1

2

Jed Rubenfeld

TUMAČENJE

UMORSTVA

3

Za Amy,

jedino i uvijek,

i za

Sophiju i Louisu

4

GODINE 1909., SIGMUND FREUD, U PRATNJI SVOJEG TADAŠNJEG UČENIKA Carla

Junga, došao je u svoj prvi i jedini posjet Sjedinjenim Američkim Državama da bi održao niz

predavanja o psihoanalizi na Sveučilištu Clark u Worcesteru u državi Massachusetts. Počasni

doktorat koji mu je dodijelilo sveučilište Clark bio je prvo javno priznanje koje je Freud dobio

za svoj dotadašnji rad. Unatoč velikom uspjehu njegova posjeta, sam Freud uvijek je kasnije

o tome zborio kao da je u Sjedinjenim Državama doživio nekakvu traumu. Amerikance je

nazvao “divljacima” i okrivio svoje putovanje za razne zdravstvene tegobe koje su ga

pogodile mnogo prije 1909. Freudove biografe dugo je zbunjivao taj misterij i razbijali su

glave o tome je li neki nepoznati događaj u Americi mogao prouzročiti njegovu, inače

neobjašnjivu, reakciju.

5

PRVI DIO

6

Prvo poglavlje

NEMA NIKAKVE TAJNE U SREĆI.

Svi nesretni ljudi jedni su drugima nalik. Neka davna rana, neka uskraćena želja, neki

udarac ponosu, neka iskra ljubavi ugušena prijezirom – ili, još gore, ravnodušnošću – prianja

uz njih, ili oni uz nju, i tako žive iz dana u dan, obavijeni velom jučerašnjice. Sretan čovjek ne

osvrće se unatrag. Niti gleda unaprijed. On živi u sadašnjosti.

Ali, tu je smetnja. Sadašnjost nikada ne može pružiti jednu stvar: smisao. Putovi sreće i

smisla nisu isti. Da bi pronašao sreću, čovjek samo mora živjeti u trenutku, živjeti za trenutak.

No, ako želi smisao – smisao svojih snova, tajni, života – čovjek se mora vraćati u prošlost,

ma koliko bila mračna, i živjeti za budućnost, ma koliko bila nesigurna. Tako priroda sve nas

draži srećom i smislom, ustrajući da izaberemo jedno od toga.

Ja sam uvijek birao smisao. Vjerojatno sam se tako i zatekao u omari i mnoštvu u luci

Hoboken u nedjelju navečer, 29. kolovoza 1909., čekajući dolazak parobroda George

Washington tvrtke Norddeutsche Lloyd, koji je plovio iz Bremena noseći na naše obale

čovjeka kojeg sam od svih ljudi na svijetu najviše htio upoznati.

U sedam sati navečer broda još nije bilo na vidiku. Abraham Brill, moj prijatelj i kolega

liječnik, čekao je u luci iz istog razloga kao i ja. Jedva se mogao suzdržati, meškoljio se i

neprekidno pušio. Žega je bila ubitačna, a zrak je zaudarao po ribi. Iz vode se uzdizala

neprirodna magla, kao da se more puši. Težak zvuk brodskih sirena dopirao je s pučine, iz

nevidljivog pravca. Čak se ni galebovi, čije je kliktanje dopiralo do nas, nisu vidjeli. Imao

sam apsurdan predosjećaj da se Georg Washington nasukao u magli i da se dvije i pol tisuće

putnika iz Europe utopilo u podnožju Kipa slobode. Pao je sumrak, ali temperatura se nije

spustila. Čekali smo.

Odjednom, pojavio se golem, bijeli brod – ne kao točka na obzoru, nego mamutskih

dimenzija, izronivši iz magle u punoj veličini pred našim očima. Svi ljudi na doku kolektivno

su uzdahnuli i povukli se pred tom prikazom. No, čaroliju su razbili povici lučkih radnika,

bacanje i hvatanje užadi, i zbrka i strka koja je nastala. Za nekoliko minuta, stotinu nosača

istovarivalo je teret.

Brill je viknuo da krenem za njim i počeo se gurati prema izlaznoj rampi. Njegovi

pokušaji ukrcavanja bili su spriječeni, jer nikoga nisu puštali na brod niti s njega. Prošlo je još

sat vremena prije nego što me Brill povukao za rukav i pokazao trojicu putnika koji su silazili

s mosta. Prvi od njih trojice bio je upečatljiv, besprijekorno uredan gospodin sijede kose i

sijede brade kojeg sam odmah prepoznao kao bečkog psihijatra dr. Sigmunda Freuda.

Početkom dvadesetog stoljeća, arhitektonski paroksizam protresao je New York. Divovski

tornjevi zvani neboderi nicali su jedan za drugim, viši od bilo čega što je do tada izradila

ljudska ruka. Pri rezanju vrpce u ulici Liberty godine 1908., ljudi u cilindrima pljeskali su kad

je gradonačelnik McClellan proglasio zgradu Singer od četrdeset sedam katova, izgrađenu od

cigala i kamena, najvišom svjetskom građevinom. Osamnaest mjeseci poslije, gradonačelnik

je morao ponoviti istu ceremoniju pri otvorenju pedeseterokatnice Metropolitan Life u

Dvadeset četvrtoj ulici. No, u tom su trenutku u središtu grada već kopali temelje za

zapanjujući Woolworthov zigurat od pedeset osam katova.

7

U svakom bloku, tamo gdje su do jučer zjapili prazni tereni, nicali su golemi kosturi od

čeličnih greda. Lupa i škripa rovokopača nisu prestajali. To se moglo usporediti jedino s

Haussmannovom preobrazbom Pariza pola stoljeća ranije, no u New Yorku nije bilo

jedinstvene vizije u pozadini, nije bilo objedinjavajućeg plana ni autoriteta koji bi održavao

disciplinu. Kapital i poslovne prilike bili su glavni pokretači, izvorište silne energije, izrazito

američke i individualističke.

Iza svega krilo se neporecivo muško nadmetanje. Na tlu, neizbježna mreža Manhattana,

sa svojih dvjesto ulica označenih brojevima u smjeru istok-zapad, i dvanaest avenija u smjeru

sjever-jug, davala je gradu obilježje apstraktnog pravokutnog reda. Iznad toga, u

veličanstvenosti visokih građevina ukrašenih poput pauna, vladala je samo ambicija,

špekulacija, natjecanje, dominacija, čak i žudnja – za visinom, za veličinom, i kao uvijek za

novcem.

Balmoral na Boulevardu – Njujorčani toga vremena nazivali su Broadway od Pedeset

devete do Stotinu pedeset pete ulice Boulevardom – bio je jedno od veličanstvenih novih

zdanja. Njegova izgradnja bila je rezultat hrabrog ulaganja. Godine 1909. vrlo bogati ljudi još

su živjeli u kućama, a ne u stanovima. “Držali” su stanove za kratke ili sezonske boravke u

gradu, ali nisu mogli shvatiti kako bi bilo tko mogao živjeti u stanu. Balmoral je nastao na

temelju pretpostavke da se bogataše može navesti da promijene mišljenje ako stanovi budu

dovoljno raskošni.

Balmoral se uzdizao do sedamnaest katova – zgrada je bila viša i veličanstvenija od bilo

koje zgrade sa stanovima, bilo koje stambene zgrade do tada. Njezina četiri krila zauzimala su

cijeli gradski blok. Predvorje, u kojem su se živi tuljani praćakali u rimskoj fontani, sjajilo je

bijelim carrera mramorom. Višekraki lusteri u svakom stanu svjetlucali su murano staklom.

Najmanji stan imao je osam prostorija, a najveći čak četrnaest spavaonica, sedam kupaonica,

veliku dvoranu za bal sa stropom visokim šest metara, i sobaricu zaposlenu na puno radno

vrijeme. Iznajmljivao se za zapanjujući iznos od 495 dolara na mjesec.

Vlasnik Balmorala, gospodin George Banwell, bio je u zavidnom položaju, jer nije

mogao izgubiti novac na zgradi. Njegovi ulagači dali su predujam od šest milijuna dolara za

izgradnju. On nije zadržao ni novčić od tog iznosa, nego je savjesno uplatio cijeli iznos

graditeljskoj tvrtki American Steel and Fabrication. Međutim, vlasnik te tvrtke bio je također

gospodin George Banwell, a stvaran trošak gradnje bio je četiri milijuna dvjesto tisuća dolara.

Prvog siječnja 1909., šest mjeseci prije predviđenog otvorenja Balmorala, gospodin Banwell

objavio je da su svi stanovi osim dva već iznajmljeni. Ta je objava bila čista izmišljotina, ali

ljudi su povjerovali u nju, i za samo tri tjedna to se i obistinilo. Gospodin Banwell dokazao je

da se i sama istina, poput zgrada, može izgraditi.

Vanjština Balmorala odražavala je punu raskoš arhitektonskog pravca Beaux-Arts1

Krovna linija bila je okrunjena s četiri betonska, ostakljena luka visoka četiri i pol metra, koji

su se protezali od poda do stropa. Budući da su ti veliki lučni prozori pripadali četirima

najvećim spavaćim sobama na najvišem katu netko tko bi mogao lebdjeti pred kojim od njih

imao bi jasan i potpuno otvoren pogled na unutrašnjost spavaonice. Dana 29. kolovoza, u

nedjelju navečer, pogled kroz Alabasterno krilo bio bi doista šokantan. Unutra je stajala vitka

mlada žena, obasjana treperavim plamenom tuceta svijeća, gotovo naga, prelijepa tijela, a

zapešća su joj bila vezana nad glavom, dok joj je grlo bilo obavijeno još jednim povezom,

bijelom svilenom muškom kravatom, koju je snažna ruka stezala, čvrsto stezala, zbog čega se

ona gušila.

1 Klasični arhitektonski stil koji je poučavala pariška Ecole des Beaux Arts; njegove značajke su sinteza

povijesnih stilova, mnoštvo detalja: balustrade, skulpture, vijenci, ukrasni okviri i sl., utjecao je na američku

kulturu u razdoblju 1885.-1920., jedan od arhitekata Stanford White spominje se nekoliko puta u knjizi.

8

Cijelo njezino tijelo svjetlucalo se na nepodnošljivoj kolovoškoj žezi. Njezine duge

noge bile su obnažene, kao i ruke. I elegantna ramena bila su joj gola. Djevojka je polako

gubila svijest. Pokušavala je progovoriti. Morala je postaviti jedno pitanje. Sad je bilo tu, sad

ga više nije bilo. Tada ga se opet prisjetila. “Moje ime”, prošaptala je. “Kako mi je ime?”

Laknulo mi je kad sam vidio da dr. Freud uopće ne izgleda poput luđaka. Držanje mu je bilo

autoritativno, glava lijepo oblikovana, a brada zašiljena, uredna, profesionalna. Bio je visok

oko metar i sedamdeset tri centimetra, zaokružen, ali u dobroj formi i čvrst za čovjeka od

pedeset i tri godine. Odijelo mu je bilo izrađeno od izvanredna materijala, a nosio je sat na

lancu i kravatu u kontinentalnom stilu. Sve u svemu, izgledao je neobično svježe za čovjeka

koji je upravo završio putovanje morem dugo tjedan dana.

Njegove su oči bile nešto drugo. Brill me upozorio na njih. Dok se Freud spuštao niz

brodsku rampu, oči su mu bile zastrašujuće, kao da je osjećao silan gnjev. Možda su mu

napadi i ogovaranja koja je toliko dugo trpio u Europi urezali trajno namršten izraz u čelo.

Možda je bio nezadovoljan što je došao u Ameriku. Prije šest mjeseci, kad je predsjednik Hall

sa Sveučilišta Clark – moj poslodavac – prvi put pozvao Freuda u Sjedinjene Države, odbio

nas je. Nismo bili sigurni zbog čega. Hall je ustrajao, objasnivši Freudu da mu Clark želi

dodijeliti najviše akademske počasti, učiniti ga središnjom osobom proslave

dvadesetogodišnjice osnutka sveučilišta i zamoliti ga da održi nekoliko predavanja o

psihoanalizi, prvih takvih predavanja u Americi. Na kraju, Freud je prihvatio. Je li sada

požalio zbog svoje odluke?

Ubrzo sam shvatio da su sva ta nagađanja neutemeljena. Kad je zakoračio na dok, Freud

je upalio cigaru – prvo što je učinio na američkom tlu – i istog trena namrgođeni izraz nestao

je, na licu mu se pojavio osmijeh i sav je prividni gnjev iščeznuo. Duboko je udahnuo i

ogledao se oko sebe, promatrajući veliku luku i kaos koji je vladao u njoj i pritom se, činilo

se, zabavljajući.

Brill je toplo pozdravio Freuda. Znali su se iz Europe; Brill je čak bio u Freudovu domu

u Beču. Tu večer – šarmantnu bečku kuću punu starina, zaigranu djecu u središtu pozornosti

odraslih, sate uzbudljivih razgovora – opisivao mi je toliko često da sam njegove priče znao

napamet.

Gomila novinara pojavila se niotkuda. Okupili su se oko Freuda i počeli izvikivati

pitanja, uglavnom na njemačkom. Odgovarao im je raspoloženo, ah djelovao je zbunjeno što

se intervjui provode na tako neorganiziran način. Napokon, Brill ih je otjerao i povukao me

naprijed.

“Dopustite mi”, rekao je Brill Freudu, “da vam predstavim dr. Strathama Youngera, koji

je nedavno diplomirao na Sveučilištu Harvard, koji sada predaje na Clarku, a kojega je Hall

posebno zadužio da se brine o vama tijekom tjedan dana vašeg boravka u New Yorku.

Younger je nedvojbeno najtalentiraniji američki psihoanalitičar. Naravno, on je i jedini

američki psihoanalitičar.”

“Što?” upitao je Freud Brilla. “Vi sebe ne zovete analitičarom, Abrahame?”

“Ja sebe ne zovem Amerikancem”, odvratio je Brill. “Ja sam jedan od ‘miješanih

Amerikanaca’ gospodina Roosevelta za koje, kako on kaže, nema mjesta u ovoj zemlji.”

Freud se sada obratio meni. “Uvijek sam oduševljen”, rekao je izvrsnim engleskim,

“kada upoznam novog člana našeg malog pokreta, a osobito ovdje u Americi, za koju gajim

tolike nade.” Molio me da zahvalim predsjedniku Hallu na časti koju mu je iskazao Clark.

“Nama je čast, gospodine”, odgovorio sam, “ah bojim se da se ja jedva mogu

kvalificirati kao psihoanalitičar”.

9

“Ne budi glup”, reče Brill, “naravno da možeš.” Zatim me predstavio dvojici Freudovih

suputnika. “Youngeru, ovo je ugledni Sandor Ferenczi iz Budimpešte, čije je ime diljem

Europe sinonim za mentalne poremećaje. A ovo je još ugledniji Carl Jung iz Zuricha, čija će

Demencija jednoga dana biti poznata u cijelom civiliziranom svijetu.”

“Jako sretan”, rekao je Ferenczi snažnim mađarskim naglaskom, “jako sretan. No,

molim, ignorirajte Brilla; svi drugi ga ignoriraju, uvjeravam vas.” Ferenczi je bio ljubazan

momak u kasnim tridesetima, kose boje pijeska, upadljivo odjeven u bijelo odijelo. Moglo se

vidjeti da su on i Brill pravi prijatelji. U fizičkom smislu, tvorili su lijep kontrast. Brill je bio

jedan od najnižih ljudi koje sam poznavao, usko razmaknutih očiju i široke, spljoštene glave.

Iako Ferenczi nije bio visok, imao je duge ruke, duge prste, i prorijeđenu kosu povrh visoka

čela, što mu je lice činilo još duljim.

Ferenczi mi se odmah svidio, ali nikada se prije nisam rukovao s rukom koja mi nije

uzvratila nikakvim otporom, koju sam stisnuo poput komada mesa kod mesara. Bila je to

neugodna situacija: jauknuo je i povukao prste kao da sam ih zdrobio. Duboko sam mu se

ispričao, ali on je ustrajao da mu je drago što ‘odmah počinje učiti američke navičaje’. Na tu

sam opasku mogao samo pristojno kimnuti glavom u znak slaganja.

Jung, kojem je bilo oko trideset i pet godina, ostavio je znatno drukčiji dojam. Bio je

viši od metar i osamdeset, ozbiljna izraza, plavook, tamnokos, duga nosa, tankih brkova i

golema čela – rekao bih da je bio vrlo privlačan ženama, iako mu je nedostajala Freudova

opuštenost. Njegova šaka bila je čvrsta i hladna poput čelika. Stajao je ravno poput motke –

da nije imao male, okrugle, učenjačke naočale, mogao bi proći kao poručnik u Švicarskoj

gardi. Simpatije koje je Brill očito osjećao za Freuda i Ferenczija nisu bile vidljive kad se

rukovao s Jungom.

“Kako je prošlo putovanje, gospodo?” upitao ih je Brill. Nismo mogli krenuti, jer morali

smo pokupiti kovčege naših gostiju. “Niste se previše umorili?”

“Sjajno”, rekao je Freud. “Ne biste vjerovali: otkrio sam jednog stjuarda koji je čitao

moju Psihopatologiju svakodnevnog života.”

“Ne!” odvratio je Brill. “Sigurno ga je Ferenczi nagovorio na to.”

“Nagovorio?” uzviknuo je Ferenczi. “Nisam učinio ništa...”

Freud nije obratio pozornost na Brillov komentar. “To mi je bio možda najsretniji

trenutak u profesionalnom životu, što ne odaje previše lijepu sliku o mojem profesionalnom

životu. Polako nas priznaju, prijatelji moji: priznaju nas, polako ali sigurno.”

“Je li putovanje dugo trajalo, gospodine?” upitao sam ga idiotski.

“Tjedan dana”, odvratio je Freud, “i proveli smo ih na najproduktivniji mogući način:

analizirali smo snove jedan drugome.”

“Blagi Bože”, rekao je Brill. “Volio bih da sam bio tamo. Do kakvih ste rezultata došli,

za ime nebesa?”

“Pa, znate”, odvratio je Ferenczi, “analiza je poput svlačenja u javnosti. Nakon što

prevladate početno poniženje, prilično je osvježavajuća.”

“To je ono što govorim svim svojim pacijentima”, rekao je Brill, “osobito ženama. A vi,

Jung? Je li i vama poniženje osvježavajuće?” Jung, koji je bio gotovo trideset centimetara viši

od Brilla, pogledao ga je kao da gleda laboratorijsku životinju. “Nije posve točno”, odgovorio

je, “reći da smo nas trojica analizirali jedan drugoga.”

“Istina”, potvrdio je Ferenczi. “Freud je zapravo analizirao nas, dok smo Jung i ja

ukrstili interpretativne mačeve jedan s drugim.”

“Što?” uzviknuo je Brill. “Mislite, nitko se nije usudio analizirati Majstora?”

10

“Nikome nije bilo dopušteno”, rekao je Jung, ne odajući nikakve osjećaje.

“Da, da”, rekao je Freud smiješeći se zadovoljno, “ali svi me vi analizirate do smrti čim

vam okrenem leđa, zar ne, Abrahame?“

“Doista,” odvratio je Brill, “zato što smo svi mi dobri sinovi, i znamo svoju edipovsku

dužnost.”

U stanu visoko ponad grada, niz instrumenata ležao je na krevetu iza zavezane djevojke.

Slijeva nadesno, bili su tamo: muška pravokutna britva s ručkom od kosti, crni kožni jahaći

bič dug oko šezdeset centimetara, tri kirurška noža, složeni po veličini, i mala bočica puna

bistre tekućine. Napadač pogleda te instrumente, pa izabere jedan od njih.

Vidjevši sjenu britve kako treperi na udaljenom zidu, djevojka protrese glavom. Opet je

pokušala viknuti, ali stegnuto grlo pretvorilo je krik u šapat.

Iza sebe je začula dubok glas: “Želiš da čekam?”

Kimnula je glavom.

“Ne mogu.” Zapešća žrtve, prekrižena i vezana iznad njezine glave, bila su tako tanka,

njezini prsti tako elegantni, njezine duge noge tako čedne. “Ne mogu čekati.” Djevojka se

trznula kad je čovjek najnježnije moguće povukao prvi potez niz njezino nago bedro. Potez

britvom, koja je ostavila za sobom jarku skerletnu brazdu. Vrisnula je, leđa su joj se savila u

luk koji se poklapao s lukom prozora, a crna kosa spustila joj se niz leđa. Drugi potez na

drugom bedru, i djevojka je opet kriknula, ovaj put glasnije.

“Ne”, mirno ju je prekorio glas. “Bez vikanja.”

Djevojka je mogla samo odmahnuti glavom u nerazumijevanju. “Moraš proizvesti

drukčiji zvuk.”

Djevojka opet odmahne glavom. Željela je progovoriti, ali nije mogla.

“Da. Moraš. Znam da možeš. Rekao sam ti kako. Ne sjećaš li se?” Britvu je sada vratio

na krevet. Na udaljenom zidu, u treperavu svjetlu svijeća, djevojka je sada vidjela kako se

podiže sjena kožnog biča. “Ti to želiš. Oglasi se kao da to želiš. Moraš proizvesti takav zvuk.”

Nježno ali nezadrživo, svilena kravata stegnula se jače oko djevojčina grla. “Oglasi se.”

Pokušala je učiniti to što joj je rečeno, i nježno je zastenjala – bilo je to žensko

stenjanje, ponizno stenjanje, kakvo nikada prije nije izustila.

“Dobro. Tako.”

Držeći u jednoj ruci kraj bijele kravate, a u drugoj kožni bič, čovjek udari bičem po

djevojčinim leđima. Opet je proizvela isti zvuk. Još jedan udarac, jači. Djevojka je kriknula

od boli, ali zaustavila se i opet proizvela onaj drugi zvuk.

“Bolje.” Sljedeći udarac nije pao na njezina leđa, nego ispod njih. Otvorila je usta, ali u

istom trenutku kravata se stegnula jače, gušeći je. Gušenje je, pak, učinilo da njezino stenjanje

zvuči iskrenije, isprekidano, što se očito svidjelo njezinu mučitelju. Još jedan udarac, pa još

jedan i još jedan, glasniji i brži, padali su na najmekše dijelove njezina tijela, trgajući joj

odjeću, ostavljajući rumene tragove na njezinoj bijeloj koži. No, unatoč žestokoj boli, na svaki

udarac djevojka je stenjala kako joj je rečeno, čineći to sve glasnije i brže.

Kiša udaraca prestala je. Već bi se odavno srušila da je konopac sa stropa, kojim su joj

bila vezana zapešća, nije držao uspravnom. Tijelo joj je sada bilo puno ožiljaka. Na jednom ili

dva mjesta krvarila je. Na trenutak, sve joj se pomračilo, a tada se treperava svjetlost vratila.

Uzdrhtala je.

Otvorila je oči. Usne su joj se pokrenule. “Reci mi kako se zovem”, pokušala je

prošaptati, ali nitko je nije čuo.

11

Napadač je proučio djevojčin ljupki vrat, pa je popustio svileni povez kojim ga je

stegnuo. Na trenutak, mogla je slobodno disati. Glava joj je još bila zabačena unatrag, a valovi

crne kose spuštali su se do njezina struka. Zatim se kravata oko njezina grla opet stegnula.

Djevojčin se vid pomutio. Osjetila je ruku na ustima; prsti su blago pomilovali njezine

usne. Ti su prsti tada jače stegnuli svilenu kravatu, tako da je čak i gušenje prestalo. Svjetlost

svijeća za nju opet se ugasila. Ovaj put, nije se vratila.

* * *

“Postoji vlak ispod rijeke?” upitao je Sandor Ferenczi u nevjerici.

Ne samo da je takav vlak postojao, uvjeravali smo ga Brill i ja, nego ćemo se i voziti u

njemu. Osim novog tunela preko rijeke Hudson, podzemna željeznica Hoboken mogla se

pohvaliti još jednom inovacijom: službom za prijenos prtljage. Sve što je putnik koji je stigao

u Sjedinjene Države morao učiniti bilo je da na prtljazi napiše ime svojeg hotela na

Manhattanu. Nosači bi slagali torbe u vagon za prtljagu, a pomoćnici s druge strane učinili bi

ostalo. Iskoristivši tu prednost, izašli smo na platformu koja je gledala na rijeku. Sa zalaskom

sunca magla se podignula i otkrila izlomljenu crtu obzora Manhattana, načičkanu električnim

svjetlima. Naši gosti zurili su u čudu u širinu prizora, i u tornjeve koji su probijali oblake.

“Ovo je središte svijeta”, rekao je Brill.

“Prošle noći sanjao sam Rim”, odvratio je Freud.

Čekali smo na iglama da nastavi – ili sam barem ja bio na iglama.

Freud je povukao dim iz svoje cigare. “Šetao sam sam”, rekao je. “Noć se tek spustila,

baš kao sada. Naišao sam na izlog s kutijom za nakit. To, naravno, predstavlja ženu. Ogledao

sam se oko sebe. Na svoju sramotu, ušetao sam u četvrt s bordelima.”

Razvila se rasprava o tome nalažu li Freudova učenja prkos prema konvencionalnom

seksualnom moralu. Jung je smatrao da nalažu; zapravo, smatrao je da svi oni koji nisu

uvidjeli tu implikaciju, nisu doista shvatili Freuda. Cijela bit psihoanalize, rekao je, jest u

tome da su društvene zabrane nezdrave i da proizlaze iz neznanja. Samo bi kukavština mogla

navesti ljude da se podčine civiliziranom moralu nakon što shvate Freudova otkrića.

Brill i Ferenczi energično su se suprotstavili tom stajalištu. Psihoanaliza je zahtijevala

da čovjek postane svjestan svojih pravih seksualnih želja, a ne da im se podčini. “Kada

čujemo san nekog pacijenta”, rekao je Brill, “protumačimo ga. Ne kažemo mu da ispuni želje

koje nesvjesno izražava. Barem ja to ne činim. Činite li vi to, Jung?”

Primijetio sam da i Brill i Ferenczi potajno pogledavaju Freuda dok su razrađivali

njegove ideje – nadajući se, pretpostavljao sam, da će ih on podržati. Jung ga ni jedanput nije

pogledao. Bio je savršeno uvjeren u svoje stajalište, ili se barem pravio da je tako. Što se tiče

Freuda, nije intervenirao ni na jednoj strani. Očito je bio zadovoljan time da promatra kako će

se rasprava razvijati.

“Neki snovi ne zahtijevaju tumačenje”, rekao je Jung. “Zahtijevaju djelovanje. Uzmite u

obzir san o prostitutkama koji je Herr Professor Freud sanjao prethodne noći. Njegovo

značenje nije upitno: potisnuti libido, stimuliran očekivanjem našeg dolaska u novi svijet.

Nema smisla razgovarati o takvom snu.” Jung se okrenuo prema Freudu. “Zašto ne djelovati?

U Americi smo i možemo činiti što nas je volja.”

Prvi put, Freud je progovorio: “Ja sam oženjen čovjek, Jung.”

“I ja sam”, odvratio je Jung.

12

Freud je podignuo obrvu, kimnuo, ali nije rekao ništa. Obavijestio sam društvo da je

vrijeme za ukrcaj na vlak. Freud je bacio posljednji pogled preko ograde. Snažan vjetar puhao

nam je u lica. Dok smo gledali prema svjetlima Manhattana, nasmiješio se. “Kad bi samo

znali što im donosimo.”

13

Drugo poglavlje

GODINE 1909. JEDAN SE MALI UREĐAJ PROŠIRIO NEW YORKOM, UBRZAO

komunikaciju i zauvijek izmijenio narav ljudske interakcije: bio je to telefon. U ponedjeljak,

30. kolovoza, u 8 sati ujutro, upravitelj Balmorala podignuo je svoju sedefnu slušalicu s

mjedenog držača i tiho i užurbano nazvao vlasnika zgrade.

Gospodin George Banwell odgovorio je na poziv šesnaest katova iznad upraviteljeve

glave, u telefonskoj govornici stana na samom vrhu Sedrenog krila, koje je gospodin Banwell

zadržao za sebe. Obaviješten je da je gospođica Riverford iz Alabasternog krila pronađena

mrtva u svojoj sobi, žrtva umorstva ili nečeg još goreg. Pronašla ju je sobarica.

Banwell nije odmah odgovorio. Šutio je toliko dugo da je upravitelj upitao: “Jeste li

tamo, gospodine?”

Banwell je odgovorio promuklim glasom: “Izvedi sve van. Zaključaj vrata. Nitko ne

smije ući. I reci svojim ljudima da šute ako im je stalo do radnih mjesta.” Zatim je nazvao

svojeg starog prijatelja, njujorškog gradonačelnika. Na kraju njihova razgovora, Banwell je

rekao: “Ne mogu dopustiti da policija ulazi u moju zgradu, McClellan. Nitko u odori. Sam ću

obavijestiti obitelj. Išao sam u školu s Riverfordom. Tako je: on je otac, jadan čovjek.”

“Gospođo Neville”, dozvao je gradonačelnik svoju tajnicu nakon što je sklopio slušalicu.

“Pozovi mi Hugela. Odmah.”

Charles Hugel bio je mrtvozornik grada New Yorka. Njegova je dužnost bila da

pregleda truplo kad se sumnjalo na umorstvo. Gospođa Neville obavijestila je gradonačelnika

da ga gospodin Hugel čeka u predsoblju cijelo jutro.

McClellan sklopi oči i kimne glavom, ali reče: “Odlično. Pošaljite ga unutra.”

Još i prije nego što je zatvorio vrata za sobom, mrtvozornik Hugel počeo je ogorčenu

tiradu o uvjetima u gradskoj mrtvačnici. Gradonačelnik, koji je već čuo tu litaniju pritužbi,

prekinuo ga je. Opisao mu je situaciju u Balmoralu i naredio mu da se odveze tamo

neobilježenim vozilom. Stanari zgrade nisu smjeli doznati za nazočnost policije. Poslije će

stići i detektiv.

“Ja?” upitao je mrtvozornik. “O’Hanlon iz mojeg ureda može to učiniti.”

“Ne”, odvrati gradonačelnik. “Želim da pođete osobno. George Banwell je moj stari

prijatelj. Trebam čovjeka s iskustvom – i čovjeka na čiju diskreciju mogu računati. Vi ste

jedan od rijetkih koji su mi preostali.”

Mrtvozornik je gunđao, ali na kraju je popustio. “Imam dva uvjeta. Prvo, upravitelju

zgrade morate odmah reći da se ništa ne smije dirati. Ništa. Ne može se očekivati da ću riješiti

umorstvo ako budu petljali i prčkali oko dokaza prije nego što ja stignem.”

“Nadasve razumno”, odgovori gradonačelnik. “Što još?”

“Moram imati potpune ovlasti nad istragom, uključujući i izbor detektiva.”

“Dogovoreno”, reče gradonačelnik. “Možete dobiti najiskusnijeg čovjeka u policiji.”

“To je baš ono što ne želim”, odvrati mrtvozornik. “Bilo bi pravo zadovoljstvo da

jednom radim s detektivom koji neće prodati slučaj nakon što ga ja riješim. Došao je jedan

novi momak – Littlemore. Želim njega.”

14

“Littlemore? Odlično”, reče gradonačelnik, skrenuvši pozornost na gomilu papira na

svojem velikom stolu. “Bingham je govorio da je on jedan od najbistrijih mladića koje

imamo.”

“Najbistrijih? On je savršeni idiot.”

Gradonačelnik je bio zapanjen: “Ako tako mislite, Hugel, zašto želite baš njega?”

“Zato što ga neće moći potkupiti – barem ne još.”

Kad je mrtvozornik Hugel stigao u Balmoral, rekli su mu da pričeka gospodina Banwella.

Hugel je mrzio čekanje. Imao je pedeset i devet godina, a od toga je posljednjih trideset

proveo u gradskoj službi, pretežno u nezdravim prostorima gradskih mrtvačnica, što je

njegovu licu dalo nekakvu sivkastu nijansu. Nosio je naočale debelih stakala i prevelike

brkove između upalih obraza. Bio je potpuno ćelav, osim čuperka koji mu je virio iza oba uha.

Hugel je bio čovjek koji se lako uzbuđivao. Čak i kad je počivao, otekline na sljepoočnicama

odavale su dojam da mu ubrzo slijedi apopleksija.

Položaj mrtvozornika u New Yorku godine 1909. bio je neobičan i predstavljao

nepravilnost u zapovjednom lancu. Mrtvozornik je bio dijelom medicinski istražitelj, dijelom

forenzični istražitelj, dijelom tužitelj, a podređen izravno gradonačelniku. Nije odgovarao

nikome u policiji, čak ni načelniku, ali isto tako nitko iz policije nije odgovarao njemu, čak

niti najniži pozornik. Hugel je uglavnom prezirao policijski odjel, jer smatrao ga je, donekle

opravdano, uglavnom nesposobnim i potpuno pokvarenim. Prigovarao je gradonačelniku na

tome kako je riješio umirovljenje glavnog inspektora Byrnesa, koji se očito obogatio na mitu.

Prigovarao je na novom načelniku, koji očito nije imao ni najmanjeg pojma o vještini i

važnosti pravilnog vođenja istrage. Zapravo, prigovarao je svakoj odluci policijskog odjela za

koju je čuo, osim onih koje je donio sam. No, znao je svoj posao. Iako nije bio liječnik u

tehničkom smislu, pohađao je medicinsku školu pune tri godine i obavljao je obdukcije

stručnije od liječnika koji su radili kao njegovi pomoćnici.

Gospodin Banwell pojavio se nakon što ga je bio prisiljen čekati uvredljivih petnaest

minuta. Zapravo nije bio mnogo viši od Hugela, ali činilo se da se nadvija nad njim. “A vi

ste?” upitao ga je.

“Mrtvozornik grada New Yorka”, rekao je Hugel, pokušavajući izraziti prijezir. “Samo

ja smijem dirati pokojnicu. Svako remećenje dokaza smatrat će se ometanjem istrage. Jeste li

me razumjeli?”

George Banwell bio je viši, naočitiji, bolje odjeven i mnogo, mnogo bogatiji od

mrtvozornika – i očito je toga bio svjestan. “Gluposti”, rekao je. “Slijedite me. I snizite glas

dok ste u mojoj zgradi.”

Banwell ga povede do najvišeg kata Alabasternog krila. Mrtvozornik Hugel slijedio ga

je škrgućući zubima. U dizalu nisu prozborili ni riječi. Hugel je, odlučno zureći u pod, gledao

savršeno zaglađen pregib na prugastim hlačama i sjajne oksfordice gospodina Banwella, koje

su nesumnjivo stajale više od mrtvozornikova odijela, prsluka, kravate, šešira i cipela zajedno.

Poslužitelj, koji je čuvao stražu izvan stana gospođice Riverford, otvorio im je vrata. Banwell

u tišini povede Hugela, upravitelja i poslužitelja niz dugačak hodnik do djevojčine spavaće

sobe.

Gotovo nago tijelo ležalo je na podu, mrtvački blijedo. Oči su joj bile sklopljene, a

raskošna tamna kosa rasuta po bogatom uzorku orijentalnog saga. Još je bila prelijepa – noge i

ruke još su joj bile elegantne – ali vrat joj je bio obilježen ružnim crvenilom, a tijelo

izbrazdano ožiljcima od biča. Zapešća su joj još bila vezana, zabačena iznad glave.

15

Mrtvozornik brzo priđe tijelu i položi palac na zapešće, na mjesto gdje bi se trebao osjetiti

puls.

“Kako je – kako je umrla?” upitao je Banwell promuklim glasom, prekriženih ruku.

“Zar ne vidite?” odvrati mrtvozornik.

“Bih li vas pitao da vidim?”

Hugel pogleda pod krevet, zatim ustane i promotri tijelo iz raznih kutova. “Rekao bih da

je zadavljena. Vrlo polagano.”

“Je li...?” Banwell nije dovršio pitanje.

“Moguće je”, reče mrtvozornik. “Ne mogu biti siguran dok je ne pregledamo.”

Komadićem crvene krede Hugel na podu nacrta krug dva i pol metra oko djevojčina

tijela i objavi nazočnima da nitko ne smije ulaziti u taj krug. Pregledao je sobu. Sve je bilo u

savršenom redu, čak je i skupa krevetnina bila uredno složena. Mrtvozornik otvori djevojčine

ormare, radni stol, kutije s nakitom. Činilo se da ništa ne nedostaje. Haljine sa šljokicama

visjele su u garderobi. Čipkasto donje rublje bilo je uredno složeno u ladicama. Dijamantna

tijara, s usklađenim naušnicama i ogrlicom, ležala je u skladnoj kompoziciji u kutiji s

ponoćno plavom baršunastom podstavom na vrhu radnog stola.

Hugel upita nazočne tko je sve bio u sobi. Samo sobarica koja je pronašla tijelo, odvrati

mu upravitelj. Od tada, stanje zaključan i nitko nije ulazio. Mrtvozornik je poslao po sobaricu,

koja je u početku odbila ući u spavaću sobu. Bila je zgodna devetnaestogodišnja Talijanka, u

dugoj haljini potpuno prekrivenoj bijelom pregačom. “Mlada damo”, upita je Hugel, “jeste li

pomaknuli bilo što u ovoj sobi?”

Sobarica odmahne glavom.

Unatoč tijelu koje je ležalo na podu i poslodavcu koji ju je gledao, ona se uspravi i

pogleda ispitivača ravno u oči: “Ne, gospodine”, reče.

“Jeste li bilo što unijeli ili iznijeli?”

“Ja nisam lopov”, reče ona.

“Jeste li pomaknuli bilo koji dio pokućstva ili odjeće?”

“Ne.”

“Vrlo dobro”, reče mrtvozornik Hugel.

Sobarica pogleda gospodina Banwella, ali ovaj joj još nije dao znak da može otići.

Umjesto toga, obratio se mrtvozorniku: “Dovršite to već jednom.”

Hugel pogleda vlasnika Balmorala, pa izvadi papir i olovku. “Ime?”

“Čije ime?” reče Banwell, zarežavši tako da se upravitelj skutrio. “Moje ime?”

“Ime pokojnice.”

“Elizabeth Riverford”, odvrati Banwell.

“Dob?” upita mrtvozornik Hugel.

“Kako bih ja to znao?”

“Koliko sam shvatio, poznajete njezinu obitelj.”

“Znam joj oca”, rekao je Banwell. “Čovjek iz Chicaga. Bankar.”

“Aha. Imate li kojim slučajem njegovu adresu?” upita mrtvozornik.

“Naravno da imam njegovu adresu.”

Dva su se čovjeka gledala.

“Biste li bili tako ljubazni”, upita Hugel, “da mi date njegovu adresu?”

“Dat ću je McClellanu”, reče Banwell.

16

Hugel opet stane škrgutati zubima. “Ja zapovijedam ovom istragom, ne gradonačelnik.”

“Vidjet ćemo koliko ćete još dugo zapovijedati istragom”, odvrati Banwell, pa drugi put

naredi mrtvozorniku da zaključi svoj posao. Obitelj Riverford, objasnio mu je, želi da

djevojčino tijelo pošalju kući, a on mora odmah ispuniti tu dužnost.

Mrtvozornik mu odgovori da to nikako ne može dopustiti: u slučaju umorstva, tijelo

pokojnika mora se prema zakonu podvrgnuti obdukciji.

“Ne ovo tijelo”, odvrati Banwell, pa uputi mrtvozornika da nazove gradonačelnika ako

mu je potrebno pojasniti njegovu naredbu.

Hugel mu reče da ne prima naredbe ni od koga osim od suca. Ako ga bilo tko pokuša

spriječiti pri odnošenju tijela gospođice Riverford na obdukciju, pobrinut će se da ta osoba

dobije najveću kaznu određenu zakonom. Kad je shvatio da ta prijetnja nije dirnula gospodina

Banwella, mrtvozornik je dodao da poznaje novinara Heralda koji će umorstvo i ometanje

pravde smatrati važnom viješću. Banwell napokon oklijevajući popusti.

Mrtvozornik je sa sobom ponio svoju staru, veliku boks-kameru. Sada ju je upotrijebio,

mijenjajući eksponiranu ploču novom nakon svake zadimljene detonacije bljeskalice. Banwell

je izjavio da, ako te slike nekako dođu do Heralda, mrtvozornik može biti siguran da više

nikada neće raditi u New Yorku, niti igdje drugdje. Hugel nije odgovorio na to; u tom

trenutku, čudan cvilež ispuni sobu, poput tihe svirke violine rastegnute do svoje najviše note.

Činilo se da nema izvora i da dolazi sa svih strana i niotkuda u isti čas. Postajao je sve

glasniji, dok se nije gotovo pretvorio u vapaj. Sobarica vrisne. Kad je zašutjela, u sobi se više

nije mogao čuti nikakav zvuk.

Gospodin Banwell prekine tišinu. “Što je, dovraga, to bilo?” upita upravitelja.

“Ne znam, gospodine”, odgovori upravitelj. “To nije prvi put. Možda se zidovi sliježu?”

“Pa, doznaj”, reče Banwell.

Kad je mrtvozornik završio s fotografiranjem, objavio je da odlazi i odnosi tijelo sa

sobom. Nije imao namjeru ispitivati osoblje ni susjedne stanare – to nije bio njegov posao –

niti je namjeravao čekati detektiva Littlemorea. Pri toj vrućini, objasnio je, tijelo će se brzo

početi raspadati ako se odmah ne stavi u hladnjak. Uz pomoć dvojice nosača, tijelo djevojke

spušteno je do podruma u teretnom dizalu, a zatim prebačeno do stražnje ulice, gdje je čekao

mrtvozornikov vozač.

Kad je, dva sata poslije, stigao detektiv Jimmy Littlemore – bez odore – bio je potpuno

zbunjen. Bilo je potrebno neko vrijeme da gradonačelnikovi glasnici pronađu Littlemorea;

detektiv je bio u podrumu novog policijskog stožera, koji se još gradio u ulici Centre, i

isprobavao domet pištolja. Dobio je zapovijed da detaljno istraži poprište umorstva. Ne samo

da nije pronašao poprište, nego ni umorenu osobu. Gospodin Banwell nije htio razgovarati s

njim. I osoblje se pokazalo iznenađujuće neraspoloženim za razgovor.

A s jednom osobom detektiv Littlemore uopće nije dobio prigodu za razgovor: bila je to

sobarica koja je pronašla tijelo. Nakon što je otišao mrtvozornik Hugel, ali prije dolaska

detektiva, upravitelj je pozvao mladu ženu u svoj ured i predao joj omotnicu s mjesečnom

plaćom – manje jedan dan, naravno, budući da je bio tek 30. kolovoza. Obavijestio je

djevojku da je otpušta. “Žao mi je, Betty”, rekao joj je. “Stvarno mi je žao.”

Prije nego što su drugi ustali, pregledao sam jutarnje novine od ponedjeljka u bogato

ukrašenoj rotondi hotela Manhattan, u koji je Sveučilište Clark smjestilo Freuda, Junga,

Ferenczija i mene na tjedan dana. (Brillu, koji je živio u New Yorku, nije bila potrebna soba).

Ni jedne novine nisu prenijele priču o Freudu ni o predavanjima koje će uskoro održati na

17

Clarku. Samo je New Yorker Staats – Zeitung objavio nešto, a to je bila obavijest o “dolasku

dr. Freunda iz Beča”.

Nikada nisam namjeravao postati liječnik. Bila je to želja mojeg oca, a njegove želje

trebale su biti naša zapovijed. Kad mi je bilo osamnaest, dok sam još živio u roditeljskoj kući

u Bostonu, rekao sam mu da ću biti vodeći američki stručnjak za Shakespearea. Odgovorio mi

je da mogu biti i posljednji američki stručnjak za Shakespearea, ali bio ja prvi ili posljednji,

ako ne namjeravam napraviti karijeru u medicini morat ću se sam snaći u vezi s plaćanjem

školarine na Harvardu.

Njegova prijetnja nije utjecala na mene. Nisam mario za obiteljsku tradiciju vezanu uz

Harvard. Bit ću sretan, rekao sam ocu, ako se školujem negdje drugdje. Bio je to moj

posljednji dulji razgovor koji sam vodio s njim.

Ironija je bila u tome što sam očevu želju ispunio tek kad je on ostao bez novca koji bi

mi mogao uskratiti. Propast bankarske kuće pukovnika Winslowa u studenom 1903. nije bila

ništa u usporedbi s panikom u New Yorku četiri godine poslije, ali bila je dovoljna za mog

oca. Izgubio je sve, uključujući i imovinu moje majke. Lice mu je ostarjelo deset godina u

jednoj noći; na čelu su mu se naglo pojavile duboke bore. Majka je rekla da se moram sažaliti

nad njime, ali nisam. Na njegovu sprovodu – koji je sućutni Boston masovno izbjegao – prvi

sam put shvatio da ću se baviti medicinom, ako uopće uspijem nastaviti studij. Ne mogu reći

je li na tu moju odluku utjecao nov osjećaj praktičnosti ili nešto drugo.

Ispalo je da sam ja taj nad kim se treba sažaliti, a Harvard se sažalio. Nakon očeva

pogreba, obavijestio sam sveučilište da ću se povući krajem godine, jer školarina od dvjesto

dolara sada je bila znatno iznad mojih mogućnosti. No, predsjednik Eliot ukinuo je moju

obvezu plaćanja. Vjerojatno je zaključio da će za dugoročne interese Harvarda biti bolje ako

ne izbaci trećeg Strathama Youngera koji korača Sveučilištem, nego ovom polusiročetu

oprosti školarinu, očekujući nagradu za to u budućnosti. Kakva god bila motivacija, zauvijek

ću biti zahvalan Harvardu što mi je omogućio da ostanem.

Samo sam na Harvardu mogao pohađati slavna predavanja profesora Putnama o

neurologiji. Tada sam već bio student medicine, jer osvojio sam stipendiju, ali pokazalo se da

sam neperspektivan budući liječnik. Jednog proljetnog jutra, u inače suhoparnom predavanju

o bolestima živaca, Putnam je spomenuo “seksualnu teoriju” Sigmunda Freuda kao jedini

zanimljivi rad o temi histeričnih i opsesivnih neuroza. Nakon predavanja, zamolio sam ga za

literaturu. Putnam me uputio na Havelocka Ellisa, koji je prihvatio dva Freudova

najradikalnija otkrića: postojanje onoga što je Freud nazvao “podsvjesnim” i seksualnu

etiologiju neuroze. Putnam me također predstavio Mortonu Princeu, koji je tada tek pokretao

svoj žurnal o abnormalnoj psihologiji. Dr. Prince je posjedovao bogatu zbirku stranih

publikacija, a pokazalo se da je poznavao mojeg oca. Prince me zaposlio na korigiranju

tekstova. Zahvaljujući njemu, došao sam do gotovo svega što je Freud objavio, od Tumačenja

snova do pionirskog djela Tri eseja. Dobro sam govorio njemački i ubrzo sam gutao Freudova

djela sa zanimanjem kakvo nisam osjetio godinama. Freudova erudicija oduzimala je dah. Stil

njegova pisanja bio je filigranski. Njegove će ideje, ako se pokaže da su ispravne, promijeniti

svijet.

Međutim, zauvijek sam progutao udicu tek kad sam naišao na Freudovo rješenje

Hamleta. Za Freuda je to bio usputan tekst, digresija od dvjesto riječi usred njegove rasprave

o snovima. No, bio je to potpuno nov odgovor na najslavniju zagonetku zapadne književnosti.

Shakespeareov Hamlet izvođen je tisuće i tisuće puta, više od bilo koje druge predstave

na bilo kojem jeziku. To je literarno djelo o kojem se najviše pisalo (naravno, ne računajući

Bibliju). No, u srži te drame je čudna praznina ili vakuum: sva radnja temelji se na

nemogućnosti junaka da djeluje. Drama se sastoji od niza izbjegavanja i izgovora kojima se

18

melankolični Hamlet služi da bi odgodio osvetu ubojici svoga oca (to je njegov ujak,

Klaudije, sada kralj Danske, oženjen Hamletovom majkom), isprekidanih bolnim monolozima

u kojima on okrivljuje sebe zbog svoje paralize, od kojih najslavniji, naravno, počinje

rečenicom Biti ili ne biti. Tek nakon što su njegove odgode i pogrešni potezi izazvali tragediju

– Ofelijino samoubojstvo, umorstvo njegove majke, koja ispija otrov koji je Klaudije

pripremio za njega, i njegovo fatalno ranjavanje Laertovim mačem premazanim otrovom –

Hamlet na kraju, u posljednjem prizoru drame, oduzima život svojem ujaku, već trostruko

osuđenom na smrt svojim nedjelima.

Zašto Hamlet ne djeluje? Nije da nije imao prigode: Shakespeare mu je ponudio

najbolje moguće okolnosti za ubojstvo Klaudija. Hamlet čak to i priznaje (Sad bih se mogao

osvetiti2), no ipak odustaje. Što ga zaustavlja? I zašto to neobjašnjivo oklijevanje – ta prividna

slabost, gotovo kukavština – opčinjava gledateljstva diljem svijeta puna tri stoljeća? Najveći

književni umovi našeg doba, Goethe i Coleridge, pokušali su izvući mač iz tog kamena, ali

nisu uspjeli, a stotine manjih talenata razbijalo je glave na tome.

Nije mi se svidio Freudov edipovski odgovor. Zapravo, gadio mi se. Nisam htio

vjerovati u njega, kao što nisam htio vjerovati ni u sam Edipov kompleks. Morao sam srušiti

Freudove šokantne teorije, morao sam im pronaći nedostatak, ali nisam mogao. S leđima

oslonjenim o drvo, iz dana u dan satima bih sjedio u dvorištu Sveučilišta, znojeći se nad

Freudom i Shakespeareom. Freudova dijagnoza Hamleta bila mi je sve više neodoljiva, jer ne

samo da je dala prvo cjelovito rješenje zagonetke te drame, nego je objasnila i to zašto je

nitko drugi nije uspio razriješiti, istodobno rasvjetljujući njezinu hipnotičku, univerzalnu

privlačnost. Znanstvenik je primijenio svoja otkrića na Shakespearea. Medicina je stupila u

kontakt s dušom. Kad sam pročitao te dvije stranice Freudove knjige Tumačenje snova, moja

je budućnost bila zacrtana. Ako nisam mogao pobiti Freudovu psihologiju, posvetit ću joj svoj

život.

Mrtvozorniku Charlesu Hugelu nije se svidjela neobična buka koja se začula iz zidova

spavaće sobe gospođice Riverford. Zvučala je poput zatvorena duha koji vapi za svojim

životom. Mrtvozornik nije mogao izbaciti taj zvuk iz glave. Nadalje, nešto je nedostajalo u

sobi, bio je siguran u to. Kad se vratio u središte grada, Hugel je nazvao glasnika i poslao ga

da žurno potraži detektiva Littlemorea.

Još jedna stvar koja se nije sviđala Hugelu bila je lokacija njegova ureda. Mrtvozornika

nisu pozvali da se preseli u sjajni novi policijski stožer ni u novu zgradu Prve postaje koja se

gradila na Old Slipu, zgradu opremljenu telefonom. Suci su nedavno dobili svoj Partenon. No

on, koji ne samo da je bio glavni gradski medicinski istražitelj, nego i neovisni istražni sudac

prema običajnom pravu, i kojem je moderno zdanje bilo znatno potrebnije, ostavljen je u

trošnoj zgradi Van den Heuvel, s koje je otpadala žbuka, koja je bila puna plijesni, i što je

najgore, čiji su stropovi bili puni mrlja od vode. Gadilo mu se gledati te mrlje srneđkasto-

žutih rubova. Osobito su mu se gadile danas. Činilo mu se da su veće i pitao se neće li se strop

urušiti na njega. Naravno, mrtvozornik je morao biti povezan s mrtvačnicom; to je razumio.

No, nije mogao razumjeti zašto se u okviru novog policijskog stožera nije mogla izgraditi i

nova i moderna mrtvačnica.

Littlemore je ušao u mrtvozornikov ured. Detektivu je bilo dvadeset i pet godina. Jimmy

Littlemore nije bio ni visok ni nizak, nije bio ružan ni naočit. Kratko ošišana kosa nije mu bila

ni tamna ni svijetla, već više crvenkasta. Imao je izrazito američko lice, otvoreno i

prijateljsko, ali ako se izuzme nekoliko pjegica na licu, prilično neupečatljivo. Kad biste

prošli pokraj njega na ulici, vjerojatno ga se poslije ne biste prisjetili. No, mogli biste se

2 Preveo dr. Josip Torbarina.

19

prisjetiti njegova spremnog osmijeha ili crvene leptir-mašne koju je volio nositi uz slamnati

šešir.

Mrtvozornik je naredio Littlemoreu da mu ispriča što je otkrio u vezi sa slučajem

Riverford. Trudio se zvučati zapovjedno i odlučno. Samo u iznimnim slučajevima

mrtvozornik bi bio izravno zadužen za istragu. Htio je da Littlemore shvati teške posljedice

koje će slijediti ako ne bude rezultata.

No, mrtvozornikov strog nastup očito nije impresionirao detektiva. Iako Littlemore

nikada nije surađivao s njim na nekom slučaju, nesumnjivo je znao, kao i svi drugi policajci,

da novi načelnik ne voli Hugela, da je Hugelov nadimak “nekrofil” zbog gorljivosti kojom

obavlja obdukcije, i da nema nikakvu stvarnu moć u policiji. No, budući da je Littlemore bio

momak sjajne naravi, nije pokazao nikakvo nepoštovanje prema mrtvozorniku.

“Što znam o slučaju Riverford?” odgovorio je. “Pa, baš ništa, gospodine Hugel, osim to

da je ubojica stariji od pedeset godina, da je visok metar i sedamdeset pet centimetara, da je

neoženjen, da mu je prizor krvi blizak, da živi južno od ulice Canal, i da je u protekla dva

dana posjetio luku.”

Hugel je zinuo. “Kako znate sve to?”

“Šalim se, gospodine Hugel. Nemam blage veze o ubojici. Ne znam čak ni zašto su me

poslali tamo. Vi niste uzeli nikakve otiske prstiju, zar ne, gospodine?”

“Otiske prstiju?” upita mrtvozornik. “Naravno da ne. Sudovi nikada ne bi priznali dokaz

koji se temelji na otiscima prstiju.”

“No, kad sam došao tamo, već je bilo prekasno. Cijelo mjesto već je bilo očišćeno. Sve

djevojčine stvari nestale su.”

Hugel je bio bijesan. Nazvao je to uklanjanjem dokaza. “Ali sigurno ste doznali nešto o

toj Riverfordici”, dodao je.

“Bila je nova”, reče Littlemore. “Živjela je tamo mjesec ili dva.”

“Zgrada je otvorena tek u lipnju, Littlemore. Svi su živjeli tamo mjesec ili dva.”

“Oh. Pa, bila je stvarno miran tip osobe. Držala se povučeno.”

“Je li to sve? Je li tko viđen s njom jučer?” upitao je mrtvozornik.

“Došla je oko osam sati navečer. Nitko nije bio s njom. Poslije nije imala gostiju. Ušla

je u stan i nije više izašla, koliko ljudi znaju.”

“Je li imala kakve redovite posjetitelje?”

“Ne. Nitko se ne sjeća da ju je itko ikada posjetio.”

“Zašto je živjela sama u New Yorku – u njezinim godinama, i u tako velikom stanu?”

“To me zanimalo”, rekao je Littlemore. “No, u Balmoralu su se prilično zatvorili prema

meni, i to svi. Međutim, gospodine Hugel, nisam se šalio u vezi s lukom. Pronašao sam malo

gline na podu spavaće sobe gospođice Riverford. I to svježe. Mislim da potječe iz luke.”

“Glina? Koje boje?” upitao je Hugel.

“Crvene. Bila je prilično suha.”

“To nije bila glina, Littlemore”, reče mrtvozornik kolutajući očima, “to je bila moja

kreda”.

Detektiv se namršti. “Pitao sam se zašto je na podu cijeli krug gline.”

“Da bi zadržao ljude podalje od tijela, tupane!”

“Samo se šalim, gospodine Hugel. To nije bila vaša kreda. Vidio sam kredu. Glina je

bila pokraj kamina. Nekoliko malih tragova. Trebalo mi je povećalo da je vidim. Odnio sam

20

je kući da je usporedim sa svojim uzorcima; imam cijelu zbirku. Jako nalikuje crvenoj glini

koje ima po svim dokovima u luci.”

Hugel ga je saslušao. Pitao se treba li biti impresioniran. “Je li glina u luci po nečem

jedinstvena? Je li mogla doći s nekog drugog mjesta – primjerice, iz Central Parka?”

“Nije iz parka”, reče detektiv. “To je riječna glina, gospodine Hugel. U parku nema

rijeka.”

“A što je s dolinom Hudsona?”

“Moguće je.”

“A što je s Fort Tryonom, u gornjem dijelu grada, gdje je Billings upravo prokopao

toliku zemlju?”

“Mislite li da tamo ima gline?”

“Čestitam vam, Littlemore, na sjajnom detektivskom poslu.”

“Hvala, gospodine Hugel.”

“Uzgred, biste li bili zainteresirani za opis ubojice?”

“Naravno da bih.”

“Sredovječan je, bogat, i dešnjak. Kosa mu je prosijeda, ali nekad je bila tamno smeđa.

Visok je između metar i osamdeset dva i metar i osamdeset pet centimetara. A vjerujem da je

poznavao svoju žrtvu, i to dobro.”

Littlemore je izgledao zapanjeno. “Kako...?”

“Evo tri dlake koje sam skinuo s djevojčina tijela.” Mrtvozornik pokaže male dvoslojne

staklene pravokutnike na stolu pokraj mikroskopa: između staklenih pločica bile su tri dlake.

“Tamne su, ah protkane sjedinama, što upućuje na sredovječna muškarca. Na djevojčinu vratu

pronašao sam niti bijele svile – vjerojatno s muške kravate, kojom ju je očito zadavio. Svila je

bila najviše kvalitete. Stoga, naš čovjek ima novca. Nema sumnje u njegov deksteritet, jer sve

su rane usmjerene zdesna nalijevo.”

“Njegov deksteritet?”

“Dešnjak je, detektive.”

“Ali kako znate da ju je poznavao?”

“Ne znam. Pretpostavljam. Odgovorite mi na ovo: u kojem je položaju bila gospođica

Riverford dok je bičevana?”

“Nisam je vidio”, potuži se detektiv. “Ne znam čak ni uzrok smrti.”

“Davljenje stezanjem, što potvrđuje fraktura hioidne kosti, koju sam vidio kad sam joj

otvorio prsni koš. Lijepi prijelom, ako mogu reći, poput savršeno prepolovljene rašljaste kosti

u peradi. Stvarno, to je općenito lijep ženski prsni koš: rebra su savršeno oblikovana, a pluća i

srce, kad sam ih izvadio, bila su slika i prilika zdrava, ugušena tkiva. Bilo ih je zadovoljstvo

držati u rukama. No, da prijeđem na stvar: gospođica Riverford stajala je dok ju je čovjek

bičevao. To znamo po jednostavnoj činjenici da je krv kapala ravno nadolje iz posjekotina.

Ruke su joj nesumnjivo bile vezane iznad glave nekakvim debelim konopcem, koji je gotovo

sigurno bio pričvršćen na držač na stropu. Vidio sam niti konopca na tom držaču. Jeste li ih

vidjeli? Ne? Pa, vratite se i potražite ih. Pitanje: Zašto bi muškarac koji ima dobar, čvrst

konopac zadavio svoju žrtvu nježnom svilom? Logično, gospodine Littlemore: nije htio staviti

nešto tako grubo oko djevojčina vrata. A zašto? Hipoteza, gospodine Littlemore: zato što

osjeća nešto prema njoj. Nadalje, govoreći o čovjekovoj visini, vraćamo se na sigurno tlo.

Gospođica Riverford bila je visoka metar i šezdeset sedam centimetara. Sudeći prema

njezinim ranama, bičevao ju je netko tko je viši od nje petnaest do osamnaest centimetara.

21

Zato zaključujem da je visina ubojice od metar i osamdeset dva do metar i osamdeset pet

centimetara.”

“Osim ako nije stajao na nečemu”, reče Littlemore.

“Što?”

“Na stolcu ili nečem takvom.”

“Na stolcu?” ponovi mrtvozornik.

“Moguće je”, reče Littlemore.

“Muškarac ne stoji na stolcu dok bičuje djevojku, detektive.”

“Zašto ne?”

“Zato što je to smiješno. Pao bi.”

“Ne ako se pridržava za nešto”, rekao je detektiv. “Možda za svjetiljku, ili za stalak za

šešire.”

“Stalak za šešire?” reče Hugel. “Zašto bi to činio, detektive?”

“Da pomislimo da je viši.”

“Koliko ste umorstava istraživali?” upita mrtvozornik.

“Ovo mi je prvi slučaj”, reče Littlemore s neprikrivenim uzbuđenjem, “otkad sam

postao detektiv.”

Hugel kimne. “Pretpostavljam da ste razgovarali barem sa sobaricom?”

“Sobaricom?”

“Da, sobaricom. Sobaricom gospođice Riverford. Jeste li je pitali da li je zapazila nešto

neobično?”

“Ne mislim da sam...”

“Ne želim da mislite”, obrecne se mrtvozornik. “Želim da detektirate. Vratite se u

Balmoral i porazgovarajte s tom sobaricom. Ona je prva ušla u sobu. Zamolite je da vam

točno opiše što je vidjela kad je ušla u sobu. Doznajte pojedinosti, čujete li me?”

Na uglu Pete avenije i Pedeset treće ulice, u prostoriji u koju nikada nije ušla ni jedna žena,

čak ni da obriše prašinu ili da očisti zastore, batler je ulijevao piće iz svjetlucave boce u tri

kristalna pehara. Zdjele tih pehara bile su bogato izrezbarene i tako duboke da bi u njih stala

cijela boca klareta. Batler je u svaki ulio četvrt palca crvenog vina.

Te čaše ponudio je Trijumviratu.

Tri čovjeka sjedila su u dubokim, kožnim naslonjačima smještenim oko središnjeg

kamina. Prostorija je bila knjižnica koja je sadržavala više od tri tisuće i sedam stotina knjiga,

od kojih je većina napisana na grčkom, latinskom ili njemačkom. S jedne strane kamina, u

kojem nije gorjela vatra, bilo je poprsje Aristotela na mramornom pijedestalu boje zelenog

žada. S druge strane bilo je poprsje drevnog Hindusa. Iznad okvira kamina bio je kameni

vijenac na kojem je bila prikazana velika zmija savijena valovito, s plamenovima u pozadini.

Ispod nje je velikim slovima bila ugravirana riječ CHARAKA.

Dim iz njihovih lula milovao je strop visoko nad njihovim glavama. Čovjek u sredini

napravi jedva primjetan pokret desnom rukom, na kojoj je nosio velik i neobičan srebrni

prsten. Bio je to čovjek u kasnim pedesetima, elegantan, mršava lica, žilave građe, tamnih

očiju, crnih obrva ispod sijede kose, i s rukama pijanista.

U odgovor na njegov znak, batler priđe ognjištu i zapali debeli sloj papira. Kamin ispuni

sjaj i pucketanje razigranog narančastog plamena. “Sačuvajte pepeo”, rekao je gospodar

svojem slugi.

22

Batler kimne u znak razumijevanja, pa se u tišini povuče, zatvarajući vrata za sobom.

“Postoji samo jedan način kojim se izbija klin”, nastavi čovjek s rukama pijanista, pa

podigne pehar. “Gospodo.”

Dok su druga dvojica podizali svoje kristalne čaše, promatrač bi uočio da i oni nose

slične srebrne prstenove na desnim rukama. Jedan od njih dvojice bio je krupan čovjek

crvenih obraza, s dugim, bujnim zaliscima. On dovrši zdravicu elegantnog čovjeka.

“Klinom”, i iskapi svoju čašu.

Treći gospodin bio je proćelav, oštra pogleda i mršav. Nije izustio ni riječ, samo je

srknuo svoje vino, Chateau Latite, berba 1870.

“Poznajete li barona?” upitao je elegantni čovjek, okrenuvši se prema proćelavom

gospodinu. “Pretpostavljam da ste u srodstvu s njim.”

“Rothschilda?” odvrati nehajno proćelavi čovjek. “Nikad ga nisam upoznao. Mi smo

povezani s engleskim ogrankom obitelji.”

23

Treće poglavlje

ZA FREUDOVO PRVO ODREDIŠTE U AMERICI BRILL JE IZABRAO BAŠ CONEY

Island. Krenuli smo pješice prema postaji Grand Central, udaljenu jedan blok od našeg hotela.

Nebo je bilo bez oblačka, sunce je već pržilo, a ulice su bile zakrčene jutarnjim prometom

karakterističnim za ponedjeljak. Automobili su nestrpljivo obilazili konjske zaprege s teretnim

kolima. Razgovor je bio nemoguć. Preko puta hotela, u Četrdeset drugoj ulici, podignute su

goleme skele na mjestu na kojem je rasla nova zgrada, a pneumatske bušilice stvarale su

zaglušujuću buku.

Unutar terminala iznenadila nas je tišina. Freud i Ferenczi zapanjeno su zastali. Bili smo

u čudesnom tunelu od stakla i čelika, dugom dvjesto dvadeset metara i visokom trideset i tri

metra, s golemim plinskim lusterima koji su se protezali cijelom dužinom zakrivljena stropa.

Bio je to građevinarski pothvat koji je znatno nadilazio Eiffelov toranj u Parizu. Samo Jung

nije djelovao impresionirano. Pitao sam se osjeća li se dobro; izgledao je pomalo blijedo i

odsutno. Freud je bio šokiran, kao i ja, kad je doznao da se pripremaju srušiti postaju. No,

izgrađena je za stare parne lokomotive, a doba parnih strojeva završavalo je.

Dok smo se spuštali stubama prema IRT3 liniji, Freudovo se raspoloženje pokvarilo.

“Užasava se vaših podzemnih vlakova”, prošaptao mi je Ferenczi na uho. “Malo

neproanalizirane neuroze. Rekao mi je to sinoć.”

Freudovo raspoloženje nije se popravilo kad je naš vlak naglo stao u tunelu između

postaja i kad su se svjetla ugasila, tako da smo ostali u mrklom, zagušljivom mraku. “Zgrade

na nebu, vlakovi u zemlji”, rekao je Freud iritirano. “Vi Amerikanci ste poput Virgilija: ako

ne možete spustiti nebesa, odlučili ste podignuti pakao.”

“To je vaš epigraf, zar ne?” upita Ferenczi.

“Da, ali nije trebao biti moj epitaf”, odvrati Freud.

“Gospodo!” vikne Brill bez upozorenja. “Još niste čuli Youngerovu analizu paralizirane

ruke.”

“Prikaz slučaja?” reče Ferenczi gorljivo. “Svakako ga moramo čuti.”

“Ne, ne, nisam ga završio”, rekoh ja.

“Glupost”, prekine me Brill. “To je jedna od najsavršenijih analiza koju sam ikad čuo.

Potvrđuje sve postavke psihoanalize.”

Budući da nisam imao izbora, prepričao sam svoj maleni uspjeh, dok smo u zagušljivom

mraku čekali da vlak oživi.

Godine 1908. diplomirao sam na Harvardu, i to ne samo medicinu, nego i psihologiju. Moji

profesori, impresionirani mojom marljivošću, upozorili su na mene G. Stanley Halla, prvog

čovjeka koji je diplomirao psihologiju na Harvardu, osnivača Američke psihološke udruge, a

sada predsjednika Sveučilišta Clark u Worcesteru. Hallova ambicija bila je da učini

skorojevićki, obilno financiran Clark vodećom ustanovom za znanstvena istraživanja u državi.

3 Sistem njujorške podzemne željeznice dijelio se na dvije linije koje su bile u privatnom vlasništvu dviju tvrtki:

IRT (Interborough Rapid Transit Company) i BRT (Brooklyn Rapid Transit Company).

24

Kad mi je ponudio položaj pomoćnog predavača iz psihologije, uz mogućnost da pokrenem

svoju medicinsku praksu – i izađem iz Bostona – odmah sam prihvatio.

Mjesec dana poslije, imao sam svoju prvu pacijenticu na analizi: djevojku koju ću

nazvati Priscilla, staru šesnaest godina, koju je u moj ured dovela njezina izbezumljena majka.

Hall je bio odgovoran za odluku obitelji da mi dovede djevojku. Više od toga ne mogu reći a

da pritom ne otkrijem djevojčin identitet.

Priscilla je bila niska i krupna, ali imala je ljepuškasto lice i ugodnu narav. Godinu dana

patila je od napada plitkog disanja, povremenih snažnih glavobolja i potpune paralize lijeve

šake – a sve ju je to zbunjivalo i stidjela se zbog toga. Paraliza je jasno upućivala na histeriju,

a pogađala je cijelu njezinu šaku, uključujući i zapešće. Kao što je Freud istaknuo, takve

paralize ne poklapaju se s nekom konkretnom inervacijom dermatoma, pa se stoga ne može

reći da imaju fiziološku osnovu. Primjerice, pravo neurološko oštećenje moglo bi

onesposobiti neke prste, ali ne i zapešće. Mogao bi se paralizirati palac, ali ne i drugi prsti.

No, kad paraliza pogodi cijeli jedan dio tijela koji je inerviran različitim spletovima živaca,

nije nam potrebna fiziologija, nego psihologija, jer takav napad povezan je isključivo s

idejom, mentalnom slikom – u Priscillinu slučaju, sa slikom njezine lijeve ruke.

Djevojčin liječnik, naravno, nije otkrio organsku osnovu za njezine pritužbe. Nije to

pošlo za rukom ni kirologu4, kojeg su doveli iz New Yorka; on joj je propisao odmaranje i

potpuno povlačenje iz svih aktivnosti, koje su gotovo sigurno pogoršale njezino stanje. Čak su

pozvali i osteopata, koji, naravno, nije učinio ništa.

Nakon što sam isključio razne neurološke i ortopedske mogućnosti – kljenut,

Kienbockovu lunatnu bolest, i tako dalje – odlučio sam pokušati s psihoanalizom. U početku,

nisam nimalo napredovao. Razlog je bila nazočnost djevojčine majke. Nikakvi znakovi nisu

bili dovoljni da ta dobra žena shvati kako bi trebala ostaviti liječnika i pacijenticu u

privatnosti koju zahtijeva psihoanaliza. Nakon trećeg posjeta, obavijestio sam majku da neću

moći pomoći Priscilli, niti je u budućnosti primati kao pacijenta, ako ona – majka – ne

prestane dolaziti. Čak i tada nisam mogao navesti Priscillu da progovori. Vodeći se za

najnovijim Freudovim terapeutskim otkrićima, rekao sam joj da legne i sklopi oči. Naredio

sam joj da misli na svoju paraliziranu šaku i da izrekne sve što joj pada na pamet u vezi s tim

simptomom, da izrazi sve misli koje joj padaju na um, bez obzira na to kakve one bile, bez

obzira na to koliko su naizgled nevažne, neprikladne, pa čak i nepristojne. Priscilla je u

početku reagirala ponavljajući samo najpovršniji opis početka svojih patnji.

Uvijek je pričala da je kritičan dan bio 10. kolovoza 1907. Točno se sjećala datuma, jer

je to bio dan nakon pogreba njezine obožavane starije sestre, Mary, koja je živjela u Bostonu

sa svojim suprugom, Bradleyem. Tog je ljeta Mary umrla od gripe, te ostavila Bradleya s

dvoje male djece. Dan nakon pogreba, majka je zadužila Priscillu da napiše zahvale mnogim

prijateljima i rođacima koji su izrazili svoju sućut. Te večeri, iskusila je oštru bol u lijevoj šaci

– šaci kojom je pisala. U tome nije vidjela ništa neobično, zato što je napisala tolika pisma i

zato što ju je ta šaka povremeno boljela posljednjih nekoliko godina. Međutim, te noći

probudila se jer nije mogla disati. Kad je dispneja popustila, pokušala je opet zaspati, ali nije

mogla. Do jutra, patila je od prve od mnogih glavobolja koje će je mučiti tijekom sljedeće

godine. Što je još gore, otkrila je da joj je lijeva šaka potpuno paralizirana. Tako je i ostala –

bespomoćno joj je visjela sa zapešća.

Te i druge slične činjenice stalno mi je ponavljala. Nakon toga, slijedila bi duga

razdoblja šutnje. Bez obzira na to koliko je ja energično uvjeravao da sigurno postoji još nešto

što mi želi reći – da je nemoguće da joj ništa ne prolazi glavom – tvrdoglavo je ustrajala na

tome da se ne može sjetiti što bi još rekla.

4 Kirolog - stručnjak koji na osnovu proučavanja ruku vrši psihoanalizu, traži znakove supresije i si.

25

Bio sam u iskušenju da je hipnotiziram. Očito se radilo o sugestivnoj djevojci. No,

Freud je neopozivo odbacio hipnozu. To mu je nekada bila omiljena tehnika, u ranoj fazi dok

je još surađivao s Breuerom, no otkrio je da ona nema trajne učinke, niti vodi do pouzdanih

sjećanja. Međutim, odlučio sam da sa sigurnošću mogu isprobati istu tehniku koju je Freud

upotrijebio nakon što je napustio hipnozu. To je dovelo do velikog koraka naprijed.

Rekao sam Priscilli da ću joj položiti šaku na čelo. Uvjeravao sam je da postoji neko

sjećanje koje želi izaći, sjećanje od ključne važnosti za sve to što mi je ispričala, bez kojega

nećemo ništa razumjeti. Rekao sam da joj je to sjećanje dobro poznato, iako možda ne zna da

je tako, i da će izaći u trenutku kad joj položim ruku na čelo.

Učinio sam to s blagim strahom, jer riskirao sam svoj autoritet. Ako se ne dogodi ništa,

bit ću u gorem položaju nego što sam bio. No, sjećanje je doista izašlo, baš kao što su

sugerirali Freudovi radovi, i to u trenutku u kojem je Priscilla osjetila pritisak moje ruke na

svome čelu.

“O, doktore Younger”, viknula je, “vidjela sam to!”

“Što?”

“Marynu šaku.”

“Marynu šaku?”

“U kovčegu. Bilo je strašno. Tjerali su nas da je gledamo.”

“Nastavi”, rekoh ja.

Priscilla je šutjela.

“Zar nešto nije bilo u redu s Marynom šakom?” upitao sam je.

“O, ne doktore. Bila je savršena. Ona je uvijek imala savršene šake. Mogla je prelijepo

svirati klavir, za razliku od mene.” Priscilla se borila s nekom emocijom koju nisam mogao

dešifrirati. Boja njezinih obraza i čela uplašila me; bili su gotovo skerletni. “Još je bila tako

lijepa. Čak je i kovčeg bio lijep, od baršuna i bijelog drveta. Izgledala je poput Trnoružice.

No, znala sam da ne spava.”

“Što je bilo s Marynom šakom?”

“Njezinom šakom?”

“Da, njezinom šakom, Priscilla.”

“Molim vas, ne tjerajte me da vam to govorim”, rekla je. “Previše se stidim.”

“Nemaš se čega stidjeti. Mi nismo odgovorni za svoje osjećaje, pa nas stoga ni jedan

osjećaj ne bi trebao tjerati na stid.”

“Stvarno, doktore Younger?”

“Stvarno.”

“Ali to je bilo tako ružno od mene.”

“Bila je to Maryna lijeva šaka, zar ne?” pogađao sam ja.

Kimnula je kao da priznaje zločin.

“Pričaj mi o njezinoj lijevoj šaci, Priscilla.”

“Prsten”, izustila je jedva čujnim glasom.

“Da”, rekoh ja. “Prsten.” To da bilo je laž. Nadao sam se da će Priscilla pomisliti da ja

već sve razumijem, iako zapravo nisam razumio ništa. Taj čin varke bio je jedini aspekt cijele

priče koji sam požalio. No, tu sam varku u jednom ili drugom obliku ponovio u svim kasnijim

psihoanalizama.

26

Nastavila je. “Bio je to zlatni prsten koji joj je dao Brad. A ja sam pomislila, ‘Kakva

šteta. Kakva šteta pokopati je s tim prstenom.’”

“U tome nema sramote. Praktičnost je vrlina, ne grijeh”, uvjeravao sam je s

uobičajenom oštroumnošću.

“Ne shvaćate”, rekla je. “Željela sam ga za sebe.”

“Da.”

“Željela sam ga nositi, doktore”, gotovo je viknula. “Željela sam da se Brad oženi sa

mnom. Nisam li se ja mogla pobrinuti za sirotu dječicu? Nisam li ga ja mogla usrećiti?” Zabila

je glavu u ruke i zajecala. “Bilo mi je drago što je mrtva, dr. Younger. Bilo mi je drago. Jer on

se sada mogao oženiti mnome.”

“Priscilla”, rekoh, “ne mogu ti vidjeti lice.”

“Žao mi je.”

“Mislim, ne mogu ti vidjeti lice jer si ga pokrila lijevom šakom.”

Zagrcnula se. Bilo je to točno: svojom lijevom šakom brisala je suze. Simptom histerije

nestao je čim je osvijestila sjećanje čije je potiskivanje uzrokovalo histeriju. Sada je prošla

već godina dana, a paraliza se više nije vratila, kao ni dispneja ni glavobolje.

Rekonstrukcija priče bila je jednostavna. Priscilla se zaljubila u Bradleya kad je prvi put

posjetio Mary. Tada joj je bilo trinaest godina. Nadam se da neću nikoga šokirati ako kažem

da ljubav trinaestogodišnjakinje prema mladiću može uključivati i seksualne želje, čak i ako

ih ona ne razumije potpuno. Priscilla nikada nije priznala te želje, niti ljubomoru koju je

osjećala prema sestri, a koja je neodoljivo navela dječji um na strašnu, ali oportunističku

pomisao da bi, kad bi Mary barem umrla, put bio otvoren za nju. Sve je te osjećaje Priscilla

potisnula, čak i iz vlastite svijesti. To je potiskivanje nesumnjivo bilo originalni izvor

povremenih bolova koje je osjećala u lijevoj šaci, a koji su se vjerojatno javili na sam dan

vjenčanja, kad je prvi put vidjela kako je zlatni prsten skliznuo na sestrin prst. Dvije godine

poslije, prizor prstena na Marynoj šaci u kovčegu pobudio je iste misli, koje su gotovo

izronile – a možda i jesu, na trenutak – u Priscillinu svijest. No, sada, uz te zabranjene

osjećaje žudnje i ljubomore, bilo je tu i potpuno nedopustivo zadovoljstvo koje je osjetila

nakon prijevremene sestrine smrti. To je rezultiralo novom potrebom za potiskivanjem,

neizmjerno snažnijom nego prije.

Uloga koju su odigrala pisma zahvale bila je složenija. Moguće je zamisliti koliko je

Priscilla morala patiti gledajući svoju praznu lijevu šaku, koju nije krasio vjenčani prsten, a

kojom je iznova i iznova izražavala žalost zbog sestrine smrti. To je možda bila proturječnost

koju Priscilla nije mogla podnijeti. Istodobno, naporno pisanje moglo je biti fiziološka osnova

za ono što je slijedilo. U svakom slučaju, lijeva šaka vrijeđala ju je, podsjećajući je na to da

nije udana, i na njezine neprihvatljive želje.

Tri su joj se stvari nametnule. Prvo, nije smjela imati takvu šaku; morala se riješiti šake

koja nije imala vjenčani prsten tamo gdje je on trebao biti. Drugo, morala je kazniti sebe zato

što je htjela zamijeniti Mary kao Bradleyjeva supruga. Treće, morala je onemogućiti

konzumaciju te želje. Sve te ciljeve ostvarila je simptomima svoje histerije; ekonomičnost

kojom djeluje nesvjesni um čudesna je. Simbolički govoreći, Priscilla se riješila ruke koja ju

je vrijeđala, istodobno ispunjavajući svoju želju i kažnjavajući sebe zbog te želje. Učinivši od

sebe invalida, pobrinula se i za to da se ne može brinuti za Bradleyjevu djecu niti ga na ikoji

drugi način, što je tako taktično izrazila, “usrećiti”.

Priscillin tretman trajao je puna dva tjedna. Nakon što sam je uvjerio da su njezine želje

savršeno prirodne i izvan njezine kontrole, ne samo da se lišila simptoma, nego je jednostavno

zasjala. Vijest o izlječenju invalidne osobe proširila se Worcesterom kao da je Spasitelj vratio

27

vid jednom od Izajinih slijepaca. Ljudi su pričali ovakvu priču: Priscilla se razbolila zbog

ljubavi, a ja sam je izliječio. Mojem polaganju ruke na njezino čelo pripisivali su svakakve

kvazi-mistične moći. Iako mi je to stvorilo ugled i iako je moja medicinska praksa

zahvaljujući tome procvala, bilo je i manje ugodnih posljedica. Trideset ili četrdeset

pacijenata koji su se željeli podvrgnuti psihoanalizi nagrnulo je u moju ordinaciju, a svi su

tvrdili da pate od simptoma uznemirujuće slični Priscillinim simptomima, i očekivali da ću im

dijagnosticirati neuzvraćenu ljubav i izliječiti ih polaganjem ruke na čelo.

Vlak je ulazio u postaju City Hall kad sam završio priču. Ovdje smo morali presjesti na BRT

u Park Rowu, odakle će nas nadzemna željeznica odvesti sve do Coneya. Nitko nije

komentirao Priscillin slučaj i već sam pomislio da sam napravio budalu od sebe. Brill me

spasio. Rekao je Freudu da zaslužujem čuti što “Majstor” misli o mojoj analizi.

Freud se okrenuo prema meni i pogledao me sa sjajem u očima, u što sam se jedva

usudio vjerovati. Rekao je da, ako izuzmemo nekoliko sitnica, analiza nije mogla biti bolja.

Rekao je da je briljantna i zatražio moje dopuštenje da je spomene u nekom od svojih budućih

radova. Bili me pljesnuo po leđima, a Ferenczi se rukovao sa mnom, smiješeći se. To nije bio

najsretniji trenutak mojeg profesionalnog života; bio je to najsretniji trenutak mojeg cijelog

života.

Nikada nisam shvatio koliko je postaja City Hall lijepa, sa svojim kristalnim lusterima,

zidovima s mozaikom od pločica i bačvastim i kupolastim svodovima. Svi su je komentirali –

svi osim Junga, koji nas je iznenada obavijestio da ne ide s nama. Jung nije davao nikakve

komentare ni tijekom mojeg prikaza slučaja, niti nakon toga. Sada je rekao da mora u krevet.

“Krevet?” upitao ga je Brill. “Prošle večeri legli ste u devet sati.” Dok smo mi ostali

pošli na spavanje nakon ponoći, nakon zajedničke večere u hotelu, Jung je otišao u svoju sobu

čim smo stigli i više nije silazio.

Freud ga je upitao je li dobro. Kad je Jung odgovorio da ga samo boli glava, Freud mi je

rekao da ga odvedem natrag u hotel. No, Jung je odbio pomoć, tvrdeći da će se s lakoćom

vratiti istim putem kojim smo došli. I tako, vratio se vlakom, a mi smo nastavili bez njega.

Kad se detektiv Jimmy Littlemore vratio u Balmoral u ponedjeljak navečer, jedan od vratara

upravo je došao na posao. Taj čovjek, Clifford, i prošle je noći odrađivao noćnu smjenu.

Littlemore ga je upitao je li znao pokojnu gospođicu Riverford.

Clifford očito nije dobio zapovijed da drži jezik za zubima. “Naravno, sjećam je se”,

rekao je. “Koja mačka.”

“Jeste li razgovarali s njom?” upitao je Littlemore.

“Nije puno pričala – barem ne sa mnom.”

“Sjećate li se nečeg osobitog u vezi s njom?”

“Ponekad bih joj ujutro otvorio vrata”, rekao je Clifford.

“Što je u tome osobito?”

“Ja odlazim u šest. Jedine djevojke koje vidite u to doba su zaposlene djevojke, a

gospođica Riverford nije izgledala kao zaposlena djevojka, ako znate na što mislim. Izlazila

je, ne znam, možda u pet, pet i trideset?”

“Kamo je odlazila?” upitao je Littlemore.

“Nemam pojma.”

“A što je s prošlom večeri? Jeste li zapazili nekog ili nešto neobično?”

“Kako to mislite, neobično?” upitao je Clifford.

28

“Nešto drukčije, nešto što niste vidjeli prije.”

“Bio je jedan momak”, rekao je Clifford. “Otišao je nakon ponoći. Jako se žurio. Jesi li

vidio tog momka, Mac? Nije izgledao kako valja, ako me pitate.”

Vratar kojeg je oslovio kao Mac odmahne glavom.

“Duhan?” upita Littlemore Clifforda, koji prihvati cigaretu, pa je spremi u džep, budući

da nije smio pušiti na dužnosti. “Zašto nije izgledao kako valja?”

“Jednostavno nije. Možda je stranac.” Clifford nije mogao pobliže artikulirati svoju

sumnju, ali bio je siguran da čovjek ne živi u zgradi. Littlemore je zapisao njegov opis: crna

kosa, visok, vitak, dobro odjeven, visoka čela, u srednjim ili kasnim tridesetima, s naočalama

i nekakvom crnom torbom. Čovjek se popeo u taksi-kočiju izvan Balmorala i krenuo prema

središtu grada. Littlemore je ispitivao vratare još deset minuta – i nitko se nije sjećao kako je

Cliffordov crnokosi čovjek ušao u zgradu, no mogao je ući neopaženo s nekim stanarom – a

zatim ih je pitao gdje bi mogao pronaći Balmoralove sobarice. Pokazali su mu da krene niz

stubište.

U podrumu, Littlemore je došao u zagrijanu prostoriju niska stropa, uz čije su zidove

prolazile cijevi, i tamo zatekao skupinu sobarica kako presavijaju krevetninu. Sve su znale tko

je sobarica gospođice Riverford: Betty Longobardi. Šaptom su se povjerile detektivu da je

neće pronaći nigdje u zgradi. Otišla je. Betty je otišla rano, ne oprostivši se ni s kim. Nisu

znale zašto. Betty je bila prkosna, ali jako dobra djevojka. Nije dala nikome da je kori, čak ni

upravitelju krila, rekle su žene Littlemoreu. Možda se opet posvađala s njim. Jedna od

sobarica znala je gdje Betty živi. Doznavši tu informaciju, Littlemore je namjeravao poći.

Tada je ugledao Kineza.

Odjeven u bijelu potkošulju i tamne kratke hlače, muškarac je ušao u prostoriju noseći

pletenu košaru punu čistih plahti. Odloživši sadržaj svoje košare na stol pun slične krevetnine,

upravo je izlazio, kad je privukao pozornost detektiva. Littlemore je gledao debele listove i

sandale čovjeka koji je odlazio. Oni, sami po sebi, nisu bili osobito zanimljivi, kao ni njegov

hod, tijekom kojeg je on povlačio noge jednu za drugom. Međutim, rezultat je bio vrlo

zanimljiv. Za čovjekom su na podu ostale dvije vlažne trake, a one su bile umrljane

svjetlucavom, tamno crvenom glinom.

“Hej – ti tamo!” vikne Littlemore.

Čovjek se zaustavi na mjestu, pogrbljenih ramena, leđima okrenut detektivu. No, u

sljedećem trenutku nastavio je dalje, i to trkom. Izgubio se iza ugla, još noseći svoju košaru.

Detektiv pojuri za njim, skrećući iza ugla upravo u trenutku kad se čovjek progurao kroz

dvokrilna viseća vrata na kraju dugog hodnika. Littlemore projuri kroz hodnik, prođe kroz

vrata – i nađe se u golemoj, bučnoj Balmoralovoj praonici rublja, gdje su ljudi radili za

daskama za glačanje, daskama za pranje, parnim prešama i strojevima za pranje rublja na

ručice. Bilo je tu crnaca i bijelaca, Talijana i Iraca, svakakvih lica – ali nije bilo Kineza.

Prazna pletena košara ležala je na boku pokraj jedne daske za glačanje, i blago se ljuljala kao

da je netom odložena. Pod je bio potpuno mokar i skrivao je sve tragove. Littlemore podigne

obod svojeg šešira i odmahne glavom.

Gramercy Park u podnožju avenije Lexington bio je jedini privatni park na Manhattanu. Samo

su vlasnici kuća nasuprot lijepo izrađenoj ogradi od lijevanog željeza imali pravo ulaska u

park. Svaka kuća imala je ključ vratnica parka koji je nudio pristup malom raju cvijeća i

zelenila.

Za djevojku koja je izašla iz jedne od tih kuća u rano predvečerje tog ponedjeljka, 30.

kolovoza, taj je ključ uvijek bio čaroban predmet, zlatan i crn, delikatan ali neslomljiv. Kad je

29

bila djevojčica, gospođa Biggs, njihova sluškinja, dopuštala bi joj da nosi ključ u svojoj maloj

bijeloj torbici dok bi prelazile ulicu. Bila je premala da bi sama okrenula ključ, ali gospođa

Biggs vodila bi njezinu ruku i pomogla joj da to učini. Kad bi se željezne vratnice otvorile,

činilo joj se kao da se pred njom otvara cijeli svijet.

Park je postajao sve manji kako je odrastala. Sada, u dobi od sedamnaest godina, mogla

je, naravno, okrenuti ključ bez pomoći – i to je učinila te večeri, te ušla unutra i polako prišla

svojoj klupi, na kojoj je uvijek sjedila. Nosila je pune ruke udžbenika i svoj tajni primjerak

knjige Kuće radosti. Još je voljela svoju klupu, iako je park, kako je rasla, sve više

doživljavala kao dio roditeljske kuće, a ne utočište od nje. Njezina majka i otac bili su daleko.

Otišli su na ladanje prije pet tjedana, ostavivši djevojku s gospođom Biggs i njezinim

suprugom. Bila je oduševljena što odlaze.

Dan je još bio sparan, ali njezina je klupa stajala u prohladnoj sjeni krošnje vrbe i

kestena. Knjige je odložila pokraj sebe, ne otvarajući ih. Prekosutra počinje rujan, mjesec koji

je iščekivala, kako joj se činilo, cijelu vječnost. Sljedećeg vikenda navršit će osamnaest

godina. Tri tjedna nakon toga otići će na koledž Barnard. Ona je bila jedna od onih djevojaka

koje su, unatoč gorljivoj želji da žive drugim životom, odgađale preobrazbu u ženu najdulje

što su mogle, kroz svoju trinaestu, četrnaestu i petnaestu godinu, držeći se svojih plišanih

životinja i kad bi njihove školske kolegice već raspravljale o čarapama, ruževima za usne i

pozivima na balove i prijeme. U dobi od šesnaest godina plišane je životinje napokon odložila

na gornje police ormara. Sa sedamnaest godina, bila je vitka, plavooka i neizmjerno lijepa.

Njezina duga, plava kosa bila je vezana na leđima vrpcom.

Kad su zvona crkve Kalvarije odzvonila šest sati, vidjela je kako gospodin i gospođa

Biggs izlaze iz kuće, jureći u trgovine prije nego što se zatvore. Mahnuli su djevojci, a ona im

je uzvratila. Nekoliko trenutaka poslije, ona obriše suze s lica i polako krene kući, privinuvši

udžbenike na grudi, gledajući travu, djetelinu i pčele koje su letjele uokolo. Da se okrenula

ulijevo, vidjela bi kako je jedan muškarac promatra s druge strane ograde od lijevanog

željeza.

Taj ju je muškarac dugo promatrao. U desnoj je ruci nosio crnu torbu, a bio je odjeven u

crno – zapravo, pretjerano odjeven, s obzirom na žegu. Nije skidao oči s djevojke dok je

prelazila ulicu i uspinjala se uz stubište svoje kuće, lijepa zdanja od vapnenca, kojem su s obje

strane ulaznih vrata stražu neučinkovito držala dva minijaturna kamena lava. Vidio je kako

djevojka otvara vrata ne otključavajući ih.

Muškarac je vidio kako dvoje starih slugu napušta kuću. Pogledao je lijevo i desno i

osvrnuo se preko ramena, a tada je krenuo. Brzo se približio kući, uspeo uza stube, pokušao

otvoriti vrata i otkrio da su još otključana.

Pola sata poslije, večernju tišinu Gramercy Parka prekinuo je vrisak djevojke. Ispunio je

ulicu od jednog do drugog kraja i ostao visjeti u zraku; trajao je dulje nego što bi čovjek

smatrao fizički mogućim. Nedugo zatim, čovjek je izjurio kroz stražnja vrata djevojčine kuće.

Metalni predmet, ne veći od novčića, izletio mu je iz ruku dok je jurio niz stražnje stubište.

Pao je na ukošeni kamen i odbio se iznenađujuće visoko u zrak. Čovjek je zamalo i sam pao

na tlo, ali zadržao je ravnotežu, projurio pokraj vrtne ostave i pobjegao kroz vrt, pa niz

stražnju ulicu.

Gospodin i gospođa Biggs čuli su vrisak. Upravo su se vraćali s vrećama namirnica i

cvijeća. Užasnuti, utrčali su u kuću i uz stube najbrže što su mogli. Na drugom katu, vrata

velike spavaće sobe bila su otvorena, a nisu trebala biti. U toj su je sobi pronašli. Vrećice su

ispale iz ruke gospodina Biggsa. Hrpa brašna prosula se oko njegovih starih crnih cipela, te

podignula mali oblak bijele prašine, a žuti luk otkotrljao se do djevojčinih bosih nogu.

30

Stajala je u sredini spavaće sobe svojih roditelja, odjevena samo u negliže i druge

dijelove donjeg rublja koje sluge ne bi trebali vidjeti. Noge su joj bile nage. Duge, vitke ruke

bile su joj ispružene nad glavom, a zapešća su joj bila vezana debelim užetom, pričvršćenim

na kuku na stropu s koje je visio maleni luster. Djevojčini prsti gotovo su dodirivali kristalne

prizme lustera. Negliže joj je bio pokidan, i sprijeda i straga, kao da je rastrgan udarcima biča

ili štapa. Duga bijela muška, kravata ili šal bila je čvrsto stegnuta oko njezina vrata i između

usana.

No, nije bila mrtva. Oči su joj bile izgubljene, zurile su u prazno. Pogledala je poznate

stare sluge ne s olakšanjem, nego s nekakvim užasom, kao da su ubojice ili demoni. Cijelo

tijelo joj je drhtalo, unatoč žezi. Opet je pokušala vrisnuti, ali nikakav zvuk nije joj izašao iz

grla, kao da je potrošila sav glas.

Gospođa Biggs prva se pribrala i naredila svojem suprugu da izađe iz sobe, rekavši mu

da pozove liječnika i policajca. Brzo je prišla djevojci, pokušavajući je smiriti i odvezujući

kravatu. Kad joj je oslobodila usta, djevojka je počela raditi grimase koje normalno prate

govor, ali još nije mogla proizvesti ni glasa, ni riječi, čak ni šapat. Kad su policajci stigli, bili

su očajni shvativši da ne može govoriti. No, očekivalo ih je još veće iznenađenje. Djevojci su

donijeli papir i olovku, i zamolili je da im napiše što se dogodilo. Ne mogu, napisala je. Zašto

ne? upitali su je. Odgovorila je: Ne sjećam se.

31

Četvrto poglavlje

BILO JE VEĆ GOTOVO SEDAM SATI NAVEČER KAD SMO SE FREUD, FERENCZI i ja

vratili u hotel. Brill je otišao kući, umoran i sretan. Vjerujem da je Coney Island njegovo

omiljeno mjesto u Americi. Jednom mi je rekao da je, kad je prvi put došao u ovu zemlju kao

petnaestogodišnjak, bez novčića u džepu i sam, ponekad provodio cijele dane na drvenoj

promenadi, a katkad bi čak i noćio ispod nje. Svejedno, nije mi bilo jasno zašto bi Freudov

prvi dojam o New Yorku trebao uključivati predstavu “Žive prerano rođene bebe u

inkubatoru” ili Veselu Trixie, ženu od 340 kilograma, koja se reklamirala prodornim

sloganom BLAGI BOŽE – DEBELA JE! STRAŠNO JE DEBELA.

No, Freud se doimao oduševljenim, uspoređujući sve to s bečkim Praterom – “samo

divovskih razmjera”, kako je rekao. Brill ga je čak uvjerio da unajmi kupaći kostim i pridruži

nam se u golemom bazenu sa slanom vodom u parku Steeplechase. Freud se pokazao boljim

plivačem od Ferenczija i Brilla, no poslijepodne je imao napad bolova u prostati. Zato smo

sjeli u kafić na drvenoj promenadi, gdje smo, uz pratnju brenčanja i urlanja vlakova smrti, i

postojaniji zvuk udaranja valova, vodili razgovor koji nikada neću zaboraviti.

Brill je ismijavao tretman histeričnih žena koji su prakticirali američki liječnici: liječili

su ih masažom, vibracijama, vodom. “To je napola šarlatanstvo, a napola industrija seksa”,

rekao je. Opisao je golem vibracijski stroj koji je nedavno za četiri stotine dolara kupio jedan

njegov znanac, liječnik i ni manje ni više nego profesor sa Sveučilišta Kolumbije. “Znate li

što ti liječnici zapravo rade? Nitko to ne želi priznati, ali izazivaju orgazam svojim

pacijenticama.”

“Zvučite iznenađeno”, odvratio je Freud. “Avicena5 je prakticirao isto takvo liječenje u

Perziji prije devet stotina godina.”

“Je li se obogatio time?” upita Brill s notom gorčine. “Neki od njih zarađuju tisuće

dolara na mjesec. No, najgore od svega je njihovo licemjerstvo. Jednom sam iznio mišljenje

uzvišenom liječniku, koji mi je slučajno nadređeni na poslu, da bi, ako njegov tretman djeluje,

to dokazalo djelotvornost psihoanalize, jer bi potvrdilo vezu seksualnosti i histerije. Trebali

ste vidjeti izraz na njegovu licu. U njegovu tretmanu nema ničeg seksualnog, rekao je, baš

ničeg. Jednostavno je dopuštao svojim pacijentima da izbace višak neuralne stimulacije. Ako

ja mislim drukčije, to dokazuje da Freudove teorije kvare ljude. Bio sam sretan što me nije

otpustio.”

Freud se samo nasmiješio. On nije imao nimalo Brillove gorčine ni obrambenog

stajališta. Ne možete kriviti neznalice, rekao je. Uz inherentne poteškoće u otkrivanju istine o

histeriji, postoje i snažne sile potiskivanja, koje su se nakupljale tisućljećima, i ne možemo

očekivati da će one nestati za jedan dan. “Isto vrijedi za svaku bolest”, rekao je Freud. “Tek

kad shvatimo uzrok, možemo tvrditi da smo razumjeli bolest, i tek je tada možemo tretirati.

Zasad, uzrok im je skriven, pa ostaju u Srednjem vijeku, puštaju krv svojim pacijentima i

nazivaju to medicinom.”

Tada je razgovor skrenuo u nevjerojatno zanimljivom smjeru. Freud nas je upitao bismo

li željeli čuti jedan od njegovih novijih slučajeva, o pacijentu opsjednutom štakorima.

Naravno da smo pristali.

5 Avicena (IbnSina); (980.-1037.); perzijski liječnik i filozof, sljedbenik Aristotela, autor filozofsko-znanstvene

enciklopedije Knjiga ozdravljenja i Medicinski kanon, jedne od najslavnijih knjiga u povijesti medicine.

32

Nikada nisam čuo da neki čovjek govori poput Freuda. Opisao je slučaj toliko tečno, s

tolikom erudicijom i uvidom, da nas je držao prikovanima puna tri sata. Brill, Ferenczi i ja

povremeno bismo ga prekidali, izazivajući njegove zaključke primjedbama ili pitanjima.

Freud bi odgovorio na svako od njih i prije nego što bismo ga mi izustili. U ta tri sata osjećao

sam se življim nego ikada u životu. Okruženi lajavim psima, djecom koja vrište i tražiteljima

uzbuđenja na Coney Islandu, nas smo četvorica, smatrao sam, istraživali sam rub čovjekove

samospoznaje, utirući put kroz neotkrivenu zemlju, koračajući neucrtanim putevima kojima

će jednog dana krenuti i ostatak svijeta. Sve što je čovjek mislio da zna o sebi – njegovi snovi,

svijest, najtajnije želje – zauvijek će se promijeniti.

Kad smo se vratili u hotel, Freud i Ferenczi pripremali su se da pođu Brillu na večeru.

Nažalost, ja sam imao dogovor za večeru na drugome mjestu. Jung je trebao poći s njima, ali

nismo ga mogli naći. Freud me zamolio da pokucam na njegova vrata, ali uzalud. Čekali su do

osam sati, a tada su krenuli Brillu bez njega. Ja sam se brzo, ali frustrirano presvukao u

svečano odijelo. Odlazak na bal nervirao bi me u svakom slučaju, ali činjenica da sam zbog

toga morao propustiti i večeru s Freudom neopisivo me ljutila.

Njujorško društvo u Pozlaćenom dobu bilo je uglavnom tvorevina dviju vrlo bogatih žena,

supruge Williama B. Astora i supruge Williama K. Vanderbilta, i njihove titanske međusobne

borbe tijekom 1880-tih.

Gospođa Astor, rođena Schermerhorn, potjecala je iz visoke klase, a gospođa

Vanderbilt, rođena Smith, nije. Bogatstvo i loza Astorovih potjecali su od njujorške

nizozemske aristokracije iz osamnaestog stoljeća. Istini za volju, termin aristokracija u ovom

je kontekstu pomalo nategnut, jer nizozemski trgovci krznom u Novom svijetu baš i nisu bili

prinčevi Starog svijeta. Europske dame i gospoda možda nisu čitali Tocquevillea6, ali jedna

razlika između Sjedinjenih Država i Europe o kojoj su se svi slagali bila je da Amerika, na

svoju žalost, nema aristokracije. Ipak, krajem devetnaestog stoljeća, basnoslovno bogati

Astori bit će primljeni na dvoru St. Jamesa i uskoro će njihovi zahtjevi za aristokratskim

statusom biti potvrđeni engleskim plemićkim titulama, koje bi bile znatno moćnije od

nizozemskih, da su takve postojale.

Za razliku od njih, Vanderbilt je bio nitko i ništa. Cornelius “Komodor” Vanderbilt bio

je samo najbogatiji čovjek Amerike – zapravo, najbogatiji čovjek svijeta. Milijun dolara činilo

je čovjeka iznimno bogatim sredinom devetnaestog stoljeća, ali Cornelius Vanderbilt vrijedio

je stotinu milijuna kad je umro godine 1877. Deset godina poslije, njegov sin posjedovao je

dvostruko veću imovinu. No, Komodor je ipak bio vulgarni parobrodski i željeznički magnat

koji je svoje bogatstvo dugovao industriji, i gospođa Astor nije se udostojala posjećivati ni

njega ni njegove rođake.

Gospođa Astor osobito nije željela kročiti nogom u dom mlade supruge Williama K.

Vanderbilta, Komodorova unuka. Čak joj nije htjela ostaviti ni posjetnicu. Tako se pročulo da

najbolja kućanstva Manhattana ne primaju Vanderbilte. Gospođa Astor dala je do znanja da u

cijelom New Yorku postoji samo četiri stotine muškaraca i žena dostojnih ulaska u dvoranu

za bal – a to je slučajno bio broj gostiju koji su se mogli udobno smjestiti u njezinu dvoranu

za bal. Vanderbilti nisu bili među tih četiri stotine odabranih.

Gospođa Vanderbilt nije bila osvetnički nastrojena, ali bila je inteligentna i

nepokolebljiva. Nije žalila ni novčića boreći se protiv izopćenja koje su im nametnuli

Astorovi. Njezina prva mjera, ostvarena uz znatnu dozu velikodušnosti njezina supruga, bila

6 Tocqueville, Charles Alexis Clérel (1805.-1859.), francuski politički teoretičar i povjesničar, zagovornik

građanske liberalne demokracije koji je upozoravao na socijalne nejednakosti kao opasnost po demokraciju,

autor djela Demokracija u Americi.

33

je da dođe do pozivnice za Patrijarhov bal, važan događaj u njujorškom društvenom

kalendaru, na koji su dolazili najutjecajniji građani. No, još je bila isključena iz ekskluzivnijeg

kruga gospođe Astor.

Njezin sljedeći korak bio je zamoliti supruga da izgradi novu kuću. Ona je bila

smještena na uglu Pete avenije i Pedeset druge ulice, a takva kuća do tada nije viđena u New

Yorku. Kuća na adresi Peta avenija 660, koju je dizajnirao Richard Morris Hunt – ne samo

najslavniji američki arhitekt toga vremena, nego i dragi gost Astorovih – bila je francuski

château od bijelog vapnenca, izgrađen u stilu dvoraca doline Loire. Njezino je kameno

predvorje bilo dugo dvadeset metara, s nadsvođenim stropom na dvije razine, a na kraju

predvorja uzdizalo se veličanstveno izrezbareno spiralno stubište od vapnenca iz čuvenog

caenskog kamenoloma u Francuskoj. Među trideset i sedam prostorija bile su i golema

blagovaonica osvijetljena oslikanim prozorima, golema gimnastička dvorana za djecu na

trećem i četvrtom katu, i dvorana za bal koja je primala osam stotina gostiju. Kuću su krasile

slike Rembrandta, Gainsborougha, Reynoldsa, tapiserije iz pariške Manufacture des Gobelins,

i pokućstvo koje je nekad pripadalo Mariji Antoaneti.

Kako se gradnja vile bližila kraju godine 1883., gospođa Vanderbilt najavila je zabavu u

povodu useljenja, na koju će na kraju potrošiti oko 250.000 dolara. No, svoje je bogatstvo

ipak najpametnije upotrijebila tako što je unaprijed osigurala dolazak nekoliko uglednih

gostiju koji su imali svoju cijenu, a koji nisu bili vezani pravilima gospođe Astor. Bilo je tu

nekoliko engleskih dama, šačica teutonskih baruna, skupina talijanskih grofova ijedan bivši

američki predsjednik. Šireći glas o tome da je mjesto potrebno rezervirati unaprijed, te o

skupocjenim i dotad neviđenim oblicima zabave, gospođa Vanderbilt podijelila je ukupno

tisuću i dvjesto pozivnica. Njezin je skorašnji bal postao glavnom temom gradskih razgovora.

Jedna osobito gorljiva ljubiteljica zabava slučajno je bila Carrie Astor, omiljena kći

gospođe Astor, koja je cijelog ljeta sa svojim prijateljicama pripremala Zvjezdanu kadrilu za

bal gospođe Vanderbilt. No, od tih tisuću i dvjesto pozivnica, nijedna nije došla do Carrie

Astor. Sve njezine prijateljice pozvane su – već su uzbuđeno planirale koje će haljine nositi za

svoju kadrilu – ali ne i jadna Carrie. Svima koji su je željeli slušati gospođa Vanderbilt

izražavala je sućut zbog nevolje sirote djevojke, ali kako bi mogla pozvati Carrie, pitala se

domaćica, kad nikada nije upoznala njezinu majku?

I tako se dogodilo da je supruga Williama Backhousea Astorajednog poslijepodneva u

zimi 1883. sjela u svoju kočiju i naredila svojem lakaju, odjevenom u plavu livreju, da odnese

njezinu graviranu posjetnicu na adresu Peta avenija 660. To je dalo gospođi Vanderbilt dotad

neviđenu prigodu da prijezirno odbije veliku Caroline Astor, prigodu koja bi bila neodoljiva

nekoj manje dalekovidnoj ženi. No, gospođa Vanderbilt odmah je reagirala tako što je u

rezidenciju Astorovih poslala pozivnicu za svoj bal, na kojem je Carrie tako ipak sudjelovala

u pratnji svoje majke – u dijamantnoj haljini vrijednoj 200.000 dolara – i ostatka njezinih

četiri stotine odabranih.

Na prijelazu stoljeća, društvo New Yorka preobrazilo se iz bastiona Knickerbockera7 u

eksplozivni amalgam moći, novca i slave. Svatko tko je vrijedio stotinu milijuna dolara

mogao si je kupiti ulaznicu. Gospoda su se družila sa zabavljačicama. Gospođe su ostavljale

svoje supruge. Čak ni gospođa Vanderbilt više nije bila gospođa Vanderbilt: godine 1895.

podnijela je šokantan zahtjev za razvod da bi postala gospođa Olivera H.P. Belmonta. Kći

gospođe Astor, Charlotte, majka četvero djece, pobjegla je u Englesku s drugim muškarcem.

Tri sina i jedan unuk multimilijunaša Jaya Goulda oženili su se glumicama. James Roosevelt

Roosevelt oženio se prostitutkom. Čak bi i poneki ubojica bio pretvoren u junaka, ako je bio

prikladna podrijetla. Iako je Harry Thaw trebao naslijediti omanje bogatstvo od rudarske

7 Knickerbocker - njujorški potomci nizozemskih doseljenika, naziv se poslije uvriježio za sve Njujorčane.

34

tvrtke iz Pittsburgha, nikada se ne bi proslavio u New Yorku da nije ubio slavnog arhitekta

Stanforda Whitea na krovu Madison Square Gardena godine 1906. Iako je Thaw ustrijelio u

lice Whitea, koji je sjedio za stolom, pred nosom stotine ljudi koji su tamo večerali, dvije

godine poslije porota ga je oslobodila na temelju neubrojivosti. Neki promatrači rekli su da ni

jedna američka porota ne bi osudila čovjeka zbog umorstva gada koji je spavao s njegovom

ženom, iako se, da budemo pošteni prema Whiteu, njegova veza s dotičnom mladom damom

dogodila kad je ona bila tek šesnaestogodišnja neudana zabavljačica, a ne poštovana supruga

Harryja Thawa. Drugi su smatrali da je porota bila osobito nesklona tome da osudi Thawa, jer

je od njegova odvjetnika dobila preveliku sumu da bi, po vlastitoj savjesti, odbila njegovu

završnu riječ s molbom za oslobađajućom presudom.

Tijekom ljeta, bogataši Manhattana odlazili bi u mramorne palače Newporta i Saratoge,

gdje su glavne zanimacije bile plovidba jahtama, jahanje i kartanje. U tim su danima vodeće

obitelji još mogle dokazati zašto su najbolje u svojoj zemlji. Mladi Harold Vanderbilt, koji je

odrastao u Petoj aveniji 660, uspješno će triput obraniti Američki kup od britanskih napada.

On je također izumio kontrakt bridž.

Kako se bližio rujan 1909., počinjala je nova sezona. Svi su se slagali da je generacija

debitantica od te godine među najboljima do sada. Gospođica Josephine Crosby, pisao je

Times, bila je osobito lijepa djevojka, obdarena prelijepim glasom za pjevanje. Zgodna

gospođica Mildred Carter vratila se s ocem iz Londona, gdje je plesala s kraljem. Gospođica

Hyde, nasljednica, također je trebala debitirati, kao i gospođica Chapin i gospođica

Rutherford, koja je posljednji puta viđena kao djeveruša svoje rođakinje, bivše gospođice

White, na njezinu vjenčanju za grofa Sheer-Thossa.

Inauguralni događaj sezone bio je dobrotvorni bal koji se održavao u ponedjeljak

navečer, 30. kolovoza, a koji je organizirala gospođa Stuyvesant Fish kako bi prikupila novac

za novu gradsku Besplatnu dječju bolnicu. U to je vrijeme bilo pomodno održavati zabave u

velikim gradskim hotelima. Zabava gospođe Fish trebala se održati u Waldorf-Astoriji.

Taj je veliki hotel na uglu Pete avenije i Trideset četvrte ulice stajao na mjestu na kojem

je četvrt stoljeća ranije živjela gospođa Astor u doba kad ju je nadmašila gospođa Vanderbilt.

U usporedbi sa sjajnom vilom Vanderbiltovih, lijepa stara gradska kuća Astorovih odjednom

se činila malom i neuglednom. Zato ju je gospođa Astor bez ceremonija srušila i izgradila si

golemi francuski château – ne u stilu Loire, nego u dostojanstvenijem stilu Drugoga carstva –

trideset blokova sjevernije, s dvoranom za bal koja je primala tisuću i dvjesto ljudi. Na

zemljištu koje je napustila gospođa Astor, njezin je sin izgradio hotel koji je bio najveći na

svijetu i najluksuzniji u gradu.

Društvo je ulazilo u Waldorf-Astoriju kroz široki hodnik dug stotinu metara s Trideset

četvrte ulice, zvan Aleja paunova. Kad bi se održavao bal, vratari u plavim odorama

dočekivali bi kočije, a Aleja paunova bila bi ispunjena stotinama gledatelja, nekultiviranom,

jeftinom publikom koja bi promatrala procesiju bogatstva i važnosti kako dostojanstveno ulazi

u hotel. Palm Garden u Waldorfu bio je raskošno uređen restoran s golemom kupolom i

zidovima od stakla, kako bi se osigurao stalan pogled vanjskom svijetu. Restoran je bio

ispunjen visokim ogledalima, kako bi dame i gospoda iz unutarnjeg svijeta sebe vidjeli još

bolje nego što ih vide izvana. Da bi smjestila svoju zabavu, gospođa Stuyvesant Fish

rezervirala je ne samo Palm Garden, nego i Empire Room, vanjski Myrtle Room, i cijeli

orkestar i ansambl Metropolitan opere.

Zvuci te glazbe pozdravili su Strathama Youngera dok je šetao Alejom Paunova, rukom

pod ruku sa svojom rođakinjom, gospođicom Belvom Dulom, pola sata nakon što su njegovi

europski gosti otišli na svoju večeru kod Brilla.

35

Moja majka bila je Schermerhorn. Njezina sestra udala se za Fisha. Zbog tih dviju

veličanstvenih genealoških činjenica bio sam pozivan na svaki kraljevski bal na Manhattanu.

Život u Worcesteru, u državi Massachusetts, bio mi je dovoljan izgovor da izbjegnem

većinu tih obveza. No, morao sam napraviti iznimku za zabave koje je organizirala moja

nekonvencionalna teta Mamie – gospođa Stuyvesant Fish – koja je, iako mi zapravo nije bila

teta, inzistirala da je zovem tako otkako sam bio mali, kad bih provodio ljeta u njezinoj kući u

Newportu. Nakon što mi je otac umro, teta Mamie pobrinula se za moju majku, tako da ona

nije morala napustiti kuću u Back Bayu, gdje je živjela tijekom cijelog svojeg braka. Zbog

toga, nikada nisam mogao odbiti tetu Mamie kad bi me zvala na neku od svojih gala večera.

Povrh te obveze, bila je tu i rođakinja Belva, koju sam pristao pratiti duž aleje.

“Što je to?” upitala me Belva, misleći na glazbu, dok smo koračali beskrajnim prolazom

s gomilama gledatelja s obje strane.

“To je Verdijeva Aida”, odgovorio sam joj, “a mi smo životinje koje stupaju.”

Pokazala je okruglu ženu koja je koračala u pratnji supruga nedaleko ispred nas. “O,

pogledaj, to je supruga Arthura Scotta Burdensa. Nikada prije nisam vidjela gđu Burden u

golemom grimiznom turbanu. Možda bismo morali pomisliti na slonove.”

“Belva.”

“A tu su i Conde Nastéovi. Njezin šešir Directoire mnogo je prikladniji, slažeš li se? I

njezine gardenije mi se sviđaju, ali nisam toliko sigurna u vezi s nojevim perima. Mogla bi

natjerati ljude da zabiju glavu u pijesak dok ona prolazi pokraj njih.”

“K nozi, Belva.”

“Shvaćaš li da nas sada promatra sigurno tisuću ljudi?” Belva je očito uživala u

pozornosti. “Kladim se da nemaš ništa slično u Bostonu.”

“Mi u Bostonu tužno zaostajemo”, rekoh ja.

“Ona sa savršenom gomilom dragulja u kosi je barunica von Haefton, koja me prošle

zime nije pozvala na svoju zabavu za markiza de Charettea. Ono su John Jacob Astori – kažu

da ga svugdje viđaju s Maddie Forge, kojoj nije više od šesnaest godina – i naši domaćini,

Stuyvesant Fisheovi.”

“Fishovi.”

“Molim?”

“Množina od Stuyvesant Fish”, objasnio sam joj, “glasi Stuyvesant Fishovi. Kaže se

‘Fishovi’, ne ‘Fisheovi’.” Rijetko kada sam se mogao makar praviti da ispravljam Belvu u

vezi s njujorškim bontonom.

“Nimalo ne vjerujem u to”, odvratila mi je. “Međutim, gospođa Fish večeras gotovo i

sama izgleda kao množina.”

“Ni riječi protiv moje tete, Belva.” Sestrična Belva bila je stara točno koliko i ja, i znao

sam je od najranijeg djetinjstva. No, sirota, mršava, nespretna djevojka prvi je put nastupila u

društvu pojavljivanjem na balu prije gotovo deset godina, i nitko nije zagrizao. U dobi od

dvadeset i sedam godina bila je, bojim se, prilično očajna, a svijet joj je već predviđao

usidjelištvo. “Teta Mamie barem večeras nije povela svojeg psa”, dodao sam.

Teta Mamie jednom je u Newportu organizirala bal za novu francusku pudlicu, koja je

ušla paradirajući niz crveni tepih s ogrlicom optočenom dijamantima.

“Ali gle, ona jest povela svojeg psa”, odvrati Belva ljubazno, “i još ima dijamantnu

ogrlicu.” Belva je pokazivala Marion Fish, najmlađu kći tete Mamie, na čiji sjajni debi Belva

nije bila pozvana.

36

“To je to, sestrično. Od sada si sama.” Došavši do kraja hodnika, napustio sam Belvu,

bolje reći teta Mamie me odvojila od nje, i sparila me s gospođicom Hyde, koja je očito bila

bogata, ali bez drugih privlačnih strana. Plesao sam s još nekoliko gospođica, uključujući

visoku Eleanor Sears građenu poput balerine, koja je bila vrlo ugodna partnerica, iako sam se

stalno morao izmicati njezinom šeširu, oblikovanom poput sombrera. Naravno, plesao sam i

sa sirotom Belvom.

Nakon obveznog koktela od kamenica, nahranili su nas – prema jelovniku pozlaćenih

rubova – s buffetom russe, pečenom planinskom ovcom s umakom od kestena i šparogama,

šampanj šerbetom, marylandskom kornjačom i rumenom patkom sa salatom od naranče. Bila

je to prva od dviju večera, dok se druga trebala poslužiti nakon ponoći. Nakon druge večere,

oko jedan i trideset ujutro, počet će bal s formalnim plesovima – vjerojatno Ogledalo, koliko

sam poznavao tetu Mamie.

Stvarno nisam imao ništa protiv povremenih zabava u New Yorku. Prestao sam

posjećivati društvene događaje u Bostonu, gdje nisam mogao izbjeći došaptavanju i

pogledima postrance uzrokovanim okolnostima očeve smrti. Razlika između bostonskog i

njujorškog društva bila je u sljedećem: cilj u Bostonu bila je ne činiti ništa osim onoga što se

oduvijek činilo, dok je cilj u New Yorku bio nadmašiti sve što je učinjeno ikada prije. No,

spektakl njujorških zabava – u kojem sam, naravno, i ja trebao sudjelovati – bio je nešto na

što se moja bostonska krv nikada nije potpuno naviknula. Osobito su debitantice, iako mnogo

brojnije od onih u Bostonu, i znatno ljepše od njih, bile previše svjetlucave za moj ukus. Bile

su prepune dijamanata i bisera – nosile su ih poput cvijeća na haljinama, oko vratova, na

ušima, na ramenima, u kosi – i iako su ti dragulji nesumnjivo bili pravi, nisam mogao suzbiti

osjećaj da gledam umjetne dragulje.

“Tu si, Strathame!” viknula je teta Mamie. “Oh, zašto si rođak moje Marion? Oženila

bih te njome prije nekoliko godina. Sada me slušaj. Gospođica Crosby propituje sve prisutne

o tebi. Osamnaest joj je godina, druga je najljepša djevojka u New Yorku, a ti si još

najzgodniji muškarac – mislim, najzgodniji samac. Moraš plesati s njom.”

“Plesao sam s njom”, odgovorio sam, “i pouzdano znam da se namjerava udati za

gospodina de Menocala.”

“Ali ja ne želim da se uda za de Menocala”, odvratila je teta Mamie. “Htjela sam da se

de Menocal oženi unukom Franza i Ellie Sigel, Elsie. Međutim, ona je pobjegla u

Washington. Koliko znam, ljudi obično bježe iz Washingtona. Što je ta djevojka mislila?

Tako je mogla pobjeći i u Kongo. Jesi li već pozdravio Stuyviea?”

Stuyvie je, naravno, bio njezin suprug, Stuyvesant. Budući da još nisam razmijenio

pozdrave s ujakom Fishom, teta Mamie povela me prema njemu. Upravo je vodio povjerljiv

razgovor s dva muškarca. Pokraj ujka Fisha prepoznao sam Louisa J. de G. Milhaua, koji mi

je bio kolega dok sam studirao na Harvardu. Drugi muškarac, star možda četrdeset i pet

godina, izgledao je poznato, ali nisam znao odakle. Imao je kratko podšišanu kosu,

inteligentne oči, nije imao bradu, i zračio je autoritetom. Teta Mamie riješila je moj problem

kad mi je dahnula: “Gradonačelnik. Upoznat ću vas.”

Pokazalo se da je gradonačelnik McClellan upravo na odlasku. Teta Mamie glasno se

pobunila, prigovorivši mu da će propustiti Carusoa. Teta Mamie nije voljela operu, ali znala je

da je ostatak svijeta smatra vrhuncem ukusa. McClellan se ispričao, srdačno joj zahvalivši na

velikodušnosti prema gradu New Yorku, i zakleo se da nikada ne bi otišao tako rano da se ne

radi o vrlo ozbiljnoj stvari koja hitno zahtijeva njegovu pozornost. Teta Mamie prigovorila

mu je još oštrije, ovaj put na upotrebu termina “vrlo ozbiljna stvar” u njezinoj nazočnosti.

Nije željela slušati o vrlo ozbiljnim stvarima, rekla je, a zatim nas napustila u oblaku svile.

37

Na moje iznenađenje, Milhau tada reče gradonačelniku: “Younger je liječnik. Zašto

njemu ne ispričate o tome?”

“Boga mi”, usklikne ujak Fish, “tako je. Liječnik s Harvarda. Younger će znati pravog

čovjeka za taj posao. Ispričajte mu, McClellane.”

Gradonačelnik me promotri, donese nekakvu unutarnju odluku, pa mi postavi pitanje:

“Poznajete li Actona, Youngeru?”

“Lorda Actona?” odvratih ja.

“Ne, Harcourta Actona iz Gramercy Parka. Radi se o njegovoj kćeri.”

Gospođica Acton je očito te večeri bila žrtva brutalnog napada u svojem obiteljskom

domu, dok su joj roditelji bili odsutni. Kriminalac nije uhićen i nitko ga drugi nije vidio.

Gradonačelnik McClellan, koji je znao obitelj, očajnički je od gospođice Acton trebao opis

kriminalca, ali djevojka nije mogla govoriti, niti se prisjetiti što joj se dogodilo.

Gradonačelnik se tog trena vraćao u policijski stožer. Djevojka je još bila tamo, u pratnji

svojeg obiteljskog liječnika, koji je izjavio da je potpuno zbunjen njezinim stanjem. Nije

mogao otkriti fizičke ozljede koje bi izazvale takve simptome.

“Djevojka je histerična”, rekoh ja. “Ona pati od kriptoamnezije.“

“Kriptoamnezije?”, ponovi Milhau.

“Od gubitka pamćenja izazvanog potiskivanjem traumatične epizode. Termin je skovao

dr. Freud iz Beča. Stanje je u osnovi histerično i često se javlja zajedno s afonijom – gubitkom

govora.”

“Boga mi”, ponovi ujak Fish. “Gubitak govora, kažeš? To je to!”

“Dr. Freud”, nastavio sam, “napisao je knjigu o govornim disfunkcijama.” Freudova

monografija o afazijama čitala se u Americi mnogo prije nego što su njegovi psihološki

tekstovi postali poznati. “On je vjerojatno vodeći svjetski stručnjak za tu temu, a specifično je

dokazao povezanost s histeričnom traumom – osobito seksualnom traumom.“

“Šteta što je vaš dr. Freud u Beču”, reče gradonačelnik.

38

Peto poglavlje

LUPAO SAM NA BRILLOVA VRATA SVE DOK SE NAPOKON NIJE JAVILA

NJEGOVA supruga, Rose. Pucao sam od želje da im kažem ne samo da sam dogovorio

Freudu prvo savjetovanje u Americi, nego i to da ih dolje čeka automobil s vozačem koji će ih

odvesti tamo, a koji je poslao sam gradonačelnik New Yorka. Međutim, prizor koji sam

zatekao odisao je tako dobrim raspoloženjem i ugodnom atmosferom da u prvom trenutku

nisam vidio način kako da ga prekinem.

Brillov stan bio je na petom katu šesterokatnice na Central Park Westu. Bio je sitan –

imao je samo tri sobe, od kojih je svaka bila manja od moje sobe u hotelu Manhattan. No,

imao je pogled izravno na park, a gotovo svaki pedalj bio je zatrpan knjigama. Ugodan miris

kuhanog luka lebdio je u zraku.

Jung je bio ovdje, kao i Brill, Ferenczi i Freud, i svi su bili smješteni oko malog stola u

sredini dnevne sobe, koja je istodobno služila i kao kuhinja i blagovaonica. Brill je viknuo da

moram sjesti i probati Roseina teleća prsa. Prije nego što sam mogao odgovoriti, već su mi

natočili vino. Brill i Ferenczi bili su usred priče o tome kako ih je Freud analizirao, pri čemu

je Brill glumio Majstora. Svi su se smijali, čak i Jung, čiji je pogled, zapazio sam, počivao na

Brillovoj supruzi.

“No hajde, prijatelji”, rekao je Freud, “to ne odgovara na pitanje: zašto Amerika?”

“Pitanje je sljedeće, Youngeru”, objasnio mi je Brill. “Psihoanaliza je ekskomunicirana

u cijeloj Europi. No, ovdje, u puritanskoj Americi, Freud je dobio svoj prvi počasni naslov i

od njega traže da predaje na uglednom sveučilištu. Kako je to moguće?”

“Jung kaže”, dodao je Ferenczi, “da je to zato što vi Amerikanci ne razumijete Freudove

seksualne teorije. Kad ih shvatite, kaže on, ispustit ćete psihoanalizu poput vrućeg kestena.”

“Ne mislim tako”, rekoh ja. “Mislim da će se proširiti poput šumskog požara.”

“Zašto?” upita Jung.

“Baš zbog našeg puritanizma”, odvratio sam mu. “Ali postoji nešto što...”

“To je pogrešno”, rekao je Ferenczi. “Puritansko društvo trebalo bi nas zabraniti.”

“I hoće”, reče Jung glasno se nasmijavši, “čim shvati što to pričamo.”

“Amerika puritanska?” ubacio se Brill. “Vrag je veći puritanac.”

“Tišina, svi vi”, rekla je Rose Brill, tamnokosa žena čvrstih, inteligentnih očiju. “Neka

nam dr. Younger objasni što je htio reći.”

“Ne, čekajte”, reče Freud. “Postoji još nešto što Younger želi reći. Što je to, dječače

moj?”

Sjurili smo se stubištem, s petog kata najbrže što smo mogli. Što je Freud više slušao o

problemu, sve ga je više intrigirao, a kad je doznao da u tome sudjeluje i gradonačelnik

osobno, s jednakim je uzbuđenjem kao i ja iščekivao dolazak u policijsku postaju, bez obzira

na vrijeme. Budući da je automobil imao četiri sjedala, u njemu je bilo jedno mjesto viška, pa

je Freud odlučio da će nas pratiti Ferenczi. Freud je najprije pozvao Junga, koji je djelovao

čudno nezainteresirano i odbio poziv. Čak nije niti sišao na ulicu.

39

Prije nego što smo se odvezli, Brill je rekao: “Ne sviđa mi se što ste ostavili Junga

ovdje. Čekajte da ga dovedem; možete ga ugurati unutra i ostaviti ga kod hotela.”

“Abrahame”, odgovorio je Freud s iznenađujućom ozbiljnošću, “nekoliko puta sam ti

rekao što mislim o tome. Moraš nadvladati svoje neprijateljstvo prema Jungu. On je važniji od

svih nas zajedno.”

“Nije stvar u tome, za ime Božje”, pobunio se Brill. “Upravo sam počastio čovjeka

večerom u vlastitom domu, zar ne? Govorim o njegovu – stanju.”

“Kakvom stanju?” upita Freud.

“Nije mu dobro. Rumen je i pretjerano uzbuđen. Čas mu je vruće, čas hladno. Sigurno

ste zapazili. Neke stvari koje priča uopće nemaju smisla.”

“Pio je vaše vino.”

“To je druga stvar”, rekao je Brill. “Jung nikad ne pije alkohol.”

“To je bio Bleulerov utjecaj”, primijeti Freud. “Izliječio sam ga od toga. Ne smeta vam

što Jung pije, Abrahame?”

“Naravno da ne. Sve je bolje od trijeznog Junga. Održavajmo ga cijelo vrijeme pijanim.

No, postoji nešto uznemirujuće u vezi s njim. Od trenutka kad je ušao. Jeste li ga čuli kako je

pitao zašto je moj pod toliko mekan – moj drveni pod?”

“Umišljate stvari”, reče Freud. “A iza umišljanja stvari uvijek se nalazi želja. Jung

jednostavno nije navikao na alkohol. Samo se pobrinite da sigurno dođe do hotela.”

“Vrlo dobro.” Brill nam je poželio sreću. Dok smo kretali, viknuo je za nama: “Ali

može postojati i želja da se ne umišlja.”

U automobilu otvorena krova, koji se kotrljao niz Broadway, Ferenczi me pitao je li u

Americi normalno jesti mješavinu jabuka, oraha, celera i majoneze. Rose Brill očito je svojim

gostima poslužila Waldorfsku salatu.

Freud je utihnuo. Činilo se da ga more mračne misli. Pitao sam se jesu li ga Brillovi

komentari zabrinuli. I ja sam se počeo pitati što nije u redu s Jungom. Pitao sam se i na što je

Freud mislio rekavši da je Jung važniji od svih nas zajedno.

“Brill je paranoičan”, reče iznenada Ferenczi Freudu. “To nije ništa.”

“Paranoici nikada nemaju potpuno krivo”, odvrati Freud. “Jeste li čuli Jungovu

omašku?”

“Kakvu omašku?” upita Ferenczi.

“Omašku u govoru”, odvrati Freud. “Rekao je: ‘Amerika će vas zabraniti’ – ne nas nego

vas.”

Freud ponovno utihne. Prošli smo Broadwayem sve do Union Squarea, a zatim

Četvrtom avenijom do Bowery Roada preko Lower East Sidea. Dok smo prolazili pokraj

zatvorenih štandova tržnice u ulici Flester, morali smo usporiti. Iako je bilo skoro jedanaest

sati, Židovi s dugim bradama i neobičnom odjećom zakrčili su ulicu, od glave do pete

odjeveni u crno. Možda je bilo prevruće za spavanje u neprozračenim, skučenim stanovima u

kojima su živjeli toliki doseljenici. Židovi su hodali ruku pod ruku ili se okupljali u malim

krugovima, s mnogo gestikulacija i glasnih rasprava. Zvuk njihova miješanog njemačkog

jezika, koji su Hebreji zvali jidiš, čuo se na sve strane.

“Dakle, to je Novi svijet”, primijeti Freud ogorčeno s prednjeg sjedala. “Zašto su,

zaboga, putovali tako daleko, samo da bi ponovno stvorili ono što su ostavili za sobom?”

Riskirao sam s pitanjem: “Jeste li vi religiozan čovjek, dr. Freude?”

40

Bilo je to nesretno sročeno pitanje. U početku sam mislio da me nije čuo. No, tada

umjesto njega odgovori Ferenczi: “Ovisi što mislite pod tim religiozan. Primjerice, ako

religiozan znači vjerovati da je Bog divovska iluzija nadahnuta kolektivnim Edipovim

kompleksom, Freud je vrlo religiozan.”

Freud se sada prvi put zagleda u mene onim prodornim pogledom koji sam vidio na

doku. “Objasnit ću vam misaoni proces koji vas je naveo da me to pitate”, rekao je. “Upitao

sam zašto su ti Židovi došli ovamo. Palo vam je na pamet da kažete Došli su zbog vjerskih

sloboda, ali ste odustali od tog komentara jer se činio previše očitim. Zatim ste pomislili da

ako ja, kao Židov, nisam mogao uvidjeti da su došli zbog vjerskih sloboda, meni religija

zacijelo ne znači mnogo – zapravo, da mi znači toliko malo da nisam shvatio koliko im je to

važno. Odatle vaše pitanje. Imam li pravo?”

“Potpuno”, odgovorio sam.

“Ne brinite se”, ubaci se Ferenczi. “On to čini svakome.”

“Dakle, postavite mi izravno pitanje”, reče Freud, “i dat ću vam izravan odgovor. Ja

sam najdublji nevjernik. Svaka neuroza je religija svojem vlasniku, a religija je univerzalna

neuroza čovječanstva. Nesumnjivo je sljedeće: obilježja koja pripisujemo Bogu odražavaju

strahove i želje koje najprije osjećamo kao dojenčad, a zatim kao mala djeca. Onaj tko to ne

vidi nije shvatio ništa o ljudskoj psihologiji. Ako tražite religiju, ne slijedite mene.”

“Freude, nepošteni ste”, reče Ferenczi. “Younger nije rekao da traži religiju.”

“Momak se zainteresirao za moje ideje; u redu je onda da dozna i njihove implikacije”,

Freud me pozorno proučavao. Iznenada, njegova je ozbiljnost nestala i uputio mi je gotovo

očinski pogled. “A budući da se ja mogu zainteresirati za njegove ideje, uzvraćam mu

pitanjem: jeste li vi religiozan čovjek, Youngeru?”

Na moju sramotu, nisam znao kako bih mu odgovorio. “Moj je otac bio”, rekoh.

“Odgovorili ste na drugo pitanje od onog koje vam je postavljeno”, reče Ferenczi.

“Ali ja ga razumijem”, reče Freud. “Želi reći: zato što je njegov otac vjerovao, on je

sklon sumnji.”

“To je točno”, rekoh ja.

“Ali isto se tako pita je li tako utemeljena sumnja ujedno i dobra sumnja”, doda Freud.

“To ga navodi na vjerovanje.”

Mogao sam samo gledati u njega. Ferenczi je postavio moje pitanje. “Kako to možete

znati?”

“Sve to proizlazi iz onoga što nam je rekao sinoć”, odgovori Freud, “da je njegov studij

medicine bila želja njegova oca, a ne vlastita želja. Osim toga”, dodao je, zadovoljno

povukavši dim cigare, “i ja sam se osjećao tako kad sam bio mlađi.”

Sa svojom veličanstvenom mramornom fasadom, grčkim zabatima i fantastičnom kupolom,

blago osvijetljenom uličnim svjetiljkama, novi policijski stožer na adresi Centre 240 više je

nalikovao palači nego zgradi gradske službe. Prošavši kroz masivna hrastova vrata, naišli smo

na čovjeka u odori koji je sjedio za polukružnim stolom što mu se uzdizao do prsa. Električna

svjetla stvarala su žuti sjaj oko njega. Okrenuo je ručicu telefona i ubrzo nas je pozdravio

gradonačelnik McClellan, zajedno sa starijim, trbušastim gospodinom zabrinuta izraza lica

imenom Higginson, za kojeg se ispostavilo da je obiteljski liječnik Actona.

Rukujući se sa svakim od nas, McClellan se duboko ispričao Freudu zbog neugodnog

uznemiravanja. “Younger mi kaže da ste vi i stručnjak za stari Rim. Dat ću vam svoju knjigu

o Veneciji, no moram vas povesti gore. Gospođica Acton je u vrlo lošem stanju.”

41

Gradonačelnik nas je poveo uz mramorno stubište. Dr. Fligginson se raspričao o

mjerama koje je poduzeo – ni jedna od njih nije zvučala previše štetno, pa smo u tome imali

sreće. Ušli smo u veliki ured izrađen u klasičnom stilu, s kožnim naslonjačima, mnogo mjedi i

golemim stolom. Iza tog stola sjedila je djevojka, koja je izgledala premala za njega. Bila je

ogrnuta tankim pokrivačem, a s obje su joj strane sjedili policajci.

McClellan je imao pravo: bila je u bijednom stanju. Mnogo je plakala; lice joj je bilo

strašno crveno i natečeno. Njezina duga, plava kosa bila je raspuštena i zapetljana. Pogledala

nas je najvećim, najuplašenijim očima koje sam ikada vidio – uplašenim i nepovjerljivim.

“Pokušali smo sve”, rekao je McClellan. “Pismenim nam je putem ispričala sve što se

dogodilo prije i poslije toga. Ali što se tiče samog – ah – incidenta, ne sjeća se ničega.” Pokraj

djevojke bili su papiri i olovka.

Gradonačelnik nas je upoznao s njom. Zvala se Nora. Objasnio joj je da smo mi posebni

doktori koji će joj, nadao se on, pomoći da vrati glas i pamćenje. Razgovarao je s njom kao da

je sedmogodišnje dijete. Možda je pobrkao njezine poteškoće u govoru s poteškoćama u

razumijevanju, iako se po njezinim očima moglo odmah vidjeti da u pogledu toga nema

nikakvih oštećenja. Kao što se moglo pretpostaviti, ulazak još trojice neznanaca bio je previše

za djevojku. Na oči su joj navrle suze, ali ih je uspjela zadržati. Čak nam se pismeno ispričala,

kao da je ona kriva za svoju amneziju.

“Molimo vas, nastavite, gospodo”, reče McClellan.

Freud je najprije htio isključiti fiziološku osnovu njezinih simptoma. “Gospođice

Acton”, rekao je, “volio bih se uvjeriti da niste ozlijedili glavu. Hoćete li mi dopustiti?”

Djevojka kimne glavom. Nakon što ju je detaljno ispitao, Freud je zaključio: “Nema nikakve

ozljede glave”.

“Oštećenje larinksa moglo bi uzrokovati afoniju”, primijetio sam ja, osvrnuvši se na

djevojčin gubitak glasa.

Freud kimne glavom i pozove me gestom da osobno pregledam djevojku.

Približavajući se gospođici Acton, osjetio sam neobjašnjivu nervozu. Nisam mogao

identificirati uzrok te tjeskobe; činilo se da se bojim da ću pred Freudom ispasti neiskusan, no

već sam obavljao beskrajno složenija ispitivanja – i to pred svojim profesorima na Harvardu –

bez takvog osjećaja nelagode. Objasnio sam gospođici Acton da je važno utvrditi uzrokuje li

fizičko oštećenje njezinu nesposobnost govorenja. Zamolio sam je da me uhvati za ruku i

položi moju šaku na svoj vrat, tako da umanji svoju neugodu. Pružio sam joj ruku s dva

ispružena prsta. Ona ih s oklijevanjem povede prema svojem grlu, no zatim ih položi na

ključnu kost. Zamolio sam je da podigne glavu. Poslušala me, i dok sam podizao prste uz

njezino grlo prema larinksu, primijetio sam, i unatoč njezinim ozljedama, mekane, savršene

linije njezina vrata i brade, koje kao da je sam Bernini isklesao u mramoru. Dok sam pritiskao

razne točke, žmirkala je, ali se nije povlačila. “Nema pokazatelja traume larinksa”, rekoh.

Gospođica Acton sada je izgledala još nepovjerljivije nego kad smo ušli. Nisam je

krivio. Osobu više može uznemiriti otkriće da je fizički zdrava nego da nije. Istodobno, bila je

bez obitelji, okružena nepoznatim muškarcima. Činilo se da nas procjenjuje jednog po jednog.

“Draga moja”, reče joj Freud. “Uplašeni ste zbog gubitka pamćenja i glasa. Ne morate

se bojati. Amnezija nakon takvog događaja nije neuobičajena, a često sam se susretao s

gubitkom sposobnosti govora. Kad nema trajne fizičke ozljede – a vi je nemate – uvijek sam

uspijevao eliminirati oba problema. Sada ću vam postaviti neka pitanja, ali ništa o tome što

vam se dogodilo danas. Želim da mi kažete samo kako se osjećate u ovom trenutku. Biste li

željeli nešto popiti?” Kimnula je zahvalno; McClellan je poslao jednog od svojih policajaca,

koji se ubrzo vratio sa šalicom čaja. U međuvremenu, Freud je komunicirao s djevojkom – on

je govorio, a ona pisala – ali samo o najopćenitijim činjenicama, primjerice, da je sljedećeg

42

mjeseca trebala krenuti na Barnard. Na kraju, napisala je da joj je žao što ne može odgovoriti

na pitanja policajaca i da želi poći kući.

Freud nam je pokazao da želi razgovarati s nama tako da nas djevojka ne čuje. Na to se

smrknuta petorka – Freud, gradonačelnik McClellan, Ferenczi, dr. Higginson i ja – povukla u

udaljeni kut prostrana ureda, gdje je Freud upitao vrlo tihim glasom: “Je li silovana?”

“Ne, hvala Bogu”, prošapta McClellan.

“Ali njezine rane”, reče Higginson, “sumnjivo su koncentrirane oko njezinih – privatnih

dijelova.” Pročistio je grlo. “Osim po leđima, čini se da je bičevana po stražnjici i – ah –

karlici. Nadalje, ima po jedan rez na svakom bedru načinjen oštrim nožem ili britvom.”

“Kakvo bi čudovište učinilo takvo što?” upita McClellan.

“Pitanje je, zašto se to ne događa češće”, odvrati Freud tiho. “Zadovoljavanje divljeg

nagona neusporedivo je veći užitak nego zadovoljavanje civiliziranog. U svakom slučaju,

večeras je nedjelovanje najbolje djelovanje. Nisam uvjeren da je njezina amnezija posljedica

histerije. Teško gušenje moglo bi izazvati isti učinak. Isto tako, ona očito pati od nekakvog

dubokog optuživanja same sebe. Trebala bi spavati. Možda se probudi bez simptoma. Ako

simptomi ustraju, slijedit će analiza.”

“Samooptuživanje?” upita McClellan.

“Krivnja”, reče Ferenczi. “Djevojka pati ne samo zbog napada, nego i zbog krivnje koju

osjeća u vezi s tim.”

“Zašto bi, zaboga, ona osjećala krivnju?” upita gradonačelnik.

“Postoje mnogi mogući razlozi”, reče Freud. “No, element samookrivljavanja gotovo je

neizbježan u slučajevima seksualnih napada na mlade osobe. Ona nam se već dvaput ispričala

zbog gubitka pamćenja. Gubitak glasa više me zbunjuje.”

“Možda je sodomizirana?” upita Ferenczi šaptom. “Per osi?”

“Blagi Bože”, ubaci se McClellan, također šaptom. “Je li to moguće?”

“Moguće je”, odgovori Freud, “ali nije vjerojatno. Kad bi oralna penetracija bila izvor

njezinih simptoma, očekivalo bi se da nemogućnost korištenja usta bude ograničena na unos

stvari. No, zapazili ste da je popila svoj čaj bez poteškoća. Doista, zato sam je i pitao je li

žedna.”

Na trenutak smo razmislili o tome. McClellan opet progovori, ali sada više nije šaptao.

“Dr. Freud, oprostite mi na neznanju, ali postoji li još njezino sjećanje na događaj, ili je, da

tako kažem, izbrisano?”

“Ako se radi o histeričnoj amneziji, sjećanje zacijelo postoji”, odvrati Freud. “Ono je

uzrok.”

“Sjećanje je uzrok amnezije?” upita McClellan.

“Sjećanje na napad – kao i dublja prisjećanja koja je on potaknuo – neprihvatljivi su za

nju. Stoga ih je potisnula, stvorivši privid amnezije.”

“Dublja prisjećanja?” ponovi gradonačelnik. “Ne pratim vas.”

“Epizoda kakvu je proživjela ova djevojka”, reče Freud, “ma koliko bila brutalna i

strašna, u njezinoj dobi obično neće uzrokovati amneziju. Žrtva će se sjećati svega, ako je

inače zdrava. No, kad je žrtva proživjela još jednu, raniju traumatičnu epizodu – toliko

traumatičnu da je sjećanje na nju morala potpuno potisnuti iz svijesti – napad može izazvati

amneziju, jer novog se napada ne može prisjetiti a da pritom ne pokrene i sjećanje na prijašnju

epizodu, što joj svijest ne može dopustiti.”

“Dobri Bože”, reče gradonačelnik.

43

“Što nam je činiti?” upita Higginson.

“Možete li je izliječiti?” ubaci se gradonačelnik. “Jedino nam ona može dati opis svojeg

napadača.”

“Hipnoza?” predloži Ferenczi.

“Duboko vam savjetujem da se ne služite njome”, reče Freud. “Ne bi joj pomogla, a

sjećanja do kojih se dođe pod hipnozom nisu pouzdana.”

“Što je s tom – tom analizom, kako je vi zovete?” upita gradonačelnik.

“Možemo početi već sutra”, odvrati Freud. “No, moram vas upozoriti: psihoanaliza je

intenzivan tretman. Pacijent mora svaki dan dolaziti na terapiju, najmanje jedan sat.”

“Tu ne vidim poteškoća”, reče McClellan. “Pitanje je, što učiniti s gospođicom Acton

večeras.” Do djevojčinih roditelja, koji ljetuju u svojoj kući u pokrajini Berkshire, nisu uspjeli

doći. Higginson je predložio da pozove neke obiteljske prijatelje, ali gradonačelnik se

usprotivio. “Acton ne bi želio da i jedna riječ o ovome izađe u javnost. Ljudi mogu

povjerovati da je djevojka zadobila trajne ozljede.”

Gospođica Acton gotovo je sigurno čula posljednji komentar. Vidio sam da piše novu

poruku za nas. Prišao sam joj i uzeo poruku. Pisalo je: Želim ići kući. Sada.

McClellan je odmah rekao djevojci da ne može to dopustiti. Upozorio ju je da se

kriminalci ponekad vraćaju na mjesto zločina. Napadač možda još motri njezinu kuću. U

strahu da će ga identificirati, on može povjerovati kako mu je jedina nada da izbjegne pravdu

da joj oduzme život. Povratak u Gramercy Park zato ne dolazi u obzir, barem dok se njezin

otac ne vrati u grad kako bi joj zajamčio sigurnost. Na to, izraz lica gospođice Acton opet se

promijenio i napravila je gestu rukama, izražavajući emociju koju nisam mogao identificirati.

“Znam”, objavi McClellan. Gospođica Acton, rekao je, bit će odvedena u hotel

Manhattan, gdje smo mi odsjeli. Sam gradonačelnik platit će joj smještaj. Odsjest će tamo

zajedno s gospođom Biggs, starom kućepaziteljicom, koja će se pobrinuti da primjerena

odjeća i druge potrepštine budu prenesene iz Gramercy Parka. Gospođica Acton odsjest će u

hotelu dok joj se roditelji ne vrate. Takav smještaj neće biti samo najsigurniji, nego i

najzgodniji u svrhu početka tretmana.

“Postoji još jedna poteškoća”, reče Freud. “Psihoanaliza od liječnika zahtijeva mnogo

vremena. Ja se očito ne mogu posvetiti tome, kao ni moj kolega dr. Ferenczi. Što je s vama,

Younger? Hoćete li je preuzeti?”

Freud je prema mojem oklijevanju shvatio da mu želim odgovoriti nasamo. Povukao me

u stranu.

“To bi trebao biti Brill”, rekoh, “ne ja.”

Freud se opet zapiljio u mene pogledom koji bi probio i stijenu. Odgovorio mi je tiho:

“Ne sumnjam u vaše sposobnosti, dečko moj. Vaš prikaz slučaja dokazuje ih. Želim da je vi

preuzmete.”

Bila je to istodobno zapovijed koju nisam mogao odbiti i izraz povjerenja čiji učinak na

sebe ne mogu opisati. Pristao sam.

“Dobro”, reče on naglas. “Ona je vaša. Ja ću biti supervizor dokle god sam u Americi,

ali dr. Younger će izvoditi analizu. Naravno”, doda on okrenuvši se gospođici Acton, “ako je

naša pacijentica voljna kao i mi.”

44

DRUGI DIO

45

Šesto poglavlje

UPALI OBRAZI MRTVOZORNIKA HUGELA, ZAPAZIO JE DETEKTIV LITTLEMORE u

utorak ujutro, izgledali su još mršavije nego inače. Vrećice pod njegovim očima imale su

vlastite vrećice, tamni kolobari vlastite kolobare. Littlemore je bio siguran da će njegova

otkrića podignuti moral mrtvozorniku.

“U redu, gospodine Hugel”, reče detektiv, “vratio sam se u Balmoral. Čekajte da vam

ispričam što sam otkrio.”

“Razgovarali ste sa sobaricom?” upita ga Hugel istoga trena.

“Više ne radi tamo”, odgovori detektiv. “Otpuštena je.”

“Znao sam!” uzvikne mrtvozornik. “Jeste li dobili njezinu adresu?“

“Oh, pronašao sam ja nju. No, evo prve stvari: vratio sam se u spavaću sobu gospođice

Riverford da pogledam tu stvar na stropu – znate, onu koja nalikuje kugli, za koju ste rekli da

je bila vezana za nju? Imali ste pravo. Pronašao sam niti užeta.”

“Dobro. Uzeli ste ih, nadam se?” reče Hugel.

“Imam ih. I cijelu kuglu”, reče Littlemore, što je izazvalo zloslutan mrtvozornikov

pogled. Detektiv nastavi: “Nije mi se činilo da je čvrsta, pa sam se popeo na krevet i malo

jače je povukao. Odmah se slomila.“

“Nije vam se činilo da strop izgleda čvrsto, pa ste povukli kuglu i slomila se. Odličan

posao, detektive.”

“Hvala, gospodine Hugel.”

“Možda sljedeći put možete uništiti cijelu prostoriju. Postoji li još neki dokaz koji ste

oštetili?”

“Ne”, odgovori Littlemore. “Ne shvaćam kako se tako lako odlomila. Kako je mogla

držati nju u zraku?”

“Pa, očito jest.”

“Ima još nešto, gospodine Hugel, nešto veliko. Dvije stvari.” Littlemore opiše

nepoznatog čovjeka koji je napustio Balmoral u nedjelju oko ponoći, noseći crnu torbu. “Što

kažete na to, gospodine Hugel?” upita detektiv ponosno. “To bi mogao biti on, ne?”

“Sigurni su da to nije bio stanar?”

“Potpuno. Nikada ga prije nisu vidjeli.”

“Nosio je torbu, kažete?” upita Hugel. “U kojoj ruci?”

“Clifford nije znao.”

“Pitali ste ga?”

“Naravno”, reče Littlemore. “Morao sam provjeriti je li momak dešnjak.”

Hugel odbaci tezu gunđajući: “No, to ionako nije naš čovjek.“

“Zašto ne?”

“Zato, Littlemore, što naš čovjek ima prosijedu kosu, i živi u toj zgradi.” Mrtvozornik je

živnuo. “Znamo da gospođica Riverford nije imala redovite posjetitelje. Znamo da u nedjelju

navečer nije imala posjetitelje koji bi došli izvana. Kako je onda ubojica ušao u njezin stan?

Vrata nisu bila razvaljena. Postoji samo jedna mogućnost. On je pokucao, ona mu je otvorila.

46

E, sad, bi li djevojka koja živi sama otvorila vrata bilo kome? I to noću? Neznancu? Jako

sumnjam u to. No, otvorila bi ih susjedu, nekome tko živi u zgradi – možda čak i nekome

koga je očekivala, nekome kome je i prije otvarala vrata.”

“Momku iz praonice!” reče Littlemore.

Mrtvozornik se zagleda u detektiva.

“To je druga stvar, gospodine Hugel. Slušajte ovo. Sišao sam dolje, u podrum

Balmorala, kad ugledam tog Kineza koji za sobom ostavlja trag gline – crvene gline. Uzeo

sam uzorak; to je ista glina koju sam vidio u sobi gospođice Riverford, siguran sam u to.

Možda je on ubojica.“

“Kinez”, reče mrtvozornik.

“Pokušao sam ga zaustaviti, ali pobjegao je. Radnik u praonici. Možda je taj momak

donio rublje gđici Riverford u nedjelju navečer. Ona mu otvori vrata, a on je ubije. Zatim se

vrati u praonicu i nitko ništa ne zna.”

“Littlemore”, reče mrtvozornik, duboko uzdahnuvši, “ubojica nije bio kineski radnik iz

praonice. On je bogat čovjek. To znamo.”

“Ne, gospodine Hugel, vi ste zaključili da je bogat zato što ju je zadavio pomodnom

svilenom kravatom, ali ako radite u praonici, cijelo vrijeme čistite svilene kravate. Možda je

taj Kinez ukrao jednu i njome ubio gospođicu Riverford.”

“S kojim motivom?” upita mrtvozornik.

“Ne znam. Možda voli ubijati djevojke, poput onog momka iz Chicaga. Uzgred,

gospođica Riverford dolazi iz Chicaga. Ne mislite...?“

“Ne, detektive, ne mislim. Ne mislim da vaš Kinez ima ikakve veze s umorstvom

gospođice Riverford.”

“Ali glina...”

“Zaboravite glinu.”

“Ali Kinez je pobjegao kad...”

“Nema Kineza! Čujete li me, Littlemore? Nikakav Kinez nema nikakve veze s ovim

umorstvom. Ubojica je visok najmanje metar i osamdeset i dva. Bijelac je: dlake koje sam

našao na njezinu tijelu dlake su bijelca. Sobarica – sobarica je ključ. Što vam je ona rekla?”

Kad sam sišao na doručak imao sam kojih petnaestak minuta vremena prije nego što sam

trebao posjetiti gospođicu Acton. Freud je upravo sjedao za stol. Brill i Ferenczi već su bili za

stolom. Brill je pred sobom imao tri prazna tanjura i radio je na četvrtom. Jučer sam mu rekao

da će Clark platiti njegov doručak, i očito je nadoknađivao izgubljeno vrijeme.

“E, to je Amerika”, reče on Freudu. “Počinjete s prženom raži u šećeru i kremi, zatim

slijedi vruć janjeći but s prženim krumpirićima, košara biskvita s grožđicama i svježim

maslacem, i na kraju kolači od heljde sa javorovim sirupom iz Vermonta. U raju sam.”

“Ja nisam”, odgovori Freud. Očito ga je mučila probava. Naša mu je hrana, kako je

rekao, bila preteška.

“I meni”, požalio se Ferenczi, koji je pred sobom imao samo šalicu čaja. “Mislim da je

problem bio u salati od majoneze”, doda on nezadovoljno.

“Gdje je Jung?” upita Freud.

“Nemam pojma”, odgovori Brill. “Ali znam kamo je otišao u nedjelju navečer.”

“Nedjelju navečer? Otišao je u krevet”, reče Freud.

47

“O, ne, nije”, odvrati Brill, tonom koji je očito trebao izazvati zanimanje. “I znam s kim

je bio. Evo, pokazat ću vam. Pogledajte ovo.”

Ispod svojeg sjedala Brill izvuče debeli snop papira omotan gumenim vrpcama, u kojem

je bilo kakvih tri stotine stranica. Na gornjoj stranici pisalo je: Izabrani radovi o histeriji i

drugim psihoneurozama, Sigmund Freud, prijevod i predgovor A. A. Brill. “Vaša prva knjiga

na engleskom”, reče Brill, predajući rukopis Freudu s golemim ponosom kakav nikada prije

nisam vidio u njemu. “Bit će to senzacija, vidjet ćete.”

“Presretan sam, Abrahame”, reče Freud vraćajući rukopis. “Stvarno jesam. Ali pričali

ste nam o Jungu.”

Brillovo lice smrklo se. Ustao je sa stolca, podignuo bradu i rekao oholo: “Dakle, tako

postupate prema mojem djelu kojemu sam posvetio posljednjih dvanaest mjeseci svog života.

Neki snovi ne zahtijevaju tumačenje, nego djelovanje. Zbogom.”

Zatim se opet spusti na stolac.

“Žao mi je, ne znam što mi je bilo”, reče on. “Na trenutak sam pomislio da sam ja

Jung.” Brillovo oponašanje Junga – koje je bilo sjajno – natjeralo je Ferenczija u grohotan

smijeh, ali nije dirnulo Freuda. Pročistivši grlo, Brill nam je skrenuo pozornost na ime svojeg

izdavača, Smitha Elyja Jelliffea, na naslovnoj stranici rukopisa. “Jelliffe vodi Žurnal o

bolestima živčanog sustava”, reče Brill. “On je liječnik bogat kao Krez, sa sjajnim vezama, i

još jedan preobraćenik, zahvaljujući meni. Boga mi, od ove Gomore stvorit ću pravi Eden za

psihoanalizu, vidjet ćete. Bilo kako bilo, naš prijatelj Jung imao je tajni sastanak s Jelliffeom

u nedjelju navečer.”

Ispostavilo se da je Jelliffe, kad je jutros Brill kod njega podignuo svoj rukopis,

spomenuo da je Jung bio kod njega na večeri u nedjelju navečer. Jung nam nije ništa rekao o

tom sastanku. “Navodno su glavna tema razgovora bile lokacije najboljih bordela na

Manhattanu, ali slušajte ovo”, nastavi Brill. “Jelliffe je zamolio Junga da sljedeći tjedan održi

nekoliko predavanja o psihoanalizi na Sveučilištu Fordham, jezuitskoj školi.”

“Ali to su sjajne vijesti!” uzvikne Freud.

“Jesu li?” upita Brill. “Zašto Jung, a ne vi?”

“Abrahame, ja ću od sljedećeg utorka držati predavanja svakoga dana u Massachusettsu.

Ne bih nikako mogao predavati u New Yorku u isto vrijeme.”

“Ali čemu tajnost? Zašto skrivati sastanak s Jelliffeom?”

Nitko od nas nije imao odgovor na to pitanje. No, Freud nije bio uznemiren.

Komentirao je da nedvojbeno postoji dobar razlog zašto nam je Jung to prešutio.

Cijelo to vrijeme držao sam u ruci Brillov debeli rukopis. Nakon što sam pročitao prvih

nekoliko stranica, okrenuo sam sljedeću i iznenadio se ugledavši gotovo prazan papir. Na

njemu je bilo samo pet tiskanih redaka, smještenih u središtu, ukošenih i ispisanih velikim

slovima. Bio je to nekakav biblijski stih.

“Što je to?” upitao sam ga pokazujući stranicu.

Ferenczi uzme stranicu iz moje ruke i pročita je:

SKINITE OBREZAK SA SRCA SVOJEGA,

JUDEJCI I JERUZALEMCI

JER ĆE BIJES MOJ BUKNUTI KAO VATRA

I GORJET ĆE, A NIKOG DA UGASI

48

ZBOG ZLODJELA I OPAČINA ŠTO IH POČINISTE.8

“Jeremija, ne?” reče Ferenczi, pokazujući poznavanje Biblije znatno veće od mog. “Što

Jeremija radi u vašoj knjizi o histeriji?”

Što je bilo još čudnije, na dnu stranice – koju je Ferenczi sada postavio nasred našeg

stola – bila je tintom otisnuta slika lica. Bio je to nekakav stari orijentalni mudrac, s turbanom

na glavi, dugim nosom, još dužom bradom, i širom otvorenim, hipnotičkim očima.

“Hindus?” upita Ferenczi.

“Ili Arapin?” predložih ja.

Što je bilo još čudnije, sljedeća stranica rukopisa bila je ista – prazna, s biblijskim

citatom u sredini – iako na njoj nije bilo glave s turbanom i širom raširenim očima. Prelistao

sam preostale stranice. Sve su bile iste, osim što nije bilo lica.

“Je li to šala, Brill?” upita Freud.

Sudeći prema izgledu Brillova lica, nije bila.

* * *

Detektiv Littlemore bio je jako razočaran zato što je mrtvozornik tako odbacio njegova

otkrića, ali dopustio je Hugelu da vrati temu na sobaricu gospođice Riverford, koja je također

dala zanimljive informacije.

“Stvarno je u lošem stanju, gospodine Hugel. Volio bih da joj mogu nekako pomoći”,

rekao je detektiv. Zapravo, i pomogao je: budući da je Betty u početku oklijevala razgovarati s

njim, Littlemore ju je poveo u kafić. Kad joj je rekao da zna da je otpuštena, krenula je u

tiradu o tome kako je to nepošteno. Zašto su je otpustili? Nije učinila ništa. Neke druge

djevojke krale su iz stanova – zašto nisu otpustili neku od njih? I što bi ona sada trebala

učiniti? Pokazalo se da je Bettyn otac umro prošle godine. Posljednja dva mjeseca, Betty je

hranila cijelu svoju obitelj – majku i tri mala brata – plaćama iz Balmorala.

“Što vam je rekla, detektive?” upitao je mrtvozornik grizući se za usnicu.

“Betty kaže da nije voljela ulaziti u stan gospođice Riverford. Rekla je da u njemu

obitavaju duhovi. Dvaput je bila sigurna da je čula plač djeteta, ali nije bilo nikakva djeteta;

stan je bio prazan. Kaže da je gospođica Riverford bila čudna. Samo se pojavila jednog dana

prije četiri tjedna. Nije bilo kamiona za selidbu, niti ičega drugoga. Stan je bio opremljen prije

nego što je ona došla tamo. Bila je stvarno šutljiva, držala se povučeno. Nikada nije stvarala

nevolje. Uvijek je slagala svoj krevet i držala stvari urednima – jedan njezin ormar uvijek je

bio zaključan. Jednom je pokušala dati Betty par naušnica. Betty je pitala jesu li pravi – pravi

dijamanti – i kad je gospođica Riverford rekla da jesu, Betty ih nije željela uzeti. No, gotovo

je nikada nije viđala. Neko je vrijeme radila noćnu smjenu i tada je nekoliko puta vidjela

gospođicu Riverford. Inače, uvijek je ustajala i izlazila iz stana prije sedam, kad je Betty

dolazila na posao. Jedan od vratara rekao mi je da je gospođica Riverford nekoliko puta

napustila zgradu i prije šest sati. Što to znači, gospodine Hugel?”

“To znači”, odgovorio je mrtvozornik, “da ćeš poslati čovjeka u Chicago.”

“Da razgovara s obitelji?”

“Točno. Što ti je sobarica rekla o tome kako je izgledala soba kad je otkrila tijelo?”

8 Biblija, izdanje Stvarnost - Zagreb, 1969.

49

“Problem je u tome što se Betty ne sjeća dobro tog dijela. Sve čega se može sjetiti jest

lice gospođice Riverford.”

“Je li vidjela nešto blizu mrtve djevojke ili na njoj?”

“Pitao sam je, gospodine Hugel. Ne može se prisjetiti.”

“Ničega?”

“Samo se sjeća očiju gospođice Riverford, mrtvih i zagledanih u prazno.”

“Traljava glupača.”

“Ne biste to rekli da ste razgovarali s njom”, rekao je Littlemore, pomalo šokiran. “Što

mislite, kako bi se nešto uopće promijenilo?”

“Što?”

“Kažete da se nešto u sobi promijenilo od trenutka kad je Betty ušla u sobu do trenutka

kad ste vi došli tamo. No, ja sam mislio da su odmah zaključali stan i postavili tog batlera u

hodnik da bi spriječili bilo čiji ulazak dok vi ne stignete.”

“I ja sam tako mislio”, odvrati mrtvozornik, koračajući svojim zakrčenim uredom.

“Tako su nam rekli.”

“Zašto onda mislite da je netko ušao u sobu?”

“Zašto?” ponovi Hugel mršteći se. “Želite znati zašto? Vrlo dobro, gospodine

Littlemore. Slijedite me.”

Mrtvozornik izađe kroz vrata. Detektiv je krenuo za njim – niz tri stara stubišta i kroz

labirint hodnika oljuštenih zidova, koji je na kraju vodio do mrtvačnice. Mrtvozornik otključa

vrata. Kad ih je otvorio, Littlemorea zapahne ustajao, leden zrak. Zatim ugleda redove trupala

na drvenim policama. Neki su bili nagi i raskrečeni, svima na vidiku, a drugi pokriveni

plahtama. Nije se mogao suzdržati a da ne pogleda njihove intimne dijelove tijela, koji su mu

bili odbojni.

“Nitko drugi”, reče mrtvozornik, “ne bi pregledao njezino tijelo toliko pomno da vidi

ovaj trag. Nitko.” On krene do stražnjeg dijela sobe, gdje je tijelo ležalo na najudaljenijoj

polici. Bilo je prekriveno bijelom plahtom, na kojoj je pisalo Riverford, E.: 29.8.09. “Sada je

pozorno pogledajte, detektive, i recite mi što točno vidite.”

Mrtvozornik energično povuče plahtu. Littlemoreove oči rašire se, ali Hugel je izgledao

još više šokiran od detektiva. Pod plahtom nije ležalo truplo Elizabeth Riverford, nego tijelo

starca crnih zubi i mlohave kože.

Pošao sam dizalom na kat gospođice Acton, a tada sam se sjetio da se moram vratiti u vlastiti

stan po papir i pero. Bizarni biblijski odlomci u rukopisu duboko su pogodili Brilla. Činio se

doista uplašenim. Rekao je da se vraća ravno Jelliffeu, svojem izdavaču, i da će potražiti

objašnjenje. Osjećao sam da postoji nešto što nam nije rekao.

Očekivao sam da će Freud biti prisutan tijekom mojih prvih seansi s gospođicom Acton.

Umjesto toga, naredio mi je da ga poslije izvijestim o tome što se dogodilo. Smatrao je da bi

njegova nazočnost mogla omesti prijenos.

Prijenos je psihoanalitički fenomen. Freud ga je otkrio slučajno i veoma se iznenadio.

Pacijenti su, jedan za drugim, reagirali na analizu tako što bi ga počeli obožavati – a

povremeno i mrziti. U početku je pokušao ignorirati te osjećaje, smatrajući ih nedobrodošlim i

nekontroliranim smetnjama terapeutskog odnosa. No, tijekom vremena je otkrio kolika je

njihova važnost za pacijentovu bolest i izlječenje. Pacijent je u analitičarevoj ordinaciji

ponovno proživljavao iste one nesvjesne sukobe koji su prouzročili simptome, prenoseći na

liječnika potisnute želje koje su ležale u srcu bolesti. To nije bilo slučajno: Freud je otkrio da

50

se cjelokupna histerija sastoji od toga da osoba prenosi na nove osobe, a ponekad čak i

predmete, cijeli niz zakopanih želja i emocija koje su stvorene u djetinjstvu, ali nikada

izbačene. Secirajući taj fenomen kod pacijenta – osvjetljavajući prijenos i prorađujući ga –

analiza čini nesvjesno svjesnim i uklanja uzrok bolesti.

I tako se pokazalo da je prijenos jedno od Freudovih najvažnijih otkrića. Hoću li ja

ikada doći do ideje tolike važnosti? Prije deset godina, mislio sam da već jesam. Dana 31.

prosinca 1899., uzbuđeno sam je prenio svojem ocu, upavši u njegovu radnu sobu nekoliko

sati prije dolaska gostiju na večernju zabavu na Staru godinu, koju je moja majka uvijek

organizirala. Bio je prilično iznenađen i, pretpostavljam, iritiran što ga ometam u poslu, iako

mi to, naravno, nije rekao. Ispričao sam mu da sam došao do potencijalno važnog otkrića i

zamolio ga za dozvolu da ga obavijestim o tome. Nagnuo je glavu. “Nastavi”, rekao je.

Od osvita modernog doba, smatrao sam ja, jedna zanimljiva činjenica obilježavala je

sve čovjekove iznimne, revolucionarne izljeve genijalnosti, bilo u umjetnosti, bilo u znanosti.

Svi su se oni događali na prijelazu stoljeća, točnije, u prvom desetljeću novog stoljeća.

U slikarstvu, poeziji, kiparstvu, prirodnim znanostima, drami, književnosti, glazbi, fizici

– u svakom od tih područja – koji se čovjek i koje djelo, ponad svih ostalih, može nazvati

genijem koji mijenja svijet, genijem koji mijenja tijek povijesti? U slikarstvu, vrhunski

stručnjaci jednoglasno upućuju na kapelu Scrovegni, gdje je Giotto ponovno uveo

trodimenzionalnu figuraciju u moderni svijet. On je naslikao te freske između 1303. i 1305. U

poeziji, kruna zasigurno pripada Danteovu Paklu, prvom velikom djelu napisanom

nacionalnim jezikom, koje je započeto ubrzo nakon stoje pjesnik prognan iz Firence 1302. U

kiparstvu, postoji samo jedan kandidat, Michelangelov David, isklesan od jednog bloka

mramora 1501. Ista ta godina obilježila je fundamentalnu revoluciju moderne znanosti, jer

tada je izvjesni Nicolaus iz Toruna u Poljskoj otputovao u Padovu, navodno da bi studirao

medicinu, ali zapravo da bi potajno nastavio astronomske opservacije pomoću kojih je nazreo

zabranjenu istinu; danas ga znamo kao Kopernika. U književnosti, izbor mora pasti na pretka

svih romana, Don Quijotea, koji se prvi put zaletio na vjetrenjače 1604. U glazbi, nitko neće

osporiti Beethovenov pionirski genij u simfonijama: Prvu je skladao 1800., prkosnu Eroicu

1803., a Petu do 1807.

To sam izložio svome ocu. Bila je to mladenačka ideja, znam, ali bilo mi je tek

sedamnaest godina. Pretpostavljao sam da je sjajno živjeti na prijelazu stoljeća. Predviđao

sam val revolucionarnih izuma i ideja u sljedećih nekoliko godina. A što bi čovjek tek dao da

mu je biti živ na prijelazu tisućljeća, stotinu godina od sada!

“Mora se reći da si – entuzijastičan”, glasio je flegmatičan odgovor moga oca. Bio je to

njegov jedini odgovor. Pogriješio sam što sam pokazao uzbuđenje. Entuzijastičan je za mog

oca bila riječ krajnjeg obezvređivanja.

No, moj entuzijazam pokazao se opravdanim. Godine 1905., nepoznati švicarski

izumitelj njemačko-židovskog podrijetla osmislio je teoriju koju je nazvao “relativnost”.

Unutar dvanaest mjeseci, moji profesori s Harvarda govorili su da je taj Einstein zauvijek

promijenio naše ideje o prostoru i vremenu. U umjetnosti se, priznajem, nije dogodilo ništa.

Godine 1903. mnoštvo u klubu St. Botolph9 jako se uzburkalo zbog vodenih ljiljana nekog

Francuza, no pokazalo se da je to samo djelo nekog umjetnika koji je gubio vid. No, kad se

radilo o čovjekovu razumijevanju samoga sebe, moja predviđanja opet su se ispunila.

Sigmund Freud objavio je svoje Tumačenje snova godine 1900. Moj bi se otac mrštio na to,

ali ja sam uvjeren da će i Freud zauvijek promijeniti naše razmišljanje. Nakon Freuda, više

nikada nećemo na isti način gledati ni sebe ni druge.

9 St. Botolph Club, bio je umjetnički klub u Bostonu, osnovan 1880., proslavio se prvom Monetovom izložbom u

Bostonu.

51

Moja majka uvijek nas je “štitila” od oca. To mi je bilo iritantno; nisam trebao to. Moj

stariji brat jest, ali zaštita je u njegovu slučaju bila vrlo neučinkovita. Kolika je prednost bila

roditi se drugi: vidio sam sve. Ne u tom smislu da sam bio povlašten, nego sam, do trenutka

kad se moj otac okomio na mene, naučio kako biti neprobojan, i nije mi mogao ozbiljno

nauditi. Međutim, imao sam Ahilovu petu koju je napokon pronašao. Bio je to Shakespeare.

Moj otac nikada nije izjavio da je moja fascinacija Shakespeareom pretjerana, ali jasno

je stavio do znanja svoje mišljenje: bilo je nečeg nezdravog i arogantnog u tome što sam se

više zanimao za literaturu, osobito Hamleta, nego za stvarnost. Samo je jedanput glasno

izrekao svoje stajalište. Kad mi je bilo trinaest godina, i kad sam mislio da nema nikoga kod

kuće, izveo sam Hamletov govor Što Hekuba je njemu, što on Hekubi, da za njom plače?

Možda sam malo previše mahao rukama na Ti gnuse krvavi, vjerojatno sam bio malo

preglasan na O, osveto! ili Sramota! Fuj! Moj je otac bez mog znanja svjedočio cijelom

prizoru. Kad sam završio, pročistio je grlo i upitao što je Hamlet meni, ili ja Hamletu, da tako

plačem za njim?

Ne treba niti reći da nisam plakao. Nikada, otkad pamtim, nisam zaplakao. Ono što je

moj otac htio reći, osim da me posrami, bilo je da moja posvećenost Hamletu možda ne znači

ništa u općem poretku stvari: ništa za moju budućnost i ništa za svijet. Htio je da to shvatim

dovoljno rano. Uspio je, štoviše, znao sam da ima pravo.

No, ta spoznaja nije umanjila moju posvećenost Shakespeareu. Zapazit ćete da sam

pjesnika iz Avona izostavio sa svojeg popisa genija koji su mijenjali svijet. Izostavio sam ga s

tog popisa i kad sam godine 1899. iznosio argumente svojem ocu. Taj je propust bio strateške

naravi. Htio sam vidjeti hoće li moj otac zagristi mamac. Bilo bi mu primamljivo da upotrijebi

mojeg “voljenog Shakespearea”, kako ga je otac običavao zvati, protiv mene. Bio je previše

suptilan da citira Dickensa ili Tolstoja: odmah bi shvatio da bih ja njih nazvao klasičnim

genijima sredine stoljeća, majstorima postojećih formi, ali ne i izumiteljima novih formi. No,

znao bi i da ne bih mogao zanijekati titulu revolucionarnog genija Shakespeareu, kojeg bi tada

predstavio kao primjer koji bi trenutno razorio moje argumente.

Možda je moj otac nanjušio zamku. Možda je poznavao povijest bolje nego što sam

pretpostavljao. U svakom slučaju, nije postavio pitanje, pa mu nisam uspio reći da je Hamlet

napisan godine 1600.

Nisam dobio ni prigodu da ga upozorim na činjenicu da ja nisam jedini čovjek strasno

posvećen Shakespeareu. Ljudi su nekada bili spremni umrijeti zbog Hamleta. Moj otac to nije

znao – zapravo, to su zaboravili gotovo svi – ali čak i ovdje, u nekulturnim Sjedinjenim

Državama, Hamlet je jednom prouzročio ulične nerede. Prije samo šezdeset godina, slavni

američki glumac Edwin Forrest putovao je Engleskom, gdje je gledao kako glasoviti William

Macready, aristokratski britanski tragičar, glumi danskog princa. Forrest je glasno izrazio

svoje gađenje. Prema Forrestu, koji je bio mišićave građe i poticao iz siromašnog,

demokratskog okružja, Macreadyjev Hamlet paradirao je scenom ženskastim, sitnim koracima

koji su sami po sebi bili apsurdni i koji su degradirali plemenitog princa.

I tako je počela javna, sve žešća svađa između tih dviju međunarodno slavnih ličnosti.

Forrest je izbačen s dasaka u Engleskoj, a kad je Macready došao u Ameriku, prema njemu su

postupili na isti način. Iz publike su na pozornicu katapultirana jaja upitne svježine, stare

cipele, bakreni novčići, pa čak i stolci. Kulminacija svađe dogodila se pred starom opernom

zgradom Astor Place na Manhattanu, 7. svibnja 1849., kad se petnaest tisuća gnjevnih građana

okupilo da bi omeli Macreadyjevu predstavu. Neiskusni njujorški gradonačelnik, koji je

preuzeo tu dužnost samo tjedan dana prije toga, pozvao je policiju, i napokon je izdana

zapovijed da se puca u mnoštvo. Te je noći poginulo dvadesetero ili tridesetero ljudi.

52

I sve to nizašto, rekao bi moj otac: za Hamleta. No, uvijek je tako. Ljudi uvijek najviše

mare za ono što je najmanje stvarno. Za mene, medicina je bila simbol stvarnosti. Ništa što

sam radio prije medicinske škole više mi se nije činilo stvarnim; sve je bila igra. Zato očevi

moraju umrijeti: da bi svijet učinili stvarnim za svoje sinove.

Isto je i s prijenosom: pacijent se vezuje uz liječnika najgorljivijim osjećajima.

Pacijentica će plakati za svog liječnika; ponudit će mu se; bit će spremna umrijeti za njega.

No, sve je to fikcija, himera. U stvarnosti, njezini osjećaji nemaju veze s liječnikom, na kojeg

projicira neke snažne, turbulentne osjećaje koje bi trebala usmjeriti nekamo drugamo. Najveća

pogreška koju analitičar može učiniti jest da zamijeni te umjetne osjećaje, radilo se o

zavođenju ili mržnji, sa stvarnošću. I tako, očeličio sam se koračajući niz hodnik prema sobi

gospođice Acton.

53

Sedmo poglavlje

STARICA ME PUSTILA U APARTMAN GOSPOĐICE ACTON VIKNUVŠI: “MLADI

doktor je stigao!”

Djevojka je sjedila na sofi pod prozorom s jednom nogom podvučenom pod tijelo,

čitajući nešto što je izgledalo kao udžbenik iz matematike. Podignula je pogled, ali nije me

pozdravila – razumljivo, budući da nije mogla govoriti. Sa stropa je visio luster, čiji su kristali

oblikovani poput suza blago podrhtavali, što je možda bio efekt podzemnih vlakova koji su

tutnjili duboko ispod nas.

Gospođica Acton bila je odjevena jednostavno, u bijelu haljinu s plavim obrubom. Nije

nosila nikakav nakit. Oko vrata, malo ponad delikatne udubine, nosila je rubac boje neba. S

obzirom na ljetnu vrućinu, za taj je rubac moglo postojati samo jedno objašnjenje: modrice na

njezinu grlu bile su još vidljive i željela ih je sakriti.

Njezin je izgled bio toliko drukčiji od prethodne večeri da je gotovo nisam prepoznao.

Njezina duga kosa, koja je sinoć bila zamršena, sada je bila savršeno glatka i sjajna, skupljena

u dugu pletenicu. Dok je jučer nekontrolirano drhtala, danas je bila slika i prilika elegancije,

držeći bradu visoko uzdignutu nad dugim vratom. Samo su joj usnice bile pomalo natečene na

mjestu gdje je dobila udarac.

Iz svoje crne torbe izvadio sam nekoliko notesa, te razna pera i tinte. To nije bilo

namijenjeno meni, nego gospođici Acton, kako bi mogla komunicirati sa mnom pismenim

putem. Poslušavši Freudov savjet, nikada nisam pravio bilješke tijekom analitičke seanse,

nego bih poslije napravio transkript razgovora po pamćenju.

“Dobro jutro, gospođice Acton”, rekoh ja. “Ovo je za vas.”

“Hvala vam”, reče ona. “Kojim se mogu poslužiti?”

“Kojim god...” započeh ja, prije nego što mi je očita činjenica doprla do mozga. “Vi

govorite.”

“Gospođo Biggs”, reče ona, “biste li natočili doktoru čaj?”

Odbio sam čaj. Osim što sam se iznervirao zbog tog iznenađenja, sada sam shvatio i to

da sam ja liječnik koji je u stanju zamjeriti pacijentu zato što mu se stanje poboljšalo bez moje

pomoći. “Je li vam se vratilo i pamćenje?” upitao sam je.

“Ne. No, vaš prijatelj, stari doktor, rekao je da će se vratiti samo po sebi, zar ne?”

“Dr. Freud je rekao da će vam se glas vjerojatno vratiti sam po sebi, gospođice Acton,

ne i vaše pamćenje.” Bila je to čudna izjava s moje strane, budući da nisam bio siguran jesam

li točno zapamtio njegove riječi.

“Mrzim Shakespearea”, odvratila je.

Gledala me ravno u oči, ali vidio sam što je potaknulo tu nevezanu izjavu. Moj

primjerak Hamleta virio je iz svežnja notesa koji sam joj ponudio. Dohvatio sam knjigu i

vratio je natrag u svoju torbu. Pao sam u iskušenje da je upitam zašto mrzi Shakespearea, ali

onda sam promislio bolje i odustao. “Hoćemo li početi s vašim tretmanom, gospođice

Acton?”

Uzdahnuvši poput pacijentice koja se nagledala previše liječnika, ona uzdahne i pogleda

kroz prozor, okrenuvši mi leđa. Djevojka je očito mislila da ću na njoj upotrijebiti svoj

stetoskop ili joj možda pregledati rane. Obavijestio sam je da ćemo samo razgovarati.

54

Razmijenila je skeptičan pogled s gospođom Biggs. “Kakav je to tretman, doktore?”

upitala me.

“Zove se psihoanaliza. Vrlo je jednostavan. Moram zamoliti vašu sluškinju da nas

ostavi nasamo. Zatim ću vam, ako budete toliko ljubazni da legnete, gospođice Acton,

postaviti neka pitanja. Odgovarajte mi ono što vam padne na pamet. Molim vas, nemojte se

brinuti ako vam se to učini nevažnim, nevezanim za pitanje, pa čak i nepristojnim. Samo

recite prvu stvar koja vam padne na pamet, ma što god to bilo.”

Pogledala me zatreptavši očima. “Šalite se.”

“Uopće ne.” Trebalo je nekoliko minuta da prevladam djevojčino oklijevanje – a zatim

još nekoliko da prevladam i izjavu njezine sluškinje da nikada nije čula za nešto takvo – ali na

kraju, uspio sam uvjeriti gospođu Biggs da nas ostavi nasamo, a gospođicu Acton da legne na

sofu. Namjestila je rubac, poravnala skute svoje haljine, djelujući pritom kao da joj je

neugodno koliko je to potrebno u takvoj situaciji. Pitao sam je smetaju li joj ozljede na

leđima; rekla je da joj ne smetaju. Smjestivši se u naslonjaču izvan njezina vidnog polja,

počeo sam. “Možete li mi reći što ste sanjali sinoć?”

“Molim?”

“Siguran sam da ste me čuli, gospođice Acton.”

“Ne vidim kakve veze imaju moji snovi s time.”

“Naši snovi”, objasnio sam joj, “sastoje se od fragmenata iskustava iz prethodnog dana.

Svaki san kojeg se prisjetite može nam pomoći da vam vratimo pamćenje.”

“A što ako ne želim?” upitala je.

“Imali ste san koji radije ne biste opisivali?”

“Nisam to rekla”, reče ona. “Što ako se ne želim prisjetiti? Svi pretpostavljate da se ja

želim prisjetiti.”

“Ja pretpostavljam da se ne želite prisjetiti. Kad biste se željeli prisjetiti, učinili biste

to.”

“Što bi to trebalo značiti?” Uspravila se, gledajući me s neskrivenim neprijateljstvom. U

pravilu, ljudi koje sam tek upoznao uglavnom me ne mrze. Činilo se da je ovaj slučaj iznimka.

“Mislite da glumim?“

“Ne mislim da glumite, gospođice Acton. Ponekad se ne želimo prisjetiti događaja zato

što su previše bolni. Zato ih isključimo, osobito sjećanja iz djetinjstva.”

“Ja nisam dijete.”

“To znam”, rekoh. “Htio sam reći da možda imate sjećanja stara nekoliko godina koja

pokušavate zadržati izvan svoje svijesti.”

“O čemu pričate? Napali su me jučer, ne prije nekoliko godina.“

“Da, i zato sam vas pitao za snove od prethodne noći.”

Pogledala me sumnjičavo, ali uz dosta nagovaranja, na kraju sam je uspio navesti da

opet legne. Zureći u strop, upitala je: “Tražite li često od svojih pacijentica da vam opisuju

svoje snove, doktore?”

“Da.”

“To je zacijelo jako zabavno”, reče ona. “Ali što ako su im snovi dosadni? Izmišljaju li

tada zanimljivije snove?”

“Molim vas, nemojte se zabrinjavati zbog toga.”

“Zbog čega?”

“Zbog toga što su vam snovi dosadni”, odgovorio sam.

55

“Nisam ništa sanjala. Sigurno obožavate Ofeliju.”

“Oprostite?”

“Zbog njezine poslušnosti. Sve su Shakespeareove žene blentave, ali Ofelija je najgora.”

To me šokiralo. Pretpostavljam da sam oduvijek obožavao Ofeliju. Zapravo, sve što

znam o ženama naučio sam od Shakespearea. Gospođica Acton je očito mijenjala temu. Iako

je, naravno, moguće zastraniti i krenuti pogrešnim putem, u analizi je katkad korisno slijediti

takva izbjegavanja, jer ona često vode natrag do same srži problema. “Što zamjerate Ofeliji?”

upitao sam je.

“Ubila se zato što joj je umro otac – njezin glupi, besmisleni otac. Biste li se vi ubili kad

bi vam otac umro?”

“Moj otac jest umro.”

Pokrila je usta rukom. “Oprostite mi.”

“I doista sam se ubio”, dodah. “Ne vidim što je tako neobično u tome.”

Nasmiješila se.

“Kad pomislite na jučerašnje događaje, gospođice Acton, što vam pada na pamet?”

“Ništa mi ne pada na pamet”, reče ona. “Vjerujem da to znači imati amneziju.”

Djevojčin otpor nije me iznenadio. Jedan od savjeta koje mi je Freud dao bio je da si ne

dopustim da me lako izbaci iz takta. Kod histerične amnezije, neka duboko zabranjena i

odavno zaboravljena epizoda iz pacijentičine prošlosti, pobuđena novijim događajem, pritišće

njezinu svijest, koja se svom snagom bori kako bi spriječila izlazak neprihvatljiva sjećanja.

Psihoanaliza zastupa stranu sjećanja, a protiv sila suzbijanja; stoga izaziva neposredno, a

ponekad i snažno neprijateljstvo.

“Čovjek uvijek ima barem nešto na umu”, rekoh ja. “Što je vama na umu u ovom

trenutku?”

“Upravo sada?”

“Da: ne razmišljajte, jednostavno recite.”

“U redu. Vaš otac nije umro. Počinio je samoubojstvo.”

Na trenutak zavlada tišina. “Kako to znate?”

“Rekla mi je Clara Banwell.”

“Tko?”

“Žena Georgea Banwella”, reče ona. “Poznajete li gospodina Banwella?”

“Ne.”

“On je prijatelj mog oca. Clara me prošle godine povela na izložbu konja. Vidjeli smo

vas tamo. Sinoć ste bili na balu gospođe Fish?”

Potvrdio sam tu činjenicu.

“Pitate seje li moja obitelj pozvana”, reče ona, “ali bojite se postaviti mi to pitanje, jer

niste sigurni da smo pozvani.”

“Ne, gospođice Acton. Pitao sam se kako je gospođa Banwell znala za okolnosti smrti

mog oca.”

“Je li vam neugodno što ljudi znaju za to?”

“Pokušavate li učiniti stvari neugodnima?”

“Clara kaže da je svim djevojkama to fascinantno – što vam se otac ubio. Misle da vam

to daje dušu. Odgovor glasi, bili smo pozvani, ali ja ni u tisuću godina ne bih došla na neki od

vaših balova.”

56

“Stvarno?”

“Da, stvarno. Gade mi se.”

“Zašto?”

“Zato što su tako – tako zamorni.”

“Gadljivo su zamorni?”

“Znate li što debitantica mora učiniti, doktore? Prije svega, zajedno sa svojom majkom

mora posjetiti sve majčine poznanike – možda i stotinu obitelji. Sumnjam da možete i

zamisliti koliko je to mučno. U svakoj kući, žene bez iznimke komentiraju kako “odraslo”

izgledate, pri čemu misle na nešto – odvratno. Kad dođe veliki dan, izlažu vas poput životinje

koja govori, na koju je otvorena sezona slobodnog spominjanja u razgovorima. Zatim ste

prisiljeni trpjeti bal na kojem svaki muškarac vjeruje da ima pravo udvarati vam se, bez obzira

na to tko on bio, bez obzira na to koliko je star i koliko mu dah zaudara. A još nisam ni došla

do toga da moram plesati s njima. Ovaj mjesec odlazim na koledž, i nikada neću otići na bal

gdje ću prvi put nastupiti u društvu.”

Odlučio sam ne reagirati na ovu argumentaciju, koja mi je, u cjelini, zvučala vrlo

uvjerljivo. Umjesto toga, rekoh: “Recite mi što se događa kad se pokušavate prisjetiti.”

“Kako to mislite, ‘što se događa’?”

“Želim da mi kažete sve misli ili osjećaje koji vam padnu na pamet kad se pokušate

sjetiti jučerašnjih događaja.”

Ona duboko uzdahne. “Tamo gdje bi trebalo biti pamćenje, nalazi se tama. Ne znam

kako bih drukčije to opisala.”

“Jeste li vi tamo, u toj tami?”

“Jesam lija tamo?” Glas joj se stišao. “Mislim da jesam.”

“Je li još nešto tamo?”

“Prisutnost.” Ona se strese. “Muškarac.”

“Na kakve vas misli tjera taj muškarac?”

“Ne znam. Srce mi zakuca brže.”

“Kao da se nečega bojite?”

Ona proguta knedlu. “Bojim? Da razmislim. Napali su me u vlastitoj kući. Muškarac

koji me napao nije uhvaćen. Ne znaju čak ni tko je on. Vjeruju da možda još promatra moju

kuću i planira me ubiti ako se vratim. A vi me pronicljivo pitate imam li se čega bojati?”

Trebao sam biti suosjećajniji, ali odlučio sam odapeti jedinu strijelu koju sam imao. “To

vam nije prvi put da ste izgubili glas, gospođice Acton.”

Ona se namršti. Iz nekog razloga uočio sam elegantne zaobljene linije njezine brade i

profila. “Tko vam je to rekao?”

“Gospođa Biggs je jučer to rekla policiji.”

“To je bilo prije tri godine”, reče ona, blago porumenjevši. “To nema apsolutno nikakve

veze ni sa čime.”

“Nemate se čega sramiti, gospođice Acton.”

“Ja se nemam čega sramiti?”

Čuo sam naglasak na ja, ali nisam mogao otkriti uzrok tome. “Mi nismo odgovorni za

svoje osjećaje”, rekoh ja. “Zato se ne bismo trebali sramiti nijednog osjećaja.”

“To je najmanje pronicljiva opaska koju sam čula u životu.”

“O, stvarno?” odvratih ja. “A što je s onom kad sam vas upitao bojite li se nečega?”

57

“Naravno da osjećaji mogu uzrokovati sramotu. To se događa cijelo vrijeme.”

“Sramite li se onoga što se dogodilo kad ste prvi put izgubili glas?“

“Nemate pojma što se dogodilo”, reče ona. Iako nije tako zvučala, iznenada je izgledala

veoma krhko.

“Zato vas i pitam.”

“Pa, neću vam reći”, odgovori ona, ustajući sa sofe. “To nije medicina, to je – to je

zabadanje nosa.” Ona podigne glas. “Gospođo Biggs? Gospođo Biggs, jeste li tamo?” Vrata

se širom otvore i gospođa Biggs upadne u sobu. Sigurno je cijelo vrijeme bila u hodniku,

nesumnjivo s uhom prislonjenim na ključanicu. “Dr. Younger”, obrati mi se gospođica Acton,

“izlazim u grad i kupit ću neke stvari, budući da se čini kako nitko ne zna koliko ću dugo

boraviti ovdje. Sigurna sam da možete pronaći put do svoje sobe.”

Gradonačelnik je pustio mrtvozornika Hugela da čeka jedan sat u njegovu predsoblju. Hugel

je bio nestrpljiv i u svakodnevnim okolnostima, ali sada je djelovao ljutito. “To je prvoklasno

ometanje”, vikne on kad su ga napokon pustili u ured gradonačelnika McClellana.

“Zahtijevam istragu.”

George Brinton McClellan mlađi – sin slavnoga generala iz Građanskoga rata – bio je

intelektualno najsnažniji i najnapredniji čovjek koji je ikada obnašao dužnost gradonačelnika

New Yorka. Godine 1909. samo su nekolicinu Amerikanaca smatrali stručnjacima za

talijansku povijest; McClellan je bio jedan od njih. U dobi od četrdeset i tri godine, već je

radio kao urednik novina, odvjetnik, pisac, kongresnik, predavač europske povijesti na

Sveučilištu Princeton, postao je počasni član Američke udruge arhitekata i gradonačelnik

najvećeg grada u zemlji. Kad su njujorški vijećnici 1908. izglasali mjeru kojom je ženama

zabranjeno pušenje u javnosti, McClellan je stavio veto na nju.

No, njegov je položaj bio osjetljiv. Sljedeći su se izbori održavali za manje od devet

tjedana, i iako kandidati još nisu službeno imenovani, McClellan još nije dobio ponudu za

nominaciju od neke veće stranke ili sindikata. Napravio je dvije potencijalno fatalne političke

pogreške. Prva je bila što je 1905. za dlaku pobijedio Williama Randolpha Hearsta, koji je od

tada punio svoje novine senzacionalističkim pričama o McClellanovoj besramnoj

korumpiranosti. Druga je bila što se posvađao s organizacijom Tammany Hall10

, koja ga je

mrzila zbog njegove nepotkupljivosti. Tammany Hall je predvodio demokratsku stranku u

New Yorku, a demokrati su upravljali gradom. Bio je to unosan odnos: vodstvo Tammanyja

olakšalo je grad za najmanje 500 milijuna dolara tijekom godina. McClellan je u početku bio

kandidat Tammanyja, ali kad je izabran, odbio je besramnu protekciju koja se od njega tražila.

Izbacio je najpokvarenije službenike i optužio mnoge druge. Nadao se da će se izboriti za

kontrolu stranke protiv Tammanyja, ali zasad još nije ispunio taj cilj.

Na gradonačelnikovu stolu od orahovine, osim primjeraka svih petnaest gradskih

novina, bilo je mnogo nacrta. Oni su prikazivali veliki viseći most, koji su pridržavala dva

divovska, ali čudesno tanka tornja. Na gornjoj razini vidjeli su se tramvaji, dok je na donjoj

razini prikazano šest traka kojima su prolazili konji, automobili i vlakovi. “Znate li, Hugel”,

reče gradonačelnik, “da ste vi već peta osoba koja danas zahtijeva ovakvu ili onakvu istragu?”

“Kamo je nestalo tijelo?” odvrati Hugel. “Je li ustalo i odšetalo na svojim nogama?”

“Pogledajte ovo”, odgovori gradonačelnik, promatrajući nacrte. “To je most Manhattan.

Njegova gradnja stajala je trideset milijuna. Otvorit ću ga ove godine, pa makar mi to bilo

posljednje što sam učinio na ovom položaju. Ovaj luk s njujorške strane savršena je replika

10

Demokratska politička organizacija u New Yorku, osnovana 1789. kao bratska dobrotvorna udruga. Krajem

19. i početkom 20. stoljeća povezivala se s korupcijom i zlouporabom moći.

58

portala crkve Saint-Denis u Parizu, samo dvostruko veća. Za stotinu godina od sada, ovaj

most...”

“Gradonačelnice McClellan, mala Riverfordica...”

“Znam za malu Riverfordicu”, reče McClellan s iznenadnim autoritetom. Pogledao je

Hugela ravno u lice: “Što bih trebao reći Banwellu? Što bi on trebao reći jadnoj djevojčinoj

obitelji? Odgovorite mi na to pitanje. Naravno da je potrebna istraga; trebali ste je odavno

završiti.”

“Ja?” upita mrtvozornik. “Odavno?”

“Koliko smo tijela izgubili u posljednjih šest mjeseci, Hugel, uključujući i ona dva

nestala nakon što smo riješili problem curenja? Dvadeset? Znate jednako kao i ja kamo ona

odlaze.”

“Ne želite valjda reći da ja...”

“Naravno da ne”, reče gradonačelnik. “No, netko od vaših ljudi prodaje naša trupla

medicinskim školama. Kažu mi da vrijede pet dolara po glavi.”

“Zar sam ja kriv”, odgovori Hugel, “za uvjete u kojima radim – bez zaštite, bez čuvara,

trupla se gomilaju, nemam prostora za sve njih, i ponekad istrunu prije nego što ih se mogu

riješiti? Svaki mjesec izvještavam vas o sramotnim uvjetima u mrtvačnici. No, i dalje me

držite u toj zečjoj jazbini.”

“Žao mi je zbog stanja mrtvačnice”, reče McClellan. “Nitko je ne bi mogao voditi ni

upola dobro kao vi, s obzirom na sredstva koja imate. No, zažmirili ste na tu krađu trupala, a

ja ću platiti cijenu za to. Ispitat ćete sve svoje osoblje. Kontaktirat ćete sa svim medicinskim

školama u gradu. Želim da se to tijelo pronađe.”

“To tijelo nije u medicinskoj školi”, pobuni se mrtvozornik. “Već sam izveo obdukciju.

Za ime Božje, ventilirao sam pluća kako bih potvrdio smrt gušenjem.”

“Što onda?”

“Ni jedna medicinska škola ne želi truplo nakon obdukcije. Žele netaknuta tijela.”

“Dakle, lopovi su pogriješili.”

“Nije bilo pogreške”, žestio se mrtvozornik. “Čovjek koji ju je ubio ukrao je njezino

tijelo.”

“Kontrolirajte se, Hugel”, reče gradonačelnik. “Podivljali ste.”

“Savršeno se kontroliram.”

“Ne shvaćam što želite reći. Govorite da je ubojica gospođice Riverford provalio prošle

noći u mrtvačnicu i odnio truplo svoje žrtve?”

“Baš tako”, reče Hugel.

“Zašto?”

“Zato što se na djevojci, na njezinu tijelu, nalazi dokaz koji nije htio da nađemo.”

“Kakav dokaz?”

Mrtvozornikove čeljusti radile su tako intenzivno da su mu sljepoočice poprimile boju

šljive. “Dokaz je – to je – još nisam siguran što je to. Zato moramo vratiti tijelo!”

“Hugel”, reče gradonačelnik, “vi imate lokot na mrtvačnici, zar ne?”

“Naravno.”

“Dobro. Je li lokot jutros bio razbijen? Ima li dokaza provale?”

“Ne”, prizna Hugel nevoljko. “Ali bilo tko s dobrim univerzalnim ključem...”

59

“Gospodine mrtvozorniče”, reče McClellan, “evo što ćete učiniti: odmah objavite

svojim ljudima da će onaj tko ‘pronađe’ truplo male Riverfordice na nekoj medicinskoj školi

dobiti nagradu od petnaest dolara. Dvadeset i pet ako je pronađu danas. To će je vratiti. Sada

me ispričajte, jako sam zaposlen. Doviđenja.” Kad se Hugel nevoljko okrenuo, gradonačelnik

iznenada podigne pogled sa stola. “Čekajte malo. Čekajte malo. Rekli ste da je Riverfordica

zadavljena?”

“Da”, reče mrtvozornik. “Zašto?”

“Kako?”

“Stezanjem dušnika.”

“Kao garotom?” upita McClellan.

“Da. Zašto?”

Gradonačelnik je već drugi put ignorirao mrtvozornikovo pitanje. “Je li na njezinu tijelu

bilo i drugih rana?”

“Sve je pisalo u mojem izvještaju”, odgovori povrijeđeni Hugel, kojem je spoznaja da

gradonačelnik nije pročitao njegov izvještaj bila novi udarac na dostojanstvo. “Djevojka je

bičevana. Imala je posjekotine na stražnjici, kralježnici i prsima. Osim toga, porezana je

dvaput, ekstremno oštrim sječivom, na raskrižju S-dva i L-dva dermatoma.”

“Gdje? Recite na engleskom, Hugel.”

“Na gornjoj unutarnjoj strani obje butine.”

“Za ime Božje”, reče gradonačelnik.

Spustio sam se na kasni doručak, pokušavajući razbistriti detalje svojeg susreta s gospođicom

Acton. Jung je bio tamo i čitao američke novine. Pridružio sam mu se. Ostali su krenuli u

muzej Metropolitan. Jung je ostao, kako je objasnio, zato što će tijekom jutra posjetiti dr.

Onufa, neuropsihijatra na otoku Ellis.

Bilo mi je to prvi put da sam ostao nasamo s Jungom. Činilo se da je u jednom od svojih

živahnijih i srdačnijih raspoloženja. Jučer je prespavao cijelo poslijepodne, rekao je, i dug san

učinio je čuda za njega. Doista, bljedilo koje me jučer zabrinjavalo sada je bilo mnogo manje

uočljivo. Rekao mi je da se popravlja i njegovo mišljenje o Americi. “Amerikancima

nedostaje samo književnost”, rekao je, “ne cjelokupna kultura.”

Mislim da je Jung to izrekao kao kompliment. Ipak, u želji da mu dokažem da

Amerikanci nisu posve nepismeni, opisao sam mu priču o uličnim nemirima koji su buknuli

zbog Shakespearea u Astor Placeu.

“Dakle, Amerikanci su željeli mišićavog, američkog Hamleta”, razmišljao je Jung

naglas, odmahujući glavom. “Vaša priča potvrđuje moje riječi. Hamlet kao muškarčina je

kontradikcija. Kao što je govorio moj pradjed, Hamlet predstavlja čovjekovu žensku stranu:

intelektualni dio, unutarnju dušu, dovoljno osjetljivu da vidi duhovni svijet, ali nedovoljno

snažnu da podnese teret koji to donosi. Izazov je u tome da se čini oboje: da se čuju glasovi

drugoga svijeta, ali da se živi u ovome – kao čovjek od akcije.”

Zbunjivali su me “glasovi” o kojima je govorio Jung – možda nesvjesno? – ali

oduševilo me što sam otkrio da on ima mišljenje o Hamletu. “Opisujete Hamleta gotovo isto

kao i Goethe”, rekoh. “Takvo je bilo Goetheovo objašnjenje Hamletove nesposobnosti za

djelovanje.”

“Vjerujem da sam rekao da je to bilo stajalište mojeg pradjeda”, odvrati Jung srknuvši

svoju kavu.

Trebao mi je trenutak da shvatim. “Goethe je bio vaš pradjed?”

60

“Freud cijeni Goethea više od svih drugih pjesnika”, odgovori Jung. “Istodobno, Jones

ga naziva ditirambistom. Možete li to zamisliti? To može reći samo Englez. Ne mogu shvatiti

što Freud vidi u njemu.” Jones o kojem je Jung pričao bio je zacijelo Ernest Jones, Freudov

britanski sljedbenik, koji je sada živio u Kanadi, i za kojeg smo očekivali da će se sutra

priključiti našoj skupini. Zaključio sam da Jung želi izbjeći odgovor na moje pitanje, ali tada

je dodao: “Da, ja sam Carl Gustav Jung treći; prvi, moj djed, bio je Goetheov sin. To je dobro

znano. Optužbe za umorstvo bile su, naravno, smiješne.”

“Nisam znao da je Goethe optužen za umorstvo.”

“Naravno da Goethe nije”, reče Jung ljutito. “Moj djed. Ja sam očito po svemu sličan

njemu. Uhitili su ga zbog umorstva, ali to je bio izgovor. No, napisao je roman o umorstvu,

Osumnjičeni – prilično dobar – o nevinom čovjeku optuženom za umorstvo, ili se barem

pretpostavlja da je nevin. Bilo je to prije nego što ga je Humboldt uzeo pod svoju zaštitu.

Znate, Younger, gotovo da poželim da vaše sveučilište nije iskazalo jednake počasti meni i

Freudu. On je vrlo osjetljiv na takve stvari.”

Nisam mogao smisliti dobar odgovor na ovaj zaokret u razgovoru s Jungom. Clark nije

iskazao jednake počasti Freudu i Jungu. Kao što su svi znali, Freud je bio središnja ličnost

Clarkove proslave, ključni predavač koji je trebao održati pet predavanja, dok je Jung bio

zamjena u posljednji čas za predavača koji je otkazao dolazak.

No, Jung nije čekao moj odgovor. “Čuo sam da ste jučer pitali Freuda je li on vjernik.

Pronicljivo pitanje, Youngeru.” To je bio još jedan presedan: Jung do sada nije pokazao

pozitivnu reakciju na moje riječi. “Nesumnjivo vam je rekao da nije. On je genij, ali njegova

sposobnost uvida ugrožava ga. Čovjek koji cijeli život provodi proučavajući ono patološko,

primitivno i ograničeno može izgubiti iz vida ono čisto, uzvišeno i produhovljeno. Ja ne

vjerujem da je duša u svojoj osnovi materijalna. Vjerujete li vi?”

“Nisam siguran, dr. Jung.”

“Ali ne privlači vas ta ideja. Sama po sebi, ne čini vam se primamljivom. Njima se

čini.”

Pitao sam ga na koga misli.

“Na sve njih”, odvrati Jung. “Brilla, Ferenczija, Adlera, Abrahama, Stekela – cijelo

društvo. On se okružuje tom – tom vrstom ljudi. Svi žele srušiti ono što je uzvišeno, reducirati

to na genitalije i izmet. Dušu ne možemo svesti na tijelo. Čak ni Einstein, jedan od njihovih,

ne vjeruje da je Boga moguće eliminirati.”

“Albert Einstein?”

“On je čest gost u mojoj kući”, odvrati Jung. “No, i on ima istu sklonost prema

reduciranju. On bi htio reducirati cijeli svemir na matematičke zakone. To je očito obilježje

židovskog uma. Mislim, uma židovskog muškarca. Židovske žene jednostavno su agresivne.

Brillova supruga tipična je za tu rasu. Inteligentna, ne neprivlačna, ali tako agresivna.”

“Ne vjerujem da je Rose Židovka, dr. Jung”, rekoh ja.

“Rose Brill?” nasmije se Jung. “Žena toga imena može pripadati samo jednoj religiji.”

Nisam mu odgovorio. Očito je zaboravio da se Rose nije oduvijek prezivala Brill.

“Arijevac je”, nastavio je Jung, “po svojoj prirodi sklon mitu. On ne pokušava svesti sve

na čovjekovu razinu. I ovdje u Americi postoji slična sklonost redukciji, ali različita je. Ovdje

je sve načinjeno za djecu. Sve je dovoljno pojednostavljeno da i djeca mogu shvatiti: znakovi,

reklame, sve. Čak je i hod kojim ljudi koračaju djetinjast: ovako zamahuju rukama.

Pretpostavljam da je to rezultat vašeg miješanja s crncima. Oni su rasa dobre naravi i vrlo

religiozni, ali tako jednostavnih umova. Imaju snažan utjecaj na vas; zapazio sam da vaši

Južnjaci čak govore s crnačkim naglaskom. To je ujedno i objašnjenje matrijarhata koji vlada

61

kod vas. Žena je nedvojbeno dominantna figura u Americi. Vi, američki muškarci, ste ovce, a

žene glume divlje vukove.”

Nije mi se sviđala boja Jungova lica. U početku mi se činilo da mu je bolje; sada je

izgledao previše rumeno. Zabrinjavalo me i njegovo razmišljanje, iz nekoliko različitih

razloga. Skakao je s teme na temu, logika mu je bila iskrivljena, a njegove insinuacije

uznemirujuće. Povrh svega toga, činilo mi se da Jung smatra sebe nevjerojatno dobro

obaviještenim o Americi za nekoga tko je proveo samo dva dana u zemlji – osobito o

američkim ženama. Promijenio sam temu, obavijestivši ga da sam upravo dovršio prvu seansu

sa gospođicom Acton.

Jungov glas postao je hladan. “Što?”

“Smještena je gore.”

“Vi analizirate djevojku – vi, ovdje, u hotelu?”

“Da, doktore Jung.”

“Vidim.” Poželio mi je sreću, ne vrlo uvjerljivo, i ustao kako bi krenuo. Zamolio sam ga

da prenese moje pozdrave dr. Onufu. Na trenutak me pogledao kao da sam izustio nešto

nerazumljivo. Zatim je rekao da će drage volje to učiniti.

62

Osmo poglavlje

NA ISTOČNOJ OBALI RIJEKE HUDSON, STOTINU KILOMETARA SJEVERNO OD

New Yorka, bila je golema, široka viktorijanska zgrada od crvene cigle izgrađena krajem 19.

stoljeća. Imala je šest krila, male prozore i središnju kupolu. Bila je to Državna bolnica

Matteawan za duševno poremećene kažnjenike.

Azil Matteawan bio je ustanova razmjerno niske sigurnosti. Uostalom, 550 zatvorenika

nisu bili kriminalci. Bili su to samo duševno poremećeni kažnjenici. Mnogi od njih uopće i

nisu bili optuženi za zločine, a oni koji jesu, proglašeni su nevinima.

Godine 1909. medicinske spoznaje o duševnim bolestima nisu bile usavršene. U

Matteawanu, smatralo se da je 10 posto zatvorenika poludjelo samo zbog masturbacije. Za

druge se smatralo da pate od nasljednog ludila. No, za znatan broj zatvorenika bolnički

liječnici nisu mogli reći što ih je izludilo, pa čak ni to jesu li uopće bili ludi.

Oni nasilni i nekontrolirano ludi bili su natrpani u pretijesne prostorije s tapeciranim

zidovima i prozorima sa šipkama. Na druge jedva da su i pazili. Nisu im nudili nikakve

medikamente, nikakve “terapije kroz razgovor”. Medicinska ideja na kojoj je bila utemeljena

organizacija bila je duševna higijena. Zato se tretman sastojao od ranog ustajanja, nakon čega

bi slijedio lagan, ali dugotrajan rad (uglavnom sađenje i održavanje povrtnjaka na farmi od

tisuću jutara koja je okruživala bolnicu), molitve u nedjelju, zatim točne, ali bezukusne večere

u blagovaonici u pet sati navečer, igranja dame ili nekih drugih zdravih aktivnosti navečer, te

ranog odlaska na spavanje.

Pacijent iz sobe 3121 provodio je svoje dane na drugi način. Taj je pacijent imao i sobe

od 3122 do 3124. Nije spavao na ležaju kao drugi zatvorenici, nego na dvostrukom krevetu. I

spavao je dokasna. Nije čitao knjige, ali je poštom dobivao nekoliko njujorških dnevnih

listova i sve tjedne magazine, koje je čitao nad pečenim jajima, dok su njegovi kolege-

pacijenti masovno marširali na farmu na svoj jutarnji rad. Sa svojim odvjetnicima sastajao se

nekoliko puta u tjednu. Što je bilo najbolje od svega, kuhar iz slavnog restorana Delmonico’s

dolazio je vlakom u petak navečer kako bi mu pripremio večeru, koju je ovaj jeo u svojoj

blagovaonici. Svoj šampanjac i žestoka pića velikodušno je dijelio s čuvarima Matteawana, s

kojima bi noću igrao poker. Kad bi izgubio u pokeru, razbijao bi stvari: boce, prozore,

povremeno i poneki stolac. Zato su se čuvari pobrinuli da ne gubi često: nekoliko novčića

koje bi žrtvovali na kartama bili su više nego dovoljna zamjena za plaću koju im je davao

kako bi ga izuzeli od bolničkih pravila. A kad bi mu dovodili djevojke za zabavu, zaradili bi

iznos koji je za njih predstavljao malo bogatstvo.

No, to nije bilo tako lako. Nije bio problem dovesti djevojke. Ali pacijent iz sobe 3121

imao je specifičan ukus. Volio je da njegove djevojke budu mlade i zgodne. Već je taj zahtjev

jako otežavao posao čuvarima. Što je bilo još gore, kad bi i pronašli prikladnu djevojku, ona

nikada ne bi došla više od nekoliko puta, ma koliko joj to bilo dobro plaćeno. Nakon samo

dvanaest mjeseci, čuvari su gotovo iscrpili svoje zalihe.

Dva gospodina koja su izašla iz sobe 3121 u jedan sat iza ponoći u utorak, posljednjeg

dana kolovoza 1909., dugo su razmišljala o toj poteškoći – i pronašli rješenje, kojim su barem

oni bili zadovoljni. Oni nisu bili čuvari. Jedan je bio korpulentan čovjek s vrlo

samozadovoljnim izrazom lica ispod šešira. Drugi je bio elegantan stariji gospodin sa satom

na lancu koji je virio iz džepa njegova prsluka, mršava lica i s rukama pijanista.

63

Mrtvozornika je šokirao opis događaja iz Actonova doma koji mu je prenio gradonačelnik

McClellan.

“Što vam je, Hugel?” upita gradonačelnik.

“Nisu me obavijestili o tome. Zašto mi to nisu rekli?”

“Zato što ste vi mrtvozornik”, reče McClellan. “Nitko nije ubijen.”

“Ali zločini su bili identični”, prigovori Hugel.

“Nisam to znao”, reče gradonačelnik.

“Da ste pročitali moj izvještaj, znali biste!”

“Za ime Božje, smirite se, Hugel.” McClellan je naredio mrtvozorniku da sjedne. Nakon

što su podrobnije proanalizirali zločine, Hugel je izjavio da ne može biti sumnje: ubojica

Elizabeth Riverford i napadač na Noru Acton bio je isti čovjek. “Blagi Bože”, reče

gradonačelnik tiho. “Moram li objaviti upozorenje?”

Hugel se prijezirno nasmije. “Da ubojica djevojaka iz visokog društva vreba na našim

ulicama?”

McClellana je zbunio mrtvozornikov ton. “Pa, valjda, ih nešto tome slično.”

“Muškarci ne napadaju mlade žene nasumce”, reče Hugel. “Zločini imaju motive.

Scotland Yard nikada nije ulovio Trbosjeka zato što nisu otkrili povezanost između žrtava.

Nikada nisu to potražili. Kad su zaključili da imaju posla s luđakom, slučaj je bio izgubljen.”

“Blagi Bože, čovječe, ne želite valjda reći da je Trbosjek ovdje?”

“Ne, ne, ne”, odvrati mrtvozornik, frustrirano podigavši ruke. “Želim reći da ova dva

napada nisu slučajni. Nešto ih povezuje. Kad pronađemo vezu, pronaći ćemo i našeg krivca.

Ne trebate objaviti javno upozorenje, trebate zaštititi tu djevojku. On ju je ionako htio ubiti, a

sada je ona jedina osoba koja ga može identificirati na sudu. Ne zaboravite: on ne zna da je

ona izgubila pamćenje. Nesumnjivo će pokušati dovršiti posao.”

“Hvala nebesima da sam je premjestio u hotel”, reče McClellan.

“Zna li još tko gdje je ona?”

“Liječnici, naravno.”

“Jeste li rekli obiteljskim prijateljima?” upita Hugel.

“Naravno da nisam”, reče McClellan.

“Dobro. Onda je zasad sigurna. Je li se danas prisjetila nečeg?”

“Ne znam”, reče McClellan ozbiljno. “Nisam uspio doći do dr. Youngera.”

Gradonačelnik je razmatrao svoje opcije. Htio je da se može obratiti starom generalu

Binghamu, dugogodišnjem načelniku policije, ah prošlog mjeseca otjerao ga je u mirovinu.

Bingham je odbio reformirati policiju, ah osobno je bio nepotkupljiv i znao bi što treba

učiniti. Gradonačelniku bi bilo drago i da se Baker, novi načelnik, u tom kratkom roku nije

pokazao tako nesposobnim. Jedina njegova tema razgovora bio je bejzbol i to koliko se novca

može zaraditi u njemu. Hugel je, razmišljao je gradonačelnik, bio jedan od najiskusnijih ljudi

u policiji. Ne: bio je najiskusniji na području umorstava. Ako nije smatrao da je upozorenje

potrebno, vjerojatno je imao pravo. Novine bi zacijelo podignule galamu oko toga i posijale

što je moguće veću histeriju, te obasule gradonačelnika prijezirom čim doznaju, a sigurno

hoće, za nestanak tijela prve žrtve. Osim toga, McClellan je uvjeravao Banwella u to da će

policija pokušati razriješiti slučaj bez publiciteta. George Banwell bio je jedan od rijetkih

prijatelja koji su još preostali gradonačelniku. Zato je odlučio poslušati Hugelov savjet.

64

“Vrlo dobro”, reče McClellan. “Zasad nema uzbune. Bolje vam je da imate pravo,

gospodine Hugel. Pronađite mi tog čovjeka. Odmah pođite do Actonovih. Tamo ćete nadzirati

istragu. I recite Littlemoreu da ga odmah želim vidjeti.”

Hugel se pobunio. Brišući svoje naočale, podsjetio je gradonačelnika da nije dužnost

mrtvozornika da jurca gradom poput običnog detektiva. McClellan je progutao svoju

frustraciju. Uvjerio je mrtvozornika da jedino njemu može povjeriti tako delikatan i važan

slučaj, i da je on poznat po tome što ima najoštrije oko u policiji. Hugel je, trepćući na način

koji je izražavao potpuno slaganje s tim ocjenama, pristao poći do Actonovih.

Čim je Hugel napustio njegov ured, McClellan je pozvao svoju tajnicu.

“Nazovite Georgea Banwella”, naredio joj je. Tajnica je obavijestila gradonačelnika da

je gospodin Banwell nazivao cijelog jutra.

“Što je htio?” upita gradonačelnik.

“Bio je prilično izravan, poštovani gospodine”, odvrati ona.

“U redu je, gospođo Neville. Što je htio?”

Gospođa Neville pročita jednu od svojih stenografski zapisanih poruka. “Doznati ‘tko

je, do vraga, ubio malu Riverfordicu, zašto prokletom mrtvozorniku treba toliko da dovrši

obdukciju, i gdje je njegov novac’.”

Gradonačelnik duboko uzdahne. “Tko, što, gdje. Nedostaje mu još samo kada.”

McClellan pogleda na svoj sat. I on je imao sve manje tog kada. Za najviše dva tjedna

kandidati za gradonačelnika moraju istaknuti svoje kandidature. Sada se nije mogao nadati da

će ga Tammany nominirati. Jedina prilika bila mu je da krene kao neovisni ili zajednički

kandidat, ali takva kampanja stoji mnogo. Također, zahtijeva i pozitivno medijsko pokriće, a

ne novosti o valu nerazriješenih napada na djevojke iz visokog društva. “Nazovite Banwella”,

doda on gospođi Neville. “Obavijestite ga da se nađe sa mnom za sat i pol u hotelu

Manhattan. Neće prigovarati; ima jedan projekt u blizini, koji će ionako željeti obići. I

nazovite mi Littlemorea.”

Pola sata poslije, detektiv je pomolio glavu u gradonačelnikov ured. “Željeli ste me

vidjeti, uvaženi gospodine?”

“Gospodin Littlemore”, reče gradonačelnik, “jeste li svjesni da smo imali još jedan

napad?”

“Da, gospodine. Gospodin Hugel mi je rekao, gospodine.”

“Dobro. Ovaj slučaj osobito mi je važan, detektive. Poznajem Actona, a George

Banwell stari mi je prijatelj. Želim da me obavještavate o svakom napretku u istrazi. I želim

krajnju diskreciju. Odmah pođite u hotel Manhattan. Pronađite tamo dr. Youngera i doznajte

je li uspio napredovati. Ako ima ikakvih novih informacija, odmah me nazovite. I još nešto,

detektive: budite neupadljivi. Ne smije se pročuti da u hotelu imamo potencijalnu svjedokinju

ubojstva. Djevojčin život možda ovisi o tome. Razumijete li?”

“Da, gospodine gradonačelniče”, odvrati Littlemore. “Hoću li predavati izvještaje vama,

gospodine, ili satniku Careyu iz Odjela za umorstvo?”

“Izvještaje ćete predavati gospodinu Hugelu”, reče gradonačelnik, “i meni. Želim da

ovaj slučaj bude riješen, Littlemore. Pod svaku cijenu. Imate li mrtvozornikov opis ubojice?”

“Da, gospodine”. Littlemore je oklijevao. “Ovaj, jedno pitanje, gospodine? A što ako je

njegov opis ubojice pogrešan?”

“Imate li razloga vjerovati da je pogrešan?”

“Mislim...” reče Littlemore. “Mislim da je možda umiješan i jedan Kinez.”

“Kinez?” ponovi gradonačelnik. “Jeste li rekli gospodinu Hugelu?”

65

“On se ne slaže, gospodine.”

“Vidim. Pa, savjetovao bih vam da vjerujete gospodinu Hugelu. Znam da je – osjetljiv –

na neke stvari, detektive, ali morate imati na umu koliko je teško poštenom čovjeku raditi svoj

posao u relativnoj sjeni, dok nepošteni ljudi stječu bogatstvo i slavu. Zato je korupcija tako

raširena. Ona slama volju dobrih ljudi. Hugel je iznimno sposoban i ima veoma visoko

mišljenje o vama, detektive. Izričito je tražio vas za ovaj slučaj.”

“Stvarno, gospodine?”

“Stvarno. Sada krenite, gospodine Littlemore.”

Pri izlasku iz hotela naletio sam na djevojku i njezinu sluškinju, gospođu Biggs, koje su

kretale u kupnju. Njihove kočije upravo su se zaustavljale. Budući da je ulica bila prašnjava i

puna osušena blata, podignuo sam gospođicu Acton u kočiju. Pritom sam s nelagodom

zapazio da svojim šakama gotovo u potpunosti mogu obuhvatiti njezin struk. Htio sam

pomoći i gospođi Biggs, ali dobra žena nije željela niti čuti za to.

Gospođici Acton rekao sam da se radujem susretu s njom sutra ujutro. Upitala me što

želim time reći. Objasnio sam joj da govorim o našoj sljedećoj psihoanalitičkoj seansi. Ruku

sam držao na otvorenim vratima njezine kočije; trznula je vratima i zalupila ih, tako da sam

ostao bez oslonca. “Ne znam što je svima vama”, rekla je. “Ne želim više vaših seansi. Sama

ću se svega sjetiti. Samo me ostavite na miru.”

Kočija se odvezla. Teško je opisati što sam osjećao gledajući ih kako se udaljava. Riječ

“razočaranje” ne bi bila dovoljna. Htio sam da se moje preteško tijelo raspadne i rasprši među

prašinom na cesti. Brill je trebao biti analitičar. Liječnički pripravnik, liječnik opće prakse bio

bi bolji, toliko sam katastrofalno oponašao psihoanalitičara.

Upropastio sam sve prije nego što je i počelo. Djevojka je odbila analizu, a ja je nisam

mogao nagovoriti da se predomisli. Ne: prouzročio sam njezino odbijanje, forsirajući previše

prije nego što sam položio temelje. Istini za volju, nisam bio spreman za mogućnost da joj se

vratila sposobnost govora. Zaboravio sam Freudovu pretpostavku da će joj se glas možda

vratiti preko noći. Ta je činjenica trebala olakšati tretman, jer ona je bila najbolji mogući

razvoj događaja. No, baš suprotno, omela me. Zamišljao sam da sam strpljiv i beskrajno

ljubazan liječnik. Umjesto toga, postavio sam se obranaški prema njezinu otporu, poput

nespretnog amatera.

Što ću reći Freudu?

Ulazeći u hotel Manhattan, detektiv Littlemore prošao je pokraj mladog gospodina koji je

pomagao mladoj dami da uđe u kočiju. Za njega, dvije su prilike predstavljale svijet u koji on

nije imao pristupa. Oboje su bili oku ugodni, odjeveni u odjeću kakvu su si mogli priuštiti

samo bogati. Mladi gospodin bio je visok, tamnokos i s izraženim jagodicama, a mlada dama

sličila je anđelu više nego što je Littlemore smatrao mogućim na ovome svijetu. Gospodin se,

unoseći mladu damu u kočiju, kretao s elegancijom kakvu Littlemore nije posjedovao.

Ništa od toga nije ni najmanje zasmetalo detektivu. Nije zavidio mladom gospodinu, a

sobarica Betty sviđala mu se više od mlade dame anđeoskog izgleda. No, odlučio je da će se

naučiti kretati poput gospodina. To je bilo nešto što je mogao otkriti i oponašati. Zamislio je

sebe kako tim pokretom unosi Betty u kočije – ako ikad bude išao nekamo kočijama i ako to

bude činio s Betty.

Minutu poslije, nakon kratkog razgovora s recepcionarom, Littlemore je izjurio napolje

prema istom tom mladiću, koji se nije niti pomaknuo s mjesta. S rukama na leđima, s tako je

66

snažnom koncentracijom zurio za kočijom koja se udaljavala da Littlemore pomisli kako s

njim nešto nije u redu.

“Vi ste dr. Younger, zar ne?” upita detektiv. Nije bilo odgovora. “Jeste li u redu,

momče?”

“Oprostite?” odvrati mladi gospodin.

“Vi ste Younger, zar ne?”

“Nažalost.”

“Ja sam detektiv Littlemore. Poslao me gradonačelnik. Je li ta djevojka iz kočije bila

gospođica Acton?” Detektiv je vidio da ga njegov sugovornik ne sluša.

“Oprostite”, reče Younger. “Što ste rekli, tko ste vi?”

Littlemore se opet predstavi. Objasnio je da je napadač na gospođicu Acton ubio jednu

djevojku u nedjelju navečer, ali da policija još nema svjedoka tog ubojstva. “Je li se gospođica

sjetila čega, doktore?”

Younger odmahne glavom. “Gospođici Acton vratio se glas, ali još se ne sjeća

događaja.”

“Cijela stvar čini mi se prilično čudnom”, reče detektiv. “Gube li ljudi često pamćenje?”

“Ne”, odvrati Younger, “ali događa se, osobito nakon epizoda poput ove kakvu je

proživjela gospođica Acton.”

“Hej, vraćaju se.”

To je bilo točno: kočija gospođice Acton okrenula se pri kraju bloka i vraćala se prema

hotelu. Kad je stala, gospođica Acton objasnila je Youngeru da je gospođa Biggs zaboravila

vratiti ključ njihove sobe recepcionaru.

“Dajte mi ga”, reče Younger ispruživši ruku. “Ja ću mu ga predati.”

“Hvala vam, ali to mogu i ja”, odgovorila je gospođica Acton, iskočivši iz kočije bez

pomoći. Projurila je pokraj Youngera a da ga nije niti pogledala. Younger nije ništa

pokazivao, ali Littlemore je znao prepoznati žensko odbijanje kad bi ga vidio i suosjećao je s

doktorom. Tada mu na um padne nešto drugo.

“Recite, doktore”, reče on, “dopuštate li gospođici Acton da se kreće po hotelu tako –

bez pratnje, mislim?”

“Nemam utjecaja na to, detektive. Baš nikakva. Ali ne, mislim da je do sada gotovo

svaki trenutak provela u društvu svoje sluškinje ili policije. Zašto? Ima li kakve opasnosti?”

“Ne bi trebalo biti”, reče Littlemore. Gospodin Hugel rekao mu je da ubojica ne zna

gdje je gospođica Acton. Ipak, detektiv se osjećao nelagodno. Cijeli je slučaj bio uvrnut:

mrtva djevojka o kojoj nitko nije znao ništa, ljudi koji gube pamćenje, Kinezi koji bježe, tijela

koja nestaju iz mrtvačnice. “No, ne može škoditi da bacimo pogled.”

Detektiv se vrati u hotel s Youngerom u pratnji. Littlemore zapali cigaretu gledajući

kako sitna gospođica Acton prolazi kroz kružno predvorje s kolonadom. Čovjek koji vraća

ključ svoje sobe jednostavno bi ga ostavio na pultu i otišao, ali gospođica Acton strpljivo je

stajala za pultom, čekajući službenika. Predvorje je bilo puno putnika, obitelji i poslovnih

ljudi. Detektiv zapazi da bi polovica ljudi iz tog predvorja odgovarala opisu koji mu je dao

mrtvozornik.

Međutim, jedan je čovjek privukao Littlemoreovu pozornost. Čekao je kod dizala:

visok, crnokos, s naočalama na licu i novinama u rukama. Littlemore nije mogao dobro vidjeti

njegovo lice, ali kroj njegovog odijela izgledao je pomalo neuobičajen. No, pozornost

detektiva privukle su novine. Čovjek ih je držao malo više nego što je bilo normalno. Je li

pokušavao prikriti lice? Gospođica Acton vratila je ključ, i sada se vraćala. Čovjek baci

67

pogled u njezinu smjeru – ili je pogledao samog detektiva? – a zatim opet spusti glavu iza

novina. Dizalo se otvori i čovjek sam uđe u njega.

Gospođica Acton uopće nije obraćala pozornost na liječnika ili detektiva izlazeći pokraj

njih. Ipak, Younger ju je slijedio, prateći je sve do njezine kočije.

Littlemore je ostao unutra. Nije to ništa, rekao je sam sebi. Gotovo svi muškarci u

predvorju pogledali su gospođicu Acton dok je sama koračala mramornim podom. Ipak,

Littlemore je nastavio gledati strelicu iznad dizala u koje je ušao muškarac. Strelica se polako

kretala prema višim brojkama. No, nije vidio gdje se zaustavila. Još se kretala kad je izvana

dopro prodoran krik.

Krik nije bio ljudski. Bilo je to snažno njištanje ozlijeđena konja. Taj je konj pripadao kočiji

koja je upravo izašla s gradilišta na Četrdeset drugoj ulici, gdje se podizao čelični kostur nove

poslovne deveterokatnice. Čovjek koji je upravljao kočijom bio je odjeven u sjajno odijelo, s

cilindrom i finim štapom za šetnje prebačenim preko koljena. Bio je to gospodin George

Banwell.

Godine 1909. konji su se još borili s automobilima za premoć na svakoj važnijoj

njujorškoj aveniji. Zapravo, bitka je već bila izgubljena. Automobili koji su kloparali i trubili

ulicama bili su brži i spretniji od konjskih zaprega. Štoviše, automobili su označili kraj

onečišćivanja – taj se termin u to doba odnosio na konjsko gnojivo koje bi do podneva tako

onečistilo zrak da bi postalo gotovo nemoguće hodati prometnijim ulicama. Iako je George

Banwell volio automobile kao i svaki gospodin, u srcu je bio konjanik. Odrastao je s konjima

i nije bio spreman odustati od njih. Zapravo, ustrajao je na tome da sam vozi svoje kočije, dok

je njegov kočijaš sjedio pokraj njega osjećajući se nelagodno.

Banwell je proveo veći dio jutra na lokaciji u ulici Canal, gdje je nadgledao mnogo veći

projekt. U jedanaest i trideset krenuo je prema Četrdeset drugoj ulici između Pete avenije i

avenije Madison, na manje od pola bloka od hotela Manhattan. Nakon što je brzo provjerio

kako njegovi ljudi napreduju s radom, Banwell je sada išao prema hotelu kako bi se našao s

gradonačelnikom. No, čim je preuzeo uzde, iznenada je snažno trznuo njima, zbog čega su se

žvale zabile u usta nesretne kobile, koja je stala i zanjištala. To njištanje nije nimalo utjecalo

na Banwella. Činilo se da ga i ne čuje. Zurio je u jednu točku udaljenu od njega manje od

jednog bloka i, na očaj svojeg kočijaša, povlačio žvale tako da su se zabijale još dublje u

kobilina usta.

Kobila je zabacivala glavu lijevo-desno, uzalud se pokušavajući riješiti oštrih žvala.

Napokon, životinja se propela na stražnje noge i ispustila snažan, bolan njisak koji je čuo

Littlemore, kao i svi drugi ljudi na ulici. Spustila se na tlo, ali odmah se ponovno propela,

ovaj put još snažnije, uzdrmavši cijelu kočiju. Banwell i njegov kočijaš ispali su poput

mornara koji ispadaju s broda koji se prevrnuo. Kočija je snažno tresnula o tlo, povukavši

konja.

Kočijaš se prvi uspravio na noge. Pokušao je pomoći svojem gospodaru, ali Banwell ga

snažno odgurne, brišući prašinu s koljena i laktova. Oko njih se okupilo mnoštvo. Nestrpljivi

vozači automobila počeli su trubiti. Čarolija koja je držala Banwella očito je prekinuta. On

nije bio čovjek koji bi tolerirao pad s konja, a pad s kočije bio mu je nezamisliv. Bijesno je

gledao vozače, mnoštvo koje je zurilo u njega, a prije svega zbunjenu kobilu koja se

bezuspješno pokušavala osoviti na noge. “Moj pištolj”, reče on hladno kočijašu. “Daj mi moj

pištolj.”

“Ne morate je ubiti, gospodine”, prigovori kočijaš, koji je čučao pokraj kobile, vadeći

joj kopita iz zapletene užadi. “Ništa nije slomila. Samo se zaplela u užad. Evo je. Evo ga” – to

je rekao kobili, pomažući joj da se uspravi – “nisi ti kriva.”

68

Kočijaš je nesumnjivo imao dobre namjere, ali nije mogao izabrati gore riječi. “Nije ona

kriva, ha?” reče Banwell. “Propinje se kao divlji konj i nije ona kriva?” On dohvati žvale i

grubo okrene glavu kobile, zagledavši joj se u oči. “Vidim”, reče on kočijašu ledenim glasom,

“da je nisi naučio držati glavu dolje. Pa, ja ću je naučiti tome.”

Izvadivši klinove koji su spajali njezine uzde s kočijom, Banwell dohvati uzde i zajaši

na kobilu bez sedla. Odjaše na njoj do gradilišta, a tamo skrene, tako da se približio velikoj

visećoj kuki dizalice koja se sa sredine zemljišta uzdizala nebu pod oblake. Uhvativši tu kuku

s obje ruke, Banwell njome zakvači steznik kobile, koji je bio pričvršćen ispod njezina trbuha.

Zatim skoči s konja i vikne čovjeku na dizalici: “Hej, ti tamo, podigni je. Ti u dizalici:

podigni je, kažem ti. Zar me ne čuješ? Podigni je!”

Zapanjeni dizaličar reagirao je sporo. Napokon dohvati upravljač golema stroja. Dugi

kabel napne se, a kuka stisne steznik. Neugodan osjećaj naveo je kobilu da se promeškolji i

udari nogom o tlo. Na trenutak, nije se dogodilo ništa drugo.

“Podigni je, kretenu”, vikne Banwell dizaličaru, “diži je ili se večeras vraćaj ženi bez

posla!”

Radnik ponovno pokrene ručice. Uz trzaj, kobila se podigne s tla. U trenutku kad su joj

noge napustile tlo, životinja se uspaniči. Njištala je i lamatala nogama, no time je postigla

samo to da se divlje vrti u zraku, viseći zakvačena za debelu kuku dizalice.

“Pustite je!” začuje se ljutit i šokiran djevojački glas. Bila je to gospođica Acton.

Gledajući cijeli prizor, dojurila je preko Četrdeset druge ulice i sada je stajala ispred mnoštva.

Younger je stajao pokraj nje, dok je Littlemore bio nekoliko redova iza njih. Ona opet vikne:

“Spustite je. Neka ga netko zaustavi!”

“Diži”, naredi Banwell. Čuo je djevojčin glas i na trenutak ju je pogledao. Zatim

ponovno pogleda kobilu. “Više.”

Radnik učini kako mu je rečeno, dižući životinju sve više i više: sedam metara, deset

metara, trinaest metara nad zemljom. Filozofi kažu da se ne može znati proživljavaju li

životinje osjećaje poput ljudskih, ali svi koji su vidjeli čisti užas u očima te kobile više nikada

neće posumnjati u to.

Budući da su svi pogledi bili prikovani za bespomoćnu životinju koja je visjela i trzala

se, nitko iz mnoštva nije opazio pokretanje čelične grede u visini trećeg kata. Ta je greda bila

pričvršćena užetom, koje je bilo povezano s kukom dizalice. Do sada, to je uže bilo opušteno,

a čelična je greda bezopasno ležala na svojem mjestu na skelama. No, kako se kuka podizala,

i to se uže napokon napelo i sada se, bez upozorenja, čelična greda otkotrljala s drvenih

dasaka. Tada se slobodno zanjihala. Budući da je bila pričvršćena za kuku dizalice, počela se

njihati u smjeru kuke – to jest, u smjeru Georgea Banwella.

Banwell nije vidio kako smrtonosna greda leti prema njemu, ubrzavajući u svojem

zamahu. Greda se nezaustavljivo okretala u zraku, tako da je letjela ravno na njega, poput

orijaškog koplja uperena u njegov trbuh. Da ga je pogodila, zacijelo bi ga ubila. No, promašila

ga je za tridesetak centimetara. Bila je to velika i nimalo netipična sreća za Banwella, no

posljedica toga bila je da se greda nastavila kretati dalje, sada prema okupljenom mnoštvu.

Neki su vrisnuh u strahu, a desetak ljudi bacilo se na tlo da bi se spasili.

Međutim, samo jedna osoba trebala se sagnuti. Bila je to gospođica Nora Acton, budući

da je čelična greda duga četiri metra letjela ravno na nju. No, gospođica Acton nije niti

vrisnula, niti se pokrenula. Teško je reći je li to bilo zato što ju je prizor grede u letu nekako

opčinio, ili zato što nije znala u kojem se smjeru pokrenuti, ali gospođica Acton stajala je kao

ukopana, u šoku, i čekala smrt.

69

Younger dohvati djevojku za dugu, plavu pletenicu, pa je snažno – i ne baš viteški –

povuče u svoje naručje. Greda projuri pokraj njih, tako blizu da su osjetili vjetar od njezina

prolaska, i odleti u zrak visoko iza njih.

“Au!” reče gospođica Acton.

“Oprostite”, reče Younger. Zatim je drugi put povuče za kosu, ovaj put u drugom

smjeru.

“Au!” ponovi gospođica Acton jače, kad je čelična greda u povratnoj putanji opet

projurila pokraj njih, ovaj put promašivši njezin zatiljak.

Banwell je mirno promatrao kako greda leti pokraj njega. S gađenjem je promatrao kako

se podiže i udara o skelu s koje je i počelo njezino putovanje. Uništila je tu strukturu kao da je

načinjena od čačkalica, a ljudi, alat i drvene daske razletjeli su se na sve strane. Kad se

prašina slegla, samo je kobila još stvarala buku, njišteći i vrteći se bespomoćno iznad njihovih

glava. Banwell signalizira radniku da je spusti i s hladnim bijesom naredi svojim ljudima da

raskrče ruševine.

“Odvedite me natrag u moju sobu, molim vas”, reče gospođica Acton Youngeru.

Mnoštvo se još dugo zadržalo oko gradilišta, sa zanimanjem promatrajući nastalu štetu i

prepričavajući događaje. Kobila se vratila kočijašu, kojem se sada približio detektiv

Littlemore, prepoznavši Georgea Banwella. “Recite, kako je sirotica?” upita Littlemore

kočijaša. “Koje je pasmine, percheron11

?”

“Napola je percheron”, odvrati kočijaš, trudeći se da smiri životinju koja je još drhtala.

“Zovu je Cream”.

“Prekrasna je, to je sigurno.”

“Jest”, reče kočijaš, milujući njušku kobile.

“Hej, pitam se zašto se tako propela. Vjerojatno je nešto vidjela.”

“Vjerojatnije je da je on nešto vidio.”

“Kako to?”

“Nije ona kriva”, progunđa kočijaš. “On je kriv. Pokušavao ju je vratiti unatrag. Ne

možete vratiti unatrag konja u zaprezi.” On se obrati kobili. “Pokušao te vratiti unatrag, to je

učinio. Zato što se uplašio.”

“Uplašio? Čega?”

“Zašto ne pitate njega? Njega nije tako lako uplašiti. Bojao se kao da je vidio samog

vraga.”

“Vidiš ti to”, reče Littlemore, prije nego što se vratio u hotel.

U istom trenutku, na najvišem katu hotela Manhattan, Carl Jung stajao je na svojem balkonu i

promatrao prizor na ulici. Vidio je neobične događaje na gradilištu. Ti ga događaji nisu samo

uplašili – ispunili su ga dubokim, sve većim oduševljenjem, kakvo je osjetio samo jedanput ili

dvaput u životu. Povukao se u svoju sobu, gdje je tupo sjeo na pod, oslonjen leđima o krevet, i

gledao lica koja nitko drugi nije mogao vidjeti i slušao glasove koje nitko drugi nije mogao

čuti.

11

Rasa konja uzgojena u francuskoj pokrajini La Perche; dobre i izdržljive naravi, napola arapske krvi,

uglavnom služe kao zaprežni konji, mnogo ih je izvezeno u SAD.

70

Deveto poglavlje

KAD SMO SE VRATILI U APARTMAN GOSPOĐICE ACTON, GOSPOĐA BIGGS bila je

potpuno izvan sebe. Najprije je naredila gospođici Acton da legne, zatim da sjedne, a zatim da

hoda kako bi joj se “vratila boja”. Gospođica Acton nije obratila pozornost na te upute.

Krenula je ravno prema maloj kuhinji svojeg apartmana i počela pripremati čaj. Gospođa

Biggs podignula je ruke u znak prosvjeda, te izjavila da bi ona trebala pripremiti čaj. Starica

se nije stišala sve dok je gospođica Acton nije posjela i poljubila joj ruke.

Ili je djevojka imala nevjerojatnu sposobnost da se brzo pribere i nakon najšokantnijih

događaja, ili je sjajno glumila pribranost. Zgotovila je čaj i pružila šalicu vrućeg napitka

gospođi Biggs.

“Poginuli biste, gospođice Nora”, reče starica. “Poginuli biste da nije bilo mladog

doktora.”

Gospođica Acton položi svoju ruku na staričinu, potičući je da popije čaj. Kad je ova to

učinila, djevojka joj je rekla da nas mora napustiti, zato što mora razgovarati sa mnom

nasamo. Nakon dugog nagovaranja, napokon je uvjerila gospođu Biggs da ode.

Kad smo ostali sami, gospođica Acton mi je zahvalila.

“Zašto ste naredili svojoj sluškinji da nas napusti?”

“Nisam joj ‘naredila’“, odvrati djevojka. “Željeli ste doznati u kojim sam okolnostima

izgubila glas prije tri godine. Htjela bih vam to ispričati.”

Čajnik joj je sada počeo podrhtavati u rukama, tako da je promašila šalicu. Spustila je

čajnik i ispreplela prste. “Ta sirota kobila. Kako je mogao učiniti nešto takvo?”

“Niste vi krivi, gospođice Acton.”

“Što vam je?” Bijesno me pogledala. “Zašto bih ja bila kriva?”

“Nema razloga, ali zvučite kao da okrivljavate sebe.”

Gospođica Acton priđe prozoru. Razdvojila je zastor, otkrivajući balkon iza francuskih

vrata i panoramski pogled na grad. “Znate li tko je to bio?”

“Ne.”

“Bio je to George Banwell, Clarin suprug i prijatelj mojeg oca.” Djevojčino disanje

postalo je nepravilno. “Bilo je to na jezeru, u njegovu ljetnikovcu. Snubio me.”

“Molim vas, lezite, gospođice Acton.”

“Zašto?”

“To je dio tretmana.”

“Oh, dobro.”

Kad je legla na kauč, nastavio sam. “Gospodin Banwell vas je zaprosio kad vam je bilo

četrnaest godina?”

“Bilo mi je šesnaest, doktore, i nije me zaprosio.”

“Što je htio?

“Htio je... htio je...” Ona zastane.

“Imati odnos s vama?” Razgovor o seksualnim aktivnostima s mladim pacijenticama

bio je uvijek osjetljiv, jer nisam mogao biti siguran koliko znaju o biologiji. No, još je gore

71

pretjeranom obzirnošću pojačati dubok osjećaj stida koji djevojka može osjećati u vezi s

takvim iskustvom.

“Da”, odgovori ona. “Odsjeli smo u njegovoj ladanjskoj kući – cijela moja obitelj. On i

ja šetali smo putem oko jezera. Rekao je da je kupio još jednu kućicu u blizini, kamo možemo

otići, a koja ima lijep, veliki krevet. Tamo bismo bili sami i nitko ne bi doznao ništa.”

“Što ste učinili?”

“Pljusnula sam ga i pobjegla”, reče gospođica Acton. “Ispričala sam to svojem ocu –

koji nije stao na moju stranu.”

“Nije vam povjerovao?” upitah ja.

“Ponašao se kao da sam ja bila krivac. Inzistirala sam na tome da se suoči s gospodin

Banwellom. Tjedan dana poslije, rekao mi je da je to učinio. Prema njegovim riječima,

gospodin Banwell s gnušanjem je odbacio optužbe. Sigurna sam da je izgledao vrlo slično

ovome što ste upravo sada vidjeli. Priznao je samo da mi je spomenuo novu kućicu. Smatrao

je da sam ja sama iz toga izvukla pokvareni zaključak, zbog – zbog knjiga koje čitam. Otac je

odlučio povjerovati gospodinu Banwellu. Mrzim ga.”

“Gospodina Banwella?”

“Svojeg oca.”

“Gospođice Acton, prije tri godine izgubili ste glas, ali opisali ste mi događaj od prošle

godine.”

“Prije tri godine poljubio me.”

“Vaš otac?”

“Ne, kako odvratno”, reče gospođica Acton. “Gospodin Banwell.”

“Tada vam je bilo četrnaest godina?” upitah ja.

“Jeste li imali problema s matematikom u školi, dr. Younger?”

“Nastavite, gospođice Acton.”

“Bilo je to na Dan nezavisnosti”, reče ona. “Moji roditelji upoznali su Banwelle samo

nekoliko mjeseci prije toga, ali moj otac i gospodin Banwell već su bili najbolji prijatelji.

Ljudi gospodina Banwella obnavljali su našu kuću. Upravo smo proveli tri tjedna s njima na

ladanju kad su završili gradnju. Clara je bila tako ljubazna sa mnom. Ona je bila najsnažnija,

najinteligentnija žena koju sam ikad upoznala, dr. Younger. I najljepša. Jeste li vidjeli Linu

Cavalieri kao Salome?”

“Ne”, odgovorio sam. Gospođica Cavalieri, čija je ljepota bila slavna, prošle je zime

glumila tu ulogu u Manhattanskoj operi, ali nisam uspio doći iz Worcestera da bih je

pogledao.

“Clara izgleda poput nje. I ona je nastupala prije više godina. Gospodin Gibson ju je

slikao. U svakom slučaju, gospodin Banwell gradio je jednu od onih golemih zgrada u

središtu – Hanover, čini mi se. Planirali smo se popeti na vrh te zgrade i gledati vatromet. No,

moja se majka razboljela – ona se uvijek razboli – pa je ostala kod kuće. I moj je otac nekako

bio spriječen u posljednji trenutak. Ne znam zašto. Mislim da je i on bio bolestan – tog je ljeta

vladala groznica. U svakom slučaju, gospodin Banwell ponudio se da me povede na vrh

zgrade, jer tako sam se radovala tome.”

“Bili ste sami?”

“Da. Povezao me svojom kočijom. Bila je noć. Usmjerio je konje niz Broadway.

Sjećam se topla vjetra koji mi je puhao u lice. Zajedno smo se vozili dizalom. Bila sam veoma

nervozna – bilo mi je to prvi put da sam se vozila dizalom. Nisam mogla dočekati vatromet,

ali kad su prvi topovi opalili, strašno su me uplašili. Možda sam i vrisnula. Sljedeće čega se

72

sjećam bilo je da me uhvatio objema rukama. Još ga mogu osjetiti kako privija moj – gornji

dio tijela – uz sebe. Tada je pritisnuo svoja usta na moje usne.” Djevojka načini grimasu, kao

da želi pljunuti.

“A tada?” upitah ja.

“Otrgnula sam se od njega, ali nisam imala kamo. Nisam znala kako pobjeći s tog

krova. Pokazao mi je da se smirim, da se stišam. Rekao mi je da će to biti naša tajna i da ćemo

samo gledati vatromet. To smo i učinili.”

“Jeste li ispričali to nekome?”

“Ne. Tada sam izgubila glas, te noći. Svi su mislili da sam oboljela od groznice. Možda

i jesam. Glas mi se vratio sljedećeg jutra, kao i ovaj put. No, sve do danas nisam to nikome

ispričala. Nakon toga, više nisam željela ostati nasamo s gospodinom Banwellom.”

Zavlada duga tišina. Djevojka je očito iscrpila svoja svjesna sjećanja. “Pomislite na

jučerašnji dan, gospođice Acton. Sjećate li se ičega?“

“Ne”, reče ona tiho. “Žao mi je.”

Zamolio sam je za dopuštenje da prenesem njezinu priču dr. Freudu. Pristala je. Zatim

sam je obavijestio da bismo sutra trebali nastaviti naš razgovor.

Doimala se iznenađeno: “O čemu bismo još mogli pričati, doktore? Rekla sam vam

sve.”

“Možda se prisjetite još nečega.”

“Zašto to govorite?”

“Zato što još patite od amnezije. Kad otkrijemo sve povezano s tim događajem,

vjerujem da će vam se pamćenje vratiti.”

“Mislite li da nešto skrivam?”

“To nije skrivanje, gospođice Acton. Bolje reći, to je nešto što skrivate od same sebe.”

“Ne znam o čemu pričate”, odvrati djevojka. Kad sam već bio na korak od vrata,

zaustavila me svojim jasnim, blagim glasom. “Doktore Younger?”

“Gospođice Acton?”

Njezine plave oči ispunile su se suzama. Podigla je bradu visoko. “Doista me poljubio. I

snubio me pokraj jezera.”

Nisam shvatio koliko se pribojava mogućnosti da ni ja, kao ni njezin otac, neću

povjerovati njezinoj priči. Bilo je nečeg neopisivo slatkog u načinu na koji je rabila riječ

‘snubio’ umjesto ‘zavodio’. “Gospođice Acton”, odgovorih ja, “vjerujem svakoj vašoj riječi.”

Ona brižne u plač. Ostavio sam je, poželjevši gospođi Biggs dobar dan dok sam prolazio

pokraj nje u hodniku.

* * *

U privatnom separeu salona u hotelu Manhattan, George Banwell sjedio je s gradonačelnikom

McClellanom. Gradonačelnik je zapazio da Banwell izgleda kao da se potukao. Banwell

slegne ramenima. “Mali problem s kobilom”, reče on.

Gradonačelnik izvadi omotnicu iz džepa na prsima i pruži je Banwellu. “Evo vašeg

čeka. Savjetujem vam da poslijepodne pođete u svoju banku. Vrlo je velik. I to je posljednji.

Više ih neće biti, bez obzira na sve. Razumijemo li se?”

Banwell kimne glavom. “Ako bude dodatnih troškova, snosit ću ih sam.”

73

Gradonačelnik mu tada objasni da je ubojica gospođice Riverford očito opet napao.

Poznaje li Banwell Harcourta Actona?

“Naravno da poznajem Actona”, odvrati Banwell. “On i njegova žena sada su u mojem

ljetnikovcu. Jučer su se pridružili Clari.”

“Dakle, zato nismo uspjeli doći do njih”, reče McClellan.

“Što je s Actonom?” upita Banwell.

“Druga žrtva bila je njegova kći.”

“Nora? Nora Acton? Upravo sam je vidio na ulici, prije manje od jednog sata.”

“Da, hvala Bogu da je preživjela”, odvrati gradonačelnik.

“Što se dogodilo?” upita Banwell. “Je li vam rekla tko je to učinio?”

“Ne. Izgubila je glas i ne sjeća se ničega. Ne zna tko je to učinio, a ne znamo ni mi.

Neki specijalisti trenutačno je pregledavaju. Zapravo, ona je ovdje. Smjestio sam je u

Manhattan dok se Acton ne vrati.”

Banwell se zamisli. “Lijepa djevojka.”

“Zasigurno jest”, složi se gradonačelnik.

“Silovana je?”

“Ne, hvala nebesima.”

“Hvala nebesima.”

Ostatak društva zatekao sam u dvoranama stare rimske i grčke kulture u muzeju Metropolitan.

Dok je Freud bio zauzet razgovorom s vodičem – Freudovo je znanje bilo zapanjujuće – ja

sam koračao iza njih s Brillom. Malo mu je laknulo u vezi s rukopisom. Njegov izdavač,

Jelliffe, u početku je bio zbunjen kao i mi, ali tada se sjetio da je prošlog tjedna iznajmio

svoju tiskaru nekom pastoru, koji je objavljivao biblijske pamflete. Dvije su se tiskovine

vjerojatno nekako pomiješale.

“Jesi li znao”, upitao sam Brilla, “da je Goethe bio Jungov pradjed?“

“Gluposti”, reče Brill, koji je godinu dana živio u Zurichu, radeći pod Jungovim

nadzorom. “Hvali se obiteljskim legendama. Je li došao i do von Humboldta?”

“Zapravo, jest”, odvratih ja.

“Čovjek bi pomislio da će mu biti dovoljno što se oženio u bogatu obitelj, da neće

morati izmišljati svoje podrijetlo.”

“Osim ako ga nije izmislio baš zato”, rekoh ja.

Brill progunđa nešto neodređeno. A tada, s čudnom lakoćom, zagladi pramen kose,

pokazujući mi opak ožiljak na čelu. “Vidiš li ovo? Rose je to učinila sinoć nakon što ste otišli.

Bacila je tavu na mene.”

“Dobri Bože”, rekoh ja. “Zašto?”

“Zbog Junga.”

“Što?”

“Ispričao sam Rose što sam rekao Freudu u vezi s Jungom”, nastavi Brill. “To ju je

razbjesnilo. Rekla mi je da sam ljubomoran na Junga, da ga Freud cijeni i da sam ja budala

zato što će Freud prozreti moju zavist i steći lošije mišljenje o meni. Ja sam na to odgovorio

da imam dobrih razloga za ljubomoru na Junga, s obzirom na to kako ga je ona gledala cijele

večeri. Kad se osvrnem na te riječi, možda sam pogriješio, jer Jung je gledao nju. Znaš li da je

74

ona završila istu medicinsku školu kao i ja? No, ona se ne može zaposliti kao liječnica, a ja je

ne mogu izdržavati sa svoja četiri pacijenta.”

“Bacila je tavu na tebe?” upitah ja.

“Oh, ne gledaj me tim dijagnostičkim pogledom. Sve žene bacaju stvari, prije ili poslije.

Naučit ćeš to. Sve osim Emme, Jungove žene. Emma samo daje Carlu bogatstvo, rađa mu

djecu i smiješi se kad je on vara. Poslužuje večere njegovim ljubavnicama kad ih ovaj dovede

kući. Čovjek je prokleti čarobnjak. Ne, ako čujem još jednu riječ o Goetheu i von Humboldtu,

možda ću ga ubiti.”

Prije nego što smo napustili muzej, zamalo je nastala kriza. Freudu je iznenada zatrebao

toalet, kao i na Coney Islandu, a vodič nas je poslao u podrum. Silazeći, Freud reče: “Ništa mi

ne pričajte. Morat ću proći kroz beskrajne milje hodnika, a na kraju ću tamo pronaći

mramornu palaču.” Imao je pravo u obje stvari. Do palače smo stigli u posljednji trenutak.

* * *

Mrtvozornik Hugel nije se vratio u svoj ured sve do utorka navečer. Proveo je poslijepodne u

kući Actonovih u Gramercy Parku. Znao je što će napisati u svojem izvještaju: da su fizički

dokazi – kosa, svilene niti, komadići užeta – dokazivali izvan svake sumnje da je isti čovjek

koji je ubio Elizabeth Riverford napao i Noru Acton. No, mrtvozornik se proklinjao zbog

onoga što nije pronašao. Pregledao je glavnu spavaću sobu. Pretražio je stražnji vrt, čak ga je

propuzao na rukama i nogama. Kao što je i pretpostavljao, pronašao je slomljene grane,

zgaženo cvijeće i mnoge druge znakove bijega, ali nigdje nije mogao pronaći dokaz koji je

tražio, komadić dokaza pomoću kojeg bi otkrio identitet počinitelja.

Bio je iscrpljen kad je stigao u svoj ured. Unatoč gradonačelnikovoj zapovijedi, Hugel

nije svojem osoblju prenio obavijest o nagradi za čovjeka koji pronađe tijelo male

Riverfordice. No, nije se mogao kriviti za to, reče Hugel sebi. Gradonačelnik je bio taj koji

mu je naredio da pođe ravno u kuću Actonovih umjesto natrag u mrtvačnicu.

U hodniku je zatekao detektiva Littlemorea koji ga je čekao. Littlemore ga je izvijestio

da je jedan od momaka iz barake, Gitlow, upravo na vlaku za Chicago, i da će stići tamo sutra

navečer. U svojem uobičajenom cvrkutavom raspoloženju, Littlemore je prepričao i neobičnu

epizodu s gospodinom Banwellom i konjem. Hugel ga je pozorno saslušao, a tada uzvikne:

“Banwell! On je zacijelo vidio malu Actonovu izvan hotela. To ga je uplašilo!”

“Ne bih nazvao gospođicu Acton strašnom, gospodine Hugel”, reče Littlemore.

“Budalo”, odvrati mu mrtvozornik. “Naravno – mislio je da je mrtva!”

“Zašto bi on mislio da je mrtva?”

“Upotrijebite glavu, detektive.”

“Ako je Banwell krivac, gospodine Hugel, onda on zna da je živa.”

“Što?”

“Kažete da je Banwell krivac, zar ne? No, onaj tko je napao gospođicu Acton zna da je

ona živa. Ako je Banwell krivac, on ne misli da je mrtva.”

“Što? Glupost. Možda je mislio da ju je dokrajčio. Ili – ili se možda uplašio da će ga

prepoznati. U svakom slučaju, uspaničio bi se kad bi je ugledao.”

“Zašto mislite da je on krivac?”

“Littlemore, on je viši od metar i osamdeset i dva. Sredovječan je. Bogat je. Kosa mu je

tamna, ali prosijeda. Dešnjak je. Živio je u istoj zgradi kao i prva žrtva, a uspaničio se pri

pogledu na drugu.”

75

“Kako to znate?”

“Vi ste mi rekli. Rekli ste da je njegov vozač pričao kako se on uplašio. Postoji li još

kakvo objašnjenje?”

“Ne, mislim, kako znate da je on dešnjak?”

“Zato što sam ga jučer upoznao, detektive, a ja upotrebljavam svoje oči.”

“Hej, vi ste faca, gospodine Hugel. Što sam ja, dešnjak ili ljevak?” Detektiv sakrije ruke

iza leđa.

“Hoćete li prestati s time, Littlemore!”

“Ne znam, gospodine Hugel. Trebali ste ga vidjeti kad je sve završilo. Bio je hladan

poput špricera, izdavao je naredbe, dovodio je sve u red.”

“Besmislica. Osim što je ubojica, još je i dobar glumac. Imamo našeg čovjeka,

detektive.”

“Zapravo, baš ga i nemamo.”

“Imate pravo”, razmišljao je mrtvozornik. “Još nemam čvrsti dokaz. Treba nam još

nešto.”

76

Deseto poglavlje

KAD SMO NAPUSTILI METROPOLITAN, POŠLI SMO KOČIJOM PREKO PARKA DO

novog kompleksa Sveučilišta Columbia, s njegovom sjajnom knjižnicom. Nisam bio tamo od

1897., kad mi je bilo petnaest godina i kad nas je moja majka odvukla na otvorenje zgrade

Schermerhorn. Srećom, Brill nije znao za moju marginalnu vezu s tim klanom, jer bi je

nesumnjivo spomenuo Freudu.

Posjetili smo psihijatrijsku kliniku, u kojoj je Brill imao ordinaciju. Nakon toga, Freud

je objavio da želi čuti kako je prošla moja seansa s gospođicom Acton. I tako, dok su Brill i

Ferenczi ostali raspravljati o terapeutskim tehnikama, Freud i ja krenuli smo u šetnju

Riverside Driveom, čija je široka promenada pružala lijep pogled na Palisade, divlje,

izlomljene litice New Jerseya na drugoj obali rijeke Hudson.

Nisam izostavio ništa opisujući Freudu svoju prvu seansu s gospođicom Acton, koja je

završena neuspjehom, kao i drugu, koja je završila njezinim otkrićima povezanim s očevim

prijateljem, gospodinom Banwellom. Pomno me propitivao o svakoj pojedinosti razgovora,

ma koliko se nevažna činila, i inzistirao je da ne smijem parafrazirati, nego da prepričam

njezine točne riječi. Na kraju, Freud je ugasio svoju cigaru na pločniku i upitao me smatram li

da je epizoda na krovu otprije tri godine uzrok gubitka glasa gospođice Acton prije tri godine.

“Čini se da je tako”, odgovorio sam mu. “Radilo se o ustima i o naredbi da ne kaže

ništa. Učinjeno joj je nešto neizrecivo, zato je učinila sebe nesposobnom za govor.”

“Dobro. Dakle, sramotan poljubac na krovu učinio je četrnaestogodišnjakinju

histeričnom”, reče Freud odmjeravajući moju reakciju.

Shvatio sam: njegovo je stajalište bilo suprotno onome što je rekao. Epizoda na krovu,

kako je Freud smatrao, nije mogla biti uzrok histerije gospođice Acton. Ta epizoda nije

potjecala iz njezina djetinjstva i nije bila edipovske naravi. Samo djetinje traume dovode do

neuroze, iako je kasniji događaj obično okidač koji budi sjećanje na dugo potiskivani sukob i

stvara simptome histerije. “Doktore”, rekoh, “nije li moguće da je u ovom slučaju

adolescentna trauma izazvala histeriju?”

“Bilo bi moguće, dečko moj, da nije jedne stvari: djevojčino ponašanje na krovu već je

bilo potpuno i apsolutno histerično.” Freud izvadi još jednu cigaru iz džepa, promisli bolje o

tome, pa je vrati natrag. “Ponudit ću ti definiciju histerika: osoba u kojoj prigoda za seksualno

zadovoljstvo izaziva osjećaje koji su uglavnom ili potpuno neugodni.”

“Bilo joj je samo četrnaest.”

“A koliko je bilo Juliji na njezinoj svadbenoj večeri?”

“Trinaest”, priznao sam ja.

“Robustan, zreo muškarac – o kojem ne znamo ništa osim da je snažan, visok, uspješan

i zdrav – poljubi djevojku u usne”, reče Freud. “On je očito u stanju seksualne uzbuđenosti.

Zapravo, mislim da možemo biti sigurni da je Nora doživjela izravan osjet te uzbuđenosti.

Kad je rekla da još može osjetiti kako Banwell privija njezino tijelo uz svoje, ne sumnjam u to

koji je dio muškog tijela osjetila. Sve bi to kod zdrave djevojke od četrnaest godina izazvalo

ugodnu genitalnu stimulaciju. Umjesto toga, Noru je svladao neugodan osjećaj koji odgovara

stražnjem dijelu grla ili ždrijela – to jest, gađenje. Drugim riječima, ona je bila histerična

davno prije tog poljupca.”

77

“Ali nisu li Banwellova udvaranja bila – nepoželjna?”

“Jako sumnjam u to. Ne slažete se sa mnom, Youngeru.”

Doista se nisam slagao – nimalo – iako sam pokušavao to ne pokazati.

Freud nastavi. “Zamišljate kako gospodin Banwell nasrće na nevoljnu, nevinu žrtvu.

No, možda je ona zavela njega: naočita muškarca, najboljeg prijatelja svojega oca. Osvajanje

bi bilo primamljivo djevojci njezine dobi; vjerojatno bi izazvalo ljubomoru kod njezina oca.“

“Odbila ga je”, rekoh ja.

“Je li?” upita Freud. “Nakon poljupca, čuvala je tajnu, čak i nakon što joj se vratio glas.

Točno?”

“Da.”

“Je li to više u skladu sa strahom od ponavljanja događaja – ili sa željom za time da se

događaj ponovi?”

Shvaćao sam Freudovu logiku, ali nevino objašnjenje djevojčina ponašanja još mi se

nije činilo nemogućim. “Nakon toga, odbijala je ostati nasamo s njim”, usprotivio sam se.

“Naprotiv”, reče Freud. “Dvije godine poslije šetala je nasamo s njim uz obalu jezera,

što je najromantičnije mjesto koje postoji.”

“Ali i tamo ga je odbila.”

“Pljusnula ga je”, reče Freud. “To nije nužno i odbijanje. Djevojka, kao i pacijent

analize, najprije mora reći ‘ne’ prije nego što kaže ‘da’.”

“Potužila se ocu.”

“Kada?”

“Odmah”, rekoh ja malo prebrzo. Zatim sam zastao. “Zapravo, to ne znam. Nisam je

pitao.”

“Možda je čekala da joj gospodin Banwell još jedanput pristupi, pa kada to nije učinio,

ispričala je ocu cijelu priču iz inata.” Nisam rekao ništa, ali Freud je vidio da me nije potpuno

uvjerio. Dodao je: “U svemu tome, dečko moj, morate imati na umu da niste

nezainteresirani.”

“Ne shvaćam, gospodine”, rekoh ja.

“Da, shvaćate.”

Razmislio sam o tome. “Mislite, ja zapravo priželjkujem da gospođica Acton smatra

Banwellovo udvaranje neželjenim?”

“Branili ste Norinu čast.”

Bio sam svjestan da sam gospođicu Acton i dalje zvao “gospođica Acton”, dok ju je

Freud zvao imenom. Bio sam svjestan i krvi koja mi je navrla u lice. “To je samo zato što sam

zaljubljen u nju”, rekoh ja.

Freud ne reče ništa.

“Vi morate preuzeti analizu. Vi ili Brill. To je i trebao biti Brill.”

“Besmislica. Ona je vaša, Youngeru. Sjajno napredujete. No, ne smijete tako ozbiljno

shvaćati te svoje osjećaje. Oni su nezaobilazni u psihoanalizi. Oni su dio tretmana. Nora vrlo

vjerojatno potpada pod utjecaj prijenosa, kao što ste vi pod utjecajem protuprijenosa. Prema

tim osjećajima ponašajte se kao prema podacima; morate ih upotrijebiti. Oni su fiktivni. Oni

nisu ništa stvarniji od osjećaja koje generira glumac na pozornici. Dobar Hamlet osjećat će

gnjev prema svojem ujaku, ali neće odmah pretpostaviti da je stvarno ljutit na svojeg kolegu

glumca. Isto vrijedi i za analizu.”

78

Neko vrijeme obojica smo šutjeli. Tada sam ga upitao: “Jeste li ikada – gajili osjećaje

prema pacijentu, dr. Freud?”

“Bilo je trenutaka”, odgovori Freud polako, “kad sam takve osjećaje smatrao

dobrodošlima. Podsjećali su me na to da nisam potpuno lišen želja. Da, nekoliko puta bilo je

to za dlaku. No, morate imati na umu da sam ja u psihoanalizu ušao kad sam već bio mnogo

stariji od vas, što mi je olakšalo cijelu stvar. Nadalje, ja sam oženjen. Na spoznaju o tome da

su ti osjećaji faktoidni u mojem se slučaju nadograđuje i moralna obveza koju ne mogu

narušiti.” Možda će se činiti smiješnim, ali jedina misao u mojoj glavi nakon što je Freud

završio bila je ova: na koji bi način riječ faktoid mogla biti istoznačnica s riječju fiktivni?

Freud nastavi: “Dostaje. Za sada, glavni nam je zadatak otkriti prethodnu traumu koja je

izazvala djevojčinu histeričnu reakciju na krovu. Recite mi ovo: zašto Nora nije rekla policiji

gdje su joj roditelji?”

I sâm sam se to zapitao. Gospođica Acton rekla mi je da su njezini roditelji u ladanjskoj

kući Georgea Banwella, ali tu činjenicu nije spomenula policiji. Umjesto toga, pustila ih je da

šalju poruku za porukom u ljetnikovac njezine obitelji, gdje nije bilo nikoga. No, meni to

tajenje informacija nije bilo neshvatljivo. Uvijek sam zavidio ljudima koji su dobivali pravu

utjehu od svojih roditelja u trenucima krize; vjerojatno nema utjehe koja bi bila ravna toj. Ali

ja nikada nisam bio te sreće. “Možda nije željela imati roditelje u blizini nakon napada?”

odgovorio sam Freudu.

“Možda”, reče on. “Ja sam od svojeg oca skrivao svoje najgore sumnje u sebe do kraja

njegova života. Poput vas.” Freud je posljednju opasku izrekao kao da se radi o opće poznatoj

stvari, iako mu zapravo nisam progovorio ni riječi o tome. “No, u takvom tajenju uvijek

postoji neurotski element. Počnite sutrašnji razgovor s Norom baš time, Youngeru. To vam je

moj savjet. Postoji nešto u toj ladanjskoj kući. To će nesumnjivo biti povezano s djevojčinom

nesvjesnom željom za ocem. Pitam se.” Zastao je i sklopio oči. To je potrajalo neko vrijeme.

Tada otvori oči i reče: “Imam ga.”

“Što?” upitah.

“Pa, imam neke sumnje, Youngeru, ali neću vam reći o čemu se radi. Ja ne želim

usađivati ideje u vašu glavu – niti u njezinu. Otkrijte ima li ona kakvo sjećanje povezano s

tom ladanjskom kućom, sjećanje prije one epizode na krovu. Upamtite, skrivajte stvari od nje.

Vi morate biti poput ogledala – ne pokazujte joj ništa osim onoga što ona pokazuje vama.

Možda je vidjela nešto što nije trebala vidjeti. Možda vam ne želi to reći. Nemojte je pustiti.”

U utorak, u kasno poslijepodne, Trijumvirat se ponovno sastao u knjižnici. Imali su mnogo

toga za raspravu. Jedan od trojice gospode u svojim je lijepo oblikovanim dugim šakama

okretao izvještaj koji je upravo primio i podijelio s drugima. Izvještaj je, među ostalim,

uključivao i nekoliko pisama. “Njih nećemo spaliti”, reče on.

“Rekoh vam: oni su degenerici, svi oni”, doda krupan čovjek rumena lica i dugih

zalisaka koji je sjedio pokraj njega. “Moramo ih izbrisati. Jednog po jednog.”

“Oh, hoćemo”, reče prvi čovjek. “Činimo to. Ali najprije ćemo ih iskoristiti.”

Nakratko zavlada tišina. Tada progovori treći čovjek, onaj proćelavi. “A što je s

dokazima?”

“Neće biti dokaza”, odvrati prvi, “osim onoga što namjerno ostavimo za sobom.”

Detektiv Jimmy Littlemore izašao je iz podzemne željeznice na uglu Sedamdeset druge ulice i

Broadwaya, na postaji najbližoj Balmoralu.

79

Gospodin Hugel možda se kladio na Banwella, ali Littlemore još nije odustao od svojih

tragova.

Prethodne večeri, kad je Kinez nestao, Littlemore nije uspio doznati ništa o njemu.

Ostali radnici iz praonice znali su ga pod imenom Chong, ali to je bilo sve što su znali o

njemu. Jedan pomoćni radnik rekao mu je da se vrati po danu i potraži Mayhewa, knjigovođu.

Littlemore je zatekao Mayhewa kako bilježi brojke u svojem uredu. Detektiv je upitao

knjigovođu za Kineza koji je radio u praonici.

“Upravo ispisujem njegovo ime”, reče Mayhew ne podižući pogled.

“Zato što se danas nije pojavio na poslu?” upita Littlemore.

“Kako to znate?”

“Slučajno sam pogodio”, reče detektiv. Mayhew je imao informacije koje su mu bile

potrebne. Puno ime Kineza bilo je Chong Sing. Njegova adresa bila je Osma avenija 782, u

Midtownu. Littlemorea je zanimalo je li gospodin Chong ikada nosio rublje u Alabasterno

krilo – točnije, gospođici Riverford.

Mayhew ga pogleda s podsmijehom. “Sigurno se šalite”, reče on.

“Zašto?”

“Čovjek je Kinez.”

“Pa?”

“Ovo je prvoklasna zgrada, detektive. Inače uopće ne zapošljavamo Kineze. Chong nije

smio napuštati podrum. Bio je sretan što uopće ima posao ovdje.”

“Kladim se da je bio stvarno zahvalan”, reče Littlemore. “Zašto ste ga zaposlili?”

Mayhew slegne ramenima. “Nemam pojma. Gospodin Banwell nas je zamolio da mu

pronađemo posao, i to smo i učinili. Očito, nije shvaćao koliko je sretan.”

Sljedeći Littlemoreov zadatak bio je da pronađe kočiju koja je pokupila crnokosog

čovjeka u nedjelju navečer. Vratar je rekao detektivu da se raspita u štalama na aveniji

Amsterdam, gdje su svi kočijaši držali svoje konje. No, rekao mu je i to da pođe tamo kasnije.

Noćni vozači dolazili bi tek oko devet i trideset ili deset sati navečer.

Ta je stanka dobro došla Littlemoreu. Pružila mu je priliku da najprije još jedanput baci

pogled u stan gospođice Riverford, a zatim i da svrati do Betty. Ona je bila mnogo bolje

raspoložena. Pristala je izaći u kino, predstavila detektiva svojoj majci i zagrlila svakog od

svoje male braće za rastanak. Oni su zinuli kad im je detektiv pokazao svoj pištolj i bili

oduševljeni kad im je dopustio da se igraju njegovom značkom i lisičinama. Pokazalo se da je

Betty pronašla novi posao. Provela je jedno jutro neuspješno obilazeći velike hotele, nadajući

se uzalud da će neki od njih imati radno mjesto za iskusnu sobaricu. No, u tvornici ženskih

bluza blizu Washington Squarea uspjela se izboriti za razgovor s vlasnikom, nekim

gospodinom Harrisom, koji ju je odmah zaposlio. Sutra počinje raditi.

Satnica Bettyna novog posla nije bila tako sjajna: od sedam ujutro do osam navečer.

Nije bila oduševljena ni plaćom. “Barem plaćaju po komadu”, rekla je. “Gospodin Harris kaže

da neke djevojke zarađuju i po dva dolara na dan.”

Oko pola deset, Littlemore je pošao u štale na aveniji Amsterdam blizu Stote ulice.

Tijekom sljedeća dva sata, desetak kočijaša svratilo je da ostave ili upregnu konje. Littlemore

je razgovarao sa svakim od njih, ali bez uspjeha. Kad je štala ostala prazna, štalski momak

rekao je Littlemoreu da pričeka još jednog starca koji je imao vlastitog konja. I doista, malo

prije dvanaest, u štalu je ušla stara raga kojom je upravljao prastari kočijaš. U početku, starac

nije htio odgovarati na pitanja detektiva, ali kad je Littlemore počeo bacati četvrt dolara u

80

zrak, jezik mu se razvezao. Uistinu je pokupio crnokosog muškarca pred Balmoralom prije

dvije večeri. Je li zapamtio kamo su otišli? Jest: u hotel Manhattan.

Littlemore je ostao bez riječi, ali stari vozač imao je još toga za reći. “Znate li što je

učinio kad smo stigli tamo? Popeo se u drugi taksi, jedno od onih crveno-zelenih vozila na

benzin, pred mojim nosom. Uzeo mi je novac iz džepa, kažem ja, i stavio ga u tuđi džep.”

Freud je naglo prekinuo naš razgovor izjavom da se odmah mora vratiti u hotel. Shvatio sam

što se događa. Srećom, kočija nam je bila pri ruci.

Čim smo Freud i ja kročili nogom u hotel, presreo nas je Jung. Zacijelo je čekao da se

Freud vrati. S neobjašnjivim žarom, postavio se pred Freuda i zapriječio nam put, ustrajući na

tome da razgovara s njim bez odgode. Bio je to najnezgodniji mogući trenutak. Freud me

upravo obavijestio, s očitom neugodom, koliko ga je snažno pritisnulo.

“Nebesa, Jung”, reče Freud, “pustite me da prođem. Moram u svoju sobu.”

“Zašto? Imate li opet – problema?”

“Spustite glas”, reče Freud. “Da. Sada me pustite da prođem. Hitno je.”

“Znao sam. Vaša je enureza” reče Jung koristeći se medicinskim terminom za mokrenje

protiv svoje volje, “psihogena.”

“Jung, to je...”

“To je neuroza. Mogu vam pomoći!”

“To je...” Freud zastane usred rečenice. Glas mu se potpuno promijenio. Progovorio je

monotono i vrlo tiho, gledajući ravno u Junga. “Sada je prekasno.”

Slijedila je iznimno nelagodna stanka. Freud tada nastavi. “Ne spuštajte pogled, ni jedan

od vas. Jung, vi ćete se okrenuti i hodati preda mnom. Younger, vi ćete mi biti slijeva. Ne,

slijeva. Koračajte ravno prema dizalu. Krenite.”

U takvom rasporedu, ukočeno smo prišli dizalu. Jedan recepcionar zurio je u nas; bilo je

to iritantno, ali ne vjerujem da je nešto posumnjao. Začudo, Jung nije prestajao pričati. “Vaš

san s grofom Thunom – to je ključ svega. Hoćete li mi dopustiti da ga analiziram?”

“Nisam u položaju da odbijem”, odvrati Freud.

Freudov san o grofu Thunu, bivšem austrijskom premijeru, bio je poznat svakome tko je

pročitao njegova djela. Kad smo stigli do dizala, pokušao sam se udaljiti od njih. Na moje

iznenađenje, Jung me zaustavio. Rekao mi je da me treba. Propustili smo jedno dizalo, a u

drugom smo bili sami.

U dizalu, Jung je nastavio. “Grof Thun predstavljao je mene. Thun: Jung – ne može biti

jasnije. Oba imena imaju četiri slova. Oba sadrže un, čije je značenje očito. Njegova obitelj

izvorno je njemačka, ali bila je prisiljena emigrirati; i moja je. On je višeg roda od vas; i ja

sam. On je slika i prilika arogancije; mene optužuju za aroganciju. U vašem snu, on vam je

neprijatelj, ali i član vašeg unutarnjeg kruga; netko koga vodite, ali i netko tko vam prijeti – i

Arijevac, definitivno Arijevac. Zaključak je neizbježan: sanjali ste mene, ali morali ste

iskriviti priču, jer niste željeli priznati da me smatrate prijetnjom.”

“Carl”, reče Freud polako, “grofa Thuna sanjao sam 1898. To je bilo prije više od deset

godina. Vi i ja upoznali smo se tek 1907.”

Vrata dizala otvorila su se. Hodnik je bio prazan. Freud hitrim korakom izađe iz dizala,

a mi za njim. Nisam mogao niti zamisliti o čemu je Jung razmišljao ni kako će odgovoriti.

Odgovor je glasio: “Znam to! Mi sanjamo ono što se tek treba dogoditi, kao i ono što se

dogodilo. Younger”, uzvikne on, dok su mu oči neprirodno sjajile, “vi to možete potvrditi!”

“Ja?”

81

“Da, naravno. Vi ste bili tamo. Sve ste vidjeli.” Iznenada, Jung kao da se predomislio i

opet se obratio Freudu. “Nema veze. Vaša enureza označava ambiciju. Ona je način

privlačenja pozornosti – kao što ste učinili upravo sada, u hodniku. Javlja se kad god osjećate

da imate neprijatelja, protivnika, nekog una kojeg morate prevladati. Ja sam sada taj un. Zato

se vaš problem opet javio.”

Stigli smo do Freudove sobe. Potražio je ključ u džepu – taj mu je zadatak trenutačno

bio vrlo neugodan. Na kraju, ključ padne na pod. Nitko se nije niti pomaknuo. Zatim ga Freud

podigne. Kad se uspravio, reče Jungu: “Veoma sumnjam da sam blagoslovljen Josipovim

darom proricanja, ali mogu vam reći ovo: vi ste moj nasljednik. Vi ćete naslijediti

psihoanalizu kad ja umrem, a postat ćete njezin vođa i prije toga. Ja ću se pobrinuti za to.

Činim to i sada. Sve sam vam to već rekao. Rekao sam i drugima, ponovit ću i sada. Nema

nikog drugog, Carl. Ne sumnjajte u to.”

“Onda mi ispričajte ostatak vašeg sna s grofom Thunom!” vikne Jung. “Uvijek ste

govorili da postoji dio tog sna koji niste otkrili. Ako sam ja vaš nasljednik, recite mi. To će

potvrditi moju analizu, siguran sam u to. Što je to bilo?”

Freud odmahne glavom. Mislim da se smiješio – možda pomalo žalosno. “Dečko moj”,

reče on Jungu, “postoje neke stvari koje čak ni ja ne mogu razotkriti. Nikada više ne bih imao

nikakav autoritet. Sada me ostavite, obojica. Pridružit ću vam se u restoranu za pola sata.”

Jung se okrene bez riječi i udalji se.

Most Manhattan, čija se gradnja u ljeto 1909. bližila kraju, bio je posljednji od triju velikih

visećih mostova izgrađenih preko rijeke East kako bi se otok Manhattan povezao s gradom

koji se do 1898. zvao Brooklyn. Ti mostovi – Brooklyn, Williamsburg i Manhattan – bili su,

nakon svoje izgradnje, najduži postojeći mostovi. Časopis Scientific American uzvisivao ih je

kao najveća dostignuća građevinarstva koja je svijet ikada vidio. Osim izuma kabela od

upletene čelične užadi, njihovu je gradnju omogućila još jedna tehnološka inovacija: genijalni

koncept pneumatskog kesona12

.

Problem koji je keson riješio bio je sljedeći: masivni potporni tornjevi tih mostova,

potrebni za pridržavanje njihovih kabela, morali su počivati na podvodnim temeljima, gotovo

trideset metara ispod površine. Ti se temelji nisu mogli položiti izravno na mekano riječno

dno. Sloj za slojem pijeska, mulja, šljunka, gline i stijena bilo je potrebno izvaditi, razlomiti, a

ponekad i uništiti dinamitom da bi se došlo do temeljne stijene. Takve su se podvodne

operacije smatrale nemogućima – sve dok nije otkrivena ideja pneumatskog kesona.

Keson je u osnovi bio golema drvena kutija. Keson mosta Manhattan je, s njujorške

strane, imao površinu od tisuću i osam stotina četvornih metara. Zidovi su mu bili izrađeni od

bezbroj dasaka od žute borovine, pričvršćenih tako da su bili deblji od šest metara i premazani

s milijun barela kučine, vrućeg katrana i laka. Keson je s donje strane do visine jednog metra

bio, s unutarnje i vanjske strane, pojačan metalnim pločama. Cijela je stvar težila više od

trideset milijuna kilograma.

Keson je imao strop, ali ne i pod. Pod je bilo samo riječno dno. U osnovi, pneumatski

keson bio je najveće ikad izgrađeno ronilačko zvono.

Godine 1907., keson mosta Manhattan potopljen je na riječno dno i voda je ispunila

njegove unutarnje komore. Na obali, pokrenuti su golemi parni strojevi, koji su radili

danonoćno, pumpajući zrak kroz željezne cijevi u veliku kutiju. Ubačeni zrak stvorio je

snažan tlak i izbacio svu vodu kroz rupe izbušene u zidovima kesona. Okno dizala povezivalo

je keson s dokom. Ljudi su se spuštali dizalom u keson, gdje su mogli udisati zrak koji je

12

Zatvorena komora bez dna za podvodne radove.

82

ubačen crpkom. Tamo su imali izravan pristup riječnom dnu, pa su mogli izvesti podvodne

građevinske poslove koji su prije smatrani nemogućima: lomiti kamenje maljevima,

iskopavati blato, uništavati stijene dinamitom, polagati beton. Hrpe materijala izbacivali su

kroz genijalno osmišljene komore zvane prozori, iako se kroz njih nije moglo gledati. Tri

stotine ljudi moglo je raditi u kesonu u isto vrijeme.

No, tamo ih je čekala nevidljiva opasnost. Ljudi koji su izlazili iz prvog pneumatskog

kesona – onog upotrijebljenog u gradnji Brooklynskog mosta – nakon cjelodnevnog rada

osjećali bi čudnu vrtoglavicu. Nakon toga, ukočili bi im se zglobovi, zatim bi osjetili paralizu

laktova i koljena, pa neizdrživu bol u cijelom tijelu. Liječnici su nazvali tajanstvenu bolest

kesonska bolest. Radnici su je zvali “svijača”, zbog svijenog položaja koji su zauzimali

oboljeli radnici zbog grčeva. Tisuće radnika izgubilo je zdravlje zbog nje, stotine njih bili su

paralizirani, a mnogi su umrli prije nego što je otkriveno da usporavanje uspona na površinu –

prisiljavanje ljudi da provedu neko vrijeme na različitim razinama dok se penju uz okno –

sprečava bolest.

Do 1909., znanost dekompresije ostvarila je impresivan napredak. Načinjene su tablice

koje su propisivale koliko je potrebno vrijeme dekompresije, ovisno o vremenu koje je radnik

proveo u kesonu. Prema tim tablicama, čovjek koji se spremao ući u keson nakon ponoći, 31.

kolovoza 1909., znao je da može provesti petnaest minuta na dnu bez potrebe za

dekompresijom. Nije se bojao silaska na dno. Radio je to već mnogo puta. No, ovo spuštanje

bit će po nečemu drukčije. Spuštao se sam.

Dovezao se jednim od svojih automobila gotovo do rijeke, zaobilazeći strojeve, drvenu

građu, barake od valovita lima, kalupe s petnaest metara čeličnog kabela i gomile razlomljena

kamenja. Gradilište je bilo napušteno, noćni čuvar završio je posljednji obilazak, a prve

posade radnika neće stići prije zore. Toranj mosta, koji je bio skoro gotov, bacao je sjenu od

mjesečine na njegov automobil, tako da je bio potpuno nevidljiv s ulice. Parni strojevi još su

urlali, pumpajući zrak u keson na dubini od trideset metara, prikrivajući sve ostale zvukove.

Iz prtljažnika svojeg automobila on izvadi velik crni kovčeg, koji je prenio na dok do

ulaza u kesonsko okno. Neki drugi čovjek to ne bi mogao učiniti, ali ovaj je bio visok, snažan

i atletski građen. Znao je kako prebaciti težak kovčeg na leđa. Bio je to neobičan prizor, jer

muškarac je nosio frak.

Otključao je dizalo i ušao unutra, uvukavši kovčeg za sobom. Dva plavičasta plamena

osvjetljavala su dizalo. Dok se dizalo spuštalo, urlik parnih strojeva pretvarao se u udaljeno

pulsiranje. Tama je postala hladnija. Osjećao se dubok, vlažan miris zemlje i soli. Čovjek

osjeti kako mu u unutarnjem uhu raste tlak. Bez poteškoća je prošao kroz zračnu komoru,

otvorio vrata kesona, gurnuo kovčeg niz rampu – njegov je pad strašno odjeknuo – i spustio se

na drvene daske u podnožju.

Plinske svjetiljke svojim su plavičastim svjetlom osvjetljavale i keson. Gorile su na čisti

kisik i davale dovoljno svjetla za rad, a pritom nisu stvarale ni dim ni smrad. U njihovu

nepostojanom sjaju, elegantne sjene pomicale su se na tlu i po daskama. Čovjek pogleda na

sat, priđe jednom od takozvanih prozora, otvori njegov unutarnji poklopac i s naporom gurne

kovčeg u njega. Zatim opet zatvori prozor, pa dohvati dva lanca koja su visjeli sa zida. Prvi je

otvarao vanjski poklopac prozora. Drugi je služio rotaciji komore prozora, tako da se sadržaj

komore – u ovom slučaju, teški crni kovčeg – mogao istresti u rijeku. S drugim parom lanaca

zatvorio je vanjski poklopac i aktivirao zračnu cijev koja je izbacila riječnu vodu iz komore,

tako da je prozor bio spreman za sljedećeg korisnika.

Bio je gotov. Pogledao je na sat: prošlo je samo pet minuta otkad je ušao u keson. Tada

začuje škripanje drva.

83

Od raznih zvukova koje čovjek može čuti noću u zatvorenom prostoru, neki su odmah

prepoznatljivi. Primjerice, jedan je od njih trčkaranje sitne životinjice. Jedan je od njih

udaranje vrata na propuhu. A jedan je od njih i zvuk odrasle osobe koja premješta težinu ili

korača na drvenom podu: bio je to zvuk koji je čovjek upravo čuo.

On se okrene i vikne: “Tko je tamo?”

“To sam samo ja, gospodine”, odgovori neki glas, koji je u komprimiranom zraku

zvučao varljivo daleko.

“Tko je to ja?” upita čovjek u fraku.

“Malley, gospodine.” Iz sjena na mjestu spajanja dviju greda iskorači crvenokosi

čovjek, nizak ali širok poput medvjeda, blatan, neuredan i nasmiješen.

“Seamus Malley?”

“Jedan i jedini”, odvrati Malley. “Nećete me otpustiti, zar ne, gospodine?”

“Što, dovraga, radite ovdje dolje?” upita viši čovjek. “Tko je još s vama?”

“Nema ni žive duše. Stvar je u tome što moram raditi dvanaest sati u utorak, gospodine,

a zatim imam jutarnju smjenu u srijedu.”

“Ovdje noćite?”

“Pitam se, ima li uopće smisla ići gore, kad bih odmah morao sići natrag?” Malleyje bio

omiljen među radnicima. Bio je poznat po svojem lijepom tenoru, koji je rado uvježbavao u

akustičnoj komori kesona, i po naizgled neograničenoj sposobnosti konzumacije alkoholnih

pića svake vrste. Ovaj talent prekjučer mu je prouzročio nevolje kod kuće. Budući da je

prekjučer bila nedjelja, nije smio piti nikakav alkohol. Njegova ljutita žena rekla mu je da joj

se ne pojavljuje pred očima sve dok se ne otrijezni do sljedeće nedjelje. Zapravo je ta zabrana

bila razlog zbog kojeg je Malley spavao u kesonu. “I tako, rekoh ja sebi, Malley, zašto ne bi

prenoćio dolje, nitko neće ništa znati.”

“Gledali ste me cijelo ovo vrijeme, zar ne, Seamuse?” upita čovjek.

“Uopće ne, gospodine. Cijelo sam vrijeme spavao”, reče Malley, koji je drhtao poput

čovjeka koji je spavao na vlažnom, hladnom mjestu.

Čovjek u fraku jako je sumnjao u tu izjavu, iako je slučajno bila istinita. No, nije bilo

važno je li istinita ili ne, jer Malley ga je vidio sada. “Sram me bilo, Seamuse”, reče on, “ako

vas otpustim zbog tako nečega. Ne znate li da je moja majka, Bog nek joj dušu prosti, bila

Irkinja?”

“Nisam to znao, gospodine.”

“Pa, baš me ona prije trideset godina povela za ruku da vidim kako sam Parnell13

silazi s

broda. Dogodilo se to neposredno iznad naših glava, iznad mjesta na kojem sada stojimo.”

“Vi ste sretan čovjek, gospodine”, odvrati Malley.

“Reći ću vam što vam je potrebno, Seamuse – čaša dobrog irskog viskija koji će vam

praviti društvo ovdje dolje, a koji slučajno imam u svojem automobilu. Zašto ne dođete gore

sa mnom i dat ću vam ga, pod uvjetom da malo podijelite sa mnom. Zatim se možete vratiti i

uživati.”

“Previše ste dobri, gospodine, previše dobri”, reče Malley.

“Oh, prestanite brbljati i dođite.” Čovjek u fraku povede Malleya uz rampu do dizala, pa

potegne ručicu i oni se počnu uspinjati. “Morat ću vam naplatiti stanarinu, znate. To je

pošteno.”

13

Charles Stewart Parnell (1846.-1891.); vođa irskog nacionalnog pokreta, predsjednik irske parlamentarne

stranke; “neokrunjeni kralj Irske”.

84

“Ma, platio bih koliko god treba samo da budem sam”, odgovori Malley. “Promašit

ćemo prvu razinu za čekanje, gospodine. Morate stati.”

“Nema potrebe”, reče viši čovjek. “Vraćate se dolje za pet minuta, Seamuse. Ne

moramo se zaustavljati ako se odmah vratite.”

“Je li tako, gospodine?”

“Tako je. Sve vam piše u tablicama.” Čovjek s crnom kravatom izvadi primjerak tablica

za dekompresiju iz prsluka, mašući njima pred Malleyem. Bila je to istina: čovjek u kesonu

mogao je brzo izaći na površinu i vratiti se dolje a da pritom ne oboli, ako na površini ne bi

proveo više od nekoliko minuta. “U redu: jeste li spremni za zadržavanje daha?”

“Daha?” upita Malley.

Čovjek u fraku povuče kočnicu dizala, tako da je kabina naglo zastala. “Gdje vam je

mozak, čovječe?” vikne on. “Rekao sam vam, idemo ravno na površinu. Morate zadržavati

dah skroz do vrha. Želite li umrijeti od svijače?” Prešli su otprilike trećinu puta uz okno i bili

na oko dvadeset metara od površine. “Koliko ste dugo bili dolje, petnaest sati?”

“Skoro dvadeset, gospodine.”

“Dvadeset sati na dnu, Seamuse – bit ćete zasigurno paralizirani, ako uopće preživite.

Reći ću vam što da učinite. Duboko udahnite, kao i ja, i obvezatno zadržite dah. Ne dišite.

Osjećat ćete lagani pritisak, ali ne dišite bez obzira na sve. Jeste li spremni?”

Malley kimne. Obojica su udahnuli zrak punim plućima. Tada čovjek u fraku opet

pokrene dizalo. Dok su se uzdizali, Malley je u prsima osjećao sve jači pritisak. Čovjek u

fraku nije osjećao nikakav pritisak, jer se samo pravio da zadržava dah. Zapravo je polako i

neprimjetno izdisao dok se dizalo uspinjalo na površinu. Zvuk izdisanja nije se čuo zbog

pulsiranja parnih strojeva koji su ga pokrivali.

Malley je počeo osjećati bol u prsima. Da bi pokazao svoju neugodu i poteškoću u

zadržavanju daha, pokazao je prstom prsa i usta. Čovjek u fraku odmahne glavom i prstom,

ističući koliko je važno da Malley ne izdahne. Zatim ga prstom pozove k sebi, položi svoju

veliku šaku preko Malleyevih usta i nosa, potpuno zatvorivši te prolaze. Podigne obrve, kao

da želi upitati Malleya je li tako bolje. Malley kimne, praveći grimasu. Lice mu je još jače

pocrvenjelo, oči su mu se iskolačile, a upravo kad je dizalo stiglo do vrha, refleksno je

zakašljao u ruku čovjeka u fraku. Ta je ruka sada bila prekrivena krvlju.

Ljudska su pluća iznenađujuće neelastična. Ne mogu se rastezati. Na dvadeset metara

ispod površine, kad je Malley udahnuo posljednji put, tlak iznosi oko tri atmosfere, što znači

da je Malley u svoja pluća unio trostruko veću količinu zraka od normalne. Kako se dizalo

uspinjalo, taj se zrak širio. Njegova su se pluća brzo napuhala više od svojeg kapaciteta, poput

prejako napuhanih balona. Uskoro su pleure u Malleyevim plućima – sitne vrećice koje

sadržavaju zrak – počele ubrzano pucati jedna za drugom. Ispušteni zrak ispunio je pleuralnu

šupljinu – prostor između prsa i pluća – uzrokujući stanje zvano pneumotoraks, u kojem je

jedno od njegovih plućnih krila kolabiralo.

“Seamus, Seamus, niste valjda izdahnuli?” Došli su do vrha, ali čovjek u fraku nije niti

pokušao otvoriti vrata dizala.

“Kunem se da nisam”, dahne Malley. “Majko Božja. Što nije u redu sa mnom?”

“Izgubili ste plućno krilo, to je sve”, odvrati viši čovjek. “To vas neće ubiti.”

“Moram...” Malley se spusti na koljena, “leći.”

“Leći? Ne, čovječe: morate ostati na nogama, čujete li me?” Viši čovjek uhvatio je

Malleya pod ramena, povukao ga na noge i naslonio na zid dizala. “Tako je bolje.”

85

Kao većina plinova zarobljenih u tekućini, zračni mjehurići u čovjekovu krvotoku penju

se ravno uvis. Zadržavanje Malleya u vertikalnom položaju osiguralo je da će se zračni

mjehurići zaostali u njegovim plućima, koji se probijaju kroz njegove probušene pleuralne

kapilare, nastaviti kretati ravno u njegovo srce, a iz srca u koronarne i karotidne arterije.

“Hvala”, prošapta Malley. “Hoće li mi biti dobro?”

“Znat ćemo za koji trenutak”, reče čovjek.

Malley se uhvati za glavu. Vrtjelo mu se, a vene u obrazima poprimile su plavu boju.

“Što mi se događa?” upita on.

“Pa, rekao bih da imate srčani udar, Seamuse.”

“Hoću li umrijeti?”

“Bit ću iskren s vama, čovječe: kad bih nas sada spustio ravno na dno, mogao bih vas

spasiti.” To je bila istina. Rekompresija je bila jedini način spašavanja čovjeka koji umire od

dekompresije. “No, znate što?” Čovjek u fraku odugovlačio je, čisteći krv s ruke čistim

rupčićem prije nego što je nastavio: “Moja majka nije bila Irkinja.”

Malley otvori usta kao da želi nešto reći. Gledao je čovjeka koji ga je ubio. Tada mu se

glava trzne unatrag, oči mu se zastakle, i ostane nepomičan. Čovjek u fraku mirno otvori vrata

dizala. Nije bilo nikoga. On se vrati do svojeg automobila, pronađe bocu viskija u prtljažniku

i vrati se do dizala. Zatim položi bocu do sklupčana tijela. Truplo sirotog Malleya otkrit će za

nekoliko sati. Bit će prežaljen kao još jedna žrtva kesona. Dobar čovjek, složit će se njegovi

prijatelji, ali budala zato što je provodio noći na dnu, na mjestu koje nije ni za čovjeka ni za

životinju. Zašto je, pitat će se neki, pokušao izaći usred noći, i kako je mogao zaboraviti na

stanke radi dekompresije? Sigurno je bio uplašen, kao i pijan. Na doku, nitko neće opaziti

otiske stopala od crvene gline koje je ostavio ubojica. Svi ljudi iz kesona ostavljali su isti trag,

a obrise čovjekovih elegantnih cipela ubrzo su izbrisale tisuće teških čizama.

86

TREĆI DIO

87

Jedanaesto poglavlje

U SRIJEDU SAM SE PROBUDIO U ŠEST SATI UJUTRO. NISAM SANJAO O NORI

Acton – koliko znam – ali kad sam otvorio oči u svojoj hotelskoj sobi, poput kutije omeđenoj

zidovima s bijelom drvenom oplatom, ipak sam razmišljao o njoj. Je li u pozadini simptoma

gospođice Acton doista seksualna želja za ocem? To je očito bio smjer u kojem je razmišljao

Freud. Nisam htio vjerovati u to – ta me pomisao odbijala.

Nikada mi se nije sviđao Edip. Nije mi se sviđala drama, nije mi se sviđao taj čovjek i

nije mi se sviđala Freudova teorija koja je nosila naziv po njemu. Bio je to jedan dio

psihoanalize koji nikada nisam prigrlio. Vjerovao sam u to da imamo nesvjesni mentalni

život, da stalno suzbijamo zabranjene seksualne želje i agresiju koja nastaje zbog njih, da se te

suzbijene želje manifestiraju u našim snovima, našim lapsusima, našim neurozama. Ali nisam

mogao prihvatiti da muškarci žele seks sa svojim majkama, a djevojčice sa svojim očevima.

Naravno, Freud bi rekao da je moj skepticizam “otpor”. Rekao bi da ne želim da teorija o

Edipovu kompleksu bude točna. To je nesumnjivo i bilo tako. No, što god otpor bio, on sam

po sebi ne dokazuje da je ideja kojoj sam se opirao istinita.

Zato sam se stalno vraćao na Hamleta i Freudovo neodoljivo, ali silno frustrirajuće

rješenje njegove zagonetke. U dvije rečenice Freud je razorio dugo uvriježeno stajalište da je

Hamlet, kako je rekao Jungov “pradjed” Goethe, pretjerano intelektualni estet, koji je u

osnovi nesposoban za odlučno djelovanje. Kao što je rekao Freud, Hamlet neprekidno

iskazuje odlučno djelovanje. Ubija Polonija. Planira i izvodi svoju predstavu u predstavi,

navodeći Klaudija da razotkrije svoju krivnju. Šalje Rosencrantza i Guildensterna u smrt. Čini

se da postoji samo jedna stvar koju ne može učiniti: osvetiti se zlikovcu koji mu je ubio oca i

spavao s majkom.

A razlog tome, kako kaže Freud, pravi razlog, krajnje je jednostavan. Hamlet u djelima

svojeg ujaka vidi ostvarenje svojih tajnih želja: svojih edipovskih želja.

Klaudije je samo učinio ono što je Hamlet htio učiniti. “I tako, mržnju koja bi ga trebala

navesti na osvetu” – citiram Freuda – “zamjenjuje samokritika, obzirnost savjesti.”

Neporecivo je da Hamlet pati od samokritičnosti. Iznova i iznova optužuje sebe – pretjerano,

gotovo iracionalno. Čak razmišlja i o samoubojstvu, ili se barem tako uvijek tumači govor Biti

ili ne biti. Hamlet se pita treba li sam sebi oduzeti život. Zašto? Zašto se Hamlet osjeća krivo i

suicidalno kad razmišlja o osveti svog oca? Nitko u tri stotine godina nije uspio objasniti

najslavniji solilokvij u povijesti drame – sve do Freuda.

Prema Freudu, Hamlet zna – na nesvjesnoj razini – da je on sam htio ubiti oca i da ga je

on sam htio zamijeniti u majčinu krevetu, kao što je učinio Klaudije. Stoga je Klaudije

utjelovljenje Hamletovih tajnih želja; on je ogledalo samog Hamleta. Hamletove misli kreću

se od osvete prema krivnji i samoubojstvu zato što vidi sebe u svojem ujaku. Ubijanje

Klaudija bilo bi ispunjenje njegovih edipovskih želja i neka vrsta samoubojstva. Zato je

Hamlet paraliziran. Zato ne može djelovati. On je histerik koji pati od snažne krivnje zbog

edipovskih želja koje nije uspješno potisnuo.

No ipak, osjećao sam da mora postojati neko drugo objašnjenje. Mora postojati neko

drugo značenje riječi Biti ili ne biti. Kad bih samo uspio razriješiti problem tog solilokvij a,

nekako sam zamišljao da bih time opravdao svoje prigovore cijeloj edipovskoj teoriji. No,

nikada to nisam uspio učiniti.

88

Za doručkom, zatekao sam Brilla i Ferenczija za istim stolom za kojim su sjedili i jučer.

Brill je žestoko napadao tanjur s odreskom i jajima. Ferenczi nije bio toliko gladan: ustrajao je

na tome da cijelog dana neće taknuti ni mrvicu hrane. Obojica su djelovali pomalo

izvještačeno u razgovoru sa mnom. Mislim da sam ih prekinuo u privatnom razgovoru. “Svi

konobari su crnci”, reče Ferenczi. “Je li to uobičajeno u Americi?”

“Samo u boljim restoranima”, odvrati Brill. “Njujorčani su se protivili emancipaciji, ne

zaboravite to, sve dok nisu otkrili što ona znači: i dalje će držati svoje crnce kao sluge, samo

što će ih to stajati manje nego prije.”

“Njujorčani se nisu protivili emancipaciji”, ubacih se.

“Ulični nemiri nisu protivljenje?” upita Brill.

Ferenczi reče: “Morate ga ignorirati, Youngeru, stvarno morate.”

“Da, ignoriraj me”, odgovori Brill. “Svi drugi to čine. Umjesto toga, moramo tetošiti

isključivo Junga, jer on je ‘važniji od svih nas zajedno’.”

Vidio sam da je Jung bio tema razgovora prije nego što sam ja došao. Pitao sam ih

mogu li mi objasniti Jungov odnos s Freudom. Učinili su to.

U novije vrijeme, tijekom posljednje dvije godine, Freud je privukao novu skupinu

švicarskih sljedbenika, od kojih je Jung bio najistaknutiji. Ljudima iz Züricha Freudovi su

izvorni bečki učenici zavidjeli, a ta se ljubomora pojačala kad je Freud postavio Junga za

glavnog urednika Psihoanalitičkog godišnjaka, prvog periodičkog magazina na svijetu

posvećenog novoj psihologiji. Na tom položaju, Jung je mogao procjenjivati kvalitetu rada

svih ostalih. Bečani su prigovarali da Jung nije uistinu prihvatio “seksualnu etiologiju” –

Freudovo temeljno otkriće da se u pozadini histerije i drugih mentalnih bolesti skrivaju

potisnute seksualne želje. Smatrali su da Freud uzdizanjem Junga pokazuje pristranost. U

tome su, kako mi je rekao Brill, Bečani imali pravo više nego što su shvaćali. Ne samo da je

Freud preferirao Junga, nego ga je već izabrao za svojeg “prestolonasljednika” – čovjeka koji

će preuzeti pokret.

Nisam spomenuo da sam sinoć čuo Freuda kako upravo to govori Jungu, prije svega

zato što bih u tom slučaju morao opisati Freudovu nezgodu. Umjesto toga, izrazio sam

gledište da se čini kako je Jung veoma osjetljiv na Freudovo mišljenje o njemu.

“Oh, svi smo mi osjetljivi na to”, odvrati Ferenczi. “No, Freud i Jung neupitno imaju

odnos vrlo sličan odnosu oca i sina. Vidio sam to svojim očima na brodu. Zato je Jung veoma

osjetljiv na svaku kritiku. Jednostavno se razbjesni na to. Osobito u vezi s prijenosom. Jung

ima – kako da to kažem? – drukčiju filozofiju kad se radi o prijenosu.”

“Stvarno? Je li to objavio?” upitah ja.

Ferenczi pogleda Brilla. “Zapravo, nije. Govorim o njegovu pristupu pacijentima.

Njegovim – ah – pacijenticama. Razumijete.”

Počeo sam razumijevati.

Brill šapne: “On spava s njima. Poznat je po tome.”

“Ja to nisam nikada učinio”, reče Ferenczi. “No, još se nisam susreo s previše iskušenja,

pa su čestitke u mojem slučaju tužno preuranjene.”

“Zna li dr. Freud za to?”

Ferenczi je ovaj put šapnuo odgovor: “Jedna Jungova pacijentica pisala je Freudu. Bila

je vrlo ljutita i opisala je sve. Freud mi je pokazao pisma na brodu. Postoji čak i Jungovo

pismo djevojčinoj majci – vrlo neobično. Freud se posavjetovao sa mnom u vezi s tim.”

Ferenczi je očito bio ponosan na to. “Rekao sam mu da ne bi trebao uzimati djevojčinu riječ

89

kao dokaz. Naravno, ja sam već znao sve o tome. Svi znaju. Prelijepa djevojka – Židovka –

učenica. Kažu da Jung nije lijepo postupao s njom.”

“Oh, ne”, reče Brill, gledajući prema ulazu u restoran. Freud je upravo ulazio, ali ne

sam. U njegovoj je pratnji bio čovjek kojeg sam upoznao na psihoanalitičkom kongresu u

New Havenu prije nekoliko mjeseci. Bio je to Ernest Jones, Freudov britanski sljedbenik.

Jones je došao u New York da bi se pridružio našem društvu tijekom ovog tjedna. Zatim

će u subotu s nama otputovati u Clark. Jonesu je bilo četrdesetak godina, bio je nizak poput

Brilla, ali malo čvršće građe. Imao je izrazito bijelo lice, tamnu, nauljenu kosu, gotovo da nije

imao bradu, a škrt osmijeh njegovih tankih usnica više je iskazivao samozadovoljstvo nego

ljubaznost. Imao je čudnu naviku da skreće pogled od osobe kad bi razgovarao s njom. Freud,

koji se šalio s Jonesom dok su se približavali našem stolu, očito je bio oduševljen što ga vidi.

Činilo se da ni Ferenczi ni Brill ne dijele taj osjećaj.

“Sandor Ferenczi”, reče Jones. “Kakvo iznenađenje, staro momče. Ali vi niste pozvani,

zar ne? Mislim, Hall vas nije pozvao da predajete na Clarku?”

“Ne”, odgovori Ferenczi, “ali...”

“I Abraham Brill”, nastavi Jones, pogledavajući oko sebe kao da je očekivao da će

ugledati još nekog poznatog. “Kako napredujemo? Još uvijek samo tri pacijenta?”

“Četiri”, reče Brill.

“Pa, smatrajte se sretnim, stari”, odgovori Jones. “Ja sam tako preplavljen pacijentima u

Torontu da nemam ni trenutka slobodnog vremena da napišem nešto. Ne, sve što imam u tisku

je rukopis za Neurologiju, nešto malo za Ludilo, i predavanje koje sam održao u New Havenu,

a koje Prince želi objaviti. Što je s vama, Brille, izlazi li vam što?”

Jonesove opaske stvorile su ne baš veselu atmosferu. Brill odglumi razočaranje. “Samo

Freudova knjiga o histeriji, bojim se”, reče on.

Jones pokrene usne, ali ništa se nije čulo.

“Da, moj prijevod Freuda”, nastavi Brill. “Njemački mi je zahrđao više nego što sam

mislio, ali gotov je.”

Na Jonesovu licu pojavi se izraz olakšanja. “Freuda ne treba prevoditi na njemački,

tupane”, reče on glasno se smijući. “Freud piše na njemačkom. Treba mu prevoditelj na

engleski.”

“Ja jesam prevoditelj na engleski”, reče Brill.

Jones je djelovao šokirano. Okrenuo se Freudu i rekao: “Vi – vi ne – dopuštate Brillu da

vas prevodi?” A Brillu je rekao: “Ali je li vaš engleski dovoljno dobar, staro momče? Vi ipak

jeste imigrant.”

“Ernest”, reče Freud. “Iskazuješ ljubomoru.”

“Ja?” odvrati Jones. “Ljubomoran na Brilla? Kako bih mogao biti?”

U tom trenutku, dječak koji je nosio srebrni poslužavnik izvikne Brillovo ime. Na

poslužavniku je stajala omotnica. Držeći se važno, Brill dobaci dječaku novčić. “Uvijek sam

htio dobiti brzojav u hotelu”, reče on veselo. “Jučer sam zamalo poslao brzojav sam sebi, da

vidim kako je to.”

No, kad je Brill izvukao poruku iz omotnice, izraz lica mu se ukočio. Ferenczi dohvati

papir iz njegovih ruku i pokaže ga nama. U brzojavu je pisalo:

I TADA GOSPOD ZASPE SODOMU KIŠOM SUMPORA I VATRE

STOP I GLE DIM SE PODIGNE POPUT DIMA IZ PEĆI STOP ALI

90

NJEGOVA SE ŽENA OSVRNE IZA NJEGA I PRETVORI SE U

STUP SOLI STOP PRIJE NEGO ŠTO BUDE PREKASNO STOP

“Opet”, šapne Brill.

“Dakle”, reče Jones, “nema razloga da se ponašate kao da ste vidjeli duha. To je očito

poslao neki vjerski fanatik. Amerika ih je puna.”

“Kako su znali da ću biti ovdje?” odvrati Brill zabrinuto.

Gradonačelnik George McClellan živio je u Rowu, u jednoj od veličanstvenih gradskih kuća u

grčkom stilu koje su krasile sjevernu stranu Washington Squarea. Napustivši kuću rano ujutro

te srijede, McClellan se začudio kad je ugledao mrtvozornika Hugela kako juri prema njemu

iz parka s druge strane ulice. Dva gospodina sastala su se između korintskih stupova koji su

uokvirivali gradonačelnikova ulazna vrata.

“Hugel”, reče McClellan, “što radite ovdje? Dobri Bože, čovječe, izgledate kao da

danima niste spavali.”

“Morao sam biti siguran da ću vas pronaći”, reče zadihani mrtvozornik. “Banwell je to

učinio.”

“Što?”

“George Banwell ubio je malu Riverfordicu”, reče Hugel.

“Ne budite smiješni”, odvrati gradonačelnik. “Poznajem Banwella dvadeset godina.”

“Od trenutka kad sam ušao u njezin stan”, reče Hugel, “pokušavao je omesti istragu.

Prijetio je da će me ukloniti sa slučaja. Pokušao je spriječiti obdukciju.”

“On poznaje djevojčina oca, za ime Božje.”

“Zašto bi to spriječilo obdukciju?”

“Većina ljudi, Hugel, ne bi uživala u prizoru rezanja trupla svoje kćeri.”

Ako je gradonačelnik nabacio skrivenu opasku u vezi s Hugelovom neosjetljivošću,

mrtvozornik nije dao do znanja da ju je shvatio. “On po svemu odgovara opisu ubojice. Živio

je u njezinoj zgradi, bio je obiteljski prijatelj, kojem bi ona otvorila vrata, i očistio je cijeli

stan prije nego što ga je Littlemore mogao pretražiti.”

“Vi ste ga već pretražili”, odvrati gradonačelnik.

“Uopće nisam”, reče Hugel. “Samo sam pregledao spavaonicu. Littlemore je trebao

pretražiti ostatak stana.”

“Je li Banwell znao da dolazi Littlemore? Jeste li mu rekli?”

“Ne”, progunđa mrtvozornik. “Ali kako objašnjavate njegov strah kad je jučer ugledao

gospođicu Acton na ulici?” Zatim ispriča gradonačelniku jučerašnje događaje koje mu je

prenio Littlemore. “Banwell je pokušao pobjeći zato što je mislio da će ga ona identificirati

kao napadača.”

“Glupost”, glasio je odgovor gradonačelnika. “Odmah nakon toga sastao se sa mnom u

hotelu. Jeste li znali da su Banwelli i Actoni bliski prijatelji? Harcourt i Mildred Acton u

ovom su trenutku u Georgeovu ljetnikovcu.”

“Želite li reći da poznaje Actone?” upita Hugel. “Pa to samo dokazuje stvar! On je

jedini čovjek koji je znao obje žrtve.”

Gradonačelnik je hladno promatrao mrtvozornika. “Što vam je to na jakni, Hugelu?

Izgleda kao jaje.”

91

“I jest jaje.” Hugel obriše ovratnik žutim rupčićem. “Oni huligani s druge strane vašeg

parka gađali su me jajima. Moramo odmah uhititi Banwella.”

Gradonačelnik odmahne glavom. Južna strana Washington Squarea nije bila bogataška

četvrt i McClellan nije uspio očistiti jugozapadni dio parka od bande dječaka kojima je blizina

gradonačelnikove kuće zacijelo bila dodatni poticaj za izvođenje psina. McClellan je zaobišao

mrtvozornika i prišao kočijama s konjskom zapregom koje su ga čekale. “Iznenađujete me,

Hugelu. Nagađanje na nagađanje.”

“Neće biti nagađanja kad vam se dogodi još jedno umorstvo.”

“George Banwell nije ubio gospođicu Riverford”, reče gradonačelnik.

“Kako to znate?”

“Znam”, odvrati McClellan tonom koji je zaključio raspravu. “Ne želim čuti više ni

riječi o toj smiješnoj ideji. Idite sada kući. Ne možete raditi u ovakvu stanju. Odmorite se. To

je zapovijed.”

Zgrada koju je Littlemore pronašao na adresi Osma avenija 782 – gdje je u stanu 4C

navodno živio Chong Sing – bila je peterokatnica, prljava, prašnjava, s mirisnim komadima

pečene svinjetine i mokrim strvinama pataka koje su visjele s prozora prvog kata, iza kojih je

bio kineski restoran. Ispod restorana, u prizemlju, nalazila se prodavaonica bicikala, čiji je

vlasnik bio bijelac. Svi ostali ljudi u zgradi i oko nje – starice koje su ulazile i izlazile kroz

ulazna vrata, muškarac koji je pušio dugu lulu na pragu, lica koja su virila kroz prozore

gornjih katova – bili su Kinezi.

Kad se detektiv počeo penjati neosvijetljenim stubištem na treći kat, iz sjena se pojavio

malen čovjek u dugoj tunici i blokirao mu put. Čovjek je imao paperjastu bradu, pletenicu

koja mu je visjela niz leđa i zube boje svježe hrđe. Littlemore zastane. “Krenuli ste krivim

putem”, reče Kinez bez uvoda. “Restoran tamo dolje. Drugi kat.”

“Ne tražim restoran”, reče detektiv. “Tražim gospodina Chong Singa. Živi na četvrtom

katu. Poznajete li ga?”

“Ne.” Kinez je i dalje blokirao prolaz Littlemoreu. “Gore nema Chong Singa.”

“Želite reći da je vani, ili da ne živi ovdje?”

“Gore nema Chong Singa”, ponovi Kinez. Prstima gurne Littlemoreova prsa.

“Odlazite.”

Littlemore se progura pokraj čovjeka i nastavi se uspinjati uskim stubištem, koje mu je

škripalo pod nogama. Slijedio ga je mastan miris mesa. Dok je prolazio kroz zadimljen

hodnik četvrtog kata – bez prozora i mračan, iako je bilo vedro jutro – vidio je kako ga kroz

odškrinuta vrata stanova promatraju oči. Nitko mu nije otvorio vrata u stanu 4C. Littlemoreu

se učinilo da je čuo nekoga kako žurno silazi niz stražnje stubište. U početku, aroma pečenog

mesa pobudila je tek detektivu, no sada, u gornjim katovima bez zraka, miris se miješao s

dimom opijuma i smučilo mu se.

Kad je gradonačelnik stigao u Gradsku vijećnicu, gospođa Neville obavijestila ga je da ga je

zvao gospodin Banwell. McClellan joj reče da ga prespoji. “George”, reče George Banwell,

“ovdje George.”

“Georgea mi, doista”, reče George McClellan, dovršavajući pozdrav koji su smislili

prije gotovo dvadeset godina kao novi članovi kluba Manhattan.

“Samo sam htio da znaš da sam se sinoć čuo s Actonom”, reče Banwell. “Rekao sam

mu strašne vijesti. Jutros kreće na put. Trebao bi stići u hotel do podne. Tamo ću se sastati s

njim.”

92

“Odlično”, reče McClellan. “Pridružit ću vam se.”

“Je li se Nora sjetila ičega?”

“Ne”, reče gradonačelnik. “No, mrtvozornik ima sumnjivca. Tebe.“

“Mene?” upita Banwell. “Taj tvor nije mi se svidio čim sam ga vidio.“

“Osjećaj je očito obostran.”

“Što si mu rekao?”

“Rekao sam da nisi kriv”, reče gradonačelnik.

“Što je s Elizabethinim tijelom?” upita Banwell. “Riverford mi svake druge minute šalje

brzojav raspitujući se o tome.”

“Tijelo je ukradeno, George.” reče gradonačelnik.

“Što?”

“Znaš kakve sam probleme imao s mrtvačnicom. Nadam se da ćemo ga uspjeti vratiti.

Možeš li zavlačiti Riverforda još jedan dan?“

“Zavlačiti ga?” ponovi Banwell. “Ubijena mu je kći.”

“Možeš li pokušati?” upita gradonačelnik.

“Dovraga”, reče Banwell. “Vidjet ću što mogu učiniti. Uzgred, tko su ti – specijalisti

koji pregledavaju Noru?”

“Nisam li ti rekao?” odvrati gradonačelnik. “To su terapeuti. Čini se da mogu

razgovorom izliječiti amneziju. Fascinantna stvar, doista. Navode pacijente da im pričaju

svakakve stvari.”

“Kakve stvari?” upita Banwell.

“Svakakve”, odgovori McClellan.

Mrtvozornik Hugel je poslušao gradonačelnikovu zapovijed i vratio se kući, na gornja dva

kata male drvene kuće u ulici Warren. Tamo se sručio na svoj neravni krevet, ali nije zaspao.

Svjetlo je bilo previše jarko, a povici radnika bili su preglasni, čak i kad je prekrio glavu

jastukom.

Kuća u kojoj je Hugel živio bila je u vanjskom dijelu četvrti tržnica u donjem

Manhattanu. Kad je prvi put iznajmio sobe, to je bila ugodna stambena četvrt. No, do 1909.

prekrila su je skladišta i industrijske zgrade. Hugel nije odselio. S plaćom mrtvozornika, nije

si mogao priuštiti iznajmljivanje dva kata kuće u nekom boljem dijelu grada.

Hugel je mrzio svoje sobe. Strop je bio prekriven istim onim mrljama vlage sa smeđim

rubovima kakve je morao trpjeti u svojem uredu. Hugel ogorčeno opsuje. Bio je mrtvozornik

New Yorka. Zašto je morao živjeti u tako bijednim uvjetima? Zašto je njegovo odijelo moralo

biti tako otrcano u usporedbi s elegantnim odijelom Georgea Banwella?

Dokazi protiv Banwella bili su dovoljni da ga uhiti. Zašto gradonačelnik to nije vidio?

Htio je da može osobno uhititi Banwella. Mrtvozornik nije imao ovlasti za uhićenje, ali

poželio je da ima. Hugel još jedanput razmisli o svemu. Moralo je tu biti još nešto. Morao je

postojati način da sastavi cijelu priču. Ako je ubojica Elizabeth Riverford ukrao njezino tijelo

iz mrtvačnice zato što je na tom tijelu postojao nekakav dokaz, kakav je to dokaz bio?

Iznenada, dobio je inspiraciju: zaboravio je na fotografije koje je snimio u stanu gospođice

Riverford. Nije li moguće da neka fotografija otkrije trag koji je manjkao?

Hugel izađe iz kreveta i brzo se odjene. Mogao ih je razviti i sam: u mrtvačnici je imao

tamnu komoru, iako ju je rijetko upotrebljavao. Ne, bit će sigurnije da taj posao obavi Louis

Riviere, policijski stručnjak za fotografiju.

93

U devet sam otišao u sobu gospođice Acton. Tamo nije bilo nikoga. Slučajno sam se raspitao

o njoj na recepciji, gdje me čekala poruka. Gospođica Acton obavijestila me da će se vratiti u

svoju sobu u jedanaest sati. Tada je mogu posjetiti, ako to želim.

U analitičkom smislu, sve je to bilo pogrešno. Prvo, ja nisam “posjećivao” gospođicu

Acton. Drugo, vrijeme susreta trebao je kontrolirati doktor, a ne pacijent.

No, ipak sam posjetio gospođicu Acton u jedanaest sati. Bila je udobno zavaljena u

svoju sofu, baš kao i jučer ujutro, i pila čaj, uokvirena francuskim vratima koja su vodila na

balkon. Ne dižući pogled, gospođica Acton pozvala me da sjednem. I to me živciralo. Bila je

previše opuštena. Analitičko okružje trebalo je biti ordinacija – moja ordinacija – i ja sam

trebao upravljati analizom.

Tada je podignula pogled i šokirao sam se. Bila je uplašena i vrlo uznemirena. “Kome

ste ispričali?” upitala je ona, ne optužujućim. nego uplašenim tonom. “O onome što – što mi

je učinio gospodin Banwell?”

“Samo dr. Freudu. Zašto? Što se dogodilo?”

Pogledala je gospođu Biggs, koja je izvadila komadić papira, presavijen napola, i

predala mi ga. U poruci je bilo napisano perom Drži jezik za zubima.

“Jedan dječak”, reče gospođica Acton zabrinuto, “na ulici – stavio mi je to u ruke i

odjurio. Mislite li da me napao gospodin Banwell?”

“Mislite li vi?”

“Ne znam, ne znam. Zašto se ne mogu sjetiti? Ne možete li mi pomoći da se prisjetim?”

preklinjala me. “Što ako je on tamo negdje, i ako me promatra? Molim vas, doktore, možete li

mi pomoći?”

Još nisam vidio gospođicu Acton takvu. Bilo je to prvi put da me zamolila za pomoć.

Bilo je to i prvi put od dolaska u hotel da djeluje stvarno uplašeno. “Mogu pokušati”, rekoh

joj.

Gospođa Biggs je sada već znala da mora napustiti sobu a da to i ne tražim od nje.

Prijeteću poruku spustio sam na stolić za kavu i naredio djevojci da legne, iako joj se to očito

nije sviđalo. Bila je toliko uznemirena da se nije mogla primiriti.

“Gospođice Acton”, nastavio sam, “razmislite o događajima od prije tri godine, prije

događaja na krovu. Bili ste sa svojom obitelji u ladanjskoj kući Banwellovih.”

“Zašto me ispitujete o tome?” obrecne se ona. “Želim se sjetiti onoga što se dogodilo

prije dva dana, ne prije tri godine.”

“Ne želite se prisjetiti onoga što se dogodilo prije tri godine?”

“Nisam to htjela reći.”

“To ste rekli. Dr. Freud vjeruje da ste tada nešto vidjeli – nešto što ste zaboravili – nešto

što vas sada sprečava da se prisjetite.”

“Nisam ništa zaboravila”, odvrati ona.

“Onda ste uistinu nešto vidjeli.”

Ona zašuti.

“Nemate se čega stidjeti, gospođice Acton.”

“Prestanite to govoriti!” vikne djevojka s potpuno neočekivanim gnjevom. “Čega bih se

ja trebala stidjeti?”

“Ne znam.”

“Odlazite”, reče ona.

94

“Gospođice Acton.”

“Odlazite. Ne sviđate mi se. Niste pametni.”

Nisam se niti pomaknuo. “Što ste vidjeli?” Nije odgovorila, nego je nastavila odlučno

zuriti u drugu stranu. Odlučio sam riskirati i ustao sam.

“Žao mi je, gospođice Acton, ne mogu vam pomoći. Volio bih da mogu.”

Ona duboko uzdahne. “Vidjela sam svojeg oca s Clarom Banwell.”

“Možete li opisati što ste vidjeli?”

“Oh, u redu.”

Sjeo sam.

“Na prvom je katu velika knjižnica”, reče ona. “Često sam patila od nesanice, a kad ne

bih mogla spavati, otišla bih tamo. Tamo sam mogla čitati na mjesečini, čak i bez paljenja

svijeće. Jedne večeri, vrata knjižnice bila su odškrinuta. Mogla sam vidjeti da je netko unutra.

Provirila sam kroz vrata. Moj otac je sjedio na stolcu gospodina Banwella, okrenut licem

prema meni, u istom stolcu u kojem sam ja uvijek sjedila. Mogla sam ga vidjeti na mjesečini,

ali njegova glava bila je zabačena unatrag na odvratan način. Clara je klečala na koljenima

pred njim. Haljina joj je bila raskopčana, i pala joj je niz struk. Leđa su joj bila potpuno naga.

Imala je prelijepa leđa, doktore, savršeno bijela, bez mrlje, ista onakva čista bijela koža kakvu

možete vidjeti u... u... i oblikovana poput pješčanog sata ili violončela. Ona se – ne znam kako

to drukčije opisati – ljuljala. Glava joj se podizala i spuštala sporim ritmom. Nisam joj mogla

vidjeti šake; vjerujem da ih je držala pred sobom. Jednom ili dvaput zabacila je glavu preko

ramena, ali i dalje se dizala i spuštala. Bio je to hipnotički prizor. Naravno, u to vrijeme nisam

shvaćala što gledam. Njezine su mi kretnje bile prekrasne, poput blaga vala koji zapljuskuje

obalu. No, dobro sam znala da čine nešto pogrešno.“

“Nastavite.”

“Onda je moj otac počeo proizvoditi odvratan zvuk nalik škripanju. Pitala sam se kako

Clara može trpjeti taj zvuk. No, ne samo da ga je trpjela. Činilo se da se njezino ljuljanje

ubrzalo, da je postalo odlučnije. On je čvrsto stisnuo naslone stolca. Podizala se i spuštala sve

brže. Sigurna sam da sam bila fascinirana, ali više nisam željela to gledati. Na vrhovima

prstiju popela sam se natrag u svoju spavaću sobu.”

“A zatim?”

“Nema zatim. To je bio kraj.” Pogledali smo se. “Nadam se da je vaša znatiželja

zadovoljena, dr. Youngeru, jer ne vjerujem da je moja amnezija izliječena.”

Pokušao sam na psihoanalitički način protumačiti epizodu koju je upravo opisala

gospođica Acton. Bila je to svojevrsna trauma, ali postojala je jedna poteškoća. Činilo se da

gospođica Acton nije traumatizirana. “Jeste li nakon toga doživjeli kakve fizičke poteškoće?”

upitao sam je. “Gubitak glasa?”

“Ne.”

“Paralizu nekog dijela tijela? Prehladu?”

“Ne.”

“Je li vaš otac doznao da ste ga vidjeli?”

“Preglup je za to.”

Razmislio sam o tome. “Kad sada pomislite na svoju amneziju, što vam pada na

pamet?”

“Ništa”, reče ona.

“Čovjek uvijek ima nešto na pameti.”

95

“To ste rekli i prošli put!” vikne ona ljutito, a zatim utihne. Fiksirala me svojim plavim

očima. “Postoji samo jedna stvar koju ste ikad učinili”, rekla je, “koja me uopće navela da

pomislim kako mi možete pomoći, a ona nije imala nikakve veze sa svim vašim pitanjima.”

“Koja stvar?”

Spustila je pogled. “Ne znam bih li vam trebala to reći.”

“Zašto?”

“O, nema veze. Bilo je to u policijskoj postaji.”

“Pregledao sam vam vrat.”

Progovorila je tiho, gledajući u stranu. “Da. Kad ste mi prvi put dodirnuli grlo, na

sekundu mi se učinilo da sam nešto vidjela – nekakvu sliku, nekakvo sjećanje. Ne znam što je

to bilo.”

Ova mi je vijest bila neočekivana, ali ne i nelogična. Sam je Freud otkrio da fizički

dodir može osloboditi potisnuta sjećanja. Baš sam tu tehniku primijenio i s Priscillom. Možda

je i amneziju gospođice Acton bilo moguće razriješiti takvim oblikom tretmana. “Jeste li

spremni ponovno pokušati nešto slično?” upitao sam je.

“Uplašilo me to”, reče ona.

“Vjerojatno će vas opet uplašiti.”

Ona kimne. Prišao sam joj i ispružio dlan. Počela je skidati rubac; rekao sam joj da ne

mora, jer dodirnut ću joj čelo, ne vrat. Bila je iznenađena. Objasnio sam joj da je dodirivanje

čela standardna metoda dr. Freuda za izvlačenje sjećanja. Nije djelovala zadovoljno, ali rekla

je da nastavim. Polako sam joj položio dlan na čelo. Nije bilo reakcije. Upitao sam je da li joj

je nešto palo na pamet.

“Samo da vam je ruka veoma hladna, doktore”, reče ona.

“Žao mi je, gospođice Acton, ali čini se da moramo nastaviti razgovor. Dodirivanje nije

uspjelo.” Vratio sam se na svoje mjesto. Izgledala je gotovo ljutito. “Možete li mi reći nešto?”

nastavio sam. “Rekli ste da su leđa gospođe Banwell – njezina naga leđa – bila bijela poput

nečega što ste vidjeli prije. Ali niste rekli čega.”

“A vi biste željeli to znati?”

“Zato sam vam i postavio to pitanje.”

“Izlazite”, reče ona uspravivši se.

“Molim?”

“Izlazite!” viknula je i bacila na mene zdjelu kocaka šećera. Tada je ustala i učinila isto

s tanjurom i šalicom. Preciznije rečeno, nije ih samo bacila, nego je pritom zamahnula svom

snagom. Srećom, dva predmeta odletjela su u različitim smjerovima – tanjur je proletio s moje

lijeve strane, a šalica u vis i meni zdesna. Razbila se u nekoliko dijelova kad je pogodila zid.

Gospođica Acton podignula je čajnik.

“Ne činite to”, rekoh ja.

“Mrzim vas.”

I ja sam ustao. “Ne mrzite vi mene, gospođice Acton. Mrzite svojeg oca zato što vas je

prodao Banwellu – u zamjenu za njegovu ženu.”

Ako sam pomislio da će djevojka reagirati bacajući se na sofu u suzama, prevario sam

se. Napala me poput divlje mačke, udarajući me čajnikom. Pogodila me u lijevo rame. Snaga

udarca bila je impresivna; bila je nevjerojatno snažna za tako sitnu djevojku. Poklopac čajnika

odletio je, i vrela voda izlila mi se po ruci. Zapravo, to je jako zaboljelo – vrela voda, ne

96

udarac – ali nisam se pomaknuo niti pokazao bilo kakvu reakciju. Valjda ju je to još jače

razbjesnilo. Opet je zamahnula čajnikom, ovaj put prema mojoj glavi.

Bio sam toliko viši od nje da sam se samo morao malo pomaknuti unatrag. Čajnik je

promašio cilj, a ja sam uhvatio gospođicu Acton za ruku. Od zamaha se okrenula, tako da mi

je sada bila okrenuta leđima. Čvrsto sam joj privio ruke uza struk, i prikovao je ispred sebe.

“Pustite me”, rekla je. “Pustite me ili ću vrisnuti.”

“A tada? Reći ćete im da sam vas napao?”

“Brojim do tri”, odgovorila je gnjevno. “Pustite me ili ću vrisnuti. Jedan, dva, tr...”

Zgrabio sam je za grlo, prekinuvši je u pola riječi. Nisam to trebao učiniti, ali krv mi je

uzavrela. Time sam spriječio mogućnost da vrisne, ali i postigao neočekivanu nuspojavu. Sve

napetosti iz njezina tijela nestalo je. Ispustila je čajnik. Oči su joj se širom otvorile,

dezorijentirane, a safirne šarenice brzo su se pokretale lijevo-desno. Nisam znao što je bilo

čudnije: njezin napad na mene ili ova iznenadna preobrazba. Odmah sam je pustio.

“Vidjela sam ga”, prošaptala je.

“Možete li se sjetiti?” upitao sam je.

“Vidjela sam ga”, ponovila je. “Sada ga više nema. Mislim da sam bila vezana. Nisam

se mogla kretati. Oh, zašto se ne mogu sjetiti?” Opet se okrenula prema meni. “Učinite to

opet.”

“Što?”

“To što ste upravo učinili. Prisjetit ću se, sigurna sam u to.”

Polako, ne skidajući pogled s mojih očiju, ona razveže svoj rubac, otkrivajući vrat na

kojem su se još vidjele modrice. Uhvatila je moju desnu ruku svojim nježnim prstima i

privukla je vratu, kao što je učinila kad smo se prvi put vidjeli. Dodirnuo sam mekanu kožu

pod njezinom bradom, pazeći da izbjegnem ružne modrice.

“Ima li čega?” upitao sam je.

“Ne”, šapne ona. “Morate učiniti ono što ste učinili prije.”

Nisam joj odgovorio. Nisam znao misli li na ono što sam učinio u policijskoj postaji, ili

na ono što sam učinio prije nekoliko trenutaka.

“Davite me”, rekla je.

Nisam učinio ništa.

“Molim vas”, rekla je. “Davite me.”

Položio sam prst i palac na crvenkaste oznake na njezinu vratu. Ugrizla se za usnu; to

mora da je boljelo. Kad sam pokrio modrice, nije bilo vidljivih znakova prethodnog napada.

Vidio sam samo njezin vitki, izloženi vrat. Stisnuo sam je za grlo. Oči su joj se odmah

sklopile.

“Jače”, reče ona tiho.

Lijevom rukom uhvatio sam je pri dnu leđa. Desnom rukom sam je gušio. Leđa su joj se

izvila u luk, a glava joj je pala unatrag. Čvrsto je uhvatila moju šaku, ali nije je pokušala

odgurnuti. “Vidite li što?” upitao sam je. Lagano je odmahnula glavom, i dalje sklopljenih

očiju. Povukao sam je čvršće i snažnije joj stisnuo vrat. Dah joj je zastao u grlu, a zatim je

prestala disati. Otvorila je usne sjajno grimizne boje.

Nije mi lako priznati potpuno neprikladne reakcije koje su me obuzele. Nikada nisam

vidio tako savršena usta. Njezine usne, blago natekle, podrhtavale su. Koža joj je bila boje

najčišće kreme. Njezina duga kosa svjetlucala je, poput vodopada koji su sunčeve zrake

97

pretvorile u zlato. Još sam je više približio sebi. Jedna ruka počivala joj je na mojim prsima.

Nisam znao ni kada ni kako ju je položila tamo.

Iznenada, postao sam svjestan njezinih plavih očiju kako gledaju u moje. Kad su se

otvorile? Ustima je oblikovala jednu riječ. Nisam to shvatio. Riječ je bila stani.

Pustio sam njezino grlo, misleći da će očajnički udahnuti zrak. Nije to učinila. Umjesto

toga, rekla je tako tiho da je gotovo nisam čuo: “Poljubite me.”

Moram priznati da ne znam kako bih reagirao na taj poziv. No, u tom se trenutku začulo

lupanje na vratima, nakon čega je slijedilo mahnito zveckanje ključa u bravi. Odmah sam je

pustio. U sekundu, podignula je čajnik s poda i položila ga na stol, s kojeg je uzela i poruku

koju sam ostavio tamo. Oboje smo se okrenuli prema vratima.

“Sjetila sam se”, šapnula mi je energično dok se kvaka okretala. “Znam tko je to

učinio.”

98

Dvanaesto poglavlje

U PODNE ISTOGA DANA, PRVOG RUJNA, CARLA JUNGA NA RUČAK JE POVEO

Smith Ely Jelliffe – izdavač, liječnik i profesor duševnih bolesti na Sveučilištu Fordham.

Otišli su u klub u Pedeset trećoj ulici, s pogledom na park. Freud nije bio pozvan, kao ni

Ferenczi, ni Brill, ni Younger. Njihov izostanak nije uznemirio Junga. Smatrao je da je to još

jedan znak njegova sve većeg međunarodnog ugleda. Manje velikodušan čovjek likovao bi

zbog toga, trljajući poziv u nos ostalima. No on, Jung, ozbiljno je shvaćao svoju dužnost

velikodušnosti, pa je prešutio sastanak.

Međutim, bilo mu je bolno skrivati toliko toga. To je počelo još prvog dana, kad su

krenuli iz Bremena. Jung nije, naravno, izrekao nikakvu konkretnu laž. To nikako ne bi bilo u

redu, reče on sebi. No, to nije bila njegova pogreška: natjerali su ga da prikriva stvari.

Primjerice, Freud i Ferenczi rezervirali su kabine druge klase na Georgeu Washingtonu.

Je li on bio kriv za to? Nije ih htio posramiti, pa im je rekao da su, kad je on kupovao karte,

bile slobodne još samo kabine prve klase. Bio je tu i njegov san prve noći na brodu. Njegova

prava poruka bila je očita – da on nadilazi Freuda u uvidu i ugledu – pa je, iz poštovanja

prema Freudovu osjetljivu ponosu, rekao da su kosti koje je pronašao u snu pripadale

njegovoj ženi, a ne Freudu. Zapravo, lukavo je dodao da kosti nisu pripadale samo njegovoj

ženi, nego i njezinoj sestri: htio je vidjeti kako će Freud reagirati na to, s obzirom na kosture u

njegovu ormaru. Bile su to trivijalne stvari, ali one su položile temelj za znatno veće

prikrivanje koje je postalo nužno otkad je došao u Ameriku.

Ručak u Jelliffeovu klubu bio je vrlo zadovoljavajuće iskustvo. Devetorica ili desetorica

ljudi sjedili su za ovalnim stolom. Znanstveni razgovor stručnjaka bio je protkan odličnim

klaretom i dobrom dozom vulgarnog humora, u kojem je Jung oduvijek uživao. Ženski

sufražetski pokret bio je meta njihovih šala. Jedan od muškaraca postavio je pitanje je li itko

od njih upoznao sufražetkinju koju bi mogao zamisliti sa sobom u krevetu. Jednoglasni

odgovor bio je “ne”. Drugi gospodin dodao je da bi netko trebao obavijestiti te dame da, čak i

ako dobiju pravo glasa, to ne znači da će netko spavati s njima. Svi su se složili da je najbolji

lijek za sufražetkinje dobro, zdravo servisiranje. No, pomisao na to bila je toliko odbojna da

su im umjesto toga mogli dati pravo glasa.

Jung je bio u svom elementu. Ovaj put nije bilo potrebe da se pravi siromašnijim nego

što jest. Nije bilo potrebe da negira svoje pretke. Nakon ručka, otišli su u pušionicu, gdje je

razgovor nastavljen uz konjak. Broj im se postupno smanjivao, sve dok Jung nije ostao s

Jelliffeom i tri starija muškarca. Jedan od tih ljudi sada je dao suptilni znak. Jelliffe je odmah

ustao, spreman da ode. Ustao je i Jung, pretpostavljajući da Jelliffeov odlazak znači da i on

treba otići. No, Jelliffe ga je obavijestio da njih trojica žele nakratko razgovarati s njim

nasamo, i da će ga, kad završi, čekati kočija.

Zapravo, Jelliffe uopće nije bio član tog kluba. Žudio je za time da to postane. Ljudi

koji su upravljali društvom i odlučivali o njegovu članstvu bili su baš ovi koji su ostali s

njima. Oni su rekli Jelliffeu da im dovede Junga.

“Sjednite, dr. Jung”, reče čovjek koji je naredio Jelliffeu da ode, pokazujući svojom

elegantnom rukom udoban naslonjač.

Jung se pokuša prisjetiti njegova imena, ali upoznao je toliko ljudi, i bio je toliko

nenavikao na vino za ručkom, da nije uspio.

99

“Ja sam Dana”, pomogne mu čovjek s tamnim obrvama ispod srebrene kose. “Charles

Dana. Upravo sam razgovarao o vama, Jung, s mojim dobrim prijateljem Ochsom u Timesu.

Želi napisati priču o vama.”

“Priču?” upita Jung. “Ne razumijem.”

“U vezi s predavanjima koja smo vam organizirali u Fordhamu sljedećeg tjedna. On želi

intervju s vama. Predlaže kratku biografiju – dvije cijele velike stranice. Bit ćete vrlo slavni.

Nisam znao hoćete li se složiti. Rekao sam mu da ću vas pitati.”

“Pa”, reče Jung, “ja... ja ne...”

“Postoji samo jedna prepreka. Ochs” – Dana je to izgovorio kao Oaks – “se pribojava da

ste vi frojdovac. Ne želi da njegove novine budu povezane sa – sa – pa, znate što govore o

Freudu.”

“Degenerik opsjednut seksom”, reče krupan čovjek s njegove desne strane, gladeći duge

zaliske.

“Vjeruje li Freud u to što piše?” upita treći gospodin, proćelav momak. “Da ga svaka

djevojka koju tretira pokušava zavesti? Ili ono što kaže o izmetu – izmetu, za ime Božje. Ili o

tome da pedantni ljudi žele seks kroz anus?”

“A što je s dječacima koji žele penetrirati u svoje vlastite majke?” priključi se krupni

čovjek s izrazom potpuna gađenja.

“A što je s Bogom?” upita Dana vadeći duhan iz svoje lule. “Sigurno vam je teško,

Jung.”

Jungu nije bilo jasno na što čovjek misli. Nije odgovorio.

“Poznajem vas, Jung”, reče Dana. “Znam što ste. Švicarac. Kršćanin. Čovjek od

znanosti, poput nas. I strastan čovjek. Čovjek koji ispunjava svoje želje. Čovjek kojemu je

potrebno više od jedne žene da bi mogao napredovati. Ovdje ne treba skrivati takve stvari. Ti

takozvani ljudi koji ne djeluju, koji dopuštaju da se njihove želje zagnoje poput čireva, čiji su

očevi bili trgovački putnici, koji su se oduvijek osjećali inferiornima nama – samo su oni

mogli smisliti takve odurne, bestijalne fantazije, smještajući i Boga i čovjeka u kanalizaciju

svojim teorijama. Sigurno vam je teško što vas povezuju s time.”

Jungu je bilo sve teže pratiti bujicu riječi. Zacijelo mu je alkohol udario u glavu. Činilo

se da ga ovaj gospodin poznaje, ali kako? “Ponekad jest”, odgovori Jung polako.

“Nisam ni najmanje antisemitski nastrojen. Pitajte Sachsa.” Pokazao je proćelava

čovjeka sa svoje lijeve strane. “Naprotiv, divim se Židovima. Njihova tajna je rasna čistoća,

načelo koje su oni shvatili mnogo bolje od nas. To ih je učinilo velikom rasom.” Čovjek zvan

Sachs nije odavao ništa svojim izrazom lica. Krupni čovjek samo je napućio svoje mesnate

usne. Dana nastavi: “No, prošle nedjelje, kad sam pogledao našeg krvavog Spasitelja i

zamislio kako taj bečki Židov govori da je naša strast prema njemu seksualne naravi, bilo mi

je teško moliti se. Veoma teško. Mislio sam da i vi imate sličnih poteškoća. Ili se od

Freudovih učenika traži da se odreknu crkve?”

“Ja idem u crkvu”, nespretno odgovori Jung.

“Ja osobno”, reče Dana, “ne mogu reći da to razumijem: to ludilo za psihoterapijom.

Emmanueli, Nova misao, mesmerizam, dr. Quackenbos...”

“Ouackenbos”, frkne čovjek sa zaliscima.

“Edizam”, nastavi Dana, “psihoanaliza – sve su to prema mojem mišljenju kultovi. No,

polovica ženske populacije Amerike juri i traži to, a bilo bi najbolje da ne piju iz pogrešnih

bunara. Pit će iz vašega, vjerujte mi, nakon što čitaju o vama u Timesu. Pa, ukratko, stvar je u

sljedećem: možemo vas učiniti najslavnijim psihijatrom u Americi, ali Ochs ne može pisati o

100

vama ako u svojim predavanjima na Fordhamu nedvojbeno ne izjavite da se ne slažete s

Freudovim opscenim idejama. Doviđenja, dr. Jung.”

Struganje na vratima hotelske sobe gospođice Acton nastavilo se dok se kvaka pomicala gore-

dolje. Napokon, vrata se otvore i u sobu upadne pet osoba, od kojih sam prepoznao trojicu:

gradonačelnika McClellana, detektiva Littlemorea i Georgea Banwella. Preostalo dvoje bili su

gospodin i dama, očito bogati.

Muškarac je izgledao kao da je u kasnim četrdesetima, svijetla tena, ali kože izgorjele

na suncu, tako da se ljuštila. Imao je šiljatu bradu, kosa mu se povukla visoko, a najveći dio

lijevog oka bio mu je prekriven zavojem od bijele gaze. Istog trena bilo je jasno da je on otac

gospođice Acton, iako su dugi udovi koji su na njoj izgledali tako elegantno na njemu

djelovali feminizirano, dok su crte lica, koje su kod nje bile nježne i ženstvene, u njegovu

slučaju odavale dojam da se radi o plašljivu čovjeku. Žena, za koju sam pretpostavio da je

majka gospođice Acton, nije bila viša od metar i pedeset i dva centimetra. Bila je šira od

supruga i nosila je mnogo nakita i šminke na licu, te cipele s opasno visokom potpeticom,

vjerojatno kako bi dodala nekoliko centimetara svojoj visini. Nekada je možda bila privlačna.

Ona je prva progovorila, viknuvši: “Nora, ti sirota, nesretna djevojko! U agoniji sam otkad

sam čula grozne vijesti. Vozili smo se satima. Harcourte, hoćeš li samo stajati tamo?”

Norin otac ispričao se korpulentnoj ženi, pružio joj ruku i poveo je do sigurnosti

naslonjača, u koji se ona sručila ispustivši snažan vapaj iscrpljenosti. Gradonačelnik me

predstavio Actonu i njegovoj supruzi, Mildred. Pokazalo se da su upravo stigli u predvorje

hotela, kad je netko nazvao recepciju i potužio se na buku u sobi gospođice Acton. Uvjeravao

sam ih da je sve u redu, priželjkujući da šalica ne leži u komadićima u podnožju zida sobe.

Bili su okrenuti leđima prema njoj i mislim da je nisu vidjeli.

“Sve će sada biti u redu, Nora”, reče gospodin Acton. “Gradonačelnik mi kaže da ništa

nije izašlo u novinama, hvala nebesima.”

“Zašto sam te poslušala?” upita Mildred Acton svoju kćer. “Rekla sam da te ne smijemo

ostaviti samu u New Yorku. Nisam li to rekla, Harcourte? Vidiš li što se dogodilo? Mislila

sam da ću umrijeti kad sam čula što je bilo. Biggs! Gdje je ta Biggsica? Ona će te spakirati.

Moramo te izvući odavde, Nora, i to odmah. Vjerujem da je silovatelj ovdje u hotelu. Imam

osjećaj za takve stvari. Čim sam ušla, osjetila sam njegov pogled na sebi.”

“Na sebi, draga?” upita Acton.

Ne mogu reći da sam u gospođici Acton zapazio tople osjećaje ili potrebu za zaštitom

koju biste željeli vidjeti kod djevojke koja pozdravlja svoje roditelje nakon dugotrajne

razdvojenosti ispunjene događajima. Nisam je mogao kriviti zbog toga, s obzirom na ton

opaski koje su joj do tada uputili. No, čudno je bilo to što gospođica Acton nije izrekla još ni

riječi. Nekoliko puta zaustila je da nešto kaže, ali ni jedan od tih pokušaja nije rezultirao

govorom. Obrazi su joj se sada zažarili od ljutnje. Tada sam shvatio: djevojka je opet izgubila

glas. Tako sam barem mislio, sve dok gospođica Acton nije rekla tihim, jednoličnim tonom:

“Nisam bila silovana, mama.”

“Psst, Nora”, reče njezin otac. “Ta se riječ ne izgovara.”

“Ne možeš to znati, sirotice!” uzvikne njezina majka. “Ne sjećaš se zločina. Nikada

nećeš to znati.”

Sada je bio pravi trenutak da gospođica Acton kaže da joj se vratilo pamćenje, ako je to

uopće namjeravala izreći. Nije to učinila. Umjesto toga, djevojka odvrati: “Ostat ću ovdje u

hotelu kako bih nastavila svoj tretman. Ne želim ići kući.”

“Čujete li je?” zavapi njezina majka.

101

“Kod kuće se neću osjećati sigurnom”, reče gospođica Acton. “Muškarac koji me napao

možda me promatra tamo. Gospodine McClellane, vi ste to rekli u nedjelju.”

“Djevojka ima pravo”, odvrati gradonačelnik. “Mnogo je sigurnija u hotelu. Ubojica ne

zna da je ovdje.”

Znao sam da to nije točno, zbog poruke koju je gospođica Acton dobila na ulici. To je

očito znala i ona. Zapravo, na gradonačelnikove riječi, vidio sam kako je stisnula desnu ruku;

jedan komadić poruke virio je iz njezine šake. No, nije rekla ništa. Umjesto toga, pogledala je

od McClellana prema svojim roditeljima, kao da je on objasnio njezino gledište. Tada sam

shvatio da izbjegava pogled gospodina Banwella.

Banwell je promatrao Noru s neobičnim izrazom na licu. Fizički, bio je mnogo snažniji

od ostalih. Bio je viši od svih ljudi u sobi osim mene, i imao je prsa poput bačve. Njegova

tamna kosa bila je zaglađena unatrag nekakvim gelom, a na sljepoočnicama je poprimala

sijedu boju koja mu je dobro stajala. Pogled mu je bio fiksiran na Noru. Možda će se činiti

apsurdnim, i neki drugi promatrač nesumnjivo bi to porekao, ali najbolji način da opišem

njegov izraz lica kako sam ga ja doživio jest da kažem kako je izgledao kao da joj želi nauditi.

On sada progovori, ali glas mu nije odavao takav osjećaj. “Zacijelo bi najbolje bilo izvesti

Noru iz grada”, reče on glasom koji je zvučao oporo, ali ispunjeno iskrenom brigom za

njezinu sigurnost. “Zašto ne u moju ladanjsku kuću? Clara je može povesti tamo.”

“Radije bih ostala ovdje”, reče Nora spustivši pogled.

“Stvarno?” odgovori Banwell. “Tvoja majka misli da je ubojica u hotelu. Kako možeš

biti sigurna da te ne promatra upravo sada?”

Lice gospođice Acton pocrvenjelo je kad joj se Banwell obratio. Činilo mi se da joj se

cijelo tijelo napelo od straha.

Objavio sam da odlazim. Gospođica Acton pogledala me sa strahom. Dodao sam, kao

da sam se upravo nečeg sjetio: “Oh, gospođice Acton, vaš recept – za sedativ koji sam vam

spomenuo. Evo ga.” Izvadio sam obrazac iz džepa, brzo ga popunio i predao joj ga. Na njemu

je pisalo: “Je li to bio Banwell?”

Vidjela je moju poruku. Kimnula mi je glavom, neupadljivo ali odlučno.

“Zašto to ne biste dali meni?” upita Banwell, pogledavši me suženim očima. “Moj

čovjek u prizemlju može odmah odjuriti u apoteku.”

“Vrlo dobro”, odgovorio sam. Iz ruke gospođice Acton izvadio sam svoju poruku, a

njemu predao drugu. “Može li vaš čovjek poći po ovo.”

Banwell pročita poruku. Napola sam očekivao da će je zgužvati i prijeteći me pogledati,

razotkrivši se poput zlikovca u nekoj jeftinoj romanci. No, umjesto toga, uzviknuo je: “Što je,

do vraga, ovo – Drži jezik za zubima? Bolje vam je da to objasnite, mladiću.”

“To je upozorenje koje je gospođica Acton dobila jutros na ulici”, rekoh, “kao što dobro

znate, gospodine Banwell, budući da ste ga vi napisali.” Zavlada tišina. “Gospodine

gradonačelniče, gospodine Littlemore: ovaj čovjek je kriminalac kojeg ste tražili. Gospođica

Acton sjetila se napada nekoliko trenutaka prije nego što ste ušli. Savjetujem vam da ga

odmah uhitite.”

“Kako se usuđujete?” reče Banwell.

“Tko je ta – ta osoba?” upita Mildred Acton, misleći pritom na mene. “Odakle je

došao?”

“Doktore Youngeru”, reče gradonačelnik McClellan, “ne shvaćate težinu lažne optužbe.

Povucite je. Ako vam je gospođica Acton to rekla, njezino se pamćenje poigralo njome.”

“Gospodine gradonačelniče, gospodine...” počne detektiv Littlemore.

102

“Ne sada, Littlemore”, reče gradonačelnik mirno. “Doktore, povući ćete svoju optužbu,

ispričati se gospodinu Banwellu i reći nam što vam je rekla gospođica Acton.”

“Ali, uvaženi gospodine...” reče detektiv.

“Littlemore!” Gradonačelnik je tako bijesno zaurlao da Littlemore zakorači korak

unatrag. “Zar me niste čuli?”

“Gradonačelnice McClellan”, upadoh, “ne razumijem. Upravo sam vam rekao da se

gospođica Acton sjetila napada. Čini se da i vaš detektiv želi dodati nešto u prilog tome.

Gospođica Acton identificirala je gospodina Banwella kao čovjeka koji ju je napao.”

“Imamo samo vašu riječ za to, doktore – ako ste stvarno doktor”, reče Banwell. On

prodorno pogleda gospođicu Acton. Činilo mi se da se iz petnih žila trudi obuzdati neku

snažnu emociju. “Nora, savršeno dobro znaš da ti nisam učinio ništa. Reci im, Nora.”

“Nora”, reče djevojčina majka, “reci ovom mladiću da je stekao krivi dojam.”

“Nora, draga?” reče njezin otac.

“Reci mu, Nora”, reče Banwell.

“Neću mu to reći”, odgovori djevojka, ali bilo je to sve što je rekla.

“Gospodine gradonačelniče”, rekoh, “ne možete dopustiti da gospođicu Acton unakrsno

ispituje čovjek koji ju je napao – čovjek koji je već umorio jednu djevojku.”

“Youngeru, siguran sam da su vam namjere dobre”, odvrati gradonačelnik, “ali imate

krivo. George Banwell i ja bili smo zajedno u nedjelju navečer, kad je ubijena Elizabeth

Riverford. Bio je sa mnom – čujete li, sa mnom – cijelu večer i cijelu noć, sve do ponedjeljka

ujutro. Bili smo udaljeni četiri stotine kilometara od grada. On nije mogao nikoga ubiti.”

U knjižnici, nakon Jungova odlaska, vijugavi oblaci dima uzdignuli su se do stropa.

Sluga je odnio čaše, zamijenio pepeljare, a zatim se tiho povukao.

“Imamo li ga?” upita proćelavi čovjek, kojeg su zvali Sachs. “Nesumnjivo”, odvrati Dana.

“Čak je slabiji nego što sam mislio. A imamo više nego dosta toga da ga uništimo u svakom

slučaju. Ima li Ochs tvoje opaske, Allen?”

“O, da”, odvrati krupan gospodin sa zaliscima i debelim usnama. “Objavit će ih istog

dana kad napravi intervju sa Švicarcem.”

“A što je s Matteawanom?” upita Sachs.

“Ostavite to meni”, odvrati Dana. “Samo još moramo blokirati njihove druge načine

razglašavanja. Do sutra, učinit ćemo i to.”

Čak ni nakon što sam čuo da mu je gradonačelnik dao alibi, nisam mogao prihvatiti da je

Banwell nevin. Barem subjektivno. Objektivno, nisam imao razloga za nevjericu ni prosvjed.

Nora je odbila poći kući. Otac ju je preklinjao. Majka je bila očajna zbog djevojčine,

kako je rekla, tvrdoglavosti. Gradonačelnik je razriješio situaciju. Sada kad je vidio poruku,

rekao je, bilo je jasno da hotel više nije siguran. No, dom Actonovih bilo je moguće osigurati,

i to bolje nego veliki hotel s mnogobrojnim ulazima. Postavit će policajce pred kućom,

sprijeda i straga, danju i noću. Nadalje, podsjetio je gospođicu Acton da je još maloljetna:

prema zakonu, ona mora ispuniti očeve želje, čak i ako se protive njezinoj volji.

Mislio sam da će se gospođica Acton nekako pobuniti. Umjesto toga, popustila je, ali

samo uz uvjet da sutra ujutro nastavi sa svojim tretmanom. “Osobito”, dodala je, “sada kad

znam da ne mogu vjerovati svojem sjećanju.” To je rekla s prividnom iskrenošću, ali bilo je

103

nemoguće otkriti okrivljuje li pouzdanost svojeg pamćenja ili kori one koji joj ne žele

povjerovati.

Nakon toga nije me pogledala ni jedanput. Vožnja dizalom u tišini bila je mučna, ali

gospođica Acton držala se s dostojanstvom koje njezina majka nije posjedovala; činilo se da

majka sve s čime se susretne smatra osobnom uvredom. Dogovoreno je da ću posjetiti njihovu

kuću u Gramercy Parku sutradan ujutro. Oni su se zatim odvezli automobilom prema središtu

grada. McClellan je učinio isto. Banwell mi je uputio posljednji, nimalo dobronamjeran

pogled, a zatim se odvezao u kočiji. Detektiv Littlemore i ja ostali smo na pločniku.

On se okrene prema meni. “Rekla vam je da je to bio Banwell?”

“Da”, rekoh.

“I vjerujete joj, zar ne?”

“Da.”

“Mogu li vas upitati nešto?” reče Littlemore. “Recimo da djevojka izgubi pamćenje.

Jednostavno se ne sjeća ničega. Onda joj se pamćenje vrati. Možete li se kladiti da će ono biti

točno kad se vrati? Možete li se pouzdati u to?”

“Ne”, odgovorih ja. “Može biti lažno. Može biti maštarija koju je pobrkala sa

sjećanjem.”

“Ali vjerujete joj?”

“Da.”

“Što želite reći, doktore?”

“Ne znam što želim reći”, rekoh ja. “Mogu li ja vas nešto upitati, detektive? Što ste

željeli reći gradonačelniku u sobi gospođice Acton?”

“Samo sam ga htio podsjetiti da je i mrtvozornik Hugel – on je zadužen za ovaj slučaj –

mislio da je Banwell ubojica.”

“Mislio je?” upitah ja. “Želite reći da više ne misli?”

“Pa, više ne može, ne nakon ovoga što je gradonačelnik upravo rekao”, odvrati

Littlemore.

“Nije li Banwell mogao napasti gospođicu Acton, iako je netko drugi ubio drugu

djevojku?”

“Ne”, odgovori detektiv. “Imamo dokaz. U oba slučaja radi se o istom momku.”

Vratio sam se u hotel. Više nisam bio siguran u sebe, svoju pacijenticu, ni u svoju

situaciju. Je li bilo moguće da McClellan pokriva Banwella? Hoće li Nora biti sigurna kod

kuće? Recepcionar me dozvao po imenu. Upravo sam dobio pismo. Pokazalo se da je pismo

poslao Gospodin Stanley Hall, predsjednik Sveučilišta Clark. Pismo je bilo dugačko i vrlo

uznemirujuće.

Na ulici ispred hotela Manhattan, detektiv Littlemore krenuo je prema stajalištu taksi-kočija.

Littlemore je sinoć od starog kočijaša doznao da se crnokosi muškarac – onaj koji je

napustio Balmoral u nedjelju u ponoć – popeo u crveno-zeleni benzinski taksi ispred hotela

Manhattan. Ta informacija mnogo je govorila detektivu. Prije samo deset godina, sve taksije

na Manhattanu vukli su konji. Godine 1900. stotinu motornih taksija kretalo se gradom, ali

oni su imali električni pogon. Sa svojim akumulatorima od četiri stotine kilograma, električni

taksiji bili su popularni, ali nespretni. Putnici su katkad morali izlaziti iz auta i gurati ga na

rijetkim uzbrdicama. Godine 1907. njujorška kompanija Taxicab stavila je u promet prvu

flotu benzinskih automobila na iznajmljivanje, opremljenih taksimetrima, tako da su putnici

104

mogli vidjeti cijenu vožnje. Ti su taksiji istog časa postali hit – bolje reći, hit kod više klase,

koja si je mogla priuštiti cijenu od pedeset centi na milju – i polako su brojčano premašili sve

druge taksije, električne i konjske, u gradu. Uvijek ste mogli prepoznati njujorški Taxicab,

kad biste ga vidjeli, po upečatljivoj crveno-zelenoj karoseriji.

Nekoliko tih vozila bilo je parkirano na postaji kod hotela Manhattan. Vozači su rekli

Littlemoreu da pokuša s garažom Allen na Pedeset sedmoj ulici, između Jedanaeste i

Dvanaeste avenije, gdje je njujorški Taxicab imao svoj glavni ured, i gdje je mogao lako

doznati tko je odrađivao noćnu smjenu u nedjelju. Detektiv je imao sreće. Dva sata poslije,

dobio je odgovore koje je tražio. Vozač imenom Luria pokupio je crnokosog muškarca pred

hotelom Manhattan, prošle nedjelje nakon ponoći. Luria ga se jasno sjećao, zato što čovjek

nije izašao iz hotela, nego iz kočije. Littlemore je doznao i kamo je otišao crnokosi čovjek.

Detektiv je i sam pošao do tog odredišta – privatne kuće. Tamo nije bio iste sreće.

Kuća je bila u Četrdesetoj ulici kod Broadwaya. Bila je to dvokatnica s raskošnom

alkom na vratima i debelim crvenim zastorima na prozorima. Littlemore je morao kucati pet

ili šest puta prije nego što mu je otvorila privlačna mlada žena. Djevojka je bila previše

oskudno odjevena za sredinu dana. Kad joj je Littlemore objasnio da je on policijski detektiv,

djevojka je zakolutala očima i rekla mu da pričeka.

Pustili su ga u predvorje s debelim orijentalnim sagovima na podu, nizom blistavih

ogledala na zidovima i purpurnim podstavama na pokućstvu. Zadah duhana i alkohola lebdio

je oko nabora zastora. Negdje na katu plakalo je malo dijete. Pet minuta poslije, druga žena,

starija i prilično tusta, spustila se niz stubište s crvenim sagom u ogrtaču boje klareta.

“Veoma ste drski”, reče ta žena, koja se predstavila kao Susan Merrill – gospođa Susan

Merrill. Iz zidnog sefa skrivena iza ogledala ona izvuče izrezbareni čelični sanduk i otvori ga

ključem. Zatim izbroji pedeset dolara. “Evo. Sada izlazite. Već kasnim.”

“Ne želim vaš novac, gospojo”, reče Littlemore.

“Oh, ne recite mi ništa. Gadite mi se, svi vi. Greta, vraćaj se ovamo. Oskudno odjevena

djevojka vrati se u prostoriju zijevajući. Iako je bilo tri četrdeset pet, zapravo je spavala kad je

Littlemore pokucao na vrata. “Greta, detektiv ne želi naš novac. Povedi ga u zelenu sobu.

Požurite, gospodine.”

“Nisam ovdje ni zbog toga, gospojo”, reče Littlemore. “Samo vam želim postaviti

pitanje. Bio je ovdje jedan momak koji je došao u nedjelju, kasno navečer. Pokušavam ga

pronaći.”

Gospođa Merrill sumnjičavo pogleda detektiva. “Oh, dakle sada želite moje klijente?

Što ćete im učiniti, istresti i njih?”

“Sigurno poznajete neke pokvarene policajce”, reče Littlemore. “Postoje li još kakvi?”

“Jedna djevojka ubijena je u nedjelju navečer”, odgovori Littlemore. “Momak koji je to

učinio bičevao ju je. Vezao ju je i jako izrezao. Zatim ju je zadavio. Želim tog momka. To je

sve.”

Žena prebaci svoj ogrtač boje burgundca preko ramena. Vratila je novac u sef i zatvorila

ga. “Je li ona bila uličarka?”

“Ne”, reče detektiv. “Bogata djevojka. Stvarno bogata. Živjela je u šminkerskoj zgradi u

gornjem dijelu grada.”

“Pa, kakva šteta. Kakve to veze ima sa mnom?”

“Taj momak koji je došao ovamo”, odvrati Littlemore. “Mislimo da bi on mogao biti

ubojica.”

“Imate li pojma, detektive, koliko muškaraca dolazi ovamo u nedjelju navečer?”

105

“Ovaj momak bio je sam. Visok, crnokos, s crnom aktovkom, torbom ili nečim

sličnim.”

“Greta, sjećaš li se nekog takvog?”

“Da razmislim”, reče Greta sanjivo. “Ne. Nikoga.”

“Pa, što želite od mene?” reče gospođa Merrill. “Čuli ste je.”

“Ali momak je došao ovamo, gospojo. Taksi ga je ostavio pred vašim vratima.”

“Ostavio? To ne znači da je ušao unutra. Ovo nije jedina kuća u četvrti.”

Littlemore polako kimne. Činilo mu se da je Greta malo previše indiferentna i da je

gospođi Merrill malo previše stalo da on što prije ode.

106

Trinaesto poglavlje

TRAŽILA JE OD MENE DA JE POLJUBIM.

Koračao sam Četrdeset drugom ulicom, ali u glavi sam vidio samo razdvojene usne

Nore Acton. Još sam osjećao njezino mekano grlo u svojim rukama. Čuo sam je kako šapće te

dvije riječi.

Pismo predsjednika Halla bilo mi je u džepu prsluka. Trebao sam razmišljati samo o

jednoj stvari: kako razriješiti ne samo problem potencijalne propasti konferencije koja se

trebala održati sljedećeg tjedna na Clarku, nego i potencijalne propasti ugleda dr. Freuda,

barem u Americi. No, pred očima sam imao samo usta i sklopljene oči gospođice Acton.

Nisam se zavaravao. Znao sam što predstavljaju njezini osjećaji prema meni. Viđao sam

to i previše puta prije toga. Jedna od mojih pacijentica iz Worcestera, djevojka imenom

Rachel, ustrajala je na tome da se na svakoj analitičkoj seansi svuče do struka. Svaki put

izmišljala je neki novi razlog: nepravilan rad srca, mogućnost slomljenog rebra, pulsirajuća

bol u dnu leđa. A Rachel je bila samo jedna od mnogih. U svim tim slučajevima nikada se

nisam opirao iskušenju – zato što nikad nisam niti bio u iskušenju. Naprotiv, pojava

zavodničkih makinacija kod mojih pacijenata činila mi se odvratnom.

Da su moje pacijentice bile privlačnije, sumnjam da bi njihovo ponašanje u meni

izazvalo isti osjećaj odbojnosti. Nemam neke osobito čvrste vrline. No, te žene nisu bile

privlačne. Većina njih bila je dovoljno stara da mi budu majke. Njihova mi je želja bila

odbojna. Rachel je bila drukčija. Bila je izazovna: duge noge, tamne oči – istina, malo

preusko razmaknute – i tijelo koje bi se moglo nazvati dobrim, ili odličnim. No, bila je

agresivno neurotična, što me nikada nije privlačilo.

Zamišljao sam da radim s drugim djevojkama, ljepšima od ovih. Zamišljao sam

neopisive – ali ne i nemoguće – događaje u svojoj ordinaciji. Tako se dogodilo da sam, kad

god bi me prvi put posjetila neka nova pacijentica, najprije procjenjivao njezin izgled.

Rezultat toga bio je da sam postao odvratan sam sebi, do te mjere da sam se zapitao trebam li

i dalje raditi kao analitičar. Cijelo ljeto nisam uzeo novog pacijenta na analizu – sve do

gospođice Acton.

A sada me ona pozvala da je poljubim. Nisam mogao sakriti od sebe što želim učiniti s

njom. Nikada nisam iskusio tako snažnu želju da nadvladam, da posjedujem. Jako sam

sumnjao da je to napad protuprijenosa. Da budem iskren, osjetio sam tu želju praktično u

prvom trenutku kad sam ugledao gospođicu Acton. No, kod nje se očito radilo o nečem

drugom. Nije se samo oporavljala od traume fizičkog napada. Bilo je to više od toga –

djevojka je patila od najteže vrste prijenosa.

Pokazivala je sve znakove da joj se ne sviđam sve do trenutka kad su joj navrla

potisnuta sjećanja koja je pokrenuo moj fizički stisak njezina vrata. U tom trenutku, za nju

sam postao nekakva dominantna ličnost. Prije toga, premalo je reći da joj se nisam sviđao.

Mrzila me; rekla je to. Nakon tog trenutka, željela mi se podati – ili je barem tako mislila.

Iako mi je bilo žao što si to moram priznati, bilo je posve jasno da je ta ljubav koju je

osjećala, ako bi se to moglo nazvati ljubavlju, bila umjetna tvorevina, maštarija stvorena

intenzitetom analitičke seanse.

Iako se ne sjećam kako sam prešao Šestu ili Sedmu aveniju, iznenada sam se našao

nasred Times Squarea. Pošao sam u vrt na krovu Hammersteinove Victorije, gdje sam se

107

trebao naći s Freudom i ostalima na ručku. Vrt na krovu bio je pravi teatar, s podignutom

pozornicom, terasama, stolcima i krovom visokim sedamnaest metara. Još je trajala predstava,

hod po užetu. Umjetnica koja je hodala po užetu bila je mlada Francuskinja sa šeširićem,

odjevena u nebeski plavu haljinu i plave čarape. Svaki put kad bi izbacila suncobran kako bi

vratila ravnotežu, dobro odjevene žene iz publike vrisnule bi uglas. Nikada nisam shvatio

zašto publika tako reagira: osoba na užetu zacijelo se samo pretvarala da je u opasnosti.

Nisam mogao pronaći ostale. Očito sam zakasnio i oni su jamačno otišli. Zato sam se

vratio u Brillovu zgradu na Central Park Westu, znajući da će se na kraju vratiti tamo. Nitko

nije odgovorio na zvonce. Prešao sam ulicu i sjeo na klupu, posve sam, leđima okrenut prema

Central Parku. Izvadio sam Hallovo pismo iz svoje aktovke. Nakon što sam ga pročitao

najmanje šest puta, napokon sam ga odložio i izvadio drugo štivo – ne moram ni reći što je to

bilo.

“Imate li ih?” upita mrtvozornik Hugel pročelnika odjela fotografa Louisa Rivierea u

podrumu policijskog stožera.

“Upravo ih lakiram”, dovikne Riviere nagnut nad umivaonikom u svojoj tamnoj

komori.

“Ali, ostavio sam vam ploče u sedam ujutro”, pobuni se Hugel. “Sigurno su već

spremne.”

“Smirite se, molim vas”, reče Riviere, pa upali svjetlo. “Uđite. Možete ih pogledati.”

Hugel je ušao u tamnu komoru i s nervoznim uzbuđenjem bacio se na proučavanje slika.

Brzo je pregledao ploče, jednu po jednu, odbacujući u stranu one koje ga nisu zanimale. Tada

zastane, gledajući fotografiju djevojčina vrata iz groplana, koja je prikazivala jasno kružno

obilježje.

“Što je to, ovdje, na djevojčinu grlu?” upita on.

“Modrice, zar ne?” reče Riviere.

“Ni jedna obična modrica ne bi mogla biti tako savršeno okrugla”, odvrati mrtvozornik,

skidajući naočale i približavajući sliku na nekoliko centimetara od lica. Fotografija je

prikazivala zrnastu, okruglu crnu točku na gotovo bijelom vratu. “Louis, gdje vam je

povećalo?”

Riviere izvadi nešto što je izgledalo kao preokrenuta čašica za viski. Mrtvozornik je

zgrabi iz njegovih ruku, položi na fotografiju na mjesto gdje je bila tamna mrlja, i približi oko.

“Imam ga!” vikne on. “Imam ga!”

Izvana dopre glas detektiva Littlemorea. “Što je to, gospodine Hugel?”

“Littlemore”, reče Hugel. “Ovdje ste. Odlično.”

“Zamolili ste me da dođem, gospodine Hugel.”

“Da, a sada ćete vidjeti i zašto”, reče mrtvozornik, pokazujući Littlemoreu da pogleda

kroz Riviereovo povećalo. Detektiv ga posluša. Pod uvećanjem, zrnaste linije unutar crnog

kruga pretvorile su se u jasniju sliku.

“Recite mi”, reče Littlemore, “jesu li to slova?”

“Uistinu jesu”, odvrati mrtvozornik slavodobitno. “Dva slova.”

“Nešto nije u redu s njima”, nastavi Littlemore. “Ne izgledaju kako treba. Drugo bi

moglo biti slovo J. Za prvo ne znam.”

“Ne izgledaju dobro zato što su prikazana naopako, gospodine Littlemore”, reče

mrtvozornik. “Louis, objasni detektivu zašto su slova okrenuta naopako.”

108

Riviere pogleda kroz staklo. “Vidim ih: dva isprepletena slova. Ako su okrenuta

naopako, onda je ono zdesna, koje je Monsieur Littlemore nazvao J, zapravo G a ne J.”

“Točno”, reče mrtvozornik.

“Ali zašto bi bila ispisana naopako?”

“Zato, gospodo, što je to otisak koji je na djevojčinu vratu ostavila ubojičina igla za

kravatu.” Hugel zastane radi dramatskog efekta. “Sjetite se da je ubojica zadavio gospođicu

Riverford svojom svilenom kravatom. Bio je dovoljno pametan da skloni tu kravatu s poprišta

umorstva. No, napravio je jednu pogrešku. Na njegovoj kravati je, tijekom počinjenja

umorstva, bila njegova igla – igla s njegovim monogramom. Igla se slučajno našla u izravnom

kontaktu s mekanom, osjetljivom kožom djevojčina grla. Zbog snažna i dugotrajna pritiska,

monogram se utisnuo u njezin vrat, kao što premalen prsten ostavlja udubljenje na prstu. To

utisnuće, gospodo, sadrži ubojičine inicijale jednako sigurno kao da nam je ostavio posjetnicu,

osim što vidimo njihov zrcalni odraz. Slovo zdesna je obrnuto G, jer G je prvi inicijal čovjeka

koji je ubio Elizabeth Riverford. Slovo slijeva je obrnuto B, jer taj je čovjek bio George

Banwell. Sada znamo zašto je morao ukrasti njezino tijelo iz mrtvačnice. Vidio je izdajničku

modricu na njezinu vratu i znao je da ću je ja na kraju dešifrirati. No, nije predvidio da će mu

krađa trupla biti uzaludna – zahvaljujući ovoj fotografiji!

“Gospodine Hugel?” reče Littlemore.

Mrtvozornik duboko uzdahne. “Da vam opet objasnim, detektive?”

“Banwell nije to učinio, gospodine Hugel”, reče Littlemore. “On ima alibi.”

“Nemoguće”, reče Hugel. “Njegov je stan na istom katu iste zgrade. Umorstvo se

dogodilo u nedjelju, između ponoći i dva sata ujutro. Banwell bi se prije toga vratio s bilo

kakvog sastanka.”

“Ima alibi”, ponovi Littlemore, “i to kakav. Bio je s gradonačelnikom cijelu nedjelju

navečer, pa sve do ponedjeljka ujutro – izvan grada.”

“Što?” upita mrtvozornik.

“Postoji još jedan nedostatak u vašem argumentu”, ubaci se Riviere. “Niste tako dobro

upoznati s fotografijom kao što sam ja. Ove ste snimili osobno?”

“Da”, odvrati mrtvozornik mršteći se. “Zašto?”

“To su ferotipovi. Najzaostaliji. Imate sreće što ja posjedujem zalihu željeznog sulfata.

Slika koju imate razlikuje se od stvarnosti. Lijevo je desno, a desno lijevo.”

“Što?” ponovi Hugel.

“Obrnuta slika. Ako je oznaka na djevojčinu vratu obrnuta od pravog monograma, onda

je fotografija dvostruko obrnuta.”

“Dvostruko obrnuta?” upita Littlemore.

“Dvostruki negativ”, reče Riviere. “A dvostruki negativ je pozitiv. To znači da slika

prikazuje monogram kako bi stvarno izgledao, a ne obrnuti monogram.”

“Nemoguće”, uzvikne Hugel, više povrijeđeno nego u nevjerici, kao da ga Littlemore i

Riviere namjerno pokušavaju opljačkati.

“Ali nedvojbeno je tako, Monsieur Hugel”, reče Riviere.

“Dakle, to je stvarno J”, reče detektiv Littlemore. “Momak se zove Johnson ili nešto

takvo. Koje je bilo prvo slovo?”

Riviere opet primakne oko povećalu. “Uopće ne izgleda poput slova. Ali moguće je da

je E, rekao bih – ili ne, možda i C.”

“Charles Johnson”, reče detektiv.

109

Mrtvozornik je samo stajao na mjestu, ponavljajući: “Nemoguće.”

Taksi se napokon zaustavi kod Brillove zgrade i iz njega izađu četiri muškarca – Freud, Brill,

Ferenczi i Jones. Pokazalo se da su otišli na kino predstavu nakon ručka, neki film o

policajcima i pljačkašima s ludim jurnjavama. Ferenczi nije mogao prestati pričati o tome. On

je, rekao mi je Brill, stvarno iskočio sa svojeg sjedala kad se pojavila lokomotiva koja je jurila

ravno na publiku: bio mu je to prvi film koji je gledao.

Freud me upitao želim li prošetati s njim kroz park da bih ga izvijestio o gospođici

Acton. Rekao sam da bih to volio više od svega, ali da je iskrsnulo nešto drugo – poštom su

mi stigle neugodne novosti.

“Ti nisi jedini”, rekao mi je Brill. “Jones je jutros dobio brzojav od Mortona Princea iz

Bostona. Jučer je uhićen.”

“Dr. Prince?” bio sam šokiran.

“Optužen je za opsceno ponašanje”, nastavi Brill. “Opscenost o kojoj je riječ bila su dva

članka koja je namjeravao objaviti, a koja su opisivala liječenje histerije postignuto

psihoanalitičkom metodom.”

“Ne bih se brinuo o Princeu”, reče Jones. “Jednom je bio gradonačelnik Bostona, znate.

Bit će sve u redu.”

Morton Prince nikada nije bio gradonačelnik Bostona – bio je to njegov otac – ali Jones

je bio tako siguran da ga nisam htio posramiti. Umjesto toga, upitao sam ga: “Kako je policija

znala što Prince planira objaviti?”

“Baš to smo se i mi pitali”, reče Ferenczi.

“Nikada nisam vjerovao Sidisu”, doda Brill, govoreći o liječniku iz uredničkog odbora

Princeova žurnala. “Ali moramo imati na umu da je to Boston. Oni bi uhitili i sendvič od

pilećih prsa kad ne bi bio prikladno odjeven. Uhitili su onu Australku – Kellermanicu,

plivačicu – zato što joj kupaći kostim nije pokrivao koljena.”

“Bojim se da su vijesti još gore, gospodo”, rekoh, “a vezane su izravno uz dr. Freuda.

Predavanja sljedećeg tjedna dovedena su u pitanje. Dr. Freuda su osobno napali – mislim,

napali su njegovo ime – u Worcesteru. Ne mogu vam reći koliko mi je žao što ja moram biti

glasnik.”

Ukratko sam im prenio sve što sam mogao prenijeti od pisma predsjednika Halla, ne

ulazeći u prljave optužbe protiv Freuda. Jedan agent koji je predstavljao iznimno bogatu

njujoršku obitelj jučer se susreo s Hallom, nudeći Sveučilištu Clark donaciju koju je Hall

opisao kao “vrlo velikodušnu”. Obitelj je bila spremna platiti bolnicu s pedeset kreveta za

duševne i neurotske bolesti, i to ne samo zgradu, nego i najmoderniju opremu, medicinske

sestre, osoblje i plaće dovoljne da privuku najboije neurologe New Yorka i Bostona.

“To bi stajalo pola milijuna dolara”, reče Brill.

“Znatno više”, odgovorih. “Time bismo jednim udarcem postali vodeći psihijatrijski

institut u državi. Nadmašili bismo McLean.”

“Koja je to obitelj?”

“Hall to nije napisao”, odvratih Brillu.

“Ali je li to dopušteno?” upitao je Ferenczi. “Privatna obitelj koja plaća javno

sveučilište?”

“To se zove filantropija”, odgovori Brill. “Zato su američka sveučilišta tako bogata. I

zato će ubrzo nadmašiti najveća europska sveučilišta.”

“Glupost”, izvali Jones. “Nikada.”

110

“Nastavite, Youngeru”, reče Freud. “U ovome što ste nam do sada rekli nema ničeg

lošeg.”

“Obitelj je postavila dva uvjeta”, nastavih. “Jedan član te obitelji očito je poznati

liječnik s određenim stajalištem prema psihologiji. Prvi je uvjet da se psihoanaliza ne

prakticira u novoj bolnici i ne uvrsti u Clarkov nastavni program. Drugi je da predavanja dr.

Freuda najavljena za sljedeći tjedan budu otkazana. Inače će taj dar biti uručen drugoj bolnici

– u New Yorku.”

Slijedili su razni izrazi nevjerice i očaja. Samo je Freud zadržao stoički stav. “Što Hall

kani učiniti?” upitao je.

“Bojim se da to nije sve”, rekoh ja. “Nije ni najgore od svega. Predsjednik Hall dobio je

dosje o dr. Freudu.”

“Nastavite, za ime Božje”, prekori me Brill. “Ne igrajte se skrivača.”

Objasnio sam da taj dosje sadrži dokumentirane slučajeve lascivnog – štoviše,

kriminalnog – Freudova ponašanja. Predsjedniku Hallu rečeno je da će o Freudovu

nemoralnom ponašanju ubrzo izvijestiti i njujorški tisak. Obitelj je bila sigurna da će se Hall,

nakon što pročita sadržaj, složiti da Freudov nastup na Clarku mora biti zauvijek otkazan, za

dobrobit sveučilišta. “Predsjednik Hall nije poslao dosje”, rekoh, “ali njegovo pismo sažima

optužbe. Mogu li vam dati pismo, dr. Freud? Predsjednik Hall specifično me zamolio da vam

kažem kako on smatra da imate pravo biti obaviješteni o svemu što je rečeno protiv vas.”

“Pošteno od njega”, primijeti Brill.

Ne znam zašto – možda zato što sam donio pismo – ali osjećao sam se odgovornim za

katastrofu koja se događala. Činilo mi se kao da sam osobno pozvao Freuda na Clark, samo

da bih ga uništio. Nisam osjećao nelagodu samo zbog Freuda. Imao sam i sebičnih razloga

zbog kojih nisam htio da taj čovjek padne – na njegovu autoritetu utemeljio sam tolika vlastita

vjerovanja, štoviše, toliki dio svojeg života. Nitko od nas nije svetac, ali nekako sam prije

nekoliko godina stvorio vjerovanje da je Freud drukčiji od svih nas. Zamišljao sam da je on

(za razliku od mene) psihološkim uvidom došao na razinu iznad ovozemaljskih iskušenja.

Nadao sam se do neba da su optužbe iz Hallova pisma lažne, ali toliko su išle u detalje da su

imale prizvuk istine.

“Nema potrebe da čitam to pismo nasamo”, reče Freud. “Prenesite nam što su govorili

protiv mene. Nemam tajni pred ovim ljudima.”

Počeo sam s najblažom optužbom: “Pričaju da niste oženjeni ženom s kojom živite, iako

je svijetu predstavljate kao svoju suprugu.”

“Ali to nije Freud”, zavapi Brill. “To je Jones.”

“Molim?” odvrati Jones nezadovoljno.

“Oh, ma hajde, Jones”, reče Brill. “Svi znaju da niste oženjeni s Loë.”

“Da Freud nije oženjen”, reče Jones, osvrnuvši se preko lijevog ramena. “Kako

apsurdno.”

“Što još?” upita Freud.

“Da ste otpušteni iz neke ugledne bolnice”, nastavio sam nelagodno, “zato što niste

željeli prestati raspravljati o seksualnim fantazijama s dvanaestogodišnjim i

trinaestogodišnjim djevojčicama, koje su bile na liječenju u bolnici zbog čisto fizičkih, a ne

neurotskih razloga.”

“Ali oni govore o Jonesu!” uzvikne Brill.

Jones se iznenada počeo zanimati za arhitekturu Brillove stambene zgrade.

111

“Da vas je tužio suprug jedne vaše pacijentice, a da je suprug jedne druge pacijentice

pucao na vas”, rekoh.

“Opet Jones!” vikne Brill.

“Da trenutačno održavate seksualni odnos”, nastavio sam, “s tinejdžericom –

kućepaziteljicom.”

Brill pogleda Freuda, pa mene, pa Freuda, pa Jonesa, koji je sada gledao u nebo,

naizgled proučavajući migracijske obrasce ptičjih vrsta Manhattana. “Ernest?” reče Brill.

“Niste valjda. Recite mi da niste.”

Jones ispusti niz muzikalnih zvukova čišćenja grla, ali ne odgovori ništa.

“Odvratni ste”, reče Brill Jonesu. “Stvarno odvratni.”

“Je li to sve, Youngeru?” upita Freud.

“Ne, gospodine”, odgovorio sam. Posljednja optužba bila je najgora od svega. “Postoji

još jedna: da trenutačno održavate još jednu seksualnu vezu, i to sa svojom pacijenticom,

devetnaestogodišnjom Ruskinjom, studenticom medicine. Kažu da je vaša afera tako poznata

da vam je pisala djevojčina majka, preklinjući vas da ne upropastite njezinu kćer. Dosje

navodno sadrži presliku pisma koje ste poslali kao odgovor majci. U vašem pismu, ili onome

za što kažu da je vaše pismo, zahtijevate novac od majke u zamjenu za – suzdržavanje od

daljnjih seksualnih odnosa s pacijenticom.”

Nakon što sam završio, nitko nije progovorio dulje vrijeme. Napokon Ferencziju izleti:

“Ali to je Jung, za ime Božje!”

“Sandore!” obrecne se Freud.

“Jung je to napisao?” upita Brill. “Majci pacijentice?”

Ferenczi pokrije usta rukom. “Ups”, reče on. “Ali, Freud, ne možete dopustiti da misle

kako ste to bili vi. Reći će sve to novinarima. Već mogu zamisliti naslove.”

I ja sam ih mogao zamisliti: FREUD OSLOBOĐEN SVIH OPTUŽBI.

“I tako”, razmišljao je Brill tmurno, “napadaju nas istodobno u Bostonu, u Worcesteru i

u New Yorku. To ne može biti slučajno.”

“Kako izgleda napad u New Yorku?” upita Ferenczi.

“Priča s Jeremijom, Sodomom i Gomorom”, odvrati Brill ljutito. “Te dvije poruke nisu

jedine koje sam primio. Bilo ih je mnogo.”

Svi smo se iznenadili i zatražili od Brilla da nam objasni.

“Počelo je čim sam počeo prevoditi Freudovu knjigu o histeriji”, reče on. “Nemam

pojma kako su znali da to radim. No, isti tjedan kad sam počeo, dobio sam prvo pismo, a od

tada postaje sve gore. Pojavljuju se kad ih najmanje očekujem. Prijete mi, siguran sam u to.

Svaki put dobivam neki krvoločni biblijski citat – uvijek o Židovima i pohoti i vatri. To me

asocira na pogrom.”

Nitko nije pokušao omesti Littlemorea kad se sljedeći puta uspinjao stubama zgrade na Osmoj

aveniji 782. Bila su četiri sata poslijepodne – vrijeme pripreme večere u restoranu, iz kojeg su

dopirali krici na kantonskom, isprekidani šištavim zvukom komada pilića ubačenih u vrelo

ulje. Littlemore, koji nije jeo ništa od jutra, ne bi imao ništa protiv chop sueya od svinjetine.

Osjetio je poglede na sebi na svakom katu, ali nije vidio nikoga. Čuo je kako netko trči u

hodnicima nad njim i kako se ljudi došaptavaju. Kad je pokucao na vrata stana 4c, rezultat je

bio isti: nije čuo ništa osim zvuka užurbanih koraka na stražnjem stubištu.

112

Littlemore pogleda na sat. Zapalio je cigaretu da bi potisnuo mirise koji su lebdjeli kroz

hodnik, nadajući se da će stići do Bettyna stana na vrijeme da je pozove na večeru. Nekoliko

minuta poslije, pozornik John Reardon spustio se niz stube vukući pokornog, uplašenog

Kineza. “Baš kao što ste rekli, detektive”, reče Reardon. “Izjurio je na stražnja vrata kao da

mu hlače gore.”

Littlemore promotri sirotog Chong Singa. “Ne želite razgovarati sa mnom, gospodine

Chong, zar ne?” upita on. “A kako bi bilo da malo pregledamo vaš stan? Otvorite.”

Chong Sing bio je mnogo niži od Littlemorea ili Reardona. Bio je čvrsto građen, široka,

plosnata nosa i kozičave kože. Gestikulirao je bespomoćno, pokušavajući pokazati da ne

govori engleski.

“Otvorite”, zapovijedi Littlemore, lupajući na zaključana vrata.

Kinez izvadi ključ i otvori vrata. Njegov jednosobni stan bio je slika i prilika reda i

čistoće. Nije bilo ni zrnca prašine, ni jedna šalica nije stajala izvan svojeg mjesta. Dva niska

ležaja s pokrivačima od grube tkanine očito su služila kao kreveti, sofe i stolovi istodobno.

Zidovi su bili goli. Nekoliko mirisnih štapića gorjelo je u jednom kutu, dajući oštar miris

vrućem, ustajalom zraku.

“Sve je počišćeno za nas”, reče Littlemore promotrivši sobu. “Kako uviđavno. No, nešto

vam je promaknulo.” Littlemore podigne bradu, pokazujući glavom uvis. I Chong Sing i

pozornik Reardon podignuli su poglede. Na niskom stropu vidjele su se guste crnkaste mrlje,

duge gotovo metar, iznad oba ležaja.

“Što je to?” upita policajac.

“Mrlje od dima”, odgovori Littlemore. “Opijum. Jack, opažaš li što čudno u vezi s tim

prozorom?”

Reardon pogleda jedini prozorčić u sobi, koji je bio zatvoren. “Ne. Što s njim?” upita

on.

“Zatvoren je”, odgovori Littlemore. “Vani je trideset stupnjeva, a prozor je zatvoren.

Vidi što je vani.”

Reardon otvori prozor i nagne se u usko ventilacijsko okno. Vratio se s naramkom stvari

koje je pronašao na ispustu u oknu: uljanom svjetiljkom prekrivenom staklom, pola tuceta

dugih lula, zdjelom i iglom. Činilo se da je Chong Sing potpuno zbunjen. Odmahivao je

glavom, pogledavajući detektiva, pa pozornika, pa opet detektiva.

“Ovdje imate pušionicu opijuma, zar ne, gospodine Chong?” upita detektiv. “Jeste li

ikada bili u stanu gospođice Riverford u Balmoralu?”

“Ha?” reče Chong Sing, bespomoćno sliježući ramenima.

“Kako ste došli do crvene gline na cipelama?” ustrajao je detektiv.

“Ha?”

“Jack”, reče Littlemore, “povedi gospodina Chonga u zatvor u Četrdeset sedmoj ulici.

Reci satniku Postu da je on prodavač opijuma.”

Kad ga je pozornik Reardon zgrabio za ruku, Chong napokon progovori. “Čekaj. Ja vam

kažem. U stanu živim samo po danu. Ne znam opijum. Nikad prije vidio opijum.”

“Naravno”, reče Littlemore. “Vodi ga odavde, Jack.”

“U redu, u redu”, reče Chong. “Ja vam kažem tko prodaje opijum. U redu?”

“Vodi ga odavde”, reče detektiv.

Pri pogledu na Reardonove lisičine, Chong vikne: “Čekaj! Ja vam kažem nešto drugo.

Ja vam pokažem. Pratite me u hodnik. Ja vam pokažem što tražite.”

113

Chongov glas promijenio se. Sada je zvučao iskreno uplašeno. Littlemore je dao znak

Reardonu da pusti Chonga da ih povede kroz mračan, uski hodnik. Dva kata ispod njih još se

čula buka iz restorana. Dok su slijedili Kineza niz hodnik, pokraj stubišta, Littlemore začuje

disonantne akorde kineskog žicanog instrumenta. Miris mesa postao je snažniji. Sva su vrata

bila odškrinuta kako bi stanari vidjeli što se događa – sva osim jednih. Ona su vodila u sobu

na najudaljenijem kraju hodnika. Ovdje Chong zastane. “Unutra”, reče on. “Unutra.”

“Tko živi ovdje?” upita detektiv.

“Moj rođak”, reče Chong. “Leon. On ovdje živio prije. Sada nitko.”

Vrata su bila zaključana. Nitko nije odgovarao na Littlemoreovo kucanje, ali čim se

detektiv približio dovoljno da pokuca na vrata, znao je da snažan miris mesa ne dopire iz

restorana. On izvadi dvije tanke metalne šipke iz džepa. Littlemore je bio majstor za

zaključana vrata. Ova je otvorio za čas.

Iako identične veličine, ova je soba u svemu drugom bila potpuni kontrast sobi Chong

Singa. Raskošni crveni ukrasi prekrivali su sve površine. Tucet vaza, velikih i malih, bio je

razbacan uokolo. Većina ih je bila oblikovana u likove zmajeva i demona. Na prozorskom

oknu bila je lakirana kutija za šminku, s okruglim ogledalom. Na ormaru je stajala obojena

statua Djevice i Djeteta. Gotovo svaki četvorni centimetar zida bio je prekriven uokvirenim

fotografijama. Sve su prikazivale Kineza koji je bio potpuna suprotnost Chong Singu. Čovjek

s fotografije bio je visok i izrazito naočit. Imao je dug nos i gladak, čisti ten. Nosio je

američki sako, košulju i kravatu. Gotovo sve slike prikazivale su tog muškarca s mladim

ženama – različitim mladim ženama.

No, pozornost je najviše privlačio masivni predmet postavljen točno u sredini sobe:

velik zatvoreni kovčeg. Bio je to kovčeg kakvim su se koristili bogati putnici, kožni s

mjedenim šarkama. Širina i visina iznosila mu je šezdeset centimetara, a dužina devedeset.

Bio je vezan čvrstim užetom.

Zrak je zaudarao. Littlemore je jedva mogao disati. Kineska glazba dopirala je iz sobe

ravno iznad njih; detektivu je bilo teško razmišljati. Nekim čudom, u zagušljivoj atmosferi

činilo se da se kovčeg talasa. Littlemore otvori svoj džepni nožić. I pozornik Reardon je imao

nožić. Zajedno, bez riječi, oni priđu kovčegu i počnu rezati tešku užad. Mnoštvo Kineza, od

kojih su mnogi imali rupčiće na licima, okupilo se na vratima da promatra.

“Spremi nož, Jack”, reče Littlemore pozorniku Reardonu. “Samo pazi na Chonga.”

Detektiv je rezao užad. Kad je prerezao i posljednji navoj, poklopac kovčega naglo se

otvori. Reardon zatetura unatrag, od iznenađenja ili od eksplozije smrdljiva plina iz

unutrašnjosti kovčega. Littlemore pokrije usta rukavom, ali ostane stajati na mjestu. U

kovčegu su bile tri stvari: ženski šešir ukrašen punjenom pticom, debeli svežanj pisama i

omotnica vezanih vrpcom, i sklupčano tijelo mlade žene, u visokom stadiju raspadanja,

odjeveno samo u donje rublje, sa srebrnim medaljonom na prsima i bijelom svilenom

kravatom čvrsto vezanom oko vrata.

Pozornik Reardon više nije gledao Chong Singa. Bio je blizu nesvjestice. Shvativši to,

Chong sklizne kroz mnoštvo Kineza koji su tiho mrmljali i izgubi se kroz otvorena vrata.

U tišini, izgubljeni u mislima, trupkali smo penjući se uz stubište do Brillova kata. Vjerujem

da smo svi razmišljali o tome kako reagirati na poteškoće u Worcesteru. Imali smo još

nekoliko sati do večernje zabave na koju nas je pozvao Smith Jelliffe, Brillov izdavač. Na

petom katu, Ferenczi je komentirao neobičan vonj zapaljenog papira. “Možda netko kremira

mrtvaca u kuhinji?” sugerirao je.

Brill otvori vrata. Ono što smo ugledali u stanu bilo je neočekivano.

114

U Brillovu je stanu sniježilo – ili je barem tako izgledalo. Fina bijela prašina lebdjela je

u sobi, vrtložeći se u zračnim strujama izazvanim otvaranjem vrata. I pod je bio prekriven tom

tvari. Sve Brillove knjige, kao i stolovi, prozorska okna i stolci, bili su presvučeni time. Miris

vatre prožimao je sve. Rose Brill stajala je usred sobe s metlom i lopaticom za prašinu,

prekrivena od glave do pete bijelom tvari, i nastojala pomesti najviše što je mogla.

“Upravo sam stigla ovamo”, vikne ona. “Zatvorite vrata, za ime Božje. Što je to?”

Dohvatio sam malo bijelog praha. “To je pepeo”, rekoh.

“Ostavili ste nešto da se kuha?” upita je Ferenczi.

“Ništa”, odvrati ona, vadeći bijele mrvice iz očiju.

“Netko je to ubacio ovamo”, reče Brill. Lutao je sobom u transu s ispruženim rukama,

naizmjence grabeći pepeo i tjerajući ga mahanjem. Iznenada se okrene prema Rose. “Pogledaj

je. Pogledaj je.”

“Što to?” upita Freud.

“Ona je stup soli.”

Kad je satnik Post stigao s pojačanjem iz postaje u zapadnoj Četrdeset sedmoj ulici, naredio je

– unatoč prigovorima detektiva Littlemorea – uhićenje šest Kineza na adresi Osma avenija

782, uključujući i upravitelja restorana i dva gosta koji su imali nesreću da se popnu kako bi

vidjeli kakva je to gužva. Tijelo je preneseno u mrtvačnicu i otpočela je potraga za dvojicom

muškaraca.

Prva Littlemoreova pomisao bila je da je pronašao nestalo truplo Elizabeth Riverford,

ali bilo je u previše raspadnutom stanju. Nije bio patolog, ali sumnjao je da bi se gospođica

Riverford, umorena u nedjelju navečer, mogla tako raspasti do srijede. Gospodin Hugel će

znati bolje, pomisli Littlemore.

U međuvremenu, detektiv je proučavao pisma koja je pronašao u kovčegu. Bila su to

ljubavna pisma, više od trideset njih. Sva su počinjala s Najdraži Leone, a bila su potpisana s

Elsie. Susjedi nisu bili sigurni kako se zove stanovnik sobe. Neki su ga zvali Leon Ling, a

drugi su rekli da se zove William Leon. On je upravljao restoranom u Kineskoj četvrti, ali

nitko ga nije vidio mjesec dana. Odlično je govorio engleski i nosio je samo američka odijela.

Littlemore je ispitao fotografije koje su visjele na zidovima. Stanovnici zgrade potvrdili

su da je čovjek na slikama Leon, ali nisu znali ili nisu željeli reći tko su žene. Littlemore je

zapazio da su sve žene bile bjelkinje. Onda je primijetio još nešto.

Detektiv skine jednu od fotografija. Prikazivala je Leona kako nasmiješen stoji između

dviju vrlo atraktivnih mladih žena. U početku, detektiv je pomislio da griješi. Kad se uvjerio

da nije pogriješio, stavio je sliku u džep svojeg prsluka, dogovorio sastanak sa satnikom

Postom sljedećeg dana i napustio zgradu.

Zrak je tog kasnog poslijepodneva još bio neugodno vruć i sparan, ali činilo mu se kao

da je ušao u rajski vrt u usporedbi s prostorijom iz koje je izašao. Malo nakon pet sati došao je

do Bettyna stana. Nije bila kod kuće. Njezina majka energično je pokušavala objasniti

detektivu gdje je “Benedetta”, ali budući da je žena govorila talijanski, i to brzo, nije je mogao

uhvatiti ni za glavu ni za rep. Napokon, jedan od Bettyne mlađe braće došao je na vrata i

preveo: Betty je bila u zatvoru.

Sve što je gospođa Longobardi znala – i to zato što joj je to rekla simpatična Židovka –

bilo je da su nastali nekakvi problemi u tvornici u kojoj je Betty danas počela raditi. Neke

djevojke su odvedene, među kojima i Betty. “Odvedene?” upita Littlemore. “Kamo?”

Majka nije znala.

115

Littlemore otrči do postaje podzemne željeznice u Pedeset devetoj ulici. Stajao je sve do

središta, jer bio je previše uznemiren da bi sjeo. U policijskom stožeru doznao je da su

štrajkaši napali jednu od velikih tvornica odjeće u Greenwich Villageu, prosvjednici su počeli

razbijati prozore, a policija je uhitila najgorih nekoliko desetaka njih kako bi očistila ulice. Svi

su sada bili u zatvoru. Muškarce su držali u Tombsu, a djevojke u Jefferson Marketu.

116

Četrnaesto poglavlje

TIJEKOM 1870-TIH, MNOŠTVO POMODNIH ZGRADA U STILU VIKTORIJANSKE

gotike niknulo je na trokutastoj površini na uglu Desete ulice i Šeste avenije, u izrazitoj

suprotnosti s inače neuglednom radničkom četvrti. Nova višebojna sudnica bila je zbrka strmo

ukošenih krovova, s dekoracijama i vrhovima raznih visina koji su stršili pod raznim

kutovima. Kula stražara na vrhu sudnice bila je okrunjena kupolom od pedeset pet metara.

Zatvor na pet katova u istom stilu bio je izgrađen uz sudnicu, a pokraj zatvora bilo je još jedno

veliko zdanje u kojem je bila tržnica. Cijelo se mjesto zvalo Jefferson Market. Ideja je bila da

se institucije reda i zakona ne bi trebale odvajati od institucija namijenjenih svakodnevnim

aktivnostima.

Tijekom dana, u sudnici Jefferson Marketa vodile su se važne parnice kaznenog prava.

Nakon toga, isti se sud pretvarao u gradski Noćni sud, gdje su se vodile parnice povezane uz

poroke. Zahvaljujući tome, zatvor u Jefferson Marketu bio je uglavnom pun prostitutki koje

su čekale razmještaj i kaznu. Tamo, u tom zatvoru, Littlemore je u srijedu navečer pronašao

umornu ali neozlijeđenu Betty.

Bila je u velikoj, pretrpanoj ćeliji u podrumu. Bilo je tu dvadeset i pet ili trideset žena.

Stajale su u malim skupinama ili sjedile na dugim, uskim klupama uza zid.

Ćelija je bila podijeljena između dviju klasa zatvorenica. Bilo je tu petnaestak mladih

žena u radničkoj odjeći kao i Betty – jednostavnim, tamnim suknjama koje su im sezale do

gležnjeva, naravno, i bijelim bluzama s dugim rukavima. To su bile zatvorenice iz tvornice

ženske odjeće gdje je Betty radila dan i pol. Neke od tih djevojaka imale su samo trinaest

godina.

Pokraj njih, bilo je tu još dvanaestak žena razne dobi, mnogo šarolikije odjeće i šminke.

Većina ih je bila glasna i neobično opuštena, jer im je to okružje bilo dobro znano. No, jedna

od njih bila je glasnija od ostalih, prigovarajući čuvarima i zahtijevajući da joj kažu kako ženu

u njezinim okolnostima mogu držati u zatvoru. Littlemore ju je odmah prepoznao: bila je to

gospođa Susan Merrill. Ona je jedina imala stolac, koji su joj druge žene prepustile iz

poštovanja. Preko ramena joj je bio prebačen rubac boje burgundca, a u rukama je držala malo

dijete, koje je mirno spavalo unatoč galami.

Littlemoreova značka omogućila mu je da uđe u zatvor, ali nije mogla izvaditi Betty iz

njega. Stajali su udaljeni samo nekoliko centimetara jedno od drugoga, razdvojeni željeznim

šipkama, i tiho razgovarali. “Tvoj prvi dan na poslu, Betty”, reče Littlemore, “i priključila si

se štrajku?”

Ona se nije priključila štrajku. Kad je Betty toga jutra stigla u tvornicu, otišla je ravno

na deveti kat i priključila se stotini drugih djevojaka koje su šivale. Međutim, bilo je tamo

najmanje pedeset praznih stolaca pred šivaćim strojevima koji su stajali nepokretni. Dogodilo

se sljedeće: prethodnog dana, stotinu i pedeset švelja otpušteno je zato što su bile

“simpatizerke sindikata”. Te večeri, Međunarodni sindikat radnika u industriji ženske odjeće

odgovorio je pozivom na štrajk protiv Bettyne tvornice. Tijekom sljedećeg jutra, mala skupina

radnika i članova sindikata okupila se na ulici pred tvornicom. Dovikivali su radnicama na

gornjem katu.

117

“Zvali su nas štrajkolomkama”, objasni Betty. “Sada znam zašto su me tako brzo

zaposlili – tražili su zamjenu za djevojke iz sindikata. Ja ne mogu biti štrajkolomka, Jimmy,

mogu li?”

“Valjda ne”, reče Littlemore, “ali zašto su uopće željeli izaći i štrajkati?”

“Oh, ne bi vjerovao. Prije svega, tamo je vruće, kao u peći. Nadalje, djevojkama

naplaćuju najamninu – za sve: za ormariće, za šivaće strojeve, za igle, za stolce na kojima

sjede. Ne dobiješ ni polovicu obećane plaće. Jimmy, bila je tamo djevojka koja je radila

sedamdeset i dva sata prošlog tjedna, a zaradila je tri dolara. Tri dolara! To je – to je – koliko

je to?”

“Četiri centa na sat”, reče Littlemore. “To je loše.”

“A to nije ono najgore. Zaključavaju vrata kako bi zadržali djevojke na poslu; ne možeš

ići ni na zahod.”

“Hej, Betty, trebala si samo otići. Nisi trebala prosvjedovati s ljudima koji razbijaju

prozore i to.”

Betty je bila napola ljutita, napola zbunjena. “Ja nisam prosvjedovala, Jimmy.”

“Pa zbog čega su te uhitili?”

“Zato što sam dala otkaz. Rekli su nam da ćemo ići u zatvor ako damo otkaz, ali nisam

im vjerovala. I nitko nije razbijao prozore. Policajci su samo tukli ljude.”

“To nisu bili policajci.”

“Oh, da, jesu.”

“Svega mi”, reče Littlemore, “moram te izvući odavde.” Pozvao je jednog čuvara i

objasnio mu da je Betty njegova djevojka i da uopće nije dio štrajka. Slučajno se našla u

zatvoru. Na riječi “moja djevojka”, Betty je spustila pogled i postiđeno se nasmiješila.

Čuvar, Littlemoreov prijatelj, odgovorio je potišteno da su mu ruke vezane. “Nemoj to

pričati meni, Jimmy”, reče on. “Moraš razgovarati s Beckerom.”

“Beckom?” upita Littlemore, dok su mu se oči zažarile. “Je li Beck ovdje?”

Čuvar povede Littlemorea niz hodnik do sobe u kojoj su petorica muškaraca pili, pušili i

glasno kartali pod treperavom električnom žaruljom. Jedan od njih bio je narednik Charles

Becker, ćelavi snagator s moćnim baritonom. Becker, petnaestogodišnji veteran u policiji,

radio je u najpokvarenijem dijelu Manhattana, Tenderloinu, gdje su se svjetlucavi gradski

kasini i bordeli, uključujući i onaj Susan Merrill, miješali s najživopisnijim otmjenim

restoranima i vodviljima. Beckerova nazočnost u zatvoru bila je sretna okolnost za

Littlemorea, koji je šest mjeseci bio pozornik u Beckerovu odredu.

“Hej, Beck”, oslovi ga Littlemore.

“Littlemouse!” zagrmi Becker dijeleći karte. “Dečki, upoznajte mojeg malog brata,

detektiva iz centra. Jimmy, ovo su Gyp, Whitey, Lefty i Dago – sjećaš se Dagoa, zar ne?”

“Dago”, reče detektiv.

“Prije dvije-tri godine”, reče Becker svojim kompićima, pokazujući Littlemorea, “ovaj

momak riješio mi je gadan slučaj. Izručio mi je krivca” – izgovorio je to kao kivca – “koji od

tada plaća cijenu. Oni uvijek plate cijenu, momci. Što radiš ovdje, Jimmy, promatraš ptice?”

Becker ga je saslušao kimajući glavom i ne skidajući pogled sa stola. S urlikom čovjeka

koji uživa u demonstraciji velikodušnosti, zapovjedio je čuvarima da puste detektivovu

ptičicu. Littlemore duboko zahvali Beckeru i požuri do ćelije, gdje je pokupio Betty. Pri

izlasku, Littlemore pomoli glavu u kartašnicu i opet zahvali Beckeru. “Reci, Beck, može li još

jedna usluga?” reče on.

118

“Samo reci, mali brate”, reče Becker.

“Ovdje je jedna dama s malim djetetom. Postoji li šansa da pustimo i nju?”

Becker ugasi cigaretu. Glas mu je i dalje bio opušten, ali veselje njegovih kompića

naglo se utišalo. “Dama?” upita Becker.

Littlemore je znao da nešto nije u redu, ali nije znao što.

“Govori o Susie, šefe”, reče Gyp, čije je pravo ime bilo Horowitz.

“Susie? Susie Merrill nije u mojem zatvoru, zar ne, Whitey?” upita Becker.

“Unutra je, šefe”, odgovori Whitey, čije je pravo ime bilo Seidenschner.

“Petljaš nešto sa Susie, Jimmy?”

“Ne, Beck”, reče Littlemore. “Samo sam mislio – budući da ima dijete i to...”

“Aha”, reče Becker.

“Zaboravi da sam išta rekao”, ubaci Littlemore. “Mislim, ako je ona...”

Becker vikne čuvarima da puste Susie. Toj zapovijedi dodao je i nekoliko biranih

psovki, izražavajući zgražanje zbog toga što je malo dijete bilo zatvoreno u njegovu zatvoru i

dodajući da, bude li ubuduće “još djece” u njegovu zatvoru, moraju biti donesena ravno

njemu. Ta je opaska izazvala provalu smijeha među njegovih pajdašima. Littlemore zaključi

da je bolje da ode. Zahvalio je Beckeru treći put – ovaj put bez odgovora – i poveo Betty.

Deseta ulica bila je gotovo pusta. Povjetarac je puhao sa zapada. Na zatvorskim

stubama, u sjeni golema viktorijanskog zdanja, Betty zastane. “Poznaješ li tu ženu?” upita

ona. “Onu s djetetom?”

“Na neki način, da.”

“Ali, Jimmy, ona je – ona je madam.”

“Znam”, reče Littlemore cerekajući se. “Bio sam kod nje.”

Betty pljusne detektiva po obrazu.

“Au”, reče Littlemore. “Otišao sam k njoj da postavim neka pitanja u vezi s umorstvom

Riverfordice.”

“Oh, Jimmy, zašto nisi tako rekao?” upita Betty. Položila je na svoje lice najprije svoju

ruku, pa njegovu. Nasmiješila se. “Žao mi je.”

Zagrlili su se. Još su se grlili, kad su, minutu kasnije, teška hrastova vrata zatvora

zaškripala, a na njih pala zraka svjetlosti. Na vratima je stajala Susan Merrill, noseći dijete i

golemi šešir. Littlemore joj je pomogao da prođe kroz vrata. Betty je zamoli da pridrži dijete,

a starija žena spremno joj ga preda.

“Dakle, vi ste taj koji me izvadio”, reče Susie Littlemoreu. “Valjda mislite da vam sada

nešto dugujem?”

“Ne, gospojo.”

Susie nagne glavu kako bi bolje pogledala detektiva. Uzela je dijete od Betty, a zatim

šapnula tako tiho da ju je Littlemore jedva čuo: “Ako tako nastavite, ubit će vas.”

Ni Littlemore ni Betty nisu ništa odgovorili.

“Znam koga tražite”, nastavi Susie, jedva čujnim glasom. “Osamnaesti ožujka 1907.”

“Što?”

“Znam koga, i znam što. Vi ne znate, ali ja znam. No, ne radim ništa besplatno.”

“Što je s osamnaestim ožujkom 1907.?”

“Otkrijte sami. I ulovite ga”, sikne ona tako otrovnim glasom, da je pokrila djetetovo

lice rukom, kao da ga želi zaštititi.

119

“Što je s tim danom?”

“Upitajte na susjednim vratima”, šapne Susie Merrill, pa nestane u mraku koji se polako

spuštao.

Rose nas je izbacila iz stana – što je bilo ljubazno od nje. Napose nije željela da Freud

sudjeluje u čišćenju. Što se tiče Brilla, izgledao je tupo poput vojnika s DaCostinim

sindromom. Rekao je da neće ići na večeru i zamolio nas je da ga ispričamo.

Jones je podzemnom željeznicom otišao u svoj hotel, koji je bio smješten dalje prema

središtu i jeftiniji od našega, dok smo Freud, Ferenczi i ja odlučili odšetati do hotela

Manhattan, presjekavši park. Nevjerojatno je kako najveći njujorški park može navečer biti

prazan. Najprije smo razmjenjivali hipoteze o neobičnom prizoru u Brillovu stanu; zatim je

Freud upitao Ferenczija i mene kako bi trebao odgovoriti na pismo predsjednika Halla.

Ferenczi je izjavio da odmah moramo opovrgnuti navode, po mogućnosti brzojavom,

objasnivši da su prijestupe pripisane Freudu zapravo počinili Jones i Jung. Jedino pitanje,

smatrao je Ferenczi, bilo je hoće li nam Hall povjerovati.

“Poznajete Halla, Youngeru”, reče Freud. “Što vi mislite?”

“Predsjednik Hall povjerovao bi nam”, odgovorio sam, misleći pritom da bi povjerovao

meni. “Ali pitao sam se, dr. Freud, ne žele li oni da učinite baš to.”

“Tko?” upita Ferenczi.

“Onaj tko stoji iza toga”, rekoh.

“Ne razumijem”, reče Ferenczi.

“Shvaćam na što Younger misli”, odgovori Freud. “Tko god to učinio, mora znati da se

te optužbe ne odnose na mene, nego na Jonesa i Junga. Dakle: navedu me da optužim svoje

prijatelje, a u tom trenutku Hall ne može više reći da ima posla samo s ogovaranjem.

Naprotiv, ja ću biti sudionik u optužbi i Hall će morati poduzeti odgovarajuće mjere. Možda

će zabraniti Jonesu i Jungu da održe predavanje sljedeći tjedan. Ja ću održati svoja

predavanja, ali po cijenu da ukaljam čast dvojice svojih sljedbenika – onih koji su u najboljem

položaju da prenesu moje ideje svijetu.”

“Ali ne možete ne reći ništa”, pobuni se Ferenczi, “kao da ste doista krivac.”

Freud promisli o tome. “Zanijekat ćemo optužbe – ali to je sve što ćemo učiniti. Poslat

ću Hallu kratko pismo u kojem ću ustvrditi činjenice: oženjen sam, nikada nisam otpušten iz

neke bolnice, nikada nisu pucali na mene, i tako dalje. Youngeru, hoće li to vas dovesti u

neugodan položaj?”

Shvatio sam njegovo pitanje. Htio je znati hoću li se ja osjećati dužnim da obavijestim

Halla kako je Freud nevin, ali Jones i Jung nisu. Naravno, nisam namjeravao učiniti ništa

takvoga. “Ne uopće, gospodine”, odgovorio sam.

“Dobro”, zaključi Freud. “Nakon toga, sve prepuštamo Hallu. Ako je, zbog te

‘velikodušne donacije’, Hall spreman na to da psihoanalitičke istine ne budu iznesene na

njegovu sveučilištu, u tom slučaju – oprostit ćete mi, Youngeru – on i nije saveznik kakvog

bih želio imati, a Amerika može ići dovraga.”

“Predsjednik Hall nikada neće pristati na njihove uvjete”, rekoh, s većom sigurnošću

nego što sam osjećao.

Ispred zatvora Jefferson Market, Betty Longobardi imala je dvije riječi za Jimmyja

Littlemorea: “Pođimo odavde”.

120

Littlemore nije tako gorljivo htio otići. Poveo je Betty prema Šestoj aveniji, s rijekom

muškaraca i žena koja je tekla prema sjeveru, na putu s posla kući. Na uglu, nekoliko koraka

od ukrašenog ulaza u sudnicu, Littlemore se ukopa na mjestu. Nadglasavajući strahotan urlik

vlaka, uzbuđeno je opisao Betty svoj dan prepun događaja.

“Rekla je da će te netko ubiti, Jimmy”, odgovorila je Betty, pokazujući manje zanimanje

za njegova postignuća nego što se nadao.

“Rekla je i da bismo trebali upitati na susjednim vratima”, odgovori on. “To mora da je

sudnica. Dođi, ovdje smo.”

“Ne želim.”

“To je sudnica, Betty. Ništa se ne može dogoditi u sudnici.”

U zgradi, Littlemore pokaže svoju značku službeniku, koji im je rekao gdje su uredi s

dosjeima, ali i izrazio mišljenje da u ovo doba tamo vjerojatno nema nikoga. Nakon što su se

popeli na drugi kat i prošli kroz prazan labirint hodnika, Littlemore i Betty naišli su na vrata

označena riječju DOSJEI. Vrata su bila zaključana, a prostorija iza njih mračna. Provaljivanje

nije bilo uobičajeno Littlemoreovo ponašanje, ali u ovim okolnostima smatrao je to

opravdanim. Betty se nervozno ogledavala.

Littlemore otvori bravu. Zatvorio je vrata za njima i uključio električnu svjetiljku. Bili

su u malom uredu s jednim velikim stolom. Prostorija je imala i stražnji ulaz. On je bio

otključan; vodio je u prostranije skladište. Tu su ugledali niz ormara s označenim ladicama.

“Nema datuma”, reče Betty, “samo slova.”

“Tu mora biti neki kalendar”, reče Littlemore. “Uvijek ima neki kalendar. Pričekaj da ga

pronađem.”

Nije mu trebalo dugo. Vratio se za stol, gdje su bila dva pisaća stroja, upijači za tintu,

bočice s tintom – i hrpa u kožu uvezanih službenih knjiga, od kojih je svaka bila šira od

šezdeset centimetara. Littlemore otvori prvu. Svaka stranica predstavljala je jedan dan u

životu Vrhovnog suda New Yorka, s terminima suđenja, od prvog do trećeg dijela. Stranice

koje je Littlemore listao predstavljale su datume u 1909. Otvorio je drugu, za koju se pokazalo

da je kalendar za 1908., a zatim treću. Okrećući stranice, brzo je došao do 18. ožujka 1907.

Vidio je desetke redova s imenima i brojevima slučajeva, upisane vještim rukopisom, perom i

tintom, često prekrižene ili s tekstom ispisanim preko njih.

On pročita naglas:

“Deset i petnaest ujutro, dnevni kalendar, treći dio: Wells p. Interborough R.T. Co.

Truax, J. U redu, Wells. Moramo pronaći Wellsa.” Projurio je natrag u skladište pokraj Betty,

gdje je u ladici obilježenoj slovom w pronašao slučaj Wellsa protiv IRT: tri spojene stranice.

Pregledao ih je. “Ovo nije ništa”, reče on. “Možda neka nesreća u podzemnoj. Slučaj nije ni

završio na sudu.”

Vratio se do knjige. “Bernstein protiv istog”, pročitao je. “Mensinub protiv istog.

Sebcas protiv istog. Čovječe, ovdje je najmanje dvadeset ovih slučajeva s IRT-om. Valjda ih

moramo sve pregledati.”

“Možda to nije ono što tražimo, Jimmy. Ima li tamo još nečega?”

“Deset i petnaest ujutro, Termin suđenja: Tarbles protiv Tarblesa. Razvod?”

“Je li to sve?” upita Betty.

“Deset i trideset ujutro, Termin suđenja, prvi dio, kazneni termin (nastavak od

siječanjskog termina). Fitzgerald, J. Narod protiv Harryja K. Thawa.”

121

Zagledali su se jedno u drugo. Betty i Littlemore odmah su prepoznali ime, kao što bi ga

u to doba prepoznao bilo tko u New Yorku, i gotovo svi ostali Amerikanci. “On je onaj...”

reče Betty.

“... koji je ubio arhitekta u Madison Square Gardenu”, dovrši Littlemore. Tada shvati

zašto je Betty zastala: niz hodnik je dopirao zvuk teških koraka.

“Tko je to?” šapne ona.

“Ugasi svjetlo”, reče Littlemore Betty, koja je stajala pokraj svjetiljke. Posegnula je pod

sjenilo svjetiljke i nervozno petljala s gumbima. Rezultat njezina truda bio je paljenje još

jedne žarulje. Koraci zastanu. Zatim se nastave; sada su se nesumnjivo približavali uredu s

dosjeima.

“Oh, ne”, reče Betty. “Sakrijmo se u skladište.”

“Bolje ne”, reče Littlemore.

Koraci su se približili i zastali ispred vrata ureda. Kvaka se okrene i vrata se širom

otvore. Bio je to nizak čovjek s fedora šeširom, odjeven u trodijelno odijelo jeftina izgleda,

čiji se unutarnji džep na prsima izbočio kao da nosi revolver. “Zar ovdje nema zahoda?” upita

on.

“Drugi kat”, reče Littlemore.

“Hvala”, odgovori čovjek i zalupi vrata za sobom.

“Hajde”, reče Littlemore i vrati se u skladište. Slučaj “Narod protiv Thawa” zauzimao je

dva tuceta ladica. Littlemore je pronašao transkript sa suđenja. Bilo je tu tisuće stranica u

svežnjevima od po deset centimetara, uvezanim gumenim vrpcama. Transkript je na nekim

mjestima bio nečitak, ispisan neravnim slovima, bez interpunkcija i s cijelim rečenicama

sastavljenim od nažvrljanih riječi. Za datum 18. ožujka 1907. bilo je tu samo pedeset ili

šezdeset stranica. Listajući ih, Littlemore brzo naiđe na nekoliko listova papira koji su

izgledali drukčiji od ostalih: čisto natipkani, organizirani u razdvojene paragrafe, ispunjeni

interpunkcijama.

“Iskaz pod prisegom”, reče on.

“Oh, moj Bože”, odvrati Betty. “Pogledaj!” Pokazivala je riječi zgrabio me za grlo i bič.

Littlemore užurbano okrene na prvu stranicu očitovanja. Datum je bio 27. listopada

1903., a tekst je počinjao riječima: Evelyn Nesbit, nakon što je prisegnuta, kaže...

“To je Thawova supruga, zabavljačica”, reče Betty. Nekoliko zaljubljenih pisaca toga

vremena opisivalo je Evelyn Nesbit kao najljepšu djevojku koja je ikada živjela. Udala se za

Harryja Thawa 1905., godinu dana prije nego što je Thaw ubio Stanforda Whitea.

“Prije nego što mu je postala ženom”, reče Littlemore. Nastavili su čitati:

Živim u hotelu Savoy, na uglu Pete avenije i Pedeset devete ulice, u

New Yorku. Imam 18 godina, jer rođena sam na Božić godine 1884.

Nekoliko mjeseci prije lipnja 1903., bila sam u bolnici dr. Bella

na Zapadnoj trideset trećoj ulici, gdje su mi operirali upaljeno slijepo

crijevo.Tijekom lipnja otputovala sam u Europu na zahtjev Henryja

Kendalla Thawa. Gospodin Thaw i ja proputovali smo Nizozemsku,

zaustavljajući se na raznim mjestima kako bismo uhvatili vlakove, a

zatim smo otišli u München u Njemačkoj. Nakon toga, proputovali

smo Bavarsko visočje, te prešli u austrijski Tirol. Tijekom cijelog tog

vremena, spomenuti Thaw i ja bih smo poznati kao muž i žena, a

spomenuti Thaw predstavljao nas je kao gospodina i gospođu Dellis.

122

“Zmija”, reče Betty.

“Pa, barem se poslije njome oženio”, reče Littlemore.

Nakon što smo zajedno putovah pet ih šest tjedana, spomenuti Thaw

unajmio je dvorac u austrijskom Tirolu, smješten na otprilike pola

obronka vrlo izolirane planine. Taj je dvorac zacijelo izgrađen prije

mnogo stoljeća, jer su prozori i prostorije staromodni. Ja sam dobila

vlastitu spavaću sobu.

Prve noći bila sam veoma umorna i otišla sam u krevet odmah

nakon večere. Ujutro sam doručkovala sa spomenutim Thawom.

Nakon doručka, gospodin Thaw rekao je da mi želi nešto reći i

zamolio me da uđem u svoju spavaću sobu. Ušla sam u sobu, gdje me

spomenuti Thaw, bez ikakve provokacije, zgrabio za grlo i strgnuo

kućni haljetak s mojeg tijela. Spomenuti Thaw bio je u strašno

uzbuđenom stanju. Oči su mu se zažarile, a u desnoj ruci držao je bič

od kravlje kože. Zgrabio me i bacio na krevet. Bila sam bespomoćna i

pokušala vrištati, ah spomenuti Thaw stavio mi je prste u usta i

pokušao me ugušiti.

Tada me je, bez ikakve provokacije i bez najmanjeg razloga,

počeo snažno i nasilno udarati bičem od kravlje kože. Tako me

brutalno napao da mi je koža bila puna posjekotina i modrica.

Preklinjala sam ga da prestane, ali on je odbio. Zastajao je nakon

svake minute da se odmori, a tada bi me nastavio udarati.

Apsolutno sam se bojala za svoj život; sluge nisu mogli čuti

moje krikove, jer moj glas nije se čuo kroz veliki dvorac, pa mi nisu

mogli priskočiti u pomoć. Spomenuti Thaw prijetio mi je da će me

ubiti, a zbog njegova brutalna napada, kao što sam opisala, nisam se

mogla niti pomaknuti.

Sljedećeg jutra Thaw se vratio u moju spavaću sobu i napao me

na sličan način kao i prethodnog dana. Uzeo je bič od kravlje kože i

udarao me po goloj koži. Rasjekao mi je kožu i ostavio me u stanju

nesvjestice. Izgubila sam svijest i nisam znala koliko je vremena

prošlo prije nego što sam došla k sebi.

“Kako strašno”, reče Betty. “Ali udala se za njega – zašto?”

“Valjda zbog njegove love”, reče Littlemore. Nastavio je listati iskaz. “Misliš da je to

ono što je Susie htjela da pronađemo?”

“Mora biti to, Jimmy. Isto je učinio i sirotoj gospođici Riverford.“

“Znam”, reče Littlemore. “Ali ovo je iskaz. Izgleda li ti Susie kao netko tko se razumije

u očitovanja pod prisegom?”

“Kako to misliš? To ne može biti slučajnost.”

Zašto bi se ona sjećala dana, točnog dana kad je taj iskaz pročitan na sudu? Nema

smisla. Mislim da postoji još nešto.” Littlemore sjedne na pod, čitajući transkript. Betty

nestrpljivo uzdahne. Iznenada, detektiv uzvikne: “Čekaj malo. Evo ga. Pogledaj ovaj P, Betty.

To je tužitelj, gospodin Jerome, koji postavlja pitanja. A sada pogledaj tko je svjedok koji

odgovara.”

123

Na mjestu koje je pokazivao detektiv, u transkriptu je stajao sljedeći tekst:

P. Kako se zovete?

O. Susan Merrill.

P. Molim vas, recite čime se bavite.

O. Iznajmljujem sobe za gospodu na Četrdeset trećoj ulici.

P. Poznajete li Harryja K Thawa?

O. Poznajem.

P. Kad ste ga upoznali?

O. Godine 1903. Posjetio me kako bi unajmio sobe. To je i učinio.

P. Koju je svrhu naveo?

O. Rekao je da angažira mlade dame za rad u kazalištu.

P. Je li dovodio posjetitelje u svoje sobe?

O. Uglavnom mlade žene od petnaest godina naviše. Rekao je da žele

nastupati u kazalištu.

P. Je li se dogodilo što neobično pri bilo kojoj posjeti tih djevojaka?

O. Da. Jedna mlada djevojka ušla je u njegovu sobu. Malo poslije,

čula sam krikove i utrčala u sobu. Bila je privezana za okvir

kreveta. On je imao bič u desnoj ruci i spremao se udariti je. Bila

je puna ožiljaka.

P. Što je imala na sebi?

O. Vrlo malo odjeće.

P. Što se dogodilo zatim ?

O. Podivljao je i odjurio. Rekla mi je da ju je pokušavao ubiti.

P. Možete li opisati bič?

O. Bio je to bič za pse. Tom prilikom.

P. Je li bilo još takvih situacija ?

O. Drugom prilikom došao je s dvjema djevojkama. Jedna je bila

naga, a druga djelomice odjevena. Bičevao ih je ženskim bičem za

jahanje.

P. Jeste li ikada razgovarali s njim o tome?

O. Da, jesam. Rekla sam mu da su to sve mlade djevojke i da ih nema

pravo bičevati.

P. Kako je objasnio svoje postupke?

O. Nije ih uopće objasnio. Rekao je da im to treba.

P. Jeste li ikada obavijestili policiju?

O. Nisam.

P. Zašto ne?

O. Rekao je da će me ubiti ako to učinim.

124

Petnaesto poglavlje

“HAJDE”, REČE FREUD MIJENJAJUĆI TEMU DOK SMO ŠETALI KROZ PARK na putu

od Brilla do hotela. “Da čujem kako vam ide s gospođicom Norom.”

Oklijevao sam, ali Freud me uvjeravao da pred Ferenczijem mogu govoriti jednako

slobodno kao i pred njime, pa sam prepričao cijelu priču: tajni susret gospodina Actona i

gospođe Banwell, koji je vidjela četrnaestogodišnja Nora, a stoje Freud nekako pretpostavio,

djevojčin izljev bijesa u hotelskoj sobi usmjeren protiv mene, prividan povratak njezina

pamćenja, nakon čega je identificirala Georgea Banwella kao napadača, i iznenadni dolazak

samog Banwella s djevojčinim roditeljima i gradonačelnikom, koji je Banwellu pružio alibi.

Nakon što je Ferenczi izrazio svoju odbojnost prema naravi seksualnog čina koji je

gospođa Banwell izvela na Harcourtu Actonu – bila mi je to teško shvatljiva reakcija od

jednog psihoanalitičara – upitao me zašto Banwell nije mogao napasti Noru Acton, čak i ako

nije umorio drugu djevojku. Objasnio sam mu da sam i ja detektivu postavio isto pitanje i da

su, čini se, postojali fizički dokazi koji su govorili u prilog tezi da je oba napada izveo isti

muškarac.

“Ostavimo forenziku policiji, može?” reče Freud. “Ako analiza pomogne policiji, divno

i krasno. Ako ne, barem ćemo pomoći pacijentici. Imam dva pitanja za vas, Youngeru. Prvo,

ne smatrate li da je nešto čudno u Norinoj izjavi da nije, kad je vidjela gospođu Banwell sa

svojim ocem, shvatila što točno gleda?”

“Većina četrnaestogodišnjih američkih djevojaka nije pretjerano dobro obaviještena o

toj temi, dr. Freud.”

“To shvaćam”, odvrati Freud. “Ali nisam to htio reći. Implicirala je da sada razumije

što je vidjela, zar ne?”

“Da.”

“Biste li očekivali da sedamnaestogodišnja djevojka bude bolje obaviještena od

četrnaestogodišnjakinje?”

Počeo sam shvaćati na što misli.

“Kako ona sada zna ono što nije znala tada?” upita Freud.

“Jučer mi je sugerirala da je čitala knjige eksplicitnog sadržaja”, odgovorio sam.

“A, da, to je točno, vrlo dobro. Pa, moramo bolje promisliti o tome. Ali za sada, moje

drugo pitanje glasi: recite mi, Youngeru, zašto se okomila na vas?”

“Mislite, zašto me gađala šalicom i tanjurom?”

“Da”, reče Freud.

“I zašto vas je udarila čajnikom punim vrućeg čaja”, doda Ferenczi.

Nisam imao odgovor na to.

“Ferenczi, možete li prosvijetliti našeg prijatelja?”

“I ja sam u mraku”, odgovori Ferenczi. “Zaljubljena je u njega. To je očito.”

Freud se obrati meni. “Razmislite još jedanput. Što ste joj rekli neposredno prije nego

što je postala nasilna prema vama?”

125

“Upravo sam završio s polaganjem ruke na njezino čelo”, rekoh, “što nije uspjelo. Sjeo

sam. Zamolio sam je da dovrši analogiju koju je počela ranije. Usporedila je bjelinu leđa

gospođe Banwell s nečim drugim, ali tu je zastala. Zamolio sam je da dovrši misao.”

“Zašto?” upita Freud.

“Zato, dr. Freud, što ste vi napisali da je, svaki put kad pacijent započne rečenicu, ali

prekine sam sebe i ne dovrši je, na djelu potiskivanje.”

“Bravo”, reče Freud. “A kako je Nora reagirala?”

“Rekla mi je da izađem. Bez upozorenja. A tada je počela bacati stvari na mene.”

“Samo tako?” upita Freud.

“Da.”

“I?”

I opet, nisam imao odgovor.

“Nije li vam palo na pamet da bi Nora mogla biti ljubomorna na zanimanje koje

pokazujete prema Clari Banwell? Osobito na zanimanje za njezina naga leđa?”

“Zanimanje za gospođu Banwell?” ponovio sam. “Nikada je nisam upoznao.”

“Nesvjesno ne uzima u obzir takve pojedinosti”, reče Freud. “Razmislite o činjenicama.

Nora je upravo opisala kako je Clara Banwell izvela fellatio njezinu ocu, što je ona vidjela u

dobi od četrnaest godina. Taj je čin, naravno, odbojan svakoj čestitoj osobi; ispunjava nas

najvećim gađenjem. No, Nora vam nije izrazila nikakvo gađenje, unatoč implikaciji da je

potpuno razumjela narav toga čina. Čak je rekla da su joj kretnje gospođe Banwell bile

privlačne. Potpuno je nemoguće da je Nora svjedočila tom prizoru bez duboke ljubomore.

Djevojci je dovoljno teško što mora trpjeti vlastitu majku: nikada neće dopustiti drugoj ženi

da probudi strast u njezinu ocu a da joj to strašno ne zamjeri. Nora je zato zavidjela Clari. Ona

je željela izvesti fellatio svojem ocu. Tu je želju potisnula, ali još od tada je njeguje.”

Prije nekoliko trenutaka, u sebi sam prekorio Ferenczija zato što je izrazio odbojnost

prema “devijantnom” seksualnom činu – odbojnost koju ja, iz nekog razloga, nisam dijelio,

unatoč Freudovoj opasci da to osjećaju sve čestite osobe. Upravo sam rekao sebi da svaka

lekcija psihoanalize potkopava neodobravanje društva prema takozvanim seksualnim

devijacijama. No, sada je i mene ispunio sličan osjećaj. Želja koju je Freud pripisao gospođici

Acton bila mi je odbojna. Gađenje je tako sigurno; ono djeluje kao moralni dokaz. Teško je

otpustiti bilo koji moralni osjećaj koji je usidren gađenjem. To ne možemo učiniti a da pritom

ne potresemo naš cjelokupni osjećaj za dobro i zlo, kao da gubimo dasku koja pridržava cijelo

tkanje.

“Istodobno”, nastavi Freud, “Nora je skovala plan da zavede gospodina Banwella, kako

bi se osvetila svojem ocu. Zato je, samo nekoliko tjedana poslije, Nora pristala sama poći s

Banwellom na krov kako bi gledala vatromet. Zato je dvije godine poslije šetala sama s njim

uz obalu romantičnog jezera. Vjerojatno ga je cijelo vrijeme poticala naznakama interesa, što

svaka lijepa djevojčica može učiniti s lakoćom. Kako li je morao biti iznenađen kad ga je

odbila – ne jedanput, nego dvaput.”

“Što je učinila zato što je pravi objekt njezine želje bio njezin otac”, ubaci se Ferenczi.

“No ipak, zašto je napala Youngera?”

“Da, zašto, Youngeru?” upita Freud.

“Zato što sam ja zamjena za oca?”

“Točno. Kad je analizirate, vi zauzimate njegovo mjesto. To je predvidljiva reakcija

prijenosa. Rezultat toga sada je Norina nesvjesna želja da udovolji Youngeru svojim ustima i

grlom. Ta ju je fantazija preokupirala kad joj se Younger približio kako bi joj dodirnuo čelo.

126

Rekao nam je, ako se sjećate, da je u tom trenutku ona počela skidati rubac. Ta je gesta

predstavljala njezin poziv Youngeru da je iskoristi. Ovdje je, ako mogu dodati, i objašnjenje

razloga zbog kojeg je dodirivanje njezina grla uspjelo, dok dodirivanje čela nije. No, Younger

je odbio taj poziv, govoreći joj da sveže svoj rubac. Osjećala se odbačeno.”

“Doista je izgledala povrijeđeno”, ubacih se. “Nisam znao zašto.“

“Ne zaboravite”, nastavi Freud, “da je prirodno osjetljiva zbog ozljeda koje je zadobila.

Inače ne bi niti nosila rubac. Dakle, već se pitala kako ćete vi reagirati ako ugledate njezin

vrat ili leđa. Kad ste joj rekli da ne skida rubac, povrijedili ste je. A kad ste, nedugo zatim,

pokrenuli temu leđa Clare Banwell, bilo je to kao da ste joj rekli: ‘Mene zanima Clara, a ne ti.

Želim vidjeti Clarina leđa, ne tvoja.’ Tako ste i nehotice ponovili čin izdaje njezina oca, što je

u njoj izazvalo iznenadan, naizgled neobjašnjiv bijes. Tako je došlo do njezina silovita napada

– nakon kojeg je slijedila želja da vam poda svoje grlo i usta.”

“Neoborivo”, reče Ferenczi, odmahujući glavom u znak divljenja.

Ušavši u primaću sobu kuće u Gramercy Parku, Nora Acton obavijestila je svoju majku da te

noći neće spavati u svojoj spavaćoj sobi. Umjesto toga, ostat će u sobici u prizemlju. Od tamo

je mogla vidjeti pozornika pred kućom. Inače se, rekla je, ne bi osjećala sigurnom.

Bile su to prve riječi koje je Nora uputila svojim roditeljima nakon što je napustila hotel.

Kad su stigli kući, otišla je ravno u svoju sobu. Pozvali su dr. Higginsona, ali Nora ga je

odbila primiti. Odbila je i doći na večeru, izjavivši da nije gladna. To nije bila istina, jer nije

ništa jela još od jutra, kad joj je gospođa Biggs pripremila doručak.

Mildred Acton, koja se izvalila na sofi u primaćoj sobi izjavivši da je iscrpljena, rekla je

svojoj kćeri da se ponaša krajnje nerazumno. Dok je jedan policajac pazio na prednja, a drugi

na stražnja vrata, kakvoj bi opasnosti mogla biti izložena? U svakom slučaju, nije dolazilo u

obzir da Nora provede noć u sobici. Susjedi će je vidjeti. Što će pomisliti? Obitelj sada mora

dati sve od sebe da se ponaša kao da nije bilo nikakve sramote.

“Majko”, reče Nora, “kako možeš znati da sam obeščašćena?”

“Pa nisam to rekla. Harcourte, jesam li rekla takvo što?”

“Ne, draga”, reče Harcourt Acton nagnut nad stolićem za kavu. Pregledavao je poštu

koja se gomilala pet tjedana. “Naravno da ne.“

“Izričito sam rekla da se moramo ponašati kao da nisi obeščašćena”, objasnila joj je

majka.

“Ali nisam”, reče djevojka.

“Ne budi tvrdoglava, Nora”, savjetovala joj je majka.

Nora uzdahne. “Što ti je to na oku, oče?”

“Oh – nesreća na polu”, objasni Acton. “Ubo sam se u oko vlastitim štapom. Glupo od

mene. Sjećaš li se moje odvojene retine? Isto oko. Sada tim okom ne vidim baš ništa. Što

kažeš na taj peh?”

Nitko mu nije odgovorio na pitanje.

“Pa, u usporedbi s tvojim pehom, to nije ništa, Nora, naravno”, reče Acton. “Nisam

mislio...”

“Nemoj sjedati tamo!” vikne gospođa Acton na svojeg supruga, koji se spremao spustiti

u naslonjač. “Ne, niti tamo. Dala sam očistiti naslonjače prije nego što smo otišli.”

“Ali gdje da sjednem, draga?” upita Acton.

Nora sklopi oči. Okrene se s namjerom da ode.

127

“Nora”, reče njezina majka. “Kako se zove onaj tvoj koledž?”

Djevojka zastane, a svaki mišić na tijelu bio joj je napet. “Barnard”, odgovorila je.

“Harcourte, moramo ih kontaktirati sutra ujutro.”

“Zašto ih morate kontaktirati?” upita Nora.

“Da im kažemo da nećeš doći, naravno. Sada je to nemoguće. Dr. Higginson kaže da se

moraš odmarati. Nikada i nisam to odobravala. Koledž za mlade dame! Nikada nismo imali

tako nešto u moje vrijeme.”

Nora porumeni. “Ne možeš.”

“Molim?” upita gospođa Acton.

“Ja ću biti obrazovana.”

“Jesi li to čuo? Zove me neobrazovanom”, reče gospođa Acton svom suprugu. “Ne te

naočale, Harcourte, uzmi one s vrha.”

“Oče?” reče Nora.

“Pa, Nora”, reče Acton, “moramo razmisliti o tome što je najbolje za tebe.”

Nora pogleda svoje roditelje s neskrivenim bijesom. Izjurila je iz sobe i popela se uz

stubište, ne zaustavivši se na prvom katu, gdje je bila njezina spavaonica, niti na drugom,

nego je nastavila sve do trećeg kata, s niskim stropom i malim sobama. Odjurila je ravno u

spavaću sobu gospođe Biggs i bacila se u staričin krevet, žarivši glavu u hrapavu jastučnicu.

Ako je otac ne pusti na Barnard, rekla je gospođi Biggs, pobjeći će.

Gospođa Biggs dala je sve od sebe da utješi djevojku. Kad se dobro naspava, rekla joj

je, bit će joj lakše. Bila je već skoro ponoć kad je Nora napokon pristala poći u krevet. Da bi

joj pomogla da se osjeti sigurnom, gospođa Biggs pobrinula se da gospodin Biggs sjedi na

stolcu pred Norinom spavaćom sobom, s uputama da ostane tamo cijele noći.

Stari sluga te noći nije napustio svoje mjesto, iako je nedugo zatim zadrijemao. I

policajci su ostali na svojim položajima. Zato je djevojku jako iznenadilo kad je usred noći

osjetila muški rupčić pritisnut na svoja usta i hladno, oštro sječivo na vratu.

Budući da nikada nisam bio u Jelliffeovu domu, bio sam zatečen njegovom ekstravagancijom.

Riječ stan nije bila prikladna, osim ako se ne misli na kraljevski stan, primjerice onaj u

Versaillesu, koji je Jelliffe očito htio oponašati. Plavi kineski porculan, bijele mramorne statue

i vitičasto zaobljeni nogari – na visokim ormarima, na pisaćim stolovima, na kredencima –

bili su izloženi na sve strane. Ako je Jelliffe htio svojim gostima prenijeti dojam da je bogat,

uspio je u tome.

Do sada sam dovoljno dobro poznavao Freuda da shvatim kako je osjetio odbojnost;

Bostonac u meni reagirao je na isti način. Naprotiv, Ferenczi je bio oduševljen ovom raskoši.

Čuo sam ga kako vodi ugodan razgovor s dvjema postarijim gošćama u Jelliffeovoj dnevnoj

sobi prije večere, za kojom su nam sluge ponudile kanape na zlatnom, ne srebrnom

poslužavniku. U svojem bijelom odijelu, Ferenczi je bio jedini nazočni muškarac koji nije bio

odjeven u crno. Činilo se da mu to ni najmanje ne smeta.

“Toliko zlata”, rekao je on s divljenjem damama. Na visokom stropu iznad nas, freske s

nebeskim prizorima bile su obrubljene zlatnim listićima.

“To me podsjeća na naš Operahaz u Budimpešti, koji je izgradio Ybl. Jeste li bile

tamo?”

Nijedna od dviju dama nije bila tamo. Zapravo, izrazile su zbunjenost. Nije li im

Ferenczi upravo rekao da potječe iz Mađarske?

128

“Da, da”, reče Ferenczi. “Oh, pogledajte onog malog kerubina u kutu, sa sitnim

grozdovima koji mu vise iz malih usta. Nije li dražestan?”

Freud je bio udubljen u razgovor s Jamesom Hyslopom, umirovljenim profesorom

logike na Columbiji, koji je imao trubicu za nagluhe veličine roga na slušnom pomagalu

marke Victrola. Jelliffe se prilijepio Charlesu Loomisu Dani, vodećem neurologu i, za razliku

od našeg domaćina, pripadniku istog kruga kojem je pripadala i moja teta Mamie. U Bostonu,

Dane su poput kraljevske obitelji: Sinovi Slobode14

, bliski prijatelji Adamsovih, i tako dalje.

Poznavao sam jednu daljnju rođakinju Dane, izvjesnu gospođicu Draper iz Newporta, koja je

nekoliko puta izazvala urnebesni pljesak svojom imitacijom starog židovskog krojača. Jelliffe

me podsjećao na licemjernog senatora. Držao se veoma važno, noseći svoju impresivnu

tjelesinu kao da je korpulentnost ravna muževnosti.

Jelliffe me povukao u svoju skupinu, koju je zabavljao pričama o svojem slavnom

klijentu, Harryju Thawu, koji je očito živio poput kralja u bolnici u kojoj je bio zatočen.

Jelliffe je čak otišao tako daleko da je rekao da bi se istog trena mijenjao s Thawom. Iz tih

sam opaski shvatio da Jelliffe uživa u slavi koju mu je priskrbila uloga Thawova psihijatra.

“Možete li zamisliti?” dodao je. “Prije samo godinu dana, tjerao nas je da svjedočimo da je

lud, kako bi se obranio optužba za umorstvo. Sada želi da prisegnemo da je zdrav, kako bismo

ga pustili iz azila! I izvadit ćemo ga!”

Jelliffe zaurla od smijeha, obgrlivši rukom Danino rame. Neki od slušača priključili su

mu se u smijehu, ali Dana to nije učinio. Ukupno je desetak gostiju bilo raspršeno u sobi, ali

koliko sam shvatio, očekivali su još nekoga. Ubrzo, batler otvori vrata i pusti u sobu jednu

ženu.

“Gospođa Clara Banwell”, najavi je on.

“Možete li psihoanalizirati nekoga, dr. Freud?” upita gospođa Banwell, kad je društvo ušlo u

Jelliffeovu blagovaonicu. “Možete li psihoanalizirati mene?”

U određenim društvenim prigodama, inače dostojanstveni i ozbiljni muškarci počet će

se nesvjesno ponašati poput glumaca na pozornici, glumatajući usiljenim govorom i

gestikulacijom. Uzrok tome uvijek je neka žena; Clara Banwell imala je taj učinak na

Jelliffeove goste. Bilo joj je dvadeset i šest godina i imala je kožu bijelu poput japanske

princeze napudrana lica. Sve na njoj bilo je savršeno oblikovano. Tijelo joj je bilo prelijepo.

Kosa joj je bila tamna poput šume, oči zelene poput mora, sa sjajem fine, provokativne

inteligencije. Sjajni orijentalni biseri visjeli su joj na ušima, a jedan velik ružičasti biser,

optočen dijamantima i platinom, visio joj je ispod vrata na srebrnom lančiću. Kad bi joj se na

licu pokazao tračak smijeha – a nikada se nije uistinu nasmiješila – muškarci su joj padali pod

noge.

U 1909., gosti na svečanim večerama u Americi prilazili su stolu u parovima, pri čemu

je svaku ženu pod ruku vodio neki muškarac. Gospođa Banwell nije išla pod ruku s Freudom.

Blago je spustila prste na Youngerovo zapešće u ključnom trenutku, ali ipak se uspjela obratiti

Freudu, čime je privukla pozornost svih gostiju.

Tog se jutra Clara Banwell vratila u grad s ladanja, u istoj kočiji s gospodinom i

gospođom Acton. Jelliffe je posve slučajno naletio na nju u predvorju njihove zgrade. Čim je

doznao da će njezin suprug, gospodin George Banwell, biti zauzet te večeri, preklinjao je

Claru da dođe k njemu na večeru. Uvjeravao ju je da će joj njegovi gosti biti vrlo zanimljivi.

Jelliffe je Claru Banwell smatrao potpuno neodoljivom – a njezina supruga jednako

nepodnošljivim.

14

Sons of Liberty - tajno patriotsko društvo boraca za američku neovisnost.

129

“Ono što žene žele”, odvrati Freud na njezino pitanje, dok su se gosti smještali za stol

koji je svjetlucao od kristala, “jest misterij, tako tvrde pjesnici, a isto tako i analitičari. Kad

biste nam barem mogle to reći, gospođo Banwell, ali ne možete. Vi ste problem, ali niste u

stanju riješiti taj problem ništa više od nas, sirotih muškaraca. Istodobno, ono što žele

muškarci gotovo je uvijek očito. Primjerice, naš je domaćin umjesto žlice slučajno dohvatio

nož.”

Sve su se glave okrenule prema nasmiješenoj, krupnoj prilici Jelliffea na čelu stola. Bilo

je to točno: u desnoj je ruci držao svoj nož – ne onaj za kruh, nego onaj za večeru. “Što to

znači, dr. Freud?” upita jedna postarija dama.

“To znači da je gospođa Banwell pobudila agresivne impulse našeg domaćina”, reče

Freud. “Ta agresija, koja proizlazi iz okolnosti seksualnog natjecanja koje su jasno vidljive

svima, odvela je njegovu ruku do pogrešnog oruđa, što otkriva želje kojih ni on sam nije

svjestan.”

Za stolom se začuje žamor.

“Pogodak, pogodak, priznajem”, uzvikne Jelliffe u nenarušenom dobrom raspoloženju,

mašući nožem prema Clari, “osim, naravno, s onim dijelom da su te želje o kojima je riječ

nesvjesne.”

Ovaj nepriličan komentar, izrečen pristojno šaljivim tonom izmamio je provalu smijeha

za stolom.

“Za razliku od njega”, nastavi Freud, “moj dobar prijatelj Ferenczi uredno je zadjenuo

ubrus u ovratnik, poput djeteta kojem stavljaju podbradnik. On apelira na vaš materinski

instinkt, gospođo Banwell.”

Ferenczi se ogleda oko sebe s dobroćudnom zbunjenošću; tek je tada shvatio da je jedini

za stolom upotrijebio svoj ubrus na taj način.

“Prije večere dulje ste vrijeme razgovarali s mojim suprugom, dr. Freud”, reče gospođa

Hyslop, starija žena koja je sjedila pokraj Jelliffea. “Što ste doznali o njemu?”

“Profesore Hyslop”, reče Freud, “hoćete li potvrditi nešto, gospodine? Niste mi

spomenuli ime svoje majke, zar ne?”

“Što?” reče Hyslop podižući svoju trubicu.

“Nismo razgovarali o vašoj majci, zar ne?” upita Freud.

“Razgovarali o majci?” ponovi Hyslop. “Ne, uopće.”

“Zvala se Mary”, reče Freud.

“Kako ste to znali?” uzvikne Hyslop. Optužujući je pogledao ljude za stolom. “Kako je

to znao? Nisam mu rekao majčino ime.”

“Ali jeste”, reče Freud, “a da toga niste bili ni svjesni. Zagonetka mi je ime vaše

supruge. Jelliffe mi kaže da se zove Alva. Priznajem da sam predviđao da će njezino ime biti

neka varijanta imena Mary. Bio sam prilično siguran u to. Zato imam pitanje za vas, gospođo

Hyslop, ako mi dopuštate. Ima li vaš suprug možda neki nadimak kojim vas zove?”

“Da, moje srednje ime je Maria”, reče iznenađena gospođa Hyslop, “a on me uvijek

zove Marie.”

Na to priznanje, Jelliffe klikne, a Freud dobije pljesak.

“Jutros sam se probudila s hunjavicom”, upadne matrona koja je sjedila prekoputa

Ferenczija. “To mi se dogodilo i krajem ljeta. Znači li to nešto, dr. Freud?”

“Hunjavica, gospođo?” Freud zastane i razmisli. “Ponekad je hunjavica, bojim se, samo

hunjavica.”

130

“Ali jesu li žene doista tako tajanstvene?” upita Clara Banwell. “Mislim da ste previše

blagi prema mojem spolu. Ono što žene žele najjednostavnija je stvar na svijetu.” Ona se

okrene iznimno naočitom, tamnokosom mladiću sa svoje desne strane, kojem je bijela leptir

kravata stajala samo malo nahero. On do sada nije ništa rekao. “Što vi mislite, dr. Younger?

Možete li nam reći što žena želi?”

Stratham Younger nije mogao procijeniti Claru Banwell. Iako toga nije bio svjestan,

trudio se potisnuti iz misli sliku lijepih, nagih leđa gospođe Banwell kako se blago ljuljaju na

mjesečini, dok ona prebacuje kosu preko ramena. Imao je i poteškoća s time da razdvoji ideju

o opruzi Georgea Banwella od ideje o samom Georgeu Banwellu, kojeg je i dalje smatrao

ubojicom, unatoč tome što mu je gradonačelnik dao alibi.

Younger je vjerovao da je Nora najljepša djevojka koju je ikad vidio. No, Clara Banwell

bila je gotovo jednako privlačna, ako ne i više. Žudnja u čovjeku, kaže Hegel, uvijek počinje

žudnjom za onim za čim žude drugi. Svakom muškarcu bilo je nemoguće pogledati Claru

Banwell a da ne poželi da ga ona nekako izdvoji od drugih, iskaže mu naklonost, poželi nešto

od njega. Primjerice, Jelliffe bi drage volje pao na mač da ga je Clara počastila takvim

zahtjevom. Dok su ulazili u blagovaonicu i dok je Clarina šaka počivala na njegovoj ruci,

Younger je cijelim svojim bićem osjećao taj dodir. No, u njoj je bilo i nečega što ga je

odbijalo. Možda je razlog tome bila činjenica da je upoznao Harcourta Actona. Younger se

nije smatrao puritancem, ali pomisao na to da je gospođa Banwell pružila zadovoljstvo

jednom tako naizgled slabom muškarcu neshvatljivo ga je izazvala...

“Siguran sam, gospođo Banwell”, odgovori on, “da bi bilo mnogo zanimljivije kad biste

nas vi prosvijetlili u vezi sa ženama, nego kad bih to pokušao učiniti ja.”

“Vjerojatno bih vam mogla reći što žene zapravo misle o muškarcima”, reče Clara

izazovno. “Barem o muškarcima do kojih im je stalo. Biste li to htjeli?” Za stolom se začuje

snažan val odobravanja – barem od muških gostiju. “Ali neću, ne ako vi, muškarci, ne obećate

da ćete reći što zapravo mislite o ženama.” Dogovor je ubrzo sklopljen općim slaganjem, iako

je Younger držao jezik za zubima, kao i Charles Dana pri dnu stola.

“Pa, budući da ste me prisilili na to, gospodo”, reče Clara, “priznat ću našu tajnu. Žene

su inferiorne muškarcima. Znam da je to zaostalo stajalište, ali bilo bi glupo to zanijekati. Sva

bogatstva čovječanstva, materijalna i duhovna, stvorili su muškarci. Naše velebne gradove,

našu znanost, umjetnost i glazbu – sve ste to izgradili, otkrili, naslikali i skladali vi, muškarci.

Žene to znaju. Ne možemo spriječiti da vi, snažniji muškarci, vladate nama, i ne možemo a da

vam to ne zamjeramo. Ženina ljubav prema muškarcu napola je životinjska strast, a napola

mržnja. Što više žena voli nekog muškarca, to ga više mrzi. Ako je muškarac vrijedan

zadržavanja, mora biti superioran ženi; ako joj je superioran, jedan dio nje zacijelo ga mrzi.

Nadmašujemo vas jedino u ljepoti, i zato nije čudo što ljepotu obožavamo više od svega

drugoga. Zato je žena”, završi ona, “u najvećoj opasnosti u prisutnosti lijepog muškarca.”

Slušateljstvo je bilo opčinjeno, ali Clara Banwell navikla je na takvu reakciju. Youngeru

se učinilo da mu je uputila najkraći mogući pogled na samom kraju svojeg govora – on nije

bio jedini muškarac za stolom s tim dojmom – ali rekao je sam sebi da je to umislio.

Youngeru se učinilo i to da je gospođa Banwell možda upravo objasnila divlje ekstreme

sukobljenih emocija koje je njegova majka iskazivala prema njegovu ocu. Youngerov se otac

ubio 1904., a njegova se majka nije ponovno udala. Pitao se nije li njegova majka uvijek

voljela i mrzila njegova oca, na način koji je opisala gospođa Banwell.

“Zavist je zacijelo dominantna sila u duševnom životu žena, gospođo Banwell”, reče

Freud. “Zato žene imaju tako slab osjećaj za pravdu.”

“Muškarci nisu zavidni?” upita Clara.

131

“Muškarci su ambiciozni”, odgovori on. “Njihova zavist proizlazi uglavnom iz toga.

No, ženska je zavist uvijek erotska. Razliku je moguće vidjeti u maštarijama. Naravno, svi mi

maštamo. Međutim, muškarci imaju dvije vrste maštanja: erotsko i ambiciozno. Maštanja

žena isključivo su erotska.”

“Sigurna sam da moja nisu”, izjavi okrugla žena s hunjavicom.

“Mislim da dr. Freud ima pravo”, reče Clara Banwell, “u svemu što je rekao, ali osobito

u vezi s ambicioznošću muškaraca. Uzmite, primjerice, mojeg supruga Georgea. On je

savršen muškarac. Nije nimalo lijep, ali je naočit, dvadeset godina stariji od mene, uspješan,

snažan, fokusiran na cilj i nezaustavljiv. Zbog svega toga, ja ga volim. No, on uopće nije

svjestan da postojim čim mu se izgubim iz vidokruga – njegova je ambicija toliko snažna.

Zbog toga ga mrzim. Priroda to traži od mene. Međutim, sretna posljedica toga jest da

slobodno mogu činiti što želim – primjerice, doći večeras na jednu od Smithovih sjajnih

večernjih zabava – a da George uopće ne dozna da sam napustila stan.”

“Clara”, odgovori Jelliffe, “povrijeđen sam. Nikad mi niste rekli da imate toliku

slobodu.”

“Rekla sam da mogu činiti što ja želim, Smith”, odgovori Clara, “ne što vi želite.” I opet

se svi nasmijaše. “Pa, sad sam priznala. Što kažu muškarci? Ne preziru li potajno okove

bračne vjernosti? Ne, Smith, molim vas, znam što vi mislite. Voljela bih čuti objektivnije

mišljenje. Dr. Freud, je li brak dobra stvar?”

“Za društvo ili za pojedinca?” upita Freud. “Za društvo, brak je nedvojbeno koristan.

No, teret civiliziranog morala mnogima je pretežak. Koliko ste dugo u braku, gospođo

Banwell?”

“Udala sam se za Georgea kad mi je bilo devetnaest”, odgovori Clara, a pomisao na

devetnaestogodišnju Claru Banwell u prvoj bračnoj noći obuzela je misli mnogih gostiju – i to

ne samo muških. “To znači, sedam godina.”

“U tom slučaju, znate dovoljno”, nastavi Freud, “ako ne iz vlastita iskustva, a ono iz

iskustva svojih prijateljica, da vas ne iznenadi ovo što ću vam reći. Zadovoljavajući spolni

odnosi ne traju dugo u većini brakova. Nakon četiri ili pet godina, brak potpuno prestaje

funkcionirati na tom planu, a kad se to dogodi, to znači i kraj duhovnog jedinstva. Kao

rezultat toga, u većini slučajeva brakovi završavaju razočaranjem, i duhovnim i fizičkim.

Muškarac i žena se, u psihološkom smislu, vraćaju u predbračno stanje – s jednom razlikom.

Sada su siromašniji. Izgubili su jednu iluziju.”

Clara Banwell zurila je u Freuda.

“Što priča?” reče stari profesor Hyslop, pokušavajući približiti svoj rog Freudu.

“Opravdava preljub”, odgovori Charles Dana, koji je sada progovorio prvi put. “Znate,

dr. Freud, osim govorničkih trikova, iznenađuje me vaša usredotočenost na bolesti koje

nastaju zbog seksualnih frustracija. Naš problem sigurno nije u tome što stavljamo previše

ograničenja na seksualne slobode; problem je u tome što ih stavljamo premalo.”

“Da?” reče Freud.

“Danas na svijetu živi milijardu ljudi. Milijardu. A taj broj raste geometrijskom

progresijom. Kako će oni živjeti, dr. Freud? Što će jesti? Svake godine, milijuni ljudi

preplavljuju naše obale: najsiromašniji, najmanje inteligentni, najskloniji kriminalu. Našim

gradom vlada gotovo anarhija zbog njih. Zatvori su nam pretrpani. Razmnožavaju se poput

muha. I kradu od nas. Ne možemo ih kriviti; ako je čovjek previše siromašan da hrani djecu,

mora krasti. No vi ste, dr. Freud, ako sam dobro shvatio vaše ideje, zabrinuti samo zbog zala

koje donosi seksualno potiskivanje. Pomislio bih da će čovjeka od znanosti više zabrinjavati

opasnosti seksualne emancipacije.”

132

“Što predlažeš, Charles – zabranu useljavanja?” upita Jelliffe.

“Sterilizaciju”, odgovori Dana mirno, tapkajući usta ubrusom. “I najsiromašniji farmer

zna da ne smije dopustiti lošem soju svojih životinja da se razmnožava. Ljudi nisu ništa više

jednaki od stoke. Kad bismo dopustili stoci da se slobodno razmnožava, imali bismo vrlo loše

meso. Svaki siromašni doseljenik u ovu zemlju morao bi biti steriliziran”.

“Ne valjda protiv svoje volje, Charles?” upita gospođa Hyslop.

“Nitko ih ne prisiljava da dođu ovamo, Alva”, odgovori on. “Nitko ih ne prisiljava da

ostanu. Kako možeš reći da je to protiv njihove volje? Ako se žele razmnožavati, neka odu

odavde. Mi smo ti koji protiv svoje volje moraju voditi brigu o njihovu nesposobnom

potomstvu, koje odrasta u prosjake i lopove. Naravno, načinio bih iznimku kod ljudi koji

uspiju položiti test inteligencije. Izvrsna juha, Jelliffe, od kornjače, zar ne? Oh, znam, svi ćete

reći da sam okrutan i bez srca. Ali ja bih im samo oduzeo sposobnost razmnožavanja. Dr.

Freud oduzeo bi im nešto mnogo važnije.”

“Što to?” upita Clara.

“Njihov moral”, odgovori Dana. “Kakav bi to bio svijet, dr. Freud, kad bi vaša stajališta

postala opće prihvaćena? Gotovo da si ga mogu predočiti. Niži slojevi počeli bi prezirati

‘civilizirani moral’. Zadovoljenje postaje jedino čemu se klanjaju. Svi se udružuju u

odbacivanju discipline i samopotiskivanja, bez kojih život nema dostojanstva. Mase će

izazivati nerede; zašto i ne bi? A što će te mase željeti kada pravila civilizacije budu

uklonjena? Mislite li da će željeti samo seks? Željet će i nova pravila. Željet će poslušati

nekog novog luđaka. Željet će krv – vjerojatno vašu krv, dr. Freud, ako nam je povijest

učiteljica. Željet će dokazati da su superiorni, kao što oni najniži uvijek žele. I ubijat će da bi

to dokazali. Vidim krvoproliće, veliko krvoproliće, kakvo nikada prije nije viđeno. Vi biste

uklonili civilizirani moral – jedinu stvar koja zadržava ljudsku brutalnost. Što nudite u

zamjenu, dr. Freud? Čime ćete to zamijeniti?”

“Samo istinom”, reče Freud.

“Istinom o Edipu?” upita Dana.

“Među ostalim”, reče Freud.

“Njemu to baš i nije donijelo mnogo dobra.”

Svijeća je treperila pokraj kreveta Nore Acton. Svjetlost ulične svjetiljke iz Gramercy Parka

poigravala se na njezinim zastorima. Svjetlost nije bila dovoljna čak ni da otkrije siluetu

muškarca čiju je nazočnost Nora osjećala u sobi. Željela je kriknuti, ali um joj nije mogao

utjecati na tijelo. Nekako se odvojio od tijela i odlutao nekamo za sebe. Činilo se da plovi u

vis s njezina kreveta, uzdižući se prema stropu, ostavljajući njezino maleno tijelo u spavaćici

na krevetu.

Sada je jasno vidjela svojeg napadača, ali odozgor. Gledajući samu sebe, vidjela ga je

kako joj uklanja rupčić s lica. Vidjela ga je kako crvenim ženskim ružem maže njezina usnula,

podatna usta. Zašto joj je bojao usne? Svidjelo joj se kako to izgleda – uvijek se pitala kako je

to. Što će muškarac sada učiniti? Iz visine, Nora ga je promatrala kako pali cigaretu na

plamenu svijeće pokraj njezina kreveta, oslanja koljeno na njezino tijelo, i gasi užarenu

cigaretu izravno na njezinoj koži, tamo dolje, na samo dva-tri centimetra od njezina

najskrovitijeg dijela.

Tijelo joj se trznulo ispod koljena koje ga je držalo prikovanim. Vidjela je to odozgora:

vidjela je kako se trznula. Činilo se kao da je to boli. Ali nije, zar ne? Promatrajući sve iz

visine, nije osjećala baš ništa. A ako nju, koja je gledala samu sebe, ništa ne boli, onda boli i

nema, jer nema nikoga tko bi je mogao osjetiti, zar ne?

133

ČETVRTI DIO

134

Šesnaesto poglavlje

MORAT ĆU SE PONAŠATI KAO DA JE NE VOLIM, KAO DA UOPĆE NE OSJEĆAM

ništa prema njoj. Tako sam govorio sebi dok sam se brijao u četvrtak ujutro. U deset i trideset

trebao sam posjetiti Actone kako bih nastavio s Norinom analizom. Znao sam da je mogu

imati. No, to bi bilo iskorištavanje, manipulacija, iskorištavanje njezine terapeutske ranjivosti

– kršenje prisege o skrbi koju sam dao kad sam postao liječnik.

Nemoguće je opisati ideje koje mi padaju na pamet kad zamislim tu djevojku, a

zamišljam je u gotovo svakom budnom trenutku. Dobro, nije nemoguće, ali nije

preporučljivo. Ono što doista ne mogu opisati jest praznina koju osjećam u plućima kad nisam

pokraj nje. Kao da umirem od želje za njom.

Osjećao sam se poput Hamleta, paralizirano, ali s ovom razlikom: osjećam da ću

umrijeti ne budem li djelovao, dok Hamlet osjeća da će umrijeti ako bude. Za Hamleta, biti

znači ne djelovati. Djelovati znači umrijeti; to je ono “ne biti”:

Biti ili ne biti – to je pitanje

Da li je časnije u duši trpjeti

Metke i strelice silovite sudbine

Il pograbit oružje protiv mora jada,

Oduprijet im se i pobijedit? – Umrijet— usnut—

Drugim riječima, “biti” znači jednostavno “trpjeti” sudbinu, ne činiti ništa i zato živjeti, dok

“ne biti” znači djelovati, “zgrabit oružje” i “umrijet”. Budući da djelovanje znači smrt,

Hamlet kaže da zna zašto nije djelovao: strah od smrti, zaključuje svoj solilokvij, ili od “nečeg

nakon smrti” učinio ga je kukavicom i “zbunio” mu volju.

Stoga je za Hamleta “biti” mirovanje, patnja, kukavština, nedjelovanje, dok je “ne biti”

povezano s hrabrošću, poduzetnošću, djelovanjem. Ili su barem tako svi oduvijek tumačili

njegov govor. Ali ja sam dvojio. Da, na kraju, kad Hamlet napokon učini nešto protiv svojeg

ujaka, umrijet će. Možda i zna da mu je to sudbina. Ali bitak se ne može izjednačiti s

nedjelovanjem. Život i djelovanje previše se isprepliću. Biti ne može značiti ne činiti ništa. Ne

može. Hamlet je paraliziran zato što je, za njega, djelovanje nekako izjednačeno s ne biti – a

ta lažna jednadžba, ta dvojbena jednakost, nikada nije u cijelosti shvaćena.

No, zahvaljujući Freudu, više ne mogu razmišljati o Hamletu a da ne pomislim na

Edipa, a bojim se da je nešto slično tome počelo utjecati i na moje osjećaje prema gospođici

Acton. Ako je Freud imao pravo u vezi sa željom gospođice Acton da sodomizira vlastitog

oca, vjerujem da ne bih bio u stanju to podnijeti. Znam: to je potpuno iracionalno od mene.

Ako Freud ima pravo, svi mi imamo takve želje. Nitko si ne može pomoći i nikoga ne bi

trebalo osuđivati zbog toga. Ipak, čim se prisjetim toga u vezi s gospođicom Acton, gubim

sposobnost da je volim. Gubim cjelokupnu volju za ljubav: kako je moguće voljeti ljudska

bića ako u sebi nosimo tako odbojne želje?

Jutro je u četvrtak počelo galamom u kući Actonovih. Nora se probudila u zoru, isteturala iz

kreveta, otvorila vrata sobe i pala naglavce preko gospodina Biggsa, koji je spavao u svojem

135

stolcu pred vratima. Novosti su se proširile i oglašena je uzbuna: gospođica Acton napadnuta

je tijekom noći.

Dva pozornika koja su stražarila pred kućom užurbano su se popela uz stubište, a zatim

se vratila i izjurila van, ne postigavši ništa. Opet su pozvali dr. Higginsona. Dobronamjerni

stari liječnik, očito uznemiren zato što je Nora opet napadnuta i posramljen mjestom njezine

opekline, dao joj je blagotvornu mast koju je mogla primijeniti prema potrebi. Tada se

spremio za polazak, odmahujući glavom i uvjeravajući obitelj da nije pretrpjela druge ozljede.

Došlo je još nekoliko policajaca. Detektiv Littlemore, koji je prethodne večeri zaspao za

svojim stolom, došao je u osam.

Detektiv je pronašao Noru i njezine izbezumljene roditelje u djevojčinoj spavaćoj sobi.

Policajci u odori pregledavali su pod prekriven sagom i prozore. Littlemore je pružio svoju

opremu za posipanje prahom jednom policajcu i naredio mu da otkrije ima li korisnih otisaka

prstiju na kvaki, krevetu ili prozorskom oknu. Nora je sjedila na rubu svojeg kreveta, poput

nepokretna središta vihora, još odjevena u spavaćicu. Kosa joj je bila zamršena, a oči

zastakljene i obnevidjele. Svoj je iskaz ponavljala iznova i iznova.

Bio je to George Banwell, rekla im je svaki put. Bio je to George Banwell, koji je noću

došao s cigaretom i nožem. Zar ga nitko neće uhititi? Na to pitanje, gospodin i gospođa Acton

uplašeno su se pobunili. To nije mogao biti George, rekli su; nikako nije mogao biti on. Kako

bi Nora mogla biti tako sigurna usred noći?

Littlemore je imao problem. Htio je da ima još nešto protiv Banwella osim djevojčina

svjedočanstva. Uostalom, pamćenje gospođice Acton nije baš bilo čvrsto poput stijene. Što je

još gore, čak je i ona priznala da zapravo nije mogla vidjeti čovjeka koji joj je noćas bio u

sobi; bilo je previše mračno. Ono što je rekla, a Littlemore je poželio da nije to rekla tim

riječima, bilo je da je “jednostavno znala” da je to bio Banwell. Ako Littlemore uhiti

Banwella, gradonačelnik neće biti sretan. Uvaženom gospodinu ne bi se svidjelo ni da

Banwella privedu na obično ispitivanje.

Sve u svemu, detektiv je zaključio da mu je bolje da pričeka gradonačelnikovu

zapovijed. “Ako nemate ništa protiv, gospođice Acton”, reče on, “mogu li vam postaviti

pitanje?”

“Hajde”, reče ona.

“Poznajete li Williama Leona?”

“Molim?”

“Williama Leona”, reče Littlemore. “Kineza. Poznat je i kao Leon Ling.”

“Ne poznajem ni jednog Kineza, detektive.”

“Možda će vam ovo osvježiti pamćenje, gospođice”, reče detektiv. On izvadi fotografiju

iz svojeg prsluka i pruži je djevojci. Bila je to slika koju je uzeo u Leonovu stanu, na kojoj je

Kinez bio prikazan s dvjema mladim ženama. Jedna od njih bila je Nora Acton.

“Gdje ste to pronašli?” upita djevojka.

“Možete li mi samo reći tko je on, gospođice?”, reče Littlemore. “Stvarno je važno.

Možda je opasan.”

“Ne znam. Nemam pojma. Inzistirao je na tome da se slika s Clarom i sa mnom.”

“Clarom?”

“Clarom Banwell”, reče Nora. “To je ona, pokraj njega. On je bio jedan od Kineza Elsie

Sigel.”

Oba ta imena bila su vrlo zanimljiva detektivu Littlemoreu. Ako William Leon nije

imao neku osobitu sklonost prema ženama imenom Elsie, upravo je identificirao ne samo

136

drugu ženu s fotografije, nego i autoricu pisama koje je pronašao u kovčegu – a vrlo je

moguće, i mrtvu djevojku koju je pronašao uz njih.

“Elsie Sigel”, ponovi Littlemore. “Možete li mi reći nešto o njoj. gospođice? Je li ona

Židovka?”

“Nebesa, ne”, reče Nora. “Elsie se bavila misionarskim radom. Sigurno ste čuli za

Sigelove. Njezin djed bio je veoma slavan. Njegova ja statua u parku Riverside.”

Littlemore zazviždi u sebi. General Franz Sigel bio je doista slavan, heroj Građanskog

rata koji je postao popularan njujorški političar. Na njegov pogreb 1902. došlo je više od deset

tisuća Njujorčana kako bi iskazali počast starcu, koji je ležao odjeven u odoru. Unuke

generala iz Građanskog rata ne bi trebale pisati ljubavna pisma upraviteljima restorana u

Kineskoj četvrti. One uopće ne bi trebale pisati pisma Kinezima. Pitao se na koji je način

gospođica Sigel povezana s Williamom Leonom.

Nora mu je rekla ono malo koliko je znala. Prošlog proljeća, ona i Clara volontirale su u

jednoj od dobrotvornih udruga gospodina Riisa. Posjećivale su siromašne obitelji diljem

Lower East Sidea i nudile im pomoć koliko su mogle. Jedne nedjelje u Kineskoj četvrti naišle

su na Elsie Sigel koja je vodila biblijski tečaj. Jedan njezin učenik imao je fotoaparat. Nora ga

se dobro sjećala, jer je bio drukčiji od ostalih – mnogo bolje odjeven i uglađenijeg govora.

Nora nikada nije doznala njegovo ime, ali činilo se da ga Elsie dobro poznaje. Zbog njegova

prijateljstva s Elsie, Clara i ona smatrale su da ne mogu odbiti njegove uporne zahtjeve za

fotografiranjem.

“Znate li gdje živi gospođica Sigel, gospođice Acton?” upita je Littlemore.

“Ne, ali sumnjam da ćete je pronaći kod kuće, detektive”, reče Nora. “Elsie je pobjegla

s mladićem još u srpnju. Svi kažu da su otišli u Washington.”

Littlemore kimne. Zahvalio je Nori, a zatim upitao gospodina Actona ima li telefon s

kojeg bi mogao nazvati. Kad je dobio vezu sa stožerom, ostavio je upute da se pronađu

roditelji Elsie Sigel, unuke generala Franza Sigela. Ako Sigeli potvrde da nisu vidjeli svoju

kćer od srpnja, trebali su ih povesti u mrtvačnicu.

Vrativši se u Norinu spavaću sobu, Littlemore je unutra zatekao samo Noru i gospođu

Biggs. Posljednji policajac upravo je izlazio: rekao je Littlemoreu da nije pronašao nikakve

otiske na prozorima ni na rubovima kreveta. Što se tiče kvaka, već je previše ljudi ušlo i

izašlo. Gospođa Biggs pokušavala je uspostaviti red u kaosu koji su pozornici ostavili za

sobom. Nora je još bila u istom položaju u kojem ju je ostavio. Littlemore je proučio spavaću

sobu. “Gospođice Acton”, reče on, “što mislite, kako je čovjek noćas ušao ovamo?”

“Pa, sigurno je... zapravo ne znam.”

Bila je to prava zagonetka, razmišljao je Littlemore. Samo su dvoja vrata vodila u kuću

Actonovih – prednja i stražnja. Cijelu noć čuvala su ih dva čvrsta pozornika, koji su prisegnuli

da nitko nije ušao na njihova vrata. Istina, stari Biggs zaspao je na svojoj straži. To su svi

potvrdili. No, Biggs je pametno postavio svoj stolac na vrata djevojčine spavaće sobe; zato je

ujutro pala preko njega. Bilo bi jako teško proći pokraj Biggsa a da ga se pritom ne uznemiri.

Je li se uljez mogao popeti kroz prozor? Norina spavaća soba bila je na prvom katu.

Nije bilo vidljiva načina da se čovjek popne uza zid kuće, a budući da je njezina soba bila

okrenuta prema parku, svakoga tko bi pokušao učiniti tako nešto vidio bi pozornik koji je

stajao kod prednjeg ulaza. Je li se mogao spustiti s krova? To je bilo moguće. Na krov je bilo

moguće doći sa susjednih zgrada. No, susjedi su se zakleli da u njihove kuće nitko nije

provalio prošle noći. Također, Littlemoreu se činilo da bi krupnom čovjeku bilo prilično teško

provući se kroz neki od Norinih prozora.

137

Dok je detektiv Littlemore pregledavao te prozore – koji nisu pokazivali tragove nečijeg

ulaska ni izlaska – počele su se javljati pukotine u Norinoj priči. Prva pukotina pojavila se kad

je gospođa Biggs pronašla ugašenu cigaretu u Norinoj košari za papir. Na cigareti se jasno

vidio ruž za usne. Gospođa Biggs je bila veoma iznenađena, kao i detektiv.

“To je vaše, gospođice?” upita on.

“Naravno da nije”, reče Nora. “Ja ne pušim. Čak i ne posjedujem ruž za usne.”

“Što vam je to na ustima?” upita Littlemore.

Nora približi ruke ustima. Tek tada se sjetila da je vidjela kako je Banwell maže ružem

za usne. Nekako je zaboravila tu neobičnu činjenicu. Cijela epizoda bila joj je tako maglovita,

tako nejasna u sjećanju. Ispričala je detektivu što je Banwell učinio. Rekla je da je sigurno

stavio ruž i na cigaretu i da ju je ubacio u košaru prije nego što je otišao. Nije spomenula

najčudnije obilježje svojeg pamćenja: da je Banwella vidjela odozgora, a ne odozdola. No,

ustrajala je u tome da uopće ne posjeduje šminku.

“Mogu li baciti pogled na vašu sobu, gospođice Acton?” upita Littlemore.

“Vaši ljudi pretraživali su moju sobu posljednjih sat vremena”, odgovori ona.

“Imate li što protiv, gospođice?”

“Nemam.”

Nitko od pozornika do tada nije pretražio Norine stvari. Littlemore je sada učinio baš to.

U donjoj ladici njezina stolića pronašao je nešto kozmetike, među ostalim puder za lice,

bočicu parfema i ruž za usne. Bila je tu i kutija cigareta.

“To nije moje”, reče Nora. “Ne znam odakle to ovdje.”

Littlemore je pozvao svoje pozornike natrag u sobu da podrobnije pregledaju stvari.

Nekoliko minuta poslije, u gornjoj polici djevojčina ormara, pozornik je našao nešto

neočekivano, skriveno ispod hrpe zimskih pulovera. Bio je to kratak bič zakrivljene drške.

Littlemore nije znao ništa o srednjevjekovnoj praksi bičevanja, ali čak je i on mogao vidjeti da

je ovaj bič omogućavao bičevanje teško dostupnih mjesta – primjerice, leđa osobe koja ga

drži.

Dobro da nismo uhitili Banwella, pomisli Littlemore.

Međutim, detektiv nije znao što da misli kad mu je drugi pozornik donio otkriće iz vrta.

Čovjek se popeo na drvo kako bi vidio je li moguće prijeći s njega na krov. Nije bilo moguće,

ali dok je silazio, pozornik je ugledao nešto što je izgledalo poput novčića: malen, sjajan

metalni krug, koji je svjetlucao duboko u procjepu stabla na oko trideset centimetara iznad tla.

Predao ga je Littlemoreu: bila je to okrugla muška igla za kravatu s monogramom i

zakvačenim komadićem bijele svile. Inicijali na igli bili su GB.

Brill je ovaj put zakasnio na doručak. Kad se pojavio, izgledao je strašno: bio je neobrijan,

uplašen, a jedan vrh njegova ovratnika stršio je uvis. Freudu, Ferencziju i meni rekao je da

Rose nije mogla zaspati cijelu noć. Prije jedan sat dao joj je malo laudanuma. I on je sam

jedva zaspao.

Rekao je da mora razgovarati s nama negdje izvan očiju javnosti. Zato smo otišli u

Freudovu sobu, ostavivši poruke za Jonesa i Junga – iako nitko od nas nije znao je li Jung

uopće u hotelu.

“Ja to ne mogu”, izusti Brill kad smo ušli u Freudovu sobu. “Žao mi je, ali jednostavno

ne mogu. Već sam rekao Jelliffeu.” Očito je govorio o svojem prijevodu Freudove knjige.

“Daje riječ samo o meni, obećavam vam – ali ne mogu ugroziti Rose. Ona je sve što imam.

Shvaćate to, zar ne?”

138

Zamolili smo ga da sjedne. Kad se dovoljno smirio da može pričati povezano, Brill nas

je pokušao uvjeriti da je pepeo u njegovu domu povezan s biblijskim brzojavima koje je

dobivao. “Vidjeli ste je”, reče on govoreći opet o Rose. “Pretvorili su je u stup soli. Bilo je to

u brzojavu, i to se i dogodilo.”

“Netko je namjerno unio pepeo u vaš stan?” upita Ferenczi. “Zašto?”

“Kao upozorenje”, odgovori Brill.

“Čije?” upitah ja.

“Isti ljudi koji stoje iza Princeova uhićenja u Bostonu. Isti ljudi koji pokušavaju

spriječiti Freudova predavanja na Clarku.”

“Kako su znali gdje živite?” upita Ferenczi.

“Kako su znali da Jones spava sa svojom sluškinjom?” odgovori Brill.

“Ne smijemo olako donositi zaključke”, reče Freud, “ali zasigurno je točno da je netko

prikupio mnogo privatnih podataka o nama.”

Brill izvadi iz prsluka omotnicu, iz koje izvuče sitan komadić spaljena papira na kojem

su se vidjela slova. Jasno je bilo vidljivo slovo “ü” (s umlautom). Jedan ili dva razmaka s

desne strane bilo je slovo koje je moglo biti veliko H. Ništa drugo nije bilo vidljivo.

“Pronašao sam to u svojoj dnevnoj sobi”, reče Brill. “Spalili su moj rukopis. Freudov

rukopis. I pepeo su razbacali po mojem stanu. Sljedeći put spalit će cijelu zgradu. Piše u

brzojavu: “plamena kiša”, “stanite prije nego što bude prekasno”. Ako objavim Freudovu

knjigu, ubit će Rose i mene.”

Ferenczi mu se suprotstavio, tvrdeći da su njegovi strahovi nerazmjerni događajima, ali

Freud ih prekine. “Kakvo god bilo objašnjenje, Abrahame”, reče on polažući ruku na Brillovo

rame, “odložimo za sada knjigu u stranu. Knjiga može pričekati. Ona mi nije toliko važna kao

što ste mi vi.”

Brill spusti glavu i položi svoju šaku preko Freudove. Mislio sam da će zaplakati.

Upravo tada, poslužitelj je pokucao na vrata i ušao noseći kavu i poslužavnik s kolačima koji

je naručio Freud. Brill se uspravi. Prihvatio je šalicu kave. Činilo se da mu je neizmjerno

laknulo nakon Freudove posljednje opaske, kao da mu je golem teret uklonjen s ramena.

Ispuhao je nos i rekao potpuno drukčijim tonom – svojim starim, poznatim, napola ozbiljnim

tonom – “Nisam ja onaj o kome biste se trebali brinuti. Što je s Jungom? Znate li, Freude, da

Ferenczi i ja vjerujemo da je Jung psihotičan? To je naše stručno medicinsko mišljenje. Recite

mu, Sandore.”

“Pa, ne bih rekao da je baš psihotičan”, odgovori Ferenczi. “Ali vidim pokazatelje

potencijalnog sloma.”

“Besmislice”, reče Freud. “Kakve pokazatelje?”

“Čuje glasove”, odvrati Ferenczi. “Žali se da mu je Brillov pod mekan pod nogama.

Govor mu je isprekidan. A svima koje sretne priča da je njegov djed lažno optužen za

umorstvo.”

“Za to mogu pronaći i druga objašnjenja osim psihoze”, reče Freud. Mogao sam vidjeti

da ima nešto specifično na pameti, ali nije to objasnio. Pitao sam se trebam li spomenuti

Jungovo šokantno tumačenje Freudova sna o grofu Thunu, ali zabrinjavala me je mogućnost

da ga Freud nije otkrio Brillu i Ferencziju. Nisam se trebao brinuti zbog toga.

“A povrh svega, kaže da ste ga sanjali prije deset godina!” uzvikne Brill. “Čovjek je

lud!”

139

Freud uzdahne i odgovori. “Gospodo, znate jednako dobro kao i ja da Jung gaji

određena vjerovanja u predviđanje budućnosti i okultno. Drago mi je što dijelite moj

skepticizam u vezi s tim, ali Jung nije jedini koji ima širi pogled na stvari.”

“Širi pogled”, reče Brill. “Kad bih ja imao takav širi pogled, rekli biste mi da patim od

deluzija. On ima širi pogled i na Edipov kompleks. Više ne prihvaća seksualnu etiologiju,

znate.”

“Vi želite da to bude tako”, odvrati Freud mirno, “kako bih ga ja odbacio. Jung

bezrezervno prihvaća seksualnu teoriju. Zapravo, sljedećeg tjedna održat će predavanje o

infantilnoj seksualnosti15

na Clarku.”

“Stvarno? Jeste li ga upitali što namjerava reći na Fordhamu?”

Freud ne odgovori, nego oštro pogleda Brilla.

“Jelliffe mi je rekao da su on i Jung razgovarali o tome, i da je Jung jako zabrinut zbog

prenaglašavanja uloge seksa u psihoneurozi. To je bila njegova riječ: prenaglašavanja.”

“Pa, sigurno je da je ne želi prenaglasiti”, obrecne se Freud. “Ni ja je ne želim

prenaglasiti. Slušajte me obojica. Znam da ste propatili zbog Jungova antisemitizma. Mene

štedi i zato se jače iskaljuje na vama. Isto tako, uvjeravam vas da jako dobro znam za Jungovo

teško prihvaćanje seksualne teorije. No, morate imati na umu: njemu je bilo teže slijediti me

nego što je to bilo vama. I Youngeru će to biti teže. Nežidov mora svladati mnogo jači

unutarnji otpor. A Jung nije samo kršćanin, nego i sin pastora.”

Nitko nije rekao ništa, pa sam odlučio ubaciti jedan prigovor: “Žao mi je, dr. Freud, ali

zašto bi trebalo biti važno je li netko kršćanin ili Židov?”

“Dečko moj”, odvrati Freud odsječno, “podsjećate me na jedan od onih romana

Jamesova brata16

; kako se ono zove?”

“Henry, gospodine?”

“Da, Henry.” Ako sam pomislio da će Freud reći još nešto kao odgovor na moje pitanje,

prevario sam se. Umjesto toga, vratio se na Ferenczija i Brilla. “Više biste voljeli da

psihoanaliza bude židovska nacionalna stvar? Naravno da je nepravedno od mene što

promičem Junga, kad su neki drugi mnogo dulje uz mene. No, mi Židovi moramo biti spremni

na određenu količinu nepravde ako želimo napredovati u svijetu. Nema drugog izbora. Da

sam se zvao Jones, možete biti sigurni da bi moje ideje, unatoč svemu, naišle na mnogo blaži

otpor. Pogledajte Danvina. On je osporio Božje stvaranje, a smatraju ga herojem. Samo

nežidov može dovesti psihoanalizu u obećanu zemlju. Moramo zadržati Junga uz die Sache.

Sve naše nade ovise o njemu.”

Riječ koju je Freud izgovorio na njemačkom značila je stvar. Ne znam zašto nije

upotrijebio englesku riječ. Nekoliko minuta svi su šutjeli. Zabavljali smo se doručkom. No,

Brill nije jeo. Umjesto toga, grizao je nokte. Mislio sam da više neće biti rasprave o Jungu, ali

opet sam se prevario.

“A što je s njegovim nestancima?” upita Brill. “Jelliffe mi je rekao da je Jung u nedjelju

napustio Balmoral ne kasnije od ponoći, ali recepcionari se kunu da se nije vratio u hotel do

dva sata. To su dva nerazjašnjenja sata nakon ponoći. Sljedećeg dana, Jung tvrdi da je cijelo

poslijepodne proveo u svojoj sobi drijemajući, ali recepcionar kaže da je bio vani sve do

večeri. U ponedjeljak poslijepodne pokucali ste na Jungova vrata, Youngeru. Kucao sam i ja,

dugo i snažno. Mislim da uopće nije bio tamo. Gdje je bio?”

15

Fenomen rane pojave genitalnog uzbuđenja ali i aktivnosti srodne nastranim aktivnostima odrasle osobe u

kojima sudjeluju tjelesne zone koje nisu samo genitalne, npr. osjećaj ugode prilikom sisanja palca. 16

Dva brata, William James (1842.-1910.) američki filozof i psiholog te Henry James (1843.- 1916.), utjecajni

američki književnik.

140

Prekinuo sam ih. “Žao mi je. Jeste li rekli da je Jung bio u Balmoralu u nedjelju

navečer?”

“Tako je”, odgovori Brill. “U Jelliffeovoj zgradi. Bili ste tamo sinoć.“

“Oh”, rekoh. “Nisam shvatio.”

“Što?” upita Brill.

“Ništa”, rekoh ja. “Samo čudna slučajnost.”

“Koja slučajnost?”

“Druga djevojka – ona koja je ubijena – ubijena je u Balmoralu.” Nelagodno sam se

promeškoljio na stolcu. “U nedjelju navečer. Između ponoći i dva ujutro.”

Brill i Ferenczi pogledali su se.

“Gospodo”, reče Freud. “Ne budite smiješni.”

“A Nora je napadnuta u ponedjeljak navečer”, istakne Brill. “Gdje?“

“Abrahame”, reče Freud.

“Nitko ne optužuje nikoga”, odvrati Brill nevino, ali s pretjerano uzbuđenim izrazom

lica. “Samo pitam Youngera gdje je Norina kuća.“

“U Gramercy Parku”, odgovorih ja.

“Gospodo, ne želim više to slušati”, izjavi Freud.

Još netko pokuca na vrata. Sada je ušao Jung glavom. Pozdravili smo se s njim –

ukočeno, kao što se i moglo očekivati. Jung, koji nije opazio našu nelagodu, stavio je žličicom

šećer u svoju kavu i upitao nas jesmo li uživali u večeri kod Jelliffea.

“Oh, Jung”, upadne Brill, “vidjeli su vas u ponedjeljak.”

“Molim?” odvrati Jung.

“Rekli ste nam”, zadirkivao ga je Brill, “da ste ponedjeljak poslijepodne proveli

spavajući u svojoj sobi. No, čini se da su vas vidjeli u gradu.” Freud se, odmahujući glavom,

udalji do prozora i odškrine ga jače.

“Nisam rekao da sam bio u svojoj sobi cijelo poslijepodne”, odgovori Jung mirno.

“Čudno”, reče Brill, “zakleo bih se da jeste. To me podsjetilo, Jung, razmišljamo da

danas posjetimo Gramercy Park. Hoćete li nam se pridružiti?”

“Vidim”, reče Jung.

“Što vidite?” upita Brill.

“Zašto jednostavno ne kažete to?” odvrati Jung.

“Nemam pojma o čemu pričate”, reče Brill. Namjerno je zvučao poput lošeg glumca

koji neuspješno glumi neznanje.

“Dakle: vidjeli su me u Gramercy Parku”, reče Jung hladno. “Što ćete učiniti, prijaviti

me policiji?” On se okrene Freudu. “Pa, budući da se čini da vam je, kad ste me doveli

ovamo, namjera bila da me ispitujete, oprostit ćete mi ako ne budem doručkovao s vama.” On

otvori vrata i zagleda se u Brilla. “Ne stidim se ničega.”

Zahvaljujući slavi pokojnoga generala Sigela, policija je bez problema locirala adresu njegove

unuke Elsie. Ona je živjela sa svojim roditeljima na aveniji Wadsworth, blizu Stotinu

osamdesete ulice. Jedan policajac iz postaje Washington Heights bio je poslan po njih, i

otpratio je gospodina i gospođu Sigel, zajedno s njihovom nećakinjom Mabel, do Van den

Heuvelove zgrade. Tamo su se, u čekaonici mrtvačnice, upoznali s detektivom Littlemoreom.

141

On je od njih doznao da je devetnaestogodišnja Elsie doista nestala prije gotovo mjesec

dana – nije se vratila iz posjeta baki Ellie u Brooklynu. U prvim danima nakon njezina

nestanka, Sigelovi su dobili brzojav od Elsie iz Washingtona. Pisalo je da živi tamo s nekim

mladićem, očito udana za njega. Preklinjala je roditelje da se ne brinu za nju, uvjeravala ih je

da je dobro, i obećala im da će se vratiti do jeseni. Roditelji su sačuvali taj brzojav i pokazali

ga detektivu. Brzojav je uistinu bio poslan iz hotela u glavnom gradu i bio je potpisan

Elsienim imenom, ali, naravno, nije se moglo potvrditi da ga je ona poslala. G. Sigel još nije

obavijestio policiju, nadajući se da će mu se kći opet javiti i da će izbjeći skandal.

Littlemore je pokazao Sigelovima pisma iz kovčega Williama Leona. Prepoznali su

rukopis. Detektiv im je zatim pokazao srebrni privjesak koji su pronašli na mrtvoj djevojci, te

šešir s pticom. Ni gospodin ni gospođa Sigel nikada prije nisu vidjeli te predmete – i bili su

sigurni da oni ne pripadaju Elsie – ali Mabel je opovrgnula njihove riječi. Privjesak je bio

njezin – ona ga je dala Elsie u lipnju.

Littlemore je povukao gospodina Sigela u stranu i rekao mu da bi trebao pogledati tijelo

koje su pronašli u Leonovu stanu. Dolje, u mrtvačnici, gospodin Sigel u početku nije mogao

identificirati truplo; bilo je previše raspadnuto. Turobnim tonom rekao je detektivu da će

doznati istinu ako pogleda zube; lijevi očnjak njegove kćeri rastao je u krivom smjeru. Isto je

to vrijedilo i za malo, raspadnuto tijelo na mramornoj ploči. “To je ona”, reče gospodin Sigel

tiho.

Kad su se vratili u čekaonicu, gospodin Sigel je pogledao svoju suprugu ledenim,

optužujućim pogledom. Žena je zacijelo shvatila; dobila je histerični napad. Trebalo je dugo

dok je nisu smirili. Tada je njezin suprug ispričao priču.

Gospođa Sigel obavljala je Božji posao u Kineskoj četvrti. Godinama je radila na tome

da preobrati kineske nevjernike na kršćanstvo. Prošlog prosinca počela je sa sobom voditi i

Elsie u misionarsku kuću. Elsie je strasno prionula poslu, što je oduševilo njezinu majku, ali

uznemirilo oca. Unatoč snažnom protivljenju gospodina Sigela, djevojka je ubrzo i sama

gorljivo putovala u Kinesku četvrt nekoliko puta u tjednu i vodila vlastitu nedjeljnu školu

Biblije. Jedan od njezinih aktivnijih učenika, prisjećao se gorko gospodin Sigel, čak se usudio

posjetiti je kod kuće prije nekoliko mjeseci. Gospodin Sigel nije znao njegovo ime. Littlemore

mu pokaže fotografiju Williama Leona; otac sklopi oči i kimne.

Nakon što su Sigelovi napustili mrtvačnicu, kako bi se nosili sa svojim jadom i zlim

glasom koji se već proširio – novinari su ih vani već čekali – detektiv Littlemore zapitao se

gdje je gospodin Hugel. Littlemore je pretpostavio da će mrtvozornik poželjeti osobno izvesti

obdukciju i saslušati priču Sigelovih. No, mrtvozornik je bio odsutan. Umjesto njega, tijelo je

ispitao jedan od njegovih pomoćnika, dr. O’Hanlon. Obavijestio je Littlemorea da je

gospođica Sigel zadavljena, i da je mrtva već tri ili četiri tjedna – i da je mrtvozornik Hugel

gore, u svom uredu, i potpuno je nezainteresiran za ovaj slučaj.

142

Sedamnaesto poglavlje

PRELIJEPA CLARA BANWELL, ODJEVENA U ZELENU HALJINU U SKLADU S bojom

svojih očiju, razodijevala je jednako lijepu, ali očajnu Noru Acton – smirivala je, tješila je,

uvjeravala je da je sve u redu. Došavši u kuću nedugo nakon Littlemoreova odlaska, Clara je

elegantno istjerala sve iz Norine spavaće sobe, i policiju i obitelj. Kad je Nora bila naga, Clara

joj spravi hladnu kupku i pomogne joj da uđe u nju. Nora je, jecajući, preklinjala Claru da je

pusti da priča: dogodilo se tako mnogo groznih stvari.

Clara položi dva prsta na Norine usne. “Psst”, reče ona. “Ne govori ništa, draga. Sklopi

oči.”

Nora je posluša. Clara je nježno okupala djevojku, oprala joj kosu i isprala joj rane koje

su zacjeljivale nježno ih dotičući glatkom vlažnom krpom.

“Ne vjeruju mi”, reče Nora zadržavajući suze.

“Znam. Sve je u redu.” Clara pokuša umiriti očajnu djevojku. Zamolila je gospođu

Biggs, koja je nervozno šetkala hodnikom, da donese mast koju je ostavio dr. Higginson.

“Clara?”

“Da.”

“Zašto nisi došla prije?”

“Psst”, odgovori Clara, hladeći Norino čelo. “Sada sam ovdje.”

Poslije, nakon što su ispustili vodu, Nora je ležala u kadi. Tijelo joj je bilo omotano

bijelim ručnikom, a oči sklopljene. “Što mi to radiš, Clara?” upitala je.

“Brijem te. Moramo to učiniti kako bismo očistili ovu groznu opeklinu. Osim toga,

ovako će biti ljepše.” Clara zaštitnički položi Norinu šaku na njezin najdelikatniji dio tijela.

“Ovdje”, reče ona. “Pritisni, draga.” Clara je položila vlastitu čvrstu šaku na Norinu,

održavajući snažan pritisak. Povremeno je mijenjala položaj, kako bi mogla obaviti posao.

“Nora, George je bio sa mnom čitavu prošlu noć. Policija me pitala i morala sam im to reći. Ti

im moraš sada sve reći. Inače će te odvesti. Već se dogovaraju sa sanatorijem.”

“Ne bih imala ništa protiv da odem u sanatorij”, reče Nora.

“Ne budi šašava. Ne bi li radije otišla sa mnom na ladanje? To ćemo i učiniti, draga. Ti i

ja, same, baš kako volimo. Tamo možemo razgovarati o svemu.” Clara dovrši posao s

britvom. Zatim premaže Norinu opeklinu mašću koju je ostavio liječnik. “Ali moraš im reći.”

“Što moram reći?”

“Pa da si sve to napravila sama sebi. Bila si tako ljutita na sve nas: Georgea, svojeg oca

i majku, čak i na mene. Pokušala si nam se osvetiti:”

“Ne, nikada se ne bih mogla srditi na vas.”

“Oh, draga, ni ja na tebe.” Clara se zatim posveti dvjema porezotinama na Norinim

bedrima. I njih je premazala liječnikovom mašću, nježno kružeći prstima. “Ali moraš im reći

to odmah. Reci im koliko ti je žao zbog svega. Bit će ti mnogo lakše. A onda možeš poći sa

mnom i ostati koliko želiš.”

143

Čak je i mrtvozornik, čovjek merkurijanske naravi, rijetko kada prešao iz bijesa preko

uzbuđenja do očaja tako brzo kao što je to učinio slušajući izvještaj detektiva Littlemorea o

događajima u kući Actonovih ranije toga jutra.

Littlemore je pokušao zainteresirati mrtvozornika za Elsie Sigel, ali Hugel je odbacio tu

temu. Mrtvozornik je slučajno čuo za strku i zbrku kod Actonovih, i to od jednog glasnika.

Zato je bio ljutit: zašto su obavijestili Littlemorea, ali ne i njega? Kad je čuo Norinu priču,

ispuštao je zvukove poput “Ha!”, “Sada ga imamo!” i “Jesam li ti rekao?” Na kraju, kad je

čuo za otkriće ruža za usne, cigareta i biča skrivenog u djevojčinoj spavaćoj sobi, sručio se

natrag u svoj stolac.

“Gotovo je”, reče Hugel tiho. Lice mu se smrklo. “Djevojku moraju zatvoriti.”

“Ne, čekajte, gospodine Hugel. Poslušajte ovo.” Littlemore ispriča mrtvozorniku za

otkriće igle za kravatu.

Hugel je jedva registrirao tu vijest. “Premalo i prekasno”, reče on ogorčeno. Zgađeno je

progunđao: “Vjerovao sam u sve što je rekla. Djevojku moraju zatvoriti, čujete li me?”

“Mislite da je luda.”

Mrtvozornik duboko uzdahne. “Čestitam vam, detektive, na oštroumnoj logici. Slučaj

Riverford-Acton sada je zaključen. Obavijestite gradonačelnika. Ne razgovaram s njim.”

Detektiv zbunjeno trepne. “Ne možete zatvoriti slučaj, gospodine Hugel.”

“Nema nikakva slučaja”, reče mrtvozornik. “Ne mogu istraživati umorstvo bez corpusa

delicti. Razumijete li? Nema umorstva bez trupla. A ne mogu istraživati napad ako nema

napada. Hoćemo li optužiti gospođicu Acton za napad na samu sebe?”

“Čekajte, gospodine Hugel, nisam vam niti rekao. Sjećate li se crnokosog čovjeka?

Otkrio sam kamo je otišao. Najprije je otišao u hotel Manhattan – što kažete na to? – a zatim u

bordel na Četrdesetoj ulici. I sam sam otišao u taj bordel, i vlasnica me uputila na Harryja

Thawa, koji...”

“O čemu pričate, Littlemore?”

“O Harryju Thawu, momku koji je ubio Stanforda Whitea.“

“Znam tko je Harry Thaw”, reče mrtvozornik, jedva se obuzdavajući.

“Nećete vjerovati, gospodine Hugel, ali ako Kinez nije ubojica, mislim da bi Harry

Thaw mogao biti naš čovjek.”

“Harry Thaw.”

“Izvukao se, sjećate se? Izbjegao je zatvor”, reče Littlemore. “Pa, na suđenju, njegova

žena dala je iskaz, i...”

“Hoćete li u to uvući i Harryja Houdinija?”

“Houdinija? On je mađioničar, gospodine Hugel.”

“Znam tko je Houdini”, reče mrtvozornik vrlo tiho.

“Zašto bih njega uvlačio u to?” upita Littlemore.

“Zato što je Harry Thaw u zaključanoj ćeliji, detektive. On nije izbjegao zatvor. Zatočen

je u Državnoj bolnici Matteawan za duševno oboljele kažnjenike.”

“Da? Mislio sam da se izvukao. Ali onda – onda on ne može biti krivac.”

“Ne.”

“Ne razumijem. Ta gospođa iz kuće kamo je otišao crnokosi čovjek...”

“Zaboravite crnokosog čovjeka!” eksplodira mrtvozornik. “Nitko me ionako ne sluša.

Napišem izvještaj: nitko ga ne pročita. Odlučim nekoga uhititi: moju odluku ignoriraju.

Zaključujem slučaj.”

144

“Ali niti”, reče Littlemore. “Kosa. Ozljede. Vi ste to rekli, gospodine Hugel, sami ste to

rekli.”

“Što sam rekao?”

“Rekli ste da je isti momak koji je ubio gospođicu Riverford napao Noru Acton. Rekli

ste da postoji dokaz. To znači da sve to nije zakuhala Nora Acton. Dogodio se napad,

gospodine Hugel. Imamo slučaj. Netko je napao gospođicu Acton u ponedjeljak.”

“Ja sam rekao, detektive, da imamo fizičke dokaze da je napadač u oba,slučaja ista

osoba, a ne da je to dokaz. Pročitajte moj izvještaj.”

“Ne mislite da se gospođica Acton – ne mislite valjda da je bičevala samu sebe?”

Mrtvozornik se zagleda ravno pred sebe svojim tmurnim, neispavanim očima.

“Odvratno”, reče on.

“Ali što je s iglom za kravatu? Rekli ste da je tu bila i igla za kravatu s Banwellovim

inicijalima. To je upravo ono što ste tražili, gospodine Hugel.”

“Littlemore, zar vi nemate uši? Čuli ste Rivierea. Utisnuće na vratu Elizabeth Riverford

nije imalo oblik slova GB. Ja sam pogriješio”, progunđa Hugel ljutito. “Radio sam pogrešku

za pogreškom.”

“Pa što onda radi tamo – igla, na drvetu?”

“Kako bih ja znao?” vikne Hugel. “Zašto ne pitate nju? Nemamo ništa. Ništa. Samo tu

vražju djevojku. Ni jedna porota u državi sada joj neće vjerovati. Vjerojatno je sama ostavila

iglu na drvetu. Ona je – ona je psihopat. Moraju je zatvoriti.”

Sandor Ferenczi se, smiješeći i kimajući glavom, udaljio prema vratima Jungove hotelske

sobe poput dvorjana koji se udaljava iz kraljevske nazočnosti. Donekle uplašeno prenio je

Jungu Freudov zahtjev da se nađe s njim nasamo.

“Recite mu da ću doći za deset minuta”, odgovorio je Jung, “sa zadovoljstvom.”

Ferenczi je očekivao da će tvrdoglavi Švicarac biti veoma srdit, ali Jung ga je dočekao

potpuno spokojno. Ferenczi će morati obavijestiti

Freuda da mu se Jungova promjena raspoloženja čini vrlo neobičnom. Štoviše, morat će

ispričati Freudu i čime se Jung bavi.

Stotine kamenčića i oblutaka, kao i naramak slomljenih grančica i otkinute trave, bili su

razbacani po podu Jungove sobe. Ferenczi nije mogao niti zamisliti otkud mu sve to: možda s

praznih gradilišta, kojih je bilo mnogo u New Yorku. Sam Jung sjedio je prekriženih nogu na

podu i igrao se s tim materijalima. Odgurao je u stranu sav hotelski namještaj – naslonjače,

svjetiljke, stolić za kavu – i napravio velik prazan prostor na podu. U tom je prostoru izgradio

selo od kamenčića, s desecima sitnih kućica koje su okruživale dvorac. Svaka kuća imala je

svoju malu travnatu površinu: možda povrtnjak ili dvorište. U sredini dvorca, Jung je

pokušavao zabiti raskoljenu grančicu s dugim vlatima trave privezanim na nju, ali nije mogao

postići da taj barjak stoji uspravno. Zato mu je, nagađao je Ferenczi, trebalo još deset minuta.

Pod pretpostavkom, dodao je Ferenczi sebi, da ta odgoda nema nikakve veze s vojnim

revolverom koji je stajao na Jungovu noćnom stoliću.

Kuća zacijelo ne može imati nikakav izraz lica, ali zakleo bih se da nije tako dok sam se u

kasno jutro tog četvrtka približavao gradskoj kući Actonovih u Gramercy Parku. Prije nego

što mi je bilo tko otvorio vrata, znao sam da unutra nešto nije u redu.

145

Gospođa Biggs pustila me unutra. Žena je doslovno kršila ruke. Bolnim šaptom, rekla

mi je da je ona kriva za sve. Samo je čistila, rekla je. Nikada to ne bi pokazala nikome da je

znala.

Gospođa Biggs postupno se smirila i od nje sam doznao sve strašne događaje od

prethodne noći, uključujući i otkriće izdajničke cigarete. No, barem je gospođa Banwell sada

gore, doda gospođa Biggs s olakšanjem. Bilo je jasno da stara sluškinja smatra Claru Banwell

sposobnom da preuzme stvari u svoje ruke više nego djevojčine majku i oca. Gospođa Biggs

ostavila me da čekam u dnevnoj sobi. Petnaest minuta poslije u sobu je ušla Clara Banwell.

Gospođa Banwell bila je spremna za odlazak. Nosila je jednostavan šešir s prozirnim

velom i zatvoreni suncobran koji je, sudeći po sjajnoj dršci, jamačno bio veoma skup.

“Oprostite mi, dr. Younger”, reče ona. “Ne želim odgađati vaš susret s Norom. No, mogu li s

vama prozboriti koju riječ prije nego što odem?”

Dok je skidala šešir i veo, nisam mogao a da ne zapazim dužinu i gustoću njezinih

trepavica, iza kojih su svjetlucale njezine inteligentne oči. Ona nije bila jedna od drijada

gospođe Wharton17

, “podčinjenih konvencijama dnevne sobe”. Umjesto toga, te su konvencije

njoj pridavale dodatni sjaj. Činilo se kao da je naša moda stvorena zato da istakne njezino

tijelo, njezinu bjelokosnu kožu, njezine zelene oči. Nisam mogao pročitati njezin izraz lica;

uspijevala je izgledati istodobno ponosno i ranjivo.

“Naravno, gđo Banwell.”

“Sada znam što vam je Nora rekla”, reče ona. “O meni. Nisam to znala sinoć.”

“Žao mi je”, odgovorio sam. “To je nezavidan rizik liječničke profesije.”

“Pretpostavljate li da vaši pacijenti govore istinu?”

Nisam joj odgovorio.

“Pa, u ovom slučaju to jest istina”, reče ona. “Nora me vidjela sa svojim ocem, baš kao

što vam je i opisala. No, budući da znate toliko, želim da znate i ostalo. Nisam djelovala bez

znanja svojeg supruga.”

“Uvjeravam vas, gospođo Banwell...”

“Molim vas, nemojte. Mislite da se pokušavam opravdati.” Ona dohvati fotografiju s

kamina: bila je to Nora u dobi od trinaest ili četrnaest godina. “Ja sam odavno prerasla

opravdavanje sebe, doktore. Ovo vam govorim zbog Nore, ne zbog sebe. Sjećam se kad su se

ponovno uselili u ovu kuću. George ju je preuredio. Čak i tada, bila je šokantno privlačna. A

imala je tek četrnaest godina. Kao da su se boginje odlučile pomiriti i napraviti je zajedno kao

dar za Zeusa. Ja nemam djece, doktore.”

“Vidim.”

“Vidite li? Nemam djece zato što mi suprug ne dopušta da zatrudnim. Kaže da bi mi to

pokvarilo stas. Nikada nismo imali – uobičajeni – seksualni odnos, moj suprug i ja. Nijednom.

Ne dopušta to.”

“Možda je impotentan.”

“George?” Činilo se da je ta pomisao zabavlja.

“Teško je vjerovati da bi se muškarac svojevoljno suzdržavao u tim okolnostima.”

“Vjerujem da ste mi dali kompliment, doktore. Pa, George se ne suzdržava. Tjera me da

ga zadovoljavam na – druge načine. Za uobičajene seksualne odnose služi se drugim ženama.

Moj suprug želi mnoge mlade žene koje upoznaje, i dobiva ih. Htio je Noru. Dogodilo se da je

17

Edith Wharton (1862.-1937.) američka književnica poznata po svojim romanima o visokom društvu New

Yorka.

146

Norin otac htio mene. Stoga, George je pronašao način da dođe do onoga što želi. Naredio mi

je da zavedem Harcourta Actona. Naravno, nije mi bilo dopušteno da učinim s njim ono što

ne smijem činiti sa suprugom. Tako se dogodilo ono što je Nora vidjela.”

“Vaš suprug vjerovao je da može navesti Actona da prostituira vlastitu kćer?”

“Harcourtu nije izravno rečeno da preda Noru, doktore. Mojem suprugu bilo je dovoljno

samo da Harcourt pomisli kako njegova sreća ovisi o meni, da bi postao duboko nesklon bilo

kakvoj nesuglasici između svoje i naše obitelji. Na taj način, kad je došlo vrijeme, nije ništa

vidio niti čuo.”

Shvatio sam. Kad je gospođa Banwell ušla u odnos s gospodinom Actonom, George

Banwell prvi se put udvarao Nori. Njegova strategija očito je djelovala. Kad se Nora potužila

ocu i preklinjala ga da potjera Banwella, g. Acton nije joj htio vjerovati i prekorio ju je – kao

da je, kako mi je rekla, ona učinila nešto pogrešno. I jest: ugrozila je njegov dragocjeni odnos

s gospođom Banwell.

“Možete misliti kako je to”, dodala je gospođa Banwell, “kada čovjeku poput Harcourta

Actona ponudite ono o čemu je samo sanjao – zapravo, ono o čemu nije imao ni hrabrosti da

sanja. Stvarno vjerujem da bi taj čovjek učinio baš sve što bih ja zatražila od njega.”

Osjetio sam pritisak u genitalijama. “Je li vaš suprug dobio ono što je htio?”

“Pitate li me to iz profesionalnih razloga, doktore?”

“Naravno.”

“Naravno. Odgovor je ‘ne’, vjerujem. Barem ne još.” Vratila je Norinu fotografiju na

njezino mjesto na kaminu, pokraj slike djevojčinih roditelja. “U svakom slučaju, Nora zna da

sam ja – nesretna – u svojem braku. Vjerujem da me sada pokušava spasiti.”

“Kako?”

“Nora ima vrlo bujnu maštu. Morate imati na umu: iako vama kao muškarcu Nora

izgleda kao žena, plijen spreman za osvajanje, ona je još dijete. Dijete koje njegovi roditelji

nikada nisu nimalo razumjeli. Jedinica. Nora je gotovo cijeli život proživjela u vlastitom

svijetu.”

“Rekli ste da vas pokušava spasiti. Kako?”

“Možda vjeruje da može nauditi Georgeu govoreći policiji da ju je on napao. Možda čak

i vjeruje da se to uistinu dogodilo. Možda smo preopteretili siroticu, pa sada pati od

halucinacija.”

“Ili ju je možda vaš suprug doista napao.”

“Ne kažem da on nije sposoban to učiniti. Daleko od toga. Moj suprug sposoban je

učiniti gotovo sve. No, u ovom slučaju, nije tako. George je došao kući sinoć nakon što sam

se vratila sa zabave. Bilo je 23 i 30. Nora kaže da je ona otišla u svoju sobu tek u petnaest

minuta do ponoći.”

“Vaš suprug možda je izašao iz kuće tijekom noći, gospođo Banwell.”

“Da, znam, i mogao je to učiniti neke druge noći, ali prošle noći nije to učinio. Vidite,

bio je previše zauzet sa mnom. Cijelu noć.” Ona se nasmiješi vrlo blagim, ironičnim,

savršenim osmijehom, i nesvjesno protrlja jedno zapešće. Dugi rukavi skrivali su joj zapešća,

ali vidjela je da je gledam. Zatim duboko uzdahne. “Možete to i vidjeti.”

Prišla mi je veoma blizu, tako blizu da sam postao svjestan dijamanata koji su joj

svjetlucali na ušnim resicama i osjetio miris njezine kose. Malo je povukla rukave i otkrila

svježe, bolne modrice na oba zapešća. Čuo sam da postoje muškarci koji se zadovoljavaju

nakon što vežu žene. Ne mogu biti siguran da je to bio uzrok modrica koje mi je gospođa

Banwell pokazala, ali ta mi je slika pala na um.

147

Ona se lagano nasmije. Smijeh je imao ironičan, ne ogorčen prizvuk. “Ja sam posrnula

žena, doktore, a u isto vrijeme sam i djevica. Jeste li ikada čuli za takvo što?”

“Gospođo Banwell, ja nisam odvjetnik, ali vjerujem da imate više nego dovoljne osnove

za razvod. Doista, možda prema zakonu uopće i niste vjenčani, budući da brak nije

konzumiran.”

“Razvod? Ne poznajete Georgea. Prije bi me ubio nego što bi mi dopustio da odem.”

Ona se opet nasmiješi. I protiv svoje volje, zamislio sam kako bi bilo poljubiti je. “A tko bi

me htio, doktore, čak i kad bih uspjela pobjeći? Koji bi me muškarac dodirnuo, znajući što

sam učinila?”

“Svaki muškarac”, rekoh ja.

“Ljubazni ste, ali lažete.” Ona me pogleda. “Okrutno lažete. Vi biste me mogli dodirnuti

upravo sada, ali ne želite to učiniti.”

Pogledao sam njezino besprijekorno, neodoljivo šarmantno lice. “Ne, gospođo Banwell,

ne želim, ali ne iz razloga na koje vi mislite.”

U tom trenutku na vratima se pojavi Nora Acton.

Korak detektiva Littlemorea nije bio uobičajeno poletan nakon njegova razgovora s

mrtvozornikom. Vijest da je Harry Thaw još zatočen u azilu bila mu je udarac. Otkad je

pročitao transkript s Thawova suđenja, mislio je da bi ovaj slučaj mogao biti veći nego što je

bilo tko shvaćao, i da je on na putu da ga riješi. Sada više nije znao ima li uopće slučaj.

Detektiv je imao visoko mišljenje o gospodinu Hugelu, unatoč svim njegovim ispadima

i osebujnosti njegove naravi. Littlemore je bio siguran da bi Hugel mogao razriješiti slučaj.

Policija ne bi trebala jednostavno odustajati, osobito ne mrtvozornik. Bio je previše pametan.

Littlemore je vjerovao u policiju. Bio je u policiji već osam godina, još otkad je lagao o

svojim godinama kako bi postao mlađi pozornik. Bio mu je to prvi pravi posao, i nastojao ga

je zadržati. Kad je ušao u policiju, volio je život u policijskim barakama. Volio je objedovati s

drugim policajcima i slušati njihove priče. Znao je da tu ima i trulih jabuka, ali mislio je da su

one iznimka. Primjerice, kad biste mu rekli da njegov junak, narednik Becker, reketarenjem

uzima novac od svih bordela i kasina u Tenderloinu, Littlemore bi pomislio da ga zadirkujete.

Kad biste mu rekli da se i novi policijski načelnik htio uključiti u tu igru, rekao bi vam da ste

ludi. Ukratko, detektivu su njegovi nadređeni bili uzor, a Hugel ga je iznevjerio.

No, Littlemore se nikada nije okretao protiv nekoga tko bi ga razočarao. Njegova je

reakcija bila baš suprotna. Htio je vratiti mrtvozornika u igru. Morao je pronaći nešto što će

ga uvjeriti da je slučaj još živ. Hugel je od početka bio uvjeren da je Banwell počinitelj;

možda je imao pravo.

Istini za volju, Littlemore je vjerovao u gradonačelnika McClellana još i više nego što je

vjerovao u mrtvozornika Hugela, a gradonačelnik je dao čvrst alibi Banwellu za noć u kojoj je

ubijena gospođica Riverford. No, možda je Banwell imao suradnika – i to Kineza. Nije li sam

Banwell zaposlio Chong Singa u praonici Balmorala? A sada se pokazalo da ubojica

gospođice Riverford možda nije čovjek koji je napao gospođicu Acton: to mu je upravo rekao

gospodin Hugel. Možda je Banwellov suradnik ubio gospođicu Riverford, a Banwell napao

gospođicu Acton. Littlemoreu se na temelju te teorije učinilo da je Hugel možda ipak

pogriješio. No, iako je detektiv imao visoko mišljenje o mrtvozornikovim sposobnostima, nije

ga smatrao nepogrešivim. A Hugelu, mislio je Littlemore, ne bi smetalo da pogriješi u nekom

detalju ako se pokaže da je općenito imao pravo.

I tako je detektiv, vrativši polet u svoj korak, shvatio što mora učiniti. Najprije je otišao

do stožera i pronašao Louisa Rivierea u tamnoj komori u podrumu. Littlemore je upitao

148

Rivierea može li napraviti obrnutu verzije fotografije koja je prikazivala oznaku na vratu

Elizabeth Riverford. Francuz mu je rekao da dođe krajem dana i pokupi je. “I možeš li mi je

uvećati, Louie?” upita Littlemore.

“Zašto ne?” odvrati Riviere. “Sunce je odgovarajuće.”

Nakon toga, detektiv je krenuo van središta. Odvezao se vlakom do Četrdeset druge

ulice, a od tamo se odšetao do kuće Susie Merrill. Nitko mu nije otvorio, pa se smjestio preko

puta kuće, malo niže niz ulicu. Pola sata poslije, krupna Susie izašla je iz kuće, noseći još

jedan od svojih golemih šešira. Ovaj je bio ukrašen miješanim voćem. Littlemore ju je slijedio

do Dječje blagovaonice na Broadwayu. Sama je sjela za stol. Littlemore je čekao dok je nisu

poslužili da bi vidio hoće li se još tko pojaviti. Dok je gospođa Merrill napadala svoj tanjur s

goveđim gulašom, Littlemore se spusti na sjedalo preko puta nje.

“Bok, Susie”, reče on. “Pronašao sam ono što ste željeli da nađem.”

“Što radite ovdje? Gubite se. Rekla sam vam da me ne uvlačite u to.”

“Ne, niste.”

“Pa, kažem vam to sada”, reče Susie. “Želite li da oboje poginemo?”

“Tko, Susie? Thaw je u ludari.”

“O, da?”

“Da.”

“Onda on ne može biti vaš ubojica”, reče ona.

“Valjda ne.”

“Onda nemamo o čemu razgovarati, zar ne?”

“Nemojte mi ništa tajiti, Susie.”

“Ako želite poginuti, ja vam tu ne mogu ništa, ali mene ne uvlačite u to.” Gospođa

Merril ustane i odloži trideset centa na stol: pet centi za kavu, dvadeset za gulaš i pečena jaja,

i pet za konobaricu. “Imam bebu kod kuće”, reče ona.

Littlemore je uhvati za ruku. “Promislite, Susie – želim odgovore i doći ću po njih.”

149

Osamnaesto poglavlje

CLARA BANWELL NIJE POKAZALA NIŠTA SLIČNO NELAGODI KOJU SAM JA

OSJETIO pod Norinim ledenim pogledom. Ispunivši atmosferu bujicom vedrih riječi,

pozdravila se s nama, ponašajući se kao da nije ulovljena stojeći na samo nekoliko

centimetara od mene. Pružila mi je ruku, poljubila Noru u obraz i uviđavno dodala da je ne

moramo pratiti, jer ne želi više ni trenutka odgađati Norin tretman. Nekoliko sekundi poslije,

čuo sam kako su se ulazna vrata zatvorila za njom.

Nora je stajala na istom mjestu na kojem je gospođa Banwell bila do prije nekoliko

trenutaka. Nisam smio obraćati pozornost na njezin izgled, s obzirom na strašne događaje od

prethodne noći, ali nisam si mogao pomoći. Bilo je to apsurdno. Čovjek je mogao hodati

kilometrima kroz New York – kao što sam ja učinio tog jutra – ili provesti mjesec dana na

Grand Central Stationu, i ne vidjeti ni jednu ženu iznimne ljepote. No, u razmaku od pet

minuta, dvije su takve žene stajale preda mnom u Actonovoj dnevnoj sobi. Njih su dvije,

međutim, bile veoma različite.

Nora nije nosila nikakve ukrase, nakit ni skupu odjeću. Nije imala suncobran ni veo.

Nosila je jednostavnu bijelu bluzu, s rukavima do lakta, koju je na nemoguće uskom struku

zadjenula u nebeski plavu naboranu haljinu. Ovratnik njezine bluze bio je lagano raskopčan,

otkrivajući delikatnu građu njezine ključne kosti i njezin dug, lijepi vrat. Taj je vrat sada bio

gotovo besprijekoran, jer modrice su izblijedjele. Plava kosa bila joj je, kao i uvijek, spletena

u pletenicu koja joj je sezala gotovo do struka. Bila je ona tek djevojka, kao što je rekla

gospođa Banwell. Njezina mladost bila je jasno vidljiva u svakoj njezinoj oblini i ravnini,

osobito u boji njezinih obraza i očiju, koji su zračili mladenačkom nadom, svježinom i, dodao

bih, bijesom.

“Mrzim vas više od svih ljudi koje sam ikad upoznala”, rekla mi je.

Dakle, sada sam, više nego ikad prije, zauzeo položaj njezina oca. Kao da je vodi neka

neumoljiva sudbina, naišla je na mene i Claru Banwell zatvorene u sobi, baš kao što je u

jednoj drugoj sobi prije tri godine zatekla nju sa svojim ocem. Očito nije zapazila ključnu

razliku – da nije bilo ničega između mene i gospođe Banwell. To me nije iznenadilo. Ona u

ovom trenutku nije ljutito gledala u mene, nego u svojeg oca, odjevena u moju odjeću. Da

sam tražio neku potvrdu analitičkog prijenosa, ne bih mogao smisliti bolju strategiju za to. Da

sam se nadao da ću dovesti njezinu analizu do vrhunca, ne bih mogao tražiti sretniji splet

okolnosti. Sada sam imao prigodu – i dužnost – da pokušam Noru upozoriti na pogrešnu

transpoziciju koja se događa u njezinu umu, kako bi shvatila da je bijes, za koji je umislila da

ga osjeća prema meni, zapravo bio pogrešno usmjeren gnjev koji je osjećala prema ocu.

Drugim riječima, imao sam dužnost pokopati vlastite osjećaje. Morao sam sakriti

posljednji trag onog što sam osjećao prema njoj, bez obzira na to koliko to bilo iskreno i

snažno. “Onda sam ja u nepovoljnom položaju, gospođice Acton”, odvratio sam joj, “jer ja

vas volim više od svih ljudi koje sam ikad upoznao.”

Zavlada savršena tišina, koja je trajala nekoliko otkucaja srca. “Volite me?” upita ona.

“Da.”

“Ali vi i Clara ste...”

“Nismo. Kunem se.”

150

“Niste?”

“Ne.”

Nora je počela teško disati. Preteško: gornji sloj odjeće nije joj bio prejako stegnut, ali

činilo se da na sebi ima nešto što je bilo stegnuto. Disala je isključivo gornjim dijelom prsa.

Bojeći se da bi se mogla onesvijestiti, poveo sam je do ulaznih vrata i otvorio ih. Trebalo joj

je zraka. S druge strane ulice bila je hladovina Gramercy Parka. Nora izađe iz kuće. Predložio

sam joj da obavijesti roditelje da izlazi.

“Zašto?” upita ona. “Možemo ići samo do parka.”

Prešli smo ulicu. Na jednim vratnicama od lijevanog željeza, Nora izvadi zlatno-crni

ključ iz svoje torbice. Nastupio je nelagodan trenutak kad sam joj pomogao da prođe kroz

vratnice: morao sam odlučiti hoću li joj ponuditi ruku dok hodamo. Nekako sam uspio to ne

učiniti.

U terapeutskom smislu, bio sam u velikoj nevolji. Nisam se bojao za sebe, iako je bilo

neobično to što mojim osjećajima prema toj djevojci nije nimalo smetala mogućnost da je ona

nestabilna, a možda čak i duševno bolesna. Ako je Nora stvarno opekla samu sebe, za to su

postojale samo dvije mogućnosti. Ili je to učinila svjesno i namjerno i lagala je cijelom

svijetu, ili je to učinila u disocijativnom stanju, hipnotiziranom ili somnambulističkom, koje

je bilo izdvojeno od ostatka njezine svijesti. Općenito, mislim da mi se prva mogućnost više

sviđala, ali ni jedna od njih nije bila privlačna.

Nisam požalio što sam joj priznao svoje osjećaje. Okolnosti su me natjerale na to. No,

iako je to što sam joj izjavio ljubav možda bio častan postupak, djelovanje u tom smislu bilo

bi upravo suprotno. Ni najbešćutniji gad ne bi iskoristio djevojku u takvom stanju. Morao sam

pronaći način da joj to stavim do znanja. Morao sam se izvući iz uloge ljubavnika u koju sam

upravo upao i pokušati se vratiti u ulogu njezina liječnika.

“Gospođice Acton”, rekoh.

“Nećete me zvati Nora, doktore?”

“Ne.”

“Zašto?”

“Zato što sam još vaš liječnik. Za mene ne možete biti Nora. Vi ste moja pacijentica.”

Nisam bio siguran kako će ona to prihvatiti, ali nastavio sam. “Recite mi što se dogodilo

prošle noći. Ne, čekajte: jučer ste u hotelu rekli da vam se vratilo sjećanje na napad od

ponedjeljka. Recite mi najprije čega se sjećate u vezi s tim.”

“Moram li?”

“Da.”

Upitala me možemo li sjesti, pa smo u jednom zabačenom kutu pronašli klupicu. Još

nije znala, rekla je, kako je sve to počelo ni kako je došla tamo. Taj dio pamćenja još joj je

nedostajao. No, sjećala se da je bila vezana u mraku u spavaćoj sobi svojih roditelja. Stajala

je, a zapešća su joj bila privezana za nešto iznad glave. Nosila je samo negliže. Svi zastori i

žaluzine bili su zatvoreni.

Muškarac je bio iza nje. Vezao joj je neku mekanu tkaninu – možda svilu – oko grla i

stezao ju je tako čvrsto da nije mogla niti disati, a kamoli vikati. Osim toga, udarao ju je

nekakvim štapom ili bičem. Boljelo je, ali nije bilo neizdrživo – poput udaranja po stražnjici.

Plašila ju je svila oko vrata; mislila je da je namjerava ubiti. No, svaki put kad je bila na rubu

nesvjestice, on bi lagano popustio stisak, dovoljno da uhvati zraka.

Zatim ju je počeo udarati mnogo snažnije. Postalo je tako bolno da je mislila da ne

može to izdržati. Tada je spustio bič, stao iza nje, tako blizu da je mogla osjetiti njegov vreli

151

dah na ramenima, i položio je ruku na nju. Nije rekla kamo, a ja nisam pitao. U istom trenu,

dio njegova tijela – “tvrdi dio”, rekla je – dotaknuo je njezin bok. Čovjek je ispustio ružan

zvuk, a tada je pogriješio – kravata oko njezina vrata iznenada se opustila. Duboko je

udahnula i vrisnula – najjače i najdulje što je mogla. Zacijelo se onesvijestila. Sljedeće čega se

sjećala bila je gospođa Biggs, koja je stajala pokraj nje.

Nora je zadržala pribranost dok mi je pričala priču, s rukama spuštenima u krilo. Ne

pomičući se, upitala me: “Gadim li vam se?”

“Ne”, rekoh. “Sjećate li se da je Banwell taj koji vas je napao?“

“Mislila sam tako. Ali gradonačelnik je rekao...”

“Gradonačelnik je rekao da je Banwell bio s njim u nedjelju navečer, kad je ubijena

druga djevojka. Ako se sjećate da je Banwell taj koji vas je napao, morate mi to reći.”

“Ne znam”, reče Nora tužno. “Mislim da jest. Ne znam. Cijelo je vrijeme bio iza mene.”

“Pričajte mi o prošloj noći”, rekoh.

Ispričala mi je priču o uljezu u svojoj spavaonici. Ovaj put, rekla je, bila je sigurna da je

to Banwell. Međutim, pri kraju, još je jedanput okrenula glavu od mene. Je li tu bilo nečega

što mi nije rekla? “Ja nemam nikakav ruž za usne”, zaključi ona iskrenim tonom. “I ta grozna

stvar koju su pronašli u mojem ormaru. Gdje bih ja došla do toga?”

Utvrdio sam očitu činjenicu: “Ali i sada imate šminku.” Na usnama joj je lagano sjajio

ruž, a obrazi su joj bili blago rumeni.

“Ali to je Clarino!” vikne ona. “Ona me našminkala. Rekla je da bi mi to dobro stajalo.”

Sjedili smo neko vrijeme u tišini.

Ona napokon progovori. “Ne vjerujete mi nijednu riječ.”

“Ne vjerujem da biste mi lagali.”

“Ali bih”, reče ona. “Već jesam.”

“Kada?”

“Kad sam vam rekla da vas mrzim”, odgovori ona nakon duge stanke.

“Recite mi što mi tajite.”

“Kako to mislite?” reče ona.

“Postoji još nešto u vezi s prošlom noći – nešto zbog čega ne vjerujete sama sebi.”

“Kako znate?” upitala me.

“Samo mi recite o čemu je riječ.”

Oklijevajući, priznala mi je da postoji jedan neobjašnjivi dio u toj epizodi. Točka

njezina gledišta, s koje je promatrala cijeli grozan događaj, nije bila u razini njezinih očiju,

nego s mjesta iznad nje i uljeza. Vidjela je samu sebe kako leži na krevetu kao da je

promatrač, a ne žrtva. “Kako je to moguće, doktore?” nježno je uzviknula. “Nije moguće, zar

ne?”

Htio sam je utješiti, ali ono što sam joj imao za reći baš i nije bilo utješno. “Opisali ste

način na koji katkad vidimo stvari u snovima.”

“Ali ako sam ja to sanjala, kako sam se opekla?” šapnula je. “Nisam opekla samu sebe?

Ili možda jesam?”

Nisam joj mogao odgovoriti. Zamislio sam još gori scenarij. Je li ona možda sama sebi

nanijela i one strašne rane – one prve rane? Pokušao sam zamisliti kako povlači nožem ili

britvom po vlastitoj nježnoj koži, sve dok ne prokrvari. Nisam mogao povjerovati u to.

152

Iznenada, iz središta grada do nas dopre iznenadna erupcija ljudskih glasova koji su

klicali u daljini. Nora me upita što bi to moglo biti. Rekoh da su to vjerojatno štrajkaši. Vođe

sindikata obećali su marš u znak osvete zbog nekakvih jučerašnjih problema s radnicima.

Poznati nasilnik zvan Gompers zakleo se da će pokrenuti štrajk koji će zaustaviti cjelokupnu

gradsku industriju.

“Imaju sva prava da štrajkaju”, reče Nora, koja je očito jedva čekala da skrene temu

razgovora. “Kapitalisti bi se trebali sramiti. Zapošljavaju te ljude ne plaćajući im dovoljno niti

da prehrane svoje obitelji. Jeste li vidjeli u kakvim kućama žive?”

Opisala mi je da su cijelog prošlog proljeća ona i Clara Banwell posjećivale obitelji u

sirotinjskim četvrtima Lower East Sidea. Bila je to Clarina ideja. Tako je, pričala je Nora,

upoznala Elsie Sigel i Kineza o kojem se raspitivao detektiv Littlemore.

“Elsie Sigel?” ponovio sam ja. Teta Mamie spomenula mi je gospođicu Sigel na gala

večeri. “Onu koja je pobjegla u Washington?”

“Da”, reče Nora. “Mislila sam da je vrlo glupo od nje što se bavi misionarskim radom

dok ljudi umiru od gladi i nemaju krov nad glavom. Osim toga, Elsie je radila samo s

muškarcima, dok su žene i djeca oni koji stvarno pate.” Clara je, objasnila mi je Nora, osobito

ustrajala na posjetima obiteljima u kojima su muškarci pobjegli ili poginuli u nesrećama na

radu. Clara i Nora upoznale su mnoge takve obitelji tijekom svojih posjeta, provodeći sate i

sate u njihovim domovima. Nora bi se igrala s djecom, dok se Clara družila sa ženama i

starijom djecom. Počele su posjećivati te obitelji jedanput u tjednu, noseći im hranu i

potrepštine. Dvaput su nosile malu djecu u bolnicu, i tako ih spasile od teških bolesti, pa čak i

od smrti. Smrknutim tonom, Nora mi je opisala kako je jednom jedna djevojka nestala; Clara i

ona posjetile su sve policijske postaje i bolnice u središtu grada, sve dok nisu pronašle

djevojku u mrtvačnici. Medicinski je stručnjak rekao da je djevojka silovana. Djevojčina

majka nije imala nikoga tko bi je tješio ili izdržavao: Clara je činila i jedno i drugo. Nora je

tog ljeta vidjela nezamislivu bijedu, ali – nagađao sam – i toplinu obiteljske ljubavi koja joj je

prije toga bila nepoznata.

Kad je završila priču, Nora i ja sjedili smo i gledali se. Bez upozorenja, rekla mi je:

“Biste li me poljubili kad bih vas zamolila?”

“Nemojte me to moliti, gospođice Acton”, rekoh.

Uhvatila me za ruku i povukla je prema sebi, dodirujući svoj obraz vrhovima mojih

prstiju.

“Ne”, rekoh ja oštro. Odmah me pustila. Za sve sam ja bio kriv. Dao sam joj razlog da

povjeruje kako si može uzeti slobodu koju si je upravo uzela. Sada sam joj izmaknuo tlo pod

nogama. “Morate mi vjerovati”, rekoh joj. “Nema ničega što bih volio više od toga. Ali ne

mogu. Iskoristio bih vas.”

“Želim da me iskoristite”, reče ona.

“Ne.”

“Zato što mi je sedamnaest godina?”

“Zato što ste moj pacijent. Slušajte me. Ne smijete vjerovati u osjećaje koje mislite da

gajite prema meni. Oni nisu stvarni. Oni su umjetni proizvod vaše analize. Događaju se svim

pacijentima podvrgnutim psihoanalizi.”

Pogledala me kao da se šalim. “Mislite li da sam osjetila naklonost prema vama zbog

vaših glupih pitanja?”

“Razmislite malo. U jednom trenutku ste ravnodušni prema meni. Onda osjećate bijes,

pa ljubomoru, pa nešto drugo. No, nije stvar u meni. Nije stvar u nečemu što sam ja učinio.

Nije stvar u nečemu što ja jesam. Kako bi i moglo biti? Ne poznajete me. Ne znate ništa o

153

meni. Svi ti osjećaji dolaze iz drugih trenutaka vašeg života. Izlaze na površinu zbog tih

glupih pitanja koja vam postavljam. No, oni pripadaju nekamo drugamo. To su osjećaji prema

nekom drugome, ne prema meni.”

“Mislite da sam zaljubljena u nekog drugoga? U koga? Ne valjda u Georgea Banwella?”

“Mogli ste biti.”

“Nikada.” Na licu joj se pojavi izraz iskrena gađenja. “Odvratan mi je.”

Tada sam načinio taj korak. Mrzio sam što to činim – zato što sam očekivao da će ona

nakon toga osjetiti odbojnost prema meni – i nije bio pravi trenutak, ali to mi je bila dužnost.

“Dr. Freud ima jednu teoriju, gospođice Acton. Možda se može primijeniti na vas.”

“Koju teoriju?” Njezin je bijes rastao.

“Upozoravam vas, iznimno je odbojna. On vjeruje da svi mi, od najranije dobi, gajimo –

potajno želimo – pa, u vašem slučaju, on vjeruje da ste, kad ste vidjeli gospođu Banwell sa

svojim ocem, kad ste je vidjeli kako kleči pred njim i... i... ima odnos s njim...”

“Ne morate to izreći”, upadne ona.

“On vjeruje da ste osjetili ljubomoru.”

Blijedo me pogledala.

Nisam joj uspijevao objasniti cijelu stvar. “Izravnu, fizičku ljubomoru. Želim reći, dr.

Freud vjeruje da ste, vidjevši što gospođa Banwell radi vašem ocu, poželjeli da ste vi ta koja...

da ste maštali o tome da vi budete ona koja...”

“Stanite!” vikne ona. Pokrila je rukama uši.

“Žao mi je.”

“Kako je to mogao znati?” Bila je zgrožena. Sada je rukama prekrila usta.

Registrirao sam tu reakciju. Čuo sam njezine riječi, ali pokušao sam se uvjeriti da

nisam. Htio sam reći: Sigurno haluciniram. Na trenutak mi se učinilo da ste se upitali kako je

Freud to znao.

“To nisam nikada nikome rekla”, šapnula je, porumenjevši do ušiju. “Nikome. Kako je

to mogao znati?”

Mogao sam samo zuriti u nju bez riječi, kao što je ona zurila trenutak prije.

“Oh, odurna sam!” povika ona, pa potrči natrag prema svojoj kući.

Nakon što je napustio Dječju blagovaonicu, Littlemore se odšetao do policijske postaje u

Četrdeset sedmoj ulici, da vidi jesu li Chong Sing ili William Leon uhićeni. Doista, obojica su

uhićena – stotinu puta, reče satnik Post ljutito detektivu. U nekoliko sati nakon što su

objavljeni opisi počinitelja, dobili su na desetke poziva iz cijeloga grada, pa čak i iz Jerseya,

od ljudi koji su tvrdili da su vidjeli Chonga. S Leonom je bilo još gore. Svaki Kinez u odijelu

s kravatom bio je William Leon.

“Jack Reardon jurca gradom cijeli dan, kao da mu je odrezana glava”, reče satnik Post,

govoreći o pozorniku koji je, budući da je bio nazočan s Littlemoreom kad je otkriveno tijelo

gospođice Sigel, bio jedini Postov čovjek koji je vidio neuhvatljivog Chong Singa. Reardona

su slali u policijske postaje diljem grada, kad god bi uhitili nekog novog “gospodina Chonga”,

i kamo god bi otišao, Reardon bi otkrivao nova pogrešna uhićenja. “Nije dobro. Uhitili smo

polovicu Kineske četvrti, a još ih nismo ulovili. Moram reći momcima da odgode daljnja

uhićenja. Evo. Želiš li ti provjeriti ove?”

Post dobaci Littlemoreu bilješke o prijavljenim viđenjima Chong Singa i Williama

Leona koja još nitko nije provjerio. Detektiv pogleda popis, prateći prstom rukom ispisane

154

bilješke. Zastao je na pola stranice, gdje mu je u oči upao opis od jednog retka. Pisalo je:

Kanal na rijeci. Viđen je Kinez koji radi na dokovima. Kažu da odgovara opisu osumnjičenog

Chong Singa.

“Imate li automobil?” upita Littlemore. “Moram provjeriti ovoga.”

“Zašto?”

“Zato što na tim dokovima ima crvene gline”, reče detektiv.

Littlemore se odvezao jedinim policijskim automobilom satnika Posta u središte, u

pratnji čovjeka u odori. Skrenuli su u ulicu Canal i vozili njome do kraja, sve do istočnog ruba

grada, gdje se golem, novoizgrađeni Manhattanski most uzdizao iznad East Rivera. Littlemore

zastane na ulazu u gradilište i baci pogled na radnike.

“Eno ga tamo”, reče detektiv pokazujući prstom. “To je on.”

Bilo bi teško promašiti Chong Singa: usamljen, upečatljiv Kinez u gomili bijelih i crnih

radnika. Gurao je tačke ispunjene blokovima od troske.

“Kreni ravno prema njemu”, uputi Littlemore pozornika. “Ako potrči, ja ću ga uloviti.”

Chong Sing nije potrčao. Pri pogledu na policajca, samo je spustio glavu i nastavio

gurati tačke. Kad je pozornik položio ruku na njega, Chong se predao bez borbe. Ostali

radnici zastali su i promatrali mirno uhićenje, ali nitko se nije umiješao. Kad se pozornik

vratio do policijskog automobila gdje ga je čekao detektiv Littlemore, ljudi su se vratili na

posao kao da se ništa nije dogodilo.

“Zašto ste jučer pobjegli, gospodine Chong?”

“Ja ne bježati”, reče Chong. “Ja ići na posao. Vidite? Ja ići na posao.”

“Moram vas uhititi kao sudionika u umorstvu. Razumijete li što to znači? Mogli biste

visjeti.” Littlemore načini gestu kojom je zorno pokazao značenje posljednje izgovorene

riječi.

“Ne znam ništa”, preklinjao je Kinez. “Leon otići. Onda smrad doći iz Leonove sobe.

To je sve.”

“Naravno”, reče detektiv. Littlemore je naredio pozorniku da odvede Chong Singa u

Tombs. Detektiv je ostao. Htio je pobliže pogledati dokove. Dijelovi slagalice dolazili su na

svoje mjesto u umu detektiva – i počeli se spajati. Littlemore je znao da će pronaći glinu u

podnožju Manhattanskog mosta, a imao je osjećaj da je George Banwell stao u tu glinu.

Svi su znali da Banwell gradi tornjeve Manhattanskog mosta. Kad je gradonačelnik

McClellan dodijelio ugovor Banwellovoj tvrtki American Steel, Hearstove novine dignule su

uzbunu zbog korupcije, optužujući gradonačelnika da daje prednost svojem starom prijatelju i

zlurado predviđajući kašnjenja, kvarove i neplanirane troškove. Međutim, Banwell je izgradio

te tornjeve ne samo unutar predviđenog proračuna, nego i u rekordnom roku. Osobno je

nadzirao gradnju – što je Littlemorea i dovelo do njegove ideje.

Littlemore priđe rijeci, utopivši se u mnoštvu ljudi. Ako je htio, mogao se uklopiti u bilo

koju sredinu. Littlemore je s lakoćom izgledao opušteno jer je bio opušten, osobito kad su

stvari dolazile na svoje mjesto. Chong Sing radio je dva posla za gospodina Georgea

Banwella. Nije li to bilo zanimljivo?

Detektiv je stigao na zakrčeni središnji dok upravo na zamjenu smjena. Stotine prljavih

ljudi u čizmama tapkajući su napuštali dok, dok je dugi red novih radnika čekao da se dizalom

spusti u keson. Buka turbina, stalno mehaničko pulsiranje, ispunjavalo je zrak mahnitim

ritmom.

Da ste pitali Littlemorea kako zna da se u zraku osjeća nekakva nevolja, nekakva

nesreća, ne bi vam mogao odgovoriti. Razgovarajući s nekoliko ljudi, brzo je doznao za tužan

155

kraj Seamusa Malleya. Siroti Malley bio je, govorili su ljudi, još jedna žrtva kesonske bolesti.

Kad su prije nekoliko jutara otvorili vrata dizala, pronašli su ga kako leži mrtav. Trag

sasušene krvi slijevao mu se iz ušiju i usta.

Ljudi su se gorko prituživali na keson, koji su zvali “kutija” ili “kovčeg”. Neki su mislili

da je uklet. Gotovo svi su bolovali od neke bolesti koju su pripisivali kesonu. Većina je rekla

da im je drago što je posao skoro gotov, no stariji su radnici kvocali i rekli da će im svima

ubrzo nedostajati dani kad su radili kao pješčane svinje – tako su zvali radnike u kesonu – kad

im prestane stizati plaća. Koja plaća? reče jedan od momaka. Zar bi se tri dolara za dvanaest

sati moglo nazvati plaćom? “Pogledajte Malleya”, rekao je taj radnik. “Nije si mogao priuštiti

krov nad glavom s našom ‘plaćom’. Zato je mrtav. Ubili su ga. Ubijaju sve nas.” No, drugi je

čovjek rekao da je Malley imao krov nad glavom, ali je imao i ženu – zato je provodio noći

dolje u kutiji.

Vidjevši tragove crvene gline po cijelom doku, Littlemore je kleknuo da veže cipele, i

pritom uzeo uzorak gline. Raspitao se dolazi li gospodin Banwell kada na dok. Odgovor je

glasio “da”. Zapravo, rekli su mu. gospodin Banwell se barem jedanput na dan spuštao u

kovčeg i provjeravao kako napreduje rad. Ponekad bi ga pratio i uvaženi gospodin

gradonačelnik, glavom i bradom.

Detektiv ih je upitao kako im je raditi za Banwella. Pakleno, odgovorili su mu. Ljudi su

se složili da Banwell ne mari koliko će njih umrijeti u kesonu, ako na taj način brže obave

posao. Jučer je bilo prvi put da je Banwell pokazao bilo kakvu zabrinutost za njihove živote.

“Kako to?” upita Littlemore.

“Rekao nam je da zaboravimo na prozor 5.”

“Prozori” su, doznao je Littlemore od radnika, bili kesonski otvori za izbacivanje

iskopanog materijala. Svaki prozor imao je svoj broj, a prozor 5 zaglavio se početkom tjedna.

Banwell bi im inače odmah naredio da poprave prozor, što su radnici mrzili, jer je taj posao

zahtijevao težak i opasan manevar pri kojem je barem jedan čovjek morao biti u prozoru kad

bi u njega pustili vodu. No, jučer im je prvi put Banwell rekao da se ne brinu zbog toga. Jedan

čovjek rekao je da se šef možda smekšao. Drugi su to opovrgnuli; rekli su da Banwell nije

vidio smisla u riskiranju sada, kad je most gotovo dovršen.

Littlemore je prežvakao ove informacije. Zatim je prišao dizalu.

Operater dizala – starac s licem punim bora i bez ijedne dlake na glavi – sjedio je na

drvenom stolcu u kabini. Detektiv ga je upitao tko je zaključao vrata dizala prije dvije noći,

kad je umro Malley.

“Ja”, reče starac posesivnim tonom.

“Je li kabina bila ovdje gore na doku kad ste je zaključali te večeri, ili je bila dolje?”

“Gore, naravno. Nisi ti baš najbistriji, ha, mladiću? Kako bi moje dizalo moglo biti dolje

kad sam ja ovdje gore?”

Bilo je to dobro pitanje. Dizalom se upravljalo ručno. Samo ga je čovjek iznutra mogao

spustiti dolje ili dignuti na površinu. Zato je, kad je operater završio svoju posljednju turu za

tu večer, kabina morala biti na doku. No, ako je operater dizala postavio Littlemoreu dobro

pitanje, detektiv mu je odgovorio još boljim. “Kako se on onda našao ovdje gore?”

“Tko?”

“Mrtvac”, reče Littlemore. “Malley. On je ostao dolje u utorak navečer, kad su se svi

ostali vratili?”

“Tako je.” Starac odmahne glavom. “Prokleta budala. Nije mu to bilo prvi put. Rekao

sam mu da to ne radi. Rekao sam mu.”

156

“A sljedećeg jutra pronašli su ga ovdje, u vašoj kabini, na doku?”

“Tako je. Mrtav poput mrtve ribe. Još možete vidjeti njegovu krv. Već je dva dana

pokušavam očistiti i ne mogu. Prao sam je sapunom, prao sam je sodom. Vidite li je?”

“Pa kako se on onda našao ovdje gore?” upita detektiv ponovno.

157

Devetnaesto poglavlje

CARL JUNG STAJAO JE VISOK I USPRAVAN NA VRATIMA FREUDOVA

APARTMANA. Bio je formalno odjeven u svečano odijelo. Ništa u njegovu ponašanju nije

upućivalo na čovjeka koji se do malo prije igrao s grančicama i kamenjem na podu svoje

hotelske sobe.

Freud, odjeven u prsluk i košulju, zamolio je gosta da se raskomoti. Instinkt mu je

govorio da je ovaj razgovor od ključne važnosti. Jung očito nije izgledao dobro. Freud nije

vjerovao Brillovim optužbama, ali počeo se slagati da Jung možda izlazi iz njegove, Freudove

orbite.

Jung je, znao je Freud, bio inteligentniji i kreativniji od svih njegovih ostalih

sljedbenika – bio je prvi s potencijalom da otkrije nešto novo. No, nedvojbeno je imao i

kompleks oca. Kad je, u jednom od prvih pisama, Jung preklinjao Freuda da mu pošalje svoju

fotografiju, govoreći da će je “čuvati i paziti”, Freud se osjećao polaskano. No, kad je

eksplicitno zatražio od Freuda da ga ne smatra ravnim sebi, nego da se prema njemu ponaša

kao prema sinu, Freud se zabrinuo. Tada je rekao sebi da mora pripaziti na njega.

Freudu je palo na um da, koliko je on znao, Jung nije imao drugih muških prijatelja.

Jung se radije okruživao ženama, s mnogo žena – premnogo. To je bila druga poteškoća. S

obzirom na Hallov brzojav. Freud više nije mogao izbjegavati razgovor s Jungom o djevojci

koja mu je pisala tvrdeći da je Jungova pacijentica i ljubavnica. Povrh svega toga, Ferenczi

mu je prepričao prizor iz Jungove sobe.

Jedna stvar u koju Freud nije sumnjao bilo je Jungovo vjerovanje u temeljne postavke

psihoanalize. U njihovim privatnim pismima i u satima privatnih razgovora, Freud ga je

testirao, iskušavao, isprobavao. Nije moglo biti sumnje: Jung je potpuno vjerovao u seksualnu

etiologiju. A do tog je uvjerenja došao na najbolji od svih mogućih načina, prevladavajući

vlastiti skepticizam nakon što je iznova i iznova potvrđivao Freudove hipoteze kroz kliničku

praksu.

“Uvijek smo otvoreno razgovarali jedan s drugim”, reče Freud. “Možemo li i sada?”

“Ništa ne bih volio više od toga”, reče Jung. “Osobito sada, kad sam se oslobodio vašeg

očinskog autoriteta.”

Freud se trudio da ne izgleda šokirano. “Dobro, dobro. Kavu?”

“Ne, hvala. Da. To se dogodilo jučer, kad ste mi odlučili zatajiti istinu o snu o grofu

Thunu kako biste sačuvali svoj autoritet. Vidite paradoks. Bojali ste se gubitka autoriteta i,

kao rezultat toga, izgubili ste ga. Više vam je stalo do autoriteta nego do istine, ali za mene,

nema drugog autoriteta osim istine. No, bolje je ovako. Vaša će stvar samo prosperirati

zahvaljujući mojoj neovisnosti. Zapravo, već prosperira. Riješio sam problem incesta!”

Iz sve te bujice riječi, Freud se usredotočio na dvije: “Moja stvar?”

“Što?”

“Rekli ste, ‘vaša stvar’”, ponovi Freud.

“Nisam.”

“Jeste. I to već drugi put.”

“Pa i jest vaša – nije li? – vaša i moja. Sada će biti neizmjerno snažnija. Jeste li me čuli?

Riješio sam problem incesta.”

158

“Kako to mislite, ‘riješio’?” reče Freud. “Kakav problem?“

“Znamo da odrasli sinovi zapravo seksualno ne žele svoje majke, s bolesnim venama i

mlohavim grudima. To je očito svakome. Ne žele to ni mala djeca, jer nemaju pojma o

penetraciji. Zašto se onda neuroza odraslih tako često vrti oko Edipova kompleksa, kao što

potvrđuju vaši i moji slučajevi? Odgovor mi je sinoć došao u snu. Konflikt u odrasloj dobi

reaktivira materijal iz ranog djetinjstva. Potisnuti libido neurotika vraća se natrag u svoje

djetinje kanale – kao što ste uvijek govorili! – gdje pronalazi majku, koja mu je nekada bila

toliko važna. Libido se veže uz majku, a da muškarac nikada nije stvarno žudio za njom.”

Te su opaske izazvale neobičnu fizičku reakciju kod Sigmunda Freuda. Krv mu je

navrla u arterije koje mu okružuju cerebralni korteks, što je iskusio kao težinu u glavi.

Progutao je knedlu i rekao: “Vi negirate Edipov kompleks?”

“Uopće ne. Kako bih mogao? Ja sam izumio termin.”

“Termin kompleks je vaš”, reče Freud. “Vi zadržavate kompleks, ali negirate ono

Edipov.”

“Ne!” vikne Jung. “Sačuvao sam sve vaše temeljne uvide. Neurotici imaju Edipov

kompleks. Njihova neuroza navodi ih da vjeruju da su seksualno žudjeli za svojim majkama.”

“Vi kažete da nije bilo stvarne incestuozne želje. Ne kod zdravih ljudi.”

“Čak ni kod neurotika! To je čudesno. Neurotik razvija majčinski kompleks jer se

njegov libido prisilno vraća u svoje kanale iz ranog djetinjstva. Tako neurotik sam sebi daje

nestvaran razlog da optužuje sam sebe. Osjeća se krivim zbog želje koju nikada nije imao.”

“Vidim. A što je onda prouzročilo tu neurozu?” upita Freud. “Njegov trenutni konflikt.

Želja koju neurotik ne ispunjava. Životni zadatak s kojim se ne može suočiti.”

“Ah, postojeći konflikt”, reče Freud. Glava mu više nije bila teška. Zapravo, osjetio je

neobičnu lakoću. “Onda nema razloga da se proučava seksualna prošlost pacijenta, pa čak ni

njegovo djetinjstvo općenito.”

“Točno”, reče Jung. “Ja sam oduvijek bio tog mišljenja. Iz čisto kliničke perspektive,

postojeći konflikt je ono što treba razotkriti i proraditi. Reaktivirani seksualni materijal iz

djetinjstva može se iskopati, ali to je mamac, zamka. To je pokušaj pacijenta da pobjegne od

svoje neuroze. Sve to sada zapisujem. Vidjet ćete koliko će zagovornika psihoanaliza steći

umanjujući ulogu seksualnosti.”

“Oh, još ćemo bolje proći ako je potpuno eliminiramo” reče Freud. “Mogu li vam

postaviti pitanje? Ako ljudi ne žude za incestom, zašto je on tabu?”

“Tabu?”

“Da”, reče Freud. “Zašto bi svako ljudsko društvo koje je ikada postojalo zabranjivalo

incest, ako nitko nikada nije žudio za njim?”

“Zato – zato – tabu su mnoge stvari za kojima ljudi zapravo ne žude.”

“Navedite jednu.”

“Pa, mnoge stvari. Popis je dug”, reče Jung.

“Navedite jednu.”

“Dakle – primjerice, prethistorijski animalni kultovi, totemi, oni – ah...” Jung nije

mogao završiti rečenicu.

“Mogu li vas upitati još nešto?” reče Freud. “Kažete da ste do tog uvida došli

tumačenjem sna. Pitam se kakav je to san bio. Možda je moguće još neko tumačenje?”

“Nisam rekao da sam do toga došao tumačenjem sna”, reče Jung. “Rekao sam u snu.

Zapravo, nisam bio u dubokom snu.”

159

“Ne razumijem”, reče Freud.

“Znate one glasove koje čovjek čuje noću, malo prije nego što zaspi. Izvježbao sam se

da ih slušam. Jedan od njih prenosi mi drevne mudrosti. Vidio sam ga. To je neki starac,

egipatski gnostik – zapravo, himera – zvan Filemon. On mi je otkrio tu tajnu.”

Freud nije rekao ništa.

“Ne uznemiruju me vaše naznake nevjerice”, reče Jung. “Postoji više stvari na nebu i na

zemlji, Herr Professore, nego što vaša psihologija može i sanjati.”

“Slažem se. Ali dopustiti nekom glasu da vas vodi, Jung?”

“Možda sam vam ostavio pogrešan dojam”, odgovori Jung. “Ne prihvaćam Filemonovu

riječ bez razloga. Dokazao je svoju tvrdnju egzegezom primitivnih kultova majke. Uvjeravam

vas da mu u početku nisam vjerovao. Uložio sam nekoliko prigovora, ali uspješno je

odgovorio na svaki od njih.”

“Razgovarate s njim?”

“Očito niste zadovoljni mojom teoretskom inovacijom.”

“Zabrinjava me njezin izvor”, reče Freud.

“Ne. Zabrinuti ste za svoje teorije, za svoje seksualne teorije”, reče Jung sa sve većim

nezadovoljstvom. “Zato mijenjate temu i pokušavate me namamiti u razgovor o

natprirodnom. Nećete uspjeti. Imam objektivne razloge.”

“Koje vam je dao neki duh?”

“To što nikada niste iskusili taj fenomen ne znači da oni ne postoje.”

“Slažem se”, reče Freud, “ali mora postojati neki dokaz, Jung.”

“Vidio sam ga, kažem vam!” vikne Jung. “Zašto to nije dokaz? Plakao je opisujući mi

kako su faraoni brisali imena svojih očeva s monumentalnih stela – tu činjenicu nisam znao,

ali poslije sam pronašao potvrdu za nju. Tko ste vi da kažete što jest dokaz, a što nije? Vi

zaključujete: on ne postoji, zato se ono što ja čujem i vidim ne računa kao dokaz.”

“Ono što vi čujete. To nije dokaz, Carl, ako ga može čuti samo jedna osoba.”

Čudan zvuk počeo je dopirati iza sofe na kojoj je sjedio Freud: škripanje ili jecanje, kao

da nešto pokušava izaći iz zida. “Što je to?” upita Freud.

“Ne znam” reče Jung.

Škripanje se pojačavalo, sve dok nije ispunilo cijelu sobu. Kad je dosegnulo vrhunac,

pretvorilo se u snažan prasak, poput udara groma.

“Što je, zaboga, to?” upita Freud.

“Poznajem taj zvuk”, reče Jung. Slavodobitni sjaj pojavio mu se u očima. “Već sam ga

čuo. To vam je dokaz! To je katalitička eksteriorizacija.”

“Što?”

“Tijek psihe koji se manifestira kroz vanjski predmet”, objasni Jung. “Ja sam prouzročio

taj zvuk!”

“Ma hajde, Jung”, reče Freud. “Mislim da je to bio pucanj iz vatrenog oružja.”

“Griješite. A da bih vam to dokazao, izazvat ću ga opet – i to sada!”

Čim je Jung izrekao tu znakovitu najavu, jauk započne iznova. Na isti način, dosegnuo

je nepodnošljiv vrhunac i eruptirao strašnim praskom.

“Što kažete sada?” upita Jung.

Freud nije rekao ništa. Onesvijestio se i skliznuo sa sofe.

160

Detektiv Littlemore je, žureći s dokova ulice Canal, sastavio cijelu slagalicu. Bilo je to prvo

umorstvo koje je ikada razriješio. Gospodin Flugel će biti sretan do neba.

Ubojica nije bio Harry Thaw, nego George Banwell, od početka do kraja. Banwell je

ubio gospođicu Riverford i ukrao njezino tijelo iz mrtvačnice. Littlemore je zamislio

Banwella kako vozi do obale rijeke, izvlači mrtvo tijelo na dok i spušta se dizalom u keson.

Banwell bi posjedovao ključ za vrata dizala. Keson je bio savršeno mjesto da se riješi trupla.

No, Banwell je pretpostavljao da je sam u kesonu. Kako li se zaprepastio kad je otkrio

Malleya! Kako bi Banwell mogao objasniti to što se spustio dolje usred noći vukući mrtvo

tijelo za sobom? Ne bi to mogao objasniti, pa ga je morao ubiti.

Blokada prozora 5, kao i Banwellova reakcija na nju, zapečatila je dokaz. Nije htio da

netko otkrije što je zaglavilo prozor 5, zar ne?

Detektiv je sve to mogao vidjeti dok je jurio bez daha ulicom Canal – sve osim velikog

crno-crvenog automobila, Stanley Steamera, koji ga je polako pratio na udaljenosti od pola

bloka. Dok je prelazio cestu, Littlemore je u glavi već vidio kako ga promiču u poručnika,

kako ga sam gradonačelnik odlikuje, vidio je kako se Betty divi njegovoj novoj odori, ali nije

vidio kako je Steamer naglo jurnuo naprijed. Nije vidio da vozilo blago skreće kako bi ga

izravno udarilo, i naravno, nije vidio sebe kako leti kroz zrak, nakon što mu je noge pobrao

branik automobila.

Tijelo je ležalo ispruženo na ulici Canal dok je automobil jurio niz Drugu aveniju. Veći

broj užasnutih svjedoka stao je sipati kletve za vozačem koji je bježao. Jedan ga je nazvao

ubojicom. Na uglu se slučajno zatekao jedan pozornik, koji je dojurio do palog Littlemorea.

Ovaj je imao još dovoljno snage da šapne nešto u pozornikovo uho. Pozornik se namrštio, pa

kimnuo glavom. Trebalo je deset minuta da se pojavi hitna pomoć koju su vukli konji. Nisu

gubili vrijeme na bolnicu – tijelo detektiva odvezli su ravno u mrtvačnicu.

* * *

Jung je uhvatio Freuda pod ramena i polegnuo ga na sofu. Odjednom mu je izgledao staro i

bespomoćno, a njegova zastrašujuća sposobnost prosudbe djelovala mu je jednako mlitavo

kao i njegove opuštene ruke i noge. Freud se pribrao za nekoliko sekundi. “Kako li mora biti

slatko mrijeti”, reče on.

“Je li vam loše?” upita Jung.

“Kako ste to izveli? Taj zvuk?”

Jung slegne ramenima.

“Ponovno ću razmotriti parapsihologiju – imate moju riječ”, reče Freud. “Brillovo

ponašanje. Duboko se ispričavam, ali on ne govori u moje ime.”

“Znam.”

“Godinu dana podvrgavao sam vas prevelikim zahtjevima tražeći od vas da me

izvješćujete o svojim aktivnostima”, reče Freud. “Znam to. Povući ću višak libida, i to vam

obećavam. Ali zabrinut sam, Carl. Ferenczi je vidio vaše – selo.”

“Da. Pronašao sam nov način za poticanje sjećanja iz djetinjstva. Igrom. Kad sam bio

dječak, gradio sam cijele gradove.”

“Vidim.” Freud sjedne držeći rupčić na čelu. Prihvatio je čašu vode od Junga.

“Dopustite mi da vas analiziram”, reče Jung. “Ja vam mogu pomoći.“

“Analizirate mene? Ah, moju nesvjesticu od maloprije. Mislite li da je bila neurotična?”

161

“Naravno.”

“Slažem se”, reče Freud. “Ali ja već znam uzrok.”

“Vaša ambicija. Zaslijepila vas je, strašno vas je zaslijepila. Kao i mene.”

Freud duboko uzdahne. “Mislite, nisam vidio svoj strah od toga da me netko zbaci s

prijestola, niti gorčinu zbog vaših uspjeha, niti svoje neprekidne pokušaje da vas zadržim

ispod sebe?”

Jung se trgne. “Znali ste?”

“Znao sam što ćete reći”, reče Freud. “Što sam ja učinio da opravdam tu optužbu?

Nisam li vas promicao na svakom koraku, slao vam svoje pacijente, citirao vas i cijenio vas?

Nisam li učinio sve što sam mogao za vas, čak i po cijenu da povrijedim stare prijatelje, dajući

vam položaje koje sam mogao zadržati za sebe?”

“Ali potcjenjujete najvažniju stvar: moja otkrića. Riješio sam problem incesta. To je

revolucija. No, vi je omalovažavate.”

Freud protrlja kapke. “Uvjeravam vas da je ne omalovažavam. I predobro cijenim

njezinu enormnu važnost. Ispričali ste nam san koji ste sanjali na Georgeu Washingtonu.

Sjećate li se? Nalazite se duboko u podrumu ili pećini, mnogo razina ispod zemlje. Vidite

kostur. Rekli ste da su kosti pripadale vašoj ženi Emmi i njezinoj sestri.“

“Pretpostavljam”, reče Jung. “Zašto?”

“Pretpostavljate?”

“Da, tako je. Što s tim?”

“Čije su to kosti zapravo bile?”

“Kako to mislite?” upita Jung.

“Lagali ste.”

Jung ne odgovori.

“Ma hajde”, reče Freud. “Mislite li da, nakon dvadeset godina slušanja kako pacijenti

lažu, ne znam prepoznati laž?”

Jung još nije odgovarao.

“Kostur je bio moj, zar ne?” reče Freud.

“Pa što i ako jest?” reče Jung. “San mi je rekao da vas nadilazim. Htio sam poštedjeti

vaše osjećaje.”

“Željeli ste da umrem, Carl. Pretvorili ste me u svojeg oca, a sada me želite mrtvog.”

“Vidim”, reče Jung. “Vidim na što ciljate. Moje teoretske inovacije pokušaj su da vas

zbacim. To uvijek govorite, zar ne? Ako se netko ne slaže s vama, to može biti samo

neurotski simptom – otpor, Edipovska želja, patricid – sve osim objektivne istine. Oprostite

mi, valjda me zarazila želja da me jednom shvatite na intelektualan način. Ne da mi postavite

dijagnozu, nego da me shvatite. Međutim, to možda nije moguće s psihoanalizom. Možda je

prava funkcija psihoanalize vrijeđanje i obogaljivanje drugih suptilnim šaptanjem o njihovim

kompleksima – kao da to objašnjava bilo što. Kakva paklena teorija!”

“Slušajte što govorite, Jung. Poslušajte svoj glas. Molim vas da razmotrite mogućnost,

samo mogućnost, da je ovdje na djelu vaš ‘očinski kompleks’ – da upotrijebim vaše vlastite

riječi. Bila bi strašna šteta da javno iznesete stajališta čiju ste istinsku motivaciju shvatili tek

kasnije.”

“Zamolili ste me da razgovaramo otvoreno”, reče Jung. “Ja to i namjeravam činiti.

Prozreo sam vas. Poznajem vašu igru. Iskopavate simptome svih drugih ljudi, pratite svaki

njihov lapsus, stalno ciljate na njihove slabe točke i pretvarate ih u djecu, dok vi ostajete na

162

vrhu, uživajući u autoritetu oca. Nitko se ne usuđuje povući Učitelja za bradu. Pa, ja nisam ni

najmanje neurotičan. Ja nisam onaj koji se onesvijestio. Ja nisam inkontinentan. Danas ste

rekli jednu istinitu stvar: vaša nesvjestica bila je neurotska. Da, ja sam patio od neuroze –

vaše, ne svoje. Mislim da vi mrzite neurotike. Mislim da je analiza ispust za to. Sve nas

pretvarate u svoje sinove, čekajući neki izraz agresije u nama – a pobrinuli ste se da se to

doista i dogodi – a tada skačete i optužujete nas za Edipov kompleks ili smrtnu želju. Pa, živo

mi se fućka za vaše dijagnoze.”

U sobi je vladala savršena tišina.

“Naravno, vi ćete sve to shvatiti kao kritiku”, reče Jung, a sada mu se u glasu začuo

prizvuk nesigurnosti, “ali govorim vam to iz prijateljskih pobuda.”

Freud izvadi cigaru.

“To je za vaše dobro”, reče Jung, “ne moje.”

Freud ispije do kraja svoju čašu vode. Ne paleći cigaru, ustane i priđe vratima sobe. “Mi

analitičari imamo jedan sporazum”, reče on. “Nitko se ne treba stidjeti vlastite neuroze. Ali

kad čovjek prisegne da je slika i prilika zdravlja, a pritom se ponaša abnormalno, to upućuje

na nedostatak uvida u vlastitu bolest. Uzmite svoju slobodu. Poštedite me svojeg prijateljstva.

Zbogom.”

Freud otvori vrata kako bi Jung mogao izaći. Pri izlasku, Jung mu dobaci posljednju

opasku: “Vidjet ćete što to znači za vas. Neću više ništa reći.”

Gramercy Park bio je neobično prohladan i miran. Ostao sam sjediti na klupici dugo nakon

što je ona otrčala. Gledao sam njezinu kuću, zatim kuću mojeg ujaka Fisha iza ugla, koju sam

posjećivao kao dječak. Ujak Fish nije nam dozvoljavao služiti se njegovim ključem i odlaziti

u park. U prvom trenutku zbrke u glavi, pomislio sam da neću moći izaći iz parka budući da

je Nora otišla s ključem. Tada sam shvatio da ključ zacijelo služi za ulazak, a ne izlazak.

Iako mi je to bilo mrsko na sve moguće načine, napokon sam morao priznati istinitost

Freudove Edipovske teorije. Toliko dugo sam joj se protivio. Istini za volju, nekoliko mojih

pacijenata ispričalo mi je priče koje sam protumačio teorijom Edipova kompleksa. No, nikada

mi se nije dogodilo da mi neki pacijent izravno, bez dublje analize, prizna incestuozne želje.

Nora je svoje priznala. Valjda sam se divio njezinoj samosvijesti, ali osjetio sam

nepovratnu odbojnost.

Idi u samostan. Razmišljao sam o Hamletovu ponavljanju te sugestije Ofeliji, odmah

nakon biti ili ne biti. Zašto da rađaš grešnike? pita je on. Bila ti čista kao led, bijela kao

snijeg, nećeš izbjeći kleveti. Želi li ona bojiti svoje lice? Bog vam je dao jedno lice a vi sebi

pravite drugo.

Mislim da je moje srce rezoniralo ovako: znao sam da sada ne bih mogao podnijeti da

dotaknem Noru. Jedva sam podnosio i pomisao na nju – u tom smislu. Ali nek sam proklet

ako bih mogao podnijeti pomisao da je dotakne neki drugi muškarac.

Znam koliko je moja reakcija bila iracionalna. Nora nije bila odgovorna za svoje

osjećaje. Nije izabrala da ima incestuozne želje, zar ne? Znao sam to, ali to nije mijenjalo

ništa.

Ustao sam s klupe i provukao prste kroz kosu. Prisilio sam se da se usredotočim na

medicinske aspekte slučaja. Još sam bio njezin liječnik. Klinički govoreći, Norino priznanje

daje napadu od prošle noći svjedočila s visine bilo je mnogo važnije od njezina priznanja

edipovskih želja. Rekao sam joj da su takva iskustva uobičajena u snu, ali u kombinaciji s vrlo

stvarnom opeklinom od cigarete na njezinoj koži, njezina priča zvučala je bliže psihozi.

163

Vjerojatno joj je bilo potrebno nešto više od analize. Najvjerojatnije joj je potrebna

hospitalizacija. Idi u sanatorij.

Ipak, nisam se mogao natjerati da povjerujem kako je sama sebi nanijela one početne

rane – brutalno bičevanje koje je pretrpjela u ponedjeljak. Nisam bio spreman priznati ni da je

napad od prošle noći bio halucinacija. U glavi mi je bljeskalo nekakvo sjećanje povezano s

medicinskom školom.

Njujorško sveučilište nije bilo daleko. Pokazalo se da su vratnice Gramercy Parka

stvarno zaključane. Morao sam izaći iz parka popevši se preko ograde – a pritom sam se,

bezrazložno, osjećao poput kriminalca.

Koračajući Washington Squareom, prošao sam ispod monumentalnog luka Stanforda

Whitea i čudio se ubilačkoj naravi ljubavi. Što li je još taj veliki arhitekt mogao izgraditi da ga

nije ustrijelio ludi, ljubomorni suprug, isti čovjek kojeg je Jelliffe pokušavao osloboditi iz

azila? Dalje niz ulicu bila je sjajna knjižnica Njujorškog sveučilišta.

Počeo sam s radom profesora Jamesa o nitratnom oksidu, koji sam dobro poznavao s

Harvarda, ali tamo nisam vidio ništa što bi odgovaralo opisu. Opći tekstovi o anesteziologiji

bili su potpuno beskorisni. Stoga sam se okrenuo parapsihološkoj literaturi. U katalogu je bila

navedena knjiga ASTRALNA PROJEKCIJA, ali pokazalo se da je riječ o nekakvom

teozofskom bulažnjenju. Zatim sam naišao na desetak navoda pod pojmom BILOKACIJA.

Nakon nekoliko sati kopanja, tu sam napokon pronašao to što sam tražio.

Imao sam sreće: Durville je dao nekoliko referenci u svojoj tek objavljenoj knjizi o

prikazama. Bozzano je opisao vrlo sugestivan slučaj, a Osty jedan još jasniji u izdanju revije

Revue Metapsychique za svibanj i lipanj. No, slučaj koji sam pronašao u Battersbyju uklonio

mi je svaku sumnju. Battersby je prenio sljedeći opis:

“Silovito sam se borila, tako da me dvije sestre i specijalist nisu mogli

zadržati... sljedeće čega sam bila svjesna jest nekakvo prodorno

vrištanje, a tada sam se našla u zraku i gledala dolje na krevet nad

kojim su se saginjati sestre i liječnik. Bila sam svjesna da uzalud

pokušavaju zaustaviti vrištanje. Zapravo, čula sam ih kako govore:

‘Gospođice B., gospođice B., nemojte tako vrištati. Uplašit ćete ostale

pacijente. ’ U isto vrijeme dobro sam znala da sam odvojena od

svojeg tijela koje je vrištalo, i nisam mogla učiniti ništa da ga

zaustavim.”

Nisam imao telefonski broj detektiva Littlemorea, ali znao sam da radi u novom policijskom

stožeru u središtu grada. Ako ga ne uspijem dobiti odmah, barem ću mu ostaviti poruku.

164

Dvadeseto poglavlje

U ZGRADI VAN DEN HEUVEL, GLASNIK JE DOJURIO U URED MRTVOZORNIKA

Hugela i javio mu da je hitna pomoć upravo dovezla još jedno mrtvo tijelu u mrtvačnicu.

Mrtvozornik je hladno zatražio od dječaka da ode, ali mladić ga nije poslušao. To nije bilo

čije tijelo, rekao je on, to je tijelo detektiva Littlemorea. Mrtvozornik, okružen kutijama i

razbacanim papirima naslaganima na hrpe svuda po podu, prokune i odjuri u podrum brže od

samog dječaka.

Littlemoreovo tijelo nije bilo u mrtvačnici, nego u predsoblju laboratorija, gdje je Hugel

obavljao obdukcije. Detektiva su donijeli na nosilima i ostavili na jednom od stolova. Ljudi iz

hitne pomoći već su otišli.

Hugel i glasnik ukočili su se pri pogledu na iskrivljeno tijelo detektiva. Hugel uhvati

dječakovo rame previše snažnim stiskom.

“Moj Bože”, reče mrtvozornik. “Ja sam kriv za to.”

“Ne, niste, gospodine Hugel”, reče tijelo otvorivši oči.

Glasnik vrisne.

“Jebenog mu Martina Luthera!” reče Hugel.

Detektiv se uspravi i otrese ovratnik. Na mrtvozornikovu licu mogao je vidjeti

uravnoteženu mješavinu boli i rastućeg bijesa. “Oprostite, gospodine Hugel”, reče on pitomo.

“Samo sam mislio da ćemo imati asa u rukavu ako momak koji me htio ubiti pomisli da mu je

to uspjelo.”

Mrtvozornik se okrene i krene iz prostorije. Littlemore skoči sa stola; čim je dodirnuo

pod, krikne od boli. Desna noga bila mu je u mnogo gorem stanju nego što je mislio. Slijedio

je Hugela u stopu, opisujući mu svoju teoriju o smrti Seamusa Malleya.

“Besmislice”, reče Hugel. Nastavio se uspinjati stubištem, i ne gledajući Littlemorea

koji je šepao za njim. “Zašto bi Banwell, nakon što je ubio tog Malleya, odvukao njegovo

mrtvo tijelo u dizalo? Da bi mu pravio društvo u vožnji?”

“Možda je Malley umro u dizalu na putu prema površini.”

“Oh, vidim”, reče mrtvozornik. “Banwell ga ubije u dizalu, a onda ga ostavi tamo kako

bi povećao mogućnost da ga uhite za dva umorstva. Banwell nije glup, detektive. On je

proračunat čovjek. Da je učinio to što kažete, spustio bi se dizalom natrag u keson i riješio se

Malleyeva tijela na isti način na koji se riješio i Riverfordice.”

“Ali glina, gospodine Hugel, zaboravio sam vam spomenuti glinu...”

“Ne želim to slušati”, reče mrtvozornik. Stigli su do njegova ureda. “Ne želim više

slušati o tome. Zašto ne odete gradonačelniku? Nesumnjivo će vas on spremno saslušati.

Rekoh vam, ovaj je slučaj zaključen.”

Littlemore trepne i odmahne glavom. Primijetio je hrpe dokumenata i kutije za

pakiranje na uredskom podu. “Odlazite nekamo, gospodine Hugel?”

“Zapravo da”, reče mrtvozornik. “Dajem otkaz.”

“Dajete otkaz?”

“Ne mogu raditi u ovim uvjetima. Moji se zaključci ne poštuju.“

“Ali kamo ćete poći, gospodine Hugel?”

165

“Mislite da jedino ovaj grad treba forenzičara?” Mrtvozornik pogleda kutije s dosjeima

razbacane po uredu. “Koliko znam, u Clevelandu u Ohiu imaju jedno slobodno mjesto. Moje

mišljenje tamo će cijeniti. Naravno, plaća će mi biti niža, ali nema veze; već sam ionako

uštedio pristojan novac. Nitko se neće moći tužiti na moje dosjee, detektive. Moj će

nasljednik zateći savršeno organiziran sustav – koji sam ja stvorio. Znate li u kakvom je

stanju bila mrtvačnica kad sam došao ovamo?“

“Ali, gospodine Hugel...” reče detektiv.

U tom trenutku, u hodniku se pojave Louis Riviere i Stratham Younger. “Monsieur

Littlemore!” vikne Riviere. “Živ je!”

“Nažalost”, složi se mrtvozornik. “Gospodo, oprostite mi, ali imam posla.”

Clara Banwell rashlađivala se u kupelji kad je čula tresak ulaznih vrata. Bila je to turska

kupelj, s plavim Mudejar pločicama iz Andaluzije, postavljenim u Banwellovu stanu na

Clarin zahtjev. Kad je glas njezina supruga zaurlao njezino ime iz predvorja, žurno se

zamotala u dva bijela ručnika; jednim je omotala torzo, a drugim kosu.

Još mokra, zatekla je supruga u njihovoj petnaest metara širokoj dnevnoj sobi kako, s

velikom čašom u rukama, gleda prema rijeci Hudson. Točio si je burbon s ledom. “Dođi

ovamo”, reče Banwell ne okrećući se. “Vidjela si se s njom?”

“Da.” Clara je ostala na mjestu.

“I?”

“Policija vjeruje da se sama ozlijedila. Vjeruju da je luda ili da ti se pokušava osvetiti.”

“Što si im rekla?” upita on.

“Da si bio kod kuće cijele noći.”

Banwell zadovoljno frkne. “Što ona kaže?”

“Nora je veoma krhka, George. Mislim...”

Zvuk udarca boce viskija o stol sa staklenom površinom prekinuo ju je. Stol se nije

razbio, ali alkohol se prolio iz boce. George Banwell okrene se prema svojoj ženi. “Dođi

ovamo”, reče on opet.

“Ne želim.”

“Dođi ovamo.”

Ona ga posluša. Kad mu je prišla, on spusti pogled.

“Ne.” reče ona.

“Da.”

Ona otkopča njegov pojas. Dok je vadila pojas iz hlača, on si natoči još jedno piće.

Predala mu je crnu kožnu traku. Zatim je podignula šake, spojivši dlanove. Banwell joj je

zavezao zapešća pojasom i čvrsto ga zategnuo. Trznula se.

Privukao ju je k sebi i pokušao je poljubiti u usta. Dopustila mu je da je poljubi samo u

kut usana, okrećući obraz u jednu, pa u drugu stranu. Zabio je glavu u njezin goli vrat, a ona

je duboko uzdahnula. “Ne”, reče ona.

Prisilio ju je da klekne. Iako su joj ruke bile vezane pojasom, mogla ih je pokretati

dovoljno da otkopča hlače svojeg supruga. Strgnuo je bijeli ručnik s njezina tijela.

Malo poslije, George Banwell sjedio je na sofi, potpuno odjeven, i srkao burbon, dok je

Clara naga klečala na podu, okrenuta leđima suprugu.

“Reci mi što je ona rekla”, naredi joj on, skidajući kravatu..

166

“George”, reče Clara, okrene se i pogleda ga, “ne možemo li sada završiti? Ona je samo

djevojčica. Kako te ona može povrijediti?”

Odmah je osjetila da su njezine riječi potaknule latentni gnjev njezina supruga, umjesto

da ga ublaže. Ustao je, zakopčavajući se. “Samo djevojčica”, ponovio je.

Francuz je zacijelo simpatizirao Littlemorea. Poljubio ga je u oba obraza.

“Moram češće glumiti mrtvaca”, reče Littlemore. “To je nešto najljepše što si mi učinio,

Louie.”

Riviere položi detektivu u ruke veliku omotnicu. “Ispale su savršeno”, reče on.

“Zapravo, iznenadio sam čak i sebe. Nisam očekivao da će na uvećanju biti vidljivi takvi

detalji. Vrlo neobično.” S tim riječima, Francuz se udalji, izvikujući da je to a u revoir, ne

adieu.

Sada sam ostao sam s detektivom. “Vi ste se pravili da ste mrtvi?” upitao sam ga.

“Bila je to samo šala. Kad sam se osvijestio, bio sam u kolima hitne pomoći i palo mi je

na pamet da bi to moglo biti zabavno.”

Promislio sam o tome. “I je li bilo?”

Littlemore se osvrne. “Prilično”, reče on. “Recite, što vi radite ovdje?”

Rekao sam detektivu da sam otkrio nešto što bi moglo biti važno za slučaj gospođice

Acton. No, iznenada sam otkrio da ne znam kako mu ispričati sve to. Nora je iskusila jedan

oblik bilokacije – fenomen kad se čovjeku čini da se nalazi na dva mjesta istodobno. Iz

harvardskih dana nejasno sam se sjećao da je bilokacija imala neke veze s ranim

eksperimentima s novim anesteticima koji su toliko izmijenili kiruršku medicinu. Moje

istraživanje potvrdilo je to: sada sam bio siguran da su Noru uspavali kloroformom. Do jutra,

više nije bilo mirisa ni većih posljedica.

Moj je problem bio u tome što mi je Nora priznala da detektivu nije spominjala čudan

način na koji je svjedočila cijelom događaju. Bojala se da joj neće vjerovati. Odlučio sam biti

izravan: “Postoji nešto što vam gospođica Acton nije rekla o noćašnjem napadu. Ona ga je

vidjela – to jest, iskusila je svoje sudjelovanje i svoju opservaciju napada – kao da se nalazi

izvan tijela.” Kad sam čuo vlastite lucidne riječi, shvatio sam da sam izabrao najmanje

uvjerljivo moguće objašnjenje. Izraz na licu detektiva samo mi je potvrdio taj dojam. Dodao

sam: “Kao da lebdi iznad svojeg kreveta.”

“Lebdi iznad svojeg kreveta?” ponovi Littlemore.

“Tako je.”

“Kloroform!” reče on.

Bio sam u šoku. “Kako ste, zaboga, znali za to?”

“H.G. Wells. On mi je omiljeni pisac. Ima priču u kojoj se ista stvar dogodi momku na

operaciji, nakon što ga uspavaju kloroformom.”

“Upravo sam izgubio cijelo poslijepodne u knjižnici.”

“Ne, niste”, reče detektiv. “Možete li dati potvrdu toga – mislim, znanstvenu? O tom

lebdenju zbog kloroforma?”

“Da. Zašto?”

“Slušajte, pričekajte s tim sekundu, u redu? Moram nešto provjeriti dok smo ovdje.

Možete li poći sa mnom?” Littlemore krene kroz hodnik i spusti se niz stubište, teško

šepajući. Objašnjavao mi je preko ramena: “Hugel dolje ima neke stvarno dobre mikroskope.”

167

U podrumu, ušli smo u maleni forenzičarski laboratorij, s četiri mramorna stola i

odličnom medicinskom opremom. Detektiv iz svojih džepova izvadi tri male omotnice, od

kojih je svaka sadržavala komadić crvene zemlje ili gline. Jedan od uzoraka, objasnio mi je,

uzeo je u stanu Elizabeth Riverford, drugi u podrumu Balmorala, a treći na Manhattanskome

mostu – na doku koji je pripadao Georgeu Banwellu. Ta tri uzorka pritisnuo je na tri pločice,

koje je zatim postavio pod tri mikroskopa. Zatim je brzo pregledao sve tri pločice. “Slažu se”,

reče on. “Sve tri. Znao sam.”

Zatim otvori Riviereovu omotnicu. Sada sam mogao vidjeti da fotografija prikazuje

djevojčin vrat obilježen tamnom, zrnastom okruglom točkom. Bila je to, ako sam dobro

shvatio detektiva – a možda nisam – obrnuta verzija slike utisnuća koje su pronašli na vratu

umorene gospođice Riverford. Littlemore je pozorno proučio fotografiju, uspoređujući je sa

zlatnom iglom za kravatu koju je izvadio iz drugog džepa. Pokazao mi je iglu – na sebi je

imala monogram GB – i pozvao me da usporedim iglu i fotografiju.

Učinio sam to. S iglom za kravatu u ruci, mogao sam vidjeti obris nesumnjivo slične

oznake u tamnoj okrugloj točki na fotografiji. “Slični su”, rekoh ja.

“Da”, reče Littlemore, “gotovo identični. Jedini je problem što, prema Riviereovu

mišljenju, ne bi trebali biti slični. Trebali bi biti baš suprotni. Ne razumijem to. Znate li gdje

smo pronašli tu iglu? U stražnjem dvorištu Actonovih. Za mene, to je dokaz da je Banwell bio

kod Actonovih i penjao se uz drvo, možda zato da bi ušao kroz prozor gospođice Acton.” On

se spusti na stolac. Desna noga očito ga je previše boljela da bi stajao. “Još mislite da je

Banwell krivac, zar ne, doktore?”

“Da, mislim.”

“Morate poći sa mnom u ured gradonačelnika”, reče detektiv.

Smith Ely Jelliffe tiho je plakao, smješten na udobnom sjedištu prvog reda Hipodroma,

najvećeg zatvorenog kazališta na svijetu. Plakala je i većina ostalih gledatelja predstave.

Spektakl koji ih je toliko dirnuo bio je ozbiljan marš skakačica, njih šezdeset četiri, u jezero

duboko šest metara koje je bilo dio divovske pozornice Hipodroma. (Voda u jezeru bila je

prava; podvodni zračni jastuci i podzemni hodnici omogućavali su glumcima da se iskradu iza

pozornice). Tko bi mogao zadržati suze gledajući kako lijepe, dostojanstvene djevojke

odjevene u kupaće kostime nestaju u uzburkanoj vodi, osuđene na to da više nikad ne vide

Zemlju i da zauvijek izvode predstavu za marsovskog kralja, tako daleko od doma?

Jelliffeovu tugu ublažavala je spoznaja da će dvije od tih djevojaka vidjeti opet – i to

uskoro. Pola sata poslije, s po jednom skakačicom u visokim potpeticama pod svakom rukom,

Jelliffe je s golemim zadovoljstvom ušao među kolonade restorana Murray’s Roman Gardens

u Četrdeset drugoj ulici. Za Jelliffeom su se vukle dvije duge ružičaste pernate stole, po jedna

sa svake djevojke. Pred njim, masivni stubovi Gardensa ukrašeni gipsanim listovima uzdizali

su se do stropa na visini od trideset i tri metra, gdje su električne zvijezde svjetlucale, a

polumjesec neprirodnom brzinom prelazio preko neba. Pompejska fontana na tri razine stajala

je u sredini restorana, dok su se na svim zidovima isticali reljefi nagih djevojačkih tijela u

radosnom pokretu.

Po težini, Jelliffe je nadmašivao obje svoje skakačice zajedno. Vjerovao je da ga ta

sredovječna debljina čini vrlo impresivnim muškarcem – barem ženama. Večeras je osobito

uživao u svojim skakačicama jer je htio ostaviti dojam. Večerao je s Trijumviratom. Nikada

ga prije nisu zvali na večeru. Najbliže što se uspio približiti njihovu unutarnjem krugu bio je

povremeni ručak u njihovu klubu. No, vrijednost mu je očito porasla zahvaljujući vezama s

novim psihoterapeutima.

168

Jelliffeu nije bio potreban novac. Htio je slavu, poštovanje, ugled i prestiž – a sve mu je

to Trijumvirat mogao podariti. Primjerice, oni su na njega uputili odvjetnike Harryja Thawa,

što mu je prvi put omogućilo da okusi slavu. Najveći dan njegova života bio je dan kad se

njegova slika pojavila u nedjeljnim novinama, s tekstom “jedan od najistaknutijih psihijatara u

državi.”

Trijumvirat je također izrazio iznenađujuće veliko zanimanje za njegovu izdavačku

kuću. Bili su to očito progresivni ljudi. U početku su mu branili da prihvaća bilo koji članak

koji spominje psihoanalizu, ali njihovo se stajalište promijenilo. Prije otprilike godinu dana,

naredili su mu da im pošalje sažetke svih tekstova koji su se bavili Freudom, a nakon toga ga

obavijestili o tome koje tekstove može objaviti. Trijumvirat mu je savjetovao da objavi

Jungov rad. Oni su ga potaknuli da preuzme Brillov prijevod Freudove knjige, kad se činilo

da će ga objaviti Morton Prince iz Bostona. Doista, platili su mu i urednika koji je pomogao u

doradi Brillova prijevoda.

Jelliffe je pozorno razmislio o broju djevojaka koje će povesti na večeru. Djevojke su

bile njegova specijalnost. Uz njihovu je pomoć zacementirao nekoliko društvenih i

profesionalnih veza. Znao je sve najbolje ustanove namijenjene gospodi. Kad bi ga netko

upitao za to, bez iznimke je preporučivao Players Club u Gramercy Parku. No, Trijumvirat ga

nikada nije pitao za tako nešto. Međutim, kad su ga pozvali da im se pridruži u Roman

Gardensu, Jelliffe je osjetio da je to posebna prigoda. Kao što je znao svaki muškarac koji je

izlazio u grad, na katu Gardensa bile su dvadeset četiri luksuzno opremljena samačka

apartmana, od kojih je svaki bio opremljen bračnim krevetom, odvojenom kupaonicom i

bocom šampanjca na ledu. U početku, Jelliffe je zamišljao četiri djevojke u četiri sobe, ali to

mu se učinilo nedovoljno kolegijalnim. Zato je osigurao po dvije sobe i dvije djevojke:

čekanje na red dodatno će začiniti cijelu stvar.

Jelliffe je ostavio dojam, ali ne onakav kakav se nadao. Kad su ih odveli u privatni

separe gdje je Trijumvirat imao svoj stol, bonvivana i njegove dame tri su gospodina dočekala

ledeno. Nitko od njih nije čak niti ustao. Jelliffe nije uspio otkriti razlog tome, pa je srdačno

pozdravio svoje domaćine, pozvao šefa sale i zamolio ga za dodatne stolce, te objavio da ih

nakon večere očekuju dva samačka apartmana. Mahnuvši elegantnom rukom, dr. Charles

Dana zaustavio je narudžbu dva dodatna stolca. Jelliffe je napokon shvatio u čemu je stvar, pa

je promrmljao djevojkama da je bolje da ga pričekaju gore.

Ubrzo nakon toga, Trijumvirat je od Jelliffea izvukao podatak da je Abraham Brill bez

upozorenja odgodio objavu Freudove knjige na neodređeno vrijeme. Šteta, rekao je Dana. A

što je s predavanjima dr. Junga na Fordhamu? Jelliffe je rekao da njegovi planovi za

predavanja na Fordhamu dobro napreduju – i da su mu se javili iz New York Timesa kako bi

im dogovorio intervju s Jungom.

Dana se okrene krupnom momku sa zaliscima. “Starr, nije li i tebe intervjuirao Times?”

Izlivši sadržaj kamenice u usta, Starr je rekao da je to prokleto točno i da je bio jako

izravan. Razgovor tada prijeđe na Harryja Thawa. Jelliffeu su vrlo jasno rekli da više neće biti

pokusa u vezi s njim.

Kako se večera bližila kraju, Jelliffe se pobojao da nije jako napredovao u svojoj

namjeri. Dana i Sachs čak se nisu niti rukovali s njim pri odlasku. No, njegovo se

raspoloženje popravilo kad je Starr, koji je ostao, upitao Jelliffea je li ga dobro čuo kad je ovaj

rekao da je unajmio dvije sobe na katu. Jelliffe je to potvrdio. Dva korpulentna gospodina

promatrala su jedan drugoga, zamišljajući djevojke odjevene u pernate stole kako leže pokraj

ledenih, svježih boca šampanjca. Starr je izrazio mišljenje da plaćene stvari ne bi trebalo

odbacivati.

169

“Jeste li poludjeli, detektive?” upitao je gradonačelnik McClellan iza zatvorenih vrata

svojega ureda u četvrtak navečer.

Littlemore je zatražio da se jedna ekipa spusti u keson Manhattanskog mosta i istraži

pokvareni prozor. On i ja sjedili smo pred stolom gradonačelnika. McClellan je sada stajao.

“Gospodine Littlemore”, reče McClellan, koji je očito naslijedio vojničko držanje od

svoga oca, “obećao sam ovom gradu podzemnu željeznicu i održao sam obećanje. Obećao

sam mu Times Square, i održao sam obećanje. Obećao sam mu Manhattanski most, i tako mi

Boga, održat ću to obećanje, pa bila to posljednja prokleta stvar koju ću učiniti na ovom

položaju. Rad na tom mostu ni pod kojim se uvjetima ne smije ometati – ni za jednu prokletu

minutu. I ni pod kojim uvjetima ne smijete ometati Georgea Banwella. Jeste li me čuli?”

“Da, gospodine”, reče Littlemore.

“Elizabeth Riverford ubijena je prije četiri dana, a koliko ja vidim, sve što ste učinili od

tada bilo je da ste izgubili njezino prokleto tijelo.”

“Zapravo, pronašao sam jedno tijelo, uvaženi gospodine”, reče Littlemore pokorno.

“Oh, da, gospođicu Sigel”, reče McClellan, “koja mi sada stvara više problema čak i od

gospođice Riverford. Jeste li vidjeli poslijepodnevne novine? Sve su pune priče o njoj. Kako

gradonačelnik ovoga grada može dopustiti da djevojka iz dobre obitelji bude pronađena u

kovčegu nekog Kineza? Kao da sam ja osobno kriv! Zaboravite na Georgea Banwella,

detektive. Pronađite mi tog Williama Leona.”

“Uvaženi gospodine, s dužnim poštovanjem”, reče Littlemore, “mislim da su slučajevi

Riverford i Sigel povezani. I mislim da je gospodin Banwell povezan s oba slučaja.”

McClellan prekriži ruke. “Mislite da taj Leon nije ubio gospođicu Sigel?”

“Mislim da je to moguće, gospodine.”

Gradonačelnik duboko uzdahne. “Gospodine Littlemore, vaš gospodin Chong – čovjek

kojeg ste osobno uhitili – priznao je prije jedan sat. Njegov rođak Leon ubio je prije mjesec

dana gospođicu Sigel u napadu ljubomore, nakon što ju je vidio s drugim Kinezom. Policija je

posjetila dom tog drugog čovjeka, gdje su pronašli još pisama gospođice Sigel. Leon ju je

zadavio. Chong je to vidio. Čak mu je pomogao da spremi truplo u kovčeg. U redu? Jeste li

zadovoljni?”

“Nisam siguran, gospodine”, reče Littlemore.

“Pa, bolje vam je da budete. Želim odgovore. Gdje je Leon? Je li gospođica Acton

napadnuta prošle noći ili nije? Je li uopće ikada napadnuta? Moram li ja raditi poslove svih

ostalih? A reći ću vam još nešto, detektive”, reče McClellan. “Ako vi ili bilo tko drugi utrči u

moj ured lajući da je Elizabeth Riverford ubio jedini čovjek za kojeg znam da je nije mogao

ubiti, sve ću vas otpustiti. Jesam li bio jasan?”

“Da, uvaženi gospodine”, odgovori detektiv.

Laknulo nam je kad nam je dopustio da odemo. U hodniku, rekoh mu: “Barem imamo

čvrstu potporu gradonačelnika.”

“Ja nisam izgubio tijelo gospođice Riverford”, prigovori Littlemore s netipičnom

zlovoljom. “Što je svima? Imam iglu za kravatu, glinu, neobjašnjenu smrt na gradilištu tog

momka, koji odgovara mrtvozornikovu opisu i uplaši se kad vidi gospođicu Acton. Ona nam

kaže da ju je on napao, a mi se čak ne smijemo spustiti i otkriti što blokira podvodno okno za

otpad?”

Ustvrdio sam očitu činjenicu – ako je Banwell bio izvan grada one noći kad je ubijena

Elizabeth Riverford, on je nije mogao ubiti.

170

“Da, ali možda ima suradnika koji je to učinio”, odvrati Littlemore. “Znate li nešto o

savijaču, doktore?”

“Da, zašto?”

“Zato što znam što moram učiniti”, reče Littlemore, koji je sve teže šepao, “ali ne mogu

to učiniti sam. Hoćete li mi pomoći?”

Kad sam čuo detektivov prijedlog, u prvi mah učinilo mi se da je to najluđi plan koji

sam ikada čuo. Međutim, kad sam bolje promislio, promijenio sam mišljenje.

Nora Acton stajala je na krovu svoje kuće. Povjetarac se poigravao finim uvojcima kose koja

joj je visjela preko čela. Mogla je vidjeti cijeli Gramercy Park, uključujući i klupicu na kojoj

je prije nekoliko sati sjedila s dr. Youngerom. Sumnjala je da će ikada više sjediti tamo s

njim.

Nije mogla podnijeti da bude u kući. Njezin otac zaključao se u svoju radnu sobu. Nora

je pretpostavljala zbog čega. Ne zbog posla: njezin otac se nije bavio nikakvim poslom. Prije

nekoliko godina, pronašla je tajno spremište očevih knjiga. Odvratnih knjiga. Na dvorištu, dva

pozornika opet su čuvala prednji i stražnji ulaz. Jutros su otišli, ali sada su se vratili.

Nora se pitala bi li poginula kad bi skočila s krova. Mislila je da ne bi. Djevojka se vrati

u kuću i siđe u kuhinju. Otvori duboku donju ladicu i u njoj pronađe jedan kuhinjski nož

gospođe Biggs. Ponijela ga je gore i stavila pod svoj jastuk.

Što je mogla učiniti? Nije mogla nikome reći istinu, a više nije mogla lagati. Nitko joj

ne bi vjerovao. Nitko joj nije vjerovao.

Nora nije namjeravala upotrijebiti nož na sebi. Nije željela umrijeti. No, barem se mogla

pokušati obraniti ako on opet dođe.

171

PETI DIO

172

Dvadeset prvo poglavlje

LITTLEMORE JE OBIJAO BRAVU DOK SAM JA STAJAO IZA NJEGA. ZACIJELO JE

bilo negdje oko dva ujutro. Moj je posao bio čuvanje straže, ali ništa nisam vidio u mraku, niti

sam mogao čuti bilo što uz mehanički zvuk koji je prigušivao sve ostale zvukove. Umjesto

toga, zagledao sam se u zvjezdano nebo iznad nas.

Otvorio je bravu za manje od minute. Kabina dizala bila je neočekivano velika, i kad je

Littlemore zatvorio vrata, našli smo se u polutami. Dva plinska plamenika stvarala su

dovoljno svjetla da bi Littlemore vidio ručku za upravljanje. Uz trzaj, detektiv i ja polako smo

se počeli spuštati u keson.

“Jeste li sigurni da ste u redu?” upita me Littlemore. Jedan od dva plava plamena

odražavao se u njegovim očima – kao što se drugi valjda odražavao u mojim. Ništa drugo nije

bilo vidljivo. Iznad nas, grmljavina strojeva održavala je postojani, duboki ritam, kao da se

spuštamo niz aortu divovskog krvotoka. “Nije prekasno. Još se možemo okrenuti.”

“Imate pravo”, rekoh. “Vratimo se.”

Dizalo zastane uz trzaj. “Stvarno to mislite?”

“Ne. Samo sam se šalio. Hajde, povedite nas dolje.”

“Hvala”, reče on.

Littlemore me podsjećao na nekoga, ali nisam se mogao sjetiti na koga. Onda sam se

sjetio: kad sam bio dijete, moji roditelji svako su nas ljeto vodili na ladanje – ne u “kolibicu”

tete Mamie u Newportu, nego u našu vlastitu, pravu kolibicu pokraj Springfielda, u kojoj nije

bilo vodovoda. Volio sam tu kućicu. Tamo sam imao najboljeg prijatelja,

Tommyja Nolana, koji je cijelu godinu živio na obližnjoj farmi. Tommy i ja običavali

smo hodati kilometrima duž drvenih ograda koje su dijelile farme. Već ga se dugo nisam

sjetio.

“Što mislite, što će vam učiniti gradonačelnik kad otkrije?” upitao sam.

“Dat će mi otkaz”, reče Littlemore. “Osjećate li to u ušima? Uhvatite se za nos i

puhnite. Tako ćete se pročistiti. Tata me naučio.”

Ja sam imao drukčiji trik. Jedna od mnogih beskorisnih vještina koje posjedujem je

talent za voljno kontroliranje mišića unutarnjeg uha koje otvara Eustahijevu tubu. Dizalo se

kretalo bolno sporo. Jedva da smo se uopće kretali. “Koliko nam treba da se spustimo?”

upitao sam.

“Pet minuta, kaže onaj tip”, odgovori detektiv. “Tata je mogao ostati pod vodom više od

dvije minute.”

“Zvuči kao da ste se dobro slagali s njim.”

“S tatom? Još se slažem. Najbolji čovjek kojeg znam.”

“A s mamom?”

“Najbolja žena”, reče Littlemore. “Učinio bih sve za nju. Čovječe, nekad sam razmišljao

da bih se, kad bih barem uspio pronaći djevojku poput mame, isti tren oženio njome.”

“Čudno što to kažete.”

“Sve dok nisam upoznao Betty”, reče Littlemore. “Ona je bila sobarica gospođice

Riverford. Prvi put vidio sam je prije – koliko, tri dana? – i odmah sam poludio za njom. Lud,

173

lud. Nimalo ne nalikuje mami. Talijanka je, valjda pomalo temperamentna. Sinoć me

pljusnula tako da mi lice još bridi.”

“Udarila vas je?”

“Da. Mislila je da švrljam uokolo”, reče detektiv. “Tri dana, i već ne smijem švrljati.

Možete li to nadmašiti?”

“Možda. Gospođica Acton jučer me opalila vrućim čajnikom.“

“Jao”, reče Littlemore. “Vidio sam tanjur na podu kod nje.”

U kabini se začuje zviždanje, dok je dizalo istiskivalo zrak iz okna. Grmljavina strojeva

na površini sada je bila udaljenija – tupo pulsiranje, koje smo više mogli osjetiti nego čuti.

“Jednom davno imao sam pacijenticu”, rekoh. “Rekla mi je – rekla mi je da želi voditi

ljubav sa svojim ocem.”

“Što?”

“Čuli ste me”, rekoh ja.

“To je odvratno.”

“Nije li?”

“To je najodvratnija stvar koju sam ikad čuo”, reče detektiv.

“Pa, ja...”

“Ne želim čuti.”

“No, dobro!” Glas mi je zazvučao mnogo glasnije nego što sam namjeravao, i dugo je

odjekivao u kabini dizala. “Žao mi je”, rekoh.

“Nema problema. Ja sam kriv”, odvrati Littlemore, iako nije bio.

Mojem ocu bilo bi nezamislivo da se tako obrecne na nekoga. On nikada nije otkrivao

svoje osjećaje. Moj otac živio je po jednostavnom načelu: nikada nemoj svojevoljno

pokazivati bol. Dugo sam mislio da je bol bila jedina stvar koju je osjećao – jer da je postojalo

bilo što drugo, razmišljao sam, izrazio bi to ne narušivši svoje načelo. Tek sam poslije

shvatio: svi su osjećaji bolni, na jedan ili drugi način. Najveća radost bode srce, a ljubav –

ljubav je kriza duše. Stoga, s obzirom na svoja načela, moj otac nije mogao pokazati ništa od

svojih osjećaja. Ne samo da nije mogao pokazati što osjeća, nije mogao pokazati ni osjeća li

uopće išta.

Moja je majka mrzila njegovu nekomunikativnu narav – rekla je da ga je ona na kraju i

ubila – ali začudo, bila je to njegova osobina koja mi se najviše sviđala. One noći kad je sam

sebi oduzeo život, njegovo ponašanje za večerom bilo je isto kao i uvijek. I ja glumim,

svakoga dana svojeg života, napola ponavljajući očevo načelo, iako ga ne glumim ni upola

dobro kao on. Odavno sam donio odluku: govorit ću o onome što osjećam, ali neću iskazivati

emocije ni na koji drugi način. Zato kažem napola. Da budem iskren, zapravo i ne vjerujem

da se osjećaji mogu izraziti na neki drugi način osim jezikom. Svi drugi načini izražavanja

osjećaja zapravo su razni oblici glume. Sve je to predstava. Sve je to samo privid.

Hamlet je rekao nešto slično. To su praktično njegove prve riječi u drami. Njegova

majka pita ga zašto mu se neobično čini to što živi mora umrijet. Čini? Ne, gospo jest?

odgovara on. Za “čini se” ja ne znam. Zatim obezvrjeđuje sve druge vanjske izraze žalovanja:

mrki plašt i običajno ruho svečane crnine i obilnu u oku lijeku suza. Sve se to, kaže on, doista

čini; jer to su stvari što se i hiniti mogu.

“Moj Bože!” rekoh ja u tami. “Moj Bože. Imam ga.”

“I ja!” uzvikne Littlemore, jednako gorljivo. “Znam kako je ubio Elizabeth Riverford,

iako je bio izvan grada. Mislim, Banwell. Ona je bila s njim. Nitko drugi to nije znao.

174

Gradonačelnik nije znao. Banwell je ubija tamo gdje su već bili – u redu? – a zatim vraća

njezino tijelo u stan, veže je i prikaže sve kao da se umorstvo dogodilo tamo. Ne mogu

vjerovati da se toga nisam sjetio prije. Na to ste mislili?”

“Ne.”

“Ne? Čega ste se vi sjetili, doktore?”

“Nema veze”, rekoh. “Nešto o čemu razmišljam već dulje vrijeme.”

“Što to?”

Iz nekog neobjašnjivog razloga, odlučio sam mu reći. “Čuli ste za ‘Biti ili ne biti’?”

“To je ono što se nastavlja s ‘To je pitanje’?”

“Da.”

“Shakespeare. Svi to znaju”, reče Littlemore. “Što to znači? Oduvijek sam htio znati.”

“Upravo sam to sada otkrio.”

“Život ili smrt, zar ne? Želi se ubiti ili nešto slično?”

“To je ono što su svi oduvijek mislili”, rekoh. “Ali to nije to – barem ne sve.”

Ideja mi je došla u trenutku: cjelovita, sjajna, poput sunca koje izlazi nakon oluje. No,

upravo tada, dizalo se spustilo do kraja i zastalo. Morali smo proći kroz zračnu komoru.

Littlemore je kleknuo da okrene prekidače za pritisak, koji su bili blizu poda. Snažni mlazovi

zraka prostrujali su kroz njih. Miris je bio neobičan: suh i pljesniv u isto vrijeme. Zračni tlak

postao je neizdrživ. U glavi mi je počelo udarati. Imao sam osjećaj da mi se oči utiskuju u

mozak. I detektiv je očito patio od istih simptoma; snažno je puhao u nos, koji je istodobno

začepio. Bojao sam se da će mu puknuti bubnjić. No, napokon se, kao i ja, uspio aklimatizirati

na tlak. Otvorili smo vrata kesona.

Nora Acton ustala je iz kreveta u dva i trideset. Nitko je nije uznemirio, ali nije mogla zaspati.

Kroz prozor je mogla vidjeti pozornika u ophodnji na pločniku. Noćas su tu bila trojica: jedan

s prednje strane, jedan sa stražnje, a jedan na krovu – popeo se tamo kad se spustila noć.

Pri svjetlosti svijeće, Nora sastavi kratko pisamce, koje je svojim urednim rukopisom

zapisala na komadu bijelog papira. Taj papir zapečatila je u malu omotnicu, koju je zatim

adresirala i stavila na nju marku. Zatim se iskrala niz stube i ubacila omotnicu kroz otvor za

poštu na prednjim vratima, odakle je upala u vanjski pretinac. Pošta je stizala dvaput na dan.

Poštar će pokupiti njezino pismo prije sedam ujutro; bit će isporučeno prije podneva.

Nisam imao pojma koliko je to golemo. Plavi plinski plamenovi obasjavali su zidove kesona,

bacajući mreže treperava svjetla i sjene na daske iznad nas, i na blatnjavo tlo pod nama. Iz

dizala, spustili smo se niz strmu rampu. Littlemoreu je to bilo teško – radio je grimase svaki

put kad bi morao prebaciti težinu na desnu nogu. Našli smo se na sjecištu pola tuceta staza od

drvenih dasaka koje su vodile u svim smjerovima. U daljini smo mogli vidjeti niz komora.

“Koliko vremena imamo, doktore?” upita Littlemore.

“Dvadeset minuta”, rekoh. “Nakon toga, moramo proći kroz dekompresiju pri izlasku

na površinu.”

“U redu. Treba nam prozor 5. Prozori bi trebali biti označeni. Razdvojimo se.”

Detektiv krene u jednom smjeru, jako šepajući, dok sam ja krenuo u drugom. U

početku, vladala je potpuna tišina, čudna tišina kao u pećini, isprekidana jedino odjekom

kapanja vode i Littlemoreovim nejednakim koracima koji su se udaljavali od mene. Tada sam

175

postao svjestan duboke tutnjave, poput režanja neke goleme zvijeri. Mislim da je dolazila iz

same rijeke: bio je to zvuk duboke vode.

Keson je bio neobično prazan. Očekivao sam strojeve, bušilice – znakove rada i

iskapanja. Umjesto toga, našao sam tek poneku polugu i slomljenu lopatu kako leže napušteni

među razbacanim stijenama i mlakama tamne vode. Prešao sam u jednu veliku komoru, ali

ona je zacijelo bila s unutarnje strane, jer nisam mogao vidjeti ni jedno okno za izbacivanje

otpada koje je Littlemore nazvao prozorima. Jedna daska pukla mi je pod cipelom kad sam

stao na nju. Zvuk je bio popraćen nečim što je zvučalo poput sitnih koraka. Je li ovdje moglo

biti miševa – na trideset metara ispod površine?

Zvuk sitnih koraka prestao je tako naglo da nisam bio siguran je li bio stvaran ili sam ga

čuo u svojoj glavi. Prešao sam u drugu komoru, jednako praznu kao što je bila i prošla. Moja

drvena staza ovdje je završavala. Sada sam morao koračati kroz mlake i blato, a svaki pljusak

bio je pojačan odjecima. U sljedećoj komori, niz od tri velike čelične ploče izdignute iznad

poda obrubljivao je najudaljeniji zid. Pronašao sam prozore. Pokraj i između njih visjelo je

nekoliko lanaca za povlačenje. Prvi je bio označen brojkom sedam. Sljedeći je na sebi imao

šest.

Kad sam se sagnuo da pogledam posljednji, jedna ruka spusti mi se na rame.

“Našli smo ga, doktore”, reče detektiv.

“Isuse, Littlemore!” rekoh.

Odvojio je ploču s brojkom pet i povukao njezinu ručicu. Podignula se poput zastora,

nestajući u drvenom zidu iznad nje. Unutra je bio prostor dimenzija mrtvačkog kovčega –

visok šezdeset centimetara, a širok metar i osamdeset, okružen sa svih strana željeznim

pločama i ispunjen kamenjem, krpama i otpadom. Druga strana komore bila je očito vanjsko

okno, koje je vodilo u rijeku: jedan od lanaca nesumnjivo ga je otvarao.

“Ovdje nema ničega”, rekoh.

“Ne bi niti trebalo biti”, odgovori Littlemore. On se s vidljivim naporom spusti na tlo i

počne skidati cipele. “U redu, čim uđem unutra, zatvorite prozor i ispunite ga vodom. Dajte

mi jednu minutu, doktore, točno jednu minutu, a onda...”

“Čekajte – ne idete valjda u vodu?”

“Naravno da idem”, reče on, podižući nogavice. “Njezino je tijelo izvan vanjskog okna.

Mora biti tamo. Uvući ću je natrag. Tada me izvadite, i vraćamo se kući.”

“S takvom nogom?”

“Dobro sam.”

“Jedva hodate”, rekoh. I obično plivanje bilo bi mu bolno, s obzirom na stanje u kojem

mu je bila noga – bojao sam se da je napukla – ali hrvanje s otpadom ili mrtvim tijelom pod

vodom, na dubini od trideset metara, nije dolazilo u obzir. Snažna struja odvukla bi ga.

“To je jedini način”, reče Littlemore.

“Ne, nije”, rekoh. “Ja ću ići.”

“Ni za živu glavu”, reče detektiv. Sagnuo se kako bi se provukao u komoru, ali nije

mogao savinuti desnu nogu. Okrenuo se i uzalud pokušao ugurati u komoru na leđa.

Bespomoćno me pogledao.

“Oh, izlazite odavde”, rekoh. “Ionako vi znate upravljati ovim uređajem, a ne ja.”

I tako sam se, posve neočekivano, sljedeće minute našao stisnut u prozoru, nag do

pojasa i bez cipela i čarapa. Proučio sam komoru što sam mogao pozornije, svjestan da ću za

nekoliko trenutaka biti uronjen u hladnu vodu. Željezna ručica visjela je sa stropa i čvrsto sam

se uhvatio za nju. Iz zidova su virile gumene cijevi. Rekoh sebi da ću biti u vodi najkraće što

176

mogu. Nakon šezdeset sekundi, Littlemore će otvoriti prozor iznutra. Jako sam sumnjao da ću

pronaći neko truplo koje bih trebao uvući unutra. Littlemoreova teorija sada se činila potpuno

neodrživom. Ploče prozora bile su preteške i prečvrste. Nisam shvaćao kako bi djevojčino

tijelo moglo omesti njegovo funkcioniranje.

Littlemore vikne kako bi po posljednji put provjerio situaciju. Iza mene, unutarnji

poklopac okna zatvori se uz snažan zveket. Tama je bila tako potpuna da me dezorijentirala.

Nekako nisam shvatio da ću biti u mraku. Grmljavina rijeke sada je bila mnogo glasnija,

odjekujući u mojoj komori. Čuo sam udarac o zid, Littlemoreov znak da će otvoriti – ili

pokušati otvoriti – vanjski poklopac.

U tom trenutku, osjetio sam strašno oklijevanje: trebali smo najprije testirati prozor.

Znali smo da nešto nije u redu s njim. Što ako Littlemore ne bude više mogao otvoriti prozor

nakon što izađem u vodu? Udario sam šakom o zid kako bih mu poručio da stane. No, ili me

nije čuo, ili je moj znak protumačio kao potvrdan odgovor na svoj signal. Začulo se struganje

lanaca i iznenada sam osjetio nemoguće hladnu vodu. Cijela komora ispunila se vodom, a ja

sam nezadrživo izbačen u riječne dubine.

Izvan ograde od lijevanog željeza koja je okruživala Gramercy Park, visok, tamnokos čovjek

stajao je u sjeni. Bilo je tri ujutro. Park je bio prazan i mjestimice osvijetljen plinskim

svjetiljkama razbacanim u njemu. Svjetla u većini kuća koje su ga okruživale bila su

pogašena, iako su u jednoj od njih – u kojoj je bio Players Club – još gorjela, a iznutra su

dopirali i zvukovi glazbe. Crkva Kalvarije bila je crna i tiha, a njezin toranj bio je masa

uzdignute tame.

Tamnokosi čovjek promatrao je pozornika u ophodnji ispred kuće Actonovih. U malom

krugu svjetla koje je bacala ulična svjetiljka, Carl Jung vidio je kako taj pozornik razgovara s

drugim policajcem, koji se nakon nekoliko minuta udaljio i skrenuo iza ugla u aleju koja je,

čini se, vodila do stražnjeg dvorišta kuće. Jung razmotri svoje opcije. Nakon nekoliko minuta,

okrene se i frustrirano vrati u hotel Manhattan.

Iznenada, Littlemoreu padne na pamet strašna pomisao. Rekli su mu da prozor 5 nije ispravan.

Pred očima mu se pokaže slika Youngera pod vodom, kako očajnički udara po zidu kesona

iskolačenih očiju dok on, Littlemore, stoji unutra, bespomoćno navlačeći lance. Što mu je bilo

da ne pođe tamo sam?

Nakon točno jedne minute, Littlemore brzo povuče lance, jedan za drugim, prazneći

prozor i zatvarajući vanjski poklopac. Mehanizam je radio savršeno. Zatim otvori unutarnji

poklopac. Galoni vode istekli su iz komore. To je očekivao. Međutim, nije očekivao ono što je

pronašao u komori: naime, ništa.

“Oh, ne”, reče Littlemore. “Oh, ne.”

Zatvorio je prozor, otvorio vanjski poklopac, odbrojio deset sekundi, a zatim izveo cijeli

proces obratnim redoslijedom. Otvorio je prozor: još vode, ali bez Youngera. Frenetičnom

brzinom Littlemore ponovi cijelu akciju, ali ovaj put s jednom razlikom: pomolio se. Cijelim

svojim srcem i svom snagom molio se da pronađe doktora u prozoru. “Molim te, Bože”,

preklinjao je, “daj da bude tamo. Zaboravi na sve ostalo. Samo daj da bude tamo.”

Treći put Littlemore otvori čeličnu ploču prozora 5, te smoči pritom cipele i nogavice

hlača. Odjeljak je sada već bio dobro ispran. Njegova četiri metalna zida sjajila su se. Ali još

je bio posve prazan.

Detektiv pogleda na sat: prošle su dvije minute i četvrt. Rekord njegova oca iznosio je

upravo toliko – dvije minute i petnaest sekundi – ali njegov otac je plutao bez napora u

177

toplom i mirnom bazenu. Dr. Younger nikako ne bi mogao preživjeti tako dugo. Littlemore je

to znao, ali nije mogao prihvatiti. Tupo, mehanički, ponovio je cijeli postupak i treći i četvrti

put, s istim rezultatom. Pao je na koljena, zureći u praznu metalnu komoru. Nije zapažao bol u

svojoj nozi. Primijetio je, ali nije se pokrenuo, kad je milijun tona težak okvir kesona dobio

snažan udarac daleko iznad njega. Nakon udarca slijedila je škripa – duga, metalna škripa –

jednako daleko iznad njega. Činilo se kao da je o krov kesona udarilo dno podmornice u

prolazu.

No, kad je taj zvuk prestao, postao je svjestan još jednog zvuka, ovaj put mnogo tišeg.

Tapkanja. Littlemore se ogleda oko sebe; nije mogao otkriti izvor. Počeo je puzati ulijevo na

rukama i koljenima, zadržavajući dah. Nije se usudio ponadati. Tapkanje je dopiralo iza

čeličnih ploča prozora 6. Na koljenima, Littlemore povuče lance, otključa ploču i otvori je.

Voda isteče i iz te komore, ravno u lice detektivu koji je klečao, a iz prozora ispadne velik

crni kovčeg, koji ga obori na leđa. Nakon njega, izađe glava Strathama Youngera s gumenom

cijevi u ustima.

Voda koja je tekla unutra nije se posve zaustavila; nastavila je curiti iz prozora kao da

teče iz kade koja se prelijeva. S kovčegom na trbuhu, Littlemore bez riječi pogleda doktora.

Younger ispljune cijev.

“Ci-cijevi za disanje”, reče doktor, toliko pothlađen da nije mogao kontrolirati drhtanje.

“U p-p-prozoru.”

“Ali zašto se niste vratili kroz prozor 5?”

“N-n-nisam mogao”, reče Younger, dok su mu zubi cvokotali. “Vanjski poklopac n-nije

se mogao dovoljno otvoriti. Š-š-šesti je bio otvoren.”

Izvlačeći se ispod kovčega, Littlemore reče: “Pronašli ste ga, doktore, pronašli ste ga!

Hoćete li pogledati ovo?” Detektiv je brisao blato s kovčega. “Poput onog koji smo pronašli u

Leonovoj sobi!”

“Otvorite ga”, reče Younger, još vireći iz prozora 6.

Littlemore se spremao odgovoriti mu da je kovčeg zaključan, kad još jedan strahovit

udarac protrese keson, nakon čega se opet začuje glasno metalno struganje nad glavom.

“Što je to bilo?” upita Younger.

“Ne znam”, reče Littlemore, “ali to je već drugi put. Dođite. Krenimo.”

“Imam mali problem”, reče Younger, koji se nije pomaknuo iz prozora, iz kojeg je još

tekla voda. “Noga mi se zaglavila.”

Vanjski poklopac prozora 6 zatvorio se poput zamke za medvjede na Youngerovu

gležnju. Zato je voda i dalje tekla kroz dno prozora: vanjski poklopac bio je odškrinut, a

Youngerovo stopalo virilo je van u rijeku. Sa svojom slobodnom nogom, Younger je gurao

vanjski poklopac najjače što je mogao, ali nije ga mogao pomaknuti.

“Nema frke”, reče Littlemore, šepajući do lanaca na zidu. “Ja ću ga otvoriti. Pričekajte

sekundu.”

“Pazite”, odgovori Younger. “Dobit ćemo tonu vode.”

“Zatvorit ću ga čim uvučete stopalo. Spremni? Evo ga. O-o.” Littlemore je uzalud

povlačio lanac. Nije ga mogao niti pomaknuti. “Možda se vanjski poklopac ne može otvoriti

ako se najprije ne zatvori unutarnji. Uvucite glavu.”

Younger ga nesretno posluša. Uvukao je glavu u prozor 6 i stavio u usta cijev za

disanje, spremajući se za još jedan potop. No, Littlemore sada nije mogao zatvoriti niti

unutarnji poklopac. Povlačio je ručicu svom snagom, ali ploča se nije spuštala. Možda je, reče

Younger, unutarnjim poklopcem nemoguće upravljati dok je onaj vanjski otvoren.

178

“Ali oba su otvorena”, reče Littlemore.

“Zato ni jedan ne radi.”

“Sjajno”, reče detektiv. Littlemore pokuša iščupati Youngerov gležanj. Pokušao je vući

izravno, a zatim je pokušao zaokrenuti nogu. Time nije postigao ništa, osim što je doktora

nekoliko puta probola snažna bol.

“Littlemore.”

“Što?”

“Zašto su svjetla ugašena?”

Cijeli red plavih plinskih plamenova s druge strane komore više nije gorio snagom

baklji, nego običnih šibica. Zatim su se potpuno ugasili. “Netko isključuje plin”, reče detektiv

kad se izvukao iz prozora.

Još jedanput, snažan, ružan zvuk struganja metala po drvu začuje se iznad njih. Ovaj put

struganje se završilo udaljenim zveketom, nakon kojega je slijedio novi zvuk. I Littlemore i

Younger pogledali su slabo osvijetljene daske iznad sebe; čuli su nešto što je zvučalo poput

gromoglasnog približavanja podzemnog vlaka. A tada su vidjeli stup vode, širok možda

trideset centimetara, kako se elegantno spušta sa stropa. Kad je udario o tlo, proizveo je

gromoglasan pljusak, eksplodiravši na sve strane. East River tekao je u keson.

“Sveti Toledo”, reče Littlemore.

“Svemoćni Bože”, doda Younger.

Ne samo da je East River utjecao u njihovu komoru. Iz pola tuceta nastalih po cijelom

kesonu, slične bujice spuštale su se na tlo. Urlik je bio zaglušujući.

Dogodilo se ovo: rad u kesonu Manhattanskog mosta priveden je kraju. Zato Younger

nije vidio ni strojeve ni oruđe. Plan je oduvijek i bio da se keson poplavi nakon što posao u

njemu bude dovršen. No, prije nekog vremena, gospodin Banwell je odjednom odlučio ubrzati

taj događaj. Probudio je dvojicu svojih inženjera zapovijedima u gluho doba noći. Slušajući te

zapovijedi, inženjeri su pošli na gradilište u ulici Canal i pokrenuli strojeve koji su dugo

mirovali.

Ti su strojevi upravljali nečim što je u osnovi bio sustav prskalica ugrađen u sedam

metara debeo krov kesona. Zbog eksplozija dinamita planiranih u kesonu, njegove dizajnere

zabrinjavao je požar. Njihov se oprez pokazao opravdanim: keson se doista jednom zapalio i

spasili su ga tek poplavljivanjem unutarnjih komora. Morali su otvoriti tri sloja rezanih

željeznih ploča da bi pustili vodu; to je prouzročilo tri zvuka struganja.

Voda im je već dosezala do vrhova stopala i postojano se uzdizala. Younger se počeo

snažnije naprezati da oslobodi nogu, ali nije mogao. “To je neugodno”, reče on. “Imate nož,

zar ne?”

Littlemore potraži svoj džepni nožić i brzo ga pruži Youngeru. Ovaj s nezadovoljstvom

pogleda sječivo od sedam centimetara.

“To neće biti dovoljno.”

“Za što?” vikne detektiv. Jedva su čuli jedan drugoga kroz šum vode.

“Mislio sam da ga mogu odrezati”, vikne Younger.

“Odrezati što?” Voda im je sada dosezala do koljena i rasla sve brže.

“Svoje stopalo”, reče doktor. Još gledajući Littlemoreov nož, on doda: “Valjda se mogu

ubiti. Bolje i to od utapanja.”

“Dajte mi to”, reče detektiv i dohvati džepni nož iz Youngerove ruke. Voda je sada bila

na samo nekoliko centimetara od dna prozora. “Cijev za disanje. Upotrijebite je.”

179

“O, točno. Dobra ideja”, reče Younger, pa stavi cijev u usta. Odmah zatim izvadi je:

“Vidite vi to? Isključili su dotok zraka.”

Littlemore dohvati drugu cijev i sam pokuša. Rezultati njegova testa bili su isti.

“Pa, detektive”, reče Younger, uspravljajući se, “mislim da bi vam bilo vrijeme da...”

“Začepite”, reče Littlemore. “Nemojte to niti izgovarati. Ne idem nikamo.”

“Ne budite glupi. Uzmite taj kovčeg i vratite se do dizala.”

“Ne idem nikamo”, ponovi Littlemore.

Younger posegne i dohvati Littlemorea za košulju, približi ga i odlučno mu šapne na

uho: “Nora. Ostavio sam je. Nisam joj vjerovao i ostavio sam je. Sada će je zatvoriti. Čujete li

me? Zatvorit će je – ili to, ili će je Banwell ubiti.”

“Doc...”

“Ne zovite me Doc”, reče Younger. “Morate je spasiti. Slušajte me. Ja mogu umrijeti.

Niste me vi natjerali da siđem ovamo; htio sam vidjeti dokaz. Vi ste sada jedini koji joj

vjeruje. Vi se morate spasiti. Morate. Spasite je. I recite joj... oh, nema veze. Samo izlazite!”

Younger odgurne Littlemorea, tako da detektiv zatetura unatrag i padne u vodu. Zatim

ustane. Voda je već prešla preko dna prozora. Littlemore dobaci doktoru dug pogled, zatim se

okrene i udalji se. najbolje što je mogao, pokraj bujice, probijajući se kroz vodu visoku do

bedra. Nestao je.

“Zaboravili ste kovčeg!” vikne Younger za njim, ali činilo se da ga detektiv ne čuje.

Razina vode sada je sezala do polovice prozora. Uz velik napor, Younger je uspijevao držati

glavu nekoliko centimetara iznad vode. U tom trenutku, Littlemore se vrati. U rukama je

držao metar i pol dugačak komad olovne cijevi i veliki kamen.

“Littlemore!” vikne Younger. “Vratite se!”

“Jeste li ikada čuli za Arhimeda?” reče detektiv. “Poluga.”

On se probije kroz vodu do Youngera i položi kamen u prozor, koji je sada već bio pun

gotovo do vrha. Spustivši glavu u vodu koja je neprestano rasla, Littlemore zaglavi jedan kraj

svoje cijevi ispod vanjskog poklopca, pokraj zarobljena Youngerova gležnja, a zatim položi

ostatak cijevi preko kamena, poput poluge. Tada s obje ruke počne gurati slobodan kraj cijevi.

Nažalost, jedini rezultat toga bio je da mu je kamen iskočio ispod cijevi. “Prokletstvo”, reče

Littlemore izronivši iz vode.

Youngerove oči još su bile iznad vode, ali ne i usta i nos. Podignuo je obrvu gledajući

Littlemorea.

“Tiboga!” reče detektiv. On opet udahne i zaroni. Postavio je kamen i cijev na isti način

i gurnuo cijev nadolje. Ovaj put kamen je ostao na mjestu, ali vanjski poklopac još se nije

micao. Litllemore iskoči iz vode najviše što je mogao i spusti se svom težinom na polugu. No,

olovna cijev bila je jako korodirana i Littlemoreova težina prelomila ju je na dva dijela. Ipak,

trenutak prije nego što je cijev pukla, vanjski poklopac prozora pomaknuo se prema gore –

dovoljno da oslobodi Youngerovo stopalo.

Obojica su izronila u isto vrijeme, ali dok je Littlemore gutao zrak i divlje mahao

rukama, Younger je jedva uzburkao vodu. Duboko je udahnuo i rekao: “To je bilo

melodramatski, zar ne?”

“Nema na čemu”, odgovori Littlemore, ispravivši se.

“Kako vam je noga?” upita ga doktor.

“Dobro. Kako vaše stopalo?”

“Dobro”, reče Younger. “Što kažete, hoćemo li pobjeći iz ove paklene rupe?”

180

Vukući kovčeg za sobom, probijajući se kroz slapove vode, vratili su se do središnje

komore. Strma rampa koja je vodila do dizala bila je već napola potopljena. Voda se slijevala

i s vrha dizala, tekla niz rampu i tvorila zastor oko kabine. No, iza tog zastora, sama kabina

dizala izgledala je suho.

Littlemore i Younger nekako su zajedno uspjeli odgurati i odvući kovčeg uz rampu,

ubaciti ga u dizalo, a zatim ući za njim. Ubrzano dišući, Younger zatvori željezna vrata. Stvari

se iznenada umire. Urlik potapanja kesona sada je bio prigušen. Unutar kabine, plavi plinski

plamenovi još su gorjeli. Littlemore reče: “Vodim nas gore.”

On gurne polugu u položaj za “gore” – i ne dogodi se ništa. Pokuša opet. Ništa.

“Kakvo iznenađenje”, reče Littlemore.

Younger se popne na kovčeg i pokuca po stropu. “Cijelo okno je poplavljeno”, reče.

“Pogledajte”, reče detektiv, pokazujući prema mjestu na kojem je stajao detektiv. “Na

stropu je nekakav poklopac.”

Bilo je to točno: u središtu stropa dizala bile su dvije ploče na šarkama.

“A evo što ga otvara”, reče Younger, pokazujući debeo lanac na zidu s crvenom

drvenom ručkom. On skoči s kovčega i dohvati tu ručku. “Idemo gore, detektive – malo brže

nego što smo se spustili.”

“Nemojte!” vikne Littlemore. “Jeste li poludjeli? Znate li koliko teži sva ta voda iznad

nas? Nećemo se utopiti jedino ako prije toga budemo zdrobljeni.”

“Ne. Ova je kabina pod pritiskom”, reče Younger. “Pod superpritiskom. Čim otvorim

taj poklopac, i vi i ja izletjet ćemo kroz to okno kao na gejziru.”

“Zafrkavate me”, reče Littlemore.

“I slušajte me. Morate izbacivati dah sve do gore. Predlažem vam da vičete. Stvarno to

mislim. Ako zadržite dah čak i na nekoliko sekundi, pluća će vam doslovce prsnuti poput

balona.”

“A što ako se zapletemo u kabele dizala?”

“Onda ćemo se utopiti”, reče Younger.

“Dobar plan.”

“Prihvaćam alternativu.”

Stakleno okno u vratima dizala omogućilo je Littlemoreu da baci pogled u keson. Sada

je gotovo sve bilo u mraku. Voda se slijevala na sve strane. Detektiv proguta knedlu. “A što je

s kovčegom?”

“Ponijet ćemo ga sa sobom.” Kovčeg je imao dvije kožne ručke. Svaki je uhvatio po

jednu. “Ne zaboravite vikati, Littlemore. Spremni?“

“Valjda jesam.”

“Jedan, dva – tri.” Younger povuče crvenu ručku. Ploče na stropu odmah su se otvorile,

i dva čovjeka, vičući za goli život i vukući velik crni kovčeg, polete kroz okno dizala puno

vode kao da su ispaljeni iz topa.

181

Dvadeset drugo poglavlje

PROSTRANO PREDVORJE BANWELLOVA APARTMANA NA VRHU BALMORALA

imalo je pod od mramornih pločica, mliječno bijele boje sa srebrnim venama, u središtu kojeg

je bogat, tamnozeleni umetak stvarao isprepletena slova GB. Taj GB davao je gospodinu

Georgeu Banwellu neobičan osjećaj zadovoljstva kad god bi ga pogledao; volio je stavljati

svoje inicijale na sve što je posjedovao. Clara Banwell mrzila je to. Jednom se drznula staviti

u predvorje skup orijentalni sag, objasnivši suprugu da je mramor toliko ispoliran da bi se

gosti mogli poskliznuti. Sljedećeg dana predvorje je bilo prazno. Clara nikada više nije vidjela

svoj sag, i više ga nisu spominjali ni ona ni njezin suprug.

U petak ujutro u deset sati batler je primio poštu Banwellovih u tom predvorju. Jedna

omotnica bila je naslovljena lijepim, zakrivljenim rukopisom Nore Acton. Bila je upućena

gospođi Clari Banwell. Nažalost po Noru, George Banwell još je bio kod kuće. Srećom, batler

Parker imao je naviku da najprije donese poštu gospođi Banwell, a to je učinio i tog jutra.

Nažalost, Clara je još držala Norino pismo u ruci kad je Banwell ušao u spavaću sobu.

Clara je bila okrenuta leđima prema vratima, ali osjetila je suprugovu prisutnost iza

sebe. Okrenula se da ga pozdravi, držeći Norino pismo iza leđa. “George”, reče ona. “Još si

ovdje.”

Banwell odmjeri svoju ženu od glave do pete. “Upotrijebi to na nekome drugome”,

odgovori on.

“To?”

“Taj nevini izraz lica. Sjećam ga se otkad si bila na pozornici.”

“Mislila sam da ti se sviđalo kako sam izgledala na pozornici”, reče Clara.

“Sviđalo mi se. Ali znam što to znači.” George Banwell približi se svojoj ženi, obgrli je

i istrgne joj pismo iz ruku.

“Nemoj”, reče Clara. “George, samo će te razljutiti.”

Čitanje tuđe pošte čovjeku pruža osjećaj da je narušio privatnost dviju osoba odjednom,

pošiljatelja i primatelja. Kad je Banwell vidio da je pismo njegovoj supruzi napisala Nora, taj

je osjećaj postao slađi. Međutim, trenutak je izgubio svoj slatki okus kad je počeo čitati

sadržaj.

“Ona ne zna ništa”, reče Clara.

Banwell nastavi čitati, dok mu se izraz lica smrkavao.

“Nitko joj ionako ne bi vjerovao, George.”

George Banwell pruži pismo svojoj ženi.

“Zašto?” upita Clara tiho dohvativši ga.

“Što zašto?”

“Zašto te toliko mrzi?”

Zora je rudila kad smo se Littlemore i ja napokon vratili do policijskog automobila koji je

detektiv ostavio da nas čeka nekoliko blokova južno od Manhattanskog mosta. Nas dvojica

izletjeli smo iz okna dizala i bili odbačeni u zrak najmanje tri metra prije nego što smo pali

natrag u vodu. Nismo uspjeli doći do vrha. Morali smo visjeti s kablova dizala, smrznuti i

182

iscrpljeni, sve dok se voda nije podignula dovoljno da smo se mogli izvući na dok. Zatim smo

ukrcali kovčeg u čamac – isti onaj kojim smo došli do doka prethodne večeri. Srećom,

Littlemoreov automobil čekao nas je na doku dva bloka južno. Mislim da ni jedan od nas ne

bi mogao veslati dalje. Imao sam osjećaj da je Littlemore prekršio neka pravila kad nam je

nabavio policijski automobil, ali to je bila njegova stvar.

Rekao sam detektivu da moramo telefonirati Actonovima; nismo smjeli izgubiti ni

trenutka. Imao sam strašan predosjećaj da se tamo nešto dogodilo tijekom noći. Detektiv nas

je, tako mokre, odvezao do policijske postaje. Ja sam čekao u automobilu dok je Littlemore

odšepao unutra. Vratio se nakon nekoliko minuta: u kući Actonovih sve je bilo mirno. Nora je

bila dobro.

Iz policijske postaje odvezli smo se do Littlemoreova stana u ulici Mulberry. Tamo smo

se presvukli u suhu odjeću – detektiv mi je posudio odijelo koje mi nije dobro stajalo – i

popili svaki po tri litre kave. Odvezli smo se u mrtvačnicu. Predložio sam da pijukom

razbijemo vrh zaključanog kovčega, ali Littlemore je odlučio da se od tada pa nadalje

pridržava pravilnika. Poslao je glasnika po bravare i čekali smo ih nemirno koračajući, dok

nam je kosa još bila mokra. Bolje reći, ja sam koračao, nakon što sam očistio i povezao

gležanj zavojem. Littlemore je sjedio na operacijskom stolu, odmarajući ozlijeđenu nogu.

Kovčeg mu je ležao pod nogama. Bili smo sami. Littlemore se nadao da će pronaći

mrtvozornika, kojeg sam ja upoznao jučer, ali tog gospodina nije bilo.

Trebao sam napustiti Littlemorea. Trebao sam provjeriti kako su dr. Freud i moji ostali

gosti u hotelu. Današnji dan, petak, bio nam je posljednji cijeli dan u New Yorku. Sutra

navečer svi putujemo u Worcester. No, htio sam vidjeti kako otvaraju kovčeg. Ako je u njemu

bila mala Riverfordica, to će napokon dokazati da ju je ubio Banwell, i Littlemore ga napokon

može uhititi.

“Recite, Doc”, reče Littlemore, “možete li na truplu prepoznati je li netko zadavljen?”

Detektiv me poveo u hladionik mrtvačnice. Pronašao je i otkrio djelomice balzamirano tijelo

gospođice Elsie Sigel. Littlemore mi je već ispričao sve što zna o njoj.

“Ta djevojka nije zadavljena”, rekoh.

“To znači da Chong Sing laže. Kako to možete znati?”

“Nema edema na vratu”, odgovorio sam. “A pogledajte ovu ovdje koščicu – nedirnuta

je. Ona se obično slomi ako nekoga zadave. Nema pokazatelja trahealne ili ezofagealne

traume. Vrlo je malo vjerojatno. No, čini se kao da je umrla od gušenja.”

“U čemu je razlika?”

“Umrla je od manjka kisika. Ali ne od davljenja.”

Littlemore načini grimasu. “Mislite, netko ju je zaključao u kovčeg dok je još bila živa i

zato se ugušila?”

“Čini se da je tako”, rekoh. “Čudno. Vidite li njezine nokte?“

“Izgledaju mi normalno, Doc.”

“To i jest čudno. Glatki su na vrhovima, neoštećeni.”

Littlemore odmah shvati na što ciljam. “Nije se borila”, reče. “Nije niti pokušala izaći.”

Pogledali smo se.

“Kloroform”, reče detektiv.

U tom trenutku, začuje se kucanje na drugim vratima laboratorija. Došli su bravari,

Samuel i Isaac Friedlander. Alatom koji je podsjećao na prevelike vrtne škare, prerezali su

dvije brave na kovčegu. Littlemore ih je zamolio da potpišu izjavu kojom su potvrdili svoj

183

postupak i naredio im da pričekaju, kako bi mogli svjedočiti o tome što je u kovčegu. On

duboko uzdahne i otvori poklopac.

Nije bilo nikakva zadaha. Najprije sam ugledao gomilu nabacane, čvrsto nabijene i

natopljene odjeće i nakita. Tada Littlemore pokaže crnu masu kose. “Eno je”, reče on. “Ovo

neće biti lijepo.”

Stavljajući par rukavica, Littlemore uhvati kosu, podigne je – i njegova ruka s lakoćom

izvuče punu šaku mokre, upletene kose.

“Rasjekao ju je”, reče jedan od Friedlanderovih.

“Izrezao ju je na komade”, reče drugi.

“Isuse”, reče Littlemore pa, stisnuvši zube, baci kosu na stol. Zatim je opet dohvati.

“Čekajte. Ovo je vlasulja.”

Detektiv počne prazniti sadržaj kovčega – predmet za predmetom – i bilježiti svaki

predmet na inventarni popis, a zatim ih je stavio u vrećice ili druge spremnike. Osim vlasulje,

bilo je tu nekoliko pari cipela s visokim petama, mnogo donjeg rublja, pola tuceta večernjih

haljina, razni nakit i šminka, krzno od minka, lagani damski kaput – ali nije bilo dame.

“Koji je to vrag?” upita Littlemore češkajući se po glavi. “Gdje je djevojka? Mora

postojati još jedan kovčeg. Doc, zacijelo niste vidjeli drugi kovčeg.”

Ponudio sam detektivu svoje mišljenje o toj hipotezi.

Littlemore me slijedio na ulicu, na okrutno svjetlo bijelog dana. Upitao sam detektiva što će

sljedeće učiniti. Rekao je da planira pregledati kovčeg i njegov sadržaj u potrazi za nekom

vezom s Banwellom ili ubijenom djevojkom. Možda će obitelj Riverford iz Chicaga moći

identificirati neki djevojčin predmet. “Ako mogu povezati samo jednu od tih ogrlica s

Elizabeth Riverford, imam ga”, reče detektiv. “Mislim, tko je osim Banwella mogao staviti

njezine stvari u kovčeg ispod Manhattanskog mosta dan nakon što je ubijena? I zašto bi on to

učinio ako nije ubojica?”

“Zašto bi to učinio ako jest ubojica?” upitao sam.

“Zašto bi učinio ako nije?”

“Ovo je plodan razgovor”, zaključio sam.

“U redu, ne znam zašto.” Detektiv upali cigaretu. “Znate, u ovom slučaju mnogo je toga

što ne razumijem. Jedno vrijeme mislio sam da je ubojica Harry Thaw.”

“Onaj Harry Thaw?”

“Da. Sve je bilo spremno za najveći detektivski uspjeh svih vremena. A onda se pokaže

da je Thaw zatvoren u ludari.”

“Ne bih rekao da je baš zatvoren.” Prenio sam mu ono što sam čuo od Jelliffea: da su

Thawovi uvjeti zatočeništva bili, u najmanju ruku, veoma blagi. Littlemore je htio znati tko je

izvor moje informacije. Rekao sam mu da je Jelliffe jedan od Thawovih glavnih psihijatrijskih

savjetnika i da, prema onome što sam čuo, Thawova obitelj potplaćuje cijelo bolničko osoblje.

Detektiv se zagleda u mene. “To ime – Jelliffe. Poznato mi je odnekud. Ne živi li on

kojim slučajem u Balmoralu?”

“Živi. Preksinoć sam bio na večeri kod njega.”

“Kujin sin”, reče Littlemore.

“Mislim da je ovo prvi put što sam vas čuo da psujete, detektive.”

184

“Mislim da mi je ovo prvi put što sam opsovao. Vidimo se, Doc.” Krećući se najbrže što

je mogao, on odšepa natrag u zgradu, zahvalivši mi još jedanput preko ramena dok je nestajao

u njoj.

Shvatio sam da nemam novca. Novčanik mi je bio u hlačama koje su visjele na užetu

ispred Littlemoreova kuhinjskog prozora. U džepu njegovih hlača koje sam imao na sebi

pronašao sam pet centi. Dobro je što sam se probudio kad je moj vlak stigao na postaju

podzemne željeznice Grand Central; ne znam gdje bih inače završio.

Stojeći ispred dvokatnice u Četrdesetoj ulici, blizu Broadwaya, detektiv Littlemore bijesno je

udario po vratima raskošnom alkom za kucanje. Trenutak poslije, vrata je otvorila djevojka

koju detektiv nikada prije nije vidio.

“Gdje je Susie?” upita je on.

S cigaretom u ustima, djevojka mu odgovori da je gospođa Merrill izašla. Littlemore

začuje ženske glasove u hodniku, pa pođe u dnevnu sobu. U sobi punoj ogledala stajalo je šest

djevojaka u raznim stadijima razodjevenosti. Crna i skerletna bile su najčešće boje odjeće

koju su imale na sebi. U središtu je bila djevojka koju je Littlemore tražio. “Bok, Greta”, reče

on.

Ona trepne pogledavši ga, ali ne odgovori ništa. Izgledala je manje sanjivo nego neki

dan.

“On je bio ovdje prošli vikend, zar ne?” upita detektiv.

Greta još nije odgovarala.

“Znaš o kome pričam”, reče Littlemore. “O Harryju.”

“Znamo mnogo Harryja”, reče jedna djevojka.

“Harry Thaw”, reče detektiv.

Greta šmrkne. Tek tada Littlemore shvati da je plakala. Pokušala je zadržati suze, ali

slomila se i sakrila lice u rupčiću. Druge djevojke odmah se okupe oko nje, nudeći joj riječi

sućuti.

“Ti si ta, zar ne, Greta?” reče Littlemore. “Ti si ta koju je bičevao. Je li to opet učinio

prošle nedjelje?” On postavi isto pitanje i drugim djevojkama: “Je li je Thaw ozlijedio? To se

dogodilo?”

“Oh, pustite je na miru”, reče djevojka s cigaretom u ustima.

Osim rupčića, Greta je držala ružičastu tkaninu s vezicama koje su visjele s jednog

kraja. Bio je to podbradnjak. Detektiv je shvatio da danas ne čuje plač djeteta, koji je prošli

put zvučao tako prodorno. “Što se dogodilo djetetu?” upita on.

Greta se ukoči.

Littlemore odluči riskirati. “Što se dogodilo tvom djetetu, Greta?”

“Zašto je nisam mogla zadržati?” izlane Greta, iako njezine riječi nisu bile upućene

nikome posebno. Zatim nastavi jecati. Ostale djevojke dale su sve od sebe da je utješe, ali bila

je neutješna. “Nikada nikome nije naudila.”

“Netko joj je odnio dijete?” upita Littlemore.

Greta opet zarije lice u ruke. Jedna od djevojaka progovori: “Susie je to učinila. To je

stvarno ružno. Dala ju je nekoj obitelji u Hell’s Kitchenu. Čak nije htjela ni reći Greti tko su

oni.”

“Još to i naplaćuje Greti”, doda druga. “Tri dolara na tjedan. To nije pošteno.”

“A kladim se da im Susie daje samo dolar i pol”, prokomentira pušačica pronicljivo.

185

“Nije me briga za novac”, reče Greta. “Samo želim Fannie. Želim je natrag.”

“Možda vam je mogu vratiti”, reče Littlemore.

“Možete?” upita Greta s nadom.

“Mogu pokušati.”

“Učiniti ću sve što želite”, reče Greta preklinjući ga. “Sve.”

Littlemore razmotri mogućnost da iskopa informacije od žene kojoj su upravo oduzeli

dijete. “Ne naplaćujem to”, reče on stavljajući šešir na glavu. “Recite Susie da ću se vratiti.”

Stigao je do ulaznih vrata kad začuje Gretin glas iza sebe. “Bio je ovdje”, reče ona.

“Došao je oko jedan ujutro.”

“Thaw?” upita Littlemore. “Prošle nedjelje?”

Greta kimne. “Možete pitati sve djevojke. Izgledao je pomalo ludo. Tražio je mene. Ja

sam mu uvijek bila omiljena. Rekla sam Susie da ne želim, ali nju nije bilo briga. Počela ga je

napadati zbog sveg novca koji joj duguje zato što mi šutimo, ali samo se glasno nasmijao i...”

“Kakav novac za šutnju?”

“Novac kojim osigurava da mi ne svjedočimo na sudu i ne ispričamo sve stvari koje

nam je radio. Susie je dobila stotine dolara. Rekla mu je da je to za nas, ali ona je zadržala

sve. Nismo vidjele ni novčića. No, njegova majka prestala je plaćati nakon što su ga zatvorili.

Zato je Susie bila tako ljutita. Rekla mu je da će morati platiti dvostruko, i to unaprijed, prije

nego što me dobije. Natjerala ga je da obeća da će se lijepo ponašati. Ali nije.” Greta se opet

zagleda u daljinu, kao da opisuje stvari koje su se dogodile nekome drugome. “Nakon što me

svukao, skinuo je plahte s kreveta i rekao da će me vezati, kao što je to činio i prije. Rekla

sam mu da ode ili će biti svašta. Rekao je: ‘Što to svašta?’ i nasmijao se kao lud. Onda je

rekao: ‘Zar ne znaš da sam ja lud? Ja mogu činiti sve što hoću. Što će mi učiniti, zatvoriti

me?’ Tada je ušla Susie. Valjda je cijelo vrijeme slušala.”

“Ne, nije”, oglasi se jedna od djevojaka koje su se sada okupile u predvorju. “Ja sam

slušala. Rekla sam Susie što on namjerava učiniti i ona je odmah umarširala u sobu. On se nje

uvijek smrtno bojao. Naravno, ona ne bi učinila ništa da je Thaw platio unaprijed, kao što je

htjela. Ali trebali ste ga vidjeti kako je izjurio iz sobe, mali štakor.”

“Došao je u moju sobu”, reče druga djevojka, “jecajući i mašući rukama poput dječarca.

Onda je došla Susie i opet ga istjerala van.”

Djevojka s cigaretom ispričala je kraj: “Progonila ga je po cijeloj kući. Znate li gdje ga

je uhvatila? Iza hladnjaka. Grizao je nokte. Susie ga je uhvatila za uho, odvukla kroz

predvorje i izbacila na ulicu, poput vreće smeća, što i jest. Zato je završila u zatvoru, znate.

Becker je došao nekoliko dana poslije.”

“Becker?” upita Littlemore.

“Da, Becker”, odgovori ona. “Ništa se ne događa a da Becker ne umiješa prste u to.”

“Hoćete li svjedočiti da je Thaw bio ovdje prošle nedjelje?” upita Littlemore.

Nijedna djevojka nije odgovorila, sve dok Greta nije rekla: “Ja ću, ako pronađete moju

Fannie.”

Littlemore se opet spremao otići, kad ga je pušačica upitala: “Želite li znati kamo je

otišao poslije?”

“Kako biste vi to znali?” uzvrati detektiv.

“Čula sam kako njegov prijatelj govori vozaču kamo da vozi. S gornjeg prozora.”

“Koji prijatelj?”

“Onaj s kojim je došao.”

186

“Mislio sam da je bio sam”, reče Littlemore.

“A-a”, odvrati ona. “Debeli čovjek. Mislio je da je Bogom dan. No, moram mu priznat

da je bio darežljiv. Sebe je zvao dr. Smith.”

“Dr. Smith”, ponovi detektiv, s osjećajem da je nedavno čuo to ime. “Kamo su otišli?”

“Gramercy Park. Čula sam ga jasno i glasno kako to kaže vozaču.“

“Kujin sin”, reče Littlemore.

Već je prošlo deset sati kad sam stigao u hotel. Predajući mi ključ, recepcionar je prijezirno

gledao Littlemoreovu pohabanu jaknu i razmak između rubova njezinih rukava i mojih šaka.

Rekao mi je da sam dobio pismo koje je dr. Brill uzeo u moje ime. Recepcionar pokaže prema

kutu predvorja; Brill je bio tamo s Rosie i Ferenczijem.

“Dobri Bože, Youngeru”, reče Brill kad sam ih pozdravio. “Izgledaš strašno. Što si

radio cijele noći?”

“Samo sam pokušavao zadržati glavu iznad vode, doslovce”, rekoh.

“Abrahame”, zadirkivala je Rose svojeg supruga. “On samo nosi tuđe odijelo.”

“Rose je ovdje”, reče mi Brill, “da kaže svima kakva sam ja kukavica.”

“Ne”, odgovori Rose čvrsto. “Došla sam reći dr. Freudu da on i Abraham moraju

nastaviti s objavljivanjem knjige dr. Freuda. Kukavice su oni koji ostavljaju one grozne

poruke. Abraham mi je sve ispričao, dr. Younger, i nećemo im dopustiti da nas uplaše.

Zamislite – spaliti neku knjigu u ovoj zemlji. Zar ne znaju da imamo slobodu tiska?”

“Ušli su u naš stan, Rosie”, reče Brill. “Zatrpali su ga pepelom.”

“A ti se želiš sakriti u mišju rupu?” odvrati ona.

“Rekao sam ti”, reče Brill meni, bespomoćno podižući obrve.

“Pa, ja ne želim. A ne dopuštam ti niti da se sakriješ iza moje suknje, kao da sam ja ona

koju štitiš. Dr. Younger, morate mi pomoći. Recite dr. Freudu da bih se uvrijedila kad bi

zabrinutost zbog moje sigurnosti na bilo koji način odgodila objavljivanje njegove knjige.

Ovo je Amerika. Zašto su umrli oni mladići kod Gettysburga?”

“Da bi sve ropstvo bilo plaćeno ropstvo?” upita Brill.

“Šuti”, odgovori Rose. “Abraham je unio svoje srce u tu knjigu. Dala je smisao njegovu

životu. Mi nismo bogati, ali u ovoj zemlji imamo dvije stvari koje vrijede više od bilo čega

drugoga: dostojanstvo i slobodu. Što nam ostaje ako popustimo tim ljudima?”

“Sada zvuči kao političarka u kampanji”, prokomentira Brill, na što ga Rosie udari

torbicom po ramenu. “Ali vidite zašto sam se njome oženio.”

Pohvalio sam Roseinu hrabrost, no Brill me prekorio, izjavivši da je najveći rizik kojem

sam ja ikada bio izložen bio cjelonoćni ples s previše gorljivim debitanticama. Rekao sam da

vjerojatno ima pravo i upitao ga što je s Freudom. Čini se da nije silazio cijelog jutra. Prema

Ferencziju, koji je kucao na njegova vrata, imao je “problema s probavom”. Nadalje, dodao je

Ferenczi šaptom, prošle večeri Freud i Jung strašno su se posvađali.

“Posvađat će se još i gore kada Freud vidi što je Hall jutros poslao Youngeru”, reče

Brill, pružajući mi pismo koje je uzeo od recepcionara.

“Nisi valjda otvorio moje pismo, Brill?” upitao sam ga.

“Nije li grozan?” reče Rose misleći na svojeg supruga. “Učinio je to a da nam nije rekao

ništa. Nikada mu ne bih to dopustila.”

“Pismo je Hallovo, za ime Božje”, pobuni se Brill. “Younger je nestao. Ako Hall

namjerava otkazati Freudova predavanja, ne misliš li da bismo mi to trebali znati?”

187

“Nemoguće”, rekoh.

“Gotovo sigurno”, odgovori Brill. “Pogledaj i sam.”

Omotnica je bila prevelika. U njoj je bio smotuljak sličan pergamentu. Kad sam ga

izravnao, gledao sam u velik novinski članak u sedam stupaca s naslovom “AMERIKA SE

SUOČAVA SA SVOJIM NAJTRAGIČNIJIM TRENUTKOM” – DR. CARL JUNG. Ispod

članka bila je velika fotografija Junga u dostojanstvenom položaju i s naočalama, s

podnaslovom “slavni švicarski psihijatar”. Čudno je bilo to što je papir novina bio predebeo i

prekvalitetan. Još me više zbunjivalo što je datum na vrhu novina bio 5. rujna, nedjelja – a to

je bilo tek prekosutra.

“To je prvi otisak članka koji će se pojaviti u Timesu ove nedjelje”, reče Brill.

“Pročitajte Hallovu poruku.”

Potiskujući svoju ljutnju, poslušao sam ga. U Hallovu pismu pisalo je sljedeće:

Moj dragi Youngeru,

danas sam dobio ovaj tekst od obitelji koja je ponudila Sveučilištu onu

izdašnu donaciju. Rekli su mi da je to stranica iz New York Timesa od

sljedeće nedjelje. Vidjet ćete što piše. Obitelj je bila dovoljno ljubazna

da me obavijesti unaprijed tako da mogu djelovati odmah, a ne kada

mrlja skandala postane neizbježna.

Molim vas, recite dr. Freudu da ne namjeravam otkazati njegova

predavanja, kojima sam se toliko radovao, ali zacijelo nije ni u

njegovu ni u našem interesu da njegova nazočnost ovdje privuče

određenu vrstu pozornosti. Naravno, ja ne vjerujem tim glasinama, ali

moram uzeti u obzir ono što bi drugi mogli pomisliti. Iskreno se

nadam da ovaj navodni novinski članak nije istinit i da će naša

dvadeseta obljetnica biti proslavljena bez problema i skandala.

Vaš, itd. itd.

Pismo je, na moj očaj, potvrdilo Brillovo stajalište: Hall je bio na rubu otkazivanja Freudovih

predavanja. Tko je upravljao kampanjom protiv njega? I što je Jung imao s time?

“Iskreno”, reče Brill, zgrabivši novinski članak iz mojih ruku, “ne znam tko je prošao

gore u ovoj idiotskoj priči, Freud ili Jung. Slušajte ovo. Gdje je? Ah, da: ‘Američke djevojke

vole način na koji Europljani vode ljubav.’ To je rekao naš Jung. Možete li to vjerovati? ‘Više

vole nas jer osjećaju da smo pomalo opasni.’ Govori samo o tome koliko ga Amerikanke žele.

‘Ženama je prirodno da žele biti uplašene kad vole. Amerikanke žele biti posjedovane, žele

imati gospodara na drevni europski način. Vaši američki muškarci žele samo biti poslušni

sinovi svoje majke – žene.’ To je ‘Američka tragedija’. Potpuno je skrenuo.”

“Ali to nije napad na Freuda”, rekoh.

“Imaju još nekoga tko prokazuje Freuda.”

“Koga?” upitao sam.

“Anonimni izvor”, reče Brill, “identificiran je samo kao doktor koji govori u ime

‘cijenjene’ američke liječničke zajednice. Slušajte što on kaže:

“Dr. Sigmunda Freuda iz Beča vrlo sam dobro poznavao prije

nekoliko godina. Beč nije moralan grad. Baš suprotno od toga.

Primjerice, homoseksualnost se tamo smatra znakom genijalnog

188

temperamenta. Radeći rame uz rame s Freudom u laboratoriju tijekom

cijele jedne zime, doznao sam da on uživa u bečkom životu – uživa u

potpunosti. Nije imao ništa protiv zajedničkog života sa ženom izvan

braka, pa čak ni protiv toga da izvan braka dobije djecu. On nije

čovjek koji živi na osobito visokoj razini. Njegova znanstvena teorija,

ako je možemo tako nazvati, rezultat je tog razvratnog okružja i

specifičnog života koji je vodio tamo.”

“Moj Bože”, rekoh.

“To je čisto osoban napad”, prokomentira Ferenczi. “Hoće li američke novine objaviti

nešto takvo?”

“Evo vam slobode tiska”, reče Brill, na što mu njegova supruga uputi ledeni pogled.

“Pobijedili su. Hall će otkazati predavanja. Što možemo učiniti?”

“Zna li Freud za to?” upitah.

“Da. Ferenczi mu je rekao”, reče Brill.

“Kroz vrata sam mu prepričao najvažnije stvari iz članka”, objasni Ferenczi. “Nije tako

uznemiren. Kaže da je čuo i gore stvari.”

“Ali Hall nije”, primijetili. Freud je dugo proživljavao raznorazne napade. On je to

očekivao i bio je do određene mjere imun na njih. No, za Halla je to bio jednako savršeno

grozan skandal kao što bi bio za svakog drugog stanovnika Nove Engleske koji je pripadao

staroj puritanskoj lozi. Proglašavanje Freuda seksualno razvratnim u New York Timesu na dan

uoči inauguracije slavlja u Clarku bilo bi previše za njega. “Ima li Freud ideju o tome tko bi

ga iz New Yorka mogao upoznati u Beču?” upitah naglas.

“Nema nikoga”, uzvikne Brill. “Kaže da nikada nije surađivao s Amerikancima.”

“Što?” upitah. “Pa to nam je prilika. Možda je cijeli članak lažan. Brill, pozovi svojeg

prijatelja iz Timesa. Ako stvarno planiraju to objaviti, reci im da je to kleveta. Ne mogu

objaviti čistu laž.”

“A oni će mi povjerovati na riječ?” odvrati on.

Prije nego što sam mu uspio odgovoriti, Zapazio sam da su Ferenczi i Rose skrenuli

pogled na nekoga iza mene. Okrenuo sam se i ugledao par plavih očiju koji me promatrao.

Bila je to Nora Acton.

189

Dvadeset treće poglavlje

MISLIM DA MI JE SRCE DOSLOVCE ZASTALO NA NEKOLIKO SEKUNDI. SVAKO

obilježje Nore Acton – vlasi kose koje su slobodno plesale oko njezinih obraza, preklinjuće

plave oči, vitke ruke, šake u bijelim rukavicama, tijelo koje se sužavalo od prsa prema struku

– sve se to urotilo protiv mene.

Kad sam ugledao Noru u hotelskom predvorju, posumnjao sam da je meni tretman

potrebniji nego njoj. S jedne strane, sumnjao sam da ću nešto tako ikad više osjetiti prema

bilo kome; s druge strane, gadilo mi se. U kesonu, kad mi je smrt dahtala za vratom, mogao

sam misliti samo na Noru. Sada, kad sam je vidio u stvarnosti, opet nisam mogao izbaciti iz

uma tajnu njezinih odvratnih žudnji.

Zacijelo sam tako stajao i zurio u nju mnogo dulje nego što je to dopuštala ljubaznost.

Rose Brill priskočila mi je u pomoć i rekla: “Vi ste sigurno Nora Acton. Mi smo prijatelji dr.

Freuda i dr. Youngera. Možemo li vam pomoći, draga?”

S nevjerojatnom elegancijom Nora se rukovala s njima, razmijenila nekoliko ljubaznih

rečenica, i bez riječi mi dala do znanja da želi razgovarati sa mnom. Bio sam siguran da

djevojka proživljava unutarnja previranja. Njezina je pribranost bila na zavidnoj razini, i to ne

samo za sedamnaestogodišnju djevojku.

Kad smo se udaljili od ostalih, rekla mi je: “Pobjegla sam. Ne znam kamo bih pošla.

Oprostite. Znam da sam vam odvratna.”

Njezine su posljednje riječi bile poput bodeža u mojem srcu. “Kako biste vi mogli

izazvati takav osjećaj u bilo kome, gospođice Acton?”

“Vidjela sam izraz vašeg lica. Mrzim vašeg dr. Freuda. Kako je mogao to znati?”

“Zašto ste pobjegli?”

Djevojčine oči ispunile su se suzama. “Planiraju me zatvoriti. Oni to zovu sanatorij;

zovu to tretmanom odmaranja. Moja majka od rana jutra razgovara s njima telefonom. Rekla

im je da sam fantazirala o napadu u noći – i podignula je glas tako da je bila sigurna da ćemo

je čuti ja, gospodin i gospođa Biggs. Zašto se ne mogu sjetiti svega – na neki normalniji

način?”

“Zato što vas je uspavao kloroformom.”

“Kloroformom?”

“To je kirurški anestetik”, nastavio sam. “Stvara baš one učinke koje ste vi iskusili.”

“Dakle, bio je tamo. Znala sam. Zašto bi to učinio?”

“Zato da se čini kao da ste to napravili sami sebi. Onda vam više nitko neće vjerovati ni

za onaj prvi napad”, rekoh.

Pogledala me i okrenula glavu.

“Rekao sam detektivu Littlemoreu”, rekoh.

“Hoće li me gospodin Banwell opet napasti?”

“Ne znam.”

“Barem me moji roditelji sada ne mogu zatvoriti.”

“Mogu”, rekoh. “Vi ste njihovo dijete.”

190

“Što?”

“Odluka je njihova, sve dok ste maloljetni”, objasnio sam joj. “Vaši roditelji možda

neće prihvatiti moju riječ. Ne možemo to dokazati. Kloroform ne ostavlja trag.”

“Koliko čovjek mora biti star da više ne bude dijete?” upita ona s iznenadnom

žustrinom.

“Osamnaest.”

“Ove nedjelje napunit ću osamnaest godina.”

“Hoćete li?” Htio sam reći da se onda ne mora bojati zatvaranja protiv svoje volje, ali

obuzeo me neki zloslutan predosjećaj.

“Što nije u redu?” upita ona.

“Moramo ih zavlačiti do nedjelje. Ako vas uspiju hospitalizirati danas ili sutra, neće vas

pustiti sve dok vaši roditelji ne daju pristanak.”

“Čak i nakon što navršim osamnaest?”

“Čak i nakon toga.”

“Ipak ću pobjeći”, reče ona. “Znam – naš ljetnikovac. Sada kad su se vratili, prazan je.

To je posljednje mjesto na kojem bi me on mogao tražiti. To je posljednje mjesto na kojem bi

me svi oni mogli tražiti. Možete li me otpratiti onamo? Udaljen je samo jedan sat putovanja

trajektom. Tvrtka Day Line zaustavlja se u Tarry Townu ako ih zamolimo. Molim vas,

doktore. Nemam nikog drugog.”

Razmislio sam o tome. Norin odlazak iz grada bio je vrlo razuman potez. George

Banwell nekako joj je ušao u spavaću sobu a da ga nitko nije vidio; mogao bi to učiniti opet.

Nora je, pak, teško mogla otići sama na trajekt: nije bilo sigurno za mladu ženu, osobito za

privlačnu poput gospođice Acton, da sama putuje uz rijeku. Sve drugo moglo je pričekati do

ove večeri. Freud je ležao u krevetu. Ako se Brillovi pokušaji kontaktiranja prijatelja u New

York Timesu pokažu neuspješnima, sljedeći korak bio bi da osobno odem u Worcester i

razgovaram s Hallom, ali to sam mogao učiniti i sutra.

“Povest ću vas”, rekoh.

“Hoćete li nositi to odijelo?” upitala me ona.

Pola sata nakon isporuke jutarnje pošte, sobarica Banwellovih obavijestila je Claru da je u

predvorju čeka posjetitelj – “policajac, gospojo”. Clara je slijedila svoju sobaricu do

mramornog predvorja, gdje je njezin batler držao šešir malog, blijedog čovjeka u smeđem

odijelu, sitnih, gotovo očajnih očiju, gustih brkova, i jednako gustih obrva.

Clara se trgnula kad ga je ugledala. “A vi ste...?” upitala je ukočeno.

“Mrtvozornik Charles Hugel”, odgovori on jednako ukočenim tonom. “Ja sam glavni

istražitelj umorstva Elizabeth Riverford. Htio bih malo porazgovarati s vama.”

“Shvaćam”, odvrati Clara. Okrenula se svom batleru. “To se sigurno tiče gospodina

Banwella, Parkeru, ne mene.”

“Oprostite, gospojo”, odgovori Parker. “Gospodin je tražio vas.”

Clara se okrene mrtvozorniku. “Jeste li tražili mene, gospodine... gospodine?”

“Hugel”, reče Hugel. “Ja – ne, samo sam mislio, budući da vam supruga nema kod

kuće, gospođo Banwell, da vi...”

“Moj suprug jest kod kuće”, reče Clara. “Parkeru, obavijesti gospodina Banwella da

imamo posjetitelja. Gospodine Hugel, sigurna sam da ćete me ispričati.” Nekoliko minuta

poslije, iz svoje sobe, Clara je začula niz kletvi izgovorenih dubokim glasom Georgea

191

Banwella, nakon čega je slijedilo lupanje ulaznih vrata. Tada Clara začuje kako se

približavaju teški koraci njezina supruga. Na trenutak, njezine ruke – kojima je nanosila puder

na svoje lijepo lice – zadrhtale su, dok ih nije umirila snagom volje.

Sat i petnaest minuta poslije, Nora Acton i ja plovili smo uz rijeku Hudson pokraj

spektakularnih tamnonarančastih litica New Jerseya. Hotel Manhattan napustili smo kroz

podrumska vrata, za svaki slučaj – nakon što sam se presvukao. S njujorške strane rijeke,

armada drvenih brodova s po tri jarbola bila je usidrena ispred memorijalne grobnice generala

i predsjednika Granta; njihova bijela jedra lijeno su lepršala na jarkom suncu. Bili su oni dio

složenih priprema za jesensku proslavu Hudson – Fultona. Nekoliko oblačaka plutalo je na

inače čistom nebu. Gospođica Acton sjedila je na klupici blizu pramca, dok joj je kosa

lepršala na povjetarcu.

“Lijepo je, zar ne?” upitala me.

“Ako volite brodove”, odgovorio sam joj.

“Vi ih ne volite?”

“Ja se protivim brodovima”, rekoh. “Prije svega, tu je vjetar. Ako ljudi uživaju da im

vjetar puše u lice, trebali bi stati pred električni ventilator. Zatim, tu su isparenja. I prokleta

sirena – vidljivost je savršena, nema nikoga kilometrima daleko, a oni zatrube paklenom

sirenom tako snažno da ubiju čitava jata riba.”

“Moj otac jutros je povukao moju prijavu na Barnard. Nazvao je tajništvo. Majka ga je

natjerala.”

“To se može popraviti”, rekoh, postiđen zbog smiješnih brbljarija. “Je li vas otac naučio

pucati, dr. Younger?” upitala me.

Pitanje me iznenadilo. Nisam znao na što misli – pa čak ni to zna li ona što je mislila

time reći.

“Zašto mislite da znam pucati?” rekoh ja.

“Ne znaju li svi muškarci naše socijalne klase pucati?” Riječi socijalne klase izgovorila

je gotovo prijezirno.

“Ne”, odgovorio sam joj, “osim ako ne računate pucanje od bijesa.“

“Pa, vi znate”, rekla je. “Vidjela sam vas.”

“Gdje?”

“Rekla sam vam: na izložbi konja prošle godine. Zabavljali ste se na streljani.”

“Jesam li?”

“Da”, reče ona. “Izgledali ste kao da jako uživate.”

Gledao sam je dugo, pokušavajući otkriti koliko zna. Moj se otac ubio pištoljem. Da ne

uljepšavam previše, prosuo si je mozak. “Naučio me ujak”, rekao sam. “Ne otac.”

“Ujak Schermerhorn ili ujak Fish?”

“Znate o meni više nego što sam mislio, gospođice Acton.“

“Muškarac koji se upiše u Društveni registar ne može se žaliti ako svi znaju za njegove

obiteljske odnose.”

“Ja se nisam upisao. Upisali su me, kao i vas.”

“Jeste li tugovali kad je umro?”

“Tko?”

“Vaš otac.”

192

“Što želite doznati, gospođice Acton?”

“Jeste li?”

“Nitko ne žali za samoubojicom”, rekoh.

“Stvarno? Da, valjda je smrt očeva uobičajena stvar. Uostalom, vaš je otac izgubio oca,

kao i njegov otac.”

“Mislio sam da mrzite Shakespearea.”

“Kako je to, doktore, kad vas odgaja netko koga prezirete?”

“Ne biste li vi to znali bolje od mene, gospođice Acton?”

“Ja?” reče ona. “Mene je odgojila osoba koju volim.”

“Obično ne iskazujete taj osjećaj kad govorite o roditeljima.”

“Ne govorim o roditeljima”, odgovori Nora. “Govorim o gospođi Biggs.”

“Nisam mrzio svojeg oca”, rekoh.

“Ja svojeg mrzim. Ja se barem ne bojim to priznati.”

Vjetar se pojača. Možda se vrijeme mijenjalo. Nora je uporno gledala prema obali. Ne

znam na kakve me osjećaje željela navesti.

“Ovo nam je zajedničko, gospođice Acton”, rekoh. “Oboje smo odrasli ne želeći da

budemo poput svojih roditelja. Bilo kojeg od njih. No prkos, kaže dr. Freud, jednako pokazuje

povezanost kao i poslušnost.”

“Vidim: vi ste se uspjeli odvojiti.”

Nekoliko minuta poslije zamolila me da joj ispričam više o Freudovim teorijama.

Učinio sam to, izbjegavši spominjanje Edipa i svega povezanog s njim. Kršeći uobičajeno

profesionalno pravilo, opisao sam joj neke svoje bivše pacijente – naravno, anonimno –

nadajući se da ću joj ocrtati djelovanje prijenosa i njegov iznimno snažan utjecaj na pacijente

analize. Zato sam joj ispričao o Rachel, djevojci koja me pokušavala skinuti na doslovce

svakoj seansi.

“Je li bila lijepa?” upita Nora.

“Ne”, lagao sam.

“Lažete”, rekla je. “Muškarcima se uvijek sviđaju takve djevojke. Pretpostavljam da ste

vodili ljubav s njom.”

“Naravno da nisam” odgovorio sam joj, iznenađen njezinom izravnošću.

“Ja nisam zaljubljena u vas, doktore”, reče ona, kao da je to savršeno logičan odgovor.

“Znam da mislite da je tako. Jučer sam pogrešno pretpostavila da osjećam nešto prema vama,

ali to je bilo zbog vrlo teških okolnosti i vaše izjave o tome što osjećate prema meni.”

“Gospođice Acton...”

“Ne bojte se. Ne držim vas za riječ. Shvaćam da ono što ste mi rekli jučer više ne

odražava vaše prave osjećaje, kao što ni ono što sam ja rekla jučer više ne odražava moje.

Nemam nikakvih osjećaja prema vama. Taj vaš prijenos koji, kako kažete, navodi pacijente da

zavole ili zamrze svoje liječnike, nema utjecaja na mene. Ja sam vaša pacijentica, kao što ste

rekli. To je sve.”

Nisam odgovorio na njezine riječi. Trajekt je i dalje plovio uzvodno.

U petak, malo nakon podneva, detektiv Littlemore stajao je pred malom, prljavom ćelijom u

golemom, sivom dvorcu-zatvoru zvanom Tombs. Nije bilo dnevnog svjetla, jer nigdje na

vidiku nije bilo nikakva prozora. Pokraj Littlemorea stajao je zatvorski čuvar. Njih dvojica

193

zurila su kroz željeznu rešetku u ispruženo tijelo Chong Singa, koji je ležao onesviješten na

prljavu ležaju. Njegova bijela potkošulja bila je jako umrljana. Stopala su mu bila gola i

prljava.

“Spava?” upita Littlemore.

Cerekajući se, čuvar im objasni da je narednik Becker držao Chonga budnim cijelu

proteklu noć. Littlemore se u prvi mah iznenadio što je čuo Beckerovo ime. Tada je shvatio:

gospođica Sigel pronađena je u Tenderloinu, pa je ispitivanje, naravno, bilo prepušteno

Beckeru. Ipak, detektiv je bio zbunjen. Chong je već progovorio jučer; priznao je da je vidio

svojeg rođaka Leona kako ubija djevojku. Gradonačelnik je tako rekao. Što je Becker htio s

njim prošle noći?

Zatvorski čuvar odgovorio mu je na to pitanje. Becker je i natjerao Chonga da

progovori. No, Chong nije htio priznati da je sudjelovao u samom ubojstvu. Ustrajno je

ponavljao da je otišao u Leonovu sobu tek kad je djevojka bila mrtva.

“A Becker nije u to povjerovao?” upita Littlemore.

Čuvar zapjeva pjesmicu i odmahne glavom. “Stvarno ga je pritisnuo. Cijele noći, kao

što sam rekao. Trebali ste ga vidjeti.”

Usnuli Chong Sing okrenuo se na ležaju, otkrivajući svoje desno oko, purpurne boje i

natečeno do veličine šljive. Osušena krv vidjela se ispod Singova nosa i uha. Nos mu je

možda bio slomljen, ali Littlemore nije mogao biti siguran.

“O, Bože”, reče detektiv. “Je li se Chong slomio?”

“A-a.”

Littlemore zamoli čuvara da otvori ćeliju, a zatim probudi usnulog zatvorenika.

Detektiv je dovukao stolac, upalio si cigaretu i ponudio jednu Kinezu. Chong je nesretno

promatrao svojeg novog ispitivača. Uzeo je cigaretu.

“Znam da razumijete engleski, gospodine Chong”, reče Littlemore. “Možda vam mogu

pomoći. Samo mi odgovorite na nekoliko pitanja. Kad ste počeli raditi u Balmoralu, krajem

srpnja?”

Chong Sing kimne.

“A na mostu?” upita detektiv.

“Možda u isto vrijeme”, reče on promuklo. “Možda nekoliko dana kasnije.”

“Ako niste bili tamo, Chong, kako ste mogli vidjeti?” upita Littlemore.

“Ha?”

“Ako ste ušli u Leonovu sobu nakon što je ubio djevojku, kako znate da ju je on ubio?”

“Već sam rekao”, odgovori Chong. “Čuo sam borbu. Pogledao sam kroz ključanicu.”

Littlemore pogleda čuvara, koji je potvrdio da je Chong jučer ispričao istu priču.

Detektiv se okrene natrag Chong Singu. “Je li to točno?“

“Točno je.”

“Ne, nije. Bio sam tamo, gospodine Chong, sjećate li se? Otišao sam u Leonovu sobu.

Obio sam bravu. Pogledao sam kroz tu ključanicu. Kroz nju ne možete ništa vidjeti.”

Chong je šutio.

“Kako ste dobili te poslove, Chong? Kako ste dobili dva posla kod gospodina

Banwella?”

Kinez slegne ramenima.

“Pokušavam vam pomoći”, reče Littlemore.

194

“Leon”, reče Chong tiho. “On mi je pronašao poslove.”

“Kako je Leon upoznao Banwella?”

“Ne znam.”

“Ne znate?”

“Ne znam”, ustrajao je Chong Sing, “Ja ne ubiti nikoga.”

Littlemore ustane i da znak čuvaru da opet otvori ćeliju. “Znam da niste”, reče on.

Ljetnikovac Actonovih bio je kućica u newportskom smislu te riječi, što znači imanje koje

teži – pa čak i nadmašuje – standarde niže pozicioniranih članova europskih kraljevskih

obitelji. Namjeravao sam se vratiti u grad nakon što otpratim Noru do vrata, ali otkrio sam da

ne mogu. Nisam je htio ostaviti samu, čak ni ovdje.

Sluge su toplo pozdravili Noru, užurbano otvarajući vrata i prozore. Činilo se da ne

znaju ništa o njezinim problemima. Iako jedva da je išta pričala, Nora je očito željela da vidim

sve. Povela me kroz prizemlje glavne kuće. Dvostruko mramorno stubište uspinjalo se iz

galerije predvorja na dva kata. S desne strane bila je kupola ostakljena vitrajem; s lijeve strane

bila je osmerokutna knjižnica drvenih zidova. Sve je vrvjelo od mramornih stupova i

pozlaćena gipsa.

U stražnjem dijelu nalazila se veranda sa stropom od pločica. Padina prekrivena

zelenom travom i visokim hrastovima prostirala se daleko dolje, ravno do rijeke. Djevojka

krene kroz zelenilo. Slijedio sam je; ubrzo smo stigli do štala, gdje je zrak mirisao po konjima

i svježem sijenu. Pokazalo se da je kuhar već uzeo sebi slobodu da pošalje košaru za piknik

do štale, za slučaj da gospođica Nora poželi otići na jahanje.

Pokazalo se da je jednako dobra jahačica kao i ja. Nakon brzog kasa, raširili smo

pokrivač na sjenovitu mjestu s veličanstvenim pogledom na Hudson. U košari za piknik

pronašli smo tucet školjki na ledu, hladnu piletinu, krokete od krumpira, limenku punu sitnih

prhkih biskvita i salatu od višanja i lubenica. Osim čuture s ledenim čajem, kuhar je uključio

pola boce klareta, očigledno za “gospodina”. Nisam ništa jeo od prethodne večeri.

Kad smo završili, Nora me upitala: “Jeste li pošteni?”

“Do boli”, rekoh ja, “ali samo zato što sam tako loš glumac. Hoće li sluge nazvati vaše

roditelje i reći im da smo ovdje?”

“Ovdje nema telefona.” Ona skine svoj panama šešir, dopustivši suncu da uplete svoje

zrake u njezinu kosu. “Žao mi je zbog mojeg ponašanja na trajektu, doktore. Ne znam zašto

sam spomenula vašeg oca. Molim vas, oprostite mi. Osjećam se kao da sam u kući koja gori i

da ne mogu izaći iz nje. Clara je jedina osoba kojoj sam se mogla obratiti, a sada mi čak ni

ona ne može pomoći.”

“Postoji izlaz”, rekoh. “Ostat ćete ovdje do nedjelje. Tada ćete napuniti osamnaest

godina i roditelji vas više neće kontrolirati. U isto vrijeme, uz malo sreće, detektiv Littlemore

povezat će dokaze koje smo pronašli s Banwellom i uhititi ga.”

“Kakve dokaze?”

Ispričao sam joj o našem putovanju u keson. Objasnio sam joj da je detektiv Littlemore

možda već potvrdio da sadržaj kovčega pripada gospođici Riverford, što bi bilo dovoljno za

uhićenje gospodina Banwella. Možda je Banwell već uhićen.

“Jako sumnjam u to”, reče Nora sklopivši oči. “Recite mi nešto drugo.”

“Što?”

“Pričajte mi bilo što što nema veze s Georgeom Banwellom.”

195

U kući Actonovih u Gramercy Parku, Norina majka pretraživala je sobu svoje kćeri. Nora je

nestala. Mildred Acton poslala je gospođu Biggs da pogleda je li Nora u parku, ali djevojke

nije bilo tamo. Pomisao na to da ju je kći prevarila ispunila je gospođu Acton bijesom.

Njezina je kći očito bila luda, zlobna i luda. Nije se moglo vjerovati ničemu što je rekla.

Gospođa Acton vidjela je otkriće cigareta i kozmetike u spavaćoj sobi svoje kćeri; što bi još

mogla tamo skrivati?

Nije pronašla ništa vrijedno zapljene sve dok nije gurnula ruku pod jastuk. Zapanjilo ju

je što je pronašla kuhinjski nož.

To je otkriće imalo čudan učinak na Mildred Acton. U djeliću sekunde, niz krvavih slika

bljesnuo joj je kroz um. Između ostalih, bila su tu sjećanja na rođenje njezina jedinog djeteta,

što je, kao i uvijek, podsjetilo gospođu Acton na činjenicu da su ona i njezin suprug od toga

dana spavali u odvojenim krevetima. Trenutak poslije, te su krvave slike i asocijacije nestale.

Gospođa Acton potpuno ih je zaboravila, ali ostavile su je u određenom raspoloženju. Snažno

osjećajući ispravnost odluke da zaštiti svoju kćer od same sebe, vratila je nož na njegovo

mjesto u kuhinju.

Gospođa Acton poželjela je da njezin suprug nešto učini. Poželjela je da nije tako

beznadan; uvijek je bio zatvoren u svojoj radnoj sobi u gradu ili igrao polo na ladanju.

Harcourt je strašno razmazio Noru. No, Harcourt je u svemu bio neuspješan. Da nije

naslijedio malo bogatstvo od svojeg oca, čovjek bi završio u sirotištu. Mildred mu je to rekla

tako mnogo puta.

Gospođa Acton odlučila je da odmah mora posjetiti dr. Sachsa radi još jednog tretmana

elektromasažom. Istina, jučer je bila na tom tretmanu i cijena je bila skandalozno visoka, ali

činilo joj se da ne može preživjeti bez novog tretmana. Dr. Sachs je bio tako dobar u tome.

Bilo bi ljepše, razmišljala je, da je pronašla kršćanskog liječnika koji je jednako stručan. No,

ne govore li svi da su Židovi najbolji liječnici?

* * *

Naravno, mozak mi se zablokirao u trenutku kad me Nora zamolila da kažem nešto čime bih

joj odvukao pozornost. A tad mi je sinulo. “Prošle večeri”, rekoh, “riješio sam ‘biti ili ne

biti’.”

“Nisam znala da se tražilo rješenje”, odgovori ona.

“Oh, ljudi su stoljećima pokušavali riješiti tu zagonetku. Ali nitko nije uspio, zato što su

svi uvijek smatrali da ‘ne biti’ znači umrijeti.”

“Zar ne znači?”

“Pa, postoji problem ako čitate to na taj način. Cijeli govor izjednačava ‘ne biti’ s

djelovanjem: uzeti oružje, osvetiti se i tako dalje. Dakle, ako ‘ne biti’ znači umrijeti, onda bi

smrt na svojoj strani imala djelovanje, iako bi to svakako više priličilo životu. Kako je

djelovanje prešlo na stranu onoga ‘ne biti’? Kad bismo mogli odgovoriti na to pitanje, znali

bismo zašto, za Hamleta, ‘biti’ znači ne djelovati, a tada bismo riješili pravu zagonetku: zašto

on ne djeluje, zašto je toliko dugo paraliziran. Dosadan sam vam, oprostite.”

“Niste ni najmanje. Ali ‘ne biti’ može značiti samo smrt”, reče Nora, pa slegne

ramenima. “Ne biti znači – ne biti.”

Do tada sam se oslanjao na bok, a sada sam sjeo. “Ne. Mislim, da, ‘ne biti’ ima drugo

značenje. Suprotnost bitku nije samo smrt. Ne za Hamleta. ‘Ne biti’ znači ‘pričinjavati se’.”

196

“Pričinjavati se što?”

“Jednostavno, pričinjavati se.” Ustao sam, koračajući u krug i, stid me reći, mahnito

pucketajući zglobovima prstiju. “Trag koji vodi k rješenju bio je tu cijelo vrijeme, na samom

početku drame, kad Hamlet kaže: Čini? Ne, gospo; jest! Za ‘čini se’ja ne znam.” Razmislite o

tome. Danska je trula. Svi bi trebali žaliti za Hamletovim ocem, osobito njegova majka. On,

Hamlet, trebao bi biti kralj. Umjesto toga, Danska slavi udaju njegove majke, koja se od svih

ljudi udala baš za strica kojeg on mrzi, a koji je sjeo na prijestolje.

Ono što ga najviše ljuti jest glumljenje boli, pričinjavanje, ljudi koji nose crninu a ne

mogu dočekati svadbenu gozbu i životinjsko općenje u svojim krevetima. Hamlet ne želi

sudjelovati u takvom svijetu. Ne želi glumiti. On se odbija pričinjavati. On jest.

Zatim doznaje da mu je otac ubijen. Zaklinje se na osvetu. No, od tog trenutka, ulazi u

svijet pričinjavanja. Njegov prvi korak jest da ‘navuče antičku masku’ – da se pravi ludim.

Zatim sluša sa strahopoštovanjem kako glumac plače za Hekubom. Zatim daje upute

glumcima kako da se uvjerljivo pričinjavaju. Čak im osobno piše scenarij koji će odglumiti te

večeri – to je prizor za koji se mora praviti da je utješan, ali koji će zapravo prikazati ubojstvo

njegova oca, da bi iznenadio svojeg strica i da bi ovaj priznao krivnju.

On upada u carstvo glume, pričinjavanja. Za Hamleta, ‘biti ili ne biti’ nije ‘biti ili ne

postojati’. To je ‘biti, ili se pričinjavati’; to je odluka koju mora donijeti. Pričinjavati znači

djelovati – praviti se, glumiti ulogu. To je rješenje cijelog Hamleta, svima pred nosom. Ne biti

znači pričinjavati se, a pričinjavati se znači djelovati. Stoga, biti znači ne djelovati. Odatle

proistječe njegova paraliza! Hamlet je odlučio da se nepričinjava, a to znači da nikada ne

djeluje. Ako ostane pri toj odluci, ako želi biti, ne može djelovati. No, ako želi uzeti oružje i

osvetiti oca, mora djelovati – mora izabrati da se pričinjava, umjesto da bude.”

Pogledao sam svoje slušateljstvo koje se sastojalo od jedne osobe. “Vidim”, reče ona.

“Zato što mora zavarati ljude da bi došao do svojeg strica.”

“Da, da, ali to je univerzalna stvar. Sve djelovanje je gluma. Svako izvršavanje je

predstava. Postoji razlog zbog kojeg te riječi imaju dvostruko značenje. Osmisliti se može

plan, ali i varka. Izmisliti znači učiniti nešto vješto, ali i zavarati. Umjetnost znači varka.

Vještina – varka. Nema bijega od toga. Ako želimo glumiti neku ulogu u svijetu, moramo

djelovati. Recimo da muškarac psihoanalizira ženu. On postaje njezin liječnik; on preuzima

ulogu. To nije laganje, ali je gluma. Ako prestane glumiti tu ulogu u odnosu prema njoj,

preuzima drugu – prijatelja, ljubavnika, supruga, što već. Možemo izabrati koju ulogu ćemo

odglumiti, ali to je to.”

Norine su obrve bile namrštene. “Ja sam glumila”, reče ona. “S vama.”

To se tako ponekad dogodi: trenutak istine eruptira usred neke druge scene, kad je

akcija na drugoj strani i kad je pozornost skrenuta na nešto drugo. Znao sam na što misli: na

svoju tajnu fantaziju o ocu, koju mi je priznala jučer, ali ju je, prirodno, pokušala zatajiti. “Ja

sam kriv”, odgovorio sam. “Nisam htio čuti istinu. I ja sam dugo tako razmišljao o Hamletu.

Nisam htio povjerovati da je Freudovo stajalište o drami točno.”

“Dr. Freud ima stajalište o Hamletu?” upita ona.

“Da, to je – ono što sam vam rekao. Da Hamlet potajno priželjkuje – priželjkuje seks sa

svojom majkom.”

“Dr. Freud to kaže?” uzvikne ona. “I vi vjerujete u to? Kako odvratno.”

“Pa, dobro, malo sam iznenađen što vi to kažete.”

“Zašto?” upita ona.

“Zbog onoga što ste rekli jučer.”

“Što sam rekla?”

197

“Priznali ste”, rekoh, “isto takvu incestuoznu želju.”

“Vi ste ludi.”

Spustio sam glas i rekao ozbiljnim tonom: “Gospođice Acton, jučer ste mi u parku vrlo

jasno priznali da ste bili ljubomorni kad ste vidjeli Claru Banwell sa svojim ocem. Rekli ste

da ste poželjeli da ste vi ona koja...”

Ona snažno porumeni. “Prestanite! Da, rekla sam da sam ljubomorna, ali ne na Claru!

Kako odvratno! Bila sam ljubomorna na svog oca!”

Sada smo oboje stajali i gledali se oči u oči iznad malog vunenog pokrivača. Dvije

vjeverice, koje su ludovale oko obližnjeg stabla, ukočile su se na mjestu i sumnjičavo nas

pogledale. “Zato ste mislili da ste odvratni?” upitah je.

“Da”, šapne ona.

“Ali to nije odvratno”, rekoh ja. “Barem ne u usporedbi s onim drugim.”

Moja primjedba nije joj se činila zabavnom. Dodirnuo sam joj obraz. Spustila je pogled.

Uhvatio sam njezinu bradu svojom rukom, podignuo joj lice i nagnuo se prema njoj. Ona me

odgurnula.

“Nemojte.”

Nije me htjela pogledati u oči. Povukla se i počela spremati ostatke piknika, pakirati ih

u košaru i otresati mrvice s pokrivača. U tišini, odjahali smo natrag do štala i vratili se u kuću.

I tako, sva moja lijepa etička načela o neiskorištavanju Norina prijenosnog zanimanja za

mene – ako ga je imala – otopila su se kad sam otkrio da mi je priznala lezbijsku, a ne

incestuoznu želju. Posramio sam se otkrivši to, ali bilo je tu neke logike. Čim sam shvatio

istinu, više nisam mislio da će Nora misliti da ljubi svojeg oca ljubeći mene. Možda sam

trebao zaključiti da će misliti kako ljubi Claru, ali to nije bilo isto.

Glavna kuća sada je utihnula. Zrak ljetnog poslijepodneva bio je savršeno miran, a

velike unutarnje sobe bile su sjenovite i prazne. Svi su prozori opet bili zatvoreni žaluzinama

– valjda da sunce ne uništi tapiserije i pokućstvo. Zamišljena i bez riječi, Nora me povela u

osmerokutnu knjižnicu s prelijepo izrezbarenom drvenarijom. Zaključala je vrata za nama i

pokazala mi naslonjač. Trebao sam sjesti u njega – i to sam i učinio. Nora je kleknula na pod

preda mnom.

Prvi put otkad me odgurnula, progovorila je: “Sjećate li se kad ste me prvi put vidjeli?

Kad nisam mogla govoriti?”

Nisam mogao pročitati njezin izraz lica. Izgledala je istodobno pokajnički i djevičanski.

“Naravno”, rekoh.

“Nisam izgubila glas.”

“Oprostite?”

“Samo sam glumila”, reče.

Nastojao sam ne otkriti joj da su mi se usta odjednom osušila. “Zato ste progovorili

sljedećeg jutra”, rekoh.

Ona kimne.

“Zašto?” upitao sam je.

“I moja amnezija.”

“Što s njom?”

“Ni ona nije bila stvarna”, reče ona.

“Niste imali amneziju?”

“Glumila sam.”

198

Djevojka me pogleda. Imao sam neobičan osjećaj da je ona netko koga nikada prije

nisam upoznao. Pokušao sam preusmjeriti sve ono što znam ili mislim da znam na te nove

činjenice. Pokušao sam restrukturirati razne scene iz prošlog tjedna, učiniti ih koherentnima –

ali nisam mogao. “Zašto?”

Odmahnula je glavom, grizući donju usnu.

“Pokušavali ste uništiti Banwella?”, upitao sam je. “Htjeli ste reći da je on to učinio?”

“Da.”

“Ali lagali ste.”

“Da. Ali ostatak priče – gotovo sve ostalo – bio je istinit.”

Činilo se da me preklinje za suosjećanje. Nisam ga osjećao. Nije ni čudo što je rekla da

prijenos ne djeluje na nju. Ja je uopće nisam analizirao. “Napravili ste budalu od mene”,

rekoh.

“Nisam htjela. Nisam...to je tako...”

“Sve što ste mi rekli bila je laž.”

“Ne. Stvarno me pokušao uzeti kad mi je bilo četrnaest godina. Pokušao je opet kad mi

je bilo šesnaest. I vidjela sam svojeg oca s Clarom. Baš ovdje, u ovoj sobi.”

“Rekli ste mi da ste vidjeli svojeg oca i Claru u ljetnikovcu Banwellovih.”

“Da.”

“Zašto ste lagali o tome?”

“Nisam.”

Moj um vrtio se u krug i očajnički pokušavao uhvatiti se za nešto. Sada sam se sjetio:

ljetnikovac njezinih roditelja bio je u Berkshiresu u Massachusettsu. Uopće nismo bili u

njihovu ljetnikovcu. Bili smo kod Banwellovih. Sluge je nisu znali zato što su to bili njezini

sluge, nego zato što je ona bila ovdje tako često. Iznenada, stvarnost cijele situacije postala je

krhka, kao da se može raspuknuti. Ustao sam. Ona me uhvatila za ruke i pogledala me u oči.

“Učinili ste sve to vlastitom tijelu”, rekoh. “Bičevali ste se. Izrezali ste se. Opekli ste

se.”

Ona odmahne glavom.

Niz sjećanja pao mi je na pamet. Prvo, kad sam pomagao Nori da uđe u kočiju izvan

hotela. Moje šake obuhvatile su cijeli njezin struk, uključujući i donji dio kralježnice, ali nije

se trznula. Kad sam joj dotaknuo vrat da bih pokrenuo njezina sjećanja – koja su bila lažna –

opet sam je uhvatio pri dnu leđa. Ni tada se nije trznula. “Nemate nikakvih ozljeda”, rekoh.

“Lažirali ste ih. Naslikali ste ih, a zatim niste dopustili nikome da ih dodirne. Nitko vas nije

napao.”

“Ne”, reče ona.

“Ne kao ‘nije me napao’ ili ne kao ‘napao me’?”

“Ne”, ponovi ona.

Uhvatio sam je za zapešća. Ona se zagrcne. “Postavio sam vam jednostavno pitanje.

Jeste li bili izbičevani? Nije važno tko je to učinio. Je li vas bilo koji muškarac – ako ne

Banwell, onda netko drugi – izbičevao? Da ili ne. Recite mi.”

Ona odmahne glavom. “Ne”, šapnula je. “Da. Ne. Da. Tako snažno da sam mislila da ću

umrijeti.”

Da nije bila tako strašna, činjenica da je promijenila priču četiri puta u pet sekundi bila

bi zabavna. “Pokažite mi leđa”, rekoh.

Ona odmahne glavom. “Znate da je istina. Dr. Higginson vam je rekao.”

199

“I njega ste prevarili.” Uhvatio sam je za vrh haljine, rasparao je i pustio da padne na

njezina ramena. Progutala je knedlu, ali nije se pomaknula niti me pokušala zaustaviti.

Ramena su joj bila neozlijeđena. Vidio sam i vrh njezinih prsa: bila su gola i neozlijeđena.

Okrenuo sam je. Činilo se da nema rana ni na njezinim leđima, ali nisam mogao vidjeti ispod

njezinih lopatica. Bijeli, čvrsto privezani korzet pokrivao ju je od lopatica naniže.

“Hoćete li mi strgnuti i negliže?” upitala me.

“Ne. Vidio sam dovoljno. Vraćam se u grad, a vi idete sa mnom.” Bilo je vrlo moguće

da joj je stvarno mjesto u sanatoriju. Ako ne tamo, nisam znao gdje jest, ali netko se morao

brinuti o njoj, a to nisam bio ja. Nisam namjeravao odgovarati ni za to što sam je odvezao u

ladanjsku kuću Banwellovih. “Vodim vas kući”.

“Vrlo dobro”, reče ona.

“Oh, više se ne brinete da će vas zatvoriti u azil? I to je bila laž?”

“Ne. To je istina. Ali moram otići odavde.”

“Mislite li da sam ja budala?” upitao sam je, znajući da je odgovor “da”. “Da ste stvarno

u opasnosti od zatvaranja, ne biste željeli otići.”

“Ne mogu ovdje prenoćiti. Gospodin Banwell će na kraju doznati. Sluge mu još večeras

mogu poslati brzojav iz grada.”

“Pa što?” upitao sam je.

“Doći će me ubiti”, reče ona.

Nasmijao sam se prijezirno, ali ona me samo pogledala. Proučio sam njezine lažljive

plave oči najdublje što sam mogao. Ili je vjerovala u to što govori, ili je bila najbolja

prevarantica koju sam ikada vidio – za što sam već znao da je tako. “Opet radite budalu od

mene”, rekoh, “ali povjerovat ću vam da to stvarno mislite. Banwell zna da ste rekli kako vas

je on napao; možda imate razloga za strah od njega, iako ste izmislili napad. U svakom

slučaju, to je razlog više da vas odvedem kući.”

“Ne mogu ići ovakva”, reče ona gledajući poderanu haljinu. “Pronaći ću nešto Clarino.”

Dok je koračala prema vratima, viknuo sam za njom: “Zašto ste me doveli ovamo?”

“Da vam kažem istinu.” Ona otvori vrata i potrči uz mramorno stubište, pridržavajući

objema rukama haljinu na prsima. Srećom, nitko od osoblja nije je vidio. Vjerojatno bi

pozvali policiju i prijavili silovanje.

200

Dvadeset četvrto poglavlje

“NE KAŽEM DA JU JE ON UBIO, POŠTOVANI GOSPODINE. SAMO KAŽEM DA nešto

skriva.” Detektiv Littlemore razgovarao je s gradonačelnikom McClellanom u njegovu uredu

u kasno poslijepodne tog petka. Govorio je o Georgeu Banwellu.

“Kakve dokaze imate”, upitao ga je McClellan iritirano. “Požurite, čovječe; ne mogu

vam dati više od pet minuta.”

Littlemore razmisli o tome da gradonačelniku ispriča o kovčegu koji su on i Younger

pronašli u kesonu, ali odustane, budući da u njemu nisu do sada pronašli ništa od ključne

važnosti i budući da se nisu niti smjeli spuštati u keson. “Upravo sam se čuo s Gitlowom iz

Chicaga, gospodine. Provjerio je na policiji. Pregledao je cijeli gradski telefonski imenik.

Pogledao je popis istaknutih ljudi u gradu. Ona nije došla iz Chicaga, gospodine. Nitko u

Chicagu nikada nije čuo za Elizabeth Riverford.”

McClellan se dugo i mrko zagleda u detektiva. “U nedjelju navečer bio sam s Georgeom

Banwellom”, reče on. “To sam vam rekao već triput.”

“Znam, gospodine. A siguran sam i da gospođica Riverford nije mogla biti tamo s

vama, gdje god da ste bili, a da vi to ne znate, je li tako, gospodine?”

“Što?”

“Siguran sam da gospodin Banwell nije tajno poveo sa sobom gospođicu Riverford,

gospodine, i ubio je oko ponoći, a onda je vratio u grad i stavio u njezin stan, tako da se čini

kao da je ubijena tamo. Ako me pratite, poštovani gospodine.”

“Dobri Bože, detektive.”

“Stvar je samo u tome što ne znam gdje ste bili, gospodine, niti znam kako je gospodin

Banwell došao tamo, niti jeste li bili zajedno cijelo vrijeme.”

McClellan duboko uzdahne. “Vrlo dobro. U nedjelju navečer, gospodine Littlemore,

večerao sam s Charlesom Murphyjem u Grand View hotelu blizu Saranac Inna. Večeru je tog

dana organizirao George Banwell. Gospodin Haffen bio je još jedan od gostiju.”

Littlemore je bio šokiran. Šef Murphy bio je čelnik Tammany Halla. Louis Haffen,

čovjek iz Tammanyja, bio je predsjednik ogranka Bronxa – do prošle nedjelje. “Ali Haffena je

guverner Hughes upravo izbacio s dužnosti.”

“Hughes je bio dalje niz cestu, kod gospodina Colgatea, s guvernerom Fortom.”

“Ne razumijem, gospodine.”

“Bio sam tamo, detektive, da doznam što Murphy očekuje od mene u zamjenu za to da

me učini Tammanyjevim kandidatom za gradonačelnika.”

Littlemore ne reče ništa. Te su ga vijesti zaprepastile. Svi su znali da se gradonačelnik

proglasio neprijateljem Tammany Halla. Zakleo se da neće imati ništa s ljudima poput

Murphyja.

McClellan nastavi. “George me nagovorio da pođem tamo. Tvrdio je da bi, ako

otpustim Haffena, Murphy možda bio spreman na dogovor. I bio je. Murphy je htio da

postavim Haffena u ured kontrolora. Ne odmah, nego za mjesec ili dva. Ako pristanem, sudac

Gaynor odustat će od kandidature. Ja ću biti nominiran, i izbori su moji. Tvrdili su da me

201

Hughes želi nominirati, što me prilično iznenadilo, i sami su se ponudili da se te večeri

obvežu pred guvernerom, kad bih im samo mogao dati svoju riječ.”

“Što ste rekli, gospodine?”

“Rekao sam im da gospodinu Haffenu ne treba novi položaj, s obzirom na to da je na

posljednjem položaju već uzeo četvrt milijuna dolara od grada. George je bio vrlo razočaran.

Želio je da prihvatim ponudu. Nesumnjivo je profitirao od našeg prijateljstva, Littlemore, ali

zaradio je svaki dolar koji mu je grad platio. Zapravo, posljednju isplatu poslao sam mu ovaj

tjedan – nije dobio ni penija više od početne pogodbe. I ne, ne vidim kako je mogao ubiti

gospođicu Riverford u Saranac Innu. Iz Grand Viewa otišli smo između devet i trideset i deset

sati navečer, svratili smo kod Colgatea i zajedno se vratili u grad. Vozili smo se u mojem

automobilu i stigli u Manhattan u sedam ujutro. Ne vjerujem da sam izgubio Banwella iz vida

na više od pet ili deset minuta tijekom cijele noći. Nemam pojma zbog čega bi me pogrešno

obavijestio o mjestu boravka obitelji gospođice Riverford – ako je to učinio. Možda je htio

reći da Riverford živi u nekom od okolnih gradova.”

“Upravo ih provjeravamo, gospodine.”

“U svakom slučaju, nije je mogao ubiti.”

“Ne vjerujem da ju je on ubio, poštovani gospodine. Želim ga isključiti. Ali blizu sam,

gospodine. Stvarno blizu. Imam dobar trag prema ubojici.”

“Nebesa, Littlemore, pa zašto niste to rekli? Tko je to?”

“Ako nemate ništa protiv, gospodine, večeras ću doznati kamo vodi moj trag. Možete li

pričekati do tada?”

Gradonačelnik se složio. No, prije nego što je otpustio Littlemorea, dao je detektivu

karticu s telefonskim brojem. “To je telefon u mojoj kući”, rekao je. “Nazovite me odmah, u

bilo koje vrijeme, ako otkrijete bilo što.”

U petak navečer, u osam i trideset, Sigmund Freud odgovorio je na kucanje na vrata svoje

hotelske sobe. Bio je odjeven u kućni haljetak, ispod kojeg je nosio hlače, bijelu košulju i crnu

kravatu. Pred njegovim vratima stajao je visok mladić, i izgledao fizički i moralno iscrpljeno.

“Younger, tu ste”, reče Freud. “Bože, izgledate grozno.”

Stratham Younger nije mu odgovorio. Freud je odmah shvatio da mu se nešto dogodilo.

No, njegova zaliha suosjećanja bila je gotovo iscrpljena. Mladićevo stanje simboliziralo mu je

opći kaos koji se razvijao od njegova dolaska u New York. Mora li svaki Amerikanac

sudjelovati u nekakvoj katastrofi? Nije li barem jedan od njih mogao zadržati košulju u

hlačama?

“Došao sam vidjeti kako ste”, reče Younger.

“Osim što sam ostao bez probave i bez najvažnijeg sljedbenika, dobro sam, hvala na

pitanju”, odgovori Freud. “Naravno, i otkazivanje mojih predavanja na vašem sveučilištu bit

će mi izvor zadovoljstva. Sve u svemu, vrlo uspješno putovanje u vašu zemlju.”

“Je li Brill otišao u Times, gospodine?” upita Younger. “Je li doznao da li je članak

autentičan?”

“Da. Autentičan je”, reče Freud. “Jung je dao onaj intervju.”

“Sutra ću otići predsjedniku Hallu, dr. Freud. Pročitao sam članak To je trač, anonimni

trač. Siguran sam da mogu uvjeriti Halla da ne otkaže predavanja. Jung nije rekao ništa protiv

vas.”

“Ništa protiv mene?” nasmijao se Freud prijezirno, prisjećajući se posljednjeg

razgovora s Jungom. “Odbacio je Edipa. Odbacio je seksualnu etiologiju. Čak negira i to da

202

su čovjekova iskustva iz djetinjstva izvor njegove neuroze. Kao rezultat toga, vaš medicinski

svijet podupire njega, a ne mene. A čini se da i vaš predsjednik Hall namjerava učinit: isto

to.”

Dva čovjeka stajala su na pragu Freudove hotelske sobe. Jedan je bio vani, a drugi

unutra. Freud nije pozvao Youngera unutra. Obojica su šutjela.

Younger prekine tišinu. “Bile su mi dvadeset i dvije godine kad sam prvi put pročitao

vaš rad, gospodine. Čim sam ga pročitao, znao sam da svijet više nikada neće biti isti. Vaše

ideje najvažnije su ideje ovog stoljeća. Amerika ih je gladna. Siguran sam u to.”

Freud zausti da mu odgovori, ali odgovor mu zamre na ustima. On omekša. “Vi ste

dobar momak, Youngeru”, reče on uzdahnuvši. “Žao mi je. Što se tiče gladi, ne bih se previše

kladio na to: gladan čovjek pojest će bilo što. Govoreći o tome, opet idemo Brillu na večeru.

Ferenczi upravo stiže. Hoćete li nam se pridružiti?”

“Ne mogu”, odvrati Younger. “Ne bih mogao držati oči otvorenima.”

“Za ime Božje, što ste radili sve to vrijeme?” upita Freud.

“Bilo bi teško opisati mojih posljednjih dvadeset četiri sata. No, do maloprije bio sam s

gospođicom Acton.”

“Vidim.” Freud je shvatio da se Younger nada kako će ga on pozvati unutra, ali nije mu

se dalo to učiniti. Zapravo, Freud se osjećao onako iscrpljeno kako je Younger izgledao. “Pa,

sutra ćete mi ispričati sve o tome.”

“Sutra – u redu”, odgovori Younger, spremajući se da ode.

Primijetivši Youngerovo razočaranje, Freud doda: “Ah, htio sam vam reći. Clara

Banwell, moramo razmisliti o njoj.”

“Gospodine?”

“Cijeli obiteljski život organiziranje oko osobe koja je najviše oštećena. Znamo da je

Nora u osnovi zamijenila svoje roditelje Banwellovima. Tada se možemo zapitati koja je

osoba u toj konstelaciji pretrpjela najteže psihološke povrede.”

“Mislite da bi to mogla biti gospođa Banwell?”

“Ne smijemo pretpostaviti da je to Nora. Gospođa Banwell je privlačna osoba, kao što

narcisi to često jesu, ali muškarci u njezinu životu nesumnjivo su je zlostavljali na neki dubok

način. Njezin muž to je zasigurno činio. Čuli ste što je rekla.”

“Da”, reče Younger. “Pričala mi je o tome.”

“Kod Jelliffea?”

“Ne, gospodine. Opet sam razgovarao s njom kod gospođice Acton.“

“Vidim”, reče Freud, podignuvši obrvu. “Očekujem da njoj možemo zahvaliti Norinu

spoznaju da je izvela fellatio njezinu ocu.”

“Molim?”

“Sjećate se”, reče Freud. Sklopio je oči i, ne otvarajući ih, odrecitirao cijeli razgovor

koji su on i Younger vodili o toj temi dva dana prije, a koji je počeo njegovim riječima: “Ne

smatrate li da je nešto čudno u Norinoj izjavi da, kad je vidjela gospođu Banwell sa svojim

ocem, nije shvatila što točno gleda?“

“Većina američkih djevojaka od četrnaest godina nije pretjerano dobro obaviještena o

toj temi, dr. Freud.“

“To shvaćam, ali nisam htio to reći. Implicirala je da sada razumije što je vidjela, zar

ne?”

Younger se zagleda u Freuda. “Imate fonografsko pamćenje, gospodine?”

203

“Da. Korisna vještina za analitičara. Trebali biste je razvijati. Nekada sam se mogao

prisjetiti razgovora mjesecima kasnije, ali sada ga pamtim samo nekoliko dana. U svakom

slučaju, mislim da ćete otkriti kako je sama gospođa Banwell objasnila Nori narav tog čina.

Pretpostavljam da se povjerila djevojci, tražeći njezino suosjećanje. Inače bi Norini osjećaji

prema njoj bili neobjašnjivi.”

“Norini osjećaji prema gospođi Banwell”, ponovi Younger. “Hajde, dečko moj,

razmislite. Umjesto da mrzi gospođu Banwell, kao što bi trebala, Nora ju je zapravo prihvatila

kao zamjenu za majku. To znači da je gospođa Banwell pronašla način da stvori posebnu vezu

s djevojkom, što je nevjerojatan uspjeh u tim okolnostima. Gotovo je sigurno da je svoje

zabranjene erotske tajne povjerila Nori – to je ženama omiljeni način postizanja intimnosti.”

“Vidim”, reče Younger ukočeno.

“Vidite li? To je nesumnjivo otežalo stvari za Noru. A upozorava i na nedostatak

skrupula kod gospođe Banwell. Žena neće povjeriti takve stvari djevojci čiju nevinost želi

sačuvati. Pa, vidim da postoji nešto što mi želite reći, ali preumorni ste. Ne biste sada trebali

pričati o tome. Razgovarat ćemo sutra. Pođite se odmoriti.”

Smith Ely Jelliffe pjevao je opernu ariju dok je ulazio u Balmoral u petak navečer, malo iza

jedanaest sati. Vratarima je dao obilne napojnice, a zatim ih obavijestio, a da ga nisu niti

pitali, da je proveo večer u Metropolitanu u društvu ženskog stvora najbolje vrste – one vrste

koja se zna zabaviti tijekom opere. Dok mu je lice sjajilo, Jelliffe je izgledao poput čovjeka

uvjerena u veličinu svoje duše.

No, njegov sjaj bio je pomalo prigušen pojavom mladića u pohabanom odijelu koji mu

je zapriječio put prema dizalu. Prigušio se za još nekoliko nijansi kad se mladić predstavio

kao policijski detektiv.

“Vi ste liječnik Harryja Thawa, zar ne, dr. Jelliffe?” upita ga Littlemore.

“Jeste li svjesni koliko je sati, dobri moj čovječe?” odgovori Jelliffe.

“Samo mi odgovorite na pitanje.”

“G. Thaw je pod mojom skrbi”, prizna Jelliffe. “Svi to znaju. O tome se mnogo pisalo.”

“Je li bio pod vašom skrbi”, nastavi Littlemore, “i ovdje u gradu proteklog vikenda?”

“Ne znam o čemu pričate”, reče Jelliffe.

“Naravno da ne znate”, odgovori detektiv, pa pozove upadljivo odjevenu djevojku koja

je čekala na kožnoj sofi na drugom kraju mramornog predvorja. Greta im priđe. Littlemore je

upita prepoznaje li Jelliffea.

“To je on”, reče Greta. “Dr. Smith. Došao je s Harryjem i otišao s njim.”

Tog poslijepodneva, prije nego što je posjetio gradonačelnika, detektiv se vratio u svoj

ured, ponovno pročitao transkript suđenja i pronašao Jelliffeovo svjedočenje da je Thaw lud.

Kad je u transkriptu vidio da se Jelliffe zove Smith, zbrojio je dva i dva. “Dakle, dr. Smith”,

reče Littlemore, “želite li mi ispričati sve ovdje – ili u policijskoj postaji?”

Detektiv nije morao dugo čekati priznanje. “To uopće nije bila moja odluka”, izlanuo je

Jelliffe. “Bila je Danina. Dana je bio glavni.”

Littlemore naredi Jelliffeu da ih odvede u svoj stan. Kad su ušli u njegovo ukrašeno

predvorje, detektiv zadovoljno kimne. “Čovječe, imate mnogo za izgubiti, dr. Smith”, reče

Littlemore. “Dakle, doveli ste Thawa u grad prošli vikend? Kako ste to učinili, potkupivši

čuvare?”

204

“Da, ali to je bila Danina odluka, ne moja”, ustrajao je Jelliffe. On se teško spusti u

stolac za stolom u svojoj blagovaonici. “Samo sam učinio ono što je on rekao da treba

učiniti.”

Littlemore se zagleda u njega. “Vi ste došli na ideju da ga odvedete kod Susie?”

“Thaw je izabrao bordel, ne ja. Molim vas, detektive. Bila je to medicinska nužnost. I

zdrav čovjek poludio bi na mjestu poput Matteawana. Okružen luđacima. Lišen normalnih

fizičkih ispusta.”

“Ali Thaw jest lud”, reče Littlemore. “Zato je i smješten u ludaru.“

“On nije lud. Samo je jako napet”, reče Jelliffe. “Ima nervoznu narav. Ništa dobro ne

može proisteći iz zatvaranja takva čovjeka.”

“Šteta što ste na suđenju izjavili baš suprotno”, zapazi Littlemore. “To nije prvi put da

ste doveli Thawa u grad, zar ne? Doveli ste ga i prije mjesec dana, zar ne?”

“Ne, kunem se”, reče Jelliffe. “To mi je bilo prvi put.”

“Naravno da jest”, odvrati Littlemore. “A kako je Thaw upoznao Elsie Sigel?”

Jelliffe je zanijekao da je ikada čuo za Elsie Sigel prije nego što je čitao o njoj u

novinama jučer poslijepodne.

“Kad ste poveli Thawa kod Susie”, nastavi Littlemore, “jeste li znali što on voli raditi

djevojkama? Je li i to bila medicinska nužnost?” Jelliffe spusti glavu. “Čuo sam za njegove

sklonosti”, promrmljao je, “ali mislio sam da smo ih izliječili.”

“A-a”, reče Littlemore. Detektiv s gađenjem pogleda Jelliffeove manikirane nokte na

prstima položenima na njegov golem struk. “Prije nego što ste te noći otišli kod Susie, kad je

Thaw bio ovdje, u vašem stanu, koliko dugo vam je bio izvan nadzora? Jeste li ga ostavili

nasamo? Je li izašao? Što se dogodilo?”

“Ovdje?” reče Jelliffe, uplašen i zbunjen. “Nikada ne bih doveo tog čovjeka ovamo.”

“Ne igrajte se sa mnom, Smith. Imam već dovoljno dokaza da vas optužim za

sudioništvo u ubojstvu – prije i nakon iznošenja činjenica.“

“Ubojstvu?” upita Jelliffe. “Dragi Bože. Nemoguće. Nije bilo ubojstva.”

“Jedna djevojka ubijena je u ovoj zgradi prošle nedjelje navečer, iste one večeri kad je

Thaw bio u vašem stanu.”

Jelliffeovo lice je problijedjelo. “Ne”, reče on. “Thaw je došao u grad u subotu navečer.

Ja sam se osobno vratio s njim u Matteawan u nedjelju ujutro, i to vlakom. Bio je tamo u

nedjelju i ponedjeljak. Možete pitati Danu. Možete provjeriti podatke u Matteawanu. Potvrdit

će vam to.”

Jelliffeov očaj zvučao je iskreno, ali Littlemore je imao dokaze koji su govorili

suprotno. “Lijep pokušaj, Smith”, reče on, “ali imam pola tuceta djevojaka koje su vidjele vas

i Thawa kod Susie prošle nedjelje. Nije li tako, Greta?”

“Da”, reče Greta. “Oko jedan ili dva sata u nedjelju ujutro. Kao što sam vam i rekla.”

Littlemore se ukoči. “Čekajte malo, čekajte malo. Mislite li na subotu ili nedjelju

navečer?”

“Subota navečer – nedjelja ujutro – ista stvar”, reče Greta.

“Greta”, reče detektiv, “moram biti siguran u to. Kad je Thaw došao, u subotu navečer

ili nedjelju ujutro?”

“U subotu navečer”, reče Greta. “Ne radim nedjeljom navečer.”

Littlemore je opet bio zbunjen. Dokazi protiv Thawa činili su se sto posto sigurnima.

Sve je upućivalo na to. No, sada je Thaw bio kod Susie pogrešne večeri – večer prije ubojstva.

205

“Provjerit ću te bolničke dosjee”, reče Littlemore Jelliffeu, “i bolje vam je da imate

pravo. Hajde, Greta. Idemo.”

Jelliffe proguta knedlu i uspravi se na stolcu. “Mislim da mi dugujete ispriku,

detektive”, reče on.

“Možda”, reče Littlemore. “Ali ako je još jedanput zatražite od mene, odsjedit ćete od

jedne do pet godina u Sing Singu zbog sudioništva u bijegu zatvorenika državnog zatvora. Da

i ne spomenem da se nikada više nećete smjeti baviti medicinom.”

Već drugu uzastopnu noć Carl Jung koračao je ispred crkve Kalvarije preko puta Gramercy

Parka. Ovaj put u džepu je nosio i revolver. Možda mu je to dalo hrabrost. Ne oklijevajući,

odlučno je koračao duž ograde od lijevanog željeza do južnog dijela Gramercy Parka, prešao

ulicu i došao ravno do pozornika ispred kuće Actonovih. Policajac ga je pitao što treba. Jung

je odgovorio da traži kazališni klub: može li ga pozornik usmjeriti prema njemu?

“The Players, to tražite”, reče policajac. “Broj šesnaest, četiri kuće niže.”

Jung je pokucao na vrata kuće pod brojem šesnaest i, kad je spomenuo ime Smitha

Jelliffea, pustili su ga unutra. Zrak je bio ispunjen glazbom i ženskim smijehom. Sada kad je

bio unutra, Jung nije mogao vjerovati kakva je budala bio kad je dvaput došao gotovo do vrata

kuće, uplašio se, okrenuo i otišao. Zamislite: čovjek njegova ugleda boji se ulaska u kuću gdje

se žene mogu dobiti za novac.

Klupska garderobijerka pozdravila je Junga u predvorju, ali na trenutak se uplašila kad

je ovaj izvadio svoj revolver. No, predao joj ga je s europskom ljubaznošću, objasnivši joj da

se, budući da je vidio policajca kako stoji nekoliko kuća dalje, zabrinuo da u okolici ne luta

neki ubojica. “U redu je”, reče djevojka, darujući mu lijep osmijeh. “Na sekundu, pomislila

sam da ste vi ubojica.”

Dok su se njih dvoje smijali i zatvarali ulazna vrata, drukčiji čovjek izašao je iz kočije u

sjeni crkve Kalvarije. Kočija se odvezla, a čovjek je ostao stajati sam na istom mjestu na

kojem je Jung stajao prethodne večeri. Bio je odjeven u svečano odijelo. Unatoč ljetnoj

večernjoj žegi, nosio je još jedan sloj odjeće, ogrtač, te bijele rukavice od jelenje kože. Njegov

šešir bio je spušten nisko, kako bi prikrio što je moguće veći dio njegova lica. Čovjek se nije

micao. Promatrao je iz tame, gdje ga pozornici pred Actonovom kućom nisu mogli vidjeti.

Čim je čuo da su se zatvorila vrata, Smith Jelliffe pojuri do svojeg telefona. Zamolio je

operatera da ga spoji s Državnom bolnicom Matteawan. Trebalo mu je petnaest minuta, ali

Jelliffe se napokon probio do bolničkog čuvara s kojim je bio u sjajnim odnosima. Jelliffe mu

počne mahnito izdavati zapovijedi, ali ovaj ga brzo prekine.

“Zakasnili ste”, reče čuvar. “Otišao je.”

“Otišao?”

“Prije tri sata.”

Jelliffe spusti slušalicu. Nervoznim prstima otipka broj doma Charlesa Dane u Petoj

aveniji. Nitko mu se nije javio. Bila je skoro ponoć. Nakon što je telefon odzvonio šest puta,

Jelliffe spusti slušalicu.

“Dragi Bože”, reče on.

Na ulici prekoputa Balmorala, Littlemore se pod uličnom svjetiljkom oprosti od Grete. Noć je

bila vruća i sparna koliko je već mogla biti. “Mogla bih reći da je došao u nedjelju navečer”,

ponudi Greta, “ako želite.”

206

Littlemore se morao nasmijati. Odmahnuo je glavom, zaustavivši kočiju u prolazu.

“Sada nećete potražiti moju Fannie, zar ne?” reče ona očajnim glasom.

“Ne, neću je potražiti”, reče Littlemore. “Pronaći ću je.”

Rekao je vozaču da vozi u Četrdesetu ulicu i dao mu dolar za vožnju. “Vi ste frajer,

znate li to?” reče ona. “Ne biste li se kojim slučajem oženili mnome? Oboje imamo crvenu

kosu.” Littlemore se opet nasmije. “Oprosti, šećeru, već sam zaručen.”

Greta ga poljubi u obraz. Dok se kočija udaljavala, Littlemore se okrene i ugleda Betty

Longobardi kako stoji iza njega. Na putu do gornjega grada, detektiv je zastao kod

Longobardija i ostavio poruku Betty da se nađe s njim kod Balmorala čim stigne kući.

“Počni s objašnjenjima”, reče Betty, “i neka budu dobra.”

Littlemore joj nije ništa objašnjavao. Rekao joj je da će mu jednostavno morati

vjerovati, a zatim ju je odveo do svojeg parkiranog automobila. Detektiv iz prtljažnika izvadi

tešku vreću. “Moram ti pokazati neke stvari koje su možda pripadale gospođici Riverford. Ti

si jedina koja ih može identificirati.”

Littlemore isprazni vreću u prtljažnik svojeg automobila. Odjeća je bila previše

natopljena vodom da bi bila prepoznatljiva. Betty se učinilo da joj nakit i cipele izgledaju

poznato, ali nije mogla biti sigurna. A tada je ugledala ukrašen rukav koji je visio iz guste

gomile tkanine. Izvukla je haljinu kojoj je pripadao taj rukav i pogledala je ispod svjetiljke.

“To je bilo njezino! Vidjela sam je u toj haljini.”

“Čekaj malo”, reče Littlemore. “Čekaj malo.” On pretraži odjeću. “Ima li ovdje ičega

što bi žena mogla nositi danju?”

“Ovo ne”, reče Betty podigavši obrve dok je razbacivala donje rublje. “Niti ovo.

Zapravo i nema, Jimmy. Sve je to večernja odjeća.”

“Večernja odjeća”, ponovi polako detektiv.

“Što je?” upita Betty.

Littlemore ne reče ništa, izgubljen u mislima.

“Što je, Jimmy?”

“Ali onda je gospodin Hugel...” Detektiv užurbano počne tapkati i kopati po svojim

džepovima, sve dok napokon nije pronašao omotnicu s nekoliko fotografija. Jednu od njih

pokazao je Betty. “Prepoznaješ li ovo lice?” upita on.

“Naravno”, reče ona. “Ali zašto...?”

“Vraćamo se gore”, prekine je Littlemore. Iz prtljažnika izvadi nespretan mjedeni

predmet koji je izgledao poput automobilskog svjetla pričvršćenog na svijećnjak. Bila je to

električna svjetiljka. Zatim povede Betty natrag u Balmoral. Ušli su u dizalo u Alabasterno

krilo i njime se odvezli do najvišeg kata.

“Koliko je visoka bila gospođica Riverford?” upita je Littlemore dok su se vozili.

“Malo viša od mene.” Betty je bila visoka metar i pedeset i osam centimetara. “Barem

je izgledala kao da je viša.”

“Kako to misliš?”

“Uvijek je nosila pete”, objasni Betty. “Stvarno visoke pete. No, nije navikla na njih.”

“Koliko je bila teška?”

“Ne znam, Jimmy. Zašto?”

Hodnik osamnaestog kata bio je prazan. Unatoč Bettynu prigovaranju, Littlemore je

obio bravu stana Elizabeth Riverford i otvorio ulazna vrata. Unutra je vladao mrak i tišina.

Nije bilo svjetala na stropu. Svjetiljke su odnesene.

207

“Što radimo ovdje?” upita Betty.

“Pokušavamo nešto ustvrditi.” Littlemore krene niz hodnik prema spavaćoj sobi

gospođice Riverford, dok je njegova svjetiljka razgonila tamu treperavim svjetlom.

“Ne želim ući u tu sobu”, reče Betty, koja ga je slijedila oklijevajući.

Došli su do vrata. Kad je Littlemore posegnuo za kvakom, ruka mu se ukoči u zraku.

Snažno pištanje iznenada ispuni prostor. Dopiralo je iz spavaće sobe. Zvuk je postajao sve

glasniji i pretvarao se u udaljeni vapaj.

Betty uhvati Littlemorea za ruku. “O tom sam ti zvuku pričala, Jimmy, taj sam zvuk

čula onog jutra kad je ubijena gospođica Elizabeth.”

Detektiv otvori vrata. Vapaj je postajao sve jači.

“Ne ulazi”, šapne Betty.

Iznenada, buka prestane. Sve je utihnulo. Littlemore uđe u sobu. Previše uplašena da

ostane na mjestu, Betty uđe za njim, držeći mu se za rukav. Pokućstvo je još bilo na mjestu:

krevet, ogledalo, stolovi, ormari. Stvaralo je sablasne sjene pod snopom svjetla iz

Littlemoreove svjetiljke. On približi uho zidu, pa udari po njemu zglobovima prstiju, pozorno

osluškujući. Pomaknuo se nekoliko stopa dalje i učinio istu stvar.

“Što to radiš?” prošapta Betty.

Littlemore pucne prstima. “Kamin”, reče on. “Vidio sam glinu pokraj kamina.”

Prišao je kaminu i potegnuo u stranu njegovu ogradu od željezne mreže, spustio se na

pod i ispružio se ispred kamina. Zatim usmjeri svjetlo u dimnjak. Na stražnjem zidu kamina

Littlemore je vidio cigle, žbuku – i tri otvora posložena u trokut. Najviši trokut bio je okrugao.

“To je to”, reče detektiv. “To mora biti to. A sada, kako bi on...?”

Littlemore osvijetli željezne držače koji su visjeli pokraj kamina. Jedan od instrumenata

bio je trostruki žarač. Dvije njegove šipke bile su šiljate, a treća je bila okrugla. Tri su kraja

zajedno tvorila trokut. Littlemore poskoči, dohvati žarač i gurne ga u stražnji dio dimnjaka.

Kad je pronašao otvore, otkrio je da tri kraja žarača ulaze u njih kao da su i načinjeni baš zbog

toga – što su i bili. Trenutak poslije, cijelo ognjište okrene se na unutarnjim šarkama, a

Littlemoreovo lice zapahne snažno strujanje zraka.

“Vidi ti to”, reče Littlemore. Unutra, zidovi su bili obasjani malim mlazovima plavog

plamena. “Gdje li sam to već vidio? Dođi, Betty.”

Ušli su u prolaz. Betty je držala Littlemorea za ruku. Kad su prošli pokraj velike,

kvadratne željezne rešetke na jednom zidu, detektiv prisloni uho na nju i reče Betty da učini

isto. U daljini su mogli čuti isti onaj vapaj koji je tako uplašio Betty.

“Ventilacijsko okno”, reče Littlemore. “Nekakav sustav za cirkulaciju zraka. Negdje

mora postojati nekakva crpka. Kad se crpka pokrene, nastaje takav zvuk. Kad se zaustavi,

zvuk prestaje.” Kretali su se prolazom stotinjak metara, prošavši pokraj pola tuceta sličnih

rešetaka i skrećući oštro tri ili četiri puta. Bettyni nokti žarili su se u Littlemoreovu ruku.

Napokon su stigli do kraja. Na putu im se ispriječio zid, ali na tom je zidu mala metalna

pločica sjajila ispod posljednje plinske svjetiljke. Littlemore gurne pločicu i zid se okrene.

U svjetlu električne svjetiljke ugledali su skupo opremljenu radnu sobu. Zidovi su bili

puni polica za knjige, ali na njima nisu stajale knjige nego zbirka umanjenih modela mostova

i zgrada. Usred radne sobe bio je težak stol s mjedenim svjetiljkama. Littlemore ugasi svoju

svjetiljku. Njih dvoje u tišini napuste radnu sobu i krenu niz hodnik. Prošli su kroz ulazno

predvorje od bijelog mramora. Zatim su čuli prigušen zvuk. Dalje niz hodnik, iza

najprostranije dnevne sobe koju su Littlemore i Betty ikada vidjeli, jedna vrata podrhtavala su,

208

dok se kvaka okretala gore – dolje. Netko je očito bio iza tih vrata i uzalud ih pokušavao

otvoriti. Littlemore se oglasi, predstavljajući se kao policijski detektiv.

Odgovorio mu je ženski glas. “Otvorite vrata. Pustite me.”

Littlemoreu nije trebalo dugo da to učini. Kad su se vrata otvorila, ugledao je

podstavljeni ormar, te leđa žene smještene u prostor koji nije bio namijenjen ljudima. Ruke su

joj bile vezane iza leđa. Gospođa Clara Banwell okrene se, zahvali detektivu, pa ga zamoli da

je odveže.

Znoj je sjajio na čelu Henryja Kendalla Thawa dok je promatrao policajca na drugoj strani

Gramercy Parka kako patrolira naprijed – natrag pod plinskom svjetiljkom ispred kuće

Actonovih. Stražnji dio košulje ispod večernjeg sakoa bio mu je također natopljen znojem,

koji se slijevao niz rukave i hlače.

Sa svojeg motrišta na Istočnoj dvadeset prvoj ulici između Četvrte i Lexington avenije,

Thaw je mogao vidjeti cijeli red impresivnih kuća koje su se poredale na južnom dijelu

Gramercy Parka. Mogao je vidjeti Players Club, veselo osvijetljen u petak navečer. Zapravo,

imao je pogled kroz prozirne zastore prozora u prizemlju kluba, gdje su imućni stariji

muškarci i mlade žene ogoljelih ramena šetali amo-tamo, ispijajući Duplexe i koktele Bronx.

Thaw je imao bolje oči od Junga. Tri kata iznad pozornika detektirao je kretnju na krovu

Actonovih. Tamo, na noćnom nebu, ocrtavala se silueta još jednog policajca i puške koju je

nosio. Thaw je bio žilav čovjek, toliko mršav da je izgledao gotovo krhko, s rukama malo

dužim nego što bi trebale biti. Lice mu je bilo iznenađujuće dječačko za muškarca u kasnim

tridesetima. Mogao je biti i naočit, da mu sitne oči nisu bile malo preduboko usađene i da mu

usne nisu bile malo predebele. Bilo da se kretao, bilo da je stajao, činilo se da ne može doći

do daha.

Sada se pokrenuo. Krenuo je prema istoku, držeći se sjena. Obod šešira spustio je još

niže prelazeći aveniju Lexington: vrlo je dobro znao kuću na tom uglu. U stara vremena

promatrao bi je satima, čekajući da vidi hoće li iz nje izaći jedna djevojka, lijepa djevojka

koju je toliko htio ozlijediti da mu je koža bridjela od želje. Pratio je željeznu ogradu parka

sve dok nije došao do jugoistočnog ugla. Irving Place dijelio ga je od budnih pozornika. Oni

ga nisu vidjeli kad je ušao u stražnju ulicu iza Gramercy Park Southa.

* * *

Tri kilometra dalje, u svojem stanu na prvom katu male kuće na Warren Streetu, mrtvozornik

Charles Hugel spakirao je torbe. Stajao je usred svoje dnevne sobe, grizući zglobove na

prstima. Predao je svoje pismo ostavke gradonačelniku. Obavijestio je kućevlasnika. Otišao je

u banku i zatvorio račun. Sav novac koji je imao ležao je pred njim, poslagan u uredne hrpe

na podu. Morao je odlučiti kako da ga ponese. Sagnuo se i počeo brojati novčanice – po treći

put – pitajući se hoće li mu to biti dovoljno da se smjesti u drugom, manjem gradu. Ruke mu

se tržnu, a novčanice od pedeset dolara polete u zrak u trenutku kad je začuo lupanje na

vratima.

Da je pozornik ispred kuće Actonovih samo podignuo pogled, zapazio bi dublju tamu na

prozoru Norine spavaće sobe. Možda bi shvatio da je neki čovjek prošao iza zastora. No, nije

podignuo pogled.

Uljez otpusti kravatu od bijele svile koju je nosio oko vrata. U tišini, povuče kravatu s

ovratnika i omota njezine rubove oko šaka. Zatim se približi Norinu krevetu. Unatoč tami,

209

mogao je vidjeti djevojčinu usnulu priliku na krevetu. Mogao je vidjeti liniju u kojoj se

njezina lijepa brada spajala s mekanim, nezaštićenim grlom. Provukavši kravatu između daske

uzglavlja i jastuka, potegnuo ju je dolje, polako dolje, ispod jastuka, sve bliže i bliže

djevojčinu vratu, beskrajno polako, sve dok se oba kraja nisu pojavila ispod jastuka. Cijelo je

vrijeme slušao njezino disanje, tiho i ujednačeno.

Pitanje je bi li kuhinjski nož mogao pomoći da ga gospođa Mildred Acton nije uklonila

ispod djevojčina jastuka. Bi li Nora Acton, nakon što ju je čovjek naglo probudio usred noći,

mogla posegnuti za nožem? Da je posegnula, bi li ga uspjela upotrijebiti? Nora je uvijek

spavala na trbuhu. Čak i da je uspjela uhvatiti oružje, bi li si mogla njime spasiti život,

pokušavajući doći do daha?

Sve su to dobra pitanja, ali samo teoretska. Ne samo da tamo nije bilo kuhinjskog noža

– nije bilo ni Nore.

“Ruke uvis, gospodine Banwell”, reče glas iza uljeza kod Norina kreveta. Električna

svjetiljka u rukama policajca u odori koji je stajao na vratima iznenada osvijetli sobu. George

Banwell zaštiti lice rukama.

“Udaljite se od kreveta, gospodine Banwell”, reče detektiv Littlemore, zabivši cijev

svojeg pištolja Banwellu u leđa. “U redu, Betty, sada možeš ustati.”.

Betty Longobardi ustane s kreveta, uplašena ali prkosna. Dok je Littlemore pretraživao

Banwellove džepove, pogledao je Norino ognjište. Kao što je i pretpostavio, ploča na tom

zidu otvorila se, otkrivajući tajni prolaz. “U redu. Sada spustite ruke. Iza leđa. Lijepo polako.”

Banwell se nije pomaknuo. “Kolika vam je cijena?” upita on.

“Više nego što možete platiti”, reče Littlemore.

“Dvadeset tisuća”, reče Banwell, s rukama još podignutima iznad glave. “Svakome od

vas dat ću dvadeset tisuća dolara.”

“Spustite ruke iza leđa”, ponovi Littlemore.

“Pedeset tisuća”, reče Banwell. Žmirkajući zbog svjetla uperena u oči, mogao je vidjeti

da na vratima stoje dva čovjeka – jedan koji je držao svjetiljku i jedan iza njega, osim ovoga

koji mu je uperio pištolj u leđa. Na riječi “pedeset tisuća”, dva čovjeka na vratima nelagodno

su se promeškoljila. Banwell se obrati njima. “Razmislite, dečki. Vi ste pametni; to se vidi na

vama. Što mislite gdje šef Byrnes dobiva novac? Znate koliko on novca drži na banci? Tristo

pedeset tisuća. Tako je. Učinio sam ga bogatim, a učinit ću bogatima i vas.”

“Gradonačelniku se neće svidjeti što nas pokušavate podmititi”, reče Littlemore,

spuštajući jednu Banwellovu ruku i stavljajući mu lisičine na zapešće.

“Hoćete li slušati ovu budalu iza mene?” izlane Banwell, još se obraćajući dvojici ljudi

navratima. Glas mu je bio snažan i samouvjeren, bez obzira na situaciju u kojoj se našao.

“Slomit ću ga tijekom suđenja. Slomit ću ga, čujete li me? Budite pametni. Želite li biti

siromašni cijelog života? Pomislite na svoje žene, svoju djecu. Želite da oni budu siromašni

cijelog života? Ne brinite se za gradonačelnika. Ja ga posjedujem.“

“Doista, George?” reče čovjek iza pozornika koji je držao svjetiljku, pa kroči u krug

svjetlosti. Bio je to gradonačelnik McClellan. “Posjeduješ li me?”

Littlemore zatvori lisice na drugom Banwellovu zapešću. Brava se zaključala zvučno

kliknuvši. Brzinom iznenađujućom za čovjeka svoje veličine, Banwell se istrgnuo iz

detektivova zahvata s rukama vezanim iza leđa, i jurnuo prema prolazu. No, morao je zastati i

sagnuti se da bi ušao unutra, što je bio uzrok njegove propasti. Littlemore je imao pištolj u

ruci. Mogao ga je pogoditi, ali nije pucao. Umjesto toga, načinio je veliki korak naprijed i

spustio dršku svojeg pištolja na Banwellovu glavu. Banwell krikne i sruči se na pod.

210

Nekoliko minuta poslije, detektiv Littlemore posjeo je gotovo onesviještena Georgea

Banwella u podnožje stubišta Actonovih i privezao ga za ogradu drugim parom lisičina, koje

je posudio od jednog od policajaca u odori. Krv je kapala niz Banwellovo lice. Drugi

policajac pustio je uzbuđenog Harcourta i Mildred Acton iz njihove spavaće sobe.

U Players Clubu, recepcionarka je dočekala novog gosta, koji ju je također iznenadio – ne

samo zato što je ušao kroz stražnja vrata, nego i zato što je nosio ogrtač usred ljeta. Harryju

Thawu bilo je osobito zadovoljstvo što može uživati u svojoj slobodi u prostorijama koje je

dizajnirao upravo čovjek kojeg je ubio prije tri godine, gospodin Stanford White. Predstavio

se kao Monroe Reid iz Philadelphije. Pod tim se pseudonimom upoznao s još jednim

dotepencem, stranim gospodinom kojeg je upoznao u maloj dvorani za bal u kojoj su

plesačice izvodile točku na uzdignutoj pozornici. Harry Thaw i Carl Jung dobro su se slagali

te večeri. Kad je Jung spomenuo da je Smith Jelliffe član kluba s kojim se imao prilike

upoznati, Thaw je uzvratio da dobro zna tog čovjeka, iako nije ispričao potpunu istinu o

njihovu poznanstvu.

“Dobro ste to izveli, detektive”, reče gradonačelnik McClellan Littlemoreu u dnevnoj sobi

Actonovih. “Nikada ne bih povjerovao da nisam vidio vlastitim očima.”

Gospođa Biggs prematala je posjekotinu na Banwellovoj glavi. Gospodin Acton si je

natočio veliko piće. “Smatrate li da bi nam mogli reći što se događa, McClellane?” upita on.

“Bojim se da ni sam ne znam točno”, odgovori gradonačelnik. “Još ne shvaćam kako je

George mogao ubiti gospođicu Riverford”.

U tom trenutku oglasi se zvono na vratima. Gospođa Biggs pogleda svoje poslodavce,

koji pak pogledaju gradonačelnika. Littlemore reče da će se on javiti. Trenutak poslije, svi u

prostoriji ugledali su mrtvozornika Charlesa Hugela kako ulazi u sobu, u čvrstom stisku

pozornika Johna Reardona.

“Imam ga, detektive”, reče Reardon. “Već se spakirao za polazak, kao što ste rekli.”

211

Dvadeset peto poglavlje

U MOJOJ HOTELSKOJ SOBI ZAZVONIO JE TELEFON I PROBUDIO ME. NE SJEĆAM

se kad sam zaspao; jedva se sjećam i da sam se vratio u svoju sobu. Zvali su me s recepcije.

“Koliko je sati?” upitao sam.

“Malo prije ponoći, gospodine.”

“Koji je dan?” Magla u mojem mozgu nikako da se razbistri.

“Još je petak, gospodine. Oprostite, dr. Younger, ali zamolili ste da vas obavijestimo

ako gospođica Acton dobije posjet.”

“Da?”

“Neka gospođa Banwell upravo je na putu u sobu gospođice Acton.”

“Gospođa Banwell?” rekoh. “U redu. Ne puštajte gore nikog drugog a da mi ne javite.”

Nora i ja došli smo vlakom iz Tarry Towna. Jedva da smo i razgovarali. Kad smo stigli

u Grand Central, Nora me preklinjala da je vratim u hotel Manhattan – da bi vidjela je li

njezina soba još rezervirana na njezino ime. Ako je tako, upitala me, može li ostati tamo do

nedjelje, kad se više nije morala bojati da će je roditelji hospitalizirati protiv njezine volje?

Suprotno vlastitoj prosudbi, pristao sam je otpratiti u hotel. No, upozorio sam je da ću

sutra ujutro, bez obzira na sve, obavijestiti njezina oca o tome gdje je. Bio sam siguran – i to

sam joj rekao – da će moći smisliti neku fiktivnu priču kojom će zadržati roditelje podalje od

sebe još dvadeset četiri sata. Pokazalo se da ima pravo u vezi sa svojom sobom: nije bila

otkazana. Recepcionar joj je predao ključeve i ona nestane u dizalu.

Nisam smatrao da je ponoćni posjet gospođe Banwell bio mudra odluka: suprug ju je

mogao pratiti. Nora joj se zacijelo javila telefonom. No, ako je Nora mogla zavarati mene

tako temeljito, i Clara je vjerojatno mogla prevariti svojeg supruga u vezi s večernjim

izlaskom.

Sjetio sam se Freudovih opaski o Norinim osjećajima prema Clari. Naravno, on je još

vjerovao da Nora gaji incestuozne želje. Ja više nisam. Zapravo, s obzirom na svoje

tumačenje govora “biti ili ne biti”, usudio sam se pomisliti da sam razotkrio cijeli Edipov

kompleks. Freud je cijelo vrijeme imao pravo: da, on je postavio ogledalo pred prirodu, ali u

njoj je vidio zrcalnu sliku stvarnosti.

Stvar je u ocu, ne u sinu. Da, kada dječak uđe u odnos između majke i oca, jedna strana

u tom triju pati od duboke ljubomore – otac. On može smatrati da je dječak uljez u posebnom,

ekskluzivnom odnosu koji on ima sa svojom ženom. Možda se dio njega želi riješiti malog

uljeza koji siše i kmeči, a kojeg majka smatra tako savršenim. Možda čak poželi i da ga nema.

Edipov kompleks je stvaran, ali subjekt njegovih impulsa je roditelj, a ne dijete. A to

postaje sve gore kako dijete raste. Djevojka ubrzo suočava majku sa stasom čijoj mladosti i

ljepoti majka zavidi i protiv svoje volje. Dječak mora na kraju nadrasti oca, a dok sin raste,

otac osjeća da ga smjena generacija polako pokapa.

No, koji bi roditelj priznao želju da ubije vlastitog potomka? Koji će otac priznati da je

ljubomoran na vlastitog sina? Zato se Edipov kompleks mora projicirati na djecu. Neki glas

mora šaptati na uho Edipova oca da nije on – otac – taj koji gaji tajnu želju da mu sin umre,

nego da je Edip taj koji žudi za svojom majkom i priželjkuje očevu smrt. Što snažnije ta

ljubomora napada roditelje, to će se destruktivnije oni ponašati u odnosu prema vlastitoj djeci,

212

a ako se to dogodi, čak mogu okrenuti djecu protiv sebe, izazvavši upravo onu situaciju koje

su se bojali. Tome nas uči sam Edip. Freud je pogrešno protumačio Edipa: tajna edipovskih

želja počiva u srcu roditelja, ne djeteta.

Žalosno je bilo to što mi se to otkriće, ako to stvarno jest, sada činilo tako uzaludnim i

beskorisnim. Kakve koristi od njega? Od kakve je koristi ikad bilo nekakvo razmišljanje?

“Ovo je krajnja drskost”, reče mrtvozornik Hugel s jedva suzdržanim bijesom. “Zahtijevam

objašnjenje.”

George Banwell bolno podvikne kad mu je gospođa Biggs nanijela melem na ranu. Krv

mu je bila zgrušana u kosi, ali više mu nije tekla niz obraze.

“Što to znači, Littlemore?” upita gradonačelnik.

“Želite li mu vi reći, gospodine Hugel?” odvrati detektiv. “Ili ću ja?”

“Što?” upita McClellan.

“Pustite me”, reče mrtvozornik Reardonu.

“Pustite ga, pozornice”, zapovijedi gradonačelnik. Reardon ga odmah posluša.

“Je li to još jedna od vaših šala, Littlemore?” upita Hugel, poravnavajući odijelo. “Ne

slušajte ga, McClellane. To je čovjek koji se jučer na mojem operativnom stolu pravio da je

mrtav.”

“Jeste li?” upita gradonačelnik Littlemorea.

“Da, gospodine.”

“Vidite?” reče Hugel McClellanu povišenim glasom. “Više nisam u gradskoj službi.

Moja ostavka vrijedi od pet sati; na vašem je stolu, McClellane, iako je, nesumnjivo, niste

pročitali. Odlazim kući. Laku noć.”

“Ne puštajte ga gospodine gradonačelniče”, reče Littlemore.

Mrtvozornik nije obraćao pozornost na njega. Stavio je šešir na glavu i krenuo prema

vratima.

“Ne puštajte ga, gospodine”, ponovi Littlemore.

“Gospodine Hugel, ostanite na mjestu, molim vas”, reče McClellan. “Detektiv mi je

večeras već pokazao jednu stvar koju nisam smatrao mogućom. Saslušat ću ga.”

“Hvala vam, poštovani gospodine”, reče Littlemore. “Najbolje je da počnem s

fotografijom. Snimio ju je mrtvozornik Hugel, gospodine. To je fotografija gospođice

Riverford, gdje se na njezinu vratu vide inicijali gospodina Banwella.”

Banwell se pomakne pri dnu stubišta. “Što je to?” upita on.

“Njegovi inicijali? O čemu pričate?” upita McClellan.

“Imam jedan primjerak ovdje, gospodine”, reče Littlemore. Predao je fotografiju

gradonačelniku. “Pomalo je komplicirano, gospodine. Vidite, gospodin Hugel je rekao da je

tijelo gospođice Riverford ukradeno iz mrtvačnice zato što je na njemu bio neki trag.”

“Da, to ste mi spomenuli, Hugelu”, reče gradonačelnik.

Mrtvozornik nije rekao ništa, oprezno gledajući Littlemorea.

“Onda je Riviere razvio ploče gospodina Hugela”, nastavio je detektiv, “i naravno,

pronašli smo tu fotografiju vrata gospođice Riverford s nekakvim utisnućem. Riviere i ja

nismo to shvatili, ali gospodin Hugel nam je objasnio. Ubojica je zadavio gospođicu

Riverford kravatom, kravata je na sebi još imala iglu, a na igli je njegov monogram. I tako,

vidite, poštovani gospodine, slika prikazuje ubojičine inicijale na vratu gospođice Riverford.

To ste nam rekli, zar ne, gospodine Hugel?”

213

“Zapanjujuće”, reče gradonačelnik, koji je pogledao fotografiju, prinijevši je očima.

“Boga mi, vidim to: GB.”

“Da, gospodine. Imam ijednu iglu za kravatu gospodina Banwella, i vidite da je slična.”

Littlemore izvuče Banwellovu iglu za kravatu iz džepa na hlačama i preda je gradonačelniku.

“Pogledajte to”, reče gradonačelnik. “Identično.”

“Gluposti”, reče Banwell. “Smjestili su mi.”

“Dobri Bože, Hugel”, reče gradonačelnik, ignorirajući Banwella. “Zašto mi to niste

rekli, čovječe? Imali ste dokaz protiv njega.”

“Ali ja ne – ne mogu – dajte mi da vidim tu fotografiju”, reče Hugel.

Gradonačelnik pruži fotografiju mrtvozorniku.

Hugel odmahne glavom proučavajući je. “Ali moja fotografija...”

“Gospodin Hugel nikada nije vidio tu fotografiju, poštovani gospodine”, reče

Littlemore.

“Ne shvaćam”, reče gradonačelnik.

“Na fotografiji gospodina Hugela – njegovoj originalnoj fotografiji, gospodine –

inicijali na djevojčinu vratu nisu bili GB. Bili su zrcalna slika slova GB.”

“Da, zapravo, inicijali bi i trebali biti obrnuti, zar ne?” reče McClellan. “Monogram bi

trebao ostaviti zrcalnu sliku, poput pečata na omotnici.”

“U tome i jest trik”, reče Littlemore. “Imate pravo, uvaženi gospodine: igla bi ostavila

zrcalni odraz, pa bi obrnuta slova GB s fotografije gospodina Hugela upućivala na to da je

ubojica gospodin Banwell. Baš to je rekao i gospodin Hugel. Jedini problem je bio taj što je

fotografija gospodina Hugela već bila zrcalni odraz. To nam je rekao Riviere. To je ono što g.

Hugel nije shvatio, gospodine. Njegova fotografija prikazivala je GB unatrag – u redu – ali

njegova je fotografija već bila zrcalna slika utisnuća s djevojčina vrata. To znači da je

utisnuće na njezinu vratu stvarno bilo GB, a to znači da ubojičin monogram nije bio pravi GB,

nego obrnuti GB.”

“Ponovite to”, reče McClellan.

Littlemore učini to. Zapravo, ponovio je cijelu priču nekoliko puta, sve dok je

gradonačelnik nije shvatio. Objasnio je i to da je on rekao Riviereu da napravi zrcalnu sliku

Hugelove fotografije, tako da je opet preokrenuo GB na pravu stranu, da bi mogao usporediti

inicijale s pravim monogramom gospodina Banwella. Ta preokrenuta slika bila je ona koju je

upravo pokazao gradonačelniku.

“Ali još nema smisla”, reče gradonačelnik frustrirano. “Uopće nema smisla. Kako bi

monogram prikazan na Hugelovoj originalnoj fotografiji mogao biti zrcalna slika monograma

Georgea Banwella?”

“Postoji samo jedan način, poštovani gospodine”, reče Littlemore. “Netko ga je

nacrtao.”

“Što?”

“Netko ga je nacrtao. Netko ga je urezao na suhu ploču prije nego što ju je Riviere

razvio. Netko tko je imao pristup i igli za kravate gospodina Banwella i pločama gospodina

Hugela. Netko tko nas je pokušao navesti da pomislimo da je gospodin Banwell ubio

Elizabeth Riverford. Tko god to učinio, morao je uložiti uistinu mnogo truda. Učinili su

gotovo sve kako treba, ali napravili su jednu pogrešku: na fotografiji su prikazali zrcalni

odraz, a nisu trebali. Znali su da utisnuće na vratu gospođice Riverford mora biti zrcalni odraz

pravog monograma. Zato su zaključili da se na fotografiji mora vidjeti zrcalni odraz. No,

214

zaboravili su da je ferotip već sam po sebi zrcalni odraz. To je bila njihova velika pogreška.

Kad su stavili obrnuto GB na fotografiju, odali su se.”

Hugel upadne: “Pa ja čak ne mogu niti shvatiti što ovaj praznoglavac govori. Ovdje

imamo jasnu fotografiju djevojčina vrata. Na njoj piše GB – to nije negativ, ni dvostruki

negativ, ni trostruki negativ, ni bilo što o čemu brblja Littlemore. Samo jednostavno GB. To

je dokaz da je Banwell ubojica.”

Nastala je kratka tišina, koju je prekinuo gradonačelnik. “Detektive”, reče on, “vjerujem

da sam shvatio vaše razmišljanje. No, moram reći da su se stvari preokrenute toliko puta da ne

mogu znati tko ima pravo. Je li to jedini razlog zbog kojeg vjerujete da je gospodin Hugel

utjecao na dokaze? Je li moguće da Hugel ima pravo? Da vaša fotografija dokazuje da je

George Banwell ubojica?”

Littlemore se namršti. “Da vidimo”, reče on. “Pretpostavljam da postoji mnogo dokaza

protiv gospodina Banwella, zar ne? Gospodine gradonačelniče, mogu li postaviti nekoliko

pitanja gospodinu Banwellu?”

“Hajde”, reče McClellan.

“Gospodine Banwell, čujete li me dobro, gospodine?”

“Što želite”, zareži Banwell.

“Znate, gospodine Banwell, kad bolje razmislim, prilično sam siguran da vas možemo

optužiti za umorstvo gospođice Riverford. Pronašao sam tajni prolaz između vaših stanova.”

“Bravo”, reče Banwell.

“U njezinu stanu pronašao sam glinu koja odgovara glini s vašeg gradilišta.”

“I to vam je neki dokaz.”

“I pronašli smo kovčeg sa stvarima gospođice Riverford – onaj koji ste zakopali u East

Riveru ispod Manhattanskog mosta.”

“Nemoguće!” vikne Banwell.

“Pronašli smo ga sinoć, gospodine Banwell. Malo prije nego što ste poplavili keson.”

“Vi ste bili u kesonu Manhattanskog mosta prošle noći, Littlemore?” upita McClellan.

“Da, gospodine”, reče Littlemore pitomo. “Oprostite, gradonačelniče.”

“Oh, nema veze”, reče McClellan. “Nastavite.”

“Smještaju mi”, prekine ga Banwell. “McClellane, bio sam s tobom cijelu nedjelju

navečer. U Saranac Innu. Znaš da je nisam mogao ubiti.”

“Tužitelj neće tako gledati na stvari”, odgovori Littlemore. “Reći će da ste naredili

nekome da doveze gospođicu Riverford do Saranaca, da ste se iskrali s večere s

gradonačelnikom, našli se s njom na nekoliko minuta i ubili je. Zatim ste poslali njezino tijelo

natrag u Balmoral, kako bi izgledalo kao da je tamo i umrla. Htjeli ste upotrijebiti samog

gradonačelnika za alibi. Šteta što ste ostavili svoje inicijale na njezinu vratu. To će reći

tužitelj, gospodine Banwelle.”

“Ja je nisam ubio, kažem vam”, reče Banwell. “Mogu to dokazati.”

“Kako možeš to dokazati, George?” upita McClellan.

“Nitko nije ubio Elizabeth Riverford”, reče Banwell.

“Što?” upita gradonačelnik. “Još je živa? Gdje?”

Banwell odmahne glavom.

“Za ime Božje, čovječe”, reče McClellan, “objasni što želiš reći.”

“Ne postoji Elizabeth Riverford”, reče Banwell.

215

“Nikada i nije”, doda Littlemore.

Banwell duboko uzdahne. Isto učini i Hugel. Gradonačelnik razumno ponovi: “Hoće li

mi tko objasniti što se događa?”

“Njezina težina navela me na razmišljanje”, reče Littlemore. “Izvještaj gospodina

Hugela kaže da je gospođica Riverford bila visoka stotinu šezdeset sedam centimetara i da je

težila pedeset osam kilograma. No, strop za koji je bila privezana ne bi izdržao djevojku od

pedeset i osam kilograma. Popustio bi. Testirao sam ga.”

“Možda sam malo promašio visinu i težinu”, reče Hugel. “Bio sam pod velikim

stresom.”

“Niste promašili, gospodine Hugel”, reče Littlemore. “Učinili ste to namjerno. Isto tako,

niste spomenuli da kosa gospođice Riverford zapravo nije bila crna.”

“Naravno da je bila crna”, reče Hugel. “Svi iz Balmorala svjedočit će da je bila crna.”

“Vlasulja”, reče Littlemore. “Pronašli smo jednu takvu u Banwellovu kovčegu.”

Hugel se obrati gradonačelniku. “Sišao je s uma. Netko ga je potplatio da kaže sve to.

Zašto bih ja namjerno dao pogrešne podatke o fizičkom izgledu gospođice Riverford?”

“Zašto, detektive?” upita McClellan.

“Zato što bi, da je rekao svima da je Elizabeth Riverford visoka metar i pedeset i osam

centimetara i da je teška pedeset i dva kilograma, i da ima dugu, plavu kosu, stvari postale

stvarno komplicirane kad se sljedećeg dana pojavila gospođica Nora Acton, visoka metar i

pedeset i osam centimetara, teška pedeset i dva kilograma, s dugom plavom kosom i

identičnim ranama – istog dana kad je nestalo tijelo gospođice Riverford. Nije li tako,

gospodine Hugel?”

Nora se bacila u Clarino naručje istog trena kad je ona ušla u njezinu hotelsku sobu.

“Draga moja”, reče Clara. “Hvala nebesima da si dobro. Tako mi je drago da si me

pozvala.”

“Reći ću im sve”, uzvikne Nora. “Pokušala sam zatajiti, ali ne mogu.”

“Znam”, reče Clara. “To si rekla u svojem pismu. Sve je u redu. Reci im sve.”

“Ne”, ponovi Nora na rubu suza. “Mislim, stvarno sve.”

“Razumijem. U redu je.”

“Nije vjerovao da sam ozlijeđena”, reče Nora. “Doktor Younger. Mislio je da sam

naslikala svoje rane.”

“Kako grozno.”

“Zaslužila sam to, Clara. Sve je pošlo po zlu. Tako sam loša. Sve je bilo uzalud. Bilo bi

bolje da sam mrtva.”

“Psst. I tebi i meni treba nešto da smirimo živce.” Ona priđe kredencu na kojem je

stajala napola ispunjena boca od brušenog stakla. “Evo. Oh, kako grozan brendi. Ali malo ću

nam natočiti. Podijelit ćemo ga.”

Dodala je Nori čašicu s malo zlatne tekućine. Nora nikada prije nije kušala brendi, ali

Clara joj je pomogla da ga proba i, nakon što je prošao prvi osjećaj žarenja, da isprazni čašu.

Malo tekućine prosulo se po Norinoj haljini.

“Nebesa”, reče Clara. “Zar nosiš moju haljinu?”

“Da”, reče Nora. “Žao mi je. Danas sam otišla u Tarry Town. Smeta li ti to?”

“Naravno da ne. Tako ti dobro stoji. Moje stvari oduvijek su ti dobro stajale.” Clara je

natočila još jedan prst brendija u čašicu i popila malo i sama, sklopivši oči. Zatim je prinijela

216

čašu Norinim ustima. “Znaš li”, reče ona, “da sam tu haljinu kupila misleći na tebe? Ove

cipele trebale su ići uz nju – te, ove koje sada nosim. Evo, isprobaj ih. Imaš tako lijep gležanj.

Zaboravimo na sve i odjenimo te, kao što smo običavali činiti.”

“Mogu li?” reče Nora, pokušavajući se osmjehnuti.

“Mislite, Elizabeth Riverford bila je Nora Acton?” upita McClellan zbunjeno detektiva

Littlemorea.

“Mogu to dokazati, uvaženi gospodine”, reče Littlemore. Pokazao je prema Betty dok je

vadio fotografiju iz džepa. “Gospodine gradonačelniče, Betty je bila sobarica gospođice

Riverford u Balmoralu. Ovo je slika koju sam pronašao u stanu Leona Linga. Betty, reci ovim

ljudima tko je ta žena.”

“Ova s lijeve strane je gospođica Riverford”, reče Betty. “Kosa je drukčija, ali to je

ona.”

“Gospodine Actone, biste li, molim vas, sada pogledali fotografiju?” Littlemore preda

Harcourtu Actonu sliku Nore Acton, Williama Leona i Clare Banwell.

“To je Nora”, reče Acton.

McClellan odmahne glavom. “Nora Acton je živjela u Balmoralu pod imenom Elizabeth

Riverford? Zašto?”

“Ona nije živjela tamo”, progunđa Banwell. “Trebala je dolaziti nekoliko večeri tjedno,

to je sve. Što gledate? Radije pogledajte Actona.”

“Znali ste?” upita McClellan gospodina Actona u nevjerici.

“Naravno da ne”, odgovori gospođa Acton umjesto svojeg supruga. “Nora je to zacijelo

učinila sama.”

Harcourt Acton nije rekao ništa.

“Ako nije znao, onda je prokleta budala”, reče Banwell. “Ali nisam je niti taknuo. Sve

je to ionako bila Clarina ideja.”

“I Clara je znala?” upita gradonačelnik s još većom nevjericom.

“Znala? Ona je to uredila.” Banwell ostane bez glasa, a zatim nastavi. “Sada me pustite.

Nisam počinio nikakav zločin.”

“Osim što ste me jučer pregazili”, reče detektiv Littlemore. “Uz to ste pokušali potplatiti

policajca i ubiti gospođicu Acton, a ubili ste Seamusa Malleya. Rekao bih da ste imali prilično

ispunjen tjedan, gospodine Banwell.”

Na spomen Malleyeva imena, Banwell se pokuša podignuti s poda, unatoč lisicama koje

su ga držale pričvršćenog uz ogradu. U općoj gužvi, Hugel pojuri prema vratima. No, ni jedan

od njih nije ostvario svoj cilj. Banwell je uspio ozlijediti zapešće, a mrtvozornika je ulovio

pozornik Reardon.

“Ali zašto, Hugel?” upita gradonačelnik.

Mrtvozornik je šutio.

“Moj Bože”, nastavi gradonačelnik, još se obraćajući mrtvozorniku. “Znali ste da je

Elizabeth Riverford zapravo Nora. Jeste li je vi bičevali? Dragi Bože.”

“Nisam ja”, zavapi Hugel, kojeg je i dalje držao Reardon. “Ja nisam nikoga bičevao.

Samo sam pokušavao pomoći. Morao sam postići da ga osude. Obećala mi je. Nikada ne bih –

ona je sve isplanirala – rekla mi je što da učinim – obećala mi je...”

“Nora?” upita gradonačelnik. “Što vam je ona obećala, za ime Božje?”

“Ne Nora”, reče Hugel, pa pokaže glavom prema Banwellu. “Njegova žena.”

217

* * *

Nora skine svoje cipele i navuče Clarine. Pete su bile visoke i šiljate, ali cipele su bile

izrađene od lijepe, mekane crne kože. Kad je djevojka podignula pogled, u Clarinoj je ruci

ugledala neočekivan predmet: mali revolver s drškom od sedefa. “Ovdje je tako vruće, draga”,

reče Clara. “Izađimo na tvoj balkon.”

“Zašto si uperila revolver u mene, Clara?”

“Zato što te mrzim, draga. Vodila si ljubav s mojim suprugom.“

“Nisam”, pobuni se Nora.

“Ali on je to htio. Očajnički. To je isto; ne, to je još gore.”

“Ali ti mrziš Georgea.”

“Mrzim li? Valjda je tako”, reče Clara. “Oboje vas mrzim podjednako.”

“Oh, ne. Ne govori to. Radije bih umrla.”

“Pa, dobro onda.”

“Ali Clara, ti si stvorila...”

“Da, stvorila sam te”, reče Clara. “A sada ću te uništiti. Samo razmisli o mojem

položaju, draga. Kako bih mogla dopustiti da policija dozna sve što znaš? Tako sam blizu

uspjehu. Sve što mi stoji na putu si ti. Gore, draga moja. Na balkon. Kreni. Nemoj me tjerati

da te ustrijelim.” Nora ustane, ali zatetura. Clarine visoke pete bile su previsoke za nju. Jedva

je hodala. Držeći se za naslon sofe, pa za naslonjač, pa za stol, napredovala je prema

otvorenim francuskim vratima koja su vodila na balkon.

“To je to”, reče Clara. “Samo još malo dalje.”

Nora zakorači na balkon i spotakne se. Uhvati se za ogradu i ustane, gledajući prema

gradu. Bila je na jedanaestom katu i vjetar je bio snažan. Nora osjeti taj hladan vjetar na

svojem čelu i obrazima. “Navela si me da obujem ove cipele”, reče ona, “tako da me lakše

možeš gurnuti, zar ne?”

“Ne”, odgovori Clara, “nego zato da izgleda kao nesretan slučaj. Nisi navikla na visoke

pete. Nisi navikla ni na brendi, koji će namirisati na tvojoj haljini. Strašna nesreća. Ne želim

te gurati, draga. Ne bi li skočila sama? Samo se pusti. Mislim da bi voljela to učiniti.”

Nora ugleda sat na tornju Metropolitan Lifea udaljen kilometar i pol prema jugu. Bila je

ponoć. Zatim ugleda jarki sjaj Broadwaya na zapadu. “Biti ili ne biti”, šapne.

“Bojim se da je ‘ne biti’”, reče Clara.

“Mogu li te zamoliti za jednu stvar?”

“Ne znam, draga. Što to?”

“Hoćeš li me poljubiti?” upita Nora. “Samo jedanput, prije nego što umrem?”

Clara Banwell razmisli o toj molbi. “U redu”, reče ona.

Nora se okrene, polako, držeći se iza leđa rukama za ogradu. Treptala je tjerajući suze iz

svojih plavih očiju. Lagano je podignula bradu u vis. Clara, držeći revolver uperen u Norin

struk, ukloni kosu s njezinih usta. Nora sklopi oči.

Nagnuvši se nad umivaonikom u svojoj hotelskoj sobi, zapljusnuo sam lice hladnom vodom.

Sada mi je bilo jasno da je Nora u svojoj obitelji bila meta točno onakvog zrcalnog odraza

Edipova kompleksa kakav sam upravo otkrio. Njezina je majka nesumnjivo bila smrtno

218

ljubomorna na nju. No, Norin slučaj bio je složeniji zbog Banwellovih. Freud je imao pravo:

Banwelli su na neki način postali Norini zamjenski majka i otac. Banwell je htio Noru – opet

obrnuti Edipov kompleks – ali Nora je očito željela Claru. To se nije slagalo. Zapravo, Clara

se nije uklapala u to. Njezin je položaj bio najsloženiji od svih. Sprijateljila se s Norom, kao

što je rekao Freud, povjerila joj se, opisujući joj svoja seksualna iskustva. Freud je vjerovao

da je Nora ljubomorna na Claru. No, prema mojem otkriću, Clara je trebala biti ljubomorna na

Noru. Morala bi je mrziti. Željeti je...

Skočio sam s kreveta i izjurio iz sobe.

//Čim su se njihove usne dodirnule, Nora zgrabi Clarinu ruku, onu kojom je držala pištolj.

Revolver opali. Nora nije uspjela izbaciti oružje iz Clarinih ruku, ali uspjela ga je okrenuti od

svojega tijela. Metak odleti u zrak iznad grada.

Nora ogrebe Claru po licu, i okrvavi je iznad i ispod oka. Kad je Clara kriknula od boli,

Nora je ugrize za ruku – opet onu kojom je držala revolver – najjače što je mogla. Revolver

padne na betonski balkonski pod i odleti natrag u hotelsku sobu.

Clara udari Noru u lice. Udari je i drugi put, a zatim uhvati djevojku za kosu i odvuče je

do ruba balkona. Tamo je gurne unatrag preko ograde. Norini dugi pramenovi visjeli su nad

ulicom koja je bila daleko, daleko ispod njih.

Nora podigne jednu od svojih cipela s poda i udari njome Claru po stopalu. Šiljata peta

zabila se u Clarin goli rist. Ona uplašeno krikne i ispusti Noru, koja se otrgne. Zatim jurne

pokraj Clare i prođe kroz francuska vrata, ali padne na pod, jer nije mogla trčati u Clarinim

petama. Nastavi dalje na rukama i nogama, pokušavajući doći do revolvera. Vrhovima prstiju

uspjela je dotaknuti sedefnu dršku, kad ju je Clara povukla natrag za haljinu. Clara odbaci

Noru u stranu, preskoči je, krene prema sredini sobe i zgrabi oružje.

“Vrlo dobro, draga moja”, reče Clara teško dišući. “Nisam imala pojma da imaš to u

sebi.”

U tom trenutku, prekine ih lomljava. Zaključana vrata otvore se, dok su komadići drva

letjeli zrakom, i u sobu upadne Stratham Younger.

“Dr. Younger”, reče Clara Banwell, koja je stajala usred Norine dnevne sobe i uperila mali

revolver ravno u moj trbuh, “kako vas je lijepo vidjeti. Molim vas, zatvorite vrata.”

Nora je ležala na podu nekoliko metara dalje. Vidio sam modricu na njezinu obrazu, ali,

hvala Bogu, nigdje nije bilo krvi. “Jeste li ozlijeđeni?” upitao sam je.

Ona odmahne glavom.

Ispustio sam dah – nisam niti shvatio da ga zadržavam – i zatvorio vrata. “A vi, gospođo

Banwell, kako ste vi večeras?”

Kutovi Clarinih usta blago su se pokrenuli uvis. Bila je jako izgrebana ispod i iznad

lijevog oka. “Uskoro ću biti bolje”, reče ona. “Izađite na balkon, doktore.”

Nisam se pomaknuo.

“Na balkon, doktore”, ponovi ona.

“Ne, gospođo Banwell.”

“Stvarno?” uzvrati Clara. “Da vas ustrijelim tu gdje jeste?”

“Ne možete”, rekoh. “Rekli ste svoje ime na recepciji. Ako me ubijete, objesit će vas

zbog umorstva.”

“Nemate pravo”, odgovori Clara. “Objesit će Noru, ne mene. Reći ću im da vas je ona

ubila, i povjerovat će mi. Jeste li zaboravili? Ona je psihopat. Ona je opekla samu sebe

cigaretom. Čak i njezini roditelji misle tako.”

219

“Gospođo Banwell, vi ne mrzite Noru. Mrzite svojeg supruga. Bili ste njegova žrtva

sedam godina. I Nora je bila njegova žrtva. Nemojte biti njegov instrument.”

Clara se zagleda u mene. Zakoračio sam prema njoj.

“Ostanite gdje jeste”, reče Clara oštro. “Iznenađujuće loše procjenjujete ljude za jednog

psihologa, dr. Younger. I tako ste naivni. Mislite da je istina ono što sam vam rekla. Vjerujete

li svemu što vam žene kažu? Ili im vjerujete samo onda kada želite spavati s njima?”

“Ja ne želim spavati s vama, gospođo Banwell.”

“Svi muškarci žele spavati sa mnom.”

“Molim vas, spustite revolver”, rekoh. “Napeti ste. Imate razloga za to, ali pogrešno ste

usmjerili svoj gnjev. Vaš suprug vas tuče, gospođo Banwell. Nikada nije konzumirao vaš

brak. Natjerao vas je – na određene stvari...”

Clara se nasmije. “Oh, prestanite. Previše ste smiješni. Pozlit će mi.”

Nije me zaustavio smijeh, nego prijeziran ton u tom smijehu.

“Nikad me nije natjerao ni na što”, reče Clara. “Ja nisam ničija žrtva, doktore. U noći

nakon našeg vjenčanja, rekla sam mu da me nikada neće imati, ne on. Kako je to bilo lako.

Rekla sam mu da je on najjači muškarac kojeg sam ikad upoznala. Rekla sam mu da ću mu

raditi stvari koje će mu se još više svidjeti. To sam i učinila. Rekla sam mu da ću mu dovoditi

druge djevojke, mlade djevojke, s kojima može činiti što želi. I to sam učinila. Rekla sam mu

da me može ozlijediti i da ću ga ja usrećiti dok to čini. I to sam učinila.”

Nora i ja zurili smo u Claru u tišini.

“I to mu se svidjelo”, doda ona smiješeći se.

Opet zavlada tišina, koju sam napokon prekinuo. “Zašto?”

“Zato što sam ga poznavala”, reče Clara. “Njegovi su apetiti bili nezasitni. Želio me,

naravno, ali ne samo mene. Bilo je tu i drugih. Mnogo, mnogo drugih. Mislite li da bih

pristala biti jedna od mnogih, doktore? Mrzila sam ga od trenutka kad sam ga ugledala.”

“Nije vam Nora to skrivila”, rekoh.

“Jest”, obrecne se Clara. “Ona je sve uništila.”

“Kako?” upita je Nora.

“Time što postojiš”, odgovori Clara s neskrivenim otrovom, odbijajući i pogledati

prema Nori. “To – on se zaljubio u nju. Zaljubio. Poput psa. Ne pametnog. Poput glupog psa.

Ona je bila tako razmažena, a opet tako neiskvarena. Kakva čarobna kontradikcija. Postala mu

je opsesija. I tako, morala sam psu dati njegovu kost, zar ne? Ne mogu živjeti s čovjekom koji

tako slini.”

“Zato si pristala na odnos s mojim ocem?” upita Nora.

“Nisam pristala”, reče Clara prijezirno, obrativši se meni, a ne Nori. “Bila je to moja

ideja. Najslabiji, najdosadniji čovjek kojeg sam ikad upoznala. Ako postoji nebo za nesebične

žene, ja... ali čak i tada ona je sve upropastila. Odbila je Georgea. Stvarno ga je odbila.” Clara

duboko uzdahne; njezino se raspoloženje opet malo popravilo. “Pokušala sam mnogo stvari

kojima sam ga pokušala izliječiti. Mnogo različitih stvari. Stvarno jesam.”

“Elsie Sigel”, rekoh.

Sitni trzaj u kutu Clarinih usana otkrio je njezino iznenađenje, ah nije se pokolebala.

“Imate talenta, doktore, u detektivskom poslu. Jeste li razmišljah o promjeni karijere?”

“Nabavili ste svojem suprugu drugu djevojku iz dobre obitelji”, nastavio sam. “Mislili

ste da će ga to navesti da zaboravi Noru.”

220

“Vrlo dobro. Ne vjerujem da bi to mogla učiniti ijedna žena na svijetu osim mene. Ah

kad sam pronašla njezina Kineza, imala sam je. Pisala je ljubavna pisma – Kinezu! On mi ih

je prodao, a ja sam rekla sirotoj djevojci da je moja dužnost predati ih njezinu ocu ako mi ne

pomogne. No, onaj pas od mog supruga nije bio zainteresiran. Trebah ste ga vidjeti kako

obavlja stvar. Misli su mu bile upućene” – Clara sada pogleda Noru, koja je još ležala na podu

– “njegovoj kosti.”

“Ubili ste je”, rekoh, “kloroformom. Istim kloroformom koji ste dali suprugu za Noru.”

Clara se nasmiješi. “Rekla sam vam da ste trebah biti detektiv. Elsie jednostavno nije

mogla šutjeti. A kako je samo neugodan glas imala. Nije mi ostavila izbora. Izbrbljala bi sve.

Vidjela sam joj to u očima.”

“Zašto jednostavno nisi ubila mene?” vikne Nora.

“Oh, palo mi je to na pamet, draga, ah to ne bi bilo nimalo dobro. Nemaš pojma kakav

je bio osjećaj gledati lice mog supruga kad je shvatio da ti, ljubav njegova života, činiš sve u

svojoj maloj moći da ga uništiš, da ga skršiš. Vrijedilo je to više od sveg njegova novca.

Dobro, gotovo da je vrijedilo više, a ja ću u svakom slučaju dobiti njegov novac. Dr. Younger,

mislim da ste me dovoljno dugo zadržali razgovorom.”

“Ne možete nas ubiti, gospođo Banwell”, rekoh. “Ako nas oboje pronađu mrtve,

ustrijeljene vašim revolverom, nikada neće povjerovati da ste nevini. Objesit će vas. Spustite

ga.” Približio sam joj se još jedan korak.

“Stanite!” vikne Clara, uperivši oružje prema Nori. “Hrabro riskirate svoj život. Nećete

tako hrabro riskirati njezin. Sada hajde na balkon.”

Opet sam zakoračio – ne prema balkonu, nego prema Clari.

“Stanite!” ponovi Clara. “Jeste li ludi? Upucat ću je.”

“Pucat ćete u nju, gospođo Banwell”, rekoh. “I promašit ćete. Što je to, revolver kratke

cijevi od 22 mm? Njime ne biste mogli pogoditi ni vrata sjenika s udaljenosti veće od pola

metra. Ja sam sada na pola metra od vas, gospođo Banwell. Upucajte mene.”

“Vrlo dobro”, reče Clara i upuca me.

Imao sam jasan, iako neobjašnjiv dojam da sam vidio metak kako izlazi iz cijevi Clarina

revolvera, polako leti prema meni i probija moju bijelu košulju. Osjetio sam ubod ispod

najnižeg lijevog rebra. Tek tada sam začuo hitac.

Revolver se blago trznuo. Zgrabio sam Claru za zapešća. Pokušavala se osloboditi, ali

nije mogla. Pogurao sam je prema balkonu – ja sam koračao naprijed, ona unatrag, s

revolverom iznad naših glava, uperenim u strop. Nora ustane, ali odmahnuo sam glavom.

Clara je nogom udarila golemu stolnu svjetiljku u Norinu smjeru; razbila se kod njezinih

stopala i zasula joj noge pljuskom stakla. Gurao sam je prema balkonu. Prešli smo prag.

Grubo sam je gurnuo na ogradu balkona, a revolver nam je još bio iznad glava.

“Dug je put to dolje, gospođo Banwell”, šapnuo sam u tami, trgnuvši se dok mi se

metak probijao kroz unutarnje organe. “Pustite revolver.”

“Ne možete to učiniti”, reče ona. “Ne možete me ubiti.”

“Ne mogu?”

“Ne. To je razlika između nas.”

Iznenada, želudac me zabolio kao da mi je netko gurnuo u njega užareno željezo. Do

tog trenutka bio sam siguran da je mogu svladati. Sada više nisam bio siguran. Shvatio sam da

bi me snaga mogla izdati svakog časa. Žarenje među rebrima opet me ispunilo. Podignuo sam

je na trideset centimetara od poda, ne puštajući njezina zapešća, i snažno udario njome o

bočni zid balkona. Sada smo se našli licem u lice, prsima o prsa, s rukama i šakama

221

isprepletenima između torza. Njezina leđa bila su pritisnuta o zid, a oči i usta bili su nam

udaljeni samo nekoliko centimetara. Ja sam nju gledao s visine, ona mene odozdo. Bijes neke

žene čini ružnima, a neke još ljepšima. Clara je spadala među ove druge.

Još je držala revolver, s prstom na okidaču, negdje između naša dva tijela. “Ne znate u

koga je revolver uperen, zar ne?” upitao sam je, pritisnuvši je još snažnije uza zid, tako da

sam joj izbio dah iz pluća. “Želite li znati? Uperen je u vas. U vaše srce.”

Mogao sam osjetiti kako mi krv teče niz košulju. Clara nije rekla ništa – gledala me

ravno u oči.

Skupivši snagu, nastavio sam. “Imate pravo, možda blefiram. Zašto ne povučete okidač

i ne otkrijete? To vam je jedina prilika. Za nekoliko trenutaka svladat ću vas. Hajde. Povucite

okidač. Povucite ga, Clara.”

Povukla je okidač. Začuo se prigušen prasak. Širom je otvorila oči. “Ne”, reče ona.

Tijelo joj se ukoči. Pogledala me netremice. “Ne”, ponovila je. Zatim je šapnula: “Moje

djelo.”

Oči joj se nisu sklopile. Tijelo joj se opusti, i ona sklizne na pod, mrtva.

Ja sam sada držao oružje. Vratio sam se u hotelsku sobu. Pokušao sam stići do Nore, ali

nisam uspio. Oteturao sam do sofe i spustio se na nju, držeći se za želudac. Krv mi je tekla

između prstiju, a velika, crvena mrlja širila mi se na košulji. Nora mi pritrči.

“Visoke pete”, rekoh. “Sviđaš mi se u visokim petama.”

“Nemoj umrijeti”, šapne ona.

Nisam ništa rekao.

“Molim te, nemoj umrijeti”, preklinjala me. “Hoćeš li umrijeti?”

“Bojim se da hoću, gospođice Acton.” Pogledao sam Clarino truplo, pa ogradu balkona,

iza koje sam mogao vidjeti nekoliko zvijezda u udaljenoj noći. Otkad su osvijetlili Broadway,

svjetlucanje zvijezda više se nije moglo vidjeti nad Midtownom. Napokon, još sam jedanput

pogledao Norine plave oči. “Pokaži mi”, rekoh.

“Što?”

“Ne želim umrijeti u neznanju.”

Nora je shvatila. Okrenula je gornji dio tijela i pokazala mi leđa, kao što je učinila prvog

dana naših seansi, u istoj ovoj sobi. Ležeći na sofi, posegnuo sam jednom rukom – onom

čistom – i otkopčao joj gumbe na haljini. Kad se haljina otvorila, odvezao sam njezin korzet i

razdvojio očice. Iza ukrštenih vezica, ispod i između njezinih elegantnih lopatica, vidio sam

nekoliko rezova koji su još zacjeljivali. Dodirnuo sam jedan od njih. Nora krikne, pa priguši

krik.

“Dobro”, rekoh, ustajući sa sofe. “To je riješeno. Pozovimo sada policiju i hitnu pomoć

za mene, slažeš li se?”

“Ali”, odgovori Nora, zbunjeno me gledajući, “rekao si da ćeš umrijeti.”

“I hoću”, odgovorio sam. “Jednog dana. Ali ne od ovog ugriza buhe.”

222

Dvadeset i šesto poglavlje

ČIM SAM SE PROBUDIO, U KASNO SUBOTNJE JUTRO, MEDICINSKA SESTRA pustila

je u sobu dvojicu posjetitelja: Abrahama Brilla i Sandora Ferenczija.

Brill i Ferenczi tužno su se nasmiješili. Pokušavali su biti hrabri, glasno se raspitujući o

tome kako je “naš junak”. Ispitivali su me dok im nisam ispričao cijelu priču, ali na kraju nisu

mogli prikriti svoje turobno raspoloženje. Upitao sam ih u čemu je problem.

“Sve je gotovo”, reče Brill. “Još jedno pismo od Halla.”

“Zapravo, za vas je”, doda Ferenczi.

“A Brill ga je, naravno, pročitao”, zaključio sam.

“Za ime Božje, Youngeru”, uzvikne Brill, “koliko smo znali, mogao si biti mrtav.”

“Što znači da je otvorena sezona lova na moja pisma.”

Pokazalo se da Hallovo pismo sadrži i dobre i loše vijesti. Odbio je donaciju za Clark.

Nije mogao prihvatiti nikakav novac, objasnio je, koji je uvjetovan time da sveučilište odbaci

svoju akademsku slobodu. No, sada je donio odluku u vezi s Freudovim učenjem. Ako danas

do četiri sata ne čuje od nas da Times neće objaviti članak koji je vidio, predavanja će biti

otkazana. Jako se ispričavao. Freud će, naravno, dobiti cijeli iznos novca koji mu je obećan.

Hall će izdati priopćenje da je Freuda zdravlje spriječilo da održi predavanja. Nadalje, kao

zamjenu, Hall je za iznošenje ključnih lekcija izabrao čovjeka za kojeg je bio siguran da će ga

Freud odobriti: Carla Junga.

Mislim da je ova posljednja rečenica najviše naljutila Brilla. “Kad bismo samo znali tko

stoji iza svega toga”, reče on. Gotovo sam mogao čuti kako škrguće zubima.

Začulo se kucanje na vratima. Littlemore proviri u sobu. Nakon što sam ih sve

predstavio jedne drugima, zamolio sam Brilla da opiše detektivu našu situaciju. Učinio je to

vrlo detaljno. Najgore od svega, zaključio je Brill, bilo je to što ne znamo s kim imamo posla.

Tko je tako uporno pokušavao spriječiti objavljivanje Freudove knjige i njegova predavanja u

Worcesteru?

“Ako želite moj savjet”, reče Littlemore, “trebali bismo malo pročavrljati s vašim

prijateljem, dr. Smithom Jelliffeom.”

“Jelliffeom?” reče Brill. “To je smiješno. On je moj izdavač. On može samo profitirati

ako Freudova predavanja dobro prođu. Mjesecima me tjera da ubrzam s prijevodom.”

“Pogrešan način razmišljanja”, odgovori Littlemore. “Ne pokušavajte shvatiti sve

odjednom. Taj Jelliffe dobije rukopis vaše knjige, a kad vam ga vrati, pun je nekakvih čudnih

stvari. On kaže da je to unutra stavio neki pastor koji je posudio njegov stroj za tiskanje?

Najsumnjivija priča koju sam ikada čuo. On je momak s kojim morate najprije razgovarati.”

Pokušali su me spriječiti, ali odjenuo sam se da krenem s njima. Da nisam bio takva

budala, zamolio bih nekoga da mi pomogne u vezivanju cipela; gotovo sam pokidao šavove

radeći to. Prije Jelliffea, svratili smo do Brillova stana. Littlemore je htio da sa sobom

ponesemo jedan dokaz.

Littlemore mahne pozorniku u predvorju Balmorala. Policija je pročešljavala ispražnjeni

stan Banwellovih cijelog jutra. Littlemore, koji je već bio omiljen među policajcima u odori,

iznenada je postao cijenjena osoba. Vijest o tome da je sredio i Banwella i Hugela proširila se

cijelom policijom.

223

Smith Ely Jelliffe otvorio je vrata odjeven u pidžamu, s mokrim ručnikom na glavi.

Trznuo se ugledavši dr. Youngera, Brilla i Ferenczija, ali njegovo iznenađenje pretvorilo se u

paniku kad je ugledao kako za njima veselo dolazi i njegov ljuti protivnik, detektiv od prošle

večeri.

“Nisam znao”, izlane Jelliffe Littlemoreu. “Nisam znao ništa o tome sve dok niste otišli.

Bio je u gradu samo nekoliko sati. Nije bilo nikakva izgreda, kunem se. Već se vratio u

bolnicu. Možete ih nazvati. To se više neće ponoviti.”

“Vas dvojica se znate?” upita Brill.

Littlemore je nekoliko minuta propitivao Jelliffea o Harryju Thawu, na opće čuđenje

prisutnih. Kad je detektiv bio zadovoljan, upitao je Jelliffea zašto je slao Brillu anonimne

prijetnje, spalio njegov rukopis, zatrpao njegov stan pepelom i ocrnio dr. Freuda u novinama.

Jelliffe se kleo da je nevin. Tvrdio je da ne zna ni za kakvo spaljivanje knjiga ni za

slanje prijetnji.

“Oh, da?” reče Littlemore. “Tko je onda stavio te stranice u rukopis, one s biblijskim

citatima?”

“Ne znam”, reče Jelliffe. “Sigurno su to bili oni ljudi iz crkve.“

“Naravno da jesu”, reče Littlemore. Zatim pokaže Jelliffeu dokaz koji smo pokupili

usput – papir iz Brillova rukopisa na kojem nije bio samo stih iz “Jeremije”, nego i mala slika

namrštena, bradata muškarca s turbanom – pa nastavi: “Kako je onda to došlo ovamo? Ne

izgleda mi baš jako crkveno.”

Jelliffeova razjapi usta.

“Što je to?” upita Brill. “Prepoznajete li to?”

“Charaka”, reče Jelliffe.

“Što?” upita Littlemore.

“Charaka je stari hindski liječnik”, odgovori Ferenczi. “Rekao sam hindski. Sjećate se

da sam rekao da je hindski?”

Younger reče: “Trijumvirat.”

“Ne”, reče Brill.

“Da”, prizna Jelliffe.

“Što?” upita Ferenczi.

Younger se obrati Brillu: “Trebali smo to odmah povezati. Koji Njujorčanin ne samo da

je u odboru žurnala Mortona Princea i upoznat sa svime što ovaj planira objaviti, nego je i u

stanju izvesti da policija u trenutku uhiti čovjeka u Bostonu?”

“Dana”, reče Brill.

“A obitelj koja je ponudila Clarku donaciju? Hall nam je rekao da je jedan od njih

liječnik upoznat sa psihoanalizom. Postoji samo jedna obitelj u zemlji dovoljno bogata da

financira cijelu bolnicu, koja u svoje članove ubraja i svjetski poznatog neurologa.”

“Bernard Sachs!” uzvikne Brill. “A anonimni liječnik iz Timesa je Starr. Trebao sam

prepoznati pompoznu budalu čim sam to pročitao. Starr se uvijek hvali da je prije nekoliko

desetljeća studirao u Charcotovom laboratoriju. Tamo je stvarno mogao upoznati Freuda.”

“Tko?” upita Ferenczi. “Što je Trijumvirat?”

Younger i Brill objasnili su mu na smjenu. Ljudi koje su upravo naveli – Charles

Loomis Dana, Bernard Sachs i M. Allen Starr – bila su tri najmoćnija neurologa u zemlji.

Zajedno su bili poznati pod nazivom Njujorški trijumvirat. Svoj izniman ugled i moć dugovali

224

su dojmljivoj kombinaciji postignuća, pedigrea i novca. Dana je bio autor najutjecajnijeg

američkog teksta o neurotskim bolestima kod odraslih. Sachs je imao svjetsku reputaciju –

osobito zbog rada na bolesti koju je prvi put opisao Englez Warren Tay – i napisao je prvi

priručnik o dječjim neurotskim bolestima. Naravno, Sachsovi nisu imali društveni status ravan

Danama, koji su bili na samom vrhu; uopće nisu mogli sudjelovati u društvu, jer su bili

pogrešne vjeroispovjesti. No, bili su bogatiji. Brat Bernarda Sachsa oženio se Goldmanicom;

privatna banka osnovana kao rezultat tog saveza bila je na putu da postane bastion Wall

Streeta. Starr, profesor s Kolumbije, bio je najmanje sposoban od njih trojice.

“On je napuhani balon”, reče Brill, misleći na Starra, “Danina marioneta.”

“Ali zašto bi oni željeli uništiti Freuda?” upita Ferenczi.

“Zato što su neurolozi”, odgovori Brill. “Užasavaju se Freuda.”

“Ne pratim vas.”

“Oni pripadaju somatskoj školi”, reče Younger. “Vjeruju da su sve neurotske bolesti

rezultat neuroloških disfunkcija, a ne psiholoških uzroka. Ne vjeruju u traume iz djetinjstva;

ne vjeruju da seksualno potiskivanje uzrokuje duševne bolesti. Psihoanaliza je za njih

anatema. Oni je nazivaju kultom.”

“Zbog znanstvenog neslaganja”, reče Ferenczi, “učinili bi sve to – spaljivali rukopise,

prijetili, širili lažne optužbe?”

“Znanost nema veze s tim”, odvrati Brill. “Neurolozi sve kontroliraju. Oni su

‘specijalisti za živce’, što ih čini stručnjacima za ‘neurotske bolesti’. Sve žene odlaze k njima

zbog histerija, lupanja srca, tjeskobe, frustracija. Ta praksa za njih vrijedi milijune. Imate

pravo što u nama vide samog vraga. Zbog nas će ostati bez posla. Nitko se neće savjetovati sa

stručnjakom za živce kada ljudi shvate da psihološke bolesti uzrokuju psihološki, a ne

neurološki razlozi.”

“Dana je bio na vašoj zabavi, Jelliffe”, reče Younger. “Još nisam čuo da je netko toliko

neprijateljski nastrojen prema Freudu. Je li on znao za Brillovu knjigu?”

“Da”, odgovori Jelliffe, “ali on je ne bi spalio. On ju je odobravao. Poticao me da je

objavim. Čak mi je pronašao i urednika da mi pomogne u pripremi kopije.”

“Urednika?” upita Younger. “Je li taj urednik ikada iznio rukopis izvan vašeg ureda?”

“Naravno”, odvrati Jelliffe. “Često ga je odnosio kući da bi radio na njemu.”

“Pa, sada znamo”, reče Brill. “Kopile.”

“Što je taj Charaka?” upita Littlemore.

“To je njihov klub”, odgovori Jelliffe. “Jedan od najekskluzivnijih u gradu. Rijetko kada

puštaju bilo koga unutra. Članovi nose prsten pečatnjak s licem. To je to lice – ono na

stranici.”

“To je tajno društvo”, reče Brill.

“Ali to su znanstvenici”, pobuni se Ferenczi. “Oni bi spalili rukopis i razbacali pepeo po

Brillovu stanu?”

“Vjerojatno pale tamjan i žrtvuju djevice”, odgovori Brill.

“Pitanje je jesu li oni odgovorni za priču o Jungu u Timesu”, reče Younger. “To je ono

što moramo doznati.”

“Jesu li?” upita Littlemore Jelliffea.

“Pa, ja – možda sam ih jednom čuo kako pričaju o tome”, reče Jelliffe. “I dogovorili su

Jungu predavanja na Fordhamu.”

225

“Naravno”, reče Brill. “Šalju Junga da sruši Freuda. A Hall je pao na to. Što ćemo

učiniti? Ne možemo se boriti protiv Charlesa Dane.“

“Nisam siguran”, reče Littlemore. On se opet obrati Jelliffeu. “Sinoć ste spomenuli

nekog Danu, zar ne? Isti čovjek?”

Jelliffe kimne.

Sluga na vratima male ali elegantne kuće u Pedeset trećoj ulici na Petoj aveniji obavijestio nas

je da dr. Dana nije kod kuće. “Recite mu da mu detektiv želi postaviti nekoliko pitanja o

Flarryju Thawu”, reče Littlemore. “I spomenite mu da sam došao od dr. Smitha Jelliffea.

Možda će biti kod kuće nakon što to čuje.”

Detektiv je savjetovao da samo on i ja posjetimo Charlesa Danu kod kuće; Brill i

Ferenczi vratili su se u hotel. Minutu poslije, uveli su nas unutra.

Danina kuća nije imala ništa od onog raskalašenog kiča Jelliffeova stana ili drugih kuća

koje su nedavno podignute na Petoj aveniji – uključujući i kuće nekih mojih rođaka. Danina

kuća bila je izgrađena od crvene cigle. Pokućstvo je bilo lijepo, ali ne i teško. Kad smo

Littlemore i ja ušli u predvorje, ugledali smo Danu kako izlazi iz mračne, dobro opskrbljene

knjižnice. Zatvorio je vrata za sobom i pozdravio nas. Vjerujem da ga je iznenadila moja

nazočnost, ali reagirao je savršeno pribrano. Raspitivao se o mojoj teti Mamie, a ja o nekima

od njegovih rođaka. Nije me pitao zbog čega pratim Littlemorea. Čovjekova elegancija bila je

impresivna. Izgled mu je bio u skladu s dobi – rekao bih, oko šezdeset godina – ali ta mu je

dob pristajala. Pozvao nas je u drugu prostoriju gdje je, pretpostavljam, radio i primao

pacijente.

Naš razgovor s Danom bio je kratak. Littlemoreov ton promijenio se. Prema Jelliffeu je

bio nasilan. Optuživao ga je i tražio od njega da pokuša zanijekati optužbe. S Danom je bio

znatno oprezniji – međutim, ipak mu je dao do znanja da znamo nešto što Dana ne želi da mi

znamo.

Dana nije pokazao nimalo servilnosti poput Jelliffea. Priznao je da je Thaw zatražio

njegove usluge u vezi sa suđenjem, ali je napomenuo da je njegova uloga, za razliku od

Jelliffeove, bila samo savjetodavna. Nije se izjasnio o Thawovu mentalnom stanju u bilo

kojem trenutku, prošlom ili sadašnjem.

“Jeste li iznijeli mišljenje o Thawovu dolasku u New York prošlog vikenda?” upita

Littlemore.

“Je li gospodin Thaw bio u New Yorku prošlog vikenda?” odvrati Dana.

“Jelliffe kaže da je to bila vaša odluka.”

“Ja nisam liječnik gospodina Thawa, detektive. Jelliffe jest. Ja sam prošle godine

prekinuo svoj profesionalni odnos s gospodinom Thawom, kao što ćete vidjeti u dosjeu. Dr.

Jelliffe povremeno je tražio moj savjet i savjetovao sam ga koliko sam mogao. Ne znam ništa

o Jelliffeovim konačnim odlukama o tretmanu, a zasigurno ne bih mogao reći da sam ih ja

donio.”

“Pošteno”, reče Littlemore. “Valjda bih vas mogao uhititi zbog sudjelovanja u bijegu

zatvorenika državnog zatvora, ali zvuči kao da vas ne bih mogao osuditi.”

“Jako sumnjam u to”, reče Dana. “Ali ja bih vam vjerojatno mogao srediti otkaz kad

biste pokušali.”

“A ja nagađam”, reče Littlemore, “da niste mogli donijeti odluku ni o krađi jednog

rukopisa, o njegovu spaljivanju i ostavljanju pepela u domu dr. Abrahama Brilla?”

Prvi put, Dana je djelovao kao da je izbačen iz takta.

226

“Imate lijep prsten, dr. Dana”, nastavi Littlemore.

Nisam zapazio: Dana je nosio prsten pečatnjak na desnoj ruci. Nitko nije ništa rekao.

Dana spoji svoje duge prste – ne skrivajući prsten – i zavali se u naslonjač. “Što želite,

gospodine Littlemore?” upita on. Zatim se okrene prema meni. “Ili bih to pitanje trebao

postaviti vama, dr. Younger?”

Pročistio sam grlo. “Vaše optužbe protiv dr. Freuda su gomila laži”, rekoh. “Baš sve su

lažne.”

“Pod pretpostavkom da znam o čemu govorite”, reče Dana, “opet vas pitam: što želite?”

“Sada je tri i trideset”, odgovorio sam. “Za pola sata šaljem brzojav gospodinu Stanleyu

Hallu u Worcester. Reći ću mu da jedna priča sutra neće biti objavljena u New York Timesu.

Želim da moj brzojav bude istinit.”

Dana je sjedio u tišini i gledao me u oči. “Reći ću vam nešto”, reče on napokon.

“Problem je u sljedećem: naše znanje o ljudskom mozgu je nepotpuno. Nemamo lijekove

kojima bismo izliječili način na koji ljudi razmišljaju, njihove iluzije. Nemamo način da

ublažimo njihove seksualne želje i spriječimo da prenapuče svijet, da ih učinimo sretnima.

Sve je to neurologija, znate. Mora biti. Psihoanaliza će nas vratiti stotinu godina unatrag.

Njezina lascivnost svidjet će se masama. Njezina požudnost bit će privlačna mladim

znanstvenim umovima, pa čak i nekim starijima. Pretvorit će mase u egzibicioniste, a

liječnike u mistike. No, jednog dana ljudi će spoznati da je sve to carevo novo ruho. Prije ili

poslije otkrit ćemo lijekove kojima ćemo promijeniti način na koji ljudi razmišljaju,

kontrolirati njihove osjećaje. Pitanje je samo hoćemo li tada još imati dovoljno osjećaja stida

da se posramimo činjenice da svi trče unaokolo nagi. Pošaljite svoj brzojav, dr. Younger. Bit

će istinit – za sada.”

* * *

Nakon što smo otišli iz Danine kuće, Littlemore me vozio kroz grad. “Pa, Doc”, reče on,

“znam što osjećate prema Nori i sve to, ali niste li – mislim, zašto je ona to učinila?”

“Zbog Clare”, odgovorio sam.

“Ali zašto?”

Nisam mu odgovorio.

Littlemore odmahne glavom. “Svi su sve radili zbog Clare.”

“Ona je nabavljala djevojke za Banwella”, rekoh.

“Znam”, odgovori Littlemore.

“Znate?”

“Prošle večeri”, rekao je, “Nora je ispričala Betty i meni da su ona i Clara radile s

obiteljima useljenika u središtu grada, i to mi nije zvučalo čisto, ako shvaćate na što mislim,

ne nakon svega što sam čuo. Zato sam od Nore došao do nekih imena i adresa i provjerio ih

jutros. Pronašao sam neke od obitelji kojima je Clara ‘pomogla’. Većina njih nije željela

pričati, ali napokon sam doznao priču. Kažem vam, ružno je. Clara bi nalazila djevojke bez

očeva, ponekad i bez roditelja. Stvarno mlade djevojke – od trinaest, četrnaest, petnaest

godina. Platila bi njihovim skrbnicima i odvodila ih Banwellu.”

Littlemore nastavi voziti u tišini.

“Jeste li otkrili”, upitao sam ga, “kako se prolaz u Norinu spavaću sobu pojavio tamo?”

227

“Da. Banwell nam je danas ispričao i tu priču”, reče detektiv. “On je za sve okrivio

Claru. Nikada nije sumnjao da se ona okrenula protiv njega – sve do jučer. Prije tri ili četiri

godine, Actonovi su ga unajmili da im obnovi kuću u Gramercy Parku. Tako su se upoznali.”

“I Banwell je postao opsjednut Norom”, rekoh.

“Čini se da je tako. Ona je u to vrijeme imala – koliko, četrnaest godina, ali morao ju je

dobiti. Pazite: njegovi momci radili su na kući i pronašli taj stari prolaz koji je vodio iz jedne

od soba na prvom katu do drvenjare u stražnjem dijelu dvorišta. Actonovi očito nisu znali za

njega. No, bili su izvan grada, a Banwell im nije rekao za to. Uredio je prolaz tako da je

mogao ući kroz njega iz stražnje ulice, a da pritom ne ulazi na imanje Actonovih. Kuću je

dizajnirao tako da soba na prvom katu postane Norina nova spavaća soba. Pitao sam ga je li

planirao jedne noći ući u Norinu spavaću sobu i jednostavno je silovati. Znate što? Nasmijao

mi se u lice. Prema njegovim riječima, nikada nikoga nije silovao. Sve su to željele. Što se

tiče Nore, mislio je da će je zavesti, pa mu je trebao prolaz do njezine sobe kojim je mogao

ulaziti a da njezini roditelji ne znaju za to. No, čini se da Nora nije pala na zavođenje.”

“Odbila ga je”, rekoh.

“To nam je rekao. Kune se da je nikada nije niti dodirnuo. Do prošlog tjedna nikada nije

upotrijebio prolaz. Znate, mislim da ga je to stvarno uznemirilo. Možda ga nikada ni jedna

djevojka nije odbila.”

“Moguće je”, rekoh. “Možda se zato zaljubio u nju.”

“Mislite da je tako?”

“Mislim da jest. A Clara mu je odlučila pribaviti Noru.”

“Kako bi to mogla učiniti?” upita Littlemore.

“Mislim da je pokušala navesti Noru da se zaljubi u nju.”

“Što?” reče on.

Nisam mu odgovorio.

“Ne znam za to”, nastavi Littlemore, “ali evo što znam: Banwell kaže da je Clarina ideja

bila navesti Noru da glumi Elizabeth Riverford. Dok je gradio Balmoral, napravio je još jedan

prolaz, koji je ovaj put bio povezan s njegovom radnom sobom. Ovaj stan trebao je biti

njegovo ljubavno gnijezdo. Opremio ga je baš onako kako je i htio: velik mjedeni krevet,

svilene plahte, instalacije. Ormar je ispunio donjim rubljem i krznima. Tamo je stavio i

nekoliko svojih odijela, u drugi ormar koji je držao zaključanim. Prije kraćeg vremena, ako je

za vjerovati Banwellu, Clara mu je rekla da je Nora napokon pristala. Ideja je bila da Nora

unajmi stan pod lažnim imenom i da dolazi k njemu kad god bude mogla. Ne znam što je tu

istina. Nisam htio propitivati Noru o tome.” Znao sam. Nora mi je prošle noći, dok smo čekali

policiju, ispričala cijelu priču.

Jednog dana u srpnju, Clara je u suzama rekla Nori da više ne može podnositi svoj brak.

George ju je bičevao i silovao gotovo svake noći. Bojala se za svoj život, ali nije ga mogla

ostaviti, jer bi je ubio kad bi to učinila.

Nora je bila užasnuta, ali Clara je rekla da nitko ne može ništa učiniti. Mogla ju je

spasiti samo jedna stvar, ali to je bilo nemoguće. Clara je poznavala čovjeka na visokom

položaju u policiji: bio je to očito Hugel. Clara ga je upoznala kad su ona i Nora ‘pomagale’

jednoj useljeničkoj obitelji čija je kći umrla. Clara je rekla da mu je povjerila svoj problem.

Hugel se sažalio nad njom, ali rekao je da je zakon nemoćan, zato što suprug ima zakonsko

pravo silovati svoju ženu. Međutim, kad je Clara dodala da je George silovao i druge djevojke

– čijim je obiteljima plaćao u zamjenu za šutnju – a barem je jedna od njih ubijena,

mrtvozornik je navodno pobjesnio. Navodno je odlučio da mogu napraviti samo jednu stvar:

moraju odglumiti umorstvo.

228

Moraju naći djevojku koja će izgledati kao mrtva u stanu koji George čuva za svoje

ljubavnice. Mora se činiti kao da je umrla od njegove ruke. To se može učiniti, zato što će joj

on (mrtvozornik) dati drogu koja izaziva katalepsiju, a on će obavljati i obdukciju. Neki dokaz

koji ostane na mjestu događaja identificirat će Banwella kao počinitelja. Clara je navela Noru

da povjeruje kako je mrtvozornik osmislio cijeli plan.

Nora se sjećala kako ju je zaprepastila smjelost plana. Upitala je Claru smatra li da je to

stvarno moguće.

Ne, rekla je Clara. Nikada ne bi mogla tražiti od nekoga da glumi Banwellovu

ljubavnicu i žrtvu. Ona (Clara) mora jednostavno trpjeti svoju sudbinu.

Tada je Nora rekla da će ona to učiniti.

Clara je navodno bila šokirana. Apsolutno ne, odgovorila je. Djevojka koja će glumiti

žrtvu morat će dopustiti da je ozlijede. Nora je upitala Claru misli li time na silovanje.

Naravno da ne, rekla je Clara, ali žrtva će mu morati dopustiti da je veže, stavi joj vrpcu ili

uže oko vrata, a Clara će možda morati ostaviti modricu ili dvije. Nora je ustrajala na tome da

to bude ona. Napokon, Clara je popustila, i plan je pretvoren u djelo. Nora nije bila sigurna što

se točno dogodilo u Balmoralu u nedjelju navečer, nesumnjivo zbog mrtvozornikove droge

koja izaziva katalepsiju. Nora se sjećala kako joj je Clara rekla da ne vrišti, a sjetila se i kako

je stalno zaboravljala svoje lažno ime. Međutim, nije se sjećala više ničega. Sve sam to

objasnio Littlemoreu.

“Znam što se dogodilo nakon toga”, reče on. “Kad se Nora probudila u ponedjeljak

ujutro, bila je s Hugelom u mrtvačnici. Priopćio joj je loše vijesti: kravata koju je trebao

pronaći na poprištu umorstva, svilena kravata s Banwellovim monogramom koja bi dokazala

da je on krivac, nije bila tamo. Bilo je to zato što je Banwell ušao u sobu kroz prolaz čim je

doznao za ‘umorstvo’. Morao je izvaditi svoju odjeću, kako ga ne bismo povezali s

gospođicom Riverford.”

“Ali Banwell je bio izvan grada u nedjelju navečer, s gradonačelnikom”, rekoh. “Hugel

to nije znao?”

“Nitko od njih to nije znao. Banwell je trebao večerati u gradu. Dogovor s

gradonačelnikom u Saranacu pojavio mu se u posljednji čas. Sve je bilo u velikoj tajnosti.

Nije bilo izgleda da Clara dozna za to, zato što u ladanjskoj kući Banwellovih nema telefona.

Zato se Clara iskrala iz Tarry Towna te večeri, obavila svoj posao s Norom oko devet, pa se

zatim vratila natrag. Rekla je Hugelu da kao vrijeme smrti navede razdoblje između ponoći i

dva ujutro, zato što se Banwell do tada trebao vratiti kući.”

“No, Banwell je sljedećeg jutra vidio tamo svoju kravatu i uzeo ju je prije nego što je

Hugel stigao.”

“Točno. Bez kravate, Hugel ima problem. Ne može doći do Clare. Zato odluči režirati

još jedan lažni napad, ovaj put u Norinoj kući, gdje će ostaviti još jedan dokaz. Mora osuditi

Banwella, vidite? To je njegov dogovor s Clarom. Dala mu je deset tisuća dolara unaprijed, a

dat će mu još trideset bude li Banwell osuđen. No, nešto je krenulo po zlu i drugi put. Ne

znam što. Hugel je zašutio.”

I opet, ja sam mogao popuniti praznine. Nora je pristala i na drugi napad zato što je još

mislila da spašava Claru i zato što nije znala kako bi inače objasnila sve one rane s kojima se

probudila. Tijekom drugog “napada”, mrtvozornik će je samo privezati i ostaviti. Više nije

trebala biti ozlijeđena. I nije bila. (Zato jučer nije mogla odgovoriti na moja pitanja. Upitao

sam je da li ju je neki muškarac bičevao. Bojala mi se reći istinu, zato što se Clara zaklela da

će Banwell ubiti nju, Claru, ako ikada dozna za to.) No, kad je mrtvozornik privezao Noru,

postao je nestabilan. Zurio je u nju. Preznojavao se i činilo se da ima poteškoće s gutanjem,

229

rekla je Nora. Nije joj prijetio i nije je zlostavljao. No, stalno je namještao uže na njezinim

zapešćima. Nije htio otići. Onda se očešao o nju.

“Vaš je mrtvozornik očito izgubio kontrolu nad sobom”, rekoh ne ulazeći u detalje.

“Nora je vrisnula.”

“A Hugel se uspaničio, je li tako?” reče Littlemore. “Izjurio je na stražnji ulaz. Imao je

Banwellovu iglu za kravatu; htio ju je ostaviti u spavaćoj sobi. No, toliko se uspaničio da je

zaboravio. Zato ju je bacio u vrt, zaključivši da ćemo je pronaći kad budemo pretraživali

dvorište.” Nakon što je mrtvozornik pobjegao, Nora nije znala što da učini. Mrtvozornik ju je

trebao onesvijestiti, ali pobjegao je ne davši joj narkotik. Zbunjena, Nora se pravila da ne

može govoriti i da se ne sjeća ničega o onome što se dogodilo. Na tu je ideju došla zato što je

stvarno izgubila glas prije tri godine, a prethodne noći imala je pravu – iako vrlo ograničenu –

amneziju.

“Zašto je Banwell ostavio kovčeg u rijeci?” upitao sam ga. “Momak se našao u gadnom

položaju”, reče Littlemore. “Razmislite. Ako nas pusti da pretražimo stvari iz stana, znao je

da ćemo ga optužiti za umorstvo. No, nije nam mogao jednostavno reći da je Elizabeth bila

Nora. Čak i da smo mu povjerovali, bio bi upleten u golem skandal i vjerojatno bi otišao u

zatvor zbog zavođenja maloljetnice. Zato je rekao gradonačelniku da će poslati stvari

gospođice Riverford kući, u Chicago. Natrpao ih je u kovčeg i odnio dolje u keson. Zaključio

je da je to savršeno mjesto – dok nije naletio na Malleya.”

“Zamalo nas je prevario”, rekoh.

“S Malleyem?”

“Ne. Kad je – kad je opekao Noru.” Sjećanje na to navelo me da pomislim da sam ubio

pogrešnog Banwella.

“Da”, reče Littlemore. “Htio nas je navesti na pomisao da je Nora luda i da je sve

učinila sama sebi. Mislio je da će pobiti sve optužbe ako uspije to izvesti. Nije važno što Nora

kaže; nitko joj neće vjerovati.”

“Što ga je navelo da se sinoć vrati i pokuša je ubiti?” upitao sam ga.

“Nora je poslala Clari pismo”, odvrati on. “Pisalo je da će ispričati policiji o svemu što

je Banwell činio Clari i drugim djevojkama, useljenicama. Banwell ga je vidio.”

“Pitam se je li mu Clara to dopustila”, rekoh.

“Moguće je. No, onda ih je posjetio Hugel. Banwell je bio u stanu kad je Hugel došao

tamo, i počeo je zbrajati dva i dva. Te noći, vezao je Claru kako mu ne bi smetala i krenuo je

do kuće Actonovih. Tada sam ja naišao na tajni prolaz u Balmoralu. Čovječe, Clara je bila

dobra. Ispričala mi je da je njezin suprug otišao ubiti Noru, ah izvela je to tako da pomislim

da sam izvukao to iz nje. Mislim da tada nije znala da Nora uopće nije kod kuće. Kako je

Clara otkrila da je Nora u hotelu?”

“Nora ju je nazvala”, rekoh. “A što je s Kinezom?”

“Leonom? Nikada ga neće pronaći”, odgovori Littlemore. “Danas sam imao dugačak

razgovor s gospodinom Chongom. Čini se da mu je rođak Leon došao prije mjesec dana i

rekao da će im neki bogati momak platiti da se riješe jednog kovčega. Te noći njih su dvojica

otišla u Balmoral i taksijem prevezli kovčeg do Leona. Sljedećeg dana, Leon se spakirao.

Kamo ideš? upitao ga je Chong. U Washington, odgovorio je Leon, pa natrag u Kinu. Chong

je postao nervozan. Što je u kovčegu? upitao ga je. Pogledaj sam, rekao je Leon. I tako,

Chong otvara kovčeg i u njemu vidi truplo jedne od Leonovih djevojaka. Chong se uplašio;

rekao je da će policija pomisliti da ju je Leon ubio. Leon se nasmijao i rekao da je to baš ono

što bi policija i trebala pomisliti. Rekao je Chongu i to da sljedeći dan dođe u Balmoral i da će

tamo dobiti stvarno dobar posao. Chong je bio bijesan. Zaključio je da je Leon dobio velik

230

novac, inače se ne bi vraćao u Kinu. Budući da je Kinez, Chong je za nagradu zatražio dva

posla, ne jedan, i Leon mu je to sredio.”

Zaustavili smo se kod hotela, obojica izgubljena u svojim mislima.

Littlemore reče: “Postoji još jedna stvar. Zašto se Clara toliko trudila da namjesti Noru

Banwellu ako je tako ljubomorna na nju? To nema smisla.”

“Oh, ne znam”, odgovorio sam izlazeći iz automobila. “Neki ljudi imaju potrebu

prouzročiti baš ono što će ih najviše mučiti.”

“Da?”

“Da.”

“Zašto?”

“Nemam pojma, detektive. To je neriješeni misterij.”

“To me podsjetilo: više nisam detektiv”, reče on. “Gradonačelnik me promaknuo u

poručnika.”

Kiša je pljuštala u bujicama na cijelo naše društvo – Freuda, Junga, kojem je očito bilo

neugodno, Brilla, Ferenczija, Jonesa i mene – u luci South Street u subotu navečer. Dok su

njihovu prtljagu ukrcavali na brod noćne linije iz New Yorka za Fall River, Freud me

povukao u stranu.

“Vi ne idete s nama?” upitao me. Obojica smo stajali zaštićeni kukuljicama svojih

kišobrana.

“Ne, gospodine. Kirurg je rekao da ne bih trebao putovati dan ili dva.”

“Vidim”, odvrati on skeptično. “A Nora ostaje ovdje, u New Yorku, naravno.”

“Da”, rekoh.

“Ali ima tu još nešto, zar ne?” Freud je gladio bradu.

Radije sam promijenio temu. “Gospodine, kako se kreću stvari s dr. Jungom, ako

smijem pitati?” Znao sam – a Freud je znao da znam – za burnu scenu koja se dogodila

između Freuda i Junga one večeri.

“Bolje”, odgovori Freud. “Znate, vjerujem da je bio ljubomoran na vas.”

“Na mene?”

“Da”, reče Freud. “Napokon sam shvatio da je činjenicu da sam izabrao vas da

analizirate Noru on doživio kao izdaju. Kad sam mu objasnio da sam vam rekao da to činite

samo zato što živite ovdje, odnosi između nas odmah su se popravili.” On se zagleda u kišu.

“No, to neće potrajati. Ne dugo.”

“Ne razumijem gospođu Banwell, dr. Freud”, rekoh. “Ne razumijem njezine osjećaje

prema gospođici Acton.”

Freud se zamisli. “Pa, Youngeru, riješili ste misterij. Sjajno.”

“Vi ste ga riješili, gospodine. Vi ste me sinoć upozorili da su svi oni u orbiti gospođe

Banwell i da Clarino prijateljstvo s gospođicom Acton nije potpuno nevino. Ne razumijem u

potpunosti gospođu Banwell, dr. Freud. Ne razumijem što je pokretalo nju.”

“Kad bih morao nagađati”, reče Freud, “rekao bih da je Nora za gospođu Banwell bila

ogledalo u kojem je mogla vidjeti sebe prije deset godina – i u kojem je vidjela i to u što se

pretvorila. To bi zacijelo objasnilo njezinu želju da iskvari Noru i da je povrijedi. Morate

imati na umu godine mučenja koje je pretrpjela kao voljna žrtva sadista.”

“No, ostala je s njim.” Nije moguće da ju je samo novac zadržao uz Banwella. “Ona je

bila mazohist?”

231

“Ne postoji nešto takvo, Youngeru, ne u čistom obliku. Svaki mazohist je ujedno i

sadist. Kod muškaraca, mazohizam nikada nije primarna stvar – to je sadizam okrenut prema

samom sebi – a gospođa Banwell imala je nedvojbeno snažnu mušku crtu u sebi. Moguće je

da je već neko vrijeme planirala uništenje svog supruga.”

Imao sam još jedno pitanje. Nisam bio siguran trebam li ga izreći; činilo mi se tako

jednostavnim. Ali ipak sam odlučio izgovoriti ga. “Je li homoseksualnost patologija, dr.

Freud?”

“Pitate se je li Nora homoseksualka”, reče on.

“Jesam li tako proziran?”

“Nijedan čovjek ne može sačuvati tajnu”, reče Freud. “Ako njegova usta šute, njegovi

prsti brbljaju.”

Odolio sam nagonu da se zagledam u vrhove svojih prstiju.

“Nema potrebe da gledate u svoje prste”, nastavi on. “Niste prozirni. U vašem slučaju,

dečko moj, samo sam se upitao kako bih se ja osjećao na vašem mjestu. No, odgovorit ću vam

na pitanje. Homoseksualnost zasigurno nije prednost, ali ne može se klasificirati kao bolest.

Ona nije sramota, nije grijeh i nije nikakva degradacija. Osobito kod žena može postojati

primarni narcizam, ljubav prema sebi, koji potiče njihovu želju prema pripadnicama istog

spola. No, ja ne bih nazvao Noru homoseksualkom. Radije bih rekao da je bila zavedena. No,

trebao sam odmah vidjeti njezinu ljubav prema gospođi Banwell. Bila je to očito najsnažnija

nesvjesna struja u njezinu duševnom životu. Rekli ste mi još prvog dana s kolikom je

ljubavlju govorila o gospođi Banwell, kad bi, naravno, trebala osjećati najsnažniju ljubomoru

prema ženi koja izvodi seksualni čin s njezinim ocem – čin koji mu je ona osobno željela

izvesti. Samo bi joj najsnažnija želja prema gospođi Banwell omogućila da potisne tu

ljubomoru.”

Naravno, nisam se mogao potpuno složiti s tim zapažanjem. Samo sam kimnuo glavom.

“Ne slažete se?” upita me on.

“Ne vjerujem da je Nora bila ljubomorna na Claru”, rekoh, “ne na taj način.”

Freud podigne obrve. “Ne možete odbaciti tu mogućnost ako ne odbacujete Edipa.”

I opet nisam rekao ništa.

“Ah”, reče Freud. A zatim ponovi: “Ah.” Duboko uzdahne, pa me pogleda pobliže.

“Zato ne idete s nama na Clark.”

Razmišljao sam o tome da s Freudom podijelim svoju reinterpretaciju Edipova

kompleksa. Volio bih to učiniti; još bih više volio raspravljati s njim o Hamletu. No, otkrio

sam da ne mogu. Znao sam koliko je propatio zbog Jungova prividnog prebjega u drugi tabor.

Bit će još prigode. Ja stižem u Worcester u utorak ujutro, na prvo od njegovih predavanja.

“U tom slučaju”, nastavi Freud, “iznijet ću vam jednu mogućnost prije nego što odem.

Vi niste prvi čovjek koji je odbacio Edipov kompleks. Niste ni posljednji. No, vi možda imate

poseban razlog zašto ste to učinili, povezan sa mnom osobno. Divili ste mi se izdaleka, dečko

moj. U takvim odnosima uvijek postoji nekakva očinska ljubav. Sada, kad ste me upoznali

osobno, i kad ste dobili prigodu dovršiti taj cathexis18

, bojite se to učiniti. Bojite se da ću se ja

udaljiti od vas, kao što je učinio i vaš pravi otac. Tako ste preduhitrili moje očekivano

povlačenje negiranjem Edipova kompleksa.”

Kiša je udarala o tlo. Freud me promatrao toplim pogledom. “Netko vam je rekao da je

moj otac počinio samoubojstvo”, rekoh.

“Da.”

18

Cathexis - ulaganje emocionalnog značaja u neku ideju, objekt ili akciju.

232

“Ali nije.”

“Oh?” upita Freud.

“Ubio sam ga.”

“Što?”

“Bio je to jedini način da svladam svoj Edipov kompleks”, rekoh.

Freud me pogleda. Na trenutak sam se uplašio da me ozbiljno shvatio. Tada se glasno

nasmijao i rukovao sa mnom. Zahvalio mi je što sam mu pomagao tijekom boravka u New

Yorku, a osobito zato što sam spasio njegova predavanja na Clarku. Otpratio sam ga na brod.

Lice mu je izgledalo mnogo naboranije nego prije tjedan dana, leđa su mu bila malo povijena,

a oči deset godina starije. Kad sam krenuo s broda, oslovio me. Bio je na ogradi, a ja sam

napravio korak ili dva niz rampu. “Bit ću iskren s vama, dečko moj”, reče on stojeći pod

svojim kišobranom, dok je kiša lijevala. “Ova vaša zemlja: sumnjičav sam prema njoj. Budite

oprezni. Ona budi ono najgore u ljudima – grubost, ambiciju, divljaštvo. Previše je tu novca.

Vidim skromnost po kojoj je vaša zemlja slavna, ali ona je lomljiva. Razbit će se u vihoru

traženja gratifikacije. Bojim se da je Amerika pogreška. Naravno, divovska pogreška, ali ipak

pogreška.”

Bilo je to posljednji put da sam vidio Freuda u Americi. Iste večeri, poveo sam Noru na vrh

zgrade Gillender na uglu Nassaua i Walla, mjesta na kojem se golema bogatstva stvaraju i

gube svakoga dana. U subotnju večer, Wall Street bio je prazan.

Nakon što sam ispratio Freuda otišao sam ravno do Actonovih. Gospođa Biggs

pozdravila me kao starog prijatelja. Harcourta i Mildred Acton nisam nigdje vidio; očito nisu

bili raspoloženi za primanje gostiju. Pitao sam za Noru. Gospođa Biggs bučno se povukla, a

Nora se odmah spustila s kata.

Nismo znali što reći. Napokon, upitao sam je bi li pošla u šetnju; rekao sam da bi to bilo

medicinski preporučljivo. Iznenada sam bio siguran da će ona odbiti i da je više nikada neću

vidjeti.

“U redu”, reče ona.

Kiša je prestala. Miris mokra pločnika, koji u gradu prolazi kao svježina, ugodno se

širio zrakom. Prema središtu grada, pločnik se pretvarao u kaldrmu, a udaranje konjskih

kopita u daljini, bez automobila i omnibusa na vidiku, podsjetilo me na New York kakav sam

znao kao dječak. Nismo mnogo pričali.

Vratar u Gillenderu čuo je da se želimo popeti na slavni vidikovac i pustio nas je unutra.

U prostoriji kupole, na devetnaestom katu, četiri velika, šiljata prozora gledala su na grad

usmjerena prema svima četirima stranama svijeta. Prema sjeveru, mogli smo vidjeti kako se

električni Manhattan širi kilometar za kilometrom; na jugu se nalazio vrh otoka, voda i

upaljena baklja Kipa slobode.

“Ovu zgradu srušit će za koji dan”, rekoh. Kad je Gillender podignut 1897., bio je jedan

od najviših nebodera na Manhattanu. Sa svojom vitkom siluetom i klasičnim proporcijama,

bio je i jedan od najomiljenijih. “Bit će to najviša zgrada u povijesti svijeta koja je srušena.”

“Jeste li ikada bili sretni?” upita me Nora iznenada.

Razmislio sam o tome. “Dr. Freud kaže da postajemo nesretni onda kad se ne možemo

osloboditi svojih sjećanja.”

“Kaže li i to kako bi se čovjek trebao osloboditi svojih sjećanja?“

“Prisjetivši ih se.”

Oboje smo zašutjeli.

233

“To mi baš i ne zvuči logično, doktore”, reče Nora.

“Ne.”

Nora pokaže prema krovu zgrade udaljene jedan blok prema sjeveru. “Pogledajte. To je

zgrada Hanover, gdje me gospodin Banwell pokušao snubiti prije tri godine.”

Šutio sam.

“Znali ste?” upitala me. “Znali ste da ću je vidjeti odavde?”

Nisam joj odgovorio.

“Još me liječite”, reče Nora.

“Nikada vas nisam liječio.”

Ona skrene pogled. “Bila sam tako glupa.”

“Ni približno tako glupa kao ja.”

“Što ćete učiniti sada?” upita me Nora.

“Vratit ću se u Worcester”, rekoh. “Prakticirati medicinu. Studenti se vraćaju za

nekoliko tjedana.”

“Moja predavanja počinju dvadeset četvrtog”, reče Nora.

“Dakle, ipak idete na Barnard?”

“Da. Već sam kupila knjige. Napuštam dom svojih roditelja. Živjet ću u domu zvanom

Brooks Hall.”

“A što ćete studirati na Barnardu, gospođice Acton?” upitao sam je. “Shakespeareove

žene?”

“Zapravo”, odvrati ona vedro, “razmišljam o tome da se usredotočim na elizabetansku

dramu i psihologiju. Oh – i detekciju.”

“Apsurdna kombinacija interesa. Nitko je neće ozbiljno shvatiti.”

Zavlada još jedna stanka.

“Valjda je došlo vrijeme da se rastanemo”, rekoh.

“Ja sam jednom bila sretna”, reče ona.

“Jednom?”

“Sinoć”, reče ona. “Zbogom, doktore. Hvala vam.”

Nisam ništa rekao. Bilo je to dobro. Da joj nisam dao još jedan trenutak, možda ne bi

izrekla riječi koje sam silno htio čuti.

“Nećete li me barem poljubiti za rastanak?” upitala me.

“Poljubiti vas?” odgovorio sam. “Vi ste maloljetni, gospođice Acton. Ne bih niti sanjao

o tome.”

“Ja sam poput Pepeljuge”, reče ona, “samo obrnute. U ponoć navršavam osamnaest

godina.”

Ponoć je došla. I tako se dogodilo da se nisam uspio natjerati da napustim New York

sve do kraja tog mjeseca.

234

Epilog

U SRPNJU 1910., GEORGE BANWELL PROGLAŠEN JE NEVINIM ZA UMORSTVO

Seamusa Malleya. Sudac je odbacio optužbu zbog manjka dokaza. Međutim, Banwell jest

osuđen za pokušaj ubojstva Nore Acton. Ostatak života proveo je u zatvoru.

Charles Hugel odsjedio je u zatvoru osamnaest mjeseci zbog primanja mita i

krivotvorenja dokaza. U zatvoru je spavao loše, a ponekad uopće nije mogao spavati. Tako je

zaradio bolest živaca od koje se nikada nije oporavio.

Jednog lijepog ljetnog dana godine 1913., Harry Thaw izašao je kroz ulazna vrata

Državne bolnice Matteawan za duševno poremećene kriminalce, ušao u automobil koji ga je

čekao i odvezao se u Kanadu. Tamo je uhićen i isporučen natrag u New York, gdje mu je

suđeno zbog pokušaja bijega. Tužiteljstvo nije postupilo mudro. Da bi osudio Thawa, tužilac

je morao uvjeriti porotu da je ovaj bio pri zdravoj pameti u trenutku bijega, ali ako ga porota

proglasi normalnim, imao je pravo na bijeg, zato što se normalnog čovjeka ne smije prema

zakonu držati u azilu za umno poremećene. Na kraju suđenja, Thaw se izborio za potpuno i

bezuvjetno puštanje na slobodu. Devet godina poslije, izbičevao je jednog mladića i opet je

zatvoren.

Chong Sing pušten je iz pritvora 9. rujna 1909. Utvrđeno je da je njegovo prijašnje

priznanje rezultat zastrašivanja. Protiv njega nisu podignute nikakve optužbe. Unatoč

međunarodnoj potrazi William Leon nikada nije pronađen.

George McClellan nije se kandidirao na izborima za gradonačelnika 1909., i nikada više

nije izabran na neku dužnost. No, ispunio je svoju zakletvu da će dovršiti Manhattanski most,

pa bilo mu to posljednje što će učiniti na položaju gradonačelnika. U ta vremena, mandat

gradonačelnika završavao je posljednjeg dana kalendarske godine. Dana 31. prosinca 1909.,

McClellan je presjekao vrpcu Manhattanskog mosta i otvorio ga za promet.

Jimmy Littlemore službeno je promaknut u poručnika 15. rujna 1909. On i Betty

vjenčali su se malo prije Božića. Jedna od uzvanica bila je i Greta sa svojom bebom.

Ernest Jones nikada nije doznao za Freudovo sudjelovanje u rješavanju zločina Georgea

i Clare Banwell. Freud nije htio da njegova uloga bude iznesena u javnost, jer nije vjerovao da

će Jones sačuvati tajnu. No, Jones je čuo sve o društvu Charaka. Osobito mu se svidio njihov

prsten pečatnjak. Odlučio je izraditi takve prstenove za Freudove odane sljedbenike, kako bi

prepoznali jedni druge kamo god pošli. Ne treba ni reći da Jung nije dobio taj prsten.

U sljedećim desetljećima nakon Freudovih predavanja na Clarku, postalo je jasno da je godina

1909. značila prekretnicu u američkoj psihijatriji i kulturi. Freudovo pojavljivanje na

sveučilištu bilo je znakovit uspjeh. Brillov prijevod Freudovih radova o histeriji izašao je

nakon toga, s malim zakašnjenjem. Psihoanaliza se ukorijenila u američkom društvu i ubrzo

izrasla do neslućenih visina. Freudove seksualne teorije bile su trijumfalne, a psihoterapeutska

kultura počela se širiti.

Jungova predavanja na Fordhamu, u kojima se otvoreno odvojio od Freuda, napokon su

održana 1912. Iste te godine, Times je objavio i opsežan članak u kojem je izraženo divljenje

Jungu, te optužbe Mosesa Allana Starra protiv Freuda zbog njegova “neobična” života u

Beču. No, bilo je prekasno. Jungova zvijezda nije se nikada uzdignula visoko poput Freudove.

Nakon prekida s Freudom, patio je od duboke depresije, obilježene s nekoliko psihotičnih ili

235

kvazi-psihotičnih epizoda. Poslije će Freudove ideje omalovažavati, govoreći da je to

“židovska psihologija”.

Psihoanaliza je prekinula vezu između neurologije i neurotskih bolesti. Zapravo, učinila

je zastarjelim termin živčane bolesti, zamijenivši ga cijelim novim vokabularom i riječima

poput potisnutih želja, nesvjesnih maštanja, ida, ega i superega19

, i naravno, seksualnosti.

Psihologija je doživjela svoj preporod, a somatski neurološki tretman duševnih bolesti gotovo

će stotinu godina biti odbačen kao zastario, nazadan i neprosvijećen.

Sam Freud nikada nije uživao u uspjehu psihoanalize u Americi koliko bi se to moglo

očekivati. Zbunivši svoje kolege, nazvao je Smitha Elyja Jelliffea kriminalcem. Njegove su

ideje možda slavne u Americi, rekao je, ali nisu shvaćene. “Moja sumnja u Ameriku”,

povjerio je Freud jednom prijatelju pred kraj života, “neuništiva je.”

19

Id lat. “ono”, ego lat. “ja”, superego lat. “nad-ja”; tri instancije psihičkog aparata; strukture ličnosti u kojem

“ja” stvara ravnotežu između “onog” nagonskog i “nad-ja” moralno etičkih težnji.

236

Bilješka pisca

TUMAČENJE UMORSTVA OD POČETKA DO KRAJA DJELO JE MAŠTE, ALI VELIK

DIO temelji se na stvarnim činjenicama. Sigmund Freud stvarno je posjetio Sjedinjene Države

godine 1909. Doputovao je na parobrodu George Washington s Carlom Jungom i Sandorom

Ferenczijem u predvečerje 29. kolovoza (iako u klasičnoj biografiji Ernesta Jonesa piše da je

to bilo 27. rujna, a poslije je bilo ispravljeno u i dalje pogrešan datum, 27. kolovoza). Freud je

doista tjedan dana odsjeo u hotelu Manhattan u New Yorku, prije nego što je otputovao na

Sveučilište Clark da bi tamo održao svoja slavna predavanja, i doista je stekao strašan dojam

o Americi. Dok je bio u Sjedinjenim Državama, od njega su uistinu tražili da se upusti u

neformalnu psihoanalizu, iako to, koliko znamo, nije tražio gradonačelnik New Yorka.

Manhattan iz 1909., opisan u ovoj knjizi, brižljivo je istražen. Arhitektura, gradske

ulice, visoko društvo – gotovo svaki detalj, sve do boje taksija, utemeljen je na činjenicama.

Pogrešaka nesumnjivo ima; čitatelji koji ih pronađu slobodno mi ih mogu priopćiti na

www.interpretationofmurder.com.

No, nisam se mogao pridržavati činjenica u vezi sa svim njujorškim detaljima. Za

početak, morao sam promijeniti neke lokacije. Primjerice, glavna gradska mrtvačnica u to je

doba bila u bolnici Bellevue, na Dvadeset šestoj ulici, dok sam ja smjestio mrtvozornika

Hugela – izmišljeni lik – i njegovu mrtvačnicu u središte grada, u izmišljenu zgradu. Isto tako,

morao sam izmisliti i Balmoral u kojem je pronađeno tijelo Elizabeth Riverford, no upućeni

čitatelji odmah će prepoznati stvarnu zgradu – Ansoniju – na kojoj je utemeljen Balmoral,

uključujući i njegovu fontanu s tuljanima. Iako je keson Manhattanskog mosta u većini detalja

utemeljen na činjenicama, u rujnu 1909. već je bio ispunjen betonom, i nije imao komore pod

pritiskom za izbacivanje otpada koje su se otvarale prema rijeci, a koje su u ovoj knjizi

opisane kao “prozori”. U stvarnosti, postojao je duži tunel pod pritiskom za izbacivanje

otpada, ali “prozori” su mi bili potrebni iz razloga koje ne moram objašnjavati onima koji su

već pročitali knjigu.

Osim toga, neke povijesne događaje pomaknuo sam malo unaprijed ili unatrag u

vremenu. Jedan primjer za to jest kad Abraham Brill citira izjavu Theodorea Roosevelta o

“miješanim Amerikancima”. Stručnjaci za povijest istaknut će da je Roosevelt održao svoj

slavni govor o “miješanim Amerikancima” tek 1915. (Međutim, ovaj omalovažavajući termin

već je bio u širokoj upotrebi 1909., a tisak je objavljivao Rooseveltova stajališta i prije 1915.

Primjerice, zainteresirani čitatelji mogu pročitati New York Times od 17. veljače 1912., 3.

stranica, u kojem piše da je Roosevelt “verbalno napao miješane Amerikance” u članku koji je

upravo objavio u Njemačkoj. Brill, koji je cijelog života bio svjestan svojeg njemačkog

naglaska, bio bi jako osjetljiv na to pitanje.) Također, tekstovi koje dr. Younger proučava

kako bi otkrio uzroke vizije Nore Acton, u kojoj ona vidi sebe kako leži na krevetu, stvarni su,

ali više tih tekstova napisano je tek nakon 1909. Isto tako, detektiv Littlemore stvarno je

mogao pročitati kratku priču H.G.Wellsa koja opisuje sličan događaj, jer ta se priča, Pod

nožem, pojavila oko 1896.

Još jedan mali vremenski premještaj povezan je sa štrajkom u tvrtki Triangle Shirtwaist,

u kojoj se zaposlila Betty; štrajk se dogodio tek u studenom 1909. (slavni požar dogodio se

1911.). Tu je i fiktivni bal gospođe Fish u Waldorf-Astoriji. U stvarnosti, godine 1909.

društvena sezona na Manhattanu počela je kasnije. Uzgred, ovdje opisan Waldorf-Astoria nije

hotel koji danas znamo pod istim imenom, a koji je smješten na Park aveniji sjeverno od

237

terminala Grand Central. Prvi Waldorf-Astoria bio je na uglu Pete avenije i Trideset četvrte

ulice; srušen je 1930. kako bi se napravilo mjesta za Empire State Building.

Važniji primjer promjene vremenskog tijeka jest moj pristup Jungovu prekidu s

Freudom, koji se u stvarnosti događao tijekom razdoblja od tri godine, što je kulminiralo

1912. Neke od važnijih događaja prenio sam u Ameriku, iako su se zapravo dogodili drugdje.

Ipak, scene između Freuda i Junga opisane u mojoj knjizi – koliko god djelovale zapanjujuće

– uistinu su se dogodile. Primjerice, tajanstven i snažan tresak stvarno je prekinuo njihovu

svađu o okultnom (pri čemu je Freud zauzeo stajalište skeptika), a Jung je doista tvrdio da je

izazvao taj zvuk telekinetičkim putem, sposobnošću koju je nazvao “katalitička

eksteriorizacija”. Kad se Freud počeo izrugivati tome, Jung je predvidio da će se zvuk odmah

ponoviti i dokazati njegove riječi, i na neki neobjašnjivi način, njegove su se riječi obistinile.

No, ta se epizoda nije dogodila u sobi hotela Manhattan u rujnu 1909., nego u Freudovoj kući

u Beču u ožujku te godine. Nadalje, Freud se dvaput onesvijestio u Jungovoj nazočnosti, od

toga jednom 20. kolovoza 1909., dan prije puta u Ameriku. Freudovu “nezgodu” s enurezom

otkrio je sam Jung 1951. – iako je Jung možda izmislio priču kako bi diskreditirao Freuda.

Jungovi biografi ne slažu se u vezi s njegovim navodnim ženskarenjem, suludim

idejama i antisemitizmom. Portret Junga iz ove knjige upravo je to – portret utemeljen na

njegovim rukopisima, pismima i zaključcima nekih ljudi koji su pisali o njemu, iako ne svih.

Čitatelji se mogu upitati bi li Freud i Jung doista izrazili stajališta koja sam im pripisao

u Tumačenju umorstva. Odgovor glasi: u gotovo svakom slučaju, oni su ta stajališta stvarno

izrazili. Najveći dio dijaloga Freuda i Junga preuzet je iz njihovih pisama, eseja i izjava

objavljenih u drugim izvorima. Primjerice, u mojoj knjizi Freud kaže: “Zadovoljavanje

divljeg instinkta pruža neusporedivo veći užitak od zadovoljavanja civiliziranog instinkta.”

Zainteresirani čitatelji mogu pronaći tu opservaciju u Freudovu djelu iz 1930. Nelagoda u

kulturi, u 21. tomu Standardnog izdanja Freudovih sabranih djela, strana 79. Međutim, fizički

napadi i misterij umorstva potpuno su izmišljeni.

Kao što će poznavatelji Freuda odmah shvatiti, Nora je utemeljena na Dori, mladoj ženi

opisanoj u njegovu najkontroverznijem prikazu slučaja. Dorino pravo ime bilo je Ida Bauer;

ona nije bila Amerikanka, niti ju je Freud tretirao u Americi, iako je umrla u New Yorku

1945. Nora nije kopija Dore, ali temeljne činjenice Norinih problema – udvaranje očeva

najboljeg prijatelja, očevo odbijanje da stane na njezinu stranu, očeva izvanbračna veza sa

suprugom tog prijatelja, i privlačnost koju Nora osjeća prema toj supruzi – mogu se pronaći u

Dorinu slučaju. Edipovsko tumačenje Norine histerije koje Freud daje Youngeru u mojoj

knjizi, uključujući i oralnu komponentu, doista je tumačenje koje je Freud ponudio Dori iz

stvarnog života.

Pokušaj gradonačelnika Georgea B. McClellana da se izbori za nadzor nad gradskom

upravom protiv Tammany Halla dobro je poznat. Čak je i moguće da bi McClellan osobno

nadzirao važnu istragu umorstva u rujnu 1909., jer je u to vrijeme stavio cijelu policiju pod

kontrolu gradonačelnika. Istodobno, njegovo zanimanje za nominaciju za još jedan mandat

čisto je nagađanje. On je javno tvrdio da se neće kandidirati.

Charles Loomis Dana, Bernard Sachs i M. Allen Starr povijesne su ličnosti. Oni su

doista bili poznati pod nazivom Trijumvirat i bili su ljuti neprijatelji Freuda i psihoanalize.

Međutim, želim istaknuti da su zločinačka djela koja su im ovdje implicitno imputirana

potpuno izmišljena. Nije bilo nikakve urote da se spriječe Freudova predavanja na Clarku.

Također sam, radi dramatičnosti, Dani pripisao preveliko bogatstvo i krvne veze s poznatijom

obitelji istog imena. Iako je i Charles L. Dana bio potomak istog slavnog pretka kao i

poznatiji Dane, on je rođen u Vermontu, i možda nije niti znao u kakvim je točno odnosima s

Charlesom A. Danom i drugim njujorškim i bostonskim Danama. Smith Ely Jelliffe još je

jedan povijesni lik koji sam preoblikovao. Primjerice, Jelliffe nije bio bogat, a nema razloga

238

ni za vjerovanje da je bio ženskar. Uzgred, iako je Players Club stvaran, ideja o tome da je

tamo bilo prostitucije čisto je nagađanje. No, istina je da je Jelliffe bio glavni psihijatrijski

stručnjak za ubojicu Harryja Thawa i izdavač prve Freudove knjige na engleskom – Izabrani

radovi o histeriji, koju je preveo Abraham Brill. Isto tako, istina je da je Jelliffe sudjelovao na

sastancima Charaka kluba, ekskluzivnog (ali ne i tajnog) društva koje su osnovali Dana i

Sachs.

Prikazi Thawovih sadističkih napada na svoju suprugu i druge mlade žene preneseni su

gotovo od riječi do riječi iz dokumentarnih izvora. Istini za volju, šokantno svjedočenje

gospođe Merrill nije izneseno na Thawovu suđenju za umorstvo godine 1907., nego na

jednom od kasnijih saslušanja povezanih s procjenom njegove normalnosti. Nadalje, samo je

urbana legenda (iako je bezbroj puta ponovljena kao činjenica) da je Thawu suđeno u sudnici

Jefferson Market. On je tamo optužen, ali oba njegova suđenja za umorstvo održana su u

zgradi kaznenog suda u ulici Centre, pokraj Tombsa. Nema dokaza da je Thaw ikada posjetio

ustanovu gospođe Merrill tijekom vremena u kojem je bio zatvoren u azilu Matteawan.

Međutim, s obzirom na lakoću s kojom je pobjegao, takav izlazak bez dopuštenja nije

nezamisliv.

Tijelo gospođice Elsie Sigel, unuke generala Franza Sigela, doista je otkriveno u ljeto

1909. u kovčegu u stanu na Osmoj aveniji, koji je pripadao nekom Leonu Lingu. Lik pod

imenom Chong Sing iz moje knjige kombinacija je Chong Singa iz stvarnog života, i još

jedne osobe uključene u taj slučaj. No, tijelo gospođice Sigel pronađeno je oko dva i pol

mjeseca prije nego što je Freud stigao u New York. Ne treba niti reći da ga nije otkrio detektiv

Jimmy Littlemore, koji je potpuno izmišljen lik.

Isto je tako izmišljen dr. Stratham Younger, kao i njegova ljubavna veza s Norom.

239

Zahvale

NAJDUBLJE SAM ZAHVALAN SVOJOJ DIVNOJ ŽENI, AMY CHUA, KOJA JE I DOŠLA

na ideju da napišem ovu knjigu, i svojim voljenim kćerima, Sophiji i Louisi, koje su pronašle

pogreške koje nitko drugi nije vidio, i to već na prvoj stranici. Suzanne Gluck i John Sterling

jako su me zadužili zato što su vjerovali u ovaj roman, kao i Jennifer Barth i Geore Hodgman

koji su ga učinili boljim. Želim zahvaliti i svojim roditeljima, bratu i sestri na njihovim

dubokim uvidima i ljubavi. Debby Rubenfeld, Jordan Smoller, Alexis Contant, Anne Dailey,

Marina Santilli, Susan Birke Fiedler, Lisa Gray, Anne Tofflemire i James Bundy bili su tako

ljubazni da mi pomognu neprocjenjivo vrijednim kritičkim čitanjem prvih verzija romana.

Heather Halberstadt obavila je nevjerojatan posao u provjeri činjenica, a zahvalan sam i

Kennu Russellu na njegovu pažljivu oku.