DOBRI OTAC ANTIC - udruga-faa.hr

DOBRI OTAC

#

ANTIC BROJ 2 - 3

DOBRI OTAC ANTIC GLASILO VICEPOSTULATURE

Izd.aje: Franjevacki samostan Vrbaniceva 35, Zagreb

Odgovorni urednik: Fra Roko (Ivan) Tomic Vrbaniceva 35, Za greb

Godisnja pretplata

Pojedini broj

20 dinara

5 dinara

Casopis izlazi dozvolom crkvenih re dovnickih poglavara.

Svakog prvog cetvrrka u mjesecu sluzi se sveta Misa za sve prijatelje, dobroci nitelje i suradnike Vicepostulature,

Za sve sto se u ovom Glasilu navodi iii nazivlje »cudo«, »svetost«, »svetac« i slicno - to, u duhu crkvenih propisa, treba uzeti i razumjeti u nasern obic nom ljudskom nacinu izrazavanja. 0 svemu ovom lzreci ce konacni sud Sve ta Crkva.

Tisak: »Zrinski«, tiskarsko-izdavacki za vod Cakovec, Globetka bb.

Nadleznim republickim rjesenjern list »Dobri otac Antic« osloboden je pla canja osnovnog poreza na prornet.

Mir dobro!

DRAG! SINKO!

S pomocu Boi.iom dovrsavas svoje nauke, svoj klericki-bogoslovni iivot i polazis u vinograd Gos podnji. V punini godina, u punini svetog svecenic kog Reda, u punini t eoloskog znan]a, u dosta stece nom [ivotnom iskustvu, s blagoslovom Tvojih st ari jih polazis u zivot. Polaris s Kristom, da cinis dobro kao i On. Na Tvoja ce Leda pasti tesko breme odgo vornost i sluibe i Ti ces vaz da odgovarat i za spas dusa, ra pov jerenu Ti duirtost,

Sinko, shvati i uzmi svoju novu du.inost u duhu vjere, kao svetu volju Boi.iu, koju ces savjesno, s ljubavlju ispuniavati.

Saljem Ti »Zalosti Mari iine« kao posljednji svoj dar i poklon, za tvoju licnu formaciju. S Mari jam podi, da s N jome pobijedis sve zapreke na putu zivota. Budi Njezin vjerni apostol.

Kao Tvoj bivsi Magistar zahvaljujem Ti na iska zanim uslugama, postovanju, poslusnosti i svemu sto si ucinio za dobro moje sluzbe. Uvijek ce Te pratiti moja skromna, postojana molitva i sv. bla goslov. Preporucujem Ti da sve pouzdanje stavis u Presv. Olt. Sakramenat i Bl. Dj. Mariju. Cuvaj vje ru, ljubav prema Bagu i bliznjemu. Budi ponizan i ustrpljiv, razborit i svrhunaravan.

V Duhu Svetomu blagosliva Tebe i Tvoj apostol ski rad Tvoj bivsi Magistar

Fra Ante Zagreb, 22. VI. 59.

OCi svoje

Odvijeka je Isus Krist htio imati majku. A za sto ? Zar Bog treba pornocnicu? Ne! Bog je htio na taj nacin da nas ponovno rodi. Kao sto je Bog Otac nas otac, tako je i Marija nasa majka. Majka biti - znaci dati zivot. A Marija nas je rodila s Kristom za novi zivot. To je najuzvisenije rodenje, Rodila nas je za Boga, za Bozju djecu, sto uistinu i jesmo. U nju se stjece cijela povijest spasenja ljudi, jer je posrednica svih milosti. Kroz Mariji ne ruke prosle su sve rnilosti koje je primila ze mlja po Kristovoj otkupiteljskoj smrti. U njoj bi svaki od nas morao osjetiti poziv Bozji na otkuplje nje i spasenje.

Tko je Ona?

• upnrno u Majku svih

vjernika

- prva iza Boga - zjenica Presvetoga Trojstva - najdivnije djelo Bozje

najvjernija majka koja je zi vjela za Dijete u ljubavi svetoj

Samo njezino srce slicno je srou Boga. Njezino srce je prijestolje onoga kojega sav svijet obuhva titi me moze. Njezina je dusa bijeli eek kojega is punja samo Bog. Marija je nasa inaika - Cilj njezina majcinstva jest obracenje gresnika odnosno spasenje ljudi. Iz Evandelja znademo, da Krist nikada Mariju ne zo ve majkorn. osirn u casu kad je nama predaje. Za to Marija u gledanju Boga prepoznaje svaku dusu i vidi sto je Bog htio da doticna dusa postigne u svome zivotu. Po Mariji je Isus dosao k nama, po Mariji i mi dolazimo Isusu. To je siguran put kojim se ne moze zalutati. Njezina majcinska bri ga poduzima sve da svoju djecu zadrzi na pravome putu i spasi ih. Marija je nasa niocna maika - Ona ima u ruci sve blago neba. Sve sto pripada Kristu, pripada i Mariji. Po zivoj vjeri u Bozju Rijec postala je znak ispunjenja svih ljudskih ceznuca, Kako je samo bila dornisljata.

Ceznula je da pomogne Elizabeti. Ceznula je da pomogne svadbenicima u Kani. Ceznula je da bude vjerno uz svoga Sina, kada su ga psovali i mahali glavorn, te ga i sami uce nici ostavili. Ceznula je da ima u narucju svoga Sina i onda kad je izgubio ljudsko oblicje. Zagledajmo se u gornju sliku. Njezine oci, usta,

dostojanstven stav, sve to propovijeda blagost, mir, sabranost i ljubav. Drage spustene oci gledaju da nasnji sveopci svjetski metez. Njezin pogled i nas pojedinacno trazi. Zna ona da mi danas zivimo u doba kada smo svi materijalizirani, borili se iii ne, svejedno je. Oci nase vjere zadobile su »mrenu«. Treba dobar ope rater da nam operira »oci duse«, te nas tako pro mijeni u ljude novoga srca i novoga duha.

Obratimo se Mariji majci svih nas vjernika. U primo oci svoje u nju.

Neka nam se pogledi susretnu! Neka nam se srca dota,knu! U vlastitim rukama darujmo Mariji dusu svoju

i srce svoje, nas ovakvih kakvi jesmo. Zamolimo je da nase rUJke s,tavi u s·voje, da mozemo okrenutih ociju prema njoj ponovno zapoceti stavljati svo je korake u njezine stope na svome zamaljskome putovanju - putovanju kroz vrijeme prema tjele snoj smrti.

1

UZ DESETOOBLJETNICU SMRTI - UZ DESETOOBLJETNICU SMRTI

do osvjedocenja: P. Antic ruje RO DEN SVET, kao ni ostali svecl Bo zji, ali je roden ZA svetost. Oni ko ji su imali srecu izbliza ga poznava ti stekli su to uvjerenje na mnogo zorniji nacin dozivljavajuci njego vo neprestano uspinjanje prema vr huncima Bozje ljubavi. A U NJOJ JE SVETOST. Koliko nam je iz nama pristupac

nih izvora, poznato, dragi mali An te Antic veoma je rano poceo kro citi putem prema svetosti, na ko ju se je osjetio pozvanim. I elm je u svojoj cisto] i plemenitoj dusi shvatio, da je najsigumiji put do savrsene ljubavi upravo redovnic ki stalez, on ga je prigrlio. Nije to ucinio tek onako povrsno kao sto to cesto cine toliki njegovi vrsnjaci, nego se predao tom svetom pozivu svom snagom svoje volje. A ona je unatoc svim borbama s naravi i o kolnostima (npr. prerana bolest, na gao temperament) uvijek bila us mjerena prema DOBRU. Dapace, br zo je spoznao da je Bog tako velik i tako svet, da za njega vrijedi u

..;:a.;a:..a zivot uvijek ici za onim sto je VE CE dobro, birati sto je SAVRSENI JE. Dopustit cete mi ovdje jednu ma

lu reminiscenciju: Kad je nas sv. Petar Fourier stvarao temelje Kon gregacije »Notre Dame - Nase Go spe« za obuku djevojcica, napisao je prvoj grupici svojih herojskih kceri: »Odlucile ste cinltt sto se Bo gu vise svida . . . A Bogu se vise svida da poucavate djecu kao re dovnice sa zavjetima negoli kao slobodne uciteljice . . . Prema tome, preuzmite na se obavezu zavjeta« ... I one su preuzele. Tako je i nas mladi Antic stupio

u redovnickl stalez jer se uvjerio da se to Bogu vise svida. zelto je po svetiti se Bogu i cijelim svojim bicem pripadati njemu sirecl njegovu slavu. Sve redovnicke Ustanove u kat.

Crkvi imaju nesto zajednlcko. A to je onaj prvotni cilj osnivaca: slava Bozja, posvecenje clanova i ljubav prema bliznjernu u razlicitlm nje nim speclficnostlma. U tome je i bit osobne posvete Bogu svakog njena clana. Ako s tog aspekta promotrimo

zivot i lik 0. Ante Antica onda nam se u njemu predstavlja uzoran lik Bogu posvecene osobe izgradene u pravo prema tom trostrukom idealu sveca-redovnika.

1. Kako je Pater Antic ostvarivao i ostvario prvi ideal: traziti ponaj prije SLAVU BO:i:JU? Mogli bismo reel da je 0. Antic

bio upravo proniknut pojmom Bo ga i Bozjom opstojnoscu. Bio je za nesen Bozjom vellcanstvenoscu i o svojen Bozjom dobrotom. Bio je ra spaljen Bozjom ljubavlju i preobra zen Bozjom prisutnoscu. U nazoc nosti 0. Ante Antlca covjek je OS-

Pater AntiC Bogu posveCena

osoba

»Budite sveti jer sam Ja svet«, (Lev, 19, 2).

Pojam svetosti ima toliko razlici tih definicija, a ipak ona je samo jedna: Svetost lsusova. Samo je Bog SVET! »Sto me zoves dobrim, sa mo je dobar Bog« (Mk 10, 18). I sv. Pavao nam tako jednostav

no formulira svetost: »Volja Bozja to je vase posvecenje« (1 Sol 4, 3). Zato samo one osobe, koje se naj

vise priblize tom iskonskom idealu svetosti, smijemo nazivati svetima i stovati kao svece. Postoji, medutim, jedna posebna

kategorija svetosti. A to je nastoja nje »oko savrsene ljubavi po evan deoskim savjetima« kako ga opisu je Dekret P. C. 1 o Bogu posvece nom stalezu. Danas bih zeljela reci koju rijec o nasem dragom Patru Anticu kao Bogu posvecenoj osobi.

citajuci zivotopise i sve sto je receno iii napisano o blagopokoj nom 0. A. Anticu nuzno dolazimo

Jecao neko strahopocitanje prema toj Prisutnosti u njemu i oko nje ga ...

»Kad ste iz ulicne buke i vreve prestupili prng· njegove sobice i pri blizili se tom redovniku-sveceniku, vi ste imali osjecaj da ste u hipu preneseni u neki drugi tako cude sno smireni nadzemaljski svijet i da se nalazite u Bozjoj blizini« ... rekao je postovani 0. Kozelj svojim lijepim stilom u govoru prigodom sprovoda. Iz njegova bica ovako ispunjena

nadnaravnostima posve je normal no da je buktila zelja da se Bog svuda slavi. »Bog i njegova slava na prvome mjestu« ... Uvijek trazi te volju Bozju i njegovu vecu sla vu« . . . toliko su puta ponovljeni imperativi onima u kojima je otkrio teznju za dubljim duhovnim zivo tom. Pojedina svojstva bozanskih savr

senosti odrazavala su se kod 0. An tica u izvjesnim situacijama na po seban nacin. Pred njim bi covjek kojiput dobio osjecaj da se nalazi pred jednim oceanom dobrote, isti ne, svetosti iii milosrda Bozjega ko je nam je osobno u tom casu pri stupacno, koje nam se daje ... Ovako visok pojam o Bogu triput

svetom u dusi 0. Antica bazirao se na tri bogoslovske kreposti. One su temelj i svake krscanske svetosti a u njemu su se razvile do visokog stupnja. 0 A. Antic je u pravom smislu zivio iz vjere. On nije samo vjerovao u Boga, on je vjerovao Bo gu i njegovoj ljubavi. Zato je bo fanska krepost ufanja bila podlo ga za sva njegova nadanja u djelo vanju i trpljenju. A sve to po zaslu gama lsusa Krista i zagovoru nje gove presvete Majke Marije. Ljubav je u njemu bila UZVRACANJE BO GU koji nas toliko ljubi da je Sina svoga poslao k nama, da s nama zivi, da za nas trpi i umre za nase Otkupljenje. To otajstvo Bozje lju bavi, sto je druga bozanska osoba, Sin Bozji dosao k nama bilo je uz rok i velik poziv P. Anticu da na sljeduje Krista svetoscu zivota, jer tako ce najsavrsenije proslaviti Bo ga ... 2. Pater Antic u zelji da savrseno

ljubi Boga izgraduje sebe u savrse na redovnika.

»Daj da savrseno vrsim Pravila, naredbe poglavara, Tvoju volju. . . . Da Te uvijek ljubim sve vise ... da zivim nepoznat . . . da slijedim Tebe ... sve do Kalvarije« ... molio je jednoga zimskog mracnog popod neva sam u kapelici, ne znajuci da ga je ipak netko cuo. . . (D. 0. A. 29). Kako je molio usnama i srcem

tako je zaista i zivio redovnicki. »On koji je bio sama dobrota, heroj po niznosti i pokore, savijen kao srp . . . zracio je svojom svetoscu« rekao je prof. fra Krsto Krzanic na

2


dan prijenosa zemnih ostataka po kojnog 0. A. Antica u svetiste G. Lurdske u Zagrebu. Da, P. Antic je izfarivao ono ce

ga je bio pun. Mi se danas pitamo, kako je dosao do onog stupnja oso bne svetosti kakvoga smo ga mi promatrali, uzivali i dozivjeli u po sljednjim godinama zivota kad je on vec bio sav uronjen u svoj ide al: U raspetoga Krista? ... Da u demo u tajnu njegove svetosti, uz onaj kapacitet milosti koji mu je Bog ulio po krstenju i sakramenti ma, nadasve po svecenickom redu i redovnicko] posveti, svakako mo ramo duboko zagrabiti u njegove o sobne biljeske iz »Duhovne ostavstl ne o. Ante Antica« i u »f'ra Antinoj skoli«. Mozda moramo zalitt sto ni su sacuvani pismeni tragovi - nje gove vlastite biljeske iz najranije mladosti o njegovoj borbi protiv zla i o stremljenju prema kreposti ma. Ali pr'istupacna su nam svjedo cenja i izjave kolega, pretpostavlje nih i gojenaca iz mladih redovnic kih dana toga Bozjeg odabranika. To je jos uvijek zivo svjedocanstvo o asketskom mladtcu iii o zrelom muzu koji se nije zadovoljio s pro sjecnlm nego je uvijek isao za vi sim, »Ad maiora natus sum«, kao da je uvijek nad njim lebdjelo ... Kad pogledamo one sacuvane od

luke iz godina 1923-1930, dobivamo bogat uvid u nastojanje i vjezbanje redovnika u zrelijoj dobi na polju askeze. Nije se dao zavaravatl suge stijama da zrelu covjeku nisu po trebna tolika vjezbanja, Ne, on se upravo okovao tocno preciziranim svojevoljno odabranim odlukama kako bi sebe disciplinirao i posti gao autenticnu krepost ... Takvo je bilo i njegovo shvacanje u vodenju zrelih osoba. Jednoj c. Majci kad je prestala biti vrh. glavartca go vorio je: »Budite poslusnl i ovisni kao mala novakinja«. Kad smo Ima li pred sobom njegov primjer, cov jeka tako puna Bozjeg duha i sve cenika s toliko stecena znanja o Bozjirn stvarima a tako jednostav na i ponizna, nije ni bilo tesko pri hvatit] zahtjeve koje je znao pos tavljat] svojim penitentima i duhov noj djeci, ako su mu se predali na vodstvo.

»Da, kad se uz milost svetog sve cenistva u jednoj dusi iskristalizira ideal savrsena redovnika, onda se pred nasom dusom uzdlze div - sveca nasih dana« kao i uvijek. Ta izgradnja samoga sebe u takav

lik pocela je kod fra Ante, kako re kosmo vec u prvim fazama njego va poziva na svetost. 0. fra Ivan Glibotlc, koji nije bio

narocit stovalac fra Ante napisao je u svojim »sjecanjima« dragocje ne podatke. On pise: »U novicijatu se ne sjecam nicega posebnog o fra Anti, nego da je bio dobar, pobofan

i uzoran ... A tako i na teologiji: bio je prvi u vrsenju Pravila i nare daba starijih. Njegovi posjeti Presv. Sakramentu bili su cesci nego nas drugih, a njegove zahvale iza price sti duze nego nase« ... Zar to nije nesto posebno, pogotovo za tu dob?!? »Slabunjava zdravlja a uvi jek strpljiv, blag i nasmijesen«, na stavlja isti svjedok - ocevidac. Iz toga doba prica nam o. fra I

van Glibotic o jednom razgovoru medu uvazenim Ocima Provincije u kojemu su se cule i ove rijeci: »Ma li je Antic zaista svetac. Mislim da ce se iza njegove smrti bez potes koca moci dici kauza za njegovu beatifikaciju i kanonizaciju jer po kazuje herojski stupanj svetosti«, rece fra Ante Cikojevic. - Zaista, nasa ce Provincija imati duhovnog velikana, koji nam svima moze biti uzor«, ... odgovorio je fra Petar Grabic. (Nb: Mozda su casni Oci mi slili na njegovu ranu smrt poradi stalne bolezljivosti. A kad tamo, on docekao i starost pa uvijek jedna ko revan i svetacki!) Kad znamo da su svi ti i ostali Oci bili onda pret postavljeni mladom Anticu, bilo kao profesori, bilo odgojitelji iii pogla vari, onda nam ovakva svjedocan stva mnogo znace kao dokaz o nje govom neprestanom rastu u osob noj savrsenosti. 0. Ante Antic se nije umarao ni

jenjavao u toj teznji i nastojanju da se po ljubavi i trpljenju izjedna ci s Kristom. SLlcNOST s Kristom, to je bio cilj svega njegova zivlje nja, trpljenja i rada, a nadasve mo litve. Kao da smo ga culi kako uvi jek sapce svom Isusu: »Daj, da ii vim i radim kao ti, da trpim i lju bim kao ti, a nadasve da umrem KAO Tl« ... Jos i u posljednjim danima, dok

su svi oko njega bili okupirani bri gom kako bi mu pomogli i olaksa li stanje, ta zelja njegova srca izbi jala je iz ono malo rijeci koje bi go vorio. Covjek se potrese u svojoj nu trini kad cuje iii cita vapaje ove duse Bogom zanesene u zadnjim ca sovima zivota. One odaju njegovu jedinu ambiciju: Teznju za vrhunci ma Bozje Ijubavi koja ce ga preo braziti u Krista. » ... da budem kao Isus« poznata je molba Patrova kad bismo mu dolazili ...

»1:elim da potpuno ispunim volju Bozju, da izvrsim djelo koje mi je dao i u ovo malo jos dana zelim da ispijem do dna kalez koji mi Bog pruza« . . . »Molim Boga da mi udi jeli milost misticnog sjedinjenja s njime ... 1:elim onu svetost koju mi je Bog dodijelio« ... Ovu tajnu svog srca povjerio je

malo prije svoje smrtne muke jed nome od svoje duhovne djece.

»Molite da dodem Bogu cist, da se na meni izvrsi volja Bozja . . . da moja ljubav bude savrsena« ... Ko je Ii dosljednosti u izabranom idea-

lu: Svetoscu zivota po savrsenoj lju bavi svjedociti svoju posvetu Bogu slaved ga cijelim svojim bicem i zicem ...

3. Briga za druge duse uklapa se kao harmonija u taj svetacki zivot nasega voljenog Patra. Iz te perspektive posve nam je

jasno i njegovo apostolsko, sveceni cko izgaranje za duse, za bracu i sestre. Za njih se on vec veoma ra no osjetio odgovornim. Osobito na podrucju dobra primjera, molitve i zrtve, te usmjeravanja drugih prema vjecnom Dobru ... 0 tome bismo mo gli citirati dosta njegovih zapisa i odluka iz spomenutog razdoblja iz medu 1923-1930. godine. Ali dirlji ve su takoder fra Antine izjave i molbe u tzv. »Prikazanju zrtve zivo ta« ucinjene 16. X. 1926. za povjere ne mu klerike. Medu ostalim fra Ante onda obecaje: »Boze moj, cu vat cu ih kao zjenicu oka svoga ... povecat cu svoja odricanja, nasto janja i mrtvenja za njih ... Pomozi mi ovo provesti radi tvoje slave i njihova spasa i spasenja svih koje oni budu vodili ... « Sve to on cini po rukama nebeske Majke i zago voru sv. zastitnika u koje je imao veliko povjerenje.

»O. fra Ante kao magister pozna vao je svakoga svoga gojenca i vrlo dobro sudio da Ii je netko za sve cenika iii ne ... A svaki od nas mo gao je opaziti da nas je ljubio, da se za nas zrtvovao, zelio nam do bro i s nama suosjecao« kaze jedan od njegovih gojenaca. (Glasilo 3-4/1973. fra A. Sekelez).

»Kad spominjemo nasega Oca fra Antu Antica, uvijek povezujemo nje gov rad s teznjom za njegovom osobnom svetoscu i svetoscu svih dusa koje su mu dolazile« ... rekla je C. M. Salezija 7. III 1966. g. na pr vu godisnjicu smrti. A ja bib doda la: Za spas svih ljudi na koje je mi slio u svom sirokom svecenicko-re dovnickom srcu ... Jedan ugledni svecenik dva mje

seca nakon smrti 0. Antica napisao je clanak »Kako sam dozivio Oca Antica« (Glasilo 1 /1973. str. 8). Citi ram: » .... Dozivio sam u njegovoj prisutnosti ono isto sto i stotine drugih. Odlazili smo iz njegove so bice uvijek duhovno jaci, svjeziji, vedriji, plemenitiji ... Izisli smo na ulicu spremni da zagrlimo svakoga covjeka i da svim ljudima gromko doviknemo, kako je Bog nasa najve ca radost i najslada ljubav« ... Slicne plodove nutarnjeg preokre

ta mogli bismo pronaci u vise osob nih zapisa njegovih duhovnih sino va i kceri. Kad je spomenuti svece nik vjestim perom opisao svoje su srete s dragim Ocem, najednom se mnogostruko zapita: »Odakle o. An ticu ona neprekinuta radost duha, ona svjezina pamcenja u to) do bi? ... Odakle ona beskrajna topli-

3


na srca kojom je sve saslusao, ra zumio, utjesio? ... Odakle? ... Oda kle? ... « Pa uime svih nas opet isti daje odgovor: »Otac Antic bio je sredstvo kojim se Bog posluzio da progovori ljudskim srcima«.

»Oce Antlcu, bio si izabrano oru de Duha Svetoga, kojim se on slu zio da izvede divne stvari u dusa ma« (Grinjona). Da, taj »tako vidljivo u Boga uro

njen covjek, koji je hodao medu na ma kao ziva i neprestana molitva; taj prodorni njegov pogled, koji je Bogom rasvijetljen na najvece cu denje, a kadikad i zaprepasten]e, znao cltati sakrivene tajne srca; taj pognuti svecenik, koji cedno gleda preda se a prorockom vidovltoscu zna pokazivati put u buducnost: a nadasve ta neiscrpiva majcinska do brota - ako je trebalo - s muzev nom odlucnoscu i energijom oca i covjeka koji je svjestan da govori u Bozje ime, sve je to privlacilo k Ocu Anticu velik broj dusa«, klicao je postovani 0. Kozelj i sam osvje docen o svemu sto nam je rekao. Tako je bilo na onom delikatnom

podrucju duha i srca, koje je rijet kima dostupno. Medutim, 0. Antic se nije nista manje zauzimao za co vjeka cijeloga kakva ga je Bog stvo rio s tijelom i dusorn.

»Tetura narod iduci - Po tvrdim prasnim cestama,

A zed i znaj i pripreka - zed mo ri ga neprestana. Uz put je stao starac sijed - I

utjesio sve je njih, On zednima i klonulim - Bje ca

sa vode, lahor tih: (Stanko). Da, o. Ante Antic znao je na tako

cudesan nacin svakogn Ijubiti i sve razumjeti, pa i na podrucju tjeles nih djela milosrda, a da je zato u sebi uvijek ostao slobodan za Intim nu ljubavnu vezu sa svojim Bogom. Bio je iskreno zabrinut za siro

masna i potrebne. Nije Imao mira dok nije pomogao, pa i uz velike zrt ve i ponizenja kojiput. Kao siromas ni sin sv. Franje sam nista nije imao osim veliko srce i dobru du su. Uz to mu je Bog dao karizmu ophodenja s ljudima, kojoj su se ri jetki mogl] oduprijeti. Uz te nadna ravne darove posjedovao je upornu volju, odvaznost pa se nije dao upla siti prvim odbijanjima. Kao da se na podrucju materijalnih dobara dr zao principa: Oni koji imaju vise nego sto je potrebno duzni su dati za one koji nemaju ni ono nuzno .. , Nije ga mnogo smetalo, ako su ga zato osudivali. S velikim postovanjern pristupao

je Ijudima koje je Gospodin poho dio kakvim vecim trpljenjem. Oso bito je npr. imao srca za one koji su iz blagostanja pali u veliku bije du (a tih je u ono vrijeme bilo pri Iicno, kao i danas sto ih ima). Nji ma je na svaki nacin zelio i htio po moci ... Jednom rijecju, valjda ni-

je bilo potrebe duse ni tijela iii bilo kakve nevolje, koja nije ganula nje govo srce i gonila ga da pomaze. 0 tome bi netko mogao spjevati veli ku EPOPEJU. Pri tome pomaganju sluzio se svim sredstvima koja su mu bila dostupna direktno iii preko drugih dobrih dusa. Uz molitveni zivot sjedinjenja s

Bogom i redovnicke kreposti s po kornickim duhom smatram da je ta nepatvorena djelotvoma ljubav prema bliznjemu kod naseg o. Ante Antica, kojega smo tako rado i tako lskreno nazivali »dobri« najsire pod rucje koje svjedoci za njegovu ori- ginalnu svetost. A tu i takvu svestra nu Ijubav naucio je u skoli Raspete

Ljubavi, jer je i sam bio velik pat nik. A samo takvi znaju i mogu ne sebicno ljubiti sve do smrti ... Svi su krstenici pozvani na sve

tost i nas zivot sjedinjenja s Bo gom. A koliko vise onda mi, Bogu posvecene osobe! Neka nam ovaj divni uzor nasega Patra Antica kao Bogu posvecene osobe i njegov za govor pomogne ostvariti vlastito po svecenje.

»Hvala Ti, o Gospode, sto si nam dao o. Antica,

Zaljubljenika svetosti, Strastveni ka jedne Ljubavi« (Simunov). S.-Z. 2. III. 1975.

s. M. Andelina Kujundzic

Za ,-rijcmc prik:izivanja filma prijenos tijela

4

- UZ DESETOOBLJETNICU SMRTI - UZ DESETOOBLJETNICU SMRTI

Dobrotu osjetili redovi

Oca Antica su svi nasi druzbe

Sakupili smo se ovdje da prosla vimo 10-godisnjicu blazene smrti nasega dobrog Oca Ante Antica, Si gurno nas je ovamo dovela zelja da se i sami odusevimo i ogrijemo na zaru njegova svetosti. A buducl da se nalazimo u Svetoj Godini, neka nas njegov primjer jos vise oduse vi. 1:eljela bih da ovaj skromni pri kaz o dobroti jednog pravednika bu de za sve nas snazan poticaj na sve tost. Osjecarn se nedorasla i nesposob

na da progovorim o tom Bozjem u godniku i velikanu nasih dana. Ne mogu reel da sam ga za njegova ze maljskog zivota dublje poznavala. Nisam imala mnogo Ilcnih susreta s njim. Susrela sam ga tek dva pu ta i to kao jedna iz skupine redov nica, polaznica Instituta za crkvenu glazbu, a skupinu su sadinjavals, se stre iz raznih Redova i druzb], Bile smo zajednlckl na portt ovdje kod Lurdske Gospe i sestre su zazeljele vidjeti Oca Antu. Mnoge ga jos ni su poznavale, a cule su mnogo o njemu. Tada sam ga i ja prvi put vidjela. Dobri Otac Antic dosao je k nama i blago, all prodorno presao pogledom po nama. Srdacno i s Iju bavlju progovorio nam je nekoliko toplih rijeci o nasern pozivu orgulja sica i naf;'lasio kako je nas poziv uza svu ljepotu i dostojanstvo ipak opa san. Moramo paziti da se ne obazi remo na ljude, da nikada ne svira mo radi ljudi, da ne produciramo sebe, nego da budemo ponizne i je dnostavne, da nam jedina zelja bu de proslaviti Boga i u radost] mu sluzlt], Neke je sestre iz te grupe osobno poznavao pa im se i poseb no obratio kojom recenlcom. Bio je to vremensk] ogranicen i vrlo kra tak susret, ali za sve nas neizbrisiv jer smo kasnije cesto o njemu raz govarale. Za mene posebno, jer je dobri Otac Antic vec ranije Indi rektno utjecao na moj izbor zvanja. Nikada me nije vidio i preko jedne osobe na taj moj izbor odlucno ka zao: ne! Od spomenute osobe sazna la sarn mnogo toga o ocu Anti. Bile su to zapravo moje prve informaci je o njernu, ali dozivjela sam ·ih ta ko snazno: naprosto, smatrala sam ga svetirn i zato sarn poslusala nje gov savjet. Kasnije sam to znanje o njemu nastojala prosiriti citajuci prekrasne misli iz njegove duhovne

ostavstine i izjave tolikih osoba ko je su ga poznavale bolje od mene. Zato sam i bila tako slobodna, te se posluzila u ovom izlaganju nekim izjavama i svjedocanstvima sto sam ih procitala u izdanjima Vicepostu lature. Mnogo lijepih stranica napisano

je vec o dragom ocu Anti. Uz njih neka i ovih nekoliko misli bude ma la pjesma Ijubavi sastavljena od za hvalnih glasova svjedocanstva raz nih Redova i Druzbi, koje su tako zivotno osjetile pomoc njegove do brote. No uvjerena sam da je sve ovo sto je do sada na pisano samo pocetak,

da ce jos mnogo toga biti izrece no o tom poniznom Bozjem slu zi,

da je svetacki lik dobrog- Oca An te tako bliz i privlaciv svima a na poseban nacin onima koji su izabrali zvanje poput njegova,

da je njegova duhovna bastina ta ko bogata i proniknuta istin skirn svjetlom i nadnaravnom mudroscu,

da njegov primjer tako odgovara potrebama suvremene ljudske duse - pa stoga driim da se to blago, sto nam ga je Bog po njemu i u nje mu dao, nece ni iscrpsti, niti pasti u zaborav, nego ce posluziti kao zdrava duhovna hrana ne samo na soj generaciji, nego i buducim poko Ijenjima. Doista, mirno mozemo ustvrditi

da su OcINSKU BRIGU DOBROG OCA ANTE OSJETILI SVI NAsl REDOVI I DRUzBE. To je opce po znata cinjenica, to je ujedno i tako radosna cinjenica. On je bio odsjev Bozje dobrote ne sarno za svoju re dovnicku subracu nego i za druge Redove i Druzbe. Kad razmisljamo o tome, vidirno

kako narn ga je Bog dao upravo u vrijeme kada nam je bio najpotreb niji. Nije Ii se kod njega na taj na cin vec prije Koncila stvorila pogo dna atmosfera medusobne poveza nosti koju II vat. koncil preporu cuje. Kod njega se, kazu, vec u pred vorju, a pogotovo u njegovoj sobi ci osjecala svjefa klima medusobne povezanosti, jedinstva, dozivljavalo se neko sveto zajednistvo. On je bio

velemajstor u tome da svoju duhov nu djecu vodi u sve vecu Bozju bli zinu, ali znao ih je takoder divno povezivatj u zajednistvo medusobne ljubavi. Istovremeno ih je znao an gazirati u tome da i prozivljuju to zajednistvo pomazuci jedni drug-i ma i ostaloj braci u bijedi. U tome je dobri Otac Ante bio zaista velik. 0 tome imade mnogo svjedocanstva, no ne navodim ih ovdje radi kratkoce vremena. Navest cu samo kratki citat iz

koncilskih dokumenata, koji govo ri o potrebi upravo takva rada ka kav je provodio Otac Ante Antic. »Koji zavjetuju evandeoske savjete, neka iznad svega traze i Ijube Bo ga, koji nas je prvi ljubio (usp. 1 Iv. 4,10), i neka u svim zivotnim o kolnostima njeguju zivot s Kristom u Bogu sakriven (usp. Kol 3,3). Oda tie izvire i svim farom pokrece Iju bav prema bliznjemu za spasenje svijeta i za izgradnju Crkve ... «

(PC 6). Kako medu povjerenim klericima,

tako je i medu sestrama i medu svom svojom duhovnom djecom ra zvijao duh crkvenosti, duh sinovske odanosti i ljubavi prema sv. Ocu, bi skupima i duhovnim poglavarima.

»Pitomci neka se tako natope o tajstvom Crkve,. . . da poniznom i sinovskom ljubavi vezani uz Kristo va namjesnika - i - postavsi sve cenici - prianjaju uz vlastita bis kupa kao vjerni suradnici i slozho radeci s bracom svjedoce o onom jedinstvu kojim se ljudi privlace Kristu.)« (OT 9). Poslusajmo u vezi s tim i jednu misao Oca Ante: »Lju bite svetu Crkvu, puno molite i tr pite za nju, kao i za svetoga Oca Papu i za sve svecenike!« (Glasilo

5


»Dobr i Otac Antic« 1974. br. 4-5 str. 14). Biti dobar svima bez razlike ko

jem osnivacu prtpadaju, dakle, cla novima svih Redova i Druibi ne mo ze biti onaj tko istinski ne ljubi Cr kvu. No idimo jos dalje, ni onaj tko ne ljubi Mariju, koja je Majka Cr kve. »Neka sinovskim pouzdanjem ljube i stu]u Blazenu Djevicu Mari ju koju je Isus Krist umirucl na krizu dao uceniku za Majku« (OT 8) i dalje: »Neka po zagovoru preslat ke Djevice Marije - jer je Njezin zivot svima uzor - svakodnevno ra stu i donose sve obilnije spasonos ne plodove«. (PC 25)

I na tome podrucju dobri Otac Ante nam je dao primjer. Kako Ii je samo zarko ljubio Mariju i dru ge poticao na to!

U svome zivotu prakticirao je pre ma njoj savrsenu poboznost prema svetom Ljudevitu Grignionu. U lju bavi prema Mariji odgajao je svoju duhovnu djecu, a posebno sveceni ke i redovnice. Poslusajmo njegove rtjecl: »Nemoj nista poduzimati niti ra

diti bez Marije!« »Blize k Mariji, bez nje nema Isu

sa, nema duhovnog zivota!« »Isus na Krizu i njegova Majka

pod krlzern neka budu uvijek pred ocima tvoje duse!« ...

Za zadnji pozdrav blagopokojno me Ocu Anti obisle su hiljade nje gov lijes koji je ovdje bio izlozen, a ne smijemo presutjeti da nas je tu uz mnostvo vjernika zaista bilo, iz svih Redova i Druzbj jer smo i prije za njega svi bili Bozja i Mari jina djeca bez obzira kojoj Druzbi i Kongregaciji pripadali. Na dan njegova pogreba na Miro

goju bilo je svima oeito sto je do bri Otac Ante znacio velikom mno stvu sakupljenih vjernika, a sto je tek bio sveceniclma, redovnicima, redovnicama, pa i biskupima. Mi slim da smijem ustvrdlt] da je tu osirn strogo klauzurnih Redova bi lo predstavnika svih Redova i Dru zbi, jer mu svi mnogo dugujemo. Vidjelo se koliko je cijenjen. Prl sutnost tolikih, izrazi njihovih Iica punih postovanja, boli, ali i nade, svjedocili su jasno o tome. Tom zgodom otac Ivan Kozelj, D.

I. izrekao je divan govor o blago pokojnom Ocu Anti. Navodim oda tle samo kratak odlomak. Tri crte u njegovoj duhovnoj fi.

zionomijl koje iz njegovih pouka ni njegovl ucenici ne mogu zaboraviti:

1. PONIZNOST, koja se nikada nece demantirati, koja ce svoju au tenticnosr pokazati u najtezim kus njama, koja ce se najpotresnije oct tovati kada malo vremena prije svo je smrti, - pr'imajuc] sveto boles-

nicko pomazanje, bude ucmio pred njima javnu ispovijed svoga zivota. 2. DUH POSLUsNOSTI i posve

masnjeg podvrgavanja crkvenim po glavarima. »Djeco moja, Bog ce nas kazrriti,« to je bila r'ijec kojom bi odlucno presjekao svako prlgovara nje i opiranje poglavarima. 3. A nadasve neiscrpljiva DOBRO

TA KOJU SU OSJETILI SVI REDO VI I DRUzBE, djelotvorna, do kra ja pozrtvovna Ijubav za povjerenje duse i svoga bliznjega. Uvijek je bio pun usluznostl, pun zatajivanja se be kad je trebalo pomod bliznjemu, sama zrtva za bliznjega u svakom casu i u svakoj situaciji!« (Glasilo, 1972. br. 1, str. 3).

Zavirimo Ii malo u »Knjigu uti saka«, naid cemo na dirljive izra ze zahvalnosti i na brojne preporu ke svecenika, redovnika i redovnica raznih Redova i Druibi. Evo samo nekoliko redaka iz Knji

ge utisaka: »Oce Ante, zahvaljujem Ti za sva

Tvoja dobrocinstva koja si mi iz molio. Molim te, pomozi i dalje. Posebno molim, isprosi mi od dra gog Boga najvecu milost i moju je dinu zelju - da budem Njegov svet svecenik, potpuno Njemu predan, da »ne zivim vise ja, nego da Krist zivi u meni!« (Glasilo, 1972, br. 3--4, str. 16).

»Dragi nezaboravljeni Oce, dobri Oce Anticu! Tesko nam je bez Vas u ovom velikom casu nase povijes ti. Nedostaje nam Vasa is,povjedao nica, Vasa ruka koja blagoslivlje, Vasa dusa puna Boga, koja usrecu je, Vase DOBRO srce koje umiru je . . . Vi nam nedostajete ... ! (GI. 1972. br. 1, str. 10).

»Predragi Oce, izmoli milost da mognem ostvariti Tvoje zadnje ri jeci: 'Nastoj oko svetosti! Ostani vjerna Bogu!' i da se ispune na me ni Tvoje prorocke rijeci: 'Imaj str pljenja kcerce, doci ces do pravog duhovnog zivota!' Hvala Gospodinu Bogu za milosti koje je po Ocu Anti Anticu slao!« (GI. 1971. br. 1, str. 15). Kako je to moguce, da je Otac

Ante mogao u tolikoj mjeri svima postati sve? Velika je to tajna Boz jeg izabranja, ali i njegova sudjelo vanja s milostima. Dosta je proci tati izjave mjerodavnih svjedoka (ispovjednika) o tome kolikom je brigom pazio na cistocu svoje duse, na sve pokrete dusevnih moci. 0 tome kako je ozbiljno radio na sebi svjedoce takoder njegove vlastite biljeske iz duhovnih vjezbi. Tajnu njegove unutarnje snage i bogatstva mozemo otkriti i u njegovim savje tima drugim dusama, jer ono sto je ucio druge i sam je vrsio u heroj skom stupnju. Tako procitamo Ii, na primjer,

»Nekoliko naputaka i duhovnih sa vjeta poboznoj dusi koja zeli biti

zrtva ljubavi Isusove« (GI. 1974, br. 1 i 2-3) iii »Nekoliko savjeta i opo mena za duhovni zivot« (GI. 1974, br. 4-5), vidjet cemo da je njemu za ista bila najveca zelja »sebe i sve duse sve vise privesti Bogu, Mari ji, duhovnom zivotu«, da je dosao dotle da je mogao red: »lz srca pri mam svaki kriz i spreman sam s Go spodinom piti njegov kalez. Sve pri mam iz ruke Bozje, na svemu mu zahvaljujem i u svemu zelim savr seno ispuniti svetu volju Bozju!« Rezultat takva zivota nije moglo bi ti drugo nego DOBROTA koja se prelijevala na sve s kojima se su sretao, a ne samo na one koji su ga smjeli zvati »duhovnim Ocem«. Kao ilustraciju djelovanja njego

vih misli na duse spomenut cu ma Ju zgodu koja se dogodila pred dvi je godine u inozemstvu.

Sastale su se dvije nase redovni ce ondje zaposlene i slucajno se u· poznale. Pripadaju razlicitim Druz bama. Jedna od njih poznavala je Oca Antica i pricala je dru goj o njemu. Uzela je u ru ke Glasilo »Dobri Otac Antic« i procitala svojoj novoj zna nici izmedu misli Oca Antica jednu na kojoj se upravo zaustavio njezin pogled: »Ne tuzi se nikome, ne tuzi se ni na koga!« - Nemoguce je opi sati kako duboko se to dojmilo do ticne redovnice. Zasutjela je, zatvo rila oci i ostala tako nekoliko ca saka sabrana. Tada je uskliknula: »To je zaista svetac!« Nabavila je sve brojeve Glasilo »Dobri Otac Antic« i cita ga s duhovnom koris cu. Nije Ii Otac Ante trajno vapio Go

spodinu da On bude uz njega, da On po njemu djeluje na duse? Tu se krije pravi izvor njegova duhov nog bogatstva od kojega svi mi pri mismo. Poslusajmo njegovu molitvu:

»Najvise prosim od Boga, da mi udijeli milost svoje svete prisutno sti, da svatko koji dode k meni, ne nade mene, nego lsusa. Kad otidu od mene neka budu puni lsusa i Du ha Sv.« (Prilog Vjesniku Dalmat. franj. Provine. 1965, br. 3--4, str. 47.) U toj svojoj molbi on je doista

bi uslisan. Kraj njega osjecala se izvanredna Bozja prisutnost, u nje mu su toliki nasli lsusovu blizinu. I zato su ga mnogi molili da ih du hovno vodi, da im sigurnom rukom pokazuje vrhunce svetosti na koji ma se vise ne razlikuju duse po Redovima i Druibama kojima pri padaju, nego su svi »jedan u Kristu lsusu!« (Gal. 3,28). Jedan svecenik - redovnik pisao

je poslije smrti dobrog Oca Ante jednoj redovnici: »To, da ste susre li Oca Antica jedna je od najvecih milosti Vasega zivota. On je na Vas zivot g·Iedao kao na cjelinu od po-

6


cetka do kraja. Sada taj put treba prijecl. Dao Varn je sve; program za cijeli duhovni zivot sakupljen kao u sjemenku. Sada to treba razradi vati ... !« Karla su se duse, koje su zeljele

posvetiti svoj zivot Boga iii koje su vec posle tim putem nasle u sum njama, na bespucu, kada se same vise nisu mogle snaci, dosta je bilo pocl k Ocu Anti. Kod dobrog Oca Ante sve se rjesavalo. Dobro se to ga sjecaju sestre, koje su tada vr'si le poglavarsku slufbu, dobro se to ga sjecaju i svi oni kojima je dobri Otac Antic rjesavao dileme i proble me svih vrsta. Tek u vjecnosti saznat cerno koli

ko je duhovnih zvanja, i svecenic kih i redovnicklh, spasio, odgojio, utvrdio na dobrom putu, uputio na dubine pravog duhovnog zivota i sve veceg jedinstva s Bogom, dru gim r ijecima - na putove svetosti.

Da, mozda je kod naseg Oca Ante upravo najljepse to njegovo izgara nje od velike zelje da se svecenlci, redovnici i redovnice, to jest duse Bogu posvecene, doista i posvecuju sto je i glavna svrha njihova duhov nog poziva. Svojim prorockim darom on je

gledao goruce potrebe i nasih dana. On je vidio da ce samo svet] clano Vi pojedinih Redova i Druzbi najvi se uclnlti za svoju bracu i sestre, u Druzbi, za Crkvu u domovini i za citavu Crkvu u svijetu. Gledajuci u povijest, vidio je dobri Otac Ante da su sveci spasavali svijet, pa je i sam udario tim najboljim putem, a htio je da na tom putu pomogne svima koji to zele. Neka nam njegov svijetli lik bude

putokaz, a njegova molitva neka nas zagovara kod Svevisnjeg! Bit cu slobodna zavrsitl ovaj pri

kaz stihovima jedne njegove duhov ne kceri redovnice.

»Na Srcu Bozjern cija punina ljubavi Te je

obuhvatila ne zaboravl na svoju djecu

koja Te zovu - da ih Tvoja blaga ruka dalje vodi k vrhuncima milosti koje se

doticu Neba, obasjanima Svjetloscu vjecnom!«

Literatura: 0. Ante Katalinic: »Do bri Otac Antic«, Split, 1967. Dr. Darnic: »Nas Dobri Fra Ante« Glasilo »Dobr] Otac Antic« 1971. br. 1, str. 15 1972. br. 1, str. 3 i 10, hr. 3-4 str. 16 1974. br. 4-5, str. 14

Prilog Vjesnika Dalmat. franjeva eke Provincije, 1965. br. 3-4 Dokumenti II vat. koncila: Per, fectae Caritatis, Optatem totius

GOVOR o. provincijala fra PETRA dr CAPKUNA

u autenticnim

okvirima svetaca

Draga braco i sestre, dragi stova telji uspomene na dobrog o. fra Antu! Rado sam se odazvao pozivu o. Vi

cepostulatora, da zajedno komemo riramo desetu obljetnicu blazene smrti i preseljenja u vjecnost ovoga »Glasnika Vjecne Ljubavi«, kako ga je nazvao njegov zadnji zivotopisac profesor Ivanov. Svaka ovakva godisnjica sjeca

nas na okupljanje prvih krscana na grobu kojeg mucenika, koji je dao svjedocanstvo krvi za Krista. Bozji Duh je okupljao prve krscane oko smrtnih ostataka pojedinog muceni ka (iii vise njih), da se s njime po vezu preko zivog veza vjere, da os tanu s njime u zajednistvu i da ta ko prenose uspomenu na njegov he roizam i njegov zagovor kroz sva vremena. Tako imamo jedno od naj starijih svjedocanstava kulta, koji se iskazivao svetom Polikarpu, bis kupu Smirne, god. 177. Posto bi se zbor vjernika okupio oko njegova groba i posto bi bila obnovljena us pomena na njegovo mucenistvo, je dan od njegovih svecenika bi dodao: »Uspjeli smo poslije mucenistva sa brati njegove kosti, dragocjenije od najdragocjenijeg dragog kamenja i skupocjenije od zlata, da ih polo zimo na ovom prikladnom mjestu. Na ovom mjestu, koliko bude mo guce, Gospodin ce nam dati da se okupljamo u veselju i radosti, da proslavimo godisnjicu njegova mu cenistva, njegova rodenja, na uspo menu onih koji su se borili prije nas, i da uvjezbamo i pripravimo one koji ce se boriti u buducnosti«.

Karl su prestala p•rogonstva i mu cenistva, heroizam mucenistva se prelio na heroizam kreposti i sve tosti istaknutih clanova krscanskih zajednica. Jer Bozji ljudi, sveci, ma kako bili originalni, nikada nisu mogli ostati izolirani niti neovisni. Oni su uvijek clanovi ovog Bozjeg

naroda, ove zajednice, ove obitelji, koja se zove Crkva. Svetac iii krs canin ne moze zivjeti nego u Crkvi: on je kamen koji je uzidan u Bozji grad; on je jedan list na stablu ko je je izraslo iz gorusicinog zrna Bozje Rijeci; on je jedan cvijet u povracenom i ponovno nadenom Raju. Otkinite sveca od Crkve, to onda

nije vise nego mrtvi list, usahli cvi jet. Stoga njegova krepost, njegova svetost nije neko njegovo iskljucivo vlastito dobro, koje bi on mogao cu vati samo za svoju osobnu upora bu; nije to kao neko njegovo ne djeljno odijelo, koje bi trebao porn, njivo cuvati pohranjeno u spremi stu protiv prasine i sunca. Naprotiv, svetost svakog sveca to

je dobro Crkve, i na nju spada da to dobro cuva, i da mu ocijeni p,ra. vu vrijednost i da ga stavi na kori stenje ostalom mnostvu, pa recimo, mnostvu jos nerazvijenih krscana.

I zaista, Crkva, da iskoristi taj ka pital svetosti i da mu omoguci da u njoj moze vjecno zivjeti i djelo vati, sa svom svojom bogatom po kladom vjere, nade i ljubavi... Crkva sto radi? S jedne strane sluzbeno uvodi kult svetaca i kroz cijelu cr kvenu godinu iznosi ih pred vjer nike kao uzore. S druge strane do zvoljava i odobrava da profesional ni povjesni,cari, ljudi od pera i sto vatelji svetaca pisu zivote svetaca. Kroz ove spise se prelijeva njihova krepost u raznim bojama sjaja, hu mora, dobrote. Radi se tu o velikom, otajstve

nom, ali posve stvarnom zbivanju; o ostvarivanju djela spasenja, o co vjecjem pobofanstvenjenju u Kristu preko vjere u zivoga Boga, u savr senom nasljedovanju Krista, izabi ruci Kriz, bored se protiv Zloga i protiv grijeha. - Tu se realizira ono o cemu govori Apostol sv. Ivan: »Gledajte koliku nam je ljubav da-

7


rovao Otac: da se djeca Bozja zo vemo i jesmo. A svijet nas ne po znaje, jer ne poznaje njega.« (Iv 3,1) Sve to tiho i misteriozno izvodi

Duh Bozji preko ovih nenasilnih re· volucionara - svetaca. Prije dva dana sam posjetio jedan

redovnicki novicijat. Ugodno sam se iznenadio, kad nam je uvece u erk, vi odrzao meditaciju mladi novak o euharistijskoj poboznostl o. Ante Antica. Sutra uvece opet je govorio u crkvi drugi novak o poniznosti o. fra Ante. Osjetio sarn da Duh Bozjl, koji je

u njemu i po njemu djelovao dok je on bio jos na zivotu, sad se pre nosi opet preko njega i dalje osva ja. Brat Ante sve vidljivije postaje svojina i bogatstvo Crkve, o kojem se rnoze kazati slicno onome sto smo iznijeli o okupljanju kod gro ba sv. Polikarpa, da naime slavimo fra Antinu obljetnicu »na uspome nu onih koji su se borili prije nas, i za pripravu onih koji ce se boriti za svetost u buducnosti«. Jedan, dakle, dio od spomenute

procedure Crkve u pitanju svetaca, tj. opisivanje, cuvanje i dozivljava nje uspomene na o. fra Antu kroz ovih deset godina ne samo da nije zastalo, nego se rascvalo i prekora cllo granice Zagreba i Hrvatske. To nam ulijeva neku moralnu sigurnost i pruza nam gotovo vidljive obrise kako se u ovo bice Duh Kristov pre lio, Kristov zivot, koliko je to samo moguce u jednoj ljudskoj ogranice noj osobi. Postaje nam gotovo opip ljivo kako se u njemu odrazila na uka o utjelovljenju i mistlcnorn ti jelu Kristovu, odakle se bogatstvo bofanskog zlvota prelijeva u stvore nje; nauka o opcinstvu svetih velike Bozje obitelji, nauka o posrednis tvu kod njega, velikoga i jedinoga Posrednika; nauka o poboznostt Majci Bozjoj, nauka o teolosklrn krepostima ... ukratko sadrzina Ve sele Vijesti, sve ozivljeno u jednom ljudskom liku. Iz svega se cini da je fra Ante,

onaj bolezljivi, pognuti mall brat Ante, znao se ukopcati, urasti u otaj stvo otkupljenja, suobllcitl se Kris. tu, da tako u Crkvi, tom mlsticnom Kristovu tijelu, zauzme vidno mje sto i djeluje za njezin rast.

Ont koji su ga poznavall, nastoje da ga i poslije njegove smrti doziv ljavaju. Oni koji ga nisu poznavali nastoje ga predociti i zamisljatl iz onoga sto je o njemu napisano iii receno. Oni kojima nije lako pro ucavatt ga, a trebaju njegovu po moc, s pouzdanjem se njemu utje cu. Vjesta pera i ljudi obogaceni is

kustvima duhovnog zivota nastoje analizirati njegovu pojavu, da uhva te i prtkazu nam ono sto je kod nje ga bitno, ono glavno u njegovu zi. votu. Medutim, rijetko se u cemu

svl slazu, jer se tesko dade odijeliti glavno od sporednoga. Ja osobno sam s njime zivio 8 go

dina, u dva perioda vremena i s nji me bio u dopisivanju gotovo do pred njegovu smrt. Procitao sam mnogo, iako ne sve sto se o njemu napisalo. Pa opet poslije svega ne bih znao reel niti bib ga mogao definirati u potpunosti. Tko ga ne pozna poblize, a k to

me nema jake vjere, prezret ce ga kao neugledno, ftzickl bolesno ljud sko bice, koje se cijeli zivot bavilo utopijom, da posvecuje sebe i dru goga, da spasava, da prosvjetljuje, da obraca, da opci s nekim trans cendentalnim ... i ne znam sto bi se sve dalo nadovezivati u ovom smi slu. Medutim, ovima treba reci sa sv. Pavlom: »Gdje Ii je istrazivac ovoga svijeta? Zar nije Bog ucinio ludom mudrost svijeta«. lnfirma mundi ... Ono sto je slabo u ocima svijeta izabra sebi Bog da posrami jake«. (1 Kor. 1,27). Onima koji vjeruju, pojava o. An

te je Bozja sila i Bozja mudrost i dodir sa vrhunaravnim. S kojega god gledista ga uzeli i gledali, rekli

sto ne moze trpjeti i trapiti svo je tijelo jer je bio slaba zdrav lja.

Uzmite njegovu poniznost: tu fra Antinu nepatvorenu poniznost, koja ga je cinila toliko uzvise nim u ocima i osjecajima svih koji su s njime dolazili u kon takt.

Uzmite njegovu brigu za drugoga: tu njegovu nezasitnu brigu ko ja mu nije dala mira i dnevno ga je dovodila do konsumiranja zivotnih snaga.

Uzmite njegovu zelju za dusama: zar nije sav u tome bio, zar sva njegova nastojanja, zrtve i mo litve nisu k tome isle da sto vi se dusa predobije za nebo.

Uzmite njegovu jednostavnost: bio je veliko, bezazleno dijete!

Uzmite njegov duh molitve: zar ni je bio takav, da se cinilo kao da je neprestano zaronjen u moli tvu i razgovor s nebom, odakle je dobivao darove gledanja u duse i buducnost ...

Uzmite ga kao ispovjednika: cut ce, mo domalo o tome »magistrum in Israel« - o. Bonu.

Za vrijeme S\'ete mise

biste ovo je ono glavno u njemu i kod njega: Uzmite njegovu vjeru: to je bila

ziva, cvrsta vjera koja je sve ku snje podnosila, koja je granici la gotovo sa zrenjem onog·a sto vjeruje.

Uzmite njegovo ufanje: koje je bilo tako stalno i veliko, bez ograni cenja iii sumnja, tako da nije nikada otvaralo vrata nikakvom obeshrabrenju ... a ulijevalo je utjehu i pouzdanje u sva srca s kojima je dolazilo u dodir.

Uzmite njegovu ljubav: koja nije poznavala granice prema Ocu nebeskom i Kristu njegovu, ko joj dobro pristaju sva svojstva i sve pohvale iz Pavlova hvalo spjeva o ljubavi.

Uzmite njegovu zelju za trpljenjem: od koje je sav izgarao i trpio

Uzmite ga kao odgojitelja: u toj njegovoj zivotnoj sluzbi, koji nedostatke svojih odgajanika nosi na svom tijelu i za njih is pasta ...

Uzmite ga kao ispovjednika: cut ce te sideriorum, koji izgara za promioanjem kraljevstva Bozje ga, dobra Crkve i dusa ...

Tako sve redom, mozete prolaziti kroz izlozbu slika kreposti o. Ante, ali necete znati posegnuti za jednom iii za drugom kao za necim sto je za sebe, neovisno, glavno, bitno. Sve skupa cini jednu harmonicnu cjeli, nu, koju treba citavu posjetiti i pre gledati, da se dobije ocjena njezine vrijednosti. Mozda bi ipak za o. Antu trebalo

upotrebiti Kempenceve rijeci, koje je napisao o. sv. Franji Asiskom: »Ponizni sv. Franjo!«« Ponizni brat

8


Ante, koji je prijateljevao s Bogom i prenosio nebeske vrednote na bra cu ljude, sav uzaren ljubavlju i sja jem onoga s kojim je prijateljevao! Kadgod ga se sjetim, odmah auto matski preda mnom iskrsava lik Bo zjeg covjeka, koj] se bori sa svojim tjelesnim slabocama krhkog zdrav lja, ali koji raste kao divna pojava evandeoskog covjeka, koji neumor no bez prekida tezi i hrli za svetos cu, za postlgnucern Krista, koji je njega uhvatio i zarobio! A opet ta pojava nam je tako blizu i tako pri vlaciva, kao krotko janje ...

Ovdje bismo pod dojmovima po jave o. Ante, trebali reel: Duh Kris tov, Duh Sveti posvetitelj, onu uvi jek istu, uvijek vjecnu istinu Obja ve neprestano obnavlja i clnl suvre menom upravo preko ovakvih oda-

Ja te odreSujem

\

Spomen slovo nakon sve canih zadusnica o desetoj obljetnici smrti Oca Anti ca, 3. III 1975.

Zelirn progovoriti nekoliko r ijecl na temu:

OTAC ANTIC I SAKRAMENT PO KORE.

O. Provincijal je u homiliji posta vio pitanje: sto je u oca Antica ono glavno. Uistinu, tesko je na to od govoriti. Bio je on cjelovit covjek, kompletna osoba pred Bogom. I to u punom rastu i dozrijevanju svo ga bica, Bogu i ljudima darovano ga. No, osobito podrucje njegova o sobnoga poslanja i dozrijevanja, na rocito u ovom nasemu gradu, bila je ispovjedaonica. Bijase on prosvi jetljeni duhovni ucitel] i Ispovjed nik mnogih, najraznovrsnijih ljudi. Moze se reel da je zivio i radio, mo Iio i trpio za sakrament pokore ko jim se, uostalom, i sam sveto i ce sto sluzio. Stoga je dobro da ga ve-

branih, koji su vazda spremni poslu sati i osluskivati njegov glas, prima ti njegovo djelovanje, prelijevati primljene darove u svoju bracul - To je pravo posuvremenjenje Crkve! Mi smo uvjereni da je i o. Ante

Antic, ponizni brat fra Ante, jedan od onih koje Bozja providnost i do brota dariva u razna vremena naro du, zajednicarna, Crkvi za obnavlja nje i osvjezen]e, za zamah duhovno sti i neprestane metanoje. Stoga je nasa jednodusna molit

va, da ono sto vidimo, sto smo osje till i dozivjeli u pojavi ovoga Bozje ga covjeka, da to i sv. Crkva sto prije sluzbeno potvrdi i svojim ne prevarljivim sudom ovjekovjeci na sve vecu slavu lmena Gospodnjega i na sve vecu korist dusa.

Amen.

0. B. Duda govori ...

ceras i pod tim vidom promotrimo. Neka bude odmah u pocetku, kao

usput, receno: ovih dana izlazi iz ti ska novi OBRED SAKRAMENTA POKORE sto ga je po zakljuccima II vatikanskog sabora za svu Crkvu odlucio i proglasio papa Pavao VI. U biti, sakrament pokore potjece od lsusa Krista. To je njegov uskr sni dar Crkvi. I kao takav kroz dva tisucljeca u Crkvi je nepromijenjen. No, nacinl kako se taj sakramenat u Crkvi u razllcitim vremenima obavlja veoma se razlikuju. Za nas danasnji cas Crkve, sveto ucitelj stvo - biskupi s papom i sam Pa pa - odlucili su mnoge preinake. I tko poznaje oca Antu, njegovu »crkvenost«, njegovo zivo »sentire in Ecclesia - osjecati (se) u Crk vi, zna s koliko bi on ljubavi prio nuo da se sada suzivi, da upozna i

provede ovaj novi putokaz Crkve za znakovitije i uspjesnije obavlja nje tog spasonosnog sakramenta. Stoga rnislim da je veceras vrijed no napomenuti: svi koji castimo njegovu uspomenu, d.anas, o dese toj obljetnici njegove smrti u Gos podinu - bilo da smo svecenici, bi lo redovnici Hi vjernici u svijetu - treba da vise od drugih ucenicki pri· onemo te zdusno i sto pomnije pro ucirno ovaj novi crkveni put sakra menta svete pokore. A zasto pocinjem od novog obre

da? Jer mi pruza okvir u koji mi se nekako najnaravnije smjesta fi. gura oca Ante. Po novom obredu malo je zapo

stavljen stari naziv ovog sakramen ta koji se ponajcesce u nas zvao: SVETA ISPOVIJED. Zamijenjen je novijim nazivima, iii tocnije - jos starijima i izvornijima: SAKRA MENAT POKORE iii SAKRAME NAT »POMIRENJA«. lspovijed je samo dio sakramenta pokore: oci tovanje grijeha. I po tome se onda u jednom razdoblju Crkve pocelo Nazivati cijeli sakramenat. U sve tom pismu, u Novom zavjetu pre vladavaju dva druga naziva: »poko ra« i »pomirenje«. Ali tu je takoder potrebno dodati objasnjenja. Izvor na grcka rijec kojom se u Novom zavjetu oznacuje »pokora« jest ME TANOIA, sto bi se bolje prevelo OBRAcENJE. Po tome, sakramenat pokore jest nadasve SAKRAME NAT OBRAcENJA. Druga rijec Novoga zavjeta jest,

u latinskom RECONCILIATIO. Pre vodimo je s »pomirenje«, jer je do bra ispovijed pornirenje s Bogom i s ljudima. Ali i tu bi se moglo nad rijecju svestranije razmisljati. Sa ma latinska rijec »reconciliatio« moze oznacivati i »USPOSTAVLJA NJE VEZA«. U sakramentu pokore, rekao bib, covjek uspostavlja dobre veze: sa sobom - s Bogom - s lju dima. Jos vise, Bog je - taj koji uspostavlja te narusene dobre veze. Mogli bismo slikovito reci: grijeh

je kao neko bombardiranje covje kove licnosti. Raskida covjeka u sa mome sebi te uzrokuje prekide cov jekove i s ljudima i s Bogom. I evo, sakramenat svete pokore (iii obracenja iii pomirenja) uspostav lja te raskinute veze: covjek se ob navlja u sebi samome, povezu!e se ponovno s ljudima i s Bogom. Mislim da je bilo potrebno pod

sjetiti na ove poglede na sakrame nat pokore, kako bismo bolje mogli govoriti o ocu Anti koji je svega zi. vota bio neutrudiv sluzitelj sakra menta pokore. On je u sakramentu pokore gledao veliko podrucje svo ga osobnoga posvecenja. On se po najprije sam rado i cesto ispovije dao. Mozda i toliko cesto da bi se tu moglo ponoviti ono poznato na celo o svetim dusama: »Admirandi,

9


non Imitandi«. Vri_iedni su udivlje nja, ali ih u tome ne treba naslje dovati. U redovitom tijeku krscan skoga iivota, glede ucestalosti ispo vijedi, valja Ici putem redovitib pre poruka Crkve. Otae Ante osjecao je u tom posebna nadahnuca Duba Svetoga, priliku za intenzivnije ka janje i za pobudu sto savrseni]e lju bavi. No, osim sto se sam vrlo cesto

ispovijedao, on je svoj zlvot posve tio Bogu i ljudima upravo da bude posluzitel] ovoga svetoga sakra menta izmirenja gresnika. Tko god ga je bar jednom pobodio u ispo vjedaonici, mogao se uvjeriti da se sav ulagao u to da bude uvijek raspolozen te bude NA RASPOLA GANJU drugima. Sam tako RASPOLOzEN i RASPO LOZIV, on je i u svojim i cestim i slucajnim pokornicima umio po buditi ono osnovno sto se za taj sa kramenat sa gresnikove strane tra zi, a sto se strucno zove DISPOZI CIJA, to jest RASPOLOzENJE ZA ispovijed. U cemu je to temeljno ra spolozenje? Da covjek bude svje stan svoje gresnostl i svojih grije ha, alt i u isto vrijeme sav pun vje re i ufanja u neiscrpljivu dobrotu Boga koji rado prasta i sav se sa giblje prema raskajanom gresniku. Takvo raspolozenje stavlja pokorni ka u novi stav raspolozenja i raspo Iozivostt prema Bogu i ljudima: on se za grijeb kaje, a svojim uvredite ljima rado prasta te se zalozeno opet stavlja na sluzbu Bogu i lju dima. Evo, ta RASPOLOZIVOST i RAS

POLOzENJE kojim je o. Ante do cekao svoje pokornike, to je jedno od njegovib osobitih umijeca u ko je je unosio svu svoju askezu, svu svoju paznju, svu svoju ljubav. Ja mislim da ga nitko u tom poslu ni je nasao neraspolozena, iii da bi ga obavio, sto se kaze, na dvoje - na troje. Ako je tu koji protivan svje dok, neka slobodno kaze, da se mi drugi gresnici, uvijek pomalo ner vozni, utjesimo, da je i u njega bar katkada bilo takve slaboce! Kad velim da se uvijek cuvao ras

polozenim za sluzbu ispovijedanja, ponovno naglasujem da je nada sve u sebi samome njegovao milost Bozju i sto savrseniju ljubav, upra vo svojim cestim, gotovo svako dnevnim pristupanjem pokore, sli jedeci u tom posebna nadahnuca Bozja - u dogovoru sa svojim is povjednikom. Nadalje, otac Antic je u sakra

mentu pokore, posluzujuci ga dru gima, osjecao posebnu Bozju blizi nu. On je smatrao velikom cascu, a1i cascu koja ga je drlala u uzdrb taloj poniznosti, sto smije sudjelo vati u tom najintimnijem poslu, u tome jedinstvenom susretu koji se zapravo odvija izmedu Boga i poje dinca covjeka. Po Kristovoj usta-

novi, kako ju je primila i razvila Crkva, svecenik ispovjednik je pri sutnik toga najintimnijega dijaloga. I to ga mora ispunjati dubokom po niznoscu, diskretnoscu, strucnoscu, ali i udivljenjem.

Bog je velik u svim svojim ocito vanjima. Mnogi ga dozivljavaju u prirodi, kao sv. Franjo u svojoj ve lepjesmi stvorova. Bog je divan u zivotima svetib i zalozenib ljudi u ljudskoj povijesti. Otac Antic ga je osobito dozivljavao velikim i div nim u njegovu djelovanju u pojedi nim dusama. Nisu to bili uvijek jas ni i jednosmjerni uvidi. Bilo je du sa koje su se svijale pod najrazlici tijim teretima. Otac Antic je poma gao dusama u zanosnim uzletima, ali i takvima koje su mucenicki pu zale, satrte najrazlicitijim bolovima. On je mnogo puta imao posebnu Bozju svjetlost i osjetljivost za Bo ga i duse, da je gledao taj rast, to

grijeba bori, da ima Boga savezni kom.

Vrijedi to istaci, da bismo i mi u cast ocu Anti, razvijali u sebi ne sto jako vazno za krscane. Sveti uci telji vjere uvijek isticu nacelo da krscani treba da uvijek umiju Iu citi grijeb od gresnika, jer, istina, grijeb treba mrziti, ali gresnika lju, biti. No, mi smo gresnici u svom postupku takvi da nas je strab da ne bismo, ljubeci gresnika, uzljubili i njegov grijeb, pa nam se ucini bo ljim toliko mrziti grijeb da zlµIlrzi mo i gresnika. To svakako nije do bro. Bar priznajmo da ne umijemo, da nam posao ne ide od ruke, jer niposto ne valja toliko mrziti gri jeb da nesto od te mrznje padne i na konkretnoga gresnika. Pred ocem Antom nikada, dakle, nije sta jao - grijeb, nego gresnik. Grijeh nikada nije uosobljen, osim u soto ne! A covjek gresnik jest osobit

Institut za crkYenu glazbu pje\a

nastanjanje bofanskoga u ljudsko me. I bilo mu je kao da sudjeluje u radionici velikoga majstora, kipara i klesara. Boga koji dlijetom kriza izdjeljava kristolike ljude. Nije jed nom bilo za oca Antica kao da s dusama sudjeluje u supatnji s lsu som u Getsemaniju, ali i u radosti ma uskrsnib jutara. I to ga je opa jalo, davalo mu nutarnje zanose, djetinje udivljenje Bogu djelotvor nomu u dusama, pa stoga i veliku zabvalnost.

Naglasio bib i ovo: pred ocem Anticem nikada nije bio grijeb nego - gresnik. Ni u kome on najprije nije gledao grijeb, nego covjeka gresnika. A cim je ugledao covjeka, makar gresnika, znao je - to je bi la njegova vjera! - da je pred njim netko koga Bog voli, koga Bog mi losrdno ceka. Stoga, ma kako bio veHk pokornikov grijeb, Antic je covjeka koji je bio pred njim dubo ko postivao, iskreno volio, bio mu prijatelj. Niposto se nije snebivao ni zbog kakva grijeba, a ako bi mu tko dosao odvec satrt grijebom, on je nastojao da mu taj teret skine, da ga uvjeri, dokle god se protiv

predmet krscanske paznJe i krscan ske ljubavi. Ako ste ikada klecali pred ocem Antom, sjecate se one ti picne njegove slike: bio je pogleda up·rta kao da gleda u nekoga tre cega, ali sav usredotocen na vas, na vase probleme, da vas sto pazljivi je saslusa, da vas cuje, pa da vam kaze onu svoju uvjerljivu rijec, bas va.rna.

I jos nesto: otac Antic je bio maj stor ne samo u tom da pomogne pokornicima da uspostave vezu sa samima sobom i s Bogom, nego - on je svoje pokornike povezivao s citavim nizom ljudi.

OKO NJEGOVE ISPOVJEDNic KE SOBE SABI RAO SE cIT AV JEDAN MALI SVIJET. Siromasnije je povezivao s dobrotvorima, psibi cki kompliciranije s lijecnicima, ne sigurne s prijateljskim dusama, a sve je osobito povezivao u jednu o bitelj molitve i nade. Znao je on do bro, iii je to mozda vise spontano osjecao, da Bog nerijetko ne ulijeva svoju milost izravno, nego preko drugib, kroz udruzenu sluzbu mno gib. To je onaj komunitarni, zajed nicarski vid sakramenta pokore sto

10


,.

se danas u crkvenim dokumentima tako naglasuje. Zato je ovoga poti cao da nekoga posjeti, onoga da ne koga potrazi, jednoga da donese dar, drugoga da se za trecega zauzme kod Iijecnika, stanodavca, poslodav <:a ... I tako je njegova ispovjedao nica bila kao mala postaja karita sa, kao neka relejna stanica Ijud skoga povezivanja i udruzivanja u Bozju obitelj. To uspostavljanje ve za medu Jjudima, to povezivanje i udruzivanje ljudi, to pletenje ljud skih odnosa - to je bilo posebno ispovjednlcko umijece oca Antica.

Otac Ante kao ispovjednik nije u ispovjedaonici obavljao samo neki, rekli bismo, negativan posao: oslo badanje od grijeha. On je u svojim pokornicima njegovao zanos i zala ganje za dobro, upucivao ih je na putove krscanskog savrsenstva, to jest sve potpunijega ostvarivanja plana sto ga Bog ima s pojedincima i s grupama Jjudi. Danas se rado go vort o laicko] svetosti, to jest o to me da svetost nije samo »posao« svecenika i redovnika nego je poziv svakoga krscanina. 0 tome osobito pise V. poglavlje najvaznije konsti tucije II vatikanskog koncila o Cr kvi »Lumen gentium«, Osobito me se vec onda doimala ta crta oca An te. On [e, do dosade, poticao svoje pokornike da dodu do sto potpunl jih kvalifikacija: kovac da bude sto savrseniji kovac, domacica sto zalo zenija domacica, sveucilisni asistent da dopre do sto uspjesnijeg magi sterija itd. To mi se cini osobito su vremenim u Ispovjednickoj praksi oca Antica, Zasto? Jer u mnogim nasim molitvenicima u ispitu savle sti nije dosta naglaseno da treba is pitati kakav sam bio u svagdasnjim zalaganjima u svom domu i na svom radnom mjestu, u svojoj profesiji. Antic je smatrao da je [edna od pr vih covjekovlh duznostl, pa prema tome i kreposti - i prema Bogu i prema ljudima i prema samome se bi - da sa sto vecim zalaganjem vrst svoj poziv, svoje meduljudske odnose, svoju sluzbu. Nema duhov nog savrsenstva bez staleskog i pro fesionalnog zalaganja! Vee sam jednom istakao da je

Antic nastojao steel sto vise poprat nih znanja za ispovijedanje. Stoga se informirao i u pravnika, i u lije cnika, i psihijatara. On nije mislio da kisa Bozje milosti pada bez ljud skih nastojanja. Jest, vjerovao je i zato molio da Bog izravno djeluje, ali to je prepustio Bogu, da djeluje kada, kako i gdje hoce. Sa svoje strane nastojao je i sam, a na to je poticao i svoje pokornike, da isko riste sve ljudsko dobro za borbu protiv grijeha, za ostvarivanje sto veceg dobra. I to udruiivanje ljud ske i bofanske pameti i umijeca jest osobita Anticeva znacajka.

I na kraju, zelim jos jednom ista ci: u susretu s pokornicima otac An tic je susretao Boga. Sam cin ,ispo vijedi bio je za nj molitveni cin. On je vjerovao da tu stoji u sasvim po sebnom vjernickom odnosu prema Bogu Trojedinome i prema covjeku pokomiku. Stoga je Antic kroz taj sakramenat duboko prozivljavao svoju vjeru. I ta njegova vjera je upravo tu zracila u njegove pokorni ke. On je nadasve vjerovao da Bog ljude ljubi, da ljubi osobii.to toga i toga covjeka koji je pred njim, i da je on - o. Ante - ovog casa poseb no orude te bozanske ljubavi. On je, reci cu namjerno, upravo vrebao na pokornike. U njegovu iscekivanju hoce Ji tko doci bilo je neke Bozje spremnosti da nade zalutalu ovcu, i da je ponese u narucju. Bilo je neke Bozje zelje da grijeh bude oprosten, a gresnik okrepljen. Antic je poseb no proiivljavao drevnu molitvu Cr kve: »Boze, koji svemoc ocitujes osobito prastanjem i smilovanjem.« Stoga se ocu Anti uvijek cinilo da prisustvuje novom stvaranju svije ta kad god je sudjelovao u ovom sa kramentu ponovnoga stvaranja, kao sto pise u psalmu »Miserere«: »Srce cisto stvori mi, Boze!« I u svojim pokornicima Antic je budio tu vje ru, tu ljubav i nadasve to pouzda nje. I kad se odijelio od svoga po kornika, kad je ovaj otisao od nje ga, Antic kao da je posao za njim i s njim u njegov stan, na njegovo radno mjesto. I kao da je za covje kom krenuo neki fluid da bi ga po svuda podrfao u zacetoj dobroj od luci, u nadi (cak i Ijudskoj, jer je ona iii neki temelj iii neka poslje dica same bofanske nade u nama): u nadi da je moguce zivjeti, u uvje renju da je, s Bogom, moguce pre vladati svaku situaciju ... Tu valja dodati jos jednu Antice

vu znacajku: on je u sebi i u svojim pokornicima razvijao jos jednu va znu bogoslovsku krepost: vjeru u zag-ovomu molitvu i u zagovorno is pastanje. On je znao da Bog u ras poredu svoje providnosti mnoga do bra daje na racun molitve i zago vornog ispastanja. Stoga, osim sto je samoga pokor

nika poticao da se za se moli, on je okupljao citavu krunicu molitelja za druge. A i sam se molio za sve svoje pokornike i jedan dio njihovih pokora i njihova iivotnoga krifa preuzimao na se. Moglo bi se na kraju pitati: ne bi

Ii trebalo da tako postupa svaki is povjednik? Svakako! Samo u tome i jest razlog ove svecane komemo racije: sto je o. Ante to cinio na iz. vanredan nacin, nekako svetacki. To znadu svi koji su iskusili njego vu ispovijed, to izlazi pomalo iz sve ga sto njegovi pokornici pripovije daju o svojim ispovjednim susreti ma s o. Antom.

Tu valja jos na nesto prakticno upozoriti. Ljudi da ostvare svetost i da dodu u nebo, rekao bih tako jednostavno, trebaju sebe i milost Bozju. A da dodu na oltar trebaju druge. Stoga, hoce Ii ovaj otpoceti proces za beatifikaciju o. Ante An tica napredovati, mnogo dakako ovisi o Vicepostulaturi. Ali mislim da ce Vicepostulatura imati mnogo nevolje bas s time, sto je djelokrug o. Ante bio jako uzak, sveden na malu, vise-manje ispovjedaonicku sobicu. On je malo nastupao u jav nosti, i vrlo malo pisao. Pa sve i ako se sva pisma skupe, jos je to malo izvoriste za upoznavanje kre posti o. Ante. Svecima su, kao na su du okrivljenima, potrebni svjedoci, svjedoci koji ce im pred crkvenim sudom pojedinacno posvjedociti kreposti. Stoga, mukar je on malo djelovao izvan ispovjedaonice, ma kar je malo pisao, valja ovdje napo menuti sto veli sv. Pavao Korinca nima: »Vi ste moje pismo, upisano u srcima vasim; znaju ga i citaju svi ljudi ... « (2 Kor. 3,2). Ako se zeli da proces krene naprijed, treba po mno sabrati sve sto je kome o. An te pisao. Ali jos vise, svi koji ga po stuju vole i cijene, koji mu duguju zahvalnost, neka se sjete i najma njih zgodica u kojim se on iskazao i koje osvjetljuju njegove vrline. To neka se saopci Vicepostulaturi, a onda ce vjestaci vec to sloziti u niz dobro srocenih svjedocanstava o djelovanju Bozjemu u sluzi njego vu Anti i o sudjelovanju Antinu s Bozjom miloscu. I kada to Jijepo krene, mnogi ce

hvaliti milost Bozju koja je bila me du nama osobito djelotvorna po ocu Anti. Bog je uistinu nasu suvreme nost, sve tamo od sv. Ivana Arsko ga, obdarivao velikim ispovjednici ma. Iz nasega naroda nikose dvojica:

ispovjednik padovanski o. Leopold Mandie i ispovjednik zagrebacki o. Ante Antic. I stoga bib ovo svoje spomen•slovo u cast o. Anti kao is povjedniku zavrsio molitvom u ko joj i njega molim da nas pred Bo gom zagovara. Dok je otac Ante zivio medu na

ma, bijasmo na zemlji bogatiji jed nim dobrim ispovjednikom. Neka nam Bog i u nasim danima ne krati svoje milosti, da ovaj grad ne bude siromasan dobrim ispovjednicima. Jer, potrebe u tom danas nisu rna nje nego u vrijeme Anticeva zivota. A kao i u svemu, i dobri ispovjedni ci plod su, istina, Ijudske marljivo sti, ali nadasve Bozje milosti, pre ma tome i nasih molitava. Molimo, dakle, da sva nasa braca, koje iii ti sti teret grijeha iii nadahnjuje veca zelja za svetoscu, medu nama nadu takvih ispovjednika kakav bijase Ante Antic. Neka nam Bog· posalje takvih poslanika!

11

L"Z DESETOOBLJETNICU SMRTI - UZ DESETOOBLJETNICU SMRTI

V ovu nasu Euharistiju neka bude ukljucen i nas brat bla gopokojni Ante Antic. Poseb no se s njime sjedinjujemo u molitvi; on u vjecnosti, a mi u vremenu. Molima da svi bude mo ovom Euharistijom oboga ceni za iivot koji ce stvarno O· draiavati Boiiu prisutnost u nama, kao sto je i ta Bozja prisutnost u njemu mnoge ut vrdivala u vjeri. Liturgijska cltanja: Dn 3,25.34 -43; Mt 18,21-35.

Situacija covjeka i covjecanstva pred Bogom jest situacija velikog duga. Dugujemo Bogu same sebe, dugujemo mu otvorenu ljubav. Na zalost, cesto puta ta ljubav u nasem srcu nije ostvarena i ostajemo du :znici. Stvoreni smo za Boga, da u njegovoj punini nademo puninu sa mih sebe, smisao samih sebe; da u

Homilija preuzviSenog Oca nadbiskupa

njegovoj radostl naderno svoju ra dost, u njegovoj svjetlosti svoju svjetlost, u njegovoj vjecnostj svo ju vjecnost, Na zalost, cesto se puta zatvorimo u same sebe i sebicnost zarobi nam dusu, a da se nismo da rovali Bogu. Prema tome - duzni smo pred Bogom. To dugovanje Bo gu je stanje grijeha po kome se o stvaruje otajstvo izgubljenosti, otu denosti, udaljenosti od jedinog iz vora i cilja. Duznl smo pred Bogom kad ne :zivimo svoj poziv i ne svje docimo svoj smisao. I nad tim duznicima - covjekom

i covjecanstvom izgubljenom u du govanju - nadvija se Bozje milosr. de. Nadvija se ljubav koja doziva, jer :zeli oprostiti, jer zel! covjeka ponovno uspostaviti u njegovoj pra-

ma da se vrate iz svojih dugovanja i dodu po oprostenje, To je poziv Crkve, njena svetost. Jer sav je svl jet uronjen u gresnost, zarazen se bicnoscu srca i zivota, jer sav je u uronjen u otajstvo grijeha - posi tus in maligno, kaze sv. Ivan. Crkva je polozena u vrijeme svijeta da bu de prisutnost svetosti, da bi se svi jet Iijecio svetoscu koja je ostvari vanje Kristove spasiteljske plodno sti u covjeku i u zajednici Crkve. Stoga je svetost obaveza Crkve, to znaci svakog clana Crkve. I peta glava Konstitucije o Crkvi bas do riw svim ~~~ma C~n tu~~ vezu svetosti. Ali svetost nije teorija. Mi smo

navikli neprestano donositi neke te orije, traziti teoretska rjesenja, iz-

Ministranti prilikom komemoracije

voj ljepoti i velicini i tako se po tom Bo:zjem oprastanju dogada spas covjeka. To Bo:zje oprastanje kojim nas ponovno uzima za svoje sinove grleci nas u ljubavi Krista raspetoga, neprestano izvire iz pro bodenog otkupiteljskog Bozjeg sr ca. Ali, da bismo zaista bili pomire ni, da bi nam dugovi bili oprosteni i da bismo ponovno usli u taj su zivot s Bogom, moramo biti objavi telji oprostenja i ljubavi. Kad su nam svi dugovi oprosteni

te zivimo u zajednistvu mira i lju bavi, tada se u nama ostvaruje spa senje; a to ostvarivanje spasenja nazivamo svetost. Cijela je Crkva pozvana na svetost. A Peto pogla vlje koncilske konstitucije o Crkvi razmatra upravo taj poziv na sve tost. A svetost je u svojoj biti Bo zja prisutnost u covjeku. Kad se u covjeku ostvari ta prisutnost, onda se kroz njega objavljuje i zov ljudi-

nositi hipoteze. Zbog toga cesto si Jazimo u sumnje, gubimo sigurnost. A svetost je zivot. Nikakva hipote za, nikakva teorija, nego stvarno o stvarenje zivota. Ostvarenje :zivota u potpunom obracenju, u potpunom prihvacanju lsusa Krista. To obra cenje dolazi kada smo svjesno uz vjerovali, kada smo lsusa Krista prihvatili kao apsolutnu istinu svo ga zivota, kada smo se otvorili nje. govu oprostenju i njegovu spasenju; onda smo posli novim putem koji se zove Krist. Sam je rekao: »Ja sam Put« ... (Iv 14, 6). Obracenje nije nikada dovrseni

proces. Oct prve nase svijesti do za dnjeg daha mi smo uvijek otvoreni za rast. I pozvani smo na rast da taj :zivot bude sto dublji, da sto vi se zahvati u nase srce, u nasu sa vjest i da se u nama ostvaruje sve bogatija prisutnost Boga zivoga. Stoga su sveci polozeni u zivot Cr-

12

- UZ DESETOOBLJETNICU SMRTI UZ DESETOOBLJETNICU SMRTI

kve kao svjetlost. Sam lsus Krist sebe naziva svjetloscu, i vece svje tlosti od njega nema. Nema svjetli jeg zivota nego sto je bio njegov, nema svjetlije ljubavi od one koju je on objavio, nema cisti]e duse ni srca od njegova. Savrsena svjet lost! Ali, on je htio da i Crkva - Otajstveni Krist - takoder bude svjetlost i to u svakom clanu. Sto ga smo samim pozivom krstenja pozvani na svetost. Taj proces mo ra u nama biti neprestano prisutan. To znaci da nikada nisam savrsen, nikada dosao do vrhunca ljubavi, nikada se nisam ostvario tako da ne bih mogao biti vjerniji, savrseniji, puniji istine i ljubavi. Kad se medu nama dogodi takav

dogadaj - ne teorija, nego zivot koji stvarno odrazava Bozju prlsut nost - onda je takav zlvot jedan zov. I kroz ljude prolazi, rekli bis mo, neka struja koja prtvlaci, ko ja otkriva da Bog djeluje, da je pri sutan i da zlvl u tom covjeku. Sve ci u Crkvi nisu nikada ostali neza pazenl. Oni su zaista bili svijeca po stavljena na svijecnjak da svijetli svima koji su u kuci Bozjoj, Bili su svjetla prema kojima su se Ijud] u vijek okretali iz svoje tame, iz svo je gresnostl, cesto puta iz ocaja, pa cak i iz svoje nevjere. Zapazili bi da imaju pred sobom svjetlo koje im moze pokazati put, osvijetliti zi. vot. Sveci su uvijek bili ljudi po vjerenja i drugi su im rado povjera vali svoje savjesti, sudbinu, otkriva li zivot i - ako su bili svecenlci - klecali pred njih da se ostvari sa kramenat pomirenja s Bogom i lju dima. Biti svet i htjeti biti svet, uvijek

oznacava opredjeljenje za otajstvo kriza. Krist je nezamisliv bez svo ga Kriza. On je rekao: »A ja kad bu dem uzdignut sa zemlje, sve cu pri vuc] k sebl« (Iv 12, 12). Ne moze se ostvariti obracenje i zivjeti zivot svetosti, ako se ne uroni u ota] stvo Kristova kriza. I kad god se u Crkvl pokusa propovijeda ti duhovnost koja odstranjuje i rujece krfz, to je laz, Kao sto bi i sam zivot Iisen otajstva kri fa bio laz, Zasto? Zato, sto je ota] stvo krifa otajstvo ljubavi. Mi smo sebicni, i to je nasa najdublja rana koju imamo kao ostavstinu one ta] ne grijeha koja se zbila na pocetku povijesti, koja se dogada u covje bmstvu. Zato u nama mora umrijeti .a] stari covjek da bi se ostvario novi, koji ce zivjeti za Boga i koji ce zivjett za ljude. To znacl Icl pu tem krifa, to je umiranje starog covjeka. isus nam je objavio najve cu mjeru ijubavi svojom mukom i smrcu na krizu. Po tome se on sav darovao za spasenje svijeta. Samo u ljubavi koja je prokusana krizem nema lazi. Ljubav koja ostaje samo fraza, a nije prosla kroz vatru cis cenja ll !crizu, nece biti istinita lju•

bav. Mogla bi cak biti kamuflirana, maskirana sebicnost. Stoga su sve ci bili, i jesu, ljudi koji zive otaj stvo kriza. »Poslusan do smrti, smr ti na krizu« (Fil 2, 8) vrijedi opceni to za sve clanove Crkve. Isus svi ma bez razlike govori: »I tko ne nosi svoga kriza i ne ide za mnom, ne moze biti moj ucenik« (Lk 14, 27). Golgota je istina ljubavi, to je istina svetosti, ostvarivanje Bozje prisutnosti u nutrini covjeka. cov jek je bice nutrine. Medu svim tim bicima na zemlji, samo covjek ima unutarnji zivot. I bas u tom nutar njem zivotu ljudske slobode mora se dogoditi Bozja prisutnost, mora se zivjeti svetost. Ne teorija, nego ostvareni zivot. Otac Ante Antic, nas brat, kojega

smo osobno poznavali iz susreta - cime je on privlacio? I one jedno stavne male ljude i one intelektual ce i studente, i majke i oceve - ci-

i mogucnosti da ukljuci u svoju lju bav tolike suradnike. Svetost je za razna, ona osvaja, siri se. To je Bo zji svijet koji izlazi iz srca i koji o svaja srca i zato je on uvijek znao naci - nije sam mogao jer nije sam imao - one koji su imali da bi dali drugima. Tako je sam lju beci, odgajao i druge za ljubav. 1:i veci sam velikodusnost krifa odu· sevljavao je za velikodusnost i dru ge, i zato su se mladi nadahnjivali za radikalnu cistocu, za radikalnu nevinost nadahnuti njegovim svje docenjem da se to moze kada je Duh Sveti prisutan u covjeku. Zato su se svecenici i redovnici i redov nice, koji su mu otvarali svoje sa vjesti, nadahnjivali da zaista zive is tinu svojih zavjeta. Odusevljavao ih je, jer su osjecali da je to tu ostva reno, da on to zivi da to nije teo rija nego knjiga zivota. Zato su to najzanimljivije knjige, knjige Boz-

Za \TiJeme S\'ete mise

me je on tako privlacio? Zato sto je zivio istinu krifa, zato sto je zi vio istinu ljubavi, sto je Bog bio u njemu, sto je kao redovnik svoje zavjete shvacao doslovno. Nije tra zio nikakove silogizme i sofizme ka ko bi izbjegao zahtjevnosti poslus nosti, zahtjevnosti cistoce i zahtje vnosti siromastva, nego je u cjelini shvatio da je to otajstvo krifa i da je to istina ljubavi. I zato je postao zanimljiv, postao je privlacan, po stao je potreban dusama. Sveci su potrebni dusama kao sto

je sveta Crkva potrebna gresnosti svijeta. I sto je taj svijet gresniji to mu je potrebna svetija Crkva. Sto u svijetu ima vise oholosti, to mu je potrebnija poslusnija i poni znija Crkva. Sto u svijetu ima vise razvrata, to mu je potrebnija cisti ja Crkva. sto u svijetu ima vise po hlepe, to mu je potrebnija siroma snija Crkva, koja ce uvijek za sebe biti siromasna, a za druge bogata. Otac Antic je bio potpuni siromah

za sebe, ali je uvijek znao nacina

jih ljudi, koji se pojave u jednoj sre dini i koji postanu stvarnost koja osvaja. Vidjeti takav zivot znaci do zvjeti da u tom covjeku postoji is tina. Kad je dosao u Samobor na od

mor iza svoje bolesti, a ja sam u to vrijeme bio ondje zupnik, dosao sam k njemu, susreo sam se s njim i povjerio sam mu svoju savjest. U toj jednostavnoj osobi, tako skrom noj, rekao bih gotovo suvise povu cenoj u nastupu, ipak se dozivjelo da taj covjek ima nesto reci, da taj covjek moze pokazati put. I osjecao sam se u susretu s nji

me jednostavno obaveznim da se trudim da budem bolji. Eto, to je ta prisutnost svetaca koji uvijek po ticu da budemo bolji uz njih, kraj njih, jer kroz njih djeluje Bog. To je zivi Bog koji se opet ne dokazu je silogizmima, nego kojeg se jed nostavno susrece. Dogodilo se nedavno u jednoj na

soj zagrebackoj bolnici. Pripovije dali su mi za jednog bolesnika a-

13

- UZ DESETOOBLJETNI

teistu, teskog bolesnika. Dvorila ga je jedna casna sestra. On ju je do cekao s velikim nepovjerenjem, ne st rpfjivosdu, cak i s gruboscu u svojim bolima. A ona ga je posluzl vala s jos vecom paznjorn, s jos ve com usluznoscu, strpljivoscu, ljuba vlju tako da je on na koncu rekao: »Sestro, ako postoji Bog, onda ste vi Bog«. Kad se dogodi nesto Bozjega u

covjeku, onda ce i drugi lakse nala ziti put do Boga. To [e, braco i se stre, nasa obaveza. To je ta koncil ska obnova. Kad sam danas pro citao tu petu glavu i vidio sto je receno biskupima, svecenicirna, re dovnicima i redovnicama i svakom vjerniku, to sto Koncil Duhom Sve tim nadahnut porucuje, na sto pozi va, onda sam opet u tom svjetlu zakljucio da nam zapravo treba sve taca u ovoj Crkvi i ovom narodu. I kad smo danas slusali molitvu

iz proroka Danijela, molitvu koja je zapravo izlazila iz duse rasprsenoga naroda, ali koji se poziva na velike ljude Saveza kao zalog nade, mislio sam da bi zapravo sveci Bozjl, lju di Saveza, obnovljent biskupi i sve cenici, redovnici i redovnice, ocevi i majke, i mladi bili zalog nove na de i sigurnost jedine nade, nade zi vota. Sveci su zivot i sveci su poziv na

zivot, ali na zlvot u kojemu zlvl Bog i onda u kojem zivt zaista ostvaren puni Boz]l covjek. Ja oca Antica ne mogu proglasiti svetim. Crkva ce Bozja po svom Namjesniku, narav no ako Bog da, reci o njemu svoj sud. Mi molimo, neka ga Gospodin proslavi na slavu svoju i na dobro bit ovog naroda iz kojeg je nikao; a on je volio svoj hrvatski narod. Neka posvjedoci Bog za njega, jer je on svjedocio za Boga. A Bog zna biti zahvalan. I Bog jest zahvalan. Zato on cini i velike znakove i ve lika djela da bi svojim vjernima do kazao da ih on stavlja na svijecnjak da bi svijetlili svima koji su u ku ci. Otac Antic je bio osobito sluzbe

nik pomirenja, prastanja velikih du gova u sakramentu pomirenja. Ko like je on tajne ljudske gledao, sa gledavao i pronicao, da bi doveo lju de u pomirenje s Bogom. Pa preporucam i u ovoj svetoj Mi

si tu nakanu, da bismo zaista imali sluzbenike pomirenja, Bozje ljude koji ce znatl pomirivati bracu i sa mi zivjeti duboko u pomirenju, sa mi puni Boga. Svi smo pozvani na svetost, a ta zapaljena svijeca neka nas uvijek na to potice. Amen!

4. III. 1975. t Franjo Kuharic nadbiskup

I Visovac je proslavio

desetogod isnj icu I obitelj samostana Visovca pridruzila se oni

ma koji su proslavili desetu obljetruicu smrti o. fra Ante Amtica. Mozda bi neupucenima izraz »pro-

Visovac - franje\'aCki novicijat

slavili smrt« zazvucao nevjerojatno i neugodno, ali oni koji su o. Antu osobno poznavali iii citali njegove mvotopise znadu da je to pravi izraz. Cime bismo se drugim mogli sjecati njegova prelaska u

Umjerenost - krepost Dea AntiCa

U uzimanju hrane drfao se redovniokih propisa ali ni,kada ne bi odbacivao ilri tezio da mu se do nese nesto drugo. Pa 'kada je bio boles tan i njegovo zdravlje zahtijevalo odstupanje od prapisa drngo voljno i bez predomisljanja cinio je ono sto je li jeoniik zahtijevao. Uopce smo imali dojam da je njegovo mlitvenje potjecalo ,iz nutiavnjosti i da je vanjslko sto bi morao ipoprimiti ili koristiti nalazilo vrlo malo odjeika u njegovoj dusi.

Ali nikada nije bio neumjeren []i OIIlda kada je trebao vise, ni on,da kada hi UZJimao manje.

Iako je znao osim redoviitih poboznosti, vrsenja

14

vjecnost nego slavljem, kad znamo da je u onom trenunku svetackorn zboru na nebu pribrojen jos jedan clan? Dakle, taj svecani trenuta'k proslavila je i franjevacka obitelj na Visovou, novaci i ostala braca,

Najprije su novaci ma inicijativu o. Mestra po cetkom veljace poceli citati sve objavljene zivoto pise o. Ant.ica. Svaki je dobio zadatak da na odre denu temu obradi fra Antu, a istovremeno je na javljen kviz znanja iz njegova zivota. Poslije ma rljiva proucavanja i studiranja imala su se odr zati predavanja na zadane teme svaki dan po jed no kroz sedam dana (od 25. II - 3. III). Prvi dan odrzao je o. fra Joakim Fniganovic svoje dojmove o o. Anticu kao svome odgojitelju i dugogodisnjern savjetniku. Iducih pet dana novaci iznose svaki dan po jednu fra Antinu krepost ovirn redom: »Covjek poniznosti« (fra Filip Milanovic), »Fra Ante ii eu haristija« (fra Dinko Bosnjak), »Odgojitelj serafske mladezi« (fra Jakov Prcela), »Marijino dijete« (fra Nedjeljko Jukic), »Ljubav prema bliznjernu« (fra Boro strbic). Ciklus je zakljucio o. Mestar koji je govorio na temu »Fra Ante i ispovijed«.

To je bio prvi dio proslave. Drugi dio, kviz i akademija odreden je za 14. III, u predvecerje jednog vaznog dogadaja na Visovcu. Naime 15. III fra Mate Puda imao je primiti prezbiterat, a fra Mladen Sirrrundic dakonat. U prisustvu cijele o bitelji i nekoliiko gostiju (ocekivari je i rnnp. o. Pro vincijal, ali nije dosao) odrzana je najprije kratka akademijica (recitacije, predavanje, pjevanje). Iza toga slijedio je ,kviz. Pauza je pripala o. Gvardijanu za »ekonomsko-propagandni program«, a clanovi zir ija bili su svecari fra Mate i fra Mladen. Voditelj o. Mestar. I otpoce »b itka«. Pljustala SU pitamja i odgovori, vecinom tocni. tek pokoji »kiks«, a onda faljenje i udaranje u glavu zbog ... ne neznanja ne go brzopletosti. Uglavnorn vrlo dobro znanje kod svih, ali netiko je morao pobijediti. U ovom slucaju bio je to fra Dinko Bos.nja!k. Sve se odvijalo u vrlo ugodnoj atmosferi uz pljesaik gledalista. Nagrade

su podijeljene naknadno, a poslao ih je o. Vice postulator. Svakako za sve je najzasluzniji o. Me star koji je ,sve pripremio i rezirao.

I tako obljetnicu fra Antina prelaska u vjecnost proslavio je i samostan Visovac s najmladim cla novima Provi,ncije, ciji je clan hio i fra Ante i koja

Kler:...:i - no\·aci

se uvijek ponosi njegovim zivotom i svetoscu. Ima i cime!

Fra Nedjeljko Jukic, Visovac

redovnickih duznosti, discipUne i odrfavanja kuc nog reda vrsiti i ,kojekaikve posebne pokonni6ke ci ne (nosiio rpokornicki pojas, cesto klecanje i ado racija pred oltarom) nikada se nije izvana opafalo da pos,toji bjlo kakova neurednost, pretjeranost, is kakivanje, isticanje.

U svemu je bio umjeren, a krepost umjerenosti sjedinjuje u sebi i oistocu, opreznost, kro1:'ko,st, lju bav sutnji, marljivost, paniznost, vlast nad svaikom ljudskom srklonostii i neurednom strastii.

Pa kao sto smo vec uobicajili, da se konfrontira mo sva:ki puta sami sa ,sobom, a pred licem Boga zivoga, ucimimo to i ovaj puta. Zaipirtajmo se kakva je nasa umjerenost? Dali mi uopce znarno §to zna ci biti umjeren? Pnivlaci lii nas ta ikrepost jli je smatramo nekako sporednom, dalekom i manje potrebITTom?

Nemojmo se zavaravati! Ne zaboravimo, da nam je ana potrebna, da

saouvamo svoje ljuds,ko dostojanstvo, da se ocuva mo od mnogih smrtnih g,rijeha (kao nrpr. prrozjdrlji vosti, necis1toce, srdzbe, brbljavos,ti, lijenosti, gub ljenja vremena, oholosti ii tastine iitd.), da stece-

mo c.v.rste i solidne druge kreposti i da sacuvamo dusevni mir.

Biti umjeren, to znaci postojano drfati na uzdi sjetilne pozude, sacuvati ljudsko dostojanstvo, ste ci i uzdrfat\i dusevni mfr.

Bio je fra Ante covjek umrtven - nije ga rnogla zamijeti sridzba ni nepromisljenost, ni brzoplet sud, ni pohlepa, ni bilo kakova pozuda.

Odijevao se skromno, ali uredno - uvijek je bio u tome primjer jednos•tavnosti i umjernnosti. Svaku &tvar je pomnj,ivo cuvao i nastojao je kori stiiti kol1ko god je to bilo moguce, a da pri tom ne bi imao osjecaj da je toj stvari privrzen, da se je na nju naucio i da je radi toga ne odbacuje. Znao je konistiti stvari, a da pravo i ne bi zmao op,isati kako one lizgledaju, ,koje su im ,prednosti i slicno. Soba mu je bila ureclma, ali bez nakita i suvisnh stvari - u svemu je OU<Vao mjeru, tako da nilkoga ne sablazn,i ni obiljem, ni pretjeranim odbaciva njem.

Iako mu je na srcu lefala 1samoca, povucenost i sutnja ipak ruilkada ne bi oklijevao raclri potreba dusa, da prekine sa zapocetom molitvom i posveti se bliznjemu i njegovim potrebama.

15

Pa ako nas nase razmatranje i prije svega mi lost uvjeri da nam je potrebno vjezbati se u um jerenosti ne trebarno ici daleko mi traziti izvanred ne prili!ke. Uzrnirno svoj svakodnevni zivot u kuci, na racLnom mjestu, u obitelji, s prijatelj,ima i ne prijateljima i budimo umjereni - prije svega u svojim sudovima i prosudivanju bliznjega, u S,VO jim izjavama i krit.iziranjima, u svojim trazenjima i zahtjevirna, u svojoj ljubavi, ali i u svojoj netr peljivosti.

Budimo umjereni, a ne upadni; i kada nas ma sa narav povuce na opasne terene pozude, sjeti mo se da riam je tada umjerenost jedina obrana, jer ona niposto ne trazi da uklonirno prirodne pod razaje i nagnuca, nego samo hoce da ,ih drz! na pravom putu, da ne skrenu u zlo.

Pai u molitvenom zdvotu, u duhovnom razvoju trebamo umjerenost, da ne skrenemo s puta, da ne zalutamo u suhocama, da se ne prevarimo u ra dostima i nadahnucima.

I na zavrsenku ponovno se sjetimo naseg fra Ante, .koji je tako istmski znao spojiti veliku Iju bav, veliku pozrtvovnost i pravu krepost umjere nosti i mo1imo ga, da nas on nauci pravoj umjere nosti, koja nije slabost, niti kukavicluk pred opa snostima, vec istinstka .krepost.

TELEGRAM! e TELEGRAM!

Siberrik, 4. ozujka 1975. Fra Roko Tornic - Vrbaniceva 35, Zagreb

PRIGODOM DESETE OBLJETNICE SVETE SMR TI OCA FRA ANTE ANTICA - MOLIMO SE DA NJEGOVA SVETOST BUDE POTVRDENA OD CRKVE - A PRIMJEROM NJEGOVE SVETOSTI BUDU ZAHVACENI PREDVODNICI BOZJEGA NARODA - SVECENICI I REDOVNICI

J o s i ,p Arn e r i c, biskup

Sinj, 4. ozujka 1975.

Vicepostulatura - Vrbaniceva 35, Zagreb

KOMEMORACIJI DESETE OBLJETNICE SMRTI FRA ANTE ANTICA - DUGOGODisNJEG ODGO JITELJA NAsIH BOGOSLOVA - I DUHOVNOGA VODE TOLIKIH DUsA sIROM DOMOVINE - DUHOM PRISUTNI - SUDJELUJEMO I MI IZ OVOGA SERAFSKOG PERIVOJA - GDJE JE I ON KLICU SVOGA ZVANJA VEC ZARANA POCEO NJEGOVATI ZA UCENIKE I PROFESORE FRA NJEVACKE GIMNAZIJE I SJEMENISTA U SI NJU

GABRIJEL JURisIC, direktor

Roma, 1. ozujka 1975.

Vicepostulatura - Vrbaniceva 35, Zagreb

PROSLAVAMA DESETE OBLJETNICE BLAZENE SMRTI DOBROGA FRA ANTE - ZELIMO ZUDE NE USPJEHE - NJEGOVO PROSLAVLJENJE - BRACA IZ RIMA

FRA IV AN JURI C

ZAHVALNICE 1e ZAHVALNICE

Od moje necakinje sincic naglo se razbolio. Ja sam se odmah utekla molitvom ocu Anticu da mu pomogne, jer ga je jako gusilo u grlu. Iza kratkog vremena odrnah mu je bilo bolje. Od tog vremen vise ga rrije gusilo.

Za prosirenje njegova glasnika prilazern izno od 60 dinara i zahvaljujem i na drugim milostima koje sam primila po zagovoru o. Amtica.

Kata Kotrornanovic, Stenjeva * * * * * *

U zahvalu dobrom ocu Anticu za primljene m.· losti prilazern iznos od 200 dinara.

Nevenka Vrcic, Imot k * * -.·: •:: * ,r

Saljem .iznos od 1.500 dinara za troskove kan nizacije dobrog o. Antica, a 100 dinara za Glasilo Preporucam se i nadalje u svete molitve dragog Antica, jer sam uvjerena da mi mnogo pomaze mojim potrebama. Hvala mu za sve!

Jelica Latin, Vodic *-.':****

Rado sam isla na svetu ispovijed o. Anticu. ~~ mu se i danas preporucam u sveti zagovor jer sa. bolesna. saljem prilog od 100 dinara.

Milka Babic, Zagre

* * * * -.':

Za ozdravljenje unuke Durdice po zagovoru Antica zahvaljuje i salje prilog od 100 dinara

Marija Darcie, Ba ' * * -.': * -.': *

Obratila sam se dobrom o. Anticu u jednoj ul nezgodnoj situaciji zdravlja. Pomogao mi je i lb. sao me da nisam trebala dalje lijecnika. Obavlja· sam devetnicu, a osmi dan je sve sretno proslo.

Zahvaljujern i preporucam se i nadalje za , dusevne i tjelesne brige

S. Batil

IN MEMORIAM - I. DULCIC

U Zagrebu je umro 2. ozujka veliki hrvatski slikar I vo Dulcie. Rodio se je u Dubrovniku 1916. Uz velik broj vrijednih djela sto ih je izra dio za crkve sirom Hrvatske poklonio je i Sve tistu Gospe Lurdske u Zagrebu tri vitro-oslika na prozora u samostanskoj kapeli (sv. Nikola Tavelic, o. Leopold Mandie i o. Ante Antic) i vi trail o raseljenju hrvatskog naroda u predvor ju Lurdske bazilike. Obecao je i druge radove, ali ... »Sestrica smrt« ga je pozvala i povela da zajedno sa sv. Franjom u vjecnosti pjeva »Pjes mu brata sunca«.

Svim stovateljima oca Antica preporucamo plemenitu dusu dragog nam Ive Dulcica. Pokoj mu vjecni!

16

U FRA ANTINOJ sKOLI

Nije dosta spoznati svoju velicinu, vec je potrebito i najglavnije prema tome uzvisenorn pozivu i zivot urediti.

Po Isusu i u Isusu upoznaj svoj cilj, zivot i ci jenu svoju. Po Isusu :i u Isusu ti si sjedinjen s Ocem i Duhom Svenirn.

Cilj je duhovnog zivota potpuno sjedinjenje duse s Bogorn u sv. ljubavi. Da ito postignes treba ti sli jediti Bozansku Mudrost - dobrog Isusa. Prema njegovu svetom 1ivotu moras udesiti svoj zivot.

sto vise napredujes u duhovnom zivctu, to vece i savrsenije kreposti stjeces, a po njima postajes sli cniji Bogu.

Svi u sebj osjecarno ,j nosimo »starog covjeka«, to jest svoje zle sklonosti, veliko nagnuce na grijeh, cutimo tezinu u dobru u kreposnu z.ivotu.

Isus je svojom mukorn ,i srnrcu predobio i svladao grijeh, unistio starog covjeka i dao nam je svoj bozanski zivtot milosti, po kojernu postajemo I110vi ljudi stvoreni po Isusu Kristu.

Isus je rekao, tko hoce da bude njegov ucenik nek se odrece sebe, uzme svoj kniz i slijedi ga.

Uvijelk se vjezbaj u mrtvenju! Budi gospodar svo jih sjetila-nutarnjih j vanjskih. Sve upravljaj k Bo gu i sve moci duse cuvaj za nj.

Sjecaj se da ti je ,ovdje provoditi »tnpeci« zivot, to jest da budes slican Isusu.

Po pravim krepostima postajes Bogu mio, shcan i ugodan. Od svih kreposti najveca je ljubav. Od nje dobivaju sve kreposti vrijedriosti ,j cijenu.

Silna je rijec ljubav. Ona je od Boga izisla i tezi da u njemu otpocne i zavrsi. Sve radi iz ljubavi: trpi, podnasaj, bori se, obavljaj svoje duznosti.

Iz ljubavi sve oprastaj u. zaboravi, uvrede ne pamti i drugome ne spocitavaj, Iz ljubavi sve trpi za Ono ga, koji te je po svojoj gorkoj muci i smrti otkupio iz ropstva grijeha.

Vazda nastoj i vruce zeli da po svetoj ljubavi posta nes pravi ucenik ljubavi Isusove na krizu i njego \"a zrtva.

ZBOG TEHNICKE OMASKE DOGO

DILO SE JE DA JE NA POSLJEDNJOJ

STRANICI OMOTA OTISNUT PROG RAM HODOCASCA IZ BR. 1. NASEGA

GLASILA (POZNATO JE DA SU SVA

TA HODOCASCA VEC-OBAVLJENA).

GRADA KOJA JE TREBALA BITI OTIS

NUTA NA TOJ, POSLJEDNJOJ STRA

NICI, NALAZI SE NA OVOM POSEB NOM UMETKU.

MOLIMO CITATELJE DA OVU IS PRIKU PRIME A UREDNISTVU NE

ZAMJERE.

MILODARI - MILODARI - MILODARI - MILO

U fond Vicepostulature za troskove beatifikaci je doprinijeli su: Treci Red kod Gospe Lurdske - Zagreb (50 mjesecno); Marija Grguric - Zagreb (100 mj); N. N. - Zagreb (15 dolara); Jelka Mar geta - Zagreb (50 mj.); Josip zivicnjak - Zag reb (50 mj.); Jelka Crnjanin - Zagreb (50 mj.); Magdalena Crevar - Zagreb (50 mj.); Mila Antos - Zagreb (150 mj.); Ana Pac - Zagreb (30 mj.); Marija Humsk1.i - Zagreb (200); Madja Jermic - Zagreb (30 mj.); Gabrijela Feil - Zagreb (20 mj.); Slavica Jalkovljevic - Zagreb (10 mj.); Marija Hor vat - Zagreb (SO mj .) ; Bernardinica Malnar - Za greb (50 mj.); Mirio Stabunjak - Zagreb (20); Anka Tomljenovic - Zagreb (100 u zahv.); casne Sestre - Zenica (100); Liza Puhiera - Split (10 mj. za svi jece); AnastaZJija Vujevic - Sverozar Miletic (110 u zahv.); Lidija Stambuk - Borovo (100); Marija Tomasic - Baska (SO); Bjanka Bebic - Metkovic (50); Katica Lukic - Zadar (50); Ana Miklaucic - Tuzla (50); Ana Grubisic - Sarajevo (50); Milica Belosevic - Zagreb (50); N. N. - Zagreb (100); Viktorija Vicic - Zagreb (50); Bozena Novosel - Zagreb (100); Tere2liJa Rebec - Zagreb (60); Fra njo dr Cvetan - Zagreb (100); Vinka Alac - Dub rovnik (200); Mat•ija Lapov - Biograd (50); Lucija Doncevic - Jelsa (100); Mariija Grdenic - Zagreb (100); N. N. - Zagreb (50); Ivana Evelina - Zag reb (50); Katarina Papic - Zagreb (50 mj.); N. N. - Zagreb (50); Georgina Boskovic - Zagreb (50); A. M. - Zagreb (100 svete mise za beatifikaciju o. Antica); Katarina Rukavina - Zagreb (50 mj.); Bea Derencin - Zagreb (50); Zorka Kolimbatovic - Split (150); Zorka Bradaric - Split (150); N. N. -

Zagreb (100); Roza Antunovic - Zagreb (300); Ka tica Roginic - Okuje (50); Sestre Milosrdnice - Rudez (50); Zups'ki Ured - Baska Yoda (100); zu pske Sestre - Dubrava (60); Nikola Zu ravel] - Generalski Stol (50); Zupski Ured - Bibinje (200); N. N. - Zagreb (100); Obitelj Majic - Zagreb (100); Ana Majurec - Virovitica (50); Franka To micic - Zagreb (100 mj.); Nevenka Vrcic - Imot ski (200); Luce Foretic - Trpanj (200); Anka To mljanovic - Zagreb (100 mj.); Ljubica Dominis - Benkovac (100); J. i S. Vinkovic - Zagreb (500); N. A. - Zagreb (10 za svijece): C. C. - Zagreb (500); Kujundzic P. i J. - Subotica (100); Sestre Nase Gospe - Subotica (100); Obitelj Borovic - Zagreb (50 mj.); Dragutin Zadnik - Zagreb (50); M. V. - Split (50); Andel ka Zaer - Zagreb (50); Casne Sestre - Zenica (200); Ivanka Tornic-Fernic - Zagreb (50 mj .) ; Danica Petricevic - Zagreb (100 mj.); Bea Derericin - Zagreb (50); Danica Sta re - Zagreb (50); Sestre Nase Gospe - Remete (100); Casrie Sestre - Podsused (50); Genoveva To masic - Hum na Sutli (20); Bozica Dezeljin - Barbat, Rab (100); Franjevacki Sarnos tan - Yuko var (100); s kolske Sestre - Zadar (100); Ivan Janes - Dakovo (50); Marijana Turkalj - Zagreb (100); Viktorija Alac - Dubrovnik (100); Meri Filipetti - Makarska (200); N. N. - Trpanj (50); Marijine Se stre - Ljubljana (200); Zupski Ured - Oklaj (100); Sestre milosrdnice - Dubrovnik (100); Sestre Milo srdnice - Slavonska Pozega (100); Sestre Domi nikanke - Korcula (100); Magda Hadzija - Nasi ce (200); Sarnostan Isusovaca - Zagreb, Jordano vac (100); Anica Zidar ic - Zagreb (50); Marija Lay - Dakovo (50); Marija Antic - Split (50); Tihomi la Ivankovic - Split (100); Veronika Primorac - Zagreb (50); Zlata Krstulja - Krk (80); Desa Ba rie, dr - Zadar (150); Dragica Ladan - Jajce (100); Ankica Pecar - Zagreb (20); Tereza Antulov - Hartford (5 dolara); Marija Fri tacki - Zagreb (50); Milica Zebic - Zagreb (50); J. K. - Zagreb (200

u zahv.); Jelka zeljko - Bruxelles (1.600 Fr); Mir jana Mogut - Samobor (200); Obitelj Hitrec - Zagreb (200); Adela Stare - Maribor (50); Marija Brundula - Maribor (50); Sestre Klarise - Split (240); Sestre Brazilijanke - Zagreb (30); Casne Se stre - Zenica (100); Zupsk i Ured - Turjaci (50); Anka Gr ivicic - Perusic (100); Amalija Novak - Zagreb (50); Marija Vinkovic - Bosnjaci (50); Fra Luka Livija - Makarska (50 DM); Marija Simu n ic - Zagreb (50); Branko Gabric - Metkovic (100); Stefanija Rukavina - Zagreb (50); Frida Doresic - Zagreb (30); Durda Kusturic - Har ka novci (100); Ljerka Zverzina - Zagreb (50); Mira Treursic - Zagreb (100); Stipe Musteric - Offen bach (100 DM); Magda Hadzija - Nasice (200); Ka tica Javor - Zagreb (100); Marija Svoren - Na sice (100); Julijana Mihaljevic - Zagreb (100); Dra gica Kablar - Demerje (150); Slavica Maj stor - Osijek (40); Marija Majeric - Zagreb (180); Fra Krsto Vlasic - Sinj (50); G. L. - Split (200); Geor gina Boskovic - Zagreb (50); A. M. - Zagreb (200); Obitelj Roki - Zagreb (100); Jelka Santek - Vo dice (80); Marija Rojc, dr - Zagreb (100); Matija Lapov - Zadar (100); Ana Bulica - Dubrovnik (50); Fra Silvestar Aracic - Sibenik (100 DM); Ka la Ko trornanovic - Stenjevac (60); Marinka Lun cler - Ulm/D (360); Ana Dragojevic - Dubrovnik (100); Josip Stosic - Zagreb (10); Mara Dugalic - Harkanovci (100); Marija Baranovic - Split (100); Obitelj Polanscak - Zagreb (60); Don Ante Maru sic' - Postire (100); Katica Markovic (50); Genove va Tomasic' - Hum na Sutli (200); P. Brcic - Frankfurt (50 DM); Marija Dorcic - Baska (100 u zahv.); Krunoslava Sakic' - Zagreb (200); N. N. - Zagreb (50); Stefanija Rukavina - Zagreb (50); Jelica Latin - Vodice (1.500); Milka Babic' - Za greb (100); S. Asumpta Vrdoljak - Rim (5 dolara); Terezija Dernsic - Zagreb (100); Andela t.ibrat - Zagreb (50); Blazenka Lovric' - Bas,ka (100); An delka Milic' - Split (100); Dikic' Rozalija - Rajlo vac (150); Antun Paziuka - Zagreb (100).

IZ VICEPOSTULATURE

IZ VICEPOSTULATURE

DESETA OBLJETNICA SMRTI proslavljena je u Zagrebu, Visovcu i u Makarskoj. Jos nismo dobili izvjestaj o proslavi u VANCOUVERU (Kanada). U ovom broju donosimo odrzane govore na pros1avi u Zai;;rebu i kratak izvjestaj o proslavi na Visovcu. U slijedecem broju clonijet cemo izvjestaj o proslavi u Makarskoj.

GROB OCA ANTICA sada je Iijepo uresen. Cijeli prostor oko groba oblozen je plocama od crnog mramora. To je velikodusni pokl:.m p. o. fra Milana Mikulica, nasega misionara u Americi. ~·: ~·: -!: :': ~·: ~·:

MJESECNI SASTANCI stovatelja o. Antica odrfavaju se svakog mje seca u Svetistu Gospe Lurdske. Slijedeci sastanci odrfat ce se: 10. srpnja, 7. kolovoza, 11. rujna, 9. listopada, 12. studenoga. Navecer u 18 sati sluzi se sveta misa za sto skoriju beatifikaciju o. Antic:i. i za sve dobrotvore i prijatelje Vicepostulature. Prigodni nago-nr odr zi o. vicepostulator iii drugi svecenik.

OCEKUJEMO OD sTOVATELJA 0. ANTICA da nam posalju uspo mene, pisma, fotografije ... Sve sto je u bilo kakvoj vezi s o. Anti cem treba poslati Vicepostulaturi. Zahvalnice, preporuke, milodare saljite na adresu

VICEPOSTULATURA Vrbaniceva 35 41000 - ZAGREB

Marijanski kongres u Rimu:

Blagdan sv. Petra u Rimu:

Hodocasce u Lurd:

Hodocasce u Fatimu:

Hodocesce

1) Program od 4 dana:

Zagreb - ROMA - Padova - Venezia; pola zak 30. IV.


Zagreb - Ravenna - San Marino - Loreto - Assisi - ROMA - Padova - Venezia; po lazak 28. IV.


Zagreb - Ravenna - San Marino - Loreto - Assisi - Colleva,lenza - Tivoli - ROMA - Padova - Venezia; polazak 27. IV.


Zagreb - Venezia - Padova - Ravenna - San Marino - Loreto - San Giovanni Roton do - Lucera - Pompei - Napoli - Tivoli - ROMA - Assisi - Firenze; .polazak 26. IV.

5) Avlonorn:

Zagreb - ROMA - Zagreb; polazak iz Zag reba 30. IV. navecer, povratak u Zagreb 4. V. navecer

polazak iz Zagreba 16. svibnja navecer, povra tak u Zagreb 23. svibnja izjutra.

polazak iz Zagreba 25. lipnja navecer , povra tak u Zagreb 3. srpnja izjutra.

autobusom 8 dana, puna opskrba: datumi po laska: 26. IV. - 14. VI. - 19. VII. - 23. VIII. i 27. IX. Polazak iz Zagreba u 5 sati izjutra.

avionom ZAGREB - MADRID - ZAGREB; autobusorn: Madrid - Toledo - Escorial Lisabon - Fatima ... Polazak iz Zagreba.

SVE INFORMACIJE: VICEPOSTULATURA

DOBRI OTAC ANTIC - udruga-faa.hr

Documents

Transcript of DOBRI OTAC ANTIC - udruga-faa.hr