Filip Škiljan ORGANIZIRANA PRISILNA ISELJAVANJA SRBA ...Filip Škiljan Organizirana prisilna...

Filip Škiljan

ORGANIZIRANA PRISILNA ISELJAVANJA SRBA IZ NDH

Filip Škiljan Organizirana prisilna iseljavanja Srba iz NDH

izdavač: Srpsko narodno vijeće, Gajeva 7/I, Zagreb za izdavača: Milorad Pupovac recenzenti: Ivo Goldstein, Drago Roksandić, Vjeran Pavlaković, Krešimir Regan urednik: Milan Šarac lektura/korektura: Jovo Čorak prijelom: Ruta tisak: Grafocentar naklada: 700

isbn 978-953-7442-13-2

CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 884347.

Knjiga je objavljena uz podršku Savjeta za nacionalne manjine RH

Zagreb, decembar 2014.

Filip Škiljan


Sadržaj

Uvod 11

I. DioNacizam kao ideologija istrebljenja 17

Ustaštvo kao ideologija istrebljenja 26

Zakonodavno obespravljivanje Srba 40

Propaganda i demonizacija Srba 48

Popisivanje Srba 58 Opći kotarski spiskovi Srba 58 Posebni spiskovi po razini nepoćudnosti i po zanimanju 66 Spiskovi nepoćudnih državnih službenika i njihovo otpuštanje s

posla 71

Masovna hapšenja, logori, pokolji i dizanje narodnog ustanka 76 Masovna hapšenja 76 Logori 79 Pokolji 82 Narodni ustanak 86

Prekrštavanja 95

Prisilna iseljavanja Srba 109 Individualna iseljavanja Srba kao posljedica ustaškog terora 109 Molbe za iseljavanje iz NDH 110 Organizirano prisilno iseljavanje »solunskih dobrovoljaca« 115 Organizirana prisilna iseljavanja iz jednog područja u drugo unutar

NDH (iseljavanje plitvičkog kraja) 128 Organizirano prisilno iseljavanje Srba iz NDH u Srbiju preko

iseljeničkih logora 131

II. DioOrganizirana prisilna iseljavanja Srba iz NDH u Srbiju preko iseljeničkih logora 137 O nepodudarnostima i nepreciznostima brojki i datuma 141 Stanje logora 146 Transporti 153 Organizirana prisilna iseljavanja pravoslavnih svećenika 161 Organizirana prisilna iseljavanja iz Zagreba 170 Bjelovarski kraj i Moslavina 180 Koprivnička Podravina i Kalničko prigorje 191 Slavonija 193 Banija 200 Bosna i Hercegovina 202 a) Hercegovina 202 b) Bosna 208 Srijem 216

Puštanja iz logora 217

Molbe za neiseljavanje 221 Kolektivne molbe pojedinih srpskih sela za neiseljavanje iz NDH 221 Molbe pojedinaca za neiseljavanje pisane sa slobode 225 Molbe pojedinaca za neiseljavanje iz NDH pisane iz logora 227 Molbe rođaka, prijatelja ili susjeda za neiseljavanje pojedinih Srba iz

NDH 230 Kolektivne molbe hrvatskih sela ili hrvatskih susjeda za neiseljavanje

srpskih sela ili srpskih susjeda 234

Povratak Srba iz NDH svojim kućama još za trajanja rata 238

Oduzimanje imovine iseljenih Srba 241

Oduzimanje crkvene imovine 264

Kolonizacija Hrvata na imanja iseljenih Srba 270

Kolonizacija Slovenaca na imanja iseljenih Srba 278

Zaključak 300

Conclusion 311

Kratice korištene u knjizi 323Literatura 324Internetski izvori 330Novine 330Drugi objavljeni izvori 330Arhivski izvori 331Usmeni iskazi 332Neobjavljeni izvori 333Bilješka o autoru 334

Prilozi na CD-u Poimenični popis organizirano prisilno iseljenih Srba iz NDH u Srbiju

(prema transportnim listama iseljeničkih logora) Poimenični popis pravoslavnih svećenika prisilno iseljenih iz NDH u

Srbiju Poimenični popis Srba puštenih iz iseljeničkih logora Popis hrvatskih obitelji koloniziranih na imanja iseljenih Srba

Uvod

Imperijalne težnje Trećeg Reicha i Italije bile su pokretač Dru-gog svjetskog rata, a ideološku orkestraciju činili su rasna teo-rija, »evolucijski opravdavana« borba za životni prostor i anti-boljševizam. Emocionalni naboj davali su osvetoljubivost i želja za revanšizmom prema pobjednicima iz Prvog svjetskog rata

te tradicionalni kršćanski antisemitizam. Europa se politički trebala vrtiti oko osovine Berlin–Rim, a činile bi je još neutralne i profašistič-ke države te satelitske države ograničenog suvereniteta. Pored Židova i Roma, u Europi su rasno inferiornima smatrani i Slaveni općenito, posebno Česi, Poljaci, Rusi i Slovenci jer su ujedno bili i smetnja re-alizaciji njemačkog Lebensrauma. Rusi i Poljaci su tako, uz Židove, brojčano najveće žrtve nacističke projekcije Trećeg Reicha. Svima nji-ma sudbinu je određivala nacistička genocidna ideologija superiornog arijevstva kao pogonskog goriva njemačkog imperijalističkog plana koji je u njima vidio samo biološki potencijal za ropsku eksploataciju.

S početkom Drugog svjetskog rata prekrojena je i geopolitička karta Europe. U osvajačkom pohodu Njemačke i Italije padaju drža-ve srednje, istočne i jugoistočne Europe. Austrija, Češka te dijelovi Poljske i Slovenije izravno se pripajaju Trećem Reichu, a na okupira-nim područjima se formiraju satelitske države s kvislinškim režimi-ma. Na zapadnom Balkanu formiraju se okljaštrena Srbija – kvislinška »Nedićeva Srbija« svedena gotovo na «beogradski pašaluk» – i kvislin-ška Hrvatska, nazvana Nezavisna Država Hrvatska koja je uključivala Bosnu i Hercegovinu. Novonastale države svoje partikularne specifič-nosti formatiraju preuzimanjem ideoloških obrazaca nacizma i fašiz-

12 uvod

ma. Bolna specifičnost kvislinške NDH bila je izmiješanost i brojnost vjerskih i nacionalnih entiteta u vrlo kompleksnom i delikatnom povijesnom kontekstu. Dok je genocidni odnos prema Židovima i Romima u NDH – unatoč autohtonoj tradiciji antisemitizma koja u Hrvatskoj nije bila ni bolja ni gora nego u drugim europskim društvi-ma – ipak dobrim dijelom bio određen i »vazalnim« odnosom NDH prema Trećem Reichu, a odnos prema muslimanima lakonski od-ređen sintagmom »cvijet hrvatskog naroda«, odnos prema Srbima bio je krucijalan za ostvarenje ekskluzivističke autodefinicije NDH kao države isključivo hrvatskog naroda. U usporedbi sa Židovima (0,57%) i Romima, kojih statistički također nije bilo puno, a uz to su politički i ekonomski bili irelevantan faktor, Srbi su činili trećinu stanovništva NDH i bili glomazna zapreka. Osim toga, pretežno su pripadali rural-nom stratumu, bili rasprostrti po cijeloj teritoriji NDH, a na nekim lokalnim razinama bili i apsolutna ili relativna većina. Bili su i relativ-no dobro politički i kulturno organizirani. Nadalje, viđenje Srba kao remetilačkog faktora, ali i uzajamno inducirani antagonizmi Hrvata i Srba generirani dnevnopolitičkom instrumentalizacijom, imali su 1941. godine barem polustoljetnu, ako ne i dulju tradiciju. Posebno je Hrvate i Srbe razdvajao različit stav prema zajedničkoj državi, monar-hističkoj Jugoslaviji, u kojoj su se Hrvati osjećali politički obespravlje-no, čemu je na iracionalnoj razini pridonosio i sindrom malih razlika u vjerskim i jezičnim pitanjima.

Ideološka matrica koja je porodila nacističku Njemačku i usta-šku Hrvatsku bila je i po intencijama, i po ciljevima, i po metodama komplementarna. Nominirani glavni neprijatelj morao je biti planski i sistematično uništen.

Eksterminacija kao potpuno i nemilosrdno uništenje, istreb-ljenje, iskorjenjivanje i zatiranje, najtočniji je pojam za imenovanje politike koju je ustaška Nezavisna Država Hrvatska u četiri godine svog postojanja provodila prema Srbima kao narodu. Pojam je gotovo istoznačan s Holokaustom Židova u Trećem Reichu i kvislinškim eu-ropskim državama, a po okrutnosti i sistematičnosti ravan mu je još jedino genocid nad Romima. Tako trima pojmovima imenujemo istu sudbinu triju naroda koju im je, kao nearijskima, rasistička nacifaši-

13 Filip Škiljanorganizirana prisilna iseljavanja srba iz ndh

stička ideologija namijenila, a u velikoj mjeri i ostvarila, tridesetih i ranih četrdesetih godina XX. stoljeća.

Zatiranje nekog naroda ideološka je strategija i planirana praksa koja podrazumijeva razrađenu metodologiju, sinergijsku koncentra-ciju i kontinuitet, a frontalno zahvaća sve aspekte bića naroda koji se uništava: kulturni i vjerski identitet, pisanu povijest i svaki materijal-ni trag te samu biološku egzistenciju onih koji mu pripadaju. Provodi se svim oblicima demagogije, mistifikacije, falsificiranja i laži. Prati ga zakonodavna i sudska praksa, medijska demonizacija i dnevnopolitič-ko šikaniranje (zabrane identitetnih oznaka, izrade raznih spiskova pripadnika, proizvodnja stida zbog pripadnosti, odgoj vlastite mladeži za mržnju) te represija državnog aparata (uskraćivanje prava jedna-kosti pred zakonom, otkazi, uzurpacije imovine, zatvaranja, progoni, organizirana iseljavanja, ubojstva, masovne likvidacije). Vrhunac je kad se svi kriteriji sliju u jedan – u samo ime naroda.

Hitler podučava mlađeg kolegu Pavelića da se u nacionalnoj ne-toleranciji mora sistematski ustrajati pedeset godina da bi rezultat bio trajan, a Pavelićev mlađi kolega Luburić to iskazuje kićenije: sinovi će nas proklinjati zbog onoga što činimo, ali unuci će nas blagoslivljati.

Iako su svaka na svoj način autohtone, nacistička i ustaška ideo-logija istrebljenja dijele istu mentalnu matricu. Jednim dijelom svoje povijesti bile su i suputnice, a jednaka im je i povijesna sudbina – obje su proglašene zločinačkima. Iako su po količini proizvedenog zla ne-usporedive, i jedna i druga su imale totalitarni karakter i imperijalne motive, a rasizam, antisemitizam i šovinizam su im bili iracionalna platforma. Svaka je nominirala svog glavnog neprijatelja kome je pla-nirala »konačno rješenje«, jedine su među retrogradnim europskim ideologijama sistematski posegnule za najodvratnijim institutom zla, logorima smrti, smatrale 1918. godinu godinom rođenja svih svojih frustracija, a objema je vektor interesne ekspanzije bio okrenut pre-ma istoku. Bile su kao veliki i mali brat. Metode su im bile navlas iste, s tim da je mlađi, patronizirani brat bio provincijalan, manje sofistici-ran, ali emotivniji i razuzdaniji. Fenotipske razlike ne mogu prikriti identičnost njihovog »genotipskog koda«.

14 uvod

Organizirana prisilna iseljavanja tek su jedan, čak ne i najagre-sivniji vid eksterminacije. Većina naroda ih je tokom svoje povijesti iskusila, bilo kao žrtva bilo kao počinitelj. Daleko su okrutniji masak-ri, a daleko emotivnija recimo vjerska potiranja ili simboličko ubija-nje identiteta pa se na prisilno iseljavanje obično gleda kao na blažu sudbinu. Ipak radi se tu o istoj stvari, nekrvnom deliktu genocida.

Cjelovita knjiga o organiziranim prisilnim iseljavanjima1 Srba iz NDH još nije napisana. Nadam se da ću ovim radom doprinijeti bo-ljem razumijevanju mehanizama koji su toliko povijesno repetitivni da se protežu i do naše suvremenosti.

1 Termin »organizirana prisilna iseljavanja« (ponegdje progoni i deportacije) najadek-vatniji je za imenovanje onog, tek jednog segmenta «konačnog rješenja srpskog pi-tanja» u NDH kojem su Srbi kao narod bili izloženi za čeverogodišnjeg trajanja te ustaške tvorevine. Termin obuhvaća i tzv. “dobrovoljna” iseljavanja (individualna i grupna) jer su bila administrativno protokolirana, ali ne obuhvaća one koji su u Sr-biju i talijansku okupacionu zonu izbjegli bez znanja i odobrenja kvislinških vlasti NDH, jer iako su ta izbjeglištva, kao posljedica ustaškog terora, imala element prisi-le, nisu imala element organiziranosti.

I. Dio

NACIZAM KAO IDEOLOGIJA ISTREBLJENJA

Za Njemačku je Prvi svjetski rat značio ne samo gubitak te-ritorija na koje je pretendirala, nego i goleme ratne repara-cije. Nijemci iz Prvog svjetskog rata izlaze ogorčeni i osi-romašeni. Kad se u proljeće 1919. u Münchenu proglašava Räterepublik (sovjetska republika), većina čelnika vlade

koju su formirali komunisti bili su Židovi.2 Nacionalistima je to bio bjelodan dokaz sprege židovstva i boljševizma. Židovi se demonizi-raju kao uzročnici sveg zla i sveg ponižavanja koje se sručilo na Nje-mačku. »Mi se odupiremo njihovu (židovskom) djelovanju zato što izazivaju rasnu tuberkulozu naroda« – obznanjuje se na jednom od prvih nacističkih plakata 1920.3 Hitler je u program Njemačke radnič-ke partije, kasnije Nacional-socijalističke radničke partije Njemačke, ugradio tradicionalni kršćanski antisemitizam ali s rasnim konotaci-jama. Prvi program od 25 točaka napisao je 1920.4 U 4. točki stajalo je da nitko osim članova nacije (Nijemaca) ne može biti državljanin Njemačke. Druga točka je tražila da Židovi koji su došli u Njemačku

2 L. Rees, Auschwitz – nacisti i konačno rješenje, Zagreb 2005, str. 23. 3 Concentration Camp Dachau 1933 –1945, München 1978, str. 20. 4 www.hitler.org/writings/programme/

18 1. dionacizam kao ideologija istrebljenja

nakon 1914. moraju napustiti zemlju (gotovo identično ekskluzivi-stičku odredbu NDH kasnije ima prema Srbima uvođenjem distink-cije između Srba, Srbijanaca te tzv. solunaca koji su kolonizirani u Hrvatsku nakon Prvog svjetskog rata). Ni iz tih dvadeset pet točaka ni iz Mein Kampfa, koji Hitler objavljuje pet godina kasnije, nije jas-no kako će izgledati njemačko društvo kad nacisti dođu na vlast, ali je bilo jasno da će Židovi i Romi biti demonizirani i prikazivani kao smrtni neprijatelji režima i kao osnovni krivci za svaku krizu poretka. Tako je i bilo dolaskom Hitlera na vlast u siječnju 1933. Prvi zakon, onaj o zaštiti njemačkog naroda, donosi se već 2. veljače 1933,5 a na-kon paljenja Reichstaga, za koje su optuženi komunisti, donosi se 28. veljače 1933. Zakon protiv izdaje njemačkog naroda i teških izdajničkih intriga.6 Tim zakonom su ograničene osnovne ljudske slobode, koje su uključivale slobodu izražavanja mišljenja, slobodu tiska i prava na okupljanje i udruživanje. Istim su zakonom omogućene preme-tačine i konfiskacije imovine, neograničeno pritvaranje nepodobnih bez ikakvog suđenja te smrtne kazne za veleizdaju, palež, trovanje ili zavjeru protiv članova vlade. Već 21. ožujka 1933. Hitler traži da mu se dodijele diktatorske ovlasti radi sređivanja unutrašnjopolitičke si-tuacije. Dva dana kasnije, 23. ožujka 1933, Reichstag izglasava zakon o posebnim ovlastima ili kako se službeno zvao Zakon o uklanjanju nevolja naroda i Reicha, a koji ovlašćuje Vladu da donosi zakone mimo parlamenta i predsjednika Reicha.7 Tim zakonom omogućeno je do-nošenje rasnih zakona. Već do konca 1934. iz Njemačke se iseljava 50.000 Židova, a do sredine 1935. četvrtina onih koji su ostali liše-na je osnovnih sredstava za život. Prvi isključivo antižidovski zako-

5 Verordnung des Reichspräsidenten zum Schutzes des deutschen Volkes (http://www.servat. unibe.ch/verfassungsgeschichte//dns/RGBI_1_1933_1_35_VO_Schut-ze_Volk.pdf).

6 Verordnung des Reichspräsidenten gegen Verrat am Deutschen Volke und hoch-verräterische Umtriebe (http://www.servat. unibe.ch/verfassungsgeschichte//dns/RGBI_1933_1_85_VO_Hochverrat.pdf).

7 Gesetz zur Behebung der Not von Volk und Reich (http://www.servat. unibe.ch/ver-fassungsgeschichte//dns/RGBI_1_1933_1_141_G_Behebung_not.pdf).


ni, tzv. Nürnberški zakoni, doneseni su 15. rujna 1935. godine.8 Dva zakona definiraju državljanstvo Reicha i postavljaju pravila o zaštiti njemačke krvi i časti. Zakon o državljanstvu određuje da državljani Reicha mogu biti samo Nijemci i građani srodne krvi te da samo oni mogu imati građanska prava,9 a Zakon o zaštiti njemačke krvi i časti pak regulira odnose između arijevaca i Židova.10 Tim je zakonom zabra-njen brak između Židova i Nijemaca, zabranjene su i vanbračne veze te spolni odnosi, a proglašavaju se nevažećim i svi već sklopljeni bra-kovi između arijevaca i Židova. Nadalje, zabranjuje se zapošljavanje Nijemaca u židovskim kućanstvima kao i isticanje njemačke zastave i drugih simbola na židovskim kućama. Za prekršitelje su predviđe-ne kazne zatvora, prisilnog rada ili novčane kazne. Dopunom zakona od 14. studenog 1935.11 određuje se da Židovi i Romi ne mogu imati građanska i politička prava i biti zaposleni u javnim službama, a pre-cizno se određuje da se pripadnikom židovske rase ima smatrati ona osoba kojoj su najmanje troje djedova ili baka bili rasno u potpunosti Židovi. Nürnberški zakoni su zadovoljili potrebu da se održi privid za-konitosti i stabilnosti, a istovremeno su zadovoljili čežnju radikalnih nacista za revolucionarnom gestom. Donošene su i mnogobrojne do-pune tih zakone kojima su Židovima s vremenom uskraćena i najele-mentarnija ljudska prava, a zadnji nacistički zakon koji se ticao Žido-va donesen je 25. studenog 1941. i bio »pravni temelj« za deportacije Židovi u geta i logore smrti uz oduzimanje sve imovine. Prvi vrhunac u toj eskalaciji antisemitizma bila je Kristalna noć 9. na 10. studenog 1938. kad je uništeno najmanje 117 sinagoga (76 potpuno srušeno), 7.500 židovskih dućana opljačkano i demolirano, ubijen najmanje 91

8 O Nürnberškim zakonima najbolje vidi u: O. Dov Kulka, »Die Nürnberger Rassenge-setze und die deutsche Bevölkerung im lichte Geheimer NS – Lage und Stimmungs – berichte«, VfZ 32 (1984), str. 605 i dalje.

9 Reichsbürgergesetz,(http://www.servat.unibe.ch/verfassungsgeschichte/dns/RGBI_1935_1_1146_G_Reichsbürger.pdf).

10 Gesetz zum Schutze des deutschen Blutes und der deutshen Ehre (http://www.ser-vat.unibe.ch/verfassungsgeschichte/dns/RGBI_1935_1_1146_G_Blut_Ehre.pdf).

11 Erste Verordnung zum Reichsbürgergesetz, (http://www.servat.unibe.ch/verfassu-ngsgeschichte/dns/RGBI_1935_1_1333_VO_Reichsbürger.pdf).


Židov, a najmanje 26.000 Židova otpremljeno u koncentracione lo-gore.12

U cijelom razdoblju od 1933. do početka rata 1939. godine Re-inhard Heydrich, šef SD-a i kasnije šef Glavne uprave državne si-gurnosti, poticao je Židove na iseljavanje iz Reicha. Uz uvjet da cje-lokupnu imovinu ostave Reichu, da se odreknu državljanstva i svih drugih prava, Židov je mogao dobiti putovnicu bez prava na povratak. Od oko pola milijuna Židova, koliko ih je bilo u Njemačkoj, do 1938. je emigriralo 130.000, a u sljedećih godinu dana još 100.000. Do 1941. iz Austrije je izbjeglo 130.000 Židova, a iz Češke oko 30.000.13

Ideja o masovnoj deportaciji Židova na neko određeno manje područje javila se nakon što je daljnjim osvajanjima broj Židova u Re-ichu enormno porastao. Naime, nakon zauzimanja Poljske, u rujnu 1939, broj Židova, kojih je u Njemačkoj do tada bilo 330.892, porastao je za nešto manje od dva milijuna, koliko je Židova bilo u Poljskoj.14 Broj Židova se još više povećao nakon što su nacisti zauzeli baltičke zemlje, Bjelorusiju, Galiciju, Ukrajinu i Krim.

Dok se na terenu radilo na izolaciji i koncentriranju Židova, na najvišoj razini nastajao je plan o preseljenju svih Židova u francusku koloniju Madagaskar.15 Na otok je, za početak, planirana deportacija 40.000 Židova, po 1.500 dnevno, ali plan je zapravo bio potpuno ne-ostvariv prije poraza Velike Britanije zbog nesigurnosti pomorskog prijevoza Atlantikom.

Planom Barbarossa, osvajanjem Sovjetskog Saveza, otvarala se mogućnost za stvaranje još većeg njemačkog Lebensrauma pa su se od ljeta 1941. do početka 1942. nacisti bavili idejom o protjerivanju ne-koliko desetaka milijuna Slavena s područja okupirane Poljske, Ukra-

12 W.L. Shirer, The Rise and Fall of the Third Reich, New York 1960, 430–433. 13 Podatke o brojkama Židova koji su prebjegli iz neke zemlje ili u neku zemlju preuze-

ti su iz I. Goldstein, Holokaust u Zagrebu, Zagreb 2001, str. 7. 14 M. Burleigh, Treći Reich, Nova povijest, Zagreb 2012, str. 715. 15 L. Yahil, »Madagascar. Phantom of a solution for the Jewish Question« u: Marrus

(ur), The Nazi Holocaust 3, str. 685–686; M. Brechtken, Madagascar für die Juden. An-tisemitische Idee und politische Praxis 1885–1945, München 1997.


jine, Bjelorusije i dijela Rusije na područja istočno od Urala da se očisti prostor za širenje Nijemaca. Iako je na konferenciji u Wannseeu 20. siječnja 1942. odlučeno da Židovima sudbina bude ili prisilni rad do smrti na Istoku ili likvidacija, na tajnom sastanku u Pragu, svega dva tjedna kasnije, još se razmatra ideja o deportaciji jedanaest milijuna Židova u logore istočno od Urala, u arktički snijeg i led, gdje je logorski kapacitet procijenjen na petnaest do dvadeset milijuna deportiraca. Logore su trebali graditi Česi koji nisu bili podobni za germanizaciju. Međutim, Hitler je ubrzo odustao od ove ideje, s jedne strane bojeći se da neljudski uvjeti ne stvore posebno otporne Židove,16 a s druge strane zbog zastoja u osvajanjima na istoku. Tako je plan o progonu Židova u logore istočno od Urala napušten, a kako je životni prostor predviđen za širenje Nijemaca ostao »premalen« da bi se u njemu naš-lo mjesta i za Židove, proradili su brojni nacistički logori za masovno ubijanje Židova na području današnje Poljske (Auschwitz, Chelmno, Sobibor, Majdanek, Treblinka ili Belzec) u koje su se slijevali i tran-sporti Židova s okupiranih područja, iz zemalja priključenih Trećem Reichu, kvislinških tvorevina (NDH, Mađarska, Rumunjska, Srbija, Bugarska, Grčka, Norveška, Francuska) i iz Italije.

16 M. Burleigh, Treći Reich, Nova povijest, Zagreb 2012, str. 745–746.


Podaci o broju ubijenih Židova u pojedinim europskim državama u vrijeme Drugog svjetskog rata.17

Zemlja Ukupan broj Židova Ubijeno u Holokaustu

Austrija 220.000 80.000Čehoslovačka 305.000 240.000Poljska 3.300.000 3.160.000SSSR (Rusija, Litva, Estonija, Letonija i Ukrajina) 3.000.000 1.000.000Rumunjska 800.000 375.000Mađarska 450.000 300.000Srbija 12.500 11.000NDH 39.000 24.000Grčka 75.000 65.000Italija 38.000 8.000Francuska 300.000 100.000Nizozemska 140.000 105.000Belgija 85.000 35.000Norveška 1.800 770Finska 1.950 26Danska 7.800 0

Bugarska, (samo Trakija i Makedonija) 65.000 15.000

Heinrich Himmler je 7. listopada 1939. imenovan SS-komesarom Re-icha za jačanje njemstva i odgovoran je za promjenu etničkog sastava stanovništva iseljavanjem i kolonizacijom.

Nisu samo Židovi u Trećem Reichu bili predodređeni za istreb-ljenje iseljavanjem i likvidacijama. Nacisti su, naime, točno znali što žele od pojedinih područja i kako će se odnositi prema stanovništvu. Istočni dio Poljske koji je podjelom pripao Sovjetskom Savezu (jeda-naest milijuna stanovnika), njemačkim osvajanjem Poljske zadobiva status okupiranog područja dok se sjeverni i zapadni dijelovi onog di-jela koji je u podjeli Poljske pripao Njemačkoj, s oko deset milijuna stanovnika, nakon osvajanja Poljske pripaja Trećem Reichu, a južni se dio tog »njemačkog« dijela Poljske formira kao Generalgouverne-ment. Ugrubo, Poljska je podijeljena na tri otprilike jednaka dijela.

17 I. Goldstein, Holokaust u Zagrebu, Zagreb 2001, str. 15–21.


I krajevi koji su se našli u granicama Generalgouvernementa, gdje je dominantno bilo poljsko stanovništvo (samo je u gradovima i manjim mjestima bilo Židova, a na jugoistoku Ukrajinaca), bili su predviđeni za postupnu germanizaciju. U međuvremenu je Poljake trebalo koristiti za ropski rad pri čemu bi njihov broj izravno ovisio o »potražnji« za radnom snagom dok bi se »viškovi« likvidirali ili de-portirali na istok Trećeg Reicha. Generalgouvernement, kao posebno administrativno područje, bio je »ogromni sabirni logor« u koji se koncentriralo poljsko stanovništvo iseljeno iz krajeva koji su za ko-lonizaciju njemačkog stanovništva bili predviđeni u prvoj fazi. Prvo je Poljake, dakle, trebalo poslati iz drugih regija u Generalgouverne-ment, a potom ih ondje germanizirati ili uništiti, odnosno deportirati na istok; u međuvremenu ih koristiti za ropski rad. Posebno pripre-mljene jedinice odmah nakon kapitulacije Poljske 1939. godine pro-vodile su akciju pod nazivom Unternehmen Tannenberg, tokom koje je ubijeno oko 16.000 uglavnom intelektualaca, javnih djelatnika i kru-pnih zemljoposjednika. Iste društvene grupe Poljaka i svi Židovi pos-tale su i glavne žrtve prvih deportacija u Generalgouvernement. Do proljeća 1940. u Generalgouvernement je deportirano oko 400.000 Poljaka iz Pomeranije i Velikopoljske uz oduzimanje cjelokupne imo-vine. Jedan dio deportiranih poslan je u radne logore u unutrašnjost Trećeg Reicha. Mnogi seljaci kojima je oduzeta zemlja ostavljeni su kod kuće kao radnici kod njemačkih naseljenika iz Latvije, Estonije i Erdelja. Jedan dio Poljaka koji nisu iseljeni prihvatili su pod prisilom ponjemčivanje. Takvih je bilo oko 2 milijuna.18

U planskom genocidu posebno i prvenstveno su na udaru bili in-telektualci, svećenstvo i osobe s imetkom što je, vidjet ćemo kasnije, bio princip i kod njemačkog prisilnog iseljavanja Slovenaca i ustaškog prisilnog iseljavanja Srba. Općenito, i ostale metode istrebljenja su u svim slučajevima genocidnih ideologija bile identične: ubijanje, ise-ljavanje, asimilacija.

U poljske krajeve su naseljavani Nijemci iz Bavarske, Frizije i Švapske koji su uglavnom smještani po prihvatnim logorima gdje su

18 A. Paczkowski, Pola stoljeća povijesti Poljske: 1939–1989. godine, Zagreb 2001, str. 28–29


čekali plan naseljavanja do kojega nikada nije došlo.19 Njima se u ko-lovozu 1940. pridružuju i deseci tisuća Nijemaca iz Transilvanije koju je Rumunjska ustupila Mađarskoj, a u rujnu i Nijemci iz Besarabije i sjeverne Bukovine. Nakon dolaska na poljsko tlo morali su oni proći kroz bezbrojne kontrole i kroz neki od 1.500 prihvatnih logora. Jedan dio njih nije prošao na testiranju rasne čistoće (mjerili su im lubanju, opisivali boju očiju i kose) i nije bio podoban za naseljavanje.20

Iako su razmatrane i ideje da se Poljake iseli u Brazil ili u zapadni Sibir, prve deportacije Poljaka obavljene su, dakle, u Generalgouver-nement. Poljake se kao i Židove koncentriralo u Generalgouverne-ment (s tim da su Židovi satjerivani u oko 400 geta u gradovima)21 kako bi se olakšala kasnija, planirana deportacija u udaljena područja Reicha ili u konclogore.

Na području Alzacea i Lorraine Nijemci su također provodili pri-silna iseljavanja. Najprije su u kvislinšku Francusku protjerali 22.000 Židova, a potom i 100.000 francuskih seljaka.

Dakle, Nijemci su vodili vrlo intenzivnu politiku čišćenja Le-bensrauma od Poljaka i koncentrirali Židove u geta kao pripremu za konačno rješenje židovskog pitanja, koje je do konferencije u Van-zeeu bilo uglavnom traženo u iseljavanju, a nakon te konferencije u istrebljenju u logorima smrti.

Što u masovnim pokoljima, što u stradanjima u koncentracio-nim logorima i logorima smrti, što u getima od gladi, iscrpljenosti i bolesti, »konačno rješenje« je odnijelo najmanje 5.100.000 života Ži-dova,22 a otprilike toliko je stradalo i Poljaka.

Sliku genocidnog planskog iseljavanja čitavih naroda nado-punjava i tek djelomično ostvaren plan o progonu Slovenaca u NDH

19 R, Koehl, RKFDV. German Resettlement Policy, Cambridge 1957, str. 100–101. 20 M. Burleigh, Treći Reich, Nova povijest, Zagreb 2012, str. 564–568. 21 Predvečerje rata i Drugi svjetski rat (1936–1945), ur. I. Goldstein, sv. 17, Zagreb 2009,

str. 383. 22 W. Benz (urednik), Dimension des Völkermordes. Die Zahlder jüdischen Opfer des Natio-

nalsozialismus, München 1991, str. 15–17.


što je pak u izravnoj vezi s planovima istrebljenja Srba u NDH iselja-vanjem u Srbiju.

USTAŠTVO KAO IDEOLOGIJA ISTREBLJENJA

Nakon romantičarskog zanosa sredinom 19. stoljeća, kad je buđenjem narodne svijesti Ilirski pokret, prije svega duhovno, senzibilizirao jav-nost za potrebu artikuliranja narodnog i kulturnog identiteta nagla-šavajući srodnost Hrvata i Srba po slavenskom porijeklu, sličnosti po jeziku i narodnim tradicijama te mogućnostima zajedničke ili čak jedinstvene političke budućnosti, dolazi ubrzo i do prvih političkih diferencijacija. Kad se radilo o emancipaciji od njemačke i mađarske kulturne i političke dominacije u ondašnjoj Trojednici, hrvatske i srp-ske političke snage su bile jedinstvene, ali nacionalna diferencijacija, koju je pratila i antagonizacija Hrvata i Srba, ubrzo je dovela i do razli-ka u koncepcijama same političke partikularnosti, što je s vremenom vodilo sve dubljim političkim sukobima koji su se onda prelijevali u izljeve gnjeva gomila na ulicama. Pridonosilo je tome i političko ma-nipuliranje aktualne mađaronske uprave.

Prvi znatniji nacionalni sukobi između Srba i Hrvata bilježe se u ranim devedesetim godinama 19. stoljeća kao sukobi pripadnika Srp-skog kluba i Stranke prava u vrijeme banovanja Khuena Hedervaryja. Za ljude okupljene oko Srbobrana antihrvatstvo je bilo najbolji znak srpskog rodoljublja, a pravaška opoziciona štampa im je domoljubno uzvraćala negiranjem Srba, kako etnički, tako i vjerski, i kulturno i jezično. Retorika hrvatskih i srpskih političkih stranaka prenosila


se, dakako, i na ulicu što je dovelo do izgreda pred Srpskom bankom u Zagrebu 1895.23 i izgreda u lipnju 1899. u Zagrebu prilikom proslave pedesetogodišnjice rada Zmaja Jove Jovanovića, koji je od 1898. živio u Zagrebu.24 Slično je bilo i 1900, ali najgore i najoštrije demonstracije u Zagrebu protiv Srba bile su održane prva tri dana rujna 1902. kada su frankovci tri dana uništavali srpske dućane, stanove i ustanove u Zagrebu. U tim posljednjim neredima teže je i lakše ranjeno oko sto-tinu ljudi.

Tih prvih godina 20. st. stasa nova generacija srpskih političara u Trojednici, okupljenih u Samostalnoj srpskoj stranci. U prvi plan dolazi Svetozar Pribićević s kojim se mijenja paradigma rješenja kon-fliktnosti dotadašnjih hrvatsko-srpskih političkih trvenja. Uz ideju jugoslavenstva, ideja o jednakopravnosti Hrvata i Srba u Hrvatskoj po-staje osnovno programsko usmjerenje. Na odnose u Hrvatsko-srpskoj koaliciji snažno utječu dva montirana sudska procesa (Veleizdajnički i Friedjungov), 1908. i 1909, kad je suđeno brojnim članovima Pri-bićevićeve stranke, ali im krivnja za veleizdaju države nije dokazana. Poslije atentata na Franju Ferdinanda 1914. godine održava se zbor na Jelačićevu trgu u Zagrebu na kojem pravaški prvak dr. Ivo Frank pozi-va na obračun sa Srbima i Slavo-Srbima, tj. Hrvatima koji su pristalice hrvatsko-srpske suradnje.25

Kraljevina SHS, kao parlamentarna monarhija s dinastijom Ka-rađorđevića na prijestolju, proglašena je 1. prosinca 1918. Za »pije-montsku formulu ujedinjenja«, koju je Kraljevina Srbija, kao jedna od pobjednica Prvog svjetskog rata, pokušala ostvariti, versajska konstelacija međunarodne politike bila je povoljna, ali za politiku integralnog jugoslavenstva, što je bila dominantna crta srpske drža-

23 D. Vitković, Srpska pravoslavna crkvena općina, parohija i škola u Zagrebu, Zagreb 1985, 68.

24 G. Krivokapić-Jović, Srpska narodna samostalna stranka 1903–1914, Zagreb 2000, 26. 25 Koliko je oštro bio napadan Svetozar Pribićević u Hrvatskom saboru vidi u: H. Mat-

ković, Svetozar Pribićević – ideolog – stranački vođa – emigrant, Zagreb 1995, 40–41. gdje su navedeni neki podaci da se Pribićević prijavio i kao dobrovoljac u Austro-U-garsku vojsku 1915. godine (44–45).

28 1. dioustaštvo kao ideologija istrebljenja

votvorne platforme, bilo je, realno, prekasno već dobrih nekoliko de-setljeća. Naime, u poodmakloj fazi procesa formiranja nacija koncem 19. stoljeća, nadnacionalne i integralističke ideologije više nisu imale jednako plodno tlo. Ideje koje su uspješno vodile proces talijanskog i njemačkog ujedinjenja, pogotovo 1918. više nisu imale jednaku mo-bilizacijsku snagu pa je integralno jugoslavenstvo u Kraljevini SHS (od 1929. Kraljevina Jugoslavija) predstavljalo tek jednu od realnih političkih opcija. Uglavnom, za sveg trajanja države kao monarhije (1918–1941), previranja su bila obilježena tim dvjema političkim kon-ceptualnim tendencijama – integralizmom i partikularizmom. Bitnoj razlici među njima pridonosili su realni povijesni konteksti i razine političke samoosvještenosti, naročito hrvatskog naroda, kao i razlike u vjeroispovijesti. I uopće, obje konceptualne tendencije su se politič-ki neumjereno hranile hipertrofijom kulturalnih i povijesnih sličnos-ti, odnosno razlika dvaju najbrojnijih naroda (kako u cijeloj monarhiji tako i u hrvatskim zemljama), koji su se 1918, iz današnje situacije gledano nesretno, na pozornici politički razvaljene Europe globalno-politički »sreli prvi put«.

Ideologija ustaštva, utemeljena i razvijana nakon šestosječanj-ske diktature kralja Aleksandra 1929, samo je krajnji oblik i ekstre-mni izdanak starčevićanstva 19. stoljeća i brojnih inačica pravaštva u 20. stoljeću, oblik partikularizma kojemu je strateška orijentacija bila usmjerena isključivo prema ekskluzivno nacionalnoj državnosti a što nije bilo izvedivo bez radikalnog i »konačnog rješenja« srpskog pitanja.

Dok je 1918. novostvorenu državu, koja je nastala od krajeva koji nikad prije nisu bili pod zajedničkom upravom, srpska strana vidjela kao proširenje Srbije na temelju zasluga pobjednika u ratu, Hrvati i Slovenci smatrali su da se radi o ujedinjavanju više naroda od kojih nijedan za to nema posebne zasluge, odnosno da je riječ o stvaranju nove države, a ne o proširenju Srbije. O odnosima Hrvata i Srba, naj-brojnijih naroda nove države, ovisila je i njena stabilnost. Već pri sa-moj uspostavi države došlo je do tendenciozne monetarne konverzije gdje je srpski dinar precijenjen u odnosu na forintu i krunu, što je u


Hrvatskoj doživljavano kao silom nametnuta nepravda, a u razgrani-čenju s Italijom srpski političari su bili spremni žrtvovati jedan dio novouspostavljene Kraljevine SHS u zamjenu za teritorij Makedonije. Centralistički Vidovdanski ustav iz 1921. još je više produbio jaz među narodima monarhije, a Radićevo nesudjelovanje u radu Skupštine ta-kođer je otežavalo bilo kakav daljnji dijalog između Hrvata i Srba. Tek u ožujku 1925. Radić ulazi u Vladu te priznaje dinastiju Karađorđevića i Vidovdanski ustav. Međutim, već 1928. dolazi u Narodnoj skupštini do atentata na Stjepana Radića, koji mjesec i pol kasnije od zadobi-venih rana umire, što daje pečat sveukupnim aktualnim hrvatsko--srpskim odnosima. Zbog međunacionalnih trvenja kralj Aleksandar 6. siječnja 1929. uvodi diktaturu te zabranjuje sve stranke s nacional-nim, vjerskim i regionalnim obilježjima. Dolazi do vala hapšenja, a dio opozicijskih političara emigrira. Pravaški prvak Ante Pavelić već sljedeći dan, 7. siječnja odlazi u emigraciju gdje 1930. osniva ustaški pokret, ekstremističku revolucionarnu organizaciju s terorističkim programom. Pokreće izdavanje glasila ustaškog pokreta i deklarira političke namjere, ciljeve, taktiku i strategiju nastupanja protiv mo-narhističkog režima. Pokušaj ustanka, tzv. Velebitski ustanak, usta-še organiziraju u rujnu 1932. te poduzimaju niz terorističkih akcija postavljanjem eksplozivnih naprava u nekim hrvatskim gradovima. Bile su to prve značajanije akcije ustaškog pokreta, a 9. listopada 1934. ustaše organiziraju ubojstvo kralja Aleksandra Karađorđevića u Mar-seillesu. U taj teroristički čin, koji je snažno utjecao na konstelaciju hrvatsko-srpskih odnosa, bili su umiješani i određeni politički krugo-vi u Mađarskoj i Italiji, a izveden je u suradnji s makedonskom VMRO.

U emigraciji ustaški pokret nije uspio u potpunosti izraditi po-litičku koncepciju kao cjelovit program, ali zauzeo je jasan stav o ciljevima i metodama svoje borbe. Za razliku od njemačkog antise-mitizma, ustaški glavni neprijatelji bili su Srbi, prvenstveno oni u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Za njih u narodnoj zajednici, u kojoj mogu biti samo Hrvati, ne može biti mjesta i trebalo ih je ukloniti iz prostora koji je zacrtan kao hrvatski etnički prostor. Te formulacije su sadržane u Načelima ustaškog pokreta. Iz Načela je moguće iščitati da


su Srbi prvi i najveći hrvatski neprijatelj. U Načelima iz 1933. godine, u 11. točki stoji da »u hrvatskim narodnim i državnim poslovima u sa-mostalnoj i nezavisnoj hrvatskoj državi ne smije odlučivati nitko, tko nije po koljenima i po krvi član hrvatskog naroda...«26 U Ustavu koji je objavljen u listu Ustaša u srpnju 1932. godine ustaški je pokret de-finiran kao hrvatska revolucionarna organizacija koja »imade zadaću da oružanim ustankom (revolucijom) oslobodi ispod tuđinskog jarma Hrvatsku, da ona postane potpuno samostalna i nezavisna država na cijelom narodnom i povijesnom području« u koje su ustaše uključiva-li i čitavu Bosnu i Hercegovinu«.27 I u točki dva u Ustavu Ustaše ističe se da u hrvatskoj državi mora vladati samo hrvatski narod te da »on bude potpunim gospodarom svih stvarnih i duhovnih dobara u svojoj zemlji«.28 Iz svih tih dokumenata jasno je vidljivo da Srbima u Hrvat-skoj nema mjesta, tj. da ustaše propagiraju nacionalni ekskluzivizam, odnosno da se zalažu za uklanjanje svih nehrvata iz budućeg javnog, političkog i gospodarskog života hrvatske države. Ustaše su tu politi-ku branili argumentacijom da Srbi nemaju pravo živjeti na hrvatskom teritoriju jer su tu naseljeni tek u vrijeme osmanske i habsburške vla-davine. Osim toga, u posljednjim desetljećima austrougarske vladavi-ne, Srbi koji su živjeli na području Hrvatske, Slavonije i Dalmacije bili su oruđe u rukama Austrije i Mađarske protiv Hrvata, a u Kraljevini Jugoslaviji Srbi iz Hrvatske bili su oruđe antihrvatske politike Beo-grada. Konačno, ustaše su dokazivali da su Srbi nekongruentan dio u hrvatskoj državi, kao pravoslavci i dio bizantskog kulturnog kruga.29 Ustaše su još u emigraciji, u vrijeme nastajanja ustaškog pokreta, raz-vijale plan o tome što će učiniti s 1.800.000 Srba koji su živjeli na te-

26 M. Jareb, Ustaško-domobranski pokret od nastanka do travnja 1941. godine, Zagreb 2006, str. 127.

27 M. Jareb, Ustaško-domobranski pokret od nastanka do travnja 1941. godine, Zagreb 2006, str. 122.

28 Ustav Ustaše – brošura, str. 1 i M. Jareb, Ustaško-domobranski pokret od nastanka do travnja 1941. godine, Zagreb 2006, str. 120.

29 J. Tomasevich, Rat i revolucija u Jugoslaviji 1941–1945, Okupacija i kolaboracija, Zagreb 2010, str. 441.


ritoriju Hrvatske i Bosne i Hercegovine. U tome su duhu u svom glasi-lu, u listu Ustaša – Vjesnik hrvatskih revolucionara iz 1932. u uvodniku pod naslovom Ropstvo je dodijalo najavili osnivanje Nezavisne Države Hrvatske. Svoju nasilnu politiku prema Srbima najavili su odabirom sredstava koja će koristiti: nož, revolver, strojna puška i pakleni stroj. Nož, kako piše Ivo Goldstein, postaje jedan od ustaških znamena, vjekovno sredstvo za obračun s neprijateljem. »Ne nose ustaše nož radi nakita, nego radi njegove važnosti u tijesnoj borbi«30. Nož će biti desetak godina kasnije jedno od glavnih ustaških oružja u masovnim zločinima nad Srbima, Židovima i Romima.31 U istom tekstu ustaše navode da su nož, revolver, bomba i pakleni stroj »gusle, na kojima hrvatski narod ima odguditi posmrtnu koračnicu tudjinskoj vlasti«.32 Pjesma objavljena u listu Ustaša u veljači 1932. pod nazivom Ustaška budnica poziva na borbu protiv Srba: »Počet će borba krvava / Da nas iz ropstva izbavi! / Zarobiv dom naš,/ Prevarom barbar, / Sada s junak pra-vi / Hrvatsku hara, / Ruga se staroj / Junačkoj nam slavi./ Na noge braćo ustaše! / Oružja svatko lati se, / Počeše vojna krvava / Da nam sloboda vrati se! / Nek digne srca, / Cijeloga svijesnoga / Hrvatskog roda, / Ustaško geslo: / Dušmanu smrt – a / HRVATSKOJ SLOBODA!«33

Tekstovi kojima se poziva na bespoštednu borbu protiv svih ne-prijatelja koji »piju krv hrvatskom narodu« objavljuju se u listu Ustaša su u srpnju 1932: »Nigdje u nijednoj zemlji na svijetu nije se skupi-lo toliko doklaćenih šićarđija, koliko na svetom hrvatskom tlu, koji živu od hrvatskog naroda, nu umjesto da mu za to daju hvalu, i da mu pomognu u njegovoj nadčovječnoj borbi za slobodu, oni služe tuđin-skom nametniku i tiranu, piju i sišu krv hrvatskom seljaku i radni-ku«.34 U broju od srpnja 1932. izlazi i članak Treba klati u kojem stoji: »Ono što pije krv hrvatskoga naroda treba poklati da se više nikada to

30 P. Požar, Ustaša, Dokumenti o ustaškom pokretu, Zagreb 1995, str. 265. 31 I. Goldstein, Hrvatska 1918–2008, Zagreb 2008, str. 145. 32 Ustaša, veljača 1932, str. 1. 33 Ustaša, veljača 1932, str. 1. 34 Ustaša, srpanj 1932.


zlo u hrvatskoj sredini ne pojavi...« U članku Krvlju treba prati ljagu iz veljače 1932. godine stoji plan što će se dogoditi Srbima ako ustaše dođu na vlast: »Treba se osoviti, treba se uprti o čvrsto tlo, treba doh-vatiti ona sredstva, koja su prokušana kroz vijekove svugdje drugdje, treba zasukati rukave, i tudjina, dušmanina, nametnika i tlačitelja si-lom i ubojitim oružjem izbaciti sa svoga svetoga tla.«35 Mijo Babić u članku Neka znadu oni, kojih se tiče! poziva na revoluciju i smatra da se samo energičnim mjerama može postići cilj: »Vrijeme je da znadu oni koji neznaju i koji neće da znadu, da je doba papirnate i jezične borbe prošlo, da ništa nije koristilo, da sada vodi igru i da će voditi glavnu riječ požrtvovnost, revolveri, bombe i oštri bodeži hrvatskih ustaša, koji će čistiti i rezati sve trulo sa zdravog tijela hrvatskog naroda...«36 I u sljedećim brojevima prijeti se ponajviše Srbima, a u broju od rujna 1933. godine Budak u pjesmi Bježte, psine poziva da se treba otjerati psine preko Drine misleći upravo na Srbe koji žive u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.37 U pjesmi koju je objavio Mile Budak u svibnju 1933. u Ustaši pod naslovom Ustaša moj u posljednjoj kitici poziva ustaše da se vrate u Hrvatsku jer će dušmani (misli na Srbe!) zemlju uništiti: Dušmanin gazi majčicu tvoju / Pljuje oltare, grobove skvrni, / Sestrica tvo-ja za tobom vapi, / Ljuba te tvoja – Hrvatska zove! / Ustašo moj, ustašo moj – Čekaju dolazak tvoj!38 Vidljivo je iz ovih citata da je osnovna ustaška metoda postizanja uspostave neovisne Hrvatske bila nasilje, odnosno militarizam i oružana borba.

Mržnja ustaša bila je uperena ne samo protiv Srba, nego i protiv beogradskog režima i njegovih službenika. Još u Pavelićevu članku Uspostava hrvatske države – trajni mir na Balkanu iz 1929. godine na-padnuta je »srbijanska inteligencija i vlastodršci« kao oni koji »odga-jaju srpski narod u ludilu«. Također, tvrdi da su »Srbijanci narod iztoč-ne kulture, čisto bizantinski odgojeni pripadnici ortodoksne crkve i

35 Ustaša, veljača 1932, str. 2. 36 Ustaša, listopad 1932, str. 3. 37 Ustaša, ljeto ili jesen 1933. godine. 38 Ustaša, svibanj 1933. godine.


zakleti neprijatelji zapadnjaštva i katoličanstva«.39 Prijetnje beograd-skim vlastima u listu Ustaša glavna su tema svakog broja. Poglavnik u travnju 1934. nakon eksplozije u zgradi redarstva u Zagrebu ovako piše u članku Možemo i to: »Zato ti je ustaška ruka, ustaška sprema i odvažnost pokazala, da pred njom nisi kadar sakriti se ni ukloniti. Gdje god se skloniš, naći ćemo te i udaviti te, jer hoćemo slobodu hr-vatskoga naroda i uspostavu samostalne i nezavisne države Hrvatske. Za nju, radi nje, radi časti i sreće hrvatskoga naroda, udavit ćemo te i satrti, JER MI MOŽEMO I TO!«40

Zagovornici rasističke ideologije u Kraljevini SHS, poput povje-sničara Milana Šufflaya,41 inače žrtve diktature kralja Aleksandra Ka-rađorđevića, smatrali su da su Srbi i Hrvati dva u potpunosti različita naroda. U zbirci Hrvatska u svjetlu svjetske historije i politike govori »o sudbonosnosti granične linije na Drini na kojoj je puklo silno rimsko carstvo u dva dijela... koja je bila granica duhovna i kulturna...« Šufflay je također isticao da »cincarska krv, koja se je kroz stoljeća svarila u bi-zantinsko-turskoj retorti, i te kako još danas živi u Beogradu«.42 Iako Šufflay nije bio ustaški ideolog, ustaše su ga vrlo rado citirali i razvija-

39 P. Požar, Ustaša, Dokumenti o ustaškom pokretu, Zagreb 1995, str. 39–40. 40 Ustaša, travanj 1934, str. 2. 41 Milan Šufflay je vrlo zanimljiva ličnost. Radi se o povjesničaru koji je između 1902. i

1908. kao doktor znanosti radio u bečkom Institutu za istraživanje austrijske povi-jesti i budimpeštanskom Državnom muzeju. Potom je radio kao profesor pomoćnih povijesnih znanosti na Zagrebačkom sveučilištu sve do umirovljenja nakon Prvog svjetskog rata. Istraživao je albanološke teme i povijest Balkana. Po političkom na-zoru istupao je kao starčevićanac. Šufflay predstavlja jednu od najpoznatijih žrta-va terorizma koji su organizirale prorežimski orijentirane grupe. Atentatori su ga dočekali u Dalmatinskoj ulici u Zagrebu i razbili mu lubanju snažnim udarcem šta-pom. Sigurno je da su atentatori bili povezani sa zagrebačkom policijom. Bosiljka Ja-njatović je zaključila da se vladajući režim obračunao sa Šufflayom kao istaknutim znanstvenikom i političarom koji se izjašnjavao protiv karađorđevićevskog centra-lističkog i unitarističkog sistema vlasti (Opća i nacionalna enciklopedija u dvadeset knjiga, sv. 19, Zagreb 2007, str. 157; M. Jareb, Ustaško-domobranski pokret od nastanka do travnja 1941, Zagreb 2006, str. 218 i B. Janjatović i P. Strčić, »O ubojstvu dr. Milana Šufflaya« u: Historijski zbornik, god. XLVI (1), 1993, str. 102–105.

42 M. Šufflay, Hrvatska u svjetlu svjetske historije i politike, Zagreb 1928, str. 51.


li njegove ideje utemeljene na rasizmu.43 U Pavelićevu romanu Liepa plavka, kojeg je pisao u torinskom zatvoru 1934, a koji je prvi puta objavljen 1935, likovi su podijeljeni na dobre i loše: dobri i pošteni su uvijek Hrvati, dok su nepošteni i tlačitelji Srbi, činovnici beograds-kog režima. Ono što se Pavelić nije usudio reći u javnosti ili objaviti u svojim novinama, govorio je tridesetih godina u zatvorenom krugu prijatelja. Ante Brkan, Poglavnikov pobočnik u »prvoj emigraciji«,44 na saslušanju 1951. godine navodi da je 1934. godine u Torinu Pavelić rekao kako sve neprijatelje valja poklati, i to sve Srbe, Židove i Cigane. Brkan je prigovorio da je to »nemoguće kada u hrvatskim zemljama ima 25% Srba, ali je Pavelić ostao odlučno pri svome«.45 I Vladimir Ži-dovec, u svojoj monografiji Moje sudjelovanje u političkom životu koju je pisao u zatočeništvu iznosi tvrdnju kako je Pavelić već iz emigracije došao s idejom što učiniti sa Srbima u Hrvatskoj. O tome je navodno govorio i Mile Budak u Karlovcu 13. srpnja 1941. Budak je opisao jedan obilazak ustaškog logora u Italiji: »Došla je riječ i na Srbe i te Židove, kao i ono što oni rade u našoj domovini, te kako ćemo to pitanje riješi-ti kada se vratimo kući. Jedan dobar naš ustaša obratio se je na me tada ovim riječima: ‘kada se vratimo kući onda ćete vi (...) sigurno biti mi-nistar i predstavljati hrvatske državne vlasti. Ja ću biti hrvatski vojnik (...) Što ćemo mi, hrvatski vojnici, od vas ministara i predstavnika hr-

43 I. Goldstein, Holokaust u Zagrebu, Zagreb 2001, str. 90–91. 44 »Prva emigracija« obuhvaća okupljanje Pavelićevih istomišljenika nakon Paveliće-

vog odlaska u emigraciju 1929. godine. U toj grupi su od istaknutijih budućih ustaša bili Branimir Jelić, Gustav Perčec, Ivan Perčević, Mladen Lorković i Mile Budak. Kas-nije su im se u Italiji pridružili Eugen Dido Kvaternik, Mijo Babić, Andrija Artuković, Erih Lisak, Joža Milković, Ivo Herenčić, Vilko Pečnikar, Zvonimir Pospišl, Ante Mo-škov, Jure Francetić, Vjekoslav Servatzy, Stanko Hranilović, Mijo Bzik, Tomislav Ser-tić, Jerolim Katić, Ante Pejković Ivan i Kruno Devčić. Branimir Jelić je vodio ustaški propagandni centar u Berlinu, a glavni ustaški organizator u Mađarskoj je bio Gustav Perčec. Perčeca je kasnije na Janka Puszti zamijenio Vjekoslav Servatzy (F. Jelić-Bu-tić, Ustaše i NDH, Zagreb 1978, str. 20, 27–28)

45 HDA, MUP SRH, 013.0.3, elaborat nepoznatog autora pod pseudonimom Dizdar, Ustaštvo i NDH, 53. Brkan je bio jedan od organizatora ustaškog pokreta u Dalmaciji, ali se nakon predaje Dalmacije Talijanima 1941. godine razilazi s Pavelićem i povlači iz politike. Vidi o tome i u I. Goldstein, Hrvatska 1918–2008, Zagreb 2008, str. 146.


vatskih vlasti tražiti i očekivati? Ništa drugo nego samo sljedeće – i to kada mi vojnici budemo negdje na licu mjesta uredovali protiv Srba i Židova, onda ćete vi kao predstavnici vlasti morati doći ustanoviti što je to bilo. Mi od vas očekujemo samo to, da ćete uvijek znati doći pola sata prekasno!«46 Godine 1936. Pavelić je dovršio elaborat Hrvatsko pitanje koji je imao karakter memoranduma i kojim je pokušao zain-teresirati njemačke političke krugove za ideje ustaškog pokreta i pita-nje rješavanja budućnosti Hrvatske, a koji je 1942. godine objavljen u NDH pod naslovom Dr. Ante Pavelić je riešio hrvatsko pitanje. U ovom memorandumu Pavelić ističe kako Hrvati nisu slavenskog, nego got-skog podrijetla i kako Hrvati nikad nisu bili za stvaranje zajedničke jugoslavenske države. Kao jedna od glavnih teza provlači se da Hrvati i Srbi nisu jedan narod i da Hrvati ne priznaju jugoslavensku državu. U memorandumu se postavlja i pitanje brojnosti Hrvata i Srba, a ovdje Pavelić ističe da Hrvata ima znatno više nego što se to pokušava pri-kazati u popisima stanovništva te sve bosanskohercegovačke musli-mane ubraja u Hrvate.47 Ističe se također da su »nehrvatske narodne skupine« prodirale »u zatvoreno hrvatsko područje kao razpršene skupine, djelomice za vrieme Turaka, a djelomice u najnovije vrieme, po jednoj politički proračunatoj kolonizatorskoj osnovi«.48 Pavelić ovdje misli upravo na Srbe iz Srbije, Bosne i Crne Gore koji su nase-ljeni u Slavoniju kao solunski dobrovoljci na nekadašnja imanja Nije-maca i Mađara. Kao glavne neprijatelje Pavelić ističe »srbsku držav-nu vlast, međunarodno slobodno zidarstvo, židovstvo, komunizam, vanjske sile (saveznice Jugoslavije) i Habsburgovce«. Budući ministar vanjskih i unutarnjih poslova NDH Mladen Lorković 1939. godine u knjizi Narod i zemlja Hrvata razvija teze o etnički čistom hrvatskom prostoru u koji ubraja i Bosnu i Hercegovinu. Ondje tvrdi da »ne-Hr-vati samo po tome imadu u Hrvatskoj prostora, što Hrvati žive izvan

46 M. Jareb, Ustaško-domobranski pokret od nastanka do travnja 1941, Zagreb 2006, str. 130.

47 Dr. Ante Pavelić je riešio hrvatsko pitanje, Zagreb 1942. 48 Dr. Ante Pavelić je riešio hrvatsko pitanje, Zagreb 1942.


nje«. Budući da Lorković među Hrvate ubraja i muslimane jasno je da se pojam »ne-Hrvati« u najvećoj mjeri odnosi na Srbe koji su naseljeni na hrvatske prostore u vrijeme osmanlijskih ratova.49

Prvih deset godina monarhističke Jugoslavije obilježeno je snaž-nom političkom antagonizacijom Hrvata i Srba. Vrhuncem se može smatrati atentat na Radića i HSS-ovce u Skupštini 1928. što izravno vodi u šestosječanjsku diktaturu 1929. iza koje se antagonizmi radi-kaliziraju i vode do osnivanja ekstremističkog ustaškog revolucionar-nog pokreta u emigraciji 1930. Kralj 1931. Oktroiranim ustavom for-malno okončava diktaturu, ali ona obilježava političke odnose sve do atentata u Marseilleu 1934. nakon kojeg se raspisuju parlamentarni izbori, napušta državna platforma integralnog jugoslavenstva i poči-nje proces federalizacije koji zadobiva eksplicitnu formu osnivanjem Banovine Hrvatske 1939.

Mijene na političkoj sceni kroz prva četiri desetljeća 20. st, iz ra-kursa političkih interesa i političke prakse Srba prečana, mogu se ski-cozno pratiti i kroz evoluciju stavova njihovog, politički dugovječnog vođe Svetozara Pribićevića koji 1903. dolazi na čelo Srpske samostalne stranke. Tradicionalna okrenutost Srba prema ujedinjenju sa Srbijom i patronatstvu države Srbije postepeno se mijenja u hrvatsko-srpsku, odnosno kasnije seljačko-demokratsku koaliciju s Radićem. Strate-ški, Srbi se sve više okreću prema interno hrvatskom relacioniranju svojih odnosa s Hrvatima, napuštaju i integralizam i monarhizam kao strateške smjerove u prilog federalizma i republikanizma koji u vrije-me Pribićevićeve smrti u emigraciji 1936. već zadobivaju realne poli-tičke konture. Mijene političkih nazora srpskih vođa u krajevima koji će koju godinu kasnije biti obuhvaćeni Banovinom Hrvatskom dobro su vidljive iz Pribićevićeve poslanice Pismo Srbima iz 193450:

49 M. Lorković, Narod i zemlja Hrvata, Zagreb 1939, str. 219. 50 Vidi dijelove iz pisma na http://www.thephora.net/forum/archive/index.php/t-40428.html.


„Srpsko ime, koje je u prošlosti bilo nerazrješivo vezano uz ideju slobode, postalo je poslije ujedinjenja, a naročito poslije proglaše-nja diktature 6. siječnja 1929. istovjetno s pojmom reakcije, nasilja i tiranije. Ono je to postalo zato što je režim sile uopće, a posebno diktature, došao iz Beograda, što iz srpskog društva u Srbiji crpi svoju glavnu snagu i što se sprovodi u ime takozvanog narodnog i državnog jedinstva, koje se u velikoj većini zemlje prikazuje kao hegemonija Srbije, dok, u stvari, pod izlikom toga jedinstva nosioci režima diktature bezočno vrše eksploataciju cijele države, pa i same Srbije! (…) Srbi trebaju uvidjeti i shvatiti da oni nemaju nikakvog, ni moralnog, ni političkog, ni nacionalnog, ni historijskog prava vladati nad Hrvatima i silom ih (diktaturom) držati u zajednici sa sobom. Historijsko je iskustvo pokazalo da će se prije Velebit srušiti u more i isušiti Dunav, Sava i Drava, nego što će se hrvatski narod odreći svog imena i svoje narodne individualnosti. Pa kad Srbi to znaju – a to je jasno svima njima bez izuzetka – onda ima samo jedan stav, koji je dostojan njihove prošlosti i koji može odgovarati njihovom osjećaju pravednosti, pa i njihovoj političkoj mudrosti – a to je, da priznaju Hrvatima pravo da se sami slobodno opredijele prema ideji državne zajednice sa Srbima i da odluče o svojoj budućnosti. Ja sam osobno za državnu zajednicu Srba, Hrvata i Slovenaca, koja bi se osnivala na načelima jednakosti i pravde, kako to traže zagrebački zaključci od 7. studenoga 1932. Smatram da hrvatsko pitanje treba tako riješiti da se u okviru državne zajednice osigura hrvatska država...

Ustaški pokret, iako osnovan u inozemstvu i bio u zemlji izvan zako-na, imao je otpočetka mrežu svojih simpatizera infiltriranih u pojedi-na akademska društva u zemlji (npr. »August Šenoa«, »Eugen Kvater-nik«), pojedine katoličke organizacije (»Križari«, »Domagoj«), a bilo je simpatizera i među profesorima na Sveučilištu, u vodstvu Hrvatskog radiše i u Matici hrvatskoj.51 Međutim, nakon povratka jednog dijela ustaša u Jugoslaviju, krajem 1937. i početkom 1938. na temelju Beo-

51 O tome vidi u: I. Goldstein, Hrvatska 1918–2008, Zagreb 2008, str. 149–150.


gradskih ugovora,52 dolazi do jačanja ustaške organizacije. Porastom nada u bliski slom Jugoslavije ustaše su sve više isticali ciljeve buduće hrvatske države. Tako je u prosincu 1940. godine objavljena ilegalna

52 Nakon atentata na Stjepana Radića 20. lipnja 1928. i njegove smrti od posljedica ra-njavanja, u listopadu 1928, zaoštravaju se sukobi. Osniva se pravaški orijentirana organizacija Hrvatski domobran. Nakon proglašenja diktature 6. siječnja 1929. go-dine te zabrane svih stranaka, iz zemlje bježe Branimir Jelić, Gustav Perčec i Ante Pavelić. Zbog Sofijske deklaracije koju Pavelić potpisuje s članovima Makedonskog nacionalnog komiteta, a koja traži nezavisnost Hrvatske i Makedonije, sud u Be-ogradu u odsutnosti osuđuje Pavelića na smrt. On sa suradnicima od tada počinje organizirati hrvatske radnike u Belgiji i Južnoj i Sjevernoj Americi. Nakon atenta-ta na kralja Aleksandra u Marseilleu, Pavelić i Dido Kvaternik dopadaju talijanskog zatvora. Domobransko-ustaške organizacije u Europi zabranjene su, a sve njihove publikacije prestaju izlaziti. Od sredine 1936. godine Italija radi na poboljšanju odno-sa s Beogradom pa se već ujesen normaliziraju trgovinski odnosi, a početkom 1937. počinju razgovori oko poboljšanja i političkih odnosa što dovodi do sklapanja pakta 25. ožujka 1937, kojim se Mussolinijeva vlada susteže od patronizacije ustaštva, a Stojadinovićeva omogućuje povratak dijelu ustaške emigracije u zemlju. Pri talijan-skoj policiji dio nadležnosti oko emigracije dobiva delegat jugoslavenskog minis-tarstva vanjskih poslova Vladeta Milićević. Pavelić je stavljen u kućni pritvor, logor na Liparima se raspušta, a ustaška se aktivnost u Italiji onemogućuje. Dio ustaša se razmješta po južnoj i srednjoj Italiji, a dio ih se odlučuje za povratak u Jugoslaviju. Do konca 1938. od ukupno 550 ustaša, koliko ih se nalazilo u Italiji, 170 se vraća u zemlju. Stojadinović je vraćanjem ustaša u zemlju pokušao onemogućiti, ili bar pasivizirati i oslabiti ustaški pokret, međutim, povratnici intenzivno organiziraju ustaški pokret na terenu. U Zagrebu pokreću profašistički orijentirane listove Neza-visnost i Hrvatski narod čiji je urednik bio Mile Budak. Izlazi i proustaška Gruda, Orač, Njiva, Sijač i Grudobran Nakon pada Stojadinovića, na čelo vlade dolazi Dragiša Cvet-ković, radikal iz Niša. Državna politika se usmjerava na dogovor s Hrvatima uteme-ljen na punoj jednakosti i ravnopravnosti. Sporazum između Cvetkovića i Mačeka sklopa se 26. kolovoza 1939. godine, svega pet dana prije izbijanja Drugog svjetskog rata. Banovina Hrvatska, koja je stvorena tim sporazumom obuhvaća i bosanske i hercegovačke kotareve koji su nastanjeni hrvatskim stanovništvom. Mačeka prou-staški krugovi zbog sporazuma proglašavaju izdajicom tražeći istupanje Hrvatske iz Jugoslavije. U proljeće 1941. talijanska i njemačka diplomacija vrše snažan pritisak na Jugoslaviju da pristupi Trojnom paktu. U uvjerenju da će u tome uspjeti Italija i Njemačka su i dalje rezervirane prema ustaškoj emigraciji. Slijedi Simovićev voj-ni puč 27. ožujka 1941, Hitler se odlučuju za napad na Jugoslaviju, a Mussolini 29. ožujka 1941. poziva Pavelića da pripremi ustaše za akciju. Od 5. travnja Ante Pave-lić preko Velebita, radio-postaje glavnog ustaškog stana, iz Italije poziva hrvatski narod na uspostavu NDH. U Bjelovaru dr. Julije Makanac, član ustaškog pokreta, 8. travnja proglašava »uskrsnuće« hrvatske države. 10. travnja pripadnik domovinske skupine, bivši austrougarski pukovnik Slavko Kvaternik, u dogovoru s njemačkim izaslanikom Edmundom Veesenmayerom proglašava preko zagrebačkog radija uspostavu NDH, u 16 sati i 10 minuta. Njemačka vojska ulazi u Zagreb sat vremena


brošura Za što se bore Hrvati ustaše Pavelićevci koja je sadržavala pro-gram ustaškog političkog djelovanja. Osuđuju se sve ideologije koje se nisu slagale s njihovom uz tvrdnju da iza njih stoje prvenstveno Srbi, Židovi, komunisti i HSS. U toj brošuri jasno se ističe ideja o etnički čistom prostoru: hrvatski narod je vladajuća nacija, a druge nacije bi se trebale »iseliti u granice svojih država i svoje domovine«.53

Glaise von Horstenau je u svojem dnevniku 1941. zapisao da je Pavelić došavši u Hrvatsku već imao plan što učiniti sa 1.800.000 Srba:

»Došao sam u Hrvatsku ispunjen austrijskom tradicijom, ali i istins-ki austrijskom nadom da mogu pomoći da novonastala država sa svo-ja tri naroda i mnogobrojnim nacionalnim manjinama postane prava višenacionalna država u kojoj će se svaki pristojan građanin, bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost, osjećati ugodno. Da bi se to doista moglo ostvariti – bila je moja druga velika zabluda s kojom sam stigao u dragi i lijepi grad na Savi. Naime, Pavelić je 9. travnja 1941. stupio na rodno tlo s posve drugačijim namerama – ni manje ni više već da ognjem i mačem istrijebi 1.800.000 pravoslavaca, koji su zajedno s 4.000.000 Hrvata i 700.000 muslimana i raznim drugim nacionalnim manjinama činili stanovništvo zemlje.«54

kasnije. Maček na radiju daje izjavu kojom poziva svoje pristaše na mir i lojalnost novoj vlasti. Institucije Banovine Hrvatske stavljaju se na raspolaganje novouspos-tavljenoj državi tako da nije bilo niti jednog dana bezvlašća. Vršitelj dužnosti bana Banovine Hrvatske, odjelni predstojnik Žilić, na kojega je Ivan Šubašić prilikom od-laska iz zemlje prenio sve ovlasti, službeno predaje vlast Slavku Kvaterniku. Cijeli banovinski administrativni aparat, predat ustaškom režimu, potpuno se oslanjao na postrojbe Hrvatske seljačke i građanske zaštite, kojih je na području čitave banovine bilo oko 142.000. Za to vrijeme Pavelić se sprema za povratak u zemlju. Do ponov-nog susreta Mussolinija i Pavelića dolazi 11. travnja 1941. Talijanske vlasti nabrzinu okupljaju ustaše u gradu Pistoji, naoružavaju ih i na čelu s Pavelićem upućuju auto-mobilima prema Zagrebu. Pavelić je iz Trsta krenuo sa 195 ustaša 12. travnja 1941. i u jutarnjim satima 15. travnja stigao u Zagreb. Kasnije je iz Italije i Mađarske pristi-glo još oko 300 ustaša emigranata. Eugen Dido Kvaternik piše u svojim memoarima da je Pavelić stvorio krivu sliku kod ustaša emigranata koji su ulaskom na podru-čje Hrvatske smatrali da su oni tvorci NDH. Time je Pavelić već u početku stvorio razdor između tzv. domovinskih ustaša i ustaša emigranata (Lj. Boban, »Ustaše« u: Enciklopedija Jugoslavije, sv. 8, Zagreb 1971, str. 438–444; I. Goldstein, Hrvatska 1918–2008, Zagreb 2008, str. 226; B. Krizman, Ante Pavelić i ustaše, Zagreb 1983, str. 403).

53 F. Jelić-Butić, Ustaše i NDH 1941–1945, Zagreb 1978, str. 53. 54 Glaise Von Horstenau Zapisi iz NDH, Zagreb, 2013, str. 427

ZAKONODAVNO OBESPRAVLJIVANJE SRBA

U NDH je 1941. godine, po vjeri, od ukupno 5.655.750 žitelja bilo 2.993.335 ili 52,93% rimokatolika, 1.809.613 pravoslavnih (31,99%), 772.794 muslimana (12,78%), 59.281 evangelika (1,05%) i 32.372 Ži-dova (0,57%).55 Ustaški projekt ekskluzivističke hrvatske nacionalne države isključivao je Srbe, Židove i Rome do biološkog istrebljivanje. Dok su u »rješavanju židovskog pitanja«56 slijedili svoj uzor, njemač-

55 Izračun je za osnovu uzimao jugoslavenski popis stanovništva od 31. ožujka 1931. ko-jemu je dodan prirodni priraštaj (R. Landikušić, Priručnik o političkoj i sudbenoj podjeli NDH, Zagreb 1942, str. 13). Brojevi stanovništva variraju u drugim publikacijama iz onoga vremena.

56 U Jugoslaviji antisemitizam nije bio toliko naglašen kao u nekim drugim europskim zemljama u kojima je broj Židova bio veći i gdje je njemački utjecaj bio jači. U poje-dinim dnevnim i tjednim listovima pojavljivali su se napisi protiv Židova, ali opća društvena klima nije bila naoštrena antisemitski. U rujnu i listopadu 1940. godine vlada je donijela dva zakona o ograničenjima prava Židova. Potpisali su ih Dragiša Cvetković i Vladko Maček, a potom i drugi ministri. Prva, Uredba o merama, odnosi-la se na Jevreje u pogledu obavljanja radnja s predmetima ljudske ishrane. Njime je zabranjeno poslovanje svim veletrgovinama živežnih namirnica kojima su vlasnici bili Židovi. Druga, Uredba o upisu lica jevrejskog porekla za učenike Univerziteta, visokih škola u rangu univerziteta, viših, srednjih, učiteljskih i drugih stručnih škola određuje za Židove numerus clausus, što je značilo da se broj židovskih studenata i učenika treba svesti na postotak židovskog stanovništva u ukupnom broju stanovnika (I. Goldste-in, Holokaust u Zagrebu, Zagreb 2001, str. 73–74).


ku rasističku politiku, »rješavanje srpskog pitanja« bilo je endehaška specifičnost. Planskom istrebljenju Srba, koje su ustaše kategorizirali vjerski kao grčkoistočnjake, a rasno kao srodne Židovima i Romima,57 pristupilo se odmah po uspostavi NDH donošenjem niza zakona koji su bili strateška poluga politike istrebljenja.

Vilko Rieger, jedan od glavnih ustaških propagandista, piše u članku Nacionalsocijalizam i ustaštvo tezu da je »ustaški pokret jedi-ni pokret u ovom dijelu Europe koji je po svom programu i svojim aktivnostima tako blizak njemačkom nacionalsocijalizmu, i zato je potpuno shvatljivo da ima najveću podršku prijateljskog nacionalso-cijalističkog pokreta«58. Već prvog dana postojanja nove države Slavko Kvaternik je isključio Srbe, Židove i Rome iz službe u oružanim sna-gama NDH. Jedina iznimka bili su osobni Pavelićevi prijatelji.59 Prva zakonska uredba koju je donio poglavnik dr. Ante Pavelić bio je Zakon-ska odredba za odbranu naroda i države 17. travnja 1941. koja je bila za-pravo kopija njemačkog zakona iz veljače 1933. godine. U njemu stoji da »tko bilo na koji način povrijedi čast ili životne interese hrvatskog naroda ili bilo na koji način ugrozi opstanak Nezavisne Države Hrvat-ske ili državne vlasti, pa makar djelo ostalo samo u pokušaju, čini se krivcem zločinstva veleizdaje«. U drugoj točki stoji da »takvoga čeka kazna smrti«.60 Na taj je način Pavelić osigurao vrlo široku mogućnost

57 U tekstu koji je objavila Spremnost 22. XI. 1942. tvrdi se da je Srbija pod osmanskom upravom bila izložena velikim rasnim miješanjima sa doseljenicima iz prednje Azije i s Bliskog istoka. Tvrdilo se čak da 15% Srba ima izrazito ciganske rasne elemente. Tvrdilo se da vrlo malo Srba ima elemente dinarske rase, dok relativna većina pripa-da srodnom, ali ipak drugačijem armenoidnom rasnom tipu koji karakterizira tamna koža i sklonost prijevari i obmanjivanju (Spremnost, 22. studeni 1942, str. 7 i N. Bar-tulin, »Ideologija nacije i rase: ustaški režim i politika prema Srbima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1941–1945« u: Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, vol. 39, 2007, str. 227).

58 J. Tomasevich, Rat i revolucija u Jugoslaviji 1941–1945, okupacija i kolaboracija, Zagreb 2010, str. 389–390.

59 J. Tomasevich, Rat i revolucija u Jugoslaviji 1941–1945, okupacija i kolaboracija, Zagreb 2010, str. 431.

60 Narodne novine, 17. travnja 1941, br. 4, str. 2.

42 1. diozakonodavno obespravljivanje srba

naknadnog kažnjavanja onih za koje je smatrao da bi na bilo koji način mogli smetati novoj vlasti. Istog je dana u Zagrebu počeo djelovati i prvi Izvanredni narodni sud, a ubrzo su počeli djelovati takvi sudovi i u ostalim većim mjestima NDH.61 Izvanredni narodni sudovi imali su opsežnu djelatnost, pa su dnevno mogli donijeti i po nekoliko stoti-na osuda. Dovoljno je bilo da čovjek u privatnom životu izgovori koju riječ protiv Poglavnika ili novouspostavljene države pa da ga se pred sudom optuži za veleizdaju. I kad bi neki ustaša poželio neku srpsku ili židovsku trgovinu, njezina se vlasnika znalo optužiti za sabotažu i osuditi pred Izvanrednim narodnim sudom. Mjesec dana kasnije os-novani su i prijeki sudovi.62 Između izvanrednih narodnih sudova i prijekih sudova nije bilo velikih razlika. 24. lipnja 1941. osnovan je i Prvi pokretni prijeki sud u Zagrebu, a potom u Banja Luci, Bihaću, Brčkom i Derventi.63 Pokretni prijeki sudovi imali su nadležnost na čitavom području NDH.64 Pavelić je kompetencije prijekih sudova proširio 5. srpnja davši im mogućnost da najstrože kažnjavaju sve one koji pišu ili štampaju knjige ili novine, letke ili bilo što drugo gdje se nepovoljno govori o ustaškoj državi.65 Pokretni prijeki sudovi osudi-li su mnoge na smrt ili na dugogodišnje robije, ali je daleko veći broj onih koji nisu uopće suđeni nego su likvidirani bez suđenja. Već slje-dećeg dana iza donošenja Zakonske odredbe za obranu naroda i države, 18. travnja 1941, objavljena je Zakonska odredba o sačinjavanju hrvat-ske narodne imovine kojom su poništeni svi pravni poslovi između Ži-dova međusobno i Židova i trećih osoba.66

61 Izvanredni narodni sudovi postavljeni su tako npr. u Banja Luci i u Karlovcu. Vidi Narodne novine, 8. svibnja 1941. i Narodne novine, 9. svibnja 1941.

62 Narodne novine, 20. svibnja 1941, br. 32, str. 1 i Zbornik zakona i naredaba NDH, knji-ga 1 (1941), br. 152, str. 104–105.

63 N. Živković, P. Kačavenda, Srbi u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Beograd 1998, str. 16. 64 Narodne novine, 24. lipnja 1941, br. 58, str. 2 i Zbornik zakona i naredaba NDH, knjiga

1 (1941), br. 275, str. 196. 65 N. Živković, P. Kačavenda, Srbi u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Beograd 1998, str. 16. 66 Narodne novine, 19. travnja 1941, br. 6, str. 2.


25. travnja 1941. donesena je i Zakonska odredba o zabrani ćirilice na teritoriju NDH. Usporedo s tim započelo je i masovno mijenjanje imena ulica, naselja, a ubrzo nakon toga i izbacivanje pojedinih ri-ječi iz svakodnevne upotrebe. Već 19. travnja 1941. dolazi i do prei-menovanja ulica u Zagrebu koje su nosile imena »koja nemaju ništa zajedničko s hrvatskim narodom«, kako piše Hrvatski narod. Tako su tom prilikom promijenjena imena ovih ulica u Zagrebu: Trg Kralja Aleksandra, Trg kralja Petra, Ulica kraljice Marije, Trg vojvode Putni-ka, Barthouov trg, Beogradska ulica, Masarykova ulica, Praška ulica, Varšavska ulica i Sokolska ulica.67 Dakako, to nije bio kraj mijenjanja imena ulica koja su podsjećala na bivšu državu pa je najavljeno revidi-ranje 900 naziva zagrebačkih ulica i trgova.68 Ubrzo je počelo skidanje i svih srpskih natpisa po gradu: »U Zagrebu ne smije ostati niti jedan natpis, koji bi podsjećao na bivše režime koji se, hvala budi Bogu, više nikada ne će povratiti«.69 Promijenjena su i imena brojnih naselja. Tako su 25. kolovoza 1941. Srpske Moravice postale Hrvatske Mora-vice70, Mrkonjić Grad ponovo Varcar Vakuf, a promijenjena su imena

67 Hrvatski narod, br. 66, 19. travnja 1941, str. 9. Promijenjene su ulice i u drugim na-seljima. Tako su npr. promijenjena imena ulica u Daruvaru (Hrvatski narod, br. 163, 27. srpnja 1941, str. 8), u Osijeku (Hrvatski narod, br. 166, 30. srpnja 1941, str. 5), u Varaždinu (Hrvatski narod, br. 223, 25. rujna 1941, str. 6).

68 Hrvatski narod, br. 69, 22. travnja 1941, str. 11. 69 Hrvatski narod, br. 70, 23. travnja 1941, str. 10. 70 Narodne novine, 25. kolovoza 1941, br. 110, str. 1. Inače su se do 1922. godine Srpske

Moravice zvale Komorske Moravice, a prije naziva Komorske nosile su naziv Donje Moravice za razliku od Gornjih Moravica koje su kasnije dobile naziv Brod Moravi-ce. U listu Hrvatski narod 29. srpnja 1941. izašao je članak pod naslovom »Hrvatske Moravice – tim je skinuta jedna velika sramota koja je vladala zadnjih desetljeća«. Članak je izašao u povodu odluke da se mjesto preimenuje u Hrvatske Moravice (Hr-vatski narod, br. 165, 29. srpnja 1941, str. 13) Službeno preimenovanje je uslijedilo 25. kolovoza, a 26. kolovoza izašao je članak »Hrvatske Moravice proglašene« (Hrvatski narod, br. 193, 26. kolovoza 1941). U NDH je preimenovanje mjesta bila uobičajena pojava. Tako su preimenovana mjesta Srpsko Polje (Otočac) u Hrvatsko Polje i Srpska Kapela (Vrbovec) u Hrvatska Kapela (Narodne novine, 6. listopada 1941), Promijenje-na su i imena sela Gradinsko Karađorđevo (Virovitica) u Tomislavovac, Novo Obi-lićevo (Slatina) u Zvonimirovac i Njegoševac (Našice) u Našički Antunovac (Narodne novine, 20. rujna 1941).


i naseljima u Lici, Slavoniji i sjeverozapadnoj Hrvatskoj.71 I jezik se »čistilo« pa 29. travnja izlazi članak o uklanjanju srbizama i rusizama iz hrvatskog jezika u sudovima NDH.72 Zakonska odredba o hrvatskom jeziku, njegovoj čistoći i pravopisu određuje:

»Jezik, što ga govore Hrvati, jest po svom izvoru, po povijestnom razvitku, po svojoj rasprostranjenosti na hrvatskom narodnom po-dručju, po načinu izgovora, po slovničnim pravilima i po značenju pojedinih rieči izvorni i osebujni jezik hrvatskog naroda, te nije is-tovjetan ni s jednim drugim jezikom, niti je narječje bilo kojeg dru-gog jezika ili bilo s kojim drugim narodom zajedničkog jezika. Zato se zove hrvatski jezik.«73

Na radiju su provedena čišćenja od srpskih i židovskih autora kako je već 30. travnja 1941. najavio Radovan Latković, novi ravnatelj Hrvat-ske radiopostaje.74 U okolici Sarajeva potpukovnik Franjo Vidas na-redio je uklanjanje svih ćiriličnih natpisa i spomenika iz »srpskog i jugoslavenskog doba«.75

Zakonskom odredbom o državljanstvu,76 koja je donesena 30. trav-nja 1941, ustanovljeno je da državljanin NDH može postati samo onaj koji je »svojim držanjem dokazao da nije radio protiv oslobodilačkih težnji hrvatskog naroda i koji je voljan spremno i vjerno služiti hrvat-skom narodu«. Iako je ovaj zakon u sebi nosio klauzulu da državljanin NDH mora biti arijevskog podrijetla, što je u osnovi bilo usmjereno protiv Židova i Roma, pitanje držanja pojedinaca u vrijeme Kraljevine Jugoslavije moglo je biti proizvoljno protumačeno, što bi značilo da je

71 Novi list, br. 9, 7. svibnja 1941, str. 6. 72 Hrvatski narod, br. 77, 30. travnja 1941, str. 6. U Novom listu navedeni su i primjeri.

Tako npr. nadmetanje postaje natječaj, a podstrek poticaj, pobuda i slično, Novi list, br. 44, 12. lipnja 1941, str. 4.

73 Narodne novine, br. 102, 14. kolovoza 1941. 74 Novi list, br. 2, 30. travnja 1941, str. 15. 75 N. Živković, P. Kačavenda, Srbi u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Beograd 1998, str.

99–100. 76 Narodne novine, 1. svibnja 1941; Zbornik zakona i naredaba NDH. 1941, str. 42.


svatko mogao biti optužen za protudržavnu aktivnost i na taj način uskraćen za pravo na državljanstvo. 30. travnja objavljene su još dvi-je ključne antižidovske zakonske odredbe: Zakonska odredba o rasnoj pripadnosti, Zakonska odredba o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskog na-roda.77 One su također bile kopije njemačkih nacističkih zakona – u ovom slučaju Nürnberških zakona. 3. svibnja je donesena Zakonska odredba o prijelazu s jedne vjere na drugu kojom je onemogućen prijelaz sa židovske vjeroispovijesti na rimokatoličku vjeroispovijest.78 Židovi su od 22. svibnja 1941. morali nositi znak Davidove zvijezde, koji je u Trećem Reichu uveden kasnije, 1. rujna 1941.79 Nakon toga Židovi su otpušteni iz svih službi, a uskoro im je oduzeta sva imovina, izbačeni su iz stanova te, na kraju, masovno hapšeni i deportirani u koncentra-cione logore i logore smrti u NDH.80

U Sarajevu je 1. svibnja zabranjeno svim Srbima i Židovima no-siti hrvatske znakove, a isto tako je zabranjeno i isticanje hrvatskih zastava na srpskim i židovskim lokalima.81 U Zagrebu i Varaždinu og-raničeno je kretanje Srbima i Židovima između 21 i 6 sati, a Srbima je moguće iz Zagreba izaći samo uz prethodno odobrenje mjesne redar-stvene vlasti, koje se izdaje samo u važnim slučajevima.82 12. svibnja 1941. Ustaški stan Požege donio je odluku da svi stanovnici pravoslav-ne vjeroispovijesti kotara Požega moraju nositi bijelu traku na lijevoj ruci na kojoj latinicom piše »pravoslavac«83. Takve su oznake nosili Srbi i u Pakracu i Bjelovaru. 14. svibnja objavljen je i proglas o tome da svi Židovi i Srbi u Zagrebu trebaju predati radio-aparate u roku od

77 Zbornik zakona i naredaba NDH, 1941, str. 42; Zakoni NDH, I, str. 109–112. 78 Narodne novine, 4. svibnja 1941. 79 I. Goldstein, Holokaust u Zagrebu, Zagreb 2001, str. 125–131. 80 O odnosu NDH prema Židovima najbolje vidi u: I. Goldstein, Holokaust u Zagrebu,

Zagreb 2001. Na teritoriju NDH živjelo je prije Drugog svjetskog rata između 38.000 i 39.000 Židova, a samo ih je 9.000 doživjelo kraj rata.

81 Hrvatski narod, br. 78, 1. svibnja 1941, str. 6. 82 Hrvatski narod, br. 87, 10. svibnja 1941, str. 5. 83 N. Živković, P. Kačavenda, Srbi u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Beograd 1998, str.

98–99.


dva dana u Palmotićevoj 16.84 Da bi se lakše moglo identificirati Srbe u Zagrebu i na taj način olakšati njihovo iseljavanja iz grada ili pre-seljenja u manje elitne dijelove grada donosi se odredba koja nalaže svim Srbima između 16 i 60 godina da se moraju od 10. do 12. srpnja 1941. prijaviti Ravnateljstvu ustaškog redarstva.85 U slučaju davanja nepotpunih ili netočnih podataka o sebi bili bi uhapšeni i otpremljeni u zbirne logore. Prema pisanju dnevnika Hrvatski narod takvih je bilo 47.86

Zabranjeno je i djelovanje srpskih društava. Tako su, naprimjer, zabranjena sva »srpska, židovska i marksistička društva« u Požegi među koja su pripadali Srpsko gospojinsko društvo, Savez privatnih na-mještenika, Društvo rezervnih oficira.87 Slična situacija je bila i u osta-lim gradovima NDH. Jednako je bilo i sa sportskim klubovima. Tako su Srbi i Židovi izbrisani iz društva Savskih čuvara,88 a nisu mogli biti ni članovi Ferijalnog saveza.89 Početkom lipnja izdana je odredba o uki-danju svih srpsko-konfesionalnih pučkih škola i vrtića,90 a sredinom srpnja ukinut je naziv srpsko-pravoslavna vjera i određeno da se ubu-duće upotrebljava naziv grčko-istočna vjera.91 U kolovozu je zabranje-no časnicima i dočasnicima da stanuju kod »Židova, korupcionaša, Srba, poznatih jugoslavena ili masona«.92 U prosincu je na području NDH ukinut julijanski kalendar.93

Romi kojih je na području NDH, prema predratnim statističkim podacima, bilo 14.879, iako ih je u stvarnosti bilo znatno više, bili su

84 Hrvatski narod, br. 91, 14. svibnja 1941, str. 9. 85 Hrvatski narod, br. 146, 10. srpnja 1941, str. 5. 86 Hrvatski narod, br. 155, 19. srpnja 1941, str. 16. 87 Hrvatski narod, br. 97, 20. svibnja 1941, str. 6. 88 Novi list, br. 27, 25. svibnja 1941, str. 13. 89 Novi list, br. 50, 18. lipnja 1941, str. 11. 90 Novi list, br. 55, 23. lipnja 1941, str. 10 i Narodne novine, br. 56, 21. lipnja 1941. 91 Narodne novine, br. 80, 19. srpnja 1941. 92 N. Živković, P. Kačavenda, Srbi u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Beograd 1998, str. 100. 93 Narodne novine, 4. prosinca 1941.


obuhvaćeni rasnim zakonima iz travnja 1941, ali provođenje terora nad njima počelo je kasnije, u svibnju 1942, kad ih je najviše otpre-mljeno u Jasenovac i ondje likvidirano.94 Dakle, ustaše su provodili politiku konačnih rješenja nad Židovima i Romima po nacističkom ideološkom obrascu, a odnos prema Srbima bio je ustaška posebnost, iako se instrumenti i metodologija terora nisu značajnije razlikovali.

94 O odnosu NDH prema Romima najbolje vidi u: N. Lengel-Krizman, Genocid nad Ro-mima; Jasenovac 1942, Zagreb – Jasenovac 2003.

PROPAGANDA I DEMONIZACIJA SRBA

Kampanja protiv Srba u NDH započela je idejno još u ustaškoj emigra-ciji u Italiji. Politička propaganda i demonizacija Srba bila je, dakle, na-stavak ustaških gledišta koja su formulirana prije formiranja NDH.95 Najizrazitiji propagandni oblik govora mržnje prema Srbima usmje-ren je upravo preko dnevnih listova u kojima su svakodnevno izlazili članci koji su propagirali netrpeljivost i netoleranciju protiv Srba. Srbi su u ustaškoj štampi napadani kao izvor svih zala koja su pritiskala Hrvatsku. Na taj ih se način pokušalo izolirati od ostatka društva, uništiti njihovu ekonomsku snagu i omogućiti radikalnije vrste pro-gona koje će uslijediti nešto kasnije. Osim toga, govor mržnje koji se javlja u medijima i u javnosti trebao je utjecati i na Hrvate, uništiti sve veze s pripadnicima progonjenih skupina (prvenstveno Židova i Srba) i spriječiti bilo kakvo suosjećanje prema žrtvama. Iako se otpočetka isticalo da su mjere i zakonske odredbe usmjerene protiv istaknu-tih Srba i Židova, odnosno neprijatelja režima, ubrzo su se ove mjere proširile na sve one koji su vjerski, rasno ili nacionalno pripadali toj skupini. Dan nakon uspostave NDH, 11. travnja u uvodniku Hrvatskog naroda jasno se najavljuje kako će se ustaše postaviti prema Srbima:

95 F. Jelić-Butić, Ustaše i NDH, Zagreb 1978, str. 163.


»Hrvatski narod nije tokom svoje slavne ali krvave povijesti podnio razmjerno toliko žrtava u krvi i u imetku koliko je podnio u posljed-njih dvadeset i dvije godine. U ovom preteškom razdoblju, u kojem je položeno na oltar Domovine sve što se od jednog potlačenog naro-da moglo maksimum očekivati, krvavo su se zamjerili uz naše vje-kovne neprijatelje domaće Srbe i Srbijance još i oni pripadnici nove Hrvatske, koji su svjesno i zlonamjerno pomagali ove naše nepri-jatelje, bilo iz osobne koristi bilo iz stranačkih i političkih računa. Njima će suditi pravedni hrvatski narod.«96

Slični će članci izlaziti vrlo često u prvim mjesecima nakon usposta-ve NDH da bi sasvim jasno pokazali čitateljima Hrvatskog naroda tko je pravi neprijatelj. Tako u Hrvatskom narodu od 17. travnja izlazi čla-nak Hrvatska kao srpska kolonija u kojem autor piše o tome kako je 1918. Hrvatska »okupirana od strane Srbije«, kako su »Srbi 22 godine sustavno pljačkali hrvatski narod«. »Hrvatski narod ubrzo će uvidjeti, da je došlo vrijeme, kad će svatko odgovarati prema djelima i da će sve uskoro biti postavljeno na pravo mjesto.«97 Već u prvim brojevima Hrvatskog naroda koji su izišli u NDH spominje se dr. Ante Pavelić kao »osloboditelj Hrvata i pobjednik Srba«,98 a za sve pogibije hrvatskih domoljuba krivi su Srbi. U Hrvatskom narodu od 13. travnja 1941. spo-minje se pogibija dr. Milana Luetića, »koji je dao svoj život u Sinju di-žući oslobodilački ustanak protiv srpskih tirana. Tom je prilikom uzeo i živote dvaju srpskih časnika«.99 Budući da su se ostaci kraljevske vojske nalazili na teritoriju NDH još sredinom travnja 1941. ustaše su prijetili preostalim vojnicima (»srpskim pljačkašima i teroristima«) smrću ukoliko se ne predaju ili ne udalje iz NDH.100

96 Hrvatski narod, br. 58, 11. travnja 1941, str. 1. 97 Hrvatski narod, br. 64, 17. travnja 1941, str. 8. 98 Hrvatski narod, br. 60, 13. travnja 1941, str. 1 99 Hrvatski narod, br. 60, 13. travnja 1941, str. 2 100 Hrvatski narod, br. 63, 16. travnja 1941, str. 7.

50 1. diopropaganda i demonizacija srba

Ustaška propaganda protiv Srba od početka svibnja postaje sva-kodnevna. Nakon prvih trenutaka oduševljenja zbog uspostave NDH, Hrvatski narod počinje pisati niz članaka u kojima širi mržnju prema Srbima i Židovima. Početkom svibnja pokušava se stvoriti napetost između Hrvata i Srba u krajevima gdje živi miješano stanovništvo. Navodni planirani napadi na hrvatska mjesta, tajanstvena ubojstva hrvatskih vojnika i slično, stalne su teme dnevnih novina Hrvatski narod. Na taj se način doprinosilo stvaranju nemira i ogorčenosti kod hrvatskog stanovništva u etnički mješovitim sredinama. U članku »o najnovijoj žrtvi četnika«, Srećku Bogadiju u Dvoru na Uni od 2. svibnja 1941, ističe se da su »četničke bande koje se još uvijek kriju zlostavljajući hrvatsko stanovništvo ubile Srećka Bogadija, ustašu 4. jurišne satnije«.101 Sličan je članak i o navodnom planiranom napada-ju Srba iz Vrbnika kod Knina na hrvatsko selo Potkonje.102 U svibnju 1941. više puta izlaze članci u Hrvatskom narodu koji se tiču navod-nih »četnika« u okolici Knina. Oni su uglavnom prijetećeg karakte-ra: »Sakrivati se mogu, ali pobjeći ne će. Njih će ipak stići zaslužena kazna, oni će osjetiti kaznu ustaške desnice.«103 Javna haranga protiv Srba postala je u svibnju i lipnju gotovo neizdrživa. Jedan od događaja koji obilježavaju tu javnu huškačku atmosferu je i obavezna vježba srednjoškolske omladine na stadionu u Maksimiru kad je Zdenko Bla-žeković, stožernik Sveučilišnog ustaškog stožera u Zagrebu u svom govoru pozvao sve prisutne Srbe i Židove da se izdvoje i svrstaju na drugoj strani stadiona, ali za Srbima i Židovima krenuli su i svi ostali. Bio je to znak solidarnosti sa Srbima i Židovima u tadašnjem Zagre-bu.104 Dnevnik Hrvatski narod često je insinuirao da su Židovi i Srbi u dosluhu da bi uništili Hrvate. Tako se optužuje sarajevske Židove da potpomažu »četnike« odnoseći municiju izvan grada, u brda, pod izlikom da idu na izlet.105 Govor mržnje prisutan je na svakom kora-

101 Hrvatski narod, br. 79, 2. svibnja 1941, str. 5; Novi list, br. 5, 23. svibnja 1941, str. 10. 102 Hrvatski narod, br. 84, 9. svibnja 1941, str. 7. 103 Hrvatski narod, br. 102, 25. svibnja 1941, str. 6. 104 I. Goldstein, Holokaust u Zagrebu, Zagreb 2001, str. 114. 105 Hrvatski narod, br. 94, 17. svibnja 1941, str. 5.


ku. Slavonske snaše pjevaju i ovakve pjesme u Vinkovcima: »Kiša pala Srbija propala, Došo vjetar otišo i Petar. Nebom plovi oblak bijeli Srbija se na pol dijeli. Šta će meni šajkača na glavi kad ja volim crven-bijeli-plavi. Kiša pada Srbija propada, Vjetar piri Hrvatska se širi...«106 Naslovi u no-vinama, poput Srbi su htjeli uništiti muslimanske Hrvate i slično, govore o smišljenom pripremanju podloge za rješavanje srpskog pitanja.107 U srpnju izlazi niz uokvirenih oglasa u kojima se zagovara mržnja pre-ma Srbima. U onom od 20. srpnja stoji:

»Hrvati ne zaboravite! Da su Srbi ubijali Hrvate! Da su Srbi dvadeset godina pljačkali hrvatski narod! Da su Srbi htjeli izbrisati hrvatsko ime! Da je kroz srpske tamnice prošlo 80.000 političkih zatvoreni-ka! Da su Srbi poubijali političke vodje hrvatskog naroda! Da su nas Srbi potiskivali na svakom području! Da su izbatinali u prvih godina Jugoslavije 35.000 hrvatskih seljaka! Da je zato hrvatska granica postavljena zauvijek na Drini! Da Drina dijeli dva svijeta!«108

Takvim se oglasom željelo pokazati koliko su Srbi i Hrvati različiti i kolika su zla Srbi kroz dvadeset godina učinili Hrvatima. U glasilu Ustaša najavljuje se s kime se sve žele obračunati:

»Ustaška Hrvatska želi se u prvom redu obračunati sa slobodnim zidarima, želi se obračunati sa Zelenbabama (dakle sa Srbima, op.a.), želi se obračunati s pljačkaškim židovstvom, želi se obračunati sa onim... koji su uvijek i svagdje, kroz stoljeća, radili protiv probitaka hrvatskoga naroda...« i neka se »nitko ne zgraža, neka nitko ne plače nad njihovom sudbinom, neka nitko ne pita zašto i kako... Ustaše znadu što čine, kako čine i zašto čine, a hrvatski će narod, napose mali hrvatski čovjek, u najskorijoj budućnosti vidjeti jasno i točno zašto je to činjeno.«109

106 Hrvatski narod, br. 102, 25. svibnja 1941, str. 12. 107 Hrvatski narod, br. 107, 30. svibnja 1941, str. 12. 108 Hrvatski narod, br. 156, 20. srpnja 1941, str. 7. 109 Ustaša, 3. srpnja 1941, br. 3, str. 1.


U Hrvatskom narodu od 31. srpnja 1941. izašao je članak pod nas-lovom »Bolesni srpski duh«.110 Ovdje je očito riječ o redakcijskom uvo-dniku koji je bio namijenjen tome da iznosi ideološka stajališta vlasti. Autor diferencira Hrvate i Srbe. Kaže da je »u Hrvata (čak i u vrijeme najteže srpske tiranije) duhovni život bio živi čimbenik narodnog otpora i borbe, a da su kod srpstva pogledi bili ukočeni na pronalaže-nje mogućnosti da održe plijen«. Prema tome, Hrvati su dobri, a Srbi su zli. Potom navodi i nepravde koje su Srbi okolnim narodima, tj. sus-jedima nanijeli. Kaže da su nanosili nepravde i Crnogorcima i Bugari-ma i Hrvatima, da su »po Macedoniji žarili i palili, da Hrvat nije smio u Jugoslaviji reći da je Hrvat jer bi ga čekalo srpsko tane, da je cijela Jugoslavija bila jedna tamnica naroda«. U dnevniku Hrvatski narod od 5. rujna 1941.111 na prvoj stranici objavljen je članak pod naslovom »Jedini izlaz«. U ovom članku vidimo kako autor pokušava Srbe prika-zati kao izoliran narod koji se nikada nije mogao uklopiti u europsku civilizaciju. On ih prikazuje kao zatvoreni svijet kojem je pravoslavna crkva kriva zato što je izgradila bedeme prema drugim narodima, kao poseban mentalitet koji nitko od susjeda i drugih europskih naroda ne može razumjeti, a njihove vođe prikazuje kao Cincare i miješani sloj koji se strašno udaljava od europske sredine. Sve u svemu Srbi su sami krivi za izolaciju budući da su toliko drugačiji od ostalih.

Ustaški planovi sa Srbima u novostvorenoj NDH bili su jasno formulirani u jednoj izjavi Mladena Lorkovića, ministra vanjskih poslova iz ljeta 1942, koju je navodno dao jednom poslaniku NDH u inozemstvu:

»Kao naš poslanik u inozemstvu vi trebate biti informirani o pla-novima naše politike koju naša vlada sprovodi. Stoga vam kažem ovo: hrvatska država ne može postojati ako u njoj živi 1.800.000 Srba i ako mi za leđima imademo snažnu srpsku državu koja bi uvijek zasizala u naša područja i predstavljala vječnu opasnost za nas. Oba ta pitanja bilo bi nemoguće riješiti u normalna vremena, u

110 Hrvatski narod, br. 167, 31. srpnja 1941, str. 1. 111 Hrvatski narod, br. 203, 5. rujna 1941, str. 1.


kojima bi se moralo postupati zakonito i voditi računa o građanskim obzirima. Stoga je sreća za nas što je do uspostave NDH došlo u ova-kovim vremenima, jer samo sada možemo riješiti taj problem: mi stoga, nastojimo, da nestane Srba iz naših zemalja i u tom pravcu je mnogo već učinjeno... No, mi mislimo i na pitanje srpske države pre-ko Drine. Ni ta ne može ostati. I stoga sam ja još prošle godine stupio u službene pregovore s predstavnicima Reicha, kod kojih sam naišao na puno razumijevanje, pa je odlučeno, da će nakon pobjede Srbi biti iseljeni u Sibiriju.«112

Iako ove izjave nisu bile nimalo realne, pokazivale su kakve su ideje bile na umu prvom čovjeku vanjske politike NDH što je bio stav i veći-ne u ustaškom vrhu.

Govor mržnje osobito je bio prisutan na velikim skupštinama koje su održavane u svim većim hrvatskim gradovima. Radilo se, dakle, u prvom redu o mnogobrojnim organiziranim političkim sku-povima širom NDH na kojima su istupali pojedini visoki ustaški funk-cionari koji su tumačili i propagirali ciljeve novouspostavljene NDH i ustaškog pokreta. Na ovim je skupštinama došlo do osobitog širenja govora mržnje, a prema zapažanju Fikrete Jelić-Butić vidljiva su tri elementa: Srbima nema mjesta u NDH, odnosno oni se moraju vratiti otkud su i došli, u Srbiju; Srbi su oduvijek željeli loše Hrvatima; srpsko pitanje u Hrvatskoj treba efikasno riješiti, a ustaše znaju i kako.113

Mile Budak Srbe uopće ne smatra narodom; u Varaždinu jasno govori kako Srbima nema mjesta u NDH; trudi se stvoriti animozitet.

»Nije potrebno da tumačimo povijest i da se dokaže, kako do 1463. kada je palo Jajce, u ovim krajevima nije bilo pravoslavnih. Tek tada dodjoše razni otpadci balkanskih naroda Grka, Bugara, Rumunja, Cincara, Srba i svi ti mogući odpadci dodjoše ovamo kao tursko ro-blje, turski kmetovi, kao turski vodonoše i trhonoše, i padoše kao

112 HDA, MUP SRH, 013.0.3, elaborat nepoznatog autora pod pseudonimom Dizdar, Ustaštvo i NDH, str. 54.

113 F. Jelić-Butić, Ustaše i NDH, Zagreb 1978, str. 163–164.


skakavci na prazna pusta ognjišta hrvatskog naroda, sa kojih je hr-vatski elemenat bio poginuo... Bilo je razumljivo da će sa Turcima i otići. Ali Turci odoše, a oni ostadoše kao turski dar nama. Ostadoše braćo, ali ostadoše samo u onim granicama, dokle je doprla Turska. ...Kod nas koji smo odrasli u krajevima gdje je bila negda turska sila, prema tome dokle su doprli pravoslavni postoji narodna poslovica koja kaže: ‘S Vlahom jedi dopola zdjele, udari ga zdjelom po glavi jer će inače on tebe.’ Postoji i ona druga koja kaže: ‘Jednog Vlaha postavi uz najbogatiji sto da s tobom jede, a drugog zaveži u vreću i sjedi na njega, pa što ti misli onaj u vreći to ti misli i onaj kojeg si pogostio’.« 114

Očito je da Budak Srbe smatra najopasnijim neprijateljem novonasta-le države. On potječe iz južne Like, kraja etnički mješovitog, i takve je doskočice zasigurno »pokupio« tamo.

Mirko Puk se u Glini poziva i na povijesne isprave: »Uskrsnuli smo Nezavisnu Državu Hrvatsku, ali ima još tudjinskih elemenata koji nastoje potkopati izgradnju nove Hrvatske. Ovi su strani elementi bili oduvijek protivnici svake oslobodilačke borbe hrvatskog naroda. U povelji cara Leopolda stoji već napisano, da će ti elementi, koji su nama doseljeni, otići natrag kada dodje vrijeme, a sada je to vrijeme došlo. Narodna poslovica kaže:’ Ili mi se ukloni, ili mi se pokloni!’«115

I Milovan Žanić u Daruvaru demonizira Srbe: »Unutar države imamo manjine. Eto i u ovom vašem kotaru su man-jine Čeha, Mađara i Nijemaca. Prema tim manjinama koje su uvijek prema nama bile lojalne, ne nastupamo drugačije, nego da u njima gledamo snagu naše države. Zato će sve te manjine u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj uživati sva svoja prava, a pogotovo obzirom na gos-podarstvo i kulturu. Ali imademo medju nama neke, koji nisu nikada

114 Hrvatski narod, br. 104, 27. svibnja 1941, str. 1. 115 Hrvatski narod, br. 109, 3. lipnja 1941, str. 3.


prema nama bili lojalni. Došli su u ove krajeve kad je za turskih rato-va izginulo mnogo naših ljudi. Došli su ovamo i raširili se poput ježa i počeli ugrožavati i skoro nas ugrozili. To su Srbi. Iz svega ovoga što se dogodilo, znamo da oni nama nikada neće dobro željeti, niti o nama dobro misliti. Mi ustaše znamo da dok se to pitanje Srba ne riješi, da će ova naša država biti uznemiravana.« 116

Ante Oršanić govori u Našicama: »Srbi su nas opustošili, oglobili i raspeli na križ. Oni, cigani i cincari ubijali su naše najbolje ljude i stvorili su nizove hrvatskih grobo-va...«117

Ante Jakaša, izaslanik Glavnog ustaškog stana, u Slatinskom Drenov-cu je konkretan:

»Pred nekih 1000 godina, god. 925 hrvatski narod je bio prvi narod u ovom dijelu Europe koji je imao priznatu svoju Nezavisnu Državu Hrvatsku, svoju hrvatsku kraljevinu pod vladom moćnog kralja Tomislava. Onda, kad je hrvatsko oružje, hrvatska mornarica, bila strah i trepet svima i svakome, onda kad je slava Hrvata bila nadale-ko poznata, onda su ta naša tzv. braća Srbi dolazili u naše krajeve kao cigani pod čergama i kalajsali nama lonce. Tim istim bijednicima, koji su kukavičkim držanjem morali bježati i pred Bugarima i pred Turcima, Hrvati su dali utočište. Dali su im zaštitu u svojoj slobodi i nezavisnosti. A što su onda Srbi učinili? Svojim lopovskim načinom su iskorištavali gostoprimstvo u Hrvatskoj, počeli uzurpirati položaj i naglašavati kako je naša Hrvatska domovina samo dio njihove Ve-like Srbije. Takav isti slučaj imate Vi u tom Vašem liepom i ubavom Hrvatskom Drenovcu. U tom hrvatskom mjestu došlo je i naselilo se preko 90% Srba, a to i vi sami kažete, nijeste smjeli nikada ni da kažete da ste Hrvati.«

116 Hrvatski narod, br. 112, 6. lipnja 1941, str. 3. 117 Hrvatski narod, br. 115, 9. lipnja 1941, str. 4.


»...Međutim, danas kad je naš Poglavnik dr. Ante Pavelić ostvario vje-kovni ideal svih Hrvata, Nezavisnu Državu Hrvatsku, poručujemo mi Hrvati – Ustaše zajedno s našim Poglavnikom svim tim našim gostima, pa i onima u Drenovcu: ‘Bjež’te psine preko Drine!’«118

Milovan Žanić na skupu u Novoj Gradiški, gdje je prije Drugog svjet-skog rata postojala uistinu značajna srpska zajednica, 2. lipnja 1941. kaže:

»Ustaše! Da znate: ja govorim otvoreno: Ova država, ova naša domov-ina mora biti Hrvatska i ničija više. I zato oni koji su došli ovamo, ti treba i da odu. Događaji kroz stoljeća, a osobito ovih dvadeset godina pokazuju da je tu svaki kompromis isključen. Ovo ima biti zeml-ja Hrvata i nikog drugoga i nema te metode, koju mi nećemo kao ustaše upotrijebiti, da načinimo ovu zemlju zbilja hrvatskom i da je očistimo od Srba koji su nas stotine godina ugrožavali i koji su nas ugrozli prvom zgodom. Mi to ne tajimo, to je politika ove države i to kad izvršimo, izvršit ćemo samo ono što piše u ustaškim načelima.119 Mi ustaše, znademo, da dok se to pitanje Srba ne riješi, da će naša država biti uznemiravana. Znademo da imamo pravo kad tražimo: ‘Preko Drine!’ Mi se kod toga pozivamo na naše državne interese i našu životnu snagu, na naše životne potrebe i zato im poručujemo: ‘Preko Drine!’«120

Ante Oršanić u Našicama: »Ustaški ćemo graditi i raditi, ali ćemo i ustaški suditi svima onima koji se ne budu htjeli i mogli podvrći novom stanju i novoj ustaškoj vlasti.«121

118 Hrvatski narod, br. 130, 24. lipnja 1941, str. 6. 119 Novi list, 3. lipnja 1941. 120 Hrvatski list (Osijek), 5. lipnja 1941. 121 Hrvatski narod, br. 115, 9. lipnja 1941, str. 4.


Lovro Sušić u Slunju: »Nećemo krvavog čišćenja. Ako su se Grci i Turci morali mijenjati, moraju i ovi seliti.«122

Mladen Lorković u govoru u Donjem Miholjcu: »Mi odgovaramo svima da je dužnost hrvatske vlade da postupa tako da Hrvatska pripadne samo Hrvatima... Jednom riječju, moramo istrijebiti Srbe u Hrvatskoj. To je naša dužnost i to ćemo uraditi. Ići ćemo do kraja, ne obazirući se na ono što govore oni preko Save i Drine u ime osjećanja čovječnosti... Hrvatski se narod mora očistiti od svih elemenata, koji su za taj narod nesreća, koji su tome narodu tuđi i strani, koji u tome narodu rastvaraju njegove zdrave snage, koji su taj narod kroz desetljeća i stoljeća gurali iz jednog zla u dru-go. To su naši Srbi i Židovi.«123

Pavelić i njegovi najbliži suradnici davali su ton koji su prihvatili i drugi dužnosnici ustaškog režima. Srbe je trebalo što je moguće više ocrniti. S namjerom da se Hrvatima poveća odbojnost prema njima ustaški govor mržnje, kao uostalom i svaki drugi, u argumentaciji nagomilava elemente skupljene odasvud, uspostavlja tobože logične i nepostojeće povijesne veze negirajući prava Srba da u NDH uopće postoje. Članci i govori na ustaškim skupštinama pripremali su javno mnijenje za masovna prekrštavanja, iseljavanja, progone i likvidacije.

Najveći broj antisrpskih članaka i govora je upravo iz prvih ne-koliko mjeseci postojanja NDH. Već od kraja 1941, a posebno nakon 1942, broj članaka koji se odnose na srpski problem uvelike se sma-njuje, što zbog činjenice da je »srpsko pitanje« bilo već djelomično riješeno, a što zbog toga što je 1942. godine stvorena Hrvatska pra-voslavna crkva koja je, barem nominalno, trebala okupljati sve pra-voslavne u NDH. Osim toga, ustaški je režim s vremenom dobivao i mnogo opasnije neprijatelje kojima se trebao baviti, prije svega parti-zane i njihove saveznike.

122 Hrvatski narod, br. 115, 9. lipnja 1941, str. 5. 123 Hrvatski narod, Zagreb, 28. lipnja 1941.

POPISIVANJE SRBA

Opći kotarski spiskovi Srba

Odmah po uspostavi NDH, ustaške su vlasti pristupile izradi spiskova opasnih i nepoćudnih Srba u svim kotarevima.124 Prema dopisu od 23. srpnja 1941. godine koje je uputilo Ravnateljstvo ustaškog redarstva Nezavisne Države Hrvatske u Zagrebu sve su kotarske oblasti i Velike župe trebale provesti popisivanje Srba na svojem području.125 Čini se da su neke kotarske oblasti te spiskove izradile i znatno prije navede-nog datuma. Služili su kao administrativna priprema za otpuštanja, likvidacije, prisilna iseljavanja ili neki drugi način odstranjivanja iz NDH i predstavljaju izuzetno važan dokument u istraživanju ustaške politike istrebljenja Srba u NDH. Spiskovi su dobrim dijelom nasta-jali na temelju osobnih netrpeljivosti, stvarnih ili izmišljenih »ne-naplaćenih računa«, dakle revanšizama iz predratnog perioda. Ipak kriteriji u popisivanju Srba imali su i nešto zajedničko: popisivani su prominentni, viđeniji ljudi i oni čija je imovina bila znatna, ali i tre-nutni ili potencijalni vođe. Uz svaku osobu, odnosno obitelj, trebalo je formulirati i poseban razlog zbog kojeg je popisani Srbin opasan ili nepoćudan. Budući da su kotarske vlasti po vlastitom nahođenju

124 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, kutija 1.771, Popisi nepoćudnih i opasnih Srba po kotarevima.

125 Đ. Zatezalo, Jadovno, Zbornik dokumenata, knjiga II, Beograd 2007, str. 39–40.


upisivale opasne i nepoćudne, i davali slobodnu, neformalnu kvalifi-kaciju pojedinaca kao nepoćudnih i opasnih razlikuju se spiskovi od jednog do drugog kotara. Pojedini kotarevi poslali su spiskove samo istaknutih i politički aktivnih Srba dok su drugi poslali naprosto po-pise Srba koji žive na njihovom području. U spiskovima su uz svaku osobu naznačeni i njeno zvanje, mjesto rođenja, broj članova obitelji, starost članova obitelji, opis imetka, vrijednost imetka koji posjeduje i podatak čime se ogriješio o hrvatski narod. U kotaru Banja Luka uz jedan dio popisanih stoji kako su se »istaknuli svojim velikosrpskim držanjem«, zatim da su »materijalno podupirali sve protuhrvatske ak-cije«, bili »poznati huškači protiv Hrvata«, »četnici i vođe svih akcija« i slično. U kotaru Bosanski Novi stoji da su većina popisanih »veliki Srbi«, a za jednog umirovljenog žandarmerijskog narednika stoji da je »naročito opasan, stari, vrlo prevejani zločinac«. Kod jednog trgovca iz Bosanske Petrinje stoji kako se »nije ogriješio, ali je zaguljeni Srbin«, a za neke stoji kako »nisu opasni, ali bi mogli biti nepoželjni«. U kotaru Bugojno kvalifikativi su »Srbin«, »četnik« i »hrvatožder«. Za jednog posjednika iz Bugojna stoji da je »Srbin, komunista, lažac, podlac, pro-pali tip«. Iz ovakvih se opisa može shvatiti koliko su osobne netrpelji-vosti mogle utjecati na odabir onih koji su trebali biti popisani. Budući da su spiskove izrađivali osobno kotarski predstojnici i njihovi podob-ni činovnici, u spiskove su unošene najrazličitije pojedinosti. Tako na primjer za jednog ratara iz Glinskog Trtnika stoji upisano da je »javno istaknuti četnik koji je pjevao pred općinom Jukinac sa svojim četnici-ma sa poklikom ‘Živila Jugoslavija!’«, a za seljaka iz sela Stupna pokraj Jajca stoji kako je »cijepao hrvatsku zastavu«. U popisu nepoćudnih na području kotara Glina 1941. godine našao se čak 31 učitelj pravo-slavne vjeroispovijesti s obitelji. Učitelja je 1939. godine u tom kotaru bilo 87. Od toga 47 pravoslavne, a 39 rimokatoličke vjeroispovijesti, dok je jedan bio svrstan pod rubriku ostali.126 U kotaru Karlovac popi-

126 Godišnjak banske vlasti Banovine Hrvatske 1939. – 26. kolovoza 1940, knjiga I, Zagreb 1940, 44.

60 1. diopopisivanje srba

sani su i brojni pripadnici četničkog udruženja.127 Tako za Stanka Do-brosavljevića stoji da je »predsjednik četničkog udruženja u Karlovcu te organizator četničkih pokreta na cijeloj Baniji i Kordunu«. Uz ove podatke stoji da je Dobrosavljević »u bjekstvu«. Za pravoslavnog pa-roha iz Kladnja stoji da se nije ničim ogriješio o hrvatski narod, »ali nisam siguran da pri obredima propagira slavu Nemanjića«. Opasan je i trgovac iz kotara Livno koji je osim što se istaknuo propagandom i političkim djelovanjem »mrzitelj svega što je hrvatsko, a čitav je ime-tak stekao iza 1918. isključivo na račun hrvatskog naroda«. Specifičan je opis kotarskog predstojnika u Ljubinju koji za jednog trgovca i pos-jednika iz Ljubinja piše kako se »ogriješio svime čime je mogao da se ogriješi o hrvatski narod i o NDH«. Posebno je upečatljiva napomena ustaškog povjerenika iz Srebrenice koji je spisak završio s posebnom napomenom: »U ovom pogledu nemože se dati onaka slika njihovog rada u toku ove 23 godine, jer su isti bili najviši neprijatelji i protiv-nici svega što nije srpsko. Po saznanju ustaškog logora, a na osnovu izjave starijih ljudi koji su doživljavali njihovu tiraniju (progonstvo) nisu zaslužni ni najmanjeg obzira.« Spisak koji stiže iz Stoca potpu-no je »neorganiziran«. Ondje su popisivani i »dobri« i »loši«. Golemi spisak koji sadrži popise velikog broja Srba iz kotara Stolac uglavnom

127 Četnička udruženja i organizacije nastaju 1921. godine pod nazivom Udruženje četni-ka za slobodu i čast otadžbine. Godine 1924. osnovana su još dva udruženja: Udruženje srpskih četnika za Kralja i Otadžbinu i Udruženje srpskih četnika Petar Mrkonjić. Isto-vremeno su nastale i organizacije Organizacija jugoslavenskih nacionalista (ORJUNA), osnovana 1921. i Srpska nacionalna omladina (SRNAO), osnovana 1922, koje su u sebi sadržavale brojne četničke elemente. Ideja o Velikoj Srbiji bila je glavno polazište če-tničkih organizacija. Od uspostave šestosiječanjske diktature četnici su prigrlili i ju-goslavenstvo. Slično nosiocima ustaštva, i četnički su elementi iz raznih društvenih slojeva, tj. od samih vrhova buržoaskog društva do pripadnika najširih slojeva grad-skog i seoskog stanovništva. Među vodećim članovima prevladali su trgovci, činov-nici, državni službenici i veleposjednici. Četnički pododbori osnivani su u brojnim naseljima Hrvatske gdje je postojalo srpsko stanovništvo. Tako su naprimjer posto-jale četničke organizacije u Zagrebu, Sisku, Bjelovaru, Osijeku, Našicama, Virovitici, Vukovaru, Novoj Gradišci, Okučanima, Đakovu, Koprivnici, Križevcima, Varaždinu, Dugoj Resi, Drežnici, Gospiću, Donjem Lapcu, Gračacu, Karlovcu, Kninu, Drnišu, Kistanjama, Dubrovniku i na Sušaku (F. Jelić-Butić, Četnici u Hrvatskoj 1941–1945, Zagreb 1986).


nosi negativne napomene uz popisane Srbe. Međutim, uz pojedine se nalazi i karakteristika »dobar«, »neopasan«, »nije se ničim ogriješio« i slično dok uz one koji su negativno okarakterizirani stoji »sokojugo-slaven«, »bijo je uvijek protiv hrvatskog naroda«, »komunist« i slično. Za učiteljicu iz Vlasenice stoji podatak da je ona »mozak četnika koja još uvijek vrši dužnost učiteljice«. Za Srbe iz kotara Vrbovsko stoje njihova politička opredjeljenja kao razlozi stavljanja na spisak: »pri-staša JRZ-a«, »četnik«, »solunski dobrovoljac«, »samostalac« i slično.

128 Interesantna je činjenica da su spiskovi u najvećem broju slučajeva bili sačinjeni za kotareve iz kojih kasnije nije poduzeto prisilno ise-ljavanje ili ga je bilo u vrlo malom opsegu. Tako su popisani »opasni elementi« na području istočne Hercegovine i istočne Bosne, Bosan-ske krajine i Korduna otkud organiziranih prisilnih iseljavanja gotovo uopće nije bilo. Masovnija i opsežnija organizirana prisilna iseljava-nja »popisanih kotareva« poduzeta su jedino s područja Banja Luke, Sarajeva, Žepča i Visokog. Zanimljiva je pojedinost da su na spiskovi-ma malobrojni okarakterizirani kao četnici, odnosno kao pripadnici četničkog udruženja. Tako su na području Visokog upisana svega dva četnika, a oba su već bila odvedena u logor Danica, na području Žepča takvih je petnaest, a na području Karlovca trinaest. Budući da su po-stojali poimenični popisi pripadnika četničkih udruženja te su oni bili poznati široj javnosti, čini se da je najveći broj njih stradao na druge načine, odnosno da su odvedeni u logore ili izravno na gubilišta. Zasi-gurno je postojao spisak »nepoćudnih« za kotar Petrinju, ali taj nam nije sačuvan. Ipak, iz spiska koji je donio Zdravko Dizdar u svom član-ku o četničkom udruženju u kotaru Petrinja vidljivo je da je od 119 članova bilo svega njih 12 eventualno organizirano prisilno iseljeno u Srbiju. Eventualno, jer ni za tih dvanaest nije posve sigurno da se radi o osobama koje su bile u četničkom udruženju budući da se mjesta iz kojih potječu prema popisu pripadnika četničkog udruženja ne podu-daraju uvijek s mjestima prebivanja navedenima u spisku za iseljava-

128 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, kutija 1771: Popisi nepoćudnih i opsasnih Srba po kotarevima.


nje.129 Ni članovi četničkog udruženja iz Sunje, koji su mahom bili iz sela Drljače,130 ne nalaze se na spisku prisilno iseljenih Srba iz NDH, baš kao ni pripadnici četničkog udruženja iz Čepina kraj Osijeka.131

Uskoro nakon uspostavljanja Državnog ravnateljstva za ponovu uspostavljen je niz ureda za iseljavanje u čitavoj NDH. Tako je u kotaru Sanski Most osnovan takav ured, a kotarski predstojnik je, po vlasti-tom nahođenju, napravio spisak onih za koje smatra da bi ih se trebalo iseliti, pa čak postavlja pitanje Državnom ravnateljstvu za ponovu da li da sam otpočne s iseljavanjem Srba ili da čeka imena i spiskove koje će mu poslati Državno ravnateljstvo za ponovu.132 I u Fojnici je poka-zana izuzetna ažurnost prilikom izrade spiska onih koje treba iseliti. Ovdje je kotarski predstojnik izradio spisak svih pravoslavnih, a one koje treba bezuvjetno ukloniti podcrtao je crvenom olovkom.133 U ko-tarevima gdje Srba nije bilo mnogo, poput kotara Imotski, popisani su svi Srbi, bez obzira na njihovu privrženost ili nepoćudnost. Kotarski predstojnik u Imotskom planirao je da se svi Srbi isele iz kotara, ali je uz njihovo materijalno stanje Državnom ravnateljstvu za ponovu dostavio i liječnički iskaz o tome tko je od njih spreman za put a tko to nije. Kotarski načelnik je jedino u slučaju Luke Milinovića, pravoslav-ca iz Imotskog, molio da on i njegova obitelj ostanu u Imotskom.134

Spisak nepoćudnih za kotar Kostajnicu nije ostao sačuvan, ali o njemu posredno doznajemo iz dopisa Ustaškog logora u Kostajnici. U ovom dopisu ustaški logornik za kotar Kostajnicu iskazuje veliko ne-zadovoljstvo zbog činjenice da o spisku nepoćudnih nije konzultirana

129 Z. Dizdar, »Osnivanje i djelatnost četničkih udruženja na području petrinjskog kota-ra u razdoblju Kraljevine Jugoslavije« u: Petrinjski zbornik, sv. 4 (2001), str. 76–79.

130 Z. Dizdar, »Osnivanje i djelatnost četničkih udruženja na području petrinjskog kota-ra u razdoblju Kraljevine Jugoslavije« u: Petrinjski zbornik, sv. 4 (2001), str. 82.

131 Z. Dizdar, »Osnivanje i djelovanje četničkih udruženja na području grada i kotara Osijek u monarhističkoj Jugoslaviji (1918–1941)« (drugi dio) u: Scrinia slavonica, sv. 6 (2006), str. 389.

132 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 441, 278/41. 133 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 443, 806/41. 134 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 452, 3735/41.


ustaška organizacija pa tvrdi da je spisak načinjen manjkavo, površno, neozbiljno, štoviše i nesavjesno. Logornik uspoređuje taj spisak i pro-vođenje hapšenja 100 do 200 pravoslavaca iz kostajničkog kotara koji se nalaze na njemu »kao posao kosca koji s velike livade vadi travku po travku«. Osim toga nezadovoljan je zbog toga što se na spisku ne nalaze Srbi s područja općine Mečenčani i Crkveni Bok, dvije najboga-tije općine kostajničkog kotara. Smatra da bi efekt hapšenja tek istak-nutih pojedinaca bio vrlo blijed i potom predlaže jednu vrlo nadobud-nu ideju. »Ovaj logor predlaže: izvaditi na jednom mjestu barem je-dan, ali cijeli, veliki džbun, tako da takova egzemplarna amputacija tuđinskoga elementa s narodnoga hrvatskog tijela i područja potrese dušom tuđinske gomile, i prisili je na takav proces duhovnog uzbuđe-nja, kojim će se posve podvrgnuti, i to u jednom mahu postupku ka-tolizacije. Oni opasni i nepoćudni elementi pobjeći će glavom bez ob-zira«. Kao primjer trebalo je poslužiti selo Slabinja između Kostajnice i Dubice, čime bi se, kako tvrdi ustaški logornik, postiglo da sva sela između Dvora i Jasenovca budu hrvatska. Logornik je smatrao da bi se iz Slabinje trebalo iseliti oko 800 ljudi, a ostalih 400 bilo bi iseljeno s područja grada Kostajnice. Time bi hrvatski seljaci dobili mogućnost uživanja plodne zemlje koju su do tada posjedovali Srbi. Osim toga, lo-gornik je smatrao da je »tehnički mnogo lakše iseliti jedno selo, nego rasuti ljude, energije i materijal na stotine raznih mjesta u kotaru«.135

Osim za kotareve, izrađivani su slični spiskovi i za pojedina sela i gradove. Tako je u kotaru Šid izrađen spisak nepoćudnih za selo Šidske Banovce. Ondje su popisane 23 osobe s članovima obitelji, od kojih je po zanimanju bilo 20 ratara, jedan pravoslavni svećenik, jedan učitelj i jedan općinski redar. Kao i kod kotarskih spiskova, uz svaku osobu

135 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 441, 324/41. Isti je lo-gornik ubrzo nakon predložene ideje došao na ideju da se 75% gotovog novca i novca s bankovnih knjižica iseljenih Srba s područja Hrvatske Kostajnice uloži u Socijalni fond za javne radove Ustaškog logora u Kostajnici preko kojeg bi se poduzeli javni ra-dovi na isušavanju močvarnih nizina kod Crkvenog Boka i Hrvatske Dubice i poplo-čavanje ceste kroz Hrvatsku Kostajnicu. Taj je prijedlog odbijen (HDA, Državno rav-nateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 445, 1352/41).


stoji čime se ogriješila o hrvatski narod, a najveće su krivice bile osni-vanje Srpskog kulturnog kluba, članstvo u Srpskoj radikalnoj stranci, pristajanje uz Pribićevićevu politiku, sudjelovanje u svojstvu soluns-kog dobrovoljca u Prvom svjetskom ratu ili organiziranje sokolaškog udruženja.136

Sumarni prikaz spiskova opasnih i nepoćudnih Srba na području kotareva NDH137.

Kotar Obitelji/osoba Vrijednost Posjed imovine (dinari) zemljeBanja Luka Obitelji 204, osoba 1165 38.869.000 1.300 dulumaBileća Obitelji 169 (6 pravoslavnih svećenika i kaluđera) Bosanski Novi Obitelji 93 (5 pravoslavnih svećenika) Brinje Obitelji 31 1.330.000 (1 pravoslavni svećenik) Bugojno Obitelji 264, osoba 1.804 67.265.000 (7 pravoslavnih svećenika) Čajniče Obitelji 125, osoba 263 23.470.000 (3 pravoslavna svećenika) Duvno Obitelji 88, osoba 131 5.720.000 (1 pravoslavni svećenik) Fojnica Obitelji 29, osoba 70 5.560.000 (1 pravoslavni svećenik) Glina Obitelji 560, osoba 3.703 66.670.000 Jajce Obitelji 76 1.335.000 (4 pravoslavna svećenika) Karlovac Obitelji 51 (4 pravoslavna svećenika) Kladanj Obitelji 14, osoba 72 2.300.000 (1 pravoslavni svećenik) Ključ Obitelji 138 9.983.000 (6 pravoslavnih svećenika) Kotor Varoš Obitelji 53, osoba 328

136 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 444, 1171/41. 137 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, kutija 1771: Popisi nepoćudnih i opasnih

Srba po kotarevima.


Livno Obitelji 32, osoba 107 11.830.000 (1 pravoslavni svećenik) Ljubinje Obitelji 88, osoba 916 27.450.000 (2 pravoslavna svećenika) Prijedor Obitelji 29, osoba 334 8.170.000 (1 pravoslavni svećenik) Prozor Obitelji 9, osoba 25 630.000 ¼ ralaRogatica Obitelji 171, osoba 391 10.200.000 800 duluma (7 pravoslavnih svećenika) Sanski Most Obitelji 20, osoba 80 2.900.000 600 dulumaSarajevo Obitelji 606, osoba 1.143 1.677.000 65 ½ duluma (25 pravoslavnih svećenika) Srebrenica Obitelji 86, osoba 156 19.270.000 (6 pravoslavnih svećenika) Stolac Obitelji 849, osoba 5653 105.705.000 (2 pravoslavna svećenika) Travnik Obitelji 94 6. 600.000 (3 pravoslavna svećenika) Varcar Vakuf Obitelji 22, osoba 132 8.700.000 (7 pravoslavnih svećenika) Visoko Obitelji 102, osoba 336 70.175.000 (5 pravoslavnih svećenika) Višegrad Obitelji 325 Vlasenica Obitelji 51, osoba 173 13.149.000 (7 pravoslavnih svećenika) Vojnić Obitelji 71, osoba 170 2.750.000 Vrginmost Obitelji 333, osoba 802 21.795.000 (6 pravoslavnih svećenika) Zenica Obitelji 76, osoba 343 6.020.000 (4 pravoslavna svećenika) Žepče 86 obitelji Slunj 1.367 obitelji Ogulin 1.351 obitelj Vrbovsko 266 obitelji (1 pravoslavni svećenik)

ukupno: 7.929 obitelji


Posebni spiskovi po razini nepoćudnosti i po zanimanju

Sačuvani su i brojni spiskovi, znatno sažetiji od općih kotarskih spi-skova, koje su kotarske vlasti slale Državnom ravnateljstvu za pono-vu, a koji su trebali sadržavati najopasnije i najistaknutije Srbe koje je trebalo odmah uhapsiti. Takav je spisak sačuvan za kotar Bosanski Novi, a među onima koji bi trebali biti sprovedeni u zatvor i onda or-ganizirano iseljeni ili prognani nalaze se liječnik, gostioničari, posje-dnici, trgovci, umirovljeni poreznik, krojači, nadzornik pruge, šuma-ri, poštari i osobe sličnih zanimanja, odnosno financijski boljestojeće osobe.138 Državno ravnateljstvo za ponovu slalo je na temelju izrađe-nih spiskova manje spiskove među kojima se nalazilo između dvade-set i pedeset osoba koje je trebalo momentalno uhapsiti i prebaciti ih u neki od iseljeničkih logora.139

Kotarske vlasti su redovito izrađivale i spiskove trgovaca, obrtni-ka ili liječnika Srba na svom području. Takvi spiskovi trebali su usta-šama olakšati posao prilikom odabiranja onih koje je trebalo iseliti. Dakako da je veličina imanja i općenito imućnost pojedinog trgovca, obrtnika ili vlasnika neke radnje bila mjera prema kojoj se određivalo koliko je pojedinac nepoćudan. Tako je izrađen spisak obrtnika na po-dručju Sarajeva. Iz spiska koji nam nije u cijelosti sačuvan, vidljivo je da je Sarajevo imalo 859 trgovaca i obrtnika islamske vjeroispovijesti, 554 rimokatoličke vjeroispovijesti, 444 pravoslavne vjeroispovijesti i 329 trgovaca i obrtnika Židova.140 Sličan je spisak sačuvan i za po-dručje Vukovara i za kotar Ilok.141 Samo na području Trpinje bilo je,

138 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 443, 904/41. 139 Ostali su nam sačuvani takvi popisi za Slavonski Brod (HDA, Državno ravnateljstvo

za ponovu, Srpski odsjek, kutija 455, 4718/41), Podravsku Slatinu (HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 445, 4719/41), Vrbovsko (HDA, Dr-žavno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 452, 3687/41), Đakovo (HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 449, 2849/41), Ogulin (HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 449, 2851/41) i Slunj (HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 458, 5848/41).

140 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Ponova – Sarajevo, kutija 1833. 141 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 455, 4663/41.


još početkom kolovoza 1941, 37 obrtnika i trgovaca Srba, na području Borova njih 33, u Pačetinu 13, u Negoslavcima 17, na području grada Vukovara njih 139,142 dok je u općini Vera bilo njih 15. 143 Indikativna je i činjenica da su na području grada Zagreba bila 172 trgovca i obrtni-ka evidentirana kao Srbi od kojih je većina nakon prvih racija orga-nizirano prisilno iseljena.144 Prema podacima iz Godišnjaka banske vlasti Banovine Hrvatske iz kolovoza 1940. godine vidljivo je da je u Zagrebu 1931. godine bilo 21.345 trgovaca i članova njihovih obitelji te 70.279 obrtnika i članova njihovih obitelji (dakle ukupno 91.624 osobe) što bi značilo da su srpski trgovci i obrtnici u Zagrebu činili vrlo mali postotak.145 Spiskovi pak koji su izrađeni za područje čitave NDH pokazuju da je među obrtnicima, odvjetnicima, liječnicima, arhitek-tima i ostalim cijenjenim zanimanjima bilo mnogo Židova i Srba, ali i pripadnika drugih nacija. Na spiskovima je stajalo koje je nacional-nosti spomenuti stručnjak, pa je tako za stručnjake iz Sarajeva i Banje Luke vidljivo da su u velikom broju slučajeva Srbi i Židovi.146 U Zagre-bu su, na primjer, popisani liječnici kojih je bilo četrdeset i jedan, a njihove kuće i ordinacije uglavnom su bile smještene na atraktivnim lokacijama (Svačićev trg 13, Mesnička 7, Tomislavov Trg 20, Trenkova 7, Preobraženska 2, Bogovićeva 2, Mihanovićeva 3, Gundulićeva 36 itd).147 Ukupan broj liječnika u Zagrebu 1931. godine iznosio je 740 što bi značilo da je zagrebačkih liječnika po nacionalnosti Srba i Židova bilo 5,5%.148 Relativno je malen i broj zagrebačkih odvjetnika koji su »grčko-istočne vjere« – popisano ih je svega 16.

142 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Ponova – Osijek, kutija 1824. 143 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 452, 3916/41. 144 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Tajništvo, kutija 550. 145 Godišnjak banske vlasti Banovine Hrvatske 1939 – 26. kolovoza 1940, knjiga I, Za-

greb 1940, 328–329. 146 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 441, 41/41, 198/41,

224/41, bb/41, kutija 442, 500/41, 607/41. 147 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, kutija 441, 224/41. 148 Godišnjak banske vlasti Banovine Hrvatske 1939. – 26. kolovoza 1940, knjiga I, Zagreb

1940, 250.


Strukturirani popis po zanimanju (po kotarevima)149

Kotar ZanimanjaBanja Luka Učitelja 15, državnih činovnika 1, državnih namještenika 4,

željezničara 24, policajaca 3, oružnika 12, općinskih činovnika 2, lugara i šumara 4, cestara 2, đaka 3, industrijalaca 1, trgovaca 16, gostioničara 3, obrtnika 2, radnika 8, služitelja 1, povjerenika 7, seljaka 97, (204 obitelji)

Bileća Težaka 129, učitelja 2, pravoslavna svećenika i kaluđera 6, trgovaca 18, studenta 1, invalida 1, krojača 1, pekara 1, maltara 1, mesara 2, vunara 1, hotelijera 1, pisara 1, fotografa 1, poreznih zvaničnika 1, općinskih činovnika 1, (169 obitelji)

Bosanski Novi Pravoslavnih svećenika 5, liječnika 2, trgovaca 20, trgovačkih pomoćnika 2, trgovačkih putnika 2, državnih činovnika 4, općinskih činovnika 1, šumarskih činovnika 3, obrtnika 14, seljaka 8, ništarija 6, oružnika 2, gostioničara 11, državnih namještenika 1, poštara 2, željezničara 1, umirovljenika 2, đaka 1, lugara 1, industrijalaca 1, posjednika 4, (93 obitelji)

Brinje Trgovaca 6, posjednika 17, industrijalaca 1, pravoslavnih svećenika 1, obućara 1, krojača 1, učitelja 1, lugara 2, kotarskih zvaničnika 1, (31 obitelj)

Bugojno Pravoslavnih svećenika 7, trgovaca 16, učitelja 1, željezničara 1, poštara 2, činovnika (aktivnih i penzioniranih) 5, studenata i đaka 2, gostioničara 5, šumskih poduzetnika 2, obrtnika 12, šumara i lugara 6, seljaka 201, posjednika 2, trgovačkih pomoćnika 1, nepoznato 1, (264 obitelji)

Čajniče Pravoslavnih svećenika 3, oružnika 3, željezničkih činovnika 1, šumarskih upravitelja 1, sudaca 1, privatnih činovnika 1, činovnika Šipada 1, šumara 1, podvornika 1, industrijalaca 7, trgovaca 14, autovlasnika 2, rentijera 1, gostioničara i hotelijera 10, obrtnika 21, radnika 17, vozača 3, električara 1, mehaničara 1, konobara 1, seljaka 33, nepoznato 1, (125 obitelji).

149 U strukturiranom popisu broj obitelji se ne podudara u svakom kotaru s brojem obi-telji navedenih u sumarnom popisu. To je zbog toga što ponegdje u popisima nisu navedena zanimanja pojedinih kućegospodara, a ponekad se pojedine osobe ponav-ljaju. Neki popisi sadrže podatke za gotovo sve Srbe u kotaru pa analitički struktu-rirani popis i nije načinjen (npr. Vrbovsko, Slunj, Ogulin, Sarajevo i Stolac), HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, kutija 1771: Popisi nepoćudnih i opsasnih Srba po kotarevima.


Duvno Pravoslavnih svećenika 1, posjednika 11, seljaka 63, trgovaca 7, obrtnika 2, gostioničara 4, (88 obitelji)

Fojnica Pravoslavnih svećenika 1, učitelja 2, činovnika (umirovljenih) 1, financa 1, oružnika 4, veterinara 1, lugara 4, dezinfektora 1, industrijalaca 1, trgovaca 1, gostioničara 2, obrtnika 3, posjednika 2, seljaka 5, (29 obitelji)

Glina Seljaka 379, lugara 22, cestara 2, trgovaca 25, obrtnika 22, mlinara 3, gostioničara 2, učitelja 31, oružnika 14, otpuštenih oružnika 12, općinskih činovnika 8, poreznih činovnika 2, financa 3, željezničara 7, zvaničnika 2, penzionera 13, (547 obitelji – ne slaže se s 560 iz spiska)

Jajce Popova 4, trgovaca 4, gostioničara 4, državnih činovnika 2, pisara i službenika 4. obrtnika 13, bankara 1, policajaca 1, održavatelja puteva 1, sudaca 1, željezničara 2, đaka 1, električara 1, učitelja 4, umirovljenika 1, seljaka 27, općinskih namještenika 1, kočijaša 1, bez zanimanja 1, (74 obitelji)

Karlovac Pravoslavnih svećenika 2, vjeroučitelja 2, učitelja 4, zvaničnika kotarske oblasti 1, krojača 1, trgovaca 7, sudaca 3, odvjetnika i pripravnika 3, tajnika pravoslavne općine 1, liječnika 1, članova UZORa 1, hotelijera 1, knjižara 1, cipelara 2, inžinjera šumarstva 2, zamjenika državnog tužioca 1, bilježnika 2, posjednika 1, gostioničara 1, pekara 1, privatnih činovnika 1, žljezničara 9, umirovljenih policajaca 1 (49 obitelji)

Kladanj Svećenika 1, zvaničnika 1, umirovljenika 1, poštara 1, gostioničara i hotelijera 2, trgovaca 2, seljaka 1, radnika 1, šumarskih inženjera 1, (11 obitelji).

Ključ Pravoslavnih svećenika 6, učitelja 3, političara 1, liječnika 1, državnih činovnika 6, općinskih činovnika 1, industrijskih činovnika 5, industrijskih namještenika 4, industrijalaca 1, trgovaca 14, gostioničara 5, obrtnika 5, seljaka 30, radnika 10, željezničara 38, lugara 2, cestara 2, umirovljenika 1, ostalih 3, (138 obitelji).

Kotorišće (Kotor Varoš) Trgovaca 15, gostioničara 1, posjednika 4, državnih činovnika 5, državnih namještenika 3, umirovljenika 3, općinskih činovnika 1, privatnih činovnika 1, učitelja 1, obrtnika 3, financa 2, lugara 1, šofera 1, seljaka 6, radnika 1, bez oznake 5, (53 obitelji)

Livno Pravoslavnih svećenika 1, učitelja 4, posjednika 1, odvjetnika 1, liječnika 1, sudaca 1, inžinjera agronomije 1, državnih činovnika 4, lugara i održavatelja puteva 2, podvornika 1, stražara 1, gostioničara 1, trgovaca 7, obrtnika 4, auto poduzetnika 1, šofera 1, (32 obitelji)


Ljubinje Pravoslavnih svećenika 2, trgovaca 15, seljaka 72, čuvara šuma 1, željezničara 1, obrtnika 2, studenata 1, (94 obitelji).

Prijedor Težaka 22, pravoslavnih svećenika 1, mesara 1, trgovaca 3, željezničara 1, industrijalaca 1, (29 obitelji)

Prozor Upravitelja poljoprivredne zadruge, 1, učitelja 1, obrtnika 1, gostioničara 1, sudskih glasnika 1, lugara 2, oružnika 1, nadzornika pruge 1, (9 obitelji)

Rogatica Pravoslavnih svećenika 7, učitelja 7, liječnika 1, veterinara 1, novinara 1, oficira 1, đaka 1, državnih činovnika i namještenika 23, cestara i čuvara šuma 51, općinskih povjerenika 2, općinskih namještenika 2, penzinera 1, babica 1, trgovaca 8, gostioničara 8, obrtnika 1, seljaka 52, bez zvanja 2, (170 obitelji)

Sanski Most Težaka 4, trgovaca 10, bez zanimanja 3, gostioničara 3, (20 obitelji)

Srebrenica Svećenika 6, učitelja 2, sudskih činovnika 3, općinskih činovnika 2, policijskih činovnika 1, đaka 1, indusrijalaca 1, trgovaca 21, seljaka 44, obrtnika 3, radnika 2, (86 obitelji)

Travnik Pravoslavnih svećenika 2, crkvenjaka 1, liječnika 2, činovnika 3, sudskih pripravnika 2, lugara 2, stražara 3, skretničara 1, služitelja 1, penzionera 2, poduzetnika 1, trgovačkih zastupnika 2, obrtnika 2, radnika 5, gostioničara 3, seljaka 58, bez zanimanja 1, (91 obitelj)

Varcar Vakuf Pravoslavnih svećenika 7, trgovaca 8, gostioničara 2, privatnih činovnika 1, državnih činovnika 1, obrtnika 2, geometara 1 (22 obitelji)

Visoko Pravoslavnih svećenika 5, bivših narodnih poslanika 2, učitelja 5, liječnika 1, činovnika u upravi šuma 3, šumara i lugara 3, činovnika u željezari 6, rudarskih činovnika 5, željezničara 5, poštara 1, privatnih činovnika 2, direktora Kožarske škole 1, penzionera 3, trgovaca 20, obrtnika 9, veleposjednika 1, posjednika 1, seljaka 16, radnika 2, domaćica 1, gostioničara 10, (102 obitelji).

Višegrad Pravoslavnih svećenika 4, učitelja 11, poštanskih činovnika 2, kotarskih činovnika 1, sudskih službenika 1, željezničkih činovnika 3, željezničkih radnika 2, eksekutora 1, općinskih slugu 1, trgovaca 14, špeditera 1, obrtnika 8, poduzetnika 1, knjižara 1, restoratera 1, seljaka 4, radnika 1, nepoznato 1, (58 obitelji)

Vlasenica Pravoslavnih svećenika 7, učitelja 2, geometara 3, sudskih zvaničnika 2, knjigovođa 1, trgovačkih pomoćnika 1, studenata 1, trgovaca 25, gostioničara 6, obrtnika 2, šumskih poduzetnika 1 (51 obitelj)


Vojnić Učitelja 37, činovnika 8, trgovaca 3, gostioničara 1, vijećnika 1, advokata 1, općinskih namještenika 12, ratara 1, (64 obitelji)

Vrginmost Đaka 3, časnika 2, umirovljenika 3, željezničara 37, oružnika 13, cestara 8, činovnika 19, obrtnika 13, javnih namještenika 5, ljekaranika 1, trgovaca 21, šumara 5, ratara 150, gostioničara 7, liječnika 1, općinskih namještenika 15, advokata 4, lugara 7, (314 obitelji)

Zenica Penzionera 2, posjednika 7, željezničara 5, invalida 1, lugara 1, radnika 9, šofera 2, gostioničara 1, ratara 11, činovnika 6, trgovaca 5, obrtnika 4, popova 4, liječnika 2, učitelja 12, težaka 35, (107 obitelji)

Žepče Učitelja 7, pravoslavna svećenika 3, šumski referent 1, zemljoradnika 45, hotelijer 1, bez zanimanja 21, poštanski poslužitelj 1, općinski biilježnik 1, (80 obitelji)

Spiskovi nepoćudnih državnih službenika i njihovo otpuštanje s posla

Kotarska oblast u Brčkom 26. srpnja 1941. dostavlja spisak 160 pravo-slavnih zaposlenika u državnoj upravi. Radi se o blagajnicima, učite-ljicama i učiteljima, podvornicima, šumarima, žandarima, željezniča-rima, cestarima i sličnim zanimanjima.150 Tako je napravljen spisak i za kotar Višegrad151 i za kotar Bijeljinu, ali i za veliki broj ostalih ko-tareva u NDH. Popisivani su i državni umirovljenici. U Bijeljini su popisani svi zaposlenici općinskog ureda, kotarskog suda, poreznog ureda, poštanskog ureda, tehničkog odjeljenja te svi umirovljenici.152 Kod popisivanja činovnika u kotaru Varcar Vakuf popisivani su i poda-ci je li pojedini činovnik prešao na rimokatoličku vjeru i je li mu tko u obitelji Hrvat.153

150 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 441, 181/41. 151 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 448, 2478/41. 152 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 448, 2485/41. 153 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 449, 2769/41. Slič-


Usko vezano uz popisivanje državnih službenika slijedilo je i otpuštanje s posla. Već 19. travnja donesena je zakonska odredba ko-jom su svi suci, državni tužioci i drugi zaposlenici sudova suspendirani na period od tri mjeseca, kako bi Ministarstvo pravosuđa za to vrijeme ustanovilo hoće li dotični biti zadržani na poslu, umirovljeni ili otpu-šteni. A zakonskom odredbom od 22. travnja 1941. svim preostalim državnim službenicima i zaposlenicima lokalnih vlasti, nadležna su ministarstva dala status privremeno zaposlenih. Na odluke ministar-stava o njihovom zadržavanju na poslu ili otpuštanju nije moglo biti žalbe. Te su dvije zakonske odredbe dale novom režimu mogućnost da se riješi nepoželjnih zaposlenika u državnoj i lokalnoj upravi i podu-zećima u vlasništvu države, što je u principu značilo da se mogla rije-šiti svih Židova, Srba i Hrvata jugoslavenske orijentacije.154 U svibnju 1941. su uslijedila i otpuštanja s radnih mjesta. Naime, već 10. svibnja 1941. izdana je naredba Ministarstva unutrašnjih poslova NDH u ko-joj se navodi da se iz službe moraju otpustiti svi Srbijanci i Crnogorci. Zakonskom odredbom o otkazivanju službovnog odnosa i o otprav-ninama privatnih namještenika od 21. svibnja 1941. legalizirano je otpuštanje Židova i Srba, ali i drugih manjinskih grupa u NDH.155 Iz spiskova otpuštenih poštanskih službenika u NDH vidljivo je da se radi gotovo isključivo o Srbima.156 Slična su otpuštanja provedena i u Radničkoj komori. 12. svibnja tamo je otpušteno 20 radnika. Među-tim, u ovom slučaju nije bila riječ o Srbima, nego većinom o Židovima i onima koji su se navodno ogriješili o interese hrvatskog naroda.157

ni su podaci sačuvani i za Glamoč, Teslić, Bugojno, Ilok, Zvornik, Gračanicu, Staru Pazovu, Tešanj, Doboj, Rumu, Livno, Šid, Kotorišće, Maglaj, Županju, Foču, Vlase-nicu, Gradačac, Sanski Most, Irig, Ključ, Jajce, Sarajevo i druge kotareve. Vidi npr. HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 449, 2775/41, 2777/41, 2781/41, kutija 447, 2060/41, 2062/41, 2063/41, 2079/41, 2065/41, 2064/41, 2236/41, 2245/41, 2246/41, 2256/41, 2258/41, 2259/41, kutija 446, 1765/41. 1767/41, kutija 445, 1525/41, 1529/41, 1549/41, 1550/41, kutija 455, bb/41.

154 J. Tomasevich, Rat i revolucija u Jugoslaviji 1941–1945, okupacija i kolaboracija, Zagreb 2010, str. 432; Zbornik zakona i naredaba NDH, 1941, str. 7.

155 Narodne novine, br. 34, 23. svibnja 1941. 156 Hrvatski narod, br. 89, 12. svibnja 1941, str. 2. 157 Hrvatski narod, br. 91, 14. svibnja 1941, str. 6.


Otpuštanja su sljedećih mjeseci bila svakodnevna, ali su samo neka evidentirana u dnevniku Hrvatski narod. Tako su npr. evidentirana otpuštanja nastavnika. Vidljivo je da su većina otpuštenih nastavnika pravoslavni Srbi.158 Jedan je dio Srba i dalje zadržan u radnom statusu, ali više nisu mogli ostati na vodećim položajima. U Zagrebu je velik broj Srba bio zaposlen na željeznici. Veći broj njih, budući da su bili u najvećem postotku porijeklom iz Srbije, bili su otpušteni.159 Jedan dio onih koji su zaposleni na željeznicama bili su otpušteni zbog nedolas-ka na posao, nakon što su uhapšeni ili prisilno iseljeni u Srbiju. Tako je Borislav Jakšić, službenik Državnih željeznica u Zagrebu, dobio otkaz 25. srpnja zbog nedolaska na posao jer je 12. srpnja 1941. uhapšen.160 Nikola Blažević, povjerenik Društva spavaćih vagona otpustio je iz službe 10 namještenika toga Društva. Miodrag Aleksić otpušten jer je »Srbijanac«, Svetozar Orlić jer je Srbin, Dionis Papuga (očito Rusin) otpušten je zato što je prešao na srpsko-pravoslavnu vjeroispovijest, a ostali zato što su masoni, radi njihovog komunističkog rada ili zato što su bili pobornici bivšeg kraljevskog režima.161 Otpuštanja su uči-njena i u trgovačkoj kući Kastner i Ohler u Zagrebu. Ondje je među 22 otpuštenih bilo šest Srba, a uz njih se navodi da su »protivnici hrvat-skih narodnih težnji«, »propagatori velikosrpske ideje«, »otvoreni« ili »tihi« komunisti, »protivnici hrvatskog oslobodilačkog pokreta«...162 Slično je učinio i povjerenik Restauracije Ivo u Jurišićevoj ulici 2 kad je otpustio 13 Slovenaca, 13 Židova i 2 pravoslavca. Otkazi su, dakako, dani po nacionalnoj osnovi.163 Slovenci su također dobivali otkaze na

158 Hrvatski narod, br. 188, 21. kolovoza 1941, str. 6. 159 S. D. Milošević, Izbeglice i preseljenici na teritoriji okupirane Jugoslavije 1941–1945, Be-

ograd 1981, str. 131. 160 HDA, Ministarstvo zdravstva i udružbe NDH, Glavno ravnateljstvo za udružbu, kuti-

ja 4, 14827/S-5. 161 HDA, Ministarstvo zdravstva i udružbe NDH, Glavno ravnateljstvo za udružbu, kuti-



ja 2, 6849/S-5. Otkazi Srbima su isto tako na primjer podijeljeni i u Građanskoj dio-ničnoj štedioni u Masarykovoj 11, kutija 2, (7169/S-5),


temelju nacionalne pripadnosti, budući da su ustaše smatrali i njih za nepoćudni element kao pripadnike nacije koja je podržavala di-nastiju Karađorđevića i njihovu politiku. Otkazi su dani i trojici Srba namještenika kina Urania u Zagrebu164 baš kao i petorici Srba koji su bili knjigovođe u Namješteničkoj željezničarskoj potrošačkoj zadruzi u Sarajevu.165 Otpuštano je i iz tvrtki čiji su vlasnici prije postavljanja povjerenika bili Srbi. Tako su iz firme Teslić u Sisku, koja se bavila pro-izvodnjom kemikalija i alkohola, otpuštena dva pravoslavca. Jedan je otpušten iz razloga što za njega nije bilo »odgovarajućeg zaposlenja«, a drugi zato što je »materijalno potpuno obezbijeđen«, pa posao treba »dati familijarnoj, nezaposlenoj osobi«166. Najčešće otpuštenim radni-cima nisu dane otpremnine, a o otkazu su obaviješteni kratkom poru-kom u kojoj je stajalo da im otkazni rok ističe s tim i tim datumom. Ot-kazi su uručivani osobno ili su slani poštom. Tendencija ove zakonske odredbe bila je, da se privredna poduzeća oslobode »stranog elementa radništva i namještenika, te da se na njihova mjesta uposli hrvatski radnički nacionalni elemenat«.167 Neke su se tvornice unatoč svim teškoćama zauzimale za svoje pravoslavne namještenike. Tako je na mjesto strojara Steve Zebića u Primorskoj ljuštioni riže u Slavonskom Brodu želio doći očito neki strojar koji je bio po nacionalnosti Hrvat. Ravnatelj Primorske ljuštionice riže je reagirao i zaštitio Zebića kao kva-litetnog i neophodnog radnika koji je lažno optužen za protuhrvatski rad.168 Slično je učinio i povjerenik tvrtke DIS (Domaća industrija sija-lica) koji je Ružicu Pajalić zaštitio kao »marljivu radnicu neophodnu

164 HDA, Ministarstvo zdravstva i udružbe NDH, Glavno ravnateljstvo za udružbu, kuti-ja 3, 11080/S-5.






ovom poduzeću« koja je udana za Hrvata i rimokatolika.169 Na teme-lju postojeće dokumentacije o otkazima 1941, iz fonda Ministarstva zdravstva i udružbe, može se zaključiti da su otkazi u svibnju i lipnju 1941. godine u većem broju slučajeva dati Židovima nego Srbima. Vrlo je vjerojatno da su razlozi za to bili što je mnogo više Srba bilo zapos-leno u tvrtkama i što bi se davanjem otkaza svima koji su pravoslavne vjeroispovijesti dovelo u pitanje djelovanje samih firmi. Naprimjer, iz Našičke tvornice tanina i paropila, gdje je sasvim sigurno bilo zaposleno i mnogo Srba, u jednom je navratu bilo otpušteno 17 Židova i jedan Srbin.170 U tvrtkama u kojima su Srbi činili najveći ili znatan dio radne snage, a to je bilo u krajevima gdje su Srbi činili i većinu stanovništva, otkazi su u većini slučajeva dijeljeni Srbima. Takav je primjer bosan-sko-hercegovačkog Šumsko-industrijskog poduzeće Šipad, gdje je 24. lipnja dvanaestorici Srba uručen otkaz.171




MASOVNA HAPŠENJA, LOGORI, POKOLJI I DIZANJE NARODNOG USTANKA

Masovna hapšenja

Teror nad Srbima bio je na tragu Pavelićevog programatskog uvodnika iz 1932. u listu Ustaša o upotrebi svih sredstava pa i onih najstrašnijih. Počeo je hapšenjem pojedinaca, posebno onih koji su se u javnom po-litičkom životu za vrijeme Kraljevine Jugoslavije isticali djelovanjem koje su ustaše okvalificirali kao protuhrvatsko. Pod udar su došli i imućniji seljaci, trgovci, pravoslavni svećenici, intelektualci. Posebno su bila karakteristična hapšenja na temelju tzv. »četničkih lista«, tako da se pod pojmom »četnik« najčešće podrazumijevalo svakog uhapše-nog Srbina. Hapsilo se uglavnom s neodređenim, proizvoljnim optu-žbama, bez navođenja konkretnih prijestupa, što je bilo omogućeno nepreciznim zakonskim odredbama o kažnjavanju povrede životnih interesa hrvatskog naroda (Zakonska odredba za obranu naroda i dr-žave). Val pojedinačnih hapšenja kreće 20. travnja 1941. u Zagrebu.


»Zagrebačko redarstvo u uskoj suradnji sa odsjekom za javni red i sigurnost, izvršilo je niz uhapšenja, raznih nepoćudnih osoba, koje ugrožavaju sigurnost u gradu Zagrebu, odnosno koje su se ogriješile o interese hrvatskog naroda. Ovlašteni smo napisati da se medju uhap-šenima ne nalaze žene ni malodobnici uopće i da se sa svima postupa strogo po zakonu.«172 Proglas u Hrvatskom narodu od 25. travnja 1941. navodi da se u Zagrebu nalazi veći broj pripadnika bivše jugoslavenske kraljevske vojske koji se kriju po stanovima pa Zapovjedništvo kopne-ne vojske Hrvatske poziva građane grada Zagreba da prijave takve slu-čajeve da bi ih se u Ilicu 242 privelo kao ratne zarobljenike.173 Sličan je oglas izdao i izaslanik Hrvatske državne vlade u Sarajevu u kojem se kućevlasnicima koji ne prijave »srpske časnike, četnike, vojnike ili funkcionare prijeti stavljanjem pred sud radi veleizdaje i gubljenje prava na kuću i sav imetak«.174 Da bi olakšali hapšenja u Zagrebu, usta-ški povjerenik za javni red i sigurnost u Zagrebu Božo Cerovski donio je odredbu da svi kućevlasnici moraju prijaviti svoje podstanare »pod prijetnjom teških posljedica.«175

O prvim masovnim hapšenjima Srba u NDH, 27. travnja, u Gru-bišnom Polju, Pakracu, Križevcima i Svetom Ivanu Žabnu,176 pod iz-

172 Hrvatski narod, br. 68, 21. travnja 1941, str. 4. Među uhapšenima u svibnju i lipnju 1941. nalazili su se i istaknutiji Srbi poput mitropolita Dositeja, podbana Tome Bošnjaka, industrijalca Ozrena Bačića, dr. Nikole i Branka Mrvoša, suca Mikašinovića i banskog savjetnika Joce Maksimovića. HDA, ZKRZ-ZH, kutija 486, 37578–37579 (Zapisnici o preslušanju Srba koji su otišli u Srbiju). Većina njih je završila u Kere-stincu, a potom u Jadovnom. Činjenica je da je, prema poimeničnom popisu žrtava logora Jadovno, u tom logoru likvidirano 460 osoba iz Zagreba, a od toga 77 Srba (Đ. Zatezalo, Jadovno, kompleks ustaških logora 1941, knjiga I, Beograd 2007, str. 584–598. Vidi i iskaz Koste Jugovića, glavnog knjigovođe Srpske banke u Zagrebu, HDA, ZKR-Z-ZH, kutija 486, 37578–37579. Prema istraživanjima Zdravka Dizdara kroz logor Danica je prošlo 57 Srba od kojih je jedan dio stradao u Jadovnom i u logoru Slana (Z. Dizdar, »Ljudski gubici logora ‘Danica’ kraj Koprivnice 1941–1942.« u: Časopis za suvremenu povijest, god. 34 (2002), sv. 2, str. 389)

173 Hrvatski narod, br. 72, 25. travnja 1941, str. 2. 174 Hrvatski narod, br. 89, 12. svibnja 1941, str. 2. 175 Hrvatski narod, br. 72, 25. travnja 1941, str. 6. 176 Osim hapšenja u nabrojenim mjestima tih dana i nešto kasnije provođena su hapše-

78 1. diomasovna hapšenja, logori, pokolji i dizanje narodnog ustanka

likom da spremaju dizanja srpskog ustanka na Đurđevdan 6. svibnja 1941, Hrvatski narod izvještava vrlo šturo: »Osim četnika uhićeno je i nekoliko bivših istaknutih političara iz doba Živkovićeve diktature. Prilikom preslušavanja ponašali su se kao prave kukavice. Svi uhićeni dopraćeni su jutros rano u Zagreb.«177 Iznad te kratke obavijesti u ko-joj nema ni imena, ni broja uhapšenih, ni kamo ih se šalje, stoji veliki tekst vezan za put Hrvatske vojske kroz Bosnu, gdje su opisivani zlo-čini koje su navodno Srbi počinili u Bosni prilikom povlačenja Jugo-slavenske vojske.178 Najmasovnije hapšenje tog 27. travnja zbilo se na području Grubišnog Polja. Jedan od svjedoka, Tomislav Polić, o tome je izjavio: »Ustaše su bili po Grubišnom Polju kasnije pronijeli glas da su Srbi spremali na pravoslavno Đurđevo pokolj Hrvata. To međutim ne odgovara istini, budući da sam ja bio njihov povjerljiv prijatelj, te u koliko to ne bi bio prije znao, to bi mi preostali Srbi kasnije pripovije-dali... U isto vrijeme počele su se po Grubišnom Polju pronašati razne glasine, kako su četnici toga i toga (...) izboli noževima, oslijepili ga, osakatili ga a po nekoje i zaklali. Ljudi su bili smeteni, a naročito pra-voslavni, jer su žrtve uvijek bili katolici. Međutim, već drugog dana počele su pomalo sve ove žrtve stizivati kući žive i zdrave... Tek kas-nije sam razumio da je to bilo sistematično ubacivanje mržnje napra-ma Srbima.« Luka Golubić iz Malih Zdenaca govori Luki Vrziću da ne ide u Grubišno Polje 27. travnja 1941, »jer da ustaše trebaju uhapsiti najmanje 500 Srba koji će biti zadržani kao taoci u slučaju da se ko-jem Nijemcu i Hrvatu štogod dogodi«179. Okolnosti hapšenja opisali su svjedoci. Posebnim vlakom s trideset vagona za transport uhapšenih

nja na području čitave NDH. Tako su u Danicu 30. travnja stigle skupine uhapšenika iz Bjelovara, Zagreba, Vinkovaca: U većini kotareva Srbi su uhapšeni pod optužbom da su “četnici” (Pakrac, Slavonski Brod i Ogulin), dok su npr. u kotaru Bjelovar uhap-šeni pod optužbom da su komunisti, iako su bili članovi SDS-a (Z. Dizdar, »Ljudski gubici logora Danica kraj Koprivnice 1941–1942« u: Časopis za suvremenu povijest, god. 34 (2002), sv. 2, str. 393–394).

177 Hrvatski narod, br. 76, 29. travnja 1941, str. 6. 178 Hrvatski narod, br. 76, 29. travnja 1941, str. 5–6. 179 HDA, Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, ku-

tija 314, 19774–19813.


u Grubišno Polje je dan ranije stigla policija i 110 ustaša (među njima Eugen Dido Kvaternik i Ivan Šarić). Ustaše i policiju iz Zagreba pozvali su, prema iskazu Tomislava Polića, dr. Ivo Vedriš, apotekar Vjekoslav Kezele, dr. Lujo Stahuljak i inženjer Josip Frigan U Zagreb su uhap-šenici prebačeni 28. travnja, a potom u Danicu nedaleko Koprivnice. Od 574 Grubišnopoljca upućena u logor Danicu (što ne znači da su svi Grubišnopoljci stigli prvim transportom 28. travnja 1941) 560 ih je izgubilo život.180 Znakovito je da su svi uhapšeni bili Srbi. Prema popisu žrtava u Jadovnom i na Pagu stradalo je najmanje 537 Srba iz Grubišnog Polja i okolice uhapšenih uglavnom krajem travnja 1941. godine.181

Masovna hapšenja Srba uglavnom su bila manjeg opsega od opi-sanog hapšenja Grubišnopoljaca, ali bilo ih je širom NDH. Novi list izvještava o hapšenjima »22 četnika« u Pakracu, uhapšena početkom svibnja i 3. svibnja dopremljena u Zagreb.182 Ponekad se u tadašnjem tisku navode samo brojevi uhapšenih. Tako 9. svibnja stoji brojka od 114 uhapšenih »četnika« i ljudi koji su s njima u vezi u Zagrebu,183 a 10. svibnja se spominje 101 uhapšeni u Vinkovcima i dopremljenim u Zagreb.184

Logori

Sabirni i tranzitni logor Danica koji je osnovalo Ministarstvo unutra-šnjih poslova NDH odlukom od 15. travnja 1941, a zatočenici iz Gru-bišnog Polja bili su prvi logoraši tog logora kroz koji je tokom proljeća

180 Z. Dizdar, »Ljudski gubici logora Danica kod Koprivnice 1941–1942.« u: Časopis za suvremenu povijest, god 34, sv. 2 (2002), str. 388.

181 Prema poimeničnom popisu žrtava koji je donio dr. Đuro Zatezalo u knjizi Jadovno – kompleks ustaških logora, 537 žrtava s područja kotara Grubišno Polje ubijeno je u Ja-dovnom i na otoku Pagu (Đ. Zatezalo, Jadovno – kompleks ustaških logora 1941, knjiga I, Beograd 2007, str. 554–570).

182 Novi list, br. 6, 4. svibnja 1941, str. 7. 183 Hrvatski narod, br. 86, 9. svibnja 1941, str. 6. 184 Hrvatski narod, br. 87, 10. svibnja 1941.


i ljeta 1941. godine prošlo oko 5.600 zatočenika. Dr. Zdravko Dizdar je prikupio poimenične podatke za 3.358 zatočenih (2.259 Srba, 600 Židova, 434 Hrvata i 65 ostalih). Obično bi nakon mjesec ili dva bili otpremani u logore smrti ili na stratišta. Na Pagu i u Jadovnom ubije-no je 2.167 zatočenika Danice, u Jasenovcu i Staroj Gradišci 150, negdje drugdje 545, a 496 ih je pušteno iz logora ili su se spasili na neki drugi način.185

Logor Jadovno ustaške su vlasti osnovale 18. lipnja 1941.186 Logor je osnovan u velebitskoj pustari, oko 8 kilometara od sela Jadovno u udolini zvanoj Čačić dolac. Istovremeno kada i logor u Jadovnom egz-

185 Z. Dizdar, »Ljudski gubici logora Danica kod Koprivnice 1941–1942« u: Časopis za su-vremenu povijest, god 34, sv. 2 (2002), str. 388–390.

186 1941. su na području NDH osnovani još neki koncentracioni logori. Logor u Kerestin-cu osnovan je 19. travnja 1941. U logoru su postojala tri dijela od kojih je prvi bio srp-ski, drugi židovski i treći komunistički. Logoraši su iz logora Kerestinec u velikom broju raspoređivani po drugim logorima u NDH. Nakon proboja 13/14. srpnja 1941. logor je rasformiran, a najveći dio preostalih zatočenika deportiran u Gospić (odnos-no Jadovno) ili u Lepoglavu odakle su kasnije prebačeni u Jasenovac i Staru Gradišku. Kroz Kerestinec je prošlo preko 800 zatočenika. Među njima valja spomenuti i logor u Loboru kroz koji je prošlo više od 1.000 zatočenica koje su bile dovedene iz logora Kruščica kraj Travnika. Logorašice su većim dijelom bile Židovke, a manjim dijelom Srpkinje iz Bosne i Hercegovine. Logor je ugašen u listopadu 1942, a prije toga su lo-gorašice prebačene u Auschwitz gdje su sve likvidirane. Logor u Lepoglavi bio je prije Drugog svjetskog rata zatvor za kriminalce i političke osuđenike. Kada su ustaše do-šli na vlast u njemu je bilo oko 1.000 kriminalaca i više od 70 političkih zatočenika. Do kraja srpnja 1941. u logoru se našlo mnogo ustašama nepoćudnih Srba, Židova i Hrvata. Kroz logor je tokom rata prošlo oko 6.000 ljudi, od kojih je oko 3.000 strada-lo (što u njemu, što u drugim logorima). Logor Gornja Rijeka kod Križevaca osnovan je sredinom studenog 1941. kad su iz Lobora u njega prebačene zatočenice židovske i srpske nacionalnosti. Nakon svibnja 1942. Židovke su deportirane uglavnom u Au-schwitz, a Srpkinje upućene na rad u Njemačku, u srpske logore ili u Zagreb. Logor u Jastrebarskom osnovan je u drugoj polovici srpnja 1941. isprva kao zamjenski za Jadovno i paške logore nakon njihovog zatvaranja. Za vrijeme postojanja ovog logora koji se nalazio unutar dvorca Erdoedy u njemu bilo zatočeno između 2.500 i 3.000 logoraša. Već početkom rujna 1941. iz toga logora počinju deportacije u Jasenovac i Staru Gradišku Logor je u listopadu rasformiran. Logor Kruščica u srednjoj Bosni pokraj Travnika osnovan je u kolovozu 1941. na napuštenom srpskom imanju. Kroz njega je prošlo oko 3.000–4.000 ljudi, od čega je bilo 90 % Židova, a ostali su bili Srbi. Kruščica je bila sabiralište i privremeni logor jer su ukinuti logori u Jadovnom, na Pagu i u Gospiću, a Jasenovac još nije uspostavljen. Najveći logor smrti bio je Jase-novac osnovan potkraj kolovoza 1941. Logor je funkcionirao između kolovoza 1941. i svibnja 1945. godine. Sastojao se od pet zasebnih cjelina – Krapje, Bročice, Cigla-na, Kožara i Stara Gradiška. U Jasenovcu je za vrijeme rata ubijeno između 80.000


istirao je logor na Pagu, u uvalama Slana i Metajna. Prvi su logoraši u Jadovno stigli 24. lipnja 1941, a na Pag 25. lipnja 1941. Ivo Goldstein procjenjuje broj stradalih u logoru Jadovno i na Pagu na 24.000187 dok je Đuro Zatezalo taj broj procijenio na najmanje 40.000, a u poime-ničnom popisu žrtava logora Jadovno i Pag pobrojao je 10.502 žrtve.188 Ivo Goldstein procjenjuje broj židovskih žrtava na 2.500, što znači da su golema većina bili upravo Srbi. Logor u Jadovnom je egzistirao sve-ga 55 dana, do početka kolovoza 1941, a logor na Pagu koji dan duže. Iz logora se prema istraživanjima Franje Zdunića Lava izvuklo svega 55 osoba, što bijegom, što preko najrazličitijih veza. Zatočenici su u Jadovnom i na Pagu ubijani na najokrutnije načine, a kao mjesto naj-masovnijih likvidacija navodi se Šaranova jama. Oba su logora ukinu-ta nakon traženja talijanskih vlasti da hitno reokupiraju zone unutar koje su se nalazili i logori Jadovno i Pag.189

Kako se ubijalo u Jadovnom svjedočile su ustaše na poslijera-tnim suđenjima. Nad jamom bi obično batom težine oko 3 kg, tzv. ma-colom, udarali po glavi prve iz kolone vezanih. Po njihovim iskazima »bilo je spočetka teže gurnuti prve u jamu, ali kada bi nekoliko prvih palo, oni bi i druge žive povukli za sobom koji bi padali filmskom brzi-nom da ih se ne bi više moglo brojiti«.190

i 100.000 ljudi od kojih je bilo između 45.000 i 52.000 Srba, 17.000 Židova, 10.000 Roma i oko 10.000 Hrvata. U prosincu 1941. osnovan je logor u Đakovu, prvenstveno namijenjen židovskim ženama i djeci, kojih je bilo oko 3.000. Najveći broj njih je poubijan. U srpnju 1942. logor je ukinut, a preostali zatočenici su prebačeni u Jase-novac. Uz ove logore su 1941. funkcionirali i manji logori u Draganiću kraj Karlovca, Pisarovini, Bjelovaru, Slavetiću kraj Jastrebarskog, Samoboru, Zagrebu (na Zavrtnici i u Zagrebačkom zboru), a kasnije, 1942. logori u Tenji i Sisku te dječji logori u Sisku, Jastrebarskom i Gornjoj Rijeci (M. Peršen, Ustaški logori, Zagreb 1990; I. Goldstein, Holokaust u Zagrebu, Zagreb 2001; F. Jelić-Butić, Ustaše i NDH, Zagreb 1978, 185–187; Z. Dizdar, »Logori na području sjeverozapadne Hrvatske u toku drugoga svjetskog rata 1941–1945. godine« u: Časopis za suvremenu povijest, god. 22 (1990), sv. 1–2, str. 83–110)

187 I. Goldstein, Holokaust u Zagrebu, Zagreb 2001, str. 301. 188 Đ. Zatezalo, Jadovno – kompleks ustaških logora 1941, knjiga I, Beograd 2007. 189 O svemu ovom vidi opširno u: I. Goldstein, Holokaust u Zagrebu, Zagreb 2001, str.

276–301. 190 Đ. Zatezalo, Jadovno – kompleks ustaških logora 1941, knjiga II, Beograd 2007, str. 120.


Pokolji

Dok su pojedinačna i masovna hapšenja obično završavala deporta-cijama u logore ili smaknućima na gubilištima, masovni pokolji su se događali na licu mjesta. Budući da su ih ustaše zataškavali i skrivali, o pokoljima se gotovo ništa ne može saznati iz onodobnih novina. Odmah nakon uspostave NDH, u Brodskom posavlju počinjen je prvi masovni zločin nad Srbima. Tih dana su ustaše u mjestu Stari Slatinik, kotar Slavonski Brod, pohapsili po naredbi tabornika 30 Srba koji su trebali biti sprovedeni u Novu Gradišku.191 U sprovođenju uhapšenika bijegom se spasilo petoro, a ostali su pobijeni kod mjesta Krčenik kod Starog Petrovog Sela. Okolnosti ubojstva međutim, nikada nisu usta-novljene. Među ubijenima je bio i jedan Hrvat, a prema pisanju Dra-gutina Čanića, zapovjedniku Oružničke postaje Staro Petrovo Selo, sličan se zločin trebao dogoditi i u Starom Petrovom Selu, gdje je 20. travnja uhapšeno 50 Srba, ali ih je njemački artiljerijski poručnik iz Starog Petrovog Sela pustio na slobodu 25. travnja.192

Drugi masovni zločin zbio se u selu Gudovac pokraj Bjelovara 28. travnja 1941. Noću 27. travnja 1941. ranjen je na cesti koja iz Gudovca vodi u Velike Sredice neki pripadnik Hrvatske seljačke zaštite dok je jedan vojnik navodno ubijen. Ustaše su tvrdili da su taj napad orga-nizirali gudovački »četnici«, iako na području Gudovca nije postojala četnička organizacija.193 Za odmazdu, kako piše Slavko Goldstein u knjizi 1941. Godina koja se vraća Dido Kvaternik je naredio i nadzirao hapšenje oko 200 Srba iz Gudovca, Velikog i Malog Korenova, Prgo-

191 HDA, ZKRZ-Zh, kutija 337, 22672–22704. U HDA, SDS RSUP SRH, kutija 28, Re-konstrukcija ustaškog pokreta i aparata na području kotara Nova Gradiška, 10 stoji pogrešna informacija da su uhapšenici bili iz mjesta Batrina, kotar Nova Gradiška i da ih je ubijeno 32. S. Hrečkovski navodi da je seljaka bilo 35 (Slavica Hrečkovski, »Društveno-političke prilike u Slavoniji nakon okupacije«, Zbornik Historijskog insti-tuta Slavonije, sv. 11 (1974), str. 44).

192 N. Živković, P. Kačavenda, Srbi u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Beograd 1998, str. 168. 193 Četnička organizacija je postojala u Bjelovaru prije Drugog svjetskog rata i brojala je

oko 900 članova, a tek su pojedinci iz Gudovca pripadali toj organizaciji, ali oni nisu posjedovali oružje. O tome vidi u: HDA, ZKRZ, kutija 691, Masovni pokolj u Gudov-cu; Izvještaj o strijeljanju u Gudovcu u toku okupacije.


melja, Tuka, Breze, Stančića, Klokočevca i Bolča. Hapsili su ih pripa-dnici Hrvatske seljačke zaštite preobraćeni u poluvojničku ustašku postrojbu pod zapovjedništvom predratnog zakletog ustaše Martina Cikoša, a među uhićenicima je bilo nekoliko viđenijih Srba te nekoli-ko učitelja i svećenika.194

Ustaše su tada izbrojili 187 ljudi, ali ih je nakon prebrojavanja do-šlo još najmanje desetak. Pokolj su prema iskazu Ilije Jarića preživjela su, uz njega, još trojica koje je vidio u bolnici u Bjelovaru.195 Ustaše su natjerali Srbe iz okolnih mjesta da iskopaju rake za poubijane u Gu-dovcu, a jame su zasuli vapnom.

Već nekoliko dana kasnije, na Kordunu, južno od Karlovca, dola-zi do trećeg velikog pokolja. U slunjskom i veljunskom kotaru Srbi su činili više od trećine populacije, a u selima pretežno naseljena Hrvati-ma ustaški režim je dočekan s odobravanjem. Ustaše su imali potporu i u lokalnom župniku Ivanu Nikšiću koji je pažljivo bilježio sve do-gađaje u »Spomenici slunjske župe«. Zanimljivo je da je to »duhov-no lice« preuzelo vlast u kotaru odmah nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske i postao ustaški povjerenik za područje Slunja. Što-više, zaustavio je kraljevsku vojsku koja se kretala prema Plitvicama i natjerao ih da odbace oružje te ga podijelio Hrvatima koji su znali ba-ratati njime i na taj način uspostavio »Hrvatsku nacionalnu vojsku« u Slunju. Lađevački župnik je vodio prisegu vjernosti Poglavniku i Ne-zavisnoj Državi Hrvatskoj već 11. travnja 1941, a na Veliku subotu 12. travnja novopečeni ustaše su u Slunju dočekali njemačku vojsku. U takvoj atmosferi odnosi između Hrvata i Srba bili su izuzetno napeti i trebala je mala iskra da se dogodi katastrofa.

Dan prije Đurđevdana, 5. svibnja 1941, u večernjim satima, ne-poznati počinitelji pobili su hrvatsku obitelj Mravunac u mlinu na rijeci Korani kod Hrvatskog Blagaja. O tome događaju izlazi kratak članak pod naslovom »Strahovito krvoproliće u Hrvatskom Blagaju« u kojem se za zločin optužuju »srpski razbojnici«.

194 S. Goldstein, 1941. Godina koja se vraća, Zagreb 2007, str. 91–96. 195 M. Bjelovitić, I. Jarić, Gudovac 1941. – Da se ne zaboravi, Banja Luka 2002, str. 44–46.


Dido Kvaternik šalje u Hrvatski Blagaj Ivicu Šarića i Vjekoslava Maksa Luburića s »ustaškim povratnicima«.196 Ustaša Janko Medved je na saslušanju u karlovačkoj OZN-i 21. svibnja 1945. izjavio: »Pre-vezli smo oko 400 ljudi iz zatvora u Veljunu u školu u Blagaj... Koliko se sjećam 8/9. maja na večer ubijali smo ljude. Vodili smo 10 po 10 Srba od škole do iskopane jame i tamo ih tukli krampovima, noževima i ba-tinama. Kad smo ih doveli do jame, komandovali smo da legnu, tako da smo od jednog do drugog išli i udarali ih dva puta u glavu, a zatim smo ih bacili u jamu...« Slavko Goldstein smatra da je broj ubijenih Srba svakako veći od 300, a manji od 400.197

Četvrti masovni pokolj u svibnju 1941. dogodio se u neposred-noj blizini Gline, također u organizaciji Eugena Dide Kvaternika. Kako piše Slavko Goldstein, za glinski pokolj nije tražen nikakav povod. Idejni začetnik glinskog pokolja bio je Mirko Puk, predratni proustaški orijentirani glinski odvjetnik. U Zagrebu je 10. svibnja održan sastanak na kojem su bili Ivica Šarić i lokalno ustaško vodstvo iz Gline. Odlučeno je da se popišu glinski Srba stari između 16 i 60 godina i označe oni koje se mora odmah likvidirati (neki »tvrđi« su bili za likvidaciju svih glinskih Srba). U nedjelju 11. svibnja oko 17 sati u Glinu su stigla dva autobusa s pedeset naoružanih »ustaša povra-tnika«. Navečer su započela hapšenja Srba starijih od 16 godina. Za-točeni su i neki Hrvati koji su branili svoje srpske susjede, ali su već sljedeće jutro oni pušteni svojim kućama.198 Prema iskazu Borislava Meandžije njegova je tetka Danica Vukmirović pitala Zlatka Pinotića što se događa, a »on ju je pozvao na stranu i rekao joj da ne smije ni-šta reći, jer je naređenje takovo da koji Hrvat spasi Srbina, platit će glavom«.199 Cijeli sljedeći dan Srbi su proveli u zatvoru, a navečer su odvedeni nekoliko kilometara zapadno od Gline, do mjesta Prekopa

196 S. Goldstein, 1941. Godina koja se vraća, Zagreb 2007, str. 97. 197 S. Goldstein, 1941. Godina koja se vraća, Zagreb 2007, str. 97–100. 198 O ovom događaju vidi i u: Đ. Roksandić, »Ustaški zločini u glinskom kotaru od 1941.

do 1945.« u: Glina – Glinski kraj kroz stoljeća, Glina 1988, str. 285–289. 199 HDA, ZKRZ-Zh, kutija 335, 22427–22506.


i svi likvidirani. Preživio je jedino Nikica Samardžija. Broj žrtava je prema procjenama Slavka Goldsteina između 300 i 400,200 a prema popisu koji su izradili Branko Vujasinović, Đuro Roksandić i Čedomir Višnjić 388 osoba201 Oko dva i pol mjeseca nakon pokolja u Prekopi, početkom kolovoza, dogodio se i veći i krvaviji pokolj u glinskoj pra-voslavnoj crkvi, razmjeri kojeg se precizno utvrđuju. Od travnja do prosinca 1941. u Glini i okolici ukupno je poubijano 2.157 Srba, Židova i Hrvata,202 što se može smatrati sukusom »kvartalnog obračuna« u bilanciranju prve godine ustaškog terora u tom dijelu Banije u 1941. godini. Na području kotara Vrginmost stradanja u 1941. godini bila su iznimno velika. Samo u prvih osam mjeseci postojanja NDH u 50 naselja općine Vrginmost ubijeno je 4.263 ljudi (61% od ukupnih ci-vilnih žrtava Drugog svjetskog rata u tom kraju). Najveći broj žrtava imalo je selo Prkos (60% ukupnog predratnog broja stanovnika sela). U odnosu na ukupan broj stanovnika kotara Vrginmost iz 1931. godine koji je iznosio 28.989 vidljivo je da je stradalo samo u prvoj godini rata 14,7% stanovništva.

Teror nad Srbima u drugoj polovini lipnja 1941. širio se i prema plitvičkom kraju i Lici što je rezultiralo dizanjem narodnog ustanka u lapačkom kotaru koncem srpnja. Naime, 12. lipnja je kod Donjeg Lapca ubijeno 12 srpskih djevojaka, a 18. lipnja se formira »velebit-ska transverzala smrti«, Gospić–Jadovno–Pag, logorski sistem prema kojemu su se slijevali uhapšenici iz okolnih ličkih kotareva. Samo u drugoj polovici lipnja 144 muškarca iz lapačkog kotara, a iz nekih ličkih kotareva i više, deportirano je u Jadovno. S druge strane, 29. lipnja ustaše masovno iseljavaju plitvički kraj. Oko 1.200 pretežno žena, djece i staraca se u kilometarskoj koloni kreće ka Drvaru. Pli-tvički kraj postaje prvi etnički potpuno očišćen dio Hrvatske, a bli-zina Drvara kao privremenog odredišta protjeranih plitvičkih Srba,

200 Potanko o ovom događaju vidi u: Č. Višnjić, B. Vujasinović, Đ. Roksandić, Glina 13. maja 1941, Zagreb 2011, str. 15–68.

201 Č. Višnjić, B. Vujasinović, Đ. Roksandić, Glina 13. maja 1941, Zagreb 2011, str. 70–80. 202 Č. Višnjić, B. Vujasinović, Đ. Roksandić, Glina 13. maja 1941, Zagreb 2011, str. 91–154.


prije nego budu iseljeni u Srbiju, imala je utjecaja na atmosferu straha među narodom lapačkog kraja, jer u planu je bilo i njihovo iseljavanje, a što je onemogućeno masovnim bijegom Lapčana u šumu. Ipak, pre-sudni događaji koji su izazvali dizanje ustanka u Srbu bili su pokolji u Suvaji, Osretku, Nebljusima i Bubnju.

Narodni ustanak

Teror nad Srbima bio je sve sustavniji i sve krvaviji. Luburić sa 150 ustaša Pomoćnog ustaškog odreda, zloglasne jedinice za specijalne zadatke, i domobranima 22. pohodne bojne, upada u Suvaju 1. srpnja ujutro i otpočinje palež i masovni pokolj. Dio muškaraca je već bio izbjegao u obližnje šume, dok su žene, starci i djeca, njih najmanje 173, poubijani.203 Prema izvještaju Umberta Buonasisia u Suvaji su ustaše ubili 300 ljudi, od čega su ih 170 zakopali u tri jame, a ostale zapalili.204 U sljedeća dva dana Luburićeve ustaše u Osretku i Bubnju ubijaju najmanje 83, a najviše 152 osobe.205 Iz Nebljusa 3. srpnja u je-dino hrvatsko selo na području kotara Donji Lapac, Boričevac, odvode 53 osobe. Zatvaraju ih u neku baraku, a onda po noći izvode i ubijaju nad obližnjom jamom. Manji broj ranjenih se izvlači iz jame. Vijesti o pokoljima brzo se šire pa su se neposredno nakon pokolja u zbje-govima u brdima našle veće skupine seljaka, a u selima udaljenijim od glavnih putova organiziraju se straže. Izbjeglički logori u šumama formiraju se u Ajderovcu, Gornjem Srbu i Podurljaju. Među seljacima

203 O pokolju u Suvaji vidi i u: M. R. Obradović, »Zločini na kotaru Donji Lapac od 1941. do 1945.« u: Kotar Donji Lapac u narodnooslobodilačkom ratu 1941–1945, Karlovac 1985,str. 832–835 i u G. Polovina, Svjedočenje – Sjećanja na događaje iz prve godine ustanka u Lici, Beograd 1988, str. 52. Polovina iznosi da su ustaše imali teoriju da je zločin u Suvaji odmazda za ubojstvo jednog Hrvata, vojnog obveznika, koji se sredi-nom travnja vraćao kući, a zločin u Bubnju da je počinjen zbog sukoba stanovnika Bubnja i Kulen Vakufa i Boričevca.

204 N. Živković, P. Kačavenda, Srbi u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Beograd 1998, str. 180–181.

205 M. R. Obradović, »Zločini na kotaru Donji Lapac od 1941. do 1945.« u: Kotar Donji Lapac u narodnooslobodilačkom ratu 1941–1945, Karlovac 1985, str. 836–843.


Srba i Donjeg Lapca bilo je vrlo malo komunista povezanih s komu-nističkim ćelijama u Drvaru, Gračacu i Grahovu. S političkim ruko-vodstvom Komunističke partije u selu Kamenici, 20. srpnja 1941. Đoko Jovanić i Dušan Mileusnić dogovaraju dizanje ustanka.206 S Goj-kom Polovinom dogovoreno je i dizanje ustanka u gračačkom kraju. Zauzimanjem žandarmerijske postaje i zgrade šumarije gdje su bili smješteni ustaše, Srb je oslobođen. Ustanici 2. kolovoza napadaju selo Boričevac, jedino većinski hrvatsko mjesto u čitavom bivšem donjo-lapačkom kotaru, gdje pročetnički elementi izvan kontrole organiza-tora ustanka, u osvetničkom pohodu ubijaju hrvatsko civilno stanov-ništvo koje nije pobjeglo. Isto su učinili i u selima Brotnja, Krnjeuša i Vrtoče. Hrvatskih žrtava bilo je najmanje 170.207 29. srpnja oslobođen je i Donji Lapac, a tjedan dana od početka ustanka i čitav tadašnji ko-tar Donji Lapac. Oaze oslobođene teritorije stvorene su i na području obližnje Bosanske krajine (Drvar, Grahovo, Petrovac i podgrmečka sela).208

206 Ustanak je zapravo započeo na području istočne Hercegovine. Početkom lipnja usli-jedili su pokolji u selima istočne Hercegovine. U Trebinju su 1. lipnja ustaše poubijali 9 Srba i uhapsili njih 15. Tri dana kasnije uslijedio je pokolj u okolici Gackog; ondje je ubijeno 180 seljaka. Pokolji su nastavljeni i u drugoj polovici lipnja: ponovo u okolici Ljubinja, Stoca, Gackog i Čapljine. Kao odgovor na pokolje buknuo je ustanak lokal-nog srpskog stanovništva. Srbi iz okolice Gackog osvojili su žandarmerijske stanice i porušili telegrafske stupove između Gackog i Bileće, a nakon intervencije jedne do-mobranske jedinice povukli su se sa svih komunikacija u sela, u koja se nakon toga ni ustaše ni domobrani nisu usudili ući. Do kraja lipnja ustanici su krenuli i u ofenzivne akcije, ali zbog nedovoljne organiziranosti nisu osvojili Gacko. Ustanak u istočnoj Hercegovini buknuo je spontano kao odgovor na ustaške pokolje, a budući da nije bio organiziran ni od strane Komunističke partije, ni od strane četnika, bio je osuđen na gašenje (I. Goldstein, Hrvatska 1918–2008, Zagreb 2008, str. 281–282 i D. Marijan, »Lipanjski ustanak u istočnoj Hercegovini 1941. godine« u: Časopis za suvremenu po-vijest, god. 35 (2003), sv. 2, str. 545–576).

207 O tome piše S. Goldstein , ali i Gojko Polovina. Polovina ističe kako nitko od stanov-nika Boričevca nije želio sudjelovati u pokolju u mjestima kotara Donji Lapac zbog straha od osvete lokalnih Srba. Polovina opisuje i uništavanje Boričevca kojeg »su zapalili borci – osvetnici iz susednih srpskih sela i to borci pod mojom komandom, a ja sam bio apsolutno nemoćan da to sprečim« (G. Polovina, Svjedočenje – Sjećanja na događaje iz prve godine ustanka u Lici, Beograd 1988, str. 42).

208 I. Goldstein, Hrvatska 1918–2008, Zagreb 2008, str. 280–281. O ustanku vidi i u: Đ. Jovanić, »Ustanak u donjolapačkom kotaru 1941. godine« u: Kotar Donji Lapac u naro-dnooslobodilačkom ratu 1941–1945, Karlovac 1985, str. 96–156.


Na Baniji, 23. na 24. srpnja 1941, ustanici pod vodstvom Vasilja Gaćeše napadaju željezničku stanicu i općinu u Banskom Grabovcu. Slijedi odmazda. Nakon dolaska Eugena Dide Kvaternika, u Banski Grabovac stiže i pokretni prijeki sud koji odmah počinje izricati pre-sude. Hapšenja su trajala od 24. do 27 srpnja, a ubijanje u Banskom Grabovcu započelo je 25. i završilo 27. srpnja. »Po pokretnom pri-jekom sudu u Banskom Grabovcu osuđeno je na smrt nekoliko stoti-na osoba iz bliže i dalje okolice Banskog Grabovca, radi učestvovanja u prednjem pokretu i organizacije, te radi komunističkih priprema i vršenja atentata, nad kojima je osuda odmah izvršena«, kako izvješta-va I. hrvatska oružnička pukovnija 30. srpnja 1941. godine.209 Ustaše su »dovodili grupice ljudi do jama, tamo ih poredali i pucali im u leđa puškama i strojnicama. One koji su još živjeli dotukli bi lopatom ili hicem iz revolvera, ili pak žive bacali u jamu«.

Poubijano je zasigurno više od 500 ljudi, od kojih nitko nije sud-jelovao u ustaničkoj akciji zbog koje je ubijen. S grabovačkog gubilišta pobjegla je tek nekolicina...210

Ustanak u Lici i Bosanskoj krajini je već započeo, a rasplamsavao se i ustanak na Baniji i Kordunu. Pavelić se prema tim činjenicama morao strateški odrediti. Iskustva iz istočne Hercegovine, gdje je usta-nak započeo već mjesec dana ranije, doduše neorganizirano, jasno su pokazivala da ustaški zločini izazivaju pobune lokalnog srpskog sta-novništva. Bilo je za očekivati da će se s tom praksom prekinuti i us-mjeriti snage prema ustanicima, međutim, Pavelić šalje grupe ustaša u akciju čišćenja po dotad mirnim srpskim selima Banije, Like i Kor-duna. Akcija započinje 29. srpnja i traje do 8. kolovoza.

U okviru te kampanje »čišćenja« učinjen je i pokolj u glinskoj crkvi. Najveći broj stradalih Srba u pokolju u crkvi u Glini bio je do-veden iz kotara Vrginmost. Kotarski načelnik u Vrginmostu, u do-govoru s ustaškim tabornikom u Topuskom, naredio je da se skupi u


210 S. Goldstein, 1941. Godina koja se vraća, Zagreb 2007, str. 297.


kotarsko središte sve pravoslavno stanovništvo iz okolice Vrginmosta zbog prekrštavanja na rimokatoličku vjeroispovijest. Stanovništvo iz sela Čemernica i Pješčanica, najbližih naselja kotarskom središtu u Vrginmostu, pojavili su se između 1. i 3. kolovoza u Vrginmostu. Iz ta dva sela došlo je navodno 1.500 ljudi, iz Topuskog oko 400, iz Bovića oko 150 i 150 iz drugih okolnih sela. Nakon što su im naplatili taksu za prekrštavanje na rimokatoličku vjeru, odvajaju muškarce od žena. Žene su navodno pustili, a jedan dio muškaraca je pobjegao. Preostale su odveli u pravoslavnu crkvu Male Gospojne u Glinu »i ondje ih po-ubijali«.211

O istom događaju svjedoči i ubojica Hilmija Berberović: »Ubija-nje je vršeno na taj način što smo neke udarali pravo u srce, neke kla-li preko vrata, a neke udarali gdje stignemo... Za vrijeme klanja nije gorjela svjetlost u crkvi, već su bili određeni specijalni vojnici koji su rukama držali baterijske lampe i time nam osvjetljavali prostor... Kla-nje je počinjalo u 22 sata uvečer, a trajalo je do dva sata (po ponoći). Ovakvo klanje u crkvi desilo se sedam do osam puta, a ja sam učestvo-vao tri puta... Crkva je poslije svakog klanja prana. Kad se klanje zavr-šilo, dolazili su kamioni i nosili leševe...«212

Pokolji su se zbili i u Gornjem Taborištu 31. srpnja 1941.213 i Goli-nji 3. kolovoza 1941. gdje ustaše hapse 46 Srba i ubijaju ih u obližnjoj Bučici.214 Masovni pokolj zbio se 31. srpnja 1941. i u Hrvatskoj Kostaj-nici i okolici gdje je toga dana i u nekoliko prvih dana kolovoza 1941. godine poubijano više stotina Srba, prema iskazima svjedoka njih

211 HDA, Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, ku-tija 470, 37118–37179.

212 D. Čubrić, M. Krković, Stradanje Srba u pravoslavnoj crkvi u Glini i rušenje spomenika, Beograd 2005, str. 19. Što se tiče svjedočenja Hilmije Berberovića ono je u najmanju ruku kontroverzno. Berberović je još za vrijeme rata dao iskaz u Beogradu o samom događaju (što je također upitno), a osim toga navodi da se ubijanje zbilo sedam ili osam puta, a da je on sam tri puta sudjelovao (Arhiv Sv. sinoda SPC, sin. br. 1060/237/1947, prilog I, 46–48). Kao i Jednak, i Berberović upada u brojne kontradikcije.

213 Đ. Roksandić, »Ustaški zločini u glinskom kotaru od 1941. do 1945. godine« u: Glina – glinski kraj kroz stoljeća, Glina 1988, str. 290–292.

214 HDA, ZKRZ-Zh, kutija 89, 2338/46.


700.215 Istovremeno, zločini su se zbili i u Bojni i Velikom Obljaju juž-no od Gline gdje su ustaše poubijali više desetina ljudi krajem srpnja 1941.216

Uz zločine u Banskom Grabovcu i Glini, kao odgovor na ustanak, ustaše su, prema Pavelićevom sloganu »na ljutu ranu ljutu travu«, poduzeli niz osvetničkih akcija u krajevima gdje je buknuo ustanak. Takve osvetničke akcije, osim na Baniji, poduzete su ponajprije na području Korduna i Like, pa su ustaše u Primišlju nedaleko Slunja uhapsili u noći 27. na 28. srpnja 80 ljudi i odveli ih prema Slunju, a potom ih tamo poubijali. 28. srpnja poubijani su seljaci iz okolice Voj-nića, njih 180. Istoga je dana počinjen pokolj nad seljacima iz Polače pokraj Knina, njih 50, a potom je krajem srpnja uslijedio i pokolj nad Srbima iz okolice Gračaca i u zapadnoj Bosni. Najveći pokolji nad Sr-bima u zapadnoj Bosni počinjeni su u kotarevima Bihać,217 Bosanska Krupa, Cazin, Ključ,218 Sanski Most,219 Prijedor i Bosanski Novi. Poko-lji su počinjeni i nad Srbima kotareva Livno i Duvno.220 U blizini Ve-like Kladuše i Cetingrada, gdje još nije došlo do ustanka, skupljeno je 30. srpnja oko 360 Srba pod izgovorom da će ih se iseliti u Srbiju i istog dana popodne poubijano mitraljezima.221 Pokolj je počinjen i u Ivano-vić Jarku nedaleko Krnjaka 29. srpnja gdje su, pod zapovjedništvom Božidara Cerovskog, prema poimeničnom popisu, ubijene 203 oso-

215 HDA, ZKRZ-Zh, kutija 89, 2338/46; Đ. Zatezalo, Radio sam svoj seljački i kovački po-sao, Zagreb 2005, str. 228–239.

216 HDA, ZKRZ-Zh, kutija 154, 1663/44. 217 N. Živković, P. Kačavenda, Srbi u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Beograd 1998, str.

186–187. 218 N. Živković, P. Kačavenda, Srbi u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Beograd 1998, str. 194

–197. 219 N. Živković, P. Kačavenda, Srbi u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Beograd 1998, str.

189–190. 220 F. Jelić-Butić, Ustaše i NDH, Zagreb 1978, str. 167. 221 T. Ferenc, Nacistička politika denacionalizacije u Sloveniji u godinama od 1941. do 1945,

Ljubljana – Beograd 1979, str. 401–402.


be222 iz sela Podgorje, Crevarska Strana i Slavsko Polje. Samo na podru-čju Slunja je tih kolovoških dana stradalo između 1.500 i 1.600 Srba. Budući da su žrtve bile s čitavog područja Korduna, a ustaše pokolje činile naočigled lokalnog stanovništva, nedaleko glavne prometnice koja povezuje Karlovac i Slunj (trojica su i preživjela pokolj), već se sljedećeg dana na čitavom Kordunu znalo za zločin pa je narod kre-nuo u zbjegove u obližnje šume. I u Lici je tih kolovoških dana ubijeno mnogo Srba. Samo u selu Vrebac i okolici ubijeno je preko 300 Srba.223

Akcija »čišćenja« obustavljena je 10. kolovoza 1941. godine, a Pa-velić je u Odredbi koju je objavio u Hrvatskom narodu sugerirao da su za zločine krivi tzv. divlji ustaše. Pavelić je čak priznao da je dio »najgo-rih kriminalaca obukao časne (ustaške) uniforme i u njima, te u ime Ustaškog pokreta počinio najveće nezakonitosti i zlodjela«.224 Među-tim, kako piše Slavko Goldstein, ustaše su oružje primili od Venture Vitomira Baljka, časnika Poglavnikove tjelesne bojne, a akcija u kojoj su sudjelovali bila je pod direktnom upravom Božidara Cerovskog, ravnatelja Ustaškog redarstva NDH.

Iako su okolnosti vodile ka spontanom ustanku, presudnu ulo-gu u njegovoj organizaciji imali su malobrojni komunisti. Naročito je njihova uloga bila važna u sputavanju osveta i impulzivnog neselek-tivnog revanšizma prema hrvatskom stanovništvu. Komunisti zaista jesu dali formativni pečat ustanku, Srbe se od tada propagandno, uz tradicionalno vezivanje uz četništvo, redovito vezivalo i uz komuni-zam. Tako se u članku u Novom listu 24. srpnja tvrdi da je »narod srpski bio uz komunizam, točnije rečeno za Rusiju. U širokim narodnim slo-jevima živjela je vječna živa spoznaja da je Rusija uporište Srbije, i da njoj pravoslavni narod ima zahvaliti svoj opstanak. (...) I nije nikakova

222 I. Perić, »Ustaški zločin u Ivanović Jarku« u: Kotar Vojnić u narodnooslobodilačkom ratu, Karlovac 1988, str. 835–840; Đ. Zatezalo, Radio sam svoj seljački i kovački posao, Zagreb 2005, str. 59–68.


224 J. Tomasevich, Rat i revolucija u Jugoslaviji 1941–1945, okupacija i kolaboracija, Zagreb 2010, str. 388.


tajna, da se je komunizam bio uvukao gotovo u sve srpske bogoslovije, i da su njime prožeti naročito svi srpski kaluđeri...«225 Ukupna slika o »komunističko-četničkim banditima« koja je prikazivana javnosti vezana je za sliku balkanskih kriminalaca koji se skrivaju u planina-ma i iz šuma ubijaju nevine Hrvate i Muslimane.226 Nakon 22. lipnja 1941. (njemački pohod na SSSR), uz Židove i Srbe, komunisti postaju najgori ustaški neprijatelji. A kako su ustaše (dakako ne samo oni) Ži-dove već otprije označili kao vođe svjetskog komunizma, u retorič-koj slivenosti sintagme »četnik-komunist« implicirani su i Židovi. To »đavolje trojstvo« postoji na svijetu samo zato da bi mrzilo, trovalo i uništavalo sve što je hrvatsko, posebno hrvatsku državu.

Nad zločinima koje su ustaše činili srpskom stanovništvu zgra-žali su se i Talijani i Nijemci. I Glaise von Horstenau, opunomoćeni njemački general u Zagrebu, i Felix Benzler, njemački poslanik u Beo-gradu, donekle su moralno zgroženi, ali u zločinačkoj neobuzdanosti ustaša oni prije svega vide prijetnju ostvarivanju njemačkih vojnih ciljeva, jer provociranjem ustanaka širom NDH (utječući indirektno i na ustanak u Srbiji) dodatno i strateški neopravdano obavezuje Nje-mačku i Italiju da na ovom području drže snažnije okupacijske snage. Benzler tako u izvještaju u rujnu 1942. kaže: »Od osnivanja (ustaške) države pa do danas, nisu prestali progoni Srba«,227 a Von Horstenau se u svom dnevniku pita: »Što bismo mi sve dobro moglo učiniti u ovoj zemlji da nam je dopušteno – umjesto što samo promatramo kako ne-ljudski sadisti iskaljuju svoj bijes! Uvijek sam iznova protestirao, ali moja moć nije dovoljna. Ipak, uspio sam spriječiti mnoga zla koja bi se bila dogodila i pored ovog, što je već ionako prevršilo svaku mjeru. Smijem se dakle donekle utješiti uvjerenjem da sam spasio nekoliko

225 Hrvatski narod, br. 161, 25. srpnja 1941, str. 4. 226 N. Bartulin, »Ideologija nacije i rase: ustaški režim i politika prema Srbima u Neza-

visnoj Državi Hrvatskoj 1941–1945« u: Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, vol. 39 (2007), str. 228.

227 Glaise Von Horstenau, Zapisi iz NDH, Zagreb 2013, str. 164.


tisuća života. Kad bi to barem bile stotine tisuća«.228 Von Horstenau je već ujesen 1941. počeo raditi protiv ustaša i cilj mu je bio dovesti na čelo države osobe koje bi bile pomirljivije prema Srbima. Bio je svje-stan da narodna podrška ustašama, zbog zločina koje su činili, svako-dnevno opada.229 U razgovoru s vojskovođom Kvaternikom on je si-tuaciju u NDH u ljeto 1941. i hrvatsku revoluciju okarakterizirao kao najokrutniju i najstrašniju revoluciju od onih kojima je on od 1918, u srednjoeuropskom prostoru, s veće ili s manje udaljenosti svjedo-čio.230 Brinula ga je i činjenica da njemačke trupe samo promatraju zločine, a da se ustaše vrlo često prilikom činjenja tih zločina pozivaju na Nijemce. Kvaterniku je spočitnuo i nehumana prisilna iseljavanja Srba koja se odvijaju u teškim uvjetima. Zaključio je da »pretjerivanja i raspojasanost ustaša ne štedi također ni Hrvate, tako da je čitava zem-lja zahvaćena osjećajem teške pravne nesigurnosti«.231 I savjetnik Von Troll-Obergfell, privremeni otpravnik poslova za vrijeme Kascheo-vog odsustva, poslao je 10. srpnja 1941. Ministarstvu vanjskih poslova izvještaj u kojem je istaknuo kako »bezobzirno iseljavanje, s mnogim zlim popratnim pojavama, i brojni drugi teroristički akti u pokrajini pobuđuju kod razboritijih hrvatskih krugova ozbiljnu zabrinutost«.232 U drugom svom pismu Ministarstvu, 11. srpnja 1941, posebno se žali na prisilna iseljavanja Srba iz NDH kao potpuno bezobzirna i potpuno neorganizirana, a u razgovoru s Lorkovićem ističe posljedice takvog prisilnog iseljavanja i predlaže mijenjanje metoda. Kako su se ustaše opravdavale da su Nijemci ti koji zahtijevaju prisilno iseljavanje Srba, Troll je zahtijevao od Lorkovića da odmah zaustavi širenja takvih ten-dencioznih glasina.233 Kapetan Haeffner, obavještajac Von Horstena-

228 Glaise Von Horstenau, Zapisi iz NDH, Zagreb 2013. 229 J. Tomasevich, Rat i revolucija u Jugoslaviji 1941–1945, okupacija i kolaboracija, Zagreb

2010, str. 396. 230 B. Krizman, Pavelić između Hitlera i Mussolinija, Zagreb 1980, str. 63. 231 F. Jelić-Butić, Ustaše i NDH, Zagreb 1978, str. 188. 232 B. Krizman, Ante Pavelić i ustaše, Zagreb 1983, str. 505. 233 B. Krizman, Pavelić između Hitlera i Mussolinija, Zagreb 1980, str. 66.


ua, ističe da Volksdeutscheri nastanjeni u Slavoniji smatraju prisilno iseljavanje Srba sramotnim žigom koji će kroz generacije sijati mržnju između Srba i Hrvata. Prema Horstenauu, Srbi su izvan zakona, ali su i Hrvati u najvećoj pravnoj nesigurnosti i u svim slojevima izloženi osobnoj želji za osvetom.234 Prema izvještaju Gestapoa za 1942. godi-nu »kao najglavniji uzrok rasplamsavanja aktivnosti bandi moraju se označiti zločini koje su ustaški odredi izvršili u hrvatskom prostoru nad pravoslavnim stanovništvom. Ustaški odredi svoja nedjela nisu počinili na bestijalan način samo nad muškim i za vojsku sposob-nim pravoslavcima, nego naročito nad nemoćnim starcima, ženama i djecom... Zbog ovih zločina mnogobrojni pravoslavci su prebjegli pre-ko granice u preostali dio Srbije i tamo svojim kazivanjima izazvali veliko uzbuđenje kod srpskog stanovništva«.235 Nad zločinima su se zgražali i Talijani. Oni su već krajem travnja 1941. ustanovili da je u NDH »uveden policijski režim terora, koji hapšenjima i internacijama pogađa najbezopasnije ljude«. Talijani su zaključili da ustaše nemaju pravu potporu niti među Hrvatima te procijenili da je svega 20.000–30.000 Hrvata pristalica ustaškog režima.236

234 B. Krizman, Ante Pavelić i ustaše, Zagreb 1983, str. 507. 235 V. Kazimirović, NDH u svetlu nemačkih dokumenata i dnevnika Gleza fon Horstenau

1941–1944, Beograd 1987, str. 128–129. 236 F. Jelić-Butić, Ustaše i NDH, Zagreb 1978, str. 188.

PREKRŠTAVANJA237

Rimokatolička crkva je u sprezi s ustaškim režimom pokušavala za-dobiti što je moguće veći utjecaj u javnom i političkom životu NDH. Bila je nezadovoljna svojim položajem u Kraljevini Jugoslaviji, a u NDH, koja je bila većinski katolička zemlja (52,93% katolika), bila je u mnogo boljem položaju. Kako ocjenjuje Fikreta Jelić-Butić, »vrhove katoličkog klera karakterizirala je žestoka vjerska netolerancija pre-ma nekatoličkom stanovništvu, a prije svega prema pravoslavnom

237 U historiografiji su se za promjenu konfesije Srba u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i njihovo uvođenje u rimokatoličku ili grkokatoličku vjeroispovijest dosad upotreb-ljavali različiti izrazi. Pored termina »pokrštavanje« koji je potpuno pogrešan jer su pravoslavni Srbi već jednom kršteni, najčešće su se koristili pojmovi »katoličenje«, »prevjeravanje« te »vjerski prijelaz« i »konverzija«. Prvi je pojam otvoreno tenden-ciozan i opterećen povijesnim talogom (misionarska katolizacija pagana), drugi obuhvaća svaku promjenu religije i vjere (ne radi distinkciju između »pokrštavanja« npr. Židova i »prekrštavanja« npr. Srba), a posljednja dva su koristile same ustaše od-nosno rimokatolički/grkokatolički kler i oni čin odreknuća dotadašnje, pravoslav-ne konfesije kroz inicijacijski čin uvođenja u katoličku konfesiju svode na politički neutralan, tehnički termin bez konotacija. Termin »vjerski prijelaz« osim toga im-plicira dobrovoljnost i neprisilnost što za najveći broj odreknuća stare vjere Srba u NDH nikako ne bi mogli biti realni atributi, posebno ne za kolektivna prekrštavanja. Uz to, prekrštavanje nije bilo autonoman čin usklađen sa savješću pojedinca kojim se on iskreno, svjetonazorno i kognitivno usklađuje, nego iznuđen, dubiozan, ritu-alan čin uz posredovanje, što termini »vjerski prijelaz« i »konverzija« demagoški i obranaški prikrivaju. Termin »prekrštavanje«, osim što je i kolokvijalno uobičajen, označava točno ono što se događalo Srbima u NDH u Drugom svjetskom ratu: im-plicira i genocidnu namjeru i spregu Crkve i režima. Bez obzira na činjenicu da je »prekrštavanje« bilo »zamjenska« i »blaža« sudbina u odnosu na fizičko istrebljenje, bilo je ono genocidna poluga, nečasna praksa s časnim izuzecima. Osim sporadičnog i

96 1. dioprekrštavanja

pučanstvu, Srbima«.238 Nadbiskup Stepinac zapisao je u svom dnevni-ku 27. ožujka 1941: »Sve u svemu Hrvati i Srbi dva su svijeta, sjeverni i južni pol, koji se nikada ne će približiti osim čudom Božjim. Shizma (tj. pravoslavlje) je najveće prokletstvo Evrope, skoro veće nego prote-stantizam. Tu nema morala, nema načela, nema istine, nema pravde, nema poštenja«.239 S takvim stavovima on dočekuje uspostavu NDH. 12. travnja pohodi Slavka Kvaternika; 16. travnja je u posjetu Paveliću i izražava odanost ustaškom režimu; 23. travnja piše ministru unutra-šnjih poslova Artukoviću u kojem, povodom najavljenog donošenja protužidovskih zakona, upozorava na dobre katolike koji su židovske rase i koji su iz uvjerenja konvertirali iz židovskog vjerozakona: »...imade među njima i takovih koji su se istaknuli kao dobri hrvatski

mlakog spočitavanja, Katolička crkva nije ustaškom režimu osporavala pravo da u njeno ime najavljuje, propagira i politički manipulira konverzijom kao činom emi-nentno duhovničkog karaktera, nego je poslušno izvršavala političku volju režima kao da je njena, u duhu nadbiskupovog naputka o »uzvišenom radu oko čuvanja i unapređenja NDH«. Pavelić 3. svibnja 1941. donosi Zakonsku odredbu o prijelazu s jedne vjere na drugu, koja je usmjerena na sprečavanje prijelaza bez kontrole držav-nih organa: »Za valjanost prelaza potrebno je, da stranka, koja mijenja vjeru podnese pismenu prijavu upravnoj vlasti (...) i da dobije potvrdu o toj svojoj prijavi«. Uredba je ukinula i sve dotadašnje zakonske propise o prijelazu iz jedne vjere u drugu, a to znači i vjerske propise, što je dodatno precizirano povjerljivim dopisom Ministar-stva bogoštovlja i nastave katoličkim biskupskim ordinarijatima od 14. srpnja 1941 (J. Krišto, Katolička crkva i Nezavisna Država Hrvatska II - Dokumenti, Zagreb 1998, do-kument br. 61, str. 75) te Uputom istog ministarstva od 27. svibnja 1941 (J. Krišto, Katolička crkva i Nezavisna Država Hrvatska II - Dokumenti, Zagreb 1998, dokument br. 32, str. 52). Iako Nadbiskupski duhovni stol u Zagrebu 8. svibnja reagira na taj pokušaj državne vlasti da se Crkvu instrumentalizira, a Crkva iskazuje i neslaganje s dopisima Ministarstva bogoštovlja i nastave da se pravoslavcima ne smije dopustiti da prelaze na grkokatoličku vjeroispovijest jer se »grkokatolički obred smatra rav-nopravnim s rimskim obredom« kao i da se u rimokatoličku vjeroispovijest ne tre-baju primati pravoslavni svećenici, učitelji, inteligencija, trgovci i obrtnici jer bi se to »protivilo duhu, a i zadaći katoličke crkve« (J. Krišto, Sukob simbola. Politika, vjere i ideologije u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Zagreb 2001, str. 172–184), praksa masovnog prekrštavanja Srba koja je usljedila pokazuje da su te rezerve Crkve bile deklaratorne naravi.

238 F. Jelić-Butić, Ustaše i NDH, Zagreb 1978, str. 214. 239 J. Tomasevich, Rat i revolucija u Jugoslaviji 1941–1945, okupacija i kolaboracija, Zagreb

2010, str. 608.


nacionalisti«, a u pismu od 22. svibnja zalaže se za ublažavanje protu-židovskih zakona i apelira da se ne provede odredba o nošenju židovs-kog znaka.

Već krajem travnja 1941, dva tjedna nakon proglašenja NDH, obraća se Stepinac rimokatoličkom svećenstvu poslanicom u kojoj poziva na »uzvišeni rad oko čuvanja i unapređenja NDH«.240 Neki su svećenici uspostavom NDH postali pristaše ustaškog pokreta, a neki su to bili već i od ranije. Franjevac Justin Medić iz Širokog Brijega je tako bio zaposlen u Državnom ravnateljstvu za ponovu koje se među ostalim bavilo i iseljavanjem Srba iz NDH.241 U Ravnateljstvo za pono-vu postavljen je i Dionizije Juričev, zagrebački franjevac, na poslovi-ma »prekrštavanja pravoslavnih«.242

Čelnici rimokatoličke crkve u Hrvatskoj nisu ni na kakav javni način kritizirali deklariranu ustašku strategiju prema Srbima. Nad-biskup Alojzije Stepinac se zgražavao nad zločinima koje su ustaše činili nad Srbima, ali se javno o njima nije oglasio. Prvi nejavni Ste-pinčev glas protesta protiv zločina nad Srbima bilo je spomenuto pis-mo Paveliću 14. svibnja 1941, svega par dana nakon prvog glinskog pokolja: »Molim Vas da poduzmete sve mjere kako više nijedan Sr-bin ne bi bio ubijen, ako nije počinio nikakovo dokazano djelo koje zaslužuje smrtnu kaznu«.243 Nakon mjesec dana krvavog ustaškog terora utemeljenog na rasnim zakonima Stepinčeva reagiranja su bila uglavnom mlaka. U pismu Paveliću 21. svibnja 1941. apelira da se ži-dovski i ostali slični zakoni (mjere protiv Srba) provode tako da se »u svakom čovjeku poštuje ličnost i čovječje dostojanstvo«, ali same za-kone on ne dovodi u pitanje. Mjere koje su tada provođene u cijeloj okupiranoj i kolaboracionističkoj Europi bile su ispod svake razine humanosti, građanske tolerancije i vjerskog morala, ali kako je uopće moguće humano, poštujući ljudsko dostojanstvo i ličnost, provoditi

240 Katolički list, br. 17 (1941), str. 197–198. 241 I. Goldstein, Hrvatska 1918–2008. Zagreb 2008, str. 231. 242 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 443, 867/1941. 243 V. Nikolić (ur), Stepinac mu je ime, knjiga I, Zagreb 1991, str. 316.


anticivilizacijske zakonske odredbe koje su onemogućavale pravo na državljanstvo zbog rasne pripadnosti ili određivale nošenje znaka ili trake zbog vjerske, nacionalne ili rasne pripadnosti. Stepinac je u svojim pismima najčešće štitio one koji su »prešli« s pravoslavlja ili židovstva na rimokatoličku vjeroispovijest,244 a protesti su se svodili na prijekore i apele koji su diskretno bili upućeni samom Paveliću i to najčešće bez konkretnih primjera. Stepinac jasno kaže da će se naći »malotko da upozori« Pavelića na »neke pojave« koje Stepinca »bolno diraju« (radilo se, naime, o deportacijama Židova i pravoslavnih Srba u sabirne logore te o tome da se prilikom odvođenja u logore »tu i tamo okrutno i nečovječji postupa« s njima).245 Stepinac apelira da se depor-tacije provode na human način i to tako da se deportircma omogući da uzmu najnužnije stvari, da se otpremanje u logore ne vrši u pre-natrpanim i plombiranim vagonima, da se interniranima daje dovolj-no hrane, da se bolesnicima omogući liječnička njega i da se omogući otpremanje hrane i dopisivanje s obitelji.246 Stepinac se ne buni protiv same činjenice da se civilno stanovništvo zbog njihove vjeroispovi-jesti ili rasne pripadnosti deportira u sabirne logore, nego samo protiv postupka ustaša za vrijeme toga deportiranja. Ipak, ali tek 25. listo-pada 1942, u propovijedi u zagrebačkoj katedrali on je jasno i glasno rekao: »Ne može se istrijebiti s lica zemlje Cigane ili Židove, jer ih se smatra inferiornom rasom«.247 Može se reći da su to bile hrabre riječi u vrijeme i na mjestu gdje su izrečene. Ali tada je istrebljenje Roma već gotovo završeno, a Holokaust Židova pri kraju. Godinu dana kasnije, u propovijedi koju je održao 31. listopada 1943. u zagrebačkoj kate-drali, Stepinac pokušava opravdati svoje nereagiranje na zločine nad Srbima, Romima i Židovima, a među ostalim i prešućivanje prisilnog iseljavanja Srba.

244 Vidi npr. u: V. Nikolić (ur), Stepinac mu je ime, knjiga I, Zagreb 1991, str. 55. 245 V. Nikolić (ur), Stepinac mu je ime, knjiga I, Zagreb 1991, str. 56. 246 J. Krišto, Katolička crkva i Nezavisna država Hrvatska, knjiga II, Zagreb 1998, str.

77–78. 247 V. Nikolić (ur), Stepinac mu je ime, knjiga I, Zagreb 1991, str. 194.


»Jedni nas optužuju, da nismo pravodobno i da nismo kako bi trebalo ustali protiv zločina, koji su se zbivali po pojedinim krajevima naše domovine. Njima odgovaramo, prije svega da mi nismo niti želimo biti bilo čija politička trublja, koja prilagođuje svoj glas časovitim željama i potrebama pojedinih stranaka ili pojedinaca. Mi smo uvi-jek naglašavali u javnome životu principe vječnog zakona Božjega, bez obzira radi li se o Hrvatima, Srbima, Židovima, ciganima, kato-licima, muslimanima, pravoslavnima ili kome drugom. Ali mi ne možemo zvati na uzbunu, niti fizički bilo koga siliti, da te vječne Božje zakone vrši, jer svaki čovjek ima slobodnu volju i svaki će za svoja djela odgovarati prema riječima apostolovim, ‘da će svaki svoje breme nositi’«.248

Ovdje se najjasnije vidi Stepinčev odnos prema zločinima koji su po-činjeni u NDH. Zločini su loši, ali će počinitelji za njih odgovarati pred Bogom. Dakle, Stepinčeve izjave i postupci prema ustaškom režimu i genocidnim namjerama i mjerama koje je taj režim poduzimao protiv Srba nisu bile ni dovoljno ni pravodobno osuđujuće, a bile su i nejav-ne. On je na pravoslavlje gledao s nepovjerenjem i smatrao da između Hrvata i Srba postoji nepremostiv jaz. Bio je ogorčen, kako piše Jozo Tomasevich, na prijelaze rimokatolika na pravoslavlje u međuratnom periodu, a Srpsku pravoslavnu crkvu je držao krivcem sprečavanja ratifikacije konkordata između Jugoslavije i Vatikana 1937. godine. Također je držao da je najveći broj partizana koji se bore protiv NDH upravo pravoslavne vjeroispovijesti pa nije smatrao da ima razloga protestirati zbog načina kako ih vlast tretira.249

Što se tiče prekrštavanja, kao jedne od tri osnovne poluge geno-cida nad Srbima, treba reći da je Stepinac bio član Stola trojice, naj-višeg crkvenog tijela za provođenje prekrštavanja (uz grkokatoličkog biskupa Šimraka i senjskog biskupa Burića).

248 V. Nikolić (ur), Stepinac mu je ime, knjiga I, Zagreb 1991, str. 46. 249 J. Tomasevich, Rat i revolucija u Jugoslaviji 1941–1945, okupacija i kolaboracija, Zagreb

2010, str. 617–618.


Ipak, bilo je svećenika koji su ponekad jasnije od Stepinca osuđi-vali ustaška nedjela.

Protiv prisilnog iseljavanja Srba pisao mu je opat Dominik Man-dić:

»Učinite sve da se odustane od istjerivanja Srba iz hrvatskih zemalja, napose njihov izgon iz Zagreba, Banje Luke i Mostara, ako takova osnova postoji... Čujemo da se radi na tome, da se u hrvatske krajeve primi i naseli 250.000 Slovenaca. To je lijepo i plemenito. Neka se oni nasele u neobragjenim i slobodnim krajevima u Bosni, a Srbi neka se ne diraju i puste da mirno živu u svojim domovima...«250

Mostarski biskup fra Alojzije Mišić je 30. lipnja 1941. uputio poslanicu u kojoj je osudio pokolje, pljačku i druga nasilja ustaša u Hercegovi-ni.251 Izvjestan broj rimokatoličkih svećenika, osobito onih starijih, pokušao je ostati neutralan i obnašati svoje svećeničke dužnosti što su bolje mogli. Od 75 rimokatoličkih svećenika koji su bili u partiza-nima 52 su bili Hrvati, a ostali, osim dvojice, Slovenci dok su od 43 svećenika koji su kao suradnici partizana izgubila život, njih 18 bili Hrvati, a ostali, osim trojice, Slovenci.252

Ipak, većina rimokatoličkog svećenstva bila je protiv partizana i četnika i podržavala je ustaški režim. Kao izuzetak, gotovo kao ku-riozitet, može se navesti da se, uvidjevši karakter novouspostavljene NDH, jedini klerik višeg ranga, monsinjor Svetozar Rittig, župnik župe Svetog Marka u Zagrebu priključio partizanima. Treba spo-menuti i da je skupina od dvanaest svećenika iz sjeverne Dalmacije koncem 1943, kao grupa, javno osudila okupacijske vojske, ustaše, četnike i jugoslavensku vladu u izbjeglištvu te objavili svoju podršku partizanima.253

250 V. Nikolić (ur), Stepinac mu je ime, knjiga I, Zagreb 1991, str. 134. 251 I. Goldstein, Hrvatska 1918–2008, Zagreb 2008, str. 232. 252 Ć. Petešić, Katoličko svećenstvo u NOB-u 1941–1945, Zagreb 1982, str. 276-278. 253 Ć. Petešić, Katoličko svećenstvo u NOB-u 1941–1945, Zagreb 1982. i J. Tomasevich, Rat i

revolucija u Jugoslaviji 1941–1945, okupacija i kolaboracija, Zagreb 2010, str. 605.


Ustaše u praksi nisu mogle pronaći sržnu etničko-rasnu odredni-cu za Srbe u NDH pa su ih svrstavali po vjerskoj posebnosti, odnosno u Židovima i Ciganima rasno srodnu grupaciju. Stoga je kao prvu in-stituciju koja je okupljala pravoslavne u NDH trebalo uništiti Srpsku pravoslavnu crkvu – glavni rasadnik srpskog identiteta u NDH.254 Že-leći uništiti utjecaj Srpske pravoslavne crkve, prisilno je iseljeno pra-voslavno svećenstvo već početkom srpnja 1941, nakon čega je otpoče-lo prekrštavanje. Zakonska odredba o prijelazu s jedne vjere na drugu,255 koju poglavnik Pavelić donosi 3. svibnja 1941, omogućuje »zakonski prijelaz« na rimokatoličku vjeroispovijest. Srbima koji se nisu željeli iseliti, a da bi izbjegli stradanje u nekom od pogroma, nije preostaja-lo drugo nego da budu prekršteni na rimokatoličku vjeroispovijest.256 Tako je u krajevima gdje ustaška politika nije vršila teške represalije nad pravoslavnim stanovništvom, odnosno gdje Srbi nisu izbjegli iz svojih domova u šumu ili dignuli ustanak protiv ustaškog terora, po-litika prekrštavanja imala relativno snažan odjek. Nadbiskupska kan-celarija u Zagrebu, okružnicom br. 4104/41 objavila je propise o pri-manju osoba u Rimokatoličku crkvu. Dakako, u okružnici je stajalo da se na rimokatoličku vjeroispovijest može »prekrstiti« ili »pokrstiti« (u slučaju Židova npr.) samo one osobe »za koje postoji osvjedočenje da to žele učiniti iskreno i s uvjerenjem o istinitosti naše svete vjere i o njenoj potrebi za spas duše«. U okružnici se spominju i molbe koje trebaju biti iscrpne i u kojima trebaju biti navedeni razlozi o tome za-što pojedinac želi biti primljen u Rimokatoličku crkvu.257 Za prekršta-vanje na rimokatoličku vjeroispovijest trebalo je biljegovati molbu sa po 20 dinara za svakog prijelaznika.258 Prijelaznici su svoju vjeru mo-

254 N. Bartulin, »Ideologija nacije i rase: ustaški režim i politika prema Srbima u Neza-visnoj Državi Hrvatskoj 1941–1945.« u: Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, vol. 39 (2007), str. 228–229.

255 Narodne novine, 4. svibnja 1941. 256 M. A. Rivelli, Nadbiskup genocida, Nikšić 1999, str. 40. 257 Katolički list, br. 19, 15. svibnja 1941, str. 230–231. 258 Katolički list, br. 20, 23. svibnja 1941, str. 243.


rali i prakticirati pa su tako, naprimjer, u župi Svete Terezije u Bjelova-ru morali nositi blokove u kojima im se svake nedjelje bilježilo da su prisustvovali misi.259 Budući da je u kasno ljeto 1941. godine došlo do zastoja u organiziranom prisilnom iseljavanju Srba iz NDH u Srbiju, o čemu će biti govora u drugom dijelu knjige, naglo je oživjela teorija o Hrvatima pravoslavne vjere, odnosno povećao se broj prekrštavanja. Nijemci su, naime, željeli mirno rješavanje srpskog pitanja da bi spri-ječili širenje ustanka pa je za njih prekrštavanje na rimokatoličku ili grkokatoličku vjeroispovijest bilo »idealno« rješenje. Ustaše su željeli prikazati da su Srbi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini pod pritiskom Osmanlija primili pravoslavlje i da se ovdje uopće ne radi o Srbima, nego o starom hrvatskom stanovništvu koje je prihvatilo pravoslavlje nadajući se boljem položaju pod turskom vladavinom. Željelo se za-pravo prikazati da je prekrštavanje pravoslavnog stanovništva samo vraćanje »vjeri otaca«. Tako je i sam Pavelić u tjedniku Neue Ordnung izjavio: »Što se tiče Srba tu je nastalo miješanje pojmova. Pravih Srba u Hrvatskoj nema mnogo. Većim dijelom su to Hrvati srpsko-pravo-slavne vjere i Vlasi. Ovo će pitanje biti riješeno na najbolji, najzgodniji način. Sporazumno s njemačkim vlastima poslat će se 250.000 Srba u Srbiju, dok će drugi moći ostati ovdje. Ne će im se praviti nikakvih poteškoća.« Pavelić je to opravdavao činjenicom da se među Srbima javlja pokret koji ima za cilj da se oni »vrate hrvatstvu i prijeđu na rimokatoličku vjeru«.260 Teoretski, hrvatski i bosanskohercegovački Srbi za ustaše su potomci triju grupa: nomadskih pravoslavnih dose-ljenika različitog podrijetla (Vlaha, Bugara, Grka i Roma), katoličkih Hrvata koji su nagovoreni da prijeđu na pravoslavnu vjeru i etničkih Srba koji su došli u Hrvatsku nakon 1690, odnosno tokom velike seo-be Srba pod Arsenijem Čarnojevićem.261 Takvu je tezu postavio i Jere

259 Katolički tjednik, br. 31, 3. kolovoza 1941, str. 5. 260 Neue Ordnung, 24. kolovoza 1941. 261 N. Bartulin, »Ideologija nacije i rase: ustaški režim i politika prema Srbima u Neza-

visnoj Državi Hrvatskoj 1941–1945.« u: Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, vol. 39 (2007), str. 226.


Jareb u listu Ustaša. On piše kako je »ogromna većina grkoistočnjaka na našem teritoriju zapravo čistog hrvatskog i katoličkog porijekla«. »Svi stanovnici istočne Hercegovine, danas skoro isključivo grko--istočnjaci, bijahu katolici, a da ne govorimo o ostaloj Bosni.« Jareb kao pravoslavne priznaje jedino Srbe u Srijemu, »i to ne sve«. Tvrdi da je srpska propaganda od polovice 19. stoljeća inzistirala da su svi pravoslavci Srbi i da danas »grko-istočnjaci konačno uviđaju da je ta vjera bila kriva njihovom nacionalnom nesnalaženju i stoga se opet vraćaju bilo vjeri svojih otaca, bilo vjeri ogromne većine svog hrvat-skog naroda«.262 Lorković u listu Neue Ordnung, piše u članku »O Sr-bima i četničkim bandama« da je prelaženje »u masama na katolici-zam također jedan od znakova vraćanja hrvatstvu«.263 I u novinama je propagirano, već od svibnja 1941, da prekrštavanje na rimokatoličku vjeroispovijest štiti pravoslavno stanovništvo od progona, odnosno stavlja ih u položaj ravnopravnih građana. Tako su se pojedinci već u svibnju javno počeli odricati svoje vjeroispovijesti da bi zaštitili sebe i svoju obitelj od mogućih progona. Tako je 10. svibnja objavljen mali oglas u kojem Ljubomir Srdelić, tapetarski obrtnik u Zagrebu javno izjavljuje da nije pravoslavac, kao ni njegovi preci, nego Hrvat i ri-mokatolik.264 Od kraja travnja Nadbiskupski duhovni stol u Zagrebu počeo je odobravati molbe za prekrštavanja na rimokatoličku vjero-ispovijest, ponekad rješavajući i po nekoliko desetina takvih molbi u jednom danu. U svibnju 1941. štampan je u đakovačkoj biskupijskoj tiskari letak u kojem stoji kako je »biskup đakovački primio do sada u svetu Katoličku crkvu na hiljade građana koji su od državnih vlasti

262 Ustaša, br. 18, 30. studeni 1941, str. 3. Na sličan način piše i Krunoslav Draganović u knjizi Katolička crkva u Bosni i Hercegovini nekad i danas gdje ističe kako je Bosna ne-kada bila u potpunosti rimokatolička zemlja te da je tek srpskom i turskom akcijom postala djelomično pravoslavna, odnosno da je tada naseljen određen broj pravoslav-nih koji su istisnuli rimokatoličko stanovništvo (HDA, MUP SRH, 013.0.3, elaborat nepoznatog autora pod pseudonimom Dizdar, Ustaštvo i NDH, str. 56)

263 Vihor, 13. rujna 1941. Članak je preštampan u listu Vihor iz lista Neue Ordnung gdje je štampan na njemačkom jeziku.

264 Hrvatski narod, br. 87, 10. svibnja 1941, str. 7.


dobili svjedodžbu čestitosti«. U letku direktno piše: »Vi ćete kao ka-tolici moći ostati u svojim domovima«265 što bi značilo da se Srbi koji budu prekršteni na rimokatoličku vjeroispovijest ne trebaju iseliti u Srbiju. Već 26. lipnja došlo je i do prvih masovnih prekrštavanja s »gr-koistočne« (pravoslavne) na grkokatoličku vjeru. Prvi su bili stanov-nici sela Hrvaćana kraj Banje Luke, koji su prije bili grkokatolici, a u Jugoslaviji su bili »prisiljeni prijeći na pravoslavlje, pa su se sada vratili ponovo staroj vjeri«.266 Dana 30. srpnja 1941. Ravnateljstvo za ponovu izdalo je Okružnicu u kojoj stoje upute o prekrštavanju na rimokato-ličku vjeru. Bilo je potrebno posjedovati potvrdu o osobnoj čestitosti, a »kod izdavanja tih potvrda treba paziti na grčko-istočne učitelje, po-pove, trgovce, bogate obrtnike i seljake i uopće inteligenciju, da im se ne izdaju potvrde osim u slučajevima kad im se doista dokaže njihova osobna čestitost«.267 Potvrde su se mogle izdavati bez problema jedino seljacima. Te su upute isto tako vrijedile za sve župe osim za Krbavu i Psat te Goru gdje je ustanak protiv ustaške vlasti već buknuo pa se srp-sko pitanje trebalo riješiti na neki drugi način. Dakle, prekrštavanja na rimokatoličku vjeroispovijest bila su ograničena samo na seljake, jer je srpski identitet kod seljaka bio manje sofisticiran nego kod bo-gatijih Srba.268

Najmasovnija prekrštavanja zabilježena su u kasno ljeto i jesen 1941. i zimu 1941/1942. Ustaške vlasti više nisu brinule o formalnos-tima, nego su požurivale s prekrštavanjima, pa su u mnogobrojnim slučajevima izvršena masovna skupna prekrštavanja na rimokatolič-ku vjeroispovijest, što bi značilo da su čitava sela, pa i cijele općine, prekrštene u jednom danu ili tjednu na rimokatoličku vjeroispovi-jest. MUP NDH je u posebnoj okružnici od rujna 1941. konstatirao da se na terenu »događa da pojedini uredi čine takovim prijelazima

265 J. Horvat, Z. Štambuk, Dokumenti o protunarodnom radu i zločinima jednog dijela kato-ličkog klera, Zagreb 1946, str. 55.

266 Hrvatski narod, br. 133, 27. lipnja 1941, str. 10. 267 Katolički list, br. 31, 8. kolovoza 1941, str. 367–368. 268 N. Bartulin, »Ideologija nacije i rase: ustaški režim i politika prema Srbima u Neza-



smetnje bilo traženjem suvišnih formalnosti, bilo zatezanjem izdava-nja propisanih potvrda« te apelira da se »poslove oko vjerozakonskih prijelaza svršava hitno i bez otezanja«.269 Akcija prekrštavanja postala je tako pravi sistem, kako piše Fikreta Jelić-Butić, a da su njegove di-menzije trebale biti velike svjedoči i broj od milijun obraćenika, koli-ko je bilo predviđeno planom prekrštavanja srpskog stanovništva.270 Ovdje ćemo nabrojiti tek neka od tih prekrštavanja koja su se zbila između rujna i prosinca 1941. Tako je naprimjer na području opći-ne Cetingrad do 15. studenog od 4.728 pravoslavnih već njih 2.027 prekršteno,271 Od 5.259 pravoslavnih općine Mečenčani, njih 2.360 je najavilo prijelaz, a do 12. studenog 1941. prekršteno ih je 1.380.272 Na području općine Bektež od ukupno 3.350 pravoslavnih prekršteno je 1.577 do sredine studenog 1941.273 Na području kotara Vrginmost, od ukupno 9.941 pravoslavnih prekršteno je 194, a 856 najavilo pri-jelaz do studenog 1941.274 Na području općine Dobrljin kod Bosans-kog Novog od ukupno 3.103 pravoslavnih njih je 1.450 prekršteno do početka prosinca 1941.275 Na području kotara Bjelovar prekršteno je do polovice studenog 2.336.276 Na području općine Našice prekršteno je 874 pravoslavnih do studenog 1941.277 Na rimokatoličku vjerois-povijest prekršteno je u rujnu 1941. čitavo selo Mikleuška nedaleko Kutine278 i selo Dišnik nedaleko Garešnice.279 U istočnoj Slavoniji su u listopadu 1941. na rimokatoličku vjeroispovijest prekrštena sela Bi-

269 Katolički list, br. 39, 1. listopada 1941, str. 462. 270 F. Jelić-Butić, Ustaše i NDH 1941–1945, Zagreb 1978, str. 175. 271 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Vjerski odsjek, kutija 584,167/41. 272 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Vjerski odsjek, kutija 584, 2167/41. 273 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Vjerski odsjek, kutija 584, 7582/41. 274 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Vjerski odsjek, kutija 584, 5879/41. 275 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Vjerski odsjek, kutija 584, 409/41. 276 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Vjerski odsjek, kutija 584, 415/41. 277 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Vjerski odsjek, kutija 584, 481/41. 278 HDA, Ministarstvo pravosuđa i bogoštovlja NDH, kutija 13, 3720 –B – 1941. 279 HDA, Ministarstvo pravosuđa i bogoštovlja NDH, kutija 17, 26260 –B – 1941.


jelo Brdo, Tenja, Čepin i Koprivna.280 Na Kordunu je u listopadu 1941. prekršteno na rimokatoličku vjeroispovijest čitavo selo Kordunski Ljeskovac,281 a u susjednoj Cazinskoj krajini sela Rujnica282 i Krndija-Bukovica.283 Na banijskom području zabilježena su masovnija prekr-štavanja u općini Staza, Crkveni Bok i Dvor. Skupno su prekršteni na rimokatoličku vjeroispovijest i stanovnici sela Bestrma, Kinjačka, Klobučak i Blinjski Kut između Siska i Sunje, zatim žitelji Svinice kod Majura,284 stanovnici sela Mali Gradac pokraj Gline,285 sela Bijel-nik, Petkovac, Stražbenica i Blinja kraj Petrinje286 te žitelji sela Mala Vranovina pokraj Topuskog.287 Na području kotara Garešnica Srbi su strahovali da će bez obzira na činjenicu što su prekršteni na rimokato-ličku vjeroispovijest biti prepraćeni u neki od logora, što se i dogodilo Srbima iz većine mjesta toga kotara, pa je broj onih koji su prelazili tokom jeseni 1941. bio relativno mali. Tako je od ukupno 6.137 pravo-slavnih na području kotara, njih 2.434 dobilo potvrde o čestitosti koje su bile uvjet za prekrštavanje na rimokatoličku vjeroispovijest.288 Je-dan dio pravoslavnih u Moslavini prekršten je u grkokatoličku vjero-ispovijest, no takvim su se prijelazima protivili lokalni rimokatolički župnici, kao što je vidljivo iz dopisa župnika i dekana iz Garešnice koji je smatrao da se »jedinstvo hrvatskog naroda kida dvojim obredima«, da naš »hrvatski narod nema pravog povjerenja u grkokatolike, pa ih smatra poluvlasima« i da »grkokatolička crkva nije u stanju ove pravo-slavce niti nacionalno tako brzo preparirati, da budu jedno s nama«.289

280 HDA, Ministarstvo pravosuđa i bogoštovlja NDH, kutija 14, 4251 – B– 1941. 281 HDA, Ministarstvo pravosuđa i bogoštovlja NDH, kutija 14, 4453 –B –1941. 282 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 490, 17922/41. 283 HDA, Ministarstvo pravosuđa i bogoštovlja NDH, Vjerski odsjek, kutija 14,

4453–B–1941. 284 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 486, 16553/41. 285 HDA, Ministarstvo pravosuđa i bogoštovlja NDH, Vjerski odsjek, kutija 8, 1626–B–

1941 i HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 485, 16048/41. 286 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Vjerski odsjek, kutija 584, 81/41 287 HDA, Ministarstvo pravosuđa i bogoštovlja, Vjerski odsjek, kutija 9, 2597–B–1941. 288 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Vjerski odsjek, kutija 584, 417/41. 289 HDA, Ministarstvo pravosuđa i bogoštovlja NDH, kutija 3, 43807-B-1941.


Zbog prekrštavanja na grkokatoličku vjeroispovijest na području sjeverozapadne Hrvatske (Garešnica, Bjelovar, Križevci, Koprivnica, Ludbreg, Daruvar) žalio se i predstojnik vjerskog odsjeka Državnog ravnateljstva za ponovu samom »Uredu Poglavnika« te je u pismu isti-cao da su grkokatolici u Hrvatskoj pretežno stranci koji nikada politič-ki nisu surađivali s Hrvatima te da će se pravoslavni odmah vratiti na svoju prijašnju vjeroispovijest ukoliko se prekrste na grkokatoličku vjeroispovijest.290 Bez obzira na tu činjenicu veliki broj pravoslavnih vjernika u sjeverozapadnim dijelovima Hrvatske prekršten je na gr-kokatoličku vjeroispovijest, a neke od pravoslavnih crkava pretvore-ne su u grkokatoličke.

U javnosti je bilo potrebno pokazati kako su prekršteni na rimo-katoličku vjeroispovijest dobrodošli te da imaju sva prava kao i rimo-katolici. Da bi to pokazao Poglavnik prve prijelaznike iz velike župe Baranja prima 19. studenog 1941. u Zagrebu. Radilo se o prekrštenima iz kotara Slatina, Virovitica, Vinkovci, Osijek, Našice, Donji Miholjac i Đakovo. Pavelić je prekrštenima poručio da su oni izvršili »zavjetnu misao za svoje ognjište, dom, obitelj i domovinu«.291

Međutim, usprkos tome što je veliki broj pravoslavnih prekršten na rimokatoličku vjeroispovijest, dr. Mirko Puk je u Hrvatskom držav-nom saboru, na sjednici 25. veljače 1942, izjavio da onaj koji ne želi »iz bilo kojih razloga priznati ovo poviesno stanje» (misli se na povratak vjeri otaca, odnosno rimokatoličkoj vjeroispovijesti) »prosto mu sto-ji napustiti teritorij ove države!« Ta izjava pokazuje da usprkos tome što su, barem nominalno, Srbima u NDH bila prekrštavanjem prizna-ta građanska prava, praksa prisilnog iseljavanja i masovnih likvidacija nije napuštena. Tokom 1941. i početka 1942, dakle u manje od godinu dana trajanja NDH, s pravoslavne na rimokatoličku vjeroispovijest prekršteno je oko 100.000 Srba. Formiranjem Hrvatske pravoslavne crkve 1942. broj prekrštavanja je naglo opao.292

290 HDA, Ministarstvo pravosuđa i bogoštovlja NDH, kutija 25, 289-B-1942. 291 Hrvatski narod, br. 277, 19. studeni 1941, str. 1–2; Katolički list, br. 47, 27 studeni 1941,

str. 556–557. 292 Nadbiskup Alojzije Stepinac oštro se prvi puta suprotstavio pokoljima Srba po-


Hrvatska pravoslavna crkva osnovana je Zakonskom odredbom o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi 3. travnja 1942. Dva mjeseca kasnije potpisan je Ustav HPC-a, čime je ta Crkva bila i formalno uspostavlje-na. Ustav HPC-a bio je zapravo prepisani ustav SPC-a s jezičnim pre-inakama. Mitropolita je postavljao Poglavnik, kojemu je on polagao i zakletvu. Crkva se dijelila na eparhije, arhijerejska namjesništva i parohije. NDH je bila razdijeljena u četiri eparhije: brodsku, zagre-bačku, bosanskopetrovačku i sarajevsku. Na čelu Zagrebačke eparhije postavljen je mitropolit Germogen, a za sarajevskog vladiku je postav-ljen Spiridon Mifka, dok su brodska i petrovačka eparhija ostale ne-popunjene do kraja rata. Krajem 1942. HPC je imala oko 40 parohija i pedesetak svećenika od kojih su većina bili Rusi, Bjelorusi, Ukrajinci i Crnogorci. Prvi zagrebački mitropolit HPC, bivši arhiepiskop jeka-teronoslavski i novomoskovski Germogen, imenovan je 3. lipnja po-sebnom zakonskom odredbom, a ustoličen 7. srpnja 1942. Premda je po Ustavu na čelu HPC-a trebao biti patrijarh, koji bi imao suglasnost vaseljenskog patrijarha carigradskog, Germogen je bio ustoličen samo kao mitropolit zagrebački, a ne kao patrijarh HPC. Pitanje patrijarha se trebalo riješiti nakon Drugog svjetskog rata. Mitropolit Germogen odlikovan je u NDH Veleredom za zasluge sa zvijezdom. Prilikom povlačenja ustaša na zapad, Germogen je sa svojih 85 godina već bio prestar za odlazak u emigraciju. U svibnju 1945. uhapšen je u Zagrebu i u lipnju 1945. na sudskom procesu osuđen na smrt.293

vodom pogroma u Glini, kad 14. svibnja 1941. šalje protestno pismo Anti Paveliću. Apelirao je i na humano ponašanje vlasti kod iseljavanja Srba, posebno onih koji su prešli na rimokatoličku vjeroispovijest. U pismu Paveliću tako kaže: »U javnost je prodrla vijest o iseljenju pučanstva s Korduna, bez obzira, da li je prešlo ili ne u ka-toličku Crkvu. S tim u vezi zamolili su me čestiti ljudi, da posredujem kod Vas, da barem postupak s djecom bude human, jer djeca nisu kriva što su živa...« (J. Krišto, Katolička crkva i Nezavisna država Hrvatska 1941–1945, Zagreb 1998, str. 168–169) Ste-pinac se službeno usprotivio i ideji sabirnih logora (HDA, Ministarstvo pravosuđa i bogoštovnja NDH, kutija 3, 48061-B-1941), ali prekrštavanjima se i pokrštavanjima nije suprotstavljao.

293 O svim detaljima vidi kod J. Krišto, Sukob simbola. Politika, vjere i ideologije u Neza-visnoj Državi Hrvatskoj, Zagreb 2001, str. 247–262

PRISILNA ISELJAVANJA SRBA

Individualna iseljavanja Srba kao posljedica ustaškog terora

Jedan dio onih koji su se našli na spiskovima nepoćudnih – a uglav-nom se radilo o imućnijim ljudima koji su slutili ili imali direktne ili indirektne informacije da bi mogli biti uhapšeni – tražili su načina da odu iz NDH. Iz dopisa kotarske oblasti u Bosanskoj Gradišci vidljivo je da su pojedini krojači, trgovci, državni činovnici (kotarski sudac i činovnik u šumariji) otišli iz NDH u Srbiju da bi spasili sebe i obitelj i barem dio imovine, iako su im radnje, kako stoji u dopisu, zapečaće-ne.294 Iz jednog spiska koji su napravile ustaške vlasti vidljivo je da je do prve polovice kolovoza 1941. 680 osoba napustilo NDH svojevolj-no (bilo da su tražili dozvolu Državnog ravnateljstva za ponovu, bilo da su to učinili bez te dozvole). Prema drugom spisku, koji daje sumar-ni pregled iseljenih na područje Njemačke, Bugarske, Italije, Mađar-ske i Srbije, vidljivo je da su se u Srbiju »dobrovoljno« iselile 803 osobe iz NDH, odnosno 297 obitelji.295 Jasno je da je takvih iseljavanja bilo znatno više, ali nisu bili svi iseljenici evidentirani.

294 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 447, 2612/41. 295 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 458, 5698/41.

110 1. dioprisilna iseljavanja srba

Jedan dio onih koji su popisani kao nepoćudni, a radilo se, kao što je rečeno, o viđenijim Srbima, tražili su još prije početka iselja-vanja dozvolu za prijelaz na rimokatoličku vjeroispovijest. Takav je slučaj zabilježen u kotaru Ilok, odakle kotarski predstojnik šalje dopis u kojem stoji da su »Srbi iz dnevnih novina povodom oglasa o izmje-ni i preseljenju pučanstva, te inim putem, doznali da će biti preselje-ni. Vjerojatno da bi to spriječili, mnogi traže zadnja dva dana prelaz u katoličku vjeru«. Kotarski predstojnik piše da je to uzelo tolikog maha da smatra da će svi Srbi zatražiti prijelaz na rimokatoličku vje-ru, a ističe da su dosad »prijelaz zatražili advokati, većina činovnika, umirovljenici, te viđeniji Srbi«, dakle oni koji imaju više imetka koji bi mogli izgubiti.296 Spisak nepoćudnih stigao je iz Zagreba i u Knin. Međutim, odande su svi pravoslavni svećenici, trgovci, obrtnici i in-telektualci, pobjegli na područje koje su držale talijanske snage tako da je kotarski predstojnik iz Knina mogao samo zaključiti da »ovdje više nema istaknutijih Srba, naročito intelektualaca i trgovaca«.297 U Karlovac je, kao i u Knin, došao spisak onih koje treba uhapsiti i pri-silno iseliti u Srbiju. Međutim, malotko se sa spiska već nije nalazio u logoru. Šestorica od navedenih već su bili zatočeni u logoru Gospić (zapravo u Jadovnom), dvojica su bila u njemačkom zarobljeništvu, sedmorica u logoru Danica, dvojica su prešli na rimokatoličku vjerois-povijest, a deset ih je već pobjeglo u Srbiju.298

Molbe za iseljavanje iz NDH

Jedan je dio Srba odmah nakon uspostave ustaške vlasti tražio mo-gućnost za iseljenje iz zemlje. Razlozi su mogli biti gubitak posla, rod-bina u Srbiji, neizvjesnost egzistencije, neslaganje s politikom NDH i slično. Ukoliko je netko želio iseliti iz NDH, a takvih molba Držav-



nom ravnateljstvu za ponovu je poslano više tisuća, morao je svojoj molbi priložiti brojne dokumente: »Dokaz, da ste Vi i Vaša obitelj re-gulirali sve svoje obaveze prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, t.j., da ste uplatili sve državne poreze, te gradske i općinske poreze i daće; Da protiv Vas i članova Vaše obitelji ne teče bilo kakav sudski postupak ili progon sa strane Nezavisne Države Hrvatske, redarstva, općins-kog poglavarstva, privatnih osoba ili poduzeća; Redarstvenu upitni-cu o prijavi boravka; Da ste Vi i članovi Vaše obitelji uredili sva svoja privatna dugovanja prema terećim osobama; Da ste Vaša i obiteljska potraživanja (navesti treba koja, kakova, kolika i od koga) prepustili kada i komu; Da je sva pokretna imovina koju želite iseliti zaista Vaša i članova Vaše obitelji (priložiti detaljni popis stvari u 4 primjerka); Komu ostavljate svoju i članova obitelji nepokretnu imovinu, gdje se ta nalazi i od česa se sve sastoji; Komu ostavljate svoju i članova obite-lji pokretnu imovinu i od česa se sve sastoji; Popuniti priležeće kartice (kartica za generalije i kartica za imovinu prema profesiji); Duplikat potvrde, da Vama i Vašoj obitelji, država u koju želite useliti dozvo-ljava useljenje«. Ponegdje je ta zadnja potvrda bila prekrižena što bi značilo da ustašama nije bilo bitno želi li Srbija prisilne iseljenike primiti ili ne. Sve te dokumente moralo je potvrditi posebnim aktom povjereništvo, ili ispostava, ili mjesni odbor Državnog Ravnateljstva za ponovu uz supotpis općinskog poglavarstva. Molbu je trebalo bilje-govati sa pedeset dinara, a svaki prilog s četiri dinara.299 Iseljavanje uz suglasnost vlasti je, dakle, već u samom startu bilo skupo.

Velik broj Srba u Zagrebu, a posebno oni koji su radili na Držav-nim željeznicama, izgubio je posao pa su uslijed nemogućnosti za za-radu u NDH željeli preseliti u Srbiju. Tako Marija Glumac iz Paromlin-ske 81 podnosi 8. kolovoza 1941. molbu za preseljenje svom suprugu u Beograd koji je podnio ostavku na službi u Državnim željeznicama.300

299 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 445, 1575/41. Uz sva-ku molbu za iseljavanje dolazio je navedeni formular s popisom dokumenata koji su potrebni za iseljavanje.

300 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 459, 6001/41.


Sve su molbe za iseljavanje bile sličnog sadržaja. Karakteristična je molba Branka Vasilića, pristava, koji moli iseljenje u Srbiju. »Kao sa-mac u Zagrebu ne posjedujem osim mojih odijela, rublja i cipela ništa, pa molim da i ove stvari u svemu dva kofera mogu prenijeti. Sredstva za život nemam, a pošto sam pravoslavne vjere ne mogu opstati u dr-žavnoj službi te sam primoran napustiti Zagreb i potražiti sredstva za život na drugom mjestu. Otputovao bih po rješenju molbe u Beo-grad.« 301

I obitelj Nikole Mrvoša, liječnika Središnjeg suda za osiguranje radnika u Zagrebu, dobila je dozvolu za iseljenje u Srbiju. Međutim doktora Mrvoša uhapsili su ustaše i otpremili ga u Kerestinec odakle je, nakon neuspjele komunističke akcije proboja u srpnju 1941, otpre-mljen u logor Gospić (vjerojatno Jadovno). Boška Mrvoš, njegova šo-gorica, piše molbu da ga se iseli zajedno s njegovom obitelji u Beograd. Dakako, Boška u kolovozu 1941. godine nije mogla slutiti kakva je sudbina većine otpremljenih u logor Gospić.302

Supruga Branka Kalembera, odvjetnika, koji je bio zatvoren u Kerestincu, a potom nestao (najvjerojatnije u logoru Jadovnom), Kosara Kalember, tražila je 7. srpnja 1941, dakle nakon prvih masov-nih prisilnih iseljavanja Srba iz Zagreba, od Ministarstva unutrašnjih poslova dozvolu za iseljenje iz Zagreba za sebe i svoje dvoje djece bu-dući da nije imala nikakve mogućnosti za izdržavanje obitelji.303

I Marko Džilitović, koji je u Zagrebu vodio trgovinu ženskim še-širima i priborom, moli da mu se odobri da se preseli u Srbiju, gdje mu žive roditelji. On piše da mu posao vrlo loše ide, da je dužan već tri mjeseca za stanarinu pa da se zbog lošeg poslovanja želi preseliti. Iza takve molbe zasigurno stoje brojni drugi razlozi koji su ovom čovjeku otežavali život u Zagrebu.304

301 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 443, 923/41. 302 HDA. Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 457, 5411/41. 303 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 444, 1184/41. 304 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 444, 1523/41.


Koliko je točno pravoslavnih Srba pojedinačno napustilo Zagreb, teško je ustanoviti. Međutim, znakoviti su popisi koje su dostavili drugi i četvrti zagrebački redarstveni kotar početkom rujna 1941. Iz tih je popisa vidljivo kako su grad napuštali ne samo pravoslavni Srbi koji su uglavnom odlazili u Srbiju, nego i Bugari i Ukrajinci, pa i staro-katolici, ali i rimokatolici koji su odlazili u Italiju, Mađarsku ili Treći Reich. Svima njima je odobrenje izdalo Ravnateljstvo za javni red i si-gurnost. Među 206 osoba koje su prije kraja kolovoza 1941. napustile grad »svojevoljno« svega je 69 osoba pravoslavne vjeroispovijesti.305 Ipak, čini se da je odlazaka Srba iz Zagreba bilo znatno više. Naime, u fondu Državno ravnateljstvo za ponovu pronašao sam dokument na kojem stoji broj »izselenih po molbi«. Takvih je, ponajviše Srba, bilo sveukupno 299. Od toga ih je 252 bilo iseljeno u Srbiju, 15 u Njemač-ku, 15 u Mađarsku i 17 u Italiju.306 Zbog činjenice da uz svaku osobu ne piše od kuda je, u poimeničnom popisu iseljenih (koji se ne slaže s navedenim brojkama) vidljivo je da je 198 osoba najvjerojatnije ve-zano za grad Zagreba dok su drugi »dobrovoljno« iseljeni s tog popisa vezani za Kostajnicu, Hrvatsku Mitrovicu, Sarajevo i druge gradove u NDH.

Nakon prvih stradanja Srba u Hercegovini, iz kotara Konjic pre-bjeglo je 54 Srba u Srbiju. U najvećem broju slučajeva radilo se o či-novnicima.307

Na području kotara Bosanska Krupa je velik broj Srba tražio »dobrovoljno« iseljavanje i nakon što se započelo s organiziranim pri-silnim iseljavanjem u Srbiju. Kotarske vlasti su takva iseljavanja for-malno odobravale, ali čim bi »dobrovoljni« iseljenici vlakom došli do Sunje, na silu bi bili sprovedeni u logor Caprag ili Slavonsku Požegu. Predsjednik Povjereništva Državnog ravnateljstva za ponovu iz kota-ra Bosanska Krupa tražio je od Državnog ravnateljstva za ponovu da mu odobri takvu metodu, što Državno ravnateljstvo nije željelo odo-

305 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, kutija 476, 11965/41. 306 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, kutija 1776, Transporti Srba iz Zagreba. 307 AS, Komesarijat za izbeglice i preseljenike, G2, F 7, br. 23.


briti jer bi na taj način organizirano prisilno iseljavanje izmicalo kon-troli.308 Prisilno iseljavanje iz kotara Bosanska Krupa, prema popisima iseljenih gotovo uopće nije bilo provedeno, a iz kotara Bosanski Novi nije provedeno sistematski, nego su Srbi naprosto bježali potaknuti pokoljima kojima su bili izloženi u kolovozu 1941.309

Kotarski predstojnik Stare Pazove u Srijemu izvještava kako je iz toga kotara već dosta Srba iselilo u Beograd, i to na taj način da su sjeli na vlak za Zemun ili Beograd i poslije se više nisu vratili. Posebno je mnogo iselilo inteligencije, bogataša i imućnijih zanatlija i to oko 28. lipnja i 13. srpnja 1941.310 Sustavnih prisilnih iseljavanja nije bilo ni iz kotara Zemun. Odande su, odmah po uspostavi NDH, iseljena 4 pravoslavna svećenika, 3 liječnika i 16 učitelja dok su Srbi iz općina Petrovčić, Boljevac, Bečmen i Jakovo pobjegli u Srbiju iz straha pred ustašama. Međutim, prema izvještaju kotarskog predstojnika iz Ze-muna Ministarstvu unutrašnjih poslova, ti su se Srbi vratili svojim kućama nakon što su uvidjeli da oružnici koji su došli na područje njihovih općina »ne ubijaju i ne pale njihove domove«.311 Istovjetna situacija je bila i u kotarevima Sremska Mitrovica312 i Šid.313

»Uslijed stalnog progona Srba došlo je do toga da su mnogi Srbi napustili svoje gospodarstvo koje sada stoji neobrađeno, pa neka srp-ska sela iz straha od ustaša po nekoliko dana nisu smjeli izaći na ulice, a po noći su spavali obučeni spremni svaki čas na begstvo«.314

308 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 445, 1407/41. 309 AS, Komesarijat za izbeglice i preseljenike, G 2, F. 4, br. 150/1941. 310 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 453, 4167/41. 311 HDA, MUP NDH, kutija 25, 22466/41. 312 AS, Komesarijat za izbeglice i preseljenike, G 2, F. 29, br. 160. 313 AS, Komesarijat za izbeglice i preseljenike, G 2, F. 30, br. 88. 314 N. Živković, P. Kačavenda, Srbi u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Beograd 1998, str.

197–199.


Organizirano prisilno iseljavanje »solunskih dobrovoljaca«

»Solunski dobrovoljci« su, kao kolonisti,315 naseljeni na području Sla-vonije i Srijema nakon Prvog svjetskog rata i formiranja Kraljevine SHS. Došli su iz Srbije, Bosne i Hercegovine i pasivnih dijelova Hrvat-ske. Suočili su se s prvim praktičnim problemima već 18. travnja 1941, kad je donesena Odredba o nekretninama tzv. dobrovoljaca. Tom odred-bom Pavelić je proglasio »dobrovoljačku zemlju« narodnom imovi-nom koja će se »pokloniti hrvatskim seljacima«, kako stoji u trećoj točki ove zakonske odredbe, a oštećenim je Srbima uskratio pravo na odštetu.316 Time je Pavelić, uz razlikovanje Srba i Srbijanaca, podijelio i Srbe na dvije skupine, na Srbe koji su se doselili nakon 1900. i Srbe čije su obitelji na području teritorije NDH bili nastanjeni već otpri-je.317 Tako su solunski dobrovoljci svrstani u »treću kategoriju« Srba. Već 19. travnja, u dnevniku Hrvatski narod izlazi članak Ispravljena je jedna od najvećih nepravda, u kojem autor naziva dobrovoljačku

315 Nakon Prvog svjetskog rata došlo je do iseljavanja Mađara i Nijemaca iz Slavonije i Srijema. Najviše su se iseljavali Mađari koji su se u Hrvatsku doselili nakon 1900. go-dine. Apsolutno smanjenje broja Mađara nakon Prvog svjetskog rata iznosilo je samo u Slavoniji 20.000 stanovnika ili približno 25%. Nijemci se nakon rata nisu toliko ise-ljavali kao Mađari, izuzev gradskih sredina, pa se njihov broj 1921. u odnosu na 1910. smanjio za 2.850 stanovnika ili 3,4%. Agrarna reforma organizirana je nakon Prvog svjetskog rata vrlo restriktivno za nesrpske narode. Prednost u dobivanju zemlje imali su dobrovoljci u srpskoj i crnogorskoj vojsci iz ratova 1875–1918. godine. dok je ostalim narodima raznim ograničenjima onemogućavano pravo na zemlju i kolo-nizaciju. Korisnici agrarne kolonizacije nisu mogli biti nejugoslavenski državljani, ali ni pripadnici nacionalnih manjina kojima nije automatizmom dodijeljivano dr-žavljanstvo, pa tako Mađari i Nijemci nisu mogli računati na zemlju. Na području Slavonije nastajale su agrarne i privatne kolonije. U agrarne kolonije pretežno su na-seljavani Srbi, a u privatne Hrvati. Prema podacima čini se da je u Slavoniju i Srijem u agrarne kolonije tako naseljeno oko 40.000 Srba (I. Lajić, M. Bara, Ratovi, kolonizacije i nacionalna struktura Slavonije u dvadesetom stoljeću, Zagreb 2009, str. 69–70).

316 Hrvatski narod, br. 66, 19. travnja 1941, str. 1. 317 N. Bartulin, »Ideologija nacije i rase: ustaški režim i politika prema Srbima u Neza-



zemlju »srpskom kolonijom« u Hrvatskoj. »Izmislili su pojam dobro-voljca koji ima pravo na zemlju. Kako su dobrovoljcima proglašeni isključivo Srbi, to će na taj način Srbi doći izključivo do te zemlje.« Ustaški novinari ističu kako je 639.733 jutra podijeljeno agrarnom reformom Srbima kolonistima (na području Vukovara 62.874 juta-ra), a »uslijed kolonizacije broj Hrvata u pojedinim kotarevima kao Našice, Slatina, Virovitica, Osijek, Vukovar, Donji Miholjac, Požega itd. relativno je znatno pao... A naši Međimurci, Zagorci, Hercegovci, Podravci, Dalmatinci, Gorani itd. neka muku muče u prenapučenim i neplodnim krajevima«. Bilo je jasno da se na tu dobrovoljačku zemlju planira preseliti hrvatske seljake. »To je životno pitanje hrvatskog na-roda. Hrvatski seljaci tome doprinašaju time da se sele... Neka niču nova hrvatska ognjišta«.318 Ministar narodnog gospodarstva Lovro Sušić donio je 19. svibnja Zakonsku odredbu o izvlastbi, dakle o službe-nom oduzimanju zemlje, uglavnom Srbima i Židovima.319 Početkom lipnja u Hrvatskom narodu izlazi kratak članak o tome da bivšu zemlju dobrovoljaca treba dobro obraditi.320 Čini se da su državne vlasti bile pomalo u panici, odnosno da nisu znale tko će obraditi goleme zemlji-šne površine s kojih će uskoro biti istjerani njihovi vlasnici. Zakon-skom odredbom o nekretninama tzv. dobrovoljaca izvlaštena je 8.581 obitelj (4.964 u Slavoniji i 3.617 u Srijemu) s 42.905 osoba koje su bile nastanjene u 94 sela, a raspolagale su sa 75.001 jutrom zemlje. Bila je to zakonska odredba koja će omogućiti ustašama organizirano prisil-no iseljavanje solunskih dobrovoljaca iz NDH u Srbiju. Prvi iseljenici iz NDH uopće bili su solunski dobrovoljci iz Sremske Mitrovice koji su u travnju prešli u Mačvu. Gradsko poglavarstvo u Rumi objavilo je 30. travnja da solunski doborovoljci i kolonisti moraju napustiti područje kotara Ruma. Dana 30. travnja prisilno je iseljeno selo Žarkovo neda-leko Putinaca, a u iseljavanju je sudjelovala i njemačka vojska. Tako

318 Hrvatski narod, br. 67, 20. travnja 1941, str. 2. 319 Hrvatski narod, br. 96, 19. svibnja 1941, str. 11. 320 Hrvatski narod, br. 111, 5. lipnja 1941, str. 12.


su prisilno iseljene 103 obitelji.321 Čini se da je u Srijemu bilo izuzetno mnogo kolonističkih posjeda. Na području kotareva Zemun, Ruma i Sremski Karlovci podunavski Švabe su nakon odlaska solunskih do-brovoljaca iz tih krajeva zauzeli njihovu zemlju. O tome izvještava odvjetnik Aleksandar Spaić iz Zemuna koji tvrdi da su se na posjede solunskih dobrovoljaca »uvukli većinom Nijemci«.322 Vidljivo je da su Nijemci iz sela Ljukovo i Moja Volja u kotaru Ruma iselili oko 1.200 ljudi i prisilili ih da propješače put od svojih naselja do Srbije.323 Prvi iseljenici koji su iseljeni u Srbiju iz Slavonije bili su seljaci iz kotara Osijek. Naime, njih osječki ustaše skupljaju već 10. lipnja. Tako Ma-ksim Negovanović iz Divoša pokraj Osijeka kazuje: »Dana 10. VI. 1941. godine došli su ustaši i naoružani vojnici u selo Divoš na kamionima i sa mitraljezima te su sa kamiona sišli i naredili svima nama Srbima da se u roku za jedan sat upakujemo i spremimo da idemo i napustimo naše domove, u tome mi smo odmah počeli da se spremamo i nešto posteljine i stvari smo uzeli...«324 Potom su uhapšeni pješice otišli do željezničke stanice u Vinkovcima, a odatle u Gunju, pa zatim u Bosnu i pješice od Brčkog preko Bijeljine do Drine. Slično je bilo i s ostalim kolonističkim naseljima u okolici Osijeka poput Čokadinaca,325 Liva-

321 S.D. Milošević, Izbeglice i preseljenici na teritoriji okupirane Jugoslavije 1941–1945, Beo-grad 1981, str. 103.

322 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 441, 318/41. 323 M. Bulajić, Ustaški zločini genocida i suđenje Andriji Artukoviću 1986. godine, knjiga I,

Beograd 1988, str. 220; AS, G 2, F. 29, br. 101. 324 AS, Komesarijat za izbeglice i preseljenike, G2, F 17, br. 285/1942. 325 AS, Komesarijat za izbeglice i preseljenike, G2, F 17, br. 91/1942.


ne i Briješća,326 Paulin Dvora,327 Ade,328 Palače,329 Silaša330 i Klise.331 Iz starosjedilačkih naselja poput Bijelog Brda iseljavanja su bila pojedi-načna, pa tako paroh Lav Dosejdel izjavljuje kako je od 2.500 Srba tek 40 njih prisilno iseljeno u Srbiju332 dok su iz Dalja 23. lipnja iseljene 63 obitelji za koje kotarska oblast u Osijeku piše da su »apsolutno ne-

326 AS, Komesarijat za izbeglice i preseljenike, G2, F 17, br. 264/1941. 327 AS, Komesarijat za izbeglice i preseljenike, G2, F 17, br. 305/1942. 328 AS, Komesarijat za izbeglice i preseljenike, G2, F 18, br. 17/1941. 329 Iz Palače je prema ustaškim dokumentima iseljeno 79 obitelji. HDA, Državno ravna-

teljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 460, 6546/41). 330 AS, Komesarijat za izbeglice i preseljenike, G2, F 18, br. 109/1942. Opis iseljavanja iz

Silaša daje kroničar Dušan Bižić u knjizi Vjetrovi nad ravnicom – kronika o ljudima Si-laša, Silaš 1976, str. 102–103. »’Za petnaest minuta svi moraju izaći iz kuća! Ponesite samo ono što može stati u kola!’ Dok su muškarci prezali konje, žene su pakovale još po koju sitnicu. I zaista, nije prošlo ni desetak minuta kolona kola počela se formi-rati. U svakim kolima zavežljaj i djeca. Nije bilo žene koja nije plakala. (...) Kolona se uporno kretala ka Laslovu. Ustaše su pratile kolonu sa strane i požurivali je. (....) Bila je to strašna slika nasilnog iseljavanja, ali ljudi su sve stoički podnosili. Vukša Petar, Stokan Kačar, Rade Bižić i još neki, zaostali su u Jankovića kući, piju vino sa trojicom poznanika ustaša iz Antina. Ovi su im se izvinjavali, da oni nisu krivi. (...) Ne samo Silašani, nego i Palačani, Adačani i Podrinjani istog su dana dotjerani u Laslovo na željezničku stanicu. (...) Kompozicija s G kolima krenula je prema Vinkovcima kada su ustaše izvana zatvorile vrata vagona. Klackanje kompozicije trajalo je cijelo posli-je podne i cijelu noć. U svanuće vlak se zaustavio u Gunji. (...) Pratioci su zajedno s vlastima iz Gunje angažirali u ovom mjestu zaprežna kola koja su iseljenike prevezla do obala Save. Preko Save su ih prevezle kompe, a zatim se ta masa ljudi sa zavež-ljajima našla u Brezovom Polju. (...) Iz Brezovog Polja i okoline angažirali su nova zaprežna kola i kolona je ponovno krenula. (...) Neki odrasli propješačili su čitav put od Gunje do Bijeljine i Drine. Nekoliko kola zadržalo se nakratko u Bijeljini. (...) Sta-rije osobe i djeca dobili su tanjur tople bosanske čorbe. (...) Osim toga, u jednoj ulici kud je prolazila kolona, nalazio se niz stolova sa poklon paketima. Kako su koja kola prošla, Bijeljinci su ubacivali pakete među zavežljaje. (...) Kola su u toku dana stigla na obalu Drine. Nakon izvjesnog vremena, grupa za grupom, izbjeglice su preveze-ne na drugu obalu. Mačvani su prihvatili izbjeglice na samoj obali i prevezli ih do sela Badovinaca. (...) Iz Badovinaca razmiljeli su se Silašani širom Mačve«. Iz Silaša je prema ustaškim dokumentima iseljeno 169 obitelji (HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 460, 6546/41).

331 AS, Komesarijat za izbeglice i preseljenike, G2, F 18, br. 68/1941. 332 AS, Komesarijat za izbeglice i preseljenike, G2, F 17, br. 254/1942.


poželjni i nepoćudni u našoj sredini«.333 Iz Čepina je prisilno iseljeno 28 obitelji,334 a iz Tenje je pobjeglo u Srbiju tek desetak ljudi335. Milan Vujić, četkar iz Osijeka, procjenjuje u prosincu 1941, u izbjeglištvu u Zaječaru, da je iz Osijeka organizirano prisilno iseljeno oko 120 do 140 Srba, ali da ih je znatno više izbjeglo pred ustaškim terorom «svoje-voljno» (čak između 2.000 i 2.500).336

Prije formiranja Državnog ravnateljstva za ponovu, seljaci iz Il-min Dvora pokraj Slatine su 13. lipnja otpremljeni preko Bosne u Sr-biju.337 Slično je bilo i sa dobrovoljcima iz Balinaca i ostalih sela slatin-skog kotara kako svjedoči Obrad Kostić: »Na tri dana pred Vidovdan ustaše su nas prikupile, dali nam rok od 10 minuta da se spremimo,

333 N. Živković, P. Kačavenda, Srbi u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Beograd 1998, 140–141; O iseljavanju iz Dalja vidi i u: AS, Komesarijat za izbeglice i preseljenike, G2, F 17, br. 381/1941.

334 AS, Komesarijat za izbeglice i preseljenike, G2, F 17, br. 339/1941. 335 AS, Komesarijat za izbeglice i preseljenike, G2, F 17, br. 322. 336 AS, Komesarijat za izbeglice i preseljenike, G2, F 17, br. 348/1941. 337 Deportacije s područja kotara Slatina izvršene su tokom mjeseca lipnja, srpnja i ko-

lovoza 1941, a konačna bilanca bila je 4.715 iseljenih pravoslavaca s područja kotara Podravska Slatina. Prema poslijeratnom popisu koji je načinila Zemaljska komisija, 13. lipnja s područja Ilmin Dvora izgnano je 360 osoba, istog dana iz Čađavičkog Luga 30 osoba, istog dana iz Martinaca (nakon rata općina Donji Miholjac) 370 stanovni-ka, 16. lipnja iz Sopjanske Grede 235 žitelja, 25. lipnja iz Novaka 60 stanovnika, istog dana iz Dubrave Noskovačke 174 osobe, istog dana iz Španata 445 žitelja, 26. lipnja iz Bjelkovca 570 stanovnika, iz Čomborja 420, iz Aleksandrovca 550, iz Petrovca 827 stanovnika, iz Balinaca 174 osobe, iz Gornjeg Miholjca 39 stanovnika, iz Nove Buko-vice 22 stanovnika, 27. lipnja iz Čojluka 115 stanovnika, 28. lipnja iz Bistrice 13 osoba, 6. srpnja 1941. iz Dobrovića 70 žitelja, iz Brezika 115 ljudi, 26. srpnja iz Voćina 27 sta-novnika, 27. srpnja iz Miljevaca 20 stanovnika, 1. kolovoza iz Ćeralija 31 stanovnik, 2. kolovoza iz Donje Bukovice 6 stanovnika i 17. kolovoza iz Mikleuša 42 stanovnika. (HDA, ZKRZ-Zh, kutija 473, 37497–37537/46, br. 525) S područja kotara Slatina je, prema istraživanjima S.D. Miloševića, iseljeno tokom 1941. godine 5.000 ljudi, a 500 ih je te godine završilo u koncentracijskim logorima. S. D. Milošević, Izbeglice i prese-ljenici na teritoriji okupirane Jugoslavije, Beograd 1981, str. 124; F. Škiljan, »Stradanje Srba, Roma i Židova u virovitičkom i slatinskom kraju tokom 1941. i početkom 1942. godine«, Scrinia slavonica, sv. 10 (2010), 341–365. Kad u rujnu 1941. godine ustaški logor Slatina piše dopis Osobnom uredu Glavnog ustaškog stana, u njemu spominje kako je pitanje doborovoljaca riješeno (HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srp-ski odsjek, kutija 485, 15478/41).


postrojili i oterali u Mikleuš na stanicu. Odatle smo otišli u Bijeljinu, a iz Bijeljine sam pobegao sa još 700 lica i došao u Beograd«.338 Sličan iskaz daje i pravoslavni svećenik Đorđe Janošević iz Nove Bukovice: »Iseljeno je pet sela i to: Brezik, Petrovac, Aleksandrovac, Bjelkovac i Milanovac, u svemu 3.600 Srba, zbog toga što su bili dobrovoljci u svetskom ratu, ili kao kolonisti. Svi su oni bili uglavnom iz Like i Bo-sne. Sve su njih po naredbi Pavelićevoj proterali u Srbiju, a imanje i imovinu opljačkali su seljaci (Hrvati) iz obližnjih sela. Po 120 osoba trpali su u vagon i zapečatili ga a na njemu napisali ‘pokvarljiva roba’, ‘staro gvožđe’ itd...«339 Organiziranog prisilnog iseljavanja se u svojem iskazu prisjeća i Miloš Čanković iz sela Čomborje pokraj Slatine. On je s roditeljima u Čomborje doselio 1938. godine iz Srednje Gore pokraj Udbine. Prisjeća se kako su on i roditelji zajedno s još 14 obitelji »do-brovoljno« iselili iz NDH 14. lipnja 1941. »Povadili smo propusnice i krenuli iz Slatine s dozvolom za iseljavanje. Došli smo do Osijeka vla-kom i ondje čekali 7 do 10 sati. Tek smo u noći 17. na 18. lipnja stigli u Beograd jer smo prije dugo stajali u Osijeku, Vinkovcima i Zemu-nu. Nekoliko tjedana iza nas su iseljeni ostali mještani našeg sela i još nekoliko okolnih naselja.«340 Radilo se o solunskim dobrovoljcima sa virovitičkog i slatinskog područja.

U kotaru Virovitica velik broj solunskih dobrovoljaca prisilno je iseljen 28. lipnja 1941, dakle prije posebnih uputa koje su dobili kotar-ski načelnici o formiranju ureda za iseljavanje u kotarskom središtu.341

338 AS, Komesarijat za izbeglice i preseljenike, G2, F 14, br. 56/1942. 339 AS, Komesarijat za izbeglice i preseljenike , G 2, F. 14, br. 174/1941. 340 Iskaz Miloš Čanković (1926. g.), Srednja Gora (Čomborje). 341 U prve dvije godine rata, 1941. i 1942, iz 40 sela kotara Virovitica u Srbiju je iseljeno

1.195 domaćinstava sa 6.815 članova (M. Šaša, Kotar Virovitica u narodnooslobodilač-kom ratu, Virovitica 1989, 329) Iz sela Ada (danas Veliko Polje) iseljeno je 70 obitelji sa 436 članova, iz Bogdanovca (danas Antunovac) iseljeno je 33 obitelji sa 180 člano-va, iz Borove je iseljeno 13 obitelji sa 50 članova, iz Brtezovog Polja 17 obitelji sa 93 člana, iz Budanice 3 obitelji sa 12 članova, iz Cabune 20 obitelji sa 95 članova, iz Dijel-ke (danas Veliko Polje) 103 obitelji sa 639 članova, iz Gaćišta 13 obitelji sa 66 članova, iz Gvozdanske 4 obitelji sa 19 članova, iz Jasenaša 19 obitelji sa 122 člana, iz Jelika 1 obitelj sa 8 članova, iz Karađorđeva (danas dio Detkovca) 80 obitelji sa 426 članova,


O prvim organiziranim prisilnim iseljavanjima iz kotara Virovitica postoji opis učitelja Nikole Latkovića u Spomenici državne mješovite pučke škole u Dijelki. »Kamioni s vojskom dođoše u selo ujutro. Selo začas opkoljeno vojskom. Svuda zjape cijevi mitraljeza. Svakom stra-nom ulice i sela obilaze ustaše i zapovijedaju ukućanima da se spreme na put. Neki ustaše dozvoljavaju da se ponese najnužnije, neki opet ne. Pola sata kasnije već tjeraju u kola koja su morali upregnuti. Netko je uzeo kruha i rublja, posteljinu, novac i blagdanska odijela, a poneki baš ništa, ni čaše da se vode napiju na putu. Neki plaču, neki nijemo gledaju. Svrstani su u povorku i put Budrovca. Tu se na čas zaustavlja-ju. Neki od Budrovčana daju im kruh, pa i meso za put. Nekim Bud-rovčanima i zalogaj zapinje u grlu. Produžavaju dalje, pa u Lukač, na željezničku stanicu da ih tu strpaju u vagone i proslijede dalje... Došli smo polako na budrovački pašnjak. Tu smo sreli drugu kolonu – Maj-kovčane. Jedni viču zbogom, drugi plaču. Okrećem glavu. Dolazimo u selo (Dijelku, op. a.) Tu zaprepaštenje. Neopisiva žalost... Tu svinje u krumpiru, tamo krave u žitu, ovamo konji u djetelini. U ovom dvo-

iz Katinke 15 obitelji sa 76 članova, iz Majkovca (danas Žlebina) 94 obitelji sa 619 članova, iz Miljanovićeva (danas Lipovac) 57 obitelji sa 217 članova, iz Mitrovice (da-nas dio Lipovca) 46 obitelji sa 248 članova, iz Naudovca 15 obitelji sa 65 članova, iz Neteče 20 obitelji sa 103 člana, iz Nove Brezovice 46 obitelji sa 194 člana, iz Nove Gradine 60 obitelji sa 357 članova, iz Nove Krivaje 9 obitelji sa 56 članova, iz Novog Budakovca 27 obitelji sa 129 članova, iz Obilićeva (danas Zvonimirovo) 87 obitelji sa 429 članova, iz Okrugljače 31 obitelj sa 165 članova, iz Ovčare 65 obitelji sa 299 člano-va, iz Pčelića 30 obitelji sa 124 člana, iz Pepelane 24 obitelji sa 116 članova, iz Pivnice 5 obitelji sa 23 člana, iz Podravskog Sokolca (danas Vladimirovac) 141 obitelj sa 763 člana, iz Rezovca 6 obitelji sa 19 članova, iz Rita 15 obitelji sa 75 članova, iz Suhopolja 30 obitelji sa 114 članova, iz Stare Krivaje 2 obitelji sa 16 članova, iz Starogradačkog Marofa 1 obitelj sa dva člana, iz Terezinog Polja 17 obitelji sa 98 članova, iz Trnave 4 obitelji sa 20 članova, iz Velike Klise 8 obitelji sa 60 članova, iz Virovitice 1 obitelj s 1 članom, iz Zrinja 39 obitelji sa 147 članova i iz Žiroslavlja 24 obitelji sa 134 člana. (M. Šaša, Kotar Virovitica u narodnooslobodilačkom ratu, Virovitica 1989, str. 345–347) Uz nabrojene Šteković u svojem tekstu dodaje i iseljenike iz Čemernice (njih 51) i iseljenike iz Međugorja (njih 60). Osim njih, popis nadopunjuje i nekolicinom izgna-nih iz Cabune (L. Šteković, »Izgon Srba iz virovitičkog kraja 1941. godine«, Ljetopis SKD »Prosvjete«, sv. 2 (1997), str. 392–393; F. Škiljan, »Stradanje Srba, Roma i Židova u virovitičkom i slatinskom kraju tokom 1941. i početkom 1942. godine«, Scrinia slavo-nica, sv. 10 (2010), str. 353–354)


rištu kukuruz rasipan, gazdarica ga bacila, po posljednji put, da joj ži-vad ne gladuje. U onom tamo pseto s lanca laje, od žege žedno traži vode od gospodara koga nema. Vrata skoro svugdje otvorena. Prozori isto otvoreni, a nigdje duše da vidiš. … Kao ukleto selo. Strah mi ulazi u kosti...«342 Ovih se prizora prisjeća u svojem iskazu i Milan Žigić iz Rita. On je doselio s roditeljima iz Tuka Koreničkog dvadesetih godi-na. »U ljeto 1941. došli su dečki iz Budrovca i odveli nas na stanicu u Lukač. Iselili su sve kuće i dali su nam malo vremena da se spremi-mo. Uzeli su nam konje. U Lukaču smo čekali do mraka, a onda su nas transportirali do Gunje. Bili smo gladni jer nismo puno toga ponijeli. Primili su nas u Brezovom Polju preko puta u Bosni i tamo smo bili nekoliko dana, a onda smo svi zajedno prešli preko Drine u Srbiju. U moju je kuću doselio neki Zagorac iz Svetog Ivana Zeline.«343

Organizirana prisilna iseljavanja solunskih dobovoljaca izvršena su i na području kotara Donji Miholjac, odakle je u lipnju 1941. godine protjerano najmanje 400 obitelji,344 i iz okolice Đakova, odakle je pri-silno iseljeno oko 70 obitelji.345 Samo iz mjesta Novi Hrkanovci prisil-no je iseljeno u Mramorac, kotar Smederevska Palanka, 40 obitelji,346 a uhapšeni su i Srbi iz Đakova 25. lipnja, njih oko 200, te transpor-tirani u selo Dvorove kod Bijeljine i odatle u Srbiju.347 Čini se da su stanovnici sela Hrkanovci prisilno iseljeni usprkos tome što nisu bili ni dobrovoljci ni kolonisti. U svom dopisu Državnom ravnateljstvu za

342 L. Šteković, »Izgon Srba iz virovitičkog kraja 1941. godine«, Ljetopis SKD »Prosvje-te«, sv. 2 (1997), str. 379–380.

343 Iskaz Milan Žigić, r. 1919, Tuk Korenički (Rit Lukački). 344 Problemi nakon organiziranih masovnih prisilnih iseljavanja Srba kolonista iz sla-

vonskih kotareva pojavili su se odmah. Tako je Petar Pletikosa , vlasnik trgovine Mje-šovite robe iz Crnca iz kotara Donji Miholjac odmah reagirao 13. lipnja po iseljavanju Srba iz okolice Donjeg Miholjca dopisom u kojem se postavlja pitanje tko će platiti dugove onih koji su iseljeni (HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 484, 15347/41)

345 S. D. Milošević, Izbeglice i preseljenici na teritoriji okupirane Jugoslavije, Beograd 1981, str. 124, 125.

346 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 474, 11272/41. 347 AS, Komesarijat za izbeglice i preseljenike, G2, F 19, br. 58/1942, kotar Đakovo.


ponovu oni mole povratak svojim kućama iz kotara Bijeljina gdje su privremeno smješteni: »Mi nismo dobrovoljci ni kolonisti ni četni-ci nego mirni i pošteni gradjani koji smo živjeli od vlastitog imetka i rada. Sada smo bez ikakovih sredstava prepušteni sudbini i dobroti drugih ljudi koji su ionako vrlo lošeg stanja. Patimo se i gladujemo sa svojom familijom i na teret smo ostalih gradjana.«348 Savo Lončar iz Viljeva pokraj Donjeg Miholjca dao je iskaz u Komesarijatu za izbe-glice i preseljenike u Beogradu: »Na dan 14. VI. 1941. godine oko 4 sati na veče ustaše su došle u naše selo, sakupili sve Srbe na jedno mesto, naredili da stoku ne smemo puštati na polje, pošto će sutra doći Ko-misija radi procene te stoke, a da mi pripremimo hrane za tri dana, jer ćemo uskoro preko Drine. Na dan 15. VI. 1941. godine ustaše su pošle od kuće do kuće, isterali nas iz naših kuća, natovarili u vagone, i preko Bosne prebacili u Srbiju. Ustaše nam nisu dale da ništa ponesemo od naših stvari, sem po neki mali zavežljaj sa odećom...«349 Specifičan se slučaj dogodio sa selom Kućanci nedaleko Donjeg Miholjca iz kojeg su ustaše, prema iskazu Svetozara Šijana, iselili i starosjedioce i dose-ljenike i odveli ih do željezničke stanice Polom. Sa željezničke stani-ce kućama su vratili sve starosjedioce, a koloniste su prisilno iselili u Srbiju.350

Dakako, organizirana prisilna iseljavanja su provedena i na po-dručju kotareva Vukovar i Vinkovci gdje su postojala sela kolonizirana od strane solunskih dobrovoljaca, a odatle su solunski dobrovoljci pre-težno prebacivani u sjeverozapadnu Srbiju, odnosno u Mačvu. Tako je samo iz naseobine kolonista Velika Mlaka u općini Antin prisilno ise-ljen 191 Srbin u Srbiju351, a organizirana prisilna iseljevanja su poduze-ta i iz kolonije Križevci nedaleko Markušice352 te iz Ludvinaca pokraj

348 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 445, 1566/41. 349 AS, Komesarijat za izbeglice i preseljenike, G2, F 17, br. 15/1942, kotar Donji Miholjac. 350 AS, Komesarijat za izbeglice i preseljenike, G2, F 17, br. 22/1944. 351 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 456, 5033/41. 352 AS, Komesarijat za izbeglice i preseljenike, G2, F 18, br. 121/1941.


Bobote,353 Podrinja nedaleko Markušice (oko 180 osoba) i djelomično iz Markušice (oko 40–50 osoba).354 Iz okolice Vukovara organizirano je prisilno iseljeno djelomično i Borovo, odakle su krajem lipnja 1941. ustaše iselili oko 30 obitelji.355

Prisilno su iseljena i pojedina kolonistička sela u kotaru Našice, kao selo Bijela Loza, odakle je iseljeno oko 50 obitelji, i selo Vučkov-ac, odakle je protjerano između 25 i 30 obitelji. Interesantan je poda-tak da ni kotarska vlast u Našicama ne zna kamo su prisilno iseljeni stanovnici tih dvaju sela.356 Iz okolice Našica prisilno su iseljena i ko-lonistička sela Ličko Novo Selo, gdje je bilo oko 50 kuća, Gavrilovac, Teodorovac i Brezik, svako sa po 35 do 40 domova.357 Iz Gavrilovca su Srbi prisilno iseljeni 24. lipnja 1941. Radilo se pretežno o Srbima ko-lonistima, ali budući da je u selu bilo i starosjedilaca, i oni su zajedno s kolonistima iseljeni.358 I iz sela Obradovci nedaleko Orahovice tih je lipanjskih dana prisilno iseljeno oko 200 Srba kolonista. Za razliku od Srba u Gavrilovcu, Srbi starosjedioci u Obradovcima nisu dirani.359 Ponekad nije jasno po kojem su ključu vršena ta prva organizirana prisilna iseljavanja. Tako je iz mjesta Sušine u kotaru Našice prisilno iseljeno svega pet obitelji u selo Dazdarevo u kotaru Bijeljina, dakle ne izvan NDH. Ni iseljenicima iz Sušina nije bilo jasno zašto su baš oni iseljeni 24. lipnja i nisu sigurni jesu li iseljeni po volji državne vlasti ili samovoljom lokalnih ustaša.360 Iz valpovačkog kraja prisilno je ise-

353 AS, Komesarijat za izbeglice i preseljenike, G2, F 18, br. 136/1941. 354 AS, Komesarijat za izbeglice i preseljenike, G2, F 18, br. 152/1941. 355 AS, Komesarijat za izbeglice i preseljenike, G2, F 18, br. 57/1941. 356 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 443, 820/41. 357 AS, Komesarijat za izbeglice i preseljenike, G2, F 17, br. 183/1943, kotar Našice (Izjava

Budimira Klašnje). 358 Vidi iskaz Ljubice Stjepanović iz sela Gavrilovca, AS, Komesarijat za izbeglice i prese-

ljenike, G2, F 17, br. 117/1942, kotar Našice. 359 AS, Komesarijat za izbeglice i preseljenike, G2, F 17, br. 192/1941, kotar Našice (Iskaz

Mitrofana Ilinčića, privremenog paroha parohije Obradovci i nadstojnika manastira Orahovice).

360 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 441, 303/41. Iseljeni


ljeno trideset kolonističkih obitelji iz sela Gorica,361 a kako se čini, iz cijelog su kotara iseljene 43 kolonističke obitelji.362

Iseljavanje solunskih dobrovoljaca iz slavonskih kotareva Viro-vitica, Slatina, Đakovo, Osijek, Valpovo, Našice, Požega, Donji Miho-ljac i Vukovar uglavnom je išlo preko Gunje, odakle su prebacivani u Brčko, da bi ih se onda sabiralo u Bijeljini odakle su prebacivani pre-ko Drine u Srbiju. Polovica od svih iseljenih preko Bijeljine (između 10.800 i 12.960) prošla je na svom iseljeničkom putu kroz vinkovačko željezničko čvorište.363

Na prebacivanje preko Drine u Srbiju znalo se dugo čekati, a kako je i nakon 5. lipnja, kad je zabranjen ulazak u Srbiju preko Bijelji-ne, tamo i dalje pristizao velik broj iseljenika, skupilo ih se početkom srpnja čak više od 20.000, prema izvještaju kotarskog ureda u Bijelji-ni.364 O različitim procjenama broja izbjeglica koje su se krajem lipnja i početkom srpnja 1941. nalazile u bijeljinskom kotaru svjedoči dopis Zapovjedništva 4. Oružničke pukovnije: »Prebacivanje pravoslavnog življa iz Srijema i Slavonije preko kotara Bijeljina ne vrši se po pla-nu niti sustavno tako da ih ima oko 10.000 po pravoslavnim selima sa naše strane koji čekaju prebacivanje preko Drine, tako da postoji opasnost širenja zaraznih bolesti, ukoliko se ne pristupi hitnom rije-šenju ovog pitanja«.365 Koliko se čini, Nijemci su povremeno puštali izbjeglice u Srbiju, da bi onda opet zaustavljali daljnje prebacivanje.

Srbi uspjeli su dobiti propusnice za povratak kućama. Međutim, kada su se vratili u Đurđenovac, ustaše su ih smjestili u Sokolanu i otpremili ih u logor u Caprag odakle su iseljeni u Srbiju. (S. Žukić, Sušine, tristo godina slavonskog sela (1690–1990), Zagreb 2007, str. 132).

361 AS, Komesarijat za izbeglice i preseljenike, G2, F 18, br. 15/1943. 362 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 443, 868/41. 363 M. Karakaš Obradov, »Migracije srpskog stanovništva na području Nezavisne Države

Hrvatske tokom 1941. godine« u: Časopis za suvremenu povijest, br. 3 (2011), str. 818 i Građa za historiju narodnooslobodilačkog pokreta u Slavoniji, knjiga I, godina 1941, Slavonski Brod 1962, str. 57–58.



5. srpnja 1941. Nijemci su zabranili ulaz u Srbiju366 i zaprijetili oštrim mjerama u slučaju da se Srbi iz NDH i dalje budu prebacivali ilegalnim putem u Srbiju. Osim toga, bili su vrlo nezadovoljni nečovječnim pos-tupcima prema izbjeglicama jer »im se skida odjelo i obuća, oduzimlje novac i imetak i da se gladni i goli prebacuju preko Drine. Tako da se u Njemačkoj ne postupa ni sa Židovima. A ovdje da se postupa s tim lju-dima kao s konjima.«367 O nečovječnim postupcima prema izbjeglica-ma piše i Petar Gvozdić, veliki župan pri Ministarstvu unutrašnjih po-slova. Gvozdić ističe kako »njemački predstavnici, a napose gospodin Becker, komesar okupacionog područja istočnog Srijema, prigovara kako se sa uhapšenim Srbima izvršavaju strašna nedjela i mrcvarenja, napose od strane ustaških predstavnika, koja vrijeđaju najosnovnije ljudsko dostojanstvo i osjećanje. Na taj se način stvaraju velike neugo-dnosti Njemačkim vojnim snagama na teritoriju Gouvernmanta Srbi-je, jer se njima obraćaju stotine i stotine Srba usmeno, a i pismenim predstavkama navađajući načine mrcvarenja i mučenja, te se traži rješavanje ovakovih predstavaka.«368 Pojedini njemački oficiri prije-tili su ustašama na sastancima koji su održavani u gradovima gdje su se nalazile izbjeglice. Tako je u uredu komandanta u Šapcu 30. srpnja 1941. održan sastanak ustaških predstavnika i njemačkih vlasti u Sr-biji gdje je predstavnik njemačkih okupacijskih vlasti u Srbiji Kvasni vikao na ustaše punih 25 minuta zbog načina na koji su izbjeglice iz NDH transportirane u Srbiju.369 Iz kotara Zvornik se do sredine srpnja 1941. u Srbiju prebacilo oko 2.500 solunskih kolonista prisilno iselje-nih iz Slavonije i Srijema. U Zvorniku i okolici ostalo ih je oko 600, 400 u selu Branjevu i 200 u Kozluku. Vidljivo je da je zbog nestašice

366 O neorganiziranim prijelazima preko granice govori i činjenica da je 9. srpnja u Be-ograd pristigao transport sa 1.291 osobom iz Bijeljine, a 11. srpnja iz Šida i Vinkovaca vlakom skupina od 3.500 ljudi (T. Ferenc, Nacistička politika denacionalizacije u Slove-niji u godinama od 1941. do 1945, Ljubljana–Beograd 1979, str. 234).

367 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 443, 885/41. 368 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 446, 1757/41. 369 M. Bulajić, Ustaški zločini genocida i suđenje Andriji Artukoviću, knjiga I, Beograd 1988,

str. 221.


hrane, koja je tada vladala u većem dijelu Bosne i Hercegovine, ali i Like i Dalmatinske zagore, postalo veliko opterećenje izdržavanje tih izbjeglica u zvorničkoj okolici.370 Srbi koji su pristizali u srpnju u Srbi-ju bili su u vrlo jadnom stanju. U razgovoru ustaškog predstavnika i dr. Beisnera, predstavnika njemačkih okupacionih vlasti u Srbiji, Beisner je istaknuo da su »jučer ili prekjučer ustaše preko Drine prebacili u Užice oko 10.500 Srba u vrlo žalosnom stanju, bez odijela, bez novaca i sredstava za prehranu, a neke čak i bez obuće. Ovi izseljenici izjavili su njemačkim vlastima, da su im ustaše sve oduzeli. Moli, da se pre-duzmu najstrože mjere protiv samovoljnog i ilegalnog prebacivanja Srba u Srbiju«.371 Do kraja srpnja kroz Šabac, u sjeverozapadnoj Srbiji, prošlo je 15.650 prisilnih iseljenika iz NDH koji su raspoređeni u Šap-cu, Bogatiću, Posavskom srezu, Loznici i Vladimircima. Između 15. srpnja i 30. srpnja 1941. kod Badovinaca preko rijeke Drine je prešlo 2.267 osoba.372 Dakle, vidljivo je da su njemačke vlasti vodile točne po-datke o tome koliko je Srba iz NDH prešlo u Srbiju. Još sredinom kolo-voza 1941. viši carinski kontrolor Vjekoslav Purčer iz Rume šalje dopis Državnom ravnateljstvu za ponovu kako u Rumi stoji oko šezdeset vagona sa stvarima iseljenika i brojni iseljenici koji još od lipnja 1941. nisu uspjeli prijeći preko granice u Srbiju jer ne posjeduju propusnice. Stanje tih izbjeglica je prema Purčerovim riječima očajno. Oni nema-ju ni hrane, pa traže milostinju po okolnim kućama, a »odigravaju se i nezgodne i neprilične scene pred očima građana i putnika«. Sasvim je, dakle, jasno da su spomenuti Srbi prepušteni sami sebi i da čak ne mogu podnijeti ni molbe za iseljenje iz NDH budući da nemaju no-vaca za taksene markice koje se prilažu molbama.373 Izbjeglička kriza riješena je uglavnom na taj način da su Srbi prešli na područje Srbije i ondje nastavili život u teškim uvjetima.

370 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 443, 885/41. 371 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 445, 1361/41. 372 M. Bulajić, Ustaški zločini genocida i suđenje Andriji Artukoviću, knjiga I, Beograd 1988,

str. 219. 373 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 463, 7676/41.


Budući da su najveća prisilna iseljavanja solunskih dobrovoljaca iz NDH (odnosno Slavonije) poduzeta u drugoj polovici lipnja 1941. godine, 30. lipnja 1941. izlazi članak u Hrvatskom narodu o ustaškoj manifestaciji u Novoj Kapeli na kojoj je Aleksandar Seitz rekao kako »nema više niti jednog dobrovoljca u NDH«.374 Ta tvrdnja nije istinita, budući da se jedan dio dobrovoljaca u tom trenutku nalazio u Sembe-riji, u kotaru Bijeljina, u susjednom kotaru Tuzla te u okolici Teslića. Međutim, iz tvrdnje je lako prepoznati cilj ustaške politike koja je te-žila da se solunski dobrovoljci svi do jednoga isele iz NDH kao nepoću-dan element, u čemu je gotovo u potpunosti uspjela.

Organizirana prisilna iseljavanja iz jednog područja u drugo unutar NDH (iseljavanje plitvičkog kraja)

U drugoj polovici lipnja 1941. u Lici i zapadnoj Bosni situacija je bila krajnje napeta. Srpsko stanovništvo je sistematski terorizirano (spi-skovi nepoćudnih, iseljavanja, hapšenja i ubijanja). Nakon otvaranja logora u Jadovnom, ustaše su u Lici do kraja srpnja ubili oko 1.800 Srba.375 U susjednoj Bosanskoj krajini, u organizaciji velikog župana Viktora Gutića, progoni Srba bili su još gori.

Ustaše su pred domove srpskih obitelji u općini Plitvička Jezera došli 29. lipnja 1941. Cilj je bio, kao i kod preseljenja solunskih dobro-voljaca, da se Srbi presele u Srbiju te da se od Plitvičkih Jezera »napravi rezidencijalni raj za Pavelića i njegove goste iz Njemačke i Italije«.376 Službeno je navedeno da je cilj ove akcije bio stvaranje nacionalnog parka na području Plitvičkih Jezera, a zapravo je smisao bio raščisti-ti područje između Otočca i Bihaća gdje su živjeli Srbi.377 »Akcijom

374 Hrvatski narod, br. 136, 30. lipnja 1941, str. 6. 375 I. Goldstein, Hrvatska 1918–2008, Zagreb 2008, 266. Iskaze o zločinima vidi i u: Đ.

Zatezalo, Jadovno – zbornik dokumenata, knjiga II, Beograd 2007, str. 97–242. 376 S. Goldstein, 1941. Godina koja se vraća, Zagreb 2007, str. 123. 377 Kotarski predstojnik iz Korenice poslao je dopis o tome da su na području općine


čišćenja« upravljao je sam Pavelić, a izvedba je povjerena Maksu Lu-buriću.378 Ovo prisilno iseljavanje nije bilo popraćeno dokumentaci-jom pa je tu migraciju teško pratiti. Naime, o njima doznajemo tek posredno preko broja ispražnjenih srpskih kuća ili imanja za koje je zainteresirano Državno ravnateljstvo za ponovu ili preko iskaza sa-mih iseljenika u srpskom komesarijatu za izbeglice u Beogradu. Čini se da je najveći broj iseljenih s Plitvičkih Jezera i iz Bihaća odveden u okolicu Bosanskog Petrovca, Drvara i Bosanskog Grahova i smješ-teni u kuće lokalnog pravoslavnog stanovništva s objašnjenjem da će odande nastaviti put u Srbiju.379 Iz grada Bihaća je 24. lipnja prisilno iseljeno 1.200 Srba u Kulen Vakuf.380 Nakon ovog prisilnog iseljava-nja, Srbi koji su preostali u Bihaću, osim osam obitelji, prijavili su se za prijelaz na rimokatoličku vjeroispovijest.381 Međutim, Srbi odvedeni u Drvar ubrzo su se počeli vraćati u Liku, u okolicu Vrhovina, uz dopu-štenje kotarskih vlasti Drvara.382 Kotarski predstojnik u Bosanskom Grahovu tako 10. srpnja piše Državnom ravnateljstvu za ponovu da se na području kotara Grahovo nalazi oko »1.500 Vlaha« iseljenih iz Plitvičkih Jezera, ali da nema dovoljno hrane za ishranu toga stanov-ništva.383 Sličan dopis Državnom ravnateljstvu za ponovu za kotar Bosanski Petrovac, kamo je »preseljeno 2.700 pravoslavaca iz Bišća i Plitvica«, šalje i podmaršal Marić. On smatra da je izmiještanje sta-novništva na ovaj način nekorektno i opasno budući da bi moglo »doći do revolta naroda, koji je primoran da ostavi svoje ognjište, pa da se

Plitvička Jezera provedena »iseljavanja Vlaha u svrhu naseljavanja Slovenaca« (HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 443, 797/41). O ovome do-gađaju vidi i u: Đ. Zatezalo, Narodna vlast na Kordunu, Baniji i Lici 1941–1945, Karlovac 1978, str. 28–29.

378 S. Goldstein, 1941. Godina koja se vraća, Zagreb 2007, str. 125. 379 S. Goldstein, 1941. Godina koja se vraća, Zagreb 2007, str. 123. 380 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 445, 1359/41. 381 A. Lj. Lisac, »Deportacije Srba iz Hrvatske 1941.« u: Historijski zbornik, 1956, str. 134. 382 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 448, 2361/41. 383 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 443, 789/41.


potom potuca po selima bez hrane i pravog smeštaja«384. Ovo prisilno iseljavanje nije bilo kontrolirano od strane Državnog ravnateljstva za ponovu. Naime, ravnatelj Josip Rožanković izvještava kotar Bosanski Petrovac da su premještanje Srba iz Like u Bosansku krajinu počini-le lokalne vlasti bez ikakvih dogovora s Državnim ravnateljstvom za ponovu. Ističe također i činjenicu da se nepoćudne osobe trebaju pre-seliti preko istočne granice, a ne kao što je to učinjeno u ovom slučaju iz jednog kraja velike župe u drugi kraj velike župe, što samo po sebi nema smisla. Kotar Bosanski Petrovac je kao i kotar Bosansko Grahovo tražio novčanu potporu za prehranu premještenog stanovništva, na što Rožanković piše: »Zbog toga ovo Državno ravnateljstvo otklanja svaku brigu oko prehrane ljudi, jer ne može dozvoliti, da ga se stavlja pred gotove činove. Ne možemo dozvoliti da se uvede ovakav loš obi-čaj, pa se možda i drugi sjete, pa počine ovakve krupne pogreške, a nakon toga da svu daljnju brigu oko smještaja i prehrane samovoljno evakuiranih prebace na naša leđa«.385 Protiv ovakvih metoda pobunio se i njemački general Glaise von Horstenau koji je poslao dopis voj-skovođi Slavku Kvaterniku u kojem stoji: »Kako sam iz pouzdanih iz-vora obavješten, nalaze se kod Krnjeuše jugoistočno od Bihaća (južno od Bosanskog Petrovca) već nekoliko dana 4.000 Srba skupljenih na slobodnom polju, od kojih su veći dio iz kotara Bihać, a manji dio iz kotara Plitvice. Čuvaju ih ustaše i ne zna se od čega uopće žive... Za-greb 15. srpnja 1941«.386 Iz kotara Donji Lapac prisilno iseljavanje je trebalo biti provedeno 8. srpnja 1941, ali ono nije uspjelo jer se narod sklonio u šume. Prema dokumentaciji sačuvanoj u arhivskom fondu Državnog ravnateljstva za ponovu vidljivo je da su na području kotara Donji Lapac Srbi uistinu uznemireni događanjima u obližnjoj Bosni i oko Plitvičkih Jezera.387 Ustaške vlasti nisu ni slutile da su prisilnim iseljavanjem Srba iz Bihaća i sa Plitvičkih Jezera u Bosansku krajinu ojačale solidarnost između Srba iz Like i Srba iz Bosanske krajine. Sto-

384 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 446, 1615/41. 385 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 447, 2008/41. 386 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 452, 3703/41. 387 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 442, 688/41.


žer Vrhbosanskog divizijskog područja je 30. lipnja, između ostalog, izvijestio i da je u okolici sela Srb puščanom vatrom napadnuta jedna vojna ophodnja, što je zacijelo rezultat vrlo velike uznemirenosti na području kotara Donji Lapac na kojem će, nakon srpanjskih pokolja koji će uslijediti, 27. srpnja 1941. buknuti narodni ustanak.388

Prisilno iseljavanje stanovništva s područja Bihaća i Plitvičkih Jezera u Kulen Vakuf i okolicu Drvara, Grahova i Petrovca je zaoštri-lo situaciju na ličko-krajiškom terenu. Epizoda premještanja stanov-ništva u Lici u konačnici je završila tako da su se pojedinci vraćali svo-jim rođacima u okolicu Plitvičkih Jezera, a da su državne vlasti samo ponekad bile o tome obaviještene. Prema dokumentaciji Državnog ravnateljstva za ponovu vidljivo je da su prvi povratnici svojim rođa-cima u okolinu Vrhovina došli već 15. srpnja 1941. uz dozvolu kotar-skih vlasti u Drvaru. Uvjet za povratak je bio vraćanje u bilo koji kotar osim kotara Korenica. Budući da su Vrhovine dio kotara Otočac, Srbi iz okolice Plitvičkih Jezera vraćali su se u općinu Vrhovine. Iz dopisa je vidljivo da kotarske vlasti u Drvaru nisu mogle zbrinuti izbjeglice te su svima koji su bili u mogućnosti ponudili da se legalno vrate u Liku.389 Kako piše Slavko Goldstein, najveći broj Srba s Plitvičkih Je-zera i okolice vratio se svojim kućama u kolovozu 1941. nakon što je u ovim krajevima buknuo ustanak protiv ustaških vlasti. 390

Organizirano prisilno iseljavanje Srba iz NDH u Srbiju preko iseljeničkih logora

Dio planova za organizirano iseljavanje Srba iz NDH u Srbiju usko je povezan s njemačkim planom iseljavanja Slovenaca iz Gorenjske, Koruške i Štajerske u NDH. Odmah nakon zauzimanja Slovenije, Ni-jemci su se počeli baviti idejom organiziranog iseljavanja Slovenaca

388 S. Goldstein, 1941, Godina koja se vraća, Zagreb 2007, str. 122–124 i HDA, Državno rav-nateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 445, 1360/41.

389 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 448, 2361/41. 390 S. Goldstein, 1941. Godina koja se vraća, Zagreb 2007, str. 124.


u Srbiju.391 Već su 6. svibnja održali u Grazu konferenciju o iseljenju 260.000 Slovenaca s područja Donje Štajerske na područje Srbije. Nakon tog sastanka u Grazu, održana su još dva sastanka u Beogradu polovicom svibnja. Ministarstvo vanjskih poslova u Berlinu javilo je svom izaslanstvu u Zagrebu Hitlerovu odluku od 21. svibnja 1941. o iseljavanju 220.000 do 260.000 Srba u Srbiju te iseljavanju istog broja Slovenaca u NDH. Tome se poslu trebalo pristupiti odmah pa se 4. li-pnja u njemačkom poslanstvu u Zagrebu održala konferencija o tom pitanju. Delegacije su predvodili Siegfried Kasche, njemački opuno-moćenik u Zagrebu i Slavko Kvaternik.392 Na sastanku je dogovoreno da se iseljavanje realizira u tri vala, u razdoblju od 7. lipnja do 31. lis-topada 1941. U prvom valu moralo je biti iseljeno 5.000 slovenskih intelektualaca iz Donje Štajerske direktno u Srbiju, izuzev katoličkih svećenika koji su trebali biti iseljeni u NDH. Iz NDH je pak trebalo ise-liti u Srbiju pravoslavne svećenike zajedno s obiteljima. Iz Gorenjske je trebalo biti iseljeno i oko 4.000 intelektualaca po istom postupa-ku. U drugom valu, između 10. srpnja i 30. kolovoza, trebalo je biti iseljeno 25.000 Slovenaca iz Slovenije u NDH, a NDH je imala iseliti isto toliko Srba (uglavnom iz Srijema i Bosne). U posljednjem valu (od 15. rujna do 31. listopada) trebalo je iseliti 65.000 slovenskih seljaka s područja Gorenjske u NDH, a NDH je morala iseliti 145.000 Srba u Srbiju, kao i 30.000 Srba kojima NDH ne priznaje status državljanstva (solunski dobrovoljci).393

391 U pojedinim dijelovima NDH ustaše su pokušali provesti etničko čišćenje prije li-pnja 1941, odnosno prije dogovora o iseljavanju Srba u Srbiju koje su vodili s Nijem-cima. Viktor Gutić, ustaški stožernik za područje nekadašnje Vrbaske banovine, 28. je travnja izdao naredbu o tome da se svi Srbijanci i Crnogorci moraju iseliti iz Bo-sanske krajine u roku od pet dana. Prema pisanju Novog lista čini se da je već u prva dva dana 900 osoba iz Banje Luke zatražilo propusnice za odlazak u Srbiju. Činovnici Srbijanci u Bosanskoj su krajini, prema pisanju Novog lista imali »poseban zadatak da organiziraju četnike«, Novi list, br. 6, 4. svibnja 1941, str. 16.

392 Zapisnik s konferencije sačuvan je i u HDA, SDS RSUP SRH, 013.1.38, Zapisnik s kon-ferencije održane 4. lipnja 1941. u Zagrebu o preseljenju Slovenaca u NDH i Srba iz NDH u Srbiju.

393 Budući da organizirano iseljavanje Srba i useljavanje Slovenaca nije išlo tako lako, na


Organizirano iseljavanje Slovenaca u NDH i Srba iz NDH bilo je i tema sastanka Pavelića s Hitlerom 6. lipnja u Berghofu. Na Pavelićevu konstataciju da u NDH ima 3 milijuna Srba, Hitler mu je savjetovao da želi li da hrvatska država doista bude trajna, mora 50 godina voditi politiku nacionalne nesnošljivosti. Prema pisanju Ive Goldsteina, to je bilo u skladu s Hitlerovim gledanjima na Srbe koje je stekao još u vrijeme Prvog svjetskog rata, a pogotovo nakon 27. ožujka 1941. (ot-kazivanje Trojnog pakta).394 Kako bi se dogovor o vezanom iseljavanju mogao provesti, vlasti NDH su morale osnovati poseban ured koji je ustrojen 20. lipnja pod nazivom Odjel za preseljavanje i naseljivanje pučanstva. Međutim, već četiri dana nakon toga, odjel je ukinut, a osnovano je Državno ravnateljstvo za ponovu395 s Josipom Rožan-kovićem kao ravnateljem. Tomo Grgić je postavljen na čelo Srpskog odsjeka Državnog ravnateljstva za ponovu sa zadatkom da provede »iseljavanje Srba s područja NDH i sve poslove s tim radom skopča-ne«.396 Uz njega su bili Milutin Jurčić, predstojnik ureda za iseljavanje i Stjepan Vedrina, predstojnik ureda za useljavanje. Na čelo logora u Bjelovaru postavljen je pješački poručnik Stanko Ostojić,397 kojeg je

drugim sastancima koje su u vezi s razmjenom stanovništva održali Nijemci i vlasti NDH smanjivale su se planske brojke useljenih Slovenaca i iseljenih Srba. Tako je na sastanku 18. kolovoza 1941. dogovoreno da će u trećoj fazi preseljavanja biti iseljeno svega 30.000 Slovenaca, a ostatak od 15.000 bio bi iseljen nakon rata. Navodno se ostatak Slovenaca ne bi ni iselio jer je utvrđeno da je većina preostalih zapravo nje-mačkog porijekla. Predstavnici NDH su smatrali da bi, bez obzira na smanjeni broj Slovenaca, broj Srba predviđenih za iseljavanje iz NDH u Srbiju trebao ostati isti, ali to Nijemci nisu prihvatili (HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, ku-tija 464, 7811/41).

394 I. Goldstein, Hrvatska 1918–2008, Zagreb 2008, str. 260. 395 Državno ravnateljstvo za ponovu imalo je u svom djelokrugu uređenje svih poslova

useljavanja, smještaja i iseljavanja pučanstva, preuzimanje i predaju posjeda i osta-lih dobara iz ruke iseljenih u ruke koloniziranih te pripremnu upravu na takvim imanjima i dobrima (Ž. Heđbeli, »Ponova – Arhivsko gradivo Ureda za podržavljeni imetak Nezavisne Države Hrvatske« u: Ljetopis SKD Prosvjeta, 2001, str. 512). Odred-ba o osnivanju Državnog ravnateljstva za ponovu objavljena je u Narodnim novina-ma, br. 60, 26. lipnja 1941. pod 335.



kasnije zamijenio konjički satnik Dragutin Penava,398 na čelu logora u Požegi bio je Ivan Stier, a na čelu logora u Capragu Ljubomir Ses-seglia.399 Sastanak ravnatelja Državnog ravnateljstva za ponovu Josi-pa Rožankovića sa svim županima velikih župa uslijedio je 4. srpnja 1941. Na tom sastanku je županima objašnjeno kako treba postupati na lokalnom nivou.400 Istog su dana u Zagrebu predstavnici njemač-kog poslanstva i vlasti NDH dogovorili red vožnje za transporte slo-venskih useljenika i srpskih iseljenika. Dogovoreno je da se 11. srpnja započne s otpremanjem po 500 Srba iz logora Sisak-Caprag, Bjelovar i Požega te iz područja Bijeljine gdje su se još nalazili solunski dobro-voljci prisilno iseljeni iz Slavonije. Sastanak je ponovo uslijedio 8. sr-pnja, i na njemu je utvrđen vozni red, broj vagona i izmjena osoblja za pratnju vlakova za iseljavanje Srba iz NDH u Srbiju i dolazak Slovena-ca iz Štajerske u NDH. Drugi val iseljavanja je trebao početi 17. srpnja, a planirano je iseljavanje 8.000 Srba iz logora u Capragu, 10.000 iz lo-gora u Požegi i 7.000 iz logora u Bjelovaru. Ova su iseljavanja trebala biti provedena do 9. rujna 1941. Međutim, 16. srpnja 1941. njemačko vojno zapovjedništvo u Srbiji odbija nastavak iseljavanja s obrazlože-njem da je u Srbiju pristiglo ilegalno već oko 80.000 do 85.000 prot-jeranih Srba. Tako će nastavak organiziranog prisilnog iseljavanja Srba u Srbiju masovno uslijediti tek nakon dizanja ustanka u Lici, na Baniji i u zapadnoj Bosni.

398 Z. Dizdar, »Logori na području sjeverozapadne Hrvatske u toku drugoga svjetskog rata 1941–1945. godine« u: Časopis za suvremenu povijest, sv. 22 (1990), str. 105.

399 A. Lj. Lisac, »Deportacije Srba iz Hrvatske 1941. godine« u: Historijski zbornik, 1–4,1956, str. 120–121.

400 I. Goldstein, » Iseljavanje Srba i useljavanje Slovenaca u NDH 1941. godine« u: S. Jerše (ur) Med srednjo Evropo in Sredozemljem: Vojetov zbornik, Ljubljana 2006, str. 599.

II. Dio

ORGANIZIRANA PRISILNA ISELJAVANJA SRBA IZ NDH U SRBIJU PREKO ISELJENIČKIH LOGORA

Radi organiziranog prisilnog iseljavanja Srba iz NDH i use-ljavanja Slovenaca, Državno ravnateljstvo za ponovu os-novalo je tri iseljenička logora. Bili su to logori u Capragu, Bjelovaru i Požegi. Slovenci koji su trebali biti raspoređe-ni po NDH bili su dopremani u Požegu, imali su »zelene

i roza kartone« na kojima su stajali podaci o svim članovima obitelji, zanimanju itd. dok su Srbi koji su trebali biti organizirano iseljeni do-vođeni u sva tri logora.

Logor u Capragu nalazio se na glavnoj željezničkoj pruzi Zagreb–Beograd, udaljen oko 5 kilometara od Siska prema Hrvatskoj Kostajni-ci. Osnovan je početkom srpnja i djelovao je do kraja rujna 1941. Logor u Bjelovaru, smješten u Sjedinjenom paromlinu, osnovan je 10. srpnja 1941, a zatvoren potkraj listopada 1941, kad upravu nad logorom pre-

138 11. dioorganizirana prisilna iseljavanja srba iz ndh u srbiju preko iseljeničkih logora

uzima Ustaška nadzorna služba koja jedan dio preostalih zatočenika pušta, a drugi dio upućuje u logor Jasenovac.401 Ponajveći logor koji je služio za smještaj i slovenskih useljenika i srpskih iseljenika bio je logor u Požegi. Osnovan je 9. srpnja (iako je praktički primao zatoče-nike od 1. srpnja), djelovao do 20. listopada 1941, a definitivno prestao s radom 18. studenog 1941.

Prilikom transporta iz udaljenijih sabirališta u logor iseljenici su popisivani. Kad bi ih prevozili vlakom, svaki transportni vagon je trebao imati barem tri čuvara. Nakon dolaska u logor pregledavane su osobne stvari logoraša, da se ne bi unijelo nešto zabranjeno (propagan-dni materijal, knjige, fotografije, fotoaparate, oružje). Prema izvješta-jima Odjela za iseljavanje mnoge su obitelji prilikom dopremanja u logor bile temeljito opljačkane, a bilo im je obećano da će im novac biti vraćen prilikom dolaska u Zemun. Nije se smjelo unijeti više od 500 dinara po osobi, a viškovi stvari i novca oduzimani su zapisnički i pod vidom pohrane kako bi se kod osoba steklo uvjerenje da će im stvari biti čuvane. Ali bolja odjeća i rublje oduzimani su im i uz prije-tnje da će im, ne odreknu li se prtljage, rođaci koji su ostali u kućama biti poubijani. Ustaše su varali zatočenike i da će ih sve otpremiti u jedan njemački logor gdje će ih Nijemci opljačkati pa im je stoga bolje da svoje stvari ostave ovdje, u Hrvatskoj.402 O lošem tretmanu svjedo-če i dopisi koje Državnom ravnateljstvu za ponovu šalje zapovjednik logora u Capragu optužujući kotarsku oblasnu vlast u Bosanskoj Gra-dišci da nije dozvolila nošenje propisane količine namirnica, novaca i robe prilikom odvođenja u logor, te traži da spomenuta kotarska vlast pošalje tražene namirnice na odredišta u Srbiji kamo su otpremljeni uhapšenici.403 O nečovječnom postupanju s iseljenicima saznajemo i iz izjava pojedinih njemačkih i talijanskih dužnosnika, kao i iz pisama nekih hrvatskih crkvenih klerika (Stepinca naprimjer).

401 Z. Dizdar, »Logori na području sjeverozapadne Hrvatske u toku drugoga svjetskog rata 1941–1945. godine«, Časopis za suvremenu povijest, sv. 22 (1990), str. 105–106.



Iako su materijalni uvjeti u logorima objektivno bili više nego loši, a navodno je mnogo ljudi u logorima bilo i batinano, ipak ima po-jedinih iskaza, danih nakon rata Zemaljskoj komisiji za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, prema kojima su uvjeti pone-gdje i ponekad bili ponešto bolji. Tako je Katica Brankov, 22. kolovoza 1941. otpuštena iz logora Caprag s pravom povratka u Zagreb, u iska-zu ističe dvojicu domobranskih časnika, Marinkovića i kapetana Do-gana, koji su, kad god je to bilo moguće, pomagali zatočenicima, a ni zapovjednik logora Sesseglia nije zlostavljao zatočenike. Iz njezinog iskaza čini se da je u logoru postojala i grupna inicijativa da zatoče-nici koji još nisu iseljeni u Srbiju prijeđu na rimokatoličku vjeru i na taj način osiguraju svoj ostanak u NDH,404 a prikupljalo se i podatke o razlozima zašto ih se ne bi trebalo iseliti te su se ti podaci slali Držav-nom ravnateljstvu za ponovu.

U logorima je strogo bilo zabranjeno svako maltretiranje. Osob-lju logora koje bi zloupotrijebilo ovlasti trebalo je suditi pred prijekim sudom, a upotreba oružja u logoru bila je dozvoljena samo u slučaju pobune ili pokušaja bijega. U logoru je ordinirao i liječnik, a zatočeni-ci su bili dužni u logoru održavati higijenu. Prilikom samog čina de-portacije iseljenici su trebali dobiti i hranu za dva do četiri dana. Iako su pravila bila propisana, bilo je neurednosti u proceduri sabiranja, boravka u logoru i deportacijskim transportima. Tako logor Caprag šalje Državnom ravnateljstvu za ponovu dopis u kojem ih obavještava o propustima i nedostacima. Između ostalog ističe se da zatočenici ne-maju ni pokrivače, ni posteljine, da im je prilikom transporata oduzet sav novac, hrana i prtljaga, da ne postoje transportne liste iseljenika, da pratioci koji dovode iseljenike u iseljeničke logore nemaju nikakve informacije ni o približnom broju ljudi koje su doveli, da im se upuću-ju ljudi koji nemaju nikakve veze s iseljavanjem (dakle, transporti koji su trebali biti upućeni za Jadovno i Pag), da se dovode ljudi koji su zatražili prijelaz na rimokatoličku vjeru, da se dovode službenici koje

404 HDA, ZKRZ-ZH, kutija 486, 38503/46, C.G.K. 618/41.


nadležno ministarstvo nije razriješilo dužnosti i da iseljenici podnose molbe za ostanak u NDH koje Državno ravnateljstvo za ponovu nije u stanju riješiti u nekom razumnom roku.405 Iz svih logora, na teme-lju molbi samih zatočenika, njihovih rođaka, prijatelja, ali i utjecajnih osoba, a na prijedlog zapovjednika logora, bilo je i puštanja zatočeni-ka, o čemu je odlučivalo Državno ravnateljstvo za ponovu.406

Zatočenici su boravili u logoru sve dok Državno ravnateljstvo za ponovu ne bi izdalo nalog za otpremanje u Srbiju. Iseljavalo ih se posebnim transportima koji nisu išli ustaljenim željezničkim redom vožnje.407

Prvi organizirani transport krenuo je iz logora Caprag 1. kolovo-za 1941, 2. kolovoza iz Bjelovara i 3. kolovoza iz Požege.

Organizirano iseljavanje Srba nije teklo glatko ni na globalnom planu. Heinrich Himmler je, kao povjerenik Reicha za jačanje nje-mačke nacije, 18. kolovoza 1941. naredio da se obustave sva iseljava-nja na jugoistoku Europe pa je 26. kolovoza došlo do zastoja u organi-ziranom prisilnom iseljavanju Srba iz NDH. Ta je odluka ubrzo povu-čena, međutim, u Srbiji je u međuvremenu došlo i do rasplamsavanja ustanka pa su njemačke vlasti u Srbiji smatrale neoportunim uselja-vati Srbe iz NDH. Ustašama je još uspjelo samo otpremiti dva mala transporta 4. i 7. rujna 1941. iz logora Požega (transportom 7. rujna iseljeno je iz logora Požega u Srbiju 38 kaluđera iz Srijema te pojedinci iz našičkog, vinkovačkog i vukovarskog kraja.408

22. rujna 1941. u njemačkom poslanstvu u Zagrebu održana je konferencija na kojoj je trebalo utvrditi točan broj dotad iseljenih

405 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 464, 7792/41. 406 O temi sabirnih logora vidi i u: A. Lj. Lisac, »Deportacije Srba iz Hrvatske 1941. godi-

ne«, Historijski zbornik, 1–4,1956, str.137–145; S. D. Milošević, Izbeglice i preseljenici na teritoriji okupirane Jugoslavije 1941–1945, Beograd 1981, str. 148–161; M. Karakaš Obradov, »Migracije srpskog stanovništva na području Nezavisne Države Hrvatske tokom 1941. godine« u: Časopis za suvremenu povijest, br. 3 (2011), str. 807 –812.

407 S.D. Milošević, Izbeglice i preseljenici na teritoriji okupirane Jugoslavije 1941–1945, Beo-grad 1981, str. 140–141.



osoba. Na konferenciji je dogovoreno i da se u Srbiju može useliti još 3.200 ljudi, a NDH je trebala prihvatiti još 1.000 Slovenaca.

26. rujna 1941. kotarski predstojnik iz Dvora na Uni poslao je u Srbiju 1.200 Srba koji nisu bili zavedeni ni u jednom od tri logora.409 Transport su Nijemci u Beogradu prihvatili uz napomenu da će tih 1.200 osoba biti oduzeto od kvote 3.200 osoba za čiji su se prihvat oba-vezali na konferenciji 22. rujna 1941. U okviru te zadnje kvote odobrili su i transporte 1.621 iseljenika (odaslane 26, 27. i 28. rujna) i transport preostalih 450 zatočenih u logoru Požega, ali ustaše su od transporta tih 450 predviđenih za transport odustale, tako da su oni posljednjih dana listopada i početkom studenog pušteni iz logora.

Nakon 28. rujna, dakle, više nije bilo redovnih i velikih transpor-ta iz logora Caprag, Bjelovar i Požega.410

O nepodudarnostima i nepreciznostima brojki i datuma

Točan broj organizirano prisilno iseljenih nemoguće je ustanoviti bez obzira na činjenicu da posjedujemo poimenični popis. Čak imamo i slučaj netom spomenutog velikog transporta 1.200 iseljenika iz Dvo-ra na Uni koji je evidentno dospio u Beograd, ali niti je bio organiziran

409 O ovome transportu iz Dvora na Uni nemamo podrobnih podataka. Naime, svi koji su se bavili temom prisilnih iseljavanja spominju i ovaj transport iz Dvora na Uni. Tone Ferenc spominje da su Srbi iz Dvora na Uni iseljeni 26. rujna 1941. i da su ih Ni-jemci primili. Kao izvorni dokument navodi signaturu: Bajzmarov izvještaj 27. rujna 1941, PA AA, br. E 243200. Međutim, podatak odakle su ti Srbi ili njihov poimenični popis ne postoji (T. Ferenc, Nacistička politika denacionalizacije u Sloveniji u godinama od 1941. do 1945, Ljubljana–Beograd 1979, str. 251).

410 O svim ovim dogovorima vidi u: A. Lj. Lisac, »Deportacije Srba iz Hrvatske 1941. go-dine«, Historijski zbornik, 1–4,1956, str. 125–145; S. D. Milošević, Izbeglice i preseljenici na teritoriji okupirane Jugoslavije 1941–1945, Beograd 1981, str. 134–137; M. Karakaš Obradov, »Migracije srpskog stanovništva na području Nezavisne Države Hrvatske tokom 1941. godine« u: Časopis za suvremenu povijest, br. 3 (2011), str. 802–807; T. Ferenc, Nacistička politika denacionalizacije u Sloveniji u godinama od 1941. do 1945, Ljubljana–Beograd 1979, str. 199–255; F. Škiljan, »Organizirano masovno prisilno ise-ljavanje Srba iz Hrvatske 1941. godine«, Stanovništvo, br. 2 (2012), str. 1-34.


preko logora, niti je bio popraćen poimeničnom transportnom listom, tako da taj transport u ovom radu vodimo kao poseban slučaj i kao ta-kav on u zaključku čini posebnu strukturnu kategoriju organiziranog prisilnog iseljavanja. Još jedan krupan slučaj, koji u ovom radu treti-ramo kao poseban, je masakr 438 logoraša u logoru Požega nakon po-bune 26. kolovoza 1941, a koji nisu poimenično ni zavedeni u brojno stanje logora,411 te 65 nesuđenih iseljenika ubijenih na mostu u Sla-vonskom Brodu 27. kolovoza.

Podaci o tome tko je ušao u logor, tko je i koliko dugo u logoru boravio, odnosno tko je izišao iz logora na slobodu, tko je u logoru stri-jeljan ili tko je umro u njemu, i na kraju, tko je organizirano prisilno iseljen, ne slažu se uvijek »u dlaku«. Na samo nekoliko primjera kota-reva, najčešće tamo gdje su mali brojevi prisilno iseljenih (npr. Đurđe-vac i Kutina) moguće je ustanoviti potpunu točnost podataka, dok za ostale kotareve s nešto većim brojem prisilno iseljenih možemo zaključiti da su podaci približno ili gotovo točni. Na primjer u prvom transportu iz Zagreba koji je išao direktno u Srbiju zabilježeno je da su prisilno iseljene 264 osobe. Međutim, tri osobe se na popisu oma-škom nepreciznog popisivača ponavljaju (vidljivo je to po njihovim identičnim imenima, prezimenima i adresama). U transportu iz Za-greba koji je pak išao preko Capraga u Srbiju vidljivo je da je, usprkos tome što su prema zagrebačkim evidencijama u logor odaslane 384 osobe, u Caprag stigle 364, a u Srbiju, prema poimeničnom popisu, iseljene 343. Što u zadnji čas u Zagrebu, što u Capragu, na nečiju in-tervenciju puštene su ukupno 43 osobe (što je evidentirano), ali ipak se brojevi ne podudaraju za dvoje ljudi.

Iz knjiga koje su vodile logorske uprave vidljivo je da su neki za-točenici, prilikom dolaska u logor ili za boravka u logoru, preminuli od starosti ili bolesti,412 a neki su, poput dr. Šuice iz Banja Luke, bili

411 M. Bijelić, Sabirni ustaški logor u Slavonskoj Požegi 1941. godine, Beograd 2008, str. 77-88.

412 Tako su u Požegi na primjer preminuli Stanko Rikanović od izljeva krvi 16. kolovo-za 1941. i vremešni Rafail Momčilović, kaluđer iz manastira Šišatovac, 4. rujna 1941


zbog uvrede Poglavnika strijeljani po prijekom sudu u Zagrebu.413 Ponekad se pogriješilo u popisivanju novopristiglih zatočenika pa bi bila ispuštena koja desetina, što navode i same uprave logora. Tako na primjer za 31 osobu u logoru Požega zapovjednik logora 10. kolovoza 1941. bilježi da su »naknadno ustanovljeni kao nestali u brojanju«,414 a 14. kolovoza isti zapovjednik upisuje kako je brojčano stanje sređeno budući da se ispostavilo da u logoru »ima 350, a ne 370 ljudi« (?)415 Slično je i u Capragu gdje zapovjednik logora ispravlja grešku od ukup-no 38 osoba koja je nastala zbog nebrojenja djece.416 Ponekad su logor-ski zapovjednici čekali neke zatočenike da dođu iz drugih logora pa ih već upisali u svoje spiskove da bi im brojno stanje odgovaralo, ali se onda ti zatočenici nisu pojavili. Tako su transportom iz Teslića trebala stići u Požegu Desanka i Miodrag Simić i unaprijed stavljeni u »prirast u logoru«, ali budući da se nisu pojavili stavljeni su »u umanjenje«. Osim njih, u smanjenje su stavljene istoga dana i dvije ženske osobe i »djeca od 15 i 5 godina budući da su pogrešno predani u logor sa rodbi-nom, a roditelji su ostali«.417 Karakteristični su i slučajevi premješta-nja većih grupa zatočenika iz jednog logora u drugi gdje su se gotovo redovito događale greške (tako su zatočenici iz kotara Grubišno Polje prebacivani iz Capraga u Požegu, zatočenici iz kotara Garešnica i Kri-ževci iz Bjelovara u Požegu, a zatočenici iz Bjelovara u Caprag i slično). Poseban je slučaj prisilnih iseljenika iz kotara Mostar gdje je 14. rujna

(HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, knjiga 474, Logor Požega, Stanje logora – Srbi – VII-IX 1941).

413 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, knjiga 474, Logor Požega, Stanje logora – Srbi – VII-IX 1941, 13. kolovoza 1941.

414 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, knjiga 474, Logor Požega, Stanje logora – Srbi – VII-IX 1941.


416 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, knjiga 465, Logor Sisak, Stanje logora 10. sr-pnja–25. kolovoza 1941, 5. kolovoza 1941.



1941. njih 201 otpremljeno iz logora Caprag u Dvor na Uni i dalje ne-mamo podatke što se s njima dogodilo. Za neke zatočenike je vidljivo da su dopremljeni do logora, ali u logor nisu primljeni. Takav je slučaj sa 77 Mostaraca koji su otpremljeni u Glinu gdje su se zadržali kraće vrijeme, da bi onda bili prebačeni u Dvor na Uni.

Vidljivo je da je većih otpuštanja zatočenika bilo i iz kotareva Prijedor, Banja Luka, Zagreb, Našice, Ludbreg, Garešnica, Križevci i Mostar. Posebno je teško pratiti otpuštanja iz Zagreba, kao što je već navedeno, te iz Mostara, Banja Luke, Našica, Garešnice, Križevaca i Prijedora. Iako postoje kartice otpuštenih iz ovih kotareva broj otpu-štenih se ne slaže uvijek s brojem onih koji su došli u logor, odnosno brojem onih koji su prisilno iseljeni u Srbiju. U karticama puštenih iz pojedinih logora ne postoje podaci za sve puštene. Interesantna je kartica iz logora Bjelovar na kojoj za Stevana Desančića iz Hrvatske Mitrovice stoji da je pobjegao. Ta se kartica nalazi među karticama puštenih iz logora.418 Podaci iz lista onih koji su dopremljeni u logor i onih koji se iz logora otpremaju u Srbiju pružaju pravu zbrku poda-taka. Vrlo često su u tim spiskovima, posebno u onima kod dolaska u logor, pojedine osobe prekrižene i uz njih ponekad stoji »otpušten«, »pušten iz logora« i slično. Za neke od njih nije jasno jesu li uopće pri-mljeni u logor ili su pušteni prilikom ulaska u logor pa u logoru uopće nisu bili brojčano ni evidentirani. Također su upitni spiskovi solun-skih dobrovoljaca koji su se našli u logoru. Najveći su problemi s ko-tarom Donji Miholjac. Neki od pristiglih zatočenika iz kotara Donji Miholjac, koji gotovo redovito nisu rođeni na području spomenutog kotara, zavođeni su kao iseljenici iz kotara Teslić ili Tuzla, gdje su bili u lipnju 1941. privremeno prisilno stacionirani prije planirane depor-tacije u Srbiju do koje na kraju nije došlo (takvih, kategoriziranih kao solunski dobrovoljci bilo je ukupno oko 3.000), a 28 od njih koji su bili zatočeni u logoru u popisu su se vodili kao iseljenici iz kotara Donji Miholjac, iako su svi rođeni na području kotara Novska.

418 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, kutija 1853, Logor Bjelovar, kartice puštenih iz logora.


Čak i kod popisa prisilno iseljenih pravoslavnih svećenika ima nepodudarnosti. Naime, u sumarnom popisu iseljenih svećenika uz veći broj njih stoji: »izbjegao sam«, »nestao«, »pobjegao«. Uz mnoge su potpuno krivi podaci o kotaru ili mjestu iz kojeg su iseljeni ili su se sami iselili. Obitelji pojedinih svećenika prisilno su iseljavane preko logora, dok su se svećenici sami iselili i slično.

Uglavnom, možemo zaključiti da su popisi iseljenika po kota-revima najčešće manjkavi, odnosno nisu precizni, ali da su te greške uglavnom manjih razmjera. Imamo veliku sreću da su za sve logore sačuvane knjige stanja logora koje su vrlo precizno vođene i prema kojima se može točno ustanoviti dinamika ulaza i izlaza iz pojedinog logora po datumima, iako se u njima možda krije i ponešto birokrats-kog »porihtavanja« brojki i datuma.


Stanje logora

Logor Požega – stanje419

Datum Smanjenje Prirast Stanje24. srpnja 1941. 0 3 57126. srpnja 1941. 0 23 59427. srpnja 1941. 1 1 59428. srpnja 1941. 0 0 59431. srpnja 1941. 7 (otpušteni iz logora) 0 5872. kolovoza 1941. 0 579 (iz Petrinje) 11663.kolovoza 1941 525 (I. transport) 0 6414. kolovoza 1941. 0 93 (iz Doboja) 7345. kolovoza 1941. 0 138 (iz Dervente) 8726.kolovoza 1941. 618 (II. transport) 129 (iz Visokog) 3837. kolovoza 1941. 0 353 736 (iz Žepča 78, iz Tuzle 275) 8. kolovoza 1941. 0 209 (iz Tuzle) 9459. kolovoza 1941. 522 (III. transport) 242 665 (iz Teslića 118, iz Tuzle 124)10. kolovoza 1941. 0 31 (izostalo u brojanju) 69611. kolovoza 1941. 0 106 (iz Gračanice) 80212. kolovoza 1941. 522 (IV. transport) 116 (iz Dalja 4, iz Zenice 9 396 i iz Požege 103)13. kolovoza 1941. 1 (upisan kao umro, 754 (iz Požege 56, iz Dalja 1, 1149 a ubijen) iz Bugojna 327 i iz Grubišnog Polja 370)15. kolovoza 1941. 522 (V. transport) 101 (iz Požege i okolice) 72816. kolovoza 1941. 0 22 (iz Gračanice i okolice 750 Požege)18. kolovoza 1941. 522 (VI. transport) 0 227 i 1 umro

419 Knjiga logora Požega počinje s 24. srpnja 1941. Prije toga datuma 11. srpnja je dopre-mljena jedna osoba, 13. srpnja 1941. u logor su dopremljeni prisilni iseljenici iz Banja Luke (njih 487) i još 85 osoba 21. srpnja 1941. U knjigama stanja logora postoji neko-liko manjih grešaka u zbrajanju prirasta trenutnom brojčanom stanju logora koje su učinili oni koji su vodili knjige. (HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, knjiga 474, Logor Požega, Stanje logora – Srbi – VII-IX 1941; HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, kutija 1848, Brojno stanje logora Požega).


19. kolovoza 1941. 25 (pogrešno iskazani 0 202 kod Grubišnog Polja)20. kolovoza 1941. 0 120 (Požega i okolica 83, 322 Suhopolje 37)21. kolovoza 1941. 0 237 (iz Našica i okolice) 55922. kolovoza 1941. 0 704 (iz Našica okolice) 1.26323. kolovoza 1941. 0 18 (iz Požege 1 i iz Našica 17) 1.28124. kolovoza 1941. 521 (VII. transport) 0 76025. kolovoza 1941. 0 169 (iz Vinkovaca i okolice) 92926. kolovoza 1941. 0 47 (43 iz Virovitice i okolice 976 Požege, ovaj prirast pogrešno ispušten iz brojnog stanja 22. kolovoza) i 4 iz okolice Mitrovice27. kolovoza 1941. 0 39 (iz Vukovara) 1.01529. kolovoza 1941. 4 (otpremljeno u Srbiju) 0 1.01130. kolovoza 1941. 0 12 (iz Iriga, 12 kaluđera) 1.02331. kolovoza 1941. 5 (otpremljeni 0 1.018 pojedinačno u Srbiju)1. rujna 1941. 22 (otpremljeno 0 996 pojedinačno u Srbiju)4. rujna 1941. 34 otpremljeno u Srbiju, 0 961 a 1 umro5. rujna 1941. 6 (3 otpušteno iz logora, 0 955 3 otpremljeno)7. rujna 1941. 38 (otpremljeno u Srbiju) 0 92710. rujna 1941. 0 0 89413. rujna 1941. 0 3 (1 iz Vinkovaca i 2 iz 897 slovenskog transporta)15. rujna 1941. 1 (1 Crnogorac) 0 89616. rujna 1941. 40 (otpremljeni u Srbiju) 0 85617. rujna 1941. 4 (otpušteni) 0 85223. rujna 1941. 11 (otpušteni) 0 84127. rujna 1941. 0 514 (iz Osijeka i okolice) 1.35528. rujna 1941. 526 (VIII. transport) 0 82929. rujna 1941. 144 (otpušteni) 0 68530. rujna 1941. 0 33 (iz Osijeka) 7181. listopada 14 (otpušteni) 2 (iz Bosanske Gradiške) 7123.listopada 67 (28. listopada nisu 0 645 bili na transportnoj listi)4. listopada 64 (otpušteni 28. rujna 0 581 19, 4. listopada 45)5.listopada 795 (iz Bjelovara logora) 0 1.376


listopada 41 (34 nije bilo u 0 1.335 smanjenju 28. Rujna, a 7 ih je poslano 6. Listopada)10/11. listopada 4 (otpušteni) 0 1.33113. listopada 8 (1 otpušten, a 7 0 1.323 otpremljeno u Srbiju)14-17. listopada 178 (otpušteno) 0 1.14521. listopada 380 (otpušteno iz 0 765 Poganovaca)24. listopada 2 (otpušteni) 0 76325. listopada 311 (otpušteno) 0 452* (*otpušteni iz logora 7. studenog)

Logor Caprag – stanje420

Datum Smanjenje Prirast Stanje10. srpnja 1941. 0 14 (kotar Petrinja) 1411. srpnja 1941. 0 173 (Irig 2, Orahovica 2, 187 Čađavica 3, Bosanska Dubica 3, Klisa 2, Kostajnica 3, Dobrljin 2, Suhopolje 3, Prijedor 3, St. Polje 1, Vrginmost 19, Maglaj 14, Bosanska Krupa 32, Glina 12, Sisak 44)12. srpnja 1941. 0 138 (Sisak 72, Križevci 6, 325 Slavonski Brod 11, Bosanski Brod 8, Šid 12, Požega 1, Morović 2, Vinkovci 9, Doboj 17)13. srpnja 1941. 0 224 (Prijedor 24, Banja Luka 549 77, Sanski Most 32, Jajce 26, Grubišno Polje 6, Kotor Varoš 13, Sisak 1, Sarajevo 7, Prnjavor 5, Mrkonjić Grad 4, Ključ 11, Varcar Vakuf 4, Piskavica 2, Glina (?) 3, G. Vakuf 3, Bjelovar 3, Tuzla 1, Karlovac 2.

420 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, knjiga 465, Logor Sisak, Stanje logora 10. srpnja–25. kolovoza 1941; knjiga 466, Logor Sisak, Stanje logora 25. kolovoza 1941. – 28. rujna 1941.


14. srpnja 1941. 0 322 (Tuzla 11, Priboj 11, 871 Konjic 2, Jasenica 2, Teslić 20, Nova Gradiška 13, Srijemski Karlovci 25, Osijek 10, Petrinja 105, Sarajevo 35, Ilok 9, Pakrac 12, Garešnica 9, Varcar Vakuf 25, Gračanica 15, Zvornik 14, Jajce 1, Jošava 3)15. srpnja 1941. 0 223 (Petrinja 110, Novska 1, 1094 Pakrac 4, Zenica 9, Prnjavor 21, Ključ 2, Jajce 4, Ogulin 1, Banja Luka 1, Slavonski Brod 1, Bjelovar 3, Karlovac 2, Kostajnica 17, Sisak 27, Srebrenica 20) 16. srpnja 1941. 0 265 (Bosanska Gradiška 36, 1359 Kostajnica 18, Podravska Slatina 24, Prijedor 4, Rogatica 26, Sarajevo 1, Zagreb 156)17. srpnja 1941. 46 (otpušteno) 279 (Bjelovar 2, Varaždin 2, 1592 Zagreb 208, Vukovar 18, Visoko 1, Kladanj 12, Žepče 11, Sisak 6) 18. srpnja 1941. 0 33 (Banja Luka 6, 1625 Derventa 24, Bjelovar 1, Bosanska Gradiška 2)21. srpnja 1941. 3 6 (Sisak 2, Derventa 4) 162822. srpnja 1941. 1 2 (Glina ) 162923. srpnja 1941. 0 6 (Bosanska Krupa) 163526. srpnja 1941. 4 5 (Donji Miholjac 4, Hvar 1) 163628. srpnja 1941. 1 0 163530. srpnja 1941. 1 0 163431. srpnja 1941. 6 0 16281. kolovoza 1941. 513 (I. transport) 0 11154. kolovoza 1941. 521 (II. transport) 2 (Daruvarski Brestovac) 5965. kolovoza 1941. 0 66 (28 iz Donjeg Miholjca i 662 38 ispravak brojnog stanja) 6. kolovoza 1941. 0 171 (109 iz Našica i 62 iz 833 Podravske Slatine) 7. kolovoza 1941. 522 (III. transport) 77 iz Podravske Slatine 3889. kolovoza 1941. 5 (otpušteno) 21 iz Siska 40410. kolovoza 1941. 389 (IV. transport) 1 iz Siska 1611. kolovoza 1941. 0 561 iz logora Bjelovar 581* (*greška od četiri osobe)


12. kolovoza 1941. 0 113 iz Bosanske Gradiške 69413. kolovoza 1941. 561 (V. transport) 200 (75 iz Bosanske Gradiške, 333 41 iz Prnjavora, 50 iz Sarajeva, 7 iz Tešnja i 27 iz Nove Gradiške) 14. kolovoza 1941. 0 550 (84 iz Nove Gradiške, 452 883 iz Grubišnog Polja, 9 iz Bosanskog Šamca i 4 iz Petrinje) 15. kolovoza 1941. 0 14 iz Karlovca 89716. kolovoza 1941. 505 (VI. transport) 464 (1 iz Sarajeva, 2 iz 856 Gračanice i 461 iz Banja Luke) 17. kolovoza 1941. 0 202 iz Mostara 1.05818. kolovoza 1941. 7 vraćeni u Mostar 296 (273 iz Mostara, 10 iz 1347 Foče, 3 iz Daruvara, 5 iz Osijeka i 5 iz Bosanske Dubice) 19. kolovoza 1941. 523 (VII. transport) 0 82420. kolovoza 1941. 0 14 (1 iz Čazme, 9 iz Trebinja, 838 4 iz Tuzle) 21. kolovoza 1941. 5 (1 utopljenica i 0 833 4 otpušteno) 22. kolovoza 1941. 535 (VIII. transport) 230 (227 Banja Luka, 3 Novska) 52823. kolovoza 1941. 0 492 (Banja Luka) 102024. kolovoza 1941. 0 264 (200 iz Banja Luke i 1284 64 iz Podravske Slatine) 25. kolovoza 1941. 523 (IX. transport) 0 76127. kolovoza 1941. 0 122 (2 iz Grubišnog Polja i 883 120 iz Prijedora) 28. kolovoza 1941. 2 otpuštena 0 8813. rujna 1941. 4 otpuštena 0 8776. rujna 1941. 1 otpušten 0 8767. rujna 1941. 0 32 iz Hrvatske Mitrovice 9089. rujna 1941. 1 otpušten 0 90711. rujna 1941. 2 otpuštena 0 911* (*ispravljeno sa 905)12. rujna 1941. 3 otpuštena 0 90814. rujna 1941. 264 (63 otpuštena i 0 644 201 otpremljen u Dvor)16. rujna 1941. 92 otpuštenih 0 55217. rujna 1941. 12 otpuštenih 0 54019. rujna 1941. 1 otpušten 0 53920. rujna 1941. 1 otpušten 0 53824. rujna 1941. 7 otpuštenih 0 531


26. rujna 1941. 57 otpuštenih 0 47427. rujna 1941. 36 otposlano 63 (17 razlika u stanju i 501 transportom u Srbiju 46 iz Moslavačkog Selišta)28. rujna 1941. 501 (X. transport) 0 0

Logor Bjelovar – stanje 421

Datum Smanjenje Prirast Stanje11. srpnja 32 0 012. srpnja 2 62 6013. srpnja 1 101 (Bjelovar) 16015. srpnja 0 249 (iz Velike Pisanice) 40916. srpnja 0 282 (iz općine Predavac) 69117. srpnja 0 168 (iz općine Kapela) 85918. srpnja 0 268 (iz općine Trojstvo) 1.12723. srpnja 28 (otpušteno) 0 1.09924. srpnja 2 (otpušteno) 23 (iz općine Predavac) 1.12025. srpnja 3 (otpušteno) 0 1.11726. srpnja 2 (otpušteno) 4 (iz Bjelovara) 1.11927. srpnja 5 (otpušteno) 0 1.11428. srpnja 3 (otpušteno na zahtjev 0 1.111 njemačkih vlasti Ana Šarko, Hilda i Tatjana Bakić porijeklom Nijemci)29. srpnja 3 (2 otpuštena i 1 umro) 0 1.10830. srpnja 14 (12 otpušteno na 0 1.094 zahtjev Državnih željeznica, a 2 na njemački zahtjev)31. srpnja 2 (1 na zahtjev 0 1.092 njemačkih vlasti, a jedan pogrešno primljen u logor)1. kolovoza 505 (I. transport) 564 (iz općine Severin) 1.1512. kolovoza 1 (otpušten jer mu je 1 (iz općine Kapela) 1.151 žena rimokatolikinja)3. kolovoza 1 (dijete umrlo u bolnici) 181 (iz kotara Čazma) 1.331

421 HDA, Logor Bjelovar, kutija 1853, Stanje logora Bjelovar.


4. kolovoza 12 (otpušteni radi 3 (iz kotara Čazma) 1.322 mješovitih brakova)5. kolovoza 495 (II. transport) 284 (iz kotara Grubišno Polje) 1.1116. kolovoza 0 530 (iz kotara Grubišno Polje) 1.6417. kolovoza 4 (otpušteni kao 337 (iz kotara Grubišno Polje) 1.974 pogrešno dopremljeni)8. kolovoza 535 (534 III. transport 0 1.439 i 1 otpušten)9. kolovoza 121 (otpremljeno u 518 (iz kotara Grubišno Polje 1.836 logor) i Bjelovar) 10. kolovoza 572 (otpremljeni za 529 (iz kotara Grubišno Polje) 1.793 Caprag)11. kolovoza 640 (124 otpušteno, 0 1.153 516 IV. transport)13. kolovoza 0 6 (iz kotara Grubišno Polje) 1.15911. kolovoza 508 (504 V. transport, 0 651 4 otpuštena jer su pogrešno uzeti u logor)12. kolovoza 0 166 (iz kotara Bjelovar) 81713. kolovoza 0 102 91914. kolovoza 500 (VI. transport) 674 (iz kotara Koprivnica) 1.09315. kolovoza 6 (otpušteni jer su 9 (iz kotara Koprivnica) 1.096 pogrešno uzeti u logor)16. kolovoza 513 (VII. transport) 448 (iz kotara Križevci) 1.03117. kolovoza 22 (otpušteni jer su 0 1.009 pogrešno uzeti u logor)18. kolovoza 0 469 (iz kotara Garešnica) 1.47819. kolovoza 602 (VIII. transport) 24 (iz kotara Garešnica) 90020. kolovoza 0 1 (iz kotara Križevci) 90121. kolovoza 13 (12 otpušteno jer su 0 888 pogrešno uzeti u logor, 1 umro)22. kolovoza 2 (otpušteni, djeca koja 557 (iz kotara Virovitica) 1.443 su iz drugih obitelji koje nisu uzete u logor)23. kolovoza 0 7 (iz kotara Virovitica) 1.45024. kolovoza 2 (otpušteni) 5 (iz kotara Garešnica) 1.4531. rujna 5 (otpušteni) 0 1.4484. rujna 7 (otpušteni) 0 1.4415. rujna 1 (otpušten) 0 1.4406. rujna 9 (otpušteni) 1 1.4327. rujna 1 (otpušten) 0 1.431


9. rujna 11 (1 umro 10 otpuštenih)11. rujna 14 (otpušteni) 0 1.38412. rujna 2 (umrli) 0 1.38215. rujna 5 (otpušteni) 0 1.37722. rujna 0 0 1.523*

(*do sada pogrešnovođeno stanjeza 146 osoba)

23. rujna 3 (otpušteni) 0 1.52024. rujna 80 (otpušteni) 0 1.44026. rujna 532 (IX. transport) 0 90828. rujna 3 (otpušteni) 0 90515. rujna 2 (otpušteni) 0 90316. rujna 0 11 (Vojakovac i Sveti Ivan 914 Žabno)4. listopada 914 (poslani u logor 0 0 Požega)

Transporti

Transporti iz logora Caprag422

Broj i datum Iseljenici iz kotareva Broj transporta iseljenihi. transport Petrinja (19), Bosanska Krupa (23), Zagreb (17), 511(1. kolovoza 1941) Banja Luka (45), Glina (5), Sarajevo (32), Varaždin (1), Srijemski Karlovci (22), Srijemska Kamenica (1), Bosanski Brod (5), Našice (1), Vrginmost (10), Maglaj (14), Bosanski Novi (11), Bjelovar (31), Virovitica (4), Karlovac (6), Bosanska Dubica (6), Irig (1), Ilok (7), Daruvar (4), Priboj (4), Srebrenica (15), Sanski Most (14), Ljubija (1), Bosanska Gradiška (21), Koprivnica (2), Žepče (7), Ogulin (3), Nova Gradiška (2), Slavonski Brod (8), Novska (9), Doboj (5), Jajce (16), Vukovar (7), Prnjavor (12), Prijedor (11), Zenica (1), Derventa (5), Ključ (9), Visoko (7), Grubišno Polje (3), Kotor Varoš (7), Podravska Slatina (3), Teslić (2), Varcar Vakuf (13), Konjic (2), Vinkovci (3), Križevci (4), Zvornik (10), Sisak (17), Šid (9), Beograd (1), Garešnica (3), Osijek (2), Pakrac (3), Kostajnica (5).

422 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, kutija 1841, logor Caprag.


ii. transport Pakrac (12), Sanski Most (9), Slavonski Brod (4), (4. kolovoza 1941) Koprivnica (7), Ključ (12), Sarajevo (14), Bosanska 521 Gradiška (21), Nova Gradiška (11), Sisak (25), Daruvar (12), Osijek (8), Donji Miholjac (4), Vukovar (9), Bosanska Krupa (9), Teslić (20), Vrginmost (11), Tuzla (23), Zagreb (31), Podravska Slatina (21), Banja Luka (40), Rogatica (26), Zenica (8), Prijedor (20), Gradačac (5), Visoko (13), Zvornik (4), Srijemski Karlovci (3), Jajce (18), Ogulin (1), Derventa (18), Bosanski Brod (3), Prnjavor (21), Kladanj (12), Bosanski Petrovac (6), Žepče (4), Srebrenica (5), Ilok (2), Garešnica (6), Varcar Vakuf (9), Skender Vakuf (1), Kotor Varoš (9), Vinkovci (3), Šid (3), Grubišno Polje (4), Gračanica (14)iii. transport Zagreb (219), Petrinja (208), Kostajnica (13), Šid (1), 524(7. kolovoza 1941) Požega (1), Glina (6), Sisak (66), Varaždin (1), Pakrac (4), Otočac (2), Vinkovci (3)iv. transport Zagreb (78), Sisak (29), Donji Miholjac (8), Novska (20), 391(10. kolovoza 1941) Našice (109), Podravska Slatina (139), Bjelovar (3), Petrinja (4), Hvar (1)Izvanredni transport Bjelovar (35), Grubišno Polje (86), transport za Caprag 121bez broja (priključak iz logora Bjelovar423

IV. transportu) (11. kolovoza 1941)v. transport Bjelovar (12), Grubišno Polje (549) 561(13. kolovoza 1941) vi. transport Bosanska Gradiška (158), Banja Luka (2), Prnjavor (37), 502(16. kolovoza 1941) Sarajevo (50), Tešanj (7), Ogulin (1), Nova Gradiška (106), Grubišno Polje (107), Virovitica (6), Tuzla (9), Petrinja (5), Karlovac (13), Prijedor (1)vii. transport Grubišno Polje (312), Banja Luka (174), Bosanska 523(19. kolovoza 1941) Gradiška (16), Foča (5), Prnjavor (4), Daruvar (5), Osijek (5), Gračanica (2)viii. transport Banja Luka (290), Foča (5), Grubišno Polje (20), Bosanska 521(22. kolovoza 1941) Gradiška (2), Bosanska Dubica (5), Čazma (1), Trebinje (9), Tuzla (4), Mostar (184), Sarajevo (1) ix. transport Mostar (58), Banja Luka (453), Nova Gradiška (5), 522(25. kolovoza 1941) Sisak (2), Grubišno Polje (1), Novska (1), Bosanska Gradiška (2) x. transport Banja Luka (349), Prijedor (25), Kutina (46), 501(27. rujna 1941) Slatina (49), Mitrovica (32)ukupno 5.198



Transporti iz logora Bjelovar

Broj i datum Iseljenici iz kotareva Broj transporta iseljenihi. transport Bjelovar (505)424 505(2. kolovoza 1941) ii. transport Bjelovar (496)425 496(5. kolovoza 1941) iii. transport Bjelovar (535)426 535(8. kolovoza 1941) iv. transport Čazma (162), Grubišno Polje (354)427 516(11. kolovoza 1941)v. transport Bjelovar (463), Grubišno Polje (42)428 505(14. kolovoza 1941) vi. transport Bjelovar (323), Grubišno Polje (178)429 501(17. kolovoza 1941) vii. transport Grubišno Polje (296), Bjelovar (71), Čazma (3), 513(20. kolovoza 1941) Đurđevac (83), Ludbreg (60)430 viii. transport Ludbreg (438), Koprivnica (142), Križevci (21)431 601(23. kolovoza 1941) ix. transport Virovitica (483), Koprivnica (5), Ludbreg (14), 528(26. rujna 1941) Križevci (26)432 ukupno 4.700

424 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 453, 4054/41. 425 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 456, 5101/41. 426 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 459, 6023/41. 427 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 459, 6021/41. 428 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 465, 8244/41. 429 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 465, 8245/41. 430 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 466, 8552/41. 431 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 468, 9008/41. 432 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 491, 18087/41.


Transporti iz logora Požega433

Broj i datum Iseljenici iz kotareva Broj transporta iseljenihi. transport Banja Luka (417), Vlasenica (15), Osijek (4), 529(3.kolovoza 1941) Mitrovica (29), Bosanska Gradiška (1), Višegrad (11), Travnik (8), Tuzla (1), Bosanska Dubica (19), Kumanovo (1), Maribor (7), Ptuj (1), Janžev Vrh (3), Bosansko Grahovo (81), Dvor (4), Novi Sad (2), Prijedor (4), (nepoznato 81)ii. transport Virovitica (18), Mitrovica (8), Petrinja (546), Našice (1), 618(6. kolovoza 1941) Donji Miholjac (1), Banja Luka (32), Sisak (4), Bosanska Dubica (4), Ptuj (3), Đakovo (1) iii. transport Virovitica (31), Derventa (114), Visoko (135), 520(9. kolovoza 1941) Doboj (91), Petrinja (16), Đakovo (6), Tuzla (10), Žepče (79), Donji Miholjac (25), Osijek (2), Podravska Slatina (3), Požega (4), Banja Luka (3), nepoznato (1)iv. transport Donji Miholjac (281 – uključeni i oni rođeni na 520(12. kolovoza 1941) području Dvora, ali kao solunski dobrovoljci preseljeni u Donji Miholjac i okolicu), Virovitica (119), Valpovo (22), Vinkovci (4), Teslić (69), Našice (8), Podravska Slatina (3), Vukovar (7), Županja (6), Maribor (1) v. transport Zenica (9), Požega (158), Gračanica (104), Osijek (5), 523(15. kolovoza 1941) Donji Miholjac (68), Nova Gradiška (1), Virovitica (18), Valpovo (3), Teslić (35), Našice (10), Bugojno (102), Vlasenica (3), Banja Luka (1), Srebrenica (5), Derventa (1) vi. transport Bugojno (222), Grubišno Polje (274), Petrinja (11), 522(18. kolovoza 1941) Visoko (7), Našice (2), Orahovica (1), Prijedor (1), Gračanica (4) vii. transport Požega (198), Grubišno Polje (74), Bugojno (4), 520(24. kolovoza 1941) Našice (200), Virovitica (38), Donji Miholjac (4), Slavonski Brod (2)434 Izvanredni transport Vukovar (19), Vinkovci (14), Irig (1)435 34 bez broja (4. rujna 1941) Izvanredni transport Irig (11), Mitrovica (3), Vinkovci (15), Vukovar (2), 38bez broja Našice (7)436 (samostalno iselili iz logora)(7. rujna 1941)

433 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, kutija 1848, Popis deportiranih iz logora u Požegi u Srbiju i Popis dopremljenih u logor Požega.



Izvanredni transport Vinkovci (31), Našice (7), Osijek (1),437 Maribor (1) 40bez broja (15. rujna 1941) viii. transport Našice (38), Vinkovci (89), Petrinja (7), Osijek (414), 592(28. rujna 1941) Valpovo (36), Virovitica (2), Visoko (6)Izvanredni transport Križevci (1), Petrinja (1), Osijek (3), Karlovac (1), 11bez broja Celje (2), nepoznato (3)(6. listopada 1941) Ukupno 4.467

Preko poimeničnog popisa iseljenih moguće je ustanoviti da su Srbi iz tri logora bili transportirani sveukupno u 27 velikih transpo-rata i 4 manja. Iako neki autori tvrde da je transporata bilo više, što je moguće, u Hrvatskom državnom arhivu nisu sačuvani drugi popisi osim spomenutih. Kod logora Caprag i Bjelovar čini se da su nam saču-vane u potpunosti sve transportne liste. Međutim, za logor u Požegi u to ne možemo biti sigurni. Naime, Miodrag Bijelić u svojem djelu o Sabirnom ustaškom logoru u Slavonskoj Požegi 1941. godine navodi i transport od 21. kolovoza 1941. sa 713 prisilnih iseljenika za koji nam nije sačuvan nikakav popis i za koji nemamo točne podatke otkud su bili zatočenici te transporte od 6. listopada i 20. listopada 1941. sa 421, odnosno 460 prisilnih iseljenika. Transport od 21. kolovoza sasvim si-gurno nije postojao budući da u knjizi Stanje logora Požega između srpnja i rujna 1941. ne stoji nikakav transport toga datuma, odnosno stoji da toga dana nije bilo otpremanja u Srbiju. Sljedećeg dana doš-ao je transport sa 704 osobe iz Poganovaca i okolice u logor, ali nije bilo nikakvih iseljavanja. Za transport od 6. listopada 1941. našao sam popis od 11 prisilno iseljenih te tako nije jasno kako je moguće da se na Bijelićevom popisu našao 421 iseljenik. Također za popis od 460 prisilno iseljenih 20. listopada 1941. ne postoji nikakav popis te i sam Bijelić piše da za taj transport nije ni sigurno da je došao u Srbiju, od-nosno da se ne zna što se s njime dogodilo.438 Kod logora Požege je upitan i transport od 19. rujna 1941, u kojem se ponavljaju iste osobe koje su upisane u transport od 28. rujna 1941 (njih 40).

437 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 458, 5844/41. 438 M. Bijelić, Sabirni ustaški logor u Slavonskoj Požegi 1941. godine, Beograd 2008, str.

44-45.


Iz svega spomenutog možemo zaključiti da je u jednom tran-sportu bilo prosječno između 500 i 550 zatočenika, da su preseljava-ne čitave obitelji što znači da su se u transportu nalazila i djeca i žene i muškarci najrazličitijih dobnih skupina te da su tokom kolovoza 1941. transporti išli dnevnom dinamikom i to tako da bi išao transport iz Capraga (npr. 1. kolovoza 1941), potom iz Bjelovara (npr. 2. kolovo-za 1941), a zatim iz Požege (npr. 3. kolovoza 1941). Svaki je transport imao svoj broj te su svi transporti u logorima Caprag i Bjelovar evi-dentirani, dok za transporte iz logora Požega (za posljednjih pet, od sedmog nadalje, koji su išli 21. i 24. kolovoza, 28. rujna, 6. listopada i 20. listopada) nije sasvim jasno koji im je redni broj. Zapovjednik logora je određivao tko će sve biti iseljen u pojedinom transportu. U logoru su izrađivane transportne liste u tri primjerka, a potom se pos-tupalo na sljedeći način: vođa transporta dobio bi jednu transportnu listu koju na određenoj željezničkoj stanici predaje primatelju tran-sporta, druga transportna lista ostaje u logoru, a kartoni se sa trećom transportnom listom šalju Državnom ravnateljstvu za ponovu. Kod šefova željezničkih stanica naručivan je određen broj vagona koji je trebalo dopremiti u mjesto što bliže logoru. Svaki transport je imao jednog vođu transporta i naoružanu pratnju sastavljenu od ustaša ili redarstva u mjestu na taj način da je jedan od ustaša ili redarstveni-ka dolazio na po jedan vagon. Zadatak vođe transporta bio je da primi osobe koje su na transportnoj listi, savjete od zapovjednika logora i da se brine o prevoženju transporta. Vođa transporta predaje transport predstavniku njemačkih vojnih vlasti. Prijem transporta se bilježi na posebnoj listi koja je priključena transportnoj listi. Ovaj se list spaja sa transportnom listom koja je ostala u logoru. Transporti s prisilnim iseljenicima nisu išli ustaljenim željezničkim redom vožnje nego se za njih izrađivao poseban red vožnje.439

439 S. D. Milošević, Izbeglice i preseljenici na teritoriji okupirane Jugoslavije, Beograd 1981, str. 141.


Struktura transportiranih (po kotarevima)

Banja Luka 1807 Beograd 1 Bjelovar 2037 Bosanska Dubica 34 Bosanska Gradiška 221 Bosanska Krupa 32 Bosanski Brod 8 Bosanski Novi 11 Bosanski Petrovac 6 Bosansko Grahovo 1 Bugojno 328 Celje 2 Čazma 166 Daruvar 19 Derventa 138 Doboj 96 Donji Miholjac 391 Dvor na Uni 4 Đakovo 7 Đurđevac 86 Foča 10 Garešnica 9 Glina 13 Gračanica 124 Gradačac 5 Grubišno Polje 2717 Hrvatska Kostajnica 18 Hrvatska Mitrovica 72 Hvar 1 Ilok 9 Irig 13 Jajce 34 Karlovac 20 Kladanj 12 Ključ 21 Konjic 2 Koprivnica 160 Kotor Varoš 16 Križevci 52 Kumanovo (Makedonija) 1 Kutina 46 Ludbreg 508 Maglaj 14 Maribor (Slovenija) 9


Mostar 242 Našice 397 Nova Gradiška 125 Novi Sad 2 Novska 30 Ogulin 5 Osijek 444 Otočac 2 Pakrac 19 Petrinja 817 Podravska Slatina 218 Požega 346 Priboj 4 Prijedor 62 Prnjavor 74 Ptuj 4 Rogatica 26 Sanski Most 24 Sarajevo 97 Sisak 143 Skender Vakuf 1 Slavonski Brod 14 Srebrenica 25 Srijemski Karlovci 26 Šid 13 Teslić 126 Tešanj 7 Travnik 8 Trebinje 9 Tuzla 47 Valpovo 61 Varaždin 2 Varcar Vakuf 23 Vinkovci 162 Virovitica 736 Visoko 168 Višegrad 11 Vlasenica 18 Vrginmost 21 Vukovar 44 Zagreb 684 Zenica 18 Zvornik 14 Žepče 90 Županja 6 Nepoznato 10


Organizirana prisilna iseljavanja pravoslavnih svećenika

Tokom srpnja 1941. u čitavoj su NDH hapšeni pravoslavni svećenici što je imalo višestruku svrhu. Naime, tim uhićenjima davalo se Sr-bima do znanja da je ustaška država zauzela vrlo oštar stav prema pravoslavnoj vjeri kao stranom elementu u NDH. O tome su ustaški dužnosnici u više navrata javno govorili na velikim skupštinama koje su održavane diljem NDH. Osim toga, ustaše su hapšenjem pravo-slavnog svećenstva ostavljali velik broj srpskih sela bez najugledni-jih, najškolovanijih, vrlo često i najimućnijih stanovnika. Uklanja-njem pravoslavnog svećenstva ustaše su mogli lakše natjerati ostale Srbe da se prekrste na rimokatoličku vjeru. Uostalom, s istim ciljem organizirano su prisilno iseljavani i trgovci, obrtnici ili politički ak-tivni Srbi. Prije iseljavanja rađeni su spiskovi pravoslavnih svećenika. Spisak za kotar Bjelovar otkriva da su dva svećenika bila na posebno lošem glasu. Radilo se o bjelovarskom kateheti Nikoli Banu koji se »is-ticao progonom hrvatske djece« i bjelovarskom parohu čija su se dje-ca istaknula »komunističkom promidžbom«.440 I prije organiziranog prisilnog iseljavanja pojedini svećenici bili su uhapšeni i odvedeni u zatvor. Paroh kozarački iz okoline Prijedora bio je pozvan na ispitiva-nje već 25. travnja 1941. Tada je doživio fizičko maltretiranje, pretres stana i crkve, a potom je stavljen u kućni pritvor. Između 2. i 7. svibnja nalazio se u zatvoru u ustaškom logoru u Prijedoru, a potom u tzv. »Crnoj kući« nedaleko Banje Luke. Čim je Branko Kusonjić, paroh ko-zarački, pušten na slobodu, pobjegao je u Srbiju.441 Pravoslavni sveće-nici su uglavnom iseljavani preko logora u Capragu, manji broj pre-ko Požege. Prema ustaškim evidencijama, organizirano ih je iseljeno 327.442 Poimenični spiskovi svećenika, igumana, kateheta ili crkvenih činovnika koji su iseljeni preko logora ili su izbjegli, a koje su ustaške vlasti uspjele popisati, iznosi 354 (bez obitelji, vidi tablicu na CD-u).

440 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 442, 509/41. 441 AS, Komesarijat za izbeglice i preseljenike, G2, F 5, br. 204/1941. 442 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 473, 11063/41.


Od toga ih je 334 prisilno iseljenih preko logora, kod četvorice su ise-ljene samo njihove obitelji, a njih nema na popisu, 14 su sami izbjeg-li, za jednog nije utvrđeno da li je zabunom upisan kao ista osoba na dva mjesta (Dobrović Aleksandar Grubišno Polje i Novo Topolje kod Slavonskog Broda), a jedan je u logoru od starosti umro (Momčilović Rafail (Rapailo) iz manastira Šišatovac). Iseljavanja su uglavnom oba-vljena u prvoj polovici srpnja 1941, a manji broj početkom kolovoza 1941. Iz iskaza danih u Komesarijatu za izbeglice i preseljenike u Be-ogradu saznajemo na koji način su pojedinci hapšeni i u kakvim se to okolnostima dešavalo. Evo dijela izjave paroha iz Kirina nedaleko Vrginmosta Manojla Krge:

»10 jula ove godine po treći put dolaze po mene ali me ni toga puta nisu našli kod kuće, već u selu Ostrožinu, koje je od moga sela pet ki-lometara. Međutim, da bi me lakše uhvatili, najpre su uhapsili moju suprugu sa detetom i doveli ih u to selo. Kada su mi seljaci saopštili da su ustaše uhapsili moju suprugu, bio sam prinuđen da im se pre-dam. Pošto sam im se predao rekli su mi da idemo u moj stan da me nešto saslušaju. Kada sam došao u stan pred stanom sam našao kami-on sa šest ustaša i dva žandarma. Pred stanom me žandarmi lišavaju slobode i naređuju, da se u roku od dvadeset minuta spremim i da sa porodicom napustim stan. U roku od tih dvadeset minuta uspeo sam da uzmem samo ono što mi je bilo najpotrebnije. Točno u 14 časova napustio sam zajedno sa porodicom stan. U prisustvu mome stan je zapečaćen i na njemu je napisano, da je isti svojina Nezavisne Države Hrvatske. Crkva, hram Svetog Apostola Petra, također je zapečaćen. Postavljen je seoski starešina da pod ličnom odgovornosti i pod pret-njom smrtne kazne ima da očuva, sve do daljnjeg naređenja crkvu i stan.. Seli smo zatim u kamion i krenuli za Glinu. Usput su u kamion ukrcali i još šest sveštenika, mojih suseda. U 10 časova uveče stigli smo u Glinu. Tu su nas zatvorili u hotel Kasinu, nad nama izvrši-li pretres i pregledali stvari. Sutradan u 14 časova krenuli smo za Caprag gde je bio iseljenički logor. U Capragu prilikom pregleda sve su nam oduzeli: i životne namirnice, i novac i zlatninu i srebrninu, pa čak i posteljne stvari.«443

443 HDA, Zemaljska komisija za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njihovih poma-gača, ZH, kutija 470, 37118–37179/45.


Svog puta do Capraga prisjeća se i prijedorski paroh. Svećenici iz ba-njalučke eparhije i njihove obitelji prevoženi su vlakom iz Banje Luke. Ustaše su odvojili djecu u poseban vagon jer je jedino to mogla biti »garancija da će se roditelji ponašati pristojno na cijelom putu«. Tek nakon usrdnih molbi, ustaše su dopustili da dvije majke putuju u vagonu uz djecu.444 Zanimljiv je opis pokušaja izbjegavanja hapšenja pravoslavnog paroha iz sela Klokočevik kod Slavonskog Broda Andrije Doića. Da će biti uhapšen dojavili su mu njegovi parohljani.

»Poručeno mi je da budem spreman da se na neko vrijeme sklonim i naznačeno mi je mesto gde će me jedan čovjek (Jovan Desančić) čekati da me odvede na priređeno sklonište. Oko 22 časa 10. VII. 1941. zaustavio se jedan kamion pred mojim domom. Ja sam to očekujući spreman izašao iz kuće i otišao u baštu a otud na ugovoreno mjes-to, gde me je pouzdani čovjek čekao i odveo u priređeno sklonište nedaleko od sela. U skloništu sam ostao do 12. VII. 1941.«445

Potom se on prijavio u Garčin na žandarmerijsku stanicu i izjavio da se dobrovoljno stavlja pod zaštitu državnih vlasti. Zatim je otpremljen u zatvor u Slavonski Brod, gdje je preslušan, a odande 16. srpnja depor-tiran u Caprag i otuda u Srbiju. Međutim, velik broj svećenika uspio je bijegom preduhitriti hapšenje.446 To je bio slučaj posebno s onima koji su se isticali svojom političkom opredjeljenošću prije Drugog svjets-kog rata te s onima koji su imali prijateljske veze s lokalnim Hrvatima, ponekad i s činovnicima u općinskoj ili kotarskoj upravi. Bježali su i oni na čijem su se teritoriju dogodili zločini pa su mogli lako pretpostaviti da bi i njih mogla zadesiti slična sudbina. Iz iskaza koje su parosi da-vali Komesarijatu za izbeglice i preseljenike u Beogradu vidljivo je da je jedan veći broj paroha umakao ustašama prije hapšenja bez svojih obitelji, pa su obitelji, najčešće nekoliko dana nakon njihovog bijega,

444 AS, Komesarijat za izbeglice i preseljenike, G2, F 5, br. 202/1941. 445 AS, Komesarijat za izbeglice i preseljenike, G 2, F. 14, br. 291/1941. 446 Naprimjer, čim su Srbi iz Ogulina čuli da se vrše hapšenja u susjednom kotaru Slunj,

počeli su bježati iz svojih kuća u šumu. Kotarski predstojnik u Ogulinu izvještava tako Državno ravnateljstvo za ponovu da nije uspio nikoga s popisa nepoćudnih uhititi, budući da »noću niti jedan muškaraca, a i dosta ženskih, uopće ne spava kod kuće, nego negdje po šumama« (HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski ods-jek, kutija 456, 5249/41).


dolazile u Srbiju formalnim iseljenjem preko Državog ravnateljstva za ponovu. Dio paroha nije stigao umaknuti ustaškim vlastima. Paroh jošavački, iz parohije nedaleko Banje Luke svjedoči o ubojstvima koja su se događala prije njegova odlaska iz okolice Banje Luke. Također i svjedoči o činjenici da ustaše nisu htjeli reći da će »nas protjerati iz Bosne, nego su nam čak rekli da ćemo biti zatvoreni nekoliko dana i kasnije će nas pustiti kućama«.447 I prota Jovan Davidović iz Banje Luke kao razlog svojeg izbjeglištva iznosi činjenicu da je paroh lju-bijski Živko Danilović pronađen mrtav nedaleko prometnice Banja Luka–Kotor Varoš, pa je prota Davidović nakon izlaska iz banjalučkog zatvora početkom lipnja 1941. prebjegao u Srbiju.448 Iz tablici se može vidjeti koliko je bilo prisilno iseljeno pravoslavnih svećenika iz poje-dinog kotara.449 Unutar spomenute brojke od 327 prisilno iseljenih svećenika, vrlo je vjerojatno da se nalaze i brojni svećenici koji su se sami iselili, a pribrojeni su ovoj brojci.450 Također, na ovom spisku su i vjeroučitelji, kaluđeri, pa i suci crkvenih sudova, tako da je poimenič-ni popis nešto veći od popisa koji su izradile ustaške vlasti.

Kao što je iz tablice vidljivo, hapšenja svećenika na području NDH odvijala su se uglavnom u srpnju 1941, a hapšeni su svećenici u području sjeverne Hrvatske i Bosne i u rijetkim slučajevima s po-dručja Hercegovine (Trebinje). Dakle, s područja Dalmacije, Like i Hercegovine pravoslavni svećenici nisu organizirano prisilno iseljeni u Srbiju, vjerojatno stoga što je to područje ili već tada bilo pod tali-janskom upravom ili se planiralo na drugi način (likvidacijom) riješiti

447 AS, Komesarijat za izbeglice i preseljenike, G2, F. 4, br. 11/1941. 448 AS, Komesarijat za izbeglice i preseljenike, G2, F 4, br. 19/1941. 449 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, kutija 1840, Svećenici deportirani u logor

Caprag. 450 Međutim, postoje i podaci o iseljenim svećenicima po velikim župama. Tako je iz Ve-

like župe Baranja iseljeno 18 svećenika, iz Velike župe Modruš pet svećenika, Velike župe Pokuplje dva svećenika, Velike župe Prigorje jedan svećenik, Velike župe Vuka 33 svećenika, Velike župe Bilogora 23 svećenika, Velike župe Gora 19 svećenika, Ve-like župe Krbava i Psat 19 svećenika, Velike župe Livac i Zapolje 46 svećenika i Velike župe Posavje 22 svećenika (HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, kutija 1776, Popi-si iseljenih u Srbiju).


»srpski problem«.451 Najopsežnija hapšenja svećenika provedena su u kraju koji je bio u to vrijeme najmirniji i gdje pravoslavni Srbi nisu ni pomišljali na suprotstavljanje novouspostavljenom režimu. Tako je iz bjelovarskog kotara prisilno iseljeno čak 9 svećenika, iz kotara Daru-var sedam, a iz grada Sarajeva čak 25 svećenika (1 rektor bogoslovije, 4 katehete, 2 činovnika crkvenog suda i 18 svećenika). S područja Gline iseljen je tek jedan svećenik, dok su ostali pobjegli ranije.452 Nakon prisilnog iseljavanja pravoslavnih svećenika kotarske su vlasti slale izvještaj o tome tko je i s koliko članova obitelji iseljen. U izvještajima su navođeni i razlozi zbog kojih neki od svećenika nisu prisilno iselje-ni, odnosno nisu uhapšeni.453 Izuzetak su tek neki kotarevi u kojima su hapšenja poduzeta nešto kasnije. Tako su hapšenja monaha u ko-taru Irig poduzeta tek krajem kolovoza kada je uhapšeno 12 kaluđera koji su prebačeni u logor u Požegu.454

451 Tek pojedini dopisi govore o tome da postoje težnje za iseljavanje srpskih svećenika i kaluđera iz Dalmacije. Dr. Stanko Drnas iz Omiša piše Poglavniku da je manastir Dragović »leglo svakog protuhrvatskog čina u ovom kraju. Kaluđeri ovog manastira stari su i proračunati neprijatelji hrvatstva, koji su svakom zgodom i na sve načine očitovali koliko ‘ljube’ Hrvate. Među zadnja dijela spomenuti je uz bratimljenje sa onima zdruge strane i zavjetnu procesiju, u kojoj su javno molili za maloga Petra, da im ga Bog brzo povrati. Zato Poglavniče molimo i mi Vas, da ih otpremite čim prije preko Drine, odakle će pobožnije moliti za kralja koji je pošao u nepovrat!« (HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 449, 2864/41). Da iz Dalma-cije pravoslavni svećenici nisu organizirano prisilno iseljavani, govori činjenica da je od dvadeset svećenika s područja kotara Knin njih 10 pobjeglo u Italiju, 2 u Srbiju, jedan je umro (obitelj mu je pobjegla), a sedam su ih uhapsili ustaše (HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 487, 17006/41).

452 Razlog tome masovnom bijegu svećenika iz kotara Glina je vjerojatno svibanjski pokolj Srba u okolici Gine. Tako se na popisu izbjeglih nalaze Vaso Živković, paroh iz Vlahovića, Simo Mrđenović, svećenik iz Dragotine, Gligorije Živković, pop iz Ba-čuge i njegova supruga, Stanko Kangrga, svećenik iz Obljaja, Jovo Muždeka, paroh iz Hajtića, i Mile Kapelet, pravoslavni svećenik iz Majskih Poljana zajedno sa svojom djecom iako su oni prebjegli prije hapšenja sredinom srpnja 1941 (HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, kutija 1776, Popisi transportiranih u Srbiju preko logora u Capragu).

453 Brojni takvi izvještaji nalaze se u prvim kutijama Državnog ravnateljstva za ponovu, Srpskog odsjeka.



Jedan dio svećenika je pušten iz logora u Capragu. Radilo se o svećenicima koji su po nacionalnosti bili Ukrajinci, Makedonci, Crno-gorci ili Rusi. Naime, već početkom kolovoza 1941. odaslana je uputa prema kojoj se od hapšenja, prisilnih iseljavanja i gubljenja posla izu-zimaju žitelji rumunjskog, makedonskog (bugarskog), ruskog i ukra-jinskog podrijetla, kao i oni Crnogorci koji se nisu ogriješili o interese hrvatskog naroda...455 I prije izdavanja te upute pušteni su iz logora u Capragu svećenici koji su pripadali tim nacijama. Kao dobar primjer može poslužiti kotar Grubišno Polje gdje su od šest uhapšenih sveće-nika dva bili Crnogorci, a jedan Rus. Čini se da je Anatolije Paradijev, paroh iz Turčević Sela, pušten na slobodu jer je po nacionalnosti bio Rus, a i vraćena mu je oduzeta imovina.456 Pušteni su i parosi Petar Samardžić iz Velike Barne i Petar Bulajić iz Velike Peratovice budući da su bili Crnogorci. Za njih se založio i Savo Štedimlija, predsjednik Crnogorskog nacionalnog komiteta iz Zagreba koji je tražio da se Cr-nogorce tretira kao prijateljski narod.457 Dva spomenuta paroha od-mah su podnijeli molbe za iseljenje u Crnu Goru.458 Sličan je slučaj bio i s parohom iz Salnika, iz kotara Križevci, također Rusom, koji je 24 sata po hapšenju pušten iz logora u Capragu. Pravoslavni svećenik iz Lovske u kotaru Pakrac Petar Popov, porijeklom Rus, nije ni hapšen, baš kao ni Andrija Rajčević, pravoslavni svećenik porijeklom Crnogo-rac iz Čaglića, koji je iseljenje najavio Kotarskoj oblasti u Pakracu.459 Jedinstven je primjer iz Bosanskog Petrovca gdje za uhapšenog pra-voslavnog svećenika Dragu Savića intervenira ustaški logornik Smail

455 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 448, 2446/41. Poseban je dopis išao za Ukrajince. U dopisu je stajalo da se »s Ukrajincima u Hrvatskoj ne smi-je postupati kao s ostalim pravoslavcima, odnosno Srbima, nego se ima uzeti u obzir i razlikovati one, koji su bili i jesu protivnici sovjetskog poretka i režima« (HDA, Dr-žavno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 443, 1007/41).

456 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 451, 3497/41. 457 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 444, 1335/41. 458 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 452, 3810/41; kutija

454, 4418/41. 459 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 453, 4199/41.


Kulenović. On šalje telegram Državnom ravnateljstvu za ponovu tra-žeći da se pusti iz zatvora u Bosanskom Petrovcu spomenuti svećenik, budući da je isti »uvijek radio aktivno za hrvatski narod što je poznato i velikom županu u Bihaću«.460

Također je poseban slučaj s pravoslavnim svećenicima iz Bije-ljine koji nisu transportirani niti u jedan od sabirnih logora, nego su 12. srpnja 1941. odvedeni u logor Gospić, odakle su prebačeni u Jadov-no gdje su svi ubijeni. U tome se transportu nalazilo 17 pravoslavnih svećenika iz kotara Bijeljina, dva učitelja i jedan bankovni činovnik.461 I s područja još nekih kotareva odakle su svećenici protjerivani u Srbi-ju, poput kotara Žepče, neki pravoslavni svećenici odvedeni su ranije u Koprivnicu (dakle u logor Danicu), a odande u Jadovno.462

Obitelji pravoslavnih svećenika bile su hapšene bez obzira na prisutnost ili odsutnost svećenika. U kotaru Vlasenica tri pravoslavna svećenika (Janko Savić, Miloš Savić i Ljubo Jakšić) uhapšeni su prije 19. srpnja kad su im obitelji dovedene u logor u Požegi uz naređenje zapovjedniku logora da ih se drži do daljnjega. On nakon mjesec dana dopisom moli Državno ravnateljstvo za ponovu dalje upute jer su spo-menute obitelji i dalje u logoru. Iz te prepiske se vidi da ustaške vlasti nisu znale gdje su navedeni svećenici završili, a smatrale su da je bolje da se obitelji skupno, a ne razdvojeno progone u Srbiju. Vrlo je lako moguće da su svećenici negdje likvidirani, a da Državno ravnateljstvo za ponovu o tome nije imalo podataka.463

Uvjeti života u logoru za pravoslavne svećenike bili su vrlo loši. Postoje vrlo realistični opisi toga života koje su svećenici dali Kome-sarijatu za izbeglice i preseljenike. Takav je opis dao Milan Matavulj, paroh iz Turjaka pokraj Bosanske Gradiške. On kazuje da su pri ulasku

460 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 441, 342/41. 461 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 444, 1342/41. U Đ. Za-

tezalo, Jadovno, kompleks ustaških logora 1941, Beograd 2007, 411–419 vidi popis ubi-jenih pravoslavnih svećenika u Jadovnom.



u logor bili još jednom pregledani i da im je oduzet sav novac koji su imali uza se. Ovom je parohu oduzet i sat. Potom su prebačeni u barake u kojima se nalazila slama. Oko logora su bili postavljeni mitraljezi, a unutar logora nalazio se i nekakav stup za koji bi zatočenik mogao biti zavezan za kaznu u slučaju da je počinio nešto nedopušteno. Posjeti su bili dozvoljeni, a s posjetiocima se razgovaralo preko žice. Hrana koju su posjetioci donosili bila je dobro pregledavana. Ustajanje je bilo u pet sati, a hrana se primala tri puta dnevno. Posao se u logoru dije-lio po ovim zanimanjima: kanaldžije, bunardžije, cestari, kamenjari, trnjari (krčenje trnja), pletači žice...464 Žene su obavljale nešto lakše poslove: kuhanje, čupanje trave, skupljanje slamki i slično. Matavulj kazuje da su tako bili smješteni u logoru Caprag do 1. kolovoza, kad su vlakom prebačeni u Srbiju.465 Paroh iz Ključa Đorđe Mačkić dodaje da je svakome ostavljeno po petsto dinara, ali da su ih morali trošiti za nabavljanje namirnica dok su boravili u logoru. Također spominje da se kruh nije mogao nikako nabaviti ni za novac.466 Konačni odlasci iz logora Caprag doživljavani su vrlo emotivno, kako opisuje paroh pa-lančiški, Milan Miljuš iz okolice Prijedora:

»Kad su nas nakon 15 dana prozvali i strpali u voz, bili smo veseli, ali i zabrinuti. Veseli, jer se oslobađamo logora, a zabrinuti, što ne znamo kuda idemo. Grozno je bilo putovati u zatvorenim vagonima, s malom djecom, koja nemaju ni vode da žeđ ugase... Dočekasmo radosno veče kad nam se je voz zaustavio na Topčideru. To je dan koji će svakom mom saputniku-prognaniku biti važan događaj u životu. Život nam se odmah popravio i postao snošljivim od kako se nalazi-mo na teritoriji osakaćene, ali ipak vesele majke Srbije.«467

464 Čini se da su pravoslavni svećenici morali obavljati najteže i najnedostojnije poslove, jer su ih ustaše na taj način ponižavali. Tako mrkonjićgradski pravoslavni svećenik pripovjeda u Komesarijatu za izbeglice i preseljenike kako su morali prati nužnike u logoru Caprag (AS, Komesarijat za izbeglice i preseljenike, G2, F 4, br. 187/41).

465 AS, Komesarijat za izbeglice i preseljenike, G2, F 4, br. 89/1941. 466 AS, Komesarijat za izbeglice i preseljenike, G2, F 4 ,br. 165/1941. 467 AS, Komesarijat za izbeglice i preseljenike, G2, F 5, br. 206/1941.


U spiskovima koje je izradilo Državno ravnateljstvo za ponovu ima mnogo grešaka.468 Naime, među svećenicima i kaluđerima mnogi su upisani dvaput, a nekima od njih pogrešno su upisana imena i pre-zimena, mjesta gdje služe, odnosno kotarevi služenja. Također su upisani i oni koji su se samostalno iselili. Stoga tablični spisak koji je dat na CD-u sadržava informacije do kojih sam došao uspoređujući spiskove koje su izradile kotarske vlasti prilikom deportacije sveće-nika u logor sa spiskovima koje su izradile logorske uprave prilikom iseljavanja u Srbiju te sa sumarnim spiskovima iseljenih pravoslavnih svećenika.

Prema svemu sudeći, pravoslavni svećenici su kao najutjecajni-ji i najimućniji pripadnici srpske elite bili među prvima na udaru za organizirano prisilno iseljavanje iz NDH. Kotarske vlasti bile su vrlo ažurne i dobro organizirane. Za razliku od iseljavanja ostalih slojeva, pravoslavni svećenici su organizirano iseljeni zajedno sa svojim obi-teljima, pogotovo iz kotareva sjeverne Hrvatske i Bosne. Oni koji nisu organizirano iseljeni uspjeli su na vrijeme pobjeći u Srbiju. Posebnu skupinu pravoslavnih svećenika čine oni koji su likvidirani ili u svom kotaru ili u nekom od ustaških logora poput Jadovna ili Jasenovca. U izvještaju Svetog arhijerejskog sinoda Svetom arhijerejskom Saboru o radu u periodu 1941–1947. navedeno je da je na teritoriju NDH ubije-no 219 pravoslavnih svećenika, od čega je najveći broj, njih 157, ubi-jen na području Bosne i Hercegovine.469 Tako je Srpska pravoslavna crkva na području Hrvatske na dan završetka Drugog svjetskog rata imala svega oko 50 svećenika i nijednog arhijereja. Godine 1946. na području Hrvatske bilo je popunjeno 112 parohija, a 233 su bile prazne (dakle, bez svećenika).470 To govori o težini stradavanja srpskih pra-voslavnih svećenika izloženih organiziranom prisilnom iseljavanju i likvidacijama.

468 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, kutija 1776, Sumarni popisi pravoslavnih svećenika i članova njihovih obitelji iseljenih u Srbiju.

469 N. Živković, P. Kačavenda, Srbi u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Beograd 1998, str. 20. 470 Z. Radelić, Hrvatska u Jugoslaviji 1945–1991, od zajedništva do razlaza, Zagreb 2006,

str. 127.


Organizirana prisilna iseljavanja iz Zagreba

Ustaške su vlasti nakon organiziranih prisilnih iseljavanja solunskih dobrovoljaca i srpskih pravoslavnih svećenika pristupili organizira-nom prisilnom iseljavanju srpskog stanovništva iz pojedinih kota-reva i gradova. Prvi na redu je bio grad Zagreb, iz kojeg su u srpnju izvršena masovna iseljavanja Srba.471 Poslije Zagreba na red su došli kotarevi Petrinja, Bjelovar, Grubišno Polje, Banja Luka. U sljedećim potpoglavljima bit će obrađeni oblici (načini) i vremenski rasponi or-ganiziranih prisilnih iseljavanja iz svake regije. Ponegdje su prisilna iseljavanja izvršena u jednom mahu, a negdje su trajala znatno duže i od planiranog vremena, što je ovisilo o broju iseljenika i organizira-nosti ustaških vlasti. U nekim krajevima, posebno onim u kojima je ustanak već počeo, organizirana prisilna iseljavanja su izvršena vrlo neuredno, a ponekad ih i nije bilo moguće izvršiti. U nekim su kra-jevima kotarski načelnici iseljavali Srbe na svoju ruku, što je Držav-no ravnateljstvo za ponovu konstantno kritiziralo. Ponekad su takvi postupci znali razbjesniti i njemačke vlasti koje su trebale primiti pri-silno iseljene Srbe. Kroz obradu prilika u svakom kotaru i svakoj re-giji moguće je pratiti na koji su način djelovali lokalni ustaški organi, kotarske vlasti, ali i kakav je bio odnos lokalnog stanovništva prema iseljenicima.

S organiziranim iseljavanjem se snažno krenulo nakon usposta-ve Državnog ravnateljstva za ponovu. Odmah nakon prvih popisiva-nja, otpuštanja i hapšenja, uslijedila su organizirana prisilna iseljava-nja Srba iz Zagreba. To je trebala biti generalna proba organiziranosti iseljavanja Srba iz ostalih gradova i sela NDH. Tako su prva hapšenja obavljena 5. i 6. srpnja 1941. godine. Inženjer Dušan Stojanović u svom dopisu Državnom ravnateljstvu za ponovu pisanom 3. kolovoza iz Beograda kaže da su 5. srpnja oko 6 sati u jutro, bez ikakvog razloga i uz napomenu da idu na preslušanje te da će se kroz pola sata vratiti

471 F. Škiljan, »Progon Srba iz Zagreba i oduzimanje srpske imovine 1941.« u: Tokovi isto-rije, 1(2013), str. 85-115.


kući, odvedeni iz svog doma u Trebinjskoj 3. »Odlazeći nijesmo apso-lutno ništa sobom uzeli.472 Odvedeni smo na pola goli i u kućnim pa-pučama, šta više, nijesam stigao uzeti niti umjetno zubalo, bez kojega ne mogu biti.«473

Sličan iskaz je Komesarijatu za izbeglice i preseljenike Minis-tarskog saveta Milana Nedića u Beogradu krajem 1941. dao i Nikola Simeunović, protojerej i sekretar crkvenog suda Eparhije zagrebačke:

»Dana 5. jula 1941. godine u subotu u 2 sata u noći došli su u moj stan Ilica broj 7/3 sprat 8 naoružanih ustaša sa jednim svojim ustaškim oficirom, čija mi imena nisu poznata i naredili meni, supruzi i sinu, da odmah ustanemo iz kreveta i da se spremimo za 5 minuta, nare-divši, da uzmemo sa sobom samo sav novac i dragocjenosti, te da iziđemo van sa njima gde su nas strpali u zatvoreni auto i odvezli u zagrebački zbor gde su se nalazili ostali Srbi većinom intelektualci

472 U Državnom arhivu u Zagrebu čuva se popis vlasnika stanova iz kojih su podržavlje-ne pokretnine između 1941. i 1943. Ovdje donosim popis srpskih stanova i njihovih vlasnika iz 1941: Radivoje Kokić, Ilica 7/II, Anka Božić, Gajeva 2a/III, Miloš Rajšić, Filipovićeva 4/I, Svetozar Milinov, Trg Bana Jelačića 4, Bogdan Banjanin, Mesnička 7, Mile i Barica Tkalec, Maksimirska 76/III, Radovan Mrđenović, Samoborska 40, Stje-pan Škrinjar, Bribirska 22/I, Petar Resanović, Draškovićeva 29/II, Stojan Žarković, Boškovićeva 12, Đuro Cimeša, Zrinjski Trg 2, Nikola i Desanka Raletić, Savska 76, Ljubomir Bulat, Zrinjski Trg 2, Irena Andrić, Bulićeva 9, B. Jovanović, Crnatkova 8, Todor Novaković, Gundulićeva 58, Božo Radosavljević, Perkovčeva 2/III, Milan Na-rančić, Radnička Cesta 29, Petar i Desanka Paravina, Kranjčevićeva 67, Tomo Gogić, Gundulićeva 8/II, Miloš Pavković, Vodnikova 8/II, Aleksander Petrović, Palmotićeva 26/III, Gajo i Kata Sekulić, Plivska 33, Ljubica Tvrdorijeka, Ilica 116/I, Branko Vučk-ović, Školska 23a, Milka Bošković, Erdoedyjeva 15/II, Đuro Tomić, Unska 20, Zavišić, Pile III 9, Desanka Galović, Pantovčak 28/I, Srpski Privrednik, Preradovićeva 18/I, Stevo Armander, Savska cesta 139, Mira Trbojević, Gundulićeva 35, Katica Krlić, Ili-ca 183, Iso Rudivić, Andrija Obračević, Kačićeva 6, Andrija Kraljević, Tratinska cesta 74/II, Mara Ruknić, Nad Lipom 12, Jovan Smolanović, Paromlinska 26, Mihajlo So-bolev, Žerjavićeva 6, Boško Todorović, Krajiška 30, Radivoj Muždeka, Bauerova 24/IV, Branko Vilković, Radićeva 12/I, Zlata Živković, Hvarska 9, Vladimir Lazarević, Harambašićeva 10/I, Mojsije Duduković, Gundulićeva 43/I, Leonora Kapamadžija, Bužanova 19/I, Irma Kraljević, Tratinska 74/I, Joco Simić, Kranjčevićeva 23, Bran-ka Đukić, Buconjićeva 43, Sofija Zelenika, Paromlinska 15/III, Anđela Damjanović, Darinka Radošević, Plemićeva 2, Ivan Vajda, Domagojeva 23/I (DAZ, Gradsko pogla-varstvo Zagreb, Stambeni ured, sign. 68, 69).

473 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, kutija 455, 4800/41.


isto tako pohvatani. Tu su nas pregledavali i oduzeli nam dragocjeno-sti i novac, ostavivši nam svakom po 500 dinara: a u toku celog dana doterivani su ostali Srbi po ustašama, a sva naša imovina je ostala u stanu i mi smo otišli i ostali bez igde ičega. U zboru smo izbezumlje-ni od straha ostali ceo dan do 1 sat u noći bez hrane. Tada su nas oko 193 svrstali u redove i pod jakom ustaškom naoružanom stražom doterali na železničku stanicu Kolodvor Sava u Zagrebu i smestili u marvene vagone. To je bila prva partija proteranih Srba iz Zagreba... U tim vagonima bili smo više od 1 sata. dok nas nije Nemačka vojska premestila u svoje civilne vagone, i onda smo krenuli sa vozom za Si-sak–Brod–Sarajevo–Višegrad–Kraljevo, tu smo bili predani od Nema-ca srpskim vlastima odakle smo se razbegli svaki na svoju stranu.«474

Slične su iskaze nakon rata davali Zemaljskoj komisiji za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača i drugi Srbi iz Zagreba koji su prisilno iseljeni. Zorka Jovanović ovako opisuje svoje hapšenje:

»Došla su u moj stan dvojica ustaških agenata u civilu i izdali nalog da smjesta napustimo stan i da ih slijedimo. Ti su agenti došli u stan na najbezobrazniji način, sa revolverom u rukama, i nijesmo us-pjeli ni da se čestito obučemo, već smo morali na njihovu zapovjed odmah izaći iz stana i otići u Zvonimirovu ulicu i tu smo ukrcani u kamion skupa sa ostalim pohvatanim pravoslavcima, i odvedeni na Zagrebački zbor... Nakon što smo bili na opisani način izbačeni iz stana, odnesen nam je iz istoga čitav namještaj sa svim ostalim pred-metima koji su se u njemu nalazili. Do danas nisam mogla ustanoviti tko je ušao u moj stan i tko ga je opljačkao, jer smo mi sve do sada boravili kao izbjeglice u Beogradu.«475

474 HDA, ZKRZ-Zh, kutija 486, 37578–37579. Nakon hapšenja pravoslavnih svećeni-ka u Zagrebu je ostao jedino pravoslavni svećenik, po nacionalnosti Rus, Serafim Kupčevski.

475 HDA, ZKRZ-ZH, kutija 245, 11599/45. Iste su takve iskaze dali i Svetlana Mihletić iz Palmotićeve 15 koja je uhapšena zajedno sa svojom majkom i sestrom (HDA, ZKR-Z-ZH, kutija 287, 16399–16401/45), Tanasije Adamović koji je iseljen sa suprugom i dvoje djece iz Šenoine 25, a čija je žena od boravka u logoru Caprag živčano oboljela


Odvođenje na Zagrebački zbor vjerojatno je bilo slično i u drugim slu-čajevima. U prvom naletu, 5. i 6. srpnja 1941, prema sumarnom po-pisu prisilno su iseljene u Srbiju 264 osobe. Prema strukturi prisilno iseljenih vidljivo je da se radilo o zaposlenim Srbima.476 Prema poime-ničnom popisu u tom prvom naletu prisilno je iseljena 261 osoba.477

Srbi iseljeni iz Zagreba prvim transportom (po zanimanju)

Zanimanje BrojLiječnik 3Limar 1Gostioničar 1Državni činovnik 9Privatni činovnik 19Bankovni činovnik 1Aktivni poručnik 1Umirovljenik 5Abiturijent 1Trgovac 19Trgovački pomoćnik 9Staklar 3

(HDA, ZKRZ-ZH, kutija 338, 22792–22793/46), Jelena Vukašinović s dvoje djece iz Ilice 204 (HDA, ZKRZ-ZH, kutija 486, 38498/46), Simo Ivković iz Masarykove ulice 16 u čiji se stan uselio Ivo Meniga koji mu je navodno spalio čitavu vrijednu knjižnicu (HDA, ZKRZ-ZH, kutija 486, 38503/46), Dimitrije Selaković (HDA, ZKRZ-ZH, kutija 486, 38503, C.G.K, 618/17), Ljubica Drakulić iz Jurišićeve 4 (HDA, ZKRZ-ZH, kutija 486, 38503/46, C.G.K. 618/52), Mirko Dragić iz Jurišićeve 4 (HDA, ZKRZ-ZH, kutija 486, 38503/46, C.G.K. 618/53), Jovan Lončar (HDA, ZKRZ-ZH, kutija 486, 38503/46, C.G.K. 618/54)), Velimir Stanišić iz Savske ceste 13 (HDA, ZKRZ-CGK Zagreb, kutija 724, br. 301) i Đorđe Jovanović iz Hatzove 17 (HDA, ZKRZ-CGK Zagreb, kutija 724, br. 330). Jovanović je u Zagrebu ostavio čitavu stolarsku radionicu.

476 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, kutija 1776, Transporti Srba iz Zagreba. 477 Broj od 261 otpremljenih u Srbiju ne slaže se s brojkom od 264 vođenih u popisu. Na-

ime, na dva mjesta popisane su iste osobe. tako je Tatalović Branko iz Tvrtkove 6 dva puta pogrešno upisan, a isto je učinjeno i s Nikić Marijom i Nikić Borisom iz Šenoine 24 koji su također dva puta upisani u popis (HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, kutija 1776, Transport br. 1). Što se tiče kategorizacija zanimanja, u tri tablice koje slijede podaci su doslovno prepisani.


Krojač 3Urar 1Podvornik 2Električar 1Mesar 1Remenar 1Odvjetnik 6Inženjer 3Veterinar 1Domaćica (kao zanimanje, op.a.) 3Nadzornik 1Udovica pukovnika 1Brijač 1Stolar 1Pekar 1Noćni čuvar 1Slastičar 1Profesor 4Krznar 1Novinar 2Graditelj 1Paroh 1Kućevlasnik-rentijer 2Nastavnik-učitelj 3Žene (nezaposlene supruge, op.a.) 58Djeca 91ukupno 264

Iz dokumenata koji su sačuvani u Hrvatskom državnom arhivu vidlji-vo je da je u prvom transportu trebalo biti još prisilno iseljenih oso-ba, međutim, zbog raznoraznih intervencija i grešaka koje su ustaše počinili prilikom hapšenja, jedan dio uhapšenih pušten je kućama. Razlozi puštanja iz zatočeništva bili su razni. Tako je na primjer dr. Daniel Rissner prešao na pravoslavlje zbog ženidbe, djeca i supruga Matije Kuzmanovića bili su svi katolici, Panče Tošanov je bio Bugarin iz Makedonije, služavka Katica Koroš uhapšena je zajedno sa svojim poslodavcima, a bila je po nacionalnosti Mađarica, Stukalo Sergije je bio pravoslavni Ukrajinac i vjeroučitelj, Ljudevit Rank je bio podri-


jetlom Nijemac čiji je otac prešao na pravoslavnu vjeru radi braka s pravoslavkom, a dr. Đuro Gavella je uz pomoć knjige Grci i južni Slave-ni uvjerio ustaše da su Gavelle grčkog podrijetla. U prvom transportu bilo je takvih 40 slučajeva (što pojedinaca, što obitelji), tj. 94 osobe. Za neke su intervenirali Slavko Kvaternik i Vjekoslav Herenčić, kako stoji uz imena uhapšenih.478 Na jednom malom papiru sačuvanom u fondu Državnog ravnateljstva za ponovu rukom je bilo napisano tko sve može eventualno biti pušten. Ondje je pisalo da pravoslavne »starce-samce ne treba ni hapsiti«, da »miješane brakove treba puštati kućama izuzev slučaja da je isti baš posebno opasan«, a također nije trebalo hapsiti ni one pravoslavce koji su prešli na rimokatoličku vje-ru, dok se »prijelazi na evangeličku, grkokatoličku ili starokatoličku vjeru ne uzimaju u obzir« za puštanje iz transporta ili iz logora.479

U drugom transportu iz Zagreba koji je uslijedio 11. srpnja 1941. i koji je bio također direktno poslan u Srbiju, bilo je organizirano ise-ljeno 80 osoba. Iz transporta je puštena 41 osoba. Uz ovaj je transport vezana i odredba uperena protiv zagrebačkih Srba, a objavljena u Hr-vatskom narodu. Svi Srbi između 16 i 60 godina morali su se prijaviti Ravnateljstvu ustaškog redarstva od 10. do 12. srpnja 1941. Ta je od-redba donesena zato da bi se lakše moglo ustanoviti gdje se Srbi na-laze i da bi ih se na taj način moglo lakše iseliti iz grada.480 Oni koji su navodno dali nepotpune ili netočne podatke o sebi uhapšeni su i otpremljeni u zbirne logore. Prema pisanju lista Hrvatski narod takvih je bilo 47.481 Prema strukturi iseljenih u drugom transportu vidljivo je da su iseljavani i zaposleni Srbi.482

478 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, kutija 1776, Transporti Srba iz Zagreba. 479 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, kutija 1776. 480 Hrvatski narod, br. 146, 10. srpnja 1941, str. 5. 481 Hrvatski narod, br. 155, 19. srpnja 1941, str. 16. 482 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, kutija 1776, Transporti Srba iz Zagreba.


Srbi iseljeni iz Zagreba drugim transportom (po zanimanju)

Zanimanje Broj prisilno iseljenihTrgovci 5Kućanice 7Bankovni činovnici 5Državni činovnici 4Služitelji 3Geometri 1Gostioničari 1Trgovački agenti 1Kućne pomoćnice 1Postolari 2Tipografi 1Trgovački zastupnici 1Krojači 1Mesarski obrtnici 1Advokati 1Liječnici 1Knjigovođe 1Mag. Farmacije 1Žene (supruge, op.a.) 13Djeca 29

ukupno prisilno preseljenih 80

Treći transport Srba iz Zagreba uslijedio je 15. srpnja. U ovom je tran-sportu organizirano prisilno iseljeno najviše osoba, a uhapšenici su iseljavani preko logora u Capragu gdje su između hapšenja i deporta-cije u Srbiju boravili različito vrijeme. I u ovom transportu su prisilno iseljavani uglavnom zaposleni Srbi.

Srbi iseljeni iz Zagreba trećim transportom (po zanimanju)

Zanimanje Broj prisilno iseljenihČinovnici 16Oficiri 5Radnici 52Obrtnici 47


Zvaničnici 21Privatni namještenici 36Privatnici 7Kućanice 26Trgovci 13Kućne pomoćnice 4Penzioneri 4Svega 231Žene 57Djeca 106ukupno 384

Iz ovoga transporta pušteno je čak 136 osoba. Intervencije za puštanje pojedinaca i čitavih obitelji dolazile su s raznih strana. Tako je za Boži-dara Striku, šlagiranog poštanskog činovnika u mirovini, intervenirao dr. Jurčić, za željezničarsku činovnicu Dragicu Kopanja Ravnateljstvo željeznica, Radomira Radonjića pustili su kao Crnogorca na temelju potvrde Crnogorskog komiteta, Matija Radoslav pušten je na teme-lju intervencije Slavka Kvaternika, a velik broj zatočenih pušten je na temelju činjenice da su uhapšeni dokazali da su rimokatolici ili da su prekršteni.

Velik broj puštenih Srba iz sva tri transporta govori o jačini predratnih veza koje ni novonastale okolnosti nisu mogle u potpu-nosti prekinuti, ali i o nezamjenjivosti pojedinih zaposlenika, kao i o vjerojatnoj velikoj potkupljivosti ustaških organa koji su sasvim sigurno puštali pojedince i njihove obitelji uz određenu novčanu naknadu.

Iz dokumenata o transportima Srba iz Zagreba moguće je usta-noviti i gdje su Srbi bili nastanjeni. Pregled lokacija njihovih stanova otkriva činjenicu da su ustaše u prvom naletu uvelike hapsili Srbe koji su stanovali u dijelovima grada sjeverno od željezničke pruge.483 Uo-

483 Iseljavani su i Srbi nastanjeni južno od pruge, što je vidljivo prema transportnim li-stama, međutim, u dijelovima tadašnjih prigradskih naselja, tj. općinama zagrebač-kog kotara bilo je izuzetno malo Srba koji su posjedovali bilo kakvu imovinu. Tako su na području Kustošije živjeli Stevan Grubić (koji je imao dvije kuće) i Dobrivoj


čljivo je također da su Srbi bili pretežno nastanjeni u Donjem gradu, iako ih je mnogo bilo i na Trešnjevci i Trnju. U te dvije gradske četvrti bili su nastanjeni Srbi slabijeg imovnog stanja koji su bili zaposleni kao radnici u zagrebačkoj industriji, na željeznici ili kao činovnici u državnoj upravi.

Najveći broj prisilno iseljenih stanova i kuća bio je u Ilici (23), što je i logično budući da se radi o najduljoj ulici u tadašnjem Zagrebu, potom u Palmotićevoj (15), u Deželićevoj (13), na Savskoj cesti (13), u Petrinjskoj (13) i u Kačićevoj (12). Sasvim je jasno da su Srbi iz ovih ulica organizirano prisilno iseljeni ne samo radi toga što su bili Srbi, nego i zbog njihovog materijalno-imovinskog stanja. Ustašama su bili interesantni stanovi u centru Zagreba koji su dijelom podržavljeni pa su u njih smješteni uredi državne uprave, a dijelom podijeljeni poje-dincima zaslužnim za ustaški pokret. Jedan dio nekretnina dan je u najam za potrebe trgovine i obrta.

Jedan dio uhapšenih Srba direktno je organizirano prisilno pre-seljen iz Zagreba u Srbiju (prva dva transporta), dok su oni iz trećeg transporta najprije odvedeni u logor Caprag, a odonuda u različitim vremenskim razmacima iseljeni u Srbiju. Ni brojka od 384 deportira-nih u logor Caprag ne podudara se s brojem Srba iz Zagreba primljenih u Capragu. Naime, ondje su evidentirane 364 osoba iz Zagreba koje su pristigle 16. i 17. srpnja 1941.484 Dana 16. srpnja evidentirano je 156

Zlatković (koji je imao drvenu baraku), na području Remeta Nikola Rakijaš koji je imao kuću s mlinom, na području Sesveta Nikola Bunjevčević koji je imao trgovinu mješovitom robom, na području Resničke Trnave Milan Radeka koji je imao stam-benu kuću, na području Granešinske Dubrave Srećko Džamonja koji je imao kuću, na području Stenjevca mlin i pilanu imao je Nikola Rakijaš (isti onaj iz Remeta), a na području Vrapča stambenu kuću Lazo Rakijaš, dok je na Jarunu dvije kuće imao Milan Lojević. Na području Brdovca, Brezovice, Markuševca, Pušće, Stupnika, Svete Klare i Zaprešića nije bilo Srba koji su posjedovali neku imovinu (HDA, Državno rav-nateljstvo za ponovu, kutija 538, 38625/41). Na području Šestina kuću su posjedova-li Svetislav Gavrilović i Tošo Janjanin (HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, kutija 513, 27374/41).

484 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, kutija 1841, Popis unišlih u logor u srpnju 1941. godine. U prvom transportu od 1. kolovoza 1941. iseljeno je 17 Srba iz Zagreba u Srbiju; s drugim transportom 31 Srbin iz Zagreba poslan je u Srbiju; 7. kolovoza, s trećim transportom, prebačeno je 217 Srba iz Zagreba u Srbiju; u četvrtom transpor-tu, 10. kolovoza 1941. prebačeno je 78 Srba iz Zagreba u Srbiju. Prema tome, ukupan broj prebačenih Srba iz Zagreba u Srbiju preko logora u Capragu iznosio bi 343 osobe (HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, kutija 1841, Transportne liste za Srbiju iz


pristiglih u logor Caprag iz Zagreba, a 17. srpnja njih još 208.485 Za boravka zagrebačkih Srba u logoru prije prisilnog iseljenja u

Srbiju, deportirci su zapovjedništvu logora Sisak u Capragu podnosili molbe za neiseljavanje. Molbe su slane u nekoliko navrata Državnom ravnateljstvu za ponovu gdje je ravnatelj Državnog ravnateljstva za ponovu odlučivao o konačnoj sudbini pojedinačnih molbi. Tako su, naprimjer, 1. kolovoza 1941, poslane na razmatranje Državnom rav-nateljstvu za ponovu 43 molbe za puštanje iz logora, a svega ih je 7 pozitivno riješeno. Dana 22. kolovoza 1941. na rješavanje ravnatelju Državnog ravnateljstva za ponovu došao je relativno mali broj molbi (35 molbi od kojih je 18 pozitivno riješeno, 12 odbijeno, 3 su zadrža-na u logoru, a dvije molbe su bile bespredmetne).486 Sveukupno gle-dajući, iz logora u Capragu, prema karticama onih koji su otpušteni svojim kućama s prebivalištem u Zagrebu, otpuštene su 43 osobe.487

20. rujna je prema evidenciji Državnog ravnateljstva za ponovu načinjen sumarni popis iseljenika po kotarevima prema kojem je do

logora Sisak). 485 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, knjiga 465, Logor Sisak, stanje logora I, 10.

srpnja–25. kolovoza 1941. 486 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 456, 5252/41. 487 Antonijević Jelena i Dragica otpuštene 13. rujna, Babić Desanka otpuštena 25. kolo-

voza, Bilić Sonja otpuštena 30. srpnja, Bjelajac Smilja otpuštena 8. kolovoza, Bjego-vić Milan, Bosiljka i Slobodan otpušteni 20. kolovoza, Bojanić Marija i Aleksa otpu-šteni 1. kolovoza, Brankov Katica otpuštena 22. kolovoza, Kadić Nikola otpušten 18. kolovoza, Koporc Boško otpušten 8. kolovoza, Milosavljević Vidosava otpuštena 20. kolovoza, Popović Ljuba i Nenadić Milica i Đuro otpušteni 17. srpnja, Popović Đorđe, otpušten 22. kolovoza, Popović Jovanka, otpuštena 22. kolovoza, Prodanović Dušan otpušten 1. kolovoza, Rosić Stanko otpušten 22. kolovoza, Stanković Ljubomir otpu-šten 22. kolovoza, Todorović Ilija otpušten 22. kolovoza, Tošić Dušan otpušten 13. ru-jna, Vrsajko Jovan otpušten 18. kolovoza, Vucelić Simo i Nikola otpušteni 22. kolovo-za, Vučković Danica otpuštena 8. kolovoza, Vujaklija Ana otpuštena 8. kolovoza, Zec Milan otpušten 8. kolovoza (pušteno ukupno 30). Za Bastaić Ljubomira, Dmitrović Ljubicu i njene nećake Ranka i Branka Varlaja, Vukomanović Mariju i Melaniju, Ugri-nić Veljka, Vuletić Mariju, Jovana Ljuticu, Paju Ljuticu, Jovanku Škrbić, Božičković Milicu i Despotović Dušana (ukupno 13) nema podatka kad su otpušteni, iako jesu u popisu puštenih iz drugog transporta. Imajući u vidu ta 43 slučaja, ne podudara se broj pristiglih transportom iz Zagreba u Caprag i broj onih koji su prisilno iseljeni u Srbiju. Ako su u logor stigle 364 osobe (prema logorskoj evidenciji), a iz logora je prisilno iseljeno u Srbiju 343 osobe, broj otpušetnih iz logora trebao bi iznositi 21 osobu, a ne 43. Moguće objašnjenje je da su neki od deportiranih u logor (dakle, od onih 384) stigli do logora, ali su pušteni prije poimeničnog upisivanja.


toga dana iz grada Zagreba bilo iseljeno 1.110 Srba (bez pravoslavnih svećenika). Taj broj se prilično podudara sa zbrojem tri transporta iz Zagreba (prva dva direktno u Srbiju, treći preko Capraga) što iznosi (261+80+343) osoba te 267 (198+69) pojedinačnih, »dobrovoljnih« iseljenika iz Zagreba u Srbiju, Italiju, Treći Reich i Mađarsku. Ako pak poimeničnom popisu iseljenika dodamo individualno iseljene »uz do-puštenje vlasti«, dobivamo rezultat od 951 (684+267) osobe iseljene iz Zagreba. Evidentno je da taj popis nije potpun i da je iseljavanja u svakom slučaju bilo više.488

Bjelovarski kraj i Moslavina

Prva veća hapšenja Srba radi organiziranog prisilnog iseljavanja u ko-taru Grubišno Polje započela su 4. kolovoza i trajala osam dana, do 12. kolovoza 1941. Prema izvještaju koji je kotarska oblast u Grubišnom Polju 12. kolovoza 1941. poslala Državnom ravnateljstvu za ponovu u Zagrebu hapšenja je izvršio »leteći roj ustaša uz pomoć lokalnih usta-ških organizacija, a po uputama i direktivama iseljeničkog logora u Bjelovaru, odnosno gospodina satnika Penave«. Iz izvještaja je jasno vidljivo da su ustaše i lokalne vlasti taj posao obavljali u velikoj žur-bi pa su pritom učinjene i brojne »nepravilnosti«. Nisu popisivani svi uhapšenici/iseljenici nego samo »glave obitelji« uz navođenje broja članova obitelji, imovinu uhapšenih nije detaljno popisao u dva pri-mjerka, nego samo u jednom, a ključevi ispražnjenih objekata nisu se čuvali u kotarskom središtu, nego u općinskim središtima, gdje je sas-vim sigurno postojala veća mogućnost manipulacije, a stoka je povje-ravana na čuvanje susjedima, iako su se o njoj, kao i o imanjima, treba-li brinuti privremeni upravitelji. Stoka i perad nije precizno popisana, a čini se da je tom prilikom bilo i pljačke pa se kasnije više nije moglo utvrditi kome koje životinje pripadaju ni njihovo brojno stanje. Na-

488 U popis tako, naprimjer, nisu uopće uračunate izbjeglice, tj. oni koji su otišli iz Zag-reba ne javivši se državnim vlastima.


dalje, zatočenici nisu prošli sabirališta, nego su direktno sprovađani u najbliži logor, u Bjelovar, dok je dio otpremljen u logor Požegu, a dio u logor Caprag.489

Prema spisku iseljenih po kotarevima iseljeno je 585 obitelji s 2.486 članova,490 prema evidenciji Državnog ravnateljstva za pono-

489 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 463, 7328/41. Samo u prva dva dana hapšenja, dakle 4. i 5. kolovoza 1941, u logor u Bjelovaru su sprovede-ne 282 osobe iz Malih Zdenaca, Grubišnog Polja, Orlovca i Poljana (HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 455, 4826/41). Prema transportnim listama pristiglih u logor u Bjelovaru vidljivo je da su 6. i 7. kolovoza primljene 594 osobe iz Male Jasenovače, Rašenice, Velike Peratovice, Male Barne, Male Peratovice, Rastovca, Trojeglave i Brzaje (HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 458, 5875/41). Primljeno je 7. kolovoza još 284 ljudi iz Malog Grđevca, Zrin-ske i Gornje Kovačice (HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 458, 5875/41). Sljedećeg dana u logor je dopremljeno 356 osoba iz Velikog Grđevca, Pavlovca i Donje Kovačice, a 9. kolovoza 475 seljaka iz Grubišnog Polja, Velike Barne, Sibenika, Cremušine i Topolovice (HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 460, 6242/41 i 6241/41). U logor Bjelovar je 15. kolovoza primljeno još 14 osoba određenih za iseljenje u Srbiju, ali su od njih samo 3 iseljene (HDA, Držav-no ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 462, 7287/41). Troje Grubišnopo-ljaca su iz Bjelovara za Zemun krenuli 8. kolovoza (HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 459, 6023/41), 354 osobe 11. kolovoza (HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 459, 6021/41), 463 osobe 14. kolovoza (HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 465, 8244/41), 171 oso-ba 17. kolovoza (HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 465, 8245/41) i 296 osoba 20. kolovoza (HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 466, 8552/41). Dana 22. rujna u logoru u Bjelovaru nalazilo svega 5 osoba s područja kotara Grubišno Polje. Ostatak je iseljavan preko logora u Capragu i logora u Požegi. Iz logora u Capragu 13. kolovoza 549 osoba, 16. kolovoza 113 osoba, 19. kolovoza 312, 22. kolovoza 20 osoba, a 25. kolovoza jedna osoba ( HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, kutija 1841, Popis iseljenih iz logora Caprag u Srbiju). Pored toga još su 84 osobe s područja kotara Grubišno Polje koje su dopremljene 11. kolo-voza iz logora u Bjelovaru (HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 458, 5844/41). Dana 13. kolovoza iz kotara Grubišno Polje dopremljeno je u logor Požegu 350 osoba uglavnom iz sela Velika Dapčevica, Lončarica, Grubišno Po-lje, Donja Rašenica, Gornja Rašenica, Jasenaš i Orlovac, a 14. kolovoza dopremljene su još 4 osobe. Prema evidenciji logora u Požegi, 18. kolovoza su iz kotara Grubišno Polje otpremljene u Srbiju 274 osobe, a 24. kolovoza još 74 osobe (HDA, Državno rav-nateljstvo za ponovu, kutija 1848, Popis deportiranih iz logora u Požegi u Srbiju i Popis dopremljenih u logor Požega).

490 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, kutija 1776, Popisi iseljenika po kotarevima, kotar Grubišno Polje.


vu radi se sveukupno o 2.526 osoba organizirano iseljenih do 3. rujna 1941, dok je prema poimeničnom spisku iseljenih iz kotara Grubišno Polje iseljeno 2.717 osoba. Nemoguće je utvrditi što je razlog različitih brojki, ali u svakom slučaju spomenuti spisak od 585 obitelji s poi-meničnim popisom kućegospodara ili kućegospodarica pojedine obi-telji otkriva da je u kotaru Grubišno Polje iseljavano iz 32 naselja, da je najviše osoba iseljeno iz Velike Barne (239) i Grubišnog Polja (220), a najmanje iz Ivanovog Sela (6) i Poljana (2). to je daleko najveći broj iseljenika iz nekog kotara preko sabirnih logora uopće.

Kako je prisilno iseljavanje izgledalo, svjedoči pisanje Đoke Star-čevića:

»4. 8. mi smo vezali i graničili zob kad dođe vest: danas kupe Gru-bišno Polje. Ostavljaj taj posao! 5. 8. kupili su u jamarima (brdskim selima Bilogore, op.a.), 6. 8. Gornju Kovačicu itd, 7. 8. bio je odmor. 8. 8. rano u jutro dođe pred moju kuću grupa ljudi pod oružjem, i jedan gospodin s tašnom. Pogledaše neke papire pa odoše. A iz gorn-jeg kraja sela već pojedine porodice prolaze s kolima... Kad ne prođe ni pet minuta, upade u moje dvorište neki gospodin s tašnom, i hrpa ustaša, što domaćih, što stranih... Pođoše sa mnom u kuću da se oba-vi tako zvani popis, koliko imam zemlje, marve itd. Taj krvavi ustaša prebaci mi kuću od temelja pa do krova: što je zatvoreno, to razbija i dere se: ‘Za 25 minuta mora sve gotovo da bude.’ (...) Na putu pred mojom kućom stoji dugačka kolona kola sa porodicama iz gornjeg kraja sela. Djeca vrište, žene plaču, te ni ljudi ne mogu da sakriju suze u očima... Sve plače, sve jauče, samo na moje oko neće suza, iako sam prije 30 minuta bio gazda a sad sam beskućnik. Evo ti čuda neviđenog: ja i moja porodica od svega našega imetka imamo zavežl-jaj u ruci... I tako ustaše prikupiše 27 familija. Srbi, koje nisu digli, sklanjaju se iza raznih zgrada te nam iza njih, skrivajući se, skidaju kape, da nam na taj način zažele zbogom... Kad dođosmo u Grđevac, čudo neviđeno: malo koja kuća da nije zapečaćena i prazna. Narod, Hrvati, promatra tužnu povorku. Stariji ljudi s tužnim licem, a mno-gi i sa veseljem. Kad dođosmo na stanicu, prva kola, po naređenju, staju pred magazinom. Tu se istovariva brašno, mast, suvo meso: to će, vele, poslati za nama... Od magazina kreću kola naprama pri-premljenim vagonima i munjevitom brzinom moraju te naše prnje,


kao i naš narod, biti u vagonima. Ustaše se deru: brzo, brzo! Strpaše nas u vagone po 60 do 70 ljudi sa svim tim zavežljajima. Vagoni GG, maršeći, stakla umetnuta na prozore, i tako je to udešeno da ni malo zraka u vagon ne može doći osim na prednjem i zadnjem dijelu vag-ona, kroz te luknjice. Dakle, ako zatvore vrata, ostadosmo bez zraka, a vrućina velika, 8. avgust... Čovjek na samrtnoj postelji. Upitam Jozu Belobrajdića, čuvenog ustašu u Velikom Grđevcu i okolici, zašto kupite i napola mrtve ljude. Odgovori mi: ‘Svejedno je, krepo ovdje ili u lageru’... Narod u vagonima mirno ćuti, pa i malo koje dijete čuješ da plače. Sav taj narod osjeća neki strah, i tako je poslušan da je pravo čudo. Naime, naši mlađi ljudi idu po vodu, te jure do bunara pa nazad što sape imadu. Mi stariji sjedimo u vagonima, kupamo se u znoju, zamišljeni. Žene pregledavaju razne zavežljaje i žale se jedna drugoj što nije ponijela ovo ili ono.«

Oko pet sati uhapšeni su transportirani u Bjelovar gdje je uslijedio pregled i oduzimanje stvari.

»Unesemo kovčege i razne zavežljaje. Mene pretražiše od đona pa do podstave na kapi. Isto tako moga sina Nikolu. Moje ženske odvedoše u drugo odelenje, gdje ih žene pregledaše. Moju ženu Milku pregle-daše tri puta, ali bez uspjeha, jer ona je ipak imala neku vrijednost, dvanaest zlatnih dukata. Od mene su uzeli 500 dinara i nešto srebra, a 800 dinara imao sam zašiveno u košulji, i to nisu našli. Pozvaše me u kancelariju da se popiše moja imovina, a moje kovčege i zavežljaje prebacaše do sitnica. Imao sam minimum pedeset kilograma šunki i slanine, 5 do 6 kg bilo je masti zalivenog mesa, i 3,5 kilograma prave kafe i 5 do 6 kilograma šećera. I sve nam to oduzeše... Mene i moje odvedoše na peti sprat te zgrade. Na desnoj strani bi prostora za 15 do 20 ljudi... Jastuci bijeli, crveni, zeleni, isto tako i pokrivači, u svim mogućim bojama, te to na prvi pogled izgleda kao divna bašća, cv-jetnjak... Rekoše mi ljudi koji poznaju prilike u tome zatvoru, da je opasno preko noći ići na klozet, jer da ustaše opasno biju.«

Starčević opisuje i izgled bjelovarskog logora: »9. 8. ujutro izađem rano na dvorište. Kad poče narod iz te zgrade da izlazi, to ti izgleda kao kad nakon kiše obasja sunce veliki mravi-


njak: hiljade izlaze, a hiljade ulaze. Hiljade lepih, mladih, toliki broj starih, ima nas sve moguće kategorije, od čobana do bogataša. I danas smo svi jednaki, stan i hranu imamo jednaku. Svratim malo pažnje na konstrukciju te zgrade, ona je sva drvena, od mekoga drveta, a koliko je slame unutra gdje toliki narod spava«. Starčević opisuje i kako su proveli dva dana u logoru u Bjelovaru, a potom i put do Srbi-je. »Poslije podne (10. kolovoza) poče prozivanje čazmanskog sreza i sjevernog dijela grubišnopoljskog, jamara. Kako koga prozovu, star-ješina dobiva spisak svoje porodice i odmah odlazi u pripravljeni voz, koji gotov čeka. Bi 15 vagona GG, maršećih, i jedan osobni za ustaše. Mnogo naroda natrpaše u tih 15 vagona. Rekoše mi da taj vagon ide za Caprag, i da će taj narod u Capragu loše proći, jer tamo ljude tuku. Čim je taj voz otišao, dođe drugi, velika kompozicija, preko 40 vag-ona, sve osobni, njemački vagoni... Kada su mene pozvali, dadoše mi spisak moje porodice. Na dokumentu piše Nezavisna Država Hr-vatska, Državno ravnateljstvo za ponovu, Logor Bjelovar, broj 1318, 10. 8. 1941«. Starčević je doznao krajnji cilj putovanja od ustaše u bjelovarskom logoru podmitivši ga kruhom. »U tome transportu bi narod samo iz moje opštine velikogrđevačke, i to preko 600 ljudi, a koliko ih je ostalo, neka Bog zna...« Do devet sati navečer trajao je utovar zatočenika, a sljedećeg dana krenuo je vlak prema Zagrebu, a potom u Srbiju. Starčević kazuje kako su na mnogim stanicama ljudi zapitkivali kuda putuju uhapšeni Srbi. Navečer su stigli u Zemun, a potom su prešli preko mosta u Beograd: »Kada smo prešli most, u vagonima poče da se glasno govori, te počeše i dozivanja. Povici: ‘Evo nas u našem Beogradu!’. Vidi se da je ljudima laknulo, kao rukom je odnesen onaj olovni strah.«491

U pojedinim su mjestima kotara Grubišno Polje Hrvati branili svoje sumještane Srbe. O tome u Komesarijatu za izbeglice i preseljenike u Beogradu svjedoči Jovan Milić, paroh velikogrđevački:

»U selu Maloj Pisanici su svi seljaci Hrvati odlučili braniti svoje sel-jane Srbe protiv svih stranih napadaja što se dogodilo da su iz raznih

491 Đ. Starčević, Dnevnički zapisi 1940–1945, str. 6–11.


sela najzadrtiji išli u druga sela zlostavljati Srbe, te su tako Srbi bili mirni, a za uzvrat su se ti Srbi obavezali da će u slučaju promene pri-lika braniti svoje seljane Hrvate. Sličan je slučaj bio i u selu Donjoj Kovačici, no to sve nije pomoglo kada je iz Zagreba došlo od glav-nog ustaškog stana naređenje za izgon Srba. Kada su nakon izgona sveštenika izgnani seljaci njima su priređivali Mađari, Česi i Nemci ručkove i u svojim kolima ih vozili do železničke stanice, a lep je primer bratskog držanja prema Srbima slučaj sa trg. Matom Pavlov-ićem, koji je pod terorom ušao u ustaše i držao stražu kod parohijsk-og doma, a kada su prolazila kola sa Srbima izgnanima, ustavio bi na drumu svaka kola i sa suzama u očima se sa njima opraštao uz reči: ‘Zbogom braćo draga, Bog vas čuvao i štitio!’«.492

Organizirana prisilna iseljavanja iz kotara Bjelovar su, uz ona na po-dručju kotara Grubišno Polje i ona iz Banje Luke, bila najmasovnija. Prva zasužnjenja radi iseljavanja iz bjelovarskog kotara zabilježena su između 12. i 16. srpnja 1941. kad je u logor Bjelovar prebačeno 1.152 ljudi.493 O tome svjedoči Milenko Ivanović, gimnazijalac iz Bjelovara.

»Preseljavanje Srba u Bjelovaru započeto je dne 11. VII. t. g. U noći između 10. i 11. VII. sakupljeni su svi srpsko-pravoslavni sveštenici sa svojim porodicama iz Bjelovara i okoline i dovedeni u već pri-premljen logor u Bjelovaru. Odatle su sledećeg dana, dne 11. VII. transportovani ne znam tačno kuda no mislim za Caprag. Sledeće noći započeto je odvođenje civilnih lica Srba. Te iste noći zatvorena je i naša porodica. To sakupljanje, odvođenje i zatvaranje Srba vršeno je sada svake noći od 22 sata do zore, dok je Srbima i Jevrejima bilo zabranjeno kretanje od 20 do 8 sati, a sada i Hrvatima od 21 sat. Tako su dovedeni u logor gotovo svi Srbi građani iz Bjelovara, a poslije su dovođeni i seljaci iz okolice, a najposle iz celog okruga. Nas je bilo blizu 2.000 u logoru (jednom žitnom silosu) pripremljenom za lager i nas), započeto je transportovanje oko 20. VII. 1941. Od sada je svako tri dana išao jedan transport sa po 500–700 Srba za Srbiju, dok su svake noći, a posle i danju dovođeni sve novi i novi Srbi vozovima,

492 AS, Komesarijat za izbeglice i preseljenike, G-2, F. 13, br. 54/1942. 493 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 449, 2795/41.


kolima, kamionima i peške. Sva naša hrana što smo je imali u kuća-ma kao mast brašno, meso i sve ostalo sve je to kamionima dovažano u lagerski ogromni magacin i to su ustaše i lagerski činovnici jeli, dok smo mi Srbi jeli sa kazana strašnu hranu... Ostale naše stvari, nameštaj i rublje, što nismo mogli poneti, sve je to razgrabljeno i rasprodano u bescenje a novac, naušnice, prstenje i satove kao i sve ostalo što smo imali sa sobom od vrednosti, uzeli su nam, pošto su svakoga pretresli kada je doveden u lager. I to su nas Srbe zlostavljali pošto su neke gospođe i žene, kao i devojke potpuno nage svlačili pri pretresu. Ja sam transportovan dne 17. VIII. sa osmim transportom iako sam prvog dana zatvoren...«494

Tokom kolovoza 1941. prisilno je iz kotara Bjelovar iseljeno 2.037 oso-ba (njih 81 preko logora u Capragu i 1.956 preko logora u Bjelovaru). U prvom transportu, 2. kolovoza 1941, iseljeno je 505 osoba iz kotara Bjelovar (pretežno iz općina Predavac, Bjelovar, Velika Pisanica i Ka-pela).495 Istovremeno 1. i 2. kolovoza uhapšeno je 578 osoba s podru-čja općine Severin.496 O tom hapšenju je u Beogradu Komesarijatu za izbeglice i preseljenike izjavu dao Jovo Valađija iz Severina. On je pri-likom hapšenja i otpremanja u logor Bjelovar izišao iz kolone koja se kretala prema željezničkoj stanici u Bulincu zato da bi kupio duhana. Tada ga je ustaški vojnik pogodio u nogu, a i ubio bi ga da ga nije zašti-tio drugi ustaša koji mu je i previo ranjenu nogu.497 Hapšenje je tih dana poduzeto i u mjestu Lasovac. Tom prilikom su ustaše uhapsili 23 obitelji iz sela, među kojima i obitelj Cvijete Lazić. Ona je, kako kaže u iskazu koji je dala Komesarijatu za izbeglice i preseljenike u Beogradu 1942. godine, uspjela pobjeći svojem sinu Branku Laziću u Veliku Pisanicu, tako da tom prilikom nije bila iseljena.498 Vidljivo je da je najveći broj Srba s područja Bjelovar preseljen upravo preko lo-gora u Bjelovaru.499

494 AS, Komesarijat za izbeglice i preseljenike, G-2, F. 12, br. 12/1941. 495 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 453, 4054/41. 496 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 453, 4181/41. 497 AS, Komesarijat za izbeglice i preseljenike, G-2, F. 12, br. 27/1942. 498 AS, Komesarijat za izbeglice i preseljenike, G-2, F. 12, br. 42/1942. 499 Dana 5. kolovoza poduzeto je organizirano prisilno iseljavanje iz logora Bjelovar,


Hapšenja u neposrednoj blizini Bjelovara prisjeća se Čedo Opa-čić, rođen 1935. godine u Letičanima:

»Imao sam šest godina i sjećam se kada su ustaše došli s autobusima po nas. Proveli smo tri nedjelje u paromlinu (logor u Bjelovaru, op.a.) prije nego što su nas deportirali u Srbiju. Potrpali su nas u vagone i sjećam se da je među ljudima najvažnije pitanje da li nas Nedić u Srbiji hoće primiti ili neće. Primio nas je i mi smo proveli rat u Međulužju pokraj Mladenovca, a kasnije i u Zemunu. U našoj kući u Letičanima bilo je šest familija iz Dalmacije. Kada su otac i stric se vratili rekli su im: ‘Kupite se da vas ne vidimo u roku od dvadeset i četiri sata.’«500

Vidljivo je da je odmah nakon prisilnog iseljavanja Srba iz kotara Bje-lovar došlo do prvih problema, što je bio slučaj i u drugim kotarevima gdje nisu odmah po organiziranom prisilnom iseljavanju Srba koloni-zirani Hrvati ili Slovenci. Općinski načelnik u Predavcu tako javlja Dr-žavnom ravnateljstvu za ponovu da bi trebalo što skorije na područje

njih 495 (uglavnom iz općina Bjelovar, Velika Pisanica, Kapela, Veliko Trojstvo i Predavac). Očigledno je da je iz općine Veliko Trojstvo prisilno iseljeno najmanje 66 obitelji budući da općina Veliko Trojstvo daje Državnom ravnateljstvu za ponovu popis stoke oduzete šezdesetšestorici Srba iz općine (HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 498, 20529/41), a iz općine Predavac najmanje 52 srpske obitelji, budući da je toliko bilo posjednika vinograda koji su podržavljeni (HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 476, 11983/41). Dana 8. kolovoza je iz kotara Bjelovar (općine Severin i Bjelovar) otpremljeno u Srbiju 513 Srba (HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 459, 6023/41), a dana 11. kolovoza ih je 37 tranportirano u Caprag i odande u Srbiju (HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 458, 5844/41). Preko logora u Capragu prisilno je iseljeno još 12 osoba 13. kolovoza, a prije toga, 1. i 10. kolovoza, 34 osobe, radilo se o svećenicima i članovima njihovih obitelji (HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, kutija 1841, Popis iseljenih iz logora Caprag u Srbiju). Dana 8. kolovo-za pristigle su u logor u Bjelovaru 204 osobe, pretežno iz općina Bjelovar i Ivanska (HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, srpski odsjek, kutija 460, 6242/41), a 15. kolovoza 209 iz okolice Bjelovara i Narte (HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 462, 7287/41). 14. kolovoza iseljene su 42 osoba iz okolice Narte preko logora u Bjelovaru (HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, ku-tija 465, 8244/41). Dopremljeni, njih 330 iz kotara Bjelovar, organizirano su prisilno iseljeni preko logora u Bjelovaru 17. kolovoza 1941 (HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 465, 8245/41), a 20. kolovoza još 71 osoba iz kotara Bje-lovar (HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 466, 8552/41)

500 Iskaz Čedo Opačić, r. 1935. Letičani (Bjelovar).


Predavca naseliti Hrvate iz Like i Podravine budući da nema hrane za napuštene svinje i perad.501

Prva organizirana prisilna iseljavanja s područja Moslavine502 za-počela su početkom kolovoza 1941. Dana 3. kolovoza 1941. iz kotara Čazma prisilno su odvedene u logor u Bjelovar 182 osobe,503 od kojih je 165 prisilno preseljeno u Srbiju (prema izvještaju Kotarske oblasti u Čazmi, toga su dana prisilno iseljene 44 pravoslavne obitelji).504 O prisilnom iseljavanju svjedoči 2012. autoru i Mihajlo Smoljanović iz

501 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 476, 11983/41. 502 O ovoj temi vidi u: F. Škiljan, »Prisilno iseljavanje Srba iz Moslavine 1941. godine« u:

Historijski zbornik , 1(2012), str. 149-168. 503 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 454, 4325/41. Iselja-

vanja su poduzeta iz sela Šumećani, Graberje, Derežani, Milaševac, Grabovnica, Blatnica, Bosiljevo, Gornji Marinkovac, Donji Marinkovac, Laminac, Dragičevac, Li-povčani, Dubrava, Stara Marča, Marčani i Graberje. Vidljivo je iz dopisa Općinskog poglavarstva u Kloštar Ivaniću od 7. listopada 1941. da je iz te općine iseljeno vrlo malo pravoslavnog srpskog stanovništva. Tako je 7. listopada na tome području bilo 170 srpskih kućanstava , tj. 596 pravoslavnih Srba. Svega ih je 57 prešlo na rimoka-toličku vjeru, a još su 52 kućanstva zatražila prekrštavanje na rimokatoličku vjeru (HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, kutija 504, 22734/41). Prema strukturi pri-silno iseljenih vidljivo je da je od 44 organizirano prisilno iseljene obitelji tek jedna (iz Dubrave) bila trgovačka (trgovac kožom) dok su ostale obitelji bile ratarske. Osim toga vidljivo je da su iz Bosiljeva prisilno iseljena dva domaćinstva, iz Grabovnice četiri domaćinstva, iz Milaševca jedno domaćinstvo, iz Dragičevca dva domaćinstva, iz Graberja dva domaćinstva, iz Derežana dva domaćinstva, iz Lipovčana jedanaest domaćinstava, iz Marinkovca četiri domaćinstva, iz Stare Marče dva domaćinstva, iz Šumećana šest domaćinstava, iz Marčana dva domaćinstva, iz Blatnice tri domaćin-stva, iz Laminca jedno domaćinstvo i iz Dubrave jedno domaćinstvo (HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, kutija 1776, Popis iseljenih za kotar Čazmu). Općinsko pog-lavarstvo u Vojnom Križu 6. kolovoza izvještava Državno ravnateljstvo za ponovu da su Srbi s područja općine Vojni Križ, njih 8 obitelji (iz sela Šumećani 6 obitelji i iz sela Marčani još dvije obitelji), prisilno iseljene 3. kolovoza 1941. Iz dopisa je vidljivo da su za čuvanje imovine već pronađene adekvatne osobe, a svi organizirano prisilno iseljeni iz općine su zemljoradnici (HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 509, 25675/41). Prema transportnoj listi iz logora Bjelovar 162 osobe iz kotara Čazma deportirane su u Srbiju 11. kolovoza 1941. godine, dakle, osam dana nakon što su uhapšene (HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, ku-tija 459, 6021/41). Još tri osobe su iseljene 20. kolovoza iz logora u Bjelovaru (HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 466, 8552/41.), a jedna 22. kolovoza iz logora u Capragu.



Graberja kraj Ivanić-Grada, rođen 1923. godine: »Po noći su došli ustaše i blokirali kuće. U praskozorje su sve kuće bile blokirane. Ono što su ljudi mogli ponijeti uzeli su sa sobom. Is-eljeni su uglavnom bolje stojeći seljaci. I mi smo trebali biti iseljeni, ali je otac u to vrijeme bio u zatvoru. Sjećam se da je iseljena i moja sestra koja se udala u selo Marinkovac (kraj Dubrave). Njih su odveli u Veliku Planu i Smederevsku Palanku. Toga jutra dogodila se jedna nezgoda. Šogor Stevo Jelača došao je do nas u Graberje da vidi kako smo (budući da je otac bio u zatvoru). Kad je vidio da se narod kupi (tj. da ustaše skupljaju ljude za iseljavanje, op.a.) brzo je otišao u Marinkovac da vidi što se tamo događa. Tamo su već skupili narod, a među njima i njegovu obitelj. Njega su ustaše isprebijali kad su ga uhvatili budući da su mislili da je namjeravao pobjeći.«505

O hapšenju u Lipovčanima početkom kolovoza 1941. svjedoči i Emil Damjanović.

»U avgustu prošle godine prinudno je iseljeno iz moga mesta Li-povčana 11 srpskih porodica sa decom u Srbiju, a na njihova imanja naseljeni su Zagorci. Ovim iseljenim porodicama rečeno je da će u Srbiji dobiti zemlju, kao i sve ono što im je prilikom iseljenja oduze-to. Novac i sve pokretne stvari ovih iseljenih porodica je oduzet te je sve odnešeno ustaškom logoru u Belovar. Napominjem da su sve srpske iseljeničke porodice iz srezova Grubišno Polje, Belovar, Čaz-ma i Koprivnica najpre dopraćene u Bjelovar, a odatle transporto-vane u Srbiju. Mahom su to bile porodice imućnijih Srba na području spomenutih srezova.«506

505 Iskaz Mihajlo Smoljanović, r. 1923.g, Graberje (Ivanić Grad). 506 AS, Komesarijat za izbeglice i preseljenike, G-2, F. 12,99/1942.


Nakon kotara Čazma na red je došlo iseljavanje iz kotara Kutina. Pri-silno je iseljeno svega 46 osoba, i to preko logora Caprag, istoga dana kada su i došli u logor, 27. rujna 1941.507 Od 46 transportiranih svega je jedan bio iz grada Kutine dok su svi ostali bili Srbi iz Moslavačkog Selišta.508 Najmasovnije organizirano prisilno iseljavanje trebalo je biti provedeno na području kotara Garešnica, gdje je Srba bilo daleko najviše. Hapšenja u Garešnici poduzeta su 21. i 22. kolovoza 1941. O tome svjedoči i lista dopremljenih u logor u Bjelovaru toga istog dana te izvještaj kotarske vlasti u Garešnici o prisilnom iseljavanju 105 srp-skih obitelji s područja kotara.509 Hapšenje je proteklo bez ijednog in-cidenta, a vlak sa zatočenicima iz Garešnice za Bjelovar krenuo je u 3 i 20 ujutro. Toga je dana s područja kotara Garešnica u logor Bjelovar dopremljena 531 osoba.510 Međutim, za razliku od Srba iz čazmanskog kotara, koji su bili organizirano iseljeni u tjedan dana nakon što su pristigli u logor, Srbi iz kotara Garešnice su se još 22. rujna 1941, dakle mjesec dana nakon što su uhapšeni, nalazili u logoru Bjelovar. O tome svjedoči spisak zatočenih u logoru Bjelovar tog datuma. Naime, broj od 531 osobe koliko ih je dovedeno 22. kolovoza podudara se s brojem osoba s područja kotara Garešnica koje se 22. rujna 1941. nalaze u logo-ru.511 Tog hapšenja prisjeća se Dane Mudrić iz Male Bršljanice:

»Iz Male Bršljanice odveli su u kolovozu 1941. dvije kuće: Mudrića kuću i kuću Đoke Peleša. Nas je bilo sedmero, a Peleša dvoje. Mi smo bili napredni seljaci. Došli su poslijepodne, troje ili četvero ustaša. ‘Kupite sve što možete’, rekli su nam. Do Garešnice smo išli u svojim kolima s ustašama u pratnji, a odonuda do Bjelovara vlakom. U logo-

507 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, knjiga 466, Logor Sisak, stanje logora II, 26. kolovoza - 28. rujna 1941.

508 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 493, 18605/41. 509 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 467, 8639/41. 510 Uhapšenici su dopremljeni iz Podgarića, Oštrog Zida, Podgoraca, Krivaje, Potoka, Be-

reka, Garešnice, Velikog Pašijana, Dišnika, Popovca, Velikih Zdenaca, Velikog Vukov-ja, Bršljanice, Stupovače, Rogože, Kutinice, Malog Vukovja, Čaira i Brinjana (HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, kutija 469, 9586/41).

511 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, kutija 487, 16944/41.


ru nas je bilo puno, bilo nas je iz svih srpskih sela, a nosili smo kruha, mesa, posteljinu i robu. Kad smo došli u logor nisu nas pregledavali. Sjećam se da smo spavali na podu u paromlinu i bili smo samo u logo-ru. Iz logora ni makac. Ondje nisu nikoga tukli.«512

Koprivnička Podravina i Kalničko prigorje

Koprivnička Podravina obuhvaća teritorij kotareva Ludbreg, Kopriv-nica i Đurđevac, odnosno područje koje se geografski smatra Podravi-nom, a Kalničko prigorje područje kotara Križevci.513 Nakon hapšenja u travnju, svibnju i lipnju, organizirana prisilna iseljavanja Srba s po-dručja Podravine i križevačkog kotara uslijedila su u kolovozu 1941, najviše iz kotara Ludbreg i kotara Đurđevac. Iz kotareva Koprivnica i Križevci prisilno se iseljavalo, ali u manjim razmjerima, osim u sluča-ju sela Osijeka Vojakovačkog. S područja kotara Đurđevac, gdje su Srbi bili nastanjeni samo u Grabovnici, Velikoj i Maloj Črešnjevici nedale-ko Pitomače, prisilno je iseljeno 16. kolovoza 1941. godine 19 srpskih obitelji,514 a s područja općine Rasinja, koja je u to vrijeme potpadala pod kotar Ludbreg, prisilno je iseljeno istog dana 66 srpskih obitelji.515 Najveći broj uhapšenih pristigao je 17. kolovoza u logor Bjelovar.516

512 Iskaz Dane Mudrić, r. 1926. g, Mala Bršljanica (Garešnica). 513 O ovoj temi vidi u: F. Škiljan, »Prisilno iseljavanje Srba iz Podravine i Kalničkog pri-

gorja u ljeto i ranu jesen 1941.« u: Cris, god XIV, br. 1 (2012), 342-364. 514 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 495, 19430/41. 515 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 466, 8363/41. Iseljava-

nja iz općine Rasinja učinjena su u Segovini (20 obitelji), iz Belanovog Sela (16 obite-lji), iz Ivančeca (6 obitelji), iz Lukovca (1 obitelj) i iz Prkosa (23 obitelji).

516 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 466, 8544/41. Vidlji-vo je da je iz Križnice iseljeno 20 osoba, 11 iz Grabovnice, 67 iz Velike Trešnjevice i 7 iz Male Trešnjevice iz kotara Đurđevac. Budući da su iseljenici u logor Bjelovar iz Križnice vraćeni kućama (bili su po nacionalnosti Rumunji), iz kotara Đurđevac iseljeno je u Srbiju 85 osoba. Iz kotara Ludbreg sprovedeno je 16. kolovoza 1941. u logor Bjelovar 513 Srba. Iza prisilno iseljenih ostalo je 136 konja, 17 ždrebadi, 425 komada rogatog blaga, 644 svinja, 4.313 peradi, naknadno je priraslo 17 komada svi-nja i jedno tele. Žito je uskladišteno (HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski


Prilikom prisilnog iseljavanja s područja kotara Ludbreg iseljenici su popunjavali upitni list u kojem su pitanja bila vezana ponajprije za pokretnu i nepokretnu imovinu, a potom i za politička opredjelje-nja.517 Za ostale kotareve takav upitni list nisam pronašao, što ne znači da ga iseljenici nisu popunjavali.

Organiziranog prisilnog iseljavanja se prisjeća Tomo Stanković iz Ludbreškog Ivanca:

»Imao sam sedam godina kada su nas iseljavali. Sjećam se da je prvo došao seoski načelnik i rekao je da moramo svi na kuće izvjesiti bijele zastave. Kako ja nisam imao bijelu krpu, stavio sam babin oblečak (vestu, op.a.) i stavio je na kuću. Drugi su dan došli ustaše s kamionima. Imali su popis onih koji su trebali iseliti – nekih 7 ili 8 kuća, nas oko 35. Ovi koji su bili sirotinja i koji nisu bili opasnost za hrvatsku državu nisu iseljeni. Ja sam se sakrio i nisam htio doći. Baba je vikala da dođem, pa sam se pojavio. Odveli su nas u Ludbreg, a odatle vlakom u Bjelovar. U Bjelovaru smo bili nekoliko dana i onda je došla naredba da idemo za Srbiju.«518

odsjek, kutija 476, 12079/41). Iz kotara Koprivnica, pretežno iz općine Sokolovac (iz sela Veliki Poganac, Radeljevo Selo, Sokolovac, Lepavina, Srijem, Mali Grabiča-ni, Mala Mučna, Veliki Grabičani, Velika Mučna, Grdak, Prnjavor, Mala Branjska, Vrhovac, Veliki Botinovac i Rasinjica), ali i iz grada Koprivnice, prisilno je iseljeno 146 osoba. 17. kolovoza su u logor u Bjelovaru pristigle 764 osobe iz kotara Ludbreg, Koprivnica i Đurđevac. 19. kolovoza prisilno su iseljeni Srbi iz nekih područja kotara Križevci. Iz Osijeka Vojakovačkog organizirano prisilno iseljavanje je bilo potpuno, dok su prisilna iseljavanja iz Malih Sesveta, Pobrđana, Vojakovca, Kraljevca, Svetog Ivana Žabna i Brezovljana bila djelomična. Toga su dana prisilno iseljene 364 osobe iz Osijeka Vojakovačkog, 9 iz Vojakovca, 3 iz Velikih Grabičana, 16 iz Križevaca, 2 iz Svetog Ivana Žabna, 3 iz Kraljevca, 18 iz Brezovljana, 5 iz Rovišća, 3 iz Velikog Bre-zovca, 2 iz Radeljeva Sela, 6 iz Rasinjice, 6 iz Velikog Poganca, 2 iz Sokolovca, 4 iz Gradeca i 2 iz Male Mučne (HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 467, 8716/41). Dana 22. kolovoza iz općine Vojakovac pristiglo je još 32 ljudi iz sela Osijek Vojakovački, Sesvete, Vojakovac i Kloštar te 1 osoba iz općine Ludbreg, 4 osobe iz općine Vrbovec i 5 osoba iz okolice Sokolovca (HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 469, 9586/41).

517 HDA, V. župa Zagorje, kutija 10. 518 Iskaz Tomo Stanković (1933), Ludbreški Ivanec.


Da organizirana iseljavanja iz gradova, poput Koprivnice i Križevaca, nisu bila potpuna kao iz nekih sela ludbreškog, križevačkog i đurđe-vačkog kotara, svjedoči činjenica da je u gradu Koprivnici početkom listopada, dakle nakon masovnih iseljavanja Srba, još uvijek bilo 118 »grko-istočnjaka« i to 30 muških, 29 ženskih i 59 djece. Dakako, velik broj njih je već najavio prijelaz na rimokatoličku vjeru, a neki su kop-rivnički Srbi već i prije prekršteni na rimokatoličanstvo ili grkokatoli-čanstvo pa se nisu ni našli na ovom popisu.519

Organizirana prisilna iseljavanja u Srbiju iz logora u Bjelovaru s područja navedenih kotareva obavljena su u vrlo kratkom roku.520

Slavonija

Nakon prisilnog iseljavanja solunskih dobrovoljaca i njihovih poto-maka u lipnju, koje nije bilo provedeno preko sabirnih logora u Capra-gu, Bjelovaru i Požegi, organizirana prisilna iseljavanja iz Slavonije521

519 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 504, 22831/41. 520 Već 20. kolovoza jedan dio dopremljenih u logor Bjelovar iseljen je u Srbiju. Tako su

toga dana iseljeni Srbi iz područja kotara Đurđevac, njih 83, te 60 iz kotara Ludbreg: 18 iz Ivančeca, 13 iz Segovine, 11 iz Prkosa i 18 iz Belanovog Sela ( HDA, Državno rav-nateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 466, 8552/41). Tri dana kasnije uslijedilo je masovno iseljenje podravskih Srba u Srbiju. Toga 23. kolovoza u Srbiju je iseljena 601 osoba: 438 s područja kotara Ludbreg, 142 s područja kotara Koprivnica i 21 s područja kotara Križevci (HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, ku-tija 468, 9008/41). To bi značilo da je nakon 23. kolovoza 1941. s područja kotareva Ludbreg, Koprivnica i Đurđevac u logoru u Bjelovaru ostalo vrlo malo ljudi, a s po-dručja kotara Križevci ih je u logoru bilo puno. O tome svjedoči i spisak osoba koje su ostale u logoru u Bjelovaru 22. rujna 1941. Od sveukupno 1.523 osobe, njih 386 potjecalo je iz kotara Križevci, 7 iz kotara Koprivnica i 26 iz kotara Ludbreg (HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 487, 16944/41). Od toga ih je u Srbiju 26. rujna 1941. iseljeno 26 iz kotara Križevci, 10 iz kotara Ludbreg i 9 iz kotara Koprivnica (HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 491, 18087/41).

521 O ovoj temi vidi u: F. Škiljan, »Oduzimanje srpske imovine od strane vlasti NDH i iseljavanje Srba iz zapadne Slavonije 1941. godine« u: Osječki zbornik, sv. 30 (2011), str. 131-148.


započela su u kolovozu 1941. iseljavanjem pravoslavnih svećenika i članova njihovih obitelji, ukupno 49 osoba, sprovedeni su u logor Caprag i Požegu i odande direktno transportirani u Srbiju. Nakon toga uslijedila su iseljavanja ostalog stanovništva.522

O organiziranom prisilnom iseljavanju iskaz je dao Savo Petko-vić iz Dobrovića. Petković je sa svojim ukućanima (mlađim bratom, dvije sestre i starom tetkom) uhapšen 2. kolovoza 1941. Iz Dobrovića su Petkovića, kojem je otac bio solunski dobrovoljac, ustaše odveli u Slatinu, gdje je proveo tri dana. Odande je sproveden u logor Cap-rag, gdje je proveo pet dana. Prilikom odlaska iz Capraga Petkoviću je vraćen novac.

»Iz Capraga smo putovali vozom prema Beogradu u vagonima za putovanje, a stvari su nam bile smeštene u teretnim vagonima za stoku. U Zemunu smo dobili čaj, a deca mleka. U Topčideru smo do-bili večeru od Crvenoga Krsta.«523

Iz Daruvara je 5. kolovoza prisilno iseljeno petnaestak obitelji, a nji-hova je imovina zaplijenjena u korist Nezavisne Države Hrvatske. Nije jasno jesu li te obitelji iseljene preko logora ili direktno u Srbiju, budući da u logorskim popisima nema podataka o organiziranom pri-silnom preseljavanju Srba iz kotara Daruvar.524

Jedan dio solunskih dobrovoljaca i njihovih potomaka koji su u lipnju 1941. iz virovitičkog kraja organizirano prisilno iseljeni u Bo-snu (oko Tuzle i Teslića), početkom mjeseca kolovoza 1941. dopre-mljeni su u logor Požega. Radilo se o potomcima solunskih dobro-voljaca iz Gradine, Dijelke, Karađorđeva, Podravskog Sokolca i Nove Gradine.525 U virovitičkom kraju bilo je sela nastanjenih starosjedi-

522 Dana 6. kolovoza u logor Caprag poslano je 85 osoba s područja općine Nova Bukovi-ca, 7. kolovoza u isti logor iz općine Ćeralije i Nova Bukovica 54 osobe, a 24. kolovoza iz različitih mjesta kotara Podravska Slatina 49 osoba (HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, kutija 1840, b.b.). Iz Capraga je u Srbiju organizirano prisilno iseljeno 1. kolovoza troje, 4. kolovoza 21 osoba , 10. kolovoza 139 osoba i 27. rujna 49 osoba. Preko logora Požega iz kotara Podravska Slatina prisilno je iseljeno 6 osoba.

523 AS, Komesarijat za izbeglice i preseljenike, G2, F. 14, br. 125/1941. 524 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 543, 41313/41. 525 Oni su uglavnom, nedugo nakon što su dopraćeni u logor Požegu, iseljeni u Srbiju


lačkim srpskim stanovništvom. Radilo se o naseljima smještenim uz obronke Bilogore ili u papučkom prigorju.526 Ta su sela organizirano prisilno iseljavana uglavnom kasnije nego sela solunskih dobrovo-ljaca. O predradnjama za organizirano prisilno iseljavanje tih mjesta govori dopis Ivana Martinčevića, djelatnika Državnog ravnateljstva za ponovu koji je početkom kolovoza 1941. posjetio Viroviticu i Pod-ravsku Slatinu. Kotarski predstojnik u Virovitici zamolio je čak i pri-sustvo vojske kod prisilnog iseljavanja, budući da su pravoslavna sela, koja još do tada nisu bila iseljena, bila »okružena velikim šumama«.527 Iseljavanja iz kotara Virovitica bila su uglavnom preko logora u Bjelo-varu i logora u Požegi.528

između 6. i 24. kolovoza (HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, kutija 1848, Popis iseljenih Srba iz logora Požega). Prema poimeničnim popisima, preko logora Požega u Srbiju ih je 18 otpremljano 6. kolovoza, 9. kolovoza 31, 12. kolovoza 119, 15. kolo-voza 18 i 21. kolovoza 38 (HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, kutija 1848, Popis iseljenih Srba iz logora Požega).

526 To su sela Cabuna, Rezovac, Pčelić, Suhopoljska Borova, Slavonska Pivnica, Gvozdan-ska i Pepelana, Stara Krivaja, Nova Krivaja i Klisa) te pojedina sela u virovitičkoj Pod-ravini (Budanica, Dijelka, Gaćište, Naudovac). Iz popisa koji postoji u fondu Držav-nog ravnateljstva za ponovu vidljivo je da je do određenog vremena (koje se ne može točno ustanoviti, ali koje je moralo biti kraj kolovoza ili početak rujna) preko iselje-ničkih logora iz kotara Virovitica iseljeno 234 osobe (HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, kutija 1776, b.b.)

527 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, srpski odsjek, kutija 452, 3746/41. 528 Prva iseljavanja Srba iz kotara Virovitica preko logora u Bjelovaru izvršena su 8.

kolovoza 1941. kad je iseljeno 17 stanovnika sela Naudovac (HDA, Državno ravna-teljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 459, 6023/41). 19. kolovoza 1941. iseljeno je još 45 osoba (11 obitelji) iz sela Pčelić (HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 470, 9780/41.) a 25. kolovoza iseljeni su seljaci općine Pivnica (sela Klisa, Nova Krivaja, Stara Krivaja, Gvozdanska i Pivnica). U logor Bjelovar prisilno je odvedeno iz tih sela 27 obitelji koje su brojale od 2 do 23 člana. Na njihova ima-nja postavljeni su kao povjerenici njihovi susjedi koji nisu određeni za iseljavanje (HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 473, 11031/41). Nije jasno po kojem su kriteriju jedni iseljeni, a drugi ne, iako su i jedni i drugi Srbi. Vrlo je vjerojatno da su iseljeni oni boljeg imovnog stanja. Istog dana prisilno je iseljeno još stanovnika iz sela Pčelić ( HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 504. 22696/41). U logor u Bjelovaru 25. kolovoza dopremljeno je 553 Srba iz Virovitice i okolice. Njih 29 bilo je iz grada Virovitice, 183 iz općine Pivnica (Pivnica, Klisa, Krivaja, Gvozdanska), 169 iz općine Suhopolje (stanovnici Pčelića, Suhopolja, Borove, Rezovca, Trapinske) i 172 iz općine Cabuna (sela Cabuna, Naudovac, Gaćište, Trnovo Polje, Budanica, Jugovo Polje). Iz općine Cabuna iseljeno je prema popisu koji je načinjen krajem 1941. 195 osoba ili 44 obitelji (16 ih je područje općine Cabuna


S područja kotara Nova Gradiška je 13. kolovoza u logor Caprag dopremljeno 111 Srba.529 Hapšeni su u noći 11/12. kolovoza. Radilo se o istaknutim trgovcima i obrtnicima (njih sedmero zajedno s obite-ljima),530 ali i 6 obitelji posjednika, 1 mesar, pet obitelji trgovaca, 6 obitelji ratara, 1 obitelj mehaničara, 1 obitelj tapetara, 1 obitelj zvona-ra, 1 obitelj kovača, 1 obitelj učitelja, 4 obitelji »domaćica«, tri obitelji gostioničara, 1 obitelj općinskog blagajnika, 1 obitelj kotlara, 1 obitelj podšumara i jedna obitelj oružnika iz Okučana.531 Transportima 16. i 25. kolovoza 1941. ti Srbi su organizirano iseljeni u Srbiju.532

S područja kotara Požege organizirana prisilna iseljavanja odvi-jala su se preko logora u Požegi. Cjelokupno organizirano prisilno ise-ljavanje obavljeno je u četiri navrata.533

napustilo samostalno, dok su ostali organizirano prisilno iseljeni). Interesantan je podatak da se do kraja 1941. iz internacije vratilo 6 obitelji (HDA, Državno ravna-teljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 544, 41833/41). Naknadno je primljeno u logor 27. kolovoza 1941. troje Srba iz Virovitice, troje iz sela Klisa i jedan iz Borove (HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 473, 10866/41). Istih dana, krajem kolovoza, prisilno su iseljene i kuće Crnogoraca, solunskih dobrovolja-ca i njihovih potomaka iz Brezovice i Nove Brezovice u virovitičkom kraju. 29 Crno-goraca bilo je tada deportirano u logor Požegu (HDA, Državno ravnateljstvo za pono-vu, Srpski odsjek, kutija 468, 8936/41). Vidljivo je da je Crnogorski komitet reagirao da se neki od Crnogoraca puste svojim kućama, ali nije jasno jesu li uspjeli (HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 537, 38399/41). Prema spi-sku logora Bjelovar vidljivo je da se 102 srpske obitelji (odnosno 483 osobe) iz kotara Virovitica nalaze 22. rujna u logoru (HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 487, 16944/41). Iz otpremnica za Srbiju iz logora Bjelovar vidljivo je da su Srbi iz okolice Virovitice, njih 483, iseljeni u Srbiju 26. rujna 1941 (HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 491, 18087/41). Čini se da spisak koji su izradile ustaške vlasti 22. rujna nije bio potpun.

529 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, kutija 1840, Popis iseljenih preko logora Caprag u Srbiju.

530 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 489, 17392/41. 531 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, kutija 1840, Popis iseljenih preko logora

Caprag u Srbiju. 532 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, kutija 1840, Popis iseljenih preko logora

Caprag u Srbiju. 533 Dana 7. kolovoza, u logor su dospjele srpske obitelji uhapšene u gradu Požegi. Iz

jednog dokumenta je vidljivo da je s područja grada Požege u rujnu 1941. odselila 31 srpska obitelj. Neke su odselile samoinicijativno, ali je sasvim jasno da je jedan dio


Iz kotara Donji Miholjac organizirano se prisilno iseljavalo preko logora u Požegi i logora u Capragu.534 Prema spisku Državnog ravna-teljstva za ponovu, do 3. rujna 1941. iz kotara Donji Miholjac preko sabirnih logora su u Srbiju iseljene 262 osobe,535 a realan broj je najma-nje 374 osoba, do čega je bilo moguće doći istraživanjem poimenič-nih spiskova.536 Zanimljiv je podatak da su ove osobe iz kotara Donji

njih preseljen preko logora u Požegi (HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 463, 20232/41). Očito je da je jedan dio Srba iz Požege deportiran 11. kolovoza 1941. u logor. Na popisu se nalazi pet osoba (HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 472, 10702/41). Dana 12. i 13. kolovoza, u logor je dos-pjelo 159 osoba iz Pake, Migalovaca, Impijevaca, Ivanovaca i Velikog Bilača iz opći-ne Ruševo, 15. kolovoza, u logor je prispjelo 109 osoba iz Busnova, Završja, Gornjih Vrhovaca, Tornja i Brestovca iz općina Požeški Brestovac i Stražeman, i 20. kolovoza, u logor su dopremljeni Srbi, njih 74, iz Vetova, Hrnjevca i Lukača iz općine Kaptol (HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, kutija 1848, Popisi pristiglih u logor Pože-ga). Srbi dopremljeni iz kotara Požega u najvećoj su mjeri iseljeni u Srbiju 15. kolo-voza, njih 159, i 24. kolovoza 1941. njih 183 (HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 470, 9678/41).

534 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, kutija 1840, Popisi pristiglih i preseljenih preko logora u Capragu. Ovaj slučaj je vrlo zanimljiv jer se radi o Srbima koji su u lipnju 1941. dignuti sa svojih posjeda u okolici Donjeg Miholjca i otpremljeni na po-dručje Gornje Tuzle u sjeveroistočnoj Bosni. Neki od njih prešli su u Srbiju dok je drugi dio ostao u Bosni i Hercegovini, dakle na području NDH. Kako su njemačke vlasti u Srbiji obustavili neorganizirane i pojedinačne prelaske iz NDH, ustaške su vlasti preostalim deportircima izdale propusnice da se vrate u mjesta odakle su prot-jerani ili odakle su rodom. Kako su ovi Srbi rođeni na području kotara Novska, a u međuratnom periodu bili kolonizirani na područje kotara Donji Miholjac, oni su se vratili u okolicu Novske. Ondje su početkom kolovoza 1941. pak uhapšeni i otpre-mljeni u logor Caprag, a odatle u Srbiju (HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srp-ski odsjek, kutija 454, 4369/41).

535 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, kutija 1776, Popisi transportiranih u Srbiju. 536 U logor Požega dovedena je 7. kolovoza 101 osoba iz kotara Donji Miholjac, 8. kolo-

voza 113 osoba, 9. kolovoza 23 osobe, 10. kolovoza 88 osoba. Za 37 osoba nisam pro-našao kad su dopremljene u logor. Dana 6. kolovoza iseljen je jedan Srbin s područja kotara Donji Miholjac preko logora Požega u Srbiju, dana 9. kolovoza 25, 12. kolovoza 1941. 264 osobe (zapravo 281 osoba iako ih je 17 zavedeno kao da su iz kotara Dvor, a zapravo se radilo o solunskim dobrovoljcima rođenim u kotaru Dvor), a 15. kolovoza njih 68, dok ih je četvero prisilno iseljeno 24. kolovoza. Dakle, s područja kotara Do-nji Miholjac prisilno su iseljene ukupno 374 osobe (dok 17 koji su rođeni na području kotara Dvor nisu uračunati u ovaj spisak). Preko logora u Capragu prisilno je iseljeno i 12 osoba s područja kotara Donji Miholjac, od kojih je 8 rođeno u kotaru Novska.


Miholjac dovedene iz istočne Bosne (iz Teslića i Tuzle), gdje su, kao protjerani solunski dobrovoljci, bili smješteni nakon što su prognani iz svog kraja u lipnju 1941.

Iz kotara Vukovar Srbe se organizirano iseljavalo preko logora u Požegi. U jednom navratu, 27. kolovoza 1941, iz samog grada Vukova-ra odveden je u logor 21 Srbin. Radilo se o trgovcima, parohu, učitelji-cama, učiteljima, ljekarnicima, gostioničarima, kotarskim službeni-cima, posjednicima i studentima, dakle o intelektualcima i imućni-jim građanima.537 Preko Capraga je prisilno iseljeno 16 pravoslavnih svećenika i članova njihovih obitelji. U nekoliko navrata prisilno su iseljene sveukupno 44 osobe s područja kotara Vukovar.

Slično je bilo i s kotarom Vinkovci, odakle je, preko logora u Požegi, organizirano prisilno iseljenjo 168 osoba. Radilo se, kao i u vukovarskom slučaju, o imućnijim srpskim obiteljima (advokat, ve-leposjednik, inženjer, student, trgovac, liječnik, kotarski sudac i bri-jač, te nekolicina zemljoposjednika.538 Očigledno su ova hapšenja u kotarskim sjedištima bila ciljana i trebala zastrašiti ostale bogatije Srbe. Zašto su ova hapšenja provođena kasnije negoli u ostalim kra-jevima, može se objasniti jedino velikim brojem prekrštavanja na ri-mokatoličku vjeroispovijest u istočnoj Slavoniji i zapadnom Srijemu i već obavljenim direktnim iseljavanjima mimo sabirnih logora. Inače, Srbi iz vinkovačkog kraja prebačeni su iz logora u Požegi u Srbiju u nekoliko navrata.539

Četvero ih pripada kategoriji pravoslavnih svećenika (HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, kutija 1848, Popisi pristiglih u logor Požega).

537 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, kutija 1848, Popisi pristiglih u logor Požega. 538 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, kutija 1776, Popisi transportiranih u Srbiju.

Iz Vinkovaca je 24. kolovoza u logor Požegu odaslan 51 zatočenik,o čemu svjedoči po-imenični popis Oružničke postaje Vinkovci (HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 503, 22411/41).

539 Dana 12. kolovoza preseljeno je njih četvero, 4. rujna njih 14, 7. rujna njih 15, 15. rujna njih 31, 19. rujna njih 15 i 28. rujna njih 89 (HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, kutija 1848, Popis iseljenih Srba iz logora Požega u Srbiju).


Na području kotara Osijek su pak hapšenja bila znatno opsežni-ja. Iz Osijeka su transporti u logor Požegu pristigli tek krajem rujna 1941, dakle u vrijeme kada su iz logora odlazili posljednji transpor-ti u Srbiju. 27. rujna 1941. u logor Požegu se sprovode srpski seljaci većinom iz okolice Osijeka, iako je među uhapšenima bilo i obrtnika, željezničara i penzionera. Toga dana je transportom iz Osijeka u logor Požegu dopremljena 521 osoba, a 30. rujna još 51. U transportu su se nalazili i Srbi s područja kotara Valpovo.540 Sljedećih dana Srbi iz Osi-jeka i okolice prebačeni su u Srbiju.541

Iz kotara Našice Srbi su organizirano iseljavani preko logora u Požegi i logora u Capragu. Tako je iz ovog kotara iz naselja Sušine, Gra-nice, Rozmajerovac, Vučkovac, Leđanska, Rudolfovac, Ceremošnjak i drugih iseljeno 396 osoba.542 Zbog zatvaranja logora u Bjelovaru, u Požegu je poslano 795 osoba, među kojima su u većem broju bili sta-

540 Državno ravnateljstvo za ponovu, kutija 1848, Popisi pristiglih u logor Požega. 541 Dio osječkih Srba, njih 407, već je 28. rujna iseljen u Srbiju, a 6. listopada 1941. njih

10. Ostali su, prema knjizi brojnog stanja logora u Požegi uglavnom otpušteni svojim kućama tokom listopada i studenog 1941, ali nam za dio njih nisu sačuvane otpusne kartice ili bilo kakvi dokumenti. Miodrag Bijelić smatra da je postojao transport od 20. listopada koji je brojio 460 osoba i koji nije imao nikakvu dokumentaciju, pa čak nije ni utvrđeno da li je uopće došao u Srbiju, a navodi i transport od 6. listopada 1941. Međutim, o tome nemamo nikakvih podataka i prema knjizi brojnog stanja u logoru Požega ti transporti nisu postojali (M. Bijelić, Sabirni ustaški logor u Slavonskoj Požegi 1941. godine, Beograd 2008, str. 44).

542 Od toga je 1 pravoslavni svećenik iseljen 1. kolovoza, 109 srpskih civila preko logo-ra u Capragu 10. kolovoza, a ostali preko logora u Požegi (Državno ravnateljstvo za ponovu, kutija 1841, Popisi pristiglih u logor Caprag). Vidljivo je da su 20. i 21. ko-lovoza 1941. u logor Požega dopremljeni brojni Srbi iz kotara Našice: 20. kolovoza 9 iz mjesta Sušine (HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 465, 8222/41), a 21. kolovoza 237 iz kotara Našice (HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 465, 8313/41). Dana 22. kolovoza dopremljene su 704 osobe iz sela Poganovci, a 23. kolovoza još 17 osoba iz Rozmajerovca i Sušina (HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 468, 9007/41). Vidljivo je da su krajem kolovoza Srbi iz Rozmajerovca, Granica i Sušina transportirani u Srbiju, dok stanovnici sela Poganovci nisu iseljeni (HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 470, 9678/41). Dana 6. kolovoza iseljen je 1, 12. kolovoza 8, 15. kolovoza 10, 18. kolovoza 2, 24. kolovoza 214, 7. rujna 7, 15. rujna 7 i 28. rujna 37 (HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, kutija 1848, Popis iseljenih Srba iz logora Požega u Srbiju).


novnici Poganovaca. Ovi ljudi su u logoru u Požegi zatvoreni 5. listo-pada 1941.543 Jedan dio onih dopremljenih iz sela Granice i Poganovci u kotaru Našice pušten je iz logora Požega kućama u listopadu i stude-nom 1941. godine.

Banija

Prije srpnja 1941. na području Banije je bilo tek pojedinačnih iseljava-nja. Organizirana prisilna iseljavanja Srba s Banije poduzeta su samo na području kotara Petrinja.544 Iz ostalih su kotareva Srbi odlazili u Sr-biju uglavnom bez znanja ili dozvole ustaških vlasti, a prisilna iselja-vanja iz kotara Petrinja pokazala su banijskim Srbima prave namjere ustaških vlasti, što će u konačnici dovesti do oružane pobune protiv vlasti NDH i formiranja partizanskih grupa u Šamarici. Prema spisku koji je izradilo Državno ravnateljstvo za ponovu, s područja Petrinje je preko logora u Capragu i Požegi prisilno iseljeno 817 osoba.545 Čini se, prema dostupnim dokumentima, da su, izuzimajući pravoslavne svećenike, prva hapšenja na području Petrinje započela 10. srpnja

543 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 497, 20218/41. U do-pisu stoji da je u logor Požega iz logora Bjelovar poslano 914 osoba 4. listopada 1941. (137 obitelji iz Poganovaca i Granica i 84 obitelji iz okolice Križevaca i Ludbrega), ali je u Požegu sljedećeg dana pristiglo njih 795 (vidi HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, kutija 1848, Brojno stanje logora Požega). Interesantan je i podatak da broj onih koji su ušli u logor Bjelovar ne uključuje Srbe iz Poganovaca, ali je vidljivo da su spomenuti Srbi dopremljeni iz Bjelovara u logor Požega.

544 Još je samo na području kotara Kostajnica bilo iseljavanja preko logora Caprag, ali tih je iseljenika bilo vrlo malo. Na jednom nepotpunom popisu pronašao sam imena 23 osobe iseljene s područja kotara Hrvatska Kostajnica. Među tim imenima nalazili su se i iseljeni pravoslavni svećenici (HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, kuti-ja 1776, Popisi iseljenih Srba po kotarevima). Iseljavanja su poduzeta u kolovozu, a popis inventara njihovih kuća nalazi se u HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 469.

545 Srbi su iseljeni iz petrinjskih sela: Nebojan, Blinja, Glinska Poljana, Moštanica, Pet-kovac, Gora, Slana, Strašnik, Staro Selo, Mlinoga, Sunja, Velika Gradusa, Drljače, Blinjski Kut, Bestrma, Mađari, Četvrtkovac, Jabukovac, Petrinjci, Cepeliš, Kinjačka, Vukoševac i Radonja Luka (HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, kutija 1776, De-portirani Srbi po kotarevima).


1941.546 Ovo je zacijelo jedno od najranijih masovnih hapšenja radi prisilnog iseljavanja u čitavoj NDH, izuzmemo li grad Zagreb i ise-ljavanje solunskih dobrovoljaca s područja Našica, Donjeg Miholjca, Slatine i Virovitice. Prema iskazima koje su iseljeni dali 1945. godine Zemaljskoj komisiji za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njiho-vih pomagača, ustaše su došle po noći, dali im trideset minuta da sku-pe najnužnije stvari i sproveli ih u logor Caprag gdje su proveli neko vrijeme dok nisu ukrcani u vlak za Beograd (svi iz petrinjskog kotara smješteni su u kotareve Oplenac i Aranđelovac u Srbiji).547

Oni iz kotara Petrinja koji su pak uhapšeni 1. kolovoza 1941, 581 osoba, sprovedeni su u logor u Požegi.548Iz Požege su u nekoliko navrata prisilno iseljeni u Srbiju.549 Prema iskazu Stevana Kovjanića, oni koji nisu transportirani u Požegu, prisilno su iseljeni u Srbiju na-kon tri tjedna boravka u logoru Caprag (dakle početkom kolovoza).550

546 Toga je dana u logor u Capragu pristiglo 14 osoba s područja Starog Sela i grada Petri-nje. Dana 13. srpnja u gradu Petrinji uhapšene su 73 uglavnom imućnije osobe, ako je suditi po njihovim zanimanjima. Sljedećeg dana uslijedilo je hapšenje na području Blinje i okolice (53 osobe, među kojima su istaknuti obrtnici, mlinari, trgovci, uči-telji i bogatiji seljaci). Istoga dana pohapšeno je i 117 Srba na području općine Gora. Uhapšeno je i pet osoba koje su imale prebivalište izvan tih naselja, ali su bili pori-jeklom iz kotara Petrinje (HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, kutija 1840, popis deportiranih iz logora Caprag). Spomenuti Srbi iz Blinje i Gore zavedeni su u logoru Caprag 14. i 15. srpnja. Neki od uhapšenih pušteni su prije dolaska u logor. Dakle, u dva dana, 14. i 15. srpnja 1941. u logor u Capragu je sprovedeno 215 Srba s područja općine Jabukovac, općina Sunja, Gradusa i Blinja te grada Petrinje (HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, knjiga 465, Logor Sisak, stanje logora I, 10. srpnja–25. kolo-voza 1941). Dana 14. srpnja u logor je pridošlo 105 osoba s područja kotara Petrinja, a 15. srpnja još 110). Od onih koji su sprovedeni u logor Caprag 10, 14. i 15. srpnja, iseljene su u Srbiju već narednih dana čak 224 osobe.

547 HDA, Zemaljska komisija za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njihovih po-magača, ZH, kutija 471, 37227–37314; DAK, Zbirka memoarskog gradiva o NOB-u 1941–1945, 1247 (BA-2), Iskaz Dušana Klipe, paroha iz Starog Sela Visokoprečasnom pravoslavnom arhijerejskom namjesništvu u Beogradu 15. svibnja 1942.

548 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, kutija 1848, Popis deportiranih u logor Požega.

549 Iz logora Požega u Srbiju je 6. kolovoza deportirano 546, 9. kolovoza 16, 18. kolovoza 11, 28. rujna 7 te 6. listopada jedna osoba (HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, kutija 1848, Popis deportiranih iz logora Požega u Srbiju).

550 DAK, Zbirka memoarskog gradiva o NOB-u 1941–1945, 1271 (BA-1), Iskaz Stevana Kovjanića iz Blinje Visoko prečasnom arhijerejskom namjesništvu 14. svibnja 1942.


S područja općine Dvor na Uni iseljene su 23 osobe. Čini se da su se ovi iseljenici, kao što je to bilo i u slučajevima ostalih banijskih općina izvan kotara Petrinja, sami iselili.551 Slično je i s općinom Divu-ša, gdje je vidljivo da su obje parohije, u Šegestinu i Kuljanima, napu-štene te da je sedam Srba napustilo područje općine.552

S područja Siska Srbi su u najvećoj mjeri iseljavani preko logo-ra u Capragu. Prisilno su iseljavani uglavnom bogatiji Srbi iz sisačkog gradskog područja, ali i siromašni pravoslavni seljaci iz sela Srpski Pa-lanjek i Galdovo.553

Bosna i Hercegovina

a) Hercegovina

Nakon uspostave vlasti ustaše su u Hercegovini provodili politiku ek-stremnog terora prema Srbima. O stanju na području istočne Hercego-vine 1941. je srpskoj vladi napisao pismo Toma M. Starović iz Gackog. Nakon što su u svibnju 1941. Hrvati preuzeli vlast od Talijana dolazi do pogroma Srba. »Odmah po zauzimanju vlasti otpočela je hajka na naše ugledne ljude i njihovo zatvaranje, a potom i na celokupni srpski živalj, bez obzira na godine starosti, ljudi, žena i dece. Zatvaranje lju-di, žena i dece vršeno je ne samo meštana, već i putnika – prolaznika,

Dana 1. kolovoza ih je preko logora Caprag iz kotara Petrinja iseljeno 19, 7. kolovoza 208, 10. kolovoza 4 osobe, 16. kolovoza 5 osoba (HDA, Državno ravnateljstvo za po-novu, kutija 1841, Popis iseljenika iz logora Caprag; HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, kutija 1848, Popis deportiranih iz logora Požega u Srbiju).

551 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 456, 5258/41. 552 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 460, 6554/41. 553 Srbi iz Siska i okolice deportirani su u Srbiju u pet navrata: 1. kolovoza (14 osoba), 4.

kolovoza (25 osoba), 7. kolovoza (66 osoba), 10. kolovoza (29 osoba) i 25. kolovoza (2 osobe). Preko logora u Požegi prisilno su iseljena 6. kolovoza 4 Siščana (HDA, Dr-žavno ravnateljstvo za ponovu, kutija 1841, Popis iseljenika iz logora Caprag; HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, kutija 1848, Popis deportiranih iz logora Požega u Srbiju).


samo ako se legitimisao kao Srbin.« Starović navodi da su uhapšeni bili ubijani, ali da je ustanak izazvan ovim zvjerstvima uspio zausta-viti daljnje zločine. Nakon toga su u istočnu Hercegovinu opet došli Talijani pa je ustaško divljanje zaustavljeno.554 Sličan opis daje i jero-monah iz manastira Duži u kotaru Trebinje koji opisuje ustaške zlo-čine na području Trebinja i okolice između 1. i 3. lipnja 1941, kada su navodno samo iz njegove parohije Duži ubijena 52 Srbina.555 I Dragu-tin Vuković iz Nevesinja kazuje o ustaškim zločinima u lipnju i srpnju 1941. (ubijeno oko 200 Srba) ali i o organiziranju »četnika« na pro-storu Nevesinja i istočne Hercegovine: »Četnici su ostali u šumi orga-nizovani u četničke odrede i čuvali svoja sela od ustaša, a ustaše su se povukli i više nisu upadali u srpska sela. Takvo stanje potrajalo je do moga odlaska.«556 Identično je bilo i na području kotara Stolac, gdje su krajem lipnja 1941. Srbi masovno hapšeni i odvođeni na prisilni rad, a kasnije i u logore.557 Sam kotarski predstojnik kotara Stolac piše Dr-žavnom ravnateljstvu za ponovu: »Još mi je napomenuti da je skoro 80% Srba muškaraca punoljetnih poubijano od ustaša. Negdje u blizi-ni mjesta gdje su se vodile borbe poubijani su i svi članovi obitelji«.558 Masovnih pogubljenja Srba u istočnoj Hercegovini bilo je i u Čapljini, gdje kotarski predstojnik piše kako je »svojedobno odvedeno par sto-tina lica i to muških (Srba) i što se s njima dogodilo nije poznato«.559 U dopisu Ministarstvu unutarnjih poslova 31. srpnja 1941. veliki župan župe Hum i Dubrava predlaže da se iz istočne Hercegovine sve pravo-slavno stanovništvo, njih 70.000, iseli, da se oni koji se ne mogu ise-liti prekrste na rimokatoličku vjeroispovijest, a da se u njihove kuće nasele Hrvati iz Ljubuškog, Mostara i Imotskog. Zbog već rasplamsa-nog ustanka, dignutog nakon ustaških zločina, ta je ideja i samom ve-

554 AS, Komesarijat za izbeglice i preseljenike, G2, F 7, br. 10. 555 AS, Komesarijat za izbeglice i preseljenike, G2, F 7, br. 93/1941. 556 AS, Komesarijat za izbeglice i preseljenike, G2, F 7, br. 79/1943. 557 AS, Komesarijat za izbeglice i preseljenike, G2, F 7, br. 84/1942. 558 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 442, 677/41. 559 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 443, 989/41.


likom županu već nakon četiri dana izgledala suludom pa šalje novi dopis u kojem povlači prijedlog da se ide na prisilna iseljavanja jer će, ukoliko se iseljavanje »počne vršiti sve pobjeći u šumu i tu se očajno opirati«. Također predlaže da se oni koji su prekršteni na rimokatolič-ku vjeroispovijest uzmu u zaštitu jer se »ponašaju lojalno«.560

Kao i u Hrvatskoj, u Bosni i Hercegovini je prisilno iseljavanje započelo organiziranjem sabirališta za prisilne iseljenike. Tako je u Trebinju naprimjer 13. srpnja osnovan Ured za izseljavanje, a na nje-govo čelo postavljeni Hamdija Šaković i Šefkija Reljević. Uz njih su se u vodstvu Ureda nalazili jedan trgovac, glavar šumarije, posjednik iz Trebinja, tri Muslimana i dva Hrvata. Uz njih, u radu Ureda i sabirali-šta sudjelovao je još niz drugih lokalnih Muslimana i Hrvata. Među-tim, već pri osnivanju ovoga ureda pojavila su se dva bitna organiza-cijska problema: problem prehrane eventualnih budućih zatočenika, budući da je trebinjski kotar bio pasivan i slabo rodan, te problem pre-bacivanja iseljenika do sabirnih logora kamionima, kojih u Trebinju nije bilo. Trebinjske vlasti također nisu znale što učiniti s onim Srbi-ma koji su iskazali želju da prijeđu na rimokatoličku vjeru, a takvih je, barem prema izvještaju kotarskog predstojnika iz Trebinja, u srpnju 1941. bilo više od tisuću.561 Tako kotarska oblast u Ljubinju izvještava 14. srpnja 1941. Državno ravnateljstvo za ponovu »da je za izvjesno vrijeme ma kakvo useljavanje ili iseljavanje na teritoriju ove kotarske oblasti nemoguće. Srpsko pučanstvo, koje sačinjava 3/5 stanovništva tog kotara, odmetnulo se od kuća i povuklo u planine, odnosno u brda oko sela... Njihove snage raspoređene su oko Ljubinja tako da mogu svakog momenta napraviti obruč oko samog grada i jednim naletom uništiti i samo mjesto.«562 Takva je situacija bila i na području kotara Gacko,563 Bileća,564 Nevesinje te ostalih krajeva istočne Hercegovine,

560 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 453, 4105/41. 561 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, srpski odsjek, kutija 444, 1158/41. 562 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 444, 1289/41. 563 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 443, 982/41. 564 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 443, 997/41. U doku-


gdje su nakon ustaških pokolja u lipnju 1941. godine lokalni Srbi digli ustanak.

Iz sačuvanih je dokumenata vidljivo da su Uredi za iseljavanje osnivani i na području zapadne Hercegovine. Takav je ured formiran i u Ljubuškom. Međutim, i same kotarske vlasti su svjesne minornog značenja takvog ureda na području gdje se 99% stanovništva izjašnja-va kao Hrvati. Kotarski predstojnik iz Ljubuškog piše da u kotaru ima svega 20 familija Srba, da su ustaše već krajem lipnja odvele u nepoz-natnom pravcu 15 glavara tih obitelji nakon čega su svi zatražili prije-laz na rimokatoličku vjeroispovijest.565

Za razliku od Ljubuškog, organizirano prisilno iseljavanje u ko-taru Mostar je provedeno. Čini se da je to bilo jedno od najneurednijih prisilnih iseljavanja u NDH uopće. Naime, po ulicama Mostara nali-jepljeni su plakati na kojima je stajalo da se pravoslavni abecednim redom spreme za transport sljedećeg dana za 10 sati ujutro, da pokupe sve potrebne stvari i da sa sobom ponesu svega po 500 dinara po osobi. Stanove su trebali zaključati, a ključeve predati u Kotarskoj oblasti. Tom prilikom pokupljeni su i oni koji su već tražili da prijeđu na rimo-

mentu kotarski predstojnik, vrlo slično kao i predstojnik u Ljubinju piše: »Med-jutim, u kotaru bilećanskom, kao i u nekim susjednim kotarevima vlada iznimno stanje, jer vlast državna nije u potpunosti uspostavljena. Kotar bilećanski broji oko 20.000 Srba, koji nastavaju veliku većinu kotara, a koji se u većini nijesu pokorili državnim vlastima, nego se nalaze odmetnuti po šumama i krševima, tako da je više od 50% Srba van svakog domašaja vlasti i organi vlasti uopće ne mogu sa njima doći u dodir osim u borbu vatrom. I ostatak koji se nalazi po svojim domovima u najkraćem roku bi odbjegao u planinu, kada bi se ma i pokušala akcija prikupljanja njihovog u sabirališta i njihovo otpremanje iz Bileće. ... Po mišljenju potpisanog, mogle bi se obadvije akcije tj. akcija čišćenja odmetnika kao i akcija iseljavanja spojiti ujedno. Kada vojska prodje pobunjene predjele onda se mogu pohvatati svi pobunjenici, pa sa svima članovima porodice ih pod stražom otpremati u ona mjesta gdje taj na-slov odredi. Naravna stvar, da se ovakva akcija ne bi mogla provoditi planski tj. da se otpremaju ona lica koja se žele otpremiti, nego bi se morala otpremiti ona lica koja ostanu iza vojničke akcije živa i koja budu uhvaćena. Ali to bi bio jedini za sada mo-gući način iseljavanja Srba, te bi se tako dobili čitavi predjeli prazni, u koje bi se mogli naseliti predvidjeni Slovenci ili koja druga lica. U protivnom, ako bi se i uspjelo na-seliti koje lice u srpska sela, velika je vjerojatnoća, da bi ta lica po preostalim Srbima, četnicima i pljačkašima bila uništena.«.



katoličku vjeru, samci i bogalji iz gradske ubožnice. Među uhapšeni-ma bilo je i nekoliko izuzetno starih ljudi. Jedna od uhapšenih bila je Mara Perić, stara 98 godina, najstarija od svih određenih za iseljava-nje.566 U dopisu je zapovjednik capraškog logora Sessaglia oštro prote-stirao kod Kotarske oblasti u Mostaru zbog neispravnog transporta u kojem je, među ostalim, kako Sessaglia piše, bilo mnogo djece i žena čiji su muževi još prije odvedeni u logor Gospić (odnosno Jadovno) pa obitelji nisu kompletne slane u Caprag. Bilo je čak 90 takvih slučaje-va, a niti jedna žena nije mogla točno utvrditi gdje su očevi obitelji. Sessaglia je zaprijetio Kotarskoj oblasti u Mostaru da logor u Capragu neće primiti više nijedan transport iz kotara Mostar ukoliko depor-tacija ne bude organizirana po uputama za iseljenje koje su potpisale NDH i Treći Reich.567 Sessaglia se Državnom ravnateljstvu za ponovu požalio i da transport iz Mostara nije imao ni vođu puta te da su uhap-šenici imali svega 15 minuta da se spreme i uzmu ono najpotrebni-je iz svojih domova. Sessaglia nije želio primiti osobe koje su došle u transportu 18. kolovoza 1941.568 Međutim, prema evidenciji koju je vodio logor u Capragu 17. kolovoza su u logor pristigle 202 osobe, a sljedećeg dana još 273 osobe.569 Dana 17. kolovoza Sessaglia nije prih-vatio otprilike 25 osoba iz Mostara, a sljedećeg dana još 50 pa oni nisu ni zavedeni u popise primljenih, nego ih je zapovjednik logora preba-cio u Glinu.570 Iz Gline je 20 što obitelji što samaca (ukupno 77 osoba) 26. kolovoza otpremljeno u Dvor na Uni gdje su razmješteni po priva-tnim kućama »sa slobodnim kretanjem«. Te su obitelji 3. rujna 1941. tražile da ih se vrati njihovim kućama u Mostar, ali je Državno ravna-

566 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 464, 7814/41 567 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 464, 7798/41. 568 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 464, 7890/41. 569 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, kutija 1841, Popisi unišlih u logor Caprag. 570 Državno ravnateljstvo za ponovu, knjiga 465, Logor Sisak, Stanje logora 10. srpnja

– 25. kolovoza 1941. i HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 478, 12881/41.


teljstvo za ponovu predložilo da ih se transportira u Srbiju.571 Što se s njima dogodilo nije jasno. Od tih grupa Mostaraca preko logora u Cap-ragu prisilno ih je iseljeno u Srbiju 242 (22. kolovoza 184 osobe i 25. kolovoza 58 osoba). Ostali su prebačeni u Dvor na Uni ili su pušteni da odu svojim kućama. Prema popisu koji se nalazi u arhivskom fon-du Državnog ravnateljstva za ponovu, iz logora u Capragu je 14. rujna 1941. odaslan jedan transport Mostaraca u Dvor na Uni. U transportu se nalazila 201 osoba, od čega 43 muškarca, 129 žena i 29 djece do četi-ri godine.572 Specifičnost Mostara je u tome što su mostarski ustaše na svoju ruku osnovali poseban logor za iseljavanje u Jablanici. Ondje su, prema iskazu svjedoka Dušana Katića, vjeroučitelja iz Mostara, zat-vorili oko 400 Srba iz Mostara. On je bio među sretnih pedeset koji su dobili propusnicu za Srbiju te su pušteni iz logora.573 Logor je osnovan po nalogu zapovjednika ustaške bojnice u Mostaru satnika Ive Heren-čića. Zatočenici su iz logora trebali biti poslani u Gospić, kućama ili prisilno iseljeni u Srbiju. Zrakoplovni bojnik Nikola Mikec posjetio je logor 7. kolovoza 1941. nakon što je uspio dobiti dozvolu za ulaz od samog Herenčića koji mu je izričito napomenuo da djelatnici Držav-nog ravnateljstva za ponovu nemaju nikakvu ingerenciju nad radom logora.574 Logor je postojao do siječnja 1942. godine.575 Od ostalih ise-ljavanja iz Hercegovine treba spomenuti tek iseljavanja pravoslavnih svećenika iz kotara Trebinje (jednog monaha i tri svećenika).

Dakle, organizirano prisilno iseljavanje Srba iz Hercegovine u Srbiju, kao i useljavanje Slovenaca, bilo je planirano, ali nije ostvare-no. Evidentirani su tek pojedinačni prebjezi.

571 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 478, 12881/41. 572 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, kutija 1841, Transport Srba iz Siska za Dvor

na Uni. HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, kutija 1847, Kartice iseljenika koji su po nalogu Državnog ravnateljstva za ponovu otpremljeni 14. rujna 1941. u Dvor na Uni.

573 AS, Komesarijat za izbeglice i preseljenike, G 2, F 7, r. 61/1942. 574 N. Živković, P. Kačavenda, Srbi u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Beograd 1998, str.

220–222. 575 N. Živković, P. Kačavenda, Srbi u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Beograd 1998, str. 30.


b) Bosna

Organizirana prisilna iseljavanja iz Bosne bila su intenzivna samo na području sjeverne i sjeverozapadne Bosne. Ona iz istočne Bosne planirana su preko Zemuna, a iz kotareva južno od Zvornika preko Višegrada, kako je predlagao »zapovjednik Vojne krajine« iz Sarajeva polovicom srpnja 1941,576 ali u istočnoj Bosni je od samog uspostav-ljanja Ureda za iseljavanje vladao nered. Zbog granice koja na nekim mjestima (kao u Višegradu) nije bila riječna, teško je bilo kontrolirati prijelaze u Srbiju. Kotarski predstojnik iz Višegrada, svjestan te okol-nosti, molio je Državno ravnateljstvo za ponovu da izda propusnica za iseljenje u Srbiju, kako Srpkinjama čiji su muževi već izbjegli, tako i radnicima »Srbijancima« kojima je prijetio otpust iz službe.577 Iz Zvor-nika su preko Drine do 8. kolovoza 1941. iselile 24 obitelji.578 Nijedna od ovih obitelji nije prisilno iseljena preko sabirnog logora. Dakle, osim prisilnih iseljavanja pravoslavnih svećenika iz spomenutih ko-tareva, lokalno pravoslavno srpsko stanovništvo nije bilo iseljavano sistematski i organizirano.

Iz srednje Bosne izvršena su masovnija prisilna preseljenja Srba iz kotareva Bugojno, Visoko i Sarajevo.

Iz Visokog je 3. kolovoza otpremljeno 135 Srba, a iz izvještaja ko-tarskih vlasti vidljivo je da je jedan dio predviđenih za upućivanje u logor već izbjegao u Srbiju ili na nepoznato mjesto, odnosno da su već prešli na rimokatoličku vjeru, ili se nalaze u zarobljeništvu u Njemač-koj, ili bio u braku s rimokatolikinjom.579 U logor u Požegi iseljenici su pristigli 6. kolovoza 1941. i svi su deportirani u Srbiju 9. kolovoza.580

576 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 446, 1765/41. 577 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 443, 792/41. 578 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 460, 6281/41. 579 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 455, 4770/41. 580 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, kutija 1848, Popis deportiranih iz logora Po-

žega u Srbiju. Šestoro naknadno uhapšenih u Visokom prisilno je iseljeno 28. rujna preko istog logora. Preko logora u Capragu je iz Visokog prisilno iseljeno i 13 pravo-slavnih svećenika s obiteljima.


Zbog teškoća sa smještajem dopremljenih Slovenaca, za koje očito nije bilo mjesta, Kotarska oblast Bugojno dostavlja Državnom ravnateljstvu za ponovu spisak 215 osoba koje su trebale biti organi-zirano prisilno iseljene iz Bugojna i okolice 2. kolovoza 1941,581 ali u logor Požegu 13. kolovoza 1941. se deportira iz Bugojna 328 Srba.582

U kotaru Prozor bilo je svega devet srpskih obitelji, od kojih je osam izjavilo da se žele prekrstiti na rimokatoličku vjeroispovijest. Nije, dakle, bilo razloga osnivati »povjereničtvo« Državnog ravnatelj-stva za ponovu, nego je preporučeno da se taj jedan »problematičan slučaj« prisilno iseli.583

Iz kotara Travnik i Kupres Srbi, osim pravoslavnih svećenika, nisu organizirano iseljavani, nego je, kao i u istočnoj Hercegovini, »srpski problem« rješavan pokoljima.

Organizirana prisilna iseljavanja iz sjeverne i sjeverozapadne Bosne započela su u kolovozu. Međutim, bilo je većih problema oko organizacije hapšenja pa tako ni ondje prisilna iseljavanja nisu bila op-sežna koliko je planirano.

Na području kotara Gradačac i ispostave Odžak, koji su brojali u to vrijeme 89.000 stanovnika, od čega je Srba bilo 30.000, bilo je sve-ga 25 oružnika, 40 ustaša i 8 financijskih stražara pa je evidentno da se masovno prisilno iseljavanje Srba nije moglo izvršiti.584 U dopisu od 8. kolovoza 1941. izričito se napominje da je »5. kolovoza izdao naslov kotarskoj oblasti nalog za hapšenje i otpremu stanovitih lica. Uslijed nastale situacije to je nemoguće izvršiti. Srbi kotara Gradačac do sada nisu poduzeli nikakovu akciju protiv sadašnjeg stanja, ali ako bi se za-počelo s hapšenjima, to bi moglo dovesti do uznemirenja, bježanja i eventualnog otpora.«585

581 N. Živković, P. Kačavenda, Srbi u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Beograd 1998, str.148. 582 U Srbiju su spomenuti Srbi prisilno iseljeni 15. kolovoza 102 osobe, 18. kolovoza 222

osobe i 21. kolovoza 4 osobe (HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, kutija 1848, Popis deportiranih iz logora Požega u Srbiju).



Na području Dervente je organizirano prisilno iseljavanje pokre-nuto hapšenjima u noći između 1. i 2. kolovoza 1941. uhapšeno je 118 osoba i svi su 4. kolovoza upućeni u logor Požegu. Među uhapšenima se nalazilo 6 gostioničara, 17 trgovaca, 1 posjednik, 1 rentijer, 1 željez-ničarski radnik, 1 blokar, 1 vodocrpalj, 2 ložača, 5 učitelja i učiteljica i 1 policajac.586 Prisilna iseljavanja s područja Dervente poduzeta su i koncem kolovoza, a iseljenici su također trebali biti otpremljeni u logor Požegu. Međutim, u logoru Požega 26. kolovoza, kad je dopre-mljena skupina od preko 350 osoba, dolazi do pobune. Radilo se o muškarcima. Već pri samom dolasku, prema iskazu glavnostožernog pukovnika Stjepana Jendrašića, bili su raspoloženi »prijeteće i drsko«. Dok su im u baraku gdje su bili zatvoreni stražari dodavali vodu, ra-zoružali su jednog stražara i započeli opći napad na ostale. Zamjenik zapovjednika logora naredio je da se postavi strojnica i otvori paljba. Strojnica, prema pisanju Jandrešića, nije prestala raditi sve dok svi po-bunjenici nisu bili »mrtvi ili u mrtvačkom hropcu«.587 Gotovo iden-tično svjedoče i stražari,588 a kratku informaciju o tom događaju od časničkog namjesnika Vereša prima i bojnik Milan Pozder: »Danas oko 19:30 sati pobunili su se u koncentracionom logoru u Slav. Požegi zatvorenici Srbi, kojih je bilo oko 400. Napali su stražu ustašku kojom je prilikom jedan ustaški stražar ranjen. Nakon toga su ustaše pobili svih 400 zatvorenika...«589 Miodrag Bijelić donosi i popis od 438 Srba iz kotara Derventa ubijenih tom prilikom.590 Ovi zatočenici nisu bili zavedeni u popise dopremljenih u logor. O događaju su saznali i Ni-jemci. U dnevniku Glaise von Horstenau piše:

586 9. kolovoza je s područja kotara Derventa iseljeno u Srbiju 114 osoba, a 15. kolovoza jedna dok su preko logora u Capragu iseljene 23 osobe, svećenici i njihove obitelji (HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 461, 6803/41).

587 M. Bijelić, Sabirni ustaški logor u Slavonskoj Požegi 1941. godine, Beograd 2008, str. 103–105.

588 M. Bijelić, Sabirni ustaški logor u Slavonskoj Požegi 1941. godine, Beograd 2008, str. 106–111.

589 N. Živković, P. Kačavenda, Srbi u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Beograd 1998, str. 226. 590 M. Bijelić, Sabirni ustaški logor u Slavonskoj Požegi 1941. godine, Beograd 2008, str.

77–88.


»Kod Slavonske Požege (se) nalazi jedan koncentracioni logor. Na dan 27. avgusta u logor je dopremljeno 378 zarobljenih Srba iz Bosne i smešteno u jednu baraku. Za vreme transporta teško mučeni, zaro-bljenici su bili skroz krvavi. Od nekog, svedoku nepoznatog nadlešt-va, došlo je naređenje da dnevno mora biti ubijeno 20 zarobljenika... Tokom jednog uobičajenog mučenja, pokušao je jedan zarobljenik da od svog mučitelja otme pušku. Kad je ovo dojavljeno komandantu logora Klajiću, on je naredio da se svi logoraši pobiju vatrom iz mi-traljeza sa dum-dum mecima...«

Dakako, informacija koja je stigla do Glaisa von Horstenaua bila je nepotpuna i iskrivljena.591 Iskazi o pokopu žrtava te pobune dani su i Komesarijatu za izbeglice i preseljenike u Beogradu.592

Dan kasnije, 27. kolovoza 1941, uslijedilo je još jedno tragično i neuspjelo sabiranje nešto manje od 300 osoba iz Dervente u logor Po-žega. Prema iskazima svjedoka, oko 65 uhapšenih Srba iz sela Grka i Lučana pobijeno je na mostu između Bosanskog i Slavonskog Broda593 (Miodrag Bijelić navodi da je ubijena 51 osoba, da ih je 214 dopremlje-no u logor Požegu, ali su istoga dana bili vraćeni u Brod pa nisu ni za-vedeni u brojno stanje logora toga dana).594

I organizirano prisilno iseljavanje iz kotara Zenica uspjelo je tek djelomično. Ondje je 10. kolovoza uhapšeno šest obitelji koje su spro-vedene u logor u Požegi. Međutim, na spisku onih koji su trebali biti uhapšeni nalazilo se znatno više ljudi koji su obitavali po okolnim pla-ninskim selima. Kotarski predstojnik u Zenici otvoreno piše Držav-

591 V. Kazimirović, NDH u svetlu nemačkih dokumenata i dnevnika Gleza fon Horstenau 1941–1944, Beograd 1987, str. 122–123.

592 AS, Komesarijat za izbeglice i preseljenike, G 2, F. 29, br. 71/1941. Kaluđer iz manasti-ra Velika Remeta Mitrofan Vidaković prisjeća se kako su svi kaluđeri koji su se nala-zili u logoru u Požegi morali zakopavati poubijane Srbe iz okolice Dervente. AS, Ko-mesarijat za izbeglice i preseljenike, G 2, F. 29, br. 160. i AS, Komesarijat za izbeglice i preseljenike, G 2, F. 29, br. 182/41. Iz ovih je spisa vidljivo da su u pokopavanju Srba iz Dervente sudjelovali i zatvorenici iz Budimaca i Poganovaca. O tome iskaz daje kaluđer Teofil Ćurčin iz manastira Šišatovac.

593 AS, Komesarijat za izbeglice i preseljenike, G 2, f.6, r. 17/1941. 594 M. Bijelić, Sabirni ustaški logor u Slavonskoj Požegi 1941. godine, Beograd 2008, str. 36.


nom ravnateljstvu za ponovu da hapšenje u selima nije bilo moguće izvršiti budući da dva popisivača imovine i dva izvršna organa (dakle dva policajca) nemaju oružanu pratnju koja bi ih osiguravala prilikom izvršenja hapšenja.595

Iz kotara Doboj 3. kolovoza 1941. je otpremljena u logor u Požegi 91 osoba. Na spisku ih je bilo 107, a precrtani su oni koji su bili dvaput upisani.596 Tih 91 je u Srbiju transportirano 9. kolovoza zajedno sa Sr-bima iz Dervente. Preko logora u Capragu iseljeno je 5 Srba. Radilo se o pravoslavnim svećenicima i njihovim obiteljima.

S područja Gračanice iseljeno je 114 osoba koji su u logor Požegu dopremljeni 9. kolovoza (104 su u Srbiju transportirana 15. kolovo-za)597 dok je preko logora u Capragu u Srbiju prisilno iseljeno 16 osoba iz Gračanice, uglavnom pravoslavnih svećenika i njihovih obitelji.

Iz kotara Žepče 3. kolovoza 1941. ustaše dopremaju u logor Po-žega 82 osobe (79 ih je 9. kolovoza 1941. iseljeno u Srbiju). Prilikom hapšenja, oružnici, ustaše i financi su najveću nesigurnost osjećali u selu Vozuća, gdje je nastanjeno 75% Srba i 25% muslimana i Hrvata pa su molili da se dodijeli još oružja i njima i lokalnom hrvatskom i muslimanskom stanovništvu.598 Preko logora u Capragu je iseljeno 11 Žepčana, uglavnom pravoslavni svećenici s obiteljima.

Prisilna iseljavanja su početkom kolovoza u većem obujmu izvr-šena i s područja Teslića. Osim iseljavanja već spomenutih solunskih dobrovoljaca deportiranih u teslićki kraj iz kotara Donji Miholjac i nekih drugih slavonskih kotareva, iseljavano je preko logora Požega i tamošnje domaće srpsko stanovništvo.599

595 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 463, 7569/41. 596 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 455, 4773/41. 597 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, kutija 1848. 598 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 455, 4847/41. 599 Tako su 8. i 9. kolovoza transportirana u Srbiju 104 Teslićana, 12. kolovoza 69 i 15.

kolovoza njih 35 dok su preko logora u Capragu prisilno iseljena 22 pravoslavna svećenika s obiteljima (HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, kutija 1848, Popis deportiranih iz logora Požega u Srbiju).


Prisilno iseljavanje manjeg opsega izvršeno je na prnjavorskom području odakle su u tri navrata, preko logora u Capragu iseljene 74 osobe.600

S područja Tuzle svega su tri obitelji prisilno iseljene u Srbiju, i to preko logora Caprag.601

Na području Bosanske Gradiške hapšenja radi iseljavanja su or-ganizirana u dva navrata: 11/12. srpnja 1941. kad je u logor u Capra-gu dopremljeno 36 Srba, pretežno pravoslavnih svećenika i njihovih obitelji, i 8. kolovoza kada je u logor u dva navrata dopremljena 191 osoba.602

»Prigodom hapšenja kazali su svima, da ponesu sa sobom sav novac i dragocjenosti, jer da im se to neće oduzeti. Srbi su povjerovali i ponijeli sa sobom veće svote novaca, te nakit i dragocjenosti. Mi smo ponijeli 25.000 dinara te prstenje... Sav ovaj poneseni novac i drago-cjenosti ustaše su nam oduzeli u logoru u Capragu, kamo smo bili dovedeni. Oduzeli su nam čak i živežne namirnice, te bolje odijelo ako je ko ponio sa sobom...«603

Posebno masovno je bilo prisilno iseljavanje Srba iz Banje Luke.604 Odande je u nekoliko transporata preko logora u Požegi i Capragu iseljeno u Srbiju 1.807 osoba, ali iseljavanje je bilo izrazito slabo or-ganizirano. Stožer vrbaskog divizijskog područja piše Zapovjedničtvu kopnene vojske da se iseljavanje iz Banja Luke i okolice »vrši bez ika-

600 1. kolovoza 12 osoba – uglavnom svećenici, 4. kolovoza 21 osoba i 19. kolovoza 41 osoba preko logora u Capragu (HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, kutija 1841, Popisi iseljenih iz logora Caprag u Srbiju).

601 AS, Komesarijat za izbeglice i preseljenike, G 2, F. 9, br. 124/41. 602 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, kutija 1840, logor Sisak. Kako se čini, preko

logora u Capragu transportima je u Srbiju deportirana 1. kolovoza 21 osoba, 4. kolo-voza 21 osoba, 16. kolovoza 158 osoba, 19. kolovoza 16 osoba te 22. i 25. kolovoza po dvije osobe (HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, kutija 1841, Popisi iseljenih iz logora Caprag u Srbiju). Jedna je osoba prisilno iseljena preko logora u Požegi.

603 AS, Komesarijat za izbeglice i preseljenike, G 2, F. 4, br. 83/1941. Iskaz Jove Vranića. 604 AS, Komesarijat za izbeglice i preseljenike, G 2, F. 4, br. 3.


kovih priprema i plana. Stotine porodica prikupljaju se u sabirališta Banja Luke, gdje nije pripremljena ni nastamba, ni prehrana, niti da-lja evakuacija«. Prisilna iseljavanja su započela 12. srpnja 1941. Stožer vrbaskog divizijskog područja 15. srpnja 1941. predlaže da se zbog uzbuđenja među pravoslavnim stanovništvom, ali i među muslima-nima i rimokatolicima,605 daljnje iseljavanje privremeno obustavi.606 Prvi transport (487 uhapšenih) je 13. srpnja poslan u logor Požegu, a ostali su upućeni u logor Caprag. O samom iseljavanju je u Komesari-jatu za izbeglice i preseljenike izjavu dao Miloš Antonić.

»Dne 3. jula (krivo naveden datum, op.a.) t.g. dr. Gutić pozvao je poverljive Hrvate činovnike u večer u 9 sati i naredio im je da kroz noć obiđu određene srpske kuće i da ih pozatvaraju i kuće zapečate sa pečatom sa natpisom ‘Svojina hrvatske države’. Svima je saop-šteno da mogu sa sobom da ponesu sav novac, zlatninu i vrednosne papire. Odmah kroz noć uhapšeno je oko 200 svešteničkih porodica (misli na članove, op.a.), a sutra dan oko 300 građanskih porodica. Svešteničke porodice sprovedene su u logor između Siska i Pakraca, a građanske porodice sprovedene su u logor u Slavonskoj Požegi. Pre nego su sprovedeni iz Banja Luke, svi su Srbi bili smešteni u vojnu tvrđavu Kastel, a Srpkinje sa decom u gimnaziju i prosvetni dom. Ovđe su od ustaša detaljno pretrešeni i ovima je odnet sav novac i sva zlatnina.«607

Sredinom kolovoza je Državno ravnateljstvo za ponovu poslalo župa-nu Velike župe Sana i Luka prijedlog intenziviranja iseljavanja Srba s

605 Vidljivo je iz jednog dopisa Udruženja umirovljenika, čiji su članovi i Hrvati i musli-mani iz Banje Luke, da je postojalo suosjećanje za njihove susjede Srbe koji su trebali biti iseljeni. Ispred pedeset umirovljenika grada Banja Luke Udruga državnih umi-rovljenika moli da se ne iseljavaju osobe starije od 60 godina, a ukoliko ih se ne može poštedjeti od prisilnog iseljavanja moli se za opće olakšice, odnosno da ih se ne zadr-žava u logorima, već da ih se direktno šalje u Srbiju, da im se osigura posebne vagone i da im se osiguraju propusnice za Srbiju (HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 468, 9199/41).

606 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 446, 1616/41. 607 AS, Komesarijat za izbeglice i preseljenike, G-2, F. 4, r. 9/1941.


područja te župe. Tako je u planu bilo organizirano prisilno iseljavanje iz Banje Luke po 400 osoba 14/15. kolovoza, 17/18. kolovoza, 20/21. kolovoza, 23/24. kolovoza, 26/27. kolovoza i 29/30. kolovoza, zatim 150 osoba iz Kotorišća 16. kolovoza, 200 osoba iz Prijedora 19. kolo-voza, 150 osoba iz Ključa 22. kolovoza, 200 osoba iz Sanskog Mosta 25. kolovoza, i po 150 osoba iz Ključa i Kotorišća 28. kolovoza. Dakle, sveukupno je u drugoj polovici kolovoza trebalo biti prisilno iselje-no 3.200 Srba.608 Iz transportnih popisa logora Caprag vidljivo je da je jedan određeni broj Srba iz Banja Luke organizirano prisilno iseljen u Srbiju u kolovozu, ali da je to bilo daleko manje od planiranog. Ni u kotarevima Sanski Most, Prijedor, Ključ i Kotorišće nisu realizirani planovi (osim iseljavanja pravoslavnih svećenika). Kotarska oblast u Ključu šalje dopis koji se odnosi na predviđeno hapšenje 300 Srba. U dopisu se ističe pet točaka. U prvoj stoji da je od 27. srpnja to područje zahvaćeno nemirima i da akcije pobunjenika još uvijek nisu ugušene, u drugoj da bi se općina Sitnica, u kojoj još nije došlo do pobune, sas-vim sigurno pobunila ukoliko bi došlo do hapšenja pojedinaca te da bi nakon pobune u toj općini bilo teško održati grad Ključ. Treća točka ističe da u gradu Ključu ionako više nema protuhrvatskih elemenata, a u četvrtoj se točki ističe da se u gradu nalaze dvije satnije koje su nedovoljne čak i za obranu samog grada. U petoj točki se zaključuje da ukoliko se i dalje inzistira na hapšenju, treba da se pošalju dovolj-no jake snage koje bi to mogle izvesti.609 Za razliku od kotara Ključ, gdje je stanje bilo više nego ozbiljno, u kotaru Donji Vakuf kotarske su vlasti predlagale što je moguće brže prisilno iseljavanje Srba, posebno žena koje su kućne starješine, a od kojih većina prima mirovinu. Na hitnom prisilnom iseljavanju inzistirali su zbog borbi koje su se vodile u okolini Jajca.610



Srijem

Da iseljavanja iz Srijema nisu mogla biti sustavna vidljivo je već iz do-pisa Kotarske oblasti Stara Pazova u kojem stoji da je problem što za »odlazak i seljenje iz našeg kotara za Zemun i Beograd nisu potrebne propusnice, jer ovaj kotar Staropazovački spada u okupirano privred-no područje vezano s Beogradom«. S područja kotara Irig, Sremski Karlovci i Hrvatska Mitrovica jedino su kaluđeri iz fruškogorskih ma-nastira i parosi iz lokalnih parohija prisilno iseljeni preko iseljeničkih logora u Srbiju. Tako su iz područja Hrvatske Mitrovice prisilno ise-ljene 72 osobe, iz područja Šida 13, iz Iriga također 13 osoba, iz kotara Sremski Karlovci 26 osoba. Prema iskazima u Komesarijatu za izbegli-ce i preseljenike daleko je snažnije bila prisutna »misija prijelaza na ri-mokatoličku vjeroispovijest«. Na području čitavog kotara oduzimane su obrtničke i trgovačke radnje Srbima i u njih postavljeni povjereni-ci, a samo su »Srbijanci« prisilno iseljeni u Srbiju.611 I iz kotara Ruma prisilno su iseljeni direktno u Srbiju samo viđeniji Srbi. Iz Sremskih Karlovaca prisilno je iseljeno dvadesetak obitelji »Srbijanaca« i Cr-nogoraca kao i svi profesori na bogoslovnom sveučilištu, kaluđeri i svećenici s obiteljima.612 Međutim, čini se da je bilo mnogo onih koji su se iseljavali neorganizirano, bježeći u Srbiju na različite načine.613

611 AS, Komesarijat za izbeglice i preseljenike, G 2, F. 29, br. 70. 612 AS, Komesarijat za izbeglice i preseljenike, G 2, F. 30, br. 2. 613 AS, Komesarijat za izbeglice i preseljenike, G 2, F. 29, br. 101.

PUŠTANJA IZ LOGORA

Ravnatelj Državnog ravnateljstva za ponovu Josip Rožanković izvr-šio je 14. listopada 1941. pregled logora u Požegi i ondje zatekao 1.335 zatočenika. Za posljednji transport za Srbiju odabrao je 362 osobe iz kotareva Ludbreg i Križevci i 98 osoba iz kotara Garešnica. Ostale iseljenike (iz kotareva Virovitica, Grubišno Polje i Našice) trebalo je otpustiti kućama a preostale zatočenike iz kotara Garešnica otpusti-ti nakon što se zaprimi spisak zakletih članova četničkog udruženja. »Čim se taj popis dobije članovi četničkog udruženja predat će se Rav-nateljstvu za javni red i sigurnost, a ostale se treba pustiti kućama«. Međutim, Nijemci su odbili primiti taj posljednji transport zbog ve-likog broja izbjeglica koji su svakodnevno ulazili preko granice, ali je njemački predstavnik dr. Beissner obećao je da će intervenirati kod njemačkih vlasti u Srbiji da se taj transport primi.614 Od toga se transporta ipak nakraju odustalo, budući da su krajem listopada obu-stavljeni svi transporti u Srbiju. Tako je već 17. listopada pušteno 158 osoba iz sela Poganovaca i Granica pokraj Našica. Za četiri dana, 21. listopada, prema karticama puštenih iz logora Požega, puštena je još 381 osoba iz istih sela.615 Dana 24. listopada puštene su još 362 oso-

614 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, kutija 1848; HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, kutija 516, 29275/4

615 Puštene su ukupno 142 obitelji ili 537 osoba. Kao i u slučaju Srba iz križevačkog ko-tara i kotara Garešnica puštene su čitave obitelji. Razlika u dvije osobe objašnjiva

218 11. diopuštanja iz logora

be iz Garešnice i okolice, dok se za tri osobe ne zna da li su puštene tada ili 7. studenog, odnosno dva tjedna kasnije. Prilikom otpuštanja iz logora Požega predstavnici obitelji potpisali su da se odriču prava traženja odštete za one pokretnine koje ne bi našli kod kuće, tj. da se ujedno odriču prava na odštetu ako je posjed naseljen.616 Nakon dva tjedna, 7. studenog 1941. pušteno je još 114 osoba iz kotara Garešnica koji su trebali biti transportirani u Srbiju.617 Tako je, prema sačuvanim kartonima puštenih iz logora Požega, sveukupan broj puštenih iz ko-tara Garešnica iznosio 479 osoba.618 Budući da su svi Srbi iz kotara Ga-rešnica pušteni svojim kućama, odnosno prema logorskoj evidenciji transporata nitko od njih nije preseljen u Srbiju, za pretpostaviti je da su puštene iz logora još i preostale uhapšene 52 osobe, jer je sveuku-pan broj uhapšenih s područja kotara Garešnica iznosio 531 osobu, ali o njihovom puštanju nemamo evidencije.

Uz spomenute stanovnike kotara Garešnica 7. studenog 1941. otpušteno je iz logora Požega svojim kućama i 339 osoba dopremlje-nih iz Osijeka Vojakovačkog i okolice (304 iz Osijeka Vojakovačkog 5 iz Belanovog Sela, 7 iz Brezovljana, 6 iz Velikih Sesveta, 7 iz Prkosa, 5 iz Velikih Grabičana i 5 iz Vojakovca).619 Puštanje tih Srba kućama uzrokovalo veliku paniku kod voditelja pokretnog ureda za kotareve Đurđevac, Ludbreg, Križevci i Koprivnica A. J. Kapetanovića.

je zbog toga što je u jednom slučaju jedan član obitelji nestao u logoru, a u drugom slučaju je žena odlučila da pričeka puštanje svojega supruga iz logora pa nije puštena s obitelji (HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, kutija 1852, kartice otpuštenih iz logora Požega kućama).

616 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, kutija 513, 27184/41. 617 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, kutija 511, 26497/41. 618 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, kutija 1852, kartice otpuštenih iz logora Po-

žega kućama. 619 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 511, 26497/41; HDA,

Državno ravnateljstvo za ponovu, kutija 1852, kartice otpuštenih iz logora Požega kućama. Treba spomenuti i činjenicu da su uz spomenutih 339 Srba popisane još 64 osobe iz Osijeka Vojakovačkog koje su puštene, ali za koje ne vidimo ni točnu adresu ni vrijeme kada su pušteni. Lako je moguće da su neki kartoni puštenih jednostavno izdani u duplikatu, pa su pouzdani tek podaci za osobe uz koje je navedena točna adresa i datum puštanja, odnosno spomenutih 339 osoba.


»Prema izvještaju ravnateljstva Zavoda za kolonizaciju broj 14722/41 u kome se izvještava, da će oko 450 osoba biti povraćenih iz logora iz razloga toga, što isti nemogu biti preseljeni. Nadalje mi se naredjuje da oni koji se vrate natrag dobiju svoju zemlju da ju imam istima izručiti. ... Slobodan sam umoliti ravnateljstvo ponove da bi me što žurnije izvijestili o imenima onih, koji će biti povraćeni svojim kućama.«620

Razlog njegovoj panici je sasvim sigurno činjenica da su u pojedine srpske kuće već bili naseljeni kolonisti.

Prema karticama otpuštenih iz logora u Požegi između 17. lis-topada i 7. studenog 1941. iz ovoga je logora pušteno svojim kućama 1.357 osoba. Dakle, broj otpuštenih je bio nešto veći od navedenog broja zatočenika koji su zatečeni u logoru 14. listopada 1941. a koji je iznosio 1.335. Razlozi za ovu nepodudarnost mogu biti razni. Sveuku-pan broj puštenih iz logora Požega prema karticama iznosio je 1.436 osoba.

Što se tiče logora u Bjelovaru, vidljivo je da je ondje puštanja bilo znatno manje. Naime, odande je pušteno 116 ljudi, prema karticama puštenih iz logora, uglavnom iz kotara Križevci, odnosno iz Vojako-vačkog Osijeka njih 53 i iz ostalih naselja oko Križevaca ukupno njih 63. Za većinu njih nedostaju nam podaci o tome kada su pušteni.621

Iz logora Caprag otpuštena je 381 osoba. Prema kartičnoj eviden-ciji puštene su 43 osobe iz Zagreba, a pušteni su kućama i zatočenici iz kotareva Banja Luka (106), Mostar (37), Prijedor (88), Sisak (40), Pod-ravska Slatina (15), Bosanska Gradiška (7), Križevci (2), Ilok (4), Gru-bišno Polje (13), Novska (2), Nova Gradiška (4), Beograd (2), Prnjavor (3) i Petrinja (14), a za jednu osobu nema podatka iz kojeg je kotara. 622

620 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 517, 29549/41. 621 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, kutija 1853, Kartice puštenih iz logora

Bjelovar. 622 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, kutija 1847, Kartice puštenih iz logora

Caprag.

220 11. diopuštanja iz logora

Sveukupno promatrajući, prema kartičnoj evidenciji iz sva tri logora pušteno je prema karticama puštenih iz logora 1.933 zatoče-nika. Najveći broj puštenih je bio iz logora u Požegi, a najmanji broj iz logora u Bjelovaru. Prema kotarevima, najveći broj puštenih potječe iz kotareva Našice, Garešnica i Križevci. Evidentno je, prema knjiga-ma ulazaka i izlazaka iz sva tri logora, da nisu bili popisani svi koji su pušteni, odnosno da se evidencije puštenih prema karticama i prema knjigama ulaska, odnosno izlaska iz logora ne podudaraju.

MOLBE ZA NEISELJAVANJE

Bilo je mnogo Srba koji su se protivili iseljavanju iz NDH. Njihove molbe sačuvane su nam u fondu Državnog ravnateljstva za ponovu. Molbe je moguće podijeliti u nekoliko skupina: – kolektivne molbe pojedinih srpskih sela za neiseljavanje iz NDH– molbe pojedinaca za neiseljavanje iz NDH pisane na slobodi– molbe pojedinaca za neiseljavanje iz NDH pisane iz logora– molbe rođaka, prijatelja ili susjeda za neiseljavanje pojedinih Srba

iz NDH– kolektivne molbe hrvatskih sela ili hrvatskih susjeda za neiseljava-

nje srpskih sela ili srpskih susjeda

Kolektivne molbe pojedinih srpskih sela za neiseljavanje iz NDH

Nakon prvih organiziranih prisilnih iseljavanja u krajevima gdje još nije došlo do ustanka, odnosno gdje je ustanak u samom začetku bio grubo ugušen ili barem na neko vrijeme represivnim metodama odgođen, Srbi su se nadali da pišući kolektivne molbe bilo samom poglavniku dr. Anti Paveliću, bilo Državnom ravnateljstvu za pono-vu, mogu izbjeći iseljavanje u nepoznate krajeve Srbije. Posebno je mnogo takvih molbi bilo na području Moslavine, gdje su ujedno i vjerski prijelazi bili najmasovniji. Međutim, takvih je molbi bilo i na

222 11. diomolbe za neiseljavanje

području Banije i koprivničkog kraja. Slikovit je primjer molbe iz sela Kraljevčani i Velikog Šušnjara napisane 20. srpnja 1941, dakle prije Gaćešine akcije i stradanja Srba u Banskom Grabovcu. U molbi žitelji tih dvaju sela mole Poglavnika:

»Gospodine Poglavniče, mi seljaci pravoslavci podnosimo ovu molbu na vašu ličnost, u kojoj Vas molimo za spas života da nas se nepre-seljava sa naših posjeda, jer je to nama predvidjena smrt, nas i naše dece i to dje kako se priča u Srbiju u kojoj mi ne želimo. Mi neželimo napustiti našu Državu Hrvatsku već smo zanj u svako doba proliti svoju krv za slobodu naše Hrvatske.«623

Molbu je potpisalo preko stotinu stanovnika Velikog Šušnjara i Kra-ljevčana, a na vrhu molbe stoji olovkom napisan komentar nekog či-novnika iz Državnog ravnateljstva za ponovu: »Ne preseljavati!«

Specifičnost područja Moslavine 1941. godine je da su pojedina sela pisala skupne molbe za neiseljavanje iz NDH. Prvi takav dopis ša-lju 26. srpnja 1941. stanovnici sela Veliki Zdenci koje je u to vrijeme pripadalo kotaru Garešnica. Njihov skupni dopis glasi ovako:

»U našim krajevima nije veliko-srpska propaganda nikada mogla uh-vatiti korijena. Po sjećanju starih ljudi mi smo današnji grčko-istočn-jaci stari hrvatski koljenovići. U našim krajevima bile su davninama za vrijeme turskih provala porušene katoličke crkve, a životna nuž-da kod krštenja, vjenčanja i pokopa bacila je naše predje u grčko-is-točnu vjeru. Uvijek smo bili miran i radin narod, koji je živio sa braćom katoličke vjere u najboljem prijateljstvu i zajednici.«624

Nakon toga uvoda, sličnog i molbama stanovnika Vukovja, Brinjana, Rogože, Bršljanice, Stupovače, Čaira i Kutinice, mještani Velikih Zde-naca nude mogućnost prekrštavanja na rimokatoličku vjeru, a mole i za ostanak svih pravoslavaca s područja kotara Garešnica i Grubišno Polje. Molbu su poslali osobno Poglavniku, a u mjesec dana koliko su

623 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 491. 624 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 503, 22334/41.


čekali odgovor u kojem ih Pavelić uvjerava da Srbi s područja kotara Garešnica i Grubišno Polje mogu »bez brige ostati u svojim domovi-ma«, Srbi s područja kotara Grubišno Polje već su u većoj mjeri iselje-ni, a Srbi s područja kotara Garešnice djelomično iseljeni svega dan prije Poglavnikova odgovora. Čak je i većina potpisnika molbe iz Veli-kih Zdenaca do toga vremena već prisilno iseljena. I mještani sela Bri-njana, njih trideset, napisali su 11. rujna 1941. godine molbu direktno naslovljenu na Poglavnika:

»Mi, naši očevi i djedovi naši rodili smo se u Brinjani, gdje živi-mo sa našim predcima više stotina godina. Navodno su naši stari pred više stotina godina doselili ovamo iz Like. I ma da smo vjere grčko-istočne kroz toliki niz desetljeća srasli smo se sa ovom našom hrvatskom grudom i izmiješali sa našom braćom Hrvatima, s kojima živimo u nepomućenom miru i slozi tako, da izmedju nas ni po os-jećajima, a niti u ljubavi s pram zajedničke nam domovine Hrvatske nema nikakove razlike. Jedino što nas vjera dijeli, no za ljubav spram Hrvatske nam domovine i spram jednokrvne braće Hrvata, s kojima osjećamo jedno pripravni smo zamijeniti vjeru naših otaca sa vjerom braće Hrvata i prijeći u crkvu rimokatoličku, i time izbrisati svaku razliku i pokazati da smo jedno s braćom Hrvatima.«625

Dakle, stanovnici Brinjana spremni su se prekrstiti na rimokatoličku vjeroispovijest u zamjenu za miran život u svojim kućama. O tome da im je namijenjena iseljenička sudbina osvjedočili su se kada su ustaške vlasti tri tjedna prije slanja molbe (dakle u drugoj polovici kolovoza 1941) odvele pet obitelji iz njihovog sela u iseljenički logor u Bjelovar (sastavljači molbe mole i njihovo oslobađanje). Identično pismo napisali su i stanovnici sela Bršljanice,626 njih 46, koji također mole i za svoje susjede (devet obitelji) koje su ustaše odveli tri tjedna prije slanja dopisa, kao i mještani Vukovja, njih 75, koji mole za svojih



39 obitelji koje su odvedene u logor Bjelovar.627 Nakon što su ova sela podnijela molbe za prekrštavanje na rimokatoličku vjeru advokat Pave Stanić iz Kutine šalje ministru Andriji Artukoviću molbu za prekršta-vanje na rimokatoličku vjeru i za neiseljavanje iz NDH sela Vukovje, Brinjani, Bršljanica, Stupovača, Rogoža, Čaire i Kutinica u kotaru Ga-rešnica. Iz svih ovih sela, kako piše Stanić, već je odvedeno 75 obitelji pa on predlaže da se i interniranima omogući da budu prekršteni na rimokatoličku vjeru i da ih se iz internacije pusti kućama. Osim toga, Stanić inzistira da su internirani seljaci spremni odstupiti i jedan dio svoje imovine, pokretne i nepokretne, za kolonizaciju siromašnog ži-teljstva. Stanić podsjeća Artukovića i na činjenicu da se u blizini ovih sela nalaze naftne bušotine na Gojlu, što je njemačkim saveznicima izuzetno interesantno, pa bi bilo u interesu Nijemaca i vlasti NDH da se »u ovom kraju – kotaru Kutina i Garešnica – održi kao do sada tako i od sada mir i red i smirenje duhova«.628 Stanić naknadno šalje i mol-bu za neiseljavanje za selo Mikleušku. Tu su predstavku potpisala 154 predstavnika sela Mikleuška.629 Istovremeno s dopisima spomenutih sela, stanovnici sela Šartovac šalju poseban dopis Poglavniku. Pismo je sličnog sadržaja kao dopisi ostalih naselja, ali je razlika u tome što su ga pisali stanovnici sami. Dopis je potpisalo deset osoba.630

Nakon pojedinačnih prisilnih iseljavanja s područja kotara Kop-rivnica 16. kolovoza, u strahu da će i oni biti iseljeni, 22. kolovoza 1941. 27 stanovnika općine Sokolovac moli da ih se prisilno ne iseli iz njihovih kuća. U molbi prvo ističu vjekovne dobre odnose s lokal-nim Hrvatima, a potom se pozivaju na Budakov govor koji je održao u Virovitici gdje je rekao kako »nije ništa upereno proti pravoslavcima koji u ovoj našoj državi živu i koji nemaju ništa niti sa Srpstvom niti sa Boljševizmom«. Spomenutih 27 seljaka spremni su čak odstupiti je-

627 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 502, 22078/41. 628 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 503, 22443/41; HDA,

Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 515, 28075/41. 629 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 490, 17916/41. 630 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 493, 18727/41.


dan dio svojih posjeda »najnužnijima« zato da bi mogli ostati u svojim kućama. Molbu je očigledno pisao najškolovaniji među njima, trgovac iz Velikog Poganca Mijo Pavković, a potpisali su ga seljaci iz Velikog Poganca, Malog Botinovca, Ribnjaka, Sokolovca, Grdaka, Koprivničke Reke, Rasinjice, Male Branjske i Velike Branjske.631

Iako posrednog karaktera, kolektivne molbe za prekrštavanje na rimokatoličku vjeroispovijest također su bile ujedno i molbe za koje su njihovi molitelji smatrali da su garancija ostanka u njihovim kućama i selima. Vidljiva je raširenost ove pojave, posebno na podru-čju Slavonije, Banije i Moslavine, odnosno u krajevima koji, barem u početku, nisu bili masovno zahvaćeni ustankom.

Molbe pojedinaca za neiseljavanje pisane sa slobode

Raznoliki su bili razlozi zbog kojih su pojedinci željeli ostati u NDH. Većina onih koji su se bojali da bi mogli biti iseljeni u Srbiji nisu imali nikakvu rodbinu ili prijatelje kod kojih bi se mogli skloniti, a iselja-vanjem bi izgubili sav imetak (zemlju, kuću, stoku). Jedan od razloga za neiseljavanje mogle su biti i priče koje su strujale o onima koji su uhapšeni, odnosno o onima koji se više nisu vratili. Neki su uistinu bili prisilno iseljeni, dok su drugi, završavali po koncentracionim lo-gorima i o njima se više ništa nije čulo. Tek se za poneke znalo da su nestali u Jadovnom. Nije stoga neobično da su ljudi, i iz straha za ži-vot, još sa slobode upućivali različite molbe za neiseljavanje iz NDH.

Državno ravnateljstvo za ponovu izdalo je 24. srpnja 1941. Upu-te za iseljavanje obitelji dviju vjera čime je jedan dio Srba u NDH bio barem zakonski zaštićen od iseljavanja. U tim uputama je stajalo da ukoliko je suprug pravoslavan i djeca pravoslavna, a majka rimokatol-kinja, onda obitelj može ostati ako se suprug nije politički isticao u predratnom periodu. U svim drugim kombinacijama (suprug rimoka-



tolik, samačka pravoslavna domaćinstva, miješani konkubinat, sta-račka domaćinstva, obitelji čiji je član u hrvatskoj vojsci (domobran-stvu) ili je supruga Srbina koji je pobjegao) te obitelji su mogle ostati ako budu prekrštene na rimokatoličku vjeroispovijest.632

U svojim pismima podnosioci molbi na sve načine pokušavaju iznaći razloge zašto bi ostali u NDH.

Veljko Bijelić, trgovac muškim odijelima iz Zagreba, u molbi Dr-žavnom ravnateljstvu za ponovu da ostane u NDH, navodi da nikada nije sudjelovao u političkim organizacijama, da su mu majka i žena Hrvatice, da je uvijek glasao za hrvatske opcije, da sudjeluje u radu hrvatskih društava i slično. Svoju molbu završava rečenicom:

»U Srbiji nisam nikada bio niti nikoga nemam tamo i nikada niti ne bi želio da idem tamo, jer ja osjećam da pripadam Hrvatskome Naro-du i bit ću sretan, ako će mi se dati mogućnost, da ovdje sa time naro-dom radim, živim i da se borim u duhu današnjih državnih načela i da mi se kao takovom prizna ravnopravnost i sigurnost, kao i svima drugim spremnim Hrvatima.«633

Svjesni činjenice da u Srbiji nemaju osiguranu egzistenciju, mnogi su podnosili molbe u kojima su pokušavali dokazati da sa Srbima iona-ko nemaju nikakve veze te da se sasvim pogrešno nalaze na ustaškim popisima Srba pravoslavaca. Za neiseljavanje iz NDH molile su i Dra-ginja, Leposava i Sofija Gerčakov iz Zagreba koje su na tri i pol stranice molbe isticale kako su mađarsko-češko-rumunjsko-ukrajinskog, a ni-kako srpskog podrijetla. Tu je molbu Draginja Gerčakov, nakon hapše-nja i prisilnog iseljavanja njenog sina Aleksandra i snahe Grete Gerča-kov u Srbiju, uputila Ravnateljstvu ustaškog redarstva koje je molbu proslijedilo Državnom ravnateljstvu za ponovu.634

Pojedini Srbi bili su zaslužni za pravašku stranku pa su u jeku deportacija molili da budu pošteđeni od iseljavanja u Srbiju. Emil Vu-




kašinović iz Zagreba, član Hrvatske stranke prava od 1924. godine i podstarješina Hrvatskog sokola, moli 14. srpnja 1941. da ga se zaštiti kao Hrvata »od žigosanja kao Srba što sam prije bio grčko-istočne vje-re«.635

Organiziranim prisilnim iseljavanjem Srba iz NDH nastajao je vakuum na radnim mjestima. Neka radna mjesta, poput činovničkih, obrtničkih ili željezničarskih, mogli su popuniti Hrvati koji nisu bili zaposleni ili koji su ciljano doselili u Zagreb, ali jedan dio Srba nije bilo moguće prisilno iseliti jer bi na taj način bili oštećeni gospodarstvo ili znanost. Tako dr. ing. kemije Matija Krajčinović, predstojnik zavoda za organsku kemijsku tehnologiju na Tehničkom fakultetu, pravosla-vac iz sela Jabukovac kod Petrinje koji je prekršten na rimokatoličku vjeroispovijest, piše molbu da ga se ostavi na njegovu radnom mjes-tu te navodi niz poslova koje obavlja za Nijemce, Ministarstvo šuma i ruda i neke druge hrvatske institucije.636

Molbe pojedinaca za neiseljavanje iz NDH pisane iz logora

Mnogi su svoje molbe podnosili tek nakon što bi završili u logoru. Po-nekad je to bilo prekasno da bi se išta učinilo, ali ukoliko bi pojedinci imali dobre veze i ostali dovoljno dugo u logoru, što zbog komplikacija u ustaško-njemačkim vezama, što zbog igre slučajnosti, postojala je šansa da budu pušteni iz logora. Sačuvane su nam brojne molbe za pu-štanje iz logora Caprag i iz logora Bjelovar.637

Aleksa Plačković iz Pčelića kod Virovitice je tako molio zapov-jedništvo iseljeničkog logora u Bjelovaru da njega i suprugu pusti iz logora budući da su oduvijek surađivali s Hrvatima, da su predali mol-

635 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 447, 2009/41 636 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 457, 5381/41. 637 Iz logora Caprag je poslano mnoštvo molbi (vidi u: HDA, Državno ravnateljstvo za

ponovu, Srpski odsjek, kutija 449, 2757/41, kutija 456, 5252/41, a za logor Bjelo-var vidi npr. u: HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 452, 3373/41, kutija 460, 6364/41, kutija 470, 9934/41 i kutija 485, 16112/41.


bu za prijelaz na rimokatoličku vjeru i da je supruga već dvije godine šlagirana.638 Molba je očito prekasno poslana, jer je Plačković iseljen, kako stoji u rješenju.

Rijetke su molbe pozitivno rješavane. Tako je molba Danice To-mić iz Virovitice podnesena iz logora u Bjelovaru naišla na sažaljenje kod zapovjednika logora. Naime, Danica je bila stara žena, rimokato-likinja u braku sa pravoslavcem koji se nije ogriješio o Hrvate, pa je zapovjednik logora iskazao mišljenje da bi navedenu trebalo pustiti. Međutim, za supruga, kćer i unuku Danica Tomić rješenje nije dobi-la.639

I molba Steve Gruičića iz Nove Gradiške pozitivno je riješena. On u svojoj molbi navodi da je i prije rata bio nacionalsocijalist i da je slao telegram Hitleru 1938, za njegov rođendan, pa je na temelju toga pušten iz logora Caprag.640

Ljerka Birač je imala vrlo kompliciranu situaciju. Ona je naime rođena kao dijete Nijemca i Hrvatice i u djetinjstvu je bila rimokato-ličke vjere. Međutim, kada je njezin otac umro, njezina se majka po-novo udala za učitelja u Bolču pokraj Bjelovara koji je bio pravoslavne vjeroispovijesti i koji je zahtijevao da dijete iz prvog braka također prijeđe na pravoslavlje. Ljerka Birač se udala za suca Božidara Birača u Podravskoj Slatini koji je također bio pravoslavac. On je pobjegao u Srbiju i ostavio suprugu u Podravskoj Slatini. Nakon hapšenja i od-vođenja u logor Caprag Ljerka Birač šalje molbu u kojoj moli da ostane u Hrvatskoj budući da ne želi poći za svojim suprugom u Srbiju. Za-povjednik logora Caprag složio se s time da se Ljerka Birač pusti na slobodu.641

Joco Orobović iz Zagreba, član Hrvatskog narodnog kazališta, piše molbu da ostane s obitelji u NDH, budući da se »veselio novom europskom poretku«. Ujedno se »čudi što se nalazi u logoru«, a ističe



kako želi nastaviti svoj nastavnički posao koji obavlja već 19 godina. Vidljivo je da je molba prekasno provjerena, a Orobović iseljen. Na molbi je napisan niz primjedbi: »izgleda idealista«, »eventualno pus-titi«, »jamči ustaša Vukšec i zamjenik intendanta dr. Dulčić«, te na kraju »bespredmetno« i »otpremljen«.642

Jovanka Popović, profesorica, rođena 1902. u Garešnici, želi se vratiti u Zagreb, u svoj stan u Šubićevoj 21. Ona svoju molbu, kao i Orobović, piše 1. kolovoza 1941. u logoru Caprag. Ističe da je 8. srpnja podnijela molbu za prijelaz na rimokatoličku vjeru i da joj je taj prije-laz odobren 14. srpnja, a uhapšena je i odvedena na Zagrebački zbor te odatle u logor Caprag 15. srpnja. Iako se zapovjednik logora protivio njezinu puštanju, Jovanka Popović našla se među rijetkim sretnicima koji su se vratili kući.643

Potpuno je neshvatljivo hapšenje Nikole Kadića iz Zagreba koji iz logora Caprag moli da ga se pusti na slobodu. On je, naime, rođen u Glamoču, ali je ostao siroče kada je imao šest mjeseci te ga je othranio rimokatolik, zagrebački stolar Fabijan Tonković. Dakako, njegov hra-nitelj Tonković ga je odgajao u rimokatoličkom duhu te je, prema ri-ječima Nikole Kadića, pohađao rimokatoličku crkvu i vjeronauk. »To je dokaz da ni ja, a ni moj hranitelj uopće nijesmo ni pomišljali na to da bi ja druge vjere bio nego li katoličke, pa sam to tek pravo doznao poslije moga uhapšenja i dovođenja u ovaj logor.« 644 Kadić je pušten iz logora kući.

Poseban je slučaj Nikole Borojevića iz Dalja koji se, pišući iz ne-kog od sabirnih logora, u svojoj molbi poziva na rodbinstvo sa Sveto-zarom Borojevićem, austrougarskim generalom. Budući da nije naveo u kojem se logoru nalazi, ustaške su vlasti taj spis stavile ad acta.645

Vidljivo je da su kriteriji za otpuštanje nekoga iz logora uglav-nom bili proizvoljni. Uvjet da bi netko uopće mogao podnijeti molbu,



čini se da je bio prijelaz na rimokatoličku vjeru ili barem najava tog prijelaza, zatim hrvatski korijeni jednog od roditelja ili predaka te po mogućnosti još neki drugi dobar razlog (kao na primjer trudna supru-ga ili zaručnica, važan položaj u poduzeću i slično). Ipak, čini se da je puštanje iz logora bilo poput igara na sreću gdje su neki uspjeli izaći, dok su drugi s istim preduvjetima za puštanje ostali u logoru i bili de-portirani u Srbiju. Uspjeha su imale i molbe koje su bile potvrđene od strane nekog ustaše ili ustaškog simpatizera, ali takvih je bilo malo, budući da su oni koji su već dospjeli do logora u Capragu uglavnom bili bez bilo kakvih veza u novim strukturama vlasti.

Molbe rođaka, prijatelja ili susjeda za neiseljavanje pojedinih Srba iz NDH

Ove molbe, uz osobne molbe pisane sa slobode, predstavljaju najop-sežniju grupu. Nakon što su pojedinci već odvedeni iz svojih naselja i zatočeni u nekom od logora, rođaci, prijatelji i susjedi pokušavaju intervenirati da ih se izbavi iz logora. Molbe su najčešće upućivane u logor, a ponekad i Državnom ravnateljstvu za ponovu. Budući da su često bile nebiljegovane, vraćane su pošiljatelju, a to je ponajčešće značilo i da se s molbom zakasnilo, odnosno da je zatočenik već ise-ljen. Ipak, ponekad su neke takve molbe imale uspjeha, a to je bilo po-sebno u slučajevima kada su za pojedince molile visoko pozicionirane osobe, ali takvih je molbi općenito bilo vrlo malo. Najčešće su molbe upućivali nepismeni seljaci kojima bi ih napisali općinski činovnici.

Vrlo je karakterističan slučaj molbi seljaka iz kotara Ludbreg. Nakon hapšenja radi iseljavanja, stanovništvo kotara Ludbreg je isto-ga dana prebačeno vagonima u logor u Bjelovaru. Radilo se, dakle, o seljacima koji su imali nešto zemlje i stoke, dok su potpuno siromašni seljaci ostavljeni u svojim kućama. Većina zatočenih je u svojim seli-ma imala još ponekog od rodbine ili prijatelja. Tako su nakon nekog vremena počele stizati molbe za puštanje iz logora. Neke od tih molbi bile su pisane šablonski, jer ih je očito za molitelje sastavljala jedna


osoba, dok su druge pisane osobno ili diktirane nekoj osobi koja ih je tipkala na stroju. Interesantno je da su za sve odvedene iz ludbreškog kraja i Vojakovačkog Osijeka takve molbe podnosili rođaci, susjedi ili prijatelji. Sasvim je jasno da kotarske vlasti nisu priželjkivale pušta-nje Srba iz logora jer je dio njihovoga kućnog inventara i stoke već bio prodan ili razdijeljen, a u neke od njihovih kuća već useljeni Sloven-ci ili Hrvati. Stoga je na molbama redovito stajala opaska da kotarska oblast ne predlaže puštanje spomenutog kući. Molbe su sadržajem uglavnom bile slične, ali motivi su bili prilično različiti. Tako je Jovan-ka Dulikravić iz Velikog Poganca molila za svojeg oca Đuru Barberića iz Male Rijeke koji je u logor Bjelovar odveden s ostalim Srbima 16. kolovoza 1941. Ona piše kako se otac nikada nije bavio politikom »te mu je jedina svrha života bila obradba njegova posjeda za koji je ži-vio kao i za svoju obitelj. U pozadini same molbe stoji zabrinutost za činjenicu da će u posjed, koji je bio velik 20 jutara, biti uvedeni novi kolonisti te da se tom prilikom neće voditi računa o dijelu nasljedstva koji je Jovanka Dulikravić nakon smrti svojih roditelja trebala primi-ti.646 Molbu su pisali i roditelji Simo i Savka Popović iz Bolfana za svo-jeg sina Đuru Popovića zaposlenika tvrtke Plan u Zagrebu koji je bio interniran u Caprag zajedno sa zagrebačkim Srbima već u srpnju 1941. Njegovi roditelji i maloljetna sestra prekrstili su se na rimokatoličku vjeroispovijest, a dobili su rješenje od Nadbiskupskog stola u Zagrebu da se i njihov sin može prekrstiti na rimokatoličku vjeroispovijest.647 Molba koju su podnijeli Mladen Đurašević, Đuro Cindori i Petar Hižin za Mladena Osmana iz Duge Rijeke koji je iseljen zajedno sa svojim sumještanima 16. kolovoza 1941. u logor Bjelovar sadržavala je po-datke o tome kako je Osman bio pristaša Samostalne demokratske stranke i kako je proživljavao razne neugodnosti u svojem selu zbog zalaganja za suradnju HSS-a i SDS-a. Unatoč molbi kotarska oblast u Ludbregu predlaže da se Mladen Osman ne pusti kući budući da je na



njegov posjed krajem rujna 1941. već bio koloniziran Hrvat.648 Milan Pavković iz Velikog Poganca moli za svog rođaka Radovana Vrapče-vića. Običnim seljacima nije bilo nikako jasno zašto se iseljavaju nji-hovi susjedi, rođaci i prijatelji koji se nikada nisu bavili politikom. Tako Pavković u molbi piše:

»Radi osiguranja mira i poredka u državi znadem vrlo dobro, da se u pojedinim momentima kad to zahtjevaju viši državni interesi, imadu politički ljudi istaknuti – odstraniti i staviti pod pasku, jer to zahtjevaju i sami propisi o držanju mira i poredka – ali kako se on ni iz daleka nemože u takove ubrajati koji se nikada politikom bavio nije, već jedino svojim gospodarstvom te kao miran i pošten čovjek zaslužuje, da ga se kao valjana i mirna gospodara zaštiti na njegovu posjedu...«649

Na kraju svih molbi koje su poslane za Srbe s područja kotara Ludbreg stajalo je mišljenje kotarskog predstojnika. Ono je uvijek izgledalo jednako:

»Dostavlja se prednja molba za neiseljenje, da predmetnoga ne bi bilo nikako uputno vratiti na njegovo gospodarstvo, jer je na pod-ručju ovog kotara kolonizacija na posjede iseljenih Srba u punom tečaju. Povratkom iseljenog Srbina na njegovo gospodarstvo došlo bi do toga, da se sa njegovog posjeda sa kojeg je on iseljen, mora izseliti na njegov posjed kolonizirani Hrvat, što bi dovelo do velike zbrke i negodovanja, a time bi bio i autoritet vlasti porušen.«

Većina molbi je ustvari bila bespredmetna, budući da su uhapšeni Srbi s područja kotara Ludbreg u vrijeme podnošenja molbe u velikom po-stotku već bili prisilno iseljeni u Srbiju.

Ljuban Legen je bio skoro kažnjen zbog pisanja molbe za pu-štanje kući strica Laze Legena i njegove uže obitelji. Naime, u svojoj molbi koju mu je pisao ustaški povjerenik za grad i kotar Viroviticu,



naveo je da će puštanjem kućama njegovih najbližih biti »udovoljeno i intencijama našega Poglavnika, koji želi, da se sa svima progonima prestane«, kao što je navedeno i u molbi za Tadiju i Cvetka Legena. Kada je ustaški povjerenik za grad i kotar Viroviticu pozvan na odgo-vornost izjavio je da su riječi o progonima »obična omaška pera«.650

Vidljivo je da ni prekrštavanje na rimokatoličku vjeroispovijest nije uvijek pomagalo. Za udovoljenje molbi Miloša Vukelje iz Malih Zdenaca, manipulativnog vježbenika kotarske oblasti Daruvar, koji traži puštanje svojih roditelja Ignjatije i Kate Vukelja te sestre i šogora Anke i Đure Pokrajca iz logora u Bjelovaru bilo je prekasno. Vukelja piše: »Mislim da je posrijedi neka zabuna, jer su mi roditelji i cijela obitelj rimokatoličke vjeroispovijesti, a nisu se nikad ničim ogriješi-li o interese hrvatskog naroda...« Naime, čitava je obitelj prekrštena početkom srpnja 1941. na rimokatoličku vjeroispovijest, ali u popisu iseljenika s područja kotara Grubišno Polje vidljivo je da je i ova obitelj (koja je brojala devet članova) prisilno iseljena.651

Marica Jović iz Grubišnog Polja moli za svoju šogoricu Milevu Jović 12. kolovoza 1941. Mileva je ostavila svoje troje djece Mariji na brigu kada su je deportirali u logor u Bjelovar, a Marijin se brat (Mile-vin suprug), nalazi na Pagu u logoru, kako piše moliteljica. Vijesti su se dakle ipak širile, ali se o sudbini zatočenih u travnju još očito ništa nije pouzdano znalo. Netko se smilovao ovoj molbi i imao namjeru pustiti Milevu Jović iz logora, budući da je na molbi naznačeno da se provjeri gdje je spomenuta.652 Međutim, molba je zakasnila i Mileva je bila iseljena.

Kasno je intervenirano i za dr. Bogdana Šolaju653 za kojeg je mol-bu Državnom ravnateljstvu za ponovu podnio dekan Poljoprivrednog

650 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 488, 17203/41. 651 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 460, 6366/41. 652 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 490, 17835/41. 653 Dr. Bogdan Šolaja bio je predstojnik Zavoda za agrikulturnu kemiju od 1925. do 1939.

godine (S. Paušek-Baždar, »Bogdan Šolaja (1883–1956)« u: Udio Like u prirodnim zna-nostima i privredi, ur. V. Muljević, Gospić 1978, str. 35–39).


šumarskog fakulteta u Zagrebu. Šolaja je uhapšen 10. srpnja i iseljen u Srbiju 11. srpnja u drugom transportu. Dekan piše kako je »za ovaj fa-kultet zaslužan kako po svom naučnom, tako i nastavnom radu, jer je hrvatskom narodu odgojio niz stručnjaka«. »Od sviju profesora ovoga fakulteta, on je najviše opterećeni nastavnik.« Osim toga, prema pisa-nju dekana, po njegovoj se zamisli gradi u Maksimiru novi Kemijski zavod kojem bi Šolaja trebao biti predstojnik. Međutim, na samom je dokumentu olovkom kratko napisano »Odbiti«.654

Iz svih ovih primjera vidljivo je da su molbe kasnile za događaji-ma i da u velikom broju slučajeva kotarske vlasti nisu bile sklone da se Srbi vraćaju na svoja imanja, budući da su na njima već bili kolonizi-rani Hrvati. Vraćanje Srba na njihova imanja značilo bi rušenje ugleda vlasti, a ujedno i stvaranje problema oko smještaja bilo puštenih Srba bilo koloniziranih Hrvata. Nadalje, prekrštavanje na rimokatoličku vjeroispovijest nije uvijek sprešavalo iseljavanje. Ponekad bi se netko smilovao, ali ukoliko intervencija nije bila promptna, čak bi i dobro-namjerne potrage završavale neuspješno, makar zasužnjeni bili i vrlo važni za funkcioniranje države ili za hrvatsku znanost.

Kolektivne molbe hrvatskih sela ili hrvatskih susjeda za neiseljavanje srpskih sela ili srpskih susjeda

Ove molbe su izniman primjer visoke razine dobrosusjedskih odnosa i građanskog morala te pokazuju da hrvatsko-srpski odnosi na lokal-noj razini nisu uvijek bili tako loši kao što se željelo prikazati. Una-toč opasnosti da zbog toga nastradaju, Hrvati su molili za svoje srpske susjede, što pojedinačno, što za čitava sela. Molbe koje su nam saču-vane pokazuju ujedno visok stupanj tolerancije, bliskosti i kvalitete življenja u pojedinim miješanim naseljima, ali i svu tragiku tadašnjih hrvatsko-srpskih sukoba.



Da se iz logora u Bjelovaru pusti Nikola Bubanović iz Salnika pokraj Svetog Ivana Zeline, sina Petra Bubanovića, lokalnog mlina-ra i veleposjednika koji je u vrijeme Kraljevine Jugoslavije sagradio o svojem trošku i osnovnu školu u Salniku molbu je potpisao 41 su-mještanin Hrvat, uglavnom pripadnici bivše Hrvatske seljačke stran-ke.655 Hrvatski seljaci iz kotara Koprivnica iz sela Vrhovac molili su za čitavu obitelj svojeg sumještanina Cvetka Savića koja je također poslana u logor u Bjelovaru. Suseljani ističu da se Savići nikada nisu željeli učlaniti u Jugosoko i da su se oduvijek sukobljavali s lokalnim pravoslavnim svećenikom, a kao njihovu najveću vrlinu ističu što se jedan od njegovih sinova želio oženiti s Hrvaticom u rimokatoličkoj crkvi. Molbu je potpisalo 14 Hrvata, mještana Vrhovca.656 Takvih ko-lektivnih molbi za lokalne Srbe bilo je i u drugim mjestima kalničko--podravske regije.657

Hrvati iz sela Mali Grđevac mole za Vasu Ruvarca koji se »nika-da nije bavio politikom, niti je gđe nastupio protiv hrvatskog naro-da. Osim toga posjeduje samo sedam rali zemljišta i dobroga je vlada-nja«.658

Jovu Božičkovića iz Velikog Grđevca, koji je uhapšen ili relativno kasno ili je dugo vremena proveo u logoru, njegovi sumještani žele izvući iz logora ističući njegovu solidarnost s mještanima Hrvatima u međuratnom periodu te činjenicu da je Božičković prekršten na rimo-katoličku vjeroispovijest. I Božičković iz logora u Bjelovaru 2. listopa-da također moli da ga puste kući.659 Iz raspoložive dokumentacije nije jasno je li njegova molba odobrena.

655 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 488, 17203/41. 656 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 488, 17203/41. 657 Kao primjer treba navesti molbu žitelja Brezovljana za Emila Čopordu (HDA, Dr-

žavno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 491, 18104/41 i žitelja Gradeca pokraj Vrbovca za Mihajla Rakića (HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 500, 17827/41)



Za pojedine Srbe koji nisu isticali svoj vjerski ili nacionalni iden-titet u međuratnom periodu molbe pišu i istaknuti pojedinci. Tako Zvonimir Lorković, sveučilišni profesor, intervenira za svoje pozna-nike, suradnike ili prijatelje ističući da ni na koji način ne odudara-ju od Hrvata i da su odgajani u hrvatskom duhu. Tako moli za Ninu Selak, činovnicu POGODA, Dušana Bogojevića, asistenta tehničkog fakulteta, Nadu Marjan, svršenu medicinarku i Đorđa Bastaića, liječ-nika bolnice u Bjelovaru.660

Čak su i pojedina katolička sela pisala molbe za svoje susjede iz pravoslavnih sela ili iz mješovitih sela. Tako je u blizini Žepča knez sela Katolička Bistrica pisao molbu za svoje pravoslavne susjede koji su »uvijek prema nama bili prave komšije... i oni su nas u najtežim vremenima razumijevali i žalili, kada je trebalo i pomagali«. Knez sela Bistrice tražio je da ih »vlast pusti na miru«.661

Katolici sela Nebojan pokraj Petrinje pišu samom Poglavniku uz-dajući se u njegovo milosrđe.

»Potpisani Hrvati katolici sela Nebojan kod Petrinje usuđujemo se zamoliti Vašu milost za suseljane grčko-istočne vjere, i to za one, koji su nedužni, a neizrecivo pate radi straha od deportacije. Radi nemira i nespokoja danju i noću propada njihovo gospodarstvo, osim toga što svakim danom doživljavaju nove duševne muke. Mi pako katolici Hrvati u jednu ruku poznajemo njihove muke i boli, a u drugu ruku poznajemo ih kao nedužne, koji nikad nijesu bili protiv naroda hrvatskoga, niti su bili u četničkim organizacijama, niti su ikojemu Hrvatu za prijašnje države naškodili, smatramo svojom dužnošću kršćanske ljubavi prema bližnjemu, da se obratimo na Vašu Preuzvišenost, da se nedužnim pravoslavcima, koji su s nama katolicima uvijek u slozi i ljubavi živjeli, skrate teški časovi i da uz-mognu nesmetano i bez straha boraviti u svojim kućama i baviti se svojim gospodarstvom.«662



Uz to napominju da je već »jedna trećina njih prešla na rimokatoličku vjeru, a da još dvije trećine to uskoro namjerava i da bi već prešli da prijelazi nisu obustavljeni«. Čak i kotarska vlast u Petrinji napominje da su iskazi istiniti pa preporuča da se molba povoljno riješi.

Sličnu su molbu Državnom ravnateljstvu za ponovu podnijeli i stanovnici Peckog u općini Gora koji mole za neiseljavanje svojeg su-seljanina Steve Vučkovića koji je oduvijek glasao za hrvatske stran-ke i bio uvijek na strani Hrvata, jedini od Srba iz sela Pecki. Molbu je potpisao 31 stanovnik Peckog.663

Molbu za vraćanje u NDH Steve i Pere Grubića pisali su u listopa-du 1941. godine rimokatolici Blinjskog Kuta sa sličnim argumentima kao i Hrvati iz Peckog. Ovu molbu je potpisalo 19 stanovnika, među njima i župnik iz Komareva.664

Usprkos represivnim mjerama mnogi Srbi su željeli ostati u NDH. Nekima je razlog bio posao, nekima imovina, a nekima dobra uklopljenost u hrvatsku sredinu. Strah od nepoznatog Beograda ili ne-kog drugog srpskog grada ili sela, kod Srba iz NDH zacijelo je također uvelike utjecao na njihove odluke. Iako mnogi nisu o tome pisali u svojim molbama, vidljivo je da su mnogi prisilno iseljavanje smatrali najgorom opcijom i željeli je izbjeći. Srbi u NDH bili su, barem u po-četku, skloniji prekrstiti se na rimokatoličku vjeroispovijest da saču-vaju svoj život, svoju obitelj, svoju imovinu i na kraju svoj položaj u društvu, nego iseliti.


POVRATAK SRBA IZ NDH SVOJIM KUĆAMA JOŠ ZA TRAJANJA RATA

Srbi iz NDH vraćali su se pojedinačno svojim kućama. Međutim, veći-na tih povrataka bila je registrirana i povratnici su vraćani u Srbiju. Bilo je pokušaja povratka i u većim grupama. O tome svjedoči i dra-matični apel nadzornog organa iz ondašnjih Hrvatskih Karlovaca od 17. rujna 1941. koji je upućen Andriji Artukoviću, ministru unutarnjih poslova.

»Najnovijom odlukom beogradske vlade svi oni koji su pobjegli iz Hrvatske ili su bili protjerani u Srbiju imadu u najkraćem roku na-pustiti Beograd. Zbog toga počeli su danas u masama stizati protjera-ni i pobjegli Srbi u Hrvatsku na sve moguće načine, a naročito se lako prebacuju preko Indjije Golubinaca Beške Slankamena.«665

Iz ovog je telegrama jasno da su srpske vlasti odlučile da se izbjegli i protjerani Srbi iz NDH uklone iz Beograda, najvećeg srpskog grada, i da ih se smjesti na neko drugo područje. Dakako, zbog brojnosti srp-skih izbjeglica srpskim je vlastima odgovaralo da se oni vraćaju u NDH

665 HDA, MVP NDH, kutija 3.


pa im nisu pravili nikakve zapreke u prijelazima granice, a vlasti NDH nisu mogle kontrolirati sve ilegalne prelaske granice. Problemi su se javljali i kod pojedinačnih povrataka. Tako se u selo Gaboš u studenom ili prosincu 1941. vratila Jelka Petrović koja je bila prisilno iseljena za-jedno sa solunskim dobrovoljcima-kolonistima. Zavod za kolonizaci-ju zatražio je od kotarske oblasti u Vukovaru da Jelku Petrović vrati u Srbiju kamo je prisilno iseljena u lipnju.666 I na područje Banije je bilo pojedinačnih povrataka Srba. Tako se iz Oplenca u Srbiji, u Veliku Gradusu između Petrinje, Sunje i Hrvatske Kostajnice vratilo šestoro Srba.667 Budući da je iz kotara Grubišno Polje bilo posebno mnogo ise-ljenih donosim nekoliko primjera njihovog pojedinačnog povratka u svoje domove. Tako se Mara Grubić u listopadu 1941. vratila iz Srbije s propusnicom njemačkih vlasti u Srbiji koju je potvrdio i Hrvatski klub u Beogradu. Putovala je bez ikakvih zapreka, ali kotarska oblast Gru-bišno Polje je o njezinom povratku obavijestila Državno ravnateljstvo za ponovu668 pa je ona trebala biti vraćena u Srbiju preko Župske redarstvene oblasti u Bjelovaru s još nekoliko drugih povratnika. O njenom slučaju je Državno ravnateljstvo za ponovu obavijestio Ante Oštrić, gospodarski učitelj koji je predložio da se spomenuta što hitni-je iseli, budući da bi mogla, prema njegovu mišljenju, »izvršiti špiju-nažu« i izvršiti ispitivanje mogućnosti vraćanja posjeda što bi značilo da i ostali Srbi povratnici imaju pravo na vraćanje posjeda.669 Majka Evice Kljaić, Savica Tvrdorijeka iz Grubišnog Polja moli da njezina kći, iseljena u kolovozu 1941, a vratila se iz Srbije u listopadu 1941, može ostati kod nje budući je teško bolesna. Ni prema bolesnima nije bilo milosti pa je Evica Kljaić deportirana u Bjelovar zato da bi je vratili natrag u Srbiju. Međutim, zbog teškog zdravstvenog stanja zadržana je u bolnici.670 Prema iskazu koji je Evica Kljaić dala nakon Drugog

666 HDA, MUP NDH, kutija 36, 4212/41. 667 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, srpski odsjek, kutija 520, 31880/41. 668 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 528, 34530/41. 669 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 538, 38643/41. 670 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 531, 36445/41.

240 11. diopovratak srba iz ndh svojim kućama još za trajanja rata

svjetskog rata Zemaljskoj komisiji za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača ona ipak nije protjerana u Srbiju.671 U Malu Barnu se vratio i Nikola Vučan, koji je zajedno sa svojom užom obitelji do-bio propusnicu od Hrvatskog kluba i njemačkih vlasti u Beogradu. On 22. studenog 1941. moli Državno ravnateljstvo za ponovu da mu se vrati njegovo zemljište i kuća koji su sada u vlasništvu Nezavisne Dr-žave Hrvatske. Međutim, kotarski načelnik mu nije dao preporuku za vraćanje objekta i zemljišta napisavši kako »predmetni ne zaslužuje da se natrag povrati iz Srbije jer je za vrijeme diktature bio u općin-skom odboru, te je bio glavni uz bivšeg bilježnika Stuponju, koji su htjeli silom razjuriti Hrvatsku čitaonicu...«672

Određeni broj Srba se, dakle, vraćao i za vrijeme rata u svoj rodni kraj. Međutim, ukoliko bi ustaške vlasti za to doznale, hitno bi reagi-rale i protjerivale ih natrag u Srbiju. Naime, vlasti NDH su s pravom strahovale da bi, u slučaju presedana, došlo do masovnog povratka Srba i vraćanja imovine povratnicima, a to bi izazvalo veliko nezado-voljstvo među koloniziranim Hrvatima i Slovencima, možda i otvore-ne sukobe zbog kojih bi morale intervenirti i oružane snage. Stoga je na svaki način trebalo onemogućiti bilo kakvo vraćanja Srba u NDH (bilo legalnim ili ilegalnim putem) te ih sve, bez obzira na razloge povratka, opet deportirati u Srbiju.

671 HDA, Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, ku-tija 314, 19774–19813.


ODUZIMANJE IMOVINE ISELJENIH SRBA

Nakon organiziranog prisilnog iseljavanja Srba, u svim je krajevi-ma započelo sustavno oduzimanje srpske imovine. Budući da se ova knjiga ne bavi temom oduzimanja imovine, o tome će biti riječi tek periferno, iako bi ova tema svakako zasluživala sistematsku i podrob-nu elaboraciju. Ministar narodnog gospodarstva Lovro Sušić donio je 19. svibnja 1941. Zakonsku odredbu o izvlastbi, dakle o službenom oduzimanju zemlje, uglavnom Srbima i Židovima.673 Za oduzimanje imovine Srbima bili su zaduženi Državno ravnateljstvo za ponovu, osnovano 24. lipnja 1941, koje je preuzimalo imovinu prisilno iselje-nih, njome upravljalo, prodavalo je ili predavalo kolonistima674 i dje-lomično Državno ravnateljstvo za gospodarstvenu ponovu, osnovano 1. srpnja 1941, koje je preuzelo sve preostale poslove Ureda za obnovu privrede i znatno ih proširilo, a bilo nadležno za evidentiranje sve-ukupne imovine Židova (ali i Srba), za preuzimanje židovskih podu-zeća i općenito židovske imovine te za njezinu prodaju ili povjerava-nje drugim osobama.675 Konfuziju u konfiskaciji imovine dodatno je

673 Hrvatski narod, br. 96, 19. svibnja 1941, str. 11. 674 Zakoni NDH, I, 195 i I. Goldstein, Holokaust u Zagrebu, Zagreb 2001, str. 176–177. 675 Zakoni NDH, I, 50, 252 i I. Goldstein, Holokaust u Zagrebu, Zagreb 2001, str. 177.

242 11. diooduzimanje imovine iseljenih srba

povećavala i činjenica što je Državno gospodarsko povjerenstvo imalo pravo raspolagati podržavljenom imovinom. Državno gospodarsko povjerenstvo bilo je pod velikim utjecajem Slavka Kvaternika koji je odlučio da se podržavljena obrtna poduzeća prepuste zadruzi Hrvat-ski radiša, a u kolovozu 1941. uputio je nalog Ponovi: »Obaviješćujem Ravnateljstvo, da se ni jedna odluka, koja je izdana na temelju zakon-ske odredbe o imovini osoba, koje su napustile područje NDH, ne smi-je donijeti bez moje suglasnosti«.676 Da bi se ublažila zbrka, 15. rujna su dva državna ravnateljstva spojena u jedno, Državno ravnateljstvo za ponovu, koje je objedinilo sve dotadašnje poslove.677 Konačno, 1. siječnja 1942. godine ukinuto je i to Ravnateljstvo, a svi su poslovi preneseni na Ministarstvo za obrt, veleobrt i trgovinu, Ministarstvo pravosuđa i bogoštovlja i Državnu riznicu. Unutar Državne riznice, odnosno unutar njezina Ureda za imovinu, navjeru i dugove, osnovan je poseban odsjek Ured za podržavljeni imetak.678

Sam proces podržavljenja imovine nakon hapšenja pojedinaca započinjao je popisivanjem cjelokupne njihove imovine u dva pri-mjerka što je bio zadatak dvojice izaslanika. Original popisa je slan Dr-žavnom ravnateljstvu za ponovu. Popisavana je sva imovina, pokre-tna i nepokretna. U dva primjerka je sastavljan i popis stoke s podaci-ma kome je pripadala, a potom je razvrstana po vrsti i vrijednosti. Sve prehrambene namirnice su prevožene u magazin, tj. u mjesto gdje se nalazilo sabiralište. Imovina se iznosila iz stana i procjenjivala joj se vrijednost. Kućni inventar se stavljao u magazine – skladišta, tako da bi ga zainteresirani mogli kupiti. Posebno su skladišteni namje-štaji spavaćih soba, a posebno kuhinjski. Također su odvajani odjeća i obuća. Ukoliko kućni inventar nije bio vrijedan, ostajao je u seljačkim

676 N. Kisić-Kolanović, »Podržavljenje imovine Židova u NDH« u: ČSP, br. 3 (1998), str. 440.

677 Zakoni NDH, I, 1096. 678 I. Goldstein, Holokaust u Zagrebu, Zagreb 2001, str. 177. Vidi zakonsku odredbu o pod-

jeli poslova ukinutog Državnog ravnateljstva za ponovu i Državnog ravnateljstva za prehranu objavljenu u Narodnim novinama, br. 12, 15. siječnja 1942. pod 42.


kućama zato da bi mogao poslužiti za upotrebu novim useljenicima. Posebno vrijedni predmeti, poput crkvenih ili manastirskih, čuvani su u bankama ili poreznim uredima. Ustaške bi vlasti, nakon popisi-vanja imovine, zapečatile stan uz prijetnju ukućanima, ili susjedima kojima je predana imovina na čuvanje, da snose moralnu i materijal-nu odgovornost ako zapečaćene prostorije budu provaljene. Ključevi su ostavljani na sigurnom mjestu, najčešće u kotarskoj upravi, a njima su mogli raspolagati samo oni kojima je imovina predana na čuvanje. Nakon 30. kolovoza 1941. bilo je određeno da se ključevi zapečaćenih stanova u Zagrebu predaju Gradskom poglavarstvu.679 O upravi nad stambenim zgradama osoba koje su prisilno iseljene donosio je odred-bu Josip Rožanković, ravnatelj Državnog ravnateljstva za ponovu. U odredbi od 7. rujna 1941. stoji da će upravu nad imovinom iseljenih osoba u gradovima voditi gradska poglavarstva te da se sve najamni-ne trebaju uplaćivati gradskim poglavarstvima.680 Što se tiče imovine seljaka u selima, koja su ponekad čitava prisilno iseljena, ona je pre-davana na čuvanje općinskoj upravi ili za to osnovanom užem odboru sastavljenom od pojedinih seljaka. Imovina imućnih seljaka i građana bila je prva na redu. Tako su oduzimane trgovačke i obrtničke radnje, industrijska postrojenja i apoteke. 25. srpnja 1941. osnovan je Savje-todavni odbor za preuzimanje srpskih i židovskih radnji. »Ustaška Hr-vatska, koja čisti hrvatski život od svih nehrvatskih elemenata, nije mogla ostaviti srpske i židovske tvrtke, da i dalje rade na štetu hrvat-skih privrednika.«681 Poslije obavljene inventure, ta su poduzeća da-vana na upravu odboru od tri do pet članova na čelu kojeg je stručnjak koji je po nacionalnosti morao biti Hrvat. Ponekada nije bilo stručnja-ka koji bi bio Hrvat pa se rad u poduzećima znao i obustavljati. Da bi imovinu sačuvali, vlasti su postavljale privremene upravitelje (povje-renike) na posjedima prisilno iseljenih Srba.682 Oni su postavljani po

679 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 470, 9996/41. 680 Hrvatski narod, br. 205, 7. rujna 1941, str. 5. 681 Hrvatski narod, br. 162, 26. srpnja 1941, str. 7. 682 Ministarstvo narodnog gospodarsva donijelo je 19. travnja 1941. Zakonsku odredbu o


hitnom postupku i u svim bivšim srpskim poduzećima i na crkvenim imanjima, i to kako na posjedima, tako i u zgradama. Na poljoprivred-nim imanjima privremeni upravitelji imali su zadatak ubrati ljetinu, a potom obaviti i sjetvu i druge radove.683

Zakonska odredba o imovini osoba koje su napustile područje NDH684 i Zakonska odredba o imovini osoba iseljenih s područja NDH685 od 7. ko-lovoza te istoimena zakonska odredba od 20. listopada 1941. stavljaju na raspolaganje zemljišne posjede i gospodarske zgrade Zavodu za ko-lonizaciju, a stambene zgrade i poduzeća Državnom ravnateljstvu za ponovu. Ukoliko se osobe koje su iseljene ili su napustile NDH nisu javile u određenom zakonskom roku, imovina im je podržavljena, a zakonskom odredbom od 10. kolovoza 1942. takve su osobe izgubi-le državljanstvo NDH. Državno ravnateljstvo za ponovu izdalo je 21. listopada 1941. dopunu Zakonske odredbe o imovini osoba iseljenih s područja NDH po kojoj se mogla oduzeti i imovina pojedinih člano-va obitelji koji su napustili teritorij, odnosno pobjegli u šumu pred ustaškim terorom. Takve su osobe proglašene nestalima i dio njihove imovine od obitelji kojoj su pripadali oduziman je i prenošen u vlasni-štvo Državnog ravnateljstva za ponovu. Ovom je dopunom riješeno i pitanje dugova osoba koje su napustile NDH. U vremenu od 15 dana, kada je imovina tretirana kao slobodna, svi oni kojima su dotadašnji vlasnici dugovali imali su pravo da se jave i da uz odgovarajuću doku-mentaciju traže da im se nadoknadi dug. Ukoliko je dug bio veći od njihove cjelokupne imovine Državno ravnateljstvo je slučaj predava-lo nadležnom sudu da nad dotičnom imovinom otvori stečaj.

Iako je postojala relativno opsežna zakonska osnova za podrža-vljenje srpske imovine, to u praksi najčešće nije uopće funkcioniralo.

imenovanju povjerenika kod privrednik poduzeća (Narodne novine, br. 7, 21. travnja 1941. pod 29) i Zakonsku odredbu o dužnostima i pravima povjerenika, imenovanih kod privrednih poduzeća (Narodne novine, br. 30, 17. svibnja 1941. pod 157)

683 S. D. Milošević, Izbeglice i preseljenici na teritoriji okupirane Jugoslavije, Beograd 1981, str. 177–183.

684 Narodne novine, 7. kolovoza 1941, br. 96. odredba br. 534. 685 Narodne novine, 7. kolovoza 1941, br. 96. odredba br. 533.


Najčešće su, naročito po selima, imovinu pljačkale lokalne ustaše, nji-hovi simpatizeri ili susjedi. Evo nekoliko primjera.

Državni tajnik dr. Pavao Canki piše iz Zagreba 5. rujna 1941. go-dine Anti Paveliću pismo u kojem već u prvoj rečenici otkriva koliko se nezakonitosti dogodilo prilikom iseljavanja Srba i podržavljivanja njihova imetka. On piše:

»Gotovo iz svih krajeva, a pogotovo iz Bosne i Hercegovine svakoga dana dolaze mi očajni vapaji da se spriječi pljačka državnog imetka. Židovske i srpske trgovine, koje pripadaju državi i ostali pokretni imetci, predmetom su najgore pljačke. Veći dio postavljenih povjere-nika nemilosrdno pljačka. Odbori, koji bi trebali voditi kontrolu to ne sprečavaju, jer su ili nesposobni ili u njima sjede ljudi, koji su u isto vrijeme povjerenici u pojedinim trgovinama... Tako se događa, da Mostar, u kome je vrijednost trgovinama mnogo veća od 200 mil, daje slabe koristi Državi. Sarajevo gdje vrijednost ide u milijarde, dalo je nekih desetak milijuna... Predratni čestiti zakleti ustaše oča-javaju radi ovoga, ali nemaju dovoljno snage, da tomu stanu na put, jer su divlje ustaše preotele maha i ugrožavaju živote pravih ustaša, kada ovi hoće da spriječe pljačku...«686

Neurednosti je uistinu bilo na pretek. Vlasti kotara Osijek žale se Dr-žavnom ravnateljstvu za ponovu da nakon prisilnog iseljavanja so-lunskih dobrovoljaca s područja kotara Osijek ustaški logor, vodstvo Njemačke narodnosne skupine i Ured za kolonizaciju istovremeno postavljaju svaki svog povjerenika za iste nekretnine. Osječke ko-tarske vlasti su zbunjene i ne znaju tko je odgovoran za napuštene nekretnine. O tome istom slučaju izvještava i Branimir Altgayer koji šalje brzojav Ministarstvu unutarnjih poslova u kojem stoji da u opći-ni Ernestinovo »dobrovoljačku zemlju na pol diele ustaše Hartmann i Keller iz Jovanovca njemačkim odrodima kao nagradu za odricanje narodnosti. Krvav sukob mukom spriečen.«687 U općem grabežu za

686 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Tajništvo, kutija 549, T I 313/41. 687 HDA, MUP NDH, kutija 37, 4383/41.


srpskom imovinom nije neobično da su se događale kolizije koje su zbog nesposobnosti ustaških vlasti ponekad čak bile i odobrene.688

O neurednosti ustaških vlasti u Zagrebu prilikom postavljanja povjerenika govori dopis koji je uputio Nikola Slavnić Državnom rav-nateljstvu za ponovu. Njemu je 30. travnja 1941. zabranjen daljnji rad trgovine koju je vodio pod imenom Malešević k.d. trgovina mješovi-tom robom i delikatesama u Zagrebu na Radićevom trgu 10. Odlukom Ministarstva narodnog gospodarstva određen je povjerenik za trgovi-nu špeceraja i delikatesa Malešević Riste u Zagrebu Markov trg 10 koja ne postoji od 1939. godine. Budući da ista trgovina ne postoji, a u trgo-vini Nikole Slavnića postavljen je povjerenik bez obzira na krive po-datke koji su upisani u odluci, Slavnić nije mogao trgovinu odjaviti pa je, usprkos činjenici da uopće nije dobivao novac iz trgovine, morao platiti porez za 1941. godinu, a dolazile su mu i tužbe vjerovnika, Za-voda za osiguranje namještenika i Okružnog ureda. Slavnić je predla-gao da se trgovina nanovo procijeni i da mu se dozvoli da je proda. 689

Posebno je anarhično i neuredno stanje bilo u kotarevima u ko-jima je započeo ustanak pa čitavo područje nije bilo pod kontrolom ustaških vlasti. Kao eklatantan primjer može poslužiti kotar Ljubinje u istočnoj Hercegovini odakle kotarski predstojnik izvještava da su sva »privatna lica nepoćudna, jer se pokazalo da su svi skloni pljački, pa ne može garantirati za sigurnost predmeta i zapečaćenih nekret-nina« u tome kotaru. Stoga kotarski predstojnik predlaže rasprodaju svih konfisciranih pokretnina u kotaru.690

I u kninskom kotaru, odakle su imućniji Srbi izbjegli u talijan-sku zonu, Ustaški je logor bez znanja općinskog poglavarstva »rekvi-rirao imovinu Srba i postavljao po vlastitoj volji povjerenike tako da općinsko poglavarstvo ni danas nezna koji su bili imenovani. Što se tiče gospodarskog oruđa, blago sitno i krupno, kućni namještaj, no-vac i vrijednosne predmete, sve je to Ustaški logor oduzimao i rekviri-



rao... Išlo se tako daleko da je i kasa iz općine odnešena bez da su htjeli (ustaše, op.a.) dati bilo kakav revers«.691

Pljačkanja je bilo i u Bosanskom Petrovcu. Ondje je kotarski na-čelnik zatvorio sve srpske radnje. Međutim, »vojnički i ustaški odredi koji se ovdje nalaze traže svakodnevno robu iz radnja«. Kotarski na-čelnik pita Državno ravnateljstvo za ponovu da li se »ustašama može roba izdavati bezplatno ili naplatno pošto ustaški odredi tvrde da imaju pravo da bezplatno uzimaju robu iz srpskih radnja« U odgovo-ru Državnog ravnateljstva za ponovu stajalo je da »nitko nema pravo otuđivati robu iz zapečaćenih radnji«.692

Pljačke i grabežna ubojstva nisu bili nepoznati ni na području Kupresa gdje su lokalni ustaše uhapsili trgovca Milana Spremu, op-ljačkali njegovu radnju, a njega ucijenili na 200.000 ili 300.000 kuna. Hrvatskom državnom saboru nepoznata osoba iz Kupresa se žali kako taj novac nije dobila država nego lokalne ustaše koji su uz to poubijali na svoju ruku između 300 i 400 Srba. 693

Takvih vrsta direktne pljačke bilo je i u kotaru Čapljina, u nase-lju Prebilovci, gdje su Srbi prisilno iseljeni iz svojih kuća nakon straš-nog pokolja u kojem su stradale žene i djeca.694 U kuće su ustaše uselili 30–40 obitelji bez ikakvog znanja načelnika općine Čapljina pa opći-na »ne zna što bi s njima učinila kao ni sa grko istočnjacima ako bi se povratili«.695

I na području zapadne Slavonije dolazilo je do malverzacija s rekviriranom srpskom imovinom. Tako općinsko poglavarstvo Nova Bukovica ni na koji način nije sudjelovalo u prisilnom iseljavanju Srba ili u popisivanju njihove imovine. Prema dopisu iz općinskog pogla-varstva u Novoj Bukovici možemo iščitati da je s područja samo te

691 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 474, 11420/41. 692 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 480, 13647/41. 693 HDA, Hrvatski državni sabor, kutija 10, 2142/42. 694 N. Živković, P. Kačavenda, Srbi u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Beograd 1998, str.

193–194. 695 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 468, 9013/41.


općine prisilno iseljeno pet naselja, od kojih su neka naselja bila re-lativno velika. Na ovom primjeru vidljivo je kako se u to vrijeme (lje-to 1941) javlja dvojnost vlasti. Naime, ustaše su nakon organiziranog prisilnog iseljavanja stanovništva iz pet naselja općine Nova Bukovica još tri tjedna držali straže kod napuštene srpske imovine i nisu imo-vinu popisivali kao što je bilo zapovjeđeno od strane Državnog ravna-teljstva za ponovu, nego su je među sobom dijelili i raspačavali, kako napominje općinsko poglavarstvo Nova Bukovica.696

Primjer iz Jasenovca više je nego ilustrativan. Ondje je, naime, općinski načelnik Nikola Vidaković odbio traženja časnika 13. ustaške bojnice da im, za smještaj više od 300 ustaša, stavi na raspolaganje sve kuće prisilno iseljenih Srba. Vidaković je zbog toga čak bio i vrijeđan. Međutim, 30. kolovoza je u Jasenovac stigao zapovjednik logora Stje-pan Vlahović koji je tražio od Vidakovića da mu se uruče ključevi svih stanova. Kad je Vidaković to odbio, Vlahović ga je pitao: »Nemamo mi vremena za piskaranje, dajete li ključeve ili ne?« Potom je konstatirao da će oni na neki način ionako ući u te kuće pa mu je Vidaković uz potpis uručio ključeve iako je bio svjestan da su upute iz Državnog ravnateljstva za ponovu drugačije.697

O protuzakonitostima prilikom prisilnog iseljavanja i plijenje-nja imovine govori i činjenica da je zapovjedništvo logora Caprag Dr-žavnom ravnateljstvu za ponovu poslalo dopis u kojem stoji kako je jedan dio uhapšenika iz Banje Luke primio pozive da se isele u toliko kratkom roku da nisu uspjeli ponijeti sa sobom propisanu količinu predmeta, namirnica i novca. Nakon spomenutog iseljavanja Gradsko poglavarstvo nije pečatilo stanove pa su oni postali plijenom susje-da.698 Slične su nepravilnosti primijećene i u kotaru Mostar gdje su susjedi također pljačkali domove iseljenih Srba.699



Iz dokumenata koji su sačuvani u fondu Državnog ravnateljstva za ponovu u Hrvatskom državnom arhivu i iz dokumenata Gradskog poglavarstva Zagreb, u Državnom arhivu u Zagrebu, vidljivo je kako je nakon prisilnog iseljavanja Srba iz Zagreba došlo do grabeži za nji-hovom imovinom. Naime, na temelju Zakonske odredbe o ispražnjenju i naseljenju stambenih prostora iz razloga javne sigurnosti od 31. svibnja 1941, prema Zakonskoj odredbi o izvlastbi zgrada u korist države od 9. lipnja i prema Zakonskoj odredbi o ispražnjenju i naseljenju stambenih i poslovnih prostorija za potrebe javnih ureda od 11. kolovoza, iseljeni su Srbi i Židovi južno od linije Ilica–Vlaška–Maksimirska, dok su iz sjevernih dijelova grada Srbi i Židovi iseljeni na temelju odredbe Ma-rijana Nikšića, ravnatelja Redarstvenog ravnateljstva u Zagrebu od 8. svibnja 1941.700 Naime, prema odredbi od 8. svibnja svi Srbi i Židovi su trebali iseliti iz sjevernih dijelova grada u roku od osam dana, a oni koji to nisu uspjeli učiniti bili su prislino evakuirani.701 Čini se da je južni dio grada trebao biti podijeljen u tri zone te da su u jednoj zoni trebali biti nastanjeni Srbi i Židovi tako da bi im se suzilo područje u kojem su do sada živjeli, što je zapravo značilo stvaranje geta.702 U gradu Zagrebu ispražnjeno je do 16. svibnja 1941. 577 stanova i kuća u sjevernom dijelu grada.703 Prema odredbama s konca svibnja, iz li-pnja i iz kolovoza 1941. ustaše su mogli naredbom zabraniti »opasnim i nepoćudnim osobama stanovanje i poslovanje u pojedinim predjeli-ma mjesta, u pojedinim nekretninama, u zgradama i prostorijama«, odnosno da »svaka zgrada, bila vlasništvo fizičke ili pravne osobe, može biti izvlaštena, ako je potrebna državi«, tj. prema trećoj odredbi iz kolovoza, redarstvene oblasti mogu »za potrebe smještanja javnih ureda odrediti ispražnjenje pojedinih nekretnina, zgrada i prostorija te naložiti odlukom svim osobama, da ih imadu izprazniti u roku od mjesec dana«. Pravno gledano, ustaškoj su administraciji i vojno-po-

700 I. Goldstein, Holokaust u Zagrebu, Zagreb 2001, str. 198–199. 701 Hrvatski narod, 10. svibnja 1941, 702 Hrvatski narod, br. 91, 14. svibnja 1941, str. 9. 703 Hrvatski narod, br. 94, 17. svibnja 1941, str. 11.


licijskim službama omogućavale istjerivanje iz stana bilo koga, bilo kada i bilo kamo, ali se, kako piše Ivo Goldstein, usprkos tim širokim ovlastima često postupalo samovoljno, mimo propisane procedure.704 Gradski stambeni ured koji je osnovan u Zagrebu obavljao je poslove vezane uz provedbu ovih propisa. Od prvih dana ovaj je ured bio zatr-pan poslom. Bilo je, naime, mnogo ustaša koji su pristigli iz emigraci-je koje je trebalo smjestiti u neki srpski ili židovski ispražnjeni stan, odnosno u mnogo je slučajeva trebalo ozakoniti već obavljena uselje-nja u srpske ili židovske stanove. Bilo je, dakako, mnogo onih koji su nešto zahtijevali, malih i velikih zahtjeva, malih i velikih ljudi koji su nešto tražili. Svega nekoliko dana nakon iseljavanja iz stana Melanije Manojlović, udovice Gavre Manojlovića, nekadašnjeg predsjednika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, predsjednik HAZU traži za Akademiju knjižnicu nekadašnjeg predsjednika Akademije budući da se u njoj nalaze vrijedna djela koja bi mogla služiti hrvatskim uče-njacima.705 I knjižnica Dušana Popovića, znamenitog zagrebačkog odvjetnika, predana je Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu,706 a slično je napravljeno i sa svim vrednijim predmetima (koje ustaše sami nisu za sebe rekvirirali), koji su bili predviđeni da se pohrane u Hrvatskom dr-žavnom muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu.707 I pazikuće u srpskim kućama tražili su nakon prisilnog iseljavanja Srba bolje uvjete za sebe i svoju obitelj. Tako Sofija Međurječan, koja je bila pazikuća u zgradi Olge Pavlović u Berislavićevoj 16, koja je iseljena zajedno sa svojim sinom u Srbiju, traži da joj se dodijeli bolji stan u kući pa predlaže dvo-sobni stan u prizemlju koji bi »odgovarao mojoj svrsi«. Tvrdi da ga je i zavrijedila jer je »čistokrvna Hrvatica«, kao i njezin muž, te da su »dosta prepatili za Hrvatsku«.708 Sličan je slučaj i sa Leopoldom Žnida-

704 I. Goldstein, Holokaust u Zagrebu, Zagreb 2001, str. 200. 705 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 442, 629/41; kutija

465, Srpski odsjek, 8099/41. 706 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 451, 3318/41. 707 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 449, 2654/41. 708 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 444, 1086/41.


rom koji je stanovao u podrumu kuće na Trgu Kralja Tomislava 10 čiji su vlasnici bili Lazo i Joco Bačić. Lazo je umro, a Joco je iseljen, pa sada Žnidar »reflektira« na stan koji je zapečaćen i njemu »neophodno potreban« budući da stanuje s malim djetetom u podrumu.709 Mol-be su slane Državnom ravnateljstvu za ponovu i Stambenom uredu u Ilici 7. Takve su molbe najčešće bile vrlo sažete. Naime, u njima je bio naveden određeni stan i tražilo se da se on dodijeli reflektantu. Viktor Schulz, viši financijalni pristav tako moli dodijeljenje stana u Mašićevoj 4, čiji je vlasnik pravoslavac Vucelić, a koji je odveden u Zagrebački zbor 14. srpnja 1941. Schulz je istoga dana podnio molbu za navedeni stan.710 Sličnu molbu šalje i Marijan Grčko, strojobravar sa suprugom i dvoje muške djece. On traži da bude upravitelj kuće u Preradovićevoj 18, koja je bila vlasništvo Srpskog privrednog društva Privrednik. Za posao upravitelja predlaže da mu se ustupi besplatan stan.711 Posebno često takve molbe za dodjelu stanova šalju pripadnici vojske ili mornarice i djelatnici državnih službi. Pa i pojedine držav-ne institucije i organi traže za svoje djelatnike adekvatan smještaj. Tako Ravnateljstvo za javni red i sigurnost 21. svibnja 1941. traži od Socijalnog odsjeka Gradskog poglavarstva da se ustašama Marku Ča-viću, Stjepanu Ivandiću i Jerolimu Katiću »izda odgovarajući stan u napuštenim židovskim ili srpskim stanovima ili kućama«.712 I Dragu-tin Jernejc, gradski senator, drsko traži »četverosobni stan u zgradi s velikim staklenim prozorima, u kraju oko Medveščaka, jer imadem malu djecu, kojoj je potreban svježi zrak«713.Takvih je molbi Stambe-nom odjelu Gradskog poglavarstva Zagreb poslano više tisuća, što je vidljivo prema urudžbenom zapisniku i velikom broju sačuvanih spi-sa. Ustaške su vlasti popisivale i sve novčane uloge Srba koji su živjeli

709 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 444, 1453/41. U kutiji 444 nalazi se posebno mnogo molbi za iseljenje.

710 DAZ, Gradsko poglavarstvo Zagreb, Stambeni ured, sign. 15, 8652/41. 711 DAZ, Gradsko poglavarstvo Zagreb, Stambeni ured, sign. 15, 8635/41. 712 DAZ, Gradsko poglavarstvo Zagreb, Stambeni ured, sign. 13, 60/41. 713 DAZ, Gradsko poglavarstvo Zagreb, Stambeni ured, sign. 13, 51/1941.


u NDH. Tako je Savez novčanih i osiguravajućih zavoda NDH popisao sve Srbe koji su posjedovali bilo kakve uloge u bankama. Dakako da je tim novcem raspolagalo Državno ravnateljstvo za ponovu.714

Što bržu podjelu srpske i židovske imovine forsiralo je i Udruže-nje zanatlija za grad i kotar Zagreb jer je počela trpjeti narodna privre-da. Tako spomenuto Udruženje piše dopis Državnom ravnateljstvu za ponovu u kojem stoji da je »glavni kapital bio u rukama nenarodnih elemenata, pogotovo Srba i Židova, a to naročito vrijedi za struke kr-znarska, kišobranarska, stezničarska, žensko krojačka, pletačka i tka-lačka itd«, pa Udruženje predlaže da »dodje do preuzimanja obrtnič-kih radnja i da iste predju u hrvatske i stručnjačke ruke«.715 Prilikom preuzimanja srpskih radnja pripadnici Njemačke narodne skupine tražili su da imaju sve povlastice koje se priznaju i Hrvatima.716 Ko-liko je štete naneseno ne samo državi, već i njezinim građanima pri-likom zatvaranja srpskih i židovskih dućana, govori i činjenica da je u tim dućanima i radionicama radilo mnogo Hrvata koji su ostali na-kon podržavljenja srpske i židovske imovine bez plaće i zaposlenja. Radnička komora u Zagrebu traži Državno ravnateljstvo za ponovu da hitno zaštiti radnike i namještenike dućana čiji su vlasnici bili Srbi i Židovi, budući da su ovi »stavljeni preko noći na ulicu, a do svojih potraživanja ne mogu doći tako brzo«.717

Masovno oduzimanje imovine odnosilo se na sva materijalna dobra, na predmete od obuće i odjeće do oruđa, poljoprivrednih stro-jeva i automobila, na konje, na kuće, na radionice i trgovine... U poje-dinim srpskim selima postavljeni su povjerenici za cjelokupnu imovi-nu tog srpskog sela. Tako je u selima Donji i Gornji Rujani i Čaprazlije pokraj Livna, odakle su Srbi odvedeni na prinudni rad,718 postavljen za upravitelja srpske imovine Niko Krešić. On se obraća Državnom

714 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 460, 6403/41. 715 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 443, 1042/41. 716 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 444, 1329/41. 717 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 447, 1999/41. 718 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 458, 5598/41.


ravnateljstvu za ponovu i izvještava ih kako je popisao sav pokretni i nepokretni srpski imetak u nabrojenim selima. Izvještava također da je stoku podijelio seljacima Hrvatima te da se obrađuju srpske njive, a da se odjeća, obuća i vuna nalazi spremljena u jednoj kući. Krešić želi izvršiti svoj zadatak korektno pa predlaže da se i ta odjeća, bez obzira na činjenicu da se znatno razlikuje od tamošnjeg hrvatskog narodnog ruha, podijeli siromašnim hrvatskim seljacima.719

Kotarske oblasti i općinska poglavarstva imale su ovlasti da pro-daju pokretnu imovinu Srba i da novac koji tom prilikom zarade ulože na račun Državnog ravnateljstva za ponovu. Budući da je na području općine Bosanska Kostajnica bilo izuzetno teško stanje zbog napada partizana, općinsko je poglavarstvo molilo Državno ravnateljstvo za ponovu da novac koji je zaradilo od prodanih predmeta i pokretne srpske imovine iskoristi za isplatu plaća činovnicima, jer će u protiv-nome općina »bar za sada biti prisiljena obustaviti svaki daljnji rad«. Državno ravnateljstvo za ponovu nije odobrilo tu transakciju te je pozvalo općinu da se obrati nadležnom ministarstvu za plaće, a da no-vac od prodanih predmeta uplati na račun Državnog ravnateljstva za ponovu.720 Općinsko poglavarstvo u Bosanskoj Kostajnici primilo je i 38 Slovenaca pa je i na račun primljenih Slovenaca tražilo da im se ostavi hrana oduzeta Srbima.721

Sličnu podjelu srpske imovine predlagao je i gradonačelnik Foče. On piše da su muslimani i Hrvati iz Foče izbjegli pred Crnogorcima 1914, a kad su se vratili 1916, zatekli su sve spaljeno i uništeno. Stoga smatra da da se od »odbjeglih i interniranih pravoslavaca sav pokre-tni imetak siromašnom pučanstvu Muslimanima i rimokatolicima besplatno razdijeli i koji nema siromah vlastite kuće da mu se kuća odbjeglog ili interniranog pravoslavca dade besplatno na uživanje, ili otplatu«.722



U Osijeku je Državno ravnateljstvo za ponovu, podružnica Osi-jek, 5. ožujka 1942. izradilo popis interesenata za 42 srpska poduzeća u Slavoniji. Iz popisa je vidljivo da su poduzeća razasuta po čitavoj Sla-voniji i Srijemu, a da su interesenti Nijemci, Mađari i Hrvati.723

I u Uredu za podržavljeni imetak u Sarajevu postojala je doku-mentacija o oduzimanju srpske imovine u gradu Sarajevu i okolici. Iz tih je spisa vidljivo da je tokom četiri godine ustaške vlasti u Sarajevu oduzeta imovina 121 sarajevskom Srbinu. Za ovih 121 postojala je do-kumentacija dok za brojne druge slučajeve nije sačuvana dokumen-tacija.724

Imovina se oduzimala i pojedincima na prijevaru. Nakon što bi dobili odobrenje da se isele iz NDH, pojedinci su svu svoju imovinu ukrcavali na vlak. Osobe bi uspjele prijeći granicu, ali njihova imovina bi nerijetko ostajala u NDH. Takva je bila situacija i s imovinom Laze Božović koja je cjelokupnu svoju imovinu poslala vagonom iz Mos-tara u Višegrad s namjerom da je odonuda prebaci u Srbiju. Kada je shvatila da vagon neće bez intervencije prijeći granicu NDH i Srbije otišla je osobno u Višegrad gdje joj je rečeno da se obrati Državnom ravnateljstvu za ponovu. Na molbi koju je Laza Božović uputila Rav-nateljstvu za ponovu kratko stoji opaska »odbija se«.725

Nakon uspješnog »dobrovoljnog« iseljavanja, oni koji su ostavi-li svoje pokretnine u NDH ostali su bez njih. Tako je Milutin Simić, djelatnik Hrvatskih državnih željeznica iz Zagreba, koji se selio »do-brovoljno« 15. srpnja 1941, u Beograd putovao vlakom u vlastitom vagonu. Međutim, njegova je pokretna imovina u Zagrebu ostala za-plijenjena. Njegova majka, Ljubica Simić, moli Državno ravnateljstvo za ponovu da se Milutinu Simiću omogući da dobije natrag svoje pokućstvo budući da drugo ne može nabaviti.726

723 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Podružnica Osijek, kutija 1822, b.b. 724 Historijski arhiv Sarajevo, Riznično upraviteljstvo – Ured za podržavljeni imetak Sa-

rajevo (RU-11), kutija 1. 725 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 464, 7832/41. 726 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 444, 1425/41.


Onima koji su sami pobjegli ili koji su bili prisilno iseljeni imo-vina je uglavnom bila momentalno oduzeta. Ako se takvo što i nije dogodilo, ustaše iz pojedinih kotareva obavještavali su Glavni usta-ški stan ili Državno ravnateljstvo za ponovu da pojedincima još nije oduzeta imovina. Tako je Ustaški logor u Bijeljini obavijestio Glavni ustaški stan u Zagrebu da imovinu dvaju pravoslavaca iz Bijeljine dr-žava još nije podržavila. Navode Dušana Popovca, trgovca iz Bijeljine, koji je s čitavim svojim pokretnim imetkom napustio NDH i Milora-da i Blagomira Đukanovića, vlasnike autobusnog preduzeća, koji su napustili NDH i koji pokušavaju iz Bijeljine izvući autobuse, pa im je tako uspjelo i jedan autobus zadržati u Hrvatskoj Mitrovici. Ustaški stan iz Bijeljine predlaže da se obje tvrtke stavi pod državnu upravu.727

Da bi spasili svoju obitelj, neki su imovinu poklanjali državi. De-sanka Simić, podrijetlom Njemica iz Teslića, supruga trgovca mješovi-tom robom, moli za najbližu rodbinu koja se nalazi u logoru Caprag. Naime, njezina je rodbina dobila propusnice za iseljenje u Srbiju od njemačkih vlasti, ali su prije iseljenja bili uhapšeni i otpremljeni u logor Požega. Desanka je molila da ih se pusti da isele uz propusnice zato da bi mogli ponijeti pokućstvo, rublje i nešto hrane, a da će oni ostaviti državi sav pokretni i nepokretni inventar. Desankina je mol-ba, kako je pisana 13. kolovoza, pristigla prekasno, budući da su svi njezini rođaci 12. kolovoza prisilno iseljeni u Srbiju.728

Sličan je slučaj i sa darovateljima iz Nove Gradiške. Istaknuti po-jedinci u Novoj Gradišci, Srbi po nacionalnosti, bili su zatočeni već od travnja 1941. u zatvoru Stara Gradiška.729 Tako Đuro Đurić iz Cerničke

727 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 443, 767/41. 728 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 461, 6714/41. 729 J. Mirković, »Zločini genocida: Eterović Mirko« u: Međunarodna konferencija o Jase-

novcu, Jasenovac–sistem hrvatskih ustaških logora genocida 8–10. svibnja 2000, II knji-ga, Banja Luka–Donja Gradina 2002, str. 116–119. Prema njegovim istraživanjima, tih je dana uhapšeno 57 Srba, od čega sedmoro djece i 13 žena, a za zločin je odgovoran Mirko Eterović, koji je vrlo vjerojatno bio glavni povjerenik centralne ustaške vlasti u Novoj Gradišci zajedno sa stožernikom Milanom Lukcem. Prema iskazima svje-doka Zemaljskoj komisiji za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača 11. travnja je uhapšeno oko tridesetak Srba, odreda bogatijih trgovaca, krojača, željez-


Šumetlice da bi spasio brata Milana Đurića, odvjetničkog pripravnika, nudi Nezavisnoj Državi Hrvatskoj kuću u Cerničkoj Šumetlici u kojoj se nalazi gostionica i dućan i vrt sa 20 jutara zemlje. U zamjenu traži da mu brata puste iz zatvora i da ga puste da se iseli iz NDH.

Neki su pribjegavali lukavstvima da bi sačuvali svoju imovinu. Tako su se Dušan i Ljubica Malbaša, vlasnici trgovine bombona u Ju-rišićevoj 26 u Zagrebu, odlučili privremeno razdvojiti i to tako da je Dušan otišao voditi trgovinu u Šibenik, a Ljubica, koja je po rođenju bila rimokatolkinja, ostala je u Zagrebu voditi trgovinu u Jurišićevoj ulici. Ljubica je podnijela zamolbu Državnom ravnateljstvu za pono-vu da joj se odobri da preuzme trgovinu od supruga zato da bi je mogla samostalno voditi.730

Nikola Stojaković iz Doboja, trgovac željezarijom, pobjegao je 10. lipnja 1941. iz Doboja strahujući za svoj život, budući da je prije rata pripadao udruženju četnika. U svojoj je radnji ostavio šogora Al-fonsa Pava iz Sarajeva. Navodno je Pavo kupio od Stojakovića radnju i počeo je voditi samostalno nakon Stojakovićeva bijega. Ustaški logor-nik iz Doboja zahtijevao je od Državnog ravnateljstva za ponovu da uhapsi Stojakovićevu suprugu, usprkos tome što je po rođenju Njemi-ca,731 budući da je Pavu već protjerao u njegov domicilni kotar Saraje-vo. Čini se da je spomenuti logornik »bacio oko« na ovu radnju, a ton kojim piše dopis Državnom ravnateljstvu za ponovu otkriva i osobne netrpeljivosti između Stojakovića i logornika. Na dopisu samo stoji da mu se izda uhidbeni nalog za Stojakovićevu suprugu.732

Malobrojni su primjeri gdje je imovina vraćena vlasnicima. Ta-kav je slučaj frizerske radnje Ankice Majdak. I ona je, čini se, pribjegla

ničara, advokata, bankara i činovnika. Uhapšeni su bili optuženi da su četnici. Uhap-šeni su odvedeni u zatvor u Staroj Gradišci (HDA, Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača-Zh, kutija 297, 17477–17546). Novac koji su novogradiški Srbi pohapšeni 11. travnja 1941. godine »darovali« NDH iznosio je 19 milijuna predratnih dinara.

730 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 475, 14430/41. 731 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 455, 4773/41 732 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 459, 6034/41.


lukavstvu. Naime, Ankica je odvedena sa svojim suprugom i djetetom u Srbiju u prvom naletu 5. srpnja 1941. U Srbiji ju je, navodno, napus-tio suprug, te se ona sada, kao Hrvatica vraća u Zagreb i traži svoju rad-nju i stan. Ankici Majdak su, uz pomoć poznanika koji su bili zakleti ustaše, vraćeni i stan i frizerska radnja.733

Neki, poput Lončarević Ljubice i Đorđa iz Sarajeva, tražili su da im se vrati gostionica Ljubomira Lončarevića. Molbu su 1942. godine uputili Hrvatskom državnom saboru. Ljubomira su uhapsili i odveli u koncentracioni logor, a obitelj je na temelju odluke Hrvatskog dr-žavnog sabora da Hrvati rimokatolici i pripadnici hrvatsko-pravoslav-ne vjeroispovijesti imaju jednaka prava tražila da se gostionica koja je dana povjereniku Mirku Stanišiću vrati obitelji. Hrvatski državni sabor je prvo molbu odbio, a potom je prihvatio.734

U grafu je vidljivo koliko je srpskih posjeda izvlašteno u korist Zavoda za kolonizaciju.735

Iz svih je primjera vrlo dobro vidljivo da su ustaške vlasti nakon prisilnog iseljavanja Srba provele opću pljačku njihove imovine. Po-negdje je ta pljačka učinjena »urednije«, a u nekim kotarevima, gdje su vladale izvanredne okolnosti, što bi značilo da su se Srbi pobunili i poveli oružani ustanak, pljačka srpske imovine imala je obilježja sve-opće grabeži. U Hercegovini, dijelovima Bosne i Dalmatinskoj zagori »divlje ustaše«, ali i obične ustaše, pljačkali su srpsku imovinu bez kontrole kotarskih vlasti, Državnog ravnateljstva za ponovu ili bilo kakve više instance. Imovinu su pljačkali i najbliži susjedi provalju-jući u zapečaćene ili nezapečaćene radnje ili privatne kuće i stano-ve. U sjevernoj Hrvatskoj takvih je slučajeva bilo nešto manje, ali i u drugim zonama su nepravilnosti, posebno u prvom periodu ustaške vlasti, bile brojne. Srbi su u nemalom broju slučajeva, kad su napuštali NDH, dobrovoljno darivali svoju imovinu državi. Na taj su način od ustaških vlasti kupovali miran odlazak u Srbiju. Neki su pak iseljavali

733 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 466, 8454/41. 734 HDA, Hrvatski državni sabor, kutija 10, 2339/42. 735 HDA, Zavod za kolonizaciju NDH, kutija 245.


iz NDH rasprodajući svoju imovinu prije odlaska. Dakako da je takvih bilo znatno manje od onih koji su ostali bez imovine. Bilo je i onih koji su se nadali da će lukavošću nadmudriti državni sistem i da će uspjeti sačuvati svoju imovinu. Tako su imovinu darovali svojim suprugama koje su bile Hrvatice, a imovinu su u biti zadržali u obitelji. Iz nare-dnih nekoliko grafova vidljivo je i koliko je bilo srpskih zgrada koje su se nalazile pod upravom Privrednog odjela 736 te broj srpskih poduzeća koja su bila pod upravom Državnog ravnateljstva za ponovu, Privred-ni odio737



Osijek 40 Pakrac 1 Vukovar 148 Virovitica 10 Valpovo 24 Novska 18 Našice 69 Đakovo 11 Daruvar 4 Slavonski Brod 56 Požega 27 Podravska Slatina 170 Donji Miholjac 140 Nova Gradiška 44 Zagreb 3 Velika Gorica 1 Koprivnica 16 Đurđevac 21 Kutina 8 Križevci 15 Čazma 1 Garešnica 35 Grubišno Polje 287 Bjelovar 397

Broj srpskih posjeda izvlaštenih u korist Zavoda za kolonizaciju po kotarevima


Broj srpskih poduzeća koja su bila pod upravom Državnog ravnateljstva za ponovu, Privredni odio

Banja Luka 20 Bihać 7 Bijeljina 6 Bjelovar 28 Bosanska Dubica 4 Bosanska Gradiška 53 Bosanska Krupa 20 Bosanski Novi 11 Bosanski Šamac 21 Brčko 22 Brinje 5 Brod na Savi 9 Crikvenica 1 Čajniče 5 Čapljina 9 Daruvar 17 Derventa 21 Doboj 24 Donji Miholjac 1 Đurđevac 6 Drniš 4 Dvor na Uni 5 Dubrovnik 48 Foča 2 Fojnica 1 Gacko 3 Garešnica 4 Glamoč 1 Glina 12 Gospić 11 Gračac 12 Grubišno Polje 27 Hrvatski Karlovci 6 Hrvatska Mitrovica 3 Hvar 2 Ilok 4 Irig 11 Karlovac 2 Kladanj 3 Knin 18 Konjic 7 Koprivnica 3 Korenica 8 Kostajnica 7 Križevci 1 Livno 3


Ludbreg 1 Ljubinje 5 Metković 8 Mostar 2 Nevesinje 10 Nova Gradiška 15 Novska 6 Ogulin 5 Osijek 26 Otočac 14 Pakrac 8 Perušić 4 Petrinja 29 Prijedor 10 Požega 14 Prnjavor 12 Rogatica 6 Ruma 13 Sanski Most 2 Sarajevo 41 Sisak 9 Slunj 13 Srebrenica 4 Stara Pazova 4 Stolac 17 Šid 22 Teslić 8 Tešanj 1 Travnik 1 Trebinje 24 Tuzla 27 Udbina 5 Valpovo 2 Varaždin 1 Vinkovci 30 Virovitica 7 Visoko 4 Višegrad 16 Vrbovsko 15 Vrginmost 7 Vukovar 19 Zagreb 95 Zemun 2 Zenica 11 Zvornik 5 Žepče 8 Županja 2 Đakovo 1 Čazma 1 Cazin 1


Broj srpskih zgrada koje su se nalazile pod upravom Privrednog odjela

Banja Luka 161 Bihać 2 Bileća 10 Bijeljina 17 Bjelovar 48 Bosanska Dubica 3 Bosanska Gradiška 21 Bosanska Krupa 11 Bosanski Novi 14 Bosanski Šamac 5 Brčko 4 Brinje 3 Brod na Savi 20 Crikvenica 0 Čazma 1 Daruvar 14 Delnice 2 Derventa 5 Doboj 11 Dvor na Uni 13 Dubrovnik 23 Foča 5 Gacko 2 Garešnica 1 Đurđevac 1 Glina 6 Gospić 11 Gračanica 1 Gračac 19 Gradačac 3 Grubišno Polje 17 Hrvatska Mitrovica 5 Hvar 2 Ilok 11 Irig 8 Karlovac 1 Knin 1 Konjic 5 Koprivnica 5 Kostajnica 14 Kotor Varoš 4 Kraljevica 4 Križevci 2 Kutina 1 Ludbreg 1 Ljubuški 4 Maglaj 1


Metković 3 Mostar 6 Našice 3 Nevesinje 3 Nova Gradiška 10 Novska 3 Ogulin 8 Osijek 20 Otočac 1 Pakrac 17 Perušić 4 Petrinja 47 Petrovaradin 6 Podravska Slatina 10 Požega 9 Pregrada 1 Prnjavor 2 Rogatica 8 Ruma 17 Sanski Most 1 Sarajevo 2 Senj 1 Sisak 42 Slunj 4 Stara Pazova 7 Stolac 6 Supetar 3 Šid 5 Teslić 18 Tešanj 1 Travnik 3 Tuzla 19 Valpovo 1 Varaždin 1 Varcar Vakuf 2 Vinkovci 11 Virovitica 4 Visoko 1 Višegrad 3 Vlasenica 1 Vojnić 3 Vrbovsko 3 Vrginmost 11 Vukovar 15 Zagreb 86 Zemun 2 Zenica 3 Zvornik 17 Žepče 8

ODUZIMANJE CRKVENE IMOVINE

Imovina Srpske pravoslavne crkve na području NDH bila je veoma vrijedna. Posjedi pojedinih parohija i velik broj nekretnina predstav-ljali su primarni izvor za punjenje državne riznice. Državno ravna-teljstvo za ponovu na početku svog djelovanja nije dalo sasvim jasne upute oko toga kako kotarske vlasti, nakon uhićenja svećenika, treba-ju postupati s imovinom Srpske pravoslavne crkve i predmetima koji se nalaze u crkvama. Kotarska vlast Daruvara je stoga 31. srpnja 1941. tražila upute od Državnog ravnateljstva za ponovu, obavještavajući ih da su oni (kotarska oblast) »na svoju ruku zatvorili crkve i općinskim bilježnicima dali za dužnost da kontroliraju i upravljaju crkvenom imovinom«.738

Prilikom oduzimanja crkvene imovine ustaške su se vlasti suočavale s nizom problema. Naime, u pojedinim mjestima, poput Pakraca, općinske vlasti nisu bile kadre riješiti probleme upravljanja imovinom Eparhije, koja je u tom mjestu bila povelika, pa su molile pomoć od Državnog ravnateljstva za ponovu.739 Osim toga, interes za

738 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 441, 4537/41. 739 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 479, 13382/41. Iz

prethodnih spisa je vidljivo da je imovina SPC u Pakracu samo djelomično podije-ljena. Imovina Episkopije bila je samo u gradu Pakracu na 15 adresa. Od toga je Epi-skopija imala jednu zgradu, Školsko-bogoslovni fond Eparhije pakračke šest zgrada, pravoslavna crkvena općina sedam zgrada (uključujući i crkvu Svetoga Ilije) i Fond episkopa Mirona Nikolića za iznemogle pravoslavne svećenike Eparhije pakračke


srpskom imovinom bio je relativno velik. U samom Pakracu zgrade koje su bile vlasništvo Eparhije bile su više nego interesantne. Razdjel financijske straže je tako bio zainteresiran za bilo koju od zgrada koje su se nalazile u centru.740 Državno ravnateljstvo za ponovu predložilo je da se u eparhijski dvor smjesti ženski samostan.741 Eparhijski dvor i imanje srpske pravoslavne eparhije u Pakracu predani su u rujnu 1941. prema odredbi Poglavnika u vlasništvo Hrvatskoj franjevačkoj provinciji Svetih Ćirila i Metoda u Zagrebu.742 Neke su općine imale prijedloge što učiniti s imovinom Srpske pravoslavne crkve. Tako je općina Španovica predložila da se parohijalne kuće u Grahovljanima i Kusonjama pretvore u školske zgrade,743 a općina Uljanik da se paro-hijalni stan ustupi veterinaru na korištenje.744

Kad su igumani u manastiru Pakra (njih dvojica) uhapšeni i pri-silno iseljeni u Srbiju, pokretna i nepokretna imovina manastira Pa-kre predana je općinskom bilježniku u Bijeli, koji je imovinu povjerio novopostavljenom privremenom upravitelju manastira Pakra Ivanu Bašljanu. Budući da se privremeni upravitelj nije mogao dovoljno predano brinuti o manastiru, odlučio je za čuvanje manastira Pakra postaviti ustašu Franju Dvoržaka iz Pakrana da »danonoćno pazi na manastir i imovinu manastira«. Za taj posao trebao je primati 1.800 dinara nagrade. Ustaške vlasti su planirale u manastir smjestiti novo-doseljene Slovence koji bi se onda brinuli o obrađivanju manastirske zemlje, o skupljanju plodova itd.745 Korist ovog velikog manastirskog posjeda bila je višestruka. Ustaški logor u Daruvaru tražio je prilikom gradnje Hrvatskog ustaškog doma u Daruvaru da trupce potrebne

jednu zgradu (HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 460, 6548/41).

740 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 485, 16023/41. 741 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 448, 3362/41. 742 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 497, 20164/41. 743 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 478, 12926/41. 744 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 546, 42458/41. 745 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 463, 7474/41.

266 11. diooduzimanje crkvene imovine

za gradnju može izvlačiti iz manastirske šume.746 Osim toga, prema blagajničkim knjigama, manastir je u gotovom novcu i obveznicama imao 134.147 dinara, što je bila velika suma novaca u ono vrijeme.747 Kao dislocirani dio manastira Pakre bio je manastir Sveta Ana u Do-njoj Vrijesci. Međutim, tamošnji privremeni upravitelj nije mogao naći zamjenu za Nikolu Krnjetu, čuvara koji je do tada čuvao manastir uz obavezu da 50% prihoda sa zemlje daje državi.748

Ponekad su posebno amoralne bile molbe organa ili organizaci-ja Rimokatoličke crkve za ustupanje objekata, predmeta ili dijelova inventara iz srpskih pravoslavnih crkava. Vlasti NDH smatrale su da je potrebno neke objekte Pravoslavne crkve srušiti. Iz praktičnih raz-loga rimokatolički župnici su molili da se objekti Pravoslavne crkve ne ruše. Tako za crkvu u Gaćištu, u virovitičkoj Podravini, župnik iz Cabune moli da se ne ruši, »budući da će žitelji sela Gaćište sigurno prijeći na katolicizam«.749 Za istu crkvu moli i rimokatolički ured u selu Gradina.750 Crkva je, međutim, ipak srušena.

Nisu bli zanimljivi samo crkveni objekti i pokretnine koje su se nalazile u njima. Nadbiskupski duhovni stol u Zagrebu obraća se Mi-nistarstvu unutrašnjih poslova, vjerskom odsjeku, i u dopisu traži da pravoslavna groblja postanu rimokatolička. U dopisu se posebno moli za pravoslavno groblje u Gradini na virovitičkom području.751 Bile je i molbi pomalo neobičnog sadržaja, a vezane za građu s pravoslavnih crkava. Filip Pavišić iz Donjeg Varoša u općini Stara Gradiška tražio je, na primjer crijep sa srušene pravoslavne crkve u Kaznenom zavo-du u Staroj Gradišci, budući da mu je »9. travnja 1941. pala bomba u dvorište i pričinila veću štetu«.752 U Novskoj je prije Drugog svjetskog

746 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 474, 11363/41. 747 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 520, 31215/41. 748 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 477, 12101/41. 749 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 499, 21092/41 750 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 499, 21092/41. 751 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 480,13865/41 752 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 486, 16546/41.


rata bila započeta gradnja pravoslavne crkve. Međutim, crkva nika-da nije završena. Građevni materijal namijenjen gradnji crkve tražio je Ustaški logor Novska za gradnju Ustaškog doma.753 U Rajiću kod Novske je krajem 1941. godine srušena pravoslavna crkva. Općinsko poglavarstvo tražilo je ciglu od crkve za gradnju škole.754 Velika župa Baranja tražila je krajem 1941. od Državnog ravnateljstva za ponovu zvona s porušene pravoslavne crkve u Podravskoj Slatini za rimoka-toličku crkvu u istom gradu.755 Na isti način Podarhiđakonalni ured u Gori kod Petrinje 18. kolovoza 1941. moli za zvona s crkve u Glini koja se u to vrijeme rušila. Ured se nada da će zvona biti ustupljena bez naknade, budući da je župa vrlo siromašna.756 Nešto kasnije, u rujnu 1941. Kotarska oblast u Glini traži kamion za odvoz vrijednih stvari koje su se nekada nalazile u pravoslavnoj crkvi u Glini. Radilo se o 24 velike crkvene slike, jednom lusteru, jednom drvenom bronziranom križu, četirima velikim crkvenim zastavama, jednom nebu, trima ko-madima litija, trima slikama s oltarnika, jednom okviru s oltarskih vrata, zatim četrdeset manjih plehnatih slika, tri velika brončana zvo-na i još nekim predmetima.757 Župni ured u Komarevu tražio je sat i zvono sa srušene crkve Svetog Spiridona u Petrinji,758 a župni ured u Ivanić Gradu molio zvono sa pravoslavne crkve u Ivanić Gradu.759 Kapucinski samostan u Osijeku tražio je jedan omanji oltarnik koji je Koviljka Lukijanović poklonila pravoslavnoj crkvi u Osijeku, jer je u »onoj crkvi (misli na pravoslavnu crkvu, op.a.) taj oltarnik postao bespredmetan«.760

753 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 534, 37237/41. 754 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 547, 42974/41. 755 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 542, 40587/41. 756 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 471, 10078/41. 757 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 481, 14090/41. 758 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 486, 16516/41. 759 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 524, 32938/41. 760 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 515, 28248/41.

268 11. diooduzimanje crkvene imovine

Zanimljiva je i sudbina relikvija iz pravoslavnih crkava. Tako o ruci Svetog Teodora koja se čuvala kao relikvija u manastiru Komo-govina Ured za iseljavanje iz Kostajnice obavještava Državno ravna-teljstvo za ponovu. Državno ravnateljstvo za ponovu predlagalo je da se ruka pohrani u neki muzej.761

Za posjede pravoslavne crkve molili su i pojedini grkokatolički svećenici. Grkokatolički svećenik u Petrovcima, nedaleko Vukovara, u rujnu 1941. moli Državno ravnateljstvo za ponovu 60 jutara koje je posjedovala Srpska pravoslavna crkva u Petrovcima »za ovdašnju gr-ko-katoličku, rusinsko-ukrajinsku sirotinju«.762

Općinsko poglavarstvo u Stazi pokraj Kostajnice zatražilo je od Državnog ravnateljstva za ponovu ustupanje građevinskog materijala s crkve u Meminskoj i kapele u Timarcima za gradnju pučke škole u Timarcima. U to vrijeme obje su građevine bile čitave.763

Na dobro Srpske patrijaršije u Dalju veliki župan Velike župe Ba-ranja predložio je da se useli Ustaška mladež.764

Pljačke imovine Srpske pravoslavne crkve bilo je osobito u kra-jevima gdje je ona bila posebno bogata. Tako je u Patrijaršijski dvor u Sremskim Karlovcima došao kamionom Eugen Đurić iz Rume s pi-smenim nalogom velikog župana Velike župe Vuka sa sjedištem u Vu-kovaru da pribavi namještaj iz dvora ili iz privatnih kuća. On je na silu otvorio vrata patrijaršijskog dvora i počeo iznositi namještaj. Kad se pojavio upravni povjerenik i tražio ga da potpiše revers za stvari koje iznosi, Đurić je odustao i vratio stvari u Patrijaršijski dvor. Radilo se očigledno o krivotvorenom dokumentu koji je Đurić donio s namje-rom da opljačka Patrijaršijski dvor.765

Državno ravnateljstvo za ponovu sistematski je pljačkalo bo-gatstva iz manastira u Srijemu. Nakon što su iz manastira prisilno ise-

761 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 454, 4505/41. 762 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 498, 20501/41. 763 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 489, 17553/41. 764 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 500, 21302/41. 765 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 446, 1752/41.


ljeni svi kaluđeri i nakon što su građevine zapečaćene, izaslanik toga ravnateljstva Stjepan Gottwald obišao je manastire Hopovo, Jazak, Bešenovo, Ravanicu i Kuveždin u rujnu 1941. i oduzeo sve vrednije predmete za Muzej (za umjetnost i obrt u Zagrebu, op.a.).766 Za isti Muzej oduzimani su i predmeti iz drugih eparhija u NDH, naprimjer iz pravoslavne crkve u Senju.767 Nakon oduzimanja pokretne imovine iz manastira, svi su zemljišni posjedi pravoslavnih manastira prenese-ni na Zavod za kolonizaciju.768 Iz dokumentacije Državnog ravnatelj-stva za ponovu razabire se da su manastir Fenek i Gomirje u cijelosti, a manastiri Grgeteg, Ravanica i Krušedol djelomično prešli u vlasništvo Zavoda za kolonizaciju. Ministarstvo narodnog zdravlja dobilo je ma-nastir Hopovo, a Ustaša, hrvatski oslobodilački pokret, preuzeo je ma-nastire Jazak, Ravanicu (dio), Rakovac, Privina Glava, Beočin, Grgetek (dio), Krušedol, Bešenovo, Šišatovac, Mala Remeta i Velika Remeta. Manastir Lepavinu dobila je grkokatolička crkva,769 a o manastirima Orahovica i Kuveždin u studenom 1941. još nije bila donijeta odluka. Dogovoreno je također da će se manastiri Grgeteg, Krušedol, Bešeno-vo, Šišatovac i Velika i Mala Remeta do lipnja 1942. predati Zavodu za kolonizaciju.770 U rujnu 1941. godine donesena je čak i Zakonska odredba o preuzimanju imovine srbskih zavoda i ustanova u Hrvatskim Karlovcima u vlasničtvo Nezavisne Države Hrvatske. Tako je podržavlje-na cjelokupna imovina Karlovačke gimnazijalne zaklade, Srpskog na-rodnog crkvenog klerikalnog školskog fonda i Stefaneuma arhidijece-zalnog pravoslavnog srbskog svećeničkog konvikta. Sva ova imovina predana je na upravljanje Ministarstvu nastave.771

766 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 482, 14469/41. Treba ipak napomenuti da su ti predmeti na taj način spašeni od sigurne propasti.

767 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 462, 7009/41 768 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 516, 29230/41. 769 Grkokatolička biskupija u Križevcima tražila je da dobije i manastir Gomirje i crkvi-

šte manastira Marče, ali im to očito nije uspjelo (HDA, Ministarstvo pravosuđa i bo-goštovlja, Vjerski odsjek, kutija 11, 3128-B-1941)

770 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 530, 35524/41. 771 Narodne novine, br. 132, 20. rujna 1941. pod 791.

KOLONIZACIJA HRVATA NA IMANJA ISELJENIH SRBA

S uspostavom NDH otpočele su kolonizacija i agrarne reforme.772 Ustaške su vlasti trebale osigurati svim dijelovima zemlje mogućnost prehrane, a budući da svi dijelovi NDH nisu bili jednako plodni i jednako gusto naseljeni, ustaše su kolonizirali prostore s kojih su bili prisilno iseljeni Srbi. Idealno rješenje za ustaške vlasti bilo je naselja-vanje plodnih krajeva Slavonije i Srijema odakle je bilo iseljeno naj-više Srba, osobito bivših solunskih dobrovoljaca i njihovih potoma-ka. Zahtjeva za kolonizaciju u plodne dijelove Hrvatske, ponajviše u Slavoniju i Srijem, bilo je i prije Drugog svjetskog rata, međutim, u tome se periodu ponajčešće udovoljavalo solunskim dobrovoljcima koji su mahom bili podrijetlom iz Bosne i Hercegovine, Like, Srbije i Crne Gore. Dijeljenjem posjeda solunskim dobrovoljcima u međurat-nom periodu, ponajviše krajem drugog i početkom trećeg desetljeća dvadesetog stoljeća, došlo je do usitnjavanja zemljišnih posjeda, od-nosno do stvaranja velikog broja novih posjeda. Na područje Slavonije

772 U Narodnim novinama objavljena je Zakonska odredba o osnivanju zavoda za kolo-nizaciju 5. svibnja 1941. Narodne novine, br. 19, 5. svibnja 1941, pod br. 103.


i Srijema solunski su dobrovoljci naseljeni u 94 kolonije, a radilo se o 8.581 obitelji.773 Nakon organiziranog prisilnog iseljavanja Srba iz Sla-vonije i Srijema na njihova imanja se u prvom redu naseljava Hrvate iz pasivnih krajeva (Hercegovci, Bosanci, stanovnici hrvatskih otoka, npr. Brač, Ličani, Gorani, Žumberčani i stanovnici Dalmatinske zago-re), te one iz prenapučenih krajeva (Prigorje, Hrvatsko zagorje, Pod-ravina). Pozivi hrvatskom stanovništvu da se naseli u Slavoniju, na prazne srpske posjede, ali i u nove kolonije, bili su česti u tadašnjim hrvatskim glasilima. Jedan od razloga kolonizacije Slavonije, kako piše Ivan Balta, bila je i promjena dotad »nepovoljnog« nacionalnog sastava stanovništva, koje je stvoreno naseljavanjem srpskog stanov-ništva (solunskih dobrovoljaca) nakon Prvog svjetskog rata. Koloni-zacija u NDH je provođena preko zadruge Zemlja i grupe Gruda. Prvi val kolonizacije proveden je u ljeto i jesen 1941. Taj je val ujedno bio i najopsežniji, a kasnije su kolonizacije bile znatno slabije. Tablice pri-ložene na CD-u pokazuju kakva je bila struktura koloniziranih u po-jedinim naseljima, njihov broj, odnosno broj obitelji i vrijeme njihova doseljavanja. Podaci koji su uneseni u tablice prikupljeni su iz fonda Zavoda za kolonizaciju NDH koji se nalazi u Hrvatskom državnom arhivu.774 Iz njih je vidljivo da je kolonizacija izvršena u kotarevima Banja Luka, Bjelovar, Bosanska Gradiška, Donji Miholjac, Đurđevac, Glina, Grubišno Polje, Koprivnica, Križevci, Ludbreg, Našice, Osijek, Petrinja, Požega, Podravska Slatina, Sisak, Valpovo, Virovitica, Vuko-var i Županja. Evidentno je da su novi stanovnici pretežno naseljavani u kotarevima iz kojih su prethodno prisilno iseljeni Srbi, najmasov-nije u kotarevima Vukovar, Virovitica, Grubišno Polje, Našice i Pod-ravska Slatina. Naseljavani su u velikoj mjeri kolonisti iz Hrvatskog zagorja, osobito kotareva Zlatar, Ivanec, Klanjec, Krapina i Donja Stubica, koji su u svojim kotarevima živjeli na vrlo malim posjedima,

773 M. Karakaš-Obradov, Dobrovoljna i prisilna preseljenja u Hrvatskoj tokom Drugog svjet-skog rata i poraća (doktorski rad), Zagreb 2011, str. 71.

774 U tablicama se nalaze oznake iz kojih kutija su prikupljeni podaci za pojedini kotar, odnosno pojedino mjesto.

272 11. diokolonizacija hrvata na imanja iseljenih srba

često još i usitnjenim nakon raspada zadruga. Poneki od njih bili su i bezemljaši. Slična je situacija bila i na području koprivničke Bilogore, Križevačkog prigorja i Zagrebačkog prigorja. Podaci o stanovnicima pojedinih kotareva koji su se prijavljivali za kolonizaciju sačuvani su fragmentarno. Tako je vidljivo da su se za kolonizaciju u kotaru Do-nja Stubica prijavile čak 242 obitelji iz općine Marija Bistrica, a 122 iz općine Bistra. Iz kotara Križevci prijavilo se 165 obitelji, od toga 143 obitelji s područja općine Sveti Petar Orehovec, a 22 obitelji iz grads-kog područja Križevaca. Zanimljiv je podatak da se u kotaru Sveti Ivan Zelina čak 290 obitelji prijavilo za useljenje u srpske kuće u naseljima Velika Pisanica, Čađavac, Klokočevac i Gudovac u kotaru Bjelovar te u kotar Viroviticu.775 S područja Koprivnice prijavilo se 900 obitelji za preseljenje.776

Podaci jasno pokazuju da su trebale uslijediti velike migracije iz sjeverozapadne Hrvatske u istočni dio Hrvatske. Ipak, čini se da su veće migracije uslijedile jedino s područja Hrvatskog zagorja dok su seljaci iz Križevačkog prigorja i koprivničke Bilogore uglavnom use-ljavali u obližnje srpske kuće. Iz tablica se isto tako može iščitati kamo su se naselili doseljenici iz Hrvatskog zagorja. Oni iz kotara Zlatar pre-težno su naseljeni u kolonističkim selima između Osijeka,777 Vinko-

775 HDA, Zavod za kolonizaciju NDH, kutija 80. 776 Na području kotara Koprivnice prijavilo se 118 obitelji s područja općine Gola, s grad-

skog koprivničkog područja 9 obitelji, iz općine Peteranec 33 obitelji, iz općine Dr-nje 95 obitelji, iz općine Koprivnički Ivanec 62 obitelji, iz općine Hlebine 84 obitelji, iz općine Ždala 16 obitelji, iz općine Novigrad Podravski 351 obitelj, iz općine Đele-kovec 66 obitelji i iz općine Sokolovac 66 obitelji (HDA, Zavod za kolonizaciju NDH, kutija 80).

777 O tome kako je izgledalo koloniziranje Zagoraca u Silašu postoji opis: »Ubrzo su sta-novnici nekoliko općina Hrvatskog zagorja počeli pristizati u obećanu zemlju. Iz okoline Zlatara bilo ih je najviše. Ljudi su se smjestili, pa su mnogi mislili da su zauvi-jek otišli iz onog siromašnog kraja, stigavši u plodnu Slavoniju. Međutim, mnogima je bilo nelagodno ući u tuđu kuću. Bili su to siromašni ljudi i nikada do tada ništa nisu dobivali bez mukotrpnog rada, pa se nekima ovo činilo neprirodnim. Život je ipak morao da se živi. Sve su to bile obitelji sa dosta djece. Ljudi su u Zagorju ili imali malo zemlje, ili su sa ‘grunta morali pojti u varoš če bi kaj zaslužili za življenje’. Bilo ih je dosta koji su radili ranije u rudnicima. Došavši u Slavoniju, vidjeli su da je grunt do-


vaca i Vukovara te u kotaru Bjelovar, seljaci iz okolice Donje Stubice u okolicu Slatine i Osijeka, seljaci iz kotara Ivanec u okolicu Našica i Grubišnog Polja, seljaci iz kotara Klanjec u istočnu Slavoniju i u oko-licu Virovitice, seljaci iz kotara Krapina u okolicu Donjeg Miholjca, seljaci iz kotara Pregrada u okolicu Virovitice, Osijeka i Vinkovaca, kolonisti iz kotara Novi Marof u okolicu Donjeg Miholjca i Našica, a varaždinski seljaci u okolicu Grubišnog Polja, Virovitice i na podru-čje Slatine. Uz koloniste iz Hrvatskog zagorja najveći broj kolonizi-ranih obitelji bio je iz Dalmacije. Iz kotara Vrgorac hrvatski seljaci su nastanjeni u okolicu Virovitice, iz Omiša u okolicu Požege, iz Sinja u okolicu Našica i Vinkovaca, a iz Imotskog u područje oko Osijeka i u bjelovarski kraj. Hercegovci iz Ljubuškog su najvećim dijelom nasta-njeni u okolicu Valpova, a iz Posušja u okolicu Grubišnog Polja. Go-rani su u najvećem broju slučajeva nastanjeni u okolicu Virovitice, Primorci iz Senja i okolice u kotar Grubišno Polje. Žumberčani i oni iz Samoborskog gorja nastanjeni su u okolicu Bjelovara, Virovitice i Gru-bišnog Polja, a Podravci u okolicu Virovitice i između Osijeka, Vinko-vaca i Vukovara. Stanovnici zelinskog prigorja nastanjeni su u okolicu Požege i Virovitice. Na srpska imanja na Baniji naseljeni su u znatno manjem broju kolonisti iz krapinskog, pisarovinskog i sesvetskog ko-tara. »Nenaseljena Slavonija, gdje je pučanstvo u opadanju, naselit će se jedinim zdravim radinim elementom, a prenapučenom Zagorju bit će dana mogućnost boljeg života« – stajalo je u Novom listu početkom lipnja 1941.778 Spominje se i zahvalnost koloniziranih Hrvata Poglav-niku. U srpnju 1941. Poglavniku su zahvalili Zagorci naseljeni u kota-ru Virovitica.779 Zahvalni su bili i Primorci i Prigorci, pa su tako njih

ber, ali ga nisu znali iskoristiti u početku. Naselivši se pokraj nekoliko obitelji staros-jedilaca zazirali su od ‘Serbijancev’ kako su ih zvali. No kasnije su tražili savjete od starih Silašana i počeli zemlju sve bolje obrađivati. Neki su, naravno, gotovo imanje polako upropaštavali, dok su neki bili pravi domaćini, koji su ne samo sačuvali nego i povećali imanje. Takav je bio Jakob Dugina« (D. Bižić, Vjetrovi nad ravnicom – kronika o ljudima Silaša, Silaš 1976, str. 104 ).

778 Novi list, br. 38. 6. lipnja 1941, str. 14. 779 Hrvatski narod, 13. srpnja 1941, str. 5


četrdeset i dvoje, koji su održali sastanak u Blinjskom Kutu, izrazili »duboku zahvalnost Poglavniku jer im je omogućeno da se ovamo pre-sele iz Hrvatskog primorja i Prigorja«.780 Iz sačuvanih dokumenata vi-dljivo je da su naseljenici uz nepokretnu imovinu dobivali i pokretnu imovinu organizirano prisilno iseljenih pravoslavaca. Tako je, prema popisima, u Borovu bilo nastanjeno 18 hrvatskih obitelji, a uz njihove kućegospodare je bilo upisano i koliko su dobili konja, krava, svinja, kokoši, pataka, gusaka, kola, plugova, drljača, buradi, sijačih mašina, kreveta, ormara, stolova, stolica, stelaža, ašova, motika, lopata, drva, zdjela, tanjura, vilica, noževa, žlica, vaga i ostalog kućnog inventara.781 Poseban slučaj predstavljaju Hrvati koji su istjerani ili su se dobrovolj-no doselili iz drugih krajeva bivše Jugoslavije kao što su Vojvodina ili Makedonija. U spisima Državnog ravnateljstva za ponovu sačuvan je dopis Hrvata, uglavnom muslimanske vjeroispovijesti, iz Makedoni-je, četrdeset obitelji, koje su iz njihovih kuća istjerali Bugari 1941. i koji su se doselili u Banja Luku. Oni pišu Poglavniku o svojoj očajnoj situaciji i mole ga za namještenje i stanove.782 Također su specifičan slučaj i obitelji koje su uslijed »četničkih napadaja« pobjegli iz svojih domova i odselili se u Slavoniju gdje su kolonizirani na nekadašnja srpska imanja. Takav je slučaj Mile Javora iz sela Zelenovac, općine Kr-njeuša pokraj Bosanskog Petrovca, koji je »na nalog velikog župana« pobjegao u Bosansku Krupu, a odatle u Rozmajerovac pokraj Našica gdje se naselio na imanju prisilno iseljene srpske obitelji.783 Rijetki su dokumenti koji govore o položaju doseljenika na srpskim imanjima. U Dalju su bili smješteni kolonisti iz Dalmacije. Oni su naseljeni u dva navrata. Prva grupa doselila se u Dalj 25. lipnja 1941. U toj, prvoj grupi bile su 42 obitelji s 250 članova. Dobili su relativno dobre kuće i u nji-ma zatekli sve što im je potrebno za život. Doseljenici iz te prve grupe požalili su se činovniku kotarske oblasti u Osijeku da su dobili slabe

780 Hrvatski narod, br. 310, 27. prosinca 1941, str. 6. 781 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 460, 6275/41. 782 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 447, 2108/41. 783 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 471, 10010/41.


svinje, ali uglavnom su bili relativno zadovoljni onim što su dobili. Međutim, doseljenici iz druge grupe, doseljeni između 1. i 3. listopa-da 1941, kojih je bilo čak oko 800, požalili su se da su dobili potpuno prazne i slabe kuće sa zemljanim podovima. Osim toga, uopće nisu dobili ni zemlju ni poljoprivredne strojeve. Zbog toga je među njima zavladala glad, a počele su se javljati i zarazne bolesti. Vrlo prisutna je kod kolonista bila nelagoda i strah od povratka prijašnjih vlasnika koji bi mogli zatražiti svoje kuće natrag. Kotarski činovnik u Dalju se zbog stanja doseljenika iz druge grupe pobojao da bi moglo doći do revolta.784 Znatan dio naseljenika napuštao je nova staništa i vraćao se svojim kućama još tokom rata, što je vidljivo iz spisa i fonda Zavo-da za kolonizaciju NDH. Ondje se nalazi niz formulara koji upućuju na zaključak da se velik broj koloniziranih, posebno Zagoraca, vraćao svojim kućama. Kao razlog odlaska ponajčešće navode pojavu par-tizana u okolini,785 a bježali su najčešće bez ikakvog oruđa ili stoke. Hercegovci, Primorci, Gorani i Dalmatinci rjeđe se vraćaju svojim kućama, što zbog težih uvjeta života u njihovom zavičaju, što zbog ratnih operacija koje su se sredinom rata vodile na tim područjima. Inače, kolonizacija istočnog dijela Hrvatske trajala je kroz čitavo raz-doblje Drugog svjetskog rata, iako je najsnažnija bila upravo u prvoj godini rata, a potom je jenjavala i bila sporadična, što je obično ovisilo o stanju na terenu, odnosno o broju izbjeglica iz ratom zahvaćenih po-dručja. Tako je samo u prvoj godini na područje velikih župa Bilogore, Baranje i Vuke i na područje Ureda Zavoda za kolonizaciju u Petrinji i Banjoj Luci naseljena 6.631 obitelj. Jedna je obitelj u to vrijeme pros-ječno imala šestoro djece.786 Nakon rata, većina kolonista doseljenih u istočnu Hrvatsku za vrijeme NDH vraćena je svojim kućama. Do 1946. godine bilo je vraćeno s područja Slavonije i bjelovarskog kraja

784 HDA, MUP NDH, kutija 37, 4434/41. 785 HDA, Zavod za kolonizaciju NDH, kutija 92. 786 M. Karakaš-Obradov, Dobrovoljna i prisilna preseljenja u Hrvatskoj tokom Drugog svjet-

skog rata i poraća (doktorski rad), Zagreb 2011, str. 71.


4.217 obitelji, odnosno 23.842 osobe.787 Broj je zasigurno i veći jer su se mnogi kolonisti vraćali u svoje domicilne kotareve bez nadzora i evidencije Komisije za presljenje. Radilo se ponajčešće o izbjeglicama koji su bili porijeklom iz bosanskohercegovačkih kotareva. I neki pri-padnici NOV-a, koji su u ratu bili kolonizirani na područje Slavonije, prisilno su iseljeni sa svojih novih imanja i vraćeni svojim zavičajnim kućama. Takvi su slučajevi bili osobito česti u okolici Virovitice, gdje je kolonizacija bila najopsežnija. Ipak, znatan broj kolonista je ostao. Ivan Balta procijenjuje da je takvih bilo 20.000.

U tablicama na CD-u moguće je vidjeti koliko je doseljenika bilo na području pojedine kolonije 1941. i početkom 1942. godine, zatim odakle su kolonizirani seljaci bili rodom te kad su kolonizirani. Nije bilo moguće točno ustanoviti za sve kolonizirane obitelji odakle su bile podrijetlom i kada su kolonizirane. U sumarnom spisku kolonija i broja koloniziranih obitelji neke kolonije nedostaju, odnosno nedo-staju podaci za pojedina naselja u koja se koloniziralo. Stoga su nakon zbroja obitelji za neke kotareve dodani još neki podaci koji nedostaju u prvotnom spisku. Iza svake informacije u tablici stoji kratica odakle je navedena informacija preuzeta.

787 I. Balta, »Kolonizacija istočne Hrvatske u Drugom svjetskom ratu« u: Časopis za suvr-emenu povijest, god. 33, br. 2, str. 399.


Broj koloniziranih hrvatskih obitelji prema građi Zavoda za kolonizaciju NDH (na temelju tablica priloženih na CD-u)

Kotar Broj obiteljiBanja Luka 33Bjelovar 411Bosanska Gradiška 35Donji Miholjac 427Đakovo 99Đurđevac 19Glina 7Grubišno Polje 613Koprivnica 54Križevci 8Ludbreg 131Našice 637Osijek 296Petrinja 155Podravska Slatina 663Požega 110Sisak 10Valpovo 56Virovitica 1.312Vukovar 877Županja 10

ukupno 5.963 obitelji

KOLONIZACIJA SLOVENACA NA IMANJA ISELJENIH SRBA

Da bi prostor Slovenije, posebno slovenske Štajerske i Gorenjske, etnički očistili od Slovenaca, njemačke su vlasti tražile prostor na koji će protjerati stanovnike tih regija. Radilo se o brojci između 220.000 i 260.000 Slovenaca. Sastanci vezani za protjerivanje Slovenaca iz Nje-mačkog Reicha, odnosno iz Gorenjske i Štajerske, započeli su već 6. svibnja 1941. godine u Mariboru pod predsjedanjem Sigfrieda Überre-ithera, šefa civilne uprave u Donjoj Štajerskoj koju je anektirao Treći Reich. Prvotni plan je bio da se Slovenci isele u Srbiju, koja se nalazila pod kontrolom Nijemaca. Na konferenciji je vojni komandant za Sr-biju Helmut Förster obećao da će ostvariti Hitlerovu zamisao o prisil-nom iseljevanju Slovenaca i da će primiti, usprkos teškim prehrambe-nim uvjetima i uvjetima smještaja u Srbiji, sve Slovence u Srbiju. Dio Slovenaca je trebao biti prisilno iseljen i u Bugarsku, odnosno južnu Srbiju, koja je nakon Travanjskog rata pripojena Bugarskoj. Ispočetka je Hitler odbacivao ideju o prisilnom iseljavanju Slovenaca u NDH, a i ustaške vlasti su se isprva tome protivile. Ubrzo obje strane nalaze zajednički interes u vezanom, simultanom iseljavanju i Srba i Slove-naca iz svojih domovina s ciljem širenja njemačkog Lebensrauma i rješavanja »srpskog pitanja« u NDH. Siegfried Kasche 13. svibnja šalje


telegram njemačkom Ministarstvu vanjskih poslova da je ustaška vla-da suglasna da prihvati Slovence iz donje Štajerske ukoliko bi mogla predati Srbiji podjednak broj Srba.

U vezi s tim Siegfried Kasche 4. lipnja u prostorijama Njemačkog veleposlanstva u Zagrebu saziva konferenciju na kojoj sudjeluju pred-stavnici vlasti NDH i njemačkih vlasti u NDH i Štajerskoj. Operativ-no se dogovara simultano premještanje slovenskog i srpskog stanov-ništva u tri vala, od 7. lipnja do 31. listopada 1941. U prvom valu treba-lo je biti transportirano 5.000 intelektualaca i politički nepoćudnih osoba direktno u Srbiju, izuzev rimokatoličkih svećenika koji su tre-bali biti poslani u NDH (397 slovenskih svećenika je ukupno bilo ise-ljeno u NDH). U drugom valu trebalo je deportirati u logor u Požegi 25.000 Slovenaca, ali su u NDH, prema izvještaju komandanta logora u Požegi, ukupno useljena 9.793 Slovenca. Treći val iseljavanja Slove-naca u NDH i Srbiju je izostao, a trebalo je u NDH biti prisilno iselje-no 65.000 Slovenaca. Umjesto toga, 22.797 Slovenaca je, u razdoblju između 24. listopada i 17. studenog 1941, prisilno iseljeno u Njemač-ku,788 čime je ta epizoda germanizacije Slovenije bila završena.

Za prihvat Slovenaca vlasti NDH nisu osnovale neko posebno ti-jelo, nego se o tome brinulo Državno ravnateljstvo za ponovu, unutar kojeg je djelovao Ured za preseljavanje koji je vodio Stjepan Vedrina. Državno ravnateljstvo za ponovu obavijestilo je kotarske načelnike o skorom dolasku slovenskih izgnanika 5. srpnja 1941. U ovom je dopi-su stajalo:

»Već ovom prilikom upozoravamo da morate od danas nadalje brinuti za to kako ćete prihvatiti na stalni boravak 2.500 slovenskih priseljenika. Za njihov razmještaj na području vašeg kotara obavite interne predradnje, pri čemu računajte s tim da će biti uglavnom razmješteni po selima tako da će svaka srpska porodica prihvati-ti na stan i hranu barem jednu porodicu. Ukoliko su u pojedinim mjestima već ispražnjena ili će se isprazniti poljoprivredna imanja,

788 Sve ove podatke vidi u: T. Ferenc, Nacistička politika denacionalizacije u Sloveniji u go-dinama od 1941. do 1945, Ljubljana–Beograd 1979, str. 199–255.

280 11. diokolonizacija slovenaca na imanja iseljenih srba

onda ćete moći Slovence privremeno razmjestiti na njima i to više porodica na jednom, odnosno koliko to budu dozvoljavale privredne i prehrambene prilike.«789

Nakon nekoliko dana, 9. srpnja, Državno ravnateljstvo za ponovu šalje svim kotarskim predstojnicima uputstva o doseljavanju i nastanjenju Slovenaca. Najprije ih, u skladu s prvotno planiranim doseljavanjem i do 260.000 Slovenaca, obavještava da će na području svakog kotara do 31. listopada biti nastanjeno po 2.500 Slovenaca. Za njih je potreb-no oformiti »prolazne logore u sokolskim i prosvjetnim domovima, školama i drugim zgradama«. One osobe koje imaju svoja zanimanja trebalo je uputiti na rad u njihovoj struci. Na ispražnjenim imanjima prisilno iseljenih Srba Slovenci su trebali uživati sva prava koja su do iseljavanja imali prethodni vlasnici. Ukoliko se Slovenci nisu mogli smjestiti na ispražnjena imanja, trebalo ih je nastaniti u srpske kuće, a Srbi kod kojih bi Slovenci bili nastanjeni trebali su se brinuti za njih, odnosno davati im stan, hranu i obuću. Vrlo brzo su počeli stizati ne-gativni odgovori iz pojedinih kotarskih oblasti. Tako je građanstvo zvorničkog kotara uputilo pismo Poglavniku NDH dr. Anti Paveliću u kojem moli da se ne naseljava Slovence uz Drinu, odnosno u kota-ru Zvornik. Naime, oni tvrde da će se na desnoj obali Drine, u Srbiji, također naseliti Slovenci »pa se zbog toga bojimo, da bi Slovenci koji se nastane na našem području održavali veze sa Slovencima koji budu nastanjeni u Srbiji i da bi održavanje tih njihovih međusobnih veza omogućilo im vršljanje i špijunažu na štetu naše države, a pored toga, da bi međusobnim svojim radom unijeli i intrige medju naš elemenat kako bi našim medjusobnim zavadjenjem poboljšali svoje stanje«. Sta-novnici kotara Zvornik smatraju da bi bilo bolje u ove krajeve naseliti nacionalno čiste i pouzdane Hrvate, katolike i muslimane prvenstve-no iz Hercegovine, Bosne, Zagorja i Like.790 Sličnu je molbu podnio i

789 T. Ferenc, Nacistička politika denacionalizacije u Sloveniji u godinama od 1941. do 1945, Ljubljana–Beograd 1979, str. 380.

790 Arhiv Republike Slovenije, Urad za podržavljeno lastino NDH u Zagrebu, kutija 7, 8180/41.


kotarski predstojnik u Rogatici. On u pismu poglavniku Anti Paveliću navodi da su Slovenci »nesiguran i nepovjerljiv elemenat«. U pismu također ističu da su stanovnici rogatičkog kotara izuzetno siromašni, a i kulturne razloge zbog kojih ne bi bilo dobro naseliti Slovence u ko-taru Rogatica. Naime oni navode kako su Slovenci i Hrvati/muslimani »dva svijeta«. »Njegov je mentalitet suprotan našem... Oni kulturno i prosvjetno jaki, mi zaostali.« Navode i slovenski nemoral kao raz-log nedoseljavanja Slovenaca u kotar Rogaticu. I rogatički muslimani traže od Poglavnika da naseli Hrvate muslimane i katolike iz zapadne Bosne i Like.791 I Hakija Hadžić, Pavelićev povjerenik, posjetio je istoč-nu Bosnu zajedno s doglavnikom Ademagom Mešićem i naveo brojne razloge zbog kojih ne bi valjalo da se Slovenci ondje nasele. Među raz-lozima navodi kako se Slovenci razlikuju od tamošnjeg stanovništva »ne samo po jeziku nego i po vjeri pa će stoga izostati asimilacija Slo-venaca«, a kao drugi važan razlog navodi kako je »slovenska politika uvijek bila u skladu sa srpskim željama«.792 Predstojnik kotara Vlase-nica također traži da se Slovenci ne naseljavaju. Njegovi glavni razlo-zi su nedovoljna količina hrane i ratni sukobi koji su u srpnju 1941. zahvatili ovaj istočnobosanski kotar.793 On šalje alarmantni telegram u kojem stoji kako je potrebno najmanje 20 vagona hrane budući da u kotaru nema ničega pa se doseljenici nikako ne smiju slati.794 Ne-gativan stav prema Slovencima pokazali su i kotarski predstojnici iz Dalmacije, Hrvatskog primorja, Hercegovine, Like i Gorskog kotara. Predstojnik kotara Vrbovsko predlaže da se Slovenci nasele na podru-čju kotara Ogulin i Slunj, budući da ondje živi znatno više Srba.795 I

791 ARS, Urad za podržavljeno lastnino NDH u Zagrebu, kutija 8, 13360/41. 792 ARS, Urad za podržavljeno lastnino NDH u Zagrebu, kutija 6, 2467/41. 793 ARS, Urad za podržavljeno lastnino NDH u Zagrebu, kutija 6, 2574/41. Sličan pro-

blem s prehranom ima i kotar Gračanica. Kotarski predstojnik u Gračanici spreman je prihvatiti Slovence, ali ističe problem da Srbi nisu iseljeni, a osim toga da su Nijem-ci smješteni na području njegova kotara (ARS, Urad za podržavljeno lastino NDH u Zagrebu, kutija 6, 1162/41).

794 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 443, 788/41. 795 ARS, Urad za podržavljeno lastnino NDH u Zagrebu, kutija 6, 1797/41.


uistinu, kotarski predstojnik iz Ogulina podnio je prijedlog za smje-štaj 2.500 Slovenaca na području kotara Ogulin.796 Velika župa Lika i Gacka u Gospiću pokazala je vrlo veliki otpor naseljavanju Slovenaca. Veliki župan navodi ove razloge:

»...u interesu čistoće i zaštite rase te prenapučenosti žiteljstva u Lici bilo bi vrlo štetno naseljavati strani elemenat dok imamo svoga na pretek, ukoliko je useljenje u Liku Slovenaca neotklonivo, potreb-no je prije svega pronaći mogućnost da se ovdašnje vlahe, tzv. srbe planskim i brzim putem iseli, (...) u ovoj župi se nalaze dva centralna (za čitavu državu) logora za židove i vlahe u kojima ih imade neko-liko tisuća, a dnevno ih stiže po dvije sto do tristo ljudi, pa hrane nema niti za najnužnije...«797

Za kotar Korenicu bilo je predviđeno da se Slovenci smjeste u opći-ni Bunić i u općini Korenica. Svaka je srpska obitelj trebala primiti između dvije i 12 osoba. U općini Korenica je trebalo biti primljeno 1.300 Slovenaca, a u općini Bunić 1.200.798 Općinsko poglavarstvo u Plitvičkim Jezerima strogo se protivilo useljavanju većeg broja Slove-naca u tu općinu. Predlagali su da se zemlja prisilno iseljenih Srba, koji su istjerani iz svojih domova u lipnju 1941. podijeli »među ovdašnje općinare, a da se tek najviše trideset obitelji sa strane ovamo dove-de«799. Uz to, mnogi kotarevi su kao uvjet prijema Slovenaca postavili iseljavanje Srba.800 Kotarski predstojnik u Bihaću smatra da bi trebalo

796 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 442, 648/41. U dopisu stoji da bi se na području općine Drežnica moglo doseliti 500 ljudi, na područje Ge-neralskog Stola 2, na područje Gomirja 250, na područje Gornjih Dubrava 350, na po-dručje Josipdola 198, na područje Ogulina 300, na područje Oštarija 100 i na područje Plaškog 800 Slovenaca.

797 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 444, 1071/41. 798 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, kutija 1776, Slovenci. 799 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 457, 5441/41. 800 Prema krajnjem planu Slovence su trebali primiti sljedeći kotarevi: Bosanska Gra-

diška, Brčko, Bosanski Novi, Prijedor, Sanski Most, Banja Luka, Bihać, Cazin, Drvar, Gračanica, Teslić, Žepče, Doboj, Zenica, Visoko, Travnik, Sarajevo, Bugojno, Varcar Vakuf, Bosanski Petrovac, Kotor Varoš, Ključ, Dvor na Uni, Bosanska Krupa, Saraje-


prvo iseliti Srbe pa tek onda pristupiti useljavanju Slovenaca.801 Dr-žavno ravnateljstvo za ponovu je nakon toga odlučilo da će Slovence koji su izgnani iz Štajerske naseljavati u sjevernom dijelu Hrvatske i Bosne, odnosno da ih neće naseljavati u pasivnim kotarevima. Ipak, ni u pojedinim kotarevima sjeverne Hrvatske Slovenci nisu bili do-brodošli. Vidljivo je iz dopisa iz kotara Grubišno Polje koliko su Slo-venci nepovoljno ocijenjeni kod ustaških vlasti. Kotarski predstojnik ondje piše:

»Kada se uzme u obzir da Slovenci, koji bi imali naseliti u ovaj kotar dolaze iz Slovenije odakle su prisilno odstranjeni smatraju Njemačku svojim neprijatejem i kada dolaze u Hrvatsku koja je vezana uskim prijateljskim vezama sa Njemačkom, da će Hrvatsku također smatrati svojim neprijateljem onda se mora doći do jasnog zaključka da će se ti Slovenci odmah sprijateljiti sa ovdašnjim Srbima i da će s njima zajedno raditi proti Hrvatima i Nezavisnoj Državi Hr-

vo, Vojnić, Kostajnica, Vrginmost, Slunj, Korenica (svi po 200 osoba), Križevci (350 osoba), Bjelovar (250 osoba), Čazma (100 osoba), Grubišno Polje (100 osoba), Podra-vska Slatina (100 osoba), Našice (100 osoba), Pakrac (40 osoba), Daruvar (40 osoba), Garešnica (40 osoba) Virovitica (40 osoba), Nova Gradiška iz Bosanske Krupe (120 osoba) Novska iz Dvora na Uni (160 osoba), Županja iz Bosanskog Petrovca (200 oso-ba), Đakovo iz Bihaća (150 osoba), Vinkovci iz Ključa (100 osoba), Pakrac iz Prijedora (100 osoba) i Daruvar iz Prijedora (100 osoba). Nije posve jasno koja su od ovih pre-seljenja obavljena, a koji su stanovnici ostali nepreseljeni, odnosno što su bili samo planovi a što je uistinu realizirano. Uz ovaj popis Državni ravnatelj je napravio popis kotareva koje treba naseliti i ovdje je uz neke kotareve rukom dodao koliko ljudi treba naseliti u njih:, a ponegdje su napisani i datumi koji ukazuju da su ti kotarevi naseljeni Slovencima toga datuma. Uz kotar Dugo Selo, u koji Slovenci nisu naselje-ni, stoji da može primiti čak 550 Slovenaca, uz Kladanj stoji da može primiti 1.200 Slovenaca, uz Garešnicu 2.500 Slovenaca, a uz Županju da može primiti 1.000 Slove-naca. Također je načinjen i popis od 83 kotara koji ne mogu primiti useljenike. Među njima se nalaze i kotarevi koji su ipak nastanjeni Slovencima kao npr. Donji Miho-ljac, Irig, Mitrovica, Podravska Slatina, Slavonski Brod, Varaždin, Virovitica i Vuko-var. Koliko su popisi nepouzdani, govori i mali popis bosanskih kotareva iz kojeg se vidi da je u kotareve Bosanska Gradiška, Bosanska Dubica, Prnjavor, Banja Luka, Prijedor i Gračanica trebalo biti naseljeno po 1.000 Slovenaca, u kotareve Bosanski Novi, Bihać, Teslić, Cazin, Sanski Most i Tešanj po 500 ljudi, a u kotareve Drvar, Gra-hovo, Petrovac, Ključ, Kotor Varoš, Jajce i Varcar Vakuf po 250 ljudi (ARS, Urad za podržavljeno lastnino NDH u Zagrebu, kutija 28).

801 ARS, Urad za podržavljeno lastnino NDH u Zagrebu, kutija 6, bb/41.


vatskoj. Istodobno dakle sa dolaskom Slovenaca u ovaj kotar povećao bi se u kotaru i broj državnih neprijatelja koji je i onako prevelik. Istina, predvidjeno je da se iz ovog kotara izseli stanoviti broj Srba pa kao se to i dogodi onda još uvijek vojuju isti razlozi proti useljivanja Slovenaca. Srba naime imade u ovom kotaru 11.000, pa uzmemo li da ih bude odseljeno polovica ostati će ih još uvijek oko 6.000, pribro-jimo k tome 2.500 Slovenaca imati ćemo opet u kotaru 8.500 Srba i Slovenaca naprama 7.000 Hrvata. Hrvati bi dakle opet bili u velikoj manjini i ugroženi od tako velikog broja državnih neprijatelja.«802

Ni u kotaru Samobor Slovenci nisu bili dobrodošli. Kotarska oblast u Samoboru smatrala je da smještanje Slovenaca uz samu granicu sa Slovenijom nije mudra ideja, budući da bi na taj način Slovenci ostali u kontaktu sa starom domovinom i da bi time bilo onemogućeno »hrva-tiziranje toga elementa«.803 Osim toga samoborski kotarski predstoj-nik je ocijenio da su »Slovenci visoko nacionalan i otporan elemena-t«804. Ministarstvo unutrašnjih poslova uskoro je, 11. listopada 1941, zabranilo da se slovenski izgnanici naseljavaju u Zagrebu i okolini, kao i u pograničnim kotarevima prema Njemačkom Reichu (Samo-bor, Klanjec, Pregrada, Krapina, Varaždin).805 Neki su kotarevi uspjeli

802 ARS, Urad za podržavljeno lastnino NDH u Zagrebu, kutija 6, 1678/41. 803 Na sličan način opisuje situaciju i predstojnik kotarske oblasti u Pregradi. On, na-

ime, piše o tome kako ne bi trebalo naseljavati Slovence na području kotara Pregra-da, odnosno općine Hum na Sutli, jer »oni ionako po svojem menatalitetu i govoru inkliniraju osobinama Slovenaca. Stanovništvo općine Hum na Sutli treba odgajati u hrvatskom duhu, a kako će to biti moguće, kada ovamo dolaze Slovenci, koji misleći da se nalaze u blizini svojih prijašnjih mjesta stanovanja, odnosno boravka ponašaju se nešto slobodnije«. Osim toga, žali se što Slovenci dobivaju posao u tvornici stakla, dok Hrvati nemaju posla. Zaključuje s rečenicom: »Da bi se u Humu na Sutli mogao provesti sistem odgajanja stanovničtva u hrvatskom duhu, neobhodno je potrebno, da na području občine Hum na Sutli ne dobije dozvolu boravka nijedan Slovenac, bio seljak, radnik, trgovac ili svećenik« (ARS, Urad za podržavljeno lastnino NDH u Zagrebu, kutija 13, 39090/41)

804 ARS, Urad za podržavljeno lastnino NDH u Zagrebu, kutija 7, 6026/41. 805 T. Ferenc, Nacistička politika denacionalizacije u Sloveniji u godinama od 1941. do 1945,

Ljubljana–Beograd 1979, str. 405.


izračunati gdje će smjestiti doseljene Slovence. Tako su vlasti kotara Čazma spremne naseliti u općini Čazma 344 Slovenca, u općini Dub-rava 168, u općini Ivanić Grad 24, u općini Kloštar Ivanić 1.056, na po-dručju općine Križ 724, a na području općine Štefanje 108.806 U kota-ru Daruvar također je bilo osigurano mjesta (barem u dokumentu) za 2.500 Slovenaca.807 Slično je učinjeno i za kotar Vinkovce. Međutim, ovdje su Slovenci trebali biti smješteni i po njemačkim obiteljima, što je pročelnik političkog odjela Vrančić odbacio kao mogućnost.808 Ista je situacija i u kotaru Vukovar.809 U kotaru Ilok Slovenci su treba-li biti smješteni samo u »srpskim« općinama.810 Kotar Sisak nije bio spreman primiti 2.500 Slovenaca, već su načinili plan razmještaja oko 800 osoba, odnosno 161 obitelji.811 U kotaru Križevci bilo je predviđe-no 2.500 mjesta za Slovence, ali je prije toga trebalo provesti sistemat-sko čišćenje Srba iz križevačkog kotara.812 Kotar Glina bio je spreman prihvatiti 150 Slovenaca za koje bi se mogla osigurati i prehrana, a u samo mjesto Glinu još 500 Slovenaca za koje kotar Glina nije mogao

806 ARS, Urad za podržavljeno lastnino NDH u Zagrebu, kutija 6, 1256/41. 807 Vidljivo je da je kotarski predstojnik u Daruvaru napamet odredio koliko u koju opći-

nu treba naseliti Slovenaca. Tako je odredio da se u Bijelu naseli 350 osoba, Daruvar Trg 100 osoba, Daruvar vanjski 450 osoba, Daruvarski Brestovac 200 osoba, Dežano-vac 350 osoba, Đulaves 250 osoba, Končanica 200 osoba, Sirač 100 osoba, Uljanik 200 osoba i Veliki Bastaji 300 osoba (ARS, Urad za podržavljeno lastnino NDH u Zagrebu, kutija 6, 2632/41). Kotarski predstojnik u Šidu piše Državnom ravnateljstvu za po-novu da su brojke koje iznosi u dopisu samo pretpostavka jer će »točan broj koliko će u koje mjesto biti smješteno odrediti onda, kada Slovenci stignu« (ARS, Urad za podržavljeno lastnino NDH u Zagrebu, kutija 6, 1173/41).

808 ARS, Urad za podržavljeno lastnino NDH u Zagrebu, kutija 6, 4843/41. 809 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 445, 1412/41. 810 ARS, Urad za podržavljeno lastnino NDH u Zagrebu, kutija 6, 1072/41. I u kotaru No-

vska isto je stanje. Tamo su Slovenci trebali biti pretežno smješteni u općinama Jase-novac i Rajić (ARS, Urad za podržavljeno lastnino NDH u Zagrebu, kutija 6, 1145/41).

811 U kotaru Sisak trebalo je smjestiti u gradu Sisku 25 obitelji, u općini Gušće 6 obitelji, u općini Kratečko 10 obitelji, u općini Lekenik 5 obitelji, u općini Letovanić (selo Palanjek) 23 obitelji, u općini Martinska Ves 15 obitelji, u općini Palanjek (Posavski) 15 obitelji, u općini Sela 10 obitelji i u općini Topolovac 50 obitelji (ARS, Urad za podr-žavljeno lastnino NDH u Zagrebu, kutija 6, 1416/41).



osigurati prehranu.813 Vidljivo je, dakle, da je svega 55 od 140 kotareva u NDH bilo spremno prihvatiti Slovence.

Slovenci određeni za naseljavanje u NDH pristizali su u logor u Slavonskoj Požegi, a odatle su bili prebacivani u pojedine kotareve. Iz sljedeće tablice je vidljivo koliko je Slovenaca bilo nastanjeno u poje-dinom kotaru u NDH.814

Popis slovenskih obitelji i osoba naseljenih u NDH – stanje u listopadu 1941. godine815

Kotar Broj obitelji Broj osobaBanja Luka 92 246Bosanska Gradiška 73 187Bosanski Novi 58 143Brčko 74 186Bugojno 70 224Derventa 69 222Gračanica 63 222Kotor Varoš 53 156Sanski Most 75 188Sarajevo 208 612Teslić 50 139Travnik 80 226Žepče 72 200Visoko 70 210Bjelovar 122 279Čazma 31 120Garešnica 79 256Kostajnica 76 173

813 ARS, Urad za podržavljeno lastnino NDH u Zagrebu, kutija 6, 1700/41. 814 ARS, Urad za podržavljeno lastnino NDH u Zagrebu, kutija 3, 4. Kao i u slučaju kolo-

nizacije hrvatskih obitelji i u ovom su slučaju u tablici dani podaci do kojih se moglo doći istraživanjem u Arhivu Republike Slovenije u Ljubljani i u Hrvatskom držav-nom arhivu u Zagrebu.

815 T. Ferenc, Nacistička politika denacionalizacije u Sloveniji u godinama od 1941. do 1945, Ljubljana–Beograd 1979, str. 391, 392.


Križevci 132 330Petrinja 207 416Sisak 46 150Slunj 67 192Vojnić 69 183Vrginmost 69 177Korenica 37 95

Novska 49 160Đakovo 36 121Grubišno Polje 129 388

Vinkovci 44 134Našice 57 189Nova Gradiška 34 128Osijek 66 205Pakrac 38 127Podravska Slatina 34 96Slavonski Brod 64 192Virovitica 27 93Županja 72 203Daruvar 37 103Donji Miholjac 35 102Valpovo 38 127Slavonska Požega 52 147Mitrovica 34 150Šid 30 99Vukovar 61 150ukupno 2.979 8.446

Kako je koji transport stizao u Požegu, tako su deportiranje Sloven-ce slali u pojedina kotarska središta, odakle su bili raspoređivani po okolnim naseljima ili u susjedne kotareve. Do 25. srpnja 1941. slali su ih uglavnom u bosanske kotareve (osim 23. srpnja kada su poslani u kotar Dvor na Uni), a nakon 25. srpnja u slavonske i kotareve središnje Hrvatske. Naime, krajem srpnja dolazi do dizanja ustanka u Bosni i Lici pa su ustaše vrlo vjerojatno procijenili da bi bilo bolje da Sloven-ci ostanu u krajevima gdje do otvorenog ustanka još nije došlo. Još je


samo 1. listopada odaslan jedan transport Slovenaca u Bosnu, u Viso-ko. Slovenski prognanici su iz Bosne često bili preseljavani u sjeverni-je krajeve, odnosno u Hrvatsku. Tako su krajem kolovoza i početkom rujna, a potom i u listopadu, pa i početkom studenog, organizirano preseljavani Slovenci iz Bosne u Moslavinu, zapadnu Slavoniju, istoč-nu Slavoniju, čak i u Zagreb.

Slovenci su se u NDH našli u vrlo nezavidnom položaju. Naime, budući da je velik broj srpskih imanja bio zauzet od strane kolonizi-ranih Hrvata, mjesta za Slovence vrlo često nije bilo. Vlasti NDH su nakon prekida prisilnog iseljavanja Srba morale prisilno dodjeljivati slovenske obitelji srpskim obiteljima na ishranu i stanovanje. I sam ravnatelj Državnog ravnateljstva za ponovu Rožanković piše dopis predsjedništvu Vlade NDH u kojem obrazlaže loš položaj doseljenih Slovenaca u NDH. On nabraja brojna zvanja koja posjeduju doseljeni Slovenci, ali piše kako ih nitko ne želi zaposliti jer nema službenog tumačenja po kojim uvjetima se Slovenci mogu zaposliti u državnoj službi ili kod privatnika. Ističe i problem gladi kod useljenih Slovena-ca te bolesti koje su se pojavile, nedostatne odjeće i obuće, stradava-nja Slovenaca od strane četnika (a vrlo vjerojatno i od partizana) i u konačnici pojavu samoubojstava kod očajnih useljenih Slovenaca.816 U kotar Cazin pristigao je 20. srpnja 191 Slovenac. Kotarsko predstoj-ništvo Cazin javlja:

»Svi su odmah razmješteni na odredjena mjesta tako da je svaka srpska kuća primila po jednu obitelj na stan i hranu a gdje se nisu mogli radi pretjesnih prostorija smjestiti na stan, onda su namješte-ni u prostorije Pučkih škola koja je u neposrednoj blizini u dotičnom selu time, da određena srpska obitelj nosi hranu ovim Slovencima u školu. Nisu se mogle ovim teretiti Hrvatske porodice Musliman-ske vjeroispovijesti koje su u ovom kotaru 94% a inače u vrlo siro-mašnom stanju.«817

816 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, kutija 1, Prs 138/41. 817 ARS, Urad za podržavljeno lastnino NDH u Zagrebu, kutija 6, 1987/41.


Slično se zbilo i sa Slovencima koji su pristigli na područje Travni-ka. Naime, ondje ih je 22. srpnja pristiglo 215. Ustaški stožer za župu Lašva Glaž šalje dopis Državnom ravnateljstvu za ponovu s pitanjem o iseljavanju Srba zbog useljavanja Slovenaca. Naime, ustašama pred-stavlja očito velik problem smještaj pristiglih Slovenaca, budući da su ustaše prisilno iselili tek dvije obitelji pravoslavnih svećenika iz Travnika, pa sami predlažu hitno iseljavanje 1.000 Srba.818 Istog dana stigao je i transport od 209 Slovenaca u Sarajevo. Oni su smješteni u Gajretov ženski internat, dom Narodne uzdanice i šegrtski dom, a potom kod židovskih i srpskih obitelji. Izgleda da se jedan dio Židova čak samoinicijativno javio da primi Slovence, nadajući se valjda da će na taj način biti nekako zaštićeniji od daljih progona.819 Jedan dio Slo-venaca smješten je u sela Hrasno i Briješće.820 Do 22. studenog 1941. broj Slovenaca u Sarajevu porastao je na 386.821 Kotarska oblast u Žep-ču također izvještava o prijemu Slovenaca 21. srpnja 1941. Radi se o grupi od 216 osoba, od kojih su u Žepču i Zavidovićima zaposlili sve-ga njih 40. Vidljivo je iz dopisa kotarske oblasti da je najveći problem zapošljavanje.822 U kotaru Vinkovci problem predstavlja činjenica da je predviđeno da se Slovenci smjeste kod Nijemaca. Budući da su Ni-jemci izgnali Slovence iz njihovih kuća u Štajerskoj, kotarske vlasti u Vinkovcima smatraju da smještanje Slovenaca kod Nijemaca nije ni uputno »ni zgodno ni za jedne ni za druge«823. U kotaru Osijek Slo-venci su nastanjeni u gradu Osijeku (30 obitelji) i u selu Bijelo Brdo (7 obitelji). U Osijeku su Slovenci smješteni u prostorijama gostioni-ce Gradski vrt, a u Bijelom Brdu su isprva stanovali u parohijalnom domu, a onda raspoređeni po kućama. Isprva je kotarska oblast Osi-jek hranila doseljene Slovence, ali već se 8. studenog 1941. godine žali

818 ARS, Urad za podržavljeno lastnino NDH u Zagrebu, kutija 6, 2321/41. 819 ARS, Urad za podržavljeno lastnino NDH u Zagrebu, kutija 6, 2941/41. 820 ARS, Urad za podržavljeno lastnino NDH u Zagrebu, kutija 6, 2635/41. 821 ARS, Urad za podržavljeno lastnino NDH u Zagrebu, kutija 28. 822 ARS, Urad za podržavljeno lastnino NDH u Zagrebu, kutija 6, 3752/41. 823 ARS, Urad za podržavljeno lastnino NDH u Zagrebu, kutija 6, 4843/41.


kako nema dovoljno novaca za prehranu Slovenaca te traži pomoć u novcu, hrani i odjeći, odnosno predlaže da se Slovencima ustupe pred-meti prisilno iseljenih i likvidiranih Srba i Židova.824 U općini Okuča-ni Slovenci su smješteni kod Srba. Iz dokumenta je vidljivo da su naj-češće predstavljali ispomoć kod srpskih obitelji kao radna snaga.825 Na područje kotara Korenica useljeno je 157 Slovenaca u kolovozu 1941. Slovenci su nastanjeni u izolirana planinska sela Homoljac i Trnovac odakle su Srbi neposredno prije toga prisilno iseljeni ili su bili pobjeg-li, odnosno kod srpskih obitelji u tim selima koje nisu odselile. U to vrijeme na ličkom području započinje ustanak pa boravak Slovenaca na tome teritoriju neće biti duga vijeka.826 Vidljivo je to i iz dopisa koji šalje Marija Milič koja je naseljena u Homoljac kod Manojla Krge. Ona u svojoj molbi Kotarskoj oblasti u Korenici moli da se kao talijanska državljanka vrati u Maribor gdje ima od čega živjeti i gdje posjeduje kuću. Naime, u Homoljcu gdje je smještena nema ni mogućnosti da se prehrani, ni mogućnosti da radi, budući da nije vična poljodjelskom poslu.827 Razlozi njezinu preseljenju iz Homoljca nisu sigurno bili samo egzistencijalne, nego i sigurnosne naravi. Vidljivo je iz dopisa slovenskih obitelji iz kotara Bosanska Krupa koliko su ove obitelji bile ugrožene u bosanskim krajevima. Na područje Bosanske Krupe pristi-gao je transport od 42 obitelji Slovenaca 24. srpnja 1941. Zbog straha za vlastiti život ove obitelji 18. kolovoza traže od Državnog ravnatelj-stva za ponovu da ih se preseli u sigurnije krajeve, odnosno da ih se smjesti u neki kraj gdje bi mogli štogod zaraditi. Naime, Slovenci su pokušali zarađivati i u okolici Bosanske Krupe, ali im to nije uspjelo, budući da su se našli ugroženi od strane »četnika«. Ovdje se vrlo vjero-jatno radilo o partizanskoj vojsci.828 120 Slovenaca iz Bosanske Krupe

824 ARS, Urad za podržavljeno lastnino NDH u Zagrebu, kutija 13, 37198/41. 825 ARS, Urad za podržavljeno lastnino NDH u Zagrebu, kutija 12, 33347/41. 826 ARS, Urad za podržavljeno lastnino NDH u Zagrebu, kutija 6, 4855/41. 827 ARS, Urad za podržavljeno lastnino NDH u Zagrebu, kutija 7, 7742/41. 828 ARS, Urad za podržavljeno lastnino NDH u Zagrebu, kutija 7, 8459/41.


preseljeni su u kotar Nova Gradiška oko 20. kolovoza 1941.829 Ništa manje alarmantan nije dopis Slovenaca iz kotara Ključ. Ondje su se Slovenci iz okolnih mjesta, zajedno s hrvatskim izbjeglicama, spus-tili u kotarsko središte Ključ. Mole Državno ravnateljstvo za ponovu da im omogući da se presele u sigurnije krajeve.830 Ugroženi Slovenci, njih 173, iz Bosanskog Petrovca, preseljeni su u kotar Županja 6. ru-jna 1941,831 a iz kotara Dvor, njih 148, u kotar Novska 30. kolovoza 1941.832 U Županju su doseljena 173 Slovenca, od čega ih je do 23. listo-pada umrlo 8. U Županji su Slovenci isprva bili svi smješteni u prosto-rijama župnog dvora, a onda su morali unajmiti stanove koje su jedva plaćali, budući da je svega 11 obitelji imalo zaposlenje.833 Iz sačuvanih dokumenata vidljivo je da su Slovenci, njih 37, s područja kotara Dr-var 24. rujna 1941. preseljeni u kotar Koprivnicu u općinu Sokolovac. Pun očaja, dopis lokalnog općinskog načelnika otkriva tešku situaciju nakon dolaska Slovenaca.

»I ovom prilikom ovo obćinsko poglavarstvo se mora žaliti, da un-atoč jasnih propisa okružnica ravnateljstva za ponovu, niti naslov, a niti ravnateljstvo za ponovu nije obavijestilo u opće prethodno o dolasku ovih naseljenika, nego je obćinsko poglavarstvo stavljeno pred gotovu činjenicu, da je moralo naglavce za par minuta stvoriti mogućnost smještaja ovih naseljenika.«

Općinski se načelnik također žali da bi na napuštene srpske posjede trebalo naseljavati lokalne domaće ljude, a ne Slovence.834 Iz Varcar Vakufa 110 Slovenaca su preseljeni krajem rujna 1941. u okolicu Vu-kovara (sela Gaboš, Ostrovo i Markušica) vrlo vjerojatno iz istih razlo-

829 ARS, Urad za podržavljeno lastnino NDH u Zagrebu, kutija 15, 22/41. 830 ARS, Urad za podržavljeno lastnino NDH u Zagrebu, kutija 8, 11386/41. 831 ARS, Urad za podržavljeno lastnino NDH u Zagrebu, kutija 8, 15488/41. 832 ARS, Urad za podržavljeno lastnino NDH u Zagrebu, kutija 9, 16543/41. 833 ARS, Urad za podržavljeno lastnino NDH u Zagrebu, kutija 11, 26808/41. 834 ARS, Urad za podržavljeno lastnino NDH u Zagrebu, kutija 11, 26405/41. i kutija 28.


ga kao i Slovenci iz ostalih bosanskih kotareva.835 I iz kotara Teslić Slo-venci su bili raspoređeni na stan kod domaćih Srba. Vrlo brzo nakon dolaska Slovenci su potrošili sav poneseni novac pa su kao i u ostalim kotarevima počeli gladovati. Slovenci zbog toga, a i zbog sigurnosnih prilika traže preseljenje u sigurnije kotareve.

»Molimo, da nam ova država nudi čovjeku pristojan život, dok nam ne dade prilike, da si ga sami uredimo kako nam treba. Izgubili smo svoju dosadašnju domovinu, a nova domovina, o tome smo uvereni, pružiće nam priliku, da se održimo zdravi i sposobni svojim radom toj domovini služiti i raditi na njenom napretku. Neka tome pripo-mogne i naše preseljenje u bolje prilike.«836

Na području kotara Slunj jedan dio Slovenaca smješten je u Primiš-lju. Iz istih razloga kao i oni iz Bosne, ovi Slovenci su priželjkivali da se presele u okolicu Križevaca.837 I na području Petrinje Slovenci su bili ugroženi. Stoga se od prvotno nastanjenih 550 Slovenaca u ko-taru Petrinja 48 osoba odselilo dalje, 1 osoba se vratila u Njemačku, u Mađarsku se iselilo 5 osoba, 112 ih se odselilo u druge krajeve NDH, a 39 osoba je otišlo u nepoznato. Prema tome, u prosincu 1941. u kota-ru Petrinja bilo je 286 Slovenaca Od toga ih je 210 smješteno u gradu Petrinji, a 76 po okolnim mjestima. Kotarski predstojnik piše kako se useljenike ne može razmjestiti »po selima kotara, jer su sela koja bi došla u obzir ugrožena od četnika i komunista«.838 Kotarski načelnik se žali da nije mogao uposliti Slovence, budući da je Petrinja u 80% slučajeva grad poljoprivrednika pa nije bilo moguće uposliti inži-njere, svećenike, direktore, profesore, učitelje, rudare i staklare.839 Ponekad naseljeni Slovenci nisu ni tražili Državno ravnateljstvo za ponovu ili kotarske vlasti za dozvolu da se isele, već su to činili svo-

835 ARS, Urad za podržavljeno lastnino NDH u Zagrebu, kutija 11, 28798/41. 836 ARS, Urad za podržavljeno lastnino NDH u Zagrebu, kutija 28. 837 ARS, Urad za podržavljeno lastnino NDH u Zagrebu, kutija 15, 291/41. 838 ARS, Urad za podržavljeno lastnino NDH u Zagrebu, kutija 13, 38503/41. 839 ARS, Urad za podržavljeno lastnino NDH u Zagrebu, kutija 11, 27402/41.


jevoljno, seleći se u krajeve gdje su imali nekoga poznatog. Tako ko-tar Bosanski Novi već do 21. kolovoza 1941. napustilo 40 obitelji. Od toga ih je većina otišla u Zagreb, a tek dvoje u Banju Luku i jedan u Dubrovnik.840Uobičajeno je bilo da Slovenci nastanjeni u krajevima gdje nisu imali nikoga svoga ili gdje se nisu mogli pobrinuti za vlastito uzdržavanje šalju molbe za iseljenje u druge krajeve. Tako Valentin Uršič moli da se njemu i supruzi dopusti iseljavanje u Zemun ili Beog-rad iz Vojnića gdje uistinu nema nikoga svoga.841 Iz Vojnića su Sloven-ci iseljavani, njih 24 obitelji, i zbog »četničkih nemira«, što predlaže Odbor za slovenske useljenike pri Državnom ravnateljstvu za ponovu u siječnju 1942.842 Iz popisa koji su kotarske oblasti izrađivale za svoje slovenske naseljenike vidljivo je da su naseljeni Slovenci bili različi-tih profesija. Tako je u Brčkom bio nastanjen 91 Slovenac, od čega je bilo 6 radnika, 8 seljaka, 22 zanatlije, 10 tvorničkih radnika, 1 pivar, 10 privatnih činovnika, 11 državnih činovnika, 21 državni činovnik u mi-rovini i 2 bolničara.843 Državno ravnateljstvo za ponovu vodilo je evi-denciju doseljenih Slovenaca po zanimanjima pa je tako vidljivo da je na primjer bravara i bravarskih pomoćnika bilo 48, električara 28, financa i poreznika 58, kovača 18, krojačica 60, krojača 114, liječnika 11, odvjetnika 13, redarstvenika činovnika i stražara 98, seljaka 302, željezničkih činovnika 214 i slično. Na popisima je navedeno i gdje su pojedini stručnjaci nastanjeni. Vidljivo je da su popisi nepotpuni i da su nepouzdani, ali je činjenica da otkrivaju strukturu doseljenih Slovenaca.844

Slovenski prognanici ponekad nisu željeli biti naseljeni na ima-nja prisilno iseljenih ili pobijenih Srba pa su tako odbili naseljavanje

840 ARS, Urad za podržavljeno lastnino NDH u Zagrebu, kutija 7, 8754/41. 841 ARS, Urad za podržavljeno lastnino NDH u Zagrebu, kutija 1. 842 ARS, Urad za podržavljeno lastnino NDH u Zagrebu, kutija 27. 843 ARS, Urad za podržavljeno lastnino NDH u Zagrebu, kutija 7, 9597/41. 844 ARS, Urad za podržavljeno lastnino NDH u Zagrebu, kutija 5, Popis useljenika Slove-

naca po strukama.


zemlje u Koški pokraj Našica.845 Ponekad su bili svjedoci ustaških po-kolja, o čemu svjedoči zapis iz dnevnika Ivana Rojsa, Slovenca kolo-niziranog u Vrginmost. On svjedoči kako je jedan od njegovih zadata-ka bio zakopavanje ubijenih Srba u Crevarskoj Strani, selu nedaleko Vrginmosta. U svom dnevniku, čija se kopija nalazi kod Đure Zateza-la, nekadašnjeg ravnatelja Državnog arhiva u Karlovcu, on opisuje taj zločin i svoj posao.846

U kakvim su se lošim uvjetima Slovenci našli, govori i činjenica da su Slovenci naseljeni na područje kotara Daruvar (a vrlo je vjero-jatno i u ostale kotareve) došli bez zimske obuće i odjeće budući da su uhapšeni u srpnju i kolovozu. Kotarska oblast u Daruvaru tražila je odobrenje Državnog ravnateljstva za ponovu da se Slovencima po-dijeli odjeća i obuća uhapšenih Židova iz Daruvara koji su odvedeni u Gospić (odnosno Jadovno).847 U kako su lošem položaju bili Slovenci u kotaru Grubišno Polje, vidljivo je iz dopisa koji su slovenski useljenici iz Velike Barne poslali Državnom ravnateljstvu za ponovu krajem stu-denog 1941. Oni opisuju svoj put do Grubišnog Polja koji je išao preko logora u Mariboru i Brestanici i logora u Slavonskoj Požegi, a potom iz požeškog logora 23. kolovoza u Grubišno Polje, odakle su otpremljeni u Veliki Grđevac i nastanjeni po kućama Srba koji nisu iseljeni. Ondje su ostali do 13. rujna, a potom su premješteni u selo Veliku Barnu, gdje su nastanjeni opet po neiseljenim srpskim kućama. Oni potom opisu-ju potpunu neimaštinu u kojoj žive te nemogućnost privređivanja u selu te traže pomoć pri zapošljavanju, opremanju odjećom i obućom i smještanju na posjede koji su iseljeni. Kotar Grubišno Polje predložio je Državnom ravnateljstvu za ponovu da se na posjede prisilno iselje-nih pravoslavaca naseli po dvije slovenske obitelji zajedno: jedna koja bi bila obrtnička ili činovnička i koja bi bila zaposlena i druga koja bi

845 T. Ferenc, Nacistička politika denacionalizacije u Sloveniji u godinama od 1941. do 1945, Ljubljana–Beograd 1979, str. 401.

846 Đ. Zatezalo, Radio sam svoj seljački i kovački posao – svjedočanstva genocida, Zagreb 2005, str. 123–126.

847 ARS, Urad za podržavljeno lastino NDH u Zagrebu, kutija 8, 12669/41.


živjela zajedno s prvom dok ne nađe zaposlenje i način na koji bi pri-vređivala.848 Nezahvalni su uvjeti u kojima žive Slovenci i u Bosans-koj Gradišci. Ondje ih je 17. srpnja dopremljeno 186. Dana 29. kolovo-za 1941. u očaju pišu Državnom ravnateljstvu za ponovu, konkretno samom ravnatelju, tražeći da ih se što je moguće brže premjesti iz lo-gora u Bosanskoj Gradišci gdje već mjesec i po čekaju stalni smještaj. Svjesni su toga da stanovnici Bosanske Gradiške dobivaju kuće prisil-no iseljenih Srba, a da za njih nema te mogućnosti, već im se govori da će kuće dobiti na kraju rata.849 Kao i u Bosanskoj Gradišci i u Đakovu jedan dio doseljenih Slovenaca nije našao smještaj u srpskim kućama. Stoga ih je oko 50 ostalo u zajedničkom sabiralištu za Slovence. Dr-žavno ravnateljstvo za ponovu zahtijevalo je da se Slovenci na neki način smjeste po privatnim kućama pa makar one bile i hrvatske. Na-ime, Slovenci su isprva bili smješteni kod Srba u Levanjskoj Varoši i Velikom Nabrđu, da bi odatle bili vraćeni u Đakovo, budući da su Srbi iz tih mjesta prešli na rimokatoličku vjeroispovijest.850 Uglavnom, ko-tarska vlast u Đakovu se protivila stalnom smještanju Slovenaca kod hrvatskog stanovništva na svojem području.851 U kotaru Hrvatska Mi-trovica Slovenci su bili smješteni kod imućnijih Srba. Budući da veći-na Slovenaca nije bila sposobna za neki rad, samo je dvadeset zanatlija (od 120 doseljenika) uspjelo naći posao. Kotarske su vlasti smatrale da bi naseljenicima trebalo dati pokućstvo, potom su predlagali da se Slovenci nasele u kućama koje su pripadale pravoslavnoj crkvi, a kao najbolje rješenje nudili su da se Slovenci smjeste u dva manastira: Šišatovac i Kuveždin.852 Na području Siska Slovenci su pretežno bili smješteni u gradu, a ne po okolnim selima, na što se žalio gradonačel-nik Siska Državnom ravnateljstvu za ponovu. Kotarski predstojnik iz Siska, slao je sve Slovence gradskoj upravi, što je značilo ne samo da

848 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 532, 41255/41. 849 ARS, Urad za podržavljeno lastnino NDH u Zagrebu, kutija 8, 10148/41. 850 ARS, Urad za podržavljeno lastnino NDH u Zagrebu, kutija 13, 37227/41. 851 ARS, Urad za podržavljeno lastnino NDH u Zagrebu, kutija 10, 20641/41. 852 ARS, Urad za podržavljeno lastnino NDH u Zagrebu, kutija 12, 34013/41.


se gradska uprava morala brinuti gdje će ih smjestiti, nego se morala brinuti i što će Slovenci jesti, kako će biti obučeni i gdje će raditi.853 Smještaj Slovenaca u pojedinom kotaru ovisio je ponajviše o organi-zaciji kotarskih vlasti. Tako je na području kotara Garešnice taj posao mnogo profesionalnije i efikasnije obavljen. Naime, Slovenci su ondje došli transportom 31. kolovoza. Bilo ih je svega 54. Oni su još istog dana razmješteni po srpskim obiteljima u općini Vukovje (28 osoba), u općinu Garešnica (12 osoba), u općinu Berek (6 osoba) i u općinu Veliki Zdenci (8 osoba). Slovenci su, prema dopisu Kotarske oblasti Garešnica Državnom ravnateljstvu za ponovu, vrlo brzo pronašli po-sao.854 I na području kotara Križevci Slovenci su dobro smješteni. Njih je ondje krajem rujna 1941. bilo 322, od čega 49 u Vojakovačkom Kloš-tru, 225 u Osijeku Vojakovačkom, a 49 u Križevcima.855 Međutim, nji-hov kvalitetan smještaj nije dugo potrajao. U ožujku 1942. su prepu-šteni svaki svojoj sudbini, odnosno općina je prestala voditi o njima računa i prepustila ih je na brigu seljacima koji su ih tjerali od svojih kuća. Zato se Slovenci žale Državnom ravnateljstvu za ponovu tražeći da im Ravnateljstvo materijalno pomogne.856 U Donjem Miholjcu bila su 103 slovenska izgnanika. Njih 60 su smjestili u logor koji se nalazio u kući Židova Šlezingera dok su druge privremeno smjestili u žido-vske obitelji. Imali su zajedničku kuhinju a stražarila su dvojica usta-ša. Bili su zaposleni na uređenju parka, a intelektualce su zaposlili kao pomoćne činovnike u općinskoj i kotarskoj upravi.857 U kotaru Donji Miholjac Slovenci su bili naseljeni i kod srpskih obitelji koje nisu bile iseljene. Budući da su te obitelji prešle na rimokatoličku vjeroispovi-jest, kotarski predstojnik je tražio da se Slovence preseli u virovitički ili neki drugi kotar.858 Drugačija je situacija bila u kotaru Grubišno

853 ARS, Urad za podržavljeno lastnino NDH u Zagrebu, kutija 11, 26418/41. 854 ARS, Urad za podržavljeno lastnino NDH u Zagrebu, kutija 8, 11250/41. 855 ARS, Urad za podržavljeno lastnino NDH u Zagrebu, kutija 9, 17450/41. 856 ARS, Urad za podržavljeno lastnino NDH u Zagrebu, kutija 25, 30576/42. 857 T. Ferenc, Nacistička politika denacionalizacije u Sloveniji u godinama od 1941. do 1945,

Ljubljana–Beograd 1979, str. 396. 858 ARS, Urad za podržavljeno lastnino NDH u Zagrebu, kutija 14, 41323/41.


Polje, gdje se kotarske vlasti nisu snašle. Ondje su Slovenci pristigli transportom 26. kolovoza, njih 202, te su isprva smješteni u 4 iseljene kuće. Nakon nekoliko dana naseljeni su kod srpskih obitelji koje su se brinule za njihov smještaj i hranu. Međutim, za razliku od gareš-ničkog kotara, gdje su se Slovenci bolje snašli, valjda i zbog toga što ih je manje naseljeno, Slovenci u kotaru Grubišno Polje nisu mogli pro-naći posao pa su mnogi podnijeli zahtjeve za putovanje u veća mjesta poput Zagreba.859 Problem se javio i kod isplate mirovina slovenskim umirovljenicima. Tako slovenski umirovljenici iz Travnika mole da im se isplate mirovine jer je očito da nemaju od čega živjeti.860

Međutim, ni stanovništvu koje je primilo Slovence nije bilo lako. Magdalena Knežević iz Drežnik Grada, čiji je suprug bio Srbin, a koja je rođena kao Hrvatica, žali se Državnom ravnateljstvu za pono-vu kako je kod nje u kući smještena slovenska obitelj s 11 članova. Na području čitave općine Drežnik Grad bilo je doseljeno svega 20 Slo-venaca. Magdalena Knežević je zahtijevala da se Slovenci nastanje-ni kod nje isele te im uskraćuje hranu koju im je dužna davati (npr. tjedno je dužna davati 35 kilograma brašna i 2,5 kilograma mesa). Ma-gdalena Knežević se također žali i na činjenicu da je toj obitelji pre-minulo dvoje djece, a da ih je ona trebala sahraniti o svojem trošku. Osim toga, ona im nema što dati da rade pa »oni poležavaju dok ja za njihovo izdržavanje snosim te ogromne troškove koje više nisam u stanju izdržati«.861 Općinsko poglavarstvo u Drežnik Gradu primilo je i pritužbu Slovenaca nastanjenih kod Magdalene Knežević da im ona ne daje hranu i uskraćuje uživati imovinu na koju oni kao naseljeni-ci imaju pravo. Osim toga, općinsko poglavarstvo je odlučilo poslati općinskog povjerenika koji će kontrolirati da li će Magdalena Kneže-vić davati hranu Slovencima.862

Iz svega spomenutog vidljivo je kakav je bio položaj doseljenih Slovenaca u NDH. Nedostajalo im je hrane, obuće, odjeće, a zapoš-

859 ARS, Urad za podržavljeno lastnino NDH u Zagrebu, kutija 8, 11371/41. 860 ARS, Urad za podržavljeno lastnino NDH u Zagrebu, kutija 8, 15480/41. 861 ARS, Urad za podržavljeno lastnino NDH u Zagrebu, kutija 10, 21132/41. 862 ARS, Urad za podržavljeno lastnino NDH u Zagrebu, kutija 10, 21132/41.


ljavanja je bilo tek sporadično. Daleko je više bilo onih koji se nisu uspjeli zaposliti od onih koji su našli zaposlenje. Za poboljšanje ma-terijalnog položaja doseljenih Slovenaca u Zagrebu je osnovan Odbor za slovenske useljenike. Odbor za slovenske useljenike zamijenio je dotadašnji ljubljanski Crveni križ koji je pomagao izgnane Slovence do početka 1942. godine. Do osnivanja Odbora za slovenske useljeni-ke došlo je na inicijativu dr. Krunoslava Draganovića. Ministarstvo zdravstva i udružbe NDH odobrilo je osnivanje ove organizacije 8. lis-topada 1941. Odbor je imao svoje prostorije u Jurišićevoj 2, a u onim kotarevima (44 kotara) gdje je bilo Slovenaca odbor je imao i svoje povjerenike (njih 54). Novac je dolazio preko Crvenog križa iz Lju-bljane, Državnog ravnateljstva za ponovu, Ureda za podržavljeni ime-tak i Međunarodnog Crvenog križa. Odbor za slovenske useljenike uvelike je pomagao useljenim Slovencima, a o tome svjedoče i brojna pisma koja su izgnanici iz svih dijelova NDH slali Odboru tražeći po-moć Tako Jože Rajc iz Grka pokraj Dervente moli za pomoć. On ima malog sina od dvije godine i traži od sekretara Odbora Rihtera pomoć za svojeg malenog sina od dvije godine, odjeću i riblje ulje, a za sve Slovence u Grku ogrjev za zimu.863 Pomoć koju je molio u rujnu dobio je tek u prosincu. Očajna majka Marija Brajlih, smještena u Mečenča-nima pokraj Hrvatske Kostajnice moli sekretara Rihtera za novčanu pomoć. Ona nema zaposlenja, ima dva maloljetna sina, a suprug joj se nije javio već sedam mjeseci.864 Slovenski iseljenik iz Plavšinca piše sekretaru Rihteru o položaju svoje obitelji. Općina Novigrad Podra-vski naselila je njega i njegovu djecu u kuću koja nema poda, tako da leže na zemlji. U istoj kući nalazi se još jedna obitelj koja je bez djece, ali koja ima bolje prostorije. Slovenska obitelj nema nikakvih prima-nja pa usprkos povrijeđenom ponosu mole Rihtera za materijalnu po-moć bilo u novcu, bilo u odjeći, bilo u hrani.865 Takvih je molbi bilo još mnogo, ali je Rihter na svaku molbu pokušao odgovoriti i na neki

863 ARS, Slovenski izseljeniški odbor Zagreb 1941–1945, kutija 1. 864 ARS, Slovenski izseljeniški odbor Zagreb 1941–1945, kutija 1. 865 ARS, Slovenski izseljeniški odbor Zagreb 1941–1945, kutija 1.


način pomoći. Iz tih je molbi posve jasno u kakvoj su se beznadnoj si-tuaciji našli slovenski useljenici na srpskim imanjima u NDH. Njihov je položaj bio takav da se jedan dio Slovenaca već u jesen 1941. počeo seliti u Ljubljansku pokrajinu (koja je bila pod Talijanima), u Preko-murje i Međimurje (koji su bili pod Mađarima) te u Srbiju. Međutim, povratak u Štajersku i Gorenjsku bio im je strogo zabranjen. Najviše se slovenskih obitelji odselilo u Ljubljansku pokrajinu, što su talijanske vlasti dozvoljavale, a vlasti NDH ni na koji način nisu sprečavale.866

Posebnu grupu slovenskih iseljenika predstavljali su slovenski svećenici. Njihov je položaj bio znatno bolji od položaja običnih slo-venskih iseljenika, budući da su ih zbrinjavali visoki crkveni krugovi. Oni su u NDH stigli u dvije veće grupe: 5. srpnja kada ih je pristiglo 216 i 11. srpnja kada ih je pristiglo 132. Ranije su dolazili u manjim grupa-ma, tako da ih je prije lipnja 1941. stiglo na područje NDH najmanje 79, a poslije su priključivani većim skupinama izgnanika tako da ih je 14. srpnja poslano 26, 18. srpnja 28, 19. srpnja 6 i 6. kolovoza još jedna veća grupa. U srpnju i kolovozu izgnani slovenski svećenici bili su smješteni u nadbiskupskom konviktu u Zagrebu, nadbiskupskom konviktu u Požegi, nadbiskupskom sjemeništu u Đakovu i Pravoslav-nom zavodu u Sremskim Karlovcima. Biskupski ordinarijat u Đakovu tražio je od Državnog ravnateljstva za ponovu da se slovenske sveće-nike ne iseljava iz Slavonije, budući da ima mnogo pravoslavnih koji su prešli na rimokatoličku vjeroispovijest pa će oni dobro poslužiti kao dušebrižnici prelaznika.867 Nadbiskupski duhovni stol u Zagrebu razmjestio je slovenske svećenike do početka rujna 1941. u 53 župe u Slavoniji i sjeverozapadnoj Hrvatskoj, a 10 ih je poslao u Vrhbosansku nadbiskupiju.868 Najveći dio slovenskih svećenika vrlo je brzo poslan u Ljubljansku pokrajinu i ondje su dočekali kraj rata.869

866 T. Ferenc, Nacistička politika denacionalizacije u Sloveniji u godinama od 1941. do 1945, Ljubljana–Beograd 1979, str. 405–406.

867 ARS, Urad za podržavljeno lastnino NDH u Zagrebu, kutija 12, 34932/41. 868 ARS, Urad za podržavljeno lastnino NDH u Zagrebu, kutija 15, 141/41. 869 T. Ferenc, Nacistička politika denacionalizacije u Sloveniji u godinama od 1941. do 1945,

Zaključak

Fizičke likvidacije, prekrštavanja i prisilno iseljavanje bile su tri strateške poluge ustaške politike istrebljenja srpskog stanovništva u NDH. Istrebljenje Srba, kao svoj glavni cilj nakon uspostave NDH, ustaše su zacrtali još u emigraciji u Italiji, a sadržano je u lakonskom stavu o trećinama: trećinu Srba pobiti, trećinu iseliti, trećinu asimili-rati. Opća osnova njihovog operativnog plana bio je sustavni teror (za-konodavno obespravljenje, demonizacija, izrada spiskova, hapšenja, progoni, likvidacije).

Hrvatska, odnosno krajevi NDH koji čine današnju Hrvatsku, imala je 1941. godine 3.780.000 stanovnika, od čega je Srba bilo 703.000 ili 18,6% (prema Žerjaviću). U masovnim fizičkim likvidaci-jama, kao vidu »konačnog rješenja srpskog pitanja«, između 1941. i 1945. je stradalo 86.449 Srba civila, a 24.844 samo 1941.870 Igor Gra-ovac i Dragan Cvetković u svojoj knjizi Ljudski gubici Hrvatske 1941–1945. godine donose tablice s nacionalnom strukturom stradalih po re-gijama. Prenosim dijelove tih tablica (uz opasku da se za 1941. ukupni broj Srba procjenjuje na 705.544).

Ljubljana–Beograd 1979, str. 407–410. Posebno je zanimljiva životna priča Janeza Ivana Šarlaha, koji je kao redovnik trapist bio stacioniran do 1941. godine u Rei-chenburgu (Brestanici). Odatle su ga Nijemci, koji su u gradu osnovali logor za pre-seljenike, izgnali u NDH. Iz logora Požega odveden je u Banja Luku gdje se smjestio u samostanu trapista i ondje ostao do kraja Drugog svjetskog rata. Nakon rata vratio se u Reichenburg, ali je i odande prognan nakon ukidanja samostana 1947. godine (I. Fürst, Dvakrat pregnan – neobjavljeno).

870 D. Cvetković, »Stradali pripadnici Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije iz Hr-vatske prema popisu Žrtve rata 1941–1945. iz 1946. godine. Analiza trenutnog stanja prema do sada izvršenoj reviziji« u: Dijalog povjesničara – istoričara, ur. Hans Georg Fleck i Igor Graovac, sv. 6 (2002), 365–381.


O razmjerima stradanja Srba u NDH 1941. neizravno nam govore i po-daci o ubijenim civilima u kotarevima u kojima su Srbi bili u apsolu-tnoj ili relativnoj većini, odnosno bili u značajnom broju. Među ukup-no stradalim civilima tih kotareva ogromnu većinu činili su upravo Srbi.

Slavonija 183.060 199.535 2.924 1,4% 23.477 (11,76%)Sjeverozapadna 67.622 73.707 783 1% 2.683Hrvatska (3,64%)Hrvatsko primorje 27.716 30.210 1.071 3,5% 2.985i Gorski kotar (9,88%)Dalmacija 92.613 101.874 842 0,8% 4.373 (4,29%)Lika 96.468 105.150 8.572 8,1% 17.465 (16,6%)Kordun 86.202 93.960 6.868 7,3% 19.585 (20,84%)Banija 92.760 101.108 3.784 3,7% 16.655 (16,47%)ukupno 646.441 705.544 24.844 3,5% 86.449 (12,25%)

Regi

ja

Broj

Srb

a 19

31.

Broj

Srb

a 19

41.

Broj

ubi

jeni

h Sr

ba u

19

41. (

civi

lne

žrtv

e)

Post

otak

Srb

a ub

ijeni

h 19

41. o

d uk

upno

g br

oja

Srba

194

1. u

re

giji

Broj

ubi

jeni

h Sr

ba

izm

eđu

1941

– 19

45. i

po

stot

ak o

d br

oja

Srba

19

41. u

regi

ji

302 zaključak

871872873874875876877878879

871 Kotar Korenica i kotar Udbina u NOB i socijalističkoj izgradnji, Karlovac 1979, 974. 872 Đ. Ostojić, A. Đermanović, »Na stratištima« u: Dvor na Uni, Dvor na Uni, 2011, 432. 873 Kotar Vojnić u NOB i socijalističkoj revoluciji, Karlovac 1989, 1114. 874 Č. Višnjić, B. Vujasinović, Đ. Roksandić, Glina 13. maja 1941, Zagreb 2011, 70–154. 875 Kotar Donji Lapac u narodnooslobodilačkom ratu 1941–1945, Karlovac 1985,

1108–1109. 876 D. Baić, Kotar Vrginmost u NO borbi 1941–1945, Vrginmost 1980, 270–273. 877 Kotar Gračac u narodnooslobodilačkom ratu 1941–1945, Karlovac 1984, 895. 878 Kotar Gospić i kotar Perušić u narodnoslobodilačkom ratu 1941–1945, Karlovac 1989,

982–983. 879 Kotar Slunj i kotar Veljun u narodnooslobodilačkom ratu 1941–1945, Karlovac 1988,

911.

Korenica 26.458 20.943 28.839 1.429 4,95% 3.193 i Udbina871 (79,15%) (11,07%)Dvor872 26.579 23.452 28.971 264 0,9% 2.191 (88,23%) (7,56%)Vojnić873 17.228 14.317 18.778 935 4,97% 4.894 (83,1%) (26,06%)Glina874 45.742 30.606 49.858 2.157 4,32% 8.366 (66,9%) (16,78%) Donji 16.554 15.047 18.043 890 4,93% 1.388Lapac875 (90,89%) (7,69%)Vrgin- 37.820 30.237 41.223 4.263 10,34% 6.991 most876 (79,95%) (16,95%)Gračac877 27.859 19.818 30.366 971 3,19% 1.601 (71,13%) (5,27%)Gospić i 53.820 19.845 58.663 3.217 5,48% 4.740 Perušić878 (36,83%) (8,08%)Slunj 45.829 24.352 49.953 1.924 3,85% 5.748 i Veljun879 (53,13%) (11,50%)

Kota

r

Broj

sta

novn

ka 1

931.

Broj

pra

vosl

avni

h 19

31.

Broj

sta

novn

ika

1941

. (z

a st

opu

dem

ogra

fsko

g ra

sta

uveć

an re

zult

at

popi

sa iz

193

1)

Broj

ubi

jeni

h ci

vila

194

1.

Post

otak

ubi

jeni

h ci

vila

19

41. o

d uk

upno

g br

oja

stan

ovni

ka 1

941.

u

kota

ru

Broj

ubi

jeni

h ci

vila

194

1–

1945

. i p

osto

tak

od

ukup

nog

broj

a st

anov

nika

19

41. u

kot

aru


Koliki je bio pogrom Srba upravo u prvoj godini ustaške vladavine govore nam (također neizravno) i podaci o stradanjima civila 1941. u odnosu na ukupne civilne žrtve u tim kotarevima za vrijeme cijelog rata (1941–1945): kotarevi Korenica i Udbina 44%, kotar Dvor 12%,880 kotar Vojnić 19%,881 kotar Glina 26%,882 kotar Donji Lapac 64%,883 ko-tar Vrginmost 60%,884 kotar Gračac 61%,885 kotarevi Gospić i Perušić 68%,886 kotarevi Slunj i Veljun 33%.887 Poimenični popisi žrtava koji su načinjeni za spomenute kotareve ukazuju da se radi uglavnom o Srbima i uglavnom o civilima.

U kotarevima gdje su Srbi činili apsolutnu većinu (naprimjer Vojnić, Glina, Donji Lapac, Vrginmost, Gračac) od travnja 1941. do travnja 1942. »rješavanje srpskog pitanja« se u najvećoj mjeri svodi-lo na ubijanja dok su iseljavanja, donekle i prekrštavanja, uglavnom izostala. Ali u kotarevima gdje su Srbi bili u relativnoj većini ili bili u manjini, ali su činili značajan udio u stanovništvu (naprimjer u Grubi-šnom Polju, Bjelovaru, Ludbregu, Petrinji) ustaše su, uz masovno ubi-janje, prakticirali i prekrštavanja i organizirano prisilno iseljavanje.

Druga strateška poluga »konačnog rješenja srpskog pitanja« bila su prekrštavanja Srba s pravoslavne na rimokatoličku ili grkoka-toličku vjeroispovijest. Prekrštavanja su imala za cilj asimilaciju pra-voslavnog srpskog stanovništva, odnosno, kako su ustaše govorile, njihovo »vraćanje vjeri otaca«. Prekrštavanja su bila najmasovnija u drugoj polovici 1941. i u prvoj polovici 1942. Do početka 1942, dakle u nešto više od šest mjeseci, s pravoslavne na rimokatoličku i grkokato-

880 Đ. Ostojić, A. Đermanović, »Na stratištima« u: Dvor na Uni, Dvor na Uni, 2011, 432. 881 Kotar Vojnić u NOB i socijalističkoj revoluciji, Karlovac 1989, 1114. 882 Č. Višnjić, B. Vujasinović, Đ. Roksandić, Glina 13. maja 1941, Zagreb 2011, 70–154. 883 Kotar Donji Lapac u narodnooslobodilačkom ratu 1941–1945, Karlovac 1985, 1108–1109. 884 D. Baić, Kotar Vrginmost u NO borbi 1941–1945, Vrginmost 1980, 270–273. 885 Kotar Gračac u narodnooslobodilačkom ratu 1941–1945, Karlovac 1984, 895. 886 Kotar Gospić i kotar Perušić u narodnooslobodilačkom ratu 1941–1945, Karlovac 1989,

982–983. 887 Kotar Slunj i kotar Veljun u narodnooslobodilačkom ratu 1941–1945, Karlovac 1988.

304 zaključak

ličku vjeroispovijest prekršteno je u NDH oko 100.000 Srba.888 Formi-ranjem Hrvatske pravoslavne crkve 1942. godine broj prekrštavanja je naglo pao. Prekrštavanje je bilo »najuspješnije« u krajevima gdje su Srbi bili u manjini. U sjeverozapadnoj Hrvatskoj prekrštavanja su po brojnosti bila najmasovnija u bjelovarskom i koprivničkom kraju, zatim na području Garešnice, oko Križevaca, Hrvatske Kostajnice, Pe-trinje, Dvora i Gline te u okolici Karlovca, Slunja, Vrbovskog i Ogulina. Broj prekrštenih teško je točno utvrditi, ali prema postojećim podaci-ma treba računati da ih je u tim krajevima od ljeta 1941. do proljeća 1942. bilo oko 50.000 ili otprilike pola od ukupnog broja prekrštenih u NDH u prvoj godini trajanja NDH. Kako je pravoslavnih u tim kra-jevima u to vrijeme bilo između 250.000 i 300.000 udio prekrštenih je bio 16–20% (za cijelu NDH u korelaciji su brojke 1.800.000 pravo-slavnih stanovnika i 100.000 prekrštenih ili 6% u prvoj godini ustaške vlasti).

Što se tiče prisilnog iseljavanja kao trećeg vida «konačnog rješe-nja srpskog pitanja», Pavelić je već 18. travnja 1941. donio zakonsku uredbu o nekretninama tzv. dobrovoljaca kojom se zemlja i imanja dodijeljena solunskim dobrovoljcima nakon Prvog svjetskog rata proglašavaju narodnom imovinom. Na taj je način omogućen progon oko 28.000 Srba-solunaca (radi se o najmanje 5.600 obitelji) kojima je, kao i svim doseljenim poslije 1914, uskraćeno dobivanje drža-vljanstva. Ovaj progon solunskih dobrovoljaca nije bio organiziran preko sabirnih logora nego hitnom deportacijom preko Bijeljine. Oko 25.000 ih je zaista iseljeno u Srbiju, a oko 3.000 preostalih smješteno u tuzlanskom i teslićkom kraju. Neuspjelu deportaciju tih 3.000 »so-lunaca« vjerojatno treba povezati s napetošću zbog ustanka u Mačvi (Srbija). Osim tih 3.000 »solunaca«, neuspjelim organiziranim pri-silnim iseljavanjem Srba u Srbiju može se smatrati i iseljavanje 2.700 Srba iz okolice Plitvičkih Jezera i Bihaća na područje Bosanskog Pe-trovca i Drvara, iako se većina njih u svoj kraj ili u njegovu blizinu vratila već u kolovozu 1941.

888 N. Bartulin, »Ideologija nacije i rase: ustaški režim i politika prema Srbima u Neza-visnoj Državi Hrvatskoj 1941–1945.« u: Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, vol. 39 (2007), str. 230.


Nadalje, uz pojedinačne smrtne slučajeve u procesu organizira-nog prisilnog iseljavanja treba istaći dva masakra (26. kolovoza je u po-buni u požeškom logoru ubijeno 438 zatočenih, a 27. kolovoza 1941. na mostu između Bosanskog i Slavonskog Broda, prilikom upućivanja u logor u Požegi, ubijeno 65 Srba iz sela Grka i Lučana) pa se i te žrtve uvjetno može ubrojiti u kategoriju »neuspjelog iseljavanja«.

Osim solunskih dobrovoljaca, direktnom deportacijom, a prije formiranja logora za organizirano prisilno iseljavanje Srba iz NDH u Srbiju, u dva transporta (6. i 11. srpnja 1941) deportirana je u Srbiju ukupno 341 osoba iz Zagreba (treći transport Srba iz Zagreba, koji je uslijedio 15. srpnja 1941, organiziran je preko logora u Capragu, tim su transportom iseljene 343 osobe, a evidencijski se one vode kao iselje-nici preko iseljeničkog logora Caprag).

Okolnost da je ustaški plan iseljavanja Srba u Srbiju bio komple-mentaran s Hitlerovim planom iseljavanja Slovenaca iz onog dijela Slovenije koji je pripojen Trećem Reichu, rezultirala je formiranjem iseljeničko-useljeničkih logora u Capragu, Bjelovaru i Požegi. Simul-tana iseljavanja Srba i Slovenaca bila su tema više konferencija u svib-nju, a operativno su razrađena na konferenciji u Zagrebu 4. lipnja 1941. Delegacije su predvodili Slavko Kvaternik i Siegfried Kasche, a o toj su temi, uz mnoge druge, razgovarali i Hitler i Pavelić 6. lipnja 1941. u Berghofu.

Slovenci koji su trebali biti raspoređeni po NDH bili su doprema-ni u Požegu, dok su Srbi za iseljenje u Srbiju okupljani u sva tri logo-ra. Logor u Capragu osnovan je početkom srpnja i djelovao je do kraja rujna 1941, logor u Bjelovaru osnovan je 10. srpnja 1941, a zatvoren potkraj listopada 1941, dok je logor u Požegi osnovan 9. srpnja (iako je praktički primao zatočenike od 1. srpnja) i radio do 20. listopada 1941. (definitivno zatvoren 18. studenog 1941).

Prvi zatočenici u logorima bili su pravoslavni svećenici, ukupno 334 ili 2,27% od ukupno organizirano prisilno iseljenih preko logora. Najveći broj njih je deportiran preko logora u Capragu. Hapšenja pra-voslavnih svećenika u najvećoj mjeri su provođena u prvoj polovici srpnja 1941, a hapšeni su svećenici, igumani i razni vjerski dužnosnici od jugoistočne Hercegovine do Podravine.

306 zaključak

Prvi civili u Capragu bili su sisački Srbi dovedeni 11. srpnja, u lo-gor u Bjelovaru prvi su dovedeni 12. srpnja Srbi iz Bjelovara i okolice, a prvi zatočenici logora u Požegi, pristigli 13. srpnja, bili su iz kotara Banja Luka. Prvi transport iz Capraga za Srbiju otišao je 1. kolovoza, iz Bjelovara 2. kolovoza, a iz Požege 3. kolovoza. Posljednji transport iz Capraga za Srbiju otišao je 26. rujna, iz Bjelovara 27. rujna, a iz Požege 6. listopada. Zatočenici su u logoru boravili od nekoliko sati (napri-mjer oni iz okolice Kutine) do više od mjesec dana (naprimjer oni iz Garešnice). U dva i pol mjeseca postojanja iseljeničkih logora iz njih je organizirano iseljeno u Srbiju 14.365 osoba i to iz logora Caprag 5.198 osoba (36,18%), iz logora Bjelovar 4.700 osoba (32,71%), a iz logora Po-žega 4.467 osoba (31,09%).

Poimenični popisi pokazuju da su iseljavane cijele obitelji, prete-žno iz kotareva u kojima nije buknuo ustanak, odnosno iz krajeva gdje Srbi nisu bili u apsolutnoj većini. Najveći broj iseljenih bio je iz kotara Grubišno Polje (2.717 ili 18,94%), zatim iz kotara Bjelovar (2.037 ili 14,18%), kotara Banja Luke (1.807 ili 12,57%), kotara Petrinje (817 ili 5,6%), kotara Virovitice (736 ili 5,08%). Iz Zagreba su iseljene ukup-no 684 osobe (prvim dvama transportima direktno, a trećim preko Capraga). Iseljeno je 7.240 žena (49,23%) i 7.451 muškaraca (50,66%) dok za 15 nije naveden spol. Najviše je bilo iseljenika mlađih godišta, između 1921. i 1931. godišta, ali bilo je i tek rođene djece kao i gotovo stogodišnjaka (najstariji je imao 98 godina).


1843

.18

50.

1853

.18

56.

1859

.18

62.

1865

.18

68.

1871

.18

74.

1877

.18

80.

1883

.18

86.

1889

.18

92.

1895

.18

98.

1901

.19

04.

1907

.19

10.

1913

.19

16.

1919

.19

22.

1925

.19

28.

1931

.19

34.

1937

.19

40.

400

350

300

250

200

150

100

50

0

Broj iseljenika i njihovo godište

Najveći broj prognanih Srba iz NDH smjestio se u Beogradu (37.419 ili 31,54%), u šabačkom okrugu (22.028 ili 18,56%) i u beogradskom okrugu (11.243 ili 9,4%). Dakle više od polovine prisilno iseljenih Srba iz NDH živjelo u sjevernoj Srbiji, odnosno u Beogradu i okolici te u Mačvi. Slična situacija sa smještajem u Srbiji bila je i 1944, kad se gle-da ukupni broj iseljenih i izbjeglih iz NDH.

308 zaključak

Podatak komesarijata za izbjeglice Srbije da je u Srbiji u ožujku 1942. evidentirano ukupno 80.113 izbjeglih i organizirano prisilno iseljenih iz NDH i činjenica da su sva organizirana prisilna iseljavanja iz NDH sadržana u tom broju, jer su do tada bila okončana, omogućuje nam strukturiranje po kategorijama. Organizirano prisilno iseljenih do ožujka 1942. je ukupno bilo 40.906 ili 51,06%, a izbjeglih pred usta-škim terorom 39.207 ili 48,94%.

Prvu grupu čini 25.000 solunskih dobrovoljaca (31,20%), 14.365 iseljenih preko iseljeničkih logora (17,93 %), 341 iseljen Zagrepčanin u dva direktna transporta (0,43%) te transport iz Dvora na Uni s 1.200 deportiraca za koji nemamo poimenični popis, ali je transport eviden-tno stigao u Beograd (1,50%), dok drugu grupu u Beogradu evidentira-nih izbjeglica u ožujku 1942. čine dvije kategorije: oni koji su se indi-vidualno iselili po administrativnoj proceduri i uz znanje vlasti NDH (tzv. »dobrovoljni iseljenici«), odnosno oni koji su se u Srbiji našli kao bjegunci pred ustaškim terorom. Koliko je kojih unutar tog broja bilo

Banatski 4382 Beogradski 11243 Valjevski 5702 Zaječarski 5653 Kragujevački 4820 Kraljevački 1511 Kruševački 2563 Leskovački 538 Mitrovački 317 Moravski 6921 Niški 4310 Požarevački 6249 Užički 4550 Šabački 22028 Grad Beograd 37419 Pridošlo 20 Sveukupno 118641

Brojno stanje izbjeglica iz NDH na dan 10. listopada 1944.


zasad nije moguće razlučiti, ali samo na te dvije kategorije se odnosi i povećanje od 38.528 izbjeglih iz NDH do listopada 1944, kad je u srpskom komesarijatu za izbjeglice bilo evidentirano ukupno 118.641 izbjeglica iz NDH.

U ovoj strukturnoj kategorizaciji organizirano prisilno iselja-vanih valja spomenuti dva slučaja neuspješnog prisilnog iseljavanja u Srbiju, 3.000 »solunaca« i 2.700 Srba iz plitvičkog kraja, ukupno, dakle, 5.700 Srba koji su također bili žrtve planskog prisilnog iseljava-nja s ciljem istrebljenja jer, osim što nisu dospjeli do konačnog odre-dišta, proživjeli su jednako prognaničko iskustvo kao i ostali, ako ne i teže. A da bi slika o organiziranom prisilnom iseljavanju kao kategoriji genocida bila potpunija, uz te slučajeve »neuspješnog iseljavanja« tre-ba se prisjetiti i barem onih 438 masakriranih pobunjenika u logoru Požega i 65 likvidiranih na putu do logora Požega, jer stradali su u pro-cesu iseljavanja.

U zagrebačkom odjelu Zavoda za kolonizaciju NDH, od ukupno 1.546 izvlaštenih posjeda pod njegovom ingerencijom, najveći broj srpskih posjeda bio je na području Bjelovara (397 ili 25,67%), na po-dručju Grubišnog Polja (287 ili 18,56%) i na području Podravske Slati-ne (170 ili 11%). Na imanja prisilno iseljenih Srba naseljavane su hrvat-ske i slovenske obitelji. Prema podacima Zavoda za kolonizaciju NDH vidljivo je da je najveći broj od najmanje 5.963 koloniziranih obitelji (oko 30.000 osoba) bio smješten na području Virovitice (1.295 obitelji ili 21,7%), Vukovara (877 obitelji ili 14,7%), Grubišnog Polja (613 obi-telji ili 10,28%), Našica (637 obitelji ili 10,68%) i Bjelovara (411 obitelji ili 6,9%).

Osim Hrvata koji su naseljavani na srpske posjede, na njih su do-seljavani i Slovenci. Prema postojećim popisima njih je na području NDH naseljeno 8.438, iako je broj zacijelo bio znatno veći. Najveći broj Slovenaca koloniziran je na području kotareva Sarajevo (612 ili 7,25%), Petrinja (416 ili 4,93%), Grubišno Polje (388 ili 4,59%) i Kri-ževci (330 ili 3,91%). Iz popisa je vidljivo da je broj koloniziranih Slo-venaca oscilirao u svim kotarevima budući da su se slovenski progna-nici premještali iz kotara u kotar tražeći bolje životne uvjete.

310 zaključak

U ovoj rekapitulaciji vratimo se na trenutak i na onu strateški planiranu »trotrećinsku formulu« ustaškog »konačnog rješenja srps-kog pitanja« (trećinu ubiti, trećinu prekrštavanjem asimilirati, treći-nu iseliti). U krajevima NDH koji čine današnju Hrvatsku (703.000 Srba prema Žerjaviću), u prvoj godini ustaške vlasti te su tri osnovne poluge politike istrebljenja dale sljedeći rezultat. Od ukupno 86.449 ubijenih Srba civila (1941–1945), što čini 12,29% srpskog stanov-ništva, u prvoj godini ustaškog režima ubijeno ih je 24.844 (28,73% od ukupnih srpskih civilnih žrtava), prekrštavanjem oko 50.000 Srba otpočeo je proces asimilacije, a od 41.247 organizirano prisilno iselje-nih iz NDH u Srbiju tri četvrtine su bili iz kotareva koji čine današnju Hrvatsku. Tim trima genocidnim polugama zahvaćeno je 16% ukupne srpske populacije u krajevima NDH koji čine današnju Hrvatsku. U manje od godinu dana.

Zahvaljujući bogatoj arhivskoj građi iz fonda Državnog ravna-teljstva za ponovu bilo je moguće izvršiti djelomičnu rekonstrukciju organiziranog prisilnog iseljavanja srpskog stanovništva s područja NDH tokom ljeta 1941. te se tako može steći i ponešto točnija slika kako o funkcioniranju ustaškog režima i karakteru ustaške ideologije istrebljenja tako i o razmjerima politike genocida.

Conclusion

Physical liquidations, forced religious conversions and forced migra-tion were three strategic levers used by the Ustasha in the implemen-tation of their policy of exterminating the Serb population in the Independent State of Croatia (NDH). The extermination of Serbs, as the main rationale behind the establishment of NDH, was charted by the Ustasha during their exile in Italy, and is embodied in the laconic view of the thirds: one-third of the Serbs should be killed, one third expelled, and one third assimilated. The main foundation of their op-erational plan was systematic terror (legislative disempowerment, demonization, lists, arrests, prosecutions, liquidations).

In 1941 Croatia, that is, parts of NDH that make up today’s Cro-atia, comprised 3.78 million people, of which 703,000 or 18.6% were Serbs (Žerjavić). In the mass physical liquidations – a form of a “final solution of the Serb issue”, which took place between 1941 and 1945, 86,449 Serb civilians died; in 1941 alone – 24,844889.In the mass physical liquidations – a form of a “final solution of the Serb issue”, which took place between 1941 and 1945, 86,449 Serb civilians died; in 1941 alone – 24,844. In the book Human Losses in Croatia from 1941 to 1945 Igor Graovac and Dragan Cvetkovic provide tables with a na-tional breakdown of casualties by region. I am providing some parts of the tables (bear in mind that in 1941 the overall number of Serbs is estimated at 705,544).

889 D. Cvetković, “Killed members of the Yugoslav National Liberation Army of Croatia according to the list Victims of War 1941–1945 from 1946. Analysis of the current si-tuation according to the conducted review” in: Historians’ dialogue, ed. Hans Georg Fleck and Igor Graovac, vol. 6 (2002), p. 365–381

312 conclusion

The data on civilian deaths in districts in which Serbs constitut-ed an absolute or relative majority indirectly point to the extent of the suffering of Serbs in NDH in 1941. The vast majority of the total civilian victims of these districts are Serbs.

Slavonia 183,060 199,535 2,924 1.4% 23,477 (11.76%)Northwestern 67,622 73,707 783 1% 2,683Croatia (3.64%)Croatian Primorje 27,716 30,210 1,071 3.5% 2,985and Gorski kotar (9.88%)Dalmatia 92,613 101,874 842 0.8% 4,373 (4.29%)Lika 96,468 105,150 8,572 8.1% 17,465 (16.6%)Kordun 86,202 93,960 6,868 7.3% 19,585 (20.84%)Banija 92,760 101,108 3,784 3.7% 16,655 (16.47%)total 646,441 705,544 24,844 3.5% 86,449 (12.25%)

Regi

on

Num

ber o

f Ser

bs 1

931

Num

ber o

f Ser

bs 1

941

Num

ber o

f kill

ed S

erbs

in

1941

(civ

ilian

vic

tim

s)

Perc

enta

ge o

f Ser

bs

kille

d in

194

1 of

the

tot

al

num

ber o

f Ser

bs in

the

re

gion

in 1

941

Num

ber o

f kill

ed S

erbs

be

twee

n 19

41 a

nd 1

945

and

the

perc

enta

ge o

f the

nu

mbe

r of S

erbs

in t

he

regi

on in

194

1


890891892893894895896897898

890 Korenica district and Udbina district in the National Liberation Struggle (NOB) and soci-alist construction, Karlovac, 1979, p. 974.

891 Đ. Ostojić, A. Đermanović, »At execution sites« in: Dvor na Uni, Dvor na Uni, 2011, p. 432.

892 Vojnić district in the National Liberation Struggle and Socialist Revolution, Karlo-vac,1989, p. 1114.

893 Č. Višnjić, B. Vujasinović, Đ. Roksandić, Glina 13 May 1941, Zagreb, 2011, pp. 70–154. 894 Donji Lapac District in the National Liberation Struggle 1941–1945, Karlovac, 1985 pp.

1108–1109. 895 D. Baić, Vrginmost District in the National Liberation Struggle 1941–1945, Vrginmost

1980, pp. 270–273. 896 Gračac District in the National Liberation Struggle 1941–1945, Karlovac 1984, p. 895. 897 Gospic District and Perusic District in the National Liberation Struggle 1941–1945,

Karlovac 1989, 982–983. 898 Slunj District and Veljun District in the National Liberation Struggle 1941–1945, Karlo-

vac 1988, p. 911.

Korenica 26,458 20,943 28,839 1,429 4.95% 3,193and (79,15%) (11.07%)Udbina890

Dvor891 26,579 23,452 28,971 264 0.9% 2,191 (88,23%) (7.56%)Vojnić892 17,228 14,317 18,778 935 4.97% 4,894 (83,1%) (26.06%)Glina893 45,7 30,606 49,858 2,157 4.32% 8,366 (66,9%) (16.78%)Donji 16,554 15,047 18,043 890 4.93% 1,388 Lapac894 (90,89%) (7.69%)Vrgin- 37,820 30,237 41,223 4,263 10.34% 6,991most895 (79,95%) (16.95%) Gračac896 27,859 19,818 30,366 971 3.19% 1,601 (71,13%) (5.27%)Gospić 53,820 19,845 3,217 5.48% 4,740and (36,83%) (8.08%)Perušić897

Slunj and 45,829 24,352 1,924 3.85% 5,748Veljun898 (53,13%) (11.50%)

Dis

tric

t

Popu

lati

on in

193

1

Num

ber o

f Ort

hodo

x Ch

rist

ians

in 1

931

Popu

lati

on in

194

1 (t

he 1

931

cens

us re

sult

s in

crea

sed

by

the

dem

ogra

phic

gro

wth

rate

)

Num

ber N

umbe

r civ

ilian

s in

19

41

Perc

enta

ge o

f kill

ed

civi

lians

in 1

941

of t

he t

otal

po

pula

tion

in t

he d

istr

ict

in

1941

Num

ber o

f kill

ed c

ivili

ans

1941

– 19

45 a

nd t

he

perc

enta

ge o

f tot

al

popu

lati

on in

the

dis

tric

t in

19

41

314 conclusion

The data on the suffering of civilians in 1941 in relation to the total civilian victims in districts during the entire war (1941–1945) point (also indirectly) to the extent of the pogrom against Serbs during the first year of Ustasha rule: districts Korenica and Udbina 44%, district Dvor 12%,899 district Vojnic 19%,900 district Glina 26%,901 district Donji Lapac 64%,902 district Vrginmost 60%,903 district Gracac 61%,904 dis-tricts Gospic and Perusic 68%,905 districts Slunj and Veljun 33%.906

Individualized lists of victims which have been made for these districts indicate that they concern mainly Serbs and mostly civil-ians. In districts where Serbs constituted the absolute majority (e.g. Dvor, Vojnic, Glina, Donji Lapac, Vrginmost, Gracac), in the period from April 1941 until April 1942 “the resolution of the Serb issue” was largely reduced to executions while forced migration, and to a certain extent forced religious conversions, were mainly absent. But in districts where Serbs were a relative majority or even a minority, albeit constituting a significant proportion of the population (e.g. in Grubisno Polje, Bjelovar, Ludbreg, Petrinja), the Ustasha, along with mass executions, implemented forced conversions and organized forced migration.

The second strategic lever of the “final solution to the Serb is-sue” comprised of forced conversions of Serbs from the Orthodox to

899 Đ. Ostojić, A. Đermanović, At the execution locations, in Dvor on the Una River, 2011, p. 432

900 Vojnic District in the National Liberation Struggle and Socialist Revolution, Karlovac 1989, p. 1114

901 Č. Višnjić, B. Vujasinović, Đ. Roksandić, Glina on 13 May 1941, Zagreb, 2011, pp. 70–154 902 Donji Lapac District in the National Liberation Struggle 1941–1945, Karlovac 1985, pp.

1108–1109 903 D. Baić, Vrginmost District in the National Liberation Struggle 1941–1945, Vrginmost

1980, pp. 270–273 904 Gračac District in the National Liberation Struggle 1941–1945, Karlovac 1983, p. 895 905 Gospić and Perušić Districts in the National Liberation Struggle 1941–1945, Karlovac

1989, pp. 982–983 906 Gospić and Perušić Districts in the National Liberation Struggle 1941–1945, Karlovac,

1989, pp. 982–983


the Roman Catholic or Greek Catholic denomination. Conversions were aimed at the assimilation of the Serb Orthodox population, that is, as the Ustasha used to say, to the “restoration of the religion of the fathers.” Conversions were most numerous in the second half of 1941 and the first half of 1942. By the beginning of 1942, in just over six months, over 100,000 Serbs had converted from the Orthodox to the Roman Catholic and Greek Catholic denomination907. Upon the es-tablishment of the Croatian Orthodox Church in 1942 the number of conversions dropped sharply. Conversions were “most successful” in areas where Serbs were a minority. In northwestern Croatia conver-sions were most numerous in the Bjelovar and Koprivnica regions, in the area around Garesnica and Krizevci, Hrvatska Kostajnica, Petrinja and Glina and around Karlovac, Slunj, Vrbovsko and Ogulin.

It is difficult to determine the exact number of the converted, but according to the existing data, in the period from summer 1941 until spring 1942 in the abovementioned regions there were about 50,000 converted persons or about half of the total number of those who had converted in NDH in the first year of its rule. As at that time in those areas there were between 250,000 and 300,000 Orthodox Christians, the share of the converted was 16–20% (for the whole of NDH the correlated numbers are 1,800,000 Orthodox inhabitants and 100,000 converts, or 6% in the first year of the Ustasha rule).

As for forced migrations, the third form of the “final solution of the Serb issue,” on 18 April 1941 Pavelic issued a decree on the real estate of so-called volunteers which declared that land and proper-ty assigned to Thessaloniki volunteers after World War I were state-owned. This enabled the expulsion of around 28,000 Thessaloniki Serbs (this concerned at least 5,600 families) who were denied citi-zenship just as all immigrants after 1914 were. This was not organized through concentration camps, but through an expedited deportation

907 N. Bartulin, ‘Ideology of Nation and State: the Ustashe regime and policy towards Serbs in NDH during the period 1941–1945’ in: Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, vol. 39 (2007), p. 230

316 conclusion

via Bijeljina. Around 25,000 of them were actually expelled to Serbia and about 3,000 those remaining to the Tuzla and Teslic region. The failed deportation of these 3,000 “Thessaloniki volunteers” is likely to be linked with the tension caused by the uprising in Mačva (Ser-bia). In addition to these 3,000 “Thessaloniki volunteers”, there was an unsuccessful organized migration of 2,700 Serbs from the area of Plitvice lakes and Bihac to the area of Bosanski Petrovac and Drvar, although the majority had already returned to their native land or its vicinity in August 1941.

Furthermore, along with individual deaths in the process of or-ganized forced migrations, two massacres should be highlighted (on 26 August 438 detainees were killed in riots in the camp in Pozega, and on 27 August 1941 on the bridge between Bosanski and Slavonski Brod, during their transfer to the camp in Pozega, 65 Serbs from vil-lages Grk and Lucani were killed) so these victims may be condition-ally considered under the category of “unsuccessful displacement.”

Apart from the Thessaloniki volunteers, a total of 341 persons were deported from Zagreb to Serbia in two transportations (on 6 and 11 July 1941), before the formation of the camp for forced migrations of Serbs from NDH to Serbia. The third expulsion of Serbs from Za-greb, which followed on 15 July 1941 was organized through the camp in Caprag. 343 persons were displaced during this transportation, and in the records they are referred to as emigrants via Caprag.

The fact that the Ustasha plan of expelling Serbs to Serbia was complementary to the Hitler’s plan of expelling Slovenes from that part of Slovenia which was annexed to the Third Reich, resulted in the formation of emigrant-immigrant camps in Caprag, Bjelovar and Pozega. Simultaneous expulsions of Serbs and Slovenes were the sub-ject of several conferences in May, and were operationally developed at a conference in Zagreb on 4 June 1941. Delegations were led by Slavko Kvaternik and Sigfrid Kasche, and the same topic was, along with many others, discussed between Hitler and Pavelic on 6 June 1941 in Berghof.


Slovenians who were supposed to be distributed throughout NDH were transported to Požega, while the Serbs to be expelled to Serbia were rounded up in all three camps. The camp in Caprag was established in early July and active until the end of September 1941, the camp in Bjelovar was established on 10 July 1941 and closed in late October 1941, while the camp in Pozega was established on 9 July (al-though in practice it received detainees from 1 July) and worked until 20 October 1941 (it was definitively closed on 18 November 1941).

The first prisoners in the camps were Orthodox priests, num-bering 334, or 2.27% of the total number of those who were forceful-ly displaced via camps. Most of them were deported via the Caprag camp. Arrests of Orthodox priests were largely conducted in the first half of July 1941, and among the arrested were priests, abbots and var-ious religious officials from southeast Herzegovina to the Podravina region.

The first civilians in Caprag were Serbs from Sisak brought on 11 July; in the camp in Bjelovar Serbs from Bjelovar and surrounding areas were brought on 12 July; and the first detainees of the camp in Pozega, who arrived on 13 July, came from the district of Banja Luka. The first transport from Caprag to Serbia left on 1 August, from Bjelovar on 2 August and from Pozega on 3 August. The last transport from Caprag to Serbia left on 26 September, from Bjelovar on 27 Sep-tember, and from Pozega on 6 October. The detainees were kept in the camp from anything between a few hours (for example, those from the surroundings of Kutina) to more than a month (for example, those from Garesnica). In two and a half months of their existence, 14,365 persons were transferred from displacement camps in an or-ganized manner to Serbia – precisely 5,198 persons from the Caprag camp (36.18%), 4,700 persons from the Bjelovar camp (32.71%), and 4,467 persons from the Pozega camp (31.09%).

Lists of individuals show that entire families were displaced, mostly from the districts in which no uprising broke out, that is, from the regions where Serbs were not in absolute majority. The largest number of the displaced was from the district Grubisno Polje (2,717 or

318 conclusion

18.94%), followed by the district of Bjelovar (2,037 or 14.18%), district of Banja Luka (1,807 or 12.57%), district of Petrinja (817 or 5,6%), and the district of Virovitica (736 or 5.08%). A total of 684 persons were displaced from Zagreb (in the first two transports directly and during the third via Caprag). 7,240 (49.23%) women and 7,451 men (50.66%) were displaced, along with 15 persons of unspecified sex. Most of the displaced were of a younger age, specifically, they were born in the period 1921 - 1931, but there were also newborns as well as almost cen-tenarians (the oldest was 98 years old).

1843

.18

50.

1853

.18

56.

1859

.18

62.

1865

.18

68.

1871

.18

74.

1877

.18

80.

1883

.18

86.

1889

.18

92.

1895

.18

98.

1901

.19

04.

1907

.19

10.

1913

.19

16.

1919

.19

22.

1925

.19

28.

1931

.19

34.

1937

.19

40.

400

350

300

250

200

150

100

50

0

Forecfully displaced Serbs categorized by age


The largest number of displaced Serbs from NDH settled in Bel-grade (37,419 or 31.54%) in the Sabac district (22,028 or 18.56%) as well as in the Belgrade district (11,243 or 9.4%), so more than half of the forcefully displaced Serbs from NDH settled in northern Serbia, Belgrade and its surroundings and in Mačva. A similar situation with housing in Serbia occurred in 1944, when another comparable wave of displaced persons and refugees arrived from NDH.

Banatski 4382 Beogradski 11243 Valjevski 5702 Zaječarski 5653 Kragujevački 4820 Kraljevački 1511 Kruševački 2563 Leskovački 538 Mitrovački 317 Moravski 6921 Niški 4310 Požarevački 6249 Užički 4550 Šabački 22028 Grad Beograd 37419 Pridošlo 20 Sveukupno 118641

Number of refugees from NDH as of October 1944

320 conclusion

The data from the Commissioner for Refugees of Serbia shows that in Serbia in March 1942 there was a total of 80,113 recorded refu-gees and forcibly displaced from NDH; the fact that all the organized forcible migrations from NDH were contained in this number – be-cause they had been completed by that time – allows us to categorise the data. By March 1942 there was a total of 40,906 or 51.06% of for-cibly displaced persons, and 39,207 or 48.94% of those who fled from the Ustasha terror.

The first group was made up of 25,000 Thessaloniki volunteers (31.20%), 14,365 displaced through migration camps (17.93%), 341 citizens of Zagreb displaced via two direct transports (0.43%) and the transport from Dvor on the Una River with 1,200 deportees for whom there is no list, but the transport evidently reached Belgrade (1.50%), while the second group of recorded refugees in Belgrade in March 1942 comprised of two categories: those who individually emigrated based on the administrative procedure and with the knowledge of the NDH authorities (so-called voluntary emigrants), that is, those who had secured a refuge in Serbia from the Ustasha terror. Exactly how many fell into each of these categories is still impossible to tell, but the increase of 38,528 refugees from NDH until October 1944 (when 118,641 refugees from NDH were recorded by the Commissioner for Refugees of Serbia) refers to exclusively these two categories.

In this structural categorization of persons who were forcibly displaced, two cases of failed forced displacement to Serbia should be mentioned, namely 3,000 “Thessaloniki soldiers” and 2,700 Serbs from the Plitvice region, in total, therefore, 5,700 Serbs who were also victims of forced displacement with the aim of extermination because, apart from not having made it to the final destination, they lived through the same experience of exile as the others, if not an even harder one. And to make the picture of organized forcible dis-placement as a category of genocide complete, with these cases of “failed displacement”, one should also remember that at least 438 rebels were massacred in the Pozega camp and 65 persons liquidated on their way back to the Pozega camp because they were killed in the process of deportation.


In the Zagreb Department of the NDH Institute for Coloniza-tion, from a total of 1,546 expropriated properties under its jurisdic-tion, the largest number of Serb properties was located in the area of Bjelovar (397 or 25.67%), in Grubisno Polje area (287 or 18.56%) and in the Podravska Slatina area (170 or 11%). Croatian and Slovenian fam-ilies were handed the farms of forcefully displaced Serbs. According to the NDH Institute for Colonization, it is evident that the largest number of at least 5,963 colonized families (about 30,000 people) was located in the area of Virovitica (1,295 families or 21.7%), Vuk-ovar (877 families or 14.7%), Grubisno Polje (613 families or 10.28%), Našice (637 families or 10.68%) and Bjelovar (411 families or 6.9%).

Besides Croats who colonized Serb farms, Slovenes did the same. According to the existing lists, 8,446 Slovenes settled on NDH ter-ritory, although the number was likely much higher. The largest number of Slovenes colonized areas in the districts of Sarajevo (612 or 7.25%), Petrinja (416 or 4.93%), Grubisno Polje (388 or 4.59%) and Krizevci (330 or 3.91%). From the list it is clear that the number of colonized Slovenes fluctuated in all districts since Slovenian refugees moved from district to district, searching for better living conditions.

In this recapitulation, let us go back to the strategically planned “two-thirds formula” of the Ustashas’ “final solution of the Serb is-sue” (kill one third, assimilate one third via religious conversion, displace one third). In the regions of NDH which make up today’s Croatia (703,000 Serbs according to Zerjavic), in the first year of the Ustasha government the three main levers of extinction policy yielded the following result. Of the total 86,449 killed Serb civilians (1941–1945), which constituted 12.29% of the Serb population, in the first year of the Ustasha regime 24,844 (28.73% of total Serb civilian casualties) were killed, about 50,000 Serbs began the process of as-similation via conversion, and of the 41,247 of those who were forci-bly displaced from NDH to Serbia three quarters came from districts that make up today’s Croatia. The three genocidal levers affected 16% of the entire Serb population in parts of NDH that make up today’s Croatia. All this in less than a year.

322 conclusion

Thanks to the wealth of archives from the State Agency for Eco-nomic Renewal, it was possible to conduct a partial reconstruction of organized forcible displacement of the Serb population from the NDH territory during the summer of 1941. We can thus gain a more accurate picture of the functioning of the Ustasha regime and the character of the Ustasha ideology of extermination, as well as of the scale of their genocidal policy.

Kratice korištene u knjizi

ARS – Arhiv Republike Slovenije AS – Arhiv Srbije CGK – Centralna gradska komisija DAK – Državni arhiv Karlovac DAZ – Državni arhiv Zagreb HDA – Hrvatski državni arhiv MUP NDH – Ministarstvo unutrašnjih poslova Nezavisne

Države Hrvatske MVP NDH – Ministarstvo vanjskih poslova Nezavisne Države

Hrvatske NOB – narodnooslobodilačka borba SDS RSUP SRH – Služba državne sigurnosti Republički sekretarijat

unutrašnjih poslova Socijalističke Republike Hrvatske

ZKRZ – Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača

Literatura

Baić, Dušan, Kotar Vrginmost u NO borbi 1941–1945, Vrginmost 1980. Balta, Ivan, »Kolonizacija istočne Hrvatske u Drugom svjetskom

ratu« u: Časopis za suvremenu povijest, god. 33 (2001), br. 2, 387–408.

Bartulin, Nevenko, »Ideologija nacije i rase: ustaški režim i politika prema Srbima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1941–1945« u: Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, vol. 39, (2007), str. 209–242.

Benz, Wolfgang, (urednik), Dimension des Völkermordes. Die Zahlder jüdischen Opfer des Nationalsozialismus, München 1991.

Bižić, Dušan, Vjetrovi nad ravnicom – kronika o ljudima Silaša, Silaš 1976.

Bjelić, Miodrag, Sabirni ustaški logor u Slavonskoj Požegi 1941. godine, Beograd 2008.

Bjelovitić, Miloš, Jarić, Ilija, Gudovac 1941. – Da se ne zaboravi, Banja Luka 2002.

Boban, Ljubo, »Ustaše« u: Enciklopedija Jugoslavije, sv. 8, Zagreb 1971, 438–444.

Brechtken, Magnus, Madagascar für die Juden. Antisemitische Idee und politrische Praxis 1885–1945, München 1997.

Bulajić, Milan, Ustaški zločini genocida i suđenje Andriji Artukoviću 1986. godine, knjiga I, Beograd 1988.

Burleigh, Michael, Treći Reich, Nova povijest, Zagreb 2012. Concentration Camp Dachau 1933–1945, München 1978. Cvetković, Dragan, »Stradali pripadnici Narodnooslobodilačke

vojske Jugoslavije iz Hrvatske prema popisu Žrtve rata 1941–1945. iz 1946. godine. Analiza trenutnog stanja prema do sada izvršenoj reviziji« u: Dijalog povjesničara –istoričara, ur. Hans Georg Fleck i Igor Graovac, sv. 6 (2002), 365–381.

325Čubrić, Dragan, Krković, Momčilo, Stradanje Srba u pravoslavnoj

crkvi u Glini i rušenje spomenika, Beograd 2005.Dizdar, Zdravko, »Osnivanje i djelatnost četničkih udruženja na

području petrinjskog kotara u razdoblju Kraljevine Jugoslavije« u: Petrinjski zbornik, sv. 4 (2001), 66–90.

Dizdar, Zdravko, »Osnivanje i djelovanje četničkih udruženja na području grada i kotara Osijek u monarhističkoj Jugoslaviji (1918–1941)« (drugi dio) u: Scrinia slavonica, sv. 6 (2006), 342–401.

Dizdar, Zdravko, »Logori na području sjeverozapadne Hrvatske u toku drugoga svjetskog rata 1941–1945. godine« u: Časopis za suvremenu povijest, god. 22 (1990), sv. 1–2, 83–110.

Dizdar, Zdravko, »Ljudski gubici logora ‘Danica’ kraj Koprivnice 1941–1942.« u: Časopis za suvremenu povijest, god. 34 (2002), sv. 2, 377–407.

Dov Kulka, Otto, »Die Nürnberger Rassengesetze und die deutsche Bevölkerung im lichte Geheimer NS –Lage und Stimmungs – berichte«, Vierteljahrshefte fuer Zeitgeschichte 32 (1984), 582–624..

Bogdan, Ivo (prir.), Dr. Ante Pavelić je riešio hrvatsko pitanje, Zagreb 1942.

Ferenc, Tone, Nacistička politika denacionalizacije u Sloveniji u godinama od 1941. do 1945, Ljubljana–Beograd 1979.

Goldstein, Ivo, »Iseljavanje Srba i useljavanje Slovenaca u NDH 1941. godine« u: S. Jerše (ur) Med srednjo Evropo in Sredozemljem: Vojetov zbornik, Ljubljana 2006, str. 595–605.

Goldstein, Ivo, Holokaust u Zagrebu, Zagreb 2001. Goldstein, Ivo, Hrvatska 1918–2008, Zagreb 2008. Goldstein, Slavko, 1941. Godina koja se vraća, Zagreb 2007. Heđbeli, Živana, »Ponova – Arhivsko gradivo Ureda za podržavljeni

imetak Nezavisne Države Hrvatske« u: Ljetopis SKD Prosvjeta, 2001, 511 – 521.

Horvat, Joža, Štambuk, Zdenko, Dokumenti o protunarodnom radu i zločinima jednog dijela katoličkog klera, Zagreb 1946.

326Hrečkovski, Slavica, »Društveno-političke prilike u Slavoniji nakon

okupacije«, Zbornik Historijskog instituta Slavonije, sv. 11 (1974), 29–50.

Janjatović, Bosiljka, i Strčić, Petar, »O ubojstvu dr. Milana Šufflaya« u: Historijski zbornik, god. XLVI (1), 1993, str. 102–105.

Jareb, Mario, Ustaško-domobranski pokret od nastanka do travnja 1941. godine, Zagreb 2006.

Jelić-Butić, Fikreta, Četnici u Hrvatskoj 1941–1945, Zagreb 1986.Jelić-Butić, Fikreta, Ustaše i NDH, Zagreb 1978.Jovanić, Đoko, »Ustanak u donjolapačkom kotaru 1941. godine«

u: Kotar Donji Lapac u narodnooslobodilačkom ratu 1941–1945, Karlovac 1985, str. 96–156.

Karakaš-Obradov, Marica, Dobrovoljna i prisilna preseljenja u Hrvatskoj tokom Drugog svjetskog rata i poraća (doktorski rad), Zagreb 2011.

Karakaš-Obradov, Marica, »Migracije srpskog stanovništva na području Nezavisne Države Hrvatske tokom 1941. godine« u: Časopis za suvremenu povijest, br. 3 (2011), 801–826.

Kazimirović, Vasa, NDH u svetlu nemačkih dokumenata i dnevnika Gleza fon Horstenau 1941–1944, Beograd 1987.

Kisić-Kolanović, Nada, »Podržavljenje imovine Židova u NDH« u: Časopis za suvremenu povijest, br. 3 (1998), 429 – 453.

Koehl, Robert Lewis, RKFDV. German Resettlement Policy, Cambridge 1957.

Kotar Donji Lapac u narodnooslobodilačkom ratu 1941–1945, Karlovac 1985.

Kotar Gospić i kotar Perušić u narodnooslobodilačkom ratu 1941–1945, Karlovac 1989.

Kotar Gračac u narodnooslobodilačkom ratu 1941–1945, Karlovac 1984.Kotar Korenica i kotar Udbina u NOB i socijalističkoj izgradnji, Karlovac

1979.Kotar Slunj i kotar Veljun u narodnooslobodilačkom ratu 1941–1945,

Karlovac 1988. Kotar Vojnić u NOB i socijalističkoj revoluciji, Karlovac 1989.

327Krišto, Jure, Katolička crkva i Nezavisna država Hrvatska, knjiga II,

Zagreb 1998. Krišto, Jure, Sukob simbola. Politika, vjere i ideologije u Nezavisnoj

Državi Hrvatskoj, Zagreb 2001. Krivokapić-Jović, Gordana, Srpska narodna samostalna stranka 1903–

1914, Zagreb 2000.Krizman, Bogdan, Ante Pavelić i ustaše, Zagreb 1983. Krizman, Bogdan, Pavelić između Hitlera i Mussolinija, Zagreb 1980. Lajić, Ivan, Bara, Mario, Ratovi, kolonizacije i nacionalna struktura

Slavonije u dvadesetom stoljeću, Zagreb 2009. Landikušić, Rafael, Priručnik o političkoj i sudbenoj podjeli NDH,

Zagreb 1942.Lengel-Krizman, Narcisa, Genocid nad Romima; Jasenovac 1942,

Zagreb–Jasenovac 2003. Lisac, Andrija Ljubomir, »Deportacije Srba iz Hrvatske 1941« u:

Historijski zbornik, 1–4, 1956, 125–145. Lorković, Mladen, Narod i zemlja Hrvata, Zagreb 1939. Marijan, Davor, »Lipanjski ustanak u istočnoj Hercegovini 1941.

godine« u: Časopis za suvremenu povijest, god. 35 (2003), sv. 2, str. 545–576.

Matković, Hrvoje, Svetozar Pribićević – ideolog – stranački vođa – emigrant, Zagreb 1995.

Milošević, Slobodan D., Izbeglice i preseljenici na teritoriji okupirane Jugoslavije 1941–1945, Beograd 1981.

Mirković, Jovan, »Zločini genocida: Eterović Mirko« u: Međunarodna konferencija o Jasenovcu, Jasenovac–sistem hrvatskih ustaških logora genocida 8–10. svibnja 2000, II knjiga, Banja Luka–Donja Gradina 2002, 116–119.

Nikolić, Vinko (ur), Stepinac mu je ime, knjiga I, Zagreb 1991.Obradović, Milan R., »Zločini na kotaru Donji Lapac od 1941. do

1945.« u: Kotar Donji Lapac u narodnooslobodilačkom ratu 1941–1945, Karlovac 1985, str. 821–847.

Opća i nacionalna enciklopedija u dvadeset knjiga, sv. 19, Zagreb 2007.Ostojić, Đuro, Đermanović, Andrija, »Na stratištima« u: Dvor na Uni,

Dvor na Uni, 2011., 363–433.

328Paczkowski, Andrzej, Pola stoljeća povijesti Poljske: 1939–1989. godine,

Zagreb 2001.Paušek-Baždar, Snježana, »Bogdan Šolaja (1883–1956)« u: Udio Like

u prirodnim znanostima i privredi, ur. V. Muljević, Gospić 1978, 35–39.

Perić, I., »Ustaški zločin u Ivanović Jarku« u: Kotar Vojnić u narodnooslobodilačkom ratu, Karlovac 1988, 835–840.

Peršen, Mirko, Ustaški logori, Zagreb 1990.Petešić, Ćiril, Katoličko svećenstvo u NOB-u: 1941–1945, Zagreb 1982. Polovina, Gojko, Svjedočenje – Sjećanja na događaje iz prve godine

ustanka u Lici, Beograd 1988. Požar, Petar, Ustaša, Dokumenti o ustaškom pokretu, Zagreb 1995. Predvečerje rata i Drugi svjetski rat (1936–1945), ur. I. Goldstein, sv. 17,

Zagreb 2009. Radelić, Zdenko, Hrvatska u Jugoslaviji 1945–1991, od zajedništva do

razlaza, Zagreb 2006.Rees, Laurence, Auschwitz – nacisti i konačno rješenje, Zagreb 2005. Rivelli, Marco Aurelio, Nadbiskup genocida, Nikšić 1999. Roksandić, Đuro, »Ustaški zločini u glinskom kotaru od 1941. do

1945.« u: Glina – Glinski kraj kroz stoljeća, Glina 1988, str. 283–303.

Shirer, William L., The Rise and Fall of the Third Reich, New York 1960. Šaša, Milojko, Kotar Virovitica u narodnooslobodilačkom ratu,

Virovitica 1989.Škiljan, Filip, »Stradanje Srba, Roma i Židova u virovitičkom i

slatinskom kraju tokom 1941. i početkom 1942. godine«, Scrinia slavonica, sv. 10 (2010), str. 341–365.

Škiljan, Filip, »Progon Srba iz Zagreba i oduzimanje srpske imovine 1941.« , Tokovi istorije, 1(2013), str. 85-115.

Škiljan, Filip, »Prisilno iseljavanje Srba iz Podravine i Kalničkog prigorja u ljeto i ranu jesen 1941.«, Cris, god XIV, br. 1 (2012), str. 342-364.

Škiljan, Filip, »Prisilno iseljavanje Srba iz Moslavine 1941. godine« u: Historijski zbornik , 1(2012), str. 149-168.

329Škiljan, Filip, »Organizirano masovno prisilno iseljavanje Srba iz

Hrvatske 1941. godine«, Stanovništvo, br. 2 (2012), str. 1-34.Škiljan, Filip, »Oduzimanje srpske imovine od strane vlasti NDH i

iseljavanje Srba iz zapadne Slavonije 1941. godine« u: Osječki zbornik, sv. 30 (2011), str. 131-148.

Šteković, Luka, »Izgon Srba iz virovitičkog kraja 1941. godine«, Ljetopis SKD »Prosvjete«, sv. 2 (1997), 359–394.

Šufflay, Mladen, Hrvatska u svjetlu svjetske historije i politike, Zagreb 1928.

Tomasevich, Jozo, Rat i revolucija u Jugoslaviji 1941–1945, Okupacija i kolaboracija, Zagreb 2010.

Višnjić, Čedomir, Vujasinović, Branko, Roksandić, Đuro, Glina 13. maja 1941, Zagreb 2011.

Vitković, Dimitrije, Srpska pravoslavna crkvena općina, parohija i škola u Zagrebu, Zagreb 1985.

Yahil, Leni, »Madagascar. Phantom of a solution for the Jewish Question« u: Jews and Non – Yews in Eastern Europe, New York 1974, 315 – 334.

Zatezalo, Đuro, Jadovno, Zbornik dokumenata, knjiga II, Beograd 2007.

Zatezalo, Đuro, Narodna vlast na Kordunu, Baniji i Lici 1941–1945, Karlovac 1978.

Zatezalo, Đuro, Radio sam svoj seljački i kovački posao, Zagreb 2005. Živković, Nikola, Kačavenda, Petar, Srbi u Nezavisnoj Državi

Hrvatskoj, Beograd 1998. Žukić, Slavoljub, Sušine, tristo godina slavonskog sela (1690–1990),

Zagreb 2007.

Internetski izvori

www.hitler.org/writings/programme/http://www.servat. unibe.ch http://www.thephora.net/forum/archive/index.php/t-40428.html

Novine

UstašaSpremnost Narodne novine Hrvatski narod Hrvatski list (Osijek)Katolički list Katolički tjednikNeue OrdnungVihor Novi list

Drugi objavljeni izvori

Ustav Ustaše – brošuraZbornik zakona i naredaba NDH, knjiga 1 (1941.)Godišnjak banske vlasti Banovine Hrvatske 1939–26. kolovoza 1940,

knjiga I, Zagreb 1940. Građa za historiju narodnooslobodilačkog pokreta u Slavoniji, knjiga I,

godina 1941, Slavonski Brod 1962.

Arhivski izvori

ARS, Slovenski izseljeniški odbor Zagreb 1941–1945.ARS, Urad za podržavljeno lastnino NDH u ZagrebuAS, Komesarijat za izbeglice i preseljenike DAK, Zbirka memoarskog gradiva o NOB-i 1941–1945DAZ, Fond br. 24, Gradsko poglavarstvo Zagreb, Stambeni uredHDA, Državno ravnateljstvo za ponovuHDA, Hrvatski državni saborHDA, Ministarstvo pravosuđa i bogoštovlja NDH, Vjerski odsjekHDA, Ministarstvo zdravstva i udružbe NDH, Glavno ravnateljstvo

za udružbu.HDA, MUP NDHHDA, MVP NDHHDA, SDS RSUP SRH HDA, V. župa ZagorjeHDA, Zavod za kolonizaciju NDH HDA, ZKRZ-CGK Zagreb HDA, ZKRZ-ZHHistorijski arhiv Sarajevo, Riznično upraviteljstvo – Ured za

podržavljeni imetak Sarajevo (RU-11)

Usmeni iskazi

Iskaz Miloša Čankovića, r. 1926, Srednja Gora (Čomborje) Iskaz Milana Žigića, r. 1919, Tuk Korenički (Rit Lukački) Iskaz Čede Opačića, r. 1935, Letičani (Bjelovar) Iskaz Mihajla Smoljanovića, r. 1923, Graberje (Ivanić Grad) Iskaz Dane Mudrića, r. 1926, Mala Bršljanica (Garešnica)Iskaz Tome Stankovića, r. 1933, Ludbreški Ivanec (Koprivnica)

Neobjavljeni izvori

Starčević, Đoko, Dnevnički zapisi 1940–1945. Fuerst, Irena, Dvakrat pregnan

Bilješka o autoru

Filip Škiljan je rođen u Zagrebu 1980. Nakon Klasične gimnazije stu-dira povijest i arheologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Za-grebu i diplomira 2003. Na poslijediplomskom studiju Hrvatske povi-jesti 20. stoljeća 2006. kod mentora prof. dr. Ive Goldsteina magistri-ra s temom Politički zatvorenici u logorima Stara Gradiška i Jasenovac. Doktorira 2009. s temom Politička opredjeljivanja u Hrvatskom zagorju 1941–1945. Između 2003. i 2006. radi u Spomen-području Jasenovac kao kustos zbirke fotografija, video-materijala i digitalnih zapisa. Od 2008. do 2012. je predavač-suradnik na Hrvatskim studijima Sveučili-šta u Zagrebu. Od 2006. do 2010. radi kao voditelj Arhiva Srba u Hrvat-skoj pri Srpskom narodnom vijeću. Od 2010. je zaposlen u Institutu za migracije i narodnosti kao znanstveni suradnik.

Filip Škiljan ORGANIZIRANA PRISILNA ISELJAVANJA SRBA ...Filip Škiljan Organizirana prisilna...

Documents

Transcript of Filip Škiljan ORGANIZIRANA PRISILNA ISELJAVANJA SRBA ...Filip Škiljan Organizirana prisilna...