Horizonti duhovnog života i nade - Abdulah Šarčević

7/26/2019 Horizonti duhovnog ivota i nade - Abdulah arevi

1/29

Abdulah arevi

48

HORIZONTI DUHOVNOGIVOTA I NADE

Kasim Prohi ili u dubini neizrecivog iskona

Nur wenn, was ist, sich ndern lsst, ist das, was ist, nicht alles.1

Theodor W. Adorno

I

Kasim Prohi je svojim djelom demonstrirao ovu Adornovuideju, koja je nala svoj suvereni izraz u Negativnoj dijalekticiili uFilozofiji nove muzike. No, i tada nije reeno sve; ono to bi mogloiskazati smisao njegovog lozofskog djela, iskustva miljenja i jezika,ne sabire se u jednoj, ma kako dubokoj ideji. To posvjedouju i

ove studije, koje su povrh svake sviklosti lozofskog jezika, povrhnauka koji gospodari zbiljnou, multiverzumom ljudskosti onog

Jednog, koje se pojavljuje u iframa i u polifoniji svijeta. Tu nemaonog kroenja kojemu se sve drugo priinja kao predmetnost, kaomrtvo i strano, kao ono to se moe objektivirati (ili: subjektivirati),generalizirati ili distancirati.

1

Samo tada, kada ono to jest, doputa da se promijeni, to to jest, nije sve.


2/29

Zenike sveske

49

U jednom odlunom smislu Kasim Prohi2prozire metafizikui filozofski idealizam, koji kazuje da je sve po sebi posredovanoonim to jeste: Jedno, Dobro, Istinito, Lijepo (unum, bonum, verum,pulchrum). Ona svagda uvodi, pored ostalog, sustav hijerarhije formiivota, formi ophoenja ovjekovog sa svijetom; uvodi hijerarhijuslojeva zbiljnosti, topologiju, na primjer, umjetnosti, religije, lozojei znanosti. U stvari, metafizika - sve do suvremenosti - uvodi

2 Kasima Prohia poznajem od kraja 1959. godine, u doba kada je jo studirao

filozofiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bio je ve tada briljantan, znatieljan iveoma pouzetan. Svagda smo suraivali: u asopisima, simpozijumima. Pisao sam - ipredstavljao ga - o svim njegovim knjigama pored Sarajeva, u Zagrebu i Beogradu. Njegov

integritet kao lozofa i pisca izraen je u svim njegovim djelima, djelovanjima i susretima.Bio je entuzijastiki pristalica velikih filozofa, napose onih u Francuskoj i Njemakoj.Pisao sam o njemu i referat za redovnog profesora na Filozofskom fakultetu u Sarajevuu formi eseja. Bio mu je stran svaki, pa i filozofski fundamentalizam. Za razliku odnekih iz njegove generacije nije prihvatio zamamni pjev sirena ovog ili onog lozofskogili literarnog pravca. Angaman za slobodu i za demokraciju bio je njegov moralni stavmislioca. Opiranje totalitarnim ideologijama sastavni dio njegovog integriteta. Suraivalismo posebno u lozofskoj biblioteci Logos /Veselin Maslea, Sarajevo/. Bio je otvoreni naklonjen svim idejama koje sam iskazivao. Njegova lirika je nosila u sebi toleranciju iistinski humanitet. Vodio je sa mnom intervjue - kao posljednji intelektualni mandarin.Njegovoj kulturi je pripadalo i prizivanje svega onog lozofskog to je ponio od onih koje

je sluao ili ije je tekstove itao. U njemu sam vidio odvanost izricanja /izraz koji sam ija upotrebio krajem estdesetih godina a susree se u knjizi Iskon i smisaoiz 1971. To je bilaodvanost da se suprotstavi raznim modama i izmima. Na alost, moje tekstove, brojne,o Kasimu Prohiu, progutalo je pohlepno i okrutno lice ludosti zla, ono to je odano lice-mjerstvu i beskrajnoj tmini. Govorio sam o njemu na dan njegove sahrane u Sarajevu, onjegovom pravu na svjetlost uma i na plemenitost, na lozofski iskaz koji nikada nije bioudobnost, nego vie opekotina i umjetnost. I ta rije je nestala u tmini u kojoj umire sve to

je izraz ljudskog i prirodnog. Nekada je - povodom smrti Octavia Paza - sada najznaajnijiivi meksiki pisac rekao: Octavio Paz je pisac koji se mora itati u stajanju i naglas. Takoneto bih rekao i za itanje tesktova Kasima Prohia. Nikada nije izvlaio neku ast ili makakav dobitak u karijeri, javnim poslovima itd. Nije bio opsjednut sobom, sputan onim

praznovjerjem i duhom s kojim se sve, i naa zemlja pretvara, nepovratno, u provinciju. Neoklijevam da kaem da s njim nailazim na sebe sama. U njemu sam naao sve s posvetom,sakrivenom iza javnosti, osobu s pogledom u dubinu iskustva i filozofskog miljenja,osobu koju nije poraavao strah od nemogueg. On je svagda u filozofskoj literaturi,predavanjima, u specinom humoru i prijateljstvu, vjerovao u stvaranje, u mo metafore,u metaforologiju u kojoj je bio umjetnik. On je prihvatio ivot, starost ljudi i umiranje,snove i ivot, protjecanje vremena i vode. I ono to cijenimo, kaemo, nalik je na nas.Uspomena na njegov pronjeni humor, gura visoka, izotrenih crta lica, i izgled tihetajanstvenosti, koja, ako se za neim povodi, povodi se za onim to predstavlja Prohievuodvanost da misli i da se suprotstavi stereotipiji Moderne. S njim nam se inilo da je ivotpustolovina, a vrijeme je protjecalo poput pijeska. Krajina duhovnosti se s njim inila

prostranijom, tajanstvenijom, od one na koju smo se navikli.


3/29

asopis za drutvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

50

ontologijski komparativ, koji kazuje da neto vie jeste nego netodrugo, na primjer: znanost je forma spoznaje i djelovanja, forma kojavie jeste od mitologije etc.

Kontrapunkt toj opsesivnoj metazikoj ideji je otvoreno miljenje.Ono je lieno onog posljednjeg utemeljenja, onog metaziki velikogijoj diktaturi ne moemo nita suprotstaviti. Zapravo, to je kodKasima Prohia eros. A znamo tamo gdje je eros, samo tamo ivi onadruga kultura, koja je povrh polemologije. Ona poprima formuumjetnosti ili jednog pjesnitva u Heideggerovom smislu: Samose pjesnitveno nastanjuje svijet. On ivi u smislu i kao neizrecivismisao. Kasim Prohi - u svakom eseju: o elementima kozmogonije,o vatri, zemlji, o odvanosti izricanja, o pjesnitvu Maka Dizdara iliromanima Mee Selimovia - sudjeluje u jednoj avanturi iskustvaerosa, kao mislilac i pisac koji zna da stvari u svijetu vie ele njeganego on od njih: da bi - na primjer: nebo i zemlja, drvo i pustinja -rekle ono to bez njega ne mogu rei.

Kao mislilac - on nije u vlasti analitikog mythosa, onog kojispoznaje i misli razlaui ono to uobraava da je cjelina ili svijet;on se sam izlae polifoniji i tajanstvu svijeta, a da mu je jasna istinastare kozmogonije, staroevropska interpretacija istine, pravednosti ilislobode. italac e i sam - iz svoje ivotne i povijesne perspektive,egzistencijalnog iskustva - moi otkriti tu nevidljivu a djelujuudramaturgiju vlastitog samo/otkrivanja. On e raspoznati Prohievufilologiju egzistencije, koja daleko see povrh egzistencijalizma ilozoje egzistencije u 20. stoljeu. Smije li se ovdje jo govoriti olozoji subjekta, o onome iji subjektivizam vrhuni u objektivizmumoderne znanosti, u scijentizmu? Kasim Prohi ima na umu i onopolemiko, polemiki ethos i distanciju, ali se priklanja onom erosuljudskog duha i ljudskog tijela, onom koji se izraava u otvorenoj,pronicljivoj budnosti, u otvorenosti spram svijeta i bia u njemu, kojane potire ispravnu blizinu, uznemirujuu dramaturgiju prisnosti.Mi znamo da je to nova filologija egzistencije. Na nju podsjeastaroevropska i suvremeno-evropska ideja estetike teorije - u

Heideggerovom, Adornovom ili Gehlenovom smislu - koja zna za


4/29

Zenike sveske

51

ono isto ali ne jednako; ona zna da na stvarima nita nije poznato,vjerovatno je blisko, otvoreno.

Stoga ono to iskazuje Kasim Prohi u svojim djelima nalikujena prefiguriranje svega ve reenog ne samo u filozofiji, ve i uliteraturi, slikarstvu, filmu. To nije postupak pukog prevoenja,koje pretpostavlja distanciranje. Ono je simpatetiko razumijevanjekoje je bit umjetnosti, napose muzike, pjesnitva, slikarstva. To jesvojevrsno priznanje i pohvala ivotu u odnosu na smrt, na idejuprocedure, metode ili istraivakog postupka. To je, smijemo lirei,Memento vivere, nasuprot onom: Memento mori. Dostojanstvo,osebujnost stvari, ovdje je sauvana. I nalikuje Bojoj ljubavi ilionome to je za Spinozu bila Amor Dei intellectualis . Prohievaosobenost i u tome; ona je viestruka. Ve Odvanost izricanjadokazuje vieslojnost, dvostruku, stilistiko-teorijsku prirodu.Odvanost nije samo psihologijski in ili in politike otvorenosti.Ona je paradigma iskustva: miljenja, duboko-psihologijskih ilozojskih interpretacija. Prohi zna itati Hegela, ali i spise iji

je pisac Derrida; osloboen je servilnog odnosa prema injenicama,ili tekstovima, prema prinudi doksograje. Za sebe otkriva, itajuiDerridu, da je in pisanja ili spontanost pisanja u stvari odsustvou kretanju, trag koji se brie neposredno poto se otisnuo. Rije

je o onom duhu o koji svagda radi za sebe ako se radi za drugog.Cijela lozoja Zapada je varijaciono obilje, nepregledno, i u onomizrecivom i u onom neizrecivom, pledoaje za rije. Ona je krhka; iegzistira onda kada je najkrhkija. Drugo ime je za nju: muzikalnostduha, izricanja, potiskivanja onog neizrecivog u njegovu zonu.

ini mi se da je to bila svojevrsna pohvala formi eseja, lozofskogeseja. On nije puka literarna forma, nego je jedno oputanje duha,odmaklina od rigidnosti metazikog jezika. Bilo bi sada razumljivoda je jo od Nieschea pojam eseja domite kurioznih i izazovnihuvida, aspekata, dospijevanje u dramaturgiju duha i uma, ucivilizacijsku dramu. Mi znamo da je on i filozofija, i znanost, iumjetnost igra otvorene forme, topos oputene argumentacije s

kontrapunktom, demitologizirana strogost izvedbe, virtuoznost


5/29


52

reeksije. Prohievi eseji - od Odvanosti izricanja, Figura otvorenihznaenja, doApokrifnosti, preko initi i Bitido Prizme i Ogledala- jesuona neponovljiva i nedjeljiva tvorevina teorije i umjetnosti, lozojei estetike. Ko otvori ove stranice, moi e vidjeti i osjetiti dramupotrage za egzistencijalnom istinom u svijetu, povijesti, u drutvui kulturi. Ona nastoji da otvori svoje brane ivotu i smrti, strahu iduhu. Kasim Prohi zna, ini mi se, i ono to je potpuno antikviranoili muzeirano. Ali sve to eli izrei, u oputenoj argumentaciji,dospijeva u ivot, dospijeva u svijet: u novoj formi ili novom svjetlu.On u svom odnosu prema svijetu uspostavlja pominu i promjenljivuravnoteu izmeu prirodnog svijeta i svijeta duha i kulture. Usvom miljenju i iskazu protivi se svemu onome to predstavljakomplementarni idiotizam moderne; nalazi suvereni izraz za onoto je bitno u Kritikoj teoriji, napose u Adornovoj Estetikoj teoriji(koju je izuzetno preveo i o njoj napisao duboko promiljen esej:u djelu Prizma i ogledalo): oputanje naspram postvarenja i u formirastueg industrijaliziranja, industrijske kulture i kulturne industrije.Reklo bi se da je Kasim Prohi autentini protagonist eseja, koji je,ipak, pledoaje za netaknutu egzistenciju. I druga je bitna znaajkanjegovog lozofskog djela upravo to: erotika ljubav3. To je simpate-tiko razumijevanje svega ime se bavi, piui o kosmogoniji, opojedinim lozoma, o Maku Dizdaru i Mei Selimoviu. Mi znamoda je to ono prijateljsko, susjedsko susretanje, u kojem i u empirizmuili racionalizmu moemo nai podsticajne vrijednosti kada ih liimorigidnog sistema ili dogmi. To je ona vrsta spoznaje kojoj je stranodnos nadreeni/podreeni, onaj odnos koji zahtijeva objektivizam,distanciranje, postvarenje. Onaj erotiki spoznajni interes prije dolazido izraza u umjetnosti, u eseju, u simpatinoj nesposobnosti lijepogda posegne za silom i nasiljem, za vladanjem.

Njegov je izraz duha napet, ali ne mora biti napet do rasprs-kavanja. I u tragediji se ne gubi sabranost ili duboka vedrina. A kada

3 O njoj je govorio 1981. godine u dvorani Skenderija kada je predstavljao moju knjigu

Iskustvo i vrijeme / Hermeneutika i kritika, Sarajevo, Svjetlost;i u njoj je otkrio tu erotiku ili

teorijsko-estetiku formu spoznaje, interpretacije ili samoizraavanja.


6/29

Zenike sveske

53

je rije o ivotu i nadmetanju, trebalo bi imati u vidu ono to je o tomepisao Niesche 1872. godine: To je sr grke predstave o nadmetanju: onase gnua vladavine jednoga i plai se njezinih opasnosti, ona eli - kao zatitnosredstvo protiv genija - drugog genija. Svaka nadarenost se mora razvijati u

borbi, tako nalae helenska narodna pedagogika.U izvjesnom smislu KasimProhi se priklanjao jednoj estetikoj teoriji spoznaje i doivljavanja,izraza, onoj koja zna da stvari i dogaaji u svijetu vie trebaju nas negomi njih, da bi rekle ono to same ne bi mogle rei. Prisjetimo se Rilkea.

II

I kao ovjek Kasim Prohi je u izvjesnom smislu potisnuti zaboravljen u vremenu pustoenja svih vrijednosti, onihindividualiteta koji su znali zapoinjati, nastavljati i dosezati ononajvie u duhu i lozoji - dosegao visoku mjeru u integritetu i svojegduha i svojeg djela. Primitivizam, simplicizam, bili su mu strani. On

je razumijevao: to znai volio. ivot je za njega u lozofskom smislusvagda bio su/ivot. To kako je on razumijevao svoje i nae vrijemesabrano je u pojmovima: mudra kognitivna modernost i estetskamodernost.

Mnogobrojni eseji, lanci i studije pokazuju koliko je ispravnoono to je Hermann Hesse pisao u Vorrede eines Dichters zu seinenausgewhlten Werken(1921): Lyrik ist nicht bloss Versbauen, sondernvor allem Musikmachen (XI, 10). Ako je tome tako: da lirika nije pukostihotvorstvo nego je prije svega stvaranje muzike- onda je Prohi onajlozof, koji je podstaknut itanjem pisaca kao to su Sigmund Freud,S. Kiekegaard, Th. W. Adorno, Novalis, Robert Musil, Paul Valry,Hermann Broch, T. S. Eliot, Michel Foucault, Walter Benjamin, E.Bloch, G. Lukacs, J. Derrida, da navedem samo neke, koji je nauioumjetnost viejezinosti. On se susreo s Novalisovom definicijomfilozofije, a koju je Lukacs navodio u Teoriji romana. Kasim Prohi,meutim, nije dopustio da ga stee prinuda vremena, neprisilnaprinuda denicije svijeta, duh klasiciranja, zloduh rastakanja i diobe;nije se u svojim analizama ugibao nikakvoj super-mudroj teoriji cjeline

ili privida cjeline. Ono to nas u tome i danas fascinira nije suglasnost


7/29


54

s prividom suvremenosti ili proticanja vremena, nego neto drugo toje teko izrei: on je mislilac za kojeg vrijedi ona uvena Addisonovareenica, koju je s oduevljenjem prihvatio i Lichtenberg: The wholeman must move at once. On je dospio ve u prvim svojim studijamau odvanosti izricanjau tu poziciju koja je pozicija umjetnika-lozofa,pasioniranog i tragalakog estetiara, i u ontologiji, u epistemologiji,u etici. Za njega je bila dovoljna ona sposobnost opaanja koja netrpi nikakvu samorazumljivost, koja se ne moe uvrnuti u svitakove ili one apsolutne teorije ili pozicije. to je nekad bilo mogue kaoprinuda, to on odbija. Polifonost opaanja odgovara onom stavu:ovjek se mora cio smjestiti u svoje iskaze i svoje iskustvo miljenjai opaanja. Kao tragalaki estetiar, u Niescheovom smislu, on jesebi priutio da kao znanstvenik bude lozof, a kao umjetnik lozofili znanstvenik. Kasim Prohi je - kao i ne-kolicina drugih filozofau Bosni i nekadanjoj Jugoslaviji, koje je on pominjao kao one kojisu puno znaili u profiliranju njegove vlastite pozicije dospio,ne u svijet pitome doline injenica i olake doksografije, naprotiv,dospio je u poziciju onog smisaonog negodovanja, koje emo nai,na primjer, kod Alberta Camusa, negodovanja protiv scientologije iscientogenog idiotizma, profesionaliziranja, ali i onog prekomotnogdeprofesionaliziranja. Naravno, u naoj sredini to je kulturno-kritiki skandal: on nigdje nije doma. Ipak je to bilo sve drugo negoligesta privatne ekscentrinosti. Govorio sam to o svakom njegovomdjelu: od Odvanosti izricanjado Prizme i ogledala. Na alost, esejio Kasimu Prohiu, pisani tokom dugog perioda raskrinkavanjaprimitivizma postavljanja granica iskustvu i miljenju, u kojima samnastojao pokazati put Kasima Prohia, da je izvoran svagda u svojojliterarno-esejistikoj rjeitosti - ti eseji su sa svim drugim nestali. On

je dokazivao jedinstvenu mogunost zbiljskog muzikaliteta jezika,koji ne nalikuje na impresionistiku prozu, nego je puna svijest dasu zbiljski duhovi najkomunikativniji, i da se predstavljaju kao onikoji sudjeluju u povijesti duhovnosti: u smislu kritiko-distanciranogodnosa; kao varijante velike unutarnje zahvaenosti, onehermeneutike istine koja je sposobna za razumijevanje i drugih epoha.Pri tome - to razumijevanje je svagda bilo izraz viejezinosti logosa u

starogrkom smislu, onog to jeste logos polythropos.


8/29

Zenike sveske

55

Razgovijetno se pokazuje da je Kasim Prohi bio povrh igretrivijalnosti koju su vrijeme i preteka i svagda represivna ideologijanametali lozoji. On je iznad cinizma izricanja smrti ovjeka kaokod Michela Foucaulta, kojeg je on itao u smislu postavljanja pitanjao ovjeku i ivotu, o smrti i strahu, o odvanosti samoe, o tome dai najmudriji nije najmudriji. Bila je to jedinstvena scena - ona vidljivai jo vie ona nevidljiva; ono to je polagalo pravo na univerzalnostnije bilo zamrznuta maska: ono je zahtijevalo proces prevoenja udrugi jezik, uvijek je to interpretacija i Nietzscheova poruka: nepostoji jedna interpretacija. Stoga je Kasim Prohi bio pripravan dana sebe dosljedno uzme ono to je dolazilo iz izvora; to je svagda

bilo naspram svome Drugome (alteritas, heteron). Naravno, on toutemeljuje brino, u cijelim galaksijama metafora. Ako ih se esejlii, pada u romantiziranje iskaza i izljeva Jastva, ak privatnosti iliu romantiziranje projekcija na personalnosti i predmete vanjskogsvijeta. Eseji o Adornovoj estetici, koja je zaista vrhunac suvremeneestetike, estetike 20. stoljea, koja je i kraj estetike; studije o ErnstuBlochu (1885-1977), o Georgu Lukacsu (1885-1971), eseji o pjesnitvuMaka Dizdara i romanima Mee Selimovia, postavljaju pitanje oonoj potrazi za egzistencijalnom istinom. To nije vie podlijeganjenarcistikom - privatnom, nacionalnom ili romantinom religiozitetu- slobodnom ritmu opaanja i razumijevanja, podlijeganje preziruDrugog kao Drugog. Studije Kasima Prohia otvaraju istinu onogto nije bilo opaeno ili dovoljno jasno izraeno. Svagda sa svijeuo krhkosti duha, izraza, o krhkosti ljepote. Ona, ljepota, estetikateorija spoznaje, koja je konstitutivna za sadraj i istinu spoznaje,najpostojanija je kada je najkrhkija; kao to je to sluaj kod violine,drveta ili sretnog bol-uitka, kako to pokazuje umjetnost JehudiMenjuhina, na primjer. Ono istinito - za kojim se traga u svimstudijama - dosee se u jednoj udesnoj alkemiji jezika-miljenja,u Prohievoj jedinstvenoj metaforologiji, kojoj je on bio sklon odpoetka, u finim jezikim nijansama, koje samo jo nalazimo unajdublje promiljenim esejima velikana 20. stoljea; istina se doseeu konfiguraciji iskaza, u onom to jeste ton, neujni, u ritmikomdogaanju kakvo susreemo, na primjer, u Traklovim pjesmama

ili Rilkeovim, ili u pjesmama Maka Dizdara. Tako u tom stilu nita


9/29


56

nije izgubljeno, a sve se mora u itanju iznova traiti i rekonstruirati;pri tome: u svagda novom svjetlu ili perspektivi. Zato to su toautentina iskustva, u muzikalitetu jezika, u njegovoj strogosti koja

je stroija od one znanstvene strogosti, koja se danas uzima kaoparadigma pouzdanosti spoznaje. Ne bismo mogli previdjeti ne samoraznolikost predmeta kojima se Kasim Prohi bavi. Ne moemo ihsamo klasicirati a da ne povrijedimo dramaturgiju uma, tendencijenjegovih djela. I za njega, ini mi se, vrijedi ono to je Nietzschenapisao u djeluAlso sprach Zarathustra: Die Mie ist berall. (Sredina

je - posvuda.) S tim Prohi dodiruje i ono to je veliko u postmoderni,to nije uspjelo da se pervertira.

U to se uvjeravamo u ovim studijama: da otvara nove puteve, osobitokada iskazuje pohvalu prolaznosti i krhkosti, prije svega, lijepog, ak ikada je ono Da-Sein, tu-bitak, neto to jo nije kompromitirala ljudskasumanutost, zloa i lakoumnost, elementarne nepogode, kao to suzemljotres, poari, poplave itd. I ono to prohuji, paradoksalno, traje.To je udesno drvo ivota i spoznaje, koje nam otkriva prijateljstvonaspram unutarnjeg i vanjskog svijeta, prolaznosti, jeseni duhovnosti,misli o strahu i smrtnosti. Kasim Prohi za vrijednost izraza, ali nesamo u literarno-esteticistikom smislu; za izraz raspoloenja i sjeanja.Veliki dio njegovih studija to lijepo dokazuje. Dokazuje znaaj carstvaumjetnosti, o kojoj je on produbljeno pisao ne samo kod Hegela ili Marxa(koji, naravno, nije mrtav s nacionalsocijalizmom ili totalitarizmom kojiga je prisvojio; kao to Niesche nije mrtav zato to je, kako bi rekaoCamus, u nacisistemu, s Hitlerom, prikazan kao gomilanje ljudskihtrupala, kao nona umnost).

III

to se dogaa? Kasim Prohi se suprotstavlja svakom samo/osakaenju duha, ukruivanju ili mortifikaciji, svakoj ideji koja jepervertirano pravo na ono istinito i dobro. Njemu je bliska Adornovamisao: valja traiti povijest u istini, a ne istinu u povijesti. Stoga jeumjetnost demitologizirana molitva, ono to ne samo zahtijeva, nego

ispunjava, ostvaruje pomirenje s ovjekom i prirodom. O ovome


10/29

Zenike sveske

57

je Prohi nadahnuto govorio u jednoj televizijskoj seriji, i sve je tobio kontrapunkt ivota, sainjen od tonova: neujnih, ali duhomopazivih. Trebalo bi se prisjetiti jednog toka misli. Mislim na djeloM. Merleau-Pontya Sens et non-sens(Paris, 1848), na Oko i duh(to tosam itao u doba studija u Zagrebu, i to nas je fasciniralo, i to smovelikoduno dobijali u Francuskom centru/itaonici). Zapravo, nitaga nije moglo omesti da trai nove take zapoinjanja i oslonita,da potrai oaze sree, slobode i mira. I to ne samo za sebe, nego iza druge ili Drugo: za ono to je transpersonalno, filozofsko-translozofsko ili to je post-lozofsko, emu je bio koliko juersklon Richard Rorty u USA. U drugom jeziku to nazivamo mitsko,religiozno. On se ak nije preputao ni onom, reklo bi se, lijepom ivelikodunom zanemarivanju pojedinosti u zgunjavanju svojegizraza-duha, onome to neodoljivo mami u lozoji ili u modernojpublicistici: u igri velikih, gigantskih apstrakcija koje dolaze sarastuom industrijalizacijom, s telekomunikativnim umom, sglobalizacijom. Ova forma duha - koja ne pribjegava modernomanalitikom mythosu - je ona briljivost, koja uva dramaturgijskupremo koja je ispravna blizina onoj moi umjetnosti, onoj ispovijestiumjetnika koja je, jo od Heinea, bila rastue preputanje onomneizrecivom i nedostinom, koja je i prema sebi rastue kritina iliobjektivna. Paljiviji pogled na lozofski opus Kasima Prohia, iji

je ivot prerano i nepravedno prekinut 1984. godine, otvara nam ito kako je on svagda bio protiv pomahnitalog kora, protiv svihideologija i svakog samo/osakaivanja ivota individuma i zajednice.On je vjerovao u sposobnost ovjeka da sauva i stvara ono opekoje ne potire ono pojedinano; vjerovao je - da podsjetim na rijeiMartina Heideggera - u onu interpretaciju principa identiteta koji neprikriva diferenciju, nego je naprotiv na pravi nain otkriva. Otuda injegova bliskost nekim francuskim lozoma, kao i onim njemakim.On je mogao znati za tuni iskaz M. Foucaulta: da bi prije stvorioono to je stvorio u svojoj lozoji da je ranije itao Adorna. Danas

je itanje ono to je spasonosno, ne omamljivanje, ve nadmaivanjeili pregorijevanje metafizike diobe, zloduha diobe duha i tijela,individuuma i zajednice, prirode na planeti Zemlji. To nije elja za

posjedovanjem, aproprijacijom ili pak liavanjem posjeda.


11/29


58

Kasim Prohi na udesno artikuliran nain izrie pohvalu ivotui svemu to ga sainjava. ivot je umjetniko djelo. Teorija ljudskeegzistencije, nova lozoja ivota: to je estetika teorija koja je kripto-etika teorija, jer je umjetnost u stvari kriptoetika. U to se uvjeravamokada itamo sve ove tekstove sa svim naslovima. ivot voli svepojedinano. Kasim navodi nobelovca koji se zove Pr Lagerkvist(Vjeni smijeak), na kojeg sam se i sam s razlogom pozivao u djeluIskon i smisao/ ovjek i sudbina kulture Zapada(1972). italac kojeg jezasluila esejistika Kasima Prohia, bie i sam prijatno iznenaen.I njegovo djelo bi moglo nositi naslov: Ecce homo. Niko ne bimogao porei da Kasim Prohi u svojoj odvanosti izricanja, u svojojodvanosti literarne samoe, postie najviu formu preciznosti, usrodstvu s jednom hermeneutikom koja mi je veoma bliska i o kojoj

bi se moglo rei: da je to, ova esejistika, ova estetika teorija, i kadanije rije neposredno o umjetnosti, da je ona pismovna guerilla. On jedobro znao za alegorije egoizma u duhu, ak i legitimnog egoizma,i nastojao mu je u svakom trenutku izmai. Alegorijski brutalitet,onaj dobro ili duboko ukotvljen u staroevropskom pojmu istine,ivota i smrti, vedrine i alobne igre. Strpljiva analiza pokazala

bi nam kako kod ovog filozofa traje era prigodovanja duha, erapostmetafizike refleksije u kojoj je Kasim Prohi istinski virtuoz.Njegov je zaviaj tamo gdje rilo planina pije vodu, u dubinamaneizrecivog i nepojamnog, u metaforama drukijim od metazikih:u sferi dolaenja na svijet, u onoj bistrini uma ili duha koja je izilaiz neosakaene physis. Otuda tolika srodnost s umjetnou, sliteraturom, slikarstvom, muzikom, filmom; s onim filozofijamakoje su se oprostile od ere moralnog licemjerja, koje dolazi doizraza i u esteticizmu, u scijentogenom diskursu, u scijentizmu ipozitivizmu. Jasno je da Kasim Prohi ima posla s obiljem svijeta,

bliskim, prije svega, Hesseu i Bennu. Za njega bi se moglo rei: Akoistina nije neto to treba traiti, nego kao strahotna lei ispred svaketakozvane potrage za njom, tada se intelektualna estitost dovodi uneoekivano stanje: istina se onda pokazuje - ukoliko to ini ikako - nevie tragaocu i ispitivau, koji je ba onaj to hoe izbjei, nego onomekoji skupi mir i odvanost za to da je ne trai. Naravno, kako to skupi

odvanost i mir, to ostaje njegovom tajnom, i lako je zamisliti da e


12/29

Zenike sveske

59

od traganja za istinom ostati toliko koliko je potrebno za traganjeza mirom i odvanou, bez kojih ne bi mogla postojati svijest kojane traga. Ko ne trai istinu mora se prepustiti tome da je podnosi.Svi problemi istine uviru otuda naposljetku u pitanje o podnoenjunepodnoljivog; moda je to razlog to za istinu u egzistencijalnomsmislu naposljetku nema metode... (Peter Sloterdijk).

Izvan svake sumnje, filozofska esejistika Kasima Prohia, okojoj sam povodom svakog djela pisao posljednih trideset godina,ne podnosi tromost duha, ono puzanje po tabanima zbilje, kakoveli Bloch u svojoj studiji o Hegelu, mislilac o kojem je Prohinapisao duboko stiliziranu i nadahnutu studiju. Forma kazivanjao njemu nije puki prikaz. U njoj je filozofija izgubila, ak kada jehermeneutika tuge i suza, jer je i to neki diskurs, kao to je to puno-smisaono sjeanje da se suoi s katastrofom znakova, s katastrofomkoja bi bila, kako se kae, stimulativna katastrofa. U studijamao velikim misliocima 20. stoljea, o velikim piscima kao to suDizdar i Selimovi, Prohi je izbjegao svaku formu hermeneutikeservilnosti, nastojanju da se dopadne, da se uklopi u neku formualegorijske brutalnosti ili samo/osakaivanja. Ali on priziva i ususretu, u razumijevanju svijeta i drugih mislilaca, radikalni otporsvakom naivitetu, i onom Hegelovom u smislu svjetske povijesti,napretka svijesti o slobodi, o putu nadvladavanja ili ukidanja,koje vrhuni u negaciji negacije. Rije je, da kaem Nietzscheovim

jezikom, o dionizijskom deblokiranju, koje nikada nije na kulturnojsceni armiranje jednog govora ili teologije istine. Vjerujem da bise Prohi priklonio ideji, ako bih rekao u formi paradoksa, kojegistinsko miljenje ne moe izbjei: Ne smijemo, znai, vie podlijegatiiluziji o nekom nama moguem stanju bez iluzija. Mi smo od istinesame osueni na fingiranje. Iluzija bi za nas bila najprimjerenijinain odnoenja prema strahotnoj istini. Istinu bismo imali tek takoto bismo joj, ako je mogue, ve izmakli. Za Nieschea je to ivotkao umjetnost; volja za moi kao volja za stvaranjem, za umjetnou,povrh iluzija i rigidnosti esteticizma. Tako je neto nalik na jonedovoljno promiljenu ideju o kraju umjetnosti, koji je zapravo njen

beskraj, paradoksalno. Kasim Prohi se suprotstavlja i jednoj formi


13/29


60

vrlo agresivnog nihilizma. Njemu je blizak pojam kulture koja jesamo tada mogua kada je u njoj ouvano i obistinjeno ono to jestarije od nje i to ona nosi. Onaj Dionysos je metafora za ono to sene da posjedovati. To rado pominjem u ovom kotekstu razumijevanjalozofskog opusa Kasima Prohia. Daleko od alegorijske brutalnostii krajnjeg pojednostavljivanja, koje je porijeklo pomahnitalog uma.

IV

Drugim rijeima: Ecce philosophus! Dionysos philosophos! Samotada: Ako filozofija jeste umjetnost.... Istina, za Nietzschea bi senajvie moglo rei: da e gledaoci Niescheovu konanicu opaati:oni opaaju ovjeka koji e posljednje svoje uvide morati da povjerisvojemu neuspjehu. To svaki dobar pisac kae za sebe kada osjetiili mu se ini da je zapao u krizu, kao to se to dogodilo HermannuHesseu. On je na sveanosti povodom svojeg pedesetog roendana,u zimu 1925/26. godine, zaprepastio svoje prijetelje i poklonike,kada je, iskazujui rastui kritiki stav prema samome sebi, objaviopjesmu pod naslovom Krisis; po njegovom miljenju to je bilanajnemilosrdnija ispovijest pjesnika od doba Heinea. U nas takoneto spada u ktivnu zonu. Trend je ja-pa-ja/kanja, kako bi rekaocinino-kiniki Miroslav Krlea. Naravno, zaista golemi opuslozofske esejistike Kasima Prohia nije samo ono: Ecce philosophos!On uvodi i pojam pravednosti kao ime za umjetnost nepovredivosti,krhkosti lijepog i izreenog. Ona je i ljubav za samo/iskustvom, zasamo/eksperimentiranjem, iji je prethodnik bio Niesche: nastojanjeda se dospije u svijet kao igru staklenih perli, u iskustva svijetakoja nisu frustrirajua. To se isto moe rei, na primjer, o lirici ErichaKstnera. Moda bi se za to moglo rei da je uvid u tako nam znanui istodobno neznanu ekologiju ivota koji sebe razumije u graninimsituacijama (Karl Jaspers), u ivotu koji pati, u krivnji i borbi, u sluajui u misli o smrti. S Prohiem ovdje u nas, u lozoji koja nije klonulau aroganciji, u formiranju centara ili u samocentriranju, u pohoti ioholosti, duh jeste samo duh koji samom sebi nije trom, o kojem jepisao Jean Paul Sartre, govorei o bitku-po-sebi; to je duh koji u

odnosu na prirodu nije zao, nije zapao u haos, u animalno polje.


14/29

Zenike sveske

61

Znaenje ovih razmiljanja vidim u opiranju samozavaravanju,u osvjetljenju kao moralnoj autonomiji subjekta; zapravo, unovoj moralnoj i estetikoj ekologiji, koje samo zloduh-diobevidi odvojene. Ova filozofska terapeutika ili ima budunost uplanetarnim razmjerama, i predstavlja izazov vladajuim formamacivilizacije, represivnim kategorijama drutva, ili opasnost narastanjakatastrolnog, mahnitog uma, izlino je rei kuda vodi ovjeanstvo.Bolje se ne moe izraziti nit-vodilja lozofskog opusa Kasima Prohia,koji je u nekadanjoj Jugoslaviji, ne samo u Bosni i Hercegovini,naravno, bio poznat po tome to je kultivirao produbljeno post-metaziko miljenje; koji je bio blizak onoj starogrkoj kulturi, kojane vjeruje u ivot poslije smrti, pa ga mora traiti prije smrti same.To je bilo u suglasju s nekim sasvim individualiziranim nastojanjimaonih lozofa koje je on uzimao kao svoje uitelje, koji su posredovalii podsticali samostiliziranje Prohievog puta lozofskog miljenja.Rado se sjeam i prvih njegovih javnih predavanja, u kojima je onnastojao nai metaforu, slikarstvo u literaturi, u prozi, u lozoji. Bilo

je to odvano uruavanje u vlastito, neprivatno; u udesne reeksijesvjetla uma. Prohi je po tome, u svojoj igri staklenih perli,pokazivao kao i neki od nas vita nuova; po tome nam je bio bliskiprijatelj, sugovornik i kritiar. To sam mogao otkriti ve u nekolikointervjua koje je pripremio misaono-stilski virtuozno. On je znaoono o emu je pisao Hermann Hesse: Was heut modern und raniert,/Ist bermorgen antiquiert...Kao virtuoz u otklanjanju starudija izpolja lozoje, u nemirnoj samo/reeksiji ili samoiskustvu, koje je

bilo puno podsticaja, skrivenih i otvorenih, na primjer, u literarnomvienju hotela i hotelske sobe, prostora kao krletke, ivota kaoprokletstva ili samooajanja, on je bio nekonvencionalan; fascinirao

je umjetnikim vladanjem rijei. On u lozoji nije bio prigodno, nijebio turistiki agent, kao to se to, ipak, dogaa. Jeziko oblikovanjemnogovrsnih motiva u svijetu, u povijesti, u drutvu, u umjetnosti iznanosti, bilo je njegovo ivotno ispunjenje. I kada nije pisao, i kadanije izustio ni rijei, paradoksalno, on je bio pisac: obogaen i ujednorazoaran. Nije to mogao biti da nije bio ujedno: zavodnik i bratErosa. Znao je biti rezigniran i u utnji, ali su to svagda bili poeci

njegovog ivotnog djela. Vjerovao je i u dubokoj rezignaciji, a za to


15/29


62

je imao kao i svi mi dovoljno razloga, da moda jo jedanput dolazivrijeme da zapone novo: da otvori put unutra koji je put van, danae suvereni izraz i za ljepotu zemlje, na primjer, u televizijskimesejima o rodnom Glavatievu, Konjicu, o velikom pjesnitvuNeretve na njenom putu kroz njegovo rodno mjesto do njegovogzaviajnog grada Konjica pa nadalje. Jednostavno: Kasim Prohi jevolio prirodu i nju je uvodio u svoju estetiku teoriju. To me po nekojlogici podsjea na onu liriku o Jurjevdanu u Meinom romanu Dervii smrtili na jednu prozu Midhata Begia, od nekoliko stranica, kojesu se pojavile u listu Odjeka kasnije u njegovim Raskrima, koje mi jeovaj velikan pokazao poklanjajui mi svoju novu knjigu.

Nema sumnje: Kasim Prohi ide izvana - unutra, i obratno. Sve gaje potresalo - od Jana Palacha koji se spalio poslije Prakog proljeado Havelova robijanja. Njegovo oblikovanje jezika znailo je samostav da istina nije mogua ako je liena stila, literature, muzike.Njegov stil je imao jednu nevidljivu konstantu koju e paljivi italacotkriti: on je bio protest: protiv metode, procedure, streotipije ifrazeologije, protest protiv niveliranja individuuma u modernomindustrijskom ili elektronskom razdoblju. Po tome je bio blizakkritikoj teoriji Th. W. Adorna ili francuskim post-strukturalistima.Kasim Prohi je, naravno, imao svoj omiljeni medij; s elokvencijomredovnog profesora, znalca, on je polagao pravo na kompetenciju,koji je svoje pravo na ivotni stil, svagda s dostojanstvom branio. Itu se pokazalo da bez literature u iskonskom smislu, bez centralnihfigura stila, nije mogua istina; nije bilo mogue sauvati istinu,koja je za Nieschea poput lijepe ene koja ima dobre razloge dase skriva. Stoga je skovao izazovne metafore. I njegovoj esejisticipripada lijepa nauka, metaforologija u suvremenom smislu. Onanas je - ponad vremena u kojem je iskazana, svagda kontekstualnai neponovljiva - podsjeala na opomene pravednosti, na ispravnu

blizinu individuuma, ovjeanstva uope, na prijateljstvo premanjemu, do kojeg je Goetheu bilo toliko stalo.

elio bih ovdje, prije no to dopremo do drugih slojeva

esejistike Kasima Prohia, jo rei da u njegovim sposobnostima


16/29

Zenike sveske

63

nema onog zloduha diobe, prinude disciplina kao to suepistemologija, ontologija, etika ili estetika; i za njega bismomogli rei ono to se kae za Nieschea, sasvim ispravno, svakiput djeluje jedna sposobnost posredstvom druge. Stoga je onkao pisac bio estetiar, na primjer, slikarstva, pjesnik kao lozof,stvaralac kao teoretiar. I za njega moemo rei: On nije inio

jedno pored drugoga, nego je uvijek obavljao jedno tako to jeinio drugo. (P. Sloterdijk) U svojim lozofskim interpretacijamauvijek je ostavljao polje za drugo i drukije; nikada nije podlegaoprinudi jedne istine. Kao analitiar, na tragu jedne spoznaje u kojojovjek nije izgubljen, bogate tonalitetima neizrecivog, Prohi je bionadomak najizazovnijih, najbolnijih ambivalencija povijesti i duha,prolosti i sadanjice. Znao je za onu blagu verziju kulture; da jeona mogua oplemenjivanjem ivotinih nagona i pohote u onomduhovnom, kroz stid, kroz fantaziju, kroz spoznaju (H. Hesse).On je zasigurno bio izvanredan filolog samo/ekspresija kulture,

jer je znao da je samo tako ivot vrijedan da se ivi, da je to onajposljednji sadraj i utjeha umjetnosti (H. Hesse, O Freunde, nichtdiese Tnel!). Tu je tekst: on je izraz visoke kulture, dokaz da svi onikoji pretjerano hvale moraju umrijeti; on je osjeanje za nepravdu,klima u kojoj je ljudska briga nala svoje domite: dokaz da je ljubavvia od mrnje, koja je uvijek la, da je razumijevanje vie od ljutnje,da je mir plemenitiji od rata.

V

U tome je znaaj eminentnih tekstova od Goethea do Hessea iliBenna kojeg Kasim Prohi priziva u vie navrata - u novom svjetlu ikontekstu. Njegov Curriculum vitaekazuje da ne sudjeluje u pohvalirepresivnih kategorija modernog drutva, konzumiranja droge umetaforinom smislu, u huci medija, strahotnih maina navada iinstitucija ili ideologija. Danas bi se vjerovatno pitao kao i mi: kada seto dogodila egzistencijalna redukcija u Evropi - u napetosti izmeuslobode i prvog domesticiranja, izmeu zajednice i instinktivnih ikonvencionalnih modela ponaanja? U tom pitanju vidimo podsticaj

blizak naem duhu i naoj dui! Govorimo o vlastitom svijetu, u


17/29


64

simbolima krhkosti ili prolaznosti lijepog, i onog umjetnikog uHeideggerovom smislu; i usprkos, u osnovi esto agnostiim, aliivotnim uvidima i iskustvima, on izmie poasti ravnodunosti inihilizma. Za njega su pravednost i istina, sloboda i ljubav, ivot imiljenja, svagda ono to ini neraskidivu cjelinu. Dobro je takoerlijepo i istinito. Pitanje o ivotu je pitanje o pravednosti, pitanjeo odvanosti istine i odvanosti slobode, koja nije mogua bezliterature i ivota kao umjetnosti. Ve dugo pisac sa zaviu pomiljana privilegiju slikara iji je jezik - u galaksiji boja, u bojama kaovidljivoj muzici, esto baroknoj retorici itd., razumljiv od Sjevernogpola do Afrike; u naelu je razumljiv svim ljudima: od Londonai Istanbula do Tokija. Ili: pisac zavidi muziaru ije tonove svakiljudski jezik govori, od klarineta do onog to ini oboa. Kasim Prohi

je to imao na umu, da pjesnik ponire u slobodnu prirodu jezika, lijepui alobnu, da svagda ima osjeaj krivnje, da je u svom inu promaio,ali je svagda vezan za sudbinu: da sve mora dijeliti sa svagdanjim.I sam u mladosti pjesnik, on je znao da s jezikom ivi: prisjea sesamoe, roenja i smrti prije smrti, najunutarnjijeg Jastva. Vrijemenije naklonjeno umjetnosti, jer je stvaranje nove ziognomije svijeta,novog jezika, novih gesta duha, ideala jednog svjetskog jezika. Onse - kao i Dionysos - ne posjeduje; kada se posjeduje, on ne egzistira.U jeziku dospijevamo u ponore due i ljudske egzistencije, u ononesvjesno ili podsvjesno, u ono odakle dolaze na najneoekivanijinain svi podsticaju naeg ivota. Pjesnik u tom smislu - da prizovemopet Hessea - ne usmjerava svoje nepovjerenje protiv krajolikadue, nego protiv svih graninih uvara; kree se izmeu onogsvjesnog i nesvjesnog, kao da je i u jednoj i u drugoj zemlji kod kue.Prohievi eseji o filozofijama, onim u inozemstvu, ali i o onim unaim krajevima, o literaturi i pjesnitvu knjievnika, pokazuju onumo sjedinjavanja i iezavanja bipolarnosti. Nju reprezentira, naprimjer, Buddha. Uvid je ve bol, radost, osjeaj gubitka prijatelja, to

je slobodni pogled, a umjetnost je, ini mi se, algodiceja, jedini inmetazikog opravdanja boli u svijetu i u povijesti.

Kada raspravlja o Selimovievom romanu Dervi i smrt, onda e

jasno pokazati na univerzalnost ideja, na to da je za romanopisca


18/29

Zenike sveske

65

ono historijsko dvosmisleno: u njemu se minulo ne zaboravljakao antikvirano, kao egiptizirano, ve u smislu opih znaenjahistorijskih pitanja o ovjeku i svijetu; drugo, ono minulo vrijemei sadanjost su isprepleteni u vrijeme-prostor, u kojem plemenitadosada satnog vremena biva nadvladana. U tom smislu je rije oknjievnoj funkciji Kurana u strukturi Dervia i smrti... Prohipolazi od toga da prisutnost Kurana u ovom romanu nije vidljivasamo u ajetima koji su, ponegdje u skraenom obliku, stavljeni kaomoto dijelovima romana; kao velika kulturna i religiozna tvorevinaKuran i kuranska tradicija su u itavom knjievnom sklopu djelanajizrazitije prisutni i prepoznatljivi u konstituciji svojevrsnog oblikametazikog miljenja, literarno olienog u strukturi dervike svijestiAhmeda Nurudina. Da: Kuran je za Selimovia i neto vie; on jesimbol, kao to je to i Bosna. Prohi je i tu pokazao onu senzibilnostuma koji izmie ustaljenim stereotipijama i predrasudama.

Svako susretanje pisaca, onih velikih, prije svega, je onodogaanje (A. Gide) koje moe osnaiti duhovnu svetkovinu.To je i Prohieva paradigma - i za interpretaciju pjesnitva MakaDizdara, za interpretiranje onog puta na kojem je Selimovievgenijalizam susreo Andria. Esej o Maku Dizdaru, o njegovompjesnitvu, jedna evropsko-lozofska lologija istine ili vremenosti,koja ne zna za zloduh diobe na prolost, sadanjost i budunost.Sva je, zapravo, kontrapunkt vremenosti ovjekovanja, pjesnikogstanovanja: ivota i smrti, straha i hirova nade. Da: on ne trebanita / do sunanih poivalita. Pojavljuje se motiv razmirja; potomimenovanje onog to po svim zakonima izmie imenovanju. Tako

je Modra rijeka - koju je Mea Selimovi kao urednik Svjetlostipredstavio u prisustvu Maka Dizdara, kada i moju knjigu Iskon ismisao /ovjek i sudbina kulture Zapada1971. - sva u dubinskomosmiljavanju toposa i metafizike simbolike, njene granice igraninosti. Prohi nikada ne koketira s onim to je samoantikvirano, iz ega je izila dua i postoji bez egzistencije. Bliskamu je vie ona forma kritikog ili monumentalnog odnosa premahistoriji i minulosti, prema pjesnitvu i spoznajama prolosti,

koje su sposobne za jedan novi jezik, i novu smisaonu, polifonu


19/29


66

konfiguraciju. To je sabrao Prohi, tu novu igru staklenih perli,da upotrijebim ovu Hesseovu naslovnu sintagmu. Smisao zamoderne rezonancije starine i pjesnitva Dizdarovog, koje je svojavlastita hermeneutika, ivot koji samog sebe razumijeva, promiljai transcendira. On moe da ini to da nam je neto prisno i toplo,hladno i bolno. I prividna jednostavnost interpretiranja literaturei pjesnitva (od Th. Manna do Andria, Selimovia i Dizdara itd.)nema nita zajedniko sa simplicitetom koji svagda predstavljauniju s mortikacijom duha. Prohi je dobro odgojen, i s visokimtenjama i ambicijama, svagda po svojim sposobnostima dorastaoim, dorastao i zahtjevima i ambivalencijama ivota u moderni - i nekrije imena svojih uitelja. Pominje nas; prije svega one u Sarajevu(Vanja Sutli, Ivan Focht). Svoje djelo Odvanost izricanjapokloniomi je 1970/71. g. tim rijeima, i u nekim intervjuima. On je mogaoono to su samo neki mogli. I kada je pisao bez jezikog manirizmao Georgeu, Rilkeu, Bennu. Tua mu je utogljenost izraza i geste,forme nesretnog egzistiranja. I za njega je srea, ini se, bila, kao i zaWaltera Benjamina, kojeg je briljivo itao - samo lijepa strankinja.

VI

Dodao bih i ono to nikada nisam rekao u esejima o KasimuProhiu, ak ni na komemoraciji: on je jedan od rijetkih pisaca i esejista,estetikih tragalaca, koji je nosio u sebi intuiciju da je umjetnost kripto-etika, da je dobro ono ispravno; ali i vie: on je priznavao zaviajna

jezerca neimenljivog, nepojamnog ili nerazumljivog, koje trai svojevrijeme sa njegovim hermeneutikim sposobnostima itanja, da bi biloimenovano ili razumljeno. Bez nametljive literarne pedagogike, s onustranu ideologije i svake stereotipije, on je bio nadaren: i muzikalani za tonove i tonalitete koji se ne mogu uti u literaturi, pjesnitvu,u slikarstvu i filmu. Znao je naslutiti veliinu minulog, alobnog ialjenog. On bi se mogao jasno izjasniti i ovim iskazom: Das, was ganzleicht aussieht, ist das Schwirigste,rekao bi pijanist, Vladimir Horovi. Iono to nam izgleda sasvim lako, najtee je. U iskazivanju onoga to

jeste: duh i intimitet, osjeaj i intelekt.


20/29

Zenike sveske

67

Uza svu stilistiku briljatnost, Prohievo miljenje je bilo nalik nadramaturgiju duha; ono je privlailo dogaajnost svijeta u vlastituhermeneutiku reeksiju, u kojoj se na legitiman nain susreu tajnai nastojanje da se misaono dohvati i posreduje. I ja bih rekao da mi tonalikuje na dramatsko samoosvjetljavanje tu-bitka. Filozoja na tajnain uva svoj pojam, uva ga u briljivom itanju pisma vremenosti,metaforologije istine. Ono po emu mi je, samo u jednom smislu

bio blizak, to je nezaustavljivo negodovanje protiv neprijateljstvaprema ovjeanstvu, protiv akademskog samo/sakaenja, igregigantskih apstrakcija. Zraenje ovog Prohievog opusa - na alost,unato tome, nije bio primljen u Akademiju nauka i umjetnosti BiH,iako sam ga predlagao - tek predstoji, nadam se; budunost koja unajviem smislu, ipak, poiva na znanju i mudrosti, na itanju, koje jeumjetnost, i ujedno znanost; koja trai za svaku ideju slobode i mira,za ljepotu i pravednost, za ovjekovu uniju s prirodom, iskustvoinostranosti, putovanje, jedno drukije prevoenje formi ivota icivilizacija, najraniraniji muzikalni osjeaj za vlastiti jezik i njegovemogunosti, za njegovu gradnju i ritam, za ono kako-postaje-svijet.

Literatura je i kritika teorija, ako je sauvala sposobnost opaa-nja, dospijevanja-do-stila-do-svijeta. Kako bi moglo biti drukije?- odavno se pitamo. Le style cest lhomme. Danas taj iskaz zahtijevaprevrednovanje svih vrijednosti. U tom procesu smo u stanju pojmitikako je umjetnost u Nietzscheovom smislu: kriptoetika. U jednomsmislu Prohieva esejistika, i ovdje predstavljena, samo je polje frag-menata, literarno-filozofski ekstrakt njegovog iskustva, putovanjakroz svijet-literaturu. On razumijeva bez oaja, kao bosanski Buddha;sa duhovnom gestikom koja ne priznaje duevne ruine ili apsolutnegubitke. Na putu vlastitog samoiskustva, spoznaje pustolovine, ini se,da bi mogao rei: vie ne postoji ivot bez rastue i plemenite dosade,

bez intelektualne radoznalosti, bez snova, bez jauka onih koji imajupravo na to kada ih ubijaju i ine predmetom svakovrsnih brutalnosti.

Smije li se ovdje govoriti da je on znao da umjetnik i mislilac neive instinktivno; oni ele da posmatraju ivot u najvioj moguoj

mjeri objektivno; ne u nekoj zajednici koja razara sredinji motiv.


21/29


68

Kasim Prohi je i izvan graansko-akademske maske nalaziodrutvo pisaca, pjesnika, slikara, grafiara, filozofa, ivotnuzajednicu koju je uvao i svojim dobrim odgojem, koji mu je,pored njegove matere koju sam sreom poznavao, samo pomagaona potrage za samim sobom: u jednom vie kriptobudistikomsmislu, no evropocentrinom. Za razliku od konformista, KasimProhi je imao odvanosti za literarnu i filozofsku kritiku, kojunije precjenjivao. U svojim esejima - nalazio je katalizator za onoetiko, za otvorenost duha, za personalnu savjest, za istinui u odnosu prema drugima i prema sebi samome, za sve onoto golemi broj ljudi potiskuje kao to je u njima najdarovitije inajuspjenije. I meni se davno otkrilo da je to u njega nova metodaprodubljivanja spoznaje i samo/spoznaje, novo pojavljivanje onog:Nosce te ipsum: spoznaj samog sebe! Postepeno mi se otkrilo da jeto mogue samo tamo gdje je najvia napetost koju ispunjavamostvaralaki (H. Hesse): kao scena na kojoj se ivot preobraava ueksperiment onoga koji spoznaje.

VII

A kada je ovjek na sceni, onda se odrie pseudonima; tada sneskrivenom preciznou pogaa nerv vremena. Spremnost zariskiranje egzistencijalne istine oitovala se na vie naina. Meni

je najbliskiji onaj koji se odnosi na veliki stil u Nietzscheovomsmislu, koji je bio trostruk. Ono to je presudno - o tome govoriKarl Jaspers u svojem govoru Wahrheit, Freiheit und Friede, uPaulskirche u Frankfurtu na Majni, prilikom dobijanja nagrade -nije ta, nego kako Prohi prikazuje ono o emu pie. On se nezadovoljava samo dijagnosticiranjem krize Zapada, optuujuiili rezignirajui. U onom pojedinanom fenomenu, u filozofiji iliteraturi, Prohi otkriva univerzum: u Bosni i Evropi, u onomnajvlastitijem; znajui da je svaki ovjek, i svaki pisac, prijesvega, on sam, na svoj nain velik i jedinstven, taka ukrtanjapojava svijeta i duha. Odbija ga svaki sistem, ak i onaj narikaa,i k tomu jo kao korisnik lea umirue kulture. U svakom

duhu nalazi svoj ob/lik, u svakom pati kreatura, u svakom


22/29

Zenike sveske

69

je pribijen na kri neki spasitelj (H. Hesse). Tako se dogodiloda je kritika kulture predstavljanje onog Ecce homo! Ona nijeoptereena oportunistikim umom, koji zapravo to nije, koji jesamoiznevjeravanje.

Makar koliko paradoksalno sve ovo moglo zvuati - i za njega jebudunost samo u istini, koja je das Land seiner Liebe, zemljaovjekove ljubavi. To je prirodno susretanje etikog i estetikog,otimanje od zloduha diobe, disciplina. Jer: Die Welt braucht, dashaben wir erlebt, Moral ntiger als Gescheitheit, und Ordnung der Wertentiger als Psychologie.(Jedno mjesto iz Hesseovog pisma iz 1947.godine). To je i kod Kasima Prohia neto to pripada pasioniranomtraganju za vedrom naukom o istini. S jedne strane, to je svojevrsnaekstatina strast za ivotnim svijetom, za mirom koji nije nekorajsko stanje; i nije forma zajednikog ivota posredstvomkonsenzusa. Ali je to prastari san, doticanje komplicirane istine oonome drugom koji nije stranac, nije nita jako udaljeno, ono to

je izgubilo sebe, narcistiki, u svojem ogledalu, kao, na primjer, uHegelovom apsolutnom idealizmu. I Prohiu je jasno - ak i kadaima u vidu znaenje starokineskog Tao, indijskog atman,kranskog milosra, kada uzme u obzir najvie spoznaje(Platon i Aristotel, Isus i Augustin, Buddha, Lao Tse) - da je pravoznanje ono koje se ne posjeduje, ako se posjeduje, nije znanje. Nemoemo izrei posljednju istinu. To bi bila parafraza svjetskihreligija. Plodonosna dubina ljudskog traenja iskljuuje mitpobjednika i poraenog. Pobjednik je svagda i poraeni. Ono to senudi u avanturi spoznaje jeste erotika ljubav, ta vrsta pleonazma;vjerujem da je u pravu Hesse, ako ga dobro pratimo, ne samo uIgri staklenih perli, u Demijanu, Gertrudi ili u romanu Siddhartha,kada kae da je put ljubavi zato toliko teak i u biti tragian, jerse u svijetu tako slabo vjeruje u nju; posvuda vlada nepovjerenjei mitska vjerovatnoa lai. Ipak, poput svih koji misle, mora seoprobati taj mukotrpni put, nezaustavljiv, da bi se stekla istinitost iljubav: ponad volje za moi i vladanjem, kolonijaliziranjem svijetaivota (J. Habermas).


23/29


70

VIII

U tom smislu moe se itati cijela povijest filozofije, umjetnosti,avanture spoznavanja. Kasim Prohi je, ini mi se, na djelu demonstriraodramaturgijsko itanje; zapravo on se s krajnjom odvanouprepustio prinudi prava na izvoenje na scenu, simboliziranja imeta-formoziranja. To nadmauje akademske pretenzije. Put kojim

je bio krenuo bio je teki hod, usamljeni put pravednosti, ispravnostii ljubavi, koja se ponajprije izraava u umjetnosti i esejistici. To jekontrapunkt efektnim, teatarskim, histerinim heroizmima kojipripadaju ideologiji, koji ne trpe ono: usprkos! Da, kaimo s Hesseom:

Aufrichtigkeit ist eine gute Sache, aber sie ist wertlos ohne die Liebe. Liebeheisst jede berlegenheit, jedes Verstehenknnen, jedes Lchelnknnen.Ono to je Prohiu tue - to je noni um, slijepa priroda; ono to mu

je blisko jeste samo/ekspresija ljubavi, monog duha koji je sposobanda opaa i da se ob/likuje, povrh onog slijepog, mrtvog, dosadnog:u lozoji i moralu. To je srea, iji pojam nalazimo ve u staroj Kinii Indiji. Onaj ko je sposoban da uje tonalitete stvari, nikada ne teida bude ono to su one, same stvari. Iz Indije znamo da je to zaviaj isrea. U tom smislu Prohievo dospijevanje na scenu dobija onaj prolkoji nadmauje svaku evropocentrinu jednoznanost. Rado bih gavidio u svjetlu evropotaoizma. Nita nije spolja, nita nije unutra, jerono to je spolja, to je unutra! Ponajprije je vano vidjeti ono to mi jeznano od doba Prohievih studentskih dana u seminaru, prije svega,

jeste golema snaga duha, blistave metaforinosti i gurativnosti, netoto nadmauje puke pretenzije. To me podsjea na rijei koje je jednomprilikom izgovorio Hesseov Siddhartha: Znanje se moe saopiti, ali nemudrost. Dovesti u vezu unutarnji i vanjski svijet u ivotu, u literaturi,u lozoji, ini mi se, da je nemogue. Mogue je u smislu Tao-a, onevode koja struji, ne sluajno, kao nepersonalno otjelovljenje Tao-a.

Prohiu je esej paradigma, kao to je to, uostalom, i kodmene; on je pjesnikovanje samo/osloboenja, veoma blisko iNietzscheu, i Adornu, i Benjaminu. On je terapeutika, alternativa

jednodimenzionalnom racionalizmu, kojemu je tua blaga, duhovita,

ironina forma argumentacije ili argumentacija. Ali mu je bila strana


24/29

Zenike sveske

71

propedeutika scijentogene forme, inhumane tehnologije, niveliranjai manipuliranja svim ljudima. To ga je privuklo i Marxu, zapadanjukulture, ugroenog duha Evrope iju je dijagnozu ustanovio veomamladi Camus, a davno, na drukiji nain dodue, Oswald Spengler.Time je Prohi u mojim oima bio kritiar vremena, vlastitogdoba, i kada je raspravljao o egzistencijalizmu, o fenomenologiji,strukturalizmu i poststrukturalizmu, o poetologiji i estetici. Sve je to

bio hommagevelikim misliocima 20. stoljea. On je znao gdje i podkojim uvjetima umire umjetniko djelo. Znao je za prinudu napretkau visokoj tehnologiji i telematici. Traio je antipode tehnikoj kulturi,koja je deiciranje znanja moi i moi znanja.

IX

Drugim rijeima, Kasim Prohi je prihvatio susret s iskuenjemtehnike kulture, nivelacije, s patologijom vremena, ak. O njegovojliterarnoj darovitosti, ali i znanstvenoj, u tom smislu, posvjedoujunjegovi eseji, studije, njegova djela; bio je uvijek-isti, ali nikadanije bio jednak. U odnosu prema velikim - bili su mu bliski PaulKlee, Pythagoras, Albertus Magnus, Baudelaire, da pomenem onenajstarije srodnike. Njegov individualni cilj je bio dosezanje najvieg

blaga, koji je u staroj Kini bio Tao. Sudjelovali smo zajedno nasimpozijima. Posebno se sjeam njegovog izlaganja o Niescheu nasimpoziju u Beogradu. Uvijek mi se inilo da je metafora za njegovoduhovno stvaranje Heliopolis. U doba cinika i nihilista, ili u dobaideologa nakupina trivijalnosti, on je bio mladi ovjek, koji je otkloniood sebe konvencionalnu sve-mudrost. Prihvatio je odvanost vrline,koja znai pravednost, ljubav prema ljudskom dostojanstvu, slobodii miru, prema humanitetu, o kojem se danas raspravlja kritiki,nerijetko na cinian nain. Da, moglo bi se rei, Kasim Prohi je kaofilozof bio umjetnik, kao umjetnik - filozof. Sloboda umjetnostiplaa se prinudom na umjetnost. Taj jedan put ne doputa da onopolifono u svijetu prohuji ili da se zamrzne u maskama ideologije.Upada u oi opiranje predrasudama, autoritarnom, to nije bilo lako;Prohi je bio proet i prosvjetiteljskim duhom, izmiui njegovoj

jednodimenzionalnosti ili moima raciofaizma (Paul Feyerabend).


25/29


72

I on interpretira Horacijevu maksimu: Sapere audeili imaj hrabrostida se slui svojim vlastitim razumom. I u opiranju tatini uma,praznom autoritetu, represivnim normama, onom to je mediokracija,mit konzumiranja razliitih droga, kada je i tragedija postala droga,i holokaust; u opiranju civilizacijskom egoizmu, profitabilnommiljenju, institucijama drave i drutva koje o ovjeku odvie znaju(Eugen Fink) i mi ujemo poruku: Sapere aude! Prohi je u svojemdiskursu od poetka uveo tu dramaturgiju uma. Spontano je postaoepistemologom i psihologom. Uvidio je tajnu drame, drame svjetskecivilizacije. Misaoni nemir, otkrie mitske stege pro-tabilnog miljenjai moi koji su pouzdani znakovi za nepovjerenje (H. Hesse), znanjeo ljepoti koja ve jest kritika, protest protiv pervertiranja prava naslobodu, jeste vie od pukog estetikog, jeste kriptoetika, dopiranjedo tajne ljudskog egzistiranja, - sve je to u Prohia nalo svoj suvereniizraz. I to u lozoji koja je post-lozofski orijentirana.

X

Na ovaj nain Kasim Prohi pokree samo/spoznaju onog toivi i to eli da sauva svoju polifonu fiziognomiju, i kao novorazumijevanje kozmopolitske tradicije, koja nije prazna, koja se kreeu smjeru egzistencijalne komunikacije dimenzija vremena, prolosti,sadanjosti i budunosti, svih naroda i kultura. Na kraju 20. stoljeato je planetarna psihodrama. On je za sebe uveo samospoznaju kaokritiku svakog pervertiranja, kao samo/oblikovanje duha. On je znaoda je ono to nam je najpotrebnije samo samo/iskustvo, ouvanjesposobnosti rijei koja nije samo puka umjetnika tvorevina; ali

jeste umjetnost koju drimo pred sobom poput vela, da ne bismostradali od pune istine. Tada je mogue da je svaki ovjekov odnosprema svijetu i vremenu u znaku ljubavi, njenih likova, beskrajnih inedostinih. U nas je to Prohi znao: da se na taj nain uva prolaznou rijei, minulo u literaturi i eseju. S tim je i on, ini mi se, vie mislilac

budunosti, a ne nonog uma; onaj koji je sposoban prizvati veliku ineponovljivu prolost u jezik. To je dunost pjesnika, u tom je smisluon filozof, psiholog, kritiar. Uveo je razlikovanja u ethosu poziva

filozofa; refleksije o razliitim predmetima i kulturama pretvorio


26/29

Zenike sveske

73

je u ono to je budue ili nadolazee: u duhovno-egzistencijalnosamosusretanje istog, ali ne jednakog. U tom samosusretanju prizivaon pisce kao to su Mann, Max Frisch, H. Hesse i Hugo Ball itd. Natom putu on trai sebe, umjetnost ivota koja je svagda ivot-povrh-sebe-samog, on stvara priliku za susret s Drugim, povrh kruganarcistike refleksije. I uvire u spoznaju koja je bol, u uvid koji jemelanholija, u samospoznaju koja je samorazoarenje. Ali je u tomsmislu Prohi umjetnik humaniteta, ne licemjer, onaj koji za iskustvonovih vrijednosti kod nas i u svijetu nalazi u jeziku.

On je izgarao u traenju slika, metafora, za ono to je samo ujeziku nedostino. Prihvatio je svoju ljubav koja je bila volja zaistinom, volja za samostvaranjem, volja za put u bespuu. U tome

je i kao pisac i kao ovjek bio u nas jedinstven. Nije hitao da se kaoestetiki tragalac sjuri u neki od odraza u ogledalu. On je sudionik uotkrivanju istine, u neskrivenosti boli i ljubavi, prijateljstva i odanosti,u susretanju vlastite sjenke koju je elio preskoiti. S njim - ovdje uBosni, metafori suosjeajne tolerancije i odvanosti za duhovnu ispoznajnu avanturu, duhovnu neovisnost, u toj metafori Evrope kojase trai, gubi, koja katkad spozna da su neke istine samo nakupinesvega iskrivljenog i lanog, metafora one Evrope iju je tragedijunastojao izrei Camus u svom djelu i u svojim esejima s Prohiemmi otkrivamo sebi danas u novom svjetlu njegovo lozofsko djelo. U

jednom smislu kaemo: Ja sam duh koji stalno porie, koji je tajnai dubina pjesnitva-lozoje; kao muzika u kojoj se - po Hesseovimrijeima - sjedinjuju ratio i magija. Iznova nailazimo na odvanost, naodvanost istine, odvanost slobode, za duhovnu neovisnost, koja seizraava u metaforama naih doivljaja svijeta. Prohi je lozof kojisebe ne privodi svojem kraju, ni u formi laudatio. Ipak, italac e isam prepoznati tu sposobnost za ljubav i vjernost onom smisaonom iplodonosnom, u emu lei nada Bosne, i to u visokoj mjeri. Duhovnoi estetski, to je ono to je vladanje tehnikom akvarela u slikarstvu,sabiralite svjetla. U svemu je otkrivao poetsku istinu. Bio jefaustovski ovjek koji je fascinirao i kao pisac i kao ovjek, ukotvljenu deromantiziranu i demitologiziranu evropsku kulturnu i lozofsku

tradiciju i modernitet.


27/29


74

Mudri i metodski pesimizam nad Izabranim djelima Kasima Prohia

Filozofska i estetski artikulirana Prohieva reenica, u ijem je sreditu

erotizam stvaranja, ostae da traje zahvaljujui autorovom patosu odvanosti,estitosti, zahvaljujui njegovoj nemjerljivoj intelektualnoj strasti.TajnuProhievog Djelamoemo traiti ne u lozofskoj ili religioznoj apokaliptici,nego u svojevrsnoj lozofskoj erotologiji, onoj koja je bila bitna za starogGrka, za Sokrata, koji zna za asove sumnje i ozarenja. Prohieva erotologijaje u osnovama njegove lozoje. Ona ne trpi opustoeni i rascjepkani pejzaduha i ljudskog ivota.

Prohi ne prihvaa prijatnost cinizma i lozofske gnostike: da je egzistiranjezlo, prokletstvo, cinizam samoodranja, da je to neizbjeni nain samoporicanjaovjeka, objektivirajui in, da je polemologija osnova svijeta i ivota, daje paranoidno drutvo, do kraja satanizirano, normalno i ljudsko drutvo.Tajna njegove erotologije u njegovom razumijevanju lozoje, razumijevanjuljudskog svijeta, u jednom mudrom i metodskom pesimizmu. On nije nikadaupotrijebio rije u pohvalu tog svijeta, demonski stiliziranog, s retorikompraznine, operativne pameti i protabilnosti, koja rauna s hrpom predrasuda osvemu i svaemu. Prohi je suptilni kritiar, esejist, estetiar i esteta, veliki stilist,literarni kritiar, kiniki mislilac. On je izrazio modernu civilizacijsku dramu ukojoj je nauka ona koja donosi i ivot i samounitenje ovjeka, u kojoj postoji

emocionalni pragmatiki aprioripolemikih nauka i polemikih disciplina, ukojoj narasta unutarnja emigracija, crna rupa Zemlje, planetarnog straha. Todokazuju Prohieva Djela: Odvanost izricanja, Figure otvorenih znaenja, initi ibiti, Apokrifnost poetskog govora, Prizma i ogledalo, Filozofsko i umjetniko iskustvo,Filozofska i umjetnika kritika, Marksistika kultura miljenja.

Kultura kao svijetivota

Ako kaem da je erotologija u osnovama Prohievog miljenja, ne mislim

na vulgarnoontoloku ideju. ini mi se da on obuhvaa: jednu strukturalnuontologiju ili fenomenologiju svijeta, koja dolazi do izraza u svim njegovimdjelima; jednu kritikulogike koja je osnova povreivanja i izopaavanja ivota,kritiku tehniko-logike osnove represivnog drutva i represivne civilizacije, ukojoj se najgra stvar dogaa, kao i svuda, onima koji nemaju nikakvog izbora(Adorno); jednu estetikukoja trai ifru postojanja svijeta, ljudske egzistencije,koja nije opinjena voljom za moi, logikom rasapa, izbjegavanja sumnje,oklijevanja, duhovno/estetske volje za ouvanjem svijeta i dimenzija vremena ukojima caruju dijaboline moi; jednulozojukoja ima svoj pojam egzistencije,


28/29

Zenike sveske

75

u kojoj etika jeste estetika, a estetika jest etika, u kojoj je mislilac, u stvari, majeutiar,onaj koji ne vidi mogunost da se uspostavi unija izmeu realizma i utopije,izmeu konstruktivizma i cinizma (P. Sloterdijk). Ovim smo, koliko je to ovdje

bilo mogue, premjerili Prohieva Djela, mijene duha koji oslobaa ivot izsvega onoga to ga ugroava i povreuje, to ga uvrtava u sistem. Svi znamoda to nije lako, jer to znai suoavati se sa prazninom pozitiviranog svijeta,znai odupirati se neem svemonom, okrutnom nepokoravanju metazikoji policijskoj higijeni. Postoji, naalost, granica i sublimiranja, onog dara kojiunapreuje kulturu kao svijet ivota. Kod Kasima Prohia susreemo jedanfilozofski vitalizam, ljubav prema ivotu i cijelom tako da njegova bogataesejistika, posebno estetika, implicira moralno/teorijski duh. ini nam se da jeProhi mislio ono to i mi mislimo: da je lozoja - i kao fenomenologija, i kaosimptomatologija ili dijagnostika znakova ivota- nain da se ouva ivot, da se on

brani od moderniziranih oblika razaranja i povreivanja, da se ivot razumijekao otvorena forma, kao ekologija slobode i ekologijabola, kao neprihvatanje da semnogi povinuju zarad malobrojnih. Prohi je izabrao, moglo bi se rei, da budelozof, kojeg primitivna pamet, vlastodraka, prezirno uvrtava u somnabule,da metazicira svijet, da ga ini bogatijim no to jest. Zato njegovu lozoju nemoemo razumjeti bez razumijevanja Prohieve osobnosti koja je u sebi nosilajednu duhovnost i otmjenost, jednu neizopaenu intuiciju, koja je sreditemoderne teorije svijeta i teorije spoznaje. Ona je bila manifestacija njegove osobe,izraavanja negodovanja protiv akademskog samoosakaenja filozofije.Ne samo da se borio protiv moi ometanja nego i protiv samo/ometanja kojeproizilazi iz sudbine poziva i izofrenije ljudskog postojanja.

Ako je tome tako onda je jasno: da je Kasim Prohi u svojoj intelektualnojfizionomiji oliavao jednu antimetafiziku i postmetafiziku opciju; da jeiskazao pohvalu moima samooblikovanjaivotabez prinude i moi totalitarnihgura; da je estetskiodgovarao na izazove razaranja ivota, povrede ivota,jer je u umjetnost, u pjevanju vidio fiziognomistiko-simpatetiki umkoji oslukuje cijelo; da je iskazao pohvalu ne logocentrizmu, cinizmuotuenja, nego bionaukama, biologikama, miljenju i pjesnitvu koje se protivi

raskorijenjivanju ovjeka i svijeta.

Simpatija prema otvorenosti

No ovaj nalaz vie nije samo moralno-teorijski. Oigledno je da se uProhievoj filozofiji na unutarnji nain srouju nauka, umjetnost i filozofija.To znamo kao ono najbolje u povijesti filozofskog miljenja. Ono to midanas imamo pred oima to su i osnove za prevladavanja nihilizma,


29/29


politikog nihilizma posebno. Prohieva pohvala mnogoznanosti,bliska postmodernom umu i logikom feminizmu, samo pokazuje da jeovdje skrivena tajna prevladavanja kinetike tajne novog doba. To mu

omoguuje da ostane realistiki otvoren, utopijski zagledan, da iskaesimpatiju otvorenosti za novo i duboko kojim se voli ono ivotno. Jednomrijeju, Prohieve estetske apstrakcije, vezane za Adorna i Blocha, zaLukacsa i M. Marleau - Pontyja, predstavljaju uniju s verizmom ivota iveristikim rizikom. Prohi spoznaje i u skladu s tim promilja lozoju odnjenih poetaka, od Platona i Aristotela do Blocha i Adorna. On je lozof,kritiar i analitiar, esejist i teoretiar, koji se stilom brani od dijabolikih moi,od satanskih metaziara. S njim lozoja kod nas dobija erotologiju, koja sene moe naprosto svesti na za i protiv. Ona je neto blisko literaturi, jednojprozi, koja zna za oputeno argumentiranje. Vjerujem da ona izraava logos

potisnutog i potinjenog mnotva. Mislim da se i za Kasima Prohia moerei da se uvijek odbacuje na otvoreno more, da potie iz krize, uzdie se,ima neto misaono-seizmiko. On je bio fasciniran onim to izmie lozofskojdisciplini, zauen onim to se okree u zlo ili dobro. Pokazao je da je sasvimmogue da filozofija zaslui svoje ime kad bude znaila sudjelovanjeu sastavljanju svijeta i pasionirano uplitanje u avanturu koja se nazivaspoznajom (P. Sloterdijk). Gilles Deleuze je mislio da je lozoja jednopotajno stanje miljenja, stanje nomada. Na osnovu toga to smo otkriliProhievu lozoju, njezinu postmetaziku ili antimetaziku opciju, kojaspoznaje da svi veliki lozo u prolosti i sadanjosti oblikuju jedan svijetnabora i razmotavanja, mi takoer raskrivamo punu vrijednost njegovihDjela. Po tome je Kasim Prohi meu nama i nakon tri desetljea sa svojimpathosom odvanosti, estitosti, s nemjerljivom intelektualnom strau. Sadaga, ipak, moemo itati onako kako to zasluuje: s davanjem i uzimanjem.

Horizonti duhovnog života i nade - Abdulah Šarčević

Documents

Transcript of Horizonti duhovnog života i nade - Abdulah Šarčević