Post on 10-Oct-2014
1
Obrada knjige za ispit: Opća povijest pedagogije, Zaninović, M. – I semestar
Skripta/Priprema za ispit - Vega Elizabeta
Povijest pedagogije, kao znanstvena disciplina, razvila se u XIX stoljeću. Teţi utvrĎivanju
opće, posebne i pojedinačne zakonitosti u razvitku pedagoške teorije i prakse. Prvi radovi su
deskriptivni, dok kasniji radovi nastoje utvrditi i pojedine zakonitosti. Kao polazište u proučavanju
pedagoških pojava, znanstvena metodologija uzima filozofiju marksizma – dijalektički i historijski
materijalizam.
Poznati povjesničari pedagogije su:
XVIII st- G.K. Raumer, K.A. Schmid, F. Paulsen, etc.
XIX st- O. Wilmann, G. Compayre, P. Barth, P. Monroe, O. Kadner, W. Dilthey, R.F. Butts,
E.N. Medinski, S.A. Frumov, N.A. Konstantinov, J.B. Brubacher, I. Kandel, etc.
Povijest pedagogije dijelimo na opću i nacionalnu povijest. Izvori proučavanja mogu biti: arhivska
dokumentacija o radu škola i narodnog obrazovanja, spomenici kulture, pismenosti i odgoja (zgrade,
predmeti, knjige, i dr.), sluţbeni dokumenti (projekti, zakoni, izviješća, zaključci, rezolucije kongresa,
etc.), nastavni planovi i programi pojedinih vrsta škola, udţbenici i sva ostala graĎa koja karakterizira
rad škola i drugih odgojno-obrazovnih ustanova u prošlosti, iskazi (svjedočenja) sudionika prošlih
dogaĎaja, vlastito iskustvo istraţivača, djela i memoari istaknutih pedagoga, pedagoška štampa i
periodika.
~ STARI VIJEK ~
Razvoj čovjeka povezan je uz rad i stvaranje proizvodnih sredstava. Zato u proučavanju
odgoja posebno mjesto ima pedagoška antropologija rada. Kvalitativne razlike izmeĎu čovjeka i
drugih ţivih bića jesu: rad, sredstva rada, proizvodnja i društvo.
Diluvij/ledeno doba – čovjek se trebao: obraniti od zvijeri, prehraniti, osigurati mjesto stanovanja.
Osim razvoja osjetila, razvija se i govor. Govor će omogućiti i ubrzati produktivnost rada, materijalnu i
duhovnu kulturu čovjeka (svijest- subjektivna slika objektivnog svijeta). OruĎe za rad proizveo je
čovjek, da bi mogao mijenjati svijet oko sebe, u svom i društvenom interesu. Biološki i socijalni faktor
utječe na razvoj svijesti. Samo udruţeni rad formira ljudsko društvo.
L. H. Morgan (1818.-1881.g) – utvrĎuje tri faze razvoja američkih Indijanaca: divljaštvo, barbarstvo i
civilizacija, s niţim, srednjim i višim stupnjem. To se odnosi na čitavo čovječanstvo.
Epoha civilizacije označena je upotrebom pisma i pojavom prvih književnih djela. I u tom razdoblju
razlikujemo niţi/robovlasništvo, srednji/feudalizam i viši/kapitalizam stupanj.
U najvaţnija čovjekova dostignuća ubrajaju se: pronalazak vatre, kotača/točka, tkanja, papira,
kompasa, baruta, otkriće Sunčevog sustava, izum štampe s pomičnim slovima, telefona, telegrafa,
2
aviona, radija, rakete, satelita, etc.
Porijeklo odgoja – objašnjava se Engelsovom tezom prema kojoj je “..rad formirao čovjeka”.
Charles Letourneau (1831.-1902.g) – pridrţavajući se evolucijskog načela, dolazi do biološke
teorije o porijeklu odgoja (odgoj je prisutan kod svih ţivih bića). MeĎutim, pedagozi se ne slaţu,
smatraju da je odgoj svojstven samo čovjeku i ljudskom društvu.
P. Monroe, E. N. Medinski – odgajanje je nesvjesno oponašanje (psihološka teorija). Pedagozi
odbacuju i taj oblik tumačenja odgoja, jer “..odgajanje se ne svodi na oponašanje”. Smatraju da se
društveni odgoj manifestira kao takav tek u višem stupnju ljudskog razvoja, prijelazom na ratarstvo i
stočarstvo. U tom periodu počinju stariji učiti mlaĎe članove zakonima i običajima roda (rodovsko
društvo), pravilima religioznih kultova, predanjima o herojima plemena. Ujedno, uslijed plemenskih
sukoba dolazi do vojničkog odgoja članova zajednice. Primjer starih Arapa govori o učenju djece
hrvanju, trčanju, nošenju tereta, gaĎanju strijelom, rukovanju kopljem i jahanju.
S pojavom privatnog vlasništva, ropstva i monogamne obitelji, raspada se rodovsko ureĎenje, te se
društvo počinje dijeliti na klase. Ujedno, radni odgoj se odjeljuje od umnog odgoja. Pojedinci umnim
radom ulaze u sfere viših slojeva društva, nestaje jednakost svih u odgajanju, te time započinje klasni
odgoj.
F. Engels: “..monogamni brak je veliki povijesni napredak, osnova nasljeĎivanja, i osnova privatnog
bogatstva”.
~ ODGOJ I ŠKOLE U STARIH ISTOĈNIH NARODA ~
Najstarije civilizacije/kulture razvijale su se u plodnim dolinama rijeka: Jangce, Hoangho (Kinezi);
Brahmaputra, Ind, Ganga (Indija); Eufrat, Tigris (Sumerani), Nil (Egipat), etc. Kulturne tekovine
razvijaju se u Indiji, Sumeru, Kini, Perziji, Egiptu, Palestini. Razvija se klasni i kastni karakter odgoja.
Vrijednost pojedinca uvjetovana je pripadnošću klasi/kasti.
Sumerani – prvi izgraĎuju gradsku kulturu (3. i 2. tisućljeće pr.n.e.), upotrebljavaju klinasto pismo
(glinene ploče), bave se vrtlarstvom, poljoprivredom, vinogradarstvom i voćarstvom.
Osnivaju škole (3. tisućljeće pr.n.e.), samo za bogate, uči se: botanika, zoologija, mineralogija,
matematika, gramatika, teologija (pisari, činovnici, svećenici). Učilo se ponavljanjem i
prepisivanjem.
Indija – kolijevka arijevskih naroda (Slaveni, Germani, Romani, Grci, etc). Kaste, prijelaz iz jedne u
drugu nije bio moguć. Bavili su se zemljoradnjom, stočarstvom (konji, goveda, ovce i koze),
zanatstvom.
Sveti spisi Vede, dostupne su samo brahmanskoj kasti svećenika. Značajke odgoja bile su kastna
isključivost i religioznost. Vladajuća religija bila je budizam (Budha- oko 560. do 480. pr.n.e.), a
3
cilj spoznaje- stišavanje bola osloboĎenjem od okova zbivanja (“..čovjek je nasljednik vlastitih
djela”). Na socijalno-etičkom planu, Budha propovijeda jednakost ljudi i protiv je kastnog sistema,
te obreda i religiozne askeze. Kao vrlinu naglašava samilost i samoodricanje.
Perzija – planinski predjeli i visoravni, surove klime. Vjerovali su u bogove svjetlosti/Ormuzd i
tame/Ahriman, a pobjeda je uvijek bila na strani svjetlosti.
Taj optimizam ogleda se i u odgoju - cilj je bio izgraditi čvrstu, psihički i tjelesno jaku osobu. Mladi
uče borilačke vještine, jahanje, rukovanje lukom i strijelom. Cijenili su pravdu, istinu i hrabrost.
Intelektualni odgoj prepuštaju svećenstvu.
Kina - dugo izolirana od ostatka svijeta. Ljudi se bave uzgojem svilene bube i izradom svile, baruta,
papira, te tiskanjem tekstove. Robovlasnički poredak, rad i robovi nemaju vrijednost.
Kinesko pismo (15000 znakova) mogli su učiti samo privilegirani. Sveti spisi bili su dostupni samo
najbogatijima.
Karakteristike odgoja: sistematičnost, krutost i strogost, s naglašenom selekcijom. Cilj
obrazovanja bio je: dobar činovnik za drţavnu sluţbu. Nisu se učile prirodne nauke, djevojke i
ţene su obespravljene.
Kultura i odgoj bili su pod jakim utjecajem Konfucija (fil/vjeruje u iskonsku dobrotu čovjeka) i Lao-
Tsea (fil/apsolutno načelo tao – na području individualnog morala i društvenog ţivota).
Egipat – uz obale Nila, robovlasničkog ureĎenja, zemlja hijerarhije (faraon, svećenici, seljaci, robovi).
Bavili su se geodezijom (zbog čestih poplava), geometrijom, matematikom, astronomijom, etc. Gradili
su piramide, hramove, brodove. Bavili su se obrtom i trgovinom.
Samo odabrani mogli su učiti medicinu i graĎevinarstvo, s dostupnošću fizičkog odgoja, glazbe i
pjesništva.
Pismo hijeroglifi pisano je na papirusu. Jedna vrsta pisma postojala je za svećenstvo, a druga
za narod.
Hebreji – semitskog porijekla. Bavili su se stočarstvom, i zemljoradnjom (nakon osvajanja Palestine).
Tijekom povijesti bili su proganjani i zlostavljani, dubokog osjećaja za pravdu i njene zakonitosti.
Povijest Hebreja poznata je iz svetog spisa Biblije (5. st. pr.n.e).
Odgoj i obrazovanje je patrijarhalno i religiozno.
U školama (1. st.) su učitelji bili svećenici/rabini, a učila se matematika, geografija i astronomija.
Škole su pohaĎali samo dječaci (25 dječaka na jednog učitelja).
Najvaţniji predmeti bili su hebrejski jezik, etika i povijest Hebreja. Moralne norme bile su stroge i
krute, pa se od omladine zahtijevalo bezuvjetno poštovanje starijih članova zajednice.
Ţena je imala veliki ugled u obitelji, iako se nije pridavala vaţnost njenom obrazovanju.
ZAKLJUČAK: Narodi starog Istoka, podijelili su vrijeme na dane, godine i mjesece, te doprinjeli
razvoju mnogih znanosti. Zemlje Istoka bile su kolijevka kulture i civilizacije, a osnivanje prvih škola
dogaĎalo se nekoliko tisuća godina prije nove ere, upravo u njedrima prvih civilizacija.
4
~ ODGOJ U ANTIĈKOJ GRĈKOJ ~
Antičku Grčku činilo je više manjih drţava, od kojih su najpoznatije Atena i Sparta.
Značajka atenskog i spartanskog odgoja, koji su bili razvijeni u 6. st. pr.n.e., bila je privilegija odgoja i
obrazovanja samo djece bogatih robovlasnika.
SPARTA (Lakonija; na jugoistoku poluotoka Peloponeza)
Stanovništvo Sparte bilo je podijeljeno na tri staleţa:
1. spartijati – aristokracija, zemljoposjednici (osvajači) – vladajuća manjina
2. perijeci – slobodni graĎani, smatrani strancima
3. heloti – robovi u drţavnom vlasništvu
Cilj spartanskog odgoja: obučiti vojnike/ratnike, odgojiti eksploatatore potčinjenih. Na ţivotu bila su
ostavljana samo zdrava dojenčad.
Do 7. godine dječaci su boravili u obitelji. Nakon 7. pa sve do 18. godine, dječaci su bili u
drţavnim odgojnim ustanovama, gdje su izlagani strogoj disciplini. Oskudna prehrana,
privikavanje na hladnoću, ritualno šibanje, etc., bila su dio svakodnevice. Traţilo se da odgovaraju
saţeto i kratko (lakonski govor).
Nakon 18. godine, odgajanici su se dijelili u sisitije (druţina od 15 vojnika), a najbolji u odredu,
postajao je starješina sisitije. Ostali su mu se morali pokoravati. Malo su čitali i pisali.
U školi su bile zastupljene vojne i gimnastičke vjeţbe, hrvanje i boksanje, igre s loptom, te ratničke
igre. Učilo se čitanje i pisanje. Pjevale su se himne i vojne pjesme radi pobuĎivanja ratničkog
raspoloţenja. U skladu s ciljevima spartanskog odgoja, mladići su sudjelovali u krvavim noćnim
hajkama na robove.
Nakon 18. godine, mladići stupaju u grupu efeba. Od 20. - 30. godine, efebi sudjeluju u ratnim
osvajanjima, dok neki od njih djeluju kao odgajatelji novih generacija vojnika.
Specifično za spartanski odgoj je to što su djevojke bile jednako obučavane u ratničkim
vještinama, kao i mladići. Cilj je bio: obrana grada, u vrijeme dok su muškarci bili u osvajačkim
pohodima, te raĎanje zdravog podmlatka.
Sparta nije imala razvijenu trgovinu, te se nije otvarala prema ostalim drţavama. Strogost i polu-
patrijarhalnost ostavljale su Spartu zatvorenom prema bilo kakvom utjecaju iz istočnih zemalja.
5
ATENA (glavni grad Atike; trgovački centar Grčke; luka Pirej)
Kao razvijeno trgovačko središte (6. st. pr.n.e.), Atena je bila otvorena za novosti i promjene,
koje su donosili trgovci s Istoka. Trgovala je najviše s Egiptom, i Feničanima iz Male Azije. Razvio se
bogati trgovački sloj, čime je bilo omogućeno kupovanje sve većeg broja robova. Borba za prevlast,
vodila se izmeĎu zemljoposjedničke aristokracije i bogatih trgovaca. Srednji i niţi slojevi osiromašuju,
te Atena postaje napučena siromašnim stanovništvom. Iako gladni, graĎani su imali politička i biračka
prava, zbog čega su ih vladajući slojevi iskorištavali kao glasače, te kao sredstvo za meĎusobne
političke pritiske.
Klasna borba u Ateni dovodi do stvaranja demokratske robovlasniĉke republike, kojom upravljaju
predstavnici trgovačkih slojeva. Najveću moć Atena je dostigla u 5. st. pr.n.e., pod upravom Perikla
(468.-429.g pr.n.e.), u koje vrijeme su stanovnici Atene bili porezni obveznici.
U periodu Periklove uprave, atenska kultura dostiţe najvišu razinu. Razvija se filozofija
(dijalektika), pjesništvo, kiparstvo, arhitektura. Prirodne nauke (matematika, fizika, etc), preuzete iz
istočnih zemalja, razvijaju tadašnji grčki filozofi (logika, etika, etc). Savršenstvo u kiparstvu ogleda
se i danas u mnogobrojnim atenskim graĎevinama (Partenon, etc).
Odgoj u Ateni (6.-4. st. pr.n.e.), bio je različit za dječake od djevojčica. Djevojčice su ostajale kod
kuće do svoje zrelosti, i učile su poslove vezane za domaćinstvo. Dječaci su do 7. godine odgajani
u obitelji od strane pedagoga, i taj period djetinjstva je bio vrlo vaţan za razvoj kreativnosti
(modeliranje gline, voska, pluta, duborez, dječje igre, etc). Učila su se pravila ponašanja, te
prenosili mitovi.
Škole gramatista (čitanje/sricanje, pisanje/tragom učitelja, računanje/prsti, kamenčići, daska
za računanje) i škole kitarista (glazba, pjevanje, deklamiranje stihova Ilijade i Odiseje i dr.),
polazili su dječaci od svoje 7.-14. godine. Te su škole bile privatne i plaćale su se. Škole su drţali
ratni invalidi ili bivši robovi pušteni na slobodu (učitelji/didaskali/poučavatelji). Nije bilo odreĎenog
obrazovnog plana i programa, pa je to ostavljano privatnoj inicijativi i tradiciji.
Rad u školama bio je individualan (učitelj-učenik), a takav način individualne nastave, odrţao se u
Europi sve do 17. st. U atenskoj školi primjenjivalo se tjelesno kaţnjavanje učenika (tekst na
daščici “Budi marljiv dječak, da te ne bi tukli” morao je biti prepisan četiri puta).
6
U 13. godini, dječaci prelaze u školu za učenje borbe/palestra, gdje se 2-3 godine bave
gimnastikom, pod vodstvom učitelja/pedotrib. Vjeţbali su petoboj/pentatlon (trčanje, skakanje,
bacanje koplja i diska, hrvanje), te plivanje. Dijalektiku i tjelesni odgoj, besplatno su odrţavali
najugledniji graĎani Atene (smatralo se počasnom duţnosti).
Jedan dio mladića završavao je s obukom u palestrama, dok su drugi, imućniji mladići,
pripremajući se za rad na rukovodećim mjestima u drţavi, nastavljali školovanje u gimnazijama
(gimnastika, dijalektika, gramatika, filozofija).
Od 18.-20. godine, mladići su postajali efebi, te polagali zakletvu domovini. Efebi su obučavani za
vojničke duţnosti, učili su graditi utvrĎenja, rukovati oruţjem. Obavljali su sluţbu u gradskim
garnizonima, učili boriti se na moru, na ratnim brodovima. Sudjelovali su takoĎer, u počasnim
drţavnim ceremonijama.
S obzirom da je samo vladajući sloj mogao svojoj djeci pruţiti školovanje, ostalim graĎanima i njihovoj
djeci, preporučivale su se zanatske obuke. Prema Solonovu zakoniku, otac koji nije izučio sina u
nekom od zanata, nije mogao polagati pravo da ga sin izdrţava u starosti.
U demokratskoj Ateni, sistem odgoja i obrazovanja bio je prilagoĎen potrebama robovlasničke klase
(vidi u “Protagora”, Platon).
Razlike u spartanskom i atenskom odgoju:
SPARTA ATENA
Odgojne ustanove - drţavne - privatne (kitaristi i gram.)
- drţavne (palestre i gimnazije)
Odgoj - jednostran (vojničko-tjelesni) - mnogostran (gimnastički i
muzički/intelektualni i estetski,
retorika/govorništvo, filozofija,
politika)
Idealan čovjek - snaţan i vješt ratnik - sinteza razvijenog i dobro
odgojenog čovjeka
Ideal odgoja - snaţan ratnik - kalokagatija- ljepota i dobrota
- kalokagatos- čovjek lijepog tijela i
visokog morala
7
~ GRĈKI FILOZOFI O ODGOJU ~
SOFISTI
Razvitak Atene u 5. st. pr.n.e. zahtijevao je šire obrazovanje. Pojavljuju se sofisti, putujući učitelji, koji
su se bavili govorništvom/retorikom, a svoje usluge naplaćivali. U prvi plan stavljali su čovjeka,
negirali opstojnost bogova kao upravitelja svijeta (skeptici prema vjeri; Protagora: “..o bogovima ne
mogu znati postoje li ili ne, zato što nam mnogo toga sprječava da to spoznamo – kako maglovitost
predmeta, tako i kratkoća života”), zastupali relativizam i senzualizam. Najpoznatiji su bili: Protagora
(“..čovjek je mjera svih stvari”), Gorgija (“..istina je subjektivna i individualna”), Zenon, Prodik, etc.
Podučavali su aristokratsku mladeţ u govorništvu, znanosti, gramatici (u privatnim kućama,
gimnazijama). Zasluţni su za početak razvoja filozofije, logike, gramatike. Za odgoj mladih, uz učenje,
smatrali su vaţnim i vjeţbanje.
SOKRAT
Bavio se samo etikom. Zahtijevao od čovjeka rad na moralnoj razini, do savršenstva. Smatrao je da
postoji apsolutna istina, nasuprot relativizmu sofista. Moralni odgoj trebao je teţiti moralnom
savršenstvu. Podučava da je najveća vrlina mudrost, do kojeg se dolazi znanjem. Pogrešno
vladanje/nemoral dolazi uslijed neznanja. Okrenut je čovjeku, ne prirodi. Protivnik sofista i načina
njihovih učenja. Koristio se induktivnom metodom/majeutika, pri čemu je sugovornika dovodio u
nedoumicu/stanje aporije. Retorika sofista za njega je samo bezvrijedno umijeće uvjeravanja/laskanja
(djeluju na emocije osobe), dok prava umijeća i poučavaju i uvjeravaju. Ujedno, nastojao je isključiti
retoriku kao znanje.
PLATON
Dijeli svijet na pojavnost/sjene i ideje/stvarnost. Utemeljitelj objektivnog idealizma. Osnovao prvu
visokoškolsku ustanovu, filozofsku školu Akademija. Zagovornik reinkarnacije (“..njihova se duša
sjeća boravka u svijetu ideja”). Jednako kao i Sokrat, teţi apsolutnoj istini. Nije odobravao postojeći
"demokratski" poredak u Ateni. U svom djelu Država raspravlja o vrlini pravednosti (što je pravednost
za drţavu, to će biti i za pojedinca), detaljno opisujući sliku društvenog ureĎenja, te odgoja i
obrazovanja. Dotiče najviše područje filozofije, etiku. Nudi nam koncepciju pravednosti, u smislu
jednakosti, prema kojoj treba najprije uzeti u zaštitu slabe i obespravljene. U polisu ne postoje
potlačeni i robovi. Svatko obavlja posao sukladno svojim nagnućima (vlada harmonija).
Tri su staleţa: radnici, čuvari i upravitelji (šudre, kšatrije, vaišije/brahmani). Ujedno, u 9-toj knjizi govori
o četiri vrste pogrešnih vlasti: timokracija/kretsko i spartansko, oligarhija/vladavina nekolicine,
demokracija/pučka vlada, tiranija/nasilništvo. Platon prvi ukazuje na vaţnost odgoja koji je ureĎen
prema zakonu drţave, ističe potrebu za javnim predškolskim odgojem, te vaţnost igre u odgoju
predškolske djece. Smatra da pristup odgajaniku treba biti individualan, te u skladu sa djelatnosti koju
će osoba obavljati. Ujedno, učenje u školi sastoji se od: pisanja, čitanja, gramatike. Pjesništvo i
umjetnost smatra oponašanjem onoga u čemu već ţivimo, koje nema edukativnu relevantnost, jer nas
ne uči razlici izmeĎu dobra i zla. U djelu Politeia, temeljito je razradio sustav etičkih normi, kao
8
orijentacijska paradigma ljudskoj duši, te kao preduvjet za ţivot u polisu. Dijalektiku smatra najvišim
stupnjem obrazovanja i njome se čovjek moţe baviti tek u starijoj dobi. Kao i Sokrat, smatra da se
treba voditi briga o tijelu i duši. “...bez izvanredne prirode nitko ne postaje dobar čovjek, ako se
ne bi odmah kao dijete u igri upoznao s lijepim i sve tako i dalje radio.” (558 b, 8. knjiga).
Zagovara ostvarenje punine misli u ţivotnoj praksi. Ne razlikuje spolne, već prirodne predispozicije
svake osobe (5. knjiga).
Smatra da mladi trebaju učiti (7. knjiga): pisanje, čitanje, baviti se tjelovježbom, mjerstvo/računanje,
geometriju (doba dječaštva), astronomiju, i druge nauke (nakon 20-te godine), te kao vrhuncem-
dijalektikom (nauk o raspravljanju, nakon 30-te godine). Uĉiti dakle, treba se do 30-te, nakon toga 5
godina uĉiti dijalektiku, 15 daljnjih godina skupljati iskustvo, baviti se obrtom i djelatnostima,
iskusiti rat, a tek nakon 50-te preuzeti drţavniĉke poslove, i baviti se filozofijom. U svom učenju
povezuje tjelesni, moralni i umni odgoj. Dijelovi duše: razumski, voljni i požudni. Ideja dobra je krajnji
cilj dijalektike, te kao najviši princip utemeljuje cjelokupnu zbilju.
ARISTOTEL
Platonov učenik 28 godina, osnovao peripatetičku školu Liceja, nema ostavštine u knjigama (bilješke
učenika s njegovih predavanja). Iako se u 1. st. n.e. razvija bibliotekarstvo, do 4. st. n.e., bilješke i
ostalo s Aristotelovih predavanja, bili su nepoznati. Bio je iz liječničke obitelji. Njegovo učenje bazira
se na učenju Platona i Sokrata, razraĎujući ga u odreĎene smjerove. Razmatra prirodu (fizika), manje
čovjeka (logika). Spoznaju kod čovjeka smatra osjetilnom, sukladno tumačenju, odnosno, znanju. Dok
se u Platonovoj Akademiji učila dijalektika, metafizika i matematika, u Aristotelovoj Liceji naučavala su
se empirijska istraživanja vanjskog svijeta (zoologija). Aristotel je smatrao da je istraţivanje boţanska
aktivnost, koja aktivira najbolje u nama. Sve ima svoju svrhu, ular-konj-konjaništvo, i nalazi se u
hijerarhiji. Nasuprot Sokratu i Platonu, smatrao je da vrline jesu nuţne, ali ne i dovoljne za sreću.
Dodaje materijalno bogatstvo (naspram Platona, koji smatra da svi trebaju imati jednako). Odgoj
promatra kao razvoj mogućnosti dobivenih od prirode (uzima od Platona prirodne predispozicije,
Država). Karakteristično za Aristotela je, za razliku od Platona, razmatranje poloţaja samo slobodnog
čovjeka, ne i onih ljudi koji su robovi. Slaţe se s robovlasničkim ureĎenjem. Razvoj čovjeka
periodizira: od 1-7 godine (obitelj), od 7-14 godine (drţavna škola: uči se sve što navodi i Platon), te
od 14-21 godine. Oslanja se na praksu atenskog odgoja, dok od spartanskog preuzima ideju o
drţavnoj školi. Utjecao je na smjer razvoja pedagogije u renesansi.
~ HELENIZAM ~
Helenizmom nazivamo razdoblje u povijesti, kulturni utjecaj Helena na Orijent, i manjim
dijelom obrnuto (od 334.g pr.n.e. - početak n.e.), za vrijeme kojeg je osvajanjima Aleksandra
Makedonskog stvorena svjetska drţava, čije područje obuhvaća tri kontinenta - Europu, Aziju i Afriku.
Osim Atene (grčki poraz bio je 338.g pr.n.e. kod Heroneje), pojavila su se i druga kulturna središta:
Aleksandrija (s najvećom knjiţnicom, gdje su radili mnogi znanstvenici), Pergam u Maloj Aziji i
9
Antiohija u Siriji. Utjecaj grčke kulture bio je velik (grčki- sluţbeni jezik viših slojeva). Helen = kulturni
čovjek; barbar = onaj koji ne govori grčkim jezikom.
Najznačajnija filozofska učenja u razdoblju helenizma su: učenja stoika i epikurejaca.
Stoici (osnivač Zenon) su preuzeli od Platonove škole podjelu filozofije na fiziku, logiku i etiku.
Tek zajedno, mogu dati rješenje pitanja o svijetu, čovjeku i njegovu ţivotu. Fizika odreĊuje na
kojim principima sve nastaje, etika odreĊuje cilj djelovanja, a logika mora ustanoviti kada je
mišljenje ispravno i kako se do njega dolazi. Hrizip je o 5 padeţa napisao posebnu knjigu, ali
Rimljani nisu dobro preveli na latinski (2. padeţ generalis pogrešno su preveli u genetivus; 4. nije
padeţ optuţivanja accusare, već dolazi od značenja uzrok = causativus). Stoici su istraţivali i
glagolska vremena. Zenon je razdijelio vremena na određena i neodređena (aorist). Radio je
prema duhu semitskih jezika, i tako se udaljio od Aristotela.
Epikurejci (Epikur, 341.-270.g pr.n.e.) zastupaju materijalističko shvaćanje svijeta. Epikur se
svojim učenjem suprotstavlja neznanju i predrasudama svog vremena. Odbacuje mitološki pogled
na svijet, smatrajući da samo materijalistička filozofija moţe objasniti prirodu i sve pojave u njoj.
Nastavlja s uobičajenom podjelom filozofije: logika, fizika, etika. U fizici unosi novost Otklon
atoma/deklinacija atoma - kao mogućnost i izvor stvaralaštva. U etici – smatra da sva vrijednost
leţi u osjetima (kad nema osjeta- smrt nije loša za nas), kao i u razumu. Što se tiče
prosvjetiteljstva – Epikurova filozofija teţi osloboĎenju ljudi od predrasuda, te ih pomoću znanja
učiniti sretnima.
U razdoblju helenizma, pojavljuje se i kršćanstvo (2. st., kao religija obespravljenih i robova). Učenje
se baziralo na jednakosti svih pred Bogom, bez obzira na društveni poloţaj.
Aleksandriju 641. godine osvajaju Arapi. U razdoblju helenizma, uslijed raseljavanja stanovništva, sve
više se povećava ekonomska nejednakost. Obrazovanje je privilegija viših slojeva društva. Djeluju
škole kitarista i gramatista, kao i u Ateni. Nakon njih, mladi nastavljaju školovanje u palestrama i
gimnazijama.
Promjene u političkom i kulturnom ţivotu počinju utjecati i na sustav obrazovanja, pa škole više nisu
privatne, već postaju javne/drţavne. Svaka škola ima svog staratelja, kojega zvanje se smatralo
visokom duţnošću. Učitelje biraju i plaćaju gradske uprave. S razvijanjem znanosti, razvija se i
obrazovanje.
Prijašnji gimnastički odgoj, u Ateni i cijeloj Grčkoj, postaje u helenizmu gimnastička vještina/akrobacija.
~ RIMSKO DOBA ~
U povijesti starog Rima, tri su razdoblja označitelji njegovog društvenog i drţavnog ureĎenja:
1. Rodovski Rim – od 8.-6. st. pr.n.e. (osnivanje Rima u 8. st.)
2. Rimska Republika – od 6.-1. st. pr.n.e.
3. Rimsko Carstvo – od 30-tih godina pr.n.e-476. godine n.e. (Rim pripojen Istočnim Gotima)
10
RODOVSKI RIM
Patrijarhalno ureĎenje rodovskog Rima podrazumijevalo je obitelj, čijom sudbinom upravlja glava
obitelji- otac. Muški članovi obitelji, s robovima, obraĎivali su zemlju, dok su se majka i ţenski dio
obitelji, brinule za kuću/gospodarstvo. Takvo obiteljsko odreĎenje, utjecalo je i na religiju i odgoj.
Slavili su se bogovi/duhovi predaka (lari i penati), i praznici sjetve, ţetve, vinogradarstva. Stari Rim bio
je vrlo ograničen, uvijek spreman na vojno djelovanje, te obranu od susjednih plemena.
Cilj odgoja: odgajanje zemljoradnika-vojnika.
Cilj moralnog u odgoju: poţrtvovnost i pokoravanje bogovima, roditeljima i starijima. Njegovala se
skromnost, ljubav prema domovini i hrabrost.
Učilo se: rukovanje oružjem, jahanje, plivanje, hrvanje. U obitelji se, u skladu sa znanjem starijih učilo
čitanje, pisanje i računanje.
RIMSKA REPUBLIKA
Krajem 6. st. pr.n.e, u Rimu se uspostavlja republikanska uprava. Rim osvaja dijelove Apeninskog
poluotoka, te u 3. st. pr.n.e. cijelu današnju Italiju.
Dolazi do brojčanog povećanja stanovništva, pa se stvaraju javne elementarne škole/ludus. U njima
se učilo: čitanje, pisanje, računanje, a dodani su i zakoni 12 ploča. Škole se nisu gradile, već se
nastava odvijala u hodnicima hramova.
Od 6.-4. st. pr.n.e. formirao se starorimski republikanski odgoj.
Cilj mu je bio: odgojiti graĎane koji će obavljati svoje graĎanske duţnosti, te biti odani Republici.
Razvijala se hrabrost, jaka volja, čestitost, skromnost, umjerenost i dostojanstvo. Takvi osjećaji
poticani su pričama o herojima, borbama znamenitih predaka, posjećivanjem Foruma, Senata, te
vojnih logora rimskih legionara. Taj period ne razlikuje se puno od rodovskog Rima.
Bitnije promjene u odgoju i obrazovanju nastaju u 3. st. pr.n.e., kada Rim postaje robovlasniĉka
drţava. Unutar obitelji polako nestaje njegovanje skromnosti i jednostavnosti. U obitelji se dovode
robinje iz Grčke (dojilje, dadilje), a grčki učitelji postaju pedagozi. Grčka filozofija ubrzo postaje
predmet proučavanja, te se uči gramatika i retorika, odgajaju govornici za potrebe javnog ţivota
(Senat; utjecaj na biračke mase). Djeca visokih slojeva društva polaze gramatičke škole, u kojima se
uči: grčki jezik, gramatika latinskog jezika, čita se Homer, i rimski pisci Vergilij, Horacije, etc. Ubrzo se
pokazuje da gramatička škola nije dovoljna za odgoj oratora, pa se otvaraju retoričke škole, u kojima
se predaje i filozofija.
U rimskoj retoričkoj školi učilo se: pravo (graĎansko), matematika, astronomija, glazba.
Ciceron je zahtijevao i učenje rimske povijesti. Smatrao je da odgajatelj treba prepoznati sklonosti
odgajanika, te ga podučavati s njima u skladu.
Seneka je zastupao mišljenje da ne treba učiti za školu, već za ţivot, te da učitelj, učeći druge, i sam
uči. Ujedno, smatrao je više vrijedi primjer, nego sva pravila i zakoni. Poučavao je da govornik mora
11
biti široko obrazovan čovjek, orijentiran u svim znanostima svog vremena.
Umijeće govorništva bilo je široko zastupljeno, i mada je bilo onih koji su se borili protiv utjecaja grčke
kulture, nastavljalo je svoju zastupljenost u Senatu, na sudu, u provincijama, čak i kod vojskovoĎa.
S porastom broja robova, Rim se punio siromašnim stanovništvom, a sve to utjecalo je na daljnji
razvoj Rima.
RIMSKO CARSTVO
Elementarne škole postaju središta odgajanja širokih masa, temeljeći svoje odgajanje na
podaničkom duhu, vjernog rimskom caru. Privatne škole potpale su pod drţavu, a učitelji su bili carski
činovnici. Rimski carevi Hadrijan, Pius, i Aurelije, sve veću paţnju posvećuju obrazovanju, te
dodjeljivanjem većih prava i plaća učiteljima (Konstantin), školu pretvaraju u oruĎe svoje vladavine.
U Rimu je osnovana škola sveučilišnog tipa – Atheneum. U njoj se proučavala literatua, retorika,
filozofija, pravo, tehnika i medicina. U rimskim provincijama osnivaju se visokoškolske ustanove
(Atena- 176.g drţavna škola sveučilišnog tipa). Te škole imale su visoke školarine, pa su ih polazila
samo djeca imućnih obitelji. Potkraj vladavine Rimskog Carstva, kultura i obrazovanje doţivljava svoju
dekadenciju, te se siromaštvo misli ogleda u fraziranju i slatkorječivosti. Obrazovanje postaje znak
socijalne nadmoći, pa obrazovanje dobija klasno obiljeţje. Posljednji rimski carevi uzimaju kršćansku
religiju i crkvu u svoju sluţbu, a slijedno tome, u školsku sluţbu i kršćanske svećenike.
M. F. Kvintilijan (35.-118.g n.e.), djetinjstvo i školovanje proveo je u Rimu. Bavio se advokaturom, a
zatim nastavničkim radom u retoričkoj školi. Ugledni profesor, dobija titulu konzula. Objavljuje djelo
Instituto Oratoria/Obrazovanje govornika, 12 knjiga pisanih na pergamentu. U njemu navodi: cilj
odgoja je odgoj idealnog govornika, a prvi i najbitniji uvjet za to je da čovjek mora biti pošten i čestit.
Dobar karakter + dobro govorništvo = idealan govornik. Smatrao je da većina djece ima prirodnu
nadarenost za učenje. Prije nego pristupi obrazovanju uĉenika, uĉitelj mora upoznati njihove
prirodne sklonosti i umne sposobnosti. Uzrok neuspjeha ne leţi u djeĉjoj ne nadarenosti, već u
odgajateljevim zahtjevima. Ključnu ulogu imaju mudre i pametne dojilje, zatim roditelji (moraju biti
obrazovani), te posluga i robovi-odgajatelji. Smatrao je da se prvo treba učiti grčki jezik (kao temelj
rimske kulture), zatim latinski. Nije se slagao da se čitanje uči tek od 7. godine. Bio je uvjeren da djeca
trebaju učiti od malena. Istovremeno, djeca trebaju učiti oblik i naziv slova (izraĎena od bjelokosti s
kojima se mogu igrati).
Čitanje se svladava organiziranim vježbanjem i ponavljanjem (čitanje = izgovaranje glasova, slogova,
pa rečenica). Vjeţbe pisanja treba izvoditi na tekstovima poučnog i moralnog sadrţaja. Takve stihove
trebaju djeca učiti na pamet. Kvintilijan zastupa javno odgajanje i školstvo. Protivnik je kaţnjavanja,
smatra da je to sraman i poniţavajući čin nasilja koji bi kao takvog priznao svatko da je kaţnjenik
odrastao čovjek. Treba nadzirati učenje, te time neće biti mjesta za kaţnjavanje. Odnos učenja i
odmora treba biti racionalan. Nastavni predmeti: gramatika (temelj cjelokupnog obrazovanja), glazba
(ona koja podiţe herojski moral i snagu, te slavi; ne ona koja raznjeţuje) – ritam i melodija treba
pridonijeti ljepoti govora, i geometrija. Za upis u retoričku školu nisu bitne godine, već intelektualna
zrelost.
12
ODNOS RANOG KRŠĆANSTVA PREMA ANTIĈKOJ KULTURI
Od 2.-5. st. Rimsko Carstvo doţivljava opće ekonomsko, moralno i intelektualno propadanje. Novu
religiju, kršćanstvo, prihvaćaju prvo najsiromašniji i robovi, a zatim i ostali imućniji stanovnici Rimskog
Carstva. Obespravljeni su u njoj vidjeli nadu u vječno blaţenstvo, a imućnijima je odgovarala radi
propovijedanja pokornosti, što je trebalo smiriti pobune siromašnih protiv eksploatatora. Neki su se
odricali svjetovnog ţivota (asketizam).
Kršćanstvo postaje drţavna religija u vrijeme cara Konstantina (285.-337.g), smatrajući antičku
kulturu poganskom i mnogoboţnom. Kult “lijepog tijela” prelazi u asketski kult “umrtvljenog tijela”.
Umjetnost je takoĎer smatrana grijehom, mada je poprimila vjerske oblike, te nije mogla biti
iskorjenjena. Zabranjena je sva antička literatura.
U tijeku ranog srednjeg vijeka, meĎu crkvenim predstavnicima razvijaju se dva pravca:
predstavnici istočne crkve (Kliment, Origen, etc.) smatraju da se grčka filozofija treba proučavati,
jer predhodi kršćanstvu
ostala većina crkvenjaka odbija antičku filozofiju (Tertulijan, etc.)
Neprijateljstvo prema antičkoj kulturi i filozofiji razvijalo se i usavršavalo tijekom srednjeg vijeka.
BIZANT
395. godine Rimsko Carstvo dijeli se na: Istoĉno RC – Bizant (Turci zauzimaju Carigrad 453.g)
Zapadno RC – Rimsko Carstvo (propada 476.g)
Crkva ima utjecaj, iako ne toliko veliki kao na zapadu Europe.
Kršćanstvo se 1054.g dijeli na: pravoslavnu i rimokatoličku crkvu.
Bizant stavlja vjeru pod svoju vlast. S obzirom da se Bizant nalazio i na području Grčke, njene
tekovine utjecale su i na njega. Obrazovanje je ipak bilo mehaničko, stereotipno i proţeto religijom
(formalizam, sitničavost u komentarima, misticizam u filozofiji).
Bizant je bio pod neograničenom vlasti cara. Zadatak crkvenih starješina bio je pridobiti narod za vlast
pomoću religije (osnivaju se opće crkvene škole pristupačne svoj djeci). U vrijeme nastave čitale su se
vjerske knjige i na taj način pripremali se vjernici. Djelovale su i zanatlijske škole, u trgovačkim
središtima. Visoke škole u većim gradovima, bile su privatne. U njima se učilo: vjeronauk, gramatika,
retorika, a njegovali: moral, viteštvo i tjelesni odgoj.
Kulturno-prosvjetni centri: Aleksandrija, Antiohija, Efez, Konstantinopol.
Crkva osniva škole u kojima se pripremaju budući svećenici.
Car Justinijan, u Carigradu (6. st.), osniva visoku školu podreĎenu interesima drţave, te biblioteku.
Nastava se temeljila na djelima Antike. Nakon pada Carigrada, sve se prenosi na zapad. To je
obogatilo doba renesanse i humanizma. Bizant je u srednjem vijeku bio čuvarem antičke baštine.
Ćiril i Metod – postavljaju temelje slavenske pismenosti, prijevodima liturgijskih i biblijskih knjiga.
13
~ SREDNJI VIJEK ~
Škola, prosvjeta i pedagogija, u srednjem se vijeku moţe podijeliti u tri razdoblja:
1. rani srednji vijek – od propasti Rimskog Carstva u 5. – 12. st.
2. skolastika – 12. i 13. st.
3. humanizam i renesansa – od 14. - kraja 16. st.
Nakon propasti Rimskog Carstva (476.g), u povijesti počinje srednji vijek i doba feudalizma.
Karakteristična obiljeţja feudalizma su: seoska privreda i podjela društva na staleţe.
Vladajući staleţ – svjetovni i duhovni feudalci.
Eksploatirani staleţ – seljaci (kmetovi), zanatlije i trgovci.
Katolička crkva bila je ideološki oslonac feudalizmu, a imala je vlast i nad odgojem i obrazovanjem.
Propovijedala je bezuvjetnu pokornost, trpljenje, rad i asketizam, s ciljem slabljenja volje. Nastava u
školama temeljila se na Svetom pismu i njegovom tumačenju, a napamet su se učile knjige pisane
latinskim jezikom. Cjelokupno obrazovanje imalo je religijski karakter. Dijalektika je smatrana
vještinom vođenja polemika (s hereticima).
U početku, svećenici su mogli biti samo sinovi iz svećeničkih obitelji. Tek 1074. godine, kada je
uveden celibat, svećenički redovi popunjavali su se i iz ostalih staleţa. U 12. i 13. st., kad nastavni
programi nisu mogli zadovoljiti potrebe drugih staleţa (zanatlija i trgovaca), počele su se osnivati škole
pod upravom cehova (zanatlije) i gilda (trgovci). Samostani su bili središta pismenosti, knjiţnica i
knjiga. Samo u ponekim samostanima obraĎivana su djela rimskih klasika: Vergilija, Cicerona, etc.
CRKVENE ŠKOLE
Vrste: od 5.-12. st. – samostanske, katedralne i župne.
Prve se razvijaju samostanske i katedralne škole, i za potrebe su crkve. U njima se školuju budući
svećenici i prepisuju/umnoţavaju crkveni spisi (skriptoriji).
Samostanske škole
U početku, te su škole polazila samo ona djeca koja se školuju u red svećenika.
Tijekom vremena dolazi do osnivanja odjela: - interni – za djecu, buduće svećenike
- eksterni – za ostalu (svjetovnu) djecu
Učio se vjeronauk, te čitanje i pisanje na latinskom jeziku. Učitelji su svoje pedagoško znanje stjecali u
radu.
Potkraj 8. st. u Francuskoj, učeni svećenik F. Alkuin osniva svoju dvorsku školu. Izradio je programe
na temelju kojih se nadalje osnivaju škole u Francuskoj. Knjige je pisao u obliku razgovora.
Potkraj 10. st. u Švicarskoj, u školi samostana Sankt Gallen, čitala su se djela: Cicerona, Horacija,
Juvenala i Sofokla.
14
U Irskoj, koja je smatrana najobrazovanijom zemljom Europe izmeĎu 6. i 8. st., postojao je veliki broj
samostana, nezavisnih od ostalih redovničkih škola u Europi. Bili su otvorenog tipa, za laike, kao i za
pripadnike svećeničkih redova. Dok se drugdje zanemarivala grčka i rimska klasika, u irskim
redovničkim školama proučavala se s entuzijazmom. Rimsko svećenstvo studiralo je latinski, dok su
irski svećenici imali ţivi interes za materinji jezik i kulturu. Takva situacija trajala je gotovo 2 stoljeća,
kada je 795.g vikinškom invazijom prekinuto zlatno doba irskog učenja.
Katedralne škole
Osnivaju se u crkvenim središtima/sjedištima biskupa.
Iako slične samostanskim školama, sadrţaj nastave katedralnih škola bio je na višoj razini (trivium -
gramatika, dijalektika i retorika; kvadrivium – matematika, geometrija, astronomija i teorija glazbe).
Ţupne škole
Osnivaju se uz crkvene ţupe. Učitelj je ţupnik ili zvonar, polaze ih manje skupine djece.
Učio se vjeronauk, čitanje i pisanje na latinskom jeziku (pisanje manje), te pjevanje molitvi.
Školarina se plaćala.
Sadrţaj nastave: čitanje na latinskom jeziku, 150 psalama, Sveto pismo i računanje. Najsposobniji
učenici učili su još i gramatiku, retoriku, dijalektiku.
Metode nastave: zasnivaju se na pamćenju. Nastava je dogmatskog karaktera, proţeta religijom.
Učitelji rade sa svakim učenikom zasebno. Trajanje školovanja ovisilo je od obrazovanja samog
učitelja. Nije bilo nastavnih programa, planova, niti nastavnih sati.
Svećenik H. Maurus, iz Meintza, smatra se prvim njemačkim učiteljem i znanstvenikom.
Odgoj feudalnog plemstva
Odgoj se temeljio na 7 viteških vještina (jahanje, plivanje, bacanje koplja, mačevanje, lov, igranje
“dame”, versifikacija/pravljenje stihova). Dječak nije radio i učio, već je razvijao svoje vještine vojnika-
ratnika, te orijentaciju, a stihovi su mu pomagali u izraţavanju odanosti svom sizerenu/vlastelinu.
Kasnije se osnivaju viteške akademije.
Sustav viteškog odgoja: - od 7.-14.g dijete odlazi na dvor vlastelina (manire ponašanja uči od njegove
ţene), te postaje paž
- od 14.-21.g postaje štitonoša (prati vlastelina u borbu i lov)
Nije morao znati čitati, kao niti pisati (Karlo Veliki je naučio čitati i pisati s 40 godina).
Svećenici su bili pisari i notari nepismenih feudalaca. Feudalci svoje kćeri šalju najčešće u
benediktanske samostane. Tamo su učile: izraĎivati ručne radove, čitati, pisati, glazbu. Ponegdje
uče i poeziju.
SKOLASTIKA
Bila je prvi vjesnik obnove intelektualne i znanstvene aktivnosti.
Skolastika je teţila pomirenju razuma s religijom. Odnosno, teţila je da se religiozne dogme objasne
15
filozofijom i logikom (Aristotelovom), kao i drugih antičkih filozofa = usklaĎivanje vjere i nauke.
Na razvoj skolastike utjecala su: - heretička učenja istočne crkve (srednjevjekovna sveučilišta)
- arapska filozofija (u 8. st. Španjolsku osvajaju Arapi, te vladaju oko
700 g)
- bizantska kultura (dolazi u Europu za vrijeme kriţarskih ratova)
U 12. i 13. st. – osnivaju se univerziteti, prva europska sveučilišta. Posredovanjem Arapa, Europa je
prihvatila kulturu antičke Grčke i zemalja staroga Istoka. Sve većim razvijanjem skolastike u doba
nastanka gradova, nastaje njeno izraţavanje kroz sljedeća filozofska gledišta: nominalizam i
realizam. Sukob realizma i nominalizma trajao je više stoljeća. S obzirom da je crkva proganjala sve
što je bilo oprečno njezinom učenju, nastala je teorija “dvojne istine”. Drugim riječima, neka tvrdnja
mogla je biti istinita sa stajališta filozofije, ali laţna sa stajališta religije, i suprotno. Autoritet crkve bio je
poljuljan, kao i njen utjecaj na ekonomsku i političku stranu društva.
Istaknuti skolastičari: Anselmo Canterburyski (biskup u Engleskoj) i Pierre Abelard (Francuska).
Anselmo – vlast engleskih kraljeva treba biti potčinjena crkvi (“..treba vjerovati da bi se razumjelo”).
Abelard – nominalizam i realizam se trebaju pomiriti (“..spoznajem da bih vjerovao”).
Poznati mističari: Toma Akvinski (“..krajnji cilj ţivota je postizanje blaţenstva na drugom svijetu”).
Odvaja umni od fizičkog rada. Njegova djela su 500 godina izvor proučavanja teologije na
srednjevjekovnim sveučilištima.
Negativne karakteristike skolastike u nastavi: učenje napamet, bez razumijevanja i aktivnosti intelekta.
RAZVOJ SVEUĈILIŠTA
U 12. st. počinju se osnivati visoke škole/univerziteti, u kojima su se predavale mnoge znanosti.
Učitelji i studenti činili su jednu zajednicu.
Korporacije/udruţenja s tri razine: paž – štitonoša – vitez ; scholarius – bakalaurus – magister.
Italia – Salerno, Bologna, Padova, Napulj, Rim
Francuska – Toulous, Montpellier, Pariz, Lyon
Engleska – Oxford, Cambridge
Španjolska, Portugal - Salamanca, Lisabon, Coimbrija
Belgija – Louvain
Ĉeška – Prag
Poljska – Krakow
Austrija – Beč
etc.
- Ta sveučilišta su osnivali znanstvenici, gradske uprave i stanovnici zainteresirani za razvoj nauke.
Bila su samostalne organizacije, s relativnom nezavisnosti od gradske uprave i crkve. Na čelu
sveučilišta je bio rektor (mogao je biti i student). Studenti su ţivjeli u kolegijima/univerzitetskim
16
domovima, pod nadzorom magistra/mlaĎeg nastavnika. Univerzitetskim sudom mogao se izbjeći
gradski sud. Studenti jedne narodnosti – nacija. Crkva, u nemoći, osniva svoja sveučilišta (potkraj 12.
st. u Francuskoj, Njemačkoj, Engleskoj). Na čelu crkvenih sveučilišta bio je kancelar/predstavnik
biskupa.
Četiri vrste fakulteta: 1. artistički – pripremni fakultet za upis na druge, predmeti 7 slob. vještina 6-7g
2. pravni - nakon filozofskog
3. medicinski - nakon pravnog
4. bogoslovni - vrhunac, nakon medicinskog
K: “vječni student”
Nastavne metode: čitanje, komentari i disputi. Krajnost se odraţavala kroz sitničavost lektora u
komentiranju tekstova, što je rezultiralo zanemarivanjem izvornog djela i gubljenjem smisla sadrţaja
("doktori mnoţenja"). S obzirom da profesori, zajedno sa studentima, često sele, to je pridonijelo
internacionalizaciji nauka, te izvršilo odreĎeni utjecaj na raĎanje renesanse.
GRADSKE I OSTALE ŠKOLE
U 12. i 13. st. razvijaju se zanati i trgovina. Gradovi na raskriţjima puteva jačaju kao gradovi-drţave.
Gradovi postaju samoupravne jedinice. Gradske uprave/magistrati. Osnivaju se zanatske i
trgovačke škole. Školarina se plaćala. U 13. st. zanatske i trgovačke škole se udruţuju i postaju
gradske ili magistratske škole (financiraju ih gradske uprave – magistrati). Školarina se plaćala.
Učilo se: čitanje, pisanje, računanje, a u većim gradovima i gramatika, retorika, geometrija. Učio se, na
početku latinski, koji kasnije prelazi u materinji. Novost su bile privatne škole za dječake, ali i za
djevojčice. U Flandriji su to njemačke pisarske škole. Do 15. st., u svim većim gradovima zapadne
Europe osnovale su se gradske škole koje su polazila djeca graĎana.
~ HUMANIZAM I RENESANSA 14.-16. ST. ~
Tijekom 14. i 15. st. ubrzano se razvijaju zanati, trgovina, gradovi-drţave, te manufaktura (15. st. u
Italiji), koja je obiljeţje raspada feudalizma i začetak kapitalističke proizvodnje.
Sve više raste netrpeljivost izmeĎu graĎanske klase/buržoazije i feudalaca, uslijed koje dolazi do
vjerskih ratova širom Europe. Najviše u Njemačkoj.
Nova graĎanska klasa ističe optimizam, zdravog i aktivnog ĉovjeka (nasuprot asketizmu) i razvoju
novog pravca humanizam (lat. humanus- čovječji, ljudski). Humanisti ističu Juvenalovu izreku “zdrav
duh u zdravom tijelu”. Pedagogija humanizma posvećivati će najveću paţnju tjelesnom odgoju i
zdravlju. Razvijaju se prirodne znanosti i matematika – empirizam, mehanicistički materijalizam i
racionalizam.
Ljudski rad trebao je predstavljati temelj društvenog ţivota, kao i temelj razvoja slobodne ličnosti.
17
Znanstvenici tog vremena:
Kopernik (objasnio heliocentrični sustav), Galilej (zakon pada tijela), Paracelsus, Gutenberg (tisak s
pomičnim slovima), pronaĎen je mikroskop, teleskop, kompas, etc.
Intenzivno se razvijaju različite umjetnosti, kao odraz antičke klasike. Doba je velikana umjetnosti, u
knjiţevnosti, slikarstvu, kiparstvu: Petrarca, Boccaccio, Ariost, Leonardo da Vinci, Michelangelo
Buonarroti, Rafael Santi, Tizian, etc.
Godine 1453., pronalazi se djelo M. F. Kvintilijana Odgoj govornika, što će značajno utjecati na novi
prilaz pedagoškoj teoriji i praksi.
Ponovo se širi grčki jezik meĎu višim slojevima stanovništva. Latinski postaje knjiţevniji.
Otkriće Amerike 1492.g, a 1498.g put u Indiju.
Pedagogija renesanse: razvijanje dječje aktivnosti i osobnog rada na sebi, intelektualni razvoj mlade
ličnosti.
Od 14.-15. st., pedagozi traţe šire i raznovrsnije nastavne planove i programe. Ističu se predmeti
kvadrivijuma, iako su još uvijek značajni i predmeti trivijuma. Proširuju se nastavni programi,
predmetima prirodnih nauka: fizika, mehanika, geometrija. Sve se više proučava povijest. Literatura
humanizma i renesanse bila je proţeta revoltom protiv crkve, iako se vjerski odgoj još uvijek provodio
u nastavnim programima. Crkva gubi monopol nad školstvom, iako je većina škola još uvijek pod
njenom kontrolom.
Naglašava se ideja, u kojoj učenje i nastava moraju privući učenika svojim sadrţajem, dok se učitelj
treba brinuti o sposobnostima i interesima učenika.
ZAKLJUČAK: Pedagogiju humanizma i renesanse obiljeţilo je veliko zanimanje za dijete, kao osobu.
Zadatak odgoja bio je razvijati mladu ličnost. Nastava je morala biti zanimljiva. Pedagozi su zahtijevali
voĎenje brige o psihičkom i interesnom razvoju djeteta.
~ HUMANISTIĈKA PEDAGOGIJA ~
ZEMLJE – GLAVNI PREDSTAVNICI
ITALIJA
Područja sjeverne Italije prva su na kojima se razvijao kulturni pokret humanizma i renesanse.
Vittorino Rambaldoni da Feltre (1379.-1446.g), lektor filozofije, proslavio se školom “Dom radosti”.
Nazvan je ocem humanosti, i prvi je učitelj novog tipa. Školu je smjestio u dvorac izvan grada, i time
prvi ostvario ideju škole u prirodi. Kod djece je razvijao umjerenost, a velikim je i svijetlim
prostorijama u školi pomagao djeci pri učenju. Brinuo se o 80-tak djece aristokrata, te se proslavio i
izvan Italije. U svoju školu primao je i darovitu djecu iz siromašnijih obitelji. Teţio je upoznati
18
individualne osobine svakog djeteta, kako bi odgoj mogao prilagoditi djetetovoj osobnosti.
Najvaţnije u učenju: klasični jezik i literatura (Vergilije, Ciceron, Homer, Demosten), svjesno
usvajanje znanja i samostalan rad, razvijanje stila i umijeća govorenja. Uvedene novine: algebra,
astronomija, elementi prirode. Nastava je na materinjem jeziku. Tjelesne kazne nije bilo.
FRANCUSKA
Humanizam se od kraja 15. st. širi, a utjecaj antičke kulture je oslabljen.
Zanimanje za prirodne znanosti je veće, te se uz proučavanja literature, obrazovanje sve više bliţilo
ideji svestranog obrazovanja. Na sveučilištima se počinju proučavati: botanika, anatomija, fizika,
mehanika, etc. Od svih zemalja, krajem 15. st., najviše se u Francuskoj razvila manufakturna
proizvodnja.
Francuski koleĎ College de France, osnovan je 1530.g u Parizu, kao centar humanističkih nauka.
Nije ovisio o crkvi, i imao je nastavne metode suprotne skolastici. U njemu su se proučavali:
klasični jezici, grčki i latinski s literaturom, matematika i druge znanosti. Francuski je humanizam u
pedagogiji najjasnije izraţen u djelima pisaca 16. st., Rebalaisa i Montaignea.
Francois Rabelais (1494.-1553.g), svećenik, studirao medicinu, postao dekan i profesor anatomije.
Bio je najpoznatiji humanist u Francuskoj. Svećenik koji se cijelog ţivota borio protiv crkve, liječnik, koji
je ismijavao medicinu svoga vremena. Pisac, u čijim je djelima izraţena potreba za zdravim ţivotom,
nemirne prirode. Kao potrebu novog vremena, zastupa ideju realistiĉkog odgoja, dajući primjer
zorne nastave. Tek kasnije sistematizira je Komensky. Zastupa moral i moralni odgoj. Smatra religiju
osnovom moralnosti, kao i ţivot ispunjen radom (“..znanje bez savjesti je duševna smrt”). Smatra da
ljudi prirodno naginju dobrom i teţnji ka slobodi. Humanistički zahtjevi F. Rabelais-a: tjelesni i
intelektualni odgoj, svjesna aktivnost učenika, raznolikost znanja, pročavanje prirode i klasičnih jezika,
metoda razgovora, uvodi ekskurzije i estetski odgoj.
Michel de Montaigne (1533.-1592.g), jedan od najvećih francuskih moralista, pisac. Otac mu od
djetinjstva omogućuje napredno obrazovanje, te učenje latinskog jezika prije škole. Odgajan je bez
kaţnjavanja. U svojim djelima osvrće se na promatranje drugih, najviše sebe, analizirajući tjelesnost i
duhovnost. Pišući o sebi, piše o čovjeku uopće. Smatra sreću glavnom okosnicom ţivota.
U djelu Ogledi, osvrće se na odgoj, kritizirajući skolastičke metode učenja. Smatra najvaţnijim pobuditi
kod djece ljubav ka učenju. Ujedno, paralelno se trebaju razvijati duh, tijelo i moralni lik. Protivnik je
pretjeranog umnog rada, kolektivnog odgoja u školama, zastupa privatni odgoj i obrazovanje, te
odgajanje svjetskog čovjeka.
ŠPANJOLSKA
Humanist Ludovicus Vives (1492.-1540.g), odgojen u duhu skolastike, bavio se pravom, teologijom i
pedagogijom. Zalagao se za reformu odgoja u smjeru vjersko-moralne obnove ţivota. Najvaţnije
pedagoško djelo De disciplinis, u kojem se suprotstavlja skolastičkim metodama nastave. Zastupa
vaţnost indukcije u procesu spoznaje. Proširuje nastavu novim predmetima, pa pored klasičnih jezika
19
(latinski i grčki) uvodi literaturu i povijest. Ipak, smatra religiju i početkom i ciljem obrazovanja. Javna
škola treba imati prednost pred privatnom. U nastavi zagovara: zornost, samo-radinost, protivnik je
tjelesnog kaţnjavanja (kojeg ipak prihvaća kao krajnju metodu). Protivnik je skupnog odgoja dječaka i
djevojčica. Razmišljanjima, najviše utječe na rad Komenskog.
ZEMLJE SJEVERNE EUROPE
Erazmo Noterdamski (1446.-1536.g), Nizozemac, najveći humanist sjeverne Europe, filozof,
pedagog, pjesnik, satiričar. Naučavao je u Parizu, Engleskoj, i mnogim gradovima Italije. Komentator
Aristotela, Sv. Jeronima, Sv. Augustina, etc. Prijatelj Lutherovih reformi, ali se kasnije udaljuje zbog
protestantske netolerancije. Sačuvao je svoju intelektualnu i moralnu nezavisnost od vjerskih i
političkih pokreta. Djelo Pohvala gluposti satirički kritizira skolastičku školu i srednjovjekovni ţivot.
Smatrao je kako učitelj treba imati široko obrazovanje i jezičnu kulturu, biti kreposan, uljudan i
osjećajan čovjek. Zalagao se za učenje latinskog i grčkog jezika od najmlaĎe dobi, po uzoru na
Kvintilijana. Jezik prvo treba učiti u ţivom govoru, zatim ide učenje gramatike, deklinacija i
oponašanje. Utjecao je na uvoĎenje grčkog jezika na njemačka sveučilišta. Zalagao se za
obrazovanje djevojčica.
OSTALE ZEMLJE
Humanizam se razvijao i u drugim zemljama Europe.
Ĉeška – Jan Amos Komensky, djela su mu prevedena u više zemalja.
Hrvatska – u 15. st. na području Zadra, a zatim diljem Dalmacije.
Humanisti: Juraj Šišgorić, Ilija Crijević, Jakov Bunić, Marko Marulić, etc.
U 16. st. ističu se: M. Marulić, Šiško Menĉetić, Mavro Vetranović, Hanibal Lucić, Petar
Hektorović, Petar Zoranić. U sjevernim hrvatskim krajevima: Ivan Vitez, Ivan Ĉesmiĉki.
Odgojna praksa u gradskim i samostanskim školama vidljiva je u didaktičko-religijskim djelima naših
pisaca. U djelu Nikole Guĉetića Uprava porodice, izloţena su teorijska stajališta prema odgoju, u
duhu humanizma. Filozof, humanist, pisac, pod utjecajem Platona i dr., djela piše u obliku razgovora.
~ REFORMACIJA I PROTUREFORMACIJA ~
PROTESTANTSKE ŠKOLE U NJEMAĈKOJ
U 15. i 16. st. Njemačka je bila jedna od najbogatijih kršćanskih zemalja.
U Saskoj je ţivio augustinski fratar, profesor i propovjednik Martin Luther (1483.-1546.g).
1517.g na praznik Svih svetih, pribija na vrata dvorske crkve u Wittenbergu, plakat s 95 teza, na
20
latinskom, u kojima oštro osuĎuje praksu prodaje indulgencija (oprost od grijeha pape Leona X na
komadiću pergamenta).
Zahtijevao je, izmeĎu ostaloga, da Evanđelje bude jedini izvor vjere. Crkva bi trebala biti skromnija, s
manje raskoši i sjaja. Traţio je zamjenu latinskog za njemački jezik u obredima, a rimskog papu nije
priznavao za nepogrješivog poglavara katoličke crkve.
Taj čin izaziva reakciju u cijeloj Europi, te Luther postaje voĎom nezadovoljnih kršćana. Nije se
odazvao papinom pozivu u Rim. Otpočeo je crkveni i društveni preokret nazvan reformacijom i
protenstantizmom. Prozvan je od cara Karla V, ali ostaje ustrajan na svom učenju. Dobija kaznu
drţavnog progonstva, ali to ga ne sprječava u kritiziranju pape, crkvenih dogmi i hijerarhijskog
ureĎenja katoličke crkve. Luther prevodi Bibliju na njemački jezik, a protestantska crkva odvaja se od
katoličkog centra u Rimu. Teološke rasprave i svaĎe, zbog vjerskih i klasnih suprotnosti, pretvorile su
se u krvave dugogodišnje ratove, diljem Europe.
Reformacija u Njemačkoj poprima oblik socio-religioznog pokreta graĎanstva, niţeg plemstva i dijela
seljaštva.
Obiljeţja umjerenosti i ograničenosti sitne burţoazije, ogledaju se u pedagogiji nove protestantske
vjere. Luther se zalagao za osnivanje osnovnih škola, te je napisao nastavni plan i program. Smatra
kako osnovne škole treba financirati gradska uprava, a škola mora biti obveza i dječacima i
djevojčicama. Naglašavao je nuţnost školovanja učitelja. Isticao stvaranje znanja na vlastitom
iskustvu.
Škola = religiozne pouke u duhu protenstantizma.
Učilo se: čitanje, pisanje, računanje, vjeronauk i crkvene pjesme. Uvodi praksu nedjeljnog katekizma.
Ukupno gledajući, snizio je kvalitativno razinu škola, intenzivirao vjersku nastavu, te skratio nastavu na
1-2 sata. Ali, reformacija je utjecala na veću brojnost škola.
Za škole višeg tipa, Luther preporučuje: proučavanje latinskog, grčkog i hebrejskog, povijest,
dijalektiku, prirodne znanosti, matematiku i glazbu.
Filip Melanchton (1497.-1560.g), njemački humanist, Lutherov najbliţi suradnik. U filozofiji zastupa
humanistički aristotelizam nadopunjen filozofima Antike i Biblijom. Radio je na reformiranju mnogih
protestantskih sveučilišta, što mu je donijelo titulu najvećeg pedagoškog autoriteta, “uĉitelja
Njemaĉke”.
U djelu Saksonska školska osnova govori o višim školama, dijeleći ih u tri dijela: 1. pripremni – tečaj
za djecu koja već znaju čitati; 2. i 3. gimnazijski razredi – učio se latinski, i jednom u tjednu vjeronauk.
Nastava u tim školama traje: 2 sata prije podne + 2 sata poslije podne. Gramatika se učila prema
njegovom udţbeniku, koji je u 200 g doţivio 50 izdanja.
21
STURMOVA GIMNAZIJA I PROTESTANTSKA SVEUĈILIŠTA
U 16. st. humanizam se temeljio na formalnom proučavanju klasičnih jezika. Prvo kao sredstvo, zatim
kao cilj.
Johan Sturm (1507.-1589.g), osnivač gimnazije. Razvija se novi pravac neoskolasticizam.
Sturmova gimnazija vodila je krajnje jednostranom obrazovanju.
Cilj njenog odgoja bio je: pobožnost, rječitost, znanje (tim redosljedom). Paţnja se posvećivala
gramatičkoj analizi latinskih i grčkih tekstova. Klasične gimnazije, koje su se kasnije osnivale po uzoru
na Sturmovu, odgajale su svećenike-protestante, kao i činovnike feudalnih pokrajina. Slušala se
propovjed, kao i u crkvi. Sturmova gimnazija imala je 10 razreda, 9 osnovnih + deseti pripravni.
Erazmo Roterdamski je napisao: “..gdje je luteranstvo, tu je propast znanosti”.
Najvaţniji oslonac protestantizmu postaje sveučilište u Wittenbergu. Sveučilišta su imala samo
knjiţnice, i bila su bez laboratorija i kabineta. Medicinski fakulteti nisu imali dvorane za anatomiju, pa
je jednom do dva puta godišnje, bilo dozvoljeno seciranje mrtvih tijela samoubojica, kao i osoba
osuĎenih na smrt.
KATOLIĈKA PROTU-REFORMACIJA
ODGOJNI SISTEM ISUSOVACA
U prvim desetljećima 16. st. katolička crkva bila je na rubu propasti.
Rastrošna i s manje duhovnosti izazvala je revolte svih, od eksploatiranih do filozofa i velikaša.
Nadalje, protestantski pokret ju je paralizirao, a pohod trupa Svetog
Rimskog Carstva na Rim, doveo ju je do krajnjeg poniţenja. Veliki
broj zemalja Europe htio se od nje odvojiti.
Novi papa, Pavao III (1468.-1549.g), isticao je vaţnost borbe
protiv bezboţnika, heretika i protenstantizma. Obnavljao je
vjerske redove, provodio inkviziciju, zabranjivao knjige.
Polovicom rujna 1537.g, Ignacije Loyola (1491.-1556.g), teolog
i filozof, osniva u Rimu red Družba Isusova. Njegovo djelo
“Duhovne vjeţbe”, čitalo se diljem Europe.
Red Isusovaca je imao zadatak: kršćanski sluţiti Crkvi i raditi na unutarnjoj obnovi i produbljenju
kršćanskog ţivota. Loyola je naglašavao kako ne treba samo govoriti o vjeri već je potrebno činiti
dobra djela. MeĎutim, nikada nije posumnjao u crkvu jer je znao razlikovati ljudsko od boţanskoga.
Takvo razmišljanje meĎutim, bilo je protivno protestantizmu jer je Loyolin stav bio potpuno suprotan
stavu Martina Luthera i reformatora. Jezuiti-misionari odlaze u novootkrivene zemlje, te svuda osnivaju
svoje kolegije i prosvjetno djeluju meĎu vlastodršcima. Ujedno, miješaju se u politiku, vrše progone,
22
protivnici su znanstvene misli i slobodnog duha. Ignacije se usprkos zalaganjima suprotstavio s nekim
gledištima institucionalne crkve 16. stoljeća. Prve susrete s inkvizicijom je doţivio kao student
završivši u zatvoru. Sukobio se s kardinalom Caraffom koji je kasnije postao papa Pavao IV. (1555.-
1559.g).
U Hrvatsku (Dubrovnik), Isusovci dolaze 1559. g, otvarajući gimnazije i u drugim našim gradovima
(isusovačka gimnazija u Zagrebu 1607.g).
Cilj im je bio: što više škola = veća mogućnost manipulacije narodom.
Organizacija školstva bila je isplanirana u detalje, kao i program i metodika rada. Kolegiji su imali
dva odjela: niţi sa 6 razreda, viši odjel s 3 razreda. U niţem se učilo: 7 slobodnih vještina i klasični
jezici. U višim se odjelima učilo: filozofija, logika, fizika, matematika i kazuistika/dokazivanje
(vještina pronalaţenja pomirljivog srednjeg puta). Naglasak je bio na tjelesnom odgoju, higijeni,
jahanju, igrama, da bi pitomci škole mogli, zdravi i snaţni, odlaziti u nove zemlje. Učitelj i učenik
bili su u direktnom kontaktu. Nastavna metoda bila je ponavljanje. Na kraju školske godine, kao i
na kraju školovanja organizirani su rigorozni ispiti. Cilj odgoja i obrazovanja, bio je oblikovati
čovjeka koji će biti nepokolebljivo čvrst u katoličkoj vjeri, bezuvjetno odan crkvenom autoritetu. U
školama su zadrţane srednjevjekovne metode kazne (klečanje, etc.) Iniciralo se natjecanje, kao
poticaj učenju i stalnom usavršavanju. Kao rezultat, raĎala se zavist, i borba. Pitomci su se
meĎusobno uhodili i javljali starješini tuĎe propuste. Stvara se nepovjerenje i pokornost, te
klanjanje starješinama reda.
Najistaknutiji jezuitski pedagog tog vremena, bio je Petar Kanzije (1521.-1597.g). Napisao Veliki i
Mali katekizam, za obuku djece i odraslih. Prevedeno u: Kratka azbukovica.
~ EMPIRIZAM I RACIONALIZAM U PEDAGOGIJI ~
Glavno pitanje u razdoblju humanizma i renesanse: kako popularizirati znanost i povezati je sa
ţivotom?
Francis Bacon (1561.-1626.g)
Engleski filozof, zastupnik materijalizma, jedan od osnivača moderne znanosti i moderne filozofije.
Postavio je princip eksperimenta kao najvaţniju okosnicu znanstvenog istraţivanja. Razradio je i
induktivnu metodu spoznaje. Jedinstvo eksperimenta i racionalne spoznaje čini metodu indukcije. O
metodi indukcije raspravlja u svom djelu Novi organon znanosti.
Najvaţnije skupine psihičkih procesa (kao i znanosti):
1. mišljenje – filozofija: Bog, priroda i čovjek (antropologija)
2. memorija – povijest: prirodna i graĎanska
3. mašta – poezija: epska, dramska i alegorijska
Smatra pedagogiju vještinom prenošenja znanja, dijelom logike, koja je dio filozofije čovječanstva.
Znanost treba biti sredstvo za svladavanje prirode, čime bi čovjek unaprijedio svoje ţivljenje (sredstvo
23
za razvijanje uma i praktičnih potreba). Smatra da znanost mora imati svoju metodu, da bi uopće bila
znanost.
Protivnik je skolastike (zbog nedovoljnog poznavanja prirode, čovjek raspolaţe pogrešnim
predrasudama), nazivajući ih “idolima”. Teţio je obnovi prirodnih znanosti. Rješenje vidi u indukciji
(treba promatrati pojedinačnu stvar, utvrditi pojmove i zakonitosti, unaprijediti), kojom bi se moglo doći
do općenitih pojmova i zakonitosti.
Smatra kako u nastavi treba polaziti od lakšeg prema teţem, iako ne mora biti pravilo. U nastavi
trebaju dolaziti do izraţaja dvije metode: magistralna/učiteljska i inicijativna/poduzetna. Prvoj je cilj
širenje znanosti, drugoj njeno razvijanje. Preporučuje učiteljima genetičku metodu. Odnosno, cilj
obrazovanja nije skupljanje velike količine znanja, već njegove primjene u svakodnevnom ţivotu
(poznavanje uzročnih veza meĎu pojavama, promatranjem i ispitivanjem činjenica). Nastavu treba
karakterizirati realizam i utilitarizam. Ne smije se primjenjivati sila, već treba teţiti stvaranju navika.
Rene Descartes (1596.-1650.g), francuski filozof, matematičar i fizičar, zastupnik skepticizma.
Smatra da ljudi imaju jednaka prava na obrazovanje, te da škola ne smije ograničavati slobodu.
V. E. komentar: Rasprava o metodi je djelo kojim pojašnjava metodu/način na koji je dolazio do svojih
argumenata. Upozorava na površnost do tada usvojenog znanja, kao i upitnosti njegovog utemeljenja.
Nije znanstvena metoda koju raspravlja pedagogija.
RANI SOCIJALISTI UTOPISTI
Engleska je do 15. st. bila poljoprivredna zemlja. Potkraj 15. i početkom 16. st. naglo se razvijaju
zanatstvo i manufaktura. To je razdoblje prvobitne akumulacije kapitala.
Thomas More (1478.-1535.g) – utopist, drţavnik, odvjetnik i humanist. Proučava na Oxfordu
humanističke znanosti, druţi se s Erazmom Roterdamskim. Svestrano humanističko obrazovanje
ističe ga u tom dobu. Njegovo obrazovanje odraţava se i na utopijsko shvaćanje idealnog
komunističkog ureĎenja. Sukobljava se s kraljem Henrikom VIII, protiveći se zakonu kojim kralj dobiva
vlast nad crkvom u Engleskoj postajući time i poglavar crkve, te je optuţen za izdaju i ubijen.
Pisao je djela na engleskom i latinskom. U najpoznatijem djelu Utopija, kritizirao je društvene prilike u
Engleskoj, dajući (u drugom dijelu) viziju o idealnoj zajednici na zamišljenom otoku Utopija. Zalagao
se za ravnopravnost ljudi i organizaciju društvene proizvodnje u cjelini. Njegovo djelo prva je naznaka
ideje o obrazovanju odraslih. Smatrao je kako se predavanja trebaju slušati prije početka
prijepodnevnog rada, te u vrijeme odmora. Slobodno vrijeme treba se koristiti prema interesima i
sklonostima. Zahvaljujući odgoju, utopljani su: aktivni, poduzetni, snalaţljivi, obrazovani i
samoinicijativni. Ţive razborito i promišljeno, u skladu s prirodom. Do 5.g djecu, u obitelji, odgaja
majka, a zatim odlaze u obveznu školu. Uče: čitanje, pisanje, aritmetiku, geometriju, dijalektiku,
astronomiju, glazbu i književnost. Škole mogu polaziti i mladi i stariji. Otvorene učionice pruţaju
mogućnost slušanja bilo kojeg odabranog predavanja.
Svi se bave zemljoradnjom. Proizvodnja je namijenjena samo osobnim potrebama. Svatko mora imati
zanat. U tjelesnom pogledu treba teţiti, osim snazi, ljepoti i harmoniji. Svi prolaze vojne vjeţbe, iako
24
ne ratuju. Lov i kockanje smatra se najvećim neprijateljem plemenitosti.
Tommaso Campanella (1568.-1639.g), jedan od najvaţnijih filozofa kasne renesanse, teolog,
astrolog i pjesnik, dominikanac iz juţne Italije.
Italija je od 16. st. bila pod Španjolskom. Optuţen heretikom, bio je
proganjan od inkvizicije (27 g bio u tamnici). Kad je osloboĎen, iz
Rima je prebjegao u Pariz. U tamnici piše djelo Grad sunca, utopiji,
idealnoj drţavi zasnovanoj na harmoniji, te vladavini razuma,
mudrosti, moći i ljubavi. Sve je zajedničko, nema privatnog vlasništva.
Smatra da upravo privatno vlasništvo navodi čovjeka na loše
djelovanje. Djelo je proţeto revolucionarnim i socijalističkim
elementima. Vladar u drţavi je svećenik Sunce, a pomaţu mu
suvladari, Moć, Mudrost i Ljubav. Vanjski i unutarnji zidovi kuća
ukrašeni su slikama, na kojima su prikazane sve znanosti. Svi graĎani odgajaju se zajedno, i u svim
vještinama.
Od 1.-3.g djeca uče govoriti, zatim vjeţbaju, idu zanatlijama, a kad navrše 7 g i nauče osnovna
znanja iz matematike, upućuju se na učenje prirodnih jezika. Velika se vaţnost daje tjelesnom
odgoju, a cilj odgoja je svestran i skladan razvoj ličnosti. Da bi se moglo upravljati drţavom bitan
je intelektualni odgoj. Uči se u prirodi, a ne iz knjiga.
Baldasare Castiglione (1478.-1529.g), djelo Knjiga dvorjanina.
Pitanje: kakav to treba biti idealan dvorjanin, je li cilj ukupnog obrazovanja bila obuka za odreĎenu
sluţbu, ili grčki ideal čovjeka?
ZAKLJUČAK: rani socijalisti-utopisti ističu načelo ravnopravnosti u obrazovanju, opće
dobro/utilitarizam, odrţavanje nastave na materinjem jeziku, vrijednost realnog znanja.
Jan Amos Komensky (1592.-1670.g) Comenius, filozof, pisac, učitelj (Moravska/Češka).
Razdoblje renesanse završava s Komenskym, koji je prvi teorijski obrazloţio poglede na odgoj i
obrazovanje. Smatra se prvim klasikom povijesti pedagogije novoga
vremena. Na latinskom jeziku napisao Otvorena vrata jezika, u kojem
obrazlaţe kako je jezičnu nastavu potrebito temeljiti na promatranju
stvari, a odgoj treba provoditi u skladu s vanjskom prirodom. Još veći
uspjeh doţivljava Svijet u slikama. Godine 1632. završio djelo Velika
didaktika. U njemu je izloţio svoju opću teoriju odgoja i obrazovanja,
objasnio didaktičke principe i novu organizaciju stupnjeva školovanja.
Četiri godišnja doba – četiri razdoblja u ljudskom ţivotu: djeĉije (1.-
6.g odgoj u obitelji), djeĉaĉko (6.-12.g škola materinjeg
jezika/Materinska škola), mladenaĉko (12.-18.g latinska škola/gimnazija) i muţevno doba (18.-24.g
studiranje/akademija). Zalagao se za opće obrazovanje, bez obzira na staleţ i spol. Češka braća
25
izabiru ga za biskupa.
Djelatnosti: preureĎuje engleske škole, u Švedskoj priprema udţbenik i metodiku jezične nastave, u
MaĎarskoj osniva pansofijsku školu, a 1648.g napisao je djelo Svijet osjetnih stvari u slikama- prvi
udţbenik zorne nastave (2 stoljeća koristiti će je djeca širom svijeta).
Kao dopuna Velikoj didaktici piše Informatorijum za materinsku školu, začetno djelo predškolskog
odgoja, Predvorje 1632.g- gramatika latinskog jezika.
Utjecaji na Komenskog: renesansni ţivotni optimizam, utopijski socijalizam, demokratske teţnje
tadašnjih vjerskih sekti, Baconova filozofija.
ZAKLJUČAK: didaktika 17. stoljeća ima tri zahtjeva: djeca u školama trebaju upoznati stvari, a ne
samo riječi o stvarima; osnova cjelokupnog znanja mora biti znanje materinjeg jezika; nastava se
treba izvoditi na prirodni način (zornost i indukcija). Upravo Komensky odgovara na sve navedene
zahtjeve.
Renesansom Europa napušta feudalizam, te stupa na put kapitalizma. Rastući graĎanski
staleţ/burţoazija sukobljava se s feudalcima, rezultati čega su vjerski ratovi, u gotovo svim zemljama
Europe.
U tom razdoblju, od 14.-16. st., teţiti će se odgoju svestrane ličnosti, gdje priroda postaje izvorom
znanja (razvojem znanosti). Naglasak je, osim na intelektualnom, na estetici i tjelesnom odgoju.
Nastava je sve više na materinjem jeziku.
~ ŠKOLE I PEDAGOGIJA U 17. I 18. ST. ~
Njemačka, Austrija, Engleska, Francuska i Rusija – najveće promjene u ţivljenju, školstvu i pedagogiji.
NJEMAĈKA
Uz pomoć crkve, drţava sve više preuzima upravu nad školama (školski statuti; nastava obvezatna).
Uz dotadašnje: vjeronauk, materinji jezik, računanje i pjevanje, uvodi se povijest, prirodopis i
gospodarstvo. Razvoj škola u urbanim sredinama je sve veći, dok je pismenost ruralnog stanovništva
manja. Učitelji su crkvenjaci i vojnici invalidi, kojih su rezultati nastave loši. Učenje se svodi na
mehaničko pamćenje citata, pri čemu djeca slabije sposobnosti pamćenja, vrlo brzo od školovanja
odustaju.
Krajem 17. st. osnivaju se učiteljski seminari (osnovna + 4-6 godina; gimnazija + 3 godine). Za
siromašne se osnivaju odgojni zavodi.
August Hermann Francke (1663.-1727.g), profesor orijentalnih jezika, voĎa obrazovnog pokreta
pijetizam. Osnovao je školu za siromašne, kasnije joj dodajući sirotište i internat, te seminar za
obrazovanje učitelja.
Prosvjetiteljstvo u Njemačkoj predstavljali su filantropisti, koji su traţili humanije postupanje s
mladima, te u duhu tadašnjeg vremena. U škole uvode: igre, plivanje, trčanje, klizanje, te izlete.
26
Znanje se usvajalo razumijevanjem, a ne učenjem napamet. Unaprijedili su učiteljsko obrazovanje.
Godine 1747. u Berlinu, osnovana je Ekonomsko-matematička realna škola. Uzor je daljnjeg osnivanja
realnih gimnazija. Svrha gimnazija nije više odgoj svećenstva, već odgoj budućih činovnika
njemačkih feudalnih kneţevina (većina su bila djeca plemića).
Početkom 18. st. osnivaju se realke (naziv po "realnim predmetima": zemljopis, prirodopis, povijest) i
građanske škole (gimnazije i više škole).
Uči se:
U realkama: prirodno-naučni i stručni predmeti; nastava + praktične vjeţbe (matematika, tehničko
crtanje, arhitektura, ratarstvo, vrtlarstvo, geografija, anatomija, nauka o državi, navigacija...). Osnovna
4 + 6-8 god.
U graĊanskim: zanatska usmjerenja; 4 godine; pohaĎaju ih djeca niţih slojeva graĎanstva.
Krajem 18. st. osnivaju se viteške/riterske akademije, koje pohaĎaju djeca plemića. Naglašeno je
humanističko obrazovanje, uči se: latinski, živi jezici (francuski, talijanski ili španjolski), pravo, nauk o
upravi, povijest, etika, fizika, matematika, geometrija, genealogija i heraldika. Rezultira površnim
obrazovanjem. Njeguju se viteške vještine, te dvorjansko ponašanje.
AUSTRIJA
Reforma i organizacija školstva u vrijeme carice Marije Terezije.
Carska uprava 1774. g izdaje Opći školski red, kojim se organizira pučko školstvo kroz: trivijalne
škole (manja mjesta, trgovišta i ţupe), glavne (u svakom okruţnom gradu) i normalne/uzorne (u
glavnim gradovima pokrajina) škole. Rad škola nadzirala je drţava. Preporučeno je čovjekoljublje ali
uz tjelesno kaţnjavanje šibom. U 18. st od srednjih škola počinju se organizirati gimnazije.
ENGLESKA
Školstvo u 17. st. temeljilo se na tradiciji. Osnovno školstvo organiziraju crkveni redovi, te je nazadnije
nego u Njemačkoj. Promjene nastaju tek pod utjecajem graĎanske revolucije 1688.g. Crkva i dalje
nastoji religijom potčinjavati siromašno stanovništvo, kao i kolonijanizirana područja u Indiji i Sj.
Americi. Veliki broj osnovnih škola otvaraju religijski sljedbenici metodisti, slični pijetistima (nedjeljne
škole; pismenost i najnuţnija znanja). U Engleskoj se otvaraju i privatne škole (3-4 g; nije se naučilo
niti čitati niti pisati).
Srednje škole u 17. i 18. st., osnivane su po uzoru na škole u 14. i 15. st. (Eton, Winchester, London).
Po uzoru na njemačke latinske škole, osnivaju se gramatiĉke škole (4 godine).
Srednje škole ne nadzire, niti ne financira drţava, već bogati donatori, pojedinci. Škole imaju tradiciju i
klasni karakter (djeca aristokracije), te svoje internate. Svaka je imala svoje zakonike.
Učilo se: latinski, grčki, filozofija, pjesništvo, čitanje Biblije na grčkom.
FRANCUSKA
Kraljevi brinu o radu škola, izraţena je tradicija u školstvu. Na razvoj narodnih osnovnih škola utjecala
je borba katoličke crkve i protestanata.
27
Jean Baptiste de la Salle u prvoj ½ 18. st. osnovao je Društvo braće kršćanskih škola –
salezijanci. Te su škole bile besplatne, a pohaĎala ih je sirotinja. Učilo se: vjeronauk, čitanje, pisanje,
pravopis i računanje (nastava na materinjem jeziku). Salezijanci su osnovali mnoge osnovne škole u
Francuskoj.
Metoda poučavanja bila je točno odreĎena i učitelj je nije smio mijenjati. Tjelesne kazne bile su
zabranjene za vrijeme molitve i katekizma, u drugim su prilikama bile dozvoljene.
Za širenje školstva bila je zasluţna i sekta jansenisti – teolog Kornelius Jansen, iz Flandrije, djelo
Augustus 1640.g – izloţio učenje Sv. Augustina, o milosti, slobodi ljudske volje i sudbini. Škole su bile
male, 5-6 učenika/1 nastavnik, imale su svoje internate. Obiljeţje nastavnika: strogi moralni i religiozni
duh + toplo staranje o djeci. Nastavni plan bio je opširan: francuski, latinski, grčki, fizika, matematika,
etc.
Jansenisti uvode promjene, kao što je razvijanje logičkog razmišljanja i čistoća pojmova – Rene
Descartes uzor. Početkom 18. st. te su škole od pape zabranjene i zatvorene.
RUSIJA
Razvoj prosvjete i pismenost u školama počinje tek u 15. i 16. st., u vrijeme formiranja Moskovske
drţave. Nastavno gradivo: crkvene knjige i psaltiri. Prve početnice (bukvari) 15./16. st.
Organiziraju se škole u domovima svećenika (prema odluci cara Ivana IV.). Učilo se: čitanje i pisanje,
metoda sricanja. Svećenici naplaćuju poučavanje u svojim domovima. Većinsko stanovništvo i dalje je
bilo nepismeno.
Tijekom 17. i 18. st., proširenjem trgovinskih i kulturnih veza, Rusija prihvaća europski način ţivota.
Car Petar I na naukovanje šalje omladinu u inozemstvo, osniva prvu biblioteku, te umjesto crkvene
uvodi graĎansku pismenost. Otvaraju se škole za mornaricu, trgovinu, industriju i drţavnu upravu.
Petar I osniva u Petrogradu školu matematičkih i navigacijskih nauka. Otvarane su i druge namjensko
različite škole, te gimnazije (taj period smatra se periodom začetka realne škole u Rusiji). Učenici
besplatno dobijaju udţbenike, a nastavni predmeti se uče jedan za drugim, ne uporedo. Uspjeh se
odreĎivao brojem naučenih stranica (časoslovi, psalmi, graĎanska štampa). Učenike su tjelesno
kaţnjavali vojnici.
Mihail Vasiljeviĉ Lomonosov obiljeţava početak ruske povijesti prosvjetiteljstva. Borio se za širenje
narodne prosvjete (školovao se u Njemačkoj), osnovao Moskovsko Sveuĉilište 1755.g, koje je imalo
tri fakulteta: pravni, medicinski i filozofski. Uz njega je organizirao i gimnaziju. Pisao na materinjem
jeziku.
Carica Katarina II (18. st.) provodila je prosvjetnu reformu uz pomoć Ivan Ivanoviĉa Beckoja, koji je
pisao pod utjecajem europske pedagogije. Zagovarao je obrazovanje ţena; internate (zatvorene
odgojne institute), te školovanje u trajanju od 7.-14. godine.
Krajem 18. st., temeljem reforme školstva Teodor Jankovića (Mirijevski), donosi se Ustav narodnih
škola. PredviĎena su dva tipa škola: glavne (4 razreda; u svakom središtu) i male narodne škole (4
razreda/1. i 2.; u svakom kotaru). Mirijevski mijenja "učenje na glas" u predavanje učitelja.
28
ZAKLJUČAK: ideološki i obrazovni pokret, koji se u Europi razvio krajem 17. st., nazivamo
prosvjetiteljstvo. Svoj utjecaj na kulturni i pedagoški ţivot biljeţi i u 18. i 19. st. Zadaća
prosvjetiteljstva: ukazivanje na potrebu prosvjećivanja širokih narodnih masa.
Zasniva se:
- filozofski na: Baconovom empirizmu i Descartovom racionalizmu
- na ideji da će prosvjeta promijeniti feudalni poredak
- na ideji da svi ljudi imaju pravo na osnovnu, srednju i visoku školu
Glavni predstavnici: francuski materijalisti i enciklopedisti D. Diderot, J. L. D. Alambert, C. A.
Helvetius, P. H. Holbach. Njihove napredne misli: obavezno i besplatno školovanje, svjetovnost
nastave, realni karakter obrazovanja, intelektualni i moralni odgoj, uloga društvene sredine u razvoju
svakog pojedinca, zastupaju ideju drţavne škole, te utilitarnog obrazovanja.
Naši prosvjetitelji: M. A. Reljković (18. st.) i Dositej Obradović (18./19. st.). Obojica se zalaţu za
školovanje širokih masa, seljaka i gospode, obrazovanje ţena, pisali narodnim jezikom.
~ VRIJEME PRVIH GRAĐANSKIH REVOLUCIJA ~
Promjene koje se u pedagogiji dogaĎaju tijekom 17. i 18. st., uzrokovao je engleski filozof
John Lock (predstavnik napredne burţoazije; dualist, utilitarist), novom spoznajnom teorijom
temeljene na iskustvu. Djelo: Misli o odgoju. Dualist: spoznaja se stiče temeljem osjeta i vanjskog
svijeta + unutarnji izvor znanja (uzor Descartes). Nakon antičkog vremena prvi je razradio sistem
fizičkog odgoja. Učenje nije temeljio na religiji, te su kasniji filozofi materijalisti zastupali odvajanje
crkve od škole, drţavnu organizaciju škola, kao i besplatno učenje na prvom stupnju. Zastupa
prirodna prava ĉovjeka.
To nalazi odraz u teoriji prirodnog odgoja u uĉenju- J. J. Rousseaua, 18. st.
Prema Locku, drţava je dobrovoljni dogovor ljudi, kako bi zaštitili svoj ţivot, slobodu i vlasništvo.
Zalaţe se za predmete: čitanje, pisanje, materinji jezik, matematika, geometrija, najnužnije iz
anatomije, astronomije i povijesti, etiku, državno i prirodno pravo, opći prirodni zakoni u filozofiji.
Protivnik je skolastičke metode učenja, mehaničkog pamćenja, gomilanja znanja. Komensky
razraĎuje didaktička pitanja, Lock odgojna (temeljena na empirijskoj psihologiji).
Utilitarist: sreća i korist su ciljevi odgoja, kao i odgojiti čovjeka sa zdravim razumom i smislom za
praktično, a dijete je tabula rasa. Zastupa individualni odgoj, s naglaskom na tjelesni i moralni odgoj.
Odgajatelji, smatra, moraju biti obrazovani, uljudni, te inteligentni ljudi. Odgojna sredstva su: primjer
(nasuprot pravilima) i društvena sredina. Metode: pohvala, ukor, poučavanje, navikavanje, rad.
J. J. Rousseau kritizira feudalni odgoj, naglašava potrebu da se uvaţi: stvaralaštvo djeteta,
29
aktivnosti i djetinjstvo. Odbacuje Lockov cilj odgoja (stvoriti praktičnog čovjeka), te šire i dublje
formulira ciljeve odgoja (odgojiti čovjeka).
Razvija se građanska pedagoška misao: nakon Komenskog, zasluţni su Lock, filozofi materijalisti,
Rousseau – 18. st. Promjene u povijesti škole: drţavne škole, sve više škola za djevojčice, za seosku
omladinu, prve realne škole, uvode se realni predmeti u gimnazije.
Ostali francuski prosvjetitelji:
Claude Adrien Helvetius 18. st. (odgoj je svemoguć; od svakog se moţe napraviti genij; pokretači
ljudskog razvoja su odgoj i zakonodavstvo). Poredba: divljak – civilizirani čovjek.
Denis Diderot 18. st. filozof, pisac, urednik velike francuske Enciklopedia. Odgoj je ograniĉen; ne
moţe dati djetetu ono što mu je priroda uskratila.
Sistem škola: osnovne (obavezne, besplatne, sveopće), fakultet (srednje obrazovanje), viša škola
(med., pravni, bogoslovni i filozofski fakultet, etc). Smatra kako svećenici ne bi trebali poučavati djecu,
dok učitelj mora imati temeljito i opseţno znanje, te ljubav prema djeci i zvanju.
Jean-Jaques Rousseau 18. st. filozof i knjiţevnik, smatra da moral slabi kako civilizacija napreduje.
Ujedno, raste nejednakost meĎu ljudima, dok je njen izvor u privatnom vlasništvu.
U djelu Nova Heloiza kritizira feudalno društvo, a u djelu Emil feudalni odgoj i skolastičku školu,
opisujući odgoj novog čovjeka u graĎanskom društvu. Protiv je katoličke crkve (Emil spaljen javno u
Parizu).
Razmatra u djelu: čovjek je od prirode dobar, dijete se najbolje moţe razvijati u prirodi. Cilj je dgojiti
čovjeka. Razvoj djeteta u 4 faze: 0-2.g tjelesna njega, 2.-12.g razvijanje osjetila, 12.-15.g razvijanje
intelektualnih sposobnosti, 15.-18.g moralni odgoj. Protiv tjelesnog kaţnjavanja; dijete treba uvidjeti
posljedice svojih djela. Pravo znanje je ono do kojega dijete doĊe samo, promatranjem,
eksperimentom i zakljuĉivanjem (odbacuje učenje iz knjiga). Dijete/čovjek se najbolje odgaja i
razvija u prirodnom procesu rada. Diskriminira u obrazovanju i svakodnevnom ţivotu ţene, iako
smatra kako trebaju znati čitati i pisati.
Francuska revolucija 1789.g – pobjeda graĊanske klase.
ZAKLJUČAK: specifičnost razdoblja 17. i 18. st. je nastojanje odvajanja crkve od škole, pozornost je
na djetetu i njegovoj prirodi, a praksa tjelesnog kaţnjavanja se smanjuje. Navedeni filozofi-prosvjetitelji
oštro kritiziraju feudalno društvo i njegovu ideologiju. Naglašava se demokratičnost u odgoju i
obrazovanju.
Prosvjećivanje narodnih masa = razdoblje prosvjetiteljstva.
30
~ PEDAGOŠKE MISLI KLASIKA NJEMAĈKE FILOZOFIJE ~
Francuzi 18./19. st. djeluju ilegalno, dok njemački teoretičari djeluju kao profesori na
sveučilištima.
Najistaknutiji predstavnici: Immanuel Kant, J. G. Fichte, G. W. Hegel.
Njihova filozofija teţila je, u području ljudske misli, provesti ono što su Francuzi postigli u materijalnoj
borbi.
Immanuel Kant 18./19. st., transcendentalni idealist, dualist, analizira i istraţuje sve ono što je
moguće spoznati. Djeca se ne smiju odgajati prema sadašnjem, već prema budućem. Čovjek se
treba: disciplinirati, kultivizirati, civilizirati, moralizirati. Odgajanje je tjelesno i praktično/moralno.
Dijete se treba navikavati na rad. Prema prirodi, čovjek nije moralno biće, to postaje tek onda kad
moţe shvatiti duţnost i zakone.
J. G. Fichte 18./19. st., subjektivni idealist, negira dualizam u smislu postojanja ideja, postoji samo
apsolutno Ja i empirijsko Ja. Dijete treba odgojiti kao valjana člana naroda, čime postaje valjan čovjek
(čisti narodni odgoj = preporod naroda). Usmjerenjem u odgoju je utilitarist, smatrajući kako pojedinac
mora sluţiti općem dobru, drţavi, bez obzira na spol i staleţ. Zalagao se za demokratsku slobodu,
republikansko ureĎenje.
G. W. Hegel 18./19. st., idealist, filozof, teolog. Ideju smatra pokretačem stvarnosti. Za pedagogiju je
vaţan nauk o objektivnom duhu, koji se javlja u oblicima: običaj, pravo, individualni i socijalni
moralitet. Drţava je natklasna organizacija. Pedagogiju smatra primjenjenom psihologijom i etikom, s
ciljem moralnog usavršavanja čovjeka. Smatra da je moral kod čovjeka uvjetovan razvijanjem u
odgoju. Obrazovanje je vaţno sredstvo za usvajanje znanstvenih istina, a zadatak nastave je
razvijanje mišljenja u djece.
~ KLASICI NJEMAĈKE PEDAGOGIJE ~
J. Heinrich Pestalozzi 18./19. st., švicarski pedagog, ljubio narod i slobodu (član tajnog Društva
patriota; bio u zatvoru). Smatrao je da seljaka treba poučiti voĎenju gospodarskih poslova, jer će mu
znanje olakšati rad. Osnovao je privatni dom za siročad, koji se sam uzdrţavao dječjim radom (bio je
svakodnevno s njima). Nakon 5-6g sirotište se zatvara zbog nemogućnosti uzdrţavanja i potkradanja.
Cilj: povezivanje proizvodnog rada i učenja. Te godine, 1780., objavljuje djelo Večernji sati jednog
pustinjaka. Ideja vodilja: opće ljudsko obrazovanje treba prethoditi specijalnom. Svi su ljudi u svojoj biti
jednaki, a prema cilju trebaju ići samo jednim putem (od najbliţe okoline djeteta prema van). Godine
1798. ponovno organizira sirotište, s načelima: buditi kod djece osjećaj ĉovjeĉnosti, teţiti izgradnji
društva na naĉelu obitelji, moralno odgajati primjerima i dojmovima, provoditi radni odgoj.
Osnovao je i organizirao: osnovnu školu, srednju, i učiteljski institut. Ţelio je pomoći širokim masama.
31
U djelu Labudova pjesma objedinio je zaključke svog rada (s 80g). Cijeli ţivot posvetio je odgoju i
obrazovanju, nastojeći povezati teoriju i praksu.
Filozofski utjecaj izvršili su: Rousseau (prirodno i društveno stanje čovjeka), Kant i ostali idealisti
(svaka čovjekova spoznaja teţi razvitku; poimanje apriori).
Odgojni cilj ima tri zadatka: odgoj glave, odgoj srca, odgoj ruke. Metoda: promatranje (ima aktivan
karakter: nastava + proizvodni rad). Obitelj je središte moralnog odgoja (majka).
- Uveo pojam: elementarnog obrazovanja (od osnovnih pojmova do sloţenijih), načelo
odgojnosti nastave (cilj obuke je odgoj čovjeka), elementarna nastava (razvijanje vještina
mjerenja, brojenja i govorenja). Isticao vaţnost ponavljanja usvojenog znanja, vještina i
navika.
Cilj obrazovanja je razvitak mišljenja (nasuprot skolastičkog učenja na pamet). Zornost je polazna
osnova za apstraktno mišljenje.
J. Friedrich Herbart, 18./19. st., njemački filozof, uzori Kant i Fichte.
Predaje pedagogiju na sveučilištu u Gottingenu. Djela: Opća
pedagogija, Glavne postavke metafizike, Opća praktična filozofija.
Osnovao pedagoški seminar i vježbaonicu s internatom.
Razmatra s filozofskog aspekta: svijet se sastoji od beskonačne
mnoţine nepromjenjivih i vječnih supstanci. Duša je nepromjenjiva
supstancija, a u sjedinjenju s tijelom stječe individualnost, osjećaje,
predodţbe. Predodţbe su suština psihe (asocijativna psihologija).
Apercepcija = paţnja, interes. Predstavnik je intelektualizma u
pedagogiji i psihologiji; psihički ţivot svodi na predodţbe. Moralan čovjek je onaj koji se rukovodi
svojim moralnim predodţbama i idejama (prigovor V. E.: i ubojica ima razraĎeni koncept moralnosti).
Pedagogiju smatra je normativnom naukom. Etika odreĎuje cilj odgoja, psihologija sredstva (odgovara
na pitanje "kako?").
Smatra da je potrebno prvo stvoriti teoriju (treba utvrditi cilj odgoja), a zatim teoriju provesti u praksu
(obzirom na cilj koriste se sredstva).
Ciljevi: mogući i neophodan. Procesi odgajanja: upravljanje (reguliranje vladanja; nestašluk se guši
silom, glaĎu ili zatvaranjem u mračnim prostorijama), nastava (deskriptivna, analitička i sintetička;
formalni stupnjevi: jasnoća, asocijacija, sistem i metoda) i moralni odgoj/stega. Zadaci nastave:
razvijanje interesa, paţnje i mišljenja. Prema Herbartu, individualni pristup učeniku nije moguć. Znanje
se utvrĎuje ponavljanjem. Najvaţnije je učiteljevo usmeno izlaganje uz asocijacijske veze, dok
učenički samostalni radovi nisu toliko vaţni. Nema odgajanja bez nastave, i obrnuto. Vaţan je religijski
odgoj.
Nastavnik = jedini autoritet znanja i morala.
Obrazovanje i odgoj usmjeren je samo na djecu vladajuće klase.
Pozitivno: prvi je u pedagogiju uveo sistem, što je omogućilo da ona postane teorijska
znanost/samostalna disciplina.
32
Negativno: Herbartova kruta i formalistička pedagogija vladala je dugo i kod nas (prisutna i danas), u
praksi, te kroz razmatranja: Stjepan Basaričeka, Vojislav Bakića, Henrik Schreinera, etc.
Sljedbenici Herbarta: T. Ziller 19. st., W. Rein 19./20. st., K. Stoy 19. st., G. Lindner 19. st., T. Waitz
19. st., F. Dorpfeld, etc. U Hrvatskoj: Franjo Marković 19./20. st. profesor filozofije u Zagrebu, S.
Basariĉek 19./20. st. profesor učiteljske škole u Zagrebu.
ZAKLJUČAK: u drugoj polovici 19. st. nagli razvoj srednjih škola. Najveći utjecaj na praksu klasične
srednje škole/gimnazije, imao je J. F. Herbart.
Friedrich Frobel 18./19. st., Njemac, matematičar, filozof, napustio studije s 23 g, učitelj, u zrelijim
godinama posvećuje se pedagogijskom djelovanju, bio je samostalnog duha.
Nakon izravnog susreta s Pestalozzijem, napušta oglednu školu, te postaje kućni učitelj. Nastavio
školovanje izučavajući kristalografiju minerala (konzervator u muzeju). Izbija
rat izmeĎu Napoleona i Rusije, te stupa u vojsku protiv francuske okupacije.
S 34 godine, u potpunosti se okreće odgajanju djece.
1817.g otvara školu za dječake u Keilhau-u, po uzoru na Pestalozzijevu, te
objavljuje svoje prvo djelo Odgajanje čovjeka. 1837.g otvara prvi djeĉji vrtić
(Kindergarden= dijete je biljka, škola je vrt, a uĉitelj vrtlar)!! – inspiracija
u Materinskoj školi Komenskog.
Do svoje smrti, sve svoje snage Frobel je ulagao u osnivanje dječjih vrtića, u
razradu metoda predškolskog odgoja, kao i u odgajanje učitelja koji će primjenjivati njegove ideje u
predškolskom odgoju diljem Njemačke. Vrtići su imali demokratski karakter, većinom su uposlene
mlade učiteljice, ali vladajuća klasa nije ih odobravala. Katolička crkva s pruskom vladom, zabranila je
rad svih vrtića.
Dvije osnovne ideje njegovog nazora: ideja o uzajamnoj povezanosti i jedinstvu svega što postoji,
ideja o evoluciji. Daje primjer Univerzuma kao cjeline, ljudskog tijela/ruke/prsta kao samostalne
cjeline ali i dijela veće cjeline. Nakon Kantova rušenja biblijskog mita o postanku svijeta, Frobel je ipak
zadrţao teološko-mistični pogled na identitet prirode i duha (boţansko načelo u svim stvarima).
Frobel smatra kako razvoj kreće od akcije i reakcije, ka ravnoteţi. Traţi jedinstveno načelo za
objašnjenje stvaralačke aktivnosti u svemiru (ne u ideji, kao kod Hegela, već u snazi volje i mišljenju).
Kao i Rousseau smatra da je dijete po roĎenju dobro, dok zlo dolazi zbog grešaka u odgoju.
Zadaća odgoja: dovesti ĉovjeka do njegovog odreĊenja. Tek u odnosu na druge/socijalizacija,
dijete prelazi s animalne razine na razinu ljudskog bića. Temeljna zadaća nastave je dovesti dijete
do spoznaje o jedinstvu svih stvari, a ne davanje odreĊene koliĉine znanja (bitna etiĉka, a ne
intelektualna strana). Zadatak škole je stjecanje svijesti o jedinstvu ţivota, a ne priprema za ţivot
33
(kao što su mnogi tvrdili prije njega). Cilj odgoja: formiranje volje i karaktera.
Pet faza čovjekovog razvoja: rano djetinjstvo, djetinjstvo, dječaštvo, mladost i zrelost.
Naĉela na kojima počiva Frobelova pedagogija: odgoj treba prilagoditi prirodi, naĉelo samorada
(iz nutrine prema van; ne smije se izvana nametati; dijete uĉi radom i u procesu rada). U prvim
djetetovim godinama, jako je vaţna igra i razvoj jezika, te izučavanje prirode/kasnije znanosti. Upućuje
na vaţnost pripovjedaka, mitova, legendi, basni, etc. Obitelj je idealno jedinstvo. Majka, po prirodi,
treba odgajati dijete. Naglašava vaţnost igre s darovima: lopta, kocka i valjak.
Zasluga: prvi je razradio teoriju odgajanja predškolske djece i dao konkretne metode predškolskog
odgoja.
~ OSNIVAĈI PEDAGOGIJE NAUĈNOG SOCIJALIZMA ~
Marksizam nastaje 40-tih godina 19. st., u vrijeme razvijanja kapitalizma u Europi.
Analizirajući kapitalističko društvo i odnose u njemu, Marx i Angels nisu mogli zaobići odgojna pitanja
tog vremena. Smatrali su kako odgoj ovisi o stanju proizvodnih odnosa i klasnih interesa u društvu.
Utemeljuju odgoj kao povijesna i klasna pojava. Zajedničko djela: Njemačka ideologija, Manifest
komunističke partije.
"...budućnost radničke klase potpuno zavisi o odgoju mladog radničkog pokoljenja."
1
1 Jan Amos Komensky, Čeh (1592 - 1670) pripadnik vjerske sekte, protestant, biskup, ratno doba, izbjeglištvo,
težak život, gubitak djece. Uloga u pedagogiji identična je ulozi F Bacona i R. Descartesa u filozofiji, Kopernika
u astronomiji.
U svojim djelima uopćava pedagošku teoriju znanosti. Začetnik pedagogije novog doba. Gradi pedagogijski i školski sistem koji traje sve do danas. Vjeruje u veliku moć odgoja i pozitivnost čovjeka.
«Čovjek je najodličniji stvor…..odgoj ga formulira u cjelini». Komensky vjeruje da se od svakog čovjeka može
napraviti puno, tj. od svakog učenika se može izgraditi čovjek.
Škola je radionica čovječnosti sa zadatkom da uči sve o svemu, zalaganje za cjeloživotno obrazovanje. Škola je
opća, obavezna i jedinstvena za sve, muško, žensko, bogato, siromašno.
Organizacija škole i nastave. Tvorac 45 minutnog školskog sata, školske godine, predmeta, razreda. Formula
zakonitosti u području didaktike.
Djelo «Velika didaktika». Praktičko - skoro sve je isto do danas. Na teorijskom planu naznačio osnove i pokazao
perspektivu razvoja pedagogijske znanosti i teoriju obrazovanja.
John Locke (1632 - 1704) filozof, sociolog i pedagog.
Djelo «Misli o odgoju»
Teorija odgoja: odbacuje učenje o uroĎenim idejama i zagovara empirizam. Društvena sredina i odgoj imaju najveće značenje u razvitku čovjeka. 90% ličnosti je utjecaj odgoja (okoline), a 10% nasljeĎe. Presudna uloga
čovjeka u djetinjstvu i mladosti.
Jean Jacques Rousseau (1712 - 1778) utemeljitelj nadrealizma.
Otkriva slabosti skolastičke škole i feudalnog odgoja i suprotstavlja mu nacrt novog, prirodnog, općeljudskog
odgoja.
Djelo «Emil» ili «O odgoju». Izazvalo buru u Hrvatskoj, mada je prevedeno zbog deizma. Temelj su ideje franc.
revolucije (bratstvo, sloboda i jednakost). Suprotstavlja se vjerovanju da je čovjek grešno stvorenje. Po njemu,
čovjek je dobar, treba ga odgajati u skladu s prirodom. Ljudi su loši kad je okolina loša.
Odgajatelj treba biti uzgajatelj (vrtlar - osigurava optimalne uvjete za razvoj, ne mijenjati biljku). «Temeljni
zadatak odgoja je odgoj dobrote», smatra odgoj važniji od obrazovanja. Temeljna svrha je odgoj slobodnog
34
čovjeka jer «smisao nije u odgajanju vojnika, sudaca i svećenika već čovjeka». Dobro odgojen čovjek, bit će
dobar za svaki poziv (duboki humanizam).
Problem kod Rousseau je raskorak u teoriji i praksi (možda je uzrok njegova psihička bolest). Johann Heinrich Pestalozzi (1746 - 1827) Švicarac (tada je Švicarska bila pod Francuskom).
Postavio temelje čitavom nizu pedagogijskih disciplina. Njegov život i rad nadahnuti su filantropizmom (voli
ljude). Pomagao je, davao je čak osobni imetak siromašnima i nemoćnima. Za njega je svrha odgoja razvitak
čovječnosti. To se postiže skladnim razvitkom. Obiteljska, predškolska, domska i školska pedagogija ili odgoj.
Razvio novu didaktiku u duhu Komenskog. Pojava metodike elementarne nastave, djelo «Kako Gertruda uči
svoju djecu».
Radio praktično na prosvjećivanju odraslih kako da bolje žive. Osnovao je odgojne domove - povezao rad i
obrazovanje za siromašne i napuštenu djecu. Ti domovi su financijski propadali, ali svaki put je izašao duhovno
bogatiji. Francuska mu je povjerila odgojni zavod gdje je skrbio o djeci ratnoj siročadi. U starosti tek piše, kada
nema više snage za praktični rad.
Friedrich Frobel (1782 - 1852), pod utjecajem Pestalozzija. Utemeljitelj predškolskog odgoja «Odgajanje čovjeka». Čitav život posvetio predškolskom odgoju i razvoju predškolske pedagogije. Organizira odgojne
zavode jer shvaća da su djeca prepuštena ulici (roditelji rade - industrijalizacija). Priprema odgoj za rad u
vrtićima, osniva ih, teorijski razraĎuje sistem predškolskog odgoja, stvara didaktički materijal i osniva metodiku
predškolskog odgoja.
Frierdrich Adolf Diesterweg (1790 - 1866), pod utjecajem Pestalozzija. Osnovna škola, organizacija učiteljskih
škola i osposobljavanje učitelja.
Djelo «Putokaz za obrazovanje njemačkih učitelja» U Hrvatskoj je Ivan Filipović ono, što je Diesterweg u
svijetu.
Postignuta autonomija pedagogijske znanosti (19. st.)
Kant predavao na sveučilištu u okviru filozofije i pedagogije (u Kaljingradu)
Johann Friedrich Herbart (1776 - 1841). NasljeĎuje 1805. Kantovu katedralu.
1806. djelo «Opća pedagogija izvedena iz odgojnog cilja». U djelu pregledno izlaže temeljni smisao pedagogije
kao zasebne znanosti. Razlikuje pedagogijsku teoriju od prakse i smatra ih zasebnima. Razdvaja pedagogiju i
filozofiju.
Pedagoškom radu treba prethoditi teorija jer samo ona nas može naučiti kako ćemo s pomoću iskustva i
promatranja ispitivati prirodu ako želimo od nje dobiti odreĎene odgovore. Herbart kaže da je pedagogija
normativna znanost kojoj su pomoćne znanosti etika i psihologija; etika pomaže u postavljanju temeljnih
odrednica, a psihologija u odreĎivanju puteva s kojima se dolazi do tog cilja. Proces odgoja započinje vanjskim
utjecajem odgajatelja. Zadatak nastave je i put odgoja - autonomija odgajanika, stega. Obrazovno je samo sadržaj nastave. Nema
nastave koja nije odgojna, po njemu. Nastava je glavno sredstvo odgoja. «Nastava bez odgoja je sredstvo bez
cilja. Odgoj bez nastave je cilj lišen sredstva».
Utemeljio pedagogijske seminare - centar pri sveučilištu koji radi obrazovanje nastavnika. Zahvaljujući njemu,
postupno se utemeljila pedagogija kao zasebna katedra na sveučilištu.
Komensky je stvorio vanjsku strukturu škole, korak naprijed radi Pestalozzi s uputom za nastavnike, a tek
Herbart sve unaprijeĎuje koristeći psihologiju i stvara način rada, metodu.
Autori koji dalje razvijaju njegovu teoriju, istovremeno rade i korak naprijed i korak natrag. Herbartovu
metodu shvaćaju doslovno, nešto što je apsolutno. Ne prilagoĎavaju nastavne metode novim okolnostima. Sve to
s vremenom izaziva veliku krizu u školstvu, a onda se javljaju mnogi pedagoški pravci na prijelazu iz 19. u 20.st koji pokušavaju rješiti tu krizu. Većina tih pravaca se suprotstavlja dotadašnjem i pokušavaju naći nove metode.
Unutar sebe se jako razlikuju. Tri ključne ideje su zajedničke (to traje do 2. svjetskog rata): 1. veće uvažavanje
aktivnosti učenika u nastavi, 2. uvažavanje prirode učenika, 3. doživljajnost (zornost) u nastavi (povratak
prirodi).
Izvor: internet.