VESNA PARUN

BALADA PREVARENOG CVIJEĆA

Upravo bijaše procvala kozja krv na nasipima.Zašumjelo je zlatom meketavih stadapolje zeleno u zatišju.Dječaci su se izuli da ne bi pogazili tratinčice.Bila je topla nedjelja, kad lastavice iz modrina stižu.

Bijelu je mrežu razapeo pauk od kraja na kraj mirisavog borika.Tko bi mislio na tugu neokrečenih sobai na mrtvace!Djeca nikako ne vjeruju da će zemlja progutati tijelo.

Na obzorju je crn dim. Kažu da vojska ide.Čije su rumene njive, čiji su prozori na brijegu?Zvone zvona široko, zvone u tratinčici,u pogledima ljubičaste boje.Zašto je pauk razapeo mrežu, a vojska ide?Ah, pročitajte zvučnu bajku cvijeća, oblaci, braćo!U otplavljenim snjegovima još se poznaju stopesrndaćai šumor crnogorice slobodnim visinama vijori.Kažu da zloduh plaši mjesečinu bliještećim reflektorom očiju.Zašto ne pođu kući dječaci s nišanom od pređe?Neka puste natrag ulovljene bumbarei neka bježe, bježe.Zloduh hoda po mjesečini. Dječaci razvezuju zmaja,a vojska ide.

Stotinu malih čekića kuju zlatne tulipane.Ništa ne sluti slijepa ličinka. Jedino dijete ima oči.Nesretno dijete! Vidjet će oca obješenao šljivu bijelu u dvorištu, njihovu šljivu.

Jučer je procvala kozja krv na nasipu.a danas je bubnjarska vatra uništila cijelo proljeće.Zvoni niz mirne proplanke, zvoni na uzbunu cvijeću.Hitac je zbunio vjevericu. Srnuli su dječaciu čamce vezane o obalu, ali nije ih pustila straža.Uđite brzo u mravinjake, utrnite svijeću.

Skrivena torpeda poharala su ribolove. Ništa nije ostalona suncu. Samo nekoliko osušenih grobovaiznijelo je pepeo bezimen na vjetar. Mrtvaci

otrovaše dan. Što da uradi čovjek?

Rastvorila je oči od straha tratinčica, jer nije izuo čizme mitraljezac.Jedno janje izgubilo je mlijeko i ostalo na cestizapanjeno;neprijatelj-čovjek došao je u pohode golorukom cvijeću.

MATI ČOVJEKOVA

Bolje da si rodila zimu crnu, o mati moja, nego mene.Da si rodila medvjeda u brlogu, zmiju na logu.I da si poljubila kamen, bolje nego lice moje,vimenom da me je dojila zvjerka, bolje bi bilo nego žena.

I da si porodila pticu, o mati moja, bila bi mati.Bila bi sretna, krilom bi ogrijala pticu.Da si porodila drvo, drvo bi oživjelo na proljeće,procvala bi lipa, zazelenio šaš od pjesme tvoje.

Do nogu bi ti počivalo janje, da si mati janjetu.Da tepaš i da plačeš, razumjelo bi tebe milo blašče.Ovako sam stojiš i sama dijeliš muk svoj s grobovima,gorko je čovjek biti, dok nož se s čovjekom brati.

KONJANIK

Teško promiču ceste, noć je trudna.Noć je vatra i srebro pojasa tvoga.Brda se crna ziblju, goveda budna,raste šuma ko sudbina nijema i stroga.Tamo je zapad, žut, ti ideš zanesen;nespokojno te neko krilo zove.Kamenita je zemlja, put rastresen.Reci mi, zašto voliš neba i galebove?

S tvrđava u daljini pjesma zatočenarasipa mrku žeđ, nepresušnu i nježnu.O krvi tamna u pijesku, krvi iz ljubljenih zjena,krvi za nemir, za rzaj, za golu i surovu čežnju.Kako si beskrajno pun nerečenih iskara riječimoj zdenče sjenoviti, sunčana dušo visina!Srce se javlja zvučno i kao bezdan ječi,u njemu mekano šušte pitoma njedra dolina.

Ti ne znaš što goni svirača i ludu zvjerku buru.Tko će ikada čuti lađare izgubljene!Možda su pristali vjetrom uz neku obalu suru,gdje davne vode stenju, tišinom obrubljene.Noć je, oblaci plove, svadbeni san gazele,vječiti blagdan lovorovih grana.Život je bujno sedlo, mjesečina vrana;ti si joj dao svoje stope nevesele.

SAN

Usnih noćas: konjanika dvasjahaše u mrkim kacigama.U mraku ržu konji osedlanii oružje vidim kako sjaubojnim sjajem povrh griva tamnih.

Zadrhtah. Dragi moj je sanjiv, rekoh.Daleko je još zimska gora plava,ne gasnu još ni zvijezde za planinom.Pustite dragog moga neka spavaobasjan rosnom, zlatnom mjesečinom.

Ja slušah dugo. Sa zamrlih njivajedna se ptica ozva, zanesena,i mrmor bješe prošao kroz šumu.A dragi moj kraj mene tiho snivai mirno je na starinskome drumu.

Usnu i vjetar. Ne čuh više.Samo noć je hodom nijeme vilekroz ravnicu koracala pustu.Pokrih dragog maramom od svilei ovih ga u svoju kosu gustu.

TI KOJA IMAŠ NEVINIJE RUKE

Ti koja imaš ruke nevinije od mojihi koja si mudra kao bezbrižnost.Ti koja umiješ s njegova čela čitatibolje od mene njegovu samoću,i koja otklanjaš spore sjenkekolebanja s njegova lica,kao što proljetni vjetar otklanja

sjene oblaka koje plove nad brijegom.

Ako tvoj zagrljaj hrabri srcei tvoja bedra zaustavljaju bol,ako je tvoje ime počinaknjegovim mislima, i tvoje grlohladovina njegovu ležaju,i noć tvojega glasa voćnjakjoš nedodirnut olujama.

Onda ostani pokraj njegai budi pobožnija od svijukoje su ga ljubile prije tebe.Boj se jeka što se približujunedužnim posteljama ljubavi.I blaga budi njegovu snupod nevidljivom planinomna rubu mora koje huči.

Šeći njegovim žalom. Neka te susrećuožalošćene pliskavice.Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušterineće ti učiniti zla.I žedne zmije koje ja ukrotihpred tobom će biti ponizne.

Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijahu noćima oštrih mrazova.Neka te miluje dječak kojega zaštitihod uhoda na pustom drumu.Neka ti miriše cvijeće koje ja zalijevahsvojim suzama.

Ja ne dočekah najljepše dobanjegove muškosti. Njegovu plodnostne primih u svoja njedrakoja su pustošili pogledigoniča stoke na sajmovimai pohlepnih razbojnika.

Ja neću nikad voditi za rukunjegovu djecu. I pričekoje za njih davno pripremihmožda ću ispričati plačućimalim ubogim medvjedimaostavljenim u crnoj šumi.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,budi blaga njegovu snukoji je ostao bezazlen.Ali mi dopusti da vidimnjegovo lice, dok na njega budusilazile nepoznate godine.I reci mi katkad nešto o njemu,da ne moram pitati strancekoji mi se čude, i susjedekoji žale moju strpljivost.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,ostani kraj njegova uzglavljai budi blaga njegovu snu.

DOM NA CESTI

Ležah u prašini kraj ceste.Niti vidjeh njegovo liceniti on vidje lice moje.

Zvijezde sišle su, i zrak bijaše plav.Niti vidjeh njegove rukeniti on vidje ruke moje.

Istok postade ko limun zelen.Zbog ptice jedne otvorih oči.

Tada doznah koga sam ljubilačitav život.Tada on dozna kome je rukegrlio uboge.

I uze čovjek zavežljaj, i krenuplačući u svoj dom.A dom je njegov prašina na cestikao i moj dom.

USNULI MLADIĆ

Prostrt na žalu sjenovitog zatonaleži kao ograđeni vinogradusamljen i valovima okrenut.Njegovo lice ljupko je i ozbiljno.Ne znam je li ljepša grana šipkovapuna cvrkuta ptičjeg, ili pregibnjegova pojasa, gipkiji od guštera.

Slušam tutanj niske grmljavinekoja se izvija s mora, sve to bliže.I skrivena u lišću stare agavemotrim kako grlo mladića postaje galebi odlijeće put sunca, klikćući sjetnou žutim oblacima. A iz broncenjegova raskošnog trbuha diže se mrkocvjetna vrlet, na kojoj se odmarajuprekrasne vile i kraljice iz bajkâ.

Šušti žalo i more je posivjelo.Zlatne sjenke zasjeniše vinograd.Stubovi oblaka penju se u daljini.Munje dotiču šumovitu uvalu.

Udišem miris ljeta u nasadimai puštam se da me opaja nagost bilja.Zatim gledam svoje blistave rukei bedra pjenom morskom pozlaćenaiz kojih teče ulje maslinika.I vraćajući mirne oči k njemukoji spava, uronjen u hukuspore oluje, prastar kao agava,mislim puna rasijane žudnjekoliko bijelih ptica raskriljenihdršće u modrim gudurama oblačnimtog tijela, koje tišinom zbunjuješumor mora i samoću trava.

OTVORENA VRATA

I ptice, kad u jesen napuštajusvoje močvare, prošapću zbogompognutim i nijemim trskamas kojih iščezava odsjaj ljeta.

I drvo se s drvetom rastajeu tjeskobi i u nujnostinaslonivši grane odsutnejedno na drugo i slušajući rijeku.

A on je otvorio vrata kolibe,pogledao nebo i otišao,ostavivši upaljenu svjetiljkukraj nepomičnih knjiga, i tišinuzamućenu lelujanjem sjenka.

O noći, pretvori ga u crni kamenna raskršću ispod oštre planines koje se urlik vukova spušta do mora.Neka pokraj njega napada lišćesakrivajući svojim šuštanjemnjegovu neveselu usamljenost.I mjesec neka ga zaobiđene zlateći njegove rubovesvjetlošću kojom smiruje doline.

Pretvori, o noći, njegovo srce u cvijetna visokim bregovima nehaja,gdje više ne dopiru moje suzepomiješane sa slanošću algi.

Pretvori ga u hladno ostrvosurovih i neprijaznih obalana koje nikada neće sletjetini roda ni srebrni ždral.Vihori sa sjevera i juganeka uznemiruju njegove rtoveokružene humkom talasa.I posvuda uokolo njeganeka se prostre tuga morai očaj i vječna zamišljenost.

Ja ću tada zatvoriti vratai pogasiti umornu svjetiljku.A noć će biti veoma blagai neće se ničega sjećati.

On će biti nestvaran. Daljinapružit će se između njega i menekao dobra prijateljska rukakoja zaklanja pustoš svijeta.

DJEVIČANSTVO

Taj topot i taj dim što dolaze sve bližeući će u tvoj vrt, rastvoriti usnula vrata.Sama si u kući. Što ćeš mu reći, djevojko,nepoznatom čovjeku koji želi umrijeti na tvojim nagim rukama, što ćeš mu reći?

Sama si u praznoj napuštenoj kućikoju grli paprat. Nebo s tvoga prozorajednako je uvijek, blago i daleko.Cestama umorni konjanici idu.

A netko želi da umre na tvojim tihim rukamakoje nitko nije uspavao u ponoćima.Netko žudi noćas da grli, umirući,tvoj tanki struk i netaknutu kosu.

Pogledaj na cestu, pogledaj niz vodu, niz široku večer:netko te je kradom sa obale zvao.Spusti niz ramena pletenice. Potrčiotkrivena srca; ne boj se što drhtiš.Potrči! Potrči! Ne pitaj tko jeca,ni tko u mraku prati tvoje korake.

Već su grobari odnijeli iz razvaljene kućesvjetlucave koralje i zlatne kanarince.Priče su se u tišini razišle.

Ne plači: to je ljubav. Kreni kroz bespuće.Umjesto naušnica nosit ćeš uteg bola,djevojko, ako si život izabrala!

SONET O SREĆI

Uvijek si negdje u njenoj blizinii sve ti šapću oči prolaznikaputove njene, i sve ti se činida ti je znana sa starinskih slika

iz albuma, iz kog se sretno licenevjeste mlade čednim čarom smješka.Ti gledaš kako rijeka porodice

kroz klance srlja, a čela viteška

stoje na pragu doma uznosita.I čekaš, najzad uspokojen, čistda prhne roda s krova, zvekne zdenac.

Al nek se žutim albumom proskitaruka još malo - spaziš prazan listpa kovčeg, i na njemu srebren vijenac.

BAKLJA

Sve što je moje u zemaljskog glazbi,nemir drveća, teški sklad ravnice,tišina koja o čelo se razbii šumna svjetlost zvijezde izdajnice,

sve što se valom moje noći hranii budnoj mi o kamen krvi tuče,o prag je neki udaralo davniglasom mora, pjesmom što jauče.

I kad sav nataloženi jadko baklja šikne uvis, naglog miljaprostruji topla nit; moj duh se sjeti

ganuća ljubavi. Bezutješno tadprepoznam, puna božanskog smilja,jutarnju pticu što mi snom proleti.

BILA SAM DJEČAK

U mjesečinu me je skrilavečer, utrnuvši svijeće.Svu noć sam zamišljena snilau modroj šumi kroz drveće.

Bila sam zrno rumena grožđau zubima sred poljubaca,lisica utekla iz gvožđa,dječak što praćkom poklike baca.

I ujed pjesme nasred čelašarena mačka u košari igre.

što nisam bila, što nisam smjela,zrcalo ribe u zjenici vidre!

TIJELO I PROLJEĆE

Prolistaj, moja jabuko, došlo je sunce na vrata.Potajno raste potok i vjetar šumi iz daljine.Toplo cvrkuće podne, dani su krcati zlata,razmakni bolne zavjese da gledam u modrine.

Oživi šaptom ploda, tiha družice moja,promijenit ću se s tobom za tvoje oči, zdenče!Da mi je kamen uzglavlje, a srce pehar boja,mekan ležaj cvijeća, gdje zvona ludo brenče.

Daj mi od tvoje vječne pjesme, svijete, stvori me šumom.Daj da mi duša prolista, u snu da zazeleni.Promijenit ću se s prvim koji noćas prođe ovim drumom.Proljeće ide, slušaj: o majko, grudi mi razodjeni!

KAS OPSJEDNUTIH

Predugo ovaj život trajea da nije ni započeo.Izvedoše ergelu iz staje,na konja drvenog svak je sjeo.

To zalet bijaše na dûgusuncokosu, na maglen klas.Jedan kraj drugog, gle, u kruguukletu jezdimo. Sustaje kas

gizdavih životinja. Uzde sekidaju. A jahači čude sene videć plahoj hitnji svrhu.

Stao si, blijed. Glavinjaš. Dokle?I već ti netko vranca ote.Sebe osedlaš. I nastaviš trku.