Vježbe 8

ass. Lejla Dacić

Regulacija monopola Regulatorni mehanizam bi trebao prisiliti monopolsko

preduzeće da proizvode optimalan nivo outputa sa optimalnim inputima, te da se na taj način maksimizira blagostanje društva.

Postoji veliki broj modela regulacije monopola.

Regulacija prirodnih monopola jeste u javnom interesu, ali menadžeri ovih preduzeća povećavaju troškove iznad realnog nivoa i na taj način obmanjuju regulatora, što svakako ne doprinosi maksmimalnom blagostanju potrošača.

Historijski pregled reguliranja monopola

Shermanov Act iz 1890. godine donešen u SAD-u.

Do 70-tih godina prošlog stoljeća regulacija se zasnivala na antimonopolskom zakonodavstvu, dok se početkom 80-tih više pažnje počelo posvećivati regulacijama putem cijena, stope povrata i slično.

Ciljevi regulacije monopola:

1. Osigurati neto profit iz regulacije,

2. Smanjiti javni gubitak uzrokovan iskrivljavanjem cijena i distribucijom resursa,

3. Garantovati nesmetano funkcionisanje sektora koji imaju karakteristike monopola,

4. Kreiranje inicijativa za inovativne aktivnosti.

5. Sprječavanje štetne manipulacije cijenama koje mogu nanijeti velike štete privredi.

Metode regulacije monopola Postoji dosta razloga za reguliranje pojedinih monopola:1. Posjedovanje tržišne moći,2. Povećanje informiranosti potrošača o karakteristikama

proizvoda (npr. lijekovima),3. Korigiranje eksternalija ( socijalna regulacija)Poznato je mnogo modela regulacije:a. Određivanje cijena1. Regulacija monopola utvrđivanjem cijena na bazi graničnih

troškova,2. Regulacija monopola utvrđivanjem cijena na bazi prosječnih

troškova,3. Regulacija prirodnih monopola određivanjem različitih cijena za

različite segmente potrošnje, 4. regulacija monopola utvrđivanjem cijena na bazi vršnog

opterećenja, 5. Dvodijelno određivanje tarifa

b. Ostale politike regulacije monopola

1. Reguliranje stope povrata na uložena sredstva,

2. Državno vlasništvo,

3. Porezi na monopolski profit,

4. Konkurentno nadmetanje privatnih preduzeća za pravo da budu isključivi davaoci određene usluge ili proizvođači proizvoda,

5. Dosljedna i stroga primjena antimonopolskog zakonodavstva,

6. Politika potpunog nemiješanja u poslovanje monopola.

¨ Dvije su vrste kontrole monopola.Prva se sastoji u reguliranju, dakle egzogenom određivanju cijena monopolskih proizvoda, a druga u reguliranju dobiti monopoliste.¨

Svaki od navedenih modela regulacije ima određene prednosti i nedostatke .

Zbog toga ne postoji jedinstven model optimalne regulacije prirodnih monopola.

Problemi u regulaciji monopola Prvi problem kojim se susreće regulatorno tijelo je što

ne poznaje funkciju tražnje monopoliste, kao ni njegove granične troškove.

Neke države koriste regulacije koje su manje efikasne nego cjenovna regulacija.

Regulirane forme omogućavaju podmićivanje ili da se na drugi način utiče na državne regulatore da pomognu monopolisti radije nego društvu kao cjelini.

Privatizacija prirodnih monopola Privatizacija kao jedan od najkontroverznijih ekonomskih

fenomena 20. stoljeća, zaokuplja pažnju najšire javnosti već od početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

Svjetska banka i MMF

U svojoj biti privatizacija je politički proces, ali ona istovremeno ima i značajne ekonomsko-socijalne efekte.

Promjene u eletroenergetskom sektoru trebaju ići sljedećim redom:

Restrukturiranje-deregulacija-liberalizacija-privatizacija-jačanje tržišta

Restrukturiranje znači promjenu organizacije i ekonomskih odnosa u cilju povećanja efikasnosti i smanjenja troškova poslovanja.

Deregulacija je postupak uklanjanja elemenata državne regulacije i kontrole nacionalne ekonomije i tržišta posebno.

Privatizacija u energetskom sektoru, trebala bi osim deblokiranja kapitala države uloženog u razvitak sektora omogućiti konkurenciju i time doprinijeti povećanju energetske efikasnosti i smanjenju troškova i cijene energije.

Liberalizacija energetskog sektora pretpostavlja mogućnost izbora dobavljača od strane potrošača i dostupnost elektroenergetske mreže.

Privatizacija energetskog sektora u BiH BiH spada među zemlje u regionu koje su završile oko

60% planirane privatizacije malih preduzeća.

Značajan broj velikih kompanija je još uvijek u potpunom ili djelomičnom vlasništvu države (oko 30%) sa tendencijom da se u što skorije vrijeme izvrši njihovo restruktuiranje a zatim privatiziranje po nekom od poznatih modela.

Modeli privatizacije U većini Evropskih zemalja je energetski sistem podijeljen

na tri dijela: proizvodnja, prenos i distribucija električne energije, te se i u BiH projektom Power III nastoji sadašnja elektroprivreda podijeliti na tri segmenta.

Postoji pet osnovnih modela privatizacije infrastrukturnih djelatnosti,a time i energetskog sektora:

1. Ugovor o upravljanju,

2. Ugovaranje usluga,

3. Ustupanje postrojenja,

4. Koncesija,

5. Privatizacija kapitala preduzeća

Privatizacija kapitala je jedini relevantan model privatizacije energetskog sektora.

Privatizacija energetskih preduzeća može se obaviti primjenom nekoliko suštinski različitih modifikacija prodaje kao osnovnog metoda prvatizacije:

1. Javna prodaja dionica,2. Prodaja institucionalnim investitorima, 3. Prodaja finansijskim investitorima,4. Prodaja strateškim investitorima, 5. Prodaja domaćim investitorima.

Iz tabele je vidljivo da najveću vrijednost za državu predstavlja prodaja Elektroprivrede strateškom investitoru, domaćem ili stranom.

Mjerenje monopolske moći i diskriminacija cijena Da bi se moglo utvrditi koja preduzeća posjeduju

monopolske karakteristike, bilo je neophodno pronaći kako da se mjeri njihova tržišna pozicija.

Formula upoređuje količinu proizvoda kojeg proizvodi najveće preduzeće u grani sa ukupnom proizvodnjom cijele grane.

Što je proizvodnja preduzeća bliža proizvodnji cijele grane, preduzeće ima više karakteristika monopola, odnosno bliže je jedinici.

Druga formula upoređuje prodajnu cijenu proizvoda sa graničnim troškom proizvodnje i to stavlja u odnos sa prodajnom cijenom .

Ukoliko je cijena bliža graničnom trošku proizvodnje tada preduzeće posluje na konkurentnijem tržištu.

Diskriminacija cijena Diskriminacija cijena postoji onda kad se isti proizvod

prodaje različitim kupcima po različitim cijenama. Troškovi proizvodnje su isti ili se razlikuju, ali ne toliko

koliko obračunate cijene. Cilj diskriminacije je da monopolista prisvoji što veći nivo

potrošačevog viška. Postoje dva neophodna uslova koji se moraju ispuniti da bi

se mogla provesti diskriminacija:1. Tržište mora biti podijeljeno u podtržišta sa različitim

cjenovnim elastičnostima tražnje.2. Mora postojati i efektivno razdvajanje podtržišta, tako da

se ne može provesti prodaja robe s tržišta na kojem je niska cijena, na tržište na kojem je visoka cijena ( diskriminaciju lakse provesti za usluge-liječničke, predstave, itd.).

Monopolisti vrše diskriminaciju cijena I, II i III stepena, a najčešće II i III stepena.

1. Diskriminacija cijena prvog stepena

Predstavlja slučaj kada monopolista određuje različitim kupcima različitu cijenu za isti proizvod, određujući svakom od njih najveću cijenu koje je ovaj spreman platiti.

Primjer: Arapski trgovci , banke koje određuju kamatnu stopu, itd.

2. Diskriminacija cijena drugog stepena

Preduzeće zaračunava istu cijenu za sve potrošače ali daje popust onim potrošačima koji kupuju veće količine. (tzv. Popust na količinu).

To ostvaruje većom proizvodnjom čime smanjuje fiksne troškove po jedinici i dolazi u poziciju da može iskorisiti ekonomiju obima.

Kupci se razvrstavaju prema količinama koje kupuju i shodno tome im se određuje i cijena.

Regulatorne agencije često koriste ovu strategiju za određivanje cijene električne energije.

3. Diskriminacija cijena trećeg stepena

Monopoli je posebno koriste kada njihovi proizvodi imaju različite koeficijente cjenovne elastičnosti tražnje za različite grupe potrošača.

Npr. Elektroprivreda zaračunava različite cijene preduzećima i domaćinstvima.

Potrošnja električne energije u periodu od 13-16 i 23-07 sati se naplaćuje po nižoj cijeni u odnosu na ostatak dana.

Na ovaj način monopol ostvaruje viši nivo ekstraprofita nego da svima zaračunava istu cijenu.

U zavisnosti od koeficijenta cjenovne elastičnosti tražnje bit će obračunata i cijena električne energije.

Diskriminacija cijena III stepena će za monopolistu biti moguća ako on može identificirati različite grupe potrošača i odrediti cjenovnu elastičnost tražnje za iste te grupe.

Monopolista ostvaruje veći nivo ekstraprofita diskriminacijom cijena II stepena.

Primjeri i zadaci vezani za monopol

HVALA NA PAŽNJI