NEKA ISTRAŽIVANJA O VOJNOJ POVIJESTI

RIMSKE PROVINCIJE DALMACIJE

Artur Betz; Untersuchungen zur Militärgeshichte der

römischen Provinz Dalmatien, Wien 1938.

VI

U ovoj studiji, koja potječe iz jednog poglavlja moje disertacije

pokušati ćemo dati nešto obuhvatniji i detaljniji prikaz poput onoga

što ga je prezentirao Ritterling (Emil Ritterling : De Legione

Romanorum ...). Ovaj rad se najvećim dijelom odnosi na prva tri

stoljeća razdoblja careva do Dioklecijana ; vgl = usporedi sa str. 61

originalnog teksta. Rad se sastoji iz jednog opisnog dijela i drugog

koji se sastoji od svojevrsne izrade pregleda postojećih natpisa, a koji

se se umnožili u posljednje vrijeme. U svezi s priopćenjem novih

nalaza i dopuštenjem da se odobri njihova procjena dugujem

zahvalnost direktoru M. Abramiću iz Splita i gospodinu D.

Sergrejevskom iz Sarajeva.

Tiskanje je omogućila Visoka učiteljska škola iz Beča. Ovom

prilikom navedenoj ustanovi izražavam srdačnu zahvalnost.

Beč, prosinca 1938. godine

Artur Betz

1. Nastanak provincije Dalmacije

Dalmacija je izdvojena kao posebna provincija na području Ilirika. Njezina je vojska stvorena

od vojnika na tom području. O tom povijesnom procesu reći ćemo ukratko ponešto.1

U doba između prvog i drugog punskog rata Rim je svoju političku djelatnost usmjerio

prema istočnoj obali Jadrana i na tom je području poduzeo određene akcije u svrhu očuvanja

vlastitih interesa. U području donjeg toka Neretve ilirsko pleme Ardijejci stvorilo je

kraljevstvo čiji se utjecaj širio prema sjeveru i jugu. S obzirom na sasvim jasnu opasnost koju

je predstavljao ovaj gusarski puk za promet i trgovinu Jadranom, Rim se odlučio za (vojni)

upad na to područje (229. godine prije Krista). Ilirsko kraljevstvo i njegova kraljica Teuta

morali su prihvatiti uvjete ugovora koji je značajno ograničio njihove pomorske aktivnosti.

Tim akcijama, dakako, nije utemeljena rimska provincija, no savim se jasno predmnijevala

određena interesna sfera na istočnoj obali Jadrana koja je ugovorima uključivala i obalne

gradove (Dyrrachium i Apollonia) današnje Republike Albanije. Tako je stvoren temelj jedne

politike čije su se posljedice osjećale „do kraja Doba Careva“ (Bauer u spomenutom tekstu u

fusnoti na str. 150). Tijekom slijedeća dva stoljeća Rim se sve snažnije angažirao u tom

području da bi konačno u doba cara Augusta izvršio prodor u područje srednjeg toka Dunava.

Kada su tijekom drugog punskog rata zbog teških borbi u Italiji i Hispaniji rimske snage bile

angažirane na Zapadu, ilirsko se kraljevstvo uspjelo osloboditi nametnutih ograničenja i

iznova ojačati svoju moć kao pomorska sila. U povodu posljednjeg obračuna između Rima i

njegovog glavnog rivala na balkanskom poluotoku – Makedonije, Ilirsko se kraljevstvo

priklonilo ovom potonjem (makedonskom kralju Perzeju) i otprilike godinu dana prije poraza

kralja Perzeja doživjelo svoju propast. (168. godine prije Krista; Liv. XLIV 30 – 32). Tako je

istočna obala Jadrana sve do ušća Neretve nakon gore spomenutih događaja postala rimski

posjed. No ni sada nije došlo do stvaranja samostalne provincije na način da bi Rim u to

područje uputio svog namjesnika. Ilirik je kao nekad Galija Cisalpina bila pod izravnom

upravom konzula, odnosno kasnije se tim prostorom vladalo zajedno s Galijom Cisalpinom, a

djelomično i s Makedonijom kad su ove regije postale samostalne provincije. Tako su u

vrijeme namjesništva Cezara (58 – 49 prije Krista), Gornja Italija i Ilirik postale jedinstveno

upravno područje.

Slijedeće stoljeće sve do gašenja Republike ispunjeno je čitavim nizom vojnih pohoda

koje su Rimljani poduzimali protiv ratnih plemena sjevernije od Neretve. O ovim sukobima

1 Na dnu izvornog teksta na prvoj stranici autor navodi izvore za povijest Provincije Dalmacije

nećemo ovdje detaljnije govoriti. Dovoljno je reći da je kao operacijska baza korišteno

područje oko Neretve te da su pohodi kretali prema jugu i sjeveru sve dok čitava istočna obala

Jadrana sve do Istre nije postala dijelom Rimske države. U vrijeme cara Augusta poprište

velikih događaja bio je Ilirik i njegovo još neosvojeno zaleđe.2 Već kao trijumvir, neposredno

nakon pobjede nad Sekstom Pompejom (36. godine prije Krista) u to vrijeme Oktavijan je

poduzeo operacije snažnih prodora u zaleđe te zaposjeo savsku utvrdu Sisciju, a kako

posljednja istraživanja govore nastavio je napredovati do ušća Save i u slijedeće dvije godine

osvojio čitavo područje južno od linije doline Save i zapadne granice Mezije, dakle gotovo

čitavo područje kasnije provincije Dalmacije; (usp. Swoboda 18 i Miltner i dr. 56) Izgleda da

su u svezi s ovim ratom prema Patschu na jugozapadnim obroncima Dinare izgrađeni čitavi

lanci utvrda koji su se protezali od doline rijeke Krke preko Cetine i Trebižata sve do Neretve

i koji su, a što će kasniji događaji potvrditi, osiguravali obalno područje od još uvijek

nesigurnog zaleđa. Glavna uporišta ovog dalmatinskog limesa, kako ga označuje Patsch, bili

su Barnum uz rijeku Krku, Gardun uz rijeku Cetinu i Bigeste u blizini Humca uz rijeku

Trebižat; Ruševine u blizini Mogorjela nedaleko od utoka Trebižata u Neretvu, koje je Patsch

smatrao utvrdom nemaju s tim nikakve veze.

Kad je Oktavijan 27. godine prije Krista podijelio upravljanje nad provincijama sa

Senatom, Ilirik je, ili bolje rečeno njegov južni dio pripao pod upravu Senata dok je sjeverni

dio pripao pod carsku vlast (Strabon XVI 3, 25 C. 840. Ako zanemarimo neke manje vojne

pohode,3 kasnije ratne godine imale su za posljedicu (od 13 do 9 godine prije Krista)

pripajanje novih područja uz Ilirik. Kakva se važnost pridavala ovim vojnim akcijama očituje

se u činjenici da je ovdje isto kao i na području rijeke Rajne vrhovno zapovjedništvo

pripadalo članu carske kuće, najprije Agripi a potom Tiberiju. O posljedicama čitamo u Mon.

Anc. 30: Pannoniorum gentes...devictos per Ti (Ne)ronem ... imperio populi Romani s

(ubie)ci protulique fines Illyrici ad r(ip)am fluminis Dan(u)i.4 Tijekom ovih godina uslijedila

je nova promjena u upravljanju Ilirikom. Kao što je već spomenuto Ilirik je dijelom bio

senatska provincije. Naknadno osvojena nova područja koja nisu bila dovoljno osigurana

2 Iz doba trijumvira potječe vrlo zanimljiv spomenik koji govori o značajkama rimskog načina života i prije osvajanja u zaleđu obalnog područja. S obale su se u unutrašnjost upućivali rimski trgovci. Takve svojevrsne preteče rimske kulture bila su i dva brata koji su u znak sjećanja na pobjedu Oktavijana nad Sekstom Pompejom (36. godine prije Krista) podigli spomenik koji je pronađen uzvodno uz Neretvu u blizini naselja Tasovčići. (u nastavku 2. stranica originalnog teksta)3 16. i 14. godine prije Krista carska je vojska ratovala protiv panonskih plemena; usp. Swoboda a.a. O. Klio XXVIII (1935) 180 f.4 No još je neko vrijeme potrajalo dok se nisu pokrenule legije na Dunavu. To se moglo poduzeti tek pošto je osigurano zaledje. Sve do tog vremena trupe su raspoređivane po vojarnama u provinciji i nisu prelazile Dravu.

potpala su pod carsku upravu zbog učinkovitije vojne zaštite novoosvojenih područja. To se

dogodilo 11. godine prije Krista; (usp. Dio LIV 34). Godine 6. nakon Krista rimska je uprava

svoju dva desetljeća dugu politiku zaštite granice srednjeg toka Dunava, Elbe i sudetskog

područja povjerila Markobodu koji je okrunjen kraljem kako bi u Iliriku spriječila veliki

ustanak panonsko-dalmatinskih gradova. Tada je naime došlo do gotovo očajne vojne

situacije koja je uzdrmala carstvo kao nikada do tada. Tiberije koji je svoje trupe stacionirao

kod Karnuta preko Dunava i koji se praktično nalazio u neprijateljskom području morao je

prekinuti svoj prodor preko Dunava. Jednog je od svojih generala poslao kao prethodnicu, a

sam je požurio da što prije stigne na poprište borbe kako bi ratne operacije držao što dalje od

Italije. Prije nego što su iliričke postrojbe nadolazile sa sjevera, morale su odmah nastupiti

legije susjedne provincije Makedonije i tijekom teških borbi je daleko udaljena Istočna vojska

dospjela u vrlo teški položaj. Ozbiljnost situacije je jasno stavila do znanja i potrebu krajnje

mjere (Wien. Stud. LIV 1936, 192) angažiranje, odnosno vojačenja osoba poluslobodnog

statusa (Leuten unfreien Standes), a kojima je zbog prinude opasnih ratnih okolnosti

dodjeljivan status slobodnjaka (manumissio). Potvrda kod Mommsena, RGDA2 71 f. To je

dovodilo do eufemističnog označivanja položaja dragovoljca. Ova opasna pobuna završila je

nakon trogodišnjeg teškog ratovanja pobjedom Rima.5

U izvješćima antičkih autora o ustanku prvi puta doznajemo ponešto o snazi ilirske

vojske. Velleius II 112; at ea pars (sc. hostium) quae obviam se effuderat exercitui,quem A.

Caecina et Silvanus Plautius consulares ex transmarinis adducebant provinciis, circumfusa

quinque legionibus nostris auxiliaribuque etequitatui regio – quippe magnam Thracum

manum iunctus praedictis ducibus Rhoemetalces, Thraciae rex, in adiutorium eius belli secun

irahebat – paene exiliabilem omnibus cladem intulit; 113, 1 : iunctis exercitibus quique sub

Caesare fuerunt quique ad eum venerant, contractisque in una castra decem legionibua,

septuaginta amplius cohortibus, decem alis et pluribus quam decem veteranorum milibus

(usp. 111, 1) ad hoc magno voluntariorum numero frequentique equite regio, tanto denique

exercitu, quantus nullo umquam loco popst bella fuerat civilia, omnes eo ipso laetatierant

maximamque fiduciam victoriae in numero repponebant. Za naše je istraživanje važno da su

zbog zaštite ugroženih područja konzuli A. Caecina i Silvanus Plautius doveli pet legija koje

5 Ta se vojna u literarnim izvorima označuje kao Bellum Dalmaticum (Vell. II 115; 1; 116, 1, i 117, 1.), a isto tako i u natpisu Tiberijeva suborca; CIL III 3158 = Dessau 3320. Tadanji suborac se može prepoznati i u CIL III 2018 jer je navodno od Tiberija primio i dona militaria; usp str. 25. Prema najvažnijem vođi - Dezidijatu Batonu rat se naziva i Batonov rat (bellum Batonianum); CIL V , Hirschfelt, Hermes XXV (1890); 352.

su se ujedinile s Tiberijevom vojskom tako da je Rim u tom području imao na raspolaganju

deset legija.

U svezi s navodima Veleja o pomoćnim trupama u Iliriku bit će riječi nešto kasnije (usp. str.

62 f). Na temelju dosadašnjih činjenica izvodi se zaključak da je Tiberije raspolagao vojnom

silom većom od pet legija. Za pretpostaviti je, dakle, da je Rim neposredno prije velikog

ustanka im exercitus, qui in Illyrico merebat (II 109, 5) raspolagao gore naznačenom vojnom

silom.6

Podjela Ilirika, koji je u povodu ratova posljednjih desetljeća snažno izrastao (nulla

enim erat per hos annos provincia quae latius pateret et armis magis streperet, Mommsen

CIL III p. 279), uslijedila je tek nakon svladavanja ustanka negdje oko 10. godine poslije

Krista; dakle ne tijekom ratnih operacija kao što je to smatrao Ritterling 1236; usp. Marquand,

Rom. Staatsverw. I 292. Ilirik se sada podijelio na gornju provinciju Ilirik (superior provincia

Illyricum) = Dalmaciju, te donju provinciju Ilirik (inferior provincia Illyricum) = Panonija.7

Panonija se kao samostalna provincija javlja tek 14. godine poslije Krista (Tac. Ann. I 16 ff).

Stječe se dojam da su se nazivi Dalmacija i Panonija kao oznake za jedno ili drugo cjelovito

provincijsko područje, a ne samo kao dio cjeline, razvijali i potvrdili postepeno. Do konačnog

definiranja naziva u nekoliko se navrata i kasnije za obje provincije koristilo zajedničko

kolektivno ime Ilirik (Illyricum) (usp. Mommsen CIL III, str. 280.8 Zaposjedanje obje

provincije izvršile su iliričke legije. Tako u Panoniji zatičemo legije VIII., XIX. i XV. (Tac,

ann. I23 i 30; usp. Ritterling 1645,1666 1748), a u Dalmaciji legije VII. i XI. (potvrđene u

Tac. ann. IV, 5). Kad je nakon strahovitog Varova poraza došlo do reorganizacije vojnih

postrojbi na Rajni, XX. Legija koja je pripadala iliričkoj vojsci (Vell II 112, 2), prebačena je

na Rajnu.

6 Vidi Ritterling 1235. Spomenuta su i druga objašnjenja; usp, Momsen, Rimska povijest, V, 37 A; I. Domaszewaki, Rangord d. Roem. Heeres 177; - Caecina je došao iz Makedonije, a Silvanus Plautius je doveo trupe iz Azije; usp. Ritterling i dr.7 CIL III 1741= Dessau 938 navodi civitates superioris provinciae Hillyrici, koji su postavili natpis namjesniku Publiju Korneliju Dolabeli. Natpis potječe iz prvih godina Tiberijeve vladavine. Za prostor donje provincije Ilirije nemamo nikakvih očitih svjedočanstava.8 Momsen i neki drugi autori spominju da se o izrazima Panonija i Dalmacija u gore naznačenom smislu može govoriti tek od vremena flavijevaca. Novo svijetlo na problem baca u međuvremenu pronađeni natpis (Not. D. scavi 1912, 379 = Rev. Arch. XXII (1913) 450 n. 193 blizu ceste Via Nomentana), a čijem nalazu nije obraćena dovoljna pozornost. Na spomenutom nadgrobnom natpisu sina Tiberijeva oslobođenika spominje se kako je on bio tri(bunus) coh(ortis) VIII voluntariorum quae est in Dalmatia. Spomenik je zacijelo položen ne kasnije od vremena Cara Klaudija i tako predstavlja najvažniji izvor za pojam Dalmacija. Spomenik istodobno dokazuje da je ta pomoćna postrojba postojala u Dalmaciji od ranog prvog tisućljeća. Marquardt i drugi 229 A. 4 pretpostavljaju prema Kasiju Dionu da je ime Dalmacija bilo u redovitoj uporabi gotovo odmah nakon Augusta (schon bald nach).

Istu legiju tamo zatičemo 14. godine (Tac. Ann. I, 31). Prema tome u doba podjele Ilirika u toj

je provinciji bilo stacionirano šest legija, dakle jedna više u odnosu na navode Veleja o snazi

rimske vojske u početku ustanka. Stoga se u principu treba složiti s Ritterlingom kad kaže da

je od makedonske i istočne vojne snage zadržana jedna legija, ali svakako nije riječ o VII. kao

što on (Ritterling) misli budući da je ta postrojba izgleda već ranije (zu einem fruheren

Zeitpunkte) pozicionirana u Iliriku (usp. S. 14 ff). Pretpostavlja se da je najvjerojatnije riječ o

VIII. legiji zvanoj Augusta. Pomoćna vojska koja je umarširala u Ilirik, sastojala se, kako je

već spomenuto, od makedonskih trupa i postrojbi s Istoka i već je Borghesi (Oeuvres – djela-

IV 222) pretpostavio da je u to vrijeme VIII. legija zvana Augusta premještena s Istoka u Ilirik

(usp. i Ritterling de leg. X gemina 21 A. 5; RE 1645 Z 20 ff.; Patsch, WMBH V (1897) 340.

2. Vojnici legija u Dalmaciji

U skladu s poretkom u indeksu natpisa obrađene su ponajprije obje legije koje su tijekom

ranog doba carstva sudjelovale u zaposjedanju Dalmacije. Riječ je naime o VII. i XI. legiji.

Slijedeća tabela pokazuje raspored natpisa VII. legije na pojedinim mjestima gdje su natpisi

pronađeni.9

Slijedi prikaz natpisa na 6. i 7. originalnog teksta uz navođenje latinskih naziva mjesta gdje

su natpisi otkriveni

Bilješke na 6. str originalnog teksta:

…Dienstgrades vor 4210; Dienstgrades vor oder nach 42?11

9 Ovdje se ne spominju spomenici koji govore o građevinskim zahvatima i regulaciji granice. Oni su posebna tema na str.26. U slučaju nalazišta koji potvrđuju gdje su se legije ili dijelovi legija nalazili nastoji se definirati da li enatpisi potječu od aktivnih vojnika ili veterana. Ako uz ime legije nije pridodan broj radi se o običnim vojnicima a činovi (rang u službi) se posebno navodi. Podjela spomenika na razdoblje prije i poslije 42. godine proizlazi iz činjenice što su legije VII. i XI. u tim godinama dobile nazive C(laudia) p(ia) f(idelis) – usp S. 36 f.10 Restitucija u CIL-u (centurio) nije sigurna; usp. Ritterling 1627 Z. 62.11 Kamen je razbijen (oštećen) nakon oznake broja legije. Stoga je teško odlučiti da li je tamo stajalo C.p.f. i da li je oštećen prije ili poslije 42. nK. U odnosu na Domus Vienna je vjerojatnije riječ o drugom slučaju, jer iz starije generacije niti u slučaju legije VII, niti u slučaju XI. legije nema potvrde da bi ijedan vojnik bio iz područja Narbonske Galije. No na spomenicima nakon 42. godine nailazimo na nadgrobne stele vojnika XI. legije koji su stalno boravili (beheimatet). Ritterling 1627 Z. 50.

Bilješke na 7. str. originalnog teksta:

... Aktiver nach 4212; … nach 4213; … vor oder nach 42?14; …Veteranen vor 4215; … Aktiver

nach 4216; …S a l o n a e17; … I t a l i a18

Na osmoj stranici originalnog teksta slijedi nabrajanje natpisa i mjesta gdje su pronađeni;

Bilješke na 8. str. originalnog teksta:

… M a c e d o n i a19; … K l e i n a s i e n20 ; … ethnicum stecken21

Slijedi tekst:

Sada treba obrazložiti pitanje od kada je VII. legija stacionirana u Dalmaciji, odnosno

Iliriku. Ritterling 1236 i 1616 navodi da je došla zajedno s makedonskim trupama 6. godine

n/K i tu ostala poslije slamanja ustanka. Protiv ovoga navoda govore rezultati jednog

12 Natpis je manjkavo prenesen. No budući da je po svemu sudeći u 4. retku navedena centurija ovdje je riječ o aktivnom vojniku.13 U slučaju br. 24 utvrđeno je da se radi o VII. legiji s obzirom na mjesto gdje se nalazio logor. Posljednje slovo u 3. retku vrlo je vjerojatno F i potječe od nadimka legije čime se omogućuje datiranje natpisa. Ispod natpisa u četiri polja su predstavljeni klesarski alati. Oni ukazuju na posebnu namjenu vojnika; usp. WMBH V (1897) 351 Abb (slika) 10.14 Za dopunu glede VII .legije vrijedi kao što je rečeno u bilj. 13.15 Prema br. 55 tekst treba smatrati pogrešnim (CIL III p. 36* n. (br) 301*. 1494, 2354 u. Ritterling 1618 Z. 56 f.) ostaje neriješeno.16 G. p. f. stoji sigurno pogrešno umjesto C: p. f. U CIL III p. 2480 postojeći natpis je stoga pogrešno pripisan VII. legiji Gemini (Gemina).17 A k t i v n i (vojnici) : Tekst s br. 10 treba ispravno glasiti Primageniu(s) / P. Ploti centurionis leg(ionis )/ VII C.p.f. Lib(ertus) a(n)norum/XX ... h(ic) s(itus) e(st) pat(ronus) posuit umjesto nemogućeg (s)ibi c(f) pat(ri)... u Z. 4f. Patron je upravo imenovani centurion; jedno od mogućih udaljenijih čitanja predlaže Egger (Vjesnik dalm. L (1928 – 29). Istoimeno označivanje (signifier) kao u br. 15 imamo u br. 60, koji ima isti domus. Nije riječ o identitetu, ali je vrlo vjerojatno riječ o bliskoj srodnosti. Oba natpisa potječu iz istog groblja. V e t e r a n i: U slučajevima br. 44 i 47 nije sačuvan podatak o činu, no radi se, prema navodima godina starosti jednog i godina provedenih u službi drugog, zacijelo o veteranima; prema Ritterling 1618. Broj 65 je Ritterling 1618 Z. 26 krivo svrstao među spomenike poslije 42. godine.18 Br. 35 i 24 Ritterling (1627) nije razmatrao; usp A. 13. N. 77 vodi među spomenike prije 42. 19 Domus Philippi susreće se na fragmentu n. 82 iz Garduna koji je zbog svog reljefnog ukrasa prepoznat kao grob jednog vojnika. On je navodno pripadao VII. legiji.20 Br. 23 sadrži nadgrobnui epitaf koji još jednoč spominje maloazijski zavičaj (Z. 9 f.) .... natus sum Conanis conditu (sic) in Illurico (sic!) Iz Pesina je rodom i jedan veteran koji se spominje u natpisu br. 45 zajedno s veteranom iz natpisa br. 83 u kojima nedostaju podaci o postrojbi (legiji). Vrlo je vjerojatno da je riječ o pripadnicima sedme legije (Ritterling 1627 Z. 60 i Cunz, OJh XXV (1929) 71. Prema njihovim formularima br. 80 i br. 81 su nadgrobni natpisi vojnika. U slučaju br. 80, Nalazište Gardun, kao i vanjska struktura spomenika (usp. S 16), te orijentalno porijeklo obojice vojnika (Conana i Troas) daju naslutiti da je vjerojatno riječ o vojnicima sedme legije. Najčešće ih se datira u vrijeme prije 42 godine n/K no ipak u slučaju br. 81 u svezi s br. 49 moguće je uz isto boravište i kasnije datiranje.; usp Ritterling 1628 Z. 5 – kod njega nedostaje n. 80.21 (Vezano za br. 27 i br 30 u tekstu na 8. str.) Hirschfeld, CIL III p. 1476, lokalizira Klistinu (Clistina) u gornjoj (sjevernoj) Italiji, a Cuntz ä. a. O. u Malu Aziju. O Trernahensis usp CIL III p. 2415.

istraživanja O. Cuntza, o kojima ću kasnije podrobnije govoriti; usp S. 14 ff. U skladu s njim

legija je u Iliriku bila od 15. godine prije Krista . S time bi se mogao usuglasiti i Ritterling.

Naime VII. legija je prije svoga premještaja u Ilirik pripadala makedonskoj vojsci, pri čemu

mu osobito CIL III, 7386 služi kao dokaz. Riječ je o natpisu iz ranijeg vremena u kojem je

legija nosila nadimak Macedonica.22

Budući da nedostaju literarni podaci o njezinom stacioniranju u Dalmaciji, na pitanje o

tome gdje se nalazila treba odgovoriti temeljem epigrafskog materijala. Prije svih nalazišta

Gardun kod Trilja na Cetini (rijeka Tilurius ili Hippius) u području Salone ukazuje na većinu

spomenika aktivnih

vojnika ; usp. CIL III p. 282 u. 358. Iskopavanje tih nalazišta je budući zadatak. Antički naziv

Garduna nije nam poznat. Mommsenova hipoteza (CIL a.a. O.) Gardun = Delminium prema

današnjem stanju istraživanja nije više održiva.23 Postoji, naime, jedna jako upadljiva

činjenica; ostaci spomenika VII. legije u Gardunu, uz iznimku br. 24 i 30 potječu iz vremena

prije 42 n/K. Ritterling 1617 f. ostavlja pitanje otvorenim. Smije li se iz ovoga zaključiti da je

on od četrdesetih (40) godina imao u vidu neki drugi logor. Hirschfeld (Hermes XXV – 1890

– 353) misli na premještaj čitave legije u Salonu. Ovdašnji natpisi spominju aktivne vojnike iz

razdoblja prije i poslije 42. g. (ovi potonji su u većini) te činove br. 14, 15. 17 kao i centurion

br. 10. i dokazuju da je u Saloni bio smješten odjel VII. legije. Ritterling razmještaj ovog

dijela legije objašnjava činjenicom da je Salona bila glavni grad provincije te da iz nekih

razloga nije bio nužan smještaj cijele legije na njenom prostoru.24 Zanimljivo je da do sada

nismo naišli ni na jedno svjedočanstvo da je neki vojnik sedme legije bio angažiran u

administraciji namjesnika provincije.

Postojanje posade s aktivnim vojnicima naslućuje Ritterling 1618 u Riditae (cesta

Salona – Scardona). Manji odjeli u Jaderu i Traguriju pod zapovjedništvom centuriona u br 8

i 11, odnosno br. 73 jedva da dostaju kao pojedinačni nalaz da bi se na osnovu njega moglo 22 On ga objašnjava s pomoću pripadnosti legije makedonskoj vojsci i u svezi s tim s ratovima u donjem području rijeke Dunava; Usp. 1221 gore i 1616 A. 1. Mommsen RGDA 2 69 A. će to posebno povezati sa sudjelovanjem postrojbe u boju kod Phillipa. Njegova primjedba uz natpis već spomenute centurije odnosila se na vrijeme kad se legija već nalazila u Dalmaciji ali je (privremeno) bila u prekomandi u tračkom Chersonesu. Ta pretpostavka je izgleda malo vjerojatna. Vjerojatnije je pretpostaviti da spomenik potječe iz vremena kada je legija boravila u Makedoniji.

23 Delminium po svemu sudeći treba tretirati kao naselje koje se nalazi u okolici Duvna u blizini Županjca; usp. Patsch; RE IV 2457 f., gdje se nalazi i literatura koja se bavi ovim spornim pitanjem i u WMBH IX (1904) 171 ff D, a kao drugo boravište legije u Dalmaciji što je navedeno kod Rostovtzeff, Ges. U. Wirtsch. Im rom. Kaiserr. I 193.

24 Druga mjesta osim Garduna kao logora legija uopće ne dolaze u pitanje (temeljem oskudnih nalaza).

zaključiti o privremenom boravku VII. legije u logoru XI. legije.25 Baš naprotiv moglo bi se

govoriti o obrnutom slučaju; usp. Str 22. Novi natpis br, 13 iz Andetrija je od osobite

važnosti naročito zbog svog neobičnog datiranja. Nadgrobni spomenik podižu roditelji

pokojnika Genialis Aug(usti) n(ostri) lib(ertus) et Apuleia Salvia. Otac je carski oslobođenik,

koji je, budući da se zove L. Septimius vjerojatno dobio status rimskog građanina od

Septimija Severa. Oznaka Aug(usti) n(ostri) lib(ertus) predmnijeva da je spomenik podignut

još za života cara dakle prije 211 godine. Strogo uzevši ,zapravo, terminus ante quem bila bi

198. godina, odnosno godina kada je započelo Karakalino suvladarstvo. No, čini se da nije

baš nužno previše inzistirati na tome. Prema već uređenim vremenskim podacima dobro se

slaže da se legija nakon napuštanja dodatka p(ia) f(idelis) pojavljuje samo s imenom

Cl(audia) usp. S 23 i A. 65. Spomenik potječe iz vremena oko 200 godine kada se legija

nalazila u Gornjoj meziji. Ovaj exactus cos. je odatle premješten na službu kod namjesnika

Dalmacije. Da je XI. legija i nakon svoga povlačenja iz Dalmacije slala svoje vojnike

tamošnjem namjesniku na službu je više puta potvrđeno ; usp. S 23f. O odnosima VII. legije

sa svojom bivšom provincijom saznaje se ovdje prvi puta.

Prije nego se pozabavimo natpisima veterana čini se da je potrebno ukazati na neke

općenite, već utvrđene činjenice.26 Vrijeme služenja vojnog roka je nakon reforme vojske cara

Augusta definirano najprije na 16, a zatim na dvadeset (20) godina (Dio LIV 25, 6 za 13 p/K;

LV 23, 2 za 5 n/K; usp. Mon. Anc. C. 17). Tijekom i nakon pobune panonskih i rajnskih

legija 14 godine n/K Tiberije je bio prinuđen ispuniti jedan od glavnih uvjeta pobunjenika

(Tac. Ann. I 17 u. 36) da vojni rok ponovno smanji na 16 godina. Uskoro je ova

revolucionarna stečevina ponovno zaboravljena i povratila se stara praksa služenja vojnog

roka od 20 godina.27 Nakon ovog vremena vojnici su po isteku vojnog roka oslobađani

aktivne službe u postrojbi, ali su bili zadržavani oko 5 godina da bi u slučaju eventualnog rata

bili opet pozvani u službu. Ovi veterani su sačinjavali takozvani vexillum i bili podložni

zapovjedniku postrojbe veterana (curator veteranorum) koji ih je okupljao. Prije potpunog

otpuštanja vojnik je imao naziv missicius (vojnik otpušten iz službe). S takvim statusom je

dobivao praemia militiae ili u obliku novčane naknade (missio nummaria) ili dobivanjem

25 Ispravnost čitanja leg. VII Ritterling je bez osnova doveo u pitanje 1619, a nasuprot tome je zacijelo prema br. 140 iz Burnuma u CIL-u dodijeljena VII. legiji. Usp. Ritterling 1691 Z. 62. 26 Usp. Marquardt, Rom. Staatsverw. II 463 ff., 542ff., 562. Kornemann, RE IV 564 ff. Kromayer-Veith Heerw. I Kriegf. d. Griech. i Rom. (I. Muller, Handb. IV 3, 2) 487, 493. Domaszewski, Rangord. 78 f.

27 Tac. Ann. I 78 ....imparem oneri rem publicam, nisi vicesimo militiae anno veterani dimitterentur. Itacque proximae seditionis male consulta, quibus sedecim stipendiorum finem expresserent, abolita in posterum.

zemlje (missio agraria). Tako su naseljene čitave kolonije veterana. Iz vremena cara Augusta

potvrđena su oba načina zbrinjavanja veterana (Mon. Anc. C. 16. i 28; usp. Mommsen,

RGDA 62 ff i 119 ff). August je također utemeljio i fond iz kojega su se namirivali troškovi

obeštećenja veterana – tzv. aerarium militare (mon. Anc. C. 17). Zatvorena otpuštanja

veterana pripadaju starijem vremenu. Kasnije je nastupilo vrijeme kompenzacije (nagodbe) u

obliku novca odnosno u obliku viritanskih naseobina (kolonija) – ager privatus o viritanus –

zemlja koja se rimskim građanima dodjeljivala u punom vlasništvu.

Prilikom praćenja slučajeva veterana na pojedinim mjestima preporučuje se oprez. Možda je

riječ o grupi veterana koji su tamo bili stacionirani ili se vjerojatno radi o pripadnicima

kolonije veterana. I konačno može se raditi o veteranima koji su se u slučaju novčane isplate

missio nummaria privatno naselili na određenom području. Na postojanju skupina veterana

(vexilla veteranorum) je po mom mišljenju često inzistirao Ritterling pri otješnjavanju natpisa

o veteranima.28

Na području Bigesta i Salone u Dalmaciji su pronađeni mnogobrojni spomenici veterana

sedme legije. Natpisi iz Bigeste – Humac i Ljubuški, potječu iz vremena prije 42. godine i

ukazuju na duge godine službovanja; usp. preglednu tabelu (Pregled) - str. 16. Ritterling 1618,

odakle se dade izvesti zaključak o postojanju veksilacije veterana (vexillum veteranorum) u

području Bigeste. U tom se smislu Patch izjasnio da je u „plodnoj dolini uz Ljubuški“ bila

naseljena kolonija veterana (Jb A II 1908 111, usp. također WMBH XII (1912) 133 i Hist.

Wand. 75). Ova pretpostavka je potvrđena na temelju nalaza važnog natpisa zadnjih godina.

Na turskom groblju u Ljubuškom je otkrivena mramorna ploča koja je nekoć bila sastavni dio

opreme jednog oltara, a kasnije je poslužila za izradu kasnoantičkog groba. Dvije ploče imaju

isti natpis : (Divo) Augusto et (T)i(berio) Caes(a)ri Aug(usto) / sa(cr)um./ Veterani pagi

Scunastic(i )/ 5quibus colonia Naront(ana) agros dedit.

Istodobno se postavlja pitanje da li bi nama poznati veterani iz Humca zbog dobi,

mogli pripadati istoj generaciji koja je podigla oltar. Spomeni veterana iz ovog područja,

onoliko koliko je datiranje moguće spadaju u Augustovo vrijeme (n. 53, 56, 58, 63, 68).29

28 Da se veterani nakon dugogodišnjeg službovanja smatraju pripadnicima jedne veksilacije opravdano je samo po sebi i za sebe (an und fur sich), mada se ne mora raditi o činjenici da je veksilacija bila smještena na mjestu nalaza natpisa. Postojeći veteran se mogao tamo naseliti nakon konačnog izlaska iz vojne službe.29 U slučaju br. 53 i 63 treba svakako računati s godinom 20/21 n/K, dakle u vrijeme cara Tiberija jer u jednog veterana nedostaje podatak o dobi, a u drugog godine službe

Mislim da su veterani već tada bili ovdje naseljeni a da se preseljenje postojeće kolonije

dogodilo za vrijeme Tiberija. Ovi doseljenici su oltar posvetili aktualnom caru i njegovom

pokojnom prethodniku kao utemeljitelju kolonije. Da li su novi kolonisti bili isključivo bivši

pripadnici sedme legije ne da se točno utvrditi. Natpis donosi i veoma vrijedni doprinos

poglavlju o zbrinjavanju veterana jer se iz njega, koliko ja znam, po prvi puta doznaje da

jedna općina (u ono doba niža upravna jedinica)- zacijelo po nalogu Cara – isluženim

veteranima dodjeljuje zemlju. Već poznati – Pagus Scunasticus ili Scunasticensis - se

spominje prvi puta; on se atribuira teritoriju Narone.

Sam postupak, pri kojem se vojnici nakon vojne službe obeštećuju (obradivom) zemljom

potječe još iz vremena građanskog rata iz prvog stoljeća p/K. S tim su započeli Marije, Sula i

Cezar. Triumviri su oduzeli privatni posjed i zemlju upravne jedinice (Gemeindeland) dijelili

svojim vojnicima. U vrijeme careva vladar si je uzeo za pravo da zemlju upravne jedinice

dodijeljuje veteranima. Oduzimanje privatnog posjeda u svrhu dodjeljivanja zemlje

(vojnicima) u doba careva se više nije prekticiralo. August je svojim dedukcijama obeštetio

privatno vlastištvo koje je njima bilo pogođeno. (Mon. Anc. C. 16).30

Prva naseobina veterana na području današnjeg grada Ljubuškog se

može s određenom vjerojatnošću dovesti u svezu s velikim otpuštanjima vojnika iz službe 14.

godine p/K. Znamo da su veterani te godine dobili missio agraria dok se missio nummaria

počela primjenjivati

tek kasnije u doba Augusta; Mon. Anc. C. 16 u Ritterling 1239.

Ovakvom datiranju bi odgovarao vremenski raspon koji je pretpostavio Cuntz u vezi s

natpisima iz Humca i Ljubuškog. S obzirom na ovdašnje nalaze dadu se objasniti i spomenici

veterana iz Narone i nešto sjevernije smještenog Čitluka br. 45 (usp, br. 83 i A. 20), 55 sedme

(VII) legije.31

Prema Mommsenu (CIL III p. 291) veterani su se vjerojatno incertum quo tempore (dakle ne

za Augusta kako to Ritterling 1244 pogrešno spominje) naselili u Naroni. Ritterling ih smješta

u vrijeme Tiberija.32 Patsch (Hist. Wand. 74 f.) u njima vidi članove kolonije u dolini u okolici

Ljubuškog. Br. 45 i 83 pripadaju još u Augustovo vrijeme; Usp. S 16.

tako da pri utvrđivanju vremenskog raspona nastaje preveliki interval. No još uvijek je moguće da su obojica mogli pripadati dobu cara Augusta. 30 Usp. Mommsen, Röm. Staatsr, II736, 995ff, Madwig, Verf u. Verw II 32 ff, Kornemann, RE IV 563 ff, Kubitschek ebd, i 793.31 Ne da se zaključiti u kojoj su postrojbi služili veterani br. 275 i CIL III 1812, 1815.32 Dva natpisa koja citira treba vremenski razdvojiti. Br. 19 pada poslije 42. godine, što isključuje Tiberijevo vrijeme. Na jednom drugom mjestu (1618) on iste veterane ubraja u postrojbu u Bigestama, što je također pogrešno jer svi veteranski natpisi potječu iz vremena prije 42. godine.

Često puta nailazimo na veterane na spomenicima iz Salone – glavnog grada

provincije. Među mlađim generacijama (nakon 42 g.) može se naići i na koloniste iz obližnjeg

mjesta Siculi (između Salone i Tragurija. Želio bih ovdje odustati od Ritterlingove ideje 1618

da se uzmu u obzir određene osobe. Jedan takav slučaj je prema njemu ovdje primijenjen u

svhu poziva pod zastavu odnosnu u službu posade. Veteran br. 49 je poslije svoga otpusta iz

službe bio pisar u Saloni – scriba Salonis.33 Za vrijeme cara Klaudija veteranske dedukcije su

prvi puta poprimile značajnije razmjere u odnosu na Augustovo doba. U Dalmaciji je mjesto

Siculi dobilo tada jednu naseobinu veterana, ali to nije značilo da je bilo istodobno uzdignuto

u rang kolonije.34 Bulić (BD IX /1886/ 8) je želio Siculi lokalizirati na mjesto Bihać u blizini

Tragurija. Njega je uz određene dvojbe slijedio Hirschfeldt, CIL III p. 1608. Veteran br. 70 iz

Bihaća se ne može dovesti u vezu s tim naseljenicima, jer natpis potječe iz vremena prije 42.

godine n/K.

Kolonijom veterana, unatoč ovdje navedenim pogreškama izričitog svjedočenja

treba smatrati Klaudijevsku koloniju Ekvum (Claudia Aequum) (Ritterling 1253, Kornemann,

RE IV 545) budući da kolonije koje su nastale tiijekom trijumvirata i ranog vremena Carstva

stoje u svezi s dedukcijama veterana.35 Iz Ekvuma su do sada poznata dva veterana legije,

obojica iz vremena poslije 42 godine koji se mogu smatrati pripadnicima veteranske kolonije.

U vrijeme osnivanja (kolonije) čini se da uvodi natpis CIL III, 2733, koji je vrijedan da se

njime pozabavimo. Nažalost isti je na važnim mjestima uništen, a prema Mommsenovim

nadopunama glasi :

Sex. Ju(lius..F.) Ani(ensi) Silva(nus) ... summus c(urator c(ivium) R(omanorum /

suffragio / veteranor(um) ? /5 leg VII C. P. f. Aed(ibilis ab) / ordine primus (factus ..) / IIII vir

i. d. pontifex ......

33 Upisan je u tribus Sergia i rodom je iz Auguste Troas (tribus Aniensis), usp. Kubitschek, Imp. Rom. 247.34 Plin. N. H. III 141:Siculi, in quem locum divus Claudius veteranos misit (Siculi u koje je mjesto božanski Klaudije poslao veterane);usp. Ritterling 1253. Beloch, Die Bevölk. D. Gr. Rőm. Welt 332. UZ oblik imena rijeke, RE II A 2202 s. V. Siclis.35 Tako su vjerojatno konstituirane kao kolonije Salona, Iader, Narona i Epidaurum prije 27. prije K. I dobile status veteranskih kolonija, a o čemu nemamao epigrafskih spomenika; usp. Kornemann, RE IV 529 f.. 1183; Ritterling 1240 smješta samo Salonu i Jader u to rano vrijeme. Osnivanje kolonije Claudia Aequum (prema natpisima) u doba Klaudija ne treba dovoditi u sumnju. (Kornemann a. a. O.545 u. Beloch a. a. O.) samo zato što tu činjenicu ne spominje Plinije (a. a. O)

U literaturi se to često citira (Kornemann, RE IV 1799 Z. 64. f. Domaszewski, Rangord. 79 A.

6. Schulten, de conv. Civ. ROM. 114), no nije se našlo ispravno obješnjenje. Izraz suffragio

veteranorum se po mom mišljenju može razumjeti kao modalno određenje uz aedilis factus a

natpis se dade tako i komentirati. Prije nego je Aequum postao kolonija bio je zapravo

konvent rimskih građana (conventus civium Romanorum), čime se označavala zajednica

rimskih građana koja je na jednom mjestu povezana poslovnim sadržajima (Kornemann a. A.

O. 1179, ispod; 1188 Z. ff). Kao načelnik ovakvog udruženja slovio je curator civium

Romanorum – skrbnik za rimske građane – koji je one građane koji su bili zatečeni u takvom

mjestu (cives qui consistunt) trebao zastupati pred vlastima (Kornemann a.a. O. 1192 Z. 30

ff). Takovrsne naseobine (conventus) su nakon pojačane romanizacije nestale pa je

uvođenjem kolonije takav „svojevrsni surogat jedne stvarne rimske zajednice postao izlišan“

– (Kornemann a. a. O. 1195 Z. 40 ff). Takav se proces vjerojatno odigrao kod mjesta Aequum,

tako da se s dedukcijom veterana razvila kolonija. U novoj gradskoj zajednici naš Sex. Iulius

Silvanus je obnašao dužnost skrbnika za rimske građane - summus c[urator c(ivium)

R(omanorum)],36 ponajprije obnašajući službu edila. Uz njegovo imenovanje, o čemu je

odlučivalo vijeće građana (Gemeinderat) računalo se da će naseljeni veterani VII. legije

prema njemu razviti izvjesni osjećaj dužnosti. Na taj način, uz određena ograničenja treba

razumjeti interpretaciju pojma suffragio veteranorum (potpora veteranima). U svezi s

pojedinačnim natpisima veterana iz Aserije i Jadera ne može se reći ništa određeno. Čak je

vrlo upitno da li je u Aseriji zaista postojala veksilacija veterana kako to predmnijeva

Ritterling (1618 Z. 58 f.).

Zahvaljujući do sada često spominjanom radu O. Cuntza o legionarima

Antonija i Oktavijana s istoka (ŐJh xxv /1929/ 70 ff), možemo razriješeiti jedan važan

problem koji se povezuje sa skupinom spomenika vojnika VII. legije. Već je ranije na sebe

svratila pozornost činjenica da se među vojnicima VII. legije na koje nailazimao prije 42

godine nalazi veliki postotak vojnika s s Istoka. U vrlo važnoj raspravi (Hermes XIX /1884/ 1

ff = Ges. Schr. VI 20 ff.) koja za svoj predmet istraživanja ima zapovijed o regrutaciji iz doba

careva, Mommsen razvija tezu da su se prema Augustovu sustavu vojnici sa Zapada

36 Na oznaku summus curator c. R. nailazi se još primjerice CIL XIII 1900; summus curat(or) c(ivium) R(omanorum) provinc(iae) Aqui/t/aniae; nadalje 1921; summus curator c(ivium) R(omanorum) Lug(dunensis). Prema Kornemannu (a. a. O. 1187) riječ je o reprezentantima zajednice građana obje galske provincije. Drugi natpis nudi uostalom u svom daljnjem tekstu zgodan primjer za predloženu vezu suffragio veteranorum ... aedilis... factus, te II vir designatus ex postul(atione) populi. Suffragium i postulatio znače isto. Za suffragium u ovom značenju vidi De vit, Lexicon s. V. Abs. 5.

regrutirali na području zapadne polovice carstva, a oni s Istoka na području istočnog dijela

carstva (a. a. O. 11). No, proučavajući natpise vojnika VII. legije iz Dalmacije, pretpostavio je

da su u tu postrojbu uključivani vojnici s obje strane carstva (a. a. O. 7). Kasnije se O. Seeck

bavio sastavom carskih legija (Rhein. Mus. XLVIII /1893/ 60 ff.) i došao je do rezultata da su

se legionari do Klaudija regrutirali s područja Italije, a od tada pa nadalje su novačeni iz

provincija, pri čemu je još neko vrijeme prevladavao italski element (a.a. O. 610). Što se tiče

vojnika s Istoka i njihove nazočnosti u dalmatinskim legijama u rano doba prvog stoljeća,

autor (Seeck) je najprije razvio tezu, bez podrobnijeg obrazloženja, da su se isti vratili na

istok zbog novačenje trijumvira Antonija (a. a O. 608). Ritterling 1616 f. ne prihvaća

Mommsenovu hipotezu o međupoložaju dalmatinskih legija u pogledu njihove regrutacije, no

čvrsto ostaje pri njegovom stavu nasuprot Seecku i zaključuje prema pojavnosti brojnih

vojnika sa zavičajem na Istoku da je VII. legija, kako znamo, nastala u jednoj od provincija na

Istoku, i to u Makedoniji; usp. S: 8. U VII. legiji do sada nije potvrđena nazočnost

Antonijevih legionara. Cuntz je nakon toga temeljito slijedio Seeckovu ideju i došao, izgleda,

do zadovoljavajućeg zaključka.

Vojnici s istoka potječu iz zajednica peregrina (Seeck a. a. O. 606), a prije

uključenja u rimsku vojsku bili su izloženi određenim prilagodbama.37 Cuntz (a. a. O. 71) vidi

potvrdu o tome u tzv. fiktivnoj filijaciji, gdje se prenomen oca poklapa s imenom sina.

Polazeći od običaja uslijed kojega je takav vojnik (stranac) preuzimao rodno ime Rimljanina

koji mu je pomogao priskrbiti status rimskog građanina, on je uzimao imena vodećih osoba iz

Antonijevog glavnog stožera, odnosno drugih pristalica trijumvira. Takava su imena bila tako

jako zastupljena da se dokaz za takvo novačenje u razdoblju između 35 do 32 godine p/K

može smatrati važećim (a.a.O.74).38 Uz ovakvu pretpostavku Cuntz navodi (a. a. O. 75 u. A.

39 ff) da je vojnik u trenutku stupanja u službu imao najmanje 17 godina, a da je do otpusta iz

službe služio najmanje 25 godina i imao je u tom trenutku najviše 55 godina, a u trenutku

smrti najviše 70 (godina). Navodimo sllijedeće datume za aktivne vojnike i veterane.39

37 Materijal Ritterlinga i Cuntza je obogaćen s dva nova natpisa br. 58 i 63, gdje se navode podaci o zavičaju Sinopa i Conana. Sinopa je kolonija iz doba Cezara; usp. Kornemann, RE IV 531 n. 111.38 Antonije je zbog opće situacije u rimskoj državi, prilikom regrutacije svojih vojnika bio ograničen samo na istok jer je njegov protivnik Oktavijan zapovijedao zapadnom polovicom carstva.39 Ponajprije sam slijedio natpise aktivnih vojnika, budući da su se dali datirati unutar užih granica, a zatim sam pratio veterane. U slučaju dva nova natpisa (usp. A. 37) i sam sam pokušao s datiranjem po Cuntzovoj metodi (a. a. O. N. 19). Ovdje je izostavljen natpis br. 27 jer se doimao nedovoljno pouzdanim. Naime, nije bilo sasvim izvjesno da vojnik potječe iz Male Azije (usp. A. 21)

Broj natpisa Anni Stipendia Dobna granica

20 XXXV X (.... 25. do 14. p/K

Na 16. stranici originalnog teksta slijede podaci za aktivne vojnike i veterane :

Od stela, neke ukazuju na tipičnu maloazijsku nadgrobnu strukturu, a osobito br. 20,

21, 23, 28, 32, 51, 68. U praksi pokapanja pokojnika se primjenjuju ukrasni elementi

nadgrobnih spomenika iz zavičaja. Slična oprema u slučaju n. 80 govori pored ostalog (usp.

A, 20) o njegovom svrstavanju među spomenike VII. legije; usp. Hofman, Rom.

Militärgrabsteine d. Donauländer (Sonderschr. D. osterr. Arch. Inst. V) 54 ff. i o pojedinim

kopijama natpisa. Važno je napomenuti da se sličan motiv ponavlja i na spomeniku osobe iz

Italije (br. 48), odnosno iz Makedonije (br. 59).

Stele aktivnih vojnika sežu čak do 2. stoljeća prije Krista. Pokazuje se da je legija

najkasnije od 15 godine bila na tom terenu. Premise za sva ova datiranja počivaju na

pretpostavci vojačenja odgovarajućih vojnika u godinama od 35 do 42. pr. Kr.40 Da li je legija

odmah nakon Akcija bila smještena u Iliriku (Cuntz a. a. O. 75) mogao bih dvojiti, no

vjerojatnije je da se zadržala u sklopu makedonske vojske te da je u razdoblju od 29 do 27

godine pr. Kr. zajedno s njom sudjelovala u borbama uzduž donjeg toka rijeke Dunava pod

zapovjedništvom Marka Licinija Krasa (usp. Ritterling 1220 f. i A. 22 ovdje). Uskoro nakon

toga mogla je doći u Ilirik. Stele veterana potječu uglavnom iz vremena Kristova rođenja. Još

za Augusta izumrla je generacija vojnika koju je uspostavio Antonije; usp. A. 29. Neke mlađe

stele predstavljaju prema Cuntzu (a. a. O. 75) legionare iz Makedonije br. 38, 39, 59, 82 (usp.

A. 19).41 On ih je tretirao kao peregrine koji su status rimskog građanina stekli vojačenjem i

vjerovao je da na temelju njihova imena može zaključiti da su unovačeni u vrijeme velikog

ustanka od 6. do 9. stoljeća nakon Krista : „ na njih se nailazi s imenima vodećih rimskih

vojskovođa u panonsko-dalmatinskom ratu“ (a. a. O. 76). Legija u vrijeme prije 42 godine

obuhvaća prema tome kontingente, čije je novačenje uslijedilo u stanju prijeke potrebe. Na

40 Prema Ritterlingu, najkasnije vrijeme nazočnosti legije u Dalmaciji je 9. godina nakon Krista, što zaključuje po veteranu br. 52 sa stip. XXIII prije 42. On je morao pristupiti vojsci najkasnije 9. godine nakon Krista budući je legija od 42. godine nosi počasni naslov C.p.f. koji ovdje nedostaje; usporedi 1616 A. 2,41 Nije uzeo u obzir br. 25 budući da dvoji da li je ovdje riječ o Herakleji u Makedoniji (a. a. O. 75 A. 46).

nadgrobnim stelama nakon 42. godine Makedonci potpuno nedostaju. Mala Azija je prema br.

49 i (eventualno 81; usp. A. 20) zastupljena vojnicima iz Auguste Troas koja je još iz

vremena Augusta rimska kolonija; usp Kornemann a. a. O 550. No nije moguće da je ovaj

vojnik 65. godine n/K bio u Aziji supplendis Illyricis legionibus (=popuna iliričkih legija)

(Tac. Ann XVI 13) bio unovačen u vojsku (Seeck a. a. O 615) budući da legija u to doba više

nije bila u Dalmaciji.

Sada obraćamo pozornost XI. legiji Spomenici njezinih vojnika potječu iz slijedećih

mjesta ;

A l b o n a ; Aktivan prije 42. broj 142. - B i g e s t e (uz to područje Ljubuškog i

okolice :Aktivan poslije 42. broj 95 (centurio). Veteran poslije 42. g.,42 br. 114 (signifer, stip.

XXX ). – B u r n u m: Aktivni prije 42. godine 115 i 117 ? – (signiferi) i broj 118 (cornicen)

br. 119, 127, 130, 135; poslije 42 g.,43 br. 88 (praefectus castrorum), br. 112 (bf. Tribuni, 116

(signifer ?), br 123, 134, 125, 129, 132, 133, 136, 137, 138, 139, 140, 141, 143, 144, 145, 146,

147, prije ili poslije 42.? g.,44 br. 97 (centurio), br 101 (cornicularius), br. 121, 126, 148

veterani prije 42. godine n/K, br. 91 i 92? (primipilares), br. 157; poslije 42. g.,45 br. 99

(centurio, stip. XXXXIII), br. 161 (stip. XXIIII), br. 162. – M u n i c i p i u m

D o m a v i a n u m :46 Neodređenog položaja u službi poslije 42. godine n/K br. 167. – G a r

d u n : Aktivni prije 42. g.,47 br.89 (tribun), br. 113 (signifer). – G R A D I N A bei Glamoč :

Aktivni poslije 42. godine n/K, br. 107 (beneficiarius). – I a d e r : Veteran prije 42. godine

n/K, br. 159 (stip. XXV)

42 Sergejevski, Glasnik a. a. O. jedva ispravno čita signi(fer) veter(anorum). Trebalo bi zapravo ispravno čitati signi(fer) vete(ranus). Regularna oznaka glasi veteranus ex signifero. U CIL III 1478 iz Dacije, Mommsen navodi rješenje vet(erano) leg. XV sig(nifero).43 Br. 124 je zbog mjesta nalaza pripisan XI. legiji; u svezi s datiranjem usp. A. 57. – U slučaju br. 140 spominje se XI. legija, ne treba čitati VII.; usporedi A. 25. - konjanik koji je vojniku br. 144 podigao nadgrobni spomenik vjerojatno je služio u XI. legiji.44 U br. 101 prema Domaszewskom Rangord .33 navodi da beneficijara treba umetnuti između teserarija i kornikularija. U slučaju brojeva 97 i 121 XI. legija je atribuirana s obzirom na mjesto nalazišta; Kod brojeva 126 i 148 je oštećena oznaka legije pa se ne može odlučiti da li je riječ o datiranju prije ili poslije godine 42 n/K, odnosno da li je tu stajao pridjevak C.p.f.; - Br.126 Ritterling netočno navodi među spomenike prije, a br. 97 poslije godine 42.45 Podatak o starosti naveden u br.162 treba čitati kao LXXX jer je čovjek vjerojatno bio veteran. Vrlo je vjerojatno da je veteran naveden u spomeniku br. 170 bio pripadnik XI legije. Isto bi trebao biti slučaj i sa signiferom u br.169 (usp. Ritterling 1692 Z. 9) i vojnikom iz br. 171.46 Prema Hirschfeldu mun. Domaviji Pripadaju kako ruševine u blizini Gradine kod Srebrenice tako i ruševine oko Skelana na Drini gdje bio pravi municipium budući da je Gradina bila selo; usp. CIL III 142193. Nasuprot tome Patsch ispravno mun. Dom. ograničuje na Gradinu, a Skelani atribuira nekom drugom antičkom mjestu, čije se ime (još) ne zna; usp. RE V 1294 f2. i WMBH XI (1909) 142.47 L. Statienus L. F. Fab(ia) Catulus koji je signiferu iz br. 113 postavio natpis je vjerojatno vojnik legije; usp A. 62

J o s i p d o l i n K r o a t i e n : Aktivan poslije 42. godine n/K 103 (speculator). – M u n i c i

p i u m M a g n u m ; Aktivni poslije 42 g.,48 br. 105 i 110? (beneficiarii). – N o v a e ;

Aktivan poslije 42 n/K, 111 (beneficiarius). Veterani prije 42. godine n/k, br.102 (speculator);

poslije 42. godine n/K, br. 163. – P i t u n t i u m : Veteran poslije 42 godine n/K, br. 150

(stip. XXV). – S a l o n a e : Aktivni prije 42. godine n/K, br. 134,49 br. 94 i 98 (centuriones),

br. 106 i 109 (beneficiarii), br. 122, 131; prije ili poslije 42. godine n/K?, br. 100

(cornicularius) br. 104 (speculator). Veterani prije 42. godine n/K, br.149 (missicius). Br 153

(stip. XXV) br. 160 ; Poslije 42. godine n/K 151, 158; Prije ili poslije 42. g.,50 br. 154

neodređenog ranga u službi nakon 42. godine n/K, br. 164, 166; prije ili poslije 42. g.,51 br.

165. – S c a r d o n a ( i uz to Visovac); aktivan prije 42. godine n/K, br. 128; Veterani prije

42. godine n/K – br. 120 (stip. XXV), br.152 (stip. (X)XXIIX). – S k e l a n i n a D r i n i

(usp) A. 44): (usp. A. 44): Aktivan nakon 42. g.,52 br. 108 (beneficiarius). – T r a g u r i u m

(uz to Bihać = Siculi): Veterani poslije 42. godine n/K, br. 155, 156. Mjesta novačenja

vojnika i njihov zavičaj na spomenicima prije i nakon 42. godine n/K:

I t a l i ja: Prije 42 g., 53 Arretium br. 157; Ateste br. 127; Brixellum

Br 135; Brixia br. 130; Cremona br. 115, 119; Eporedia br. 89 (tribunus), i br. 128; Florentia

br. 118; Regium Lepidum br. 120. Poslije 42. g., 54 ; Altinum br. 88 (praef. castrorum); Aquae

Statiellae br.116, 125; Augusta Praetoria br. 98; Comum br. 132; Cremona br.

144; Feltria br. 147; Florentia br. 163; Novaria br. 146; Placentia br. 112; Pollentia br. 123;

Ravenna br. 145; Tarvisium br. 137; Verona br. 99 (centurio),

48 U br. 110 se održao samo pridjevak legije C.p.f. Može dakle biti kako VII. tako i XI.. Zbog br.105 s istoga mjesta može se sugerirati ova potonja.49 Zajedničku pripadnost obojice vojnika pod br. 98 prepoznao je Kubitschek (Ojh a. a. O) On pitanje ranga vojnika ostavlja otvorenim. Hirschfeld i Domaszevski u odnosu na Rangorda smatraju da je bio centurion s objašnjenjem vezanim uz kasnije centurionate (sustav izbora centuriona) i poziciju službe straže u VI. kohorti; usp Cichorius, RE IV 352. Natpis na spomeniku ne dokazuje njegov službeni rang utvrđen na mjestu nalaza. On je iz XI. legije premješten u Rim, a spomenik u Saloni je dobio kasnije. Sasvim je sigurno da je vršio službu u legiji za vrijeme njezinog boravka u Dalmaciji. U slučaju br.104 broj legije je oštećen, ali je zacijelo riječ o XI. legiji; usp. Ritterling 1692Z. 24.50 Dopuna C.p.f. u slučaju br.154 (Bulić, BD a. a. O.) ne može se prihvatiti kao sigurna.51 Vrlo je upitno da li u Z.2 natpis u br.165 u sebi prikriva riječ (f)id(e)li(s) kako to pretpostavlja Hirschfeld.52 S istog nalazišta potječe žrtvenik br. 283, no njegova je pripadnost spomenicima XI. legije upitna; usp. CIL III p. 2655.53 Ritterling 1704 Z 21 pogrešno označuje Patavium kao domus kod br. 117. Ja sam unatoč manjkavostima izostavio sigurnost nalaza.54 Br. 98 i 163 nedostaju kod Ritterlinga a. a. O. U slučaju broja 163 treba zacijelo čitati Florentia, a u br.143 Vero nije dio imena (pogrešno CIL III p. 2629), nego podatak o mjestu stanovanja : Vero(na).

br. 143. Prije ili poslije 42. g.,55 Aquae Statiellae br. 97 (centurio; usp. A. 44); Brixia br. 104

(usp. A. 49); Cremona br. 126 (usp. A. 44); Florentia br.

148 (usp. A. 44). – G a l i a N a r b o n e n s i s : Poslije 42. godine n/K - Aquae Sextiae br.

94 (centurio); Forum Iulii br. 161; Lucus Augusti br. 140; Vienna br. 131. – H i s p a n i a :

Poslije 42. g.,56 Caesaraugusta br. 136; Seg(ontia) ili Seg(ovia) br. 141. – N o r i c u m :

Poslije 42 g.,57 Iuvavum br. 124 (usp. A. 43). – D a l m a t i a : Poslije 42. godine n/K Claudia

Aequum br. 138. – M a c e d o n i a : Prije 42. g.,58 Pelagonia br. 153; Philippi br. 134. Poslije

42. godine n/K, Heraclea br. 133. – K l e i n a s i e n : Prije 42. godine n/K, Laranda br. 152.

Poslije 42. godine n/K, Amasia br. 120.

XI. legija je u povodu novog ustroja vojnih postrojbi koji je proveo August nakon

bitke kod Akcija dodijeljena iliričkoj vojsci; usp. Ritterling 1691. Prilikom podjele Ilirika

legija je ostala na području Gornje provincije, dakle Dalmacije. O mjestu njezinog logora

svjedoče brojni natpisi aktivnih vojnika na ruševinama kod Šuplje crkve – lokacije Trajanski

grad nazvan i Archi Romani – uz obalu rijeke Krke (Tit(i)us). Ovdje je nekoć bio antički

Burnum; usp. Patch, RE III 1068, Mommsen, CIL III p. 282 i 367. Vojni logor na ovom

mjestu je imao iznimno vojno značenje jer se na tom mjestu mogla zatvoriti cesta koja vodi u

dinarske Alpe.59 Ona je utemeljena vrlo rano; usp. S. 3. Ovdje je u doba nepodijeljenog Ilirika

bila smještena još jedna legija, naime XX .legija (usp. S. 56 f.). Da li je to bilo prije XI. legije

(Patsch), ili istodobno s njom (Ritterling 1691), teško se može razaznati. Nakon premještaja

XI. legije iz Dalmacije, Burnum je, kao što ćemo još vidjeti, bio značajan vojni logor u kojem

su bili smješteni vojnici rimskih legija; usp. S. 46 f.

55 Ritterling jednog vojnika iz XI. legije s boravištem u Florentii 1704 Z. 29 i CIL III 2837 smješta u Burnum. Taj natpis nije uključen u popis natpisa pa ga zbog toga navodim ovdje ; P. Gavius P. f.Scaptia Bassus (F)io...Tako Mommsen ispravno popravlja preneseni PIO zbog tribusa; usp. Kubitschek, Imp. ROM. 84. Firentinac br. 168 se zbog mjesta nalazišta spomenika može smatrati vojnikom XI. legije.56 Kod Ritterlinga se među vojnicima iz Hispanije nalazi i signifer br. 268 iz mjesta Italica. Njegovo svrstavanje u XI. legiju izaziva dvojbe, budući da oznaka legije nije sačuvana, a mjesto nalaza – Narona – ne potkrepljuje takvu pretpostavku.57 Datiranje se izvodi iz ideje da je Iuvavum postao autonomnim gradom tek u doba Klaudija (usp. Plin. N.h. III 146).58 Iz Herakleje potječe i vojnik CIL III p. 43 br. 3943-4. Hirschfeld tretira natpis kao falsifikat. Natpis je poznat samo na temelju crteža izvjesnog gospodina Petrovića iz Knina, a što je kao nalaz po mišljenju Hirschfelda sumnjivo.Ritterling 1692 A. 2 reklamira ga kao ispravnog. On čita : L. Tertius L. F. ...lianus Heraclea (mil(es) leg. XI C(p) f. Mjesto nalaza bi trebao biti Burnum.59 Burnum, Andertium i Tribulium su kod Plin. N.h.III 142 označeni kao nobilitata proeliis castella. U ovim se riječima glede Burnuma skriva svojevrsna aluzija na nama danas nepoznate događaju u razdoblju od 6. d o 9. godine n/K. Za Andertium to se zna na temelju Dio LVI 12, 3 f.

Vojni logor u Burnumu je u odnosu na logor u Gardunu (S. 9) arheološki istražen; usp.

Reisch, Ojh XVI (1913) Beibl. 112 ff. Lorenz Unters. z. Praetorium, Diss Halle 1936, 71 f.

Otkapanja su dala važna objašnjenja o povijesti izgradnje logora. U tom se smislu mogu

razlikovati najmanje dva perioda unutar kojih su se obavljale izgradnje vojnih objekata. Stariji

period reprezentira manje, a mlađi veći pretorij (Praetorium) (Reisch a. a. O. 122 ff. ; usp

Situationsplan Sp. 115). Podizanje starijeg pretorija Reisch (a. a. O. 129) pripisuje XI. legiji,

no prema njegovom mišljenju postojeći prostor ne pripada najstarijem logoru. Mlađi logor ili

u najmanju ruku, prema njegovom sadašnjem obliku prostora mogao bi se locirati u

postvespazijansko doba, ali ne može se isključiti da je izgradnju poduzela XI. legija (a. a. O.

130). S dijelovima instalacija u logoru mogu se dovesti u vezu neki natpisi. Neovisno o

oskudnim ulomcima CIL III 1432118 koje Patsch želi dovesti u vezu s namjesnikom

Kornelijem Dolabelom u vrijeme cara Tiberija (a. a. O. 1069; usp. Glasnik VII (1895) 381

posebnu pažnju zaslužuju dva druga fragmenta koji daju zaključiti da su izgradnje u logoru

obavljane u doba cara Klaudija (a u što dvoji Reisch a. a. O. 127 A 7). One iznose na vidjelo

građevinsku potvrdu – CIL III 149871 : [Ti(berius) Claudias Drusi] / f. Ca[es]ar Aug(ustus)

G[erman(icus)] / pont[if]ex

maximu[s tr(ibunicia) p(otestate) XI ] / imp(erator) XX […] co(n)s(ul)

V censo[r] p(ater) p(atriae) / P. Ante[io R]ufo leg(ato) p[ro pr(aetore)] /

[f(aciendum)] c(uravit).60 – 51./52.g.

Uz to dolazi nova potvrda koju je publicirao Abramić (Strena Bulliciana 222) koja čini

se ukazuje na navedene poslove. On je ispravno shvatio da je ovdje u posljednjem retku

imenovana legija. Broj legije nije zadržan, ali se ovdje može raditi samo o XI. legiji. Ovakvo

stiliziranje odgovara uobičajenom formularu natpisa koji se odnosi na naveden vojni

građevinski pothvat; usp. Ritterling BJb CCXXV (1919) 184 ff. Dvadeset i prva imperatorska

aklamacija datira natpis u 50. godinu. Ime Anteja Rufa stoji oba puta zabilježeno u Rasur.

Groag (PIR I2 136 n. 731) i time se nastoji objasniti da se on javlja kao posljedica brisanja iz

sječanja (damnatio memoriae ) u doba Nerona, koja je zatim poništena; Jedan sličan slučaj

obrađuje Bormann, AEM XII (1888) 171.

60 U godinu 51 n/K spadaju XXII – XXV imperatorske aklamacije; usp Liebenam, Fast. Cons. Imp. Rom. (Lietzmann, Kl. Texte 41 – 43) 104. Cagnat, Cours d'epigr lat4 185. U posljednjem retku Liebl, Öjh V (1902 Beibl; čita 4 : c(uram) a(gente). Dopuna Bulića i Kubitscheka MZK III F. I (1902) 64: (provin(c)iae Dalm(atiae) je upitna.

Prema Abramiću tadašnja građevinska aktivnost vrijedi za stariji pretorij, odnosno za logor

kome je pripadao i mogao je nastati u godinama između 40 i 50 p/K. Burnumski natpisi su

pronalaženi u širokom krugu, kako to pokazuju u dodatku navodi o nalazištu. Možda je legija

na jednom ili drugom punktu ostavljala male posade usp. Patch a. a. O 1069.

Dok spomenici VII legije iz Garduna gotovo isključivo potječu iz vremena prije 42.

godine n/K, u slučaju XI. legije u Burnumu dominiraju spomenici iz kasnije epohe. U

glavnom gradu provincije su njeni tragovi manje brojni nego u slučaju VII. legije. Ovdje se

nailazi i na službenike izmještene iz ureda provincijskog namjesnika br. 100 (cornicularius),

br 104 (speculator); usp. A. 49 Schluss.61 Istu preporuku slijedi Ritterling 1692 Z. 25 u

slučaju br. 94 (centurio). Nasuprot tome nedostaju taktički rangovi, na temelju kojih bi se dalo

zaključiti o stacioniranju manjih grupa vojnika određene postrojbe.

Spomena je vrijedna činjenica privremenog boravka XI. legije u logoru VII. legije u

Gardunu na koju upućuju natpisi br. 89 (tribunus) br. 113 (signifer) br. 85 i nadalje opeke

hipokausta – usp. S. 26 na kojoj se nalazi žig legije; usp. Patch, Ojh I (1898) Beibl. 121 f.62

Pridjevak C. p. f. prisutan je samo na opeci. Proizvodnja opeka za Patscha predstavlja znak

duljeg boravka i zadržavanja na određenom mjestu. Zbog različitog datiranja nadgrobnih

spomenika Patsch vjeruje da je ta hipokaust bio tu i prije 42. godine i da je zatim ostala i

kasnije stacionirana na tom mjestu. Patsch nadalje procjenjuje da je legija na tom prostoru

boravila u dva navrata, a drugi puta nakon odlaska VII. legije iz Dalmacije; usp. I Ritterling

1693 Z. 44 ff.

Od aktivnih vojnika pronašao se jedan natpis u Skardoni, odnosno Alboni. Ritterling

1692 f. smatra mogućom vojnu dužnost u Skardoni, a za natpis iz Albone smatra da potječe iz

ranijeg vremena jer su se u Gornjoj Italiji još nalazile postrojbe iliričke vojske; usp. 1218 Z.

30 ff.; 1226 Z. 35.63 Iz tog bi se razloga taj spomenik ubrajao među najstarije spomenike XI.

legije na dalmatinskom tlu.

61 Mnogo je mlađi datum nadgrobnog spomenika beneficijara br. 106, Srednje stajalište zauzima br. 109; usp. S 24.62 On u natpisu CIL 14936 u blizini Garduna također vidi jednog vojnika - immunis? te ga je identificirao (a. a. O. 123 A. 3) zbog pretpostavljene jednakosti imena s osobom u br.113 kao onoga tko je podigao nadgrobni spomenik - već spomenuti L. Statienus; usp. A. 47. 63 Na ovo vrijeme pokazuje i on CIL V 314, 927, 8197.

Što se tiče veterana br. 155 i 156 iz Bihaća pretpostavlja se da bi zajedno s njima i

vojnici (veterani) br.151 i 158 iz Salone, čije spomenike datiramo poslije 42. godine n/K

mogli pripadati koloniji iz Sikulija; usp. S. 13. Br 153 (prije 42. godine n/K s stip. XXV) iz

Salone Ritterling 1692 smatra aktivnim veteranom (sub vexillo) i pretpostavlja da je u

Scadroni bila smještena jedna postrojba veterana (Vexillum veteranorum) a možda i obje.

Veterani iz Burnuma su se nakon napuštanja službe naselili u tamošnjim kanabama.64 Vidjeli

smo da je u kotlini oko Ljubuškog u doba cara Augusta bila deduktirana jedna kolonija

veterana, koja je u vrijeme cara Tiberija dobila pojačanje; usp. S 11 f. Uključivanje isluženih

vojnika veterana XI. legije u takvu koloniju ne dolaze u obzir. Jedini natpis veterana u ovome

kraju (b. 114) pada u vrijeme poslije 42. godine. Patsch misli na „službeno naseljavanje

veterana“ u kotlini oko Imotskoga (Novae) na prostoru uz izvor rijeke Vrlike ; usp. WMBH

VIII (1902) 85. No, stječe se dojam da je raspoloživi materijal za takvu pretpostavku

nedostatan pa oba ovdašnja natpisa valja vremenski razdvojiti. Do sada je već bilo izloženo

(S. 11) da bi za pojavu nadgrobnih spomenika veterana mogla postojati različita objašnjenja.

Jednu osobitu skupinu sačinjavaju oni natpisi koji potječu iz vremena kad se XI. legija

nije nalazila na području Dalmacije, nego je bila stacionirana na prostoru Donje Mezije. Na

njima se osim jednog časnika koji je na tom terenu boravio u nekoj vrsti posebne misije

nailazi na činovnike različitog ranga, a što pokazuje da je XI. legija još uvijek bila ovisna o

namjesniku u Dalmaciji. I u slučajevima kad natpisi nisu posebno datirani može ih se na

temelju jednog posebnog formalnog kriterija izdvojiti iz mase spomenika iz prvog stoljeća.

Naime, Ritterling 1705 je opazio da je pridjev legije – C. p. f., uz jedno jedino izuzeće (br.

138) uvijek bio skraćen do početka drugog stoljeća, a nešto kasnije je pia fidelis potpuno

izostavljena pa je legija označena jednostavno samo Claudia, odnosno skraćeno kao – Cl ili

Claud.65

Na jednom građevnom natpisu iz Bigeste – Humac imenuje se centurio br.

95 koji je templum Lib(eri) pat(ris) vetustate corruptum porticib(us)

adiectis restituit. Jedan sličan dokument iz 173. godine n/K s istoga

64 Veteran CIL III 14990 bez imenovanja postrojbe vjerojatno pripada nekom kasnijem vremenu različitom od 1. stoljeća.65 Sličan slučaj glede upotrebe pridjeva legije pokazuju natpisi VII. legije; usp. Ritterling 1628 i Filow, Die Leg. D. Prov. Moesia18 f. Filowljev navod da se na dalmatinskim natpisima uvodi oznaka Claud p.f. je pogrešan. Nailazi se samo na C. p. f. U svezi s ostalim skraćenicama pridjeva obje legije usp. I CIL III p. 2479, 2481, 2654 f. Ovdje zabilježeni natpisi sa stalnim pridjevom Claudia potječu iz mezijskih provincija; svi su dakle mlađi od 1. stoljeća. Ove spoznaje do kojih smo došli iz područja epigrafike nailaze na svoju potvrdu i od strane numizmatike. Monete Septimija Severa su iskovane u čast onih legija koje su mu pomogle da se domogne vlasti, odnosno kojima je odao priznanje, a pojavljuju se kao legija VII. i legija XI. s pridjevkom Cl(audia); usp. Cohen IV2 31 n. 266, 268 = Mattingly- Sydenham, rom. Imp. Coin. IV/1 93 n. 10. 12.

mjesta govori da je I. kohorta Belga templum Liberi patris et Liberae vetustate dilabsum (sic!)

restituit adiectis porticibus; usp. S. 42.Postrojba je bila pod zapovjedništvom centuriona br.

175 koji je bio zapovjednik I. legije Adiutrix. Može se gotovo sigurno smatrati da se u oba

slučaja radi o istim hramovima; usp. Patsch, zur Gesch u. Top. V. Narona (Schrift. D.

Balkank. Ant. V) 62 gore. Teže je pitanje kako se ove restauracije kronološki međusobno

odnose, budući da natpis sa centurionom XI. legije nije datiran. Da li će ih se vremenski

odvojiti, a kasnije nadovezati, jer bi u takvom slučaju zbog vetustate corruptum trebalo

pretpostaviti jedan interval od više desetljeća, a to jedva da dolazi u obzir. U više su se

navrata oba natpisa odnosila na isto renoviranje hrama, pri čemu su se časnici koji su

rukovodili radovima izmjenjivali.

Spomenik spekulatoru br. 103 iz okolice Josipdola se datira s posvetom numini

maiestatiqu(e) d(omini) n(ostri) Gordiani Aug(usti) u vrijeme od 238. do 244. godine poslije

Kr. još kasnije (konac 3. ; početak 4. stoljeća; usp. Egger, Forsch. In Sal II 73 n. 75) Sarkofag

beneficijara br. 106 je svoje posljednje počivalište našao na kršćanskom groblju u mjestu

Manastirine.66

Isto kao i u ova dva natpisa Legija se na žrtveniku beneficijara br. 105 i 107 označuje

kao Claudia. To nije sigurno u slučaju fragmenta br. 166 i jako oštećenog zavjetnog

spomenika br. 167 koji je u svakom slučaju mlađi od prvog stoljeća, a mogao ga je postaviti

neki službenik (beneficiarius ?). Brojevi 108, 109, 110 (usp. A. 48) i br. 111 nasuprot njima,

prethodnim natpisima, prema Ritterlingu se od samog početka 2. stoljeća ukazuje na dugu

praksu sigle Cl. P. f.67 Na nju se nailazi nadalje u slučaju br. 150, a riječ je o nadgrobnom

natpisu jednog isluženog vojnika koji je bio dec(urio) municipi Rideri.68 Ovakvo datiranje ima

svoje opravdanje i osim načina davanja imena i stiliziranja. Čovjek je završio svoju vojnu

službu u sastavu XI. legije u Donjoj Meziji pa je kasnije došao u Dalmaciju gdje je bio

općinski vijećnik već spomenutog municipija (Rider).69

66 Mogao je u vrijeme cara Dioklecijana doživjeti progon kršćana; usp. Egger a. a. O. 52.67 Uz ovo datiranje treba uzeti u obzir stanoviti koeficijent nesigurnosti i mogućnost da se ostave otvorenim i male različitosti kao što su C. p. f., odnosno Cl. P. f. koje ne mogu apsolutno sigurno garantirati vremenski okvir natpisa. Uz ovakvo ograničenje takva metoda datiranja se doimlje besprijekornom. Br. 109 i 111 nedostaju kod Ritterlinga.68 Misli se na municipij Riditarum; usp. CIL III p. 363. Natpis je jedini epigrafski svjedok za oblik imena Rider, koji se nalazi kod Geogr. Ravenas 5, 14. Inače se mjesto zove municipium Riditarum; usp. CIL III 2026, 2774.69 Patsch WMBH VII (1900) 78 A. 1 c. drži za njega da je rođeni dalmatinac. Njegovo daljnje slutnje nisu sasvim točne budući da je čovjek nakon vojne službe bio mjesni vijećnik. Natpis nije nađen u području mun. Rid

U smislu odgovarajućeg sažetka može se utvrditi da su se postaje beneficiajara XI.

legije u drugom i trećem stoljeću nalazile u Gradini kod Glamoča (br. 107), u mjestima :

Municipium Magnum (br. 105, 110), Novae (br. 111), Salonae (br. 106, 109) i Skelani na

Drini (br. 108).

Veliki broj nadgrobnih spomenika u riječi i slici donosi točnije navode o vojnicima o

kojima smo govorili.

Natpis centuriona br. 94 pada u vrijeme poslije 61godine n/K. Prije centurionata u XI. legiji

on je obavljao istu dužnost u XIV. legiji koja je 61. godine stekla i nosila ime g(emina)

M(artia)v(icitrix); usp. Ritterling 1746 i 1703 Z. 4. On je zatim ovdje službovao u vrijeme

boravka legije u Dalmaciji. Spekulator, veteran br. 102 iz Nove (Novae) je po svom otpustu iz

službe postao gradski vijećnik u Saloni (decuri(o) elltus Salona(e).70 Veteran eques br. 120 je

odlikovan s dona militaria. Nadgrobni spomenik spada u vrijeme prije 42. godine n/K, što

znači da je mogao dobiti odlikovanja u dalmatinskom ratu od 6. do 9. godine; usp. A.5. U

natpisu veterana br. 157, Z. 4 ff. piše : hic est occisus finibus Varvari/norum in Agello / secus

Titum flu/men ad petram / longam.71

Na nekim stelama se nailazi na reljefe koji prikazuju alate koje su koristiti zidari i

klesari i kao što to spominje A. 13 nastoje izraziti da je odgovarajući vojnik imao i neku vrste

tehničke specijalnosti.72 To su slijedeće: što se tiče klesarskog alata; br. 125 = WMBH V

(1897) 189 Abb (Kop). 22; br.133 = ebd. VII (1900) 75 Abb. 46; br. 147 = ebd. 76 Abb. 47;

Br. 143 = Ojh V (192) Beibl. 1 Abb. I.73 Kirurški instrumenti su predstavljeni na br. 145 =

Wien. Stud. XXIV (1902) 382. Vojnik je dakle bio u sanitetskoj službi ili kao liječnik ili je

kao zdravstveni tehničar, bolničar (Krankenwarter) pripadao, kako spominje Dio L, VI 7 (6),

već navedenoj grupi immunis - qui aegris praesto sunt (osoba oslobođenih fizičkog rada)

(Liebl, Wien. Stud a. a. O. 385).

70 Njegovo je ime izbrisano. O vjerojatnim razlozima oko nagađanja ove damnatio memoriae usp. Patsch, WMBH VIII (1902) 85.71 Mommsen, CIL III 6418 lokaliziran na temelju ovoga spomenika a spominje ga Plin n, h. III 139 u okviru juridičkog konventa u Scardoni kao Varvarini - na toku rijeke Krke. Prema Kubitscheku, Strena Buliciana 211 hic ne označuje ovdje mjesto čina nego ga treba treirati kao zamjenicu.

72 Patsch o tome izražava dvojbu, WMBH (1897) 189 (usp. Liebl, Ojh V (1902 ) Beibl. 1). Ebd. VII (1900) i sam dodaje da se na temelju takvih prikaza reljefa „dade izvesti zaključak o glavnom zanimanju vojnika“.73 Usporedi s ovim dijelove stele iz Karnunta (Carnuntum) : Rlio XVI (1926) 25 Abb. 8. 36 Abb. 14 XVIII (1937) Abb. 23.

Jedan Abramićev fragment, Strena Buliciana 226 Abb 4 iz Burnuma svojom

ornamentikom odaje grob vojnika. Spomenik pokazuje vojna odličja – dona militaria –

(torques, phalerae, armillae). Ispod se još vide ostaci elemenata nakita što nam je poznato s

nadgrobnog spomenika Orijentalca iz VII. legije po maloazijskoj grobnoj strukturi; usp. S 16.

Izvan dvojbe je da je čovjek kojemu je podignut nadgrobni spomenik Orijentalac, a u vezi s

tim zbog mjesta nalaza njegova pripadnost se može vezati uz XI. legiju, odnosno uz njihove

ranije spomenike. Ako pregledamo zavičajna mjesta vojnika ove legije u odnosu na

pripadnike VII. legije upada u oči manji broj orijentalaca (vojnika iz Male Azije). Od 42

umrla vojnika, osim već spomenutog anonimca, još je samo veteran br. 152 iz Male Azije.

Prema Cuntzu , Öjh XXV (1929) 75 A. 43 on je isto tako kao i orijentalci iz VII. legije (usp.

S. 15) unovačen od Antonija između 35. i 32. godine prije Kr., a njegov spomenik se datira

između 18. i 21. godine n/K (usp. ann. LXX, stip. (X)XXIIX). Vojnik br. 129 iz Amazije

(Amasia) uz obalu Crnog mora, čiji nadgrobni spomenik pada u vrijeme poslije 42. godine

mogao je biti unovačen u legiju u Maloj Aziji povodom novačenja za potrebe iliričke

postrojbe jer se ista nalazila u Dalmaciji do 69. godine; usp. S. 39. Obojicu Makedonaca br.

134 i br. 153 (prije 42. godine) Cuntz a. a. O. 75 f. vodi kao i njihove sunarodnjake iz VII

legije kao regrute koji su unovačeni za vrijeme velikog ustanka u Iliriku od 6. do 9. godine.

Br. 133 iz Herakleje pripada vremenu nakon 42. godine. Na spomenicima ovog razdoblja

pojavljuju se osim vojnika iz Italije i vojnici iz Narbonske Galije, Hispanije i nadalje iz

Norika i Dalmacije dok se kod VII. legije, čije spomenike treba u većem broju slučajeva

datirati prije 42. godine, osim Maloazijaca i Makedonaca, za koje je nađeno vjerojatno

objašnjenje, nalaze samo Italici; (uz br. 73 usp. A. 11). Isto se tako sa S. 15 potvrđuje uredba

o novačenju, temeljem koje je Italija pretežito, ali ne isključiivo davala vojnike spomenutim

legijama. Obje su legije u svom sastavu imale veliki postotak vojnika s prostora Gornje Italije,

a u slučaju XI. legije je bila jako zastupljena Etrurija; usp. WMBH VII (1900) 74.

XI. legija, za razliku od VII. na nalazištu obiluje artefaktima od opeke koji su označeni

njezinim žigom. S izuzetkom već spomenutog nalaza opeke hipokausta iz Garduna (usp. S.

22; vjerojatno identičnom s CIL III 14022; - usp- 1328179)), ovdje nailazimo na crijepove i

žljebove. Legija je na njima unosila i svoj pridjev C. p. f.; oni dakle pripadaju u vrijeme

poslije 42. godine n/K. Na većinu nailazimo danas u području Burnuma. Dva primjera su

objavljena u WMBH a. a. O. 78 Abb. 48 f. (usp. Glasnik XXVI (1914) 162 Abb. 19): komad

u Abb 50 je nepoznatog podrijetla, njegov žig je različit u odnosu na prethodni. Opeka (BD

XXVIII (1905) 159 br. 1089 nalazila se „ nelle macerie intorno la basilica a Salona = među

ruševinama oko gradske bazilike u Saloni“ = tekst je napisan na talijanskom jeziku op. prev).

Nedaleko od Burnuma u mjestu Smrdelji nalaze se ostaci antičke peći. Ovdje je kao

što ćemo vidjeti (usp. S. 47, 52), bio pogon za proizvodnju opeka i za druge legije. I XI. legija

je proizvodila opeke u Smrdelju – u sjevernodalmatinskom Nied-u (današnji Nied kraj

Frankfurta – tamo je bila ciglana koja je opskrbljivala germanski limes – op. prev.) (Patsch,

WMBH a. a. O. 96).

Kao zatvorenu grupu ovdje slijedimo čitav niz precizno datiranih građevinskih i

terminacijskih natpisa koje su prilikom zajedničkih djelatnosti za sobom ostavile VII. i XI.

legija. Počinjem s CIL III 2908 = Dessau 2280 iz Jadera:

Ti(berius) Caesar Divi Aug(usti) F(ilius) Augustus imp(erator) pontif(ex) max(imus )/

trib(unicia) potest(ate) XX co(n)s(ul) VII leg(io) XI / P. Cornelio Dolabella / leg(ato) pro

pr(aetore).

Natpis predstavlja tipični građevinski dokument; usp. S. 21. Sam natpis ne govori o

kojoj se građevini ovdje radi. Neku naznaku o tome mogao bi dati CIL III 2907 i 13264 iz

Jadera. Ovdje se govori kako je August koloniji – čijim je utemeljiteljem (parens) imenovan –

murum et turris dedit, a kasnije ih je neka osoba imenom T. Iulius Optatus dala renovirati o

vlastitom trošku; usp. Führer durch das Staatsmuseum in S. Donato in Zara, 1912, 9 f.

Vjerojatno je isto tako u vrijeme Tiberija bilo građevinskih pothvata na gradskim zidinama

Jadera i vjerojatno je u tu svrhu korištena vojska. Carski titular datira spomenik u godinu

18/19 poslije Krista.

CIL III 3198 – 3201 = 10156 – 59 spominju gradnju cesta koje su izvođene u prvim

godinama vladavine Tiberija, a kojima je rukovodio namjesnik P. Cornelius Dolabella. Ovi

natpisi koji su tako važni za rimske cestovne mreže u Dalmaciji su oštećeni na važnim

mjestima i epigrafičarima predstavljaju ne baš male poteškoće. U najmlađim danima njima se

uspješno bavio M. Abramić (Vjesnik, dalm. XLIX (1926/27) 147 ff; uz ploče I. i II. Njemu je

uspjelo da ponovno uspostavi tekst jednoga reda, na kojem su preostali samo gornji dijelovi

slova (a. a. O. 149 Abb. 9), a na jednom drugom mjestu (a. a. O.150 Abb. 10) on je do sada

korektno preneseni tekst, čije je čitanje bilo proturječno, iznova ispravno složio i konačno

uspostavio novo grupiranje ranije krivo povezanih ploča (3198, a, b; 3200 i 3201).74 One po

Abramiću a. a. O. pripadaju skupa: 3198, a (=10156, a) + 3200 (= 10158) i 3201 (10159)

+3198, b (= 10156, b). Oba para ploča označivala su pet cestovnih pravaca.75 Izvedbe gradnji

ovih cesta u realizaciji vojske izričito svjedoče natpisi na prva dva para ploča. No, ne postoji

ni jedan razlog da se ne pretpostavi njegovo međudjelovanje s ostalima (tako Domaszewski a.

a. O. 168 f.)

Prvi par ploča navodi dvije ceste (čitanje prema Abramiću a. a. O. 151) : 1. viam a

colonia Salonitan(a) ad f/in(e)s provinciae Illyrici /? .....

?/ cuius viai (sic!) millia passus sunt/ CLXVII munit per vexillarios / leg(ionis) VII et XI.

2. item viam Gabiniam / ab Salonis Andetrium aperuit/ et munit per leg(ionem) VII.

Kao subjekt prethodi Ti(berius) C(aesar) i tako dalje. Restituiranjem teksta u 1 Z. 2 stječe se

dojam da je konačna točka te ceste osigurana. Ilirik se ovdje koristi u užem smislu riječi, a

misli se na provinciju Dalmaciju. Abramić a. a. O. 153 bi želio prvu cestu identificirati s

linijom Salonae ad fines linije ceste Salonae – Servitium; usp. Također Domaszewski a. a. O.

169. Cestu Salonae – Andetrium (Muć) izgradila je sama VII.legija. Odavde do Burnuma

gradnju je prema Domaszewskom a. a. O. 168 dovršila XI. legija.76 Iz carskog titulara (trib.

Potest. XIIX cos. II) se nadaje datiranje u 16/17. godinu nakon Krista. Ovaj natpis je najstariji

vremenski točno datirani spomenik VII. i XI. legije, izuzev hipotetski datiranih natpisa

Orijentalaca .

Drugi par ploča imenuje tri ceste (čitanje prema Abramiću a. a. O. 151);

1. viam a Salonis ad ile ....(c)astel(lum) /Daesitiatium per mi(llia pass(um)CLVI munit.

2. et idem viam ad Ba ....(flu)men/ quod dividit Hbis......ibus/a Salonis munit per (millia

pas(sum/CLVIII.

3. (et idem viam ............)/ munit ad imum montem Ditionum/Ulcirum per millia passum/ a

Salonis LXXVIID.

74 CIL III 3199 može se zanemariti budući da je malo teksta ostalo. Ne možemo saznati ni duljinu, niti smjer ceste.75 Prema Jeliću (usp. CIL III p. 1651 A. 1) te su ploče bile sastavni dijelovi jednog velikog cipusa (Domaszewski (Westd. Zeitschr. XXI (1902) 167) vjeruje da su natpisi “bili upisani na zidovima raskrižja koje je okruživalo svodom izlaznu točku cesta“.76 Zove se cesta Gabinia kako pretpostavlja Mommsen (CIL III p. 407) – prosto u čast Aulu Gabiniju, posljednjem Cezarevom legatu koji je umro u zimu 48/47. godine prije Krista u Iliriku. (Drumann – Groebe III2 55 ff) – sigurno ne zbog toga što je Gabinije ovdje izgradio cestu.

Subjekt je Ti(berius) C(aesar i tako dalje, a na kraju stoji još ime namjesnika

Dolabelle. Natpis pada u 19/20 godinu.77

Prva cesta vodi u dužini od 150 m.p. u područje Dezidijata, koje prema Plin. n. h. III

143 pripada naronitanskom konventu. Njihov je teritorij sezao duboko u područje Bosne -

nedaleko Breze, sjeverozapadno od Sarajeva je nedavno pronađen natpis, kojeg je tamo

postavio izvjesni Valens Varron(is) f(ilius) princeps Daesiteat(ium); usp. Novitat. musei

Saraj. Heft 9. 1930 Taf. III. Ime kastela koji je označavao konačnu točku ceste nije poznato.

Druga cesta je završavala u blizini Ba...... (flu)men, B. Saria (Klio XXVI (1933) 279

ff.) je u današnjoj rijeci Bosni prepoznao i identificirao (ebd XXIII (1929) 92 ff. und Festschr.

Šišić 137 ff) Bathinus flumen (Vell. II 114, 4).78 Obje ceste se protežu u unutrašnjost

provincije, a već ranije spomenuta ad (f)in(e)s provinciae Illyrici je potpuno presijeca; usp.

Patsch kod Ballif, Rom. Strassen in Bosn. U. D. Herzeg. 55.

Treća je vodila ad imum montem Ditionum Ulcirum. Ona je značajno kraća od prije

spomenutih i iznosila je 77 i pol m.p. Ovom se cestom podrobnije bavio Bauer (AEM XVII

(1894) 137 ff.) još na temelju starog čitanja teksta ad (sum)um montem. On je došao do

rezultata da je cesta dosizala do gorskog tjesnaca u dinarskim alpama i nastavljala se do

planine (mons) Ulcirus kod Strmice (suglasan i Patsch WMBH VI 1899) 165), odnosno ceste

na modernoj ruti Salona – Čitluk – Vrlika – Knin – Strmica (Rastello di Grab), čija se

razdaljina prilično poklapa s već spomenutom (cestom) u natpisu (113 km odnosno 75 i pol

m.p.). Korigirani tekst na temelju Abramićeve revizije je otvorio pretpostavku za Bauerovu

modifikaciju tijeka ceste tako da ista nije završavala s gorskim tjesnacem nego na području

podnožja planine. Budući da su od Salone do Čitluka „moguće različite varijante“ (Bauer a. a.

O. 138 dolje), to znači da se (izvorna) rimska cesta na ovoj ruti ne mora bezuvjetno

podudarati s modernim pravcem tako da bi njezina duljina (ad imum montem – do najdonjeg

dijela brda) mogla iznositi 77 i pol m.p. 77 U carskom titulaturu Abramić čita trib(unicia) potest(ate) XXI(I) umjesto XXI kako je ranije pretpostavljano i stavlja natpis u godinu 20./21. U obzir bi došla samo druga polovica 20. godine, budući da je Tiberije nastupio na svoj četvrti konzulat početkom 21 godine.(Tac. Ann. III 31), dok se on ovdje još označuje kao cos III; usporedi: Liebenam, Fasti cons. (Lietzmann, KL. Texte 41- 43) 10 i 104. Isto je tako i Dolabella prema Tac. Ann. III 47 21. godine u Rimu. Abramić je, stječe se dojam, iz prostornih razloga spreman na promjenu broja ponavljanja, koje se meni ne čini nužnom. 78 U svezi s Abramićevim čitanjem on primjećuje (Klio 1933, 280) da su na spomenicima prema BA uočljivi „ostaci vertikalne haste slova T i možda još tragovi jednog H“. Protiv izjednačavanja pojma Bathinus sa Bosnom govori i Mayer, Vjesnik dalm. L (1928/29) 114 ff., 124ff.

Nabrojane izgradnje cesta su izvršene 16/17. do 19/20 godine pod zapovjedništvom

namjesnika Dolabele, zacijelo ne slučajno, upravo u vrijeme kad je Druzu, Tiberijevom sinu

povjereno zapovjedništvo u Dalmaciji i kad je on često boravio na tom terenu; Tac. Ann. II

53. III 7; usp. Patsch, Prilozi V/1 f. Dessau, Gesch. D. rom. Kaiserz. II/1 30. Nadalje će se s

time (s izgradnjom cesta) moći složiti i Patsch (kod Ballif a. a. O; usp. Bauer a. a. O. 136) jer

su još u Augustovo vrijeme, nakon ugušenja velikog ustanka javni radovi i izgradnja cesta bili

važno sredstvo pacifikacije tog prostora.

Takozvani terminacijski natpisi (Terminationsinschriften) omogućuju zanimljiv uvid u

komunalne odnose. Iz njih se saznaje da je namjesnik u slučajevima graničnih sukoba između

susjednih općina bio češće prinuđen intervenirati kao viši sudac i uz pomoć vojnih organa

poduzeti mjere razgraničenja prostora. O ovakvoj djelatnosti vojske izvješćuju slijedeći

kronološki uređeni natpisi;

T. 1. CIL III 9973 = AEM IX (1885) 4 = Dessau 5953; usp. Öjh XII (1909) Beibl. 31

Abb. 6 (nalazište nije određeno, vjerojatno područje oko Karina79; (e)x edictu (sic!) P.

Cor/neli Dolabele (sic!) leg(ati) pro praetore determinav(it) S. Titius Geminus /5 pri(nceps)

posterior leg(ionis) VII inter Neditas / et Corinienses ... (nastavak pod T. 7).

To je najranije utvrđivanje međa koje je provodio neki časnik VII. legije pod

zapovjedništvom carskog namjesnika P. Kornelija Dolabele, čija je namjesnička služba trajala

od 14 do 19/20 godine; usp. PIR II2 444 . Liebenam, Legaten 153 n. Riječ je o zajednicama

Nedinium i Corinium.80 Nekoliko desetljeća kasnije pokazala se neophodnom nova

intervencija carskog namjesnika; usp. T. 7.

U vrijeme cara Kaligule padaju četiri razgraničenja

79 Abramić – Colnago (Ojh a. a. O) čitanje jednog natpisa u Z. 3.i. 4 determinav(it) S. Titius Geminus umjesto determinali fines Geminus (tako CIL a. a. O. uz to Hirschfesld : intellegendum per Geminum) uklanja gramatičku poteškoću koju je prouzročio nominativ Geminus, ali je stvorio novu budući da sada particip restituit u Z 8 (usp. T 7) nema odgovarajuće odnosne riječi. To mora vjerojatno stajati uz determinavit kao objekt fines.80 Fragment ÖJh a. a. =. 42 n. 3; usp. također n. 4 odnosi se na razgraničenje koje je poduzeo Dolabela, a koje potječe s cipusa govori o određivanju međe.

T. 2 CIL III 2882 = AEM XIII (1890) 103 (Karin), ...nus Laco (cent)urio)? leg(ionis) VII

iudex (datu)s ex convent(ione) (eo)r(um) a L. Volu(sio)5 L. F. Saturino le(g) ato (p)ro

pr(aetore C. Caesari(s) (A)ugusti Germ(a)nici inter Ned(i)las et Corinienses?....

Ovo razgraničenje je obavljeno između 37. i 41. godine n/K, a svakako uskoro nakon

37. godine budući da je Saturnin – koji je još u doba cara Tiberija bio carski namjesnik – u

vrijeme Kaligule bio zamijenjen drugom osobom kako to pokazuje T. 5; usp. PIR III 483 n.

661 Groag. Ojh XIX/XX (1919) Beibl. 325. Izvršni organ je opet bio neki časnik VII. legije,

zacijelo centurion, vjerojatno iz prve kohorte kako to pretpostavlja T. 1 Patsch (RE IV 1231),

a 2. općina s ovognatpisa bila je Corinium. Hula (AEM a. a. O.) ostavlja pitanje neriješenim.

T. 3. CIL III 8472 = AEM XIII (1890) 104 = Dessau 5948 (Krug blizu Jesenica u

Poljicima, obala, utok Neretve - Salonae).

L. Trebius / Secundus pr(aef)(e)ctus castr(orum) inter / Onastinos et Narestinos ter(minos)

posit (sic!) ius(su) L. Volusi Satu(rnin)(i) leg(ati) pro pr/aetore C. C(ae)sari(is) A(ugusti)

Germ(anici) ex sententenli(a) (sic!) quom is ath/irito (sic1) consi(lio) dixit.

Datiranje kao u T.2. Razgraničenje obavlja praefaectus castrorum. Ime legije nije

doduše spomenuto, no s obzirom na mjesto nalaza natpisa , za pretpostaviti je da se događaj

nije zbio daleko od Garduna i riječ je zacijelo o zapovjedniku VII. legije. Slučaj je kao takav

razmatran na vijeću (consilium) namjesnika koji je po saslušanju članova vijeća donio

presudu.81 Oba u natpisu imenovana predstavnika (Volkerschaften - strana u sporu) pripadala

su prema Plin, n. h. III 142 sudbenoj skupštini (conventus) u Saloni; usp. Bulić, BD XII

(1889) 145 ff.

T. 4. CIL III 9832 = AEM (1980) 102 = Glasnik VII (1895) 415 Abb. 76 = Dessau

5949 (Razvadje, između Promona i Burnuma). ...Vib(ullius) t(rib)unus (le)g(ionis) VII et L.

Sa(lvi)us? M. Sueto ce(nt)uriones leg(ionis) X(I)5 iu(dices) d(a)ti ex (co)mventione (sic!) a (L.

V(olusio Satur(nino) leg(ato) pro pr(aetore) C. C(aesaris) Aug(usti)10(Germanici) inter

(slijede još ostaci slova).

81 Ovaj oskudni fragment CIL III 8473 potječe s jednog drugog natpisa koji se, očito, tiče iste regulacije međe.

Natpisi T. 2 i T. 3 se vremenski nadovezuju. Kao suci u sporu pojavljuju se časnici iz

obje legije te još jedan tribun iz VII. legije i dva centuriona iz XI. legije.82 Imena općina čije

je područje bilo predmetom spora nisu sačuvana; usp. AEM a. a. O.103).83

T. 5. CIL III 9864 XXVI (1914) 175 Abb. 50 = Dessau 5950 (Vaganj u okrugu Jajce

uz rijeku Vrbas).

L. Arruntius Camil(l)us Scrib(o)nia(n)us le(g)(atus) pro pr(aetore) C. (C)ae(saris Aug(usti)5

Germanici iudicem M(amium) Coelium (centirionem) leg(ionis) VII inter Sapuates e(t

La?)mationis ut fines reg(eret) et termin(0)s po(n)eret).

Ovaj natpis pripada još vremenu Kaligule, ali je postavljen nešto kasnije od T. 2-4.

Novi namjesnik, osoba kojom ćemo se još baviti, trebao bi biti neposredni nasljednik osobe

navedene u T. 2 – T. 4 već znane kao Volusius Saturninus; usp. Hirschfeld u svezi sa

slijedećim natpisom PIR I2 224 n. 1140. Liebenam, Legati, 155 n. 7. Groag. Öjh XIX/XX

(1919) Beibl. 325. Dok su se dosadašnja razgraničenja događala u područjima uz obalu,

poprište slijedećih terminacija će biti unutarnji dio Bosne.84 Kao vojni organ odgovoran za

njihovu provedbu javlja se jedan časnik VII. legije.

T. 6 CIL III 12794 = Desau 5952 (Krć kod Dubrave u Poljicima, Obalsko područje,

utok rijeke Neretve u more – Salonae).

...... i)nter Ne(ra/sti)nos et Pitunti(nos) termini r(ec/o)gniti et restitu(ti) a/5... (P)isone

leg(ato) pro pretore (sic!) TI(beri) Claudi Caesaris (Aug(usti)/Germanici per G. Ma(r)ium

Maternum (centurionem) leg(ionis)VII C. p. f. quos L. Volus/10(ius) Saturninus statuendos

curaverat?

Terminus post quem je 42. godina, jer se legija javlja s počasnim naslovom..

Građevinski natpisi(Bauinschriften) iz Burnuma (usp. S. 21) koji za godinu 50. i 51. svjedoče

o namjesništvu Anteja Rufa daju nam terminus ante quem. Vrijeme namjesništva Pizona ne

da se točno odrediti.85 U to je doba jedan časnik VII. legije poduzeo preispitivanje i

82 T(rib)unus čitati u Z. 1 – Patsch – (Glasnik a. a. =. I Hula (AEM a. a. O.). Mommsen (CIL a. a. O.) drži da T stoji kao početno slovo imena i vjeruje da je na početku Z. 2 stajala oznaka za centuriona.83 Čini se da uz terminacijski natpis pripada i fragment CIL III 9833 koji navodi ime istog namjesnika.84 U svezi s topografskim pitanjima usp. Hirschfeldov komentar uz natpis.85 On je vjerojatno identičan s onim poznatim Kalpurnijem Pizonom koji je bio duša zavjere protiv Nerona; usp. Hirschfeld uz natpis i PIR II2 56.

ponavljanje regulacije međe, koju je u vrijeme cara Kaligule započeo njegov namjesnik

Volusius Saturninus. Narestinci ili Nerestinci kako su ih zvali su poznati iz T. 3. Ovdje

saznajemo da su i s drugim susjedima Pituntinima imali svađe oko međa ; (usp. Plin. n. H. III

142).

Regulacije međa T. 7 – 9 spadaju u doba Nerona.

T. 7. Nastavak s T. 1. Z. 8 ff.

.....restituti iussu A. /Duceni Gemini/10 leg(ati) Augusti pr/(o) p(r)aetore/ per A. Resium

(M)a/ximum (centurionem) leg(ionis) XI/ c. p. f. pr(incipem) posterior(em)/ et Q.

Aubutium15Liberalem (h)astat(um)/ posteriore(m) leg(ionis)/eiusdem.

Prvo reguliranje granica teritorija Nedinija i Korinija poduzeto je u doba cara Tiberija i

namjesnika Dolabele. Nakon duljeg vremenskog razdoblja je ponovljeno. Na ovaj noviji akt,

bez namjere da ga se kao takvog posebno istakne odnose se CIL III 2883 = 150452 = Ojh V

(1902) Beibl. 5 = Dessau 5953 a (područje oko Karina).

... fin(i)s inter Neditas et Corinienses/ derectus mensuris actis iussu (DU) ceni Gemini

leg(ati) per A. Resium/Maximum (centurionem) leg(ionis) XI princi/5pem posteriorem

co(ho)r(tis) I et per (Q). A(e)butium/Liberalem (centurionem) eisdem leg(ionis) (h)astatum/

posteriorem c(o)hortis I.

Uzgredice navodimo da su, na istom području, gdje su nekoć razgraničenja provodili

časnici VII. legije, desetljećima kasnije isti posao isključivo obavljali pripadnici XI. legije.

Ova opaska i nije tako nevažna s obzirom na činjenicu kada je VII. legija napustila Dalmaciju.

Upada u oči da je na oba natpisa, usprkos činjenici što se vremenski poklapaju, ime

legije jednom upisano s počasnim naslovom, a odmah iza toga bez njega.; usp. i T. 8. Ovdje

navedeni pretpostavljeni razlog Colnaga i Keila (Ojh VIII (1905) Beibl. 54 f.) te kasniji slijed

događaja govori da je Ducenius Geminus morao biti vjerojatni nasljednik Skribonijana koji je

42. godine izgubio život. Te se činjenice potvrđuju i kasnijm prosopografskim istraživanjima.

Njegovo dalmatinsko namjesništvo (Ducenius Geminus) Patsch stavlja između 62. i 69.

godine, a Groag još točnije u godine 63/64 do 66/67. godine; usp. Jb A. II (1908) 96 i Ojh

XIX/XX (1919) Beibl. 327. Ovo namjesništvo svakako pada u Neronovo vrijeme kao što je to

već pretpostavio Liebenam, Legaten 158 i mora se staviti do znanja činjenica da pridjev legije

nekih dva desetljeća nakon njenog imenovanja na jednom izvornom spomeniku odjednom

izostaje. U ovom slučaju zakazuje, dakle, jedan od sigurnih kriterija za datiranje.

T. 8. Ojh VIII (1905) Beibl. 53; usp. Abb 12 = Rev. Arch VI (1905) 483 n. 164 =

Dessau 9379 (u Bruškoj između Medviđe i Benkovca).

....Caesaris Au/g(usti) Germ(anici) (i)nter Sidrinos et/ Asseriates Q. Aebu/tius Liberalis

(centurio) leg(ionis)/5 XI definit.

Nije zabilježeno ime ni carskog namjesnika ni cara. Kao nalogodavac se pojavljuje isti

časnik kao i na dva prethodna utvrđivanja međe koja su provedena za vrijeme cara Nerona,

zbog čega je provedeno isto datiranje i za ovaj natpis.86 Aebutius Liberalis je na njemu

označen jednostavno kao centurion, a na drugim kasnijim spomenicima kao hastatus

posterior.U svezi s tom činjenicom nije nužan vremenski interval, budući da je osoba, unatoč

svom višem centurionskom rangu, mogla jednom biti nazvana samo centurionom. Ovdje

također nedostaje i pridjev legije. Stanovnike Aserije, koja se nalazila na ruševinama u blizini

Podgrađa kod Benkovca Plin. n. h. III 139 naziva immunesque Asseriates. Patsch je po otkriću

ovoga natpisa utvrdio (Öjh a. a. O. 119 f.) da je navođenje Ptolomeja o položaju grada

Sidrone (Sidrona) u skladu s lokalizacijom Sidrina na temelju ovoga natpisa i vjeruje da je

Sidrona ime rimske naseobine na mjestu Gradina Medviđe, odnosno na prijašnjem

pretpostavljenom antičkom lokalitetu Hadra.

T. 9. Ojh XII (1909) Beibl. 30 = Rev. Arch XVI (1910) 357 n. 79 = Dessau 9378

(pronađen na podnožju mjesta Ivanova Glavica uz cestu Cvijina Gradina – Asseria).

....(finis) inter An(sienses) ? et /Co(riniens(es) secundum (c)onvencionem

utrius/quepartis derectus mensu/5ris actis iussu A. Duceni/(Gemini) leg(ati) Aug(usti) pro

pr(aetore).

Datiranje kao i kod T. 7. Za razliku od ranijih terminacijskih natpisa, ovdje su

izostavljeni vojni izvršni organi koje je angažirao carski namjesnik. Na sačuvanom tekstu čini

se da ništa više ne slijedi. U svojoj stilizaciji dokumenta postoje sličnosti s drugim natpisa u

T. 7. Korinjani (Corinienses) su poznati iz T. 1. (usp. T. 7.). Isto tako kao i Nerastini (T. 3. i

86 Dessau a. a. O. pretpostavlja na odlomljenom dijelu natpisa ime jednog namjesnika iz vremena cara Klaudija.

6) i oni su imali više graničnih konflikata. Uz njih - An(sienses)- dopunjuju Abramić –

Colnago (Ojh a. a. O) na prijedlog Patscha.87

80) Dessau a. a. O. pretpostavlja na odlomljenom dijelu

natpisa ime jednog namjesnika iz vremena cara Klaudija.

T. 10. CIL III 9938 = Eph. Ep. II n. 563 = Dessau 5951 (pronađen između Podgrađa

kod Benkovca i Medviđe).

Ti(berius) (Cl)audius L. ..... /C. Avilius Clemen(s)/ L. Coclius Capella P./Raecius Libo

P. Valeri/5us Secundus iudices /dali a. M. Pompeio Silva/no leg(ato) Aug(usti) pro pr(aetore)

inter/rem p(ublicam) Asseriatium et rem p(ublicam) Al/veritarum in re praesenti

per10(senteni)am suam determina/verunt.

Natpis datira namjesnik Pompeius Silvanus, koji je prema Tac. Hist. II 86 i III 50 (usp.

PIR III 71 n. 495) postavljen na dužnost 69./70. godine. Sudske funkcije je obavljao kolegij

sastavljen od petorice muškaraca, čiji status nije naveden. Ovo se rješavanje spora oko međa

događa upravo u vrijeme kada namjesnik Dalmacije poslije odlaska XI. legije nije više

raspolagao vojnicima kao izvršnim organima za provedbu terminacija; usp. S. 39 f.

Izostavljanje oznake statusa nije bilo nužno, jer je namjesnik za potrebe sporova određivao

civilne suce. Na taj su se način u dokumentu o sporu odražavali tadašnji vojni odnosi.

Aserijate je takva nezgoda zadesila već u T. 8. Općina Alveria se pojavljuje ovdje prvi puta.88

T. 11. Nepubl. ......iussu ........leg(ati) Aug(usti) pro p(r)aetor (s)ecundum formam

Dolabellianam /restituit.

Iz fragmenta proizlazi mnogo toga, da se za vrijeme jednog od namjesnika ponavlja ranije već

provedena terminacija te da se pri tome primjenjuje katastar, kojeg je svojevremeno dao

zgotoviti Dolabela.89 Jedan od takvih revizijskih akata je proveden u T. 7. u doba cara Nerona.

Da li se kod kasnijih nalaza nailazi na isto datiranje nije se moglo sasvim jasno odlučiti. Dok 87 U blizini nalazišta kamena pojavio se natpis (CIL III 2887) jednog pretorijanca iz Ansija (domo Ansio). Patsch nije htio potražiti ovo inače ne baš poznato mjesto u Dalmaciji i dovodi s njim u vezu ovo AN ...... našeg natpisa. Prema Abramić - Colnagu (a. a. O.) moguće je da nakon AN slijede slabi tragovi slova SI.88 U svezi s topografskim pitanjem usp. Momsen, Eph. Ep. A. a. O. I Bulić, BD II (1879) 68 f. U kasnije vrijeme se pretpostavilo da se Alverija mogla nalaziti kod mjesta Ostrovica ucrtano također na karti VI G, f predmeta.

se u T. 1 – 11 radi o razgraničenju između teritorija općina, slijedeći spomenik izvješćuje o

fiksiranju granične linije između vojnog teritorija (Lagerterritorium) u Burnumu i privatnog

posjeda.

T. 12. Cill III 1325o = Glasnik VII (1895) 418 = Dessau 5968. (Brežuljak Vedropolje

kod Uzdolja. Kninski okrug (distrikt):

...termini positi? Inte(r) (p)ra/ta leg(ionis) (et) fines roboreti

Flav(i)/Mar(c)iani? per Augu/5stianum Belli/cum proc(uratorem)/Aug(usti).

O terminacijama sporova oko međa vojnih teritorija postoje mnoga pismena svjedočenja; usp.

Schulten, Hermes XXIX (1984) 485 ff. Izrazi territorium legionis (teritorij legije) i prata

legionis (livada – ledina legije) pojavljuju se jedno uz drugo.90 S obzirom na mjesto nalazišta

može se raditi samo o livadama XI. legije, ukoliko ista nije izrekom spomenuta. Kao i u T. 10.

i ovdje razgraničenje nije provodila vojna osoba. Ovdje je riječ o prokuratoru koji je djelovao

u suglasju s vojnom osobom i koji je omogućio pobliže vremensko određenje natpisa.

Hirschfeld je naznačio i ukazao na njegov identitet. Riječ je zapravo o osobi imenovanoj u

CIL V 3337 kao Bellicius Sollers, a koji je najvjerojatnije vršio službu carskog prokuratora u

posljednjim godinama cara Domicijana; usp. CIL III a. a. O. I PIR i2 362 n. 103.

Razgraničenje se dogodilo kasnije, nakon što je XI. legija već napustila Dalmaciju i zbog toga

nedostatak imena legije nije nikakav previd već činjenica da je riječ o livadi legije (prata

legionis). Tada ta oznaka više nije bila nikakva aktualnost, no samo povijesna reminiscencija.

Bivši teritorij legije je kao carski posjed bio pod nadzorom prokuratora.91 Natpis zaslužuje

pozornost zbog izraza roboretum (robur – hrast – hrastik - hrastova šuma) koji označuje

hrastovu šumu.92 Jedan od poučnih detalja radne aktivnosti jednog časnika XI. legije u

89 Jedan primjerak ovoga plana je pohranjen u arhivima odgovarajućih općina i služio je u slučajevima pravnih sporova kao dokazni materijal; usp. Kubitschek, RE X 2029. Fabricius ebd. XIII 692. Karte njiva se često spominju u spisima mjernika (geodeta), njihov izgled ukazuje na crteže zaostale u spisima; usp. Ploče uz cvijeće, Lachmann, Rudorff. Die Schrift, d. röm. Feldm. I, te u Corp agr. Rom. ed Thulin. O njima podrobnije govori Schulten, Hermes XXXIII (1898) 534 ff.; XLI (1906) i ff.; XLl (1906) 1 ff. 90 Ovom natpisu jako je sličan CIL II 2916 a = Desau 2454 : .. ..ter(minus) Augu/st(alis) dividit / prat(a) leg(ionis) IIII et agr /5um Iulio / brig(ensem).91 Usp. Hirschfeld, Verw. Beamte2 125 f.,143. Važne spoznaje o upravljanju i gospodarenju tlom koje pripada legiji donosi CIL III 14356 3a = RliO II (1901)142 Abb. 42 iz Carnutuma. U Z. 4. ff. stoji : C. Iul(ius) Catul/linus mil(es leg(ionis) XIIII g(eminae M(artiae) v(ictricis) cond(uctor)prat(i)/Fur(lani) lustr(o) Nert(oni?) Cele(rini) p(rimi) p(ili).....(205 n/K). U trećem stoljeću vojnici se pojavljuju kao zakupnici njiva koje su pripadale legiji, a što je u svezi s popuštanjem stroge pragmatike (prekse) vojne službe koju je uveo Septimije Sever, odnosno s prilagodbom vojničkog života građanskim uvjetima; usp. Bormann, RliO a. a.O. 144 ff. i Premerstein, Wien. Stud. XXIV (1902) 373 ff).92 Riječ je posvjedočena u antičkoj literaturi samo u Corp. Gloss. Lat II 281, 13; 501, 17, a poslije toga često u srednjevjekovnom latinskom; usp. Du Cange, Lexicon s. V.

godinama boravka legije u Dalmaciji nudi CIL IX 2564 iz Bovijana (Bovianum) : ...Marcelli

(centurionis) leg(ionis) XI Cl (p. f. (pr)aef(ecti) civitatis Maeze(iorum) item Daesit(iatium) .93

Ovaj je centurion bio vojni prefekt dvaju dalmatinskih plemena od kojih je prvo s 269

dekurija, sudjelovalo u radu skupštine (conventus) u Saloni, a drugo sa 103 dekurija na

skupštini u Naroni (Plin. n. H. III 142 f). Ovdje se vidi kako je provincijska uprava držala

nužnim da oba plemena stave pod vojni nadzor; usp Domaszewski, Rangord. 107. U slučaju

Dezidijata je to sasvim razumljivo, budući da su oni započeli glavnu pobunu protiv Rima u

vrijeme od 6. do 9. godine n/K; usp. A. 5. Ista je osoba napredovala do ranga prefekta u III.

kohorti Alpinaca, koja je u to doba bila stacionirana u Dalmaciji; usp. S. 63.

Provincija Dalmacija je bila poprište jednog izuzetnog događaja vezanog za

obje legije – VII. i XI.(Patsch, Prilozi V/1 142 f.) koji u više navrata spominju antički pisci, a

čije se posljedice osjećaju na natpisima i spomenicima poslije tog vremena. Suet. Claud. 13 i

Dio LX 15 2 ff. (usp. Tac. Ann.XII 52) izvješćuju (tako u literarnim izvorima, na natpisima,

primjerice, T. 5.) da se Arruntius Camilus Scribonianus sa svojim trupama 42. godine

pobunio protiv cara Klaudija. U jednom oštrom pismu caru Klaudiju zahtijeva od njega da

napusti vlast (Suet. A. a. O. 35). Po ponašanju trupa koje su u početku podigle stijeg pobune

vidjelo se da od pobune neće biti ništa. Prema Svetoniju vojnici su između ostalog i zbog

vjerskih preokupacija oklijevali podići pobunu, a prema Kasiju Dionu nisu bili zadovoljni s

Kamilovim planom republikanske restauracije i ostavili su svoga namjesnika – pobunjenika

na cjedilu. Nakon što je na ovakav način bio lišen materijalne i ine moći, Camilus je pobjegao

na otok Vis (Issa) (Dio a. a. O. 3), gdje ga je pogubio izvjesni Volaginius (Tac. Hist. II 75).

Sve se ovo događalo unutar pet dana (Suet, a. a. O.) tako da Tacit (hist. I 89.) može s pravom

reći : Scriboniani contra Claudiam incepta simul audita et coercita. Obje su legije potom na

temelju odluke Senata dobile počasni naslov Claudia pia fidelis ; Dio a. a. O. 4; - slijedi tekst

na starogrčkom jeziku (36/37 stranica originalnog teksta - op. prev). Namjesniku je izrečena

damnatio memoriae, što je imalo za posljedicu da je njegovo ime izbrisano sa svih natpisa na

spomenicima, kao, primjerice, na jednoj mramornoj ploči iz Interamne (Interamna)(CIL XI

4170 = Desau = 157 na kojoj stoji da je imenovan konzulom 32. godine).

93 Dopuni Cl(aud) u CIL a. a. O, Cl (p.f) treba prema izvodima na str. 23 dati prednost, odnosno iznijeti opasku da i ovo skraćenje na jednom spomeniku iz prvog stoljeća predstavlja pravu rijetkost. Za ono doba je oblik C.p.f. bio posve uobičejen. Vespazijan je u Bovianum deduktirao jednu koloniju veterana XI. legije, poslije čega se i Bovianum nazivao jedanaesticom (undecumanorum); usp Hülsen, Re III 798 i Kornemann ebd, IV 538.

Na ovu epizodu nailazimo u tekstu jednog književnika kasnijeg vremena. Riječ je u

učeniku Sv. Augustina : Pavlu Oroziju (Paulus Orosius). Način kako on opisuje događaje je

karakterističan za kršćanske apologete. U suzbijanju pobune autor vidi akt božanske

providnosti u svrhu zaštite mladog, tek stasalog kršćanstva; usp. Egger, Forsch. In Sal. II 52

A. 2. Doslovno navodim riječi autora:

Hist. Adv. str. VII 6, 6. ff: Accidit etiam eodem tempore praesentis gratiae Dei

grande miraculum. Slijedi opisivanje poznatih dogođaja s jakim oslonom na tekst Suet.

Claud. 13, a zatim Orozije nastavlja : tristius ac perniciosius urbi Romane nihil umquam

fuisse quam bella civilia satis notum est. Itaque propter adventum apostoli Petri et tenera

Christianorum germinavixdum adhuc pauca ad sancte fidei professionem erumpentia hanc

exorientem tyrannidem et consurgens istud civile bellum neget quisquam divinitus esse

compressum.

Konačno je došlo vrijeme da se kaže nekoliko riječi o premještaju obje legije iz

Dalmacije. Sedma legija je 69. godine (Tac. Hist. II 85.) bila sastavni dio mezijske vojske. U

sukobu pretendenata na tron stavili su se na stranu Otona. Poslali su veksilaciju u Gornju

Italiju, ali zbog kašnjenja na odlučni boj kod Bedrijaka (Bedriacum) (travanj, 69. godine),

nisu sudjelovali u borbi; usp. Tac. a. a. O. I Suet. Vesp. 6. Tijekom tekuće godine pojavili su

se kao Vespazijanovi pristaše na poprištu u sjevernoj Italiji i sudjelovali u boju kod Kremone

(Tac. hist. III 21 i 27). No, sada možemo priopćiti podatke o jednom ranijem terminu ante

quem. Flav. Ios. bell. Iud. II 16, 4. navodi važne podatke o snazi vojske u pojedinim

provincijama s početka 66. godine (o njihovoj pouzdanosti usp. Ritterling 1261 f). Za

Dalmaciju je navedena samo jedna legija (370 ...slijedi tekst na starogrčkom na 37. stranici

izvornog teksta izvod iz govora kralja Agripe – op. prev.), a ona može biti samo XI. legija –

Claudia (s.w.u.). U svezi s natpisima VII. legije treba spomenuti okolnost da je u slučaju

ponovljenog razgraničenja jedan od njihovih časnika provodio postupak; usp. T. 1. i 7. Osim

toga ni na jednom drugom nadgrobnom spomeniku iz toga vremena (T. 8) se ne spominje VII.

legija.

Sedma legija je iz Dalmacije premještena u Meziju, zbog premještaja postrojbi

vezanih uz veliki ratni pothvat Korbula na Bliskom Istoku u doba cara Nerona (Dessau,

Gesch. D. rom. Kaiserz II/1) – za taj je pothvat mezijska vojska trebala ustupiti svoje

postrojbe. Na njihovo mjesto je došla VII. legija. Kratkim pogledom na vojne odnose u

Meziji,uočavamo u kakvim su se okolnostima najčešće događali premještaji vojnih postrojbi.

Vojska Mezije koja se u početku sastojala samo od dvije legije – IV. Scythica i V.

Macedonica – u prvim je godinama vladavine cara Klaudija, najvjerojatnije zbog ratnih

operacija na području Sjevernog i Donjeg Dunava,(Dessau, a. a. 149) pojačana VIII. legijom

Augustom iz Panonije; usp. Ritterling 1250 f. i među pojedinim legijama. Filow, Die Leg. D.

Prov. Moesia 6 i 19 f. Nazočnost V. legije Macedonicae na bliskoistočnom ratištu potvrđuje

Tac. ann. XV 6 (quintacque, quae recens Moesis excita erat) za 62. godinu. Ona je, dakle,

nedavno morala napustiti Meziju (vjerojatno 61. godine). IV. legija Scythica je već ranije

premještena na Istok, budući da je Tac. a. a. O. nabraja među legijama Istočne vojske.

Ritterling 1252, 1559 i Filow 21 sporazumno njezin premještaj pozicioniraju u godinu

56/57.94 VII. legija je, dakle, došla u Meziju ili kao zamjena za IV. legiju (Scythica) ili za V.

legiju (Macedonica). Ritterling zastupa raniji, a Filow kasniji termin, tako da je prema prvoj

hipotezi mezijska vojska nakon odlaska IV. legije Scythicae sve do 62. godine bila sastavljena

od tri legije (V. legija Macedonica, VII. legija Claudia i VIII. legija Augusta), a prema drugoj

hipotezi Mezija je ostala ograničena na dvije legije do 62. godine; V. legija Macedonica i

VIII. legija Augusta; usp. Ritterling 1255 Z. 57. ff; 1256 Z. 48 ff, 1619 Z. 50 ff. suglasno s

Patschom, Beitrage V/1 163, Filow 21. U svakom je slučaju 62. godina najkasniji termin za

nazočnost VII. legije u Meziji, budući da za zaštitu provincije, nakon odlska V. legije

Macedonicae nije bila dostatna jedna jedina legija. Ona je dakle ostala u Meziji nakon podjele

provincije 86. godine i postala je sastavni dio posada Gornje Mezije (Moesia Superior).

Mjesto boravka legije je bio Viminacium; usp. Ritterling 1620 i Filow 62.

O XI. legiji imamo pouzdanu informaciju u Tacitu (Tac. hist. II 11) da se još

početkom 69. godine nalazila u Dalmaciji. Kao i VII. legija odlučili su pružiti potporu Otonu

u borbi za vlast, no nakon njegovog poraza od Vitelija obje su legije vraćene u svoju

provinciju (Tac. a. a. O. 67).95 Nakon što je dodijeljena Vespazijanu (Tac. a. a. O. 86, gdje

misli na dalmatinsku XI. legiju) priključila se pobjedničkoj vojsci u pratnji 6000 regruta iz

94 Mjesto u Tacitovu tekstu = ann. XIII 35 ...adiectaque ex Germania legio ..odnosi se zacijelo na IV. legiju (Scythica) i pretpostavlja se da je u Tacita, odnosno u nekom od njegovih izvora došlo do zamjene između Germanije i Mezije; usp.Ritterling 1255 i 1558 Filow 8 ff i 19. O premještaju postrojbi iz Mezije zbog operativnih zahvata na Istoku svjedoči i poznati natpis mezijskog namjesnika Ti. Plaucija Silvana Elijana (CIL XIV 36o8 = Dessau 986) iz Tibura, odakle proizlazi da je izvojevao veliku pobjedu ...quamvis parte(m) magna(m) exercitus ad expeditionem in Armeniam misisset.. Ritterling 1256, 1274, 1619 vjeruje da je ovaj dio vojske izmješten oko 62. godine i vjerojatno se radi o V. legiji (Macedonica). Filow pak zagovara ideju da je riječ o IV. legiji (Scythica). Konačna odluka ovisi o tome da se utvrdi kada je točno započelo namjesništvo Plaucija Silvana. Ako se to dogodilo nakon 57. godine kako Dessau Öjh XXIII (1926) Beibl. 349, 352 f. iznosi svoje poglede o toj stvari CIL XIV p. 394;Gesch. d. rom. Kaiserz. II/1 211 A. 3) vrlo je vjerojatno da dolazi u obzir V. legija Macedonica; usp. I Patsch, Beittrage V/1 16495 Ovdje spomenuta VII. legija koja se pojavljuje zajedno XI. legijom nema ništa s bivšom dalmatinskom legijom s istim brojem. Ovu VII. legiju je utemeljio Galba pa je prozvana Galbiana; usp Ritterling1630 Z. 44 f.

Dalmacije, tek nakon bitke kod Kremone (listopad 69. godine) u kojoj nije sudjelovala (Tac.

hist. 50; usp. Patsch a. a. O.176 i V/2 195). Tada je XI. legija konačno napustila Dalmaciju i

slijedeće je godine upućena na Rajnu protiv Civilisa (Tac, hist. IV 68; usp. Ritterling 1693 i

Filow 28 f.). Tamo je ostala do 100 godine i uz malu međupostaju u Panoniji (Rlio XVIII

(1937) 63 f.f.) je došla u Donju Meziju (Moesia Inferior) gdje je do u doba kasne antike bila

smještena u logoru u Durastorumu; usp. Ritterling 1281, 1697 f. i Filow 62. U savezu

mezijske vojske Cassius Dio LV 23, 3. f.f. obje bivše dalmatinske legije naziva : ..... slijedi

tekst na starogrčkom jeziku na 39 str. originalnog teksta – op. prev). One (legije) nam ovdje

svjedoče o vremenu starine što nestaje, Not. Dig. Ed. Seeck, Or XLI 31: ...prefectus legionis

septimae Claudiae, Viminacio; Or XL 3; praefectus legionis undecimae Claudiae, Durostro.

Kad je i za XI. legiju (Claudia) nađena zamjena – a riječ je o IV. legiji (Flavia), to je

značilo samo prijelazni stadij i njezin odlazak iz Dalmacije. To se događa u vrijeme jednog

markantnog događaja u vojnoj povijesti ove provincije, jer su poslije toga njezin stalni sastav

sačinjavale samo pomoćne postrojbe,96 a ona je kao provincija uključena u kategoriju

provinciae inermis. Među takve provincije se ubrajaju neke kojima vlada Senat i neke kojima

upravlja car; usp. Marquardt, Rom. Staatsverw. II2 534 ff. Na ovakav potez vlast se mogla

odlučiti jer je nastalo doba kad u zemlji nije bilo prijetnji od pobune – proces romanizacije je

snažno napredovao i više nije bilo bojazni od izvanjskih prijetnji, budući je granica

pomaknuta do obala Dunava, a sav je prostor okružen rimskim područjem. Državnopravni

status Dalmacije ostao je netaknut u povodu već spomenutih promjena. Kao carska provincija

zadržala je namjesnika s titulom legatus Augusti pro praetore konzularnog ranga, dok je

inače namjesnik s konzularnom kvalifikacijom zapovijedao vojskom u provinciji u kojoj se

nalazi najmanje jedna exercitus consularis koja se sastoji od dvije legije. U carskim

provincijama, koje imaju samo jednu legiju ili su bez vojske upravu provode legati Augusti

pro praetore pretorskog ranga odnosno u nekim slučajevima (kad u njima nema stacionirane

vojske) viteški prokuratori ; usp. Domaszewski Rangord. 150, 173 f.f. Slična anomačija poput

one u Dalmaciji još je uočena u Tarakonskoj Hispaniji (Hispania Tarraconensis); usp

96 Među mnogobrojnim Hadrijanovim vojnim kovanicama (Exercitus Münzen) održao se jedan sastercij koji na ovaj posebni način reprezentira vojsku Dalmacije. Legenda na aversu glasi : HADRIANUS AUG COS III PP, a na reversu stoji odjeljak u dva reda: EXERC DELMATICUS. Iznad toga je Car uz konja a pred njim tri vojnika sa znakom postrojbe u desnici; usp. Regling, Zeitschrift, f. num. XXXV (1925) 268 ff. s tablom XIV 7 i Vjesnik, dalm. XLIX (1926 – 27) 73. ff. Strack, Die Reichspr. Z. Zeit d. Hadr. 149, uz Taf. XV 796. Na svojim inspekcijskim putovanjima koja su ga dovela u kontakt sa gotovo svim provincijama, car je, između ostalih, boravio i među postrojbama u Dalmaciji, o čemu svjedoči i ovdje navedena kovanica. Ona je identična s preostalih 128 (Regling, a. a. O. 269) kako to pretpostavlja Strack a. a. O 139, a koje su nastale u povodu dvadesete obljetnice u ljeti 137. godine.

Marquand a. a. O. I2 254. i Ovdje je vojna posada nakon Vespazijana reducirana na jednu

legiju, a upravu je provodio konzularni namjesnik (konsularische Statthalter); (Ritterling

1270 Z. 30 ff.).

Osim VII. i XI. legije i neke druge su na našem tlu ostavile jasne spomenike. Oni

pretežito potječu iz onog vremena kad u Dalmaciji više nije bilo cijelih legija, nego su u njoj,

u stožeru namjesnika provincije bez vojske (provincia inermis), boravili dijelovi legija iz

susjednih provincija. Manji broj spomenika spada u I stoljeće. Ovaj materijal treba ispitati

kako slijedi. Natpisi koji in cursus honorum opisu navode legije koje po naknadnoj provjeri

nikada nisu imale veze s Dalmacijom ostaju izvan našeg zanimanja i nisu uvedene u index.

Započinjem s I. legijom (Adiutrix).97

B I G E S T E ; Br 175 (centurion) Građevni natpis 173. godine; Br. 187 (miles) nadgrobni

spomenik – B U R N U M ; (frumentarius) – žrtvenik I(ovi) o(ptimo) m(aximo). – D O C L E

A ; Br. 183 (beneficiarius) – žrtvenik Eponae re(g)inae Genio loci 187. g. – G O L U B I Ć

kod Bihaća98 Br. 182 (beneficiarius) žrtvenik. – N O V A E Br. 179 (beneficiarius) Žrtvenik

I(ovi) o(ptimo) m(aximo)99; Br. 180 (beneficiarius) žrtvenik I(ovi) m(aximo) et G(enio)

m(unicipii) N(ovensium) 194. g.; Br. 185 (beneficiarius) žrtvenik s istom posvetom. – P L E V

LJ E I S A N D Ž A K – Br.178 (beneficiarius) – žrtvenik I(ovi) o(ptimo) m(aximo) 194.g. –

S A L O N A E – Br. 176 (veteranus ex corniculario) imemovan na nadgrobnom spomeniku

svoje supruge; Br.177 (speculator ) nadgrobni natpis100 – S C E L A N I n a DRINI – Br. 184

(beneficiarius) – žrtvenik I (ovi) Iunoni Minervae. – NEPOZNATA NALAZIŠTA – Br. 181

(beneficiarius) – posvetni natpis p(ro) salute imp(eratoris) n(ostri) 245. godine.

I. legija Adiutrix je od vremena Hadrijana bila smještena u Brigeciju,

najudaljenijem logoru Gornje Panonije prema istoku (Ritterling 1289 Z. Ff. 132), a koja je

97 Što se tiče natpisa CIL III 13212 = Glasnik VII (1895) 412 Abb; 71; VIII (1896) 509. 2 i WMBH (XI) (1909) 157 Abb 67 koje je Patsch želio pripisati I. legiji Adiutrix po mom mišljenju prvi natpis uopće nije vojni natpis, a u drugoga je upitna nadopuna. Vjerujem da Z 4 u sebi krije (co)h(ors) mil(iaria). Nesiguran je također i slučaj br. 188. Patsch je prvo mislio na I. legiju (Italica), pa se kasnije odlučio za I. legiju Adiutrix. Ovoj legije daje prednost i Abramić; usp. literaturu uz natpis. 98 U svezi s pitanjem Golubić = Raetinium usp. Patsch WMBH VI (1899) 185 s tamo navedenom literaturom.99 Budući da je riječ o napredovanju s mjesta teserarija ili frumentarija Domaszewski Rangord. 204 (usp. 33) predlaže iz prostornih razloga (usp. Abb 35 WMBH VIII (1902) jedva moguću dopunu mil(es) leg(ionis) XIII g(eminae) ex fru(m)(entario) leg (ionis) I ad(iutricis) b(eneficiarius) co(n)sularis. Patsch, WMBH a. a. O. čita mil(es) leg(ionis) XIII gem(inae) leg(ionis) I ad(iutricis) b(eneficiarius) co(n)s(ularis).

100 Tekst natpisa je oštećen baš na mjestu broja, oznake legije, a dopuna Bulića BD a. a. O leg III /I F. f. zbog prostornih odnosa nije pravo moguća. Prema Abramiću, Starinar a. a. O. na kamenu I treba prepoznati AD. U sredini natpisnog polja je predstavljeno spekulatorovo koplje s remenom; usp. S 53 i A. 127, 135.

tijekom reorganizacije provincije za Karakale dospjela u Donju Panoniju (Pannonia

Inferior); usp. Ritterling1320 Z. Ff. 1395 ff., Domaszewski, Rangord 179.

Da li gore navedeni materijal dopušta pretpostavku da su se legija ili njena

veksilacija zadržavali u Dalmaciji. Na temelju ranga službenika na posvetnim i nadgrobnim

spomenicima nema dovoljne dokazne snage, a u tom je materijalu pretežito riječ o takvim

dokumentima. Većinom točno datirani spomenici pripadaju koncu 2., odnosno sredini 3.

stoljeća. Istodoban je recimo slučaj br. 185 Kubitscheck, Imp. Rom. 235. U to doba kod

namjesnika Dalmacije uredski personal se sastojao i od vojnika I. legije (Adiutrix). O daljnjim

eventualnostima se ne da ništa zaključiti. Da li umirovljenog vojnika kornicularija br. 176

treba pribrojiti gore spomenutom poput br. 177 spekulatora, koji se nakon što je regulirao

svoju vojnu službu naselio u Panoniji, ne da se ništa određeno reći. Natpis je kršćanski i treba

ga locirati najranije u četvrto (4.) stoljeće. Centurion br. 175 je imao stručni naziv - curam

agere -rukovođenje gradnjom – on je kao jedan od pripadnika I. kohorte Belga (iz Sjeverne

Galije) 173. godine sudjelovao u izvođenju radova na renoviranju hrama u Bigeste – Humac.

Njemu je kao i njegovom kolegi iz XI. legije u isto vrijeme povjerena neka osobita zadaća;

usp. S. 23. M. Abramiću zahvaljujem na pismenom priopćenju da u Z. 4 završni dio u slučaju

br. 186 ne treba čitati fec(it) nego fr(umentarius) i da je u prvom redu bio nazočan tekst koji je

morao sadržavati posvetnu formulu. Ovdje se, dakle, radi o posveti nekog službenika i time se

razriješavaju sve hipoteze u svezi sa činjenicom da li je i kada je legija mogla biti u Burnumu;

usp. Patsch, Glasnik VIII (1986) 510 WMBH (1899) 175. RE III 1069 Z. 55 FF. Ritterling

1388 Z. 44 ff. Tako preostaje samo još br. 187 iz Bigeste, spomenik aktivnog vojnika I. legije

Adiutrix koji je postavio također aktivni vojnik II. legije Adiutrix – Patsch, Zur Gesch. u

Topogr. v. Narona = Schrift. D. Balkankom. Ant. Abt. V (1907) 69 ih pribraja u jedan

kombinirano odjeljenje koje je u 3. stoljeću poslije Karacale, kad su obje legije pripadale

vojsci Donje Panonije i bile smještene u Dalmaciji, a što je Ritterling 1396 osporavao.