Za boljeg čovjeka i bolji svijet Bio - Časopis Nova...

Nova akropolawww.nova-akropola.comBroj 02| 2016.

Z a b o l j e g č o v j e k a i b o l j i s v i j e t

HeRojski ZaNosi

MoĆ sMijeHa

o kaRNevalU josiPa gleMbaY

mimiKRiJA

Bio

Sadržaj

4 Herojski zanosi Giordana Bruna

prof. dr. Mate Zorić

10 Biomimikrija Ljudsko stvaralaštvo nadahnuto prirodom

Flora Bittencourt Detanico

15 sLoBodaSabine Leitner

16 josiPa GLemBaYMaja Tokić

18 moĆ smijeHaGeorgios Alvarado Planas

20 o karnevaLu Antun Musulin

Impresum:Glavni urednik: Andrija Jončić

izvršna urednica: Nataša Žaja

urednici rubrika: Luka Marić, Dijana Kotarac, Sofija Stepanovska, Anastazija Pulja, Marta Mihičić

Lektura: Ana Hanđal, Vesna Bosnar

Tehničko uredništvo: Atila Barta, Svjetlana Pokrajac, Matija Prević

ISSN 1849-6237

02 | 2016. www.nova-akropola.com

Nova akropolaZ a b o l j e g č o v j e k a i b o l j i s v i j e t

izdavač: NOVA AKROPOLA - kulturna udruga

Ilica 36, 10000 Zagreb Tel: 01/481 2222, Fax: 01/233 0450

web: www.nova-akropola.hr e-mail: [email protected]

4

18

23

10 15

1620

3

Pogledamo li pažljivo fascinantnu građu pče-linjih saća, paukove mreže, ptičjeg gnijezda, mravinjaka, krila leptira, cvijeta lotosa, ne

možemo ne osjetiti poštovanje pred takvim redom i skladom. No, niz je neiscrpan jer nam je otkriće i usavršavanje optičkih uređaja otvorilo pogled u ništa manje fascinantan, paralelni svijet mikroprirode, te jednako tako i makroprirode.

Proučavanje oblika, obrazaca i odnosa unutar pri-rode vodi širenju granica našeg obzora i razumijeva-nju svijeta koji nas okružuje. Naš je velikan znanosti Nikola Tesla govorio: Ja sam (samo) otkrivač stvari koje postoje u prirodi oko nas...

No, dugo se živjelo u uvjerenju da čovjek sa svojom naprednom tehnologijom nadmašuje prirodu. Zabri-njavajuće naličje tog napretka razbija naše iluzije, čovječanstvo se polako trijezni i na prirodu gleda dru-gim očima.

Biomimikrija, nova znanstvena disciplina nadahnuta prirodom koju promatra okom pronalazača, proučava građu i funkcije živih organizama i spaja različite grane znanosti u pronalaženju inovativnih tehnoloških i diza-jnerskih rješenja. Polazi od toga da je svijet prirode u borbi za opstanak prošao nebrojene testove tijekom milijuna godina evolucije i da je već riješio mnoge pro-bleme s kojima se danas suočavaju znanstvenici. No, ne radi se samo o pukom oponašanju oblika iz prirode,

nego i prirodnih procesa i ekosustava. Biomimikrija nas potiče da cijenimo ono što možemo od prirode naučiti, umjesto da procjenjujemo što možemo iskori-stiti. Ono što je razlikuje od prijašnjih nastojanja da se dominira nad prirodom je poštovanje i divljenje prema prirodi.

Širom svijeta bilježi se stabilan porast biomimikrij-skih inovacija, brojni su primjeri, a izume koriste neke od najvećih svjetskih tvrtki.

Giordano Bruno, renesansni filozof, razotkrivajući tajne prirode koja je za njega bila rastvoren božanski um, vizionarski je najavio buđenje nove svijesti: Istrgnuti korijeni što ponovno rastu, to su drevne stvari koje se opet pojavljuju, to su skrivene istine koje se otkrivaju, to je nova svjetlost koja će se, usprkos dugoj noći, pojaviti na obzorju.

Iako je tek zagrebala površinu beskrajnog poten-cijala prirode za nalaženje razumnijih i održivijih rje-šenja, biomimikrija je svjetlo nade, tim više što traži temeljitu reviziju našeg odnosa prema prirodi i novi, osviješteni pogled na ekosustav koji nam pruža uvjete opstanka i razvoja. Jer, čovjek nije gospodar prirode, on je tek jedan njezin dio, samo na višem evolucijskom stupnju od ostalih poznatih bića, pa stoga i snosi naj-veću odgovornost da uzdrmani svijet ponovno učini harmoničnim mjestom za život.

Uredništvo

NOVA AKROPOLA 02/20164

Bruno je vrlo složena ličnost, predstavnik kriznog prijelaznog razdoblja na izmaku XVI. stoljeća, upravo onog doba koje je obdarilo Europu i

svijet univerzalnim genijima, velikim djelatnicima duha i akcije, izvorne misli i umjetničkih dostignuća.

Danas je najpoznatiji po prkosnom stavu pred inkvi-zicijom i primjernoj žrtvi za ideju - smrti na lomači u Rimu 17. veljače 1600. godine. Njegove dostojanstvene riječi upućene sucima nakon izricanja presude ("Vi se bojite više od mene ..."), odvraćanje od raspela koje mu

je ponuđeno da ga poljubi kada je nag, začepljenih ustiju kako ne bi u zadnjem trenutku prosvjedovao, očekivao da bude pretvoren u živu buktinju - sve je to pridonijelo da Bruno postane legendom slobodne ljudske misli, neza-mjenljivim likom u panteonu progresivnog čovječanstva.

Dakako, on je najznačajniji kao filozof čija je misao krajnji izdanak renesansnog platonizma, hermetizma i pitagorizma i koji je osebujnim, optimističkim i imanen-tističkim panteizmom pridonio kasnijem prevladavanju idealističkih korijena vlastite humanističke tradicije.

HEROJSKI ZANOSI

GIORDANA BRUNAProf. dr. Mate Zorić

5

Istovremeno, Bruno je i vizionar moderne znan-stvene misli pokrenute, između ostalog, Koperniko-vim otkrićem i preokretanjem antičko-kršćanskog, srednjovjekovnog geocentrizma te smioni nastavljač Kopernikova heliocentrizma koji je u Brunovoj kon-cepciji opovrgnut vizijom beskonačnog svemira u kojem se gibaju i doslovno žive bezbrojni svjetovi. Time se i položaj čovjeka iz korijena izmijenio.

Nije živio dugo, svega pedeset dvije godine, a od toga je gotovo osam proveo u uzama Sv. Uficija. Nje-gova djela napisana i objavljena prije 1582. godine, kada je morao bježati iz Italije optužen zbog krivovjerja, izgu-bljena su. Pa ipak, između svoje trideset četvrte i četr-deset treće godine, kada je bio uhićen u Veneciji zbog teških optužbi o poricanju nekih temeljnih vjerskih dogmi (1591.), dakle za manje od jednog desetljeća, napisao je i objavio trideset osam knjiga, dok je još dese-tak ostalo u rukopisu ili je zauvijek izgubljeno.

Njegova je misao bila do kraja elaborirana oko godine 1584., a to je ujedno i razdoblje njegova naj-zrelijeg stvaralaštva. Te, i tijekom nekoliko sljedećih godina Bruno piše šest talijanskih dijaloških rasprava i nekoliko sličnih filozofskih rasprava u latinskim sti-hovima. Bilo je to i razdoblje najvećih nadanja u Bru-novu lutalačkom životu jer je kao službenik francuskog veleposlanika u Londonu sudjelovao u ostvarivanju ambicioznog plana o dinastičkom povezivanju Francu-ske i Engleske, kao preduvjetu pomirenja umjerenih katolika i anglikanaca.

Brunova intuicija o jedinstvu svega, o životu koji pulsira i u mrtvim stvarima, o prožimanju i nedjeljivo-sti krajnjih suprotnosti, o magijskoj moći ljudske riječi nad prirodom i o pripadanju čovjeka toj istoj prirodi i materiji u kojoj duša luta dok se ne približi nedostiž-nim visinama ili dubinama - sugestivno je, inspirativno i, rekli bismo, poetsko viđenje samo po sebi.

Iz snage Brunova uvjerenja niče njegova poezija, a iz nje slikovit i konkretan oblik filozofskog dis-kursa u kojem nisu rijetke neobične slike, lapidarne izreke, nove analogije i drevni mitovi obnovljeni u službi novih spoznaja. To je izrazito ekspresivan i eksperimentalan stil proznog kazivanja, nagao i nes-putan gramatičkim pravilima, a onda, opet, istančan i odmjeren, prema svojoj osnovnoj funkciji i spekula-tivnoj svrsi.

Stoga je odavno prihvaćeno da njegove najbolje rasprave na talijanskom jeziku pripadaju podjednako i filozofiji i književnosti.

Rasprava O herojskim zanosima posljednje je Brunovo djelo na talijanskom jeziku i jedno od naj-opsežnijih. (...) U toj su raspravi veoma značajna novost dijelovi napisani u stihovima, u obliku soneta i kancona osebujne forme, kojih je čak sedamde-set pet. (...) Soneti i kancone navedeni su logičnim slijedom koji proizlazi iz njihova sadržaja, kao u svakom kanconijeru, a prozni ih dijelovi povezuju, pripremaju ili tumače njihovo značenje u alegorij-skom smislu.

6 NOVA AKROPOLA 02/2016

U uvodnom dijelu rasprave Bruno dovodi svoje djelo u vezu s biblijskom Pjesmom nad pjesmama i njezinim, tada još uvijek aktualnim, alegorijskim i moralnim tumačenjima. (...) Sadržaj, sveden na najbit-nije, prikaz je patnji kojima se podvrgava čovjek koji u sebi osjeća herojski zanos duše koja se želi vratiti prvom Počelu, Jednom, Najvišem dobru, odnosno, alegorija borbe duše (psihomahije) i njezina putovanja ili hodočašća. No, da ne bude dvojbe, recimo odmah da je to svjetovna askeza i mistički polet unutar koordi-nata koje je sam filozof zadao. U tom povratku prema Jednom, Bruno pridaje ljudskom biću aktivnu ulogu, a konačni rezultat tih herojskih patnji bit će nagrada rijetkim povlaštenim pojedincima: oni će doživjeti poništenje u neizravnom viđenju “božanskog” što uznosi, a da ipak ne može zadovoljiti trajnije neugasivu žeđ duše za apsolutnim. Naravno, taj put u beskrajne prostore božanskog i silazak u unutrašnje ponore ljud-skog približava Bruna njemu suvremenim kršćanskim misticima (San Juanu de la Cruzu), no samo po izvanj-skim pojavama te duhovne pustolovine. Angažman intelekta, volje i ljubavi Zanesenog ne oslanja se na neko nadnaravno nadahnuće koje bi mu dalo sigurnost i nadu u uspjeh njegova “putovanja”. Kao što firen-

tinski novoplatonski filozof Marsilio Ficino tumačeći Platonovu Gozbu razlikuje životinjsku mahnitost koja vraća čovjeka životinjskoj naravi od božanske mahni-tosti koja ga uzdiže iznad ljudske naravi, tako i Bruno razlikuje one koji poput praznih posuda primaju u sebe božanstvo, pa im puk vjeruje jer su proroci ili vidovnjaci, od onih koji sami, svim svojim intelektu-alnim moćima i osjećajima u neizrecivu zanosu bića teže prema Jednom. To su pravi herojski zanosi, to su novi Brunovi Heroji, a njihovo je oduševljenje tim više ljudsko i tim dramatičnije što je ishod njihova podviga teži i neizvjesniji.

Značajne poticaje svojem razmišljanju Bruno je našao u latinskom djelu Marsilija Ficina, zapravo u dijelu koji sadrži prijevode i tumačenja Platonove Gozbe i Fedra, Plotinovih Eneada, Dionizijeva djela O imenima Božjim, Hermetičkog korpusa, Jambliha i Prokla. I sam termin furore (zanos, oduševljenje, mahnitost) potječe od Ficina koji Platonov izraz manija prevodi s furor. I mit o Prirodi personificiranoj u Dijani (Mjesecu) koja prima svjetlost od Apolona (Sunca) koji je neizrecivo i neobjašnjivo Jedno, novo-platonskog su podrijetla. No, filozofsko i mitološko nasljeđe antike i humanizma podvrgnuto je u Brunovu

djelu spoznajno-poetskim mjerilima njegova nadah-nuća. Navest ćemo jedno od središnjih mjesta i mitova rasprave O herojskim zanosima u kojem se skladno spajaju neke od najbitnijih odrednica Brunova misao-nog sustava:

Tako se opisuju putevi herojske ljubavi kad teži vlastitom predmetu, a to je najviše dobro, te herojskog razuma kad nastoji dostići vlastiti predmet, a to je prva istina ili apsolutna istinitost. (...)

U šumi hrte i čuvare pustiAkteon mladi, kad ga kob usmjeri da neoprezno tragom šumskih zvijeri put ga povede sumnjivi i pusti.

Najljepše tijelo i lice u vodi što mogu vidjet bozi i smrtnici, vidje u zlatnoj i purpurnoj slici, i velik lovac lovinom se zgodi.

Jelena koji krenuk najgušćem mjestu, i koraka laka, proždriješe mnogi jaki psi u trenu.

(Prev. M. Maras)

Zbog toga se nikom ne čini mogućim vidjeti Sunce, univerzalnog Apolona i apsolutnu svjetlost, najvišu i najizvrsniju vrstu; no samo njegovu sjenu, njegovu

Dijanu, svijet, svemir, prirodu koja je u stvarima, svje-tlost skrivenu u neprozirnosti tvari, to jest onu koja sija u mraku. (...) Rijetki su, velim, Akteoni kojima je sud-bina dopustila da promatraju golu Dijanu, te da (...) prestavši biti lovci postanu plijenom. (...) U tom uni-verzalnom i božanskom lovu njegovo je hvatanje takvo da je nužno baš on uhvaćen, apsorbiran, sjedinjen. Zbog toga on nije više prost, običan, uljuđen i pučki, već postaje divlji poput jelena, stanovnik osamljenih mjesta; on živi božanski pod visokim svodovljem šume i u prostorijama planinskih spilja koje nisu okićene umjetnim uresima, gdje se divi izvorima velikih rijeka, gdje opstoji netaknut i čist od običnih požuda; tu slobodnije opći s božanstvom. (...) Tako psi, misli na obične stvari, proždiru tog Akteona i tako on, mrtav, za puk, za mnoštvo, razvezan iz čvorova uzbuđenih osjetila, oslobođen tjelesnog zatvora stvari, ne gleda više svoju Dijanu kroz okove i prozore, nego, srušivši zidove na tlo, sav se pretvara u oko pred čitavim obzorjem. Sad na sve gleda kao da je jedno, tuđa su mu razlikovanja i brojevi koji nam, poput različitosti osjetila, poput različitosti procijepa, dopuštaju tek zbr-kano viđenje i shvaćanje. On vidi Amfitritu, izvorište svih brojeva, svih vrsta, svih razloga, koja je Monada, prava esencija bića nad svim bićima; pa iako je ne vidi u njezinoj biti; u apsolutnoj svjetlosti, ipak je vidi u nje-zinu potomstvu koje joj je slično i koje je njezina slika; jer iz Monade koja je božanstvo proizlazi ova druga monada koja je priroda, svemir, svijet;

7


gdje se promatra i zrcali kao Sunce u Mjesecu posred-stvom kojega nas osvjetljava, dok sam ostaje u hemis-feri intelektualnih supstancija. Takva je Dijana, ono jedno koje je samo biće, ono biće koje je sama istina, ona istina koja je shvatljiva priroda na koju utječe Sunce i sjaj više prirode, prema tome što se priroda dijeli na onu koja je rođena i koja rađa, ili proizvodite-ljicu i proizvedenu.

(O herojskim zanosima, I. dio, IV. dijalog; II. dio, II. dijalog)

U posljednjem dijelu Herojskih zanosa devet slijepaca govore o uzrocima intelektualne sljepoće, jer se upravo o takvoj i radi, završavajući navođe-njem Pitagore i Dionizija Areopagita koji su tvrdili da se Boga bolje časti i ljubi šutnjom, tj. preferi-ranjem takozvane negativne teologije, za razliku od Aristotela i skolastičara koji su tražili dokaze. U zadnjoj epizodi, koja je autobiografskog karak-tera, jer iza svih devet slijepaca stoji sam Bruno sa svojim životnim i misaonim iskustvom, pisac se vraća uvodnim osobnim motivima čije je značenje nesumnjivo šire i dublje. Kirka, simbol materije, daje slijepcima posudu s čudotvornom tekućinom koju smije otvoriti samo osoba čiste duše (alegorija intelektualne ljubavi). Kad se to zbude, slijepci će progledati i moći će promatrati božansko u stvarima ovog svijeta, u Prirodi i materiji čiji su dio, ali koja je vječna i produhovljena i u kojoj se krije imanentno božanstvo. Brunovim se slijepcima to i događa, i to baš u elizabetinskoj Engleskoj u kojoj je filozof tada

boravio i u kojoj mu se za trenutak činilo da će moći slobodno prenositi svoj filozofski credo.

Recimo, na koncu, da je novija kritika proglasila tu raspravu poemom o Čovjeku, a ne o Bogu. Čovjek, doduše, u svom furoru teži božanskom i apsolutnom, ali se uzvišeno i zapravo ravnodušno božanstvo krije pred njim. Odsustvo milosti ne obeshrabruje heroj-skog zanesenjaka i on ne odustaje od svog nauma, iako zna da su istina i dobro koje traži izvan njegova doma-šaja. Zaključak ipak nije pesimističan jer takav zanos čovjeka uzvisuje i oplemenjuje, a kontemplacijom Pri-rode otkriva odraz ili sjenu božanstva.

Strukturu i stil Brunove rasprave O herojskim zanosima neki nazivaju “hijeroglifskim”, aludirajući na mnoštvo simbola, alegorija, mitova i amblema koje pjesnik i filozof niže u tom djelu. Razlog tomu ne treba tražiti u autorovoj naklonosti “egipatskim tajnama” koje su bile u modi od humanizma do baroka, koliko u činjenici da ideja o prirodi kao golemom hijeroglifu božanske misli pripada krugu Brunova načina raz-mišljanja. Isto tako nije slučajno da autor tu raspravu naziva “spjevom”. Novoplatonovci su svemir smatrali “velikim Božjim spjevom” - znamo i zašto, ali znamo i to da je svako uspjelo književno djelo (a u takva ubra-jamo i Brunovu raspravu) svojevrstan Univerzum koji pulsira vlastitim životom i traje po normama svojega ljudskog, pjesničkog i proročanskog bića.

Izbor iz članka objavljenog u časopisu Nova Akropola, br. 8, 1997.

Uspjeti više neće staviti me pred ponor noći,Jer onaj koji pobijedi velikog Pitona,Bojeći svojom krvi vode mora,Otjerao je moju Megeru.Tebi se obraćam, i tebi upravljam svoje riječi;Tebi zahvaljujem, o drago Sunce, svjetlosti božanska moja,

Posvećujem ti svoje srce i uzvišenu ruku:Što ste me daleko držali od one zablude grozne,Što si mi postalo vodič za najbolje pothvate,I izliječilo mi prebolno srce i um.

Tko me podstiče i ulijeva mi hrabrost za slične pothvate,Tko pomaže mi da se ne plašim zle sudbe il' smrti?Tko znao je razbit okove i ona vrata,Od kojih su rijetki slobodni i izlaze van?

Vijek, godine, mjeseci, dani i sati,Sinovi i oružje vremena i onaj dvorPred kojim ne vrijede ni mač, ni dijamant,Osigurali su me od njegove pomame,Zato u zrak širim (sad) krila sigurno,I ne plašim se zapreke od kristala il' od stakla;Već cijepam nebesa i u beskrajnost se dižem.I dok se sa svoga globusa dižem ka drugima,I kroz etersko polje prodirem sve dublje u svemiru:Za leđima ostavljam ono što drugi iz daljine vide.

Giordano Bruno, O beskrajnosti, svemiru i svjetovima

9

BIOMIMIKRIJA Ljudsko stvaralaštvo

nadahnuto prirodom

Priroda je čovjeku izvor inspiracije i uvi-jek je ljudskoj vrsti služila kao zrcalo, nadahnjujući najprofinjenija djela

umjetnosti i arhitekture. Neusporediva je sposobnost prirode da

uskladi ljepotu, ekonomičnost i funkcionalnost, pa nije slučajnost da veliki izumi tijekom povi-jesti imaju svoje izvore u analognim prirodnim

elementima. Koncept biomimikrije, kojemu se široko pristupa u suvremenoj znanosti, sastoji se od analiziranja načela prirodnih sustava i njihovih prenošenja na pojedina rješenja u području tehnologije i dizajna.

Rješenja koja nudi priroda mogu pridoni-jeti stvaralačkom procesu pomoću analogije i ujedno svojim geometrijsko-matematičkim

Flora Bittencourt Detanico

Ljudski genij može stvoriti razne izume, dolazeći pomoću različitih instrumenata do jednog te istog cilja, ali on neće nikada moći nadmašiti prirodu po ljepoti, ekonomičnosti i neposrednosti, jer u njenom stvaranju ništa ne nedostaje niti išta pretječe.

Leonardo da Vinci


11

modelom. Mogu se, na primjer, uočiti stalne matema-tičke proporcije u tjelesnoj građi ljudi i životinja, kao i kod biljnih struktura. Ta geometrija u prirodi često je združena s konceptima estetike, sklada i uravnoteže-nosti, sačinjavajući istinski aspekt ljepote.

Što je biomimikrija?U područjima kao što su industrijski dizajn, arhitek-tura i inženjerstvo može se u traženju konceptualnih i inovativnih rješenja primijetiti stalna upotreba analo-gija i neposredna primjena prirodnih principa.

Biomimikrija je tehnološki orijentiran pristup koji se u rješavanju tehničkih problema koristi poukama iz prirode. Biomimetičko proučavanje temelji se na rješenjima prirodnog dizajna, odgonetanjem njegove geometrije i funkcioniranja u potrazi za boljim iskoriš-tavanjem i nižim utroškom energije.

Janine Benyus dokumentirala je rezultate svojih mnogobrojnih istraživanja u knjizi Biomimicry – Inno-vation Inspired by Nature (Biomimikrija – inovacija nadahnuta prirodom). Taj novi izraz – biomimikrija – predstavlja širi pojam od do tada poznatog pojma bio-nike. Benyus biomimikriju definira kroz prirodu kao model, mjeru i učiteljicu.

Priroda kao model odnosi se na proučavanje i oponašanje modela iz prirode ili njihovo korištenje kao inspiracije u svrhu rješavanja ljudskih problema.

Priroda kao mjera znači primjenjivati ekološke

standarde za prosuđivanje primjerenosti i opravdano-sti inovacija. Nakon milijarde godina evolucije priroda je naučila što je korisno, što je prikladno i što je trajno.

Priroda kao učiteljica označava novi način pro-matranja i vrednovanja prirode. Ne biti fokusiran na to što sve možemo izvući iz prirode, već što od nje možemo naučiti.

Prema Janini Benyus, za društvo koje je naviklo dominirati prirodom ili je "poboljšavati", oponašanje i poštovanje prirode jest korjenito novi pristup, prava revolucija. Radeći prema modelima prirode, moguće je promijeniti metodu uzgoja hrane, proizvodnju materijala, proizvodnju energije, liječenje bolesnih, pohranjivanje informacija i vođenje poslovanja.

Nakon 3,8 milijardi godina istraživanja i razvitka pro-mašaji su fosilizirani, a ovo što nas danas okružuje čuva tajne preživljavanja. Zagledavši se duboko u prirodu shva-ćamo da su svi ljudski izumi već sadržani u njoj, premda u elegantnijim oblicima i s mnogo manjom štetom po pla-net. Čak se i jedan od najinteligentnijih sustava konstruk-cije – korištenje stupova i greda – pojavljuje u nutarnjoj strukturi ljiljana i bambusovih stabljika. Centralno grijanje i klimatiziranje zraka ostvareni su u tornjevima termita. Najbolji ljudskom rukom izrađeni akustični uređaj, sonar, "čuje" slabije u usporedbi sa šišmišom. Pa čak i kotač, koji se oduvijek smatra jedinstvenom ljudskom kreacijom, nađen je u malom rotacionom motoru koji pogoni flagelu, organ za kretanje najstarije bakterije na svijetu.

Sustavno istražujući površinu lista lotosa pomoću elektronskog mikroskopa njemački botaničar Wilhelm Barthlott otkrio je da se njegova naoko glatka površina sastoji od hrapavih voštanih nano‐ i mikrostruktura koje zbog svoje superhidrofobnosti odbijaju vodu koja zajedno s prljavštinom klizi s njihove površine. To je nazvano lotos-efektom, jer se lotos i njegovi

listovi uzdižu iz bare savršeno čisti. Profesor Barthlott je lotos-efekt iskoristio za

razvoj fasadnih boja. Kombinirajući hidrofobnost i specijalnu mikrostrukturu koja oponaša unutarnju građu lista lotosa, postigao je znatno smanjenu prijemčljivost površine za vodu i prljavštinu, što čuva fasade od atmosferskih utjecaja.


Živi organizmi zajedno održavaju dinamičku ravnotežu poput aktera u jednoj plesnoj arabeski, neprekidno mani-pulirajući resursima, ne iscrpljujući ih.

Nakon desetljeća proučavanja ekolozi su počeli razumi-jevati mnoge skrivene podudarnosti među povezanim susta-vima. Iz njihovih bilješki možemo istaknuti neka načela: Priroda djeluje pod utjecajem sunčeve svjetlosti. Priroda koristi samo onoliko energije

koliko joj je neophodno. Priroda prilagođuje oblik funkcionalnosti. Priroda sve reciklira. Priroda napreduje kroz suradnju. Priroda počiva na raznovrsnosti. Priroda zahtijeva precizno znanje. Priroda zaustavlja rasipanje od samog početka.

Rješenja prirode kao uzoriPrema Isenmannu, ekonomisti i inženjeri često koriste biološke analogije, osobito one raznih organizama (ana-logije s evolucijom, s fraktalnim rastom, s mozgom itd.) prilikom rješavanja društveno-ekonomskih fenomena.

Međutim, izostane li filozofska dubina, izgledi industrijske ekologije kao načina razumijevanja pri-rode i kao modela vjerojatno će biti dvojbeni. Vrijedi upitati se rezultira li rad vezan uz biološke analogije nečim novim ili je to samo ponovno uspostavljanje reda zasnovano na zdravom razumu.

Ojačavanje temelja industrijske ekologije korisno je za zaštitu moćne ideje da priroda služi kao model, umjesto da ju se koristi kao lijepi dodatak, puko retorički ili kao primjedbu u literaturi o upravljanju okolišem.

Ptičje gnijezdo, Peking

Vodena kocka, Peking, detalj

13

Ključni razlog ukupne neodrživosti suvremene civi-lizacije leži u dualističkom razdvajanju prirode i kul-ture. U prirodi jest da su svi ljudi i sve vrste sjedinjeni u jedinstvenu životnu zajednicu. Međutim, kultura se obično smatra nečim posve nezavisnim i odvojenim od prirode. Bez obzira na te preokrenute kulturne vrijednosti, od početka industrijske revolucije, reduk-cionistička je znanost čovjeku omogućila da osmisli niz moćnih i manipulativnih tehnologija koje preobraža-vaju planet tako da ga uništavaju.

Velike biomimetičke inovacije čovječanstva upozo-ravaju postavljajući pitanje: „Što može biomimikrijska revolucija učiniti različito od industrijske revolucije? Tko može osigurati da grom iz prirode neće biti ukra-den i upotrijebljen u nekoj kampanji protiv života?“ To nisu djetinjasta pitanja. Jedan od najvažnijih biomime-tičkih izuma bio je avion, nadahnut letom ptica. Ljudi su prvi put poletjeli 1903. godine, a već su 1914. bacali bombe s neba. Možda ono što je zaista potrebno nije

tehnološka promjena, već nutarnja promjena men-taliteta koja bi pobudila osjetljivost čovjeka na pouke prirode.

Primjeri i primjeneNeki primjeri u dizajnu, umjetnosti, inženjerstvu i arhitekturi neposredne su primjene rješenja utemelje-nih na načelima prirode. Ta načela mogu biti izražena matematičkim obrascima, geometrijskim oblicima ili funkcionalnim prijedlozima koji sliče ili pak traže inspiraciju u prirodi.

Leonardo da Vinci, majstor konstruiranja, smatrao je da čovječanstvo, unatoč nedvojbenoj genijalnosti, nikada neće pronaći ljepši, ekonomičniji i svrsishodniji izum od prirode. Opažanja i pokusi opisani u njegovim zabilješkama, među kojima je moguće naći prvu ideju o podmornicama, zmajarenju, tenkovima, mostovima i brojnim mehaničkim napravama, čisti su primjeri nadahnuća koje je izvlačio iz prirodnih modela.

Renesansno buđenje interesa za prirodu najočiglednije je kod slavnog Homo Universalisa Leonarda da Vincija, koji je bio fasciniran prirodom, studiozno ju je proučavao i pokušavao oponašati. Posebno je bio opčinjen letom ptica pa je tijekom života napravio brojne studije o anatomiji ptica i načinu njihova leta. Te su skice poslužile kao inspiracija za kasnije pokušaje izrade letećih strojeva.

U čast Da Vinciju njegovim je imenom prozvan indeks (Da Vincijev indeks) koji mjeri aktivnosti i napredak u području biomimikrije, bilježi broj patenata, objavljenih znanstvenih članaka i ostalih publikacija iz područja biomimikrije, broja potpora te vrijednost tih potpora u određenom vremenskom razdoblju.


"Vodena kocka" i "Ptičje gnijezdo" dva su pri-mjera na području arhitekture nadahnuta elemen-tima iz prirode i nazvana prema njima, a oba su izgrađena u Kini za Olimpijske igre 2008. godine. Osnova konstrukcije prve građevine zasniva se na mjehurićima i, premda nema istog, svi oni slijede isti opći uzorak. Druga je građevina koncipirana na ideji gnijezda i sastavljena je od grančica i travki. I zaista, čelična konstrukcija iz daljine izgleda poput ptičjeg gnijezda.

Okrenemo li se industriji i strojogradnji, ne može se previdjeti izum aviona zasnovan na analogiji s pticama te uvažavanju zlatnog reza. Druga pametna kreacija koja istodobno rješava problem velike otpor-nosti i lakoće mehaničkih dijelova jest struktura saća, razvijena iz geometrije pčelinjeg saća u košnici. Iz tekstilne industrije zanimljivo je spomenuti izradu zatvarača s čičkom na odjeći, što je inspirirano gra-đom sjemenke čička.

Francuskom arhitektu i inženjeru Robertu le Ricolaisu kao inspiracija je poslužio mrežasti uzorak građe morske praživotinje, protozoe Radi-olarije. Kroz svoje istraživanje razvio je struktu-ralne principe koji su rezultirali jakim, laganim i trajnim konstrukcijama. Cilj mu je bio izgraditi strukture "neograničene čvrstoće, a bez suvišne težine".

Ovi upravo razmotreni primjeri jasno pokazuju postojanje inteligencije u prirodi, odgovorne za građu svakog i najmanjeg njenog dijela. Izgleda da u prirodi ništa nije slučajno i da svaka stvar ima svoje mjesto i oblik podesan da što bolje služi cjelini.

Mudrost prirode ima još mnogo toga otkriti čovjeku, no to će biti moguće, kao što filozofska tradicija kaže, tek kada se ljudi budu zaista osjećali posvećenima svojoj okolini i odgovornima za ispravnu primjenu naučenog.

S engleskog preveo: Zvonko Jadrešin

Često spominjani primjer ekološki prihvatljive arhitekture je centar East Gate u Harareu, glavnom gradu Zimbabvea. Zgrada je arhitektonsko čudo po svom korištenju biomimikrijskih principa: njen sustav hlađenja/grijanja oponaša prirodnu ventilaciju koju su biolozi otkrili u termitnjacima. Naime, termiti uspijevaju u svojim staništima održati konstantnu temperaturu i vlažnost, iako vanjska temperatura može varirati od 0 do 40°C. Unutrašnjost zgrade zadržava svježinu bez klimatizacije, čime je znatno smanjena potrošnja energije. Autor je Mick Pearce, jedan od prvih arhitekata koji je adaptirao rješenja posuđena iz prirode u graditeljstvu.

http://www.mickpearce.com/works/office-public-buildings/eastgate-development-harare/

15

Sloboda je jedna od onih riječi koje uobičajeno smatramo stopostotno pozitivnima. Tko ne bi želio biti slobodan? Biti slobodan od svakog

oblika prisile ili ograničenja izvana, slobodan činiti što god poželiš? No, je li pojam slobode doista tako jednosta-van? Što ako svoju slobodu ne koristimo na mudar način?

Zamislite hladnjak prepun hrane koju volite: slobodni ste birati za jelo što god vam se sviđa. Međutim, ovisni ste o nezdravoj hrani i nekontroliranom prejedanju. Dakle, jeste li stvarno slobodni? Vaša izvanjska sloboda, tj. odsut-nost prisile, ne podudara se s unutarnjom slobodom, tj. slobodnom voljom. Nemate slobodu izbora što i koliko želite pojesti jer ste iznutra vođeni silama koje su jače od vašega racionalnog uma. Jedete li previše takve nezdrave hrane, svjesni ste da ćete na dugi rok ozbiljno ugroziti svoje zdravlje, ali ste rob svojih želja tako da više niste u stanju djelovati u skladu s vlastitim interesima.

Postoji i drugi aspekt slobode: naše djelovanje nikada neće biti bez posljedica. Možemo imati unutarnju i vanj-sku slobodu odabrati, primjerice, svoju karijeru, ali što god odabrali, imat će određene posljedice. Svako djelova-nje izaziva protudjelovanje. Naše nedužno neznanje neće nas zaštititi od žetve onoga što smo posijali.

Problem sa slobodom, kao i s moći, jest u tome što je možemo zloupotrijebiti. Vođeni nerazumnim silama, ili naprosto zbog nedostatka mudrosti, svoju slobodu možemo koristiti tako da izazovemo dugotrajne neželjene posljedice.

To je "tamna strana" slobode i jedan od najvećih pro-blema u suvremenim demokratskim društvima. Postoji na tisuće stvari koje su i pravno i društveno prihvatljive, ali ipak na dugi rok imaju negativne i razorne učinke na budućnost čovječanstva. Kada bismo narušili tek vlastito zdravlje, većina bi rekla: "Pa što, to je njegova stvar." Međutim, ako ozbiljno štetimo našem planetu i svemu što na njemu živi, ako izražavanje naše osobne slobode ima za posljedicu sveukupno uništenje – imamo li i dalje pravo činiti "sve što poželimo"?

S engleskog preveo: Zoran Peh

SLOBODASabine Leitner


Josipa Glembay (1861. – 1941.) bila je peda-goginja i spisateljica, a danas je cijenjena po tome što je svojim težnjama i ustrajnim radom

ostavila dubok trag u kulturnom razvoju Osijeka. Nje-zin život je naoko bio tih i skroman, no istovremeno ispunjen neumornim, predanim radom na odgojnom, prosvjetnom, društvenom i književnom planu. Rođena je u Čepinu 29. srpnja 1861. godine. Izvori govore da je od oca naslijedila zanos za sve što je lijepo i vrijedno promicanja te talent za književno stvaranje, a od majke praktičan duh i razboritu štedljivost.

Nakon pučke škole i dva razreda gimnazije Josipa je u Zagrebu završila Višu djevojačku i učiteljsku školu, a tadašnji profesori bili su joj veliki uzor i podrška.

Izgubili smo sve one dane života,

u kojima ni jesmo izvršili nešto dobra.

Ako ti jekom svoga života budno pazimo i na sitne uzroke, očuvat ćemo se stalno od većega zla.

Kad je život oko nas buran, talasi mu se visoko dižu, a mi se ćutimo preslabima, da im se odupremo; razborito je stati u stranu pa sačekati, dok mu se površina opet umiri.

U svi jetlu vanrednih životnih prilika na jbol je pokazujemo tko i kakvi smo uistinu.

Kad bi svaki dan posvetili samo jedan sat svoga života dobroj stvari, učinili bi mnogo za opću dobrobit.

Kad me moje učenice ni jesu pozorno slušale, onda sam znala, da ni jesam pogodila dirnuti

u pravu žicu njihove duše.

Ako smo i izgubili na jmili ju svrhu života, preosta ju nam vazda još mnogo drugih svrha, koje također

zavređuju , da se postizava ju. Njima se treba posvetiti i svom životu time podati novu vri jednost.

Li jepa ženska duša čista je kao izvor voda.

Posve usrećiti može nas jedino zadovol jno srce.

Slabiće nat jera nevol ja u oča j, a čov jek jake vol je nastoji da joj se otme radom.

Pravo blago ni je ni srebro ni zlato, već čista duša i plemenito srce.

JOSIPA GLEMBAY

Maja Tokić

17

Nakon što je položila stručni ispit 1896. godine postala je učiteljica u Višoj djevojačkoj školi u Osijeku, u kojoj je od 1909. godine bila ravnateljica. Osim toga, bila je tajnica učiteljskog društva Zajednica u Osijeku, uprav-ljala je Učiteljskom čitaonicom i osnovala Učiteljski pjevački zbor. Josipa je u Višoj djevojačkoj školi radila do 1922. godine, nakon čega se posvećuje javnom i književnom stvaralaštvu.

Za vrijeme rada u školi svoje je težnje i ljubav prema hrvatskom narodu i jeziku prenosila genera-cijama učenica te je time pomogla da se nekoć nje-mački Osijek preporodi u hrvatski grad. Izvori nam prenose da Josipa nije marila za odmorom ili zaba-vom, nego je s perom u ruci koristila svaki slobodni trenutak. Pisala je pedagoške članke, novele, crtice, putopise, kazališne kritike, književne i kulturološke prikaze, a svoje radove objavljivala je u različitim novinama: Školski vjesnik, Hrvatski list, Omladina i dr. U baštinu nam je ostavila i sljedeća djela: Nauka o šarama, Zajednica, učiteljsko društvo za grad Osijek i Kotar osječki, Što sada?, Iskre pod pepelom i Za narod svoj.

Budući da je uz plemeniti duh posjedovala i dobre organizacijske vještine, 1911. godine uz pomoć svojih učenica osnovala je Zakladu za podupiranje siromašnih učenica Više djevojačke škole u Osi-jeku. Zaklada je 1918. godine dobila naziv Jubilarna zaklada Josipe Glembay. Godine 1921. osnovala je u Osijeku podružnicu društva Hrvatska žena. Svrha te udruge bila je ponajprije dobrotvornog karaktera: mnoga novčana sredstva prikupljena različitim akci-jama i zabavama služila su pomaganju onima kojima je pomoć bila najpotrebnija, a to su uglavnom bili najsiromašniji građani, djeca i mladež, a posebice oni nezbrinuti. Svrha se također protezala i na rad na kulturnom i prosvjetnom polju. Žene se pozivalo da se uključe u rad udruge proširivanjem znanja i vješti-nom svojih ruku.

Život Josipe Glembay bio je isprepleten mnogim iskustvima koje je ona zahvaljujući jakoj i ustrajnoj volji tijekom godina marljivo zapisivala u obliku misli, kasnije sažetih u knjigu aforizama Iskre pod pepelom. U uvodu knjige kaže da su joj te misli često bile pod-sjetnik i ohrabrenje u životu te da vjeruje kako postoje ljudi koji će prepoznati istinitost i prisutnost tih iskri u vlastitim životima.

Život me moj osvjedočio, da je svemu, što je čovjekov um zamislio i ruke njegove stvorile, što ćutimo, želimo i osjećamo, vazda začela jedna iskra naše duše, koju je jaka, ustrajna naša volja razbuktala u vatru...

Vol jom možemo polučiti mnogo – bez nje ništa.

Uspjehom će sve uroditi, što je zasnovao zanos, a ostvarila nesebičnost.

Na jmili ji su nam vazda oni uspjesi, koje smo polučili velikom borbom.

Uz koristan rad zaboravl jamo na brige i boli duševne.

Tko radeći uživa, tome ide sve lako od ruke.

Radinost je vrlina, kojoj se treba privikavati već u mladosti.

Radom izvršeno je sve, čim se svi jet diči.

Što nam providnost dosudi, vazda je za nas na jbol je i onda, kad nam srce rani,

dušu kida i glavu obori.

Sreća nam se navraća, kad joj se na jmanje nadamo, a bježi od nas, ako je silom hoćemo

privesti k sebi.

Tko svoju sreću želi sačuvati, ne smi je o njoj previše govoriti.

Oni časovi, koji nam se kadšto čine na jtežima, zapravo su prvi trenuci bol je sreće.

Izvor: Iskre pod pepelom, Klub književnika i umjetnika, Osijek, 1924.


U veljači mnoge zemlje slave karneval. To je tradici-onalna i popularna proslava koja za svoj simbolički cilj ima oslobađanje od napetosti nakupljenih u tami

zime i pripremu za radostan doček proljeća, života i svjetla. U antici su takve vrste proslava bile posvećene bogu Dio-

nizu ili Bakhu (Bakhanalije) i Saturnu (Saturnalije), i bile su svojevrstan oproštaj od zime jer se vjerovalo da će ubrzo nakon toga Dioniz i zima otići kako bi mogao doći Apolon, bog svjetla, i donijeti novi život i proljeće.

Jedna od najvažnijih karakteristika tih svečanosti bila je posvemašnja radost, neobuzdani ples i prije svega smijeh i radosni grohot zbog novog, obnovljenog života koji dolazi.

Svi znamo da smijeh oslobađa od napetosti, tjeskoba i hrani pozitivne osjećaje. Smijeh nas humanizira i omogućava nam da otvorimo komunikacijske kanale, čime nadilazimo poteškoće. Smijeh gradi mostove radosti među ljudima i pro-čišćava ljudske odnose, "otvara" naš energetski tok kako bismo pozitivnije primili poruke koje izmjenjujemo s drugima.

Aktualna medicinska istraživanja pripisuju smijehu vrlo pozi-tivne učinke na zdravlje i uopće dobro stanje jer, među ostalim,

oslobađa biokemijski spoj poznat kao endorfin ili "hormon sreće".Smijeh se općenito vezuje uz radost, sreću, dobro raspolože-

nje i predstavlja odličan mehanizam društvene komunikacije. To je stoga jer se ne smijemo samo zbog sreće ili radosti, nego i zato što postoji barem još jedna osoba kojoj možemo prenijeti poruku otvoreno, iskreno i bez zadrške. Istraživanja su pokazala da se čak trideset puta više smijemo u društvu nego kada smo sami. Potrebna nam je još jedna ili više osoba da bismo se smijali zajedno.

Smijeh predstavlja urođeni oblik komunikacije koji je usko pove-zan s govorom. Pokretački mehanizam smijeha temelji se na disanju, a nastaje kroz prekide izdisaja. Isti se mehanizam koristi za govor, s tom razlikom što se kod smijeha koristi na polusvjestan način.

Nedavno je grupa istraživača sa Sveučilišta Oxford, pod vod-stvom profesora Robina Dunbara, znanstveno dokazala da je smijeh odličan analgetik koji značajno podiže razinu podnošljivosti bola.

Nije dovoljan samo običan osmijeh, tiho smijanje ili ner-vozno hihotanje; potrebno je nasmijati se od srca kako bi naše tijelo počelo oslobađati određene biokemijske spojeve, poznate kao endorfini, koji djeluju kao prirodno sredstvo za ublažavanje bola.

Moć sMijehaGeorgios Alvarado Planas

19

Čini se da endorfin koji nastaje smijehom, osim što olakšava bol i izaziva euforiju, utječe na to da ljudi postaju skloniji stvaranju veza, okupljanju i radu u timovima, i da tako djeluju s većom veliko-dušnošću. Smijeh je također instrument za promjenu tuđeg pona-šanja: u napetim situacijama, kao što je rasprava, smijeh predstavlja gestu pomirenja kojom se smanjuje i raspršuje napetost i ljutnja.

S medicinskog gledišta, možemo spomenuti još i sljedeće korisne učinke smijeha:

• Doksesmijemo,opadajuindikatoristresakojisevezuju uz smanjenje razina epinefrina i kortizona.

• Smijehpotičeproizvodnjuantitijelaiaktivacijuzaštitnih stanica kao što su citotoksični limfociti T koji stvaraju stanični imunitet i važni su u sprečavanju nastanka tumora.

• Grohotiliradosniiopetovanismijehpopravljaraspo-loženje, snižava razinu kolesterola u krvi i regulira krvni tlak.

• Nedavnoje,2010.godine,otkrivenavezaizmeđusmijeha i apetita. Pokazalo se da smijeh potiče apetit na sličan način kao i umjereno fizičko vježbanje.

• Smijehoslobađaodstrahaizabrinutostitepomažesmiriti bijes. Također, pridonosi promjeni mentalnog stava, što povoljno utječe na liječenje bolesti.

• Smijehpotičeprobavuintenzivirajućikontrakcijeabdo-minalnih mišića i olakšava rad crijeva zbog "masaže".

• Smijehpovećavabrojotkucajasrcatestimuliraoslo-bađanje endorfina koji ima važnu zadaću održavanja koronar-nih arterija elastičnima.

O temi smijeha, kao filozofskom pojmu, već je govorio Aristo-tel u drugoj knjizi svoje Poetike, koja je bila posvećena komediji,

smijehu, humoru i jampskoj poeziji kao učinkovitim prijenosni-cima istine i pokretačima "katarze" ili pročišćenja osjećaja.

U toj knjizi, izgubljenoj u srednjem vijeku, grčki je filozof branio komediju i humor kao učinkovito sredstvo preispitivanja ustanovljenih dogmi i oslobađanja ljudske psihe od pritiska dogmi, zakona i svega "ozbiljnog" što te stvari podrazumijevaju u "civiliziranom društvu".

Smatra se da srednjovjekovna rasprava poznata kao Tracta-tus Coislinianus, koja potječe iz X. stoljeća, sadrži sažetak te izgubljene druge knjige Aristotelove Poetike. Radi se o ruko-pisu koji iznosi teoriju komedije u skladu s tradicijom aristote-lovske poetike.

U toj se raspravi tvrdi da komedija izaziva smijeh i ugodu te stoga i pročišćenje osjećaja (katarzu) koje svjesno ili nesvje-sno "cenzurira" okolina (društveni status), te se opisuju sred-stva koja se koriste i način na koji se može postići katarza.

Smijehu trebamo dati etičko-filozofsku podlogu kako bismo se mogli smijati s drugima, a ne drugima. Smijeh u društvu pre-sudni je faktor koji povećava jedinstvo grupe i timski duh.

Smijeh i dobro raspoloženje sigurno će pomoći da životu damo sretniji, zdraviji i humaniji značaj, što će nam pomoći da se odmaknemo od rutine i sive mehaniziranosti.

Ukratko, smijeh tjera i umanjuje probleme, pomaže nam na vrlo pozitivan način da se lakše nosimo s teškoćama svakod-nevnog života, s dobrim raspoloženjem i optimizmom. Nau-čimo se onda smijati se od srca. Smijeh je poput vitamina koji daje dobro zdravlje duši.

S engleskog prevela: Branka Žaja


Kalendarski običaji i svečanosti nastali su u davna vremena. Do naših dana prenijeli su se kao elementi religija, no njihov smisao i

sadržaj ostao je isti. Običaji svih starih kultura i civili-zacija odražavali su povezanost čovjeka s kozmosom, s procesom stvaranja svijeta i utjelovljenja božanskog u prostoru i vremenu. Sudjelujući u obredima, čovjek se približavao izvorima, počecima i uzrocima svega stvo-renog. Na taj se način svaki put iznova gradio svijet i

obnavljalo vrijeme i, zahvaljujući tome, bilo je moguće sjedinjenje i suglasje kozmičkih, zemaljskih i ljudskih ritmova.

Ciklus godineGodina je model kozmičkog vremena, mikrociklus koji ponavlja obrazac većih kozmičkih ciklusa. Godina je prsten koji sjedinjuje vječno i prolazno. Tijek zemalj-skog vremena, njegovu jednoličnost i monotonost prekidaju razdoblja svečanog religioznog vremena, dopuštajući čovjeku obnavljanje sjećanja na duhovno podrijetlo svijeta i njega samog.

Povratak u KaosDa bi bilo moguće rođenje nečeg novog, nužna je smrt staroga, onoga čemu je vrijeme isteklo. Umiranje godine i starenje svijeta prate svečanosti koje simbo-liziraju povratak u prvobitno stanje, u vrijeme kada je sve postojalo tek kao mogućnost i sve je bilo moguće.

U Rimu su se na "kraju vremena" odigravale Saturna-lije čiji su tragovi danas vidljivi u pokladama ili karnevalu.

O KARNEVALUAntun Musulin

Karneval predstavlja vrijeme šala, veselja, bogatih gozbi, maskenbala, vrijeme kaosa kada ne vrijede ni pravila ni poredak. Karneval je razdoblje ovozemaljske komedije koja prethodi kozmičkoj drami i obnovi.

Tijekom karnevala svjetovno prikuplja snagu, vlada u potpunosti, kulminira. Može se pretpostaviti da su pjesme, plesovi, šale, gozbe i šetnje pod maskama prvobitno bili obrednog karaktera i da je njihov smi-sao bio ubrzano proživljavanje svega onoga što se nije moglo izraziti u ostalom dijelu godine.

U mnogim je zemljama vrijeme karnevala ujedno bilo i vrijeme osude svih grijeha društva. U posljednjim danima poklada odvijalo se suđenje Karnevalu (Faš-niku), velikoj lutki napunjenoj slamom, s glavom od tikve ili glinenog lonca, kojega je "javni tužitelj" okriv-ljavao za sve moguće grijehe koje su u protekloj godini učinili konkretni ljudi ili žitelji toga kraja. Kroz satiru i ironiju i "tužitelj" i "branitelj" javno su iznosili su sve ono što je dovodilo do starenja vremena i narušavanja poretka.

Posebnu ulogu u šaljivoj javnoj objavi grijeha imale su povorke maškara, široko rasprostranjene još u proš-lom stoljeću. Maškare su rado primane jer se smatralo da donose blagostanje. Davali su im se pokloni, malo novca, no najčešće vino i hrana.

U vrijeme karnevala sve se mijenjalo. Muškarci su se preodijevali u žene, mladi u stare, predstavlja-jući pretke i proteklu godinu; ljudi su se prerušavali u životinje pa čak i u nečiste sile, vragove i domaće. Sudionici karnevala ostajali su nepoznati zahvaljujući maskama, što je svakome davalo mogućnost da na nekoliko dana izađe iz okvira društvenoga reda i pra-vila ponašanja čije je poštovanje čovjeku i omoguća-valo određeni položaj u zajednici.

PročišćavanjeNeposredno nakon karnevala nastupalo je razdoblje pročišćenja, povratka svetom. To je put nutarnje osame, samoodricanja, zahvaljujući kojemu postaje moguća obnova svijeta.

U uzastopnom slijedu karneval - pročišćenje, moguće je otkriti suprotnost prolaznog i vječnog, mate-rije i duha. Sudjelujući u karnevalu, čovjek postaje pot-puno ovozemaljski, komedijaš i lakrdijaš, da bi se zatim duhovno obnovio putem obreda samopročišćenja.

Dok je ožujak označavao početak godine, početak života, veljača, posljednji mjesec u godini, bila je kraj vremena. Kod Rimljana to je bilo vrijeme iskupljenja. Naziv ovog mjeseca, februar, potječe od dies februatus

- "dan pročišćenja". Tijekom veljače odvijalo se pročišće-nje i obnova ne samo na individualnom, nego i na kolek-tivnom planu. Pročišćavajući karakter imale su Luperka-lije koje su kasnije zamijenjene blagdanom Svijećnice.

Luperkalije su se slavile sredinom veljače na Pala-tinu, u vučjoj spilji koja je simbolizirala zemljina nje-dra. Zemlja rađa život i on počiva u njoj do vremena kada je dovoljno snažan da izađe na svjetlo dana i započne svoju egzistenciju.

21


Čišćenje, koje je prethodilo početku proljeća, moralo je biti potpuno. Kako bi se očistila i duša, i kuća, i grad, i polja, provodilo se zajedničko spaljiva-nje smeća, obredno pranje, posvećivanje polja i kuća, "pomlađivanje" cvijećem, obnavljanje kruha i vode u kući, kao i ceremonije kojima se prizivala pomoć zemlji

da "zanese" i donese bogat urod. Logičan završe-tak ovog procesa – jer uvijek je ostalo nešto što se sakrilo čak i najpažljivijem pogledu – postizao se kod mnogih naroda običajem spaljivanja svih iskazanih i neiskazanih grijeha, bolesti i nesreća koje je vrač prenio na slamnatu lutku, oličenje protekle godine.

U starom Rimu to je bila Anna Perenna, a kasnije karneval, poklade ili fašnik. Slično Janusu, ona sim-bolizira točku preokreta, ponor i most iznad ponora preko kojega mogu proći samo čisti i obnovljeni jer u novom svijetu sve mora biti u skladu s prvotnim, bez-grešnim vremenom.

Tijekom posljednjeg mjeseca u godini zajednica, očišćena od svih grijeha nakupljenih tijekom godine, uskrsava i postaje sposobna obnoviti vezu s gradi-teljskim silama prirode. Kao rezultat toga ponovo se uspostavlja iskonski poredak.

Fotografija je iz Arhiva TZ Viškovo, autor Boris Sušanj

23

Möassy, pas

Jorge Angel Livraga

www.nova-akropola.hr

karlovaC: Kralja Tomislava 5, 098 203 396oSIJEk: D. Neumana 6, 031 200 630pUla: Uspon na Kaštel 2, 098 900 4406rIJEka: Jedrarska 5/3, 051 213 020

SplIt: Slavićeva 47, 021 486 366 varaŽDIn: V. Nazora 1, 095 5959 950ZaDar: J.J.Strossmayera 8, 098 840 270 ZagrEb: Ilica 36, tel: 01 481 2222 fax: 01 2330 450

Uskoro u izdanju Nove Akropole!

Pogled na ljudsko društvo

očima jednog Psa...

Nesvakidašnji protagonist ove novele pas je Möassy koji se uz svog gospodara transformira i zadobiva izgled čovjeka, završava škole, drži predavanja, putuje svijetom, postaje priznat i cije-njen, no ostajući vjeran svojoj prirodi gleda stvari kroz prizmu svoje jednostavne pseće logike. Pred nagovještajem smrti osvrće se na svoj neobičan život i kritič-kim okom promatra površni svijet ljudi, njegove proturječnosti, nje-gove različite društveno-političke ustroje, prijetvornost i nepravdu. Između redova u djelu otkrivamo pouke srca te beskrajnu odanost ljudskim vrijednostima i svom Učitelju.


Nemoj misliti da je veseo onaj tko se smije: duša mora biti vedra, puna povjerenja i uzdignuta iznad svega. Vjeruj mi da je iskrena radost veoma ozbiljna stvar.

Seneka, Pisma Luciliju

www.nova-akropola.com

Za boljeg čovjeka i bolji svijet Bio - Časopis Nova...

Documents

Transcript of Za boljeg čovjeka i bolji svijet Bio - Časopis Nova...