30 KLAIĆ, V. na i. mj.


htio sklonuti Rabljane da se odmetnu od Mlečana: usko prijateljstvo sPavlom osiguravalo im je sjajne perspektive, a eventualni sukob s njimemogao je uzrokovati gubitak svih stečenih prednosti.31 Više je negovjerojatno da je javno izražavanu Pavlovu milost slijedila intenzivnapodzemna akcija Pavlovih pristaša u Rabu koji su se vjerojatno spremalida na dani znak dignu ustanak i preuzmu vlast u gradu. Ta nešto sličnodogodilo se nešto kasnije, 6. ožujka 1311. godine u Zadru, gdje je prohrvatskai prokraljeva stranka digla bunu i zbacila promletačku vlast. Čini nam se dase nešto slično može dokazati i za Rab, doduše ne izravnim dokazom ozbacivanju promletačke vlasti u Rabu, ali dovoljnim brojem posve uvjerljivihčinjenica i okolnosti koje sve ukazuju upravo na takav razvoj događaja.

Prije svega, treba uzeti u obzir da je Zadar otpao od Mletaka ipriklonio se banu Pavlu 6. ožujka 1311. godine, da su Mletci tijekom dvijegodine upornom borbom pokušavali da se ponovnu domognu Zadra i dasu u tome uspjeli u rujnu 1313. godine, što im je bilo to lakše što je banPavao umro negdje u svibnju 1312. godine.32 U tom ratu između Zadra i

31 Ban Pavle i rapski knez Marko Michieli bili su prema riječima samog bana "intimniprijatelji": u ispravi od 4. siječnja 1307. ban Pavle kaže da je Marcus Michael honorabilis comesArbensis amicus noster intimus et precipuus (CD VIII, 132). To prisno prijateljstvo upalo je uoči i novijim znanstvenicima. V. npr. ANTOLJAK 1972., 21, 58; KLAIĆ, N. 1976., 55.Dakako da je takvo prisno prijateljstvo čudno u vrijeme kad su Mlečani zapletem uogorčenu borbu s papom i njegovim štićenikom Karlom Anžuvincem, a dakako i sKarlovim pristašom banom Pavlom. Stvar postaje jasnijom ako uzmemo u obzir dvoličnuulogu kneza Marka Michielija koji je s jedne strane kao rapski knez bio predstavnikmletačkih interesa i tako se i ponašao (usp. odluku rapske općine na čelu s knezomMarkom Michielijem od 1282. god. u kojoj se donosi odluka da se oružano intervenira ukorist Mletaka, a protiv obitelji Šubić u povodu osvajanja Omiša sa strane Jurja Šubića,brata bana Pavla: v. PRAGA 1927., 184), a s druge strane kao vrlo imućni posjednik naveliko pozajmljivao Anžuvincima znatna financijska sredstva, i to unatoč strogimzabranama Mletaka, te od Anžuvinaca stekao razne osobne privilegije i koristi (v. npr.CARABELLESE). Ban Pavle i Marko Michieli bili su dakle politički "prijatelji" u prvomredu s obzirom na Anžuvince, od kojih su i jedan i drugi imali u vidu razne koristi. Dakakoda je Michielijevo "prijateljstvo" moralo biti opreznije izražavano od Pavlova, jer je Michielioprezno i vješto sjedio na dvije stolice. U tom svjetlu treba promatrati i potez papina legataGentilisa, koji je 17.VHI.1308. (CD VIII, 216, br. 183) Andriju, sina Marka Michielija, primioza svog dvorjanina i istovjetni potez toga legata iz iste godine (CD VIII, 243, br. 202) kojimje istu čast ukazao i Pavlovu sinu Jurju. Očito se vidi da je djelatnost papina legata bilausmjerena na utvrđivanje već postojećeg prijateljstva prema Anžuvincima i Šubića iMichielija. Dakako, sve to nije moglo umanjiti, već prije povećati neprijateljstvo Mletakai Anžuvinaca i pobuditi još veću sumnjičavost i opreznost kod čimbenika u Rabu, u prvomredu samog biskupa.32 KLAIĆ N. 1971., 23.


Pavla, odnosno njegova sina Mladena s jedne strane i Mletaka s druge,osobitu ulogu odigrao je Pag koji se odmah nakon prelaza Zadra podPavlovu zaštitu odmetnuo od Zadra, priznao izravno mletačkovrhovništvo33 i stupio u ogorčenu borbu protiv Zadrana i njihovihsaveznika.34* Čini se da su upravo između Raba i Paga planule osobitooštre borbe, potaknute lokalnim neraščiščenim računima koje su seprodužile i nakon mira sa Zadranima i koje su našle svoj izraz u nagodbiizmeđu Paga i Raba od 3. listopada 1315. godine.35 U toj se nagodbi govori opoginulima, o osuđenima na smrt, i o raznim štetama što su međusobnopočinjene, a posebno se ističe razdoblje ctb inicio guere exorte inter Venetos etJadrenses te se određuje da će se sve štete počinjene za vrijeme rata podmiritiputem posebne arbitražne komisije. Ako je Pag ratovao zajedno s Mlecimaprotiv Zadrana i Rabljana, onda je jasno da je Rab u ratu Mletaka i Zadra bioprotivnik Mletaka i da je prema tome u Rabu došlo do važnih promjena kojihse biskup Ivan još 1308. godine bojao pišući legendu o sv. Krištoforu.

Ali to nije sve. Čini nam se da postoji još jedan prilično jasni znak dasu Rabljani faktički napustili Mletke i odazvali se Pavlovim ponudama.Naime, Krčki knezovi pišu 2. srpnja 1314. godine36 odgovor mletačkomduždu na njegovo pismo u kojem je on tražio u ime Rabljana - očitoponovno mletačkih prijatelja i saveznika - naknadu štete učinjeneRabljanima sa strane Krčkih knezova. Krčki knezovi ističu da su povodneprilikama ipak bili Rabljani koji su navalili na Krk i opljačkali ga nontanquam subditi vestri vd kgales, sed SUB PROTECTIONE ETIAM QUONDAMDOMINIPAUU BANI QUITUNC VESTER ET NOSTER IN1MICUS ERATSE ARCTANDO. Dakle, za bana Pavla bili su Rabljani Pavlovi saveznici.Dakako to je moglo biti samo do svibnja 1312. godine, tj. do smrti bana Pavla.Očito je da su Rabljani odmah nakon Pavlove smrti ponovno vjerni mletačkipodanici i da više ne pomišljaju na slične ispade, jer bi inače Krčki knezovisigurno rekli da su doživjeli neugodnosti i za vrijeme Mladena.

Bilo bi ipak ponalo čudno da su Rabljani pod mletačkim knezompokazali takvu borbenost protiv mletačkih saveznika i slogu s mletačkimneprijateljima. Međutim, upravo to nije baš sigurno. Naime, Michieli,rapski knez i mletački plemić, umro je prije travnja 1311. godine jer 10.travnja 1311. nalazimo u Rabu rektora,37 tj. mletačkog činovnika, koji doizbora novoga kneza obavlja tekuće zadatke. Mleci nisu imalo pravo slanjarektora u Rab i oni su toga bili svjesni, pa čak se može dokazati da upravo

^LJUBIĆ, I, 256-258, pod br. 397-400, razne odluke mletačkog Velikog vijeća o paškomeknezu i njegovoj plaći itd.34 BRUNELLI, 442.35 CD VIII, 410, br. 335.36 LJUBIĆ I, 281, br., 43437INCHIOSTRI1930., 53.


rektora što se u Rabu spominje u travnju 1311. godine Rabljani nisupriznavali i da su izabrali kneza po svojoj volji.38 Koga su izabrali?Inchiostri je smatrao da je između M. Michielija, što je umro 1311. godinei rektorata Belletta Falierija u 1320. godini vladao kroz cijelo vrijeme NikolaSanudo,39 ali čini se da to nije tako. Sanudo je bio upleten u neke nečisteposlove pa je morao biti s Raba povučen 15. studenoga 1319. godine.40

Kasnije je rapski knez Andrija Michieli u ime oštećenih Rabljana vodiopostupak protiv Sanuda, a ovaj je iz Mletaka odgovorio preko mletačkogdužda da može opravdati svoje financijsko poslovanje za 1314., 1316. i1317. godinu, i da za te godine ima zadovoljavajuće isprave. NikolaSanudo je nadalje tvrdio da se razrješnica za 1315. godinu mora nalazitina Rabu, za 1318. godinu da nije uopće ništa primio, a da je u 1319. godiniotišao iz Raba.41 Sanudov odgovor ukazuje na to da je on bio rapskimknezom bar od 1314. do 1319. godine. Međutim prema jednoj vijesti iz 10.studenoga 1312. godine proizlazi da je komisija mletačkoga Velikog vijećazadužena za izbor rapskoga kneza dovršila svoj posao/2 pa iz toga trebazaključiti da su Rabljani prije toga izvršili uobičajeni izbor svoga kneza izatražili od njega potvrdu,43 pa je možda upravo taj knez Nikola Sanudo,

38 Naime, 19. siječnja 1320. u Velikom vijeću se utvrđuje da non videatur nobis quod ličiteper ipsum pactum mitti possit vicanus Arbum per nos et alio tempore vacante čamite homines Arbirecusaverint recipere rectorem missum de Venetiis et elegerunt a se rectorem sicut est notorium(LJUBIĆ, 1,306, br. 483). Ako je nešto notorno, to se moralo dogodili ne baš tako davno.A kako je 1320. god. smijenjen Nikola Sanudo koji je bio rapski knez niz godina, to senagovještaj na odbijanje Rabljana da priznaju rektora (vikanja) može odnositi samo navrijeme neposredno prije Sanudija. Na neko drugo vrijeme teško je pomišljati s razloga štoje Marko Michieli, koji je umro 1311. godine, vladao izvanredno dugo.MINCHIOSTRI1930., 55. .* LJUBIĆ, 1,304, br. 479.41 LJUBIĆ, 1,325, br. 503 od 12. svibnja 1321.42 LJUBIĆ, 1,264, br. 412: Cum facta Arbi occasione electionis comitatus commissa fuerunt consiliode XIII et ipsa causa ipsius electionis cessaverit et finem habuerit (...).43 Prema ispravio iz 1118. god. Rabljani su samostalno birali kneza kojeg je mletački dužd nakontoga potvrđivao (CD Π, 29-30, br. 27). Već 1166. god. dolazi do promjene: Rabljani predlažuduždu na potvrdu četiri kandidata iz Raba i dva iz Mletaka; ako u roku od pet mjeseci nepredlože, dužd postavlja kneza po svojoj volji (CD Π, 103-105, br. 99). Mlečani su htjelipravo Rabljana što više ograničiti. Dana 6. rujna 1320. utvrđuje se u Mlecima sa straneposebne pravne komisije da nažalost ne postoji mogućnost zabrane izbora kneza (LJUBIĆ,1,322, br. 4%). Inchiostri zaključak pravne komisije pogrešno objašnjava: po njemu oni kažuda bi zabrana bila protivna općem pravu i da oni mogu kneza izabrati koristeći se svojimopćim pravom. Pravna komisija zapravo kaže nešto drugo: mletački consilium rogatorumzabranio je održavanje rapskih izbora iz određenih razloga; kako su ti razlozi prestalivrijediti, specijalna odredba vijeća prestaje važiti i stupa na snagu opće pravo, a po njemuse ne može vršiti zabrana izbora.


i

ako se možda ne radi o nekom drugom knezu kojeg bi onda Sanudo 1314.godine naslijedio u dužnosti, jer bi se i takvo gledište dalo braniti. Dakle,rektora što su ga Mleci poslali i što se u Rabu našao 14. travnja 1311. godineRabljani nisu prihvatili, prema priznanju samih Mlečana. Novog knezaRabljani su izabrali u najboljem slučaju negdje u drugoj polovici 1312.godine. To znači da za vrijeme od recimo svibnja 1311. do ljeta 1312. godineRab nema kneza ili bolje reći nema kneza što je izabran na način i popostupku kojeg bi Mleci priznali i koji bi se Mlečanima sviđao.

Rab nema od Mletaka priznatog kneza od svibnja 1311. do ljeta 1312.godine; Rab je uz bana Pavla do njegove smrti, tj. negdje do svibnja 1312.godine; Rab se bori s Fazanima, mletačkim prijateljima za vrijememletačko-zadarskog rata, tj. od 6. ožujka 1311. do 23. rujna 1313. godine.Dakle, izgleda vjerojatno da je Rab pristao uz Pavla negdje u svibnju 1311.godine i bio uz njega sve do njegove smrti negdje u svibnju 1312. godine.Najvjerojatnije je mletačka mornarica koja je 1313. godine bila upućena naopsadu Zadra bila dovoljan razlog Rabljanima da se opet sjete svojevjernosti Mlecima.

Možda bi kao zapreka ovom našem izlaganju mogla izgledatiokolnost da je biskup Juraj vršio svoju dužnost u Rabu do 1313. godinekako to tvrdi Farlati. Doista, nezamislivo je da bi biskup Juraj ostao nasvojoj stolici tijekom burnih događaja 1311. i 1312. godine. Međutim jePraga dokazao da je biskup Juraj umro već 1309. godine.44

Ukratko, čmi se da nije nevjerojatno da su se bojazni biskupa Jurjaostvarile, doduše tek na razmjerno kratko vrijeme, naime od svibnja 1311.do svibnja 1312. godine i da bar u to kratko vrijeme Rab nije uz Mletke,već uz bana Pavla.45

44 PRAG A 1931., 5.45 O rapskoj povijesti ne postoji pouzdana monografija. Nekoliko općih podataka može senaći u enciklopedijama (MODESTIN, članak Rab u Narodnoj enciklopediji srpsko-hrvatsko-slovenačkoj, Ш, Zagreb, 1928., 747; NOVAK, članak Rab u Pomorskojenciklopediji, 6,1960., 445; RADUUĆ, članak Rab u Enciklopediji Jugoslavije 7,1968., 1-2). SCHLEYER, Arbe, Stadt und Insel, Wiesbaden, 1914., beznačajno je djelo, a jedinamonografija na našem jeziku BRUSIĆ, Otok Rab (bez godine izdanja) pisana je s ljubavlju,ali s dosta pogrešaka, a za razdoblje što nas zanima ne donosi upravo ništa. Dosta korisnih,ali međusobno nepovezanih podataka o Rabu donosi PRAGA 1926., 178 i d. a još višeINCHIOSTRI 1930., ali je prvonavedeno djelo ipak samo recenzija a drugo pravno-povijesna studija koja samo usput donosi i povijesne podatke. Vrlo korisnih pogleda zarapsku povijest može se naći u KLAIĆ N. 1955a., 37 i d., ali je taj rad već po svojoj tematiciusmjeren u prvom redu na analizu nekih isprava što se odnose na Rab. Događajima okoRaba početkom XTV. st. ne pridaje se skoro nikakove pažnje još od LUCIJA1666., 202-203,koji je naveo samo dvije isprave bana Pavla izdane 1308. u korist Rabljana.


Preostaje nam još da odgovorimo na pitanje kada se zbio ugarskinapadaj na Rab, opisan u prvom čudu sv. Krištofora. Dosadašnji naporihistoriografije ne mogu biti od pomoći s razloga što se pogrešno smatraloda se radi o južnotalijanskim Normanima i što se navala na Rab povezivalas napadom grofa Amika na Dalmaciju godine 1074.46

Iz legende što ju je napisao Juraj proizlazi da se navala dogodila zabiskupa Domane. Međutim o tom biskupu nam inače nije ništa poznato.Ipak, i taj podatak može se donekle iskoristiti jer biskup tvrdi da se drugočudo sv. Krištofora dogodilo za vrijeme biskupa Pavla Vuka (PaulusLupus), a taj da je cjuartus a predecessore iam dicto. Farlati,47 a po njemu i našipovjesnici tvrde48 da to znači da je Pavao treći biskup iza biskupa Domane,dok Praga tvrdi da je četvrti.

U obzir dolaze ovi rapski biskupi:- Grgur, pojavljuje se godine 1074.49 i 1075.50

- Vitalis, pojavljuje se godine 1086.51 i 1089./90.52

- Petar, pojavljuje se godine 1095.53

Poslije biskupa Petra u izvorima nalazimo biskupa Pavla Vuka odpribližno 1106. pa sve do 1118. godine.

Dakle, ako bi se prihvatilo stajalište Farlatija onda bi to značilo da seprva navala na Rab dogodila između biskupa Grgura i Vitalisa, tj. poslije1075. godine što znači da se uopće ne bi moglo povezivati normanskunavalu na Dalmaciju s navalom na Rab. Prema tome, ili treba odustati odpovezivanja normanske navale s napadajem na Rab ili treba prihvatitiPragino tumačenje da se između Domane i Pavla nalaze tri biskupa.Nezavisno od toga, čini nam se da se riječi legende svakako treba tumačitina način kako je to učinio Praga: quartus a predecessore znači da dolazinajprije predecessor pa onda četvorica biskupa, medu kojima je zadnji, tj.četvrti Pavle Lupus. Iz toga slijedi da se napadaj na Rab dogodio prije 1074.godine, tj. prije biskupa Grgura. Biskup Juraj pisao je dakle imajući na umuneku ugarsku navalu na Rab koja se zbila prije 1074. godine.

Da li možemo vjerovati biskupu Jurju kad nas obavještava o nekomupadu ugarskih vojski na naše primorsko područje prije 1074. godine ili

46 Kao konačni rezultat može se uzeti stajalište BARADA 1957., 197 i d. po kojem se događajzbio 14.IV. do 9.V.1074.47 FARLATI, 231.48 ŠIŠIĆ 1914a., 588; KLAIĆ, N. 1965.-1966., 133.« PRAGA 1931., 9.50 On je studenoga 1074. (v. BARADA 1957., 195) sudjelovao na splitskom sinodu.51 CD 1,184-186, br. 144.52 CD 1,191, br. 151 = Doc., 147-148, br. 123.53 CD I, 203-205, br. 164 (7.III.1085.) = Doc., 159-160, br. 131.

O napadačima iz prvog čuda legende o sv. Krištofoni 223

smo možda prisiljeni odbaciti tu vijest kao običnu izmišljotinu legende osv. Krištoforu?

Čini nam se da se tu vijest može vrlo dobro povezati s viješću Bečkeilustrirane kronike o ugarskoj intervenciji u korist Zvonimira negdje poslije1064. godine.54 Vijest glasi: Misit itaque rex Zolomerus Dalmacie, цш sororiusGeyse erat, nuncios ad regem Salomonem et ducem Geysam et rogavit eos ut (...)contra adversarios suos, scilicet Carantanos ipsum adiuvarent, qui tune marchiamDalmacie occupaverunt. Rex igitur et dux collecto exercitu iuerunt in Dalmatiamet ablatam šibi restituerunt integre.55 Vijest je doduše ponešto nejasna izahtijeva ponovnu temeljitu analizu, ali joj se u posljednje vrijeme poklanjaprilično povjerenja.56 Ovdje je dovoljno istaći bar to da se oba izvora -legenda o čudu sv. Krištofora i Bečka ilustrirana kronika - slažu u tomeda su se ugarske čete pojavile na Jadranu negdje prije 1074. godine.

IV. Zaključak

Prvo čudo sv. Krištofora kojim je on prema legendi, što ju je priopćiobiskup Juraj svojim spisom iz 1308. godine, odbio napadače na Rab negdjeu drugoj polovici XI. stoljeća ne može se odnositi na Normane iz JužneItalije jer njih ni mletački ni dalmatinski ni južnotalijanski izvori nenazivaju Varjazima. Čini se da je biskup Juraj bio dobro obaviješten kadje pišući o tom prvom napdaju mislio na Ugre, te da je Farlatijevostanovište da ne može o njima biti riječ zato što se oni u našim krajevimanisu pojavljivali sve do kralja Ladislava postalo bespredmetno nakonvalorizacije podataka Bečke ilustrirane kronike. Ugarski napadaj na Rabtreba po podacima iz legende smjestiti negdje prije 1074. godine, a s timese slažu i vremenski podaci o ugarskoj intervenciji na Jadranu, zabilježeniu Bečkoj ilustriranoj kronici.DODATAK

N. Klaić napomenula je u svom radu 1982.-1985., 525-536, da u ovomenašem radu nismo podrobnije analizirali Bečku ilustriranu kroniku. Tosmo već u našem radu 1987., 86, bilj. 43, objasnili: "Mislimo da smo dužnito objasniti. Naime, kako je u vrijeme objavljivanja našeg članka, tj. 1978.god., bio već prihvaćen za objavljivanje i naš drugi članak u kojem sepodrobnije govori o Bečkoj ilustriranoj kronici, mislili smo da je dovoljnoreći da vijest iz te Kronike zahtijeva "ponovnu temeljitu analizu" u nadi

54 Naime, Bečka ilustrirana kronika sadrži vijest o pomoći ugarskog kralja Zvonimiruizmeđu vijesti o Salamonovu krunisanju u prvoj polovici 1064. god. i vijesti o provaliPečenega koju neki datiraju s 1068. a drugi a 1071. god.55 Doc., 474.56 Vijest je osobito valorizirao HAUPTMANN 1929., 380-387. Vidi i KLAIĆ, N. 1965., 263i d.; ISTA 1965.-1966., 126 i d.; ISTA 1971. 377 i d.


da će oba članka biti dostupna čitateljima približno u isto vrijeme. Još 27.ožujka 1979. dobili smo obavijest da uredništvo časopisa Histria historicaočekuje "prve špalte zaostale periodike Histria historica sv. 1/1978" a 2.travnja 1980. dobili smo već radosnu vijest da je naš članak "u prelomu".To je razlog zašto smo se u mnogim našim drugim radovima koji su umeđuvremenu objavljeni pozivali na taj članak (npr. u 1980c., 138).Nažalost, ispriječile su se poteškoće u vezi s izradom klišeja za neke drugeradove istog broja, koje su otklonjene tek početkom 1984. godine, pa namje uredništvo 15. veljače 1984. javilo da upravo završava taj svezak. Očitosu sve poteškoće u vezi s tiskanjem tog broja konačno uklonjene. Na žalost,sve do 1990. god. taj rad nije bio objavljen pa smo bili prisiljeni da tek usvom radu 1990c, 39-62, objavimo te svoje iscrpne analize. Tako jediskusija s N. Klaić izostala, jer je ona u međuvremenu nažalost umrla.Naše analize, objavljene 1990. god. nisu do danas (1999. god.) otvorilediskusiju o tom doista važnom pitanju starije hrvatske povijesti, već autorii dalje pišu na osnovi starije zastarjele literature unatoč našim opetovanimpozivima na diskusiju.

II. Epigrafika

1. BRANIMIROV NATPIS IZ 888. l MEĐUNARODNI

POLOŽAJ HRVATSKE(Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu 40,1990., 17-37)

I.

Obilježavanje 1100. obljetnice natpisa na kojem je uz spomen imenahrvatskoga vojvode Branimira ubilježena i godina 888.1 svakako je svečandogađaj, to više što je iz doba istoga kneza sačuvan još jedan kamenispomenik na kojem je prvi put epigrafički dokumentirano ime Hrvata: duxCruatorum.2 Prohujala stoljeća prekrila su tamom zbivanja što su seodigrala u to davno doba. Ostalo je svega nekoliko podataka, a i ono malošto je sačuvano predstavlja za istraživače naše povijesti velik brojnepoznanica, koje nije lako uspješno uskladiti u koherentnu sliku. Ali,možda upravo to čini istraživanja fascinantnim i potiče nas na nove i šireanalize. Pritom moramo biti osobito zahvalni arheolozima, nalazi kojih,koliko god bili fragmentarni i rijetki, krče put novim spoznajama iistovremeno otvaraju nova pitanja.

Kao što je poznato, natpis o kojem je riječ pronađen je kod GornjegMuca 1871.3 a objavljen prvi put 1874. godine4 i odonda je bio predmetomproučavanja naših najuglednijih povjesničara, arheologa i drugihznanstvenika^ Dovoljno je spomenuti samo imena Ljubica,5 Račkoga,6

Brunšmida/ Šišića/ Karamana,9 Barade,10 N. Klaić," Tadina,12 Rendić-Miočevića13 i Rapanića14- da spomenemo samo neke koji su se podrobnije

1 Najbolja fotografija u: JELOVINA, 14. Na str. 96 osnovna literatura.2 Op. cit., 14-15 s literaturom na str. 96.3 Usp. LJUBIĆ i RAČKI, 1874.4 Na i. mj.5 Na i. mj..6 Na i.mj., 103-108.7 BRUNŠMID, 120-131."ŠIŠIĆ1925., 393.» KARAMAN 1930,80-81; ISTI 1943., 45-47."'BARADA 1937., 60-61; ISTI 1942., 240-241.11 KLAIĆ N.,1971., 257.13 TADIN, 63.13 RENDIĆ-MIOČEVIĆ 1982. 400-401.14 RAPANIĆ 1981., 180-182.

227


pozabavili raznim vidovima problematike toga natpisa i koji su korak pokorak otkrivali nove elemente u razrješavanju zagonetki što ih pruža.

Sama datacija, koja je u središtu ovoga svečanog obilježavanja, što setiče čitanja, ne predstavlja problem. U natpisu se jasno vidi rimskimbrojkama napisano DCCCLXXX ET VIII; VI q(ue) indic(tione). Indikcija jesigurno konstantinopolitanska. Ona počinje s 1. rujnom i završava 31.kolovoza iduće godine. Šesta indikcija obuhvaća vrijeme od 1. rujna 887.do 31. kolovoza 888. U natpisu je godina 888. povezana s naznakom dase ona računa od vremena otkako se Krist otjelovio, inkarnirao, u tijeluDjevice Marije. Upotrijebljen je dakle tzv. stilus incarnationis, po kojem sepočetak godine računao s 25. ožujkom, tj. s blagdanom Blagovijesti. Premaračunanju nazvanom kasnije calculus pisanus godina je počinjala 9 mjesecii sedam dana prije nego po današnjem računanju, što znači da je 888,.godine obuhvaćala vrijeme od 25. ožujka 887. do 24. ožujka 888. Drugimriječima, ako prihvatimo calculus pisanus, podaci iz natpisa obavještavajunas da je natpis uklesan po današnjem načinu računanja u vrijeme od 1.rujna 887. do 24. ožujka 888. Ako bi se pak uzelo da je natpis učinjen pofirentinskom načinu računanja godine utjelovljenja, onda bi se vrijemeizrade natpisa ograničavalo na vremenski razmak od 25. ožujka do 31.kolovoza 888.

Međutim, vrlo je značajna vać sama upotreba kršćanske ere, tj.godina 888. Ondje gdje postoji bizantska vlast ili pretežni utjecaj odnosnobarem čvrsto ukorijenjena ranobizantska tradicija, tamo je datiranje posvedrukčije. Uzmimo npr. južnu Italiju gdje se to može vrlo lijepo pratiti zbograzmjernog obilja izvornog materijala. Evo kako je datirana isprava izlipnja 1048.:

Sexto anno imperii damini Constantini Monomachi mense iunio primaindictione,15

tj. šeste godine carevanja gospodara Konstantina Monomaha, mjesecalipnja, prve indikcije.

Tako su datirane i sve ostale vrlo brojne isprave bizantskoga razdoblja.Ali odmah nakon nestanka bizantske vlasti i normanskog osvajanja Banja1071. datacija se naglo mijenja. Evo npr. datacije isprave iz 1077.:

Anno incarnationis damini nostri lesu Christi millesimo septuagesimoseptimo. Regnante domino Rubberto invictissimo duce Italiae, Calabriaeatque Sikilije sexto, mense iunio quintadecima indictione,™

tj. godine utjelovljenja našega gospodina Isusa Krista 1077., za kraljevanjagospodara Roberta, nepobjedivog vojvode Italije, Kalabrije i Sicilije.

15CDB, IV, 1900., 71.16 Na i. mj., V, Bari, 1902., 2.

Branimirov natpis iz 888. i međunarodni položaj Hrvatske

Što se pak tiče papinske kancelarije, ona se vrlo dugo držalaranobizantskog načina datiranja s konstantinopolitanskom indikcijom.Sačuvano je, kao posvemašnji izuzetak, jedno pismo Ivana VIII. iz 878. kojeje datirano s krćanskom erom, a nešto više primjera, ali još uvijek iznimno,može se naći tek počevši od pape Ivana XIII., tj. od sredine druge poloviceX. stoljeća, doduše s početkom godine 25. prosinca, tj. rođenja Kristova.Kolika je to rijetkost vidi se po tome što je veliki Mabillon tvrdio da nepoznaje iz papinske kancelarije do konca X. stoljeća ni jedne sigurnedatacije po kršćanskoj eri, pa je tek Marini pronašao poneki rijetkiprimjer.17

U Branimirovu natpisu godina utjelovljenja nije dana na inačeuobičajeni kratki način, npr. anno incarnatione Damini, već na način kojidjeluje vrlo arhaično:

sacra de virgine carne ut sumpsit.Značajno je da se i u ispravi hrvatskog vojvode Muncimira iz 892.

godine upotrebljava ista arhaična formulacija, i, što je još važnije,kršćanska era:

Anno [...] postquam Christus carnem de virgine sumpsit octogesimononagesimo secundo, indictione undecima sub die quarta Calendarumoctobrium,w

tj. u godini 892. otkako se Krist utjelovio u Djevici, indikcije 11. danadvadeset i osmoga rujna, a na natpisu istoga vladara pronađenom uUzdolju blizu Knina čitamo da je Muncimir (princeps Muncimyr) ostvariopobožnu zadužbinu

octigenti (non)aginta et q(ui)nq(ue [a]nnor(um) d(omi)ni.™Triput spomenute godine po kršćanskoj eri u hrvatskim vrelima iz

888., 892. i 895.20 neočekivano su uvjerljiv dokaz da su hrvatski vladariveć u to doba računali godine na način koji tada nije bio u upotrebi ni uBizantu ni u papinskoj kancelariji i koji se počeo upotrebljavati ukarolinškoj kancelariji tek za Ludovika III. (876.-8S2.) i Karla III. (izgubioprijestolje 887.).21 Natpis iz 888. upućuje nas dakle na zaključak da jeHrvatska u to doba bila kulturno čvrsto povezana sa Zapadom ipreuzimala čak i njegove kulturne inovacije. Pa ipak, na franačkom jeZapadu upravo tada, točnije rečeno jednu godinu ranije, 887., nestala idela

17 MARINI, 236.18 CD, L, 23. Usp. i 205 (Zadar, 24. studenoga 1095.) i CD II., 54 (Split, 1144.)."Vidi npr. MIHALJČIĆ - L. STEINDORFF, 41 i 132, s literaturom.20 Možda bi se ovamo mogao ubrojiti i natpis kraljice Jelene iz 976. Vidi MIHALJČIĆ-STEINDORFF, 53- 54 s literaturom.21 U nas vidi lijep epigrafički primjer već za 857. (Pula) za cara Ludovika II.: MIHALJČIĆ-STEINDORFF, 5-6, s literaturom.

230 Hrvatska i crkva u srednjem vijeku !

o jedinstvenom zapadnom carstvu pod vodstvom karolinške dinastije, azadnja dva desetljeća IX. i prva desetljeća X. stoljeća bez ikakve su sumnjeoznačavala ujedno i najnižu razinu na koju je pala Europa kao cjelina prijenjezina ponovnog uspona u idućim stoljećima. Kako to da se uBranimirovoj Hrvatskoj zapadni utjecaj zapaža u bezbroj kulturnihelemenata, od kojih je jedan i datiranje po kršćanskoj eri, u doba kada jena Jadranu gospodario moćni Bizant? Da bismo to razumjeli, moramo sevratiti u vremenu malo natrag.

2.

Poznato je da je već za vladanja Mihajla III. (840.-867-), prethodnikaBazilija L, Bizant ponovno počeo ekonomski i vojno jačati unatočunutrašnjim trzavicama i vanjskim porazima. U pogledu Dalmacijepostavlja se pitanje da li je do vojne prisutnosti Bizanta - drugim riječimado osnivanja teme, kojoj je na čelu bio vojnoadministrativni komandant,strateg, u rangu patricija - došlo već za Mihajla III. ili tek za Bazilija I.Rješenju toga pitanja pomaže na neočekivani način novoutvrdeni pomaku dataciji tzv. Taktikon Uspenskoga.22 U tome je Taktiku sastavljenomčetrdesetih godina IX. stoljeća Dalmacija još puka arhontija23 - drugimriječima, nema još vojne prisutnosti Bizanta. S druge strane postojiprvorazredna suvremena vijest poznatoga mislioca Gottschalka, koji jeboravio na dvoru kralja Trpimira 847./848. godine.24 On izvještava da je"Trpimir, kralj Slavena, krenuo u boj protiv Bizantinaca i njihovogpatricija".25 Bitka se odigrala na kopnu. Naime, Gottschalk govori oponašanju konja u Trpimirovoj vojsci, koje mu je dalo naslutiti da ćeTrpimir pobijediti. Kako je patricij počasni rang stratega tema,najprirodnije je tumačenje te prvorazredne vijesti da je Trpimir krenuo ukopnenu bitku protiv stratega Dalmacije, dakle da je već 847./848.Dalmacija bila organizirana kao tema. Međutim, kako se TaktikonUspenskoga datiralo sa 845./846., to je u literaturi prodrlo shvaćanjeFerluge, izneseno 1955.,26 da su ta dva datuma preblizu i da nije vjerojatnoda je Dalmacija bila još 845./846. samo arhontija, a već S47./848. tema.Zato se pomišljalo na neku pomorsku ekspediciju "bizantske flote koju jepredvodio neki patricije", možda strateg Kefalonije ili Drača. Teza nijeosobito uvjerljiva jer Gottschalk govori o kopnenoj bici s upotrebom konja,

- V. OSTROGORSKI, 1953.23 OIKONOMIDES, Le Taktikon Uspenskij, 57.24 KATIĆ, 9.25 Na i. mj.26 FERLUGA 1957., 1957., 66-67.

Branimirov natpis iz 888. i međunarodni položaj Hrvatske 231

pa je nevjerojatno da bi se neki bizantski komandant flote upustio unepotrebni rizik iskrcavanja na kopno, kojem se i ne vidi pravog razloga,i prihvaćanja kopnene bitke. Nakon što je Oikonomides 1972. dokazao27

da se Taktikon Uspenskoga treba datirati sa 842./843., takva suneuvjerljiva domišljanja postala suvišnima. Dapače, navedena dvapodatka daju razmjerno vrlo precizno datiranje osnivanja bizantske temeDalmacije. Dalmacija je 842./843. još samo arhontija, a S47./848. u njoj jesmještena bizantska vojska sa strategom-patricijem na čelu. Jasan je i razlogzašto je Trpimir krenuo protiv dalmatinskog stratega. Očito je njega, kaomoćnog vladara, i te kako smetala prisutnost bizantske vojske u bizantskojDalmaciji. U prilog tome mišljenju govori i pažljiva analiza vijestiKonstantina Porfirogeneta o uspostavljanju bizantske vlasti naddalmatinskim gradovima. Konstantin Porfirogenet o tome govori čak u trisvoja djela.28 U svim svojim izvještajima on podvlači da je do bizantskeintervencije u Dalmaciji došlo u povodu arapskog osvajanja gradovaBudve, "Rose" (Risana?) i Kotora i opsjedanja Dubrovnika. Car-pisac imaoje pri ruci pouzdane podatke iz carske arhive, samo što ih je iz rada u radsve više prepravljao zbog sve jače izražene tendencije uveličavanja njegovadjeda Bazilija I. i omalovažavanja njegova prethodnika Mihajla III.Međutim, u sva tri izvještaja ponavljaju se podaci o arapskim vodama priosvajanju dalmatinskih gradova i opsjedanju Dubrovnika. To su Saba iKalfus, imena kojih su poznata iz nekih vijesti o arapskom nastupanju naJadranu iz 840. i 841., i Soldan, koji se sigurno odnosi na vrijeme BazilijaI. Po caru-piscu Arapi su nakon podsjedanja Dubrovnika osvojili Bari itamo ostali četrdeset godina. Podatak je dakako samo približan, ali se iznjega, povezanog s arapskim vodama Sabom i Kalfusom, vidi daKonstantin Porfirogenet vrlo dobro znade da je do arapske navale naDalmaciju, povezane s ponovnim priznanjem bizantske vlasti u Dalmaciji,došlo još za Mihajla III. U svom najranijem djelu De thematibus car-pisacto čak i priznaje expressis verbis: "Za carevanja Mihajla, sina Teofilova došlaje iz Afrike mornarica...",29 samo što tvrdi da je do opsade Dubrovnikadošlo tek pri kraju Mihajlove vladavine tako da su dubrovački poslanicikoji su od Bizanta tražili pomoć već našli na carskom prijestolju Bazilija.U zadnjoj svojoj verziji tih događaja, tj. u djelu De administrando imperio,car-pisac potpuno odstranjuje Mihajla i piše: "Za carevanja cara (...) Bazilijadošli su iz Afrike Arapi ,..".30 Dakle, u izvještaje cara-pisca i arapskoj navalio ponovnom priznanju bizantske vlasti u Dalmaciji nisu se slučajno ili

27 OIKONOMIDES, 47.28 Tj. De thematibus, De administrando imperio i Vita Basilii u Theophanes Continuatus.29 Tekst vidi npr. u Doc., 342.30 Doc., 347.


zabunom uvukle kronološke greške, nego je do toga došlo tendencioznimprekrajanjem i povezivanjem vrela koja se odnose na dva događaja, jedaniz četrdesetih, a drugi iz sedamdesetih godina IX. stoljeća, jedan izMihajlova, a drugi iz Bazilijeva doba. Ako se tendenciozne kronološkeKonstantinove manipulacije uklone i ako prihvatimo činjenice i podatkeo kojima izvještava, proizlazi da se Bizant učvrstio u Dalmaciji odmahnakon uspješnog istjerivanja Arapa četrdesetih godina IX. stoljeća u dobaarapskih vladara Sabe i Kalfusa. U jednom od svojih ranijih radovasmatrali smo da se Bizant nakon 847./84S. povukao iz Dalmacije i ponovnoosnovao temu Dalmacije tek poslije dolaska na vlast cara Bazilija. Čini namse da je naše stajalište bilo previše pod utjecajem dosad iznijetih teza. Novaistraživanja dovela su nas do uvjerenja da nakon četrdesetih godina IX.stoljeća nije bilo nikakva prekida bizantske prisutnosti u Dalmaciji.

3.

Dakako, tek je dolazak na vlast energičnog cara Bazilija L, osnivačaMakedonske dinastije, omogućio Bizantu još daleko veći uzlet. Bazilije jevodio duboko smišljenu politiku. Jedan od čimbenika na koje je Bazilijena Zapadu u prvom redu računao bilo je papinstvo. Pritom je Bazilije imaosavladati goleme teškoće, jer mu se u traženju saveza s papinstvomispriječio vrlo neugodan i neobično žestok sukob pape Nikole I. i patrijarhaFocija. Izaziva udivljenje brzina kojom je Bazilije i u toj stvari postupao.On je došao na vlast 25. rujna 867. i istoga dana prinudio Focija da odstupii već 23. studenoga uspio na stolicu konstantinopolitanskog patrijarhapostaviti za Rim daleko prihvatljivijeg Ignacija. Pritom je Baziliju išlanaruku i neobična koincidencija da je u to vrijeme, 13. studenoga, umropapa Nikola I. Tako su Nikolina smrt i udaljenje Focija uklonili glavnezapreke sređivanja situacije s Rimom. Bazilije je naizgled otišao vrlodaleko u ustupcima novom papi Hadrijanu II. Spor Focija i njegovihprotivnika prepušten je papinoj odluci, pa u lipnju 869. počinje koncil uKonstantinopolu na kojem papini legati predsjedavaju i imaju glavnu riječ.U veljači iduće godine koncil je završio svoj rad ekskomunikacijom Focijapa je tako na prvi pogled izgledalo da je papa postigao vrlo mnogo.

Ipak, koncil se nije upuštao u pitanje koje je bilo za obje strane dalekonajvažnije, naime u pitanje crkvene pripadnosti Bugarske. Treba priznati,da je u tom pogledu Bazilije naprosto nadmudrio papu. Naime, već tridana nakon svečanog završetka koncila car poziva papine legate ipredstavnike patrijaršije Aleksandrije, Antiohije i Jeruzalema i poziva ihda donesu odluku o tome kome pripada Bugarska. Dakako da su;'predstavnici triju istočnih patrijaršija zauzeli stanovište da Bugarska nepripada Rimu. Tako je papa na koncilu slavio ispraznu pobjedu, ali jeodmah potom doživio poraz u onome do čega mu je bilo najviše stalo. I


ne samo to. Baziliju se očito nije sviđalo čak ni to da bi papa bio u posjeduoriginalnih akata koncila. I zato se papinim legatima na povratku u Rimdešavaju razne neprilike. Prema pouzdanom izvještaju sadržanom u VitaHadriani Secundi,3* papini legati na putu preko Jadrana padaju u rukeDomagojevih Hrvata koji im uz ostalo oduzimaju "originalni zapisnik ukome su se nalazili potpisi svih" biskupija, kako to kaže spomenutaHadrijanova službena biografija. Hrvati su legate dulje vremena držali uzarobljeništvu, tako da su se oni vratili u Rim tek 22. prosinca 870. - alibez originalnog zapisnika! Ne bi smjelo biti sumnje da je sve dobroizrežirao Bazilije. Papin se biograf s pravom tuži da su papini legati nakonukrcavanja u Draču radi prijelaza preko Jadrana ostavljeni bez ikakvebizantske zaštite. Trebalo je samo dati mig Domagojevim brodovima dazaskoče brod s papinim legatima i da im tom prilikom oduzmu ono što jebizantsku stranu najviše smetalo, zapisnike koncila. Da je Domagoj i inačenastojao uskladiti svoju politiku s bizantskom, vidi se i po vijesti IvanaĐakona da su negdje 876. "gentes Sclavorum et Dalmacianorum" napaliistarske gradove.32 Ivan Đakon pod Dalmatincima misli uvijek i isključivona stanovnike dalmatinskih gradova. Tako npr. za vrijeme neposrednopred ekspediciju dužda Petra II. Orseola Ivan Đakon kaže da su samoZadrani potpadali pod vlast mletačkog dužda, ali da su ih hrvatski ineretljanski vladari stalno uznemiravali. Zato su "Dalmacianorum populiomnes", dakle svi dalmatinski gradovi, obratili duždu da ih zaštiti od"slavenske okrutnosti".33 Dakle, Ivan Đakon strogo razlikuje i čaksuprotstavlja pojam Dalmatinaca i Slavena. Malo kasnije Ivan Đakon pišeda je dužd nato krenuo sa svojom mornaricom prema srednjoj Dalmacijii usput u Osoru, gradu bizantske Dalmacije, regrutirao za vojsku sposobnemuškarce, pa kada je došao blizu Biograda, on je Dalmacianorum acVeneticorum militibus circumseptus, tj. okružen dalmatinskim i mletačkimvojnicima, zahtijevao od građana Belgrada da mu se zakunu na vjernost,ali, nastavlja Ivan Đakon, oni su se bojali hrvatskog kralja, regis Sclavorum?4

I opet nedvosmisleno razlikovanje Dalmatinaca i Hrvata. Dalje nabrajanjebilo bi zamorno.35 Dakle, kad Ivan Đakon kaže da su Slaveni i Dalmatincinapadali istarske gradiće, on nedvosmisleno kaže da su Slaveni, tj.Domagojevi Hrvati i dalmatinski gradovi napadali Istru, a kako jeDalmacija u to doba bila organizirana kao vojnoupravna bizantska tema,akcija nije mogla biti provedena bez Bazilijeve inicijative.36

31DUCHESNE, 184: m Sdauonm deducti Domagpi manus. Doc, 361, nema odlučujuće rijea Domagoi.32 МОМПСОШ, 122 ( =Doc., 365).33 MONTICOLO, 155 (= Doc.., 425).34 MONTnCOLO, 158 (= Doc., 426).55 Usp. npr. MONTICOLO, 165 (Petrus Veneticorum et Dalmaticorum dux je bez ikakve sumnjedux Mlečana i stanovnika dalmatinskih gradova), nadalje DAI, cap. 30 (= Doc., 371-372);Vita Basilii u Theophanes Continuatus V., cap. 54 (= Doc., 369) itd.36 Podrobnosti u MARGETIĆ 1983., 270-275.


Razmotrimo sada još jednu vijest iz bizantskih vrela koja se odnosi naHrvatsku. Riječ je o formularu adresa u pismima koja bizantski vladariupućuju stranim vladarima. Hrvatske se tiče ovaj odlomak:

"Arhontu Hrvatske, arhontu Srba, arhontu Zahumljana, arhontuKonavlja, arhontu Travunjana, arhontu Duklje, arhontu Moravije snatpisom: naredba kristoljubivih gospodara tome i tome arhontu te i teoblasti."37

Formular se nalazi u djelu De ceremoniis, sastavljenom poslije 952., nanačin koji je i inače karakterističan za pisanje cara-pisca. Djelo De ceremoniisprema vlastitom iskazu cara-pisca daje uz ostalo ono što je on našao na raznimmjestima razasuto i nesistematizirano. I doista, Ch. Diehl38 je dokazao da glave43a i 44 prve knjige nisu ništa drugo nego prerađeni protokol od 2. travnja764. Ostrogorski39 je također uspješno dokazao da se glave 38 i 43 odnose narazne ceremonijale krunjenja cara iz drugog desetljeća IX. stoljeća. Ostrogorskis pravom tvrdi da "svakom opisu iz Knjige o ceremonijalu leži u osnoviizvještaj o određenom istorijskom činu".

Na koje se, dakle, razdoblje hrvatske povijesti odnosi taj odlomak?Odgovor na to daje spominjanje arhonta Moravije. Ne mogu se smatratiuspješnim pokušaji da se kneza Moravije smjesti na područje Morave kojautječe u Dunav u današnjoj Srbiji. Takve države s takvim nazivom nijetamo nikad bilo. Pod arhontom Moravije ne može se pomišljati ni na kogadrugog nego na Rastislava, moravskog kneza, koji je umro 870. On je oko862./863. poveo pregovore o primanju kršćanstva iz Bizanta, pa je to biopočetak djelovanja Konstantina i Metoda u Moravskoj. To se očito smatralou Bizantu golemim političkim uspjehom i znatnim širenjem bizantskogutjecaja. Formularom kojim se šalju "zapovijedi" Bizant želi istaknuti datakvu inače samostalnu državu smatra područjem pod svojimnajneposrednijim utjecajem. Posve je drugo pitanje da li taj formularodgovara stvarnosti i da li su vladari tih država bili doista samo poslušniizvršioci zapovijedi bizantskih careva. Značajno je da se "zapovijedi" slaloi Mlecima,40 a oni su u drugoj polovici IX. stoljeća bili potpuno samostalni,što Bizant, dakako, nije htio priznati. Ukratko, slanje "zapovijedi" Mlecimai moravskoj, pa dakle i Hrvatskoj, nije dokaz podčinjenosti tih zemalja, većodraz poznate bizantske sklonosti državnopravnim fikcijama.

To nije nimalo u suprotnosti s Domagojevom očitom povezanošću sBizantom, koja se očitovala u raznim prilikama, od kojih smo nekespomenuli. Naime, dovoljno je prisjetiti se da su Mleci - premda samostalni

37 De ceremoniis, 691 (= Doc, 416).38 DIEHL, 293 i d.39 OSTROGORSKI - STEIN 1932., 185 i d, = OSTROGORSKI 1070.. 278 i d.40 De ceremoniis, 690.


- vrlo često vojno intervenirali u korist istočnofranačkih vladara ili Bizantaako im je to bilo u vlastitom interesu i ako im se takvu intervenciju platilona ovaj ili onaj način. Isto tako bilo je i s Hrvatskom - o tome je car-pisacKonstantin Porfirogenet čak sačuvao jasno svjedočanstvo. On kaže da jecar Bazilije naredio da dalmatinski gradovi plaćaju hrvatskom vladarurazna podavanja, uz ostalo i ono što su ranije davali strategu temeDalmacije, naime Split 200, Zadar 110, a Trogir, Cres, Rab i Krk po 100zlatnika.41 To posve zadovoljavajuće objašnjava Domagojevu revnostprema Bizantu. Dakako da je Bizant podnosio takve u biti samostalnevladare samo zato što nije imao dovoljno snage da ih potpuno podredisvojoj vlasti. Bizant se za prvih godina vlade Bazilija I. morao zadovoljitis time što je prema izričitoj vijesti cara-pisca42 samo potvrđivao hrvatskogvladara, kojeg su Hrvati prethodno izabrali, dakle time što je Hrvatskaformalno priznavala bizantsku vlast. Bizantu bi daleko više odgovaralovidjeti u Hrvatskoj vladara koji bi bio puka bizantska kreatura. I to jeBazilije I. doista i pokušao za Zdeslava, za kojega javlja Ivan Đakon da jeprisvojio vlast (ducatum) imperiali fultus presidio,43 "potpomognut carskomzaštitom", kako to prevodi N. Klaić. Možda bi bolje bilo prevesti"potpomognut carskom oružanom snagom" ili slično, jer nam se čini dabi Zdeslav teško došao na vlast pukom "zaštitom" da nije bilo izravnebizantske vojne intervencije. Očito je da je Bazilije I. pokušao nasilnodovesti na vlast u Hrvatskoj osobu koja bi bila potpuno odana Bizantu.Pritom se Bazilije poslužio ugledom Trpimirove kuće. Naime, po IvanuĐakonu Zdeslav je "iz roda Trpimira", koji je u Hrvatskoj imao ne samonajveći autoritet nego je, čini se, jedini bio ovlašten na vladarsku titulu.Zdeslav neće biti, mislimo, baš Trpimirov sin, nego je on vjerojatno samoiz roda Trpimirovića, jer Ivan Đakon izričito kaže da je Zdeslav "exprogenie" Trpimira, dok za potjerane Domagojeve sinove kaže "filiiDomogor". Uostalom, osnovno je značenje riječi progenis "rod", dok se uznačenju "sinovi" upotrebljava samo metonimički.

Ali, čini se da karizmatičnost Trpimirovića nije bila dovoljna da uočima Hrvata opravda vlast Zdeslava i preko njega Bizanta. VladavinaZdeslava trajala je vrlo kratko, možda čak mnogo kraće od godinu dana.Ivan Đakon javlja da je "neki Slaven, po imenu Brenamir ubio Zdeslava ipreoteo vlast (ducatum)",M a to je moralo biti, kao što znamo iz papinapisma, prije 21. svibnja 879.

41 DAI, cap. 30 (= Doc., 372).42 Thephanus Continuatus,Vita Basffii, cap. 54 (= Doc., 369-370); DAI, cap. 29 (= Doc., 370-371).43 MONTICOLO, 125 (= Doc., 373).44 MONTICOLO, 126 (= Doc, 374).

2.16Hrvatska i crkva u srednjem vijeku

4.

Prije nego što podrobnije analiziramo papina pisma u Hrvatsku izdoba Branimira, korisno je podsjetiti se na međunarodni položaj dvajuglavnih faktora koji su u to doba utjecali na Hrvatsku. To su Bizant ipapinstvo pod Ivanom VIII.

Što se tiče Bizanta, dovoljno je upozoriti na to da se njegova moćnaflota pod komandiranjem Nicete Orifa pojavila na Jadranu ubrzo nakondolaska na vlast Bazilija i ostvarila postupno sve jaču bizantsku kontrolunad Jadranom i južnom Italijom. Tako npr. beneventanski vojvoda Adelgisne samo da 871.uhićuje cara Ludovika Π. nego se nešto kasnije (873.) obvezujeBizantu plaćati tribut. 25. prosinca 876. Bizantinci ulaze u Bari, bizantska flota od140 brodova tjera 879. Arape s jonskih otoka, njezina prethodnica pojavljuje sečak pred Napuljem, ubrzo dolazi do briljantne bizantske pobjede nad Arapimablizu Liparskih otoka, a 880. bizantska se vojska iskrcava u Italiji i osvaja snažnoarapsko vojno uporište u Tarantu.

Toliko o Bizantu. Posve je drukčija situacija drugoga protagoniste,pape. Na papinsku stolicu dolazi 872. Ivan VIII., borbeni i energični papakoji međutim za svoje smione i dalekosežne planove nema materijalnuosnovu. U želji da Karolinzi imaju u Italiji što manje utjecaja, Ivan VIII. -nakon smrti cara Ludovika II. 875. - izabrao je medu njima kao saveznikadalekog zapadnofranačkog kralja Karla Ćelavog i koncem iste godineokrunio ga za cara. Karlo Ćelavi odmah nakon toga kruni se u Milanu iza italskog kralja, ali se ubrzo povlači u Francusku. Kako je papa ipaknužno trebao neki svjetovni oslonac, on se opredijelio za franačkogvelikaša Lamberta i postigao da mu se povrati Spoleto kako bi mu ovajpomogao u njegovoj politici prema južnoitalskom prostoru. Ali, uspjesi subili više nego mršavi; tako se npr. Benevent priklonio bizantskom caru, aNapulj čak povezao s Arapima. Doduše, papa je uspio da mu se uPonthionu prizna vlast nad Spoletom i nad nekoliko toskanskih gradova,ah' ni Lambert, vojvoda od Spoleta, ni Adalbert, vojvoda od Toskane, nisuni pomišljali na to da bi u bilo kojem smjeru popustili papi. Štoviše, ubrzonakon smrti Karla Ćelavog (listopad 877.) papu čekaju nove nedaće.Njegov protivnik Karoling Karlman izabran je za kralja Italije, a uKonstantinopolu nakon smrti Ignacija patrijarhom postaje Focije. OdLamberta i Adalberta papa doživljava novo poniženje jer oni ulaze nasilnou Rim. Oni se doduše povlače iz Vječnog Grada, ali Lambert je područjeu neposrednoj blizini Rima zadržao u svojoj vlasti. Papi nije preostalodrugo nego da u travnju 878. s jedne strane otvori pregovore s bizantskimcarem, a s druge strane da pokuša putovanjem u zapadnu Franački naićina kakvo-takvo razumijevanje kod Ludovika Mucavca, sina KarlaĆelavog. Na tom putu nije papa postigao nikakve vidljive uspjehe, a tomemožemo dodati da se beznadno umiješao u komplicirane odnose u južnoj


Italiji u želji da barem tamo ojača i proširi papinsku vlast. Time je samoizazvao nove sukobe i krvave borbe.

Međutim, najgore od svega bilo je ipak slabljenje unutrašnje kohezijecrkvene države koja je u to vrijeme doživljavala feudalizaciju crkvenihposjeda i postepeni nestanak izravne papine vlast nad mnogim područjimaunutar te države, koja se i inače nije mogla nositi s velesilama. I kao što jezapadnofranački vladar Karlo II, godine 877. saborom u Quierzyu daozamaha feudaliziranju odnosa u Franačkoj, tako je upravo te iste godinesinod u Raveni odlučio da se položaje, gradove i zemlje u crkvenoj državitreba dodjeljivati, u skladu s feudalnim pravom, u prvom redu članovimaplemićkih obitelji papinske države, tako da su ne samo prostrana područjanego čak i službe papinske države postale nasljedne. Uostalom, i"saveznike", ako ih tako možemo nazvati, uspijevao je papa Ivan VIII.vezati uz sebe samo odstupanjem dijelova papinske države. Tako je npr.konzul, hypatos, Gaete dobio neke važne papine gradove uz obavezu daiz njih istjera Arape i da se prizna papinim vazalom. Dakako, ustupanjeje ubrzo postalo nasljedno a ti posjedi za papinstvo definitivno izgubljeni.

U takvoj sumornoj situaciji papi je preostao samo jedan vrloneprivlačan, ali jedini mogući realni svjetovni oslonac - Bizant. Oiskrenosti i dobronamjernosti Bizanta prema papi nije moglo biti govora,to više što je na carskom prijestolju sjedio izvanredno vješt političkitaktičar Bazilije. Ali hrabrome Ivanu VIII. nije smetala ni slabost papinstvani duboko ukorijenjeno nepovjerenje prema Baziliju i uopće Bizantu dane pokuša ostvariti inače pravno dobro utemeljene zahtjeve Papinstvaprema Iliriku pa čak i papinske pretenzije prema Bugarskoj. Ono što jepapa realno mogao očekivati bilo je barem priznanje njegove crkvene vlastiu Dalmaciji i Hrvatskoj. Nije bez interesa upozoriti na ton i sadržaj papinihpisama upućenih u Hrvatsku u doba Domagoja. Sačuvana su tri pisma.U jednome45 se Domagoja optužuje da je dao smaknuti nekog urotnikaunatoč izričitom obećanju da će ga poštedjeti, a u drugome ** se Domagojapoziva "da energično udari protiv gusara, koji napadaju kršćanezaklanjajući se iza tvog imena". "Može se povjerovati", nastavlja papa, "daoni mimo tvoje volje napadaju na putnike po moru, ali kako se kaže da ihti možeš ukrotiti, neće te se smatrati nedužnim, ako ih ne ukrotiš". Papazavršava: "Onaj koji ne kažnjava zločine koje može popraviti, sam ih čini".O nekoj srdačnosti prema Domagoju dakle nema ni govora, a mislimo daje upravo očito da papa u pismu daje na znanje da on vjeruje da izagusarskih napada ipak stoji sam Domagoj.

45 CD i., 10.46 CD I., 11.

238 Hrvatska i crkva u srednjem vijeku Branimirov natpis iz 888. i međunarodni položaj Hrvatske 239

Ali, nakon što su u travnju 878. započeli pregovori s Bizantom inakon što je nedugo poslije toga u Hrvatskoj došao na vlast Zdeslav kojipotpuno ovisi o Bizantu, dolazi do bitne i uočljive promjene raspoloženjadotad prema Hrvatskoj mrzovoljnog pape. Papa se obraća "milom sinuZdeslavu" i naređuje (precipimus!) mu da papinom legatu dade punuzaštitu na putu prema bugarskom kralju. Do promjene je očito došlo uz(barem prešutnu) suglasnost Bizanta, koji je, čini se, priznao papi daHrvatska, premda u njoj vlada probizantski vladar, pripada papinojinteresnoj sferi. A nakon dolaska na vlast Branimira situacija je u Hrvatskojmorala papi izgledati još povoljnijom. Ne znamo okolnosti pod kojima jeBranimir uspio ukloniti Zdeslava, ali iz papina pisma znamo da je Branimirodmah nakon preuzimanja vlasti javio papi da mu želi biti "vjeran".

5.

Stigli smo tako do papinih pisama upućenih u Hrvatsku. U vezi snjima valja prethodno upozoriti da je iz Branimirova doba sačuvano tekdeset papinskih pisama koja se odnose na ovaj ili onaj način na Hrvatsku,dok je iz doba koje neposredno prethodi ostalo samo pet. Iz kasnijeg pakdoba u vremenskom razmaku od punih 200 godina možemo u najboljemslučaju nabrojiti samo nekih devet papinih pismenih intervencija.

Evo prije svega posve kratkog sadržaja papinih pisama Branimirukoja ćemo nakon toga podrobnije analizirati.

7. lipnja 879. obraća se papa Ivan VIII. "dragom sinu Branimiru"izvanredno srdačnim riječima. On mu uz ostalo piše: "Jasnije od suncaspoznali smo koliku vjeru i iskrenu odanost imaš prema crkvi svetihapostola Petra i Pavla i prema nama". Papa nastavlja: "Kako si poniznoizjavio da želiš biti (...) u svemu vjeran i pokoran (...) svetom Petru i nama(...) zato tebe, koji (nam) se vraćaš, primamo u krilo svete apostolske stolicekao (svoga) najdražeg sina". I još: "Kako si zatražio da te blagoslovimo(...), mi smo na dan Uzašašća Gospodnjega na svečanoj misi (...) podignuvširuke uvis blagoslovili tebe, cjelokupni tvoj narod i svu tvoju zemlju".47

Istoga dana, tj. 7 lipnja 879., uputio je papa još dva pisma u Hrvatsku.Jednim od njih48 obraća se hrvatskom svećenstvu i narodu. U njemu papakaže da je primio pismo njihova vladara Branimira u kojem se govori o "vašojvjernosti i ljubavi koju imate prema svetom Petru, glavaru apostola, i premanama osobno". Papa nastavlja da ga je ispunila velikim veseljem vijest da seprimaoci pisma punim srcem žele vratiti svetoj rimskoj crkvi i zbog toga ihprihvaća raširenih ruku. Papa ih ohrabruje da ustraju u vjernosti, a on će ihBogu preporučiti zajedno s njihovim vladarom, njegovim milim sinom.

Treće pismo49 upućeno je izabranom, ali još ne konsekriranomninskom biskupu Teodoziju. Papa kaže da je primio njegovo pismo koje47 CD I., 14.w CD L, 13.w CD I„ 15-16.

ga je vrlo obradovalo. Papa ga pun ljubavi grli, ali ga ujedno upozoravada primi konsekraciju iz papine ruke, a nikako s neke druge strane.

Tri dana kasnije sastavljeno je pismo upućeno dalmatinskom kleru inarodu.50 Osnovna se poruka tiče dalmatinskih biskupa koje papa svečanopoziva da se vrate pod papinu vlast jer će ih u protivnome ekskomunicirati.

I konačno, sačuvano je i Ivanovo peto pismo. Ono je upućenoBranimiru, kleru i narodu, po Račkome još iste 880.,51 po Ritigu52 iPerojeviću53 881., a po izdavačima u MGH54 881. ili 882. U sačuvanomprijepisu Ivanovih pisama to se pismo nalazi nakon pisama iz 881., a prijepisama koje treba datirati sa 882. Pismo bi se prema mjestu u rukopisumoglo odnositi najranije na drugu polovicu 881. Ono je odgovor na pismoBranimira i Hrvata, koje je u Rim donio ninski biskup Teodozije. Papazahtijeva da Branimir, kler i narod pošalju svoje predstavnike u Rim, kojiće usmeno potvrditi ono što Branimir i Hrvati pismeno javljaju, pa ćenakon toga papin izaslanik otići u Hrvatsku, gdje će se cjelokupni narodobvezati na vjernost papi.

Da su se pregovori između Branimira i pape vodili o nekoj vrstivazalnog odnosa, na to jasno upućuje terminologija papinih pisama,osobito termini fidelis,fidelitas, defensio, servitium, a posebno papin zahtjevu njegovom petom pismu da pred njegovim legatom "čitav vaš narodobeća vjernost (fidelitas promittat)". U tome pismu, iz kojega izbija izvjesnapapina nestrpljivost da se pregovori konačno završe i da Hrvatska i njezinvladar konačno priznaju vazalni odnos prema papi, značajne su i ove riječi:"Zbog toga opominjemo i potičemo vašu vjernost (...) da to što ste bilizapočeli (...) ne propustite privesti kraju (adfinem perficere) (...) i otvorenijepokazati (apertius hoc ostendatis) koliko ste se potrudili podvrgnuti se podkrilo (...) apostola Petra (...)". Prema tome, od prvoga Branimirovaposlanstva papi i papinih pisama iz 879. do Teodozijeva referiranjahrvatskog stava i odgovora papina potkraj 881. riječ je o dugotrajnimpregovorima o priznanju papine svjetovne i crkvene vlasti nadHrvatskom. Pregovori nisu uspjeli jer Branimir već otpočetka nije imaonamjeru da Hrvatsku podloži papi, već samo da ojača svoj međunarodnipoložaj. Da je papa uspio, on bi to nesumnjivo zabilježio u nekom svompismu jer je umro tek 15. prosinca 882. Ako su već sami pregovori navelipapu na iskazivanje velikog zadovoljstva, nije teško zamisliti kakvim bioduševljenjem papa popratio stjecanje vlasti nad Hrvatskom.

50 CD 1,16-17.51 RAČKI 1857.,327.-RIT1G, 131."PEROJEVIĆ 1922., prilog I., 12-13; ISTI 1939. 53.* MGH, Epp. tomus VII., Karolini aevi V, 2. izd., 1928., 257-258.


Pristupimo sada nešto podrobnijoj analizi papinih pisama.Ako prije svega usporedimo prva četiri pisma iz 879., ne možemo a da

ne primijetimo znatnu razliku ne samo u intonaciji nego i u sadržaju. Papapiše Branimiru da je na dan Uzašašća, tj. 21. svibnja, na Branimirov zahtjevblagoslovio njega i njegov narod. O tome u pismu hrvatskom narodu nemani riječi. U tom se pismu kaže samo da (tek sada) podiže ruke nebu premaBogu, da Hrvate preporučuje (commendamus) Bogu i da ih blagoslivlja.

Još je opreznije pismo upućeno izabranom, ali još ne konsekriranom,ninskom biskupu Teodoziju. Dakako, osnovno je pitanje da li je Teodozijezatražio konsekraciju od pape ili nije. Naime, ako je Teodozije to učinio,onda je do toga sigurno došlo na osnovi Branimorova odobrenja jer jeninska biskupija nedvojbeno stajala po snažnim utjecajem hrvatskogkneza. Samostalnost Branimira nesumnjivo je pretpostavlja samostalnostininskog biskupa, pa se prema tome i papih zahtjev da upravo on, papa,posveti Teodozija za biskupa, treba shvatiti kao jedan od bitnih elemenatastvarne papine kontrole nad hrvatskom državom. Pri tome je papapostupao izvanredno smišljeno. On je Teodozija promovirao čak za svogaposlanika bugarskom kralju, pa se Teodozije morao osjećati polaskanimšto je iz svoje male ninske rezidencije najednom uskočio u centar ondašnjihodnosa medu velesilama. Kada papa piše bugarskom kralju Mihajlu damu je prečasni biskup Teodozije javio kako je Mihajlo obećao poslati svojeizaslanike do njega, pape,55 papa je time priznao Teodoziju značajnu ulogu(sicut nobis retulit Theodosius, venerabilis episcopus!) koja je uz pretpostavkuTeodozijeve poslušnosti mogla da se još uvelike poveća i unutar hrvatskedržave i na međunarodnom planu, s obzirom na položaj Hrvatske izmeđuIstoka i Zapada. Tko se ne bi osjećao privučen takvim neočekivanimblistavim osobnim perspektivama? Pa ipak, kada je više godina kasnijeTeodozije preuzeo brigu nad splitskom crkvom nakon smrti splitskognadbiskupa Marina, papa Stjepan V. piše mu neobično oštro pismo56 izkojeg ovdje ističemo optužbu da je Teodozije već pri samome stjecanjubiskupske časti teško povrijedio crkvene zakone (in ipso tue ordinationisinicio deliquisse te non modicum audimus), i to zato stoje, kaže papa, "pohrliodo akvilejske crkve i tamo primio konsekraciju". Kao što je poznato, zaosobu koja je jednom posvećena za biskupa ne treba ponovno posvećenje.To znači da je Teodozije postao biskupom konsekracijom sa straneakvilejskog patrijarha odmah nakon 879., jer mu već 881./882. papa IvanVIII. priznaje biskupski naslov. Kad papa Stjepan V. kori Teodozija, onpritom diplomatski izražava svoje nezadovoljstvo prema Branimiru jer jei papi bilo jasno da je Teodozije "odletio", "požurio" do Akvileje, p>od

55 CD I., 19.* CD 1,20-21.


utjecajem i po nalogu Branimira. Da je papa nezadovoljan upravo sBranimirom, samo što ga ne želi imenovati, vidi se i po tome štoupotrebljava izraz convolare, u kojemu je sadržana misao da nije riječ opojedinačnom, nego o grupnom 'letenju". S kime se to žurio, s kim je to'letio" Teodozije u Akvileju? Na koga to papa cilja? Očito na Branimira,realnu vlast u Hrvatskoj. Uostalom, sretnim slučajem sačuvala se, kao štoje poznato, vijest o posjetu Furlaniji Branimira i njegove supruge.57 Činise dakle mogućim i vjerojatnim da je Teodozije krenuo prema Akvileji naput zajedno s Branimirom i njegovom svitom, a to s druge strane datiraBranimirov boravak u Furlaniji oko 880. godine.

Obratimo sada pažnju na četvrto pismo. Bizantski su poslanici stigliu Rim na pregovore s papom 1. lipnja 879. Sedam dana nakon toga dolazido sastavljanja prvih triju pisama, a tri dana kasnije do četvrtoga. Očito jedošlo do živog cjenjkanja oko Hrvatske i Bugarske. Bizant je bioneusporedivo premoćniji partner, ali je i papa imao neke svoje adute.Naime, carevi poslanici pozvali su papine predstavnike na koncil uKonstantinopol, a caru je bilo vrlo stalo da se tamo postigne crkvenojedinstvo Istoka i Zapada. U pregovorima je vrlo lako došlo do konačnogsporazuma u vezi s Hrvatskom jer, kao što smo već spomenuli, po svemuizgleda da je o tome postignut načelni sporazum još ranije, za vrijemeZdeslava. Ali papa je očito smatrao da time nije dobio ono što mu pripada,jer je on polagao pravo na Ilirik koji mu je bio oduzeo Bizant još nekihstotinu godina ranije. A u "čitav Ilirik" pripadala je i bizantska Dalmacija.Čini se da su bizantski poslanici dobili od cara direktivu da popuste i upitanju Dalmacije, to više što je jedno bilo obećati papi što želi, a posvedrugo da li će papa uspjeti ostvariti tu vlast, s obzirom na svoju vojnunemoć. Dakle, pregovori o crkvenoj vlasti nad Dalmacijom uzrokovali suvremensku razliku od tri dana između prva tri pisma upućena Hrvatimai četvrtog pisma upućenog izravnim podložnicima Bizanta u Dalmaciji.U tom pismu nema ni riječi o nekoj želji dalmatinskih biskupa da priznajupapinu crkvenu vlast. Papa ih samo nagovara da se svakako podvrgnunjegovoj crkvenoj vlasti i da njihov nadbiskup dobije upravo od papekonsekraciju i palij. Ujedno im naređuje da ni u kom slučaju ne prime sneke druge strane (aliunde) ni konsekraciju ni palij. Značajno je da im papaobećaje pomoć ako bi se u pogledu njihovog "povratka" rimskoj crkvi,konsekracije ili dodjele palija pojavila neka dvojba i dakle zapravoprotivljenje, od strane Bizantinaca ili Slavena (de parte Grecorum velSclavorum). Papa je s pravom mogao pretpostaviti da će se probizantskikrugovi u Dalmaciji usprotiviti proširenju stvarne papine crkvene vlasti

57 Doc, 383. Vidi i ŠIŠIĆ 1914., 5-7.


nad dalmatinskim gradovima. Isto tako razumljiv je i opravdan papinstrah pred presizanjem "Slavena", tj. Hrvata.

Ali, za ujedinjenje Dalmacije s Hrvatskom još nije bilo došlo vrijeme.Branimir je mogao biti i te kako zadovoljan da je sačuvao samostalnostHrvatske u vrijeme moćnoga bizantskoga cara Bazilija I. Njegovoputovanje na hodočašće u furlanski samostan nedaleko od Akvileje ikonsekracija ninskog biskupa u Akvileji nisu samo dokaz nepokorenostiHrvatske, nego čak i nešto više, naime svjesna i smišljena manifestacijaBranimirove politike izražena doduše na oprezan i mudar način, kao štoćemo malo dalje pokazati.

6.

Približili smo se vremenu izrade Branimirova natpisa iz 888. Što seu to doba zbivalo s protagonistima opisanih događaja oko Hrvatske?

Najvažnija su zbivanja u Bizantu. Poznato je da Bazilije I. zadnjihgodina svoga vladanja nije više bio tako agresivan i aktivan kao ranije.Nakon njegove smrti 28. kolovoza 886. došlo je do značajnih promjena uunutrašnjoj i vanjskoj situaciji Bizanta. Zadržat ćemo se samo na nekimdogađajima koji su mogli imati najviše odjeka u Hrvatskoj. Beneventanskivojvoda Ajon smatrao je da je Bazilijeva smrt početak kraja bizantske vlastiu južnoj Italiji. On u 887. organizira Langobarde u Beneventu i Apuliji kojise dižu u opći napad na bizantske posjede. Tom prilikom Ajon čakuspijeva osvojiti Bari, a Bizantinci 888. pri pokušaju protuofenzivedoživljavaju težak poraz pod zidinama Barija. Ipak, Bizant je bio previšejak. Sve nade ustanika ruše se još iste 888. kad Bizant ponovno osvaja Bari.Salerno pada potpuno pod utjecaj Bizanta, a i Benevent i Kapua prinuđenisu da u svojoj politici vode u prvom redu računa o ponovnouspostavljenom bizantskom autoritetu.

I papinstvo je nakon smrti Bazilija I. smatralo da bi moglo iskoristitinaoko slab položaj Bizanta. Ali položaj pape je u to doba bio očajan. Nakonstrašne smrti Ivana VIII. 882. i još strasnijeg svršetka kratkog pontifikatanjegova nasljednika Marina, ubrzo je bio zbačen i idući papa Hadrijan III.Pod papom Stjepanom V. (885.-891.) započela je u Rimu nesmiljena borbameđu suparnicima koja je trajata oko deset godina i još više oslabila ipapinstvo i papinu državu. Pa ipak, Stjepan V. nije mogao odoljeti dabarem nešto pokuša u Hrvatskoj i Dalmaciji. Očito su smrt Bazilija idogađaji u južnoj Italiji potakli Stjepana V. da se u drugoj polovici 886.,dakle nakon proteka mnogo vremena od smrti Ivana VIII., sjeti Hrvatskei Dalmacije i da u oštrom pismu ninskom biskupu, o kojem je već biloriječi, zatraži od njega da se pokori papi. Čini se da je papu ipak manjepotakla na to pismo okolnost što je ninski biskup vodio poslove splitskenadbiskupije nego želja da dođe do toliko žudenog utjecaja u Hrvatskoj i


Dalmaciji. Zato već u idućem pismu papi58 uvelike hvali Teodozija iobećava mu salonitanski nadbiskupski palij ako bi Teodozije došao ponjega u Rim. Razumljivo je da o nekom uspješnom ishodu papineinicijative nije moglo biti ni govora. Papinstvo je za to bilo daleko preslabo.Ali, ovdje privlači pažnju nešto drugo. Na prvi pogled začuđuje da jeninski biskup preuzeo brigu nad splitskom nadbiskupijom, ali iza akcijeninskog biskupa stajao je nesumnjivo autoritet i snaga Branimira. Isnažnom hrvatskom vladaru morala se Bazilijeva smrt činiti kaoizvanredno dobra prilika da bizantsku temu Dalmaciju, koja je i te kakostalno ometala prirodni razvoj Hrvatske, stavi pod svoju kontrolu, a utjecajna crkvene prilike bio je za to jedan od najprikladnijih načina. Zbognedostatka drugih vijesti ne možemo znati što se sve odigravalo uDalmaciji, ali sve okolnosti upućuju na to da je Branimir budno pratiodogađaje u Italiji, osobito težak udarac što ga je u to vrijeme doživio Bizantgubitkom Baria.

Nadalje, čini nam se da s langobardskim ustankom u južnoj Italiji,bizantskim gubitkom Barija i očito znatno pojačanim utjecajem Branimirau Dalmaciji treba povezati i tadašnje političke perturbacije u Mlecima iduždevu ekspediciju prema središnjoj Dalmaciji. Na politiku Mletakaprema Dalmaciji i Hrvatskoj nismo se u ovome radu dosad osvrtali jer suza to potrebne šire analize koje bi nas odvele predaleko. Ali ne možemoda ne upozorimo barem na neke okolnosti. U Mlecima je na vlasti bila većdulje vremena obitelj Partecijaka, koja je uz ostalo imala vrlo prijateljskeodnose s Bizantom. Bazilije I. počastio je dužda Orsa vrlo visokom titulomprotospatarija, što je bilo skopčano s opipljivim koristima za nosioca, uzostalo visokom plaćom, koja se isplaćivala iz državne bizantske blagajne.Uskoro nakon Bazilijeve smrti dolazi u Mlecima do velikih previranja,Partecijaci su prinuđeni da se povuku s vlasti a čast dužda preuzima 17.travnja 887. Petar Kandijan iz druge obitelji.59 Za novog dužda priča IvanĐakon da je odmah po stupanju na vlast poslao pomorsku ekspedicijuprotiv Neretljana, ali da je ona bila neuspješna. Na to je sam dužd krenuou kolovozu na pohod prema srednjoj Dalmaciji, ali je već 18. rujna ubijenblizu Makarske.60 Vlast nakon toga ponovno preuzimaju Partecijaci.Kratkotrajni gubitak vlasti probizantski orijentiranih Partecijaka trebasvakako povezati s privremenim slabljenjem bizantskog položaja u južnojItaliji. Ako je tako, onda i ekspedicija Petra Kandijana mora s time imatineke veze. Značajno je da nekih mletačkih akcija u srednjodalmatinskimvodama nije bilo punih deset godina i da s druge strane Ivan Đakon ne

58 CD I., 21-22.59 MONTICOLO, 127-128.» N. dj., 128-129 (= Doc., 374-375).


opisuje duždevu ekspediciju kao odgovor na bilo kakve "gusarske" ilislične neprijateljske akcije Neretljana protiv Mletaka, što inače u pravilučini. Po svemu bi dakle izgledalo da su se Mleci nakon Bazilijeve amrtiodlučili na mnogo aktivniju politiku prema Dalmaciji.

I još nešto. Ivan Đakon nije ni izdaleka tako čist i pouzdan izvor kaošto se to nekoć smatralo. Gdje god je u pitanju neka diplomatska ilipolitička obzirnost, Ivan Đakon rado prešućuje ili tekst prestilizira takoda sugerira čitatelju nešto što on uopće nije napisao.61 Ivan Đakon jepritom osobito pazio na dvoje: da svakom prilikom istakne nezavisnostMletaka i da ni pod koju cijenu ne pomuti dobre odnose s Bizantom, kojisu u vrijeme pisanja njegove Kronike bili vrlo srdačni. Nije li Ivan Đakonu želji da ne pokvari odnose s Bizantom naprosto prešutio da je pohodPetra Kandijana bio usmjeren i prema bizantskoj Dalmaciji, pri čemu sesukobio s istovjetnim Branimirovim namjerama? Sve okolnosti govore uprilog takvoj interpretaciji vijesti o iznenadnom pohodu Petra Kancijanau drugoj polovici 887. godine. Takva interpretacija s druge stranepretpostavlja najužu povezanost Hrvatske s Neretljanima u dobaBranimira - pa čak i Domagoja. Treba uzeti u obzir da su Srbi zavladaliNeretljanskom oblašću tek u prvim desetljećima X. stoljeća. Naime,Konstantin Porfirogenet u glavi 32 DAI, govoreći o Srbiji u to doba,spominje "Paganiju, tada u vlasti Srbije"/2 što se u literaturi ispravnotumači da je Paganija došla pod vlast srpskoga kneza tek za vrijeme PetraGojnikovića, po Runcimanu još preciznije - 915. godine.63 S druge strane,formular adresa iz djela De ceremoniis, o kojem je već bilo riječi i koji se ponama odnosi na vrijeme Domagoja i Branimira, spominje slavenske kneževineHrvatsku, Srbiju, Zahumlje, Travuniju i Duklju, ali ne i Paganiju. Ona je dakleu to vrijeme pripadala - možda kao autonomna oblast - nekoj susjednoj državi,a to ne može biti nego Hrvatska, jer je nemoguće pretpostaviti da bizantskicar piše svima, samo ne vladaru Paganije - Neretljanske oblasti. U vijesti Ivana-akona sačuvao se dakle trag širih borba Branimirove Hrvatske i njezineautonomne Neretljanske oblasti oko bizantske Dalmacije, za koju su suparnicivjerovali da će je lako oteti Bizantu nakon Bazilijeve smrti.

Ali, već 888. Bizant ponovno zauzima svoju dominantnu poziciju u južnojItaliji. U međuvremenu su se i u Mecima vratili na vlast probizantski Partecijad,a Dalmacija je trebala čekati još dosta vremena da se sjedini s Hrvatskom.64

" O tome vrlo instruktivno FASOLI, 11 i d., osobito 26. Primjeri takvog načina pisanja IvanaĐakona u: MARGETIĆ 1983., 217 i d. usp. i ISTI 1984c., 389.42 DAI, cap. 32 (= Doc., 389).63 Vidi FERJANČIĆ, 54.64 Ovdje ne možemo analizirati ugovor Mletaka s italskim gradovima pod Berengarom iz888. O tome vidi podrobnije MARGETIĆ 1988., 217-235.


Preostaje da se utvrdi međunarodni "rang" Hrvatske u drugojpolovici IX. stoljeća, koji se najbolje ogleda u tituli njezina vladara.

Ivan Đakon o tome daje izričite obavijesti. On doduše naziva Mislava839. godine65 i Domagoja S76.66 princeps, dakle uopćenim nazivom"vladara", ali odmah nešto dalje naziva Domagoja dux.67 Kada pak IvanĐakon opisuje zbacivanje s vlasti Domagojevih sinova po Zdeslavu68 ionda nakon toga pogibiju Zdeslava i uspon Branimira,69 Hrvatska je zanjega u oba slučaja ducatus. Ducatus označava često posve samostalnudržavu, čijem vladaru iz raznih diplomatskih i drugih razloga nije priznatnaslov kralja i koji eventualno stoji pod u biti posve besadržajnim,isključivo formalnim vrhovništvom neke velesile. Hrvatska se kao ducatusu Branimirovo doba može najbolje usporediti s mletačkim dukatom, kojije u drugoj polovici IX. stoljeća također samostalna država nad kojomBizant želi zadržati fikciju formalnog vrhovništva koju prihvaćaju i drugi,npr. papa, a i sami se mletački duždevi zadovoljavaju s jedne stranestvarnom punom samostalnošću a s druge strane iz računice - trgovina sIstokom - ne prave problem od te bizantske fikcije.

I na kamenim spomenicima iz doba Branimira spominje se takorećiisključivo dux, npr. dux Croatorum70 (Šopot), dux Skavorumn (!) (Nin), duxSclavitinorum72 (Zdrapanj). Tome možemo pridodati druge natpise koji sene odnose na Branimira, npr. sub tempore Vuissasclavo duci73 (Nin), duxglorifosus],7* Dirzisclu ducem magnum75 (Biskupija kod Nina), pro duceTrepime[roF6 (Ravanice kod Solina), dok se "neutralni" princeps ponavljaponovno za Muncimira77 (Uzdolje kod Knina).

Što se pak tiče isprava, koje doduše nisu autentične u obliku u kojemsu došle do nas, ali čijim podacima umnogome, a osobito u titulaciji,možemo pokloniti vjeru, Trpimir je dux Chroatorum, iuvatus munere divino,™

65 MONTICOLO, 117 (= Doc., 335).«MONTICOLO, 118 (= Doc. 364).67 MONTICOLO, 123 (= Doc., 366).68 MONTICOLO, 125 (= Doc., 373).69 MONTICOLO,126 (= Doc., 375). I za Tomu Arcidakona Branimir je dux: Mariims ardiiepiscopusfuit tempore Caroli regis et Branimiri ducis Sclaoonie (Toma, 36).70 MIHALJČIĆ-STEDMDORFF, 32.71 N. dj., 17.72 N. dj., 33.73 N. dj.., 18.74 N. dj.., 38.75 N. dj., 35.76 N. dj.., 53.77 N. dj..,41.7" CD I., 4.


a Muncimir također divino munere iuvatus Croatorum dm74 - dakle oba susamostalni vladari u smislu naše definicije.

I za papu Ivana VIII. Domagoj je dux Sclavorum™ odnosno duxgloriosus.*1

Ali, pojavljuju se i drugi nazivi, pa se u našoj literaturi o tom pitanjuu posljednje vrijeme opetovano82 i kompetentno pisalo, i s pravomupozorilo na poteškoće koje u vezi s time predstavljaju papina pismaZdeslavu i Branimiru. Naime, papa naziva Zdeslava comes,83 a Branimiraprinceps,M i comes.85 I sam Branimir na svom putu u Furlaniju daje da gase zove comes. Ako tome dodamo još i prvorazrednu Gottschalkovu vijestda je Trpimir rex Sclavorum i da ga narod naziva regnum,№ onda se titulacijahrvatskih vladara doista ukazuje zamršenom, jer se Trpimira u vrelimanaziva rex i dux, a za Branimira je situacija još i nejasnija. Pokušat ćemodati sa svoje strane prilog diskusiji o tom nimalo jednostavnom pitanju.

Prije svega, na protokol se i u IX. stoljeću itekako pazilo. Koliko se uBizantu na to pazilo, najbolji su dokaz Filotejev Kletorologion, sastavljen 899. i.djelo Konstantina Porfirogeneta De ceremoniis, koji se dobrim dijelom odnosina stanje u IX. stoljeću. Nadalje, opće je poznato papino suptilno tituliranje,koje je odražavalo ne samo stvarni položaj adresata nego i često prikriveneili otvorene papine pretenzije. Ali, i drugi naoko manje sofisticirani sudioniciu međunarodnom ophođenju toga doba i te kako su pazili na titule kojimaih se častilo i na titule koje su oni priznavali partnerima u dopisivanju idrugom ophođenju. Svi bez razlike bili su svjesni da je eventualno prešutnopristajanje na nižu titulu predstavljalo neku vrst poniženja koje bi se mogloshvatiti kao znak slabosti, a to bi lako moglo biti krajnje opasno.

I zato kada papa vladare iste države, Hrvatske, oslovljava i sa dux isa comes, onda to sigurno nije bez razloga.

Comes je u drugoj polovici IX. stoljeća vrlo često, npr. Kocelj,87

Svetopulk,88 ali dakako ne uvijek89, samostalna ličnost na međunarodnoj

79 N. dj.., 23.80 N. dj.., 10.81 N. dj.., 11.82 Vidi npr. BEUC1976., 65 i d.; ISTI 1985., 40 i d.; GOLDSTEIN, 141 i d.; RAPANIĆ, 179 id.; LUČIĆ, 1-16.83 CD L, 12.84 N. dj.., 13.85 N. dj.., 18.86 Vidi bilj. 24.87 Npr. MGH, Epp. t. VII, 282 i 283; Gazili čamiti (873. god.).*" N. dj.., 222: dilectofilio Sfentopulcho, glorioso čamiti.89 N. dj., 61: Petra čamiti bugarskog kralja Mihajla (878. god.).


političkoj sceni, koja stoji u načelu pod nečijim vrhovništvom. Tajnadređeni međunarodni faktor ukazuje se u odnosu na comesa kao senior.Ipak, ta podređenost comesa sadrži u sebi ujedno ideju pravnogpriznavanja comesove razmjerno vrlo široke samostalnosti. Dakle, kadapapa naziva Zdeslava comes, time mu daje na znanje da ga smatrauključenim u bizantsko-papinsku hijerarhijsku ljestvicu, a to je irazumljivo. Zdeslav je došao na vlast izravnom bizantskom intervencijom,dakle uključen je u priznatu hijerarhiju, pri čemu se papine naredbodavneriječi precipimus atque mandamus vrlo vjerojatno ne bi trebalo interpretiratikao izraz papine nadredenosti u isključivo crkvenom pogledu.

Osobito je zanimljivo pratiti razliku Branimirova naslova u papinimpismima 879. i 881./882. Godine 879., dakle odmah po Branimirovupreuzimanju vlasti, papa mu priznaje visoku, ali neobaveznu tituliprinceps. Kako se Branimir ipak nije odlučio nedvosmisleno priznati papukao seniora, papa u svom pismu iu 881./882. izražava izvjesno nestrpljenjei požuruje ga da jasnije i otvorenije prizna papinu svjetovnu vlast. Papinoje stajalište prema Branimiru izraženo u majstorski stiliziranoj adresi:

Excellentissimo viro Barnimero, glorioso čamiti et dilecto filio nostro.Naime, treba uzeti u obzir da je papa počasni pridjev excellentissimus

upotrebljavao samo u odnosu na kraljeve, dakle na najviši rangsamostalnih vladara, i da je npr. i car Ludovik za svoju suprugu Angilbertuexcellentissimus imperator dominus u njezinoj oporuci iz ožujka 877.^ S drugestrane, Branimir je za papu ujedno i comes, tj. Branimir ima seniora, i todakako, po papinoj koncepciji, upravo papu.

I sam Branimir daje se upisati u furlanski evandelistarij kao comes,čime želi u prvom redu istaknuti svoj međunarodnopravno priznatipoložaj, što mu je nesumnjivo bilo osobito važno na početku njegovavladanja.

Čini nam se da se prijelaznu fazu u Branimirovu vladarskom položajumože vidjeti u poznatom natpisu iz Šopota na kojem jesačuvano:"Bram'nzz'ro com... dux Cruatorum". Osnovno pitanje koje se unovije vrijeme pojavljuje u stručnoj literaturi jest da li je Branimir taj duxCruatorum. "Branimero" bi doista moglo biti nominativ ili ablativ. Akouzmemo da je riječ o nominativu, onda bi Branimir bio dux Cruatorum, ato bi ujedno značilo da i onaj com... treba riješiti kao comes. Tako je torazriješio 1943. Karaman,91 ali je u posljednje vrijeme takvom razrješavanjuozbiljno prigovoreno da bi u tom slučaju u istom natpisu Branimir bio icomes i dux.92 Poteškoća je samo prividna, jer u npr. tzv. Regesto Sublacense

90 CDL XIII, 1873., 451." Vidi bilj. 9.92 RAPANIĆ, 186.

248 Hnwtska i crkva u srednjem vijeku

nalazimo na Gratianus dux et comes civitate Tiburtina,93 a i u FantuzzievimMonumenti Ravennati spomenut je Lambertus dm et comes.44 Usto, a to namse čini najvažnijim, Branimir s titulom comes želi iskazati svojmeđunarodnopravno priznati položaj, a s dux Croatorum svoju punu vlastunutar svoje države.

U natpisu iz Nina Branimir je otišao još korak dalje u ponosnomisticanju svoje nezavisnosti i pune samostalnosti. U tom natpisu stoji

TJemporibus domno B[ra]nnimero dux Slcavorum (!)Pri analizi toga natpisa treba uzeti u obzir da su gramatičke

nepravilnosti, osobito beznadno miješanje padeža, nešto posve uobičajenou ranosrednjovjekovnoj latinštini. Od bezbroj primjera navodimo jedan iz941. godine:

memoratorio facto a me Grimus presbyter,95

dok se ista klauzula ponešto popravljena javlja npr. 960. ovako:Memoratorium factum a me Grimoaldus venerabilis sacerdos.46

Nema dakle pravog razloga da ne prihvatimo po nama jasnu porukunatpisa da je on načinjen u vrijeme "gospodara Branimira, vojvodeHrvata". Ovdje nije riječ o dvostrukoj tituli, kao što to nije ni s domno Karaliimperatore u furlanskom evandelistaru ili s imperator dominus u malo prijespomenutoj Angilberginoj oporuci, ili u naslovu pape dominus papaNicola.97 Dominus u svim tim i drugim slučajevima znači "gospodar" usmislu vrlo visoke počasne oznake. Prava titula je tek imperator, papa, a unašem slučaju dux Sclavorum.

U 887. godini i u prvom dijelu 888. Branimir je na vrhuncu svoje moćipa zato izgleda vjerojatnim da je na natpisu stajalo Temporibus domni ducis]Branimiri. Visoka umjetnička izrada slova, obrubnog niza kuka i pleternogornamenta daleko nadmašuje sve ostale sačuvane Branimirove natpise ipripada medu najljepše kamene spomenike našega ranoga srednjeg vijeka.Taj visoki umjetnički domet ne smatramo nimalo slučajnim, već gapovezujemo s kratkim razdobljem hrvatske povijesti koje je nastupilo udrugoj polovici 886. nakon smrti moćnoga Bazilija I., kada je ninski biskuppreuzeo brigu nad splitskom nadbiskupijom, čime je Branimir na jasan inedvosmislen način usmjerio hrvatsku politiku ujedinjenju dalmatinskihgradova s Hrvatskom. Međutim, već sredinom 888. Bizant ponovno imačvrstu kontrolu nad Dalmacijom, jer Theophanes Continuatus javlja da sebizantska vojska bori pod Barijem zajedno s pomoćnim kontingentima iz

93 ALLODI, 186.94 FANTUZZI, 177.95MOREA,20(941. god.).96 Ibid., 39.97 Hinkmar [MGH, Scriptores L, Hincmari Remensis Annales, 464 (ad a. 864.).]


svih zapadnih tema,98 dakle i Dalmacije. Razdoblje velikih nada Branimirai Hrvatske trajalo je dakle tek nešto više od godine dana, a vrhunac jenesumnjivo bio u drugoj polovici 887., kada je vojvoda Ajo sa svojimLangobardima oteo Bizantu Bari i kada je u Mlecima došla na kratkovrijeme na vlast protubizantska strana. Čak se i papa Stjepan V., koji je jošu drugoj polovici 886. pratio s nezadovoljstvom uspon ninskog biskupajer je bio zaokupljen velikom potrebom za bizantskom pomorskompomoći, ponadao da bi se ujedinjene Hrvatska i Dalmacija udaljavanjemod Bizanta mogle približiti papinstvu. I zato papa početkom 888. pišeTeodoziju da je voljan uručiti mu nadbiskupski palij ako bi Teodozijedošao po njega u Rim.

Međutim, u to je vrijeme Bizant već prebrodio krizu do koje je došlozbog promjene na prijestolju. Ali sada više nije bilo sumnje da BranimirovaHrvatska ne ovisi ni o kome, pa čak ni o ponovno ojačalom Bizantu. Dokjoš 880. godine Slaveni," tj. Hrvatska i druge slavenske kneževine, pomažuBaziliju I. da zajedno sa svim zapadnim tamama osvoji za Bizant moćnuarapsku tvrđavu Taranto, bizantska vrela izvještavajući o borbama podBarijem u 888. ne govore o prisustvu Slavena, tj. Hrvata i drugih, već samoo pomoći iz vlastitih tema.

Zato smatramo da naš natpis, koji se po pizanskom načinu računanjaodnosi na vrijeme od 1. rujna 887. do 24. ožujka 888., nije značajan samopo tome što, protivno bizantskom računanju, upotrebljava kršćansku eru,kao ni samo po svojoj vrlo visokoj umjetničkoj izradi nego je još i neštodaleko više. Druga polovica 887. godine integracije Dalmacije činila se vrloostvarljivom. Ali "punoća vremena" za Hrvatsku nije bila još nastupila,a Kairos, bog pogodnog trenutka, proletio je toga puta mimo Hrvatske.Ipak, Branimir je ukazao na put kojim će krenuti hrvatska politika idućihstoljeća. Na to nas do danas podsjeća mali ali prekrasni kameni odlomaks imenom Branimira i s godinom 888.

* Theophanes Continuatus, 356.' Op. cit, 305-306.

C. IZ STARIJE POVIJESTI ZAGREBAČKEBISKUPIJE

1. PITANJA IZ NAJSTARIJE POVIJESTIZAGREBAČKE BISKUPIJE l SLAVONIJE

(Croatica Christiana Periodica, god. XVIII., 34,1994., 1-499

1. Uvod

U okviru proslave 900. obljetnice Zagrebačke biskupije korisno jeponovno uzeti u razmatranje ne samo godinu u kojoj je ona osnovana odugarskog kralja Ladislava prema poznatoj tzv. Felicijanovoj ispravi iz1134., nego i problematiku Slavonije do te godine. Pod pojmom Slavonijarazumijevamo u ovome radu tzv. srednjovjekovnu Slavoniju koja jeobuhvaćala područje približno od Sutle do Požeške kotline i od Drave doGvozda. To smo područje mogli nazvati i Panonskom Hrvatskom1 ilinekako drukčije, pa je stvar daljnjega budućeg rada na toj problematici kojiće se naziv konačno usvojiti u hrvatskoj historiografiji.

2. Godina osnivanja1. Godina osnivanja Zagrebačke biskupije već je odavno predmet

spora među mađarskim i hrvatskim povjesničarima. Homan2 je 1910.,nakon temeljite raščlambe, donio zaključak da je Zagrebačka biskupijaosnovana između 1087. i 1090., a njega su uz ostale slijedili Deer3 (1936.) iu najnovije vrijeme u više navrata Gyorffy, npr. 1970.4: oko 1090. i 1992.5:1087.-1090. Homanovu argumentaciju podvrgnuo je 1914. oštroj kriticiŠišić6 i vlastitom raščlambom vrela došao do zaključka da je do osnivanjabiskupije došlo 1094. Približno je slično i stajalište Račkoga7 i Tkalčića8 kojinpr. 1889. navodi kao moguću godinu osnivanja 1093. ili [1094.,91093.-1095.10 i 1093.11].

1 Tako npr. ŠIŠIĆ 1925., 296 piše: "U bivšoj savskoj Panoniji između Drave, Save iplaninskoga vijenca od Risnjaka do Ličke Plješivice širila se odjelita oblast u kojoj je doXVII. vieka prevladavalo ime slovensko, pa ostale i ime Slavonija (Sclavonia) u latinskimspomenicima, a 'Slovinci', 'Slovinje' u hrvatskim; mi ćemo je nazvati 'PanonskomHrvatskom' ". Isto u Geschichte der Kroaten, Zagreb, 1917., 59.2 HOMAN 1910., 100-113.3 ΟΕέΚ 1936., 24.4 GYORFFY1970., 236.5 GYORFFY 1992., 261.6 ŠIŠIĆ 1914a., 361-364.7 Doc-, 158, br. 130 (a. 1093-5) i nešto podrobnije RAČKI1888., 189.8 TKALČIĆ 1889.* N. dj., str. CVII.10 N. dj., 1.11 Na i. mj.

253


Nakon Šišića nije se u hrvatskoj historiografiji ponovno temeljitopretreslo pitanje vjerodostojnosti i uvjerljivosti isprava na kojima se temeljes jedne strane mađarsko a s druge hrvatsko stajalište. Da u svezi s timpitanjem nije riječ o pukoj znanstvenoj znatiželji, nego o jednom odnajvažnijih pitanja starije povijesti Slavonije, vidljivo je po Gyorffyjevojtvrdnji: "Ako je Zagrebačka biskupija osnovana prije Ladislavovog pohoda1091. godine, nužno je da je njezino područje bilo dijelom Ugarskogkraljevstva; ako je pak (osnovana) poslije 1091. (nužno je), da je postojalaneka prekodravska Slavonija - inače nepoznata ondašnjim vrelima - kojuje nakon toga Ladislav zauzeo".12

I hrvatski i mađarski povjesnici temelje svoje postavke na istom vrlomršavom izvornom materijalu. U obzir dolazi u prvom redu tzv.Felicijanova isprava13 u kojoj se govori o Ladislavovu osnivanjuZagrebačke biskupije. U njoj se kao Ladislavovi savjetnici u toj prigodi uzostale spominju i bački nadbiskup Fabijan, vesprimski biskup Kozma ipalatin Jula. Te iste osobe spominju se i u izvorno sačuvanoj ispravivojvode Davida:14 Fabianus archiepiscopus, Cosmas episcopus, Gula comespalatinus. Očito je da su tzv. Felicijanova i Da vidova isprava sastavljene uisto vrijeme, jer se pozivaju na iste svjedoke ali, nažalost, obje isprave nekažu koje je to vrijeme.

Koji korak dalje može se učiniti ako se uzme u obzir da je premajednoj pouzdanoj vijesti151091. vesprimski biskup bio Almarius, a da jeime istog vesprimskog biskupa zajamčeno i za 1092.16 U istoj se upravospomenutoj ispravi iz 1091. kao svjedok spominje comes palatinus Petrus.Dakle, u tzv. Felicijanovoj ispravi spomenute ličnosti Kozma i Jula nisu1091. i 1092. obnašale svoje spomenute funkcije. Zbog toga mađarski piscikažu da Kozma i Jula nisu više 1091. obnašali svoje funkcije, a hrvatski piscikažu da su ih oni počeli obnašati tek nakon 1091.

Dakle, još uvijek nismo riješili pitanje imaju li pravo jedni ili drugi.Istraživačima stoji na raspolaganju samo još jedna isprava, i to na žalostkrivotvorena, ali s podacima koji su sigurno vjerodostojni. Riječ je o ispravidatiranoj 1093., kojom kralj Ladislav utvrđuje istočne granice Pečuškebiskupije.17 Da je riječ o krivotvorini, već je odavno utvrđeno. Ali datacijaje doista vrijedna da je se navede u cijelosti:

Anno igitur dominice incamationis millesimo nonagesimo tercio, indiccioneprima, epacte XX., concurrentibus quinque, quindecimo Kalendas May (...)episcopus Fabiano, Cosma (...) comitibus (...) Grab (...) itd. Svi su podaci ovremenu točni: i indikcija i epakta i konkurenti i dan na koji pada Uskrs

12 GYORFFY 1970., 263.13 CD II, 42, br. 42.14 GYORFFY 1992., 264, br. 86 = CDH 1,487-488.15 GYORFFY 1992., 266, br. 88 = CDH I, 466-470.

Pitanja iz najstarije povijesti zagrebačke biskupije ι Slavonije

(17. travnja). Zbog toga Szentpetery primjećuje da je isprava dodušekrivotvorena, "ali sastavljena nedvojbeno na osnovi neke izvorne ispraveiz oko god. 1091."18 Szentpeteryjeva tvrdnja da se krivotvorena ispravatemelji na nekon izvornoj ispravi sastavljenoj "oko 1091. god." čudi (!), akose uzme u obzir datacija. Ona je tako precizna da ne može biti ni najmanjedvojbe da su vremenski podaci uzeti iz neke isprave upravo iz 1093. U1091. indikcija bi bila 15, epakta 28, Uskrs bi padao 13. travnja, a jedino bikonkurente bile iste. Slično vrijedi i za 1090. ili 1089. god. Da usporedimosve te podatke:

isprava 1093.

indikcija 1

Uskrs 17.IV.

epakta 20

konkurente 5

1089.

1

17.IV.

20

5

1090.

12

LIV.

6

7

1091.

13

21. IV.

17

1

14

13.IV.

28

5

Analizirana isprava s datacijom iz 1093. god. sastavljena je između 1228.i 1247. i sačuvana tek u prijepisima iz 1343., 1350. i 1404. god.19 Ne možemodrukčije zamisliti postupak krivotvoritelja nego tako da je uzeo jednuizvornu ispravu iz 1093. god. i prepisao njezine vremenske podatke.

Kako su onda Homan i njegovi sljedbenici uopće mogli doći napomisao da je izvorna isprava kojom se služio krivotvoritelj bila iz 1091.ili neke ranije godine? Do toga se neobična rezultata došlo uzimajući uobzir svjedoke iz krivotvorene isprave, u prvom redu biskupa Fabijana iKozmu (episcopus Fabiano, Cosma). Kako se po mišljenju Homana injegovih sljedbenika "već" (!) 1091. pojavljuje Almarius episcopus i Fabianusarchiepiscopus, podaci se iz krivotvorene isprave nužno odnose na razdobljeprije 1091. god. Ali to je circulus vitiosus: najprije se podatke iz Felicijanovei Davidove isprave proizvoljno20 datira u vrijeme prije 1091., a onda sekrivotvorinu, datiranu u 1093., zbog nedatircnih Felicijanove i Davidoveisprave prebacuje u isto vrijeme, tj. prije 1091.21

" Vidi GYORFFY 1992., 261, bilj. 1.17 GYORFFY 1992., 288, br. 98 = CDH 1,480-482.18 SZENTPETERY 1923., 11, br. 27.19 GYORFFY 1992., 288.20 Proizvoljno zato što svjedoci iz tih dviju isprava odgovaraju i vremenu prije i vremenu poslije1091. i 1092. god.21 Mađarska historiografija, točnije Homan i nakon njega njegovi sljedbenici, ponudila je


Ali, moramo se zapitati odakle je krivotvoritelj isprave uzeo imenasvjedoka. Postoje samo dvije mogućnosti: ili je imao pred sobom ispravuiz 1093. iz koje je uzeo i dataciju i svjedoke, ili je imao pred sobom dvijeisprave, pa je iz one iz 1093. preuzeo samo dataciju, a onda je uzeo druguispravu iz vremena prije 1091. i iz nje prepisao svjedoke. Nema pravograzloga zašto bi se krivotvoritelj poslužio takvim mukotrpnim slaganjempodataka iz dvije isprave. Šišić22 je u prilog godine 1094. kao godineosnivanja zagrebačke biskupije upozorio i na Zlatnu bulu Andrije iz1217.,23 izdanu u korist zagrebačke crkve. U toj se ispravi kaže da je kraljLadislav podvrgnuo ugarskoj kruni slavonsku zemlju (terram Sdavoniae),odnosno banat, obratio je od poganske zablude na kršćanstvo i u tomebanaru uspostavio "monasterij" u čast svetoga kralja Stjepana. Isprava sei u mađarskoj literaturi držala vjerodostojnom,24 ali je Deer25 odbacionjezino svjedočanstvo zbog toga što je držao da je Homan uspješnodokazao da su biskup Kozma i palatin Gyula obnašali svoje časti samo do1091., a ne i kasnije. Homan ističe da je zbog toga vijest iz 1217. kao kasnijanepouzdana i da je njezina vrijednost isto tako slaba kao npr. i vijestkasnijih vrela da je Zvonimir zadnji hrvatski kralj. Pritom je, dakako,smetalo što se i u mađarskoj historiografiji držalo da je Zlatna bula iz 1217.vjerodostojna. Zbog toga se Gyorffy odlučio na radikalan potez: on jedokazivao da je isprava iz 1217. krivotvorina,26 a njemu se pridružila i N.Klaić.27 Na drugom smo mjestu pokušali pokazati28 da Gyorffyjeviargumenti nisu dovoljno jaki da bi se njima moglo dokazati da je Zlatnabula iz 1217. krivotvorina. Pogotovu je posve nezadovoljavajući odgovorGyorffyja u koju je svrhu i kada sastavljena ta navodna krivotvorina koja

još jedan dokaz u prilog svojem shvaćanju. Naime, u tzv. Felicijanovoj ispravi spomenutje, kao što smo već rekli, i palatin Jula. Kako se u ispravi iz 1091. (GYORFFY1992., 266 br.88 = CDH 1,466-470) pojavljuje comes palatinus Petrus, a 1095. god. spomenut je comes Petruskojega kralj Ladislav šalju 1085. u Poljsku po Kolomana, to bi značilo da je od 1091. do 1095.palatinom bio taj Petar ili, drugim riječima, palatin Jula iz tzv. Felicdjanove isprave ne bi uto vrijeme mogao biti palatinom, već samo ranije, tj. prije 1091. Ali, nema dokaza da je"comes Petrus" iz 1095. upravo "palatinus Petrus" iz 1091. To je dobro uvidio Gyorffy, pa je"malo pomogao" sam sebi tvrdnjom: Petrus comes palatinus (sic!) erat etiam a. 1095. (n. dj.,261). A ipak je comes palatinus nešto drugo od comes! Zato je Šišić ispravno ocijenio ovajdokaz kao puku "hipotezu" (ŠIŠIĆ 1914a., 363).22 ŠIŠIĆ 1914a., 344, 347-378.23 CD Ш, 147, br. 130.24 SZENTPCTERY 1923., 106,323.25 DEER 1936., 24.26 GYORFFY 1936, 230-235.27 KLAIĆ, N., 1981a., 35-W.28 MARGETIĆ 1993a., 1-10.

Pitanja iz najstarije povijesti zagrebačke biskupije i Slavonije 257

Џ

se nalazi već u buli Grgura IX. iz 1227.Ά Po Gyorffyjevu mišljenjukrivotvorina je nastala 1227. da bi pomoću nje zagrebački biskup pobijediou sporu s opatom samostana sv. Martina. Ali, kako je do litiskontestacijespora došlo već 1215., navodna krivotvorina iz 1217. ne bi u sporu moglakoristiti biskupu jer bi se tom ispravom stvorilo novo činjenično i pravnostanje koje ne bi utjecalo na ishod spora koji se odnosi na stanje prije 1217.Dapače, isprava bi mogla biskupu samo otežati položaj u sporu.30 Dodajmoda su mađarski pisci XIX. stoljeća nerijetko iznosili isto mišljenje kao ihrvatski. Dovoljno je upozoriti na Fejera (1829.) koji tzv. Felicijanovu iDavidovu ispravu datira u 1094.,31 Kubinyija (1876.) koji Davidovu ispravudatira "oko 1095."32 itd.

2. Od Homana i Šišića dalje u znanosti preteže mišljenje da se ugarskikralj Ladislav, napustivši 1091. legalno izabranog papu Urbana II. iprešavši u tabor njemačkog cara Henrika IV., priklonio time i protupapiKlementu III. Wibertu i od njega zatražio potvrdu za osnivanje Zagrebačkebiskupije. Pitanje valja ponovno otvoriti.

Naime, čini se da ne bi trebalo biti dvojbe u to da je Ladislavova vojnaprotiv Hrvatske 1091. usko povezana s brižljivo pripremanim pohodomcara Henrika u Italiju. Henrik je imao namjeru konačno slomiti otporUrbana II. i njegovih saveznika, pri čemu mislimo u prvome redu napapina snažnog saveznika Welfa V., koji se 1089. god. sa 17 godina oženio43-godišnjom udovicom Matildom, vlasnicom golemih posjeda u Italiji. Uproljeće 1090. prešao je Henrik IV. Brenner, u travnju 1091. uspio je kodMantove pobijediti Matildine čete i odbaciti ih do rijeke Pada. I protupapaKlement III. imao je 1091. god. velike uspjehe jer je istjerao Urbana II. izRima. Kada je Ladislav vidio da njegov carski saveznik postiže na sjeveruItalije važne uspjehe, napao je, najvjerojatnije u svibnju 1091.,33 sa svojestrane papina saveznika, Regnum Croatiae et Dalmatiae, tako da je ubrzomogao javiti montekasinskom opatu Oderiziju da je "stekao" (acquisivi)Hrvatsku (Sclavoniam) i dao do znanja Urbanu II. da, unatoč svemu, želi

29 CD III, 272, br. 244 (10.VII.1227.).30 Podrobnosti u MARGETIĆ 1993-, 7-16.31 CDH 1,484-485.32 Vidi ŠIŠIĆ 1914a., 361.33 Zbog Henrikove pobjede nad Matildinim snagama u travnju 1091. ŠIŠIĆ 1925., 11, br.51, misli da je Ladislav pisao pismo montekasinskom opatu Oderiziju "negdje u maju ilijunu 1091.". To približno odgovara našoj tezi:- Henrik IV. pobjeđuje 17.IV.1091.- Ladislav napada Hrvatsku V.1091.- Ladislav piše Oderiziju VI.1091.- Kumani napadaju Ugarsku VIII.1091.


35

s njime zadržati dobre odnose. Da je Ladislav vrlo oprezno nastupao, vidise ne samo po tome što on ne javlja da je (npr.) "osvojio Regnum Croatiaeet Dalmatiae" nego diplomatski vrlo vješto govori o svojem uspjehu kakoje "stekao Slavoniju", već i po tome što je u Hrvatskoj postavio za kraljasvojega nećaka Almoša. Ladislav je time želio pokazati da je Hrvatska inakon njegove intervencije ostala samostalnom, od Ugarske odvojenomzemljom. Nije nimalo čudno da mudri i obazrivi Urban II. nije ni u vrloteškoj situaciji prekinuo veze s ugarskim kraljem i da je 17. studenoga1091. potvrdio Ladislavovo darovanje u korist nimskog samostana sve.Egidija. Dodajmo da je Ladislav napao Hrvatsku bez ikakva pravnapovoda. On je znao da mu ga je jedino papa kao senior hrvatskog kraljamogato dati.34

Iako je do saveza Ladislava i Henrika IV. došlo već oko 1089. god.,35

do još većeg je zahlađivanja odnosa između pape i Ladislava došlo zbogLadislavove agresivne politike prema Hrvatskoj 1091.,36 povezane svojnom Henrika IV. u Italiji, koja je započela 1090. Dodajmo da je od 1092.situacija za Urbana II. bila sve povoljnija. Prije svega, u kolovozu 1092.Henrik IV. doživio je težak poraz kod Canosse, početkom 1093. povezujuse protiv njega Milano, Cremona. Piacenza i Lodi. U istoj godini papinojstranci prilazi čak i Henrikov sin Konrad, koji se kruni za kralja Italije ipovezuje s Welfom IV., oprobanim papinim saveznikom. Henrik IV.,odsječen od Njemačke, povlači se iste 1093. godine na područje Mletaka(Padova i Verona). Urban II. slavi puni trijumf, Klement III. bježi iz Rima,a nakon toga Urban II. ulazu u studenom 1093. u Rim.

Iz svega toga proizlazi da ni 1093. ni 1094. Ladislav sigurno nije tražiosuglasnost za osnivanje Zagrebačke biskupije od protupape Klementa III.,jer bi bilo krajnje nerazumno nastaviti politikom povezanosti s potučenimcarem i sa svima onima koje je car podržavao.

Međutim, ni Urban II. ne dolazi u obzir. O tome u literaturi postojisuglasnost.37

Moglo bi se eventualno pomišljati da ugarskom kralju neka specijalnapapina suglasnost nije bila potrebna zato što je on već po svom položaju(ugarskog kralja) imao položaj apostolskog legata (officium legationis sedisapostolicae) koji je, navodno, bio odobrio već sv. Stjepan.38 Ali, navodnabula pape Silvestra II. već je odavno dokazana krivotvorina XVI. stoljeća,

34 Podrobnosti u MARGETIĆ 1982.-1985-, 225-252.33 Tako ispravno DEER 1928., 89 i d. Šišićevo upućivanje na Bernoldovu kroniku, u 1914a.,297 daje samo terminus post quem non.36 Donekle slično ŠIŠIĆ 1914a., 302 samo s drugom kronologijom.37 Umjesto svega vidi ŠIŠIĆ 1914a., 365.38 Tako npr. od starije literature TIMOM, 280 i d.


a u novije je vrijeme uspješno dokazano da ugarski kralj nije nikad imaopoložaj apostolskog legata.39

Pitanje je čak je li Zagrebačku biskupiju trebalo osnivati, ako uzmemou obzir da je već u antici na njezinom području postojala Sisačka biskupijai da se, zbog toga, Zagrebačku biskupiju trebalo po crkvenim propisimadržati njezinim sljednikom, slično kao što se Metodovu panonskunadbiskupiju držalo nastavkom antičke Sirmijske nadbiskupije.

Već je Farlati40 to spomenuo, ali se nije mogao odlučiti je li Ladislavimao namjeru u Zagrebačkoj biskupiji oživjeti Sisačku. I Tkalčić41 jeozbiljno uzeo u razmatranje tu povezanost, ali je ujedno postavio pitanjekako to da Ladislav nije odredio Sisak kao sjedište "nove biskupije" i nato svoje pitanje odgovorio da je u Ladislavovoj provali "Sisak bio razoren".I u najnovijim radovima naći ćemo slična razmišljanja.

Tako npr. N. Klaić navodi nekoliko argumenata u prilog tezi da jeLadislav smjestio zagrebačkog biskupa "u podnožje Petrove gore, jer ga jesmatrao nasljednikom sisačkog biskupa" (kurziv N. Klaić).42 Ipak neki odnjezinih argumenata nisu prihvatljivi. Tako npr. ona upozorava na to dasu se "oko Klokoča (pod Petrovom gorom) " smjestili " filii jobagionumsancti regis" i misli da se ovdje pod "svetim kraljem" misli na Ladislava.Ali, "filii sancti regis" pravni je termin za osobito privilegiran sloj ugarskihplemića koji su to neobično ime dobili po sv. Stjepanu, a ne po Ladislavu.Mnogo su jači i uvjerljiviji njezini argumenti da se u Kolomanovoj pratnji,prema podacima isprave prepisane u kartularu samostana sv. Marije uZadru, nalazio Sigindunus zagoriensis episcopus i da se najstariji obredzagrebačke crkve zvao "gorički" (kurziv N. Klaić). I Lj. Dobronić 43 tvrdiu biti isto: "Kao prilog tezi o nastavljanju života stare Sisačke biskupijepremještanjem sjedišta u Zagreb može se dodati činjenica da se uredoslijedu kojim se navode arhidakonati na prvom mjestu nalaziArhidakonat Gora, a u njemu kao prva crkva u Sisku". Lj. Dobronićupozorava nadalje na činjenicu da "srednjovjekovne kronike (tadašnjahistoriografska djela) prešućuju osnutak Zagrebačke biskupije medudjelima i zaslugama toga kralja" i zaključuje da "upravo s obzirom naLadislavovu širokogrudnost u dotiranju Zagrebačke crkve ne treba sečuditi, što se smatrao njezinim osnivačem".

39 DEER 1958., 253 i d.; SZENTIRMIAI, 253 i d.40 FARLATI, 335.41 TKALČIĆ 1889., I, CVII-CVIII.42 KLAIĆ, N. 1981 a., 40.43 DOBRONIĆ 1991., 20. Slabiji je njezin argument da se zagrebački biskup u svojimpismima u Rim iz 1626. i 1627. poziva na to da je sv. Kvirin bio prvi zagrebački biskup.


I Šanjek44 je uzeo u obzir tu povezanost starije Sisačke i novijeZagrebačke biskupije, ali se usprotivio mišljenju I. K. Tlačića da je kraljLadislav "uskrsnuo Sisačku biskupiju". Šanjekov je argument vrlo jak: onupozorava na to da "se ožiljavanje drevne Sisačke crkve nigdje u povijesnojgradi ne dovodi u vezu s osnutkom biskupskog sjedišta u Zagrebu".Međutim, i on zapaža zanimljivu okolnost "da se jurisdikcijsko područjedvije dijeceze, nekadašnje Sisačke i novoosnovane Zagrebačke, prostornopoistovjećuje" tako da će "zagrebački biskupi preuzeti pastoralnu skrb /akršćane na približno istom prostoru kojim je sedam stoljeća ranije upraljaosisački biskup Kvirin".

Pri raščlambi tog pitanja treba poći od glavnoga vrela, tj. Felicijanoveisprave.

Isprava je datirana 24. travnja 1134. zato što se u njoj, uz ostalo, navodida je presudom ostrogonskog nadbiskupa Felicijana određeno da u sporuzagrebačkog biskupa sa šomodskim županom i još nekim uglednicima triugledna predstavnika zagrebačke crkve prisegnu pred oltarom varadinskecrkve na istinitost iskaza zagrebačkoga i bačkoga biskupa. Datum prisegeutvrđuje se ovako: Quodfactum est anno dominice incarnacionis MCXXXTVepacta ХХСШ. kalendas mati. Šeste kalende svibnja odgovaraju 26. travnju,a epakta odgovara 1134. godini. Nema. doduše, indikcije i konkurenata,ali to ne smeta uvjerljivosti datacije. Međutim, nakon obavijesti o priseziisprava spominje i uvođenje zagrebačkoga biskupa u posjed sporne šumeu Dubravi, koje sa obavilo određeno vrijeme nakon prisege. Kako je douvođenja u posjed došlo nakon 26. travnja, pogrešno je ispravu datirati timdatumom, jer je nemoguće da je sastavljena 26. travnjall34. i da u istovrijeme priopćava o događajima koji su se zbili nakon tog datuma. Osimtoga, ni iz kojega se elementa isprave ne može zaključiti da ju jer ispostavioostrogonski nadbiskup Felicijan, a niti to da je sastavljena u Varadinu.Isprava je nedvojbeno zapis o raznim događajima u svezi sa šumom uDubravi, počevši od darovanja sporne šume od kralja Ladislava, zatimspora o šumi koji se vodio u doba kralja Stjepana II. (1116.-1131.) i koji jezavršio pobjedom zagrebačkog biskupa a uveo ga je u posjed pristav Izak,nakon toga spora koji se vodio u doba kralja Bele Π. (l 131 .-l 141.) i o ponovnomuvođenju u posjed zagrebačkog biskupa od pristava Marcela. Isprava završavanavođenjem imena prisjednika drugog spora. Taj je zapis najvjerojatnije dalasastaviti zagrebačka crkva, u želji da pismeno utvrdi pravno stanje. U tomezapisu, dakako, neke stvari mogu biti istinite, a neke ne.

Tako npr. u njemu stoji da je Ladislav "uspostavio Zagrebačkubiskupiju, naime (u želji) da bi biskupska briga vratila na put istine onekoje je zabluda idolopoklonstva otuđila od štovanja Boga". Možemo li

44 ŠANJEK 1993., XLIII.


prihvatiti takav opis Slavonije neposredno prije dolaska Ladislava? Šišićse s pravom odupro tvrdnjama mađarskih povjesničara45 po kojima su napodručju između Drave i Save neposredno prije Ladislavova osvajanjaživjela slavenska plemena koja su tek utemeljenjem Zagrebačke biskupijeprvi put "došla u priliku da osjete u isto vrijeme mađarsku i kršćanskumoć", ukratko kraj u kojem su stanovali "polupogani". Šišić na te tvrdnjeodgovara: "Vrlo je vjerojatno, da je uz Dravu mogli biti i od Madžararazvaljenih crkvi (...), ali u cijelosti sva zemlja ipak nije nikako mogla dabude pustoš i poprište poganskih šumskih divljaka".46 Uostalom, da"zabluda idolopoklonstva", spomenuta u tzv. Felicijanovoj ispravi, nijedrugo nego odraz (pretjeranog) iskazivanja poštivanja dinastijeArpadovića i želje da se i na taj način uzvisi pobožnost i svetost sv.Ladislava, najbolje svjedoči nastavak iste isprave koja hvali kraljaLadislava da je zagrebačkoj crkvi darovao "podložnike Dubrave sazemljom i šumom" (populum de Dumbroa cum terra et silva). Dubrava senalazi oko 40 km istočno od Zagreba i isto toliko sjeverno od Siska. Akoje riječ o divljim polupoganima koji su tek dolaskom Mađara uključeni ucivilizaciju kršćanstva, onda je neshvatljivo kakvu je korist zagrebačkibiskup mogao imati od svojih tako udaljenih posjeda. Darovanje Dubravepretpostavlja već odavno dobro uređeno šire područje na kojem živikršćansko stanovništvo, spremno da svome novom feudalnom gospodaru,zagrebačkom biskupu, daje sva davanja koja je već prije toga davaloprethodnim gospodarima i da se dobar dio naturalnih davanja (vino, žito,stoka) prevozi kroz uljuđeni kraj bez straha da će pošiljke biti opljačkaneod "šumskih divljaka". Kad bismo i htjeli povjerovati u primitivizam ipoganstvo stanovnika Slavonije prije Ladislavova pohoda 1091. god.,morali bismo ujedno pretpostaviti da je Ladislavovu osvajanju slijedilo ne

45 ŠIŠIĆ 1914a., 325 i d. citira Pestyja, Paulera i Thalloczyja. I Barada je u vrlo crnimbojama opisivao državne i crkvene prilike u Savoniji nakon dolaska Mađara "896. uPanonsku nizinu u neposredno susjedstvo Posavske Hrvatske". (BARADA 1944., 2). Nakon828. god. "Posavska Hrvatska ponovno je postala u crkvenom pogledu ničija zemlja". Osimtoga do "uzpostave vlasti sv. Melodija u Posavskoj Hrvatskoj ili uobc'e nije ni došlo, aliako je došlo, to je trajalo samo kratko vrieme do njegove smrti 6.IV.885." a "radi susjednihpoganskih vrlo agresivnih Mađara nije se ništa promienilo ni tiekom čitavog 10. st..".Konačno (n. dj. str. 3) "u sličnim neredovitim političkim i crkvenim prilikama nalazila sePosavska Hrvatska gotovo do kraja 11. st." BARADA, n. dj., str. 4 prihvaća i stajalište daje točan podatak iz isprave iz 1134. god. po kojem je Ladislav osnovao Zagrebačkubiskupiju u želji da se vrate na put istine oni koji su pali u error idolatriae. Argumentima izteskta pokušali smo dokazati da ta Baradina teza ne odgovara povijesnoj stvarnosti.46 ŠIŠIĆ 1914a., 364.


baš kratko vrijeme pacifikacije i kristijanizacije golemoga slavonskogpodručja, da bi tek na kraju tog razdoblja zagrebački biskup mogao uživatisvoj udaljeni posjed u Dubravi. Dakle, darovanje Dubrave u dobaLadislava u izravnoj je suprotnosti s tvrdnjama mađarskih (i nekih naših)autora da je Slavonija bila koncem XI. stoljeća nekršćanska, primitivna inekulturna zemlja.

Tzv. Felicijanova isprava svjesno i namjerno kida svaku sponupodručja Zagrebačke biskupije s ranijim postojanjem kršćanstva na tomepodručju, zato da bi se što više istaknulo u svakom pogledu odlučujućuulogu Arpadovića u kristijanizaciji Slavonije i da bi se ujedno izbjegla isama pomisao na to da bi to područje moglo (i trebalo) crkveno pripastipod splitskog nadbiskupa kamo je ono pripadalo sigurno još 928. god. (ai kasnije).

Razumljivo je da sastavljače tzv. Felicijanove isprave nije smetalakontradiktornost između osnivanja Zagrebačke biskupije u još navodnoposve nekristijaniziranoj zemlji s jedne i darovanja bogatog posjedaDubrave, udaljenog od sjedišta biskupije oko 40 kilometara, dapače, onije sigurno nisu ni bili svjesni. Njima je bilo jedino važno utvrditi događajeu svezi s posjedovanjem šume Dubrave, čemu su usput dodali i svojepoštivanje prema Arpadovićima.47 Dakako, ne vidimo razlog zašto bismosumnjali u istinitost tvrdnje da je zagrebačka crkva došla u posjed šumeDubrave upravo u doba Ladislava.

47 Još nekoliko riječi o sadržaju isprave. Ladislav je glasom isprave kao prvoga biskupaZagrebačke biskupije odredio češkoga svećenika Duha, kojeg se u ispravi naziva "idoneus",što prevodi kao "zgodan", odnosno bolje po L. Dobronić kao "prikladan". Ladislavovdelegat bio je neki Fancika, koji je Zagrebačkoj crkvi "officinarios de simgiensi et zalensicomitatu ordinavit". Kakvo je to dodatno dobročinstvo učinio Ladislav preko svojegadelegata? N. Klaić je 1971., 1976. i 1990. tvrdila da je Fancika postavljen od "zgodnoga"Čeha Duha i da je on, Fancika "postavio i pomoćnike" iz šomodske i zaladske županije, a1972. da je "postavio pomoćnike (svećenike) itd." To bi uglavnom odgovaralo Šišićevumišljenju da je riječ o svećenicima "svakako u prvom redu kaptol". Dobronić je to prevela"zaredio i službenike itd." a Šešelj čak da je svečano posvetio upravitelje itd. Po Lexicon,779-780, officiator, officinarius je "upravitelj crkve". Po DU CANGEU, 36-37 officinator jefaber, cjui caeteris fabris praeest, odnosno tabernarius officinae "omanje zgrade, u kojoj se čuvasve što je potrebno redovnicima za hranu i drugo" a officionarius, officiarius, sučev sluga.Po GYORFFYJU 1970., 236 "officinarius ne znači klerika (nem kkrikus jeleni) nego samoslužinčad (szolgalonepekez), koja je služila u biskupskim pomoćnim zgradama". OčitoGyorffy ima pravo. Sastavljač isprave želio je istaknuti još jedno Ladisla vovo dobročinstvo:on je opskrbio Zagrebačku biskupiju pomoćnim osobljem (obrtnicima, kuharima i si.) izsusjednih županija.


Pokušajmo sada, nakon što smo prikupili sve relevantne elemente,odgovoriti na glavni problem osnivanja Zagrebačke biskupije. Kako nedolazi u obzir da bi papa Urban II. ili protupapa Klement III. - Wibert dalisuglasnost i kako mađarski kraljevi nisu imali položaj apostolskog legata(navodno odobrenog već od sv. Stjepana), ne preostaje drugo već ponovnouzeti u razmatranje tezu da je zagrebačka biskupija pravni sljednik antičkeSisačke biskupije. Razmišljanja Farlatija, Tkalčića, N. Klaić, Lj. Dobronići Šanjeka ponudila su mnoge elemente u prilog takvom rješenju kojemuse odupire jedino jaki Šanjekov argument da u vrelima nigdje ne nalazimonagovještaj o tome. Međutim, pri ocjeni toga argumenta treba poći odčinjenice da je Ladislav osnovao Zagrebačku biskupiju zato da binovoosvojena slavonska područja podvrgnuo nadbiskupskoj vlasti sasjedištem u Mađarskoj. Ladislavu je očito bilo dobro poznato da jeSlavonija potpadala u antici pod salonitansku, a kasnije pod splitskumetropoliju, a u doba Ladislavova osnivanja biskupije dalmatinski sugradovi bili izvan dosega njegove vlasti. Faktičnu vlast nad dalmatinskimgradovima stekao je tek Koloman, a međunarodnopravno ona je sporna iprema Mlecima i prema Bizantu i prema papi. Kad bi u Slavoniji postojalabiskupija koja bi bila podvrgnuta nadbiskupskoj vlasti sa sjedištem izvanmađarskog područja, o nekom čvrstom i neupitnom mađarskomsuverenitetu jedva da bi moglo biti govora, jer bi Zagrebačkoj biskupijidolazile upute, nadzor itd. iz inozemstva. To bi moglo biti kobno zastabilnost mađarske vlasti u Slavoniji. Zbog toga izgleda vjerojatno da seLadislav poslužio dvosmislenim postupkom: on nije tražio odobrenje zaosnivanje nove biskupije jer je na slavonskom području u antici većpostojala Sisačka biskupija, ali, on je toj biskupiji promijenio ime (čini seda je ono početno bilo Zagorska) i sjedište (odmah u Zagrebu?) da biomogućio proširenje crkvene vlasti nadbiskupa s mađarskog područja(čini se već otpočetka kaločkoga). Mađarske laičke i crkvene vlasti i te kakosu se čuvale da spomenu činjenicu da je nekadašnja Sisačka biskupijapotpadala pod Salonu. Onaj tko bi izgovorio ili napisao takvu tezupostupao bi izravno protiv državnih interesa. Prema tome, u Rimu nijeuopće trebalo prihvatiti osnivanje Zagrebačke biskupije kao činjenicu, jerse moglo bez teškoća prihvatiti tezu da je ona nastavak antičke Sisačkebiskupije. U Rimu je bilo dovoljno prihvatiti kao činjenicu nešto drugo, tj.da Zagrebačka biskupija više ne potpada pod vlast splitskog nadbiskupa,a to se moglo uzeti kao puka "korekcija" granica dviju nadbiskupija.Takvih dvosmislenih rješenja prepuna je i laička i crkvena povijest. Kaojedan od bezbrojnih primjera dovoljno je navesti položaj Rijeke od 1867.do 1918. u laičkoj i pravo Sv. Stolice na Ilirik u crkvenoj pravnoj povijesti.Uvijek se malo-pomalo pravno stanje prilagodava faktičnom, često nanajneočekivaniji način.


Valja odgovoriti na još jedno pitanje. Ako Ladislav nije osnovaoZagrebačku biskupiju, nego je samo "uskrisio" staru Sisačku, koje značenjeima vrlo uvjerljivi protokol tzv. Felicijanove isprave u kojem se navodesvjedoci koji odgovaraju svjedocima isprava iz zadnjih godina Ladislavovavladanja? To znači da se prigodom sastavljanja zapisa pred sastavljačimamorala nalaziti neka isprava iz koje su oni uzeli pouzdane podatke. Akosu pak sastavljači imali pred sobom neku ispravu, a prema našimraščlambama to nije mogla biti isprava o osnivanju, što je ispravasadržavala? Mislimo da se odgovor nameće sam od sebe. Riječ je, vrlovjerojatno, o Ladislavovu darovanju šume Dubrava, učinjenom očito 1094.god. prigodom imenovanja prvoga biskupa. Ali, daleko od toga da bitakvom interpretacijom bili uklonjeni svi problemi uvjerljivosti podatakao svjedocima u protokolu tzv. Felicijanove isprave.

Međutim, pitanje osnivanja Zagrebačke biskupije usko je vezano saširim problemom odnosa Mađarske i Hrvatske prema Slavoniji odvremena dolaska Mađara u njihovu današnju postojbinu do konca XI.stoljeća.

3. Već odavno izaziva interes titula kralja Ladislava u pismuupućenom Oderiziju, opatu montekasinskog samostana: "kralj Ugra iMesije".48 U pismu se Mesija spominje na još jednom mjestu. Naime,Ladislav, u velikoj želji da predobije opatovu sklonost, obećava mu bogateposjede "in Ungaria et Mesia et Sclavonia" očito zato što želi da mu opatpomogne svojim utjecajem kod pape. Što je Mezija? Po Šišiću je riječ onekadašnjoj rimskoj provinciji Meziji koja je, uz ostalo, obuhvaćalasjevernu Srbiju u koju su ugarski vladali prodrli 1971 .-l 072, pa je "torazlog, s kojega Ladislav uzima naslov kralja 'Mesije' ",49 Gyorffy pak tvrdida se pod Mezijom treba misliti na Bosnu.50 Konačno, kako se Ladislavinače nikad ne naziva kraljem Mezije, to je, uz ostalo, potaknulo Švaba daza ovu Ladislavovu ispravu ustvrdi da je krivotvorena.51 Švabovomišljenje može se bez daljnjega odbaciti52 jer se ne vidi razlog zakrivotvorenje Ladislavova pisma. Naime, iz njega ne proizlazi nikakvopravo na koje bi montekasinski opat ili netko drugi, npr. papa, mogaopretendirati pozivom upravo na to pismo. Ali, ni identificiranje Mezije srimskom Mezijom ili Bosnom nije puno sretnije, jer obje teze ne moguodgovoriti na osnovno i jednostavno pitanje: zašto naslov kralja Mezije ne

48 CD 1,197, br. 148.49 ŠIŠIĆ 1914a., 297.50 GYORFFY1977., 559.51 ŠVAB 1978.-1979., 313-320.52 Vidi MARGETIĆ 1982.-1985., 231.


nalazimo ni prije ni poslije u tituli ugarskih kraljeva? Iz toga proizlazi daje ta titula bila nešto posve efemerno, što je odgovaralo upravo 1091. godinii upravo pismu upućenom montekasinskom opatu, koje je bilo posrednonamijenjeno papi Urbanu II.

Držimo da na položaj Mezije upućuje Ladislavovo obećanje da ćemontekasinskog opata bogato obdariti posjedima "in Ungaria et Sclavonia",dakle, u Ugarskoj, Meziji i Hrvatskoj. Obećavati posjede u Srbiji ili Bosni,kamo se Ladislavova vlast nije protezala, graničilo bi s porugom. Dakle,Mezija je svakako područje nad kojim Ladislav ima stvarnu vlast. Nadalje,Mezija nije sastavni dio Ugarske - da jest, ne bi se je spominjalo. Zatim,prema njezinom položaju (između Ugarske i Hrvatske) proizlazilo bi daje vrlo vjerojatno riječ o srednjovjekovnoj Slavoniji. A Mezija je kao pojammorala biti poznata u kulturnim, u prvom redu crkvenim krugovima, jerbi u protivnome obećanje darovanja u Meziji bilo u najmanju ruku nejasno.I doista, Ravenski anonim poznavao je provinciju Valeriju-Mediju, tj.provinciju "Srednju" Valeriju koja je, po njegovu mišljenju, obuhvaćaladva područja, jedno jugoistočno od Blatnog jezera prema Dunavu a drugonepovezano (!) s prvim od grada Siska prema zapadu, tj. nekadašnjuDioklecijanovu provinciju Saviu.53 Ladislavova Mezija ("Srednja") nijemogla biti istočni dio Valerije-Mezije jer se taj dio nalazio u središtuLadislavove Ugarske pa ga Ladislav sigurno ne bi spominjao uz Ugarsku.Naziv Mezija nalazimo katkad u smislu istočnoga dijela Valerije-Medije.54

Nema dvojbe da je Ladislav za Slavoniju svjesno rabio pomalo dvosmisleninaziv Mezija, da bi i time pokušao ublažiti papino negodovanje premaUgarskom prodoru prema moru.

Kada se malo pobliže razmotri Ladislavovo pismo, vidi se da je onomajstorski sastavljeno, najboljim diplomatskim stilom. Znamo da jeLadislav osvojio velik dio Hrvatske, da je Hrvatska bila papinim feudomi da je papa bio značajan međunarodni čimbenik s kojim je Ladislav i tekako želio ostati u što je moguće boljim odnosima. Zbog toga se Ladislavspretno obraća montekasinskom opatu koji je papina desna ruka. Odmahu uvodu pisma Ladislav priopćuje da je on rex Mezije. Time na profinjeninačin priopćava papi da je osvojio Slavoniju. A osim toga, sam je naslov,kao što smo upravo vidjeli, dvosmislen. Ladislav je oprezan pa ne želipreviše trijumfirati da je osvojio Slavoniju - a pogotovu ne pred papom!Ali pravi problem nastaje tek sada: kako priopćiti papi da je on (Ladislav)navalio i na Hrvatsku i gotovo je u cijelosti osvojio? Ladislav to javlja

53 KOS I, 222-223. Za znanstveni rad nužno je rabiti novije izdanje SCHNETZA 1940.54 Istočni dio Valerije-Medije u obliku Mesia spomenut je u poznatim krivotvorinama kojeje sastavljao još u drugoj polovoci X. stoljeća posavski biskup Pilgrim. Vidi KOS II, 342,br. 447 i 343, br. 448.


riječima: Sclavoniam iam fere totam acquisivi (već sam stekao gotovo cijeluSlavoniju) - tj. riječima koje su izazvale nebrojena objašnjavanja i s hrvatskei s mađarske strane. A ipak nam se čini da je Ladislav pravomdiplomatskom majstorijom izbjegao pravnu kvalifikaciju svoje agresije naKraljevstvo Hrvatske i Dalmacije. On nije ništa "osvojio", on je samo"stekao", a pogotovu on nije niti dirnuo u Regnum Croatiae et Dalmatiae kaomeđunarodnopravni subjekt - ne, on je samo stekao (!) "Slavoniju", tj.zemlju u kojoj žive Slaveni (!). Svojim pismom Ladislav zapravo otvarapregovore s papom kako bi se stvarno stanje (Ladislavov posjed Hrvatske)uskladilo s pravnim (papinom feudalnom vlasti nad Regnum Croatiae etDalmatiae). Ladislav ima jaču stvarnu poziciju od pape, ali nema naslov(titulus) kojim bi stvarno stanje pretvorio u međunarodno priznato.Ladislav nudi dokaze dobre volje: štogod montekasinski opat zatraži "uUgarskoj, Mesiji i Slavoniji" - sve će mu biti odobreno. Ali to je očito zapapinstvo bila premršava kompenzacija. Usto, Ladislavov je nasljednik naprijestolju, Koloman, otišao još dva koraka naprijed, tj. osvojio cijeluHrvatsku i nametnuo svoju vlast dalmatinskim gradovima. Zbog toga uXII. stoljeću ugarski kraljevi u svojoj tituli stalno ističu Dalmaciju iHrvatsku, a papa ih stalno "časti" samo priznanjem titule kralja Ugarske.Ali, to već izlazi iz teme ovoga rada.

3. Dolazak Mađara1. O strahovitoj katastrofi što je zadesila oko 894. god. Mađare u

Etelkuzu ("Međurječju": današnja južna Ukrajina), zemlji u kojoj su živjeliprije dolaska u Panoniju, Teofanov nastavlja priča ovo:55

Bizantski car Lav VI. (886.-912.), Konstantinov otac, pozvao je Mađareda mu pomognu u ratu koji je izbio između Bizanta i bugarskog vladaraSimeona (893.-927.) odmah nakon što je Simeon došao na vlast uBugarskoj. Mađari su imali velike početne uspjehe jer se Simeon moraoboriti na dvije fronte. Simeon je na to sklopio mir s Bizantom i okrenuo seprotiv Mađara i sve ih poubijao.

Donekle sličnu vijest donosi i Konstantin Porfirogenet:Lav VI. poziva Mađare u pomoć protiv Bugara, Mađari pobjeđuju

Simeona i vraćaju se u svoju zemlju. Simeon sklapa mir s Lavom VI. isavez s Pečenezima, usmjeren protiv Mađara. Kada su Mađari bili nanekom vojnom pohodu, Bizantinci i Pečenezi navale na njihovu zemlju,"potpuno urište njihove obitelji" i potjeraju mađarske vojnike koji nisuotišli na pohod. Mađarska vojska na povratku s pohoda našla je svojuzemlju "pustu i potpuno uništenu". %

55 THEOPHANES CONTTNUATUS, CSHB, 357,12 - 359,16. Vidi i GEORGIUS MONACHUS,CSHB 853,4- 854; koji dodaje da su na čelu Mađara u to doba bili Arpad i Kursan.56 DAI, 40, 7-20. Vrijedilo bi raščlaniti i vijesti iz TAKTIKE LAVA VI. MUDROG 955-962,ali bi nas to predaleko odvelo od osnovne teme.


2. Konstantin sada dodaje ono čega nema u vijestima Teofanovanastavljača:

(Zbog uništene zemlje) Mađari se sele u zemlju "u kojoj sada žive,nazvanu po imenima rijeka"57. Nešto dalje u tekstu Konstantin je posveeksplicitan. On najprije kaže da "se područja koja obuhvaćaju cjelokupnopodručje Mađarske ("Turske") zovu po imenima rijeka" te ih nabraja:Tamis, "Turiš" (Begej?), Maroš, Kris (Karaš) i Tisa.58 Dakle, cjelokupna (!)Mađarska nalazila se u doba pisanja izvještaja istočno od Tise. Ali ona jeobuhvaćala i današnji Srijem. Naime, u Mađarskoj su, sve po riječimaKonstantina, značajni ostaci iz antike: Trajanov most (Kladovo-TurnuSeverin), od njega udaljena tri dana puta beogradska utvrda "koju jesagradio sveti i veliki Konstantin" i, još dva dana puta udaljen, Sirmij.Dalje se već nalazi velika nekrštena Moravska.59 Konstantinov je izvještajo položaju Mađarske i Moravske posve jasan. Mađarska obuhvaća samopodručje istočno od Tise i Srijem, a Moravska obuhvaća današnju Bačku,Baranju i istočnu Slavoniju.60

Na drugom mjestu, tj. u opisu "zemlje Moravske", Konstantin navodida je Moravska bila jaka za Svetopluka . Već godinu dana poslije njegovesmrti, dakle 895. došlo je do građanskog rata među njegova tri sina pa sudošli Mađari ("Turci") i "potpuno ih uništili". Preživjeli je narod"pobjegao susjednim narodima, tj. Bugarima, Mađarima ("Turcima"),Hrvatima i drugim narodima".61 Vijest je na prvi pogled nejasna: kako toMađari uništavaju Moravsku, a onda se dio naroda seli susjednimMađarima. Ipak mislimo da je i ovaj izvještaj prihvatljiv ako se pretpostavida on obuhvaća širi vremenski raspon od mađarskog osvajanja područjaistočno od Tise (oko 894.) sve do osvajanja Donje Panonije (poslije 907.god.). Konstantin želi reći da se pučanstvo iz Donje Panonije preselilo najug Hrvatima, na jugoistok Bugarima, na istok Mađarima, tj. u već ranijeod Mađara osvojena područja istočno od Tise i na zapad "ostalimnarodima".

Iz zapadnih pak vrela saznajemo da je Svetopluk uz znatne teškoće- zbog stalnih nesporazuma s istočnofranačkim kraljem, kasnije carem,Arnulf om - držao u svojoj vlasti Panoniju, ali da ju je, nakon Svetoplukovesmrti (894.), car Arnulf preuzeo i predao hrvatskom vojvodi Braslavu (896.)na čuvanje.62 Kako je do toga došlo? Prema zapadnim vrelima, do svađe

57 DAI 40, 21-22.58 DAI 40, 35-40,40.59 DAI 40, 27-40, 34.w Usp. DAI 42,18-20.61 DAI 42, 24-25.62 Doc. 381; KOS II, 235, br. 313.


medu dvojicom Svetoplukovih sinova došlo je 898.63 Naprotiv, po riječimaKonstantina Porfirogeneta, kao što smo upravo spomenuli, do građanskogje rata došlo u Moravskoj jednu godinu nakon Svetoplukove smrti, dakle895. Mislimo da se izvori ipak dosta dobro slažu. Naime, jasno je da suodmah nakon Svetoplukove smrti sinovi podijelili zemlju i da je već tomprigodom došlo do nesporazuma koji su iduće godine imali za posljedicugrađanski rat. Onaj Svetoplukov sin koji je dobio jugoistočna područjaMoravske pozvao je u pomoć 896. u svoju državu Mađare, a to je izazvalodrugoga brata da zatraži Arnulfovu pomoć koju je ovaj naplatio"preuzimanjem" Donje Panonije. Od Nijemaca i Mađara ostao je slobodansamo središnji dio Moravske, koji su Mađari osvojili oko 900. do 907.Međutim, kako je Arnulf već 896. god. predao Braslavu u feud DonjuPanoniju, vrlo je nevjerojatno da bi velika nekrštena Moravska u to vrijemeobuhvaćala područje između Dunava i Tise u dužini od oko 300 km,ukliješteno između Braslavove Hrvatske i Donje Panonije s jedne imađarskog područja duž srednjeg i donjeg toka rijeke Tise s druge strane.Iz toga slijedi da se Konstantinova "cjelokupna Mađarska" istočno od Tiseodnosi na vrijeme prije 896., kada Arnulf još nije osvojio Donju Panoniju,ili, drugim riječima, taj se opis odnosi na vrijeme neposredno nakonSvetoplukove smrti.

Nevjerojatna propulzivna snaga prve mađarske države s ove straneKarpata može se objasniti dvjema pretpostavkama, naime, srašćivanjemnovopridošlog mađarskog i starosjedilačkog slavenskog elementa u jednucjelinu i sigurnošću koju je ta nova država morala imati u odnosu nasnažnoga južnoga susjeda, Simeonovu Bugarsku, ako je željela poduzimatibilo kakve vojne akcije prema zapadu. O prvom elementu govori pismokoje su god. 900.64 uputili bavarski biskupi papi Ivanu IX. Ono se, doduše,odnosi samo na središte moravske države jer njezin jugoistočni dio, kaošto smo upravo rekli, više nije pripadao Moravskoj, već novoj mađarskojdržavi s lijeve strane Tise. Pa ipak je to pismo vrlo važno za odnoseslavenskog i mađarskog elementa u Moravskoj. Bavarski biskupi navodeda su moravski Slaveni već prije puno godina (multis annis) pozvali k sebivelik broj Mađara (Ungarorum non modicam multitudinem od se sumpsenmt)i da "glave svojih lažnih kršćana na njihov (tj. mađarski) način potpunošišaju" (more eorum capita suofum pscudochristianorum penitus detonderunt).Ako je do takvo "urastanja mađarskog elementa" došlo u središtuMoravske, onda je do toga - pa čak i u većem opsegu! - moralo doći i ujugoistočnom dijelu Moravske, kamo su Mađari došli već nekoliko godina ranije.

ω KOS II, 239-240,. br. 321.64 KOS II, 243, br. 324.


Na drugi element upućuju neke okolnosti koje moraju izazvati dvojbei čuđenje. Naime, Mađari su 894. doživjeli, prema uvjerljivom izvješćuTeofanova nastavljača i Konstantina Porfirogeneta, strahovitu katastrofuu vrijeme kada je zbog odlaska njihovih konjaničkih četa zemlja ostala bezobrane. Ako i prihvatimo tezu da su vijesti pretjerane, ako je samočetvrtina istina, riječ je o više nego tragičnom događaju, o pravomgenocidu. Oni 896. dolaze u potpuno novu sredinu i već 898.ω upućujusvoje čete preko Donje Panonije koju čuva Braslav, vazal istočnofranačkogcara Arnulfa, dakle, preko područja istočne Franačke čak do sjeveroistočneItalije, a onda 899. poduzimaju rizičan pohod u Italiju, bore se s vojskomkralja Berengara, čak ostaju preko zime te se kući vraćaju tek iduće godine.Zar su tako temeljito zaboravili katastrofu iz 894. godine? A ipak, nanjihovim se južnim granicama nalazi Bugarska, jedna od najjačih državajugoistočne Europe, koja pod svojim vladarem Simeonom (893.-927.)doživljava jedno od najblistavijih razdoblja svoje povijesti. Usto, Simeonje sklopio mir s Bizantom, koji je nepomućen trajao sve do 912. On je,prema tome, imao prema Mađarima na svojim sjevernim granicamapotpuno slobodne ruke da ih ponovno i lako uništi.

Usto upada u oči na prvi pogled neobična okolnost: Mađariusmjeravaju svoje vojne pohode isključivo prema zapadu: od 900. do 906.postupno osvajaju Moravsku i iz nje istiskuju Nijemce, 907. osvajajuPanoniju između Drave i Dunava, a od 907. do 916. nema tako reći godinebez mađarskih upada u istočna njemačka područja. Na Bugarsku, Bizantitd. nije zabilježen nijedan napad jer suvremenik Simeon Magister(Logotet) kaže za mađarski napad na Bizant iz 934. da je riječ "o prvomvojnom pohodu Turaka (tj. Mađara) protiv Bizanta"!66 Ako su mađarskivojni pohodi bili uzrokovani pljačkaškim ambicijama na višoj ili nižojrazini zapovjedničkog kadra, ili ako je do njih dolazilo zbog potrebe zahvatanjem što većeg broja zarobljenika koji bi radili na područjimaosvojenim od Mađara, kao što se to često predlaže u literaturi, onda jenjihova usmjerenost isključivo prema zapadu neshvatljiva. Naprotiv, akopretpostavimo da su Mađari došli u Panoniju na inicijativu Simeona, svepostaje razumljivo. U tom su slučaju oni Simeonovi saveznici, pa se nemoraju bojati napada s leđa prigodom svojih vojnih ekspedicija premazapadu. S druge strane, razumljivo je da je Simeon želio na svojimsjeverozapadnim granicama imati tampon-državu prema IstočnoFranačkom Carstvu. Svetoplukova smostalna i jaka Velika Moravska bilabi idealna za Simeona, ali kada je nakon Svetoplukove smrti (894.) bilojasno da će se ta država raspasti, Simeon je morao brzo djelovati ako je

65 KOS II, 240, br. 321.66 SIMEON MAGISTER, CSHB, 746,1 -746,5.


želio da mu se na njegovim granicama ne pojavi istočnofranačko carstvo.Mislimo da ne bi smjelo biti dvojbe da su i Arnulf i Simeon živo željeliimati na području Velike Moravske prijateljsku zemlju. Razlika je jedinou tome što je Arnulf šire panonsko područje držao zemljom koja treba barnačelno priznati suverenitet istočnonjemačkog cara, pa je zbog toga uranijem razdoblju (884.) tražio (i dobio) vazalnu prisegu od Svetopluka, akasnije (896.) od Braslava u pogledu Donje Panonije. Simeon je bio tolikomudriji što se zadovoljio da umjesto samostalne Velike Moravske ima nasjeveroistočnim granicama savezničku Mađarsku. Borbe oko "Svetoplukovanasljeđa" završile su se pobjedom Mađara pa je već pri kraju prvogdesetljeća X. stoljeća njemačka vlast potisnuta daleko na zapad, s time štosu Mađari još dodamo pljačkali zapadne zemlje, a to Simeonu sigurno nijebilo ni najmanje krivo.

Iz ove raščlambe proizlazi da Mađari nisu mogli zaposjesti Slavonijusve do 907., jer tek poslije te godine Mađari osvajaju Donju Panoniju, anjezin je posjed, dakako, pretpostavka eventualnog osvajanja Slavonije.

Međutim, prema pouzdanom zapisniku s Drugog splitskog crkvenogsabora iz 928. (vidi u ovome radu pod V. 1) Slavonija je imala još te godinebrojno stanovništvo i svećenstvo. Nakon te godine posve je mala vjerojatnostda bi je Mađari osvojili jer je njihova propulzivna snaga bitno oslabila.

Prije nego krenemo dalje, zadržimo se još malo na dva mjesta u DAIu kojima se spominu Mađarska ("Turska") i Hrvati.

3. U glavi 40 spominju se ovi susjedi Ugarske ('Turske"): "Mađarimasu susjedni prema istočnoj strani Bugari; tamo ih dijeli rijeka Istros,nazvana i Dunav; prema sjeveru Pečenezi; više prema zapadnoj straniFranci; prema jugu Hrvati".67

O granicama Ugarske govori se i u glavi 13: "Ovi narodi se nalazeuz Mađare: više prema zapadnoj strani Francija, više prema sjeveruPečenezi, a prema južnoj strani velika Moravska, tj. zemlja Svetopluka,koja je potpuno uništena od ovih Mađara ('Turaka") koji su je osvojili.Hrvati se pak nalaze uz Mađare prema gorju".68

67 DAI 40,41-44.№ DAI 13,3-8. Dodajmo da o važnosti Hrvatske u prvoj trećini X. stoljeća govori i načinkako bizantski pisci govore o općem napadu susjednih naroda na Bugarsku nakonSimeonove smrti 27.V.927. godine. Nastavljač GEORGIJA MONAHA, CSHB VCtfpišesredinom X. stoljeća da su Bugarsku napali "Hrvati i ostali" . Istu formulaciju ("Hrvati iostali") nalazimo i u SIMEONA MAGISTRA, 740. Teofanov nastavljač, n. dj. (bilj. 55), 411ima ponešto proširenu vijest: "Hrvati, Mađari i ostali". U idućem stoljeću SKILICA,(CSHB) 222, gl. 16 piše "Mađari, Srbi, Hrvati i ostali".


Konstantinov popis mađarskih susjeda iz glave 40, 41-45 odgovarastanju nakon 908. jer se u njemu više ne spominje Moravska: istočno suBugari, sjeverno Pečenezi, više prema zapadu Franci, a južno Hrvati. Opisgranica teče obratno od smjera puta kazaljke na satu, a prema stranamasvijeta pomaknut je za 45°.

Konstantinov popis mađarskih susjeda u glavi 13 odgovarao bi naprvi pogled drugoj etapi, jer se u njemu spominje Moravska. Nažalost,vijest je došla do nas u nemogućem obliku, jer Moravska ni u kojemslučaju nije mogla ležati na jugu, zatim u popisu se ne spominju Bugari aHrvati su nejasno smješteni "prema gorju". Po mišljenju nekih ovdje semisli na Bijele Hrvate (s one strane Karpata), po mišljenju drugih na Hrvateu današnjoj Hrvatskoj. Čini nam se da nije nemoguće da je do zabuneprepisivača, možda ispuštanjem retka kao što to predlaže Jenkins,69 došlopri opisu južnih susjeda. Tamo bi bilo mjesto Bugarima, pa bi nakon togaslijedili Hrvati "prema gorju", tj. Hrvati u današnjoj Hrvatskoj. U tom bislučaju popis tekao ispravno, samo za razliku od popisa iz glave 40, on bibio dan u smjeru puta kazaljke na satu: Franci - Pečenezi - Bugari - Hrvati.Zbog toga smo skloni Jenkinsovoj tezi, samo s tom razlikom što onpreskočeni redak popunjava η Ηρωβατια, δε ποτέ ο τόπος κτλ itd, dok senama čini vjerojatnijim η Βουλγαρία - εκεί δε προτερον η κτλ itd. Ako jeto tako, onda je položaj (i opseg) Mađarske prema glavi 13 istovjetanonome iz glave 40. Ostaje nejasnim spomen Moravske. Možda je ona upredlošku (u carskom arhivu) bila spomenuta mjesto Franaka i Hrvatske.U tom bi se slučaju predložak odnosio na vrijeme kad su Mađari jošboravili istočno od Tise, pa je Konstantin odlučio da predložak"osuvremeni" i svojom ga poznatom nespretnošću tako unakazio da seni uz najbolju volju ne može rekonstruirati prvobitni tekst. U takvom seiznakaženom tekstu riječi da su Hrvati smješteni "prema gorju", mogutumačiti prema ukusu interpretatora.

4. Naša teza da je Mađarska nastala "urastanjem" mađarskogelementa u slavensku (moravsku) državu, i to najprije u njezin jugoistočnidio, istočno od Tise, nalazi svoju potvrdu u podrijetlu mađarskih riječi kojese odnose na upravno-sudsku organizaciju i sudski postupak. Da suMađari jednostavno pokorili Slavene, oni bi od njih preuzeli samo oneriječi koje se odnose na poljodjelstvo i ostale djelatnosti vezane na životpodređenih slojeva - slično kao što se može vidjeti u engleskom jeziku ukoji je gospodujući sloj unio svoje, francusko-normanske riječi, aanglosaksonske su riječi pridržane u prvom redu za predmete i pojmovevezane uz rad podređenih Anglosaksonaca. U slučaju simbioze mađarskogi slavenskog to nije tako. Upravo je napadno kako je mađarski jezik

' DAI II, 7. Vidi i GRUNWALD, 9, koji daje punu podršku Jenkinsonom prijedlogu.


preuzeo nevjerojatno puno riječi koje se odnose na "više" funkcije udruštvu. O tome su predložene dvije teorije. Po mišljenju jednih, na čelus E. Molnarom,70 mađarska pravna terminologija preuzeta je en bloc izPribinove države u Donjoj Panoniji oko Blatnog jezera. Po mišljenju drugih(S. Kniezsa),71 Mađari nisu preuzeli neku gotovu slavensku terminologiju,već su prihvaćali nazive ponajviše s hrvatskoga i srpskoga jezičnogpodručja, ali i s drugih slavenskih govornih područja, npr. bugarskoga, aneke su riječi preuzeli iz slavenskog jezika kojim su govorili stanovnici kojesu osvojili Mađari.

Držimo da nijedna od tih dviju teorija ne odgovara na osnovnopitanje: zašto su Mađari u tako velikom broju preuzeli slavenske riječi zaorganizaciju vlasti, sudstva i postupka ako su doista pobijedili i pokoriliSlavene? A vidjeli smo da oni nisu bili neobuzdana gomila pljačkaša, većvrlo dobro organizirana vojna sila prvoga reda koja je, uz izvrsnu vojnuorganizaciju, taktiku i strategiju, imala i jasne političke ciljeve i odmahnakon dolaska postala, uz vojni, i važan politički čimbenik. U protivnomene bi usmjerili svoje ratne operacije prema zapadu, a desetljećimapoštedjeli krajeve južno od Drave i Dunava. Očito je nužno ići korak dalje:Mađari nisu podjarmili Slavene, već su se s njima stopili u jednu državu,najvjerojatnije tako da su bili pozvani od jednoga od Svetoplukovih sinova,na isti način na koji je drugi njegov sin pozvao u pomoć car Arnulfa.Mađari su se odazvali pozivu, ušli u jugoistočni dio moravske države itime taj dio Moravske silno vojnički ojačali, to više što je očito da sumađarskoj vojsci pristupili i domaći slavenski vojnici. Iako se vrlo brzomorala osjetiti i dominantna mađarska uloga u jugozapadnoj Moravskoj,Mađarima nije bilo u interesu da ruše postojeću državnu organizaciju,dapače, ona im je i te kako pomogla da bezbolno srastu s vodećimslavenskim slojem. To srastanje nije se moglo dogoditi u Donjoj Panoniji,jer su je, kao što smo imali prilike vidjeti, Mađari osvojiti tek poslije 908.Preuzimanje pravne terminologije moralo je, dakle, uslijediti oko 894.-900.u jugozapadnoj Moravskoj, gdje su tamošnji Slaveni govorili jezikomsrodnim hrvatskom i srpskom, koji je imao i staroruskih i starobugarskihelemenata. Riječi nadorispan (palatin, "na dvoru župan"), tavernik("ministar opskrbe", nastavak -nik odaje južnoslavenski oblik inače turskeriječi tovar = roba), udvarnik (dvorski sluga od slavenskog dvor' ijužnoslavenskog i staroruskog nastavka -nik) ne nalazimo nigdje uslavenskim jezicima, pa valja pretpostaviti da su one značajke jezikajugozapadne Moravske. Riječi asztalnok (osoba odgovorna za organizacijuprehrane kralja i njegove pratnje) i vajda (vojvoda) nesumnjivo odaju

70 Vidi npr. MOLNAR 1955.71 KNIEZSA 1955.


povezanost s govorom susjeda s jugoistoka (Bugari), a na srodnost shrvatskim i srpskim upućuju riječi kao megye (početno "granica", a ondažupanija), perel (usp. još danas parnica), poroszlo (pristaldus, pristav), patvar("potvoriti" u smislu tužiteljeve akcije pred sudom) itd. I bajnok (onaj kojizastupa u dvoboju stranku u sporu, camphid) zbog nastavka -nok bit ćejužnoslavenskog podrijetla. Po mišljenju Kniezse kirdly (kralj) slavenskogje podrijetla, i to bezuvjetno (unbedingt)72 zapadnoslavenskog, jer su tu riječSrbi dobili iz ugarskoga. Ali, u hrvatskom je ta riječ zabilježena već naBašćanskoj ploči početkom XI. stoljeća, pa je sigurno da je ona bila poznatai ranije, što isključuje ugarsku provenijenciju. Ako je to tako, nema razlogasumnjati da ona nije bila poznata u krajevima oko Drave prije dolaskaMađara. Uostalom, i po Knieszi je csaszar vjerojatno došao s južnoslavenskoggovornog područja, pa se i za tu riječ može pretpostaviti da je bila poznataistočno od Tise kod domaćih Slavena, iako nije isključeno da su je Mađariupoznali još prije dolaska u Panoniju.73 Ukratko, sve govori u prilog tvrdnjida su Mađari preuzeli najveći dio svoje pravne terminologije iz jezikaSlavena istočno od Tise, koje nisu "pokorili" nego u čiju su državi "urasli".Homan,74 vodeći mađarski povjesnik, koji je udario snažan pečatmađarskoj povijesnoj znanosti, izražava se o utjecaju slavenskih jezikaovako: "Preko njihovih slavenskih podložnika, (Knechte), (...) prekozarobljenika (...) i preko izravnog dodira s istočnorimskim dvorom (...)preuzeli su (Mađari) slavenske i njemačke riječi". Sve to, po njegovumišljenju, nije bilo osobito intenzivno, a "ponajmanje (am allenvenigsteri)se može neki značajni kulturni utjecaj izvesti iz preuzimanja slavenskihriječi", jer su pojedini slavenski narodi "ugarskoj kulturi tek neštodoprinijeli". Doduše, sve po Homanu, najviše je tragova ostavila kultura"panonskih Slovenaca", ali ni to nije bogzna što, jer riječ je prije oposredovanju (Vermittlung): panonski su Slovenci samo prenijeli namađarske gospodare odgovarajuće riječi iz vremena franačke vlasti.

4. Slavonija do dolaska Mađara

1. Ovdje valja u prvom redu proanalizirati poznatu vijest iz glave DAI30. o odlasku dijela dalmatinskih Hrvata u Ilirik. Grafenauer je energičnoustvrdio da se ta vijest može "staviti tek u doba kralja Tomislava", zatošto je Slavonija bila od 838. "do kraja IX. st. u okviru istočnofranačkedržave". Po njemu ta vijest "predstavlja samo prvi izvještaj o samoupraviSlavonije pod posebnim banom u okviru Hrvatske kralja Tomislava". Ona

72 N. dj., 367.73 N. dj., 363.74 HOMAN 1940., 150-152.


se "drukčije ne može tumačiti".75 Grafenauer dodaje da je Slavonija bila"do oko 800. pod Avarima, zatim, do 827. kao posebna kneževina u okvirufranačke države i furlanske marke, od 827. do oko 838. čak u okrilju druge,bugarske države, zatim do kraja IX. st. u okviru istočnofranačke države",drugim riječima da za odlazak Hrvata iz Dalmacije u Slavoniju, kao zemljukoja bi bila hrvatska (a ne franačka ili bugarska) nema drugog razdobljaod onoga iz doba Tomislava.

Pa ipak, vijest o odlasku Hrvata u Slavoniju ne može se nikakotumačiti u smislu koji joj je dao Grafenauer, tj. kao vijest o samoupravnojSlavoniji u okviru hrvatske države. Anonimni nastavljač KonstantinaPorfirogeneta javlja nešto posve drugo. On kaže da su Hrvati koji sukrenuli iz Dalmacije osnovali u "Iliriku i Panoniji" samostalnu državu kojaje održavala vrlo uske odnose s Dalmatinskom Hrvatskom,76 drugimriječima neke vrsti "konfederaciju" koja je u raznim razdobljima imalarazne intenzitete povezanosti.

2. Je li točna Grafenaureova postavka da je Slavonija bila od 800. dokraja IX. stoljeća stalno u sklopu neke druge države?

Nakon neuspjeha Ljudevitova ustanka, Slavonija je bila do 827.godine pod franačkom vlašću, a onda su je osvojili Bugari i "protjeravšinjihove (tj. tamošnjih Slavena: L. M.) vojvode, postavili svoje upravitelje(rectores)."77

75 GRAFENAUER 1952., 31. Grafenauerovo stajalište prihvaća u cijelosti N. Klaić ipreuzima Grafenauerov zemljovid, 1971., 272. Po ŠIŠIĆU1913., 41, a i u kasnijim radovimanpr. 1925., 342-346, Pribina je donjepanonski knez koji je vladao i Panonskom Hrvatskomoko 846. Šišić to zaključuje na osnovi isprave, kojom je Ludovik Njemački darovao 846.Pribini zemljišni posjed oko rijeke "Valchau" koju Šišić identificiran s rijekom Sloboštinomnedaleko od današnjeg Jasenovca. KOS II, 109, br. 133 već je odavno uvjerljivo pokazaoda se rijeka "Valchau" nalazila blizu Blatnog jezera, ali se tome Šišić usprotivio ukazujućina to da je Pribina primio kraj oko Blatnog jezera još 840. Ali Šišić ima krivo. LudovikNjemački dao je Pribini 840. područje oko Blatnog jezera u feud (KOS Π, 104, br. 125), a846. dodijelio mu je posjed uz rijeku Valchau u vlasništvo (pleno iure, KOS II, 109, br. 133).Konačno, Ludovik Njemački darovao je 847. Pribini u "puno vlasništvo sve ono što je prijedobio kao feud" tj. cjelokupnu Donju Panoniju oko Blatnog jezera (KOS Π, 112, br. 138).76 Vidi MARGETIĆ 1977a., 26-29.77 Doc. 333; KOS II, 77, br. 93. Napominjemo da dux u ovome radu prevodimo s vojvoda,t), u pravilu samostalan vladar koji ima niži rang od kralja (rex). Naprotiv, comes prevodimokao knez, tj. kao funkciju ličnosti koja je u pravilu podređena nekoj višoj vlasti. Podrobnijeu MARGETIĆ 1990., 17-37, osobito 31-36.


Do kada su Slavonijom upravljali bugarski funkcionari? O tome spisConversio Bagoariorum et Carantanorum daje neprocjenjivo važne iakone do kraja precizne podatke koji dobivaju na važnosti i zbog toga što jespis sastavljen već 873., i to od dobro obaviještena suvremenika. U njemuse priča kako je Ratbod preuzeo obranu Istočne Marke. K njemu jepribjegao Pribina, potjeran od moravskoga vojvode Mojmira. Pribina je"poučen o vjeri", kršten, pa je kod Ratboda proveo neko vrijeme (aliqnodtempus). Nakon što je medu njima došlo do nesuglasica, "Pribina je ustrahu pobjegao u Bugarsku sa svojima, a s njime i njegov sin Kocelj".78

Nakon kraćeg vremena Pribina je otišao iz Bugarske i došao vojvodiRatimiru (Ef non muho post de Vulgariis Ratimari ducis adiit regionem). U toje vrijeme bavarski kralj Ludovik poslao Ratboda s velikom vojskom naRatimira. Ratimir je pobjegao, a Pribina je ostao, "prešao rijeku Savu ipomirio se s Ratbodom". Čvrsti vremenski okvir ovom izvješću daje vijestanala da se 838. "sakupljala bavarska vojska protiv Ratimira".79 Razumnoje pretpostaviti da je Pribina boravio u Bugarskoj oko godinu dana. To biznačilo da je Pribina pobjegao od Ratboda približno 836. i da je iz Bugarskedošao Ratimiru približno 837. Naime, nije nimalo vjerojatno da bi Pribinanapustio Bugarsku upravo one godine kada je bavarska vojska napalaRatimira, jer je Ratimir sigurno dočuo o pripremama u Bavarskoj pa bi stime mogao povezati Pribinin dolazak u svoju zemlju i osumnjičiti ga zapovezanost s neprijateljem koji se priprema napasti ga.

Ali, puno je važnija od toga činjenica da je u to vrijeme Slavonija imalasvojega vlastitog vladara, vojvodu Ratimira. Vijest uz to izričito razlikujeBugarsku od Ratimirove zemlje, Dakle, nedvojbeno je došlo do bitnepromjene u položaju Slavonije u odnosu na stanje iz 827. Dok je 827. bilau sklopu bugarske države pod bugarskim upraviteljima, ona je već prije838. samostalna država.

Ratbodova se pobjeda nad Ratimirom u literaturi tumači kao s jednestrane napad na bugarskog vazala Ratimira, odnosno na zemlju koja senalazi u okrilju bugarske države i, s druge strane, kao podvrgavanjePanonske Hrvatske istočnofranačkoj državi kao prijelaz u njezin okvir ikao uspostavljanje franačke vlasti.80

O svemu tome nema u vrelu ni riječi. Neposredno prije Ratbodovanapada, Ratimirova država nije sastavni dio bugarske države. Vrelo vrlodobro razlikuje Bugarsku od Ratimirove države. Kad bi Ratimir bio uvazalnom odnosu prema bugarskom vladaru, vrelo ne bi moglo isticatida je Pribina iz Bugarske otišao u neku drugu zemlju. S druge strane, kada

78 KOS II, 102, br. 123.74 Na i. mj.*> ŠIŠIĆ 1925., 324; KLAIĆ N. 1971., 212; GRAFENAUER 1952., 31.


je Ratbod pobijedio Ratimira, Pribina odlazi iz Ratimirove zemlje u istočnumarku te već dvije godine kasnije (840.) dobiva u leno dio Donje Panonijeoko Blatnog jezera.81 Zašto se Pribini nije dalo u leno Slavoniju i zašto odaljnjoj sudbini Slavonije nema godinama nikakvih vijesti, npr. o tome tkoju je dobio u leno ili nešto slično? Očito zato što Ratimirova zemljaSlavonija nije bila sastavnim dijelom istočne Franačke.

Svakako treba strogo razlikovati položaj Slavonije poslije 827. i prije838. Do 827. Slavonijom upravljaju bugarski funkcionari, a prije 838. onaima vlastitog vojvodu, što se dogodilo unutar spomenuta vremenskograzdoblja? Razumno je pretpostaviti da je izravna bugarska vlast trajalajoš poneku godinu prije 827., a da je samostalni vojvoda Ratimir vladaobarem nekoliko godina prije 838. Nadalje, razumno je pretpostaviti da jedo bitne promjene došlo zbog nekih međunarodnih okolnosti koje supomogle "Slavoncima" da se oslobode bugarske vlasti. Te se okolnosti nisumogle odnositi na Franačku, jer su u njoj trajali duboki sukobi i beskrajnonatezanje starog Ludovika Pobožnog s njegovim sinovima iz prvog braka(Lotara, Pipina, Ludovika Njemačkog) zbog sina iz drugog braka, KarlaĆelavog. Ludovik Pobožni je još 829. dodijelio malome Karlu Ćelavom diocarstva, što je silno uzbunilo spomenuta tri sina, pogotovu Lotara, kojemuje od golemog carstva dodijeljena samo Italija. Uvrijeđeni Lotar povezaose 830. s Pipinom i preuzeo vlast, ali se već 831. situacija mijenja. Stari car,Pipin i Ludovik Njemački ponovno ograničavaju Lotarev "dio" na Italiju.Nove su svađe imale za posljedicu da se stari car pomirio s Lotarom (jošiste godine!) zato da bi pomogao svojemu nejakom sinu Karlu. Ali, već832. udružuju se sva tri odrasla sina protiv oca i skidaju ga s vlasti (833.).Uskoro je Pipinu i Ludoviku Njemačkom bilo dosta prijateljevanja sLotarom, koji je uporno nastojao da se nametne svojoj braći. Tako jeLotareva vlast opet ograničena na Italiju. Sve je to bilo popraćeno stalnimmeđusobnim optuživanjem i prebacivanjem vojnih kontingenatasuparnika s jednog na drugi kraj carstva. U takvoj situaciji na neki franačkipritisak na istočnim granicana prema bugarskim područjima ne može sepomišljati. O nekom pak naglom slabljenje Bugarske u to doba nemavijesti. Još 829. Bugari su prodrli lađama preko Drave do franačke državei tamo pljačkali, a tridesetih godina nastavili osvajanjima na štetu Bizanta.82

Preostaje još samo Hrvatska. Upravo u njoj dogodile su se važnepromjene. Od 827. nestaje stvarne bizantske nazočnosti u dalmatinskimgradovima. Kostantin Porfirogenet izričito javlja da su dalmatinski gradovipostali posve neovisni o Bizantu u vrijeme cara Mihajla II. (820.-829.).83 UDalmatinskoj Hrvatskoj, koja je diobom interesnih sfera između Bizanta i

81 KOS II, 104-105, br. 125.82 Doc. 334; KOS II, 91; usp. ŠIŠIĆ 1925., 324.83 Doc., 328.


Franačke pripala ovoj drugoj, spominje se vojvoda Borna, kojeg, uzsuglasnost cara Ludovika Pobožnog, nasljeđuje 821. njegov nećakVladislav. Godine 823. spominje se i Bornin ujak Ljudemišl.84 Po svemuse čini da je ta dinastija imala svoje središte u Lici, tj. pod neposrednimbližim nadzorom vrhovne franačke vlasti. Franačke stvarne vlasti nestajenakog bugarskog napada 827.85 i diobe goleme furlanske marke na četirigrofovije86 koje ne obuhvaćaju ni Dalmatinsku Hrvatsku ni Slavoniju. Utako posve osamostaljenoj Dalmatinskoj Hrvatskoj pojavljuje se tridesetihgodina nova dinastija, koja s prethodnom nema čak ni vremenskikontinuitet i koja svoje središte ima na domak Splita. Nažalost, kako suDalmatinska Hrvatska i Slavonija izvan stvarne franačke i bizantske vlasti,u franačkim (osim vijesti o Ratimiru) i u bizantskim vrelima nećemo naićini na kakvu vijest o vladarima u spomenutim hrvatskim krajevima. Nasreću, do nas je došla poznata tzv. Trpimirova darovnica87, u kojoj sespominje i njegov prethodnik Mislav, za kojega prema jednoj vijesti Ivana_akona88 znamo da je vladao još 839. Nema vijesti od kada do kada jeMislav vladao. Šišić predlaže: "o. 835-845."89 Do tih je godina Šišić došaotako što je za vladanje Trpimira, Mislavova nasljednika, predložio: "o. 845-864.",90 ali jedini vremenski podatak o Trpimiru nalazi se upravo uspomenutoj darovnici koja se obično datira 4.IH.852. Ta je isprava datiranaovako: Regnante in Italia piissimo Lothario Francorum rege per indictionem XVsub die III Nonis Martii. Godina 852. prihvaćena je zato što je to jedinagodina za vrijeme Trpimirova vladanja koja odgovara 15. indikciji. Ali, torješenje izaziva velike teškoće. Poznato je da je Lotar odmah poslije smrtisvojega oca još 840. otišao iz Italije i da se više nikad u nju nije vratio. Osimtoga, on je 15. lipnja 844. dao okruniti svojega sina Ludovika II. zatalijanskog kralja. Dakle, od 844. Lotar je franački car i tako se uvijek ibeziznimno naziva (imperator augustus). Više se nikada nije nazivaotalijanskim kraljem. Od toga vremena talijanskim se kraljem nazivao,dakako, njegov sin. Zar je doista moguće da Trpimir, jedan od najmoćnijihi najuglednijih vladara u ovom dijelu Europe, nije znao o toj promjeni? Ito Trpimir koji je, kao što je poznato, ugostio neko vrijeme slavnogabenediktinskog redovnika Gottschalka, koji se sklonio na njegov dvor

M Na i. mj.85 Doc., 332.86 Doc., 332; KOS Π, 85, br. 96.87 CD 1,3-8. U svojem radu (1993., 47-51) propustili smo istaknuti da je neke bitne elementenašega dokazivanja vrlo dobro uoao KUKULJEVIĆ još god. 1872., 207-216 npr. "Nemožese ni to pomisliti, da Hrvati u Dalmaciji za toli važne promiene i zgode, što se sbiše počamšiod g. 840. u Italiji, doznali nisu itd.". Usp. i ISTI 1875., 116. KUKULJEVIĆ je utolikopogriješio što je smatrao indikciju XV neprikosnovenom i zbog toga bio prisiljen da seopredijeli za god. 837., čime je sebi stvorio nepotrebne teškoće.88 Doc., 335.


846./848. Kako je pretpostavka, da je Trpimir živio punih 8 godina uneznanju da je talijanski kralj Ludovik II. a ne Lotar, posve neprihvatljiva,preostala bi samo teza da je Trpimirova isprava kasnija krivotvorina,sastavljena tako nemarno da je čak i datacija evidentno pogrješna. Ukratko,svi oni koji vjeruju u godinu 852. kao godinu sastavljanja analiziraneisprave plediraju zapravo za proglašenje Trpimirove isprave bezvrijednomkrivotvorinom. Ali, mnogi elementi te isprave ukazuju na to da je onasastavljena na osnovi pouzdanih podataka i da po svojem sadržaju(premda ne i diplomatički) ostaje iznimno značajnim dokumentomhrvatske prošlosti.

Kako je Mislav vladao u Hrvatskoj 839., a Ludovik II. bio, kao što jepoznato, proglašen italskim kraljem 15. lipnja 844., Trpimirovu ispravuvalja datirati između te dvije godine. Zbog toga godine Mislavova vladanjatreba sigurno pomaknuti unatrag, npr. "o. 833.-839." Iz toga bi slijediloda je nova dinastija Trpimirovića vjerojatno započela vladati u Hrvatskojpočetkom tridesetih godina IX. stoljeća, što znači da je nova dinastijaTrpimirovića došla na vlast u hrvatskoj državi približno u ono vrijemekada je nestalo bugarskih upravitelja (rectores) u Slavoniji. Kako o nekojakciji koja bi dolazila iz Franačke u to vrijeme ne može biti ni govora,proizlazi da je do rušenja bugarske vlasti u Slavoniji, uspostavljene 827.,došlo intervencijom iz Hrvatske. Takav slijed događaja odgovarao bi vrlodobro vijesti iz DAI po kojoj se dio Hrvata iz Dalmacije odselio i zavladao"Ilirikom i Panonijom".91

Ostaje da se u svjetlu ove interpretacije objasni navala grofa Ratbodana vojvodu Ratimira. U to je vrijeme Lotareva vlast bila ograničena naItaliju, ali on se nije nimalo pomirio s takvom sporednom ulogom u jošuvijek kako-tako cjelovitom carstvu, već je na sve moguće načine nastojaoproširiti svoju vlast. Ekspanzija Hrvatske u smjeru Slavonije vrlo je dobrodošla Lotaru - a možda ju je on čak i potaknuo jer je, kao što je poznato,Hrvatska priznavala formalni suverenitet Lotara kao italskog kralja, pa jeLotar mogao biti više nego zadovoljan da se slanjem hrvatskih četa uSlavoniju posredno jača i njegov položaj. Obratno, jačanje Lotareva utjecajana istočnim granicama istočne Franačke nije se moglo ni najmanje sviđatiLotarevu bratu Ludoviku Njemačkom, pa je Ratbodov napad na Ratimirabio posredno uperen protiv Lotara. Ali, onoga trenutka kada na čelu

89 ŠIŠIĆ 1925., 323.90 N. dj., 330.91 Vijest o odlasku dijela Hrvata u Ilirik i Panoniju nalazi se u 30. glavi DAI prije vijesti ohrvatskoj pobuni protiv Franaka. Neuvjerljiva je tvrdnja Grafenauera da se tom viješćuprekida pričanje. O tome vidi podrobnije MARGETIĆ 1977a., 13-15.


Slavonije nije bio Ratimir, interes Ludovika Njemačkog i Ratboda za tususjednu zemlju naglo opada.

Najvjerojatnije je nakon Ratimira u Slavoniji došlo do dolaska nove"garniture" koja je imala puno manje prisne odnose s DalmatinskomHrvatskom, što je moglo zadovoljiti istočnu Franačku koja ionako nijeimala ni pretenzije ni snage da uključi Slavoniju u svoje državno odručje,već se zadovoljavala time da Slavonija bude bar donekle u njezinojinteresnoj sferi.

3. Još dvije vijesti zaslužuju pozornost. Prema jednoj od njih "Bugarisu, pridruživši sebi Slavene (sociatis šibi Sdavis) i, kako se priča, od našihprizvani darovima, žestoko napali Ludovika, njemačkog kralja, ali su uzBožju pomoć svladani". Ova se vijest nalazi kod jednog njemačkog analistapod godinom 853.92 A Konstantin Porfirogenet na jednom mjestu piše daBugari i Hrvati nisu nikad međusobno ratovali "osim za Mihajla Borisakoji ih je vojno napao, ali, kako nije mogao ništa postići, sklopio je mir snjima, tako da je dao Hrvatima darove i primio darove od Hrvata".93 Pomišljenju Račkoga ta se vijest odnosi na ranije godine vladanja MihajlaBorisa, tj. između 854. i 864. On drži da je za Trpimira splitska metropolijaimala vlast do Dunava, dakle da je u to vrijeme moglo doći do rata izmeđuHrvatske i susjedne Bugarske. Nakon 864. takav je rat po njegovumišljenju manje vjerojatan, zbog Borisova krštenja S64.-865.94

Šišić95 prvu vijest tumači tako da Boris "zamamljen novcemKarlovim" (tj. Karla Ćelavog, brata Ludovika Njemačkog: L. M.), "započe853. rat pobunivši Panonske Hrvate". Drugu vijest Šišić datira "između854. i 860.". Kako se "između Save i Drave sterala Ludovikova (naimeLudovika Njemačkog: L. M.) Panonska Hrvatska", Hrvati su, po Šišićevumišljenju najvjerojatnije graničili s Bugarima "negdje Vrbasu dalje naistok". Ferjančić pak misli da je riječ o Trpimiru koji je "kao franački vazalratovao protiv Bugara i iz toga rata izišao kao pobednik".96

Druga se vijest obično datira nakon 853. jer je ta godina "rezervirana"za Borisov napad na Njemačku. Osnovno je pitanje dokle se nasjeverozapadu protezala bugarska vlast u vrijeme Borisa Mihajla. PoHauptmannovu97 mišljenju Srijem je pripadao Donjoj Panoniji. To su

92 Doc., 388.93 DAI, 31, 60-64.94 Doc., 360.95 ŠIŠIĆ 1925., 335.% FERJANČIĆ 1959., 44.97 Npr. HAUPTMANN 1915., 281. i d.; ISTI 1923., 331; ISTI 1924., 14 (prijevod u Zbornikukralja Tomislava, Zagreb, 1925., 180).


preuzeli Grafenauer98 i njegovi sljedbenici." Ali, dovoljno je pročitati imenacrkava koje su bile u doba Pribine i salzburškog nadbiskupa posvećene,tj. do 859., da se vidi da je F. Kos100 imao pravo kad je tvrdio da su granicePribinine države činile na jugu Drava, a na istoku "morebiti Dunava" i daje Šišić imao pravo kad je tvrdio da su u to vrijeme istočna Slavonija, Srijemi "današnja sjeverozapadna Srbija (tj. Vojvodina) bili bugarski"."" A totvrde i mnogi drugi. Osim toga, u ovome smo radu pokušali pokazati daSlavonija u to doba nije bila u sklopu istočnofranačkog carstva, već da jebila samostalna država s prijateljskim odnosima prema TrpimirovojHrvatskoj, i nakon Ratimirova nestanka 838. u kako-tako podnošljivimodnosima sa zapadnim susjedom. Uostalom, pouzdana Francorum regumhistoria navodi diobu kojom je Ludovik Njemački razdijelio svoju državu865. tako da je Karlman dobio "Noricum, id est Baioariam et marchas contraSclavos et Langobardos".w2 Ovdje je za nas važna samo marka protivSlavena, tj. istočna marka103 - a, dakako, i Donja Panonija oko Blatnog jezerakoju je isti kralj darovao Pribini još 847.ш Ludovik Njemački (840.-876.)nije nikada nijednim svojim aktom ni na jedan način raspolagaoSlavonijom, jer ona nije bila sastavnim dijelom njegove države. Da je bila,vjerojatno bi se to dalo bar neizravno naslutiti iz nekih vijesti. Kada sesinovi Ludovika Njemačkog, nakon njegove smrti 876., dijele, Karlmandobiva uz Bavarsku, Panoniju i Karantaniju, još i"regna Sclavorum,Behemensium et Marahensium".m U to su doba Česi i Moravci bili posvenezavisni, pa, čak ako se regnum Sclavorum odnosi na Slavoniju, onda seKarlmanova "vlast" nad njome mora usporediti s "vlašću" nad Češkom iMoravskom, tj. samo kao područjem interesne sfere posve nejasnogintenziteta.

Ukratko, u vrijeme o kojem raspravljamo, tj. poslije 853., Slavonija jebila samostalna država s uskim posebnim vezama s DalmatinskomHrvatskom i s određenim utjecajem istočne Franačke. Držimo da se vijestiz DAI da je bugarski vladar Mihajlo Boris navalio na samostalnu hrvatskudržavu u Slavoniji odnosi na isto vrijeme kad je on napao i Donju Panoniju,tj. 853. Napad na Hrvate krenuo je iz Srijema, a napad na Donju Panoniju,

* Npr. GRAFENAUER 1952.-1953., 187 i d.99 Npr. BABIĆ 1953., 184.100 KOS П, 132, br. 163.101 ŠIŠIĆ 1925., 335. Usp. i 343.102 KOS П, 153, br. 205.103 ŠIŠIĆ 1925., 355 tvrdi da je Ludovik Njemački dodijelio Karlmanu, uz ostalo, i"Panonsku Hrvatsku", ali o tome nema u vrelu ni riječi.104 KOS П, 112,138 (847. god.).105 KOS П, 180, br. 242.


u kojoj je vladao Pribina, vazal Ludovika Njemačkog, iz bugarskihpodručja sjeverno od Srijema a istočno od Dunava (u njegovu toku sjever-jug). Napad je bio usmjeren prema području s lijeve i desne strane(Slavonija i Donja Panonija), dakle prema području gdje su još 827. Bugariproveli vrlo uspješnu ofanzivu i čak ga priključili u svoju državu uvremenu od oko pet godina. Ne bi smjelo biti dvojbe da je LudovikNjemački pomogao, koliko je mogao, Pribini, a posve je moguće da je istoučinio i Trpimir u obrani slavonskih Hrvata.

4. Papa Ivan VIII. odaslao je 873. Montemero, dud Sclaviniae pismo, čijije odlomak sačuvan, u kojem stoji da "tamo" (illic) odasvuda dolazesvećenici koji nisu podvrgnuti nijednom biskupu (ascephali) i obavljujumnogobrojne crkvene dužnosti i time čine zločine protiv Boga.106 Taj seodlomak u literaturi povezuje s drugim, u kojem papa opominje vojvoduMutimira da se, koliko može (quantum potes), vrati panonskoj dijecezi kaošto je to bilo u doba njegovih preda. Tamo je, nastavlja papa, apostolskastolica postavila biskupa. Po Šišićevu107 mišljenju ovdje je riječ o srpskomknezu Mutimiru, vazalu bizantskom. Mutimiru je po Sišićevim riječimasigurno bilo teško provesti papin naputak u život, osobito zbog"geografskih poteškoća, o kojima jedva da su tada u Rimu imati (valjda:imali, L. M.) jasnijih pojmova".108 Takvo se pismo, nastavlja Šišić, ne bimoglo pisati "panonsko-hrvatskom knezu, podaniku njemačkome" jertamo ne bi dolazili "svećenici ascephali" i činili zločine a niti bi "imalo mjestaono nada sve značajno quantum potes". Kako je to pismo upućenosrpskom knezu, treba, po Šišićevu mišljenju, zaključiti da "prema tomenikad nije ni postojao panonsko-hrvatski knez Mutimir"109 pa stoga trebaodbaciti protivno Perojevićevo mišljenje.110 Naime, Perojević je 1922.ш

106 ŠIŠIĆ 1914a., 200.107 ŠIŠIĆ 1925., 398. Šišič pri tome pogrješno obavještava čitatelje da je pismo naslovljeno:Johannes VIII Montemero dud "u boljem rukopisu", a u drugom: Idem Montemero dudSdavoniae inter celera "dakle očito docnije stavit natpis". To nije tako. Riječ je o dva odlomkakoja su tek u drugom izdanju Jaffeovih Regesta spojena uvjerljivom tezom da je riječ o dvaodlomka istog pisma. Naslov "Johannes VIII. Montemero dud" ne postoji ni na jednome ododlomaka, već je to izdavačev natpis, skovan da bi na taj način povezao oba odlomka.Adresa je prvog odlomka (o svećenicima lutalicama): Montemero dud Johannes VII (!) adrugog (o pripadnosti panonskoj biskupiji): Idem Montemero dulds Clavanie (U) inter qetera,što je očita grješka pisara koju izdavači vrlo prihvatljivo ispravljaju u Idem Montemero dudSdavaniae inter fefera. Vidi MGH, Ep. VII, 1928., 282."* ŠIŠIĆ 1925., 398..109 Na i. mj.110 N. dj., 342.111 PEROJEVIĆ 1922., Prilog 1,14-16.


dokazivao da je riječ o dalmatinsko-hrvatskom knezu Mutimiru. Perojevićje kasnije ponovno pisao o istom pitanju, uz napomenu da je njegovomišljenje Šišić "odbacio, ali ja se opet ovdje povraćam s drugim doka-zima"."2 Ipak, da bi obranio svoje mišljenje, Perojević je bio prisiljen danaziv biskupa (pannoniensium) ispravi u nonensium, a takva manipulacijas vrelom dopuštena je samo kada je posve pouzdana i kada nema drugemogućnosti. Perojević, slično Šišiću, izjavljuje da neki knez Mutimir uPosavskoj Hrvatskoj "nije nikada postojao".

Neobično je što se Šišić u svojoj monumentalnoj Povijesti Hrvatanijednom riječju ne obazire na obrazloženo mišljenje Račkoga i Ritiga oMutimiru kao prethodniku hrvatsko-panonskog vojvode Braslava."3 Akoje držao da oni imaju krivo, mogao je bar ukratko spomenuti njihovogledište, slično kao što je učinio s Perojevićem. Šišić kaže: "Knez Mutimir,komu je upravio papa Ivan VIII u maju 863 pismo (...) bješe s r p s k i (spac.Sišić) kako je to jasno pokazao Novaković, Prvi odnosi slavenskeknjiževnosti, Beograd 1893,122-138."114 Ali, Novakovićevo mišljenje nijetako jasno neoborivo kao što proizlazi iz tih Šišićevih riječi. Manje je važnošto je Novaković115 sačuvao odlomak pisma Ivana VIII. datirano 872./873.,a drugi odlomak kojim se Mutimira poziva da se vrati panonskoj biskupiji876., iako je već u drugom izdanju Jaffeovih regesta (objelodanjenom 1885.i 1889.) došlo do spajanja tih dvaju odlomaka pod godinom 873. Međutim,Novaković je vrlo nepažljivo pročitao djela Račkoga pa piše: "Samo dr.Fr. Rački ni u knjizi Documenta ne napušta starijega svoga mišljenja, dato (tj. Mutimir: L. M.) nije srpski vladalac, nego od nekud iz severneHrvatske i Slavonije ma da te zemlje u taj mah nisu imale samostalnosti."116

Novaković griješi na upravo neshvatljiv način, jer je Rački 1859. mislio istokao i Novaković, a on taj rad Račkoga ("Viek itd.") poznaje i citira ga uistoj bilješki!117 Ali - bar ga je spomenuo! Šišić ne čini čak ni to, a ostali našipisci pridružuju se Šišiću. No, to nije sve. Iz nama nerazumljivih razlogaodlomci pisma Ivana VIII. vojvodi Mutimiru iz 873. ispušteni su čak i usvesku I. Diplomatičkog zbornika Kraljevine Hrvatske, Dalmacije iSlavonije, izdanom 1967., tako se jedan, doduše onaj važniji, može naćisamo u staroj zbirci Račkoga Documenta.118 Možda je želja izdavača bilada ne opterećuje izdanje hrvatskih vrela izvorima koji se na njih ne odnose.

112 PEROJEVIĆ 1939., 67.113 Tako već i u 1914a., 196: Mutimir je "srpski knez".114 ŠIŠIĆ 1925., 342."5 NOVAKOVIĆ 1893,137.116 N. dj., 122,1.117 Na i. mj.118 Doc., 367-368.

Pitanja iz najstarije povijesti zagrebačke biskupije i Slavonije

Ali, u tom slučaju nije jasno zašto je u to izdanje uključeno pismo papeIvana VIII. upućeno prema registru pape Ivana VIII. i prema DecretumIvonis XIV, c. 35 clero et ordini Salernitano."9 Rački je naglasio da je onoupućeno u Salerno i dodao da ga ipak objavljuje jer je moglo biti upućeno(potuit dirigi) i u Salonu. Naslov clero et episcopo Salonitano nalazi se samou Gracijanovu dekretu. Drugo pismo koje je Rački objavio također je samou Gracijanovu dekretu upućeno "Salonitano episcopo", i to je bio razlog daga se - objavi. Za pismo Ivana VIII. upućeno vojvodi Mutimiru Rački jeod 1877. bio uvjeren da se odnosi na panonskog vojvodu i to podrobnoobjašnjavao, pa ipak to pismo ne nalazimo u prvom svesku Diplomatičkogzbornika tiskanog 1967. Držimo da je to velika šteta za proučavanjehrvatske povijesti. Mislimo da bi bilo u redu da se to pismo objavilo iuvodno napomenulo da su Rački i Ritig mislili da se ono odnosi nahrvatskog vojvodu u Slavoniji, Perojević da je pledirao za dalmatinsko-hrvatskog vojvodu Mutimira, ali da izdavači prihvaćaju tezu Novakovićada je riječ o srpskom vladaru. Posve smo sigurni da od Šišića do danashrvatski autori nisu zlonamjerno prešućivali da je Mutimir, spomenut upismu Ivana VIII, slavonski vojvoda (zašto bi to prešućivali?), ali nevidimo razlog zašto je bilo potrebno izbaciti tu vijest čak i iz zbirke vrelahrvatske povijesti do konca XI. stoljeća.120

Rački je do svojega stajališta, iznesenog 1877., došao tek duljimbavljenjem hrvatskom poviješću. On je još 1859. držao Mutimira "srpskimvelikim, županom"121 ali, kada je 1877. prikupio sva raspoloživa vrela zastaru hrvatsku povijest, za adresata toga pisma Mutimira došao je douvjerenja da je vladar "Pannoniae inter Savum et Dravum", tj. da jeprethodnik (praedecessor) Braslava. Po mišljenju Račkoga područje izmeđuSave i Drave doticalo se kod donjeg toka Save s Bugarskom, pa se prioživljavanju sirmijske crkve moglo raditi jedino o tom području, to višešto je beogradska biskupija pripadala pod bugarsku crkvu.122

Na isto se pitanje vratio Rački i 1881.123 Po njegovu mišljenju Mutimirje u pismu pape Ivana VIII. "knez dolnje Panonije, nasljednik Ljudevita iRatimira, koji budući ovisan od franačkog dvora ustručavao se podpastipod panonsku dijecezu, proti kojoj se tolika vika digla bila u Njemačkoj"124

119 CD I, 9.120 O hrvatskom vojvodi u Slavoniji ne govori više ni BARADA 1943. Vidi i 1944., 2-4. Opapinom pismu hrvatskom vojvodi Mutimiru ne nalazimo spomena ni u knjizi BUTORAC-IVANDIJA 1973., 55, a ni u najznačajnijem radu o hrvatskoj povijesti nakon Šišića, naimeKLAIĆN. 1971.121 RAČKI 1857., 298.m Doc., 368.123 RAČKI 1881., 116.124 N. dj., 117.


i dodaje da je najvjerojatnije da je to područje sredinom IX. stoljećaizgubljeno za akvilejsku patrijaršiju i prepušteno "metropoliji spljetskoj",ali da nije sigurno da je ona tamo doista "obavljala jurisdikciju"123 jer jetamo postojala "kneževina pod vrhovnom vlašću franačkom".ш

To su uglavnom prihvatili Smičiklas,127 V.Klaić128 i, puno temeljitije,Ritig.129

Ritig drži Mutimira knezom Posavske Hrvatske i napominje da je,doduše, u staro doba kršćanstva područje između Drave i Save potpadalopod srijemsku metropoliju, ali da je već 530., za vlasti Ostrogota, Sisačkabiskupija pripala salonitanskoj crkvi "i tamo ostala i za prvo doba hrvatskepovijesti". Kako je "Posavska Hrvatska kroz čitavi IX vijek ostala uvazalskome snošaju prema franačkoj državi", razumljivo je da je nestaloi crkvene povezanosti s Dalmatinskom Hrvatskom, pa, po njegovumišljenju, pismo pape Ivana VIII. nije drugo nego poziv Mutimiru daPanonska Hrvatska prizna crkvenu vlast Panonske nadbiskupije.

Ako su po Šišićevu130 mišljenju sredinom IX. stoljeća Bugari vladaliSrijemom i ravnom Slavonijom (očito, istočno od Požeške kotline), kakoje papa mogao pisati srpskom vladaru Mutimiru da dopusti crkvenu vezusrpske države s Panonskom nadbiskupijom? Upravo to je temelj tezeRačkoga (1877.-1881.) i Ritiga: kako se ne može raditi o srpskom Mutimiru- a dakako ni o hrvatskom Mutimiru - riječ je o Mutimiru, slavonskomvojvodi. Šišić je uvidio da je zbog političko-zemljopisnih razloga teškozamislivo da bi papa pozvao srpskog vladara Mutimira da se podvrgnepanonskoj nadbiskupiji, ali je pokušao, kao što smo već naveli, obranitisvoju tezu opaskom da je riječ o "geografskim teškoćama, o kojima jedvada su tada u Rimu imali jasnijih pojmova".137 Obrana je vrlo slaba, jer jemalo vjerojatno da bi se pape upuštali u vrlo složene crkvenopolitičkeodnose s Hrvatskom, istočnom Franačkom, Moravskom, Pribinom,Bugarskom i Bizantom u vrijeme Metodova djelovanja, da nisu bili i tekako dobro obaviješteni o političkim odnosima u jugoistočnoj Europi, kojisu za papinstvo osobito u vrijeme Bazilija I. bili od prvorazrednogznačenja.

125 Na i. mj.126 Na i. mj.127 SMIČIKLAS 1,197.128 KLAIĆ, V. 1899., 66.129 RITIG 1910., 53-55.130 ŠIŠIĆ 1925., 355,343.131 N. dj., 398.

Pitanja iz najstarije povijesti zagrebačke biskupije i Slavonije 2X5

Uostalom, teza Račkoga i Ritiga dobro se uklapa u tadašnjucrkvenopolitičku situaciju u ovome dijelu Europe.

Naime, papa Ivan VIII. je upravo 873. "otvorio karte" i u odnosu naistočnu Franačku izrijekom naglasio da Panonska nadbiskupija potpadapod izravnu papinsku vlast, a ne pod salzburškog nadbiskupa. On pišeLudoviku Njemačkom: "znaj, vrlo slavni kralju, da je panonska dijecezapodvrgnuta (subiecta) apostolskoj stolici jer je po cjelokupnom Iliriku odstarine (antiquitus) apostolska stolica obavljala posvećenja, postavljenja iizdavala naredbe kao što to dokazuje oveći broj registara, saborskizapisnici i mnogi spomenici tamošdnjih crkava."132 U cjelokupni Ilirikračunala se, dakako, i Panonija. Nadalje, upravo 873.133 papa traži od

132 KOS II, 163, br. 217 (prije 14.V.873.).133 KOS II, 179, br. 229. Vidljivo je nastojanje pape da između istočnoga i zapadnog carstvastvori neku tampon-zonu kojoj bi rimska crkva bila na čelu. Taj cilj uočljiv je i u energičnomnaputku pape Ivana VIII. svojem legatu ankonitanskom biskupu, u kojem vrlo čvrstozastupa stajalište da je "cijeli Ilirik", dakle i Panonija, oduvijek bio izravno pod papinomcrkvenom vlašću (KOS II, 162, 217 - prije 14.IV.873.). Nekih 7 godina kasnije, papa se uvrijeme jačanja Svetoplukove Moravske ponovno ponadao da bi mogao ostvariti sx:ojeciljeve. On piše Svetopluku (KOS П, 185, br. 260, 888.; KOS П, 198. br. 262, 881.) i braniMetodovu pravovjernost te se trudi da mu omogući rad u granicama mogućnosti. Čak jeu to vrijeme izgledalo kao da se papine ideje počinju ostvarivati. Riječ je o značajnomrazdoblju hrvatske povijesti u doba vojvode Branimira, kada je međunarodna situacija bilaza Hrvatsku vrlo povoljna. Naime, car Bazilije I. došao je na prijestolje 867., nakon što jeveć dulje, za njegova prethodnika Mihajla Ш. (840.-867.), Bizant počeo ponovno ekonomskii vojno jačati. Bazilije I. ubrzao je taj trend vrlo mudrom, vještom i lukavom politikom. PapaIvan УШ. bio je upravo prisiljen osloniti se na vrlo neprivlačan, ali jedini mogući stvarnisvjetovni oslonac - Bizant. Papa je polagao crkvenopravne pretenzije i prema Bugarskoj, ito s razmjerno pravno dobro utemeljenim argumentima. Kako su i papa i Bizant - svaki izposve različitih i čak oprečnih razloga - bili u neku ruku upućeni jedan na drugoga,kompromis je postignut na način koji je za Hrvatsku bio vrlo povoljan. Bazilije I. prihvatioje papinu crkvenu i svjetovnu vlast nad Hrvatskom, a crkvenu nad BizantskomDalmacijom, ali je, s druge strane, vrlo vješto odbacio sve papine zahtjeve u odnosu nanjegovu crkvenu vlast nad Bugarskom. Iz pregovora koji su nastali nakon takve globalnepolitičke situacije između pape i Branimira vidi se da je papa očekivao od Branimira danad Hrvatskom prizna papinu svjetovnu vlast, tj. vazalni odnos prema papi. U papinimse pismima neprestano ponavljaju izrazi servitium, fidelis, fidelitas i čak zahtijeva da predpapinim legatom "čitav Vaš narod obeća vjernost (fidelitas promittat)". O tome su vodenidugotrajni pregovori od kojih je sačuvano više pisama pape Ivana VIII. Značajna je razlikau intonaciji pisma upućenih vojvodi Branimiru, hrvatskom narodu, dalmatinskimbiskupima i izabranom, ali još ne i konsekriranom ninskom biskupu Teodoziju. VidiMARGETIĆ 1990., 17-37. Značajno je nadalje da je pismo, upućeno dalmatinskom kleru i


Pitanja iz najstarije povijesti zagrebačke biskupije i Slavonije 2*7

Karlmana da u Panonskoj dijecezi omogući Metodu, postavljenom odpape, biskupskih zadaća.

Papa je, doduše, sigurno dobro znao da je "u starini" Slavonijapotpadala pod salonitanskog metropolita, ali je 873. Bizantska Dalmacijaorganizirana kao tema, dakle pod punom bizantskom vlašću.134 Istina jeda salonitansko-splitski metropolit nije bio podložan carigradskompatrijarhu, ali je već sama činjenica bizantske državne vlasti nadBizantskom Dalmacijom uvelike otežavala punu papinsku crkvenu vlastnad splitskim nadbiskupom, a pogotovu otkako je Bazilije I. energičnokrenuo na uspostavu što jače bizantske nazočnosti na zapadu. Ako je papaželio imati samostalnu vlast nad Slavonijom, onda je sigurno nije mogaoostvariti preko splitskog nadbiskupa. Naprotiv, Panonska je nadbiskupijabila kao stvorena da se preko nje ostvari papin dominantni položaj uSlavoniji - nekoj vrsti tampon države. I konačno, kako Slavonija nije imalasvojega biskupa, pripajajući Slavoniju Panonskoj dijecezi, papa je učiniosamo "korekciju granica" između dviju metropolija, Splitske i Panonske.Slavonija je bila u odnosu određene državne ovisnosti o Hrvatskoj (slabiji

narodu, upućeno tek tri dana nakon pisama upućenih hrvatskom svećenstvu i narodu,Branimiru i Teodoziju. Sva ta pisma upućena su nakon papina pregovora s bizantskimposlanicima. Oni su došli u Rim na pregovore 1. VI. 879., nakon sedam dana upućena suupravo spomenuta tri pisma (7. VI. 879.), a tek 10.VI. dolazi do pisma u Dalmaciju. Dok jeu pismu hrvatskom svećenstvu i narodu osnovna nit u tome što se papa raduje željiadresata da se vrate svetoj rimskoj crkvi i prima ih raširenih ruku, dotle u pismu upućenomdalmatinskom svećenstvu i narodu papa svečano poziva adresate da se vrate pod njegovu(crkvenu) vlast, jer će ih inače izopćiti. Iz toga slijedi da papa nije uspio da mu Bizantprizna i crkvenu i svjetovnu vlast nad Dalmacijom, već se morao zadovoljiti samocrkvenom vlašću. Ali, za dugoročnu politiku papinstva to je bio korak u pravom smjeru,pa se trebalo oboružati strpljenjem. I doista, trebalo je proći još oko dvjesto godina da bi,u drugim prilikama, papa priznao Petru Krešimiru IV. i Zvonimiru pravo na vlast nadujedinjenim kraljevstvom Hrvatske i Dalmacije (regnum Croatiae et Dalmatiae) s time da jeto kraljevstvo u vazalnom odnosu prema papi - stoje u tadašnjim prilikama značilo u bitipunu državnu samostalnost. U doba Branimira još nije, doduše, došlo vrijeme za sjedinjenjeDalmacije s Hrvatskom, ali je Branimir mogao biti i te kako zadovoljan što je u doba velikeekspanzije Bizanta - u doba snažnog Bazilija I. - uspio sačuvati i čak ojačati samostalnostHrvatske. Ali, ovdje nas zanima povezanost papinog djelovanja u odnosu na Moravsku iMetoda s jedne, i Dalmaciju, s druge strane. Činilo se da je doista na pomolu tampon-zonakoja ne bi ovisila o istočnom i Zapadnom carstvu, u kojoj bi papin autoritet bio odlučujući.Ali svjetovna vlast pape bila je pritom previše krhka osnova za takve dalekosežne planove.Tragičan kraj života Ivana VIII., ubijenoga 15. ΧΠ. 882., i brze smjene na papinskoj stolici - 8puta u 18 godina (882.-900.) - samo su potvrdile teškoće kroz koje je tada papinstvo prolazilo.m Podrobnosti u MARGETIĆ 1983., 264-265.

partner u "konfederaciji") i isto tako ne baš jasno definiranom odnosucrkvene ovisnosti o Splitskoj metropoliji i hrvatskom biskupu. Zbog togase papa nije mogao nadati baš punom uspjehu svoje inicijative i zato jenaglasio da očekuje od Mutimira da pomogne priključenju svoje zemljePanonskoj dijecezi, ali u granicama mogućnosti: quantum potesl

5. Tako smo došli do Braslava o kojem već ima više vijesti. Po svemusudeći, on nije bio istočnofranački vazal u odnosu na područje Slavonije.Prva i najvažnija vijest o Braslavu odnosi se na 884.135 kada su pred caraKarla III. došli moravski vojvoda Svetopluk, koji je prisegnuo na vjernost(contestatus Uli fidelitatem) i postao carev vazal ("homo"), i vojvoda Braslavza kojeg se kaže: "veniente Brazlawoni duce, qui in id tempus regnum interDravum et Savum flumine tenuit, suaeque miliciae subditus adiungitur", tj.došao je vojvoda Braslav koji je držao vlast (regnum) medu rijekamaDravom i Savom i koji je bio pridodan i podložan carskom dvoru. Dakle,snažni moravski vladar Svetopluk naziva se vojvoda (dux) isto kao iBraslav. Ali, dok se za Svetopluka izrijekom kaže da je postao carev vazali položio prisegu, dotle se za Braslava kaže samo da je "pridodan ipodložan carevom dvoru". Očito je Braslav prema tome opisu ostao upuno labavijem odnosu podložnosti od Svetopluka. Osim toga, zapodručje na kojem se stere carska vlast kaže se "regnum" - a isto tako sekarakterizira i područje Braslavove vlasti. Ukratko, izgleda da je Braslavsamo priznao carevu vlast i kao nagradu postao članom carske svite, aSvetopluk je postao pravi vazal, vezan vazalnom prisegom.136 Godine 892.kralj Arnulf, ljutit na vojvodu Svetopluka ide u Štajersku i tamo se savjetuje(collocjuium habuit) s vojvodom Braslavom o napadu na Svetopluka. Istegodine poslanici kralja Arnulfa idu Bugarima137, ali zbog opasnosti kojesu prijetile od Svetopluka oni idu Bugarima preko Braslavova područja(de regno Braslavonis) vodenim putem, tj. preko Kupe i Save. Godine 896.138

car Arnulf daje u feud (commendamt) Donju Panoniju s Blatogradomsvojemu vojvodi (dud sud) Braslavu. Konačno, iste je godine139 Braslav(Prinozlawus) uhvatio neke bavarske uglednike koji su se podigli protivcara i time dokazao da je caru pouzdan (qui et ipse imperatori fidus probatur).Iz navedenih vijesti proizlazi, s velikim stupnjem vjerojatnosti, da jeBraslav bio samostalan vladar na području između (Kupe) i Save i Drave,koji je bio saveznikom vladara Istočne Njemačke, s time da se nije držao

135 Doc. 379; KOS II, 205, br. 268.136 Doc. 380; KOS II, 229, br., 301.137 Doc. 380; KOS II, 231, br. 304.138 Doc. 381; KOS II, 235, br. 313.139 Doc. 381; KOS II, 240, br. 322.


njegovim vazalom, već ga je priznavao samo kao formalno nadređenog.Istočnonjemački car nagradio ga je za njegovo držanje time što mu je daou feud Donju Panoniju pa je od 896. Braslav carev vazal, ali samo u odnosuna Donju Panoniju. U prilog takvom shvaćanju Braslavova položaja govorii okolnost da se njegov teritorij naziva - isto kao i carev! - regnum premdata činjenica sama za sebe ne bi inače imala odlučujuće značenje jer naziv"regnum" još sam za sebe nije dokaz samostalnosti.

5. Slavonija nakon dolaska Mađara

1. Spomenuli smo da Mađari nisu mogli pomišljati na osvajanjeSlavonije sve dok nisu prethodno osvojili Donju Panoniju, tj. bar do 908.godine. S druge strane, postoje vrlo pouzdane vijesti da je područje antičkeSisačke biskupije, tj. uglavnom područje Slavonije, još 928. bilocrkvenopravno povezano s ostalim hrvatskim krajevima u okviruSalonitanske (Splitske) nadbiskupije. U aktima Drugoga crkvenog sabora,održanog u Split 928., određuje se, medu ostalim, da svaka biskupija trebaimati ono sjedište i granice koje su utvrdili sveti oči. Nabrajaju se Zadarska,Rapska, Krčka, Osorska, Stonska, Dubrovačka i Kotorska, pa se na toutvrđuje da "ninska crkva u starini nije imala biskupa, negoarciprezbitera" i donosi zaključak:

"U skladu je sa zakonom da se taj (tj. ninski) biskup (postavi) u jednojod biskupija među onim biskupijama za koje svi znaju da su u ranijevrijeme imale biskupa, to više što su sve dobro napučene i uz Božju pomoćimaju mnogo svećenika i pastve: bilo u skradinskoj bilo u sisačkoj bilo paku duvanjskoj".140 Dodaje se:

"Ako mu se pak sviđa da na sebe preuzme golemi teret biskupovanjai ako se ne želi zadovoljiti jednom biskupijom, neka primi teret tih trijuna propast svoju i njih (tj. biskupija: L. M.)." Papa je taj zaključak izmijeniotoliko što je Grgura postavio za biskupa Skradinske biskupije.141 Uostalom,još 85S.-867. piše papa Nikola I. ninskom kleru i pastvi da se "biskupija,tj. katolička zajednica ne može osnovati bez suglasnosti Apostolskestolice".142

Riječi "što su sve dobro napučene i uz Božju pomoć imaju mnogosvećenika i pastve" odnose se, dakako, ne samo na Skradinsku iDuvanjsku, nego i na Sisačku biskupiju. One dokazuju da još 928.slavonsko područje nije bilo izvrgnuto upadima "mađarskih hordi"(Šišić).143

140KLAIĆN.1967a.,102141 N. dj., 105-106.142 CD I, 8, br, 4 (Doc., 185, br. 144).


2. Ali, što je bilo nakon 928.?Prema Šišićevu mišljenju, nakon vijesti o Sisačkoj biskupiji iz 928., o

Slavoniji u vrelima vlada muk sve do Ladislavova upada u hrvatskekrajeve 109L, nakon kojeg je oko 1094. došlo, prema tzv. Felicijanovojispravi, do osnivanja Zagrebačke biskupije. U skladu s time Šišić za tuispravu kaže da je " n a j s t a r i j e s v j e d o č a n s t v o š t o ga i m a -mo ne s a m o o b i s k u p i j i z a g r e b a č k o j , n e g o i o zem-l j i i zm eđ u G v o z d a i D r a v e i l i o sr ed n jo ν j e k o vn o jS l a v o n i j i uopće".1 4 4 (spac. Šišić) Razumljivo je da su se autori dalina posao da taj golemi vremenski razmak bar nekako popune.

Najzapaženija je, svakako, Baradina teza.145 On se prije svega pozivana vijest Andrije Dandola iz 1027., po kojoj je ugarski kralj "Andrija" stalnouznemiravao "Dalmatince" i čak neke prisilio na predaju. Po riječimaBarade je "smisao ove vijesti (...) jasan".146 Riječ je o sv. Stjepanu koji jenapao "Krešimirovu Hrvatsku" i "otkinuo od Krešimirove Hrvatske nekepredjele Dravi na jug, a Madžarskoj nije ih pripojio" i za Svetoslavoviće,pobočnu lozu Trpimirovića, stvorio "novu s a m o s t a l n u h r v a t -s k u o b l a s t z v a n u b a n a t i l i d u k a t s l a v o n s k i " (spac.Barada). Toj vijesti dodaje Barada147 još i "vijest Ivana arcidakonagoričkoga" (danas poznatu kao Odlomak") u kojoj je "glavna misao faktda Sv. Stjepan daje Slavoniju 'regi Croatiae' negdje tridesetih godina XIstoljeća". Konačno, ističe Barada, Bečka ilustrirana kronika javlja da jeZvonimir "kralj Dalmacije" uz pomoć ugarskog kralja Salamona i vojvodeGeze uspio oko 1064. do 1067. povratiti "marchia Dalmacia" koju su držaliKarantanci. Po riječima Barade ovdje se pod Dalmacijom misli naHrvatsku, i to onu Hrvatsku između Drave i Gvozda u kojoj su vladaliSvetoslavovići.148

Podrobnija raščlamba spomenutih vrela nije povoljna za Baradinutezu, i, što je za nas ovdje još važnije, za prihvaćanje nekih vijesti oSlavoniji prije 1091.

Vijest Andrije Dandola o kralju Andriji koji stalno uznemiravaDalmatince i čak neke sili na predaju posve je neprihvatljiva. Već ju jeLucije149 odbacio, a Lenel s pravom proglasio izmišljenom (erfunden).™

43 ŠIŠIĆ 1925., 405, bilj. 12.44 ŠIŠIĆ 1925., 615.45 BARADA 1932., 157-199.

146 N. dj.., 165.N. dj.., 167.

48 N. dj., 169-170. Vidi i 1943., 52-56.LUCIJE 1666., 78-80.

50 LENEL 1897., 19.


Osim toga, Baradina interpretacija te vijesti je takva da od nje ne ostajeništa. Po njegovu mišljenju nije riječ o kralju Andriji, niti o dalmatinskimgradovima. Ipak, kadgod Dandolo piše o Dalmaciji i Dalmatincima u XI.stoljeću, uvijek, bez iznimke, misli na Bizantsku Dalmaciju,151 pa i uanaliziranoj vijesti bez ikakve dvojbe želi reći da su neki dalmatinskigradovi bili prisiljeni na predaju, a neki nisu. Dandola je, naime, zanimaloupravo pitanje dalmatinskih gradova i pravnog temelja vlasti nad njima,pa je zbog toga i izmislio nemoguću vijest o ugarskom kralju Andriji (!)koji je tridesetih godina XI. stoljeća (!) neke dalmatinske gradove (!) prisilioda priznaju njegovu vlast.

Što se pak tiče Odlomka", o njegovoj je vrijednosti sve rekao većdavne 1874. V. Klaić koji je dokazao da je on "s a s t a ν Ij e n po n e k o mb e z v j e s n o m k o m p i l a t o r u (...) t e (...)n e d on o s i n i j e d n ev j e r o d o s t o j n e v i e s t i z a h r v a t s k u p o v i e s t " (spac. N .Klaić ).152 N. Klaić je, doduše, u svojim radovima sve do 1982.153

pokušavala spasiti tezu M. Šufflaja o vjerodostojnosti tog vrela tvrdnjomda "se čini da se može prihvatiti mišljenje da je autor Fragmenta ipak IvanGorički" - jer bi rime "Odlomak" zbog starine teksta dobio na uvjerljivosti,ali je 1985.'54 korjenito promijenila mišljenje i dokazivala da Odlomak"nije drugo nego sastavak njegova izdavača u XVIII. stoljeću - BaltazaraKrčelića!

Konačno, vijest Bečke ilustrirane kronike o Zvonimiru sadrži tolikonelogičnosti i nevjerojatnosti da je prava šteta stoje N. Klaić ulagala tolikotruda tijekom svojega dugogodišnjeg rada da bi je nekako uskladila sostalim vrelima. Kako je to pitanje pobudilo u literaturi dosta zanimanja,vrijedi se na nj nešto podrobnije osvrnuti.

Vijest o pomoći ugarskih vladara Zvonimiru poslužila jeHauptmannu'55 kao jedan od dokaza za njegovu tezu da je Hrvatskaizgubila područje od Brseča do Rijeke (tzv. Meraniju) u ratu što ga je 1063.poveo njemački kralj Henrik IV. protiv Ugarske. U tom ratu istaknutuulogu imao je, sve po Hauptmannovu mišljenju, istarski i kranjskimarkgrof Ulrik (II.) iz velikaške kuće Weimar-Orlamunde. On je taj ratiskoristio za proširenje svoje vlasti na "Meraniju". Naime, Bečka ilustriranakronika javlja da su "Karantanci", protivnici kralja Dalmacije Zvonimira(rex Zolomerus Dalmacie), oduzeli Zvonimiru "dalmatinsku marku", ali sumu priskočili u pomoć ugarski kralj Salomon i vojvoda Geza (Zvonimirov

151 Podrobnosti u MARGETIĆ 1980., 122-123.152 KLAIĆ, V. 1874., 22.153 KLAIĆ, N. 1982, 521.154 KLAIĆ, N. 1985., 1-46.155 HAUPTMANN 1929., 380-387.

Pitanja iz najstarije povijesti zagrebačke biskupije i Slavonije 2 У 1

šurjak) koji su vojno uspješno intervenirali i vratili se u cijelosti Zvonimiru.Hauptmann tu vijest ovako interpretira: treba odbaciti da je Zvonimir uto vrijeme već bio kralj a i to da je vladao Dalmacijom; pod"Karantancima" se zapravo skriva Ulrik II.; marchia Dalmaciae, tj. poHauptmannovu mišljenju sjeverni hrvatski primorski krajevi, nije ucijelosti vraćena Zvonimiru, jer je "Meranija" ipak ostala u vlasti Ulrika injegovih nasljednika. Dakle, Hauptmann interpretira vijest tako da od njezapravo ne ostaje ništa.156

N. Klaić je u početku svojih analiza157 pristala u cijelosti uzHauptmannove teze. Ali, već u idućem radu prihvatila je Homanovomišljenje da je do ugarske pomoći došlo poslije 1070., a ne 1064.-1068.158

U daljnjoj izgradnji svojeg shvaćanja N. Klaić ш je tu vijest povezalas Baradinom tezom po kojoj je ugarski kralj navalio 1027. na Hrvatsku itom prigodom osnovao na području srednjovjekovne Slavonije slavonskibanat odnosno dukat, u kojem je kasnije kao ban vladao Zvonimir. Ulrikje u povodu rata iz 1063. stekao "Meraniju" i hrvatske primorske krajeveistočno od nje i ujedno osvojio dio Bizantske Dalmacije, tj. otoke Krk, Osor(tj. Cres i Lošinj) i Rab. U to vrijeme Zvonimir "vlada u Slavoniji". Njemu,kao svom rođaku pomažu ugarski vladari "da vrati pod svoju vlast barjedan dio teritorija, koji je bio izgubljen 1063. godine". Ujedno je Zvonimirzadobio vlast nad Krkom, Osorom i Rabom - sve to, dakako, "poslije 1070.god."160 Tom su prigodom, misli N,. Klaić, ugarski vladari nametnuliKrešimiru Zvonimira kao bana, tj. kao suvladara Krešimiru. Dakako, priovakvoj se interpretaciji pojavljuju dvojbe koje je dobro osjetila i sama N.Klaić. Najvažnija je ova: ako Zvonimir "vlada u Slavoniji", kako su muugarski vladari "vratili" izgubljenu dalmatinsku marku? Nije li on ipakmorao imate neke ovlasti i u Hrvatskoj, tj. južno od Gvozda, osobito uprimorskim područjima? Zbog toga N. Klaić napominje da nije jasan"kraljev odnos prema županima ili uopće prema planinskoj Hrvatskoj" pakako je "to područje odakle dolazi Zvonimir, koji tada vlada u Slavoniji,pitanje podjele njihove (tj. Krešimira i Zvonimira: L. M.) vlasti u sjevernimi sjeverozapadnim krajevima Hrvatske još nije potpuno raščišćeno".161

Dakle, po mišljenju N. Klaić Zvonimir "dolazi" iz Like, Gacke i Krbavete Hrvatskog primorja - ali, on je do 1063. "boravio (...) na arpadovskom

156 Podrobnosti vidi u MARGETIĆ 1990,39-62.137KLAIĆ, N. 1965.-1966., 129. Ovaj je rad nedvojbeno pisan prije rada navedenog u idućojbilješki.158 KLAIĆ, N. 1965., 12.159 KLAIĆ, N. 1971.,.160 N. dj., 378-380.161 N. dj„ 358.


dvoru".162 "Dolazi" li, dakle, Zvonimir iz Ugarske ili iz svojeg banata-dukata Slavonije, ili iz planinske Hrvatske? Osim toga, ne može se zaobićiokolnost da se vijest o pomoći Zvonimiru, dalmatinskom kralju, nalazi uvrelu prije provale Pečenega, tj. prije 1068. Doduše, N. Klaić to tumači:"kompilator se mogao i zabuniti u datiranju".'63

Vjerojatno je N. Klaić puno razmišljala o tim i drugimneusklađenostima njezina shvaćanja iznesenog u ranijim njezinimradovima, ali smo tako reći sigurni da joj je najviše smetalo to što vrelogovori o kralju Dalmacije kojem pomažu njegovi ugarski rođaci. Držimoda je upravo zbog toga počela demontirati svoju zgradu sastavljenu odHauptmannovih, Baradinih i vlastitih interpretacija. Tako je 1981.164

"pomaknula" Zvonimira malo bliže Bizantskoj Dalmaciji i zabacilaBaradinu tezu po kojoj bi Zvonimir bio ban u Slavoniji. To je sada (1981.)"najslabija strana Baradine hipoteze" koja poistovjećuje "bana t svojvodinom Slavonijom". Kako još od 1070. postoje u Krševanskomkartularu podaci o banu Zvonimiru, i to u dataciji, to znači da je od tegodine Zvonimir Krešimirov suvladar, kao što je to još 1932. predložioBarada, ali dakako kao "hrvatski, a ne slavonski ban" (masnim slovimaN. Klaić). Zvonimir je "najprije ban" u Hrvatskoj, a onda mu ugarskirođaci poslije 1070. pomažu da dođe do jednog dijela dalmatinskemarke.165

U radu koji je autorica predala uredništvu Jadranskog zbornika24. IV. 1985.166 ona je krenula korak dalje. U tom radu datira pomoćugarskih vladara u vremenskom razmaku 1064. i Io68.

U to je vrijeme bio sigurno već napisan i danak, objavljen 1986.,167 kojizaokružuje tu novu koncepciju N. Klaić. Ako smo dobro razumjeli,autorica tvrdi da je Zvonimir postao i kralj i ban oko 1064. do 1067.168 Ipak,autorica kaže da je Zvonimir "dolazio iz budimskog dvora". "Car"odnosno "car-dječak"169 Henrik IV., uporabio je, po mišljenju N. Klaić,

162 N. dj., 384.163 N. dj., 379.

'"KLAIĆ, N. 1., 290. Ovamo treba pribrojiti i posthumni rad 1990., 116, jer je on pisan prije1985. (O tome vidi recenziju MARGETIĆ 1991., 273-274).165 N. dj., 297ш KLAIĆ N. 1982.-1985-, 527-537.167 KLAIĆ N. 1986., 147.202.168 N. dj., 160.169 KLAIĆ, N. u svim svojim radovima stalno titulira Henrika IV. "carem" ili "caremdječakom", što je u biti benigna grješka. Henrik IV. postao je njemačkim kraljem 5.Χ.1056.a carem tek 31.ΧΙΙ.1084. Ovakve grješke sedogadaju svima, pa to ne treba zamjeriti jer jeglavno da se zna na koga se misli.

Pitanja iz najstarije povijesti zagrebačke biskupije i Slavonije

Zvonimira da bi preko njegovih (Zvonimirovih) vladarskih prava naHrvatsku opravdao svoj prodor na Jadran. Ali, ako je to tako, kako to da"dalmatinsku marku" "osvaja" Ulrik, a ne Zvonimir?

Po novoj koncepciji N. Klaić Krešimir umire već 1072., pa ga naprijestolju nasljeduje Zvonimir. A kako je Zvonimir u "carevu" taboru, onje ujedno protivnik pape. Zbog toga papa šalje na svojega neprijatelja,Zvonimira, normanskog grofa Amika koji hvata Zvonimira u studenom1075. i predaje papi. Zvonimir je "proveo u sužanjstvu godinu i pol", aonda dolazi do nagodbe pa u listopadu 1076.170 papin legat kruniZvonimira za hrvatsko-dalmatinskog kralja.

N. Klaić ne taji da je do ovih posve novih rezultata došla velikimdijelom i na osnovi analiza što ih je Praga proveo još 1931. Utjecaju njegovarada treba pripisati i potpuno izmijenjenu ulogu koju N. Klaić pripisujepapi.

Pa ipak, rezultat je ostao nezadovoljavajući. Najvažnije je to što seZvonimira u vrelu naziva dalmatinskim kraljem prije intervencije ugarskihvladara, dakle prije 1064.-1067. To je N. Klaić pokušala objasniti time štoje vrelo nastalo "nakon krunidbe u Solinu 1075. godine, nakon koje jeZvonimir doista nosio naslov kralja".171Ali, obrazloženje nijezadovoljavajuće. Problem je u prvom redu u općoj koncepciji i porucivrela. Vrelo jasno kaže: Zvonimir je bio kralj Dalmacije; njemu su"Karantanci" oteli Dalmaciju; ugarski vladari priskočili su mu u pomoć ivratili mu njegovu kraljevinu, "cijelu Dalmaciju". Tvrdnja da Zvonimirprije 1064.-1067. nije bio kralj ruši temeljnu poruku teksta, tj. povratakcjelokupnog dalmatinskog kraljevstva zakonitom kralju Zvonimiru, i toupravo ugarskom pomoći. Interpretacija vijesti Bečke ilustrirane kronikepo kojoj Zvonimir'prije 1064.-1067. ne bi bio dalmatinski kralj i po kojojbi ugarski vladari vratili Zvonimiru područje sjevernohrvatskog primorjaod današnje Rijeke jedva je nešto bolja od Hauptmannove, jer od izvornevijesti nije ostalo tako reći ništa.172

I još nešto. Jedan je od kamena temeljaca shvaćanja N. Klaić da jeUlrikova Dalmatinska krajina bila doduše "vrlo kratkotrajna vijeka"173 (svega7 godina!), ali da je imala "vrlo važnu ulogu za politički i kulturni život Hrvatau XI. st." (očuvanje glagoljice itd.).174 Međutim, u svjetlu novog stajališta N.Klaić, vrijeme trajanja Ulrikove Dalmatinske krajine nije "samo" 7 godina već

170 N. dj., 193 i d.171 KLAIĆ, N. 1., 297.172 Politička pozadina vijesti iz Bečke ilustrirane kronike čini razumljivim njezinuneuvjerljivost. O tome podrobnije u MARGETIĆ 1987., 85 i d.173 KLAIĆ, N. 1965.-1966., 138.174 Na i. mj.


mnogo manje, tj. od 1064. do 1067., tj. -2-3 godine. Ali to je čak manji prigovor.Naime, nema nijednoga uvjerljivog dokaza da je Ulrik ikada prešao Učku, ajoš manje da je osvojio Krk i Osor. Tako se teorija o Ulrikovoj "dalmatinskojmarci" srušila sama od sebe. Ta marka, navodno važna za daljni kulturni životHrvatske, trajala bi svega oko 2 godine, a o njoj nema nikakvih iole pouzdanihvijesti. Koliko je čitava teorija o Ulrikovu osvajanju dalmatinske marke naglinenim nogama, najbolje govori Grafenauerova dopuna Hauptmannoveteze. On je dobro uvidio da Hauptmann nije uvjerljivo dokazao Ulrikovprijelaz preko Učke, pa ga je pokušao dokazati na drugi način. Naime, poGrafenauerovu mišljenju je Ulrikov istoimeni sin sastavio 1102. oporukukojom je darovao akvilejskoj patrijaršiji Buzet, Hum, Boljim, "Vrane", Letaj.Dakle, sva mjesta koja se nalaze sa zapadne strane Učke! Ali Grafenauerubacuje tračak dvojbe koji bi opravdao Hauptmannovu tezu time što "Vrane"tumači kao "Vranja ali Lovrana".175 Doista, ako bi "Vrane" moglo biti Lovran,onda bi to bio nekakav dokaz da je Ulrik I. prešao Učku. Ali "Vrane" ne mogubiti Lovran. Vranja se nalazi u neposrednoj blizini Huma, Boljima i Letaja, paje Grafenauer zapravo ponudio još jedan dokaz tvrdnji da Ulrik uopće nijeosvojio "Meraniju", kraj od Rijeke do Brseča, i da nije prešao Učku. I ova jeraščlamba pokazala da u vrelima nema osnova za tvrdnju da je Zvonimirvladao u slavonskom dukatu, odnosno banatu, kao i da se do prihvatljivihzaključaka ne može doći uzimajući u obzir Dandolovu vijest o napaduugarskog kralja Andrije na Dalmatince, vijesti iz Odlomka" što ga jeobjavio Krčelić i vijesti o pomoći ugarskih vladara dalmatinskom kraljuZvonimiru iz Bečke ilustrirane kronike.

3. O najranijim odnosima Hrvatske i Mađarske govore i dva djelapisana u drugoj polovici XII. stoljeća, anonimnog notara kralja Bele(najvjerojatnije III.) i popa Dukljanina.

a) Anonimni notar kralja Bele176 piše da su veliki mađarski vojskovođeLelu, Bulcsu i Botond na osnovi naloga vojvode Arpada osvojili Rašku ionda došli sve do mora, gdje su podvrgli Arpadovoj vlast grad Split i cijeluHrvatsku (civitatem Spaletensem ceperunt et totam Crovaciam šibisubiugaverunt). Nato su krenuli prema sjeveru do šume Peterguz (Petrovagora), utaborili se kod rijeke Kupe, došli do rijeke Save te "prešavši Savuosvojili tvrđavu Zagreb pa konjičkim pohodom osvojili tvrđavu Požegu iVukovar" (tmnsita Zova castrum Zabrag ceperunt et hine equitantes castrumPosaga et castrum Vlcov ceperunt).177 Neistinitost toga izvještaja jenedvojbena. Samo je mašta sastavljača tendencioznog spisa koji slaviArpadovića preko svake mjere mogla "potezom pera" izbrisati povijest

175 GRAFENAUER, 259.176 ENDLICHER 1849., l i dalje. (Citirano prema izdanju koje nam je pri ruci).177 N. dj., 37 i d.


Hrvatske za narodnih vladara iz dinastije Trpimirovica. Autor se izričitoograđuje od "brbljavih sajamskih pjesama i lažnih priča", dakle odmađarske narodne predaje koja je kolala u obliku narodnih pjesama. Nijega nimalo smetalo što su se događaji u svezi s osvajanjem Hrvatske iDalmacije dogodili punih 200 godina kasnije. Ako je to i znao (a vjerujemoda jest), to za njega nije bilo zanimljivo ni važno, jer je zapravo pisao ep uprozi.

b) Ljetopis Popa Dukljanina178 također spominje borbe Mađara sHrvatima. Prema Ljetopisu kralj Svetimir uredio je svoju državu tako daje Primorsku oblast razdijelio na Bijelu Hrvatsku ( Donju Dalmaciju) nasjeveru i Crvenu Hrvatsku (Gornju Dalmaciju) na jugu, a Zagorsku oblast(Srbiju) na Bosnu i Rašu. On je vladao 40 godina i četiri mjeseca, i to u dobasolunskog misionara Konstantina Ćirila,179 bizantskoga kralja Mihajla'80 ipape Stjepana.181 Naslijedio ga je sin Svetolik koji je vladao 12 godina.Svetolikov sin Vladislav bio je loš vladar. On je smrtno stradao u lovu.Nakon njega zavladao je njegov brat Tomislav, kojega je napao mađarskikralj Atila (Ungariorum rex nomine Attila). Tomislav ga je u mnogimbojevima svladao. Vladao je 13 godina. Za kraljevanja Tomislavova sinaSebeslava, Atila, "ugarski kralj", pljačkao je i spalio velik dio njegove(Sebeslavove) zemlje. Vladao je 24 godine. Njegova dva sina Razbivoj iVladimir podijelili su kraljevstvo tako da je Razbivoj dobio Primorje (Bijelui Crvenu Hrvatsku) a Vladimir Srbiju. Vladimir je uzeo za ženu kćermađarskog kralja, pa je sklopljen trajan mir između Mađara i Slavena (paxfirma inter Ungaros et Sclavos). Razbivoj je vladao sedam godina, a nakonnjegove smrti preuzeo je Vladimir vlast nad cijelom hrvatsko-srpskomkraljevinom. Neobična hrvatsko-srpska kraljevina koja je obuhvaćalaPrimorje (= Hrvatska, odnosno Dalmacija) i Zagorje (= Srbija, tj. Bosna iRaša) daleko je od svake povijesne istine, a uvjerljivost nekih "preciznih"podataka o odnosima s Mađarima bitno je umanjena zbog drugih, istotako "preciznih" a ipak nemogućih podataka. Za navodnoga Tomislavovaunuka Hranimira "pobunila se Bijela Hrvatska", pa je Hranimir skupiovojsku iz Raše i Bosne. Došlo je do sukoba na humskoj ravnici (in planoChelmo), u kojem je "pao kralj i bio mrtav" (cecidit rex et mortitus est).Naslijedio ga je sin Tvrdoslav, pa kad je i on umro, naslijedio ga je nećakOstrivoj "zato što Tvrdoslav nije imao djece". Ostrivoja je naslijedioPribislav, a ovoga Krepimir (!).1821 o njemu znade pop Dukljanin mnogo

78 Uporabljeno izdanje ŠIŠIĆ 1928.79 Umro 869."° Vladao S42.-867.

On je bio papa od 885. do 896.N. dj., 312.


toga: na njegovu su zemlju navalili Nijemci (Alamni), osvojili Istru, ali ihje Krepimir uspio izbaciti iz svoje zemlje, pa je njemački vojvoda zatražioKrepimirovu kćer za svojega sina Svetozara. Krepimir je vladao "25godina i jedan mjesec (!) pa je umro". Pop Dukljanin nastavlja sa svojomnevjerojatnom serijom zajedničkih hrvatsko-srpskih kraljeva: Svetoslav -Radoslav - Časlav - Pavlimir -Bellus - Tišemir. O nekima Pop Duljaninpriča vrlo iscrpno, o nekima mnogo, a o drugima manje. Za Tišemirovihsinova Predimira i Krešimira vladao je bugarski car Petar "koji stoluje uVelikoj Preslavi". Kako Pop Dukljanin o caru Petru daje brojnepodrobnosti, u čitatelja se budi nada da je konačno stao na čvrsto tlopovijesnih činjenica. Ali, dovoljno je upozoriti na činjenicu da je car Petarvladao od 927. do 969. godine. Kako je Tomislav umro oko 928., to biznačilo da je doživio dolazak na vlast bugarskog cara Petra. Unatoč tome,Pop Dukljanin uspio je da između Tomislava (koji vlada za bugarskog caraPetra) i Tišemirovih sinova (koji također vladaju za Petra) ubaci čak 14 (!)generacija hrvatsko-srpskih vladara. Ovaj općepoznati isječak iz pričanjapopa Dukljanina naveli smo samo zato da se vidi kako vijesti PopaDukljanina za starije razdoblje ne mogu poslužiti za iole prihvatljivezaključke, čak ni tako da ih se uvjetno prihvaća kao "mutne vijesti".Osobito začuđuje da pop Dukljanin ni jednom riječju ne spominje velikogbugarskog vladara (cara) Simeona koji je u prvoj četvrtini X. stoljeća bionedvojbeno središnjom ličnošću balkanske povijesti, a naprotiv spominjenjegova slabog nasljednika Petra. Nije li možda pop Dukljanintransportirao svoja "mutna sjećanja" s bugarskog cara na Atilu? Ali, zaštobi to učinio? Držimo da za nevjerojatne priče Popa Dukljanina morapostojati neko racionalno objašnjenje, ali ono je, čini, se dobro skriveno.183

4. Za X. i XI. stoljeće, rj. u vrijeme kada su u Hrvatskoj vladali domaćikraljevi, Toma Arcidakon donosi u XV. poglavlju svoje knjige HistoriaSalonitana184 važne vijesti koje mogu donekle popuniti neugodni vakuumvijesti o Slavoniji od 928. do 1091. Naime, Toma navodi da je kninskibiskup bio kraljev biskup (regalis episcopus) koji je slijedio kraljev dvor (regiscuriam sequebatur), bio jedan od dostojanstvenih (unus ex principibus aule)pa se njegova vlast protezala do Drave (sna iurisdictio usque ad Dravum

110 Nije li možda u svoje tendenciozno-književno djelo anonimni Pop Dukljanin unio i dobrodozu ironije na račun traženja istine? Ironija je inače bila u bizantskih pisaca vrlo jako oružjekoje su politički istomišljenici dobro razumjeli i dobro se zabavljali, a pritom ih političkiprotivnici, ako su bili na vlasti, nisu mogli ušutkati jer su "naivno" i "dobroćudno" opisivalidogađaje "u skladu" sa službenom politikom, ali uvelike dopunjene otrovnim aluzijama.Vidi npr. MARGETIĆ 1983., 187-192 s interpretacijom Teofilaktove persiflaže puta caraMauricija. Moderni su autori pisanje Teoffl^kta uzeli odviše ozbiljno.1<M RAČKI1894., 44-46.


fluvium extendebatur) i nastavlja da je Splitska metropolija htjela pridržati(voluit retinere), uz župe u splitskoj blizini, još i Krbavu i preko Gvozdado zagrebačkih granica (Corbaviam et ultra Alpes Fereas usque ad confiniaZagrabie) te "cijelu Maroniju" (totamque Maroniam).

Po mišljenju novije mađarske historiografije Tomin opis jetendenciozan i nepouzdan.185 Toma navodno iz perspektive svojegavremena želi i za ranije doba dokazati vlast Splitske metropolije do Drave.Međutim, sigurno je da je Toma bio vatreni pristaša crkvene vlasti Splitskemetropolije, ali ujedno je bio realistički političar. On je vrlo dobro znao dakraljevi iz dinastije Arpadovića ni u snu ne pomišljaju da se vlast kaločkognadbiskupa povuče iz Slavonije i prepusti to područje splitskome. Takvimprijedlozima Toma bi navukao na sebe, Splitsku nadbiskupiju i sam gradSplit krajnje negodovanje kraljeva. A on sigurno nije bio fantast. Na nekospajanje Zagrebačke biskupije sa Splitskom metropolijom moglo sepomišljati samo u doba vojvoda Kolomana, brata Bele IV., koji je uHrvatskoj, Dalmaciji i Slavoniji imao kvazisuverenu vlast. Ali, kako je tospajanje trebalo izgledati prema Kolomanovoj koncepciji? On jenedvojbeno težio što većoj samostalnosti u odnosu na svojega brata, BeluIV., a uz samostalnost je, dakako, išla i crkvena odvojenost od Ugarske.On se u svezi s time obratio papi Grguru IX., a ovaj mu je 6.VI.1240.186

odgovorio vrlo zanimljivim pismom. Grgur IX. odgovara Colomanno illustriregi et dud Sclavorum, da ga je (Koloman) upozorio na to da je splitska crkva"zbog napadaja mnogih zločinaca" pala na prosjački štap, tako da jesplitski nadbiskup prisiljen podnositi "sramotu prosjačenja" i da bi zbogtoga papa trebao prihvatiti nadbiskupovo dobrovoljno ustupanje(spontaneam cessionem) i njegovu crkvu ujediniti sa zagrebačkom (et eademecclesiam unire Zagrabiensi ecclesie), osobito zato što je vojvoda "spremanda dobrostivom plemenitošću svoje vojvodstvo Slavoniju prepusti našemzagrebačkom biskupu da bi tako poboljšao položaj same splitske crkve"(ducatum tuum Sclavonie venerabili fratri nostri Zagrabiensi episcopo promeliorando stata ipsius Spalatensis ecclesie liberali pietate conferre)\ Papa je tajprijedlog primio hladno i odgovorio da bi prethodno trebalo o tome čutimišljenja kaločkog nadbiskupa, zagrebačkog biskupa i kaptola tih dviju crkava.

Toma Arcidakon sigurno je znao za te pregovore, pa ako je ikadapomišljao da bi to bilo poželjno i u skladu s nekadašnjim stanjem, takveje želje sigurno nastojao što bolje potisnuti jer bi takve ideje i eventualnozalaganje za njih mogli imati za posljedicu da, u najboljem slučaju, Splitskametropolija postane biskupijom pod vlašću zagrebačkog nadbiskupa.Prema tome, kada Toma javlja o vlasti splitske crkve "do Zagreba" i o

1IS Vidi npr. GYORFFY 1970., 235-236.186CDIV, 114, br. 104.


vlasti kraljeva hrvatskog biskupa od Save do Drave, on sigurno ima o tomepouzdane podatke,187 slično podacima o Branimiru, Tomislavu i Držislavukoje je (na žalost nemarno) ubilježio u svojem djelu Historia Salonitana.

Na žalost, Tomine vijesti u XV. poglavlju obuhvaćaju širi vremenskiraspon pa se samo iz njih ne može točnije utvrditi otkada je hrvatski kraljimao vlast nad Slavonijom i otkada postoji hrvatski biskup.188 Iako je Tomapouzdan svjedok za postojanje hrvatske vlasti u Slavoniji prije 1091., nemožemo, na žalost, po Tominim spisima, točnije utvrditi kada je nestalasamostalna Slavonija (u "konfederaciji s Hrvatskom") i kada je postalasastavnim dijelom Kraljevine Hrvatske. Za tu Tominu vijest u obzir dolazeprije svega dva razdoblja u kojima je Bizant kao svjetska velesila (u dobaMakedonske dinastije, točnije do smrti cara Bazilija II. 1025.) trebaoHrvatsku. To je vrijeme ratovanja s bugarskim carem Simeonom (893.-927.)i s makedonskim carem Samuilom (976.-1014.), pa je bio zbog toga sklonda podupre njezino jačanje i širenje (dakako, ne na štetu životnih interesaBizanta, več upravo obratno). Ali u obzir dolazi i vrijeme od 1025. dalje,kada je bitno oslabljeni Bizant mogao posredno utjecati na Hrvatsku, a onaje imala mnogo slobodnije ruke.

Da bismo to pitanje riješili, valja pokušati uzeti u obzir još jednopitanje vezano uz odnos Hrvatske i Slavonije.

Naime, mađarska historiografija već odavno dokazuje s dvaargumenta svoju tezu da Dalmatinska Hrvatska do 1091. god. nije prešlagorje oko Velike Kapele. Jedan od njih je činjenica da popis županija igradova u DAI ne prelazi to gorje već se zadržava na obali ikontinentalnom zaleđu. Drugi je činjenica da u ispravama hrvatskihvladara nema nijednog podatka koji bi se mogao sa sigurnošću povezatisa Slavonijom. Hrvatska je histriografija na te argumente dosad davalaneuvjerljive ili nikakve odgovore.

N. Klaić se pozabavila prvim argumentom189 i pokušala s tezom daDAI vjerojatno nije naveo sve županije. Ona ističe da je po DAI granica

187 Dodajmo da Toma za kraljeva biskupa kaže da se njegova crkvena vlast protezala doDrave, dok se za crkvenu vlast splitskog metropolita drukčije izražava, tj. da je on "htiopridržati" vlast do Zagreba. Kako to: "htio"? Znači li da je u tome uspio, ali su mu se neki(kralj?, papa?) protivili? Toma kao vrsni politički pisac, ako mu nešto nije po volji, toprešućuje ili zaodijeva u oblik kojim sugerira čitatelju, kao da tvrdi nešto što zapravo netvrdi. Ili možda Splitska metropolija nije uspjela jer joj se npr. usprotivio hrvatski kralj?Ili je možda papa odobrio Splitskoj crkvi vlast "do Zagreba", ali Splitska crkva to nijeuspjela ostvariti zbog kraljeva priotivljenja? O Tomi kao, u prvom redu, političkom piscu,kojemu nije cilj pisati povijesno djelo nego djelo u kojem je sve podložno političkoj porucipisca, vidi MARGETIĆ 1994.18S O kraljevskom biskupu i kninskom biskupu dosad je najbolje pisao BARADA 1931., 161-215, osobito 180 i d.189 KLAIĆ N. 1971., 288.


Hrvatske sezala do Raše,190 dakle da je Hrvatska obuhvaćala i Vinodol kojije morao pripadati nekoj županiji, iako takve županije u DAI nema.Uostalom, dodaje N. Klaić, to je mišljenje "starije mađarskehistoriografije",191 što bi valjda trebalo značiti da ga je novija mađarskahistoriografija napustila. To nije tako. Ista se misao iznosi na vrlo energičannačin i u najnovije vrijeme.192 Ali, važnije je od toga da se Vinodol nalazis jugozapadne strane gorja oko Velike Kapele, pa ukazivanjem na njegaproblem nije riješen, to više što se može zastupati stajalište da "BanskaHrvatska" o kojoj govori Konstantin Porfirogenet, tj. Lika, Krbava i Gacka

190 Ovo nije baš najpreciznije. Vidi MARGETIĆ 1990., 53-54, ali za ove analize nemavažnosti.191 KLAIĆ N. 1971 .,277.192 Vidi npr. GYORFFY1970., 223-224. Gyorffy na str. 225 daje i zemljovid iz kojeg bi trebalobiti vidljivo kako je Dalmatinska Hrvatska po podacima u DAI bila ograničena južno odgorja oko Velike Kapele i dodaje na tom zemljovidu potez "Ugarske ceste" (StrataUngarorum) od Akvileje preko, čini se, Ljubljane - do Zagreba. Time se sugerira da je ta"Ugarska cesta"prolazila dalje, kroz zapadnu Slavoniju preko Križevaca i Koprivnice, ili,drugim riječima, da su mađarski napadi na Italiju prolazili preko zapadne Slavonije kojaje, dakle, bila, ako već ne u mađarskoj vlasti, а ono bar pod mađarskom kontrolom. Nastr. 224 Gyorffy govori o "okolnosti da su Mađari koji su osvojili Panoniju koristili kao putsvojih vojnih ekspedicija prema Lonbardiji gornji tok Save", odnosno prema sažetku nafrancuskom na str. 240 "la region entre la Save et la Drave (...) Itaient una base d'operation descampagnes des Hongrois". Ali, sve to pada u vodu ako uzmemo u obzir da je StrataHungarorum vodila do Furlanije (KOS II, 325, br. 426) "po stari rimski cesti ka je vodila izPanonije čez Ptuj, Celje, nekdanjo Emono, Logatec, Hrušica in Vipavsko dolino" (KOS II, str. LI).Tako i ŠIŠIĆ, 405: "preko današnjih mjesta Ptuj, Celja, Ljubljane i Vipavske doline u Italiji".U tekstualnom izlaganju Gyorffy se više nego oprezno izražava, ali ako čitatelj tekst pratipogledom na zemljovidu, nužno dolazi do zaključka da se "baza za operacije" nalazila -oko Koprivnice, Križevaca i Zagreba, a Gyorffy tvrdi na str. 238 da je zapadna Slavonijabila nenaseljeno (lakatlan) pogranično područje koje je dijelilo panonsku Ugarsku odprimorja Hrvatske tako da je Ladislav "1090. god. prošao preko područja oko Save koje jeodvajalo svojim nenastanjenim područjem krajeve oko mora i (tek onda) ušao u Slavoniju"(tj. Hrvatsku južno od Velike Kapele). Golemog li pograničnog pojasa od Drave do VelikeKapele! Zar su se Mađari toliko bojali Hrvatske da su na njezinim granicama stvorili uSlavoniji pustu pograničnu zonu od 150 kilometara? O tako golemom zaštitnom pojasunema vijesti prema Bugarskoj i Istočnofranačkorn Carstvu koji su sigurno bili veća opasnostod Hrvatske. Ta Gyorffyjeva teza koja se izravno nadovezuje na stariju mađarskuhistoriografiju, posve je neuvjerljiva. Zato je i bilo potrebno "ugarsku cestu" prebaciti oko70 km (!) istočnije od njezina stvarnog smjera, da bi se bar tako pokušalo dokazati da jezapadna Slavonija bila nenaseljeno područje koje je služilo kao baza operacija prema Italiji.


obuhvaća i uski obalni pojas do Učke. Po našem mišljenju, jedini je doistazadovoljavajući odgovor da je Slavonija bila samostalna država - a upravoto javlja DAI na drugom mjestu kad kaže da je dio Hrvata otišao iz Dalmacijeu Ilirik i Panoniju, tj. u Slavoniju (zajedno s brdovitim područjemsjeverozapadne Bosne) i tamo osnovao državu koja ima vlastitog vladara,usko povezanog s vladarem Dalmatinske Hrvatske, ali inače samostalnog.

Na drugi argument mađarske historiografije - nedostatak bilo kakvevijesti o Slavoniji u ispravama vladara narodne dinastije - moglo bi seodgovoriti da su se sve isprave o slavonskom području - izgubile. Moglobi se dodati da Slavonija nije bila korisna dalmatinskim gradovima,biskupijama i samostanima kojima je hrvatski kralj darivao samo ono štoim je moglo biti korisno (posjedi uz obalu i otoke), a ne neke udaljeneposjede preko Velike Kapele. Ali, ovakvim se "fiškalskim" odgovorom nemožemo zadovoljiti, jer se tako ili slično može braniti što god se hoće.

Treba posve jasno upozoriti na bar prividnu neusklađenost dvajupodataka: prema Tominim su riječima, koje djeluju pouzdano, hrvatskikraljevi vladali do Drave, a ipak u ispravama iz doba narodnih vladaranema o Slavoniji ni riječi. Ako su hrvatski kraljevi vladali do Drave, kakoto da se u njihovim ispravama ne nalazi bar neki neizravni ali dovoljnouvjerljivi trag o vlasti nad Slavonijom? Ako je jedno i drugo pouzdano, iztoga proizlazi da je tek potkraj postojanja hrvatske države, dakle u vrijemeZvonimira, došlo do nestanka samostalne slavonske države i njezinapripajanja Hrvatskoj. Naime, da je Slavonija postala integralni dioHrvatske npr. u vrijeme Petra Krešimira IV., moglo bi se i moralo očekivatida se već u ispravama toga kralja nade bar neki trag koji bi neizravno, alibar donekle pouzdano,193 upućivao na sjedinjenje dviju država. Naprotiv,ako je tek Zvonimir spojio dvije hrvatske države u jednu, onda se možerazumjeti da je on u Slavoniji zadržao graničarski sustav castrorum (tj.sustav tvrđava s tvrdavnim vojnicima koji su u ime svoje vojne obvezedobili neotuđive i nasljedive zemljišne posjede, s time da su na istu službubili obvezatni i njihovi muški potomci) i da se još nije upuštao u darivanjetoga najosjetljivijeg dijela nove jedinstvene države. Zvonimir, ojačanpapinom zaštitom, uspostavio je jedinstvo hrvatskih područja - a nijenemoguće da ga je upravo papa potaknuo na tak korak. Držimo da senešto analogno dogodilo u doba nadbiskupa Metoda, kada je papa poticaovojvodu Mutimira da se crkveno priključi Panonsko-srijemskojnadbiskupiji za koju je aa vrlo ener

193 Kao "dokaz" ne bi se moglo rabiti izjavu Petra Krešimira IV. u ispravi iz 1069. (CD I,̂ /'113, br. 82 = Doc. 72, br. 85): "deus omnipotens tena marique nostrum prolongavit regnum";'jer je takva nejasna izjava preopćenita, a veliko je pitanje je li ta isprava do nas došla uizvornom obliku ili je na osnovi predloška sastavljena tek kasnije.


Čini se da bi se vrijeme Zvonimirova ujedinjenja hrvatskih zemaljamoglo i točnije utvrditi. Kao što je poznato, papa Grgur VII. uputio je"Wezelino, nabili militi" 4.Χ.1079.194 pismo u kojemu ga dosta oštrim riječimaupozorava da ubuduće (deinceps) ne poduzima nikakve akcije protiv"onoga, koga je u Dalmaciji postavila za kralja apostolska vlast (auctoritasapostolica)". Pismo je dosad nekako "visjelo u zraku". Povežimo ga s onimšto nam je poznato o Zvonimiru iz isprava. Upravo je zapanjujuća sličnostnačina ostvarivanja papinih odluka u vrijeme kada nestaje Petar KrešimirIV. te kada umjesto njega na hrvatsko prijestolje dolazi Zvonimir195 i uvrijeme oko 1078. U prvom slučaju papin legat Girard dolazi najprije uDubrovnik,196 a ubrzo nakon toga nalazimo ga u Splitu. U međuvremenuje grof Amiko obavio svoj zadatak. U drugom slučaju (jedva tri godinekasnije) u siječnju 1078.197 papin legat kardinal Petar također boravi uDubrovniku, a nakon toga ga nalazimo u Splitu,198 gdje se hrvatski vojvodaStjepan povlači u samostan u nazočnosti Zvonimira, njegove supruge,prijestolonasljednika Radovana, papina legata Petra i splitskog nadbiskupaLovre. Nema ni najmanje dvojbe da je povlačenje posljednjeg Trpimirovićau samostan znak daljnjeg jačanja kraljevske vlasti i da u tome papin legatima jasnu ulogu potpore Zvonimiru. Je li to jedini cilj putovanja papinalegata u Hrvatsku? Očito je bilo govora o puno važnijim pitanjima, jerkardinal Petar putuje zajedno s kraljem u Šibenik.199 Papin se legat vraćakući, nakon što je obavio svoj zadatak. Ne ukazuje li Zvonimirov put: Split- Šibenik - Knin smjer daljnjeg Zvonimirovog putovanja? Kao da se samod sebe nameće i dalji put - prema Slavoniji i povećava važnost Knina.2UO

Reakcija papina protivnika, kralja Henrika IV. bila je prilično mlaka, alisvakako jača od one koju pretpostavlja Šišić.201 Po njegovu mišljenju

ж CD I, 171, br. 135; Doc. 124, br. 107. Tko je taj Vecelin? ŠIŠIĆ, n. dj., (bilj, 1), 576 dajepodatke o ličnostima s tim imenom u Istri i Kranjskoj, ali ti su podaci samo dokaz da jeime Vecelin bilo u Istri i kranjskoj poznato. Šišić misli da je Vecelin iz pisma Grgura VII.bio " j e d a n od p a t r i j a r h o v i h v i t e z o v a" (spac. Šišić). Ali ni to nije baš"veoma vjerojatno", kako on misli. Naše analize o Vecelinu, vrlo uglednoj ličnosti u Istri,nažalost, ne govore u prilog inače vrlo prihvatljivoj ideji o identifikaciji toga Vecelina sonim iz pisma Grgura VII. Vidi MARGETIĆ 1990., 131 i d.116 Vidi MARGETIĆ 1985., 107 i d."* CD 1,158, br. 123.197 CD 1,164, br. 127.""CD 1,164, br. 127.199 CD 1,166, br. 129.200 CD 1,167, br. 130. Po mišljenju Račkoga i Šišića 1925., 579 i d. isprava CD 1,169, br. 134= Doc. 112-113, br. 97. izdana je u Kninu.201 ŠIŠIĆ 1925., 576.


Vecelin je "ako ne već napao, a ono svakako imao namjeru da napadnekralja Dmitra Zvonimira". Naime, Šišić prevodi odgovarajući dio pismaGrguru VII. Vecelinu: "spremaš (se) da digneš oružje protiv" kraljaDalmacije i zato mu zapovijeda "da se kaniš toga posla". Ali, odgovarajućeriječi pisma glase: "tu modo coneris insurgere" i "precipimus tu (...) deincepsartna capere non persumas" "ti se sada usuđuješ (ili pokušavaš: intraprendere,tentare; versuchen, wagen) podići" (protiv kralja Dalmacije) i "zapovijedamo(ti) da se otsada (deinceps) ne usudiš prihvatiti oružja protiv kraljaDalmacije". Dakle, Vecelin se već latio oružja, a papa mu zapovijeda dase ubuduće ne usudi navaliti na Zvonimira. Redoslijed se čini vrloplausibilnim. Zvonimir je u drugoj polovici 1078., nakon puta iz Splita,krenuo preko Šibenika i Knina prema Slavoniji i priključio je Hrvatskoj,u proljeće 1079. god. Vecelin je napao Zvonimira, a u listopadu iste godineGrgur VII. najoštrijim riječima opominje Vecelina da će "izvući mačblaženoga Petra protiv tvoje drskosti", jer, kaže papa, navalom naZvonimira Vecelin je napao apostolsku stolicu. Poznato je da je doponiženja, do Canosse Henrika IV. došlo u siječnju 1077., pa je na prvipogled izgledalo kao da je papa Grgur VII. slavio potpuni trijumf nadprotivnom stranom. I zaista, najvjerojatnije već iduće godine, groficaMatilda je svoje golemo bogatstvo u zemljišnim posjedima od Mantovepreko Apenina sve daleko na jug do grada Lucca darovala crkvi, što je dalodobru podlogu za financijsko-materijalno jačanje Sv. Stolice. U Španjolskoj(Kastilja i Navara) papina je crkvena politika, kao što je poznato, također1078., nakon dugogodišnjih borbi završila velikim uspjehom.202 Ništačudno što se u nedalekoj vazalnoj Hrvatskoj, u skladu s papinompolitikom, došlo do zaključka da je došlo vrijeme da se "konfederalnu"Slavoniju ujedini s maticom zemljom. Henrik IV. nije još ništa mogao.Marginalni napad grofa Vecelina, vjerojatno u smjeru Slavonije izKranjske, nije u biti značio ništa drugo nego nemoćno čarkanje protivpobjedonosne "koalicije": snažnoga pape i njegova vazala Zvonimira, ubiti samostalnog kralja, uzimajući u obzir činjenicu da je papa nadZvonimirom raspolagao samo moralnim i crkvenim autoritetom bezoslonca na vlastitu vojnu snagu. Tako je izgledalo da je "epizoda" sasamostalnom hrvatskom državom o kojoj izvještava DAI (selidba dijeladalmatinskih Hrvata u Ilirik i Panoniju i osnivanje samostalne države kojaima uske veze s Hrvatskom) dobila svoje najbolje moguće rješenje."Epizoda" je, prema našim raščlambama, trajala od 833. do 1078. (dvastoljeća i pol!) i pokazala se, dakle, kao dugotrajno i ne baš loše rješenjeza položaj Hrvatske, jer je Slavonija imala u biti značenje neke vrstitampon-državice koja je amortizirala svaku opasnost da slavonsko

2112 U Francuskoj je papa postizao uspjehe, ali s promjenljivom srećom.


područje dođe pod njemačku, bugarsku ili mađarsku vlast, a odlučujućihrvatski utjecaj bio je neizravno, ali efikasno, zagarantiran crkvenomvlašću splitskog metropolita. Je li sjedinjenje hrvatskih područja uDalmaciji i Slavoniji bio dobro primišljeni Zvonimirov potez? Sve jeukazivalo na pozitivan odgovor jer je Zvonimirov zaštitnik, papa GrgurVII:, bio na vrhuncu snage i ugleda.

Grgur VII. nastojao je iskoristiti pozitivan razvoj događaja da ojačasvoj položaj i u odnosu na akvilejskog patrijarha koji je često u povijestiodigrao ulogu jezičca na vazi u odnosima Sv. Stolice i njemačkog carstva.Početkom 1079., točnije 11.Π.1079.203 papa je uspio da ga akvilejski patrijarhprizna kao svojega seniora. Kao papin vazal, patrijarh obećaje vjernost ipokornost "sv. Petru, papi Grguru i njegovim nasljednicima, izabranim odboljih (!) kardinala" i dodaje značajni element svojoj prisegi vjernosti."Kada od mene zatraži Rimska crkva, ja ću joj vjerno pomagati svjetovnomvojnom silom"! Prema tome, kada je Grgur VII. u listopadu iste godine vrloenergično riječima upozoravao Vecelina da će izvući mač sv. Petra protivnjegove drskosti, on je već iza sebe imao obećanje svojega vazala,uglednoga i snažnoga akvilejskog patrijarha, da će papi pružiti vojnupomoć. Situacija je za Henrika IV. izgledala još nesigurnijom početkom1080. kada su Henrika IV. njegovi protivnici porazili čak u Njemačkoj(Tiringiji). Grgur VII. učinio je odmah odlučujući korak i 7.III.1080.proglasio Henrika IV. izopćenim i svrgnuo ga te kao novoga njemačkogkralja designirao švapskoga vojvodu Rudolfa. Sve je upućivalo na to daje došao trenutak punoga papina trijumfa, pa se Zvonimirova odlukaujedinjenja hrvatskih zemalja pod papinom zaštitom činila politički vrlopovoljnom i obećavala Hrvatskoj izvanredne perspektive.

Ali, događaji su krenuli posve drugim smjerom. Prošlo je sveganekoliko mjeseci, a Henrik IV. se od strašnih poraza 1077. do 1079.oporavio. Na sinodu u Brixenu 25.VI. dolazi do biranja protupapeKlementa III. (ravenskog nadbiskupa), oduvijek vjernoga kraljeva pristaše,ubrzo (15.Χ.) pogiba designirani protukralj, Henrik IV. kruni se za kraljaItalije Io81., opsjeda Rim pa ga nakon daljnjih peripetija Mement III. kruniu Rimu za cara 31.111.1084. Robert Guiscard dolazi s juga "u pomoć" papi,ali je ta "pomoć" za papu završila tragično. Robert se ubrzo povukao izRima, a za njime je krenuo i Grgur VII. i umro u Salernu sredinom idućegodine. Razumljivo je da je propapina reformna stranka doživljavala sadateške udarce, to više što je do izbora Grgurova nasljednika Viktora III.došlo tek nakon godinu dana (24.V.1086.). Ali i to je bilo samo privremenorješenje, jer je Viktor III. umro već 16.ΙΧ.1087., tako da je do određenogsređivanja reformne stranke došlo tek 12.111.1088. biranjem i (istog dana!)

' KOS III, 202, br. 342.


konsekriranjem pape Urbana II. Ali njegova mudra i staložena politikakoja je ugled Sv. Stolice malo-pomalo ponovno uvelike podigla u ostalimdijelovima Europe, došla je prekasno za Hrvatsku.

Doduše, kada je Zvonimir umro u proljeće 1088., prema Šišićevimriječima "nekako u proljeće (aprila) 1089.",204 u Hrvatskoj je i dalje

204 Pitanje zaslužuje podrobniju raščlambu. Ispravu o darovanju Stjepana II. zemljištaRaduna samostanu sv. Stjepana datiraju naši izdavao 1089. (Doc. 149, br. 125; CD I, 189,br. 150) i dodaju da epakta 25 odgovara 1088., ali o tome dalje ne raspravljaju. Očito je dase ne može nikako raditi o grješki prepisivača, jer on nije mogao epaktu iz 1089., tj. 6pročitati kao 25. Prepisivao (talijanskog prijevoda, jer latinski izvornik nije sačuvan) mogaoje pogriježiti kod godine, a to je i učinio jer je umjesto 1089. napisano 1809., mogao jepogriješiti i pri pisanju indikcije (12), ali se godina 1089. i indikcija slažu, pa je zbog togavrlo vjerojatno da je prepisivao ta dva elementa datiranja dobro prepisao. Ako je epaktu uispravu unio već sastavljač izvornog teksta na latinskom - a to je sigurno - treba pokušatiuskladiti taj nedvojbeni podatak s ostalim elementima. Pritom valja uzeti u obzir dvijeisprave iz doba kralja Zvonimira. U prvoj, sačuvanoj u papinskom Liber censuum(Zvonimirovo obećanje vjernosti papi: CD 1,139,109), stoji ova datacija: Anno dom. incarn.1976. indict. XIV. mense octobris, a u drugoj, sačuvanoj u prijepisu iz XVII. st. (Zvonimirpotvrđuje darovnice Trpimira i Mutimira: CD 1,141, br. 110), ova: Anno dom. incarn. 1076.ina. XIV. die 9 mens. octobris. Dakle, identična datacija u dvije isprave posve različiteprovenijencije, pa o njoj ne treba dvojiti. Ona je nedvosmislena. Rješenje je dao BARADA1957. Napominjemo da su ti Baradini rezultati bili na raspolaganju znanosti već prije 1957.O tome vidi MARGETTĆ1985., 99. Kako se u spomenutim ispravama navodi 14. indikcija,koja po bizantskom računanju traje od l JX.1075. do 31.Vin.1076., u tim je ispravama mogaobiti rabljen samo pizanski kalkul po kojem je 1076. godina trajala od 25.111.1075. do24.Ш.1076. Firentinski kalkul ne dolazi u obzir jer po njemu 1076. godina traje od 25.ΙΠ.1076.do 24.111.1077., pa bi listopad 1076. po tom kalkulu odgovarao 15. indikciji. Naprotiv, popizanskom kalkulu slažu se indikcija (14.) i godina (1075.).Mandić je tu željeznu logiku pokušao oboriti na jedini mogući način. On piše: "Baradin jezaključan jasan i nedvosmislen, ali samo u pretpostavci, da se radilo o bizantskoj indikciji"(MANDIĆ 1963,310). Mandić upozorava na to da je sačuvana isprava "nogla biti datiranai po rimskoj indikciji, po kojoj su neki počinjali godinu 25. prosinca, a većinom od 2.siječnja" - dakle, da je u slučaju primjene rimske indikcije godina u kojoj je Zvonimirokrunjen ipak bila 1076. Ali, Mandić ima krivo. Rimska se indikcija počela primjenjivatitek od 1087. godine: dotad je papinska kancelarija rabila isključivo (ausschliesslich) bizantskuindikciju (SCHMITZ - KALLENBERG, 93).Stipišić i Šamšalović su 1967. (CD 1,139) datirali obje isprave s 1075. godinom upravo zbog togaargumenta - i pravo su imali, samo što se pozivaju na H. GROTEFENDA, 9. Uostalom, vidi iСАРРЕШ1969., 7 koji također ističe da (rimska indikcija) "si comincio ad usarla nel 1088".Onome tko bi pod svaku cijenu želio "spasiti" tezu o 1076. ne preostaju drugo nego tvrditida je prepisivač u obje isprave pogriješio i unio indikciju 14. umjesto 15. Ali podudarnost


sačuvana premoćna uloga splitskog nadbiskupa Lovre. On je bio sigurnojedan od čimbenika koji je omogućio da se vojvodu Stjepana, nećaka PetraKrešimira IV., smjesti 1078. u samostan, da bi se tako legalizirao usponZvonimira na hrvatsko prijestolje. Te godine još je živio i Zvonimirov sinRadovan. On se pojavljuje 1083., i to u dvije isprave.205 Ne znamo što jebilo dalje s njim. Možda mu se nešto dogodilo u vrijeme Zvonimirovesmrti, a možda je umro ranije. Prva mogućnost govorila bi možda zanasilno skidanje Zvonimira s prijestolja.

Bilo kako bilo, nadbiskup Lovro sigurno je imao važnu ulogu pripovratku Stjepana iz samostana, jer ga više puta nalazimo u ispravama naprijestolje vraćenog Stjepana II.206 a i u jednoj presudi o sporu.207 Iz toga

podataka u vremenski i prostorno udaljenim vrelima (Liber censuum i splitski prijepis)isključuje taj pokušaj. Na taj se način ama baš svaki podatak iz vrela može olako pripisatiprepisivačevim grješkama. Vrela se smiju ispravljati samo onda kada nema druge mogućnostiinterpretacije. Podrobniji prikaz problematike vidi u MARGETIĆ 1987., 101-104.Dakle, spomenute isprave iz 1075. nedvojbeno dokazuju da se u nekim slučajevima uvladarskim ispravama Trpimirovića rabio pizanski kalkul. Može li nam to pomoći pri našojraščlambi datacije isprave kralja Stjepana Π.? Epakta 25 odgovara vremenu od 1. IX. 1087.do 31. Vm. 1088. po današnjem načinu računanja, a 1089. godina po pizanskom kalkulutrajala je od 25. Ш. 1088. do 24. Ш. 1089. po današnjem načinu računanja. Firentinski sekalkul ne može uskladiti s epaktom iz isprave jer po njemu 1089. godina traje od 25. III. 1089.do 24. Ш. 1090. Ako, dakle, želimo iskoristiti što veći broj elemenata datacije, ovdje epaktui pizanski kalkul, onda proizlazi da je analizirana isprava Stjepana Π. sastavljena 25. Ш. 1088.(početak pizanskog kalkula za 1089.) do 31.VIH.lo88 (svršetak epakte za 1088.). Kakoindikcija 12. počinje 1.ΙΧ.1088., datacija bi bila tako reći savršeno točna - razlika bi bila samojedan dan! Naprotiv, po firentiskom kalkulu podatak epakte moramo potpuno eliminiratii s Račkim zaključiti: "pisar isprave zadržao epaktu prethodne godine" (Doc. 151, br. 125)ili s CD 1,190, br. 150: (epakta) "XXV odgovara prošloj 1088. godini". A ipak, podatak oepakti upada u oči svojom preciznošću, pa je očito da ju je sam sastavljač isprave unio.Čini nam se nedopustivim taj odlučujući element jednostavno izbaciti iz raščlamba. Kadane bi bilo onoga jednoga dana razlike (11. indikcija dovršava 31. VTO. a 12. počinje 1. IX.),naš bi račun bio savršen. Ako taj dan pripišemo sastavljačevoj "culpa levissima", onda sedatum sastavljanja Stjepanove isprav« može najvjerojatnije postaviti 31. Vni. 1088. Ako sepak u drugoj ispravi kralja Stjepana Π. (CD 1,188, br. 149 = Doc. 148, br. 124) kaže da jeZvonimir umro "nedavno" (nuper), onda bi se njegova smrt mogla s određenom točnošćui vjerojatnošću datirati s kasnim proljećem 1088., a ne, kao što nagađa ŠIŠIĆ 1925., 592"jamačno 1089." Zadnja vijest o Zvonimiru potječe iz 1087. (CD 1,186, br. 146 = Doc. 145,br. 119).205 CD 1,180, br.139 = Doc. 138, br. 114; CD 1,182, br. 140 = Doc., 139, br. 115.206 CD 1,188, br. 149 = Doc. 148, br. 124; CD 1,189, br. 15o = Doc. 149, br. 125.207 CD 1,191, br. 151 = Doc. 147, br. 123.


treba zaključiti da je i nakon Zvonimirove smrti propapinska reformnastruja uspjela održati svoj položaj u Hrvatskoj. Ali, kratkotrajno vladanjeStjepana II. bilo je labuđi pjev hrvatske države narodnih vladara.208 Kaošto je Io78. godine vrhunac moći pape Grgura VII. bio ujedno i vrhunacZvonimirova vladanja, uz ostalo i zbog ujedinjenja Slavonije s Hrvatskom,tako su jačanje stranke oko cara Henrika IV. nakon 1084. i nesređene prilikeu papinskom taboru 1084.-1090. morale imati svoju reperkusiju i naHrvatsku. Poznato je da je ugarski kralj Ladislav prešao u carev tabor, alida je čekao rasplet situacije medu dvama suparničkim taborima u Italiji,o čemu je već bilo govora pod I. 2 ovoga članka. Kada je Ladislav vidioda početkom 1091. i Henrik IV. na sjeveru Italije i protupapa Klement III.ostvaruju velike i, kako se činilo, odlučujuće uspjehe, držao je da je došlovrijeme da i on stupi u akciju na strani pobjedničkog cara i da krene protiv Hrvatskekoja je bila u papinu taboru. Tampon zona samostalne hrvatske države u Slavonijiviše nije postojala, pa je Ladislav napao Hrvatsku već prelaskom Drave.

DODATAKU novije vrijeme pojavilo se u nas nekoliko radova, koji su prihvatili

tezu mađarskih autora po kojoj je Ladislav osnovao Zagrebačku biskupijuprije 1090. god., a ne oko 1094. god, kao što su to tvrdili raniji hrvatskiautori, a i mi u ovoj studiji 1994. god. na osnovi nove raščlambe i noveargumentacije. Teza mađarskih autora - koja se u biti temelji na circulusvitiosus - u nas se prihvaća uglavnom bez raščlambi o tome, u čemu jestarija hrvatska histgrafija griješila i koji su argumenti mađarskih autoraodlučujući. Samo je jedan autor ukratko ponovio Gyorffyjeve argumente,ali pri tome nije uzeo u obzir našu diskusiju o njima u ovoj studiji. Takoje u biti onemogućena daljnja diskusija o vrijednosti naše argumentacije,a znanost (osobito povijesna) napreduje isključivo na osnovisuprotstavljanja snage argumenata u prilog ili protiv određene teze. Kakoje naša studija objavljena u CCP, dakle u vrlo uglednom časopisu, i to predpunih pet godina, ne bi se moglo braniti mišljenje da je ona ostalanepoznata stručnoj javnosti odnosno da je proteklo premalo vremena dabi se o našim tezama otvorila diskusija. Doduše, nije nemoguće da jediskusija o njima upravo u objavljivanju. Ne preostaje nam u ovomtrenutku drugo nego dati bar nekoliko dodatnih opaska.

208 Ovdje treba pripomenuti da je sporna datacija isprave o sporu o nasljedstvu izaDobroslava, muža Veke (CD I, 200-202, br. 161 = Doc. 154-156, br. 126). Prema Račkome,Doc. 156 i KLAIĆ N. 1971., 493 isprava je sastavljena 1091., a prema ŠIŠIĆ, 1914a., 313 i1925. 610, a prema njemu i NOVAK, 180 i CD I, 200 isprava je izdana 1093., tj. "duževremena poslije Božica 1091." U ispravi stoji da je sastavljena tempore quo Vladislav,Pannoniorum rex, Chroatiae invadens regnum dominum Almum, suum nepotem, in illo statutiregem. Dakle, isprava je sastavljena upravo u ono vrijeme kada je Ladislav napao Hrvatsku.


Ako bi Ladislava osnovao Zagrebačku biskupiju prije vojnog pohodaiz 1091. god., onda bi iz toga slijedilo, da je područje južno od Drave veću to vrijeme bilo u mađarskoj vlasti, ali bez "mađarske i kršćanske"civilizacije, koje bi donio tek Ladislav. Treba li, prema tome, zanijekativjerodostojnost akata Drugog crkvenog sabora iz 928. god. iz kojih slijedida je Sisačka biskupa bila u to vrijeme "dobro napučena" i da je "imalamnogo svećenika i pastve"? Ne vidimo pravog razloga, zašto bi netko ukasnijim stoljećima krivotvorio te akte ili ih dopunjavao.

Vijest Tome Arcidakona o vlasti kninskog (kraljevskog) biskupa "svedo Drave" mnogo je manje pouzdana, jer je Toma imao razloga zatendenciozno izvješće o opsegu vlasti kninskog biskupa, ali se njegovevijesti ne mogu zbog toga razloga bez potanje raščlambe a priori odbaciti.

Nasuprot tomu, lako je odbaciti u cjelini priče anonimnog notarakralja Bele, po kojem su Mađari odmah u prvom naletu nakon dolaska uPanonsku ravnicu osvojili "grad Split i cijelu Hrvatsku", a onda vraćajućise (!) osvojili "tvrđavu Zagreb" i nakon toga Požegu.. Kad bi se toj vijestipovjerovale, čitava hrvatska povijest narodnih vladara u 10. i 11. stoljeću

Te riječi nisu neki uvodni povijesni podatak, nego one točno označavaju vrijemesastavljanja isprave. Kako iz Ladislavova pisma Oderiziju (CD 1,197, br. 158) saznajemoda je Ladislav napao Hrvatsku "oko sredine 1091." i kako o tome nema spora - i sam Šišićto prihvaća, 1914a., 293-303; 1925., 606 - onda proizlazi da je isprava morala biti sastavljenaupravo u to vrijeme, šišić je pogriješio držeći da je protustranci Veke dan rok " izmeđumjeseMJula i Božića 1091." (kurziv Šišić) i da je prema tome isprava donesena prije 25. III. 1092.Zbog toga je bio prisiljen načiniti korak dalje i tvrditi da se Ladislav 1091., nakon napadana Hrvatsku, vratio u Ugarsku i "po povratku" postavio Almoša za kralja. Ali to se protiviizričitoj formulaciji datacije, jer po njoj izlazi da je Ladislav postavio Almoša za kralja jošu toku napada (invadens [...] statuti). Taj rok od godinu dana mora se sigurno računatinikako unaprijed, već unatrag od dana sastavljanja isprave, i tek nakon toga roka donosise presuda gradskog suda (legati hoc diffinientes iudicio). Uostalom, to se slaže s godinomubilježenom u ispravi (1091.), koja po firentinskem kalkulu obuhvaća razdoblje od25. III. 1091. do 24. III. 1092.ŠIŠIĆ 1925., 610, a po njemu NOVAK, 179 tvrde da se iz isprave vidi da su Zadrani priznaliAlmoša, što je dakako, evidentno pogrješno. Oni bi priznali Almoša da su ga titulirali kaokralja 'Hrvatske i Dalmacije" ili slično, ali upravo obratno, oni Almoša ograničavaju samona Hrvatsku i time isključuju Dalmaciju. To je KLAIĆ N. 1971., 493 dobro uočila, ali je izdatacije pogrješno zaključila da Zadar priznaje bizantsku vlast (Alexio Constantinopoleosimperante). Takva datacija dolazi često i na drugim područjima koja sigurno nisu bila podbizantskom vlašću, a koja su takvodatiranje rabili zbog drugog razloga, tj. da istaknu da ne potpadaju pod neku drugu vlast..O tom podrobnije MARGETIĆ 1985., 240 i d.


bila bi - izbrisana. Spomen Zagreba u ovoj vijesti nedvojbeno je kasnijapriča, na koju ne treba trošiti riječi.

Ukratko, ni uz najbolju volju ne možemo se složiti s tezom mađarskihautora da je Ladislav osnovao Zagrebačku biskupiju prije 1091. god.Doduše, ona svjedoči o golemom rodoljublju mađarskih autora, koji suoduvijek nastojali da bi mađarsku povijest učinili što sjajnijom, pa i uodnosu na naše krajeve. Ali, ovdje je riječ o znanstvenoj utemeljenosti, ane o rodoljubnom žaru. Istina je da se i u pretjerano rodoljubno pisanimradovima može često naići na ozbiljne raščlambe pojedinih pitanja - alije i u tom slučaju nužno osvrnuti se i na obrazložena najnovija stajalištaonih naših autora koji se s tom tezom ne slažu i iznijeti obrazloženeargumente protiv tih stajališta.

2. NEKA PITANJA TZV. ZAGREBAČKE KRONIKE l

POPISA BISKUPA

(Croatica Christiana Periodica, god. XVII., br. 32, Zagreb, 1993.)

1.

1. K. Tkalac objavio je 1874. god. Statuta Capituli Zagrabiensis saec.XIV.1 koja je sastavio Ivan arciđakon Gorički (dalje: Ivan G.). Ti Statutiimaju neku vrstu uvoda koji se sastoji od dva sastavka. Jedan je od njihtzv. Zagrebačka kronika (dalje: Kronika), s imenima i vremenom vladanja(tam nomina quam tempom regiminum) vojvoda i "svih kraljeva" (omniumregum) Ugarske, a drugi Popis zagrebačkih biskupa (dalje: Popis). Kronikaje dosad bila predmetom proučavanja brojnih autora, a Popisu se nijeposvetila ona pozornost koju zaslužuje.

Držimo da diskusiju treba ponovno otvoriti.

2.

Rački je 1865. god.2 pisao o Kronici i Popisu kao sastavcima IvanaG. Kronika je, po njegovu mišljenju napisana 1334. godine, a dovršena1354. Ni V. Klaić nije 1874. god.3 sumnjao u to da je autor tih dvajusastavaka Ivan G.

U svom uvodu Statutima, Tkalčić4 je prvi posumnjao u autorstvoIvana G. On ne vjeruje da je Ivan G. sastavio Kroniku, zato što on sigurnone bi ispustio Andriju III., to više što je, nastavlja Tkalčić, po Krčeliću,Ivan G. podrobnije opisao borbu Anžuvinaca. Po njegovu je mišljenjuKronika samo "izvadak iz kronike Ivana arcidjakona".

Sumnja da je Ivan G. autor Kronike javlja se od Tkalčića u literaturi,5

premda je Sufflay dokazivao6 da je Ivan G. napisao taj rad još 1334. Važnaje Sufflayeva napomena da je Ivan G. "mehanički prepisivao nekuugarsku kroniku" (csak gepiesen lemasolt egy magyar kronikat).

1 MHEZ Π, 1874.2 RAČKI 1865., 554-555.3 KLAIĆ, V. 1874., 7.' MHEZ II, 1874., ΧΠΙ.5 Vidi dobar pregled literature u ŠVAB, 131-135.

309


U novije se vrijeme N. Klaić ponovno7 bavila tim pitanjem. Po njezinumišljenju Kronika iz svoga predloška, nekog ugarskog izvora, "uzimapogrešan datum Ladislavove smrti" (kurziv N. Klaić), a sastavljač je, kakokaže N. Klaić, "toliko nesamostalan da iz uzora prepisuje i podatak oslavnim Ladislavovim djelima (prout superius ponitur) iako o njima nije'gore' ništa rekao "8 Ove raščlambe N. Klaić nisu prihvatljive.Odgovarajući tekst Kronike glasi:

Post hec regnavit beatus rex Ladizlaus (...) annis decem et novem, mensibustribus. Hic, multis meritoriis operibus peractis prout superius poniturmigravit ad dominum anno damini M. centesimo auinto Uli kalendasaugusti. Qui autem vult scire eius meritoria opera perlegat ea, que suntscripta in sua legenda,9

tj. nakon toga (tj. nakon smrti kralja Geze) vladao je blaženi kralj Ladislav19 godina i 3 mjeseca. On se, nakon što je učinio mnoga zaslužna djela,preselio Gospodu godine Gospodnje 1105., 4. kalenda kolovoza. Tko, pak,želi znati njegova zaslužna djela, neka čita o ovom stoje opisano u njegovojlegendi. - Na prvi se pogled čini kao da je doista riječ o pogrješnomdatumu, koji bi sastavljač preuzeo iz nekog predloška. Međutim, samomalo pažljivija raščlamba otkriva da je riječ o grješki prepisivača, a nesastavljača. Naime, u uvodu Kronici navodi se da le Ladislav umro

M. nonagesimo auinto, auarto kalendas augusti, feria prima,10

tj. nakon 1095., 29.VII. u nedjelju. Doista, 1095. godine 29. VII. padao jeupravo nedjelju. Ovaj prethodni podatak preuzeo je, očito, sastavljačKronike dalje u tekstu i pri davanju osnovnih podataka o životu Ladislava,samo što je ispustio podatak da je Ladislav umro u nedjelju. Usto, riječiprout superius ponitur nisu nesamostalno preuzimanje teksta iz nekogpredloška, kako to misli N. Klaić, jer se one bez ikakve dvojbe odnose nadan Ladislavove smrti, koji je već jedanput u uvodu spomenut. Zatosastavljač, govoreći o datumu Ladislavove smrti, posve ispravo kaže proutsuperius ponitur. Nespremošću prepisivača podatak koji se ponavlja (M.nonagesimo auinto) prepisan je drugi put pogrješno (M. centesimo auinto).Uostalom, da se riječi prout superius ponitur odnose upravo na datum smrti,a ne na kraljeva "zaslužna djela", vidi se i po tome što se tekst nastavljaupućivanjem čitatelja da o tim "zaslužnim djelima" može saznati izlegende o Ladislavu.

6 SUFFLAY 1904., 515.7 KLAIĆ, N. 1982., 516-520; ISTA 1985., 26-28; ISTA 1990., 395-396.4 KLAIĆ, N. 1982., 526, br. 47.9 MHEZ II, 1874., 3.10 N. dj., 1.

Neka pitanja tzv. Zagrebačke kronike i popisa bisk.upa 311

Do istog rezultata dolazimo i usporedbom smrti kralja Geze (25. V.1077.),Ladislava (29.VII.1095.) i Kolomana (З.П.ШЗ.).1' Pretpostavimo li da jesastavljač napisao 1095., a prepisivač 1105., onda se godine vladanjaprilično dobro poklapaju. U prvom je slučaju razlika 18 godina, 2 mjesecai 2 dana, koja približno odgovara godinama Ladislavova vladanja - posastavljačevu mišljenju 19 godina i 3 mjeseca. U drugom je slučaju razlika17 godina, 6 mjeseci i 5 dana, koja približno odgovara godinamaKolomanova vladanja - po sastavljačevu računu 18 godina, 6 mjeseci i 5dana. Dapače, uzmemo li u obzir da je sastavljač pogrješno dodaoLadislavu jednu godinu vladanja, a isto toliko pogrješno oduzeoKolomanu, račun se (uz pretpostavku da je do 1105. godine kaoLadislavova smrt došlo pogrješkom prepisivača) vrlo dobro slaže.

N. Klaić je 1982. god.12 držala da je autor Kronike i Popisa nekinastavljač Ivana G., koji je pisao "ljeti 1354. g.". Naime, "god. 1334. bili sugotovi Statuti u svojoj prvoj redakciji", pa kako "negdje oko 1353.g. Ivannestaje iz javnog života" i kako se u Kronici spominje vojvoda Stjepan, kojije umro 9.VIII.1345. g." druga je redakcija Statuta, koju je "učinio vrlovjerojatno neki Ivanov suradnik", morala biti sastavljena prije togadatuma. A posljednja rečenica, u kojoj se spominje zadarski mir iz 1358.god. "upisana je kasnije".

Po Švabovu13 mišljenju nemoguće je "pripisati s bilo kakvomsigurnošću vrijednom pažnje Z (tj. Kroniku) AGI (tj. Ivanu G.)". Tkalčićevargument, po kojemu bi ispuštanje spomena Andrije III. iz Kronike bilodokazom da Ivan G. nije sastavljač Kronike, Švab uspješno pobija.14

Držimo da ne bi smjelo biti dvojbe u povezanost Kronike i Popisa u njegovojredakciji, kakva je došla do nas, što se vidi već i iz uvodnih riječi Popisa:Ex ajuo descripta iam apparent nomina et regimina regum Hungarie, nm est inconvenienssi eciam nomina episcoporum zagrabiensium similiter describantur in cjuantum occunt,15

tj. kako se već iz teksta vidi imena i vladanja ugarskih kraljeva, nijeneprilično da se na sličan način popisu i imena zagrebačkih biskupa kolikoje (o njima) poznato. Autor je Popisa očito imao pred sobom Kroniku.

11 N. dj., 3.12 KLAIĆ, N. 1982., 516. Isto i idući citati.13 ŠVAB, 131.14 Dodajmo da Švab dokazuje da je 1034. godina kao godina smrti Stjepana I. u Kronicipogrješna, ali da se ta grješka ne može protumačiti zabunom prepisivača "jer je teškopovjerovati da rimsko VIII moglo biti zabunom pročitano kao IV". Držimo da je doista riječ0 grješci sastavljača teksta, i to zato što se Stjepanova smrt datira ne samo s 1034. god., nego1 "die XVIII kakndis septembris feria (\uinta", tj. 15.VIII.1034. u četvrtak - a te je godine 15.VIII.doista bio četvrtak. Godine 1038. taj je dan bio utorak.15 MHEZ II, 1874., 5.


Sastavljač Kronike - bio to Ivan G. ili njegov nastavljač - nedvojbeno jeuzeo za podlogu svoga rada neki predložak, što se, uostalom, u literaturijednoglasno prihvaća. Otvara se, dakle, pitanje, možemo li iz tekstaKronike zaključiti nešto pobliže o tom predlošku. Mislimo da ispuštanjeAndrije III. iz Kronike nije nimalo slučajno i da nam ono može pripomoćiu daljnjim raščlambama, pogotovu ako uzmemo u obzir još jedan podatak,koji je također u svezi s tim kraljem. Naime, Kronika ne samo što nespominje Andriju III. i vrijeme njegova vladanja (1290.- 1300.), nego ninjegova oca Stjepana Posmrču, sina Andrije II. Bez ikakve dvojbe, toprešućivanje nije slučajno, jer Kronika bilježi sve ostale muške članoveobitelji Arpadovića koji su s Andrijom II. bili povezani muškom linijom.Andrija II. imao je, uz nespomenutog u Kronici Stjepana Posmrču, još trisina (Belu, Kolomana i Andriju). Kronika ih marljivo bilježi, premda jesamo sin Bela postao kraljem. Ali, Kronika ne spominje tri kćeri AndrijeII., jer one ionako nisu bile dinastički zanimljive. Andrijin sin Bela IV. imaoje dva sina i jednu kćer Anu. Kronika bilježi sinove Stjepana i Belu, ali izistog razloga zanemaruje Anu kao dinastički neinteresantnu. Stjepan jeimao dva sina, Ladislava i Andriju, i 4 kćeri. Kronika zanemaruje drugogsina Andriju, koji je ubrzo (1278.) umro, ali, prvi puta u svom tekstunabraja i kćeri, među kojima bilježi Mariju i navodi kako se ona udala zaAnžuvinca Karla, kralja Sicilije, i kako su se iz toga braka rodila petoricasinova, od kojih je jedan, vojvoda Karlo, ima sina Karla, okrunjenog zakralja Ugarske 1300. god. Taj je, nastavlja Kronika, vladao 42 godine i umro18.νΠ.1342. Dakle, pri kraju Kronike pojavljuju se ove neobičnosti: 1) nisuspomenuti Andrijin sin Stjepan Posmrče i njegov sin, kralj Andrija III.(1290.-1300.); 2) prvi puta se spominje godina u kojoj je jedan od ugarskihkraljeva okrunjen. Za ostale vladare, počevši od sv. Stjepana, ne navodise nikad godina krunidbe, već, u pravilu, vladanja i smrti; 3) jedino zaStjepana V. (1270.-1272.), spominju se, uz njegova sina Ladislava IV. (1272.-1290.) još i kćeri. Kako se prethodnik Karla I., kralj Andrija III., nespominje, po prvi puta u Kronici dolazi do prekida 10 godina (1290.-1300.)Za cijelo ranije vrijeme, počevši od sv. Stjepana, dakle za punih 300 godina,takvog prekida nema. Kroničar je vrlo lako mogao popuniti godine između1290. i 1300. napomenom da je papa Nikola IV. okrunio Karla Martela, ocaKarla L, za ugarskoga kralja 1292. god.'6, a papa Bonifacije VIII. proglasioKarla I. kraljem još 1297. god.17 Ali, to bi za kroničara bilo izbjegavanje Scileda upadne u Haribdu. Naime, ako je spominjanje Andrije III. i njegova ocaStjepana Posmrču bilo za kroničara neugodno zato što se time neizravnoisticalo da samo muška osoba povezana muškom linijom ima pravo na

"ŠIŠIĆ1901.,8.17 KLAIĆ, V. 1899., 275.

Neka pitanja tzv. Zagrebačke kronike i popisa biskupa 313

ugarsko prijestolje - a Karlo Robert bio je povezan samo preko svoje bakeMarije - onda je krunidba Karla Martela u 1292. i priznanje kraljevske častiKarlu I. u 1297. god. bila još daleko neugodnija, jer bi se time priznalo daje Ugarska papin leno. Zbog toga je kroničar izabrao za njega najmanjeneugodan način - razdoblje od 1290. do 1300. naprosto je ispustio. O tomevalja reći još nešto. Vidi se da je Kronika sastavljena uzimajući uvelike uobzir političke prilike, tj. vlast anžuvinske dinastije. Kronika želi dokazatilegitimitet te vlasti. Nakon teksta koji je iz predloška preuzeo sastavljačKronike, tj. Posf hec regmvit rex Stephanus (naime Stjepan V.) (...) Hic habuitunum filium, ducem Ladizlaum, qui ei succesit in regno et (...) interfectus sineherede anno damini MOĆ nonagesimo,™ sastavljač je p r e d l o š k a , da biopravdao legitimitet vladavine Andrije III., očito morao istaknuti da jemuška linija Arpadovića: Andrija II. - Bela IV. - Stjepan V. izumrla i da jezbog toga pravo na nasljedstvo prošlo na drugu mušku liniju: Andrija II.- Stjepan Posmrče - Andrija III. Taj je tekst za sastavljača Kronike biopotpuno neprihvatljiv. Bilo kakvo spominjanje druge loze uništavalo jesvako pravo Anžuvinaca na ugarsko prijestolje utemeljeno na rodbinskojvezi. Sastavljač Kronike bio je zbog toga u velikoj dvojbi: ako spomenevladanje Andrije II., cijela genealogija Arpadovića postaje bespredmetnajer je smrću Andrije III. ta dinastija izumrla, pa se dolazak Anžuvinacatrebalo nekako drukčije objasniti (npr. izborom, papinom odlukom ilidrukčije), a ako ne spomene, deset godina ugarske povijesti ostaje bezkralja. U takvoj dvojbi sastavljač Kronike bio je upravo prisiljen izbacitiAndriju ΠΙ. ι genealogiju Arpadovića nakon smrti Ladislava IV. sastavitivraćanjem na njegova oca Stjepana tekstom koji odaje njegovu veliku neprilikui veliku želju da nagomilavanjem raznih imena muških Članova obitelji Anjoubarem donekle umanji nelegitimitet te obitelji s obzirom na srodstvo:

"Gore navedeni kralj Stjepan, sin kralja Bele imao je tri kćeri, od kojihse jedna zvala Marija, koja se udala za Karla Starijeg, kralja Sicilije. Od njeje kralj imao 5 sinova, prvorođenog vojvodu Karla, koji je trebao naslijeditisvoga oca u Kraljevim Siciliji, drugi je bio sv. Ludovik, tolozanski biskup,treći kralj Robert, a četvrti i peti prinčevi Filip i Ivan. A upravo spomenutivojvoda Karlo imao je sina Karla, kralja Ugarske, koji je ukrunjen 1300.godine".19 Sastavljač Kronike pokušao je spasiti ono što se moglo spasiti:izbacivanjem Andrije III. rodoslovlje se nastavlja u istoj lozi Arpadovića:Stjepan V. - Marija (pa sada "neprimjetno" prelazi na Anžuvince) - vojvodaKarlo - Karlo I. Preduvjet kakvoj-takvoj uvjerljivosti takve genealogije biloje prešućivanje loze Andrije II. - Stjepan Posmrče - Andrija III. SastavljačKronike rekao je, dakle, istinu, no ne i cijelu istinu - ali je sebe sačuvao odnezadovoljstva vladajućeg sloja oko Anžuvinaca.

18MHEZ II, 1874., 4.19 Na i. mj.

314 Hrvatsku i crkva u srednjem vijeku

Iz toga slijedi da je predložak, kojim se sastavljač Kronike koristio,nastao koncem XIII. stoljeća i da je najvjerojatnije sadržavao i podatke oAndriji III. i njegovome ocu koje je on, sastavljač Kronike, moraoprešutjeti. Predložak je svakakao postojao 1290. god. jer se u toj godinispominje smrt kralja Ladislava. Ostaje još pitanje je li u predlošku bilazabilježena vladavina Andrije III. Ako uzmemo u obzir da se takve kronikenisu sastavljale zbog znanstvene znatiželje, već da je iza takvog, na prvipogled bezazlenog, istraživanja uvijek stajao neki politički interes, čini namse vrlo vjerojatnim da je u oštroj borbi između Andrije III. i Anžuvinaca,koja se u posljednjem desetljeću rasplamsala, proandrijevska stranasastavila Kroniku upravo radi toga da dokaže legitimitet kraljevske vlastiAndrije III. i u tome doista i uspjela. Poznato je da je zagrebački Kaptolza vrijeme proanžuvinskog biskupa Ivana (1288.-1295.) bio uz Andriju III.i da je i biskup Mihajlo (1295.-1303.) bio uz njega sve do 1300. god. kadaje, pritisnut Babonićima, najprije potajno, a kasnije i javno, prešao u taborAnžuvinaca. Zbog svega toga postoji ne samo mogućnost, nego ivjerojatnost, da je predložak koji je poslužio sastavljaču Kronike nastaonegdje sredinom posljednjeg desetljeća XIII. stoljeća i da je imaoproandrijevsku tendenciju, pa je sastavljač Kronike bio prisiljen učinitinekoliko zahvata20 u tekstu da bi ga uskladio s novim okolnostima.

Manje nam se oni vjerojatnim da je predložak sastavljen odmah nakonsmrti kralja Ladislava, i to bez političke proandrijevske inspiracije i bez spomenanovoga kralja Andrije Ш. Teško je zamisliti da sastavljač predloška ne bi bionapisao npr. nunc autem regnat dominus Andreas ili slično, a još manje da bisastavljač ispustio njegova oca Stjepana Posmrču, četvrtog sina Andrije Π.

Čini nam se razumnim pretpostaviti da je predložak nastao upravou zagrebačkom Kaptolu uz uporabu, dakako, neke starije ugarske kronike.Ako je predložak nastao prije 1293. god., onda bi netrpeljivost biskupaIvana, odrješitog pristaše Anžuvinaca, prema Kaptolu mogla imati svojuzrok, uz ostalo, i u proandrijevski sastavljenom predlošku.

20 On je očito morao promijeniti podatak iz predloška da je Andrija II, imao četiri sina,nadalje, da je taj četvrti sin bio Stephanus i, konačno, vijesti o Andriji III.


3.

O vrijednosti Popisa N. Klaić se vrlo negativno izrazila. Ona kaže21

da je taj tekst "jedan primitivan popis (kurziv N. Klaić), u kojem je autorjedva znao u jednostavne rečenice sročiti tekst o biskupima" i da "IvanGorički nije mogao biti autor bilo Kronike, bilo Popisa" i zato drži da jePopis naknadno sastavljen i ubačen pred Statute.22

Dakako, i ovdje je najvažnije utvrditi je li se sastavljač Popisa služionekim predloškom ili ga je, kao što to hoće N. Klaić, sam sastavio. Držimoda nam u tom pitanju može sam Popis dati zadovoljavajući odgovor.Naime, u Popisu se govori o biskupu Filipu (1247.-1262.) ovako:

Huic successit Philippus, de quo plures iam recordantur,tj. njega je naslijedio gospodin Filip, kojega se još mnogi prisjećaju. Glagolrecordor posve je jasan, a pogotovu u svezi s plures. Dok o biskupima prijeFilipa sastavljač govori kao ljudima koji su umrli prije nego što je na svijetdošla generacija onoga koji piše te riječi, Filipa, koji je umro 1262. godine,"sjećaju se mnogi". Za mnoge od onih koji su se rodili, recimo, 1250. god.,može se s pravom pretpostaviti da su bili na životu i koncem XIII. stoljeća,tj. za biskupa Ivana (1288.-1295.) i Mihajla (1295.-1303.). Teško jepretpostaviti da bi se "mnogi" sjećali Filipa u vrijeme biskupovanjaAugustina Kažotića (1307.-1322.) jer su u to vrijeme možda još živjeli samo"neki", tj. oni koji su u to doba već morali imati više od 50 godina, a to jeu to doba već bila prilična starost, koju su tek "neki" doživjeli. Samo sepo sebi razumije da se u doba pisanja prve verzije Statuta (1344.) ne moženiti pomisliti da bi ostali na životu "mnogi" koji bi se "sjećali" Filipa.

Ukratko, podatak o biskupu Filipu upućuje na kraj XIII. stoljeća kaovrijeme kada je sastavljen predložak, koji je preuzeo sastavljač Popisa. A toje upravo vrijeme u koje je, prema našim raščlambama, sastavljen i predložakKronike. Iz toga slijedi da je vrlo vjerojatno oba predloška pisala ista osoba.

U prilog toj tvrdnji govori i podatak koji navodi Popis, naime, da jeza biskupa Ivana bio osobito progonjen kaptol, a poznato je da je biskupIvan udaljavao iz kaptola one kanonike koji su bili pristaše Andrije III.Sastavljač teksta vrlo je oprezan i piše eliptički da je do nevolja za kaptoldošlo zbog Medvedgrada i da je u to doba ne samo kaptol, negocjelokupna zagrebačka crkva doživjela progon (in persecucionibus posita),tako da je u lapidarni tekst upleten i biskup Ivan, ali to sigurno nije posljedica"slabog stila" sastavljača teksta, već obratno, njegovo oprezno pisanje.

Svakako se ne bismo mogli složiti s ocjenom da sastavljač predloškaPopisa piše primitivnim stilom i da jedva uspijeva sročiti svoje rečenice.Popis je pisan uobičajenim suhoparnim kroničarskim stilom, ni boljim, ni

21 KLAIĆ, N. 1985., 28.22 KLAIĆ, N. 1982., 517; ISTA 1990., 395.


lošijim od drugih sličnih djela. Upravo obratno, pozorni čitatelj može lakoutvrditi da je sastavljač predloška bio osoba koja je razmišljala o vrijednostipodataka o zagrebačkim biskupima. Za biskupa Duha navodi da se vjeruje(creditur) kako je živio u doba kralja Ladislava I. Tom riječju, creditur, autorželi naglasiti da on samo prenosi predaju, ali da i predaja nije drugo negonesigurno naslućivanje. Za razne okolnosti koje se tiču prvih pet biskupa(i sedmog), sastavljač rabi riječ "forscm". Time želi naglasiti da je riječ ohipotezi, za koju govore neke okolnosti, ali da se ta hipoteza ne možedržati dokazanom, premda je po autorovu mišljenju privlačna. Npr. začetvrtoga po redu biskupa, Bernarda, kaže se da

forsanfuit Cathalanus, quia Cathalani habundant hoc nomine et eciam Burgendi,23

tj. možda je bio Katalonac, jer Katalonci često nose to ime - a i Burgundi.Uz tekst o sedmom, osmom i desetom biskupu sastavljač dodaje

dicitur. Time odgovornost za istinitost podatka sastavljač prebacuje nainformatora i ujedno iskazuje određenu vlastitu dvojbu u vrijednostpodatka. Tako npr. za biskupa Prodana navodi daje pokopan "pod istimkamenom" kao i biskup Dominik. O biskupu Dominiku autor kaže da jesačuvan i jedan njegov natpis, dok, naprotiv, za Prodana izričito kaže danema vijesti o nekom Prodanovu natpisu. Nešto drukčiji smisao ima diciturkod biskupa Stjepana II. O njemu sastavljač iznosi više podataka i čak znada je umro upravo 10.VII.1247., VI idus julii, što N. Klaič nepotrebno24 držineobičnim. Za Stjepana II kaže sastavljač

qui dicitur fuisse sollempnis homotj. za koga se kaže da je bio značajna osoba. Kako je Stjepan II. umro 1247.god., u doba sastavljanja teksta - po našem mišljenju konac XIII. stoljeća -više nije bilo živog čovjeka koji bi posvjedočio da je Stjepan II. bio"značajna osoba", ali uspomena na njega očito se sačuvala, što ne treba bitičudnim, uzmemo li u obzir da već za Filipa, idućeg biskupa, sastavljačtvrdi, kao što smo već istaknuli, da ga se "mnogi sjećaju" i da je bio"značajna osoba" (sollempnis homo). Naime, sastavljač teksta mogao je očitoza Filipa provjeriti od očevidaca da je Filip bio "značajan", a za StjepanaII. očito se još zadržala samo uspomena po pričanju i zato se za StjepanaII. kaže samo dicitur, a za Filipa tvrdi (fuit) da je bio sollemphis homo. I tajpodatak govori u prilog našoj tvrdnji da je predložak Popisa sastavljenkoncem XIII. stoljeća. Ali, s druge strane, takva, usudili bismo se reći,hiperkritičnost dopušta nam da sastavljaču teksta vjerujemo kad za -:

biskupe Dominika (1193.-1201.) i Stjepana I. (1215.-1227.) tvrdi da susačuvani njihovi natpisi u Katedrali.

23 MHEZII, 1874., 5.24 Podatak je sigurno uzet iz nekog starog brevijara. Vidi CD VI, 107, br. 94 (21.IV.1275.);124, br. 109 (21.VHI.1275).


Prema Popisu, šesti je zagrebački biskup Dominik, a sedmi Prodan.Za Dominika je poznato vrijeme vladanja iz isprava, od kojih su najstarijeiz 1193. god.,25 a najmlađe iz 1201.26 Prodanovo ime spomenuto je unekoliko isprava. Prema ispravi iz kolovoza 1175.27 god. on je već mrtav(Prodanus quondam episcopus), a na biskupskoj se stolici nalazi Ugrin.Isprava je sačuvana samo u prijepisu u Nadbiskupskom arhivu. Obratno,prema ispravi od 20. kolovoza 1181.,28 sačuvanoj u originalu u arhivuzagrebačkoga Kaptola, on je spomenut u dignitariju isprave Bele III. Uispravi vojvode Andrije iz 1200. god.29 navodi se da je ime Prodanzabilježeno na nekim medašnim stablima (nomen episcopi Prodani incorticibus arborum insculptum est). Ta je isprava sačuvana u prijepisu unadbiskupskom arhivu. U izvorno sačuvanoj ispravi kralja Emerika iz1201. god.30 spominju se pons Prodani episcopi, zatim na drugom mjestu metaProdani episcopi i na trećem Prodanovo ime zabilježeno na stablima. Ikonačno, u ispravi iz 1209.31 god. Andrija II. potvrđuje templarima posjede,među ostalim i posjed o kojemu je riječ u već spomenutoj ispravi iz 1181. god.Ta je isprava, prema Tkalčićevoj tvrdnji sačuvana u prijepisu iz 1425. god.

Mislimo da se neobična grješka sastavljača teksta (da je Prodan biobiskup nakon Dominika) može vrlo lako objasniti. On je očito pred sobomimao samo ispravu iz 1201. god. i u njoj našao Prodanovo ime. Naprotiv,ispravu s datumom 1175. i onu iz 1181. očito nije poznavao bez obzira nato jesu li te dvije isprave u njegovo doba već postojale ili nisu. Kako jesastavljač teksta bio o biskupu Dominiku dobro obaviješten ne samo iznatpisa u Katedrali, nego i iz isprava (huius nomen bene invenitur inprivilegiis ecclesie), a Prodanovo ime vidio je u ispravi iz 1201,, zaključioje, pomalo brzopleto, da Prodanovo biskupovanje dolazi nakonDominikova. Riječi sastavljača: in quodam loco dicitur pons Prodani očito seodnose na ispravu iz 1201. godine, u kojoj se Prodan spominje na tri mjesta,a na jednome upravo s tom oznakom. Da je sastavljač teksta imao predsobom ispravu datiranu s 1175. godinom, on bi bio upravo prisiljen stavitiProdana prije Dominika, jer se u toj ispravi spominje Prodan čak kao bivšibiskup - a sigurno bi nakon Prodana ubacio i Ugrina, koji se u toj ispravispominje kao biskup u čije se vrijeme sastavlja ta isprava.

25 CD Π, 259, br. 244.26 CD III, 6, br. 7; 7, br. 8.27 CD Π, 139, br. 136.28 CD II, 176, br. 157.29 CD II, 354, br. 324.30 CD Ш, 7, br. 8.31 CD III, 84, br. 74.


Napominjemo da godina 1175. u ispravi o kojoj je riječ ne može biti,kao što je već rečeno, ispravna i da se sadržaj te isprave protivi ispravi iz1181. godine: nemoguće je da je Prodan umro prije 1175. godine, da 1175.god. vlada biskup Ugrin, a da se u ispravi iz 1181. god. pojavljuje Prodanu dignitariju Bele ΠΙ. Mađarski pisci to pitanje rješavaju na prihvatljivnačin: po njihovu je mišljenju datum 1175. naprosto grješka prepisivačate isprave, sačuvane u Liber privilegiorum episcopatus Zagrabiensis, kojije umjesto MCLXXXV prepisao MCLXXV.32 Prema tako ispravljenomdatumu isprave, proizlazi da je 1185. godine kaločki nadbiskup bio Pavao.Ali, prema ispravama iz 1181.33 i 1185.34 kaločki nadbiskup bio je u tovrijeme Andrija. Vjerodostojnost isprave mogla bi spasiti tvrdnja da jeisprava s datumom 1175. (popravljeno u 1185.) donesena nakon ispraveiz 1186. u kojoj se spominje kao kaločki nadbiskup Andrija. Ali, s drugestrane, u ispravama iz 1181.35 i ispravi iz 1175.36 (popravljeno u 1185.)palatinus comes je Farkasius, a isprava iz 1185.,37 u kojoj je kaločki nadbiskupAndrija, dopunjena je prema Marsini Thoma palatino čamite. Ipak, kako jeta nadopuna učinjena prema ispravi iz 1186. godine, nije nemoguće daispravu treba ipak nadopuniti Farkasio palatino comite. U tom bi slučaju bilaspašena vjerodostojnost isprave 1175.-1185. Ne bismo se na to pitanje nitiosvrnuli jer su o njemu već davne 1873.38 i 1876.39 dobro pisali Tkalčić iKukuljević, a 1902. i 1903."° Karacsonyi i Šišić, da još 1973. Butorac -Ivandija ne preuzimaju god. 1175. bez nužne kritične napomene47 i da i N.Klaić 1982.42 godine govori o "ispravi iz 1175.". Mislimo da se datiranjete isprave navodi pogrješno zato što je Smičiklas u svom Diplomatičkomzborniku, sv. II.43, tu ispravu datirao s "1175. mj. augusta" i kao izdavače,uostalom, naveo i Tkalčića (1,3-4) i Kukuljevića (II, 93-94), ali bez ikakvogupozorenja na važne predgovore u tim dvama djelima, u kojima seispravlja 1175. u 1185. i o tome daje obrazloženje.

32 Vidi SZENTPETERY, 46, br. 140 i tamo navedena literatura.33 N. dj., 43-44, br. 133.34 CDH V, 136 = IX, 2,263 = CDS1, 91, br. 97.35 CD Π, 176-178 i isprava navedena u bilj. 33.36 Vidi bilj. 27.37 Vidi bilj. 34.38 MHEZII, 1874., predgovor.39 CD KUKULJEVIĆ, predgovor.40 ŠIŠIĆ 1901 .,222.41 BUTURAC - IVANDIfA, 333.42 N. KLAIĆ 1982., 398.0 tome podrobnije MARGETIĆ 1993., 31, 6.43 V. bilj. 27.


4.

Držimo da će biti korisno na ovome mjestu upozoriti na još neka pitanja,koja su se pojavila tijekom raščlambi izvedenih pod 2. i 3. ovoga rada.

1. Prije svega valja upozoriti na sličnost nekih formulacija uanaliziranim ispravama iz 1175. (1185.) i 1181. god. Evo usporedbe:

1175. (1185.)

1. B(...) ego Bela tercius secundi Gejsse regisfilius dei grada (...) cum Albe sanctiStephani regis solempnes agerem dies, Zagrabienses canonici (...)

2. (...) priuilegio regalis patrocinio communivi, sigillo eciam meo et annuli meiimpressione roboravi (...)

3. Factum et autem hoc privilegium anno dominice incarnationis MCLXXV,regnante gloriosissimo rege Bela tercio (...) Job Strigoniensi archiepiscopoexistente, (...) et aliis compluribus eiusdem regni principibus existentibus.

1181.

(...) Ego Bela III dei grada rex secundi Geysse regis filius cum Albesollempnes sancti Stepkani regis agerem dies, Zagrabienses canonici (...)

(...) privilegium per notarium meum Wasca inscribifeci et regali sigillo etanuli mei impressione roboravi (...)

Factum est autem hoc privilegium anno Dominice incarnacionis MCLXXXI,regnante gloriosissimo rege Bela III., Luča Strigoniensi archiepiscopo existente(...) et aliis pluribus regni eiusdem principibus existentibus.

Sličnost je nedvojbena i upadljiva, pa nema sumnje da neka vezaizmeđu tih isprava postoji. Ostale isprave Bele III. koje je objavioSmičiklas44 imaju odgovarajuće dijelove drukčije sastavljene. Osobito nenalazimo sintagmu anuli mei impressio i čitav naš treći odlomak, stiliziranobjektivno (Factum est itd.). Ni u drugim ispravama Bele III.45 ne nalazimoslične formulacije. Kako je isprava iz 1175. (1185.) sačuvana samo u Liberprivilegiorum episcopatus Zagrabiensis, nije nemoguće da je onasastavljena po uzoru na ispravu iz 1181. god. na osnovi podataka kojimaje raspolagao zagrebački Kaptol. Ali, trebalo bi paleografski i diplomatičkiispitati i ispravu iz 1181. god. Dvojbu izaziva Smičiklasova primjedba:"Pečat izgubljen; vide se od pečata dvije male rupice, kroz koje je jedvamogao prolaziti tek kakav konac".46 Na čemu je onda visio "izgubljeni

44 CD II, 225, br. 210 (6.V.188.); 262, br. 247 (1193.). Kako ove isprave nisu posvebesprijekorne, usporedba nije dokraja odlučujuća.45 Vidi npr. SZENTPETERY, 40, 52.46 CD II, 178.


3. Pri ocjeni anonimnog Odlomka ljetopisa iz XI. stoljeća, objavio gaje Baltazar Krčelić 1770. godine55, N. Klaić je prikazala literaturu od F.Račkog (1864.) do V. Maića (1882.)56, da bi nakon toga preskočila razdobljeod 1882. do 1982. i prešla na prikaz rada M. Švaba.57 Čudno je da poštovanaautorica tvrdi da daje "čitatelju pregled svih dosadašnjih napora, da ne binetko pomislio kako sam imala neke posebne razloge da ih odbacim".Obećanje da će dati pregled "svih dosadašnjih napora" autorica nijeispunila. U njezinu pregledu nema npr. osvrta na mišljenje Šišića,58 moždazato što nije obrazloženo, i na još neke autore koji su se samo usputdotaknuli Odlomka.59 Moglo ih se ipak apsolvirati jednom ili dvijerečenice u bilješci. Što se tiče strane literature, autorica se na nju ne osvrće:"Uzet ćemo u obzir samo našu domaću literaturu!". *" Ne vidimo pravograzloga takvu ograničenju. Je li autorica to učinila zato što u inozemnojliteraturi nema ništa važno? Ako je tako, barem jedna rečenica ne bi bilana odmet. A ako u inozemnoj literaturi ima važnih zapažanja, nemarazloga ne uzeti je u obzir i ne upozoriti na njih.

^ Upravo je neshvatljivo da je autorica prešutjela doista značajan radM. Sufflaya.61 U skriptama iz 1967. god. N. Klaić govori dosta opširno62 otom značajnom Sufflayevu radu i oprezno brani njegovu tezu da je IvanG. autor Odlomka. Nakon razmatranja raznih podataka Odlomka, autoricazaključuje da nema "dovoljno dokaza na osnovu kojih bismo Odlomakmorali potpuno zabaciti kao izvor za prvu polovicu XI. st. Naprotiv,podatke o Zvonimiru u Odlomku čine mogućim i drugi poznati izvori unjemu. Ostaje svakako činjenica da je Ladislav osnivajući zagrebačkubiskupiju ograničio njezin opseg na granice o kojima govori Odlomak".Zbog svih tih razloga autorici "se ne čini potrebnim potpuno zabacitiSufflayevu teoriju o autorstvu Ivana Goričkog". God. 1971. N. Klaić je jošeksplicitnija u svojoj podršci Sufflayevim tezama. Ona spominje mišljenjeV. Maića po kojemu je Odlomak proizvod bezdušna kompilatora i hvaliSufflaya: "S mnogo više ozbiljnosti pristupio je analizi ovoga izvora MilanSufflay", da bi dala kao zaključak svojeg kraćeg prikaza: "Nije štovišenevjerojatno da je autor Fragmenta zaista bio Ivan Gorički"63. U drugomizdanju te knjige iz 1975. godine sačuvan je identičan tekst.

55 KRČELIĆ, 101-102.56 KLAIĆ, N. 1985., 3-11.57 Vidi bilj. 5.58 Vidi npr. ŠIŠIĆ 1925., 487.59 Vidi ŠVAB, 125-127.60 KLAIĆ, N.1985.,3.61 Vidi bilj. 6.62 KLAIĆ, N. 1967a., 29-31.63 KLAIĆ, N. 1971., 29-31.


Do velikog zaokreta u shvaćanjima N. Klaić dolazi između 1975. i1985. godine. Naime, u radovima Baltazar Krčelić (objavljenom 1985.)64 iPovijest II65 (posthumno objavljen 1990., ali pisan "do 1985.)66 N. Klaićzastupa tezu da je autor Odlomka Baltazar Krčelić, autor druge poloviceXVIII. stoljeća. U međuvremenu,67 napisao je M. Švab magistarski rad"Kronologija Ivana arhidakona Goričkog kao izvor za hrvatsku povijest",u kojem dokazuje da je autor Odlomka Ivan G., što uglavnom odgovaratezi N. Klaić iz 1971. i 1975. U prerađenu magistarskom radu, objavljenom1982. godine,68 autor je nešto oprezniji i tvrdi da j>ostoji "visok stupanjuvjerljivosti" da je autor Ivan G. Na tu tezu, kaže Svab, "upućuju mnogeindicije, što je čini prihvatljivom".69 To bi odgovaralo tezi N. Klaić iz 1967.god.70 Razlika između naslova Švabova magistarskog rada i njegovaobjavljenog članka po mišljenju N. Klaić "najbolji je dokaz da je zadatakkoji sebi Švab postavlja za njega bio - pretežak"71, jer, u prvom redu,nastavlja N. Klaić, Švab tvrdi da je autor Ivan G., dok se u drugom tajOdlomak njemu samo "pripisuje" (kurziv N. Klaić). Ako je to "najboljidokaz", onda je Švab svakako kvalificiran da piše o Ivanu G., jer je N. Klaiću svom radu iz 1985. korjenito promijenila mišljenje. Promjena mišljenjadopuštena je svakom autoru, bilo radikalna, kao kod N. Klaić, ili oprezna,kao kod M. Švaba.

N. Klaić žestoko prigovara "krajnje nekorektnom odnosu premaliteraturi"72 i kao prvi primjer navodi Svabovo prepričavanje Klaićevapriloga o Odlomku, u kojem Svab Maićev citat "u namjeri da ga omalovažiprekida na polovici, dakako zato da bi dokazao Klaićevu površnost".Naime, V. Klaić kaže da je Odlomak " s a s t a v l j e n po n e k o m bez-s ν je s n o m k o m p i l a t o r u (bilo vieka 14. ili 18.) te o s n o v a nn a k r i v o m t e m e l j u n e d o n o s i n i j e d n e v j e r o d o s t o j n ev i e s t i za h r v a t s k u p o v i e s t " (spac. N. Klaić). Po mišljenju N.Klaić Švab taj citat "osakaćuje" (kurziv N. Klaić), jer je V. Klaić u nastavkunapisao: "te nije zato ni za razjašnjenje odnošaja medu

64 Vidi bilj. 7.«Ibid." Vidi MARGETIĆ 1992., 273.67 Taj rad nije objavljen, ali na njega je javnost upozorio sam autor, n. dj. (bilj. 5), 119. Posvemu se čini da je rad pisan oko 1979.-1980. jer Švabov rad iz 1982. nije drugo negoprerađen magistarski rad.68 Vidi bilj. 5.69 ŠVAB, 158.70 KLAIĆ, N 1967., 30-31.71 KLAIĆ, N. 1985., 11.72 N. dj., 12.


Arpadovićin i Držislavovićevi u XI. vieku nimalo koristan ni potreban".74

Ne vidimo po čemu bi Švabovo ispuštanje kraja citata bilo"omalovažavanje" i "sakaćenje" teksta V. KJaića.

Međutim, Svab je doista pogrješno razumio V. Klaića, koji tvrdi zapisca Odlomka da je "rabio izvore do 18. stoljeća veoma težkopristupne".75 Po Švabovu mišljenju76 V. Klaić misli da je "autor odlomkaupotrijebio izvore koji su poznati tek od XVIII. st." Po mišljenju N. Klaićriječ je o velikoj nekorektnosti ("još je nekorektnije itd.") Švaba, koji na tajnačin "podmeće" V. Maiću. Skloniji smo vjerovati da je Švab jednostavnokrivo razumio V. Klaića.

N. Klaić optužuje Švaba za "nepoznavanje srednjovjekovnelatinštine", pa kaže: "Svako dalje raspravljanje o tome da li je Svab uopćesposoban raspravljati o medievističkim problemima, takvim koji sezasnivaju na latinski pisanim izvorima, neka pokaže njegovo pogrešnocitiranje latinskih tekstova" upozoravajući da se dva puta nalazi "istaneshvatljiva početnička pogreška 'per fluviam Trebes', zatim dva puta'Mortuo Sancte Rege1 i također na dva mjesta 'Bojoaris'. Sve to dakako, nemože biti tiskarska ili slagarska pogreška.1"77 Ali N. Klaić nije zapazila daje švab ipak napisao također i "per fluvium Trebes"7* i "Bojoaros",79 a "mortuoSancte Rege" će ipak biti lapsus calami, premda se pojavljuje dva puta. Malodobronamjernosti nužna je pretpostavka svake znanstvene diskusije, apogotovu ovdje gdje se iz čitava Švabova opusa vidi da on poznaje nesamo latinski nego i grčki te glavne moderne svjetske jezike.

Švab je usporedio Stadejske anale, Ekkehardovu Univerzalnukroniku, VVurzburšku kroniku i Odlomak i dokazivao da je Sufflaypogriješio što je Stadejske anale uzeo kao jedno od vrela Odlomka izaključio da ta usporedba "isključuje mogućnost da je sastavljač odlomkaupotrijebio u ovom slučaju Stadejske anale".80 N. Klaić ne prihvaćaŠvabove analize. Po njezinu mišljenju, "Švab ne zna ili neće znati ukakvom su odnosu citirani izvori" (tj. Stadejski anali, Ekkhardova kronikai VVurzburška kronika) i u dokaz tome navodi A. F. Gombosa, Catalogusfontium historiae hungariae, Budapestini 1937, tom 1,51: "cuncta usque adannum 1108 ad verbum ex Chronico Ekkerhardi Uragiensis, Historia AdamiBremensis et Annalibus Rosenveldensibus recepta šimi".81 Drugim riječima, N.

73 U tekstu V. KLAIĆA: "Arpadovca".74 KLAIĆ, N. 1985., 12.75 KLAIĆ, V. 1882., 610.'»ŠVAB, 123.77 KLAIĆ, N. 1985., 12.78 ŠVAB, 129.79 N. dj., 146.80 N,, dj. 139.81 KLAIĆ, N. 1985., 12.


Klaić se protiv jednog autora, Švaba, služi riječima drugog autora, Gombosa.To ne držimo ispravnim. I naše je mišljenje da je Švab teško pogriješio, ali valjapokazati u čemu je grješka, a ne pozivati se jednostavno na autoritete,pogotovu stoga što sva tri vrela imaju isti tekst pa se ne vidi u čemu je uopćeza Odlomak i za hrvatsku povijest važno koje je od ta tri vrela poslužilo autoruOdlomka. Posve nepotrebnu buru u čaši vode izazvao je sam Švab, koji jeuporabio znatan napor da dokaže da je Sufflay pod tekstom Stadejevih analazapravo donio tekst Wiirzburske, odnosno Ekkehardove kronike.82 Švab jeusto ustvrdio da će se usporednim tekstom tih triju kronika i odlomka "jasnouočiti nedopušten postupak Sufflaya i isključiti mogućnost da je sastavljačodlomka upotrijebio u ovom slučaju Stadejske anale",83 te da je kod Sufflaya"došlo do miješanja citata"84 i do "zamjene dvaju izvora".85

Švab uspoređuje tekstove Stadejskih anala i Ekkerharda odnosnoVVurzburške kronike ovako:

S. A.

1030 Chounradus imperator - occiduntur16. kal. Septembris ex Ekkh

1031 Stephanus rex - cum imperatorelegatis pacificatur ex Ekkh

Ungarii88 quendam Ovonem ab^Albe-rone marchione deletur ex EkkhMGH SS XVI314

Ekk. i Wur.

Coundradus imperatorStephanum Pannoniae regemcum exercitu petitInterea in Alamannia Ernest duxet Werinherius comes (potcrtanoima samo VVurzburška kronika,MŠb)86 cum aliis multisocciduntur 16. Kal. Sept.Stephanus rex missis per legatoscum imperatore Counradopacificatur.87

Ovo rex Ungariorum, obsusceprum s. Heinrico rege90

82 ŠVAB, 138: "(Sufflay) donosi tekst navodno Stadejskih anala, a to je zapravo tekstVVurzburške kronike (...) i tekst Ekkehardove Univerzalne kronike".83 N. dj., 139.84 N. dj., 146.85 na i. mj.86 Nije tako. Ekkehardova kronika ima rijeci et Werinherus comes.87 U bilješci Švab objašnjava da je jasno (...) da "je navod Stadejskih anala (...) preuzet, i tou skraćenoj verziji iz Ekkehardove (...) ili VVurzburške kronike" (n. dj., 139).88 Odavde dalje prenosimo ŠVAB, 146.89 Ispravno: Ovonem - ab.90 Ispravno: rege Heinrico.

326 Hrvatska i crkva u srednjem -vijeku

Petrum a se expulsum, fines~Baioaria predis et incendiis91

depo-pulatur; sed magna parsexercitus eius ab Adalberonemarchione delata est.92

Fatalna - i moramo priznati nerazumljiva - Švabova grješka sastoji seu tome što je on mislio da su Stadejski anali prenijeli samo skraćeni tekstEkkeharda i nije zapazio da je izdavač, zbog ekonomičnosti, onaj tekst koji

f"! u Stadejskim analima identičan s onim u Ekkeharda, označio crtom (-).ufflay nije citirao Ekkehardov tekst namjesto teksta Stadejevih anala, on

nije miješao tekstove itd., već je njegovo citiranje i dokazivanje ispravno.Sufflay je "izabrao" Stadejeve anale samo zato što je autor Odlomkauvodno spomenuo misao opata Alberta, pisca Stadejskih anala "Rara fidesideo est quia multi multa loquuntur", pa je zbog toga vjerojatnije da je za svojedaljnje kombinacije ponovno uporabio Stadejske anale, nego npr.Ekkehardovu Kroniku. Mogla bi se, doduše, zamisliti i malo vjerojatnapuka mogućnost da je autor Odlomka imao pred sobom i Stadejske analei Ekkeharda i Wurzbursku kroniku i da je najprije uzeo u ruke Stadejskeanale i iz njih uzeo misao o "rara fides", a onda se latio npr. Ekkehardovateksta i poslužio se, za daljnje svoje kombinacije, njime, a ne Stadejskimanalima, ali za raščlambe Odlomka sve je to posve nevažno.

91 et incendiis: Ekk. om.92 delata est Ekk. đeletur. Delata je očita tiskarska grješka prema Wiirzb: deleta est.

3. O VJERODOSTOJNOSTI ISPRAVA UNESENIH U

POTVRDNICE PAPE GRGURA IX. IZ 1227. GODINE(Radovi 26 Zavoda za hrvatsku povijest, Zagreb, 1993., 7-16)

U tzv. Felicijanovoj ispravi1 spominje se podatak da je ugarski kraljLadislav osnovao Zagrebačku biskupiju "da bi biskupska briga one, kojeje zabluda poganstva otuđila od štovanja Boga, povratila na put istine (quoserror idolatrie a da cultura extraneos fecerat, episcopalis cura ad viam veritatisreduceret).

Za najranije razdoblje Zagrebačke biskupije od najvećeg je interesapitanje vjerodostojnosti isprava koje je papa Grgur IX. potvrdio 9. VII.1227.godine2 kaptolu, a 10.VII. iste godine3 biskupu. Već su odavno Szentpeteryi Tanodi izrazili sumnju u vjerodostojnost isprave kojom je kralj AndrijaII. potvrdio 1217. godine kaptolu mnoge posjede i povlastice, a N. Klaićproglasila je krivotvorinama četiri od ukupno osam isprava iz navedenedvije Grgurove potvrdnice.

Sa svoje ćemo strane pokušati dati prilog rješavanju toga, zaZagrebačku biskupiju i hrvatsku povijest uopće, važnog pitanja. Samo sepo sebi razumije da si nismo postavili kao zadatak braniti vjerodostojnostnapadnutih isprava, jer bi to bila deplasirana apologetika. Jedino što smoželjeli bilo je konfrontirati dosad iznijete argumente s nekim našimargumentiranim prijedlozima u nadi da će naše analize biti od stanovitekoristi daljnjim istraživanjima.

Riječ je o ovim ispravama:1. U potvrdnici Grgura IX. od 9.VII. 1227. izdanoj kaptolu:a) isprava kralja Emerika iz 1199. godine (CD II, 339, br. 315)b) isprava kralja Andrije II. iz 1217. godine (CD III, 150, br. 131)c) isprava kralja Andrije II. iz 1221. godine (CD III, 199, br. 175)d) Zlatna bula Andrije II. iz 1217. godine (CD III, 147, br. 130)e) darovanje biskupa Stjepana II. iz 1227. godine (CD III, 270, br. 248)2. U potvrdnici Grgura IX. od 10.VII.1227. izdanoj biskupu:

1 CD II, 42, br. 42 od 26.IV.1134.2 CD III, 271, br. 243.3 CD III, 272, br. 244.


a) isprava kralja Emerika iz 1199. godine (CD II, 339, br. 315)b) isprava kralja Emerika iz 1201. godine (CD III, 7, br. 8)c) isprava vojvode Andrije iz 1201. godine (CD III, 6, br. 7)d) Zlatna bula Andrije II. iz 1217. godine (CD III, 147, br. 130)e) isprava vojvode Bele iz 1222. godine (CD III, 219, br. 193).Dakle, u obje Grgurove potvrdnice nalazi se deset tekstova isprava.

Od toga su isprave pod a) i b) u obje potvrdnice iste, tako da Grgurovepotvrdnice sadržavaju samo osam različitih isprava. Od tih osam isprava četirinisu ni od koga osporene: u potvrdnici kaptolu isprave pod c) i e), a upotvrdnici biskupu također isprave pod c) i e). Ostale četiri proglašene su bilosumnjivim bilo krivotvorenim. Kako je medu tim ispravama kudikamonajvažnija Zlatna bula (u obje potvrdnice pod d), započet ćemo analize s njom.

Gy. Gyorfry4 i N. Klaić5 pokušali su dokazati da je Andrijinanajvažnija povlastica, Zlatna bula, krivotvorina, koju je dao sastavitizagrebački biskup Stjepan II. 1227. godine, da bi pobijedio u sporu sopatom Samostana sv. Martina Panonskog. Teza zaslužuje podrobnijuanalizu. Prikazat ćemo tijek toga spora prema raspoloživim podacima.

Kao što o tome izvještava isprava Honorija ΙΠ. od 2. siječnja 1221.6, sporje započeo još u vrijeme pape Inocenta ΙΠ. (22.Π.1198.-16.νΠ.1216.) vjerojatnona prijelazu ΧΠ. u ХШ. stoljeće, i to između zagrebačkoga biskupa i kaptolas jedne i opata Samostana sv. Martina Panonskog s druge strane super decimisCjuarundam possessionum et aliarum rerum in comitatu Simigiensi existentium (odesetinama nekih nekretnina i drugih stvari u somodskom komitatu)7. InocentШ. dao je predmet na rješavanje raznim sucima (od điversos iudices) i konačnodurskom biskupu zajedno s još nekima, kako bi oni u roku od mjesec dananakon litiskontestacije predmet pripremili za opći koncil (studeni 1215.). Ali,zbog izbjegavanja zagrebačkog biskupa predmet nije mogao biti pripremljenpa se opat obratio izravno rnocentu Ш. i podnio mu tužbeni zahtjev protivbiskupa i kanonika koji je obuhvatio

a) decimas omnium frugum et aliarum rerum tene culte ac inculte,silvarum, marturinorum, porcomm et ceterorum animalium, apum et tributorumac vectigalium partis comitatus Simigiensis cfue est ultra fluvium Dravom(desetine svih plodova i ostalih stvari, obrađene i neobrađene zemlje,šuma, kunovine, svinja i ostalih životinja, pčela i poreza i zakupa dijelasamodskog komitata preko rijeke Drave),8

4 GYORFFY1970., 223,240.5 KLAIĆ, N. 1981a., 35-40.' CD Ш, 188, br. 163.7 Slične muke imao je 1215. i 1216. godine Inocent Ш. sa sporom oko desetina izmeđuopatica samostana sv. Martina i ostrogonskog nadbiskupa. Vidi o tome zanimljive vijestiu CDS1153, br. 196 i 157 br. 201.8 Na južnoj, desnoj obali Drave.

O vjerodostojnosti isprava unesenih u potvrdnice pape Grgura IX. iz 2227. godine 329

Ж

b) desetine trih crkava koje se nalaze sjeverno od Drave,c) sve plodove koje je tužena strana ubrala. Zagrebački ih je biskup

prema opatovoj tužbi nasilno oduzeo (per eundem episcopum spoliati),d) troškove postupka.U dokaz svoga prava predložio je opat - sve prema navedenoj ispravi

- privilegij sv. Stjepana i potvrde papa Aleksandra III. (1159.-1189.), UrbanaIII. (1185.-1186.) i Klementa III. (1189.-1191.).

Predstavnik zagrebačke crkve odgovorio je da je njegova crkvasporne desetine nesmetano i dugotrajno posjedovala i da se somodskikomitat u doba izdavanja privilegija sv. Stjepana nije protezao južno odDrave, a da crkve sjeverno od Drave pripadaju Zagrebačkoj biskupiji. Natoje Inocent III. stvar dao na razmatranje vačkom biskupu i još nekim sucima,ali se rješavanje nije pomaklo s mrtve točke, to više što je u međuvremenuumro Inocent III. Zato je novi papa - Honorije III. (24.VIII.1216.-18.III.1221.)povjerio stvar novim izvjestiteljima, ali ni oni nisu "iz raznih razloga"učinili ništa. Papa je nato odredio novog izvjestitelja pa kada ni to nijeimalo željenoga rezultata, on je 2.1.1221. godine ponovno promijenioizvjestitelje i naredio im da predmet riješe, pripreme uz suglasnoststranaka, a ako to ne mogu - neka predmet pošalju papi. Tako Honorijevaisprava iz 1221. godine.

Prema ispravi Honorija III. od 4.VII.1226.9 proizlazi da je već uvrijeme općeg koncila, tj. u studenome 1215. godine, došlo dolitiskontestacije - ali čak ni 1226. godine, dakle punih jedanaest godinakasnije - sporu se nije nazirao svršetak. Opat je zbog toga zatražio da sedonese ili konačna presuda iz ogluhe (contumacia) ili barem (privremeno)uvođenje u posjed spornih stvari (in corporalem possessionem rerumpetitarum) i uz to da mu se naknade troškovi u visini od 180 (ili više)maraka srebra. Papa je procijenio nastale troškove na 60 maraka i pozvaok sebi obje stranke na konačno ročište (terminum peremptorium) na dan25.ΧΙΙ.1226.

Po svemu se čini da je došlo do daljnjeg odlaganja toga "konačnog"ročišta jer se spor nije nastavio za života Honorija III.

N. Klaić tvrdi da je "valjalo (...) iskoristiti promjenu u Rimu" pa se"zato, kako pretpostavljamo, u kancelariji biskupa Stjepana II. užurbanoradi na sastavljanju dokaza - tj. tobožnjih darovnica -" 10 Ta nam se tezačini posve neuvjerljivom. Zar je doista moguće da je biskup Stjepan II.počeo "užurbano" stvarati krivotvorinu nakon više od četvrt stoljeća odpočetka spora i nekoliko mjeseci nakon što je protekao zadnji, "konačni"rok. Ako je ikada trebalo "užurbano" raditi, to je bilo neposredno nakon

' CD Ш, 257, br. 230.10 KLAIĆ, N. 1981., 39, tako još 1970. GYORFFY1971., 230-231.


1215. godine, kada je već došlo do litiskontestacije i kada je, u skladu skanonskim postupkom, biskupu odobrena odgoda da bi mogao prikupitidokaze u prilog svoje crkve. Smatramo da je razlog nastanka navodnekrivotvorine iz 1217. godine, što ga navode Gyorfry i N. Klaić, posveneuvjerljiv i neprihvatljiv.

Na pitanje spora biskupa s opatom vratit ćemo se nakon štoanaliziramo ostale elemente te teze. Predloženo je nekoliko argumenataprotiv vjerodostojnosti Zlatne bule:

a) "Vladareva izjava o potvrdi ranijih povlastica nema nikakvasmisla"11 zato što se ne navodi o kojim je povlasticama riječ, nego se samotvrdi da su obje po kancelaru Ugolinu pročitane pred mnoštvom, pa kakose u njima nije pronašlo ništa čemu bi se moglo prigovoriti, kralj ih jepotvrdio zlatnim pečatom.

b) Nemoguće je da bi u kraljevskoj kancelariji bila sastavljena sankcijakojom se prijeti onome banu ili vojvodi koji bi učinili nešto protiv pravazagrebačke crkve kaznom od 50 maraka, a ako bi bio kraljevskoga roda -gubitkom nasljednog prava na krunu, tako da će postati lutalica iliprognanik, koji neće moći pokrivati svoje troškove12 nego će uvijek tuđeprosjačiri.

c) Vladaru su podmetnute "sasvim nepotrebne riječi kojima tumačišto je njegova Zlatna bula".

Ovaj treći prigovor mogli bismo, čini se, zanemariti, jer tekst glasi:sigilli nostri videlicet auree bulle munimine roborari fecimus.

Prigovori pod a) i b) mnogo su jači. Uz to, N. Klaić upozorava na toda 1227. godine "ni biskup ni kaptol nisu imali original! A svega je desetgodina prošlo od izdavanja - tobože dakako - Andrijine povlastice!"13 Ali,upravo to upozorenje nimalo nas ne uvjerava jer ne vidimo pravogarazloga da ga prihvatimo. Upravo obratno, zlatan pečat u Zlatnoj buli iz1217. godine spominje papa Grgur IX. 1227. godine i u ispravi izdanojkaptolu14 i u onoj u prilog biskupa.15 Ali, pretpostavimo da je papa GrgurIX. "zažmirio" i potvrdio samo prijepise, tj. po N. Klaič Stjepanovekrivotvorine. Međutim, sačuvan je izvornik isprave Bele IV. od 22.prosinca 1269.,16 u kojem piše da mu je zagrebački biskup Timotej predočioZlatnu bulu iz 1217. godine i da "nos igitur privilegium carissimi patris nostrisub bulla aurea possessionibus et libertatibus confectum, non abmsum, non

" KLAIĆ, N., n. dj.. (br. 5), 39.12 KLAIĆ, N. na i. mj. pogrješno prevodi: koji se neće svojim zadovoljiti.13 KLAIĆ, N. 1982., 312.

14 CD III, 271.15 CD Ш, 272.16 CD V, 507, br. 973.

O vjerodostojnosti isprava unesenih u potvrdnice pape Grgura IX. iz 2227. godin 331

cancellatum, nec in aliqua sua parte viciatum, ratum habentes et acceptum, deverbo ad verbum (...) duximus confirmandum". Mislimo da ne bi smjelo bitidvojbe: Bela IV. je 1269. godine imao pred sobom izvornik Zlatne bule iz1217. godine. Ali - to nije sve. Dvije godine kasnije - 26.VII.1271.17 - njegovsin Stjepan V. potvrđuje uz ispravu kralja Emerika iz 1199. još i Zlatnu buluiz 1217. U izvorniku Stjepanove isprave, koji se čuva u arhivu Zagrebačkenadbiskupije, Stjepan V. kaže da je pronašao oba dokumenta potpunoispravnim (non abrasa, non cancellata, nec interiecta, nec in aliqua sua pareviciata (...) invenientes), s time, dakako, da uvodno ističe da mu je biskupTimotej predočio (obtulit et exhibuit) Emerikovu ispravu i privilegiumAndree regis sub bulla aurea. Dakle, još 1271. godine postojala je Zlatna bulaiz 1217. godine u izvorniku. Ako tome dodamo da je Stolnobiogradskikaptol 14.IV.1271. također imao pred sobom izvornu Zlatnu bulu iz 1217.,18

onda mislimo da možemo mirne duše zaključiti da nije točna teza Gyorffyi N. Klaić da ni biskup ni kaptol nisu 1227. godine imali izvornik Zlatnebule iz 1217. godine. Gola tvrdnja da "ima nekoliko tobožnjih prijepisa tetobožnje Andrijine povlastice" stoji nasuprot uvjeravanju onih koji suizvršili ovjeru da su pred sobom imali izvornik i koji izričito spominjuzlatni pečat. Zar su doista svi lagali ili je riječ o hiperkritici, kojom se možestaviti u sumnju ama baš svaka povijesna činjenica?

Prema tome, imamo s jedne strana doista sumnjive dijelove Zlatnebule na koje su s pravom upozorili Gyorffy i N. Klaić, a s druge stranevijesti iz XIII. stoljeća po kojima proizlazi da su ozbiljne ustanove i ličnostiimale pred sobom izvornik 1227., 1269., 1271. i 1272. godine. Kako pomirititu proturječnost?

Smatramo da se na to pitanje može dati zadovoljavajući odgovor.Andrija II. prošao je preko Zagreba prema Splitu i dalje na svoj križarskirat sredinom 1217. godine. Nezamislivo je da su se u Zagrebu vodilidugotrajni pregovori o potvrdi ranijih privilegija i o dodjeljivanju novih.Upravo je očito da je biskup (zajedno s kaptolom) imao pripremljen nacrtsvojih desiderata (koji je nedvojbeno podupro bogatim novčanim prilogom),pa je kralj, prihvativši biskupovu molbu, dao najprije nalog svomkancelaru da pročita ranije privilegije, odobrio nove povlastice i predaonacrt svom kancelaru, koji je sebi posao olakšao izradivši protokol ieshatokol te dao pisaru da prepiše tako popunjen biskupov nacrt."Srceparajuća" sankcija, koja odaje ruku molitelja, možda i nije takoneobično kao što izgleda. Andrijin sin Bela imao je 1217. godine 11 godina,a Andrija je u Palestini mogao poginuti, pa nije bilo nerazumno osigurati

17 CD V, 598, br. 49.18 CD V, 622, br. 71.


se "jakim riječima" protiv eventualnih pokušaja Andrijina nasljednika daZlatnu bulu pokuša obezvrijediti.19

Smatramo da okolnosti u kojima je izdana Andrijina Zlatna bula iz 1217.govore govore u prilog našem tumačenju neobičnosti u formulacijama. Usvemu ostalome isprava je diplomatički besprijekorna. I sama N. Klaićnapominje da je "falsifikat iz 1217. godine sastavljen vrlo vješto".20

" GYORFFY 1971., 232 za neobičnu sankciju kaže da ezeket a sorokat Ugrin kirahj kancellarsihasem irhatta le. To je, dakako, točno, ali iz toga ne slijedi nužno da je ispravanevjerodostojna, nego upravo ono što je rekao i Gyorffy, tj. "ove retke ne bi kraljev kancelarnikad napisao". Naša teza o nacrtu kojeg je dao sastaviti zagrebački biskup, vjerojatno uzpomoć kanonika, na zadovoljavajuđ način tumači neobično sankciju. U vrlo korisnoj knjizi,prepunoj vrijednih podataka i nezaobilaznih analiza, autor - DOBRONIĆ1991. - u analiziZlatne bule iz 1217. godine ističe da je James Ross Sweeney, "specijalist za papinske ispraveiz 13. stoljeća" pregledao potvrdnicu Gurgura IX. iz 1227. godine, te da on "sa sigurnošćutvrdi" da je ona autentična jer ima sve karakteristične znakove pisara papinske kancelarijetog vremena" (str. 12). To se očito odnosi na potvrdnim Grgura ΓΧ. jer je ona sačuvana uizvorniku i jer se jedino za izvornik može reći ima li ili ne "sve karakteristične znakovepisara". Međutim, u literaturi s pravom nema spora o tome je li ili ne ta potvrdnica(zapravo dvije potvrdnice - biskupu i kaptolu) sačuvana u izvorniku: ona je nedvojbenoizvornik. Problem je u nečem drugom: jesu li (i koje) isprave koje ona potvrđujevjerodostojne ili krivotvorene. Gy. Gyorffy i N. Klaić tvrde za Zlatnu bulu iz 1217. godineda je krivotvorena, ostali autori drže je vjerodostojnom.L. Dobronić kao da ipak sumnja u vjerodostojnost Zlatne bule iz 1217. godine, jer nastavlja:"Možda su u njoj iskrivljeni podaci o desetini odnosno o tome kome je ona pripadala itd."Ako smo dobro razumjeli misao L. Dobronić, ona dopušta mogućnost da Andrija Π. nijezagrebačkom biskupu dodijelio desetinu marturina, lučkih pristojbi itd. na cjelokupnompodručju biskupije, dakle, da je u tom dijelu isprava pretrpjela manipulaciju. Iz toga bislijedilo, ako se ne varamo, da je Zlatna bula iz 1217., u obliku u kojem je sačuvana, moždaipak djelo krivotvoritelja pa se tako Dobronić oprezno slaže s Gyorffyjem i N. Klaić ioprezno sumnja u vjerodostojnost Zlatne bule, doduše - bez iznošenja novih argumenata.Posve drugo značenje ima sumnja L. Dobronić "Možda nije točno da je u njegovoj (Andrije:L. M.) prisutnosti posvećena katedrala koju je gradio kralj Ladislav". Ova se dvojba,dakako, uopće ne tiče vjerodostojnosti same isprave jer je Andrija Π. mogao o prošlostiZagrebačke biskupije imati pogrješne predodžbe. Iz riječi L. Dobronić proizlazilo bi da onadopušta mogućnost da je možda kralj Andrija bio nazočan posvećenju katedrale,sagrađene od Ladislava. Smatramo da nikakvoj dvojbi nema mjesta. S pravom je većTkalac rekao: "ne može se to ni pomisliti itd." i odbio svaku pomisao na to da bi crkva ostalaneposvećena dulje od jednog stoljeća. Dobronić kao da svojom sumnjom otvara problem, kojipo našem mišljenju ne postoji. Ali vjerojatno se Dobronić samo nespretno izrazila.20 KLAIĆ, N. 1982., 312. Naprotiv, GYORFFY, 1971., 231 smatra da je riječ o grubojkrivotvorini.


Vratimo se sada razlogu zbog kojeg je navodno došlo do sastavljanjaAndrijine Zlatne bule iz 1217. godine. Naime, sadržaj Zlatne bule iz 1217.godine potvrđuje da je osnovni cilj toga dokumenta osigurati značajnepovlastice zagrebačkoj crkvi: imunitet zagrebačke crkve u odnosu nasudbenu nadležnost bana ili vojvode, oslobađanje od plaćanja marturinei drugih podavanja21 itd. Te goleme povlastice neusporedivo su značajnijeod davanja ovlaštenja biskupu na cjelokupnom području njegove biskupije(quantum limes episcopalis condudit). Ali, s druge strane, biskup je sigurnoprilikom sastavljanja nacrta sadržaja Zlatne bule imao u vidu neugodanspor s opatom, pa je vješto ubacio naoko nevinu formulaciju u tekstpovlastice, a vjerujemo da je o dometu takve formulacije upoznao iAndriju. U protivnome, radilo bi se o prijevari koja bi imala za posljedicu,uz ostalo, poništenje toga dijela povlastice. Ali, takvom formulacijomAndrije II. okrnjena su prava samostana sv. Martina, dobro utemeljenapovlasticom sv. Stjepana i potvrdnicama prethodnih papa. Po svemu sečini da su Inocent III. i Honorije III. željeli predmet riješiti u prilog opata,ali su suci izvjestitelji opetovano zavlačili sa svojim izvješćem, nedvojbenozato što se nisu htjeli zamjeriti biskupu. Da je Honorije III. doista želiopredmet riješiti u prilog opata, vidi se osobito po tome što on 4.VII.1226.tvrdi da je u vrijeme općeg koncila, tj. 1215. godine, došlo dolitiskontestacije. Kako se litiskontestacijom utvrđuje trenutak odlučan začinjenično i pravno stanje među strankama, to sve promjene činjeničnogstanja nastale nakon litiskontestacije nemaju više upliva na parnicu utijeku, drugim riječima - Zlatna je bula iz 1217, godine time bila isključenai iz raspravljanja i iz odlučivanja, pa je time bio otvoren put prema

21 Tumačenje i prijevod Zlatne bule iz 1217. godine što ga je predložila N. Klaić ne moguse u mnogim pojedinostima smatrati uspješnim. Tako npr. tekstStatumus eciant firmiter, ut populus ecclesie sive sit episcopi sive capituli, in nulliusforo tributumsolvere cogatur, nec eciam tributarii vel salinarii regis causa exercende sue negociacionis contraepiscopi voluntatem vel officialium suorum od aliquod forum episcopi accedere presumant; et siinventi fuerint, capti in carcere quadraginta diebus đetineantur, omnes res suas quas tune erga sehabent ammitentesprevodimo ovako: Također čvrsto određujemo da se crkveni podložnici, pripadali onibiskupu ili kaptolu, ne sile na plaćanje pristojbe na bilo njem trgu; također (N. Klaić: ali)neka se ni kraljevi poreznici i solari ne usude doći protiv volje biskupa ili njegovihslužbenika na bilo koji biskupski trg radi obavljanja svojih zadataka (N. Klaić: da trguju),a ako to učine neka ih se uhvati i zadrži u zatvoru 40 dana i neka izgube sve stvari kojesu tada imali kod sebe.Naime, smatramo da se kraljevim poreznicima ne dopušta ubirati porez (a ne trgovanje).Nemoguće je da bi se puko trgovanje poreznika kažnjavalo sa 40 dana zatvora. N. Klaićprevodi populi ecclesie sa "crkveni narod", što nam se čini previše doslovnim prijevodom.


donošenju presude u korist opata. Kao što je poznato, Honorije III. bio jeizvrstan pravnik, što dokazuje i njegova napomena o litiskontestaciji.

Međutim, nakon Honorijeve smrti 1227. godine situacija se dubokopromijenila. Grgur IX. nije želio u tom pitanju zaoštravati odnose sazagrebačkim biskupom, koji mu je kao moćna i ugledna osoba mogao ite kako pomoći u sprovodenju njegove, papine, politike u Ugarskoj. Kakoje Grgur IX. također bio okružen izvrsnim pravnicima, a uz to je bio inadasve mudar i pragmatičan političar, pronašao je izlaz iz - na prvipogled - bezizlazne situacije u kojoj se nalazio zagrebački biskup zbogpostavke koju je prihvatio Honorije III. da je 1215. godine izvršenalitiskontestacija u sporu biskupa s opatom. I zbog toga Grgur IX. tvrdi1232. godine22 da litiskontestacija nije bila upisana u sudske akte:litiscontestationem legitimam octa iudici non habebant. Grgur IX. ne ulazi upitanje je li litiskontestacija izvršena ili ne, on naprosto utvrđuje da je nemože uzeti u obzir zato što nije, kao što se to tražilo po kanonskompostupku, upisana u spise. Honorije III. bio je, čini se, u pravo da je do njedošlo, ali bit će da je Grgur IX. imao pravo i da o njoj nije postojala bilješka.Uzalud je Grgur IX. pisao 28.VIII.1227. godine opatu da je doduše prijepribližno mjesec dana potvrdio povlastice zagrebačke crkve, ali danavodno to neće biti na štetu (nullum preiudiciuml) samostanu sv.Martina.23 Opat je morao znati što ga čeka, pa se zadovoljio kompromisom:dobio je tri crkve sjeverno od Drave i 500 maraka odštete.

Treba priznati da se Grgur IX. pokazao i kao dobar pravnik i kaomudar političar. Pretpostavimo načas da je prihvatio stajalište da je dolitiskontestacije došlo 1215. godine. Ako je papa želio biti dosljedan, moraoje prihvatiti i daljnju konzekvenciju, tj. da zagrebački biskup nije mogaodosjesti javnopravne povlastice i da, prema tome, biskup mora izručiti svasvoja prava u somođskom komitatu opatu. Ali, to nije sve. Kako je AndrijaII. doista 1217. godine priznao zagrebačkom biskupu pravo na desetine usomođskom komitatu, na desetinu bi u tom dijelu somodskog komitataimali pravo i opat (na osnovi povlastice sv. Stjepana) i biskup (na osnovipovlastice Andrije II.). Možemo zamisliti kakvo bi nezadovoljstvo timeizazvao Grgur kod somođskih komitatskih organa južno od Drave, kojibi morali 10% ubranih prihoda davati jednoj, a 10% drugoj crkvenojustanovi itd. A Andrija II. zapravo "nije ništa loše mislio". On je samopotvrdio postojeće stanje po kojem je biskup već davno prije 1217. godinefaktično dobivao desetinu državnih prihoda na cjelokupnom područjusvoje biskupije. Treba priznati da je Grgur IX. postupio onako kako bitrebao postupati svaki dobar pravnik: pronašao je u opatovu zahtjevu

22 CD III, 362, br. 316 od 22.VII.1232.23 CD III, 276, br. 241.


slabu točku, u parnicu ubacio i Zlatnu bulu iz 1217. godine i prisilio opatana nagodbu, te ga djelomice umirio ustupanjem triju crkava i"otpremninom" od 500 maraka.

Vrijedi napomenuti još nešto. Naime, u ispravi iz 1232. godine papaGrgur IX. navodi temelj opatova zahtjeva u doba Inocenta III., ali ne ibiskupovu obranu, koja se svodila na dugotrajan posjed. Da je papa 1232.godine naveo tu biskupovu obranu, odmah bi bilo jasno da u vrijemeInocenta III. zagrebačka biskupija nije držala sporna područja na osnovipovlastice, a onda bi se otvorilo neugodno pitanje nije li samostan ipak biospoliatus. Zato Grgur IX. pitijski kaže da biskupov zastupnik utcumquerespondit,24 (tj. da je odgovorio koliko mu je bilo moguće). Konačnanagodba biskupa i opata nesumnjivo je plod dugotrajnih pregovora kojisu uzima li u obzir i želje državnih vlasti: opat odustaje od svojih pravana područja južno od Drave, a biskup na prava svoje crkve sjeverno odiste rijeke.Opat je s punim pravom mogao upozoravati na okolnost daAndrija II. nije mogao pravovaljano oduzeti njegovom samostanu desetinena području vesprimskog komitata, ali je veliko pitanje kako bi za opatamoglo završiti takvo tvrdoglavo inzistiranje na pravima njegovasamostana. Ali, budući da je već morao ustuknuti pred razlozimaoportuniteta, opat je očito inzistirao da mu se, ako već gubi svoja davnodobro utemeljena prava, barem dobro plati. I doista, nagodba obuhvaća iodštetu opatu u iznosu od 500 maraka. N. Klaić to tumači kao "odštetuza tržne pristojbe koje biskupovi ljudi nisu za vrijeme spora plaćali nastomobiogradskom trgu", pa je, prema tome, ta velika "globa dokaz da jeodredba o oslobađanju od plaćanja tržnih pristojbi biskupovih i kaptolskihljudi na ugarskom području" iz Zlatne bule iz 1217. godine "izmišljena".25

Ali, nije riječ ni o globi ni o tržnim pristojbama. Biskup se obvezuje da ćeopatu platiti 500 maraka srebra "od pondus Ungariae bonorum et electorumfrisaticorum vendentium et ementium, tom pro possessionibus quam rebus aliiscommercio competentium, prout vendi consuevit et emi apud castrum (...) Alba",tj. (500 maraka srebra) prema ugarskoj mjeri dobrih i probranih frizatikakoje se rabe u trgovini pri prodaji i kupnji, bilo za nekretnine, bilo za drugestvari, i to kao što se običava prodavati i kupovati u gradu Stolni Biograd.Tim riječima pokušava papa što preciznije odrediti vrstu novca koji ćebiskup isplatiti opatu. Tim se riječima ne određuje razlog zašto biskupplaća, nego kako plaća. Papa navodi i razlog plaćanja, i to neposrednoprije toga: pro cjuibusdom fructibus et expensis, tj. za neke plodove i troškove.Opatovi su troškovi odmjereni 1226. godine u visini od 60 maraka,26 a sada

24 CD Ш, 362, br. 316 od 22.VO.1232.25 KLAIĆ, N. 1981., 39.26 CD III, 258, br. 230.


N. Klaić34 smatra da je Emerikova darovnica iz 1199. godine35 navedenau obje potvrdnice Grgura IX. iz 1227. godine krivotvorena. Ne vidimo za tutvrdnju ikakva opravdanja. Ako se Grgur IX. 1229. godine izričito poziva36 natu ispravu i navodi "od riječi do riječi" njezin tekst, a Stjepan V. 1271. godineizričito kaže37 da mu je ta isprava u izvorniku predočena i da joj on nijepronašao nikakve grješke, onda tim izjavama, čini nam se, treba poklonitivjeru, osim kad bi postojali vrlo jaki, uvjerljivi razlozi da u ispravuposumnjamo, a tih razloga nema. Dodajmo da ni Szentpetery nije dao ninajblažu primjedbu, na primjer da bi ta isprava bila "donekle sumnjiva".38

N. Klaić nema povjerenja39 u ispravu iz 1201., koja je unesena upotvrdnim pape Grgura IX. izdanu za zagrebačkog biskupa godine 1227.Tkalac ju je smatrao izvornikom,40 a Dobronić41 dala reprodukciju originala,za koji je Smičiklas tvrdio da ga nije mogao pronaći. Ipak je N. Klaić i daljeskeptična i smatra da bi "valjalo ispitati njezinu vjerodostojnost". Na drugommjestu ona pak tvrdi da je od "isprava izdanih tobože od Andrije II. 1217.samo jedna, kako se čini, original (CD III, 157-159)".42 Naš uvaženi paleografM. Pandžić decidirano tvrdi da je isprava sačuvana u izvorniku.43 Timeotpadaju i prigovori iz Gyorffyevih analiza.44

Rezultat naših analiza bio bi da su sve isprave doslovce navedene upotvrdnicama pape Grgura IX. iz 1227. godine vjerodostojne.

34 KLAIĆ, N. 1982., 305. Usp. i 312, bilj. 42.35 CD Π, 339.36 CD Ш, 271: sicut upparet.37 CD V, 598, br. 49.38 SZENTPEXERY 56, br. 184.39 KLAIĆ, N. 1981., 37; 1982., 307 i 312. Dodajmo usput da je, prema N. KLAIĆ 1982., 312"već I. Szentpeiery, a po njemu Tanodi, 324 uvrstio medu falsifikate onu kaptolsku ispravuiz 1217. g. kojom kralj tobože daje kanonicima prihod od moroških solana". Riječ je onesporazumu do kojega je došlo najvjerojatnije iz nepažnje. I. SZENTPETERY (n. dj. 106,br. 326) i TANODI (n. dj. 324) nemaju na tu ispravu nikakvih primjedaba. Tanodi čakizričito kaže da je ta isprava "potpuno vjerodostojna". S druge strane, po KLAIĆ, N. 1981.,8 Zlatna je bula iz 1217. godine "navodno (...) dva puta prepisana u potvrdnici Grgura IX.iz g. 1227." (str. 38) odnosno u obje potvrdnice Grgura IX. iz 1227. god." navodno (je)unesena potvrdnica iz 1217. g." (str. 39). Ali, mislimo da nema ni najmanje dvojbe u to daje N. Klaić zapravo htjela red da je riječ o "navodnoj povlastici iz 1217. godine", pa tetvrdnje treba tako shvatiti.40 TKALČIĆ 1889., 4: originale in membrana.41 DOBRONIĆ 1951., dodatak nakon str. 318.42 CD ΠΙ, 13.43 U opširnom pismu od 25. lipnja 1986. godine, u kojem se, između ostaloga, kaže da je"sama isprava besprijekorna, po svim vanjskim karakteristikama. Divna kancelarijska,svečana gotica, s krasnim oštrim hastama (kao mali tornjići katedrala) itd." Najtoplijezahvaljujemo kolegi Pandžiću na nesebičnoj i toliko važnoj obavijesti.44 GYORRFY 1971,233, br. 60.

4. ZAGREBAČKI MONASTERIJ(Croatica Christiana Periodica, god. XVII., br. 31,1993., 1-9)

1. U pet isprava iz XIII. stoljeća spominje se zagrebački monasterij.To su:

- isprava kralje Emerika iz 1201.'- isprava kralja Andrije II. iz 1217.2

- Zlatna bula kralja Andrije iz 1217.3

- isprava Bele IV. iz 1253.4

. isprava Bele IV. iz 1267.5

U literaturi se vodi živahna diskusija o tome što znači taj izraz. Ponekima on označava stan za biskupa i kanonike, po drugima Kaptol ilizajednički život katedralnog klera, a po trećima katedralu. Kritičkepreglede literature dali su A. Ivandija u radu iz 1948., objavljenom 1960.,6

A. Deanović 1963.7 i N. Klaić 1981.s Pritom je Ivandija nakon analizeisprave iz 1267. god. i Zlatne bule iz 1217. utvrdio da u tim ispravamamonasterij označava katedralu. U ispravi iz 1201. izraz monasterij se, poIvandiji, odnosi "na crkvu, koja je pravi vlasnik imanja, a biskup ih samouživa", a u ispravi iz 1253. izraz monasterij "ne odnosi se samo na kaptol".9

Novim putem krenula je N. Klaić. Ona je sebi zadala da utvrdi "kakvesu vrijednosti te osamljene isprave i kako je uopće došlo do toga da se unjima našao taj neobičan izraz"10 i zaključila da su sve te ispravekrivotvorine - osim one iz 1267., koja je samo dokaz "da se ponekad u XIII.stoljeću za katedrale upotrebljavao i izraz monasterium". N. Klaić se

1 CD Ш, 7, br. 82 CD Ш, 146, br. 129.3 CD Ш, 147, br. 130.4 CD IV, 546, br. 477.5 CD V, 429, br. 900.6IVANDIIA, 22-25.7 DEANOVIĆ, str. 26 i bilj. 29 na str. 30.8 KLAIĆ, N. 1981., 35-40.' IVANDIJA, 23-24.10 KLAIĆ, N. 1981a., 37


Zagrebački monasterij 341

zapitala kome je i kada bila potrebna krivotvorena Zlatna bula iz 1217. izaključila da je riječ o biskupu Stjepanu II., koji je vodio parnicu s opatomsamostana sv. Martina Panonskog. "Parnica se vodi pred vackimbiskupom 1216. g.", u međuvremenu umire papa Honorije III, pa StjepanII. "užurbano radi na sastavljanju dokaza - rj. tobožnjih darovnica - kojimaće pred papom pobijediti opata sv. Martina".11 Time je, po N. Klaić,objašnjen izraz monasterij u (po njoj) krivotvorenoj Zlatnoj buli iz 1217.Isprava kralja Emerika iz 1201. "najvjerojatnije" nije "original",12 unatočprotivnom mišljenju I. Tkalčića i L. Dobronić; "tobožnju povlasticuAndrije II, izdanu tobože 1217. g. u korist zagrebačkih kanonika", pomišljenju N. Klaić sastavio je "bez sumnje" sam Kaptol "neposredno pred1324. god.",13 a darovnica iz 1253. vjerojatno je sastavljena oko 1359.14

"Prema tome zagrebački samostan ili monasterij nije nikad postojaopa ga ni Sv. Ladislav nije mogao sagraditi niti Andrija II. dati posvetiti."15

Dakle, na pitanje "kakve su vrijednosti te osamljene isprave" N. Klaićodgovara - nikakve: riječ je o krivotvorinama.

Na pitanje pak "kako je uopće došlo do toga da se u njima našao tajneobičan izraz",N. Klaić daje odgovor samo za Zlatnu bulu iz 1217.: sastavljač"te tobožnje Andrijine povlastice hoće nešto sakriti i stoga, nimalo slučajno,bira izraz monasterij, iza kojega se mogu sakriti i kaptol i biskup".16 Na tezeN. Klaić (i Gyorfiya)17 nije se nitko od povjesničara podrobnije osvrnuo. TakoA. Deanović nije preostalo drugo nego da izjavi kako "nam ostaje konstatacijada se više ne možemo, bez ograde, koristiti najvažnijim dokumentima ukojima se po prvi put govori o samoj katedrali C-.)".18

U ovome ćemo radu, mislimo, pokazati da su od pet isprava s izrazommonasterij dvije sačuvane u izvorniku, a da jeza dvije N. Klaić iznijela tvrdnjubez argumenata da su krivotvorine, ne pitajući se čak ni otkud 1324. i 1359.pomisao navodnim krivotvoriteljima da rabe izraz monasterij. Samo za Zlatnubulu iz 1217. N. Klaić je dokazivala da je krivotvorina koju da je, navodno,dao sastaviti zagrebački biskup Stjepan II. neposredno prije nastavka spora sopatom s v. Martina Panonskog pred papom Grgurom IX.19

"N.dj.,39.

I2N. dj., 38. Napominjemo da je GYORFFY1970., 230-234 istim argumentima kao N. Klaićdokazivao isto što i ona u 1981., također samo za Zlatnu bulu iz 1217.13 Na i. mj." N. i. mj.I5N.dj.,40.1<sN.dj.,38.I?V.bilj.l2.18 DEANOVIĆ - ĆORAK, 16.19 Podrobnije o tome vidi: MARGETIĆ 1993a.

Želimo posebno naglasiti da nam nije cilj "braniti" vjerodostojnostisprava, već unaprijediti istraživanje zapažanjima, za koja vjerujemo damogu biti korisna za daljnju diskusiju. Isto tako želimo naglasiti da dubokopoštujemo rad N. Klaić. Ako se s nekim njezinim postavkama ne slažemo,onda i to smatramo kao naš prilog proširenju spoznaja onoliko kolikovrijede naši argumenti.

2. Da vidimo što nam o zagrebačkom monasteriju može reći petisprava u kojima se taj izraz nalazi.

Najstarija sačuvana vijest nalazi se u ispravi kralja Emerika iz 1201.Isprava je sačuvana u izvorniku, koji je objavila L. Dobronić. Premadecidiranom mišljenju uvaženog paleografa M. Pandžića,20 ne može bitini traga sumnji: isprava je original, pa je stoga njezin podatakprvorazredan. U njoj kralj Emerik poptvrduje

terras ac predia que monasterio Zagrabiensi devota contulit antiquitas,tj. zemlje i posjede, koje je zagrebačkom monasteriju dodijelila

pobožna starina.Dakle, riječ je o monasteriju kao pravnoj osobi koja je nositelj prava

na nekretninama koje se dalje u ispravi podrobno navode. Nema dvojbeda je ta pravna osoba upravo zagrebačka biskupija. U njoj se stalnospominje biskup kao neposredni korisnik ovlaštenja a opetovano se govorio Zagrabiensis ecclesia, odnosno Zagrabiensis episcopatus. Pritom sebiskupova imovinska ovlaštenja razlikuju od kaptolskih, jer se u ispravinapominje da rijeka Šepnica dijeli biskupski posjed Ugru od posjedakanonika (dividit metam canonicorum).

U ispravi pak iz 1253., sačuvanoj samo u prijepisu iz 1359., koju N.Klaić bez dokaza proglašava krivotvorinom,21 Bela IV. potvrđuje dar

20 KLAIĆ, N. 1981a., 38: "darovnica sačuvana samo u prijepisu iz 1359. g. pa je po svojprilici negdje u to vrijeme i sastavljena". Zapravo nije riječ o darovnici, nego o ispraviBele IV. kojom potvrđuje darovnicu nekog Stepka, sina kneza Roberta. U toj potvrdniciBela IV. navodi doslovce ispravu od 27.vTII.1228. (CD ΙΠ, 290,260), kojom neki Vučeta sbraćom daruje knezu Robertu posjed oko rijeke Kupe, i ispravu od 22.Ш.1245. (CD IV,270, br. 235) o tome da je knez Robert kupio posjed Crnce. Sve su te isprave besprijekorne,a usto se i ne vidi baš nikakva razloga zašto bi kaptol izveo ovako kompliciranu operacijudokazivanja svoga vlasništva.21 KLAIĆ, N., na istome mjestu: "Danas je lako protumačiti kako je nastala još jednatobožnja povlastica itd." Vjerojatno je N. Klaić smatrala da nije potrebno dokazivati daje riječ o krivotvorini, zato što je zabunorn mislila "da je već I. Szentpetery, a po njemu iZ. Tanpdi, 324 uvrstio medu falsifikate onu kaptolsku ispravu iz 1217.g. kojom kralj tobožedaje kanonicima prihod od maroških salona". Međutim SZENTPETERY, 106, br. 324, neizražava ni najmanju sumnju u vjerodostojnost te isprave, a TANODI, 324, izričito tvrdida je ta isprava "podpuno vjerodostojna".


nekog Stepka

monasterio sancti Stephani regis de Zagrabio et per eum capitulo loci,tj. zagrebačkom monasteriju svetoga kralja Stjepana i preko njega

Kaptolu (toga) tomjesta. I ovdje je izraz monasterij rabljen za oznakupravne osobe kojoj se darovanje namjenjuje. Unutar te pravne osoberazlikuju se dvije imovinske mase, jedna u korištenju biskupa, a drugaKaptola.

U ispravi iz 1217. kojom je Andrija II. darovao zagrebačkoj crkvi solu vrijednosti od 50 maraka, koju su solari dužni dopremiti iz Segedina uZagreb, govori se o Ladislavovu utemeljenju monasterija zagrebačkedijeceze (zagrabiensis diocesis monasterium per /.../ sanctum Ladislaum /.../fundatum),'22 kojeg je tek on, Andrija, poslije mnogo godina (multorum elapsutemporum) posvetio (dedicatum). Ovdje monasterij nedvojbeno znači crkvuu građevinskom smislu riječi. Pa ipak, sastavljač isprave u nastavku svogateksta ne misli više na crkvu kao građevinu, nego na crkvu u smislupravne osobe s dvije imovinske mase, od kojih jednom upravlja i koristiplodove biskup, a drugom Kaptol. Naime, Andrija II. opskrbio je(dotavimus) darovanjem soli u vrijednosti od 50 maraka

iusdem ecclesie canonicis et non episcopo,tj. kanonicima, a ne biskupu te biskupije. U ovome dijelu isprave očito

se misli na zagrebačku crkvu u pravnom smislu riječi. Dakle, sastavljačisprave u prvom dijelu rečenice misli na crkvu kao građevinu, a u drugomna crkvu kao pravnu osobu. To je modernom shvaćanju doduše neobično,ali ne i srednjovjekovnom: crkva kao građevina bila je simbol crkve kaopravne osobe, slično kao što je darovanje sv. Petru, sv. Stjepanu itd.označavalo darovanje crkvi kao pravnoj osobi koju je simbolizirao nekisvetac. Misao je izvanredno lako prelazila od konkretnog simbola (crkve)na apstraktni pojam pravne osobe (biskupije), to više stoje pojam pravneosobe u rimskom pravu i u srednjovjekovnim pravima bio još u povoju.

U ispravi iz 1267., koja je (kao i ona iz 1201.) sačuvana u izvorniku,monasterij znači crkvu kao građevinu. Jedna od stranaka u sporu trebaprisegnuti

in monasterio sancti regis Stephanidakle, očito u katedrali.

Ukratko, četiri isprave u kojima se pojavljuje izraz monasterijdokazuju da taj izraz označava ili biskupiju kao pravnu osobu ili crkvukao građevinu.

U literaturi se pak najčešće uzima u obzir peta isprava, tj. Zlatna bula4

Andrije II. iz 1217., kojom je on dao zagrebačkoj crkvi velike povlastice.

22 Priopćenom u vrlo iscrpnom pismu od 25. lipnja 1986. Toplo zahvaljujemo kolegiPandžiću na nesebičnoj pomoći.


Zbog nekoliko doista neobičnih formulacija N. Klaić je tu ispravuproglasila krivotvorinom. Pritom ističe da "ima nekoliko tobožnjihprijepisa te tobožnje Andrijine povlastice, ali nijedan nije stariji od g.1227."23 Ipak su ti, kako N. Klaić kaže, "tobožnji prijepisi" sačuvani uizvornicima: dva izvornika potvrdnica Grgura IX. iz 1227.,24 izvornaisprava Bele IV. iz 1269.25 i izvorna potvrda Stjepana V. iz 1271.26 OsobitoBelina isprava iz 1269. i Stjepanova iz 1271. sadrže nedvosmisleneformulacije o tome da im je uz ostale isprave i Zlatna bula iz 1217.predočena u izvorniku, da nisu našli ništa sumnjivo u izvorniku (nonabrasum, non cancellatum nec in alit\ua sua parte viciatum itd.) i da ih zbogtoga potvrđuju. I iz dviju potvrdnica Grgura IX. može se zaključiti da jepapa vidio izvornik Zlatne bule. Zar su doista svi - i papa Grgur IX. ikraljevi Bela IV. i Stjepan V. - lagali? Mislimo kako ne bi smjelo biti dvojbeda su svi oni doista imali pred sobom izvornik Zlatne bule iz 1217.Neobične formulacije treba dakle objasniti nekako drukčije. Naše jemišljenje27 da je biskup pripremio nacrt isprave i da je kraljev kancelar tajnacrt uglavnom prihvatio, s time da je dodao protokol i eshatokol i s timeda je vjerojatno tu i tamo ponešto izmijenio u tekstu nacrta.

Andrija Π. u Zlatnoj buli iz 1217. ističe da clarescere volumus quod cumvenissimus od Zagrabiensem episcopatum ac monasterium Zagrabiense a sanctoLadislao rege sanctissime recordacionis predecessore nostro constructum, quitenom Sdauonie siue banatum ab errore ydolafrie od christianitatem convertenscorone Hungarie subiugavit; qui eciam in eodem banatu episcopatum instituit etmonastenum in honore sancti regis Stephani construxit, per venerabiles episcoposdedicari fecissemus,

tj. želimo utvrditi da, kada smo došli u zagrebačku biskupiju izagrebački monasterij, sagrađen od našeg prethodnika presvetog spomenasvetoga kralja Ladislava, koji je slavonsku zemlju odnosno banatpodjarmio ugarskoj kruni obrativši ga od zablude poganstva kršćanstvu,koji je, nadalje, u tom banatu ustanovio biskupiju i sagradio monasterij učast svetoga kralja Stjepana, dali smo posvetiti po časnim biskupima.

Ta očito nespretna rečenica, uz ostalo - nema objekta. Doduše, akose ona čita onako "odoka", ima se jasan osjećaj da je sastavljač ispravemislio na posvetu monasterija, u smislu crkve kao građevine. Sastavljačrečenice očito se spleo u želji da pokaže svoju beskrajnu ljubav premavladajućoj dinastiji. Kralj Ladislav je pritom opisan kao podjarmljivač

23 KLAIĆ, N. 1981a., 38.24 CD ΠΙ, 271, br. 243 i 274, br. 244.25 CD V, 507, br. 973.26 CD V, 598, br. 49.^idi bilj. 20.


Slavonije i kao vladar koji je preobratio (convertens) u kršćanstvo zemljuu kojoj je dotle vladalo poganstvo. Dok je u ispravi o darovanju soli uvrijednosti od 50 maraka Andrija II. izjavljivao da je sv. Ladislav samoutemeljio (fundatum) zagrebački monasterij, sastavljač Zlatne bule s timese ne zadovoljava i tvrdi da je sv. Ladislav sagradio (construxit) tajmonasterij - i to ističe čak dva puta! Ukratko, čitav taj odlomak djeluje kaopolitičko izražavanje vjernosti Arpadovićima, koje kao takvo ima mnogomanju povijesnu i pravnu vrijednost od ostalih isprava u kojima jespomenut monasterij. Dobiva se dojam da je nekoliko ruku radilo na tomodlomku. One su ga postupno dopunjavale dok se konačno nije došlo do"politički zadovoljavajuće" formulacije, ali u kojoj se usput izgubio objekt.Zbog toga nam εε čini da je formulacija iz 1217. udaljenija od povijesneistine od ostalih isprava s izrazom monasterij i da construxit iz Zlatne bulene bi trebao smetati. Ivandija je, doduše, pokušao naći elegantan izlaz izteškoće: construxit značilo bi da je "početak katedrale" bio u dobaLadislava, tj. da je Ladislav odredio mjesto, namijenio troškove i "počeogradnjom".28 Ali, to je ipak (nepotrebni) izraz iz nužde. Tkalčić je ipakimao utoliko pravo što vijestima o gradnji crkve iz ove isprave nijevjerovao. Autentičnost neke isprave ne znači da su i podaci iz davneprošlosti koje ona sadrži točni, pogotovu ako je vijest s političkomtendencijom. Zbog toga je posve suvišno nastojati na neki povijesnoprihvatljiv način "objašnjavati" navodni prelazak (!) na kršćanstvo izpoganstva (!). Uostalom, podacima iz te isprave nije vjerovao ni Tkalčić:Ovom se listinom pripisuje Ladislavu ono, česa on učinio nije itd."29 Alibez obzira na taj nepouzdani podatak iz inače vjerodostojne Zlatne buleiz 1217., činjenica je da je i sastavljač te isprave rabio izraz monasterij, i tou značenju katedrale.

Ukratko, isprave koje spominju monasterij misle ili na crkvu kaopravnu osobu ili na crkvu u građevinskom smislu. Te su ispravevjerodostojne, pa se otvara pitanje: Zašto je taj neobičan izraz uporabljen?

3. Lj. Ivančan predložio je objašnjenje izraza monasterij na osnoviokolnosti zajedničkog života klera zagrebačke katedrale od utemeljenjabiskupije.30 Ta teza ne zadovoljava zato što ne objašnjava kako to da se krozcijelo XII. stoljeće taj izraz ne rabi i da se pojavljuje tek na početku XIII.stoljeća. Osim toga, naša je analiza pokazala da izraz monasterij označavaili biskupiju kao pravnu osobu ili katedralu. Teza pak N. Klaić da jemonasterij u navodno krivotvorenoj Zlatnoj buli iz 1217. krivotvoritelj

" IVANDIJA, 26.9 MCZ 1,1889., CXXXVm' IVANČAN 1931., 167.


hotimično rabio da bi tim nejasnim izrazom "nešto sakrio",31 ne objašnjavauporabu tog izraza u drugim ispravama.

Je li moguće predložiti neko novo rješenje?

31 KLAIĆ, N. 1981a., 38-39. Prema kritici pojedinih isprava, koju je N. Klaić predlagala, trebai inače biti oprezan jer njezine analize nisu uvijek besprijekorne. Evo nekoliko primjera,a) U 1982., 398-399, N. Maić je iznijela mišljenje da je isprava iz 1175. (CD II, 139, br. 136- N. Klaić ju je citirala prema Tkalfićevom MHEZ 1,1873., 3) sumnjiva, i to zato što biskupuProdanu za darovanje kanonicima Zeline i Novog predija nije bila potrebna kraljevapotvrda (pa je zato ta isprava Bele III. pravno suvišna) i zato što je sankcija "tobožekraljevska srdžba i globa 10 zlatnih maraka", a to "isključuje mogućnost da je takva ispravanastala zaista u kraljevskoj kancelariji". Iz toga ("isključuje mogućnost") vidi se da ovdjeN. Klaić stoji čvrsto na stajalištu da je riječ o nedvojbenoj krivotvorim. Prvi je razlogneuvjerljiv: kanonicima je kraljeva potvrdnica mogla i te kako dobro doći. Drugi je razlognetočan. U ΧΠ. stoljeću kraljeva je kancelarija sastavljala isprave koje su imale kao sankcijučak s a m o Božju srdžbu. Tako npr. u ispravi kralja Geze Π. iz 1157., koja je sačuvana uizvorniku (v. npr. CDSl 81, br. 83 i tamo navedem ostali izdavači), sankcija glasi ovako:"Si (juis contra hoc meum statutum agere presumpserit, divina ulcione puniatur". Isprava iz 1175.doista ima grješku u datumu, do koje je došlo valjda prigodom prepisivanja u Liberprivilegiorum episcopatus Zagrabiensis. Naime, nemoguće je da je već 1175. Prodan umro,kako to u ispravi piše (Prodanus quondam episcopus Zagrabiensis), jer ga nalazimo živa joššest godina kasnije u izvorno sačuvanoj ispravi (CD Π, 176, br. 175 od 20.VII.1181.). Zatoje već odavno Karacsony, a po njemu i Szentpetery, 46, br. 140, ispravio datum isprave u1185. (ali nije inače prigovorio vjerodostojnosti isprave). Pritom je neobično što N. Klaić,n. dj., 25, tu istu ispravu datira s 1185. i oprezno naslućuje da je isprava "nedovoljnopouzdana", a na str. 307 ponovno mijenja datum ("negdje prije 1185."), ali na tome mjestuviše nema traga bilo kakvoj dvojbi u njezinu vjerodostojnost: "Biskup Prodan (...) kupujenegdje prije 1185. tri posjeda (...), ali ih nije zadržao za sebe". Po našem mišljenju oveneusklađenosti treba tumačiti tako da je autorica pisala knjigu kroz nekoliko godina, a dana kraju svog rada nije uskladila novije shvaćanje sa starijim.b) N. Klaić se 1981a., 35-36 usprotivila dopuni teksta poznate isprave zagrebačkog biskupaStjepana Π. iz 1237.: "Quamobrem (et curiant) vicinam itd.) (CD IV, 42, br. 37) jer su, kakoona kaže: "Tkalčić i Ivančan loše nadopunili tekst umetnuvši riječ cimam, jer na tom mjestumože biti samo terram". Po N. Klaić nije točan Ivančanov zaključak na str. 167, da suzagrebački kanonici "zajednički stanovali u nekoj zgradi sa sjeverne strane uz ribnjake kodcrkve", i to zato što je tu "riječ o nekom zemljištu koje je poklonjeno za gradnju, a ne okuriji", što uostalom, sve po N. Klaić, proizlazi iz prethodnog teksta te isprave biskupaStjepana II. i iz isprave toga biskupa iz 1227. (CD Ш, 270, br. 248). N. Klaić zaključuje daIvančan nije mogao dokazati svoju hipotezu da bi monasterij bio "neka kurija u kojoj sustanovali biskup i kanonici od osnutka biskupije". To je u skladu s tezom N. Klaićizloženom u istom radu da Ladislav uopće nije smjestio sjedište biskupije u Zagreb (KLAIĆN., n. dj., 40).


Svakako je neobično da se taj izraz nalazi samo u nekim ispravamakraljeva Emerika, Andrije II. i Beie IV., i to samo od 1201. do 1267., s timeda ta tri kralja taj izraz nikad ne rabe za ugarske biskupe i katedrale. Iztoga slijedi da je morala postojati neka specifičnost zagrebačke biskupijekoja je imala za posljedicu da se upravo za tu biskupiju (i katedralu) rabi kojiputtaj izraz - i to specifičnost ne osobito važna. Naime, da je riječ o nekoj važnijojspecifičnosti, izraz monasterij barem bi neko vrijeme (npr. od 1201. do 1235.)rabili svi - i kraljevi i biskupi i ostali, i ne bi se pojavio tek u nekim osamljenim,ali vjerodostojnim ispravama, i to samo počevši od početka ΧΠΤ. stoljeća.

Možda treba upozoriti na okolnost da su dva najstarija zagrebačkaliturgijska kodeksa prvobitno pisana za samostane i da su tek kasnije došlau Zagreb. To su Sacramentarium sanctae Margaretae MR 126, napisan udrugoj polovici XI. stoljeća,32 i Missale antiquissimum MR 165, napisan

Prije nego nastavimo s diskusijom, željeli bismo upozoriti na okolnost da je Tkalčić doduše1873. dopunio tekst ("et curiam"), što je kasnije (1906.) prihvatio i Smičiklas, ali je on(Tkalčić) prigodom ponovnog izdavanja iste isprave 1889. promijenio mišljenje i nadopunioispravu "(et aream)", što bi odgovaralo prijedlogu N., Maić "(et terram)". Ukratko, smatramoda su i Tkalčić (1889.) i N. Maić (1981.) ispravno nadopunili tekst (aream odn. terram), paje bilo suvišno kritizirati Tkalčićev prijedlog iz 1873. Eventualno se moglo prigovoritiSmičiklasu da je preuzeo starije, a ne novo i bolje mišljenje Tkalčićevo.Ali izaziva nedoumicu što je iduće, 1982. godine N. Maić ponovno, bez osvrta na svojeteze iz 1981., prihvatila starije stajalište (str. 398). Ona naime kaže kako "se s pravom većodavno u literaturi ističe da je kralj Ladislav uz biskupiju podigao i kaptol" i da je"zajednički život s biskupima sve do tridesetih godina ХШ. st. bio uzrokom mnogihkanoničkih neprilika".Nije li tekst N. Maić objavljen 1982. napisan ranije od teksta iz 1981.?c) KARAMAN 1963., 6 tvrdi da je Ladislav ne samo utemeljitelj zagrebačke biskupije negoi utemeljitelj katedrale, iako ne i njezin graditelj. Pritom se Karaman poziva na Ivana,arhidakona Goričkog, koji za Ladislava kaže da je "fundator ecdesie zagrabiensis"'.KLAIĆ,N.1981., 36 prigovara Karamanu da "ne vodi pri takvu zaključivanju računa o tome da sepridjev cathedralis upotrebljava na tom mjestu zato što je Ivan Gorički želi reći da jezagrebačka crkva stolriica (kurziv N. Maić)! Da je Gorički mislio na crkvenu zgradu (kurzivN. Maić), onda bi napisao ecclesia maiar (kurziv N. Klaić), kao što je uradio kad je govorioo njoj u popisu zagrebačkih biskupa". Prigovor nije na mjestu. Za Ivana, arciđakonaGoričkog, "fundator ecdesie zagrabiensis" (MHEZ II, 1) upravo je utemeljitelj crkve kaograđevine jer isti pisac na istome mjestu samo nekoliko redaka niže govori o tome daLadislav "zagrabiensem ecclesiam in honore sanctissimi regis Stephani fundaverat" (dakle misliupravo na crkvu kao zgradu) i o "ecclesia suprađicta, que per dominum Thymotheum, olim ipsiusecdesie episcopum, cum novo opere strano honorabiliter incepta" itd.Napominjemo da je ovdje riječ samo o tome je li Karaman ispravno shvatio Ivana,arciđakona Goričkog.32 Vidi podrobnije KNIEWALD, 26-30.


potkraj XI. stoljeća.33 Kniewald je s dobrim razlozima dokazivao da jesakramentarij MR 126 pisan za samostan sv. Margarete de Hahot.14 Unjemu je na fol. 88 sačuvana molitva In monasterio pro fratribus. Na višemjesta tekst sakramentarija je sastrugan, a neka su mjesta bila određenaza razuru tako što su precrtana. Riječ je o molitvama koje se bez ikakvedvojbe odnose na život u samostanu. Na jednom mjestu, fol. 78'-79, razuraje ispisana kasnijim rukopisom. Riječ je o "pripravi i zahvali za sv. misu"koja "je pisana na razuri već u Zagrebu iza 1094."35 Kniewald nije ulaziou pitanje točnijeg određivanja vremena pisanja toga teksta, ali rukopis većna prvi pogled odaje da se upis na razuri obavio ne neposredno iza 1094.,nego mnogo kasnije. Zamolili smo naše uvažene paleografe J. Stipišića iM. Pandžića za mišljenje. Oba se slažu36 s time da bi osnovni tekstsakramentarija mogao biti iz prve polovice XII. stoljeća, tj. nešto kasnijenego što ih datira Kniewald. Tekst na razuri fol. 78'-79 pisan je, dakako,još kasnije, pa Stipišić dodaje: "Možda čak iz početka 13. stoljeća". Iz togatreba zaključiti da je sakramentarij MR 126 došao u Zagreb kasnije negošto se to dosad mislilo, to više što je usto razumno pretpostaviti da on nijeprenesen u Zagreb ubrzo nakon njegova nastanka, jer je najvjerojatnijeneko vrijeme korišten u samostanu za koji je pisan. Sve dakle upućuje nakonac XII. stoljeća. Tada je sakramentarij ne samo došao u Zagreb, negosu, očito, odmah sprovedena i struganja teksta - koja čak nisu dokrajaizvršena - i odmah ubačen novi tekst na razuri 78'-79. Nakon toga posaoje stao pa čak nisu ni obavljena sva struganja starog teksta, a novi tekstnije, osim na fol. 78'-79, nigdje upisan na razure.

Missale antiquissimum MR 165, pisan potkraj XI. stoljeća, sastavljen jetakođer za jedan samostan. On povezuje mnoge obrede i formule rimskog,istočnjačkog i sjevernofrancuskog obreda,37 a sastavljen je, po Kniewaldu,za samostan redovnica, koji je, po njemu, vjerojatno postojao u Gyoru.38

U njemu se često spominju liturgijski običaji redovnika i samostanski život,npr. fol. 20 ("ut mos est monachorum"), fol. 44', 74, 79', 118,1181.39 Kada jetaj obrednik došao u Zagreb? Po Kniewaldu je mogao doći "pri osnutkuzagrebačke biskupije ili malo iza toga".40 Ne vidimo pravog razloga za

33 N. dj., 7-12.34 N. dj., 27.35 N. dj., 28.36 Pismo J. Stipišića od 5J.1993. i pismo M. Pandžića od 13.1.1993.1 ovom prigodom toplozahvaljujemo na nesebičnoj pomoći koja nam je bila od odlučujuće važnosti pri našimanalizama.37 KNIEVVALD, 11.38 N. dj., 9.39 N. dj., 11.40 N. dj., 9.


takvu dataciju. Naime, biskup Hartwig, koji se u tom obredniku spominje,čini se da je živio od 1088. do H01.4' Kako Kniewald smatra neupitnimosnivanje Zagrebačke biskupije u 1094., to bi značilo da je, po njemu, MR165 došao u Zagreb svakako prije 1100. Ipak, smatramo vrlo malovjerojatnim da je taj obrednik pisan potkraj XI. stoljeća i da su ga redovnicesamostana u Gyoru odmah odstupile Zagrebačkoj biskupiji. I ovdje izgledarazumnim pretpostaviti da je gyorski samostan ipak neko vrijeme rabionaručeni obrednik, a kako i sakramentarij MR 126, također pisan za jedansamostan, prema našim pretpostavkama nije mogao doći u Zagreb prijekraja XII. stoljeća, izgleda najrazumnije pretpostaviti da su oba kodeksadošla u Zagreb istodobno. Nekako u to vrijeme pada i gradnja velikeZagrebačke katedrale čiji prostor "pokriva današnja katedrala od zvonikado svetišta".42 Sve, dakle, govori u prilog pretpostavci da je u to vrijemedošlo do značajnog poleta zagrebačke biskupije, pa u sklop tog poleta trebaubrojiti nabavku tih dvaju kodeksa. Nije li okolnost da su u Zagreb u svezis izgradnjom nove predtatarske katedrale stigla dva kodeksa pisana zamonasterije, imala za posljedicu da se nova katedrala (i, dakako,Zagrebačka biskupija, kao pravna osoba) tu i tamo u kleru te crkve nazi-vala kolokvijalno monasterium, pa je taj naziv ušao u one isprave Emerika,Andrije II. i Bele IV. koje su sastavljene prema nacrtu pripremljenom uZagrebu? Tom hipotezom bilo bi prije svega objašnjeno zašto se taj izrazne javlja tijekom XII. stoljeća. Ona objašnjava nadalje okolnost da se tajizraz rabi tek tu i tamo, ti. samo u onim kraljevskim ispravama za koje jenacrt pripremljen u Zagrebu.43 S druge strane, kada je kraljev kancelar samsastavio ispravu, a da pritom nije dobio iz Zagreba predložak, izrazmonasterij se ne rabi, npr. u Andrijinoj ispravi iz 1201., u kojoj je riječ odarovanju Zagrebačkom biskupu i zagrebačkoj crkvi (Zagrabiensi ecclesie),i u ispravi istoga vladara iz 1221,45

Na prvi pogled izgleda ipak čudno da isprave zagrebačkog biskupa nerabe taj izraz, ali to je samo prividni, a ne stvarni problem. Naime, biskupoveisprave iz 1215.,461227.47 i 1235.48 sadrže darovanje biskupa Kaptolu, a kakosmo već ustanovili, za Kaptol se prema sačuvanih 5 isprava s izrazommonasterij nije rabio taj izraz. Isprava pak iz 1226.49 sadrži darovanjekrižarima, pa biskup opet nije imao prigode rabiti naziv monasterij. Dodajmoda ni isprava kojom neki Nikola daruje Kaptolu 20. kolovoza 1227.5" nije moglasadržavati naziv monasterij jer se i ona odnosi na Kaptol.

41 N. dj., 10, bilj. 12.42 DEANOVIĆ, u: DEANOVIĆ - ĆORAK, 1988., 20.43 O tom podrobnije u MARGETIĆ 1993a.44 CD II, 6,7.45 CD ΙΠ, 199,175.46 CD ΙΠ, 138,121.47 CD III, 248.«CD III. 449,391.49 CD III, 262, 235.50 MCZ I, 7,9

D. O SAMOSTANIMA

1. O BAŠĆANSKOJ PLOČI(Rijeka, 1997.)

I. UVOD

Bašćanska je ploča (dalje: BP) jedan od najvažnijih spomenikahrvatske kulture. Ona ima svoje značajno mjesto u razvoju glagoljice ihrvatskog jezika, a s pravom je i predmetom povijesnih istraživanja.Zahvaljujući naporima više generacija brojnih istraživača mnoge sunejasnoće otklonjenje, ali, kao i u svakom znanstvenom pitanju, mnoga supitanja ostala otvorena. Pokušat ćemo u ovome radu ponuditi nekolikoprijedloga interpretacija u nadi da će oni u daljnjoj plodnoj diskusijipomoći pri razrješavanju dilema.

Skraćeni sadržaj BP bio bi približno ovo:a) Invokacija (redak 1);b) Opat Držiha javlja da je hrvatski kralj Zvonimir u svoje vrijeme

darovao neobrađeno zemljište sv. Luciji (retci 2-4);c) Spominje se župan Desila (čitanje imena sporno) i još neke osobe,

ali zbog oštećenosti ploče njihova uloga nije jasna (retci 5-6);d) prijetnja onome, koji bi se usprotivio darovanju i želja da se

suvremenici za prethodno spomenute mole Bogu (retci 6-8);e) Opat Dobrovit javlja da je s devetero redovnika sagradio crkvu sv.

Ludje u doba kneza Kosmata koji vlada cjelokupnom krajinom (retci 9-12);f) Obavijest da je "Mikula" bio u zajednici sa sv. Lucijom.

II. DATACIJA

Kako je gornji lijevi dio natpisa jedva vidljiv i usto oštećen, taj sepočetni dio teksta čitao vrlo različito:

1) Simbolička invokacija (+) povezana s dataciipm:a) ČR (1100): Rački 1875.1,1877.,2 Crnčić 1888.3, Stefanić 1936.4,1941.5;

1 RAČKI 1875., 152.Prigodom pisanja našega rada uvelike nam je pomogla zbirka članaka u: Bašćanska ploča1 i Π.2 Doc., 488.3 CRNČIĆ 1888., 49.4 ŠTEFANIČ 1936., 4.5 STEFANIĆ 1941., 275.

351


b) ČR. (11..): Jagic 1911.6 Za treće slovo Jagić misli da bi se moglo čitatibilo kao jedinica, bilo kao desetica;

c) ČNŽ (1077): Hamm 19527;d) ČNZ (1079): Hamm 19808.2) Datacija bez simboličke invokacije:a) ARG (1104) ili ARZ (1107): Kukuljević 1873.9;b) ČRI (1120): Strohal 1912.'°.3) Simbolička invokacija i slova (bez datacije):a)ARbČnrčićl865.";b)AZb Crnčić 1865.44) Slova bez simboličke invokacije:a) ARb: Crnčić 1865.", Košuta 1952.14;b) AZb: Crnčić 1865.15, Košuta 1952Λ Štefanić 1955.17,1969.18, Štefanić,

Grabar, Nazor, Pantelić 1969. 19, Fučić, 1971., 1982., 1997.20, Žagar2T.Ovom treba dodati još i ovo:Crnčić je, kao što smo upravo pokazali, predložio tri čitanja početka

BP: jedno s invokacijom ("križićem"), drugo: AR b i tek kao treće: AZ b.Košuta je došao do uvjerenja da "ne možemo ići dalje od čitanja koje je daoCrnčić, tj. AR b ili AZb" i onda dodao: "ovo posljednje moglo bi se uzeti kaopočetna zabuna klesara". Dakle, Košuta se nije mogao odlučiti izmeđuspomenute dvije mogućnosti. Štefanić je 1955. god. više nego opreznonapomenuo da bi se uvodna slova moglo "možda čitati AZb bez datuma".Međutim, Fučić 1978. god. više ne dvoji:"Na početku teksta je klesarskagreška koju su stariji istraživači "romantično" interpretirali datumom

6 JAGIĆ, 1911., 237.7HAMM1952., 36.«ŠTEFANIĆ, HAMM, FUČIĆ 1980., 520. Kako je taj članak nedvojbeno u prvom reduinspiriran prijedlozima Hamma, citirat ćemo ga dalje samo njegovim imenom.9 KUKULJEVIĆ 1873., 22.10 STROHAL 1912., 2.11 CRNČIĆ 1865., 18.12 Na i. mj.13 Na i. mj.14 KOŠUTA, 357.15 CRNČIĆ 1865., 18. *16 KOŠUTA 1952., 357.17 ŠTEFANIĆ 1955., 387.18 ŠTEFANIĆ1969., 34." ŠTEFANIĆ et al.1969., 70.2(1 FUČIĆ,1982. 240; ISTI 1978., 12; ISTI 1982., 44; ISTI 1997., 114.21 ŽAGAR 1997., 9.

O Bašćanskoj ploči 353

(1100,1104 ili 1107,1120,1077). Klesar je zabunom započeo klesati prijeinvokacije opatov iskaz u prvom licu (...) pa zatim to ispravio". Pa ipak,ne vidimo, kako je to klesar svoju grješku "ispravio". Ako se čita AZb,onda klesar nije ništa ispravio, već je bezbrižno nastavio dalje klesati. Akobi bila riječ o grješki, bilo bi doista čudno da sastavljač predloška nijeklesara na tu grješku odmah upozorio i dao mu nalog da je dlijetom bardonekle popravi, kao što se to na nekim mjestima BP može primijetiti. Jer- barem na početku klesanja bio je sastavljač predloška sigurno nazočan.

Napomena o "starijim istraživačima" ne čini nam se prihvatljiva, jerje teško i Hamma svrstati medu "starije istraživače". Hamm je kod svoga"romantičnog" shvaćanja početka BP s datacijom ostao čak još i 1980. god.A Hamm je još 1960. i 1971. dobro istaknuo da AZb "nema pravog smisla".

Ne bi li bilo prihvatljivije da s Račkim, Crnčićem, Geitlerom i drugimado Hamma prihvatimo da na početku BP postoji simbolička invokacija,vrlo slična onoj na jurandvorskom ulomku I, koja se još i danas dobro vidina tom ulomku u Povijesnom muzeju u Zagrebu? Nakon nje nalaze se trislova. Ona označavaju brojke, što se vidi po točkama22 između prvoga idrugoga te drugoga i trećega i po titlama iznad drugog i trećeg slova

22 Ovako već RAČH 1875., 158.23 N. dj., 159.24 Pretežna većina autora, koji su se potanje bavili BP, prihvatila je tezu da je Krk pao podmletačku vlast oko 1116. god. Ali, ni godina ni sadržaj te vlasti nisu bar donekle uvjerljivodokazani. Tako je npr. KLAIĆ V. 1901., 82, u svom vrlo temeljitom radu o krčkimknezovima napomenuo da je Rab priznao 1118. god. mletačku vlast, ali da za Krk nisusačuvane ni isprave o krčkom priznanju te vlasti ni duždeva prisega. Iz isprave duždaVitalisa Michieli od З.УШ.ПбЗ. god. (CD П, 94, br. 92) vidljivo je da Mleci nakon smrtikrčkog kneza Dujma dodjeljuju njegovim sinovima Bartolu i Vidu krčko kneštvo, ali samodoživotno (tempare vite vestre), i to pod uvjetima pod kojima je njihov otac dobio to kneštvou doba dužda Dominika Michielia (1118.-1130.). Iz te se isprave može, dakle, zaključiti daje Dujam priznao mletačku vlast u vrijeme između 1118. i 1130. god.Međutim, velika je razlika između vlasti kneza Dujma na Krku za dužda DominikaMichielia od vlasti mletačkog kneza u Osoru, gdje su se smjenjivali sinovi mletačkihduždeva, koji su vlast nad Osorom i Cresom shvaćali kao neku vrstu dodatnog obiteljskogpovećanja prihoda, vlasti i ugleda (o tome potanje MARGETIĆ 1980,27,45 i d. 52 i d.). Sdruge strane, premda je prilično nejasna slika koju o događajima 1115. i 1117. god. dajurazmjerno pouzdam Annales Venetici Breves, ipak upada u oči da o Krku nema nikadani jedne riječi. Prema tim Analima 1115. god. dužd Ordelafo Falieri osvaja sve dalmatinskegradove osim Zadra i Biograda, 1116. pobjeđuje bana, osvaja Zadar i njegov kaštel teBiograd i ruši Šibenik (Vidi MARGETIĆ 1982a., 233-234). Osnovni je problem u ovome:ako su Mlečani stekli realnu vlast nad Krkom, zašto nisu i tamo "uhljebili" članovevladajućih obitelji (Polani, Mauroceni, Michieli itd.) nego su realnu vlast prepustili


(možda i iznad prvog?). Prvo slovo (č) već je Rački ispravno pročitao (iprotumačio)23. Za drugo ne bi smjelo biti sumnje da je riječ o r (s titlom).Od onoga trećega slova (ako ne uzmemo u obzir titlu) vidi se samo donjelijevo oko koje bi moglo odgovarati slovu d = 5, ž = 7 i l = 50. Dakle, u obzirdolaze ove godine: 1105., 1107. i 1150. Ovo bi se rješenje moglo donekleusporediti s Jagićevim, samo što bi po našem mišljenju desetica mogla bitiisključivo 50. Ipak, "50" ne dolazi u obzir zbog razloga, koje dajemo daljeu tekstu, u glavi IV i u bilješki. 24 Smatramo da je u pomoć nužno uzetijoš jedan element. Taj je element najuže povezan s imenom župana napočetku 5. retka. Ono se u literaturi čita na razne načine: Kukuljević ga

domaćoj hrvatskoj obitelji Krčkih knezova i priznali ih za "mletačke činovnike", kako tokaže N. Klaić? (vidi npr. KLAIĆ N. 1970., 130: Dujam je "mletački činovnik na Krku".Napominjemo, da se do danas provlači teza koju je 1909. god. iznio ŠIŠIĆ1909., 71. Po tojtezi "ne može biti nikakve sumnje da je u lipnju 1116. god. s ostalim otocima i Krk dospiou vlast mletačku". Ali, još 1115./1116. prema legendi o sv. Krištoforu Rab je napao ugarskivojskovođa Sergije kojem su pripadali "svi ostali otoci", (dakle i Krk). Literaturu vidi uMARGETIĆ, 1980., 26.1 to govori u prilog tezi da su se Mlečani nakon Kolomanove smrtimorali zadovoljiti da im se na Krku prizna tek neki oblik vrhovništva, ali ne i realnu vlast)Uvjerljivi odgovor može biti samo jedan. Dali smo ga još 1980. god.: mislimo da ne bi smjelobiti sumnje da su Mlečani vrlo nerado priznali knezu Dujmu kneštvo nad Krkom. Očito jeda bi oni, da su mogli, bili učinili na Krku isto što i u drugim mnogobrojnim njihovimuporištima i postavili za kneza Mlečanina iz ugledne mletačke obitelji: to bi bilo u korist isame te obitelji kojoj se tako pružala mogućnost da poveća svoje bogatstvo, ugled i utjecaji Mletaka kao cjeline, jer bi time bilo osvojeno još jedno važno uporište na istočnojjadranskoj obali. Razlog za iznimno postupanje s Krkom je nesumnjiv: Dujam je već imaovlast na Krku, i to razmjerno čvrstu, pa Mlecima nije preostalo drugo nego učinitikompromis priznavši Dujma za kneza i u koncesiju krčkog kneštva umjeti neke klauzulekoje će im bar u budućnosti omogućiti postizanje stvarne vlast nad Krkom. Zato su Mlečanidodijelili krčko kneštvo Dujmu samo za njegova života, nadajući se da će se stvarni odnossnaga tijekom vremena izmijeniti u njihovu korist.Ukratko, realnu vlast na Krku imali su Krčki knezovi također i u vrijeme, kada su u dobakneza Dujma iz oportunih razloga priznali suverenitet Mletaka kao vrlo opasne i jakepomorske velesile. Krčki su knezovi bili toliko jaki, da su Mleci bili prisiljeni obnavaljatiim doživotnu koncesiju 1163. i 1198. Tek u doba dužda J. Tiepola (sredinom XIII. stoljeća)Mleci su zaključili da je došlo do takve situacije, potjerali Krčke knezove i, dakako, odmahkao kneza instalirali duždeva sina - i grdno pogrješili. Krčki su knezovi ne samo uspjeliotjerati uljeza, već su Mlečani novim ugovorom iz 1261. god. bili prisiljeni priznati Krčkimknezovima trajno nasljedno pravu na Krk, što je neizmjerno ojačalo njihov položaj iosiguralo im vlast za punih daljnjih 220 godina (Potanje u MARGETIĆ 1980., 45-54).


je 1873. god. pročitao: desimir25, Rački 1875.26 i 1877.27, desi(l)a, Geitler 1883.đesi.ra28, Crnčić 1883. desi(l)a29, Strohal 1912. desida30, Štefanić 1941. desi.m31,Hamm 1952. desim(i)ra32, što je 1955. god. preuzeo štefanić33, a nakon njegai drugi, npr. Fučić 1982.M

Štefanić je 1936. god. ustvrdio da je "nemoguće kombinirati slovo /ili d, tim manje, što bi ono u tom slučaju bilo nerazmjerno široko".35

Hamm36 je 1952. vidio u nejasnom slovu mlade m pa kako iza toga ponjemu slijedi "jasno slovo r", predložio je svoje čitanje Desimra.

Ipak je ime Desimra neobično. Zbog toga se pokušalo pomoći tojneobičnosti pretpostavkom da treba dodati "i", dakle Desim(i)ra, ali ovobi bio jedinstveni slučaj ovakvog muškog imena u prvom licu jednine. ImeDesimir doduše je dobro poznato, ali onaj dodatni α čini prijedlogneuvjerljivim. Rješenje treba tražiti u nečem drugom.

Naime, bez teškoća se primjećuje da je klesar - dakako, premapredlošku - odvojio slova točkama: d · e · s · i ·(?) · a. Takvo odvajanjeslova na ovako kontinuirani i istaknuti način ne postoji ni na jednomdrugom mjestu u BP (osim kod brojaka). Takav način pisanja imena nemože biti slučajan.I ne samo to. Slova toga imena su ponešto veća odnajvećeg broja drugih obližnjih slova i, što je neobično značajno, ime jesmješteno približno na granici prve i druge trećine natpisa. Zaključak senameće sam od sebe: predložak, po kojem je rađen natpis u BP, želio jeistaknuti toga župana kao osobito značajnu osobu pri Zvonimirovudarivanju neobrađenog zemljišta samostanu. Time Štefanićeva zamjerkada bi od ranijih autora predloženo l ili d bilo "nerazmjerno široko" otpadasama od sebe ako se uzmu u obzir upravo spomenute činjenice, tj. točkemedu slovima, vrlo upadljivo mjesto imena i veličina slova. Zbog toganema nikakva razloga ne prihvatiti jedan od starijih prijedloga, tj. d ili /to više što se dobro vidi desno oko (a lijevo naslućuje). U izboru između

25 KUKULJEVIĆ 1875., 24.26 RAČKI 1875-, 137. Napominjemo, da smo prihvatili Hammovo označavanje slova a kojese razlikuje od uobičajenog slova "a" u glagoljici.^Doc., 487.28 GEITLER 1883., 187."CRNČIĆ, 49.30 STROHAL 1912-, 2.31 ŠTEFANIĆ 1941., 275.32 HAMM 1952., 36.33 ŠTEFANIĆ 1955., 386.34 FUČIĆ 1982., 44.35 ŠTEFANIĆ 1936., 2.36 HAMM 1952. 36.


Črnićeva Desila i Strohalova Desida mislimo da nema sumnje: Črnčićevje prijedlog nedvojbeno prihvatljiviji.

Zašto je Desila posebno istaknut? Da bi se to razumjelo, treba uzetiu obzir način stjecanja vlasništva u ranom srednjem vijeku u onimpodručjima, gdje nije u cijelosti prevladavalo langobardsko pravo. VećExpositio u odredbi Otona L, l, § 6 u Liber Papiensis37, ističe da se po lexRomana vlasništvo stječe samo dosjelošću i predajom stvari (usucapionibuset traditione), dok se po langobardskom pravu zemljište (predium) stječe ipukom predajom isprave i bez predaje posjeda (licet non sit in possessione).Nedvojbeno je na našoj obali bilo prihvaćeno upravo spomenutorimskopravno načelo. Zbog toga se i inače često spominje investitio38, tj.uvođenje u posjed, jer je ona najvažniji element prijenosa vlasništva.Investirati, uvesti u posjed, može samo vlasnik ili njegov predstavnik,missus ili nuncius. Od upravo nepreglednog broja investicija prekopredstavnika dosadašnjeg vlasnika spomenimo samo ispravu iz god.1067.39, sastavljenu u Ra veni i sačuvanu u izvorniku, kojom neki Petarprodaje neku zemlju i odobrava svojem predstavniku da uvede kupca uposjed: tradita tamquam per legittimam et meam corporalem tradicionemcjuamcjue eciam et istum meo missum nomine unitore filius Bernard, qu(am)de meis manibus in tuis milio, ut illuc tecum pergat od istas res et corporaliterlibi tradat itd. Za naziv nuncius vidi npr. i ispravu iz 1247. god. iz Cividalea:Et statim datus est nuncius ponendi in tenutam et corporalem possessionem.40

Jasno je da je takav predstavnik vlasnika nešto posve drugo od svjedokai ujedno neusporedivo važniji.

To je razlog zašto je Desila u BP spomenut na vrlo istaknutom mjestui na vrlo istaknuti način. On nije svjedok, on je predstavnik kraljaZvonimira, on je posl b (missus).

Da je do sastavljanja predloška došlo tek sredinom XILstoljeca,sigurno je da županu Desili ne bi bilo dano ovakvo upadljivo počasnomjesto na ploči. Zbog toga ne dolazi u obzir godina 1150., već samo 1105.ili 1107. U daljnjem tekstu obrazložit ćemo da zbog drugih razloga trebaprihvatiti isključivo 1105. god.

7 Liber Papiensis, 569.8 CECCHINI. U nas vidi npr. CD, I,100, br. 71; 137, br. 109; 140, br. 109).'DELORENZI, 1961,220.5 LEICHT, 1897. ISTI 1933., 71,140.


III. POSU - ČITANJE 5.1 6. RETKA

Desila je spomenut u 5. retku, a riječ posl. u 6. Potrebno je smisao tihdvaju redaka zajedno proučiti. Kako je tekst BP u 5. i 6. redu oštećen, teškoje dokučiti pravi smisao njegova sadržaja.

Prethodno ćemo navesti dosadašnja objašnjenja rečenice koja seproteže od kraja 4. do početka 7. retka:

Rački je shvaćao taj odlomak približno ovako: (kralj Zvonimir) došaoje na otok; mi svjedoci krbavski i lučki župan; ovaj potonji je poslaoVitoslava na otok.

Crnčić je tumačio isti odlomak približno ovako: moji (tj. opata Držihe)svjedoci (su) krbavski i lučki župan; ovaj potonji poslao je Vitoslava naotok.

Hamm je predložio približno ovo: kraj 4. retka ne odnosi se ni naZvonimira ni na svjedoke, već je povezan sa Zvonimirovim darovanjemledine sv. Luciji i crkvi sv. JeroUma u Staroj Baski; krbavski župan i lučkisvećenik Mratin(ac) (uveli su opata Držihu u posjed); to javlja trećiuglednik (Vinuslavac).

Štefanić je 1969. god. ostavio posve otvorenim čitanje kraja četvrtogretka i početka šestoga; uz župane spomenuti su i Pribineg u Vinodolu iJakov u otoku.

Fučić je povezao prethodna tumačenja: kraj četvrtog i početak 5. retkaodnose se na svjedoke uvođenja u posjed; to su krbavski župan iMratinacMeđutim, po njemu je Mratinac lički (a ne lučki) župan; Pribanegje poslanik u Vinodolu, a Jakov na otoku.

Međutim, pod II. smo pokušali dokazati da Desila nije običansvjedok, već Zvonimirov poslanik.

S druge strane, kako se riječ posl. pojavljuje tek u sredini 6, retka, tj.vrlo udaljena od župana Desile spomenutog početkom 4. retka, namećese misao da nije samo Desila poslanik, već da se tekst BP između Desile iriječi posl. odnosi na još neku osobu, tj. da riječ posl. treba čitati posl(i).

Mnogo je teže odgovoriti na pitanje, kako se zove ta druga osoba.Naime, Rački i Crnčić mislili su da je riječ o županu lučke županije i čitalipočetak nečitkog dijela druge polovice 5. retka: [žu](pan) i toga županapovezivali s Prbnebgom iz šestog reda. Taj je prijedlog u novije vrijeme spravom napušten pa su Hamm i Štefanić čitali taj dio 5. retka "mra..."'. Paipak, ako se točnije pogleda ledirano mjesto, vidi se da prvo slovo ipaknije latinski "m" jer su vršci toga slova na tom mjestu (a i inače u BP) uvijekprofilirani u vrlo oštrom kutu, dok se na oštećenom mjestu dobro razabiredesni vršak, koji je zaobljen, a usto se vidi iznad toga vrška još neke tragovekoji bi zajedno s lijevim dijelom slova ipak činili slovo "ž" kako su to čitaliRački, Crnčić i toliki drugi do Štefanića.


Kako prihvaćamo Rački-Črnčićevo čitanje ž, otvara se pitanje čitanjaslova "t" u "Mratinu", koje ni Hamma nije pretjerano uvjerilo. On je 1952.god.41 posve hipotetski postavio svoj prijedlog čitanja ovako: "Ako (!) jenaime iza onoga a (...) stajalo t itd." i na svoje pitanje: "je li takvo rješenjemoguće?" odgovorio: "teoretski (!) jest", premda je, dodaje Hamm, takavoblik (tj. Mratin) "zabilježen samo u unutrašnjosti". Sam je Hamm bioposve svijestan da je takvo rješenje daleko od zadovoljavajućeg i zbog togadodao: "U svakom slučaju, ja još ne predlažem ništa (kurziv Hammov) jerto zapravo prelazi okvir ove radnje, a Bašćanskoj ploči posvetit ću drugustudiju". Takva je studija izostala, već se umjesto toga 22 godine kasnijeHamm zadovoljio time što je naglasio da je čitanje Mra(tin) "prihvaćeno".42

Time nisu ni u najmanjoj mjeri smanjene njegove vlastite sumnje u takvočitanje koje je "teoretski moguće". Usto, ime Mratin = Martin nijezabilježeno ni na Krku ni na drugim otocima, a ni na obalnom područjunasuprot Krka.

Međutim, prihvaćajući čitanje ž, ne možemo ga kombinirati sa"župan" jer to ne dopušta očuvam tekst. Hamm je dobro čitao daljnja dvaslova r i a. Dobivamo dakle žra. Ono slovo nakon toga moglo bi dodušebiti "t", kao što to čitaju Hamm (od 1952. dalje) i Štefanić (od 1955. dalje),ali bi ono isto tako (a možda još i bolje) mogli biti "l" te nakon toga moždafbcb. Nije li to žrel Vepriiiačkog zakona (ubirač podavanja)? Tako bismodobili podatak da je Desila župan u Krbavi i ujedno ubirač podavanja uLuci. To čitanje ne možemo smatrati sigurnim, ali nam se čini najmanjelošim. O tome vidi i u glavi V. ovoga rada.

U idućem, šestom, retku, nakon će, koji se povezuje s l(u)43

prethodnog retka, dolazi prbbnebM b.posl.Je li riječ o imenu koje se još od Račkoga često tumači kao Pribineg,

Prvaneg ili slično? Nakon toga imena dolazila bi, kako se često tumačilo,točka pa bi nastavak bio: s b posl(a) tj. on, Prvaneg, poslao je itd. Hamm setakvom (ili sličnom) tumačenju odupro upozorenjem da kraj toga imenane može završavati s a već, po uzoru na Držihu i Desilu s "a", nadalje daje ime PrbTmebga "nezgrapno" te da u njemu mnogo toga nije objašnjivo(npr. kako bi došlo do ispadanja b ispred g, do prelaženja glasa b u ν itd.itd.) Zbog svega toga Hamm je smatrao da nije riječ o imenu nego o kraticiza "prezbiter nebog": pr(ez)bfitr) b neb(o)g(b). Nastavak bi se čitao: Az b.

Hammov prijedlog nije nitko prihvatio. Ovakvo radikalno kraćenjenije vjerojatno to više, što nema nad imenom ili bar dobrim dijelom imenaznak kraćenja a usto je malo vjerojatno da bi glagoljaš u XI. stoljeću

"'· —" -— -" —" - " ·*41 HAMM 1952., 28.42 HAMM 1980., 520.43 HAMM 1952., 29.


spominjao upravo "prezbitera".44 Hamm je kasnije (1980.)45 pokušaoobraniti svoje čitanje time što je upozorio na "ostatke title" iznad slova e.

Ukratko čitanje Prb bnebga ili Prb bnebža nije nimalo uvjerljivo, aprezbiter nebog još manje.

Hamm je dobro zapazio ostatak title iznad e, ali ne čini nam se nimalouvjerljivim da bi se za taj ostatak moglo pretpostaviti da je riječ o titli kojabi obuhvaćala i riječ "prezbiter" i riječ "nebog". Taj se ostatak možeprihvatiti samo kao ostatak title iznad slova e - i ništa više. Usto,nedvojbeno je da je klesar baš na tom mjestu natpisa očito "zabrljao" jerje uočljiv njegov napor da popravi ono slovo, koje Štefanić čita kao "g" ili"ž", a Košuta "z", "ž" ili poluglas. Ali, nijedan od tih prijedloga nezadovoljava. Naše je mišljenje da je klesar ne samo krivo čitao predložaknego isklesano pokušao nespretno i loše popraviti. Smatramo da jeodgonetka u ideji koju je predložio Hamm, tj. da se ne radi o: "Prbnebgu"nego o više riječi. Predlažemo: Pr bbb (tj. Priba) ne(ga) b brat: titla nad e čininam se dobro razrješena s ne(ga), a u klesarevoj grješci u slovu poslije "b"vidimo neuspjeli pokušaj da se ligaturom napiše poluglas kojeg moždauopće nije bilo u predlošku (ili je suvišan - kao u "ktraina"). Predzadnjeje slovo nečitljivo. Mislimo da ga smijemo popuniti s "t" "prema smislu",slično kao što se "prema smislu", koji su autori predlagali, dosadpopunjavalo npr. sa "s":sbposl(a) i sa "z": azbposlb. Naš prijedlog ima,čini se, prednost pred takvim čitanjem. Zašto bi upravo "Pribineg" bio onajkoji šalje "Vitoslava" na otok? Prema Štefaniću (1955. god.) bi Pribineg bioposlanik u Vinodol, a Jakov na otoku, ali onda Pribinegova uloga uuvođenju u posjed ledine na Krku otpada. Sb je po smislu neuvjerljivo. Apogotovu je neuvjerljivo da bi se, po Hammu, najednom pojavila u prvomlicu jednine nova osoba: "Ja, Vinuslavac na otoku" - tj. da bi opata Držihuu posjed uveli župan Desimir i "skromni svećenik Martin" i da bi se kaojedini poslanik na otoku pojavio Vinuslav.

Sve postaje mnogo jednostavnije, ako se pretpostavi da su Desila i njegovbrat bili Zvonimirovi poslanici (posli) i da su njih dva uveli Držihu u posjed ledine.

I nastavak rečenice u 6. retku vrlo je oštećen. Sigurno se vide, kakonam se čini, samo ova slova:CT'n..ie Nakon toga slijedi v(o) i u 7. retkutoče, dakle v(o)toce. Štefanić46 je 1955. god. popunjavao ovako vin(o)[d]le[efcM b) tj." (Pribineg je poslanik) u Vinodolu, a Jakov na otoku" i na tomeostao još 1969.,47 a s njime iste godine i Grabar, Nazor i Pantelić.48 Hamm

44 KOŠUTA, 355-357.45 HAMM 1980.,520.46 ŠTEFANIĆ 1955., 386.47 ŠTEFANIĆ 1966.̂ 4.

48 Vidi ŠTEFANIĆ et al., 70.


se 1960.49, 1971.50 (i kasnije 1980. god.) usprotivio čitanju i "Vinodol" i"Jakov" i 1980. god. predlagao čitanje vin[us]l[avbcb], tj. Vinuslavac, ali jedopuštao da se riječ Vinuslavac shvati kao dvije riječi, tj. vinu u smisluuvijek (ili stalno) i Slavac (vladar Neretljanske Kneževine) "po Baradi".51

Očito ni taj prijedlog ne zadovoljava. Skloni smo prihvatiti osnovnu idejuštefanićeva čitanja, tj. da je riječ o Vinodolu pa bi Desila i njegov brat biliposli vin(o)[.d]le (i vse) v(o)toce tj. poslanici u Vinodolu i cijelom (??) otoku.Ali svijesni smo da ni taj prijedlog nije konačan.

Prijedlog našeg čitanja 5. i 6. retka (i početka 7.) bio bi dakle:5. mi župan b Desila Kr[ba]ve, ira[l bcb] vb Lu-6. će Prbbb ne(ga) b brat b posl(i) Vin(o)[d]le (i vsš) v(o)-7. toče

Dodajmo par riječi o čitanju kraja 5. i početka 6. retka.Svi istraživači Stali su slova na kraju 5. i početku 6. retka BP l(u)ce,

pri čemu nije bilo sporno da je riječ o lučkoj županiji, poznatoj iz višeisprava XI. i XII. stoljeća. I Fučić je još 1971. od prihvatio takvo čitanje.52

Međutim, 1978. god.53 predložio je novo Stanje: l(i)ce, ali bez paleografskihobrazloženja i to Stanje zadržao u svom glavnom radu iz 1982.54 inajnovijem radu iz 1997.55 FuSćevo Stanje preuzeli su i neki drugi novijiautori *, koji se međutim nisu upuštali u paleografsku opravdanost. Jedinoje N. Klaić 1981. god. pokušala to Stanje opravdati povijesnimargumentima. w

N. Klaić napominje da je o lučkom županu u ispravama do početkaXII. stoljeća sačuvano samo sedam podataka, a oni potječu samo (!) iz dva(!) skriptorija, samostana sv. Krševana i biogradskog samostana sv. Ivana.Značajno je, nastavlja N. Klaić, da se lučki župan pojavljuje "samo (?) uonim ispravama tih samostana pomoću kojih je trebalo dokazatisamostanski posjed na hrvatskom području, točnije na području - LUKE"(masnim slovima istakla N. Klaić). Oni su dakle uneseni u krivotvorine idatirane XI. stoljećem s prozirnom svrhom da sud uvjere "kako su udalekoj prošlosti lučki župani bili uz kralja, kad se odluavalo o zemljamau njihovoj županiji". God. 1185. splitski je crkveni sabor donio zaključak

* HAMM1960., 160.50 HAMM 1971., 164.51 HAMM 1980., 521.52 FUČIĆ 1971 .,387.ет FUČIĆ 1978., 12.54 FUČIĆ 1981.,44.55 FUČIĆ 1997., 114.56 Npr. KATIČIĆ et al..,235; ŽAGAR, 9.57 KLAIĆ N. 1981,295-296; ISTA 1988., 28.


da ninski biskup treba preuzeti crkvenu vlast nad "čitavom Lukom" aliN. Klaić primjećuje da crkveni sabor ni to pitanje nije bio u stanju riješitijer je još 1266.god. Ninska crkva sastavila krivotvorinu po kojoj je navodnoBela IV. dao pravo ninskom biskupu "da ubire desetinu u lučkoj županiji".

Smatramo da prigovori N. Klaić nisu na mjestu. Lučka se županija uXI. stoljeću vrlo često spominje u ispravama, koje doduše nisu sačuvaneu izvorniku, ali kojima se ne može poreći vjedostojnost u odnosu ne samona vijesti o vladarima već i u njima navedene svjedoke i županije, a vrločesto i u odnosu na dispozitiv. Zar bi doista kasniji nepoznatikrivotvoritelji dali maha svojoj mašti i izmišljali imena nepostojećihžupanija? Neobično bi bilo i to, da su imena identičnih županija izabralikrivotvoritelji skriptorija čak dvaju samostana. Usto, nije nimalo vjerojatnoda bi krivotvoritelji rabili naziv lučke županije ne samo u pitanjima kojase odnose na hrvatski teritorij, već i u pogledu darovanja otoka Maona,za koji se doista ne može reći da je pripadao lučkoj županiji. Jedan je odsvjedoka toga darovanja Viachiqo, iupanus de Luča.5* Za tu ispravu ne možese reS da je lučki župan ubačen zato da bi se uvjerilo buduće generacije"kako su u dalekoj prošlosti lučki župani bili uz kralja, kad se odluSvaloo zemljama u njihovoj županiji" - kako to kaže N. Klaić. Ukratko, sačuvaneisprave sastavljene su na osnovi podataka što ih je sastavljač našao usamostanskim analima, i onda na osnovi tih podataka sastavio isprave,koje diplomatički nisu izvornici, ali je njihov sadržaj pouzdan. Problembi se u odnosu na ispravu o darovanju otoka Maona mogao pojaviti samou pitanju, je li pouzdaniji tekst iz kartulara samostana sv. Krševana ili izsačuvane isprave iz XIII. stoljeća, ali mislimo da smo na drugom mjestudokazali da je tekst kartulara bez ikakve dvojbe pouzdaniji od isprave kojaje u XIII. stoljeću sastavljena na osnovi njega.59

Ukratko, postojanje lučkog župana nedvojbeno je dokazano za drugupolovicu XI. stoljeća.

Što se pak tiče paleografskog aspekta, on je isto tako nedvojben. Istinaje, da je zadnje slovo u 5. retku dosta oštećeno, ali se ipak kako-takorazaznaje ne samo lijevi luk i donje oko slova "u", već uz malo pozornostiostatak gornjeg oka pa čak i - uz malo dobre volje - i središnja vodoravnacrta. Sve to upućuje na ostatke slova "u" kao što su to ispravno čitali sviautori do 1978. god. Naime, slovo "i" ima u BP dva oblika, jedan stariji,koji se izravno povezuje na stariju oblu glagoljicu ( gornji dio, malupačetvorinu i donji dio, polukružnicu koja se na svojem gornjem dijeluizravnava i tako povezuje s gornjom pačetvorinom) i jedan noviji, latinični"i", tj. okomita crta s kratkom vodoravnom crticom na vrhu i na dnu slova.

58 CD 1,112, br. 82 = Doc. 72, br.55.59 MARGETIĆ 1995., 158-161.


Do 9. retka BP klesar je rabio isključivo stariji tip, i to ukupno 20 puta -, ani jedan jedini puta latinični "i" koje se pojavljuje tek od 9. retka dalje, ito u alternaciji sa starijim oblikom (6 puta stariji, i 5 puta noviji oblik).Dovoljno je baciti pogled na ploču da se vidi da se na kraju 4. retka nemože raditi ni o starijem ni o novijem tipu slova "i" Dakle, treba čitatil(u)ce.

IV. OKOLNOSTI NASTANKA BP

Da bismo u potpunosti shvatili dublji smisao zbog čega je upravo 1105.god. došlo do izrade BP, potrebno je bar u najkraćim crtama dati prikazpolitičke situacije oko Hrvatske i Dalmacije u drugoj polovici XI. stoljeća.

Vrhunac hrvatske ranosrednjovjekovne države bez sumnje jepostojanje regnum Croatiae et Dalmatiae do kojega je došlo uz vrlo aktivnui odlučujuću ulogu reformiranog papinstva šezdesetih godina XI. stoljeća.Približno oko 1060. god. Petar Krešimir IV. počeo se nazivati kraljemHrvata i Dalmatinaca, što treba povezati s energičnim i uspješnimprodorom rimske crkve osobito na područja nad kojima je do tada imaosvjetovnu vlast Bizant. Naime, god. 1059. papa Nikola II. primio je uvazalni odnos normanske vojvode u južnoj Italiji, i to Richarda kao knezaKapue, a Roberta Guiscarda kao vojvodu Apulije i Kalabrije, a i Sicilijenakon što i nju osvoji, te im dodijelio spomenute zemlje kao leno rimskecrkve. Približno u isto vrijeme dolazi i do papina priznanja Krešimirovevlasti nad dotadašnjom Bizantskom Dalmacijom60. Papino priznanje vlastihrvatskog kralja nad cjelokupnom Dalmacijom davalo je Krešimirumeđunarodnopravno opravdanje da usmjeri svoja nastojanja zapostizanjem realne vlasti i nad tim dijelom jedinstvenog kraljevstvaHrvatske i Dalmacije, regnum Croatiae et Dalmatiae kako ga Krešimir nazivapribližno od 1060. god. Svakako je naslov regnum Croatiae et Dalmatiae biosimbolom težnje ujedinjenja dalmatinskih gradova i otoka od Krka premajugu s Hrvatskom. Regnum Croatiae et Dalmatiae kao politički pojam,proizašao iz sveze ojačalog papinstva na široj svjetskoj pozornici ihrvatskog kralja, odgovarao je na dugotrajnom povijesnom planunarodnim geopolitičkim, ekonomskim i društvenim interesima.

Ali, kao i u južnoj Italiji, tako i na istočnoj obali Jadrana, papa sasvojim saveznicima iz mnogo razloga nije imao previše sreće. U južnojItaliji papa je Roberta Guiscarda već 1073.-1075. smatrao kao svoganajvećeg, smrtnog neprijatelja. To je išlo tako daleko da je papa Robertaizopćio iz crkve najprije u veljači 1074. i onda ponovno u veljači 1075. god.Dakako da je to izopćenje imalo za izravnu posljedicu nezakonitost

60 MARGETIĆ 1980., 219-238; ISTI 1997., 197-214. Vidi i ISTI 1997a., 253-272.

|i


Robertove vlasti nad južnom Italijom, jer ju je pravno držao kao lenorimske crkve.

Nešto slično dogodilo se i s Petrom Krešimirom. U Dalmaciji je papaželio ostvariti što potpuniji izravni utjecaj, osobito preko splitskognadbiskupa Lovre. To se vidi npr. iz izvanredno samopouzdanog tonanadbiskupa, koji prigodom osnivanja samostana benediktinki u Splitu1068. god. donosi odluke s nedvojbeno javnopravnim značajkama: onoslobađa samostan od pomorskih dažbina i dodjeljuje mu neke zemlje.61

Takvo nadbiskupovo preuzimanje prerogativa, koje inače pripadaju kralju,nije se moglo sviđati Petru Krešimiru pa se on udaljio od pape, to više štoje u to vrijeme (1066. i 1067.) Bizant slavio velike uspjehe u Italijiosvajanjem Bana i drugih apulijskih gradova.

Dok je s Robertom Guiscardom kao izvanredno snažnim vladarompapa imao nepremostive teškoće, dotle se odluka pape da se riješi PetraKrešimira mogla mnogo lakše ostvariti.

Papa je brižljivo pripremao Krešimirovo uklanjanje, i tokoordiniranom diplomatskom i vojnom akcijom. Što se tiče diplomatskestrane akcije, papa se oslonio na svoga vjernog suradnika Gerarda, koji je1064. god. postao siponskim nadbiskupom i bio žarkim pobornikomreforme. Vojnu akciju povjerio je papa normanskom velikašu Amicu, inačeu trajnom sukobu s glavnim papinim neprijateljem Robertom Guiscardom.Redoslijed je događaja uvjerljiv:

20.111.1074. papin legat Gerard nalazi se u DubrovnikuΧΙ.1074. god. grof Amico hvata KrešimiraΧΙ.1074. god. Gerard dolazi u SplitΧ.1075. god. Zvonimir daje pred Gerardom vazalnu prisegu papi.Međutim, poznato je da je Zvonimir kao ban bio nametnut Krešimiru

već ranije. Zbog toga bi se vrijeme oko 1071 .-l 072. moglo prihvatiti kaodoba kada se gasi realna vlast Krešimira. Već tada je Zvonimir nedvojbenoglavna realna snaga u regnum Croatiae et Dalmatiae. To je ujedno vrijemekada Bizant definitivno gubi Bari (16.IV.1071.) i Palermo (1072.) i kadabizantski car Roman Diogen doživljava katastrofalan poraz od Turaka kodManzikerta 28.VIII.1071. Na Balkanu je situacija za Bizant također očajna,a u dramatičnim događajima u svezi s bugarskim ustankom premadopunama vijestima Skiličina Nastavljača oko 1072.-1073. sudjeluju ihrvatske čete. Vijest da je "narod Srba, koje i Hrvatima zovu" krenuoprotiv bizantske provincije Bugarske ne može se objašnjavati drukčije negoda su čete i jednih i drugih pomogle bugarskim ustanicima. Drugibizantski pisac, Nicefor Brijenije, javlja da su oko 1072. god. Slavenipljačkali bizantsku provinciju Bugarsku i da su se "Hrvati i Dukljani

61 CD 1,109, br. 80 = Doc. 75, br. 57.

odmetnuli i pustošili čitav Ilirik". I kasnije vijesti o Hrvatima u CrvenojHrvatskoj u Nicete Honijata i Ljetopisu popa Dukljanina treba sigurnopovezati s upravo navedenim događajima.62

Hrvatska je dakle u to doba na vrhuncu svoje moći, što je u izravnojsvezi s nadmoćnim položajem pape Grgura VII. u europskoj politici. God.1077. papa doživljava puni trijumf nad svojim u to doba glavnimprotivnikom, njemačkim kraljem Henrikom IV. koji je prisiljen poniziti sepred Canossom, a 1079. god. čak i akvilejski patrijarh, dotad vjerniHenrikov vazal, priznaje papu za svoga seniora. Grgur VII. već idućegodine izopćuje kralja Henrika IV. i designira za njemačkog kraljašvapskog vojvodu Rudolfa. U takvoj konstelaciji europskih sila dolazi doZvonimirove odluke da pripoji Hrvatskoj srednjovjekovnu Slavoniju, kojaje još od ranih desetljeća IX. stoljeća bila samostalno područje s vrlo jakimdržavnopravnim značajkama i koja je u X. i XI. stoljeću bila nekom vrstibrane u odnosu na snažnu mađarsku državu.

Za Hrvatsku su se tako u svakom pogledu otvarale izvanredneperspektive. Ali njezin glavni europski zaštitnik, papinstvo, nije joj višemogao pružiti dovoljnu pomoć, koja joj je u europskim previranjima bilai te kako potrebna. Henrik IV. neočekivano se brzo oporavio. On se već1081. god. kruni za kralja Italije, a protupapa Klement III., izabran uzpomoć kralja, stvara Grguru VII. teške neprilike unutar same crkve.Katastrofa je vrlo brzo došla. Henrik IV. opsjeda Rim, gdje ga Klement III.kruni za cara, Grgur VII. u očaju poziva Roberta Guiscarda u pomoć. Ovajdoista uspijeva potisnuti cara Henrika IV. iz Rima, ali Normani,"osloboditelji", pri tome pljačkaju Rim i time navlače bijes Rimljana naGrgura VII. pa se ovaj povlači iz Rima i umire u Salernu već idućegodine.63

Nakon svih tih teških peripetija papinstvo se tek s najvećimteškoćama pomalo i postupno oporavljalo, ali je to bilo za Hrvatskuprekasno. Zvonimir umire u proljeću 1088. god.64 Njegov nasljednik,Stjepan II, nije nipošto bio tako slab vladar kao što ga se često opisuje uhrvatskoj historiografiji. Ono malo što se o njegovom vladanju zna, govoriu prilog tezi da je Stjepan II., posljednji Trpimirović, uspio sačuvati regnumCroatiae et Dalmatiae i da je ostao na čelu te države sve do upada ugarskogkralja Ladislava u Hrvatsku u 1091. god.65 Taj Ladislavov napad naHrvatsku bio je plod sinkroniziranog djelovanja cara Henrika IV. i njegovaugarskog saveznika. Pri tome je Ladislav pričekao kako će se razvijati

62 O tom iscrpnije u MARGETIĆ 1998.63 Potankosti u MARGETIĆ 1994., 1-50, osobito 43 i d.64 Argumentacija u radu navedenom u prethodnom bilješci, 47-48, bilj. 204.65 O tome iscrpnije u MARGETIĆ 1996., 11-20.


Henrikova akcija u Italiji. Čim je Henrik IV. u proljeće 1090. god. sa svojomvojskom prešao Brenner i u travnju 1091. pobijedio sjevernotalijanskepropapinske snage i odbacio ih južno od rijeke Pada, Ladislav se više nijenećkao pa je u svibnju 1091. napao papina saveznika, regnum Croatiae etDalmatiae. I pristaša Henrika IV., protupapa Klement III. postigao jeznačajne uspjehe i istjerao papu Urbana II. iz Rima. Istina je da je Urbanovasituacija već od druge polovice 1092. bila sve povoljnija, ali cjelovitomregnum Croatiae et Dalmatiae nije mogao pomoći.

U Zadru, glavnom dalmatinskom gradu, u protokolu isprave iz 1091.god. ističe se da je "Ladislav, kralj Panonaca, napao na Hrvatsku (Chroatiaeinvadens regnum) i postavio svoga nećaka Almoša za kralja u onokraljevstvo (in illo statuit regem)"66 ili drugim riječima, da se u Zadru višene priznaje postojanje cjelovitog regnum Croatiae et Dalmatiae: u onom (!)kraljevstvu, ti. u Hrvatskoj, vlada Almoš, što znači drugim riječima daZadar sebe ne smatra dijelom toga kraljevstva.

Rabljani su već uskoro morali priznati mletački suverenitet,67 a Trogiri Split priznali su 1097. god. dužda za svog seniora.68

Iz intituladje se nekih isprava dalmatinskog područja iz toga vremena,u kojima se spominje bizantski car pogrješno zaključuje da je Dalmacija u todoba privremeno potpala pod Bizant, i to navodnom intervencijom Gotfrida,koji bi navodno sa svojim ocem Amicom prešao još 1083. god. u bizantskuslužbu, krenuo 1091. god. s brodovljem i vojskom u Dalmaciju i utvrdio uvjernosti carstvu dalmatinske gradove Zadar, Trogir i Split te otoke Krk, Osori Rab. Već smo odavno pokazali da nema dokaza da je Gotfrid ikada bio ubizantskoj službi, niti da bi po Apuliji sakupljao za Bizant vojsku i brodovlje,osvajao Dalmaciju i u njoj ostao stanovito vrijeme.*9

U kontekstu situacije na Krku koncem XL i početkom XII. stoljeća, ovdjeće biti dovoljno napomenuti da se Ladislavov nasljednik Koloman 1099. god.upleo u nesretnu vojnu ekspediciju u Rusiju i da je upravo u toj godini boravilau Dalmaciji mletačka mornarica, i to čak od proljeća do rujna, nedvojbeno uželji da potakne i i organizira otpor prema ugarskoj vlasti u Hrvatskoj. Tek1102. god. Koloman uspijeva nametnuti svoju vlast u Hrvatskoj. Ali, to munije odmah uspjelo u Dalmaciji, drugom dijelu nestaloga regnum Croatiae etDalmatiae. Tek 1105. god. on ulazi trijumfalno u Zadar. Iste godine nazborovanju pred Zadrom priznao je Koloman dalmatinskim gradovima, uprvom redu Zadru, Splitu i Rabu velike povlastice.70

" CD 1,200, br. 16 = Doc. 154, br. 12067 MARGETIĆ 1982.-1985., 225 i d.68 CD I, 207-208, br. 167 i 168 = Doc. 178-179, br. 138 i 139." MARGETIĆ 1997 a., 83 i d.70 CD П, 24, br. 21; STEINDORFF1984., 49 i d.


Sačuvana je i razmjerno pouzdana vijest u ispravi iz iste godine71, ukojoj se medu prisutnima spominje i rapski biskup Lupus. Njega sespominje i u drugom čudu sv. Krištofora u Legendi, koju je 1308. god.sastavio rapski biskup Juraj Hermolais,72 strastveni pristaša Mletaka, kojije legendama o čudima sv. Krištofora želio dokazati da je i u prošlosti sv.Krištofor čuvao Rab od neprijatelja. Hermolais priča kako je u vrijemerapskog biskupa Pavla, koji je imao nadimak Lupus, u vrijeme kadacjelokupna Dalmacija nije bila nikome podložna (Dalmatinorum tota simulproOincia nullijugo tune esset subdita), ugarski kralj (Ungarorum rex) poslaosvoga vojvodu Ugra, koga Hrvati zovu banom (ducem suum nomine Ugram,cjuem Sclavorum vulgus banum vocat) s velikom vojskom da osvojiDalmaciju. Vojvoda je pripremio 13 lađa, prešao na Rab i opljačkao ga.Rabljani su se oprli s tri lađe, pobili momčad u jednoj od protivničkih lađa,dok su posade drugih lađa poskakale u more i tamo nastradale (et interfectidefecerunt). Mislimo da ne bi smjelo biti sumnje da su upravo Krcani daliglavninu brodova.

O ugarskoj nazočnosti na sjevernom Jadranu upravo u ovo dobapostoji još jedna vijest. Naime, Ekkehard, opat samostana Aura kodBamberga (suvremenik tadašnjih događaja pa mu se može bez daljnjegavjerovati, javlja da ja Koloman oko 1108. god. napao na obalne pograničneoblasti Njemačkog Carstva. Očito je riječ o istočnoj istarskoj oblasti.Nazočnost ugarske vojske na Kvarneru potvrđena je, dakle, iz još jednogpouzdanog vrela i dobro se povezuje s akcijom bana Ugre.73

Vijest o napadu bana Ugre na Rab posve je vjerodostojna i dobro seuklapa u tadašnju dramatičnu situaciju u kojoj su se nalazili gradovi i otocinekadašnje Bizantske Dalmacije od Krka, Osora, Raba sve do Splita. Zanas je ovdje od važnosti, medu ostalim, isticanje činjenice da Dalmacija nijeu to vrijeme (1105. god.) "nikome" pripadala. Pri tome se, dakako, mislina Hrvatsku, Mletke i Ugarsku.

Kako je tijekom 1105. god. Dalmacija već pripadala Kolomanu na osnoviKolomanove prisege i sporazuma s dalmatinskim gradovima, proizlazi da jesastavljanje predloška BP moralo uslijediti početkom 1105. god.

Iz ovoga slijedi da godina, upisana na početku BP ne može biti1107., nego upravo 1105. Dakle, od tri mogućnosti čitanja početka BPotpada ne samo 1150., nego i 1107. god.

r71 CD Π, 16, br. 12.

"MARGETIĆ 1976.-1978., 105 i d. = 1996a., 175 i d.; ISTI 1980., 26."Chronicon 222. Vidi i ŠIŠIĆ 1944, 21-22 s neprihvatljivom tezom, naime da je riječ oKolomanovu osvajanju dalmatinskih gradova i otoka, "koje je zapadnorimsko carstvo (ilinjemačko) još od vremena Karla Vel. svojatalo za sebe".


Nije nimalo slučajno da je u trećem retku - takoreći cijelom njegovomdužinom - spomenut "Zvonimir, kralj hrvatski" i da se u 5. i 6. retkuspominju kao njegovi poslanici (posli) krbavski župan i njegov brat. Kaoda se time želi naglasiti da otok Krk pripada hrvatskom kraljevstvu, točnijerečeno (ako se u obzir uzme Krk kao dio nekadašnje Bizantske Dalmacije)da je prema BP Krk sastavni dio regnum Croatiae et Dalmatiae.

Ali, već tijekom 1105. god. na Krk dolazi ugarska vojska, koja uvlačiKrcane u pokušaj osvajanja Raba pa se situacija stubokom mijenja. Nijeli očito da je u to doba u benediktinski samostan sv. Lucije prispio nekiprougarski benediktinac, kojega je iz razumljivih razloga glagoljica previšepodsjećala na nekadašnji samostalni regnum Croatiae et Dalmatiae. Kako jeklesanje BP bilo već prilično poodmaklo, novi je politički trenutak ostaviotraga u drugom dijelu BP, gdje se, uz još vrlo izražene elemente stare obleglagoljice, najednom sve više pojavljuju latinska slova. Nije li prihvatljivoobjašnjenje u tome da se uvođenje latinskih slova treba pripisati nekomvanjskom, političkom utjecaju? Da je ugarska vlast trajala na Krku neštoduže, ne bi li latinica potpuno prevladala? Ali, ne samo što se ugarskinapad na Rab, organiziran od (efemerne) ugarske nazočnosti, izjalovio, očemu uvjerljivo svjedoči Legenda o sv. Krištoforu, već je cjelokupnipolitički razvoj situacije na Krku krenuo drugom putem. Na Krku jestvarnu vlast na osnovi ugovora s Mlečanima već za vrijeme mletačkogdužda Dominika Michielia (1118.-1130.) čvrsto držao knez Bartol iz obiteljiKrčkih knezova, a više je nego vjerojatno da je tako bilo i prije spomenutogugovora, na koji su Mlečani bili prisiljeni, da bi im se, ako ništa drugo,priznalo dominium eminens u očekivanju pogodnijeg trenutka, u kojem bimogli postaviti na Krk kao kneza jednoga od članova neke vodećemletačke obitelji. Ugarska je nazočnost potrajala, doduše, još neko kraćevrijeme (po svemu se čini do 1116. god.), o čemu svjedoče vijesti izLegende o sv. Krištoforu, koje djeluju vrlo uvjerljivo.74 Čim je ugarskenazočnosti na Krku nestalo, glagoljica je nastavila svoj normalni razvoj izoble u uglatu, tako da se u tzv. jurandvorskim ulomcima već možekonstatirati definitivnu pobjedu uglate glagoljice.

74 Ugarska je nazočnost na Krku potvrđena i viješću iz Hermolaisove Legende o sv.Krištoforu prema kojoj je ugarski knez (comes) Sergije navalio na Rab, koji je u to dobaveć priznavao mletačku vlast. Pod Sergijevom su vlasti u to doba bili, nastavlja Hermolais,"ostali otoci", a pokoravali su se i mnogi Hrvati (ac magna Sclavorum pars). SredišteSergijeve vlasti bio je Krk, iz kojega je i krenuo napad na Rab (nam de Vegla exieratexercitus), koji su potpomagali Osorani, Cresani i Senjani. Smatramo da je do toga napadadošlo 1116. god. O tome vidi i MARGETIĆ 1976.-1978. i ISTI 1996a.

368Hn>atska i crkva u srednjem vijeku

Glagoljica, koja je još stoljećima sastavni dio hrvatske kulture naKrku, ujedno je i dokaz čvrste snage i nazočnosti na Krku moćne obiteljiKrčkih knezova (od XV. stoljeća dalje zvane i Frankapanima). Realnu vlastnad Krkom prisvojili su Mleci, kao što je to poznato, tek 1480. god.

V. POJAVA NOVIH SLOVA U BP

U ovome radu pošli smo od činjenice koja nam se čini nedvojbena.Naime, ne bi smjelo biti sumnje da je sastavljač koncepta, po kojem jeklesar prenosio tekst na unaprijed pripremljenu veličinu kamena, točnorasporedio slova i sadržaj, osobito imena uglednika itd.

Pa ipak, tomu se naoko protivi okolnost da se u isklesanom tekstupostupno uvode nova slova, tako da se neka pojavljuju u dva oblika. Doduše,za dva oblika slova "a" koja se pojavljuju na cijeloj ploči može se priličnouvjerljivo pretpostaviti da ona odgovaraju dvama vrlo sličnim glasovima. Toje 1952. god. Hamm na osnovi ideja Crnčića i Milčetića nakon temeljite analizeprotumačio uvjerljivom tezom da je grafem "a" namjerno uzet iz starijegpisma da bi označavao glasovnu nijansu.75 Zbog riječi obladajućago i žrđlbcbbili bismo skloni tumačiti ga kao glas između "a" i "e".

Ali druge se dublete pojavljuju na način koji nije lako objasniti:1) stari oblik glasa "m" pojavljuje se sve do 5. retka, a novo, latinično

"m" pojavljuje se tek u 8. retku u riječi am(e)n b.Doduše, Hamm76 pri kraju 4. retka i u sredini 5. retka vidi taj novi

oblik slova "m", a od Stefanića77 i Hamma n vjeruje se da se novo "m"nalazi i u drugoj polovici 5. retka, ali, sva su ta mjesta toliko nečitka da sezbog toga taj prijedlog ne može prihvatiti kao dovoljno utemeljen.

2) Starije "o" pojavljuje se isključivo do 9. retka. Međutim u devetomretku na početku (moli) i pri kraju (Dbrovitb) dolazi novo Oatinično) "o"premda u sredini ipak dolaze dva stara "o" u riječima "boga" i "opat".

3) Novo latinično "t" pojavljuje se tek u desetom retku u riječi bratiju.Ono se pojavljuje do kraja teksta BP još 5 puta, ali u neujednačenom obliku.Pa ipak staro se glagoljsko "t" u tom dijelu natpisa pojavljuje još jednomu riječi "devetiju" u 10.-11. retku.

4) Staro glagoljsko "n" sačuvalo se kroz cijeli tekst, na nekim mjestimadonekle neujednačeno (npr. dva puta u 7. i jedamput u 8. retku). Latinično"n" nalazi se samo u zadnja dva retka.

5) Staro glagoljsko "i" nalazimo od početka do kraja BP, ali tu i tamo(osobito od 9. retka) pojavljuje se također i latinični "i", i to tako da je šestputa napisan stariji a pet puta noviji oblik.

75 HAMM 1952. 33-36; usp. HAMM 1980., 522.76 HAMM 1952.26.77 ŠTEFANIĆ 1936., 2.78 HAMM 1952., 27.


6) Slično je i s glasom "v". Za njega se u pravilu rabi stari glagoljskioblik - ali u 13. retku upisano je na jednom mjesto (navodno) ćirilično "v".

7) Samo u 12. i 13. retku pojavljuje se poseban znak za poluglas.Jedini, koji je to pokušao šire objasniti bio je Hamm.Njegov se prijedlog79 (na prvi pogled) čini najprirodnijim. On zastupa

ideju o sukcesivnom postanku natpisa: najprije je u doba Zvonimira opatDržiha "klesao sam" vijest o Zvonimirovoj darovnici, i to "vrlo brižljivo"te nešto manje uspješno potpise onih koji su ga uveli u posjed ledine;desetak ili više godina kasnije Držihin nasljednik Dobrovit uklesao je,nastavlja Hamm, minacijsku formulu u kojoj se već nalaze nova slova "m"i "o", i ubrzo nakon toga on restaurira crkvu sv. Lucije i uvodi i latinskoslovo "i". Naknadno je dodan zapis o Mikuli "rukom koja nije bila tolikovješta glagoljici". Taj nevjesti klesar dodao je latinska slova "t" i "n" i noveposebne znakove za poluglas.80 Košuta81 se 1952. god. doduše nije složios datacijom koju je predložio Hamm, ali je istaknuo prihvatljivost te ideje.

Pa ipak, ideja o sukcesivnom pisanju BP nije naišla na odziv. Jedinoje sam Hamm ostao pri svojem mišljenju sve do 1980. god.82, u članku kojisu (začudo) potpisali i Štefanić i Fučić.

Ali, s druge strane, ako je ploča nastala najednom, treba objasniti,kako se u drugome dijelu ploče postupno pojavljuje sve više slova kojane nalazimo u prvom dijelu. Štefanić se 1955. god. M zadovoljio time štoje napomenuo da u BP strana slova "i", "o", "m", "n", "t", "dolaze poredglagoljskih slova". Ali, on nije pokušao objasniti razlog neobičnojpostupnosti pojavljivanja.

Noviji su se autori zadovoljili time što što su odbacili Hammovu tezu0 sukcesivnom klesanju i zadržali se na tvrdnji da je pojava dubleta dokazprijelaznog stupnja od oble u uglatu glagoljicu.

Mislimo da pitanje zaslužuje da ga se ponovno otvori. Naime, nemože a da ne izazove čuđenje da se od devetog retka dalje pojavljujeizmjenično poraba starih i novih oblika. Da bismo vizuelno predočili tuneobičnu značajku drugog dijela BP, prikazujemo ovdje njihovopojavljivanje po retcima, s time da ostala slova ne zapisujemo i s time dastare oblike predočavamo malim i svijetlim slovima a nove oblike velikim1 masnim slovima.

"HAMM1952., 25.80 HAMM 1980., 522.81 KOŠUTA 1936., 358. Treba napomenuti da je već ŠTEFANIĆ 1936., 6 pomišljao na tuideju, ali se kasnije od nje jasno distancirao. Vidi ŠTEFANIĆ 1955.,387 i 1969., 34.82 HAMM 1980., 520.83 STEFANIĆ1955., 386.


redak 9 t - M - O - i - o - o - O - Iredak 10 i - v - v - O - T - I - vredak 11 t - i - v - n - i - n - T - Oredak 12 O - v - i - n - i - v - T - N - I - Mredak 13 I - V - O - T - O - V - t - I - v - N - OEvo usporednog pregleda starih i novih slova od 8. retka dalje, tj. od

retka u kojem se počinju pojavljivati nova slova:

Slovo

1. Stari oblicimotnivpoluglas

Ukupno

2.Novi oblicimotniv . . . .poluglas

Ukupno

Sveukupno

redak8

-111521

11• : --· ···

1

---

''

1

12

9

-221115

12

121-1_

-

5

17

10

----134

8

-11'-1'_-

3

11

11

--12214

10

111--

-

3

13

12

---1224

9

11111_

1

615

13

--1--13

5

_ ·."'".!

311 '222 ·'·"

11

16

Ukupno

-355

111021

55

' -'· 4852

• 5·,·. -,-, .. 2" "*' : 3

29

84

Po retcima odnos starih i novih slova izgleda ovako: u osmom retku11:1; u devetom 12:5; u desetom 8:3; u jedanaestom 10:3; u dvanaestom 9:6i u trinaestom 5:11. Dakle, do dvanaestog retka pretežu stara slova i tekod zapisa o Mikuli broj novih slova uočljivo nadmašuje broj starih.

Ako to usporedimo s Jurandvorskim ulomtima, koji su nedvojbenonešto novijeg datuma od BP, ali s njom čine utoliko cjelinu, što je BP lijevi,a spomenuti ulomci desni plutej, primjećujemo da su u Jurandvorskim


ulomcima ostala stara slova "m", "v", "n", "o" i "stari" poluglas, a da jena njima prihvaćeno samo latinično "i". Ovo zapažanje još više zaoštravapitanje, zašto se u BP pojavljuju novija slova "m", "o", "t".

Nije nimalo vjerojatno da bi do spomenutog uvođenja novih slova injihova neobičnog ispreplitanja sa starim došlo zbog toga što je radpovjeren novom klesaru jer je i taj novi klesar radio po predlošku. Još jemanje prihvatljivija teza da bi već prvi sastavljač pripremio takavpredložak u kojerh bi postupno ubacivao nova i ujedno do kraja natpisazadržao stara slova. Ne ide ni teza da bi sam zapis o Mikuli (drugapolovica predzadnjeg i cijeli zadnji redak) bio naknadno pridodanosnovnom tekstu pa da bi zbog toga novi sastavljač toga dodatnog tekstakao slabiji poznavatelj glagoljice pripremio tekst s "prijelaznim" oblikomoble glagoljice u uglatu. Međutim, o nekom "prijelaznom" tipu glagoljicejedva da se i u tom dijelu moglo govoriti, jer njegova slova "i", "b", "e","š", "e", "v", "t", b" (...) d (...), "k", "u", 'T, "a", "v", "e" (...) "u", T, "u","c" (...), "i", "v" (...), "c", "d", svojim oblikom nimalo ne odudaraju odprethodnog teksta.

Nije li očito da postupno ubacivanje novih slova u BP treba pripisatinekom vanjskom faktoru izvan normalnog razvoja glagoljice? Akousporedimo Krčki natpis (možda iz druge polovice XI. stoljeća) s BP kaonovijim (početak XII. stoljeća) i s Jurandvorskim ulomcima kao još novijimnatpisom (vjerojatno iz XII. stoljeća, svakako nakon BP), zapažamo da suu sva tri natpisa istovjetni "stari" "m" i "t" te "novo"i". Nasuprot tomu,novo "m", o", "t" i "n" pojavljuju se samo u BP, ali ne i u druga dvanatpisa, jedan stariji i jedan mlađi od BP. Drugim riječima, novi "m", "o","t" i "n" su "uljezi" u glagoljici BP, koje se može objasniti isključivoprivremenom nazočnošću i utjecajem vanjskog elementa.

Rješenje problema pojave novih latinskih slova u drugome dijelu BPsastojalo bi se, dakle, u tome, da je neki prougarski benediktinac izravnou postojeći stariji predložak ubacio tu i tamo ona slova za koja je smatraoda će pobuditi najmanji otpor u redovničkoj zajednici. Da bi svoj postupakučinio što bezbolnijim, on je pri tome zadržao na mnogim mjestima i starioblik istih slova. Kako je klesanje i drugog dijela BP trajalo stanovito, nebaš posve kratko vrijeme, isti je benediktinac isto tako kratkim putem upredložak postupno dodao još nekoliko novih slova, a klesar je pri tomebio, dakako, samo puki izvršitelj narudžbe. Ne vjerujemo da je došlo doizmjene klesara, jer je većina starih slova u zadnjih nekoliko redaka u bitiidentična s istovjetnim slovima u prvom dijelu ploče.

Priznajemo da ne vidimo drugi način objašnjavanja neobičnog naglogpovećanja novih slova u drugom dijelu BP i ponovnom nestanku tih slovau Jurandvorskim ulomcima, tj. na desnom pluteju u istoj crkvi.

Tako nam BP i Jurandvorski ulomci ujedno otkrivaju bar neke tragove


borbe oko Krka u XII. i XIII. stoljeću u kojoj su konačno Krčki knezovi nesamo uspjeli, nakon kratke ugarske prisutnosti, zadržati realnu vlast nadKrkom, nego čak i ojačati, u kulturnoj sferi papinim priznanjemstaroslavenske glagoljaško-rimske liturgije 1252. god. - barem zabenediktinski samostan sv. Nikole u Omišlju - a u političkoj mletačkompriznanju nasljedivosti krčkog kneštva u obitelji Krčkih knezova 1261.godine.

VI. KRAJINA

U rečenici vb dni kbneza Kosbmbta obladajućago vbsu kbrainujozornost privlači pojam krajina. Po Crnčiću je krajina "imala biti blizuCrka, a valja da i do samoga Krka i oko njega."84 Rački je krajinuibjašnjavao kao regio finitima, confinium, K dakle pogranično područje iazmišljao ovako:86 u ispravi kralja Petra Krešimira IV. iz 1070. god.pominje se Cosmas, iupanus de Luča; možda je on osim Luke imao još i nekurugu obližnju župu i sam otok Krk, pa bi ta cjelina bila sadržana "u onombćenitom izrazu 'k braina." Taj isti župan vladao je za opata Dobrovitatim područjem prije 1118. god., tj. prije nego što su Mlečani osvojili Krk.87

Rački je, dakle, objašnjavao pojam krajine širim upravnim područjem,lično npr. i Šišić, po kojem bi knez Kuzma prije mletačke vlasti "vladaoir otokom, a čini se i susjednom obalom".88

Mnogo je određeniji pojam krajine predložio Barada.89 Po njemu je•ajina zapravo "Libumija franačkih anala IX. st., odnosno točnije,Jgranična vojnička jedinica, marcha, koja je obuhvaćala otoke i susjedno•vatsko kopno". Kostrenčić je nepotrebno oštro odbio sve Baradineijedloge o postojanju krajine kao vojničke pogranične oblasti koja bi»uhvaćala Krk i okolne krajeve, a Baradino objašnjenje pojma krajine u' nazvao "tamnim početkom njegove (tj. Baradine: L. M.) Krajine, a ondaIje sve jače radi fantazija u njenu izgrađivanju" i dodao da bi se taajina u BP "mogla sasvim dobro odnositi na krajinu otoka Krka upremosti s gradom Krkom". Kostrenčić se pozvao na neke primjere iz;ademijma rječnika iz kojih se vidi "da se taj pojam 'krajina' nipošto ne>ra protezati na geografske površine van tog otoka" tako da se u BPsravo želi reći "da je knez Kuzam iz grada Krka vladao cijelom krajinom

RNČIĆ 1865., 18.oc. 489.\ČKI 1875., 152.. dj., 153.ŠIĆ 1914a., 138.

1952., 13 i d.


otoka Krka".90 Smatramo da je Kostrenčić bio na dobrom putu i da je biovrlo blizu točnom rješenju samo što za njega nije pružio dokaze na osnovivrela. Nažalost, nepotrebna Baradina ideja o nekoj krajini na Kvarneruostala je do danas vrlo živa u našoj historiografiji, premda je čak i samaN. Klaić, koja se opetovano (i neuspješno) bavila problemom krajine, bilaprisiljena odbiti Baradino objašnjenje pojma krajina u BP: "Barada nije znaoda se Dalmatinska marka raspala oko 1070. god."91 Po njoj je "krajina -continens, to jest kopneni dio nekadašnje Marke". Ali ni ona nije bilapreviše uvjerena u tu svoju hipotezu jer oprezno dodaje da je "ovo samojedan od prijedloga". Pa ipak, još 1997. god. Fučić tvrdi n da se izanalizirane rečenice može zaključiti da ona govori o prošlom vremenu, ito "prije očiglednog raspada organiziranog teritorija u koji je bio uključeni otok Krk", tj. upravo "krajine". Zbog toga su Štefanić, Grabar, Nazor iPantelić zaključili da se Krajinu u BP još nije uspjelo identificirati.93

Želimo li objasniti pojam krajine u BP, treba krenuti od postavke da"krajina" na širem kvarnerskom području nije spomenuta ni u jednomdokumentu ni u XI. stoljeću ni kasnije. Ona je samo plod kombinacija M.Barade, koji je N. Klaić bezuspješno pokušala poduprijeti dodatnimargumentima. O tome smo opetovano94 pisali pa kako nitko nije nipokušao pobiti naše argumente, ne bismo se na to ponovno vraćali.

Jasno je da je sastavljač predloška u natpisu želio potvrditizakonitost stjecanja zemalja koje su pripadale samostanu sv. Lucije. Zatosastavljač natpisa ističe da je u vrijeme gradnje crkve knez Kosmat "vladaočitavom krajinom". U definiranju ovoga pojma krajine može pomoćiodluka splitskih vlasti od 9.VH.1341.95 o javnom nadmetanju u povodudavanja u zakup općinskih prihoda na Šolti. U toj odluci stoji, uz ostalo,i ova: "svaki zakupac dobivat će od svih, koji obraduju (laborant) zemljuu Donjem Polju (in Campo Infenori) toga otoka, trećinu, a od krajina (deCraiinis) oko toga Polja četvrtinu, od krajina iznad rečenih krajina petinu,a od pašnjaka prve godine šestinu. Od onih pak koji obraduju zemlju uGornjem Polju dobivaju zakupci prihoda četvrtinu, od krajina oko samogPolja petinu, a od krajina izvan rečenih krajina šestinu". Pregledno bi toizgledalo ovako:

90 KOSTRENČIĆ 1953., 8-9." KLAIĆ N. 1969., 11.92 FUČIĆ 1997., 117.93 ŠTEFANIĆ et al., 70.94 O tom pitanju vidi iscrpno MARGETIĆ 1990Б. 39-62.


na užem obradivom područjuna obližnjim krajinamana udaljenim krajinamana pašnjacima (10. god.)

Donje Polje1/31/41/51/6

Gornje Polje1/41/51/6

U daljnjem tekstu opisuju se točno granice užeg obradivog područja(tzv. Campus) i krajina. U ostala brojna, inače za ekonomsku i pravnupovijest vrlo zanimljiva pitanja, ne možemo ovdje ulaziti jer bi nas topreviše odvuklo od osnovne teme. Vidljivo je da se na otoku Šolti, a,dakako, i na drugim otocima i obalnim područjima, riječ krajina rabila usmislu zemljišta koje se nalazi bilo u neposrednoj blizini bilo neštoudaljenije od obrađivanih zemljišta. Na gradskom je području nad takvimneobrađenim zemljištima imao "koristovno vlasništvo" grad, a izvangradova kralj ili onaj kome ih je kralj dodijelio. Sastavljač BP želio jeanaliziranom rečenicom istaknuti da je knez Kosmat u vrijeme zidanjacrkve imao punu vlast nad neobrađenim zemljištima na Krku.

To, dakako, ne isključuje neizravni politički smisao vijesti o knezuKosmatu: jasno je da je onaj koji je imao vlast nad neobrađenim zemljištemna Krku, imao ujedno i javnopravne ovlasti koje mu je dodijelila suverenavlast na Krku.

VII. SV. LUQJA KAO DOMUS FORMATA

U rettima 9-11 natpis obavještava da je opat Dobrovit sagradio crkvuzajedno s devetero redovnika. Na prvi pogled taj podatak ne bi trebaoizazvati posebnu pozornost Međutim, njega treba povezati sa zadnjomrečenicom natpisa, po kojoj je "u tim danima" Mikula bio u zajednici saSv. Lucijom. Čemu te obavijesti? Zašto natpis na tome inzistira? Hammje 1952. god.96 pokušao taj podatak objasniti time što je nakon Držihina iDobrovitova zapisa na ploči ostalo još nešto mjesta pa je zbog toga dodani podatak o Mikuli. Iz tih se Hammovih riječi vidi da je on taj podataksmatrao nevažnim i posve slučajnim: da su Držihin i Dobrovitov zapispopunili ploču, podatak o Mikuli ne bi se, dakle, po Hammu, uopćepojavio. I drugi autori nisu o tome mislili drukčije. Strohal je napomenuo Mikuli 1912. god. okarakterizirao kao pripomenu97, Štefanić 1955. god.kao dodatak9* o nekoj redovničkoj zajednici u prošlosti. Ipak, ostaje otvorenopitanje, čemu je uopće bilo potrebno uklesati vijest o Mikuli ako sepostavimo na stajalište da je BP nastala "najednom" kao što Štefanić idrugi ispravno ističu. Ta je rečenica morala imati neki smisao, neku važnu95 Zlatna knjiga, 62-72.% HAMM 1952., 25.97 STROHAL 1912., 4.98 ŠTEFANIĆ 1955., 387.


poruku - inače se ne bi našla na ploči na kojoj je svaka riječ dobro odvagnuta.Smatramo da odgovor na to pitanje treba tražiti u načinu na koji se

organiziralo samostanske zajednice. Kao što je poznato, neka samostanskazajednica mogla je obuhvaćati vrlo mali broj redovnika (npr. tri ili četiri).Takav "začetak" samostana nazivao se domus simplex. Tek nakon što jeredovnička zajednica znatnije brojčano povećala, ona je postajala domusformata. Naime, za njezino definitivno organiziranje bilo je potrebnonajmanje 12 redovnika i još jedan, izabrani opat. To smo istaknuli još 1990.god.99 u povodu istraživanja, kada je Franjevački samostan na Trsatupostao domus formata s opatom na čelu. Na to nas je još u to vrijemeupozorio dr. E. Hoško, na čemu smo mu se još onda pismeno zahvalili.100

I za BP ta je okolnost, dakako, od najvećeg značenja: kako je Dobrovituopće mogao biti opat, dakle na čelu samostanske domus formata, ako jesamostan u doba gradnje crkve imao samo devet redovnika? Samostan jemogao imati opata samo uz pretpostavku da je u njemu bilo bar 12 + 1redovnika, a natpis govori samo o 9 + l redovnika.

Iz ovoga se vidi da sastavljač predloška nije rečenicu o Mikuli napisaokao više-manje suvišnu dodatnu vijest o nekim okolnostima iz prošlostisamostana, već da je napomena o Mikuli važan element zapisa kao cjeline.Ujedno, time otpadaju teze da bi taj Mikula bio naziv nekog predjela naKrku.

Ukratko, zajednica sv. Lucije s "Mikulom" tumači i opravdavapostojanje opata u samostanu sv. Lucije, koji bez samostana "Mikula" nebi bio domus formata.™

99 MARGETIĆ 1990b., br. 25,66 (bilj. 3), 72 (bilj. 36).100 Vidi npr. OSTOJIĆ, 53: "Da je opatija mogla biti kanonski priznata kao samostalna (suiiuris), morala je brojiti barem dvanest monaha". Koristimo ovu prigodu da zahvalimoakademiku F. Šanjeku i prof. dr. M. Bogoviću na dragocjenim savjetima i pomoći u svezisa starijom poviješću redovništva.101 CRNČIĆ 1888-, 41 upozorava da je pridjev "sveti" za Mikulu "zaboravio ili pisac napisatiili klesar zaklesati". Ovdje bismo dotakli još jedno pitanje: je li u doba Zvonimirovadarivanja ledine sv. Luciji postojao u Baski samostan sv. Lucije ili nije. Po RAĆKOME1875.,147 i d., KLAIĆU V. 1901., 79, ŠIŠIĆU 1925., 582 - da spomenemo samo neke autore -samostan je već tada postojao; nasuprot tomu, CRNČIĆ 1888., 318 nije u to vjerovao, većje bio mišljenja da je Zvonimir dao ledinu nekim benediktincima drugog samostana pa suoni naknadno izgradili i crkvu i samostan. Približno tako misli i HAMM 1980., 522. Štefanićje pitanje ostavio otvorenim, 1955., 387. Naš najbolji poznavatelj benediktinaca u Hrvatskoj,О5ТОДС 1964., 171 sklon je tvrdnji da je Zvonimir osnovao samostan sv. Lucije u Baskikao kraljevski samostan. Dodali bismo da je samostan sv. Lucije u doba Zvonimira tekzajedno s drugim samostanom, sv. Nikolom (kod Omišlja?) bio domus formata.

VIII. STRUKTURA I PORUKA BP1. Struktura s književnog motrišta

O književnoj strukturi pisali su dosad najkompetentnije Hercigonjai Bratulić. Hercigonja je naglasio ritmičko pulsiranje, artikuliranost nalogičko-smisaone članke, anaforičko ponavljanje i utvrdio utjecaj što ga jezajednička staroslavenska književnost "izvršila na glagoljaša, sastavljačabašćanskog" kartulara."12 Bratulić je još 1970. god. isticao da BP nosi odlikeknjiževnog, tradiranog izražavanja, što obično nije do tada isticano.103 Sasvoje strane Stamać je, govoreći o BP kao "kamenom prijepisu izkartulara" istaknuo razliku Držihine i Dobrovitove poruke, odnos upogledu veličine obaju zapisa, koji odgovara zlatnom rezu, upozorio naokolnost da BP počinje i završava prvim i posljednjim slovom grčkog alfabeta,nadalje, da "središnje mjesto kletve odaje jezgrenu misao, upravo smisaoStava Obrambenog' zapisa ploče i još na mnogo drugih zanimljivihxtjedinosti i zaključio da je "Bašćanska ploča (...) književno djelo".ш

Svakako treba pripomenuti da je književni aspekt bio uvjetovan i»kolnošću da je riječ o lapidarnom tekstu u doslovnom značenju te riječi.. Struktura tekstnih jedinica

Njome se pozabavio Žagar105 u iscrpnom i inspirativnom radu uojem je kao osnovu svoga istraživanja uzeo golemi doprinos istraživanja. Fučića, čije čitanje prosuđuje "u današnjim okvirima našeg znanjaDnačnim". Svojim minucioznim raščlanjivanjem strukture teksta BP autoruzeo u obzir dosadašnja shvaćanja i pridodao nove prijedloge u pogledumeksije teksta. Konačni je rezultat njegovih istraživanja da je temeljni)herencijski čimbenik106 - "sama crkva sv. Lucije", a jedan je od njegovihijedloga objašnjenja početnog azb u BP, da se zapravo ne radi o grješkissara, kako se to tumači od Košute dalje, već da taj az b "zajamčuje tekstuilovitost" i da griješe oni koji prevode BP bez toga početnoga "ja". Timese po Zagara dobila granična povezanost makrojedinica i mediojedinicabi čitav tekst bio podijeljen na tri veće cjeline, od kojih svaka započinjeja".107

[ERCIGONJA 1975., 116-117. Vidi ISTI 1983., osobito 531 i d,; ISTI 1994., osobito 31.i razmišljanja SLAMNIGA1981., 9-10. Vidi i MOGUŠ u: Zvonimir 1997., 75-90, osobito

S. Od istog autora vidi već i 1967., 322-326, osobito 266 i d.lATULIĆ 1970., 465; vidi Ι5Ή 1994., 38.'AMAĆ 1987.VGAR 1997., 11.dj., 132.dj.,72.

3. Kompozicija BP u odnosu na spomenute uglednike

Smatramo vrlo indikativnim način na koji su navedene ugledne osobeu BP. Već smo opetovano naglasili da je natpis sastavljen na osnovi predloška,kojega je sastavljač vrlo brižno pripremio. Predložak je nedvojbeno davaotočnu uputu klesaru o broju i vrsti slova u pojedinom retku tako da bi klesarmogao svoju pozornost usmjeriti na klesarski što kvalitetniju izradupredloška. Osobe koje se spominju raspoređene su po retcima ovako:

l : AZb2. OPATbDRbŽIHA...3.... Z bV bNIMR bK bRAL bHR bVAT bSK bi...45. MIŽUPANb D « E * S * I * L * A . . . .6. ..PRBb....789 AZbOPATbDBROVITb...1011 KbNEZAKOSbMbTA1213

Ovakva kompozicija sigurno nije slučajna. Već smo prethodnonaglasili da je za sastavljača predloška središnja ličnost župan Desila, čijaje uloga naglašena nešto većim slovima, točkama između pojedinih slovaimena i mjestom na ploči, koje odmah privlači pogled gledatelja ploče.Drago mjesto po važnosti zauzima opat Držiha. Riječ AZ b koja se odnosina njega, vrlo je spretno zadržana na kraju prvog retka, tako da je opatdobio vrlo počasno mjesto na početku dragog reda. Upada u oči i mjestododijeljeno hrvatskom kralju Zvonimira. Njegovo ime obuhvaća takorećicijeli dragi redak. Imena ostalih triju osoba mnogo su manje istaknuta. Štose tiče drugog poslanika, Pribe, on je po našem čitanju samo bratprvonavedenog poslanika, opat Dobrovit je dobio mjesto posve na kraju9. retka, a gledatelj neće biti posebno impresioniran ni položajem knezaKosmata. Ipak, i kod njih je sastavljač predloška pazio na to da slovanjihovih imena nisu podijeljena na dva retka.

4. Sastavljač predloška BPKako ne prihvaćamo Hammovu tezu o sukcesivnom klesanju BP,

otvara se pitanje tko je sastavio predložak BP. Nimalo ne vjerujemo da bisastavljač predloška bio neka anonimna osoba, npr."obični" benediktinac-glagoljaš. Dovoljno je imati na umu da je BP bila namijenjena za lijeviplutej, gdje je bila stalno pred očima vjernika. Upravo je nezamislivo da

378Hrvatska ' crkva u srednjem vijeku

bi predložak za ploču na tako istaknutom mjestu sastavio bilo tko drugiod opata. Svaka druga osoba mogla je dobro doći kao savjetodavac ipomagač - ali konačni oblik i sadržaj predloška nije mogao odobriti nitkodrugi, nego upravo opat.

Smatramo da je taj opat bio Držiha. Već samo mjesto na kojem senjegovo ime u BP govori u prilog toj tezi. Osim toga, sam Držiha izričitonapominje: pisdkb se (pisao sam ovo). Istina je da bi se to moglo tumačiti isamo u odnosu na ledinu, koju je Zvonimir darovao, ali ako prihvatimo tezuda je BP qeloviti tekst, onda je više nego vjerojatno da se uvodno spomenuteriječi (ja opat Držiha pisao sam ovo) odnose na Stav sadržaj ploče.5. Struktura po sadržaju

Premda je BP samo zapis o nekim najvažnijim događajima što seodnose na samostan sv. Lucije i da ona nije ni na kamen prenesem skraćenikartular, ni skraćena isprava, ipak se taj zapis može podijeliti na ovesastavne dijelove:

a) "protokol": simbolička invokacija (križ), datacija, ime sastavljačapredloška

b) Zvonimirovo darovanje ledine sv. Luciji,c) klauzule o duhovnoj sankciji i o molitvama,d) izjava opata Dobrovita o gradnji crkvee) utvrđivanje činjenice da je prije klesanja sv. Lucija bila u zajednicis drugim samostanom.

Ovdje samo usput napominjemo da klauzula o duhovnoj sankcijinema nikakvoga osobitog značenja, jer se takva ili slična sankcija nalazi ubezbrojnim ranosrednjovjekovnim dokumentima. Možda bi se moglopokušati iz nje izvuđ želju sastavljača BP da u oči sudbonosnih događajau Dalmaciji i posebno na Krku na pluteju u Crkvi sv. Lucije upozorieventualnu novu vlast da poštuje stečena prava samostana. Ali, ta tzv.minacijska klauzula dobro je zamišljiva - kao uobičajena klauzula - i uposve mirnim okolnostima.

6- Vremenske odrednice

a) Zvonimir daruje sv. Luciji neobrađeno zemljište (do 1088. god.).b) Odmah nakon toga krbavski župan Desila i njegov brat uvode

samostan u posjed darovanog zemljišta. Tim činom samostan postaje ,vlasnikom toga zemljišta.

c) Opat Dobrovit gradi crkvu sv. Lucije u doba kneza Kosmata (do1091. god.).

d) Opat Držiha sastavlja predložak za BP (početak 1105. god.).


7. Poruka BP

Prema našim istraživanjima108 regnum Croatiae et Dalmatiae bio je jošvrlo vitalna država sve do smrti kralja Stjepana II. Situacija se bitnopromijenila upadom ugarskoga kralja Ladislava 1091. god., koji je premavlastitim riječima "osvojio tako reći cijelu Hrvatsku" (Sclavoniam iamferetotam acqmsivi).109 Ladislav se doduše morao uskoro povući iz Hrvatske,a nije nimalo vjerojatno da se njegov nećak Almoš dugo zadržao u našimkrajevima. Križari su potkraj 1096. god. prolazili našim krajevima i premavlastitim opisima nisu u Hrvatskoj naišli ni na kakvu organiziranu vlast,bilo hrvatsku bilo ugarsku. Istina je da je u svibnju 1097. normanskaprinceza Buzila, Kolomanova zaručnica, preuzeta od Kolomanova comesaVinterija u Biogradu na moru, koji je došao u pratnji 5000 vojnika, ali čakni ta značajna prisutnost ugarskih vojnika koji vode Buzilu u Ugarsku nesvjedoči o čvrsto organiziranoj ugarskoj vlasti u Hrvatskoj.Ovo trebapovezati s nazočnošću velike mletačke mornarice u Dalmaciji od proljećado rujna 1099. god. Kako se upravo u to doba Koloman zapleo u nesretnuvojnu intervenciju u Rusiji, nije teško dokučiti razlog tako dugotrajnomboravku mletačke pomorske ekspedicije, koja je, umjesto da krene premasvom cilju, Palestini, toliko vremena gubila u Dalmaciji. Radilo se očito opokušaju da se ugarska vlast istisne iz Hrvatske i organizira hrvatski otporprotiv ugarskih zavojevača. Međutim, čim je mletačka mornarica otplovilaiz Dalmacije, Koloman je uspio ubrzo slomiti bilo kakav hrvatski otpor i1102. god. okruniti se za hrvatskog kralja.110 Ali - još je uvijek ostalootvoreno pitanje dalmatinskih gradova i otoka od Krka dalje na jug. Onisu priznali Kolomanovu vlast tek 1105. god. i to tek nakon njegove vojneintervencije. Smatramo da nije vjerojatno da bi u tako nesređenimokolnostima opat Dobrovit gradio crkvu sv. Lucije kod Baške. Zbog toga namse čini da gradnju te crkve treba locirati u vrijeme od 1088. do 1091. god., tj. uvrijeme Stjepana II. Dakako, riječ je samo o većoj vjerojatnosti . Ali, ako ipretpostavimo da je Dobrovit gradio crkvu nakon 1091. god., knez Kosmat,koji je vladao krčkom krajinom u doba gradnje crkve sv. Lucije, bio je nekihrvatski, a ne ugarski velikaš, jer kroz čitavo to vrijeme, od 1091. do 1105. god.,Dalmacija, dakle i Krk, nije još priznavala ugarsku vlast. Uostalom, činjenicada je krčki biskup sudjelovao na crkvenom saboru održanom 1095. god. uSplitu,111 govori u prilog tezi, da ni Krk, slično ostalim dalmatinskimgradovima, nije u to meduvrijeme bio pod nekim ugarskim knezom.

106 V. npr. MARGETIĆ 1996..109 MARGETIĆ 1982.-1985.; ISTI 1994.; ISTI 1997., 211-212.110 Iscrpno MARGETIĆ 1982. 210-220.111 CD l, 203, br. 164 = Doc. 159, br. 131.

Sve to otvara pitanje, zašto se upravo 1105. god. odlučilo pristupitiizradi BP. Moglo bi se doduše predložiti tezu da je koincidencija godinepriznanja Kolomanove vlasti nad dalmatinskim otocima i gradovima, igodine sastavljanja predloška BP slučajna i da ta koincidencija ništa neznači. Nama se ipak čini mnogo vjerojatnije da je sastavljanje predloškaBP moralo imati neki politički smisao i da se ta politička poruka dadeiščitati iz same BP.

Naime, ako je točno da je 1102. god. Koloman uspio nametnuti seHrvatskoj kao hrvatsko-ugarski kralj i tek 1105. god. postići vlast naddalmatinskim otocima i gradovima i to tek nakon osvajanja Splita i Zadra,o čemu postoje razmjerno vrlo pouzdane vijesti ,112onda je već samim timčinjenicama posve jasno određena neizmjerno teška i dramatična situacija,u kojoj su se dalmatinski otoci i gradovi nalazili upravo između 1102. i1105. godine: priznati Kolomanovu vlast ili ne. O dilemama Zadrana iSplićana dovoljno smo obaviješteni iz Života svetoga Ivana Trogirskog"3

i Historia Salonitana Tome Arcidakona."4 Nemoguće je da sličnih dilemanije bilo na Krku.

Nije li znakovito da sastavljač predloška upravo 1105. god. tolikonaglašava važnost Zvonimirova darovanja neobrađenog zemljišta Crkvisv. Lucije i kao uvoditelje u posjed spominje krbavskog župana i njegovabrata, Zvonimirove poslanike, i po našoj interpretaciji hrvatskog knezaKosmata kao onoga koji vlada krajinom? Nije li znakovito da je BP pisanastarom oblom glagoljicom te da se tek u njezinoj drugoj polovici zamjećujusve više znakovi neglagoljičkih slova, u prvom redu latiničnih, koja nadesnom pluteju crkve sv. Lucije, u tzv. Jurandvorskim ulomcima nestaju,tako da se desni plutej može bez teškoća shvatiti kao paleografskinedvojbeno daljnji razvojni stupanj prema uglatoj glagoljici, i to beznajvećeg dijela latiničnih "uljeza" u BP?

Zadar i Split nisu se predali Kolomanu bez borbe, očito zato što je unjima bio vrlo živ domaći, dakle antiugarski element. Sastavljanjepredloška BP na domaćem, glagoljskom pismu, i inzistiranje naZvonimirovom darovanju kao da upućuju na poruku sastavljačapočetkom 1105.: Krk, premda je dio Dalmacije, priznaje vlast hrvatskogakralja, dakle priznaje idealno postojanje jedinstvenoga regnum Croatiae etDalmatiae i protivi se svakoj izvanjskoj, u konkretnom slučaju ugarskoj,vlasti. Dobiva se dojam da je BP neka vrsta labuđeg pjeva cjelovitesamostalne hrvatske države, regnum Croatie et Dalmatiae.

Dakako, da je Kolomanu bilo na Krku lako obračunati s tim, danas bismoTekli, separatističkim tendencijama. Koloman i mletački duždevi nikada (!)ге rabe sintagmu Croatia et Oalmatia, već dosljedno navode na prvom mjestu

2 O tome vidi MARGETIĆ 1990-, 5-15, osobito 12.3 Najnovije izdanje u: IVANIŠEVIĆ 1977., 59-121.1 TOMA, 56 i d. Vidi i TOMA 1977. 56 i 248 i d. (Codex Spalatensis).

Dalmaciju, a tek nakon nje Hrvatsku, jer žele naglasiti da je nekadašnjabizantska Dalmacija prius, kojem je pridodana i Hrvatska - za razliku odhrvatskih vladara, kojima je uvijek (!) Croatia prva, a Dalmacija tek na drugommjestu. Kolomanova je vlast na Krku bila kratkotrajna. Ubrzo prevladava naKrku hrvatska obitelj Krčkih knezova, koja idejnom planu štiti normalni razvojglagoljice, čemu su najbolji dokaz jurandvorski ulomci.

IX. NERAZJAŠNJENA PITANJA

Pokušali samo u ovome radu predložiti nekoliko rješenja za pitanja,na koja su već preko 100 godina znanstvenici ponudili rješenja, koja namse ne čine posve zadovoljavajućim. Možda će naši prijedlozi biti poticajdaljnjoj diskusiji. U mnoge probleme nismo ušli, a neke smo jedva dotakli.Pri kraju ovoga rada ne možemo a da barem ne ukažemo na dva pitanja,koja smo uočili, ah" ih nismo uspjeli riješiti.

1. Čitanje kraja 4. retkaOštećeno mjesto na kraju četvrtog retka toliko je nečitljivo da su

glagoljski paleografi u njemu uglavnom čitali ono što su htjeli vidjeti. Evonajvažnijih prijedloga:

Rački115-Geitler116 i s b š e d bCrnčić117 i s v e d o k bJagić"8 i s b v e d o c iŠtefanić119 i s(v)Hamm120 i s ϊ e r m a

Pri tome i Rački i Geitler pomišljali su na to da je riječ o dolaskuZvonimira na Krk, Crnčić i Jagić na svjedoke, Hamm crkvu sv. Jeronima.Razmotrimo pobliže objašnjenja pojedinih prijedloga.

Osnovni je problem na kombiniranju kraja 4. retka sa slovima "mi"idućega reda. Račkome je taj "mi" označavao prvo lice množine ličnezamjenice i odnosio se na župane koji se navode dalje u tekstu.121

15 Doc., 487."GEITLER, 187.17 CRNČIĆ 1888., 49 (konačno atanje).18IAGIĆ 1911., 237.19 Vidi npr. ŠTEFANIĆ 1955., 386.20 HAMM 1952. 26-27.121 RAČKI 1875., 147. Na oštećenom mjestu 4. retka BONIFAČIĆ čitao je h bi b i povezivaoga s početkom 5. retka mi i dobio isohtt lomi". Tako je dobio naziv brda Hlam pa je i u tomevidio potvrdu svoga shvaćanja da se na BP spominju toponimi Zvonimir (a ne kraljZvonimir), županj (a ne župan), Desin (a ne Desila), Arčirov (a ne Mratin), puntarska Luka(a ne lučka županija), prniba (a ne Prb bnebža), cikula, tj. neka vrsta pastirskog stana (a neMikula) i otočac, tj. zemlja kod Vrbnika (a ne benediktiski samostan na Gacki ili negdjedrugdje). Premda se ne slažemo s tim objašnjenjima, ipak vrijedi pročitati njegove radove:1970-, 181-200; 1971., 137-155; 1976., 143-161; članak u: Zvonimir, 247-254.

382Hrvatska ι crkva u srednjem vijeku

Crnčić je dopuštao više mogućnosti. Čitanjima i s(ve[dokb]mi ili ζs(ve[doka]mi tumačio je da se taj "mi" (u smislu "meni") odnosi na opataDržihu, naime da su u produžetku teksta spomenuti župani svjedoci"meni", tj. Držihi.722 Prema drugom Črnčićevom tumačenju čitanje is(vedo)treba povezati s idućim slovima mi u jednu riječ, svedomi, tj. nastaroslavenski pridjev s bvedom b, qui boni est testimonii, ali je priznao da bi"ako bi namienjeno bilo onoj dvojici (kurziv Črnčićev) imalo biti svedoma".Konačno, Crnčić je dopustio i čitanje i s vodami, tj. da je uz ledinupridodana i "voda", tj. potok, ali ta mu je mogućnost bila manjeprihvatljiva. U konačnom cjelokupnom tekstu BP, kojeg je dao pri krajučlanka iz 1888.,123 Crnčić se opredijelio za čitanje: i svedokb. Račkiw je upribilješki na kraju Črnčićeva članka pripomenuo da Črnčićevo konačnočitanje nije prihvatljivo jer bi dva osobna imena (Desila i Prbnebg)zahtjevali dual i oprezno dodao da analizirano mjesto "daje prilikunagadjanju više ili manje opravdanom". Time je neizravno priznao da je injegovo čitanje upitno, premda ga je pokušao obraniti napomenom da seprotiv takvog čitanja ne može "stvarni prigovor podići". To je bio nekavrsti odgovora na Crnčićevu misao da bi prihvaćanje prva dva slova upetom retku (mi) ostavilo otvoreno pitanje, zašto se uopće "župani"spominju, tj. da su "oni u napisu bez razloga".)25

Črnčićevo čitanje "i s(vedokb)mi" prihvatili su - od onih koji su setekstom BP temeljitije pozabavili - Jagić 1911.,126i Strohal 1912.127 Kada seŠtefanić prvi puta pozabavio s BP,128 i on je prihvatio to čitanje, ali, kakoje istaknuo, isključivo na "Crnčićevu odgovornost", s time da je u bilješkidokazivao da je u četvrtom retku na kraju vidljivo samo "sve" i da se izanjega "vidi dolje jasno vodoravna crta s malim uglom na lijevoj strani" pato ne može biti "d, jer je ono u našem napisu uvijek okruglo". God. 1941.Stefanić je bio još manje siguran i vidio samo s[ve].m God. 1955. on je svoječitanje ograničio samo na s[v], I3°, a 1969. čak samo na s,131 a za minapomenuo da "nije sigurno ni kamo spada ni što znači". U međuvremenu(1952.) je Hamm predložio 132 čitanje kraja četvrtog reda: sferma i to

122 CRNČIĆ 1888., 40.123 N. dj., 49.124 RAČKI, na i. mj. u bilješki uz upravo navedeni Črnaćev Sanak.125 CRNČIĆ 1888., 40.126 JAGIĆ 1911 .,237.127 STROHAL 1912., 2.128 STEFANIĆ 1936.5.129 STEFANIĆ 1941., 275.130 STEFANIĆ 1955., 386.131 STEFANIĆ 1969., 26-27.132 HAMM 1952., 26-27.


razriješio: "s(vetago) ier(oli)ma". Ovo čitanje djeluje presmiono. Osnovnaideja koja je vodila Hamma bila je ova: ako se onaj "mi" na početku petogretka ipak prihvati kao prvo lice plurala, tj. mi Držiha itd., onda bi se krajčetvrtog retka mogao odnositi (nakon sv. Lucije) na nekog drugog sveca,tako da bi Zvonimir darovao "ledinu" ne samo sv. Luciji nego i sv.Jeronimu. I doista, ako onaj "mi" treba povezati s Desilom itd., onda nemadruge nego priznati da je najprirodnije retke 3 i 4 povezati u jednuobavijest, tj. da je kralj Zvonimir darovao ledinu sv. Luciji i još nekomsvecu, po Hammu sv. Jeronimu u Staroj Baski (Kraje) koju je posjedovalaopatija sv. Lucije.

Sažimajući istraživanja i prijedloge paleografa i slavista može seukratko reći da Rački i Geitler sa svojim čitanjem nisu uspjeli nikoguvjeriti, a Črnčićev prijedlog i s(vedok b)mi odnosno Jagićeva varijanta is( bvedoci)mi nisu prihvatili ni Stefanić di Hamm.Tako su se neki133 u novijevrijeme vratili na jedno od Črnčićevih čitanja: i s(vedo)mi, unatoč tomu štoje već sam Crnčić bio s tim čitanjem nezadovoljan jer je staroslavenska riječimala poluglas, zatim "e", a ne "e", i konačno, trebala bi zbog duala imatina kraju slovo "a", a ne "i". Uostalom, Desila uopće nije svjedok, već neštoneusporedivo više - Zvonimirov poslanik. Čitanje "svedomi" nije čak nisam Crnčić prihvatio, već ga je samo nabacio a s pravom su ga odbacilinakon njega Jagić, Stefanić, Hamm itd. Ono bi dolazilo u obzir za ozbiljnudiskusiju samo ako bi ga itko ikada pokušao paleografski ili barem posmislu obrazložiti. Mislimo da ga se može odbaciti kao neuvjerljivo ineprihvatljivo isto kao što su odbačena i sva ostala dosad predloženačitanje.

Pokušajmo predložiti naša razmišljanja, koja bi možda mogla biti odneke koristi.

Prvo slovo lediranog mjesta čitao je Crnčić 1888. god. kao "v", aStefanić 1955. i 1969. naslućivao to isto slovo. Doduše, jasno se vidi lijevooko, koje najbolje odgovara slovu "v", ali sačuvani isklesani ostatak neodgovara nijednom slovu u BP. Možda bi se urez s desne strane slova

133 Koliko je teško odlučiti se za čitanje ovoga mjesta vidi se po kolebanju Fučića: on se1951. (Sto godina bašćanske ploče. Riječki list 4.ΧΠ.1951.) priklonio jednome od Črnčićevihčitanja: svedok' (?) mi; 1968. u: Glagoljica. Izložba-vodič, Hammu (i svetago Jerolima); 1971.Štefaniću: sv. ...mi; 1978. god. drugome Crnčićevu čitanju: sv[edo]mi (n. dj. bilj. 3), 12 i natome i ostao i 1997, n. dj. (bilj.20), 114, ako izuzmemo članak kojeg je supotpisao iz 1980.god. (n. dj., bilj.8) i u kojem je ponovno prihvatio Hammovo čitanje.Iznenađuje da se u novije vrijeme ponovno pojavljuje čitanje i s(vedo)mi, koje je Crnčićnabacio kao teoretsku mogućnost, ali koje ni on sam u svom čitanju te godine nijeprihvatio, a s pravom ga poslije njega nije prihvatio nijedan lingvist počevši od Jagića doŠtefanića, Hamma i drugih.

nrvatsKa i crkva u srednjem vijeku

mogao tumačiti kao ostatak title pa bi se moglo možda pretpostaviti da jeriječ o "sv". Drugo se slovo najčešće čita kao "e", ali je to vrlo dvojbeno, azadnje slovo bi se dalo čitati kao "u", svakako, mnogo bolje nego kao "b(Rački i Crnčić), "i" (Jagić) ili "a" (Hamm). Neuvjerljivo je u drugom slovu"vidjeti" glagoljsko "e", jer ima mnogo dodatnih uklesanih crta koje se neuklapaju u slovo "e". A prvo se slovo ni uz najbolju volju ne može pročitatikao "v", a baš ni kao "i" kao što to predlaže Hamm, premda se je ujednome svome članku iz god. 1968. s time složio Fučić. Dobija se dojamda je neki kasniji klesar svjesno "dopunio" prvo i drugo slovo, kao što tou svojim pismima i si. često rade i suvremenici ako šalju svoj rukom pisanitekst u kojem su napisali nešto što ne žele da primatelj rukopisa pročita,pa dodaju, uz marljivo precrtavanje, još razne poteze, koji i inače precrtanitekst čine posve nečitljivim. Pretpostavljamo da je tom kasnijem klesarudojadilo dodavati crtice i crte u daljnja slova i da je iduća dva slovanaprosto dlijetom tako oštetio da je od njih jedva nešto ostalo.

Ako bi to bilo tako, kao što to s dužnim oprezom pretpostavljamo,onda bi se svjesna namjera onoga koji je tih pet slova učinio posvenečitljivim, mogla dosta dobro objasniti sljedećom hipotezom. U 12.-13.retku BP obavještava da su nekoć samostan sv. Lucije i "Mikula" bili uzajednici. Taj dio teksta ostao je i dalje (uglavnom) sačuvan, jer nije bioopasan za očuvanje vlasništva nad darovanom ledinom. Ali, ako je prikraju 4. retka bilo uklesano da je Zvonimir ledinu darovao ne samo Sv.Luciji nego i drugom samostanu, onom sv. Nikole, onda je za mirnouživanje te ledine bilo najsigurnije da se uništi onaj dio BP koji obavještavada je Zvonimir darovao ledinu i jednom drugom samostanu jer bi postojalarealna mogućnost da netko dojavi samostanu sv. Nikole da i on možepretendirati na darovano zemljište. U obzir bi dolazio samostan sv. Nikolecraj Omišlja, za koji iz papina pisma iz 1252. god. znamo da je bioglagoljaški samostan i da je postojao i mnogo ranije jer papa naglašava uivom pismu da su redovnici tog samostana obavljali službu božju nailavenskom pismu. Možda nije slučajno da je u 13. retku dobrim dijelomtečitak dio teksta koji govori o tom drugom samostanu. U riječi "Mikula"iništeno je slovo "m", a riječ otočbci dobrim je dijelom nečitka. Ali to možeiti posljedica i drugih okolnosti.

Ovo je tek hipoteza. Možda će novi istraživači BP imati više uspjehapaleografski i po smislu bolje objasniti kraj 4. retka.. Dva oblika slova "a"

Još je Crnčić134 upozorio na osobiti oblik slova a, koji se uz drugi oblikova ("križić") često javlja u BP. Taj jedinstveni oblik, kojega nema ni udnom drugom glagoljskom rukopisu, tumačio je Crnčić kao "nekakvo a

CRNČIĆ 1865., 16-17.


ili o, mutno kao oa" i upozorio da se u nekim selima govori "Koate (Kate),Moare (Mare), Poave (Pave)" i dodao "A tako sam ja čuo i druguda".Premda je Štefanić135 mislio da je to "nemoguće" (!?), ipak je Hamm ш isprav-no tvrdio da "stvar ipak nije tako jednostavna" i napomenuo da je pri krajuBP "klesar toga dijela, koji i inače nije bio osobito vješt glagoljici (...), nijepravo znao, kako je valjalo pisati a, a kada a, i uz ostale mogućnosti koje jeuzeo u obzir, naslutio da je taj klesar "bio stranac ili u najmanju ruku čovjek,koji nije razlikovao a od α i kojemu je latinica bila bliža od glagoljice". Hammje prihvatio Milčetićevu tezu da se to izgovaralo "jako na nos", tj. "osobitogrleno - nosni glas". Naprotiv, Štefanić 137 u to nije bio nimalo uvjeren.

Uočljivo je da se a nalazi na kraju imena: Držiha, Desila, Mikula iKosmata.138 Sastavljač predloška po kojem je BP klesana morao je imati željuda s a izrazi glasovnu značajku, mače ne bi napisao obladajućago Već smonapomenuli da smatramo da se to slovo izgovaralo glasom između "a" i "e".

Objašnjenje prepuštamo kompetentnim znanstvenicima.139

X. PRIJEDLOG ČITANJA BP

Na osnovi prethodnih raščlamba predlažemo ovo čitanje BP:1. Doslovna transliteracija (uglate zagrade: nedovoljno čitka mjesta;

okrugle zagrade: nečitka mjesta; a: specifično "a" u BP; e: jat; 6: poluglas:jor; ju: ju;'i: iže; crta nad slovima: titla): scriptura continua.

1. [+č«r ·<Γ ·](ν bimeo)[t]c[a]isn(aista)godu(h)aaz b2. opatbdrbžihapisahbseoledi(n)e/MŽe3. daz bv bnim(i)r bkral bhr b vat bsk b'iv b4. dnisvo§vbsvetu/Mluci/Mis(vMikulu??)5. mizupanbd»e»s»i»l»dkrb(b)[a]vćžral( b)cb(vb)[l](u)6. cgprb bnebrat bposl(i)vin(o)[d]le(ivsg)v(o)7. tocedaižetoporečeklbniibobi'aplaige8. vaglišfiištaelucieamnbdaižesdežive9. tbmolizdnebogaazbopatbdbrovitbzb10. dah bčrek bv bsi/Misvoe/wbr[a]ti/Ms 6dev11. eti/м ν bdnik bnezakos bm b taoblad12. a/HĆagov bsukbrainuibeševbtbdni[m]13. ikula vbotočbc[i](sbs)veiu/«Iuci/Mvbedino

133 ŠTEFANIĆ 1936., 6.136 HAMM 1952., 34 i d.137 ŠTEFANIĆ 1955., 386.138 Je li je posve sigurno da je ovaj Kosmata genitiv singulara?139 Isto vrijedi i za pitanje osnovnoga jezičnog sloga BP. Po Damjanoviću su nužne jošmnoge raščlambe da bi se moglo utvrditi da je u BP riječ o hrvatskoj redakcijistaroslavenskoga jezika ili o nekom drugom obliku interferiranja staroslavenskoga istarohrvatskoga idioma. Vidi DAMJANOVIĆ u: Zvonimir 67 -73.


2. Transliterirani tekst s ispravkama i dopunama teksta uz napuštanjerazlike a i A, bez scriptura continua, uvođenjem suvremenog pisanja velikihslova i si.; poluglas u obliku jeroka; različito čitanje jata ("e" i "ja")·

+ 1105. Vime otca i s(i)n(a i sveta)go du(h)a. Azopat' Dr'žiha pisah' se o ledi(n)e južeda Z'v'nimi(i)r' kral' hr-vat'sk'ij v'dni svoj§ v' svetu/и Luci/« i s(v Mikulu??).Mi župan' D»e»s«i»l«a Kr'(b)ave, žral'c' v' Lu-če, Prb' ne(ga) (br)a(t)?, posl(i)(v) Vin(odo)le (i vse) v (o-)toče; da iže to poreče, kl'ni i Bo(g') i 12 ap(osto)la i 4 e-vaglisti i s(ve)taja Lucija, am(e)n'. Da iže sde žive-t', moli za ne Boga. Az' opat' D(o)brovit' z'-dah' crčkV siju i svoeju br(a)tiju s' dev-eti/M v7 dni k'neza Kos'm'ta, oblad-ajućago v'su k'rainu. I bese v' t' dni (M-)ikula v7 Otoč'c(i s' s)vetu/w Luciju v' edino.

3. Osuvremenjeni tekst

+ 1105. U ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Ja,opat Držiha, pisah ovo o ledini, koju jedao Zvonimir, kralj hrvatski usvoje doba sv. Luciji i sv.Mikuli.Mi župan Desila u Krbavi i žrel u Lu- .ci, Priba, njegov brat, poslanici u Vinodolu i na cijelom o-tokuAko ticotozaniječe,nekagaprokuneiBogil2apostolai4e-vandelista i sv. Lucija, amen. A oni koji sada žive,neka mole Boga za njih. Ja, opat Dobrovit, zi- * {'dah ovu crkvu sa svojom deveterobraćom u vrijeme kneza Kosmata, koji je vladao ''··- C,"cjelokupnom krajinom. A bio je u to vrijeme M-ikula u Otočcu sa sv. Lucijom u zajednici.

1.2.3.4.5.6.7.8.9.10.11.12.13.

1.2.3.4.5.6.7.8.9.10.11.12.13.

2. O KARTULARU SAMOSTANASV. KRŠEVANA U ZADRU*

(Zavod za povijesne znanosti HAZU u Zadru, Zadar, 1995., 147-181)

1.

Kartular samostana sv. Krševana (dalje Kartular) jedan je od važnijihdokumenata ranije zadarske, dalmatinske i uopće hrvatske povijesti.Međutim, dok je Kartular samostana sv. Marije bio predmetom temeljitihi opsežnih studija i diskusija, dotle je Kartularu o kojem će ovdje biti riječiposvećena manja pozornost. Razlog tome je okolnost što su ga, doduše,poznavali Lucije1 i Farlati,2 ali je nakon toga zagubljen, tako da se njimenisu mogli poslužiti Kukuljević i Rački. Smičiklas ga je pronašao u arhivuZadarske nadbiskupije i upotrijebio za objavljivanje isprava XII. stoljeća.3

Poznavao ga je i Šišić4 i dao o njemu nekoliko korisnih obavijesti. Ubrzonakon toga Kartular je ponovno nestao tako da su o njemu mogli Nagy5 iPraga6 pisati samo na temelju opisa što ga je dao Šišić i nekoliko sačuvanihfotografija.

Smatramo da da je ne samo korisno nego i nužno upozoriti na nekapitanja Kartulara i osvrnuti se na dosad iznijete teze i shvaćanja. Nadamose da će ovaj rad potaći na nove raščlambe i prijedloge, to više što su nekapitanja povezana s Kartularom istovremeno i pitanja koja zadiru uosnovnu problematiku vrela naše starije povijesti.

* Autor i ovom prigodom zahvaljuje kolegama M. Brkoviću i M. Lončaru na pomoći kojusu mu pružili. Bez njihove pomoći rad na ovome članku bio bi vrlo otežan.1 LUCIJE u svojim radovima 1966. i 1673. na više mjesta koristi Kartular.2 FARLATI.3CDH.4 ŠIŠIĆ 1913., 65 i d.5 NAGY 1923.6 PRAGA 1929.


2.

U Kartularu su prema Šišićevim7 navodima skupljene isprave8 ovimredoslijedom:1. 1106. Redovnik Dabro otkupljuje vinograde u Lukoranu, a redovnik

Neuprata daruje drugi vinograd.9

2. 1067. Opat Petar svjedoči o stjecanju posjeda u Diklu i na Pašmanu.U toj se ispravi nalazi i

3. 1066.1067. Potvrdnica Petra Krešimira IV.o darovnici Krešimira II.10

4. 1056. Neki zadarski ribari obvezuju se davati samostanu dio ulova.11

5. 1.ΧΙ-31.ΧΙΙ.1070. Ivan dad prodaje posjed u Čepriljanu.12

6. 1.ΙΧ.-31.ΧΙΙ.1070. Hrvatin s bratom daruje posjed u Sekiranima.13

7. 1.ΙΧ.-31.ΧΙΙ.1070. Radovan daruje posjed u Suhovari.14

8. Zovina braća daruju posjed u Obrovici.15

9. 1072. Petar, župan Sidrage s bratom daruje zemljište u Obrovici.16

10. 1066.-1075. Ivan đakon prodaje zemlju u Obrovici.17

11. O. 1078. Zadarski ribari ponovno se obvezuju davati dio ulova.18

12. 1.ΙΧ.1064.-31.ΧΠ.1065. Papin legat Teuzo dosuđuje kapelu sv. IvananaTilagu.19

13 Studeni 1074. Papin legat Girard daje nalog da se samostan ponovnouvede u posjed kapele (t. 12).20

14. 1078. Zadrani propisuju kaznu za nasilnu povredu zida kojiokružuje samostan.21

7ŠIŠIĆ1913.,4),67,bilj.4.* Datacija prema Šišiću. Po potrebi dat ćemo dalje i dataciju po Račkome i, iznimno, poKukuljeviću. ". ' "· "-, ' Ј ; -.: ;; '."".·' -';.' tiii [S*'i -·..- ·'.··.' CD П, 15-16, br. 11. CD KUKULJEVIĆ 1876., 11-12, br. 12 i datira ispravno: 30.IV.1106.ŠIŠIĆ 1913., 65,bilj. 4 (pogrješno): 30.V.1106. ;·,.; · - - V ;

10 CD 1,106-109, br. 79. Prilikom upozoravanje na varijante i analize u CD, u daljnjem ćemotekstu umjesto Stipišić - Šamšalović spominjati uvijek samo prvonavedenog; Doc., 69-70.11 CD 1,105-106, br. 78; Doc. 62-63, br. 45; o. 1062.12 CD 1,82, br. 60 = Doc. 48-49, br. 49 (1.).13 CD 1,119-120, br. 86 = 84-85, br. 62 (1.): 1070.14CD 1,121, br. 86 = Doc. 85-86, br. 63 (1.): 1070. god. r t i. ,_15CDI, 117-119,br. 85 = Doc.81-84,br.61. j ,14 CD 1,127-128, br. 93 = Doc. 91-94, br. Ti.17 CD 1,142-143, br. 111, Doc. 91, br.. 70:1072.18 CD 1,168-169, br. 132; Doc. 123, br. 106; o. 1078. god.19 CD 1,99-100, br. 71; Doc. 59-60, br. 42; 1060. god.20 CD 1,136-137, br. 107; Doc. 99-100, br. 83.21 ŠIŠIĆ 1913., 68.

O kartularu samostana sv. Krševana u Zadru 389

15. 19.ΧΠ.986. Zadrani obnavljaju samostan.22

16. O. 1095. Opat Majo sa Zadranima utvrđuje granice posjeda naPašmanu.23

17. 25.1.1133. Spor o podavanjima sa samostanskih zemalja i utvrđivanjemeđa (usp. ispravu pod 1.1.).24

18. 19.V.1190. Zadrani vraćaju otok Maun samostanu.25

19. 1069. Petar Krešimir IV. daruje otok Maun.26

20. 5.VII.1194. Krešen Braja daruje posjed Kamenjane.27

21. 1.III.1196. Davanje solana u zakup.28

22. 5.V.1195. Papa Celestin III. potvrđuje posjede i druga pravasamostanu.29

23. 8.V.1195. Papa Celestin III. odobrava opatu da na blagdane nosimitru, prsten, palicu i sandale.30

24. 28.VI.l 189. Papa Mement III. potvrđuje darovanje crkve sv. Martin.31

25. 0.1196. Oporuka bivšega barskog nadbiskupa.32

Tekst Kartulara sačuvan je samo djelomično u ponekim fotografijamai u nekim tekstovima što su ih objavili Lucije i Šišić. Ovo su isprave kodkojih je moguća usporedba teksta Kartulara s tekstom isprava, koje susačuvane u prijepisima izvan Kartulara:

- br. 1: CD II po Kartularu, a Kukuljević po prijepisu,- br. 2 i 3: Lucije i Šišić po Kartularu, CD I prema sačuvanoj ispravi,- br. 6: Lucije prema Kartularu, CD I po ispravi,- br. 7: prijepis d) po Kartulara (usp. CD 1,117, bilj. 1), CD I prema

ispravi, „.- br. 8: Lucije po Kartularu, CD I prema ispravi,- br. 15: Lucije po Kartularu, CD I prema ispravi,- br. 19: Lucije i Šišić po Kartularu, CD I prema ispravi.

Nažalost, u nekim je ispravama poznat samo tekst iz Kartulara, alinije sačuvan tekst isprave s kojom bi se mogao usporediti (br. 14,17,18,

22 CD 1,44-46, br. 31; Doc. 21-23, br. 17.23 CD 1,206-207, br. 106; Doc. 176-177, br. 135: "ad a. 1096."; CD Ш, 107-108, br.101.24 CD П, 40-41, br. 40.25 CD П, 243-245, br. 229; CD KUKULJEVIĆ, 156-157, br. 209.26 CD 1,112-114, br. 82; Doc. 72-74, BR. 55.27 CD П, 267-268, br. 252.28 CD П, 277-278, br. 259.29 CD П, 273-275, br. 256; CD KUKULJEVIĆ, 173-175, br.32.30 CD П, 276, br. 257.31 CD П, 235-236, br. 219.32 CD П, 282, br. 265.


20, 21, 24, 25). Nasuprot tome, ponegdje je sačuvan tekst isprave, ali ne itekst Kartulara (br. 5, 9,10,11,12,13,16, 22, 23). Valja napomenuti da jeisprava navedena pod 1.16 sačuvana i u zapisu pisanom ranom gotičkomminuskulom, na pergameni, koji je Nagy objavio 1925. god.33

Valja pripomenuti da se u Povijesnom arhivu u Zadru medu Spisimasamostana sv. Krševana, kaps. I, m. H, nalazi prijepis iz XVII. stoljeća čijitekst također treba uzeti u obzir pri razmatranju problematike Kartulara.Tako se npr. medu sačuvanim fotografijama Kartulara nalazi i jedna, kojauz ostalo, sadrži početak i veći dio isprave pod t. 4 Kartulara (zadarskiribari obvezuju se davati samostanu dio ulova). Isprava je objavljena potekstu prijepisa iz XVII. stoljeća. Fotografija odgovarajućeg teksta ukartularu34 dokazuje da je prepisivao svoj posao obavio vrlo savjesno.Nema razloga ne pretpostaviti da je prepisivao i druge isprave prepisaotako savjesno.

Nadalje, ako usporedimo tekst isprava koje je objavio Lucije35 stekstom tih isprava objavljenom po Šišiću36, doći ćemo do zaključka dasu oba autora savjesno obavila svoj posao. Tako npr. za ispravu iz 1069.god., rj. 19. ispravu u kartularu možemo utvrditi da ima razlika izmeđuLucijeva i Šišićeva teksta, ali da su one beznačajne za razumijevanje teksta.Isto je tako beznačajno da je tu i tamo Lucije poneku riječ ispustio. Tu itamo je Lucijev tekst prihvatljiviji od Šišićeva, ali i u tim se slučajevimatakoreći sigurno radi o tome da Lucije nudi gramatički i smisleno boljitekst - i opet bez ikakave namjere mijenjanja poruke teksta isprave kaocjeline i pojedine rečenice. Ponegdje je Lucijev tekst gramatički manjeprihvatljiv od Šišićeva, ali i u tim je slučajevima riječ o razlikama koje sene odnose na opći smisao i poruku teksta. Lucije nije niti ispustio nitidodavao neku rečenicu. Ukratko, Lucijevim se tekstom možemo bezdaljnjega poslužiti kao osnovicom za raščlambe. O tome dalje nešto više.

3.

Tko Je i kada sastavio Kartular?Po Šišiću je Kartular nastao koncem XII. stoljeća. Naime, zadnja

isprava ubilježena u Kartular sastavljena je oko 1196. god., a "kako su nekeod zadnjih isprava označene lijepo izrađenim notarskim znakom (signumnotarif) Β l a s i u s (spac. Šišić) nije nemoguće da je taj zbornik djelotadanjega gradskog notara i svećenika stolne crkve sv. Stošije Blaža

MNAGY, XXTV.34 KLAIĆ N. 1971.353.35 LUCIJE 1666., 77.36 ŠIŠIĆ 1914a., 252-254.


(između 1196. i 1201.)". Šišić dodaje da je pismo kojim je napisan Kartular"bliže cvatu beneventane nego li je u prijepisima".

Šišić je zadnji znanstvenik koji je imao u rukama Kartular koji jenestao oko god. 1918.37

Šišićevo mišljenje da je notar Blaž pisar Kartulara prihvatio je iNovak 1920. god.38 Kako je inače Blaž pisao karolinom, Novak jepretpostavio da je Blaž bio vješt i jednom i drugom pismu.

Nagy je 1925. god.39 izrazio sumnju u Šišićevu tvrdnju da se popismu Kartulara može utvrditi da je on stariji od sačuvanih isprava, i tozato što nije moguće unutar desetljeća razlikovati vrijeme nastanka nekogrukopisa pisanog beneventanom. Po Nagyju postoji mogućnost da su nekeod isprava doista nastale na osnovi teksta Kartulara, ali kod drugih suvjerojatno i Kartular i isprava nastali na osnovi nekoga ranijega teksta.

Praga se 1926. god.40 kratko osvrnuo na radove Nagyja iz 1925, god.i pohvalio ga što se ogradio od Šišićeve tvrdnje da su sačuvane ispravenastale na osnovi teksta u kartularu.

Nešto kasnije, 1929.-1930. Praga se pitanjem isprava i Kartularapozabavio mnogo temeljitije.41 Za nas je ovdje od interesa prije sveganjegova tvrdnja da nema ni najmanje dvojbe da je Kartular nastao "oko1223. god.",42 "nakon 1223. god.",43 "približno 1223.44, odnosno "da nijenastao prije 1223. god."45 Praga nije pružio dokaze za svoju tvrdnju, većje navijestio "da će to dokazati na drugom mjestu" i ujedno vrlo energičnopodvukao da je to "definitivno utvrđeno".46 Iz toga po Pragi slijedi da jeKartular nastao na osnovi isprava i da je, protivno Šišićevim tvrdnjama,bolji tekst Kartulara rezultat nastojanja redovnika da u Kartularu saberu"poboljšane" dokaze o pravnoj utemeljenosti samostanskog vlasništvanekretnina u njihovu posjedu. To je njemu pravi razlog zašto je tekstKartulara bolji od teksta isprava. Praga je ujedno dokazivao da notar Blažnije mogao biti pisarom Kartulara, i to u prvom redu zato što su sve odBlaža sačuvane isprave napisane karolinom, dok je Kartular pisanbeneventanom. Naime, ako neki pisar i mijenja pismo, način pisanja i slovazajednička jednom i drugom pismu ostaju isti, a "između beneventane

37 ŠIŠIĆ 1925., 15.38 NOVAK V. 1920., 18-19.39NAGY1923., 444.40 PRAGA 1926a., 222-226.41 PRAGA 1929.42 PRAGA 1929., 53.43 N. dj., 57.44 N. dj., 58.45 N. dj., 59.46 N. dj., 53.


Kartulara i karoline isprava notara Blaža odvajanja i razlike su u tomsmjeru goleme: ona (tj. beneventana Kartulara: L. M.) je usko pisana, uglatai jako pod utjecajem gotice; ova (tj. karolina Blaža: L. M.) je priličnoprozračna, okrugla i još daleko od toga da bi bila izložena utjecaju (tj.gotici: L. M.).47

Zanimljiva je bila reakcija V. Novaka. On je 1952. god.48 bio tolikoimpresioniran vrlo čvrstim stajalištem Prage o vremenu nastankaKartulara (premda Praga nije pružio dokaze za svoju tvrdnju) da jenapisao da je taj "kartular (...) napisan oko 1223.". Jedino je pokušaoobjasniti svoje stajalište da je Blaž "umeo da piše diplomatičku goticu, atako isto i vrlo oštrim tipom beneventane"49 i pri tome se pozvao naInguaneza po kojem je Cod. Cass. 466 napisao isti pisar, premda je prvih191 stranica napisano goticom, a 193 do 214 str. beneventanom, i to oštromi uglatom, zbog čega je Inguanez to drugo pismo nazvano beneventano-goticom. Ali, ako se Novak složio s time da je Kartular napisan oko 1223. god.,onda je diskusija o tome, koliko je pisama poznavao Blaž posve bespredmetna,jer je Blaž još od 1201. god. prestao pisati isprave i vjerojatno 1223. god. bioveć odavno mrtav. Uostalom/ Novak ni u tom marginalnom pitanju nije biosretne ruke: Praga nije tvrdio da jedan pisar ne bi mogao pisati na dva pisma,već samo to da se u konkretnom slučaju način pisanja Blaževe karolineduboko razlikuje od načina pisanja beneventane Kartulara. Dapače, upravoprimjer koji po rnguanezu navodi Novak govorio bi prije protiv njegove teze,jer je Cod. Cass. 466 napisan od istog autora s dva pisma istih "uglatih"karakteristika, gotice i beneventano-gotice.

V. Novak je očito i dalje razmišljao o prigovorima što mu ih je uputioPraga. Vjerojatno je primijetio da Praga za svoju apodiktičku tvrdnju daje Kartular pisan o. 1223. god. ipak nije iznio dokaze, kao što je 1929./1930.obećao. Zato se Novak objavljujući 1959. god. Kartular samostana sv.Marije u Zadru50 vraća na svoju tezu iz 1920. god., tj. da se u rukopisunotara Blaža u cjelokupnoj morfologiji njegovih slova zapažabeneventanski utjecaj i to dokazuje time što notar Blaž "pišući (...)Chartulare Sancti Grisogoni, ostavlja dosta toga u tom beneventanskomrukopisu, što opet nije tipično beneventansko.51 A u poveljama koje je pisaokarolino-goticom odražava se da je znao i pisao i beneventanu"52, a kaoprimjere navodi beneventanske ligature/ž, li, ri, sti, kao i slova tizim-

47N.dj.,57.48 NOVAK, V. 1952., 143.49 N. dj., 153.50 NOVAK, V. 1959.51 N. dj., 109.52 Na i. mj.


crticu.53 Novak spominje Pragu samo u bilješci u kojoj dokazuje da je jedanpisar mogao upotrebljavati dvije ili više vrsti pisma i da je "suprotnomišljenje G. Prage (...) neodrživo".54 Ali, Novak je mimoišao glavniprigovor Prage, po kojem između beneventane Kartulara i karoline notaraBlaža postoje "enormne razlike". Novak nije analizirao sličnosti i razlikeupravo te beneventane i upravo te karoline, već je u najboljem slučajudokazao da je Blaževa karolina-gotica sadržavala i elemente beneventane,što je nešto posve drugo od tvrdnje da Blaževa karolina-gotica ibeneventana Kartulara imaju takvih srodnih i bliskih elemenata iz kojihbi proizlazilo da ih je mogao pisati isti pisac.

U toj dilemi - notar Blaž, koncem ΧΠ. (odnosno početkom ХШ. stoljeća)ili nepoznati pisar oko 1223. god. - N. Klaić odlučila se za neobično rješenje:"Kartular je po svoj prilici pisao općinski notar (...) Blaž, i to u trećem desetljećuХШ. st.".55 Takav kompromis ne dolazi u obzir jer je u tom slučaju - bez obzirana pitanje pisma i rukopisa Kartulara - nezamislivo da notar Blaž ne bi napisaonijednu ispravu nakon 1201. god.56 i da bi se od te godine u ispravama stalnojavljao kao općinski pisar Camasius,57 a od 1206. još i Vitalis.58

Ali, posve je neobično da ni V. Novak ni drugi nisu pokušaliodgonetnuti Praginu tvrdnju da je Kartular pisan oko 1223. Praga je tvrdioda je to "definitivno". Ipak, ako se Novak vratio na tezu da je Kartularpisao notar Blaž, moglo se očekivati da je proučio problem i odustao odPragma prijedloga, koji je on, Novak, bio prihvatio 1952. god.

Mislimo da je potrebno pitanje ponovno otvoriti.Sačuvano je više isprava pisanih rukom notara Blaža. Evo ih nekoliko:- isprava od 28.ΙΠ.118.. (CD II, 223, br. 209),59

- isprava od 5.IV.1190. (CD Π, 242, br. 228),«°- isprava od 14.V.1190. (CD II, 243, br. 229),61

- isprava od 26.VI.1190. (CD II, 247, br. 231),62

- isprava od 27.VI.1194. (CD II, 266, br. 251),63

- isprava od 9.VII.1194. (CD II, 268, br. 253),64

53 N. dj., 110.54 Na i. mj. bilj. 25.55 KLAIĆ, N. 1976a., 12.56 CD Ш, 2, br. 3 od 2.Ш.1201.57 CD Ш, 4, br. 4 od 9.IV.1201.58 CD Ш, 55, br. 51 od 18.11.1206.59 Fotografija u KLAIĆ N. 1976a., si. XXI.40 NOVAK 1952-, fol. 2v.61 Povijesni arhiv, Gub. arhiv, kaps. XVm, br., 428.62 KLAIĆ, N. 1976a., si. ΧΧΠ.63 Povijesni arhiv, Gub. arhiv, odjel rogovski III, br. 17.64 Na i. mj., br. 19.


- isprava od 1.III.1199. (CD II, 314, br. 246),63

- isprava od 22.V.1199. (CD II, 318, br. 299).06

Sve su te isprave pisane notarskom karolinom-goticom.Ako pak obratimo pozornost na sačuvane fotografije Kartulara

samostana sv. Krševana,67 ne možemo a da se ne priklonimo Praginumišljenju da notar Blaž nije pisao taj Kartular: i opći izgled rukopisaKartulara i način pisanja pojedinih slova ne govore u prilog Sišićevoj tezi.Mislimo da ne bi smjelo biti sumnje da notar Blaž nije pisao Kartular, ane vidimo ni razlog zašto bi notar Blaž pisao sve isprave karolinom-goticom i tim istim pismom upisivao svoje isprave u kartular samostanasv. Marije u Zadru, da bi upravo naš kartular pisao beneventanom.Priznajemo da bismo bili vrlo iznenađeni ako bi podrobnija paleografskaanaliza došla do drukčijeg rezultata.

S druge strane, Praga nije priopćio svoje "neoborive" dokaze da je Kartularnapisan 1223. ili nešto kasnije. Pa ipak to nas ne ovlašćuje da preko njegovetvrdnje olako pređemo. Smatramo da svaku tvrdnju ozbiljnoga znanstvenikatreba temeljito proniknuti jer već i takvo podrobno istraživanje ima svojihkoristi, premda bi bilo više nego lako i udobno izjaviti: "nije dokazao". Iza takvihi sličnih uopćenih tvrdnji skriva se obično nemoć samostalnog analiziranja,lijenost i oslanjanje na neki "autoritet" po vlastitom ukusu.

Naše je mišljenje da protiv Pragine tvrdnje govori već okolnost da suzadnje isprave spomenute u Kartulara datirane s 1194.,68 1196.,69 1195.,70

1195.,711189.72i 1196-god.73 Očito je da je sastavljač Kartulara svoju pozornostusmjerio na najnovije isprave koje su mu bile pri ruti. Zar poslije 1196. god.do 1223. god. nije sastavljač pronašao nijednu jedinu važnu ispravu, koju bivrijedilo upisati? Nadalje, do 1224. eod. dielovan v>« 7*л™ „~*~- r* ·*. τ«

„~ ^,^ανα u ^auru sastavljena je u veljači 1204. god.,74

draga u studenom iste godine75 a posljednja u vrijeme od 1.ΙΧ.1123. do31. УШЛ224.76 Eto iste godine djelovao je i notar Vitalis. Njegova prva isprava

«Arhiv HAZU D-I-80.46 NOVAK 1952., fol. 28r-29v.

" KLAIĆ, N. 1971-, 353; ISTA 1976a., si. XXXI; PRAGA 1929., 58.№ CD П, 267-268, br. 252 od 5. mi 194.69 CD П, 277-278, br. 258 od 1.Ш.И96.70 CD П, 273-2775, br. 256 od 5.V.1195.71 CD П, 276, br. 267 od 18.V.1195.71 CD П, 235-236, br. 219 od 28.VTI.1189.73 CD П, 282, br. 265 od oko 1196.74 CD Ш, 41, br. 38,75 CD Ш, 44, te, 41.76 CD ΠΙ, 235, br. 210.


sastavljena je 18.II.1206.,77 a posljednja 28.ΙΧ.1224.78 Kad bi rukopis te dvojicenotara bio identičan s rukopisom Kartulara Samostana sv. Krševana, onda bise moglo tvrditi samo to da je jedan od njih pisao taj kartular približno uvrijeme između 1204. i 1224., a ne "oko ili poslije 1223.".

Notar Raynerus ne dolazi u obzir jer je prva njegova sačuvanaisprava datirana s 24.VIII,1229.79 i jer se 27.III.1228.80 navodi u jednoj ispravida Zadar nema notara.

Od zadnjih isprava notara Camasiusa i Vitalisa (1224.) do javljanjasljedećeg notara Raynerius (1229.) sačuvane su samo dvije isprave pisaneod anonimnih notara. Jedna od njih pisana je po mišljenju Smičiklasa "oko1225." god.81 Sačuvana je u izvorniku u Arhivu HAZU.82 Ona je pisanakarolinom-goticom, i to rukopisom koji se posve razlikuje od rukopisaKartulara pa njezin anonimni pisar ni u kom slučaju ne dolazi u obzir. Istotako pisana je karolinom-goticom (ali drukčijom od one upravo spomenute)i isprava od 27.Ш.1228.83 Uostalom obje isprave ni po Pragi ne bi dolazile uobzir. Usput dodajemo da smo pregledali i rukopise još nekih anonimnihpisara u Kartularu Sv. Marije u Zadru pisanih karolinom-goticom, i to onihkoji se nalaze na fol. 25vo, liro i 35ro-36ro pa nam se čini da ni njihovo pismonipošto ne odgovara rukopisu Kartulara Sv. Krševana.

Konačno, uzeli smo u obzir i mogućnost da je Praga došao na idejuda je Kartular pisan u 1223. god. na osnovi sadržaja isprave od28.ΧΠ.1222.84, sačuvanoj u izvorniku i pisanoj po notaru Vitalisu. Riječ jeo nagodbi u sporu između tužene zadarske općine i tužitelja Samostanasv. Krševana pred sucima određenim po papi i pred zadarskimnadbiskupom i papinim legatom Akoncijem. Spor se vodio o otokuMaunu. Glasom nagodbe samostan se obvezao na mirovanje postupka od25.ΧΠ.1222. do 25.ΧΠ.1223. god. da bi se kroz to vrijeme omogućilo prijateljskoporavnanje. Ako do njega ne dođe, spor će se nastaviti pred istim sucima. Sasvoje strane zadarska se općina obvezala da neće ni u kom pogledu ometatimirni život samostana. Predmet spora (otok Maun) i vrijeme nagodbe(28.ΧΠ.1222.) kao da nedvojbeno upućuju na zaključak da je Praga mislio dase samostan u idućoj godini, tj. u 1223., bado na posao da dokaže svoje pravona sporni otok koje, eto, datira još od kralja Krešimira. -

77 CD Ш, 55, br. 51 od 18.Π.1206.78 CD ΠΙ, 238, br. 212.

"CDHI, 309. br. 271.80 CD III, 280, br. 252.81 CD III, 254, br. 226.82 Arhiv HAZU, sign. D-I-22.83 Vidi KLAIĆ, N. 1976a., si. XXIV.84 CD Ш, 218, br. 192.


A ako je to tako, onda se Praginu tezu treba svakako odbaciti. Naime,nemoguće je pretpostaviti da bi samostan podignuo tužbu protiv zadarskeopćine, a da ne bi u svojim rukama imao neke dokaze u prilog svometužbenom zahtjevu. Iz toga slijedi da je 1222. god. samostan već imao urukama ispravu Krešimira IV. za Maun. Da je Kartular sastavljen višegodina nakon početka XIII. stoljeća, on bi sigurno sadržavao još neke zasamostan značajne isprave, npr. onu od 4.II.1204. kojom papa Inocent III.potvrđuje samostanu njegove posjede85 ili npr. onu od 18.Χ.1219. kojim jecomitissa Streia darovala samostanu vinograd "de Cunco".86

Iz svega toga slijedi da je Kartular pisao neki anonimni pisar koncemXII. ili početkom XIII. stoljeća.

83 CD Ш, 38, br. 36. Tekst ovoga rada već je bio sastavljen i prepisan kada nam je na našumolbu M. Brković poslao fotokopiju ove isprave. U popratnom dopisu kolega Brkovićispravno ističe "da je isprava originalna" te u prilog tome uz ostalo upozorava na "četirirupice, ostaci gdje je pečat bio, vidljive s obje str. - vidljive dobro i probušene specijalnimpredmetom s oštricom u obliku polukruga - nalaze se na sredim donje praznine, ispodteksta". Brković u svome pismu daje i dimenzije pergamene (22,6 : 20 cm odnosno 22,4:19,6) i uz ostalo primjećuje da je pri kraju teksta, objavljenog u CD ispuštena riječincursurum neposredno prije datacije (Datum Anagnie).

Ovime su se potvrdile naše raščlambe u tekstu ("... kartular je pisao neki anonimni pisarkoncem ΧΠ. ili početkom ХШ. stoljeća"), koje bismo sada nadopunili: "i to prije 4.II.1204."Nije nemoguće da je Praga tek nakon što je objavio svoj rad "Scriptorium" pregledavajućiGubernijski arhiv u Zadru ustanovio da njegovu apodiktičku ("definitivnu") tvrdnju daje Kartular nastao 1223. god. izričito pobija ova isprava Inocenta Ш., i da je zbog togaizostala od njega najavljivana rasprava o tom pitanju. Pa ipak je čudno da on nije već ranijevidio tu ispravu. A još je čudnije da su se za njegovim autoritetom poveli Novak (do 1959.)i drugi, tako da se godina 1223. ponavlja i u najnovijim radovima naših autora.Kako je Praga vrlo savjestan autor, bili smo skloni vjerovati da je ta Inocentova isprava"charta interpolata", i da nije sačuvana u izvorniku slično kao što je i privilegij pape CelestinaШ. od 5.V.1190. (CD Π 273, br.256) tipična "charta interpotata" i to upravo u pogledu otokaMauna. Zbog toga smo i zamolili kolegu Brkovića da nam pošalje fotokopiju Inocentoveisprave. Ali, već sam površni pogled na nju uvjerava da je ona izvornik.Da je riječ o izvorniku, i to upravo o papinom nešto svečanijem pismu, ne privilegiju, tj.da je riječ o litterae cumfilo serico, vidi se po načinu pisanja imena pape: cijelo ime pisanoje velikim slovima, a prvo slovo još i uljepšano.UočIjive su osobito ligature "si" (npr. est)i "ci" (npr. effectu) koje su na karakteristični način jako proširene. Znak skraćivanja (titulus)je u obliku slova 8 (otvorenog prema dolje), a završno "s" u riječima ima vrlo produženioblik, donekle sličan položenoj i otvorenoj osmici. I formule pozdrava, dispozicije i sankcijetočno odgovaraju vremenu Inocenta Ш. Sve to u potpunosti odgovara papinskim pismima"sa svilenim koncem".* CD Ш, 173, br. 148.


4.

1. Jesu li sačuvane isprave predložak Kartularu ili obratno?Već smo spomenuli da je Šišić87bio mišljenja da su sačuvane isprave

prepisane iz Kartulara. To se po njemu vidi po tome što je tekst u Kartularučišći i bolji, tj. da je prepisivač isprava iz Kartulara prepisao isprave napojedinim mjestima s nedovoljno pozornosti. Praga88 je zastupao suprotnomišljenje: najprije su sastavljene isprave, a onda je kasnije njihov poboljšanitekst upisan u Kartular. Nagy89 je zastupao u neku ruku kompromisniprijedlog. Po njemu su neke isprave mogle nastati istodobno s Kartularom.To bi očito trebalo značiti da je najprije sastavljena isprava, a onda jeodmah nakon toga njezin sadržaj prepisan u Kartular. Jedino za dvijeisprave Nagy smatra da je "postojala i ranije oprema, za kojom su se povelekasnije isprave pa i sama kopijama knjiga".90 Vidi se da Nagyjevo stajalištepolazi s druge točke od one Šišića i Prage. Zbog toga treba problemprioriteta isprava odnosno Kartulara (diskusija Šišić-Praga) razmatratiodvojeno od pitanja kolika je (barem sadržajna) pouzdanost Kartulara(problem načet po Nagyiju). Sišić i Praga postavili su svoje teze na priličnouopćeni način bez ulaženja u problematiku pojedine isprave. Nameće sestoga potreba da se problem razmotri podrobnije, raščlambom razlikaKartulara i isprava. Ali - većina se razlika, u kojima se tekst Kartularapokazuje boljim od onoga sačuvanim odgovarajućim ispravama možerazmjerno dobro objasniti i jednom i drugom tezom.

2. U obzir za raščlambu u prvom redu dolazi isprava kralja Krešimiraiz 1069. god. o darovanju otoka Mauna. Ona je očuvana uz tekst izKartulara i u posebnoj ispravi pisanoj goticom ΧΠΙ. stoljeća. Između ta dvateksta postoji veći broj omanjih razlika koje bi se mogle objasniti bilo poŠišićevoj bilo po Praginoj tezi. Ali nekoliko razlika pomaže nam otkriti kojije tekst služio kao predložak drugome.

Odlomak teksta po Šišiću91 i Luciju92 u Kartularu glasi:acceptabilius cjuam ex nostra terrestri aula,u ispravi je stiliziran ovako:acceptabilius quam et nostra terrestri aula.Tekst po ispravi nema smisla. Nemoguće je da bi takav besmisleni

tekst bio osnovicom za bolji tekst u Kartularu. A razlika je vrlo mala: u

87 ŠIŠIĆ 1914a, 214.88 PRAGA 1929., 59.89 NAGY 1922., 444.90 On pri tome misli na isprave u CD I, 100, br. 79 = Doc. 69, br. 53 i CD 1,105, br. 78 =Doc. 62, br. 45.91 ŠIŠIĆ 1914a., 252-254.92 LUCIJE 1666., 77.

/Hrvatska i crkva u srednjem vijeku

ispravi: et, u Kartularu: ex. Nedvojbeno je prepisivač iz Kartulara u ispravupročitao beneventanski: ex kao et. Dakle, isprava je nastala nakon Kartulara ina osnovi njega. Pogotovo je to jasno kada se u Kartularu potpisuje Lav,"imperialis protospatarius totins Dalmacie catipanus"93 a u ispravi pisanoj goticom"ac iupanus" (!), što je već Rački koji nije imao u ruci Kartular ispravno popraviou "catapanus". Uostalom, upravo za tu ispravu znamo da je sačuvana u prijepisunotara Petra od 5.ΧΙ.1248. god./* pa je ona nedvojbeno mlada od Kartulara.

3. Vrijedi usporediti i ispravu iz 1067. god.95 s odgovarajućim tekstomu Kartularu. Već smo istaknuli da je isprava iz 1067. god. sačuvana u dvijeverzije, obje pisane beneventanom XIII. stoljeća. U drugom dijelu verzijeI navodi se da je zadarski prior Madije darovao samostanu crkvicu sv.Mihovila na Pašmanu s vinogradima i maslinicima. Samostan je taj posjeduživao i u vrijeme istoimenoga Madijeva nećaka a kasnije je došao na otoksin toga drugoga Madija i utvrdio granice posjeda. Prema odgovarajućemtekstu verzije Π prior Madije i njegov brat bisku estancije sagradili suna Paš

aa i utvrdio granice posjeda. Prema odtekstu verzije Π prior Madije i njegov brat biskup Prestancijena Pašmanu crkvu sv. Mihovila i dodijelili joj posjede. Opat Traso zamolioje spomenute utemeljitelje da tu crkvu s oss

^„„JP i instancije sagradili su..~ * ишкши CTKVU sv. Mihovila i dodijelili joj posjede. Opat Traso zamolioje spomenute utemeljitelje da tu crkvu s posjedima predaju samostanu, štosu oni i učinili. Nakon smrti Madija i Prestancija došlo je do spora "snekima" pa je na otok došao Madijev sin Grgur "sa svojim nećacima,sinovima rečena priora", zaštitio samostan i utvrdio granice posjeda.

Već površnom usporedbom dispozitiva jedne i druge verzije lako sedade ustanoviti da su oba dispozitiva u biti potpuno jednaka, osim što seu verziji I na kraju dispozitiva dodaje da se granice utvrđuju zato "daubuduće ne bi redovnici više nikad trpjeli bilo kakva ometanja" - čime se,dakako, dispozitiv ni u čemu ne mijenja. Kako je došlo do sastava dvijuverzija i koja je ranija? Odgovor se, po našem mišljenju, nadaje iz različitihnaracija. Mislimo da je nedvojbeno starija verzija II. Naime, kasnijemsastavljaču verzije I činilo se očito sablažnjivim da se ovako eksplicitnogovori o "sinovima biskupa". U vrijeme dok su u Dalmaciji bili još čvrstoukorijenjeni običaji istočne crkve, "sinovi biskupa" nisu bili ništa neobičnopa o njima znade u to vrijeme podosta i Toma Arcidakon^a "biskupovasina" naći ćemo i u ispravama.w Dakle, u želji da se to izbjegne, novi je

53 Ovako Lucije. Naprotiv, Šiši<5 čita: catapanus". - - -*ŠIŠIĆ1913.,66.

K CD 1,106-109, br. 79 (zajedno s CD 1,105-106, br. 78) = Doc. 69-70, br. 53 (zajedno s 62-63, br. 45: opat Petar utvrđuje pravo samostana na posjede u Diklu i na Pašmanu). , «f96 TOMA, gl. XV priča o splitskom nadbiskupu Dabralisu (sredina XI. stoljeća), koji je Jubiskupskoj palači držao ženu i djecu.

* Vidi npr. CD 1,121, br. 88 = Doc. 85-86, br. 63 gdje se medu svjedocima navodi i Andreasfitiusepiscopi i CD I, 70, br. 52 = Doc. 44, br. 35, gdje je kao svjedok naveden Gregorio de episcopo.


sastavljač iz isprave izbacio i darovatelja biskupa Prestancija i njegovesinove pa zbog toga po toj novoj verziji na otok dolazi Grgur "sa svojimplemićima" (a ne "sa svojim nećacima, tj. sinovima rečena biskupa").

Starija verzija odgovara društvenim prilikama XI. stoljeća, kada jebiskup mogao imati djece. Iz ovoga bi slijedilo da je verzija I nastala teknakon sastavljanja verzije II i njezina upisa u Kartular. Na pitanje, je liisprava pisana beneventanom koja sadrži verziju II, napisana prijeKartulara ili kasnije, kao prijepis iz Kartulara, ne može se dati posvepouzdan odgovor. Naime, ako je na nekim mjestima tekst Kartulara bolji98

ili potpuniji", to se može objasniti bilo po šišiću bilo po Pragi. Ali,smatramo da je to mnogo manje važno od rezultata da starija verzijaodgovara prilikama XI. stoljeća, tj. da je, prema tome, osnovni sadržaj teisprave preuzet iz samostanskih anala i da, prema tome, možemo uzeti kaovrlo vjerojatno da su i imena svjedoka i njihove funkcije preuzeti iz tihanala.

4. Još je složenija problematika isprave kojom Zovina i braća darujuposjed u Obrovici. Sačuvani su ovi prijepisi:

a) prijepis karolinom-goticom iz kraja XII. stoljeća ili početka XIII.stoljeća100

b) prijepis beneventanom iz istoga vremena101

c) prijepis iz XVII. stoljeća (Pov. arhiv u Zadru, Spisi sv. Krševana,kaps. I m. H.)102

d) tekst, koji je Lucije prepisao iz Kartulara.103

Prijepis pod b) ima dodatak u kojem se opisuje spor s Virevićima udoba kralja Kolomana. Tekst b) nastao je nedvojbeno radi spora sVirevićima. Naime, u tekst darovnice ubačene su riječi: "septam antiquismaceriis", očito zato što je i ta dopuna trebala u istom sporu. Ako je tometako, onda je očito da je tekst pod b) nastao tako da se ranije postojećemtekstu naprosto dodalo nove netom spomenute riječi. Nezamislivo je dabi netko nakon 1105. godine sastavljao novi tekst bez tih riječi, pogotovuako uzmemo u obzir da se tekstovi a) i d) s jedne i b) s druge stranerazlikuju još u nekim pojedinostima koje govore u prilog postavljenoj tezi.Tako npr. glase

* Npr. Kartular ima "(·..) cenobii predicti Christi martyris, videlicet beati C." a isprava "cenobiividelicet beati Chrisogoni, Christi martiris".99 Kartular: "viam anticjuam qua itur od Nonam"; isprava ispušta "qua itur ad Nemam".100 CD 1,126-128, br. 93 = Doc 91-94, br. 71.101 Vidi faksimil u: PRAGA 1929., 52.102 Vidi CD 1,282.103 LUCIJE 1666., 100.

tekst a) i d) tekst b)

(...) funiculus non longe a sepulchris, (...) pervenitur ad antique ipsaquesepulchra in eodem nostro habentur sepukhra (...) et inde ducitur funiculusterritorio usque ad terrulam ecdesie soneti

Grisogoni ubiprimitus idem martyrsepultus fuerat

Nedvojbeno je da je tekst pod b) nastao naknadno proširenjem ranijesastavljenog teksta. Ne samo da se u njemu govori o "zemljici" kojapripada crkvi sv. Krševana, nego se još i podvlači da je to upravo ona"zemljica", gdje je prvotno bilo sahranjeno tijelo sv. Krševana. Tko bi usamostanu naknadno brisao taj podatak, toliko značajan za samostan?Dakle, isprava pod b) nastala je u povodu spora iz o. 1105. god., a tekstpod a) i d) nastao je ranije, drugim riječima, tekst isprave pod a) i d)uglavnom odgovara vremenu koje nije daleko od vremena nastankasamoga darovanja, tj. početka sedamdesetih godina XI. stoljeća.

Tekst d), tj. tekst koji je Lucije preuzeo po njegovu navodu "exregistra" i tekst pod a), tj. isprava pisana karolinom-goticom koncem XII.Ш početkom XIII. stoljeća međusobno su povezani, a ujedno uglavnomodgovaraju i tekstu prijepis iz XVII. stoljeća (= c) nastalog, po svemu sečini, na osnovi kartulara. Evo usporedbe odlomka teksta premavarijantama:

1) Lucije: Regnante glorioso Croatiae Dalmatieque rege CresimiroXVII. st.: isto (osim: Chresimiro)kar.-got.: Regnante Cresimiro Croatie Dalmatieque

2) Lucije: Tomidrag, Vakemir, RadomirXVII. st: Tomidrag, Vachemir, Radomirkar.-got.: Tomidrago, Vekemiro, Radomiro ·',.,

Stipišić misli da je riječ Ό "krivim čitanjima"104 u ispravi koju mioznačavamo s c). Ta primjedba odgovara za ove varijante:

3) Lucije: dare (!)XVII. st: darekar.-got: Dere (!)

4) Lucije: BolenegaXVII. st: Boldenegakar.-got: Botenega

Ali, ona ne odgovara za dvije varijante prethodno navedene pod 1) i 2).Nažalost, ne možemo tvrditi da je ovaj stariji tekst upravo ona

isprava kojom su braća Zovina itd. darovali posjed u Obrovici. Prije svega,

"€01,128.


darovanje braće je u svim varijantama datirano s: 1072. god. indikcija 7.,a to je neispravno jer je od 1.ΙΧ.1071. do 31.VIII.1072. bila 10. indikcija, paje vrlo teško (premda ne i nemoguće) da je u izvorniku sastavljenom tegodine upotrebljena pogrješna indikcija. Mnogo je vjerojatnije da je većprvi sastavljač teksta pročitao u samostanskim analima osnovne podatke0 darovanju i sastavljajući ispravu pogriješio u datiranju. Ali, nezavisnood toga, naša je raščlamba pokazala da se tekst koji je preuzet u Kartular1 tekst isprave koju označavamo s a) temelje na vrlo staroj ispravi, koja jebila sastavljena koncem XI. ili početkom XII. stoljeća. A to dalje znači dase može pretpostaviti da to nije jedini sačuvani tekst iz tako ranogvremena, ili, drugim riječima, da je tekst nekih isprava Kartulara - a vrlovjerojatno i još nekih isprava izvan njega - nastao mnogo ranije nego štoto misli Praga. To je dobro slutio i Nagy, koji je, kao što je već rečeno,mislio "da je postojala i ranija oprema, za kojom su se povele kasnijeisprave pa i sama kopijalna knjiga". Rezultat je vrlo značajan: bar za nekeisprave iz Kartulara može se utvrditi da su nastale razmjerno brzo nakonpravnog akta kojeg sadrže, a time se vjerodostojnost njihova sadržajauvelike povećava.

5. U Kartular je prepisana i jedna isprava Radovana kojom onobdaruje samostan sv. Krševana. Ona je sačuvana u tri verzije. Sve su onedatirane: 1070., indikcija 9., tj. odnose se na razbolje od 1.IX:-31.XII.1070.Riječ je o ovim verzijama:

1) prijepis pisan beneventanom,105 kojim Radovan daruje samostanusve posjede svoga djeda (la). Sačuvan je i prijepis iz XVII. stoljeća, različitod spomenutog prijepisa beneventanom (lb),

2) prijepis također pisan beneventanom,106 kojim isti Radovan, nakonpresude kralja Petra Krešimira IV. u sporu što ga je on, Radovan, imao sažupanom Luke o posjedima svoga djeda u Suhovari, predaje te posjedesamostanu,

3) prijepis pisan karolinom-goticom XIII. stoljeća,107 uglavnom istimsadržajem kao isprava pod 2), ali s nešto proširenim tekstom. Taj je tekstušao u Kartular, a sačuvan je i u još nekim prijepisima. I Rački i Stipišićslažu se u tome da je zapravo riječ o sadržajno dvije isprave, od kojih jejedna ona koju smo označili s br. 1), a da je druga ona pod br. 2) i 3). Rački,koji nije poznavao tekst Kartulara, mislio da je da je isprava pod našimbr. 3) (njegova isprava b), kasniji nastavak, koji on naziva charta interpolata,tj. on smatra ispravu pod našim br. 2) autentičnom, a ispravu pod našim

105 CD 1,115, br. 84 = Doc. 80-81, br. 60.106 CD 1,116-117, br. 85 = Doc. 81-84, br. 61 pod a.107 CD 1,117-119, br. 85 (Π) = Doc. 81-84, br. 61 pod b.



br. 3) nevjerodostojnom. Stipišić pak misli da "nije isključeno da jeRadovan radi jače vjerodostojnosti tražio da ispravu još jednom izda ikraljevski kancelar".108 Naime, ispravu br. 2) pisao je Adam, a ispravu br.3) Anastazije, "hrvatski biskup i kancelar kraljevskog dvora".

Naše je mišljenje da spomenute tri isprave predstavljaju tri faze usastavljanju isprave koja se odnosi na isti pravni posao, tj. na Radovanovodarovanje iz kraja 1070. god. u korist samostana sv. Krševana.

Isprava pod našim brojem 1) je najkraća. Njezin dispozitiv glasi:Ego Radauanus trado omnem possessionem meam in terris et vineis, queque

fuit avi meo Valeco in monasteno sancti Chrisogoni abbate Petro presente imeperpetuo possidenda,

tj., ja Radovan predajem sve svoje nekretnine u zemljama ivinogradima, koje su pripadale mome djecu Valecu u trajni posjedsamostanu svetoga Krševana u nazočnosti opata Petra. Glavni elementitoga dispozitiva vjerojatno su u biti preuzeti iz samostanskih anala. Izanala je preuzeta i datacija, koja međutim po svemu se čini nije u njimabila upisana upravo pred tom ispravom, već na početku upisa svih(pravnih) akata koji su se odnosili na tu godinu i indikciju.

Uz dispoziciju (i dataciju na upravo spomenuti način) iz anala jenedvojbeno preuzet i popis svjedoka. Naprotiv, sankciju je sastavljačisprave sam sastavio.

Tako je sastavljač isprave na osnovi mršavih podataka izsamostanskih anala stvorio ispravu stiliziranu subjektivno, koja je popotrebi trebala pred sudom mnogo pouzdanije od samostanskih analadokazati pravo samostana na darovanu zemlju.

Kada je ta vrlo jednostavna isprava sastavljena?Da bismo na to pitanje mogli uspješno odgovoriti, moramo uzeti u

razmatranje oba prijepisa (onaj beneventanom i onaj iz XVII. stoljeća),nadalje Hrvatinovo darovanje.,109 sačuvano u prijepisu beneventanom i uprijepisu iz XVII. stoljeća i dva darovanja Ivana, hrvatskoga dada,"°sačuvana jedno u prijepisu iz XVII. stoljeća (i u Kartularu, prema Šišićevojobavijesti). Sve su te isprave datirane s 1070. god. i indikcijom 9.

Prijepis iz XVII. stoljeća Radovanove (naša verzija pod br. Γ) (a iHrvatinove!) isprave sličan je mnogo starijem prijepisu beneventanom, aliima veći broj razlika, koje se nikako ne mogu svesti na nemar, površnostili slično prepisivača. Sigurno je da je prepisivač u XVII. stoljeću imao predsobom neki drugi predložak a ne onaj koji je upotrijebljen za izraduprijepisa obiju isprava beneventanom.

108 CD l, 116.1W CD 1,121, br. 88 = Doc. 85-86, br. 63.110.CD 1,119-120, br. 86 i 87 = Doc. 84-85, br. 62 (1) i (2).

Druga je značajka prijepisa iz XVII. stoljeća da nijedna od prepisanihisprava (uključujući i dva darovanja Ivana dada, koja su uostalomsačuvana samo u tom prijepisu) ne spominje bana Zvonimira, nego samoPetra Krešimira IV. Nasuprot tome, isprave pisane beneventanom(Radovanova i Hrvatinova) dodaju nakon Krešimira: Siuinnimir banoodnosno bano Suinnimir. Ne vidi se baš nikakva razloga zašto bi netko ukasnijim stoljećima dodavao bana Zvonimira, ili, obratno, brisao ga izpredloška. Kako se, prema tome, može objasniti postojanje dvaju različitihpredložaka od kojih jedan u protokolu ima, a drugi nema bana Zvonimira?Smatramo da odgovor može biti samo jedan: predložak sa spomenomsamo kralja Krešimira stariji je i on je najvjerojatnije postojao još u vrijemetoga kralja. Kako je nedugo nakon sastavljanja tih isprava Krešimirunametnut ban Zvonimir, politički su obziri i mudrost nalagali samostaneda nešto ranije sastavljene isprave "poboljšaju" dodavanjem banaZvonimira u protokol. To znači da su oba predloška najvjerojatnije nastalajoš u zadnjim godinama vladanja kralja Krešimira, pa je prema tomesadržaj tih isprava vjerodostojan, s time, dakako, da je samostan daosastaviti te isprave za svoju potrebu, tj. da subjektivni stil (Ego Radauanus,Ego Joannes, Croatorum dad, Ego Chrobatinus) ne znači da je u sastavljanjuisprave sudjelovao darovatelj.

Ponavljamo: ne vidimo kome bi u XII. i XIII. stoljeću bilo u interesuda dodaje ili izbacuje bana Zvonimira u predloške na osnovi kojih je došlodo sastavljanja verzije I u njezina dva oblika (a i b).

Do nastanka pak druge verzije Radovanove isprave došlo je mnogokasnije, nedvojbeno radi obrane samostanskog posjeda pred sudom.

Za samostan je moralo biti vrlo nezgodno što su svjedoci već odavnopoumirali i što sama isprava u svojoj verziji la i lb ne spominje mjesto gdjeleže nekretnine Radovanova djeda.

Zbog toga je novi pisar dobio od opata zadaću da sastavi novuispravu, koja će samostanu na sudu bolje poslužiti.

U toj novoj ispravi (verzija 2) pisar je preuzeo uvodne podatke i tekstdispozicije verzije l, ali je ispravu popunio dodatkom da se nekretnineRadovanova djeda nalaze

in loco qui dicitur Suchovara.Međutim, nastavlja novi tekst, darovanju se odupro "Vekemir, lučki

župan s teptijom Boleslavom (...) tvrdeći da mu je ta zemlja darovana odkralja". Na to je glasom novoga teksta Radovan na sam Uskrs došao predkralja i pred veliko mnoštvo "plemića Hrvata" i tamo upitao kralja je liistina da je on, kralj, darovao to Radovanovo nasljedstvo. Kralj je toporekao. Tekst verzije 2 nato donosi imena nazočnih odličnika iz kraljeve pratnjei ističe da je kralj dao Radovanu svoga izaslanika Aprića sokolara da ga uvedeu posjed pred susjedima, koje se u ispravi također poimence spominje.


Ta nova isprava u biti sadržava presudu i njezinu provedbu pokraljevu pristavu u korist samostana. Ona je za samostan "bolja" odprethodne jer Radovanovu datiranju dodaje dva važna elementa:kraljevsku presudu i investiciju samostana po kraljevu predstavniku.

Ali - opat opet nije mogao biti zadovoljan. Prije svega, nisu navedenegranice darovana posjeda. Nadalje, isprava je napisana po privatnoj osobi,"Adamu, svećeniku i redovniku", a se moglo očekivati da će protivnik ueventualnom sporu to iskoristiti. Formalna je grješka verzije 2 još i u tomešto nije spomenuto ni mjesto gdje je održan spor (actum) ni mjestoispostavljanja isprave (datum). Opatu se nije mogao sviđati ni neskladkraljeve titule (Cresimir, Chroatorum rex) i činjenice da se darovani posjednalazio na zadarskom području, dakle u Dalmaciji. Protivnik je mogaoprigovoriti: otkud pravo kralju, čija je vlast već po samoj tituli ograničenana Hrvate, raspolagati posjedima u (Bizantskoj) Dalmaciji?

Zbog toga je opat naredio da se sastavi "još bolja" isprava, u kojoj bise spomenute grješke otklonile. Samostanski su se pisari ponovno dali naposao i sastavili treću verziju u kojoj su popravili uočene nedostatke. Tatreća verzija upisana je i u Kartular. U toj trećoj verziji

- označene su mede darovanog posjeda- Krešimiru je dodano u naslovu: "i Dalmatinaca"- na Krešimrovom sudskom zborovanju nazočni su glasom treće

verzije ne samo hrvatski, nego i "dalmatinski" plemići- ispravu više ne potpisuje privatna osoba nego "Anastazije, hrvatski

biskup i kancelar kraljeva dvora", i to "na molbu Radovana i po nalogukralja, moga gospodara"

-u potpisu pisara Anastazija prirodano je da je on pisao "u gradskojopćini Nin".

Ali, opat nije primijetio još neke neusklađenosti (ili mu je već svegabilo dosta).

Prije svega, druga i treća isprava datirane su, kao i prva: 1070.,ndikcija 9. Indikcija 9 odgovarala bi vremenu od I.DC1070. do 31.VIII.1071.Sbog toga se isprava datira od svih izdavača "1070., poslije 1. rujna". Ali,por pred kraljem vodio se i po drugoj i po trećoj ispravi "na Uskrs". Akoizmemo da je isprava datirana po firentinskom računu ab incarnatione,mda bi 1070. god. obuhvaćala po današnjem računanju vrijeme od5.III.1070. do 24.111.1071. Ali, Uskrs 1070. god. pao je na 4.IV., a tada jeidikcija bila 8 a ne 9, pa bi indikcija bila pogrješna.

Ako pak uzmemo u obzir pizanski način, god. 1070. teče od5.III.1069. do 24.111.1070. Kako je Uskrs 1070. god. padao 4.IV., to bi se tajatum odnosio već na 1071. - a isprava je izričito datirana s 1070. Zbog>ga bismo po pizanskom računu morali uzeti u obzir Uskrs iz 1069. god.D našem računanju koji je padao 12.IV. - ali tada je indikcija bila 7 (od

O kartularu samostana sv. Krševana u Zadr 405

1.ΙΧ.1068. do 31.VIII.1069.), pa se opet ne slažu godina i indikcija. Nepreostaje dakle drugo nego pokušati još s ovom mogućnošću: Radovanje darovao posjed Suhovare koncem 1070. god. (od 1.ΙΧ.1070. do31.ΧΠ.1070.) pa se datum koji se nalazi u verzijama br. 2 i 3 isprave odnosina to darovanje. Tek kasnije, u 1071. god. došlo je do suda predKrešimirom, i to upravo na Uskrs, koji je te godine padao na 24.IV. Takobi se kronologija nekako uskladila, ali se pojavljuje vrlo nezgodna okolnostda u tom slučaju druga i treća verzija dobivaju značajku obične noticijekoja priča o događajima vezanim uz zemlju u Suhovaru:

- konac 1070. Radovan daruje zemlju u Suhovaru- 24.IV.1071. vodi se spor pred Krešimirom- nakon toga uvodi kraljev pristav samostan ponovno u posjed

Suhovara- nakon toga ispravu piše pisar Adam- nakon toga (po verziji 3) ispravu piše Anastazije, hrvatski biskup i

kraljev kancelar.Takav redoslijed pretpostavlja da su se doduše svi pravni akti

povezani sa sporom održali 1071., ali da su oba pisara datirali svoje ispraves 1070. god. Posve je nezamislivo da bi ikoji iole školovani pisar ispravuu kojoj se obavještava o sporu i uvođenju u posjed nakon spora, datirao s- darovanjem koje se dogodilo u prethodnoj godini. Takav način datiranjanećemo nikada i nigdje naći u autentičnoj ispravi, naprosto zato što bitakvo datiranje bilo i čudno i neistinito. To su dobro osjetili i Rački i Stipišićkoji su dali za verzije 2 i 3 ove regeste:

Rački: "A. 1070., Donatio Radovani confirmatur et in protectionem regissuscipitur" .m

Stipišić: "1070., poslije 1. rujna. Radovanov unuk Lilikov, nakonpresude kraljevskog suda, koji je Vekemiru, županu Luke osporio pravona posjed Suhovaru, poklanja isti posjed samostanu sv. Krševana uZadru"."2

Sasvim je razumljivo kako je došlo do neobičnoga pogrješnogdatiranja verzije 2 i 3: sastavljači tih verzija olakšali su sebi posao i bezmnogo razmišljanja preuzeli dataciju i dispoziciju darovanja iz prveverzije.

Sastavljač treće verzije "poboljšao" je tekst isprave time što je naveoda se spor pred kraljem odigrao pred plemićima "koliko Hrvatima, tolikoi Dalmatincima" (tam Chroatorum quam Oalmatinorum) pa bi trebaloočekivati da popis svjedoka obuhvati barem jednoga "Dalmatinca". Pisarpreuzima sve svjedoke, hrvatske uglednike, i nijednoga ne ispušta, ali ne

111 Doc. 81.112 CD 1,116.


dodaje ni jednoga jedinog Dalmatinca. Mislimo da je i opatu i pisaru ipakbilo najvažnije dodati u trećoj verziji granice posjeda, a za ostale sudijelove isprave pokazali tek mali interes.

Pri tome je za nas najvažnije da je upravo ta treća verzija upisana uKartular. Vidi se da je izradi te treće verzije prethodilo dugotrajnoprilagodavanje. Verzija 3 sačuvana je ne samo u ispravi, pisanoj karolinom-goticom XIII. stoljeća, nego, uz ostalo, i u prijepisu koji Stipišić označavasa d)"3 iz 1374. god., u kojem se izričito navodi da je prepisan iz Kartulara.Taj se prijepis takoreći doslovce poklapa s ispravom pisanom karolinom-goticom. Zbog toga se na pitanje, je li Radovanova isprava upisana ukartular prepisana iz isprave napisane karolinom-goticom ili obratno, nemože dati pouzdani odgovor.

5.

l. Prije nego krenemo dalje, nužno je prethodno utvrditi rezultate. Ponašem mišljenju najvažniji je rezultat u tome što mnogi elementianaliziranih isprava upućuju na to da je njihov osnovni sadržaj, tj. osnovnipodaci dispozicije, nastao na temelju pouzdanih podataka još iz dobanarodnih vladara.

Tako su, čini se, darovnice Radovana, Hrvatina i Petra, lučkog županau svom prvobitnom obliku nastale već u vrijeme samoga pravnog poslau doba kralja Krešimira. Nastale su samostanskom doradom podataka izsamostanskih anala, vjerojatno bez sudjelovanja darovatelja. One su neštokasnije, u doba Zvonimira - možda dok je još bio samo ban -iz političkihrazloga ponovno stilizirane, ali je pri tome dispozicija ostala u bitinepromijenjena.

Radovanova darovnica doživjela je još kasnije dva bitna proširenjateksta, uzrokovana sporom (ili sporovima) o darovanom zemljištu, takoda je u Kartular ušla zadnja verzija, koja je po mišljenju samostanskih vlastinajbolje štitila samostanska prava. Nasuprot tome, isprave Ivana dada,Hrvatina i župana Petra ušle su u Kartular u obliku u kojem su sastavljenejoš u doba narodnih vladara.

Što se tiče darovnice Zovine i braće, treba pretpostaviti da je onatakođer imala svoju najstariju rudimentarnu kratku formu, koja nijesačuvana. Do nas su došle samo starija verzija, nastala prije 1105. god.,vjerojatno još u doba narodnih vladara i novija verzija, koja je prenapravilastariju u povodu spora samostana s Virevićima oko 1105. god. U Kartularje ušla starija verzija.

Konačno, isprava opata Petra iz 1067. god. sačuvana je u dvije verzije.Starija je verzija pergamene II, koja je ušla i u Kartular. Novija verzija

113 CD r no


pergamene I nastala je nešto kasnije iz crkvenopolitičkih razloga. Po svemuse čini da postoji trag prve, rudimentalne isprave, nastale još u dobanarodnih vladara, i to u darovnici kralja Krešimira za posjed u Diklu (CDI, 105, br. 78 = Doc. 62, br. 45), koja je ugrađena u ispravu opata Petra.

Međutim, isprava iz 1067. god. sastoji se zapravo od dva dijela. U prvije dio isprave ubačena darovnica Krešimira za Diklo, a drugi se njezin dioodnosi na pripovijedanje opata Petra o tome kako je došlo do darovanjaposjeda na Pašmanu. Smatramo da se može dokazati da je osnovni sadržajtoga darovanja također preuzet iz samostanskih anala, zajedno s popisomsvjedoka. Naime, to se s dovoljno jasnoće vidi po tome što pisar,prepisujući podatke o svjedocima, jednoga svjedoka spominje na ovajnačin:

Andreas tribunus qui postea prior effectus est.Evidentno je iz toga da je popis preuzet iz starog pouzdanog

predloška, time što je pisar smatrao za korisno i važno dodati da je to onajisti Andrija za kojega "se zna" da je kasnije postao prior. Takva klauzuladokazuje s jedne strane da nije riječ o tekstu koji je pisan u vrijeme kadaje Grgur, sin priora Maja, "zadarski prior i strateg cijele Dalmacije"utvrđivao granice darovanih nekretnina na Pašmanu, jer se u to vrijemenije još moglo znati da će Andrija biti kasnije postavljen za priora. Ali sdruge strane, primjedba o Andriji kao kasnijem prioru ima smisla samouz pretpostavku da je ta činjenica u vrijeme sastavljanja teksta još uvijekod nekog interesa. Kakvog bi smisla imalo upozoravati npr. u drugojpolovici XII. stoljeća da je nekoć u davna vremena taj svjedok Andrija biokasnije promoviran za priora? Takav tekst mogao je nastati samo u XI.stoljeću, kad je institucija priora još postojala u dalmatinskim gradovima.Ali, o kojem se prioru Andriji radi? Kako je upravo spomenuti Grgurzajamčen u ispravama tridesetih godina XI. stoljeća, u obzir dolazi priorAndrija koji je spomenut u Dauzetinoj oporuci od "približno 1.IX. 1044."(fere die prima mensis septembris).w Rački ovu ispravu naziva "chartasuspecta", ali ako pretpostavimo da je ona sastavljena na osnovi podatakaiz samostanskih anala, onda u istinitost njezina sadržaja ne treba ninajmanje sumnjati. Naime onaj "fere"f koji na prvi pogled izaziva dvojbu,objašnjava se bez poteškoća time što je sastavljač u samostanskim analimapročitao pred svim upisanim događajima: 1044., indikcija 14, iz čega,dakako, ne slijedi da se bilo koji događaj odigrao upravo l .IX., nego samoto da počinje nabrajanje događaja od 1.ΙΧ.1044. dalje. Dapače, mislimo danije nemoguće da je na početku upisa pojedine godine stajala samoindikcija, a ne i godina. Što se pak tiče čudne formulacije "carevanja vrlopobožnih (!) i trajno uzvišenih Konstantina careva (!)" dovoljno je

114 CD I, 77, br. 57 = Doc. 47, br. 38.


pretpostaviti da su u analima napisane titule s uobičajenim kraticama kojeje nespretni sastavljač pročitao u množini (a kasnije još također"consulibus"), tj. da kratice nije riješio onako, kako je morao, naime ujednini. Dakle, nema ozbiljna razloga sumnjati u sadržajnu istinitost svihosnovnih podataka Dauzetine oporuke, dakle i popisa svjedoka.

Ako je tome tako, onda je popis svjedoka koji su prisustvovaliutvrđivanju meda na Pašmanu po prioru Grguru najvjeroratnije sastavljenjoš u vrijeme koje nije moglo biti jako udaljeno od Dauzetine oporuke(naime 1044. god.), tj. možda doista upravo "1067. god. indikcija 5" kakostoji u protokolu isprave. Inače, taj drugi dio Petrove isprave izvještava odva pravna akta koja su se dogodila mnogo ranije:

1) Prior Madije i njegov brat, biskup Prestancije, darivaju sagrađenucrkvu sv. Mihovila i njezine posjede. Samostan je za života darovateljamirno uživao te posjede.

2) Nakon njihove smrti došlo je do spora, koji je riješio prior Grgur.Kako je ispravama zajamčeno da je Petar bio opat približno od 1065.

do 1075., njegovo izvješće nije pouzdani dokaz za ono što se dogodilo udoba priora Madija i njegova brata Prestancija. Nasuprot tomu, vjerojatnoje opat Petar pročitao u samostanskim analima utvrđivanje meda u dobapriora Grgura. To zaključujemo po svjedoku Andriji, "koji je kasnije postaoprior". Naime, vidi se da je Petar preuzeo popis svjedoka (najvjerojatnije)iz anala, a iz toga slijedi da je iz anala preuzeo i dispozitiv, tj. utvrđivanjemeda.

Ali, iz toga još ne slijedi da sačuvana isprava sadržava po svom oblikuupravo onu ispravu koju je sastavio opat Petar 1067. god. Možda je ona(mnogo) kasniji sastavak, a možda je sastavak opata Petra prilikompripremanja prijepisa verzije 2 i Kartulara doživio dopunjavanje teksta -možda čak i bitno. Bili bismo, možda, skloni tezi da je riječ o vrlo staromobliku ali za tu tezu moglo bi se navesti samo jedan argument. Naime, kaošto je već rečeno, u sklopu te isprave nalazi se potvrdnica kralja Krešimiraza Diklo. Zašto ju je u pergameni II, Karrularu (po Šišiću i Luciju) i uprijepisu iz XVII. stoljeća potpisao

Adam, abbas soneti Batholomei, scripsi iussu regis, damini mei,a u pergameni IAdam monachus, Chroacie electus episcopus, iussu damini regis manu mea\tcripsi?

Već smo istaknuli da je pergamena I nastala oko 1105. god., iz čega;Iijedi da je stariji tekst pergamene II nastao vjerojatno koncem XI. stoljeća·li odmah na početku XII. stoljeća. Pouzdaniji je, dakako, tekst pergameneI, ali zar je doista pisarev potpis iz pergamene II jedini istinit, a pergamenesigurno izmišljen? Zašto bi netko oko 1105. god. izmišljao za istog pisara[rugu titulu? Ne možemo se oteti dojmu da se o. 1105. god. iz


samostanskih arhiva znalo da je Adam opat Sv. Bartolomeja nakon 1067.unaprijeđen za hrvatskog biskupa i da mu se zbog toga o. 1105. god. daloonu titulu koju je kasnije doista obnašao. Nisu li prema tome obje tituleistinite, jedna (opat Sv. Bartolomeja) iz doba sastavljanja pergamene II, adruga iz doba sastavljanja kasnije isprave, tj. pergamene. Ili je možda ipaku pergameni I pisar Adam "unaprijeđen" da bi isprava bila "vjerodostojnija"kao isprava koju je pisao hrvatski biskup, za kojeg se pretpostavljalo da je bioujedno i "aule regie cancellarius" kao Anastazije, koji je te dvije funkcije obnašao1069. po Krešimirovoj darovnici za otok Maun. Svakako za "hrvatskogbiskupa" Adama našlo bi se vremensko razdoblje, jer zadnja vijest o Rogerijukao "hrvatskom biskupu" potječe iz 1066. god.,115 a prva vijest o Anastazijukao hrvatskom biskupi iz 1069. (darovnica za Maun), dakle, Adam je mogaobiti hrvatskim biskupom o. 1067. godine.

Bilo kako bilo, ako su obje verzije Krešimirove darovnice za Diklopisane vrlo rano, i to starija verzija II prije 1105. god., a mlada verzija I o.1105. god., dakle još uvijek vrlo rano, dopušteno je pretpostaviti dapodatak o Adamu kao hrvatskom biskupu nije posve nepouzdan iizmišljen od sastavljača verzije I.

2. Odvojeni problem čini usporedba imena svjedoka u Krešimirovimdarovnicama za Diklo (1067.) i Maun (1069.) i Radovanovoj za Suhovare(1070.). Prema našim raščlambama proizlazilo bi da su svjedoci, hrvatskiuglednici, u ispravu za Diklo prepisani iz samostanskih anala. Kako prvaverzija Radovanove isprave sadrži svjedoke koji su različiti od svjedokau drugoj i trećoj ispravi, to ovi drugi svjedoci nisu preuzeti iz zabilješkeo Radovanovu darovanju u samostanskim analima. Odakle sastavljačuisprave za Maun popis svjedoka, hrvatskih uglednika, koji se razlikuju odpopisa u ispravi za Diklo i popisa u drugoj i trećoj verziji Radovanovedarovnice. N. Klaić pokušala je 1965. god. odgovoriti na to pitanje takošto je ustvrdila da je isprava za Maun načinjena prema ispravi za Diklo ida su također i svjedoci preuzeti iz te isprave, ali uz druge titule.116 Ta tvrdnjane odgovara činjenicama. Evo usporednog prikaza svjedoka u te tri isprave:

Diklo (1067.)Boleslaus teptiAdamizo, nonensis iup.Viakizo, iup. LučaVolesa dadBudiz postelnicJohannes reg. cap.

Maun (1069.)isti, curialis comesistiistiistiistiisti

Suhovare (1070.)Bolanno, tepz.Desinna, non. iup.Cosma, luč.Joh. dadistiisti

115 CD 1,102, br. 74 = Doc. 66, br. 51.116 KLAIĆ, N. 1965., 180; ISTA 1966.-1967., 249.


Zovich, volarDrugona scutobaiulusDadovit, vinotočGrubona, decanus

Berberensis iup.Petrus, reg. iudexStudez, reg. PincernaLeo, imp, protosp.Salvisclavus, non. iudexAdam, monachus, abbasPetrus, iup. SidragaDragomir, iup. de CetinaAndreas, belgr. prior

Cermenico, berb.

Mutimir, sidr.Vilcina, zatinsc.

Dalizo, polsc.Sracino, sitnicusJacobizo, zastubr.Desimir Smulle f.Tolimir psarVitomir dvornic

Medu imenima i funkcijama svjedoka tih triju isprava ima dodušeodređenog suglasja, ali mislimo da se ne može tvrditi da su npr. svjedociza Maun preuzeti iz isprave za Diklo. A nije vjerojatno ni to da je sastavljačisprave za Maun preuzeo dio svjedoka iz isprave za Diklo, a onda pustiomaha svojoj mašti i izmislio imena i funkcije: Studez, regalis pincerna, Petrus,regalis iudex,.Salvisclavus, iudex nonensis, Andreas, prior belgradensis kojih nenalazimo nigdje drugdje i usto krenuo u lov po raznim ispravama da biiz njih povadio imena i funkcije raznih svjedoka i da bi usto razmišljanjemdošao do znanstvenog uvjerenja da je funkcija tepti isto što i curialis comesi tu funkciju pridodao Boleslavu. Tko će to povjerovati? Uostalom, kakoje N. Maić dokazivala i za ispravu iz 1067. god. da je krivotvorena, ondaje teza o preuzimanju popisa svjedoka iz isprave iz 1067. god. u ispravuiz 1069. god. nepotrebna i neuvjerljiva: zašto bi se krivotvoritelj ispraveiz 1069. god. osjećao obvezatnim da preuzme svjedoke iz 1067. god. i dapri tome "lukavo" mijenja titule svjedocima? Nije li mnogo vjerojatnijepretpostaviti da je sastavljač svjedoka obiju isprava našao negdje (tj. uanalima) popise svjedoka obiju isprava? Razlika u tituli čak još uvelikepovećava vjerodostojnost obiju popisa, jer Boleslaus tepti jedne nije drugonego Boleslaus comes curialis druge isprave.117 Ukratko, usporedba popisasvjedoka u navedene tri isprave govori u prilog vjerodostojnosti sva tri popisa.

117 MARGET1Ć 1976., 57-64; ISTI 1986a., 257-262.


3. Nakon ove naše raščlambe ukazuje se uglavnom bespredmetnomdilema o tome je li Kartular nastao poboljšanjem teksta već postojećihisprava (Praga) ili su isprave samo naknadni lošiji prijepis iz Kartulara(Sišić). Činjenično je stanje mnogo složenije.

S druge strane, raščlamba je pokazala da su podaci svih isprava ovladarima i svjedocima preuzeti iz samostanskih anala, što ih čini vrloupotrebljivim i vjerodostojnim. Isto vrijedi i za osnovni sadržaj dispozitiva.Formalno (diplomatički) gledano isprave nisu autentične, ali to znači samojedno: same formule ne mogu poslužiti za ozbiljnu analizu diplomatičkihelemenata privatnopravnih i javnopravnih isprava iz doba narodnihvladara, čak ni u onim slučajevima kada su one nastale u vrijeme pravnogakta upisanog u njih. Naime, kako su one najvjerojatnije sastavljene beznazočnosti druge strane (darovatelja, prodavatelja i si.), njihove formuleodgovaraju predodžbama onih redovnika-pisara, koji su ih sastavljali, aoni ne samo da nisu bili pravno školovani, već se nisu jako ni brinulo oispravnoj pravnoj formulaciji. Dok su darovatelj, prodavatelj itd. i svjedocibili na životu, te su isprave mogle poslužiti samo kao puka zabilješka, kojuje zbog mnogo razloga bilo korisno napisati odvojeno od samostanskihanala. Može se postaviti čak i ovo pitanje: je li isprava koju je samostansastavio odmah nakon pravnog akta bez nazočnosti druge strane i kojaodgovara volji nenazočne strane autentična ili ne? Mislimo da je odgovorjasan: čak je i takva isprava neautentična. Autentičnom se može nazvatisamo ona isprava pri čijoj je izradi sudjelovala (pa makar i kao puki statist)i druga strana. Zbog toga je Justinijan donio propis da se autentičnomsmatra samo ona isprava koja je nakon njezina sastavljanja predana u rukedrugoj strani i koju je nakon toga ta druga strana, priznavši njezin sadržaj,vratila natrag pisaru da je on dovrši, tj. kompletira zaključnim formulama.Taj je postupak ostao stoljećima u notarevoj klauzuli: post traditam, tj.nakon što sam ispravu (ponovno) primio, complevi, tj. dodao sam zaključneformule.

A kada su darovatelj i svjedoci poumirali, bit će dovoljno u slučajuspora ispravu ponuditi na sud pa će sud od samostana (a ne od protivnestrane) zahtijevati da određeni broj redovnika prisegne na istinitostisprave, što će s jedne strane biti dovoljno da se spor dobije, a s drugestrane neće nimalo ugroziti spas duše onih koji prisižu jer je sadržajnoisprava odgovarala onome na što su prisegu, tj. da je sporna nekretninabila samostanu darovana ili prodana itd.

4.Konačno, obratimo pozornost darovnici za Maun. I ona je u oblikuu kojem je došla do nas neautentična, osobito ako uzmemo u obzirčinjenicu da u njoj na prvom mjestu dolazi arenga, a tek nakon toga ime ititula Krešimira (sastavljeni na neobičan način) i podaci o datumu. Pritome treba uzeti u obzir ovo: Hrvatska je još od vojvoda Trpimira i

Ч1/ Hrvatska i crkva u srednjem vijeku

Branimira bila vrlo čvrsto povezana s civilizacijskim i kulturnim utjecajimasa zapada, a ta povezanost još je više porasla za Petra Krešimira IV. Akoje tome tako, onda bi trebalo očekivati da će neka njegova vjerodostojnaisprava biti vrlo srodna po svom obliku ispravama s nekoga zapadnogpravnog područja. Ali uzalud ćemo tražiti medu ispravama Apulijegrčkoga i normanskog razdoblja neku autentičnu ispravu koja bi bila sličnaKrešimirovoj ispravi za Maun, a o isto vrijedi i za usporedbu s ispravamatadašnjih njemačkih kraljeva i careva, mletačkih duždeva, papa itd.Zadržimo se samo na nevjerojatno bogatoj arengi, koja uvelike nadmašujesve arenge autentičnih kraljevskih isprava zapadnih pravnih područja.

Evo kako izgleda početak Krešimirove isprave za Maun:+ Budući da izvanredna božanska uzvišenost najviše i najneznatnije

(ljude) obdaruje zemaljskim častima ne samo zbog zasluga već i zbogduboke (skrivene) raspodjele i na neobjašnjivi način uzdiže one koje trebauzvisiti i ponizuje vratove uzdignutih (i) i oholih, da bi ostvarila strašansud strašnoga suca i odlučivanje svemogućeg, što proizlazeći iz neiscrpivairela raspolaže zemaljskim carstvima, zato ja, Krešimir, darom božjenilosti upravljajući pravima Hrvatske i Dalmacije i držeći uzdecraljevsrva moga djeda blažene uspomene kralja Krešimira i moga ocacralja Stjepana, koji sretno miruje u božjem vrtu, godine Gospodnjegitjelovljenja Isusa Krista, našeg gospodina, 1069., indikcije 7, epakte 5,:onkurente 3 stolujući u našem ninskom dvoru zajedno s našimupanima, knezovima i banovima itd.

Da je riječ o autentičnoj ispravi, ne bi trebalo biti teško naći uipravama nekoga drugog pravnog područja ili uzor ili bar kakvu takvunalogiju, koja bi djelovala bar donekle uvjerljivo. Mi smo pregledaliizmjerno bogati materijal sačuvan u Codice diplomatico barese, i u Kartularuimostana sv. Benedikta u Conversanu. Naime, nadali smo se da ćemoronaći neku analogiju, to više stoje Apulija bila pod bizantskom vlašćure do sedamdesetih godina XI. stoljeća, pa je postojala realna nada da ćetrud isplatiti. Ali potraga za sličnim ili analognim primjerima bila je isto

ko uzaludna, kao i pregledavanje diplomatičkog materijala«ediktmskog samostana sv. Marije na Tremitima (1005.-1237.), ispravaCodice diplomatico istriano, mletačkih isprava raznih fondova, itd. itd. Istoijedi i za navođenje epakta i konkurenta u dataciji. Tako nešto takođerćemo naći ni u kojoj kraljevskoj, carskoj ili papinskoj ispravi. Epakte inkurente su očiti dokaz da je pri izradi teksta, koji je do nas došao,nestalno djelovao samostanski skriptorij. Smatramo da je posveirjerojatno, dapače nemoguće, da bi hrvatska kraljevska kancelarija bilaiko ravnodušna prema uobičajenim formulama protokola i eshatokolaijednih zapadnih (pa i istočnih) vladara.

O kartularu samostana sv. Krsevana u Zadru 413

Ne preostaje, dakle, drugo nego priznati da je darovnica za Maun usvom obliku u kojem je došla do nas neautentična.

Ali, to nipošto ne znači da je darovnica za Maun jednostavno izmišljena.I mi dijelimo mišljenje našega poštovanog povjesnika J. Stipišića da

je morala postojati neka činjenična osnova, da se u Zadru priznavalo daje nekoć samostan posjedovao otok Maun118 i da je općina taj otok kasnijeuzela samostanu. I N. Klaić, koja je opetovano vrlo lucidno raščlanjivalaproblematiku isprave, dobro je osjetila da je jedna stvar neautentičnostisprave, a posve druga istinitost njezina sadržaja pa je ponudila protivovoga drugoga argumente, koji su se činili toliko jaki da ih do danas nitkonije čak ni pokušao razmotriti i prihvatiti ili protuargumentimaobezvrijediti. N. Klaić je još 1964. god., kada je proučavala vjerodostojnostisprava hrvatskih kraljeva koje se odnose na Bizantsku Dalmaciju,energično ustvrdila da se u ispravi za Maun nalazi neistinita "tvrdnja daje Maun vlastiti posjed kralja Krešimira IV. Maun je, naime, kao i drugiotoci bio sastavni dio bizantske Dalmacije i vjerojatno je pripadaozadarskoj općini pa nije ni mogao biti posjed hrvatskoga kralja".119 Tusvoju misao N. Klaić je opetovano iznosila i u svojim radovima nakon1964., dakako ne samo u odnosu na darovnicu za Maun, nego i za drugedarovnice hrvatskih kraljeva. Tako je npr. pišući o nevjerodostojnostidarovnice za Diklo iz 1067. god. naglasila da "hrvatski ga (tj. Diklo: L. M.)vladari ne bi ionako mogli ni poklanjati ni potvrđivati, jer se selo Diklonalazilo na zadarskom području, a ne u hrvatskoj državi".120

Taj bi prigovor, ako bi bio opravdan, doista poništio sadržajnuistinitost svih darovnica hrvatskih vladara koje se odnose na nekretninena teritoriju Bizantske Dalmacije. Ali, je li on opravdan? O tome smo udrugim našim radovima opširnije pisali. Ovdje će biti dovoljno upozoritina neke osnovne postavke i rezultate.

6.

1. U Bizantu je Novelom 46 Lava Mudroga,121 koja je donesena 886./887. god.122 ukinuta lokalna samouprava. To je imalo za posljedicu da sudotadašnji organi gradskih općina postali državni organi, a gradskaimovina državnom imovinom: "sada sve ovisi o carskoj brzizi iupravljanju" kaže doslovce car.

2. Bizantska Dalmacija imala je u sklopu bizantske uprave položaj kojise uvelike razlikovao od onoga drugih provincija, tzv. tema. Naimepoznato je da provincijski namjesnik teme Dalmacije, strateg, nije primao

118 STIPIŠIĆ, 813-829, osobito 825.119 KLAIĆ, N. 1964., 155., br. 177.120 KLAIĆ, N. 1976a., 109, bilj. 154; ISTA 1990., 103.121 NOUILLES - DAIN, 182-183.


plaću iz središnje državne blagajne, već ju je - slično ostalim "zapadnim"temama - morao dobivati iz lokalnih izvora. Ali, za razliku od drugih"zapadnih" tema, još od Bazilija L, oca Lava Mudroga, dalmatinski sugradovi morali davati "Slavenima" - za područje Bizantske Dalmacije odKrka do Splita to je značilo: hrvatskom vladaru - ono što su dotad bilidužni davati strategu. Odakle je, dakle, dalmatinski strateg mogaopokrivati svoje troškove? Odgovor je paradoksalan: niotkuda. Zbog togaje bilo najjednostavnije da Bizant prizna prioru, gradonačelniku glavnoggrada teme (Zadra), položaj stratega. Očito je da je zadarski prior svojpoložaj mogao održati samo u najužoj vezi s vodećim gradskim slojem,tribunima. Njegova je "vjernost" Bizantu ovisila isključivo od bizantskevojne nazočnosti u Dalmaciji, tj. od detaširanih jedinica bizantskemornarice koje su bile stacionirane u Dalmaciji (najvjerojatnije isključivou glavnom gradu teme) i koje se po potrebi upotrebljavalo i izvan teme.

Ovakva neobična situacija u Dalmaciji nužno je imala prije svega zaposljedicu da je lokalna samouprava faktički i dalje postojala, ali samo viafacti.123 Daljnja je posljedica nužno bila u tome da je središnja vlast u skladusa svojim interesima koristila državnu imovinu na otocima od Mauna doVrgade (Vir, Molat, Dugi otok, Ugljan, Pašman) i na kopnu (Diklo nasjeveru, Bibinje-Obrovica na jugu). Središnja je vlast imala sebi u prilogdva važna elementa: vojnu nazočnost detaširanih mornaričkih jedinica kaofaktični element prisile i pravni sustav, koji je počevši od Lava Mudroganekadašnju imovinu gradskih općina proglasio državnom imovinom.

3. I J SllHelcr«*·™ -~ '

-"&" "cuiaid pojavljujeoc i uiiua rex ̂ .roatiae et Dalmatiae'koju nosi Krešimir. U toj se tituli odražavalomeđunarodnopravno priznanje sa strane pape (kao najvišega tadašnjegmeđunarodnog čimbenika) da je Krešimir ne samo hrvatski kralj, nego da jeon ujedno zakoniti kralj nad dijelom tzv. Bizantske Dalmacije od Krka do Splita,ov«-—·--—·-' ' lanjem Krešimir с£>стпо**~.~—i_*·-

—~..̂ uiug ишоегака; da je Krešimir ion ujedno zakoniti kralj nad dijelom tzv. Biza»»»« Lycumaaje od Wka do Splita.Oboružan takvim međunarodnim priznanjem Krešimir se smatrao ovlaštenimda raspolaže svim onim "«^-"'ninama i pravima na nnA*·-»- D:—· '

X'""' '„*. uicuuiiaracuum priznanjem Krešimir se smatrao ovlaštenimda raspolaže svim onim nekretninama i pravima na području BizantskeDalmacije koji su bili u neposrednom vlasništvu bizantskog cara. To je pravnitemelj Krešimirovih darovanja ne samo Mauna, Dikla i Pašmana nego i svihostalih njegovih raspoložbi na području Bizantske Dalmacije.

ш BREHIER, 1148.

123 O tome smo opetovano i opširno pisali. Umjesto svega vidi MARGETIĆ 1975b., 5-80.124 Opširnije u MARGETIĆ 1980a. 219-238. Drugim riječima, riječ je o tzv. Scheinprozessu,čemu se, usput govoreći, jednom prigodom podvrgnuo i sam papa Aleksandar II.

O kartularu samostana sv. Krševana u Zadru 4\5

N. Klaić je opetovano istaknula kao glavni i temeljni prigovorautentičnosti Krešimirovih darovnica to što on nije mogao raspolagatinečim što njemu ne pripada. Ali taj prigovor nije utemeljen. On bi imaovažnost samo ako se pretpostavi da je Krešimir bio samo hrvatski kralj,ali ako je Krešimir postao intervencijom pape kralj Hrvatske i Dalmacije,onda je taj prigovor neprihvatljiv. Iz postojećeg izvornog materijala sdovoljno je sigurnosti utvrđeno da je Krešimir nosio titulu rex Croatiae etDalmatiae, a Korčulanski nam je kodeks sačuvao vijest o tome kako je papainvestirao Krešimira za kralja "one zemlje", tj. Hrvatske i Dalmacije. Utakvoj situaciji Krešimir je imao puno pravo da ostvari sve ono što u sebisadrži ta titula, tj. ne samo da ostvari vlast nad dalmatinskim gradovima,već i da kao sljednik Bizanta raspolaže svim državnim imanjima i pravima.

3. O VJERODOSTOJNOSTI DAROVANJA KRČKOGBISKUPA PO ISPRAVAMA IZ 1186.11188. GODINE

(Riječki teološki časopis, god. 3, br. l, 1995., 75-84)

Isprave iz 1186. i 1188. god. kojima krčki biskup Ivan darujebenediktinskom samostanu na rijeci Pad i njezinu prioratu sv. Ciprijanana otočiću Muranu Crkvu sv. Ivana Krstitelja u Krku zajedno s nekimnekretninama bile su dosad poznate prema tekstu što ga je objavio Farlati,'a po njemu Smičiklas.2 Kolanović3 je 1991. god. ponovno objavio te ispravezajedno s još nekim ispravama koje se nalaze u Državnom arhivu uVeneciji u fondu Mensa patriarcale. Isprava iz studenoga 1186. god.sačuvana je u tom fondu čak u tri primjerka označena s N 9, N 9A i N 10,a ona iz 1188. god. u dva (N 11 i N 12). Usporedenje tekstova isprava štoih je objavio Kolanović i Farlati pokazuje da je Farlati uzeo kao osnovusvog izdanja novije prijepise i na nekoliko ih mjesta izmijenio premasvojem znanstvenom uvjerenju. Evo dva primjera.

Kao svjedok darovanja spominje se, uz ostale,u N 9 i N 9A: Johannes abbas monasterii Castellioneu N 10: Johannes abbas de CastellioneFarlati: Johannes abbas de Castellione canonicusFarlati je, dakle, dodao canonicus za košljunskog opata, jer je očito

smatrao kako je logično da i taj opat ima kanonički čast, isto kao što je imai 9 svjedoka prije njega i 6 svjedoka poslije. Time je Farlati otvorio problemopata-kanonika. Ostojić je taj problem uočio i istaknuo pa bi se iz takvestilizacije moglo pomisliti da Ivan nije starješina benediktinaca, negopredstojnik zbora kanonika, ali to nije tako jer, kako kaže, i monasi ubenediktinskim zajednicama, ako su ujedno bili klerici, ponekad su se zvalitakođer kanonicima, a i danas su redovnici smatrani kao personaecanonicae.4 Po Velniću je u doba sastavljanja isprave riječ kanonikoznačavala "čovjeka, koji živi po crkvenim pravilima".5 Sve je to sada

1 FARLATI, 640.2 CD Π, 205, br. 198.3 KOLANOVIĆ, 122-125.4 OSTOJIĆ, 183.5 VELNIĆ, 33.

417


postalo suvišnim: autori su raščlanjivali Farlatijev umetak, a ne izvornimaterijal. Ni N 9 ni N 9A ni N10 nemaju uz naslov košljunskog opata joši dodatak canonicus. I iz toga se vidi velika korist Kolanovićevaobjavljivanja sva tri sačuvana prijepisa.

Nadalje, N10, koji nije drugo nego treći kasniji prijepis iste isprave,donosi ovu formulu prepisivača: "Ego frater Dominicus Sancti Cyprianimonachus, hoc exemplum ex iussione predicti episcopi exemplaui. Et ipse manupropria confirmavit". Time je prepisivač želio naglasiti da je biskup vlastitomrukom potvrdio ispravnost prijepisa. I doista, potpis krčkoga biskupanapisan je u N 10 većim slovima i želi pobuditi dojam da ga je upravobiskup potpisao Potpis glasi u N 9 i N 9 A:

"Ego Johannes Veclensis ecclesie episcopus dedi et confirmaui et manu meascripsi".N 10: kao N 9 i N 9A uz dodatak:"et hane cartulam exemplare iussi".Farlati mijenja prepisivačevu formulu i umjesto "confirmauit" daje

"confirmavi"', tj. po Farlatiu je prepisivač "potvrdio" svoj vlastiti prijepis.Ali, to je samo Farlatijev prijedlog izmjene predloška, za koji ne vidimoopravdana razloga, to više stoje očito da se onaj "ipse" odnosi na biskupa.

Dodajmo ovdje još nešto. Isprave N 9 i N 9A imaju u protokolu mjestogdje su sastavljene: Vegle. Prepisivač N 10 to ispušta. Iz toga bi slijediloda je krčki biskup Ivan jednom prilikom došao u Mletke (na otok Murano)i sa sobom donio ispravu i dao nalog prepisivani da ispravu prepiše, aline cijelu, već bez mjesta ispostavljanja i nato potpisao ispravu. Sve todjeluje vrlo sumnjivo. Ako je riječ o prijepisu, onda je u njemu trebaloprepisati sve, pa i mjesto ispostavljanja, jer u protivnome to nije vjerniprijepis, već je riječ o novoj ispravi, kojoj je doduše kao osnova služiladruga isprava. Zbog toga je važan dodatak prepisivača: "Et ipse manupropria confirmavit". Kako su sudovi bili oduvijek skeptični premaprijepisima (osim ako iz određenih razloga nisu "zažmirili"), čitava tamanipulacija odaje želju samostana sv. Ciprijana da u rukama ima ispravukoju je ispostavio sam darovatelj, krčki biskup. A to znači, ako se nevaramo, da samostan sv. Ciprijana nije imao previše pouzdanja uvjerodostojnost isprava N 9 i N 9A. Zašto bi inače samostan dao sastavitijoš jednu ispravu N 10? Uostalom, u N 10 nije ispušteno samo mjestosastavljanja isprave (Vegle) nego i potpis pisara isprava N 9 i N 9A koji uobje isprave glasi: (notarski znak) Ego Marcus presbiter ac notarius compleuiac roboraui". Zašto prepisivač N 10 nije prepisao i notarev potpis? Premaispravi N 10 proizlazilo bi kao da u predlošku, iz kojeg je prepisivana/nije spomenut i pisar predloška.

Je li prepisivač N10 prilikom sastavljanja svoga prijepisa uporabio N 9 ili N 9A?Mislimo da je uporabio N 9A, i to na osnovi ove usporedbe potpisa nekih svjedoka.

O vjerodostojnosti darivanja krčkog biskupa po ispravama iz 1186. i 1188. g 419

1) N 9 Johannes presbiter filius Cayfas canonicusN 9A Johannes Cayfas presbiter et canonicusN 10 Johannes Cyafas presbiter et canonicus

2) N 9 Johannes diaconusN 9A Johannes diaconus et canonicusN 10 Johannes diaconus et canonicus

3) N 9 Barba acolitus filius J(ohannis) BarbeN 9A Dominicus filius J(ohannis) Barbe et acolitusN 10 Domininus acolitus filius JJ(ohannis) Barbe

4) U N 9 Bonifatius subdiaconus nalazi se medu poddakonima nazadnjem, trećem mjestu, a u N 9A i N 10 tek nakon potpisa iduće, "niže"grupe svjedoka, tj. nakon Stephanus dericus.

5) U N 9 medu svjedocima je 5 đakona, a u N 9A i N 10 ima ih 6.6)UarengiN9AiN10stoji "egocfuidemJohannis",auN9nemanjea "quidam".6

Iz svega toga slijedi siguran zaključak da je sastavljač prijepis N10 radiona osnovi prijepisa N 9A i da N10 nema prema tome samostalnu vrijednost.

Ali, kolika je vjerodostojnost isprava N 9 i N 9A? Smatramo da su tadva prijepisa prepisana iz nekog vjerodostojnog izvornika. Naime, medusvjedocima je spomenut i Bartholomeus frater comitum. Kad bi bila riječ okrivotvorini, krivotvoritelj bi sigurno medu svjedoke umetnuo krčkeknezove Vida i Bartola, koji bi dali punu valjanost darovanju, s obziromna to što su Krčki knezovi imali na Krku ius patronatus. "Brat knezova"nije knez, ali se za nuždu moglo pretpostaviti da je on svojom prisutnošćumakar i neizravno priznao u ime obitelji Krčkih knezova valjanostugovora. Iz toga bi dalje slijedilo da Krčki knezovi nisu bili osobitooduševljeni darovanjem, ali da mu se nisu mogli izravno usprotiviti. Ipakzačuđuje kako obdareni samostan nije sačuvao izvornik, kao i to da i u N9 i u N 9A potpis darovatelja naprosto sugerira da ga je napisao upravobiskup, a ne notar. Nadalje, kako to da je obje isprave pisao, kako se čini,isti pisar? Zar je samostanu sv. Ciprijana bilo toliko stalo do toga da sačuvačak dva prijepisa iste isprave (i da nakon toga dade pripremiti i trećiprijepis, N 10), a da je ujedno nestao predložak-izvornik!

Ako se malo pažljivije promotri N9 i N 9A, zapaža se da su ta dvaprijepisa takoreći identični, osim onih razlika što smo ih netom naveli priistraživanju, koji je od ta dva prijepisa poslužio kao osnova za trećiprijepis, za N 10. U svakom slučaju te su razlike tako beznačajne, da se iznjih može zaključiti kako je N 9A poslužio kao predložak za N 10, ali onene daju odgovor na pitanje je li najprije sastavljen N 9 ili N 9A. Npr., je liispravu potpisao Barba acolitus (N 9) ili Dominicus itd (N 9A) i da li je riječ

6 Upozoravamo da smo dobrotom kolege Kolanoviča dobili na uvid fotografije analiziranihisprava i utvrdili da bilješke izdavača br. 47,58 i 55 ne daju točnu sliku odnosa N 9, N 9A i N 10.


filius u N 9 u potpisu Johannes presbiter filius Cayfas postojala u predloškuili je točniji potpis u N 9A: Johannes Cayfas presbiter, je li ispravu potpisaloizvorno 5 đakona (N 9) ili 6 (N 9A) itd.? Čini se vjerojatnim da je ona] filiusispao u prijepisu N 9A i da je ispravniji prijepis N 9 - ali s druge strane,vjerojatnije je da je šesti đakon bio u predlošku-izvomiku, tj. da je ispravnijiprijepis N 9A, jer - zašto bi netko dodavao nepostojećeg svjedoka u N 9A.Dakle, sadržajne razlike same po sebi ne govore u prilog ni tezi da je N 9stariji ni tezi da je N 9A stariji. Usto, te su razlike za sadržaj darovniceposve irelevantne. Postoje ipak dvije razlike koje bi mogle objasnitipostojanje dva prijepisa, N9 i N 9A.

Naime, prvo, u oba prijepisa kao da se nastoji sugerirati da je potpisIvana, krčkog biskupa, darovatelja, pisan drukčijim rukopisom odrukopisa kojim je inače cijela isprava sastavljena, s time da se potpisbiskupa u N 9A daleko više razlikuje od ostalog teksta, pa čak i stanovitomuočljivom valovitošću teksta nastoji još više izazvati dojam da je riječ opotpisu što ga nije napisao notar Marko, koji je i u N 9 i u N 9A ostalerečenice slagao u retke upravo uzorno vodoravno ispisane za razliku odbiskupova valovitog potpisa. Doduše i suglasnost biskupove troje braćekoja se nastavlja na biskupov potpis isto je tako valovito napisana - kaoda se želi stvoriti dojam da je njihovu suglasnost dopisao sam biskup.

Druga je razlika u mjestu na kojem se nalaze dvojica svjedoka, i toDominicus presbiter et canonicus i Johannes abbas monasterii Castelione.Naime, u obje isprave potpisi se redaju u dvije kolone. U N 9 u prvoj koloninajprije dolazi skupina potpisa krčkoga kaptola (arcidakon, primicerius i8 prezbitera-kanonika). Iza toga slijedi - ponešto odvojena - skupina od 5đakona, pa skupina od tri podđakona - također ponešto odvojena - ikonačno, kao zadnja skupina lijeve kolone, imena jednog akolita i dvaklerika. Druga kolona ima tri skupine: prva su naprijed navedena dvojica(oboje u istom retku!), pa svjetovni svjedoci (njih 14) i konačno "svjedociiz Venecije" (njih 6). Iste skupine međusobno također odvojene nalaze sei u N 9A - ali uz jednu važnu razliku: ona dva svjedoka (Dominik ikošljunski opat Ivan) nisu zapisana u prvom retku druge kolone, već supridodani s desne strane imenima na vrhu prve kolone, i to u tri kratka•etka, tako da nimalo ne ulaze u prostor desne kolone.

Ta su dvojica dopisana nešto svjetlijom tintom pa bi se možda moglovrditi da pisar želi istaknuti kako su ta dvojica nešto drugo od potpisnikaijeve i desne kolone. Ili, drugim riječima, potpisi svjedoka u N 9 nižu seι dvije kolone, prvoj širine oko 6 cm., drugoj 12 cm., a u N 9A prva kolonae širine 5 cm., slijedi međuprostor od 3,4 cm., koji je samo pri vrhuspunjen imenima one dvojice svjedoka, i konačno druga kolona širine okocm. (uz dodatni mali prostor s desne margine).

O vjerodostojnosti darivanja krčkog biskupa po ispravama iz 1186. i 1188. g 42!

Smatramo da se ove razlike između N 9 i N 9A mogu objasnitipretpostavkom kako je pisar obiju isprava dobio zadatak pripremiti naosnovi predloška-izvornika ispravu koja je trebala izazvati dojam da jeizvornik. Pisar je najprije sastavio ispravu N 9 u kojoj je potpis darodavcanapisao nešto većim slovima, što bi se za nuždu moglo protumačiti kaoda ju je krčki biskup svojeručno potpisao. Rezultat nije, čini se, zadovoljionaručitelja (samostan sv. Ciprijana), pa je isti pisar ponovio svoj posao( N9A) s time da je biskupov potpis napisao mnogo "vještije", tako da sedobro vidi razlika od ostaloga teksta. Radi veće uvjerljivosti pisar jepotpise dvojice svjedoka napisao tako kao da su ta dva potpisa kasnijepridodana. Sve je to trebalo stvoriti pojačam dojam da je riječ o izvorniku.

Međutim, čini se da je naručitelj i dalje bio nezadovoljan, jer se uzmalo pažljivosti moglo ipak vidjeti da je cijelu ispravu pisao isti pisar,uključujući i biskupov potpis i potpis one dvojice svjedoka. Zbog toga jekasnije novi pisar zadužen da sastavi ispravu N10, koja je trebala dati jošuvjerljiviji dojam kako je riječ o izvorniku. Novi je pisar utoliko boljeizvršio zadatak što je potpis biskupa napisao mnogo većim slovima iujedno u njemu dodao da biskup naređuje pisaru neka sastavi prijepis, paje pisar u svojoj završnoj klauzuli napomenuo da je biskup vlastitomrukom potvrdio darovanje. Radeći očito prema uputama naručiteljaispušteno je i mjesto darovanja (Vegle).

Međutim naručitelj nije mogao biti zadovoljan ni s tim trećimpokušajem. Naime, i isprava N 10 pokušava potpisom biskupa stvoritidojam da je izvornik, ali se i u biskupovom potpisu i u završnoj klauzuliponavlja da je riječ o prijepisu (exemplare, exemplum). Ako je pak ta ispravaprijepis, postavlja se pitanje, kako to da se u ispravi ne spominje pisarizvornika. A time, što se 'lukavo" ispustilo mjesto darovanja, nije se bašmnogo postiglo. Darovanje se nije moglo obaviti u Veneciji jer su posebnooznačeni "homines de Venetia" koji također prisustvuju pravnom aktu, aposve je nevjerojatno da bi velik broj svjedoka svjedočio daleko od Krka -svakako ne u Mlecima. Ako bi N 10 bio predočen na sudu, sudac bi, uzpretpostavku da je bar donekle sumnjičav i pošten, mogao dosta lakoutvrditi da su se naručitelj N 10 i pisar te isprave zapleli u neuvjerljivetvrdnje. Bilo bi mu dovoljno zatražiti izvornik na osnovi kojeg je prijepisizvršen - a sama isprava upravo to tvrdi (da je riječ o prijepis) - pa bi čitavtrud ispao za samostan nepovoljno.

Ako je, dakle, samostan toliko želio dokazati svoje pravo na crkvusv. Ivana Krstitelja u Krku, da je pripremio čak tri isprave o darovanju tecrkve, onda je već a priori jasno kako se samostan nije mogao pomiriti s timeda toliki trud ostane bez zadovoljavajućeg rezultata, pa je i dalje razmišljaokako bi na uvjerljiviji način utvrdio svoje pravo na Crkvu sv. IvanaKrstitelja u Krku. Očito je da je trebalo u prvom redu izbjeći svjedočenje

422Hrvatska i crkva u srednijem vijeku

onog velikog broja krčkih svjedoka i suglasnost biskupove braće i ujaka,7

jer je svaka sudska rasprava mogla imati za posljedicu da biskupova braćai ujaci (ili njihovi potomci) na sudu iskažu drukčije nego što piše uispravama N9, N 9A i N 10. Zato se u samostanu došlo na ideju da sedarovanje krčkog biskupa potpuno odvoji od sadržaja predloška onih trijuisprava: trebalo je akt darovanja prebaciti u Veneciju (što je s izbacivanjemKrka kao mjesta donošenja akta nevjesto pokušano u N10), nadalje trebaloje ukloniti svaki trag biskupovim rođacima koji daju suglasnost i krčkimsvjedocima, jer su oni predstavljali latentnu opasnost.

Zato ni najmanje ne čudi što se u arhivu samostana sv. Ciprijana nalazira iz lipnja 1188. godine izdana π A/fior-imo/r>:—1ι-Ν

f t ~ -'-•"j-'-, _, — ". «--u ι lajji a vum darovanja počevši od sada dajemo i darujemoBogu i samostanu sv. Ciprijana na Muranu, kao i opatu odnosno priorunavedenih samostana i njihovim sljednicima našu crkvu sv. Ivana koja senalazi u gradskoj općini Krk. (Tu crkvu) smo dali sagraditi svojim vlastitimtroškom, prije nego što smo došli na biskupsku stolicu". Uz crkvu sv. Ivanabiskup daruje još u razne nekretnine i to sve cum vigore et robore i sa sankcijomod 5 libara zlata.8 Biskupov potpis se uočljivo razlikuje od grafije ostalogteksta, a isto to vrijedi i za potpise svjedoka. Jedini svjedok iz Krka je primicerkrčkog kaptola, s ovom neobičnom klauzulom: "S(ignum) Johannis pnmiceriivegletisis ecdesie nescientis scribere pro se rogovi scribere"!

Dakle, kao da nema darovanja iz 1186. godine! Isprava iz 1188.godine uvelike je ojačavala pravni pokušaj samostana sv. Ciprijana uodnosu na darovanje krčkog biskupa. Tekst isprave uklanja opasnost daće neki od krčkih svjedoka povući svoj potpis: svi su svjedoci iz Mletaka,osim krčkog primicera "koji ne zna pisati". U još jednom smjeru ispravaiz 1188. god. uvelike pomaže samostanu. Iz isprava N 9, N 9A i N 10proizlazilo bi da je biskup darovao crkvu sv. Ivana Krstitelja s dodijeljenimjoj nekretninama iz svoje obiteljske imovine, bona hereditaria, što se vidiiz okolnosti da je biskup morao pribaviti suglasnost svoje braće (Nosquidem Pleza et Dominicus ac Adrea fratres predicti episcopi, laudamus etconfirmamus). Da je riječ doista o obiteljskoj imovini, vidi se i po tome štose medu svjedocima pojavljuju i dva biskupova ujaka (avunculi) kojitakođer daju svoju suglasnost. Nema sumnje da je pravni položaj tih ujakanešto posve drugo od pravnog položaja biskupove braće. Biskupova subraća naveden a odmah uz biskupa, što znači da su oni "suvlasnici"obiteljske imovine. Naprotiv, ujaci su svrstani medu svjedoke, što znači

7 Naime, biskupova braća daju suglasnost odmah nakon biskupova potpisa, a biskupoviujaci spomenuti su medu svjetovnim svjedocima u desnoj koloni, ali ne s formulom "testissubscripsi" nego: laudo et confirmo.* To su tipični mletački sastojci neke isprave.

O vjerodostojnosti darivanja krčkog biskupa po ispravama iz 1186. i 1188.; 423

da oni nemaju vlasničko pravo, oni pripadaju samo široj biskupovojobitelji, tj. oni bi imali pravo osujetiti darovanje nekom vrsti prava"prvokupa". Nema sumnje da je braću i ujake sastavljač N 9 i N 9A preuzeoiz predloška-izvornika i zbog toga vjerujemo da su formule davanjasuglasnosti vjerodostojne - slično kao i spomen Bartola "brata knezova".

Naprotiv, isprava iz 1188. god. pri biskupskom darivanju ne spominjeni braću ni ujake, jer oni nisu ovlaštenici, a dakako ni "brata knezova".Naime, isprava iz 1188. god. izričito naglašava da je biskup crkvu sagradiopropriis nostris expensis i da je i darovane nekretnine stekao propriis nostrisexpensis. Kao što je poznato, s onim dijelom imovine koji je vlasnik samstekao, on potpuno slobodno raspolaže - za razliku od obiteljske imovine,tj. one imovine koju je vlasnik naslijedio od svojih predaka (obiteljskaimovina). Ta se razlika pojavljuje već u najstarijim barbarskim zakonskimtekstovima, npr. langobardskom Edictus Rothari regis iz VII. stoljeća, alije do njezina konačnog oblikovanja došlo tek u XI. stoljeću.9

Zanimljivo je da se kao ovlaštenici prvokupa pojavljuju biskupoviujaci. To znači da su nekretnine darovane uz crkvu sv. Ivana Krstitelja isredstva za gradnju te crkve potekle s majčine strane ili, drugim riječima,da je i ovo jedan od dokaza da je i na Krku, kao i na drugim hrvatskimpravnim područjima vladalo načelo paterna paternis, materna maternis.™

Ukratko, kako se sadržaj prijepisa N 9, N 9A i N 10 (1186. god.) izraznih razloga nije sviđao samostanu sv. Ciprijana odlučilo se na radikalanrez: sastavilo se novu ispravu datiranu s 1188. god. koja potpuno ignorirapostojanje triju isprava. Kako su se autori odnosili prema problemu odnosaisprava 1186. i 1188. god.?

Coleti11 je mislio da je riječ o dvjema crkvama, ali to nije prihvaćenou znanosti.

Štefanić12 je sa pravom ustvrdio da se "bez sumnje radi o samo jednojcrkvi". On smatra da je do drugog darovanja došlo zato što prva darovnica"nije (...) imala nikakvoga stvarnog efekta". Naime, po Štefaniću je biskupprvom darovnicom premalo dotirao crkvu sv. Ivana; nadalje, njome jeCrkva morala i dalje "priznavati neko biskupovo vrhovništvo"; zatim,njome su se benediktinci obvezali primiti biskupa u samostan kad budehtio i konačno "možda i zato, što je u prvoj darovnici (biskup) darovaoposjed koji je pripadao biskupiji, a ne njemu lično". Prvi Stefanićevargument nije prihvatljiv. Kad bi bila riječ o tome da je crkva sv. Ivanapremalo dotirana, bilo bi posve dovoljno da se u drugoj ispravi to spomene

' Vidi npr. MARGETIĆ, 1970.-1971., 265-286.10 Vidi npr. MARGETIĆ 1983.C, 131-140.11 FARLATI.12 ŠTEFANIĆ, 17.

i daruju još neka dobra. Ni drugi Štefanićevi argumenti nisu uvjerljivi.Zašto bi obveza benediktinaca da prime u svoj samostan darovateljamorala obdareni samostan toliko smetan'? Nije točno, nadalje, da bi iz prvedarovnice proizlazilo kako je biskup darovao ono što je bilo vlasništvobiskupije, jer je bitna značajka prve darovnice upravo u tome što na njudaju suglasnost biskupova braća i, odvojeno, biskupovi ujaci. Spomen tesuglasnosti jasan je dokaz da je biskup darovao dio svoje obiteljskeimovine. Isto tako ne stoji ni primjedba da su samo po prvoj ispravibenediktinci morali priznati neku biskupovu vlast. Riječ je o obvezi crkveda biskupiji daje svake godine jednu libru tamjana, a ta obveza postoji i udrugoj ispravi iz 1188. godine.

Ostojić13 je bio mnogo kraći. On naprosto kaže da je "isto darovanjeuz navedene uvjete (tj. one navedene u ispravi iz 1186. god.: L. M.) ponoviobiskup Ivan dvije godine poslije pismom", što ga je sastavio u Mlecimapred zastupnicima spomenutih talijanskih samostana. Ne bismo se složilisa zadnje navedenom Ostojićevom tvrdnjom. Naime, od pet svjedokajedan je krčki primicer, drugi poddakon Paternianus de Putheo koji jesigurno iz Mletaka, za dvojicu svjedoka ne vidi se odakle su, ali nema ninajmanjeg nagovještaja da bi se radilo o svjedocima izvan Mletaka, ikonačno, jedan se potpisuje: Daminicus Arduynus presbiter plebanus SanctiJohannis Evangeliste, dakle ni taj nije došao iz samostana na rijeci Padu. Alito je manje važno. Ostojić nije odgovorio na najvažnije pitanje: čemuponovno darovanje dvije godine kasnije?

Kolanović tvrdi da 1188. god. Krčki knez Ivan "potvrđuje" svoju(raniju: L. M.) darovnicu. Ali, isprava iz 1188. god. ne potvrđuje prethodnuispravu, već je nasuprot tome potpuno ignorira.

Iz prethodnih naših raščlamba proizlazi da je sadržaj teksta u N 9 iN 9A uvjerljiv i vjerodostojan. Pa ipak samostan sv. Ciprijana nije bio snjime zadovoljan, već ga je pokušao ispravom N10 (iz 1188. god.) potpunonapustiti. Ali, ako su N 9 i N 9A vjerodostojni, zašto ih se samostan sv.Ciprijana odrekao? što je to smetalo samostanu? Mislimo da se odgovormože nad u ispravi iz 1153. god.u kojom krčki biskup Petar daruje opatijisv. Benedikta na rijeci Padu crkvu sv. Martina i kapelu sv. Apolinara: (...)Veclensis sedis episcapus presidens una cumfratribus nostrisfratrum monasteriiSancti Benedicti super Padum". Kolanović u bilješki1S upozorava: "Post Sanctiadditum et cancellatum inter lineas Cipriani et". Vidljivo je da isprava sadržidarovanje samostana sv. Benedikta na rijeci Padu - ali ne i mletačkomsamostanu sv. Ciprijana! U Mlecima se to najprije pokušalo "popraviti"

13 ОЗТОДС, 174-175.

" KOLANOVIĆ, 115-116 (br. 1).15 Isto.

O Vjerodostojnosti darivanja krčkog biskupa po ispravama iz 1186. i 1188. g 425

umetkom iznad linije, da je, naime, darovanje dano ujedno i samostanusv. Ciprijana. U notarskom prijepisu iz 1199. god. nalazi se punipopravljeni tekst: "veclensis episcopus presidens una cum fratribus monasteriinostri fratrum Sancti Cipriani et Benedicti super Padum". Taj je tekst objavioFarlati.16 Tek iz Kolanovićeva objavljivanja isprave iz 1153. godine i njezinaprijepisa iz 1199. godine saznajemo da su crkve sv. Martina i kapela sv.Apolinara bile isprva darovane samo benediktinskom samostanu na rijeciPadu i da je tek pomoću manipulacije dodavanjem sv. Ciprijana ispravadobila oblik koji se sviđao tom samostanu.

Nije li upravo očito da je predložak-izvornik isprave iz 1186. godine( N 9 i N 9A) početno sadržavao samo darovanje u korist samostana sv.Benedikta na rijeci Padu i da je ta isprava autentična i vjerodostojna - osimu tome što je u njoj dodano da se darovanje odnosi i na samostan Sv.Ciprijana. Zahvaljujući nepažljivosti arhivske službe sv. Ciprijana sačuvalase izvorna isprava iz 1153. godine dok je naprotiv ona iz 1186. godinenestala.

16 FARLATI, 639.

4. POČECI PROŠTENIŠTA l FRANJEVAČKOGSAMOSTANA NA TRSATU

(Croatica Christiana Periodica XIV., 1990., br. 25, 66-77)

U Trsatskom zborniku, bogatom vrelu podataka o Trsatu,sastavljenom u prvoj polovici XVIII. stoljeća i pohranjenom u ArhivuJAZU u Zagrebu pod oznakom VIII-143, spominju se uz ostale crkveneinstitucije i Crkva Blažene Djevice Marije i Franjevački samostan na Trsatu.Tako je npr. po "Popisanim običajima"1 kaštald Crkve Sv. Jurja obavezanda prilikom svake važnije crkvene svetkovine posudi "sa zahvalnošću"razne stvari "pri mnogopoštovanim časnim očima fratrima kloštra DiveMarije Trsata". Na dan Sv. Jurja on je dužan donijeti "u kloštar ocugvardijanu" kozlića ili, ako je post, 2 libre, a za vrijeme ručka "u ref ektorijupoštovanim očima fratrima" tri kanjića (oko 4,51.) "dobra i lipa vina" i toopet u znak zahvalnosti "za trud i službu što su ovi redovnici činili premaCrkvi sv. Jurja".2 S druge strane, prilikom ophodnje za svečanosti "Krizi"skelar "časnoga kloštra" daje sudionicima ophodnje doručak, a mlinar"otaca fratara trsatskih" župniku "lipu pogaču", a pučanima 30 kolača.

Premda je Franjevački samostan na Trsatu već bio upravno odvojenod trsatske gospoštije, općine i crkve Sv. Jurja, ipak je njegovo značenjeza život trsatskog pučanstva golemo. Već samo postojanje toga izvanrednoznačajnog samostana uvelike je približavalo malu trsatsku općinusvjetskim zbivanjima: hodočasnici iz bliže i dalje okolice, pa i iz udaljenijihkrajeva, omogućavali su Trsaćanima kulturne i društvene veze na kojeinače ne bi mogli ni izdaleka računati i uz to gospodarski nimalozanemarivu korist. Ako se tome doda da je samostan bio vlasnik velikogdijela inače opsegom vrlo malog trsatskog područja, onda je razumljivoda se o životu trsatske općine u prošlosti uopće ne može govoriti, a da se pri tome,ako ništa drugo, a ono bar dotaknu i neka pitanja u vezi sa Crkvom sv. Marije iFranjevačkim samostanom. U obzir dolazi u prvom redu pitanje početka trsatskogprošteništa, tj, pitanje kada se "razmahalo štovanje Majke Božje, i to uz crkvuMajke Božje na Trsata", kako problem dobro definira E. Hoško.3

1 Trsatski zbornik, 8r, redak 3-7.2 Isto, 8r, redak 11-17.


Prvi naš pisac, koji je o tome govorio, bio je Bartol Kašić.4 Premanjemu je Sveta kuća bila prenesena od Božjih anđela iz Nazareta na Trsat,a odande nakon tri godine i sedam mjeseci u Loreto. To se zbilo za Nikole"Frangipanovića od pervoga plemena Rimskoga" koji je bio "dalmatinski,hrvatski i istrijanski veliki ban" i "gospodar od Riekae i od Tersatta".5 Unjegovo doba trsatski je župnik Aleksandar na dan čudesnog dolaska Svetekuće bio bolestan, ali je tom prilikom čudesno ozdravio i o svemuobavijestio kneza Nikolu. Nikola Frankapan izabrao je četvoricupouzdanih ljudi, među njima i župnika Aleksandra, da u Svetoj zemljiprovjere da li je doista Sveta kuća odande prenesena na Trsat. Izaslanicisu to doista i utvrdili, a osobito su utvrdili da dimenzije kuće na Trsatuodgovaraju dimenzijama mjesta na kojem je ta kuća ranije stajala uNazaretu. Nakon prijenosa kuće u Loreto ban Nikola Frankapan sagradioje u čast Bogorodice novu kućicu.6

Franjo Glavinić je 1648. u svojoj Historia Tersattana popunio taj Kašićevizvještaj. Po Glaviniću je župnik Aleksandar po povratku iz Svete zemljesastavio pismeni izvještaj, koji je bio uništen 1628. prilikom požara u samostanu.7

Glavinić navodi da se prijenos Svete kućice dogodio u subotu 10. svibnja 1291.u vrijeme kada je "Nikola Frankopan vladao (giurisdicente) na Trsatu".8 Nikolaje bio ban Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, a inače potomak stare rimske obiteljiAnicija.9 Glavinić spominje i papu Urbana V., koji je nakon posjete Loretu 1362.poslao iz Rima sliku Majke Božje, djelo sv. Luke10 Glavinić navodi da je 1614.u ruševnoj crkvici sv. Luke pronašao škrinjicu u kojoj je bila pohranjena ispravapisana "ilirskim" pismenima: "laStmm* /vi~*~—*^·T Г· l · - —

Koristimo i ovu priliku da zahvalimo dr. Emanuelu Hošku, gvardijanu Franjevačkogsamostana, na svestranoj pomođ, savjetima i nesebičnom ukazivanju na složene aspekte iproblematiku Crkve sv. Marije i Franjevačkog samostana na Trsatu. Ako ovaj rad ima nekuznanstvenu vrijednost, to treba u prvom redu zahvaliti njegovu strpljenju, uviđa vnosti i znanju.4 KAŠIĆ.

s Isto, 31.«Isto, 36.7 GLAVINIĆ, 63.

8 Isto, 5. Usput budi rečenom 10. svibnja 1291. nije bila subota, nego četvrtak. Riječ je o suvišnoji pogrešnoj "preciznosti". Isto vrijedi i za Glavinićev podatak da je Sveta Kuća otišla iz Trsataput Loreta u subotu 10. prosinca 1294. Međutim, toga datuma bio je petak, a ne subota. -' isto, 9.10 Isto, 13." Isto, 34.

Počeci prošteništa i Franjevačkog samostana na Trsatu 429

Nikola Frankapan, ličnost koju spominju Kašić i Glavinić, ne možebiti nitko drugo nego krčki knez Nikola IV. Nikola L, II. i III. ne dolaze uobzir jer nijedan od njih nije vladao Trsatom.

Naime, još smo121980. upozorili na vrlo važne potvrdnice hrvatsko-ugarskih kraljeva Stjepana V. iz 1270. i Ladislava IV. iz 1279., koje sudiplomatički i pravno besprijekorne i autentične. Prema njima nedvojbenoproizlazi da su tzv. Škinelići, jedna od dviju loza Krčkih knezova, 1270.ispušteni iz kruga ovlaštenika na Vinodol (i Modruš), pa prema tome i naTrsat. Kao ovlaštenici spominju se samo knezovi druge loze, tj. Fridrik,Bartol i Vid. U skladu s time u uvodu Vinodolskom zakonu (1288.)spominju se ponovno samo knezovi te loze, tj. Fridrik kao jedini preživjelibrat iz potvrdnice iz 1270. i kao starješina obitelji Krčkih· knezova tzv.Vidove loze, zatim njegov sin Dujam, te - od umrla Fridrikova brata Vida- sinovi Leonard i Ivan, te unuci Bartol i Vid. Loza Škinelića ostala jeograničena isključivo na otok Krk. Njoj pripadaju i Nikola L, koji je umroprije 1339., i njegovi nećaci Nikola II. i Nikola III. Za svu trojicu (NikolaI., II. i III.) dakle ne dolazi u obzir da ih se identificira s NikolomFrankapanom o kojemu pišu Kašić i Glavinić. Uostalom, ne samo da jeNikola bio prvi Krčki knez koji se nazvao Frankapanom, nego je on ujednobio banom, što se također slaže s Kašićevim i Glavinićevim vijestima - zarazliku od Nikole L, II. i III. koji nisu obnašali nikakvu čast u hrvatsko-ugarskoj državnoj zajednici.

Konačno, ne mogu a da ne upadnu u oči još neke pojedinosti kojeNikolu IV. povezuju s Palestinom, papom i Anconom, dakle i susjednimRecanatijem i svetištem u Loretu.13 Nikola IV. boravio je 1411. uJeruzalemu. Po povratku u Hrvatsku on je iste godine poslao senjskogbiskupa i još neke druge ličnosti da odu u Anconu i zatraže odankonitanskih vlasti da im pridruže svoga predstavnika koji bi zajedno snjima posjetio papu Ivana XXIII.14 Nadalje, prilikom svoje treće ženidbe1428. Nikola je pozvao na svadbu i predstavnika Ancone, a 1430. ishodioje od Ancone pogodnosti za svoj put u Rim, gdje ga je papa Martin V.svečano primio, dao mu novi grb i priznao da su Krčki knezovi u srodstvus rimskim Frangepanima.15

Sve to upućuje na zaključak da vrlo žive aktivnosti Nikole IV. i njegovveliki ugled treba povezati s ugledom prošteništa Majke Božje na Trsatu.I jedno (Nikola W.) i drugo (proštenište sv. Marije) prebacili su dakle Kašići Glavinić u raniju prošlost, tj. u konac XIII. stoljeća, da bi tako uskladili i

12 MARGETIĆ 1980., 1980., 23 i d.13 ŠURMIN, 110.14 KLAIĆ V. 1901., 202,328 (bilj. 116).15 Isto, 215,329 (bilj. 148).


povezali tradiciju loretskog svetišta sv. Marije s trsatskim svetištem.Smatramo da nije slučajno da je i sam Glavinić na jednom mjestu, govorećio novoj crkvi Sv. Marije na Trsatu, napisao da je ona sagrađena 1453."nakon što je 1402. godine (!) otišla odande Sveta kuća, sada nazvanaloretska, kao što smo ranije zabilježili".16 Kao da je Glavinić točno znaoda je upravo 1402. godina važna u životu Nikole IV. Frankapana. Naime,upravo je te godine Nikola nakon smrti svoje majke preuzeo stvarnu vlastnad Vinodolom, dakle i Trsatom.

Da li je prije Nikole IV. postojalo proštenište na Trsatu? Protiv toga>ri okolnost da o tome nema nijednog orvnra^«^«>ГЛ ili τ·ο~"~ '--' '

j_ yuje i\„~.,_ χ ν. postojalo proštenište na Trsatu? Protiv togagovori okolnost da o tome nema nijednog prvorazrednog vrela iz XIV."""'' )je bi to potvrđivalo. Vrlo je teško zamislivo da to ne bi

u nekoj makar i neizravnoi vH^cH ;~ ~"~ -' ·'

»,.,̂ ,.31 ud -. *~<*4t\JK vreia iz XIV.^ ν Λ *-*stoljeća ili ranije koje m to potvrđivalo. Vrlo je teško zamislivo da to ne bibilo posvjedočeno u nekoj makar i neizravnoj vijesti iz riječkih, mletačkihi vinodolskih izvora itd. Dokaz potpune šutnje svih raspoloživih vrela nije,dakako, dokraja uvjerljiv, ali ako ništa drugo, ne govori protiv teze datakvog prošteništa nije bilo. Prvi se puta o prošteništu na Trsatu govori upismu pape Martina V. od 23. srpnja 1420.l7 U tom pismu, danom uprilogu, koje je sačuvano u originalu, papa izražava želju "da bi se crkvablažene Marije na Trsatu (...) posjećivala uz odgovarajuće počasti (...) i dabi sami vjernici dolazili tamo to radije zbog pobožnosti, što bi se tamo naosnovi dara nebeske milosti vidjeli bogatije obdareni itd." Zato papa dajeoprost od dvije godine dvije četrdesetnice na nametnutu pokoru onimposjetiocima Crkve blažene Marije koji posjete tu crkvu na određeneblagdane, odnosno oprost od 100 dana onim posjetiocima koji je posjetekroz 8 dana nakon tih blagdana (odnosno kroz 6 dana nakon Duhova) iujedno pridonesu pomoć za održavanje i popravak te crkve na rukeupravitelja crkvene imovine.

Međutim, ti će oprosti vrijediti samo za idućih 10 godina, tj. do 1430.Papa dodaje da je povlastica nevažeća ako je u ranije vrijeme izdana sličnapovlastica i ako ona još vrijedi za razdoblje za koje je izdano Martinovopismo iz 1420. Svakako, ta klauzula bi mogla imati i samo formalnoznačenje. Možda je doista smisao te klauzule samo u tome da se spriječipostojanje dviju sličnih privilegija što bi moglo izazvati, zabunu. No, akose prisjetimo da je Nikola IV. bio 1411., dakle jedva devet godina prijeizdavanja privilegija iz 1420., u Svetoj zemlji i da su Martinovi izaslaniciputovali u prosincu 1411. u Rim, onda se nameće misao da je ipak riječ o

"GLAVINIĆ, 19. .

. 17 Arhiv Franjevačkog samostana, br. 2. Ispravu se obično datira s 23. srpnjem 1419.Međutim, isprava je datirana s 10 kalendama kolovoza (= 23. srpnja) i trećom godinompape Martina V. Martin je konsekriran 21. studenoga 1417., pa prema tome treća godinanjegova pontifikata teče od 22. studenog 1419. do 21. studenoga 1420. Dakle, isprava jesastavljena 1420., a ne 1419., što je uočeno i na starom regestu na samoj ispravi.


nečem drugom, a ne o više-manje "ukrasnoj" klauzuli. O čemu je riječ? Uodgovoru na to pitanje treba prije svega upozoriti na to da su prihodiTrsata bili zajedno s prihodima polovice otoka Krka i gradova Bakar iBribir još od početka XV. stoljeća založeni Fridriku Celjskom, supruguElizabete, sestrične Nikole IV., i to do isplate miraza od 32.000 dukata.18

Fridrik je čak 1412. ponudio Mlecima u zalog Trsat i ostala navedenapodručja, pa premda su Mleci odbili zajam, ipak se vidi da je Fridrikračunao s prihodima Trsata kao sa svojom imovinom s kojom je mogaoraspolagati. Nakon što je Elizabeta umrla 1422.19, Nikola je 1424.20 preuzeopunu kontrolu nad Trsatom i ostalim založenim mjestima i spriječio takoFridriku ubiranje prihoda. Veliko je pitanje da li je Fridrik na osnovi svogazaložnog prava, tj. prava na ubiranje prihoda, do 1424. stvarno držao Trsatkao feudalni gospodar. Naime, Fridriku je zajedno s Trsatom, Bakrom iBribirom bila založena i polovica Krka, a upravo je nemoguće pretpostavitida je on na Krku sudjelovao s Nikolom IV. u upravljanju gradom i otokom.Uostalom, o nekom Fridrikovom izvršavanju vlast nad založenimgradovima i područjima nema vijesti. S druge strane, čini se nesumnjivimda je Fridrik na Trsatu, Krku, Bakru i Bribiru smjestio svoje povjerenikekoji su pazili na to da se prihode iz tih mjesta ispravno obračunava iuplaćuje u korist Fridrika.

Prihodi koji su Crkvi sv. Marije pritjecali na osnovu pisma papeMartina V. trebali su služiti isključivo "za njezino održavanje i popravak",kako to određuje papa. Kako su prihodi Trsata pripadali u to vrijemeFridriku, moglo se očekivati da će on tražiti način da i prihode Crkve sv.Marije stavi pod svoju kontrolu. I doista, papa Martin V. odobrio je 19.srpnja 1420. Fridrikovu odluku da upraviteljem Crkve sv. Marije postaviBlaža, naslovnog biskupa i generalnog vikara krbavskog biskupa Ivana inaredio je njegovo uvođenje u službu. Vrlo je indikativno da je papanajprije odredio Fridrikova povjerenika za upravitelja Crkve sv. Marije itek onda, svega četiri dana kasnije (!), odobrio toj crkvi takve povlasticeod kojih se moglo očekivati pritjecanje znatnih prihoda.

Prema tome, čini se da ne bi trebalo biti sumnje da je do povlasticakoje je podijelio 23. srpnja 1420. A Martin V. došlo na poticaj FridrikaCeljskog.

Međutim, u upravo spomenutu papinu pismu od 19. srpnja papaističe da služba upravitelja Crkve sv. Marije dugo vremena nije bilapopunjena. Smatramo da tu papinu napomenu treba povezati s klauzulomiz povlastice od 23. srpnja 1420. po kojoj je ona nevažeća ako je isti papa

18 KLAIĆ, V. 1901., n. dj., 210.19 Na i. mj.20 Isto, 213.


ranije izdao sličnu povlasticu. Ako je ranija povlastica doista postojala, ato je vrlo vjerojatno, onda je očito da je nije ishodio Fridrik Celjski, jer bibilo krajnje čudno da se on dva puta pojavljuje u Rimu i dva puta tražiod pape uglavnom istu stvar. Daleko je vjerojatnije da je već Nikola IV.1411., po povratku iz Svete zemlje, ostao u dobrim odnosima s papinstvomi ishodio u Rimu da se Crkvi sv. Marije na Trsatu priznaju povlastice uvezi s hodočasnicima. Okolnost da do 1420. nije postojao upravitelj Crkvesv. Marije daje nam naslutiti da odsutni Fridrik nije od hodočasnika imaonikakve koristi jer su se prihodi koristili potpuno izvan njegove kontrole,što Nikoli IV., prisutnom u Vinodolu iz raznih razumljivih razloga nije bilonimalo krivo. Kada se poslije 1411. broj hodočasnika postupno povećavao,povećavali su se i prihodi, pa su Fridrikovi povjerenici vjerojatno todojavili Fridriku koji je, dakako, potražio i našao načina da povećaneprihode Crkve sv. Marije stavi pod svoju kontrolu. Zato je on 1420. ishodiood pape da se osobu njegova povjerenja postavi za upravitelja te crkve ida se crkvi dodijele nove povlastice. Čini se da se u Rimu znalo za stariprivilegij pa se zato smatralo uputnim ubaciti u pismo od 23.VII.1420.klauzulu o nevažnosti novog privilegija, ako postoji stari.

Ova interpretacija nije dokraja dokaziva, ali nam se čini da je svakadruga slabija, pogotovo ona po kojoj bi obje analizirane klauzule bilebeznačajne. Dakle, ako su naša naslućivanja točna, onda je već Nikola IV.ishodio u Runu povlasticu raznih oprosta u korist Crkve sv. Marije naTrsatu, koja je ubrzo postala toliko značajnim prihodom da se Fridrik, kojije kao zajmoprimac ubirao prihode iz trsatske gospoštije, odlučio daostvari nad njima puni nadzor preko osobe svoga povjerenja u svojstvuupravitelja te crkve. To je i uspio 1420. uz pomoć pape koji mu je tomprilikom podijelio novi privilegij.

Jedna vijest iz Glavinićeve Historia Tersattana kao da se protivi ovomnašem zaključku. Naime, Glavinić piše21 da je papa Urban V., vraćajućise 1362. iz Avignona u Rim, posjetio Loreto, tamo saznao o štovanju sv.Marije na Trsatu i zato kasnije iz Rima poslao na Trsat sliku sv. Marije,djelo sv. Luke. Glavinić dodaje da "nema sumnje da je (tu sliku) naslikao(Sv. Luka) svojim rukama, jer to potvrđuju povjesnici i naši Medvidgradskispomeni, a ona je usto i čudotvorna kao i ostale izvedene njegovimrukama". Grga Gamulin pripisuje tu sliku tzv. "majstoru Gospe Trsatske"čije djelovanje on stavlja u prvu polovicu XIV. stoljeća.22

Ipak treba upozoriti na neke okolnosti.Prije svega uprada u oči da tu sliku ne spominje 1617. Bartol Kašić u

svom djelu Istoria Loretana, u kojem inače vrlo podrobno izvještava o

21 GLAVINIĆ, 12-13.^HOŠKO 1988b., 5.


Marijinom svetištu na Trsatu. O njoj ne izvještava čak ni Glavinić 1628. usvojem djelu Cvit Svetih. O posjetu Urbana V. Loretu nema nikakvihpodataka čak ni od loretskih povjesnika koji su s najvećom pažljivošćuzabilježili sve ono što je inače po njihovom mišljenju bilo od značenja zaštovanje loretske Madone. Doduše, po Glaviniću "povjesnici i našiMedvidgradski spomeni govore o slici sv. Luke", ali se ta njegova izjavatreba primiti s puno skepse, jer nije poznat nijedan talijanski, hrvatski itd.povjesničar koji bi prije Glavinića spominjao sliku trsatske Madone, a tzv.Medvidgradski spomeni su nestali, pa su Glavinićeve tvrdnje o njihovusadržaju neprovjerljive. Ipak, treba uzeti u obzir da Glavinić npr. tvrdi daje u crkvi sv. Luke otkrio glagoljski natpis koji počinje "Ja Štipan od starogaDubrovnicha, biskup Modruški" i koji je po njemu pisan 1288.23 Modruškibiskup u 1288. je dakako anakronizam pa se ta Glavinićeva tvrdnja nemože prihvatiti, to više što je i to Glavinićevo otkriće nestalo. Glavinićnadalje tvrdi da je Nikola Frankapan, koji je po njemu živio koncem XIII.stoljeća, u doba prijenosa Svete kuće iz Nazareta na Trsat dao o tomedogađaju kao i o odlasku Svete kuće isklesa ti "mramorne ploče od kojihse još i danas vidi jedna"24 na Trsatskim stubama i čak navodi doslovcenjezine riječi.25 Ali Glavinićeva se tvrdnja da je ta ploča postavljena većkoncem XIII. stoljeća bez ikakve sumnje ne može prihvatiti i treba jepripisati isključivo njegovoj želji da ponudi još jedan dokaz za svojutvrdnju o prijenosu Svete kuće na Trsat 1291. godine.

Sve to dovodi nas do zaključka da je u vijest o slici Madone koju jedarovao papa Urban V., djelo sv. Luke, trsatskom svetištu, vijesti koja seprvi put pojavljuje 1648. kod Glavinića, također samo dokaz njegovavelika poštovanja i ljubavi prema trsatskoj crkvi, ali da se ne možeupotrijebiti kao dokaz da je papa Urban V. doista i poklonio tu sliku.

Što se pak tiče analize Grge Gamulina, naše je mišljenje da nemanikakva uvjerljiva dokaza protiv tvrdnje da je tu sliku izradio neki kasnijislikar koji je djelovao u Mlecima i stvarao slike koje su odgovaralenarodnom shvaćanju na istočnoj obrali Jadrana.

Naše je mišljenje da jedan podatak iz notarske knjige riječkog notaraAntuna de Renno de Mutina, koji je ubilježen pod 9. kolovoza 1456.,26 možebiti od pomoći pri analizi pitanja kojima se bavimo. Naime, po tojnotarskoj bilješci Pavao, gvardijan samostana Crkve sv. Marije "de Cersato",opunomoćuje Mlečanina "Georgium Granao", da povede postupak predbilo kojim duždevim sudom protiv Antonija "de Murano", slikara, da

23 GLAVINIĆ, 34.24 Isto, IX.25 Isto, 34.26 ZJAČIĆ, 318.


dovrši "anchoniam sive pallam" spomenute crkve kao što je bio obećao i većprimio dio cijene; te da mu se plati ostatak "pro ipsa palla" kada budedovršena. Poznato je da je anchonia "naslikana drvena ploča (...) koja možeimati nekoliko odjeljaka; obično se stavljala kao slika iznad oltara".27 Apoznato je i da je palla (pala) "naslikana ploča (...) postavljena (...) izatabernakula".2* Dakle, 1456. bila je u izradi kod inače (čini se) beznačajnogavenecijanskog slikara Antonija iz Murana slika za glavni oltar Crkve sv.Marije koju je trebalo postaviti iza tabernakula. Ne izgleda li vrlo uvjerljivoda je upravo ta slika ona koja još i danas stoji iza glavnog oltara? Da je uto doba postojala slika koju je navodno poklonio Urban V., ne bi sesamostan izlagao trošku, koji sigurno nije bio beznačajan, da nabavlja jošjednu sliku za glavni oltar. Prvorazredni podatak iz 1456., da samostannaručuje sliku za glavni oltar iza tabernakula, uvjerljivo govori u prilogtvrdnji da takve slike u to doba još nije bilo.

Kada je počeo djelovati Franjevački samostan na Trsatu kao pravnaosoba? Sam akt osnivanja poznat je: papa Nikola V. odobrava 12. srpnja1453. Martinu Frankapanu da sagradi "kuću s klaustrom, spavaonicama,blagovaonicom, vrtovima i vrtićima i ostalim nužnim radionicama pokrajspomenute crkve, za koje nije potrebno daljnje odobrenje (...), s time da jepreuzmu braća (...) Reda Malobraćana od Obsluživanja".29

Dolazak Franjevaca na Trsat smješta Cvekan "prije 1462."30 inaglašava "da se do 1552. nije sačuvalo ni jedno jedino ime trsatskihgvardijana".3' Smatramo da se u oba smjera - tj. točniji datum dolaska iime gvardijana - može ići dalje od tvrdnja što ih je iznio Cvekan.

Naime, već 10. siječnja 1455.,32 dakle jedva godinu i po dana nakonfundacijske isprave pape Nikole V., "brat Fabijan od umrlog Jurja,redovnik Trsata" opunomoćuje magistra Alegreta da samostan zastupau svim pitanjima na području grada Rijeke pa se u skladu s timpunomoćjem obvezuje već 15. siječnja "magistru Alegretu kaopunomoćeniku brata Fabijana kovač (faber) Franjo da će mu platiti 120libara",33 a 5. svibnja iste godine obvezuje se Blaž stolar (carpentarius) daće platiti 45 libara i 15 soldina, također magistru Alegretu kaoopunomoćeniku brata Fabijana.34 30. svibnja Alegreto, ponovno kaoopunomoćenik "brata Fabijana reda Malobraće od Obsluživanja",izjavljuje da je primio od Matije Dragulića 27 libara i 8 soldina.35

27 Tako npr. DEVOTO - OLI, 108.28 Isto, 1595.29 Nešto drukčiji prijevod u CVEKAN, 71.30 Isto, 72.31 Isto, 106.32 ZJAČIĆ, 259.33 Isto, 260-261.34 Isto, 27535 Isto, 276.


Dakle, franjevci djeluju na Trsatu već 10. siječnja 1455., ali još ne kaopotpuno formirana pravna osoba, jer na čelu samostana nemaju gvardijana.Očito još nije postojala mogućnost da se osnuje redovnička zajednica jer naTrsatu još nije bio dovoljan broj redovnika (tj. njih 12), koji je jedna od osnovnihpretpostavki za osnivanje redovničke zajednice (tzv. domus formata).36

Međutim, već iduće godine, i to 9. kolovoza 1456.y franjevačka zajednicana Trsatu ima svoga gvardijana. Notar Antun de Renno upisuje u svoju knjiguda je "brat Pavao, gvardijan samostana crkve sv. Marije na Trsatu, reda Sv.Franje od Obsluživanja" naredio Mlečaninu Jurju Grandu da poduzme korakekod mletačkih vlasti kako bi one prinudile slikara Antonija de Murano dadovrši sliku koja bi trebala stajati iza glavnog oltara. Dakle, prvi gvardijanna Trsatu pojavljuje se već 2,5 godine nakon utemeljenja samostana.

Još nekoliko riječi o najznačajnijem posjedu Franjevačkog samostana,tj. zemljištu od samostana do mora. U vezi s time treba istaći da je GašparKnežić, zakupnik trsatske gospoštije, došao u sukob s Franjevačkimsamostanom na Trsatu o opsegu toga posjeda pa su 4. veljače 1612.38

komisari vrhovne vlasti (nadvojvode) zajedno s predstavnicima samostanautvrdili granice franjevačkog posjeda ovako: "došli su do prve mede, tj.trougloga kamena na obali mora, pučki nazvana fratarski kamen (...) izatim penjući se prema istočnom dijelu do prvog puteljka, pučki nazvanogPrekrižje Podgrič, gdje je nađen urezan križ na kamenu, postavljenom uzemlju, i odredili da se ureze drugi na trajno sjećanje; zatim penjući sejavnim putom do drugog puteljka, pučki nazvanog Prekrižje, gdje setakođer našlo križ urezan u kamenu postavljenom u zemlju, naredili dase tamo ureze drugi na trajno sjećanje; (...) zatim skrenuvši nalijevo javnimputom - granicom sa sjeverne strane u ravnici gdje su (...) naredili urezatijoš jedan križ kao znak pa penjući se sveudilj javnim putom kojim sekolima dolazi do trsatskog kaštela, do drveta koje se pučki zove Kopriva;zatim nastavivši javnim putom do ugla Kapele Sv. Jurja odnosno župnecrkve blizu kaštela na istočnoj strani; zatim spuštajući se neobrađenimbrdom do rijeke (...) koja dijeli Rijeku od trsatskog kaštela i to sredinomrijeke i sredinom morskog zaljeva (per medium laci mariš) prema zapadnojstrani i odatle dolazeći preko zaljeva na jug završili su kod međe naprijedspomenute tj. kod trouglog kamena, pučki nazvanog fratarski kamen". Tajopis meda fratarskog posjeda vrlo je sličan - često čak i doslovno - opisumeđa u krivotvorenoj3* ispravi izdanoj navodno po Martinu Frankapanu7. travnja 1431. Na darovnicu Martina Frankapana komesari se i inače u

36 Objašnjenje E. Hoška.37 ZJAČIĆ, 318.38 Arhiv Franjevačkog samostana na Trsatu, isprava br. 111.39 Tako ispravno već LOPAŠIĆ 1894.,H9.


svome zapisniku više puta pozivaju. Prema jednoj od klauzula zapisnikaod 4. veljače 1612. komesari su s "većim dijelom trsatskog naroda" "jasnimi izričitim riječima upravitelja samostana postavili u stvarni i tjelesni posjedsvih dobara, vinograda, prihoda mlina, prava i nadležnosti koje se nalazeu spomenutoj frankapanskoj darovnici rečenom samostanu (...) učinjenojpo pokojnom (...) Martinu Frankapanu".40 Ne samo što se zapisnik pozivana darovnicu Martina Frankapana, nego se u njemu spominju stariznakovi, križevi koji obuhvaćaju veliki dio današnjeg Sušaka i Trsata kojise proteže od samostana do sušačke bolnice u smjeru zapad-istok i čitavogpodručja južno od te crte do mora. Iz toga bi slijedilo da svi obradivači togapodručja plaćaju podavanja samostanu, a ne trsatskoj gospoštiji. Da li jeto tako? Premda nam se čini da je opseg samostanskog posjeda na Trsatu(i Sušaku) u krivotvorenoj darovnici Martina Frankapana opisan više negoizdašno, ipak treba upozoriti i na to da su i u sporu Gašpara Knežića isamostana, koji se vodio 12. siječnja 1612., pred riječkim kapetanomStjepanom della Rovere - dakle u sporu koji je prethodio reambulacijisamostanskih granica od 4. veljače 1612. - utvrđene iste granice, tj.truouglasti kamen, zvan fratarski kamen - puteljak Prekrižić "Pod gerz"- puteljak Prekrižić - puteljak u ravnici - javna cesta do drveta zvanogKopriva - Crkva sv. Jurja - Rječina koja dijeli Trsat od "Reke".4J Smatramoipak da bi daljnja istraživanja bila vrlo korisna, osobito s obzirom nakasnije potvrdnice, ugovore te revizije meda iz 1795. i 1839.

PRILOG

1) Papa Martin V. daje oproste hodočasnicima crkve Sv. Marije na Trsatu

Firenca 1420., 23. srpnja2) Bilješka o oprostimaTrsat XV. stoljeće, vjerojatno poslije 1458.

Martinus episcopus serous servorum dei, Uniuersis Christi fidelibuspresentes litteras inspecturis sal(u)t(em) et ap(osto)licam ben(edictionem). Licetis de cuius munere uenit ut šibi a suis fidelibus digne et laudabiliter sermatur deabundantia sua pietatis que merita supplicum excedit et uato beneseruientibusšibi multo maiore tribuat quam valeant promereri, nihilominus tamen desiderantesdomino populum reddere acceptabilem et bonorum operum sectatorem fideles ipsosod complacendum ei quasi quibusdem alecturis munerebis indulgentijs uidelicet

40 Arhiv Franjevačkog samostana na Trsatu, isprave broj 110 i 111.41 Isto, isprava od 16. siječnja 1612.


et remissicfnibus inuitamus ut exinde diuine reddantur gratie aptiores. Cupientesigitur ut ecd(es)ia beate Mane de Chersat Corbauien(sis) dioc(esis) congruishonoribus frequentetur et ut ipsi fideles eo libentius deuotionis causa confluantad eandem quo ibidem ex hoc dono celestis gratie uberius conspexerint se refectosde omnipotentis dei misericordia et beatorum Petri et Pauli Apostolorum eiusauctoritate confisi omnibus uere penitentibus et confessis qui in NatiuitatisCircumcisionis Epihphanie (!) Resurrectionis et Ascensionis ac Corporis domininostri Jesu Christi et penthecostes nec non in Natuivitatis AnnuntiationisPur(i)ficationis et Assumptionis beate Mane virginis ac Natiuitatis beati JohannisBaptiste dictorum Apostolorum Petri et Pauli et ipsius ecd(es)ie dedicationisfestiwuitatibus ac Ce(le)britate Omnium sanctorum necnon per ipsarumNatiuitatis Epiphanie, Resurrectionis Ascensionis et Corporis domini acNatiuitatis et Assumptionis eiusdem beate Mane necnon natiuitatis beati JohannisBaptiste et Apostolorum Petri et Pauli predictorum festiuitatum Octauas et persex dies dictum festum Penthecostes immediate sequentes prefatam ecd(es)iamdeuote uisitauerint annuatim et pro eius sustentatione et reparatione manusporrexerint adiutrices singulis uidelicet festiuitatum duos annos et totidemQuadragenas Octauarum uero et predictis sex diebus quibus eandem eccl(es)iamuisitauuerint et manus porrexerint adiutrices ut prefertur centum dies deiniunctis eis penitentijs misericorditer relaxamus presentibus15 post decenniumminime ualituris. Volumus autem quod si alias uisitantibus dictam ecd(es)iamuel pro eius sustentatione et reparatione manus porrigentibus adiutrices uel (?)ibi pro elemosinas erogantibus seu alias aliqua alia indulgentia imperpetuum uelad certum tempus nondum lapsum duratura per nos concessa fuerit, presentelittere nullius existant roboris uel momenti. Dat(um) Florentie X k(a)l(endas)Augusti Pontiflcatus nostri anno tertio.

(S desne strane na dnu isprave:)

pro JustinoB. de Puteo mp

Prijevod

Martin biskup, sluga božjih slugu. Svima Kristu vjernima koji ćevidjeti ovo pismo pozdrav i apostolski blagoslov. Premda onaj od čijedobrohotnosti proizlazi da mu se od njegovih vjernika služi dostojno i zapohvalu s obzirom na obilje njegove milosti, koja premašuje zaslugeponiznih molitelja i onih koji zavjetom dobro služe, podjeljuje mnogo višenego što mogu zaslužiti, ipak u želji da se narod učini prihvatljivimgospodinu i same vjernike sudionikom dobrih djela da bi mu bili dragitakoreći nekim privlačnim darovima, oprostima kao i otpuštanjima,pozivamo (ih, tj. vjernike) da se na taj način pokažu spremniji za božansku

438Hrvatska i crkva n srednjem vijeku

milost. U želji dakle da se crkvi sv. Marije na Trsatu, u krbavskoj biskupiji,podijele odgovarajuće počasti da k njoj sami vjernici to radije hrle zbogpobožnosti, što će se tamo ovim privilegijem nebeske milosti vidjetiobilatije obdareni, povjerenjem u milosrđe svemogućeg Boga i autoritetnjegovih blaženih apostola Petra i Pavla, milosrdno opraštamo svimaonima koji se iskreno pokaju i ispovijedaju na blagdane Božić, Obrezanje,Bogojavljenje, Uskrs, Spasovo i Tijelovo našega gospodina Isusa Krista iDuhovo, nadalje na dan rođenja, Blagovijesti, Svijećnice i Uznesenjablažene djevice Marije i rođenja blaženoga Ivana Krstitelja, rečenihapostola Petra i Pavla i posvete same crkve, te blagdane Svih Svetih kaoi kroz osam dana nakon blagdana Božića, Bogojavljanja, Uskrsa, Spasovai Tijelova te rođenja i Uznesenja blažene Marije, rođenja blažena IvanaKrstitelja i rečenih apostola Petra i Pavla odnosno kroz šest dana kojineposredno slijede blagdan Duhova i koji godišnje pobožno posjetenaprijed rečenu crkvu i (ujedno novčano) pomognu održavanju ipopravku, i to (davajući oprost od) nametnutih im pokora (u trajanju) oddvije godine i isto toliko četrdesetnica ako (posjete) na jedan od tihblagdana, a sto dana ako posjete kroz osam dana odnosno naprijed rečenihšest dana i (ujedno novčano) pomognu, s time da (taj oprost) ne vrijediposlije deset godina. Hoćemo međutim, ako smo nekom drugom prilikomposjetiocima rečene crkve ili onima koji su dali (novčanu) pomoć zanjezino uzdržavanje i popravak ili onima koji su dijelili milostinju tamoili drugdje odobrili neki oprost trajno ili u trajanju na određeno vrijemekoje još nije isteklo, da ovo pismo nema nikakve snage ni vrijednosti. Danodesetih kalenda kolovoza za treće godine našeg pontifikata.

** *

Arhiv Franjevačkog samostana na Trsatu, neobjavljeno.U Arhivu JAZU u Zagrebu čuva se pod signaturom XV-24-I/1

prijepis E. Fermendžina. On je uglavnom identičan našem čitanju, osimšto npr. umjesto: tribuat Fermendžin čita: tribuat aui. Međutim, zaključnurečenicu od "vel (?)" do "momenti" Fermendžin ispušta i umjesto nje stavljasamo "etc." unatoč tomu što ta rečenica nije nevažna. Konačno, umjesto sispravnom godinom 1420. (tj. treće godine vladanja pape Martina V.)Fermendžin datira s 1419.

Papa Martin V. daje oprost od dvije godine i dvije četrdesetnice onimakoji posjete Crkvu sv. Marije na Trsatu u ove blagdane: Božić (25.prosinca), Obrezanje (1. siječnja), Bogojavljenje (6. siječnja), Uskrs, Spasovo(četrdeset dana poslije Uskrsa), Tijelovo (četvrtak prije Presvetog Trojstva),Duhovo (osam nedjelja poslije Uskrsa), zatim na Svijećnicu (2. veljače),Blagovijest (23. ožujka), rođenje Majke Božje (8. rujna), Uznesenje MajkeBožje (15. kolovoza), rođenje Ivana Krstitelja (24. lipnja), Dan Petra i Pavla


(29. lipnja), dan posvećenja Crkve sv. Marije i Svi Sveti (1. studenoga).Oprost se daje uz uvjet da je hodočasnik dao pomoć za održavanje ipopravak crkve.

Uz isti uvjet daje se oprost od 100 dana hodočasnicima u oktavamatj. kroz 8 dana nakon tih istih blagdana, izuzev Obrezanja, Svijećnice,Blagovijesti, posvećenja Crkve sv. Marije i Svih Svetih odnosno kroz 6dana nakon Duhova.

Vrijedi istaknuti još nešto. Naime, papa Kalisto III. (1455.-1458.) izdaoje kratko vrijeme prije svoje smrti, tj. 3. lipnja 1458. pismo kojim je znatnopovećao prava hodočasnika na Trsat: po tom pismu oni dobivaju oprostod 7 godina i 7 četrdesetnica ako posjete Crkvu sv. Marije na određeneblagdane i u bilo koju nedjelju. Original te bule se nalazi u ArhivuFranjevačkog samostana na Trsatu, a objavljen je i u P. E. Fermendžin, ActaBosniae, Zagrabiae, 1892., 236-237.

Na pergameni bule pape Martina V. iz 1420. nalazi se pridodanaglagoljska pribilješka približno iz sredine XV. stoljeća koja glasi:

To e naiprie prošćena .12. let' .12. korizam' od' .20. tr' .6. bisk(u)pi odvsakoga po .40. d'n'

p(a)ki od .9. gar'dinali' od' vsakoga po .80. d'n' od' p(a)pe mar'tina .2. leti .2.koriz'mi

i vse oktabe i sed'mi del vsih' grihi otprošćena, od' vsakoga ol'tara 7, let'p(a)k' 7 krat' po 40 dni gdn' Anton' ki posti ove ol'tari ošće da

5 crikvi 40 dni i vsakomu ol'taru po 40 dni vsaki principali d'n'i ki im' n..d ro d.l' duž'no učil tolikoe

3 otprošćena: t iznad slova "o" i "p"4 posti sa suspenzijom: posveti5 principali: rkp poincipali6 učil: učinil?

Prema toj pribilješki oprosti hodočasnicima crkvi sv. Marije bili su "12godina i 12 četrdesetnica":

1) Od svakoga od 26 biskupa po 40 dana;2) Od 9 kardinala po 80 dana;3) Od pape Martina V. 2 godine i dvije četrdesetnice;4) Sedmi dio svih grijeha i "od svakog oltara" po 7 godina i sedam

četrdesetnica;5) "Gospodin Anton" posvetio je "ove oltare", a dao je još i po 40 dana

oprosta crkvi iza svaki oltar još po 40 dana za svaki "principali dan" (tj. blagdan) i

isto toliko za


Pribilješka se očito ne odnosi samo na ispravu pape Martina V. nakojoj je zabilježena. "26 biskupa" i "9 kardinala" odnose se očito na oprostkoji je podijeljen prije 1420., a "7 godina i sedam četrdesetnica" očito nabulu pape Kalista III.

Podatak o 26 biskupa i 9 kardinala neobično je važan. Iz njega bi semoglo utvrditi kada je dan prvi oprost jer ne bi smjelo biti sumnje da jetu riječ o pravom početku prošteništa. Na to bi pitanje moglo odgovoriticrkveni povjesnici. Za poznavaoce glagoljice pribilješka bi mogla biti odinteresa. Osobito je značajan oblik slova "m" koji je nesumnjivo izvedeniz starog oblika toga slova u glagoljici.DODATAK:

U Supplementa Codicis diplomaticis II ("u objavljivanju) pod br. 216nalazi se isprava Neapoleona, kardinala đakona i legata Svete Stolice, od11. travnja 1307., izdana u Faenzi, kojom podjeljuje onim vjernicimapodručja njegova djelovanja oprost od stotinu dana, koji će na blagdaneBlažene Djevice, sv. Franje i Antuna te sv. Klare itd. pohoditi crkve Malebraće Pule, Poreča, Kopra, Trsta, Cresa, Pirana, Krka, Senja, Raba, Paga iZadra. Primjećuje se da nije navedena i crkva Male Braće na Trsatu. Činise da se to može najbolje objasniti tezom iz našega rada.

5. BULA "AD DECOREM"PAPE NIKOLE V. (1447.)1

(Croatica Christiana Periodica, god. XIX., br. 35, Zagreb, 1995., 85-92)

I.UVOD

Bula pape Nikole V. iz 1447. godine, kojom on daje suglasnostosnivanju franjevačkog samostana na Košljunu, dobila je svoje mjesto ustručnom tisku, npr. u Brusića,2 Štefanića,3 Ostojića,4 Velnića,5 Klena6 idrugih, a Štokalo7 joj je posvetio čitav članak.

Štokalov rad je dosad najbolje obradio tu bulu koja za povijestfranjevačkog samostana na Košljunu ima neizmjerno značenje i koja je iinače važna za bolje upoznavanje hrvatske, osobito crkvene, povijestisredinom XV. stoljeća. Štokalo je predložio svoje čitanje dokumenta iprijevod. Njegovo je čitanje dosad najbolje, to više što je u bilješkamauporabio Wadingov tekst koji odudara od teksta dokumenta sačuvanogu izvorniku, i to osobito u arengi i završnim klauzulama. U objavljenomŠtokalovu čitanju potkrale se više pogrješaka, od kojih je većina (ili moždasve?) najvjerojatnije posljedica nedovoljno pozornog rada u tiskari,uključujući i korekturu. Zbog toga predlažemo naše čitanje. Što se pak tičeŠtokalova prijevoda, on je nesumnjivo puno bolji od Velnićeva, ali se ipaku nekim manjim i većim pojedinostima ne slažemo. Konačno, predlažemoi neke raščlambe teksta dokumenta, u nadi da će one potaknuti diskusiju.

1 I ovom prigodom toplo zahvaljujem o. Ivanu Peranu koji mi je stavio na raspolaganjefotografiju bule i dr. Petru Strčiću na korisnim savjetima.2 BRUSIĆ 1932., 247-258.3 ŠTEFAN1Ć 1936., 1-86, osobito 24-27.4 OSTOJIĆ 1964., Dl, 182-185.5 VELNIĆ, 38-39 i 51-53.6 KLEN 1973., 324.7 ŠTOKALO.


II. TEKST I PRIJEVOD

1. Tekst

Nicolaus episcopus servus servorum Dei venerabili fratri Episcopo Veglensisalutem et apostolicam benedictionem. Ad decorem sacre religionis ut illiusubilibet dilatentur" salutares fecundiusb propagines apostolice meditationisdiffusius dirigentes intuitum singulorum suh regulari observantia altissimofamulantium supplicibus illis presertim per que* ipsorum statui et indemnitatibusd

consulitur votis annuimus gratiose. Sane pro parte dilectorum filiorum nobiliumvirorum Martini etjohannis dictorum de Frangapanibus' Comitum de Vegle Seneet Modruse nobis super exhibita petitio continebat, quod olim ipsi recensentes quodMonasterium beate Mane de Castilione ordinis sancti Benedicti tue dioceseosf postobitum quondam Dominici illius abbatis per multos Annos extra RomanomCuriam defuncti vacaverat, ac monachis et personis carurerat, ac per laicosdetentum et de facto occupatum fuerat, duos fratres ordinis Minorum fratrumad illius, nead totalem deveniretf ruinam regimen et conseruationem deputarunt.Et sicut eademh petitio subiungebat, ipsi Comites affectent, quod in dictoMonasterio propter illius fructuum' et proventuum qui vigintiquatuo^florenorumk auri de Camera valorem annuum secundum communemextimationem non excedunt, sancti Benedicti supprimatur et de observantia'Minorum ordines huius modi perpetuo creetur et erigatur, pro parte dictorumComitum nobis fuit humiliter supplicatum ut super hijs oportune providere debenignitate apostolica dignaremur. Nos itaque qui de premissis certam notitiamnon habemus huius modi supplicationibus inclinati fraternitati tue per apostolicascripta mandamus quatenus super premissis omnibus et singulis eorumquecircumstantijs universis auctoritate n(ost)ra te diligenter informes et si perinformationem huiusmodi ita esse inoenens, sancti Benedicti in eodem Monasterioac illius abbatialem dignitatem eadem auctoritate penitus supprimas ac extinguas,ac fratrum Minorum de observantia1" ordines huiusmodi crees, erigas et instituasnecnon ipsius Monasterij bona plus offerenti vel offerentibus adhibitis debitis circahoc cautelis et solennitatibus" vendas, et provenientia exinde precium et pecunias"in reparationem et restaurationem structurarum et edificiorum ecclesie dictiMonasterij et alias in illius ac fratrum inibi pro tempore degentium utilitatemconvertas integre et exponas ac alias facias, disponas, ordines et exequaris omniaet singula que in premissis et circa ea necessariaf fuerint seu etiam quomodolibetoportuna super quibus omnibus et singulis plenam et liberam' tihi tenorepresentium concedimus facultatem. Et insuper si suppressionem, extinctionem?creationem, erectionem et institutionem predictas fieri contigerit, universis etsingulis fratribus quos in domo ipsius Monasterij pro tempore reficere1 contigerit,ut omnibus privilegijs indulgentijs, libertatibus et exemptionibus prefatd ordinifratrum Minorum et ipsius domibus ac personis per sedem predictam vel aliasquomodolibet generaliter concessis uti et gaudere et ličite valeant eadem auctoritate

Bula "Ad decorem" pape Nikole V. (1447.) 443

indulgemus per presentes non obstante" felicis recordationis Bonifacij papae viijpredecesoris nostri prohibente nefratres ordinum mendicantium1' in aliqua civitatevilla vel castro vel alio quovis loco ad inhabitandum, quascunque2 domos vel locade novo recipere vel eatenus recepta mutare presumat absque sedis apostolice licentiaspeciali faciente plenam et expressam de prohibitione huiusmodi mentionem et alijs*apostolicis constitutionibuš* ceterisque contrarijs quibuscumque.

Danum Rome apud Sanctumpetrum Anno Incarnationis dominiceMillesimoquadrigentesimoquadragesimoseptimo tertio Kalendas Martij.

Pontiftcatus nostri Anno primo.

2. Razlike prema Štokalovu tekstu

a dilatentur] om.;b fecundius] secundiusc que] que(m);d indemnitatibus] idemnitatibuse de Frangapanibus] Frangapanibusf dioceseos] dioc(esis)g deveniret] devenerit;h petitio] petioi fructuum] fructum;j Vigintiquatuor] Viginntiquatuork florenorum] forenorum;l observatia] opservantiam observantia] opservantian solennitatibus] solemnitatibus;o pecunias] pecunissρ necessaria] nesessaria;r liberam] libarem;s extinctionem] extintionemt reficere] nesidereu Non obstante] Non obstateneν mendicantium] mandicantium;ζ quascunque] quascumqueχ alijs] allijs;y Constitutionibus] Conctitutionibus

3. Prijevod

Nikola biskup, sluga slugu Božjih, časnom bratu biskupu krčkomepozdrav i apostolski blagoslov. Na čast svete vjere - da bi se njezinespasonosne mladice što plodnije proširile - upućujući što šire smjerapostolske misli, rado dajemo suglasnost na ponizne molbe pojedinaca kojisluže Višnjem redovničkom stegom - i to na one (molbe) kojima se pomaže


njihovu položaju i sigurnosti."1 Doista, u nedavno podnesenoj nam molbiljubljenih sinova, plemenitih muževa Martina i Ivana zvanih Frankapani,knezova Krka, Senja i Modruša pisalo je da su nekoćbl - uzevši u obzir daje samostan blažene Marije na Košljunu reda svetoga Benedikta u tvojojbiskupiji nakon smrti pokojnoga Dominika, njegova opata, kroz mnogogodina, koji je umro izvan rimske kurije/1 ostao bez opata i da je bio bezredovnika i (drugih) osoba te da su ga svjetovnjaci držali, a zapravookupirali - odaslali dva redovnika reda Male braće da njime upravljaju ičuvaju (ga), da ne bi bio potpuno uništen i, kao što je u toj molbipridodano, ti knezovi žele da se u tom samostanu, zbog toga što njegoviplodovi i prihodi ne premašuju vrijednost od 24 zlatna florena godišnjepo općoj procjeni, ukine red svetoga Benedikta i trajno uspostavi i podignered Male braće od opsluživanja. Rečeni su nas knezovi ponizno zamolilida bismo o tome apostolskom dobrohomošću na prikladan način donijeliodluku. Stoga, kako o rečenom nemamo pouzdane vijesti, (a) skloni smotakvim molbama, naređujemo (ovim) apostolskim pismom tebi kao bratu,da se na osnovi naše ovlasti marljivo raspitaš o svemu naprijed rečenomopćenito i u pojedinostima kao i o svim okolnostima i ako nakonispitivanja utvrdiš da je to tako, istom ovlasti potpuno ukineš i ugasiš (red)svetoga Benedikta i njegovu čast opata i uspostaviš, podigneš i osnuješ redMale braće od opsluživanja i usto prodaš samostanska dobra najboljemponuđaču ili ponuđačima, s time da se pri tome poslužiš dužnimosiguranjima i formalnostima te da ono što tako postigneš, cijenu i novacu cijelosti uporabiš i utrošiš za popravak i obnovu građevina i zgradacrkve toga samostana i drugdje na njezinu korist i braće koja će tamoboraviti te da i drugo učiniš, odrediš i rasporediš općenito i pojedinačnošto je u navedenom i u svezi s time nužno, a i na bilo koji način prikladno pa0 svemu tome i o pojedinostima dajemo ti ovime punu i neograničenu ovlast.Povrh toga, ako dođe do spomenutih ukinuća, gašenja, stvaranja, uspostave1 uređivanja, odobravamo ovime istom ovlašću svima i pojedinimredovnicima koji će boraviti u kući toga samostana da se slobodno i zakonitosluže i uživaju svim povlasticama, oprostima, slobodama i izuzecima koja sutom redu Male braće i njegovim kućama i osobama po rečenom sjedištu dl ilina bilo koji drugi način općenito podijeljena - i to bez obzira na zabranunašega prethodnika sretnog spomena pape Bonifacija VIII. da se braćaprosjačkih redova drznu nanovo prihvatiti u nekoj općini, selu ili gradiću,ili u bilo kojem mjestu bilo kakve kuće ili mjesta za stanovanje, odnosnonijenjati već jednom prihvaćene bez posebna odobrenja apostolske stolice ..jcoja govori na pun i izričit način o toj zabrani (kao) i (bez obzira) na bilo koje »istale apostolske uredbe koje su u suprotnosti s time.cl

Dano u Rimu kod Svetoga Petra godine Gospodnjega utjelovljenja447., tri dana pred ožujskim Kalendama, prve godine naše papinske vlasti.


4. Štokalov prijevod nekih ulomakaal Na diku svete vjere usmjerujući pogled apostolskog razmišljanja,

da bi se njene spasonosne mladice još plodonosnije i prostornije proširileposvuda pod vodstvom pojedinaca koji pod redovničkom stegom služeSvevišnjemu, blagonaklono pristajemo posebno na one molbene željekojima se osigurava stanje i napredak istih.

b2 sarži ono što su oni već razvidili,cl poslije smrti njegova bivšeg opata Dominika, koji je umro izvan

rimske kurije, ostao više godina bez opata,dl općenito udijeljenim od spomenute (apostolske) stolice,cl kad cjelovito i izričito spomenusmo ovu zabranu, (ne priječe) ni

druge apostolske uredbe niti bilo što drugo što bi se ovome protivilo.

III. NEKOLIKO RAŠČLAMBA

1. Wading je upozorio na to da je bula datirana s 27.11.1447. godine,tj. u vrijeme sedisvakancije papinske stolice, jer je Eugen IV. umro23.Π.1447. (u Firenci), a Nikola V. izabran tek 6.III.1447. (posvećen 19.111.).Zbog toga je Wading datirao ispravu s 1448. Unatoč tome, u stručnoj seliteraturi i dalje uzimalo 1447. godinu kao godinu izdanja, npr.Štefanić,8

Ostojić,9 Klen.10 Štokalo se jedini priključio Wadingu." Pitanje zaslužujeda se ponovno o njemu govori.

Bula je nasumnjivo prepisana u člstopis i u Vatikanske registre naosnovi nekog predloška, jer je posve nezamislivo da bi se pisala izravnou registre i u čistopis dokumenta. Usporedba registra i izvornika buleupućuje na to da je uporabljeni predložak sadržavao u vrlo skraćenomobliku početne i završne formule koje su zbog razlike namjene registra iizvornika dokumenta različito uporabljene. U registru je završna rečenica(prije datacije) dana samo u skraćenom obliku za koji je sastavljačdokumenta uporabio cijelu formulaciju. Naime, u registru stoji: "non opst.etc. quibuscumque", a u izvorniku je formula u cijelosti prenesena, očito izpomoćne knjige formula. Još je zanimljiviji način sastavljanja arenge. Uregistru je ona sastavljena skraćeno, a u izvorniku puno opširnije. Kakoto objasniti? U predlošku je očito pisalo: "od decorem sacre etc. annuimusgratiose" pa je to upisivač u registar shvatio kao upućivanje na formuluarenge u pomoćnoj knjizi, potražio je i onda prepisao. Ali - ona je različitaod arenge koju je uporabio sastavljač izvornika. Taj je također potražio u

8 ŠTEFANIĆ, 27.9 OSTOJIĆ, 182.111 KLEN, 324.11 ŠTOKALO, 133.


abecednom popisu arenga onu koja počinje i završava s tim riječima i -našao ju je, samo što je prepisao drugu formulu, koja je započinjala izavršavala istim riječima, ali je "rječitija" i "uzvišenija". Koja je formulacijatočna? Rekli bismo - obje! Ona druga koja je našla mjesto u dokumentuviše odgovara buli koja se upućuje krčkom biskupu u doista važnoj stvari(ukidanje benediktinskog i osnivanje franjevačkog samostana) pa je sastavljačdokumenta s pravom pretpostavljao da je sastavljač predloška želio svečanijuformulu. Upisivao u registar uzeo je, opet s pravom, onu kraću.

Što se pak tiče datiranja, ono je u registru zapisano rimskim brojkama.U predlošku je sigurno stajalo upravo tako. Naprotiv, u dokumentu su svete brojke napisane slovima.

Wadingov prijedlog da se problem riješi tako da se uzme 1448. godinaima neugodnu stranu, jer je u dokumentu napisano "septimo", pa akouzmemo u obzir da u registru stoji MCCCCXLVII, nemoguće jepretpostaviti da su i prepisivač u registar i sastavljač dokumenta krivopročitali godinu. Ali, s druge sirane, ta je datacija dokumenta i registra(27.11.1447.) jednostavno nemoguća, jer toga dana još nije bio izabran novipapa. Iz toga slijedi da smo prisiljeni tražiti neko drugo objašnjenje, tj.takvo koje pretpostavlja neki element u predlošku koji su mogli krivorazumjeti i prepisivač dokumenta i upisivač u registar. Nije li možda upredlošku pisalo: MCCCCXLVU, Ш, Kal. M. a. I i da su onaj M. prepisivači sastavljač oba razumjeli kao "Martii", umjesto ispravno Mati, tj. 29.4.1447.Tako bi se sve dobro složilo. Nezgodno je pritom ostalo to što su se obapisca zabunila na isti način. Kako to da se bar jedan od njih nije sjetio daNikola V. nije mogao izdati dokument u vrijeme sedisvakancije? Ali, takose s jedne strane izbjegava nemogućnost datacije dokumenta i registra, sdruge ne dira u godinu 1447. koja je u dokumentu čak napisana slovima,a s treće daje jednostavno i prihvatljivo tumačenje za onaj "Martius"'.Postojala bi, teorijski, i treća mogućnost, naime da je dokumentkrivotvoren. Ali, tko ga je i zašto upisao u registar i kako je na njemu papinpečat? Dakle, i ta mogućnost otpada. Ukratko, naša se teza čini, da senajopreznije izrazimo, najmanje lošom.

2. U dokumentu se navodi kako su se papi "nedavno" (nuper)pismom obratili knezovi Martin i Stjepan. U tom pismu, nastavlja papa,knezovi kažu da su "nekoć" (olim) poslali na Košljun dva fratra da oniupravljaju benediktinskim samostanom, i to zato što su nakon smrtiposljednjeg opata Dominika svjetovnjaci okupirali taj samostan u kojemviše nije bilo ni opata ni redovnika ni (drugih) ljudi.

I Velnić i Štokalo ne prevode taj "olim". Velnić umjesto njega dodaje:"dobro". Ali taj "olim" nije nevažan. Time kao da se na neki načinopravdava postupak i Krčkih knezova i pape. Kako su Krčki knezovi već"odavno" poslali fratre da bi sačuvali samostan od propadanja, čitatelj


dobiva dojam da papa daje sada, 1447. godine, pravnu potvrdu faktičnomstanju i dugotrajno faktično franjevačko posjedovanje samostana pretvarau novu pravnu stvarnost, tj. u osnivanje franjevačkog samostana.

Zadnji spomen opata Dominika sačuvan je u dokumentu iz 1432.godine,12 a već 1438. godine13 Mlečani se zalažu za to da se u posjedsamostana uvede kao komendatara don Lovru, inače priora sv. Petra deCasacalba. A nekoliko godina kasnije, 1440.,14 komendatar je Iješki biskupkoji se obvezao papi da će mu u ime posjedovanja samostana plaćati 50zlatnika i još ponešto. Godine 1444.15 košljunski se samostan, očito popapinoj odluci, "sjedinjuje" sa samostanom sv. Mihovila i obvezuje se daće u ime svojega posjedovanja košljunskog samostana plaćati uobičajenepristojbe (50 zlatnika itd.).

Dakle, još 1440. i 1444. košljunski je samostan u crkvenim rukama io njegovu je upravljanju odlučila upravo rimska kurija, pa se nikako nemože reći da se u to doba košljunski samostan okupirale svjetovne osobe.Nije bio okupiran niti je bio u rukama svjetovnjaka. Molba Krčkih knezovada se na Košljunu osnuje franjevački samostan upućena je papi vjerojatnou drugoj polovici 1446. godine (jer je papa izdao svoju bulu početkom 1447.godine), pa je nemoguće da Krčki knezovi u 1448. godini govore orazdoblju nakon 1444. godine uz naznaku "olim" - nekoć. Iz toga slijedida se taj "nekoć" nužno odnosi na vrijeme neposredno nakon 1432.godine, tj. odmah nakon smrti opata Dominika. U to je vrijeme došlo doborbe između utjecaja Frankapana s jedne i Mlečana s druge strane, pa suu toj borbi Frankapani poslali na Košljun dva franjevca, ali čini se da jekonačno prevagnuo mletački utjecaj o kojem govori vijest iz 1438. godine.Predaleko bi nas odvelo podrobnije ispitivanje političkih okolnosti uHrvatskoj nakon smrti Nikole IV. Frankapana 1432. godine, ali mislimoda nema sumnje da je i sudbina benediktinskog samostana na Košljunubila s njima usko povezana. U svakom slučaju, držimo da smo dokazalida ona dva franjevca koji su "nekoć" preuzeli upravljanje nad Košljunomnisu neposredni prethodnici osnivanja franjevačkog samostana 1447.godine, jer su oni mogli upravljati samostanom na Košljunu samo nekovrijeme između 1432. i 1438. godine, ali ne i kasnije. Zbog toga se nemožemo složiti sa Štefanićem po čijem mišljenju "god. 1447. nema ondje(tj. na Košljunu) više nikoga te su se stoga braća Martin i Ivan Frankapannašli ponukanim da ondje nastane dva franjevca opservanta".1" I po

12 Prema ispravi koja se čuva u arhivu košljunskog samostana. Vidi KLEN, 324.13 LJUBIĆ, 110 (16.V.1438.).»ŠTEFANIĆ, 26-27.15 N. dj., 19.16 N. dj., 27. Slično i VELNIĆ, 38.


Štokalovu mišljenju "su franjevci na Košljunu neprekidno od onog danakad su dvojici braće Frankapani povjerili upravi itd."I7 Bula Nikole V. želistvoriti d o j a m da je nazočnost franjevaca na Košljunu već odavnozajamčena i da traje neprekidno - ali to bula ne kaže!

Naprotiv, nisu posve jasne riječi o opatu Dominiku "koji je umroizvan rimske kurije". Velnić je to hrabro preveo: "a to u rimskoj kurijiodmah nije bilo poznato". Štokalo se s pravom s time nije složio, ali nijeiznio svoju interpretaciju, štokalo prevodi: "(da je) poslije smrti njegovabivšeg opata Dominika, koji je umro izvan rimske kurije, ostao više godinabez opata itd." Ali, "per multos annos" odnosi se na vrijeme dok je Dominikjoš živio, a ne na vrijeme nakon njegove smrti: "abbatis per multos annosextra Romanom Curiam defuncti". Ne znači li to, možda, da je Dominik biomnogo godina neposlušan rimskoj kuriji? Ako je tako, onda se postavljadaljnje pitanje: u čemu se sastojala ta neposlušnost? Najvjerojatnije jeposljednjih godina života velikoga Nikole IV. Frankapana, kada je on biou osobitoj milosti papa, najprije Ivana XIII. (1410.-1417.), a onda MartinaV. (1417.-1430.), Sveta Stolica željela osigurati Nikoli IV. veći utjecaj nakošljunski samostan i time smanjiti mletački, a tome se Dominik žestokoodupro, i to tako žestoko da je "mnogo godina" ostao "izvan rimskekurije".

U buli se ističe da su Frankapani u svojoj molbi dodali da žele, "c\uod(...) sancti Benedicti supprimatur". Ovdje kao da nešto nedostaje, očito "orao".Štokalo zbog toga dodaje tu riječ u svojem prijevodu. A bula nastavlja daumjesto benediktinaca "de obsermntia fratrum Minorum ordines huiusmodiperpetuo creetur". Zašto nominativ množine? Bilo bi normalno očekivatijedninu "ordo". Tako prevodi Štokalo. A koje su obrazloženje Frankapanidali svojoj želji da se ukine benediktinski samostan? Oni, prema papinimriječima, kažu: "propter illius fructutim et proventuum qui vigintiquatuorflorenum auri de camera valorem annuum secundum communem extimationemnon excedunt". Kako u buli izričito stoji "propter", to bi, dakle, trebalo bitirazlog molbi da se ukine benediktinski samostan - a ne npr. zauzimanjesamostana od svjetovnjaka (koje se, uostalom, dogodilo između 1432. i1438. godine, dakle oko 10 godina prije molbe). Ali, zašto benediktinskisamostan na Košljunu nije 1444. godine pripojen krčkoj biskupiji, da bi jojjovećao prihode, slično kao što se dogodilo sa samostanom sv. Mihovila1450. godine? To, svakako, ne bi značilo ukidanje benediktinskogamostana na Košljunu, kao što, uostalom, ni 1450. godine Samostan sv.Mihovila nije ukinut, jer 1457. godine papa ne donosi odluku o ponovnomsnivanju toga samostana već ga daje komendataru Ivanu de Sabellisu.18

-

E. DISKUSIJA

ŠTOKALO, 132.ŠTEFANIĆ, 33.

1. IZ: POZADINA PRVOGA UGARSKOG NAPADANA RAB

(Historijski zbornik, god. XL., 1987., 75-119)

O tzv. Kesanskoj ispravi (diskusija s Praginom tezom, 93-98)

1. N. Klaić je u svojoj diskusiju sa nama istaknula "izvanrednerezultate do kojih je pred pedesetak godina došao G. Praga raspravljajućio prijenosu relikvija barskog zaštitnika sv. Nikole i o počecima normanskihratova na Jadranu".1

Evo ukratko Pragine koncepcije:U šezdesetim i početkom sedamdesetih godina XI. stoljeća u

Hrvatskoj se bore dvije stranke. Jedna od stranaka želi organiziratinarodnu crkvu, a pomaže joj njemački svećenik Volfgang. Iz obližnje Istredolaze na kvarnerske otoke i hrvatsku obalu carske čete. Na čelu jenarodne stranke "prijestolonasljednik" Stjepan. Druga stranka je uz papu,a na čelu joj se nalazi Zvonimir. Kako je Zvonimir nesposoban da nametnesvoj autoritet, papa se obraća 25. siječnja.1075. na danskoga kralja SvenaIII. i nudi mu Hrvatsku. Dalmatinski su gradovi doduše uz papu, a protivnarodne stranke, ali oni više ne mogu trpjeti pritisak svojih protivnika pazato pozivaju u pomoć normanskog velikaša Amika. Amiko se zanosiidejom da za sebe osvoji kraljevstvo na istočnoj obali Jadrana i hvata kraljaKrešimira.2 Amiko podsjeda Rab, a onda kreće pod Kesu da uhvatihrvatskog kralja. On se odlučuje za napad 9. svibnja, jer je to dan sv.Nikole, tj. onoga sveca koji je u južnoj Italiji bio znakom odvajanja zapadaod istoka. Međutim, Venecija u svom interesu i radi Bizanta intervenira

1 KLAIĆ, N. 1983., 532.2 Praga naročito naglašava 0931., 56) da je već 1927. godine kada je pisao o događajima uDalmaciji sredinom XI. stoljeća, mislio najprije na Krešimira kao kralja kojeg je uhvatioAmiko. On nastavlja da je bio odustao od Krešimira zbog njegovih dobrih veza sbenediktincima i da je zbog toga nagađao (congetturato) da bi se moglo raditi (che si trattasse)o vojvodi Stjepanu. Kako je u međuvremenu (dakle između 1927. i 1931.) utvrdio da jeKrešimir bio energični protivnik Rima i kako su Krešimirova darovanja benediktincimakrivotvorine, došao je do uvjerenja da je uhvaćeni kralj Krešimir. To svoje uvjerenje zadržaoje Praga i kasnije, pa čak i u svojem zadnjem radu iz 1954. godine.3 Ibid., 55.


8. veljače 1076. pa se Amiko ne može domoći dalmatinskog kraljevstva. Pragaopetovano podvlači da je Amiko "brachium saeculare delpapato",3 "mues soneti Petri".4

Praga zadovoljno zaključuje: "A tutti questi risultati e a tutte questeriflessioni ci ha condotto lo studio di quella frase: revelatio suneti Nicolai".5

Ako se dakle po vlastitoj izjavi svi njegovi rezultati temelje nasintagmi revelatio sancti Nicolai, onda doista treba s puno pažnje pristupitianalizi toga po njemu odlučujućeg podatka.

Navedene riječi nalaze se u ispravi koja je datirana s 1071. god.6

Po Pragi postojala je još jedna kopija (Biblioteca Paravia, ms. segn.20.990)7 s varijantama koje za naše analize nisu od važnosti. Faksimileisprave objavila je N. Klaić.8

Sadržaj isprave ukratko je ovo: Kesanska općina (Kessensiscommunitas) izjavljuje da je pri gradnji samostana sv. Mihovila na Šušku(monasterio Michaelis de Sansigo) povrijedila Boga i taj samostan i da joj jeBog otkrivenjem sv. Nikole objavio (deus [...] per revelationem sancti Nycolaivisitavit) da ju je zbog toga snašla velika nesreća (strages). Da bi počinjenozlo popravila, općina daruje uvrijeđenom samostanu samostan sv. Petrade Neumis insulis, i to s obim otocima i njihovim pripatcima. Rapskom pakknezu, koji je ujedno i njezin knez, kesanska općina daruje pekaru smlinom9 (Pristinum vero rogatnus dari Maculino, Arbensi čamiti, cjui noster est).Usto ostaju pridržana prava rapske biskupije. Potpisao se Macolin, rapskikesanski knez i velik broj svjedoka uglavnom s hrvatskim imenima. Na

craju isprave rapski biskup Drago "u čijoj se dijecezi nalaze darovaneitvari" daje svoju suglasnost i nalog da se isprava sastavi. Nakon togalolaze potpisi egzaminatora i ovjera notara iz 1291. god.

N. Klaić u jednome je svome radu10 nepoštedno kritizirala tu ispravu,tavevši veći broj dokaza da je riječ o krivotvorini, koju je po njoj sastavio

tbid., 59; pod miles Sancti Petri Praga razumijeva onog viteza koji se uputio osvajati strane;mlje, kojem je papa dodjeljivao posebnu zastavu, vexillum. Nakon osvajanja strane zemljekav miles postaje rex, kojeg je ustoličila auctoritos apostolica, dakle, pravi vazal.ragi se nikako nije sviđala misao da bi papa bio umiješan u otmicu hrvatskog kralja pai 1927. i 1931. godine uporno ponavljao da papa s time nije imao ništa. Ipak je 1954. god.o prinuđen napisati da je doduše otmica učinjena "protivno željama pape, ali ne i njegovagata Gerarda" (67). To je nadasve čudan stav. S jedne strane Praga tvrdi da je Amikova.čija "vittaria del partito gregoriano, e U trionfo della romanita" i da je Amiko "papin vojnik",> druge strane ne želi dopustiti da bi čak i sjenka sumnje pala na Grgura VII., da je makarlio Amikovu akciju.bid., 60.:D 1,124-125.RAGA 1931., 34-35; usp. ibid., 17.:LAIĆ, N. 1955., 47.IARGETIĆ 1978.-1979a., 321-324.lad naveden u bilj. 8.

Pozadina prvoga ugarskog napada na Rab 453

rapski patricij Martinusije da bi pomoću nje Rab obranio rapske posjedena Pagu u sporu koji se vodio sa Zadranima 1289.-1292. godine. N. Klaićističe da naziv kesanske općine communitas nije poznat u vrijeme narodnedinastije; da je bitan sadržaj listine potpuni nesmisao; da se jurisdikcijarapskoga biskupa nije protezala sve do udaljenih otočića Šuška i Sv. Petra,koji su oduvijek bili sastavni dio osorske biskupije; da su ti otočići biliposebna upravna jedinica i da nisu pripadali pod političku vlast Kese,odnosno Raba; da su u ono doba bile nespojive časti rapskoga i kesanskogkomeša; da je nemoguće da bi preko polovice svjedoka nosilo hrvatskaimena jer da nigdje nisu Hrvati stvarali gradske općine na romanskojosnovi; da je egzaminator u XI. stoljeću anakronizam.

Ukratko, zaključuje N. Klaić, "tko je (...) svršetkom XIII stoljeća znaošto se događalo u doba Petra Krešimira IV?".

N. Klaić i inače nije u svojim raspravama o dobu Krešimira iZvonimira upotrebljavala tu ispravu i njezine podatke, očito zato što jenjezin sadržaj smatrala bezvrijednim za upoznavanje povijesne istine odogađajima u XI. stoljeću."

A i sam Praga imao je s tom ispravom velikih poteškoća. Prije svega,i on je i te kako dobro uviđao da je riječ o krivotvorini. I po njemu je ispravakrivotvorena u ХШ. stoljeću, ali od notara Lanfranca, koji je kao stranacdošao u Rab iz sjeverne Italije poslije 1214. godine. On misli da je Lanfrancosastavio analiziranu ispravu na osnovi podataka iz izgubljenih Annalesrapske crkve. Nezgodno je za Praginu teoriju da je isprava datirana s 1071.godinom, a da bi se ona po njemu morala odnositi na događaje iz 1075.godine. Zato on iznosi hipotezu da je u analima rapske crkve, koji su ponjemu vjerojatno postojali i koji su po njemu poslužili krivotvoriteljusvojim podacima, analist najprije zapisao pod 1071. godinom najvažnijepodatke o poznatoj Krešimirovoj darovnici rapskoj biskupiju i naveogodinu, indikciju, dan u mjesecu i papu Aleksandra II. te da je nakon toganastavio upisivati ostale događaje koji su se kasnije zbili bez navođenjapodataka o vremenu. Tako je uz ostalo zapisao i kesansko darovanje otokaSv. Petra samostanu sv. Mihovila na Šušku, ali, nažalost, nije naveo godinu1075. Kada su u istoj godini, tj. 1215. krivotvorene i jedna i druga isprava,krivotvoritelj im je dao jednake kronološke podatke, jer su se obje uanalima nalazile pod istom godinom.12 ,

Pragino dokazivanje ne može se smatrati uspješnim jer datacija unavedenim ispravama niije podudarna. Evo usporedbe:

Krešimirova darovnica:* Anno ab incarnatione damini nostri lesu Christi MLXXI, indictione VIII

" Npr. u 1964., 157; 1965.; 1965., 12.; 1965.-1966., 14,377 i d.12 PRAG A 1931 .,41-45.


die octava mensis iulii, tempore damini Alexandri pape urbis Rome, ego C., rexDalmatinorum ac Chroatorum itd.

Kesanska isprava:* Anno ab incarnatione domini nostri lesu Christi millesimo LXXI,

indictione nona, tempore Cresimiri, Dalmatinorum ac Chroatorum regis et DragiArbensis episcopi.

Kad bi bila riječ o istom krivotvoritelju koji uzima podatke iz istogizvora, onda bi on i u kesanskoj ispravi zabilježio podatke o danu, mjesecui papi. Praga uzima u obzir krivotvorenu kesansku ispravu i samovoljnojoj mijenja datum samo zato da bi mogao ustvrditi da se revelatio sanctiNicolai spomenuta u njoj odnosi na prozapadnog svetog Nikolu i da senevolje Kesana odnose na Amikovo osvajanje grada u 1075. Međutim, akoprihvatimo da je isprava sačuvala neki trag povijesne istine, ne vidimorazloga zašto bi se kesanske nevolje morale odnositi na Amikov napadaj.Svaki je srednjovjekovni grad imao stalno nekih svojih briga i većih imanjih nevolja, a o Kesi u XI. stoljeću ne znamo ništa. Ali nije potrebnoići tako daleko i, vjerojatno benignoj, naraciji krivotvoritelja u XIII. stoljećukoju je on sastavio (možda čak po nekom predlošku)13 da bi dao nekomoralno i religijsko opravdanje navodnog darovanja.

Praga tvrdi da je od dva datuma, 14. travnja kao početka i 9. svibnjakao svršetka opsade Raba, prvi pouzdan, drugi nije.14 Vjerojatnije je da suoba datuma legendarna.

Pritom se Pragi dogodila dodatna neprilika jer je ustvrdio (str. 12) daje Krešimir umro 1073. god. i da je Amiko dvije godine kasnije, tj. 1075.uhvatio Krešimira (str. 56), a da pritom ne objašnjava koji su ga dokazinaveli da u prethodnom svesku ustvrdi da je Krešimir umro 1073. godinei zašto je od tih dokaza odustao.

13 Čak i naracije autentičnih isprava nisu u tom smjeru pouzdane. Lijep primjer je za toautentična isprava Konrada II. izdana 4. lipnja 1035. u Bambergu u korist Kopra (MGHDiplomata III 299-300). Isprava je autentična. Tako izdavad isprave pa LENEL, 139; DEVERGOTTINI, 77, koji svi s razlogom odbacuju Benussieve sumnje u autentičnoj isprave).U toj se ispravi u naraciji govori o nevoljama koje su Koprani pretrpjeli zbog vjernostiprema caru, pa se iz toga pokušalo rekonstruirati da su Koprani navodno pomogli caru unjegovu sukovu s koruškim vojvodom Adalberonom i zbog toga od Adalberona doživjeli ,mnoge neugodnosti. Ipak već je odavno utvrđeno da je taj dio privilegija Konrada Π. Kopru

prijepis benigne formule koju nalazimo još za Otona Ш., pa naracija o patnjama Kopranane može biti osnovom ni za kakve tvrdnje.

Ako je tako s naracijom autentične isprave, onda još kudikamo više moramo biti opreznijis naracijom krivotvorenih isprava, kao što je npr. kesanska isprava iz 1071. godine.14 PRAGA, 1931, 53.

Pozadina prvoga ugarskog napada na Rab 455

Premda je Praga bez dovoljno opravdanja promijenio datum kesanskeisprave od 1071. na 1075., on ni s time nije uspio dobro povezati sv. Nikolus Amikom. Sv. Nikola bi po Praginoj koncepciji morao biti predstavnikzapada koji se bori protiv istoka: "fu proprio l'Occidente e l'Oriente che U 9.maggio 2075 combatterono nelle acque del Quarnero". Međutim, sv. Nikolapostao je nekom vrstom zaštitnog znaka za zapad tek nakon prijenosanjegovih moći u Bari. A u Bari su relikvije sv. Nikole premještene - tek1087. godine, kako to javlja suvremenik tih događaja, Lupus Protospata.Njegova kronika ide do 1102. i on javlja

1057. in mense Maii corpus beatissimi Nicolai Mirrensis episcopi aquibusdam Barensibus a praedicta Mirna ablatum, in Barum devectum.}5

Drugi analist, Anonimus Barensis, također suvremenik tih događaja,čija kronika ide do 1115. godine piše:

1087, ina. X nono die intrante magii adduxerunt nostri Barenses beatissimisancti Nicolai corpus.16

Poznato je da i Lupo i Anonim imaju vrlo pouzdane podatke zadogađaje sedamdesetih i osamdesetih godina XI. stoljeća pa se znanost spravom njima služi kao prvorazrednim vrelima.

Praga se našao pred upravo nepremostivom zaprekom. I evo njegovaizlaza iz situacije. On uzima u obzir Annales Cavenses u kojima je prijenostijela sv. Nikole zabilježen - opet u 1087. godini! Evo toga po mišljenjuPrage odlučujućeg teksta:

1087: Desiderius abbas in papam Victorem ordinatur 7. Idus Maias, quo diesancti Nicolai corpus Varin devenit. Ibidem Victor aput Casinum omnium fratumconsensu ordinato abbate Oderisio, post tertium diem defungitur 25. Kal.Ocfobris,17tj.

1087: Opat Deziderije konsakriran za papu Viktora 9. svibnja na (onajisti) dan u kojem je tijelo svetoga Nikole stiglo u Bari. Isti (papa) Viktorkonsakrirao je opata Oderizija u Monte Cassino uz suglasnost sve braće inakon tri dana umro 17. rujna.

Kako Praga traži dokaz da se prijenos tijela sv. Nikole dogodio prije1087., on tvrdi da je kroničar zabilježio pod 1087. god. da je opat Deziderijekonsakriran 9. svibnja na onaj isti dan na koji se j e d n o m u p r o š l -o s t i (!) zbio prijenos tijela sv. Nikole.

Lokalni apulski suvremeni kroničari, Lupo i Anonim, po takvojPraginoj interpretaciji, nisu znali za prijenos tijela sv. Nikole po vlastitomznanju, nego tek kada su se o tome informirali u Analima Montecassina ipritom ih navodno pogrešno shvatili.

15 RIS, V. 46.16 Ibid., 154.17 Cit. po PRAGA 1931., 634.


Sve je to očito vrlo nategnuto i vrlo neuvjerljivo.Uostalom, imamo dojam da je i sama N. Klaić na diskretan način

htjela dati na znanje da se s Pragom zapravo ne slaže. Ne samo što je uvezi s protureformnim pokretom u Dalmaciji i Hrvatskoj podvukla da otome ima "posve drukčije mišljenje" od onoga što ga Praga zastupa, negoje protivno Pragi zauzela stajalište da je Zvonimir bio papin protivnik.Uostalom N. Klaić je oduvijek smatrala da papa nije ni na koji načinpovezan s Amikovom akcijom. I konačno, ne smatramo nimalo slučajnimda N. Klaić te Pragine rezultate do kojih je došao prije pedesetak godina,osobito njegove neuvjerljive konstrukcije o navodnoj Amikovoj "pobjedinad Pažanima", godinama očito namjerno nije uzimala u obzir kad godje pisala o napadačima na Rab u prvom čudu sv. Krištofora i o drugimpitanjima naše povijesti s tim u vezi. Mislimo da su naše analize u cijelostipotvrdile taj dugogodišnji stav N. Klaić.

2. Premda smo pokušali dokazati neodrživost Praginih hipoteza, toipak ne znači da se prema njegovom radu ne odnosimo s dužnimpoštovanjem, iako moramo priznati da nas smeta njegov nepotrebnouvredljiv i često vrlo nepristojan ton.18

: Ovako piše Praga AMSD Π, 1927., 214 o Kukuljeviću: Pontefice della storiografia era alloramrt Kukuljemć Sakcinski (1816-1889), ex ufficiale nell'esercito austriaco, uomo di cultura'.ediocrissima, di presunzione immensa, di onesti scientifica limitatissima. Tutto preso dal suonatismo egli (...) percorse l'Italia, ία Dalmazia (...) arrafando, danneggiando (...). pubblicando studi

,.) dcme l'ingiuria si alterna alla falsificaztone. Ljubić έ presuntuoso e pronio (...) att'ingiuriailgare e alla svalutazione. Praga hvali Račkoga, ali je po njemu i taj sklon a metodiitiscentifici. l kao da mu sve to nije dosta, on nakon toga daje generalnu negativnu ocjenutave (!) hrvatske historiografije na način koji se rijetko nalazi u znanstvenim radovima.

2. IZ POVIJESNE PROBLEMATIKE NEKIHHAGIOGRAFSKIH IZVORA

U povodu članka M. Ivaniševića "Hagiografski izvori itd."(Croatica Christiana periodica, god. XXI., br. 40,1997., 19-26)

1. U konciznom i inspirativno pisanom članku povodomZnanstvenog skupa "Zvonimir, kralj hrvatski", održanog u prosincu 1989.u Zagrebu i Splitu, objavljenog god. 1997.,1 pod naslovom Hagiografskiizvori o posljednjim desetljećima hrvatskoga kraljevstva,2 M. Ivaniševićraščlanjuje neka pitanja iz tri vrela:

a) Život sv. Gaudentija Osorskogb) Život sv. Ivana Trogirskogc) Čudo moći sv. Krištofora u Rabu.Po mišljenju autora nevjericu u istinitost u vrelima potiče kod nekih

autora unaprijed smišljena činjenica što je povjesnik sebi odredio kaopolazište prosudbe, pa kad ne nađe suglasja, tada optuži izvor. Autor jepostavio sebi zadaću da pokaže "pogreške dosadašnjih prosudbi".

Autor se prije svega osvrće na objašnjenja koja je dala N. Klaić oŽivotu sv. Gaudencija te joj prigovara što nije spomenula Gaudencijevboravak u Rimu. Autor se osvrće i na njezino tumačenje Života sv. IvanaTrogirskog, pa uz ostalo ne pristaje uz njezine tvrdnje da je Trogirpromijenio svoga sveca zaštitnika, sv. Lovru, već u XII. stoljeću i da jeKoloman nakon Zadra nastavio put prema Šibeniku i ostao u šibenskompodgradu.

Autor prigovara i Pragi da je u raspravljanju o najstarijem događajuu Čudima moći sv. Krištofora postigao cjelinu "samo nasilnim mijenjanjem(...) vremenskih odrednica".

Autor se ne slaže ni s tezom pisca ovih redaka da Unragorum gens uFarlatijevu izdanju treba citati kao Ungarorum gens.

U nastavku autor upozorava na one vrijednosti u spomenutimhagiografskim spisima koje po njegovu mišljenju "zavrjeđuju naglasak".

2. Što se tiče života sv. Gaudencija Osorskoga, autor lapidarno navodijedanaest točaka koje zaslužuju naglasak. Među ostalim posebno ističe

1 Zvonimir, kralj hrvatski.2 N. dj., 91-96.


Gaudencijevo protivljenje braku u zabranjenom krvnom srodstvu: razlikesu po Ivaniševiću između državnog i tadašnjeg crkvenog prava u brojenjukoljena u pobočnom rodu. Naše je mišljenje da pravi domet značenja tihrazlika leži u nečem posve drugom. Nije nam jasno na koju državu i nakoje crkveno pravo autor misli. Sigurno će to autor u nekom svombudućem radu potanje objasniti. Mi bismo sa svoje strane željeliunaprijediti raspravu o tome pitanju što ga je dotaknuo autor s nekolikoriječi.3 Naime, prema Gaudencijevu životopisu neki se osorski odličnik htiooženiti svojom bliskom rođakinjom protivno Papinoj zabrani. Je li doistariječ o razlici "državnog" i "crkvenog" prava kako to objašnjava autor?Nije li očito da je riječ o problemu treba li primijeniti odredbe o ženidbenimzabranama, koje su se različito primjenjivale na Zapadu i Istoku? Naime,crkva je na Zapadu sredinom XI. stoljeća zabranjivala brak do uključivšičetvrtog stupnja srodstva po kanonsko-germanskom računanju, tj.zabranjivala je npr. ženidbu čak i s unukama bratića. Istočna je crkva bilanešto blaža pa je primjerice patrijarh Aleksije izdao 1038., dakle upravonekako u posljednje vrijeme biskupovanja Gaudencija u Osoru, tumačenjeda brak rođaka u sedmom stupnju po rimskom računanju (što odgovaračetvrtom stupnju po kanonsko-germanskom) nije ništav nego da se bračnidrugovi samo kažnjavaju crkvenim kaznama (npr. postom i s.). UHrvatskoj i posebno u Dalmaciji to je stajalište Istočne crkve moralo bitidobro poznato jer se u potvrdi zaključka splitskog sinoda što ju je papaAleksandar II. poslao početkom šezdesetih godina XI. stoljeća episcopis etregi Dalmatiae4 odlučuje uz ostalo i o zamolbi dalmatinskih biskupa da seodobre brakovi srodnika u četvrtom stupnju (računano po kanonsko-germanskom načinu). Papa to odbija i određuje ut quicumque in quarto suntgradu, omnino separentur, tj, neka se svakako razdvoje oni koji su u četvrtomstupnju (srodstva). Da Papa smatra takve brakove ništavim, čaknepostojećim, vidi se i po tome što uz određene uvjete dopušta takvimosobama da stupe u brak.

Ivanišević upozorava na to da Kamaldoljanski ljetopis pripisujeGaudenciju osnivanje samostana "u Osoru, na Cresu i Šušku", ističe da jemalo sačuvanih vijesti "o odlascima naših (nad)biskupa k papi" i nabrajaih: "oko 925.", "oko 1063.", "9. siječnja 1078.", spominje odredbu papeAleksandra II. "poslije 1. listopada 1061." i zavjernicu kralja Zvonimira,"početak listopada 1075." itd., ali za čudo, ne spominje izvanredno važnuvijest Petra Damiana o Gaudenciju.5 Petar Damianija piše da je kao opatsamostana Fonte Avellano imao prigodu prijateljevati s Gaudencijem

3 O tom potanje MARGET1Ć 1989., 111-135.4 CD I, 94-96, br. 67.3Doc. 443-444.

Iz povijesne problematike nekih hagiografskih izvora 459

nakon što je "taj napustio (osorsku) biskupiju i prešavši iz slavenskogkraljevstva (de Sclavonico regno) došao do obala ankonitanskog grada" itd.Ako je Ivanišević naveo mnoge okolnosti koje se ne odnose na život togasveca, a iz djela P. Damianija uzeo podatak o svečevoj smrti u god. 1044.,ostaje posve nejasnim zašto nije upozorio na ono što je za nas Hrvate odnajvećeg značenja, naime potpuno vjerodostojno Damianijevo suvremenoizvješće da Gaudencije "de Sclavonico regno navigans littoribus Anconitanaeurbis adplicuit"? Ne slijedi li iz te vijesti da je oko god. 1041. Osor pripadaohrvatskom kraljevstvu?

Lucije je, upozorivši da se pod Slavenima često misli na Hrvate i Srbe,držao da Petar Damiani misli na "Dalmatince Osorane, podložneslavenskom kralju i da Osor smatra dijelom slavenskog kraljevstva".6

Farlati se tome oprezno usprotivio tvrdeći da se iz suvremenih vrela nemože zaključiti jesu li Osor i drugi dalmatinski gradovi i otoci bili dijelomhrvatskog kraljevstva ili pripadali Bizantu.7 Miris je bio čvrsto uvjeren dau Damianijevu odlomku što smo ga upravo naveli "nema ni najmanjegtraga (tvrdnji) da bi Osorani bili podložnici slavenskog kralja i da bi sesmatralo da pripadaju slavenskom kraljevstvu".8 Od ostalih povjesnikadostatno je spomenuti još samo neke da se vidi kako raščlamba vijesti obiskupu Gaudenciju nije daleko doprla. Rački9 je upozorio da se u to dobaHrvati nikako nisu odrekli "svojega zahtjeva na Dalmaciju", da je zbogtoga došlo do trvenja između Bizanta i Hrvatske, a život "na istočnoj obaliJadranskog mora postao (tako) nesnosnim" da je "pobožan osorski biskupGaudencio volio položiti biskupsku čast" i otići iz Hrvatske. Šišić,in

Praga,11 Beuc12 i Ferluga13 uopće ne spominju Gaudencija. Jedino N. Klaić14

spominje Gaudencijev sukob s nekim uglednim osorskim patricijem, zbogkojeg je biskup uzmakao u Anconu i naslućuje da bi taj Gaudencijevodlazak mogao možda biti u vezi s glagoljaškim odnosno protu-reformskim pokretom. I neki drugi autori raspravljaju o Gaudenciju, alisamo povodom osnivanja benediktinskih samostana na našoj obali.15

6 ШСЏЕ, 80.7 FARLATI, 189.8 MITIS 1925.115.9 RAČKI 1874.10 ŠIŠIĆ 1925.11 PRAGA 1954.12 BEUC 1953.13 FERLUGA 1957.; ISTI 1978.14 KLAIĆ N. 1971., 14 i 415.15ŠTEFANIĆ 1936., OSTCJIĆ 1964., 158.


Mi smo o vijestima iz Gaudencijeva života pisali god. 1989. i ustvrdilida je prethodno potrebno zauzeti stajalište u pogledu Lucijeve tvrdnje jerje u nju posumnjao Farlati, a Mitis joj se energično odupro. Farlatijevaopaska ne čini se opravdanom. Vijesti o Gaudenciju potječu izprvorazrednih suvremenih vrela koja su u pitanju kojim se bavimopouzdana i dragocjena upravo zbog nepostojanja bilo kakve skrivenetendencije. Petar Damiani nije imao nikakva razloga da izmišlja pripadnostOsora hrvatskom kraljevstvu, a i Gaudencijev bijeg iz Osora priopćio jepisac legende vrlo trijezno. Takve prvorazredne pouzdane vijesti trebainterpretirati, a ne tražiti njihovu potvrdu u drugim prvorazrednimvijestima. Što se pak tiče Mitisa, on je očito pod utjecajem svogacjelokupnog stava prema cresko-osorskoj prošlosti, prema kojem jerimsko-bizantsko-mletačka nazočnost na tom području neusporedivo jačaod hrvatske, pa ne želi vidjeti i priznati da je vijest Petra Damianija posvejasna: doista, ako je Gaudencije krenuo iz osorske biskupije, dakle iz Osorai napustio slavensko, tj. hrvatsko kraljevstvo, onda se te njegove riječi nemogu drukčije shvatiti nego da je Osor priznavao vlast hrvatskog kralja ida je grad pripadao Hrvatskoj. Tvrdnja da o tome "nema ni najmanjegtraga" u vijestima Petra Damianija očito je posve neprihvatljiva.

3. Život sv. Ivana Trogirskog vrlo je važno vrelo za našu povijest XI.i XII. stoljeća pa treba toplo zahvaliti upravo Ivaniševiću što ga je god.1977. objavio u knjizi Legende i kronike i ujedno popratio vrlo korisnimbilješkama.16 Ivanišević je još 1977. upozorio17 na to da se crkva sv.Mihovila sve do 1667. nalazila unutar tvrđave, a ne u podgradu. Ova jepogreška S. Klaić ipak po našem mišljenju utoliko benigna što je i ponjezinom mišljenju "Šibenik kao hrvatski grad već tada u njegovim(Kolomanovim: L. M.) rukama".18 Ivanišević navodi u osam točaka oneelemente Života koji po njegovu mišljenju zavrjeđuju naglasak, ali nam sene čini da je upozorio na neke nove okolnosti, podobne za daljnjuraščlambu. A ipak po našem mišljenju taj hagiografski spis i te kakozavrjeđuje da ga se pomno proučava upravo u onom dijelu koji Ivaniševićovdje ne dotiče, tj. u opisu događaja što su se oko Trogira, po pisculegende, zbili u XII. stoljeću: rušenje Trogira pod Saracenima, privremenonapuštanje Trogira (spomenuto čak na dva mjesta u legendi!) i kasnijinapadaj Mlečana. O tome smo potanko pisali na drugim mjestima.19

" IVANIŠEVIĆ.l7N.dj.,94.8 KLAIĆ, N. 1974., 527.

' Vidi npr. MARGETIĆ 1983a., 255-263; ISTI 1990d., 7, i dalje i diskusija sa stajalištima5TEINDORFFA 1988.,! 7-36.

Iz povijesne problematike nekih hagiografskih izvora 461

4. Konačno, što se tiče Čuda sv. Krištofora, ne čini nam se da jeIvanišević bio sretne ruke.

a) Ivanišević ističe: "Opsada Raba jakom normanskom vojskom,koju izvor zove bizantskim načinom 'Uaragorum gens'."20 Ova tvrdnja nijetočna. Bizantski pisci strogo razlikuju bizantske od južnotalijanskihNormana, koje konzekventno zovu "Normanoi" .21 Te južnotalijanskeNormane ne samo da bizantski pisci nikada ni jednom jedinom prigodomne nazivaju Varangi (ili slično) već ih tako uopće nitko nikada nije nazivao.Papinska, dalmatinska, mletačka, uopće talijanska vrela a, što je dakakonajvažnije, južnotalijanske kronike ne sadrže nikada bilo kakvu vijest ukojoj bi se, makar i slučajno, piscu "omaklo" da "otmjene" južnotalijanskeNormane nazove Varjazima, tj. imenom "bijednih" bizantskih plaćenika,koji su služili u bizantskoj vojsci na svim onim bojnim poljima kamo suih bizantske vojskovođe slali. Uostalom, u europskoj literaturi o tomenema ni najmanje dvojbe: svi vrlo dobro razlikuju jedne od drugih.22 Paipak, N. Klaić piše da u prilog starine vrela kojim se služio pisac legende"stoji i stari naziv za Normane (Varagorum gens)". Baš tako: "Stari naziv (!!)za Normane". A Ivanišević dodaje da bi "i sam tako izrekao"23 očito zato štoje po njegovu mišljenju to "bizantski način" spominjanja Normana.24

Odakle potječe u našoj literaturi ova neobična pogrješka (tj. Varjazi= Normani)? Ona se ušuljala, da se tako izrazimo, iz jedne marginalnebilješke Račkoga, koji je u svojim Documenta25 objašnjavao: "Nullumdubium est, Varagorum nomine hic designari Normannos, eos quidem Italiaeinferions, qui illo quoque germanico nomine appellabantur" i tu svoju tvrdnjudokazivao: cf. Malaterae Gaufredi historia sicula lib. ΙΠ, c. 27, p. 584 (Muratori,script. rer. ital. tom. V.). Iznenađuje da nitko nije provjeravao tvrdnjuRačkoga po kojoj je "nedvojbeno (!?) da se pod imenom Varjaga misli naNormane u južnoj Italiji, naime one koji su se nazivali tim germanskimimenom". Nije li možda ipak trebalo provjeriti "dokaz" Račkoga uzet iz"Gaufredi Malaterrae monachi Historia sicula", kako je taj rad nazvao A.Muratori. Rački se za čudo poziva na str. 584 V. knjige, u kojoj Malaterrastrogo razlikuje "V/aringos" (u koje je bizantski car polagao "najvećunadu", a koji su ipak sramotno pobjegli a za njima čitava grčka vojska) od"naših" Normana, koji su, kako to Malaterra ističe s neizmjernimponosom, pobijedili i zauzeli bizantski logor. Uostalom, odmah na idućoj

20 IVANIŠEVIĆ, 96.21 Dostatno je ovdje spomenuti bar ANU KOMNENU 1,92; II, 9,4,155; IV, 5,3; II, 97; VII,3, 6 i SKILICU 394,471 itd.22 Vidi npr. HEINEMANN, (npr. str. 38); 430; CHALANDON 1900., npr. str. 47, 65 itd.23 IVANIŠEVIĆ 1997., 93.


stranici Malaterra priča kako su u Kastoriji (u Makedoniji) bili odbizantskog cara smješteni Varingi: "Trecenti enim Waringi in eadem urbehabitabant, custodes ab imperatore deputati" - ali su se - ponosno ističeMalaterra - "našima", tj. Normanima predali.

Ne čini nam se da je pravi način poštivanja genija Račkoga da se većstotinu godina ponavlja njegovu u biti benignu marginalnu pogrješku, toviše što je Rački u drugim radovima26 vrlo dobro razlikovao bizantskeplaćenike od Normana.

b) Dodajmo još nešto. Naime, s kakvim je ciljem (i zašto upravo god.1308.) došlo do sastavljanja spisa o čudima sv. Krištofora? Najčešće se izanekog hagiografskog spisa krije namjera pisca da izrazi svoju političkumisao na način koji je u ranijim stoljećima bio vrlo obljubljen, tj. nekomsvetačkom legendom. Te su legende od velike važnosti, jer su u njih, kaošto je poznato, upleteni mnogi povijesni događaji. Kako je pisac legendeželio da mu se vjeruje, on je u nju unosio mnoge stvarne događaje izprošlosti, ali im je ujedno dao interpretaciju u skladu sa svojom političkomodrednicom. N. Klaić, slijedeći Šišića, opetovano je iznosila tvrdnju da jepisac legende o sv. Krištoforu bio rapski biskup Juraj Koštica, a to očitomisli i Ivanišević, unatoč tomu što je Praga već god. 1931. uspješnodokazao da treba razlikovati biskupa Jurja Košticu protivnika Mletaka iprijatelja Anžuvinaca i Šubića od njegova nasljednika na biskupskoj stoliciJurja Hermolaisa, pisca legende, vrlo energičnog pristašu Mlečana. On jesvoje djelo pisao god. 1308., tj. upravo u vrijeme kada se u našim krajevimavodila žestoka promidžba u korist Anžuvinaca, a protiv Mlečana. Porukaje legende nedvojbena: biskup želi dokazati da je Rabu već tri puta uprošlosti prijetila opasnost, ali se grad uvijek uspješno odupirao uz pomoćsv. Krištofora. Od ta tri čuda, u drugom o kojem je riječ u legendi,Ungarorum rex poslao je protiv Raba svog vojskovođu Ugra,27 u trećem jenapadač Ungarie regis comes Sergius.2* Ako, dakle, u prvom slučajunapadači ne mogu biti Normani, jer njih nije nitko nikada nazivao Uaragi,

24 N. dj., 96.25 Doc, 457.

36 Primjerice u svojoj raspravi navedenoj u bilj. 9 (ali u nastavku, naime u Radu 30 iz 1875.).27 Taj napadaj desio se po KLAIĆ, N. 1965.-1966., 133 prije god. 1097. po KLAIĆ, V. 1901.,80 god. 1102.; po HOMANU, 1105; po KLAIĆ, N. 1971., 528 odmah poslije 1105., a poŠIŠIĆU 1940a., 1107.

28 Sergijev napadaj na Rab često se vremenski smješta u god. 1105. (npr. KLAIĆ, V. 1901-,80, HOMAN); Šišič ga smješta god. 1914a. u 1124. god., a 1944., 33 u 1116. god. Slično iBARADA 1952., 14. Usp. i MARGETTĆ 1980., 26: poslije 1115., najvjerojatnije god. 1116.

Iz povijesne problematike nekih hagiografskih i 463

na koga je biskup mislio kao napadača? Biskup Hermolais, žestokiprotivnik Anžuvinaca, mislio je na one iste koji su u drugom i trećemslučaju spomenuti i koji su upravo u doba pisanja legende ponovno opasniprotivnici? Tendencija je Hermolaisova spisa nedvojbena: "vječiti" protivniciRaba (i dakako Mletaka jer je Hermolais žestoki venetofil) dolaze s kopna. Iu njegovo doba Ungari = Anžuvinci i Šubići prijete Rabu, ali Bog i sv. Krištoforveć su tri puta pomogli Rabu protiv istog neprijatelja pa će se to, eto, sigurnoponovno dogoditi.29 Priznajemo da ne vidimo drugog objašnjenja.

c) Ostaje još razmotriti pitanje vremenskog određivanja prvog čudasv. Krištofora. Kako Ivanišević ne dvoji da su Rab napali Normani =Varjazi, da je do napadaja došlo prije rapskog biskupa Grgura,spomenutog u vrelima god. 1074., on dolazi do istog zaključka kao N.Klaić: riječ je o "opisu normanske opsade grada 1074.". No kako biskupHermolais nije mogao pisati o "Varjazima" i pri tome misliti na Normane,onda je jedino sigurno (koliko uopće u ovakvim istraživanjima može bitiriječi o sigurnosti) samo to, da je studeni 1074. terminus post quem non, alida nema nikakva razloga ograničiti vrijeme napadaja upravo u god. 1074.,jer je očito da je biskup Domana mogao službovati i prije 1074. Ali, u tombi se slučaju izgubila povezanost prvog čuda sv. Krištofora Normanima,a to se u literaturi pod svaku cijenu želi izbjeći.

d) Ako bi se ipak htjelo "spasiti" Varange kao napadače, ne bipreostalo drugo nego prihvatiti tezu da je u Čudima doista riječ obizantskim plaćenicima Varanzima i da je prema tome Rab napala četaVaranga (dakako, pod bizantskom komandom). Ali, takvom tezom dolazise do posve neprihvatljivih rezultata i zato je nitko nije ni pokušao braniti,to više što i u tom slučaju vrijeme prije god. 1074. nije isključeno.

e) Po našem mišljenju, svakome onome koji pokuša povezati Unrageiz Čuda, s južnotalijanskim Normanima ne preostaje ipak ništa drugo negotražiti neki podatak iz kojeg bi se moglo izvesti zaključak da je ipak netkonegdje nazvao južnotalijanske Normane Varjazima. Rački je to pokušao sjužnotalijanskim kroničarom Malaterrom, ali mu je rezultat bioporažavajući, jer je Rački dokazao upravo obrnuto od onog što je tvrdio.Sišić je još manje uvjerljiv. Po njemu "rapski biskup Grgur" zove Normane"Varagorum što je veoma karakteristično i odaje starinu" (?).30 N. Klaić,kao što je već spomenuto, inzistira na "starom nazivu za Normane(Varagorum gens)" (?). Ivanišević tvrdi da su se tako zvali Normani

29 O svemu tome pisali smo najprije u radu 1976.-1977., 79, 96, a nakon toga opširnije isveobuhvatnije u 1987., 75-119.30 ŠIŠIĆ 1925., 550.


"bizantskim načinom" (?).31 Za daljnju raspravu bilo bi doista od najvećekoristi da se te tvrdnje podupru nekim dokazom.32

31 Ostale, pa i najnovije autore, ne navodimo jer bi bilo suvišno.ΐ Iznenađuje što Ivanišević nije pridao nešto više pozornosti Praginoj koncepciji u svezi sprvim čudom. Ivanišević ne dvoji u to da su se moći sv. Krištofora nalazile u Rabu već udoba opsade. Po njemu je Praga pogrješno vrjednovao zapis "nađen u moćnika(IVANIŠEVIĆ 1997., 92 tiskarska pogrješka za "moćniku") sv. Krištofora u drvenoj ilikoštanoj kutiji", ali je to, nastavlja Ivanišević, samo posljedica poznatog načina postupanjasa sitnijim svetačkim moćima koje se stavljalo u moćnike važnijih svetaca, u ovome slučajuu moćnik sv. Krištofora. Pri tome Ivanišević nije uzeo u obzir da je moćnik sv. Krištoforaizrađen u drugoj polovici ΧΠ. stoljeća i da nema nikakvih ni neizravnih ni izravnih vijestida bi moći sv. Krištofora ranije bile smještene u neki drugi moćnik i onda tek u drugojpolovici ΧΠ. stoljeća premještene u novi. Usto, Ivanišević se nije osvrnuo ni na okolnostda se ime Christophorus (ili slično) ne nalazi ni u jednoj jedinoj ispravi prije god. 1166. Pragaje naveo poznatu ispravu iz god. 1018. s 15 rapskih imena, jednu iz god. 1059. (vremenskoodređenje Račkoga) s 12 potpisa, jednu iz god. 1086. sa 38 osoba i daljnje isprave od 1086.do 1166. Nijedna od tih isprava ne sadrži ime Krištofor, što je po Pragi dostatan dokaz daisključi u Rabu postojanje nekog štovanja toga sveca (PRAGA 1931., 15). Praga ima pravo:bilo bi skrajnje čudno da do druge polovice XII. stoljeća nikada nijedan Rabljanin ne uzimaime Christophorus, ako je sv. Krištofor toliko pomogao pri opsadi spomenutoj u prvom čudui čije bi moći navodno bile već u to vrijeme smještene u rapskoj katedrali. Praga je uvjerenda je 9. svibanj kao "dan pobjede" nedvojben, ali ga objašnjava na osnovi argumentacijekoja nema nikakve veze sa sv. Krištoforom. Naime, Praga ističe da se 9. svibanj slavi uRabu u pravilu kao Festum Victoriae (n. dj., 101, 28) i da nadnevak treba povezati sa 9.svibnjom kada se u Banju slavi prijenos moći sv. Nikole "svečanost isključivo latinska,sva prožeta najtvrdokornijim, antibizantinskim i antishizmatskim duhom" (n. dj., 240,54).Po Pragi svetkovanje 9. svibnja u Banju i u Rabu ima isti korijen, borba Zapada s Istokom;normanski grof Amico predstavnik je Zapada koji hvata hrvatskog kralja u Kesi, tom"gnijezdu shizmatičara". Doduše, u Rabu su u želji da istaknu svoj neukrotiv komunalniduh Rabljani izmislili navodnu pobjedu uz pomoć grčkog sveca, ali 9. svibanj je ipak danpobjede "Zapada" nad hrvatskim kraljem Krešimirom, simbolom istočnjačkih shizmatičara:"fu proprio l'Occiđente e l'Oriente che il 9 maggio 1075 combatterono nelle acque del Quarnero!"zadovoljno kliče Praga (n. dj., 242,56). Praga ističe da je ranije (1927., 234) mislio na vojvoduStjepana, ali da je u međuvremenu spoznao da je Krešimir bio "decisamente antiromano" ida je grof Amico uhvatio Krešimira u Kesi, tom "nido di scismatici, una delle rocche forti delpartito antigregoriano". Ipak, Pragina konstrukcija povezanosti svečanosti na dan 9. svibnja >u Rabu i u Banju posve je promašena. To smo pokušali pokazati svestranim raščlambom'još god. 1987. pa ne bi imalo smisla ovdje ponavljati tu opsežnu argumentaciju. Šteta ješto je Praga stavio svoje golemo znanje na oltar politike, umjesto da ga je primijenio nasmireno povijesno istraživanje. Velika je šteta što su mnoge od tih promašenih Praginihkombinacija ušle i u neke najnovije radove naših autora

3. PRILOG DISKUSIJI O BAŠĆANSKOJ PLOČI(Croatica Christiana Periodica, god. 41, br. 42,1998., 247-248)

Prof. dr. Mile Bogovic napisao je veći broj knjiga i članaka o crkvenojpovijesti i o glagoljici i time se bez dvojbe svrstao u red našihnajkompetentnijih i najpotkovanijih stručnjaka na tim znanstvenimpoljima. Uz ostalo, on je u Riječkom teološkom časopisu god. 2, br. 2,Rijeka, 1998., 371-375 objavio kraći prikaz našega rada o Bašćanskoj ploči(Krk, 1997.) u kojemu je iznio neka svoja razmišljanja i teze o nastankuBašćanske ploče (dalje BP). Kako je riječ o uglednom i kompetentnomznanstveniku, valja se na njegove teze osvrnuti jer se napredak znanostiosniva na raščlambi argumentacije ranijih autora.

U svojem upravo spomenutom djelu Bogović se prije svega složio snašim rezultatom da je na BP uvodno navedena godina njezina klesanja.tj. 1105.

O ispravnosti naše druge teze, tj. da je župan Desila bio povjerenikkralja Zvonimira, a ne svjedok, Bogović se za čudo ne izjašnjava, većočekuje "raspravu među stručnjacima". To je šteta, jer se upravo Bogovićas pravom ubraja medu stručnjake.

Bogović se opširnije osvrće na naše stajalište da spominjanjedevetorice braće s kojima je opat Dobrovit zidao crkvu treba povezati spradavnim crkvenim shvaćanjem, i to, kako Bogović kaže, "spisom iz II.stoljeća kada uopće nije bilo samostana." Čini se da je riječ o nesporazumu.Postoji veći broj spisa čak od II. stoljeća dalje koji čvrsto zastupaju prastaroi trajno crkveno načelo po kojem se ne može osnovati kršćansku zajednicuako ona nema bar 12 članova. Ipak, u želji da se pomogne stvaranju takvihzajednica, dopuštalo se, ako broj članova iznosi barem devet, da se izobližnje zajednice "posudi" članove koji nedostaju. To se načelo zadržaloi u idućim stoljećima, osobito u mnogobrojnim redovima počevši od redasv. Benedikta dalje: tek ako je neki samostan imao 12 redovnika, on jepostajao domus formata, tj. kako bismo danas rekli, "pravna osoba". Akoove crkvenopravne propise primijenimo na tekst Bašćanske ploče, ondase spomenute vijesti mogu vrlo dobro protumačiti: kada je opat Dobrovitpočeo graditi crkvu, saamostan je, doduše, imao samo devetero braće, alikako je bio u zajednici sa zajednicom (Sv.) Mikule, on je mogao postatidomus formata, "pravna osoba", i kao takav imati svoga opata. Crkva seoduvijek pridržavala tih i drugih načela koja su utvrđena već u početku


kršćanstva. Podaci iz Ploče frapantno podsjećaju na njih. Prigovor bi biouspješniji, kad bi Bogović dokazao da ta iskonska načela nisu bila na snaziu XII. stoljeću ili da nisu vrijedila za crkvene redove. Nismo nimalosigurni da će takvo dokazivanje uspjeti. Ugledni slovenski crkvenipovjesničar prof. dr. Rajko Bratož također misli da u slučaju devetoricebraće koja se spominju u BP "očitno gre za prenos te apostolske tradicije νsamostansku ureditev", kao što mi je to Ijubezno javio u pismu.

Bogović tvrdi da smo termin "obližnji" za (Sv.) Mikulu uporabili zatošto je navodno smisao naše tvrdnje, da se (Sv.) Mikula nalazio u Omišlju, utome što bi se u tom slučaju "monasi" samostana sv. Lucije i (sv.) Mikule"mogli sastajati na molitvu". Nasuprot tomu, Bogović misli, da je riječ osamostanu sv. Nikole u Otočcu u Lici. Međutim, pitanje, gdje se nalazio tajsamostan, za raščlambe o BP posve je irelevantno. Riječ "obližnji" uzeli smoiz spomenutih ranokršćanskoh vrela, a niti smo napisali niti mislili naapsurdnu tezu da bi redovnici iz Omišlja mukotrpno odlazili do samostanasv. Lucije u Baski "da bi se tamo mogli sastajati u molitvi".

Bogović sa svoje strane nudi svoje rješenje za jedno od općih pitanjau svezi s Pločom. Po njegovom mišljenju BP treba povezati sa činjenicomda je Zvonimir "proširio svoju vlast na kvarnerske otoke". Iz toga bislijedilo, da Zvonimirov prethodnik kralj Petar Krešimir nije držao te otokeu vlasti i da su sve vijesti o vlasti ranijih hrvatskih kraljeva nadkvarnerskim otocima nevjerodostojne. Ili možda misli Bogović da suhrvatski kraljevi držali kvarnerske otoke i onda ih izgubili pa ih jeZvonimir ponovno stekao? I jedna i druga mogućnost po našem mišljenjuizazivaju nepremostive teškoće. Mislimo da bi svoju tezu Bogović trebaoučiniti barjdonekle vjerojatnom, ali to će biti vrlo, vrlo teško. Bogović jenaš najbolji poznavatelj crkvene povijesti kvarnerskog područja, koji jeosobito potkovan u pitanjima povezanim s glagoljicom, pa se treba nadatida će svoje misli podrobnije razraditi nego što je to mogao u razmjernovrlo kratkom prikazu.

Naime, u znanosti vrijede jedino argumenti. Usto, znanostnapreduje time što su dosadašnji veliki istraživači BP, počevši od Crnčićai Račkoga pa sve do Hamma i Fučića, na najminuciozniji način istraživalisvaku, makar naizgled i beznačajnu pojedinost u tekstu BP, a uzimali uobzir i one ne baš beznačajne povijesne okolnosti iz vremena prije i nakonklesanja BP, koje treba interpretirati i uklopiti u cjelinu u kojoj se svakatvrdnja temelji na nekom vrelu ili logičnoj dedukciji na osnovi vrela.

Sigurni smo da će Bogović podrobno razraditi svoje teze - što,dakako, nije mogao u kratkom prikazu kao što smo to već spomenuli.

S A Ž E T C I

A. 1.

FONDEMENT JURIDIQUE DE LA DIME ECCLESIASTIQUESUR LES TERRITOIRES DU DROIT CROATE

L'auteur analyse le probleme de la naissance et de l'evolution de la dimeecclesiastique sur les territoires du droit croate. Contrairement a H. F. Schmid quia, jusq'a present, le plus profondement etudie će probleme, l'auteur, base sur lesanalyses effectuees, arrive aux conclusions suivantes:

1. Le fondement juridique pour l'introduction de la dime ecclesiastiqueobligatoire universelle, en Dalmatie, fut la conception du pouvoir feodal du papesur l'unitaire Regnum Croatiae et Dalmatiae.

2. En Croatie, au sens plus etroit du mot, l'ainsi dite dime slave n'existaitoriginellement pas, vu qu'il n'y avait pas de temps pour son introduction al'špoque de la domination franque, dans les trois premieres decennies du IX siecle.Plus tard, la Croatie se trouvait sous une forte influence de la Byzance, qui ignoraitla dime ecclesiastique en tant que obligation juridique. La dime ecclcsiastique acommence a etre introduite en Croatie tres timidement, a peine a partir de la findu XI siecle et encore au XIV siecle les eveques luttaient avec peu de succes pourΓ introduction de la vraie dime integrale.

3. En Slavonie la dime ecclesiastique a commence a etre introduite a peinea partir du XIII siecle, et non pas en tant que dime integrale, će qui amenait auxlitiges violents et ft^quents, qui se resolvaient en principe par un certaincompromis a peine en 1327, mais la rćsistance continuait encore, dirigee par lesseigneurs des "praedia" de 1'eveque de Zagreb.

4. En Istrie, apres l'arrivee des Francs (en 787) l'ainsi dite dime slave a eteintroduite, apres quoi les autorites ecdesiastiques et civiles ont, pendant dessiecles, meni une lutte assidue pour l'introduction graduelle de la "vraie dime".La grande rebellion pres de Pazin en 1571 est a relier aussi avec une tentationd'augmenter les charges des paysans.

Đ. 1.1.

NOTE SU ALCUNE FONTI DELLA STORIA CROATADEL SECOLO XI (CON SPECIALE RIGUARDO AD

OSSERO)

L'autore analizza le notizie riguardanti Gaudenzio, vescovo di Ossero, dallequali risulta che intorno l'anno 1041 questa citta riconosceva la sovranita delloStato croato e collega a quesfanalisi la discussione del rapporto del noto scrittorebizantino Checaumen sul toparca Dobronja (anni trenta del secolo XI). Siccomeper Checaumen il titolo di toparca e riservato esclusivamente ai regnanti di terre

470Hri'atska i crkva u srednjem vijeku

vitine a Bisanzio e a questi collegate, e siccome parlando di Dobronja eglimenziona Žara e Spalato, risulta che Dobronja era un re croato moltoprobabilmente appartenente al ramo secondario della famiglia reale dei Trpimir.Forse si tratta di Goislav, fratello di Cressimero III.

L'autore analizza inoltre l'iscrizione dell'arcivescovo spalatino Paolo edimostra che nella stele eretta dall'arcivescovo probabilmente si menzionano itumulti di Spalato causati dalla lotta contro i Bogomili nella terza decade delsecolo XI.

L'analisi del noto documento del bano "S." dell'anno 1042-1044 conducel'autore alla conclusione che questo bano era il futuro re Stefano, figlio diCressimero III arrivato al potere con l'aiuto di Bisanzio allontanando Goislav-Dobronja. Bisanzio gli concesse una posizione influente nella Dalmazia bizantina.

II figlio di Stefano, Pietro Cressimero IV si era temporaneamente unito alpapa che gli riconosceva il potere sul regnum Croatie et Dalmatiae, ma come suovassallo. II noto evangelistario di Ossero deve essere datato con l'anno 1071.Questi ci ha conservato la notizia del riconoscimento del potere di Cressimiro suOssero al momento del suo riavvicinamento a Bisanzio.

B. I. 2.

RAPPORTS ENTRE KREŠIMIR IV ET LE PAPE, D'APRESLE CODE DE KORČULA

Dans le Code de Korčula publie par V. Foretić (Starine 46,1956,23-44), ontrouve une Information tres importante sur le roi croate Krešimir IV (1059-1075).D'apres će Code, le Pape Alexandre II (1061-1073) prit connaissance du crime duroi Krešimir (de Cressimero Chroatorum principe) qui avait tue par dol son frereGoyslav (quoddolo necarifeasset Goisslaum fratrem suum). Le Pape envoya son legatMaynard faire une enquite, au cours de laquelle Krešimir prcta le sermentpurgatoire avec douze joupans-conjurateur soutenant qu'il n'avait pas comis lecrime dont il etait accuse (non se teneri illo crimine). Par će serment, Krešimir fut"reconcilie" (reconciliatus) et le Ićgat du Pape l'investit de nouveau de sonroyaume, de la part du Pape (itemm adeptus est principatus illius tene a parte sonetiPetri).

L'auteur fait i'=.«-i-— Jr -»»«.»

L'auteur fait 1'analyse des termes juridiques qu'on trouve dansrinformation citee. II analyse surtout le mot "dolus", prenant en considćration lesdonnees du celebre Liber papiensis, će pretieux commentaire du XP s. des lois desLombards, tout en examinant les lois du roi hongrois Erienne Ier (997-1038).L'auteur arrive a la condusion qu'il est fort probable que le droit croate faisaitune distinction entre le meurtre injustifie, c'est-a-dire dolosif, et le meurtre avecmotif valable, c'est-a-dire le meurtre "commun". D'apres T'auteur, il n'ćtait pasdu tout difficile pour Krešimir de prouver son innocence et de s'acquitter en

Sažetci 471

demontrant que c'est Goyslav qui avait eu l'intention de le tuer et d'usurper sontrone.

Dans la procedure contre Krešimir, il ne faut voir rien d'autre qu'unprocede strictement politique. On sait que c'est precisement a 1'epoque des papesNicolas II (1058-1061), Alexandre II et Gregoire VII (1073-1085) que la Papautereformee declencha une offensive extremement energique en vue d'elargir soninfluence et, si possible, sa domination, par l'intermediaire de ses allies sur toutl'Europe et on sait que les regards des papes etaient surtout diriges vers lespossessions byzantines. Deja, en 1059, le pape Nicolas II accueillit en vasselageles ducs normands de l'Italie du Sud, Richard, Prince de Capoue, et RobertGuiscard, duc d'Apoulie et de Calabre, reconnaissant de cette maniere toutes lesfutures conquetes normandes sur les terres byzantines. Će n'est pas par hasard,ni principalement a cause des questions ecclesiatiques, que Maynard alla enDalmatiue en 1060. II est plus que probable qu'il y fut envoye pour nouer desrelations d'alliance entre la Papaute et le roi croate et pour lui faire esperer lareconnaissance d'une union entre la Croatie et la Damatie, union sans aucun douteardemment souhaitee par les rois croates. Dans les deux čas les interes reciproquesdes allies etaient clairs et, visiblement, d'importance primordiale: la Papauteesperait etendre son influence et sa hierarchie aux pays voisins mais jusq'alorsadministres en matieres ecdesiastiques par le patriarche de Constantiniopole etses allies, et les ducs normands et le roi croate obtinrent la reconnaissance de leursfutures conquetes. Et, en effet, c'est precisement vers 1060 qu'on trouve dansquelques documents - un peu suspects d'ailleurs - le titre de rex Croatorum etDalmatinorum.

Si Krešimir est ГаШе du Pape, son frere, Goyslav, est evidemment l'adeptede Byzance, et la lutte entre les deux freres doit etre envisagee non pas commeune simple dispute familiale mais, avant tout, comme une repercussion de la lutteentre le Pape et Byzance autour des possessions byzantines. Krešimir reussit aeloigner son frere mais il semble qu'il ait perdu son trone, au moinsproviseoirement. C'est pourquoi son allie, le Pape, dut intervenir et l'aider. II estevident que la soi-disant procedure judiciaire contre Krešimir de la part du legatdu Pape ne fut, en verite, que l'aide papale. Cette procedure permit de libererKrešimir de l'accusation et, en meme temps, de le reconcilier, c'est-a-dire dereconnaitre sa capacite et son aptitude a la dignite royale, meme apres la meurtrecommis. C'est le sens du terme du droit canonique reconciliatio.

Enfin, le Code de Korčula nous apprend que Krešimir devint le vassal duPape, au moins d'apres la conception du Pape lui-meme. On sait que le PapeAlexandre II recut en vasselage certains magnats frangais qui etaient en train deconquerir des terres espagnoles et que le Pape les attribua ces terres a parte sanctiPa tri; on trouve done la meme expression et les memes termes juridiques que dansle Code de Korčula, će qu'on ne peut expliquer que par le contenu juridiqueidentique des deux situations. D'autre part, il ne faut pas oublier que, d'apres la

4/z Hrvatska i crkva u srednjem vijeku

conception du Pape, Guillaume le Conquerant etait, lui aussi, le vassal du Papemais qu'il ne se consideiait pas comme tel, bien qu'apres le conquete del'Angleterre il envoy,t regulierement le tribut promis et encaisse.

Le terme et le concept de regnum Croatiae et Dalmatiae apparurent donecomme иде conscquence de ГаШапсе entre le Pape et le roi Krešimir IV et nonpas, comme on l'a eru jusq'a present, avec le consentement de Byzance, ni commeune consequence du pouvoir exerce par le roi croate sur les villles dalmates ni,enfin, comme un titre assumo unilatćralement et sans aucune reconnaissanceinternationale. Le nouveau titre des rois croates signifiait done un programme arćaliser, mais un programme soutenu par le Pape, c'est-a-dire par une force moralequi ćtait, au Moyen Age, d'une indiscutable valeur internationale.

B. I. 3.

LA TENDENZA POLITICA E LA DATAZIONE DELLA C. D. CRONACADEL PRETE DOCLEATE

Dopo una breve presentazione delle opere recenti riguardante la Cronaca(Steindorff, Peričić) l'autore esamina due problemi, strettamente connessi tra loro,cioe la sua datazione e la sua tendenza politica.

La cronaca e stata scritta ai tempi di Emanuele Comneno (cap. XLVII). IIcapitolo piu importante della Cronaca (cap. IX) descrive, tra l'altro,l'organizzazione del mitico stato del re Svetopelek. Questo stato abbracciava iterritori ad est deU'Adriatico, cio£ quelli che sottostavano a Venezia (le isole delQuarnero e Žara). Inoltre, nel menzionato stato erano state fondate due sedimetropolitane, una settentrionale a Spala to-Salona, l'altra, meridionale, a Doclea.In questa maniera la Cronaca esprime da una parte le pretese del vescovato diAntivari, che avrebbe dovuto assumere il controllo dell'antico territoriometropolitano di Doclea e d'altra parte di Spalato, che doveva estendersi ancheai territori dell'arcivescovato di Žara, costituito non molto tempo prima, cioeappena nel 1154. Una sitnile organizzazione ecdesiastica sarebbe stata owiamentedi massimo interesse per Spalato e Antivari, e concordava con i piani e le mire diEmanuele dopo l'anno 1171 quando Bisanzio e Venezia erano divenuti nemiciimplacabili.

Dunque, la Cronaca e stata scritta tra il 1171 e la morte di Emanuele awenutanel 1180. Pero la riorganizzazione ecclesiastica necessitava anche il consenso delpapa. Questo consenso non era immaginabile dopo il 1177, cioe da quando il papaAlessandro III si era apertamente schierato al fianco dei Veneziani e senza mezzitermini si era dichiarato favorevole all'esistenza dell'arcivescovato di Žara sottol primate gradense.

Nello stesso periodo (1171-1177) si possono datare anche le lettere di ΐjregorio, vescovo di Antivari, indirizzate alle cerchie ecclesiastiche spala tine. Da ·

Sažetci 473

queste lettere trapela un'attivita analoga molto intensa della chiesa spalatina e diquella antivarense.

Nel saggio un'attenzione speciale e indirizzata a quella parte del mitico statodi Svetopelek che consisteva in due entita, la Croatia Alba e la Croatia Rubea. Sidimostra che gli scrittori bizantini, il Continuatore di Scylizes e Niceforo Briennioparlano della presenza di truppe croate nel territorio di Doclea-Zeta nel 1072-1073e si indaga sulle circostanze del loro intervento. II termine Croazia e stato ušatoper lo stesso territorio anche nella seconda parte del secolo XII nelT opera di NicetoConiate. Inoltre, quando Cinamo, un affidabile scrittore bizantino, comunical'integrazione della Croazia e della Dalmazia nelT orbita di Bisanzio, egli, insiemecon Trau, Sebenico e Spalato, menziona anche Doclea.

Infine, nuove indagini (Ferluga) hanno dimostrato che nello stesso tempo(dopo il 1171) i territori della Croazia, Dalmazia e Doclea erano stati organizzaticome un'unica provincia con a capo un unico governatore. Questa provincia sichiamava totum regnum Dalmatiae et Croatiae. L'aggettivo totum si riferisce allapretesa bizantina verso il Quarnero e Žara.

B.I. 4.

HISTORIA SALONITANA E HISTORIA SALONITANA MAIOR -alcuni problemi

Nella prima parte del suo lavoro l'autore si occupa delle origini di Spalato,prendendo in onsiderazione in primo luogo i dati f orniti dalla Historia Salonitana(HS) di Tommaso Arcidiacono. L'analisi svolta dall'autore dimostra che Tommasoha composto la sua opera cercando di difendere le sue convinzioni politiche edecclesiastiche e di diffamare i suoi molti nemici. Egli non e interessato alla ricercastorico-scientifica. Egli si sforza di aumentare la credibilita del suo raccontointroducendo dati letti o sentiti, combmandoli con la sua conoscenza dei terminigiuridici e con i frutti della sua immaginazione. E' davvero sorprendente la curacon la quale Tommaso evita qualsiasi dato cronologico per il periodo che va dalla"distruzione" di Salona fino all'attivitš di Giovanni Ravennate. Egli inventa deiparticolari fanstastici per diffamare i Croati-Slavi, collegandoli con i primitiviCureti e con gli eretici Goti. Egli inventa perfino la "parziale distruzione" diSalona. Inoltre egli nel suo racconto e molto negligente ed usa p. es. il pluraledicendo "gli imperatori costantinopolitani" anche quando £ chiaro che sul tronobizantino sedeva un solo imperatore. L'autore prosegue con l'analisi del raccontodi Tommaso per il periodo successivo e si sofferma soprattutto sul titolo del recroato Držislav. Le notizie di Tommaso riguardanti questo periodo non si possonorespingere nel suo insieme, perchč si риб facUmente constatare che Tommaso leaveva tratte dalle fonti per poi sciuparle con le sue combinazioni e con la suanegligenza, Infine, l'autore analizza la posizione ecclesiastica del vescovo diSpalato fino alla sua ascesa alla carica di metropolita awenuta nella seconda meta


del secolo IX, soprattutto il suo rango al Secondo sinodo di Nicea tenutosi nel 787.Quanto agli altro risultati, bisogna rilevare la dimostrazione che Salona non e statane conquistata ne distrutta.

Nella seconda parte l'autore analizza il rapporto tra la HS e la Historiasalonitana rnaior (HSM) con speciale riguardo ai risultati ottenuti da S. Gunjacae dalla N. Klaić. L'autore cerca di dimostrare che la HSM e stata scritta molto piutardi della HS e'che la tendenza di questa opera e contraria a quella della HS -cioe che e spiccatamente procroata. Dall'analisi risulta che la HSM va fino al 1185poiche il suo redattore voleva elaborare la storia della chiesa salonitano-spalatinafino al sinodo spalatino dello stesso anno nel quale e stato fondato il vescovatodi Corbavia. Dunque, si puo considerare la HSM come un'introduzione alla storiadi questo vescovato. L'altra differenza tra la HS e la HSM e che la HS e un'operaletteraria e politica, mentre la HSM cerca di essere una raccolta di fonti.

B. I. 5.

ALCUNI PROBLEMI RIGUARDANTI l RAPPORTI TRA LACROAZIA E SPALATO NELL'ALTO MEDIO EVO

L'autore esamina le seguenti questioni e offre nuove soluzioni:1. II significato del termine auctor, auctar nel documento di Trpimiro (840) e

in quello di Muncimiro (892). Secondo l'autore si tratta di un termine che non ecollegato al diritto visigoto e longobardo, ma con il significato che questo termineassume nelle opere di Cassiodoro e di Gregorio Magno, cioe "l'avente diritto (didisposizione)".

2. Nel documento di Muncimiro si menziona una rara formalita, cioe lamessa del documento di donazione sull'altare della chiesa ricevente la donazione.A questa formalita segue la formula: post traditam complevi. Si tratta dellacontinuazione della prassi introdotta da Giustiniano, secondo la quale ildocumento non acora perfezionato si pone nelle mani del destinatario, poi lo sirestituisce allo scrivano il quale aggiunge Je dausule finali. Questa formalita hauno scopo del tutto differente da quello del diritto franco, dove si pone ildocumento insieme ad una zolla di terra della terra donata, dunque, dove questaformalita assume carattere di tradizione simbolica dell'oggetto donato.

3. Le parole consulatu peragente nel protocollo del verbale del sinodo spalatinodel 925 non si riferiscono ne al papa ne al re croato Tomislavo e, inoltre, non hannoil significato generale di "ai tempi di". II "consolato" si usava ai tempi di Giustinianonon solo a Bisanzio ma anche aUOccidente per datare i documenti secondo gli annidi governo di un'imperatore (bizantino ovvero occidentale). Da questo risulta che ilcompilatore della Historia Salonitana Maior, scrivendo nella prima meta del secoloXVI, a causa delTimpopolarita dello stato e della chiesa ortodossa ha eliminato i nomi

Sažetci 475

degli imperatori costantinopolitani, sovrani della Dalmazia bizantina nella prima metadel secolo X, lasciando nel testo le parole consulato peragente, che si riferivano ad essi.

4. II plurale Dalmatiae nel titolo di Tomislavo (in provintia Croatorum etDalmatiarum finibus) ri riferisce alle citta dalmate da Veglia fino a Spalato.

5. Nella Dalmazia Tomislavo aveva non solo il diritto al tributo basilaredelle citta dalmate, perche questo diritto apparteneva a tutti i regnanti croati giaa partire dai tempi di Basilio I, ma molto probabilmente anche il diritto dipercepire il dazio doganale. I diritti di Tomislavo sulla Dalmazia in questo sensopossono essere čempresi come "amministrazione".

6. L'amministrazione delle cilta dalmate fu ottenuta da Tomislavoprobabilmente tramite la funzione di eparca, conferitagli da Bisanzio.

7. Secondo le notizie di Tommaso Arcidiacono anche Držislav, re croato,era stato investito della funzione di eparca.

B. I. 6.

IL RIPIEGAMENTO Dl BISANZIO DA VEGLIA NELLA META'DEL SECOLO XI

L'autore analizza i principi del dominio dei re croati sull'isola di Veglianegli anni sessanta del secolo XI. L'autore prende come punto di partenza lenotizie di Tommaso Arcidiacono suH'attivita del prete Ulfo. Egli arriva allaconclusione che Tommaso Arcidiacono abbia intenzionalmente cambiato i dati cheaveva a sua disposizione dandone cosi un'interpretazione che non corrispondealla realta starica. Secondo l'autore non si trattava della lotta intorno la liturgiaslava, bensi della lotta tra il papato e Bisanzio, nella quale il re croato PietroCressimiro IV aveva provvisoriamente aderito al papato per ottenere ilriconoscimento internazionale delle sue aspirazioni verso la Dalmazia bizantina.E' proprio sull'isola di Veglia che Pietro Cressimiro ha iniziato a realizzare la suaidea di unire la Dalmazia alla Croazia. Tra gli altri risultati dell'autore il piuimportante e quello che Ulfo non era venuto da Aquileia, come di solito si sostiene,bensi da Žara, da dove era stato inviato a Veglia come rappresentante di Bisanzio.

B. I. 7.

AUS DER FRUHGESCHICHTE VON TROGIR

In der vorliegenden Arbeit des Verfassres werden zwei Fragen bearbeitet:1. die Institution (Gepflogenheit) der Teilung des zur Rodung

freigegebenen Bodens zwischen dem Bodenbesitzer und demjenigen, der dieRodung vornimmt, was an vielen Stellen an der Ostkuste der Adria vorgekommenist, nirgendwo aber in so grosser Zahl wie in Trogir. Diese Institution ist noch ausder Zeit Hamurabis und dann uber daš byzantinische Landbearbeitungsgesetz,

't/C/H VIJEKU

in Nordafrika zur Zeit der Araberkolonisierung sovvier aus vielen Teilen Italiensund Frankreichs bekannt.

2. die Aufzeichnungen aus dem Leben des seligen Ivan (Johann), desBischofs von Trogir, die der Archidiakon Treguan, der zukunftige Bischof vonTrogir, niedergeschrieben hat; insbesondere vverden diejenigen Teile bearbeitet,die sich auf die Geschehnisse im 12. Jh. beziehen, namlich auf die Zerstorung vonTrogir durch die Sarazenen, daš vorlaufige Auflassen der Stadt und den spa'terenUberfall der Venezianer; es wird die Zuverlassigkeit dieser Aufzeichnungengepriift und eine kritische Stellungnahme gegen iiber der These Steindorffseingenommen, alle diese Nachrichten seien unglaubwtirdig.

Der Verfasser vertritt die Meinung, indem er die Griinde fur die imrnerhaufiger vorkommenden Vertrage uber die Teilung des landwirtschaftlichgenutzten Bodens erklart, dass daš vielleicht eine der moglichen Ursachen fur dieschlechte wirtschaftliche Situation in Trogir nach den vom Archidiakon Treguanbeschriebenen Geschehnissen sein konnte.

B. I. 8.

A PROPOSITO DEGLIAGGRESSORI NEL PRIMO MIRACOLODELLA LEGGENDA SI S. CRISTOFORO

II vescovo di Arbe Giorgio nell'anno 1308 descrisse tre miracoli di S.Cristoforo, prottetore dell'isola medesima. II testo dell'opera di Giorgio fupubblicato in completo da Farlati (Illyricum sacrum V, Venezia, 1775, 231-235);la descrizione del primo miracolo fu pubblicata da F. Rački (Documenta historiaechroaticae period um antiquam illustrantia, Monumenta spectantia historiamSlavorum meridionalium VII, 1877,455-457) e da G. Praga (La translazione di S.Niccolo e i primordi delle guerre normanne in Adriatico, Archivio storico per laDalmazia, anno VI, vol. XI, 1931), mentre il secondo ed il terzo furono pubblicatida F. šišić (Priručnik izvora hrvatske historije I, Zagreb, 1914,622-626). Le fonti,in base alle quali Farlati e Rački pubblicarono l'opera del vescovo Giorgio, sonoandate perdute e quindi oggi, purtoppo, nell'analisi di quesfopera ci dobbiamoservire esdusivamente delle edizione štampate.

II primo miracolo di S. Cristoforo, con il quale il santo, secondo la leggenda»critta dal vescovo Giorgio, avrebbe respinto gli aggressori di Arbe verso la metaiel secolo XI, non si puo riferire ai Normanni dell'Italia meridionale - poiche gliitessi non vengono menzionato con il nome di Variagi ne dalle fonti venezianeιέ da quelle dalmate e neppure da quelle italiane meridionah". La verita e che iltome degli aggressori nel manoscritto, andato smarrito, fu letto: da Farlati comeInragorum gens, da Ruić come Vaganim gens, da Rački come Uaragorum gens, mai nessun čašo puo trattarsi dei Normanni dell'Italia meridionale, poiche nessunotaj li chiamo con il nome di Variagi.

Sažeta

Pare che il vescovo Giorgio fosse bene informato quando, scrivendo diquesto primo attacco ad Arbe, penso agli Ugri. La teši di Farlati, secondo la qualenon poteva trattarsi degli Ugri poiche questi non avrebbero fatto la loro comparsanei nostri territori fino al tempo del re Ladislao, e senza fondamento. L'autoreritiene che l'attacco ungherese ad Arbe debba esser posto, secondo i dati fornitidalla leggenda su S. Cristoforo, non molto prima dell'anno 1074, e con tale tešisono d'accordo pure le notizie della Cronaca viennese illustrata.

B. II. 1.

DIE INSCHRIFT BRANIMIRS AUS DEM JAHRE 888 UND DIEDAMALIGE INTERNATIONALE LAGE KROATIENS

Die Inschrift des kroatischen Fursten Branimir ist in erster Linie wegen desersten epigraphischen Zeugnisses des Namens Kroate (dux Cruatorum) wichtig.Aber schon die Benutzung der christilichen Ara (888) ist ausserst bedeutend.Solche Berechmmg wurde in Byzartz und in den Gebieten unter seinem Einflussuberhaupt nicht, und in der papstlichen Kanzlei erst seit der zweiten Halfte des10. Jahrhunderts benutzt. Die frankischen Herrscher dagegen fiihrten sie insiebziger Jahren des 9. Jahhunderts ein. So kann die Datierung mit der christlichenAra in Kroatien um 888 nur eines bedeuten: mit ihr wollte Branimir dieSelbstandigkeit Kroatiens Byzanz gegen uber und zugleich seine kulturelleAnlehmmg an die abendlandische Kultur hervorheben, um so mehr als die letztenKarolinger wegen ihrer Schwache nicht imstande waren, die kroatischeSelbstandigkeit zu bedrohen.

Nach einer Ubersicht uber die wichtigsten Ereignisse im 9. Jahrhundert, diefur Kroatien schicksalbedeutend waren, analysiert der Verfasser die bekanntenpapstlichen Briefe aus den J. 879 und 882 an Branimir, looatisches Volk, denBischof von Nin und an die Bischofe und daš Volk von Dalmatien. Aus diesenBriefen kann man auf die regen Verhandlungen zwischen den Papst undBranimir, der papstiicher Vasall werden solite, schliessen. Damit ware Kroatienins Lehnsgut des papstiicher Stuhles verwandelt gewesen. Die Verhandlungenblieben erfolglos. Noch im letzten papstlichen Brief aus der zweiten Halfte 882erhebt der Papst den Anspruch, dass daš gesamte kroatische Volk vor dempapstlichen Legate dem Papst die Treue versprechen und Branimir endlich eineEntscheidung herbeibringen sollten. Uberdies gibt es keine Nachrichten nachdenen man auch nur mittelbar schliessen konnte, dass Branimir je einen Papst alsSenior anerkannt hatte.

Der Verfasser antvvortet auch auf die Frage, wie und warum es zu diesenVerhandlungen gekommen ist. Namlich, der machtige byzantinische KaiserBasilius I (867-886) hatte sofort nach dem Antreten der kaiserlichen Wurde einesehr rege Tatigkeit entfaltet, um den Papst, den er ausserst nutzlich fur die

478Hrvatska i crkva u srednjem z»j(jeku

byzantinische Politik im Westen betrachtete, auf seine Seite heruberzufuhren.Doch verharrte der Papst auf seinen Anspruchen auf die kirchlicheOberherrschaft iiber Bulgarien, die ihm Basilius irt keiner Weise anerkennenweder wollte noch mochte. Deshalb entschloss sich der Kaiser, einen Kompromisszu finden, namlich dem Papst als eine "Entschadigung" fiir Bulgarien diekirchliche und weltliche Herrschaft tiber Kroatien und kirchliche Oberherrschaftiiber Dalmatien anzubieten. Die byzantinischen Gesandten sind in Rom am 1. Juni879 eingetroffen, und nach sieben Tagen wurden die ersten drei papstlichen Briefean Branimir, an daš kroatische Volk und an den Bischof von Nin geschickt -offensichtlich wurde Verstandigung iiber Kroatien zuerst erzielt. Drei Tage spatervvurde der Brief den dalmatinischen Bischofen und dem Volk abgeschickt - einBevveis dass die Verhandlungen tiber Dalmatien ein wenig langer dauerten.Jedenfalls ist es klar, dass der Papst ohne Genehmigung der starkstenosteupaischen Macht, Byzanz, mit keinem Erfolg rechnen konnte.

Wie die Analyse des Verfassers zeigt, wurde die besprochene Inschriftzwischen 1. September 887 und 24. Marz 888 hergestellt, Warum gerade in diesemZeitraum? Der Verfasser zeigt, dass gerade in diesem Zeitabschnitt Branimir aufder Hohe seiner Macht štand. Der grosse Kaiser Basilius I starb im J. 886. Sofortnach seinem Tode entstanden in manchen Gegenden Versuche, die byzantinischeHerrschaft bzw. dessen Einfluss zu vernichten. Im J. 887 erheben die Langobardenin Apulien und Benevent einen allgemeinen Aufstand gegen Byzanz und erobernzeitweise Bari; in Venedig wurde die byzanzfreundliche HerrscherfamilieParticiati zum Riicktritt gezwungen. Mit den schwachen Karolingern im Westenund vorabergend schvvankenden Byzanz konnte sich Branimir stark genugfuhlen, vorsichtig mit einer Ausdehnung des kroatischen Einflusses auf Dalmatienzu rechnen. Aber, die Zeit fur die Vereinigung Dahnatiens mit Kroatien vvar nochnicht gekommen. Schon in der zweiter Halfte des J. 888 gelang es dem jungenKaiser Leo VI allen Schwierigkeiten Herr zu werden: in Sud-Italien wurde Byzanzwieder die dominierende Macht, in Venedig nahmen die Particiaci wieder derMacht in ihre Hande, und Dalmatien war gezwungen, noch viele Zeit zu warten,um sich mit Kroatien in Krešimirs regnum Croatie et Dalmatiae zu vereinigen. DieEpisode mit Branimir ist insofern sehr bedeutend, als sie den Weg zeigte, denKroatien in nachsten Jahrhuderten beschreiten solite.

Sažetci 479

C. 1 .

ALCUNI PROBLEMI CONCERNENTI L'EREZIONE DELVESCOVADO Dl ZAGABRIA E DELLA SLAVONIA MEDIEVALE

1. Con l'analisi delle fonti disponibili l'autore dimostra la validita della tešidegli autori croati, secondo la quale l'erezione del vescovado di Zagabria avvennenel 1094 e non nel 1089, come lo sostengono gli autori ungheresi. Per l'erezionedi questo vescovado il re ungherese Ladislao non ottenne il consenso ne dal papaUrbano II, ne dell'antipapa Clemente III e inoltre non poteva servirsi del presuntospeciale privilegio papale per i re ungheresi come legati apostolici, perche un taleprivilegio non fu mai emanato. Secondo l'autore il nuovo vescovado zagabresenon era altro che il risuscitato antico vescovado di Siscia, al quale fu cambiato ilnome e la sede, per poter in questo modo sottometterlo all'arcivescovo ungheresedi Calocsa invece che a quello di Spalato, dal quale dipendeva l'antico vescovadodi Siscia.

2. Dall'827 fino all'833 la Slavonia fu governata da funzionari dello statobulgaro. Secondo l'autore, nell'833 una parte dei Croati si trasferiri dalla Dalmaziain Slavonia dove fondarono uno stato indipendente con relazioni molto strette conla Croazia (di Dalmazia). II primo duca di questo stato e Ratimiro. Degli altri duchidella Slavonia sono noti Mutimiro e Braslavo.

L'autore inoltre dimostra l'inesattezza delle teši secondo le quali a) lapartenza dei Croati dalla Dahnazia verso la Slavonia fosse avvenuta ai tempi delre croato Tomislavo, b) la Slavonia dopo l'anno 833 appartenesse all'Imperofranco-orientale e c) il duca Mutimiro, menzionato nella lettera di papa GiovanniVIII del 833 fosse un regnante serbo.

3. Dopo l'arrivo degli Ungari nella pianura di Pannonia, la Slavonia rimaseuno stato indipendente. Gli Ungari non potevano conquistarlo senza primaimpossessarsi della Pannonia Inferiore, cioe prima dell'anno 908. C'e poi unanotizia degna di fede negli atti del secondo sinodo spalatino dell'anno 928,secondo la quale la Slavonia fu ecclesiasticamente legata alla Croazia. Dopo questoanno l'aggressivita ungherese diminuisce sensibihnente. Cosi la Slavonia anchenel secolo X rimane indipendente con relazioni molto strette con la Croazia. Cosisi spiega il fatto che nell'elenco delle contee croate nella nota opera di CostantinoPorfirogenito non C'e una contea a settentrione della Velika Kapela e che laSlavonia non e menzionata neppure una volta nei documenti dei re croati durantel'esistenza del Regno di Croazia e Dalmazia.

4. Le notizie degne di fede di Tommaso l'Arcidiacono sull'esistenza delpotere ecclesiastico e laico croato sulla Slavonia sono attribuibili all'anno 1078,quando il re Zvonimire, come vassallo di papa Gregorio VII, al momentodell'apice dei successi di questo papa nella lotta contro il re tedesco Ernrico IV,riusci ad annettere la Slavonia al Regno di Croazia e Dahnazia. Pero, dopo il 1084

_,„„ Hrvatska i crkva u srednjem vijeku

il papato e sensibilmente indebolito, il partito imperiale rafforzato e il re unghereseLadislavo, alleato dell'imperatore tedesco contrattacca nel 1091 attraversando laDrava ed attaccando la Croazia dove insedia come re suo nipote Almos.

C. 2.

ALCUNI QUESITI RIGUARDANTI LA CRONACA Dl ZAGABRIAE L'ELENCO DEI VESCOVI

Prima di tutto l'autore analizza il problema della data della stesura delmodello che servi da base alla c. d. Cronaca di Zagabria (nell'introduzione agliStatuta capituli Zagrabiensis) e arriva alla conclusione che questi fu scrittonell'ultimo decennio del secolo XIII, probabilmente con la tendenza di provarela legittimita delle pretese al trono di re Andrea III. L'autore della Cronaca diZagabria era ovviamente awersario di Andrea III e sostenitore degli Angio, epercio elimino dal suo testo non solo qualsiasi menzione di Andrea III (pertantonel testo c'e ima lacuna temporale tra il regno di Ladislavo IV e Carlo I), ma anchedi suo padre Stefano Postumo.

Nella seconda parte del saggio si analizza la data della stesura del modelloche servi da base all'Elenco dei vescovi allegato alla Cronaca e si constata cheanche questo e stato composto verso la fine del secolo XIII. Tra le prove a favoredi questa teši la piu lampante e il testo sul vescovo Filippo (1247-1262) per il qualeil suo autore afferma che "ci sono molti che lo ricordano".

Nella terza parte l'autore analizza alcune questioni corollarie: la somiglianzatra alcune formulazioni nei documenti CD II, 139, nr. 136 e 176, nr. 157; il problemadel c.d. simboio della Sacra Corona in relazione all'attivita del cardinale Gentilisnel 1308 ed infine il problema di una delle fonti del c. d. Frammento, operaanonima concernente la storia di Croazia nel secolo XI, conservata nelle Notitiaepraeliminares di Baltazar Krčelić.

C.3.

SULL'AUTENTICITA' DEI DOCUMENTI INSERITI NELLE BOLLEDl PAPA GREGORIO IX DELL'ANNO 1217

Nelle due Bolle di papa Gregorio IX rilasciate al capitolo ed al vescovozagabrese sono inseriti otto documenti, importantissimi non solo per la storia delfescovado, amche per quella croata. Uno di questi documenti era gia "un po'iospetto" a Szenrpetery, "molto sospetto" a Tanodi, mentre la N. Klaić eraonvinta che oltre a questo anche alrri tre documenti - e tra l'altro anche quello>iu importante, la Bolla d'oro di Andrea II del 1217 sono falsificati. L'autoreumostra che tutti questo documenti sono autentici. Alcune strane formulazioniei documenti CD III, 147 e CD III, 150 si possono spiegare in maniera

Sažetci 48]

soddisfacente con la teši proposta dall'autore che il cancelliere del re Andrea IIsi era servito di un'abbozzo preparate dal vescovo, aggiungendovi solo leformulazioni introduttive e finali.

C. 4.

IL "MONASTERO" ZAGABRESE

L'autore analizza cinque documenti del secolo XIII dove appare il terminemonasterium. L'autore dapprima dimostra che questi documenti sono autentici epoi che il termine monasterium significa ente giuridico (vescovato) o cattedrale.

Questo termine non ušato per i vescovati ungheresi si potrebbero forsecollegare alla circostanza che verso la fine del secolo XII la chiesa di Zagabriaaveva acquisito due codici liturgici (il Sacramentarium sanctae Margareate MR 126e il Missale antiquissimum MR 165) dapprima destinati a due monasteri ungheresi.Π termine monasterium e entrato in uso parziale a Zagabria sullo scorcio del secoloXII per designare il vescovato e la cattedrale, anche se parallelamente sono rimastiin uso altri termini, p. es. ecclesia. Verso la meta del secolo XIII il terminemonasterium sparisce.

D. 1.

ALCUNI PROBLEMI STORICI E PALEOGRAFICI DELLA TAVOLA DlBESCA (BAŠKA)

I risultati ai quali arriva l'autore sono i seguenti:1. Nella Tavola di Besca (= TB) le prime lettere, dopo l'invocazione simbolica

(+), cioe čr.d. ovvero č.r.ž. indicano la data della stesura della TB, l'anno 1105 o1107. Le ulteriori analisi del testo dimostrano che si tratta proprio dell'anno 1105.

2. II giuppano Desila, menzionato nella TB, era il legato del re croatoZvonimir (anche lui menzionato nella TB), che aveva il compito di introdurrel'abate nel possesso e nella proprieta di un (vasto) campo incolto, donato dal real monastero di S. Lucia di Besca. Con il giuppano era stato inviato, pare, anchesuo fratello. Essi non erano dei semplici testimoni, come spesso affermano variautori, bensi dei c.d. posli (legati). Secondo l'autore, Desila, oltre ad esseregiuppano (di Corbavia) era anche lo "žrel", cioe l'esattore delle entrate reali, nelgiuppanato di Luča. Proprio a causa della sua posizione di rappresentante del represso il monastero, il suo nome e stato messo in rilievo in varie maniere (p. es.con i puntini tra le lettere del suo nome, ecc. ecc.).

3. La stesura del modello che servi allo scalpellino per intagliare le letterenella TB e stata fatta in momenti molto drammatici dell'antica storia croata. Nel1102 la Croazia fu costretta a riconoscere come suo re Colomanno, il red'Ungheria, e gia nel 1105 anche l'altra parte del regno croato-dalmato unito, il


regnum Croatiae et Dalmatiae, cioe la Dalmazia (di cui faceva parte anche l'isola diVeglia) segui la stessa sorte.

4. La TB e stata fatta al principio dell'anno l105, pochi mesi prima che laDalmazia avesse riconosciuto Colomanno, e percio il suo significato politicooltrepassa quello paleografico e linguistico, benche anche questi di valoreinestimabile. Tramite la TB /Veglia, parte della Dalmazia, sottolinea che il suoterritorio appartiene ancora al regnum Croatiae et Dalmatiae nonostante le pretesee pressioni bizantine, veneziane ed ungheresi.

5. Pero, gia nel 1105 - cioe durante la scalpellatura della TB la Dalmaziariconobbe il potere di Colomanno. Allo stesso tempo si puo constatare la presenzamilitare ungherese sull'isola, un fatto che non poteva non avere un'influenzadiretta anche a Besca. E piu che probabile che un elemento estraneo, ovviamenteun benedettino ungherese, introdusse nella seconda parte del TB lettere trattedall'alfabeto latino, p. es. le lettere M, O, T, N, V con l'evidente scopo di eliminareprogressivamente l'alfabeto glagolitico profondamente croato che non potevapiacere alle nuove autorita.

6. Pero la presenza ungherese a Veglia era solo temporanea. Nel conflittocon le influenze straniere l'ultimo fattore nazionale, i Conti di Veglia, riesce adacquistare una posizione importante che con il progresso del tempo andavarafforzandosi sempre di piu. L'influenza ungherese svani gia nel secondodecennio del secolo XII, mentre la presenza veneziana consisteva piu o meno nelriconoscimento della sua sovranita. Questa e la ragione perche l'alfabeto latinonella seconda partte della TB, menzionata nel paragrafe precedente (M, O ecc.)non appare nel pluteo destro della stessa chiesa (del quale sfortunatamente nonsono stati conservati che pochissimo frammenti, i c.d. frammenti di Jurandvor),intagliato non molto tempo dopo la TB. L'evoluzione organica dell'alfabetoglagolitico dei due plutei e la prova della predominazione del Conti di Veglia.

7. La costruzione della chiesa di S. Lucia awerme sorto l'abate Dobrovitsubito dopo la morte di Zvonimir, probabilmente non piu tardi del 1091.

8. L'ultima frase della" TB secondo la quale "a quei tempi erano uniti imonasteri di S. Lucia e di Nicolo" non e stata intagliata senza uno scopo preciso,come lo si sostiene soventemente, bensi per giustificare l'esistenza di un abate nelmonastero di S. Lucia anche ai tempi di Dobrovit, quando questo monastero avevaappena 9 monati, cioe quando da solo, senza l'altro monastero non avrebbe potutoessere una domus formata, o per meglio dire, un monastero con il diritto di avereun abate.

Sažetci 483

D. 2.

SUL CARTULARIO DEL MONASTERO Dl S. GRISOGONO IN ŽARA

Dopo l'analisi di alcuni problemi concernenti il purtroppo sparito Cartularionel monastero di S. Grisogono in Žara, l'autore arriva alle seguenti conclusioni:

1. II Cartulario non e stato scritto (come sostengono vari autori) dal notaioBiagio e neppure e stato compilato nel 1223. L'analisi ha dimostrato che esso estato scritto verso la fine del secolo XII (o principio del secolo XIII) da un notaioanonimo.

2. L'analisi di alcuni documenti del Cartulario, specialmente quello diZovina e fratelli (CD I, 126) e Radovano (CD I, 115), dimostra che il contenutobasilare, come pure i nomi e le funzioni elencati nel testo sono degni di fede,perche si basano sugli antichissimi annali del detto monastero. Lo stesso vale perle donazioni dei possessi di Diclc (CD 1,105) e sull'isola di Maone (CD 1,112) fattedal re croato Cressirniro.

3. L'obiezione principale sull'autenticita materiale dei documenti avanzatadalla N. Klaić (cioe che il re croato non era autorizzato a fare donazione deipossedimento del comune di Žara perche parte del territorio di un altro stato, diBisanzio) non regge. Π papa aveva conferito al re Cressimiro il titolo di rex Croatiaeet Dalmatiae riconoscendo cosi l'incorporazione della Dalmazia bizantina nellaCroazia. Cressirniro con le sue donazioni metteva in atto la sua sovranita sullaDalmazia, disponendo dei beni dello stato bizantino che si trovavano sul territoriodelle citta bizantine, dove la proprieta comunale, con la soppressionedell'autogovemo comunale da parte di Leone ilSaggio era passata neUe mani delgoverno centrale.

D. 3.

SULL' AUTENTICITA' DELLA DONAZIONE DEL VESCOVO DlVEGLIA SECONDO l DOCUMENTI DEL 1186 E 1188

L'autore analizza la donazione del vescovo di Veglia al monastero di S.Benedetto sul Po e al priorato di S. Cipriano sull'isolotto di Murano dell'anno 1186(conservata in tre copie) e dell'anno 1188 (conservata in due copie) ed arriva allacondusione che esisteva un documento originale della donazione del 1186, chenelle copie conservate e stato modificato solo in quanto come destinatario, oltreal monastero di S. Benedetto sul Po, e stato designato con un'aggiunta anchequello di S. Cipriano. Per il resto le copie del documento del 1186 sono autentiche.

Siccome il monastero di S. Cipriano, per varie ragioni era insoddisfatto conquesto documento manipolato, emise un altro documento quello del 1188 chealtro non e che un falso facilmente identificabile.


D. 4.

l PRIMORDI DEL PELLEGRINAGGIO E DEL MONASTERO DEIFRANCESCANI A TERSATTO

L'autore dapprima analizza il problema deH'inizio del pellegrinaggio aTersatto. Secondo Kašić e Glavinić la Santa Časa e stata trasportata ai tempi delbano Nicola Frangepani (nel 1291) da Nazareth a Tersatto, e dopo tre anni e 7 mesia Loreto. L'autore dimostra che non si puo trattare di Nicola L Nicola II o NicolaIII perchć essi non governarono mai nel Vinodol (dunque neanche a Tersatto). Sipud trattare solamente di Nicola IV, il quale come primo tra i conti di Veglia fuchiamato Frangepano ed inoltre era bano. L'autore pubblica ed analizza anchela bolla di papa Martino V del 1420 dalla quale risulta che il pellegrinaggio aTersatto ebbe inizio un po' prima di tale anno. Inoltre, l'autore dimostra che lapala dell'altare printipale nella chiesa di S. Maria a Tersatto deve essere opera delpittore Antonio de Murano, al quale era stata, secondo il libro del notaio fiumanoAntonio de Renno, commissionata dal guardiano del monastero di Tersatto nel1456 o un po' prima. II papa Nicola V permise nel 1453 la fondazione delmonastero il quale nel 1455 non era anoca definitivamente organizzato perche cisono notizie solo del "fratello Paolo", il quale, peru, gia nel 1456 viene menzionatocome "il guardiano Paolo".

D. 5.

LA BOLLA "AD DECOREM" Dl PAPA NICCOLO' V DEL 1447

L'autore pubblica la bolla di papa Niccolo V del 1447 concernente lar'ondazione del monastero francescano di Cassione, correggendo alcuni erroriipografici ed altri, esistenti nella finora migliore pubblicazione, qualla di G.»tokalo. Inoltre l'autore offre la sua traduzione in croato della bofla. Infine, l'autoreliscute sul problema della datazione della bolla ed arriva alla conclusione che essa•ra stata emessa probabilmente il 2 aprile 1447

E. 1.

IL RETROSCENA DEL PRIMO ATTACCO DEGLI UNGARI CONTROARBE

L'autore analizza la teši di Praga, secondo la quale l'attacco contro Arbe fuerrato dal conte Amico nel 1075. L'autore dimostra che Praga si trovo costrettomodificare la datazione di un documento falsificato da 1071 in 1975 e laitazione della traslazione delle spoglie di S. Niccolo di Bari da 1089 a un tempoxteriore al 1075.

Sažetci 485

E. 2.

PROBLEMI STORICI Dl ALCUNE FONTI AGIOGRAFICHE

Nel suo saggio Le fonti agiografiche concernenti gli ultimi decenni del regnodi Croazia (Miscellanea "Zvonimir", kralj hrvatski) M. Ivanišević combatte alcuneteši di recenti storici croati, riguardanti le leggende di S. Gaudenzio, S. Giovannidi Trau e S. Cristoforo e propone le proprie soluzioni. Qui si analizzano leproposte di Ivanišević e si offrono alcune osservazioni critiche.

E.3.

UN CONTRIBUTO ALLA DISCUSSIONE SULLA TA VOLA DlBESCA

Si discute su alcune proposte concernenti l'interpretazione del contenutodella Tavola di Besca fatte da M. Bogović nel Riječki teološki časopis 2, nr.2,1998,371-375.

L I T E R A T U R A

ACTA COMITALIA - KŠišić, Acta comitalia, MSHSM vol. XXXIII, Zagreb, 1912.; vol.XXXCV, Zagreb, 1915.; vol. XXXIX, Zagreb, 1916.

ADAMČEK - J. Adamček, Rovišćanski predijalci, HZ XXIX- XXX, 1976.-1977.AE - Annee epigrafique, Pariš.AEC - Archivium Europae Centro-Orientalis, Budapest.ΑΗΡ - Archivium Historiae Pontificae, Roma.

ALEXANDER TELESINUS - RIS V.

ALLODI - L. Allodi i G. Levi, Regesto sublacence, Roma, 1885.

AMSD - Atti e Memorie della Societa Dalmata di Storia Patria.

AMSI - Atti e Memorie della Societa Istriana di Archeologia e Storia Patria.

ANA KOMNENA - B. Leib, Arme Comnene, Alexiade, Pariš, 1067.ANASTOS - M. V. Anastos, The Transfer of Illyricum, Calabria and Sicily to the

Jurisdiction of the Patriarchate in 732/733, Studi bizantini e neoellenici, Roma, 1957.ANNALES ROMUALDI - Annales Romualdi, MGH, Scriptores XIX.ANONYMI BARENSIS CHRONICON - RIS V.ANTOLJAK 1972. - S. Antoljak, Ban Pavao Bribirski "Croatorum dux", Radovi

Instituta JAZU u Zadru, sv. XX, 1972.ANTOLJAK - S Antoljak, Zadar za vrijeme hrvatskih narodnih vladara, Radovi FF u

Zadru, god. 14-15,1975.APJ - Arkiv za povjestnicu jugoslavensku, Zagrebarg. - zaključeno na osnovi...ARNOLDUS LUBECENSIS - Arnoldus Lubecensis, Chronica Slavorum, MGH,

Scriptores XXI.AHRWEILLER - H. Ahrweiller, Recherches sur radministration de I'empire byzantin

aux IXe-Xe siedes, BulletindeGorrespandance hellenique LXXXTV, Amenes-Paris, 1960.ASD - Archivio storico per la Dahnazia.AT - Archeografo Triestino, Trieste.ATTI - Atti, Centar za historijska istraživanja, Rovinj.Β. - H. J. Scheltena - N. Van der Wal, Basilicorum libri LX, Series A i Series B.

BALZANI - U. Balzani, Π Chronicon Farfense di Gregorio di Catino, Fonti per la storia

d'Italia, Roma, 1903.

BANAŠEVIĆ 1971. - N. Banašević, Letopis Popa Dukljanina, Beograd, 1971.BARABAS - S. Barabas, Zrinyi Miklos a Szigetvari hos eletere vonatkozo levelek es

okiralok II, Budapest, 1890.BARADA 1931. - M. Barada, Episcopus chroatensis, CS 2,1931.

4β» Hrvatska i crkva u srednjem vijeku

ΒARADA 1932. - M. Barada, Dinastičko pitanje u Hrvatskoj XI stoljeća, VAHD 1,1928.-1929., Split, 1932.

BARADA 1937. - M Barada, Dvije naše vladarske isprave, CS 13-14, Zagreb, 1937.BARADA 1942. - M. Barada, Branimir, HE III, 1942.BARADA 1943. - M. Barada, Hrvatska poviest, 2. izd., Zagreb, 1943.BARADA 1944. - M. Barada, Važnost osnutka zagrebačke biskupije, Zbornik 1944.BARADA 1948. - M. Barada, Trogirski spomenici, Dio L, sv. I., Zagreb, 1948.BARADA 1949. - M. Barada, Dalmatia superior, Rad 270, Zagreb, 1949.BARADA 1952. - M. Barada, Hrvatski vlasteoski feudalizam, Zagreb, 1952.BARADA 1957. - M. Barada, Prilozi kronologiji hrvatske povijesti, Rad 311, 1957.BARTAL - A. Bartal, Glossarium mediae et infimae latinitatis regni Hungarici, Lipsiae, 1901.BARTOLI - F. Bartoli, Indice delle scritture del Convento di San Francesco della citta

di Veglia, još neobjavljeno.

BECK - H. G. Beck, Vademecum des byzantinischen Aristokraten, Graz-VVien-Koln, 1964.BENUSSI - B. Benussi, Storia documentata di Rovigno, 1888, ristampa Trieste, 1977.BENUSSI1892. - B. Benussi, Privilegio Eufrasiano, AMSIVIII, 1892.BENUSSI 1895. - B. Benussi, Nel Medio Evo, AMSI IX, 1895.BEUC1953. -1. Beuc, Osorska komuna u pravnopovijesnom svijetlu, Vjesnik Državnog

arhiva u Rijeci I, Rijeka, 1953.

BEUC 1980. -1. Beuc, Vlasnički i drugi stvarnopravni odnosi na nekretninama u dobafeudalizma u jugoslavenskim zemljama, ZPFZ XXX, l, 1980.

BEUC 1980a. - I. Beuc, Još o stvarnopravnim odnosima u doba feudalizma ujugoslavenskim zemljama, ZPFZ XXX, 2,1980.

BEUC 1985. -1. Beuc, Povijest institucija državne vlasti Kraljevine Hrvatske, Slavonijei Dalmacije, Zagreb, 1985.

BEUC 1986. -1. Beuc, Povijest države i prava na području SFRJ, Zagreb, 1986.BEYERLE - F. Beyerle, Die Gesetze der Langobarden, Weimar, 1974.BIMA - Biblioteca iuridica medu aevi, Bononia.BONIFAČIĆ 1970. - N. BonifeSc, Zidine Zvonimirova i Bašćanska ploča, KZ l, Krk, 1970.BONIFAČIĆ 1971. - N. Bonifaać, Darovnica kralja Zvonimira opatiji sv. Lucije kod Baške

na otoku Krku, Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena 45, Zagreb, 1971.BONIFAČIĆ 1976. - N. Bonifačič, Oblici tradicionalne stočarske kulture na otoku

Krku, Rad 21 Kongresa Saveza udruženja folklorista Jugoslavije, Sarajevo, 1976.BONIS 1964. - Gy. Bonis, Einflusse des romischen Rechts in Ungarn, lus Romanum

Medu aevi, Pars V, 10, Međionali, 1964.BRAČKI STATUT - K Kadlec, Statutum et reformationes insulae Brachiae, MHJSM XI, 1926.iRAJKOVIĆ 1933. - V. Brajković", Ćrude historique sur le droit maritime prive du

Littoral yougoslave, Marseille, 1933.1REHIER 1969. - L. Brehier, Vie et mort de Byzance, Pariš, 1969.IRŽHIER1970. - L. Brehier, Les institutiones de l'empire byzantin, Pariš (1949.), 1970.RATULIĆ 1964. - J. Bratulić, Urbari pazinskog feuda, VHARP VIII-IX, 1964.

Literatura 48У

BRATULIĆ 1970.-J. Bratulič, Jedanaest stoljeća hrvatske književnosti, Kritika 13,Zagreb, 1970.

BRATULIĆ 1994. - J. Bratulić, Aleja glagoljaša, Zagreb-Pazin-Roč, 1994.BRUNELU - V. Bruneffi, Storia della citta di Žara, Venezia, 1913. (novo izdanje Trieste, 1974.)BRUSIĆ - V. Brusič, Benediktinska opatija na Košljunu, Bogoslovska smotra XX, 1932.BUDAK 1986. (1987.) - N. Budak, Prilog valorizaciji humsko-dukljanskog kulturnog

područja u prvim fazama njegova razvitka (do 12. st), SP, ser. III, sv. 16, Split,1986. (1987.).

BUDAK 1994. - N. Budak, Prva stoljeća Hrvatske, Zagreb, 1994.BUDINGER - M. Budinger, Ein Buch ungarischer Geschichte (1058-1100), Leipzig, 1866.BULIĆ - BERVALDI - F. Bulič - J.Bervaldi, Kronotaksa solinskih biskupa, Zagreb, 1912.BUTORAC - IVANDIJA - J. Butorac - A. Ivandija, Povijest katoličke crkve medu

Hrvatima, Zagreb, 1973.BZ - Byzantinische ZeitschriftCALASSO - F. Calasso, Medio evo del diritto, Milano, 1954.CAPPELLI - A. Cappelli, Cronologia, Milano, 1969.CARABELLESE 1911. - F. Carabellese, Carlo d'Angio nei rapporti politici e commer-

ciali con Venezia e l'Oriente, Bari, 1911.CCP - Croatica Christiana Periodica, Zagreb.CD - Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, ed. T. Smičiklas

i drugi, I-XVIIL Zagreb, 1904.- 1990.CDB - Codice diplomatico barese, Bari.CDH-G.Fejer,<ZcdexdiplomatiaisHurtgariaeeodesiasticus ac civilis, Budae, 1928. i d.CDI - Codice diplomatico Istriano (P. Kandler).CD KUKULJEVIĆ -1. Kukuljević Sakcinski, Codex diplomaticus regni Croatiae,

Slavoniae et Dalmatiae, II, Zagreb, 1876.CDL-Codex diplomaticus Langobardiae (Historia Patriae Monumenta, Augustae

Taurinorum).CDSI - R. Marsina, Codex diplomaticus et epistolaris Slovaciae, Bratislavae, 1971.CECCHINI - A. Cecchini, La "traditio" e il trasferimento della proprieta immobiliare

nei documenti medievali, Padoa, 1914.CESSI1968. - R. Cessi, Storia della repubblica di Venezia I, Milano, 1968.CHABOT - J. B. Chabot, La Cronique de Michel Le Syrien II, Pariš, 1901.CHALANDON - F. Chalandon, Histoire de la domination normande en Italie et en

Sicile, Pariš, 1907.CHRONICON UNIVERSALE- MGH Scriptores, vol. VI.CIH - Corpus iuris hungarici, Tymaviae, 1791.CINAM - loannis Cinnami epitome rerum ab loanne et Alexio Comnenis geštarum,

Bonnae, 1836., rec. A. Meineke.CS - Croatia Sacra, Zagreb.CSHB - Corpus scriptorum historiae byzantinae.

490 Hrvatska i crkva u srednii•jem vijeku

CVEKAN - P. Cvekan, Trsatsko svetište Majke Milostive i franjevci njeni čuvari, Trsat, 1985.ČAČE - S. Čače, Civitates Dalmatiae u "Kozmografiji" Anonima Ravenjanina, Zadar, 1995.ČHP - Časopis za tvrvatsku povijest, Zagreb.CRNČIĆ 1865. - I. Crnčić, Krčke starine, Književnik II, 1865.CRNČIĆ 1888. -1. Crnčić, Još o glagolskom natpisu u crkvi sv. Lucije u Draži

bašćanskoj, Starine XX, 1888.ČRNČIĆ-RAČKI - I. Crnčić - F. Rački, Statut vrbanski a donekle i svega krčkog

otoka (god. 1362-1599), MHJSM, vol. IV, 1890.ČS - Časopis za slovenski jezik, književnost in zgodovino, Ljubljana.D. - Digesta

DAI - Constantine Porphyrogenirus, De Administrando imperio, Budapest, 1949.(drugo izdanje Dumberton Oaks, 1967.).

DANDOLO - A. Dandolo, Chronica per extensum descripta, RIS, Tomo XII, Parte l,2. izd. a cura di E. Pastorello, Bologna, 1938.-1958.

DARROUZES - J. Darrouzes, Listes episcopales du concile de Nicee (787), REB 33,1975.DEANOVIĆ - A. Deanović, Zagrebačka katedrala u okvirima prvih iskapanja,

Iz starog i novog Zagreba III, 1963.DEANOVIĆ - ČORAK - A. Deanović - Ž. Čorak, Zagrebačka katedrala, Zagreb, 1988.DE CEREMONHS - Konstantin Porfirogenet, De ceremoniis aulae byzantinae, ed. J.

Reiske, Bonnae, 1829.-1830.DEĆR1928. - J. Deer, A magyar torsszovetseg es patrimonialis kyralysag kulpolitikaja,

Budapest, 1928.

DEER 1936. - J. Deer, Die Anfange der ungarisch-kroatischen Staatsgemeinschaft, AEC Π,Budapest, 1936.

DEČR1964.-J. Deer, Der Anspruch der Herrscher des 12. Jahrhunderts auf dieapostolische Legation, ΑΗΡ 2,1964.

DE FRANCESCHI1879. - C. De Franceschi, L'Istria, Note storiche, Parenzo, 1879.DE FRANCESCHI 1964. - C. De Franceschi, Storia documentata della contea di Pisino,

Venezia, 1964.

DE LEONE - E. De Leone, Mugharasak, NDI VIII, 1939.

DE LORENZI - O. De Lorenzi, Storia del notariato ravennate, Ravenna, 1961.

DEVOTO - OLI - G. Devoto - G. Oli, Dizionario della lingua italiana, Firenze, 1971.DIMITZ - A. Dimitz, Geschichte Krains I, Leibach, 1874.DINIĆ - M. Dinić, Humsko-trebinska vlastela, Beograd, 1967.DOBRONIĆ 1951. - L. Dobronić, Topografija zemljišnih posjeda zagrebačkih biskupa

prema ispravi kralja Emerika iz godine 1201., Rad 281,1951.DOBRONIĆ 1952. - L. Dobronić, Topografija zemljišnih posjeda zagrebačkog kaptola

prema izvorima XIII. i XIV. stoljeća, Rad 286,1952.DOBRONIĆ 1957. - L. Dobronić, Prilog za poznavanje najstarijih posjeda zagrebačkog

Gradeca, Zbornik klasične gimnazije, Zagreb, 1957.DOBRONIĆ 1991. - L. Dobronić, Biskupski i kaptolski Zagreb, Zagreb, 1991.

Literatura 491

DOBRONIĆ 1992. - L. Dobronić, Slobodni i kraljevski grad Zagreb, Zagreb, 1992.DOC. - F. Rački, Documenta historiae chroaticae periodum antiquam illustrantia,MSHSM VII, Zagreb, 1877.DOLGER - F. Dolger, J. Karayannopulos, Byzantinische Urkundenlehre, Miinchen, 1968.D'ORS - A. i X. D'Ors, Lex Irnitana, Santiago de Compostela, 1988.DUBROVAČKI STATUT - B. Bogišić - C. Jireček, Liber Statutorum civitatis Ragusae,

MHJSM IX, 1904.DU CANGE - Ch. Du Cange, Glossarium mediae et infimae latinitatis, Niort, 1885.DUCHESNE - L. M. Duchesne, Le liber pontificalis II, Pariš, 1955.DUMMLER - E. Diimmler, Uber die alteste Geschichte der Phil.-hist. Classe der k. k.

Wiener Akademie XX, 1956.EJ - Enciklopedija Jugoslavije, Zagreb, 1955.ENDLICHER - S. L. Endlicher, Rerum hungaricarum Monumenta Arpadiana,

Sangalli, 1849.ERLER - A. Erler - E. Kaufmann, Handworterbuch zur deutschen Rechtsgeschichte,

Berlin, 1977.FARLATI - D. Farlati, Illyricum sacrum V, Venetiis, 1775.FEINE - H. E. Feine, Kirchliche Rechtsgeschichte, Koln-Graz, 1964".FERJANČIĆ - B. Ferjančić, u: VZIII, 1959.FERLUGA 1957. - J. Ferluga, Vizantiska uprava u Dalmaciji, Beograd,1957.FERLUGA 1966. -J. Ferluga, Kekaumen III, Beograd, 1966., 204.FERLUGA 1978. - J. Ferluga, L'amministrazione bizantina in Dalmazia, Venezia, 1978.FLICHE 1946. - A. Fliche, La reforme gregorienne et la reconquete chretienne 1057-

1125, Pariš, 1946.FLICHE - MARTIN - A. Fliche - V. Martin, Storia della Chiesa VIII, La "Riforma

Gregoriana e la riconquista cristiana (1057-1123), Torino, 1959.FORETIĆ 1956. - V. Foretić, Korčulanski kodeks 12. stoljeća i vijesti iz doba hrvatske

narodne dinastije u njemu, Starine 46, 1956.FORETIĆ 1969. - V. Foretić, Smještaj Hrvata i Srba u srednjem vijeku s naročitim

obzirom na Crvenu Hrvatsku, Dubrovnik 4,1969.FORETIĆ 1982. - V. Foretić, La Chiesa di Ragusa (Dubrovnik) in rapporto alla Chiesa

di Spalato (Split), Vita religiosa, morale e sociale ed i concili di Split (Spalato)dei secc. X-XI, Atti del Symposium internazionale di storia ecclesiastica, Split,26-30 settembre 1978., Padova, 1982.

FUČIĆ 1971. - B. Fučić, Najstariji hrvatski glagoljski natpisi, Slovo 21, 1971.FUČIĆ1978. - B. Fučić, Bašćanska ploča u: Zagreb, riznica glagoljice, Katalog izložbe,

1978.-1982.FUČIĆ 1982. - B. Fučić, Glagoljski natpisi, Zagreb, 1982.FUČIĆ 1997. - B. Fučić, Terra incognita, Zagreb, 1997.FRANK - D. Frank, Teorija kaznenog prava, Zagreb, 1955., 152 i d.GAY - G- Gay, L'Italie meridionale et l'empire byzantin depuis l'avenement de Basile

I jusqu'a la prise de Bari par les Normands (867-1071), Pariš, 1904.

.., ^«»олл ι LfK.va u srednjem vijeku

GEITLER - L. Geitler, Die albanesischen und slavischen Schriften, Wien, 1883.GEORGI - BALZANI - J. Georgi - U. Balzani, II regesto di Farfa compilato da Gregorio

da Catino e pubblicato dalla R. Societa romana di storia patria, Roma, 1879.GEORGIUS MONACHUS - CSHB, 1838., ed. E. Bekker.

GIGANTE 1912. - S. Gigante, Libri del cancelliere, vol. I, Fiume, 1912.GLAVINIĆ - F. Glavinić, Historia Tersattana, Udine, 1648.GOFGALA-DOMINIS - F. Gogala-Dominis, Kada je održan sabor na Duvanjskom

polju?, Šibenik, 1965.

GOLDSTEIN - I. Goldstein, Hrvatski rani srednji vijek, Zagreb, 1995.GORTAN - V. Gortan, Natpis na mramornom stupu splitskog nadbiskupa Pavla,HZ XVII, Zagreb, 1964.

GRAH - J. Grah, Urbar pićanske biskupije (1617-1621), VHARP XVI, 1971.GROTENFEND - H. Grotenfend, Taschenbuch der Zeitrechnung, 1910.GRUMEL - V. Grumel, L'annexion de rillyricum oriental, de la Sicilie et de la Calabrie

au patriarcat de Constantinople, Recherches des sciences religieuses 40 (l 952).GRUNWALD - R. Griinwald, Quelques interpretrations erronees sur la localisation

des sieges croates selon les indications du Codex De Administrando Imperiode Constantin Porphyrogenete, Vznik VII, 1972.

GUNJACA 1951. - S. Gunjaca, Historia Salonitana Maior, Rad 283,1951.GUNJACA 1973. - S. Gunjaca, Izpravci i dopune starijoj hrvatskoj historiji I, 1973.GYORFFY 1970. - G. Gyorffy, Szlavonia, kialakulasak oklevelkritikali viszgalata, LK40,1970.

GYORFFY 1977. - G. Gyorffy, A "lovagszent" uralkodasa (1077-1095), Tsz 20,1977.GYORFFY1992. - G. Gyorffy, Diplomata Hungariae Antiquissima, Budapest, 1992.HABERKERN - WALLACH - E. Haberkern - J. F. Wallach, Hilfswortenbuch fur

Historiker, Miinchen, 1972.

HADŽIJAHIĆ - M. Hadžijahić, Pitanje vjerodostojnosti sabora na Duvanjskom polju,Sarajevo, 1970.

HALLER - J. Haller, Daš Papstrum П, Miinchen, 1965.

HAMM 1952. - J. Hamm, Datiranje glagoljskih tekstova, Radovi St. 6-8,1952.HAMM 1960. -J. Hamm,. Staroslavenska čitanja, Zagreb, 1960.HAMM 1971. -J. Hamm, Staroslavenska čitanka, Zagreb, 1971.HAUPTMANN1929. - L- Hauptmann, Erlauterungen zum Historischen Atlas der

osterreichischen Alpenlander 1. Abteilung, 4Teil, Karnten, Krain, Gorz undLstrien, Wien, 1929.

HAZU - Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (ex JAZU).HR - Hrvatska enciklopedija, Zagreb, 1940. i d.

HEBERHOLD1947. - F-Heberhold, Die Angriffe des Cadalus von Parma auf Rom1062-1063, Studi Gregoriani 2, Roma, 1947.

HEINEMANN - L. Heinemann, Geschichte der Normannen in Unteritalien undSizilien, I i II, Leipzig, 1894.

Literatura 493

HERCIGONJA 1975. - E. Hercigonja, Sred nje vjekovna književnost u: Povijesthrvatske književnosti, knjiga 2, Zagreb, 1975.

HERCIGONJA 1983.- E. Hercigonja, Nad iskonom hrvatske knjige, Zagreb, 1983.HERCIGONJA 1994. - E. Hercigonja, Tropismena i trojezična kultura hrvatskoga

srednjovjekovlja, Zagreb, 1994.HISTORIA DUCUM - Historia ducum veneticorum, MGH, Scriptores XIV,

Hannoverae, 1883., ed. H. Simonsfeld.HOMAN 1910. - B- Homan, A zagrabi puspok alapitasi eve, Turul 28,1910.HOMAN - B. Homan, Geschichte des ungarischen Mittelalters HI, Berlin, 1940.HONIJAT - Nicetae Choniatae Historia, rec. I. Bekker, Bonnae, 1835.HORVAT - J. Horvat, Kultura Hrvata kroz 1000 godina, prvi svezak, 2. izd., Zagreb, 1980.HOŠKO 1988a. - E. Hoško, Gospodar Trsata Nikola Frankopan u Svetoj zemlji,

Vjesnik Svetišta Marijin, Trsat, 1988., god. 22, br. 2.HOŠKO 1988b. - E. Hoško, Slika i slikar Gospe Trsatske, Vjesnik Marijin, Trsat, 1988.,

god. 22, br. 3.HOYOS - D. Hoyos, Civitas and Latium,. RIDA XXII, 1975.HVARSKI STATUT - Š. Ljubić, Statuta communitatis Pharae, MHJSM III, 1883.HZ - Historijski zbornik, Zagreb.IHAD - Izdanja Hrvatskog arheološkog društva, Zagreb.ILOČKI STATUT - R. Schmidt, Statut grada Doka iz godine 1525, MHJSM XII, 1938.INCHIOSTRI 1930. - U. Inchiostri, Π Comune e gli Statuti di Arbe fino al secolo XIV,ASD V, vol. X, 1930. itd. - i tako dalje.IVANČAN 1931. - Lj. Ivančan, Stanovi zagrebačkih kanonika, VDA V, 1931.IVANDIJA - A. Ivandija, Stara zagrebačka katedrala, 1060.IVANIŠEVIĆ 1977. - M. Ivanišević, Čakavski sabor, Split, 1977., hrv. tekst legende

69-86, bilješke 87-102; lat. tekst 103-121.IVANIŠEVIĆ- M. Ivanišević, Hagiografski izvori o posljednjim desetljećima

hrvatskog kraljevstva u: Zvonimir.JAGIČ1911. - V. Jagić, članak u: Enciklopediji slavjanskoj filologiji, Sanktpeterburg, 1911.JAZU - Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb.JELIČ 1906. - L. Jelić, Fontes historicae liturgiae glagolito romanae a XIII ad XIX

saeculum, Veglae, 1906.JELOVINA - D. Jelovina, Starohrvatska baština, Zagreb, 1976.JIČ - Jugoslovenski istorijski časopis, Beograd.JIREČEK1962. - V. Jireček, Romani u gradovima Dalmacije tokom srednjega veka,

Beograd, 1962.JIREČEK - RADONIČ - V. Jireček - J. Radonić, Istorija Srba, Beograd, 1952.JOB - Jahresbuch der osterreichischen Byzantinischen Gesellschaft, Wien.JORDAN - K. Jordan, Investiturstreit und friihe Stauferzeit (1056-1197), Munchen, 1973.JZ - Jadranski zbornik, Rijeka.KALIĆ - J. Kalić, Crkvene prilike u srpskim zemljama do stvaranja arhiepiskopije 1219.

godine u: Međunarodni naučni skup Sava Nemanjić-Sveti Sava, Beograd, 1979.


KAMPUŠ - I. Kampuš, Novi prilozi o lokrumskim falsifikatima i Desinoj darovnicipulsanskim benediktincima, HZ XV, 1962.

KARAMAN - Lj. Karaman, Iz kolijevke hrvatske prošlosti, Zagreb, 1930.KARAMAN1963. - Lj. Karaman, Bilješke o staroj katedrali u Zagrebu, Bulletin Zavoda

za likovne umjetnosti JAZU XI, 1-2, 1963.KAŠIĆ - B. Kašić, Istoria Loretana od sfetae Kuchiae Bogorodičine, ν Rimu, 1617.KATIĆ - L. Katić, Saksonac Gottschalk na dvoru kneza Trpimira, Zagreb, 1932.KATIČIĆ 1982.-1983 - R. Katičić, Imena dalmatinskih biskupija i njihovih biskupa

u aktima ekumenskog koncila u Nikeji godine 787, Filologija 11, Zagreb,1982.-1983.

KATIČIĆ 1986. - R. Katičić, Vetustiores ecclesiae spalatensis memoriae, SP, ser. III,sv. 17, Split, 1986.

KATIČIĆ et al. - R. Katičić, S. Prospero Novak, A. Ribičić u: Sto remek djela, Pisanariječ u Hrvatskoj, Osijek-Pula, 1986.

KAUFMANN - L. Kaufmann, v. Konig u: ERLER.KEKAUMEN - Sovety i rasskazy Kekavmena, izd. G. G. LITAVRINA, Moskva, 1972.KELEMEN - E. Kelemen, Institutiones juriš hungarici II, 2. izd., Budae, 1818.KEMPF - F. Kempf, Crkva u doba grgurovske reforme u: H. H. Jedin, Velika povijest

Crkve III, Freiburg, Basel, Wien, 1965., prijevod Zagreb, 1972.KIRAC 1946. - L. Kirac, Crtice iz istarske povijesti, Zagreb, 1946.KL - Katolični list, Zagreb.

KLAIĆ N. 1955a. - N. Klaić, Rapski falsifikati, Zbornik Instituta za historijske nauke,Zagreb, 1955.

KLAIĆ N. 1960. - N. Klaić, Miho Barada, Prilozi kronologiji hrvatske povijesti, HZХШ,1960.

KLAIĆ N. 1960a. -N. Klaić, Jadran Ferluga, Vizantiska uprava u Dalmaciji..., HZΧΙΠ, Zagreb, 1960.

KLAIĆ N. 1963a. - N. Klaić, Uzroci otpora crkvene desetine u zagrebačkoj biskupiji(do 1382.), Iz starog i novog Zagreba III, Zagreb, 1963.

KLAIĆ N. 1963b. - N. Klaić, Ivan Ravenjanin i osnutak splitske metropolije, VAHDLXV-LXVL Split, 1963.-1965.

KLAIĆ N. 1964. - N. Klaić, Problem vrhovne vlasti nad Dalmacijom, Zbornik Zadar, 1964.KLAIĆ N. 1964a. - N. Klaić, U povodu priloga Lj. Karamana itd., HZ XVH, 1964.KLAIĆ N. 1965. - N. Klaić, Historijska podloga hrvatskog glagoljaštva u X i XI stoljeću,

Slovo 15-16,1965.

KLAIĆ N. 1965.-1966. - N. Klaić, Da li je postojala Dalmatinska marka Bečke ilustriranekronike, ZG XIX-XX, 1965.-1966.

KLAIĆ N. 1965./1966.-1967. - N. Klaić, Diplomatička analiza isprava iz doba narodnihvladara HZ XVIII, 1965., i XIX-XX, 1966.-1967. Д

KLAIĆ N. 1967a. - N. Klaić, Historia Salonitana maior, Beograd, 1967. јј

KLAIĆ N. 1969. - N. Klaić, Nekoliko napomena o Bašćanskoj ploči, Vjesnikbibliotekara Hrvatske XV, Zagreb, 1969.

Literatura 495

KLAIĆ N. 1970a. - N. Klaić, Knezovi Frankapani kao krčka vlastela, KZ l, Krk, 1970.KLAIĆ N. 1971. - N. Klaić, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Zagreb, 1971.KLAIĆ N. 1972. - N. Klaić, Izvori za hrvatsku povijest do 1526. godine, Zagreb, 1972.KLAIĆ N. 1976. - N. Klaić, Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku, Zagreb, 1976.KLAIĆ N. 1976a. - N. Klaić -1. Petricioli, Zadar u srednjem vijeku do 1409., Zadar, 1976.KLAIĆ N. 1979. - N. Klaić, Način na koji je nastajalo djelo Historia Salonitana Maior,

VAHD LXXI-LXXIII, Split, 1979.KLAIĆ N. 1981. - N. Klaić, Još jednom o Bašćanskoj ploči kao izvoru vladanja kralja

Zvonimira, VHARP XXIV, 1981.KLAIĆ N. 1981a. - N. Klaić, Tobožnji Ladislavov monasterium sancti Stephani regis

u Zagrebu, Peristil 24,1981.KLAIĆ N. 1982. - N. Klaić, Zagreb u srednjem vijeku, Zagreb, 1982.KLAIĆ N. 1982.-1985. - N. Klaić, Još o prvom "čudu" iz djela Historia Sancti

Christofori Martiris, JZ 12, 1982.-1985.KLAIĆ N. 1985. - N. Klaić, Baltazar A. Krčelić (1715-1778), autor tzv. odlomka ljetopisa

iz 11. stoljeća, CCPIX, 1985.KLAIĆ N. 1985a. - N. Klaić, Trogir u srednjem vijeku, Trogir, 1985.KLAIĆ N. 1986. - N. Klaić, Pobjeda reformnog Rima na Jadranu za pape Grgura VII.

(1073-1088 god.), VHARP XXVIII, 1986.KLAIĆ N. 1988. - N. Klaić, Vinodol, Pazin-Rijeka, 1988.KLAIĆ N. 1990. - N. Klaić, Povijest Hrvata u srednjem vijeku, Zagreb, 1990.KLAIĆ V. 1874. - V. Klaić, Ocjena odlomka iz "kronologije ili ljetopisa" Ivana

Arcidakona, Izvjestje o Kraljevskoj velikoj gimnaziji u Zagrebu koncem školskegodine 1874, Zagreb, 1874.

KLAIĆ V. 1882. - V. Klaić, Da li je nekadašnja Slavonija bila izprvice hrvatska iliugarska zemlja, Vienac XIV, Zagreb, 1882.

KLAIĆ V. 1897. - V. Klaić, Bribirski knezovi od plemena Šubić do god. 1347, Zagreb, 1897.KLAIĆ V. 1899. - V. Klaić, Povjest Hrvata 1,1899; II, 1900; III, 1904.KLAIĆ V. 1901. - V. Klaić, Krčki knezovi Frankapani, Zagreb, 1901.KLEN - D. Klen, Arhivska grada u samostanu franjevaca u Košljunu, VHARP XVin, 1973.KLEN 1970 - D. Klen, Urbar Pazinske grofovije (1498), VHARP XIV.KNIEWALD - D. Kniewald, Zagrebački liturgijski kodeksi XI.-XV. stoljeća, CS 19,

Zagreb, 1940.KNIEZSA - S. Kniezsa, Slawische Bestandteile der ungarischen staatlichen und

juridischen Terminologie, SSASH 1/4,1955.KOLANOVIĆ 1991. - J. Kolanovic, Crkve i posjedi muranske opatije sv. Ciprijana na

otoku Krku, VIA sv. l (XXXII), Pazin, 1991.KOS F. - F. Kos, Gradivo za zgodovino Slovencev ν srednjem veku L-V., Ljubljana,

1902.-1928.

KOS M. - M. Kos, O starejši slovanski kolonizaciji ν Istri, Razprave SANU II, 1950.,Razred za zgodovinske vede.


KOSTRENČIĆ 1923. - M. Kostrenčić, Vinodolski zakon, Rad 1923.KOSTRENČIĆ 1953. - M. Kostrenčić, O radnji prof. dr. Mihe Barade Hrvatski

vlasteoski feudalizam, Zagreb, 1953.KOŠĆAK - V. Košćak, Pripadnost istočne obale Jadrana do splitskih sabora 925-928,

HZ ХХХШ-XXXIV, Zagreb, 1980.-1981.

KOŠUTA 1952. - L Košuta, Izdanja Staroslavenskog instituta, HZ XV, 1952.KOVACHICH - G. M. Kovachich, Vestigia comitiorum apud Hungaros, Budae, 1790.KOVACHICH 1803. - G. M. Kovachich, Codex authenticus iuris tavernicalis,

Budae, 1803., Vetusta iura civitarum sive iura civilia.KOVACHICH J. N. -J. N. Kovachich, SyUoge decretorum comitialium, Budae, 1818.KOVAČIĆ - S. Kovačić, Splitska metropolija u dvanaestom stoljeću u: Zborniku

Krbavska biskupija u srednjem vijeku, Rijeka-Zagreb, 1988.KRČELIĆ - B. A. Krčelić, De regnis Dalmatiae, Croatiae, Sclavoniae notitiae

praeliminares, Zagrabiae, 1770.KRETSCHMAYR - H. Kretschmayr, Geschichte von Venedig, 2, Gotha, 1920.KUKULJEVIĆ 1852. -1. Kukuljević Sakcinski, Statut otoka Krka od 1388. god., APJ

Π, 1852.

KUKULJEVIĆ 1863. -1. Kukuljević Sakcinski, Acta croatica. Listine hrvatske, Zagreb, 1983.KUKULJEVIĆ 1873. - I. Kukuljević Sakcinski, Putne uspomene iz Hrvatske,

Dalmacije, Arbanije, Krka i Italije, Zagreb, 1873.KUKULJEVIĆ 1879. -1. Kukuljević Sakcinski, Prvovjenčani vladaoci Bugara, Hrvata

i Srba i njihove krune. Rad 58,1879.KURELAC 1969. - M. Kurelac, Lučićev autograf djela "De regno Dalmatiae et

Croatiae" u vatikanskoj biblioteci i drugi novootkriveni Lučićevi rukopisi,ZHZ6,1969.

KZ - Krčki zbornik, Krk.LANOVIĆ - M. Lanović, Privatno pravo Tripartita, Zagreb, 1929.LEICHT 1897. - P. S. Leicht, Diritto romano e diritto germanico in alcuni documenti

friulani dei secoli XI, XII e ХШ. Atti dell'Accademia di Udine, Ser. II, IV, 1897= Scritti vari di storia del diritto italiano, vol. Π, Tomo II, Milano, 1948.

LEICHT 1970. - P. S. Leicht, Breve storia del Friuli, Udine, 1970.4

LEICHT 1933. - P. S. Leicht, Π diritto privato preirneriano, Bologna, 1933.

LENEL- W. Lenel, Die Entstehang der Vorherrschaft Venedigs an der Adria,Srrassburg, 1897.

LEO EPISCOPUS OSTIENSIS - RIS IV.

LESNY - J. Le^ny, Historia Krolestwa Slowian czyli Latopis Popa Duklanina,Warszawa, 1988.

LEWALD - U. Lewald, Arbeit schafft Eigentum, Die pastinatio in partem, ein wenigbekannter italienischer Agrarvertrag des Mittelalters, VSW 39,1955.

!JBERPAPIENSIS1868.-Liberlegis Langobardorum Papiensis dictus, MGH, LegumTomis IV, ed. G. H. PERTZ, Hannoverae, 1868.

Literatura 497

LITAVRIN- G. G. Litavrin, Pamjatniki srednevekovoj istorii narodov central'noj i

vostočnoj Evropy, Moskva, 1972.LK.- Leveltara kozlemenyek, Budapest.LOPAŠIĆ - R. Lopašić, Hrvatski urbari I, Zagreb, 1894.LUCIJE 1657. - J. Lucius, Vita loannis confessoris episcopi Traguriensis et eius

miracula, Roma, 1657.LUCIJE 1666. - J. Lucius, De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex, Amstelodami, 1666.LUCIJE 1673. - J. Lucius, Memorie di Tragurio ora detto Trau, Venetia, 1673.LUČIĆ- J. Lučić, Kralj Tomislav i njegovo doba, Nastava povijesti br. 2,1973.LUPI PROTOSPATARI CHRONICON - Lupi Protosp. Chronicon, RIS V.LUSARDO - BESTA - A. Lusardo - E. Besta, Statuta Veglae, Milano, 1945.LJUBIĆ, - Š. Ljubić, Listine o odnošajih između južnoga Slavenstva i mletačke

republike, MSHSM.LJUBIĆ 1887.-Š. Ljubić, L'Italia descritta nel libro del re Ruggero compilato da

Edrisi/testo arabo pubblicato con versione italiana e note da M. Amari e C.Schiaparelli, Roma, 1883., Rad 85,1887.

MALATERRA - G. Malaterra, Hist. sic., RIS V, Medionali, 1727.MANDIĆ 1957. - D. Mandić, Crvena Hrvatska u svjetlu povjesnih izvora, Chicago, 957.MANDIĆ 1957a. - D. Mandić, Gesta regum Chroatorum, Buenos Aires, 1957.MANDIĆ 1957b. - D. Mandić, Hrvatski sabor na Duvanjskom polju god. 753., Buenos

Aires, 1957.MANDIĆ 1963. - D. Mandić, Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti, Rim, 1963.MANSI - J. D. Mansi, Sacrorum conciliorum nova et amplissima collectio.MARGETIĆ 1965c. - L. Margetić, Tribuni u srednjovjekovnim dalmatinskim gradskim

općinama, ZRVI XVI, 1975.MARGETIĆ 1970. - L. Margetić, Do sinteze. Dometi, god. 3, br. 8,1970.MARGETIĆ 1971. - L. Margetić, Bračno imovinsko pravo prema Krčkom statutu na

latinskom jeziku, KZ 2,1971.MARGETIĆ 1972. - L. Margetić, Nasljedno pravo descendenata po srednjovjekovnim

statutima Šibenika, Paga, Brača i Hvara, ZPFZ XXII, 1972.MARGETIĆ 1973. - L. Margetić, Preferiranje djeteta po krčkom, rapskom i drugim,

primorskim statutima, VHARP XVIII; 1973.MARGETIĆ 1975. - L. Margetić, Tribuni u srednjovjekovnim dalmatinskim gradskim

općinama. ZRVI XVI, l, 1975.MARGETIĆ 1975b. - L. Margetić, Creske općine u svjetlu isprave od 5. listopada 1283.

i pitanje kontinuiteta dalmatinskih gradskih općina, Radovi 7 IHP, 1975.MARGETIĆ 1976. - L. Margetić, Značenje i porijeklo riječi tepčija i dad, ZRVI XVII, 1976.MARGETIĆ 1976a. - L. Margetić, Dokazna sredstva u sudskom postupku na

frankapanskim primorskim posjedima, KZ 7,1976.MARGETIĆ 1978a. - L. Margetić, Najstarije vijesti o borbi krčkih i creskih pučana za

očuvanje svojih prava, JIČ 1-4,1978.


MARGETIĆ 1978.-1979a. - L. Margetić, Pristinum-pistrinum, HZ ΧΧΧΙ-ΧΧΧΙΙ, 1978.-1979.MARGETIĆ 1980. - L. Margetić, Iz vinodolske prošlosti, Rijeka, 1980.MARGETIĆ 1980a. - L. Margetić, Odnosi Petra Krešimira i pape prema Korčulanskom

kodeksu, VAHD 74,1980.MARGETIĆ 1980c. - L. Margetić, Vjerodostojnost vijesti Andrije Dandola o Dalmaciji

u XI. st., ZRVI XIX, 1980.

MARGETIĆ 1982.-1985. - L. Margetić, Događaji u Hrvatskoj i Dalmaciji u svjetlu dosada neiskorištene vijesti o Rabu, JZ 12, 1982.-1985.

MARGETIĆ 1982. - L. Margetić, Kekaumenos Dobronja, ein kroatischer Herrscher desXI Jahrhunderts, ZRVI XXI, 1982.

MARGETIĆ 1982a. - L. Margetić, Zemljoradnički zakon (Nomos georgikos), ZPFR 3,1982.MARGETIĆ 1982b. - L. Margetić, Vijesti Andrije Dandola o Dalmaciji u XII. stoljeću

i njegovi izvori, HZ XXXV, 1982.MARGETIĆ 1983. - L. Margetić, Marginalije uz rad V. Košćala, HZ XXXVI, 1983.MARGETIĆ 1983a. - L. Margetić, La distruzione di Trau da parte dei Saraceni nella

prima meta del secolo ΧΠ u: Histrica et Adriatica, Trieste, 1983.

MARGETIĆ 1983b. - L. Margetić, Srednjovjekovno hrvatsko pravo, Stvarna prava,Zagreb-Rijeka-Čakovec, 1983.

MARGETIĆ 1983c. - L. Margetić, Porijeklo načela paterna paternis u srednjovjekovnimpravnim sustavima na jadranskoj obali, ZPFZ 33,1983., 131-140.

MARGETIĆ 1983d. - L. Margetić, Histrica et Adriatica, Trieste, 1983.MARGETIĆ 1984.-1985. - L. Margetić, Opća povijest prava, 2. izd., Rijeka, 1984.-1985.MARGETIĆ 1984. - L. Margetić, Pravni i povijesni aspekti pohoda mletačkog dužda

Petra II. Orseola u Dalmaciju u 1000. godini, ZPFR 5,1984.MARGETIĆ 1985. - L. Margetić, Međunarodni položaj Hrvatske oko 1075. godine

(Petar Krešimir IV. i Amico), ZPFR 6,1985.MARGETIĆ 1985a. - L. Margetić, Accenni ad alcuni istituti del diritto privato sulle

due sponde adriatiche nell'Alto medio evo, Le relazioni tra le due spondeadriatiche, Roma-Spoleto, 1985. = Trgovački odnosi između dvije jadranskeobale u ranom srednjem vijeku i uloga mediatora, ZPFR 7,1986. >

MARGETIĆ 1986a. - L. Margetić, Toparque, tep'ci (topoteretes) et dad en Croatie auXie siecle, REB 44, Pariš, 1986.

MARGETIĆ 1987 - L. Margetić, Pozadina prvoga ugarskog napada na Rab (l 071.), HZXL,1987.

MARGETIĆ 1988a. - L. Margetić, Ugovor mletačkih i italskih gradova contragenerationes Sdavorum (840.), HZ XXV, 1988., 217-235.

MARGETIĆ 1989. - L. Margetić, O nekim vrelima hrvatske povijesti XI. stoljeća (sosobitim obzirom na Osor), HZ XLII, 1989.

MARGETIĆ 1989a. - L. Margetić, La Legge Agraria, Accenni ad alcuni problemi dellastoria del diritto, RSB V, (1985), 1989.

MARGETIĆ 1990. - L. Margetić, Branimirov natpis iz 888. i međunarodni položajHrvatske, ZPFZ 40,1990.

Literatura 499

MARGETIĆ 1990a. - L. Margetić, O nekim pitanjima naše ranosrednjovjekovnepovijesti, ZG 44,1990.

MARGETIĆ 1990c. - L. Margetić, Rijeka, Vinodol, Istra, 1990.MARGETIĆ 1990d. - L. Margetić, Iz ranije povijesti Trogira, HZ XLIII, 1990.MARGETIĆ 1991. - L. Margetić, "Provincijalni arhonti" Taktikona Uspenskog (s osobitim

obzirom na arhonta Dalmacije), ZRV XXIX-XXX, Beograd, 1991 . = RZZ 34,1992.MARGETIĆ 1991. - L. Margetić, Recenzija rada N. Klaić 1990., HZ XLV, 1991.MARGETIĆ 1993. - L. Margetić, O vjerodostojnosti isprava unesenih u potvrdnice

pape Grgura IX. iz 1227., Radovi FF 26,1993.MARGETIĆ 1993a. - L. Margetić, Zagrebački monasterij, CCP XVII., 1993.MARGETIĆ 1994. - L. Margetić, Historia Salonitana i Historia Salonitana Maior - neka

pitanja, HZ 47,1994.MARGETIĆ 1994a. - L. Margetić, Pitanja iz najstarije povijesti zagrebačke biskupije i

Slavonije, CCP, god. XVII., br. 34,1994.MARGETIĆ 1995. - L. Margetić, O kartularu samostana sv. Krševana u Zadru, RZZ

37,1995.MARGETIĆ 1996. - L. Margetić, Regmim Croatiae et Dalmatiae u doba Stjepana II.,

Radovi HPZ 29,1996.MARGETIĆ 1996a. - L. Margetić, Istra i Kvarner, izbor studija, Rijeka, 1996.MARGETIĆ 1997. - L. Margetić, Hrvatska država u doba narodnih vladara u:

Hrvatska i Europa, sv. L, Zagreb, 1997.MARGETIĆ 1997a. - L. Margetić, Iz ranije hrvatske povijesti, Split, 1997.MARGETIĆ 1998. - L. Margetić, Poruka i datacija tzv. Ljetopisa Popa Dukljanina, CCP

41, god. XXII, Zagreb, 1998., 1-30.MARGETIĆ 1998a. - L. Margetić, Opća povijest prava i države, Rijeka, 1998.MARGETIĆ - MARŠAVELSKI - L. Margetić - M. Apostolova Maršavelski, Hrvatsko

srednjovjekovno pravo - vrela s komentarom, Zagreb, 1990.MARINI - G. Marini, I papiri diplomatici, Roma, 1805.MAROVIĆ - I. Marović, O godini razorenja Salone, Kulturna baština 21, Split, 1991.MATANIĆ- A. Matanić, De arigine tituli "Dalmatiae ac totius Croatiae primas" Romae-

Sublaci, 1952. .MAYER - A. Mayer, Duklja i Dioklecijan, VAHD LIV-LIX, Split, 1954.-1957.MAYER 1951. - A. Mayer, Kotorski spomenici, Prva knjiga kotorskih notara od god.

1326-1335, Zagreb, 1951.MAYER - E. Mayer, Die dalmatisch-istrische Munizipalverfassung im Mittelater und ihre

romischen Grundlagen, ZS, GA XXTV, 1903. = La costituzione municipale dalmato-istriana nel medio evo e le sue basi romani, AMSIXXII, 1907.

MAŽURANIĆ - V. Mažuranić, Prinosi za hrvatski pravno-povjestni rječnik, Zagreb,1908.-1922.

MCZ - Povijestni spomenici slob. kralj, grada Zagreba, ed. I. K. Tkalčić, I i dalje, 1888.i dalje.


MEYER - P. Meyer, Juristische Papyri, Berlin, 1920.MGH - Monumenta Germaniae historica

- Diplomata - Diplomata- Epp. - Epistolae- Scriptores - Scriptores

MHEP - Monumenta historica episcopatus ZagrabiensisMHEZ - Monumenta historica episciopatus Zagrabiensis I i II, zagreb, 1873.MJHSM - Monumenta historico-juridica Slavorum Meridionalium, Zagreb.MIJUŠKOVIĆ - S. Mijušković, Ljetopis Popa Dukljanina, Titograd, 1967.MIHALJIČ - STEINDORFF - R. Mihaljić - L. Steindorff, Namentragende Stein-

schriften in Jugoslawien vom Endedes 7. bis zurMitte des 13. Jahrhunderts,Wiesbaden, 1982.

MIOG - Mitteilungen des Instituts fur osterreichische Geschichtsforschung, Wien.MITIS 1925. - S. Mitis, Storia dell'Isola di Cherso-Ossero (476-1409), AMSI XXXVII,

Parenzo, 1925.MITIS - S. Mitis, La contea di Pisino dal decimosesto al decimonono secolo,

AMSI XVII.MOGUŠ1967. - M. Moguš, Riječ-dvije o Bašćanskoj ploči, Kolo 4, god. V, Zagreb, 1967.MOGUŠ1997. - M. Moguš, Bašćanska ploča u našoj znanstvenoj literaturi u: Zvonimir.MOLNAR - E. Molnšr, Problem etnogeneze i drevnei istorii vengerskoga naroda,

SHASH13.V1ONTICOLO - G. Monticolo, Cronache veneziane antichissime I, Roma, 1890.tfOREA - D. Morea, Π Chartularium del monastero di Conversano, Montecassino,

1892.vlOŠIN - V. Mošin, Ljetopis Popa Dukljanina, Zagreb, 1950..1SHSM - Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium, Zagreb.4AGY 1923. - J. Nagy, Tradicija isprava hrvatske narodne dinastije izdanih u korist

Zadarskog samostana sv. Krševana u: Zbornik kralja Tomislava, Zagreb, 1923.,430-444.

IDI - Nuovo Digesto Italiano.ГЕМЕТН-ERHLICH - VOJVODA - D. Nemeth-Ehrlich - B. Vojvoda, Katalog.FIKOLAJEVIĆ- I. Nikolajević, "Salona Christiana" u VI i VII veku, VHAD LXXII-

LXXIII, Split, 1979.OUAILLES - DADM - P. Nouailles - A. Dain, Les Novelles de Leon Le Sage, Pariš, 1944.OVAK - G. Novak, Povijest Splita I, Split, 1975.OVAK V. 1959. - V. Novak, Zadarski kartulaer, Zagreb, 1959.OVAK V. - V. Novak, Scriptura beneventana, Zagreb, 1920.OVAKOVIĆ - S. Novaković, Prvi osnovi slovenske književnosti medu balkanskim

Slavenima, Beograd, 1893.OVAKOVIĆ R-R. Novaković, Gde se nalazila Srbija od Vn do XHveka, Beograd, 1981.OVELLAE - Novellae lustiniani, ed. R. SCHOELL - G. KROLL, Berolini, 1928.DVELLAE CONSTITUTIONES - E. K. Zacharia v. Lingenthal, Jus Graeco-Romanum.

Lipsiae, 1957.\K - Osterreichisches Archiv fur Kirchenrecht, Wien.

Literatura 501

OIKONOMIDES - N. Oikonomides, Les listes de preseance byzantines des IXC sičcles,Pariš, 1972.

OSTOJIĆ - I. Ostojić, Benediktinci u Hrvatskoj, Split, 1964. l, 1963. II1964.OSTROGORSKI1949. - G. Ostrogorski, Serbskoe posol'stvo k imperatoru Vasiliju

II, Glas Srpske akademije 193,1949.OSTROGORSKI 1951. - G. Ostrogorski, Urum-Despotes, Die Anfange der Despotes-

wiirde in Byzanz, BZ 44,1951. = Urum-despot, počeci despotskog dostojanstvau Bizantiji u: Iz vizantijske istorije i prosopografije, Beograd, 1970.

OSTROGORSKI 1953. - G. Ostrogorski, Taktikon Uspenskog i Taktikon Beneševića,O vremenu njihovog postanka, ZRVI 2,1953.

OSTROGORSKI - STEIN - G. Ostrogorski - E. Stein, Die Kronungsordnungen desZeremonienbuches, Byzantion 7,1932.

PANERAI-A.Panerai,Sudiunanticocontrattoagrarioche rivive nel mezzogiomo d'Italia,Annali della Facolta di Agraria, Pubblicazione dell'Universita di Bari 6,1948.

PARTHEY-G. Ра1Љеу,Н1егосЦз5упесоети5е1№пНаеСгешеф15сорагшп, Berlin, 1966.PAŠKI STATUT - Statuta communitatis Pagi, Venetiis, 1637.PERIČIĆ - E. Peričić, Sclavorum regnum Grgura Barskog - Ljetopis popa Dukljanina,

Zagreb, 1991.PEROJEVIĆ 1922. - M. Perojević, Ninski biskup Teodozije, VAHD, 1922.PEROJEVIĆ 1939. - M. Perojević, Ninski biskup u povijesti hrvatskoga naroda,

Zagreb, 1939.PRAGA 1926. - G. Praga, recenzija knjige N. Brusic, Otok Rab, ASD 1,1926., 178 i d.PRAGA 1926a. - G. Praga, Josip Nagy, Tradicija isprava itd., AMSD I.PRAGA 1927. - G. Praga, Ferdo Šišić, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara,

AMSD II, Žara, 1927.PRAGA 1929. - G. Praga, Lo "scriptorium" dell'abbazia benedettina di San Grisogono

in Žara, AMSD VII, 1929.PRAGA 1931. - G. Praga, La traslazione di S. Niccolo e i primordi delle guerre

normanne in Adriatico, ASD, god. VI, vol. XI, 1931.PRAGA 1942. - G. Praga, La Chiesa di Roma ed i Croati u: Italia e Croazia, Roma,

1942., 187-227.PRAGA 1954.- G. Praga, Storia di Dalmazia, terza edizione, Padova, 1954.PROKIĆ - B. Prokić, Die Zusatze in der Handschrift des Johannes Skylitzes, Codex

Vindobonensis hist. graec. LXXIV, Munchen, 1906.PROKOP - O. Veh, Prokop, Gotenkriege, Munchen, 1966.RAPSKI STATUT - U. Inchiostri - A. G. Galzigna, Gli Statuti di Arbe, AT vol. XXIII,

a. 1889.-1900.RAČKI1857. - F. Rački, Viek i djelovanje Sv. Ćirila.i Methoda slovjenskih apostolov,

Zagreb, 1857.RAČKI 1865. - F. Rački, Ocjena starijih izvora za hrvatsku i srbsku povjest srednjega

vieka. Književnik II, Zagreb, 1865.RAČKI 1874. - F. Rački, Istraživanja u pismarah i knjižnicah dalmatinskih, Rad 26,1874.


RAĆKI 1874a.- F. Rački, Borba Južnih Slavena za državnu neodvisnost, Rad 27,1874.(drugo izdanje, Beograd, 1931.).

RAČKI 1875. - F. Rački, Staro-hrvatski glagolski natpis u crkvi sv. Lucije kod Baškena Krku, Starine VII, 1875.

RAČKI 1881. - F. Rački, Hrvatska prije XII vieka glede na zemljišni obseg i narod, Rad56, 1881.

RAČKI 1888. - F. Rački, K pitanju o proslavi osamstogodišnjice osnutka zagrebačkebiskupije, KL 24,1888.

RAD - Rad JAZU (HAZU).RADOJČIĆ - N. Radojčić, Kako su nazivale Srbe i Hrvate vizantiski istorici XI i XII

veka Jovan Skilica, Nicefor Brijenije i Jovan Zonara, Glasnik Skopskognaučnog društva 2,1917.

RADOLPHUS - Gesta Tancredi, RIS V.RADOVI FF - Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu.RADOVI IHP - Radovi Instituta za hrvatsku povijest, Zagreb.RADOVI ST. - Radovi Staroslavenskog instituta u Zagrebu.RADOVI ZHP - Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, Zagreb.RAINERIUS DE PERUSIO - Ars notariae, BIMA, vol. II, 1892.RAPANIĆ - Ž. Rapanić, Bilješke uz četiri Branimirova natpisa, SP, Ш. serija, sv. 11,1981.RAZPRAVE - Razprave SANU, Ljubljana.RĐA - Rivista di diritto agrario.RE - Realenyclopadie der classischen Altertumswissenschaft (G. Wissowa, W. Kroll,K. Mittelhaus, K. Ziegler).REB - Revue des etudes byzantines.RENDIĆ-MIOČEVIČ - D. Rendić-Miočević, Branimir, EJ 2,1942.RIS - L. A. Muratori, Rerum italicarum scriptores.RHD - Revue historique de droit frangais et etranger, Pariš.RIDA - Revue Internationale des Droits de TAntiquite, Bruxelles.RITIG - S. Ritig, Povijest i pravo slovenštine, Zagreb, 1910.RSB - Rivista di Studi Bizantini e Slavi, Bologna.RZZ - Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU, Zadar.ŠAL VIOLI - G. Salvioli, Storia della procedura civile e criminale u: Pasquale del Giudice,

Stona del diritto italiano, vol. IIL Parte prima, Milano, 1925.SCHIEFER - Th. Schiefer, Die Urkunden Lothars I und Lothars Π, Berlin-Ziirich, 1966.SCHMID - H. F. Schmid, Die Grundzuge und Grundlagen der Entwicklung des

kirchliche Zehnirechts auf kroatischem Boden wahrend des Mittelalters,Šišićev zbornik, Zagreb, 1929.

SCHMID 1922. - H. F. Schrnid, Der Gegenstand des Zehnstreites zwischen Mainz undden Thuringern im 11. Jahrhunderts und die Anfange der decima constitutain ihrer kolonisationgeschichtlichen Bedeutung, ZS, GA 43,1922.

SCHMID 1956. - H. F. Schmid, Byzantinisches Zehntwesen, JOB, 1956.SCHIMIDT - L. Schmidt, Die Ostgermanen, Miinchen, 1966.

Literatura

SCHREINER - P. Schreiner, Der Dux von Dalmatien und die Belagerung Anconasim Jahre 1173, Byzantion XLI, 1971.

SCHMITZ-KALLENBERG - L. Schmitz-Kallenberg, Die Lehre von den Papsturkundenu: Urkundenlehre, Leipzig-Berlin, 2. izd., 1913.

SCHNETZ - J. Schnetz, Ravennatis Anonimi Cosmographia, Lispiae, 1940.SEPPELT - F. X. Seppelt, Papstgeschichte von den Anfangen bis zur Gegenwart, 1940.SHASH - Studia historica Academiae scientiarum Hungaricae, Budapest.SIMON MAGISTER - Simon Magister, CSHB, 1838., ed. E. BEKKER.SKILICA - J. Scylitzae, Synopsis Historiarum, Berolini et Novi Eboracii, ed. I. THURN.SKILIČIN NASTAVLJAČ - Georgius Cedrenus loannis Scylitzae ope ab I. Bekkero

suppletus et emendatus II, Bonnae, 1839.SKOK - P. Skok, Slavenstvo i romanstvo na Jadranskim otocima, Zagreb, 1950.SLAMNIG 1981. - I. Slamnig, Hrvatska versifikacija, Zagreb, 1981.SMIČIKLAS - T. Smičiklas, Poviest hrvatska, Zagreb, 1882.SP - Starohrvatska prosvjeta, Zagreb/Split.SPLITSKI STATUT -J. Hanel, Statuta et leges ciuitatis Spalati, MHJSM II.STAMAĆ - A. Stamać, "Bašćanska ploča" kao književno djelo, Croatica XVIII, br. 26,

27, 28, Zagreb, 1987.STANISAVLJEVIČ - M. Stanisavljević, Baranove zemlje, VDA XI, 1945.STATUTA CAPITULIZAGRABIENSIS- J. K. Tkalčić, Statuta capituli Zagrabiensis

saec. XIV, Monumenta historiae episcopatus Zagrabiensis, Zagreb, 1874.STEINDORFF 1984. - L. Steindorff, Die dalmatinischen Stadte im 12. Jahrhundert,

Koln-Wien, 1984.STEINDORFF 1985. - L. Steindorff, Die Synode auf der Planities Đalmae, MIOG XCIII,

Wien-Koln-Graz, 1985.STEINDORFF 1988. - L. Steindorff, Die Vita beati lohannis Traguriensis als Quelle zur

Geschichte der dalmatinischen Stadt Trogir im 12 Jahrhundert, Siidost-forschungen XLVII, 1988.

STIPIŠIĆ - J. Stipišić, Diplomatička analiza Krešimirove darovnice o Maunu iz 1069.,Pomorski zbornik 7,1969.

STIPIŠIČ - ŠAMŠALOVIĆ - J. Stipišić - M. Samšalović, Isprave u Arhivu Jugoslavenskeakademije, ZHI, vol. 3,1960.

STRGAČIČ 1943. - A. Strgačić, Cella sancti Johannis in Tilago, ČHP 4,1943.STROHAL I. 1911. - I. StrohaL, Otkupno pravo u starih Hrvata, Rad 189,1911.STROHAL 1911. - R. Strohal, Glagolska notarska knjiga vrbničkog notara Ivana

Stašića, Zagreb, 1911.STROHAL 1912. - R. Strohal, Glagolski natpis u crkvi sv. Lucije kod Baške na otoku

Krku, VHAD, N. S. XII, 1912.STUTZ - V. Stutz, Daš karolingische Zehntgebot, ZS GA 29,1908.SZ - Senjski zbornik.SZENTIRMIAI - A. Szentirmiai, Uber die angebliche Apostolische Legation Stephans

der Heiligen, OAK, 1958.


SZENTPETERY - J. Szentpetery, Az Arpad-hazi kiralok okleveleinek kritika ijegyzeke (Regesta regum stirpis Arpadianae critico-diplomatica). Tomus I, Ikotet, 1001-1270,1. Fuzet, Budapest, 1923.

ŠANJEK - F. šanjek. Crkva i kršćanstvo u Hrvata, 2. izd., Zagreb, 1993.ŠIBENSKI STATUT - Volumen statutorum, legum et reformationum civitatis

Sibenici, Venetiis, 1608.; Knjiga statuta, zakona i reformacija grada Šibenika,Šibenik, 1982.

ŠIŠIĆ 1901. - F. Šišić, Studije iz historije anžuvinske dinastije, VZA III, 1901.ŠIŠIĆ 1901a. - F- Šišić, Lažne, krivo određene i nikako određene izprave za hrv. povjest

(1102-1400), VZA, 1901.ŠIŠIĆ 1913. - F. Šišić, Genealoški prilozi o hrvatskoj narodnoj dinastiji, VHAD XIII, 1913.ŠIŠIĆ 1914a. - F. Šišić, Priručnik izvora hrvatske historije I, Zagreb, 1914.ŠIŠIĆ 1917. - F. Šišić, Geschichte der Kroaten, Zagreb, 1917.ŠIŠIĆ 1925. - F. Šišić, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Zagreb, 1925.ŠIŠIĆ 1928. - F. Šišić, Letopis Popa Dukljanina, Beograd, 1928.ŠIŠIĆ 1962. - F. Šišić, Pregled povijesti hrvatskog naroda, 3. izd., Zagreb, 1962..ŠIŠIĆ 1944. - F. Šišić, Poviest Hrvata za kraljeva iz doma Arpadovića (1102 - 1301).

Prvi dio: (1102-1205), Zagreb, 1944.ŠTEFANIĆ1936. - V. Štefanić, Opatija sv. Lucije u Baski, CS 6, br. 11-12, Zagreb, 1936.ŠTEFANIĆ 1941. - V. Štefanić, Bašćanska ploča, HE II, 1941.ŠTEFANIĆ 1955. - V. Štefanić, Bašćanska ploča, EJ l, 1955.ŠTEFANIĆ 1969. - V. Štefanić, Prvobitno slavensko pismo i najstarija glagoljska

epigrafika. Slovo 18-19, 1969.5TEFANIĆ et al. - V. Štefanić, B. Grabar. A. Nazor, M. Pantelić, Hrvatska književnost

srednjega vijeka (Pet stoljeća hrvatske književnosti knj. 1), Zagreb, 1969.5TOKALO - G. Štokalo, Bula "Ad decorem" pape Nikole V. (1447-1455), CCP V, 1981.5UFFLAY - M. Sufflay, Janos Gercsei fdesperes kronikaja toredekerol, Szazadok 38,

Budapest, 1904.>UFFLAY 1905. - M. Sufflay, A kšt Arbei iker oklevel, Szazadok 39,1905.>UFFLAY 1913. - M. Sufflay, Acta et diplomata Albaniae mediae aetatis illustrantia

I, Vindobonae, 1913..URMIN - Đ. Šurmin, Hrvatski spomenici, MHJSM VI., Zagreb, 1898.iVAB - M. Švab, Prilog kritici regesta pisma ugarskog kralja Ladislava monte-

cassinskom opatu Oderiziju, HZ XXXI-XXXII, 1978.-1979.»VAB 1982. - M. Švab, Prilog kritici "Kronologije", djela pripisanog arhidakonu

Goričkom Ivanu, HZ XXXV, 1982."ANODI - Z. Tanodi, Izprave zagrebačkih biskupa Stjepana I i Stjepana Π, Zbornik 1944."AKTIKA LAVA VI. MUDROG - Patrologia graeca 107.ΉΕΟΡΗΑΝΙCHRONOGRAPHIA - ed. C. DE BOOR, Lipsiae, 1883.HEOPHANUS CONTINUATUS - CSHB, 1938., ed. E. BEKKER.

ΊΜΟΝ - A. v. Timon, Ungarische Verfassungs - und Rechtsgeschichte, Berlin, 1904.

Literatura 505

TKALČIĆ 1875. - I. K. Tkalčić, Dva odlomka za poviest grada Zagreba u XIV, vieku,St 7,1875.

TKALČIĆ 1889. i d. - I. K. Tkalčić, Povjestni spomenici slob. kralj, grada Zagreba,Zagreb, 1889. i d.

TOMA - F. Rački, Thomas Archidiaconus Historia Salonitana, MSHSM III, 1891. V. iToma Arhidakon, Split, 1977. (prijevod V. Rismondo).

TRIP. - S. Verboczy, Tripartitum opus juriš consuetudinarii u: CIH.TROGIRSKI STATUT - I. Strohal, Statutum et reformationes civitatis Tragurii,

MHJSM X, 1915.; usp. A. CVITANIĆ, Statut grada Trogira, Split, 1988.Tsz - Tortćnelmi Szemle, Budapest.

UDINA - R. Udina, Π Placito di Risano, Istituzioni giuridiche e sociali dell'Istria duranteil dominio bizantino, AT vol. XVII, III Serie, XLV della Raccolta, Trieste, 1932.

VAHD - Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, Zagreb.VALENZI1933. - F. Valenzi, II contratto di piantagione (mugarsa) in diritto mussul-

mano e nella consuetudine della Libia, RĐA, 1933.VASSILICH - G. Vassilich, Statuti della citta di Veglia, AMSI 1,1885., II, 1886.VDA - Vjesnik kr. Državnog arkiva u Zagrebu.VDAR - Vjesnik Državnog arhiva u Rijeci.VELNIĆ - T. Velnić, Košljun kod Punta na otoku Krku, Đakovo, 1966.VHAD - Vjesnik hrvatskoga arheološkog društva, Zagreb.VHARP - Vjesnik Historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu, Rijeka-Pazin.VILJEM APULSKI - RIS V.VITA ALEXANDRI - Vita Alexandri II, RIS III.VIZ - Vizantiski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, Beograd.VOGT - A,. Vogt, Le livre des ceremonies I, Pariš, 1967.VSW - Vierteljahrschrift fur Sozial-und Wirtschaftsgeschichte.WINKELMANN - F. Winkelmann, Byzantinische Rang- und Amterstruktur im 8 und

9 Jahrhundert, Berlin, 1985.YRNERI FORMULARIUM - BIMA, vol. 1,1930.ZACOS - VEGLERY - G. Zacos - A. Veglery, Byzantine Lead Seals, Basel, 1972.ZADAR ZBORNIK - Zadar Zbornik, Zagreb, 1964.ZAYTAY -1. Zaytay, Introduction a l'etude du droit hongrois, Pariš, 1953.ZBORNIK 1944. - Kulturno-povjestni zbornik zagrebačke nadbiskupije u spomen 850-

godišnjice osnutka, I, Zagreb, 1944.ZBORNIK FF - Zbornik radova Filozofskog fakulteta u ZagrebuZBORNIK TOMISLAV - Zbornik kralja Tomislava, Zagreb, 1925.ZBORNIK ZADAR - Zbornik Instituta za historijske nauke u Zadru.ZČ - Zgodovinski časopis, Ljubljana.ZHI - Zbornik Historijskog instituta, Zagreb.ZHZ - Zbornik Historijskog zavoda JAZU, Zagreb.ZJAĆIĆ - M. Zjačić, Knjiga riječkog notara i kancelara Antuna de Renno de Mutina,

(1436-1461), VHARP V, Rijeka, 1959.


ZJAČIĆ 1973. - M. Zjačić, Posjedovni odnosi porečke crkve od VI do XVI stoljeća, JZVIII, 1973.

ZLATNA KNJIGA GRADA SPLITA - sv. I, ed. V. GLIGO et al., Split, 1996.ZPFR - Zbornik Pravnog fakulteta u Rijeci.ZPFZ - Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu.ZRVI - Zbornik radova Vizantološkog instituta, Beograd.ZS - Zeitschrift der Savigny-Stiftung fur Rechtsgeschichte - RA: Romanistiche

Abteilung - GA: Germanistische AbteilungZVONIMIR - Zvonimir, kralj hrvatski, Zagreb, 1997.ŽAGAR 1997. - M. Žagar, Kako je tkan tekst Bašćanske ploče, Zagreb, 1997.

K A Z A L A

1. KAZALO OSOBA

Adalbert, vojvoda koruški 454Adalbert, vojvoda od Toskane 236Adelgis, beneventanski vojvoda 236Ajo, lang. vojvoda 133Ajon, benevenstanski vojvoda 242Akoncije, papin legat 395Aleksandar II, papa 55, 73, 85, 86, 88,

97, 117, 118,122,181-185,187-189,191,192,194,195,329,414,453,458

Aleksandar III., papa 329Aleksije, car 71Aleksije, patrijarh 55, 458Alkuin 40Almarius, vesprimski biskup 254Almoš 12,307,365,379Amico, normanski grof 15, 301, 293,

363, 451,452,456Andrea, zad. prior 67Andrija II, kralj 30, 39, 33, 256, 313,

327-329,331,333,334,336,337,340,342- 344,346,348

Andrija III., kralj 309, 312- 314Andrija Posmrče, sin Andrije II. 312Andrija, vojvoda 317, 328Antonio de Murano, slikar 435Antun de Renno de Murina, notar 433,

435Arnulf, car 269, 270,287Augustin Kažotić, biskup zgb. 315Azinarije, gotski vojvoda 130

Bartol, krčki knez 353, 419Bazilije L, car 173, 230, 231, 232, 235,

242- 243, 248, 285, 286

Bazilije II. car 27, 56, 57,178, 298Bela II., hrv.-ug. kralj 205, 260,Bela III., hrv.-ug. kralj 114,317-320,345Bela IV., hrv.-ug. kralj 312, 313, 320,

330, 339, 341, 343, 346, 348Bela, sin Andrije 331Belletto Falieri, rektor 220Berengar, car 172Bernard, biskup 316Blaž, notar 14Bodin, vladar Duklje 95Boioanus, katepan 57,59Bonifacije VIII., papa 312Borna, vojvoda 277Branimir, vojvoda 7,11, 227, 238-242,

244- 249,285, 286, 298,412Braslav, vojvoda 12, 267-269, 287

Celestin III., papa 389Contareno, dužd 215Cosma, splitski prior 61

Dabral, splitski nadbiskup 61, 398Damiani Petar 53, 55, 59, 68,458-460David, ug. vojvoda 254Deša, sin Uroša 98Deša, veliki srpski župan 99Desila, župan 13,351,356,359,360,377,378,385,382,465Dioklecijan, car 109,161Dobronja, toparh 8,58,59, 66, 67Dobrovit, opat 14,351,374,375,377-379Domagoj 233, 234, 237, 244-246Domana, biskup 222, 463

509


Domenico Flabiano, dužd 57Domenico Orseolo, dužd 57Dominik, zgb. biskup 316, 317Dominik, opat košljunski 447, 448Držiha, opat 351,357,369,374,377,378,

385Držislav 141,142,145-147,175-298Dujam, krčki knez 353,354

Eduard, engl. kralj 86Emerik, hrv.-ug. kralj 317,327,328,331,

339, 341, 346

Fabijan, nadbiskup bački 254Falieri Ordelafo, dužd 353Fancika, Ladislavov delegat 262Felicijan, ostrogonski nadbiskup 260Ferdinand, kralj 47Ferdinand, nadvojvoda 47Filip, biskup 315Focije, patrijarh 232,236Fridrik Barbarosa, car 116Fridrik Celjski 431,432

Gaj, papa 161Gaudencije, osorski biskup 8, 53-55,

458-459Gaudije, splitski nadbiskup 205Gentilis, kardinal, papin legat 216,217,

320,321Gerard, siponski nadbiskup 363Geza L, ug. vladar 60,311Geza II., hrv.-ug. vladar 110,163Geza, vojvoda 215,290,321Girard, papin legat 388Gojslav, brat Krešimira III., 8,56,57,59,

103,178,184Gojslav, brat P. Krešimira IV. 78,84,86-

88Gotopoldo, akv. patrijarh 194Gottschalk 230,277

Gradić 91Grgur IX, papa 12, 257, 297, 327, 330,

334- 338, 340, 343Grgur VII12, 70, 85, 86, 88, 92, 94, 300-

303, 306, 364Grgur VII., papa 12, 70,92,94,300,301Grgur, barski biskup 9, 93, 97, 112Grgur, prior zadarski 408Gualterije, splitski kanonik 112Guiscard Robert 362-364Gyula, palatin 256

Hadrijan L, papa 137Hadrijan II., papa 232Hadrijan III., papa 242Hadrijan IV, papa 110Hamurabi 11, 209Harold od Wessexa, earl 86Henrik II., car 57Henrik IV. kralj, pa car 12, 85,187,188,

257,258,292,301,302,303,364,365Henrik, ban 32Hermolais Juraj, rapski biskup 211,366Honorije II., protupapa 187, 188, 192,

197Honorije III., papa 324, 328, 333, 340Honorije, šal. nadbiskup 149

Ignacije, patrijarh 236Inocent II., papa 205Inocent III., papa 328, 333, 396Inocent IV. 191Ivan VIII. Frankapan, 282,283, 447Ivan Ravenjanin, splitski nadbiskup

128,139,140,162,165Ivan IV, papa 133,139,160Ivan VIII., papa 150, 229,236-239, 242, i

246, 281,284, 285, 286Ivan X., papa 120Ivan, biskup zagrebački 314, 315Ivan, dad 388

Kazalo osoba 51 l

Ivan, kardinal, papin legat 182,184Ivan, krčki biskup 417, 420Ivan, papin legat 189Ivan, trog. biskup 199, 204, 205Ivan. split. nadbiskup 159,186Izanacije, dux Dalmatiae atque Diocliae

114,115

Jula, palatin 254Justin II-, car 172Justin, biskup 149Justinijan, car 129,172

Kalisto III., protupapa 116, 439Karlman 236, 280, 286Karlo Ćelavi, zapadnofranački kralj

236, 276Karlo I., hrv.-ug. kralj 32-35,37,40,312,

320,321Karlo II., zapadnofranački vladar 237Karlo III., car 229, 287Karlo Veliki 40,172,173Karlo, kralj Sicilije 312Klement III. Wilbert, protupapa 11,94,

95,257, 258,263,303,306,329,364-365,389

Knežič Gašpar 435,436Kocelj 246, 275Koloman, hrv.-ug. kralj 13,30,204,206,

263, 311, 365,379,380,399Koloman, vojvoda 297Komnen Aleksije, car 215Komnen Emanuel, car 9, 98, 99, 109,

110,114,115,116,117Komnen Izak, car 105Konrad II. 454Konstantin Duka l, 114,115Konstantin Monomah, car 66, 68, 228Konstantin Porfirogenet, car 172Konstantin V., car 135Konstantin VI., car 173

Kosmat, knez 351, 379, 385Koštica Juraj, rapski biskup 23,211-212,

462Kozma, prezbiter 62Kozma, vesprimski biskup 254, 256Krešimir Suronja, hrv. kralj 56, 57, 59,

60, 62, 67,103,146,147,178,Krešimir II. 388

Ladislav IV 312-314,321, 429Lambert, vojvoda od Spoleta 236Lav VI., car 14,147, 266, 413, 414Lav VI., papa 125Ljudemišl, ujak vojvode Borne 277Ljudevit Posavski 27, 274,Lotar, italski kralj pa čari 48. 276, 278Lovro, splitski nadbiskup 165,186,301,

305Ludovik L, hrv.-ug. kralj 91,148Ludovik II., car 236, 247, 278Ludovik III., kralj pa car 229Ludovik Njemački 276, 280, 281,285Ludovik Pobožni, car 276, 277

Madije, prior zadarski 408Majnard, papin legat 87,182,183,186,

192,195Maksim, izabrani salon, nadbiskup 131Marin, papa 242Martin Frankapan 434, 435, 436Martin V., papa 15, 429-431, 436, 438,

439Martin, opat 132,133, 160Matilda, grofica 302Mauricije, car 131,147Metod, nadbiskup 300Michieli Andrija, rapski knez 220Michieli Dominik, dužd 353, 367Michieli Marko, rapski knez 218, 219Michieli Vitalis, dužd 353Mihac, ban 33, 34

Mihajlo Boris, bug. vladar 279, 280Mihajlo II., car 276Mihajlo III., car 230, 231, 285Mihajlo Paflagonac, car 58,59Mihajlo VII, Duka car 104Mihajlo, zagr. biskup 314,315Mihajlo, zahumsnki vojvoda 122,154Mislav, vojvoda 148, 245,277, 278Mladen Šubić 219Mojmir, moravski vojvoda 275Muncimir 147, 229,246Mundo, magister militum 129Mutimir 281, 282, 284Mutimir, srpski knez 12Mutimir, vojvoda 12, 282, 284, 289,300

Nemanja, veliki župan 108Nicefor Halufa 110,114Niceta Orif 236Nikola Frankapan, ban 15Nikola L, krčki knez 429Nikola III., krčki knez 429Nikola IV., krčki knez 7, 429,430-432Nikola L, papa 232, 288Nikola II., papa 87, 88, 181, 183, 187,

188,194,362Nikola IV., papa 312,321Nikola V., papa 15,434,441

Oderizi, montekasinski opat 257,264Orso, dužd 243Oton L, car 172Oton III., car 454Oto Orseolo, dužd 57

Paskalin Ш., protupapa 116Pavao Vuk, rapski biskup 222, 366Pavao Šubić, ban 217-219, 221Pavao, kaločki nadbiskup 318Pavao, splitski nadbiskup 60

Petar II. Orseolo, dužd 55, 233Petar Kandijan, dužd 243, 244,Petar Krešimir IV. 8, 10, 14, 59, 69, 70,

73-78, 84-90, 96, 104-105, 107, 184,186,189,195-197,291,286,292,300,301,362,363,372,388,389,396,403,407, 412-415, 453-454, 466

Petar, kardinal, papin legat 301Petar, nadbiskup 167Petar, rapski biskup 222Petar, splitski nadbiskup 147Pietro Centranico, dužd 57, 214Pipin, sin Ludovika Pobožnog 276Prestancije, biskup zadarski 408Pribina 275, 276, 280, 281Prodan, biskup zgbčki 316-318, 345

Radoslav, knez 98Radovan, Zvonimirov sin 301,305Rajmund de Capello, papin legat 113,

118Rajner, spi. nadbiskup 112,113Rastislav, moravski knez 234Ratbod, vojvoda Istočne marke, 275,

276, 278Ratimir, vojvoda 12,275, 276, 278Richard, knez Kapue 88,195,362Robert Guiscard vojvoda 8,71,88,104,

105,195,197,303Roger, norm. kralj 109,199,205Roman Argir, car 58Roman Diogen, car 363Roman Lakapen, čari 72Rudol, švapski vojvoda 303, 364

Salamon, ug. kralj 106, 214, 215, 223,290,321

Samuilo, car 56,145,146,178, 298Sanudo Nikola 220Sergije, ug. knez 212, 354,367, 462Severin, papa 133

5 Π

Sigindunus, zagorski biskup 259

Silvestar II., papa 258Simeon, bugarski vladar i car 266, 268-

270, 296, 298Stefan Vojislav, toparh 58Stjepan della Rovere, riječki kapetan

436Stjepan II., hrv. kralj 96, 260, 304-306,

364, 379Stjepan II., biskup zgb. 316, 327-329,

340, 345,Stjepan II., papa 135Stjepan III., hrv.-ug. kralj 110,114Stjepan Posmrče 313Stjepan V., hrv.-ug. kralj 312, 313, 330,

338, 429Stjepan V., papa 149,240, 242Stjepan VI, papa 150,152Stjepan, sin Krešimira III. 59Sv. Ladislav 11,12, 29, 30, 82,84, 223,

254,257-266,306-308,310,311,316,327,340,342-344,365,379,

Sv. Stjepan, prvi ug. kralj 30,81,82,258,320

Svetopelek, kralj 9,93,99,111,115,120,246, 268, 269, 272,285,287

Šimun Kožičić-Begna, modruškibiskup 153,165,167,172

Šubić Pavao, ban 217

Tarasije, patrijarh 137Teodorik, gotski kralj 129Teodozije, ninski biskup 238,240, 286Teuzo, papin legat 181, 182,185, 186,

388Tiepolo J., dužd 354

Tomislav, hrv. kralj 10, 12, 122, 146,159,169-175, 273, 298

Totila, gotski vovoda 127,130Treguan, arcidakon pa trog.biskup 11,

201-204, 206, 207Trpimir, vojvoda 147,148,230,235,245,

246, 277, 278, 279, 280, 411

Ugrin, biskup zgb. 318Ulfo 10,180-182,184,186,188-194,196,

197Uligis, gotski vojvoda 130Ulrik II. Weimar-Orlamunde 190, 290,

291, 294Urban II, papa 11, 257, 258, 263, 304Urban III., papa 163Urban V., papa 432-434

Vecelin, velikaš 302Vid, krčki knez 353,419Viktor III., papa 303, 455Viktor IV., protupapa 110,116Vilim L, norm.-sic. kralj 114,116Vilim Π. 114Viljem, norm. vojvoda 86, 89

Vitalis, rapski biskup 222

VVelf V., 257

Zdeslav 235,238, 245-247Zovina 14

Zvonimir, ban pa hrv. kralj 7,12-14,69,70,90,92,96,104-107,147,155,163,215,233,256,286,289,291-293,300-306,351,355-357,363,369,378,380,383,384,403,451,453,456,458,465,466

2. KAZALO STVARI

a parte soneti Petri 85, 88,195accensus ira ac superbia elatus 81actum 404anticjui 75apelacija 38archipresbiter ruralis 149arcidakon 420area 346arhont - Duklje 234

- Hrvatska 234- Konavlja 234- Moravije 234- Srba 234- Travuljana 234- Zahumljana 234

ascephali 281asztalnok 272bajnok 273

ban 406, 66, 67, 69bannum 77beneventana 391-394, 399, 401-403Bijela Hrvatska 9bogomili 8, 62brak srodnika 54,55

camphio 273cartula 336, 337chatedralis 346comerzarius 67comes 246, 247, 248comes curialis 410communitas 453

complevi 411consacratio 185consilium rogatorum 220consuetae decimae 23consulatu peragente 10,169-170,171,173contumacia 329corona regni 320Crvena Hrvatska 9curi« 345, 346curialis comes 409

dflii 403,409Dalmatinska krajina 293datum 404dežma 46de censu 43decima constituta 22,40đea'mđ iusta 22,29, 31, 33dedicatum 342defensio 239desetina

- crkvena 7,19,20,23-24,25,27,30,31, 33,39,40-43,45

- dominikalna 41- komutacija 27,32, 33- laička 44- paušalizirana 45- prava 28, 29, 32,34, 35, 40- sakramentalna 41- slavenska 7,20, 21, 27

dolus 77, 78, 83, 84,195Dominikalisierung 21dominium eminens 367

dominus 248đomus formata 375, 465domus simplex 375ducatus 245dux 245, 246, 247dux et comes 248dvanaest župana 73, 74dvornic 410

ecclesia maior 346electio 185epakta 254, 255, 260eparh 142, 144, 145, 146, 176, 177, 178episcopus Chroatensis 66, 67, 68episcopus consacratus 185episcopus Croatorum 174episcopus electus 185ex lem causa 79, 84ex parte suneti Petri (v. i a parte soneti

Petri) 8, 88, 414excellentissimus 247excommunicatio maior 85excommunicatio minor 85exemplare 421exemptum 421expositiones 75

/ere 407/wfe/is 239, 285fidelitas 239/ide/jfes 285, 285filii jobagionum sancti regis 259frater comitum 419fundator 346fundatum 342, 344

, 80

herbaticum 40homicidium casu 81homicidum spontaneum 81

idoneitet 414imperialis protospatarius 68ш absconso 79, 80indikcija 64-65, 66, 228, 254, 255, 260,

277, 304, 305, 401, 404,407interdictum directum 85investitio 356iurans cum duodecim suis iuppanis 76ius patronatus 419

kanonsko-germansko računanjesrodstva 458

karolina 392karolina-gotica 393, 394, 395, 399, 400,

401,406katarski heretičan 62kiraly 273konkurenta 254, 255, 260konzulat 172krajina 372,373, 374krvarina 79, 80, 81kunovina 30

laudes 56,104leudum interfecti 76litiskontestacija 333,334littera cum filo serico 396

manihejci 62marcha 372marchia Dalmacia 289, 291marturina 21,30megye 273Merania 291, 294missus 356monasterij 339-344,348mugarsa 208mugharasak 208

nadorispdn 272nehaj 78

KMZUIO stvari

nuncius 356

officionarii 262officium legationis sedis apostolicae 258opozicija 37ordinatio 185

patricij 142,144,145,177,178patvar 273pensiones 41pere/ 273požup 20poroszlo 273posl' 356post traditam4llpredijalci 36,37, 39prefekcija 321primicerius 420,424princeps 245-247prior 66,407,408pro aninta 26protospatar 66psar 410

reconciliari 77reconciliatus 76, 85, 88regalis episcopus 296regnum 287,288regnum Croatiae et Dalmatiae 7,8,12-13,

24, 25, 27,29, 71,89,90,92,96,179,180,257,258,266,285,362-365,367,379, 380

revelatio sancti Nicolai 452,454repulzija 37rex 246rimsko računanje srodstva 458

Sacra Ćorom 320sacrum rescriptum 131satisfactio 76

Scavi 42Sclavi 42Sclavosci 42scriptura continua 385, 386scutobaiulus 410se defendendo 79, 80se teneri illo crimine 76senior 247servitium 239, 285signum notarii 390sine causa 79, 84sinovi biskupa 398sponte 79, 80, 83stolnica 346strateg 407,413strateg-patricij 231super alium ambulando 79, 83, 80Sveta kruna 320

tema 233, 413tepti 409,410terminus peremptorius 329lena 345, 346terraticum 43toparh 58traditio 356trun = tribunus 67

ubojstvo gladio, mačem 81,82udvarnik 272usucapio 356

vajda 272valentes 75Vergrundherrschaftung 21vinotoč 410volar 410vražda 79, 80, 81

Lujo Margetić - Hrvatska i crkva u srednjem vijeku

Documents

Transcript of Lujo Margetić - Hrvatska i crkva u srednjem vijeku