Nova akropolaZ a b o l j e g č o v j e k a i b o l j i s v i j e t

kant i metafiZika

o Hrabrosti Zarobljeno more

najveće knjige na svijetu

kao način života Filozofija

www.nova-akropola.comBroj 11 | 2017.

14

Sadržaj

4 FilozoFija kao način životaJulian Scott

6 je li FilozoFija luksuz? Što je etika?

Pierre Hadot

10 kant i metaFizikaIvan Tomašević

14 o HRaBRostiPatrik Milošević

18 Podaci kao RoBaSabine Leitner

20 najveće knjige na svijetuDamir Krivdić

22 zaRoBljeno moReSvetlana Kusova

Impresum:glavni urednik: Andrija Jončić

izvršna urednica: Nataša Žaja

urednici rubrika: Luka Marić, Dijana Kotarac, Sofija Stepanovska, Anastazija Pulja, Marta Mihičić

lektura: Ana Hanđal, Vesna Bosnar

tehničko uredništvo: Svjetlana Pokrajac, Matija Prević

ISSN 1849-6237

11 | 2017. www.nova-akropola.com

Nova akropolaZ a b o l j e g č o v j e k a i b o l j i s v i j e t

izdavač: NOVA AKROPOLA - kulturna udruga

Ilica 36, 10000 Zagreb Tel: 01/481 2222

web: www.nova-akropola.hr e-mail: info@nova-akropola.com14

18

23

6

22

10

20

4

3

Umijeće razgovora, dijaloga, jedna je od naj-važnijih čovjekovih sposobnosti koja pruža mogućnost da stvari oko sebe i u sebi vidimo

cjelovitije i objektivnije. Razgovorom možemo uni-jeti novo svjetlo i svježinu u već postojeće stavove i povući neke nove poteze u našim preispitivanjima i promišljanjima. To bismo jako teško mogli bez dinamične, izravne forme dijaloga, a s naše je strane važno kako i u kojem smjeru pokrećemo razgovor. Ako u njega unosimo toplinu, jasnoću i svrhu, bez unaprijed postavljenih granica ili očekivanja, ako poštujemo sugovornika i njegov pristup, razgovor će nas približiti stvarnosti pitanja u čijim žilama uvijek kuca i veliki dio samih odgovora.

Dijalogom možemo otkrivati ideje u pitanjima pitajući i u odgovorima odgovarajući (Platon, Fedon), prije svega kada tome pristupamo s puninom svijesti, a kretanje kroz određenu temu u živom razgovoru u kojem ne možemo predvidjeti sve moguće reakcije i argumente, prava je vještina. Zato je u samu bit antičke filozofije bila utkana dijalektika kao dialektiké

téchne, umijeće raspravljanja i razgovora. Tom stva-ralačkom formom može se povezati čitavo bogatstvo različitih ljudskih iskustava i biti bliže svijetu ideja koji je naša zajednička riznica nadahnuća. Platonu je dija-lektika bila vrhunska znanost, a dijalektičar dijalogom, pomoću riječi i misli, može dotaknuti čistu bit bića. Prema Platonu, taj nas put konačno vodi do spoznaje vrhunske ideje dobra.

Danas se često u razgovoru riječi samo izgovaraju, a teme ostaju na površini i vrte se u krugu istih zaklju-čaka. Isto tako, zavaravamo se da ćemo razgovor pro-dubiti vještim baratanjem terminima i kompliciranim pristupom. Ali, ako ga pokreće jednostavna ljudska potreba da budemo bliže drugome i sebi, ako ga vodi žeđ za istinom i snaga konstruktivnih namjera, ispunit će naš život dobrim sadržajem i smislom. Jer istinski je razgovor poput jata ptica što uzlijeću na strujanjima čovjekovih najboljih težnji, glasnik poruka iz dubina našeg stvarnog, neprolaznog bića.

Uredništvo

4 NOVA AKROPOLA 11/2017

Neki dan od jednog sam farmera čuo zna-kovitu rečenicu: "Farma je način života." I sinulo mi je da bilo koji posao koji se radi s

pažnjom i kako valja, mora biti način života. Isto vri-jedi i za filozofiju.

Prema Pierreu Hadotu, francuskom filozofu XX. stoljeća, filozofija se nekada smatrala načinom života, dok je uz neke iznimke moderna filozofija prije svega diskurs razvijen u kabinetu, a zatim prenesen u knjige.

Međutim, u starom svijetu, primjerice u Grčkoj i Rimu, filozofski se sustav smatrao samo potrebnim okvirom za prilično mali broj sažeto iskazanih principa prema kojima je filozof živio svoj život. Praktični pri-mjer tih maksima stoičkog filozofa Epikteta je sljedeći: "Nauči se nositi s uvredama i podnositi druge ljude." U

tom smislu filozofija je umijeće življenja, a cilj filozo-fije jest ovladati tim umijećem: postati majstor umjet-nosti života.

Možemo reći da je to najveće umijeće koje objaš-njava sva druga. Hadot otkriva da su u antici posto-jale duhovne vježbe koje su prakticirali svi filozofi: meditacija o proživljenim iskustvima na kraju svakog dana koja kulminira ispitivanjem savjesti i planira-njem sljedećeg dana; kontemplacija prirode da bi se razumjeli zakoni života i potaknulo stanje unutarnje radosti i spokoja; razmišljanje o vlastitoj smrtnosti što vodi tome da ne strepimo od smrti i ne pridajemo preveliku važnost ljudskim brigama unutar veće slike stvarnosti.

FILOZOFIJA KAO NAČIN ŽIVOTA

Julian Scott

Moderna je filozofija prije svega diskurs razvijen u kabinetu, a zatim prenesen u knjige.

Biti filozof znači nastojati usavršavati se u umijeću življenja.

5

No, i danas imamo koncept filozofskog stava prema životu koji podrazumijeva određeni stoicizam i prihva-ćanje stvari onakvima kakve jesu. To podrazumijeva sposobnost da se ostane mirnim i zadovoljnim i u naj-većim nedaćama.

To zapravo sažima filozofski ideal. Kako nam filo-zofija može pomoći da to postignemo? Čineći tako da se osjećamo povezanima s većom stvarnošću koju možemo nazvati prirodom, životom ili Bogom, već kako hoćete.

S jedne strane, filozofija znači shvaćanje nekih temeljnih istina, kao što su "univerzum je jedan" ili "jedinstvo u mnoštvu". Dolazimo u dodir s tim isti-nama čitajući djela velikih filozofa i koristeći se našom sposobnošću mišljenja i intuicije. Ali nakon tog uvida mora uslijediti stalno nastojanje da se život živi u skladu s tim metafizičkim istinama. Ako smo svi mi jedno, moramo pokušati živjeti u skladu s našim bli-žnjima i konačno prestati misliti na 'sebe' i umjesto toga misliti na 'nas'. Slikar ili glazbenik mora vježbati da bi usavršio svoje umijeće; tako je i s filozofijom kao umjetnosti življenja - nemoguće je zadovoljiti se samo teorijom. Biti filozof znači nastojati usavršavati se u umijeću življenja.

Zanimljivo je istaknuti da je svaki antički filozof nastojao pozitivno utjecati na svijet oko sebe. Primje-rice, mnogi su predsokratovci bili državnici; Platon je svojim političkim idejama nastojao promijeniti svijet; Epikur je rekao da je uzaludna riječ filozofa koja ne liječi ni jednu ljudsku patnju.

Nije li vrijeme da se istinska filozofija vrati u naš svijet i da igra važnu ulogu u ujedinjavanju ljudskih bića, vraćajući im jedinstvo sa samim sobom, s priro-dom i s drugima?

S engleskog prevela: Dijana Kotarac

I danas imamo koncept filozofskog stava prema životu koji podrazumijeva određeni stoicizam i prihvaćanje stvari onakvima kakve jesu. To podrazumijeva sposobnost da se ostane mirnim i zadovoljnim i u najvećim nedaćama.

Ako smo svi mi jedno, moramo pokušati živjeti u skladu s našim bližnjima i konačno prestati misliti na 'sebe' i umjesto toga misliti na 'nas'.

Općenito govoreći, sveučilišna filozofija samo je mačevanje ispred zrcala... Ipak, ako postoji nešto poželjno na ovom svijetu, to je zraka svjetlosti koja pada na tamu naših života, bacajući ipak neko svjetlo na tajanstvenu zagonetku našeg postojanja.

A. Schopenhauer

6 NOVA AKROPOLA 11/2017

Danas je filozofija često suočena s pitanjima vlastite svrhe i smisla.

Nerijetko shvaćana kao nepotrebno umo-vanje, odsječeno od svakodnevnog života, bez kon-kretne praktične i materijalne koristi, filozofija biva otuđena čak i od svog etimološkog značenja.

Je li to stvarno tako ili se smisao filozofije ipak ne iscrpljuje u općeprihvaćenoj predodžbi o jalovom umovanju?

Pierre Hadot bio je francuski filozof i povjesničar filozofije, profesor na prestižnom Collège de France, koji je svjetsku slavu stekao vraćajući filozofiji izvorni smisao i praktičnu ulogu, predstavljajući je kao manière de vivre - način života.

Ovdje donosimo izbor iz dvaju njegovih eseja: Je li filozofija luksuz? i Što je etika?

Je li filozofija luksuz?

Zadržat ćemo se na problemu korisnosti filozofije.Tada će nam se pokazati da postavljeno pitanje od

nas zahtijeva da se nužno zapitamo o samoj definiciji filozofije.

Nefilozofi filozofiju općenito promatraju kao zakuča-sti jezik, apstraktni diskurs, što ga uska skupina struč-njaka, koji ga jedini mogu razumjeti, beskonačno razvija o neshvatljivim i nevažnim pitanjima, kao zanimanje

Pierre Hadot

JE LI FILOZOFIJA LUKSUZ?

ŠTO JE ETIKA?

Pierre Hadot bio je francuski filozof i povjesničar filozofije, profesor na prestižnom Collège de France, koji je svjetsku slavu stekao vraćajući filozofiji izvorni smisao i praktičnu ulogu, predstavljajući je kao manière de vivre – način života.

7

rezervirano za nekolicinu povlaštenih ljudi koji joj se, zahvaljujući svom novcu ili sretnim stjecajem prilika, mogu prepustiti iz dokolice pa je, dakle, luksuz.

U našem modernom svijetu u kojem vlada znan-stvena i industrijska tehnologija, gdje se sve procjenjuje u funkciji isplativosti i trgovačke dobiti, čemu bi moglo koristiti da se raspravlja o odnosima između istine i subjektivnosti, posrednog i neposrednog, kontingencije i nužnosti ili metodičkoj sumnji kod Descartesa?

Slava filozofije, odgovorit će neki filozofi, upravo je u tome da bude luksuz i nepotreban govor. Kao prvo, da na svijetu postoji samo korisno, svijet bi bio

nepodnošljiv. Poezija, glazba, slikarstvo također su nepotrebni. Oni ne poboljšavaju produktivnost. Ipak, neophodni su za život. Oslobađaju nas utilitarne neod-govornosti. To isto vrijedi i za filozofiju. Sokrat u Plato-novim dijalozima napominje svojim sugovornicima da imaju sve svoje vrijeme za raspravljanje, da ih ništa ne požuruje. A doista je istina da za to treba dokolice, kao što je dokolica potrebna za slikanje, skladanje glazbe i sastavljanje poezije.

A upravo je uloga filozofije da ljudima otkriva kori-sno od beskorisnog ili ako hoćemo, da ih nauči razliko-vati dva smisla riječi korisno. Postoji ono što je korisno za neku posebnu svrhu: grijanje ili rasvjetu, ili prije-voz, i postoji ono što je čovjeku korisno kao čovjeku, kao mislećem biću. Filozofski diskurs je “koristan” u potonjem smislu, a luksuz je koristan ako korisnim smatramo samo ono što služi posebnim i materijalnim ciljevima. (…)

Ako većina ljudi filozofiju smatra luksuzom, to je

naročito stoga što im se ona čini beskrajno udaljena od onoga što je sadržaj njihova života: njihovih briga, pat-nje, tjeskobe, izgledne smrti koja ih očekuje i koja čeka one koje oni vole. Spram ove tegobne stvarnosti života, filozofski diskurs može im se ukazati kao prazno brblja-nje i bijedni luksuz. (…) “Riječi, riječi, riječi”, govorio je Hamlet. Što je u konačnici najkorisnije za čovjeka kao čovjeka? Treba li raspravljati o jeziku ili o bitku i ne-bitku? Nije li to prije naučiti živjeti ljudskim životom.

Maloprije smo spomenuli Sokratove govore, govore o govoru drugih.

Oni, međutim, nisu bili namijenjeni izgradnji kon-

ceptualne strukture, čisto teorijskog diskursa, nego su bili živi razgovor čovjeka s čovjekom, koji nije bio odsječen od svakodnevnog života. Sokrat je čovjek ulice. On govori svima, obilazi tržnice, gimnastičke dvorane, obrtničke radionice, prodavaonice trgovaca. Promatra i raspravlja. Ne polaže pravo da nešto znade.

Samo ispituje, a oni koje on ispituje tada preispituju sami sebe. Tada sami sebe dovode u pitanje, sebe i svoje ponašanje.

U toj perspektivi, filozofski diskurs nije cilj sam po sebi, nego je u službi filozofskog života. Bit filozofije nije više govor nego život, nego djelovanje. Cijela je antika

Bit filozofije nije više govor nego život, nego djelovanje. Cijela je antika priznavala da je Sokrat bio filozof, više svojim životom i svojom smrću nego svojim govorima.

priznavala da je Sokrat bio filozof, više svojim životom i svojom smrću nego svojim govorima. A antička je filozo-fija uvijek bila sokratovska u onoj mjeri u kojoj se uvijek predstavljala kao način života, prije nego teorijski dis-kurs. Filozof nije isključivo neki profesor ili pisac nego čovjek koji se opredijelio za određen životni izbor, koji je usvojio neki stil života, epikurejski ili stoički, na primjer.

Naziremo tako neki tip filozofije koja se na neki način poistovjećuje sa životom čovjeka, životom samo-svjesnog čovjeka koji neprestano ispravlja svoju misao i svoje djelovanje, svjestan svoje pripadnosti čovječan-stvu i svijetu.

Takva filozofija očigledno ne može biti luksuz jer je povezana sa samim životom. Prije bi bila za čovjeka osnovna potreba. To je razlog zašto su filozofije kao epikureizam ili stoicizam željele biti univerzalne. Pred-lažući umijeće ljudskog življenja, one su se obraćale svim ljudima: robovima, ženama, strancima. Bile su pripovjedačke, nastojale su se obraćati masama.

Ali uzalud. Jer ne treba se zavaravati: ta filozofija zamišljena kao način života ne može, još uvijek, a da ne bude luksuz. Drama je ljudske sudbine da je nemoguće ne filozofirati, a istovremeno je nemoguće filozofirati.

S filozofskom sviješću čovjeku je otvoreno obilje čudesa kozmosa i zemlje, oštrije opažanje, neiscrpno bogatstvo razmjene s drugim ljudima, s drugim dušama, poziv na pravedno i blagonaklono djelovanje. Ali brige, potrebe i banalnosti svakodnevnog života priječe mu pristup do tog života svjesnog svih svojih mogućnosti. Kako skladno ujediniti svakodnevni život i filozofsku svijest? To može biti samo krhko i uvijek ugroženo osvajanje. “Sve što je lijepo”, kaže Spinoza na kraju Etike, “teško je koliko i rijetko.” I kako bi milijarde ljudi satrte bijedom i patnjom mogle postići tu svijest? Biti filozof, ne znači li također patiti od te osamljenosti, te povlastice, tog luk-suza, i uvijek imati na umu tu dramu ljudske sudbine.

Što je etika? Razgovor s Pierreom Hadotom

Na kraju Timeja, Platon govori o najizvrsnijem dijelu nas koji trebamo uskladiti s harmonijom svega. Doj-milo me se, k tome, naročito dok sam objašnjavao Epiktetov Priručnik, vidjeti kako je pojam kretanja prema najboljem, okretanje prema najboljem, što se ponavlja nekoliko puta, bio gotovo istoznačan s poj-mom filozofije, kako kod samog Epikteta, tako i kod kinika iz Lukijanova doba. Radi se o kiniku o kojemu čuveni satiričar iz II. stoljeća poslije Krista, Lukijan upravo kaže da se “Demonaks okrenuo prema najbo-ljem”, što znači da se obratio na filozofiju. Ovo se vrlo dobro podudara s idejom s kraja Platonova Timeja: najbolji dio dolazi iz sklada sa svime, sa svijetom.

To nas dovodi do pitanja etike i njezine definicije

NOVA AKROPOLA 11/20178

S filozofskom sviješću čovjeku je otvoreno obilje čudesa kozmosa i zemlje, oštrije opažanje, neiscrpno bogatstvo razmjene s drugim ljudima, s drugim dušama, poziv na pravedno i blagonaklono djelovanje.

8

9

(...), moglo bi se reći da je to traženje višeg stanja ili razine sebstva. Dakle, to nije samo moralno pitanje. U antici – kao što sam bio potaknut reći naročito o sto-icima, ali mislim da se na kraju to može reći o cijeloj filozofiji – postoje tri dijela filozofije: logika, fizika i etika. Zapravo, postoji teorijska logika, teorijska fizika i teorijska etika, a zatim postoji življena logika, življena fizika i življena etika. Življena logika sastoji se u kritizi-ranju predodžbi, to jest, vrlo jednostavno, da ne dopu-stimo da nas u svakodnevnom životu zavedu lažne pro-sudbe, osobito u pogledu vrijednosnih sudova. Cijeli Epiktetov rad upravo je u pokušaju da učenika navede da spozna kako prije svega valja ostati pri stvarima kakve one jesu, to jest, na objektivnoj predodžbi, čime se izbjegava da događajima, kako god oni bili ozbiljni, odmah pripisujemo vrijednosne sudove. U ovome se sastoji življena logika. Kod Marka Aurelija, ali i kod Epikteta, vrlo često pronalazimo življenu fiziku. Radi se, za stoičke filozofe, o spoznaji sudbine, ili pak spo-znavanju fizičke stvarnosti za epikurejce.

Što se tiče življene etike, očito se radi o tome da se ne zadovoljimo samo teorijskom etikom, nego da je prak-ticiramo. Za stoike, radi se uglavnom o onome što oni nazivaju dužnostima, to jest obavezama svakodnevnog života. Dakle, radi se o duhovnim vježbama, ili onome što sam ja nazvao duhovne vježbe, to jest praksama namijenjenim transformiranju jastva te njegovom dovođenju na višu razinu i u univerzalnu perspektivu, napose zahvaljujući fizici, spoznaji odnosa sa svijetom, ili zahvaljujući spoznaji odnosa s čovječanstvom, što dovodi do potrebe da se vodi računa o općem dobru.

Iako je filozofija istrgnuta iz tog svakodnevnog, ona, međutim, ostaje neodvojiva od svakodnevnog. Uvijek mi se sviđao ovaj Plutarhov odlomak iz njegove rasprave Da li je politika posao za starce? Govori tu o Sokratu rekavši da on nije bio filozof zato što je preda-vao na pozornici i izlagao svoje teze, nego je bio filozof šaleći se, opijajući se, ratujući, odlazeći na agoru, a naročito popivši kukutu. Sokrat je tako pokazao da je u bilo koje vrijeme, bez obzira na to što nam se događalo ili što radili, svakodnevni život neodvojiv od

mogućnosti filozofiranja. Mislim da to dosta odgovara Cavellovu shvaćanju: nema podjele između svakodnev-nog i filozofije. Filozofija nije djelatnost rezervirana za kontemplativnog čovjeka zatvorenog u svoju radnu sobu i koja bi prestajala čim izađe iz nje, ili čim završi svoje predavanje, nego je više riječ o djelatnosti koja je posve svakodnevna.

Iz knjige: Hadot, Pierre. 2013. Duhovne vježbe i antička filozofija. Sandorf. Zagreb

Priredio: Luka Marić

Filozofija nije djelatnost rezervirana za kontemplativnog čovjeka zatvorenog u svoju radnu sobu i koja bi prestajala čim izađe iz nje, ili čim završi svoje predavanje, nego je više riječ o djelatnosti koja je posve svakodnevna.

10 NOVA AKROPOLA 11/2017

Immanuel Kant (1724. – 1804.), veliki njemački filozof, rođen je u Königsbergu (Kalinjingrad) u kojem je studirao, a kasnije i predavao na Sve­

učilištu sve do svoje smrti. Svojevrsna je ikona novo­vjekovne filozofije, kao što je to Einstein za fiziku, a njegova Kritika čistoga uma postala je sinonim za teško filozofsko štivo. O Kantovoj veličini i njegovom doprinosu filozofiji neka posluže sljedeći citati:

Jaspers: "Nakon Platona nije učinjen ni jedan korak na Zapadu koji bi u oporoj atmosferi mišljenja izazvao takve prekretničke posljedice."

Schelling: "Slika Kantova duha u svojoj jedinstve­nosti sjat će u čitavoj budućnosti filozofskoga svijeta."

O Kantu kao ličnosti rado se navodi krajnja redovi­tost kojom se više od četrdeset godina odvijao njegov svakodnevni život. U svoje svakodnevne šetnje kretao je točno u sedam poslijepodne pa su njegovi sugrađani mogli po njemu navijati svoje satove. Samo je jednom, na nekoliko dana, odustao od šetnje, ali ne zbog bole­sti nego zato što se zanio čitanjem Rousseauova djela

Emile ili o odgoju. Iako se nije oženio, bio je društvena osoba, širokih

interesa. Na ručku je redovito imao goste, a to nisu bili sustručnjaci, nego sugrađani, obični ljudi, prijatelji s kojima je raspravljao o politici, gospodarstvu i svako­dnevnim stvarima – najmanje o filozofiji.

O njemu kao predavaču i osobi Herder piše: "Ni prema čemu vrijednom znanja nije bio ravnodušan. Svagda se vraćao na poznavanje prirode i na moralnu

KANT I METAFIZIKA

Ivan Tomašević

Osnova i tlo na kojem počivaju sva naša znanja i nauke jest ono Neobjašnjivo. Stoga se na njega uz pomoć više ili manje posrednih članova svodi svako objašnjenje, kao što se na moru uz pomoć viska ponekad na manjoj, a ponekad na većoj dubini, uvijek mora dotaći dno. Ono Neobjašnjivo pripada metafizici.

Arthur Schopenhauer, Parerga i paralipomena

1 David Hume, filozof, predstavnik engleskog empirizma. 2 A priori (lat. otprije) – koji prethodi iskustvu, prediskustven; koji je temeljen na hipotezama i teoriji, a ne na iskustvu; neiskustven.

11

vrijednost čovjeka. Silio je na razmišljanje, a despo­tizam je bio stran njegovoj ćudi. Taj čovjek, kojega spominjem s velikom zahvalnošću i poštovanjem, bio je Immanuel Kant!"

Zanimljivo je da svoj filozofski sustav nije nikada predavao.

Metafizika – kraljica svih znanosti?Središnja tema Kantova filozofskog istraživanja bila je metafizika. Svoju Kritiku čistoga uma započinje sljedećim riječima: Ljudski um ima osobitu sudbinu u jednoj vrsti svojih spoznaja, gdje ga uznemiruju pita-nja koja on ne može odbiti jer su mu zadana samom prirodom uma, no on ipak na njih ne može odgovoriti jer nadilaze svaku moć ljudskog uma.

Stječe se dojam da je na ljudski um bačeno neko "prokletstvo" – stalno mu se nameću takva "nemoguća" pitanja kao što su Bog, sloboda i besmrtnost – a na koja on ne može dati pravi odgovor.

U ovu nepriliku – kaže Kant dalje – um dolazi bez svoje krivice. Um počinje s načelima čija je primjena neizbježna tijekom iskustva i ujedno dovoljno potvr­đena samim iskustvom. Problem nastaje zato što se um tu ne zaustavlja, već prelazi granice iskustva i dohvaća načela koja više ne mogu biti potvrđena iskustvom, koja "ne priznaju probni kamen iskustva", i tako stupa na ono polje beskonačnih prepirki koje se zove metafizika.

Još od vremena kada je dio Aristotelovih spisa označen kao meta ta physika pa sve do novoga vijeka, metafizika je bila neizbježni dio svake filozofije, ali s neobičnom sudbinom: dok su sve novovjekovne

znanosti napredovale sigurnim korakom, imajući eksperiment i iskustvo kao čvrsti oslonac, metafizika, koja ima pretenzije biti kraljicom svih znanosti, nije napredovala niti jedan korak. A skeptici, "neka vrsta nomada koji zaziru od svakog stalnog obrađivanja tla", neumorno su potkapali same temelje te znanosti.

Odlučan udarac metafizici, ali i poticaj Kantu na novi smjer u istraživanju, dao je David Hume1. Kant to lijepo opisuje u svom djelu Prolegomena za svaku buduću metafiziku:

Od postanka metafizike, dokle seže njezina povi-jest, nije se dogodilo ništa što bi u pogledu sudbine ove znanosti moglo postati presudnijim od napadaja koji je David Hume učinio na nju. (...) Pošao je od jed-noga jedinoga, ali važnog pojma metafizike, naime, od pojma veze uzroka i učinka. (...)

Ja priznajem otvoreno: sjećanje na Davida Humea bilo je upravo ono što me je prije mnogo godina najprije trglo iz dogmatičkog drijemeža i mojim istraživanjima na polju spekulativne filozofije dalo posve drugi pravac.

Hume je, naime, ustvrdio da mi ne možemo, ni racionalno ni iskustveno, dokazati da između uzroka i učinka postoji nužna veza. On ne poriče postojanje ove veze nego tvrdi da se ne može dokazati nužnost te veze. Neka veza pojmova je nužna ako se može izvesti iz samog uma – potpuno neovisno o iskustvu. S druge strane, metafizika se sastoji upravo od takvih, apriornih2, tvrdnji neovisnih o iskustvu, pa poricanje

3 Pod Kritikom se ovdje misli samo na Kritiku čistoga uma.4 Prolegomena – množina od prolegomenon – grč. predgovor, uvodna riječ na početku nekog djela 5 Kantova velika djela su "kritike": Kritika čistoga uma, Kritika praktičkog uma, Kritika rasudne moći.

12 NOVA AKROPOLA 11/2017

nužnosti ovih veza znači poricanje metafizike kao znanosti.

Nasuprot metafizici, filozofski empirizam polazi od stava da sva spoznaja dolazi isključivo iz iskustva. John Locke, jedan drugi predstavnik engleskog empirizma, izrazio je to ovako: Nihil est in intellectu, quod non prius fuerit in sensu. (Ništa nije u intelektu, što prije nije postojalo u osjetu.)

Napredak moderne znanosti koja je po svojoj spoznajnoj orijentaciji potpuno empirijska, doveo je do svojevrsne pobjede empirizma nad metafizikom. Metafizika je tako došla na zao glas kao jalovo špekuli­ranje dokonog uma, bez ikakve znanstvene vrijednosti, a bavljenje metafizikom i potezanje velikih metafizič­kih pitanja o smislu života, o smrti, o besmrtnosti duše, o postojanju Boga i slično, danas se čini nekako ana­kroničnim i gotovo neumjesnim.

Međutim, u Kritici3 Kant kaže: Uzalud je, naime, htjeti hiniti ravnodušnost u pogledu takvih istraživanja, kojih predmet ljudskoj prirodi ne može biti ravnodušan.

Svoj odnos prema Humeovu skepticizmu slikovito je izrazio u Prolegomeni4: Hume je svoju lađu, da je osigura, dotjerao do obale (skepticizma), gdje može stajati i istrunuti. Naprotiv, meni je stalo do toga da joj dadem kormilara koji snabdjeven potpunom pomor-skom kartom i kompasom, prema pouzdanim prin-cipima kormilarske vještine koji su crpljeni iz pozna-vanja globusa, može sa sigurnošću odvesti lađu kamo misli da je dobro.

U Prolegomeni nadalje kaže da mu je namjera da sve one koji bavljenje metafizikom smatraju vrijednim, uvjeri da prekinu svoj posao i da prije svega postave pitanje: Je li metafizika uopće moguća kao znanost?

Kant smatra da bi empirizam bio opravdan kada bi svi elementi naše spoznaje proizlazili isključivo iz osjetilnog iskustva. Tvrdi da svaka spoznaja dobiva svoj poticaj iz iskustva, da nema ni jedne spoznaje koja bi prethodila iskustvu, ali isto tako tvrdi i dokazuje da ne potječu svi elementi spoznaje iz iskustva.

Kant, međutim, ne izgrađuje novi metafizički sustav, nego piše Kritike5, a za njega kritika nije kritika sustava nego kritika umske moći uopće, s obzirom na spoznaju neovisnu o svakom iskustvu. Istražuje sam instrument spoznaje.

I, onda, u Prolegomeni izriče važnu tvrdnju: Uspjelo mi je Humeov problem riješiti ne samo u jed-nome naročitom slučaju, nego u pogledu cijele moći čistog uma; zato sam mogao praviti sigurne, premda uvijek samo lagane korake, da potpuno i prema općim principima odredim cijeli opseg čistog uma, kako u pogledu njegovih granica tako i u pogledu njegova sadržaja. To je bilo ono što je potrebno metafizici, da svoj sustav sagradi prema jednom sigurnom planu.

Drugim riječima, Kant dokazuje da je metafizika kao znanost moguća.

Kopernikanski obratPrema njegovim riječima, on je u metafizici učinio isto ono što je Kopernik učinio u astronomiji – koper-nikanski obrat6. Evo njegovih riječi iz Kritike: U metafizici može se pokušati na sličan način, što se tiče zrenja predmeta. Kad bi se zor7 morao upravljati prema kakvoći predmeta, onda ja ne vidim kako se što a priori može znati o zoru. No, ako se predmet (kao objekt osjetila) upravlja prema kakvoći naše moći zrenja, onda ja sebi tu mogućnost mogu posve dobro predstaviti. A, onda nastavlja dalje s jednom podužom rečenicom8: Kako pak ne mogu stati kod tih zorova, ako trebaju postati spoznaje, nego ih kao predstave moram odnositi na nešto kao predmet i

6 Kopernik je smatrao da je gibanje nebeskih tijela puno lakše objasniti ako se pretpostavi da se planeti gibaju oko Sunca (heliocentrični sustav), a ne oko Zemlje (geocentrični sustav). Moglo bi se ipak reći da je Kantov obrat na neki način suprotan Kopernikovom: Kopernik je izbacio subjekt (promatrača na Zemlji) iz središta svijeta, a Kant je na neki način postavio subjekt (ljudski um) u središte zrenja.7 Zor – nadosjetilno, duhovno, ali ipak očigledno i neposredno shvaćanje biti nekog objekta (Filozofski leksikon) 8 Kantov stil je težak. Postoji pomalo anegdotska priča da je Kritiku čistog uma trebalo čak i Nijemcima prevesti s (teškog Kantova) njemačkog na ("normalni") njemački!

13

ovaj pomoću njih odrediti, to ja mogu prihvatiti: da se ili pojmovi, pomoću kojih izražavam to određi-vanje, također upravljaju prema predmetu, a onda sam opet u istoj neprilici... ili da se predmeti ili – što je isto – iskustvo, u kojemu se oni jedino spoznaju (kao dani predmeti), upravlja prema onim pojmo-vima, a onda ja smjesta vidim lakši izlaz, jer je i samo iskustvo način spoznaje za koji je potreban razum. I, konačno: Njegova pravila [razuma] moram pak pretpostaviti u sebi, još prije nego što su mi predmeti dani, dakle a priori…

I, to je to. Postoji nešto što je dano a priori, nešto što je neovisno o iskustvu, a time je po Kantu doka­zano i da je metafizika moguća kao znanost. Kasnije će Kant na primjeru matematičkih sudova dokazivati da su apriorni sudovi mogući. Međutim, ono što je važno

je to da "mi o stvarima spoznajemo a priori samo ono što sami stavljamo u njih."

Odnosno, u pogledu samih predmeta stoji osnovno načelo ­ da naša osjetilna predodžba nikako nije pre­dodžba stvari samih po sebi, nego da je samo onakva kako nam se one pojavljuju. Osjetilna spoznaja uopće ne predočuje stvari kakve jesu, nego samo način, kako one pobuđuju naša osjetila, i da se, dakle, na taj način daju razumu za refleksiju samo pojave, a ne same stvari.

Važnost metafizikeKant u Prolegomeni kaže: Metafizika je prema

svojim osnovnim crtama možda više nego ikoja druga znanost stavljena u nas od same prirode, pa se i ne može smatrati kao produkt izbora po volji ili kao slu-čajno proširenje tijekom iskustva.

Kantova je vječna zasluga što je nama kao svjesnim bićima, bićima koja imaju slobodu promišljati o smislu vlastitog postojanja, ne samo osigurao pravo na pro­mišljanje o slobodi, besmrtnosti i Bogu, nego nas je i obavezao na to – jer, metafizika je "stavljena u nas od same prirode".

14 NOVA AKROPOLA 11/2017

Često se u životu nađemo u situacijama kada ne vidimo izlaz, kada nas obuzme strah i srce klone. U tim trenucima slabosti možda

i nesvjesno odustajemo od borbe sa životnim okol-nostima, biramo lakši put, dopuštamo da nas nosi rijeka života... Svima nam je tada potrebna hrabrost da nastavimo dalje. Tijekom ljudske povijesti gotovo da ne postoji vrlina o kojoj je napisano i ispjevano više stihova, a u novije vrijeme i snimljeno filmova. U ime hrabrosti ratovalo se i voljelo, stvaralo i rušilo...

Za razliku od hrabrosti koju tražimo, strah je naš svakodnevni pratitelj, posebno kada se trebamo suočiti s izazovima života. Zato nam valja potražiti hrabrost, ali onu istinsku, onu kojom se pobjeđuje samoga sebe i svoje strahove.

Danas vrlina kao što je istinska hrabrost ne nalazi svoje mjesto među našim prioritetima. Naprotiv, nje-zino mjesto zauzimaju razni vješto prezentirani suro-gati u obliku iskazivanja moći, agresivnosti i srdžbe, kritiziranja drugih, raznih adrenalinskih uzbuđenja i

slično. No, kada se pojave životne okolnosti koje od nas traže da te "vrijednosti" zaista pokažu svoju snagu, one na kraju otkriju slabost karaktera vješto prikrivenu glumljenom hrabrošću i lažnom sigurnošću. Tada se nađemo sami, na vjetrometini života, bolno svjesni da je hrabrost za koju smo mislili da je posjedujemo, ishlapjela, a njezino su mjesto zauzeli nesigurnost i strah od promjena koje donosi život. Takvi su trenuci upravo prilika da osluhnemo sebe iznutra jer tada možemo čuti onaj jedva čujni glas hrabrosti koji smo potisnuli bojeći se da budemo drugačiji, više svoji, autentičniji.

No čuti nutarnji glas koji poziva na hrabrost je jedno, ali poslušati ga i dopustiti mu da zauzme vodeću ulogu u našim izborima i vrijednostima nije baš jednostavno jer od nas traži da promijenimo sliku o sebi koju smo godinama gradili. Tada se nerijetko dogodi da nam se cilj učini dalek, pomislimo da će biti još vremena i prilika te se vratimo starom i poznatom sebi kada se oluja stiša.

Patrik Milošević

Možda je moguće da izgubimo strah od smrti, ali je još važnije izgubiti strah od života. Jorge Angel Livraga

O HRABROSTI

15

Uloga filozofijeGdje potražiti savjet kako živjeti hrabro?

"Svakog trenutka iskrsava bezbroj situacija koje vape za savjetom, a taj savjet moramo potražiti od filozofije...", kaže rimski stoik Seneka i nastavlja: "Ona (filozofija) oblikuje i izgrađuje ličnost, dovodi život u red, upravlja ponašanjem, pokazuje nam što trebamo, a što ne trebamo učiniti, stoji za kormilom i održava smjer dok se ljuljamo na nemirnom moru."

Tijekom raznih epoha i kultura pojavljuje se kon-cept hrabrosti vezan za najrazličitije okolnosti života. S obzirom na to da kao civilizacija baštinimo antičke tekovine, uzet ćemo za primjer ono što je Platon nau-čavao o duši i hrabrosti.

Platon dušu dijeli na tri dijela: umni ili racionalni, srčani ili iracionalni i požudni ili nagonski. Svakom dijelu duše pripisuje jednu vrstu karaktera: požudnom pohlepni, srčanom hrabri, a racionalnom razboriti. Ti dijelovi duše u čovjeku nisu usklađeni i nemaju potrebu za jedinstvom, već nastoje zadovoljiti svaki svoje potrebe tako da čovjek u sebi živi podijeljeno, težeći vezati se za onaj dio duše za koji smatra da će mu donijeti sigurnost i ugodu, pa često "razmišlja" iracionalnim ili "odlučuje" požudnim dijelom. Ovakvo stanje nejedinstva u čovjeku uzrok je životnih lutanja i nedaća koje mu se događaju, pa se tako nejedinstven u sebi udaljuje od sebe.

Možemo se pitati kakve to veze ima s hrabrošću. Platon objašnjava da je u duši potrebno usposta-

viti određeni red; svaki dio duše treba izvršavati svoju zadaću te s ostalima biti u skladu, ravnoteži. Takvo zdravo stanje duše za Platona omogućuju vrline koje predstavljaju znanje jer se mogu naučiti i razvijati ako se primjenjuju. Požudnom dijelu pridodaje umjerenost da bi čovjek bio umjeren u svojim instin-ktima, strastima i željama. Umnom ili racionalnom dijelu pridodaje razboritost kojom stječemo uporišne točke i shvaćamo život kao učenje, kao nešto puno dublje i vrjednije od pukog življenja stalno istih sen-zualnih poticaja i obrazaca. Između umnog i požud-nog dijela duše nalazi se srčani dio. Njemu kao vrlinu Platon pridodaje hrabrost.

Zašto hrabrost veže za srčani dio? A zar je hrabar onaj koji nije srčan? (...) Sigurno

si opazio da je srčanost neodoljiva i nepobjediva, da je s njome svaka duša neustrašiva i nepridobiva?

Srčani dio ima sposobnost prikloniti se jednom od ostalih dvaju dijelova duše: umnom ili požudnom. To znači da ako postoji izrazita sklonost naših osjećaja požudnom i nerazumnom dijelu, tada su naše misli i djela upravo takvi - vođeni strastima tijela i našim neznanjem. No, ako se priklanjamo našem razu-mnom dijelu, tada je naše djelovanje karakteristično za humano biće. Možda je moguće da izgubimo strah od smrti, ali je još važnije izgubiti strah od života.

Jorge Angel Livraga

16 NOVA AKROPOLA 11/2017

Dakle, tu leži ključna mogućnost za čovjeka, a to je mogućnost izbora koja uvjetuje naše postupke i gradi naš odnos prema životu.

Svakoga pojedinca zovemo hrabrim kad njegova volja1, i uz bol i uz ugodu, točno vrši ono što naloži razum, bilo to strašno ili ne bilo. (...) Znači da je svatko čuva i ne gubi ni u žalostima ni u radostima, ni u požudi ni u strahu.

Platon u Državi kaže: "Takvu, dakle, snagu i pot-puno čuvanje pravoga zakonitoga mnijenja o onome što je strašno, i o onome što nije strašno, ja zovem i postavljam za hrabrost.''2 U tom kontekstu, hrabar čovjek je onaj koji u sebi posjeduje znanje o stvarima kojih se treba bojati, a kojih ne, i po tome ravna svoj

život. Hrabrost se ne sastoji u izlaganju riziku bez straha, nego u odlučnosti da se ne poklekne pred nedaćama i opasnostima, da se ostane čvrstim radi pravedna cilja.

Te tri vrline – umjerenost, hrabrost i razboritost – vode čovjeka prema njemu samome, postupno mu omogućujući da vrati izgubljenu ravnotežu. Čovjek tada misli, osjeća i djeluje kao jedinstveno biće. Za

1 Platonov termin thymos prevodi se kao volja, iako ne postoji sasvim odgovarajući izraz u našem jeziku. Thymos je moć duše za koju je Platon smatrao da joj je središte u srcu, kao što je mozak središte razumskih i umnih funkcija, a trbuh i genitalije središte nagona i požuda. Thymos je istovremeno htijenje i volja, moć odlučivanja, manifestacija životne snage, ono što dušu čini aktivnom, djelatnom, srčanom, odlučnom i sklonom strastima. Upotrebljava se u značenju ražestiti se, rasrditi se, zapasti u gnjev u plemenitom smislu.2 Platon: Država, Naklada Jurčić, Zagreb, 2001.

17

takvog se čovjeka može reći da je pravedan jer je pravedan prema sebi, a tada i prema drugima. Bez reda koji razboritost unosi u naše izbore, hrabrost bi se pretvorila u nepromišljenost i nagonila bi čovjeka da se hvata u koštac s opasnostima koje su izvan nje-govih snaga ili bi se pretvorila u zadovoljenje vlastite taštine.

Također, ako hrabrost u trenucima straha i panike nije vođena pravednim, mudrim i staloženim umom, čovjek postaje kolebljiv i povodljiv. Iako mu se tada može učiniti da djeluje hrabro, njegovo je djelovanje ipak posljedica nekontroliranih strasti i afekata koji izviru iz požudnog dijela duše, a čovjek tada umjesto da postane gospodar situacije, postaje rob okolnosti.

S druge strane, ako u nama prevlada hladno, raci-onalno mišljenje, nismo hrabri jer se ne bojimo, već smo možda samo ravnodušni. Onaj tko ne poznaje strah niti ga je ikada osjetio, ne može prepoznati hra-brost ili sposobnost nadvladavanja straha.

O toj hrabrosti govori nam Platon: hrabar čovjek nije bojažljiva kukavica, ali nije ni ludo smion. On je hrabar zbog toga što u njemu vlada razum, teži mudrosti, umjeren je u željama i pravedan u djelu.

Svaki dan imamo priliku za hrabrost jer svaki novi dan nosi novu neizvjesnost, zahtijeva od nas konstan-tan položaj izbora i suočavanje s izazovima života koje nam donosi sudbina u vidu poteškoća, onda kada se najmanje nadamo i na što nemamo izravan utjecaj. Hoćemo li tada životne prepreke i probleme hrabro dočekati i transformirati ih u usvojeno znanje koje ćemo u budućnosti moći primijeniti kao korisno isku-stvo ili ćemo ih doživljavati kao nesretnu i tešku sud-binu, naš je izbor. Stoička filozofska doktrina donosi nam možda najkonkretniji savjet kada kaže da se čovjeku ne događa ništa što ne prelazi njegovu snagu. Čovjeka kojemu se događaju stalne prepreke, prema stoicima, izabrala je sudbina da bi mu dala priliku da pokaže svoj hrabar i čvrst karakter. Kako Seneka kaže: "Vatra oblikuje zlato, a nevolja hrabra čovjeka." Hra-bar čovjek je pribran i staložen i onda kada je najteže.

I na kraju, u trenucima kada dvojimo hoćemo li učiniti hrabar iskorak, prizovimo odlučnost i prepo-znat ćemo kako vrlina hrabrosti postaje polako dio nas pomažući nam u krčenju puteva života, budeći u nama hrabrog čovjeka koji odvažno kroči ususret svo-joj sudbini.

18 NOVA AKROPOLA 11/2017

Podaci su roba XXI. stoljeća. Svakoga dana stvaramo oko 2,5 eksabajta (2,5x1018) poda-taka1. Također smo stvorili neviđene tehno-

loške mogućnosti za prikupljanje, pohranjivanje, ana-lizu i prijenos podataka. Ti podaci se iskapaju da bi se iz njih mogle izvući različite korisne informacije koje se mogu koristiti za otkrivanje poslovnih trendova, predviđanje ishoda izbora, u borbi protiv kriminala, u prevenciji bolesti, pronalaženje kupaca, itd. Wal-mart, na primjer, obrađuje više od milijun transakcija svojih klijenata svaki sat, čime stvara ogromne baze podataka. Takozvani "ispusni podaci" – ili tragovi kli-kanja koje ostavljamo iza sebe kada koristimo Internet – iznimno su korisi za internetsku ekonomiju, kao što je Google pretraživač. Podatkovna ekonomija je velik biznis i nema aspekta života koji se ne iskorištava za prikupljanje podataka.

Ta sve veća potražnja za podacima stvara potrebu za digitalizacijom gotovo svega. Čak su i organizacij-ski procesi digitalizirani, a kao rezultat toga bilo koje korištenje vremena i resursa koje ne vodi izravno do stvaranja profita smatra se "gubitak" i postaje meta za eliminaciju2.

Ovakva metrička vrijednost proteže se i na kupce,

a marketing upotrebljava izraz "životna vrijednost kupca" kako bi se predvidjela neto dobit koja bi se mogla ostvariti u ukupnom budućem odnosu s nekim kupcem.

Američka tvrtka Acxiom prikuplja podatke o pona-šanju potrošača i razvrstava kupce u 70 kategorija s čisto ekonomskog stajališta. Skupinu ljudi s najma-njom potrošačkom vrijednošću naziva "beskorisni".

Kao što sama riječ već sugerira: digitalni pristup tako lako degradira ljudska bića na objekte i svodi ih na binarne brojeve. No, industrija "velikih podataka" ne samo da izračunava ishode ljudskog ponašanja, već je ona i psiho-politički instrument koji omogućuje da se manipulira ljudima i da ih se iskorištava u ekonom-skom smislu. Što više podataka dijelimo o sebi, to mar-keting bolje zna kako potaknuti naše želje.

Znam da svi mi mislimo: "Ovo se ne odnosi na mene. Ja nisam pod utjecajem marketinških trikova". No, profit koji se ostvaruje svakako pokazuju druga-čije. Ipak, možda najveća opasnost od digitalizacije leži u njenoj mogućnosti da osiromašuje naše razmi-šljanje i osjećaje, a time i naše iskustvo svega. Život, ljubav, odnosi, ljepota, itd. ne mogu se svesti na algori-tme i čisto ekonomske vrijednosti. Svaki put kad nešto digitaliziramo, gubimo nešto suptilno, ali važno. Ako ste ikada slušali istu snimku snimljenu u analognom i digitalnom formatu, onda znate o čemu govorim.

S engleskog prevela: Sabina Rabatić

PODACI KAO ROBA

Sabine Leitner

1 Podaci za 2012. g.2 Odnosi se na koncept u upravljanju poslovnim procesima s ciljem otklanjanja gubitaka, poznat kao lean filozofija. Podrazumijeva smanjivanje količine resursa, uz identificiranje i eliminiranje bilo čega – ljudskog rada, opreme, vremena i prostora – što ne donosi profit, uz uvjet da proizvod svojom kvalitetom potpuno zadovoljava kupca.

www.nova-akropola.hr

upoznajsamoga

sebe

HTJETI - ZNATI - USUDITI SE

Tečaj prakTičneFILOZOFIJE

Svaki čovjek po prirodi teži znanju.

Aristotel

Stolari obrađuju drvo; oružari prave strijele;mudri oblikuju sebe.

Buddha

Učenje bez razmišljanja vodi u zabludu.

Razmišljanje bez učenja vodi u opasnost.

Konfucije

Ne razdvajaj svoje srce od jezika. Tako ćeš uspjeti

u svemu što naumiš. Amenemopet, drevni Egipat

Traži duboko unutar sebe. Ondje je izvor dobra,

koji će izvirati dokle god budeš tražio. Marko Aurelije

Prijave se primaju putem e-maila, telefona ili neposredno u prostoru Udruge. Cijena tečaja: 280 kuna. Za studente, umirovljenike i nezaposlene: 200 kuna.Predstavljanje tečaja je besplatno.

Karlovac: Kralja Tomislava 5, 098 203 396 oSIJEK: D. Neumana 6, 097 766 39 34PUla: Uspon na Kaštel 2, 098 900 4406rIJEKa: Jedrarska 5/3, 051 213 020

SPlIt: Slavićeva 47, 021 486 366VARAŽDIN: V. Nazora 1, 095 5959 950ZADAR: J.J.Strossmayera 8, 098 840 270 ZagrEb: Ilica 36, tel: 01 481 2222

20 NOVA AKROPOLA 11/2017

Izdavačka kuća Millennium House 2012. godine na frank furtskom sajmu knjiga predstavila je atlas Earth: The Platinum Edition, knjigu veličine 1,8

m x 1,4 m koja je otisnuta u samo trideset i jednom primjerku, a svaki od njih prodavat će se za 100 000 dolara. Knjiga ima sto dvadeset i osam stranica i sadrži četrdeset i pet zemljopisnih karata koje, kad se rašire, imaju dimenzije od 1,8 m x 2,7 m!

"Namjera nam je bila stvoriti nešto trajno, a ova će knjiga postojati i nakon 500 godina", rekao je predstav-nik Millennium Housea.

Ovim je izdanjem Millennium House preuzeo

rekord najveće svjetske knjige od čuvenog Klenckeova atlasa, koji je napravljen kao poklon amsterdamskog trgovca Johannesa Klenckea engleskom kralju Char-lesu II. povodom njegova ponovnog ustoličenja 1660. godine. Atlas visine 1,75 m i širine 1,90 m, ukoričen u bogato ukrašeni uvez, sadrži trideset i sedam zemljo-vida od kojih su neki unikati. Osim što donose cjelovit prikaz svijeta, zemljovidi u Klenckeovu atlasu svojom su izradom prava umjetnička djela.

U red najvećih knjiga mogla bi se svrstati i ona koju je dao izraditi burmanski kralj Mindon Min. Kraljeva je želja bila iza sebe ostaviti nešto korisno budućim

naraštajima, pa je odlučio napraviti knjigu koja će trajati 5000 godina nakon Buddhe. Tako je 1860. godine, kad je počeo podizati novu kraljevsku prijestol-nicu u Mandalayu u Burmi, današnjem Mjanmaru, dao izraditi i najveću knjigu na svijetu koja još uvijek stoji u podnožju istoimenog brda.

Dimenzije te knjige su zapanjujuće: ima 730 listova, odnosno 1460 stranica. Zanimljivo je da su "listovi" napravljeni od mramora, a svaki list sadrži stotinjak

Gore: Atlas Earth: The Platinum EditionLijevo: Klenckeov atlas iz 1660. godineSljedeća strana: Pagoda Kuthodaw u Mandalayu

NAJVEĆE KNJIGE NA SVIJETU

21

redaka; širine su 107 cm, visine 153 cm i debljine 13 cm. Svaka od obostrano ispisanih kamenih ploča nalazi se unutar vlastite stupe, a sve su raspoređene oko sre-

dišnje zlatne pagode poznate kao Pagoda Kuthodaw. Na knjizi se radilo osam godina, a 1868. godine bila je i službeno predstavljena javnosti. Izvorno je svaki "list" imao dragulj na vrhu, ali kada su Britanci osvojili

Burmu (1880. godine), dragulji su nestali, kao i sva brončana zvona (730 x 9 = 6570 zvona).

Obnova pagode započela je 1890. godine, a u dru-goj polovici XX. stoljeća knjizi se vratila njezina stara slava, jedino je zlato kojim su urezani tekstovi na mra-mornim pločama, zamijenjeno crnim šelakom.

Redovi stupa s ispisanim kamenim pločama sadrže cjelokupan tekst Tipitake – zbirke svetih spisa thera­vada budizma, čiji je dio i poznata Dhammapada.

Godine 1900. knjiga je dobila i svoje tiskano izdanje, i to u trideset i osam dijelova od četiri stotine stranica.

Priredio: Damir Krivdić

http://www.millenniumhouse.com.au/title-earth-plat.htmlhttps://newatlas.com/earth-platinum-atlas/22149/#galleryhttps://en.wikipedia.org/wiki/Kuthodaw_Pagoda

NAJVEĆE KNJIGE NA SVIJETU

ZAROBLJENO MORE

Svetlana Kusova

Nevidljivo svemoguće biće po imenu Nokuma stvorilo je svijet... Kad su kopno i more stvoreni, Nokuma je uzeo malo zemlje i morske vode i napravio prvog muškarca. Zatim je napravio ženu. To su bili preci svih ljudi.

Mit o stvaranju svijeta Indijanaca južne Kalifornije

NOVA AKROPOLA 11/201722

Prije mnogo milijuna godina vode svjetskih oceana postale su kolijevkom života na Zemlji. Prije mnogo milijuna godina u nepreglednim

vodenim prostorima živjeli su prvi jednostanični živi organizmi. Iz vode su crpili hranjive tvari i kisik, u vodu izlučivali krajnji proizvod metabolizma, a ocean im je osiguravao stalnu temperaturu. Vrijeme je pro-lazilo. Pojavili su se prvi višestanični organizmi. Jed-nostavna difuzija - izmjena tvari s okolinom - postala je nedovoljna. Radi prenošenja neophodnih tvari i odstranjivanja proizvoda metabolizma, pojavila se potreba za posrednikom. Taj posrednik postala je sama morska voda koja se "zatvorila" unutar organizma, pretvorila u "zarobljeno more" i počela obavljati istu ulogu koju je imala kod jednostaničnih organizama. U daljnjoj je etapi evolucije proces kruženja tekućine unutar organizma postao složeniji: od otvorenog krvo-žilnog sustava nastala je zatvorena cirkulacija, krv i glavni pogonski organ - srce. Otuda začudna sličnost u sastavu morske vode i krvi stanovnika Zemlje. Riječi akademika A. P. Karpinskog koji je vodu nazvao živom krvlju Zemlje, nisu tek puka simbolika.

Voda prekriva 71 % Zemljine površine, a 95 % svjetskih voda čine vode mora i oceana. A krv? Osnovni sastojak njezinog tekućeg dijela - plazme - također je voda (90 - 92 %), kao glavno i zapravo jedino otapalo u kojem se odvijaju svi raznovrsni kemijski procesi u organizmu. Usporedimo li ionski

sastav morske vode i krvnog seruma (plazme bez bije-lih krvnih stanica), utvrdit ćemo da je u morskoj vodi viša koncentracija soli, dok je sadržaj kalcija i natrija jednak. U morskoj vodi ima više magnezija i klora, a u krvnom serumu ima više kalija. Sadržaj soli u krvi je postojan, a održavaju ga i reguliraju specijalni pufer-ski sustavi. Začudno je da je i sadržaj soli u oceanu također postojan. Kolebanja u sadržaju određenih soli nikad nisu veća od 1 %.

Još u davna vremena primijećeno je da bi ranjenici u pomorskim bitkama ozdravljali brže od vojnika koji su stradali na kopnu, tako da je u recepturu za liječe-nje rana uvedena sol. René Quinton predložio je 1897. godine da se kao zamjena za krv upotrebljava morska voda, što je objasnio sličnošću postotka i količine iona natrija, kalcija i kalija u krvi sisavaca i u morskoj vodi.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata A. Babkin i V. Sosnovski stvorili su pripravak od morske vode kao nadomjestak za izgubljenu krv koji je u povijest ušao kao otopina AM-4 Babskog.

Poznato je da je gubitak polovice krvi smrtonosan za čovjeka, a smrtonosan je i gubitak 20 – 30 % vode u tkivu čovjeka i životinje. Sve nam to govori o golemoj važnosti koju te dvije nezamjenjive tekućine imaju u životu Zemlje i svih bića koja je nastanjuju.

Koja je uloga krvi? Krv u prvom redu prenosi tvari, odnosno opskrbljuje organe i tkiva hranjivim tvarima i plinovima te odnosi proizvode metabolizma. Ako je

voda živa krv Zemlje, onda su rijeke, potočići, kanali i vrela njezin krvožilni sustav. Upravo se kružnim tokom vode u prirodi prenose i smjenjuju goleme količine kemijskih tvari. Vode oceana i mora nikada ne miruju. Različiti prirodni procesi (vjetrovi, plima i oseka, morske struje) pokreću oceanske vode. Svjetski ocean sadrži golemu masu vode i ima velik toplinski kapaci-tet, tako da akumulira Sunčevu energiju i zahvaljujući svom neprestanom gibanju zagrijava zrak i vodu te tako oblikuje, ublažava i ujednačuje klimu.

Krv također neprestano kruži i sudjeluje u toplin-skom metabolizmu - preraspodjeli topline između organa i održavanju stalne temperature u cijelom organizmu. Izuzetno je važna i zaštitna uloga krvi. Ona čuva organizam od ulaska bakterija i virusa, sakuplja i inaktivira vlastite stanice koje su izmaknule kontroli te neutralizira toksine. Upravo krv šalje organima signale opasnosti, potičući ih da se uključe u zajed-ničku obrambenu reakciju kada upad izvana dosegne kritičnu razinu.

Krv usklađuje aktivnost svih organa i tkiva, povezu-jući organizam u jednu cjelinu. Praroditelj krvi - svjet-ski ocean - obavlja te iste funkcije, samo što u slučaju oceana organizam nije jedan čovjek ili životinja, nego cijeli naš planet Zemlja.

Ocean i krv. Oni hrane, štite, čiste, zagrijavaju pla-net ili organizam, kontinente i organe, milijarde živih bića i milijarde stanica. Život svih tih bića i stanica na planetu i u organizmu bio bi nemoguć bez vode i krvi.

Čovjek u svom životu guta, nakuplja i izlučuje otpadne tvari i takozvane toksine. Sve te tvari pro-laze krvlju. I kada količina tih otpadnih tvari preraste količinu koju organizam može neutralizirati i izlučiti, dolazi do poremećaja imunološkog sustava i bolesti.

No, osim što velikom količinom otpadnih tvari truje vlastiti organizam, čovjek stvara i otpad kojim truje Zemlju. Sve se češće "krvotok" Zemlje slikovito naziva "venskom krvlju civilizacije". Početkom XX. stoljeća smatralo se da nije preporučljivo piti vodu iz voda stajaćica, poput močvara i lokvi, a danas se voda više ne smije piti niotkuda bez prethodne filtracije i dezin-fekcije.

Da bi sačuvao zdravlje, čovjek se mora pobrinuti za čistoću svoje krvi. Ali, da bi se nastavio naš život na Zemlji, to nije dovoljno jer voda je živa krv Zemlje i od njezine čistoće zavisi zdravlje čitave Zemlje i svakog čovjeka.

23

Mi se ne usuđujemo nešto učiniti zato što je teško.

Naprotiv, to biva teškim zato što se ne usuđujemo.

Lucije Anej SenekA

www.nova-akropola.com