Smjernice nevladinih organizacija

za zakonsko regulisanje prava iz oblasti socijalne zaštite u BiH

nevladine organizacije angažovane u oblasti

socijalne zaštite

februar 2007

Podržano od strane

1

Sadržaj

Uvod

Nevladine organizacije o sistemu socijalne sigurnosti i zaštite u Bosni i

Hercegovini

Obaveze BiH obzirom na međunarodne standarde ljudskih prava

Šta je to socijalna zaštita, socijalno osiguranje i socijalna pomoć?

Šta podrazumijeva pravo na socijalnu sigurnost i zaštitu u međunarodnim

dokumentima?

Situacija u BiH

Šta je problem – zašto su zakoni loši i zašto ne postoji socijalna sigurnost u BiH

Uočeni problemi u praksi

Finansijska socijalna pomoć - socijalni minimum

Smjernice za zakonsko definisanje socijalne pomoći, zasnovane na

međunarodnim standardima i uslovima Evropske unije

Korisnici finansijske socijalne pomoći i kriteriji za određivanje korisnika

Kako se određuje socijalni minimum?

Nadležne institucije za donošenje odluka o pravu na socijalnu pomoć – uloga

ministarstava i centara za socijalni rad

Preporuke nevladinih organizacija za zakonsko regulisanje prava iz oblasti

socijalne zaštite i socijalnog osiguranja u BiH

Dodatak: Zaključne napomene Komiteta o ekonomskim,

socijalnim i kulturnim pravima

Nevladine organizacije koje su učestvovale u izradi ovog dokumenta

2

Uvod

Nevladine organizacije o sistemu socijalne sigurnosti i zaštite u Bosni i Hercegovini

Grupa nevladinih organizacija, angažovanih u oblasti socijalne zaštite ugroženih grupa

stanovništva, analizirala je utjecaj politika, mjera i aktivnosti u oblasti socijalne sigurnosti i

zaštite u okviru Srednjoročne razvojne strategije BiH i trenutno važećih zakona koji tretiraju

ovu oblasti u BiH sa aspekta poštivanja ljudskih prava.

Analize su pokazale da postoji čitav niz problema u ostvarivanju prava građana na socijalnu

sigurnost i zaštitu. Ovo se naročito ogleda kroz ograničenja u postojećem zakonskom okviru

(nepostojanje zakona na državnom i nižim nivoima, neusklađenost sa međunarodnim

standardima ljudskih prava iz ove oblasti) i primjeni zakona u praksi (nedonošenje ili sporo

donošenje podzakonskih akata, neusaglašenost zakona na teritoriji države i entiteta, negativne

prakse u radu državnih institucija i službi) i generalno, neprimjeni usvojenih zakona.

BiH ima obavezu ispuniti standarde ljudskih prava iz oblasti socijalne sigurnosti i zaštite koji

proizilaze iz međunarodnih dokumenata koje je država potpisala i ratificirala. BiH, također, u

procesu pridruživanja Evropskoj uniji ima obavezu uskladiti sistem socijalne sigurnosti i

zaštite sa evropskim standardima iz ove oblasti.

Ovim dokumentom, nevladine organizacije nude smjernice i preporuke organima vlasti u

državi za:

- neophodno donošenje državne politike iz oblasti socijalne sigurnosti i zaštite;

- donošenje i usvajanje zakonodavstva o socijalnoj sigurnosti i zaštiti, prilagođenog

nastalim potrebama u Bosni i Hercegovini;

- konkretne smjernice za uvođenje socijalnog minimuma/finansijske socijalne pomoći u

okviru novih zakona.

Smjernice i preporuke su zasnovane na međunarodnim standardima ljudskih prava u ovoj

oblasti i dobrim praksama u zemljama Evropske unije, kao i na analizi zakonodavstva i

iskustava iz bosanskohercegovačke prakse.

Nadamo se da će dokument poslužiti kao osnova za širu diskusiju između nevladinog i

vladinog sektora i biti osnova za konkretne poteze odgovarajućih intitucija vlasti.

3

Obaveze BiH obzirom na međunarodne standarde ljudskih prava

Ustav BiH predviđa 15 različitih međunarodno-pravnih mehanizama zaštite ljudskih prava.

Uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava, BiH je obavezna primjenjivati i

Međunarodni pakt o socijalnim, ekonomskim i kulturnim pravima uz 'osiguranje progresivne

realizacije do stepena maksimalno raspoloživih resursa' prava na socijalnu zaštitu i pomoć i

prava na socijalnu sigurnost, uključujući socijalno osiguranje, a također i Evropsku socijalnu

povelju koja je potpisana (iako još nije ratifikovana), ali predstavlja obavezu s obzirom na

Ustav Federacije BiH te članstvo BiH u Vijeću Evrope.

Ustavnim odredbama, primjena međunarodnih dokumenata ima prvenstvo u odnosu na

domaće zakonodavstvo.

Potpisivanjem te tako i prihvatanjem međunarodnih konvencija o ljudskim pravima BiH je

preuzela obavezu da svima na svojoj teritoriji, bez diskriminacije po bilo kojem osnovu,

osigura socijalnu pomoć i zaštitu. Tako, član 11. Međunarodnog pakta o ekonomskim,

socijalnim i kulturnim pravima (Pakt) kaže da: „Države stranke ovoga Pakta priznaju pravo

svakoga na životni standard dovoljan za njega i njegovu obitelj, uključujući primjerenu hranu,

odjeću i stan, kao i na stalno poboljšanje životnih uvjeta. Države ugovornice poduzet će

potrebne mjere da osiguraju ostvarenje toga prava, priznajući u tu svrhu bitnu važnost

međunarodne saradnje utemeljene na slobodnoj volji“. Također, istim dokumentom u članu 9.

se kaže da: „Države stranke ovoga Pakta priznaju pravo svakoga na socijalnu sigurnost,

uključujući socijalno osiguranje.“

Obaveza države potpisnice Pakta jeste da osigura svojim građanima potrebna minimalna

sredstva za osnovnu prehranu, osnovnu zdravstvenu zaštitu, osnovno sklonište i stanovanje, i

najosnovniji oblik edukacije, bez obzira na dostupnost resursa dotične zemlje ili bilo kojih

drugih faktora i teškoća1.

Sve države članice Pakta su obavezne da poštuju, štite i ispunjavaju prava predviđena u ovom

dokumentu, a koja su kasnije detaljno razrađena u Limburškim principima i Mashtrihtskim

vodičima.2 Suština je da postoje tzv. temeljne obaveze države da osigura svakom građaninu

minimum socijalne sigurnosti na nediskriminirajući način, čak ako joj je u ostvarenju tog

prava potrebna međunarodna pomoć. Države članice Pakta su slobodne da odluče o načinu

kako će ispuniti ovu obavezu koja za nju proističu iz ovog dokumenta.

Također, postoji obaveza države na progresivno ostvarivanje prava kako bi postepeno ispunila

najviše standarde iz Pakta. Pod ovim Pakt podrazumijeva da su države obavezne da usvoje

zakonodavne i druge mjere kako bi ostvarile progresivnu realizaciju prava na socijalnu

sigurnost. Takve mjere moraju biti promišljene, konkretne i ciljane ka dostizanju ovog prava.

Također, ovo podrazumjeva bilo koje promišljene mjere kako bi se postepeno dostiglo

potpuno ispunjenje prava predviđenih Paktom i u kontekstu maksimuma iskorištavanja svih

dostupnih izvora’3

1 Komitet za ekonomska socijalna i kulturna prava, Opći komentar br.3., 5ta sjednica 1990., UN

Doc.E/1991/23,ANNEXIII, para.10. 2 UN Document E/CN.4/1987/1. The Limburg Principles on the Implementation of the International Covenant

on Economic, Social and Cultural Rights. 3 UN Doc. E/1991/23. General Comment No. 3, The nature of States parties obligations (1990).

4

Pored toga, BiH je obavezna podnositi periodične izvještaje o primjeni ratificiranih

međunarodnih dokumenata međunarodnim komitetetima zaduženim za praćenje

implementacije i davanje preporuka državama kako da unaprijede primjenu ovih dokumenata.

Šta je to socijalna zaštita, socijalno osiguranje i socijalna pomoć?

Socijalna zaštita4 odnosi se na obavezu država da promoviraju uspostavu socijalnih službi

koje bi doprinosile dobrobiti i pojedinaca i grupa u društvu, korištenjem rada službenika

socijalnih službi putem kojih se daju savjeti, i putem kojih bi se pružala pojedinačna pomoć.

Ovo je najširi pojam koji obuhvata socijalno osiguranje i socijalnu pomoć.

Socijalno osiguranje5 odnosi se na zarađene naknade radnika i njihovih porodica na osnovu

sistema osiguranja zasnovanog na uplatama doprinosa pojedinaca, na primjer: zdravstvena

zaštita, naknada za bolovanje, nezaposlenost, starosna penzija, penzija u slučaju nesreće na

poslu ili bolesti, porodična penzija, naknada za porodiljsko odsustvo ili materinstvo,

invalidska penzija ili penzija za bračnog druga. Iz ovog proizilazi da se pravo na socijalno

osiguranje ostvaruje po osnovu rada i zaposlenja, odnosno doprinosa uplaćivanih tokom

trajanja zaposlenja u okviru sistema socijalne zaštite. Ove naknade u pravilu nisu zasnovane

na provjeri prihoda a njihova visina je obično povezana sa predhodno ostvarenim zaradama ili

uplaćivanim doprinosima.

Socijalna pomoć6 je pomoć koja se dodjeljuje na osnovu potreba pojedinaca, bez postavljanja

bilo kakvih uvjeta koji se odnose na ispunjavanje obaveza iz sistema socijalnog osiguranja,

koji pokrivaju određeni rizik ili stanje u vezi sa zanimanjem ili obavezu plaćanja doprinosa.

Pomoć se dodjeljuje kada osoba ne ostvaruje nikakve naknade po osnovu sistema socijalnog

osiguranja koje bi određenoj osobi osigurala adekvatna sredstva, osim kada je to utvrđeno

drugačije zakonom.

Šta podrazumijeva pravo na socijalnu sigurnost i zaštitu u međunarodnim

dokumentima?

Međunarodni pakt o ekonomskim, kulturnim i socijalnim pravima (Pakt)

Pakt obavezuje države potpisnice da osiguraju svima na svojoj teritoriji uživanje prava na

socijalnu zaštitu i socijalno osiguranje. U cilju ispunjenja ovih prava iz Pakta od države se

traži uspostavljanje sistema medicinske i socijalne zaštite te osiguranja:

1. novčane naknade za slučaj bolesti,

2. porodiljske naknade,

3. naknade za penzionere,

4. naknade za osobe sa invaliditetom,

5. naknade za ozljede na radu,

6. naknade za nezaposlene,

7. porodične naknade.

4 Član 14. Evropske socijalne povelje

5 Član 12. Evropske socijalne povelje

6 Član 13. Evropske socijalne povelje

5

Za svaku od navedenih naknada država mora uspostaviti politiku i sistem koji podrazumijeva,

između ostalog, kriterije i način dodjele naknada, kao i metode finansiranja. Iako Pakt ne

navodi striktno objašnjenje termina 'socijalna sigurnost' Opći komentar br. 6. iz 1995. godine

navodi da ovaj termin implicitno obuhvata sve rizike vezane za gubitak sredstava za

izdržavanje iz razloga koji su mimo kontrole same osobe. Pakt također, obavezuje državu da u

granicama raspoloživih resursa pruži određene beneficije i drugu pomoć starim osobama koje,

kada dostignu dob propisanu nacionalnim zakonodavstvom, a nisu napunile kvalificirani

period za doprinos i nemaju pravo na starosnu penziju, druge beneficije i pomoć, a nemaju ni

drugog izvora prihoda7. Opći komentari UN Komiteta koji razmatra primjenu Pakta dalje

razmatraju načine na koje države trebaju da osiguraju uživanje prava iz ovog dokumenta za

ranjive i ugrožene kategorije stanovnovništva kao što su žene, osobe sa invaliditetom, stare

osobe, i sl.

Generalni komentar broj 5. UN Komiteta za ekonomska, socijalna i kulturna prava koji

se odnosi na status osoba sa invaliditetom8

Obaveza država članica Pakta na progresivnu realizaciju prava iz ovog dokumenta do

maksimuma raspoloživih resursa predstavlja mnogo više od uzdržavanja poduzimanja mjera

koje mogu imati negativan utjecaj na osobe sa invaliditetom. Obaveze države u slučaju

ugroženih i obespravljenih grupa je da djeluje pozitivno kako bi umanjila strukturalne smetnje

i prepreke i kako bi omogućila odgovarajući tretman u korist osoba sa invaliditetom u cilju

ostvarivanja pune participacije i jednakosti osoba sa invaliditetom unutar društva.

Generalni komentar broj 5. daje cijeli niz objašnjenja koja se odnose na primjenu prava iz

Pakta. U tački 28. posebno se tumači pitanje socijalne sigurnosti. "Država treba osigurati

mjere finansijske podrške osobama sa invaliditetom koje su, zbog invaliditeta ili sa

invaliditetom povezanih faktora, privremeno izgubile ili je došlo do smanjenja njihovih

prihoda ili kojima su uskraćene mogućnosti za zaposlenje". Ovakva podrška treba odražavati

posebne potrebe osoba sa invaliditetom za tuđom pomoći i asistencijom i druge troškove koji

su često povezane sa invaliditetom. Smještanje u institucije osoba sa invaliditetom, osim ako

nije potreban zbog drugih razloga, ne može se smatrati adekvatnom zamjenom za prava na

socijalnu sigurnost i finansijisku podršku takvim osobama.

Evropska socijalna povelja (Povelja)

Povelja je jedan od ključnih dokumenata Vijeća Evrope i Evropske Unije koji uspostavlja

standarde u oblasti ekonomskih i socijalnih prava. Ovaj dokument smatra se protivtežom

Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima. Dok Evropska konvencija razrađuje građanska i

politička prava, Povelja postavlja standarde ekonomskih i socijalnih prava. Povelja obavezuje

države potpisnice, između ostalog, da osiguraju pravo na socijalnu sigurnost, socijalnu i

medicinsku pomoć, zdravstvenu zaštitu, korištenje pomoći putem službi za socijalnu pomoć,

te uspostavljanje i podupiranje sistema socijalnog osiguranja, kao i progresivno podizanje

nivoa sistema socijalnog osiguranja.

7 Cjelovit tekst Generalnog komentara br. 6. dostupan je na:

http://www.unhchr.ch/tbs/doc.nsf/(Symbol)/482a0aced8049067c12563ed005acf9e?Opendocument Ovaj

komentar se bavi naročito ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima starih osoba. 8 Cijeli tekst Generalnog komentara broj 5. može se naći na

http://www.unhchr.ch/tbs/doc.nsf/(Symbol)/4b0c449a9ab4ff72c12563ed0054f17d?Opendocument

6

Član 12. Povelje garantuje pravo na socijalnu sigurnost i obavezuje države da će u svrhu

djelotvornog ispunjavanja ovog prava:

- ustanoviti ili podupirati sistem socijalnog osiguranja kao i nastojati progresivno podići

nivo ovog sistema; te

- podupirati sistem socijalnog osiguranja na odgovarajućem nivou, najmanje jednak

minimalnim standardima socijalnog osiguranja iz Međunarodne konvencije o radu br.

102.

Pravo na socijalnu i medicinsku pomoć garantovano je članom 13 Povelje. Ovaj član

obavezuje države ugovornice na osiguranje:

- svakom licu koje je bez adekvatnih prihoda i koje nije u mogućnosti osigurati takve

prihode ni svojim vlastitim nastojanjima niti na drugi način, naročito naknadama po

šemi socijalnog osiguranja, bude data adekvatna pomoć;

- da lica koja primaju takvu pomoć neće zbog toga trpjeti od smanjenja njihovih

političkih ili socijalnih prava;

- da svako može primiti od odgovarajućih javnih i privatnih službi savjete ili ličnu

pomoć ukoliko je to potrebno da spriječi, ukloni ili da ublaži lične ili porodične nužne

potrebe.

Pravo na korištenje pomoći putem službi za socijalnu pomoć pominje se u članu 14. Povelje.

U ovom smislu, države ugovornice su obavezne da unaprijede ili osiguraju službe, koje bi

korištenjem metoda socijalnog rada, doprinijele blagostanju i razvoju i pojedinca i grupa u

zajednici i njihovom prilagođavanju društvenoj okolini, te da će poticati učešće pojedinaca i

dobrovoljnih ili drugih organizacija u osnivanju ili potpomaganju takvih službi.

Revidirana Povelja članom 30. obavezuje državu na poduzimanje različitih mjera za zaštitu od

siromaštva i socijalne isključenosti.

Evropski zakonik o socijalnoj sigurnosti

Evropski zakonik o socijalnoj sigurnosti9 (i Protokol) je jedan od instumenata Vijeća Europe

namijenjen harmonizaciji zakonodavstva iz područja socijalne sigurnosti u Evropskoj uniji.

To je nadnacionalno socijalno zakonodavstvo koje ćemo, obzirom na izraženu političku volju

za pridruživanjem Evropskoj uniji, morati prihvatiti kao osnove i smjernice za usklađivanje

našeg sistema socijalne sigurnosti prema standardima Unije. Donijele su ga države članice

Vijeća Evrope, u saradnji sa Međunarodnom organizacijom rada.

Evropski zakonik reguliše ostvarivanje prava na :

1. Zdravstvenu zaštitu

2. Davanje za bolest

3. Davanje za nezaposlenost

4. Davanje za starost

5. Davanje za povredu na radu

6. Obiteljsko davanje

7. Davanje za majčinstvo

8. Davanje za invaliditet

9. Davanje članovima obitelji kada umre uzdržavatelj

9 http://conventions.coe.int/Treaty/en/Treaties/Html/139.htm

7

Dalje, Zakonik definiše standarde za obračunavanje finasijske pomoći, vezane za 'socijalno

osiguranje' te uspostavlja dalje kriterije za ostvarivanje prava na predviđena davanja.

Konvencija o eliminaciji svih oblika diskriminacije nad ženama (Ženska konvencija)

Konvencija zabranjuje sve oblike diskriminacije žena. Ova konvencija u članu 11. stav 1.

tačka e., garantuje pravo žena na socijalnu zaštitu, posebno u slučaju odlaska u penziju,

nezaposlenost, bolest, invaliditet, starost, i druge nesposobnosti za rad. Posebno, imajući na

umu naročito teške uslove života na selu, Konvencija obavezuje državu da osigura pravo žena

na „direktno korištenje programa socijalne zaštite“ .

Konvencija o pravima djeteta

Ova konvencija obavezuje države potpisnice da priznaju pravo svakom djetetu na socijalnu

sigurnost, uključujući i socijalno osiguranje. Država je garant prava na životni standard koji

odgovara djetetovom fizičkom, mentalnom, duhovnom, moralnom i društvenom razvitku.

Države potpisnice se obavezuju na preduzimanje odgovarajućih mjera u slučaju potrebe koje

uključuju materijalnu pomoć i pomaganje programa, naročito onih koji se tiču prehrane,

odijevanja i stanovanja. Države se obavezuju da osiguraju djetetu najviši mogući standard

zdravlja, te pravo na pristup institucijama za liječenje i zdravstvenu rehabilitaciju.

Situacija u BiH

Šta je problem – zašto su zakoni loši i zašto ne postoji socijalna sigurnost u

BiH?

Ostvarivanje prava na socijalnu zaštitu i materijalnu socijalnu pomoć u BiH regulišu entitetski

zakoni. U FBiH to je Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite

porodica sa djecom (Službene novine FBiH 36/99 i 59/04), a u Republici Srpskoj je Zakon o

socijalnoj zaštiti (službeni glasnik RS 5/93, 15/96,110/03).

U FBiH kantoni i općine su obavezni da donesu zakone, podzakonske akte, odluke i druge

propise, kako bi se u potpunosti mogli primjenjivati zakoni o socijalnoj zaštiti. Slično je i u

Republici Srpskoj, gdje puno uživanje prava zagarantiranih u entitetskim zakonima ili u

općinskim propisima mora biti realizirano kroz odluke nadležnih općinskih organa vlasti.

Međutim, postojećim zakonima u BiH ne pruža se jednaka socijalna sigurnost svim

građanima, a čitave kategorije lica ne ostvaruju pravo na socijalnu zaštitu i pomoć. Prava nisu

zakonom jasno definisana i razgraničena i međusobno se prepliću. Tako, na primjer, postojeći

zakon u FBiH obuhvata tri odvojene oblasti: socijalnu zaštitu, zaštitu civilnih žrtava rata i

zaštitu porodica sa djecom i kao takav nejasno je koncipiran i komplikovan za primjenu u

praksi. Korisnici socijalne pomoći se taksativno nabrajaju u zakonu (zakonima) što

ograničava pristup ovom pravu nenabrojanim mogućim korisnicima koji, prema

međunarodnim standardima, imaju pravo na pomoć.

Zakoni fragmentarno rješavaju prava po osnovu socijalne zaštite i socijalne pomoći, te na

jednak način tretiraju različite kategorije ugroženih i sa različitim potrebama. Zbog

8

neodgovarajućih/loših zakonskih rješenja i njihove neusklađenosti sa međunarodnim

standardima teret obaveze osiguranja socijalne zaštite i sigurnosti se sa države prenosi na

porodicu. Na ovaj način država dio svoje obaveze i odgovornosti prenosi na građane, a

kategorije stanovništva koje nemaju porodicu koja im može pružiti tu pomoć i zaštitu ne

mogu nikako ostvariti ova prava.

Nadalje, problem predstavlja što kantonalni zakoni, unutar FBiH nisu međusobno usklađeni.

Štaviše, kantonima u FBiH je dopušteno da donose svoje zakone što kantoni često

zloupotrebljavaju pa ne donose zakone nikako ili ih pak donose ne poštujući osnovne principe

ili minimum prava predviđenih federalnim zakonom. Postoji praksa da pojedini kantoni

umjesto donošenja potrebnih zakona donose privremene odluke čime nastoje izbjegavati

obavezu osiguranja socijalne sigurnosti. Sve to doprinosti produbljivanju socijalne

nesigurnosti i diskriminaciji korisnika prema mjestu stanovanja, u zavisnosti od ekonomskog

bogatstva kantona ili opštine.

Neusklađenost postoji i u odnosu zakona koji tretiraju oblast socijalne zaštite i drugih zakona

koji na neki način tretiraju prava iz oblasti socijalne sigurnosti, kao npr. Zakon o zdravstvenoj

zaštiti i Zakon o zdravstvenom osiguranju. Ovo dalje dovodi do toga da pojedine kategorije

potencijalnih korisnika nisu u mogućnosti da ostvare svoja prava. Tako na primjer djeca Romi

često ne ostvaruju pravo na zdravstvenu zaštitu ukoliko nisu u redovnom sistemu

obrazovanja, osobe koje nisu zaposlene ne ostvaruju pravo na zdravstvenu zaštitu i sl.

Postojeći sistem socijalne zaštite u BiH u određenoj mjeri ipak obuhvaća prava iz socijalnog

osiguranja. Također, pravo na finansijsku socijalnu pomoć općenito postoji u formi

privremene ili 'jednokratne' novčane pomoći, koja se daje ograničen broj puta u godini

pojedinačnim korisnicima, te stalne novčane pomoći u FBiH, ili u formi 'produženog oblika

pomoći' (materijalno osiguranje), kakva je poznata u Republici Srpskoj. Međutim, ovako

uspostavljena socijalna pomoć je više formalno ispunjenje obaveze države bez stvarne

namjere da se osigura minimum sredstava neophodnih za život svima onima kojima je to

potrebno.

Zbog neharmoniziranih zakona na nivou entiteta, kantona i opština, obim finansijske socijalne

pomoći nije jednak za sve. Diskriminacija se ogleda u:

- određivanju kriterija za dodjelu socijalne pomoći,

- procesu donošenja odluka o dodjeli socijalne pomoći,

- kategorizaciji siromašnih i identifikaciji najugroženijih.

Zbog propusta u zakonima u BiH, postoji više kategorija socijalno ugroženih pojedinaca i

grupa koji uopšte nisu u sistemu socijalne zaštite ili koji nisu dovoljno zaštićeni kroz postojeći

sistem.

9

Uočeni problemi u praksi10

Nevladine organizacije koje se bave socijalnim i ekonomskim pravima i konkretnom pomoći

ugroženim grupama, identificirale su slijedeće probleme u socijalnoj zaštiti ugroženih

kategorija stanovništva:

Iako je samo dva posto stanovništva registrirano da ima pravo na socijalnu pomoć,

država ne obezbjeđuje dovoljno sredstava da svi oni realiziraju ovo pravo;

Predviđena sredstva u budžetima u BiH koja se odvajaju za socijalnu pomoć i zaštitu

karakteriše neproporcionalna raspodjela sa veoma visokim nivoom beneficija za ratne

vojne veterane koja iznosi gotovo jednu trećinu ukupnih sredstava te veoma niski nivo

potrošnje za socijalnu i dječiju zaštitu i programe socijalne pomoći.

U oblasti zaštite osoba sa invaliditetom najizraženija je zakonima utemeljena

diskrimnacija između osoba sa invaliditetom stečenim u toku rata i u vezi sa ratom

(čak i unutar ove kategorije postoji izražena razlika između civilnih i vojnih žrtava

rata) i osoba sa invaliditetom stečenim po drugoj osnovi. Po važećem Zakonu u FBiH

civilnim žrtvama rata pripada 70% od naknada koje primaju ratni vojni invalidi, dok

osobe sa invaliditetom stečenim nevezano za ratna zbivanja primaju znatno niže

naknade. Raspon naknada za osobe sa prvom kategorijom invalidnosti kreće se od 330

KM za osobe sa invaliditetom nevezanim za ratna zbivanja, 1100 KM za civilne žrtve

rata do 1680 KM za ratne vojne invalide

Žene, žrtve ratnog silovanja su tek početkom 2006. godine zakonski stekle pravo na

socijalnu pomoć, međutim još uvijek nisu doneseni odgovarajući podzakonski akti

koji bi omogućili primjenu zakona i pružanje pomoći ovoj kategoriji stanovništva od

strane države. Pomoć je trenutno ograničena na nevladine organizacije koje kroz svoje

programe pružaju pomoć i zagovaraju poštivanje prava ove osjetljive grupe.

U BiH još uvijek, ne postoji niti jedna državna ustanova za smještaj osoba koje su

preživjele neku vrstu porodičnog ili partnerskog nasilja, nasilja nad djecom i trgovine

ljudima. Za sada, ovakvu vrstu pomoći pružaju samo nevladine organizacije kroz rad

sigurnih kuća. Država samo iznimno pomaže rad ovih organizacija i sigurnih kuća i to

kroz plaćanje dijela troškova smještaja za žrtve trgovine ljudima i pomoć sigurnoj kući

za žrtve nasilja u porodici u Kantonu Sarajevo. Država također još uvijek nije

formirala niti jednu ustanovu u kojoj bi se izmjestili nasilinici u slučaju primjene

Zakona o zabrani nasilja u porodici.

Država ne pruža adekvatnu pomoć i zaštitu starijim osobama. Ovo se ogleda kroz

nerješen status i vrlo niske penzije koje ne dostižu minimum sredstava dovoljan za

život, lošu socijalnu zaštitu, visoke cijene liječenja i lijekova i dr.

Koordinacija državnih socijalnih institucija koje u svojoj nadležnosti imaju brigu o

starim osobama ne postoji ili je vrlo mala. Ne postoji institucionaliziran sistem brige o

10

Nezavisni izvještaj NVO o implementaciji mjera i aktivnosti u okviru Srednjoročne razvojne strategijeBiH i

ostvarivanju prava iz oblasti socijalne zaštite, obrazovanja i okoliša, ICVA, juli 2006 (dostupan na web stranici

www.icva-bh.org ili direktno ICVA uredu)

10

starim osobama tako da se skoro svi problemi starih ljudi direktno prebacuju u

nadležnost socijalnih službi i ustanova. Na ovaj način stari ljudi ostaju duboko

marginalizirani u socijalnom i svakom drugom pogledu.

Majke porodilje koje nisu u radnom odnosu svoja, zakonom propisana prava u okviru

socijalne socijalne zaštite, ostvaruju samo u ograničenom obimu. Iako je zakonom

propisano da se pravo na ovu vrstu naknade ostvaruje godinu dana nakon porodjaja

ovo pravo se samo djelimicno ostvaruje i to u zavisnosti od ekonomske moci pojedinih

kantona ili općina.Vrlo slično je i sa ostvarivanjem drugih prava iz oblasti zaštite

porodica sa djecom. 11

.

I pored zakonom utvrđenog prava na dječiji dodatak veliki broj porodica odnosno

kategorija djece u BiH ga ne ostvaruje ili ostvaruje različito. Prema zakonu, pravo na

dječiji dodatak pripada svakoj porodici koja živi u stanju socijalne potrebe (odnosno

porodice čiji prihodi po članu domaćinstva ne prelaze od 15-20% prosječne plate).

Međutim, u većem dijelu države ostvaruju ga samo određene kategorije djece, kao što

su djeca bez oba ili jednog roditelja i djeca ometena u fizičkom ili psihičkom razvoju.

Ostvarivanje prava je ograničeno ekonomskim stanjem područja u kojem porodica

živi, vrlo restriktivnim imovinskim cenzusom za njegovo ostvarivanje, veoma niskim

iznosom, neredovnom isplatom sa kašnjenjem i po nekoliko mjeseci.

Primjena uvođenja poreza na dodatnu vrijednost počela je u januaru 2006, međutim

još uvijek nije donešena državna strategija kojom bi se omogućilo korištenje dijela

ovih sredstava za razvijanje programa u okviru socijalne sigurnosti i zaštite.

I pored zvanične stope nezaposlenosti od 45% (ne uključuje zaposlene u sivoj

ekonomiji) država nema sistem zbrinjavanja nezaposlenih građana, naročito onih koji

nikad nisu bili u radnom odnosu.

Sticanje i/ili gubitak prava na zdravstvenu zaštitu i socijalnu pomoć veže se za (ne)

poštivanje roka od 30 dana za prijavu na Zavod za zapošljavanje, bilo po završenom

obrazovanju, po prestanku radnog odnosa ili po prekidu školovanja sa navršenih 15

godina starosti. Do gubitka i neostvarivanja ovog prava dolazi zbog nepoznavanja

odgovarajućih procedura kao i roka za prijavu na Zavod, zbog neispunjenja obaveze

poslodavca da izdaju pravovremena rješenje o otkazu, kao i neredovne uplate

doprinosa od strane poslodavaca.

Centri za socijalni rad su neadekvatno opremljeni. Također velik problem predstavlja i

nedovoljna stručna osposobljenost zaposlenih što sve doprinosi da kvalitet rada i

usluga ovih centara nije na istom nivou i ne ispunjava odgovarajuće standarde. Tako

nivo kvalitete rada i usluga nije isti za sve korisnike i ovisi o mjestu stanovanja.

Socijalna karta na nivou BiH nije urađena i ne postoje relevantni podaci o socijalnim

potrebama stanovništva.

11

Veći dio prava iz oblasti zaštite porodica sa djecom kao što je jednokratna pomoć za opremu novorođenog djeteta, pomoć

za prehranu djeteta do 6 mjeseci starosti i dodatna ishrana za majke u periodu dojenja, smještaj djece uz osiguranu ishranu u

ustanovama predškolskog odgoja, osiguranje jednog obroka u vrijeme nastave u školama osnovnog obrazovanja, se ne

ostvaruje i vezuju se za za ekonomsku situaciju kantona odnosno općina.

11

Finansijska socijalna pomoć - socijalni minimum

Socijalna pomoć12

je pomoć koja se dodjeljuje na osnovu potreba pojedinaca, bez postavljanja

bilo kakvih uvjeta koji se odnose na ispunjavanje obaveza iz sistema socijalnog osiguranja,

koji pokrivaju određeni rizik ili stanje u vezi sa zanimanjem ili obavezu plaćanja doprinosa.

Pomoć se dodjeljuje kada osoba ne ostvaruje nikakve naknade po osnovu sistema socijalnog

osiguranja koje bi određenoj osobi osigurala adekvatna sredstva, osim kada je to utvrđeno

drugačije zakonom.

Smjernice za zakonsko definisanje socijalne pomoći, zasnovane na

međunarodnim standardima i uslovima Evropske unije

U smislu prakse Evropskog komiteta za socijalna prava (tumači ekonomska, socijalna i

kulturna prava iz Povelje), da bi bilo efikasno, pravo na socijalnu pomoć mora biti:

1. jasno definirano zakonom,

2. zasnovano na objektivnim kriterijima,

3. ostvarljivo,

4. ne smije podlijegati nikakvoj drugoj uvjetovanosti osim potrebe korisnika za

socijalnom pomoći.

Također, pojedinci moraju imati mogućnost žaliti se protiv odluka o pravu na socijalnu

pomoć nadležnom organu koji je donio odluku, kao i drugom neovisnom organu a

korisnicima, pod određenim uvjetima, mora biti dostupna besplatna pravna pomoć.

Da bi se pravo na socijalnu pomoć istinski ostvarilo, ovo pravo mora biti garantovano svima

koji mogu dokazati postojanje potrebe za socijalnom pomoći, i to bez diskriminacije po bilo

kojem osnovu. Ovo pravo mogu ostvariti i osobe koje nisu državljani države u kojoj žive po

nekom zakonskom osnovu. Visina pomoći mora biti adekvatna, tj. ne može biti izrazito

neproporcionalna u odnosu na indeks kretanja troškova života ili utvrđenog iznosa minimalne

plaće. Uvjetovanje ovog prava dužinom privremenog ili stalnog boravka je zabranjeno.

U zemljama Evropske unije davanje finansijske socijalne pomoći - socijalnog minimuma

regulisano je zakonima koji su usklađeni sa osnovnim standardima ljudskih prava utvrđenim

različitim međunarodnim dokumentima. Tako je socijalna pomoć finansijsko davanje države,

na način i pod uslovima utvrđenim zakonom, svim onim osobama koje su u nemogućnosti da

osiguraju minimum sredstava za sopstveno izdržavanje ili izdržavanje svoje porodice.

Drugim riječima socijalna promoć predstavlja neophodni minimalni novčani iznos nužan za

preživljavanje koje je država dužna osigurati onim osobama koje nemaju nikako sredstava,

nemaju dovoljno sredstava, i osobama koje ne mogu osigurati sredstva na drugi način.

Takvo davanje države predstavlja garantovani socijalni minimum, mada država može

osigurati i veći iznos pomoći zavisno od ekonomske situacije u zemlji. Smatraće se da država

ne ispunjava standarde ljudskih prava prema pravu na socijalnu sigurnost svojih građana

12

Član 13. Evropske socijalne povelje

12

ukoliko ne obezbijedi minimalni iznos (socijalni minimum) koji je dovoljan za preživljavanje

onih koji su u potrebi.

Finansijska socijalna pomoć se u pravilu daje na ograničen vremenski period pod uslovima i u

visini kako je to utvrđeno zakonom. Periodi pomoći se mogu obnavljati uz uslov da je stanje

socijalne potrebe korisnika nepromjenjeno. U nekim slučajevima, što se također utvrđuje

zakonom (najčešće u skladu sa pravilima koja regulišu penzijsko - invalidsko osiguranje),

može se odobriti i stalna finansijska pomoć.

Korisnici finansijske socijalne pomoći i kriteriji za određivanje korisnika

Korisnici finansijske socijalne pomoći su osobe koje nisu u mogućnosti da ostvare neophodna

minimalna sredstva za život po osnovu:

rada i prava koja proizilaze iz radnog odnosa ili osiguranja,

sredstava koja ostvaruju kroz vlasništvo ili druge izvore,

druge vrste kompenzacija ili prihoda ostvarenih po drugim osnovama, i/ili

kroz pomoć onih koji imaju zakonsku obavezu za njihovo izdržavanje.

Također, evropska zakonodavstva predviđaju da korisnici socijalne pomoći mogu biti i lica

koja nisu državljani određene zemlje, u skladu sa zakonom.

Primaoci finansijske socijalne pomoći ne mogu biti u povoljnijoj socijalnoj situaciji od osoba

koje osiguravaju sredstva za izdržavanje kroz rad ili na osnovu prava proisteklih iz rada. Iz

ovih razloga, zakon, u pravilu, reguliše ko može i ko ne može biti primalac socijalnog

minimuma. Na primjer, osobe koje bez opravdanog razloga odbijaju, izbjegavaju ili napuštaju

aktivnosti koje bi mogle voditi ka zapošljavanju ili drugom načinu poboljšanja njihove

socijalne situacije ili socijalne situacije članova njihove porodice, ne mogu biti primaoci

finansijske socijalne pomoći.

Kako se određuje socijalni minimum?

Način obračunavanja socijalnog mininimuma se uvijek utvrđuje zakonom. Ova davanja se

uglavnom vežu za ekonomsko stanje zemlje. Pri tome se kao osnovni kriterij za

obračunavanje socijalnog minimuma koristi osnovni minimalni prihod koji se ostvaruje iz

rada i koji se redovno usklađuje sa indeksom potrošačke korpe u svakoj zemlji. Ovo se

najčešće čini jednom godišnje i to početkom godine obzirom na prethodni dvanaestomjesečni

period.

Visina socijalnog minimuma također ovisi o broju članova porodice. Zakonom se utvrđuju

koeficijenti za svakog člana i to različito za odrasle članove porodice i djecu ispod 18 godina

na redovnom školovanju koje su roditelji dužni izdržavati. Visina socijalnog minimuma se

obračunava množenjem osnovnog iznosa minimalnog prihoda i broja članova prodice uz

odgovarajući koeficijent.

Visina koeficijenta također treba biti različita i za članove porodice koji su osobe sa

invaliditetom, a naročito ako je osoba sa invaliditetom glava porodice. Ovim bi se trebali

13

pokriti dodatni troškovi porodice koji nastaju zbog finansiranja dodatnih potreba osoba sa

invaliditetom članova porodice.

U odlučivanju o ovom pravu, zakon također reguliše kojim pojedincima i porodicama se ovo

pravo ne može garantovati, kao na primjer onima koji imaju ušteđevinu ili vlasništvo koja

prelazi vrijednost koja se veže za određeni broj minimalnih plata. U ovom slučaju vlasništvo

isključuje odgovarajući stan u kojem porodica ili pojedinac živi, vlastito vozilo u vrijednosti

koja se veže za visinu određenog broja minimalnih plata, kao i vozilo koje koristi osoba sa

invaliditetom a koje služi kao pomagalo za kretanje i omogućava uključivanje u život

zajednice.

Nadležne institucije za donošenje odluka o pravu na socijalnu pomoć –

uloga ministarstava i centara za socijalni rad

Nadležne institucije za provođenje zakona koji tretiraju oblast socijalne zaštite i osiguranja u

okviru kojeg se reguliše i pitanje prava na socijalnu pomoć, su ministarstva i centri za

socijalni rad. Ministarstva u okviru svojih nadležnosti predlažu donošenje socijalnih politika,

zakona koji regulišu ovu oblast kao i donošenje podzakonskih akata te neophodnih pravilnika.

Također, jedna od nadležnosti ministarstava može biti i utvrđivanje i objavljivanje

minimalnog dohotka i potrošačke korpe u državi, kao i usklađivanje ova dva iznosa u smislu

određivanja visine socijalnog minimuma.

Nadležna tijela koja razmatraju prijave, odlučuju i donose rješenja na osnovu toga su centri za

socijalni rad. Ostvarivanje prava na socijalnu pomoć može biti uslovljeno potpisivanjem

ugovora između centra za socijalni rad i korisnika u kojem su definisane aktivnosti i obaveze

korisnika (npr. uključenje u medicinski tretman, aktivno traženje posla i sl.) kao i prekid prava

u slučaju neispunjavavnja odredbi ugovora. Ovo se pokazalo efikasnom praksom u proceduri

odlučivanja o socijalnoj pomoći jer ova vrsta pomoći je najčešće vremenski ograničena i

podložna redovnom preispitivanju.

Centri za socijalni rad imaju ključnu ulogu za provođenje ovih zakona na terenu. Stoga je

važno osigurati da svi zaposlenici ovih centara imaju potrebne stručne kvalifikacije kako bi

mogli primjenjivati zakon i donositi neophodne odluke u vezi sa tim. Potrebne kvalifikacije se

definišu zakonom i podrazumijevaju neophodne kadrovske i materijalne uvjete i procedure,

uključujući i kontinuiranu edukaciju osoblja u ustanovama za socijalnu zaštitu, primarno u

centrima za socijalni rad. Bilo bi efikasno oformiti posebna odjeljenja u okviru centara koja bi

se isključivo bavila donošenjem odluka o pravu na socijalnu pomoć – pravu na socijalni

minimum svima onima koji su u potrebi i u skladu sa zakonom. Zakonom se također treba

predvidjeti i sistem nadzora i kontrole rada centara za socijalni rad od strane nadležnog

ministarastva.

Kako bi se osigurala transparentnost, pravičnost i nepostojanje diskriminacije po bilo kojem

osnovu u procesu donošenja odluka o dodjeli socijalnog minimuma zakonom se mora

osigurati pristup efikasnim pravnim lijekovima svim potencijalnim korisnicima ovog prava.

14

Preporuke nevladinih organizacija za zakonsko regulisanje prava

iz oblasti socijalne zaštite i socijalnog osiguranja u BiH

Postojeći Zakon u FBiH koji obuhvata tri oblasti potrebno je razdvojiti na tri

posebna zakona:

o zakon o civilnim žrtvama rata,

o zakon o zaštiti porodica sa djecom,

o zakon o socijalnoj zaštiti, s tim da je ovaj zakon potrebno jasno koncipirati i

usaglasiti sa ostalim zakonima u oblasti rada, zdravstvene zaštite i

obrazovanja.

Okvirni/državni Zakon o socijalnoj zaštiti bi, između ostalog, trebao definisati:

o minimum prava u okviru socijalne zaštite i socijalne sigurnosti na nivou

države,

o postupak i mehanizme za ostvarivanje ovih prava i primjenu zakona u praksi,

o rad ustanova socijalne zaštite,

o nadzor nad stručnim radom i stručnu pomoć.

U skladu sa međunarodnim standardima, minimum prava treba obuhvatiti davanja

za:

o zdravstvena zaštitu

o bolest

o porodiljsko odsustvo

o invaliditet i dugotrajnu brigu/zaštitu

o starost

o penzije za članove porodice umrlog

o povrede na radu i bolest izazvanu radom

o porodične doprinose/naknade (porodiljsko, porodice sa tri i više djece, za

teško bolesnu/hendikepiranu djecu)

o nezaposlenost

o finansijsku socijalnu pomoć

Neophodno je zakonski definisati socijalni minimum tj. finansijsku socijalnu pomoć

u BiH, poštujući međunarodne standarde i kriterije i prilagoditi ih potrebama i

situaciji u BiH (potrošačka korpa, minimalna plata). Predlažemo definisanje

minimalne finansijske pomoći na nivou države, uz otvorenu mogućnost

entiteta/kantona/opština da povećavaju iznose, zavisno od ekonomske situacije i

budžeta.

U izradi zakona potrebno je predvidjeti načine osiguranja finansijskih sredstava

potrebnih za implementaciju zakona, kroz budžet i nebudžetska sredstva (lutrija,

međunarodna saradnja/programi, tržište).

Socijalno uključivanje svih diskriminisanih i marginaliziranih grupa treba biti

princip u razvoju novog sistema socijalne zaštite koji podrazumijeva

multidisciplinarni pristup u cjeloživotnom integrisanju socijalno ugroženih osoba

(npr. osposobljavanje za život i rad).

15

Potrebno je da ministarstva zadužena za socijalnu zaštitu stanovništva uspostave

trajnu saradnju/dijalog sa nevladinim organizacijama angažovanim u ovoj oblasti, a

vezano za:

o formiranje zajedničkih radnih grupa ili komisija pri donošenju zakona i

podzakonskih akata, gdje će nevladine organizacije doprinijeti iskustvom i

ekspertizom u radu sa osjetljivim grupama (npr. žene, žrtve ratnog silovanja,

osobe sa invaliditetom);

o provođenje programa socijalne zaštite od strane nevladinih organizacija i trajnu

koordinaciju i saradnju sa državnim institucijama.

16

Dodatak:

Zaključne napomene UN Komiteta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima

po razmatranju izvještaja BiH

prema članovima 16. i 17. pakta

(novembar 2005)

Sugestije i preporuke vezane za poštivanje socijalnih prava

32. Komitet poziva državu članicu da pojača svoje napore na osiguranju održivog

povratka izbjeglica u svoje domove, osiguravajući im jednako uživanje prava iz Pakta,

posebno u području socijalne i zdravstvene zaštite i obazovanja.

33. Komitet traži od države članice da uključi ažurirane statističke podatke, razvrstane po

starosti, etničkoj grupi, socijalnom i drugom relevantnom statusu, o zastupljenosti žena u

društvenom i privatnom sektoru zapošljavanja, kao i o plaćama koje žene primaju u usporedbi

sa muškarcima za isti rad.

34. Komitet preporučuje da država članica izmijeni i dopuni postojeću legislativu kako bi

adekvatno odražavala i implementirala Zakon o ravnopravnosti spolova iz 2003. godine, te da

poveća sredstva Agencije za ravnopravnost spolova, kako bi joj omogućila da djelotvorno

kontrolira i bori se protiv diskriminacije spolova u području ekonomskih, socijalnih i

kulturnih prava.

35. Komitet apelira na državu članicu da pojača svoje napore u borbi protiv

nezaposlenosti kroz posebno ciljane programe, uključujući programe usmjerene ka smanjenju

nezaposlenosti među mladima, ženama, posebno nositeljicama domaćinstava, kao i

nezaposlenosti među siromašnim i marginaliziranim grupama.

36. Komitet preporučuje da država članica poduzme djelotvorne mjere kako bi osigurala

da poslodavci poštuju ugovorne obaveze prema svojim uposlenicima, tj. da se uzdrže

samovoljnog otpuštanja uposlenika ili neisplaćivanja na vrijeme plaća ili doprinosa za

socijalno osiguranje. Komitet dalje preporučuje državi članici da osigura da jedinice

inspekcije rada imaju dovoljno kadra i resursa da se djelotvorno bore protiv zloupotrebe

radničkih prava.

37. Komitet preporučuje državi članici da poduzme mjere na ukidanju sankcija nametnutih

osobama koje rade u neformalnom sektoru, tj. ukidanjem prijavljivanja na biro za

zapošljavanje na rok od 12 mjeseci.

38. Komitet apelira na državu članicu da osigura da se odgovarajuća sredstva iz

cjelokupnih resursa entiteta, kantona i općina dodijele centrima za socijalnu zaštitu, te da se

poveća broj socijalnih radnika, psihologa i drugog kvalificiranog osoblja ovih centara, kako bi

se bolje odgovorilo na specifične potrebe djece bez roditeljskog staranja, nositeljica

domaćinstava, osoba sa invaliditetom i žrtava trgovine ljudima, posebno žena i djece.

39. Komitet apelira na državu članicu da osigura pravedniju dodjelu postojećih sredstava

za socijalnu zaštitu, posebno civilnih žrtava rata, s ciljem smanjenja protivrječnosti između,

između ostalog, budžeta za civilne i vojne žrtve rata.

40. Komitet podstiče državu članicu da promovira usvajanje predloženog Zakona o

izmjenama i dopunama FBiH Zakona o socijalnoj zaštiti, civilnim žrtvama rata i porodicama

sa djecom, koji je trenutno u parlamentarnoj proceduri u FBiH, i koji predviđa transfer

17

budžeta za socijalnu zaštitu civilnih žrtava rata i osoba sa invaliditetom koje nisu povezane sa

oružanim sukobom sa kantona na Federaciju, kako bi se ukinule nejednakosti koje su rezultat

različite dostupnosti sredstava u kantonima. Također traži od države članice da osigura da

vlasti FBiH prošire ovaj transfer budžeta na druge kategorije korisnika socijalne zaštite.

41. Komitet preporučuje državi članici da osigura da žrtve seksualnog nasilja pretrpljenog

za vrijeme oružanog sukoba 1992-1995 dobiju status civilnih žrtava rata, da osmisle i

implementiraju koherentnu strategiju na državnom nivou, kako bi se zaštitila ekonomska,

socijalna i kulturna prava žrtava seksualnog nasilja i članova njihovih porodica, te kako bi se

osiguralo sudjelovanje žrtava seksualnog nasilja u svim procesima donošenja odluka koje se

tiču njih.

42. Komitet traži od države članice da promovira usvajanje međuentitetskog sporazuma o

penzionim pravima, te da osigura provođenje međuentitetskog sporazuma o zdravstvenom

osiguranju, s ciljem garantiranja pristupa penzijama i zdravstvenoj zaštiti za povratnike koji se

vraćaju iz jednog entiteta u drugi.

44. Komitet preporučuje državi članici da obučava medicinsko i psihološko osoblje

centara za socijalnu zaštitu o specifičnim potrebama žrtava trgovine, te da pojača napore na

uspostavljanju djelotvornog mehanizma za prikupljanje podataka o aktivnostima borbe protiv

trgovine ljudima, te traži od nje da u svoj sljedeći periodični izvještaj uključi ažurirane

informacije o broju slučajeva u kojima su podignute optužnice protiv trgovaca i policajaca

uključenih u trgovinu, te o izrečenim kaznama.

45. Komitet apelira na državu članicu da u rješavanju pitanja siromaštva prioritetno

osigura pružanje odgovarajuće socijalne pomoći pojedincima i grupama koji žive ispod

linije siromaštva; da se učinak zakona i politika na ekonomska, socijalna i kulturna

prava takvih pojedinaca i grupa procjenjuje na osnovu redovno ažuriranih podataka,

razvrstanih po spolu, starosti, etničkoj pripadnosti, socijalnom statusu i drugim

relevantnim kriterijima, te da se s tim ciljem usvoje i provedu djelotvorni kontrolni

mehanizmi. U tom pogledu Komitet upućuje državu članicu na izjavu koju je Komitet

usvojio 4. maja 2001. o Siromaštvu i Međunarodnom paktu o ekonomskim, socijalnim i

kulturnim pravima.

50. Komitet apelira na državu članicu da osigura da se prestane sa praksom “dvije škole

pod jednim krovom”, te gradnjom odvojenih škola za djecu pripadnika različitih etničkih

grupa. Komitet preporučuje da država članica spoji i podučava jedan plan i program u svim

razredima, bez obzira na etničko porijeklo, te traži od nje da u svom sljedećem izvještaju

izvijesti o svim koracima u tom pogledu.

51. Komitet apelira na državu članicu da promovira jednak pristup romske djece

osnovnom, srednjem i tercijarnom obrazovanju, npr. kroz dodjelu stipendija i refundiranje

troškova za udžbenike i troškove putovanja u školu, te da pažljivo kontrolira pohađanje škole

od strane romske djece.

52. Komitet traži od države članice da proslijedi ove Zaključne napomene svim nivoima

društva, te da u svom sljedećem izvještaju obavijesti Komitet o svim koracima poduzetim na

provođenju preporuka sadržanim u njima. Također podstiče državu članicu da angažira

nevladine organizacije i druge članice civilnog društva u procesu rasprava na državnom nivou

prije dostavljanja sljedećeg periodičnog izvještaja.

53. Konačno, Komitet traži od države članice da dostavi svoj sljedeći periodični izvještaj

do 30. juna 2010.godine.

18

Nevladine organizacije koje su učestvovale u izradi ovog dokumenta:

Udruženje slijepih građana kantona Sarajevo

Zemlja djece, Tuzla

Informativni centar Lotos, Tuzla

Koodinacioni odbor invalidskih organizacija Republike Srpske, Banja Luka

Žena BiH, Mostar

Savez paraplegičara i oboljelih od dječije paralize FBiH, Sarajevo

Sumero, Sarajevo

Vive žene, Tuzla

Oaza, Sarajevo

Naša djeca, Zenica

Prijateljice, Tuzla

Svjetlo, Sarajevo

Fenix, Tuzla

Osmijeh, Gračanica

Global Rights BiH

ICVA BiH