Ljudi, sjećanja

Click here to load reader

  • date post

    28-Jul-2016
  • Category

    Documents

  • view

    229
  • download

    2

Embed Size (px)

description

 

Transcript of Ljudi, sjećanja

  • Stanica - Amsterdam Centraal

    Malo je ljudi u selu znalo da je, osimdobar stolar, Djed bio i kolekcio-nar narodnih pjesama. Ma kolikodrhtala u svim drugim poslovima jo dokje bio mlad, posjekao je vilinsko drvo i iverga je pogodio u korijen ake njegovadesna ruka bi ostajala mirna onda kada biradio s drvetom ili listao svoje iskrzane pje-smarice. U tim pomalo krutim, tesarskimpokretima, ja sam prepoznavao ljubavzbog koje su epski likovi dobijali kapljicekrvi u svoje sasuene veniice, i samo zbognje bi njihovi pokupljeni damarii poi-njali pulsirati u ritmu historije. S njih bi tadaspadala praina vjekova i tu bi, u polu-mraku riglovane kue, pred mene, u lelu-javo svjetlo zapaljene vatre, istupala biaprolosti: junaci u svojoj sjajnoj i zveeojopravi i razbojnici zakrvavljenih oiju, konjiu galopu i mlade ene koje doje svoju uzi-danu djecu, carevi u svojim carstvima ne-beskim...

    mmmDjedov bi drhtavi glas kreirao ta udna

    bia na razmei dana i noi; vila Ravijojla,koja je iskuavala Marka Kraljevia, bila jemoja tajna ljubav. Njene dugake, plavekose, njene duboke i razumne oi i njenzvonki glas, pojavljivali bi se iz mraka ondakada on posegne za knjigom srpskih na-rodnih pjesama; a kada bi posezao u du-bine svoga kovega i vadio muslimanskenarodne pjesme, ja sam najvie patio zbogokrutnosti Hasanagine i mlade Hasanagi-nice koja ostavlja svoju djecu. Tada sam biosretan jer sam u Djedovu svijetu bio pov-latenik. Osjeao sam kako njegova momagnetizira i mene, njegovog jedinog slu-aoca. I zaspao bih a ne bih primijetio gra-nicu izmeu jave u kojoj mi je itao i vje-kovnih bitaka koje je formirao njegov glas.

    mmmGodinu dana nakon Djedove enidbe,

    u svijet je upuzala moja Mama, dok je njenaiz istoga ispuzala. Djed se s bebom pre-mjestio u manju sobu, dok je, na novom,onom vilinskom, krevetu, u uglu dnevnogaboravka, zakljuana u svoje prie, zapravo,u svoju tajanstvenu liriku, ostala moja Nena.Moje sjeanje na nju sama je napravila. Iz-dirigovala je nain na koji u je se sjeati. Naneki nain, od svoga je ivota Nena napra-vila istu poeziju. Ta poezija nije imala ni-kaku upotrebnu vrijednost, kao to ni odnje nije bilo vie nikakve praktine koristi.Bila je isti jezik, jezik u svojoj najtajanstve-nijoj i najdubljoj misiji, misiji ouvanja Tajne.Nakon Maminog roenja, Nena je progo-vorila jezikom umskih vila:

    Nee zmija / i svijee i kia / neka neka/ cvijee / za mia / nema ta jesti / idi tikeri / jesti-plesti / plesti-jesti / zmijo / nekate / Safo.

    Safa je bilo njeno ime.

    mmmOtada je Djed na svoja kratka radna

    putovanja morao voditi obje. Prvo bimalu Nenu pa onda malu Mamu stavio u

    pleteni sepet, sepet na lea, pa put podnoge. Ako su u pitanju bili neki sitniji ibri poslovi, premjeravanje prozora ilivrata, ili grubo tesanje kunoga praga,sepet s porodicom ne bi ni skidao s lea.

    Stanica - Leiden Centraal

    Nisam siguran da li da posjetim i DenBosch. Meni i keri to danas nije usput.Tamo sam pet godina bio stranac. Modase ovjek moe pomiriti s tim da nemadomovinu i nema svoga grada, ulica i par-kova u kojima je rastao, nema trgova i dr-avnih praznika, nema poznatih kafana inema svojih prijatelja, bez svojih roditeljai bez svoga posla koji je obavljao, bezsvoga jezika u kojem je ivio? No, tekoje nositi se na kraj sa uspomenama iz jed-nog prohujalog ivota-sna: mirisima bo-sanske jeseni, sa sjeanjima na galamudjece po kolama, sjeanjem na toplinudoma, sjeanjem na praenje kerke ukolu i na kerkine drugarice: Tata, ovo jeLidija, a ovo je Vesna, to je Alma. S timosjeajem prolaznosti o kojem je i Cr-njanski pisao u Londonu, doista se tekonositi, no, najtee je nositi se sa spoznajomda se ivi u svijetu u kojem milioni takvihstranaca i ne zamrekaju povrinu nje-gove ravnodunosti.

    mmmDoista, nita na ovom svijetu nije tako

    usamljeno kao to je usamljen ovjek bezzaviaja. Zaviaja u kojem su i strane svi-jeta zavisile od rasporeda uma ili brda zakoja sunce zalazi. Zato su nostalgija, jer jeivot prolazan, i sve je nepovratno, i tuga,

    jer se to nikoga uokolo uope ne dotie,dvije temeljne emocije emigranta. Moglobi se rei da ivimo poput junaka filmaHighlander. Highlanderi su samo (is)pra-tioci smrti onih koji ih okruuju: bilo dasu to ene koje su voljeli, prijatelji koje suimali ili zaviaj u kojem su odrastali. Buduida su roeni dugovjeni, sve kraj njih pro-lazi. Zbog toga, oni se oajniki meuso-bno bore za veliku, zavrnu nagradu: onajposljednji s glavom na ramenima bie na-graen obinim ljudskim ivotom i ko-nano e umrijeti zajedno sa svojim sa-vremenicima. U vjenom ispraanju i-vota, njemu smrt postaje nagrada.

    mmmTako je i emigrantska smrt samo nje-

    gova posljednja smrt. I, moda je, zapravo,ona najslabija, najnevinija, pa i najnepo-trebnija. Jer smo mi i prije nje umirali. Npr,prvo su negdje nestali nai svjetovi: svi-jet radnike etvrti u Lukavcu, u kojemsam odrastao, pekara u podrumu velikogsamakog doma, fabriki dimnjaci, diza-lica koju pratim pogledom kada se pop-nem na stol ispod visokog prozora, mo-varni park s amcima-buradima i koli-bama u kojima smo upoznavali svijetnaih djevojica - sve je potonulo. Ne po-stoji vie.

    mmmSvijet moga grada, s mojom kolom i

    mojom bibliotekom potonuo je. Svijetmoje domovine, Jugoslavije - nestao je.Potom su umrle i slike: slika oca koji dolazis posla i njegov eir to se sinusoidno lju-lja putem kroz park, prema prozoru s kojeg

    mu se radujem. Slika moje porodice: kerkato trkara velikim slovenskim sobama ba-kinim i ena to sprema bajramske i boi-ne kolae. Slika prijatelja, uenika, knjie-vnih veeri, lutanja Tuzlom i beskonanihpolemika o stvarima za koje tada jo nismoznali da poinju umirati.

    mmmPoslije svega, mi smo tek pratioci to

    mau maramicom sa pokislog staninogperona. Vozovi neumitno i nepovratnoodlaze povlaei za sobom i kolosijek iperon i cijelu staninu zgradu ostavlja-jui nas u praznom prostoru. I, dok takostojimo i maemo, osjeamo da se to miudaljavamo i da maemo sami sebi tamou nekom toplom vagonu jureeg vlaka...

    Stanica - Den Haag HS

    Znam zato sam poeo pisati, znami neke ciljeve svome pisanju, ali dugonisam znao koji su me driveri kroz tajposao gonili. Nisam znao sve dok nisampoeo itati svoj roman (Inkapsuliranatijela, Buybook, Sarajevo, 2013). Prolegodine sam otiao, prvi puta sasvim oz-biljno, na nekoliko dana, nakon 30-akgodina, u Osijek, u grad u kojem samzavrio studij jugoslavenskih knjie-vnosti. elio sam obii mjesta na kojimasam krajem 70-ih i poetkom 80-ih go-dina stanovao. Posebno, elio sam vi-djeti Vlatka. Petogodinji gazdariin sinnije izbivao iz moje studentske sobice.Dogovor je bio da ja njemu itambajke, a da on meni tepa: Meade, Me-ade, Meade...

    IXsubota / nedelja, 9 10. maj 2015. Nedelja / Ljudi, seanjaVIII Nedelja / Ljudi, seanja subota / nedelja, 9 10. maj 2015.

    Ruiasti plamen sve poisti i otkrije prazninu

    Nedad Ibrahimovi

    rastanku je rekao da u biti njihovuvijek dobrodoao gost, da moguimati sobu na raspolaganju kad godme put nanese, istu onu potkrovnusobicu koju sam nekada koristio. Jasam se zahvalio i vratio se u Tuzlu.

    mmmNisam znao zato sam napravio

    tu posjetu, nisam znao niti zato mise Vlatko obradovao, niti sam znaoje li sve to uope normalno. Nije lineozbiljno to bjelodano i javno ko-panje po razvalinama vremena, i to,jo, sa uvlaenjem drugih u te, sa-svim privatne, forenzike poslove?!Nita mi nije bilo jasno, sve doknisam zaeprkao dublje u prolost.A iz nje, kao iz Nenine maglovite itajanstvene lirike, iskrsnuo osmijehi lice mladia iz Sarajeva.

    mmmGradili su laboratoriju u krugu Fa-

    brike Sode, tik ispred moje zgrade i,meu svim uurbanim i ozbiljnimradnicima, jedini je on stalno bio na-smijan i, iz nekoga je razloga, od svedjece koja su im dosaivala traeidaice za trokolice ili karabit za pu-canje, mene najvie volio. Nakon tobi me poslao po cigarete, ili dva piva,obavezno bi mi ostavljao sitni za o-koladicu i podario iroki i usreujuiosmijeh. I tako je bilo cijeloga ljeta. Sprvim kiama, radnici su se vratili uSarajevo i ostavili gole zidove i praznehodnike kojima smo jurcali traeiposljednje mrvice karabita za vatrekoje su nestale s ljetom.

    mmmSljedee godine, otac je prodao

    plac i temelje tek zapoete kue,kupio plavo-bijeli Opel Kapitan i po-

    mmmZa uspomenu na pronaene to-

    pose, amerika me prijateljica foto-grafie na parkingu ispred restorana.Iako u svakom njenom potezu,okretu glavom, pogledu ili nainu nakoji zabacuje kosu, u svakoj varijantinjenoga osmijeha, prepoznajem ka-snoholivudski govor tijela, ja se i daljetrudim da me to ne nervira. Sada, dokovo piem, gledam tu fotografiju. Teprijateljice vie nema, i ko zna ukojem je sada filmu? Ali, tek sada,vidim da auto ispred kojega stojimima registarsku tablicu: 666-TBW.TBW je tek malo premetnuto BTW,usput reeno, dok je njen broj sim-boliki broj Antikrista! I onda mi sesve otvori: strani Kepec iz Twin Pea-ksa nije niko drugi do Antikrist, gla-vom i bradom. Samo on jo moeprolaziti kroz svjetove i vremena, spo-jiti Twin Peaks i fotografiju sa par-

    mmmI, kada sam zazvonio na kapiju iste

    kue, u istoj ulici moje mladosti, vrataje otvorila gazdarica. To su one vrije-dne, sitne ene kojima godine nemogu nita. -Trebao sam Vlatka,velim. -Da? Vlatko, neki te prijateljtreba! I tada, iz dubine pasaa kameni dolazi visoki, krupni mladi... -Izvolite, ta ste trebali? - Znate, ja samovdje, kod vas, kao student, stano-vao prije trideset godina, i Vi stestalno dolazili u moju sobu, igrali se,i... - I Vi ste nas zbog toga posjetili?!,ree Vlatko sa najirim moguimosmijehom.

    mmmVlatko me upoznao sa supru-

    gom, sa keri koja je imala isto go-dina kao njen tata onda, ruali smo,pojeli kola sa ljivama, i onda je Vla-tko rekao kako me se ne sjea. Na

    vezao nas u ibenik na more prekoSarajeva. Neprestano sam zurio krozzadnja stakla auta, osvrtao se na svestrane, izvijao vrat preko maehine ioeve glave, ne bih li negdje na uliciprepoznao mladia