1. POJAM I PRIRODA LJUDSKIH PRAVA

Ljudska prava najčešče se definišu kao ona prava koje ljudsko biće ima samim tim što jeljudsko biće, dakle nezavisno od volje države. Poznato je da u svakoj državi postoji skuppravnih pravila donijetih od strane najčešće zakonodavnih organa, po kojima se svi koji senalaze pod jurusdikcijom te države, moraju vladati. Skup takvih pravila naziva se objektivnopravo. Da bi se izbjegla veza između subjektivnih prava koja počivaju na objektivnom pravukoja im ta prava i garantuje, rodila se ideja ljudskih prava. Postoje neka prava pojedinaca, bezobzira na ustave i zakone neke države, koje one moraju garantovati svakome ljudskom biću.Svim subjektivnim pravima je zajedničko da ona potiču od države, od njenog zakonodavca, ida ta prava zavise od volje konkretne države. Ljudska prava potiču iz normativnog poretkakoji je iznad države i država ih mora poštovati, bez obzira na to da li ih je prihvatila izričito.Ona su osobeni tip prirodnih prava, budući da se izvode iz prirodnog stanja. Ona su izvorna,sveopšta i neotuđiva. Najveći broj ljudskih prava je usmjeren isključivo prema državi. Timpravima pojedinca, država se ograničava, zahtijeva se njeno nemiješanje, odnosno čak ikonkretno djelovanje da bi se ta prava obezbijedila. Najtipičniji primjeri tih zahtjeva da sedržava uzdržava i nemiješa jesu slobode:

- slobode misli;- slobode vjeroispovijesti;- sloboda mirnog okupljanja;- sloboda izražavanja, itd.

Država ovim slučajevima, ne samo da ne smije da sputava ljude u ostvarivanju ovih sloboda,nego mora konkretno da djeluje (npr. da obezbjeđuje demonstracije odgovarajućim brojempolicajaca ili da finansira neke medije, kako bi se obezbijedilo pravo na slobodu izražavanja).Država je obavezna da svakom pod njezinom jurusdikcijom obezbijedi život dostojanljudskog bića, minimum prihoda, te da obezbijedi bar osnovno školovanje.

2. IZVORI MEĐUNARODNIH PRAVA

Izvori međunarodnog prava o ljudskim pravima isti su kao i izvori međunarodnog prava. Onisu nabrojani u članu 38. Statuta međunarodnog suda pravde, gdje se kao glavni izvori navodemeđunarodni ugovori, međunarodno običajno pravo i opšta pravna načela prihvaćenaod strane prosvijećenih naroda.

a) Međunarodni ugovori

Međunarodne konvencije, predstavljaju i najvažniji izvor savremenog prava - ljudskih prava.Pošto su to najčešće pisani izvori prava, nastali saglasnošču država, oni su i najpouzdaniji zanjihove korisnike a to su pojedinci. Međunarodni Ugovori u ovoj oblasti su specifični zato štoih države sklapaju u korist treće strane, a to su pojedinci, odnosno one se obavezujumeđusobno da će poštovati i štititi prava korisnika – pojedinaca. Međunarodni ugovori susveopšti, otvorenog tipa, poželjno sa svim državama u međunarodnoj zajednici. Primjeri sumnogobrojni (međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, međunarodnipakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima od 1966.godine i oni su od tolikogznačaja, da se posebno moraju izdvojiti.

b) Međunarodno običajno pravo

Međunarodno običajno pravo je nepisani izvor prava. U sferi ljudskih prava to se odnosi nazabranu mučenja (torture), na zabranu genocida, zabranu ropstva i zabranu rasnediskriminacije. Mnoge države nisu prihvatile takve instrumente, pa ih na obaveznostprimorava samo vladajuća svijest največeg broja zemalja, da je ponašanje suprotno ovimzabranama – nedozvoljeno u međunarodnom pravu ljudskih prava.

c) Opća pravna načela priznata od strane prosvjećenih naroda

Pod ovim načelima misli se na primjenu pravnih načela koja nisu nastala u međunarodnojpraksi, ali su zbog svoje opće primjenjivosti zajedničko dobro svih prosvjećenih narodasvijeta. Tako se ova načela često susreću u procesnim pravilima prilikom ostvarenja prava napravično suđenje koje podrazumijeva ravnopravnost stranaka, pravo na podnošenje dokaza,dostupnost svjedoka i dokaza svim stranama itd.

3. KLASIFIKACIJA OSNOVNIH LJUDSKIH PRAVA

Ljudska prava i slobode mogu se klasifikovati na osnovu različitih kriterijuma.Ako ih klasifikujemo na osnovu mogućnosti da se neka prava mogu ostvariti putemtužbe, možemo ih podijeliti na:- utuživa (justicable), i- neutuživa (non-justicable).

Mnoga prava ekonomske prirode, kao npr. pravo na rad, nemoguće je ostvariti usudskom postupku protiv države. Država, naime, ima obevezu da stvara ekonom-ski ambijent kako bi se to pravo ostvarilo a ako ne uspije vlada ili država možeekonomski propasti, ali pojedinac neće ostvariti to pravo.

Prema kriteriju koji se odnosi na ostvarivanje ciljeva ili prava u društvu, tada ihdijelimo na: građanska, politička, ekonomska, socijalna i kulturna prava.

Građanska i politička prava su istorijski najstarija i tiču se odnosa pojedinca prema državi,kao i mogućnosti učešća pojedinca u njenom upravljanju. Ona su zasnovana prvenstveno nanačelu slobode. Tu su države u obavezi da pojedincima obezbijede povoljne uslove rada,pravičnu nadoknadu za njihov rad, socijalno obezbjeđenje, osnovno obrazovanje ili ostvarenjekulturnih potreba pojedinaca.Ova prava, bez obzira na zakone koje država ima, nije lako obezbijediti, jer zavise odekonomske moći. Ona se mogu dijeliti na: individualna i kolektivna.Oba međunarodna pakta o ljudskim pravima u prvim članovima, garantuju pravo nasamoopredjeljenje, najtipičnije kolektivno pravo, za koga neki ističu da bez njega nije mogućeostvariti ni jedno individualno pravo. Na putu između individualnih i kolektivnih prava,nalaze se ona prava koja podrazumijevaju zajedničko udruživanje. Ona se obično formulišukao pravo pojedinca da u zajednici sa drugima uživa neko pravo:

- pravo na ispoljavanje vjerskih ubjeđenje (pojedinačno ili u zajednici sa drugima);- prava pripadnika etničkih vjerskih ili jezičnih manjina uživa se u zajednici sadrugima.

Jedan od najvažnijih vidova zaštite kolektivnih interesa je zabrana diskriminacije.

Istorijski gledano, ljudska prava se dijele na:

1. I Generacija ljudskih prava: - čine je građanska i politička prava;2. II Generacija ljudskih prava: - čine je ekonomska, socijalna i kulturna prava;3. III Generacija ljudskih prava:- zaštita čovjekove okoline, pravo na mir, pravo na

razvoj.Najmlađa generacija nastala je uviđanjem ljudskog bića da će prava prve i druge genera-cije postati besmislena ako se ne zaštiti čovjekova okolina ili nastane opšta glad ilisvjetski rat, pa se u nekim instrumentima garantuju prava, kao što su pravo na mir ilipravo na razvoj. Bez obzira na ovakvu klasifikaciju smatra se da sva ljudska pravapredstavljaju jednu cjelinu. Opasno je tvrditi da su neka važnija i preča od drugih.

4. MEĐUNARODNA ZAŠTITA UGROŽENIHKATEGORIJA LJUDI

Međunarodna zaštita pojedinaca prije XX vijeka mogla se zamisliti samo kada su bile upitanju očigledne patnje velikih grupacija ljudi, koji su preživljavali neku istorijsku katastrofu.Takve kategorije ljudi i danas se nalaze u takvom položaju da im kompleks osnovnih ljudskihprava ne bude dostupan, prije svega što su izgubili bilo kakve veze sa državom gdje su živjeli.Međunarodni instrumenti su se posebno bavili a i danas se bave ovakvim grupacijama.

A. - Zabrana trgovine robljemPrvi efekti u zaštiti čovjeka kao ljudskog bića, postignuti su u sferi zabrane ropstva. Zaropstvo se smatra da je zločin. Takvo stanje je međunarodno pravno potvrđeno još u okviruDruštva naroda, kada je usvojena konvencija o zabrani ropstva, koja je okončala vjekovnuborbu mnogih naprednih zemalja da se to zlo iskorijeni. Danas izopačeni ljudi trguju bijelimrobljem, odnosno ženama koje i dalje neki smatraju za inferiorna bića, koja služe samo zaseksualno zlostavljanje.

B. - Lica zaštićena u oružanim sukobima (ratovima)Pitanje lica vezanih za bilo koju vrstu oružanih sukoba, naročito kada se ta lica nađu podvlašću neprijatelja, svima su poznate. Nažalost, međunarodno pravo se zaštitom ranjenika,bolesnika, zarobljenika i civilnog stanovništva, počelo baviti tek usvajanjem Ženevskihkonvencija i to poslije II svjetskog rata. Tako se formirala posebno grana međunarodnogprava pod nazivom međunarodno humanitarno pravo.

C. - Zaštita apatrida i izbjeglica-Lica bez državljanstva (apatridi)Lica bez državljanstva (apatridi) su lica koja na bilo koji način izgube povezanost sa državom.Znači, (bilo da su rođeni od roditelja bez državljanstva, otkazali državljanstvo jedne države anisu ga dobili od druge, usljed sukoba zakona ili problemima vezanih za sukcesiju države),mogu mnogo lakše da je izgube i sa međunarodnim poretkom, te će njihova ljudska prava bitidodatno ugrožena. Npr. bit će im ugroženo pravo na slobodu kretanja-jer neće imati pasoš, ilipravo na upravljanje društvenom zajednicom – jer će izgubiti pravo glasa vezano u većinizemalja za njene državljane. Međunarodna zajednica je usvojila posebne konvencije oumanjenju i uklanjanju apatridije, u kojima se problemi donekle rješavaju.-IzbjegliceIzbjeglice su lica koja prebjegnu na teritorijalnu stranu države usljed straha od proganjanja nanacionalnoj, vjerskoj, rasnoj ili političkoj osnovi ili jednostavno zbog straha za život usljedoružanih sukoba u svojoj zemlji. Njima država iz koje su izbjegli, može ali i ne mora oduzetidržavljanstvo. Bez obzira na tu pravnu činjenicu, izbjeglice gube tradicionalnu vezu sasvojom državom te je u nekim slučajevima njihov položaj teži nego licima bez državljanstva(apatridima).

1951. godine pod okriljem UN-a usvojena je konvencija o izbjeglicama ali je ona rješavalaprobleme izbjeglica samo do te godine i onih izbjeglica koje su mogle dokazati da je uzroknjihova proganjanja bila vjera, rasa, nacionalnost ili zalaganje za neke političke ideje. Zato je1967.godine potpisan PROTOKOL o pravnom položaju izbjeglica, tako da ona obuhvatažrtve kasnijih pa i budućih izbjeglica. Osnovna prava koje izbjeglice stiču po ovim konvenci-jama su da se države obavezuju da prime izbjeglice u trenutku kada pobjegnu iz svoje zemlje,da ih ne smiju protjerati u bilo koju zemlju, pa ni vlastitu u kojoj bi njihov život ili slobodabili ugroženi.Za međunarodnu zaštitu izbjeglica danas se brine Visoki komesar UN za izbjeglice (UNHCR)Naravno, ako se stanje u zemlji iz koje su izbjegli stabilizuje i opasnost prođe, njihovdobrovoljni povratak je poželjan. Inače su države dužne da preduzmu sve korake kako biolakšale njihovu asimilaciju i naturalizaciju shodno članu 34. Konvencije.

5. ULOGA MEĐUNARODNIH ORGANIZACIJA UOBLASTI LJUDSKIH PRAVA

Napredak u oblasti ljudskih prava ne može se zamisliti bez međunarodnih organizacija. Međunjima su najvažnije one koje stvaraju države i čije su članice-države (međudržavne, međuvla-dine organizacije). U novije vrijeme, u tom pogledu, su sve važnije i međunarodne nevladineorganizacije, čiji su članovi pojedinci i udruženja iz raznih država.Međunarodne organizacije se bave normiranjem , unaprijeđivanjem i zaštitom ljudskihprava .

Normiranje se može porediti sa zakonodavnom djelatnošću i predstavlja učeščemeđunarodne organizacije u stvaranju međunarodnih pravila i standarda. Organi među-narodne organizacije to najčešće čine tako što donose odluke i preporuke (deklaracije) ukojima se definišu ljudska prava i što pripremaju i usvajaju nacrte ugovora o ljudskim pra-vima, koji se podnose članicama organizacije i drugim državama na ratifikaciju i pristupanje.Tako je Generalna skupština UN-a prvo izglasala Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima1948.godine a na osnovu nje u organima UN sačinjeni su nacrti paktova o ljudskim pravimakoje je Generalna skupština usvojila 1966.godine i koji su stupili na snagu 1976.godine, tj. ka-da ih je ratifikovalo ili im pristupilo dovoljan broj država.

Unapređenje ljudskih prava je djelatnost međunarodnih organizacija usmjerene naširenje ideje o ljudskim pravima, prihvatanje obaveza država da štite i poštuju ljudska prava istvaranje preduslova za uživanje ljudskih prava. Tu spadaju i svi oblici međunarodne saradnjeradi pružanja odgovarajuće pomoći za razvoj bilo da su ekonomske prirode ili izdavanjapublikacija, obrazovanju kadrova, širenje svijesti i znanja o ljudskim pravima.

Zaštiti ljudskih prava međunarodne organizacije doprinose u prvom redu tako štonjihovi organi ili organi stvoreni pod njihovim okriljem – nadziru poštovanje međunarodnihobaveza država da štite i poštuju ljudska prava.

6. UNIVERZALNE ORGANIZACIJE

« UN « – UJEDINJENE NACIJE

Staranje o ljudskim pravima je jedan od osnovnih zadataka najvažnije Univerzalne među-narodne organizacijen - Ujedinjenih nacija. Tokom postojanja UN-a, ovakva nastojanja imalasu svoje uspone u padove. Mnoge od njih kršile su ljudska prava svojih građana. Kada sunjihovi organi bili pasivni i paralizovani, UN su morale da stvaraju nove pomoćne organe,

kako bi mogle obavljati svoje funkcije iz oblasti ljudskih prava. Ove funkcije UN su prijesvega u rukama dva glavna organa UN-a – Generalne skupštine i Ekonomskog isocijalnog savjeta (EKO-SOK).

Generalna skupština konačno odlučuje o nacrtima međunarodnih ugovora o ljudskimpravima. Može da stvara pomoćne organe i konačno odlučuje o budžetu organizacije, paprema tome i sredstvima namijenjenim za funkcije u oblasti ljudskih prava. Ugovorna tijeladužna su da podnose izvještaje ovom organu. U Generalnu skupštinu ulaze predstavnici svihdržava članica UN-a.

Ekonomsko- socijalni savjet (EKO-SOK) prema Povelji UN-a ima najšira ovlaštenja uoblasti ljudskih prava. On priprema Međunarodne ugovore, prati sva pitanja iz ove oblasti,daje odgovarajuće preporuke, saziva međunarodne konferencije, usklađuje rad specijalizo-vanih ustanova (npr. MOR, UNESKO).Ovaj organ je političko tijelo, sastavljeno od 54 države članice UN-a koje bira Generalnaskupština.EKO-SOK ima pravo da obrazuje pomoćne organe u okviru svoje nadležnosti. U oblastiljudskih prava to je u prvom redu: Komisija za ljudska prava, orbazovana Odlukom EKO-SOK 1946.godine. Ona je najvažniji organ UN-a koji se bavi isključivo ljudskim pravima.Komisija je političko tijelo, jer je sačinjavaju države. Njihov broj se mijenja i danas iznosi 53.Komisija za ljudska prava može da obrazuje radne grupe, da imenuje izvjestioce, itd.Najvažniji organ podređen komisiji je Potkomisija za sprečavanje diskriminacije i zaštitumanjina.Za razliku od Komisije, Potkomisiju sačinjavaju eksperti izabrani u ličnom svojstvu, a sada ihtrenutno ima 26.Druga tijela sastavljena od nezavisnih eksperata koje je obrazovao EKO-SOK su:

- Komisija za status žena; i- Komisija za ekonomska, socijalna i kulturna prava.

Poseban položaj u sistemu UN-a imaju tzv. Ugovorna tijela. To su Komiteti osnovani poseb-nim ugovorima o ljudskim pravima, radi nadzora nad njihovom implementacijom. Njihovečlanove koji su nezavisni stručnjaci i djeluju u ličnom svojstvu ne biraju UN, već samo državekoje su ratifikovale odgovarajući ugovor ili mu pristupile. U tom smislu, ugovorna tijela suautonomni organi, van hijerarhije UN-a.UN snosi njihove troškove, njihov sekretarijat im pruža administrativne usluge a ona su dužnada podnose izvještaje o svom radu Generalnoj skupštini preko EKO-SOK-a.Do sada su obrazovana slijedeća ugovorna tijela: Komitet za ukidanje rasne diskriminacije (Konvencijom o ukidanju oblika rasne

diskriminacije), Komitet za ljudska prava (Paktom o građanskim i političkim pravima), Komitet protiv mučenja (Konvencijom protiv mučenja), Komitet za ukidanje diskriminacije prema ženama (Konvencija o disktriminaciji

žena), Komitet o pravima djeteta (Konvencija o pravima djeteta),.

Od svih ugovornih tijela, najširu nadležnost ima Komitet za ljudska prava koji je počeo daradi 1978.godine. Sastaje se 3 puta godišnje na po 3 nedjelje. Komitet sačinjava 18 eksperatakoje biraju potpisnice Pakta na 4 godine.

«MOR » – MEĐUNARODNA ORGANIZACIJA RADA

MOR ima specifičnu i dugu istoriju vezanu za položaj radnika. Osnovan je na prijedlogposebne komisije mirovne konferencije u Parizu 1919. godine. Dio 13. Versajskogugovora o miru, izdvojen je i postao je USTAV ove nove organizacije koja je stupila u životkao nezavisno tijelo sa svojim članstvom i aparatom. Zasnovan je na međunarodnomvišestranom ugovoru ali je istovremeno i profesionalna organizacija u kojoj predstavnicivlada, poslodavaca i radnika punopravno učestvuju u donošenju odluka. Zahvaljujući posto-janju ove specijalizirane ustanove, države su prihvatile veliki broj konvencija (preko 160) ipreporuka (preko 170), koje se odnose na prava iz radnih odnosa. MOR kao pravna ličnost,posjeduje KONFERENCIJU koja je predstavnički plenarni organ koja donosi nacrtemeđunarodnih konvencija i preporuke po pitanjima koja nisu zrela za ugovorno regulisanje.Pored glavnog organa MOR- a, konferencije, postoje i administrativni savjet i međun-arodni biro rada. Svi oni su organizovani od predstavnika vlada država članica, predstavnikaradničkih i poslodavačkih organizacija. Poslije usvajanja pojedinog instrumenta od stranemeđunar.konferen.rada, svaka ga članica mora podnijeti u roku od godinu dana (izuzetno 18mjeseci) svom nadležnom organu na usvajanje, kako bi se taj instrument transformirao uzakon ili neki drugi propis.O preduzimanju ovakvih mjera, države moraju obavijestiti direktora međunarodnog biroarada. Takođe su dužne da podnose redovne 4-ero godišnje ili 2 godišnje izvještaje o sprovo-đenju u život ratifikovanih i usvojenih konvencija.MOR štiti sindikalna prava i slobode. Tu su uključena 2 organa:

1. Komitet za sindikalne slobode;2. Komisija za istragu.

« UNESKO » – ORGANIZACIJA UN-A ZA PROSVJETU, NAUKU IKULTURU

UNESKO je stvoren na osnovu čl.67 Povelje UN-a u Londonu 1945. godineDjelovanje UNESKA, kao ustanove univerzalnog značaja, za osnovni cilj ima očuvanjemira, bezbjednosti u svijetu i unaprijeđenja tih vrijednosti kroz obrazovanje, naučnu i kul-turnu saradnju među narodima u duhu općeg poštovanja pravde zakona, ljudskih prava iosnovnih sloboda u odnosu na sve, bez obzira u pogledu rase, pola, jezika i religije.U trenutku osnivanja, UNESKO je imao 20 članova a u proteklom periodu njegov broj sepovečao na 161 člana. Razvoj ove organizacije pratile su i krize koje su vrhunac dostigle1982/83. godinu, kada organizaciju napuštaju SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo.Ciljeve, UNESKO ostvaruje kroz organizovanu pomoć zemljama na suzbijanju nepis-menosti, razmjeni naučnih i kulturnih vrijednosti, unaprijeđenju naučno-istraživačkograda i sl., a posebno prava na obrazovanje.Pod njegovim okriljem zaključene su mnoge konvencije:

Glavni organi UNESKA, su:

Generalna konferencija (član 4. Ustava) u kojoj su zastupljene sve države članice; Izvršni odbor – sastavljen od 45 članova kojeg bira Generalna konferencija; Sekretarijat UNESKA.

7. REGIONALNE ORGANIZACIJE :

Pored umnožavanja nadležnosti u oblasti ljudskih prava u univerzalnim međun.organizacija-ma, razvija se regionalni sistem zaštite ljudskih prava i to posebno na evropskom, američkomi afričkom kontinentu. Odgovarajuće regionalne organizacije su pokrenule mehanizme zaštitena osnovu posebnih ugovora usvojenih za zadovoljenje regionalnih potreba. Ovaj procesnaročito je uznapredovao u Evropi.

EVROPA

Sistem zaštite ljudskih prava u Evropi, može se sagledati u više dimenzija. Prije svega uspo-stavljen je sistem zaštite pod okriljem Savjeta Evrope koji je i najrazvijeniji. Potom dosta sedaleko otišlo, naročito prilikom usvajanja nekih dokumenata strateške važnosti u okviruKonferencije o evropskoj bezbjednosti i suradnji (KEBS), koja se kasnije pretvorila u novuOrganizaciju za evropsku bezbjednost i suradnju (OEBS) i obuhvata sve evropske zemlje,kao i SAD-e i Kanadu.Treće i najuže područje zaštite, razvilo se u okviru Evropske Unijekoja danas broji 25 članica iz Zapadne Evrope a vrlo brzo će se proširiti i u drugim evropskimzemljama (2004.g.).

a) SAVJET EVROPE je regionalna organizacija nastala poslije II svjetskog rata (1949.g.)kada je nekoliko država inspirisanih velikom idejom o ujedinjenju Evrope riješilo da stvoriorganizaciju koja će postići najveće jedinstvo svojih članica. U Statutu je istaknuta i želja dase zaštite i promovišu sloboda i sve demokratske vrijednosti.Istaknuta je i volja članova osnivača organizacije da u nju uđu sve evropske zemlje.Poštovanje ljudskih prava u okviru Savjeta Evrope, postavljeno je kao jedan od največihzadataka i uslova za prijem u članstvo. Ubrzo po osnivanju Savjeta, pod njegovim okriljempripremljen je nacrt Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kasnijepopularno nazvane Evropska konvencija o ljudskim pravima, koju su 4. novembra 1950.g.u Rimu potpisale 13 država članica Savjeta Evrope (na snagu stipila septembra 1953). Danassu sve zemlje članice Savjeta Evrope ratifikovale Evropsku konvenciju. Kasnije je uz ovuKonvenciju usvojeno još 12 protokola. Treba istaći značaj Protokola br.11, koji je stupio nasnagu «novembra 1988.g.», kada su ga sve zemlje potpisnice Konvencije ratifikovale. On jeuveo kao JEDINI ORGAN NADZORA - Stalni Evropski sud za ljudska prava.

b) EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA, ustanovljen je još 21.januara 1959.godine.Od novembra 1998. godine on je uspostavljen kao stalni organ Konvencije. Time je novistalni Sud, počeo da obavlja dosadašnje poslove Evropske komisije za ljudska prava i starogevropskog suda za ljudska prava . Broj sudija ovog suda ravan je broji država ugovornicaKonvencije. Od oktobra 2004.godine on u svom sastavu ima 41 sudiju. Sudije moraju imativisoki moralni ugled i biti priznati pravni stručnjaci i oni služe sudu u ličnom svojstvu. Njihovmandat je 6 godina, mogu se ponovo birati, ali im mandat ističe kada napune 70 godinaživota. Sudije se tokom mandata ne mogu baviti poslovima koji su nespojivi s njihovomnezavisnošču, nepristrasnošču i zahtjevima stalne službe. To znači da oni postaju praviprofesionalci sa stalnim boravkom u Strazburu (sjedište Suda).Sud raspravlja sporove iz svoje nadležnosti u Odborima (sastav od 3 sudije), Vijećima(sastav 7 sudija) i Velikom vijeću (sastav 17 sudija).Na opštoj sjedinici suda on bira predsjednika i dopredsjednika suda, obrazuje vijeća i usvajaposlovnik suda.

Poslovnikom je precizirano da će se stalna vijeća zvati odjeljenja i njih za sada ima 4. Svakoodjeljenje ima 10 sudija koji biraju odbore od po 3 sudije na određeni rok.Poseban značaj ima Veliko vijeće, koje odlučuje i o pojedinačnim predstavkama i međudržav-nim sporovima ali samo kada mu Vijeća suda ustupe nadležnost.Kao drugostepena instanca, on može presuđivati samo ako mu se stranka obrati u roku od 3mjeseca od donošenja presude vijeća i ako kolegij od 5 sudija Velikog vijeća ocijeni da se tajpredmet tiče nekog značajnog pitanja od opšte važnosti. Postupak pred stalnim sudom mogupokrenuti pojedinci, nevladine organizacije ili grupe pojedinaca koje tvrde da su žrtvepovreda prava iz Konvencije.Kao stranka u sporu, u istoriji međunarodnog sudstva po prvi put pojavljuje se pojedinac.

c) ORGANIZACIJA ZA EVROPSKU BEZBJEDNOST I SURADNJU (OEBS)

Rad na zaštiti ljudskih prava u okviru Konferencije, kasnije (OEBS) započet je usvajanjemzavršnog akta Helsinške konferencije 1. avgusta 1975.godine. 35 zemalja istočne i zapadneEvrope, zajedno sa SAD i Kanadom, potpisale su završni akt - KEBS.Ovaj dokument bio je osnova za usvajanje niza dokumenata iz oblasti ljudskih prava.Konferencija u Beču, koja je počela 1986.godine a završila se tek 1989.godine, predstavljalaje prekretnicu u pogledu odustajanja od doktrine socijalističkih zemalja, da se ljudska pravanalaze u strogo unutrašnjoj nadležnosti države. Tada je usvojen zaključni dokument u komezapaženo mjesto zauzima odjeljak pod nazivom ljudska dimenzija KEBS.Tim dokumentom su se sve države učenice obavezale da njihova zakonodavstva u oblastiljudskih prava usklade sa međunarodnim pravom i obavezama koje proističu iz dokumenataKEBS. Slijedili su sastanci o ljudskoj dimenziji KEBS u Parizu 1989.godine i u Kopenhagenu1990.godine. Uslijedio je sastanak na vrhu šefova država i vlada u Parizu, na kome jeusvojena Povelja za novu Evropu1990. Pariskom poveljom proces KEBS je sasviminstitucionalizovan, formiranjem posebnih organa.Prvo je formiran Savjet KEBS koji se sastoji od ministara inostranih poslova zemelja članicai koji je odlučujuči organ prilikom donošenja odluka relevantnih za ciljeve postavljene predproces KEBS. Formiran je Komitet starijih službenika sastavljen od eksperata i ima zadatakda priprema sastanke savjeta i ovlašten je da razmatra tekuća pitanja i donosi adekvatneodluke. Ustanovljeni su i Centar za prevenciju konflikta u Beču, kao i Kancelarija zaslobodne izbore u Varšavi. Do 01.01.1995.godine, ovo se moglo nazvati procesom KEBS.Tada je ovaj proces i zvanično pretvoren u međunarodnu organizaciju koja se nazivaOrganizacija za evropsku bezbjed-nost i suradnju OEBS.

d) EVROPSKA UNIJA (od ugovora u Mastrihtu 1992.g. do tada Evropska zajednica),predstavlja evropsku međunarodnu organizaciju sa elementima naddržavnosti. Sačinjava je 25zemalja.To je prije svega ekonomska unija. Pošto EU nije potpisnica Evropske konvencije oljudskim pravima, organi EU-e a posebno Evropski sud pravde čije je sjedište u Luksembur-gu, se staraju da se poštuju ljudska prava i osnovne slobode. Evropski sud pravde se narazličite načine bavi pitanjima zaštite ljudskih prava. Do sada je izgrađena i praksa ovog sudau pogledu prava svojine, slobode kretanja, zabrane diskriminacije, slobode izražavanja, itd.Evropski parlament usvojio je 1989.godine Deklaraciju o osnovnim pravima i slobodama, aliEvropski sud nije obavezan da je primjenjuje. Međutim, svaki građanim EU ima pravo dauputi pismenu predstavku Evropskom parlamentu zbog kršenja nekog od ljudskih prava.Konačno, EU-a je 7.12.2000.godine u Nici, svečano proglasila tekst Povelje o osnovnim pra-vima u Evropskoj uniji.Ova Povelja je za sada neobavezujući pravni instrument a u budućnosti će biti dio Ustava EU.

8. « A M E R I K A «

Američki sistem za zaštitu ljudskih prava se oslanja na dva kolosijeka. Jedan nas upučuje naPovelju organizacije američkih država (OAD), a drugi na Američku konvenciju zaljudska prava.Sistem zasnovan na Povelji OAD se primjenjuje na sve države članice OAD, dok sistemuspostavljen Američkom konvencijom za ljudska prava – obavezuje samo ugovorne strane.I pored toga, ova dva kolosijeka zaštite ljudskih prava se u mnogome preklapaju i čestofunkcionišu kao jedan.Povelja OAD je usvojena 1948.godine. Član 3. Povelje garantuje osnovna prava pojedinacabez razlike u pogledu rase, nacionalnosti, religije, pola, ali bez preciznijeg definisanja.Međutim samo nekoliko dana kasnije usvojena je Američka deklaracija o čovjekovimpravima i dužnostima, koja nabraja najveći dio političkih, građanskih, ekonomskih, socijalnihi kulturnih prava.U okviru OAD, formirana je 1959.godine i Međuamerička komisija za ljudska prava. Proto-kolom uz Povelju OAD, usvojenim u Buenos Airesu 1965.godine, Međuamerička komisija jepostala formalni organ OAD zadužen za unapređenje ljudskih prava.Američka konvencija o ljudskim pravima je stupila na snagu 1978.g. i do 1995.godineratifikovalo je 25 država. SAD nisu nikada potpisale ovu konvenciju. Pošto Američkakonvencija sadrži samo jedan član o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, tzv.«Protokolom iz San Salvadora» koji je usvojen 1988.godine garantuju se još neka prava.Ovim Protokolom predviđena je procedura podnošenja pojedinačnih predstavki u pogledusindikalnih prava i prava na obrazovanje.Međuamerički sud za ljudska prava ima 7 članova.Presude Međuameričkog suda su konačne, obavezne za stranke i ne mogu se osporavati.

9. « A F R I K A «

Naročitu pažnju i noseću ulogu o zaštiti ljudskih prava u Africi je preuzela Organizacijaafričkog jedinstva (OAJ), koja je nastala 1963.godine.Moralo se poći originalnim putem da bi problemi sa kojima se suočavala Afrika dobili praviodgovor. Politika aparthejda u Južnoj Africi, siromaštvo stanovnika Afrike, diktatorski režimiu CAR ili Ugandi, predstavljali su pri tome ozbiljnu smetnju.Ipak 1981.godine, na 18. redovnoj Skupštini šefova država i vlada OAJ, usvojena jeAfrička povelja o pravima čovjeka i naroda.Ovaj dokumenat je poznat kao Bandžulska povelja, jer je usvojena u glavnom gradu Gambije.Povelja je stupila na snagu 1986.godine.Afričkom poveljom uspostavljena je i Afrička komisija za ljudska prava koja je uspostavljena1987.godine, međutim do danas nije pokazala velike rezultate.Afrička povelja je imala svoje mane, pa su se stanovnici Afrike radije obračali efikasnijimmeđunarodnim tijelima kakav je upravo Komitet za ljudska prava.Zato je uz Afričku povelju usvojen i Protokol koji ustanovljava Afrički sud za ljudskaprava, koji će kada počne sa radom moći da izdaje naređenja radi otklanjanja povreda,pravične naknade i obeštečenja. Protokol je usvojen 9. juna 1998.g. na zasjedanju OAJ-a uAdis Abebi.

10. OPĆE KARAKTERISTIKE LJUDSKIH PRAVAPRVE GENERACIJE

Ljudskim pravima prve generacije pripadaju građanska i politička prava.Svojim sadržajem uglavnom su usmjerena na zaštitu prava pojedinaca i odnose se na temeljnevrijednosti: zaštitu života, fizičkog, psihičkog i moralnog integriteta ljudske ličnosti, kao i navladavinu prava i sistem u kojem je zaštita ljudskih prava i temeljnih sloboda građana diopravnog poretka.Usvojena građanska i politička prava , države – ugovornice obavezne su da poštuju i garan-tuju svim licima koja se nalaze na njihovoj teritoriji i koja potpadaju pod njihovu nadležnostbez obzira «naročito» na rasu, boju, spol, jezik, vjeru, političko ili drugo mišljenje, nacionalnoili socijalno porijeklo, imovno stanje, rođenje ili svaku drugu okolnost.Diskriminacija po bilo kojem od ovih osnova, predstavlja povredu ljudskih prava.Usvajanjem Univerzalne deklaracije, na Generalnoj skupštini UN-a 10. decembra1948.godine, Rezolucijom 217, građanska i politička prava dobivaju međunarodni karakter ipostaju zajednička baština čovječanstva.Osim Univerzalne deklaracije, na građanska i politička prava odnose se:

Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima; Konvencija o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida; Konvencija o statusu izbjeglica; Konvencija o političkim pravima žena; Konvencija o smanjenju broja lica bez državljanstva; Konvencija o nezastarjevanju ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti; Konvencija o suzbijanju i kažnjavanju zločina apartheida; Konvencija protiv mučenja i drugog svirepog, neljudskog kažnjavanja; Dopunska konvencija o ukidanju ropstva, trgovine robljem;

Svrha postojanja građanskih prava je da zajamče pojedincu samostalnost u odnosu na državnuvlast, slobodu od države i nasuprot državi, gdje se zahtjev prema državi sadrži u njenom neči-njenju, nepoduzimanju određenih postupaka kojima bi ova prava bila dovedena u pitanje.Skup tih prava naziva se klasičnim građanskim pravima.Pravo pojedinca da utiče na djelatnost i strukturu države, gdje je država interes pojedinca kojiima mogućnost da bira i da bude biran u vlasti, da kontroliše vlast, da uživa sve slobodedemokratije – određuje smisao političkih prava.

Građanska i politička prava su:Pravo na život, slobodu i zaštitu integriteta ličnosti;Sloboda od ropstva;Sloboda od prisilnog rada;Zaštita od torture i ostalih oblika okrutnog, nehumanog i ponižavajućegkažnjavanja i postupanja;Zaštita od samovoljnog hapšenja i pritvaranja;Ljudska prava u sudskom postupku;Pravo svakoga da napusti bilo koju zemlju (i vlastitu) i da se vrati u svoju zemlju;Pravo na svojinu;Sloboda misli, savjesti, uvjerenja i religije;Sloboda mišljenja i izražavanja;Sloboda udruživanja, uključujući i slobodu sindikalnog udruživanja;Pravo učestvovanja na svim razinama vlasti u državi.

11. VLADAVINA PRAVA, PRAVNA DRŽAVA I PRAVO NANEZAVISNO I NEPRISTRASNO SUDSTVO

Vladavina prava i pravna državaPravna država predstavlja zakonom ograničenu strukturu moći – odnosno vladavinu zakona.Zakon je jednako obavezujući za sve građane u državi, kako za one koji vladaju, tako i za onekojima se vlada.Vladavina prava se odnosi na zahtjev da zakoni uvažavaju pojmove pravde, jednakosti, da sujednako obvezujući za sve i da su u njih «ugrađene» civilizacijske tekovine i ljudska prava.Karakteristika političke i pravne tradicije bila je traganje za oblikom ekonomskog, političkog ipravnog sistema koji je u stanju da uskladi interese građana s jedne, i države s druge strane, ikoji će garantirati postojanje i zaštitu prava, što počiva na slijedećim pretpostavkama:Narodni suverenitet – znači da se osnov svake vlasti nalazi u narodu. Narod označava sve gra-đane jedne države bez obzira na spol, nacionalne, vjerske, ili bilo koje druge razlike. Narodupripada pravo na političko samoopredjeljenje i slobodni izraz političke volje. Ideja o narod-nom suverenitetu i pravo na samoopredjeljenje, prisutni su u građanskim i političkim pravimapriznatim u Ujedinjenim nacijama.Podjela vlasti – osnovna ideja podjele vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast je osigu-ravanje mehanizama unutar same organizacije državne vlasti koji sprječavaju njenu neograni-čenu moć. (Iskustva su pokazala da koncentrisanje vlasti i moći na jedno mjesto ili u jednojosobi nužno vodi u tiraniju, što je u direktnoj suprotnosti sa ljudskim pravima).

Pravo na nezavisno i nepristrasno sudstvoPravo na nezavisno i nepristrasno suđenje je jedno od temeljnih ljudskih prava.Postojanje nezavisnog sudstva je preduvjet za ostvarivanje jednog od glavnih ljudskih prava, ato je pravo na nepristrasno suđenje.U osnovnim načelima vezanim za nezavisno sudstvo, izričito se stavlja u obavezu državamada u svojim ustavima i zakonima garantiraju nezavisno sudstvo.Pod nezavisnošču sudstva podrazumijeva se da:

sudije rješavaju slučajeve nepristrasno, na osnovu činjenica i u skladu sazakonom;

odluke sudova nisu podložne reviziji; sudije u svom radu ne smiju biti izloženi pritiscima, prijetnjama ili intervencijama

od bilo koga ili iz bilo kojih razloga; zabrana stvaranja pravosudnih organa koji ne primjenjuju postupke u skladu sa

zakonom, sa ciljem oduzimanja nadležnosti redovnih pravosudnih organa; obaveza obezbjeđenja materijalnih sredstava neophodnih za rad sudstva.

12. PRAVO NA ZAŠTITU INTEGRITETA LIČNOSTI

Najosjetljivije područje građanskih prava predstavlja skup prava i sloboda u odnosu nafunkciju državnih organa. Integritet ljudske ličnosti se štiti kako od ugrožavanja od trećihlica, tako i od neovlaštenog i nezakonitog postupanja državnih organa.Integritet ljudske ličnosti uključuje fizički, psihički, moralni i društveni aspekt ličnosti, anjegovu zatitu garantiraju:

pravo na život;pravo na slobodu i ličnu sigurnost;zabrana torture i svakog okrutnog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja;

skup prava vezanih za krivični postupak;pravo na privatnost;.

- Pravo na životU zaštita integriteta ličnosti – prvo mjesto zauzima pravo na život.Pravo na život je neotuđivo ljudsko pravo i obaveza za sve da ga poštuju.Iako pravo na život treba da ima visoki stepen zakonske zaštite, u praksi, gotovo u svimdijelovima svijeta izraženo je oduzimanje života u situacijama oružanih konflikata gdje sucivili najveće žrtve.Postojanje smrtne kazne nije jedinstveno riješeno u svim pravnim sistemima članica UN-a,niti ima jedinstvenog stava o njenoj opravdanosti. Međutim, osnovna karakteristika među-narodnih odredbi koje se odnose na smrtnu kaznu jeste veoma strog i ograničen režimprimjene i izvršenja. Zato je smrtnu kaznu moguće izreći samo za najteža krivična djela.Zabrana smrtne kazne predviđena je Evropskom konvencijom o zaštiti prava čovjeka, a Ame-rička konvencija o pravima čovjeka sadrži zabranu njenog ponovnog uvođenja u zemljemakoje su ukinule smrtnu kaznu.

- Pravo na slobodu i ličnu sigurnostDržava u okviru svog pravnog sistema garantira i štiti slobodu i sigurnost svojih građana, alijedina ima mogućnost da djelovanjem svojih organa organiči ili uskrati tu slobodu građanima.Osnovni smisao prava na slobodu i ličnu sigurnost usmjeren je prema državnim organima i odnjih zahtijeva da se ograničenje ili uskračivanje slobode – temelji na zakonu. Na taj način sesprječava neopravdano lišavanje slobode građana, smanjuju mogućnosti policijske zloupo-trebe, jer postoji kontrola od strane nezavisnog i nepristrasnog sudstva koje odlučuje oopravdanosti lišavanja slobode. Obaveza naknade štete, povećava odgovornost državnihorgana prilikom ograničavanja slobode.

- Zabrana torture i svakog okrutnog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanjaPod pojmom «tortura», podrazumijevamo sve akte kojima se namjerno nanosi bol, teškatjelesna ili duševna patnja u cilju iznuđivanja informacija ili priznanja.Primjena torture moguća je od službene osobe ili bilo koje druge osobe koja djeluje uslužbenom svojstvu. Imajući u vidu mogućnosti zloupotrebe medicine, naučnog i tehno-loškog napretka u kršenju ljudskih prava, u načela medicinske etike je unesena zabranatorture. Na osnovu tih načela, medicinsko osoblje je zaduženo za vođenje računa o zdrav-stvenom stanju lica lišenih slobode, dužno je da se prema njima ponaša profesionalno, kao štoje slučaj prema licima koja nisu u zatvoru ili pritvoru.Konvencija o ljudskim pravima je stavila u obavezu državama članicama:

da se akti torture prema krivičnom pravu definišu kao krivično djelo saodgovarajućim sankcijama;

da zakonskim, administrativnim, sudskim ili drugim mjerama spriječe akte torturepod svojom jurisdikcijom;

da opravdanje za akt torture ne može biti nikakva vanredna okolnost kao što je rat,unutrašnja politička nestabilnost ili bilo koje drugo vanredno stanje;

da žrtvi torture priznaju pravo žalbe državnim organima sa obavezom da nepris-trasno i bez odgode preispitaju navode žalbe;

kao i pravo naknade i pravedne odštete žrtvama torture.Kao jedan instrument za praćenje primjene ovih obaveza ustavnovljen je « Komitet protivtorture «, koji čini 10 stručnjaka visokih moralnih kvaliteta.

13. SKUP PRAVA VEZANIH ZA KAZNENI POSTUPAK

Kao skup prava u krivičnom postupku podrazumijevaju se:1) pravo na nezavisno, nepristrasno, javno suđenje pred sudom ustanovljenim na osnovu

zakona;2) pravo na pretpostavku nevinosti okrivljenog;3) pravo na poznavanje predmeta optužbe;4) pravo na odbranu;5) pravo na predlaganje dokaza i prisustvovanje dokaznim radnjama;6) pravo na šutnju okrivljenog;7) pravo na žalbu;8) priznanje načela « ne bis in idem «;9) pravo na jednakost;10) poštovanje principa zakonitosti;.

Skup prava u krivičnom postupku imaju za cilj da olakšaju položaj okrivljenog lica za vrijemetrajanja krivčnog postupka, da zaštite dostojanstvo i integritet njegove ličnosti i da muomoguće djelotvorno suprotstavljanje optužbi.S obzirom na pravo na odbranu, u UN donesena su Osnovna načela koja se odnose na ulogubranilaca. Načela sadrže praktične upute za svakodnevni rad u oblasti prava.Države članice su pozvane na njihovu primjenu i ugrađivanje unutar svojih pravnih sistema, is tim u vezi data im je obaveza da svakih 5 godina informišu generalnog sekretara onapredovanju u njihovoj primjeni.

14. PRAVO NA PRIVATNOST

Od svih ljudskih prava - pravo na privatnost je najteže definisati.Svaki čovjek ima pravo na poštovanje imuniteta, privatnog i porodičnog života, odnosnozabranjeno je proizvoljno miješanje u privatni i porodični život, stan ili prepisku, te napad nanjegov ugled i čast.Jedan od oblika slobode pojedinca je pravo na intimu, tj. da u svojoj intimi ne bude uznemi-ravan od drugih jednako kao ni od vlasti, da ima pravo da organizuje svoj život i poslove bezičijeg miješanja, da lični podaci i informacije budu zaštićeni.Privatnost obuhvata slijedeće oblasti:

- Zaštita podataka – odnosi se na zaštitu informacija koje se odnose na kredite,zdravlje, i one kojima raspolaže vlada;

- Tjelesna privatnost - podrazumijeva zaštitu tjelesnog integriteta (npr. genetskitestovi, testovi na drogu i sl.);

- Privatnost komunikacije – odnosi se na zaštitu pisma, telefonskih razgovora,elektronske pošte i ostalih oblika komunikacije;

- Privatnost prostora – podrazumijeva zaštitu doma i okoline kao što je zaštita naradnom mjestu ili javnom prostoru.

Na osnovu istraživanja, primjećeno je da se pravo na privatnost ugrožava u svim dijelovimasvijeta i u svim političkim sistemima. Ovo se pravo najčešće krši u oblasti komunikacija.

15. POLITIČKA PRAVA I SLOBODE

Kao klasična politička prava i slobode smatraju se: sloboda misli, savjesti, religije ili uvjerenja; sloboda izražavanja i informisanja; sloboda udruživanja i okupljanja; pravo učestvovanja u vlasti.

Sloboda misli, savjesti, religije ili uvjerenjaSloboda misli, savjesti, religije ili uvjerenja, priznata je kao apsolutno pravo koje ne moženičim biti ograničeno.Ova sloboda je ljudska sloboda i proizilazi iz ličnog uvjerenja. Čovjek kao razumno biće,ima slobodu volje da sam utvrđuje svoje moralne stavove. Pošto je slobodan da bira svojeuvjerenje, odgovoran je pred sobom i vlastitom savjesti.Niko - pojedinac, grupa ili država, nema pravo nametanja religije ili drugog vjerovanja.Samo država, u određenim slučajevima, u skladu sa zakonom, može ograničiti ispoljavanjeuvjerenja. Pod religijskim slobodama podrazumijevamo: sudjelovanje u obredima vjere iliokupljanja, te izgradnju i održavanje prostora za takve namjene; traženje i primanje dobro-voljnih novčanih i drugih priloga od pojedinaca i ustanova; osposobljavanje, imenovanje,biranje odgovarajućih vođa u skladu sa potrebama vjere; poštivanje propisanih dana odmora,slavljenje vjerskih praznika; osnivanje odgovarajuće humanitarne ustanove.Sloboda izražavanja i informisanjaSloboda izražavanja i informisanja je uvjet svim ostalim slobodama.Svako ima pravo na slobodu izražavanja. To pravo obuhvata slobodu da traži, dobiva i širiobavještenja i misli svake vrste, bez obzira na granice – pismeno ili usmeno, ili bilo kojimsredstvom po vlastitom izboru.Pravo izražavanja donosi sa sobom posebne dužnosti i odgovornosti. Zato se ono možepodvrgnuti nekim ograničenjima koja moraju biti utvrđena zakonom i potrebna:

a) za poštovanje prava i potreba drugih;b) za zaštitu državne sigurnosti ili javnog poretka, zdravlja i morala.

Sloboda informisanja podrazumijeva nesputano pravo prikupljanja, prenošenja i objavljivanjavijesti uvijek i svuda. Ova sloboda zahtijeva, kao nužan element – pažnju i sposobnost koriš-tenja slobode bez zloupotrebe. To podrazumijeva moralnu obavezu istraživanja činjenica bezpredrasuda i širenje informacija bez malicioznih namjera.Sloboda udruživanja i okupljanjaPravo na slobodno udruživanje, uključujući i prava sindikalnog udruživanja, je pravo kojepripada političkim pravima.Pravo na slobodno udruživanje i okupljanje otvara mogućnosti građanima na udruživanje ucilju zadovoljavanja svojih političkih, ekonomskih, socijalnih, kulturnih, sportskih i svihdrugih interesa u državi. Na osnovu ovog prava - političkog udruživanja nastaju političkestranke koje se bore za vlast, kao i razna udruženja i asocijacije koje imaju uticaj na vlast.Posebnu ulogu imaju nevladine organizacije u oblasti ljudskih prava.Pravo učešća u vlastiSvako ima pravo sudjelovati u upravljanju javnih poslovima svoje zemlje, neposredno ilipreko slobodno izabranih predstavnika, da bira i bude biran, i da ima pristup javnim služ-bama svoje zemlje uz opće uvjete jednakosti.Volja naroda je osnova svake vlasti, koja se izražava na povremenim i slobodnim izborima nakojima se osigurava sloboda glasanja.Države ugovornice ove konvencije, obavezuju se da zabrane i ukinu rasnu diskriminaciju usvim njezinim oblicima i da jamče svakome pravo na jednakost pred zakonom bez razlike narasu, boju, nacionalno porijeklo naročito u pogledu ovog prava učešća u vlasti.

16. OPĆE KARAKTERISTIKE LJUDSKIH PRAVADRUGE GENERACIJE

Ljudskim pravima druge generacije nazivaju se ekonomska, kulturna i socijalna prava.Sam izraz «druge generacije» znači :

- da su ova ljudska prava nastala vremenski kasnije u odnosu na građanska ipolitička prava (I generacija);

- da se radi o različitim pravima u odnosu na građanska i politička jer su usmjerenana druge vrijednosti koje štiti kao ljudska prava;

- da predstavljaju dopunu sadržaja pojma ljudskih prava koja pripadaju čovjeku;- da je riječ o novijim – naprednijim pravima koja više odgovaraju savremenim

potrebama čovjeka...U Teheranskoj proklamaciji, je naglašeno da je puna realizacija građanskih i političkih pravanemoguća bez implementacije ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava u mnogim zemljamasvijeta. Ova prava II generacije, traže aktivan odnos države, postavljajući pred nju zahtjev začinjenjem, za stvaranjem pretpostavki i usvajanje efikasnih mjera za njihovo ostvarivanje.Kao i sva druga prava uživanje ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava treba da bude dostup-no svim građanima bez ikakvih ograničenja zasnovanih na rasi, boji kože, spolu, vjeri itd.Ograničenja u vršenju ovih prava moguća su samo na temelju zakona.Ekonomska, socijalna i kulturna prava čine: pravo na rad, pravo na pravične i povoljne usloverada, pravo na pravičnu zaradu i jednaku nagradu za rad iste vrijednosti, pravo na odmor,pravo na socijalnu sigurnost, pravo na obrazovanje, pravo na učestovanje u kulturnom životu,pravo na odgovarajući životni standard, pravo na štrajk, ... itd.Najznačajniji dokumenti usvojeni u UN koji se odnose na ljudska prava II generacije suUniverzalna deklaracija, Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima,Međunarodna konvencija o zaštiti prava svih radnika, Međunarodna konvencija o ukidanjusvih oblika rasne diskriminacije, te druge konvencije i preporuke donešene u okviru MOR iUNESCO-a.

17. PRAVO NA RAD I NJIM POVEZANA PRAVA

Pravo na rad je pravo koje pripada svakom licu kao mogućnost zarađivanja kroz slobodnoizabran ili prihvaćen rad. Pravo na rad podrazumijeva bez prisile - slobodu izbora zaposlenja.Ovo pravo sadrže slijedeći međunarodni instrumenti: Univerzalna deklaracija o ljudskim pra-vima, Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, Konvencija o ukla-njanju svih oblika rasne diskriminacije, Konvencija o uklanjanju svih oblika diskriminaciježena, kao i dokumenti i konvencije koje je donijela MOR-a, posebno Konvenciju o ukidanjuprisilnog rada (1957.godine). U smislu ostvarivanja ovog prava, državama članicama je uobavezu stavljeno preduzimanje mjera u cilju punog ostvarivanja ovog prava. Planiranje poli-tike zapošljavanja treba da uzima u obzir ukupnu populaciju u državi, u cilju povećanja brojazaposlenih osobaPravo na pravične i povoljne uslove za rad podrazumijeva naknadu koja se kao minimumosigurava svim radnicima:

jednaku plaću za jednak rad,pristojan život za radnike i njihove porodice,sigurne i zdrave uslove rada,jednaku mogućnost svakog da bude unaprijeđen,pravo na odmor, slobodno i ograničeno radno vrijeme i plaćena odsustva,

te pravo na naknadu za praznične dane.Na međunarodnom nivou, jedna od prvih oblasti regulisanja prava radnika je bila na «zaštitiradnika na poslu».

18. SINDIKALNA PRAVA I SLOBODE

Sindikalna prava podrazumijevaju pravo svake osobe da sa drugima osniva sindikat, i da seučlani u sindikat po svom izboru, uz uslov da su pravila sindikata unaprijed utvrđena.Sindikati imaju pravo da stvaraju udruženja i nacionalne saveze, međunarodne sindikalneorganizacije i pravo da se učlane u njih. Sindikati imaju pravo na slobodno obavljanjedjelatnosti. Ograničenja su moguća samo na temelju zakona, u interesima nacionalnesigurnosti ili javnog poretka i radi zaštita prava i sloboda drugih, pogotovo kada su u pitanjupripadnici oružanih snaga, policije ili državne uprave.Sindikalna sloboda je također jedan od bitnih i važnih ciljeva upisanih u ustavu MOR-a jerje kršenje i ugrožavanje ovih sloboda prisutno u velikom broju zemalja.U 1948. godini usvojena je Konvencija (broj 87) o sindikalnoj slobodi i zaštiti sindikalnihprava kao jedan od temeljnih dokumenata MOR-a vezana za ljudska prava.

19. PRAVO NA SOCIJALNU SIGURNOST

Pravo na socijalnu sigurnost ima za cilj da obezbijedi socijalnu sigurnost svakoj osobi,posebno u slučajevima nezaposlenosti, bolesti, nesposobnosti, starosti ili drugog nedostatkasredstava za život.Glavni ugovor iz ove oblasti je Konvencija (broj 102) o minimalnim normama socijalne sigur-nosti, donešena 1952.godine.Ova Konvencija se odnosi na granu socijalne sigurnosti i svaku državu ugovornicu obavezujenjihovo prihvatanje. Konvencijom je određena i minimalna norma u pogledu davanja zdrav-stvene njege, davanja u naturi i periodičnih novčanih naknada, čiji se najniži iznos određujeprema općoj razini plaća u svakoj zemlji.

20. PRAVO NA OBRAZOVANJE I KULTURNA PRAVA

Pravo na obrazovanje se priznaje svakom pojedincu i vezano je za razvoj ljudske ličnosti idostojanstva. Obrazovanjem se pojačava svijest i potreba poštovanja ljudskih prava i temelj-nih sloboda. U obrazovanje treba da budu ugrađeni principi tolerancije, prijateljstva međunarodima i poštovanje svih rasnih, etničkih i vjerskih skupina.Realizovanje prava na obrazovanje, podrazumijeva nekoliko osnovnih principa a to su jedna-ka dostupnost školovanju svim pojedincima, obavezno besplatno osnovno obrazovanje, apostupno ostvarivanje besplatnog srednjeg i višeg obrazovanja. Države treba da brinu iomoguće korištenje stipendija i da poboljšaju materijalne uvjete života i rada nastavnogosoblja.UNESCO je 1960. godine donio Konvenciju o borbi protiv diskriminacije u oblasti prosvjete.

Kulturna prava podrazumijevaju stvaranje atmosfere u kojoj se čuvaju, razvijaju i štite nauč-na i kulturna dostignuća, u kojoj se poštuje istraživačka i stvaralačka sloboda i djelatnost, i ukojoj su zaštičeni moralni i materijalni interesi autora u oblasti nauka, književnosti i umje-tnosti, kao i učestvovanje samih građana u kulurnom životu.

21. LJUDSKA PRAVA TREĆE GENERACIJE- OPĆE KARAKTERISTIKE -

U ljudska prava III generacije spadaju pravo na mir, pravo na razvoj, i zaštita čovjekoveokoline. Ovo su najmlađa kategorija ljudskih prava.Sam izraz «ljudska prava treće generacije» znači: njihovo kasnije nastajanje u odnosu na ljud-ska prava I i II generacije, da se radi o različitim pravima u odnosu na postojeća, da se mogushvatiti kao prava trećeg reda u hijerarhiji vrijednosti ljudskih prava, te se olakšava pristup iobrada ljudskih prava općenito.Pojavom međunarodnih dokumenata, gdje se prvenstveno misli na Afričku povelju o pravimačovjeka i naroda, i na Alžirsku deklaraciju o pravima naroda, te na aktivnost UN-a gdje se sveviše prepoznaje uticaj zemalja s afričkog kontinenta koje su po sticanju nezavisnosti primaneu članstvo i u kontekstu ljudskih prava su stavili prava koja se odnose na narod.Prava naroda je izraz koji koristi Afrička povelja koja samim nazivom sugeriše da se ljudskaprava priznaju i pojedincima i narodu kao kolektivu. Ovaj naziv se koristi i u dokumentimaUN, što asocira na neka nova prava u odnosu na postojeća.U Afričkoj povelji, ta prava naroda su:- pravo na ravnopravnost;- pravo na samoopredjeljenje kao neotuđivo pravo koje se ne može dovoditi u pitanje;- pravo na slobodno upravljanje narodnim bogatstvom i prirodnim resursima;- pravo na razvoj;- pravo na mir; i- pravo na zaštitu okoline.

22. PRAVO NA RAVNOPRAVNOST NARODAPRAVO NA SAMOODREĐENJEPRAVO NA UPRAVLJANJE NACIONALNIM RESURSIMA

Pravo na ravnopravnost naroda iz Afričke povelje, izvedeno je iz povelje UN-a koja dosto-janstvo ljudske ličnosti povezuje sa pravima koja pripadaju svim ljudima bez diskriminacije,ali isto tako priznaje pravo na dostojanstvo narodima, pravo da budu jednaki i ravnopravni usistemu međunarodnih odnosa i udnosa u UN-a.Pravo naroda na ravnopravnost vezano je za potvrđivanje nediskriminacije kao osnovnognačela prisutnog u svim dokumentima o ljudskim pravima, i suprotstavljeno je aparthejdu kaozločinu protiv čovječnosti kojem su narodi Afrike bili izloženi.Pravo na samoopredjeljenje je ustanovljeno Atlantskom poveljom 1941.godine. U prošlostise ovo pravo podrazumijevalo kao zahtjev da politička vlast bude ustanovljena na volji građa-na. Generalna skupština UN-a je prva priznala da je ovo pravo preduvjet uživanja svihdrugih ljudskih prava i pozvala sve države da ga u skladu sa Poveljom UN-a poštuju. Ovopravo podrazumijeva da svi narodi imaju pravo na samoopredjeljenje, i da u skladu s njimslobodno odrede svoj politički status, kao i ekonomski, socijalni i kulturni razvoj.Ovo pravo posjeduje dva aspekta: vanjski i unutrašnji. Vanjski znači pravo naroda se seslobodno, bez stranih uticaja, opredijeli na određeni politički status, a unutrašnje pravo na

samoopredjeljenje ima status klasičnog ljudskog prava i znači da svaki građanin ima pravo imogućnost uticaja na vršenje javnih poslova.Pravo na upravljanje nacionalnim resursimaDržave – članice Afričke povelje obavezuju se da uklone sve oblike strane ekonomske eksplo-atacije, kako bi omogućili svojim narodima potpuno uživanje necionalnih izvora. Sticanjemnezavisnosti, zemlje u razvoju su težile da se oslobode ekonomske dominacije i korištenjaprirodnog blaga od strane zemalja u čijem sastavu su bile, dok su razvijene zemlje nastojaleda ih u tome spriječe.

23. PRAVO NA RAZVOJPRAVO NA ZDRAVU OKOLINU

Pravo na razvoj se nalazi u dubokoj vezi sa ostalim pravima naroda koje sadrži Afričkapovelja. Ogleda se u otporu prema svim oblicima strane dominacije u kojima se narodi i drža-ve afričkog kontinenta nalaze u podrđenom položaju. Shvatanje prava na razvoj podrazujmije-va postepeno povećanje kvaliteta života u skladu sa realnim potrebama stanovništva, i odnosise na sve segmente života kako pojedinca, tako i društva.Pravo na samoopredjeljenje, koje konačno dovodi do oslobađanja od kolonijalne vladavine,pravo na korištenje nacionalnog bogatstva, upotpunjuje se pravom na slobodan razvoj, štozaokružuje pojam « nezavisnosti «.Pravo na zdravu okolinu izrasta iz zajedničke potrebe svih ljudi da se zaštite od negativnihposljedica koje prouzrokuju opasnosti narušavanja ekologije. Poremećajima u prirodi, zaga-đenjima, izloženi su i ugroženi svi ljudi na svijetu, tako da je svrstavanje ovog prava u ljud-ska prava bilo olakšano. Štokholmska deklaracija iz 1972.godine definiše pravo čovjeka naslobodu i jednakost u zadovoljavajućim uslovima života, kao i obavezu da čuva svoju okolinuza sadašnje i buduće deneracije.Evropska konvencija sadrži ovo pravo kao ljudsko pravo, a zaštita ovog prava je u nadležnostiEvropskog suda za ljudska prava.

24. LJUDSKA PRAVA U USTAVU BIH

Ustav BiH je sastavni dio Dejtonskog mirovnog sporazuma od 21.11.95.g.Okvirni mirovni sporazum u Dejtonu sadrži 11 aneksa, od kojih se Aneks br.6 odnosi naljudska prava. U preambuli Ustava BiH pominju se pojmovi ljudskog dostojanstva, slobode,jednakosti, mira, pravde, kao i namjera stvaranja pravnog okvira za državu koja ima suvere-nitet, teritorijalni integritet, političku nezavisnost, i u kojoj se ljudska prava trebaju poštovati.Od međunarodnih dokumenata Ustav BiH se poziva na Povelju UN-a, Univerzalnu dekla-raciju, međunarodne paktove o ljudskim pravima, kao i na druge instrumente ljudskih prava.Uzimanjem u obzir navedenog što čini sastavni dio Ustava, kao i Katalog ljudskih prava kojanavodi Ustav i obavezu po kojoj će država BiH i oba entiteta osigurati najviši nivo ljudskihprava i osnovnih sloboda, dobiva se široka lista priznatih prava i sloboda u BiH.

25. POLITIČKA PRAVA U USTAVU BiH

Politička prava pripadaju građaninu BiH, bez obzira u kojem entitetu živi, pod jednakim uslo-vima i bez diskriminacije po bilo kojem osnovu.Većina ovih prava građanima garantujumogućnost da bez ikakve diskriminacije učestvuju u upravljanju javnim poslovima, neposred-no ili putem izabranih predstavnika, da biraju ili budu birani u javne službe i politička tijela.

Politička volja večine građana ostvaruje se u parlamentu kojem pripada zakonodavna vlast.Lista Političkih prava u Ustavu BiH:

- prava koja uključuju slobodu mišljenja, savjesti i vjere;- sloboda izražavanja i štampe;- aktivno i pasivno biračko pravo;- pravo na demokratske izbore i političke prestavnike;- sva navedena prava moraju biti u skladu s načelom jednakosti iz oblasti ljudskih

prava definisanih u Ustavu BiH.Država i oba njena entiteta imaju obavezu da obezbijede i omoguće uživanje i zaštitu ovihprava svim svojih građanima bez razlike i pod istim uslovima.

26. EKONOMSKA, SOCIJALNA I KULTURNA PRAVAU USTAVU BiH

Kada su u pitanju ova prava ugrađena u Ustav BiH – u suštini ona važe za ljudska prava IIgeneracije. U skladu sa međunarodnim dokumentima koji čine sastavni dio Ustava BiH, prijesvega misli se na Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, UstavBiH – priznaje:- pravo na imovinu;- pravo na rad;- pravo na pravičnu zaradu i jednaku nagradu za isti rad;- pravo na pristojan život;- pravo na sigurne i zdrave uslove rada;- pravo na socijalnu sigurnost;- pravo na odgovarajući životni standard;- pravo na obrazovanje;- prava na sindikalno organizovanje;- pravo na učestvovanje u kulturnom životu;.....

27. LJUDSKA PRAVA U USTAVU FEDERACIJE BiH

Federacija BiH je jedan od dva entiteta koja su ustanovljena Općim okvirnim mirovnimsporazumom. Pred oba entiteta, kao i pred državu BiH, postavljena je obaveza osiguranjauživanja i zaštite najvećeg mogućeg standarda ljudskih prava i sloboda.Član 1. Ustava FBiH navodi da se sva prava i slobode iz Aneksa 6. provode na cijeloj terito-riji Bosne i Hercegovine a za Federaciju (Član 2.), se posebno navode:život, sloboda, jednakost pred zakonom, zabrana svake diskriminacije, pravičan krivičnipostupak, zabrana mučenja, privatnost, sloboda kretanja, azil, zaštita porodice i djece, imovi-nu, obrazovanje, socijalnu i zdravstvenu zaštitu, osnovne slobode (govora, štampe, mišljenja,savjesti i uvjerenja, religije, okupljanja, udruživanja, rada).Svi građani imaju pravo na osnivanje i pripadanje političkim partijama, kao i sva političkaprava.

K R A J

LJUDSKA PRAVAProf. Vesna Kazazić

Mart, 2008.g.

ISPITNA PITANJA IZ PREDMETA LJUDSKA PRAVA

01. Pojam i priroda ljudskih prava;02. Izvori međunarodnog prava ljudskih prava;03. Klasifikacija osnovnih ljudskih prava;04. Međunarodna zaštita ugroženih kategorija ljudi;05. Uloga međun.organ. u oblasti ljudskih prava;06. Univerzalne organizacije: UN, MOR, UNESCO;07. Regionalne organizacije; Evropa – Vijeće Evrope

(Evropska konvencija za zaštitu ljud.prava, Evrop-ski sud za ljud.prava), OESS, Evropska Unija;

08. Amerika;09. Afrika;10. Opće karakteristike ljud.prava I – generacije;11. Vladavina prava, pravna država i pravo na neovisno

i nepristrano sudstvo;12. Pravo na zaštitu integriteta ličnosti;13. Skup prava vezanih za kazneni postupak;14. Pravo na privatnost;15. Politička prava i slobode;16. Opće karakteristike ljud.prava II – generacije;17. Pravo na rad i njim povezana prava;18. Sindikalna prava i slobode;19. Pravo na socijalnu sigurnost;20. Pravo na obrazovanje i kulturna prava;21. Opće karakteristike ljud.prava III – generacije;22. Pravo na ravnopravnost naroda, pravo na samo-

određenje, pravo na upravljanje nacionalnimresursima;

23. Pravo na razvoj, pravo na zdravu okolinu;24. Ljudska prava u Ustavu BiH;25. Politička prava u Ustavu BiH;26. Ekonomsko, socijalna i kulturna prava u Ustavu

BiH;27. Ljudska prava u Ustavu Federacije BiH.