VATANOV SPOMENIK BROJ 1 FINALNO - ou-vatan.webs.com SPOMENIK - Arhiva/VATANOV … · VATANOV...
Transcript of VATANOV SPOMENIK BROJ 1 FINALNO - ou-vatan.webs.com SPOMENIK - Arhiva/VATANOV … · VATANOV...
Vatanov Spomen ik B ro j 1 God ina I P ro l j eće 2013
Reminiscencije: Safvet beg Bašagić
Prođoh Bosnom kroz gradove: Tomislavgrad i Brčko
Riječ urednika
Poštovani čitatelji, velika mi je čast i
zadovoljstvo obratiti Vam se u ulozi glavnog i
odgovornog Urednika časopisa omladinskog
udruženja Vatan − Vatanov Spomenik. Kao
relativno mlado Udruženje pitali smo se kako
doprijeti do mladih ljudi, do onog sloja društva
na kome budućnost naše domovine i našeg
društva počiva. Pitali smo se kako im dati priliku
da se i njihov glas čuje, da njihova kreativnost i
želja za radom budu primjećeni. Odlučili smo da
pored ostalih projekata pokrenemo još jedan,
možda i najvažniji do sada – časopis Vatanov
Spomenik. Naime, pokrenuli smo časopis našeg
udruženja koji nudi priliku članovima udruženja
ali i svim mladim ljudima u Bosni i Hercegovini
da istražuju, pišu i argumentovano iznose svoje
stavove.
Pred Vama se nalazi prvi broj časopisa
za kulturu, religiju, nauku, umjetnost i društvena
pitanja. Cilj nam je da kroz časopis iznesemo
činjenice, stavove i argumente vezane za
navedene oblasti i da Vam prikažemo nešto novo
iz istih. Nema sumnje da će „Vatanov spomenik“
pronaći svoje čitatelje, iskreno se nadamo da će
ih biti što više pa Vas pozivamo da nam se
pridružite u ovom odvažnom projektu tako što
ćete postati pretplatnici časopisa, a mi ćemo se
uvijek truditi da naredni broj bude zanimljiviji od
prethodnog. Osim toga pozivamo i sve
zainteresirane mlade ljude da nam dostavljaju
svoje radove koji će bez sumnje pronaći svoga
čitatelja. Uživajte u čitanju jer ćete u narednom
broju uživati tek za dva mjeseca jer, kako je
planirano časopis će izlaziti šest puta godišnje.
Halilović Rašid
24
19
13
8
5
1
29
32
1 VATANOV SPOMENIK
VERTEROV EFEKT
�
U radu je prezentirano kako određene stvari kao što su književna djela i
neprofesionalno izvještavanje o tragičnom činu mogu utjecati na svijest
pojedinca. Čovjek kao društveno i socijalno biće je uveliko podložno događanjima
u društvu koje ga okružuje i lahko na njega djeluju. Također je pisano o
izvještavanju medija o samoubistvima i djelovanju tog neprofesionalizma na
povećan broj istih događaja. Objašnjeno je kako i na koji način treba prezentirati
samoubistva da bi se smanjio utjecaj istih na društvo.
Piše: Brkić Azra
elike promjene, kako u ljudskom biću tako i u društvu, odigravaju se u vrlo
kratkim vremenskim razmacima. Upravo u trenutku kada to najmanje očekujemo
život pred nas stavlja neki izazov, kako bi iskušao našu hrabrost i našu volju za
promjenama, za životom. Beskorisno je da se pravimo, da se ništa ne dešava.
Itekako se dešava. Svake sekunde se desi određena situacija koja ima jake
posljedice na pojedinca i društvo. Čovjek je smrtno biće, ograničeno po trajanju i
prostiranju. Čovjek je obdaren razumom. Svaki čovjek ima pravo da odlučuje o
svojim postupcima, da usmjerava svoje misli, da bude pozitivan ili negativan bez
obzira na životno okruženje. Ali šta kada se čovjek izgubi u moru misli, kada
potone i nije više svjestan realnosti?! Šta se tad dešava?! Svaki pojedinac je
stavljen na iskušenja. Međutim, šta kada poklekne pred izazovima i stvori sebi
nerealnu sliku života?! Tada najčešće dolazi do tragičnog čina, do čina
samoubistva.
Ma koji razlog bio, samoubistvo je izraz patnje. Pored toga što ono,
naravno, podrazumijeva smrt, suicid također može ostaviti i jake posljedice na
porodicu i prijatelje takve osobe, ali i društvo u najširem značenju toga pojma.
Definicija samoubistva kaže da je to autodestruktivani čin s ciljem oduzimanja
vlastitog života. Danas imamo razne definicije ovog čina. Smatra se, između
V
2 VATANOV SPOMENIK
ostalog, da je u velikom broju slučajeva samoubistvo rezultat neuspjeha u
rješavanju životnih pitanja. Samoubistvo je tragičan čin gdje osoba na sebi
svojestven način “diže“ ruku na sebe, svoj život završava svojom voljom.
Samoubistvo može značiti i bijeg od stvarnosti, bijeg od realnosti ili pak može biti
zasnovano na teškoj bolesti, destruktivnosti ili drugim posljedicama na
obiteljskom ali i društvenom planu.
Riječ samoubistvo potječe od latinskih riječi sui – sebe i occidere − ubiti.
O tragičnom činu kao što je samoubistvo pišu nam mnogi autori, i objašnjavaju sa
različitih aspekata definiciju samoubistva. U knjizi „Psihologija, mediji, etika
(iskustva i promišljanja za bolju suradnju)“ Društvo psihologa Istre nam govori:
„Uz samoubistvo se veže snažna društvena stigma, koja jednim dijelom ima
korijene u religiji, a drugim dijelom u iskonskom strahu koji imamo prema
samoubistvu kao činu koji ruši temeljnu pretpostavku o smislenosti i vrijednosti
ljudskog života. Stigma je izraz potrebe za distanciranjem od pojava koje su
potencijalno opasne. Stigmatiziranje samoubistva ima pozitivnu stranu – što je
negativniji stav prema nekom ponašanju, to je manja vjerovatnoća da će to
ponašanje biti odabrano. Stigmatiziranje samoubica i njihovih obitelji ima,
međutim, samo negativne posljedice – negativni stavovi osnažuju osjećaje
krivnje, srama, potiču socijalnu izolaciju čime se povećava vjerovatnoća pojave
dubljih psihičkih problema.“
Danas, kada su nam sve informacije “servirane“ i možemo do njih doći
bilo gdje i bilo kada dolazi do velikog problema kada govorimo o prikazu
samoubistva. Mediji su rasprostranjeni i možemo vrlo lahko saznati šta se to
dešava u svim zemljama svijeta. Smatra se da je to pozitivna pojava, ali kad je
riječ o društvenom pitanju samoubistva, dolazi do destigmatizacije samoubistava
kao čina i to dovodi do povećanog broja spomenutog čina. Ta pojava je poznata
kao „Wertherov efekat“. Ova pojava je nastala nakon objavljivanja Goetheove
knjige „ Jadi mladog Werthera“ 1774. godine. Nakon što je knjiga objavljena i
bila dostupna široj javnosti broj samoubistava je bio povećan na način kako se
desilo glavnom liku u knjizi. Ista dešavanja su bila i nakon objavljivanja „Ane
Karenjine“, zatim nakon „Final exit“ Dereka Hamprhija u New Yorku, te u
Francuskoj “priručnik“ „Samoubojstvo, naputci za uporabu“.
3 VATANOV SPOMENIK
Neprofesionalno izvještavanje novinara ima suprotan efekat od onog što bi
u stvarnosti trebalo značiti. Naslovi u medijima poput „ Objesila se jer nije mogla
na maturu“, „Policajac se ubio službenim pištoljem“, „Odlikašicu pogodilo
spaljivanje dječaka“ i slični imaju kontra efekat na recipijenete. Razlozi svakog
samoubistva su vrlo složeni, tako da je svako laičko navođenje razloga sasvim
pogrešno. Profesor psihologije Graham Davey na Univerzitetu Sussex pored
brojnih studija o društvenim problemima nam govori i o tome kako oni kao
psiholozi trebaju djelovati na medije, pa nam kaže: „Psihologija kao struka je
dužna da informiše ljude iz medija kako i na koji način se objavljuju vijesti ove
prirode. Istraživanja pokazuju da ponavljano i dugoročno izvještavanje o
samoubistvima ima tendenciju izazivanja i promoviranja samoubilačkih
preokupacija među adolescentima i mladim odraslim osobama, na koje ima
najveći utjecaj“ (Davey, 2008.).
Kako za sve situacije u društvu, tako i za izvještavanje o samoubistvima
postoje pravila. Pravila su tu da bi se poštovala. Svima nam je jasno da se u
današnjim medijima često zaboravlja na pravila, i da se izvještava, govori i piše
baš onako kako se ne smije. Trebala bi cenzura koja postoji a ne djeluje, da se
savjetuje sa adekvatnim pojedincima te da se na pravilan način usmjere
informacije o teškim pitanjima društva. Vrlo često se u svim medijima iznose
informacije o samoubistvima, iznose se detalji i daju zaključci o uzrocima i to na
sasvim pogrešan način. U tabeli 1. navodim šta sve treba a šta ne treba kada su u
pitanju izvještavanja medija o samoubistvima. Vrlo je jednostavno shvatiti, i
trebali bi se svi mediji (elektronski i printani) pridržavati osnovnih pravila s ciljem
dobrog djelovanja na populaciju.
Svaki pojedinac ima pravo na privatnost, na svoj lični život, pa tako i kada
je u pitanju tragičan čin trebala bi se ta privatnost držati na nivou. Ne trebaju se
javno iznositi lični podaci tragično stradalog pojedinca, a kamoli da se nagađaju
uzroci i razlozi događaja.
4 VATANOV SPOMENIK
Treba
Ne treba
Surađujte sa zdravstvenim službama
u predstavljanju činjenica.
Samoubistvo prikazujte kao izvršeno,
a ne kao uspješno djelo.
Prikazujte isključivo pouzdane
podatke, na unutrašnjim stranicama
tiska, uvijek kao sporednu vijest.
Ističite alternative samoubistvu.
Pružite obavijesti o teleapelima i
drugim oblicima pomoći u zajednici.
Dajte publicitet pokazateljima rizika i
znacima upozorenja.
Ne objavljujte fotografije i oproštajna
pisma.
Ne izvještavajte o specifičnim
detaljima načina samoubistva.
Nemojte davati pojednostavnjena
objašnjenja.
Nemojte veličati samoubistvo ili
praviti senzaciju od njega.
Nemojte se koristiti religijskim ili
kulturnim stereotipima.
Nemojte okrivljavati nikoga.
Tabela 1.
Na kraju, da zaključimo: mediji i psiholozi trebaju u suradnji da osmisle
najbolji mogući način izvještavanja i pričanja o samoubistvima, na odgovarajući,
tačan i potencijalno preventivan način da bi se mogli spriječiti tragični gubici
ljudskih života.
Literatura:
Davey, Graham (2008): Psychopathology: Research, assessment and treatment in clinical
psychology, Blackwell, Oxford.
Davison, Gerald, Neale John Mason (2002): Psihologija abnormalnog doživljavanja i
ponašanja, Naklada Slap, Jastrebarsko.
Društvo psihologa Istre (2009): Psihologija etika mediji: iskustva i promišljanja za bolju suradnju, Naklada
Slap, Zagreb.
Hrvatska psihološka komora (2004): Kodeks etike psihološke djelatnosti, dostupno na:
http://www.psiholoska-komora.hr/static/documents/dok_kodeks_etike.pdf [20.03.2013]
5 VATANOV SPOMENIK
ISTINA O BOSANSKOM JEZIKU
�
Nepravde nad bosanskim jezikom traju stoljećima. Iz jednog dijalekta
bosanskog jezika stvoren je budući srpski i hrvatski literarni jezik. Kroz povijest
Bosne donosimo činjenice o njenom jeziku koji se ipak nije dao toliko mijenjati.
Piše: Salihović Nadžida
d prvog pouzdanog svjedočanstva o Bosni oko 950. godine od strane cara
Konstantina Porfirogenita, te daljim razvojem države kroz sve periode njene
povijesti, kroz sve imperije okupacionih sila od Turaka, Austrougara do danas,
ona je zadržala svoj naziv i ne samo države, nego i svega što njoj pripada. Ova
činjenica ukazuje da je uvijek kroz historiju imala poseban status, te da je ona
predstavljala granicu mnogih dešavanja, podjela, što je čini postojanom i
istinitom. Periodi kroz koje je prolazila Bosna, prolazio je i njen jezik, međutim,
ni on se nije dao u suštini mijenjati.
Gubitak maternjeg jezika
Sile koje su okupirale Bosnu, nastojale su nametnuti svoj jezik kao državni
i jezik ovog područja. Postojale su zavisno od perioda, određene prilagodbe, ali u
suštini ostao je to uvijek bosanski jezik. Tako pod sredstvom toga i danas se
prepoznaju posuđenice te druge strane riječi, što nas upućuje na sile koje su
vladale ovom našom Bosnom. Profesor Ante Granić o bosanskom jeziku kaže:
„Bosanskim - nazvaše stari Bošnjani, Bosanci, Bošnjaci - jezikom dajući mu ime
po zemlji u kojoj jesu, svojoj - Bosni. Svaka polemika van tih okvira ide na
pobijanje i negiranje postojanja jednog naroda i njihovog jezika dajući mu drugo
ime, a uporedo upotrebljavajući isti taj bosanski jezik.
Bosanski jezik je tokom historije mijenjao svoj sadržaj, na početku bijaše
to jezik starosjedilaca zemlje Bosne, da bi do kraja 19. vijeka naovamo, došao pod
O
6 VATANOV SPOMENIK
osnovno ime maternjeg jezika Bosanskih Muslimana, islamiziranog slavenskog
stanovništva u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji uopće. U nekoliko osvrta prati se
vezanost jezičkog izraza pojedinih autora za matično, bosansko tle, sagledavanju
kontinuiteta od prvih značajnih književnih koraka Bosanskog jezika (Matija
Divković, 16 – 17. stoljeća), preko Muhameda Hevaije Uskufije (17. stoljeća),
Mula-Mustafe Bašeskije (18. stoljeća), Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka
(19. stoljeća) do njegovih uzleta u savremenu svjetsku literaturnu galaksiju − djela
našeg savremenika Mehmedalije Meše Selimovića. Tokom tih pet stoljeća
ispisivana je riječ o Bosni i njenim ljudima, koja je ujedno i svjedočanstvo o
razvoju jezika, njegovom hodu ´od gnijezda do zvijezda´. Osporiti sva ta stoljeća
vrlo je teško, bez obzira što su dugo vremena, ne samo bosanski jezik, već i sami
Bosanski muslimani bili predmetom "političkih igara" svih onih koji su težili za
dominacijom tih prostora - bilo iz političkih, religijskih ili nekih drugih interesa“.
(Anonymus, 2013)
Varvarstvo prema Bosanskom jeziku
Srbi i Hrvati iz susjednih zemalja ponukani panslavističkim pokretom
krenuli su u stvaranje normi za zajednički pisani jezik u periodu Jugoslavije.
Osnova za taj vještački jezik predstavljala je studija Vuka Karadžića. On je
kombinacijom štokavskog narječja bosanskog jezika istočne Bosne, koji inače
ima ijekavski izgovor, pretvorio u ekavski, te dodavanjem atributa srpski, stvorio
iz jednog dijalekta bosanskog jezika budući srpski i hrvatski literarni jezik.
Ovakvim prisvajanjem svega što je poteklo s ovog tla, u srpsko ili hrvatsko, pa
tako i jezika, stvorili su mit u kome su nas razdvojili i od autohtonog, napravili tri
konstitutivna naroda, tri konstitutivna jezika.
Da je bosanski jezik, jezik iz davnina, nalazimo kao potvrdu i u kazivanju
Petra Kočića, koji govori o pojavi germanizacije: „Germanizacija dovodi do
varvarstva prema našem velikom, silnom, sjajnom i slobodnom bosanskom jeziku.
To nas, kao stare i dobre Bošnjake treba boljeti, jer je naš jezik i u najstarijim
vremenima bio neobično lijep, mnogo ljepši i narodniji i od jezika u istočnim
srpskim zemljama, koji se tamo razvijao pod utjecajem vizantijske kulture i grčke
sintakse“. (Radovi Instituta za jezik u Sarajevu /knjiga 13/, 1987)
7 VATANOV SPOMENIK
Tvorac prvog Bosanskog rječnika Muhamed Hevaji Uskufija
Bosanski jezik spominje i Evlija Čelebija putopisac iz 17. stoljeća, a
spominje i bosanski rječnik Muhameda Hevaija Uskufije. Uskufija je pisao na
turskom, ali i na bosanskom jeziku, zato ovaj rječnik ima naziv tursko-bosanski
rječnik.
„Šta će nam neprijateljstvo? Zar nismo svi jedna braća?“
(Uskufija, Poziv na vjeru)
On u predgovoru svog rječnika Makbuli-arifa kaže za sebe da je Bosnevi
(Bošnjak), a svoj jezik zove bosanski. Bosna, Bošnjak, bosanski spominje se u
samom predgovoru deset puta, a u tekstu rječnika još dva puta.
Kraj prvog dijela
Literatura:
Isaković, Alija (1972): Biserije izbor iz muslimanske književnosti, Stvarnost, Zagreb.
Institut za jezik Sarajevo (1987): Radovi Instituta za jezik u Sarajevu /knjiga 13/, Sarajevo.
Anonymus (2013): Bosanski jezik, dostupno na: http://www.camo.ch/bosanski_jezik.htm [25.03.2012]
8 VATANOV SPOMENIK
SOCIOLINGVISTIKA:
RETROSPEKTIVA JEZIČKIH PRILIKA U
BOSNI I HERCEGOVINI
�
U svojoj knjizi „Jezik i nacionalni identiteti“ prof.dr. Hanka Vajzović
ukazuje na uzroke stvaranja, mjenjanja i prihvatanja bosanskog jezika kao jezika
naroda Bosne i Hercegovine, te javno iznosi uzroke nastanka i mijenjanja, te
prihvatanja bosanskog jezika kao zvaničnog jezika Bosanaca i Hercegovaca.
Otkriva nam i objašnjava nepredvidive događaje koji su se dogodili u procesima
formiranja države a koji su itekako uticali na formiranje i prihvatanje bosanskog
jezika.
Piše: Kudić Melika
igvistika i mnoge lingvističke discipline za predmet svog istraživanja uzimaju
jezik kao osnovno sredstvo komuniciranja. Pojedinac je samo korisnik jezika,
odnosno, jezik pripada onoj zajednici koja se njime služi. Dakle, jezik je
društvena kategorija, što implicira postojanje dvosmjerne korelacije između jezika
i društva. Sociolingvistika je lingvistička disciplina koja se bavi tim društvenim
aspektom jezika.
Sociolingvistika je relativno mlada naučna disciplina čiji predmet
istraživanja zahvata ogromno područje u koje između ostalih spada: korelacija
jezika i društva, rezultati i posljedice jezičkog raslojavanja, jezički identiteti i
identitet jezika, komunikativna i simbolička funkcija jezika, jezičko planiranje i
jezička politika, jezik u medijima, administraciji, školstvu, normiranje i
standardizacija, učenje jezika, jezik kao nastavni predmet, jezička kultura, kultura
komuniciranja, vještina govora ili umijeće komuniciranja i još mnogo toga.
L
9 VATANOV SPOMENIK
Retrospektiva jezičkih prilika u Bosni i Hercegovini
Bosna i Hercegovina je zemlja multikulturalizma, i ta njena osobina je
mnogo isticana u situacijama kada želimo pohvaliti našu domovinu. Međutim,
čim nas stvarnost malo udari po glavi mi se zgražavamo te njene osobine i
postajemo svjesni koliko nam ta multikulturalnost zapravo smeta i zagorčava
život. Nismo ravnopravni sa ostalim narodima, svi misle kako je jednima bolje
nego drugima, teško je razaznati šta kome pripada.
„Zato u Bosni i Hercegovini gotovo ništa nije ni bošnjačko, ni hrvatsko, ni
srpsko već i jedno, i drugo i treće (možda i četvrto), a sve zajedno –
bosanskohercegovačko, prepoznatljivo, različito od pojedinačnog“.
U jeziku je to posebno izraženo. Postoje četiri etape u jezičkom razvitku
koje su neizbježne za spomenuti: počeci pismenosti od 9. do 15. stoljeća, period
predstandardnih idioma od 16. do početka 19. stoljeća, počeci standardizacije i
period jezičkog zajedništva do pred sami kraj 20. stoljeća i period destrukcije
jezičkog zajedništva i proces standardizacije zasebnih nacionalnih jezika od 1990.
godine. Najvažnijim spomenikom bosanske pismenosti smatra se Povelja Kulina
bana iz 1189. godine. U tom periodu Bosna je bila na istom pismenom nivou sa
svojim susjedima. U periodu kada je Bosna pala pod tursku vlast nije bilo naglih
promjena, jer Turci nisu dovodili u pitanje pravo domicilnoga, pokorenog
stanovništva na njihov maternji jezik. U tom periodu nastaju poznati turcizmi koji
su evidentno obogatili vokabular našeg jezika a posebno kod muslimana/Bošnjaka
te kasnije doprinosili sve izrazitijoj deferencijaciji bivšeg zajedničkog jezika i to
posebno jezika u BiH naspram jezičkih varijanti u drugim sredinama. U periodu
Austro-Ugarske monarhije na našim se prostorima akcentira nacionalno pitanje,
prihvatanje jezičkog zajedništva i ostvarivanje ravnopravnosti nacionalnojezičkih
idioma, naziv jezika te upotreba i ravnopravnost pisama. Osim njemačkog jezika
austrougarska vlast je nudila u zvaničnoj upotrebi hrvatski jezik, zatim zemaljski
jezik, odnosno bosanski zemaljski jezik, bosanski jezik koji se zvanično zadržao
deset godina i na kraju srpsko-hrvatski jezik kao naziv što će ne samo nadživjeti
austrougarsku vlast nego će potrajati čitavo stoljeće uprkos činjenici da su se
dvonacionalno imenovanim jezikom imala služiti četiri naroda. U ovom periodu,
ne samo da su se upotrebljavala sva nacionalna pisma (latinica, čirilica, arapsko i
10 VATANOV SPOMENIK
jevrejsko pismo) već su prostor dobijale i hibridne tvorevine kakva je bila i
arebica (adaptirano arapsko pismo). Na tom pismu se ostvarivala i alhamijado
pismenost koja se u tom periodu odvijala življe nego u turskom periodu. Posebno
je zanimljiva činjenica da su nacije insisitirale na svojim pismima, a da su se
mnogi pojedinci ili grupe ipak opredjeljivale za tuđa pisma. „Bošnjaci su se,
naime, u austrougarsko vrijeme možda najviše ili najuočljivije međusobno
diferencirali upravo na tom pitanju, opredjeljujući se jedni za arebicu, drugi za
latinicu, treći za ćirilicu, slično je naravno, bilo i sa jezikom“.
Nakon Prvog svjetskog rata, Bosna i Hercegovina gubi autonomiju u
svemu. U to vrijeme, službenim jezikom imenovan je srpsko-hrvatski-slovenački i
to je ostalo tako sve do početka Drugog svjetskog rata. Od 1939. godine u BiH
preovladava hrvatski jezik. U endehaovskoj BiH, jezičku situaciju karakteriše sve
ono što su vlasti NDH postavile na čitavom svome teritoriju: zvanično se
propisuje latinica a zabranjuje ćirilica, zvanični naziv jezika je hrvatski za sve
korisnike, insistira se na poštivanju svih jezičkih normi tadašnjeg hrvatskog
standardnog jezika. Za nepoštivanje postavljenih zahtjeva predviđale su se
određene sankcije. Naravno, ovakva politika nije mogla biti sprovođena niti
prihvaćena u Bosni i Hercegovini.
Godine 1954., nakon Drugog svjetskog rata, održan je Novosadski
dogovor u čijim se Zaključcima nedvosmisleno ističe da je narodni jezik Srba,
Hrvata i Crnogoraca jedan, te da je stoga, i književni jezik jedinstven sa dva
izgovora, ijekavskim i ekavskim.
Godine 1960. štampan je zajednički Pravopis srpskohrvatskoga
/hrvatskosrpskoga književnog jezika. Međutim, u drugoj fazi ovog perioda
počinju da se ističu suprotnosti između Zagreba i Beograda što su zvanično
potvrdila dva akta iz 1967. godine poznata kao: hrvatska Deklaracija o nazivu i
položaju hrvatskog književnog jezika i srpski Predlog za razmišljanje. Sva ta
dešavanja su se na jezičku situaciju u Bosni i Hercegovini odrazila pozitivno jer
od tog perioda započinju inicijative i aktivnosti na izgrađivanju principa
književnojezičke politike u BiH, te insistiranju da se jeziku sredine prizna
autohtonost i autentičnost, odnosno, da se bh. jezički izraz dovede makar u
približno jednaku ravan sa standardnojezičkim varijantama istoga
11 VATANOV SPOMENIK
srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog jezika. To je dakle period koji je jezičku
situaciju BiH obilježio velikim rezultatima i dešavanjima: jer se Bosna bila
izborila za skoro ravnopravan tretman s drugim sociokulturnim sredinama.
Zvanično su tada doneseni i u praksi provođeni principi književnojezičke politike
kojima je regulisana kolektivna upotreba jezika u BiH. Bošnjaci su tada dobili
veliko M(uslimani) i prestali su biti nacionalno ignorisani i intenziviran je rad na
standardizaciji jezika u BiH.
Stanje jezičke kulture u savremeno doba
Postoje tri etape koje su bitne za razumjevanje jezičke politike ovog
perioda. Prvi period je vrijeme uoči rata, od 1990. do 1992. godine. U periodu
dekonstrukcije društva, neizbježna je bila i disolucija jezika. Suprotnost naspram
prethodnog perioda nije se toliko ogledala u samom jeziku koliko u suodnosu
jezika sa određenim izvanjezičkim vrijednostima: društvom, politikom i nacijom.
Za Bosnu i Hercegovinu to je značilo samo tendenciju koja će se u drugoj fazi,
tokom rata, potpuno realizirati, ozvaničiti, na terenu pokazati i u praksi potvrditi.
„ (...) svi oni koji su rođeni u Jugoslaviji, živjeli u socijalizmu, bili
komunisti, govorili maternjim sh./hs. jezikom, osjećali se Bosanci, bili eventualni
Muslimani – ništa od toga više ili nisu mogli ili nisu željeli biti“.
Bosna i Hercegovina je u tom periodu bila u najtežoj situaciji jer je
promjene dočekala u čistoj konfuziji. Međutim, osmišljene književnojezičke
politike nije bilo ni ranijih godina, pa nije ni čudo da je i tada izostala. Zato su se,
nakon okončanja rata, ovim pitanjem počeli baviti pojedinci, prije svega lingvisti i
književnici, ali i mediji, pojedine institucije a ponekad i Međunarodna zajednica.
Sociolingvističkim pitanjima bosanskohercegovačke jezičke situacije su se bavili i
strani lingvisti. Tako je 2002. godine u Beču održan značajan naučni skup, čiji su
rezultati objavljeni u zborniku pod naslovom „Bosanski – hrvatski – srpski.
Aktuelna pitanja jezika Bošnjaka, Hrvata, Srba i Crnogoraca“. Osim toga, jedna
od najznačajnijih knjiga objavljenih o našem jeziku jeste „Jezik u Bosni i
Hercegovini“ koja je rezultat inicijative stranca. Suizdavač ovog djela jesu Institut
12 VATANOV SPOMENIK
za jezik u Sarajevu i Institut za istočnoevropske i orjentalne studije iz Osla, a
finansirala ih je Kraljevina Norveška.
Svi ovi podaci navode se iz potrebe da se shvati da su jeziku potrebni samo
njegovi korisnici i govorne zajednice koje bi o njemu brinule, a one nisu nužno
determinisane ni državom, ni nacijom niti ikakvom politikom.
„ (...) u Bosni i Hercegovini boljitka nema i ne može biti sve dok je
problema sa podijeljenim školama, sa nastavnim programima i udžbenicima, sa
javnim rtv servisima, sa trojezičnim štampanjem službenih glasnika, sa
nezadovoljstvom građana – i onih što se smatraju pripadnicima priznatih
konstitutivnih naroda i onih što se smatraju članovima oficijelno nepostojećeg bh.
društva.“
13 VATANOV SPOMENIK
STEĆCI
�
Stećci su srednjovjekovni nadgrobni spomenici najčešće zastupljeni po
brdskim i planinskim visovima, često usred planinske pustoši. Različitog su oblika
(u obliku ploče, sarkofaga i stupa), veličine, dekoracije i natpisa. Među najljepše
stećke spada stećak nad grobom bana Stjepana I, koji se danas čuva u
Zemaljskom muzeju u Sarajevu. Najčešći motivi ili natpisi na stećcima su bili
srcoliki štit, mač, polumjesec, ples, rozete, lav, likovi pokojnika, lovački prizori,
stiliziran cvijet i dr. Vezani su za cijelo područje današnje Bosne i Hercegovine.
Pojavljuju se od druge polovine XII ali se intenzivno klešu i ukrašavaju u XIV i
XV stoljeću. U XVI stoljeću ova vrsta umjetnosti postupno nestaje.
Piše: Mulalić Asima
tećci su srednjovjekovni kameni spomenici ukrašeni prizorima iz života i
natpisima pisanih bosančicom, domaćom varijantom ćiriličnog pisma. Iako se
susreću i u drugim krajevima BiH, prostori srednjovjekovnog Huma i najranije
banovine Bosne njihovo je središnje područje. Stećci na području Bosne i
Hercegovine više od stotinu godina predmet su historijsko-socioloških,
arheoloških, historijsko-umjetničkih, demografskih i etnoloških istraživanja.
Među ukrasnim motivima na stećcima, uz njihov naglašeni simbolizam svojstven
srednjovjekovnoj umjetnosti, raspoznaju se svjetovni, religiozni simboli i ostali
ornamenti koji se međusobno prepliću i upotpunjuju.
Ljudske figure su poznate na nadgrobnim spomenicima još iz davnih
vremena pa je logična njihova pojava i na stećcima. Međutim, problem je u
njihovom značenju: neki tumače ljudske figure s uzdignutom rukom kao
predstavnike feudalnih porodica koji su tu sahranjeni, ili kao molitvu tj.
pozdrav Bogu ili pak kao simbol vlasti ili prijetnje za osvetu. Ako znamo
da je u vrijeme nastajanja ovih stećaka na području Hercegovine živjelo
samo kršćansko stanovištvo, jasan je sadržaj ovih simbola; tako uzdignuta
ruka, a dlanom okrenutim prema vani označava Božiji blagoslov. Veliki broj
S
14 VATANOV SPOMENIK
stećaka napravljen je u obliku križa. Sami križevi imaju različite oblike.
Međutim, postoji veliki broj motiva na kojima je križ skriven u neku
likovnu predstavu. Najčešće i najjednostavnije kombinacije ovog skrivenog
križa jeste mač, koji probada u kombinaciji s štitom čiji rukohvat i štitnici
simboliziraju oblik križa.
Postavljanje stećaka nastavljeno je jedno vrijeme i u doba turske
okupacije, ali sa raspadom i nestankom Crkve bosanske sve više je išezavao i ovaj
zanimljivi običaj u kulturi Bosne. Snažan uticaj tradicije stećka naročito dugo se
zapažao na muslimanskim nišanima, kako u arhitektonskom oblikovanju tako i u
izvjesnim simbolima reljefa, a na nekim su epitafi muslimanskim pokojnicima
napisani u potpunoj tradiciji kako u stilu i jeziku tako i u pismu (bosančicom).
Takvi spomenici sa starim simbolima mogu se i danas vidjeti na sarajevskim
grobljima, kao i u sarajevskoj okolici (Bulozi i drugi). Najpoznatija nekropola
stećaka uopće, kod nas i u okolini svakako je Radimlje. Ona je inače postala
sinonim za kulturu stećaka.
Nekropola sa stećcima Radimlja – Stolac
Nekropola na Radimlju kod Stoca pruža reprezentativan primjer visokih
umjetničkih dostignuća, ne samo kada je riječ o istočnoj Hercegovini, nego i kada
se radi o cijelom području rasprostiranja stećaka. Zato još i danas – pogotovo ako
se računa s rapidnim propadanjem stećaka − ova nekropola ima kultni
kulturološki karakter. Uzevši u obzir njihovu brojnost, kvalitetu klesanja i
umjetničke obrade, originalnost reljefnih motiva kao i veći broj natpisa , područje
Stoca u cjelosti predstavlja najbogatije i najkompletnije područje stećaka
(Bešlagić, 1967.: 79). Radimlja kod Stoca broji 133 stećka, od kojih su ukrašena
šezdeset i tri primjerka, dok ih je pet s natpisima. Značajna je po klesarskim
ostvarenjima i očuvanim bogatstvom simbola. O ovim stećcima je najviše pisano
do sada, a najčešći motivi ove nekropole jesu stilizirani križevi, ljudske i
životinjske figure, vinova loza, motivi iz lova i motivi s oružjem.
Stećci na Radimlju izgrađeni su od kamena krečnjaka koji se sjekao u
lokalnim majdanima gdje se i danas vidi mjesto gdje je kamen sječen. Gruba
15 VATANOV SPOMENIK
obrada vršena je u kamenolomu, a preciznije dotjerivanje i ukrašavanje na
nekropoli. To nam govore stećci koji su započeti, a nisu u potpunosti dovršeni.
Najljepše su ukrašeni stećci u obliku sanduka.
Ovaj izuzetni segment kulturnog nasljeđa Bosne i Hercegovine je 2002.
godine proglašen nacionalnim spomenikom, ali je i zbog danas primjetne
ambijentalne degradacije ovaj lokalitet uvršten i na Listu ugroženih spomenika
Bosne i Hercegovine.
Slika 1. Nekropola Radimlja (Stolac)
Nekropola stećaka na Blidinju
Nekropola na Blidinju svjedoči koliko je stvaralački duh kulture stećaka
bio prisutan i razvijen svuda u Bosni, Humu, u dolinama kraj rijeka i na
planinama. Na ukupno pet obrađenih nekropola ovog područja, evidentirano je
oko 244 spomenika. Većina je ploča normalnih dimenzija, ali ih ima i manjih
prilično nepravilnih oblika kao i oštećenih. Stećci u obliku sanduka, kojih je 51%,
dominiraju Blidinjem, tri su na nekropolama u Barama, Dugom polju i Risovcu
izuzetno velikih dimenzija, a sedam ih je položeno na postolje. Na Blidinju nema
tzv. stajaćih oblika spomenika karakterističnih za istočnu Bosnu. Za stećke manjih
dimenzija smatra se da označavaju dječije grobove.
16 VATANOV SPOMENIK
Bordure u raznim varijantama su jedan od čestih motiva Blidinja, dok se
stilizacija ljiljana koja podsjeća na čovjeka raširenih ruku javlja u dijelu ove
oblasti povezane s Duvanjskim poljem i dalje s Kupresom i Livnom, što svjedoči
da je stilizacija ljiljana karakteristična za zapadni i jugozapadni dio Bosne. Osim
ovih motiva, prisutni su: kružni vijenac, okrugla ispupčenja, ruka, štit s mačem,
mač, sidro, simboli kovača i slično. Nekropola sa stećcima Dugo polje proglašena
je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine 2004 godine. (Službeni glasnik
BiH br. 21/4, 2004.)
Slika 2. Dugo Polje (Blidinje)
Nekropola stećaka Boljuni – Stolac
Ovdje je sačuvano 269 stećaka, od čega su ukrašena devedeset i dva
stećka. Za razliku od nekropole Radimlja koja se ističe bogatstvom,
raznovrsnošću i visokom kvalitetom izrade reljefnih motiva, nekropola u
Boljunima ističe se velikim brojem natpisa. Na boljunskim je stećcima najčešći
ukras križ, a potom povijena lozica sa trolistom (motiv je karakterističan za cijelu
Hercegovinu, a ovdje se pojavljuje prilično često), štit s mačem, kao i rozete,
potom razne bordure, polumjesec, scene lova, turniri, kola itd. U Boljunima se
nalazi i grob čuvenog vojvode Vlatka Vukovića na čijem križu piše: ”Ase leži
dobri čoek Vlatko Vuković”.
17 VATANOV SPOMENIK
„Posebno je zanimljiv stećak Taraha Boljunovića koji ima ukrase na svim
uspravnim stranama i natpise na istočnoj i zapadnoj strani, te stećak sa likom
majke koja u naručju drži dijete. Nekropola Boljuni jedan je od najznačajnijih
kulturno-historijskih spomenika te vrste u BiH, a nedavno je kandidiran za
UNESCO-vu listu svjetske baštine“ (Pergan, 2013).
Slika 3. Nekropola Boljuni (Stolac)
Najveće nekropole stećaka u BiH su Radimlja (Slika 1.), Boljuni (Slika
3.), Biskup − Konjic, Kalufi − Nevesinje, Borak selo Burati – Rogatica, Maculje −
Novi Travnik, Dugo Polje (Slika 2.), Gvozno − Kalinovik, Grebnice − Bunčići u
selu Radmilovića Dubrava – Bileća, Bijača − Ljubuški, Olovci − Kladanj,
Mramor u selu Musići – Olovo, Stare kuće u naselju Donje Breške – Tuzla,
Kučarin Donje Polje selo Žilići – Goražde, Umoljani − Trnovo, Laburića Polje −
Sokolac, Mramorje u selu Buđ – Pale, Selo Bečani – Šekovići, Mramor (Crkvina)
u mjestu Vrbica – Foča, Čengića Bara − Kalinovik, Ravanjska Vrata − Kupres itd.
Iz Bosne i Hercegovine su na Tentativnu listu UNESCO-a upisane sljedeće
nekropole stećaka: Nekropola sa stećcima Radimlja − Stolac, Biskup − Konjic,
Kalufi − Nevesinje, Borak – Rogatica, Maculje − Novi Travnik, Dugo Polje –
Jablanica, Gvozno − Kalinovik, Grebnice – Bunčići u selu Radmilovića Dubrava
− Bileća, Bijača – Ljubuški, u Olovcima kod Kladnja – Kladanj, na lokalitetu
Mramor u Musićima − Olovo, Donje Breške − Tuzla Donje polje – Goražde,
18 VATANOV SPOMENIK
Boljuni − Stolac, Umoljani − Trnovo, u Luburića polju − Sokolac, Potkuk u
Bitunji-Berkovići, Mramorje u selu Buđ − Pale, Bečani − Šekovići, na lokalitetu
mramor u Vrbici − Foča, Čegića bara − Kalinovik, Ravanjska vrata – Kupres.
U stećcima je tajna Bosne, rekao nam je Mak Dizdar, a veliki Miroslav
Krleža reče:
„Neka oprosti gospođa Evropa, ona nema spomenike kulture. Pleme Inka
u Americi ima spomenike, Egipat ima prave spomenike kulture. Neka oprosti
gospođa Evropa, samo Bosna ima spomenike. Stećke. Šta je stećak? Oličenje
gorštaka Bosanca! Šta radi Bosanac na stećku? Stoji uspravno! Digao glavu,
digao ruku ! Ali nigdje, nigdje, nikad, niko nije pronašao stećak na kome Bosanac
kleči ili moli. Na kome je prikazan kao sužanj.“
19 VATANOV SPOMENIK
RELIGIJE I TERORIZAM
�
Odnos religijskih tradicija i nasilja i danas je kontraverzan. Naime većina
društvenih konflikata u ljudskoj povijesti na neki način su posljedica religije,
posebno u religijski heterogenim društvima, u kojima je, analogno jednoj od
socioloških teorija konflikata, mogućnost izbijanja sukoba najveća. No zapravo
niti jedna religijska tradicija u svom naučavanju, u svojim pisanim autoritetima
ne opravdava nasilje. Naprotiv, mir, odnosno nenasilje stoji kao fundamentalno
načelo većine religija. Svako povezivanje religije sa nasiljem, ili korištenje
religije kao sredstva za opravdavanje nasilnih djela je zloupotreba religije.
Religijskim rječnikom rečeno nenasilje je „sveto“, ono je vrhovni zakon, ono je
spas od bijede, najjače oružje, krajnji mir, čistoća − nenasilje je vrhunska
religija.
Piše: Abazović Asim
svakoj raspravi o odnosu religije i nasilja, na samom početku potrebno je
naglasiti jednu fundamentalnu tvrdnju: religija i nasilje su nespojivi. Religija kao
oblik društvene svijesti, kao odnos prema Nadnaravnom, kao prihvatanje svetog
pisanog autoriteta u njegovoj punini, nikako ne može opravdati nasilje. Svako
povezivanje sa nasiljem protivi se postulatu gotovo svake religije: ubiti jednog
čovjeka jednako je ubiti cijelo čovječanstvo. Svaki kompromis u tom pogledu je
falsificiranje religije, odnosno maskiranje zla i nasilja krinkom religije,
jednostavno rečeno, zloupotreba religije. Svaki iskreni vjernik, čovjek koji živi po
kanonima svoje religije postavljenim u njenom pisanom autoritetu radije će trpjeti
nasilje s nadom za Božijom „pomoći“, nego ga sam počiniti, odnosno uzvratiti na
nasilje nasiljem.
Ukratko, niti jedna religija u svojoj suštini, u svojim pisanim autoritetima,
kao jedinom relevantnom izvoru u proučavanju neke religije, ne opravdava
nasilje, već naprotiv, mir, odnosno nenasilje, aksiomatska je vrijednost gotovo
U
20 VATANOV SPOMENIK
svake religije. Međutim, iako religije zagovaraju mir kao vrhunsku vrijednost,
iako vjernici vjeruju da su „knjige“ „riječ“ Božija, ili su barem personifikacija
Božanskog, Nadnaravnog i da su kao takve „zakon“, njih opet interpretiraju oni,
koji usprkos svemu ovom pronalaze način da ih oskrnave (najčešće, falisificiranje
u interpretaciji svetih pisanih autoriteta), tako da, na žalost, činjenica jeste da je u
gotovo sve ratne konflikte uvučena i religija (čitaj: zloupotrebljena) kao sredstvo
opravdavanja nasilja.1 Tako je religija bila uzrok mnogih konflikata: sukob
Jevreja i muslimana na Bliskom istoku, katolika i muslimana u Istočnom Timoru,
muslimana i hindusa u Kašmiru, Etiopljana – monofizitski kršćani i Eritrejaca i
Somalijaca – muslimana, Sinhaleza – budista i Tamila – hindusa, pravoslavnih i
muslimana u Čečeniji, kršćani i muslimani u Sudanu, pa i kod nas muslimana,
katolika i pravoslavaca itd. No iako religija može biti zloupotrebljena kao
sredstvo opravdanja nasilja, ona također, svojim vrijednosnim sistemom jeste i
treba da bude bitni mehanizam za izgradnju svijetskog mira.
Od jedanaestog septembra 2001. godine, u javnom i političkom životu,
najčešće izgovorena riječ je zasigurno riječ terorizam. To svakako ne znači da je
ova riječ odnosno pojava koju njome označavamo bila nepoznanica prije ili da je
skovana tog kobnog datuma. Naime, termin teror je prvi put upotrijebljen tokom
francuske građanske revolucije da se označi opšte stanje straha koje je namjerno
stvoreno u političke svrhe dok je pojava, koju označavamo rječju terorizam
pradavna pojava a svoje korjene ima u religijskim grupama koje su djelovale još u
prvom stoljeću nove ere. Objasniti šta tačno podrazumjevamo pod pojmom
terorizam je vrlo težak zadatak budući da danas postoji mnogo definicija ove
pojave i da ne postoji jedinstveni konsenzus. Za suštinsku elaboraciju ove
problematike bi bio potreban poseban i obiman naučni rad stoga ćemo se morati
zadovoljiti pojednostavljenom definicijom terorizma koja je prihvaćena u
akademskim krugovima. Po toj definiciji pod terorizmom podrazumjevamo
proračunatu upotrebu nezakonitog nasilja, ili prijetnju takvim nasiljem, s
namjerom ometanja djelovanja vlade ili društva, a s ciljem unapređenja
političkih, ideoloških ili vjerskih načela.
Terorizam se danas, bez sumnje, najčešće veže uz religiju odnosno u
svakodnevnom životu terorizam i religijski terorizam su gotovo sinonimni
21 VATANOV SPOMENIK
pojmovi. To je zaista poražavajuća činjenica jer sama riječ terorizam ima
pežorativnu konotaciju, tako da religija, kojoj se dodjeljuje epitet terorističke,
neopravdano doživljava političku i društvenu degradaciju. Iako se čini da pronaći
krivca za ovaj problem uopšte nije teško, zapravo je mnogo krivaca. Neosporno je
da su najveći krivci oni pojedinci ili kolektivi koji u ime neke religije ubijaju
hiljade nevinih civila. Međutim, po kojem osnovu mi možemo sa sigurnošću znati
da je ta i ta osoba, da je taj i taj „bradonja“ sljedbenik te i te religije? Ako i jest, da
li je njegov ili njen zločinački čin dovoljan argument da bi neku religiju etiketirali
kao terorističku?
Sada na scenu kao krivci istupaju i istraživači religija i naravno
neizbježni mediji.
Naime, istraživanjem fenomena religije od davnina bavili su se i bave
mnogi, od laika, do velikih naučnika i istraživača različitih vrsta i provenijencija.
U svojim istraživanjima služe se različitim metodama u zavisnosti od aspekta
pristupanja samom istraživanju. Međutim, većina ili bar dobar dio njih, u svom
istraživanju primjenjuju i jednu metodu koja je ne samo pogrešna, već i vrlo
opasna, a radi se o metodi koju definiram kao: posmatranje sljedbenika neke
religije. Zašto je ova metoda pogrešna ili čak opasna? Pogrešna je zbog toga što u
većini slučajeva ni sami sljedbenici neke religije (svih religija svijeta, bez
izuzetka) ne poznaju ono njeno izvorno, ono autentično učenje. Oni izmjenjuju i
osavremenjuju svoju religiju i onda kada ju je nemoguće izmjeniti i osavremeniti
pa se nerijetko dešava da zbog toga dobijemo potpuno pogrešnu sliku o nekoj
religiji.
Ni u jednom pisanom autoritetu bilo koje religije svijeta nećemo pronaći dokaz
da je ta i ta knjiga objavljena, napisana ili namjenjena samo za neki određeni period
ljudske egzistencije. Naprotiv, pronaći ćemo mnogo narativa koji govore o postanku
svemira, planete zemlje, nastanku ljudske civilizacije, predviđanjima budućnosti i
konačno eshatoloških narativa o kraju svijeta i kraju ljudske civilizacije kada se i njihova
misija završava. Dakle pisani autoritet bilo koje religije svijeta predstavlja sistem normi i
pravila ponašanja koja važe od trenutka kada su objavljena ili napisana pa do konačnog
kraja. Otud zaključujemo da ne postoji kršćanski, budhistički, hinduistički, shintoistički,
islamski ili neki drugi fundametalizam, već postoji kršćanstvo, budhizam, hinduizam,
shintoizam, islam itd., izvorni i savremeni.
22 VATANOV SPOMENIK
Opasnost ove metode (posmatranje sljedbenika neke religije) ogleda se u
tome što plasiranjem ove pogrešne slike u javnost, možemo djelomično ili čak
potpuno izmjeniti stavove pojedinaca spram određene religije, najčešće u
negativnom smislu, za što je najbolji primjer islam i njegovo povezivanje sa
terorizmom. Naime, mediji svih vrsta, kao savršeni manipulatorski mehanizmi, u
svijet su plasirali sliku nekih „bradonja“ koji sebe nazivaju muslimanima i
samoubistvom ubijaju nevine ljude navodno u ime Allaha. Javno mnijenje, kao
javno mnijenje, njime se lako manipuliše, i ubrzo se svijetom proširila tzv.
islamofobija. Iz navedenog proizlazi da je osnovni krivac za ovakav stav svijeta, a
posebno Zapada, prema islamu upravo ta pogrešna metoda, jer da su mediji ili
istraživači, ili obični laici, otvorili pisani autoritet islama Kur`an, sura El-Maide,
ajet 32, islamofobija danas ne bi ni postojala ili bi se zvala „muslim(an)ofobija“
jer krivci su sljedbenici, ako su te „bradonje“ uopće muslimani, a ne islam kao
religija, islam taj čin strogo zabranjuje.2 Šta iz ovog zaključujemo? Iz ovog
možemo zaključiti sljedeće: ako želimo da shvatimo ili istražujemo neku religiju,
najprikladnija i jedina ispravna metoda je da pokušamo shvatiti autetične izvore
dotične religije, tj. njene pisane autoritete.
Međutim i kod metode analize sadržaja svetih pisanih autoriteta valja biti
jako oprezan. Mnogi istraživači religije, već na samom početku, prave jednu
katastrofalnu grešku koja onda onemogućuje da dođemo do istinske spoznaje
odnosno do istinskog saznanja. Temeljno načelo pristupa analizi sadržaja svetih
spisa mora biti načelo objektivnosti. Subjektivan pristup doprinjeće tome da
subjektivno motiviran istraživač pronađe ono što je zapravo i htio da pronađe
onda kada se odlučio za takav poduhvat. Kako je Sir Thomas More jednom rekao:
„čak i đavo će u Bibliji pronaći djelove koji mu odgovaraju“.
No adekvatnim, dakle objektivnim pristupom analizi sadržaja svetih
pisanih autoriteta bilo koje religije svijeta nećemo pronaći niti jedan dokaz koji
opravdava nasilje, a naročito agresivno nasilje čiji je i terorizam primjer par
excellence. Sve religije svijeta, bez izuzetka, u svojoj suštini odbacuju nasilje i
pozivaju na mir, odnosno na nenasilje, kao vrhunsko, ili jedno od vrhunskih
moralnih načela. Svaka religijska tradicija naučava svoje vjernike da poštuju
život, prvenstveno ljudski pa i ostalih živih bića te stavlja naglasak na vrline poput
23 VATANOV SPOMENIK
iskrenosti, zahvalnosti, saradnje i harmonije u odnosu sa drugim ljudima i
prirodom. U Hebrejskoj Bibliji riječ mir spominje se 155 puta, u Novom zavjetu
devedeset i šest puta a u Kur'anu nalazimo više od 140 termina koji u prevodu sa
arapskog jezika znače mir, sigurnost i spokoj. Glavna riječ u pozdravima vjernika
većine religija svijeta je riječ mir.3
Postoje religijske tradicije koje apsolutiziraju pacifizam kao npr. sikhizam
ili džainizam4 ali i one koje nemaju pacifističke ambicije, odnosno gdje postoje
situacije kada je nasilje nužno, što je razumljivo, ali opet kao krajnje sredstvo. Tu
se prvenstveno (vjerovatno i isključivo) misli na nasilje u samoodbrani. Tako u
Kur`anu pronalazimo imperativ odbrane5 ali nigdje nećemo pronaći zapovijed
koja naređuje nasilje kao samom sebi svrha. Isti je slučaj i sa Novim zavjetom
gdje stoji da „ (...) sve ima svoje vrijeme (...), vrijeme kada se ljubi, i vrijeme kada
se mrzi; vrijeme rata i vrijeme mira“. (Prop. 3,8)
Na kraju može se zaključiti da sve religije, bez izuzetka, zagovaraju mir i
nenasilje i da kao takve ne zaslužuju etiketu nasilne a pogotovo terorističke.
Onom kome sa sigurnošću možemo pripisati takav epitet samo je i isključivo
počinilac tog zlodjela jer mir i ljubav prema svim živim bićima karakteristika je
svakog istinskog vjernika, bilo koje religije ili konfesije.
Bilješke:
1. Posebno u vrijeme krstaških ratova kada je vladalo pravilo cuius regio, elius religio, lat. čije područje,
njegova vjera.
2. „ (...) ako neko ubije nekoga ko nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini – kao da je sve
ljude poubijao (...) “ (Kur`an V, 32), a u vezi sa samoubistvom u Kur`anu stoji: “ (...) i sami sebe ne
ubijajte (...)“ (Kur`an 4, 29)
3. Muslimani se pozdravljaju riječima selam alejkum, „neka je na tebe mir“, jevreji se pozdravljaju riječju
šalom što znači mir, sklad, spokoj, franjevački i drugi katolički pokreti u svijetu imaju pozdrave koji
većinom sadrže riječ mir.
4. Džaini (sljedbenici džainizma) idu do te mjere da se ne bave poslovima u kojim postoji mogućnost da
unište život crva ili insekta. Ne bave se čak ni obradom drveta i metala jer im, kako vjeruju, nanose bol.
5. „Dopušta se odbrana onima koje drugi napadnu zato što im se nasilje čini (...)“ (Kur`an XXII, 39)
24 VATANOV SPOMENIK
GLAD, MRŽNJA I PASIVNOST
U BOSNI I HERCEGOVINI
�
Sam pojam „društvena pitanja“ u ovom slučaju tiče se Bosne i
Hercegovine, te obuhvata širok spektar dešavanja u našoj lijepoj zemlji. Koliko je
samo „lijepa“, govori i činjenica da se od mnoštva problema u njoj , ne možemo
fokusirati na lijepe stvari, te o njima pričati i pisati. Već neko vrijeme razmišljam
o čemu bih mogao da pišem, ali bezuspješno. Svako moje fokusiranje na određeni
događaj, koji bi bio zanimljiv za obradu odnosno istraživanje, zasjenio bi neki
novi, zanimljiviji, koji je svima zapao za oko. Tako sam ostao zatrpan u hrpi tema
od kojih bi trebalo izdvojiti neke, te ih obraditi, sve do jedne noći, kada sam
doživio jedno jako neugodno iskustvo, odnosno „onaj osjećaj kad“- što bi naši
online znalci rekli.
Piše: Rašid Halilović
Onaj osjećaj: kad vidiš kolegu s fakulteta kako prevrće kontejner u potrazi za hranom.
Ovdje nisam pisao pismenu zadaću, odnosno neko literarno djelo, nego
pokušavam da vas malo uputim u ono što mi se desilo.
Bio je dan „zaljubljenih“ odnosno „dan cvjećara“. Sada bi odlično bilo
napisati šalu o ovom danu, volio bih da se mogu našaliti i šalom razbiti ovaj
osjećaj koji imam u grudima, osjećaj boli i krivice. Boli, jer sam poznavao momka
koji je prevrtao kontejner, a krivice jer mu nisam dao onaj sitniš koji sam imao u
džepu. Isprva sam bio sumnjičav i onako preko oka gledao da li je to on, ali čim
se „preselio“ za drugi kontejner bio mi je okrenut licem i prepoznao sam ga.
Spustio sam glavu zbog neugodnosti. Mislio sam da je greškom u kontejner bacio
nešto što mu treba, ali njegove ruke su prevrnule sve kontejnere koji su se nalazili
u blizini, te nije bilo teško zaključiti da je u potrazi za nečim sasvim drugim.
25 VATANOV SPOMENIK
Osjećaj koji mi se stvorio u grudima bilo je jako teško opisati, a misao koja mi se
motala po glavi bila je „kako?!“.
Kad sam shvatio da sam prošao pored kolege, koji prevrće smeće i kada
sam shvatio da sam samo sagnuo glavu, navelo me na to da se postavim u njegovu
poziciju. Vjerujte, jako je teško racionalno razmišljati u takvoj situaciji, te pronaći
prave riječi koje bi mu uputili. Udaljio sam se tek toliko da ga ne izgubim iz vida i
nisam siguran da li me on vidio, ali kad sam se okrenuo i pogledao da li je još tu,
njega nije bilo. Kasnije sam se zapitao da li mu je hrana najveći problem, gdje
spava u ovim hladnim februarskim noćima, te kako, uopće, studira?!
Tako mi se te noći, na dan zaljubljenih srušio svijet. Srušio mi se sav
optimizam koji sam imao, ali ne zbog djevojke ili poklona kojeg nije dobila, nego
zbog gladnog studenta. Studenta, kojeg je ova vlast natjerala da prevrće po
kontejnerima u potrazi za hranom. Ali zašto se čuditi kad je ista stvar i sa
penzionerima, invalidima i demobilisanim borcima. Zašto se čuditi kad je takva
stvar postala normalna u našoj zemlji, kada se aktivizam sveo samo na online
aktiviste, online borce za ljudska prava i za još mnogo stvari. Zašto se čuditi kada
su nam se sve revolucije svele na online revolucionare, koji žele promijeniti svijet
jednim klikom miša. Možda sam trebao uslikati kolegu pa da ga svi kolektivno
„nahranimo“ lajkovima. Ili pak da odem pred zgradu vlade i donesem isprintan
spisak ljudi koji žele promjene, jer im je bilo teško doći i potpisati peticiju lično,
da odem u studentski dom i skupim komentare, pa da ih uputim našim vlastima,
onako online putem.
Generacijo, moramo se probuditi! Ne smijemo dozvoliti da se ovakve
stvari dešavaju u zemlji za koju su ljudi dali svoje živote, dijelove tijela , svoje
bližnje. Ne smijemo dozvoliti da naš kolega student prevrće kontejnere! Ne
smijemo iz razloga što bi se i nama svima to desilo da nemamo nekoga ko se brine
o nama. Naše diplome skupljaju prašinu, dok od roditelja tražimo sitniš kako bi
izašli u grad da popijemo onu kahvu. Ne kažem da preko noći možemo donijeti
promjene, ali odgovorno tvrdim da ih ne možemo donijeti patriotizmom i
revolucijama pokrenutim preko interneta. Ne mogu reći da mrzim svoju zemlju i
nikada to neću reći. Neću reći ni da se sramim svoje zemlje, niti svoga porijekla,
26 VATANOV SPOMENIK
ali ću reći da me sramota živjeti u zemlji koja ima ovakvu vlast kakvu ima Bosna i
Hercegovina.
Ovo nije mržnja, ovo je neznanje!
Konstantin Porfirogenet ju je pomenuo u drugoj polovini X stoljeća. Pisali su i
pričali o njoj mnogi, većinom lijepe stvari. Pišu, pričaju, pominju je i danas, ali
uglavnom u negativnom kontekstu. Podaci u medijima sami po sebi su ogledalo
„dobrote“ koju naša vlast svakim danom urezuje u naše živote. Ovo se čak i
rimuje malo, možda neko i snimi pjesmu pa povremeno i opsuje u istoj, misleći da
će njegove psovke promijeniti nešto. Ono što želim da vam kažem jeste da je to
zemlja sa pasivnom omladinom, koja ne poduzima ništa kako bi mijenjala stanje u
zemlji u kojoj se nalazi. To je mrtva zemlja.
Ta zemlja je naša Bosna i Hercegovina! Živimo u njoj dan za danom a
Dnevnik i informacione portale pratimo kao neki horor, dugo čekajući na neku
lijepu vijest. Kada se i pojavi neka lijepa vijest, za kratko vrijeme bude
zaboravljena, jer se nadvila crna sjena neke nove, lošije vijesti. Ali u svijetu
sveznalica, kome ne trebaju ljudi sa diplomama, kome ne trebaju učitelji,
nastavnici, doktori , inžinjeri ili pak naučnici, mi smo, zapravo, zemlja genijalaca,
ljudi koji sve znaju od prvog razreda osnovne škole. Ovo pišem zbog same
činjenice da je naša zemlja zatrpana onima koji misle da znaju i da su velike
patriote ako psovkama i neznanjem brane našu zemlju. Vjerujem da takvi neće
pročitati ovo što pišem, jer oni ovo već znaju. To su rekli u svojim
nacionalističkim komentarima, uništavajući sve lijepo što se dešava danas.
Ni jedan uspjeh bosanskohercegovačkih, srbijanskih, hrvatskih sportista,
umjetnika, naučnika, muzičara, ne može biti ispraćen lijepim komentarima. To
više nije niti mržnja, niti nacionalizam, to je jednostavno neznanje.
Pasivnost je bolest koja omamljujući omladinu, ubija našu zemlju.
Zadnjih nekoliko godina svjedoci smo katastrofalnog stanja u našoj zemlji.
Svjesni smo da često budemo prevareni, pokradeni, ismijani. „Posudili“ smo svoje
27 VATANOV SPOMENIK
glasove onima koji su na vlasti samo zato da nas naši pokradu, a ne njihovi. Ko su
to naši, a ko njihovi dalo bi se raspravljati danima. Poenta ovog dijela članka je da
se ukaže na činjenicu da smo zatrpani problemima, svaki dan se susrećemo sa
raznim oblicima nepravde, ali ne djelujemo. Pokušajmo se prisjetiti kada su
posljednji put bili studentski protesti, protesti mladih ljudi, pokušajmo se prisjetiti
zašto su oni održani.
Posljednji protest koji možemo okarekterisati kao protest mladih ljudi bio
je povodom „smaka svijeta“. Zaista se dalo primjetiti da su ti ljudi „željni
promjena“, čak su i njihovi transparenti ulijevali pouzdanje i pokazali kreativnost.
Zapravo, jako je lijepo i šaljivo vidjeti mlade koji 21.12.2012.godine protestuju
protiv „više sile“, ali zaista nepotrebno, tu je prvenstveno nesvjesno ismijavan
protest kao sredstvo kojim se postižu promjene. Svakako jedan zanimljiv protest
naše omladine, odnosno njih desetak željnih promjena i života. Žele da žive. Maje
su krive za sve.
Posljednji studentski protest odrzan je 04.10.2012. godine, povodom
zatvaranja Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, na kojem se skupilo nešto
više od hiljadu studenata. Kada uzmemo brojku od četredeset hiljada studenata,
zaista je neoboriva činjenica da je jako mali broj onih koji su se taj dan žrtvovali
za kulturu.
Evo ga ponovo, dobro smo krenuli. Studentski protesti i to ispred džamija.
U petom mjesecu 2011. godine sabraše se studenti da protestuju iz vjerskih
razloga. Bili su to protesti zbog „početka procesa ograničavanja vjerskih prava i
sloboda vlasti u kantonu Sarajevo kroz diskriminaciju i brutalno ignoriranje volje
roditelja i učenika da pohađaju vjeronauku“. Lijepo, treba se boriti za
„svoja“prava. Svakako ne uključujem vjeru ni u jedan dio ovog članka, ali, evo,
spomenuli smo je radi studenata. Njih nekoliko borilo se za prava budućih
studenata, odnosno tadašnjih prvačića i srednjoškolaca.
Krenuli smo nekako hronološkim redom, pa ćemo pomenuti i proteste
održane 17.2.2010. godine a koji su održani pod nazivom „Nijedan student bez
obećane karte“. Naravno, bio je to protest sa kojim je većina nas upoznata i na
kojem je nas dosta i bilo. Radilo se o zahtjevu za jeftiniju voznu kartu što im je
kantonalni premijer obećao. Za pohvalu je činjenica da su se studenti, zaista
28 VATANOV SPOMENIK
izborili za jeftinije vozne karte i taj „luksuz“ trajao je nešto manje od godinu dana
i karte su, naravno, opet poskupile.
Na red nam je došla Tuzla, pa se moramo prisjetiti protesta 2009. godine,
tačnije 12. oktobra. Studenti su tog dana izašli na ulice i borili se za bolje uslove
studiranja na fakultetima i bolji životni standard u domovima.
Pomenuli smo značajnije proteste, da ne kažem i jedine zadnjih nekoliko
godina. Sada se nameće jedno pitanje, jesu li studenti zadnjih nekoliko godina
zaista protestovali za svoja prava, ali istinska prava koja imaju a koja su im
narušena? Da li je hiljadu studenata najveća brojka koju možemo skupiti na
ulicama? Je li političko, slobodno ću reći, političko-obrazovni sistem toliko
pogodan da mi, zaista ne želimo učestvovati u promjeni standarda na bolje?
Jedan je odgovor. Studenti, omladina, srednjoškolci postali su imuni na
sve probleme, pasivnost je ta koja ih vodi za ruku. Da li je potrebno reći da su
invalidi, demobilisani borci, penzioneri aktivniji od nas?! O njihovim protestima,
nakon gore navedenih, nema smisla pisati. Počevši od štrajka glađu više od
trideset dana, protestnih šetnji, tužbi upućenih „foteljama“, pa i borbe sa
specijalcima onoga dana kada smo gledali utakmicu na Koševu (napad na zgradu
vlade, kada su borci devastirali zgradu).
Kako je moguće da oni dođu sa svih strana, bez hljeba, samo kako bi iskazali
svoje nezadovoljstvo. Nezadovoljstvo, jer oni hrane jednu mladu osobu, studenta,
srednjoškolca, bore se za svoja prava i za komad hljeba kojim nas hrane.
Jednostavno se trebamo zapitati, da li smo vrijedni te borbe kada sami ne
želimo da se borimo?!
29 VATANOV SPOMENIK
REMINISCECNIJE
ftyäxà uxz Ut&tz|v
�
U rubrici Reminiscencije (lat. reminiscenca, sjećanje, prisjećanje) ovaj put
vam donosimo biografiju meritornog bosanskohercegovačkog pjesnika,
književnika, historičara i kulturnog djelatnika Safvet bega Bašagića. Kao izvor o
Safvet begu Bašagiću koristili smo knjigu cjenjenog profesora Zgodić Esada,
Bosanska politička misao – austrougarsko doba, koju vam od srca preporučujemo
za detaljnije upoznavanje sa socijalnom i političkom misli Safvet bega Bašagića
ali i biografijama, idejama i djelima drugih velikih bosanskohercegovačkih
intelektualaca toga vremena poput Muhameda Emina Hadžijahića, Mehmed bega
Kapetanovića Ljubušaka, Osmana Nurija Hadžića, Saliha Kazazovića i brojnih
drugih.
afvet Bašagić rođen je 6. maja 1870. Njegov Otac Ibrahim-beg Bašagić (1840.-
1902.) bio je učen čovjek, pjesnik, pisao je historiografske članke, pisao je i na
turskom jeziku, bio je osmanski funkcioner. Safvet Bašagić sa ocem, kraće
vrijeme živi u Foči, Mostaru, Ljubuškom, ponovo u Mostaru, Stocu i Konjicu, a
od 1882. godine u Sarajevu. Završava ovdje ruždiju gdje se upoznaje sa
orijentalnim jezicima, a od 1885. do 1895. godine pohađa sarajevsku, državnu
Veliku gimnaziju. Bio je oslobođen služenja vojske jer je 1893. godine platio
bedela. Dva puta prekida gimnazijsko obrazovanje zbog profesora matematike, a
u Zagrebu zbog učešća u manifestaciji prilikom plaganja kamena
temeljcaStarčevićevog Doma (26. juna 1894.) vlasti mu zabranjuju dovršetak
gimnazije u Hrvatskoj i Slavoniji. Prije gimnazijske mature koju, ipak, polaže u
Sarajevu 1895. godine, objavljuje pjesme u Vjencu, Prosvjeti i Nadi.
S
30 VATANOV SPOMENIK
Upisuje se na Univerzitet u Beču (Filozofski fakultet) gdje uz odbijanje
vladine stipendije, 1895. do 1899. sluša arapski, perzijski i turski jezik, te studira
literaturu na ovim jezicima. U Beču priređuje za štampu svoju prvu zbirku
pjesama Trofanda iz hercegovačkih dubrava. Nakon završetka studija, u 1900.
godini objavljuje Kratku uputu u prošlost Bosne i Hercegovine. U ovoj godini
dekretom vlade (23. jula 1900.) postavljen je za profesora arapskog jezika na
sarajevskoj Velikoj gimnaziji gdje počinje raditi 1. septembra 1900.
Sa saradnicima, Mulabdićem i Hadžićem, pokreće list Behar (izlazi od 1.
maja 1900.) i sudjeluje kao inicijator u osnivanju društva Gajret (1903.) čiji je
prvi predsjednik, a tu funkciju obavlja do 1907. godine. Sudjeluje u osnivanju
Koturaškog društva El-Kamer (1904.), Islamske dioničke štamparije koja počinje
da radi 1905. Iako oboljeva, prema vlastitom svjedočenju (krajem 1905.), na
želucu, kada je za kratko vrijeme smršao 14 kilograma, i dalje se javno angažira,
sudjeluje u osnivanju Društva muslimanske omladine (1906.), Muslimanske
Centralne banke u Sarajevu (1911.) i "Zemanove", kasnije Združene Tiskare.
1907. godine pokreće list Ogledalo koji je izlazio tri mjeseca u 13 brojeva. Nakon
studija u arhivama i bibliotekama Beča (!908. i 1909.) polaže ispit, kako sam
kaže, iz islamskih jezika i njihovih literatura te iz historije grčke i arapske
filozofije, potom brani disertaciju Bošnjaci i Hercegovci u silamskoj književnosti
(ocjenjuju je dr. Karabacek i dr. Bittner, prema bašagićevim rječima, odlikom), na
osnovu koje je promoviran (20. maj 1910.) na čast doktora filozofije "ex linquis
islamiticid".
Bio je poliglota, govorio je arapski, turski, perzijski, njemački, latinski i
razumio francuski. Banja Luka ga stavlja na listu za svog zastupnika u bosanskom
saboru, nakon čega biva izabran za člana Zemaljskog savjeta. Predsjednik je
Sabora 31. januara 1919. godine kada Narodna vlada nove Države Srba, Hrvata i
Slovenaca ukida saborsku kancelariju, a Bašagića razrješava ove funkcije.
Podnosi zahtjev Narodnoj vladi da ga vrati u državnu službu, a ova sugerira
Ministarstvu unutrašnjih dela u Beogradu da bude primljen u konzularnu službu s
obzirom na poznavanje orjentalnih jezika. U međuvremenu biva postavljen za
honorarnog kustosa Zemaljskog muzeja. Kako je vidio da iz Beograda nema
nikakvog odgovora na njegovu molbu, na lični zahtjev, a uz preporuku Ćire
31 VATANOV SPOMENIK
Truhelke, Vlada ga od 1. januara 1921. godine postavlja za stalnog službenika
Muzeja gdje radi do 18. maja 1927. kada će biti penzioniran.
Od 1920. godine počinje pobolijevati, a liječenje, bolest je poodmakla, u
Beču ne uspijeva. Zbog slabog zdravlja i materijalnih neprilika podnosi vlastima
da mu priznaju radni staž od perioda kada je počeo raditi u sarajevskoj Velikoj
gimnaziji (1900.) uključivši i rad na mjestu predsjednika bosanskog Sabora. Rad u
gimnaziji odmah mu se priznaje, a rad u Saboru mu se uračunava u penzijski staž
tek na osnovu Zakona od 29. novembra 19289., a definitivno penzija mu se
regulira 2. aprila 1929. godine. Uz prodaju Vlastite biblioteke u Bratislavu, i ova
višegodišnja "afera" sa priznavanjem penzijskog staža svjedoči kako je, uz sav
stvarni i deklarativni respekt bošnjačke i bosanskohercegovačke javnosti, Bašagić
živio, u odnosu na njegov autoritet i zasluge, u materijalno degradirajućim i
ponižavajućim okolnostima.
Leži mjenjajući više stanova − prebivališta, bolestan devet godina i umire
9. aprila 1934. godine. Većina novina odmah je objavila tekstove povodom smrti
Safvet-bega Bašagića.
Literatura:
Zgodić, Esad (2003): Bosanska politička misao – austrougarsko doba, DES, Sarajevo.
32 VATANOV SPOMENIK
PROĐOH BOSNOM KROZ GRADOVE
gÉÅ|áÄtäzÜtw | UÜv~É
�
U rubrici Prođoh Bosnom kroz gradove ovaj put vam donosimo nekoliko
informacija vezih za dva stara bosanskohercegovačka grada Brčko i
Tomislavgrad. Ovo su gradovi izuzetno bogatog kulturnog i historijskog
naslijeđa, ali i gradovi burne historije.
rad Tomislavgrad, prijašnjeg naziva Duvno, je grad izuzetno bogatog historijskog
i kulturnog naslijeđa ali i grad burne povijesti. Nalazi se u jugozapadnom djelu
Bosne i Hercegovine, uz granicu sa Republikom Hrvatskom na nadmorskoj visini
od 860 – 900 m. Krasi ga netaknuta priroda, planine Vran, Ljubuša i Lib, pašnjaci
i livade te Buško jezero i Blidinje.
Grad je kroz svoju povijest nekoliko puta mijenjao ime. Naziv Duvno,
izvorno Dumno, prema mišljenju mnogih autora svoje korjene ima u ilirskoj riječi
d`lmno, pašnjak, ili dalma, ovca. U rimsko doba grad se zvao Delminium, u
srednjem vijeku Županjac, za vrijeme turske vladavine Sedidžedid odnosno Nova
tvrđava i Županj-potok, a za vrijeme austrougarske okupacije vraćen je
srednjovjekovni naziv Županjac. Naziv Tomislavgrad je novijeg datuma. Naime,
1925. godine kralj Aleksandar I Karađorđević, u čast stvaranja hrvatskog
kraljevstva nazvao je Tomislavgrad po hrvatskom kralju Tomislavu, koji je
navodno krunisan na Duvanjskom polju što nikada nije historijski dokazano.
Naziv Tomislavgrad zadržao se do 1945. godine kada mu je vraćen naziv Duvno
da bi nakon rata 1992 – 1995. ponovo vraćen naziv Tomislavgrad. Postoji još i
teorija da je kralj Aleksandar Tomislavgrad zapravo nazvao po svome sinu, princu
Tomislavu.
G
33 VATANOV SPOMENIK
Prema istraživanjima arheologa, na području današnjeg Tomislavgrada,
čovjek se pojavio tokom neolita (oko 6500. – 3500. godine p. n. e.). Od 740 –
100. godine p. n .e. ovim područjem dominira pleme Delmata po kojima je
nazvana velika rimska provincija, a čije je ime naslijedila i današnja Dalmacija.
Slika 1. Tomislavgrad
Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja, 155. godine p. n .e. Rimljani su u
dugotrajnom ratu napokon porazili Delmate kada je i spaljena glavna delmatska
utvrda Delminij, a većina stanovništva protjerana ili odvedena u ropstvo. Tada
Delmati počinju naseljavati prostore današnje Dalmacije a na njihovoj zemlji
rimljani osnivaju rimski muncipij Deliminium (Tomislavgrad).
rad Brčko, današnji Distrikt Brčko, nalazi se u sjeveroistočnom ravničarskom
dijelu Bosne i Hercegovine. Jugozapadni dijelovi distrikta graniče sa opštinom
Srebrenik, jugoistočni sa opštinama Lopare i Ugljevik, zapadna granica je sa
opštinom Gradačac, sjeverozaoadna opština Orašje i na sjeveru prema Hrvatskoj
granicu čini rijeka Sava, dok je na istočnoj strani opština Bijeljina.
Prvo pominjanje Brčkog veže se za turski period, odnosno turske
dokumente iz 1548. Godine gdje se za prostore Brčkog navodi da su bili mjesto
granične tvrđave, a kasnije i preko skele na Savi i stanica na putu mletačke soli iz
Obrovca. Njegova najveća prednost je jako povoljan geografski položaj sa
povoljnom komunikacijom sa evropskim zemljama. Nužno je pomenuti i to da je
Distrikt od svih važnijih gradova udaljen od dvije do tri stotine kilometara, pa je
G
34 VATANOV SPOMENIK
tako od Beograda udaljen 200 km, Sarajeva 210 km, Zagreba 270 km. Njegov
geografski položaj omogućio mu je da posjeduje i rječnu luku na rijeci Savi, koja
je ujedno i najveća u Bosni i Hercegovini te povezuje plovni put Crno-Sjeverno-
Baltičko more. Dejtonskim mirovnim sporazumom, aneksom II istog sporazma
odlučeno je da se područje Brčkog stavi pod međunarodnu superviziju. Konačna
odluka o statusu Brčkog donesena je 05.03.1999. godine kojom se formira
poseban Distrikt na sjelokupnom prijeratnom teritoriju Opštine Brčko.
Slika 2. Brčko
Teritorija Distrikta obuhvata cjelokupnu teritoriju općine Brčko u
granicama od 1. januara 1991. godine. Brčko distrikt Bosne i Hercegovine je
jedinstvena administrativna jedinica lokalne samouprave koja je pod
suverenitetom Bosne i Hercegovine. Ustav Bosne i Hercegovine, kao i važeći
zakoni i odluke institucija Bosne i Hercegovine, direktno su primjenljivi na cijeloj
teritoriji Distrikta. Zakoni i odluke svih vlasti Distrikta moraju biti u skladu s
vaţećim zakonima i odlukama institucija Bosne i Hercegovine.
35 VATANOV SPOMENIK
IMPRESSUM
�
Časopis za kulturu, religiju, nauku, umjetnost i društvena pitanja
„VATANOV SPOMENIK“
Izdavač: Omladinsko udruženje Vatan
Za izdavača: Halilović Rašid
Glavni i odgovorni urednik: Halilović Rašid
Redakcija:
Abazović Asim
Brkić Azra
Kudić Melika
Mulalić Asima
Salihović Nadžida
Adresa redakcije: Porodice Ribar 35, 71 000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
Kontakt: [email protected]
Web: www.ou-vatan.webs.com
Copyright © Omladinsko udruženje Vatan 2013 Svi objavljeni tekstovi su vlasništvo časopisa „Vatanov Spomenik“. Preuzimanje sadržaja i kopiranje je dozvoljeno uz obavezno navođenje izvora.
36 VATANOV SPOMENIK