www.idrugepriče.me

www.idrugepriče.me

plima2010

�

Često obilazim Njegoša, na Lovćenu – u nadi da ću ga vidjeti nasmijanog. Tako se zatekoh pred njim dan-dva poslije obnove naše državnosti, krajem maja 2006. godine... Gledam ja njega, on mene. Bješe malo opušteniji u stavu, ali lice nepromijenjeno. Nedavno, sa grupom turista, nađoh se ponovo pred njim, kad poče razgovor o vladičinoj nagra-di profesionalnom Kovaču pisanijeh riječi. Zak-leo bih se da je na spomen Mirka veselo podigao desnu obrvu. U odlasku, dogovorih se sa jednim od čuvara muzeja da me hitno zovne ako opet primijeti slične reakcije velikog pisca. Savjesni čuvar mi se javljao nekoliko puta da je iz pustog

6

mauzoleja, u više navrata, čuo diskretan smijeh, dok je trajao bunt cetinjskih gimnazijalaca i nji-hova borba za pismeniji život. Zaključih, kako je potpuno normalno da Njegoš, usamljenik u svemu, a osobito u pismenosti, reaguje samo na nove duhovne vrijednosti. „Plače k’a vladika za Lesendrom” kažu u narodu za onog koji je neutješan u suzama, a ja mislim da vladika nije plaka’ za neosvojenom kamenom tvrđavom, no što jadan nije ima’ s kim, u svo-jemu narodu, razmijeniti poneko pismo. Višak istorije na svakom kvadratnom metru naše zemlje, a osobito višak istorije po glavi stanovni-ka, a u jedinici koga god vremena, sprečavao je utemeljenje najvažnijeg fronta – fronta znanja, tj. pismenosti. Ne kažem da nije bilo sjajnih pisaca, no bili su iznimke, usamljenici - pa su uglavnom, kao i Njegoš, polemisali sami sa sobom. Odsustvo dijaloga kruniše gospodara, zato ih mi još uvijek imamo... Potreba za njima nestaće onog momenta kad svi budemo pismeni-ji. Dočekaćemo taj čas kad prvi među jednakima izda poslednju zapovijest: Sjutra ujutru, a cik zore, krenućemo svi skupa u prvi razred osnovne škole. Čeka nas velji zadatak!Znali su za tu obavezu i naši daleki preci, počev od onog crnog Crnojevića koji je smogao snage, da u sred bitke, ispenje Gutemberga na vrh Obo-da, da bi štamparija slobodnije disala; pa preko

�

samog Njegoša, koji je na jedvite jade, dopelja’ štampariju u naše krajeve. U to vrijeme, pisana riječ nije ubijala ovoliko ljudi kao danas, jer su i neprijatelji bili nepismeni, pa su naši štampari pretopili olovna slova u metke – no zalud, nis-mo se oslobodili ni nepismenih, ni neprijatelja. To dokazuje i poslednja štamparija, koju smo dovukli iz Dubrovnika, prije dvadeset godi-na, bez plaćanja carine i PDV. Tako se dešava kad pošaljete nepismene ljude po štampariju – donijeli su nekompletnu... Evo minu već koja godina od ratnih dana, pa je to nada za građansku Crnu Goru, ako nam se posreći bar još toliko do slijedeće vojne – eto šanse da se konačno zapati građanska, pismena Crna Gora. S tim u vezi, obradovala me ova knjiga „www.i druge priče.me“. Pored nekoliko afirmisanih pisaca, većinu tekstova objavljuju ljudi iz drugih profesija, ali jednako hrabro, kao i pomenuti autori. Zajednička nit je potpuno ot-varanje utrobice, bez obzira na godine, pol ili politička uvjerenja. Lišeno guslanja kolektivne svijesti, svaka pojedinačna priča preispituje sopstveno biće i društvo u kojem živi. Ne samo što dobri Eros izviruje sa mnogih stranica, već je nekako i Thanatos prirodan. Ne manjka ni dobro spakovane ironije, što se srećom ogleda i u odsustvu direktne političke konotacije. Ta-nana intimnost je ona najfinija nit koja spaja ove

�

priče. Ulcinjska Plima nanijela je tako spontano ovu knjigu na usku čitalačku obalu. Bilo bi do-bro da slijedeća plima iznese jednog dana i prve priče nekih drugih ljudi – računam, kada budu svi pisali, možda će svi i čitati i nije isključeno da jednog sunčanog dana neko na Lovćenu za-tekne nasmijanog vladiku.

Branko Baletić

Nada Bukilić

11

MOJA SESTRA

Za nju su vezane neke od mojih najljepših uspom-ena. Međutim, mi smo primjer suprotnosti. Neću reći da sam ja anđeo, ali – u njoj je đavo kome ja ne mogu ništa. Pokušavala sam nježno: đavo me samo podsmješljivo gledao. Probala sam ozbilj-no, kao da mi je kćerka: đavo je treptao, treptao, pa prevrtao okicama. Potpuno blažen. I umoran od mojih „nenormalnih zahtjeva“ i „nesuvislih savjeta“.Ne razumijemo se. Na primjer, ona ne razumije moje užasavanje nad okupljenom porodicom. Is-tovremeno imati u istoj prostoriji sve članove uže i šire porodice, za mene je najstrašnije od svih porodičnih iskustava. Njoj je to prekrasno. Kada je kod nas – a obično dolazi kad nam je puna

12

kuća – sa svima može da razgovara o svemu: i o ozbiljnim i o nevažnim stvarima; igra se sa djecom, šali i nasmijava sve, pravi frizuru mojoj svekrvi, jede, rješava ukrštenicu s mojim mužem ili nam pravi kokice. I sve to radi istovremeno! Zato svako od nas ima utisak da je došla baš k njemu. Sve u svemu, ona je nekakav svemogući i neodoljivi, porodični Napoleon!A za mene je porodica zahtjevan zadatak, težak rad koji obavljam pod punom odgovornošću i za koji zaslužujem platu! I to dobru platu! Njoj je to, u najmanju ruku, čudno. Kad me vidi zamišljenu ili sluđenu gužvom po kući, samo dobaci: „Ne-trpeljiva si i dosadna! Ne znam kako te trpe!?“ „Ja? Ja dosadna?“ „Jesi! Užas“, kaže, dok po-pravlja autić mom djetetu. Svi se smiju, srećni što im ništa ne mogu dok je ona tu. Tada ispaljujem najjači argument: „I to mi kaže neko apsolutno slobodan, neko ko može da prespava cio dan ili da skita svu noć? Neko... neko takav... ko nema obaveza i svoju porodicu!?“ Ona tada ućuti. Za-tim ućute ostali. Samo stari sat u trpezariji, pa i on sa strahom, odstreljuje svoje otkucaje. Kad sestra ode, nekoliko minuta svi obore oči da me ne gledaju. A ponašaju se kao da su nešto sitno, a veoma vrijedno izgubili, pa ga sad traže sne-veseljeni i tužni. Ja sam, opet, najtužnija: ona je moja sestra, a svekrva me gleda kao da sam joj ubila najbolju prijateljicu i još ju ispekla na

13

ražnju da nahranim Hune i Tatare!?! A samo bih htjela malo tišine...

U jednom od naleta dosadne netrpeljivosti pre-ma svima koji nisu ja, stigao je poziv za svadbu. Ženio se naš brat od ujaka - četrdesetogodišnjak - i svi su jedva dočekali taj dan. Znala sam da će i ona doći i već me je bilo strah. Svadbe ne volim i ne razumijem njihov smis-ao! Nema jedne na kojoj mi nije bilo dosadno, računajući i moju. Moja sestra, naravno, svadbe obožava! Morali su je zvati, znam, jer bi došla i nepozvana. Išla je ona i na tuđe svadbe, kud neće na ovu! Na svadbi, ona lijepo: pije, jede kao da kući nema što, igra kao Ciganka, okuplja muški svijet i priča pogane viceve, pecka kuma, sramo-ti mladoženju... Najveća gužva se stvara oko nje ili zbog nje, i, kako god okreneš, ispada važnija i od same nevjeste! Mi, a posebno ja, crvenimo i stidimo se umjesto nje.Mene svadba donekle podsjeća na subotnje veče u našoj dnevnoj sobi: cigarete i pivo, muž i komšije gledaju utakmicu, psuju i podriguju, djeca vrište na sve strane, traže večeru ili batine, a ja pokušavam da uhvatim osnovnu nit filma koji gledam na drugom televizoru. Bez tona. U pot-puni očaj me baci komšinica, koja baš tada bane! Kad završe utakmica i sportski pregledi, savjet dokonih muškaraca mi objasni - svako iz svog

14

ugla - je li ili nije bio ofsajd. Ode komšinica, a djeca zaspu gdje koje stigne. Odahnem i konačno pustim ton na mom televizoru. Ali – to je već kraj nekog drugog filma? Ta promašenost koju doživljavam subotom, u vrijeme raznoraznih liga i prvenstava, cijedi posljednje zalihe mog strpljenja. Pa, ipak se trudim, koliko mogu, da suspregnem rastresenost i ozlojeđenost. Pokupim se, spojim i ušijem tvrdo, da ne izviri iz mene nijedan ružan pogled ili riječ - izdajica. Da se ne vidi koliko je i ta noć za mene bila teška, suvišna, promašena. Ako samo jednu kažem, nasložiću i sve ostalo što mi leži na srcu i to će...Oooo, to će potrajati do zore. A ja bih da predahnem! Da me ostave na miru, da me oslobode! Da otputuju svi, ali baš svi koje poznajem, na jedno dugo, dugo put-ovanje. I da se vrate kad se, konačno, naspavam i odmorim! Ipak - odnosim djecu u krevet, dok me topla i nerasanjena grle i ljube malim, vrelim usnama. Zamišljam, kao, imam čarobni štapić i kad mi dojadi mahnem i svi se ukoče onako kako su se zadesili! Pa gledam film na miru, pojedem kolač i pritom ne ustajem šest puta da dodam vodu, pivo ili pepeljaru. Vidim: svekrva taman zaustila da mi po pedeseti put ispriča kako je kupila prvu mašinu za suđe, i skamenila se; a ja ne moram da je slušam sa iznenađenjem i oduševljenjem u

1�

očima. Zatim, kum: drži ruke u vazduhu – taman je „opisivao“ obline nove djevojke i ukočio se baš negdje oko njenih nevidljivih, bujnih grudi. A ja ga gledam i pijuckam hladni čaj od nane, bez bojazni da će me moliti da mu opeglam pla-vu košulju... Ah, ljepote! Prenem se kad čujem kako moj muž nešto ili nekoga psuje u kupatilu. Zatim otvaram pro-zore i skupljam suđe dok se on tušira. Još sam u kuhinji, a muž se, mirisan i još pomalo mo-kar, dovlači iza mojih leđa, lakonog i svjež kao februarski mačak. Zagrli me odjednom, a ja se uvijek, kao, iznenadim. Prepričava mi, dišući u moj potiljak, šta je rekao on, a šta je odgovorio neki od njegovih saboraca sa trosjeda. Smije se kroz moju kosu i steže mi grudi, provjeravajući od čega su napravljene. Ako mi pokleknu noge od nervoze i umora, on odmah pomisli da je to od njegove silne muževnosti. I, ne razmišljajući, zapaljiv k’o boca pod pritiskom, polegne me na prvo što je u horizontalnom položaju – i za tren smo oboje goli. Uskoro čujem sebe kako izgo-varam neke čudesne glasove za koje nikada nije bilo odgovarajućih slova, i još čujem mog muža kako i sam dopunjava maternji jezik nadzvučnim, gotovo uzvišenim riječima silne ljubavi, povre-meno prizivajući boga. Šta da radim u takvom trenu sem da se prepustim? I to je, valjda, nekakav dio života porodice?

16

I onda klikne u meni nešto, nešto malo, od čega mi se zapali sva utroba, pa namah poraste ogromno, veće od mene. I bude mi jasno zašto moj muž priziva boga i onako, u sebi, prizovem ga i ja i zahvalim mu se, kao da me on sam, u svojoj prevelikoj milosti, srušio na pod ili na sto među šolje i pepeljare... E, meni na to liče svadbe – isto more dokonih muškaraca i dosadnih žena, samo bez ove mi-losti božije. Dakle, spremili smo se za tu svadbu: ja u strahu zbog sestre, muž u nervozi zbog troška. Djecu smo ostavili kod prijatelja - sad sam se mogla posvetiti sestri. Odlučila sam: nema pjevanja dok pjevačica odmara, nema plesa sa kumovima, a posebno nema da se penje po stolovima i zadiže suknju i bruka mog muža, mene i cijeli naš rod. Znala sam da dio porodice strahuje poput mene, a drugi, veći dio, jedva čeka njen performans. Ponekad imam utisak da naša šira familija or-ganizuje razna okupljanja, pa se pojedini čak i žene, samo da bi im ona došla na svadbu! Odmah po dolasku prišla mi je ujna i, kao da je baš ona izmislila telegraf, izložila mi ukratko situaciju: „Vi sjedite ovdje! Stop. Ona, ako dođe – a doći će – pazi, nek sjedne tu! Stop. Nevjestina majka je vrlo pobožna žena. Stop. Nevjestin brat je onaj u sivom odijelu. Stop. On je poslanik. Stop. Ak-

1�

tuelni. Stop. Budite dobre. Stop.“ Sve sam razumjela. Inače, ujna je divna žena i odkad su nam roditelji poginuli, jedina majka koju imamo.Uskoro dođe princeza. Božanstvena, po običaju. U jednostavnoj, svijetloj haljini, a kao da je među nas ušetala potpuno gola. Cio svijet je stao da duboko udahne. Svjesna svega toga, a što ju je ludo zabavljalo, sjela je smjerno, trepćući i smješkajući se kao nevino dijete nad božićnim darovima. Uz besprijekorno bijel i nježan vrat, caklile su joj se naušnice s veselim staklićima. To ona nađe negdje po pijacama – ja to ne bih ni pogledala – ali, na njoj, staklići djeluju kao najčistiji dijamanti. Poljubila me i sjela je preko puta mene, za sto prepun salata, pršute i sireva. Slatko se osmjehivala svakom ko ju je pogledao. A gledali su je svi. Bolje reći, gutali gladnim, zadivljenim očima. Primijetila sam kakvo je iznenađenje izazavala na licu jednog od ugled-nijih svatova: nešto je zaigralo iznad njegovih obrva i čaša, koju je prinosio ustima, sama izli sve vino na sto. Moj muž je bio neshvatljivo i neobjašnjivo ponosan. Uhvatila me jeza kad je stavio ruku oko mojih ramena. Ta ruka je rekla: „Ovo je moja žena. Rođena sestra one ljepo-tice!“ Prvo uzbuđenje prođe i svadbovanje krenu.. Muž mi, znajući što mi je na umu, šapnu:

1�

„Vedro nebo! Izgleda...“ Sestra je, zaista, bila bezazlena poput pahuljice. Ali, u oku što se os-mjehivalo nadmoćnim plavetnilom, vidjela sam onaj poznati odsjaj munje. „I ako ne zagrmi s neba, gromova na ovoj svadbi neće faliti“, rekoh! Muž me je poljubio u čelo, ohrabrenja radi, i otišao za drugi sto. Svadba je već ugrijala one mlađe. Zaigrali su nešto što liči na kolo, što mi je – naravno – išlo na živce. Zašto ljudi ne mogu da sjede, razgovaraju, možda ispričaju koji vic, popiju svoje piće i, jed-nostavno, odu? Kolu se priključilo mladoženjino društvo, nadvikujući se i nazdravljajući bez reda i bez smisla. Već mi je sve sličilo na subotnje veče, recimo u vrijeme Calcia. A onda ujak naglo ustade. Prvo zamahnu krajevi-ma sakoa, pa podiže uvis obje ruke kao da će sad početi dirigovanje. Ustuknuše pjevači, zamukoše i instrumenti. Ujak naglo spusti ruke i reče: „Za nevjestu!“ Pa, zapjeva: „Srećo moja, ljube moja, moja posljednja i prva ljubaviii...“ Ućutala su čak i djeca. Ponešeni starčevom pjesmom i ushićeni zbog njegove sreće, mnogi zaplesaše. Moja ses-tra ostade za stolom. Pokušavala sam da uhvatim njen pogled, ali, ona je zaneseno gledala u ujaka, njišući se i pjevušeći s njim. Nalaktila sam se na sto, naslonila glavu na dlanove i uživala gledajući tu ljepotu pred so-bom. Savršeni profil i tanani prsti kojima je

19

pričvršćivala naušnicu od stakla, glacijalna rame-na i zategnuta leđa, bili su ljepši od svega što se tu dalo vidjeti. I samo bog zna koliko sam ju tada voljela. Neočekivano, ispunila me onom djetin-jom i zaboravljenom radošću njena spokojna, samosvjesna ljepota. Vidjela sam nju ondašnju - djevojčicu, moju malu sestru. Nekad nije htjela jesti supu sem sa mnom, iz istog tanjira. Mlijeko je pila samo iz moje čaše. I, naravno, nije htjela druge do moje lutke. Gledala sam pažljivo njen lik - na njemu je ostala zapisana ista ona sreća koju sam zatekla jednog davnog proljeća, pri povratku sa trodnevnog školskog izleta. Čupava i rumena, u prevelikoj, mojoj spavaćici, grlila me i ljubila satima. Bože, kako je silna bila moja ljubav u tim trenucima...Nečija sjenka preletje preko mog lica i ne sti-goh da vidim ko je. Baš tada ujak podiže čašu da nazdravi svom konačno oženjenom sinu. Duhovitošću je izazvao druge, pa zaređaše zdravice sa svih strana. Meni zazuja u ušima kad se tanka čaša, u bijeloj ruci moje sestre, podigla i sudarila sa drugim čašama oko nje. Kao da su svi čekali da baš ona nazdravi, sjati se pola svatova s onu stranu stola i, iako ne razumjeh što je ona uopšte rekla, moja mora je mogla da krene. „Posmatrao sam Vas cijelo vrijeme“, prenu me meki glas, „i mislim da mrzite svadbe, baš kao i ja. Sjedite, ne mrdate odatle...“, reče, suzdržano

20

i uvježbano toplo. Jedva osvijestih da govori meni. Bio je to nevjestin brat. O, da, zanimljiv čovjek: lijepo izlivenog potiljka i prilično snažnog vrata i isto takvih ramena, preplanulog lica s isturenim jagodicama kakve imaju jermenski glumci; ispod dugog, pravilnog nosa, čekali su me brci po kojima je palo nešto malo šarmantnog srebra. Na tom privlačnom licu, najprivlačnije su se žarile oči, crne kao ugljen iz najdubljih rudokopa. Zbog tih očiju mi počeše padati na pamet različite gluposti. Između osta-log, poželjeh da mi dodirne ruku; zatim pomislih kako me niko, tako brkat i snažnovrat, nije polju-bio i kako bih to, nesumnjivo, jednom morala probati; i nakon svega htjedoh da ga pozovem na ples!? Ali, pištaljka! Oh, taj reski, nepodnošljivi zvuk!To je bilo nevjerovatno! Kao da je Kolina dosu-dio jedanaesterac zato što je Kasiljas ispucao loptu u aut! Moja mora je, neočekivano, dobila obrt! Calcio je ušao i u moje vene, valjda sa vi-nom, sa strahom, sa mirisom finog duvana na ru-kavu nevjestinog brata, sa njegovim parfemom, onom ujakovom pjesmom, sa svim onim dosad-nim pjevačima, smijehom dječurlije, zdravi-cama... Sa tim ugljenisanim očima. Sa smjernim, sa anđeoskim likom moje sestre. Uhvati me onaj strah od promašenosti, koja postade opšta i svevremena, a ne samo subotnja. I odjednom

21

osjetih kako mi ogromna glad steže želudac, os-jetih nemjerljiv bezdan u sebi koji ničim nisam mogla ispuniti. Dosuđeno mi je sve što se moglo dosuditi – nisam varala, nisam faulirala, nisam skrivila nijedan penal, pa ipak, proganjala me je pištaljka i titula mi je uvijek ostajala daleko! Nijedan nevjestin brat, pa ni ovaj, ne bi mogao da me nahrani i da mi vrati ono za čim sam sve ove godine čeznula, zbog čega sam u potaji ili u snu čemerila i bez glasa i bez suza plakala i neutješno molila da mi se vrati. Što je to što hoću da mi se vrati, pitala sam samu sebe, svjesna da mi ne treba odgovor.„Ova rezervisanost nije lijepa osobina“, šalio se glas nevjestinog brata, „ni za Vas, ni za mene. Ličimo na hladne osobe. A po vašem nosiću i po tim lijepim obrvama, rekao bih da nije tako!“ Ovo je bio najgori kompliment koji sam u životu čula – „nosić“? Ma, hajde, molim te! Pa, ipak mi je zvučao veoma logično, kao što su dva i dva – logično - četiri. Nasmijala sam se, više ovoj logici no bilo čemu drugom, a poslanik ka meni posla još jednu bujicu toplih, sada već smjelijih riječi. To učini da mi opet zapišti pištaljka u gla-vi, a od treme mi zaigra lijeva noga pod stolom. Tako nas dvoje, uz loše komplimente, par slučajnih dodira koljenima i pištaljku u mo-jim ušima, započesmo razgovor „o bilo čemu“. Društvo preko puta nas, polako, stiša svoje

22

glasove, čak se i moja sestra usredsredi na nas dvoje i odjednom, poslanik postade glavni u ovom našem parčetu svadbe. Vidjela sam da je to jedva dočekao. Ipak, ja bijah ta kojoj govori i oko koje se vrte svi njegovi kalamburi i dos-jetke. Iako pištaljka nije prestajala, moje je samopouzdanje narastalo i bujalo. Poslije treće čaše vina, poslanik mi bi još ljepši! Počela sam da se smješkam onako kako sam se smješkala mužu u rijetkim situacijama kad smo bili sasvim sami. I nisam znala objasniti sebi otkud sad ja u kaznenom prostoru i otkud ja kapiten ekipe, a ne moja sestra? Uskoro, eto mog muža sa one strane stola, stoji sa čašom u ruci i pomno prati naš razgovor. Vidim, ne gleda mene – sasvim mu je svejedno s kim poslanik razgovara. Gleda i sluša njega, s osmjehom i zanimanjem. Sa desne strane kratko naviri za naš sto ujna, uvjeri se da je sve u redu, pa kad nam se sretoše pogledi, ona se brzo prekrsti i pogleda u nebo. Sa nje, oči mi padoše na lice moje sestre. Na njemu nađoh neku drugačiju boju. Čudnu boju ljutnje.Zapišta mi Kolina u ušima, najjače što je mogao, i zebnja zarobi cijelo moje srce. Shvatih da nevjestin brat svako malo pogledom krade ses-trino lice. Govori meni, a u stvari se obraća njoj, i to sve pred naivnom publikom, pred svjedoci-ma koji kod oba oka sve to ne vide! Ne vide da mi ga ona - otima! Oh, kako bi sve ovo moglo

23

da bude smiješno, beskrajno smiješno! Ali, nije. Naprotiv. U strahu od ponovne promašenosti, potisnuh i zebnju i smjernost, utihnuh onu pištaljku i zabo-ravih i ujnu i sestru i nevjestu i muža. Vidjela sam ispred sebe samo čovjeka koji me je zain-teresovao, muškarca kojeg bih htjela! Mogao je biti i mlađi i ljepši, možda i pametniji i pošteniji. Ali, eto, zapao me takav i neka mi ga sad! Ne dam ti ga, mislila sam gledajući sestru. Ne dam te, mislila sam, gledajući njega u one vrele, crne oči. Možda sam mu to i rekla, ne znam, kroz smijeh i između dva gutljaja vina. A trebao mi je samo tu, za tim stolom, dok traje svadba i dok me izluđuje prisutnost svih tih ljudi, i ta nevjesta što svako malo poplakuje i ljubi majku, i ta cika djece sa svih strana, i muzika, i miris jela, i moja ujna, i mirno sestrino lice, i ta njena čudna, dru-gima nevidljiva ljutnja i svi ti baloni što igraju iznad naših glava... I ovo srce što bije, bije...Poslanik je, dok sam se ja davila u crnoj vodi njegovog pogleda, stigao do važne teme. Trudila sam se da sačuvam koncentraciju i čujem što govori. A govorio je o nepotrebnosti i zaludnosti ženskog angažovanja u nečemu što se zove poli-tika ili državni poslovi, svejedno: „Ovdje su žene uvijek imale veća prava i slobode nego bilo gdje drugo! Pogledajte, molim vas, naše okruženje!? Pogledajte one jadne žene i način na koji im se

24

obraćaju i o njima govore!? A kod nas? Kod nas su ćerke, sestre, majke – sve same svetice! A ima li što uzvišenije nego biti majka, išta ljepše nego biti nečija sestra?“ Publika se burno slagala sa njim. Neki samo što mu ne zapljeskaše. „Sestra, sestra...“, odzvoni mi negdje duboko za ušiju.„Žene“, nastavio je, „ne smiju slušati one koji hoće da ih svuku sa tog trona i da ih bace u ba-nalnost politike...“ A onda će meni odjednom: „Je li tako, ljepoto?“ Sjećam se, dva puta trepnuh zbunjeno, a za-tim uzeh dubok dah, spremna za ozbiljan i, po mogućnosti, pametan odgovor:„Ne bih tako postavila stvari...“ krenuh, a djelova-lo mi je kao da sam rekla: „Ma, daj, poljubi me, makar kratko...“ „Vidite, vi griješite u...“, nastavih ali, poslanik, malo spustivši donju usnu, kaza: „Oooh, ne trudite se! To je bilo retoričko pitanje. Ne zamarajte tu svoju malu, lijepu glavicu!“ I podiže pramen kose sa mog čela. Pretrnuh, duboko osramoćena. Poslanik me po-tom i ne pogleda. Publika se zacereka. Pogledah s nevjericom u muža. On ni da trepne. U mozgu mi se poniženje već zaglavilo, čekale su svoj red bijesne rijeke suza, a otvorena mržnja prema izdajniku ukoči moj vrat, zaustavi srce, iščupa mi glas iz grla.. Kao da nije bilo ništa, moj muž

2�

nagnu čašu i otpi. Sama u jadu, primijetih tek sjaj u sestrinom oku. Pomislih: „Evo je, nastupa!“

Nevjestin brat je, s poslaničkom spretnošću, prešao pogledom po navijačima koji su ga ozar-eni gledali. Zaustavio se na njenom licu. Tražio je rezultat ove svoje igre negdje na njenim usna-ma, negdje na onom mekom poprsju, negdje oko bijelog vrata, gdje se cakle i zveckaju staklići.

„Žene...“, ponovi nevjestin brat, srećan što ne pripada tom rodu, još srećniji što taj rod postoji. Ona će sad da ga otme, da ga obuzme, da ga op-sjedne kao svaki đavo. Bez obzira što je, iako nije moj, moj! Sram je bilo, sestra sam joj!Za početak, sestra mu se nasmiješi. Od njenog osmijeha, on postade mlađi. Ispraviše mu se ra-mena i nadvi se nad stolom kao da je raketa na startu. Zatim ga pogleda očima od kojih nema ljepših. Od njenog pogleda, on postade snažniji. Gledajući u njene zvjedane oči, uzimao je zalet za dug let. Od njenog kratkog uzdaha: „Ah!“, on je sagradio stazu kroz kosmos, kojom će krenuti čim se odlijepi od ovog stola. „Znate šta ja mislim“, napokon reče moja sestra? Ne žureći otpi gutljaj vina i blago se nagnu ka njemu: „Mislim da ste Vi veliki seronja! Govorite glu-posti o stvarima koje ne razumijete i ne znate.

26

Ova dama“, reče, pokazujući na mene, „te poslaničke gluposti trpi iz pristojnosti...“„Kako to Vi...“, reče poslanik, tek da nečim za-posli usne!? „Zbilja, kako to ona“, pomislih i sama?„Jednostavno“, reče moja mala, velika sestra. „Ja nisam pristojna...“ „Oooo...aaa“, pokuša da kaže nešto poslanik, prikrivajući svoju osramoćenost. „Opraštamo vam“, nadvisi ga moja sestra milozvučnim glasom „jer nas, u suštini, boli kurac za sve što ste rekli!“Sad ona dobi podršku publike. Zapišta moja pištaljka, ali je nisam mogla čuti od cike, smi-jeha i aplauza. Ponovo ostario, uzrujan i obru-kan, nevjestin brat ustade od stola, odgurnu sto-licu i ona pade uz tresak. „Pa, ne idite sad“, slatko dobaci za njim moja sestra. „Imate pravo na repliku!“„Replika! Replika!“, zavapiše prisutni i zavrišta njihov smijeh. Sad bi samo ujna mogla da ih smiri. Međutim, iako je bila na straži i iz podalje nas držala na oku, ona sve ovo ne shvati kao opasnost. Znam da sam se smijala, zaista jesam. Konačno je, iako sam ja bila u kaznenom prostoru i skriv-ila penal, neko dao gol za mene! I to baš ona!? Gledala sam u sestru sa ponosom, sa istom onom

2�

djetinjom ljubavlju, svjesna da se ta ljubav nika-da i ni zbog čega ne može zaboraviti ili izbrisati. Bila je to ljubav zbog koje sam, i sama još tek djevojčica, dobijala batine štiteći ju od dječurlije iz ulice. Bila je to ona ljubav sa kojom sam za nju smišljala priče bez kraja. Bila je to ljubav kojom sam ju, onako malu i uplašenu, čuvala kad grmi i sijeva. Ista ona ljubav! Moja je sestra uvijek umjela da misli, ali i da unaprijed osjeti kud koja riječ vodi i gdje koji pogled puca. Tu vrstu mudrosti nikad nisam imala i zato sam i zapadala u situacije poput ove. Meni riječ znači ono što znači i nikad nisam razumjela kako ljudi mogu, hladnokrvno i bez imalo griže savjesti, navoditi i iskorišćavati druge ljude samo zarad svojih malih ili velikih igara, Ova igra je počela jednostavno i prilično banalno – zahvaljujući poslaniku i zahvaljujući meni. Ali se završila prilično upečatljivo, poput velike anegdote koja će se dugo prepričavati, bar u našoj porodici - i sve to zahvaljujući mojoj mudrici, mojoj sestri! A umalo ju prodadoh zbog nekakvog brkatog se-ronje. I bi me beskrajno sramota...

Uz smijeh i ciku, grupa oko nas se polako raziđe. Na drugoj strani dvorišta, za posljednji sto, sjede poslanik. Ćutao je i mrzovoljno ćuškao balone koji su visili sa granja. Više nije bio nimalo lijep. Naša se baba, neupućena u događaj sa ove strane

2�

stola, smilova i ode do njega. „Da ne samuje, sra-mota je“, reče pri odlasku. Uskoro ga okružiše i druge gospođe pritisnute godinama i čvrstom ambicijom da od pravog čovjeka saznaju kakva sudbina čeka našu državu? Pouzdano znam da se baba dobro napila koka-kole, kojoj ne može odoljeti. Zato je svaki čas štucala, od čega su joj poskakivala mala, suva ramena. Ali joj to nije smetalo da bude ravnopravan sagovornik. Nas dvije smo stajale jedna kraj druge, bez riječi. Sestra pruži ruke ka meni i ja ih prihvatih i steg-oh uz sebe. Imala sam snažnu potrebu da joj se izvinim, ali riječi nisu htjele van. Ona, znajući to kao i sve drugo, nasloni glavu uz moju. Priđe nam ujna, sva radosna: „Oh, moje ljepo-tice? Stop. Ljubim ja vas dvije, oči ujnine lijepe. Stop. Svi o vama danas govore. Stop.“„A šta to govore“, upita sestra?„Ah, ti kao ne znaš!? Stop. Zgodna nam i lijepa familija! Stop. A posebno vas dvije. Stop. Oči moje! Stop.“, telegrafisa ujna i nastavi svojim poslom.„Mislim da su govorili o tebi. Ujna uvija istinu, kao da pravi gibanicu, majstorski me smješta uz ljepoticu“, rekoh sestri. Ona me poljubi u kosu. „Znaš“, reče, „ja volim porodična okupljanja. Uvijek mi potvrde da sam luda na babu, muzi-kalna na ujaka, lijepa na sestru...“ Konačno, sa

29

ivica očiju mi sklizaše suze. „Ali, ti... Ti si moja prava porodica“, reče. I ja, prvi put nakon niza godina, shvatih što je sve to dobro, lijepo i ple-menito biće trpjelo zbog mene. Sve te godine se ne sjetih da je usamljena, da ona ima samo mene, da joj nedostajem. Ali se - sebična, dosadna i ne-trpeljiva - kakva po svoj prilici jesam, iznutra nasmijah najsrećnijim osmijehom: izgleda da sam povratila titulu! Ona mi obrisa lice. Stegoh joj tanke prste i poljubih. Opet smo bile one iste sestre. Ona mlađa – najvažnija, ja ona starija – bez koje se ne može! „Pogledaj“, reče sestra, „zanemareni dio moje porodice stoji sam i izgubljen!“ Na desetak metara od nas, obješenih ramena, stajao je moj muž. Kajanje mu je osjenčilo lice, ali me je, svejedno, gledao pravo u oči. „Idi, idi pleši sa njim! I ne budi dosadna“, reče mi sestra.

Krenuh ka mužu. Osjetih po koraku da nema u meni one promašenosti. Lakonogo, svjesna sjaja upravo vraćene titule, stigoh do njega. Zagrlismo se nježno i odano, kao da smo se svih ovih godi-na netremice gledali - isti on i prava ja. Poljubih ga jednom, pa još jednom, baš kad je stari svat zapucao preko krovova i rastjerao ptice. Na drugoj strani dvorišta, baba je ubjeđivala po-slanika da igra sa njom.

30

Divna svadba, vesela. Divna porodica. Divan je i dan!

Balša Brković

33

PROMJENA SPINA

Kasnije shvatih: u trenucima dok je Aurelija B. posmatrala sunčanje guštera na prozoru roditeljskog doma u Zemunu, ja sam sjedio nekih petsto kilometara dalje, u Tabasco baru u Podgorici, i neuspješno pokušavao da odvojim pogled od reprodukcije Courbetove slike “San”, objavljene u novembarskom broju “Beaux arts”.

***

“Pogledaj naočare”, prijateljski mi se obraća barmen. “Original su. Samo šezdeset maraka.”Obožavam literarne barmene, premda me uvijek zbunjuju. Ćutim nekoliko časaka. Onda kažem:“Nismo li mi sasvim usamljena bića, de reci,

34

Gideone?”Barmen me začuđeno gleda. Pita, tiho: “Ko je Gideon?”“A ko smo to mi, dođavola. To svi znaju, a niko ne zna ko je Gideon”, kažem i gledam kako bar-mena, lagano, usisava gravitacija ostatka šanka, svijeta, kosmosa... Hoću reći, mislim da će me ostaviti na miru. Bar neko vrijeme.

***

Aurelija B. razmišlja o ironičnom bogu, dok gle-da ukočenog gmizavca. “Kao krokodil koga sam jednom dugo gledala u ZOO parku. Bio je tako ubjedljivo nepokretan, miran, lišen moći pokre-ta, da sam pomislila da je, možda, riječ o maketi, savršeno obojanoj skulpturi. I ti si bio tu.”Misli Aurelije B. su skokovite, nestalne poput večernjih sjenki ili mačaka u Gogoljevoj prozi...“Primijetila sam da su oblici jutarnjeg svijeta unekoliko drugačiji od formi večernjeg, suton-skog svijeta. I ono da se, jutrom, kažu, nekako gubi vjera. Uistinu, ništa što je Sjećanje ili Vizija ne postoji nigdje drugo do li u zavodljivo posto-janom Sada.” Podnevna rezignacija Aurelije B. Nema sjenki, svud je jasnoća koja budi nelagodu. Cioranova knjiga na noćnom stočiću. Mirisi paljevine i cimeta, spolja i iznutra. Gmizavac osjeća grani-

3�

cu svjetova, prostor zabune. Ona ništa ne osjeća. Do prve gladi, kada će se Aurelija B. sjetiti da postoji.“Ljudi, poput promrzlih ili uplašenih životinja uvijek misle samo o svojoj koži. Onda druge ubjeđuju, najfantastičnijim strategijama, da to, zapravo, nije tako. To je mit o razlozima, to se zove uspješnost, mislim... I ti si bio tu.”Gušter je i dalje nepomičan. Kao i Aurelija B. Tijelo gmizavca posjele su svijetle, isušene boje.“I, inače, ništa nije onakvo kako izgleda. Sve što sam ikada uočila, već odavno se bilo desilo. Sve što sam uzmogla shvatiti, pokopano je u ko zna kakve rupe, mrtvo. Rekla bih da je mrtvost os-novno stanje ovoga svijeta.”Gmizavac pravi pokret. Prvo pomjera glavu, a zatim, neznatno, u svojoj savršenoj komunikaciji sa Zvijezdom, i ostatak tijela. Kao kazaljka, koja, sasvim izvjesno, mjeri neko vrijeme. Aurelija B. Čuje svoju majku koja je doziva na ručak.

***

A ja čujem barmena, koji se neprimijetno, dos-tojno nekog mačora iz crtanih filmova, vratio za moj dio šanka, i dok gura čašu prema meni, kaže: “Kuća časti. I da zapamtiš, ortak, ja nisam Gideon. Vjeruj mi, čak i ne poznajem nikoga ko

36

se tako zove. Jasno.”“Možda baš to ime nosiš u snovima”, kažem.“Ne, ortak, sigurno ne”, kaže uz nemaštovit os-mejak. Tren kasnije unosi mi se u lice i veli: “Ti si od onih koji su skrenuli, zar ne?” Skrenuli. To mi se sviđa. Kažem: “Sigurno da.”Barmen uzima blijedozelenu krpu i čisti čaše sa visokom stopom. Govori, gotovo kao samo za sebe: “Vidiš, prijatelju, to mi nije nepoznato. Znao sam ribu koja je tvrdila da u snu govori samo litvanski jezik. Litvanija, znaš, jedna od tri baltičke...”“Košarka, Lovac na jelene...”“Znaš. Odlično. Shvataš, litvanski, ali samo u snu. Da ne vjeruješ. Luda riba. Studirala je nešto što se zove, ako se ne varam…”, barmen zastaje, podiže prst, žmuri na trenutak, i, izgovara: “...kvantna fizika. I sanjala na litvanskom. Suludo, čovječe.”“Kvantna fizika je ključ, prijatelju.”“Kako to misliš?”“To je zajebana stvar. Na granici shvatljivog je.”“Hoćeš reći da priča nije za mene. Ili se možda mora ispričati na litvanskom”, kaže barmen, i smijulji se, nemaštovito, kako već rekoh. “Ne, čovječe, ne. Nije u tome problem. Možda ćeš se ljutiti na mene...“O, ti si zaista skrenuo”, kaže veselo barmen i

3�

opet mi se unosi u lice: “Prosvijetli me, ortak!”, dodaje ironično, ma non troppo.“Tvoj izbor. Riječi su, uostalom, nevine. Slušaj, riječ je o atomima, zapravo o česticama koje se nalaze u atomima, i koje su, u najkraćem, nemis-livo male. Ali, uočljive...”“Kao što postoji nauka koja se bavi makro pla-nom, univerzumom, tako postoji i nauka koja se bavi mikro planom, subatomskim svijetom, kos-mosom koji se nalazi u prostoru jednog atoma, hoćeš to da mi kažeš?”, slavodobitno me pita barmen.“O, pa ti si sasvim dobar. I mnogo više od toga...”“Ovu rečenicu sam naučio napamet iz sveske one ribe što sanja na litvanskom, jebi ga. Pomoću ove definicije provjeravao sam da li sam, ili ko-liko sam pijan...”“No”, ipak nastavljam, “...nije baš sve jed-nostavno kao u toj rečenici.” Barmen me zagle-da, hineći želju da čuje što ću dalje reći.“Recimo, tip je dokazao da, ako dvije čestice is-tog, pocijepanog atoma, razdvojimo i djelujemo na jednu tako što ćemo joj promijeniti spin – smjer okretanja – spin se mijenja i onoj drugoj! Pazi, ovo je dokazano. Ne znam kako tebi ovo zvuči, ali, sve ovo je u potpunoj neslozi sa klasičnim pojmom uzroka i posljedice. Einstein je govo-rio da je nemoguće da nešto što činimo čestici

3�

A istovremeno utiče i na nezavisnu i prostorno odvojenu česticu B, jer između ta dva događaja ne može postojati uzročna veza.”Preko mog ramena barmen nekoga pozdravlja ovlaš podignutom rukom. “Čak i da pretpostavimo dešavanje nekog prenosa informacija između te dvije čestice, to se ne može odigrati trenutno, jer, informacija ne može da putuje brže od svjetlosti, a, kažem ti, te razdvojene čestice se teorijski mogu nalaziti na ogromnom rastojanju. Shvataš, dokazano je ono što ruši našu uzročno – posljedičnu koncepciju stvarnosti. Uzrok i posljedica su izmišljotine, neka vrsta proteze za mišljenje...”, završio sam ovu uzaludnu priču, kako se to kaže, u dahu. Barmen me i dalje gleda. Nakon kraće ćutnje, kaže:“Ako se dobro sjećam, rekao si da ne znaš kako će mi sve to zvučati?”Klimnuh glavom.“Kao priča nekoga ko je skrenuo, bez ostatka. Nadam se da se ne ljutiš?”Nastavljamo razgovor. Vijugav, i sada bez na-pornih toposa. Već su i kasni noćni sati. Kontinent noćobdija počinje da pulsira. U neko doba, krećem prema izlazu iz Tabasco bara i pitam barmena za ime. Kaže mi da se zove Gušter. Pretpostavljam, ipak, da mu je to nadimak.

39

***

Kasnije shvatih: u trenucima dok sam ja razgo-varao sa Gušterom, Aurelija B. je pot krovom roditeljskog doma, nekih petsto kilometara dalje, tonula u san, osjećajući tako poseban, nev-idljivi zagrljaj usnulog sopstva, i neobjašnjivu, bezuzročnu informaciju koja, odnekud, bijaše stigla u njeno tkivo.

(1999.)

Sonja Tomović Šundić

43

PISMO BRATU ALEXANDRU

Dugo si se spremao da obučeš crnu odoru i s tim crnim odsjajem kreneš po svijetu. Govori Alexandre! Ja evo pišem povijest tvog života do konačnog smirenja pod kupolom seo-ske crkve, koja se otvara i diše na istok. Ruke su se same skrstile na tijelu. U tom času spreman si za veliku tajnu – najveću, zalivenu u ljubičasto vino na odru na kome spavaš, hladno i mirno. Jasni zvuk drveta okovao je drvenu tam-nicu. Imam li pravo da oglasim duši da je kraj, da nema poravnanja u vječnosti, da se više ni-kad nećemo sresti? Ja u život a Ti u smrt... I tu ne bi pomogla ni moja smrt, jer je tvoja smrt već iskoračila ispred i uvijek je u prednosti nada mnom za taj početni iskorak!

44

“Svijeću” - rekla je majka – “Kandilo, da zažari životom to tijelo koje je obasjano tamom smrti, nijemo i nepomično”. Dok se život gasio postojao je jedan veliki tre-nutak – koji sve nadmašuje. U tom času ništenja života, vrijeme je iscurilo u makavejskom postu svijetlećeg avgusta. Još uvijek si tu dok te gleda-mo i dodirujemo, ali nisi tu jer ne možeš ništa da izgovoriš u vremenu... U vječnosti – možda, ali je nepoznat put koji vodi u misteriju smrti, pokretljiva granica koja dijeli život i smrt i ne može se prelomiti. Alexandre, jesi li tu? Jesi li ti još uvijek Ti? Kada si ti prestao da budeš Ti? U kom momentu? U trenutku udaha ili izdaha? Kratki rastanci onespokojavaju, dugi su razlog za očajanje... Don Marko pribrano je govorio da je budući život velika nepoznanica, dok je ispitivao plamteće boje na platnu baroknog slikara. U ovom životu vidimo ono što vidimo okom, u vječnosti ćemo naučiti da gledamo suštinu. Tada će se potvrditi, ono što um već zna sjećajući se, a ljepota ovog svijeta se pretvoriti u prekrasnu harmoniju koju naša duša već sad sluti. Posvećeno je ovo slovo dragim sjenima... Onima iza kojih ništa nema osim svjetlosni prah, kao meteor što stvara zagasite iskrice kratke kao dah, lijepe kao zora. Biće je njihovo sada nevidljivo poput svjetlosti ubilježene u dušu. Njihovo post-

4�

ojanje je bila strašna opomena za one koji ostaju. Pišem slovo onome o kome nema drugog slova sem moga, o kome se ne slovi nigdje, ni u kakvoj riječi, čiji je spomen bljesak na skromnom krstu raspeća, pišem slovo koje je više život od samog života, slovo koje brani od smrti umorene patn-jom, bilježim sliku stradanja bez krivice. Alexandre, idemo zajedno... Da se potvrdi da smo postojali – riječ svjedoči da si bio tu i da si zauvijek tu, jer si izrastao iz njenog živog srca. Stoga blagosiljam riječ koja mi te vraća. Slavim zapis koji nas ujedinjuje zauvijek. Spreman si, Alexandre, da živiš mojim životom, da vaskrsavaš mojim riječima, da postojiš mo-jom ljubavlju što sjenke mrtvih oživljava? Gos-podsko lice, ukrašeno melanholičnom sjetom i crnom zjenicom, pažljivo je pratilo likove koje hoće da ureže u sjećanje i ponese sobom kao zavještanje na oltar svetilišta. Vide li oči dok sklopljene snuju u nepomičnom tijelu, Alexandre? Moćne su riječi i pogubna osjećanja prema Onom što je tamu uzeo za pokrivalo svoje? Susretnimo se sa proživljenim životima bližnjih koji tonu u ljupki odsjaj sjenki na zidu. Da se pogledamo poslednji put oči u oči Ja i Ti u dostojanstvu sna. “Alexandar se preselio u uspomenu” - uzdahnula je majka srcem Bogomajke, otuda ga ne može

46

pomjeriti niko, ni čovjek, ni Bog. Sve što imamo sabiramo na kraju, jer je to jedina mjera sad kad smo strani životu i određujemo značaj onom što je prošlo zauvijek. Taj sukob udah – izdah traje već čitavu vječnost, sve dok izdah ne preuzme prevagu i vlast nad tijelom, još jedan pogled rastvorenog oka dok crveno modrilo ne dođe do kraja. “Daj mi ruku Alexandre, moj je život jači od tvoga – uhvati se za mene. Možda ću te dozvati natrag u posto-janje koje plamsa u zračnom prozraku avgusta”. Ruka ti je topla i meka sa pečatima ugašenih muka na površini, a moja ruka neka ti bude me-kano uzglavlje za odlazak. Čovjek je biće smrti, jer je biće života. Da poželim onda da nikad nisi postojao, da ni u kom obliku nisi tu gdje jesi, jer bi se jedino tako izbjeglo lice smrti. Alexandre, nepomičan si..., miran, već danima očekuješ odlazak iz vremena u kome za tebe više ne postoji sadašnjost ni prošlost, samo mu-drost kojom nazireš dubinu. Pješčanik vremena je istekao, krug je zatvoren nad tobom pjesmom užasa na nepokretnim usnama. Svečanost spava u drvenom hramu u kome si još jednom meko zaspao sjetnog oka, ispijajući tragove na licima koje voliš. “Oprašta se od nas” – rekao je Otac, gledajući Alexandra pravo u tugu zjenice. Poslednji put zajedno smo zaplovili, nijemo okupljeni oko

4�

tvog uzglavlja. Alexandar je nepogrešivo imenovao stvari, a imenovane stvari gubile bi običnost svakidašnjeg iskustva. Blagost duše može da odstrani hladne kristale iz plavetnila oka. „Gledaj srcem a ne okom.“ – učio si nas. Nema ljubavi izvan djela ljubavi, a onda se u srcu ot-varaju dveri nebeske. “Bolesna je moja duša... Duša boli, ne tijelo” - govorio si dremljivo. Podignuta desna ruka hilandarske Trojeručice – da trećom rukom ob-grli sve mučenike koji izlaze iz života. Duša se raskrilila i kao bijela ptica prhnula uvis, u ne-beski prostor. Prekinula se nevidljiva nit što nas je spajala, izgubljena sa pogledom otrgnutim od ikone Bogorodice na zidu. Ako bi čovjek imao pravo na slobodu izbora časa ulaska ili izlaska iz života, mjesto osveštano dahom predaka najpovoljnije je mjesto. Alexan-dre, čekaš u sobi okađenoj nepomičnošću onih bez grobova za koje nas vezuje krv dok struji, pomamljujući se tijelom. Slivamo se u jedno. Stižemo negdje na kraju, upoznajemo se prvi put. Tek na ovom putu bez kraja postajemo bliski prosvjetljujućom patnjom. Alexandrova riječ imala je čudesnu moć, bila je magija, umjela je lako da pronađe put – ravno u srce! Ta riječ imenovala je ono nepojmljivo i vraćala se natrag pročišćena i neukaljana. Bo-

4�

goostavljenost pred Onim ko se ne može umi-lostiviti ni mukama! A šta ako nad tolikom pat-njom nema Onog kome se nadamo, koga tvrdo očekujemo, u čijem zakonu vjerujemo da istra-javamo? Gasne li svjetlost razuma, koji nas izd-vaja iz poretka prirode, dok spavaš, sa mojom rukom na čelu i kao da se više ne-poznajemo. Preobražavaš se u voštanu figuru pod jasnom svjetlošću sunca, koje udara pravo u lice na kućnom pragu. Smrt počinje iznutra, kao san koji nas obmotava poput paukove mreže i privlači duboko i zanosno. Ništa da se ne zaboravi od ovog dana, ovog časa! Neka ništa ne potone u sjenku zaborava jer bi to bila potpuna smrt. La-zar je ustao čudesno na glas proroka koji ga je pozvao! A gdje su danas proroci, kad je objav-ljeno da su bogovi iščezli, sva proroštva lažna, istina pogubna? Alexandre, moja ruka više nije obična smrtna ruka, jer te vuče iz smrti. Uzaludno je u nju utisnuta duša koja čeka ispovijest, uz zloslutni krik ptica nad tvojom glavom. U crnim kolima, koja niz brdo nose tvoju lijepu glavu, ona se tada pomjerila zauvijek na Istok. Ako te zaspemo zemljom, hoće li ta zemlja biti drugačija, lakša od one neosvećene mojom dušom? Crkva u ko-joj su ugrađene kosti, najbolji je temelj, vječni dom satkan očevom ljubavlju za tebe, Alexan-dre. Kamen na kamen, majstori zidaju za tebe...

49

A ti strpljivo čekaš da prvi ispitaš ljepljivi miris ikonostasa, koji širi miomiris tamjana u crkvi. Poslednji put nad tvojom glavom širi se top-lina nadčulne harmonije – liturgijski blagoslov, mekoća pomjera vlažne kamene zidove umirene na rubinsko-crvenom prijestolu. Svjetlost se ljulja na zidovima stopljenim zajedničkim uzda-hom. Je li se duša odvojila od tijela? Je li izašla iz njegove tamnice, vrativši se u svoju posto-jbinu ili je utrnula zajedno sa nepomičnim mi-rom tijela? Pitanja i odgovori... Kakav je smisao tog uznemiravajućeg očaja koji se neprijateljski uvlači u srce? Je li se sve to uselilo u moje srce, pa ono sad obogaćeno predatim zavještanjem živi napregnuto svoju dvostrukost u nedogled? Poslije ovoga, može li se sabrati kao prije, usnu-ti? Kako to jedan tren izvrće životnu ravnotežu u korijenu? Gdje je smješteno pitanje života koji se ugasio – u smrti ili nekom novom životu? Mi stojimo s jedne strane a ti prelaziš granicu, kojoj se nikako ne možemo približiti - ni očajem, ni molitvom, ni tugom. Otkuda pravo na pitanje smrtnom stvorenju, koji kao Jov proklinje dan u koji se rodio kršten nesrećnim imenom? Zemlja zemlji, prah prahu – a duh se vrati Bogu koji ga je stvorio. Dok palimo kandilo uzdahom duše, koja ne može da pregori patnju, samo te u snu jasno dozivamo. Ako nas ljubav strastveno vezuje za postojanje,

�0

šta nas vodi ne-postojanju i zašto o tome ćutimo, kad o tome treba misliti dok smo budni? Zaklinjao si se pred licem arhanđela da si nas izbavio svojim mukama, da si nas ti rodio svo-jom patnjom, da si najvišom cijenom platio slo-bodu svojih bližnjih. Pisano je – „Blago čistim dušama miropomazanim, jer će osjetiti buduće blaženstvo...“ Ili će sve potonuti kao Atlantida jer nema čovjekoljubivosti kojoj žurimo da se predstavimo? Ne postoji veza između živih i um-rlih, Arijadnina nit, koja služi poput svjetlosne zrake između vidjela i tame! Ne vidiš a treba da povjeruješ kada povjerenje duše dolazi kroz varljivi dar gledanja, to je pakosna tiranija oka. Odreknemo li se vidjela, okrenemo li žar srca od života, hoćemo li tada dodirnuti Tajnu kojom se rodio svijet?“Kad ne očajavam, ne vrijedim ništa” - govorio si, Alexandre, nemoćan da objasniš tugu posto-janja, kada je bolesna sama duša, duša koja boli. Zašto buditi Onog kome je postojanje smrtni pokoj u premirnom carstvu noćnog sna? Da se pripremimo, susreti će biti strašni, oni koji ovu noć rastopljenu užasom savladavaju u potpunos-ti. Zar je za lov na život neophodno ludilo uma i srca? Zar se samo na rubu propasti duše može misliti kristalno jasno? Tužni su putevi kojima si hodao Alexandre, staze koje zlokobno vode, na putu poraza. Velika pitanja nose velike patnje.

�1

Ima li srca osim izabranog da ih podnese? Tamni episkope, udaraš crnim žezlom plamenim, ti crni episkope, mračnu što nosiš sudbinu i mučiš dušu bezumno osjetljivu. Prvim pogledom, ostajemo na površini stvari, otkrovenjem prodiremo u njihov skriveni smis-ao. Svijet se pruža oku i uhu kao postojanje za nas, dok iza ostaje neprozirna velika tajna. Kao u knjizi Postanja - čovjek, nebo i zemlja i sav vidljivi svijet oduhovljen je božanskim promis-lom. Čovjek osjeća zanosni ukus slobode, slo-bode nezamislive bez stvaranja. Svijest o slobodi oslobađa pritiska sudbine, ali da li je tu i pobjeda nad smrću i konačnošću? Alexandre, ime ti je nepobjedivi, kao slavnom učeniku slavnog učitelja koji je pokorio svijet. U noći bdenja, nad tvojom glavom su se nadnije-li dragi likovi obavijeni tužaljkom, da prvijenca na odru pomiluju poslednji put. To čudesno zrno brojanice crne protkane tirkiznim kuglicama držiš u ruci. Oblačimo se u crnu boju smrti - a zašto, ako je objavljeno da je smrt novi život, da se ne uvijemo u crvene kristale života? Obećanje početka onome određenom za sudbinu u kojoj se umire mlad. Mlad u smrti, eto nagrade za izabrane! Bilo je to doba nevine mudrosti po-tekle iz čistote koja pogađa. Vatrena radoznalost ugašena je saznanjem da je monolog varljiva slika u prividu u kome se ogleda.

�2

Putovao si na Istok, Aleksandre, a Istok te okre-tao pravo na Zapad. Borba je trajala čitav život i konačno se rešavala u keliji svetogorskog ma-nastira Hilandara koji budi monahe na uranak. Desna je ruka svečeva u Hilandaru, poljubac života koji iscjeljuje bolesne na smrt, od koje se živi i umire prije smrti. Bio si mlad i star, Alexandre. Iskustva koja si nosio stvarana su vjekovima, slamajući ti mladalačku energiju. “Ako se dotaknete zla, nećemo se nikad sresti u nebeskoj harmoniji... rastaćemo se zauvijek” - govorio si. Kakve se misli roje u tvojoj glavi dok sjediš na kraju nepreglednog prostranstva, Alexandre? Ima li drugog znamenja za ljudsku tugu i samoću?. Pisano je – „Blago onima koji plaču u čistoti srca jer će zadobiti slavu budućeg života.“ Nadao si se, Alexandre, da mora biti utjehe za one okrenute od lica života. Svakim damarom tijela volja za životom je slabila, povlačila se smišljeno, izvlačila iz nepresušne matice posto-janja. Posmatrao si razlivene oblake uronjene u kristalnom plavetnilu neba i nisi znao je li čaša zagasito rumenog vina ispunjena do vrha i ko-liko još nedostaje... Osjećao si kako ti misli nad-olaze poput plime, uspostavljaju nepredvidivi poredak i spojeve. Iz te igre su se izdvajale ideje, ukrštajući se i sijevajući nepoznatim sjajem. Podvižnici su ćutke posmatrali bogougodnog

�3

sabrata Alexandra, osjećajući da je životom pla-tio veliku Istinu. Mirno su se klanjali čudesnom bolu koji ga je razdirao, užarenoj lavini... Nemir se pojavljivao iznenadno u pravilnim vremens-kim razmacima i tako je bilo jasno da neće biti konačnog smirenja ni na jednom mjestu i ni u jednom vremenu. Često su te viđali na putu prema kamenom vrhu svetilišta koje te i privlačilo i odbijalo. U dugim noćima klečao si pred ikonom čudotvornom, dok su ti se na koljenima i rukama otvarale žive rane i krvavi tragovi ostajali na hladnom mermernom podu. Jesi li tada gubio nadu u besomučnoj jurn-javi naniže, pokoleban i napušten? Što je bolest bila jača, vjera je bila tvrđa. Što je tijelo bilo slabije, duša je bila svjetlija i snažnija. Na Bogoslovskom fakultetu, postojalo je drevno mračno stubište ukrašeno skromnim kelijama u kojima se ocrtavaju izdužene sjenke na zidu. Mo-nasi su te pratili, Alexandre, budnim pogledom. Okupljali se oko tvoje riječi, vjerovali u njegov govor, zaklinjali njegovom patnjom i čekanjem. Riječi molitve klize - “Gospode Bože – pomiluj me grešnog. Eloi, Eloi...”Ni tada nije bilo jasnog odgovora i nestrpljenje te savladalo, pa si bezglavo žurio da ispiješ čašu do dna. U takvom času proglasio si da na tebe ljudska riječ ne djeluje. Poput osjetljivog instrumenta bilježio si sve

�4

promjene u okolini, registrovao najmanje potrese i nedoumice na licima drugih. Ta pretjerana istančanost čula dovodila te je u stanje prozorlji-vosti koja prodire kroz opnu predmeta kao kroz prozirno staklo i sagledava njegovu unutrašnjost. Zapažanje negativnih i pozitivnih vibracija, ti si Alexandre, usavršio do te mjere da si na licu mogao da raspoznaš svaki, koliko god skriveni, momenat raspoloženja. Hodao si usamljen, sivim ulicama natopljenim gustim kišama i nastojao uzaludno da pokrije dušu, da se ne vidi u svakom času, da ne sija na dlanu desne ruke tako jasno da je svaka nepri-jateljska noga može zgaziti. Vjerovao da, ako se ispravno zakuneš, si zaštićen od zlih očiju podzemnog svijeta. Amajlija drvenog krsta, zakačena kožnom vrpcom, oko mekog vrata osiguravala je uspjeh u napregnutoj borbi. Sjedio si, Alexandre, na kamenom stepeništu prekriven crvenim pečatima po licu i tijelu i čekao... Čekao uporno danima, iako si znao da niko neće doći. Strpljivo si sjedio, posmatrao smeđe ćilibarske oblike sparnog ljetnjeg dana i dozivao onog koji će nenajavljen stići i dati slo-bodu. Obučen u plavu odjeću, blijedook, zatvo-rio si očne kapke prije nego što si zažmurio.Učitelj je dan i noć plijenio tvoju pažnju. Dijalog stalni... bijeli anđeo na zidu sa zlatnim oreolom budno je motrio na sagovornike i zagonetno se

��

osmjehivao. U jednom momentu poželio si, Al-exandre, da ga ukloniš, možda si povjerovao da je demonska sila uspjela da probije štit i koplje i izađe na površinu. Kobaltno kandilo hilandarsko svjetlucalo je pak, tiho bacajući tamnu sjenku krsta na zid trepereći zagasitim zrakom. Našao si se u staklenom kovčegu, nepomičan, na poslednjem spratu velike zgrade. Oštrica sječiva, nije te se više ticala, Aleksandre, lebdje-la je između jave i sna, dok je zvono odzvonilo znak za ponovno buđenje. To zvono ćeš kasnije mrzjeti i proklinjati... kad se budeš probudio sa bijelom trakom oko glave. Shvatio si tada da je izdaja potpuna. Tih dana, Alexandre, mogli su te sresti u prašnjavim crkvenim knjižarama, pred sjajnim ikonostasima, posvećenog molitvi... znam da si skupljao zvukove riječi i nastojao da od krhotina sklopiš istinu. Iscrpljeno, prerano izboranog lica klečao si mučenički pred ikonama: “I domaći tvoji omrznuće na tebe – postaće tvoji neprijatelji – ko hoće za mnom nek uzme krst svoj” - tiho si govorio. Tada se pojavljivala Natalija... Bila je krhkog iz-gleda, figure tanane, izduženog lica na kome su dominirale žive oči. Zajedno ste palili voštanice za umrle i žive, uboge i nesrećne. Sve to oduzi-malo ti je ponekad snagu da se ustremiš na gore, ispunjavalo te nepoznatom strepnjom.

56

Sa dalekih putovanja i hodočašća svetom zeml-jom, majci si donosio posvećenu ikonu, stavljao je bez riječi pod glavu i pažljivo posmatrao njenu reakciju... Na sve što je prirodno čovjek se neka-ko privikne – nevolja je neprirodna... Začuđen si slušao diskusije osnažene filozofskom argumen-tacijom i lagano se pomjerao u desno nastojeći da pomrsiš konce razgovora, Aleksandre. “Magister dixit” – tužno si ponavljao Alexan-dre. Ali - da li je istina veći prijatelj od neprijatelja istine ili je vrijedi žrtvovati za prijateljstvo. Po tome se pokazala ljubav Božija prema nama, što je sina svoga jedinorodnoga žrtvovao da živimo kroz njega. Isak je bio spreman da žrtvuje Avra-ma. Otac žrtvuje sina da bi njegova ljubav usino-vila svakog čovjeka u vremenu. Učitelj je stajao u sredini kruga s mačem u ruci spreman da zasiječe u živo tkivo ispred. Stajao je jedan momenat i lagano spustio mač u korice, odlučan da ne povuče crtu koja bi zauvijek razd-vajala dvije polovine. Ti si se najviše radovao njegovoj odlučnosti da ne posumnja ni tren u teret dvostrukosti. “Je li cjelina bolja od dvije suprotstavljene po-lovine?” - pitao si - “Može li se rastavljeno sas-taviti u vječnosti? Šta biva kada se od kruga od-metnu njegovi vlastiti fragmenti? Ostaju li dio kruga ili bivaju novo?”

��

Otac te sanja često, Alexandre. U njegovom snu se javljaš kao malo dijete, anđeoske čistote sa crvenim žižkom na čelu, u kome pulsira život. Gledaš ga mirno, sa tugom u očima i opraštanjem na usnama...- Sjedobradi Nikanor dolazio je često i ponavl-jao: “Blago vama! Alexandar vas je okupio i pat-njom sjedinio – zauvijek.” Starci su usvojili zlatno dijete predosjećajući da će ono sagraditi zlatnu kupolu s krstom koja će da prekrije grad; “Sve traje kratko u životu kao i u smrti”, uzvikivao bi Crnorizac, dok je osvećivao male napuštene hramove. Ima u životu posebna vrsta ljudi – neobični kao orlovi. Takvi ne hodaju mirno ni u snu. Izazivaju opšte divljenje. Lete visoko, i tada su nedodirljivi, ali kad se malo spuste izazivaju samo pometnju, negodovanje, zavist i otpor. Bog je stvorio dvoglavo biće koje je rasjekao na dvije polovine koje se traže. Post-oji prirodni zakon ako stojiš na krivom tornju jedino padanjem možeš da ispraviš početnu za-krivljenost. Na Božić, utonuo si u besvjesno stanje, ležao si i disao ravnomjerno - kao da spavaš. “Još jednom da ga pozovemo”, rekla je majka, njena riječ zazvučala je svemoćno, kao da nema prepreke koju ne može pomjeriti. Uz molitvu za ozdravljenje pomjeraš i otvoraš oči. “Sve ima poredak i svaka harmonija ima uzrok”

��

- govorio bi učitelj u zanosu iskrene zadivljen-osti.“A patnja i bol? Očajanje i iskušenje?” bezobzir-no si se opirao – „Ima li života poslije smrti? Svi-jetle tačke u prostoru su privid, plod raspaljene uobrazilje i kosmičke usamljenosti. Kako je geometrijski sklad zvijezda moguće povezati sa neuređenim ljudskim odnosima, tugu postaviti iznad vječnosti?Učitelj bi žurno pomjerao usijano kamenje i blagim pogledom pratio sklad nebeskih sfera. Taj zanos si osjetio samo jednom u porti Sab-orne crkve, Alexandre, kada je pod kamenom kupolom svete građevine zatreperio božanski zrak i prošao ti kroz glavu brzinom svjetlosti. Sjećanje na taj doživljaj pratilo te na svim molit-vama. Neizreciva blagodat, koja se pretvorila u sjećanje sa uzaludnom nadom da se ponovi. Još te vidim dok poslednji put gledaš bjeličasto-modri kamen izrastao na vrhu zelenog pros-transtva. Plavo nebo i bijeli kamen, u nemirnim prelivima podsjećaju je da je igra završena na mjestu na kome je i nastala. Više ne možeš ni da hodaš, ni da govoriš, jer je sve već izgovoreno. Bilo je to vrijeme velikih promjena, na horizontu su se nazirali plavi jahači apokalipse, dok si san-jao svete lestvice uspenja. Da je čovjek beslovesan njegov položaj ne bi bio beznadežan. Ali, otkud osjećanja što paraju dušu,

�9

probadaju sa hiljadu nevidljivih uboda, taj otrov što ispunjava naše srce u patnji za bližnjima? Veliki mučenici su kao velike opomene, uvi-jek dolaze kad ne tražimo, uvijek su tu kad se ne nadamo. Očajanje je bilo tako duboko da je prekrilo svjetlost bjeličastog neba. Blijedo lice poslednji put spava na kućnom pragu i kao da izgovara: “Tamaturgos”... Može li se Bog umi-lostiviti patnjom? Vrijeme je... Odlaziš u smrt. Ti ćeš prvi saznati odgovor, jer osim časa smrti, ima samo čas kad ne treba govoriti.

Dragan Radulović

63

PROPAST KUĆE MARINKOVIĆA

Da budem iskren, mislio sam da nikada neću na-pisati priču po istinitom događaju, čak sam ra-nije bio sklon da se podsmijevam kolegama koji su takve stvari pisali i još ponosno isticali kako njihovo djelce ima uzor u nečemu što se uistinu zbilo. Smatrao sam da nema istinite priče, iz pro-stog razloga što više nema ni stvarnosti na koju bi se ta istina odnosila. Svijet se odavno nalazi u vlasti pričine, pod okriljem demonskih simu-lakruma, tako da je svaki govor o istini postao najobičnije mucanje uma. Kako ne volim da mu-cam, tako sam uvijek birao sumanute i nestvarne teme za svoje literarne sastave. Gospode, lako li je bilo izmišljati muke i pisati o njima. Teškoće nastaju kada jadi kojima je čovjek svjedok post-

64

anu neizdrživi, a kada nikakve utjehe nema osim one koju daruje nastojanje da se ljudska nemoć opiše i stavi na hartiju. No da se razumijemo, kada se nemoć opiše ona ne prestaje da muči i ponižava, samo čovjek tada osjeća da je ipak nešto učinio, da je pružio otpor zlu bez obzira koliko mali i beznačajan. Profesor Luka Marinković predavao mi je latin-ski u budvanskoj gimnaziji. Kako nijesam poka-zivao posebno zanimanje za taj predmet, i moja ocjena je bila odgovarajuća. Mada, volio sam da dolazim na časove i slušam njegova nadahnuta predavanja o životu i običajima starih Rimljana. Bavio se numizmatikom i povremeno je u lokal-nom listu „Primorske novine“ objavljivao tek-stove iz te oblasti. Znam takođe da je prevodio Marcijalove epigrame, kao i fragmente iz knjige Kvinta Kurcija Rufa „Povijest Aleksandra Ve-likog makedonskog kralja“ i objavljivao ih u časopisu Društva književnika Crne Gore, dok mu vrli književnici crnogorski nijesu otkazali saradnju zbog javno iskazanog političkog stava. Čini mi se da je to bilo krajem ’91. godine. Baš u vrijeme očiglednog početka sveopšteg ludila objavio je tekst u nedjeljniku „Monitor“ u ko-jemu argumentovano ukazuje na pogubnu zab-ludu vlasti koja smatra da je buđenje radikalnog nacionalizma najobičniji politički manevar bez posljedica, da će zvijer puštenu s lanca docnije

65

moći da nadziru. Posrnućemo u varvarstvo, bila je njegova glavna teza, redakcijskom interven-cijom istaknuta u naslovu. Sve bi mu oprostili kao intelektualnu mudroliju i narodu nerazum-ljivu apstrakciju, da nije u tekstu izravno po-menuo gorljivu crnogorsku saradnju sa srpskim velikodržavnim projektom, i postavio pitanje: što će to nama? Tada je nastupila hajka. Neko-liko dana režimske novine bile su pune napada na profesora, izgledalo je da nije bilo pera koje svoje „kritičarsko“ umijeće i oštrinu nije ispro-balo na njemu. A političke duše, pogubno os-jetljive na neistomišljenike, čak su u Skupštini izrazile zabrinutost: „ko nam to obrazuje djecu?“ I profesor Marinković je odlukom Ministarstva prosvjete penzionisan prije vremena. Na pi-tanje svojih prijatelja što mu bi da objavi tekst u novinama, što nije napisao kakvu knjigu, jer knjige u Crnoj Gori svi objavljuju, a niko ih ne čita? Profesor je smijući se odgovarao da mu je već dosadio nastavnički posao, a ovo je bio jedini način da ode u penziju dok u njemu još ima života. „Dobro je što je Goli otok ostao u Hrvatskoj“, rekao je tada jedan od njegovih dru-gara. „Jer da nije, tamo bi tebe smjestili.“ Da se nastavi porodična tradicija, dopunio je profesor ironično, misleći na svog oca koji je na Golom otoku robijao dvije godine a da niko nije znao zbog čega. Svi su se nasmijali toj šali, i saglas-

66

no zaklimali glavama. Pošto je smijeh utihnuo, profesor je pomislio da kaže kako je svoj tekst objavio iz prostog razloga što mu se u jednom trenutku zgadilo vlastito ćutanje, a onda je oko sebe vidio ljude koji neprekidno ćute, koji svoju građansku hrabrost iscrpljuju ogovaranjem vlasti u pola glasa, i sagledavši u trenu prijatelje drugim očima odustao je od obrazlaganja svog postupka. „Od svih padeža, dativ me najviše ubija: kome, čemu?!“, sjećam se da je govorio kada ne bismo naučili ono što je on smatrao da moramo znati. „Dativ, u mom slučaju – božija kazna!“, uzdisao je zamišljeno i odmahivao rukom, da bi na kraju, suočen sa smijehom svojih učenika i pomiren sa sudbinom, rezignirano dometnuo: „Quem dii odere, paedagogum fecere!“ Nijesmo se vidjeli skoro deset godina. Kada bih dolazio iz Podgorice u Budvu bilo bi to na kratko, i nijesam imao vremena za posjete izvan porodičnog kruga. U međuvremenu sam čuo da mu je žena umrla, i da ga je to veoma pogodilo. Naravno, poslao sam mu telegram sa nekoliko dirljivih rečenica sućuti, ali sahrani nijesam mogao prisustvovati. Poslije ženine smrti od po-rodice mu je ostala samo kćer Ana, ali ona već godinama živi u Italiji. O njoj znam samo ono što mi je ispričao jedan poznanik, slikar iz Bara, kojemu je Ana Marinković Savedano organi-zovala prodajnu izložbu u Rimu. Pošto je diplo-

67

mirala na rimskoj Akademiji lijepih umjetnosti udala se za nekog Italijana koji se bavi trgovi-nom umjetničkim slikama i zajedno s mužem radi u tom poslu. Povremene napade nostalgije liječi organizovanjem izložbi našijenaca, ali ri-jetko dolazi u Crnu Goru. Profesora sam ponovo sreo slučajno, u ljeto 2007. godine. On je izlazio iz ekspres restorana u hotelu „Mogren“, gdje je redovito objedovao nakon ženine smrti, a ja sam bio na platou ispred Starog grada. U jednom trenutku osjetio sam nečiji pogled na sebi, osvrnuo se i ugledao… ljudsku ruinu, jezivo strašilo upalih očiju i tam-nog lica, koje je čovjek, tek uz napor prisjećanja, mogao prepoznati kao profesora Marinkovića. „O, profesore! Drago mi je što vas vidim“, vje-rujem da sam tih nekoliko riječi izgovorio bez mucanja koje se uvijek pojavi kada god me nešto neprijatno iznenadi.„I meni je drago, mladiću. Povremeno pročitam kolumnu koju pišete, tako znam da je sve u redu s vama. Žao mi je što nijeste napravili karijeru u struci, ali svako pod ruku sa svojom sudbinom. Ako ste vi u novinarstvu i književnosti pronašli svoju, to me raduje.“ Za trenutak je zaćutao i skrenuo pogled, a onda kao da se sabrao i vra-tio natrag. „Kako ste? Kako vam je porodica? Oženjeni ste, pretpostavljam?“„Jesam, profesore. Imam sina od tri godine.

68

Svi smo dobro, bogu hvala. Snalazim se kako najbolje znam i umijem, ali nije strašno.“Klimnuo je nekoliko puta glavom i nasmiješio se. Zapravo, na njegovom mršavom licu pojavila se grimasa koju bi posmatrač, uz veliki napor, mogao da protumači kao osmijeh. Pod uslovom, naravno, da je nekada ranije vidio ovog čovjeka kako se smije.„A kako ste vi, profesore?“, smogao sam snage da upitam, unaprijed strahujući od onoga što bih mogao čuti.„Nikako, mladiću“, rekao je. „Nikako, zaista. Što se iz priloženog jasno može vidjeti, zar ne?“ Ponovo se nasmiješio, ali utisak je bio još odvrat-niji nego malo prije. Bože, uzdahnuo sam u sebi, kada bi ovaj čovjek bar prestao da se smije!„Nego, mladiću, vidim da ste u nekoj žurbi i ne želim da vas zadržavam. Znate što bih vas zamo-lio, dođite večeras kod mene doma. Namjera-vam da renoviram kuću, pa kako nemam gdje sa knjigama odlučio sam da ih poklonim bud-vanskoj biblioteci. Ali, prije nego što to učinim volio bih da za sebe izaberete naslove koji bi vas možda zanimali. Molim vas, učinite mi to. Dođite večeras.“„Ne znam, profesore. Večeras imam nekih obaveza. Možda je bolje sjutra.“ Počeo sam da izvrdavam, ali on nije odustajao. „Nemojte tako, mladiću. Ako ovo odgodimo za

69

sjutra, zaboravićemo obojica. Molim vas, učinite toliko jednom starcu. Obećajte mi da ćete doći večeras.“Što sam mogao da uradim? Obećao sam.Ranije sam, jednom ili dva put, bio u domu profesora Marinkovića. Kuća mu se nalazila u dijelu Budve koji se zove Gospoština, naselje u blizini Staroga grada, malo iznad hotela „Avale“ i nedaleko od plaže Mogren. Sudeći po podac-ima koji se mogu pronaći u monografiji grada Budve, tu je kuću 1932. godine sagradio njegov đed Andrija, jedan od najuglednijih budvanskih trgovaca u periodu između dva rata i nekolike godine visoki državni službenik Zetske bano-vine na Cetinju, zadužen za pitanja trgovine. Kuća profesora Marinkovića nije bila velika: prizemlje, sprat i potkrovlje. Čemu se nije čuditi, jer koliko znam, Marinkovići se nikada nijesu bavili iznajmljivanjem smještaja gostima, čak je na kapiji njihovog dvorišta preko ljeta stajala ploča sa natpisom: nema soba! Sjećam se da mi je ranije taj natpis bio smiješan, i da sam te riječi tumačio kao profesorovu ekscentričnost kojom se izdvaja od drugih Budvana. Docnije ću shvatiti da tu nikakve ekscentričnosti nije bilo, već da je profesor jednostavno htio da zaštiti sebe, svoju porodicu i pravo na život dostojan čovjeka. Pripadnici „starog plemstva“ – kako su zavidljiv-ci iz drugih djelova grada podrugljivo nazivali

�0

stanovnike Gospoštine – dugo su odolijevali nasrtajima prljavog novca i graditeljskog ludila, ali su na kraju i oni posrnuli. Što je sasvim ljud-ski i razumljivo: ljudi žive od plate ili penzije u iznosu od par stotina eura, a jedne večeri im neko zakuca na vrata i ponudi u gotovom cije-lih milion eura za kuću i dvorište. Čovjek, nara-vno, uzme novac, kupi sebi stančić u nekoj od novosagrađenih kula, a ostatak gricka poput miša dok čeka smrtnu uru. Na njegovoj zemlji dripci sagrade solitere sa stanovima za prodaju, od deset do petnaest spratova, i svi srećni. Osim grada koji lagano umire. Znao sam da je u Budvi sve odavno otišlo k vragu, ali ono što sam vidio na putu do kuće Marinkovića mogao sam razumjeti jedino kao isijavanje čistog ludila, kao delirium tremens glavnog urbaniste čiji je mozak konačno izgorio od alkohola i droge. Građevine su bile nabacane bez ikakvog reda, jedne preko drugih, do same ceste; bez parkinga, bez dvorišta, zelenila; ofar-bane u drečave boje, iz razloga da bi se nekako razlikovale međusobno, jer su sve ličile jedna na drugu, kao da je u pitanju jedan model koji se po-navlja do izbezumljenja… Skele, metalne kon-strukcije na kojima se nalaze radnici, vika, doz-ivanje, turbo-folk koji bije iz radioaparata, svuda unaokolo prazne pivske boce, otpaci hrane, vreće cementa i kreča, pakovanja keramike, vodo-

�1

vodne cijevi i velike ploče od stiropora, pijesak različitih granulacija… Sumanuta užurbanost i smrad znoja… Graditeljski pakao.Jedva sam uspio da pronađem put do kuće Marinkovića. Sjećam se, ranije je postojala staza od glavne ceste u Gospoštini, potom nekoliko stepenika pored velike masline i posjetitelj za par minuta dođe ispred kapije od kovanog gvožđa kojom se ulazi u profesorovo dvorište. Sada, tjeskobni lavirint između nebodera, i ja izgubljen u njemu: baš kada bih pomislio da sam napokon pronašao put, zid bi se odjednom ispriječio ispred mene. Ne znam koliko dugo sam lutao, koliko mi je vremena bilo potrebno da pronađem kapiju i limeno poštansko sanduče na kojemu je bilo utisnuto ime profesora Marinkovića. Već uplašen da neću uspjeti, da sam osuđen na vječno lutanje u ovom ne-prostoru, kada sam najzad došao do kapije uhvatio sam se čvrsto rukama za metalne šipke, riješen da ne ulazim u vrt dok se potpuno ne smirim i povratim dah. Da, uplašio sam se. Kada sam docnije razmišljao o događajima te noći, sve nekako mogu da objasnim i razumijem, ali svoje grozničavo lutanje lavirintom između nebodera, ubrzano bilo čije sam udare osjećao na vratu, ledeni znoj koji je oblivao moje lice, gušenje i drhtanje ruku, strah da sam se izgubio zauvijek i da nikada neću pronaći ono što tražim, kao ni put natrag… to ne mogu da objasnim,

�2

niti da razumijem. Jedini odgovor koji donekle zadovoljava jeste da tih četrdeset metara izlom-ljenih zidova i udvojenih stepenika koji se na-laze između ceste i kapije profesorovog dvorišta u stvari i nijesu prostor kojim ljudi hodaju, već neka vrsta demonske stupice za duše. Neuvjerlji-vo i budalasto zvuči kada se tako kaže, ali meni ništa pametnije ne pada na um. Otvorio sam kapiju i načinio nekoliko koraka kada je od mene, odnekud iz tame, glas zatražio da se predstavim. „Ko je to?“, čuo sam profe-sora kako reži. Kazao sam svoje ime. „O, to ste vi mladiću. Oprostite, mislio sam da je neko od ovih zločinaca zalutao kod mene.“ Što je ovo, up-itao sam ga, pokazujući rukama na višespratnice koje su bile sagrađene svuda unaokolo. „Stvar-nost, mladiću“, odgovorio je profesor rezigni-rano. „Sačekajte trenutak da zapalim ovo smeće, pa ćemo u kuću.“ Kresnuo je upaljač i plamen prinio gomili pored koje je stajao. Zgužvana kartonska kutija je odmah počela da gori i pla-men je polako zahvatao vreće od najlona koje su bile naslagane jedna na drugu. Profesore, što ne nosite smeće u kontejner, upitao sam ga, ali oprezno, jer mi nije bilo jasno što se u stvari događa. „Nije ovo moje smeće, mladiću. Svoje smeće odlažem u kontejner. Ovo je njihovo“, pokazao je glavom u pravcu okolnih nebodera. „U početku sam išao od stana do stana i molio

�3

ih ljubazno da smeće, kao sav normalan svijet, odlažu u kontejner. Nije pomoglo. Onda sam ja nekoliko mjeseci skupljao vreće po vrtu i nosio ga u kontejnere, misleći da će ih biti stid i da će prestati da me zasipaju svojim otpacima. Ni to nije pomoglo. Naposlijetku sam digao ruke. Oni neprekidno bacaju vreće kroz prozore svo-jih kuhinja ili sa balkona, a ja ga ovdje palim i vraćam im smrad natrag. Nadam se da uživaju u dimu vlastitog smeća, jer ja već izvjesno vrijeme uživam u paljevini.“ Uništićete vrt, profesore, kazao sam zamišljeno. Pogledao je oko sebe i odmahnuo rukom. „Odavno je uništen, mladiću. I to ne mojom krivicom.“ Kada se vatra razg-orela i gusti crni dim plastike počeo da se izvija u visinu, a stanari iz okolnih zgrada uz glasne psovke pozatvarali prozore jer, očigledno: vole da bacaju, ali ne da mirišu – pozvao me je da uđemo u kuću. Dok smo prilazili vratima uspio sam da os-motrim izgled prednjeg dijela kuće, i odmah bio iznenađen koliko je sačuvala od nekadašnje lj-epote. Očekivao sam da je kuća propala koliko i njen vlasnik, ali to nije bio slučaj. Održala se, unatoč svemu. Ušli smo u dnevnu sobu, profesor je upalio svijetlo i pokazao na fotelju da sjed-nem. „Nadam se da ste raspoloženi za čašu vina. Ako ste ljubitelj crnoga, imam jednu bocu koju bih rado podijelio s vama.“ Može crno, uzvra-

�4

tio sam. Dok je profesor u kužini uzimao čaše i otvarao bocu, ja sam razgledao njegov radni sto od mahagonija, bogato intarziran, od čije je očigledne starosti odudarao zaslon računara, tastatura i miš. Profesore, vidim modernizovali ste se. Koristite računar, kazao sam. „Ah, da. Ali samo Word. Ništa me drugo ne zanima.“ Inter-net, bio sam znatiželjan. „Mnogo zanimljivih stvari, ali ne usuđujem se citirati. Nepouzdano mi je… Knjiga je knjiga, mladiću! U mom poslu još uvijek – nezamjenjiva.“ Donio je posluženje, nazdravili smo jedan drugom i onako stojeći ot-pili po gutljaj. Nijesam poznavalac vina, ali nije bilo ni nužno da budem da bih osjetio bogatstvo i ljepotu u ustima. Gusto, aromatično, kao mlijeko u kojemu su se kuvale mirišljave biljke, sjećam se da sam pomislio dok sam uživao u gutljaji-ma. „Profesore, vidim ratujete protiv susjeda“, rekao sam očekujući da će to prihvatiti kao povod za šalu. „Ne više. Porazili su me. Istina još nijesam pot-pisao bezuslovnu predaju, ali i to je na vidiku.“Slegnuo sam ramenima, a onda smo izvjesno vrijeme ćutali, svako zabavljen svojim mislima. „Zanima li vas, mladiću, da čujete što mi se događa? Mogla bi vam ta pripovijest negdje biti od koristi, napokon, vi ste pisac. A ja sam, pripovijedajući je bezbroj puta, uspio dovoljno da

��

je skratim i prilagodim nestrpljivim slušateljima tako da nije duga, niti dosadna. Želite li da vam je ispripovijedam, ovako uz vino? Da vam je poslužim poput kakve delicije?“, upitao je tiho, unaprijed strahujući od mojega odbijanja.„Pripovijedajte, profesore“, pristao sam bez razmišljanja i još dublje se naslonio u fotelju. A on nam je nalio vina u čaše, duboko udahnuo zrak nekoliko puta kao da se priprema da zaroni, i počeo da priča:„Ima već četiri godine kako se svakog jutra budim s osjećajem da ću u dnevnoj sobi zateći dvojicu nepoznatih ljudi kako jedu doručak namijenjen meni. Naravno, još uvijek ih nijesam zatekao, ali to nimalo ne mijenja na užasu koji svakodnevno živim. Tako se budim, tako liježem u krevet, u toj nemoći i poniženju mi prolaze dani… Moja vlastita kuća je pretvorena u pansion gospođe Grubach. Ali da se okanem praznih metafora i usredsredim na priču.Kada su mi ponudili golemi novac za kuću i vrt, kao i mojim susjedima, bio sam u ozbiljnom iskušenju da prihvatim. Upravo se navršavala godina dana od Nevenkine smrti, i razmišljao sam da napustim Budvu, da možda kupim kućicu na Cetinju, u blizini Nacionalne biblioteke, i ovo vrijeme koje mi je preostalo provedem pišući po-vijest moje porodice. Ponuda je bila milion eura, primamljiva i okrugla svota, jer u ovom gradu

76

niko ne nudi manje, čak ni za straćaru samo ako je na dobrom mjestu. No poslije izvjesnog vre-mena, tako zamišljena budućnost mi je postajala sve neprihvatljivija: gdje ću ja, mislio sam, na Cetinje, tamo ne poznajem nikog, a u godinama sam kada ozbiljni ljudi ne sklapaju nova pri-jateljstva. Starost je prokleta na bezbroj načina, zato sjedi Luka tu gdje si, i čekaj smrt. A kada te kći sahrani, neka raspolaže kućom kako bude sama željela, govorio sam sebi. Jedne noći usnio sam Nevenku kako podrezuje ružičnjak u vrtu i pruža mi nekoliko ruža da ih stavim u vazu. Da li nijesam dovoljno brzo pohitao da uzmem te ruže, ili je što drugo izazvalo njenu ljutnju, tek ona je počela da viče na mene. Kada sam se pro-budio i pokušao da se sjetim što mi je govorila, nijesam uspio. Od svega, zapamtio sam samo gnjev na njenom licu, i odustao od prodaje. Sjedi Marinkoviću gdje si, naredio sam sebi. Moji susjedi su prodali svoje kuće i odselili. Nekoliko puta su advokati graditeljskog lobija dolazili kod mene i nagovarali me da i ja uradim isto, malo povećavali cijenu, činili razne ustupke, ali ja sam bio nepopustljiv. Poslije izvjesnog vre-mena prestali su da dolaze, i počelo je da se ruši po mom susjedstvu. Svakoga dana gledao sam velike mašine kako drobe zidove, i nekada lijepe kuće čupaju iz temelja. Već tokom pripremnih radova na terenu počele su nevolje: potkopali su

��

zid od mog imanja i on se srušio odnijevši skoro dva metra zemlje. Razgovarao sam sa glavnim nadzornikom radova da se to čim prije popravi. Ne brinite ništa, popravićemo, uvjeravao me je umilno. Sagradićemo ga, biće čvršći nego što je bio. I zaista, željeli su da ga sagrade upravo takvog, čvršćeg nego što je bio, ali dva metra u mojoj zemlji. Što je ovo, upitao sam nadzornika. Oplata za zid, odgovorio je. Zar to nijeste tražili? Pa što nije na granici dvorišta? Jeste na granici, bio je siguran. Kako jeste?! A ona dva metra zem-lje što su se urušila?! On je slegnuo ramenima. Meni su tako rekli da uradim, i ja sam uradio. Ako mi kažu da rušim i podignem na drugom mjestu – meni nije problem. Dobro junače, ka-zao sam, riješen da sjutra posjetim građevinsku inspekciju Budve, ili komunalnu policiju kako je sada demokratski nazivaju. Napravio sam neko-liko fotografija oplate iz različitih uglova. Uzeo iz porodičnog albuma fotografije na kojima se vidi gdje je zid nekad bio. Napisao zahtjev komunalnoj policiji da njihovi ljudi izađu na teren i zaustave bezakonje koje mi graditelji čine. Pripremio sam se za boj protiv birokratije, očekujući da će mi najveći problem biti glaso-vita mrzovolja šalterskih službenica. Jer sam bio siguran da je zakon na mojoj strani. Bože, kako li sam naivan bio!Dočekali su me lijepo. Ispostavilo se da je sekre-

��

tarica načelnika komunalne policije moja bivša učenica Milena R., i ona mi je odmah zakazala sastanak kod njega. Nakon petnaestak minuta čekanja, pozvan sam u kancelariju. Recite pro-fesore, koje su muke, bio je ljubazan. Dok sam ja izlagao problem on je ponešto zapisivao na papir i klimao glavom, da bi pošto sam okončao priču telefonom nazvao svoje ljude i poslao ih na teren da pogledaju stanje i odmah zaustave dalju gradnju ukoliko se pokaže da su dripci ušli u moje imanje. Bio sam oduševljen profesion-alnim radom komunalne policije i zahvalan do neba. Ispratio me je do vrata i prijateljski spustio ruku na rame. Ne brinite ništa, profesore, rekao je uz smiješak. Biće sve u najboljem redu. Idite doma i ne razmišljajte, od sada je to naš prob-lem. Možete imati povjerenja.I zaista, kada sam došao doma vidio sam građevinske inspektore na terenu kako pišu zabranu i zaustavljaju rad. Tako treba momci, pomislio sam zadovoljno. Mora postojati red, mora se znati što se smije a što ne! No, moje zadovoljstvo trajalo je kratko, tačno koliko i zabrana radova – nepunih tri dana. Na-kon tog vremena, rano izjutra postavljenu opla-tu su nalili betonom i potporni zid je osvanuo otevši mi dva metra od placa. Svađao sam se sa nadzornikom, prijetio sudom i zakonom, vrištao, psovao… Nijesu obraćali pažnju na moje riječi.

�9

Ponovo sam zakazao sastanak sa načelnikom. Primio me je, saslušao, i kazao da je nemoćan. Profesore, investitor nam je dostavio dokumen-ta u kojima piše da je to zemljište opština pro-glasila javnim putem i da oni ne rade ništa drugo osim što taj javni put privode njegovoj namjeni. Kakav javni put, gospodine načelniče, vrisnuo sam do neba!? Evo, moj posjedovni list za kuću i plac, sve lijepo piše. Počeo sam da vadim pa-pire iz torbe, a načelnik me je uhvatio blago za ruku i zaustavio. Profesore, najbolje će biti da taj problem riješite u katastru. Oni su izdali do-kumente za koje vi nalazite da su sporni. Ako se ispostavi da je greška, i ako je isprave – od-mah ćemo porušiti zid i sve vratiti u ranije stanje. Ne brinite, profesore. Mi smo tu da pomažemo građanima. Budvanski katastar je vučja jama. Pod uslovom da je čovjek spreman da plati odgovarajuću svo-tu novca, ili da ih podmiti kakvom nekretninom: poželjan je poslovni prostor, ali ne odbijaju niti stan – spremni su na njegovo ime uknjižiti i Empire State Building. Kada su se napokon smilovali da pogledaju moj slučaj ispostavilo se da nijesu izuzeta samo dva metra s prednje strane dvorišta, već po dva metra sa svake strane placa. Sitnica, blizu 240 m2. Kada i čijom odlu-kom, na osnovu kakvog zakona, ko je mogao da mi otme dio placa a da ja za to ne znam, pitao

�0

sam naivno pokušavajući da se snađem u cijelom zamešateljstvu, a oni su nevješto slijegali rame-nima i prebacivali odgovornost s jedne opštinske službe na drugu. Na moje uporno insistiranje da moram razgovarati sa načelnicom katastra i od nje lično zatražiti da se greška ispravi – smijali su mi se u lice. Ko sam ja da bi me načelnica primila i trošila dragocjeno vrijeme svog života na razgovor sa mnom, zar ja ne znam da ona ima mnogo neodgodivih društveno-političkih obave-za, zar ja stvarno ne znam s kim imam posla ili se pretvaram da sam pao s Marsa samo da bih njima zagorčavao život – govorili su rječito nji-hovi osmijesi. Vidio sam da ću morati na sud. Ali, kada sam se obratio prvom advokatu da me zastupa, shvatio sam da ni to neće biti lako. Niti jedan advokat iz Budve, a razgovarao sam sa njih nekoliko – nije htio da uzme slučaj. Nije dobro za karijeru tužiti se s Opštinom. Uz jade sam angažovao dvojicu iz Podgorice, ali oni su me samo lagali i odugovlačili tako da sam morao da im otkažem. Odlučio sam na kraju da samostalno podnesem tužbu i kako znam i umijem vodim svoj slučaj, pa što ko ponese. Uporedo sa mojim mukama da povratim oteto zemljište, vodio sam borbu sa urbanizmom i komunalnom policijom Budve. Pogledajte, mladiću, ove nebodere oko mene. Od kada su ih

�1

sagradili ne vidim Sunca ni Mjeseca, a o stru-janju zraka i pogledu na more – da i ne govorim. Zatvoren sam sa svake strane. Što kaže jedan moj prijatelj sklon cinizmu: ne budi Luka zlo i naopa-ko, vidiš da opštinska vlast brine o tebi, čuvaju te na hladnom i tamnom mjestu da nam duže traješ! Suteren, prizemlje, dvanaest spratova i visoko potkrovlje – to je ono što se očima može vidjeti. A znate li, mladiću, kako je građevinskim doz-volama navedeno: suteren, prizemlje, četiri spra-ta i potkrovlje. Gdje nestade razlika, upitaćete. Tu je, tu je. Samo treba pažljivije čitati. Svaki od ovih nebodera ima suteren I, suteren II, suteren III i tako redom, koliko je graditeljskoj mafiji bilo neophodno spratova, toliko su opštinske ništarije ucrtavale suterena. Shvatate podvalu, neki dovitljivac iz urbanizma spratove je progla-sio za suterene, tako da prizemlje ovih građevina počinje na dvadesetak metara visine. Čisto lu-dilo. Da čistije ne može biti. I donekle smiješno, jer po dokumentima: građevine u Budvi ne idu u zrak, nego pod zemlju.Žalio sam se na sve i svašta. Čim bih uočio kakvu podvalu ili nezakonitost, ja bih je metnuo na har-tiju. No, kako se ja žalim na nešto protivzakonito, tako za dan-dva dripci iz opštinskih službi izdaju odobrenje kojim se to legalizuje. Na kraju je is-palo da je sve u savršenom redu, da je problem u meni, jer očigledno patim od halucinacija, vidim

�2

ono čega u stvarnosti nema.“„Užas, profesore“, kazao sam potpuno zbunjen pričom koju sam čuo. „Užas, mladiću“, potvrdio je profesor. „Međutim, najužasnije od svega nijesu njihove beskonačne laži koje se umnožavaju i nadigravaju jedna drugu. Već ono do čega su me na kraju doveli. A doveli su me do toga da sam se uplašio samoga sebe i onoga što bih mogao učiniti. Dva puta sam poželio da ubijem čovjeka. I odmah da kažem: nije to bila želja nastala u ljutini, kada psujemo i vičemo bezglavo, pa u jednom trenutku pomis-limo kako bi ubistvo drugog čovjeka riješilo sve probleme. Ne. Nipošto! Moja želja da ubijem bila je hladna i primamljiva istovremeno, toliko puna obećanja spokojstva i sreće da mi ni sada nije jasno kako sam uspio da joj odolim. Ali nekako jesam. I sada mi je neopisivo drago zbog toga. Jer, uza sve jade koji su me snašli, stigmata ubice nije ono što bih volio da nosim.“„A što je to bilo, profesore? Koga ste poželjeli da ubijete?“, upitao sam jedva prevaljujući riječi preko usana. „Otrovali su mi psa. Jednoga jutra sam ga pronašao ispred kuće mrtvoga. Odnio sam leš kod veterinara i on je, poslije pregleda, rekao da su očigledni znaci trovanja strihninom. Iako je već bio star i skoro nepokretan još uvijek je opasno lajao kada god bi neko kročio u moje

�3

dvorište, i zbog toga mi je posebno bio drag. Jad-ni Brik. Pošto su ga ubili primijetio sam da sve češće prolaze kroz moje imanje. Par puta sam vidio kako sijenke promiču ispred prozora od moje dnevne sobe. Izašao bih napolje, ali nikoga nije bilo. Razmišljao sam da nabavim novog psa, međutim odustao sam od te zamisli. Umjesto toga, izvadio sam pištolj iz ormara, očistio ga od masti, napunio šaržer, i počeo neprekidno da ga nosim uza se. Nijesam htio dopustiti da me neko od ovih razbojnika izmlati, opljačka ili ubije… a da ja nemam niti najmanju šansu da pružim ot-por. Sjećate se, već sam to pomenuo u razgovoru: žalio sam se na sve i svašta, a najviše na činjenicu da mi ove zgradurine zaklanjaju pogled na more, umanjuju vrijednost kuće, onemogućavaju život dostojan čovjeka… da me jednostavno živoga u grob meću. Jednog popodneva nešto sam radio u vrtu, kada čuh glas kako me doziva: profesore, ba, profooo! Podigao sam pogled i vidio jednog od ovih tipova – koji sebe nazivaju ’investitori’ – kako stoji nalakćen na ogradu terase. Profo, žališ se na zaklonjeni pogled, je li? Nemoj bolan da bereš brigu i pišeš građevinskoj inspekciji, kazaću molerima da s ove tvoje strane našaraju more i palme, i neba kol’ko te volja, pa gledaj profo tu prirodu za kojom kukaš i uživaj u njoj. Čuo sam tada gromoglasni smijeh njegovih

�4

čauša koji su izmiljeli odnekud iz tog kazamata i načičkali se po skelama. Dođi prijatelju, pozvao sam ga umilno. Dođi da se kao ljudi dogovorimo koliko mora, a koliko neba ćeš mi pokloniti. Siđi da progovorimo dvije. Nijesam psovao niti po-dizao glas na njega, bio sam ljubazan. Želio sam da dođe, i kada mi se primakne – da ga ubijem. Naravno, nije došao. Ali je u prijavi policiji – koju je, hulja, istog dana podnio – naveo da sam repetirao pištolj i uperio ga u njegovom pravcu, da sam ga vrijeđao na ’ljudskoj, političkoj i na-cionalnoj osnovi’ (što ne vjerujem da sam činio, jer znam zasigurno da takve utvare ne posjeduju niti jedan od pomenutih kvaliteta pa ne vidim ra-zloga zašto bi ih pominjao) uz prijetnju da ću ga ’ubiti kao zeca’ (što sumnjam da sam rekao, jer za razliku od takve ništarije koju bih rado ubio, zeca nikada ne bih povrijedio). Naravno, bijed-nik u prijavi nije naveo svoje duhovitosti na moj račun, tako da je Miko bio zaista iznenađen kada je iste večeri došao kod mene da se obavijesti o razlozima podnijete prijave.“ „Dobro je da su iz policije Mika poslali kod vas, profesore“, laknulo mi je kada sam čuo ime svog školskog druga. „On je čovjek na svom mjestu.“ „Mislim da je sam odlučio da dođe. Vidio je tamo prijavu na moje ime i uzeo je. Dobar momak, nema zbora. Takav je bio i u školi. Kada sam mu sve ispričao, zavrtio je ljutito glavom i rekao da

��

će porazgovarati sa tipom koji je podnio prijavu i da će mu ozbiljno skrenuti pažnju da me više ne uznemirava i da se slučajno ne prevari i pošalje svoje čauše da po noći vršljaju mojim imanjem. Na odlasku mi je dao broj svog mobitela i rekao da ako mi što bude potrebno ne zovem policiju nego izravno njega. Profesore, kazao je još, ako procijenite da vam je potreban čovjek koji može izvjesno vrijeme pričuvati vaše oružje – biće mi čast ukoliko meni ukažete povjerenje.“Na te profesorove riječi začuđeno sam podigao obrve i pogledao ga upitno.„Da, da. Neko je u policiji očigledno pomislio kako mi treba oduzeti pištolj, a to mi je Miko prenio pažljivo birajući riječi. Ili je Miko sam pomislio da bih mogao po stare dane uraditi kakvu budalaštinu: ubiti drugoga ili sebe, pa mi je diskretno stavio do znanja da to ne činim. Ne znam. Neću da griješim dušu. Što god da je, bio je dirljivo pristojan i odmjeren tako da sam mu zahvalan. Tim prije što sam ga mjesec dana kas-nije sâm nazvao i predao mu pištolj. Shvatio sam da je Mikova zabrinutost sasvim na mjestu. Post-alo je suviše opasno da oružje držim pri sebi.“„Nijeste valjda pomislili da…?!“ „Da se ubijem!? Ne, to nipošto! Ali sam tokom susreta sa visokim građevinskim inspektorom Baranovićem koji se odigrao upravo u ovoj prostoriji – poželio da ispraznim svoj pištolj u

86

njega. Sjedio je baš tu gdje i vi, ne bilo primi-jenjeno! Posmatrao je moju biblioteku hineći da se razumije u knjige, i u jednom trenutku kazao: ’mi intelektualci moramo da se podržavamo međusobno’. To je kao trebalo da znači kako će zbog toga što posjedujem više od dvije knjige doma, on, veliki ljubitelj knjiga i poštovalac ob-razovanja, da učini sve što je u njegovoj moći i zaustavi bezakonje koje se nadamnom sprovodi. Ma hajde!? On će to da učini!? Čovjek kome u Budvi tepaju ’pet do deset’, jer toliko hiljada eura uzima da bi odgodio rušenje bespravno podig-nute kuće za par mjeseci dok vlasnik ne podmiti gdje treba i prikupi odgovarajuće dozvole. On će da mi pomogne. Nijesam intelektualac, uzvratio sam jetko. Kako nijeste, profesore, počeo je da me ubjeđuje medveđim glasom. Ovoliko knjiga imate doma, a kažete da nijeste intelektualac, to ne može biti. Onda je počeo da truća o tome da svaki čovjek koji je nešto diplomirao ima pravo da sebe naziva intelektualcem, i još da od dru-gih ljudi zahtijeva da ga tako nazivaju. Ne znam koliko dugo sam trpio Baranovićevu ’pohvalu intelektualca’, ali u jednom trenutku sam osje-tio neodoljivu potrebu da mu zauvijek zatvorim balava usta. Pogledao sam ga, i umjesto živog čovjeka naspram sebe vidio sam truplo na podu moje dnevne sobe. I u tom trenutku, dok sam gledao Baranovićev leš i veliku mrlju krvi koju

��

vampirski sladostrasno upija moj tepih, pomis-lio sam kako ja u stvari nemam pojma što bih uradio poslije izvedenog ubistva: da li bih naz-vao policiju i predao se bez otpora, ili bih možda pokušao da uklonim tragove zločina? Tada sam shvatio da od mene nikada neće biti ubica. Doc-nije sam sebe tješio kako za to postoje valjani filozofski razlozi, jer ja, shodno onoj Sokrato-voj misli, ne želim živjeti sa ubicom u sebi, ali stvarni razlog je lišen filozofske uzvišenosti i mnogo je banalniji: nemam dovoljno hrabrosti da to učinim. Zbog toga sam istog dana nazvao Mika i predao mu pištolj, oružani list, dozvolu… neka ide sve do vraga!“„Bilo bi bolje da ste prodali kuću, profesore“, kazao sam zamišljeno. „Sada biste živjeli bez ovih nevolja.“„Često mi to govore ljudi. Neko dobronamjer-no, a neko sladeći se mojim jadima. Međutim, da sam pretpostavljao što će me snaći i da sam je zbog toga prodao – osjećao bih se bijedno. A sada mi ne pada na pamet da je prodam.“„Sumnjam da bi je sada i kupili. Što će im? Sa-gradili su kule, nemaju više potrebe za zeml-jom.“ Na te riječi profesor se nasmijao.„Nijeste u pravu, mladiću. Ali i ja sam mis-lio slično vama, čemu se nije čuditi jer ne razmišljamo na način građevinske mafije, pa nam je oprošteno. Prije dva mjeseca posjetio me

��

je jedan od njihovih advokata i obnovio ponudu kao da se ništa nije dogodilo: ista cijena, isti uslovi. Na moje pitanje: što će im moja zemlja kad su već sagradili nebodere? Odgovor je bio: poslovni centar, trgovine, parking… Svaki slo-bodni metar zemlje u Budvi je dragocjen i može se iskoristiti, naglasio je samozadovoljno. Ponovo sam ih odbio. Znam, znam što ćete reći: nijesam trebao. Ali, to je bilo jače od mene. Mili-je mi je da posmatram svoj dom kako propada, nego da ga prodam pod pritiskom. Jer sada, posli-je svega što su mi uradili – prodaja ne bi bila svo-jevoljna, već pod ucjenom. A tako ne pristajem, pa dabogda sve izgorelo! Gnjide! Naslijeđenu imovinu Budvana koji su sticajem migracijskih okolnosti građani SAD-a ili neke od zapadno-evropskih zemalja ne diraju. Ne smiju! Hoće u evroatlantske integracije pa se plaše reakcije am-basada. Ako već ne rade zajedno. Jeste li čuli za onoga ambasadora Slovenije, konzula – šta li je već?! Koji jami po Budvi sa graditeljima, bavi se nekretninama: kupuje, prodaje… To radi noću. A danju, svima nam drži u novinama lekcije o evropskim standardima i njima odgovarajućem ponašanju. I to čini bez trunke srama. Ništarije ljudske. Uspjeli su i Aristotela da demantuju: čovjek je životinja koja se stidi. E pa nije više. U Budvi stida nema!“ Profesor je zaćutao, zamagljenog pogleda, ali su

�9

njegove usne nastavile da oblikuju riječi. Neko-liko puta je ljutito odmahnuo rukom kao da tjera nekoga od sebe, možda onog demona sa kojim se neprekidno svađa. Pogledao sam kroz prozor da ne bih gledao u njega, i u tami vrta vidio za-paljenu gomilu kako polako dogorijeva. Užas, pomislio sam i stresao se, kamo god čovjek da pogleda vidi samo prizore ništavila: pa bili oni zgarište smeća ili ljudska ruina uništenih živaca.„Dugo sam razmišljao, mladiću, zbog čega se ovaj grad tako beskrupulozno razara? Zbog čega se svi ponašaju kao strvinari? Kako ne postoji u njima bar nešto da ih zaustavi i opomene? Da li je siromaštvo uistinu opravdanje za grabež? Najzad, da li je ovo što se događa najava vreme-na pred smak svijeta, pa je u njemu sve dozvolje-no? Delikatna ravnoteža koja postoji između porodice i polisa je razorena, a sjećate se što je Aristotel tvrdio u „Politici“, koliko pogubne posljedice nastaju kada se ta ravnoteža naruši? Ne znam. Ne znam. Ali nije dobro. Čini mi se da će na kraju samo rijetki moći da žive ovdje, a onaj ko ne može – moraće da se seli. Postoji neko uticajan, povezan sa novcem i krimina-lom, ko neshvatljivom mržnjom mrzi ovaj grad, to je jedino što sam zaključio. I čini sve da ga uništi do temelja. Zapravo, čini sve da i temelje iščupa iz zemlje. Sjećate li se što su naši varvari ne tako davno obećavali Dubrovniku, kako će ga

90

sagraditi da bude „stariji i ljepši“. E upravo to danas čine Budvi, ti isti varvari: svakim danom je iznova grade i ona postaje sve ljepša. Već sliči bolesniku od karcinoma koji izvjesno vrijeme prije konačnog kolapsa, izgleda kao da se pot-puno oporavio.“„Moram da idem, profesore“, kazao sam i po-lako počeo da ustajem iz fotelje. „Sjutra rano idem za Podgoricu, zvali su me iz redakcije, za-kazan je sastanak kolegijuma…“, lagao sam ne-spretno. „Vlasnici novina razmišljaju da otvore televiziju, vjerovatno je to razlog što me zovu sa odmora…“ Moje laži su povlačile jedna drugu, ali potpuno bez potrebe, jer profesor kao da nije čuo ni riječ od onoga što sam rekao. U jednom trenutku me je pogledao, začuđen što se nalazim na sredini dnevne sobe. „Knjige, mladiću“, viknuo je. „Zapričali smo se i zaboravili ono zbog čega sam vas zvao. Po-gledajte biblioteku i izaberite što vam se sviđa.“„Ne znam, profesore. Možda je bolje drugi put. Već sam ostao duže nego što sam mislio. Sjutra moram…“„Dobro, mladiću“, prekinuo me je. „Nema potrebe za opravdanjima. Nijeste uradili ništa zbog čega bi vam trebalo biti neprijatno. Pred-vidio sam da ćemo se rastati u žurbi, i dozvolio sam sebi slobodu da izdvojim nekoliko naslova i da vam ih upakujem.“ Ustao je i prišao ulaznim

91

vratima pored kojih je bila kartonska kutija čije su ivice oblijepljene trakom. Sagnuo se i s na-porom podigao paket. „Uzmite, pobogu. Ovo je za vas.“ Priskočio sam i preuzeo od njega teret. „Tu se nalazi nekoliko zaista vrijednih naslova“, rekao je teško dišući. „Skoro bibliografske rijet-kosti. Pomislio sam da ćete vi razumjeti o čemu se radi i da će vam biti drago da ih čuvate u svo-joj biblioteci.“„Profesore, možda je ipak bolje da ih date svo-joj kćeri. Mislim, ako je nešto posebno vrijedno, bolje je da ona to posjeduje, nego…“„Ne brinite o tome, mladiću. Moja kćer neće os-tati bez poklona. A ove knjige su za vas.“„Onda hvala, profesore. Na svemu. Bilo mi je drago što smo se vidjeli. Doviđenja.“„Zbogom, mladiću. I čuvajte se. Misleći ste čovjek i duševno čeljade, a živite u svijetu bez logosa, bez blagoslova. Dozvolite starcu da vam na kraju udijeli jedan savjet: ako ikada dođete u situaciju da vam je potreban oprost vlasti – ne prihvatajte ga! Bez obzira o čemu je riječ, da li se radi o godinama robije zbog ubistva ili o ka-znenoj prijavi zbog prelaska na crveno… Odro-bijajte svoj zločin, platite za prekršaj. Jer ako to ne učinite, ako vam vlast nešto oprosti – do smrtne ure ćete isplaćivati dug, i nikada ga nećete isplatiti do kraja! A voli naša vlast da oprosti po-daniku svakakav zločin, makoliko gnusan bio.

92

Samo ne i zrno pameti. To se na ovim prostorima ne oprašta.“ Ispratio me je kroz lavirint do glavne ceste, i još jednom pozdravio na rastanku. (Kada sam te večeri razmišljao o profesorovom savjetu moram priznati da nijesam baš najjasnije shva-tio što je htio da mi poruči. Kakav oprost vlasti, kakvi bakrači, odmahivao sam rukom u mis-lima, tumačeći njegove riječi kao još jedan znak pomračenog uma. Tek izvjesno vrijeme docnije, posmatrajući mnogobrojna čudesa u svijetu oko sebe – čini mi se da sam shvatio poruku. Srećom, ne kada je već prekasno.)

* * *

Nepunih mjesec dana je prošlo od našeg susreta, kada su mi javili iz Budve da je profesor Luka Marinković zapalio svoju kuću. Vatrogasci zbog okolnih zgradurina nijesu vozilima mogli dopri-jeti do mjesta požara, i sve je izgorelo. Nekoliko umjetničkih slika, albume sa porodičnim foto-grafijama i memorabilije koje su pripadale njen-oj majci – sklonio je kod prijatelja i namijenio kćeri. Knjige, namještaj, pokućstvo… polio je kantama benzina i zapalio. Knjige nije poklonio biblioteci grada, njegova priča o renoviranju kuće bila je obmana. Hitna pomoć i policija zatekli su ga u dvorištu,

93

kako se smije grohotom i veseli. Zabrinuti da ne skoči u vatru, bolničari i policajci su ga odmah savladali, dali mu injekciju za smirenje, i odve-zli pravo u Dobrotu, psihijatrijsku bolnicu pored Kotora. Tamo je nakon nekoliko dana i umro od posljedica moždanog udara.Sahrana profesora Marinkovića bila je uistinu veličanstvena. „Posljednje okupljanje Budve koja nešto vrijedi“, bio je komentar ljudi. Svi su izražavali svoje zgražanje nad onim što je učinjeno profesoru, nad načinom kojim su ga opštinski dripci i graditeljska mafija otjerali u smrt… Ali, kao i svaka priča, i ova je trajala kratko… svega nekoliko dana. Imanje je naslijedila njegova kćer, i odmah nakon prevođenja nekretnine na svoje ime pokrenula je sudski spor protiv Opštine i nadležnih službi. Pokušali su da je nagovore da Opština o vlas-titom trošku ukloni zgarište i obnovi kuću kak-va je nekoć bila, ali ona nije pristala. „Zgarište ostaje kao spomenik vašeg zločina, gospodo!“, bila je neumoljiva. I potpuno u pravu: nikada se spomenik ne odnosi samo na žrtvu, nego i na zločinca podjednako. A zločinci joj ne mogu ništa, nije njihov podanik.

94

* * *

Povremeno, kada dune jugo i gusti se oblaci zgužvaju nad gradom, u mutnom iščekivanju kiše koja ne dolazi, umjesto mirisa mora i vlažne trave, u Budvi se osjeti snažan miris paljevine. Ljudi se tada ne osvrću oko sebe, odavno već znaju da nigdje nema tragova dima. A na pitanje znatiželjnika što se to osjeća u zraku, ne pružaju odgovor, samo sliježu ramenima ili gledaju nekud u stranu. Uostalom, što bi im odgovorili: da to gori kuća Marinkovića?

Lenka Tošić

9�

PERTLE „...a onda se Isak Njutn zapitao zašto jabuka pada dolje a ne ide gore...“ Ona je bila najljepša žena u njegovom životu. Dok su hvatali san, pjevušila mu je „voooooliiiim teeee“ i držala bi ga za ruku kao kad šetaju. A ipak ga je ostavila! Bila je vesela i puno se smijala. Smijali su se zajedno. Sve ga je razumjela. Od nje je bilo tako lako naučiti bilo šta. O, kako se radovala tog ju-tra kad je on prvi put sam zavezao pertle na ci-pelicama. Pljeskala je rukama kao dijete i grlila ga snažno, i ljubila, i obećavala poklon kad se vrati.„Sad si veliki! Više ti ne trebam“ - smijala se...Tako radosna, nazvala je njegovog oca, koji je

9�

naravno bio na putu, da mu saopšti veliku vijest, ali... počeli su da se svađaju, počela je da plače i spustila je slušalicu...Više nije bila onako radosna, odsutno ga je polju-bila dok ga je ostavljala u vrtiću i više je nikad nije vidio. Bila je poledica...Otac je bio mišljenja da i Ivica treba da se po-javi na sahrani. Objasnili su mu šta je sahrana. Sve su mu objasnili, ništa nije razumio. Pitao se šta bi mu ona rekla da uradi. Sjetio se priče, o dječaku sa njegovim imenom, koju mu je čitala i krišom je natrpao džepove kamenčićima, da joj pomogne da pronađe put do kuće. I odrasli nekad mogu da se izgube, mama je rekla jednom tati: „Ti si se načisto pogubio“. Ali, lako je bilo Ivici i Marici da posipaju kamenčiće, njih nisu vozili automobilom. Tamo gdje su ga doveli nije bilo nimalo svečano, kao što mu je rečeno i kao što su ga obukli. Otac je prišao i bacio cvijet na sanduk, a onda je Ivica počeo da vadi kamenčiće iz džepa i da ih baca po sanduku i da gađa oca. Udarao ga je i noga-ma, svom snagom, dok je ovaj pokušavao da ga smiri.Oca ni posle toga nije nikad bilo i on je rastao, uglavnom, kod tetke. Bio je mirno i poslušno di-jete i nije pravio probleme. Diplomirao je. Bio uspješan. Nikad nije nosio cipele s pertlama. Oženio se. Imao je sina.

99

Jedne večeri, dok je Ivica bio poslovno odsutan, nazvala ga je njegova žena i onim dobro pozna-tim, zajedljivim tonom počela da mu prebacuje: „Ti nikad nisi kod kuće kad se dešavaju važne stvari. Ti si u nekom drugom filmu. Vjerovatno te sad prekidam u nečem jako važnom, ali eto, tek da znaš – Martin je danas naučio da vezuje pertle...“Ona je i dalje nešto govorila ali Ivica nije više ra-zumio ni jednu riječ, sve se zaledilo... Niko nije mogao znati jer nikad nije pričao o majci... Pri-jateljica, sa kojom je dijelio sobu, uzalud je po-navljala: „Šta se desilo? Šta je bilo? Šta ti je?“ Samo je izašao iz hotela, poput automata sjeo u kola i pojurio u noć. Nije ni primijetio da je bila poledica...

* * * -Odkud mi ideja da je brze ići ovuda? - Zato što sam guska - pomislila je Maša – I što su moje procjene uvijek loše. Iako je most bio u popravkama, automobili su nalazili način da prođu tuda, tako da je bilo i au-tomobila i radnika i poledice. A cipela je žuljala i pertla se stalno odvezivala. Onda se sjetila i da je zaboravila na obećanje sinu da ce mu kupiti figu-ricu nekakvog idiotskog čudovišta iz novog crta-nog filma, na kome se uspavala njena roditeljska

100

savjest zbog petnaest minuta mira. A uz sve to, baš sad joj se i piškilo!Sjetila se kako je prije skoro četrdeset godina prelazila taj isti most s roditeljima, koji su se to-liko unijeli u svoju svadja-raspravu i nategnutost da prolaznicima ostave utisak „svejeuredumismosrećnaporodica“, da nisu ni čuli da im govori da joj se piški. Stiskala je nogice koliko je mogla u hodu, oni su je skoro vukli za ruke, prepirali se, a povremeno je to ličilo na tiho režanje, dok su se i dalje osmjehivali i javljali poznanicima. Negdje pri kraju mosta osjetila je nezaustavljivo olakšanje, a odmah zatim strah od neprijatnosti ako neko primijeti i od majčine reakcije kad dod-ju kući i kad njena tajna bude otkrivena... Još je ostatak puta išla i s odvezanim pertlama, jer se nikako nije smjela zaustavljati i skretati pažnju na sebe. Nasred ulice, baš ispred njihove zgrade, majka je, tresući se od bijesa, ispustila njenu ruku. Nije više imala ni onaj izraz lica namješten za pro-laznike, naglo se okrenula i valjda htjela da se vrati na onu stranu ulice odakle su dolazili, ali istog trenutka se začula škripa kočnica, guma... i nekakav automobil je bacio tamo kuda je kren-ula... Izgledala je kao lutka od platna koja pada. Glava joj je bila čudno iskrivljena... Otac je stao između nje i majke. Imala je tada pet godina. Već je bila pala noć. Odjednom se okupi-

101

lo puno ljudi i nju su odveli u stan. Krpena lutka je bila na svom mjestu. Maša je ušla u kupatilo i presvukla se. Niko ništa nije primijetio. Sjećala se sasvim dobro kako su izgledale te ber-mude, bile su lijepe. Mama je uvijek kupovala lijepe stvari. A udarila su je neka skroz bezvezna kola... Naša su bila ljepša, ali su ostala parkirana ispred zgrade. Mama je rekla da treba hodati, zdravo je, a prijaće i djetetu.Svega se dobro sjećala, i mamine bijele torbe, koju je nosila to veče, i tatinih ruku, koje su miri-sale na cigarete... I njen muž je pušač. Maša zast-ade da zaveže pertlu. Odjednom je osjetila strašnu težinu u koljenima i odmah zatim bol u potiljku i nekakvu toplinu koja se širila niz vrat... Poslednjim ostacima svijesti shvatila je da je plavi automobil nosi pravo u vodu i jedino što je pomislila, bilo je – Mogu da piškim, niko neće saznati...

* * * Kad je Snežana otvorila vrata terase i izašla iz uzavrele hotelske sale, osjetila je savršeno blaženstvo. Možda je to blaženstvo dugovala pomalo i alkoholu sa novogodišnje zabave ali njoj se činilo da je to od neopisive ljepote grada prekrivenog snijegom i skoro nestvarnih pahul-ja, koje su bile svuda u vazduhu i kao da nisu ni

102

doticale tlo, nego su samo tako lebdjele...Glasna muzika sa proslave se miješala sa dječijom pjesmom, koja je dolazila odnekud iz blizine hotela: „Padaju, padaju s neba bele zvezde, sanke Deda Mraza preko neba jezde...“ Sklopila je ruke oko svojih ramena i počela da se njiše. Posle samo nekoliko trenutaka je zastala i stresla se, ali ne od hladnoće... Uvijek, kad bi nešto dotaklo njenu čudnu dušu, tijelom bi joj prošao sasvim vidljiv trzaj. Nije plakala skoro nikad. Ili nikad? Nije mogla da podnese ni kad drugi ljudi plaču. Tada bi zapravo čula svog malog brata Mihaila, koji je uvijek i samo plakao, nekako cvileći bez prestanka bi ponavljao „maaaaaaamaaaaa“, iako ga je majka, onako sitna, teglila u naručju po cijeli dan. A mama se uvijek svađala s tatom ili bi plakala, plakala... Ponekad je bilo tiho u kući, čak prijatno, a onda bi ona počela da viče zbog nečega. Galamila je puno, nekad bjesnila, gađala čim stigne vrata koja je otac upravo zatvorio i - plakala...Snežana bi najčešće gledala TV kao hipnoti-sana. Izgledalo je kao da sve to oko sebe ni ne primijećuje, a zapravo je imala želju da snažno sklopi ruke oko majčinog vrata i da više nikad ne čuje taj njen vrišteći glas koji svakog trenutka može postati plač. Zamišljala je tada i kako uzi-

103

ma ogromno plišano prase i stavlja ga na Mihaila i drži ga tako dok sasvim ne utihne ono cvileće „maaaaaamaaaaa“. Otac bi samo dolazio i od-lazio, on je nije nervirao, nije činio ništa loše. Kupovao je slatkiše i igračke i grlio je, doduše nabrzinu, jer je žurio na posao - objasnio joj je lijepo, a ona je pametna i razumjeće, treba zara-diti novac za igračke... Majka je plakala i onog dana, pred doček Nove godine. Snežana je gledala TV, ponekad bi njen-im malim tijelom prošao onaj lagani trzaj, koji je ličio na drhtaj i koji je nije ostavio čitavog života. Gotovo istovjetan trzaj pratio je i njen orgazam, sad kad je bila odrasla žena, a bila je puno pametnija žena od svoje majke i znala je da su najbolji muškarci oni koji samo dolaze i odlaze. “Ostaju samo oni koji nemaju snage da odu. U svemu je tako…” mislila je Snežana. Znala je da brine o sebi. Imala je sreće u životu jer joj niko nije bio na grbači. Taj davni doček Nove godine spasila je komšinica sa prvog sprata, koja je pozvala da se pridruži dječijoj zabavi. Majka je rukama dovodila kosu u red, smješkala se, cupkala Mihaila i zatvorila vrata za Snežanom i komšinicom. A kod Mišovića je bilo baš veselo. Djeca su ju-rila na sve strane, pa je morala izaći na terasu, na kojoj je Deda Mraz vec pripremao vatromet, da bi zavezala pertlu na cipelici. I baš u trenutku

104

kad je htjela da se sagne, pored terase proletje ogromna bijela pahulja koja kao da je imala ruke i noge koje su plesale po vazduhu sa ostalim pa-huljama. Bila je to mama u bijelom bade-mantilu u kome je bila i maločas, kad je zatvorila vrata sa Mi-hailom u naručju. Deda Mraz uplašeno vrisnu i pobježe unutra, a vatromet se prosu . Sva djeca su odmah shvatila da Deda Mraz nije bio pra-vi, ali vatromet jeste – Mišovići nisu škrtarili! Oni su, zaista, znali da naprave ugođaj! Čula se muzika : „padajte, padajte, snežnije i belje Deda Mraz nam stiže na veselje...“.Sada, kad je imala četrdeset godina, mrzjela je svog oca, koga je voljela kad je bila dijete. Tru-dila se da bude pristojna i zauzeta u rijetkim pri-likama kad bi se susretali. Znala je da brine o sebi. Ni ova sjećanja je nisu rastužila. Za njom na terasu izađe nasmijani muškarac, noseći dvije čaše u rukama. Snežana se osmjehnu i krajičkom oka vidje odvezanu pertlu na njego-voj lijevoj cipeli. Čula je i dalje onu dječiju pjesmu, pruži ruke naprijed prema pahuljama, a onda ih raširi, nag-nu se i – poletje!

Sreten Asanović

10�

MARIJA BAKOČ

Kad se Bakoč pojavi, s dvojicom partizana, mišljah da je došao da me vidi poslije porođaja. Zato mu se obradovah više nego onog dana, prije ustanka, kad me dovede bez popa i đevera u ovu istu kuću.Malo smo bili zajedno. On nije prestajao da ide s komunistima s kraja na kraj Crne Gore; i kod Kolašina je bio s drugovima, one zle zime, da za-ludu zaustavljaju val izdaje što se bijaše podigao od Lima. Jedino mu ne dadoše s proleterima u Bosnu, no ostade s nekima iz Lovćenskog odre-da, da prebiva u Stavoru, u ilegali.Dopadao je ponekad, od jeseni pa naprijed, i to obnoć, da se raželimo, ali bi prije zore bio daleko i od mene i od kuće, pa sam svaki put, dok bih se

10�

lomna i blažena protezala, morala da se prisjećam njegova zagrljaja i uvjeravam sebe da to nije bio san. Zato zanesoh tek treće ratne godine.Prvu radost mi ne pomuti nego zamijeni veća, kad mi Bakoč reče da je došla cijela brigada i da udaraju na Ledenice. Znala sam da konačno dol-azi kraj mojim besanim noćima i strahovima.Još i ne zagrijaše stolice – ni oružje nijesu odl-agali – a već pođoše iz kuće, samo što mi Bakoč reče da se ništa ne brinem, imaju neki zadatak i kad ga oposle, on će se vratiti, vjerovatno do jutra.Nijesam imala mira cijele noći, strahovala sam da se primiče nešto opasno i nepoznato. Ratka se koprcala u kolijevci, užagrena i orošena znojem, jektala je iz stomaka, a ja je prepovijala i zadaja-la dok je prva jesenja kiša, gušća od noći, izjedna topila i krše i zemlju, a potoci se slivali s kuće i s ploča, drobili se između kamenja i puteljcima, tutnjale u ušima zapjenjene rijeke podno Orjena i Crkvica.I zbog ovakve noći, i zbog Ratke, iako sam bila sigurna da je boli stomačić, i zbog moje uznemi-renosti i Bakočeva zadatka na koji se mora čak i po ovakvoj noći – svi biljezi stopiše mi se u gluvi strah da će se Bakoču, poslije svega što smo pre-patili, sad kad je trebalo da proživimo, zamrsiti putevi, utrijeti stope, i da mi se neće...Čini mi se da nijesam bila pri svijesti kad me

109

śjutri dan našao oduzetu i odrvenjelu, naslonjenu na kolijevku u kojoj je Ratka mirno spavala.Tada je donio đevojčicu – moglo joj je biti do dvi-je godine. Prije sam je čula no viđela, jer je sirot-ica jednako jecala i štucala bez suza i ukočena pogleda, dok joj se cijelo tijelo ujednačenim prekidima trzalo i grčilo.Prvo mi je rekao da su joj roditelji poginuli, da joj je ime Rajna, i da su iz štaba zamolili da di-jetepričuvam, za kratko, dok se oslobodi Zaliv.Cijelog dana i naredne noći, nije se smirila ni zaspala, jednomice se tresla i grčila, ridala i po-drigivala ne pomjerajući crte lica, ne spuštajući trepavice na suve staklaste oči.Drugog dana kad dođe Bakoč iz jedinice, pitala sam ga:- Je li ovo dijete vazda bilo ovakvo?On se malo snebivaše, ali prelomi i progovori:- Samo za tebe! Žao mi je male. Mi smo ono veče upali u Risan. Imali smo obavijest da se u zatvorenoj kući onoga Ćukovića, što je u Am-erici, pod zaštitom okupatora, smjestio nekakav Čičin emisar, Dragovan Tasić, komandant letećeg puka, sa svojom na priliku ženom Vjerom Volf; htjeli izgleda da bježe preko mora.Iznenadili su ih i savladali bez buke, ali su i sami bili iznenađeni kad su viđeli dijete.Pokupili su sve troje i između fortica i straža,

110

izvukli gore, u Krivošije.Sud Druge dalmatinske i Prve bokeške, poslije ispitivanja i priznanja, ono dvoje osudio je na smrt.- Nas trojica izvršili smo kaznu i sahranili leševe.- A dijete, govori mi o njemu! – pitala sam, jer mi je teže padalo što se ono muči nego čije je, iako sam očekivala da mi drugovi povjere neki glaso-vitiji posao nego što je čuvanje neprijateljskog đeteta.- Nije se živo čulo kad smo upali, iako je bilo budno i zabavljeno sobom.Ni dok su ga njih dvoje redom nosili na po jed-noj ruci, jer su im dodirne bile vezane jedna za drugu, a usta začepljena da ne zazovu pomoć.Dijete je bilo mirno i zadovoljno sve dok sam ga ja preuzeo.Poslije je primijetio, kad je s njom krenuo ova-mo, da je zapala u nekakve dosad nepoznate komišijune...Nijesam mogla podnijeti muke koje je sirotica trpjela, još teže kad sam razumjela da ju je to snašlo napriječac, i da je bez iđe ikoga, pa sam stalno navaljivala na Bakoča da mi objasni zašto se mala nije ranije uznemirila, i nijesu valjda pred njom učinili ono.- Nijesmo, zaboga, odgovori mi bez premišljanja, a onda kao da se ljuti na sebe: - Ali zašto je sve

111

vrijeme bila mirna i zadovoljna?Oboje smo se trudili da dozovemo Rajnu iz more, da zaustavimo njene, ne bilo primijenje-no, životinjske grčeve, izazivali jedno drugo da smisli kako da joj pomognemo – ali uzalud, na njoj nikakve promjene.Tek uveče, najednom, i razljućen i razvedren u isti mah, Bakoč skoči na noge i glasno, brzajući, reče da je mala od trenutka kad su upali u kuću Ćukovića pa sve dok su je razdvojili od osuđenih u ustima imala neobičnu dudu, varalicu, koju je blaženo posala. I da joj je majka opraštajući se od nje uzela nešto, i stavila u džep od mantila.Bakoč je iste noći, bez riječi, otišao na mjesto izvršenja, otkopao raku i našao onu ćuću.Samo što smo joj je stavili u usta, Rajna se pre-porodila – vratio joj se đetinji pogled, trepavice počele da se pokreću, a ubrzo su minuli grčevi i jecaji...

Bosiljka Pušić

11�

SEOSKI POŠTAR

Zarivajući palac desnog stopala u puderastu prašinu Ruška je svaki čas bacala pogled na seoski put kojim je već trebalo da stigne poštar. Bezvezna seljačina, ko zna gde se zadržao, po-misli, i da ju je neko pitao toga časa kako izgleda ona ne bi umela da ga opiše, pošto ga jednostav-no nije primećivala iako ga je možda bezbroj puta letimično pogledala. Ne samo da njega nije primećivala, već skoro ništa i nikoga, zaokuplje-na onim što je bilo u njoj. Pravila se i da ne čuje njegove džovanske komenatre kada bi zastao da joj kaže kako opet nije dobila pismo:- A, tvoj dasa našao drugu- Ili: - Možda se pismo raskavasilo od njegovih suza pa se usput oto-pilo...

116

Sunce je bilo skoro u zenitu i pržilo joj je teme, pleća i mišice, jer tu gde je stajala mogla je da osmotri duži deo seoskog krivudavog puta, a tu nije bilo ni mrvice od nekakve hladovine.- Možda je prošao ranije - pomisli pogruženo. Ako jeste, onda, znači, ni danas neće doznati odgovor, koji, evo, čeka kao poslednja budala, već dva meseca. Konkurisala je odmah u junu, čim je dobila diplomu, i nije mogla da se načudi tolikoj neažurnosti upravnih odbora svih triju škola. Pa bar da je jedna od njih odgovorila! Ali, ne,sada je letnji raspust i njih ni malo ne boli glava što se neko, kao ona sada, peče na sop-stvenoj vatri zbog neizvesnosti. Zašto su onda stavljali u tekstove raspisanih konkursa da je rok za podnošenje molbi trideseti juni? Počela je da se znoji dreždeći na suncu u tankoj majici sa bratelicama i u šorcu, bosa, kako je volela da se oblači u svojoj kući. Seljaci su se odavno navikli na njene bose noge, jer su i sami leti mnogi od njih išli bosi, naročito mlađarija.- Bože, kako sam ja sebe zapustila - pomisli sa prigušenom tugom zureći u svoje nokte na noga-ma. Prošlog leta ona ih je turpijala, lakirala, iako je skoro po ceo dan bila bosa. A i kosa - sva joj je slepljena. Lani ju je mati prekorevala što na suncu suši kosu perući je skoro svaki dan.- Oćelavićeš, bre, dete od tolikih šampona! govo-rila joj je osmehnuta majka, rastresajući joj duge

11�

pramenove kose niz pleći.Da li je majka primetila, pitala se, da se celog ovog leta, ne samo ne licka, već da je izgubila volju za sve i da se kao prebijena mačka vuče po dvorištu i kući ili joj majka od svojih kućnih po-slova ne primećuje ništa? A ni Ruška joj nije još ispričala da je sa Čedom svršeno sve i zauvek. On je sada već oženjen čovek. Možda je postao i otac. Pa da, ta njegova ženska još je u junu bila u sedmom mesecu a sada je kraj avgusta. Sigurno je već postao i otac. Iznenadilo je što, misleći na njega, nije osetila onaj bes koji ju je dugo raz-dirao, već neku tupu tugu. - Bože, kako je mogao? - pitala se. Gde je oteklo sedam godina njihove ljubavi, njihovog zajedničkog života? Zar je mogao sve to da odbaci, da pogazi, da izbriše, zarad tamo neke udavače koja ga je upecala na punjene palačinke, pohovanu teletinu i pitu od oraha? Kako ga nije bilo stid da joj u lice, kada ga je uhvatila da je vara, hladnokrvno kaže:- Ma znaš li ti da ona kuva kao Bog?Pa on je znači smatrao ništavnim što je ona, Ruška, svoje studije zapustila zarad njega, iako je sve do četvrte godine imala iz svih predmeta više ocene nego on. Kako je samo onda bio me-kan i sladak kada je ostajala u toj prokletoj sobici, koju su iznajmili da im bude zajedničko gnezdo, da mu kuva i da mu pere veš, umesto da trči na

11�

svoje vežbe iz fizike i hemije. Da nije bila luda i na to pristala sada bi bila inženjer tehnologije a ne samo jadni nastavničić hemije.A kako je samo bio stidljiv u početku! Još stidljiviji od nje. Kako je bio nespretan kada ju je prvi put poljubio! I koliko su se oni dugo samo tako njuškali i pipkali dok se nije dogodilo ono što ih je, kako je tada bila uverena, vezalo za čitav život. Da, bilo je to na livadi pored au-toputa, kojim su se šetali ne primećujući koliko su se već udaljili od Studentskog doma. Tek kada su ustali ona je primetila koliko je rose bilo u travi, jer su obadvoje bili mokri kao da ih je okupao letnji pljusak. Dok je on sa nje, a ona sa njega, skidala vlati trave, zalazeće sunce ih je kupalo rumenilom i oni su se obadvoje smeškali gledajući na uvaljanu travu, a ptice su u niskom letu nad njihovim glavama mirno letele ka svo-jim gnezdima kao da se dole ispod njih u travi ništa nije značajno dogodilo iako je u vazduhu još uvek treperila njihova obostrana zakletva na večnu ljubav.Ljubav?! - frknula je prezrivo. Pa ona kod muškaraca funkcioniše samo preko stomaka. Kako je bila slepa! On je hteo domaće čorbice a ne ljubavno gnezdo kada ju je nagovorio na život u zajedničkoj sobici. Da nije bilo te sobi-ce, pomisli sa gorčinom, možda ne bi bila ona tri abortusa. Ah, kako je on onda, kada je prvi

119

put bila trudna , cvilio pred njom da pobaci taj plod kunući se svim na svetu da će se venčati čim bude jedno od njih dvoje diplomiralo. A ona mu je slepo verovala. I tako tri puta... I onda je sledilo njeno izostajanje sa vežbi na fakultetu, depresija, neverica u sebe. Morala je da smisli izlaz, da se hvata za slamku, jer se već davila u sopstvenoj nemoći, jer su dve godine uzalud pro-tekle a da nije ni jedan kolokvij a nekmoli ispit položila. Izlaz je bio u Višoj pedagoškoj školi. Tamo bi trebalo samo još neku siću od ispita da ispolaže i da dobije diplomu nastavnika hemije, pošto bi joj priznali sve polagane ispite sa Vi-soke tehničke škole. A u njenom indeksu su do tada bile sve same visoke i najviše ocene.Ruška sada, još uvek iščekujući poštara, podiže ruku da obriše znoj sa čela i udahnu miris svoje kože. Da, zaista miriše na sveže pečeni hleb, kao što joj je Čeda govorio ljubeći je po čitavom telu. Ali, misleći sada na to ona ne oseti nikakvu žudnju za ljubavnim dodirima kao da joj je svaka žlezda utrnula, kao da joj se krv u žilama sledila. Još od onoga dana, kada joj je posle snošaja, dok se, okrenut joj leđima, prao u malom lavoru i prošaptao da mora da oženi tu žensku, jer je ona, pobogu, već u sedmom mesecu, Ruški se pre-sekao dah, zamutila svest, sledila krv.Zar je moguće da je bila takva glupača i tri puta abortirala da bi ga posle svega prepustila nekoj

120

tamo koja nije htela to isto da učini, koja ga je trbuhom priklještila da mora da je oženi ili se on samo pravio u tom času dok joj je to saopštavao da je zbog toga potišten?Ćutke ga je, obamrla od bola, pustila da spakuje svoje stvari i ode iz te njihove jadne zajedničke sobice, ne smogavši snage ni da cikne, ni da ga opsuje, ni da mu bilo koju reč izrekne. I od toga dana ona je kao obamrla. Najrađe bi pobegla negde od same sebe. Svet oko nje i u njoj se srušio. Da joj nije molećivog pogleda majke i zabrinutog pogleda oca ona bi možda vrištala na glas kako bi se olovo, koje ju je ispunilo ponovo otopilo i oteklo od nje, kako bi ponovo osetila svoje damare, osetila da ima ruke, bedra, trbuh, kožu, da najzad oseti i potrebu da bude u nečijem zagrljaju, naručju... I tada je u daljini ugledala plavi bicikl i na njemu poštara. Bar da dobije odgovor da je dobila posao u bilo kojoj od tri škole u kojima je konkurisala! Bar nešto time da se pomakne , da je iz učmalosti pomeri!Poštar je stigao do nje, zaustavio bicikl, kao i svaki put i spustio desnu nogu sa pedala u de-belu prašinu na putu. Ona ga nikada nije gledala u lice jer bi uvek zurila u njegovu poštansku torbu iščekujući sa zebnjom tako presudan od-govor. Pre nego što joj je ovoga puta išta rekao poštar se saže i pljesnu šakom svoj obnaženi

121

list na desnoj nozi. Nogavica mu je, kao i uvek, bila posuvraćena do ispod kolena i prikačena štipaljkom. Vodio je računa da mu se uniforma ne umaže podmazanim lancem sa bicikla.- Da znaš da će kiša! Muve pecaju kao lude! - reče onako sagnut nad svojom nogom.Podižući se, on zaustavi čelo do visine njenih sisa i reče poluglasno:- Ih, kakve su ti, kao od kamena! Nigde nisam video takve.Naljutilo je što joj zaviruje u sise, koje su se jas-no nazirale ispod tanušne majice sa bratelama, pošto nikada nije nosila brushalter. - Seljačina - pomisli nabirući čelo i ne gledajući ga. I tada se dogodi nešto što uopšte nije očekivala. On pokretom poskoka ubaci dva prsta između majice i njenih sisa i reče joj cereći se:- Ih, kako bih ja slatko zvonio na ova zvonca!Pogledala ga je ljutito, spremna da mu opali šamar. Đubre jedno seljačko, zar je on smatra lakom ženskom? I tada im se pogledi sretoše. U njegovim sivoplavim očima ona ugleda sijaset sitnih žutih iskrica koje su gejzirski varničile ka njoj zapljuskujući je toplinom. On se i dalje ce-rio i ona tek tada primeti da on ima zdrave i lepo oblikovane zube, bele kao porculan. Spustila je pogled i uočila njegovu šaku, krupnu sa sitnim plavim maljama koje su se presijavale na suncu.On nije znao šta se mota po njenoj glavi i reče

122

joj, tešeći je:- Ne sekiraj se. Doći će ti pismo sutra. Da se kladimo? Hoćeš u poljubac?Cerekao se sedeći na biciklu sa desnim stopalom u debeloj prašini.- Mora biti da je pismo već stiglo, a on, bitanga, hoće da iznudi poljubac od nje, pomisli Ruška i okrete se od njega bez reči. On pojaha bicikl a ona, umesto da prođe kroz kapiju svoga dvorišta, zastade i vide kako se poštar giba celim telom da bi savladao uzbrdicu iza njene kuće, i zureći u njegova široka pleća i plavu podužu kosu prom-rmlja:- Budala!A zatim oseti kako je neki vrući mravi golicaju ispod kože i kako se od toga golicanja bradav-ice na njenim sisama ukrućuju i žare, pa upirući pogled u krošnje mladih bagremova, između ko-jih je zamakao seoski poštar, prošapta sebi kroz majušni osmeh zbog svoga opet probuđenog tela, za koje je bila uverena da više nikada, posle svih onih strahota i patnji neće zaplamsati:- Viking!

Predrag Sekulić

12�

VOLIŠ LI TI MENE

Mrzio je ovakva jutra. Sumorna i hladna. Kao da nije ni svanulo. Oprao je zube u bezuspješnom pokušaju da iz sebe izbaci truli ukus ispušenih cigareta i vina.Ponovo se vratio u krevet prethodno otvorivši prozor kako bi gadni i ustajali vazduh bio zami-jenjen još gadnijim ali hladnijim.Prijala mu je toplina u koju se vratio.Ponovo je tonuo u san kada je začuo zvono na vratima. Prvo kratko i drhtavo a onda snažnije. I nervoznije. Jedva je natjerao sebe da ustane. U trenutku ga je zaboljela glava. Potiljak... Vino...Bez riječi je prošla pored njega kada je otvorio

126

vrata i sjela na ivicu kreveta. Drhtavim rukama je pripalila cigaretu koju je držala u rukama. Na-kon par trenutaka, i prije nego je uspio bilo šta da je pita, briznula je u plač.- Ja više ovako ne mogu... I neću... Uništio mi je život... Ne mogu više... Ubiću se... Moraćeš da mi pomogneš... Ja više nemam gdje...Držala je glavu u rukama i glasno jecala. Više je nije razumio što priča. Nije ni imao želje da je razumije. U stvari, ono glavno ona mu je već saopštila. Pomisli kako mu je bilo lijepo prije samo nekoliko minuta. Ležao je ispod toplog ćebeta, glava ga nije bolje-la i bilo mu je svejedno gdje je ona i što radi sa svojim mužem. Bilo mu je hladno. Zatvorio je prozor. U jednom trenutku je pomislio da se vrati ispod ćebeta ali se uplašio njene reakcije.- Kaži mi što da radim...- Boli me kurac što ćeš da radiš...Umalo da nije i glasno izgovorio ono što je mis-lio. Umjesto toga pomilovao je po kosi. Ona je i dalje jecala.Nevjerovatno, ali je počeo da mu se diže. Možda zato što je bilo jutro. Ili zato što je ona jecala.Sjeo je pored nje da ne bi primijetila. Bilo mu je neprilično da dignutoga kurca stoji dok ona plače.

12�

- Hajde, nemoj da plačeš, biće sve u redu.- To si rekao i prošli put... Gledaj što mi je napravio...Prije nego je zadigla kosu da mu pokaže modru masnicu na lijevoj jagodici, glasno je istresla nos u zamotuljak nečega bijelog što je nekada bila papirna maramica. Učinilo mu se da je krišom obrisala ruku o kraj prekrivača. Nevjerovatno, ali mu taj njen gest nije bio gadan. Pomislio je da će, kada se osuši mrlja od njene obrisane ruke da bude slična mrlji od sperme.- Opet te je tukao?- Opet... - Zašto?- Ne znam više ni sama... Zato što je boles-tan... Ludak, pravi ludak... Eto... Njemu je mjesto u bolnici a ne na slobodi. Takve treba u ludaru...Nije ni pokušavao da zaustavi bujicu riječi koje su nekontrolisano izlazile iz jarko našminkanih usta. Gadila su mu se njena usta.Ponovo je počela da jeca.I dalje mu je bio dignut. - Da skuvam kafu?Nije razumio što je rekla. Ipak je pošao u kuhinju i uključio plin. Više mu nije bio dignut.Kada je ponovo ušao u sobu noseći šoljice sa ka-fom, više nije plakala. I dalje je sjedjela na ivici kreveta. Prekrštene noge su joj davale koketan izgled iako je i dalje bila uplakana.

12�

Postavio je šoljice na stočić ispred nje.Osjećao je da ona očekuje da nešto kaže.- Nemoj da plačeš. Biće sve u redu.Kada ga je pogledala znao je da ništa nije trebao da kaže. Ili bar ne to što je rekao.- Tebe nije briga za mene! Tebi je svejedno što on radi. Svi ste isti!.. Dok ti ga dudlam, cile – mile. A kada trebam pomoć – biće sve u redu. Znala sam...Ponovo je počela da plače.- Nijesam ni trebala da dolazim ovdje... Tre-bala sam da znam... Svi ste isti...Zagrlio je. Najprije nježno a onda čvršće. Umalo mu se ponovo omaklo – biće sve u redu. Još ga je boljela glava. Ponovo je počeo da mu se diže.- Ludoga kurca, pomisli.Ljubio je po kosi. I po licu. Ona se u početku izmicala, a onda mu ponudila usne. Iako više nije plakala, jedna suza se skotrljala niz njeno lice. Uzeo joj je ruku i stavio je na njega.- Ti si lud...- Lud za tobom...To je čuo u nekom lošem filmu. U stvari, sve je i ličilo na loš film. Ako ne loš, a ono u svakom slučaju, niskobudžetski.Nastavio je da je ljubi. Nije mogao da čeka da se skine. Samo joj je zavrnuo suknju.

129

Bila je gola ispod. Kao i uvijek kada je dolazila kod njega.- Polako, zašto žuriš?Nije mogao da joj kaže zašto žuri. Ukoliko ga ubrzo ne ugura u nju, plašio se da će da mu padne. Zato najveći broj muškaraca izbjegava predigru - što, ako padne?Bila je suva. Potpuno suva.- Polako, boli me... Sačekaj.Stavila je pljuvačku na vrhove prstiju i ovlažila se. Sada je bilo lakše, ali je i dalje teško ulazio u nju.- Ovo će biti jako loš seks, pomisli. Možda je tako i bolje, jer svaka žena poslije do-brog seksa misli da je muškarac voli. A nije želio da ona pomisli da je on voli. Ili, da je voli više nego što je to trebalo u ovom trenutku. Brzo je svršio.- Logička greška.Ukoliko prebrzo završiš ona može da pomisli da je to zato što je previše želiš.Ležali su bez riječiOna više nije plakala.Znao je o čemu razmišlja. Da li da ustane odmah i da se vrati mužu ili da to učini malo kasnije.Volio bi da to odmah uradi. - O čemu razmišljaš?- Ništa posebno...

130

- Hajde, kaži mi...- Ne znam. Ni o čemu posebnom nijesam razmišljao.- Znaš li da te volim?- Znam...- Lažeš.- Znam, časna riječ...- I...?- Šta, i...?- Ne pravi se lud. Znaš što hoću da te pitam?- Ne znam, časna riječ.- Ti i tvoja riječ. Htjela sam da te pitam, da li i ti mene voliš?- Pa...?- Šta, pa...?- Pa, što me ne pitaš?- Šta da te pitam?- Volim li te?- Nosi se u pizdu materinu, jesi li čuo! Koja sam ja glupača... Svaka normalna žena kada ima muža budalu, usreći se sa ljubavnikom. A ja sam našla još veću budalu od one što imam kući!Kad je izlazila jako je zalupila vratima. Razmišljao je za trenutak da li da se obuče ili vrati u postelju. Odlučio se za ovo drugo pokrivši se jorganom preko glave.Prokleto vino...

Blagota Mitrić

133

POSLEDNJA LJUBAVNA PRIČA

Mladoj Vučici

„Ko uspije da pronikne tišinu i dozove je..., ko uspije da zagrije i oživi samoću, taj je osvojio svijet.“ Andrić

P r o l o g

Poslije njene udaje Rob je vaskrsnuo kao Vuk Samotnjak. Našao je sebi vučicu Ljepote i Mirnoće, koja mu je grijala sve hladne dane.A ova su pisma bez adrese. Moguće ih je poslati samo na: „Ulica Tajne b.b. Nedođija“. (Ovo „Nedođija“ nije neko srećno rješenje, ni pravo mjesto, niti u Nedođiju stižu pisma. Ali, ima jedna nedođija sličnog imena – Njegovuđa – u

134

kojoj je lako prepoznati svaku drugu nedođiju, pa i ovu u kojoj je, sigurno, i ulica Tajne).U ulici Tajne se kriju najtajnija i najtananija osjećanja; ljudska, naravno, jer, bez čovjeka nema tajne. I piše ih jedan Samotnjak, beznadežna zvijer podno Vučje planine. Pivske.Vuk Samotnjak doživljava iskonsku katarzu za davnom ljubavlju, usred planinske ledene tišine. Sve mu se čini da pusta planina i on, očekuju isti glas: resko, živo i uznemiravajuće zavijanje sada jedne mlade vučice. A ne umije da ćuti i čeka kao planina. Zato piše...

I Novogodišnja noć, 2004. godine, bratova brvnara, na Pivskoj planini

Draga W – teKad fijukne mećava kroz zimsku noć poput ove, nasuprot ledu koji me podseća na svoju moć, moje se srce ispuni toplinom. Svojom krhkošću i nevinošću si ugrijala moje srce i smirila dušu. Kao kad prava vučica obliže rane na tijelu svog pravog mladunčeta - da zacijele, da se zaborave, da se nikada više ne poznaju, tako si i Ti mene izliječila, milošću i nježnošću svojom, u jedino moje iscjeljenje – u samoću.U planini, đe smo sami vrijeme i ja, shvatam da sam i svoju budućnost odživio. I zato dobijam

13�

neodoljivu želju da Ti pišem ova pisma, koja u Nedođiju neće stići, a kroz njih Te najbolje osjetim i najlakše spoznam, mlada vučice moja. Tvojom mladošću mjerim dubinu svog postojanja, a Tvojim likom ljepotu ove osame.Grlimo Te, ja i vrh Vučje planine,Tvoj V. S.

Pod zimskim nebom, Samotnjak je najjače osjećao pulsiranje sopstvenog srca. Kao da je to njegovo srce jednovremeno bilo i srce velike, zaleđene planine, pa su zajedno, dok god ono bije, bili živi i svjesni postojanja. Tako je lakše savladavao bezdane vlastite duše, tako je bio bliži svojoj mladoj vučici. I sa njom živio pun duhovni život.

II Prvo novogodišnje jutro, planina, bratova brvnara

Draga W – teOsvanulo je prvo jutro Nove godine. Zalutao sam u san: plesao sam sa stogodišnjim stablima, niz i uz planinu. Dug san. Morao sam da se vratim. Planinske staze se lako otkrivaju pred mojim nogama. Jednim korakom otvaram prohodnu stazu za desetine slijedećih. Uvijek mi je bilo lakše kroz planinu nego li kroz grad. I lakše kroz

136

San nego li kroz javu. Kada bi samo znala kako si lijepa nakon Sna. Kada bi znala kako se cakliš i presijavaš i kako je vješt svaki tvoj pokret, mlada vučice moja.Tvoj V.S.

Samotnjak je prepričavao san novogodišnjem jutru. Gazeći padinom Vučje planine, osjetio je svu čar te svoje Tajne. Ni za koga nije htio znati, sem za planinu, bratovu brvnaru i svoju misao na mladu vučicu. One su ga štitile od svih zala. One su ga hranile i pojile. Avgust 1964 godine. Sunce po nebu boje ludila besomučno baca tragove užarene mreže. Izduženi vrh Hercegovačke planine pod njim vodi borbu sa oblacima, koji u sve većem broju nadolaze i iz kojih izviruju magličasti obrisi nađenog gnijezda - Lugareve brvnare, iz koje Rob i Vučica-Ljubav proviruju svojim mladim stopalima, unakrsno ih mažeći vlažnim dodirima. Sva četiri ljeta na njihovo gnijezdo, Lugarevu brvnaru, organizovana je na njih hajka Čopora, koji ih je ćerao izvan planine, a oni su se spuštali do dubrovačkih morskih obala kod njegovog studentskog druga Gorana. U Slano. S jeseni Rob se vraćao svom nikšićkom jezeru Slano, kraj Krupačkog jezera, da prezimi i oproljeći, pa je u ljeto ponovo odlazio Hercegovačkoj planini i Lugarevoj brvnari, đe ga je čekala Vučica-Ljubav.

13�

III Drugi dan,Vučja planina

Draga W – teGledam planine kako se naslanjaju jedna na drugu. I Vučja se navikla naslanjati na veću od sebe.Kada sam bio dječak, vjerovao sam da se na onoj liniji đe se spajaju nebo i planina, krije neki poseban svijet i neki odlučujući razlog nastanka i neba i planine. U grudima mi je zatitralo, kao da ću sav iskočiti iz ove košulje i pobjeći ka toj liniji spajanja. Sjetio sam se da sam tako zamalo iskočio iz sebe kada sam vidio Tvoju bijelu ruku: ravna linija nadlanice, mali obli zglob i tamo u skutu, tanki, bijeli prsti, savijeni jedan uz drugi. Tu, baš na toj liniji na kojoj su se razlikovale Tvoja bijela ruka i sav ostali svijet, crn i šaren, baš tu je nastala ova moja Emocija. Tog sam trena postao svjestan da me nenadno zagrlio cio moj prohujali život i vratio me mladosti. Vraćaš li mi je to Ti?Tvoj V.S.

Samotnjak je bio uvjeren da se tek u istinskom zagrljaju života, iz duše otvori pravi i označeni put ljubavi. Njegova je najljepša duhovnost krenula tim putem. Za Znakom.Prvi od takvih „znakova“ bila je Vučica-Ljubav. Imala je okice nalik na dva nemirna bisera,

13�

ispunjene strujanjem, koje dolazi čas odozgo, s neba, a čas odozdo, iz podnožja najljepših misli. Gledajući u tu čarobnost, čovjek poželi da se pretvori u raketu, samo da bi mogao da uzleti daleko od Čopora koji ih je godinama proganjao i da ih onda, neometano i distancirano, sa nebesa posmatraju. Često je gledao u svesku u kojoj je bolno zapisivao magična ljeta njihova ’64,65,66,67, dovoljno često da o njima do kraja života fantazira dok je tada nježno klizio po dubinama njene ljubavi... Možda ja putujem po vječnosti, mislio je tada, te 1964.

IV Dan, planina

Draga W – teKad god sam se odlučivao za osamu, kao sada, želio sam, u stvari, da iz osame izađem drugačiji. Drugačiji i bolji. Mislim da sam u tom uspijevao. Osama je bila „moj svijet“ u kome sam od svih bio oslobođen i svi su bili oslobođeni od mene. Ali, reći ću ti: često sam u „svoj svijet“ ulazio kroz kafanska vrata. Ušao bih i uz piće naručivao i papir i olovku. Crtao sam Vučicu-Ljubav decenijama. Nijesam se trudio da joj nacrtam oko kako sam ga vidio ili liniju usne... crtao sam joj lice po osjećanjima koja sam za njih imao. Da bih i dalje živio sa njom. Ili da

139

bih sebe ubijao. U „mom svijetu“ su se crteži, umjesto dragih uspomena, zabadali kao dugi noževi u srce. Sjedjeli smo tako, crteži i ja, za istim stolom i sa istom čašom pića, oslobođeni svih drugih i svjesni da su svi drugi oslobođeni od nas. Opšta napuštenost, opšta odsutnost!?To sam zvao „svojim svijetom“?Sad znam : samo jedna misao na Tebe u stanju je da spali sve rane i izbriše sve preostale ožiljke vremena i „mog svijeta“.Ti si ime moje osame, Ti si moj svijet.Tvoj V.S.

’Moj si svijet, moj globus, moja tačka, moj život’!—govorila bi mi Vučica-Ljubav toga ljeta 1964. u Hercegovini, dok smo šetali Šumom mladih stopala. ’Moja si hrana... moj cijeli svijet’!...U tom trenutku pomislio je na jedno – srećan je što ovdje svi govore riječi koje Vučica-Ljubav uopšte ne razumije. Mada, iste večeri kada bi ušli u Lugarevu brvnaru, ukrašenu s jedne strane njihovom nevinom mladošću, a s druge strane, njihovom osuđenom ljubavlju (o kojima, naravno, Vučica-Ljubav sve zna), molio je da mu, u nesavladivoj želji da po ko zna koji put budu jedno, a ona, vrišteći na sav glas, ponovi sve ono što mu je rekla toga dana u Šumi mladih stopala u prisustvu svih životinja.

140

’Volim te, Robe!’’Nešto si mi glasom otišala, Vučice-Ljubavi!’’Volim te, svijete moj!’’Sad te već bolje čujem. Glasnije! Šta još znaš da radiš, osim što me voliš?’ „Ništa, ama baš ništa.“ Bio je presrećan!

V U snu, na planini Draga W – teMoj je San, kad sanjam Tebe, stvarniji od mog Života. Ljepše mi je voljeti Tebe u Snu, nego bilo koju drugu na Javi, moja nevidljiva mlada Vučice. Postoji vjerovanje da bi svaki čovjek umro istog trena kad bi vidio lice sreće. Ostani nevidljiva, srećo moja. Ostavi me tako u životu. Tako, nevidljiva.Tvoj V.S.

Samotnjak je bježao u osamu zato što je mrzio svaku vrstu imitacije. A u svakodnevici se najlakše i najčešće sreću imitatori. U osami, Samotnjak je osjećao da je svoj na svome i da je sve što mu se dogodi i sve što osjeti autentično, istinsko, pravo. Pa, i kad boli.Aj, njemu, jadniku! Plače mu se, a snage nema. Vučici-Ljubavi su NJENI našli drugog momka! Bio je septembar 1967. godine. Zove se Vule. I

141

ima parfem koji ne miriše na Lugarevu brvnaru, ni na šumski potok, već na ubuđali kolač. On kod žena budi osjećaj za vještačku čistoću. Iz koje li je šume on? I što mu nema krzna po glavi? Što je ćelav? Da se bolje vidi koliki mu je mozak, je li? More, zna li on kako je Vučica-Ljubav bila srećna sa njim u Lugarevoj brvnari.

VI Dan, ista brvnara

Draga W – te Kad sam vidio Tvoju bijelu ruku, kako piše znao sam da sam tog trena sa svog kraja stigao na svoj početak. Jer, umjesto da je ugrabim i zagrizem – kao svaki vuk - ja sam je samo pomilovao. Pomilovao sam je svojom nekadašnjoim mladošću. Onom, iz Lugareve brvnare, svojom još ne divljom, nježnošću Pa, iako je nikad ne dodirnuh uistinu, moje su ruke pune te Tvoje bijele dugoprste ručice. Zapamti da je još milujem, katkad stegnem, katkad prepletem tvoje i moje prste. Ah, ljubavi moja vaskrsnuta.Tvoj V.S.

Dok je ovo pisao, u bratovoj brvnari je bilo toplo. A napolju stud. Zima je pisala planini po staklima prozora. On je pisao mladoj vučici. Svak od njih onome u čijim se skutima najjače očitavao. To je

142

Ljubav. I ima svekoliku sličnost sa onim što mu je bila i ostala Vučica-Ljubav.Dosta je pisama Robu svome ispisala, nekad Vučica-Ljubav. Tačnije, uzela bi papir, i po njemu olovkom grebala, zamišljajući na papiru da je Rob njen samotni, mili. Ah, kako je voljela da mu piše, odnosno grebe! Kad bi mu tako izgrebani papir stavila u kovertu, obavezno bi sa njim spakovala i ogledalce, da može, onda kad primi poštu i otvori koverat, da vidi i izraz sreće na svom licu dok tumači njene ogrebotine. Ah, kako je voljela da mu grebe, i šalje ogledalce da je bolje vidi... voljela je... Tako sve do ljeta’68, kada se pretvorila u Vučicu-Neljubav. To ljeto nikad više nije došlo.

VII Noć, planina Draga W – te Sjećam se: obični dan i običnu situaciju, Tvoja je ruka pretvorila u najneobičniju emociju. Ono što me je proganjalo cijelog života – onaj lik djevojke iz Lugareve brvnare koju sam tražio u svim očima koje sretoh, nestalo je u nježnim prstima Tvojim. Ne moram više svoj život držati u mengelama, između zabrane i slobode, između tuđe zapovjesti i iskrene želje. Osjećam Te kao zauvijek oteti tren sopstvene mladosti. Čist mi

143

je um i čista je moja emocija. Živo mi je srce i mirna duša. Osjećam Te kao čistu slobodu.Tvoj V.S.

VIII Samotnjak, Vuk je odavno iskusio da je najveće od svih sljepila ono ljubavno. Hodio je on svijetom i sasvim slijep. No, ovog puta nije bilo tako. Zavolio je tu svoju mladu vučicu bez ijednog krika. Tu je emociju prihvatio kao dar od Boga. Gospodar svijetla mu je, darujući ga tom emocijom pokazao da još misli na njega.

Novi dan, jutro pred bratovom brvnarom Draga W – teHvala ti, rekoh Bogu. Tako počinju moji dani. Zahvalim se, kao svak ko se daru obradovao.Duboko u meni je krhkost i nježnost Tvog ženskog bića. I ne znam šta mi je draže: ta pukotina u grudima, puna Tebe ili Ti sama? I ne znam šta me više boli: rana moja - iz moje mladosti ili rana tvoja sa početka tvoje mladosti, ranjena moja. Anđele moj zakašnjeli, eno ovaj vrh tamo, liči na nevjestu pod velom. Po rubu, cakle se zaleđeni

144

vršci drveća, kao tek kanule nevjestinske suze.Ti ne plači, Zaboravi.Tvoj V.S.

IX Veče, bratova brvnara

Draga W – teTi si moj vaskrsnuti Znak iz Lugareve brvnare. Srećan sam što je danima, nedjeljama, mjesecima, evo, još živ taj Znak u meni. Pažljiv sam prema njemu, njegujem ga, pazim, razgovaram sa njim i milujem. I osjećam da sam zbog Znaka, zbog Tebe vraćen u najnevinije godine. Ničeg prije nije bilo, cio život me čeka! Eto, tako se osjećam pod Tvojim Znakom.

A kud sam ja? Može li biti da sam u fizičkom smislu nestao i da sam popadao po ovoj planini kao neočekivana rosa i da sam samo jedna emocija? Može li se tako nastaviti trajanje? Kad se i sjutra probudim sa istim Znakom u sebi, biću bliži odgovoru.Tvoj V. S.

X Šesto jutro, pred bratovom brvnarom

Draga W – teNe postoji ljepša tišina od ove u planini. Oko mene

14�

pleše samoća, u grlu mi mirna površina jezera, a po najtanjim koncima s krova bratove brvnare, klizi Nada. Pada mi na ramena, pa prhne na one gole grane, pa na one sleđene vrhove, i odlazi ka Tebi. Šaljem Ti, preko jedinstvenog poštara, najljepše želje. A za sebe tražim samo to da Bog sačuva moj duh. Talasa se jezero u mom grlu: to Nada ljuljuška moju emociju, to Nada pjeva mom duhu. Tvoj V.S.

E p i l o g

Vuk Samotnjak nikada nije htio fizičku bliskost sa mladom vučicom. Zbog straha: naime, znao je da će je u tolikoj blizini spržiti ljepotom svojih osjećanja. Ništa ne siječe kao čista ljubav.Takođe, znao je da, ma kako bilo lijepo, nije mudro imati želje koje se ne mogu ostvariti.Ali mu se ostvario san: nikad nije prestao da je iščekuje.

Rukopis završen 10.04.2009.godine

Pavle Goranović

149

DRUŠTVO DVOJNIKA

Bilo je to u vrijeme moje najveće dokolice, veličanstvene dokolice koja je odnosila moje dane i brisala sva moja nekadašnja interesovanja. A kažu da čovjek najčešće nije u stanju da prepozna onaj trenutak kada dosada prelazi u propadanje. I tako, tumarao sam gradom i nemilosrdno traćio svoje vrijeme, gledao okrugle ljude kako se kotrljaju ulicama i sam pripadao tom beskorisnom mnoštvu. Ko bi se još mogao sjećati naših mističnih susreta i odlazaka u onaj izmišljeni i skučeni nemir koji nas je činio srodnima. Nemir doseljen u jednu mračnu sobu sa starim, raskošno uokvirenim platnom, tamo na kraju Bokeške ulice, neposredno pred skretanje ka Njegoševoj.

1�0

Od svih sam najbolje umio ćutati. Sa ove distance moglo bi se reći da sam bio i najskromniji. Najveći melanholik, svakako. Pa opet, ništa me u to doba tjeskobe nije moglo izdvojiti iz Društva dvojnika. Iskrali bismo se iz svojih prostih života i pojedinačne fantazije na silu stapali u jednu. Osim djelića same spoljašnjosti, naprasne radoznalosti i težnje da budemo neko drugi - malo šta nas je spajalo. Sjedinila nas je, naime, u današnje vrijeme prilično neobična težnja, ustvari potraga za porijeklom dvojnika. To izmišljeno i uvijek nepouzdano traženje određivalo je sadržaj inače predvidljive lokalne klepsidre. Čudne stvari su se početkom devedesetih počele dešavati u Podgorici. Kao i u tolike druge gradove, ovdje je nastupio nemir, stizala su vremena u kojima su ljudi preko noći gubili svojstva. U nas je uselila vrtoglavica koja posebno za vrijeme kišnih dana i dugih samoća, zna napasti samu dušu i podmuklo je privoditi ka dnu. Mijenjala bi se raspoloženja i karakteri, do juče stameni čovjek za tren bi postao ruševina. Sve se to odvijalo pred našim očima. Nestajanje je bilo tako naglo, ljudi su gubili svoju prošlost i budućnost: sadašnjost nije ni postojala.I tako je svako od nas tražio svoj izlaz – od onoga da se, makar na čas, presvučem u neku drugu osobu, u to vrijeme nijesam nalazio bolji. Što sam mogao drugo, svako bih veče lutao gradom,

1�1

vođen besmislom u koje sam s početka svjesno upadao. Povremeno bih doduše pisao stihove, no rijetko sam te fajlove čuvao, svjestan da pišem jer nemam što pametnije raditi. Onda bih svako veče u tačno određeno vrijeme izlazio vani i bjesomučno hodao sve dok mi se čelo ne užari i kroz tijelo prođu neugodne struje. Imao sam ustaljenu maršrutu – krenuo bih iz ulice Novaka Miloševa, obavezno prošao pored zgrade nacionalnog pozorišta, išao preko pješačkog mosta, u tom dijelu grada obišao svaki nezanimljivi kutak. Nakon što bih se nakratko okrijepio u omiljenoj kafani »Lovac«, vratio bih se natrag, vrtio u krug, i tako sve iznova. Sve u svemu, bilo je to pošteno saučestvovanje u životu tada košmarnog mjesta u kome su se utvare podsmijavale jedne drugima, nikad ne vidjevši sopstveni odraz.Katkad sam priželjkivao da se nikad ne promijeni to dokoličarsko stanje, riječju - čekao sam da pronađeno ništa ostane kao redovna situacija, vazduh ovog grada. Svako pomjeranje – nabolje ili nagore, svejedno – smatrao bih napadom na ovaj način života koji je bio toliko odomaćen da je bio zajedničko dobro, zajedničko zlo, kako je već kome odgovaralo. Vremenom, prividi su potpuno istisnuli stvarnost, a bijaše ovo doba u kome je svakako lakše bilo zaspati, nego probuditi se. Tako je bilo i sa nama: čula su bar

1�2

dijelom bila budna, ali razum se nikako nije htio prenuti. Ali, kako sam još uvijek jedan od onih koji vjeruju u slučajnosti, i kako je moje prvenstveno da izmišljam, moram vam ispričati ovu neočekivanu priču - kako sam, u to vrijeme ravnodušja i dokolice, dospio do Društva dvojnika. Naime, jedne večeri dok sam obilazio mjesta mog bijednog hodočašća, baš dok sam lijenim koracima prelazio jednu od ulica kojima najradije prolazim - onaj mračni dio Hercegovačke, na drvoredima sam vidio plakate sa masnim kosim slovima koji prolaznike nijesu primamljivali. (Zbog čega sam valjda i obratio pažnju na njih.) Sadržaj je bio toliko besmislen da me u mah osvojio: »Dragi sugrađani, tražim dvojnike! Eventualnu istinitost dokaza lako provjeriti. Dostupne fotografije iz svih perioda života. Dođite na seansu! Kraj Ulice Zaliva, svakog petka«.Sljedeće večeri, otišao sam u redovnu šetnju, tačnije redovno lutanje gradom. Ni narednih par večeri ništa nije izmijenilo dokolicom nametnuta pravila. Ipak, čekao sam petak, znao sam da ću otići u dvojnikovu Ulicu Zaliva, potražiti ga i sa njim podijeliti dio nesrećnog identiteta. Uzbuđenje zbog mogućeg susreta iskreno nijesam osjećao; bio je to dio mog bezizlaznog stanja. Stigao sam do posljednjeg parnog broja

1�3

Bokeške - tobožnja tajnovitost sa navođenjem na Ulicu Zaliva bila je i suviše prozirna. Bijaše to kuća sa više stanova, jedno od onih mjesta gdje se očito ne komunicira unutar dvorišta. Ako nekad neko od vas dovde dođe, među nekoliko pločica sa imenima stanara vidjeće kitnjast natpis „Jovan Pavlović Bedem“. Stepenicama se dolazi do troje vrata. Nasumično, kao što bi i vi tako učinili, krenuo sam pravo. Odatle, proći ćete kroz mali memljivi prolaz i ugledati – opet troje vrata. Kuhinja je lijevo, a desno kupatilo – u kućama sagrađenim na ovaj način zna biti ovakav raspored, pomislio sam bez valjanog osnova. I opet krenuo pravo.Sve da sam u tom momentu ušao na neka druga vrata, ne bih promašio. Ispred mene je bio stariji gospodin, slabog vida. Djelovao je kao da korača prema objektivu i iščekuje da se predstavim. „Ja sam dvojnik“ - rekoh blefirajući ne bih li prekinuo neugodnu situaciju. „Znam“, rekao je sa sigurnošću, „samo dvojnici u ovo vrijeme dolaze ovdje“. Na mah pomislih koliko sam puta iz Bokeške krenuo prema Njegoševoj, nikada ne sluteći na kakve sve čudake iza zidova starih kuća se još može naići. U tom malenom vremenskom periodu stigoh da u sebi prekorim svoju nezainteresovanost i nagli pad u dosadu. „Pa, dobrodošao u Društvo dvojnika“, on odlučno prekide taj tren. Tu rečenicu rekao je veselo, ali

1�4

i očekivano. Nešto je zaškripalo: zvuk propalog brodskog poda propratio je učtivo izvinjenje što se sam nije predstavio. Bez sumnje, njegovi gestovi bili su gospodski.»Ipak, godine čine svoje.« - reče prijateljski i pogleda me zavjerenički. »Dovoljno je reći da se zovem Huan Pablo Kastel, slikar koji je ubio Mariju Iribarne«. – »Znam« - nemadoh što drugo reći. Već sam, dakle, postao uviđavan dvojnik. Predložio je da dođem u sljedeći petak kada se svi opet okupe, te večeri je bilo prekasno jer su se razišli, i dodao da Društvu baš nedostaje on iz momačkih dana. Za taj prvi put, u znak dobrodošlice, odnosno povratka bratstvu, uveo me u odaju i pokazao jedino platno koje je ponosno visilo na sred centralnog zida sobe u kojoj je naš Huan Pablo očigledno i konačio. Bila je to slika koja nikako nije odgovarala ovoj turobnoj prostoriji, no kič vrijedan pažnje. »Ova soba, - ovo je moj tunel“ – rekao je manirom finog domaćina koji ugošćava dalekog rođaka koji će sjutra otići. „Jedan jedini tunel u kome je proteklo moje djetinjstvo, moja mladost, čitav moj život.“Već na prvom sastanku, sljedećeg petka, vidio sam da je okupljanje Društva dvojnika vjerovatno najbesmislenija smotra svih tajnih društava koje postoje u ovom gradu. Ali poneki put bih sa radošću išao tamo. Ugao Ulice Zaliva, kako je

1��

bez smisla za kvalitetniji ples znakova, uporno nazivao ovaj dio grada, bio je sada jedna od mojih prvih stanica. Ti teški ali svečani trenuci odvojili su me od hronike propadanja koju sam počeo baštiniti sve istrajnije. Svakog petka neko od nas bi povjerovao da ne pripada sebi samom, već pronađenom dvojniku. Svoju dušu su mu predali, vjerujući da će živote zavještati onom ko je pozvan da ih preuzme. Često smo na našim seansama viđali samog đavola. Dolazio je iz još većih provincija nego što je ova naša. Dolazio je, ustvari, iz naših unutrašnjosti. Bijaše đavo, dakle, među nama i u nama samima, u našem okruženju, mislima i radnjama. Đavo - dobri naš dvojnik.Društvo dvojnika je činilo desetak ubogih i zbilja donekle sličnih osoba. Zanimljivo, svakog petka jedan veteran bi nestao, dok bi se novi dvojnik pojavio. Uvijek smo mogli čuti ritual pristupanja kada oštrim glasom, a činio je to zbilja sugestivno i upečatljivo, izgovara jezivu rečenicu: „Dovoljno je reći da se zovem Huan Pablo Kastel, slikar koji je ubio Mariju Iribarne«. I svako bi više obratio pažnju na zvučnost imena, nego na drugi dio predstavljanja koji je prirodno navodio na užas. Svoju harizmu je rasipao po sobi, nagovarajući nas da se ispovijedamo ispred platna, „kao ispred ogledala“. Ushićeno bi govorio: „Ovo je ’Materinstvo’ djelo mitske vrijednosti, moramo

156

mu se pokloniti i baš ovdje izgovarati riječi koje će nam donijeti spasenje.“ Smatrao je tu sliku ponosnom ikonom Društva dvojnika koja čuva njihov duh i njihovo viševjekovno bratstvo.Ta jeftina slika, očito rađena po nekom uzoru ili možda po samoj narudžbi, u očima dvojnika bi dobijala određenu snagu. Huan Pablo je tvrdio da se slika „Materinstvo“ (listić na zidu, tik do slike, odavao je i ime ’originala’ - Maternidad, slikarsku tehniku i navodnu godina nastanka) nalazi u njegovoj sobi, odmah pošto je odnesena sa Proljećnog salona. I zaista „Materinstvo“ je nudilo poznati prizor: otvorena okna i žena okrenuta prema morskim daljinama, žena u iščekivanju. Bilo je potpuno jasno da su gnjecave duše ovih nesrećnika samo publika za manifestaciju poluludih ideja neostvarenog slikara opčinjenog samo jednom slikom i samo jednom knjigom - u Podgorici vaskrslog Huan Pabla Kastela. Mučan je bio taj svijet dvojnika. Koliko me to Društvo u početku uveseljavalo, kasnije sam sažalijevao sve te ljude na ivici beznađa. Na kraju, tješio sam sebe da me je u taj ambijent dovelo svakidašnje dokoličarenje, a većinu njih mučnina življenja koju nijesu mogli sami savladati.Vrhovnom među dvojnicima nije bilo teško da spazi moje odmicanje od Društva. Bio sam

1��

prisutan redovno, ali raspored stana, bojažljivi prolazak kroz uski hodnik i boravak u Huan Pablovoj odaji za mene su sve više postajali suvišni i jedva snošljivi. Akustična i hladna prostorija, u kojoj bi se povremeno čak čuo i glas Žaka Brela, postala je dom udruženim nevoljnicima, a ta surova igra, kažem, više me nije radovala. Poželio sam se vratiti mom načinu samovanja. Ipak, svjestan da će Društvo dvojnika nadživjeti moje trenutke dokoličarenja, ali i kao obziran čovjek, morao sam se oprostiti od Huan Pabla. Došao sam jednog petka prije uobičajenog okupljanja. Nije mu bilo svejedno kada sam nagovijestio odlazak. – „A ti, jesi li se ti ikad sa nekim poistvovjetio? Zar tako lako da odeš iz Društva dvojnika? Zar ne slutiš predodređenost našeg volšebnog susreta?“ – redom je izgovarao pitanja i konstatacije koje su imale za cilj da da me zadrže. Rekao sam mu da želim da se vratim životu koji sam živio i prije upoznavanja sa Društvom, te da će mi iskustvo dvojnika mnogo značiti. „Možda nešto i napišem“ – bio je jedan od mojih aduta. I dalje je insistirao da ostanem. Na posljetku, morao sam mu reći i to da neću više dolaziti, jer - baš sam tako rekao - „srećan sam i bez toga“. „Srećan!? Sreća zaglupljuje, stari moj“, bile su posljednje riječi koje sam od njega čuo.

1��

Narednih dana ni meni nije bilo lako. Otkrio sam da sam nekako pripadao Društvu dvojnika. Vratio sam se tumaranju, sada sa manjim entuzijazmom, i mislio na sve njih, mislio što je učinjeno svim tim ljudima, početkom devedesetih, dok su se čudne stvari počele dešavati u Podgorici. Logično je da mislite na nekog ko odjednom nestane iz vašeg života; tek tada, zapravo, odnekud proviri prisnost čijeg prisustva do juče nijesmo bili svjesni. Kao nakon pogreba, kad se izdvajamo iz gužve i neko vrijeme posvetimo onome ko je nestao. U tom periodu napisao sam još mnogo bezvrijednih stihova. Ostavio sam samo ovu pjesmu, prvobitno nazvanu „Ja, dvojnik“, koja možda nema veze ni sa mnom, ni sa ovim događajem. I ove redove zapravo ispisuje neostvareni pjesnik.

NEPOZNATA LICA

Srodništvo smo prihvatili nasumice,sastajali se obično poslije ribe, petkom. Više nijesmo imali svoje razloge srca, svoje živote.I mada ne treba priznati, osim u poeziji i lošem zavođenju, ovo je jedna od onih sebičnih pjesama u kojoj riječi

1�9

lako potisnu ono što se dogodilo. Sad imam utisak - snažan i uvjerljivda to i nijesam bio ja.Nije čudno - neki događaji prođu mimo tebe,ne primijetiš ih. A onda iskrsnu,poslije dan, godinu ili pet.I tako, dok se nenamjerno sjećaš, stičeš pouzdan utisak da ti neko blizak pripovijeda o nečemu gdje si samo ćutljivi svjedok bio. Najednom sva ta nepoznata lica postaju ti draga i na pretek je milih događaja.Niti na to, niti na pjesmu ja ne mislim,(a to ne treba priznati, osim u poeziji i lošem zavođenju.)odlazim sa sjećanjem na nekog drugog sebe,na neko drago i nepoznato lice.

Nikada više nijesam vidio vođu Društva dvojnika: takve osobe valjda i ne srijećemo u kafani ili na ulici, niti ih vidimo ukoliko baš to ne želimo, i ako nas kakva nejasna sila ne vuče prema njima. Sad mnogo manje šetam Podgoricom i mnogo manje se sjećam. Pa opet nekad mi se ukažu Huan Pablove riječi da je »sasvim slučajno to što se mi dvojnici nalazimo u različitim tijelima«. I čije živote mi trošimo!? Najčešće sam u svojoj sobi, i umjesto „Materinstva“ neprestano gledam u jedan Lubardin voštani pastel. Na drugim

160

zidovima, postavio sam ogledala: od sebe ne mogu pobjeći. „Mi uvijek pokušavamo skliznuti iz sebe, ali u tome nikad ne uspijevamo, svaki put udarimo glavom o nešto, jer ne želimo uvidjeti da ne možemo uteći pred sobom, osim u smrt.“, kaže Tomas Bernhard. Sad, kad više u mom životu nema Huan Pabla i njegovih sljedbenika, niko mi ne može vjerovati kako sam saosjećao sa Marijom Iribarne i niko sa mnom ne može povezati ova zbivanja, kao ni rijetke pjesme koje stvorih, već samo ravnodušnost i onu prirođenu dokolicu koju od tada i sam više poštujem. Bilo je to ne tako davno - devedesetih, a kao da je bilo u neko davno doba i kao da se nekom drugom dešavalo. I samo da kažem još i ovo. Nekad prođem Ulicom Zaliva, još uvijek na trošnom zidu stoji pločica od mesinga sa natpisom Jovan Pavlović Bedem. Poželim tamo ući, kao da ulazim u sopstvenu kuću.

Vladimir Vojinović

163

TRANZICIJA

Ulazna vrata lupiše.- “Montanaro” je zatvoren, viknula je iz kuhinje. Viđela sam Veska, popeo se na skelu i skinuo reklamu… Kazao je da ovome gradu ne treba “Montanaro jazz”… Skoro je zaplakao… A onda su iznijeli portrete džezera.Gurnu tastaturu, nogama zavrti stolicu i usta. Poveži ti sad dvije jebene note u prosto proširenu rječenicu, pomislio je. Priđe polici, dohvati vot-ku i neopranu čašu. Eto, ta usrana ideja pala mu je na pamet prije sedam stotina dana i nikako da je finalizuje. Činila mu se kao savršena tema za roman. I osmislio je, do detalja. Znao je da je treba razbiti u dva paralelna sižejna toka, koja će ispreplijetati. Znao je da je ključ u tome da

164

svaka cjelina dobije svoj stilski savršen kraj, te da u biti svaka mora ostati nedovršena. Znao je i hiljade drugih veza kojima bi spojio nespojive likove, vremena i prostore, i sve mu je do prije dva mjeseca polazilo za rukom, ali je ostao da visi nad posljednjim redovima. I sad se śetio ko-liko puta je opsovao kolege koje bi mu pame-tovale o tome kako najprije treba ispisati naslov, posljednju rječenicu, pa tek onda krenuti u nara-ciju. Valjda im sad i zavidi.- Ti stvarno još nijesi završio sa tim tek-stom, gledala ga je preko kuhinjskog šanka. - Ne..- Ok ako misliš da će votka srediti poglav-lja… Kažem, “Montanaro” je zatvoren!- Čujem, viknu.Nagnu votku i vrati se do stola. Koga više briga za Montanaro, mislio je. Ta rupa je samo njoj i njemu, od svih ljudi u gradu, nešto značila. Istina, u posljednje vrijeme bila su prorjedila sva ona okupljanja političkih seronja, i smrad mirišljavih tompusa. Više se nijesu skupa naručivali kikiriki i vino, a muzika se mogla čuti jer su nestali pi-jani politikantski povici - Montanaro je prestao da bude jebeni pano za parole, ali to zaista više nije bilo to. Kada bi se i odvažio da uđe, mislio je, zatekao bi po kojeg usamljenika kome ni no-vine više nijesu bile interesantne. Pogledi ispun-jeni svejednoćom pretresali bi svakog slučajnog

165

ulaznika. Čak je i Vesko rijetko svraćao. I - bio je siguran - Vesku je puklo onoga dana kada je sahranjivao oca. Tokom sprovoda oboje su kon-statovali kako ne vide nikoga od svih silnih pri-jatelja što su po pola dana pili na gazdin račun. - I đe sad da odeš na kafu? Ili čuješ nor-malnu stvar… Sve to će nam sigurno nedosta-jati.- Da.- …čika Žaro pogotovo. On je zapravo i držao stalne goste na okupu.Eto, to je jebena riječ koja je nedostajala, po-misli. Community. Halapljivo zgrabi tastaturu i stade kucati brzinom olimpijskog stometraša. Pogledala je preko kuhinjskog šanka i blago se nasmiješila. Spremiti špagete sa njegovim omiljenim sosom, pomislila je, to će mu dodatno raspaliti imaginaciju. Kao onda kada je kasnio sa esejem za hrvatskog izdavača. Bilo je tri sata poslije ponoći. Spremila je iste špagete, jeli su, popili bijelo vino i tačku je stavio prije svitanja. A onda su vodili ljubav, neđe do podne… Nasula je vodu, spustila krutu tjesteninu i uključila plotne. Tajmer je bio uključen, samo je trebalo paziti da pečurke i paradajz ne zago-re. Okrenu se ka polici i primjeti da nema vina. Pogleda ispod sudopere. Ništa. Nije ga bilo ni u gornjoj ladici. Mora da je u ostavi, pomisli. Špageti lagano utonuše i ona hitro krenu do os-

166

tave. Đe li je… Tajmer zapišta.- Samo deset minuta jebenog mira! Tražim li previše?!Nijesu se više čuli ni tajmer ni tastatura.Naglo je ustao, obuo cipele, navukao jaknu i izišao. Vani je padala lapavica. Đe baš sad Vesko nađe da zatvori lokal, pomisli. Zviznu i taksi stade.- Znaš li đe kuvaju dobru kafu?- Kod mene kući, ali, nemo’ mi zamjerit’, tamo te ne mislim vozit’!- Ništa, brate, fala. Vozi do centra, bilo đe…- Dooobro!Izišao je kod parkinga, iza tržnog centra, i pružio korak ulicom koja je vodila između zanatlijskih radnji. Zlatarski izlozi liče na groblja, pomislio je. Śetio se sestrine svadbe. Rodbina i svatovi okitili su je kao novogodišnju jelku. Kasnije ga je, pod tim teretom, gledala preko praznih boca i čaša. Sve i da je htjela da igra ne bi mogla mrd-nuti. Prišao joj je, pomilovao kosu i poljubio u čelo. “Obećaj mi nešto”, rekao joj je. “Šta”, tre-sla je trepavicama. “Prije nego dođeš kući, baci sve te krstine i cirkone”. Uspio je da je nasmije. A onda su naručili Džonijevu pjesmu “Parti-zan”, zaplesali i stali pogađati koji se od svatova najviše čudio tom ludilu. Ušao je u pub. Promjena svetlosti teško je prim-ljena za šankom. U ćošku primjeti jednu mon-

167

tanarsku facu i klimnu joj glavom u znak poz-drava i razumijevanja. Naruči kafu i “Vijesti”.- Ne držimo novine, gospodine, reče ko-nobar.- Nijesam ni mislio da možete…- …a nije problem dat’ 50 centi, no gazda veli da ne treba navlačit’ goste koji oće na no-vine da uštede po’ eura. I jebite mi oca ako nije u pravu.Nije imao odgovora. Baci pogled u pravcu ćoška. Poznanik je zurio kroz prozor. Jedva je stao u stolicu. Bio mu je smiješan dok je pokušavao da montanarski široko prekrsti noge. Ubrzo uđe još jedna poznata faca i pridruži se poznaniku. Činilo mu se da sva njihova priča kruži oko pokušaja da se definiše novo stanje.Plati kafu i iziđe. Lapavica je stala. U prolazu zakači par ramena koja ga podśetiše na bol u leđima. Valjda nije bacila sve špagete, pomisli i ubrza korak.Bilo je otključano. Vrata pobjegoše promrzlim prstima i lupiše.Sklupčana na kauču, držala je daljinski.- U pravu si, čovjek nema đe kafu da pop-ije!

* * *

Tri stotine i trideset stranica. Mora se još toga baciti, pomisli. Ko danas čita slične knjižurine.

168

Puna dva mjeseca, nakon što je stavio tačku, brusi i kida redove, pa opet – 330. Počeo je i da sanja roman, sa slovima urezanim na laticama lotosa. Juče joj je dao tekst i kazao da podvuče sve opise zelenim flomasterom. Završila je to za manje od dva sata. Bila je vesela. “To je lijepo”, kazala je, “To si ti, i moram ti reći – to si napo-kon ti”. Kazala mu je kako je predugo čekala na njegov “povratak”. I da je upravo to najljepše što joj je tekst donio. Njoj jeste, pomislio je, ali ko će još o povratku umjeti da čita. Ustalom on i ne misli kako je bilo đe mrdnuo od mrtve tačke da bi joj se vratio. A i ta priča o broju stranica zapravo je samo bjekstvo od suđenja nesuvislom kraju romana. Jeste, stavio je tačku, ali ne on-akvu kakvoj se nadao. A o tome ona ne govori. I ne traži joj, ali treba samo da uradi ono što ju je molio, jer najmanje mu je sada potrebna njena subjetivna priča o nekakvom povratku.- Znaš, rekao je, ti si jedan od direktnih krivaca za moj “odlazak”… Zato, ako te nešto zamolim, uradi to čisto.- Ne, po tebi ja nikad ne igram fer…- …shvati, za mene je bolje da tekst skratim.- Pa, ko ti brani?Zbilja, jedina stvar koju mu na ovom bijelom svijetu niko nije mogao zabraniti je - da skrati priču. Ali on nikakako da prestaje da brblja. Pa takav kraj i jeste posljedica njegovog poriva do

169

sve stvari dopriča, pojasni do faze, za njega to-liko bolne, recepcijske inertnosti. Zabi pogled u monitor. Stade da traži 312. stranicu. Evo, po-misli, još tu je zapelo, tu je došlo do sudara dva sižejna toka. Gleda u redove. Ušće je moralo biti spregovitije, pomisli. Onda se okrenu ka polici i dohvati njen primjerak rukopisa. Jasno je, nema tu ni slova opisa, ali cijela stranica je podvučena. I sljedeća. I ona poslije nje… Diže pogled. Bila mu je okrenuta leđima. Nijednu riječ od juče nijesu razmijenili. Ustao je, prišao tiho, i spustio usne na njen vrat. Ośeti kako je ubrzala disanje. Zavuče ruku u njene grudi.

* * *

- Śutra je otvaranje! Dobili smo ulaznice, pogledaj…“Pozivamo Vas na svečano otvaranje caffe bara L’Ombelico. Dobro došli”, držao je luksuzni pa-pir u rukama. On je ukinuo i posljednju nadu za Montanaro. Cijelo ljeto slušao je razne pozitivne glasove, srijetao čak i Veska koji mu je davao neke nagovještaje, ali mu je neđe prije jeseni Žaro kazao da je Vesko dobio ponudu vlasnika lanca prodavnica časovnika. Sklopljen je ugovor o zakupu na šest ili sedam godina. Ni u to nije vjerovao sve do pozivnice...

1�0

- Možemo poći, baš me zanima kako iz-gleda…- Možemo. Visio je na 312. Mjesecima nije mrdnuo. Dva prokleta sižejna rukavca nikako nije mogao da sjedini. Padalo mu je na pamet da iziđe iz oba i da sa apsolutne visine odredi svršetak, ali ga je i ta pozicija frustrirala. Sebe nipošto nije vi-dio u presuditeljskoj ulozi. Sebe kao izdvojenog i isijavajućeg. Jer ako isijava, mislio je, onda poziva k sebi, a najmanje što želi je da ga likovi koje je stvorio – pohode, naročito ne poslije up-isane tačke. To je jedno, a drugo - on i ne misli kako je sve što je romanom počelo da živi uprlja-no u toj mjeri da mu treba kakva pročišćavajuća sijalica. Pa sve što je do sada napisao, mislio je, ostalo je izmaknuto od bilo kog religijskog kon-cepta. Pobogu, on je ljevičar! A prirodna pozicija jednog takvog subjekta jeste slikanje odraza. I, dođavola, čijeg drugo do vlastitog. Sve što slika-mo, mislio je, jesu vlastiti odrazi. Nema toga u čemu se ne vidimo. I ikonopisci, ti bespredmet-ni tvorci biblije za nepismene, slikaju tek sebe same! Koga drugog…Pogledao je na časovnik. Bilo je blizu ponoći. Izišla je iz kupatila u boksericama i majici sa bretelama. Ustima je još držala četkicu za zube. Prošla je do spavaće sobe i brzo se vratila. Odmah zatim stala je slagati garderobu za śutra, pakovati

1�1

laptop i hraniti mobitel strujom iz utičnice.- Tebi su baš sve ovce na broju, mala…- Sve osim tebe, medo. Poželi mi laku noć, rekla je kroz osmjeh i napućila oprane usne.- Laku noć.

* * *

Gledala ga je kako sporo navlači nove farmerice. I ta radnja govorila joj je u kakvom je stanju. A to traje mjesecima. Izgubio je najmanje trinaest kilograma. Nema šta nije pokušala u kuhinji. Da sad odluči da otvori restoran, mislila je, zaradila bi grdne novce. Eto, ni njoj se ne ide u taj novi lokal, sa ogavno crvenim enterijerom, ali želi da ga razmrda. Popiće crno vino u društvu Marine i Ivana, i biće mu lakše. U kranjem, neće misliti o prokletom romanu.- Idemo?- Idemo.Ona je vozila. Pokupili su Marinu i parkirali automobil na trgu. Ivan je čekao pred vratima bivšeg Montanara. Ušli su. Po navici krenuše u stražnji dio lokala, ali presrela ih je prelijepa hostesa, pokazujući rukom u pravcu suterena. Nije čuo šta hostesa govori Ivanu.- O čemu je riječ, pitao je.- …gospodine, večeras svi imamo jedinst-venu priliku da čujemo hitove grupe Queen. Da

1�2

li želite da vam rezervišemo sto? Dole, u kon-certnoj hali…- Jesmo li u obavezi da slušamo živu muziku?- Ne, naravno.- …onda, bićemo za onim stolom, pa ako se predomislimo, pozvaćemo i preći dolje. Ok?- Ok.Primjeti da je Ivanu bilo nelagodno zbog takve njegove reakcije. Novi gazda stajao je obješen za šankom. Sve je posmatrao sa strane, ali mu se u znak neodobravanja robijaška brada značajno skupila. Prošli su i śeli. Gledao je tako zavodnički tu malu fuficu, pomis-lila je. Nikakav unutarnji lom ne može mu pore-metiti koncentraciju kada su u pitanju nepoznate žene. Da ona obuče suknjicu do iznad koljena, baš onakvu kakva je na fufici, i iste providne čarape, sa visokom crnom štiklom – prošao bi pored nje nezainteresovano kao onda kada se za godišnjicu potrudila da izgleda najseksije ikad. Usku crnu top-haljinu, tek ofarbanu kosu i novu maskaru nije ni primjetio. Otvorio je poklon, i svoj uručio, popili su votku, seksali se – i to je sve. Čak je śutradan haljinu nosila šnajderu. To-liko o njegovoj pažnji.- Da ipak siđemo dolje kasnije, rekao je Ivanu.Nije vidio kako ga ona gleda. Bio je zaokupljen

1�3

vrištećim enterijerom. Stare komade muzičkih instrumenata, što su na zidovima Montanara visili punu deceniju, zamijenili su kitnjasti, u crno lakirani okviri ogledalskih stakala i vul-garnih fotografija. Na mjestu đe je bila okačena fotografija Sarah Vaughan, uslikana pedesetih na Manhettnu, sada je takođe crno-bijela foto-grafija, ali “umjetnička”, sa motivom ženskog pupka. Nedaleko od nje visi fotografija ženskih bradavica, pored nje motiv usana, malo dalje – koljena u najlon čarapama, a u dijagonalnom ćošku visila je fotografija ženske kimče. Slično je izgledala mesara, pomisli, u koju je sa ma-jkom, na povratku iz pijace, svraćao, a onda u obližnjem haustoru povraćao. Baci pogled na zid preko puta. Tamo je bio smješten čuveni mon-tanarski piano. Śetio se kada je Žaro pokušavao da zabrani petogodišnjoj djevojčici da “muz-icira”. Vesko mu je prišao, nešto šapnuo i mala je nastavila svirati. Bio je to njen prvi solistički koncert. Na mjestu piana posađen je jarko crveni sic za viseći šank.- Svejedno, odgovori Ivan sa zakašnje-njem. Stiglo je vino. I drugo. Nije uspjevao da razumije koji pravac fura DJ. Prije desetak minuta čuo je neku numeru koja kao da je nastala na festivalu u San Remu, a odmah za njom išla je Sweet Home Alabama. Gledao je u čovjeka posađenog među

1�4

šankerske stolice i okruženog fotografijama što otkrivaju njegove vlastite fetiše. Pomisli kako mora biti da je novi gazda svoju novu ljubavnicu najprije doveo u Montanaro, i kako se - biće da je upravo tako - društvu zarekao da će Montan-aro biti njegov. Njegov, ili božiji! Pa je, pomis-li, i broj ljubavnica utrostručio. Eto, hostesa iz Srbije nikako da prođe pored šanka a da ne ośeti njegove prste na zadnjici.- Zvali ste, gospodine, pitala je ljupko hostesa.- Da… Molim da nam obezbijedite jednu ložu. Valjda koncert još nije počeo?- Naravno, sto će biti spreman. Počeće za nekih desetak minuta… Vi, ako želite, već možete preći.Čudio se da je sto već spreman. Krenu rukom da dohvati njen mantil i pridrži joj, ali ona ga nervozno istrgnu iz njegovih ruku i sa Marinom požuri u pravcu donje sale. Gledao je u Iva-na. Faca mu je bila sleđena. Jedino se hostesa smješila.Sto u podrumu bio je u crvenoj boji, fotelje takođe. Po zidovima su visile fotografije sa još otvorenijim motivima – na jednoj se jasno viđelo žensko međunožje. Za ostalim stolovima śeđeli su klinci. Mahom dugokosi, obučeni u karirane košulje i kožne jakne. Pogleda u njen svileni šal i urednu frizuru. Naslonjena na ruku, bila mu je

1��

beskrajno lijepa, ali se pitao – otkud najednom ta nervoza. Njena ideja je bila da dođu. Uostalom, ne samo da ima bitnijih stvari kojima bi se on morao posvetiti, već ga sav ovaj enterijer frus-trira do narastajuće impotencije.Jedan se klinac, sa brkovima, jedva održa na nogama silazeći niz stepenice, i svi ga pogledaše. Ivan je vrtio glavom. Ubrzo četiri klinca zapośedoše bubnjeve, sinti-sajzer i dvije gitare. Sala se zamrači. Par zvu-kova usviravanja, a onda krenuše. Puštiše dim. Jedan reflektor zablica. Na taj znak najčupaviji klinac poče da solira. A onda pauza. Sva svjetla se ponovo upališe, krenu numera i publika zau-rla. Gledao je u Ivana i Marinu, širom su otvorili oči. I ona zainteresovano podiže glavu sa ruke. Najednom utrča “vokal”. Bijele oficirske panta-lone, bijeli sako za zlatnim epoletama i vezovima na grudima, bijele adidas tenisice... Zaskaka kao majmun i okrenu se publici. Padavičar, klinac sa brkovima! Napravio je vještačke zaliske i zaista je ličio na Mercurya. Započeo je sa Living On My Own. Bio je ubjedljiviji od Freddiea. Ska-kao je, karakteristično dizao mikrofon i gledao u “nebo”. Najednom mu se ruka zaplete u novi gazdin luster. Elagantno je otkači, polomi par si-jalica i ponovo zaskaka. Publika je vrištala od smijeha. Na Marininom i njenom licu prepozna strah. Ivan se prekrsti.

176

Evo je! To je ta jebena scena, pomisli.Baci na sto deset eura i izjuri vani.

Slaviša Šćekić

1�9

BEOGRAD JE TO...

Za moju malu veliku…Novembar 2009

Dnevna graja i metež Balkanske ulice su bili pri kraju. Prohladna zimska noć je grabila svoju prvu polovinu. Zlatar Mitko je, polusakriven iza svog pulta, zadovoljno prebrojavao dnevni pa-zar. Molio je boga da svaki dan bude subota jer, samo je subotom odnosio kući ovolike gomile para. Zima, slave, rođendani i, iznad svega, pro-vincijalci koji od cijelog Beograda prvo upoznaju Balkansku ulicu, penjući se svako sa svog voza i „prteći“ ka hotelima „Moskva“ i „Balkan“, bile su glavni razlog njegovog zadovoljstva i dobrog pazara. Bilo je nepuni sat do zatvaranja radnje kada je u nju ušao sredovječni čovjek u toploj trenerci i sportskoj jakni, držeći na automats-

1�0

koj uzici vrlo čudnog psa, po svim odlikama, najvjerovatnije pudlicu, ali vrlo čudno očešljanu i „obučenu“. Više je ličila na malog trola nego na klasičnog psa. Ali, Mitko je već na sve navikao, posle dvadeset godina „staža“ u Beogradu.

- „Dobro veče“- začu se bariton pridošlice, trzajući nervozno povodac sa još nervoznijim psom.

- „Dobro veče, komšija“, otpozdravi Mitko, svrstavajući neznanca po milioniti put, po starom dobrom trgovačkom običaju, u najbliže poznanike, što je radio sa svakom potencijalnom mušterijom.

- „Komšo, pomaži, zaboravio sam da mi je da-nas godišnjica braka, pa sam „gistro“ izveo ovu džukelu da prošetam i da kupim ženi neki poklon „na kvarno“, da izvadim stvar, inače sam ti „mrt-vi čovek“. Zbogom kladionice, pivo posle po-sla, utakmice, ništa mi više neće biti oprošteno. Nego, imaš li neku lepu narukvicu od belog zla-ta, znam da mi je to jedino „vađenje“?“

- „Kako da ne, komšija moj, sad ćemo da rešimo problem.“, govoreći to Mitko se već sagao ispod pulta da izvadi kutiju sa skupljim nakitom, koju je već pripremio da je zaključa u kasi. Po gar-

1�1

derobi i kučetu, Mitko je procijenio da se radi o „srednje dobroj mušteriji“ i odmah je izvadio prvi red pravilno poređanih narukvica, inače najskupljih, od mašinskih do ručno izrađenih. - „Kažite mi, koliko otprilike treba da košta, da vam pomognem da odaberete?“ ponudi se sa oprezom Mitko, plašeći se da ne izazove lošu reakciju.

- „Otkud znam“, daj nešto bolje, žena mi se ra-zume u sve što je skupo, tako da nema šanse da prođem „jeftino“. Pazi, kol’ko su ti ove „rolijana“ rad, ova treća po redu, ta mi se čini baš dobra?“ A za Novu godinu sam joj kupio sličnu ogrlicu tako da će ta biti puni pogodak. Izgledaće kao da sam dugo tražio da nađem sličnu. Samo zamisli scenu, vratim se kući i sa vrata kažem: „Ženo, daj kafu i pivo, umorio sam se“, pa kad ona počne da gunđa, nezadovoljna današnjim danom, ja se još više razderem i kažem: „Pa, valjda ćemo popiti neko piće za naš praznik“ i izvadim upakovanu narukvicu sa malom čestitkom. A tek kad otvori i vidi je, gotovo, zaboraviće i datum i sve moje grehove u poslednjih pola godine, a čoveče, bilo ih je oho-ho. Nema šta da razmišljam, daj mi tu treću, ona mi i izgleda najbogatije i najelegantni-je.“, zaključi svoj monolog nepoznati „komšija“, zadovoljno trljajući ruke, jer je rješenje prob-

1�2

lema na pomolu a i scenario koji je u momentu smislio, bio je dostojan jednog osrednjeg režisera „sapunica“ koje su preplavile sve TV stanice.

Posmatrajući „zagrijanog komšiju“ i njegov na-dahnuti nastup, Mitko se trže iz svoje zanesenos-ti „gledaoca“ iz prvog reda i vrlo profesionalno, kako to znaju samo beogradski zlatari, preuze učešće u započetom performansu.

- „Komšija moj dobri, očigledno ste vi veći stručnjak za lepe stvari od vaše žene. Pa to je upravo najbolji primerak u celoj radnji.“, i na-dahnuto nastavi: „to vam je belo zlato, 18 karata, ograničena serija, napravljeno ih je samo deset komada i još ova mi je ostala. Znate šta, ona košta 400 eura ali pošto je takva prilika i situacija, daću vam popust. Za vas je 350!“- velikodušno završi svoje izlaganje Mitko, dodajući već u sebi taj iznos na današnji pazar, koji je inače bio pozamašan.

- „Hvala, komšo moj. Samo, postoji mali prob-lem. Ja kod sebe imam samo 300 eura, a nema šanse da se mogu vratiti kući za ostatak.“, poma-lo nervozno zaključi nepoznati, ali brzo dodade: „Au, setio sam se, idem do „Čumića“ do mog drugara Dekija, tašnara, pozajmiću od njega još 50, on je sada u radnji, skuplja Pazar. Vraćam

1�3

se za 10 minuta, a ti, u međuvremenu, to lepo zapakuj. I još nešto, molim te, da ne vučem ovu džukelu sa sobom, komšo moj, molim te, pričuvaj je za toliko. Dolazim odmah!“

- „Važi, važi“, zadovoljno pristade Mitko. „Dajte, vezaću je za stub od pulta, dok se vi ne vratite“.

- „Ma, veži je dvaput, ne daj bože da ti pobegne, ona moja bi me ubila. To je neka njena posebna vrsta, sačuvaj me bože i džukela“. Potom dodade više za sebe, stupajući na kaldrmu Balkanske ulice i hvatajući pravac ka Terazijama: „Do juče rasla u Požarevcu, a danas mi gaji ’kraljevske pudlice’!“ Mitko, koji je ostao u radnji, pažljivo omota ku-tiju sa uzicom dva puta oko stuba pulta i čvrsto je veza oko njega, ostavljajući pudlici dovoljno dužine da skakuće i nervozno laje prema vrati-ma, dajući do znanja svima koji je mogu čuti, da ne voli da bude tako ostavljena kod nekog neznanca.Posle samo par minuta, zvono na vratima lokala, koje je redovno najavljivalo sve koji uđu, natjer-alo je Mitka da podigne glavu iza pulta. Imao je što vidjeti. Njegovu malu radnjicu je skoro ispunio par koji je ušao unutra. On, visok blizu

1�4

dva metra, 30-ih godina, obučen kao iz posled-njeg kataloga Zegnine revije, sa dugačkim ka-putom koji je djelimično pokrivao skupo odijelo savršenog kroja, uredno začešljan i dotjeran, a ona kao da je krenula da se vjenča baš za njega: satenska, firmirana haljina, ovlaš ogrnuta bunda od najfinijeg nerca, koja je dosezala skoro do polovine kožnih čizama sa visokom štiklom, duga kosa, blago uvijena i prelijepo lice koje je zračilo diskretnom šminkom i očiglednom nje-gom. „Kako su ovi zalutali kod mene?“, prvo je pomislio Mitko, udišući njihove pomiješane parfeme, koji su u međuvremenu ispunili pros-toriju. - „Dobro veče, dobro veče, izvolite“, snishodlji-vo se ponudi Mitko, misleći u sebi šta bi takvoj klijenteli mogao ponuditi, a da to ne odskače od njihovog „stajlinga“.

- „Slušaj, brate“, zagrmi elegantni delija, na-glaskom koji je malo odudarao od prvog utiska. „Imaš li ti „briljant“ od jednoga karata, ali, brate, suv, bez „žutoga“? Treba mi da se stavi na prsten ove moje đevojke. Izgubila ga prije neki dan na tom njenom fitnesu, pa se o jadu zabavismo evo dva-tri dana, niđe ga ne možemo nać’!“, sad već više nego jasnim, crnogorskim govorom, iskaza svoju muku , đetić „maneken“.

1��

Od te vokalne grmljavine, do tada mirna pudlica, koja se bila sklupčala iza pulta, skoči kao opare-na i poče da laje na pridošlice, ne vodeći nimalo računa o njihovom izgledu i „statusu“ potenci-jalno dobrih mušterija. Povlačeći ka sebi uzicu, Mitko pokuša da je obuzda i smiri a u tom tre-nutku se začu vrisak, koji je u momentu zaglušio nervozno lajanje pudlice.

- „Evo je, Miki, evo je! To je to, to je to!“, histerično se oglasi plavokosa ljepotica i za tren oka se stvori pored pudlice i poče da je mazi i ljubi nježnije i umilnije nego majka svoje dijete koje je jedva dočekala. „Kupi mi je, Miki, kupi mi je, molim te! Neću ti više ništa tražiti, samo mi je kupi! Znaš koliko je želim, znaš od kada je tražim, to je ta „kraljevska pudlica“ koju nigde ne mogu da nađem! Molim te, molim te!“, ponavl-jala je kao mantru, više nego uzbuđena plavuša, i dalje mazeći i ljubeći, sada već mirnu i od tolike nježnosti, poluošamućenu pudlicu.

- „Au, polako, brate. ’Ajde ustani sa toga poda, ne brukaj me ođe, pred čojekom. Ajde, ajde!“, ponavljao je rmpalija u skupoj garderobi, vukući je za lijevu ruku i pokušavajući da je ispravi. Sve je to začuđeno posmatrao Mitko, misleći u međuvremenu o svom poslu tj. gdje da nabavi dragi kamen koji mu je „đetić“ tražio, znajući

186

zasigurno da ga on u svojoj radnji nema.- „Ali, Miki, obeć’o si, lepo si rek’o pre neki dan da ćeš mi je kupiti, samo da je pronađemo. Kupi mi je, kupi mi je, molim te!“, kao iz rafala je izg-ovarala lepojka i dalje klečeći na podu i milujući pudlicu, koja se potpuno uživjela u ulogu.

- Dobro, brate! Samo ustani više sa tog patosa, ne mogu te gledat’ takvu!“ A onda se okrenu ka Mitku i skoro naredbodavnim glasom upita: „Za kolko ćeš mi prodat ovo kuče?“, ne ostavljajući previše prostora da bude odbijen u svom zahtjevu. Sav zaprepašćen scenom koja se odvijala pred njim, Mitko, pomalo zbunjeno odgovori: „Ali, to nije moja pudlica, ne mogu vam je prodati. Meni je samo ostavljena na čuvanje“.

- „Slušaj, zemljače“, sad već pomalo nervoznim glasom „pojača“ đetić svoju ponudu „pare nijesu bitne, daću ti tri ’iljade i odvezuj je da je vodimo, dako se smirimo više. Teže mi je nju zadovoljit’ no obuć’ po estrade beogradske. A ti za te pare mo’š kupit’ deset običnih, pa svi zadovoljni“.

- „Ali, gospodine Miki, ja vam ozbiljno kažem da pas nije moj, kunem vam se!“, pomalo uplašeno izgovori Mitko i spasonosno pokaza narukvicu koja je stajala sa strane, spremna za pakovanje. „Evo, čovek koji je kupio nakit je

1��

otišao da donese ostatak novca i ostavio psa dok se vrati. Kako mogu da prodam tuđe?“, pravdao se sada već sa ozbiljnim argumentima, sa stra-hom isčekujući slijedeći „napad“.

- „Pa što ako nije tvoja, ka’ da je to bitno. Evo, daću ti pet ’iljada, a ti njemu kaži da je pobjegla. Daj mu dvije-tri ’iljade da ga smiriš i opet si dobar dvije!“, izloži mu na brzinu „razumno“ rješenje novonastalog problema đetić, odavajući utisak da mu slične „kombinacije“ nijesu strane.

- „ Ne mogu ljudi, verujte, još mi je čovek na-glasio da je posebno pazim. Ne smem, verujte, nikako, molim vas. Evo, on će doći brzo, pa vi-dite sa njim“, sada već pribrano ali brzo izgovori Mitko. U međuvremenu, plavuša je uzela pud-licu u krilo i mazeći je molećivo pogledala svog „dragog“: „Miki, molim te, obeć’o si, znaš kolko te volim i cenim. Molim te, budi čovek, molim te“.

Kao po komandi, Miki se okrenu ka Mitku i već vidno nervozan opet „pojača“ svoju ponudu novim argumentima:- „Oli ti, da ti ja dam sedam ’iljada i da vodimo kuče, pa ti njega kad dođe laži što ’oćeš. Ako ti nećeš da mi je prodaš što nije tvoja, a đe ću se tek raspravljat’ sa njim oko toga. ’Ajde uzmi

1��

pare i da završavamo!“, zaključi odlučno đetić, vadeći iz džepa na pult podebeli snop savijenih novčanica od po sto eura.

U tom momentu, iskusno Mitkovo oko zapazi, na ruci grmalja poslednji model Cartier sata sa zlatnim okovom, čija je kataloška vrijednost bila preko dvadeset hiljada. Ali, brzo se povrati od silnog uzbuđenja i sada već mirnim glasom , starog zanatlije, odlučno reče: - „ Molim vas, gospodine Miki, ne dolazi u obzir. Ja ovde radim preko dvadeset godina, svi me znaju i tu bruku sebi ne mogu da prire-dim. Nego, lepo sačekajte da čovek dođe, ponu-dite njemu te pare i možda će pristati. Ja drugo rešenje nemam, molim vas, da me razumete“. Zastavši za trenutak, neodlučan kako da postupi, gledajući čas u svoju pratilju sa pudlicom, čas u uzneverenog zlatara, Miki se obrati Mitku, po-mirljivim glasom:

- „Dobro me slušaj, da ne ponavljam sto puta. Kad ti dođe taj tvoj, reci mu koliko para dajem za ovu džukelu i neka me nazove da se dogov-orimo. Ali reci mu da to važi samo za noćas, jer s’utra putujemo za Švedsku i ne znam kad ćemo se vratit’! Koji ti je broj mobilnog da te nazovem

1�9

da ti ostane broj, pa mu ga daj kad dođe?“, izloži svoj plan đetić Miki i kad mu Mitko reče broj ukuca ga u svoju najnoviju Nokiu.

Mitku zazvoni telefon na polici iza njega, što je značilo da su sada svi spremni za „kombinaciju“. Uspjevši da na silu otrgne svoju „dragu“ od raznježene pudlice i da je skoro odvuče kroz vrata lokala, Miki je ponovio: - „Zapamti, reči mu samo noćas važi ako će da je proda! S’utra mi se nema što javljat’!“ ,i onda se obrati djevojci koja je, skoro cvileći stajala na vratima i gledala u pravcu pudlice koja je za-tezala uzicu trzajući je u njenom pravcu: „Što je bilo sad? Čula si, javiće se čojek i kupićemo je. Ne cmizdri, nego ’ajde da uzmemo auto, ostavio sam ga ispred „Praga“, dako ga uzmu ka’ prošli put. A Željko, onaj moj drug, načelnik, bio na odmoru pa sam od sve bruke mora platit’ da ga uzmem, ne ponovilo se“, objašnjavao je đetić zagrlivši je preko ramena i spuštajući se polako prema „Narodnom frontu“, ulici koja već to-like godine sječe Balkansku a povezuje „Prag“ i čuveno porodilište.Još pomalo zbunjen od prethodnih događanja, Mitko se skoro uplašio kada je poslije nekoliko minuta ugledao poznati lik „komšije“, koji je otišao za novac.

190

- „Izvini, komšo, nije mi Deki bio tu, pa sam ga morao sačekati koji minut. Je li sve u redu sa kucom?“, iz jednog daha izgovori nepozna-ti „komšija“ stavljajući na pult 350 eura da bi preuzeo poklon za svoju ženu. Dajući mu u međuvremenu zapakovanu naruk-vicu, Mitku pade na pamet da cijelu neprijatnu situaciju okrene nekako u svoju korist.

- „Komšija, da te pitam gde si nabavio ovu pud-licu, ćerka me stalno pita da joj kupim, a ja se baš i ne razumem u sve to?“, oprezno priupita svoju mušteriju.

- „ A, ne pitaj me, čoveče, jedva sam je našao. To ti je neka posebna, retka vrsta „kraljevske pudlice“. Inače se teško nabavlja, a za nesreću je ima žena onog fudbalera Bekama, Viktorija i sve su ti žene lude za njom. Nema šanse da je nađeš!“, zaključi „komšija“.

- „A, da li bi ti prodao ovu tvoju za dobre pare?“, nastavi Mitko, smišljajući novu „kombinaciju“ u svojoj glavi.

- „Nema šanse, burazeru. Ja lično, dao bih ti je i da ti doplatim, samo da je ne šetam k’o ludak, ujutro i uveče, ali moja žena bi me ubila da to

191

dozna. Ne dolazi u obzir!“, odgovori odlučno „komšija“.

- „A kada bih ti ponudio tri hiljade za nju?“, nas-tavi uporno Mitko, računajući već na ostatak od četiri hiljade po završenom poslu.

- „Čoveče, ja sam je platio dve hiljade, a za bednu hiljadu da rizikujem toliko, ne pada mi na pamet!“, razložno objasni svoje odbijanje „komšija“, koji je već odvezao „čuvenu“ pudlicu i krenuo prema izlazu, u jednoj ruci držeći uzi-cu a u drugoj sveže upakovani poklon za svoju ženu.

- „Pet hiljada!“, odjeknu malom radnjicom kao da zvoni. „Pet hiljada!“, ponovi Mitko svoju po-nudu. „Toliko ću ti dati, ako mi je sada prodaš!“, manirom iskusnog trgovca izgovori Mitko, čekajući reakciju. „Komšija“ koji je u tom trentku bio pred vratima okrenut leđima, polako se okrenuo i iznenađeno upitao Mitka, ovog puta sasvim drugačije:- „ Pobogu, čoveče, zašto bi ti mene dao toliki novac, a do malopre nisi ni znao koja je vrsta, a ne koliko vredi?“

- „Iskreno da ti kažem, komšija, pristojno

192

zarađujem, a mojoj ćerki je za pet dana rođendan, pa ako je to sve što si mi ispričao o pudlici tačno, želim da je obradujem i da joj je poklonim. Evo, imam pet hiljada ovde kod sebe, odmah ću ti dati, ali mi je prodaj odmah, da se ne predomis-lim!“, samouvjereno nastavi svoju priču Mitko, čekajući reakciju.

- „Znaš šta, komšo, to su velike pare, i ako je tako da ti je prodam, zakrpiću mnogo rupa u svom „privatnom“ budžetu. Ali, ima jedan uslov koji moraš da ispuniš, da bih ja bio siguran. Us-lov je da je tvoja ćerka nikada ne dovede ovde u radnju, jer ja živim odmah tu preko puta „Male Moskve“, i ako je moja žena vidi ja sam mrtav čovek, razumeš? I ako je šeta, da je ovuda nikada ne šeta, važi?“, sada već drugačijim tonom izloži svoje dileme „komšija“.

- „Ma, važi, komšo. Ja ti živim u Mirijevu, nema šanse jednom u godini da sa njom dođe do grada a kamoli ovde. Nema problema, nego evo tebi novac“, sada već zadovoljno konstatova Mitko i brzo, ali precizno, kako to samo trgovci znaju, izbroja pet hiljada eura. odvojivši ih od svežnja kojeg je tako brzo izvadio iz kase, ispod pulta, plašeći se da mu se „komšija“ ne predomisli.

Sada već bez velike priče, „komšija“ uze novac,

193

smota ga u džep od jakne, i kao neki krivac, pog-nute glave, izađe iz zlatare skoro bez pozdrava, i nestade u već polumračnoj Balkanskoj ulici, ostavljajući „kraljevsku pudlicu“ onako puštenu sa uzicom, da začuđeno sjedi nasred zlatare, ne shvatajući, onako pseći, šta se to zapravo dešava.Ne želeći da rizikuje, Mitko je ovlaš priveza za isti onaj stub pulta i odmah okrenu broj telefona koji mu je ostao memorisan. Sa druge strane, kad je veza uspostavljena, začu, sada već poznati glas đetića: „Alo, ko je to?“

- „Ja sam, gospodine Miki, zlatar kod kojeg ste bili. Evo, uspeo sam da vam obezbedim onu pud-licu na vreme, možete da dođete da je uzmete za onih sedam hiljada, kako ste i obećali. Evo nije prošlo ni pola sata a ja sam vam sve završio. Nadam se da ste zadovoljni“, umilnim će glasom Mitko, čekajući pohvalu sa druge strane i nagra-du od dvije hiljade koje će mu ostati na kraju.

- „A, nijesam ti ja više za to zainteresovan! Slo-bodno je zadrži i nek’ ti je sa srećom!“, u vidu strašne presude, začu se glas sa druge strane.

- „Kako, pa vaša devojka je plakala za njom? Ja sam sve ovo za nju i za vas uradio, molim vas!“, poluočajnim glasom će Mitko, još ne gubeći

194

nadu i uzdajući se u đetićevu slabost prema svo-joj „lepšoj polovini“.

- „E tu kurvu sam ti ja oćera’ maloprije. Nešto me iznervirala, a ja da šetam tu džukelu po Beogradu, nijesam u manite! Samo je ti zadrži i uživaj!“, zlokobno je odjekivalo sa zvučnika Mitkovog mobilnog telefona.

- „Pa, šta da radim ja sad sa pudlicom od sedam hiljada?“, očajno zavapi Mitko.

- „Znaš što, brate, najbolje da je prodaš nekome, ka’ mi tebe, ha ha ha ha ha ha! Samo se bojim da ćeš teško postić’ tu cijenu, ha ha ha ha!“, odz-vanjao je smijeh sa druge strane sve dok se nije prekinula veza.

Vidno utučen, Mitko je sjeo, pogledao tužno u pravcu pudlice koja je mirno ležala na podu, kao da zna da je bila uzrok nečeg ružnog i tužnog i sjetio se riječi svog oca Svetozara, starog zlatara iz Đakovice, koji mu je, prije dvije decenije, tada već u ozbiljnim godinama, kada mu je Mitko saopštio da se seli u Beograd i da će tamo ra-diti i živjeti, samo rekao: „Dobro sine, to je tvoja odluka. Samo se pazi, veliki je to grad. Pamet u glavu a leđa uza zid! Beograd je to...“.

Dragan Koprivica

19�

POSMRTNI GOVOR KRAJ VRANINA ODRA

Ožalošćene vrane, ucvijeljene švrake, tužni tičiji skupe...Dok kreštanje nam gore prolama... Opraštamo se od naše poznate vrane... Ponosita vrano, sa-lomljeno krilo, sprštena drugo. Vazde znala bit’ si vrana na pravo mjesto, sem ovi put, pod točkove FAP-a duplaka..! Magistrala danas očito naklonjena bila ti nije. Iako ugradila u nju cijelu si sebe... Eto te presovana ka’ za herbarijum..! Položi ti svoj život junačkom smrću. Mudro, kako i ginu prave vrane. Za dobro svih nas...Ti najbolje znade: ni svaka vrana vrana nije... Ima vrana, i vrana..! Ka’ tebe, moje oči gledale nijesu. Vrane veće nemasmo..! Velika bila si vra-

19�

na! Vrana za primjer. Bezrezervno opredijeljena za evropske integracije. Znala zakreštat’ si kad najteže je, dušu razgalit’... Pa ko gođ čuo te, zboraše: ‘’E, ove vrane..?! E ovo je vrana, vake nama trebaju..!’’...Gorda vrano... Barjačila među vrane si, i neka si. Imalo ti po kom je i doć... Neke panjkale te: ‘’Eno, pravi se turbovrana. Eno vrana se poko-kotila..!’’. A veličina tvoja išla iz kontre: iako neobična – bila i ostala si jedna obična vrana..! Spram ostalih vazde boleća... U oko kljucnula nikad jednu nijesi, jer: vrana vrani oči ne vadi...A sva govorkanja da navodno kljucala si i balege - odbacujemo ka’ gnusne insinuacije, sračunate na blaćenje tvog lika i djela. Neko bi da ocrni te, njemu na obraz..! A šta to pa i fali balezi..?! Zavisi samo iz kog ugla joj pridješ. Balega nas održala - njojzi fala..!A ti, vrana bila i ostala, čojska, i sojska..! U svaku priliku znala: kako ispas’ što veća vrana..! Tvoja vizija moderne vrane ostaće za nauk gen-eracijama vrana koje dolaze. Gakaćeš kroz naše s’ećanje, obrazac vrane nad vranama...Istorijska vrano... Znaš sama: vrana kod nas fali-lo nije..! Istorija bilježi mnoge istaknute vrane. I zato, poručujemo ti s ovog mjesta: i posle vrane - vrane..! Ustreba li, bićemo i veće vrane. Mada, vrane sliku tebe nema... E koja, zbilja, bila si vrana...

199

I zato, slijedićemo svijetlo ti kreštanje..! Opredijeljene za nastavak zajedničke borbe..! Afirmaciju vrana i švraka..! Od nas to i očekuje se..! Naše neotuđivo pravo je bit’ vrana. Niko oduzet’ neće nam tu privilegiju! Bićemo vrane zainat dušmanima. Ne daj Bože još da ne budemo vrane..?! Što bi svijet ovaj bez vrana..?! Mada danas konkurencija velika je..! Ima vrana na svaku bandu..! Al’ jedine mi izvorne smo vrane. I ime nam ga donosi - vrane bile, i ostale..! Stvar mala nije zvat’ se vrana..! Ti dala tu svoj si nem-jerljiv doprinos..! Ispala najveća vrana si, mimo vrane! I zato, ljucka ti fala, i slava, vrano jedna neprevaziđena

Aleksandar Bečanović

203

PG 13, ili: ZOMBI U NJEGOŠEVOJ ULICI

Želite li odgovor na pitanje koje je mučilo ljudski rod od samih njegovih početaka? E pa, iako se moj mozak – u svoje vrijeme – ne bi mogao baš nazvati pretjerano pametnim, nekmoli naročito filozofski orijentisanim, ja ću vam ga otkriti: jeste, postoji zagrobni život! Kako znam? Pa, ja sam već desetak dana mrtav, eto kako. Porodica me je propisno ožalila, održana su čak dva pristojna govora, plač je bio dostojanstven kako i dolikuje mojoj staroj podgoričkoj familiji (čije ime, naravno, zbog mogućih komplikacija nakon ovog ekskluzivnog svjedočenja, neću spominjati), pretpostavljam i da su nekoliko čitulja koje su se pojavile potresno saopštile – vjerovatno u epskom desetercu – posvemašnji žal

204

za nestankom moje malenkosti, tako da puna srca velim da sam sa svim počastima (nezasluženim, uzgred budi rečeno) otpraćen na onaj svijet. Nešto malo od toga sam mogao vidjeti iz mog kovčega, više toga čuti jer su lelekače baš bile dobile inspiraciju prije nego što su me konačno prekrili zemljom. Za sve to vrijeme, moja svijest je bila netaknuta, ali to ne znači i da me je spopao strah ili – kako bi to sročili psihoanalitičari kada bi shvatili da se traume ne razrješavaju sa okončanjem života – duboka anksioznost: ako bih morao da opišem moj – pitam se je li to prava riječ – osjećaj, definisao bih ga kao kombinaciju melanholije i ravnodušnosti.

Kada su moji rođaci skrušeni napustili Čepurke, ja sam, naravno, ostao sam sa sobom, i prepustio se – budući da ništa drugo nisam imao da radim – mislima. I tako sam se, kažem, bacio u razmišljanje, ali sam hitro došao da zaključka da nemam oko čega da razbijam glavu. (Ah, ta precizna fraza koja otkriva ovdašnje neprijateljstvo i mučninu prema razmišljanju.) Ostalo je samo još – u ovo sam bio uvjeren – da malo pričekam, i sva metafizička problematika će biti mi, ne apstraktno, nego vrlo konkretno, objelodanjena. Ali, časovi su prolazili, pa onda i dani, a sve je ostajalo kao i prije: prosto rečeno, ništa se nije događalo. A kada se ništa ne

20�

događa, a tijelo vam je ne čak ni polumrtvo već potpuno nepokretno, normalno je da se u jednom trenutku pojavi i – dosada. E, tek sam tu sažalio nad svojom sudbinom: kako nisam baš bio aktivan u životu, nisam imao mnogo prijatelja niti zanimljive poslove, sada sam doživio da me i u smrti spopadne čamotinja. Nema raja, nema pakla, samo praznina i tišina. Nastavio sam da čekam. Da se nešto desi.

Odjedanput čujem: nešto se pokreće u mojoj blizini. Pošto sam munjevitom brzinom izveo zaključak da valjda jednom kada si mrtav prestanu sve obmane, fantazmi, fatamorgane i ostale iluzije, moja nada je neočekivano vaskrsla. Da sam mogao to da izvedem, načuljio bih uši, ali pošto nisam, ostah ukopan na mjestu. Nakon nekoliko trenutaka, opet čujem zvuke, kao neko kuckanje po drvetu. Da neko to ne pokušava da izađe iz sanduka, neko ko je živ sahranjen, pomislim. Nije prošlo dugo, a kuckanje pređe u lupanje, a onda čujem kako nešto – vjerovatno ruka – probija sanduk. Oko mene se uskomeša zemlja, a onda u tijelu prostruji nešto. Kao mali udar struje, da bi se vrlo brzo pojačao i postao sve učestaliji. Ovako moraju da izgledaju elektro-šokovi, pomislih prije nego što sam shvatio da se ipak radi o buđenju instinkata. I gotovo sama od sebe, ruka, moja ruka, poče da

206

udara po poklopcu skupog sanduka u kome su me, avaj, ništa ne znajući, poslali u vječnu kuću. Blagopočivši, pa to je smijurija od izraza: ubrzo sam se istezao, vrzmao, tresao, lupao i batrgao se, ne bi li kako izašao iz kovčega. Nije da sam imao neku naročitu volju, ali tijelo je sada gospodarilo mnome i nakon još nekoliko udaraca, poklopac je popustio, te ti ja, razmičući zemlju oko sebe, napokon izbih na površinu, za koju sam bio čvrsto ubjeđen da je nikad više neću posjetiti.

Kada sam se pridigao i koliko-toliko mogao da se osvrnem oko sebe, imao sam što vidjeti: Čepurci su bili preplavljeni, nazovimo to tako, živim mrtvacima. Kako se to dogodilo, kakva bijaše to sila koja nas je prizvala iz mrtvila, nemojte me pitati, ali su zombiji bili tu, gegajući se između grobova, i ja među njima. Prizor bi za neko sto posto živo biće nesumnjivo bio stravičan, ali ja sam se u sebi prostodušno smijao. Jer, kako smo tek učili prve korake u našem novom, ha, ha, ha, životu, tako smo prije izgledali kao grupa pijanih veseljaka ili stondiranih urbanih tipova, nego kao stravični zombiji iz horor filmova. Jedni su šetuckali gore, drugi dolje, ali niko od nas nije ni pokušavao da uspostavi komunikaciju, sem što bi povremeno neko promuklo zaurlikao, ako se tako može nazvati to neartikulisano ispuštanje glasova.

20�

Neka mi se i zamjeri na samohvalisanju, na nesputanom narcizmu, ali kao narator – dakle, kao osoba odgovorna za vjerodostojno iznošenje podataka, bili oni pozitivni ili negativni po junake – prinuđen sam ovdje odmah ustvrditi da sam, s obzirom da sam bio pokopan nedavno, među ovim mojim novim kolegama bio u skoro savršenom stanju. Moje tijelo jeste truležno, ali globalno, bio sam – za iskrslu situaciju – u vrhunskoj formi: svi dijelovi tijela bili su na mjestu, kosa mi je još bila uredno začešljana, a moje ukopničko odijelo odavalo je ukus i provjerenu modernost. Moj izgled zračio je ne samo ljepotom nego i respektabilnošću, posebno kada sam pokušao da se uporedim sa ostalim zombijima koje je bilo, uopšteno, zbilja žalosno pogledati. Jednom je falilo oko, drugom uho, trećem se mozak slivao niz leđa, četvrtom je nedostajala čitava glava, nekolicina njih je usput izgubila da l ruku da l nogu; njihova odijela sada su bila samo turobni dronjci. Istina, naočite zombijke su ostavljale nešto bolji estetski utisak, ma koja faza raspadanja bila u pitanju u odnosu na njihove muške ekvivalente, i meni nije preostalo ništa nego da skromno zaključim kako problematika uljepšanja, šminke i brige za vlastiti izgled, na način za koji ne znam je li perverzan ili samo preslikava prirodnu uređenost odnosa među polovima, podjednako funkcioniše

20�

i u zagrobnom životu. Naspram njih, muškarci su se dojmili kao odrapanci, prosto, seljačine bez stila. Kao što su ljepše dok su žive, tako su žene ljepše i kao leševi, to vam je velika istina.

Sve u svemu, bijasmo gomila koje je anarhistički praktikovala svoju iznebuha dobijenu slobodu kretanja, kada spazismo dvojicu grobara koji su poranili na posao. Da li je pogled na njih uzrokovao glad, ili nas je glad zapravo instinktivno uputila na njih, nije ni bitno, ono što je važno jeste da smo se svi – kao jedan – uputili u skladu sa gabaritima i performansama naših tjelesa u njihovom pravcu. Dvojica ranoranilaca, tek da bi se pokazalo kako nije tačna narodna poslovica da se tako dvije sreće grabe, nisu ni slutili što će ih dočekati. Bezbrižno, kažem, oni su se, sa lopatama u ruci, približavali groblju. Avaj, lopate im trebati neće: sami smo sebe iskopali, i čim su ušli u područje našeg djejstva, spopali smo ih udruženim snagama. Nesretnici su vriskali, batrgali se bezuspješno, ali ništa nisu mogli uraditi: i tako su postali naš prvi plijen. (S obzirom na u naslovu naznačeni rejting ove priče, jasno je da ne mogu da ulazim u krvavije, sočnije detalje.) Ponavljam, naš prvi plijen, i ovdje treba notirati: i naš najdraži obrok koji smo ikada imali. Ja nisam stavio ništa u usta desetak dana, ali mogu samo zamisliti kako je sve to

209

bilo slatko časnim starinama i staricama koji su na ovaj objed čekali i po dvadeset ili trideset godina. Odmah da kažem, nije da je ljudsko meso naročito ukusno, ali neki put je junk food bolji od bilo kakvih specijaliteta. I otud, kada smo dokrajčili dvojicu samosvjesnih pregalaca, učinjelo mi se da na oštećenim licima mog bratstva i sestrinstva vidim trag zadovojstva.

Pošto sam – kako je dragi čitalac sigurno već odavno mogao da uvidi – svoje novo stanje shvatio i kao poziv na eksperiment i introspekciju, baš sam se zapitao što će biti sa nama jednom kada utolimo glad. Hoćemo li polijegati tu gdje smo već, ko danima, ko godinama i decenijama, spavali čvrstim snom, ili ćemo se opet negdje uputiti, u nova prostranstva? Što nas je to pokrenulo, kakva sila stoji iza ovog bogohulnog izdignuća, ima li čitava situacija skriveni cilj?

Barem na jedan dio mojih mudrih pitanja ubrzo je stigao konkretni odgovor: koji god bili instinkti, porivi ili što god, imperativ je bio jasan – nije bilo stajanja, moralo se krenuti dalje. Do novog plijena, do nove žrtve, do novog obroka. Čim sam osjetio taj poriv, priznajem da me je djelimično zahvatilo razočaranje: to je to i ništa drugo, ali sam se pribrao i pomirio sa dijapazonom mojih budućih aktivnosti. Klateći

210

se lijevo-desno, pokušavaću da se dokopam kakvog ljudskog bića i, na taj način, da unesem promjene u standardnom lancu ishrane. To je sasvim dovoljno ako racionalno postavite sve fakte na sto: mrtav čovjek i ambicija baš ne idu ruku pod ruku, zar ne? Na kraju krajeva, ako vas smrt ne učini skromnim, niko neće: e, to ja zovem najvećom životnom lekcijom.

Dakle, nije bilo vremena za gubljenje, i moji prijatelji i ja, zbijeni među sobom, polagano, kako priliči našim godinama i narušenom zdravstvenom stanju, uputismo se ka Podgorici. Ako izuzmemo povremeno nespretno saplitanje i teturanje, objektivni novinar bi mogao ovu gomilu zombija koja je, da malo pretjerujem, pružila korak ka glavnom gradu, komotno opisati kao dostojanstvenu, nijemu, ucveljenu kolonu koja je – bukvalno – ćutke i otvorena srca krenula ka mjestu koje je čak i u obamrlim tijelima nas zombija još uvijek palilo iskricu sjećanja, možda čak i nostalgije, spoznaje boljeg života, nejasne nade. Mjesta u kojem smo ostavili naše živote, naše voljene, naše romanse, naše ljubavi i očajanja, naše uspone i padove.

Pored nas bi povremeno prolazili automobili, ali izgleda da nismo previše privlačili pažnju, jer mora da su vozači mislili da smo kakva

211

ožalošćena povorka koja se, vidno potrešena bolom i gubitkom dragog pokojnika, u nijemoj boli polagano vraćala kući. Takav utisak nisu stekla i trojica biciklista koji su nabasali na nas i bili toliko frapirani neobičnim prizorom živih mrtvaca da su izgubili kontrolu nad svojim prevoznim sredstvima, pa su vrlo lako pali u naše šake. Uslijedila je još jedna krvava gozba, u kojoj sam ovaj put uspio da zakučim bubrege jednog od tih nesrećnika. Dok sam halapljivo gutao rastrgnutu parčad, naučnički hladno primjetio sam da, u stvari, za nas zombije ljudsko meso i nema preveliku distinktivnost: hoću da kažem da ma koji dio tijela objedovali, izgleda da nema razlike, tako da čega god se dokopaš ostavlja isti utisak. Utisak utaživanja gladi, i samo u tom smislu može se govoriti o zadovoljstvu u kanibalističkoj ishrani. Avaj, za nas zombije, radi se o aporičnoj situaciji par ekselans: zbog čega napadamo ljude? da bismo utolili glad; a što se time postiže? preživljavanje, valjda; dobro, ali pošto ste živi mrtvaci, i ne možete još jedanput umrijeti, i bez te hrane ostali biste u istom egzistencijalnom modalitetu u kakvom ste bili i prije nego što ste se najeli? što da ti kažem, naša situacija je baš zajebana. Drugim riječima, sva naša nastojanja se sastoje u tome da za sebe obezbjedimo redovne objede, ali ništa se ne bi promijenilo i da odsad pa nadalje

212

ne naiđemo uopšte na neku hranu. Ukratko, zombijsko bivstvovanje je prepuno paradoksa i – ako smijem ovako rano da donosim dalekosežne zaključke – lišeno smisla.

Sva sreća što se živi mrtvaci oko mene nisu zabavljali ovakvim mislima o bivstvenoj uskraćenosti modernog zombija, već su – osvježeni dotokom energije od strane biciklista koji su, po svemu sudeći, bili u top fizičkoj formi – nastavljali svoj marš na Podgoricu. Naravno, naše prisustvo nije moglo još dugo ostati nezapaženo, i kad smo, probivši se kroz jutarnju maglu, ispali pred sam ulaz u naš glavni grad, vrli stanovnici Podgorice su vrlo brzo strah zamijenili građanskom odgovornošću i zapucali na nas, ko iz pištolja, ko iz automatskih pušaka, a identifikovao sam i da je bio upotrebljen jedan ručni bacač. Metkovi su počeli da zvižde oko nas, i prvi kolega do mene se stropoštao kada mu je kuršum raznio i ono male glave što mu je bilo preostalo. Očekivao sam da će da se pridigne, ali njegovo tijelo je bilo prikovano za zemlju: jedino što očigledno može zaustaviti zombija u njegovom pohodu je, dakle, direktni hitac u glavu. Revnosni građani su inteligentno ukapirali ovu našu slabost, i kada su se malo uvježbali, Crnogorci, tradicionalno zaljubljeni u vlastito oružje, objeručke su iskoristili priliku –

213

kada su, eto, njihove oružane sposobnosti, barem jednom, bile smatrane za konstruktivnu socijalnu djelatnost – da pokažu svu svoju vatrenu moć.

Ali, kad je jednom zombi – u nedostatku bolje riječi, rekao bih: – naumio da negdje ode, uprkos adekvatnosti ljudskog odgovora, zbilja impresivne paljbe iz više cijevi i kalibara, on će, koliko ga noge drže, ipak ići dalje. Te ti tako mi, iako smo već počeli da trpimo značajne gubitke proporcionalno količini hrane koju smo uspjeli da priskrbimo (dvije babe nisu bile dovoljno hitre da pobjegnu pred hordom živih mrtvaca koja je upala u njihov topli porodični dom), nastavismo ka centru Podgorice. No, vijesti o nama su se skoro automatski proširile gradom, te nas uskoro dočekaše barikade i do zuba naoružani Podgoričani; da već nisam mrtav, kazao bih da nam je tu i pukla pogibija. Stoga, preciznije bi bilo da se formuliše da je čitava situacija izgledala otprilike ovako: u ratu sa zombijima mesožderima i antropofagusima, u danu živih mrtvaca, u košmarnom gradu, a nakon uznemirenja na lokalnom groblju, uslijedila je kanibalistička apokalipsa i zombijski holokaust. Bijaše to pravi podgorički masakr.Neka dragi čitalac oprosti njegovom poniznom pripovjedaču, ali u svoj toj gunguli ni sam ne znam kako sam uspio, sa još nekoliko mojih

214

kolega, da zaobiđem barikade. Nekako smo ostali neprimjećeni, bez obzira na naš – pretpostavljam – smiješni mic-po-mic korak. Kako je grad bio u nekoj vrsti mješavine pozitivnog uzbuđenja i razumljive panike, ono stanovnika što se nije stuštilo da se obračuna sa uljezima zabilo se u zgrade, tako da smo, u Podgorici koja je dobrano opustjela, sa lakoćom uspjeli da se odgegamo čak do centra. Onda smo upali u Njegoševu ulicu.

Tu nas je dočekalo iznenađenje: možda su ulice bile puste, ali ne i kafići. Uz treštanje muzike, vesela podgorička omladina je ispijala kafe, sokove, piva i žestoka pića, i nije se previše obazirala na vanredno stanje: dan lijep, vesela atmosfera, razumijem ja vrlo dobro tu logiku. Možda je ta atmosfera i mene povukla, možda je proradio i vjekovni impuls, te se ja odvojih od mojih kolega i uđoh u prvi kafić na koji sam nabasao. Kako sam išao cik-cak, raspoložena podgorička omladina je vjerovatno mislila da sam malo više popio, što se svakome može desiti, pa i nisu previše obratili pažnju na pridošlog uljeza. Gosti kafića bijahu zabavljeni vlastitim pričama i pićem, a ostali su igrali i uvijali se uz zvuke latino muzike: čitav prostor je odisao živahnošću. Kada sam ušao u tu gomilu koja je plesala, tresla se i pocupkivala, prvo sam izgubio ravnotežu, onda su me – treba biti pošten

21�

pa reći: nenamjerno – iscipelali, a kada sam nekako uspio da se pridignem, razigrani gosti kafića me uvukoše u svoju varijantu strastvenog mediteransko-latinskog plesa. Osjećao sam se kao Tantal: taman kada bi se učinilo da je mlado meso nadomak mojih halapljivih ustiju, inercija bi me odvela u suprotnu stranu. I sve tako u krug. Na kraju me razdragana omladina – treba biti pošten, pa reći: nehotimice – izbacila kroz vrata kafića. Ko mi je kriv kad ne poznajem moderni ples.

Onda sam začuo pucnje u blizini i znao sam da su njihova meta bili moji preostali zombijski prijatelji. Sa posvemašnjom tugom, konstatovao sam okrutnu činjenicu: bio sam posljednji podgorički zombi.

Bio je precizna riječ: nije prošlo ni desetak sekundi, a mene spazi jedan od ratnika sa barikade koji se zadovoljno vraćao kući nakon dobro obavljenog posla. I ne budi lijen, hitro podiže svoju automatsku pušku, opsova i opali. Poznata vam je priča da se čovjeku koji umire čitav njegov život odmota u toj posljednjoj sekundi. Isto važi i za zombije: pošto je časni ratnik precizno nanišanio u moju glavu, ova kratka storija, sažetak ili bijedna rekapitulacija svega onoga što se događalo u mom drugom

216

životu, upravo je to što mi je – dok je hitac neumitno putovao ka svom cilju – proletjelo pred očima.

Muzafer Čauši

219

SVAKO MORA IMAT NEKOG

Taj mi se čovjek, definitivno, ne sviđa. Nije mi se svidio ni kad sam prvi put bio kod njega, ali nisam htio da se izlijećem i brzam sa zaključivanjem, jer ja sam uvijek, u svim situacijama, staložen i odmjeren. Ali, sada slobodno mogu da kažem da on nije pravi sagovornik i jako mi je čudno što me baš kod njega šalju. Ne volim ja ljude koji te samo slušaju, zapitkuju, zagledaju, a sami su stisnuti kao ljuska oraha. Ništa ne prodaju, samo kupuju. Ja sam otišao kod njega otvorena srca, iskreno voljan da popričamo o svemu, da kažemo jedan drugome šta osjećamo, što nas preokupira, čini sretnima ili nas žalosti, nervira ili raduje, a on samo ćuti, ponešto upita i neumorno šetka po sobi. Tepih je pod njegovim cipelama potpuno

220

izlizan i bolje bi bilo da je u stanju da to primjeti, nego što me onako fiksira pogledom ispod debelih naočara. Jedan skroz nesređen čovjek, rastrzan i nemiran što sam mu ja izokola i rekao. Da se ne uvrijedi okolišio sam da mi se čini da je pomalo nervozan, možda previše za svoje godine. Jer još je, može se reći, mlad čovjek, mislim, nije stariji od mene. A nije se to meni samo učinilo, kako sam mu kazao, no sam bio siguran i presiguran da je ne samo nervozan, nego da je potpuno neuravnotežen i da nije sav svoj, ali mu to nisam mogao baš tako reći, nisam htio biti tako otvoren i grub. Vodim ja računa o ljudima oko sebe. Kada su mi na zdravstvenoj komisiji rekli da je najbolje da odem u prijevremenu penziju, malo je falilo da ne poludim. Što ću ja bez posla i obaveza, što ću s toliko slobodnog vremena, što ću s rukama, nogama, satom, budilnikom... lomio sam se danima. A kako sam uvijek bio pomalo i lirska duša – tu i tamo bih zapisao i poneki stih, ali strogo za ličnu upotrebu – odmah mi je pred očima bilo nepregledno, beskonačno i prije svega besmisleno more dokolice koje ne želim, koja mi ne treba i u kome ne znam da plivam. U kome ću se, nesumnjivo, vrlo brzo udaviti, a da ironija bude veća vječito sam oko sebe imao one što se, kao, dave od posla. Tako su govorili, kukali, ali u svom radnom vijeku nikada, srećom, nisam

221

prisustvovao tom, bez sumnje, tragičnom činu, odnosno nisam nikada vidio ni čuo da se neko udavio radeći. Ili možda - da ne budem do kraja isključiv - nisam to uspio da zapazim, ne dižući glavu dok ne oposlim sve što mi je bilo dato. Uvijek sam bio vrijedan, uredan, uvijek tačan i pedantan i to niko nikada nije doveo u pitanje, ali su me, ipak, odbili kada sam molio da me ne šalju u penziju prije vremena. Rekli su mi da je tako bolje za mene, da sam pošteno i čestito odradio svoje, a kako ću od sada povremeno morati ići u veliki grad na konsultacije – da, baš tako su rekli - sa stručnjakom za pitanja duše, to znači da ću, htio ne htio, ponekad izostati s posla. Pred tim argumentom ostao sam nijem – ja bez ijednog kašnjenja, a kamoli odsustvovanja. Bio sam, hvala Bogu, do sada uvijek zdrav, a prehladice i upale krajnika nisu me nikada spriječile da izvršim obaveze. Nikada nisam išao ljekaru i ove su konsultacije moj prvi susret s tom profesijom. Srećom samo razgovaramo: nema bolesti, pa nema ni liječenja.Razmišljam u vozu o tom čovjeku kod koga sam jutros bio više od, ne znam, valjda dva sata. On je, kažu, stručnjak, a ja sam cijelo vrijeme pokušavao, sve sam učinio, da uspostavimo pravi dijalog, da se upustimo u otvoreni razgovor. Neskriveno je od toga bježao i bio je skroz providan dok me tjerao u monolog, u neku vrstu

222

ispovijedanja. Što se imam ja tebi ispovijedati, mislio sam u sebi, ali mi lijepo vaspitanje nije dozvolilo da budem nepristojan i da upotrebim koju grublju riječ. Navodio me prilično vješto, moram to priznati, na razotkrivanje nekih mojih zatamnjenih ćoškova, ali pročitao sam iz prve da to radi samo da bi izbjegao skidanje paučine sa svojih zaturenih zabiti. Ipak, nije se uspio sačuvati, skriti, jer njegovo je ćutanje bilo itekako riječito – naravno, za pronicljivog posmatrača kakav sam ja. Cijelo sam vrijeme otvoreno govorio, on je začauren ćutao, a sada, siguran sam, ja znam više o njemu, nego on o meni. Ovo je bio tek naš drugi susret, a ja sam već došao do konačne konstatacije - tom čovjeku treba pomoći! Rekao je, prateći me, da opet dođem za mjesec i po–dva, da bi volio da me vidi. Nisam se iznenadio što želi da opet dođem i siguran sam da mu trebam, ali za sada ne znam što ću učiniti. Još je rano da o tome mislim, ali poznavajući sebe, znajući koliko imam razumijevanja za tuđe probleme, mogao bih slobodno od sada da rezervišem voznu kartu.Oposlio sam, usput, još ponešto sitno u velikom gradu. Kupio sam komšinici lijekove, komšiji velike šarafe za neku čudesnu mašinu koju pokušava da sklepa već deset godina i posjetio sam u bolnici daljnjeg rođaka. Mi, istina, ne

223

pričamo godinama, još od kada su nam se roditelji zakačili oko neke imovine, ali me bilo stid da mu budem tako blizu, da znam da je tu, a da zaobiđem čovjeka samog u tuđini. Nismo ni sad pričali, samo smo se ćuteći gledali, no, ja sam sasvim zadovoljan kako je sve to proteklo, imajući u vidu istoriju naših porodičnih odnosa. Nego, moram priznati da sam sve ove posliće obavio rutinski i bez unošenja trunke duše, reda radi što bi se reklo, jer sam cijelo vrijeme od kad su završile konsultacije sa onim tamo tužnim stručnjakom, mislio samo na maleni dućan u blizini željezničke stanice. Bio sam tamo i prošli put i jednako mi je bilo neugodno ući kao i danas, jer ljudi su strašno površni i potpuno neosjetljivi za probleme i potrebe drugih. Niko neće ni da pomisli kako je meni samom, kako je strašan bio moj prvi direktni susret sa slobodom, kako sam već prve nedjelje nerada shvatio da čovjek ne može sam. Da mora imati sagovornika, druga, prijatelja, pa, bogami, da budem do kraja otvoren, i – ljubavnicu. Svakom čovjeku treba neko. Kada si pritisnut obavezama ne razmišljaš o tome, sve ti je to banalno i previše prizemno, naročito dangubno. No, poslije samo par besposlenih dana po kući, kada ne žuriš nikuda zorom, a ni kasnije, kad se premještaš s jednog kauča na drugi, kada brišeš već prebrisanu prašinu, kada pereš čisti veš - svašta ti naumpada. I u krevetu

224

ti, kad ne možeš odmah zaspati, odjednom postane preširoko, prazno i hladnjikavo. Niko to ne shvata, niti hoće da zna, a taman i da hoće ti ne možeš ići gradom, mahati zastavom i svima razglasom pričati svoje jade. Zato se nisam čudio dvojici neotesanih dripaca koje sam zatekao u prodavnici kako preturaju neke crvene čipke što su se onako prostački nasmijali kada sam prodavačici zatražio odgovarajuću lutku za mene. Pitala me kako to mislim „odgovarajuću“ i htjela je da zna da li želim plavušu, crnku ili, čak, crnkinju, one su im tek stigle, prošaptala je. Ja sam joj dostojanstveno, trudeći se da ne gledam u ona dva napunjena fazana, rekao da meni izgled nije na prvom mjestu, da je to prolazno i da to interesuje samo mlađe i neiskusne, pri čemu sam diskretno pogledao prema klipanima razvaljenih vilica. Mene zanima karakter, gospođice, baš tako sam joj rekao, meni je važno da bude ozbiljna, odmjerena i da se ne smije. To naročito. Onda se i prodavačica stala smijati kao luda, pa se na jedvite jade uspela na vrhove prstiju, dohvatila i dodala mi jednu kutiju na kojoj je velikim slovima pisalo Lady Sonia. Platio sam, a ona od smijeha, uz obilnu podršku one dvije naduvane gomile mesa, nije znala da otvori kasu, pa nisam ni sačekao kusur, nego sam istrčao iz prodavnice zajedno sa mojom Sonjom. Mogao sam se ja uvrijeđen odmah povući iz prodavnice čim su

22�

se ona dvojica nasmijala, mogao sam pobjeći ne okrećući se, otići da se nikada više ne vratim, ali to bi bilo kukavičko uzmicanje pred prvim ozbiljnijim životnim nedaćama. A ja sam bio potpuno svjestan da riješavam krupno životno pitanje i da sve moram sam stojički podnijeti. Moram sam prevazići sve prepreke i grabiti naprijed, jer lako je podviti rep i odustati. Tako rade slabići, a ja nisam taj. Sonju sam tiho i ne baš svečano, kako bi neko očekivao, uveo u kuću, našu zajedničku kuću. Nisam joj mogao pred ulaznim vratima ni dobrodošlicu poželjeti, nisam joj ništa rekao i bilo mi je pomalo žao zbog toga. Ali ona je bila u kutiji, moje komšije, kao i uvijek, iza svojih prozora, a ja predstave za širu javnost ne volim. Ne volim to pompezno i najčešće lažno i namješteno mahanje velikim gestovima i riječima. Odmjerenost i umjerenost u svemu, to su moje vazdašnje odlike.Zaključao sam vrata, dva puta sam okrenuo ključ i na sred sobe pažljivo raspakovao kutiju. Sonji je u njoj bilo tijesno i bila je sva, kako da kažem, smežurana i zgužvana, umotana u još jedan prozirni najlon. Brižno sam budio moju uspavanu ljepoticu, nježno je oslobađao stega, spremao je za novi život. Naš novi život. Njoj je nesumnjivo bilo sve neobično i nepoznato, ali i za mene je počinjalo sasvim novo životno

226

poglavlje i znao sam da ću morati neke svoje navike da polako mijenjam, da se prilagođavam, da činim ustupke... Bio sam na to spreman. Čovjek mora da se žrtvuje ako želi da ne bude sam, ako neće da mu kućom odjekuje tišina, da ga zaslijepljuje otužna bijelina zidova. Sve ono što do samo prije nekoliko dana nije postojalo, ono što me do nesrećne komisije nije teretilo, jer ga nisam ni primjećivao.Sam u kući bio sam već mjesecima, otkad je umrla majka, ali ja sam tada u njoj stizao samo da poradim osnovno i da prespavam. Ustao bih vrlo rano i odlazio u kupatilo. To je trajalo tridesetak minuta, jer, rekao sam već, ja sam jako uredan čovjek. Na posao sam kretao tačno u deset do šest da bih stigao tri minuta prije sedam. Šezdeset sedam minuta bilo je potrebno da prepješačim razdaljinu do mog radnog mjesta – ravno deset kilometara i stopedeset metara. Mjerio sam koracima i bilo ih je četrnaest i po hiljada. Nije teško znati koliko je to metara, ako je moj korak prosječno sedamdeset santimetara dug. No, tek sam iz, možda, desetog pokušaja uspio da precizno i definitivno tačno odredim udaljenost do mog radnog mjesta. Sva prethodna brojanja osujećena su glupim i banalnim jutarnjim zapitkivanjem jesam li se naspavao, jesam li se nasanjao... Ja, pristojan kakvim me dao Bog, odgovarao sam ljubazno i opširno i

22�

čak sam se i smiješio. I tu bi se, naravno, sve brojke izmješale, pa sam počinjao ispočetka. Dok jednog kišnog jutra, kada nikoga nije bilo na cesti, nisam konačno i uspio. Bio sam mokar i zadovoljan - četrnaest i po hiljada koraka, nije to šala. Na radnom mjestu, u supermarketu, počinjao sam s poslom tačno u sedam i niko se nikada nije požalio na moj rad. Osim ako ne zanemarim jadikovke lijenčuga oko mene da sam postavio visoke standarde – baš su tako rekli i meni je godilo – pa su, naspram mene, oni svi odreda neradnici. Gazda bi im to vazda prigovarao u pauzi između slaganja pasijansa na ekranu kompjutera i telefoniranja. Meni nikada ništa ružno nije rečeno, nikada nisam nizašto kritikovan, pa mi nije bilo pravo kada me gazda pozvao u svoju kancelariju i pitao da li je tačna informacija koja je dospjela do njega (volio je da se tako zvanično izražava) da svakodnevno pješačim od kuće do posla i nazad više od dvadeset kilometara? Potvrdio sam i ispričao mu da mi za dolazak na posao treba sat i sedam minuta, a kad se vraćam dozvolim sebi i koji minut više. Napokon, rekao sam, to je i normalno jer u povratku sam umorniji. Ispod glasa pitao sam da li je to nešto što predstavlja problem, što nije u redu ili sam zbog toga manje dobar radnik, a gazda se široko nasmijao, potapšao me

22�

po ramenu i rekao da je sve okej. Tako je rekao i samo je, dok sam odlazio, dodao, više za sebe, da to nije normalno. Izašao sam više začuđen nego uvrijeđen. Što je to „normalno“, cijeli dan sam time razbijao glavu i bio pomalo izgubljen, pa sam paket tegli sa ajvarom poređao u stalaži kraj napolitanki. „Normalno“ se, kao, voziti autom ili autobusom, kotrljati se na točkovima, je li, a pješačiti nije?! Ko je to odredio, ko je uspostavio takvu „normalnost“, jer Bog-stvoritelj svakako nije. Kad je on kreirao stvarnost, kada je slagao kockice, automobila, jednostavno, nije bilo, pa ih i da je htio, nije mogao ubaciti u poredak. Točak je zaista pradavno pronađen, ali u poređenju s nogama još je mlad i zelen. Normalno je, zato, i Bogom dano da se čovjek i životinja pomjeraju sopstvenim nogama, koje za to jedino i služe, zar ne? I pored toga što to znam nikada nisam ni pomislio, a kamoli kome rekao da nije normalno da se ljudi pokreću na motorni pogon. Ali, očigledno da nisu svi jednako tolerantni na različitosti. Nedugo poslije tog razgovora sa gazdom dobio sam poziv od zdravstvene komisije koja penzioniše ljude. Ja kojem penzija nije bila ni na kraj pameti, a pola mojih kolega je uzalud molilo i čekalo takav poziv mjesecima i godinama.Prve noći sa Sonjom u kući bio sam prilično nervozan i nestrpljiv. Nisam mogao dočekati

229

da je vidim u svoj njenoj veličini i, bio sam ubijeđen, tihoj, suzdržanoj ljepoti. Blijedilo njene kože upućivalo je na takav zaključak. Bijela put meni je oduvijek sinonim za prefinjenost i nije to samo zato što je moja takva, nego, iskreno, ljude pečenog, tamnog lica vazda sam vidio kao nekulturne grubijane. A moje lice tanke, svijetle kože, još je blijeđe otkad uzimam pilule što mi ih je onaj smotani stručnjak prepisao. Biće da su to neke tablete za otmenost, ha.U svoj svojoj ushićenosti, mojoj ustreptaloj sreći zbog Sonjinog dolaska, smeo sam s uma da nju treba oživjeti, ispuniti je vazduhom i da se ja nisam spremio za to. Nisam imao čime da to uradim! Mogao sam ja duvati, mogao sam joj iz svojih pluća unijeti život, nije to problem, nisam pušač i to je meni lako. Ali, ispunjena zrakom koji sam prodisao, koji je izašao iz mog tijela, ona bi mi bila bliska na način koji ne želim. Bili bi, gotovo, krvno vezani, a ja sestru ne trebam. I nikada je nisam trebao i bio sam sretan što sam jedino dijete svojih roditelja i što poslije mene nisu nikoga više mogli roditi. Jer i ja sam stigao kad me nisu očekivali: imali su zajedno skoro sto godina kada su postali roditelji i nisu znali što bi sa mnom. Voljeli me jesu, itekako, tresli nadamnom, bdjeli, iz ruku me nisu ispuštali, ali sam im živote samim svojim dolaskom tako žestoko pretumbao da ih nikada više nisu uspjeli

230

vratiti u ustaljenu, prijatnu žabokrečinu.Da odem u komšiluk i tražim pumpu za biciklo nisam mogao, iako znam da je sigurno imaju, jer kako da objasnim što će mi? Taman i da vozim biciklo ono se ne pumpa u ovo kasno doba noći. I znao sam da će, ako mi pozajme pumpu, neko od njih neizostavno doći potajno pod moj prozor da viri i gleda što to radim. Prirodno da ne bih volio da me gledaju u tako intimnim trenucima kao što je udahnjivanje života u njima još nepoznatu komšinicu Sonju. Zato sam tu noć proveo budan, šetao od sobe do sobe, odgledao televizijski program do kraja, iako nikada nisam volio televiziju. Ona je bila za dokone, za one što ne ustaju rano. Ja bih samo ponekad popratio vremensku prognozu, da znam što od odjeće i obuće spremiti za sjutradan. No, volio sam što je televizor stajao u uglu sobe jer nema boljeg načina za otkrivanje prašine od zagledanja u tamni ekran. A užasnije od prašine bilo je samo razbacivanje stvari i odjeće svuda po kući i taj sam užas, nažalost, ja dozvolio sebi te prve tužne noći sa Sonjom. Nisam imao snage ni volje da sklonim kartonsku kutiju na kojoj je pisalo Lady Sonia, nisam podigao ni najlon kesu u kojoj je do maloprije ona bila spakovana i sputana. U tom sam neredu, zapravo haosu, dočekao jutro, zabrinut da promjena mog života nije, možda, sama od sebe, krenula u pogrešnom, sasvim

231

neželjenom pravcu. Koliko sam te noći bio smušen dovoljno kazuje činjenica da se nisam sjetio da potražim pumpu u sopstvenoj kući. Tačnije, u šupi među očevim stvarima. Tamo je oduvijek bio nasložen njegov alat, očišćen i podmazan. Znam da je imao sve što jednom domaćinstvu treba, pa i preko toga. Odrastao sam gledajući ga kako pedantno čisti, slaže i sortira svemoguće sprave i alatke, ali ih nikada nisam smio ni dotaći, a kamoli uzeti u ruke. Otac to nije dozvoljavao govoreći da se njegov sin neće time baviti, da se neće prljati i imati žuljevite ruke. Biće gospodin u bijeloj košulji i čistim cipelama, uvijek u otmenom i urednom okruženju, nježnih, nakremanih ruku. Zato sam s odličnim uspjehom završio srednju školu za konobare, a poslije me preduzeće slalo na dodatnu obuku u dubrovačke hotele. Trgovac sam postao silom prilika kada je moj hotel prestao da radi, kada se zaratilo svuda okolo.Pumpa je stajala u trećoj ladici velike stare škrinje, tamo gdje je uvijek i bila, gdje je smjestio moj otac. Skoro će tri godine da je umro, a sad mi je tek naumpalo da od tada nisam ni pogledao, ni dotakao njegove stvari. Znao sam i bez probe da pumpa radi, jer otac ne bi miran otišao na onaj svijet, a da nije sve ostavio pod konac. Umro je srećan, čak i srećniji nego što je priželjkivao, jer uvijek je govorio da srećni ljudi umiru bar dva

232

dana prije svojih žena. On je umro čitave dvije godine prije moje majke.Ušao sam u spavaću sobu u kojoj je na krevetu poprijeko ležala neostvarena i, bio sam ubijeđen, nestrpljiva Sonja. Prišao sam i tiho joj prošaputao da je došao naš veliki trenutak. Vazduh je počeo postepeno da ocrtava njene prave obrise, noge su već dobijale svoj puni oblik, nazirale su se i dojke, a njih sam posebno volio i najnestrpljivije očekivao. Od maminih sam se, pričali su mi roditelji uz smijeh, s mukom rastao tek kad sam polazio u školu. Narastala je Sonja, tresla je ispunjenim rukama, nadimala su joj se bedra i uspravljao vrat. Pritiskao sam pumpu sve brže i jače, uzbuđen, potrešen, zgranut nastajućom stvarnošću: rađala se moja draga, moja prijateljica, drugarica, moja žena, ljubavnica! Samo i zauvijek moja! A onda sam uspravio tijelo, podigao glavu i pogledao joj lice i ruke su se ukočile u trenu, stale, skamenile se, kao i moj pogled. Sonja me gledala širom razjapljenih usta i smijala se. Ona se grohotom, groktavim grubim glasom smijala! Jeste, ja sam je čuo! Jesam, nisam lud! Njena usta bila su neprirodno otvorena, usne otečene i krvavo crvene, a ždrijelo duboko i tamno rozo. I Verica se isto ovako smijala, stresao sam se. Krenuo sam instiktivno rukama ka njenom licu, pa se snažno trgao unazad i izašao iz sobe. Kružio sam hodnikom unezvereno, ne uspijevajući da

233

misli usredsredim na bilo što smisleno. Samo mi je neprestano sa svih strana, iz svih zidova odjekivao smijeh, razdirući Sonjin smijeh. Ili Vericin, ne znam, ne mogu da tvrdim... Imao sam tada, sjećam se toga dobro, dvadeset i četiri godine i već punih pet godina radnog staža. Radili smo zapravo po pet mjeseci godišnje, ali se pisala cijela godina i primala se plata svih dvanaest mjeseci. Bila su to dobra vremena, bila su to ljeta koja se pamte. Ja mlad, lijep, uredan, čist, tačan, ljubazan - samo dvije primjedbe gostiju u cijeloj prethodnoj sezoni. I to bez moje krivice, ali neka, primio sam to na sebe. Imao sam i kod uprave hotela i kod gostiju otvoren kredit i mogao sam bez straha od kritike da dozvolim sebi taj luksuz. Bio sam, bez lažne skromnosti, najbolji radnik u cijelom preduzeću i bio sam svjestan toga, ali nisam dozvolio da se uobrazim ili opustim. I dalje sam prvi ulazio u salu restorana, a posljednji je napuštao. Između doručka i ručka nisam izlazio iz sale čekajući svježe oprane stolnjake, a popodne bih, poslije redovnog odmora, u hotelskom parku brao cvijeće da ispunim vaze na stolovima mog reona. Nakon odslužene večere odlazio sam u svoju sobu koja je bila u prizemlju starog krila hotela. Svi mi koji nismo stanovali u gradu bili smo tu smješteni i nije bilo uopšte loše. Morao sam se naspavati da

234

spreman dočekam naredni radni dan. Zaspao bih uvijek nakon što bi na terasi utihla muzika i čulo se poznato „eine kurze Pause“ ili „hvala, pauza mala“. Već sam naveliko spavao kada bi orkestar nastavio sa svirkom. Stvarno, uvijek sam dobro spavao, izbjegavajući da mijenjam svoje ustaljene navike i postelju. Dobro sam spavao čak i one noći kada je umrla mama, kada sam je pospremio u novu uštirkanu posteljinu, ušuškao je i otišao u svoj krevet. Iako sam mislio da to nije baš najprimjerenije, morao sam se naspavati jer sam znao koliko iscrpljuju sve te ceremonije oko sahrane. I, kažem, zaspao sam lako i brzo čak i te noći, ali, sa Sonjom je proticala moja već druga besana noć. Ona je ležala u mom krevetu, a ja se nisam mogao smiriti ni na jednom mjestu u kući. Pred zoru sam se odvažio, ušao u sobu i pri svijetlu stone lampe, (koju ja nisam uključio!) vidio sam je još uvijek isto nasmijanu, ali tihu, bez glasa. Prišao sam i naglo povukao čaršav preko njenog lica, pri čemu sam joj, nenamjerno, otkrio gola bedra u koja sam izbjegavao da pogledam. Nismo mi, Sonja i ja, još uvijek bili tako bliski da bi se jedno pred drugim potpuno otkrivali, pa sam pažljivo navukao pokrivač preko nje cijele. Hladna jeza mi je prostrujila tijelom: ovako je izgledala i mama kada je tri dana ležala mrtva u svom krevetu pokrivena bijelim platnom. Nisam mogao pozvati komšiluk odmah nakon što je

23�

izdahnula, nisam htio da se brukam. Zapravo, nisam nju htio da brukam, da ljudi dođu u nepospremljenu kuću. Tek kada sam sve počistio i sve predmete uredno prebrisao i poređao kako treba, pozvao sam komšije i jednog rođaka. On je prvi došao, izjavio mi saučešće i tako žurno ušao u sobu kod pokojnice, da sam pomislio da nešto želi sa njom da razgovara. Tako je to izgledalo. A onda je na vratima naglo zastao, zgrčio je lice i uhvatio se za nos! U sobi moje majke! Onda su došli i drugi i poslije je sve išlo jako brzo. Mene su oslobodili svih obaveza uobičajenih kada neko umre, jer sam, rekli su, morao stalno biti kod ulaznih vrata, dočekivati ljude i primati saučešće. Majka je tog istog dana položena kraj svog muža, moga oca, a ja još nisam oprostio rođaku onaj grozni gest. Naježim se kad se toga sjetim. Kao što sam sada naježene kože gledao u pokrivenu Sonju i s užasom pratio kako se čaršav kod njenih usta nadima u ritmu disanja. Primakao sam ruku i osjetio topli dah – duboko je disala. Konačno je zaspala, i ona je umorna, bilo mi je lakše. Ne znam kada sam i gdje legao, ali sam se u kasno poslijepodne probudio na kauču u dnevnoj sobi, zgrčen i promrzao. Mijenjao se moj život, drastično se mijenjao, ali ni približno onako kako sam želio i zamišljao. Dobio sam sustanara, a izgleda da gubim sve ostalo. I Verica je bila moj sustanar u sobi hotelskog personala.

236

Tih sam dana bio sam u dvokrevetnoj sobi jer sam iz nje upravo izbacio kolegu, konobara Ćazima, koji je volio da ga ljeti zovu Čak. On je svake noći, najčešće u veselom društvu postarijih gošći, dolazio u sobu duboko poslije ponoći. Budio me, uznemiravao, kvario mi odmor, a i provocirao moje prirodne prohtjeve koje sam do tada, strogom disciplinom, uspješno suzbijao. Ili rad ili provod – oboje nije moglo. Onda je u moju sobu doselila servirka Verica, tek pristigla iz Zrenjanina. Došle su njih tri i moja nova cimerka bila je višak u dvokrevetnoj sobi do moje. U šali su me pitale izdajem li dotadašnji Čakov krevet i ja sam mrtav ozbiljan rekao da slobodno može da dođe bilo koja od njih. Smijale su se iznenađene, a poslije večere pred vratima, s torbom u ruci, stajala je najmršavija i najnježnija – Verica. Zašto ne, nisam se mnogo premišljao, što fali cimerki? Svakako će neko doseliti u slobodan krevet, znao sam, pa je bolje da to bude smjerna, čestita djevojka, nego opet neki dripac, kakvi su bili i oni prije Čaka. Odmah sam se, koliko se moglo, prilagodio sustanarki. Znao sam kada uveče dolazi u sobu i nastojao da sam tada već u svom krevetu, pokriven i s navučenom pidžamom. Bilo je prilično toplo, ali nisam htio biti razgolićen i nepristojan pred njom, jer noću sam se ponekad znao otkriti. Ujutro sam izlazio koji minut prije

23�

njenog buđenja, oslobađao joj sobu i kupatilo i naš je odnos savršeno funkcionisao. Bila je tiha i uredna i imala je puno razumijevanja za neophodnost noćnog odmora. Nije spavala koliko i ja, ali se trudila da bude nečujna i da mi ne smeta. Poštovanje je bilo obostrano, a to je jak temelj za kvalitetan međuljudski odnos. A onda mi je prehladila bešika i morao sam nekoliko puta u toku noći ustajati da mokrim. Teturajući se u polumraku moj pogled je slučajno zalutao put kreveta u kome je spavala Verica i ja sam istog trenutka ostao ukočen na sred sobe. Bila je bez pokrivača i odjeće na sebi. Ništa, gola, skroz... Mirno je disala i njene male grudi su se nadimale, a pri dnu ravnog trbuha, između dva koštana grebena, bilo je tamno, tamnije od noći, crnje čak i od moje bruke što tako stojim i nepristojno buljim. Onda je moja moć samodiscipline nadvladala taj trenutak neoprostive slabosti i ja sam se odgegao u krevet. Nisam više oka sklopio i jedva sam čekao da svane. No, sljedeće noći probudio sam se u isto vrijeme, zazvonio je neki unutrašnji budilnik i pogledao sam u moju cimerku. Opet je mirno spavala, opet nije imala ništa na sebi, osim jednog kraja pokrivača kojim je omotala bedra i ja opet nisam mogao zaspati. Ni sjutradan raditi kako sam naučio. Bio sam pospan i smušen, a Verica je bila vesela, orna i ljubazna.

23�

Kada sam treće noći ustao i, stojeći na tri koraka od nje, upijao je očima, lagano se promeškoljila i prije nego što sam uspio da se sklonim, pružila je ruku prema meni i tiho izustila da priđem, da dođem do nje. Pokazao sam da moram u kupatilo, tamo sam krenuo, zato sam i ustao. Zaključao sam vrata za sobom, sjeo na ivicu kade i rekao sebi da moram hitno da se smirim. Udahnuo sam nekoliko puta zaredom najdublje što sam mogao, popio malo vode, podigao donji dio pidžame, a na gornjem zakopčao sva dugmad i vratio se u sobu. Tamo je kraj uključene stone lampe ležala polugola Verica i gledala u mene. Opet je pružila ruke i pozvala me da priđem. Krenuo sam kao u magnovanju, a ona je, pomičući se da mi u krevetu napravi mjesta, dodala da skinem pidžamu, jer što će mi po ovoj sparini. Poslušno sam je svukao i ostao samo u donjim gaćama. Pogledom je pokazala da skinem i to. Strgao sam ih sa sebe, muškarac sam, nema tu stida kad se nađeš u takvoj situaciji, razumijete, nema odstupanja. Jednom i to mora da se desi, rekao sam sebi, priroda je nazaustavljiva, ne može se protiv nje. A onda je moje uši zaparao smijeh. Oštar, prodoran, hladan kao nož. Verica me gledala, drhtala je od smijeha i nije se mogla zaustaviti. Ja sam stajao pred njom go, gaće su me, zarozane ispod koljena, sputavale da se pomaknem, a njen smijeh je razdirao svaku

239

poru moje bijele neosunčane kože. Pokazala je, napokon, prstom u moje međunožje koje se, zaista, avetinjski bijelilo pri svijetlu neonske lampe. Da, bio sam pažljivo izbrijan svuda po tijelu, to sam radio od kad sam zadlakavio. Užasavao sam se dlaka, one su nečiste. Samo ne znam što bi to nekome bilo toliko smiješno da ne može stati iako to istinski želi. A Verica je htjela da prestane, vidjelo se, željela je da se smiri. Znala je da nije lijepo to što čini, osjetio sam to, i ja sam se, čim sam shvatio njenu želju, pokrenuo i prišao da joj pomognem. Stavio sam dlan na njena usta i nisam odmah uspio. Onda sam pritisnuo i drugom šakom i bilo je bolje. Smijeh se više nije čuo, ali još uvijek nije bilo posve tiho. Pa sam je nastavio držati snažno i odlučno dok glasovi nisu napokon zamrli. Ali je Verica mlatila rukama, nogom je udarala u zid i njeno malo tijelo se uspinjalo u krevetu i pravilo most, kao mi nekada na fiskulturi. A to mi je školi bilo najodvratnije jer je nastavnik tada podmetao ruke ispod moga tijela pomažuči mi da se izvijem u pravilan luk, a ja nisam želio da me bilo ko dotiče. Od dodira su dolazile sve bolesti ovoga svijeta, mama mi je o tome vazda kazivala. Ona je sve o svemu znala, u sve se razumjela.Čuo sam lupanje na vratima, glasove, vidio sam ruke, noge, mlatila je kosa i onda sam sjedio na svom krevetu ogrnut čaršavom, kao i Verica u

240

svom. Oko nje su bile njene drugarice, kvasile joj lice, milovale ruke, donosile vodu. Oči su joj bile velike i gledale su negdje visoko, a tamne usne su nešto nerazgovjetno mrmljale. Rukama je stiskala grlo i neprestano treperila prstima. Ja sam se izvinjavao njenim drugaricama što smo ih probudili i branio se da sam sve učinio da spriječim buku, jer znam što znači vrijeme odmora, znam da se mora rano ustati, ali je Verica izgubila kontrolu. Molio sam ih da nam oproste i uvjeravao ih da ćemo ubuduće Verica i ja biti tihi. Otišle su iz sobe sve tri ne gledajući u mene, a sjutradan je moja cimerka iznenada došla u sobu, bez riječi pokupila stvari i iste večeri otputovala kući. I nije se nikada vratila. Upravnik hotela nije htio da sluša priču njenih drugarica koje su pominjale njeno modro grlo i iskolačene oči, jer se nije usred avgusta želio baviti takvim banalnostima. Usput je dodao da djevojčure zbog toga, zbog takvih stvari s muškarcima i dolaze na more. Nije valjda zbog posla, nasmijao se prevrćući očima. Bilo mi je krivo što tako govori, jer Verica nije bila takva. Ona je bila smjerna, pristojna i vrijedna cura, ali, eto, nekontrolisani smijeh bio je njena slabost.I sada, nakon dvadeset godina, opet taj smijeh i opet iz kreveta i opet od moje, gotovo, drage. Sonja se nije neprestano smijala, ne, znao je proteći skoro cijeli dan bez njenog glasa, ali čim

241

bih ušao u sobu i krenuo put nje, počinjalo je isprva tiho šištanje, zatim jednolično hroptanje, da bi mojim dodirom sobu ispunio smijeh od koga su podrhtavale zavjese. Izlazio sam iz sobe žurno i ubrzo se počeo miriti sa svime što mi se događa, ubijeđen da je to moja ljubavna sreća, da mi je sudbina toliko udijelila. Vratio sam se svojoj svakodnevici, spremanju, čišćenju i pranju. Odlazio sam, kao i obično, svaki dan na obližnje groblje da posjetim roditelje. Trava iznad njih bila je besprijekorno uredna, čista i podšišana. Jedino nikako nisam uspijevao da se oslobodim korova kojeg što sam više čupao, to ga je više bilo. Grobar mi je predložio, kad mi te neželjene travke baš toliko smetaju, da se poslužim pesticidima. Zgrozio sam se tolikom neosjetljivošću za tuđe osjećaje: ja da moje roditelje posipam otrovom, ja, njihov sin za ponos?! Sin koji nikada u svoja usta nije smio da unese bilo koju zaprašenu voćku, za koga je postojao posebni, ograđeni dio bašte u kome je majka rukama trijebila insekte i sin koji je poslije prskanja voćnjaka ostajao po petnaest dana zaključan u kući, dok se sve ne pročisti i spere. Taj sin da svoje roditelje truje?! Strašno bi bilo da na svu tu brigu i pažnju uzvratim bezdušnim trovanjem.U rano popodne, odmah poslije ručka, uzeo sam, tek da nešto činim, svoje bijele konobarske

242

košulje koje su uredno poređane visile u ormaru. Htio sam ih još jednom prebrojati - a znao sam tačno koliko ih ima – i vidjeti da ih nije slučajno dotakao moljac i da li su sva dugmad na svom mjestu. I dobro sam učinio što sam pogledao jer već na prvoj koju sam dohvatio jedno dugme samo što nije spalo. Uzeo sam iglu i konac, sjeo sladeći se kao gurman nad pečenom jagnjećom glavom i taman što sam htio udjenuti konac u iglu, iz Sonjine sobe čulo se lupanje prozora. Uletio sam u sobu u kojoj je kao jedro lebdjela zavjesa ispunjena iznenadnim jakim vjetrom, a raskriljena okna su lupala. Stao sam koljenom na krevet u kome se Sonja mazno protezala i istegao se da dohvatim žaluzinu, a lijeva ruka, iz koje nisam ispuštao iglu, slučajno je dotakla Sonju. Ona je najednom poskočila, zabacila glavu unazad, a noge i ruke su se trzajući u trenutku uzdigle i ispravile, pa se lagano lelujajući vratile na postelju. Gledao sam užasnut kako odjednom splašnjava pod pokrivačem, čuo sam tanki pisak i ona je pred mojim očima postajala sve mršavija, tanja, ravnija, lijepila se već za postelju. Dohvatio sam joj ruku, želio da joj pomognem, ali ona je bila mlitava i sparušena, hladna i klizava na mom ispruženom dlanu. Gasnule su joj oči, nestajala usta, duša je napuštala njeno tijelo. Opet sam se sjetio majke i opet me zaparala oštra bol. I ona je ovako, sa ovog istog mjesta,

243

otišla. Odlazila je, zapravo, danima, kretala pa se vraćala, neumorno šapćući moje ime i tražeći moju ruku. Bio sam stalno uz nju, bio spreman da joj ispunim sve želje, ali ih ona nije imala. U stvari jeste, ali je meni trebalo dosta vremena da je razumijem. Shvatio sam, napokon, da ona hoće da joj pomognem da ode, da ne može sama. I što mi je drugo preostalo nego da učinim sve da joj uslišim želju, da joj bude lijepo, lakše, da bude spokojna. Zašto su me, ako ćemo pravo, rodili, odgojili, pazili i njegovali, ako im to, bar malim, ne uzvratim? Je li tako? Perjani je jastuk lak i nježan, a sinovljeva ruka blaga i mila i majka je blažena i sretna otišla.Tek sam se sjutradan opet primakao Sonjinom krevetu i nje gotovo i nije bilo. Ni smijeha, ništa. Onda sam se nenadano osmjehnuo ja, pa se začuđen zagledao u ogledalo. Jeste, neki neobjašnjivi osmjeh igrao je na mojim usnama, nesviklim na tako jeftino rasipanje emocija. Uozbiljio sam se, prišao i jednim odlučnim pokretom iščupao Sonju iz kreveta. Trebalo je iznijeti iz kuće, baciti što brže i što dalje, izgubiti je zauvijek. Ona nije bila dobar izbor, nisam sa njom našao sreću, niti bih je našao. Nismo mi bili jedno za drugo, vidjelo se to odmah, nisu nam se podudarili karakteri. Napolje iz moje kuće, stajao sam pobjedonosno nad njom, gubi se odvratni stvore! Ali, baciti je u kantu ovakvu kakva je ne

244

dolazi u obzir, jer uvijek neko čeprka po smeću, a ja ne mogu dozvoliti da se neko razvlači sa njom po naselju. Toliko poštovanja prema Sonji, ipak, ostalo je u meni. Ipak smo u jednom razdoblju dijelili život. Kakav – takav. Uzeo sam makaze i stao je rezati na male parčiće, pa se opet sjetio očeve škrinje i njegovog noža za kalemljenje. Bio je oštar poput brijača i bešumno je klizio preko Sonjine kože. Podmetnuo sam pod nju kuhinjsku dasku za sječenje i onda odmjerenim, preciznim rezovima izvlačio potpuno iste trake plastičnog omotača njenog tijela, boje svijetle tunjevine. Ako zanemarim boju, te su me tanke niti podsjetile na mamine rezance, koje je sama spremala za moju supu. Kupovne makarone imale su svakojake štetne sastojke, a ja sam morao jesti zdravu hranu da vječito budem zdrav.

Danas sam, iako s određenom nelagodom, opet ušao u onaj dućan, ali sada mnogo odvažniji i spremniji za sve što me tamo može dočekati. No, bez razloga sam strepio jer sam iza banka zatekao iskusnu, otmenu damu koja je znala svoj posao. Rekao sam da ne želim smijeh i ona je odmah shvatila o čemu se radi. U sekundi je, ne trepnuvši, procijenila da je za mene idealna Sweet Honey, preslatka plavuša s napućenim, ali zatvorenim usnama. Evo je sada stoji u prtljažniku iznad moje glave i klati se u ritmu treskanja voza. Ako

24�

bude naglog kočenja može se desiti da se moj slatki medić nađe u krilu torokave gospođe što mi sjedi preko puta. A večeras će Hani - već sam uzbuđen - biti u mojoj kući, u mome naručju. Imam nekakav neodređen, ali vrlo jak osjećaj da ćemo se izuzetno slagati, da je ovo sjajan spoj i da će nam ići sve kako poželimo.Ne može čovjek sam, društveno je biće, mora imati nekoga kraj sebe. Cijelo popodne pjevušim onaj stari pjesmuljak koji govori da svako mora imat nekog. A imam ja i iglu, mnogo njih, na stoliću kraj kreveta.

Momčilo Zeković Zeko

249

FABRIKA

Iznova je izvlačila i posljednju kap spematozo-idnog „obljeska“. On je bio više nego iznuren i počeo je da se plaši da više u sebi neće imati ni aktivnih ni neaktivnih supstancija.Prošla mnogo toga, no njegovu mladost nije.Naime, upoznala ga je veoma slučajno i nakon jedne aktivno provedene noći, iznenadila je sebe na šta je sve još spremna. U trenutku ekstaze, po četvrti put za tu noć, poželjela je da „oblje-sak“ osjeti na licu. Prikupljala je svaku kapljicu i umazivala ispod očiju, oko usana, po vratu... Ako je što preteklo, i na smežuranu kožu laktova. Nakon prvih sedam dana redovnog umazivanja ogledalo je pokazalo nešto nemoguće. Vidjela je svoje lice mlađe bar pola godine. Ubijedila se da

2�0

je njegova mladost definitivno bila razlog njenog daljeg života.On, razumije se, ne bijaše svjestan onog što će mu se dešavati ubuduće. Svake noći je isčekivala novu dozu mladalačkog „obljeska“ i mrzjela i pomisao o menopauzi. Iščekujući svakodnevne promjene, davala je sve od sebe kako bi iz njega izvukla maksimum.Prošla je višemjesečna seansa i jednostavno niko je više nije prepoznavao. Očito je bilo da se nije podvrgavala hirurškim intervencijama. Žene su bile zainteresovane da saznaju kako je uspjela da svoje lice podmladi skoro petnaest godina.U početku, najbliže prijateljice su to pri-pisivale mlađem pratiocu i njenoj želji da bude pored njega i što bliža njegovim godinama. Promijenila je način odjevanja, mjesta za izlaske, družila se sa generacijama mnogo mlađim od sebe. Nakon godinu dana zabavljanja shvatila je da joj lice izgleda poput njegovog i da možda treba prekinuti sa tretmanom.Spermatozoidni „obljesak“ je nastavila da saku-plja i odlaže u posudice koje je pozajmljivala najbližim prijateljicama. One su eliksir utrl-javale, i, naravski, bile zahvalne zbog njene požrtvovanosti.

A kako uvod traži razradu - ajmo dalje.Već je uveliko uništena privreda grada o kojem

2�1

govorimo, a potpuno je nebitno o kojem se radi, jer on može biti bilo koji, i sličnost sa vašim je sasvim slučajna. Čak su i junaci izmišljeni i mogu biti bilo ko, pa čak i vaš komšija s prizem-lja o kome u suštini i ne znate mnogo.Uglavnom, u tom gradu već odavno ugašene fabrike nisu mogle da ponude ništa. Gospođa Obljesak je jednostavno podigla svoje dionice iz već zaboravljenog fonda i odlučila da pokrene proizvodnju.Kako je bilo i vrijeme nejebice, odlučila je da okupi čitavu plejadu zadriglih, utreniranih liko-va koji su obljeske prosipali za džabe. Plaćala im je po tegli. Do kupaca je stizao u poseb-noj ambalaži sa uputstvom kojim sadržajima i koliko blagotvorno dejstvo može imati ova vrsta liftinga. Čitavi redovi, za ne baš posebno plaćeno sjeme, ponavljali su se iz dana u dana, sve dok nije došlo do toga da policija obezbjeđuje čitave kvartove kroz koje se protezao red za preuzimanje sperme. Bilo je neke radosti u tome što se u gradu konačno nešto dešava. Spermatozoidi više nijesu opravdavali svoje postojanje, korišćeni su samo za podmlađivanje, i u samo tri slučaja za oplodnju, i to nekih feministkinja koje nijesu htjele da imaju nikakav fizički kontakt sa muškim rodom, ali su, kao da im je neko dao da progutaju germu, željele da dobiju stomak velik kao devetomjesečni krug

2�2

iz kog će se napokon pojaviti plod sa kojim će pobjeći daleko, da ga školuju i podižu van ove užasne sredine. Fabrika „Obljesak“ je imala najveću produktiv-nost u toj godini, i nekako, već prvi mjesec se vidjelo da je opravdala svaki uloženi cent kapitala. Gđa Obljesak je u tradicionalnoj akciji privrede odabrana za najboljeg menadžera godine. Bila je mlađa nego ikada. Udvarali su joj se predsjednik Opštine kao i predsjednik borda direktora, pričalo se da svi iz Parlamenta traže susret sa njom. Stvari su išle tokom koji je ona željela. Konsultovali su je oko svega. Umazivala im je i svojeručno razne medikamente umočene u spermu iz ko zna čijeg kurca, i konačno su svi imali neostvarene plodove po svom licu. Svi su dobili što su zaslužili. Ukusnu pomadu, zvanu: eliksir mladosti. Čitav grad je ličio na selo Gala gdje se pravio čarobni napitak. Žene i djevojke muževa i momaka koji su zarađivali od izdrka bile su sve nezadovoljnije i mir su tražile u okolnim gradovima razbijajući se od kurca, dok je sperma njihovih najdražih završavala na ko zna čijim licima. Trpjele su da budu podmlađene spermom tuđih muževa, lagale da kradu iz posuda koje su njihovi muževi prikupljali, i svakodnevno uspijevale da zbrišu van grada, dok se u dugim redovima i dalje čekalo, čekalo, čekalo...

2�3

Prošle su prve tri godine i o smrti niko više nije ni razmišljao.Svako ko je htio da radi imao je posla. Mrvu po mrvu, već posustala privreda je krenula naprijed. Deponovanje 456 tona spertmatozoida u Svjetskoj banci omogućilo je da dođemo u mogućnost da apliciramo za ulazak u EU. Vrata svih zemalja su nam najedanput bila otvorena, vize nam nijesu trebale. Putovali smo kao nikad dotad. Zar je trebalo da slučajnost dovede do tako velikog otkrića? Zar je gđa Obljesak jedina uspjela da isproba spermu svog ljubavnika? Zašto nijednoj nije palo to napamet i ranije?Bilo kako bilo, našoj državi je išlo bolje nego ikad. Svi su bili smireni i nekako nevoljni za svađu, politički dijalog, i tako dalje. Političke partije su u većini slučajeva doživjele krah i više nije bilo izbornih štabova. Jebali su se pripadnici dojučerašnjih ljutih neprijatelja i sve je krenulo nabolje. Interesantno je da u drugim krajevima svijeta nijesu mogli iskoristiti naš način „proizvodnje“. Nije išlo. Ipak je naše podneblje imalo ekološku varijantu uz mali procenat radioaktivnih supstanci iz Černobila, kao i ostatke štetnosti u pravilno raspoređenoj dozi ostataka od kasetnih bombi koje su zapljuskivale našu domovinu u prethodnih nekoliko ratova.

2�4

Gđa Obljesak je bila glavni finansijer stanova koji su sagrađeni za prosvetne i zdrastvene radnike, estradne umjetnike i na kraju za nekoliko hiljada korisnika socijalne pomoći.Pomagala je putovanja svih selekcija reprezen-tacije i, prirodno, slikala se sa svim vrhunskim sportistima iz zemlje i inostranstva. Plaćala je svakog mjeseca doprinose, socijalno, i PDV za sve honorare koje je davala za dopunjavanje njenih spermatozoidnih baza u kojima su radile 424 starice iz staračkih domova. Starački domovi su postali ferijalni centri gdje su se okupljali „omladinci i omladinke“ iz raznih krajeva naše zemlje. Svaka od uposlenih je dobijala umanjene doze nečijih obljesaka, a bile su starice, sve 424. Imale lice ne starije od njihove direktorice. Gđa Obljesak je sve zaštitila u agenciji za patente i dobila geografsku oznaku porijekla. Turističke sezone su iz godine u godinu bile sve uspješnije. Spa centri bili su na svakom koraku. Valjanje u blatu je bila prošlost. Valjanje u spermi je bio spektakl. Reklama koja se vrtjela na BBC-u i svim većim svjetskim producentskim kućama. Glasila je: „Wild beauty cream for you“, „Skim off the cream“. Definitivno smo bili in. Uveli smo vize za većinu zemalja iz regiona. Plaćali su bez razmišljanja ogromne iznose kojima su dovodili sebe i

2��

svoje najbliže da postanu mlađi, dopadljiviji, spermatičniji... Vele da posle razrade valja i zaključiti ponešto, no ja radije o ukusima... obljeska, mente ili čega drugog...

Bogić Rakočević

2�9

PRIJATELJI

„Zašto tvoje priče uvijek imaju nelogičan završetak?“, pita Silvana Džofa mašući mu ispred nosa najnovijim brojem lokalnog časopisa.„Zato što se sve tako i završava“, kaže Džof.Nastaje kraća pauza, a onda se svi smijemo.Silvana mi je najnovija vjerenica i pravi se da ne zna za moje prethodne veze ili je, jednostavno, to uopšte ne zanima. Džof je moj drugar još od studentskih dana i do sada je objavio jednu knjigu pripovjedaka, skoro nezapaženu van kruga dobrih prijatelja. U Džofovom stanu smo još ja i njegova žena. Pošto Silvana uvijek priča a ja ćutim kada smo u gostima, imam dovoljno vremena za sitna istraživanja tuđeg ambijenta. Preko puta

260

ulice, naspram prozora sobe u kojoj sjedimo, na reklamnom panou svijetli ogroman plakat BREAKDANCE. Ulični igrači su u našem gradu, naš grad biće podijum za igru i imaće sasvim novi ritam. Plakat je pocijepan u gornjem desnom uglu. Breakstreet dancers. To čudo je vjerovatno privuklo grupu dječaka, to fantastično popunjavanje praznine srčanim fluidom namamilo je male sanjare da se izlože opasnosti.U Džofovom stanu sve je dozvoljeno i izvodljivo. Džofova žena svira flautu dok joj prstima dobujem po mlohavoj butini. Džof i Silvana komentarišu njegovu novu priču. Kada se unervozimo smirujemo se meditativnom vježbom br. 1 koja se sastoji u sljedećem:Zavalimo se na pod, podignemo noge, zažmurimo i slušamo tiktakanje zidnog sata. Vježbu ponavljamo više puta. Dok nam ne dosadi.Iz Džofovog stana izlazimo pravo u noć.Nakon podužeg Silvaninog čavrljanja i mjaukanja kapiramo da kod mene nema ničeg za jelo. Silvana, za razliku od mene, uvijek ima novca i velikodušno me poziva na večeru. Restoran je jednostavan, kao hrana u njemu. Naručujemo dva steka, bez salate i pića. Silvana se žali na bol u leđima. Odmičemo stolice i izvodimo vježbu br. 2 koja se sastoji u sljedećem:Ona me obuhvata nogama oko pojasa, zabacuje

261

glavu unazad i prvo lagano, a onda sve brže kruži karlicom.Osoblje i gosti restorana su zapanjeni. Šef kuhinje vitla zamašćenom kutlačom. Viče: „Ovo je pristojno mjesto bando uličarska! Mrš napolje!“„Kakva sjebana rupčaga“ kaže Silvana.“„Ko ih jebe“, kažem. „Ne moramo ni da jedemo. Radićemo nešto drugo.“ Opet smo kod mene i Silvana kao mnogo puta ranije aktivira svoje blagotvorne mehanizme.Ni Rod Stewart ne može mi razbiti jutarnji mamurluk. Danas ću nekome vjerovatno dosaditi. Nalik sam svijeći koja gasne. Rušim Silvanine papirne rukotvorine i nekoliko novčića ubacujem u probušeni doboš koji mi služi kao kasica. Podižem roletne. Otoplilo je, koliko da se oči otvore. Polako nam se vraća raspoloženje. Danas se neće štedjeti osjećanja. Silvana je tu, kao na čiviluku, uvijek na dohvat ruke. Danas ću nastojati da ostanem nepovrediv. Silvana gleda na sat i zaviruje u stažersku knjižicu. Tu joj je direktor škole upisao: Preporučuje se za rad sa starijom djecom.„Bolje zajebavaj ti njih nego oni tebe“ kažem joj dok se obuva.„Ne znam koliko ću ovo izdržati“, kaže.„Ti si za Džofovu priču i moje čuđenje. Ponekad

262

mislim kako malo toga od nekadašnje ljubavi zatičem kod tebe“, kažem jo dok energičnim pokretima dotjeruje frizuru.„Kao da ne znaš koliko me nervira tvoja urednost“, kaže izlazeći.Nema sumnje, ipak mi još nešto znači.Predveče šetamo i gledamo izloge. Samo izloge jer ne podnosim zadržavanje u prodavnici. Pri dnu ulice momak s bijelom bluzom rasprema stolice ispred mliječnog restorana. Po napućenim ustima vidi se da zvižduće neku melodiju.„Zar ti ne liči na ljevorukog Slima?“, kaže Silvana.Rijeka automobila i ljudi otiče ka stadionu iako utakmica počinje tek za sat. Odavno ne idem na stadion da me pljuju, udaraju i da se nerviram zbog lošeg fudbala. Radije utakmice gledam na TV-u. Zajebavam se s daljinskim dok Silvana stavlja na lice masku od kisjelih krastavaca. Njena maska me plaši jer mi se čini da joj lice brzo kopni. Ona nikad ne sačeka kraj utakmice, posebno ako se igraju produžeci. Spava tako čvrsto da ne može čuti ni urlanje podivljalih navijača. Ja ću se uplesti u romantične gluposti, navući ću roletne i mjesečina neće ulaziti u sobu.Silvana u slobodno vrijeme pravi lutke. Svuda ih ima po stanu. U početku su mi simpatične, ali kada stan prerasta u lutkarski magacin i gomilice

263

tkanine, pamuka, dugmića, sunđera i tome slično preplave moje lične stvari, situacija postaje ozbiljna. Nije mi baš ugodno kada u krevetu umjesto Silvane napipam uši pande ili kapu pajaca. Odnedavno krišom bacam lutke kroz prozor što raduje dječurliju iz ulice. Neke od njih liče na Silvanu iako ih pravi bez ogledala.

Ona mnogo voli pozorište. Predstave su obično preduge i dosadne. Ali od njih imam bar neke koristi. Dobro se naspavam. Oran sam za šetnju sa Silvanom i Džofovom ženom. Silvana nema ništa protiv da je s vremena na vrijeme kresnem pošto Džof za nju nikad nema vremena zbog pripreme nove knjige pripovjedaka. Ponekad to radimo utroje.Silvana je katkad neočekivano ozbiljna. Kritikuje me što se opijam do besvijesti pa mora da mi mokrim peškirom oblaže muda.„Za pare koje si popio mogao si me izvoditi pola godine“, kaže dok se ja gubim u mamurluku.Džofova žena je ćutljiva, ali vrlo emotivna. S kakvim samo užitkom ona vodi ljubav. Čini mi se katkad da je za sve darovitija od Džofa, čak i za pisanje. Jednom mi je nešto rekla kao: Mi smo živo drveće i život nas rezbari, ispisuje po nama svoje crteže i poruke sve dok ima mjesta a potom, zna se – sječa. Mnogo je poštujem. Samo jednom sam je naljutio

264

kada joj je umrla majka. Za novac koji mi je dala da joj kupim neke sitnice popio sam pivo.I Džof zna da je povremeno kresnem. Čak mu je i milo.„Bolje ti, nego neko drugi“, kaže mi ponekad.Nagovaram ga da svoje priče šalje redakcijama časopisa a ja ću mu pomoći da ih objavi pošto tamo, kao, znam neke ljude.„Ne seri, ti nemaš uticaja ni na čistačicu u tvom ulazu“, kaže Džof.„Ti si pas što grize svoj rep“, kaže mu Silvana.Nakon nekoliko piva u stanju sam blagog mamurluka i čitam joj odlomak iz proze Barbare Kenig:“ Ovo je prelaz između dva stanja spavanja koja, osim, što se odnose na njegovu ličnost, (g. Monsen, prim. a.) imaju samo jedno zajedničko: na istom su odstojanju od stvarnosti. Ničija zemlja, sa onom opasnošću, nemirom i nadom koje stvaraju granična područja.“Silvana spava i pufka. Po njenom golom tijelu igraju sjenke uličnog drvoreda. U pravu je Džofova žena. Kako je drveće elegantno i fantastično. Silvanino pufkanje miješa se sa udaljenim zvukom automobila.Džof se danima ne brije ali mu brada sporo raste. Predlažem mu da stavi vještačku ako hoće da liči na pravog pisca. Džofovo cjelovečernje bdjenje po gradskim kafanama pretvara se u dnevničke zapise, ništa od njegovih priča. Njegovi

265

podočnjaci, halucinantni snovi, drhtanje ruku i gubitak pamćenja ukazuju da se Džof pretvara u hroničnog pijanca. Njegovu ženu to ne uzbuđuje. Kao da ne primjećuje gotovo drugog čovjeka u kući.„Zajebi literaturu Džofe, propadaš, truneš kao jabuka“, kažem.

Džof zuri u mene blesavo i ravnodušno. Džofova žena nam donosi nenačetu bocu vinjaka. Cugamo iz čaša za vodu i stresamo se od tečnosti koja nam ljulja stolice i cijelu sobu. Niz Džofove nogavice širi se mrlja od mokraće. Silvana i Džofova žena su zmijski splet, kofistaju se i prepliću po tepihu, palacaju jezicima, grizu se i ližu uz mjaukanje, piskutanje i dahtanje.„Uzalud vam sve, ne možete u moju priču“, kaže Džof.Soba je puna sjenki uličnog drvoreda.

Jovan Nikolaidis

269

SLOVO O SAVJETU

Sjećam se, otac je sabirao oduzimajuću. I množio sabirajući. Nizao bi brojeve jedne ispod drugih i potom nalazio rezultat eliminišući brojku po broju. Krajnji zbir u obje operacije, sabiranja oduzimanjem i množenja sabiranjem, dobio bi kad bi nestalo svih brojeva u nizu, osim onog, najvećeg koji je ostao neprekrižen mastiljavom olovkom. Zapamtio sam i to da smo provjeravali krajnji zbir i na način koji sam upravo usvajao u prvim razredima školovanja, i da je uvijek on, upoređen, bio isti: tatina metoda bila je tačna, ali brža i tajanstvenija od moje. Nažalost, nisam naučio ove operacije, kao uostalom ni mnogo drugih poučnih vještina kojima je vladao. Jer za njima nisam pokazivao dovoljno volje da ih utu-

2�0

vim. Danas žalim zbog tih propusta, njegovih da me natjera da naučim što valja, i mojih što nisam pokazao dovoljno interesa za ono što će mi tre-bati u životu. No, sjećam se da je govorio kako je računske operacije koje pominjem naučio od Jevreja dok je boravio u Sent Luisu, u Americi. Sabiranje oduzimanjem i množenje sabiranjem.Kasnije, mnogo kasnije, tim maglovitim naslijeđem zapljuskivan, bijah od života samog naučio da se sve bolje vidi kad se odmakneš od objekta i da se tačnije odrede nepoznanice ako ih napadaš sumnjom i nevjericom. Ničemu se ne treba odveć klanjati, pogotovo ne onome čije te blještavilo mami. Srce je najveći lažac čovjeku. A duša grobar našoj skrušenosti. Hoću da kažem da sam ipak naučio da je mnogo bolje ako stvari ne prihvatiš odmah već nakon niza sumnji i, pred odlukom, sve negativno složiš i postaviš kao da je pozitivno. Sumnjati bijaše u mom životu uvi-jek bolja odmjera od vjere.

Od četvoro polubraće koji su mi od oca ostali nikada nisam imao osobitu pomoć. Potpora, ni materijalna ni duhovna, od njih do mene stizala nije. Najviše što su mi dali bila je temeljitost ravnodušnosti. Nisu smetali, bili su kao da ih nema. Ipak, i danas sam zahvalan jednom od njih, Ilijasu, kome sam jednom prilikom zatražio savjet. Misim da je bila riječ o ulaganju u novu

2�1

kuću i načinu kako da to učinim. Odgovor nje-gov bijaše prekrasan: ”Neka te Bog nauči.” Sada, kad mene nekad pitaju za bilo šta što će i kako će, Ilijasova rečenica poklonjena meni i moj je odgovor onome koji traži dar savjeta. Jer, to i jeste najviše što nepristrasan posmatrač može reći neopreznom pitaocu. Kratko, jasno i doista pošteno: neka te bog nauči.

A moji varošani, vrijedni i štedljivi ljudi, na svaku mogućnost da savjetuju, jer oni ni od koga i nikada savjet ne traže, jer ih je biće, već dragi bog svemu naučio, imaju spreman odgovor za svakog ko se usudi da im ište takvo što. Pogledaju te, dal’ u čudu ili u nedoumici, osmotre te ni s visoka ni sažaljivo, potapšu po ramenima i šapnu: ”Sam si pametan.” Laskanju su uvijek skloni moji sugrađani! Ti ih pitaš, a što ih pitaš kad oni znaju da si ti dovoljno pametan, te ti od njih savjet i ne treba, mora da se šegačiš sa njima.

Ipak, desi se i meni kojiput da pokleknem pred potrebom prijatelja koji bi htio da ga uputim. Zaboravim tada načelo da je najbolji savjet ne davati savjete, a da je najlakše svakoga podržati u volji i ohrabriti u zalaganju, te počnem, najprije izokola a onda u brk, učiti ga kako da pomogne samome sebi. Jer dosad to nije znao.

2�2

I naredam tako nekoliko uputa, sklon, taštini vjeran, pametovanju.1. Ne donositi odluke onda kad hoćeš već kad te

na odluku natjeraju drugi (tada si najoprezniji a opreznost rađa dobre korake, ne odlučnost);

2. sve vezane za čin uključiti podjednako, naročito one koji se grade da ih čin ne interesuje (takvi redovito lažu, jer su za čin zainteresovani više od vas, na kome je da čin otpočne);

3. prije djelanja počni da redaš sve ono loše što djelanje prati (ne vjeruj nikada da ti to možeš, da ti to znaš – naprotiv: govori neprekidno sebi da ti to ne znaš, tada najviše znaš);

4. sve učesnike u radnji upoznaj sa problemom i pitaj ih što o njemu misle, što bi oni uradili da ga prevaziđu (najčešće će vam odgovoriti na način mog brata Ilijasa: ”neka te bog nauči” ili kroz šapat iz usta mojih sugrađana: ”sam si pametan” – time dokazuju da nisu vrijedni tvog zalaganja za njihovu stvar, neiskreni su i lijeni);

5. bog ne daje onome ko zna i može, već onima koji ne znaju i neće; samo od đavola možeš očekivati poštenu nagodbu za svaki planirani čin, stoga, prije nego kreneš u djelanje saslušaj i drugi dio rečenice koju ti đavo govori - a on kazuje: nikome ne daj ništa jer to ne zaslužuju, pravda je za poraze a samo nepravda pobjedi

2�3

ucrtava putove;6. ljubav i nježnosti ne stanuju kod dobro

obavljenih poslova (tek kad se poslovi završe ti ljubavi i nježnosti otvori vrata – da pokusaju nasloženo i ispiju darovano);

7. uvijek si sam kad si na dobrom putu (izabereš li loš put nikad sam putovati nećeš);

8. nikad ne reći da se nešto mora, da se nešto hoće, tada se nije moralo, tada se obično neće (uvijek sumnjaj, da bi sumnjičavošću dovršio planirano);

9. ti si onaj koji bira između nužde i obijesti (ko je nužden ne traži već poklanja, a obijesni su dobrome ubice);

10. nikad nećeš završiti sve što si planirao i što ti se nudi, vještina je ne završiti započeto a mudrost odbiti ponuđeno – niko ništa ne poklanja ako već nije smislio da to isto otme (sreća je stati, nevolji je drugo ime aktivnost).

2�4

Sadržaj

Branko Baletić................................................

Nada BukilićMOJA SESTRA................................................Balša BrkovićPROMJENA SPINA........................................Sonja Tomović ŠundićPISMO BRATU ALEXSANDRU.......................Dragan RadulovićPROPAST KUĆE MARINKOVIĆA....................Lenka TošićPERTLE...........................................................Sreten AsanovićMARIJA BAKOČ............................................Bosiljka PušićSEOSKI POŠTAR.............................................Predrag SekulićVOLIŠ LI TI MENE.........................................Blagota MitrićPOSLJEDNJA LJUBAVNA PRIČA.....................Pavle GoranovićDRUŠTVO DVOJNIKA......................................Vladimir VojinovićTRANZICIJA......................................................Slaviša ŠćekićBEOGRAD JE TOOOOOOO..........................Dragan KoprivicaPOSMRTNI GOVOR VRANI.............................

2��

Aleksandar BečanovićZOMBI U NJEGOŠEVOJ ULICI.....................Muzafer ČaušiSVAKO MORA IMAT NEKOG...........................Momčilo ZekovićFABRIKA..........................................................Bogić RakočevićPRIJATELJI.....................................................Jovan NikolaidisSLOVO O SAVJETU..........................................

www.idrugepriče.me

Izdavačplima

UrednikBranko Baletić

Za izdavačaJovan Nikolaidis

Designplima

ŠtampaIVPE - Cetinje

Tiraž1000