Povijesni Isus i osnivanje Crkve

- Isus Krist povijesna je osoba; rođen je otprilike 4. ili 5. god. prije naše ere u Betlehemu., a umro je na križu u Jeruzalemu za Poncija Pilata 14. ili 15. nisana između 30. i 33. godine naše ere

- osim evanđelja i poslanica i nekršćanski povijesni izvorisvjedoče o Isusovom postojanju: povjesničar Tacit (djeloAnali) iz 2. st., Plinije Mlađi (pismo caru Trajanu) iz 2. st.,Svetonije (djelo Život Klaudijev) iz 2. st., židovski pisacJosip Flavije - 1. st.

- Krist je želio Crkvu; nju je ustanovio propovijedajući novi Božji svijet, okupljajući oko sebe učenike, birajući dvanaestoricu apostola s Petrom na čelu; u njegovoj je osobi postavio prvo-ovlaštenog pastira

- sv. Pavao životnu zajednicu vjernika s Kristom vidi u slici tijela Crkve kojemu je Krist glava

- najdublja tajna Crkve leži u njenoj sličnosti s Isusom; u njoj se nastavlja Kristovo spasenjsko djelo

- Crkva sudjeluje u odnosu napetosti između božanske svetosti i ljudske slabosti; ne samo oko Crkve već i u svakom od njezinih vjernika odvija se dramatska borba između božanskog i ljudskog, između svetog i nesvetog, između spasa i propasti; Crkva je Crkva svetih i Crkva grešnika; pojedino razdoblje Crkve mjeri se već prema tome koliko je bilo blizu Kristovu životu

Pobjedonosni hod mlade Crkve od Jeruzalema do Rima

- ljubavlju ispunjeni život Pracrkve cvao je u Jeruzalemu - dvanaest apostola sa sv. Petrom okupljali su oko sebe članove novog Božjeg naroda

- kršćani su u svojim privatnim stanovima "lomili kruh i uzimali hranu vesela i priprosta srca" (Dj 2, 46) i tako slavili euharistiju

- Petar je osnovao rimsku crkvenu zajednicu (na čelu je svih popisa rimskih biskupa koji su već tada imali posebno mjesto)

- kršćanstvo se vrlo brzo širilo; učenje da su svi ljudi međusobno braća i sestre, da im je Bog Otac, a Krist Spasitelj, da su svi ljudi slobodni i da su pozvani izgrađivati novi Božji svijet, u ondašnje doba robova naišlo je na veliki odjek i prihvaćanje

- progoni kršćana u 3. st. još nisu bili gotovi, a već je bilo gradova koji su bili skoro u potpunosti kršćanski (kršćanstvo se brzo širilo pored teških progona kršćana)

Progoni kršćana u Rimskom carstvu

- u strahu za svoju carsku vlast koja se zasnivala na moći, pljački i ropstvu, rimski su vladari tražili razne povode za progone kršćana: kršćani se npr. nisu htjeli klanjati caru kao bogu, nisu se htjeli odreći slavljenja nedjeljne euharistije čak ni po cijenu vlastita života! (koju su slavili u tajnosti - u katakombama, ispod zemlje)

Tok progona:

- progoni nedužnih kršćana od strane Rimljana dijele se na tri razdoblja:

1. razdoblje - do 100. god.; prvi veliki progon, onajNeronov bilo je užasno nasilje okrutnog tiranina koji je krivnju za požar Rima (srpanj 64.) svalio sa sebe na kršćane; naredio je smaknuće mnogih kršćana, a to je priredio u svojim vrtovima narodu za zabavu; među žrtvama bili su i sv. Petar i Pavao; taj progon nije imao nikakvu pravnu osnovu; car Domicijan također je progonio kršćane

2. razdoblje - od 100. do 250. god.;

bilo je mirnih razdoblja, ali i razdoblja

jačih progona; kršćani su bili progonjeni

za careva Marka Auerilija i Septimija

Severa, te ostalih vladara; poznati

mučenici iz ovog razdoblja su sv.

Ignacije Antiohijski, sv. Justin - filozof,

sv. Polikarp Smirnski, Lyonski mučenici i

dr.

3. razdoblje - od 250. do 311. god.;

car Decije želio je ponovno učvrstiti

rimsku drevnu vjeru - naredio je da svi

stanovnici carstva moraju žrtvovati

rimskim bogovima zbog neke pošasti;

pravi kršćani nisu htjelivršiti poganske

obrede; neki su pokleknuli, a drugi su

ustrajali u svojoj vjeri;

carevi Gal i Valerijan nastavili su nakon Decija progoniti kršćane; car Dioklecijan(284-305) 303. god. započeo je najkrvaviji i najstrašniji od svih dosadašnjih progona koji je imao za svrhu potpuno istrebljenje kršćanstva; jaki progoni ojačali su kršćansku vjeru koja se već proširila cijelim carstvom; već 305. god. u nekim dijelovima carstva obustavljeni su progoni, a u travnju 311. god. car Galerije izdao je glasoviti edikt o toleranciji i priznao kršćanstvu pravo na opstanak riječima. "i neka odsad budu kršćani"

Konstantinovski preokret

- car Konstantin, obraćenik, 313. god. izrekao je Milanski program tolerancije u obliku «reskripta» kojim je kršćanstvu priznata ravnopravnost s ostalim religijama; uslijedilo je posve novo vrijeme za kršćanstvo - vrijeme slobode i mnogih mogućnosti za djelovanje; 380. god. carGracijan na Zapadu i car Teodozije na Istoku proglasili su kršćanstvo državnom vjerom (vrijeme velikih promjena!)

- sada je kršćanstvo postala glavna religija u Carstvu

Car Konstantin

Ranokršćanski crkveni sabori

- osim sabora u Jeruzalemu 50. god. kada je kršćanstvo bilo otvoreno svim narodima svijeta, 325. god. u Niceji je održan prvi crkveni sabor koji je okupio sve biskupe svijeta, potaknut krivovjerjem svećenika Arija koji je smatrao Krista polubogom i stvorenjem (kao da nije Bog); Nicejski sabor je istaknuo kako je na Krist - pravi Bog i pravi čovjek, nije stvorenje već Sin Božji,; 381. god. održan je u Carigradu drugi sabor koji je definirao vjeru u Boga koji je jedan Bog u tri osobe (odavde dolazi poznato Nicejsko-Carigradsko vjerovanje s nedjeljne mise!)

DRVENA SALONA KOD SPLITA