Ken Follet - Trokratno

Prolog

Bio je to zapravo jedinstven trenutak, kad su svi bili na okupu. Zbilo se to prije mnogo godina, u

mladosti, davno prije nego što se sve ovo odigralo; ali su se sjenke tog susreta odrazile i poslije višedesetljeća.

Da budemo točni, bilo je to prve nedjelje u studenom 1947; svaki pojedini susreo se sa svimaostalima - zapravo, nekoliko minuta svi su bili u istoj prostoriji. Neki su smjesta zaboravili lica kojasu vidjeli i imena koja su čuli kad su ih upoznavali.

Neki su, zapravo, zaboravili i taj dan; a kad je dvadeset jednu godinu kasnije postao značajan,morali su se pretvarati da se sjećaju; zuriti u mutne fotografije i mrmljati: "Ah, da, dakako."

Taj davni sastanak je bio značajan, i ne baš neobičan. Većina je bila mlada i sposobna,predodređena da dobije vlast, donosi odluke, svaka na svoj način uzrokuje promjene u vlastitojzemlji; često su se u mladosti susretali na mjestima kao što je Sveučilište u Oxfordu. Štoviše, kad sesve ovo dogodilo, oni koji nisu bili prvobitno upleteni bili su umiješani samo zato što su u Oxforduupoznali one druge.

Međutim, njihov susret u to vrijeme nipošto nije djelovao povijesno. Bila je to obična sjedeljkauz šeri na mjestu gdje je takvih sjedeljki bilo previše a šerija, dodali bi studenti, nedovoljno. Bio jeto miran skup.

Uglavnom.

1.

Al Cortone je pokucao i čekao u predvorju da mu mrtav čovjek otvori vrata.U protekle tri godine sumnja da mu je prijatelj umro pretvorila se u čvrsto uvjerenje. Najprije je

Cortone čuo da su Nata Dicksteina zarobili. Potkraj rata počele su kružiti priče o strahotamastradanja Židova u nacističkim logorima. Na kraju je mračna istina izbila na vidjelo.

S druge strane vrata, jedan je duh odgurnuo stolac i prešao preko sobe.Cortone se od jednom uznemirio. Što ako je Dickstein invalid, ako je deformiran? Ili poremećen?Cortone nikad nije znao kako da se ophodi s boga1jima ili luđacima. U onih nekoliko dana, tamo

1943, on i Dickstein jako su se zbližili. Ali kakav je Dickstein sada?Vrata su se otvorila. Cortone je rekao:- Zdravo, Nate.Dickstein je najprije zurio u njega, zatim se široko nasmijao, i ispalio jednu od svojih

besmislenih koknijevskih uzrečica:- Ti bokca, vidi šašave vrane!Cortone mu je olakšano uzvratio smijehom.Rukovali su se, potapšali po leđima, i okinuli nešto vojničkih psovki u slavu starih vremena;

potom su ušli u kuću.Dicksteinov dom bila je soba s visokim stropom u staro j kući siromašnog dijela grada. Uski

krevet bio je uredno pospremljen na vojnički način; teški stari ormar od tamnog drva s jednakimormarićem; i ispred malog prozora stol pretrpan knjigama. Cortoneu se soba učinila golom. Kad bi onmorao živjeti u njoj porazmjestio bi posvuda neke osobne stvarčice kako bi soba dobila atmosferu;obiteljske fotografi je, suvenire s Niagare i Miami Beacha, gimnazijske sportske trofeje.

- Kako si me pronašao? - upitao je Dickstein.- Nije bilo lako. - Cortone je skinuo vojničku bluzu i položio je na uski krevet. - Potrošio sam

gotovo cijeli jučerašnji dan na to. - Razgledao je jedini naslonjač u sobi. Nakrivljene ručke, pero jeprobilo kroz izblijedjele presvlake s krizantemama, a jednu otpalu nogu zamijenio je svezakPlatonova Teeteta. - Mogu li ljudska bića s jediti na ovome?

- Ne ona s činom višim od kaplarskog. Ali...- Takvi ionako nisu ljudska bića.Obojica su se nasmijala: bila je to stara dosjetka. Dickstein je od stola odmaknuo stolac od

savijena drva i zajašio ga. Promjerio je prijatelja od pete do glave i rekao:- Počeo si se debljati.Cortone je potapšao trbuščić.- U Frankfurtu smo živjeli dobro; zapravo, mnogo si propustio što si se demobilizirao. – Nagnuo

se i prošaptao kao da je ono što će reći povjerljivo. - Zaradio sam imetak. Nakit, porculan,antikviteti, sve kupljeno cigaretama i sapunom. Nijemci gladuju. A najbolje od svega: djevojke ćepoduzeti sve da se domognu slatkog zalogaja. - Naslonio se čekajući smijeh, ali je Dickstein zurio unjega ozbiljna lica.

Cortone je, smeten, promijenio temu. - Jedno je pouzdano, ti nisi debeo.Isprva mu je tako odlanulo što vidi Dicksteina živog, s onim istim osmijehom na licu, da ga nije

pomni je pogledao. Sad je opazio da mu je prijatelj i više nego mršav: činilo se da gladuje. NatDickstein je uvijek bio nježan i tanak, ali sad se činilo da je kost i koža. Mrtvački bi jela koža i

krupne smeđe oči iza naočala u plastičnom okviru, pojačavale su taj dojam. Između čarape i nogaviceprovirivalo je nekoliko centimetara bijele cjevanice tanke kao šibica.

Prije četiri godine Dickstein je bio suncem opaljen, žilav, čvrst poput kožnatog potplata vojničkecokule.

Kad je Cortone spominjao svog engleskog drugara, što je često činio, rekao bi: "Najžilaviji,najčvršći borac spasio je moj jebeni život, i uopće vam ne foliram."

- Debeo? Ne - rekao je Dickstein. - Ova je zemlja još uvijek na potrošačkim kartama, prijatelju.Ali preživljavamo.- Iskusio si i gore stvari.Dickstein se osmjehnuo.- I gutao ih.- Bio si zarobljen.- U La Molini.- Kako su te, dovraga, uhvatili?- Lako. - Dickstein je slegnuo ramenima. -Metak mi je prosvirao nogu, onesvijestio sam se. Kad

sam došao k sebi bio sam u njemačkom vagonu.Cortone je spustio pogled na Dicksteinove noge.- Skrpala se?- Imao sam sreće. U zarobljeničkom vlaku bio je jedan bolničar... namjestio mi je kost.Cortone je kimnuo.- A zatim logor... - Pomislio je da možda ne bi trebalo pitati, ali htio je znati.Dickstein je svrnuo pogled.- Bilo je u redu dok nisu otkrili da sam Židov.Hoćeš li čaja? Nemam viskija.- Ne. - Cortone je poželio da nije zinuo. - Uostalom, ujutro više ne pijem viski. Život se više ne

čini tako krhkim kao prije.Dicksteinove oči kliznu opet prema Cortoneu.- Odlučili su utvrditi koliko puta se može cjevanica slomiti na istom mjestu i ponovo srasti.- Isuse - šapnuo je Cortone.- To je bio najlakši dio svega - rekao je Dickstein jednoličnim glasom. Ponovo je odvratio

pogled.- Prokletnici - rekao je Cortone. Nije se mogao sjetiti druge riječi. Na Dicksteinovu se licu

pojavio čudan izraz; nešto što Cortone još ni je vidio, nešto, a to je shvatio malo kasnije, što je jakonalikovalo strahu. Bilo je to neobično. Naposljetku, sad je sve to prošlo, zar ne? - Pa, kvragu, baremsmo pobijedili, zar ne? - Šakom je gurnuo Dicksteinovo rame.

Dickstein se nakesio.- Jesmo. A sad, što radiš u Engleskoj? I kako si me pronašao.- Uspio sam dobiti prekid puta u Londonu na povratku u Buffalo. Pošao sam u Ministarstvo

vojske... - Cortone je oklijevao. Bio je u Ministarstvu vojske da sazna kako i gdje je Dickstein umro.- Dali su mi adresu u Stepneyju - nastavio je. - Kad sam stigao tamo, u cijeloj je ulici stajala samojedna kuća. U njoj sam, ispod tri prsta prašine, našao starca.

- Tommyja Costera.- Točno. Nakon devetnaest šalica čaja i cijele njegove životne ispovijesti, uputio me iza ugla gdje

sam našao tvoju majku, popio još hektolitar tankog čaja i saslušao njezin historijat. Kad sam konačnodobio tvoju adresu, bilo je prekasno za posljednji vlak u Oxford, pa sam pričekao do jutra i evo meovdje. Imam samo nekoliko sati na raspolaganju, moj brod isplovljava sutra.

- Otpušten si?- Bit ću, za tri tjedna, dva dana i devedeset četiri minute.- Što ćeš raditi kod kuće?- Voditi obiteljski posao. U posljednje sam dvije godine otkrio da sam strašan biznismen.- Kakvim se poslom bavi tvoja obitelj? Nikad mi o njemu nisi pričao.- Kamionskim prijevozom - rekao je kratko Cortone. - A ti? Što se muvaš oko Oksfordskog

sveučilišta, zaboga? Što studiraš?- Hebrejsku književnost.- Šališ se!- Još prije škole sam znao pisati hebrejski.Nisam ti to pričao? Moj je djed bio pravi učenjak.Stanovao je u zagušljivoj sobici iznad pekare u Mile End Roadu. Odlazio sam k njemu svake

subote i nedjelje otkako znam za sebe. Nikad se nisam žalio, volio sam odlaziti tamo. Uostalom, štobih drugo studirao?

Cortone je slegnuo ramenima.- Što ja znam, atomsku fiziku, možda, ili ekonomi ju. Čemu uopće studirati?- Da postaneš sretan, mudar i bogat.Cortone strese glavom.- Luckast kao uvijek! Ima tu puno maca?- Vrlo malo. Osim toga, nemam vremena.Učinilo mu se da je Dickstein porumenio.- Lažljivče. Zaljubljen si, blesane. Vidim ti na licu. Tko je ona?- Pa, da budem iskren... - Dicksteinu je bilo neugodno. - Nedostižna. Žena profesora. Egzotična,

inteligentna, najljepša žena koju sam susreo.Cortone otegne lice.- To baš ne miriše na uspjeh, Nate.- Znam, ali ipak... - Dickstein je ustao. - Vidjet ćeš što govorim.- Zar ću je upoznati?- Profesor Ashford priređuje uobičajen šeri-koktel. Pozvan sam. Upravo sam krenuo kad si

naišao. - Dickstein nadjene sako.- Šeri-koktel u Oxfordu - rekao je Cortone. -Čekaj dok to čuju u Buffalou!Bilo je hladno, jasno jutro. Blijedo je sunce obasjalo kamen pješčane boje starih sveučilišnih

zgrada. Hodali su u ugodnoj šutnji, ruku zaritih u džepove, zgurenih ramena zbog oštrognovembarskog vjetra koji je meo ulica ma. Cortone je mrmljao.

- Kule iz sna. Jebi se.Na ulicama je bilo vrlo malo ljudi, ali kad su prešli nešto više od kilometra i pol, Dickstein je

pokazao preko ulice čovjeka sa sveučilišnim šalom oko vrata.- Evo Rusa - rekao je i viknuo: - Hej, Rostov!Rus je okrenuo glavu, mahnuo, i prešao na njihovu stranu ulice. Bio je vojnički kratko ošišan,

previsok i pretanak za svoje konfekcijsko odijelo.

Cortone je posumnjao da u ovoj zemlji i nema ugojenih 1judi.Dickstein je rekao:- Rostov je na Balliolu, gdje i ja. David Rostov, ovo je Alan Cortone. A1 i ja smo neko vrijeme

bili zajedno u Italiji. Ideš li k Ashfordovima, Rostov?Rus svečano kimne.- Sve za besplatnu čašicu. I vas zanima hebrejska književnost? - upitao je Cortonea.- Ne, ovdje sam da proučavam buržoasku ekonomiju.Dickstein se glasno nasmijao. Cortoneu ni je bilo jasno što je smiješno. Dickstein je objasnio.- Rostov je iz Smolenska. On je član Komunističke partije Sovjetskog Saveza. - Cortone još nije

shvatio vic.- Mislio sam da nitko ne može van iz Rusije - rekao je.Rostov se upustio u dugo i zamršeno objašnjavanje kako mu je otac kad je izbio rat bio diplomat

u Japanu. Imao je ozbiljno lice na kojem je ponekad zaigrao lukav smiješak. Premda ni je savršenovladao engleskim, uspio je u Cortoneu izazvati dojam da je snishodljiv. Cortone se isključio i počeorazmišljati o tome kako voliš nekog kao da ti je rođeni brat, boriš se s njim rame uz rame, a potom tajode i studira hebrejski a ti shvatiš da ga zapravo nikad nisi poznavao.

Naposljetku Rostov upita Dicksteina:- Jesi li već odlučio o odlasku u Palestinu?- Palestinu? Čemu? - upleo se Cortone.Dickstein je izgledao smeteno.- Nisam odlučio.- Trebao bi otići - rekao je Rostov. – Židovski nacionalni pokret će pridonijeti da se likvidiraju

posljednji ostaci Britanskog Imperija na Bliskom istoku.- Je li to linija partije? - upitao je Dickstein s neznatnim osmijehom.- Da - ozbiljno je potvrdio Rostov. - Ti si socijalist...- Neka vrst.- ... a važno je da nova država bude socijalistička.Cortone ni je mogao vjerovati svojim ušima.- Arapi tamo ubijaju vaše. Isuse, Nate, pa tek si uspio izvući živu glavu od Nijemaca!- Nisam još odlučio - ponovio je Dickstein.Razdraženo je stresao glavom. - Još ne znam što ću.- Činilo se da ne želi o tome govoriti.Hodali su žurno. Cortonea je zeblo lice, ali se inače ispod zimske uniforme znojio. Ostala dvojica

počela su raspravljati o skandalu: neki Mosley, to ime Cortoneu ništa nije govorilo, ušao je u Oxfordu kamionetu i održao govor kod spomenika ratnim žrtvama. Nešto kasni je Cortone je shvatio da jeMosley fašist. Rostov je dokazivao kako taj incident svjedoči da je socijaldemokracija bliža fašizmunego komunizmu. Dickstein je tvrdio da je studentima koji su organizirali tu manifestaciju,jednostavno bio cilj da šokiraju.

Cortone je slušao i promatrao obojicu. Bili su čudan par: visoki Rostov, omotan prugastim šalomkao ovojem, dugih koraka, prekratkih nogavica koje su mlatarale na vjetru i sitan Dickstein krupnihočiju, okruglih naočala, djelomice u vojničkoj odjeći bez oznaka, s izgledom kostura koji žuri.Cortone nije bio učen, ali mu se činilo da može namirisati šuplje bljezgarenje na svakom jeziku, iznao je da ni jedan ni drugi ne govore ono što uistinu vjeruju: Rostov je papagajski ponavljao

nekakvu službenu dogmu, a Dicksteinova je odsječna ravnodušnost prikrivala drukčiji, angažiranijistav. Kad se Dickstein nasmijao Mosleyju, zazvučalo je to kao kad se smije dijete koje se probudiloiz more. Obojica su nizala svoje argumente vješto, ali bez emocija: sličilo je to mačevanju tupimoružjem.

Napokon je Dickstein shvatio da Cortone nije u toku te je promijenio temu i počeo predstavljatinjihova gostoprimca.

- Stephen Ashford je pomalo osobenjak, ali izvanredan čovjek - rekao je. - Dobar dio životaproveo je na Bliskom istoku. Po svemu sudeći tamo se ponešto obogatio a potom sve izgubio. Izvodioje ludorije, poput prelaska Arapske pustinje na devi.

- To možda i nije tako lud način da je prijeđeš- rekao je Cortone.- Ashford se oženio Libanonkom - ubacio je Rostov.Cortone je pogledao Dicksteina.- Ona je...- Mlađa od njega - užurbano je dodao Dickstein.- Doveo ju je u Englesku uoči rata i ovdje postao profesor arapske književnosti. Ako ti da

marsalu umjesto šerija, znači da si predugo koristio gostoprimstvo.- Gosti to umi ju razlikovati? - upitao je Cortone.- Evo njegove kuće.Cortone je nakon tog uvoda očekivao maursku vilu, ali je Ashfordova kuća bila imitacija

tudorskog stila, bijela, sa zelenim kapcima. Vrt ispred kuće nalikovao je džungli. Trojica mladićapošla su stazom od opeka do kuće. Ulazna vrata bila su otvorena. Ušli su u oman je, četvrtastopredvorje. Iz unutrašnjosti čuo se smijeh više 1 judi: koktel je već započeo. Otvorila su se dvostrukavrata i u predvorje je stupila najljepša žena svijeta.

Cortone je stao kao začaran. Zablenuo se u nju dok je prelazila sagom da ih pozdravi. Čuo jeDicksteina: - Ovo je moj prijatelj Alan Cortone - i od jednom je dodirnuo usku, tamnoputu ruku, toplui suhu, nježnih kosti ju, ko ju je poželio zadržati zauvijek.

Okrenula se i povela ih u salon. Dickstein je dotakao Cortoneovu mišku i nakesio se: znao je štoje Alu na pameti.

Cortone se dostatno pribrao da uspi je reći:- Opla!Na jednom malom stolu bile su vojnički poredane male čaše pune šerija. Pružila je jednu

Cortoneu, osmjehnula se, i rekla:- Usput, ime mi je Eila Ashford.Dok je dijelila piće Cortone ju je pomni je pogledao. Bila je bez šminke na prelijepom licu, crne

ravne kose, u bijeloj haljini i sandalama, pa se činilo kao da je gola i Cortone se zastidio pohotnihmisli koje su mu proletjele glavom dok ju je promatrao.

Primorao se da svrne pogled i razgleda prostor.Soba je odisala nedovršenom elegancijom prostora u kojem su ljudi živjeli pomalo iznad svojih

mogućnosti. Debeli perzijski sag bio je obrubljen prugom otrcanog sivog linoleuma; netko jepopravljao radioaparat i njegovi su dijelovi još ležali na malom ovalnom stoliću; na tapetama bilo jejače obojenih četvorina na mjestima odakle su skinute slike; a neke čašice za šeri nisu bile iz istegarniture. U sobi je bilo desetak ljudi.

Kod kamina stajao je Arapin u prekrasnom bisernosivom odijelu, razgledajući neku rezbari ju na

polici iznad ognjišta. Eila Ashford ga pozove.- Željela bih da upoznate Jasifa Hasana, prijatelja moje obitelji na Istoku - rekla je. - Studira na

koledžu Worcester.Hasan je rekao:- Poznajem Dicksteina. - Rukovao se sa svima.Cortone je ocijenio da je za istočnjaka prilično privlačan i nadmen, poput svih obojenih koji su

zaradili nešto para i bili pozivani u kuće bi jelaca.- Vi ste iz Libanona? - upitao je Rostov.- Iz Palestine.- Ah! - Rostov se zainteresirao. - I što mislite o planu Ujedinjenih naroda za podjelu?- Ni je bitan - odgovorio je Arapin mlako. - Britanci mora ju otići, a moja će zemlja dobiti

demokratsku vladu.- Ali će tad Židovi biti manjina - ustvrdio je Rostov.- Oni su manjina i u Engleskoj. Zar bi im zato trebalo dati Surrey da im on bude domovina?- Surrey nije nikad bio njihov. Palestina jeste, nekoć.Hasan je elegantno slegnuo.- Bio je, kad su Velšani imali Englesku, Englezi Njemačku, a Normani živjeli u Skandinaviji. -

Okrenuo se Dicksteinu. - Vi imate smisla za pravdu, što vi mislite?Dickstein je skinuo naočale.- Na stranu pravda. Hoću komad zemlje koji bih mogao zvati domovinom.- Čak i ako biste morali ukrasti moju? – upitao je Hasan.- Možete imati cijeli preostali Bliski istok.- Ne želim ga.- Ova rasprava dokazu je potrebu za pod jelom -rekao je Rostov.Eila Ashford ponudila je kuti ju sa cigaretama. Cortone je uzeo jednu i pripalio njezinu. Dok su se

ostali prepirali o Palestini, Eila je upitala Cortonea:- Poznajete dugo Dicksteina?- Upoznali smo se 1943 - odgovorio je Cortone.Promatrao je kako su njezine smeđe usne stisnule cigaretu. čak je i pušila na prelijep način.

Nježno je s vrha jezika skinula mrvicu duhana.- On me jako zanima - rekla je.- Zašto?- Svakog zanima. Mladić, a d jelu je tako zrelo.Uz to je očigledno Cockney, ali ga ni najmanje ne zbunjuju svi ovi Englezi iz gornjih klasa.

Razgovarat će s vama o čemu god hoćete, osim o sebi.Cortone je kimnuo.- I ja nalazim da ga zapravo ne poznajem.- Moj muž kaže da je briljantan student.- Spasio mi je život.- Ma nemojte! - Pogledala ga je pomni je kao da se pita da li dramatizira. Kao da je odlučila da

mu povjeruje. - Voljela bih ćuti kako se to zbilo.Sredovječni čovjek u izgužvanim hlačama od prugastog samta taknuo joj je rame i upitao:- Kako ide, draga?

- Dobro - rekla je. - Gospodine Cortone, ovo je moj muž, profesor Ashford.Ashford je bio proćelav čovjek u loše krojenom odijelu. Cortone je očekivao Lawrencea od

Arabije.Pomislio je: Možda Nat ipak ima šanse.- Gospodin Cortone mi je upravo pričao kako mu je Nat Dickstein spasio život.- Uistinu!? - začudio se Aashford.- Priča nije dugačka - rekao je Cortone. Bacio je pogled prema Dicksteinu, duboko zagrezlom u

raspravu s Hasanom i Rostovom i primijetio kako sva trojica izražavaju svoj stav držanjem: Rostovraskoračen, mašući prstom poput učitelja, uvjeren u svoju dogmu; Hasan oslonjen o policu sknjigama, jedne ruke zaturene u džep, pušeći, pretvarajući se da je međunarodna debata o budućnostinjegove zemlje samo od akademskog interesa; Dickstein ruku čvrsto prekriženih, ramena zgurenih,glave pognute u napetoj koncentraciji, držan je ni je bilo u skladu s ravnodušnom prirodom njegovihprimjedaba. Cortone je čuo: Britanci su obećali Palestanu Židovima, i odgovor: Čuvaj se darovakradljivaca. Okrenuo se ponovno Ashfordovima i počeo im pričati.

- To se zbilo na Siciliji, nedaleko od Raguse, gradića na brdu - rekao je. - Vodio sam patrolu uokolicu. Sjeverno od grada naišli smo u manjoj udolini, na rubu šumarka, na njemački tenk. Tenk jedjelovao napušteno ali sam u njega za svaki slučaj ubacio granatu. Dok smo se vozili mimo, odjeknuoje pucanj, samo jedan. S jednog drveta srušio se Nijemac. Sakrio se u krošnju, spreman da nas jednogpo jednog posmiče dok budemo prolazili. Nat Dickstein ga je skinuo. Britanci su zaobišli gradić sdruge strane - nastavio je Cortone. - Nat je ugledao tenk, kao i ja, ah je namirisao stupicu. Otkrio jesnajperistu i čekao da vidi ima Ii ih više. Uto smo se mi po javili. Da ni je bio tako prokleto bistar,bio bih poginuo.

Drugo dvoje je šut jelo. Zatim je Ashford rekao:- To ni je bilo tako davno, ali mi tako brzo zaboravljamo.Eila se sjetila ostalih gostiju.- Željela bih s vama još razgovarati pri je nego odete - rekla je Cortoneu. Prešla je sobom prema

Hasanu koji je pokušavao otvoriti vrata što su vodila u vrt.Ashford je prstima nervozno začešljao čuperak za uši.- Javnost ču je o velikim bitkama, ali pretpostavljam da vojnici pamte te male osobne slučajeve.Cortone je kimnuo pomislivši kako Ashford očito nema pojma što je rat, pitajući se da li je

profesorova mladost doista bila tako avanturistička kako je Dickstein tvrdio.- Kasni je sam ga odveo da upozna moje rođake. Moja obitelj potječe sa Sicilije. ,Jeli smo paštu

i pili vino; slavili su Nata kao heroja. Proveli smo za jedno samo kratko vrijeme, ali smo se zbližilipoput braće, znate.

- Uistinu?- Kad sam čuo da je zarobljen, mislio sam da ga više nikad neću vidjeti.- Znate li što se s n jim zbilo? - upitao je Ashford. - On ne priča mnogo...Cortone je slegnuo ramenima.- Preživio je logore.- Imao je sreću.- Uistinu?Ashford se na tren zbunjeno zagledao u Cortonea, potom se okrenuo i zaokružio pogledom po

sobi.

- Ovo ni je tipičan oksfordski skup, znate. Dickstein, Rostov i Hasan su pomalo nesvakidašnjistudenti. Trebali biste upoznati Tobyja, on je prototip brucoša.

Uhvatio je pogled crvenolikog mladića u odijelu od tvida s vrlo širokom pletenom kravatom.- Toby, dođi da upoznaš Dicksteinova ratnog druga, gospodina Cortonea.Toby je pružio ruku i bubnuo:- Imate li informaciju iz prve ruke? Hoće li Dickstein pobi jediti?- U čemu? - upitao je Cortone.Ashford je objasnio:- Dickstein i Rostov će odigrati partiju šaha.Obojica su, navodno, strašni majstori. Toby je pomislio da raspolažete kakvim posebnim

podacima, vjerojatno se želi okladiti.- Mislio sam da šah igra ju starci - rekao je Cortone.- Ah! - zaustio je Toby prilično glasno i iskapio piće. Cortoneova ih je primjedba očito

zabezeknula.Iz vrta je ušla djevojčica od četiri ili pet godina, noseći postariju sivu mačku. Ashford ju je

predstavio suzdržljivim ponosom čovjeka koji je postao otac u zrelim godinama.- Ovo je Suza - rekao je.- A ovo Ezekija - rekla je djevojčica.Imala je majčinu put i kosu; i ona će biti lijepa.Cortone se pitao je li doista Ashfordova kći. Ničim nije sličila njemu. Primila je macinu šapu i

pružila je, a Cortone ju je, da joj udovolji, stisnuo i rekao:- Kako si, Ezekijo?Suza priđe k Dicksteinu.- Dobro jutro, Nate. Hoćeš li pogladiti Ezekiju?- Vrlo je draga - reče Cortone Ashfordu. -Moram razgovarati s Natom. Oprostite, molim vas. -

Pošao je k Dicksteinu koji je klečao i gladio mačku.Nat i Suza su, činilo se, bili prijatelji.- Ovo je moj prijatelj Alan - rekao joj je.- Upoznali smo se - odgovorila je i zatreptala. Cortone je pomislio: to je naučila od majke.- Bili smo za jedno u ratu - dodao je Dickstein.Suza pogleda izravna u Cortonea.- Jeste li ubijali ljude?- Pa, jesam.- Da li vas to muči?- Ne previše. Bili su to zli ljudi.- Nata to muči. Zato ne voli o tome mnogo pričati.Dijete je shvatilo više o Dicksteinu nego svi odrasli za jedno.Mačka je gipko skočila iz Suzinih ruku. Suza je potrčala za njom. Dickstein je ustao.- Ne bih rekao da je gospoda Ashford nedostižna - progovorio je Cortone tiho.- Ne bi?- N joj ni je više od dvadeset pet. On je bar dvadeset godina stari ji, i kladio bih se da ni je neka

muškarčina. Ako su se oženili pri je rata, tad jo j je moralo biti sedamnaest. Ne d jelu je mizaljubljeno.

- Volio bih da ti mogu vjerovati - rekao je Dickstein. Ni je bio tako zainteresiran kako je trebalo.- Dođi da vidiš vrt.

Pošli su kroz francuska vrata. Sunce je ojačalo i zagrijalo zrak. Vrt se pružao u zelenom i smeđem

gustišu do obale rijeke. Udaljili su se od kuće.- Ne sviđa ti se baš ovo društvo - utvrdio je Dickstein.- Rat je svršio - rekao je Cortone. - Ti i ja sad živimo u različitim svjetovima. Sve ovo,

profesori, partije šaha, šerija... Mogao bih jednako tako biti na Marsu. Moj život je trgovina, borba skonkurencijom, zarađivanje dolara. Namjeravao sam ti ponuditi da mi se pridružiš u poslu, ali mislimda bih uzalud trošio vrijeme.

- Alane...- Ču j, kvragu sve. Mi ćemo vjerojatno sad izgubiti vezu, nisam sklon dopisivan ju. Ali neću

zaboraviti da ti dugujem život. Jednog ćeš dana možda htjeti naplatiti dug. Znaš gdje me možeš naći.Dickstein je zaustio da progovori, uto su začuli glasove.- Oh... ne, ne ovdje, ne sad... - nećkao se ženski glas.- Da! - Muški je zahtijevao.Dickstein i Cortone su stajali iza guste živice koja je zakrilila jedan kut vrta: netko je počeo saditi

labirint i nije dovršio posao. Nekoliko koraka od njih otvarao se prolaz a zatim je živica zakretala upravom kutu i tekla duž riječne obale. Glasovi su jasno dopirali s druge strane živice.

Žena je ponovo progovorila, prigušeno i grleno.- Nemoj, proklet bio, vikat ću.Dickstein i Cortone su izišli kroz prolaz.Cortone neće nikad zaboraviti prizor. Zurio je u par i potom, užasnut, pogledao Dicksteina.

Dicksteinovo je lice posivjelo od šoka, i kao da mu je pozlilo; zurio je otvorenih usta, užasnuto izdvojno. Cortone je svrnuo pogled na par.

Žena je bila Eila Ashford, suknje podignute do pasa, lica zarumenjena od užitka, usta sljubljenih sustima Jasifa Hasana.

Javni razglas na kairskom aerodromu oglasio se zvoncem poput onog na vratima, i zatim je na

arapskome, talijanskome, francuskome i engleskome objavljen dolazak aviona Al italie iz Milana.Tofik el-Masiri je usta od stola u bifeu i izišao na terasu.

Namjestio je sunčane naočale da pregleda titravu betonsku pistu. Cara vella se već spustila itaksirala.

Tofik je došao ovamo zbog brzojava. Stigao je tog jutra od "ujaka" iz Rima, šifriran. Svaki seposlovan čovjek mogao u međunarodnim brzojavima koristiti šifrom ako je prethodno položio ključšifre kod pošte. Reducirajući uobičajene rečenice na jednu riječ, takve su se šifre više koristile radiuštede novca nego zbog tajnosti. Brzojav Tofikova ujaka dešifriran prema registriranoj šifri, donosioje podatke o oporuci pokojne ujne. Međutim, Tofik je imao drugi ključ i poruka je prema njemuglasila:

MOTRI I PRATI PROFESORA FRIEDRICHA SCHULZASTIŽE U KAIRO IZ MILANA SRIJEDA 28 VELJAČE NA NEKOLIKO DANA DOB 51

VISINA 180 CMTEŽINA 70 KGKOSA SIJEDAOČI PLAVENARODNOST AUSTRIJSKAPRATNJA SUPRUGA. Putnici su počeli jedan po jedan izlaziti iz aviona, i Tofik je gotovo smjesta ugledao svog

čovjeka. U avionu je bio samo jedan visok, vitak, sjedokosi muškarac. Bio je u laganomsvijetloplavom odi jelu, bijeloj košulji s kravatom, nosio je plastičnu vrećicu iz duty freeja ifotoaparat. Žena mu je bila mnogo niža, u modernoj minici i s plavom vlasuljom.

Dok su prolazili uzletištem, osvrtali su se i udisali topao pustinjski zrak poput većine ljudi kojiprvi put slijeću u sjevernoj Africi.

Putnici su nestali u predvorju. Tofik je čekao na terasi dok nisu skinuli prtljagu iz aviona, potomje ušao i umiješao se u malu skupinu ko ja je čekala ispred carinske ograde.

U svom poslu Tofik je mnogo čekao. Nitko ga nije podučio tome kako čekati. Uče vas rukovatioružjem, pamtiti karte, provaljivati blagajne i ubijati ljude golim rukama, sve u prvih šest mjesecitečaja; ali ni je bilo predavanja o strpljivosti, nikakve vježbe za nažuljane noge, seminar o dosadi. Apočelo se činiti kao da tu nešto nije u redu, počelo se činiti pazi, pazi počelo je...

U skupini je bio još jedan agent.Dok je razmišljao o strpljivosti, Tofikova podsvijest je zazvonila na uzbunu. L judi u malo j

skupini, koji su čekali rođake, prijatelje i poslovne partnere, bili su nestrpljivi. Pušili su, premještalise s noge na nogu, izvijali vratove i prtljali rukama. Bila je tu jedna obitelj s četvoro djece, dvojica uprugastim pamučnim galabijama, poslovni čovjek u tamnom odi jelu, mlada bi jela žena, vozač spločicom na kojoj je pisalo FORD MOTOR COMPANY, i...

Jedan strpljiv čovjek.Imao je, poput Tofika, tamnu kožu, kratku kosu i evropsko odi jelo. Na prvi se pogled činilo da

pripada onoj brojnoj obitelji, baš kao što bi se slučajnom promatraču činilo da je Tofik u društvuposlovnog čovjeka u tamnom odi jelu. Drugi je agent stajao neusiljeno, s rukama na leđima, okrenutizlazu iz prtljažne dvorane, djelujući neupadljivo. Duž nosa je imao prugu blijede kože, poput starogožiljka.

Dodirnuo ju je, jednom, kretnjom koja je možda bila izraz nervoze, potom ponovo sklonio ruku zaleđa.

Pitanje je bilo je li on spazio Tofika?Tofik se obratio poslovnom čovjeku do sebe i rekao:- Ne mogu dokučiti zašto to mora tako dugo trajati. - Smješkao se i govorio tiho, tako da se

poslovni čovjek nagnuo bliže da bi ga čuo i uzvratio mu osmijeh; djelovali su poput znanaca kojinešto čavrljaju.

Poslovni je čovjek uzvratio:- Formalnosti tra ju duže od leta.Tofik je krišom ponovo pogledao agenta. Čovjek je stajao u istom položaju, motreći izlaz. Ni je

se ni pokušavao prikriti. Je li to značilo da ni je opazio Tofika? Ili je otkrio Tofika i zaključio da biga prikrivanje odalo?

Putnici su počeli izlaziti a Tofik je uvidio da ionako ne bi mogao ništa. Nadao se da će ljudi kojeje agent čekao izići prije profesora Schulza.

Ali ni je bilo tako. Schulz i njegova žena bili su u prvoj maloj skupini koja je izišla.Drugi im je agent prišao i rukovao se.Dakako, dakako.Agent je čekao Schulza.Tofik je gledao kako agent poziva nosače i odvodi Schulzove; potom je pošao na drugi izlaz do

automobila. Pri je ulaska u kola skinuo je sako i kravatu, nasadio naočale i bi jelu platnenu kapu.Sad u njemu neće lako prepoznati čovjeka koji je čekao pred izlazom.Zaključio je da je agent parkirao ispred glavnog ulaza, u zoni gdje se može samo kratko stajati, te

je stoga požurio onamo. Imao je pravo. Vidio je kako nosači ubacuju Schulzov prtljag u prtljažnik petgodina starog sivog mercedesa. Provezao se.

Usmjerio je prljavi renault s Heliopolisa, gdje se nalazio aerodrom, na glavnu cestu za Kairo.Vozio je šezdeset na sat, na sporoj traci. Sivi ga je mercedes prestigao za dvije ili tri minute te je i onpovećao brzinu da bi ga zadržao na oku. Zapamtio je njegov broj, jer je uvijek bilo korisnoprepoznati protivnikove automobile.

Nebo se počelo oblačiti. Dok je žurio ravnom, palmama obrubljenom autocestom, razmišljao je oonome što je dosad saznao. Brzojav mu ni je ništa rekao o Schulzu osim kako čovjek izgleda i da jeaustrijski profesor. Međutim, sastanak na aerodromu je mnogo značio. Bila je to neka vrst tajnogpočasnog tretmana. Tofik je agenta procijenio kao ovdašnjeg. Sve je ukazivalo na to: odjeća,automobil, njegov način čekanja. To je značilo da je Schulza vjerojatno pozvala vlada, ali su on ilioni koji su ga pozvali željeli da posjet ostane u tajnosti.

To ni je bilo mnogo. Čega je Schulz bio profesor? Mogao je biti bankar, proizvođač oružja,stručnjak za rakete ili kupac pamuka. Mogao je čak biti Al Fatah, ali Tofiku se čovjek doista ni ječinio poput nekog uskrsnulog nacista. Ipak, sve je bilo moguće.

Tel Aviv očito nije Schulza smatrao značajnim: da jest, ne bi se za ovu priliku poslužio Tofikomkoji je bio mlad i neiskusan. Štoviše, bilo je moguće da je sve ovo samo još jedna vježba.

Ušli su u Kairo Ulicom Ramzes i Tofik se približio mercedesu toliko da je između njih bio jošsamo jedan automobil. Sivo vozilo je zaokrenulo desno na Corniche al-Nil, potom prešlo Mostom 26.srpnja i ušlo u četvrt Zamalek na otoku Gezira.

U bogatom, jednoličnom predgrađu promet je bio prorijeđen i Tofik se zabrinuo da ga agent zaupravljačem ne opazi.

Međutim, za dvi je minute automobil je zakrenuo nedaleko od Oficirskog kluba i stao ispredstambenog bloka s drvetom jacaranda u vrtu. Tofik je smjesta svrnuo desno i udaljio se pri je negošto su se vrata drugih kola mogla otvoriti. Parkirao je, iskočio, i otpješačio natrag do ugla. Stigao jena vrijeme da vidi kako agent i Schulz zamiču u zgradu praćeni pazikućom u galabiji koji se mučio snjihovom prtljagom.

Tofik je pogledao niz ulicu. Ni je bilo mjesta na kojem bi čovjek mogao uvjerljivo besposličariti.Vratio se u automobil, natraške ušao u ulicu i parkirao se između dva automobila na istoj strani

ulice kao i mercedes.Za pola sata agent je izišao sam, s jeo u automobil i odvezao se.Tofik se pripremio na čekanje.

Trajalo je dva dana, potom se prelomilo.Dotad su se Schulzovi ponašali kao turisti i činilo se da su u tome uživali. Prve večeri su večerali

u noćnom lokalu i gledali trbušne plesačice. Sutradan su obišli piramide i sfingu, ručali kod Groppijaa večerali u Hiltonu na Nilu. Ujutro trećeg dana ustali su rano i uzeli taksi do džamije Ibn Tuluna.

Tofik je ostavio auto nedaleko od Gayer-Andersonova muzeja. Površno su razgledali džamiju ikrenuli na istok Ulicom al-Salibah. Tumarali su, zagledali u fontane i zgrade, zavirivali u mračnetrgovinice, promatrali kako baladi žene kupu ju luk i papriku i devine noge na uličnim tezgama.

Zastali su na križanju i ušli u čajanu. Tofik je prešao ulicu do sebeela, kupolom nadsvođenečesme iza prozora od kovanog željeza, i dao se na proučavanje baroknog reljefa na zidovima. Krenuoje ulicom tako da je držao na oku čajanu i utrošio neko vrijeme na kupnju kvrgavih divovskih rajčicaod bosonogog piljara s bi jelom kapom.

Schulzovi su izišli iz čajane i krenuli na sjever, jednako kao Tofik, u bazar. Ovdje je Tofik lakšemogao zastajkivati, ponekad ispred njih, katkad iza.

Gospođa Schulz je kupila natikače i zlatnu kopču te previše platila grančicu metvice polugolomdjetetu.

Tofik je dostatno odmaknuo da popije fildžančić jake, nezaslađene turske kave pod nadstrešnicomNasifove kavane.

Sa čaršije su ušli u natkriti souk sedlara. Schulz je pogledao na ručni sat i rekao nešto svojoj ženi,od čega je Tofik prvi put lagano zadrhtao od zebnje.

Schulzovi su malo pobrzali do Bab Zuweyla, kapije u zidinama koje su opasivale stari grad. Natrenutak su Schulzove zakrilila kola s golemim glinenim ćupovima kao iz priče o Ali Babi,začepljenima izgužvanim papirom, koja je vukao magarac. Kad su kola prošla, Tofik je vidio da seSchulz oprašta od žene i ulazi u stari sivi mercedes.

Tofik je promrsio psovku.Vrata automobila su tresnula i vozilo se udaljilo. Gospođa Schulz je mahala. Tofik je pročitao

registraciju. Bio je to onaj isti automobil koji je pratio od Heliopolisa. Vidio je da vozi premazapadu i da je zakrenuo lijevo u Ulicu Port Said.

Ostavio je gospodu Schulz, okrenuo se i dao se u trk.Premda su šetali gotovo cijeli sat, prešli su samo kilometar i pol. Tofik je protrčao kroz sedlarski

bazar i tržnicu, zaobilazeći tezge i sudarajući se s muškarcima u haljama i ženama u crnom, ispustivšiu sudaru s nubijskim smetlarom vrećicu s rajčicama, dok ni je dotrčao do muze ja i svog automobila.

Srušio se na vozačko sjedalo dašćući, lica iskrivljena od bola u slabinama. Upalio je motor ikrenuo prečicom da izbije u Ulicu Port Said.

Promet je bio rijedak tako da je, kad je izišao u glavnu ulicu, držao da je iza mercedesa. Produžioje na jugozapad, preko otoka Rode i mosta, izbio na cestu koja je vodila prema Gizi.

Zaključio je da se Schulz ni je svjesno nastojao osloboditi pratnje. Da je profesor bioprofesionalac bio bi se otresao Tofika energično i konačno. Ne, on je jednostavno u jutarnjoj šetnjiprošao čaršijom prije sastanka s nekim na dogovorenom mjestu. Ali Tofik je bio uvjeren da je mjestosastanka i onu šetnju pri je toga predložio agent.

Mogli su otići bilo kamo, ali se činilo vjerojatnim da su krenuli iz grada, inače je Schulz mogaojednostavno uzeti taksi kod Bab Zuweyla, a ovo je bila glavna cesta na zapad. Tofik je vozio vrlobrzo.

Uskoro se ispred njega pružala prazna siva cesta ravna poput niti, a s obje strane ništa osim žutog

pijeska i plavog neba.Stigao je do piramida a da ni je sustigao mercedes. Tu se cesta račvala, na sjever prema

Aleksandriji i na jug prema Faiyumu. S obzirom na mjesto gdje je mercedes pokupio Schulza, put zaAleksandriju bio bi neuobičajeno zaobilazan; stoga se Tofik odlučio za Faiyum.

Kad je naposljetku ugledao drugi automobil, ovaj mu se velikom brzinom primicao.Prije nego je sustigao Tofikov, skrenuo je s glavne ceste desno. Tofik je prikočio da zaustavi i

okrene renault. Drugi je automobil odmakao već dobar kilometar i pol na sporednoj cesti. Pojurio jeza n jim.

Sad je to postalo opasno. Cesta je vjerojatno ulazila duboko u Zapadnu pustinju, možda čak donaftnog polja kod Aattare. Činilo se da se rijetko koristi i da bi je jaki vjetar mogao posve prekritislojem pijeska. Agent u mercedesu će jamačno opaziti da ga slijedi. Ako je to dobar agent, renault biga također mogao podsjetiti na vožnju od Heliopolisa.

Ovdje se sve što je naučio rušilo, i sve je oprezno prerušavan je i trikovi zanata, postajalobeskorisno; jednostavno si se morao prilijepiti o nekog i držati ga se, vidio te ili ne, jer je najvažnijebilo saznati kamo je krenuo, a ako nisi uspio, nisi ni od kakve koristi.

Stoga je odbacio oprez i pratio u stopu mercedes; a ipak mu je umakao.Mercedes je bio brži automobil, bol je konstruiran za usku, neravnu cestu, i za nekoliko je minuta

nestao s vidika. Tofik je pratio cestu, nadajući se da će ga sustići kad stane ili bar stigne do nečeg štobi im moglo biti cilj.

Šezdeset kilometara dalje, duboko u pustinji i već u brizi gdje će naći benzina, stigao je u maloselo u oazi, na križanju puteva. Nekoliko kržljavih životinja paslo je rijetko raslinje oko blatnjavebare.

Amfora, tava graha i tri limenke fante na improviziranom stolu ispred barake označavali suseosku kavanu. Tofik je izišao iz kola i upitao starca koji je pojio mršavog bivola:

- Jesi li vidio sivi mercedes?Seljak je nijemo zurio u njega kao da ne razumi je jezik.- Jesi li vidio jedan sivi automobil?Starac otjera s čela veliku crnu muhu i kimne jedanput.- Kad?- Danas.Bio je to jamačno najtočniji odgovor kojem se mogao nadati.- Kojim je putem krenuo?Starac pokaže prema zapadu, u pustinju.- Gdje mogu naći benzina? čovjek pokaže na istok, prema Kairu.Tofik mu je dao novčić i vratio se k automobilu. Upalio je motor i ponovo pogledao pokazivač

goriva. Imao je dovoljno benzina da stigne do Kaira; samo to; ako krene dalje, ponestat će mu zapovratak.

Zaključio je da je učinio sve što je mogao.Umorno je okrenuo renault i krenuo natrag put grada.

*Tofik nije volio svoj posao. Kad je bio jednoličan, dosađivao se, a kad je bio uzbudljiv, bojao

se.

Ali, rekli su mu da u Kairu treba obaviti važan, opasan posao, a da on ima odlike dobrog špijuna,te da u Izraelu, ukoliko on odbi je ta j posao, nema dovoljno egipatskih Židova a da bi medu njimanašli takvog. Stoga je, dakako, pristao. Nije stavljao život na kocku za svoju zemlju iz pukogidealizma. Više iz vlastitih pobuda: propast Izraela bila bi i njegova propast; boreći se za Izrael,borio se za sebe; izlagao je svoj život da bi ga spasio. To je bilo logično. Ipak se radovao vremenu -za pet godina, deset, dvadeset - kad bude prestar za terenski rad, povući će ga i smjestiti za pisaćistol, moći će naći zgodnu djevojku, oženiti se i uživati u zemlji za koju se borio.

U međuvremenu je, pošto je izgubio profesora Schulza, slijedio njegovu ženu.Nastavila je s razgledavanjem znamenitosti, u pratnji mladog Arapina kojeg su vjerojatno

Egipćani pribavili da se stara o njoj dok je muž odsutan.Navečer ju je Arapin poveo u egipatski restoran, dopratio je kući i poljubio u obraz ispod krošnje

jacarande. Idućeg je jutra Tofik otišao u glavnu poštu i svom ujaku u Rimu poslao šifrirani brzojav: SCHULZA NA UZLETIŠTU DOČEKAO OVDAŠNJI AGENT. DVA DANA RAZGLEDAVAO

GRAD. ISTI AGENT ODVEZAO GA U SMJERUGATTARE. PRAĆENJE NIJE USPJELO. SAD PRATIM ŽENU. Vratio se u Zamalek u devet prije podne. U jedanaest i trideset vidio je Frau Schulz kako na

balkonu pije kavu te je uspio izračunati koji od stanova pripada Schulzovima.Oko podne se unutrašnjost renaulta usijala.Tofik je pojeo jabuku i iz boce ispio gutljaj mlakog piva.Profesor Schulz se vratio kasno poslije podne istim sivim mercedesom. Djelovao je umorno i

malo izgužvano, poput sredovječnog čovjeka koji se predugo vozio. Izišao je iz automobila i ušao uzgradu, ne osvrnuvši se. Agent se provezao mimo renaulta i načas se zagledao u Tofika. Tofik to nijemogao spriječiti.

Gdje je bio Schulz? Trebalo mu je dobar dio dana da stigne na cilj. Tofik je računao: proboravioje noć, cijeli dan i iduću noć tamo; a dobar dio današnjeg dana je utrošio na povratak. Gattara je bilasamo jedna od nekoliko mogućnosti: cesta je vodila sve do Matruha na obali Sredozemnog mora;daleko na jugu bilo je skretan je za Karkur Tohl; ako su promijenili kola i uzeli pustinjskog vodičamogli su se čak sastati s nekim na granici Libije.

U devet navečer Schulzovi su ponovo izišli.Profesor je djelovao osvježeno. Bili su odjeveni za večeru. Odmakli su samo malo i zaustavili

taksi.Tofik je donio odluku. Ni je pošao za njima.Izišao je iz automobila i ušao u vrt. Iza jednog grma na prašnjavom travnjaku mogao je kroz

otvorena ulazna vrata vidjeti predvorje. Pazikuća, Nubijac, sjedio je na niskoj klupi i kopao nos.Tofik je čekao.Za dvadesetak minuta čovjek je ustao s klupe i nestao u zgradi.Tofik je požurio kroz predvorje i na prstima potrčao uza. stepenice.Imala je tri otpirača tipa Yale, ali ni jedan nije pristajao u bravu apartmana broj tri. Na kraju je

uspio otvoriti vrata komadom savitljive plastike odlomljenom od školskog trokuta.Ušao je u stan i zatvorio za sobom vrata.Vani se sad već prilično smračilo. Od ulične svjetiljke dopiralo je kroz nezastrte prozore nešto

svjetla. Tofik je iz džepa na hlačama izvadio malu baterijsku svjetiljku ali je ni je odmah upalio.Apartman je bio prostran i zračan, bijelo obojenih zidova, namješten engleskim koloni jalnim

namještajem. Imao je izgled praznog i hladnog prostora u kojem zapravo nitko ne živi. Veliki salon,blagovaonica, tri spavaće sobe i kuhinja. Poslije brzog, površnog pregleda, Tofik je počeo temeljitije pretraživati.

Dvije manje spavaće sobe nisu ni bile namještene. U većoj je Tofik brzo pregledao sve ladice iormare. Ormar je sadržavao prilično napirlitane haljine žene koja je prošla prvu mladost: jarkiuzorci, večernje toalete sa šljokicama, tirkizne, narančaste i ružičaste boje. Etikete su bile američke.Schulz je bio austrijski državljanin, stajalo je u brzojavu, ali je možda živio u SAD. Tofik ga nije čuogovoriti.

Na noćnom ormariću ležao je vodič po Kairu na engleskome, primjerak Voguea i kopijapredavanja o izotopima.

Schulz je znači bio znanstvenik.Tofik je preletio tekst predavan ja. Glavninu nije shvatio. Pomislio je da je Schulz jamačno

vrhunski kemičar ili fizičar. Ako je ovdje zbog proizvodnje oružja, Tel Aviv će to željeti znati.Osobnih papira ni je bilo. Schulz je očito nosio pasoš i lisnicu u svojem džepu. Avionske

naljepnice su bile uklonjene sa svih kovčega jednake boje duhana.Na jednom niskom stolu u salonu, dvije su prazne čaše vonjale na džin: pri je izlaska popili su

koktel.U kupaonici je Tofik našao odjeću koju je Schulz nosio na putu u pustinju. U cipelama je bilo

pijeska, a na manšetama hlača našao je male prašne mrlje koje su mogle potjecati od cementa. Uprsnom džepu izgužvanog sakoa bila je plava plastična kutijica, duga oko četiri centimetra, vrlotanka.

Sadržala je omotnicu koja ne propušta svjetlo, onakvu kakva se upotrebljava za zaštitufotografskog filma.

Tofik je kutijicu strpao u džep.Avionske naljepnice s kovčega bile su u košari za otpatke u malom predsoblju. Schulzovi su

živjeli u Bostonu, u Massachusettsu, što je vjerojatno značilo da je profesor predavao na Harvardu,MIT-u ili na jednom od mnogobrojnih manje uglednih sveučilišta tog područja. Tofik je brzo računao:Schulzu je u drugome svjetskom ratu bilo između dvadeset i trideset godina: lako je mogao biti jedanod njemačkih raketnih stručnjaka koji su nakon rata otišli u SAD.

Ili ne. Čovjek ni je morao biti nacist da radi za Arape.Nacist ili ne, Schulz je bio škrtica i muktaš, njegov sapun, zubna pasta i vodica poslije brijanja

bili su pokupljeni u avionima i hotelima.Na podu uz pleten stolac, kraj stolića s praznim čašama, ležao je blok s linijama; gornji papir bio

je neispisan. Na bloku je ležala olovka. Možda je Schulz pisao bilješke o svom putu dok je srkaodžin i Tofik je pretražio stan da bi pronašao listove istrgnute iz bloka.

Našao ih je na balkonu, spaljene u pepeljari.Noć je bila svježa. Uskoro će zrak biti topao i mirisav od cvata jacaranda ispod prozora, u vrtu.Gradski je promet grmio u daljini. Podsjetio je Tofika na očev stan u Jeruzalemu. Pitao se kad će

ponovo vidjeti Jeruzalem.Ovdje je obavio što je mogao. Kasnije će ponovo proučiti blok da vidi ni je li Schulzova olovka

ostavila otisak na idućem listu. Okrenuo se od ograde i prošao balkonom do francuskih prozora kojisu vodili natrag u salon.

Položio je ruku na vrata. U tom trenutku začuo je glasove.Tofik se ukočio- Žao mi je, draga, nisam mogao podnijeti još jedan prepečen odrezak.- Mogli smo po jesti barem nešto.Schulzovi su se vratili.Tofik je ponovo krenuo kroz sobe: spavaću, kupaonicu, salon, kuhinju... sve što je dotaknuo,

vratio je na mjesto, osim male plastične kuti je. Nju je ionako morao zadržati. Schulz će pomisliti daju je izgubio.

Ako Tofiku sad uspije da neprimijećeno nestane, možda nikad neće ni znati da je bio ovdje.Prebacio se preko ograde i visio na prstima ruku. Bilo je previše mračno da bi vidio zemlju.Skočio je, lagano se dočekao i odšetao.Bila je to njegova prva provala i bio je zadovoljan. Protekla je glatko kao na vježbi, unatoč

preranom povratku stanara i iznenadnom odlasku unaprijed predviđenim izlazom za nuždu. Nasmijaose u mraku. Možda će ipak doživjeti ta j kancelarijski posao.

Ušao je u automobil, upalio motor i svjetla. Sa svake strane renaulta izronio je iz mraka po jedančovjek.

Tko...?Ni je zastao da ustanovi što se događa. Gurnuo je mjenjač u prvu i krenuo. Dva su čovjeka

odskočila ustranu.Nisu ga pokušali zaustaviti. Zašto su onda bili tamo? Da osiguraju da ne iskoči iz automobila...?Stao je na kočnicu i osvrnuo se na stražnje sjedalo i s nepodnošljivom tugom shvatio je da nikad

više neće vidjeti Jeruzalem.Iznad zjala kratke puške smješkao mu se visoki Arapin u tamnom odijelu.- Vozi - rekao je arapski - ali ne tako brzo. *P: Kako ti je ime?O: Tofik el-Masiri.P: Opiši se.O: Star dvadeset šest, sto sedamdeset pet, osamdeset pet kila, oči smeđe, kosa crna, semitske crte

lica, koža svijetlosmeđa.P: Za koga radiš?O: Ja sam student.P: Koji je dan danas?O: Subota.P: Nacionalnost?O: Egipatska.P: Koliko je dvadeset manje sedam?O: Trinaest.

Ova pitanja služe da se detektor laži lakše može podesiti:P: Radiš za CIA-u.O: Ne. (Točno)P: Za Nijemce?O: Ne. (Točno)P: Znači za Izrael.O: Ne. (Netočno)P: Doista si student?O: Da. (Netočno)P: Priča j o svojem studiju.O: Studiram kemiju na Kairskom sveučilištu. (Točno)Zanimaju me polimeri. (Točno) Želio bih postati inženjer za naftu.P: Što su polimeri?O: Složeni organski spojevi dugačkih lanaca molekula, najčešći je polietilen. (Točno)P: Kako ti je ime?O: Rekao sam. Tofik el-Masiri. (Laž)P: Kontakti na tvojoj glavi i prsima mjere puls, udarce srca, disanje i transpiraciju. Kad slažeš,

odaje te mijena tvari: dišeš brže, znojiš se jače, itd.Ovaj mi ureda j pokazu je kad lažeš. Osim toga slučajno znam da je Tofik el-Masiri mrtav. Tko si

ti?O: ŠutnjaP: Žica pričvršćena o tvoj penis, pripada drugom uređaju. Spojena je s ovim dugmetom. Kad ga

pritisnem...O: (vrisak)P: ...elektricitet poteče kroz žicu i izazove šok. Tvoje su noge u vedru vode da se po jača

djelovanje aparata. Kako ti je ime?O: Avram Ambash.Električni aparat ometa rad detektora laži.P: Cigareta?O: Hvala.P: Vjerovao ili ne, mrzim ovaj posao. Problem je u tome da ga ljudi koji ga vole nikad ne uspiju

dobro svladati, potreban je senzibilitet, da znaš. Ja sam tankoćutan čovjek... ne volim gledati drugekako pate. A ti?

O: (Šutnja)P: Pokušavaš nešto smisliti da mi pružiš otpor. Ne trudi se. Protiv suvremenih metoda ispitivanja

nema zaštite. Kako ti je ime?O: Avram Ambash. (Istina)P: Tko ti je pretpostavljeni?O: Ne znam što time mislite. (Laž)P: Je li Bosch?O: Ne, Friedman. (Netočno)P: Bosch je.O: Da. (Laž)

P: Ne, nije Bosch, nego Krantz.O: Pa dobro, Krantz, kako hoćete. (Istina)P: Kako uspostavljaš vezu?O: Imam radiostanicu. (Laž)P: Lažeš.O: (Vrisak)P: Kako uspostavljaš vezu?O: U neupotrijebljenom poštanskom ormariću u predgrađu.P: Ti vjeruješ da detektor laži ne funkcionira kako treba kad osjećaš bol, i da ti muka stoga daje

sigurnost. To je samo djelomično točno. Ovo je vrlo rafiniran uređaj i ja sam mnogo mjeseci utrošioda naučim njime ispravno rukovati. Kad ti udijelim šok, stro j već za desetinku sekunde počinjemjeriti tvoju ubrzanu izmjenu tvari. Tad mogu ponovno raspoznati da li lažeš. Kako uspostavljašvezu?

O: U neupotrijebljenom... (Vrisak)P: Ali! Izvukao je noge, ovi su bolovi jaki. Sveži ga prije nego se osvijesti. Uzmi vedro i doda j

vode u njega.(Stanka)U redu, dolazi k svijesti. Nestani. Čuješ li me, Tofik?O: (Nejasno)P: Kako ti je ime?O: (Šutnja)P: Mali ubod će ti pomoći...O: (vrisak)P: ... da se sjetiš.O: Avram Ambash.P: Koji je danas dan?O: Subota.P: Što smo ti dali za doručak?O: Fava-grah.P: Koliko je dvadeset manje sedam?O: Trinaest.P: Čime se baviš?O: Studiram. Ne, nemojte, molim... i špijun sam. Da, ja sam špijun. Nemojte glavu, molim. O,

bože, o bože...P: Kako uspostavljaš vezu?O: Šifriranim brzojavima.P: Cigaretu. Evo... oh, čini se da je ne možeš držati usnicama. Čekaj, pomoći ću ti... eto tako.O: Hvala vam.P: Moraš nastojati da se smiriš. Ne zaboravi, ako kažeš istinu, nema boli.(Stanka)Osjećaš se bolje?O: Da.P: I ja. Sad mi pričaj o profesoru Schulzu. Zašto si ga pratio.?

O: Dobio sam takav nalog. (Istina)P: Iz Tel Aviva?O: Da. (Istina) p: Od koga iz Tel Aviva?O: To ne znam. (Nejasno)P: Možeš pogađati.O: Od Boscha. (Nejasno)P: Ili od Krantza.O: Možda.. (Istina)P: Krantz je dobar čovjek. Pouzdan. Kako je njegovoj ženi?O: Vrlo dobro, ja... (Vrisak)P: Žena mu je umrla 1958. Zašto me siliš da ti nanosim bol? Što je Schulz poduzeo?O: Dva dana je razgledavao znamenitosti, zatim je u sivom mercedesu nestao u pustinji.P: A ti si provalio u njegov stan?O: Da. (Istina)P: Što si pronašao tamo?O: Da je znanstvenik. (Istina)P: Još nešto?O: Amerikanac. (Istina) To je sve. (Istina)P: Tko te podučavao?O: Ertl. (Nejasno)P: Ali to ni je njegovo pravo ime.O: Ne znam. (Laž) Ne! Ne glavu! Dajte da promislim, jednom je netko, samo kratko napomenuo,

mislim, da mu je pravo ime Manner. (Istina)P: Oh, Manner. Sramota. Ta j pripada zastarjelo j školi. Još vjeruje da se agenti mogu tako

istrenirati da se njihov otpor kod saslušavan ja ne može slomiti. On je kriv što ti sad moraš trpjeti. Atvoji kolege? Tko je s tobom bio na izobrazbi?

U: Ne znam njihova prava imena. (Laž)P: Ne? o: (vrisak)P: Prava imena.O: Ne sva...P: Navedi ona koja znaš.O: (šutnja) (Krki)Zatim je izgubio svijest(Stanka)P: Kako ti je ime?O: A... Tofik.P: Što si doručkovao?O: Ne znam.P: Koliko je dvadeset manje sedam?O: Dvadeset sedam.P: Što si javio Krantzu o profesoru Schulzu?O: Razgledavan ja... Zapadna pustinja... pratnja nije uspjela...P: S kim si bio na izobrazbi?

O: (Šutnja)P: S kim si bio na izobrazbi?O: (Krik)P: S kim si bio na izobrazbi?O: Da, i kad tumaram dolinom sjenke smrti...P: S kim si bio na izobrazbi?O: (krik) Kad je Kawash zatražio sastanak, Pierre Borg je pošao. Nije se raspravljalo o vremenu ni mjestu:

Kawash je poslao poruku, a Borg se postarao da bude na zakazanom mjestu. Kawash je bio najboljidvostruki agent kojeg je Borg imao.

Šef Mossada stajao je na kraju perona sjeverne Bakerloo linije u stanici podzemne željezniceOxford Circus čekajući Kawasha čitao je oglas za niz teozofskih predavan ja. Nije ima pojma zaštoje Arapin za ova j sastanak odabrao baš London; nije znao kakav je izgovor imao kod svojih gazda dabude u tom gradu; ni je ima pojma čak ni zašto je Kawash bio izdajica. Ali, taj je čovjek pomogaoIzraelcima da dobiju dva rata i izbjegnu treći i Borg ga je trebao.

Borg se osvrnuo po peronu, tražeći visokog smeđokosog čovjeka s dugim, tankim nosom. Slutio ječemu je Kawash želio razgovarati. Nadao se da nije pogriješio.

Borg je bio jako zabrinut Schulzovom aferom.Počelo je kao obična pratnja, baš pravi zadatak za njegovog najnovijeg, najsirovijeg agenta u

Kairu: visokokalibarski američki fizičar na odmoru u Evropi odlučuje da otputuje u Egipat. Prvi znakupozorenja došao je kad je Schulz umakao Tofiku.

Tad je Borg po jačao rad na projektu. Neki slobodni novinar u Milanu, koji je povremenoobavljao ispitivan ja za njemačku tajnu službu, utvrdio je da je Schulzovu avionsku kartu do Kairaplatila žena jednog egipatskog diplomata u Rimu. Potom je CIA kao dio rutinskog postupka poslalaMossadu niz satelitskih snimaka područja oko Gattare na kojima su se nejasno razabirali znakovinekakve izgradnje, a Borg se sjetio da je Schulz kad ga je Tofik izgubio krenuo u smjeru Gattare.

Nešto se događalo, a Borg ni je znao što i to ga je brinulo.Uvijek je bio zabrinut. Ako ne zbog Egipćana, onda zbog Siri jaca. Ako ne Sirijaca, onda

fedajina; ako ne zbog neprijatelja onda zbog prijatelja i pitanja dokle će trajati prijateljstvo. Imao jeposao koji donosi brige. Njegova mu je majka jednom rekla: "Posao? Ni govora, tebi je prirođeno dabrineš kao i tvom sirotom ocu. Sve da si vrtlar, brinuo bi zbog svojeg posla." Možda je imala pravo,ali sve jedno, za jednog šefa špijunaže paranoja je bila jedino razumno stanje duha.

Sad je veza s Tofikom bila prekinuta a to je bio znak koji ga je najviše uznemiravao.Možda je Kawash imao objašnjenje.Vlak je tutnjajući ušao u stanicu. Borg nije čekao vlak. Počeo je čitati imena glumaca na nekom

filmskom plakatu. Polovina imena bila je židovska.Možda sam trebao postati filmski producent, pomislio je.Vlak se pokrenuo a na Borga je pala sjenka.Ugledao je u smireno Kawashovo lice.Arapin je rekao:

- Hvala vam što ste došli. - Uvi jek je tako počinjao.Borg mu ni je odgovorio: nikad ni je znao kako da reagira na zahvaljivanje.- Što je nova?- U petak sam morao u Kairu pokupiti jednog od vaših mladića.- Morali ste?- Vojna tajna služba je čuvala jednu krupnu zvjerku i primijetila da ih momak prati. Vojska nema

operativnog osoblja u gradu te je zatražila da ga pokupi moj odjel. Bio je to službeni zahtjev.- Prokletstvo - rekao je ogorčeno Borg. - Što se s njim dogodilo?- Morao sam se pridržavati propisa – odgovorio je Kawash. Djelovao je potišteno. - Mladić je

saslušavan i ubijen. Ime mu je bilo Avram Ambash, ali je radio pod imenom Tofik el-Masiri.Borg se namrštio.- Odao vam je svoje pravo ime?- On je mrtav, Pierre.Borg je razdraženo stresao glavom: Kawash se uvijek zadržavao na osobnim po jedinostima.- Zašto je odao svoje ime?- Koristimo elektrošokove kombinirano s detektorom laži. Nisu uvježbani da iziđu s time nakraj.Borg se kratko nasmijao.- Da im to spomenem nikad ne bismo dobili ni jednog jebenog regruta. Što je još odao?- Ništa što već nismo znali. Bio bi, ali sam ga prije toga usmrtio.- Vi ste ga usmrtili?- Ja sam vodio saslušan je da budem siguran da neće odati nešto važno. Sad se saslušanja

snimaju, a stenogrami sprema ju u dosje. - Tuga u njegovim smeđim očima se produbila. - Zašto? Zarbiste više voljeli da ubijanje vaših mladića prepustim nekom drugom?

Borg je zurio u njega, potom svrnuo pogled.Ponovo je morao razgovor skrenuti sa sentimentalnosti.- Što je mladić otkrio o Schulzu?- Jedan agent je poveo profesora u Zapadnu pustinju.- Točno, ali zašto?- To ne znam.- Vi to morate znati, pripadate egipatskoj tajnoj službi! - Borg je zatomio ljutnju. Neka čovjek

obavi stvari tempom koji mu odgovara, rekao je sam sebi. Na kraju će ono što zna, reći.- Ne znam što se tamo vani odigrava, jer se time bavi posebna grupa - rekao je Kawash. – Moj

odjel ne obavještava ju. - Arapin je stresao ramenima. - Rekao bih da ne žele da Rusi za to saznaju.Dandanas Moskva dozna sve što ide preko nas.Borg nije skrivao razočaranje.- Zar je Tofik samo to uspio obaviti?Od jednom je u tihom glasu Arapina od jeknula ljutnja.- Mladić je umro za vas.- Zahvalit ću mu se na nebu. Zar je umro uzalud?- Uzeo je ovo iz Schulzovog apartmana. - Kawash izvuče ruku iz džepa i pokaže Borgu malu,

četvrtastu kutijicu od plave plastike.Borg je uzeo kutiju.- Kako znate gdje ju je uzeo?

- Na njoj su Schulzovi otisci prsti ju. A Tofika smo uhapsili odmah nakon što je provalio uapartman.

Borg je otvorio plosnatu kutijicu i opipao omot protiv osvjetljavan ja. Bio je raskinut. Izvukao jenegativ.

- Otvorili smo omot i razvili film. Prazan je.S osjećajem dubokog zadovoljstva Borg je poklopio kutijicu i strpao je u džep. Sad je znao što

mora poduzeti. Ušao je drugi vlak.- Je li ovaj vaš? - upitao je.Kawash se lagano namrštio, kimnuo i primaknuo rubu platforme. Kad je vlak stao i vrata se

otvorila, ušao je i ostao uz vrata.- Pojma nemam što ta kutijica predstavlja.Borg pomisli "ti me ne voliš, ali mislim da si sjajan". Neznatno se osmjehnuo Arapinu dok su se

vrata podzemnog vlaka zatvarala.- Ja znam - rekao je.

2.

Na američku djevojku je Nat Dickstein ostavio jak dojam.Radili su jedno uz drugo u prašnom vinogradu; plijevili su i reza li, na laganom povjetarcu s

Genezaretskog jezera. Dickstein je skinuo košulju i radio u kratkim hlačama i sandalama, ne marećiza sunce, što je bilo tipično za ljude rođene u gradu.

Bio je mršav, nježne grade, uskih ramena, plosnatog grudnog koša, kvrgavih lakata i koljena.Karen ga je promatrala kad se odmarala, a to je bilo često, dok se on nikad ni je umarao. Žilavi

mišići pokretali su se poput zauzlanih konopaca pod preplanulom kožom punom ožiljaka. Bila jeputena žena, i bila bi najradije prstima opipala ožiljke i pitala ga kako ih je zadobio.

Ponekad bi podizao pogled i uhvatio je kako zuri. Tad bi se nakesio, bez plahosti, i potom opetprionuo. Lice mu je bilo pravilno i bez nekih posebnih znakova. Crne oči gledale su kroz jeftine,okrugle naočale, onakve kakve je Karenina generacija voljela jer ih je nosio John Lennon. I kosa muje bila crna i kratko ošišana; Karen je poželjela da je pusti da naraste. Kad se onako iskosa nakesio,djelovao je mnogo mlade; premda se i inače teško moglo pogoditi koliko mu je godina. Ima je snagu ienergiju mladića, ali opazila je pod satom na zapešću istetoviran logoraški broj, stoga mu ni je moglobiti manje od četrdeset.

U kibuc je stigao ljeti 1967, ubrzo nakon Karen.Ona je došla s dezodorantima i kontracepcijskim pilulama, u potrazi za mjestom gdje bi mogla

zaživjeti svoje hipijevske ideale a da ne mora 24 sata na dan biti drogirana. Njega su ovamodopremili ambulantnim kolima. Pretpostavljala je da je bio ranjen u šestodnevnom ratu, a ostali ukibucu su nejasno potvrdili da je nešto takvo moralo biti.

Dočekali su ga drugačije nego nju: Karen su prihvatili prijazno ali oprezno: u njezinoj su životnojfilozofiji prepoznali svoju, s opasnim dodacima. Nat Dickstein se vratio kao dugo izgubljen sin.Okupljali su se oko njega, hranili ga juhom i od pogleda na njegove rane oči su im se punile suzama.

Ako je Dickstein ovim ljudima bio poput sina, Ester im je bila poput majke. Bila je najstariji člankibuca. Karen je jednom rekla: "Izgleda kao majka Golde Meir", a netko je odgovorio: "Mislim da jeona Goldin otac", našto su se svi od srca nasmijali. Podupirala se o štap i hodajući selom dijelilasavjete, većinom vrlo mudre, a da ih nitko ni je tražio. Stražarila je ispred Dicksteinove bolesničkesobe, tjerajući preglasnu djecu, prijeteći štapom i batinama za koje su i d jeca znala da se nećedijeliti.

Dickstein se vrlo brzo oporavio. Već za nekoliko dana sjedio je na suncu, čistio povrće kuharimai većoj djeci pričao proste šale. Za dva t jedna radio je na poljima, uskoro bol je od svih ostalih,osim najmlađih muškaraca.

O njegovoj se prošlosti ništa ni je pouzdano znalo, ali je Ester ispričala Karen da je stigao uIzrael u toku rata za nezavisnost.

Esteri je 1948. pripadala nedavno j prošlosti. U prva dva desetljeća ovog stoljeća Ester je biladjevojka, živ jela je u Londonu i pri je nego je emigrirala u Palestinu kao aktivistkinja je sudjelovalau desetak radikalnih lijevo nastrojenih pokreta, od sufražetkinja do pacifista. No njezina su sjećanjasezala još dalje, do pogroma u Rusiji koje je nejasno pamtila u čudovišnim prizorima kao iz more.

Kod pripeke sjedila je pod smokvom, lakirajući stolac koji je izradila kvrgavim rukama, i pričalao Dicksteinu kao o kakvom bistrom ali zločestom učeniku.

- Bila su osmorica ili devetorica, neki su bili studenti, drugi radnici iz East Enda. Ako su uopćeimali novaca, potrošili su ga pri je nego su dospjeli do Francuske. Autostopirali su kamion do Pariza,potom se švercali na teretnim vagonima do Marseillea.

Odatle su, čini se, dobar dio puta do Italije propješačili. Potom su ukrali velika njemačka štabnakola i spustili se do vrha čizme. - Esterino se lice naboralo u osmijehu a Karen je pomislila: "Starabi voljela da je tad bila s njima." - Dickstein je u ratu bio na Siciliji i čini se da je tamo poznavaočlanove mafije.

Imali su svo oružje koje je preostalo od rata. Dickstein je tražio oružje za Izrael, ali ni je imaonovaca da ga kupi. Nagovorio je Sicilijance da jedan brodski tovar s mašinkama proda ju nekomArapinu i tad Židovima jave gdje će uslijediti isporuka. Znali su što smjera i bili su oduševljeni.Kupovina je zaključena, Sicilijanci su dobili novac, a Dickstein i njegovi prijatelji su zatim ukralibrod za jedno s teretom i otplovili u Izrael!

Karen se pod smokvom glasno smijala, a jedna ju je koza prijekorno pogledala.- Čekaj - rekla je Ester - nisi čula sve. Neki od studenata znali su veslati, a jedan je radnik radio

na dokovima, to je bilo sve što su znali o moru, a sad je trebalo upravljati teretnjakom od pet tisućatona. Navigaciju su improvizirali, ali brod je imao karte i kompas. Dickstein je u knjizi pronašaoupute kako se brod pokreće, ali ne i kako se zaustavlja.

Uplovili su u luku Haife punom brzinom, vičući i bacajući šešire uvis, kao da se radi ostudentskoj šali.., i zaorali ravno u dok. Dakako, odmah su im to oprostili jer je oružje bilo doslovnovrednije od zlata.

Otada Dicksteina zovu "Gusar ".Ni je baš jako podsjećao na gusara dok je u vrećastim kratkim hlačama i okruglim naočalama

radio u vinogradu, smatrala je Karen. Pa ipak, bio je privlačan. Htjela ga je za vesti, ali ni je znalakako da to izvede. Očito mu se sviđala. Pobrinula se da mu da na znan je da je slobodna. Ali on nijednom ni je pokušao. Možda ju je smatrao premladom i nedužnom, ili ga žene nisu zanimale.

Njezina razmišljanja prekinuo je njegov glas.- Gotovi smo, vjerujem.Pogledala je u sunce; bilo je vrijeme da se vrate.- Ti si napravio dvaput više od mene.- Navikao sam na ta j posao. Tu sam, s prekidima, već dvadeset godina. Tijelo se prilagodi.Vratili su se u naselje. Nebo se obojilo purpurom i žutilom.- Što radiš onda kad nisi ovdje?- Oh... trujem bunare i otimam kršćansku djecu.Karen se nasmijala.- Kakav je ova j život u usporedbi s onim u Kaliforniji? - zanimao se Dickstein.- Ovdje je divno, ali mislim da još mnogo toga treba učiniti da bi žene bile ravnopravne.- To je, čini se, sad glavna tema.- Ti nikad o tome nemaš što reći.- Sluša j, mislim da imaš pravo; ali bolje je kad ljudi svoju slobodu izbore nego kad im je

podarena.- To zvuči kao dobra izlika da se uopće ništa ne poduzme.Dickstein se nasmijao.Na ulazu u naselje prošli su mimo mladića naoružanog puškom koji je na konju odlazio da stražari

na granici naselja. Dickstein mu je doviknuo:- čuvaj se, Yisraele! - Pucnjava s Golanske visoravni je prestala, i d jeca više nisu morala

spavati u zemunicama; ali kibuc je držao straže. Dickstein je bio medu onima koji su zagovaralibudnost.

- Idem čitati Mottieju - rekao je Dickstein.- Mogu li s tobom?- Što da ne? - Dickstein je pogledao na sat. - Stignemo se još oprati. Dođi za pet minuta k meni u

sobu. Rastali su se i Karen je pošla do tuševa. Kad je netko siroče, nema mu boljeg mjesta od kibuca,

razmišljala je svlačeći se. Mottievi su roditelji poginuli. Oca je u posljednjem ratu u napadu naGolansku visoravan razni jela granata, a majka je godinu dana pri je stradala u pucnjavi s fedajinima.Oboje su bili bliski Dicksteinovi prijatelji. Dakako, bila je to tragedija za dijete, ali još je spavalo uistom krevetu, jelo u istoj sobi okruženo s gotovu stotinu odraslih koji su ga vol jeli i brinuli se onjemu. Mottie ja nisu nametnuli mrzovoljnim tetkama ili starom djedu i baki, niti su ga, što bi bilo jošgore, gurnuli u sirotište. A imao je i Dicksteina.

Kad je sprala prašinu i odjenula čistu odjeću, pošla je u Dicksteinovu sobu. Mottie je već biotamo, s jedio mu je u krilu, sisajući palac i slušajući Otok s blagom na hebrejskome. Dickstein je biojedini čovjek kojeg je Karen znala da govori hebrejski s koknijskim naglaskom. Sad mu je izgovorbio još čudniji jer je glumio različite likove iz priče: Jima visokim dječačkim glasom, Long JohnaSilvera dubokim brundanjem, a ludog Bena Bunna poluglasnim šapatom. Karen je s jedila ipromatrala oboje u žutom električnom svjetlu, misleći kako Dickstein djeluje dječački, a dijetestarmalo.

Kad je poglavlje dovršeno, odnijeli su Mottieja u spavaonicu, poljubili ga za laku noć, i ušli ublagovaonicu. Karen je pomislila: ako budemo ovako zajedno obilazili naokolo, svi će pomisliti daveć jesmo ljubavnici.

Sjeli su s Ester. Poslije večere ispričala im je jednu priču a oči su joj iskrile kao u mladedjevojke.

- Kad sam prvi put došla u Jeruzalem govorilo se da možeš kupiti kuću ako posjeduješ pernatijastuk.

Dickstein je dragovoljno zagrizao.- Kako to?- Dobar pernati jastuk mogao si prodati za funtu. S tom funtom mogao si se upisati u štednu

zadrugu i steći pravo da pozajmiš deset funti. Tad si potražio komad zemlje. Vlasnik bi uzeo desetfunti kao polog a ostalo u mjenicama. Sad si postao zemljoposjednik. Otišao si poduzetniku i rekao:"Izgradi na mojoj zemlji kuću. Meni treba samo stančić za moju obitelj:'

Svi su se smijali. Dickstein je pogledao prema vratima. Karen je slijedila njegov pogled iugledala stranca, zbijenog čovjeka četrdesetih godina, gruba, mesnata lica. Dickstein se digao i pošaomu ususret.

- Nemoj to uzimati odviše k srcu, dijete. Taj ni je stvoren za muža.Karen je pogledala Ester, a potom opet prema vratima. Dickstein je otišao. Tren kasni je čula je

paljenje automobilskog motora i potom se zvuk udaljio.Ester je položila staru ruku na Kareninu mladenačku i stisnula je.

Karen nikad više nije vidjela Dicksteina. Nat Dickstein i Pierre Borg s jedili su na stražnjem sjedalu velikog crnog citroena. Vozio je

Borgov tjelesni čuvar koji je automatski pištolj položio na sjedalo kraj sebe. Jurili su kroz mrak aispred njih nije bilo ničeg osim snopova reflektora. Nat Dickstein se bojao.

On sebe nikad ni je držao onakvim kakvim su ga drugi vidjeli: vještim, čak briljantnim agentom,koji je dokazao sposobnost da preživi gotovo svaku opasnost. Kasni je, kad misija počne i on semora osloniti na razum i spontano izići nakraj sa strategijom, problemima i karakterima, neće bitivremena za strah. Ali sad, kad ga je Borg htio uputiti, nije mogao kovati nikakvih planova, razvi jatipredviđanja, ni ocjenjivati karaktere. Znao je samo da se morao lišiti svog mira i napustiti težakfizički rad, zemlju, sunce i brigu o urodu, te da pred njim leže strašni rizici i velika opasnost, laži iboli, prolijevanje krvi i možda njegova smrt. Zato se stisnuo u ugao sjedala, čvrsto prekriženih ruku inogu, promatrajući Borgovo jedva vidljivo lice, dok mu je strah pred nepoznatim grčio želudac iizazivao mučninu.

U mutnom, promjenljivom svjetlu Borg je izgledao poput diva iz bajki. Imao je krupne crte lica:debele usne, široke jagodice i ispupčene oči ispod gustih obrva. U djetinjstvu su mu neprestanogovorili da je ružan i tako je izrastao u ružnog muškarca.

Kad mu je bilo nelagodno kao sada, rukama bi neprekidno dodirivao lice, pokrivao usta, trljaonos, grebao se po čelu kako bi nesvjesno prikrio nelijepe pojedinosti. Jednom ga je u trenutkusmirenosti, Dickstein upitao: "Zašto se izdireš na svakog?", a on mu je odgovorio: "Zato što su svitako prokleto dopadljivi."

Nikad nisu znali na kojem jeziku da se sporazumijevaju. Borg je bio rođeni francuski Kanađanin ihebrejskim se teško služio. Dicksteinov je hebrejski bio dobar, francuski prolazan. Obično bi seodlučili za engleski.

Dickstein je već deset godina radio za Borga, ali mu se on ni sad ni je sviđao. Držao je da shvaćaBorgov nemiran, nesretan karakter, i cijenio je njegovu stručnost i fanatičnu predanost tajnoj službi,ali Dicksteinu to nije dostajalo da bi nekog čovjeka volio. Kad mu je Borg lagao, uvi jek je za toimao dobrih, razumnih razloga, ali mu je Dickstein ipak zamjerao laž.

Osvećivao mu se tako da je Borgovu taktiku upotrebljavao protiv njega samog. Zatajio bi kamoodlazi, ili bi naveo lažne podatke. Kad je provodio neku operaciju nikad se nije javljao po planu,jednostavno bi nazvao ili slao poruke sa zapovjednim zahtjevima. Ponekad bi zatajio cijeli plan ilidio plana. To je sprečavalo Borga da se uplete s vlastitim shemama, ali bilo je gotovo sigurni je tako,jer, koliko je Borg znao, Dickstein bi se možda smatrao obaveznim da sve što zna, saopćipolitičarima; a što su ovi znali, moglo je naći put do uši ju protivnika.

Dickstein je bio svjestan snage svog položaja, bio je zaslužan za mnoge trijumfe u Borgovojkarijeri, a to je iskorištavao do krajnosti.

Citroen je projurio kroz arapski gradić Nazaret, potpuno pust jer je vjerojatno na snazi bioredarstveni sat, i uronio u noć u smjeru Tel Aviva. Borg je pripalio tanku cigaru i počeo objašnjavati.

- Nakon šestodnevnog rata neki je mudrac u Ministarstvu obrane napisao referat pod naslovom"Neizbježno uništen je Izraela". Iznio je sljedeći dokaz: u ratu za nezavisnost kupovali smo oružje odČehoslovačke. Kad se sovjetski blok postavio na stranu Arapa, obratili smo se Francuskoj i kasni jeZapadnoj Njemačkoj. Njemačka je povukla sve dogovore čim su Arapi nanjušili stvar. Francuska jenakon šestodnevnog rata uvela embargo. Britani ja i SAD se stalno nećka ju da nam isporuče oružje.

Gubimo naše izvore jedan za drugim.Recimo da možemo nadoknaditi te gubitke pronalažen ja novih liferanata i izgradnjom vlastite

industrije oružja. Pa i tad bi ostala činjenica da Izrael mora gubiti trku u naoružanju Bliskog istoka.Petrolejske zemlje će u bliskoj budućnosti postati bogati je od nas. Naš vojni budžet je već i sad

strahoviti teret za privredu, dok naši neprijatelji neznaju kamo s novcem. Kad oni imaju deset tisućatenkova, nama treba šest tisuća; kad oni imaju dvadeset tisuća tenkova, nama treba dvanaest tisuća itako dalje. Ako oni svake godine udvostruče nabavu oružja, mogu time našu privredu uništiti a da nisuispalili ni jednog metka.

Najnovija povi jest Bliskog istoka pokazu je da svakih deset godina izbi je poneki ograničeni rat.Logika tog ponavljan ja uperena je protiv nas. Arapi sebi mogu dopustiti da povremeno izgube

neki rat.Mi ne možemo: naš prvi poraz bit će i naš posljednji rat. Zaključak: održanje Izraela zavisi od

toga da razbijemo ukleti krug koji su nam nametnuli naši neprijatelji.Dickstein je kimnuo.- To baš ni je neka nova misao. To je uobičajeni argument "mira po svaku cijenu". Pretpostavljam

da su tog mudraca za taj pametni dokument napirili iz Ministarstva obrane.- Dvije greške. Njegova misao ima nastavak:"Moramo idućoj arapskoj armiji koja prekorači našu granicu zadati udarac koji će je trajno

onesposobiti ili moramo posjedovati bar moć da to učinimo. Moramo imati nuklearno oružje."Dickstein je trenutak šutio, potom je s polaganim zviždukom ispustio dah. Bila je to jedna od onih

fantastičnih ideja koja se činila potpuno očitom čim je izrečena. Time bi se sve izmijenilo. Pokušaoje probaviti njezine posljedice. U glavi mu je vrvjelo od pitan ja. Da li je to tehnički izvodivo? Bi liAmerikanci pomogli? Bi li izraelski kabinet dao privolu?

Bi li Arapi odgovorili svojom bombom? Naposljetku je rekao:- Bistar momak u Ministarstvu obrane? Vraga.Taj je prijedlog dao Mose Dajan.- Bez komentara.- Je li kabinet pristao?- Vodila se duga debata. Neki su stariji političari izjavljivali da nisu došli čak dovde da bi

vidjeli kako Bliski istok nestaje u atomskom holokaustu.Ali opozicija se prvenstveno oslonila na argument da će i Arapi pribaviti bombu, ako je mi

budemo imali, i da onda možemo početi otpočetka. Bila je to, kako se pokazalo, njihova najvećagreška. - Borg je posegnuo u džep i izvukao plastičnu kutijicu. Predao ju je Dicksteinu. Dickstein jeupalio unutrašnju rasvjetu u automobilu da bi kutijicu pregledao. Bila je dugačka otprilike četiricentimetra, plosnata i plava.

Kad ju je otvorio našao je malu omotnicu od čvrstog papira koja štiti od svjetla.- Što je to?- U veljači je jedan fizičar, po imenu Friedrich Schulz, posjetio Kairo - rekao je Borg. –

Austrijanac je, ali radi u SAD. Navodno je proveo odmor u Europi, ali je njegovu avionsku kartu zaEgipat platila egipatska vlada. Dao sam ga pratiti, ali je našem čovjeku izmaknuo i nestao na 48 sati uZapadnoj pustinji. Sa satelitskih snimaka CIA-e znamo da se u tom dijelu pustinje izvode velikigrađevinski radovi.

Kad se Schulz vratio, u džepu mu je bilo ovo. To je džepni dozimetar. Omotnica, koja ne propušta

svjetlo, sadrži komad običnog filma. Kutija se nosi u džepu ili na reveru ili o remenu hlača. Kad jenosilac izložen zračenju, film nakon razvijanja pocrni.

Dozimetar nose obavezno po prirodi posla oni koji posjećuju atomsko postrojenje ili u njemurade.

Dickstein isključi svjetlo i vrati Borgu kutijicu.- Želiš reći da Arapi već rade na atomskoj bombi - upitao je tiho.- Tako je. - Borg je nepotrebno glasno govorio.- Stoga je kabinet opunomoćio Dajana da proizvede vlastitu bombu.- U principu, da.- Kako to?- Postoji nekoliko praktičnih teškoća. Mehanizam proizvodnje je jednostavan, zapravo kao satni

mehanizam bombe. Svatko tko može proizvesti konvencionalnu bombu, može proizvesti i atomsku.Problem je u tome kako nabaviti eksplozivni materijal, to jest plutonij. Plutonij se dobiva u

atomskom reaktoru. Kao nusprodukt. Mi imamo reaktor kod Dimone u pustinji Negev. Jesi li to znao?- Da.- To je naša najslabije čuvana tajna. No mi nemamo ureda je kojima bi iz iskorištenog atomskog

materi jala izvlačili plutonij. Mogli bismo sagraditi postrojenje za reprocesiranje, ali je problem utome što nemamo vlastitog urana kojim bismo hranili reaktor.

- Trenutak - Dickstein se namrštio. - Ta mi moramo imati urana ako naš reaktor normalno radi.- Točno. Dobavljamo ga iz Francuske i to pod uvjetom da vratimo istrošeni materijal tako da oni

dobi ju plutonij.- A drugi snabdjevači?- Ti bi postavili iste uvjete, oni su dio međunarodnog ugovora o zabrani širen ja nuklearnog

oružja.- Ali ljudi u Dimoni bi mogli malo upotrijebljenog goriva odvojiti a da to nitko ne bi uočio.- Ne bi. Može se precizno izračunati koliko se iz količine isporučenog urana mora dobiti

plutonija. Ta se roba pažljivo važe, to je skup materi jal.- Problem je dakle kako nabaviti uran.- Točno.- A rješenje?- Rješenje je da ga ti ukradeš.Dickstein je svrnuo pogled kroz prozor. Mjesec je izišao i osvijetlio stado ovaca, koje se - čuvao

ga je arapski pastir sa štapom - stisnulo u uglu polja: biblijski prizor. O tome se dakle radilo, o kradiurana za zemlju u kojoj teče med i mlijeko. Prošli put se radilo o ubojstvu terorističkog vođe uDamasku; pri je toga o ucjeni bogatog Arapina u Monte Carlu, da bi uskratio financijsku podrškufedajinima.

Sve dok je Borg govorio o politici, Schulzu i atomskim reaktorima, Dicksteinovi osjećaji bili supotisnuti. Sad ga je podsjetio da se sve to tiče njega osobno. Vratio se strah, a s njim i sjećanje. Kadmu je otac umro, obitelj je neizmjerno osiromašila, i kad god su se pojavili vjerovnici, Nat je moraona vrata da bi rekao kako majka ni je kod kuće. Bilo mu je trinaest i to ga je nepodnošljivoponižavalo, jer su vjerovnici znali da laže, a on je znao da oni to znaju.

Uvijek su ga gledali s mješavinom prezira i sažaljenja koja mu je prodirala do kosti ju. Tajosjećaj nikad neće zaboraviti, vraćao mu se iz podsvijesti kad god je netko rekao nešto slično kao

sada Borg:"Mali Nathanielu, idi i ukradi malo urana za našu domaju."Uvijek je pitao majku: "Zar to doista moram?", a sad je upitao Borga:- Ako ga ionako mislimo ukrasti, zašto ga ne kupimo i jednostavno odbijemo vratiti za

reprocesiranje?- Jer bi tad svatko znao što namjeravamo.- Pa onda?- Reprocesiranje zahtijeva vremena, mnogo mjeseci. Za to se vrijeme mogu dogoditi dvije stvari:

Egipćani mogu ubrzati svoj program, ili nas Amerikanci mogu pritisnuti da ne proizvedemo bombu.- Oh! - Stvar je bila još gora. - Znači, tražiš da ukradem materijal, a da nitko ne otkrije tko je tat.- To ni je dovoljno. - Borgov je glas bio oštar i hrapav. - Nitko ne smije naslutiti da je roba

ukradena. Mora se postići dojam da je materijal samo izgubljen. Želio bih da vlasnici i međunarodnetajne službe zbog tog nestanka budu u takvo j neprilici da pokuša ju stvar zataškati. A ako kasni jeotkriju da su bili pokradeni, njihova akcija zataškavanja će ih kompromitirati.

- Jednom će sve to jamačno izbiti na vid jelo.- Ne smije pri je nego što proizvedemo bombu.Izbili su na obalnu cestu koja je od Haife vodila u Tel Aviv. Dok je automobil jurio kroz noć,

Dicksteinu je ponekad uspjelo da na tren ugleda Sredozemno more koje je na mjesečini blistalo poputdragulja. Kad je ponovo progovorio, iznenadio ga je prizvuk umorne rezignacije u vlastitom glasu.

- Koliko nam urana treba?- Žele dobiti dvanaest bombi. To bi u obliku žute pogače, to je uranska rudača, bilo otprilike

stotinu tona.- Tu količinu ne mogu prenijeti u džepu. - Dickstein je nabrao čelo. - Što bi stajalo kad bismo je

kupili?- Nešto više od mili jun dolara.- I ti vjeruješ da će pokradeni stvar zataškati?- Ako se krađa izvede kako treba.- Kako?- To je tvoj problem, Gusaru.- Nisam baš uvjeren da se to može izvesti.- Mora se. Rekao sam premijeru da ćemo to obaviti. Moja karijera je u igri, Nate.- Prestani s tom tvojom prokletom karijerom.Borg je pripalio novu cigaru, što je bila nervozna reakcija na Dicksteinovu prezirnu primjedbu.Dickstein je spustio staklo nekoliko centimetara da ispusti dim. Neočekivana neprijateljska

reakcija nije bila ni u kakvoj vezi s Borgovom osobnom nespretnošću: ni je bio sposoban shvatiti štoljudi prema njemu osjećaju. Dickstein je planuo jer ga je uzrujala vizi ja atomskih gljiva nadJeruzalemom i Kairom, slike pamučnih polja na Nilu i vinograda na Generetskom jezeru zasutihatomskim pepelom, požarom uništenog Bliskog istoka, djece koja bi još pokoljenjima patila oddeformacija i genetskih poremećaja.

- Još vjerujem da je alternativa mir.Borg je slegnuo ramenima.- Kako da to znam? Ne miješam se u politiku.- Sranje.

- Čuj me, ako drugi dobi ju bombu, trebamo je i mi, zar ne? - uzdahnuo je Borg.- Ako se radi samo o tome, trebali bismo sazvati konferenciju za štampu i objaviti da Egipćani

proizvode bombu, pa bi ih zatim ostali svijet urazumio. Alt mislim da naši ljudi žele bombu po svakucijenu. Vesele se što sad ima ju i ispriku za to.

- Možda imaju pravo! - uzvratio je Borg. – Ne možemo svakih par godina ratovati; možda ćemojednom izgubiti.

- Možemo sklopiti mir.- Baš si prokleto naivan - odrezao mu je Borg.- Kad bismo u nekoliko točaka popustili, u okupiranim područjima, zakonu o povratku, jednakim

pravima za Arape u Izraelu...- Arapi imaju jednaka prava.Dickstein se bez radosti osmjehnuo.- Baš si prokleto naivan.- Slušaj! - Borg se trsio da ne izgubi strpljenje.Dickstein je shvatio njegov bijes, bila je to reakcija mnogih Izraelaca. Držali su da bi to bio

početak kraja. Kad bi takve liberalne ide je uhvatile korijena, jedan bi ustupak slijedio drugi, dok nebi Arapima uz rukoljub vratili zemlju, a takva je budućnost pogađala sam korijen njihova identiteta. -Slušaj - ponovio je Borg. - Možda bismo trebali naše prirodno pravo dati za zdjelu leće. Ali ovo jestvarnost i ljudi u našoj zemlji neće odabrati mir-po-svaku-cijenu. U dubini duše znaš da se ni Arapibaš ne trga ju za nekim mirom. Stoga u stvarnom životu još moramo s njima ratovati; a ako to većmoramo, onda je bolje da ih pobjeđujemo. No, da bismo bili sigurniji u pobjedu, moraš pribavitinešto urana.

- Kod tebe mi se najmanje sviđa to što si obično u pravu - odgovorio je Dickstein.Borg je spustio okno i izbacio opušak. Za njim je na cesti ostala pruga iskara. Pred njim su

izronila svjetla Tel Aviva. Zamalo će stići.- Znaš, s većinom mojih ljudi ne moram svaki put kad im dam zadatak raspravljati o politici.Jednostavno prime direktive kao što se agentima i pristoji.- Ne vjerujem ti - rekao je Dickstein. - Ovo je nacija idealista. Inače ne bi vrijedila ništa.- Možda.- Jednom sam upoznao čovjeka koji se zvao Wolfgang, a uvi jek je tvrdio: "Ja samo provodim

naredbe." Potom bi mi uvi jek iznova slomio nogu.- O tome si mi pričao.Kad neka tvrtka nam jesti knjigovođu da joj vodi knjige, onda on najprije objavi da s ukupnom

financijskom politikom tvrtke ima toliko posla da mora namjestiti pomoćnog knjigovođu koji ćevoditi knjige. I u špijunaži je slično. Neka zemlja osnuje tajnu službu da bi doznala koliko susjed imatenkova i gdje su stacionirani, i pri je nego kažeš hop, tajna služba objavljuje da je tako zaposlenanadziranjem subverzivnih elemenata u vlastitoj zemlji, da joj je potrebna posebna služba koja će seposvetiti vojnoj kontrašpijunaži.

Upravo to se dogodilo 1955. u Egiptu. Tek rođena, tajna služba bila je podijeljena u dva odjela:Vojna tajna služba imala je zadaću da prebrojava izraelske topove, a Odjel općeg istraživan ja jeubirao slavu.

Da bi sve bilo još zamršenije, čovjek koji je rukovodio s oba odjela nosio je titulu direktoraOpće tajne službe. Teoretski je ta j direktor podnosio izvještaj ministru unutrašnjih poslova. Ali

postoji druga činjenica s kojom se špijunski od jeli uvi jek mora ju natezati, a to je da šef državeuvijek pokušava sve strpati pod svoju kontrolu. Za to postoje dva razloga.

Jedan je da špijuni stalno razotkriva ju luđačke planove za atentate, ucjene i invazije, koji mogubiti strahovito nezgodni ako se prometnu u djelo; stoga predsjednici i premijeri vole takve odjeleosobno držati na oku. Drugi je razlog da su tajne službe izvor moći, osobito u manje stabilnimzemljama, i da šef države zbog jednostavnosti nastoji sebi tu moć osigurati.

Tako je direktor Opće tajne službe u Kairu, općenito u praksi podnosio izvještaj izravnopredsjedniku ili ministru u funkciji predsjednika.

Kawash, visoki Arapin koji je saslušavao i usmrtio Tofika i kasni je predao dozimetar Borgu,

radio je u od jelu Opće istražne službe, blistavi je civilne polovice tajne službe. Bio je inteligentan idostojanstven čovjek velikog integriteta, ali i duboko religiozan, sve do granica misticizma. Bila je toona nepokolebljiva, moćna vrst misticizma koja može dovesti do najnevjerojatnijih, da ne kažemnajbizarnijih, predodžbi realnog svijeta. Priklan jao se struji kršćanstva koja je tvrdila da je u Biblijipovratak Židova u obećanu zemlju bio predznak smaka svijeta. Stoga je bio grijeh suprotstavljati setom povratku, a raditi za njega, sveta zadaća. Iz tog je razloga Kawash bio dvostruki agent.

Posao mu je bio sve. Vjera ga je odvela u tajni život i postupno udaljila od prijatelja, susjeda i, srijetkom iznimkom, obitelji. Ni je imao nikakvih drugih ambicija do da dospi je u nebo. Kako je živioasketski, njegov se jedini zemaljski užitak sastojao u tome da u špijunskoj igri prikuplja poene.Kawash je neobično sličio Borgu, s tom razlikom što je bio sretan. Međutim, ovog trenutka bio jezabrinut. U aferi koja je počela s profesorom Schulzom dosad je poene gubio, a to ga je tištalo.Problem je bio u tome što projekt Gattara nije vodila služba Općeg istraživanja već njezina drugapolovica, Vojna tajna služba. Međutim, Kawash je postio i meditirao, i u dugim noćima skovao plankako da prodre u tajni projekt.

Njegov dugi bratić Asam, bio je zaposlen u uredu direktora Opće tajne službe, tijela koje jekoordiniralo vojnu i opću špijunažu. Asam je imao viši položaj od Kawasha, ali je Kawash biopametniji.

Dva bratića sjedila su u stražnjoj prostoriji male, prljave kavanice nedaleko od Trga Šerif Paše,pijući mlaki liker od limuna i otpuhujući dim u muhe. U ljetnim odi jelima i s brkovima a la Naserizgledali su kao blizanci. Kawash je nastojao od Asama saznati nešto o projektu Gattara. Smislio jekako će mu prići a da Asam ne posumnja, ali je znao da mora postupiti vrlo istančano da bi dobioAsamovu podršku. Usprkos zabrinutosti koju je skrivao, djelovao je nepokolebljivo kao uvi jek.

Počeo je s naoko izravnim pitanjem.- Bratiću, znaš li što se odvi ja u Gattari?Asamovo dopadljivo lice postalo je neprobojno.- Ako ne znaš, ne mogu ti reći.Kawash je odmahnuo glavom kao da ga je Asam pogrešno shvatio.- Ne tražim da odaješ tajne. Osim toga, pogađam kakav je to projekt. - Slagao je. - Samo,

uznemirava me što je Maraji povjeren nadzor nad njim.- Zašto?- Zbog tebe. Mislim na tvoju karijeru.- Mene to ne zabrinjava...- Trebalo bi. Jamačno znaš da Maraji želi tvoj položaj.

Vlasnik kavanice donesao je tanjur s maslinama i dva plosnata somuna. Kawash je šutio dok sečovjek ni je udaljio. Promatrao je kako se Asamova prirođena nesigurnost hrani lažju o Maraji.

Kawash je nastavio:- Pretpostavljam da Maraji podnosi izvještaje izravno ministarstvu.- Ali ja vidim sve dokumente - branio se Asam.- Ne možeš znati što on ministru govori u četiri oka. Njegova je pozicija neobično jaka.Asam se namrštio.- Kako si, uostalom, doznao za taj projekt?Kawash se naslonio na hladan betonski zid.- Jedan Marajiev čovjek obavljao je u Kairu posao tjelohranitelja i uočio da ga prate. Pratio ga je

izraelski agent po imenu Tofik. Maraji nema operativce u gradu, stoga je tjelohraniteljev zahtjev zaakciju bio proslijeđen meni i ja sam uhapsio Tofika.

Asam je zgađeno frknuo.- Dosta je zlo kad se daš uhoditi. Još je gore obratiti se pogrešnom odjelu za pomoć.

Nevjerojatno!- Možda možemo nešto poduzeti, bratiću.Asam je počešao nos rukom punom prstenja.- Nastavi.- Izvijesti direktora o Tofiku. Reci da Maraji, usprkos svojim znatnim talentima, čini greške u

izboru svojih ljudi, jer je u usporedbi s tobom još mlad i neiskusan. Zahtijevaj da tebi povjere nadzornad projektom Gattara. Zatim taj zadatak povjeri čovjeku koji nam je odan.

Asam je polagano kimnuo.- Shvaćam.Kawash je osjetio da mu je uspjeh nadomak ruke. Prignuo se naprijed.- Direktor će ti biti zahvalan što si otkrio propust u tom strogo povjerljivom zadatku. A ti ćeš tako

doći u položaj da držiš na oku sve što Maraji poduzima.- Vrlo dobar plan - pohvalio je Asam. – Još danas ću razgovarati s direktorom. Zahvalan sam ti,

bratiću.Kawash je htio još nešto reći, ono najvažnije, i to u najprikladnijem trenutku. Za nekoliko minuta,

odlučio je. Ustao je.- Zar nisi uvi jek bio moj zaštitnik?Izišli su rame uz rame u gradsku žegu.- Odmah ću pronaći prikladnog čovjeka – dodao je Asam.- Ah, da - rekao je Kawash kao da se tek sad sjetio. - Imam idealnog čovjeka za to. Inteligentan

je, snalažljiv i vrlo diskretan, a uz to je sin mog pokojnog šurjaka.Asam je stisnuo oči.- Znači da bi i tebi podnosio izvještaje.Kawash se pričini uvri jedenim.- Ako je moja molba pretjerana... - raširio je rezignirano ruke.- Ne - rekao je Asam. - Uvi jek smo jedan drugom pomagali.Stigli su na ugao i tamo se rastali. Kawash se trsio da sakri je likovanje.- Poslat ću ti tog čovjeka. Vidjet ćeš da je potpuno pouzdan.- U redu - pristao je Asam.

Pierre Borg je poznavao Dicksteina dvadeset godina. Kad su se 1948. upoznali, Borg je bio

uvjeren da mladić, bez obzira na potez s tovarom oružja, nije prikladan za agenta. Bio je mršav,blijed, plah i bezizražajan. Ali o tome ni je odlučivao Borg te je Dickstein stavljen na probu. Borg jeubrzo morao priznati da je mladić doduše bezizražajan ali zato vraški spretan. Imao je također nekičudan šarm koji Borg nikad ni je shvatio. Neke žene u Mossadu su ludovale za njim, dok ga drugenisu trpjele. Dickstein ionako nije pokazivao nikakav interes, u njegovom dosjeu je stajalo:"seksualni život - nepostojeći".

S godinama su Dicksteinova okretnost i samopouzdanje porasli, i sad se Borg više u njegapouzdavao nego u bilo kog drugog. Da je sam Dickstein bio ambiciozniji, možda bi sad bio naBorgovu položaju.

Pa ipak, Borg nije vjerovao da će Dickstein moći izvesti ta j zadatak. Rezultat političke debate oatomskom oružju bio je jedan od onih glupih kompromisa, koji tako otežavaju posao činovnika:pristalo se na kradu urana pod uvjetom da ona bude tako izvedena da nitko ne sazna, bar cijeli nizgodina, da je počinitelj Izrael. Borg se borio protiv te odluke, bio je za iznenadnu, brzu otimačinu aposljedice neka idu kvragu. U kabinetu je prevagnuo nešto uravnoteženiji način rješavanja stvari; alina Borgu i njegovim ljudima je ostalo da se odluka provede u djelo.

U Mossadu je bilo i drugih ljudi koji su jednako kao Dickstein mogli izvesti neki zadani plan.Jedan od tih bio je Mike, voda specijalnih odreda, a naposljetku i sam Borg. Ali samo je

Dicksteinu Borg mogao reći: problem je taj a ti ga sad riješi.Obojica su provela dan u gradiću Ramat Ganu, nadomak Tel Aviva, u kući koja je Mossadu

služila kao sklonište. Provjereni službenici Mossada kuhali su im kavu, posluživali ih jelom istražarili u vrtu s revolverima pod sakoima. Ujutro je Dickstein dugo razgovarao s mladim docentomfizike iz Weizmannova instituta u Rehovotu. Znanstvenik je nosio dugačku kosu i kravatu sa cvjetnimuzorkom; najvećom jasnoćom i beskrajno strpljivo objasnio mu je kemijska svojstva urana, bitradioaktivnosti i funkcioniranje reaktora. Poslije ručka Dickstein je razgovarao s nekim upravnimčinovnikom iz Dimona o rudnicima urana, postrojenjima za oplemenjivanje, tvornicama kojeproizvode atomsko gorivo, uskladištenju i transportu; sigurnosnim i međunarodnim propisima; oMeđunarodnoj agenciji za atomsku energiju, Američko j komisiji za atomsku energiju, Britanskojdirekciji za atomsku energiju, Euratomu. Navečer su Borg i Dickstein za jedno večerali, Borg kaoobično dijetno, što je provodio s malo oduševljenja. Nije jeo kruh uz janjetinu na ražnju, ali je zatogotovo sam ispio bocu crvenog izraelskog vina. Isprika mu je bila da mora primiriti živce kakoDickstein ne bi primijetio njegovu zabrinutost.

Poslije večere dao je Dicksteinu tri ključa.- U sefovima u Londonu, Bruxellesu i Zurichu naći ćeš dodatne papire - rekao je - pasoše,

vozačke dozvole, gotovinu i revolver. Kad moraš promijeniti identitet, ostavi dotadašnje dokumente usefu.

Dickstein je kimnuo.- Kome se javljam, tebi ili Mikeu?Borg je pomislio: ionako se nikad ne javljaš, prokletniče. Rekao je:- Meni, molim. Nazovi me kad god ti se pruži prilika i upotrijebi naš žargon. Kad me ne možeš

naći, stupi u vezu s bilo kojim našim konzulatom i primijeni šifru za sastanak. Nastojat ću doći k tebi,bez obzira gdje se nalazio. U krajnjem slučaju pošalji šifrirano pismo diplomatskom poštom.

Dickstein je bezizražajno kimnuo: sve je to bila rutina. Borg se zagledao u njega i pokušao muproniknuti u misli. Što je osjećao? Je li uvjeren da će izvesti zadatak? Ima li kakvih planova? Je linamjeravao pokušati a potom javiti da je plan neizvediv?

Je li bio istinski uvjeren da je Izraelu potrebna bomba?Borg je sve to mogao pitati, ali ne bi dobio odgovor.- Vjerojatno postoji neki krajnji rak.- Da, ali ga još ne znamo. - Borg je počeo nabadati luk iz ostatka salate. - Moramo izraditi svoju

bombu prije nego Egipćani dobiju svoju. To znači da tvoj uran mora ući u reaktor pri je negoegipatski reaktor proradi. Dalje sve ovisi o kemiji, ni jedna strana ne može ubrzati subatomskečestice. Tko prvi počne, prvi će i dovršiti.

- Potreban nam je agent u Gattari - rekao je Dickstein.- Radim na tome.Dickstein je kimnuo.- U Kairu moramo imati odličnog čovjeka.Borg je htio razgovarati o drugim stvarima.- Pokušavaš izvući informacije iz mene? – rekao je mrgodno.- Razmišljam naglas.Nekoliko trenutaka vladala je tišina. Borg je sažvakao još nekoliko komadića luka. Naposljetku je

rekao:- Rekao sam ti što hoću, ali sam tebi potpuno prepustio da odlučiš kako ćeš to postići.- Da, to jesi. - Dickstein je ustao. - Idem leći.- Jesi li već smislio gdje ćeš početi?- Da. Laku noć.

3.

Nat Dickstein se ni je mogao priviknuti na život tajnog agenta. Išlo mu je na živce neprestanopretvaran je. Uvi jek je morao lagati, skrivati se, izdavati se za nekog drugog, potajno pratiti ljude ipokazivati lažne dokumente činovnicima na aerodromima. Nije se mogao otresti straha da će ga netkoraskrinkati.

Vječno ga je progonila mora u kojoj bi ga iznenada okružili policajci. Vikali su: "Ti si špijun!", ivukli u zatvor gdje su mu lomili nogu.

I sad se osjećao nelagodno. Bio je u zgradi Jean Morerlet na luksemburškom Kirchbergu, nadrugoj strani uske riječne doline, nasuprot gradu na brežuljku. S jedio je na ulazu u urede upraveSigurnosne službe Euratoma, memorirajući lica namještenika koji su stizali na posao. Čekao ječovjeka iz odjela za štampu koji se zvao Pfaffer, ali je namjerno došao prerano da bi vidio postoji likakva slaba točka. Nezgodna strana tog plana bila je da su i svi namještenici vidjeli njegovo lice; alini je imao vremena za istančane mjere opreza. Pokazalo se da je

Pfaffer neuredan mladić, namrgođena lica, s otrcanom smeđom aktovkom. Dickstein je pošao za njim u jednako neurednu kancelari ju i prihvatio ponuđenu kavu. Razgovarali su francuski. Dickstein sepredstavio kao novinar pariškog ureda opskurnog lista Međunarodna znanost. Pričao je Pfafferu kakoima ambiciju da radi za Američki znanstveni časopis.

- O čemu sad zapravo pišete?- Članak nosi naslov "NNM" - objasnio je Dickstein. - "Neobjašnjiv nestanak materi jala". U

Sjedinjenim Državama se neprestano gubi radioaktivni materijal. Kažu mi da ovdje u Evropi postojimeđunarodni sistem za stalno praćenje takvog materijala.

- Točno. Zemlje-članice prepuštaju Euratomu nadzor nad radioaktivnim materijalima. Imamo, uprvom redu, potpuni popis civilnih postrojenja gdje se drže zalihe: od rudnika, preko prerađivačkih iproizvođačkih tvornica, skladišta, reaktora, do postrojenja za reprocesiranje.

- Rekli ste civilna postrojenja.- Da. Vojna su izvan našeg utjecaja.- Nastavite. - Dicksteinu je grdno odlanulo jer je uspio Pfaffera potaknuti da govori prije nego što

je shvatio kako je Dicksteinovo znanje manjkavo.- Uzmimo kao primjer - nastavio je Pfaffer - postrojenje koje iz obične žute pogače proizvodi

radioaktivno gorivo. Sirovinu koja stiže u tvornicu inspektori Euratoma važu i analizira ju. Rezultatise unose u kompjutor Euratoma i uspoređuju s podacima inspektora u postrojenjima isporučiocamaterijala, u ovom slučaju vjerojatno kakvim rudnikom urana. U slučaju da postoji razlika izmeđukoličine koja je isporučena i one koja je primljena u tvornici, kompjutor će upozoriti. Sličnamjerenja, količine i kvalitete, provode se i na materijalu koji izlazi iz tvornice. Ovdje se podaciuspoređuju s informacijama inspektora u postrojenjima kojima se gorivo isporučuje, vjerojatnonuklearno j centrali. Osim toga, sav se otpad u tvornici važe i analizira. Taj se proces kontrole ipovratne kontrole provodi sve do konačnog odlagan ja radioaktivnog otpada. Mimo toga, najmanjedvaput godišnje se u postrojenjima provodi inventura zaliha.

- Shvaćam. - Dicksteina kao da je to impresioniralo. Osjećao se potpuno obeshrabreno. Bezsumnje je Pfaffer pretjerivao u prikazivanju djelotvornosti sistema, ali čak i ako su provodili pola odpropisanih mjera, kako bi bilo tko mogao otuđiti stotinu tona žute pogače a da to kompjutori neregistrira ju? Da bi Pfaffera ponukao na daljnji razgovor ubacio je primjedbu: - Znači da u svakom

trenutku vaš kompjutor zna lokaciju svake hrpice urana u Evropi.- Unutar zemalja-članica: Francuske, Njemačke, Italije, Belgije, Nizozemske i Luksemburga. I ne

samo urana nego svekolikog radioaktivnog materi jala.- Kako stoji s transportima?- Svaki mora biti odobren s naše strane.Dickstein je zaklopio notes.- Čini se da je sistem dobar. Mogu li ga vidjeti na djelu?- To ne ovisi o nama. Morate se obratiti atomskoj direkciji u odnosnoj zemlji-članici i zatražiti

dopušten je za obilazak jednog postrojenja. Neka imaju uvedene obilaske s vodičem.- Možete li mi dati popis njihovih telefonskih brojeva?- Kako da ne. - Pfaffer je ustao i otvorio ormar za spise.Dickstein je riješio jedan problem, da bi se suočio s novim. Htio je saznati gdje može zaviriti u

stan je zaliha radioaktivnih materi jala, a sad je dobio odgovor. U kompjutoru Euratoma. Ali sav jeuran, za ko ji je komp jutor znao, bio podložan strogoj kontroli i stoga ga gotovo ni je bilo mogućeukrasti.

Dok je s jedio u malom, neurednom uredu i gledao kako samodopadni Herr Pfaffer ruje po starimizjavama za štampu, Dickstein je pomislio: "Kad bi ti, sitni birokratu, znao moje namjere, pogodila bite kap." Svladao je osmijeh i raspoloženje mu se malo popravilo.

Pfaffer mu je pružio šapirografiran popis.Dickstein ga presavi je i gurne u džep.- Hvala vam na pomoći - rekao je.Pfaffer ga upita:- Gdje ste odsjeli?- U Alfi, nasuprot kolodvora.Pfaffer ga je otpratio do vrata.- Dobro se zabavite u Luxembourgu.- Nastojat ću - odgovorio je Dickstein i stisnuo mu ruku. Dickstein je pomogao svom pamćenju trikom koji je naučio još kao dijete, dok je s djedom sjedio

u pljesnivoj sobi iznad prodavaonice pita u Mile End Roadu, trseći se da raspozna čudna slovahebrejskog alfabeta. Uspijevalo mu je to ako se ograničio na karakteristike po jedinih oblika a sveostalo zanemario. To isto je Dickstein učinio s licima osoblja Euratoma.

Kasno poslije podne čekao je ispred zgrade Jean Monnet i promatrao ljude koji izlaze s posla.Neki su ga osobito zanimali. Sekretarice, kuriri i poslužiteljice kave nisu ga interesirali, a ni

visoki rukovodioci. Trebali su mu oni između: programeri kompjutora, šefovi po jedinih kancelari ja,malih od jela, pomoćnici i šefovi pomoćnika. Onima koji su najviše tome odgovarali nadjenuo jeimena s njihovim najuočljivijim karakteristikama: Dijamanta, Ukrućeni ovratnik, Tony Curtis,Beznosi, Sjedokosi, Zapata, Debeloguzi

Dijamanta je bila punašna ženica na pragu četrdesete, bez vjenčanog prstena. Njezin je nadimakpotjecao od jarkog svjetlucanja njezinih naočala.

Dickstein ju je slijedio na parkiralište, gdje se ugurala na vozačko sjedalo bijelog fiata 500.Njegov unajmljeni peugeot stajao je nešto podalje.

Prešla je Pont-Adolphe, i loše upravljajući ali vozeći polagano, prevalila oko petnaestakkilometara prema jugoistoku. Naposljetku je ušla u malo selo Mondorfles-Bains. Tamo je parkirala upopločenom dvorištu četvrtaste luksemburške kuće, čija su vrata bila okovana zakovicama.Otključala je ulazna vrata.

Dickstein je objesio o vrat fotoaparat i prošetao mjestom pri čemu je nekoliko puta prošao mimo

kuće Dijamante. Jednom ju je ugledao, kroz prozor, kako poslužuje staru ženu jelom.Mali fiat ostao je parkiran ispred kuće sve do ponoći, kad se Dickstein odvezao.Bio je to loš izbor. Dijamanta je bila neudata, živjela je sa starom majkom, ni bogata ni

siromašna, kuća je vjerojatno pripadala majci, i očigledno nije imala nekih strasti. Da je Dicksteinbio drukčijeg kova, možda bi je pokušao zavesti; drugog puta nije bilo da je dobije u šake.

Vratio se u hotel razočaran i potišten, neopravdano, jer je na osnovi podataka koje je imaoodabrao najprikladnije. Ipak, cijeli je dan potrošio na to i bio je nestrpljiv da se uhvati ukoštac sproblemom kako bi prestao brinuti o neodređenom i počeo brinuti o konkretnom.

I iduća tri dana bila su jalova. Zapata, Debeloguzi i Tony Curtis ispali su ćorci.Ali je Ukrućeni ovratnik bio pun pogodak.Bio je otprilike Dicksteinove dobi, vitak, elegantan muškarac u tamnoplavom odijelu s

jednobojnom plavom kravatom, i bi jelom košuljom uškrobljena ovratnika. Crna kosa, nešto dužanego što je uobičajeno za muškarca njegove dobi, sijedjela je iznad uši ju. Nosio je rukom rađenecipele.

Ukrućeni ovratnik je iz ureda pošao preko rijeke Alzette i krenuo uzbrdo u stari dio grada. Prošaoje uskom, kaldrmom popločenom ulicom i ušao u staru, s ceste malko uvučenu kuću. Za dvije minute upotkrovlju se rasvijetlio prozor.

Dickstein se otprilike dva sata motao oko kuće.Kad je Ukrućeni ovratnik ponovo izišao, bio je u tijesnim svijetlim hlačama i s narančastim šalom

oko vrata. Kosu je počešljao na čelo, što ga je činilo mlađim, a koračao je živahno.Dickstein ga je pratio u Rue Dicks gdje je nestao u nekoj neosvijetljenoj veži. Vrata su bila

otvorena ali se ni po čemu ni je dalo naslutiti što se u veži krije. Gole stepenice vodile su u podrum.Nakon nekog vremena do Dicksteina je doprla tiha glazba.Dva mladića s jednakim žutim trapericama prošla su mimo i ušla. Jedan mu se u prolazu

osmjehnuo i dobacio:- Da, ovdje je to.Dickstein je pošao za njima.Bio je to naoko običan noćni lokal sa stolovima i stolcima, nekoliko loža, malim plesnim podijem

i tri džezista u kutu. Dickstein je platio ulaznicu, sjeo u jednu od loža, držeći Ukrućeni ovratnik naoku.

Naručio je pivo.Pretpostavio je zašto je atmosfera tako diskretna, a kad se bol je osvrnuo njegova se pretpostavka

potvrdila: bio je to klub homoseksualaca. Dickstein još nikad ni je bio u takvom sastajalištu i doneklega je zbunilo što mu se malo što učinilo neobičnim.

Neki od muškaraca imali su diskretno našminkana lica, dva pretjerano nakićena tipa s jedila su zabarom, a neka vrlo lijepa djevojka držala se za ruku s postarijom ženom u hlačama; ali većina je

gostiju bila normalno odjevena, po mjerilima kicoške Evrope, i ni je bilo niti jednog muškarca uženskoj odjeći.

Ukrućeni ovratnik s jedio je ti jesno uz plavokosog muškarca sa smeđim dvorednim sakoom.Dickstein nije gajio predrasude prema homoseksualcima.

Ni je se vrijeđao ako je tko pogrešno pretpostavio da je i on homoseksualac zato što je zakoračiou četrdesetu a još je bio neženja. Za njega Ukrućeni ni je bio drugo do muškarac koji je radio zaEuratom i imao tajnu koja je izazivala u njemu osjećaj krivnje.

Dickstein je slušao glazbu i pio pivo. Prišao mu je konobar i upitao:- Jeste li sami, dragi moj?Dickstein je odmahnuo glavom.- Čekam prijatelja.Trio je smijenio gitarista koji je počeo pjevati vulgarne njemačke pučke pjesme. Dicksteinu je

većina dosjetki izmakla, ali su se ostali gosti valjali od smijeha. Nakon toga nekoliko je parovazaplesalo.

Dickstein je primijetio kad je Ukrućeni položio ruku na koljeno svome partneru. Ustao je i krenuoprema njihovo j loži.

- Halo - rekao je vedro - zar vas nisam nekidan vidio u uredu Euratoma?Ukrućeni je problijedio.- Ne bih znao...Dickstein je ispružio ruku.- Ed Rodgers. - Isto ime je naveo i Pfafferu. - Novinar.Ukrućeni je promrmljao:- Drago mi je. - Bio je potpuno zbunjen, ali ipak toliko prisutna duha da prešuti svoje ime.- Žurim - rekao je Dickstein. - Drago mi je što sam vas sreo.- Pa, doviđenja.Dickstein se okrenuo i napustio klub. Izveo je sve što je u tom trenutku bilo potrebno: Ukrućeni je

znao da je njegova tajna otkrivena i toga se prepao.Dickstein se vraćao u hotel, s osjećajem prljavštine i stida.Od Rue Dicks netko ga je pratio.Pratilac ni je bio profesionalac i nije nastojao da se prikrije. Održavao je razmak od petnaestak

ili dvadeset metara, a koraci su mu jednolično odjekivali po asfaltu.Dickstein se držao kao da ništa ne primjećuje.Prešao je ulicu i pritom iskosa pogledao pratioca: krupan mladić, dugačka kosa, iznošena smeđa

kožnata jakna.Nešto kasnije iz sjene je iskoračio drugi mladić, stao ispred Dicksteina i prepriječio mu put.

Dickstein je stao i čekao. Pomislio je: što je sad ovo, dovraga? Ni je mogao zamisliti da ga većprate. A zašto bi netko, koji ga daje pratiti, upotrijebio nespretne amatere s ulice?

U uličnom svjetlu zasjala je oštrica noža. Pratilac se sasvim približio.Mladić ispred njega je rekao:- Pa lijepo, pešo, daj svoju lisnicu.Dicksteinu je odahnulo. Bili su to ulični džepari koji su pretpostavili da će svatko tko iziđe iz

noćnog kluba biti lak plijen.

- Nemojte me tući - molio je Dickstein. - Dat ću vam novac. - Izvukao je lisnicu.- Lisnicu - rekao je mladić.Dickstein se nije htio s njima tući. Novac je mogao lako nadomjestiti, ali da izgubi sve svoje

dokumente i kreditne kartice, bilo bi vrlo nezgodno.Uzeo je novčanice iz lisnice i ponudio im.- Trebaju mi dokumenti. Uzmite novac, neću vas pri javiti.Onaj iza njega je rekao:- Daj kreditne kartice.Momak pred n jim bio je slabi je grade. Dickstein ga je oštro promjerio i upitao:- Zašto ne odustaneš dok ti je sreća sklona, sinko? - Potom je produžio, zaobišavši mladića sa

strane kolnika.Kožnati potplati zabubnjali su po asfaltu kad se drugi bacio na Dicksteina. Sad je preostala još

samo jedna mogućnost za svršetak tog susreta.Dickstein se naglo okrenuo, ščepao nogu mladića koji ga je htio udariti, povukao je, zavrnuo i

slomio napadačev gležanj. Mladić je kriknuo od bola i srušio se.Sad je onaj sa nožem skočio na Dicksteina. On je odskočio, nogom udario napadača u cjevanicu,

ponovo uzmaknuo i još jednom navalio. Mladić je zamahnuo nožem. Dickstein je izmaknuo i po trećiput udario u isto mjesto. Čulo se pucan je kosti i mladić se stropoštao.

Dickstein je trenutak stajao i promatrao obojicu ozlijeđenih. Osjećao se poput oca kojem su djecatako dugo dosađivala dok mu ni je preostalo drugo do da ih istuče. "Zašto ste me natjerali na ovo",pomislio je. Bili su doista još djeca, možda sedamnaestogodišnjaci. Obojica zli, lovili suhomoseksualce.

Ali upravo je to i Dickstein radio te večeri.Pošao je dalje. Bila je to noć koju je želio zaboraviti. Odlučio je ujutro otići iz grada.Kad se Dickstein nalazio na zadatku zadržavao se što je mogao više u hotelsko j sobi kako bi ga

što manje ljudi vidjelo. U takvim je razdobljima mogao pitati teška pijanica, ali ni je bilo razboritoda pije na zadatku, alkohol je otupljivao oštricu njegove budnosti, a u druga vremena ni je osjećaonikakve potrebe za pićem. Mnoge je sate proveo gledajući kroz prozor ili s jedeći pred televizorom.Ni je šetao ulicama, ni je s jedio u hotelskim barovima, ni je čak ni jeo u hotelskim restoranima, uvijek je naručivao jelo u sobu, Ali i mjere opreza imale su granicu. Ni je mogao postati nevidljiv. Upredvorju hotela Alfa u Luxembourgu naletio je na nekog tko ga je poznavao.

Stajao je na recepciji i odjavljivao se. Pregledao je račun, dao karticu na ime Eda Rodgersa ičekao da potpiše listić American Expressa, kad ga je glas iza leđa oslovio engleski:

- Zaboga! Pa to je Nat Dickstein, zar ne?Takvog se trenutka uvijek bojao. Kao svaki agent koji se služi lažnim dokumentima, živio je u

stalnom strahu da ne susretne nekog iz davne prošlosti koji bi ga mogao raskrinkati. Ovo je bila onamora s policajcima koji su vikali: "Špijun!", i pljeniteljem koji je ustrajao u tvrdnji: "Tvoja je matikod kuće. Zavirio sam i vidio je kako se krije ispod stola."

Kao svaki agent bio je spreman na takav trenutak. Pravilo je bilo jednostavno: Ma tko bio, ti gane poznaješ U školi su to vježbali. Dobili bi naredbu:

"Danas ste Chaim Meyerson, student strojarstva", i tako dalje. Zatim su morali obilaziti, govoritio svojem poslu i biti Chaim Meyerson; predvečer su se pobrinuli da čovjek naleti na bratića, bivšegprofesora ili rabina koji poznaje cijelu obitelj. Prvi put su se učenici uvijek smješkali, pozdravljali i

kratko popričali o starim vremenima. Navečer bi im učitelj objasnio da su mrtvi. Naposljetku sunaučili da starim drugovima gledaju ravno u oči i kažu: "Tko ste, dovraga, vi?"

Dicksteinov trening je sad stupio u akciju.Najprije je pogledao službenika na recepciji kod kojeg se upravo odjavio kao Ed Rodgers.

Službenik nije reagirao. Vjerojatno nije ništa shvatio, ništa čuo ili mu je bilo svejedno.Jedna je ruka potapšala Dicksteinovo rame.Namjestio je smiješak isprike, okrenuo se i rekao francuski:- Bojim se da ste pogriješili... Suknja joj je bila zadignuta do struka, lice zajapureno d' užitka dok je ljubila

Jasifa Hasana. - Pa to si doista ti! - povikao je Jasif Hasan.A tad je Dickstein, od strašnog udarca kojim se vratilo sjećanje na ono jutro u Oxfordu prije

dvadeset godina, načas izgubio prisutnost duha. Njegov je trening zakazao. Napravio je najkrupnijugrešku u svojoj karijeri. Zurio je zgranuto i rekao:

- Zaboga, Hasan!Hasan se smješkao i pružio ruku.- Kako dugo... mora da je proteklo više od dvadeset godina! - Dickstein se mehanički rukovao.

Bio je svjestan promašaja i nastojao se sabrati.- Sigurno - promrmljao je. - Što radiš ovdje?- Živim u Luxembourgu. A ti?- Upravo odlazim. - Dickstein je odlučio nestati što brže, da ne napravi još jednu grešku.

Službenik mu pruži kartice i on načrčka "Ed Rodgers". Pogledao je na ručni sat. - Prokletstvo, nesmijem zakasniti na avion.

- Vani su moja kola - rekao je Hasan. – Odvest ću te na aerodrom. Moramo razgovarati.- Naručio sam taksi...Hasan se obratio portiru.- Odjavite taj taksi... dajte vozaču ovo za njegov trud. - Gurnuo je nekoliko kovanica.- Uistinu mi se žuri - navalio je Dickstein.- Pa, krenimo onda! - Hasan je uzeo Dicksteinov kovčeg i krenuo van.Dickstein, koji se osjećao bespomoćno, glupo i nesposobno, krenuo je za njim.Ušli su u olinjali engleski sportski dvosjed.Dickstein je proučavao Hasana dok je izlazio automobilom iz prostora zabranjenog parkiran ja.

Prošarani brkovi, popunjen struk, dublji glas, to se moglo očekivati. Ali, još je nešto bilo drukčije.Hasan se Dicksteinu uvijek činio prototipom aristokracije.

Polaganih kretnji, ravnodušan i pomalo kao da se dosađuje, dok su svi ostali bili mladi i lako seuzbuđivali. Sad je njegove arogancije, činilo se, nestalo.

Bio je nalik na svoj automobil: pomalo istrošen i s izgledom užurbanosti. Dickstein se i tadaponekad pitao koliko je toga u Hasanovu aristokratskom držanju namješteno.

Dickstein se pomirio s posljedicama svoje greške i pokušao ispitati opseg štete.- Znači, sad živiš ovdje?- Moja banka ima ovdje evropsku centralu.

Možda je ipak još bogat, pomislio je Dickstein.- Koja je to banka?- Cedar banka iz Libanona.- Zašto u Luxembourgu?- Luxembourg je značajan financijski centar - odvrati Hasan. - Evropska investiciona banka ima

ovdje svoje sjedište, a tu je i međunarodna burza roba. A što je s tobom?- Živim u Izraelu. Moj kibuc se specijalizirao za proizvodnju vina. Istražujem mogućnosti za

evropski plasman.- Sipaš sol u more.- I samom mi se već tako čini.- Možda ti mogu pomoći kad se vratiš. Imam mnoštvo veza i mogao bih ugovoriti za tebe neke

sastanke.- Hvala lijepa. Neću zaboraviti tvoju ponudu. - U najgorem slučaju, pomislio je Dickstein, mogu

na razgovore doista otići i prodati nešto vina.- Sad je dakle tvoj dom u Palestini a moj u Evropi - usiljeno se osmjehnuo Hasan.- Kako napreduje banka? - upitao je Dickstein.Je li "moja banka" značilo "banka koja pripada meni" ili "banka kojom rukovodim" ili "banka u

kojoj radim"?- Oh, izvanredno.Očigledno su iscrpili temu razgovora. Dickstein bi se bio rado raspitao šta se zbilo s Hasanovom

obitelji u Palestini, kako je završila njegova veza s Eilom Ashford i zašto vozi sportska kola. Aliplašio se da bi odgovori bili bolni, bilo za Hasana ili za njega samog.

- Jesi li se oženio? - upitao je Hasan.- Nisam. A ti?- Ni ja.- Čudno.Hasan se smješkao.- Očigledno ne pripadamo onima koji preuzimaju odgovornost.- Oh, ja imam obaveza. - Dickstein je mislio na Mottieja kojem nije dospio dočitati Otok s

blagom.- Ali ipak ne propuštaš prilike, ha? - upitao je Hasan namignuvši.- Ako se pravo sjećam, ti si bio naš donžuan - napomenuo je Dickstein nelagodno.- Ah, to su bila vremena!Dickstein je pokušao da ne misli na Eilu. Stigli su do aerodroma. Hasan je zaustavio.- Hvala ti na vožnji.Hasan se okrenuo na sjedalu i zagledao u Dicksteina.- Ne mogu se načuditi. Uistinu djeluješ mlađe nego tada, 1947.Dickstein je prihvatio pruženu ruku.- Žao mi je što moram tako žuriti. - Izišao je iz automobila.- Ne zaboravi nazvati me kad idući put dođeš.- Doviđenja. - Dickstein je zatvorio automobilska vrata za sobom i ušao u aerodromsku zgradu. Tu je naposljetku pustio maha svojim osjećajima.

Trenutak je četvoro ljudi nepomično stajalo u prohladnom vrtu. Tad su Hasanove ruke kliznuleEilinim tijelom. Dickstein i Cortone su se istog trena sklonili s rupe u živici. Ljubavnici ih nisuprimijetili.

Odtumarali su prema kući. Kad su bili izvan domašaja glasa, Cortone je rekao:- Isuse, umalo nismo naletjeli.- Ne bih htio o tome razgovarati - odgovorio je Dickstein. Osjećao se poput čovjeka koji je zbog

nepažnje udario u stup električne rasvjete: osjećaš bol i bijes a ne možeš okriviti nikog do sebesamog.

Na sreću se prijem bližio kraju. Nestali su a da se nisu oprostili od profesora Ashforda, rogatogsupruga, koji je u jednom uglu raspravljao s nekim budućim doktorom. U Georgeu, kamo su svratilina ručak, Dickstein je jeo malo ali je popio nekoliko čaša piva.

- Sluša j, Nate, ne znam zašto si tako kiseo. Pa sad bar znaš da je možeš imati, zar ni je tako?- Da - složio se Dickstein ali ni je tako mislio.Račun je iznosio više od deset šilinga. Cortone je platio a Dickstein ga je zatim otpratio na

kolodvor. Svečano su se rukovali i Cortone se popeo na vlak.Dickstein je nekoliko sati tumarao perivojem.Dok je pokušavao raščlaniti svoje osjećaje, hladnoću gotovo i nije osjećao. Uzalud. Znao je da ne

zavidi Hasanu a nisu ni sve njegove iluzije o Eili propale, ni je bio razočaran u svojim nadama, jer ihnikad nije ni gajio. Bio je poražen, ali nedostajale su mu riječi da objasni zašto. Kad bi samo mogaos nekim o tome razgovarati!

Ubrzo nakon toga iselio je u Palestinu, premda ne samo zbog Eile.Dvadeset jednu godinu, koliko je otada proteklo, ni je imao ni jednu ženu; ali ni za to ni je bila

kriva isključivo Eila. Dok se udaljavao od luksemburškog aerodroma, Jasif Hasan bio je izvan sebe. Sjećao se mladog

Dicksteina tako jasno kao da je to bilo jučer: bljedoliki Židov u jeftinom odijelu, vitak poputdjevojke, malo pognut, kao da čeka da ga bičuju; mladić koji je čeznutljivo zurio u zrelo tijelo EileAshford i tvrdokorno dokazivao da će njegov narod dobiti Palestinu, pristali Arapi na to ili ne. Hasanga je smatrao smiješnim i nezrelim. Ali sad je Dickstein živio u Izraelu i uzgajao vinovu lozu. Našaoje domovinu, a Hasan je svoju izgubio.

Hasan više ni je bio imućan. Nije doduše nikad posjedovao neko basnoslovno bogatstvo, čak nipo levantinskim mjerilima, ali si je uvijek mogao priuštiti dobru hranu, skupu odjeću i najboljeobrazovanje i svjesno usvojiti ponašanje arapskih aristokrata, Djed mu je bio uspješni liječnik, kojije starijeg sina uveo u medicinu a mlađeg u trgovačke krugove.

Mladi, Hasanov otac, kupovao je i prodavao tekstil u Palestini, Libanonu i Trans jordaniji. Podbritanskom upravom poslovi su cvali, a cionističko doseljavanje je još više oživilo trgovinu. Do1948. obitelj je posvuda po Levantu imala trgovine, a u rodnom mjestu, nedaleko od Nazareta,zemljoposjed.

Rat 1948. uništio je sve.Kad je proglašena država Izrael a arapske armije se zaratile, Hasanova obitelj je počinila kobnu

grešku - spakirala je stvari i pobjegla u Siriju. Nikad se više nije vratila. Skladište u Jeruzalemu jeizgorjelo; trgovine su bile uništene ili su ih preuzeli Židovi, a izraelske vlasti su počele "upravljati"zemljom njegove obitelji. Hasan je čuo da je selo pretvoreno u kibuc.

Hasanov je otac otada živio u izbjegličkom logoru Ujedinjenih naroda. Njegovo posljednjepozitivno djelo sastojalo se u tome da svojim libanonskim bankarima napiše preporuku za Jasifa.Jasif je bio završio studij i odlično je vladao engleskim.

Banka mu je dala posao.Prema Zakonu o naknadi za rekviriranu zemlju iz 1953. zatražio je od Izraela kompenzaciju ali je

bio odbijen.Samo je jednom obišao svoju obitelj u logoru, ali to što je tamo vidio neće zaboraviti do kraja

života. Njegovi su rođaci živjeli u baraci i dijelili sanitari je s mnogim drugima. Nisu uživalinikakvih povlastica, bili su jedna od tisuće obitelji bez krova, cilja i nade. Jasif je poželio da možebacati bombe na školske autobuse, kad je gledao kako je njegov otac, mudar, odlučan čovjek, koji jenekoć čvrstom rukom upravljao velikom trgovinom, primoran stajati u redu za porciju hrane avrijeme ubi jati igrajući dame.

Žene su donosile vodu, prale i mele, kao da se malo što izmijenilo, ali muškarci su u iznošenojodjeći s jedili naokolo, ne nadajući se ničemu. Tijela su im omlohavila, duh otupio. Tinejdžeri suparadirali logorom, natezali se i napadali noževima, možda zato što nisu vid jeli nikakvih drugihmogućnosti osim tupe svakidašnjice u ubitačnoj žezi.

Logor je zaudarao po kanalizaciji i zdvojnosti.Hasan nikad više ni je otišao tamo, premda je majci i dalje pisao. Uspio umaći stupici, a ako je

oca ostavio na cjedilu... ta otac mu je pomogao da se izvuče i vjerojatno je tako želio.Kao bankovni činovnik ni je bio osobito uspješan. Bio je inteligentan i pouzdan, ali ga je odgoj

onemogućavao u pažljivom, proračunatom poslu koji je zahtijevao savjestan odnos prema računima ipisanje dopisa u tri primjerka. Osim toga, njegovo je srce bilo drugdje.

Hasan je uvijek osjećao gorčinu zbog gubitka domovine. Nosio je tu mržnju kroz život kao tajniteret. Ma kako se trsio da trezveno razmišlja i protumači zbivanja, njegovo je srce govorilo da jenapustio oca, i njegov je osjećaj krivnje pothranjivao mržnju prema Izraelu. Svake se godine nadaoda će arapske armije uništiti cionističke upadače, a svaki ga je novi neuspjeh još jače tištio irazbješnjavao.

Godine 1957. počeo je raditi za egipatsku tajnu službu.Nije bio neki značajni agent, ali dok je banka širila svoje evropske poslove, tu i tamo se znao

domoći, u uredu i slušajući prepričavanja u bankovnim krugovima, zanimljivih informacija. Ponekadje Kairo tražio određene podatke o financijskom stanju nekog proizvođača oružja, židovskogčovjekoljupca ih arapskog milijunaša. Ako Hasan nije našao podatke u dosjeima svoje banke, mogaoih je često saznati od prijatelja i sugovornika. Imao je i trajni zadatak: da drži na oku izraelskeposlovne ljude u Evropi za slučaj da su agenti. Stoga je tako prijateljski prišao Dicksteinu.

Hasan je držao da je Dicksteinova priča vjerojatno istinita. U otrcanom odijelu, onim istimokruglim limenim naočalama i s jednako neupadljivim licem, Dickstein je doista izgledao kao lošeplaćeni zastupnik koji ne može prodati svoju robu. Ali bila je tu ona neobična zgoda u Rue Dicksvečer ranije: dvojica mladića koje je policija znala kao male lopove, nađena su u jarku brutalnoizudarana. Hasan je pojedinosti saznao od jedne svoje veze u gradskoj policiji. Očigledno suodabrali pogrešnu žrtvu. Njihove su ozljede ukazivale na profesionalca: čovjek koji ih je naniomorao je biti policajac, vojnik, tjelohranitelj ili agent. Poslije takvog slučaja svakog je Izraelca kojije idućeg jutra žurio da napusti grad, vrijedilo provjeriti.

Hasan se odvezao natrag u hotel Alfa i potražio šefa recepcije.

- Bio sam ovdje prije sat vremena, kad se jedan vaš gost odjavljivao. Sjećate se?- Mislim da da.Hasan mu je pružio dvjesto luksemburških franaka.- Biste li mi mogli reći pod kojim se imenom prijavio?- Kako da ne. - Recepcioner je zavirio u fascikl.- Edward Rodgers iz lista Međunarodna znanost.- Ne kao Nathaniel Dickstein?Namještenik je strpljivo stresao glavom.- Hoćete li provjeriti da li u popisu uopće imate nekog Nathaniela Dicksteina iz Izraela?- Rado. - Recepcioneru je trebalo nekoliko minuta da prelista debeli snop papira. Hasanovo

uzbuđenje je raslo. Ako se Dickstein prijavio pod lažnim imenom, onda ni je zastupnik proizvođačavina; što bi drugo tad mogao biti nego izraelski agent? Naposljetku je čovjek zaklopio fascikl ipodigao pogled. - Posve sigurno ne.

- Hvala vam. - Hasan je izišao iz hotela. Na putu za banku bio je sjajno raspoložen. Zahvaljujućidomišljatosti otkrio je nešto važno. čim je s jeo za stol, sročio je poruku.

VJEROJATNI IZRAELSKI AGENT VIĐENOVDJE. NAT DICKSTEIN ALIAS ED RODGERS.METAR SEDAMDESET, NJEŽNE GRAĐE,CRNE KOSE, SMEĐE OČI, OKO ČETRDESETE. Šifrirao je poruku, dodao još jednu šifru na vrh i poslao je teleksom centrali svoje banke u

Egiptu. Ona neće nikad tamo stići, jer je dodatna šifra upućivala kairsku poštu da teleks uputi Od jeluza opće istraživan je.

Dakako, poslati takvu poruku značilo je razočarenje. Druga strana neće reagirati, neće sezahvaliti. Hasanu nije drugo preostalo nego da se ponovo prihvati svojeg posla u banci i odagnasanjarenje.

Potom ga je Kairo ipak nazvao.To se dosad još ni je dogodilo. Ponekad su mu slali brzojave, telekse, čak i pisma, sve šifrirano,

dakako. Jednom ili dvaput susreo se s ljudima iz arapskih ambasada da bi dobio usmene instrukcije.Ali telefonirali mu nisu nikad. Njegov je izvještaj, činilo se, digao veću prašinu nego što se

nadao.Glas koji ga je nazvao htio je čuti više o Dicksteinu.- Želim potvrdu identiteta čovjeka kojeg ste spomenuli u poruci. Je li nosio okrugle naočale.- Da.- Da li je govorio engleski s koknijskim naglaskom? Biste li još mogli raspoznati takav naglasak?- Dvaput da.- Jeste li primijetili da na donjem dijelu zapešća ima tetoviran broj?- Danas ga nisam vidio, ali znam da ga ima...Prije niz godina studirali smo za jedno na Oxfordskom sveučilištu. Potpuno sam siguran da je to

on.- Vi ga poznajete? - Glas iz Kaira zvučao je iznenađeno. - Je li taj podatak u vašem dosjeu?- Ne, nisam nikad...

- Morao bi biti - rekao je čovjek ljutito. – Kako dugo radite s nama?- Od 1957.- To objašnjava... Tada je sve to još izgledalo drukčije. Dobro, sad slušajte. Taj je čovjek jedna

vrlo značajna... mušterija. Želimo da budete uz njega dvadeset četiri sata i da ga ne ispustite iz vida.- To je nemoguće - rekao je Hasan nesretno. -- Otputovao je.- Kamo je otputovao?- Dovezao sam ga do aerodroma. Ne znam kamo je odletio.- Onda saznajte. Nazovite zračne kompanije i raspitajte se kojim se letom poslužio. Nazovite me

za petnaest minuta.- Učinit ću što budem mogao.- Ne zanima me što možete - rekao je glas iz Kaira. - Želim cilj putovanja i to pri je nego tamo

stigne. Konačno smo uhvatili s njim vezu. Ne smijemo ga ni u kojem slučaju ponovo izgubiti.- Smjesta ću to obaviti... - rekao je Hasan ali veza se prekinula a da nije stigao završiti rečenicu.Odvagnuo je slušalicu u ruci. Istina, Kairo mu se ni je zahvalio; ali ovo je bilo bol je. Dobio je

priliku da nešto učini za arapsku stvar, priliku da napokon uzvrati udarac.Hasan je ponovo podigao slušalicu i počeo nazivati avionske kompanije.

4.

Nat Dickstein je odlučio da posjeti jednu atomsku centralu u Francusko j iz jednostavnog razlogašto je francuski bio jedini evropski jezik kojim se mogao pristojno služiti, dakako, osim engleskoga,ali Britanija ni je bila članica Euratoma. Odveza se s grupom studenata i turista do centrale. Krajolikkoji je brzo promicao podsjećao je prašnjavim južnjačkim zelenilom prije na Galileju nego na Essex,koji je Dicksteinu u mladosti bio idealni krajolik. Otad je proputovao nešto svijeta, ulazio i izlazio izaviona tako nemarno kao kakav jetseter, ali mogao se još prisjetiti vremena kad su Park Lane nazapadu i Southend-on-Sea na istoku bili njegovi horizonti. I sjećao se još kako su se ti horizonti nagloproširili, kad se, nakon svog Bar Mitzvaha i očeve smrti, počeo osjećati muškarcem. Njegovivršnjaci razmišljali su kako da se zaposle u dokovima ili tvornicama, ožene domaćim djevojkama,pronađu kuću nedaleko od roditeljske i kako da vode ustaljeni život. Njihovi su se snovi iscrpljivaliu tome da uzgoje kakvog trkaćeg psa-šampiona, da vide Westham kao pobjednika kupova ili danabave automobil.

Mladi Nat je naprotiv san jario o odlasku u Kaliforniju; Rodeziju ili Hong Kong, o tome dapostane neurokirurg, arheolog ili milijunaš. Razlog tome bio je djelomično taj što je bio inteligentnijiod većine vršnjaka kojima su se strani jezici činili tuđim, tajanstvenim, školskim predmetom poputalgebre a ne sredstvom izražavan ja; ali glavna je razlika bila u tome što je bio Židov. HarryChieseman, Dicksteinov šahovski partner u djetinjstvu, bio je pametan, dinamičan i brzorječiv, ali sesmatrao pripadnikom londonske radničke klase i bio je uvjeren da se to nikako ne može izmijeniti.Dickstein je naprotiv znao, premda se ni je mogao sjetiti da je to od nekoga čuo, za sposobnostŽidova, bez obzira gdje su rođeni, da se na najvećim sveučilištima istaknu, da započnu noveindustrije kao što je filmska, da budu najuspješniji bankari, odvjetnici i tvorničari; a ako to ne mogupostići u zemlji u kojoj su se rodili, da odsele u drugu i pokuša ju tamo. čudno je to, razmišljao jeDickstein dozivajući u sjećanje svoju mladost, da je jedan narod, stoljećima proganjan, tolikouvjeren u svoju sposobnost da postiže sve što poduzme.

Naprimjer, kad mu treba ju atomske bombe, baci se na posao i pribavi ih.Ta je tradicija bila utjeha, ali je malo koristila Dicksteinu u onom što je poduzeo.U daljini se ocrtala centrala. Kad se autobus približio, Dickstein je uočio da je reaktor veći nego

što je zamišljao. Zauzeo je zgradu od deset katova.Zamišljao je, tko zna zašto, da bi reaktor morao stati u malen prostor.Vanjske sigurnosne mjere bile su prije na industrijskom nego na vojnom nivou. Teren je bio

okružen visokom ogradom koja nije bila nabijena strujom. Dok je turistički vodič obavljaoformalnosti, Dickstein je pogledao u portirnicu: straža je imala samo dva ekrana kućne televizije.Dickstein je pomislio: mogao bih uvesti pedeset ljudi u krug, po danjem svjetlu, a da stražari ništa neprimijete. Loš znak, zaključio je potišteno. To je značilo da ima ju drugih razloga da se osjećajusigurni.

Sišao je s autobusa s ostalima i pošao asfaltiranim parkiralištem ka prijemnoj zgradi. Teren jebio tako uređen da se stjecao povoljan dojam: njegovani travnjaci, gredice sa cvijećem i mnogo tekzasađenog drveća, sve čisto i prirodno, bijelo obojeno i nezadimljeno. Dickstein se osvrnuo premaportirnici uz koju se sad zaustavio sivi opel. Jedan od dvojice putnika je izišao i porazgovarao sačuvarima koji su mu, činilo se, pokazivali kamo će krenuti. U unutrašnjosti kola na tren se o neštoodbila sunčana zraka.

Dickstein je s grupom pošao u predvorje. Pod staklenim zvonom stajao je pehar koji je osvojilaragbi momčad centrale. Na zidu je visio zračni snimak postrojenja. Dickstein je stao ispred njega,upijajući po jedinosti i razmišljajući kako bi mogao prodrijeti u centralu dok je zapravo u dnu dušebrinuo zbog sivog opela.

Četiri hostese u pristalim uniformama povele su ih u razgledavan je centrale. Dicksteina nisuzanimale divovske turbine, futurističke kontrolne dvorane s pultovima načičkanim svijetlećomdugmadi i skalama, ni sistem napajanja koji je bio tako konstruiran da je izdvajao ribe i vraćao ihnatrag u rijeku. Pitao se jesu li ljudi u opelu slijedili njega, a ako jesu, zašto.

Međutim, u dijelu centrale za zapriman je goriva neobično se zainteresirao. Upitao je hostesukako se doprema gorivo.

- Kamionima - odgovorila je ukočeno. Neki su u skupini, od pomisli da se uran vozi naokolo ukamionima, nervozno zakikotali. - To nije opasno - nastavila je čim je smijeh utihnuo. - Materijal niječak ni radioaktivan dok ne uđe u reaktor. Iz kamiona se istovaru je u dizalo i prevozi u skladištegoriva na sedmom katu. Odatle se sve odvija automatski.

- Kako se kontrolira kvantiteta i kvaliteta isporuke? - pitao je Dickstein.- To se obavlja u tvornici goriva. Pošiljka se tamo pečati, a ovdje samo još provjeravamo pečat.- Hvala. - Dickstein je obradovano kimnuo.Sistem ipak ni je bio tako strog kako je tvrdio Herr Pfaffer iz Euratoma. U Dicksteinovoj mašti

jedan ili dva plana polagano su poprimali oblik.Vidjeli su kako funkcionira uređaj za punjenje reaktora. Novi se element dopremao iz skladišta

do reaktora; daljinskim upravljanjem podignut je betonski poklopac jednog od kanala za gorivo,izvađen istrošeni element, umetnut novi, poklopac je spušten a istrošeni element uronjen u vodomispunjenu šahtu koja je vodila do bazena za rashlađivan je.

Hostesa je govorila savršenim pariškim naglaskom, neobično zavodljivim glasom.- Reaktor ima tri tisuće kanala za gorivo, a svaki sadrži osam elemenata. Elementi traju pet do

sedam godina. Uređaj za punjenje obnavlja gorivo u pet kanala prilikom svake operacije.Krenuli su dalje da razgleda ju bazene za hlađenje. Istrošeni elementi hladili su se u dubini od

šest metara, potom su ih, još visoko radioaktivne, zatvarali u olovne boce teške pedeset tona, dvjestoelemenata u jednu, i prevozili cestom ili željeznicom do postrojenja za reprocesiranje.

Dok su hostese u predvorju posluživale kavu i pecivo, Dickstein je u mislima ocjenjivao što jenaučio. Odvagivao je da li bi ukrao istrošene elemente, pošto se na kraju ionako želi dobiti plutonij.Sad je shvatio zašto to nitko nije predložio. Bilo bi prilično jednostavno oteti kamion, to bi uspio bezikakve pomoći, ali kako bi prokrijumčario iz zemlje kontejner težak pedeset tona i dopremio ga doIzraela a da to nitko ne opazi?

Ide ja o kradi urana iz kruga centrale jednako je malo obećavala. Osiguranje je doduše bilopovršno; već i sama činjenica da su mu dopustili ispitivanje i to još u turističkoj grupi, bio je dokaztoga, ali je gorivo u postrojenju bilo zatvoreno u automatskom daljinsko upravljačkom sistemu.Izlazilo je tek kad je prošlo nuklearni proces i spušteno u bazene za hlađenje. A tad bi Dicksteinponovo stajao pred problemom da golemi kontejner s radioaktivnim materijalom prokrijumčari krozneku evropsku luku.

Morao je postojati način da se provali u skladište elemenata. Tad bi se mogli dizalom spustiti,natovariti u kamion i odvesti. Ali zato bi trebalo neko vrijeme držati na nišanu po jedine ili svenamještenike centrale. A naredba je bila da sve izvede tajno.

Jedna mu je hostesa ponudila još kave i on joj zahvali. Kod Francuza se čovjek mogao pouzdatida će kava biti dobra. Neki mladi inženjer počeo je govoriti o nuklearno j sigurnosti. Ima jeneizglačane hlače i vrećasti pulover. Dickstein je uočio da svi znanstvenici i tehničari pod jednakoizgledaju: odjeća im je bila stara, neusklađena i udobna; mnogi su nosili brade što je pri je bio znakravnodušnosti nego taštine. Uzrok je tome možda bio što se u njihovu poslu ništa ni je polagalo naizgled osobe, već sve na pamet, pa ni je imalo svrhe truditi se oko vanjskog dojma. No možda je tobilo romantično gledan je na nauku.

Ni je uopće pratio predavan je. Fizičar iz Veizmannova instituta bio je mnogo sažetiji.- Ne postoji nešto kao što je sigurni nivo radijacije. Neopasni nivo radi jaci je ne postoji - rekao

je. - Tko tako govori, zamjenjuje zračenje s vodom u bazenu za kupanje; ako je taj dubok jedan metar,siguran si, a ako je dubok tri metra, neplivač se utopi. U realnosti se zračenje može prije usporediti sograničenjima brzine na cesti: pedeset kilometara na sat je sigurni je od sto trideset, ali ne takosigurno kao trideset, a potpuno si siguran jedino ako uopće ne uđeš u automobil.

Dickstein se ponovo usredotočio na problem krađe urana. Uvjet da bude izvedena tajnoonemogućavao je svaki plan koji bi donio. Možda je cijela stvar osuđena na neuspjeh. Što jenemoguće, nemoguće je. Ne, bilo je još prerano donositi takav sud.

Ponovo se posvetio činjenicama.Morat će se usredotočiti na otmicu robe u provozu: poslije onog što je danas vidio to je bilo

očito.Elementi s gorivom nisu se provjeravali u centrali, nego unosili ravno u reaktor. Mogao je oteti

kamion, izvaditi uran iz elemenata, ponovo ih zatvoriti, obnoviti pečat i podmititi ili zastrašiti vozačakamiona da isporuči prazne cijevi. One bi s vremenom ušle u reaktor, po pet od jednom, i to bi semjesecima odvijalo. Naposljetku bi djelotvornost reaktora opala za nevažni postotak. Bit će ispitivanja, testova. Možda neće doći do rezultata sve dok prazni elementi ne budu zamijenjeni punim, a ti ćeponovo podići djelotvornost centrale. Možda nitko neće ni shvatiti što se zbilo, sve dok prazneelemente ne reprocesiraju i premala količina dobivenog plutonija ne ukaže na to što se dogodilo.Dotad, za četiri do sedam godina, trag do Izraela bi se zameo.

Ali mogli bi uzroke otkriti i rani je. I dalje je ostajalo pitanje kako iznijeti materijal iz zemlje.Ipak, imao je već obrise mogućeg plana, a to ga je malo oraspoložilo.Predavanje je završilo. Poslije nekoliko površnih pitan ja grupa je pošla natrag k autobusu.

Dickstein je s jeo otraga. Neka sredovječna žena je prigovorila:- To je bilo moje sjedalo. - Zurio je u nju ledena lica dok se ni je povukla.Na povratku iz centrale, Dickstein je pogledavao kroz stražnji prozor. Nakon otprilike kilometar i

pol iz jedne sporedne ulice izišao je sivi opel i krenuo za autobusom. Dicksteinovo se raspoloženjepokvarilo.

*Otkrili su ga. To se dogodilo ili ovdje ili u Luxembourgu, vjerojatno u Luxembourgu. Odgovoran

za to mogao je biti Jasif Hasan, ni je bilo razloga zbog kojeg ne bi mogao biti agent, ili netko drugi.Vjerojatno su ga pratili iz opće znatiželje, jer nije postojala mogućnost da su saznali za njegove

planove... a možda ipak jesu? Trebalo je samo da ih se otrese.Dickstein je proveo jedan dan u gradu u blizini atomske centrale i u okolici; vozio se autobusima,

taksijima, jednim rent-a-carom i pješačio. Do kraja dana identificirao je tri vozila: sivi opel, jedan

mali prljavi kamion i jedan njemački ford, te pet ljudi iz ekipe koja ga je pratila. Ljudi su pomalopodsjećali na Arape, ali su u ovom dijelu Francuske mnogi kriminalci potjecali iz sjeverne Afrike.Netko je možda unajmio ovdašnje pomagače. Brojnost ekipe je objašnjavala zašto nije već pri jeuočio pratnju.

Bili su u mogućnosti da stalno izmjenjuju ljude i vozila. Duga vožnja do centrale i natrag nasporednoj cesti s malo prometa, pridonijela je na kraju da njihova djelatnost ne ostane nezamijećena.

Sutradan se izvezao iz grada autocestom. Ford ga je sli jedio nekoliko kilometara, a zatim ga jenadomjestio opel. U svakom vozilu s jedila su po dvojica. Još dvojica su vjerojatno bila u kamionu, ajedan ga je čekao u hotelu.

Opel mu je još bio za petama kad je naišao na pješački most iznad autoputa, odakle sedam- osamkilometara u oba smjera nije bilo odvojka. Dickstein se zaustavio uz nogostup, izišao i otvoriopoklopac motora. Nekoliko minuta je tobože kopao po motoru.

Sivi opel je projurio i nestao, a ford je prošao mimo za minutu. Ford će čekati na idućemodvojku, a opel će se vratiti kad uspi je okrenuti, da bi njegovi putnici mogli vidjeti što Dicksteinradi. Tako je stajalo u udžbenicima za ovakav slučaj.

Dickstein se nadao da će se progonitelji držati udžbenika, jer bi mu inače pothvat propao.Uzeo je sklopivi trokut iz prtljažnika i postavio ga ispred lijevog stražnjeg kotača.Opel je prošao susjednom trakom.Postupali su prema udžbeniku.Dickstein se uputio pješice.Kad je napustio autoput, popeo se u prvi autobus koji je naišao i odvezao se njime u susjedni

gradić. Putem je otkrio sva tri automobila pratnje u različito vrijeme. Dopustio je sebi skromanpreuranjen trijumf: nasjeli su.

Iz grada se izvezao taksijem koji ga je dovezao nedaleko od njegova automobila, na drugoj straniautoputa. Opel se provezao, zatim je ford dvjesto metara iza njega skrenuo s ceste. Dickstein se dao utrk.

Nakon višemjesečnog rada u polju u kibucu bio je u dobroj kondiciji. Potrčao je ka pješačkommostu, pretrčao ga i trčao na drugoj strani autoputa po nogostupu. Zadihan i oznojen stigao je doautomobila za manje od tri minute.

Jedna od dvojice izišao je iz forda i pokušao ga sustići. Onda je primijetio da je nadmudren. Fordje krenuo. Čovjek je potrčao natrag i uskočio dok je automobil ubrzavao i prebacivao se u prvu voznutraku.

Dickstein je ušao u automobil. Pratioci su sad bili na pogrešnoj strani autoputa i tek će na idućemodvojku moći promijeniti smjer. Uz brzinu od sto trideset kilometara na sat trebat će im do tamo inatrag deset minuta, što je značilo da ima bar pet minuta prednosti. Neće ga sustići.

Krenuo je prema Parizu, mumljajući melodiju navijača Westhama:Polako, polako, laaako.* Kad se dočulo za arapsku atomsku bombu, u Moskvi je zavladala panika.Ministarstvo vanjskih poslova obuzela je panika zato što za to ni je saznalo rani je, KGB se

uspaničio jer ni je za to čuo prvi, a partijski sekretarijat je poludio jer nije želio još jednu tko-je-krivsvađu između KGB-a i Ministarstva vanjskih poslova; posljednja je potrajala jedanaest mjeseci i

svima u Kremlju pretvorila život u pakao.Na sreću, način na koji su Egipćani otkrili svoju tajnu, omogućavao je stvaran je stanovite

zalaznice. Egipćani su htjeli istaknuti da nisu obavezni obavještavati svoje saveznike o tajnimprojektima i da je tehnička pomoć, koju su za uspješno provođenje tražili, sporedna stvar. Njihov jestav bio: "Oh, usput, mi gradimo taj atomski reaktor da bismo proizveli plutonij i atomske bombekojima ćemo zbrisati Izrael s lica zemlje. Hoćete li nam dakle pomoći ili ne?" Poruka, dotjerana iukrašena diplomatskim ljubaznostima, bila je predana, kao neka usputna misao, na svršetku jednogrutinskog sastanka egipatskog ambasadora u Moskvi i zamjenika odjela za Bliski istok u Ministarstvuvanjskih poslova.

Zamjenik koji je primio poruku, pažljivo je odvagnuo što da počne s tom informacijom. Dakako, uprvom redu bio je dužan da je proslijedi pretpostavljenom koji će potom informirati ministra. Alitako bi njegov pretpostavljeni prisvojio pohvalu za informaciju i došao u priliku da sakupi poeneprotiv KGB-a. Je li posto jao kakav put da iz cijele stvari izvuče osobnu korist? Znao je da se uKremlju najbolje napreduje ako si na neki način zadužio KGB.

Sad je bio u prilici da momcima učini golemu uslugu. Ako ih smjesta obavi jesti o poruciegipatskog poslanika, imat će vremena da se pravilno postave i prikažu kao da su o arapskojatomskoj bombi sve ionako već znali i upravo se spremali da to objelodane.

Nadjenuo je ogrtač s namjerom da iziđe i nazove znanca u KGB iz telefonske govornice za slučajda njegov telefon prisluškuju, zatim je shvatio da je to smiješno jer je KGB bio taj koji jeprisluškivao telefone; stoga je skinuo ogrtač i poslužio se uredskim telefonom.

Činovnik u upravi KGB-a je također bio stručnjak za sistem. Podigao je veliku prašinu u novojzgradi KGB-a na moskovskoj kružnoj cesti. Najprije je nazvao šefovu sekretaricu i zatražio hitansastanak za petnaest minuta. Pazio je na to da se ne obrati osobno šefu. Potom je opalio još šestglasnih razgovora i potjerao sekretarice i kurire da pišu memorandume i prikupe dosjee. Alimajstorski potez bio je dnevni red. Dogodilo se da je dnevni red za idući sastanak o Bliskom istokubio otipkan samo dan prije i upravo se izvlačio na stroju za umnožavanje. Povukao je matrice i na vrhdopisao novu točku dnevnog reda: "Najnoviji razvitak u egipatskom naoružan ju - specijalniizvještaj", s vlastitim imenom u zagradi. Potom je naredio da se novi dnevni red umnoži, sjučerašnjim datumom na njemu, i tog poslijepodneva dostavi zainteresiranim odjelima.

Potom, kad se osigurao da će s tim vijestima polovica Moskve povezati njegovo ime i nići jedrugo, pošao je k šefu.

Istog dana stigla je jedna manje upadljiva informacija. U okviru rutinske razmjene izmeđuegipatske tajne službe i KGB-a, Kairo je javio da je u Luxembourgu otkriven izraelski agent NatDickstein i da ga sad prate. Zbog drugih okolnosti tom se izvještaju poklonilo manje pažnje nego štoje zasluživao. Samo je jedan čovjek u KGB-u posumnjao da bi obje vijesti mogle biti u vezi.

Ime tog čovjeka bilo je David Rostov.Otac Davida Rostova bio je sitni diplomat, čija je karijera zapela zbog pomanjkanja veza, prije

svega veza s tajnom službom. Njegov je sin shvatio takav odnos stvari i neumoljivom logikom, kojaće obilježavati njegove odluke cijelog života, stupio u tadašnji NKVD, koji je kasnije promijenio imeu KGB.

Kad je pošao u Oxford, već je bio agent. U ona idealistička vremena kad je Rusi ja tek izišla izrata kao pobjednik a razmjeri Staljinovih čistki još nisu shvaćeni, znameniti engleski sveučilišnicentri bili su plodno tlo za sovjetsku tajnu službu. Rostov je zavrbovao nekoliko sjajnih ljudi, od

kojih je jedan još 1968. iz Londona isporučivao tajne. Nat Dickstein je bio jedan od njegovihpromašaja.

Rostov se sjećao da je Nat Dickstein bio jedan od neopredijeljenih socijalista i da je kao osobabio pogodan za špijunažu: bio je suzdržljiv, strastven i podozriv; osim toga bio je pametan. Rostov sesjećao rasprava o Bliskom istoku koje su vodili za jedno s profesorom Ashfordom i JasifomHasanom u zeleno-bijeloj kući na obali rijeke. A šahovska partija između njega i Dicksteina bila jeoštra bitka.

Ali u Dicksteinovim se očima ni je zrcalio plamen idealizma. Ni je posjedovao duh misionara.Premda je u svojim gledištima bio čvrst, ni je gajio želju da preobrati svijet. Većina je ratnih

veterana bila takva, Rostov bi izbacio mamac: "Dakako, ako se doista želiš boriti za socijalizam usvijetu, moraš raditi za Sovjetski Savez", a veterani bi na to uvijek promrmljali: "Sranje."

Poslije Oxforda Rostov je radio u sovjetskim ambasadama u nizu evropskih gradova, Rimu,Amsterdamu, Parizu. Nikad se ni je izvukao iz KGB-a u diplomatsku službu. S godinama je shvatioda ne posjeduje potrebnu političku viziju da bi odigrao ulogu velikog državnika u kojoj bi ga njegovotac najradije bio vidio. Mladenačko oduševljenje je popuštalo. Sve u svemu, još je vjerovao da jesocijalizam vjerojatno politički sistem budućnosti, ali ga ta vjera više nije ispunjavala gorućomstrašću. Vjerovao je u komunizam na način na koji drugi ljudi vjeru ju u Boga: ne bi ga jakoiznenadilo ni razočaralo da se pokazalo da je pogriješio, a u međuvremenu je živio kao prije.

Kad je postao zreo posvetio se, možda s još većom energijom, neposrednijim ciljevima. Postaoje briljantan tehničar, majstor dovijanja i okrutnosti u špijunskom zanatu; i, što je u SSSR-u jednakovažno kao i na Zapadu, naučio je tako manipulirati birokracijom da je za svoje uspjehe uvijek uspioubrati najveća priznanja. Prvi odjel KGB-a bio je neka vrst centrale, koja je prikupljala i analiziralainformacije. Većina vanjskih agenata pripadala je Drugom odjelu, najvećem u KGB-u, koji se baviosvim vrstama subverzija, sabotaža, izda ja, ekonomske špijunaže i svim policijskim poslovima uzemlji koji su se smatrali politički osjetljivim. Treći odjel, koji se zvao Smerš, dok taj naziv nije naZapadu dobio odviše neugodnog publiciteta, bavio se kontrašpijunažom i posebnim operacijama. Unjemu su radili neki od najsmionijih, najbistrijih i najopasnijih agenata špijunske branše.

Rostov je radio u Trećem, i bio jedna od njegovih zvijezda.Imao je čin pukovnika. Stekao je orden za izbavljanje jednog agenta iz britanskog zatvora

Wormwood Scrubs. U toku godina stekao je ženu, dvoje djece i ljubavnicu. Ljubavnica se zvalaOlga, bila je dvadeset godina mlada od njega, plava nordijska božica iz Murmanska i najuzbudljivijažena koju je u životu upoznao. Znao je da mu ne bi bila ljubavnica da ni je uživao privilegije KGB-a;unatoč tome, vjerovao je da ga ona ljubi. Bili su nalik, a kako su prozreli hladnu ambiciju jedno udrugom, njihova je strast bila još jača. U njegovu braku više nije bilo strasti, ali je zato bilo drugihosjećaja: privrženosti, drugarstva, postojanosti i činjenice da ga je jedino Marja umjela nasmijati dosuza. Tu su bili dječaci: Juri j Davidovič, koji je studirao na Moskovskom sveučilištu i slušaoprošvercane ploče Beatlesa, i Vladimir Davidović, mladi genij, o kojem se već govorilo kao obudućem svjetskom šahovskom prvaku. Vladimir se natjecao za mjesto na uglednoj Fizičko-matematičkoj školi i Rostov je bio uvjeren da će uspjeti: zaslužio je to na temelju svojih sposobnosti,a osim toga, jedan pukovnik KGB-a također nije bio bez utjecaja.

Rostov se u sovjetsko j društvenoj ljestvici popeo visoko, ali je izračunao da bi mogao postići iviše. Njegova žena ni je više morala stajati u redu u mnoštvu u trgovinama, kupovala je u berjoskamaza jedno s elitom; imali su veliki stan u Moskvi i malu daču na Baltičkom moru. Ali Rostov je želio

limuzinu s vozačem, još jednu daču na Crnom moru gdje bi mogao smjestiti Olgu, pozivnice zaprivatne projekcije dekadentnih zapadnjačkih filmova i u starosti liječničku njegu u kremaljskojklinici.

Sad se nalazio na raskrsnici. Ove će godinenapuniti pedesetu. Gotovo pola svojeg vremena provodio je za pisaćim stolom u Moskvi, drugu je

polovicu posvećivao operacijama sa svojim malim timom. Već i sad je bio stariji od bilo kojegdrugog agenta koji je radio u inozemstvu. Preostajale su mu samo dvije mogućnosti: ako popusti idopusti da se na njegove rani je uspjehe zaboravi, završit će karijeru kao instruktor agenata ukagebeovskoj školi Broj 311 u Novosibirsku. Uspije li i dalje nizati spektakularne rezultate, bit ćeunaprijeđen na potpunom administrativni posao, imenovan u jedan ili dva komiteta, i započetiizazovnu ali sigurnu karijeru u organizaciji sovjetske tajne službe. Tad će dobiti limuzinu i daću naCrnom moru.

U iduće dvije ili tri godine morao je izvesti još jedan veliki pothvat. Kad je stigla vijest o NatuDicksteinu, upitao se ni je li to njegova šansa.

Pratio je Dicksteinovu karijeru s nostalgijom profesora matematike čiji je najbolji učenik odlučiostudirati umjetnost. Još u Oxfordu je čuo priče o ukradenom tovaru oružja i sam je otvorioDicksteinov dosje u KGB-u. U međuvremenu su on i drugi dopuniti dosje na temelju povremenihpromatranja, glasina, procjena i dobre starinske špijunaže. Dosje je jasno davao na znan je da jeDickstein sad jedan od najistaknutijih agenata Mossada. Kad bi Rostovu uspjelo serviratiDicksteinovu glavu na tanjuru, bila bi mu osigurana budućnost.

Ali Rostov je bio oprezan. Kad god je mogao odabrati metu, izabirao je neku jednostavnu. Nijebio čovjek slave po svaku cijenu, naprotiv. Jedna od najvažnijih strana njegova talenta sastojala se utome da bude nevidljiv kad se dijele rizični zadaci. U dvoboju s Dicksteinom šanse su bile neugodnopodjednake.

Stoga će sa zanimanjem pratiti daljnje izvještaje iz Kaira o djelatnosti Nata Dicksteina uLuxembourgu, ali će paziti da ne bude uvučen u njih.

Uostalom, upravo je zato i dospio tako daleko jer je uvijek izbjegavao opasne igre.Forum na kojem se raspravljalo o arapskoj bombi bio je politički komitet za Bliski istok. Mogao

je to biti bilo koji od jedanaest ili dvanaest kremaljskih komiteta, jer su jedne te iste strane bilezastupljene u svima. Na svima bi se izjavljivalo isto i postizalo iste rezultate, jer problem je biodostatno velik da isključi frakcionaška nadmudrivanja.

Komitet je imao devetnaest članova, ali su dva bila u inozemstvu, jedan bolestan a četvrtog je nadan konferencije pregazio kamion. To ni je bilo važno, jer bitna su bila samo trojica: jedan izMinistarstva vanjskih poslova, jedan predstavnik KGB-a i delegat generalnog sekretara. Medustatistima bili su Rostovljev pretpostavljeni koji je iz principa prikupljao članstvo u svim mogućimkomitetima, i sam Rostov, u svojstvu njegova pomoćnika. (Po znakovima kao što je taj, Rostov jezaključivao da se razmatra njegovo iduće unapređenje.)

KGB je bio protiv arapske bombe jer je KGB djelovao iza kulisa, a bomba bi premjestila odlukeu otvorenu sferu a time i iz područja djelatnosti KGB-a. Upravo iz tog razloga je Ministarstvovanjskih poslova bilo u prilog bombi, njome bi dobilo više posla i utjecaja. Partijski je sekretar bioprotiv, jer kako bi SSSR zadržao utjecaj na Bliskom istoku kad bi Arapi tamo odnijeli odlučnupobjedu?

Diskusija je otvorena čitanjem izvještaja KGB-a "Najnoviji razvoj u egipatskom naoružanju".

Rostov je smjesta uočio da je tu jedna činjenica napuhana s pomoću nekoliko općih podataka,dobivenih nazivanjem Kaira, za jedno s gomilom procjena i morem praznih fraza do razmjere tiradečije je čitanje potrajalo dvadeset minuta. I on sam je više nego jednom izveo sličnu stvar.

Potom je jedan činovnik iz Ministarstva vanjskih poslova nadugačko izlagao svoju verzijusovjetske politike na Bliskom istoku. Ma kakvi bili motivi cionističkih doseljenika, rekao je, jasno jeda se Izrael održao isključivo podrškom zapadnog kapitalizma; a cilj tog kapitalizma bio je osiguratina Bliskom istoku istureni položaj s kojeg može držati na oku svoje naftne interese. Svaku sumnju u tuanalizu uklonio je 1956. englesko-francusko-izraelski napad na Egipat. Sovjetska politika morapodržati Arape u njihovoj prirodnoj netrpeljivosti prema tom ostatku kolonijalizma. Premda - uokviru svjetske politike - nije preporučljivo da SSSR potakne atomsko naoružavan je Arapa, ali sadkad je ono već započelo, izravni je nastavak sovjetske politike da takvo naoružavan je podupre.Činovnik je posve zaboravio da postoji točka.

Svima je to beskonačno izlaganje činjenica koje su bile same po sebi razumljive, bilo takodosadno da se diskusija nakon toga odvijala posve neuobičajeno, tako neuobičajeno da je Rostovljevpretpostavljeni naposljetku dobacio:

- Da, ali dovraga, ne možemo tim jebenim luđacima dati u ruke atomsku bombu.- Slažem se - rekao je predstavnik partijskog sekretara, koji je istodobno bio i predsjedavajući. -

Ti će, ako bombu dobi ju, bombu i upotrijebiti. To bi prisililo Amerikance da napadnu Arape,konvencionalnim ili atomskim oružjem; ja bih rekao ovim drugim. Tad Sovjetskom Savezu ostajusamo dvije mogućnosti: ostaviti saveznike na cjedilu ili započeti treći svjetski rat.

- Nova Kuba - progovorio je netko.Predstavnik Ministarstva vanjskih poslova je objasnio:- Rješenje bi bio sporazum s Amerikancima kojim bi se obje strane obavezale da ni u kakvim

okolnostima neće na Bliskom istoku primijeniti nuklearno oružje. - Kad bi mogao pokrenuti takavprojekt, fotelja bi mu bila osigurana još daljnjih dvadeset pet godina.

- Bi li značilo da smo mi povrijedili sporazum ako bi Arapi bacili bombu? - upitao je predstavnikKGB-a.

Ušla je žena s bi jelom pregačom vukući za sobom kolica sa čajem i komitet odredi pauzu.Zastupnik generalnog sekretara stajao je sa šalicom u ruci i ustima punim voćnog kolača, i pričao vic.

- Bio kapetan KGB-a čiji glupi sin ni je mogao shvatiti pojmove partija, domovina, sindikati inarod. Kapetan je savjetovao dečku da oca usporedi s partijom, majku s domovinom, baku sasindikatom a sebe samog sa narodom. Ali sin nikako da shvati.

U ljutnji otac ga zaključa u ormar u roditeljskoj spavaćoj sobi. Dečko je bio u ormaru kad je otacu noći navalio na ženu. Pogledao je kroz ključanicu i uskliknuo: "Sad shvaćam! Partija silujedomovinu, sindikati spavaju a narod mora sve to gledati i trpjeti!"

Zaorio je opći smijeh. Služiteljica čaja stresla je glavom u lažnom zgražanju. Rostov je vic većčuo.

Kad se komitet nevoljko vratio na posao, predstavnik generalnog sekretara postavio je odlučnopitanje:

- Ako Egiptu ustegnemo tehničku pomoć koju traži, hoće li on usprkos tome uspjeti proizvestibombu?

Kagebeovac koji je čitao izvještaj, odgovorio je:- Nemamo dovoljno informacija da bismo mogli dati pouzdan odgovor na to. Međutim, dobio sam

mišljenje jednog našeg znanstvenika o toj točki, i čini se da u osnovi ni je teže izraditi jednostavnuatomsku bombu od konvencionalne.

Delegat Ministarstva vanjskih poslova je rekao:- Mislim da moramo pretpostaviti da će oni bombu napraviti i bez naše pomoći, premda možda

nešto spori je.- Pretpostavljati mogu i sam - rekao je oštro predsjedavajući.- Dakako - promrljao je ukoreni čovjek iz Ministarstva.Delegat KGB-a je nastavio:- Njihov jedini ozbiljni problem bio bi kako da osiguraju plutonij. Mi ne znamo ima ju li ga već

ili ne.David Rostov je sve to pratio s velikim zanimanjem. Po njegovu mišljenju komitet je mogao

donijeti samo jednu odluku. Predsjedavajući je sad Potvrdio njegovo gledište.- Ja vidim situaciju ovako - počeo je. – Ako pomognemo Egipćanima da izrade svoju bombu,

jačamo našu sadašnju politiku na Bliskom istoku, jačamo naš utjecaj u Kairu i u položaju smo dabombu do stanovitog stupnja držimo pod kontrolom.

Ako pomoć odbijemo, ogorčit ćemo Arape a ostavljamo mogućnost da usprkos tome napravebombu a mi da izgubimo bilo kakav nadzor nad njom.

- Drugim riječima, kako će se ionako domoći bombe, bolje je da na okidaču bude ruski prst -dopunio je čovjek iz Ministarstva vanjskih poslova.

Predsjedavajući ga je ošinuo razdraženim pogledom i nastavio:- Možemo dakle Politbirou preporučiti sljedeće:Egiptu treba pružiti tehničku pomoć u izgradnji atomskog reaktora, a takva pomoć treba uvi jek

biti usmjerena na to da sovjetsko osoblje stekne konačnu kontrolu nad oružjem.Rostov si dopusti sjenku zadovoljnog osmijeha: takav je zaključak očekivao.- Glasajmo - rekao je delegat Ministarstva.- Slažem se - podupro ga je delegat KGB-a.- Nitko protiv?Nitko ni je bio protiv.Komitet je prešao na drugu točku dnevnog reda. Tek nakon konferencije Rostova je iznenadio jedan novi aspekt: ako Egipćani nisu mogli izraditi

bombu bez pomoći, naprimjer zbog pomanjkanja urana, tad su Ruse vrlo vješto natjerali da impotrebnu pomoć pruže.

Rostov je volio svoju obitelj - u malim količinama. Prednost njegova zanimanja bila je u tome štoje, kad mu je obitelj dosadila, a živjeti s djecom bilo je zamorno, mogao otputovati u inozemstvo, ado povratka bi je se dovoljno zaželio da izdrži s njom nekoliko mjeseci. Volio je starijeg sina Jurija,usprkos njegovoj nemogućoj glazbi i sumnjivim gledištima o disidentskim pjesnicima. Ali, mlađi sin,Vladimir, bio mu je ljubimac. Kao beba, Vladimir je bio tako lijep da su ga ljudi držali djevojčicom.Odmalena je Rostov učio dječaka logične igre, obraćao mu se kompliciranim rečenicama,raspravljao s n jim o geografiji dalekih zemalja, mehanici strojeva i funkcioniranju radija, cvijeća,slavina i političkih partija. Dječak je bio najbolji u svakom razredu, premda je sad u Fizičko-matematičkoj broj 2, smatrao je Rostov, mogao naići na sebi ravne.

Rostov je bio svjestan da u sinu nastoji potaknuti neke od ambicija koje ni sam nije uspio

ostvariti. Na sreću su se poklapale s dječakovim sklonostima: znao je da je bistar, volio je bitipametan, i želio postati značajan čovjek. Jedino mu nije prijao rad za Komsomol: smatrao ga jegubitkom vremena.

Rostov mu je često govorio: "Možda to i jest gubitak vremena, ali nikad nećeš nikamo dospjetiako ne napreduješ u partiji. Ako želiš izmijeniti sistem, moraš mu se postaviti na čelo i mijenjati gaiznutra." Vladimir je prihvatio taj argument i odlazio na sastanke Komsomola: naslijedio je očevunepokolebljivu logiku.

Dok se Rostov vozio kroz prometnu gužvu, radovao se neuzbudljivoj, ugodnoj večeri kod kuće.Večerat će u četvoro, potom gledati televizijsku seriju o junačkim sovjetskim špijunima koji

nadmudruju CIA-u. Prije lijeganja popit će čašu votke.Rostov je parkirao na cesti ispred kuće. U zgradi su stanovali viši rukovodioci, polovina ih je

imala male sovjetske automobile poput njegova, ali garaža ni je bilo. Stanovi su po moskovskimstandardima bili prostrani: Jurij i Vladimir su imali svaki svoju sobu, i nitko ni je morao spavati udnevnoj.

Kad je ušao u stan začuo je svađu. Marjin je glas bio ljutit, zatim se čuo lom i povik; potom ječuo kako Jurij dobacuje materi pogrdnu riječ. Rostov je gurnuo kuhinjska vrata i još s aktovkom uruci, mračna lica stao na prag.

Marja i Jurij su se svađali za kuhinjskim stolom; bila je neobično razjarena i na rubu histeričnogplača, a on pun ružne mladenačke mržnje. Između njih ležala je Jurijeva gitara s prelomljenim vratom.

Marja ju je razbila, smjesta je pomislio Rostov, ali je povod svađi bilo nešto drugo.Oboje mu se smjesta potužilo.- Razbila mi je gitaru! - povikao je Jurij.- On je svojom dekadentnom glazbom osramotio obitelj - požalila se Marja.Potom je Jurij ponovo materi dobacio pogrdu.Rostov je ispustio aktovku, zakoračio i zalijepio mladiću šamar.Jurij se zaljuljao od siline udarca, a obrazi su mu porumenjeli od bola i stida. Sin je rastom

dostigao oca, ali je bio plećatiji: Rostov ga ni je ovako udario otkako je dečko postao muškarac. Jurijse smjesta stavio u obranu i zamahnuo šakom: da je udarac pogodio cilj, Rostov bi ostao bez svijesti.No, on je u hipu odskočio u stranu zahvaljujući dugogodišnjem treningu i oborio Jurija što je blažemogao.

- Idi iz kuće - naredio je mirno. - Vrati se kad budeš spreman da se ispričaš majci.Jurij se pridigao.- Nikad! - povikao je i za sobom zalupio vrata.Rostov je skinuo šešir i ogrtač i s jeo za kuhinjski stol. Mar ja je natočila šalicu čaja i pružila mu:

njegova se ruka tresla kad ju je uzimao. Naposljetku je upitao:- U čemu je problem?- Vladimir nije položio prijemni.- Vladimir? Kakve to veze ima sa Jurijevom gitarom? Kakav prijemni?- Za Fizičko-matematičku. Odbili su ga.Rostov je nijemo zurio u nju.- Bila sam tako potresena a Jurij se samo smijao, on je malo ljubomoran na brata, znaš, potom je

počeo izvoditi nekakvu zapadnjačku svirku, a ja sam pomislila da nije moguće da Vladimir nije dosta

pametan, već da njegova obitelj možda nema dosta utjecaja, možda nas smatraju nepouzdanima zbogJurija, njegovih stavova i njegove glazbe. Znam da je to ludo ali razbila sam gitaru u trenutkuuzrujanosti.

Rostov više ni je slušao. Vladimira su odbili?Nevjerojatno. Dečko je bio pametniji od svojih učitelja, prepametan za obične škole, one mu nisu

mogle ništa ponuditi. Fizičko-matematička gimnazija bila je predviđena za osobito nadarenu djecu.Osim toga, dečko je rekao da ispit nije bio posebno težak. Vjerovao je da je postigao sto postobodova a on je uvijek znao kako je prošao na testovima.

- Gdje je Vladimir? - upitao je ženu.- U svojoj sobi.Rostov je krenuo hodnikom i pokucao na vrata sinove sobe. Odgovora ni je bilo. Ušao je.

Vladimir je sjedio na krevetu, zurio u zid lica crvena i umrljana suzama.- Koliko si bodova dobio na testu?Vladimir je podigao pogled. Lice mu je bilo maska dječačkog neshvaćanja.- Sto posto. - Pružio je Rostovu snop papira. -Pamtim sva pitanja i odgovore. Ni jedne greške,

sve sam dvaput provjerio. Izišao sam iz predavaonice pet minuta prije roka.Rostov se okrenuo.- Zar mi ne vjeruješ?- Da, naravno da ti vjerujem - rekao mu je Rostov. Pošao je u dnevnu sobu gdje je stajao telefon.

Nazvao je školu. Direktor je još bio tamo.- Vladimir ni je imao ni jednu grešku na testu - rekao je Rostov.Direktor je odgovorio smirujućim tonom:- Žao mi je, druže pukovniče. Mnogo darovite djece se ovdje natječe za mjesto...- Jesu li svi imali sto posto ispravne odgovore na testu?- O tome, nažalost, ne mogu...- Vi znate tko sam - prekinuo ga je Rostov oštro. - Znate da ja to mogu saznati.- Druže pukovniče, vi ste mi simpatični i ja bih volio vašeg sina imati u svojoj školi. Molim vas

ne pričinjajte sebi neprilike izazivanjem skandala. Ako vaš sin ponovo pokuša za godinu dana imat ćesjajnu šansu da bude primljen.

Ljudi nisu običavali upozoravati oficira KGB-a da sebi ne stvaraju neprilike. Rostov je počeoshvaćati.

- Ali on je doista osvojio stotinu poena.- Nekoliko je kandidata položilo pismeni test bez i jedne greške...- Zahvaljujem - rekao je Rostov i odložio slušalicu. Dnevna je soba bila u mraku, ali on ni je palio svjetla. S jedio je u naslonjaču i razmišljao.

Direktor mu je mogao reći da su svi kandidati odgovorili bez greške, ali većina ljudi ne može olakoslagati, lakše je bilo zaobići odgovor. Međutim, rekao mu je da bi ako digne prašinu zbog rezultata,mogao sebi nanijeti neprilike.

Znači, netko je potegnuo veze. I manje darovita djeca bila su primana zato što su im očevi biliutjecajniji. Rostov je savladavao bijes. Nemoj bjesnjeti na sistem, govorio je sam sebi, iskoristi ga.

I on je mogao upotrijebiti veze.Podigao je slušalicu i nazvao stan svojeg pretpostavljenog, Feliksa Voroncova. Feliksov glas je

zvučao malo čudno, ali Rostov nije na to obratio pažnju.- Slušaj, Felikse, mog su sina odbili na Fizičko--matematičkoj.- To mi je žao - odgovorio je Voroncov. - Ali, napokon, ne mogu svi biti primljeni.To ni je bio očekivani odgovor. Sad je Rostov pripazio na ton Voroncovljeva glasa.- Što misliš time reći?- Moj sin je primljen.Rostov je trenutak šutio. Ni je znao da se Feliksov sin natjecao. Dečko je bio bistar ali ni upola

toliko pametan koliko Vladimir. Rostov se pribrao.- Onda mi dopusti da ti prvi čestitam.- Hvala - odgovorio je Feliks nelagodno. – Ali zašto si me nazvao?- Oh... ne bih htio remetiti vašu proslavu. To može pričekati do u jutro.- U redu. Doviđenja.Rostov je odložio slušalicu i blago položio telefon na pod. Da je sin bilo kojeg birokrata ili

političara primljen na osnovi veza, Rostov bi se protiv toga mogao boriti. Svačiji je dosje imao poneku crnu točku. Jedina osoba protiv koje se nije mogao boriti bila je neka njemu pretpostavljena uKGB-u. Nije imao mogućnosti da u ovogodišnjoj podjeli mjesta bilo što izmijeni.

Vladimir će se dakle morati natjecati i iduće godine. Ali sve se ovo može ponoviti. Na neki načindo iduće godine Rostov mora postići položaj na kojem mu svi Voroncovi ovog svijeta ne mogupodvaliti. Iduće godine sve će to drukčije postaviti. U prvom će redu zaviriti malo u dosje direktora,pribavit će potpuni popis kandidata i pobrinuti se za svakog koji bi mogao stvar ugroziti. Usto ćeprisluhnuti telefone i otvoriti pisma da sazna tko se služi pritiskom.

Ali najprije mora postići položaj koji će mu to omogućiti. Sad je uvidio da ne može sebi dopustitisamozadovoljstvo u pogledu karijere. Ako se s njim tako postupa, mora da njegova zvijezda većblijedi.

Novi veliki uspjeh koji je tako usputno planirao za iduće dvije ili tri godine, trebalo je ubrzati.Sjedio je u mračnoj dnevnoj sobi smišljajući prve poteze.Nakon nekog vremena ušla je Marja i šutke sjela do njega. Kasnije je na poslužavniku donijela

jelo i pitala ga hoće li gledati televiziju. Stresao je glavom i odgurnuo večeru. Ubrzo zatim tiho sepovukla u spavaću sobu.

Juri j se vratio u ponoć, malo pripit. Ušao je u dnevnu sobu i upalio svjetlo. Iznenađen i uplašenšto vidi oca pred sobom, ustuknuo je.

Rostov je ustao i zagledao se u starijeg sina, prisjetivši se muka vlastitog odrastanja, pogrešnousmjerene ljutnje, jasne, uskogrudne vizi je dobra i zla, brzih poniženja i polaganog osvajanjamudrosti.

- Jurij, želim ti se ispričati što sam te udario - rekao je.Jurij je briznuo u plač.Rostov je rukom obujmio široka sinova pleća ipoveo ga u njegovu sobu.- Obojica smo bili u pravu - nastavio je. – I mama. Morat ću uskoro otputovati. Pokušat ću ti

donijeti novu gitaru.Poželio je poljubiti sina, ali svi su postali nalik zapadnjacima, bojali su se poljupca. Blago ga je

ugurao u sobu i zatvorio za njim vrata.Vraćajući se u dnevnu sobu, shvatio je da su u posljednjih nekoliko minuta njegovi planovi dobili

čvrst oblik. Ponovo je s jeo u naslonjač, ovaj put s olovkom i papirom i počeo skiciratimemorandum.

Predsjedniku Komiteta za državnu sigurnostOd: Zamjenika šefa Evropskog odjelaKopija: Šefu Evropskog odjelaDatum: 24. svibnja 1968. Druže Andropov,Šef mog odjela, Feliks Voroncov, danas je odsutan, ali mišljenja sam da su pitanja koja slijede

previše hitna da bi se sačekao njegov povratak. Jedan agent u Luxembourgu javio je da je tamoopažen izraelski operativac Nathaniel ("Nat") David Jonathan Dickstein, alias Edward ("Ed")Rodgers, s nadimkom Gusar.

Dickstein je rođen 1925. kao sin trgovca u Stepneyju, u istočnom Londonu. Otac mu je umro1938, a majka 1951. Dickstein je 1943. stupio u britansku vojsku, borio se u Italiji, unaprijeđen je ukaplara i zarobljen kod La Molina. Poslije rata je na Oxfordskom sveučilištu studirao semitskejezike. Godine 1948. napustio je Oxford ne diplomiravši, i emigrirao u Palestinu gdje je gotovosmjesta počeo raditi za Mossad.

U početku je bio upleten u kradu i tajnu kupovinu oružja za cionističku državu. U pedesetim jepredvodio operaciju protiv boraca palestinskog oslobodilačkog pokreta u potezu Gaze i osobno jeodgovoran za minsku stupicu u kojoj je poginuo Ali. Krajem pedesetih i početkom šezdesetih bio jeistaknuti pripadnik grupe atentatora koji su lovili odbjegle naciste. Inscenirao je teroristički napad nanjemačke raketne stručnjake koji su radili za Egipat, 1963. i 1964. godine.

U njegovu dosjeu pod poglavljem "slabosti" piše: nisu poznate. Čini se da nema nikakvih rođakani u Palestini niti drugdje. Dicksteina ne zanimaju alkohol, droge ni kocka. Nema nikakvihromantičnih veza, a njegov dosje sadrži pretpostavku da je zbog medicinskih pokusa, koje su nanjemu provodili nacistički znanstvenici, seksualno pasivan.

Osobno sam dobro upoznao Dicksteina u njegovim razvojnim godinama 1947/48, kad smoobojica studirali u Oxfordu. Igrali smo zajedno šah, ja sam otvorio njegov dosje i pratim njegovukarijeru s osobitim zanimanjem.

Čini se da on sad radi na području koje je već dvadeset godina moja specijalnost. Sumnjam da semeđu 110.000 radnika našeg komiteta nalazi čovjek kvalificiraniji od mene da se suprotstavi tomizvanrednom cionističkom agentu.

Predlažem stoga da meni povjerite zadatak da otkrijem karakter Dicksteinove misije i da ga, akotreba, eliminiram.

(Potpis)David Rostov Zamjeniku šefa Evropskog odjelaOd: Predsjednika Komiteta za državnu sigurnostKopija: Šefu Evropskog odjela

Datum: 24. svibnja 1968. Druže Rostov,Vaš je prijedlog prihvaćen. (Potpis)Jurij Andropov Predsjedniku Komiteta za državnu sigurnostOd: Šefa Evropskog odjelaKopija: Zamjeniku šefa Evropskog odjelaDatum: 26. svibnja 1968. Druže Andropov,Pišem vam u vezi s razmjenom memoranduma između vas i mojeg zamjenika, Davida Rostova, za

vrijeme mog kratkog boravka na službenom zadatku u Novosibirsku.Dakako, svesrdno se slažem sa zabrinutošću druga Rostova i vašim odobrenjem, ali vjerujem da

nema razloga njegovoj žurbi.Kao terenac, Rostov naravno ne vidi stvari u jednako širokoj perspektivi kao njegovi

pretpostavljeni, i postoji jedan aspekt situacije na koji vas je propustio upozoriti.Sadašnje istraživan je u vezi s Dicksteinom poveli su naši egipatski saveznici i dosad je ono

isključivo bilo u n ihovim rukama.Iz političkih razloga ne bih preporučio da se umiješamo i njih zaobiđemo što, čini se, Rostov

smatra mogućim. U najmanju ruku trebali bismo im ponuditi suradnju.Nepotrebno je napomenuti da bi ovu akciju, koja zahtjeva međunarodnu suradnju tajnih službi,

trebali koordinirati šefovi odjela a ne njihovi zamjenici. (Potpis)Feliks Voroncov Šefu Evropskog odjelaOd: Kancelari je predsjednika Komiteta za državnu sigurnostKopija: Zamjeniku šefa Evropskog od jelaDatum: 28. svibnja 1968. Druže Voroncov,Drug Andropov mi je stavio u zadatak da odgovorim na vaš memorandum od 26. svibnja.I on drži da se mora ju uzeti u obzir političke implikacije Rostovljeva plana, ali ne želi da

inicijativu ostavimo u egipatskim rukama i da mi samo "surađujemo'. Razgovarao sam sa našimsaveznicima u Kairu i oni su se složili da Rostov predvodi ekipu za nadzor Dicksteina pod uvjetomda jedan njihov agent bude punopravni član grupe.

(Potpis)Maksim Bikov, osobni pomoćnik Predsjednika. (Olovkom dopisan dodatak)Felikse, ne dodijavaj mi više s ovim dok ne budeš imao rezultat. I drži na oku Rostova. On hoće

tvoj posao, a ako se ne pribereš, ja ću mu ga dati.Jurij Zamjeniku šefa Evropskog odjelaOd: Ureda predsjednika Komiteta za državnu sigurnostKopija: Šef u Evropskog odjelaDatum: 29. svibnja 1968. Druže Rostov,Kairo je imenovao agenta koji će u predmetu Dickstein pripadati vašoj ekipi. To je agent koji je

otkrio Dicksteina u Luksembourgu. Ime mu je Jasif Hasan. (Potpis)Maksim Bikov, osobni pomoćnik Predsjednika Kad je držao predavanja u centru za izobrazbu, Pierre Borg je uvijek ponavljao: "Javljajte se,

stalno se javljajte, ne tek tada kad vam nešto zatreba, već po mogućnosti svakog dana. Mi moramoznati što radite, i možemo imati važne informacije za vas."

Potom su regruti odlazili u kantinu i čuli krilaticu Nata Diksteina: "Javite se tek tada kad vamtreba više od 100.000 dolara."

Borg je bjesnio na Dicksteina. Lako bi se razljutio, osobito kad nije znao što se događa. Na sreću,ljutnja je rijetko kad ometala njegove sudove. Ljutio se i na Kawasha. Doduše, mogao je shvatitizašto ga je Kawash naručio u Rim; Egipćani su tamo držali brojnu ekipu, tako da je Kawashu bilolako naći izliku da odleti tamo, ali nije bilo razloga zbog kojeg su se morali sastati u prokletomjavnom kupalištu.

Borg se ljutio i onda kad je s jedio u kancelariji u Tel Avivu i brinuo zbog Dicksteina, Kawasha iostalih čekajući uzalud njihove poruke, sve dok nije povjerovao da mu se neće javiti zato što im nijesimpatičan; tad bi pobjesnio, lomio bi olovke i otpustio sekretaricu.

Kupalište u Rimu, zaboga, takvo je mjesto jamačno puno pedera. Osim toga, Borg ni je voliosvoje ti jelo. Spavao je u pidžami, nikad ni je odlazio plivati, nikad u trgovinama nije isprobavaoodjeću, nikad se ni je svlačio dogola osim u jutro da se brzo istušira. Sad je stajao u sauni, omotanoko pasa najvećim ručnikom koji je mogao naći, svjestan blijede kože, posvuda osim po licu išakama, mesa mekanog i mlohavog i prosi jednog krzna na ramenima.

Pronašao je Kawasha. Tijelo Arapina bilo je vitko, tamnosmeđe i gotovo bez dlaka. Pogledali su

se u oči kroz paru i poput potajnog ljubavnog para pošli jedan uz drugog, ne pogledavši se, u posebnusobu s krevetom.

Borgu je odlanulo što se više ne mora izlagati pogledima. Nestrpljivo je čekao Kawashovevijesti.

Arapin je uključio uređaj za vibriran je kreveta. To će onemogućiti prislušne uređaje ako ih je tubilo.

Dva su muškarca stajala jedan blizu drugoga i tiho razgovarala. Borg se osjećao nelagodno te seokrenuo tako da je s Kawashom razgovarao preko ramena.

- Imam čovjeka u Gattari - rekao je Kawash.- Sjajna - Borgu je pao kamen sa srca. - A vaš odjel čak ni je ni upleten u projekt.- Imam bratića u Vojnoj obavještajnoj službi.- Odlično. Tko je čovjek u Gattari?- Saman Husein, jedan od vaših.- Dobro, dobro, dobro. Šta je saznao?- Građevinski radovi su dovršeni. Ima ju zgradu za reaktor, upravni blok, stanove za osoblje, i

pistu.Mnogo su dalje nego što se mislilo.- Što je sa samim reaktorom? O tome se radi.- Sad rade na njemu. Teško je reći koliko će to potrajati, potrebni su stanoviti precizni radovi.- Hoće li to moći svladati? - pitao je Borg. - Mislim, sve te složene kontrolne sisteme...- Kako čujem kontrole ne mora ju biti komplicirane. Brzina nuklearne reakcije se jednostavno

smanjuje na taj način što se u atomski reaktor gurnu metalne šipke. Ali postoji još nešto: Saman javljada Qattara vrvi Rusima.

- Uh, jebi ga - rekao je Borg.- Po tome sudim da ima ju sve elektronske sisteme koji im trebaju.Borg je s jeo na stolac. Ni je više razmišljao o kupalištu, vibrirajućem krevetu i svojem bijelom

mekanom ti jelu.- To je loša vijest.- Ima jedna još gora. Dickstein je provaljen.Borg je zurio u Kawasha kao gromom ošinut.- Provaljen? - ponovio je kao da ne zna što ta riječ znači. - Provaljen?- Da.Borga je naizmjence hvatao bijes i očaj. Napokon je upitao:- Kako je to uspio, ta j... jebivjetar?- Prepoznao ga je jedan od naših agenata u Luxembourgu.- Što je Dickstein tamo tražio?- To bi vi morali znati.- Dalje.- Bio je to očigledno slučajan susret. Agent se zove Jasif Hasan. To je sitna riba, radi za jednu

libanonsku banku i drži na oku Izraelce koji dolaze tamo. Dakako da je našim 1 judima bilo poznatoime Dickstein...

- Služio se svojim pravim imenom? - U nevjerici je upitao Borg. Sve gore i gore.- Ne vjerujem - rekao je Kawash. - Taj ga je Hasan otpri je poznavao.

Borg je stresao glavom.- Uz takvu sreću tko bi povjerovao da smo odabrani narod.- Dali smo Dicksteina pratiti i obavijestili smo Moskvu - nastavio je Rawash. - Naravno, vrlo se

brzo otarasio pratnje, ali se Moskva jako trsi da Dicksteina ponovo pronađe.Borg je podupro bradu šakom i zagledao se u egzotični friz na zidu. Kao da se cijeli svijet urotio

da onemogući izraelsku politiku općenito, a njegove planove posebno. Poželio je sve ostaviti i vratitise u Quebec; poželio je udariti Dicksteina po glavi tupim predmetom; poželio je zbrisati tajneprobojni izraz na Kawashovu pristalom licu.

Zamahnuo je rukom kao da nešto odbacuje.- Sjajno! Egipćani su sa svojim reaktorom daleko ispred nas, Rusi im pomažu, Dickstein je

provaljen, a KGB je poslao svoje ljude na njegov trag. Mogli bismo izgubiti trku, je li vam to jasno?Tad ćete vi imati bombu, a mi ne. A mislite li da će je upotrijebiti? - Ščepao je Kawasha za ramena,tresući ga. - To su vaši ljudi, vi mi recite hoće li baciti bombu na Izrael? Možete se okladiti da hoće!

- Prestanite urlati - rekao je mirno Kawash.Skinuo je Borgove ruke sa svojih ramena. - Još je daleko do toga da jedna ili druga strana

pobijedi.- Da - odvratio je Borg.- Morat ćete kontaktirati Dicksteina i upozoriti ga - rekao je Kawash. - Gdje je sad?- Proklet bio ako znam - uzvratio je Pierre Borg.

5.

Jedina potpuno nedužna osoba čiji su život upropastili špijuni u aferi oko žute pogače, bio jeslužbenik Euratoma kojeg je Dickstein okrstio Ukrućeni ovratnik.

Otresavši se pratnje u Francuskoj, Dickstein se mcestom vratio u Luxembourg, nagadajući da ćena Iuksemburškom aerodromu netko stražariti dan i noć. Kako su znali broj njegova rent-a-cara, staoje u Parizu da ga vrati i kod druge tvrtke unajmi drugi.

U Luxembourgu je prve večeri posjetio diskretni klub u Rue Dicks. S jeo je sam za stol, srkaopivo i čekao da se po javi Ukrućeni ovratnik. Ali je njegov plavokosi prijatelj stigao prvi. Bio je jošmlad, možda mu je bilo dvadeset pet ili trideset, imao je široka ramena i ispod smeđeg dvorednogsakoa očito sjajno građeno tijelo. Plavokosi je prišao loži u kojoj je prošli put s jedio s Ukrućenimovratnikom. Kretao se graciozno poput plesača. Plaža je bila prazna. Ako se par svake večerisastajao ovdje, onda je vjerojatno bila za njih rezervirana.

Naručio je piće i pogledao na sat. Ni je opazio da ga Dickstein motri. Za nekoliko minuta ušao jeUkrućeni ovratnik. Imao je crveni pulover s V-izrezom i bijelu košulju s ovratnikom koji se kopčaomalom dugmadi. Kao i prvi put, uputi se ravno stolu za kojim je s jedio njegov prijatelj. Pozdravili suse ispruživši obje ruke. Činilo se da su sretni. Dickstein se spremao da razbi je njihovu idilu.

Pozvao je konobara.- Molim vas, odnesite bocu šampanjca za onaj tamo stol, čovjeku u crvenom puloveru. A za mene

još jedno pivo.Konobar je najprije donio pivo i potom je u kabliću za led odnio bocu šampanjca za stol

Ukrućenog ovratnika. Dickstein je vidio kako pokazu je paru da je on darovalac. Kad su svrnulipogled prema njemu, podigao je čašu s pivom kao da im nazdravlja i osmjehnuo se. Ukrućeni ga jeprepoznao i činilo se da se uznemirio.

Dickstein je ustao od stola i pošao u toalet.Oprao je lice da mu prođe vrijeme. Za dvije minute ušao je prijatelj Ukrućenog. Počešljao se,

čekajući da treći čovjek iziđe. Potom se obratio Dicksteinu.- Moj prijatelj traži da ga ostavite na miru.Dickstein se cinično nasmijao.- Neka mi to sam kaže.- Vi ste novinar, zar ne? Što bi bilo da vaš urednik sazna da posjećujete ovakva mjesta?- Ja sam slobodni novinar.Mladić se približio. Bio je gotovo petnaest centimetara viši od Dicksteina i bar petnaestak kila

teži.- Ostavite nas na miru.- Ne.- Zašto to radite? Što hoćete?- Ti me ne zanimaš, ljepotane. Bolje ti je da odeš kući dok ja porazgovaram s tvojim prijateljem.- Idi dovraga - dreknuo je mladić i krupnom šakom zgrabio Dicksteinove revere. Drugom je

zamahnuo. Ali udarac nije uslijedio.Dickstein je prstima ubo mladića u oči. Plavokosi je odskočio ustranu. Dickstein se podvukao

ispod zamahnute ruke i svom snagom udario mladića u trbuh. Plavokosi je naglo ispustio zvuk ipresamitio se, okrenuvši se ustranu. Dickstein ga je još jednom udario, vrlo odmjereno, u hrbat nosa.

Nešto je puklo i krv je potekla. Mladić se stropoštao na opločeni pod.To je dostajalo.Dickstein je brzo izišao; usput je popravio kravatu i poravnao kosu. U klubu je započeo program,

njemački gitarist pjevao je kuplet o policajcu pederu. Dickstein je platio i pošao ka izlazu. Vidio jekako je Ukrućeni zabrinuta lica pobrzao u toalet.

Ljetna je noć bila blaga, ali je Dickstein počeo drhtati. Pješačio je malo i potom ušao u jedan bari naručio brendi. Bio je to bučni, zadimljeni lokal s televizorom na tezgi. Dickstein je ponio čašu zastol u kutu i s jeo okrenut zidu.

Tuča u toaletu neće biti prijavljena policiji.Izgledat će kao svađa zbog ljubavnika, a ni Ukrućeni ovratnik ni vlasnik lokala neće htjeti da se

takvo što iznosi u javnost. Ukrućeni će svojeg prijatelja odvesti nekom liječniku i slagati da sesudario s vratima.

Dickstein je pio brendi i prestao drhtati. Nema načina da čovjek bude špijun a da ne radi takvestvari. A u tom svijetu nisi mogao posto jati kao nacija ako nemaš špijune. A bez nacije Nat Dicksteinse nije osjećao sigurnim.

Činilo se da je nemoguće časno živjeti. Sve da se on ostavi tog posla, drugi bi postali špijuni i unjegovo ime nanosili zlo, što je bilo gotovo isto. Tko je želio živjeti, morao je biti neumoljiv.Dickstein se sjetio kako mu je jedan nacistički liječnik govorio gotovo isto to.

Već je davno zaključio da se u životu ne radi o dobru ili zlu, već o pobjedi ili porazu. Ipak, biloje trenutaka kad mu ta filozofija nije pružala nikakve utjehe.

Izišao je iz bara i uputio se prema kući Ukrućenog ovratnika. Morao je iskoristiti prednost dok ječovjek još obeshrabren. Za nekoliko minuta ušao je u usku, kaldrmom popločenu ulicu, i stao u sjenunasuprot staroj, uvučenoj kući. Prozor na mansardi nije bio rasvijetljen.

Dok je čekao, zahladilo je. Ushodao se. Evropska je klima bila očajna. U to doba godine u Izraelubi bilo divno: dugi, sunčani dani i tople noći, težak fizički rad dan ju a navečer drugarstvo i smijeh.

Dickstein je poželio da pođe kući.Naposljetku su se pojavili Ukrućeni i njegov prijatelj. Prijateljeva je glava bila u zavojima, i

očigledno je jedva što vidio jer se rukom oslonio o rame Ukrućenog kao da je slijep. Ispred kuće sustali, Ukrućeni je kopajući po džepu tražio ključ. Dickstein je prešao ulicu i prišao im. Bili su muokrenuti leđima a njegovi se koraci nisu čuli.

Ukrućeni ovratnik je otključao vrata, okrenuo se da pomogne prijatelju i ugledao Dicksteina.Prestravljeno je odskočio.

- Oh, Bože!Prijatelj je upitao:- Što je? Što je?- To je on.- Moram razgovarati s vama - rekao je Dickstein.- Zovi policiju - dreknuo je prijatelj.Ukrućeni je uzeo prijatelja za ruku i počeo ga vući u vežu. Dickstein je ispružio ruku i zadržao ih.- Morate me pustiti unutra, inače ću ovdje na ulici prirediti scenu.- Taj će nam zagorčavati život dok ne dobije što hoće - rekao je Ukrućeni.- Ali što hoće?- To ćete začas saznati - odgovorio je Dickstein.

Ušao je u kuću ispred njih i počeo se penjati stubištem. Nakon kratkog oklijevanja krenuli su zanjim.

Kad su stigli gore, Ukrućeni je otključao vrata mansardnog stana. Ušli su. Dickstein se osvrnuooko sebe. Stan je bio prostraniji nego što je očekivao, vrlo elegantno namješten stilskim namještajem,s prugastim tapetama, i s mnogo biljaka i slika. Ukrućeni je smjestio prijatelja u naslonjač, za tim izkutije uzeo cigaretu, pripalio je stolnim upaljačem i usadio prijatelju u usta. Sjedili su tijesno jedanuz drugog i čekali da Dickstein progovori.

- Nisam ga prebio. Zadao sam mu samo dva udarca.- Zašto?- On je mene napao. Zar vam to ni je rekao?- Ne vjerujem vam.- Koliko vremena namjeravate potratiti na besmislene rasprave o tome?- Nimalo.- Dobro. Treba mi članak u Euratomu, dobar materijal, to mi je važno za karijeru. A dobar bi

materijal bio i članak o homoseksualcima na odgovornim mjestima te organizacije.- Vi ste pokvarena svinja - dobacio mu je prijatelj Ukrućenog.- Točno - složio se Dickstein. - Ali odustat ću od te priče ako dobijem neku bolju.Ukrućeni je prošao rukom kroz sjedinama prošaranu kosu i Dickstein primijeti da su mu nokti

premazani prozirnim lakom.- Mislim da sam shvatio - rekao je.- Što? Što si shvatio? - upitao je njegov prijatelj.- Traži podatke.- Točno - rekao je Dickstein. Ukrućenom kao da je odlanulo. Sad je za Dicksteina nastupio

trenutak da bude malo ljubazniji, da nastupi ljudski i dopusti im da povjeruju kako stvari ipak nisutako crne.

Ustao je. Na politiranom stoliću stajao je dekanter s viskijem. Dok je govorio, ulio je po prst u tričaše. - Vidite, vi ste ranjivi, uzeo sam vas na nišan i očekujem da me zbog toga mrzite. Ali nećutvrditi da ja vas mrzim. Svinja sam i poslužio sam se vama, to je sve. Na stranu to što još pijem ivaše piće. – Pružio im je čaše i s jeo. - Nakon kraće stanke Ukrućeni je upitao:

- Što želite znati?- To je već bolje. - Dickstein je otpio gutljaj viskija. Gadio mu se taj okus. - Euraton ima popis

svih transporata radioaktivnog materijala unutar zemalja-članica, uz to i sveg uvoza i izvoza u zemljeizvan zajednice. Je li tako?

- Da.- Točnije: prije nego netko može pomaknuti ma i gram urana s točke A do točke B mora zatražiti

vašu dozvolu.- Da.- Postoje potpuni podaci za svaku izdanu dozvolu?- Podaci su u kompjutoru.- To znam. Kad se od kompjutora zatraži, ispisat će popis svih budućih transporta urana, za koje

je izdana dozvola.- To redovito čini. Ispis se podijeli jednom mjesečno za unutrašnju potrebu.- Sjajno - rekao je Dickstein. - Upravo mi taj ispis treba.

Zavladala je duga šutnja. Ukrućeni ovratnik je gutnuo malo viski ja. Dickstein nije svoj dirao: dvapiva i veliki brendi koje je već te večeri popio bili su više od količine koju bi obično popio začetrnaest dana.

- Zašto vam treba popis? - upitao je mladić.- Provjerit ću sve transporte u određenom mjesecu. Tad ću moći dokazati da ono što ljudi izvode

nema mnogo veze s onim što saopćavaju Euratomu.- Ne vjerujem vam - rekao je Ukrućeni.Čovjek ni je budala, pomislio je Dickstein. Slegnuo je ramenima.- Što onda mislite, zašto mi treba popis?- To ne znam. Vi niste nikakav novinar. Dosad niste izrekli ni jednu istinitu riječ.- To nimalo ne mijenja na stvari, zar ne? - rekao je Dickstein. - Vjerujte što god hoćete. Nemate

drugog izbora no da mi taj popis date.- Imam - usprotivio se Ukrućeni. - Napustit ću posao.- Ako to učinite - rekao je Dickstein polagano - samljet ću vašeg prijatelja u kašu.- Ići ćemo na polici ju! - dobacio je mladić.- Ja ću nestati, možda na godinu dana, ali vratit ću se i pronaći vas. Tad ću vas premlatiti. Vaše se

lice više neće moći prepoznati.Ukrućeni ovratnik se zabuljio u Dicksteina.- Tko ste vi?- To zapravo nije važno, zar ne? Znate da svoju prijetn ju mogu ostvariti.Ukrućeni je zakopao lice u dlanove.Dickstein je sačekao dok tišina ni je postala mučna. Ukrućeni je bio bespomoćan, satjeran u kut.Postepeno je uviđao da ima samo jedan jedini izlaz.Dickstein mu je dao vremena i progovorio ponovo tek nakon cijele minute.- Kompjutorski ispis će biti debeo - rekao je blago.Ukrućeni ovratnik je kimnuo ne podigavši pogled.- Da li vam pregledava ju aktovke kad odlazite s posla?Stresao je glavom.- Da li se ispisi mora ju držati pod ključem?- Ne. - Ukrućeni se ovratnik s vidljivim naporom pribrao. - Ne - ponovio je iscrpljeno - ti podaci

nisu strogo povjerljivi. Samo povjerljivi, nisu namijenjeni javnosti.- Dobro. Sutra ćete morati promisliti o svim pojedinostima: koje ćete kopije ponijeti, što ćete

reći sekretarici i tako dalje. Prekosutra odnesite kompjutorski ispis kući. Čekat će vas moja poruka.U njoj će stajati kako da mi izručite materi jal. – Dickstein se osmjehnuo. - Nakon toga me vjerojatnoviše nikad nećete vidjeti.

- Tako mi boga, nadam se - rekao je Ukrućeni ovratnik.Dickstein je ustao.- Ni je potrebno da se zasad opterećujete telefonskim pozivima. - Pronašao je aparat i istrgnuo

žicu iz zida. Potom je prišao vratima i otvorio ih.Prijatelj je pogledao iščupane žice. Činilo se da mu se vid vraća. Upitao je:- Zar sa bojite da će se predomisliti?Dickstein mu je odgovorio:- Toga se vi morate bojati. - Izišao je zatvorivši tiho vrata za sobom.

Život ni je natjecanje u popularnosti, osobito ne u KGB-u. David Rostov bio je sad kodpretpostavljenog i svih onih koji su Feliksu Voroncovu bili lojalni vrlo nepopularan. Voroncov jekiptio od bijesa zbog načina na koji su ga zaobišli: odsad će poduzeti sve što bude u njegovoj moćida Rostova uništi.

Rostov je s time računao. Nimalo ni je požalio odluku da u slučaju Dicksteina sve stavi na jednukartu. Naprotiv, bio je njome vrlo zadovoljan. Već je razmišljao o prvorazrednom, elegantnokrojenom tamnoplavom odi jelu od engleskog sukna koje će kupiti kad dobi je bon za Odjel 100 natrećem katu moskovskog GUM-a.

Međutim, požalio je što je Voroncovu omogućio manevar. Trebao je uzeti u obzir Egipćane injihovu reakciju. To je bila nevolja s Arapima: bili su u špijunaži tako nespretni i nekorisni da ječovjek jednostavno bio sklon da ih ignorira. Na sreću, Jurij Andropov, šef KGB-a i povjerenikLeonida Brežnjeva, progledao je namjere Feliksa Voroncova da vrati nadzor nad projektomDickstein. Andropov je to spriječio.

Stoga je jedina posljedica Rostovljeve greške bila da je bio primoran surađivati s prokletimArapima.

Već i to je bilo dovoljno zlo. Rostov je imao vlastitu malu grupu koja se sastojala od Nika Buninai Pjotra Tirina, a funkcionirala je bez greške.

Kairo je povrh toga bio pun rupa, kao sito: polovica od onog što je prolazilo preko njega,otjecala je u Tel Aviv.

To što je dodijeljeni Arapin bio Jasif Hasan moglo se pokazati kao prednost, ali moglo je biti isuprotno.

Rostov se vrlo jasno sjećao Hasana: bogati mladić, nemaran i bahat, dovoljno pametan alinemotiviran, s površnim političkim stavovima i preobilnom garderobom. Činjenicu da je studirao uOxfordu trebalo je pri je pripisati njegovu imućnom ocu nego Jasifovoj pameti. Na tome mu jeRostov još i danas, jednako kao i tada, zavidio. Ipak, bit će mu lakše držati pod kontrolom čovjekakojeg pozna je.

Rostov je namjeravao u samom početku dati Hasanu na znan je da je zapravo suvišan i da grupipripada iz posve političkih razloga. Morat će vrlo pažljivo promisliti što će Hasanu povjeriti a štozadržati za sebe. Ako mu kaže premalo, Kairo će se požaliti Moskvi, u suprotnom će Tel Avivonemogućiti svaki njegov potez.

Bio je u prokletom škripcu a to je sam skrivio.Kad je stigao u Luxembourg, osjećao se još gore. Dospio je tamo iz Atene, mijenjajući od

Moskve dvaput identitet i triput avion. Ta mala mjera opreza bila je potrebna jer je lokalna tajnaslužba ponekad registrirala i držala na oku, putnike koji bi stigli izravno iz Sovjetskog Saveza. To jemoglo biti vrlo nezgodno.

Dakako da ga nitko ni je dočekao na aerodromu. Uzeo je taksi i odvezao se u hotel.Kairo je znao da će se služiti imenom David Roberts. Kad se upisao u hotelski registar,

recepcioner mu je dao poruku. Dok se s nosačem liftom podizao na kat, otvorio je omotnicu. Pisalo jesamo °Soba 179".

Dao je nosaču napojnicu i potom dignuo slušalicu. Okrenuo je broj 179, jedan se glas odazvao:- Halo?- Ja sam u 142. Dođite za deset minuta na dogovor.- Lijepo. Čujte, je li to...

- Začepite! - zarežao je Rostov. – Nikakvih imena. Za deset minuta.- Dakako, žao mi je, ja...Rostov je odložio slušalicu. Kakve je to sad idiote Kairo regrutirao? Očigledno takve koji su vas

telefonski oslovljavali pravim imenom. Bit će još gore nego što se pribojavao.Ranije se ponekad ophodio pretjerano profesionalno; u sličnim situacijama ugasio bi svjetlo, stao

iza vrata s pištoljem da izbjegne stupici, sve dok onaj drugi ne bi ušao. S vremenom mu se takvoponašanje učinilo znakom pretjerane napetosti te ga je prepustio glumcima na televiziji. Zamršeneosobne mjere opreza nisu više pripadale njegovu stilu. Ni je čak nosio ni pištolj kako ne bi upao uoči kad mu carinici na aerodromima pregledava ju prtljagu. Ali bilo je mjera opreza i mjera opreza,oružja i oružja: imao je nekoliko pažljivo skrivenih KGB uređaja, medu njima električnu zubnučetkicu čije je zujanje ometalo prislušne mikrofone, minijaturnu polaroidnu kameru i žičanu omču.

Brzo je raspakirao mali kovčeg. U njemu je bilo malo stvari: brijaći aparat, četkica za zube, dvijeameričke košulje koje se ne mora ju glačati i nešto donjeg rublja. Utočio je piće iz sobnog bara - kadje radio u inozemstvu pretpostavljao je škotski viski.

Točno za deset minuta začulo se kucan je. Rostov je otvorio vrata i Jasif Hasan je ušao.Hasan se široko osmjehnuo.- Kako si?- Dobar dan - rekao je Rostov i rukovao se.- Tome je već dvadeset godina... Kako ste ih proveli?- Imao sam mnogo posla.- Nevjerojatno da se poslije toliko godina susrećemo i još k tome zbog Dicksteina.- Da. Sjednite. Razgovarajmo o Dicksteinu.Rostov je sjeo a Hasan se poveo za njim. – Upoznajte me sa situacijom. Vi ste otkrili Dicksteina,

potom su vaši ljudi na aerodromu u Nici nastavili pratnju. Što se zatim dogodilo?- Sudjelovao je u razgledavan ju jedne atomske centrale i potom se otarasio pratilaca - rekao je

Hasan. - Tako smo ga ponovo izgubili.Rostov je zgađeno zagunđao.- Treba ju nam bolji rezultati.Hasan se nasmiješio - smiješak trgovačkog putnika, pomislio je Rostov - i rekao:- Da se ne radi o agentu koji je kadar otkriti pratnju i otresti je se, ne bismo zbog njega morali

brinuti.Rostov je ignorirao upadicu.- Služio se automobilom- Da. Unajmio je peugeot.- U redu. Što znate o njegovu kretanju dok je bio ovdje u Luxembourgu?Hasan je preuzeo Rostovljev poslovni način i brzo odrecitirao:- Odsjeo je u hotelu Alfa pod imenom Ed Rodgers. Kao adresu naveo je pariški ured časopisa

Međunarodna znanost. Taj časopis doista postoji.Ima i adresu u Parizu ali samo za zapriman je pošte.Neki slobodni novinar po imenu Ed Rodgers radi za časopis, ali već više od godinu dana nisu

imali glasa od njega.Rostov je kimnuo.- Kao što vjerojatno znate, to je tipična mosadovska kamuflaža. Čvrsta i neoboriva. Još nešto?

- Da. Večer pri je njegova odlaska došlo je do incidenta u Rue Dicks. Dva mladića bila su gadnoudešena. Izgledalo je to kao d jelo profesionalca... uredno polomljene kosti, znate već te stvari.Policija ništa ne poduzima jer su mladići poznati sitni lopovi. Vjeru je se da su čekali u zasjedi ublizini jednog noćnog kluba za homoseksualce.

- Da orobe pedere kad iziđu?- To im je morala biti namjera. Inače, nema ničeg što bi Dicksteina dovelo u vezu s tim, osim što

je kadar tako postupiti i što je u to vrijeme bio ovdje.- To dosta je za čvrstu sumnju - rekao je Rostov. - Vjerujete li da je Dickstein homoseksualac?- Moguće je, ali Kairo u njegovu dosjeu nema ništa o tome. Morao je dakle biti svih ovih godina

vrlo diskretan.- I previše diskretan da bi posjetio pederski klub dok je na zadatku. Vaša je sumnja tim

opovrgnuta, zar ne?Na Hasanovu licu se očitavao tračak ljutnje.- A što mislite vi?- Pretpostavljam da je imao doušnika koji je peder. - Rostov je ustao i ushodao se sobom. Bilo je

ispravno od samog početka Hasanu pokazati gdje mu je mjesto, ali ne smije u tome pretjerati. Nijeimalo svrhe da ga ozlojedi. Stoga će sad malo ublažiti stvar. - Da nagađamo malo. Zašto bi posjetioatomsku centralu?

- Izraelski odnosi s Francuskom su od šestodnevnog rata napeti. De Gaulle je obustavio isporukuoružja. Možda Mossad snuje osvetnički čin, dizanje reaktora u zrak?

Rostov je odmahnuo glavom.- Čak ni Izraelci nisu tako neodgovorni. Osim toga, što bi Dickstein tad tražio u Luxembourgu?- Tko zna?Rus je ponovo s jeo.- Čega ima ovdje u Luxembourgu? Zašto je on važan? Zašto je na primjer vaša banka ovdje?- On je značajan evropski centar. Moja je banka ovdje, zato što Evropska investiciona banka ima

sjedište u Luxembourgu. No tu su i mnogobrojne institucije Evropskog za jedničkog tržišta; preko naKirchbergu stoji jedan evropski centar.

- Koje institucije?- Sekretari jat evropskog parlamenta, Ministarsko vijeće i Sud. Oh, da, i Euratom.- Euratom?- To je kratica za Evropsku zajednicu za atomsku energiju, ali svatko...- Znam što je to - upao je Rostov. - Zar ne vidite vezu? Dickstein dolazi u Luxembourg gdje je

sjedište Euratoma, a zatim posjećuje atomsku centralu.Hasan je slegnuo ramenima.- Zanimljiva hipoteza. Što to pijete?- Viski. Poslužite se. Ako se pravo sjećam, Francuzi su pomogli Izraelcima da izgrade atomski

reaktor. Sad su valjda svoju pomoć obustavili. Dickstein možda želi neke znanstvene tajne.Hasan je natočio viski u čašu i ponovo sjeo.- Kako ćemo raditi, vi i ja? Naređeno mi je da s vama surađujem.- Moji ljudi stižu večeras - rekao je Rostov.Pomislio je: suradnja, ma nemoj, slušat ćeš moje naredbe. - Služim se uvi jek dvojicom istih

ljudi, Nikom Buninom i Pjotrom Tirinom. Dobro smo uigrani. Oni zna ju kako radim. Htio bih da s

njima surađujete, da obavite ono što vam obojica kažu.Možete mnogo toga naučiti, to su dobri agenti.- A moji ljudi...- Neće nam biti potrebni - odgovorio je žurno Rostov. - Mala ekipa je najbolja. Najprije moramo

osigurati da otkrijemo Dicksteina ako se vrati u Luxembourg.- Moj čovjek danonoćno bdije na aerodromu.- Toga se i on sjetio, pa neće doći avionom.Moramo pokriti i neke druge točke. Možda će otići u Euratom...- Zgradu Jean Monnet, da.- Možemo nadzirati hotel Alfa tako da podmitimo recepcionera, ali se on neće tamo vratiti. I

noćni lokal u Rue Dicks. Rekli ste da je unajmio automobil.- Da, u Francuskoj.- U međuvremenu ga je napustio, jer zna da ste zabilježili broj. Htio bih da nazovete tvrtku i

saznati gdje je automobil vraćen. Tako ćemo možda doznati kamo se uputio.- Dobro.- Moskva je razaslala teleksom njegovu fotografi ju tako da će naši ljudi tragati za n jim u svakoj

metropoli svijeta. - Rostov je iskapio viski.- Ulovit ćemo ga. Na ovaj ili onaj način.- Doista u to vjerujete? - upitao je Hasan.- Igrao sam s njim šah, znam kako funkcionira njegov mozak. Njegova otvaran ja su rutinska,

predvidiva; zatim iznenada izvede nešto potpuno neočekivano, obično nešto krajnje rizično. Trebasamo pričekati da gurne vrat u omču... i potom zategnuti.

- Ako se ne varam, vi ste tu šahovsku partiju izgubili.Rostov se vučje nakesi.- Da, ali ovo više ni je igra. Postoje dvije vrste uličnih pratioca: umjetnici pločnika i buldozi. Umjetnici pločnika smatraju

posao praćenja umijećem najvišeg ranga, koje se može usporediti s glumom, molekularnombiokemijom ili pjesništvom. To su perfekcionisti, sposobni da budu gotovo nevidljivi. Posjedu jucijele garderobe neupadljive odjeće, uvježbava ju pred zrcalom bezizražajni izraz lica, pozna ju nadesetke trikova za korišten je ulaza u trgovine, redova za autobuse, policajaca i djece, naočala,plastičnih vrećica i živica.

Preziru buldoge koji misle da je praćenje isto što i potjera pa sli jede metu poput psa koji pratigospodara.

Nik Bunin je bio buldog. Mladi snagator, tip koji, već prema sreći ili smoli, postaje policajac ilikriminalac. Sreća je Nika dovela do KGB-a; njegov je brat, naprotiv, kod kuće u Gruziji, trgovaonarkoticima, prodajući hašiš iz Tbilisi ja na Moskovskom sveučilištu (gdje ga je uz ostale trošio iJurij Rostov).

Nik je službeno bio vozač, neslužbeno tjelohranitelj, a još neslužbenije profesionalni šakač.On je, naposljetku, otkrio Gusara.Nik je bio visok metar i osamdeset i jako plećat. Nosio je kožnatu jaknu, plava kosa bila mu je

kratko ošišana, imao je vodnjikave zelene oči i stidio se činjenice da se u dvadeset petoj još ne mora

svakodnevno brijati.U noćnom klubu u Rue Dicks ocijenili su da je neobično dopadljiv.Ušao je u sedam i trideset, ubrzo nakon što se klub otvorio. Prosjedio je cijelu večer u istom kutu,

pio sa sentimentalnim užitkom ohlađenu votku i promatrao. Netko ga je pozvao na ples, a on ječovjeku na lošem francuskome savjetovao da odjebe.

Kad se i iduće večeri pojavio, pitali su se nije li možda napušteni ljubavnik koji vreba da seobračuna sa svojim bivšim. Zbog širokih ramena, kožnate jakne i mrgodna lica budio je dojam"nezgodne mušterije".

Nik nije zamijetio ta skrivena strujanja. Njemu su pokazali fotografiju jednog čovjeka, dobio jenalog da posjeti klub i potraži ga; stoga je upamtio lice, potom otišao u klub i čekao. Bilo mu je svejedno da li je to bordel ili katedrala. Svidjelo mu se ako je povremeno mogao koga premlatiti, ali muosim toga ništa drugo ni je trebalo do redovna plaća i dva slobodna dana u tjednu koje je posvećivaosvojem hobiju, votki i slikovnicama.

Kad je Nat Dickstein ušao u noćni lokal, Nik se nije nimalo uzbudio. Ako je u nečemu uspio,Rostov bi to uvijek pripisao činjenici da se Nik točno pridržavao onog što mu je zapovjeđeno. Apretežno je u tome imao pravo. Nik je promatrao kako Dickstein sjeda za stol, naručuje piće, i kad jebio poslužen, srče pivo. Činilo se da i on nekoga čeka.

Nik je izišao u predvorje i nazvao hotel. Javio se Rostov.- Ovdje Nik. Naš je čovjek maločas stigao.- Dobro! Što radi?- Čeka.- Sam?- Da.- Ostani u blizini i javi se ako što poduzme.- Jasno.- Poslat ću Pjotra. On će Čekati vani. Kad naš čovjek napusti klub, pratite ga ti i Pjotr naizmjence.Arapin će vam se priključiti u automobilu, iz udaljenosti. To je... samo tren... zeleni volkswagen.- Razumijem.- Vrati se sad unutra.Nik je objesio slušalicu i vratio se za stol, ne obraćajući pažnju na Dicksteina.Za minutu ušao je elegantno odjeven, pristao muškarac, otprilike četrdesetih godina. Osvrnuo se,

prošao mimo Dicksteinova stola i prišao baru. Nik je opazio kako je Dickstein pokupio neki papirićsa stola i gurnuo ga u džep. Sve se odigralo diskretno.

Samo onaj tko je Dicksteina pažljivo promatrao mogao je to zamijetiti.Nik je ponovo izišao do telefona.- Jedan topli brat je ušao i nešto mu doturio, nešto nalik nekakvo j karti - javio je Rostovu.- Možda je to kazališna karta?- Nemam pojma.- Jesu li išta progovorili?- Ne. Peder je jednostavno u prolazu spustio kartu na stol. Nisu se čak ni pogledali.- U redu. Ostani tamo. Pjotr je već jamačno stigao.- Samo tren. Naš čovjek je upravo stupio u predvorje. Čekajte... prilazi pultu... pruža kartu. Bio je

to znači broj od garderobe.

- Ostani na telefonu i govori što se događa.Rostovljev glas bio je mrtvački miran.- Momak iza tezge pruža mu aktovku i dobiva napojnicu...- To je isporuka. Dobro.- Naš čovjek napušta klub.- Sli jedi ga.- Da mu dignem aktovku?- Ne, ne bih htio da ga upozorim na nas prije nego saznamo što smjera. Moraš samo doznati kamo

ide. Drži se u pozadini. Kreći!Nik je objesio slušalicu. Dao je garderobijeru nekoliko novčanica.- Žuri mi se. Ovo će podmiriti moj račun. -Potom je požurio uza stepenice. Ljetna večer bila je jasna i mnogo je ljudi kretalo u restorane ili kina. Nik se osvrnuo lijevo i

desno i opazio Dicksteina na suprotnoj strani ulice, oko pedesetak metara ispred sebe. Prešao je ulicui krenuo za n jim.

Dickstein je koračao brzo, gledajući pred sebe: aktovku je nosio pod rukom. Nik ga je sli jedio urazmaku od nekoliko kuća. Da se Dickstein osvrnuo bio bi na stanovitoj udaljenosti opazio čovjekakoji je također bio u noćnom klubu, i bio bi se upitao da li ga prate. Tad je pored Nika izronio Pjotr,taknuo ga po ruci i proslijedio. Nik je toliko zaostao da je pred sobom vidio samo Pjotra, a ne višeprogonjenog. Da se Dickstein sad osvrnuo ne bi vidio Nika, a Pjotra ne bi prepoznao. Praćenom jebilo teško kod ove vrste pratnje naslutiti da ga sli jede. Ali što se duže žrtva prati, to se više ljuditreba redovito izmjenjivati. Nakon otprilike kilometara, kra j Nika se uz rubnik zaustavio zelenivollkswagen. Jasif Hasan se nagnuo s vozačkog sjedala i otvorio vrata.

- Nove naredbe. Ulazite.Nik je ušao u automobil i Hasan ga je odvezao natrag do noćnog lokala u Rue Dicks.- Dobro ste to izveli - rekao je Hasan.Nik ni je odgovorio.- Želimo da se vratite u klub i sli jedite donosioca aktovke do kuće.- Je li to rekao pukovnik Rostov?- Da.- U redu.Hasan je zaustavio automobil nedaleko od kluba. Nik je ušao. Zastao je na vratima i pogledom

preletio prostoriju.Isporučitelj je nestao.Kompjutorski je ispis sadržavao više od stotinu stranica. Dickstein je listajući dragocjenim

snopom papira, zbog kojeg se toliko namučio, gubio hrabrost.Naizgled ništa ni je imalo smisla.Vratio se još jednom na početak i nanovo promatrao gomilu ispremiješanih brojki i slova. Radi li

se tu o šifri? Ne, ta j su ispis svakog dana koristili obični činovnici Euratoma. Morao je stoga bitilako shvatljiv.

Dickstein se usredotočio. "U234"... to je, koliko je znao, bio izotop urana. Druga grupa slova ibrojeva bila je "180KG", stotinu osamdeset kilograma.

"17F68" morao je biti datum, 17. veljače ove godine.Postupno su znakovi kompjutorske abecede odavali značenje: otkrio je imena mjesta u različitim

evropskim zemljama, riječi poput "vlak" i "kamion" s dodatkom udaljenosti i imenima s dodatkom"SA" ili

"INC" koja su ukazivala na tvrtke. Naposljetku mu je postao jasan sistem unošen je podataka: prvije red označavao tip materi jala i količinu, drugi naziv i adresu pošiljaoca i tako dalje. Raspoložen jemu se popravilo. Nastavio je čitati sa sve većim razumijevanjem i osjećajem da je postigao neštoznačajno.

Bilo je navedeno oko šezdeset isporuka. Činilo se da postoje tri glavna tipa: goleme količineneobrađene uranske rudače, koje su iz Južne Afrike, Kanade i Francuske stizale u evropskapostrojenja za oplemenjivanje; elementi s gorivom, oksidi, uranska kovina, ili obogaćene mješavine,koje se iz tvornica transportiraju do reaktora; i istrošeno reaktorsko gorivo, koje se prevozi nareprocesiranje ili odlaganje. Neke su pošiljke ispadale iz tog okvira; takve su se većinom odnosile naplutonij i transuranijske elemente dobivene iz istrošenog goriva a slali su ih u sveučilišnelaboratorije i istraživačke institute.

Dicksteina je već bol jela glava, i vid mu se bio zamutio kad je konačno pronašao što je tražio.Na posljednjoj stranici bila je jedna pošiljka označena s "NENUKLEARNA".Fizičar sa cvjetnom kravatom iz Weizmannova instituta ukratko mu je objasnio primjenu urana i

njegovih spojeva u nenuklearne svrhe: u području fotografi je, za bojenje, kao agensa za bojenjestakla i keramike i kao industrijskih katalizatora. Dakako da ni takav materi jal ni je gubio svojaradioaktivna svojstva bez obzira koliko svakodnevna i bezazlena bila njegova upotreba, tako da supropisi Euratoma vrijedili i za njega. Međutim, Dickstein je smatrao da su sigurnosne mjere usvakodnevnoj kemijskoj industriji možda manje stroge.

Podatak na posljednjoj stranici odnosio se na dvjesto tona žute pogače ili neprerađenog uranovaoksida. Nalazile su se u jednom postrojenju za oplemenjivan je metala u Belgiji, nedalekonizozemske granice; tvornica je imala odobren je za skladišten je fizibilnog materi jala. Postrojen jeza oplemenjivanje bilo je vlasništvo Societe Generale de la Chimie, međunarodnog rudarskogdruštva sa sjedištem u Bruxellesu. Vlasnik je žutu pogaču prodao njemačkom koncernu F. A. Pedler izWiesbadena. Pedler ju je namjeravao upotrijebiti za "proizvodnju uranskih spojeva, osobito uranovakarbida, u komercijalnim količinama". Dickstein se prisjetio da se karbid primjenju je kao katalizatoru proizvodnji sintetičkog amonijaka.

Međutim, činilo se da Pedler neće obrađivati uran sam, bar ne u početku. Dicksteinovo sezanimanje povećalo kad je pročitao da tvrtka ni je zatražila odobren je za svoje postrojen je uWiesbadenu, već dozvolu da žutu pogaču morskim putem preveze u Genovu. Tamo bi je tvrtkaAngeluzzi e Bianco trebala "nenuklearno obraditi".

Morem! Dickstein je smjesta shvatio: netko će drugi preuzeti na sebe da iz neke od evropskih lukaotpremi tu robu.

Čitao je dalje. Iz postrojenja za oplemenjivanje Societe Generale de la Chimie materi jal će bitiželjeznicom otpremljen do dokova u Antwerpenu. Tamo će se žuta pogača pretovariti na motornibrod Coparelli radi prijevoza do Genove. Za kratak transport iz talijanske luke do tvornice Angeluzzie Bianco upotrijebit će se kamioni.

Žuta pogača, koja je nalikovala pijesku jarko žute boje, trebala je za put biti upakirana u petstošezdeset naftnih tankova od po 200 litara zapremnine, sa zapečaćenim poklopcima. Željeznici će za to

trebati jedanaest vagona, brod na tom putovanju neće uzeti nikakvog drugog tereta, a Talijani ćeposljednju etapu obaviti sa šest kamiona.

Dicksteina je uzbudio morski dio puta: vodio je kroz La Manche, Biskajskim zaljevom, nizatlantsku obalu Španjolske, kroz Gibraltar i više od tisuću milja Sredozemljem.

Pri takvoj udaljenosti može se svašta dogoditi.Putovanja kopnom nisu bila komplicirana i lako ih je bilo nadzirati: vlak je polazio pri je podne a

stizao idućeg jutra u 8.30 sati; kamion je vozio autocestama na kojima je uvijek bilo drugih vozila,među njima i policijskih. Avion je neprekidno održavao vezu s aerodromima. Ali more je bilonepredvidivo, imalo je vlastite zakone; put je mogao potrajati deset ili dvadeset dana, trebalo jeračunati s olujama, sudarima, kvarom strojeva, neplaniranim lukama i naglim promjenama kursa. Kadje tko oteo avion, sat kasnije je za to posredstvom televizije saznao cijeli svijet; za oteti brod nitkoneće saznati danima, tjednima, možda nikad.

More je bilo Gusarov neizbježni izbor.Dickstein je razmišljao sa sve većim oduševljenjem i osjećajem da je rješenje problema

nadohvat ruke. Coparelli treba oteti... I potom? Tada se teret može pretovariti na gusarski brod.Coparelli vjerojatno ima vlastita vitla. Ali pretovar tereta na otvorenom moru može biti rizičan.Dickstein je potražio na ispisu datum planiranog polaska: studeni. To je bilo zlo. Tada na morubjesne oluje, u studenome čak i na Sredozemlju. Dakle? Da otmu Coparelli i otplove za Haifu? Bilobi teško s ukradenim brodom nezamijećeno ući u luku, čak i u Izraelu, gdje je osiguranje bilomaksimalno.

Dickstein je pogledao na ručni sat. Bilo je prošlo pola noći. Počeo se svlačiti. Morat će doznativiše o Coparelli. Tonažu, koliko članova posade ima, gdje se trenutno nalazi, kome pripada, i, akobude moguće, dočepati se njegova nacrta. Sutra će otputovati u London. U Londonu su se kod Lloydamogle dobiti sve informacije o gotovo svakom brodu.

Još je nešto morao saznati: tko ga to slijedi u Evropi. U Francusko j je to bila jedna grupa. Danasnavečer kad je izišao iz kluba u Rue Dicks izronilo je iza njega jedno brutalno lice. Posumnjao je daga prate ali je lice iznenada nestalo. Je li to bio slučaj ili se ponovo radilo o brojnoj ekipi? Ovisiloje o tome da li Hasan pripada "poslu". I o tome se mogao u Londonu informirati.

Razmišljao je kako da otputuje tamo. Ako je netko večeras nanjušio njegov trag, morat će sutrabiti oprezan. Sve ako brutalno lice i nema značenja, morao se postarati da ga na luksemburškomaerodromu ne otkriju. Podigao je slušalicu i nazvao recepciju. Kad se recepcioner javio, rekao mu je:

- Probudite me sutra u 6.30, molim.- U redu, gospodine.Dickstein je položio slušalicu na aparat i uvukao se u krevet. Konačno je imao određeni cilj:

Coparelli. Još ni je imao nikakva plana, ali je otprilike znao što mu val ja raditi. Ma kakve drugeteškoće iskrsnule, kombinacija nenuklearne pošiljke i morskog puta bila je neodoljiva.

Isključio je svjetlo, sklopio oči i pomislio: kakav uspješan dan! Po mišljenju Jasifa Hasana, David Rostov je oduvijek bio bahati kopilan koji se u toku godina

nimalo ni je promijenio nabolje. Nadmoćnim smiješkom izgovarao bi rečenice poput: "Što vamavjerojatno nije jasno...", "Vaši nam ljudi neće biti potrebni, mala ekipa je najbolja", "Možete ihslijediti automobilom i ostati izvan vidokruga." I naposljetku još i: "Ostanite uz telefon dok odem do

ambasade."Hasan je bio spreman da pod Rostovljevim vodstvom radi kao član ekipe, ali činilo se da je

njegov status bio još niži. Shvatio je, blago rečeno, kao uvredu da bude na ljestvici niže od čovjekapoput Nika Bunina.

Problem je bio u tome što je štošta govorilo Rostovu u prilog. Nije da su Rusi bili pametniji odArapa, ali je KGB bez sumnje bio veća, bogatija, moćnija i profesionalnija organizacija od egipatsketajne službe.

Hasanu nije preostalo drugo do da se pomiri s Rostovljevim postupcima, bili oni opravdani iline.

Kairo se oduševio što KGB goni jednog od najvećih neprijatelja arapskog svijeta. Da se Hasanpotužio, bili bi vjerojatno povukli njega a ne Rostova.

Ali Rostov ne smije zaboraviti da su Arapi prvi otkrili Dicksteina. Bez tog prvobitnog uspjehapotrage ne bi uopće bilo.

Usprkos tome, želio je zadobiti Rostovljevo poštovan je; želio je da mu se Rus povjerava, da s njim pretresa razvoj situacije, pita ga za mišljenje.

Morat će Rostovu dokazati da je pouzdan profesionalac koji ni najmanje ne zaostaje za NikomBuninom i Pjotrom Tirinom.

Telefon je zazvonio. Hasan žurno posegne za slušalicom.- Halo?- Je li drugi tamo? - upitao je Tirinov glas.- Ni je. Što se događa?Tirin je krzmao.- Kad će se vratiti?- Ne znam - slagao je Hasan. - Recite meni što imate.- Pa dobro. Naša je mušterija u Zurichu sišla s vlaka.- Zurichu? Dalje.- Odvezla se taksijem do banke i ušla u trezor. Ta banka ima sefove. Izišla je s aktovkom.- I potom?- Otišla je do trgovca automobilima u predgrađu i kupila rabljeni jaguar: Gotovinu je uzela iz

aktovke.- Shvaćam. - Hasan je smatrao da zna što je uslijedilo.- Mušterija se izvezla kolima iz Zuricha na autoput E 17 i povećala brzinu na dvjesto deset na sat.- Zatim ste ga izgubili iz vida - dodao je Hasan istodobno zlobno i zabrinuto.- Imali smo taksi i mercedes poslanstva.Hasan je zamislio cestovnu kartu Evrope.- Mogao je imati bilo koji cilj u Francuskoj, Španjolskoj, Njemačkoj ili Skandinaviji... ukoliko ne

okrene natrag, a tad u obzir dolaze Italija i Austrija... Nestao je, dakle. Vratite se natrag u bazu. -Prekinuo je vezu prije nego je Tirin mogao postaviti pitanje.

Dakle, ni veliki KGB ni je nepobjediv, pomislio je. Ma koliko mu se svidjelo da vidi ekipuporaženu, njegovu je zlobnu radost zasjenila bojazan da su Dicksteina izgubili zauvijek. Još jerazmišljao što da poduzme, kad se Rostov vratio.

- Ima li što? - upitao je Rus.- Vaši su ljudi izgubili Dicksteina - rekao je Hasan.

Rostov se smrknuo.- Kako?Hasan mu objasni.- I što će sad?- Predložio sam im da se vrate.Rostov je zaškripao zubima.- Razmišljao sam što da sad počnemo - rekao je Hasan.- Moramo ponovo pronaći Dicksteina. – Rostov je kopao po aktovki i činilo se da je odsutan

duhom.- Da, ali mimo toga.Rostov se okrenuo.- Prijeđite na stvar.- Mislim da bismo morali uhvatiti isporučitelja i pitati ga što je predao Dicksteinu.Rus se ukočio i razmislio.- Da - rekao je zamišljeno. Hasan se obradovao.- Moramo ga pronaći...- To ne bi trebalo biti teško. Ako nekoliko dana promatramo noćni klub, aerodrom, hotel Alfu i

zgradu Jean Monnet...Hasan je mjerio Rostova, njegovu visoku, vitku figuru, bezizražajno, neprobojno lice s visokim

čelom i kratko ošišanom prosijedom kosom. Imam pravo, likovao je Hasan, mora to priznati.- U pravu ste - rekao je Rostov. - To nisam smio previdjeti.Hasan je osjetio žar ponosa i pomislio: možda ipak ni je takav kopilan.

6.

Oxford se ni je toliko izmjenio koliko ljudi u njemu. Grad se doduše razvio: bio je veći, s višeautomobila i trgovina, življim ulicama. Ali, gradom je još uvi jek dominirao žućkasti kamensveučilišnih zgrada kroz čije su se lukove mogle sagledati zapanjujuće zelene tratine pustihčetvrtastih dvorišta.

Dickstein je uočio i neobično blijedo englesko danje svjetlo, koje je bilo u suprotnosti s bakrenimžarom izraelskog sunca: dakako, uvi jek je bilo tako, ali ga, dok je živio u Englesko j, ni jezamjećivao. Međutim, činilo se da su studenti pripadnici posve nove vrste. Na Bliskom istoku i pocijeloj Evropi Dickstein je susretao ljude kojima je kosa padala preko ušiju, s narančastim ijarkocrvenim maramama oko vrata, sa zvonastim nogavicama i cipelama visokih potpetica. Ni je,dakako, očekivao da će se muškarci ovdje nositi po modi iz 1948, u sakoima od tvida i hlačama odprugastog baršuna, oksfordskim košuljama i točkastim Hallovim kravatama. Ali ipak, nije biospreman za prizor koji je zatekao. Mnogi su hodali bosi ili bez čarapa, u neobičnim otvorenimsandalama. Muškarci i žene pod jednako su nosili hlače, tako tijesne da su se Dicksteinu činilevulgarnima. Nakon što je spazio više žena kojima su ispod širokih, šarenih košulja poskakivaledojke, zaključio je da su grudnjaci izišli iz mode. Sve je preplavio plavi jeans, od njega su bile nesamo hlaćče, već i košulje, jakne, suknje, čak i ogrtači. A tek frizure! One su ga zaista zgranule.Muškarcima nisu vlasi visjele samo preko ušiju, nego ponekom i do pola leda. Vidio je dvojicumladića s pletenicama. Drugi su, muškarci i žene, puštali da im kosa u kaosu kovrča raste uvis ilipada na lice, tako da se činilo da proviru ju kroz rupu u živici.. Kako to nekima očigledno ni je bilodovoljno napadno, okitili su se još i isusovskim bradama, meksičkim brkovima ili napadnimzaliscima. Mogli su mirne duše pot jecati s Marsa.

Prošao je ispunjen čuđenjem kroz središte grada i krenuo ka predgrađu. Ovim putem ni jeprolazio dvadeset godina, ali ga se još sjećao. Pale su mu na um sitnice iz njegovih studentskih dana:otkriće čudesne svirke Louisa Armstronga; način na koji se potajno stidio koknijskog izgovora;pitanja zašto su se svi oko njega tako voljeli opijati; činjenice da je brže posuđivao knjige nego što ihje uspijevao čitati te je hrpa na njegovom stolu postojano rasla.

Jesu li ga godine izmijenile? Ne jako. Tada je bio ustrašen čovjek koji je tražio tvrđavu. Sad jeIzrael bio njegova tvrđava, ali umjesto da se u nju sakrije, morao ju je napustiti i boriti se za njezinuobranu. I tada je, kao i danas, bio mlaki socijalist, koji je znao da je društvo nepravedno, ali nije biosiguran u to kako se ono može promijeniti nabolje. S godinama je stekao više znan ja, ali ne imudrosti.

Zapravo, činilo mu se da je znao više, a razumijevao manje.Ali sad je nekako bio sretniji. Znao je tko je i što mu je činiti; otkrio je svrhu života i ustanovio

da se s njim može nositi; njegova gledišta iz 1948. Jedva da su se izmijenila, ali je sad bio sigurniji unjih.

Ipak, mladi Dickstein se nadao stanovitim drugim vidovima sreće, koji se dosad nisu ostvarili;kako su godine odmicale, mogućnost se za to sve više smanjivala. Ovaj ga je grad nelagodnopodsjećao na to, prije svega ova kuća.

Stajao je pred njom i promatrao je. Ni je se izmijenila: još je bila oličena bijelo i zeleno, još jenjezin prednji vrt nalikovao džungli. Otvorio je vratnice na ogradi, prešao puteljkom do ulaza ipokucao.

To nikako nije bilo pametno. Ashford je možda odselio, umro ili jednostavno otputovao naodmor.

Možda je trebao nazvati fakultet i raspitati se. Ali kad je istraživanje trebalo izvesti neupadljivo idiskretno, bilo je nužno prihvatiti rizik malog gubitka vremena. Osim toga, radovao se što nakontoliko godina ponovo vidi staru kuću.

Vrata su se otvorila i jedna žena je upitala:- Da?Dickstein se ohladio od šoka. Zinuo je. Malo mu se zavrtjelo u glavi te se rukom podupro o zid.

Čelo mu se nabralo od čuđenja.Bila je to ona, i još uvijek joj je bilo dvadeset pet.Promrmljao je glasom punim nevjerice:- Eila..?Zurila je u čudnog sitnog čovjeka na pragu. S okruglim naočalama, starim, sivim odijelom i

čekinjastom, kratkom kosom izgledao je poput kakvog sveučilišnog docenta. Kad je otvorila vrataništa mu nije falilo, ali čim je usmjerio pogled u nju, problijedio je. Nešto slično joj se već jednomdogodilo kad je prolazila High Streetom. Neki uredni stari gospodin ju je promotrio, skinuo šešir,zaustavio je i rekao:

"Oprostite, znam da se nismo upoznali, ali..."Ovo je očigledno bio isti fenomen. Stoga je objavila:- Ja nisam Eila, nego Suza.- Suza! - ponovio je došljak.- Kažu da sam posve slična majci kad je bila mojih godina. Očigledno ste je poznavali. Hoćete li

ući?Čovjek se ni je micao. Činilo se da se pribire od šoka, premda je još bio blijed.- Ja sam Nat Dickstein - rekao je sa slabašnim osmijehom.- Drago mi je - uzvratila je Suza. - Zar nećete...Potom je shvatila što je rekao. Sad je na njoj bio red da se čudi. - Mister Dickstein! - gotovo je

vrisnula.Bacila mu se oko vrata i poljubila ga.- Znači, sjećate me se - rekao je kad ga je oslobodila. Djelovao je obradovano i zbunjeno.- Kako da ne! Vi ste uvi jek milovali Ezekiju.Osim vas nitko ni je mogao razumjeti što je govorio. - Smješkao se kao i prije.- Ezeki ja, mačak... na njega sam posve zaboravio.- Bože! Uđite!Prošao je mimo n je u kuću a ona je zatvorila vrata. Potom ga je uzela za ruku i povela kroz

četvrtasto predvorje.- Divno je što ste došli. Pođimo u kuhinju.Upravo se motam po njoj u nastojanju da ispečem kolač.Dogurnula mu je kuhinjski stolac. Sjeo je, polagano se osvrnuo po prostoriji i lako kimnuo kad je

prepoznao stari kuhinjski stol, kamin i vidik kroz prozor.- Da popijemo kavu - predložila je Suza. – Ili vam je draži čaj?- Kavu, molim. Hvala.- Pretpostavljam da tražite tatu. Danas ima predavanje prije podne ali će ubrzo doći na ručak.

Usula je zrna kave u ručni mlinac.- A vaša majka?- Umrla je prije četrnaest godina. Rak. – Suza ga je pogledala očekujući obavezno "Žao mi je".

Nije rekao ništa ali su mu se misli odrazile na licu.Nekako joj je zbog toga postao draži. Mljela je zrnje i škripa mlinca premostila je šutnju.Kad je završila, Dickstein je rekao:- Profesor Ashford dakle još predaje... Upravo sam pokušao izračunati koliko mu je godina.- Šezdeset pet. Više ne predaje mnogo sati.Šezdeset pet zvuči starački, ali tata nije star. Duh mu je još uvijek britak. - Pitala se čime se

Dickstein bavi. - Zar niste iselili u Palestinu?- U Izrael. Živim u jednom kibucu. Tamo radim u vinogradima i pravim vino.Izrael. U ovoj kući se uvijek nazivao Palestinom. Kako će otac reagirati na tog starog prijatelja

koji sad predstavlja sve ono što otac ne priznaje?Suzi je odgovor bio poznat: to neće imati nimalo utjecaja jer je otac teoretičar koji se nikad ni je

politikom bavio u praksi. Pitala se zašto je Dickstein došao.- Imate dopust?- Ovdje sam poslovno. Smatramo da je naše vino sad dovoljno dobro da se izveze u Evropu.- Lijepo. Vi ga prodajete?- Istražujem mogućnosti za to. Pričajte mi o sebi. Kladim se da niste sveučilišni predavač.Ta ju je primjedba malo naljutila te je osjetila da je lagano porumenjela. Nije željela da je taj

čovjek drži nedovoljno pametnom da podučava na sveučilištu.- Što vas navodi na to? - upitala je hladno.- Vi ste tako... srdačni. - Dickstein odvrati pogled kao da je smjesta požalio svoje riječi. - I

premladi ste za to.Pogrešno ga je shvatila. Ni je bio snishodljiv.- Naslijedila sam tatin dar za jezike, ali ne i njegov akademski način razmišljanja. Zato sam

stjuardesa -, rekla je i upitala se da li doista nije imala akademski način mišljenja, da li uistinu nijebila dovoljno pametna da bude sveučilišni profesor?

Ulila je kipuće vode u filter i miris kave ispuni kuhinju. Ni je znala što da sad kaže. Dickstein jebio uronio u misli, zureći otvorenih očiju u nju. Oči su mu bile krupne i tamnosmeđe. Odjednom ju jeobuzela plahost, što se nije često događalo. Rekla mu je to.

- Plahost? - upitao je. - To je zato što sam zurio u vas kao da ste kakva slika ili nešto slično.Nastojim se priviknuti na činjenicu da niste Eila već mala djevojčica sa starim sivim mačkom.

- Ezekija je uginuo. Ubrzo nakon vašeg odlaska, mislim.- Mnogo se toga izmijenilo.- Jeste li bili prisni s mojim roditeljima?- Bio sam student vašeg oca i izdaleka se divio vašoj majci. Eila... - Ponovo je skrenuo pogled

kao da želi izazvati dojam da to govori netko drugi. – Ona nije bila samo lijepa, bila je prekrasna.Suza mu se zagledala u lice. Pomislila je: Ti si je volio. Ta joj je pomisao pala na um nepozvana,

intuitivno, i smjesta je posumnjala da se zabunila.Međutim, to bi objasnilo njegovu snažnu reakciju kad ju je ugledao na pragu. Rekla je:- Moja je mati bila jedan od iskonskih hipija, jeste li to znali?- Ne znam što time mislite.

- Htjela je biti slobodna. Prosvjedovala je protiv ograničenja nametnutih Arapkinjama, premda jepotjecala iz imućne, slobodoumne obitelji. Udala se za mog oca da bi napustila Bliski istok. Naravnoda je otkrila kako zapadno društvo na svoj način potčinjava ženu... i stoga je nastavila kršiti mnogezakone. - Dok je govorila, Suza se prisjetila kako je, postajući ženom i razumijevajući strast, shvatilada joj je mati bila putena. To ju je bilo pogodilo, zasigurno, ali sada nekako nije mogla prizvationdašnju uznemirenost.

- Zbog toga je bila hipi? - upitao je Dickstein.- Hipiji vjeruju u slobodnu ljubav.- Shvaćam.Po tome kako je reagirao zaključila je da Nat Dickstein nije bio majčin 1jubavnik. To ju je

bezrazložno rastužilo.- Pričajte mi o svojim roditeljima. – Obraćala mu se kao da su vršnjaci.- Ako natočite kavu.Nasmijala se.- Na nju sam posve zaboravila.- Otac mi je bio postolar - počeo je Dickstein. - Umio je popravljati cipele, ali ni je baš bio

dobar trgovac. Usprkos tome, tridesete su godine bile dobro razdoblje za postolare u istočnom dijeluLondona.

Ljudi nisu sebi mogli priuštiti nove cipele, te su godinu za godinom krpali stare. Nikad nismo bilibogati, ali smo imali nešto više novaca od većine naših susjeda. Obitelj je, dakako, nagovarala ocada proširi posao, da otvori još jednu radionicu, zaposli radnike.

Suza mu je pružila šalicu kave.- Mlijeka, šećera?- Šećera, bez mlijeka. Hvala.- Pričajte dalje. - Bio je to drugačiji svijet okojem ni je ništa znala. Nikad joj ni je palo na pamet

da jednom postolaru u privrednoj krizi može dobro ići.- Trgovci kožom smatrali su mog oca neugodnim. Mogli su mu prodati samo najbolju robu. Ako je

netko imao drugorazrednu kožu, savjetovali su mu: "Ne nudi je Dicksteinu, smjesta će je vratiti."Tako sam bar čuo. - Smješkao se odsutno.- Je li još živ?- Umro je pred rat. Smrtno ojađen.- Zašto?- Tridesete su godine bile u Londonu godine fašizma. Svake večeri održavali su se skupovi na

otvorenom. Govornici su tvrdili da Židovi na cijelom svijetu sišu krv radnicima. Organizatori igovornici bili su ugledni 1judi srednje klase, ali se slušateljstvo sastojalo od nezaposlenih baraba.Poslije skupova stupali su ulicama, razbijali stakla i tukli prolaznike. Naša je kuća bila idealna metaza njih. Bili smo Židovi, otac je imao radionicu i stoga je bio krvopija.

Išlo nam je baš onako kako je njihova propaganda tvrdila, išlo nam je nešto bolje nego 1judima unašoj okolini.

Ušutio je i zagledao se preda se. Suza je čekala da nastavi. Dok je pričao kao da se sklupčao,noge je čvrsto prekrIžio, rukama obgrlio ramena a leđa ustremio uvis. Sjedeći ovako na kuhinjskomstolcu, u odijelu koje mu je loše pristajalo, od sive tkanine prikladne za činovnika, laktovima,koljenima i ramenima razbacanim u svim smjerovima, podsjećao je na vreću punu kolaca.

- Stanovali smo iznad lokala. Svake sam noći ležao budan i čekao da prođu. Bio sam izvan sebeod straha, uglavnom zato što sam znao da se i moj otac boji. Ponekad nisu ništa poduzimali, samo bipromarširali. Često, vrlo često bi nam porazbijali prozore. Jednom ili dvaput su provalili u lokal isve uništili. Gurao sam glavu pod jastuk, plačući, jer sam se bojao da će doći gore. Proklinjao samBoga što me stvorio Židovom.

- Zar policija ni je ništa poduzimala?- Radila je što je mogla. Ako se zatekla u blizini, umiješala bi se. A bila je tada jako zaposlena.Jedino su se komunisti ponudili da se zajedno s nama suprotstave, ali je moj otac odbio njihovu

pomoć. Dakako, sve su političke stranke bile protiv fašista ali su samo crveni dijelili držala zasjekire i željezne šipke i podizali barikade. Pokušao sam stupiti u komunističku partiju, ali su meodbili. Bio sam premlad.

- A vaš otac?- Jednostavno je izgubio petlju. Kad su mu po drugi put sve porazbijali u radionici, ni je više

imao novaca da je nanovo uredi. A čini se da mu je uzmanjkalo snage da negdje drugdje započneiznova. Počeo je uzimati potporu i kopniti. Godine 1938. je umro.

- A vi?- Brzo sam odrastao. Čim sam izgledao dovoljno star za vojsku, prijavio sam se. Ubrzo su me

zarobili, poslije rata došao sam u Oxford, potom sam napustio studij i iselio u Izrael.- Imate li tamo obitelj?- Cijeli je kibuc moja obitelj... ali nisam se oženio.- Zbog moje majke?- Možda. Vi nimalo ne okolišate.Suza je ponovo osjetila da su joj se uši zarumenjele. Bilo je to vrlo intimno pitan je čovjeku koji

je zapravo bio neznanac. Ali posve je prirodno izletjelo.- Oprostite.- Ne morate se ispričavati. Vrlo rijetko govorim o tim stvarima. Zapravo je cijeli taj put, kako da

kažem... zasjenjen prošlošću.- To zvuči nostalgično.Dickstein je slegnuo ramenima.Šutjeli su. Taj mi se čovjek sviđa, pomislila je Suza. Sviđa mi se kad govori i kad šuti, njegove

velike oči, staromodno odijelo i njegove uspomene.Nadam se da će ostati još malo.Uzela je šalice i otvorila stroj za pranje suda. S tanjurića je skliznula žličica i pala pod starinsku

škrinju za hlađenje.- Prokletstvo - rekla je Suza srdito.Dickstein se spustio na koljena i zavirio pod škrinju.- Sad će zauvijek ostati tamo. Škrinja je takoteška da se ne može pomaći.Dickstein je desnom rukom odignuo ugao škrinje a lijevom potražio žlicu. Spustio je škrinju,

ustao i pružio Suzi žličicu. Zapanjeno ga je gledala.- Tko ste vi? Kapetan Amerika? Ta stvar je prokleto teška.- Radim u pol ju. Kako to da znate za Kapetana Amerika? U mojoj su mladosti ludovali za njim.- I sad još. Crtež u tom stripu je fantastičan.- Mi smo ga čitali krišom, jer su ga smatrali šundom.

Smješkala se.- Zaista radite na poljima? - Izgledao je poput činovnika a ne kao poljski radnik.- Zaista.- Trgovac vinom koji u vinogradima uistinu prlja ruke. To je neobično.- Ne u Izraelu. Mi smo malčice... opsjednuti, pretpostavljam, što se tiče zemlje.Suza je bacila pogled na ručni sat.- Tata samo što ni je stigao. Jest ćete s nama, zar ne? No, bojim se da imamo samo sendviče.- To bi bilo divno.Razrezala je francuski kruh na kriške i počela pripremati salatu. Dickstein se ponudio da će oprati

povrće te mu je dala pregaču. Zakratko ga je uhvatila kako je ponovo, nasmiješen, promatra.- Na što mislite?- Sjetio sam se nečeg što bi vama možda bilo neugodno čuti.- Ipak mi recite.- Jedne večeri došao sam ovamo oko šest sati.Vaše majke ni je bilo. Htio sam posuditi neku knjigu od vašeg oca. Sjedili ste u kadi. Vašeg su

oca nazvali iz Francuske... ne sjećam se više zašto. Dok je telefonirao, počeli ste plakati. Pošao samgore, digao vas iz kade, obrisao i navukao vam spavaćicu. Bilo vam je tad četiri ili pet godina.

Suza se nasmijala. Odjednom je vidjela Dicksteina u zaparenoj kupaonici kako se saginje i beznapora je diže iz tople sapunice. Ali u toj viziji nije bila dijete, već odrasla žena mokrih grudi, spjenom na bedrima. Njegove su ruke bile snažne i čvrste dok ju je podizao k sebi. Potom su seotvorila kuhinjska vrata, u kuhinju je stupio otac. San se rasplinuo a zaostao je samo zbrkan osjećaj itračak grižnje savjesti.

Natu Dicksteinu se činilo da se profesor Ashford dobro drži. Osim fratarskog vijenca sijedihvlasi bio je sad potpuno ćelav. Malo je odebljao i pokreti su mu bili odmjereni ji ali mu je u očimajoš uvijek sjala iskra intelektualne radoznalosti.

- Neočekivani gost, tata - rekla je Suza.Ashford ga je pogledao i pozdravio bez dvoum1jenja.- Mladi Dickstein! Eh, kakvo iznenađenje! Dobro došli, dragi moj.Dickstein mu je snažno stresao ruku.- Kako ste, gospodine profesore?- Sjajno, mladiću. Osobito kad je moja kći ovdje i brine o meni. Sjećate se još Suze?- Cijelo smo jutro proveli predani uspomenama.- Kako vidim već vam je svezala pregaču. To je brz pogodak, čak i za nju. Često joj kažem da

takonikad neće naći muža. Otpašite to, mladiću, hajdemo nešto popiti.Dickstein se ispričavajući nakesio Suzi i pošao za Ashfordom u salon.- Šeri?- Hvala, malu čašicu, molim. - Dickstein se odjednom sjetio da je ovamo došao s razlogom.Morao je iz Ashforda izvući informacije a da stari čovjek ništa ne primijeti. Dva je sata takoreći

bio izvan službe, sad se morao ponovo usredotočiti na svoj posao. Ali trebao je biti oprezan.Ashford mu je pružio malu čašu svijetlog šerija.- A sad mi pričajte što ste svih ovih godina radili.Dickstein je srknuo šerija, vrlo suhog, omiljenog u Oxfordu. Ispričao je profesoru istu priču kao i

Hasanu i Suzi: kako nastoji naći tržište za izvoz izraelskih vina. Ashford je postavljao znalačka

pitanja: napuštaju li mladi 1judi kibuce da bi prešli u gradove? Jesu li vrijeme i blagostanjepotkopali prvobitne ciljeve entuzijasta kibuca. Ima li kontakata i brakova između evropskih, afričkih ilevantinskih Židova? Dickstein je odgovorio "da", "ne" i "jedva". Ashford je uljudno izbjegavaonjihovo suprotno poimanje političkog morala Izraela, ali se ipak po distanciranom načinu kojim seraspitivao o izraelskim problemima, osjećalo da želi čuti loše vijesti.

Suza ih je pozvala na ručak u kuhinju, prije nego što je Dickstein došao u priliku da on postavineka pitanja. Njezini su francuski sendviči bili golemi i veoma ukusni; otvorila je bocu crvenog vina.Dickstein je sad shvatio zašto je Ashford odeb1jao.

Uz kavu, Dickstein je rekao kao usput:- Prije dva tjedna susreo sam jednog bivšeg kolegu, i to u Luxembourgu.- Jasifa Hasana? - upitao je Ashford.- Kako znate?- Još smo u vezi. Znam da živi u Luxembourgu.- Vidate li ga često? - Dickstein se opomenuo: oprezno, oprezno.- Nekoliko puta u toku godine. - Ashford je zastao. - Ne može se prešutjeti, Dicksteinu, da su

ratovi kojima ste vi sve dobili, njih prilično skupo stajali. Njegova je obitelj izgubila sav svoj imutaki tavori u jednom izbjegličkom logoru. Dakako da je on ogorčen na Izrael.

Dickstein je kimnuo. Sad je bio gotovo siguran da je Hasan u špijunskom poslu.- Imao sam samo malo vremena za razgovor s njim... bio sam na putu za aerodrom. Kako mu ide?Ashford je namrštio čelo.- Čini mi se malo... rastresen. Iznenadni poslovi koje mora obaviti, otkazani dogovori, neobični

telefonski pozivi u svako moguće doba dana, zagonetni odlasci. Možda se tako ponašaju protjeraniaristokrate.

- Možda - rekao je Dickstein. Zapravo je to bilo tipično ponašanje agenta. Bio je sad potpunouvjeren da ga je susret s Hasanom razotkrio. – Susrećete li inače još koga iz moje klase?

- Samo starog Tobyja. On je sad u vodstvukonzervativaca.- Sjajno! - obradovao se Dickstein. - Već tad je govorio poput predstavnika opozicije.

Bombastično i istodobno obrambeno. Lijepo je što je našao pravi poziv.- Još malo kave, Nate? - upitala je Suza.- Ne, hvala. - Ustao je. - Pomoći ću vam raspremiti. Zatim moram natrag u London.- Tata će pospremiti - nasmijala se Suza. - Imamo takav dogovor. -- Nažalost, tako je - priznao je Ashford. – Ona nikome ne želi robovati, najmanje meni. –

Primjedba je iznenadila Dicksteina, jer očigledno nije pristajala.Možda ga Suza nije ropski dvorila, ali činilo se da se o njemu stara kako bi to činila neka

zaposlena supruga.- Otpratit ću vas u grad - rekla je Suza. – Samo da uzmem jaknu.Ashford je pružio Dicksteinu ruku.- Doista mi je bilo drago što sam vas vidio, mladiću.Suza se vratila; nosila je baršunasti kaputić.Dok su hodali ulicom Dickstein je mnogo govorio samo da dobije izliku da je gleda. Kaputić je

bio usklađen s crnim hlačama od prugastog samta. Nosila je široku košulju boje pijeska, od nekogsvilenog materijala. Umjela se, poput svoje majke, odjenuti tako da joj sjajna crna kosa ibesprijekorna smeđa put najbolje dođu do izražaja. Dickstein joj je, osjećao se pritom vrlo

staromodno, ponudio svoju ruku, samo da bi je dodirivao. Nije bilo nikakve sumnje da jeposjedovala istu tjelesnu privlačnost kao i njezina majka. Imala je nešto što je muškarca tjeralo dapoželi da je posjeduje, ta želja nije bila poticana požudom koliko strašću i potrebom da posjedujeneki lijep predmet koji mu više ne mogu preoteti.

Dickstein je sad bio dostatno zreo da zna kako su pogrešne takve želje i da uvidi da ga EilaAshford ne bi usrećila. Ali činilo se da kći ima ono što je majci nedostajalo: toplinu. Dickstein ježalio što Suzu više neće vidjeti. Da su vremena druga...

Ali neće se ostvariti.Kad su stigli na kolodvor, upitao je:- Idete li ponekad u London?- Dakako, sutra.- Zašto?- Da se s vama nađem na večeri.Kad je umrla Suzina majka, otac se ponio sjajno.Bilo joj je jedanaest, dovoljno je bila stara da shvati smrt, a premlada da je prevlada. Otac ju je

smirivao i tješio. Znao je kad ima potrebu da se na osami isplače a kad želi odjenuti najbolju haljinuda bi s njim izišla na ručak. Bez zbunjenosti raspravljao je s njom o menstruaciji i raspoloženo ju jepratio kad je kupovala grudnjake. Povjerio joj je novu ulogu u životu: postala je gospodarica u kući,davala je upute dvorkinji, sastavljala popis rublja i nedjeljom prije podne nudila goste šerijem. Učetrnaestoj je bila odgovorna za kućni budžet. Bolje se brinula o ocu nego što je to Eili ikaduspijevalo.

Odbacivala je iznošene košulje i nadomještala ih identičnim novim, a da to profesor nikada nijeuočio.

Otkrila je da se i bez majke čovjek može osjećati živ, siguran i voljen.Otac joj je, baš kao i majci, dodijelio ulogu; a kao i majka, Suza se suprotstavljala toj ulozi mada

ju je igrala.Želio je da ostane u Oxfordu, da studira, da potom piše doktorsku radnju i naposljetku da postane

docentica. To bi značilo da je uvijek pri ruci da o njemu brine. Tvrdila je da nije dovoljno pametna, sneugodnim osjećajem da je to samo izlika, i odabrala takvo namještenje koje je zahtijevalo datjednima izbiva iz kuće i da otac bude prepušten sam sebi. Visoko u zraku, udaljena tisuće milja odOxforda, posluživala je muškarce u najboljim godinama pićem i obrocima i pitala se da li se zapravošto izmijenilo.

Na putu do kolodvora razmišljala je o svom uhodanom životu i o tome hoće li toj rutini ikaduspjeti izmaći.

Upravo je prekinula ljubavnu vezu koja je kao i sve dosadašnje bila iscrpljujuća i ukalupljena.Julian je bio na pragu četrdesete, docent filozofije koji se specijalizirao za predsokratske

filozofe: bri1jantan, požrtvovan i bespomoćan. Za sve je uzimao stimulanse: hašiš za seks,amfetamine za rad a Megadon za spavanje. Bio je rastavljen, bez djece.

Isprva joj je bio zanimljiv, šarmantan i privlačan. U krevetu je volio da ona leži na njemu. Vodioju je u avangardna londonska kazališta i na bizarne studentske zabave. Ali ubrzo joj je sve todosadilo: spoznala je da ga seks zapravo ne zanima, da je izvodi jer je s njim ruku pod ruku djelovalakao ukras, da mu njezino društvo samo za to odgovara jer se tako bezgranično divila njegovoj pameti.

Jednog dana stvari su dospjele tako daleko da je glačala njegovo rublje dok je on držao predavan

je. U osnovi to je bio kraj.Ponekad je odlazila u krevet sa svojim vršnjacima, uglavnom zato što je obožavala njihova tijela.Većinom je ostala razočarana i za kratko bi joj vrijeme dosadili.Suza je već požalila što je tako naprečac ugovorila sastanak s Dicksteinom. Bio je deprimirajuće

tipičan za generaciju stariju od nje i očigledno je trebao njegu i pažnju. Najgore je bilo što je bioza1jubljen u njezinu majku. Na prvi pogled bio je očinska figura poput svih ostalih dosad. Ali se ipakod njih razlikovao. Radio je u polju, ne na sveučilištu. Vjerojatno će se pokazati da je najmanjenačitan muškarac s kojim je ikad izišla. Dickstein je doista iselio u Palestinu umjesto da sjedi uoksfordskim pubovima i o tome razglaba. Mogao je staru škrinju za zamrzavanje pridići desnomrukom. U kratkom vremenu koje su proveli zajedno, iznenadio ju je više nego jednom time što sepokazao drukčijim nego što je očekivala.

Možda će mi Nat Dickstein pomoći da prekinem s rutinom, pomislila je.A možda opet nešto samo zamišljam. Nat Dickstein je nazvao izraelsko poslanstvo iz telefonske govornice na kolodvoru Paddington.

Zatražio je da ga spoje s trgovačkim predstavništvom.Takvo nije postojalo: bila je to šifra Mossadova informacijskog centra. Naposljetku se javio neki

mladić s hebrejskim naglaskom. Dickstein se tome obradovao, jer mu je godilo saznanje da ima 1judikojima je hebrejski materinji jezik a ne mrtva stvar. Kako su se razgovori automatski snimali, smjestaje počeo s porukom. "Hitno za Billa. Proda ju ugrožava konkurentski tim. Henry." Objesio jeslušalicu ne čekajući potvrdu.

S kolodvora je otpješačio do hotela, razmišljajući o Suzi Ashford. Sutra navečer će je dočekati

na pedingtonsko j stanici. Prenoćit će u stanu prijatelja.Dickstein nije znao kako da se ponaša. Nije se mogao sjetiti da je ikad pošao na večeru s nekom

ženom iz razonode. U mladosti je bio odveć siromašan a nakon rata suviše nervozan i nespretan.Kasnije je to nekako prerastao. Dakako, večeravao je s kolegicama i ženama iz kibuca nakonkupovine u Nazaretu. Ali izići udvoje samo da bi uživao u nečijem društvu...

Kako se to izvodi? Pristoji se da je dočeka s automobilom, u smokingu, da joj daruje kutijučokoladnih bombona ukrašenu vrpcom. Dickstein će dočekati Suzu na kolodvoru, bez automobila ismokinga. Kamo da je odvede? Čak ni u Izraelu nije znao otmjene restorane, a kamoli u Engleskoj.

Prolazeći Hyde Parkom, Dickstein se smješkao.Bila je to nevjerojatna situacija za čovjeka u četrdesetdrugoj godini. Znala je da ni je svjetski

čovjek ali joj očito nije smetalo da se sama pozove na večeru.Vjerojatno pozna je i restorane i zna što se tamo naručuje. Ni je to bilo pitan je života i smrti. Ma

što da se desi, on će se truditi da iz toga izvuče što više.U njegovom je poslu nastupio predah. Otkako je znao da su ga otkrili, nije mogao ništa dalje

poduzimati dok ne razgovara s Pierreom Borgom.Borg je morao odlučiti treba li od svega odustati.Navečer je pogledao francuski film Jedan čovjek, jedna žena. Bila je to jednostavna,

potresno prikazana ljubavna priča, popraćena prodornom latinsko-američkom melodijom. Izišao je izkina još prije kraja filma jer ga je priča tronula do suza. Melodija ga je cijelu noć progonila.

Ujutro je otišao u telefonsku govornicu u ulici u kojoj je bio hotel i ponovo nazvao ambasadu.Spojili su ga s informacijskim centrom i on je rekao:

- Ovdje Henry. Imate li odgovor?- Tjerajte do devedeset tri tisuće i sutra podnesite izvještaj.- Javite: dnevni red sastanka na aerodromskim informacijama. Pierre Borg će sutra u 9.30 stići avionom.Četvorica muškaraca sjedila su šutke u automobilu, strpljivo motreći ulicu na koju se spuštao

sumrak.Pjotr Tirin, zbijen čovjek srednjih godina ukišno j kabanici, bubnjao je prstima po upravljaču što je odzvanjalo kao da golubovi tapka ju po

krovu.Uz njega je s jedio Jasif Hasan, na stražnjem s jedištu čučali su David Rostov i Nik Bunin.Nik je otkrio izručitelja kad je treći dan zaredom motrio zgradu Jean Monnet na Kirchbergu.Smjesta ga je prepoznao.- U uredskom od jelu uopće ne djeluje poput pedera, ali siguran sam da je jedan od njihovih.Vjerojatno tamo radi.- Toga sam se trebao sjetiti - rekao je Rostov. - Ako je Dickstein tražio tajne, ne mogu njegovi

1judi sjediti na aerodromu ili u hotelu Alfa. Trebalo je da Nika smjesta pošaljem u Euratom.Rekao je to Pjotru Tirinu, ali je Hasan, čuvši to, uskočio:- Ne može na sve misliti.- Trebao bih - odgovorio je Rostov.Hasanu je bilo povjereno da unajmi veliki tamnoobojeni automobil. Američki buick u kojem su

sad sjedili bio je doduše malo napadan, ali zato prostran. Nik je čovjeka iz Euratoma pratio do kuće isad su sva četvorica čekala u kaldrmom popločenoj uličici nedaleko od stare kuće u nizu.

Rostov je mrzio takav zavjerenički postupak. činio mu se zastarjelim i tipičnim za dvadesete itridesete godine, za gradove poput Beča, Istanbula i Beiruta, a ne za zapadnu Evropu u 1968. Smatraoje preopasnim otimati civila na ulici, ugurati ga u automobil i tako ga dugo udarati dok ne propjeva.

Mogu vas opaziti prolaznici koji se ne boje policiji podnijeti prijavu. Rostov je volio jasne ipregledne situacije: volio je uključiti mozak a ne šake. Ali taj je izručitelj svakim danom odDicksteinova nestanka, dobivao na važnosti. Rostov je morao saznati što je predao Dicksteinu i to jošdanas.

- Kad bi bar već jednom izišao - gunđao je Pjotr Tirin,- Imamo vremena napretek - rekao je Rostov.To doduše ni je bilo točno, ali ni je htio da mu 1judi postanu nervozni i nestrpljivi pa da

pogriješe. Da ublaži napetost, nastavio je. - Dickstein je, dakako, učinio isto što i mi. Promatrao jezgradu Jean Monnet pratio ovog čovjeka do kuće i ovdje u ulici čekao. Čovjek je izišao i otišao uklub homoseksualaca.

Tad je Dickstein saznao njegovu slabost i iskoristio je da iz njega izvuče podatke.- Posljednje dvije večeri ni je bio u klubu - dodao je Nik.- Otkrio je da sve ima svoju cijenu, osobito 1jubav - odgovorio je Rostov.- Ljubav? - ponovio je prezirno Nik.Rostov ni je odgovorio.

U ulici se smračilo; upalila su se ulična svjetla.Zrak koji je prodirao kroz otvoren prozor na autu, bio je vlažan. Rostov je u svjetlu uličnih

svjetiljaka vidio pramenove vlažne pare. Dolazili su s rijeke.Bilo bi odviše optimistično nadati se magli u lipnju.- Što je to? - prošaptao je Tirin.Brzim koracima prilazio im je plavokosi čovjek u sakou s dvorednim kopčanjem.- Sad tiho - zapovjedio je Rostov.Čovjek je stao ispred kuće koju su motrili.Pozvonio je.Hasan je položio ruku na kvaku.- Ne još - procijedio je Rostov.Mrežasti zastor na jednom prozoru mansardnog stana na trenutak se pomaknuo ustranu.Plavokosi je čekao i nogom tapkao po pločniku.- Je li to možda 1jubavnik? - upitao je Hasan.- Prokletstvo, začepite - zarežao je Rostov.Tren kasnije otvorila se kućna veža i plavokosi je ušao. Rostov je načas ugledao čovjeka koji je

otvorio: bio je to izručitelj. Vrata su se zatvorila i prilika je propala.- Prebrzo - rekao je Rostov. - Prokletstvo!Tirin je ponovo zabubnjao prstima, a Nik se češao. Hasan je zdvojno uzdahnuo kao da je otprve

znao da je glupo čekati. Rostov je zaključio da mu uskoro treba ponovo čestito stati na nogu.Cijeli sat se ništa ni je dogodilo.- Večeras će ostati kod kuće - pretpostavio jeTirin.- Ako su imali posla s Dicksteinom, vjerojatno se boje navečer izići - zaključio je Rostov.- Idemo unutra? - upitao je Nik.- Postoji jedan problem - objasnio je Rostov. – S prozora mogu vidjeti tko je na vratima.

Pretpostavljam da neznancima ne bi otvorili.- Ljubavnik će možda prenoćiti - primijetio je Tirin.- Točno.- Onda ćemo morati upasti - zaključio je Nik.Rostov ni je odgovorio. Nik nikad ni je bio strpljiv, ali na svoju ruku ne bi započeo ništa. Rostov

je razmišljao kako će sad možda morati oteti dvojicu, a to je bilo složenije i opasnije.- Imamo li kakvo oružje? - upitao je.Tirin je otvorio pretinac za rukavice i izvukao revolver.- Dobro - pohvalio ga je Rostov - ali ne smiješ pucati.- Ni je nabijen - objasnio je Tirin. Gurnuo je pištolj u džep kišnog ogrtača.- Ako ljubavnik prenoći, hoćemo li ih ščepati ujutro? - upitao je Hasan.- Dakako da nećemo - rekao je Rostov. – Ne možemo to obaviti danju.- Pa što onda?- Nisam još odlučio.Razmišljao je do ponoći a tad se problem sam riješio.Rostov je motrio vežu poluzatvorenim očima.Kad su se vrata počela otvarati, rekao je:- Sad!

Prvi je iskočio Nik. Tirin za njim. Hasanu je trebalo nešto vremena da shvati što se događa,potom je i on ispao iz kola.

Dvojica su se muškaraca opraštala, mlađi je stajao na pločniku, stariji u kućnom ogrtaču na praguveže. Isporučitelj je pružio ruku i stisnuo prijateljevu mišicu za rastanak. Obojica su uznemirenouzgledala kad su Nik i Tirin izletjeli iz automobila i jurnuli prema njima.

- Ne mičite se, šutite - prosiktao je Tirin tiho na francuskome, pokazujući im revolver.Rostov je primijetio da je zdravi instikt potaknuo Nika da zauzme položaj neposredno iza mladog

čovjeka.- Oh, zaboga, ne, ne ponovo - zacvilio je stariji.- Ulazite u kola - odrezao je Tirin.- Prokletnici, zašto nas ne ostavite na miru - rekao je plavokosi.Rostov, koji je sa stražnjeg sjedala pratio šta se zbiva i istodobno držao na oku ulicu, pomislio

je:"Sad se odlučuju hoće li mirno poći s nama." Brzim je pogledom preletio mračnu ulicu. Bila je

pusta. Nik, koji je osjetio da mlađi pomišlja na otpor, obgrlio ga je ispod ramena i čvrsto ga držao.- Nemojte ga ozlijediti, idem s vama - rekao je stariji čovjek. Istupio je iz veže.Mladić se usprotivio:- Ne dolazi u obzir.Prokletstvo, pomisLi Rostov.Plavokosi se okrenuo i pokušao Niku nagaziti nogu. Nik se povukao korak i desnom šakom udario

mladića u bubreg.- Ne, Pierre! - povikao je stariji, preglasno. Tirin skoči na njega i rukom mu pokrije usta.Čovjek se otimao, oslobodio glavu i kriknuo "Upomoć!", pri je nego ga je Tirin uspio ponovo

ušutkati.Pierre je klonuo na koljeno, stenjući.Rostov se naslonio preko stražnjeg sjedala i povikao kroz otvoren prozor:- Hajde, idemo.Tirin je podigao starijeg uvis i ponio ga preko kolnika do automobila. Pierre se iznenada pribrao

od Nikova udarca i potrčao. Hasan mu je podmetnuo nogu i mladić se skotrljao na kaldrmu.Rostov je spazio da se na gornjem katu susjedne kuće upalilo svjetlo. Ako cirkus potraje još

malo, sve će ih pohapsiti.Tirin je gurnuo isporučitelja na stražnje sjedalo. Rostov ga je ščepao i dobacio Tirinu:- Držim ga. Kreni. Brzo.!Nik je podigao plavokosog i ponio ga k automobilu. Tirin je uskočio na vozačevo mjesto, a

Hasan otvorio vrata. Rostov je doviknuo Hasanu:- Zatvori vežu, idiote!Nik je ugurao mladića do njegova prijatelja, potom je i sam s jeo na stražnje sjedalo tako da su

oteti bili prignječeni između njega i Rostova. Hasan je povukao kućna vrata i uskočio na sjedalo krajvozača. Tirin je pritisnuo papučicu.

- Svemogući bože, kakva govnari ja - opsovao je Rostov na engleskom.Pierre je još stenjao.- Nismo vam ništa skrivili - rekao je stariji.- Ma nemoj? - odgovorio je Rostov. - Pri je tri dana isporučili ste aktovku u klubu u Rue Dicks

jednom Englezu.- Edu Rodgersu?- To nije njegovo pravo ime - dobacio je Rostov.- Vi ste iz policije?- Ne baš. - Neka čovjek vjeruje što želi. – Ne prikupljam dokazni materijal da vas izvedem na.

sud. Zanima me što je bilo u aktovki.Šutnja. Tirin je preko ramena upitao:- Da iziđem iz grada i potražim neko mirno mjesto?- Pričekaj - naredio je Rostov.- Reći ću vam - rekao je stariji.- Samo vozi gradom - naložio je Rostov Tirinu.Pogledao je čovjeka iz Euratoma. - Dakle?- Bio je to ispis euratomskog kompjutora.- S kakvim podacima?- Pojedinostima o dozvolama za transport radioaktivnog materijala.- Radioaktivnog? Hoćete reći atomskog materijala?- Žute pogače, uranskog metala, nuklearnog otpada, plutonija...Rostov se naslonio i zagledao u gradska svjetla koja su promicala. Krv mu je uzbuđeno zakolala:

Dicksteinova operacija je posta jala jasni ja. Dozvole za transport fisionog materijala... Izraelci su senastojali dočepati nuklearnog goriva. Dickstein će na tom popisu tražiti jednu ili dvije stvari:vlasnika urana koji bi nešto prodao na crno, ili pošiljku urana koju bi mogao ukrasti.

A što bi s materi jalom počeli kad ga se dočepaju...Čovjek iz Euratoma prekinuo je njegovo razmišljanje.- Hoćete li nas sada pustiti?- Moram dobiti kopiju tog ispisa - rekao je Rostov.- Ne mogu uzeti još jednu. Bilo je već dovoljno sumnjivo kad je prva nestala!- Bojim se da nam drugo ne preostaje - rekao je Rostov. - Ali ako hoćete, možete je nakon što je

mi fotografiramo odnijeti natrag u ured.- Zaboga - zastenjao je čovjek.- Nema vam druge.- Dobro.- Vozi natrag do kuće - naredio je Rostov Tirinu. Isporučitelju je naložio: - Donesite sutra

navečer ispis kući. Netko će tokom večeri doći k vama i snimiti ga.Veliki automobil klizio je ulicama grada. Rostovu se učinilo da otmica ipak ni je bila katastrofa.Nik Bunin se otresao na Pierrea:- Prestani zuriti u mene!Stigli su u uličicu. Tirin je zaustavio automobil.- U redu - javio se Rostov. - Pustite starijeg.Njegov prijatelj ostaje s nama.Euratomov čovjek se trgnuo kao da je ranjen.- Zašto?- Za slučaj da padnete u napast i sutra sve priznate pretpostavljenima. Mladić je naš talac.

Izlazite.

Nik je otvorio vrata i pustio čovjeka. Ova j jetrenutak sta jao, oklijevajući. Nik je ponovo s jeo i Tirin je krenuo.- Možemo li se pouzdati u njega? Hoće li to učiniti? - pitao je Hasan.- Radit će za nas dok mu ne vratimo prijatelja.- A potom?Rostov ni je ništa odgovorio. Bilo bi pametno obojicu likvidirati, pomislio je. *Suzina mora.Večer je. Sama je u zeleno-bi jelo j kući na rijeci, kupa se i dugo leži u vrućoj, namirisanoj vodi.Potom odlazi u veliku spavaću sobu, sjeda pred trodijelno zrcalo i praši se puderom iz majčine

kutije od oniksa.Otvara ormar, očekujući da je majčina odjeća izjedena od moljaca i prozirna od starosti. Ali ni je

tako: sve su haljine čiste, nove i besprijekorne, samo prožete slabim mirisom naftalina. Biraspavaćicu, bijelu poput lanene plahte, navlači je i liježe u postelju.

Leži dugo nepomično, čekajući da Nat Dickstein dođe svojoj Eili. Večer se promeće u noć, rijekatiho mrmori. Otvara ju se vrata. U podnožju kreveta stoji čovjek i skida odjeću. Liježe na nju injezina panika plane poput požara kad shvati da to ni je Dickstein nego njezin otac, i da je ona,dakako, odavno mrtva.

Dok se spavaćica pretvara u prah, kosa joj ispada, meso suši a koža na licu nabire, otkrivajućizube i lubanju i ona se, čovjek još uvijek leži na njoj, pretvara u kostur, vrišti, vrišti i budi se, ležiuznojena, tresući se ustrašena, pitajući se zašto nitko nije dotrčao da je pita što joj je? Tad olakšanoshvaća da je čak i vrisak sanjala. Dok tone natrag u san, smiruje se i nagađa što taj san znači.

U jutro je vedra kao uvijek, ali na nebu njezina raspoloženja ostaje mala tamna mrlja poputoblačka. Ne sjeća se više sna, samo je svjesna da ju je nešto uznemirilo.

7.

- Nat Dickstein namjerava ukrasti uran – rekao je Jasif Hasan.David Rostov je kimnuo. Misli su mu bile odsutne. Pokušao je smisliti kako da se otarasi Hasana.Šetali su dolinom na podnožju grebena na kojem se uzdizao stari grad Luxembourg. Tu je na

obalama rijeke Petrusse bilo tratina, ukrasnog drveća i staza. Hasan je rekao:- Oni ima ju nuklearni reaktor u Dimeni, u pustinji Negev. Francuzi su im pomogli da ga izgrade i

vjerojatno im isporučili i gorivo. Nakon šestodnevnog rata, De Gaulle je prekinuo isporuku oružja avjerojatno i urana.

To je bilo očigledno, razmišljao je Rostov, i najbolje će biti da Hasanovu nepovjerljivost uspavatime što će mu energično odobravati.

- Bilo bi tipično za Mossad da uran, koji im treba, jednostavno ukrade. Upravo tako ti ljudirazmišljaju. Vjeruju da su pritisnuti o zid i stoga su kadri zanemariti finese međunarodne diplomacije.

Rostov je mogao donositi dalekosežnije zaključke od Hasana, zbog toga je nastojao da se na nekovrijeme otrese Arapina. Znao je za egipatski nuklearni projekt u Gattari: Hasan gotovo sigurno nijeznao za njega... zašto bi takvu tajnu povjerili jednom agentu u Loxembourgu?

Međutim, kako Kairo ni je uspijevao zadržati nijednu tajnu, Izraelci su vjerojatno također saznaliza egipatsku bombu. I što bi poduzeli? Izradili svoju, a za to im treba, kako reče čovjek iz Euratoma,"fizibilni materijal". Rostov je bio uvjeren da se Dickstein nastoji domoći urana za izraelsku atomskubombu. Hasan ne bi mogao donijeti takav zaključak, ne još, a Rostovu ni je padalo na pamet da mu utome pomogne jer nije htio da Tel Aviv dozna da je naslutio istinu.

Kad večeras dobije kompjutorski ispis znat će još više, jer je Dickstein vjerojatno iz tog popisaodabrao svoju metu. Rostov nije želio da se Hasan domogne tog podatka.

Krv Davida Rostova se komešala. Tako se osjećao u partiji šaha kad su tri ili četiri protivnikovapoteza otkrila njegov sistem, tako da je znao odakle dolazi napad i kako ga može preobraziti u poraz.

Nije zaboravio razloge zbog kojih je prihvatio borbu s Dicksteinom - onaj drugi sukob unutarKGB-a, između njega i Feliksa Voroncova, s Jurijem Andropovom kao linijskim sucem i mjesto ufizičko-matematičkoj školi kao nagradu, ali sve je to sad bilo potisnuto u pozadinu. Sad ga jepoticala, držala u napetosti i budnosti i oštrila njegovu bezobzirnost lovačka strast i miris žrtve unosnicama.

Hasan mu je smetao. Amater, nespretnjakovi koji je marljivo izvještavao Kairo, bio mu je u ovomtrenu opasniji neprijatelj od Dicksteina. Usprkos svim manama ni je bio glup, naprotiv, imao je poRostovljevu mišljenju lukavu, tipično levantinsku inteligenciju koju je nesumnjivo naslijedio od oca.

Naslutit će jamačno da ga se Rostov želi otarasiti.Stoga mu mora dati istinski zadatak.Prošli su ispod Pont Adolphea i Rostov je zastao da bi se osvrnuo i uživao u vidiku kroz

lukmosta. Podsjetio ga je na Oxford i tad se, od jednom, dosjetio što će s Hasanam.- Dickstein zna da ga netko sli jedi a vjerojatno je to povezao s vašim susretom - rekao je,

pošavši dalje.- Mislite to doista? - pitao je Hasan.- Pa, gledajte. Počinje raditi na zadatku, naletina Arpina koji zna njegovo pravo ime i od jednom

ga prate.- Vjerojatno nagađa, ali ne može pouzdano znati.

- Imate pravo.Hasanov izraz lica otkrio je Rostovu koliko mu te riječi, imate pravo, gode. Rostov je pomislio:

Ne trpi me, ali mu je moje priznanje potrebno, štoviše, jako potrebno. Mogu iskoristiti njegov ponos.- Dickstein mora stvar provjeriti - nastavio je Rostov. - Jeste li registrirani u Tel Avivu?Hasan je slegnuo ramenima s primjesom svoje stare aristokratske nonšalantnosti.- Tko to zna?- Kako često ste se suočili licem u lice s drugim agentima... Amerikancima, Britancima,

Izraelcima?- Ni jednom - odgovorio je Hasan. - Previše sam oprezan za to.Rostov se gotovo naglas nasmijao. Istina je bila da je Hasan bio previše beznačajan agent da bi

ga velike tajne službe zapazile, i da nikad ni je izveo nešto dovoljno značajno da bi susreo drugešpijune.

- Ako niste u kartoteci - rekao je Rostov - Dickstein mora razgovarati s vašim prijateljima. Imateli ikakve zajedničke znance?

- Ne. Nisam ga vidio od studija. Uostalom, od mojih prijatelja ne bi mogao ništa saznati. Oni neznaju za moj dvostruki život. Ja ipak ne pričam ljudima...

- Ne, ne - dometnuo je Rostov, potiskujući nestrpljivost. - All Dickstein bi trebao samo postavitiusputna pitan ja o vašem ponašanju da bi vidio podudara li se ono sa špijunskim poslom. Na primjer,imate li zagonetnih telefonskih poziva, morate li naglo putovati, imate li prijatelja koje nikom nepredstavljate... postoji li u Oxfordu netko s kim ste još u vezi?

- Nitko od studenata. - Hasanov je ton prešao u obranu i Rostov je znao da će doznati što je htio. -Povremeno viđam neke fakultetske profesore, osobito profesora Ashforda. On me jednom ili dvaputupoznao s ljudima koji su bili spremni priložiti novac našoj stvari.

- Ako se dobro sjećam i Dickstein je poznavao Ashforda.- Dakako. Ashford je držao katedru semitskih jezika na kojoj smo Dickstein i ja studirali.- Eto. Dickstein treba samo svratiti k Ashfordu i kao slučajno spomenuti vaše ime. Ashford će mu

ispričati čime se bavite i kako se ponašate. Tad će Dickstein znati da ste agent.- To bi bila čista sreća - rekao je Hasan sumnjičavo.- Nipošto - odgovorio je Rostov odrješito premda je Hasan imao pravo. - To je uobičajena

taktika. I sam sam se njome koristio. Funkcionira.- A ako i jest stupio u vezu s Ashfordom...... imamo priliku da mu ponovo uđemo u trag.Stoga želim da otputu jete u Oxford.- Oh! - Hasan ni je opazio kamo razgovor vodi i sad se našao u stupici. - Možda je Dickstein

samo nazvao...- Možda, ali se takve stvari lakše izvode osobno.Tad možete reći da ste sluča jno u gradu i da stesvratili kako biste osvježili uspomene... Teško je

nastupiti tako, onako usputno, preko telefona. Iz istih razloga morate i vi otići tamo a ne telefonirati.- Vjerojatno imate pravo - uzvratio je Hasan nevoljko. - Namjeravao sam izvijestiti Kairo čim

Pročitamo ispis...Upravo je to Rostov namjeravao izbjeći.- Dobra ideja - rekao je. - Ali, vaš će izvještaj još bolje zvučati ako uspijete dodati da ste

Dicksteinu ponovo na tragu.

Hasan je zurio u daljinu kao da nastoji vidjeti Oxford.- Vratimo se - rekao je naglo. - Dosta smo hodali.Bio je trenutak da se iskaže drugarstvo. Rostov je položio ruku na Hasanovo rame,- Vi Evropljani ste omekšali.- Nemojte mi samo reći da kagebeovci u-Moskvi vode težak život.Kad su se popeli, zastali su, dok je Hasan zadihano hvatao zrak, i neko vrijeme promatrali jureće

automobile.- Oh, ima nešto što sam vas oduvijek želio pitati. Jeste li uistinu spavali s Ashfordovom ženom?- Samo četiri-pet puta tjedno - rekao je Hasan i glasno se nasmijao. Stigao je na kolodvor rano, a vlak je kasnio, i stoga je morao čekati puni sat. Bio je to jedini put u

životu da je pročitao Newsweek od korica do korica.Dotrčala je kroz prolaz, nasmijana. Kao i jučer, zagrlila ga je i poljubila; no ovaj put je poljubac

bio duži.Neodređeno se nadao da će osvanuti u dugačkoj haljini sa stolom od nerca poput žene bankara

koja u Tel Avivu navečer odlazi u Klub 61. Ali Suza je, dakako, pripadala drugoj zemlji i drugojgeneraciji, nosila je visoke potpetice, koje je pokrivao rub dugačke suknje, i svilenu bluzu ispodvezene veste, nalik na matadorski haljetak. Lice nije namazala, u rukama nije nosila ništa: ni kaput, nitorbicu, ni ručni kovčežić. Stajali su nepomično i smješkali se.

Dickstein nije znao što da počne, pa je kao prethodnog dana ispružio ruku. To ju je, činilo se,obradovalo. Odšetali su do stajališta taksija.

Kad su ušli u taksi, Dickstein je upitao:- Kamo želiš poći?- Nisi nigdje rezervirao?Trebao sam rezervirati stol, pomislio je.- Ne poznajem ni jedan londonski restoran.- Kings Road - doviknula je Suza vozaču.Taksi je krenuo i ona se okrenula Dicksteinu.- Halo, Nathaniele.Nitko ga nikad ni je nazvao Nathanielom. Svidjelo mu se.Restoran u Chelseaju, koji su odabrali, bio je očigledno u modi. Malen, a svjetlo prigušeno. Na

putu do stola, Dicksteinu se učinilo da prepoznaje jedno ili dva lica. Zgrčilo mu se u želucu dok semučio da se prisjeti odakle ih zna. Potom mu je sinulo da su to popularni pjevači čija je lica, vidio učasopisima, te se ponovo opustio. Radovalo ga je da ga refleksi nisu izdali, premda je ovu večerprovodio na tako neobičan način. Osim toga mu je laknulo jer su gosti bili svih dobi. Pribojavao seda bi mogao biti najstariji čovjek u lokalu.

S jeli su i Dickstein je upitao:- Dovodiš li svoje mlade prijatelje ovamo?Suza mu se hladno osmjehnula.- To je prva besmislica koju si izrekao.- Popravit ću se. - Poželio je da sam sebi opali šamar.- Što bi ti jeo? - upitala je i mučan je trenutak prošao.- Kod kuće jedem mnogo jednostavnih, zdravih jela. Kad putujem, u hotelima mi daju lošu hranu

pod firmom haute cuisine. Najviše volim jela koja ne dobivam ni u Izraelu ni u hotelima: pečenijanjeći but, varenac od mesa i bubrega, lenkširski lonac s mesom.

- Sviđa mi se što ne znaš što je u modi a što nije. Čak ti je sve to potpuno sve jedno.Dotaknuo je svoje revere.- Ne sviđa ti se moje odijelo?- Oduševljena sam njime. Vjerojatno je bilo zastarjelo već kad si ga kupio.Odlučio se za goveđe pečenje s kolica, a ona za pirjanu jetru koju je pojela s neobičnim tekom.Dickstein je naručio bocu burgunca; blaže vino ne bi pristajalo jetri. U otmjenom društvu mogao

se potvrditi jedino svojim poznavanjem vina. Ipak, prepustio je njoj da popije veći dio vina. Njegovapotreba za alkoholom bila je skromna.

Suza mu je pričala o svojim iskustvima s LSD-om.- Bilo je nezaboravno. Mogla sam osjetiti cijelo svoje tijelo, iznutra i izvana. Divan osjećaj kad

sam doticala svoju kožu. A tek boje, i sve ostalo... Ali pitanje je da li mi je ta droga otkrilazapanjujuće stvari ili me samo preni jela u trans. Je li to nov način gledanja svijeta ili je to samonačin da dobiješ dojmove koje bi čovjek imao kad bi svijet mogao gledati na nov način.

- Nisi poželjela da je nakon toga ponovo uzmeš?Odmahnula je glavom.- Ne odgovara mi da pretjerano gubim vlast nad sobom. Ali drago mi je što sam taj osjećaj

upoznala.- To kod alkohola ne volim... gubitak samokontrole. Premda, siguran sam da se to ne može

usporediti s drogom. Uostalom, ona dva-tri puta što sam se opio, nisam stekao osjećaj da mi seotvorio svemir.

Odmahnula je rukom. Imala je dugačku, usku ruku poput Eile. Dickstein se od jednom podsjetiokako je Eila uvijek odmahivala jednakom kretnjom.

- Ne vjerujem da droge mogu riješiti probleme svijeta.- U što onda vjeruješ, Suza?Krzmala je malo i pogledala ga sa slabim osmijehom na licu.- Vjerujem da nam ne treba ništa drugo osim ljubavi.Glas joj je zazvučao malo nesigurno kao da očekuje porugu.- Takva filozofija je prikladnija za raspojasani London nego za ratnički Izrael.- Jamačno nema smisla da te pokušam obratiti.- Trebala bi me jednom zapasti i ta sreća.Proučavao je jelovnik.- Samo jagode dolaze u obzir.Iznenada je rekla:- Reci, koga ljubiš, Nathaniele?- Jednu staricu, jedno dijete i jednu sablast -odgovorio je smjesta jer je to pitanje bezbroj puta

sam sebi postavljao. - Starici je ime Estera i još se sjeća pogroma u carskoj Rusiji. Dijete je dječakpo imenu Mottie. Sviđa mu se Otok s blagom. Otac mu je pao u šestodnevnom ratu.

- A sablast?- Uzet ćeš i ti jagode?- Da, molim.- S vrhnjem?

- Ne, hvala. Nećeš mi pričati o sablasti?- Čim saznam više, reći ću ti.Bio je lipanj i jagode su bile savršene. Dickstein je rekao:- A sad mi reci koga ti voliš?- Pa - zastala je da promisli. Odložila je žlicu. -Oh, prokletstvo, Nathaniele, čini mi se da volim

tebe.Prva joj je pomisao bila: što je, dovraga, ušlo u mene? Zašto sam to rekla?Potom je pomislila: Baš me briga, istina je.I naposljetku: Ali zašto ga volim?Nije znala zašto, ali je znala kad se to zbilo. U dvije prilike je mogla zaviriti u njegovu dušu i

vidjeti istinskog Dicksteina: jednom kad je govorio o londonskim fašistima iz tridesetih godina, idrugi put kad je spomenuo dječaka čiji je otac ubijen u šestodnevnom ratu. Oba je puta skinuo masku.

Očekivala je sitnog, ustrašenog čovjeka, koji se skutrio u kutu. A zapravo je bio jak, samouvjereni odlučan. U ta dva trenutka osjetila je njegovu snagu i od tog joj se malo zavrtjelo u glavi.

Čovjek je bio neobičan, privlačan i jak. Željela je da se s njim zbliži, da ga shvati, da saznanjegove skrivene misli. Poželjela je dotaknuti njegovo koščato tijelo, osjetiti kako je njegove snažneruke obujmljuju, zagledati mu se u tužne smeđe oči kad zastenje od strasti. Željela je njegovu ljubav.

Još nikad nije osjećala tako.Nat Dickstein je bio svjestan da je sve naopako.Suza je razvila sklonost prema njemu još kao petogodišnjakinja kad je on bio ljubazan mladić

koji je umio razgovarati s djecom i mačkama. Sad je iskorištavao njezinu dječju naklonost.Ljubio je Eilu, koja je sad bila mrtva. U odnosu prema njezinoj dvojnici, koja je bila njezina kći,

bilo je nečeg nezdravog.Ni je bio samo Židov nego i Izraelac; ne samo Izraelac nego i agent Mossada. Još mu je manje

nego bilo kom drugom bilo dopušteno da voli djevojku koja je napola Arapkinja. Kad god se nekalijepa djevojka zaljubi u špijuna, on se prvo mora upitati za koju neprijateljsku tajnu službu radi.

Kad god mu je u toku godina neka žena iskazala svoju naklonost, Dickstein je uvi jek našaorazloga poput ovog da ostane hladan, pa je prije ili kasni je shvatila i razočarano se povukla.Činjenica da je Suza preduhitrila njegovu podsvijest, bio je razlog više za oprez.

Sve je bilo naopako.Ali Dickstein ni je mario. Odvezli su se taksijem u stan u kojem je namjeravala prenoćiti. Pozvala ga je unutra; njezini

prijatelji, vlasnici stana, otputovali su na odmor. pošli su u krevet i time su počeli njihovi problemi.Kad ju je u malom predsoblju ščepao za ruke i burno poljubio, Suza je najprije pomislila da je to

od prevelike strasti.- Oh, bože - zastenjao je kad mu je uzela ruke i položila ih na svoje dojke. Kroz mozak joj je

proletjela cinična misao: to sam već vidjela. Toliko ga je svladala moja ljepota, da će me doslovnosilovati, a za pet minuta će čvrsto usnuti i zahrkati. Istrgnula se iz poljupca i zagledala se u blage,krupne smeđe oči. Postalo joj je jasno: ma što se dogodilo, neće to biti gluma.

Odvela ga je u malu sobu u stražnjem dijelu stana, s pogledom u dvorište. Kako je često svraćalaovamo, bila je to gotovo njezina soba, čak je u ormaru bilo nekoliko njezinih haljina a u ladicamarublja. Sjela je na rub uskog kreveta i skinula cipele.

Dickstein je ostao na pragu, gledajući je. Podigla je pogled, smješkajući se:- Svuci se.Ugasio je svjetlo.Protrnula je od znatiželje i uzbuđenja kao kod prvog srha omame od hašiša. Kakav je bio doista?Bio je Corckney i Izraelac, učenik srednje dobi i čovjek medvjeđe snage, malo nervozan i

nespretan, ali u zbilji tako samouvjeren i nekako nepotkupljiv.Kako se takvi muškarci vladaju u krevetu?Zavukla se pod pokrivače neobično dirnuta time što je želio s njom spavati u mraku. Uvukao se k

njoj i poljubio je, ovaj put nježno. Pomilovala je dlanovima njegovo čvrsto, koščato tijelo, iotvorenih usta dočekala njegov poljubac. Nakon kratkog oklijevanja i on je postupio tako. Pogodilaje da se još nikad ni je tako ljubio - ili bar odavna nije.

Potom ju je blago opipao vršcima prstiju i zapanjeno šapnuo: "Oh!" kad je napipao stvrdnutubradavicu. Njegova milovanja nisu odavala naučenu rutinu kakvu je poznavala iz ranijih odnosa. Biloje to kao da je... nevin.

- Imaš lijepe dojke - rekao je.- I tvoja su prsa lijepa - odgovorila je i pogladila ga. Obuzeta čarolijom, prepustila se osjetilima:

uzbuđivala ju je oporost njegove kože, dlakama obrasle noge, njegov miris. Odjednom je osjetila dase promijenio. Nije bilo razloga za to i na tren je pomislila da se prevarila jer ju je i dalje milovao.Ali osjetila je da to čini još samo mehanički, da razmišlja o nečem drugom. Izgubila ga je.

Baš kad je htjela zaustiti, povukao je ruku i rekao:- Nemoguće. Ne mogu.Spopala ju je panika, ali ju je uspjela potisnuti. Bojala se, ne zbog sebe - ti si, naposljetku,

upoznala dosta tvrdih penisa, curo, a da se oni mlohavi i ne spominju., nego zbog njega, da ga to ne biporazilo ili postidjelo... čvrsto ga je ogrlila s obje ruke.

- Sve jedno je što radiš, molim te ostani.- Ostat ću.Suza je htjela upaliti svjetlo da mu vidi lice; ali joj se to sad činilo neprikladnim. Pritisnula je

obraz o njegova prsa.- Imaš negdje ženu?- Ne.Obliznula mu je kožu.- Možda te na neki način peče savjest zato što sam napola Arapkinja.- Ne vjerujem.- Ili zato što je Eila Ashford bila moja majka? Ti si je volio, zar ne?- Kako znaš?- Po načinu na koji si o njo j govorio.- Oh. Ne vjerujem da zbog toga osjećam krivnju, ali možda se i varam, doktorice.- Hmmm. - Polagano se otkravljivao. Poljubilaga je u prsa. - Hoćeš li mi nešto odati, ako te

pitam?- Valjda hoću.- Kad si posljednji put spavao sa ženom?- 1944.- Šališ se! - uskliknula je iskreno zapanjena.

- To je prva glupost koju od tebe čujem.- Ja... imaš pravo. Oprosti. - Oklijevala je. – Ali kako to?Dickstein je uzdahnuo.- Ne mogu... nisam u stanju da o tome govorim.- Ali moraš - Ispružila je ruku prema svjetiljci na ormariću i upalila je. Dickstein je zaslijepljen

sklopio oči. Suza se oduprla o lakat. - Čuj me, ne postoje pravila. Mi smo odrasli, goli u krevetu, aovo je tisuću devet stotina šezdeset osma. Ništa nije zabranjeno; radi se samo o tome što voliš.

- Nema takvo što. - Oči su mu još bile sklopljene.- I nema tajni. Ako si bojažljiv ili gadljiv ili bijesan, moraš o tome razgovarati. Do večeras

nikome nisam rekla da ga volim, Nate. Razgovaraj sa mnom, molim te.Uslijedila je duga šutnja. Ležao je nepomično, sklopljenih očiju. Naposljetku je počeo:- Nisam znao gdje sam, i još uvijek to ne znam.Otpremili su me tamo u stočnom vagonu, a tad nisam znao razlikovati zemlje po krajoliku. Bio je

to poseban logor za medicinska istraživanja. Zatvorenici su bili birani u drugim logorima. Svi smobili mladi, zdravi i Židovi.

Uvjeti života bili su tu bolji nego u prvom logoru. Imali smo hrane, pokrivača, cigarete; nije bilokrađa ni tučnjava. Isprva sam povjerovao da sam imao sreće. Izvodili smo mnoge testove: krv, urin,puhanje u cjevčicu, hvatan je lopte, čitanje slova s ploče. Kao u kakvoj bolnici. Potom su počelieksperimenti.

Do danas ne znam jesu li iza toga stajali pravi znanstveni motivi. Hoću reći da bi takve pokuse saživotinjama možda mogao držati zanimljivim i korisnim. S druge strane, liječnici mora da su biliporemećeni. Ne znam.

Ušutio je i progutao slinu. Sve se više upinjao da govori mirno. Suza je prošaptala:- Moraš mi reći što se dogodilo. Sve.Dickstein je problijedio, govorio je jako tiho.Još je držao oči zatvorene.- Odveli su me u laboratorij. Stražari iz pratnje su mi namigivali, gurkali me i dobacivali da se

mogu radovati. Bila je to velika prostorija s niskim stropom, jarko osvijetljena. Bilo ih je šest ilisedam i filmska kamera. Usred sobe stajao je niski krevet s madracem, bez plahte. Na madracu ležalaje žena.

Naredili su mi da s njom općim. Žena je bila gola i drhtala je... i ona je bila zatvorenica. Šapnulami je: "Ti spasi meni život, a ja ću tebi." To smo i učinili.

Ali to je bio tek početak.Suza je kliznula rukom niz njegov trbuh i ustanovila je da mu se penis ukočio. Shvatila je.Pomilovala ga je, najprije posve blago, i čekala da nastavi. Sad je znala da će ispričati sve do

kraja.- Potom su mijenjali eksperiment. Mjesecima, svakog dana, bilo je nešto drugo. Ponekad droge.Stara žena. Jednom muškarac. Snošaj u različitim položajima... stojeći, sjedeći, bilo kako. Oralni

seks, analni, masturbacija, grupni. Ako nisi surađivao, bičevali su te ili ustrijelili. Zato ta priča nakonrata nikad i nije izbila na javu. Zato što su svi preživjeli bili sukrivci.

Suza ga je snažni je milovala. Bila je uvjerena da je na pravom putu, premda nije znala zašto.- Ispričaj mi. Sve mi reci.Disao je brže. Otvorio je oči i zurio u bijelo obojeni strop, videći neko drugo mjesto i drugo

vrijeme.- A na kraju... najsramnije od svega... bila je redovnica. Najprije sam mislio da me lažu, da su je

samo odjenuli u ruho, ali kad je počela moliti, na francuskome... Ni je imala nogu... odrezali su ihsamo zato da mogu promatrati kako to djeluje na mene... bilo je strašno, a ja... ja...

Propeo se, a Suza se nagnula i uzela njegov penis u usta.- Oh, ne, ne, ne! - stenjao je u ritmu svojih grčeva. Zatim je sve svršilo a on je zaplakao.Suza je ljubila njegove suze i šaptala mu da je sve u redu. Polagano se smirio i čak kao da je

načas zaspao. Ležala je promatrajući mu lice s kojeg je nestajalo napetosti. OtvorIo je oči i rekao:- Zašto si to učinila?Malo prije nije znala zašto, ali sad je vjerovala da zna.- Mogla sam ti održati predavanje, uvjeravati te da ništa nije sramno, da svatko ima ružne

fantazije, da žene sanjaju kako ih bičuju a muškarci da bičuju žene; da možeš ovdje u Londonu kupitipornografske knjige o snošaju s kIjastima, zajedno s ilustracijama u boji. Mogla sam ti reći da bimnogi muškarci mogli prikupiti dovoljno bestijalnosti da u tom nacističkom laboratoriju provode svenaredbe.

No da sam s tobom raspravljala, sve bi bilo uzaludno. Morala sam ti pokazati. Osim toga –osmjehnula se čežnjivo - osim toga i ja imam svojih mračnih strana.

Dotaknuo je njezine obraze, prignuo se i poljubio je u usta.- Odakle ti toliko mudrosti, dijete?- To ni je mudrost, to je ljubav.Privinuo ju je čvrsto k sebi, ljubio je i nazivao nježnim imenima.Poslije nekog vremena ljubili su se jednostavno, gotovo bez riječi, bez priznanja, mračnih

fantazija ili bizarnih požuda. Pružali su i primali strast s prisnošću starog para koji se dobro poznaje;nakon svega usnuli su spokojni, ispunjeni radošću.

Davida Rostova je euratomski kompjutorski ispis grdno razočarao. Nakon što su ga on i Pjotr

Tirin satima proučavali nastojeći da ga dešifriraju, preostala je samo porazna činjenica da je popispošiljaka veoma dug. Ni u kojem slučaju nisu mogli nadzirati svaki pojedini cilj. Jedina mogućnostda otkriju pravi, bila je da ponovo uđu u trag Dicksteinu.

Time je misi ja Jasifa Hasana u Oxfordu dobila mnogo veće značenje.Čekali su na poziv Arapina. Oko 22 sata Nik Bunin je pošao leći; uživao je u spavanju kao što

ostali ljudi uživaju u sunčanju. Tirin je izdržao do ponoći, tad se i on povukao. Naposljetku je okojedan sat zazvonio telefon. Rostov se trgnuo kao u šoku, zgrabio slušalicu i pričekao nekoliko sekundida se sabere.

- Da?S drugog kraja, udaljenog petsto kilometara, javio se Hasan.- Uspio sam. Čovjek je bio ovdje. Prije dva dana.Rostov je stisnu šaku da potisne uzbuđenje.- Nebesa, kakva sreća!- Što sad?Rus je razmišljao.- Sad on zna da mi znamo.- Da. Da se vratim u bazu?

- Mislim da ne bi trebalo. Je li profesor rekao kako dugo čovjek namjerava ostati u Engleskoj?- Nije. Izravno sam ga to pitao. Nije znao. čovjek mu nije rekao.- To se moglo pretpostaviti. - Rostov je zamišljeno nabrao čelo. - Kao prvo, čovjek sad mora

javiti da je otkriven. To znači da mora kontaktirati svoj londonski ured.- Možda već i jest.- Da, ali možda traži sastanak. Taj je čovjek oprezan, a oprez zahtijeva vremena. Dobro,

prepustite to meni. Još danas ću odletjeti u London. Gdje ste sad?- Još sam u Oxfordu, odvezao sam se ovamo izravno s aerodroma. Tek se sutra u jutro mogu

vratiti u London.- U redu. Uzmite sobu u Hiltonu. Oko podne ću vam se javiti.- Čuo sam. A bientot- Samo tren.- Da, još sam tu.- Nemojte ništa poduzimati na vlastitu inicijativu. čekajte mene. Dobro ste izveli stvar, nemojteje

sad upropastiti.Hasan je prekinuo vezu.Rostov je neko vrijeme nepomično sjedio. Je li Hasan smišljao neku glupost ili mu je zamjerio

što ga je upozorio da sluša.? Vjerojatno je bilo posrijedi ovo drugo. U nekoliko idućih sati Hasanionako ni je mogao pričiniti mnogo štete.

Vratio se mislima Dicksteinu. Taj mu čovjek neće pružiti drugu priliku da mu uđe u trag. Rostovje morao smjesta u akciju. Navukao je žaket, izišao iz hotela i taksijem se odvezao do sovjetskogposlanstva.

Morao je neko vrijeme čekati i legitimirati se četvorici ljudi pri je nego što su ga usred noćipustili unutra. Kad je Rostov ušao u centralu, dežurni telefonist stao je u stav mirno. Rostov mu jenaredio:

- Sjednite. Imamo posla. Nazovite mi najprije londonski ured.Telefonist je uzeo telefon s ugrađenim ometanjem i počeo zvati ambasadu u Londonu. Rostov je

skinuo žaket i zasukao rukave košulje.Telefonist je rekao:- Drug pukovnik David Rostov traži najstarijeg oficira osiguranja. - Pokazao je rukom Rostovu da

se posluži dodatnim aparatom.- Pukovnik Rostov? - Bio je to glas vojnika srednje dobi.- Petrov, treba mi pomoć - objasnio je Rostov bez okolišanja. - Izraelski agent Nat Dickstein

vjerojatno se nalazi u Engleskoj.- Da, dobili smo njegovu fotografiju diplomatskom poštom, ali nam nije javljeno da je ovdje.- Slušajte. Mislim da bi mogao kontaktirati svoju ambasadu. Tražim da sve poznate izraelske

diplomate u Londonu od sutra u jutro stavite pod nadzor.- Ali, molim vas - odgovorio je Petrov napola u smijehu. - Pa za to treba more ljudi.- Nemojte biti glupi. Imate na stotine ljudi a Izraelci samo tucet ili dva.- Žao mi je, Rostov, ne mogu pokrenuti takvu operaciju samo na temelju vaših navoda.Rostov bi Petrova najradi je ščepao za gušu.- To je hitno!- Pošaljite mi propisnu dokumentaciju pa vam stojim na raspolaganju.

- Dotad će taj već biti daleko!- Ne mojom greškom, druže.Rostov je bijesno tresnuo slušalicom.- Prokleti bili! Bez šest punomoći ne mrdaju!Okrenuo se telefonisti. - Nazovite Moskvu i recite da pronađu Feliksa Voroncova i spoje me s

njim ma gdje bio.Telefonist je počeo provoditi naredbu. Rostov je nestrpljivo bubnjao prstima po pisaćem stolu.

Petrov je vjerojatno bio stari vojnik, koji će ubrzo u mirovinu i osim njegove penzije ništa ga višenije zanimalo. U KGB-u je bilo previše takvih.

Za nekoliko minuta javio se sneni glas Rostovljevog šefa.- Da, tko zove?- David Rostov. U Luxembourgu sam i treba mi tvoja podrška. Gusar će vjerojatno uspostaviti

kontakt s izraelskim poslanstvom u Londonu, a ja tražim da se uspostavi pratnja izraelskih diplomata.- Nazovi London.- Već jesam. Traže punomoć.- Pa onda je zatraži.- Zaboga, Felikse, pa ja je tražim.- Usred noći ne mogu ništa za tebe učiniti. Nazovi me sutra rano u jutro.- Što je sad ovo? Ti jamačno možeš... - Odjednom je Rostov shvatio o čemu se radi. S naporom

se svladao. - U redu, Felikse. U jutro.- Zbogom.- Feliks...- Da?- To ti neću zaboraviti!Veza se prekinula- A sad? - upitao je telefonist.Rostov je skupio obrve.- Drš'te vezu s Moskvom. Moram razmisliti.Trebalo je da zna da mu Feliks neće htjeti pomoći. Stara luda željela je da njegova misija

propadne kako bi dokazala da je zadatak u prvom redu trebao biti povjeren njemu. Čak je bilomoguće da je Feliks u dosluhu s Petrovom u Londonu i da mu je neslužbeno naredio da ne surađuje.

Sad je Rostovu preostao samo jedan izlaz, vrlo opasan izlaz koji ga je mogao stajati slučaja,zapravo, moglo mu se dogoditi ono čemu se Feliks nadao.

Ali ni je se smio žaliti na to da je ulog visok, jer ga je on sam tako visoko dotjerao.Razmišljao je tren-dva kako da postupi. Potom je naredio:- Neka me Moskva spoji sa stanom ,Jurija Andropova na Kutuzovljevu prospektu. – Telefonist je

uzdigao obrve, vjerojatno je prvi i posljednji put dobio naredbu da nazove šefa KGB-a, ali ni je ništarekao. Rostov je nervozno čekao. - Kladim se da je lakše raditi za CIA-u - promrmljao je.

Telefonist mu je dao znak i on preuzme slušalicu.Netko je upitao:- Tko?Rostov je podigao glas i zarežao u slušalicu:- Ime i čin?

- Major Pjotr Eduardovič Šerbitski.- Ovdje pukovnik Rostov. Želim razgovarati s Andropovim. Hitno je i ako se on ne javi na ovaj

telefon za sto dvadeset sekundi, provest ćete ostatak života gradeći brane u Bratsku. Jesam li biodosta jasan?

- Da, druže pukovniče. Molim, ostanite na vezi.Čas kasnije Rostov je začuo dubok, samouvjeren glas Jurija Andropova, jednog od najmoćnijih

ljudi svijeta.- Uspjelo vam je mladom Šerbitskom dobro utjerati strah u kosti, Davide.- Drugo mi ni je preostalo.- Dobro, kažite. Nadam se da je razlog valjan.- Mossad želi nabaviti uran.- Zaboga!- Vjerujem da je Gusar u Londonu. Mogao bi uspostaviti kontakt sa svojim poslanstvom. Želim da

tamo nadziru Izraelce ali me jedna stara luda po imenu Petrov voza.- Razgovarat ću s njim prije nego ponovo legnem.- Hvala vam, Jurij Vladimiroviču.- Još nešto, Davide.- Da?- Imali ste pravo što ste me probudili, ali za dlaku. Kad je Andropov objesio slušalicu začuo se klik. Rostov se nasmijao; napetost je popuštala.Pomislio je: nek izvode što hoće, Dickstein, Hasan, Feliks, sa svima ću izići na kraj.- Uspješno? - upitao je telefonist sa smiješkom.- Da. Naš sistem je nedjelotvoran, spor i korumpiran, ali na kraju ipak postižemo što želimo.

8.

Dicksteina je boljelo što je idućeg jutra morao napustiti Suzu i vratiti se na posao.Bio je još... posve ošamućen... kad je oko jedanaest sati s jeo uz izlog restorana u Fulham Roadu

čekajući Pierrea Borga. Ostavio je poruku na Informacijama aerodroma Heathrow da Borg dođe ukavanu nasuprot restoranu u kojem je Dickstein čekao. Predosjećao je da će se os jeća j ošamućenostizadugo zadržati, možda zauvijek.

Probudio se u šest sati u panici, pitajući se gdje se nalazi. Potom je na jastuku uza svoju glavuugledao Suzinu dugu smeđu ruku i nju sklupčanu poput male usnule životinje, i sjećanje na proteklunoć vratilo se poput plime. Jedva je uspio povjerovati u svoju sreću. Možda je ni je smio probuditiali ga je od jednom spopala želja da je obujmi. Otvorila je oči te su se igrajući ljubili, smijali se igledali se u oči. Potom su se motali po kuhinji napola odjeveni, te je kava ispala vodnjikava a tost jenagorio. Najradi je bi bio zauvijek ostao s njom.

Suza je s uzvikom užasa podigla njegovu potkošulju.- Što je ovo?- Moja potkošulja.- Potkošulja? Zabranjujem ti da nosiš potkošulje. One su staromodne i nehigijenske i smetat će mi

kad te želim opipati.Rekla je to tako pohotno da je prasnuo u smijeh.- Dobro. Neću ih nositi.- Lijepo. - Otvorila je prozor i bacila potkošulju na ulicu.Ponovo se nasmijao i rekao:- Onda ti ne smiješ nositi hlače.- Zašto ne?Sad je on gledao požudno.- Pa sve moje hlače imaju šlic.- Ne vrijedi to. Nema dosta mjesta za manevriranje.Ponašali su se kao da su tek sad otkrili seks.Jedini, pomalo tužni trenutak bio je kad je promotrila njegove ožiljke i upitala ga kako ih je

stekao.- Otkako sam došao u Izrael imali smo tri rata - odgovorio je. To je bila istina, ali ne potpuna.- Zašto si iselio u Izrael?- Zbog sigurnosti.- Pa tamo je upravo obrnuto.- To je drukčija vrst sigurnosti. - Rekao je to usputno jer nije htio objašnjavati, ali se

predomislio, jer je želio da sazna sve o njemu. - Morala je postojati zemlja u kojoj nitko ne možereći: "Ti si drukčiji, ti nisi čovjek, ti si Židov", u kojoj mi nitko neće razbijati prozore, ili s mojimtijelom eksperimentirati, samo stoga što sam Židov. Shvaćaš... - Zurila je u njega jasnim, otvorenimpogledom i on se trsio da joj kaže cijelu istinu, bez prešućivan ja, bez uljepšavanja. - Nije mi bilovažno jesmo li odabrali Palestinu ili Ugandu ili Manhattan, bilo gdje bih rekao:

"Ovo tlo pripada meni" i bio bih se zubima i noktima borio da ga zadržim. Zato nikad nepokušavam dokazivati da je osnutak Izraela bio moralno opravdan ili neopravdan. Pravda i fer plejnikad nisu ulazili u to. Nakon rata... pomisao da ideja fer pleja ima bilo kakvu ulogu u međunarodnoj

politici činila mi se poput loše šale. Ne tvrdim da je takav stav vrijedan divljenja; samo tiobjašnjavam kako ja gledam na to. Na svakom drugom mjestu, svejedno gdje, u New Yorku, Parizu,Torontu, Židovi bez obzira kako im je tamo sad dobro, koliko su se asimilirali, nikad ne znaju kad ćeih optužiti za neku buduću krizu. U Izraelu znam da nikad neću biti žrtva toga bez obzira što sedogodilo. Kako je taj problem uklonjen, možemo se brinuti o onome što pripada svakom normalnomživotu: sjetvi i žetvi, kupnji i prodaji, borbi i smrti. Mislim da sam zato iselio... Možda to tad nisamtako jasno vidio, zapravo nikad to još nisam kao sad pretočio u riječi, ali to su bili moji razlozi.

Za nekoliko trenutaka Suza je rekla:- Moj otac drži da je Izrael sada rasističko društvo.- To misle i mladi ljudi u nas. Ima ju pomalo pravo. Kad...Pogledala ga je i čekala.- Kad bismo ti i ja imali dijete, oklijevali bi da ga uvrste kao Židova. Bilo bi građanin drugog

reda.Ali ne vjerujem da će uvijek biti tako. Trenutno vjerski fanatici imaju veliki utjecaj u vladi: to je

neizbježno. Cionizam je bio vjerski pokret. Kako nacija sazrijeva, sve će to izblijedjeti. Rasni zakoniveć i sad su kontroverzni. Mi ih pobi jamo i naposljetku ćemo pobi jediti.

Prišla mu je i položila glavu na rame. Šutke su se zagrlili. Znao je da joj izraelska politika maloznači. Ganulo ju je kad je spomenuo dijete.

Sjedio je uz izlog restorana zadubljen u sjećanje, svjestan da želi Suzu zauvijek zadržati u svojemživotu i pitajući se što bi učinio kad bi se odbila iseliti u njegovu zemlju. Čega bi se odrekao, Izraelaili Suze? Na to pitanje nije znao odgovor.

Promatrao je ulicu. Vrijeme je bilo tipično srpanjsko, kišovito i vrlo hladno. Poznati crveniautobusi i crni taksiji promicali su amo-tamo, probijajući se kroz kišu, prskajući oko sebe vodom izmlaka. Vlastitu zemlju i vlastitu ženu... možda bi mogao imati oboje.

Trebalo bi da ima toliko sreće.Uz pločnik nasuprot stao je taksi, Dickstein se ukočio, nagnuo se bliže staklu i zurio kroz kišnu

zavjesu. Prepoznao je krupni stas Pierrea Borga u tamnom kratkom kišnom kaputu i trilbiju, dok jeizlazio iz taksija. Nije znao drugog čovjeka koji je platio vozaču. Obojica su ušla u kavanu. Dicksteinje pogledao niz i uz ulicu.

Pedesetak metara od kavane zaustavio se sivi jagnar na dvostrukoj žutoj crti. Sad je vozionatraške i zakrenuo u sporednu ulicu, parkirajući se na uglu, odakle se vidjela kavana. Putnik je izišaoiz kola i krenuo prema kavani.

Dickstein je ustao i pošao do telefona kod ulaza u restoran. Odatle je vidio kavanu preko puta.Nazvao je njezin broj.- Da?- Mogu li govoriti s Billom?- Billom? Takvog tu nema.- Molim vas, propitajte se.- Dobro. He j, je li tu kakav Bill? - Zavladala je šutnja. - Da, evo ga, dolazi.Tren kasni je Dickstein je začuo Borgov glas.- Da?- Tko je to s tobom?- Šef londonske stanice. Misliš da se možemo pouzdati u njega?

Dickstein je prečuo sarkazam.- Jedan od vas naprtio si je pratnju. Dva čovjeka u jaguaru.- Vid jeli smo ih.- Otresite ih se.- Naravno. Čuj, ti znaš ovaj grad, koji je najbolji način?- Pošalji šefa natrag u ambasadu taksf jem.Tako ćete se riješiti jaguara. Pričekaj deset minuta, potom uzmi taksi do... - Dickstein je krzmao,

nastojeći se prisjetiti neke mirne ulice koja nije predaleko. -Do Redcliffe Streeta. Čekat ću te tamo.- Dobro.Dickstein je bacio pogled na ulicu.- Tvoja pratnja upravo ulazi u kavanu.Vratio se k stolu i promatrao. Drugi čovjek je izišao na ulicu i rastvorio kišobran. Stao je uz

rubnik, čekajući da naiđe taksi. Ili su pratioci prepoznali Borga na aerodromu ili su slijedili šefastanice iznekog drugog razloga. Nije bilo bitno. Jedan se taksi zaustavio. Kad je ponovo krenuo, sivije jaguar isplovio iz pokrajne ulice i krenuo za njim. Dickstein je izišao iz restorana i dozvao taksi zasebe. Taksisti dobro zarađuju na špijunima, pomislio je.

Rekao je vozaču da vozi do Redcliffe Streeta i tamo pričeka. Za jedanaest minuta u ulicu je ušaodrugi taksi. Borg je izišao.

- Dajte signal svjetlima - rekao je Dickstein vozaču. - Tamo je čovjek s kojim imam sastanak.Borg je opazio svjetla i mahnuo. Dok je plaćao a u ulicu je zaokrenuo drugi taksi i stao. Borg ga

je opazio.Pratnja u trećem taksiju je čekala da vidi što će biti. Borg je to shvatio i krenuo niz ulicu.

Dickstein je upozorio svog vozača da više ne signalizira.Borg je prošao mimo njih. Pratilac je izišao iz taksija, platio i krenuo za Borgom. Kad se

pratiočev taksi udaljio, Borg se okrenuo i vratio do Dicksteinova. Ušao je. Dickstein je rekao:- Okay, krenimo. - Od jurili su ostavivši pratioca na pločniku da čeka idući taksi. Ulica je bila

mirna i potrajat će bar pet do deset minuta dok ne naiđe neki taksi.Borg dobaci: - Kao namazano.- Bez problema - odgovorio je Dickstein.Vozač je upitao:- čemu sav taj cirkus?- Bez brige - odgovorio je Dickstein. - Mi smo tajni agenti.Vozač se nasmijao.- Kamo sad, u MI5?- Do Prirodoslovnog muzeja.Dickstein se za valio u sjedalu i osmjehnuo se i Borgu.- Pa, Bille, staro kljuse, kako si mi?Borg je nabrao čelo.- Zašto si tako prokleto dobro raspoložen?Nisu više govorili i Dickstein je uvidio da se nije dobro pripremio za ovaj sastanak. Trebao je

unaprijed odlučiti što želi od Borga i kako će to izvući.Razmišljao je: što ja zapravo hoću? Odgovor je došao iz dubine njegove podsvijesti i udario ga

poput zaušnice. Hoću Izraelu pribaviti bombu i zatim se vratiti kući.

Okrenuo je glavu od Borga. Kiša je tekla kroz prozor taksija poput suza. Odjednom mu je bilodrago što nisu mogli razgovarati zbog vozača. Na pločniku su stajala tri hipija bez ogrtača,promočena do kože, lica i ruku uzdignutih, uživajući u kiši. Kad bi mi to uspjelo, kad bih obavio tajzadatak, mogao bih se odmoriti.

Ta ga je pomisao neobjašnjivo obradovala.Pogledao je Borga i osmjehnuo se. Borg je okrenuo lice k prozoru.Stigli su do muze ja i ušli. Stajali su ispred rekonstruiranog dinosaura. Borg je rekao:- Pomišljam da te skinem s tog zadatka.Dickstein je kimnuo, potisnuvši reakciju. Brzo je razmišljao. Hasan je obavijestio Kairo, a

Borgov čovjek u Kairu je primio obavijest i proslijedio je u Tel Aviv.- Otkrio sam da su mi na tragu - rekao je Borgu.- Već tjednima to znam - odgovorio je Borg. -Da držiš vezu saznao bi to na vrijeme.- Da održavam vezu, bili bi mi češće na tragu.Borg je zagunđao i pošao dalje. Izvadio je cigaru a Dickstein ga upozori:- Zabranjeno pušenje.Borg je spremio cigaru.- To ne mora ništa značiti - izjavio je Dickstein.- Već mi se to više puta dogodilo. Važno je koliko znaju.- Ispipao te onaj Hasan koji te poznaje još otprije. Sad radi za Ruse.- Ali koliko oni znaju?- Bio si u Luxembourgu i Francuskoj.- To ni je mnogo.- Meni je jasno da to ni je mnogo. I ja znam da si bio u Luxembourgu i Francuskoj, a ni ja nemam

pojma što si tamo radio.- Znači da ćeš me ostaviti da radim dalje -rekao je Dickstein i čvrsto se zagledao u Borga.- Ovisi. Što si dosad poduzeo?- Hm. - Dickstein je i dalje netremice gledao u Borga. Čovjek je postao nervozan sad kad nije

mogao pušiti a nije znao što da počne s rukama. U jarkoj rasvjeti izložaka njegov se loš ten isticao.Lice mu je nalikovalo šljunkom posutom parkiralištu.

Dickstein je morao pažljivo odvagnuti koliko smije Borgu otkriti: dovoljno da pobudi dojam daje mnogo toga obavio, ali ne toliko da Borg ocijeni kako bi sad mogao nekom drugom povjeriti daizvrši Dicksteinov plan... - Odabrao sam pošiljku urana koju bismo mogli ukrasti - započeo je. - Bitće upućena brodom iz Antwerpena u Genovu u studenom. Namjeravam oteti brod.

- Ma nemoj! - Borg kao da je bio istodobno ugodno iznenađen i prestrašen smionošću te zamisli.- Kako ćeš, dovraga, to zadržati u tajnosti?- Radim na tome. - Dickstein je zaključio da će Borgu još nešto povjeriti kako bi ga malo

izmučio. -Moram ovdje u Londonu otići kod Lloyda. Nadam se da će se pokazati da je brod jedan izserije, kažu mi da se većina brodova gradi tako. Ako uspijem kupiti posve jednak brod, mogu ihnegdje na Sredozemlju zamijeniti.

Borg je dvaput prstima pročešljao kratko ošišanu kosu i potom povukao ušnu resicu.- Ne razumijem...- Pojedinosti moram još smisliti, ali uvjeren sam da je to jedini način da se sve izvede tajno.- Onda požuri i smisli po jedinosti.

- Ali ti si me htio povući s tog zadatka.- Da... - Borg je odmahivao glavom u znak neodlučnosti. - Ako te zamijeni kakav iskusan čovjek,

njega će također otkriti.- A ako to povjeriš kojem nepoznatom, neće imati dosta iskustva.- Osim toga, doista sumnjam da bi netko drugi, iskusan ili neiskusan, mogao to izvesti. Ima još

nešto što ne znaš.Zastali su ispred modela nuklearnog reaktora.- Da?- Dobili smo izvještaj iz Gattare. Sad im pomažu Rusi. Žuri nam se, Dickstein. Ne mogu sebi

priuštiti nikakvo odugovlačenje, a novi bi plan bio odugovlačenje.- ,Je li studeni još na vrijeme?Borg je razmislio.- Posljednji trenutak. - Činilo se da je donio odluku. - Dobro. Ostavljam te na zadatku. Morat ćeš

izmisliti nekoliko manevara za zavaravanje.Dickstein se nasmijao i pljesnuo Borga po leđima.- Baš si pravi drug, Pierre. Ne brini za mene. Već ću ja njih odvesti na krivi trag.Borg je otegnuo lice.- Što je to s tobom? Neprestano se kesiš.- To je od toga što tebe vidim. Tvoje me lice jednostavno bodri. To je sunčano raspoloženje je

zarazno. Kad se ti nasmiješiš, Pierre, cijeli se svijet smješka s tobom.- Ti si lud, blesane jedan - rekao je Borg.Pierre Borg je bio prostak, bezosjećajan, zloban i dosadan, ali nije bio glup. Možda je

pokvarenjak, govorili su o njemu, ali je pametan pokvarenjak. Kad su se rastali, znao je da se u životu Nata Dicksteina dogodilo nešto značajno.Razmišljao je o tome dok se vraćao do izraelskog poslanstva na broju 2 Palace Green u

Kensingtonu. U dvadeset godina od prvog njihova susreta, Dickstein se gotovo nimalo nijepromijenio. Još uvijek se njegova snaga rijetko kad nazirala. Uvijek je bio miran i povučen, sizgledom nezaposlenog bankovnog činovnika, i osim povremenih, upravo ciničnih duhovitosti, nijepokazivao smisao za šalu.

Do danas.U početku je bio kao uvijek kratkorječiv, gotovo nepristojan, drzak. Ali prema kraju se

preobrazio u cvrkutavog koknijskog vrapca iz holivudskog filma.Borg je morao doznati zašto.Podnosio je mnogo toga kod svojih agenata.Ako su bili efikasni mogli su biti neurotični ili agresivni, sadisti ili neposlušni, sve dok je on to

znao.Njihove nedostatke je mogao uračunati, nepoznate faktore nije mogao. Bit će tek tada ponovo

siguran u svoju moć nad Dicksteinom kad sazna uzrok njegovoj promjeni. To je bilo sve. U principuni je imao ništa protiv ako je neki njegov agent odjednom postao vedar. Borg je sad bio nadomakposlanstva. Odlučio je da Dicksteinu namjesti pratnju. Za to će trebati dva automobila i tri ekipe kojeće ga pratiti svaka po osam sati. Šef londonske stanice će prigovoriti. Nek se nosi kvragu.

Potreba da dozna zašto se Dicksteinovo raspoloženje tako promijenilo bila je samo jedan od

razloga da ga je odlučio ostaviti na zadatku. Drugi je razlog bio važniji. Dickstein je imao samo polaplana; novi čovjek ga možda ne bi uspio dopuniti. Dickstein je imao dar za takvo što. Da je dokrajaskovao plan, mogao bi ga nadomjestiti drugim čovjekom. Borg je odlučio da ga prvom prilikomsmijeni. Dickstein će bjesnjeti; držat će da su ga prevarili.

Dovraga i s njim. Major Pjotr Aleksejevič Tirin zapravo nije podnosio Rostova. Ni je volio ni jednog svo eg

pretpostavljenog; po njegovu mišljenju, čovjek je morao biti razbojnik da bi u KGB-u napredovaodalje od majora. Usprkos svemu osjećao je prema svojem pametnom, snalažljivom šefu neku vrststrahopoštovanja. Tirin je imao znatnih sposobnosti, osobito na polju elektronike, ali nije umiomanipulirati s ljudima. Bio je major samo zato što je radio u Rostovljevoj nevjerojatno uspješnojekipi.

Allon. Na High Streetu. Pedest dva ili devet? Gdje ste pedeset dva?Pedeset dva. Mi smo blizu Preuzet ćemo ga.Kako izgleda ?Najlonska kišna kabanica, zeleni šešir, brkovi Kao prijatelj Rostov nije značio mnogo; ali je još gori bio kao neprijatelj. Onaj pukovnik Petrov

u Londonu je to iskusio. Pokušao je Rostovu podvaliti, ali ga je usred noći iznenadio telefonski pozivsamog Šefa KGB-a. Osoblje londonske ambasade je pričalo da je Petrov, kad je razgovor biozavršen, bio blijed kao sablast. Otad je Rostov mogao dobiti što god je zaželio: ako je kihnuo, petagenata bi izjurilo da mu kupi rupčiće.

Imamo Ruth Davisson. Ide prema... sjeveru.Devetnaest možemo je preuzeti.Smiri se devetnaest nije uzbuna. To je sekretarica koja joj sliči. Rostov je rekvirirao sve najbolje Petrovljeve ulične agente i većinu njegova voznog parka.

Područje oko izraelske ambasade vrvilo je agentima tako da je netko rekao: "Ovdje ima više crvenihnego u kremaljskoj klinici", ali ih je bilo teško izdvojiti.

Bili su u automobilima, kombijima, taksijima, kamionima i u jednom vozilu koje je napadnosličilo policijskom autobusu, samo nije imalo oznaka. Neki su pješačili, drugi su se zadržavali ujavnim zgradama ili šetali ulicama i stazama parka. Jedan je čak ušao u ambasadu i užasnim seengleskim raspitao što mora poduzeti da bi se iselio u Izrael.

Ambasada je bila idealno smještena za takvu vrst vježbe. Stajala je u malom diplomatskom getuna rubu Kensington Gardensa. Toliko je ljupkih starih kuća pripadalo stranim predstavništima da suulicu nazivali alejom ambasada. I sovjetsko poslanstvo je bilo u Kensington Palace Gardensu. Malisplet ulica oblikovao je privatno naselje te je, ako ste htjeli u njega ući, trebalo policajcu navesti pokakvom poslu dolazite.

Devetnaest ovaj put je to Ruth Davisson... devetnaest, čujete me?

Devetnaest ovdje, da?Jeste li još na sjevernoj strani?Da. I znamo kako ona izgleda. Ni jedan od agenata ni je bio u vidnom polju izraelske ambasade. Samo je jedan u timu mogao

vidjeti ulazna vrata: Rostov, koji ih je s dvadesetog kata hotela, udaljenog pola milje, promatrao krozsnažan Zeissov teleskop na tronošcu. Nekoliko visokih kuća u londonskom West Endu imalo je jasanpregled parka i četvrti ambasada. Zapravo su se stanoviti apartmani u stanovitim hotelima ovdjemogli unajmiti samo za neobično visoke svote, jer se pričalo da se iz njih može vidjeti stražnjedvorište princeze Margarete u palači po kojoj su Palace Green i Kensington Palace Gardens dobiliime. Rostov je unajmio jedan od tih apartmana; osim teleskopa imao je i radioodašiljač. Svaka odnjegovih ekipa imala je voki-toki. Rostov je govorio svojim ljudima brzim ruskim jezikomupotrebljavajući zbunjujuće šifre, a valnu dužinu na kojoj im se obraćao a oni odgovarali mijenjao jesvakih pet minuta kompjutorski program ugrađen u svaki uređaj. Sistem funkcionira vrlo dobro,pomislio je Tirin, on ga je izmislio, osim što su povremeno svi morali pet minuta odslušati prviprogram BBC-a.

Prijeđite na sjevernu stranuRazumio.Da su Izraelci bili u Belgraviji gdje su se nalazile starije ambasade, Rostov bi imao mnogo teži

zadatak. Tamo gotovo i nije bilo trgovina, kavana ili javnih ureda, ništa gdje bi se agenti mogliprikriti; akako je cijela četvrt bila mirna, bogata i nabijena ambasadorima, policija je lako moglapaziti na sumnjiva kretanja. Svaki od uobičajenih trikova praćenja: kombi za popravak telefona,radnici za cestovne radove s prugastim šatorom, bio bi za ciglih par minuta privukao čete policajaca.Suprotno tome, oko male oaze ambasada u Kensingtonu bila je važna trgovačka četvrt s nekolikokoledža i četiri muzeja.

Sam Tirin sjedio je u jednom pubu u Kensington Church Streetu. Stalni pripadnici KGB-a koji su

trajno živjeli u Britaniji pričali su mu da u taj pub svraćaju detektivi iz "specijalnog od jela", što jebilo prilično suzdržljivo ima za politički odjel Scotland Yarda. Četvorica mladih muškaracaodjevena u prilično elegantna odijela, za barom su pila viski. Bili su to vjerojatno detektivi. Nisupoznavali Tirina a i ne bi se za njega jako zanimali sve da su i znali tko je. Da im se Tirin približio idošapnuo im: "Usput, KGB prati svakog izraelskog diplomatu u Londonu", vjerojatno bi biliodgovorili: "Što, zar opet?" i naručili drugu rundu pića.

Tirin je znao da nije čovjek koji bi na sebe privukao poglede. Bio je onizak i pomalozaokružen,krupna nosa i lica prošarana žilicama kao u pijanca. Nosio je sivu kišnu kabanicu iznadzelenog džempera. Kiša je uklonila i poslednji trag izglačanog nabora na njegovim crnim flanelskimhlačama.

Sjedio je u jednom kutu uz čašu engleskog piva i malu vrećicu čipsa. Odašiljač u džepu na prsimanjegove košulje bio je spojen tankom žicom boje kože s čepom, izgledao je poput slušnog aparata, unjegovu lijevom uhu. S jedio je lijevom stranom okrenut zidu i mogao razgovarati s Rostovom dok sepretvarao da kopa po džepu kišne kabanice i okrenuta lica mrmljao u metalnu izbušenu pločicu navrhu aparata.

Promatrao je detektive koji su ispijali viski i došao do zaključka da specijalna policija priznaje

veće troškove svojim ljudima od svojeg ruskog pandana: on je smio na dan popiti samo pola litrepiva a čips je morao platiti iz vlastita džepa. Prije su sovjetski agenti u Engleskoj morali naručivatipivo u malim čašama dok nisu uspjeli objasniti računovodstvu da u mnogim pubovima čovjek kojipije pivo na male čaše jednako tako upada u oči kao i Rus koji votku srče a ne ispija naiskap.

Trinaest slijediće zeleni volvo, dvojica, Iz StreetPrimljeno.Jedan pješači... Vjerujem da je to Yigael Meier...Dvadeset? Tirin je bio "dvadeset". Skrenuo je lice prema lijevom ramenu i promrmljao:- Da. Opišite ga.Visok, sijede kose, kišobran, kišni kaput s pojasom. Na ulazu u High Street- Krećem - odgovorio je Tirin. Iskapio je pivo i pošao. Kišilo je. Tirin je iz džepa kabanice izvukao složiv kišobran i razapeo ga. Mokri su pločnici bili

puni kupaca. Kod semafora ugledao je zeleni volvo i troja kola iza njega, "trinaesticu" iz austina.Još jedan automobil. Petica, taj je vaš Plavi volkswagen. Buči.Primljeno.Tirin se primakao Palace Gateu i pogledom pretražio Palace Avenue. Ugledao je čovjeka koji je

odgovarao opisu. Išao je prema njemu. Kad je izračunao da čovjek mora stići do ugla, stao je narubnjak kao da namjerava prijeći ulicu. Osvrtao se li jevo, desno. Čovjek je izronio iz Palace Avenuei okrenuo na zapad.

Tirin je krenuo za njim.Na High Streetu je mnoštvo prolaznika olakšavalo praćenje. Potom su skrenuli na jug u labirint

pokrajnjih ulica i Tirin se uznemirio. Ali Izraelac kao da nije slutio da ga prate. Jednostavno seprobijao kroz kišu - visoka, pognuta pojava pod kišobranom, brza koraka, posve usredotočena nasvoj cilj.

Ni je išao daleko. Neposredno nakon Cromwell Roada ušao je u mali, moderni hotel. Tirin jeprošetao mimo ulaza i pogledom kroz staklena vrata utvrdio da je praćeni u predvorju ušao utelefonsku kabinu. Nedugo zatim Tirin je prošao mimo zelenog volva i zaključio da i Izraelci injegovi kolege u autu nadziru hotel.

Prešao je ulicu i vratio se suprotnom stranom natrag za slučaj da praćeni smjesta iziđe. Osvrtaose tražeći plavu bubu ali je nije ugledao. Ali bio je siguran da je volkswagen negdje blizu.

Progovorio je u džep košulje:- Ovdje "dvadesetica". Meier i zeleni volvo nadziru Jakobianski hotel.Primljeno, dvadesetico. Petača i trinaestica drže pod nadzorom izraelska kola. Gdje je Meier?- U predvorju. - Tirin je primijetio austin koji je pratio zeleni volvo.Ostani s njim.- Razumijem. - Tirin je sad morao donijetitešku odluku. Ako uđe u hotel kroz glavni ulaz,Meier će

ga možda uočiti; ako uzme vremena, da pronađe stražnji ulaz, Meier mu u međuvremenu može umaći.Odlučio je pokušati sa stražnjim ulazom, jer su ga potpomagala dva automobila, koja mogu

uskočiti na par minuta, ako se dogodi ono najgore.

Kraj hotela bila je uska uličica za istovar robe.Tirin pođe prolazom do nezaključanog hotelskog izlaza za nuždu, sa strane zgrade na kojoj nije

bilo prozora. Ušao je i našao se na betonskom stubištu koje je očigledno služilo samo kao pomoćnoza slučaj požara. Dok se uspinjao, sklopio je kišobran, gurnuo ga u džep i svukao kišni kaput. Smotaoga je i položio na prvom okretištu kao mali zamotak koji će moći brzo pokupiti ako bude odlazio užurbi. Popeo se sve do drugog kata a odatle se liftom spustio u predvorje. Kad je, u puloveru ihlačama, stupio iz dizala, izgledao je poput hotelskog gosta.

Izraelac je još stajao u telefonskoj kabini.Tirin se približio staklenom ulazu, zirnuo van, pogledao na ručni sat, vratio se i sjeo kao da nekog

čeka. činilo se da mu današnji dan nije baš najsretniji. Svrha akcije bila je pronaći Nata Dicksteina.Znalo se da se nalazi u Engleskoj, i nadali su se da će se sastati s jednim od diplomata. Rusi su

pratili diplomatsko osoblje kako im ne bi promakao taj susret i da ponovo uhvate Dicksteinov trag.Izraelci u ovom hotelu očigledno s tim nisu imali nikakve veze, I oni su nekog vrebali, vjerojatno unamjeri da ga prate čim se ukaže, a taj netko teško da bi bio jedan od njihovih vlastitih agenata. Tirinse mogaosamo nadati da će se ono što su oni poduzimali pokazati makar malo zanimljivim.

Promatrao je kako je praćeni izišao iz telefonske kabine i prošao u bar. Da li se iz bara moglovidjeti predvorje? Očigledno ne jer se Izraelac začas vratio s vrčem piva, sjeo nasuprot Tirinu i uzeojedne novine.

Nije stigao popiti pivo.Vrata lifta su se otvorila i iz njega je izišao Nat Dickstein.Tirin se tako iznenadio da je počinio grešku time što je nekoliko sekundi zurio u Dicksteina.Dickstein mu je uzvratio pogled i uljudno mu kimnuo. Tirin se mlako osmjehnuo i pogledao na

sat.Tješio se, više u nadi nego uvjereno, da bi Dickstein tu pogrešku mogao shvatiti kao dokaz da

Tirin nije agent.Nije imao vremena za razmišljanje. Brzim i, kako se Tirinu učinilo, nekako poletnim koracima,

Dickstein se uputio prema recepciji, predao ključ i izišao na ulicu. Izraelski pratilac Meier odložio jenovine i pošao za njim. Kad su se staklena vrata iza njega zatvorila, Tirin je ustao. Pomislio je: jasam agent koji prati agenta, koji prati agenta. U najmanju ruku brinemo o tome da ne ostanemonezaposleni.

Ušao je u lift i krenuo na prvi kat. Zatim je u svoj radio javio:- Ovdje dvadeset. Imam Gusara.Nije bilo odgovora. Zidovi zgrade blokirali su prijenos. Izišao je iz lifta na prvom katu, i potrčao

niz stubište za nuždu; na odmorištu je podigao smotani ogrtač. Čim je izbio u prolaz, aktivirao jenanovo odašiljač.

- Ovdje dvadesetica. Imam Gusara.Hvala, Dvadeset. Trinaest ga također ima.Tirin je opazio kako Izraelac prelazi Cromwell Road.- Pratim Meiera - javio je.Pet i Dvadeset slušjte me.Pet?Dvadeset?- Shvatio. - Tirin je stao na uglu i čekao dok Meier i Dickstein nisu nestali u smjeru Chelseaja.

Dvadeset, vrati se u hotel. Saznaj broj njegove sobe. Unajmi sobu blizu njegove. Nakon toga meodmah nazovi.

- Razumijem. - Tirin je vraćajući se vježbao ulogu: Oprostite, onaj gost koji je upravo izišao,onaj omanji s naočalima, vjerujem da ga poznajem, ali odvezao se taksijem prije nego sam ga uspiosustići...

Ime mu je John, ali smo ga mi uvijek zvali Jack.Koji broj sobe? Ali, kako se pokazalo, sve to bilo je suvišno. Dicksleinov je ključ još ležao na

tezigi. Tirin je zapamtio broj.Recepcioner mu je prišao.- Izvolite?- Uzeo bih sobu - odgovorio je Tirin. Dickstein ju je ljubio poput čovjeka koji je cijeli dan žeđao. S užitkom je udisao miris njezine

kože i kušao mekoću njezinih usana. Pogladio ju je po licu i rekao:- To, to mi treba.Gledali su se u oči, a istina je bila neprikrivena.Mogu izvesti što god zaželim, mislio je. Ta ga je misao prožimala poput čarobne izreke, poput

vradžbine. Žudno je milovao njezino tijelo. Stajali su u maloj kuhinji obojenoj plavim i žutim igledali se u oči. Rukama je dodirivao njezine obline. Usta je malko otvorila te je osjetio njezinoubrzano disanje; duboko je uzdahnuo da bi disao isti zrak kao i ona.

Dickstein je razmišljao: ako mogu izvesti što hoću, onda to može i ona. Kao da je pročitalanjegovu misao, otkopčala mu je košulju i pognula glavu, grickajući njegove bradavice. Iznenadni,neočekivani val požude izmamio mu je glasni uzdah. Držao je njezinu glavu nježno u šakama izanosio je amo-tamo da produbi taj osjećaj. Sve što zaželim! Spustio je ruke i zadigao joj suknju.Prelazio je pogledom po bijelim gaćicama čvrsto zategnutim na oblinama i visoko izrezanim nasmeđoj koži njezinih dugačkih nogu. Desnom ju je rukom milovao po obrazu, grabio za rame i dojku;lijevom je pogladio bedro, ugurao je u gaćice i među noge. Sve je tako godilo da je poželio da imačetiri, ne, šest ruku. Zatim mu se odjednom prohtjelo da je gleda u lice. Položio joj je ruke na ramenatako da se uspravila, i rekao:

- Da te vidim.Oči su joj bile vlažne, ali znao je da to nije od tuge nego od strasti. Ponovo su zurili jedno

drugom u oči a ovaj put je ne samo istina bila tu, nego i neprikriveno uzbuđenje, koje je nadiralo odjednog u drugo. Potom je kleknuo do njezinih nogu poput skrušenog molitelja. Najprije je oslonioglavu na njezino bedro i osjetio toplinu tijela kroz haljinu.

Potom je s obje ruke segnuo pod haljinu i polagano joj svukao gaćice; dok ih je skidala, pridržaojoj je cipele. Ustao je. Još su stajali na istom mjestu gdje su se počeli ljubiti. Tu su se sad stojećkispojili.

Promatrao je njezino lice. Smireno, oči poluzatvorene.Bio bi se najradije posve polagano pomicao, ali njegovo tijelo nije moglo čekati. Morao je

ubrzati. Kako je gubio ravnotežu, obgrlio ju je, podigao malo s tla, ne dijeleći se od nje, i u dvakoraka je oslonio o zid.

Izvukla mu je košulju iz hlača i zakopala prste u njegove čvrste leđne mišiće. Dickstein je

isprepleo prste ispod njezine stražnjice tako da je sjedila na njegovim dlanovima. Podigla je noge,bedrima obujmila njegove bokove i prekrižila noge, tako da je, ma kako to izgledalo nemoguće, ušaojoš dublje. Dickstein je osjećao da je navijen poput satnog mehanizma, i da je sve što je radila, svakiizraz na njezinu licu, još jače zatezao pero. Promatrao ju je kroz sumaglicu strasti. U njezinim seočima pojavila nekakva panika, neka divlja, životinjska strast.

Izgubio je svu vlast nad sobom, svjestan da će se sad odigrati ono čudesno. I ona to treba znati,stoga je prošaptao.

- Suza, dolazim.A ona je uzvratila:- Oh, i ja.Zakopala je nokte u njegovu kožu i potegnula. ih niz kičmu. Streslo ga je to poput električnog

udara i osjetio je drhtanje njezina tijela baš kad se i njegovo počelo trzati. I dalje ju je promatrao;zinula je, hvatajući dah, vrhunac slasti oboje je preplavilo i Suza je kriknula.

- Mi pratimo Izraelce, a Izraelci prate Dicksteina. Sad samo da Dickstein počne pratiti nas, pa

preostali dio dana možemo svi kaskati u krugu - rekao je Rostov. Krenuo je hotelskim hodnikom.Tirin je kratkim nogama trčkarao za njim da bi održao korak.

- Pitao sam se zašto smo zapravo odustali od praćenja čim smo ga ugledali - rekao je Tirin uhodu.

- To je bar očito - razdraženo je uzvratio Rostov; potom se podsjetio da mu je Tirinova odanostdragocjena, pa je odlučio da mu objasni. – Dicksteina smo proteklih nekoliko tjedana mnogo pratili.Svaki put nas je otkrio i otresao nas se. Neizbježno je nekog, tko je tako dugo u igri kao Dickstein,ponešto prate. Ali kad je riječ o nekoj posebnoj operaciji, što ga više pratiš to je vjerojatnije da ćenapustiti operaciju i predati posao nekom drugom, a mi tad možda nećemo otkriti kome. I prečesto seinformacija koju dobivamo prateći nekog obezvređuje jer otkriju da ih slijedimo i tako saznaju daimamo podatak koji je u pitan ju. Na ovaj način, odustajanjem od praćen ja kao što smo učinili danas,znamo gdje se on nalazi, ali on ne zna da mi to znamo.

- Uviđam - rekao je Tirin.- On će te Izraelce začas pronjušiti - dodao je Rostov. - Sad je već zacijelo i previše oprezan.- Što mislite zašto prate vlastitog čovjeka?- Doista to ne razumijem. - Rostov se namrštio razmišljajući naglas. - Uvjeren sam da se

Dickstein jutros sastao s Borgom. To objašnjava zašto je Borg zameo trag pratnji s pomoću taksija.Moguće je da je Borg oduzeo Dicksteinu zadatak i sad jednostavno provjerava da li se Dicksteinostavio tog posla i ne nastoji li ga neslužbeno nastaviti. - Stresao je glavom što je značilo da je umuci. - Nisam u to uvjeren. Ali, druga je mogućnost da Borg više ne vjeruje Dicksteinu što mi setakođer čini nevjerojatnim. Sad oprez.

Stigli su do vrata Dicksteinove hotelske sobe.Tirin je izvukao malu, ali snažnu ručnu svjetiljku i osvijetlio njome okvire vrata.- Nema nikakvih stupica za otkrivan je – rekao je.Rostov je kimnuo i čekao. Ovo je bila Tirinova specijalnost. Prema Rostovljevu uvjerenju, mali

je debeljko bio najsvestraniji tehničar u KGB-u. Promatrao je kako Tirin vadi iz džepa otpirač, jedaniz svoje velike zbirke speci jalnih ključeva. Na vratima svoje hotelske sobe već je ispitao koji tip

otpirača otvara brave u hotelu Jacoban. Otvorio je Dicksteinova vrata polagano i zavirio u sobu.- Nema stupice - zaključio je poslije kraćeg promatranja.Ušao je, praćen Rostovom, i zatvorio vrata. Ovaj dio posla Rostova nije nimalo oduševljavao.

Volio je promatrati, nagađati, planirati: provala nije bila njegov stil. Osjećao se izloženim i ranjivim.Bilo bi tako nedostojanstveno, tako ponižavajuće da je sad ušla kakva sobarica, upravitelj hotela iličak Dickstein koji se mogao neopazice provući mimo straže u predvorju.

- Požurimo - rekao je.Soba je imala uobičajen tlocrt: vrata su vodila u uzak hodnik s kupaonicom na jednoj a ormarom

na drugoj strani. Iza toga bio je kvadratičan prostor, krevet za jednu osobu uza zid, televizor nasuprot.Na zidu prekoputa vrata veliki prozor. Tirin je podigao telefonsku slušalicu i odvinuo mikrofon.Rostov je stajao u podnožju kreveta i osvrnuo se po sobi nastojeći steći dojam o čovjeku koji je unjoj prebivao.

Bilo je malo toga za zaključivanje. Soba je bila očišćena, krevet pospremljen. Na noćnomormariću ležala je knjiga šahovskih problema i večernje novine.

Nikakvih tragova duhana ili alkohola. Košara za papir bila je prazna. Mali crni kovčežić od skajasadržao je čisto donje rublje i košulju. Rostov je promrmljao: - Taj čovjek putuje s jednomrezervnom košuljom! - Ladice toaletnog stolića bile su prazne.

Rostov zaviri u kupaonicu. Ugledao je četkicu za zube, električni brijaći aparat sa dodatnimutikačima za različite utičnice i - jedini osobni znak - kutijicu tableta protiv probavnih smetnji.

Rostov se vratio u sobu, gdje je Tirin već sastavljao slušalicu.- Gotovo.- Smjesti jedan iznad uzglavlja kreveta.Tirin je lijepio mikrofon na zid kreveta, kad je zazvonio telefon.Ako bi se Dickstein nenadano vratio, stražar u predvorju trebao je preko kućne veze nazvati sobu,

pustiti da telefon dvaput zazvoni i potom odložiti slušalicu.Zazvonio je drugi put. Rostov i Tirin čekali su nepomični i nijemi.Telefon zazvoni po treći put.Odahnuli su.Poslije sedmog zvona aparat je utihnuo.- Da bar ima automobil koji bismo mogli prisluškivati - rekao je Rostov.- Imam dugme za košulju.- Što?- Mikrofon u obliku dugmeta za košulju.- Nisam znao da takav postoji.- To je novo.- Imaš iglu i konac?- Naravno.- Onda počni.Tirin je otklopio kovčežić, odrezao drugo dugme na košulji a da je nije izvadio i pažljivo uklonio

končiće. S nekoliko spretnih uboda prišio je novo dugme. Njegovi jastučasti prsti bili su neobičnookretni.

Rostovljeve misli bile su daleko. Po svaku se cijenu želio osigurati da može prisluškivati sve štoće Dickstein reći ili učiniti. Izraelac je mogao otkriti mikrofon u slušalici i iza uzglavlja, a neće ni

rezervnu košulju uvijek nositi. Rostov je volio isključiti sve izvore grešaka, ali Dickstein je bio takoneuhvatljiv da je to tjeralo u ludilo. Rostov je gajio slabu nadu da će u sobi pronaći fotografiju nekeDicksteinu drage osobe.

- Evo. - Tirin je pokazao svoj rad. Košulja je bila od jednostavnog bijelog najlona s običnim bijelim dugmadima. Novo se dugme nije razlikovalo od ostalih.

- Dobro. Zatvori kovčeg.Tirin zaklopi poklopac.- Još nešto?- Moramo još jednom potražiti osiguranje. Ne mogu povjerovati da Dickstein ostavlja sobu bez

ikakvih mjera opreza.Ponovo su tragali, brzo, šutke, izvježbanim i odmjerenim pokretima koji nisu odavali žurbu.Postojalo je mnoštvo načina postavljanja stupica za otkrivanje. Vlas nalijepljena preko okvira

vrata bila je najjednostavniji; komadić papira utisnut iza stražnje strane ladice, otpast će ako seladica izvuče; dio kocke šećera pod debelim sagom noga će nečujno zdrobiti; kovani novac gurnutpod podstavu poklopca kovčega skliznut će straga ako tko otvori kovčeg...

Nisu našli ništa.- Svi Izraelci boluju od manije proganjanja.Zašto bi on bio drukčiji? - pitao se Rostov.- Možda su ga smijenili.Rostov je zagunđao.- Iz kojeg bi još razloga mogao iznenada postati neoprezan?- Možda se zaljubio.- Sigurno - nasmijao se Rostov. - A Josifa Visarionoviča Vatikan možda proglasio svecem.

Nestanimo odavde.Izišli su a Tirin je za sobom tiho zatvorio vrata.

9.

Radilo se dakle o ženi.Pierrea Borga je to zgranulo, zapanjilo, zateklo, opčinilo i duboko zabrinulo.Dickstein se nikad ni je upuštao sa ženama.Borg je sjedio na klupi u parku pod kišobranom. Nije bio kadar da o tome razmisli u poslanstvu.Kako su tamo bez prestanka zvonili telefoni i neprestano mu je netko postavljao pitanja, otišao je

usprkos kiši ovamo. Kiša je šibala u gustim mlazovima po praznom perivoju. Jedna je kap pala i navrh Borgove cigare, te ju je morao nanovo pripaliti.

Upravo je napetost Dicksteina činila tako fanatičnim. Borg nipošto nije želio da se Dicksteinnauči opuštati.

Ulični agenti pratili su Dicksteina do male stambene kuće u četvrti Chelsea gdje se sastao sjednom ženom. "Seksualna veza," javio mu je jedan od njih. "Čuo sam njezin vrisak." Kućepaziteljnije o ntoj ženi znao drugo osim da je prisna prijateljica vlasnika stana.

Zaključak je mogao biti i da je stan bio Dicksteinov a da je on podmitio kućepazitelja; da je stanupotrebljavao samo za takve sastanke; da se sastajao s nekim od protivne strane, nekom ženom, da suzajedno spavali i da joj je pritom odavao tajne.

Borg bi bio došao do takvih zaključaka, da je doznao za tu ženu na bilo koji drugi način.Ali da je Dickstein iznenada postao izdajnik ne bi pobudilo Borgovu sumnjičavost. Bio je odviše

lukav. Bio bi zameo svoje tragove. U tom slučaju ne bi pratnju doveo do samih kućnih vrata a da senijednom nije osvrnuo. Cijelo Dicksteinovo držanje kao da je potvrđivalo njegovu nedužnost. Sastaose s Borgom, nasmijan od uha do uha i nije bio svjestan ili ga to nije brinulo da mu se sa lica možepročitati dobro raspoloženje. Borgu nije preostalo drugo nego da mu namjesti pratnju. Satima kasnijeDickstein je pritiskao neku djevojku kojoj je to tako godilo da su se njezini krici čuli na ulicu. Sve tobilo je tako prokleto jednostavno da je moralo biti istinito.

Dakle, dobro. Neka je žena našla načina da svlada Dicksteinovu obranu i zavede ga. Dickstein seponio kao balavac jer nije doživio mladost. Odlučujuće pitanje je bilo: tko je ona?

Rusi su također posjedovali dosjee i morali su pretpostaviti, kao i Borg, da Dickstein ne mari zaseksualne ponude. Možda su mislili da ipak vrijedi pokušati. A možda su u tome imali pravo.

Ponovo mu je instinkt savjetovao da Dicksteina smjesta odmijeni i ponovo je oklijevao. Da seradilo o bilo kojem drugom projektu, bilo kojem drugom agentu a ne Dicksteinu, znao bi što mu ječiniti. Ali

Dickstein je bio jedini koji je mogao riješiti taj problem. Borgu nije preostalo drugo no da ostanekod prvobitne odluke: sačekati dok Dickstein dokraja zasnuje plan i onda ga povući.

U najmanju ruku može narediti londonskoj ispostavi da sazna sve što može o toj ženi.Zasad se mora nadati da će Dickstein, ako je špijunka, biti tako mudar da joj ništa ne povjeri.Bit će opasno, ali Borg zasad nije mogao poduzeti ništa drugo.Cigara mu se ugasila, a da nije primijetio. Park je sad potpuno opustio. Borg je sjedio na klupi

nepomično, što ni je bilo tipično za njega, držeći kišobran nad glavom. Nasmrt zabrinut djelovao jepoput spomenika.

Dickstein je sam sebi rekao da je prošlo vrijeme zabave i da se treba ponovo prihvatiti posla.Kad je oko 10 sati stupio u hotelsku sobu, postalo mu je jasno da nije, što je bilo nevjerojatno,

postavio nikakvih stupica za otkrivan je nepoželjnih posjetilaca. Prvi put u dvadeset godina, koliko jeradio kao agent, jednostavno je zaboravio na najosnovnije mjere opreza. Stajao je na pragu, osvrtaose, razmišljajući kako je porazno na njega djelovala Suza. Napustiti nju i vratiti se poslu bilo je kaoda ulazi u znani automobil što je godinu dana stajao u garaži: morao je ponovo upiti stare navike,stare instinkte, staru paranoju.

U kupaonici je otvorio pipu da napuni kadu.Čekanje je bilo poput emocionalnog predaha. Suza se jutros morala vratiti na posao. Radila je u

BOAC-u, a posao ju je vodio po cijelom svijetu. Namjeravala se vratiti za dvadeset jedan dan, alimoglo je potrajati i duže. On nije znao gdje će se nalaziti za tri tjedna - nije dakle znao kad će seponovo vidjeti. Ali vidjet će je. Ako ostane živ.

Sve, prošlost i budućnost, bilo je sad drugačije.Posljednjih dvadeset godina njegova života činilo se jednoličnim, premda je pucao u ljude a i u

njega se pucalo, putovao cijelim svijetom, prerušavao se, varao i izvodio nevjerojatna djela. Sve muse to sad činilo besmislenim.

Dok je s jedio u kadi, razmišljao je što da počne s ostatkom svojeg života. Odlučio je da više neradi kao špijun. No što će raditi? činilo mu se da su mu sve mogućnosti otvorene. Mogao sekandidirati za Knesset, otvoriti neki posao ili jednostavno ostati u kibucu i proizvoditi najbolje vinou Izraelu. Bi li uzeo Suzu za ženu? Ako je uzme, hoće li ona htjeti živjeti u Izraelu? Uživao je uneizvjesnosti; bilo je to kao kad čovjek razmišlja kakve će rođendanske darove dobiti.

Ako ostanem živ, dodao je u mislima. Odjenom je u igri bilo mnogo više. Bojao se umrijeti.Dosad je smrt bila nešto što je trebalo izbjegavati svom vještinom jer je tako reći bila loš šahovskipotez. Ali sad je htio bezuvjetno živjeti: da može ponovo ljubiti Suzu, imati s njom zajednički dom,sve o njoj saznati - njene osobine, navike i tajne, knjige koje voli, što misli o Beethovenu i da li hrče.

Morao je telefonirati. Odvagivao je da li da nazove iz hotela, ali je odlučio da sad bude osobitooprezan pa je izišao da potraži javnu govornicu.

Vrijeme se okrenulo. Jučer se poderala naoblaka a sad je već ugodno grijalo sunce. Propustio jetelefonsku govornicu najbližu hotelu i pošao do iduće. U telefonskom imeniku potražio je brojlondonskog Lloyda.

- Lloyd, dobro jutro.- Trebao bih nekoliko podataka o jednom brodu.- Morate se obratiti Lloydu London. spojit ću vas tamo.Dok je čekao, Dickstein je kroz stakla govornice promatrao londonski promet i pitao se hoće li

mu Lloyd dati što traži. Nadao se da hoće jer nije znao gdje drugdje da potraži taj podatak. Nervoznoje tapkao nogom.

- Lloyd od London Pressa.- Dobro jutro. Trebao bih informaciju o jednom brodu.- Kakvu informaciju? - upitao je glas nijansu sumnjičavo ili se bar tako Dicksteinu učinilo.- Htio bih saznati da li je to brod iz serije; a ako jest, imena drugih brodova iz iste serije, tko su

vlasnici i gdje su trenutačno brodovi. I njihove nacrte, ako je moguće.- Bojim se da vam u tome ne mogu pomoći.Dickstein se obeshrabrio.- Što?- Mi ne držimo tlocrte, oni su u Lloydovu registru, a on ga daje samo vlasnicima.

- A onu drugu informaciju? Brodovi iz iste serije?- Ni u tome vam ne mogu pomoći.Dickstein je poželio da čovjeka ščepa za grlo.- Tko onda može?- Samo mi imamo takve podatke.- Držite ih u tajnosti?- Ne dajemo ih telefonom.- Samo tren, hoćete mi reći da mi ne možete pomoći preko telefona.- Tako je.- Ali možete ako se obratim pismom ili osobno.- Hm... da. Taj podatak nije teško naći. Stoga možete doći osobno.- Dajte mi adresu. - Zapisao je. - A možete li mi pribaviti te pojedinosti dok čekam?- Mislim da mogu.- Dobro. Dat ću vam ime broda sada, pa ćete onda imati podatak u pripremi kad dođem tamo.Brod se zove Coparelli. - Odslovkao je slovo po slovo.- A vaše ime?- Ed Rodgers.- Poduzeće?- Međunarodna znanost.- Želite da uslugu zaračunamo poduzeću?- Ne, platit ću trošak osobnim čekom.- Ako imate neku identifikaciju...- Naravno. Bit ću tamo za sat. Zbogom.Dickstein je objesio slušalicu i napustio govornicu, s mišlju: hvala Bogu na ovome. Prešao je

ulicu i u kafiću naručio kavu i sendvič.Dakako, slagao je Borgu: posve je točno znao kako će oteti Coparelli Kupit će brod iz iste serije,

ako takav postoji, i povesti svoju ekipu da presretne Coparelli na moru. Poslije otmice, umjesto da naotvorenom moru riskira pretovar tereta s jednog broda na drugi, potopit će svoj brod a njegovedokumente prenijeti na Coparelli. Usto će premazati ime Coparelli a nadomjestiti ga imenom broda-dvojnika. Tad će naoko s vlastitim brodom uploviti u Haifu.

Dovde je sve bilo u redu, ali bile su to tek osnovne crte plana. Što da učini s posadomCoparellija? Kako objasniti prividno potapan je Coparellya?

Kako da izbjegne međunarodnu istragu o nestanku tona i tona uranske rudače na moru?Što je više mozgao o tome, to mu je krupnijim problem izgledao. Za svakim velikim brodom za

koji se sumnja da je potonuo, organizira se velika potraga. Potraga za brodom, natovarenim uranomprivući će publicitet i stoga postati još temeljitija. A što će biti ako naposljetku s dna ne izvukuCoparelli, nego brod dvojnik koji je navodno pripadao Dicksteinu?

Neko je vrijeme prežvakavao ta j problem a da nije našao odgovora. Još je u toj jednadžbi bilopreviše nepoznanica. U želucu ga je tištalo, ili je zapeo sendvič ili ga žulja problem: uzeo je tabletuza probavu.

Dickstein se okrenuo drugom pitanju: je li umakao svojim protivnicima? Je li svoje tragove dostadobro zameo? Samo je Borg znao za njegove planove. Čak ako prisluškuju hotelsku sobu i telefonskugovornicu, onu bliže hotelu, nisu mogli doznati da ga zanima Coparelli. Bio je posebno oprezan.

Srkao je kavu. Jedan gost se, izlazeći iz kafića, očešao o njegov lakat, i smeđa se tekućina prelilapo njegovoj čistoj košulji.

- Coparelli! - uzviknuo je uzbuđeno David Rostov. - Gdje sam samo već čuo za taj brod?- I meni je ime poznato - reče Jasif Hasan. -Dajte da vidim kompjutorsku listu.Sjedili su u kombi ju za osluškivan je, parkiranom nedaleko hotela Jacobson. Kombi, vlasništvo

KGB-a, bio je tamnoplav, jako prljav i bez natpisa.Veći dio prostora zauzimao je snažni odašiljač, ali je iza prednjih sjedala bila mala kabina u koju

su se uspjeli ugurati Rostov i Hasan. Pjotr Tirin je sjedio za upravljačem. Jaki zvučnici iznad glavaprenosili su slab šum udaljenog razgovora i povremeno zveckanje porculana. Upravo se odigraonerazumljiv dijalog: netko se za nešto ispričavao, a Dickstein ga je smirivao, govoreći da nije bilonamjerno. Otad se više ništa ni je čulo.

Rostovljevo zadovoljstvo zbog toga što je mogao prisluškivati Dicksteina, bilo je pomućenosamo činjenicom da je sve to slušao i Hasan. Hasanova je samosvijest od njegova trijumfa zbogotkrića da je Dickstein u Engleskoj znatno porasla; sad je vjerovao u to da je i on profesionalnišpijun poput ostalih. Zahtijevao je da sudjeluje u svakoj pojedinosti londonske operacije,i prijetio daće se, bude li isključen, potužiti Kairu. Rostov je razmišljao o tome da mu to omogući ali bi topredstavljalo još jedan izravan sukob s Feliksom Voroncovim, a Rostov nije želio da tako brzoponovo zaobilazi Feliksa i izravno se obraća Andropovu. Stoga se odlučio za alternativu: dopustit ćeHasanu da prati događaje, ali će mu istodobno savjetovati da ništa ne prosljeđuje Kairu.

Proučivši kompjutorski ispis, Hasan ga je pružio Rostovu. Dok je Rus pregledavao stranice, izpojačala su minutu-dvije dopirali ulični šumovi, potom kratak dijalog.

Kamo, šefe?Lime StreetRostov je uzgledao i rekao Tirinu:- To je adresa Lloyda koju su mu dali preko telefona. Odvezimo se tamo.Tirin pokrene kombi i usmjeri prema Cityju.Rostov se ponovo usredotočio na ispis.- Lloyd će mu vjerojatno dati pismeni izvještaj- primijetio je pesimistično Hasan.- Stjenica funkcionira vrlo dobro... dosad -ubacio je Tirin. Upravljao je jednom rukom i grickao

nokte druge.Rostov je pronašao što je tražio.- Evo ga! Coparelli. Dobro, dobro, dobro! - Pljesnuo se oduševljeno po koljenu.- Da vidim - zatražio je Hasan.Rus je kratko oklijevao ali se, uvidjevši da mu drugo ne preostaje, osmjehnuo Hasanu, pokazujući

posljednji list ispisa.- Pod NENUKLEARNO. Dvjesto tona žute pogače prevest će od Antwerpena do Genove motorni

brod Coparelli.- Znači, o tome se radi. To je Dicksteinov cilj.- Ali ako to javite Kairu, Dickstein će se vjerojatno odlučiti za neku drugu metu. Hasane...Arapinovo lice je od bijesa još jače potamnjelo.- To ste već jednom rekli - odsjekao je hladno.

- Ma dobro - odgovorio je Rostov. Pomislio je - prokletstvo, još moram biti i diplomat. - Sadznamo što želi ukrasti i od koga. Smatram to napretkom.

- Ne znamo kad, tko, ni kako - rekao je Hasan.Rostov je kimnuo.- Zacijelo je cijela priča o brodovima dvojnicima u nekoj vezi s tim. - čupkao je nos. - Ali ne

shvaćam u kakvoj. Dva šilinga i šest penija, šefe.zadržite sitiniš. - Pronađi mjesto za parkiranje - naredio je Rostov.- To ovdje nije baš lako - potužio se Tirin.- Ako ne možeš parkirati, zaustavi. Nije važno ako platimo kaznu - nestrpljivo se obrecnuo

Rostov. Dobro jutro. Ja sam Ed Rodgers.Ah, da. ,Samo trenutak, molim... Podaci za vasupravo su otipkani, gospodine Rodger,- A ovdje je račun.Vrlo ste efikasni. Hasan je primijetio:- Podaci jesu napismeno. Hvala vam mnogo.Doviđenja, gospodine Rodgers. - Nije baš razgovoran, zar ne? - rekao je Tirin.- Dobri agenti to nikad nisu. To bi mogao upamtiti - pridometnuo je Rostov.- Da.- Prokletstvo! Sad nećemo znati odgovore na njegova pitanja - bjesnio je Hasan.- Nije bitno - protumačio je Rostov. - Sad mi je to svanulo. - Osmjehnuo se. - Znamo pitanja.

Treba samo postaviti ista pitanja i imat ćemo odgovore koje je dobio. Slušajte, sad je ponovo naulici. Vozi oko bloka, Tirine, pokušajmo ga naći.

Kombi se pokrenuo, ali još nije obišao blok, a ulična se buka ponovo stišala.Izvolite, gospodine?- Ušao je u trgovinu - objasnio je Hasan.Rostov mu je uputio pogled. Kad je zaboravio svoj ponos? Arapin se oduševljavao svime,

kombijem, mikrofonima, praćenjem. Možda će šutjeti, makar samo zato da može zajedno s Rusima idalje igrati špijuna.

Treba mi nova košulja.

- Zaboga, ne! - vrisnuo je Tirin. Primjećujem, gospodine ,Što je to?Kava.Treblo ju je smjesta otrti spužvom. ,Sad će mrlju biti teško odstraniti. Želite li

sličnu kašulju?Da. Od bijelog najlona bez uzorka, s manšetama na dugmad, ovratnik četrnaest i

pol.Evo, izvolite. Ova stoji trideset dva i šest penija.Odgovara mi. Tirin reče:- Kladim se da će to zaračunati u troškove. Hvala vam. Biste li je željeli možda smjesta obući?Da, molim.Ovuda se ide do kabine. Koraci, zatim kratka šutnja. Želite li vrećicu za staru, gospodine?Biste li je mogli baciti umjesto mene? - Taj je mikrofon stajao dvije tisuće rubalja! -uskliknuo je Tirin. Svakako, gospodine. - Gotovo je - primijetio je Hasan. - Nećemo više ništa čuti.- Dvije tisuće rubalja! - jadikovao je Tirin.- Mislim da smo izvukli protuvrijednost – rekao je Rostov.- Kamo ćemo? - upitao je Tirin.- Natrag u ambasadu - odgovorio je Rostov. -Hoću opružiti noge. Lijevu uopće ne osjećam,

prokletstvo! Ali jutros smo obavili dobar posao. Dok je Tirin vozio na zapad, Hasan primijeti zamišljeno:- Moramo saznati gdje se u ovom trenu nalazi Coparelli.- To mogu saznati vjeverice - reče Rostov.- Vjeverice?- činovnici u moskovskom centru. Cijelog dana. sjede na dupetu, ne izlažu se većoj opasnosti do

da pređu bulevar Granovskog u prometnoj gužvi, a plaćeni su bolje od agenata na terenu. - Rostov jeodlučio iskoristiti priliku da unaprijedi Hasanovo obrazovanje. - Upamtite, agent ne smije nikad

tratiti vrijeme da se domogne informacija koje su objavljene. Sve što stoji u knjigama, izvještajima idosjeima, mogu naći vjeverice. Kako je vjeverica jeftinija od agenta, ne zbog plaće nego zbogpomoćnog aparata, Komitet uvijek preferira da neki posao obavi vjeverica, ako može. Uvijekkoristite vjeverice. Nitko neće pomisliti da ste lijeni.

Hasan se ironično osmjehnuo i iskazao tračak stare nonšalantnosti.- Dickstein ne radi na taj način.- Izraelci imaju potpuno drugu metodu. Osimtoga, slutim da je Dickstein samotnjak.- Kako dugo će vjevericama trebati da nas dovedu do Coparellija ?- Možda jedan dan. Dat ću nalog čim se vratimo u ambasadu.Tirin se javi preko ramena.- Možete li istodobno dati i jednu hitnu narudžbu?- Što ti treba?- Još šest dugmadi za košulju.- Šest?- Ako budu kao u prošloj pošiljci, pet će biti nevaljalih.Hasan se nasmijao.- Zar je to komunistička efikasnost?- Komunističkoj efikasnosti ništa ne nedostaje -ispravio ga je Rostov. - Mi trpimo od ruske

efikasnosti. Kombi je ušao u ulicu ambasada. Policajac na dužnosti mu je mahnuo rukom.- Što ćemo poduzeti kad saznamo gdje je Coparelli?- To je očigledno. Ubacit ćemo na brod našeg čovjeka - odgovorio je Rostov. Pokazalo se da je iza zapljene bila njujorška gradska policija: proslijedila je mig državnoj

policiji da bi izbjegla sukob s gradskom mafijom. Gradska policija je, dakako, mogla zanemariti mig;činjenica da to nije učinila bila je znak da je mig dao netko van, možda Agencija za suzbijanje drogaMinistarstva financija. Don je odredio odvjetnike pritvorenim vozačima, poslao ljude da obiđunjihove obitelji i započeo pregovore za otkup heroina od policije.

Odjenuo je sako. Volio se presvući za večeru; uvijek je to činio. Nije znao što da počne sa sinomJohnnyjem. Zašto nije ljetni raspust proveo kod kuće? Pomišljao je da pošalje nekog da obiđeJohnnyja, ali momak bi pomislio da mu otac brine jedino zbog novca.

Činilo se da će morati poći osobno. Don je imao loš dan.Počelo je za doručkom s vijestima da su te noći neki njegovi ljudi uhvaćeni. Policija je zaustavila

i pretražila kamion s dvije i pol tisuće krznom podstavljenih papuča i pet kila nerafiniranog heroina.Teret, na putu iz Kanade do New York Cityja, bio je otkriven kod Albanyja. Roba je zaplijenjena

a vozač i suvozač uhapšeni. Roba nije pripadala Donu. Međutim, ljudi koji su je krijumčarili, plaćalisu mu i očekivali zauzvrat zaštitu. Zahtijevat će da izvuče uhapšene i vrati heroin, što je bilo gotovonemoguće. Možda bi to mogao izvesti da je u zapljenu bila umiješana samo državna policija; ali da jeona bila upletena, do zapljene ne bi ni došlo.

A to je bio samo početak. Njegov je stariji sin brzojavom sa Harvarda tražio novaca jer je cijelu

apanažu za idući semestar prokockao tjednima prije nego su predavanja uopće počela. Jutro jeutrošio na to da utvrdi zašto njegov lanac restorana gubi novac, a poslijepodne da objasni svojojljubavnici zašto je ove godine ne može povesti u Evropu. A kao kruna svega njegov mu je liječniksaopćio da ponovo ima triper.

Pogledao se u zrcalo u garderobi, popravio leptir-kravatu i rekao:- Kakav posran dan. Telefon je zazvonio i Don diže slušalicu.- Ovdje porta, gospodine. Neki Englez pita za vas, a neće navesti svoje ime.- Otpremi ga - odgovorio je Don u mislima još s Johnnyjem.- Rekao je da vam kažem da je prijatelj s Oxforda.- Ne znam nikog... pričekaj malo. Kako izgleda?- Sitan čovjek s naočalama, izgleda poput skitnice.- Ma nemoj! - Donovo lice se razvuče u osmijeh.- Uvedi ga, sa svim počastima! Bila je to godina susretanja starih prijatelja i prilika da se vidi koliko su se izmijenili; vanjština

Cortonea ga je dosad najviše zapanjila. Debljanje koje je počelo kad se vratio iz Frankfurta nastavilose, čini se, postojano godinama, i sad je težio najmanje stotinu dvadeset kilograma.

Dickstein je mislio kako je to među Talijanima neobično. Jasno se sjećao, kao da je to bilo jučer,događaja kojim je Cortonea obvezao na zahvalnost. Tih dana je naučio kako se osjeća životinjastjerana u kut. Kad više nemaš nikakve mogućnosti da pobjegneš, primijetiš kako se ogorčeno možešboriti. Dickstein se, spušten u nepoznatu zemlju, odvojen od svoje jedinice, probijao stranim terenoms puškom u ruci, sa strpljenjem, lukavstvom i bezobzirnošću koje nije znao da posjeduje.

Ležao je pola sata u gustišu, motreći tenk. Znao je, a da nije razumio zašto, da je to meka ustupici. Otkrio je jednog snajpera i upravo tragao za drugim kad su Amerikanci urlajući dojurili. Toje omogućilo Dicksteinu da puca. Da je postojao drugi snajper, bio bi zapucao na očiti cilj,Amerikance, a ne bi pretraživao grmlje da otkri je odakle je došao metak.

Tako je, ne misleći ni na što drugo osim da preživi, spasio život Alu Cortoneu.Cortone je bio još veća novajlija u ratovanju od Dicksteina, ali je podjednako brzo učio. Obojica

su bila djeca ulice koja su sada primjenjivala stare principe u novom okolišu. Neko vrijeme su seborili rame uz rame, kleli, smijali se i razgovarali o ženama. Kad je otok osvojen, u jeku okupljanjasnaga za iduće napredovanje, odšuljali su se da obiđu Cortoneove sicilijanske bratiće.

Ti su bratići bili sad u središtu Dicksteinova zanimanja.Oni su mu već jednom pomogli. Bilo je to 1948.Pothvat im je mogao donijeti dobit pa je Dickstein izravno otišao k njima s planom. Ovaj je

projekat bio drukčiji: tražio je uslugu a nije mogao ponuditi udio. Stoga se morao obratiti Alu ipodsjetiti ga nadug star dvadeset četiri godine.

Nije bio nimalo siguran da će uspjeti. Cortone je sad bio bogat. Kuća je bila velika. U Engleskojbi je nazvali palačom, s lijepim vrtovima okruženim visokim zidom i stražama na ulazu. Napošljunčnom privozu kočila su se tri automobila, a Dickstein nije popamtio koliko je služinčadividio. Bogati i sređeni sredovječni Amerikanac možda neće žuriti da se uplete u sredozemnupolitičku kašu, makar i zbog čovjeka koji mu je spasio život.

Cortoneu je, činilo se, bilo vrlo drago što ga vidi, a to je bio dobar početak. Tapšali su se uzajamno po leđima baš kao one nedjelje u studenom 1947, i ponavljali:

- Kako si, dovraga?Cortone je odmjerio Dicksteina od glave do pete.- Nisi se promijenio ni trun! Ja sam izgubio svu kosu a nabio stotinu kilograma, dok ti čak nisi ni

posijedio. Što si radio sve ovo vrijeme?- Odselio u Izrael. Tamo sam neka vrst farmera. A ti?- Poslujem, znaš već. Hajde, porazgovarat ćemo za večerom.Večera je bila neobična. Na drugom kraju stola sjedila je gospođa Cortone šutke a ni njoj se nitko

nije obraćao. Dva neodgojena dječaka gutala su hranu i brzo otišla uz grmljavinu sportskih kola.Cortone je jeo velike porcije teške talijanske hrane i popio nekoliko čaša kalifornijskog crvenog

vina. Ali, najzagonetniji lik bio je dobro odjeveni čovjek vučjeg lica koji se ponašao kao prijatelj,čas kao savjetnik a ponekad kao sluga: Cortone mu se jednom obratio sa "savjetniče". Za stolom senisu spominjali poslovi.

Pričali su o ratnim dogodovštinama - Cortone je vodio glavnu riječ. Ispričao je i o Dicksteinovupothvatu protiv Arapa 1948. O njemu je dočuo od svojih bratića, a pothvat ga je jednako oduševiokao i njih. Zgoda je u prepričavan ju bila dobrano zakićena.

Dickstein je zaključio da je Cortoneu zaistadrago što ga vidi. Možda je čovjeku bilo dosadno. Ne bi bilo čudo ako je svake večeri jeo sa

šutljivom ženom, dvojicom neotesanaca i savjetnikom vučjeg lica. Dickstein se svim snagama trsioda održi dobro raspoloženje: želio je da Cortone bude vedar kad ga zamoli za uslugu.

Poslije jela Cortone i Dickstein povukli su se u kabinet i sjeli u kožnate naslonjače. Sobar jedonio brendi i cigare. Dickstein otkloni oboje.

- Nekoć si paklenski pio - primijeti Cortone.- Tad je bio paklenski rat - uzvratio je Dickstein. Sobar je izišao. Dickstein je promatrao kako

Cortone srče brendi i siše cigaru, te pomisli da taj čovjek jede, pije i puši bez radosti, kao da senadao da će mu te stvari prijati ako ih bude dovoljno dugo radio. Prisjećajući se kako su se divnozabavljali s njegovim sicilijanskim rođacima, Dickstein se pitao ima li sad u Cortoneovu životukakvih ljudi od krvi i mesa.

Od jednom se Cortone glasno nasmijao.- Pamtim svaku minutu onog dana u Oxfordu.Hej, jesi li ikad uspio kod one profesorove žene, Arapkinje?- Ne. - Dickstein se smješkao tek neznatno. - Ona više nije živa.- Žao mi je.- Čudna se stvar desila. Vratio sam se tamo, u onu kuću uz rijeku i upoznao njezinu kćer... Sasvim

Sliči svojoj majci Eili.- Ma nemoj. A... - Cortone pohotno razvuče lice. -A uspio si kod kćeri, nevjerojatno!Dickstein je kimnuo.- Uspjeli smo mnogostruko. Htio bih se njome oženiti. Zaprosit ću je kad je ponovo vidim.- Hoće li pristati?- Ne znam pouzdano. Mislim da hoće. Stariji sam od nje.- Godine nisu važne. Ali, mogao bi popuniti. Žena voli da se za nešto prihvati.Razgovor je ozlovoljio Dicksteina, a sad je shvatio i zašto. Cortone ga je hotimice održavao na

frivolnom nivou. Možda je to bila dugogodišnja navika da u razgovoru ništa ne odaje; možda su seova njegova "obiteljskog posla" sastojala od kriminala a on nije želio da to Dickstein sazna (noDickstein je već naslutio) ili je krio nešto drugo, neko tajno razočaranje koje nije mogao povjeritidrugom. Bilo kako bilo, onaj otvoreni, brbljavi, uzbudljiv mladić u tom debelom čovjeku odavno jeumro. Dickstein je poželio upitati: Reci mi što te raduje, koga voliš i kako teče tvoj život. Umjestotoga je upitao:

- Sjećaš li se što si mi rekao u Oxfordu?- Kako da ne. Rekao sam ti da ti dugujem život.- Cortone je povukao dim iz cigare.Barem se to nije promijenilo.- Došao sam da te zamolim za pomoć.- Naprijed, reci.- Mogu li uključiti radio?Cortone se osmjehnuo.- Ova se kuća gotovo svakog tjedna pregledava je li čista od prislušnih uređaja.- Odlično - primijetio je Dickstein ali je ipak uključio radio. - Karte na stol, Al. Ja radim za

izraelsku tajnu službu.Cortoneove oči se raširiše.- Mogao sam to pretpostaviti.- Obavit ću u studenom jednu operaciju na Sredozemlju. U pitanju je... - Dickstein se pitao koliko

treba otkriti i zaključio da vrlo malo. - To je nešto što može dokrajčiti ratovanje na Bliskom istoku. -Zastao je, prisjetivši se Cortoneove nekadašnje poštapalice. - I ja ti, pritom, ne zaseravam.

Cortone se nasmiješio.- Da si mi htio zaseravati, valjda bi došao ovamo prije a ne bi čekao dvadeset godina.- Važno je da operaciju ne mogu pripisati Izraelu. Treba mi baza iz koje mogu djelovati. Velika

kuća na obali s pristanom za male brodice i sidrištem nedaleko od obale za jedan veliki brod. Stogaima bezbroj prilika da uspostavi tajne kontakte s arapskim diplomatskim osobljem.

Dok budem tamo... dva tjedna, možda više... treba mi zaštita od radoznale polici je i drugihnjuškala. Znam samo jedno mjesto gdje sve to mogu naći i samo jednu osobu koja mi to možeosigurati.

Cortone je potvrdno kimnuo.- Znam jedno takvo mjesto, jednu napuštenu kuću na Siciliji. Nije baš raskošna, dečko... nema

grijanja, nema telefona, ali mogla bi odgovarati potrebi.Dickstein se raskesio.- Sjajno! Zato sam došao ovamo.- Šališ se. Zar je to sve? *** Šalje: Šef londonske ispostave.Datum: 29. srpnja 1968. ! Suza Ashford je gotovo pouzdano agent arapske tajne službe.

Rođena je 17. lipnja 1944. u Oxfordu (Engleska) kao jedinica Stephena Ashforda (sadasveučilišnog profesora) rođenog u Guildfordu, Engleska, 1908. i Eile Zuabi (rođene u Tripoliju,Libanon, 1925). Majka, umrla 1954, bila je čistokrvna Arapkinja. Otac je stručnjak za arapski jezik ikulturu, proveo je četrnaest godina na Bliskom istoku kao istraživač, poduzetnik i lingvist. Sad predaje semitske jezike na Oksfordskom sveučilištu gdje je poznat po svojim proarapskim gledištima.

Stoga se može pretpostaviti da je Suza Ashford, premda je britanska državljanka sklona arapskojstrani.

Uposlena je kao stjuardesa kod BOAG-a na interkontinentalnim letovima te često između ostalogleti u Teheran i Singapore.

Ona je žena upadljive ljepote (vidi fotografiju u prilogu, koja međutim prema tvrdnji agenta kojiradi na tom slučaju ne pruža pravi dojam). Voli mijenjati ljubavnike, ali ne više nego što je touobičajeno u njenom zanimanju ili u njezinoj generaciji u Londonu. Točnije: za nju bi seksualni odnoss čovjekom u svrhu dobivanja podataka mogao biti neugodno ali ne i traumatsko iskustvo.

Jasif Hasan, agent koji je otkrio Dicksteina u Luksembourgu, studirao je kod njena oca, profesoraAshforda, istodobno kad i Dickstein, te je u proteklim godinama podržavao vezu s Ashfordom.Dickstein je možda posjetio Ashforda, jedan je čovjek koji odgovara njegovu opisu doista dolaziotamo u vrijeme kad je započela veza Dicksteina i Suze Ashford.

Predlažem da se nastavi s praćenjem.(Potpis)Robert Jakes. Šefu londonske ispostave.Šalje: Šef MossadaDatum: 30. srpnja 1968. S obzirom na sve činjenice koje govore protiv nje, ne shvaćam zašto ne predlažeš da je

likvidiramo.(Potpis)Pierre Borg Šalje: Šef londonske ispostaveDatum: 31. srpnja 1968. Ne predlažem likvidaciju Suze Ashford iz sljedećih razloga:1. Činjenice protiv nje su jake ali nedokazane.2. Koliko poznajem Dicksteina, sumnjam da joj je odao ikakve podatke, čak i ako je

sentimentalno upleten.3. Ako nju eliminiramo druga će strana tražiti nov način da dopre do Dicksteina. Bolje je napast

za koju znamo.4. Mogli bismo je koristiti za proturanje lažnih podataka drugoj strani.5. Ne volim ubijati na osnovi nedokazanih podataka. Nismo barbari. Mi smo Židovi.6. Ako ubijemo ženu koju Dickstein voli, mislim da će on ubiti tebe, mene i svakog tko je upleten.

(Potpis)Robert Jakes Šefu londonske ispostaveŠalje: Šef MossadaDatum: 1. kolovoza 1968. Postupi kako odlučiš. (Potpis) Pierre BorgP.S. (s oznakom osobno)Tvoja točka 5 je vrlo plemenita i dirljiva, ali ti opaska tog tipa neće donijeti unapređenje u ovoj

muškaračkoj armiji. P.B. ***Brod je bio malena, stara, ružna, prljava podrtina.Po cijelom trupu cvala je hrda u velikim narančastim mrljama poput osipa na koži. Ako su

dijelovi nadgrađa ikad bili obojeni, sve su to odavno ogulili, skinuli i sprali vjetar, kiša i more.Ograda s desne strane broda bila je u nekom sudaru jako iskrivljena, a nitko se nije potrudio daudubljenja izravna. Na dimnjaku je visio deset godina star sloj prljavštine. Paluba je bila izrovana,ulubljena i zamašćena; i premda je bila često ribana, nikad nije bila čestito očišćena tako da su izačamaca za spašavanje i ispod smotanih konopa, u pukotinama, slojevima i udubljenjima izbijalitragovi prijašnjih tereta: zrnje žitarica, trijeske drvene građe, djelići izgnjilih biljaka i vreća. Zatopla dana brod je grdno zaudarao.

Imao je otprilike 2.500 bruto-registarskih tona, 65 metara u dužinu i nešto više od 16 metara uširinu. Na pramcu se uzdizala visoka radioantena. Veći dio palube zauzimala su dva velika pokrovcaskladišnog prostora. Na palubi su bile tri dizalice: jedna sprijeda, ispred otvora, druga na krmi izaotvora, a treća između njih, Kormilarnica, oficirske kabine, brodska kuhinja i kajite posade bile susmještene oko dimnjaka. Imao je jedan propeler pokretan šestcilindarskim dizel-strojem teoretskesnage 2.450 PS i brzinu od trinaest čvorova.

Nakrcan do vrha, žestoko je posrtao. Prazan bi paklenski vijugao. U oba slučaja se na najmanjipovod naginjao sedamdeset stupnjeva.

Kajite su bile tijesne i slabo ventilirane, kuhinja često preplavljena, a strojarnicu kao da jekonstruirao Hieronymus Bosch.

Posada je brojila 31 člana a nijedan nije imao ma i jednu dobru riječ za svoj brod.Jedini putnici tog broda bili su bezbrojni kuhari u kuhinji, nekoliko miševa i više stotina štakora.Nitko ga ni je volio, a ime mu je bilo Coporelli.

10.

Nat Dickstein je otputovao u New York da bi postao brodovlasnik. Na to je utrošio jedno jutro.Prolistao je telefonski imenik Manhattana i odabrao odvjetnika s donje Istočne strane. Umjestoda

ga nazove, otišao je osobno tamo, i umirio se kad je vidio da odvjetničku kancelariju predstavljajedna soba iznad kineskog restorana. Odvjetnik se zvao Mr. Chung.

Dickstein i Chung odvezli su se taksijem do ureda Liberijske uslužne tvrtke koja je pomagalaljudima koji su željeli registrirati liberijsku kompaniju a da im nije bilo nakraj pameti do dođuLiberiji bliže od 3000 milja. Dickstein nije morao predočiti preporuke, nije morao dokazivati da jepošten, da. ima sredstva ili je duševno zdrav. Za cijenu od 500 dolara, koje je platio u gotovu,registrirali su brodsku tvrtku Sa vile iz Liberije. Činjenica da u tom času Dickstein ni je posjedovaočak ni čamac na vesla nije nikog zanimala.

Sjedište tvrtke bilo je, prema navodu, u liberijskom gradu Monroviji, Broad Street broj 80, anjezini direktori bili su P. Satia, E. K. Nugba i J. D. Boyd svi državljani Liberi je. To je bila i adresasjedišta većine liberijskih tvrtki, i adresa Liberlan Company. Satia, Nugba i Boyd bili su direktori,osnivači mnogih takvih korporacija; od tog su zapravo živjeli. Istodobno bili su i namješteniciLlberia Trust Company.

Mr. Chung je zatražio honorar od 50 dolara i naknadu za vožnju taksijem. Dickstein mu je platiogotovinom i rekao mu da se vrati autobusom.

Tako je Dickstein, a da čak nije naveo svoju adresu, osnovao potpuno zakonitu tvrtku koja nijemogla nikoga navesti ni na njega, ni na Mossad.

Satia, Nugba i Boyd, prema uhodanoj praksi, za dvadeset četiri sata podnijeli su ostavku; a istogje dana javni bilježnik liberijskog okruga Monserrado, žigom ovjerio ispravu kojom se potvrđivaloda je brodarska kompanija Savile sada isključivo u rukama stanovitog Andrea Papagopolousa.

U međuvremenu se Dickstein već vozio autobusom s ciriškog uzletišta u grad, da se s

Papagopolousom nađe na ručku.Kad je imao vremena za razmišljanje i samog ga je zaprepaštavala zamršenost njegova plana,

brojem dijelova u toj slagalici, mnoštvom osoba koje treba nagovoriti, podmititi ili prisiliti daodigraju svoju ulogu. Dosad je bio uspješan, najprije s Ukrućenim ovratnikom, zatim sa Cortoneom, ada ne spomene Loyd u Londonu i Liberijsku uslužnu tvrtku, ali kako dugo će takva uspješnostpotrajati?

Papagopolous je u neku ruku bio najveći izazov: čovjek jednako neuhvatljiv, jak i lišen slabostikao i sam Dickstein.

Rođen je 1912. u nekom selu koje je u njegovu djetinjstvu naizmjence pripadalo Turskoj,Bugarskoj i Grčkoj. Otac mu je bio ribar. Kao mladić uznapredovao je od ribarskog zanata na drugepomorske Poslove, većinom krijumčarenje. Nakon svršetka drugoga svjetskog rata iskrsnuo je uEtiopiji, gdje je u bescjenje pokupovao gomile vojnih viškova. Nabavljao je puške, ručne strojnice,mitraljeze, protutenkovske topove, te municiju Za sve to. Potom je stupio u vezu sa Židovskomagencijom u Kairu i uz golemi dobitak preprodao oružje tajnoj izraelskoj armiji. Organizirao je ibrodski prijevoz, a tu je i njegova krijumčarska prošlost bila nenadoknadiva.

Ubrzo je krenuo dalje, u Farukov Kairo i potom u Švicarsku. Njegovo trgovanje s Izraelcimavariralo je od potpuno ilegalnih poslova do operacija koje su u najboljem slučaju bile sumnjive. Bio

jebrodarskim posrednikom, a to je uglavnom i bio glavni dio, premda nipošto sav, njegova posla.Nije imao adrese. Moglo se s njim stupiti u vezu posredstvom tuceta telefonskih brojeva širom

svijeta, ali se nikad osobno nije javljao, uvijek je netko drugi primao poruke a Papagopolous se ondajavio.

Mnogi su ga ljudi poznavali i vjerovali mu, osobito u brodarskom poslu, jer nikad nikog nijeostavio na cjedilu; ali to se povjerenje zasnivalo na dobru glasu, ne na osobnom kontaktu. Živio jedobro ali povučeno, a Nat Dickstein je bio jedan od malobrojnih ljudi u svijetu koji je znao zanjegovu jedinu slabost, volio je odlaziti u krevet s mnogo djevojaka i todoista s mnogo- deset ilidvadeset. Nije imao smisla za šalu.

Sad se nazivao Ciriški ured Liberijske uslužne tvrtke.Dickstein je zatražio od Papagopolousa da se tamo upiše kao predsjednik i glavni rukovodilac

brodarskog poduzeća Savile. Dickstein je sišao s autobusa kod željezničkog kolodvora gdje ga je na pločniku čekao

Papagopolous, čovjek krupna stasa, maslinaste puti i rijetke tamne kose začešljane preko ćele koja seširila.

Za sunčana dana kakav je bio ovaj u Zurichu nosio je mornarskiplavo odijelo, svijetloplavukošulju i tamnoplavu prugastu kravatu. Imao je sitne crne

Rukovali su se.- Kako poslovi? - upitao je Dickstein.- Čas bolje, čas gore - Papagopolous se osmjehnnuo. - Uglavnom bolje.Šetali su čistim, urednim ulicama, budeći dojam da to šeće direktor sa svojim knjigovođom.Dickstein je uvlačio studeni zrak.- Volim ovaj grad - rekao je.Papagopolous se osmjehnuo.- Rezervirao sam stol u Kelleru, u Starom gradu - nabacio je Papagopolous. - Znam da vam je sve

jedno što jedete ali meni nije.- Bili ste u Pelikanstrasse? - upita ga Dickstein.- Da.- Dobro.Stigli su do restorana. Dickstein je očekivao da će Papagopolousa tu poznavati, ali to natkonobar

nije ni jednim znakom pokazao, te je Dickstein pomislio: Dakako, njega nigdje ne poznaju.Naručili su jelo i piće. Dickstein je sa žaljenjem utvrdio da je domaće švicarsko bijelo vino još

uvijek bolje od izraelskog.Dok su jeli, Dickstein je objasnio Papagopolousu dužnosti predsjednika brodarskog poduzeća

Sevili. Značenje toga nije Dicksteinu izmaklo. Papagopolous je slušao, ali još nije pristao da obavi

posao.- Prvo: kupite mali, brzi brod od tisuću do tisuću petsto tona s nekoliko članova posade.

Registrirajte ga u Liberiji. - To će zahtijevati još jedan odlazak u Pelikanstrasse i uplatu od otprilikedolar po toni. To će Mossad sa svog računa u švicarskoj banci prenijeti deset tisuća dolara naPaolousov konto u istoj poslovnici iste banke, transakcija koju je bilo vrlo teško otkriti.

- Za kupnju uzmite svoj posrednički postotak. Sklopite kakav prijevozni posao s tim brodom iuzmite postotak i na to. Nije me briga što brod vozi, no putovanje mora završiti u luci Haife sedmoglistopada ili nešto prije tog datuma. U Haifi raspustite posadu. Želite što pribilježiti?

- Mislim da nije potrebno.Dickstein je produžio: brod iz suhog doka. Kupovanje broda u plovidbi krajnje je neuobičajeno.- Ali ni je nemoguće.- Ne, nemoguće nije.- Drugo: kupite bilo koji od brodova s ove liste.Pružio mu je preko stola list papira s imenima četiri broda iz serije Coparelli, s imenima vlasnika

i posljednjih poznatih sidrišta, podatke koje je dobio od Loyda.Dickstein ga je motrio. Papagopolous se zamislio, gledao u neku daleku točku: hrvao se s

problemom. Bio je to dobar znak.Papagopolous je jeo čokoladnu kremu, nepomična lica. Spustio je žlicu i uzeo zlatom uokvirene

njegove naočale da pročita popis. Presložio je papir i položio ga na stol bez primjedbe. Dickstein mupruži drugi papir.

- Ponudite koliko god traže; moramo se domoći jednog od njih. Uzmite svoje posredništvo,isporučite brod u Haifu do 7. listopada. Raspustite posadu.

- Morat ćemo početi pregovore, složiti se oko cijene i oko toga da se inspekcija provede nakonplovidbe, u studenome. Zatim, kad zaplovi, reći da kupac mora smjesta investirati, možda iz poreznihrazloga. Kupac će tad uzeti osiguranje za slučaj da bi nakon inspekcije bilo kakvih krupnihpopravaka... ali to nije prodavačeva briga. Njega brine njegov

ugled brodara. Tražit će čvrsto jamstvo da će novi vlasnik Coparellija isperučiti njegov teret.- Treće: kupite ovaj brod, Coparelli. Ali morate ga kupiti u određenom trenutku. Brod kreće iz

Antwerpena u ned jel ju, 17. studenog. Morate ga kupiti nakon isplovljavanja ali prije nego prođekroz Gibraltarski tjesnac. - Hoće li prihvatiti jamstvo ko je se temelji na vašem osobnom ugledu?

Dickstein ga je pogledao u oči.- Mogu vam obećati da se vlasnik tereta neće žaliti.Papagopolous neodredeno mahne rukom.- Očigledno vi nešto kuhate. Ja sam vam potreban kao fasada. To mogu učiniti. Vi želite da na

kocku stavim svoj ugled i da se uzdam u vašu riječ da on neće stradati? Papagopolous se dvoumio.- Pa.- Naravno. Ali zašto bih davao takvu garanciju?- Čekajte da vam kažem ostalo.- Kao što i sami uviđate - dodao je Papagopolous - sve to lako je izvedivo osim kupnje

Coparellia.Dakako dok je na moru.-Četvrto: početkom 1969. prodat ćete brod br. 1, onaj maleni, i brod broj 3, Coparelli. Od mene

ćete dobiti potvrdu da je brod broj 2 prodan u staro željezo. Taj dokument ćete poslati Lloydu. Zatim

ćete likvidiratibrodarsku tvrtku Savile.- Dickstein se osmjehnuo i srknuo kavu.- Želite da jedan brod nestane bez traga.- Da. Čujte. Da vas nešto pitam. Već ste jednom poklonili povjerenje Izraelcima, sjećate se?- Jeste li zažalili?Papagopolous je razvukao usta, prisjetivši se starih vremena.- Bila je to najbolja odluka koju sam ikad donio.- Dakle, hoćete li nam ponovno vjerovati?Dickstein je suzdržao dah.- U ono vrijeme sam mogao mnogo manje izgubiti. Bilo mi je... trideset pet. Bilo nam je zabavno.Ovo je najzanimljivija ponuda u posljednjih dvadeset godina. Dovraga sve, pristajem.Dickstein je pružio ruku preko stola. Papagopolous je stisne.Konobarica je donijela malu zdjelu švicarskih čokoladica za grickanje uz kavu. Papagopolous uze

jednu, Dickstein odbije.- Pojedinosti - objavi Dickstein. - Otvorite račun za Savile u vašoj ovdašnjoj banci. Ambasada će

na njega polagati sume kako budu potrebne. Izvještavajte me tako da ostavite pismenu poruku u banci.Uzet će je netko iz ambasade. Ako bude potreban sastanak i razgovor, koristit ćemo dosadašn je

telefonske brojeve.- U redu.- Drago mi je da smo ponovo zajedno u poslu.Papagopolous se zadubio.- Brod br. 2 je Coparellijev brod-dvojnik - razmišljao je naglas. - Mislim da pogađam što ste

naumili. Ipak, jedno bi htio znati, premda mi to, siguran sam, nećete htjeti reći. Kakav će to, dovraga..teret prevoziti Coparelli? Uran?

***Pjotr Tirin je mračno promatrao Coparelli.- Kakav zamašten stari sanduk.Rostov nije odgovorio. Sjedili su u unajmljenom fordu na keju dokova u Cardiffu. Vjeverice iz

Moskovskog centra izvijestile su da će Coparelli danas uploviti i sad su Rostov, Tirin i Bunin gledalipristajanje broda. Trebalo je iskrcati teret švedskog, a ukrcati mješoviti teret, male strojeve ipamučnu robu: za to će biti potrebno nekoliko dana.

- Kantina, hvala bogu, nije na prednjoj palubi -promrmljao je Tirin manje-više za sebe.- Nije on tako star - reče Rostov.Tirin se iznenadio što Rostov zna na što se odnosila njegova primjedba. Rostov ga je uvijek

nanovo iznenađivao svojim neobičnim znanjima.Sa stražnjeg sjedala Nik Bunin je dobacio:- Je li ovo prednja ili stražnja strana broda?Rostov i Tirin su se zagledali i osmjehnuli Nikovom neznanju.- Stražnja - reče Tirin. - Naziva se krma.Kišilo je. Kiša je u Walesu bila još upornija i monotonija nego u Engleskoj, a i hladnija. Pjotr

Tirin bio je nesretan. Slučilo se da je odslužio dvije godine u mornarici. To i činjenica da je bio

stručnjak za radio i elektroniku činila ga je očitim kandidatom za ubacivan je na Coparelll. Nije želionatrag na more. Zapravo je glavni razlog što se javio u KGB bilo nastojanje da se izbavi mornarice.Mrzio je vlagu i studen, mornarsku hranu i disciplinu. Osim toga, u Moskvi ga je čekala umiljata,punahna žena, koja mu je nedostajala.

Dakako, nije dolazilo u obzir da se ogluši na Rostovljevu zapovijed.- Uposlit ćemo te kao radiotelegrafistu, ali morat ćeš za svaki slučaj uzeti i vlastitu opremu -reče

Rostov.Tirin se pitao kako će to izvesti. On bi sa svoje strane pronašao sadašnjeg operatera, maznuo ga

po glavi, bacio u vodu i popeo se na brod da kaže: "Čujem da vam treba novi radiotelegrafist." Nemasumnje da će Rostov smisliti nešto istančanije: zato je i postao pukovnik.

Motanje ljudi po palubi se smirilo a strojevi Coparellija utihnuli. Pet ili šest mornara u skupinisiđe po dasci s broda te se, smijući i podvikujući, uputi prema gradu. Rostov naredi:

- Vidi u koju krčmu idu, Nik.Bunin iziđe iz kola i pođe za mornarima.Tirin je gledao kako se udaljuje. Prizor ga je deprimirao: spodobe koje su s podignutim

ovratnicima žurile mokrim betonskim kejom; tuljen je šlepova, izvikivan je nautičkih zapovijedi,zveket spuštanja i dizanja lanaca, složene hrpe drvenih paleta; prazni kranovi dizalica poput straža;vonj strojnog ulja, mokre užadi i raspršene soli. Sve ga je to ponukalo da misli na moskovski stan,naslonjač ispred naftne peći; na usoljenu ribu i crni kruh, pivo i votku u hladnjaku i večer ispredtelevizora.

Nije mogao dijeliti Rostovljevo neuništivo dobro raspoloženje zbog odvijanja operacije. Ponovonisu imali pojma gdje je Dickstein, premda ga nisu zapravo izgubili jer su mu namjerno omogućili daumakne. Tako je odlučio Rostov: bojao se previše približiti Dicksteinu da čovjeka ne zaplaši.

"Mi ćemo slijediti Coparelli, a Dickstein će sam doći k nama", rekao je.Jasif Hasan se tome usprotivio, ali je Rostov pobijedio. Tirin, čije nije bilo da se miješa u takve

strategijske rasprave, smatrao je da Rostov ima pravo, ali da nema razloga da bude tako zadovoljan.- Tvoj prvi zadatak je da se sprijateljiš s posadom - upadne Rostov i prekine Tirinove misli. - Ti

si radiotelegrafist. Pretrpio si manju nezgodu na svom posljednjem brodu Božićna ruža, slomio siruku, pa su te iskrcali ovdje u Cardiffu da se oporaviš. Dobio si odličnu naknadu od vlasnika. Trošištaj novac i zabavljaš se dok ga ima. Nabaci da ćeš kad isprazniš džepove potražiti nov posao. Morašotkriti dvije stvari: tko je njihov radiotelegrafist i kojeg dana i sata se predviđa isplovljavanje broda.

- Fino - rekao je Tirin, premda je sve to bilo daleko od dobrog. Samo kako da se "sprijatelji" stim ljudima? Nije sebe smatrao nekim dobrim glumcem.

Hoće li morati odigrati ulogu srdačnog tipa koji se sa svakim bratimi? Recimo da ga posadaocijeni kao dosadnjakovića koji se nastoji zalijepiti o veselu grupu? Što ako im jednostavno ne budepo volji?

Nesvjesno je slegnuo širokim ramenima. Uspjet će ili se to iz nekog razloga neće moći izvesti.Mogao je samo obećati da će se potruditi.

Bunin se vraćao kejom. Rostov naredi Tirinu:- Premjesti se straga, neka Nik vozi.Tirin iziđe i pridrži Niku vrata. S mladićeva lica tekla je voda. Upalio je motor. Tirin je ušao.Dok je automobil kretao, Rostov se okrenuo Tirinu na stražnjem sjedalu.- Evo stotinu funti - rekao je i pružio smotak novčanica. - Nemoj previše škrtariti.

Bunin je zaustavio kola nasuprot male lučke krčme na uglu. Ploča, koja se blago klatila na vjetru,objavljivala je točenje Brains piva. Kroz mutna stakla prodiralo je žuto svjetlo. Tirin pomisli da imai gorih mjesta na kojima se čovjek može zateći po ovakvu vremenu.

- Kakve je narodnosti posada? - upita iznenada.- Šveđani - odgovori Bunin.Tirinovi lažni dokumenti tvrdili su da je Austrijanac.- Na kojem ću jeziku s njima razgovarati?- Svi Šveđani govore engleski - reče mu Rostov.Trenutak su šutjeli, potom Rostov upita: - Još nešto?Želim se vratiti Hasanu prije nego što zabrlja.- Ništa više. - Tirin je otvorio vrata automobila.- Javi mi se kad se vratiš u hotel, bez obzira koje je doba.- Hoću.- Sretno.Tirin zalupi vrata i pri jede ulicu. Kad je stigao do ulaza u krčmu, netko je izlazio i na trenutak

Tirina zapahne topao vonj piva i duhana.Bila je to otrcana mala krčma s drvenim klupama i podom popločenim plastičnim pločama

zabjenim čavlima.U kutu su četiri mornara igrala pikado a pet ih je poticao dovikujući im sa šanka.Pipničar je kimnuo Tirinu.- Dobro jutro. Malu kriglu piva, dupli viski i sendvič sa šunkom - rekao je Tirin.Mornar za šankom se okrenuo i prijazno kimnuo. Tirin se osmjehnuo.- Sad ste se iskrcali?- Da. Sa Coparellija - potvrdi mornar.- Božićna ruža - reče Tirin. - Ostavili su me.- Imao si sreće.- Slomio sam ruku.- Pa? - nasmijao se Šveđanin. - Možeš piti drugom rukom.- To si dobro rekao - raspoložio se Tirin. - Daj da te častim pićem. Što ćeš? Dva dana kasnije još su pili. Sastav grupe se mijenjao jer su se neki mornari vraćali na dužnost a

drugi silazili na obalu, a u kratkom razdoblju, između četiri ujutro i otvaranja krčme, nigdje se ugradu, legalno ili ilegalno, nije moglo kupiti piće; ali osim toga život je bio jedno jedino hodočašćepo krčmama. Tirin je zaboravio koliko mornari mogu popiti. Užasavao se od pomisli na mamurluk.Međutim, bio je zahvalan što nije upao u situaciju da mora ići k prostitutkama. Šveđane su zanimaležene. ali ne prostitutke. Tirin ne bi nikad uspio uvjeriti svoju ženu da je veneričnu bolest zaradio uslužbi.

Druga slabost Šveđana bilo je kockanje. Tirin je upokeru izgubio oko pedeset funti kagebeovanovca.

Tako se združio s posadom Coparellija da su druge noći u dva ujutro pozvali na palubu. Zaspaoje na momčadskoj palubi i tamo su ga ostavili do osmog sata u jutro.

Noćas neće biti tako. Coparelli je trebao isploviti s jutarnjom plimom i svi su se oficiri i mornarimorali vratiti na brod do pola noći. Sad je bilo jedanaest i deset. Gostioničar se muvao medu

klupama, skupljao čaše i praznio pepeljare. Tirin je igrao domino s radiotelegrafistom Larsom.Odustali su od igre i natjecali se u tome tko će poredati više pločica a da se ne sruše. Lars je bio jakopijan a Tirin se pretvarao da se opio. Bio je ustrašen od onog što je za nekoliko minuta morao izvesti.

Gostioničar je viknuo:- Zatvaramo, gospodo! Hvala.Tirin je srušio domina i nasmijao se. Lars je rekao:- Vidiš da sam manje pijan od tebe.Ostali članovi posade su napuštali krčmu. Tirin i Lars su ustali. Tirin je ogrlio Larsa oko ramena

te su zajedno isteturali na ulicu.Noćni zrak bio je hladan i vlažan. Tirin je drhturio. Morao se držati uz Larsa. Nadao se da će Nik

pravodobno naići. Da se automobil neće pokvariti. Zatim je pomislio: molim Boga da Lars ne pogine.Počeo je Larsa ispitivati o kući i obitelji. Usporavao je kako bi zaostali nekoliko metara iza

glavne skupine mornara.Prošli su mimo žutokose žene u minisuknji.Pogladila se po lijevoj dojci.- Hej, dečki, hoćemo li?Ne noćas, mala, pomislio je Tirin i produžio.Nije smio dopustiti da Lars zastane i zabrblja se.Radilo se o minutama. Nik, gdje si?Približili su se tamnoplavom ford caprlju s ugašenim farovima, parkiranom uz rub ceste.Unutra se svjetlo upalilo pa ugasilo i Tirin je načas ugledao lice čovjeka za upravljačem: bio je

to Nik Bunin. Tirin je iz džepa izvukao plosnatu bijelu kapu i nasadio je na glavu. Bio je to znak Nikuda izvede plan. Kad su mornari prošli mimo automobila, motor zabrunda i kola krenu u suprotnomsmjeru.

Lars je rekao:- Ja imam zaručnicu.Oh, nemoj samo o tome.- Ona nosi vruće hlačice - hihotao je Lars,- Zar ćeš se oženiti njome? - Tirin je napeto zurio naprijed, osluškujući, govoreći samo da

bizadržao Larsa.- Zašto pitaš? - Lars je pohotno razvukao lice.- Je li vjerna?- Bolje da jest ili ću joj prerezati grlo.- Mislio sam da su Šveđani za slobodnu ljubav,- Tirin je lupao što mu je palo na pamet.- Za slobodnu ljubav, da. Ali njoj savjetujem da bude vjerna.- Aha.- To ti mogu objasniti...Hajde, Nik. Svrši s tim...Jedan je mornar iz grupe zastao da se pomokri u jarak uz cestu. Ostali su čekali, dobacujući

prostačke primjedbe i smijući se. Tirin je poželio da čovjek požuri, sad je trenutak, ali je ovaj otezaounedogled.

Naposljetku je završio i svi su krenuli dalje.

Tirin je začuo šum automobila.Ukočio se. Lars je upitao:- Što je?- Ništa - pogledao je farove. Automobil se približavao sredinom ceste. Mornari su prešli na

pločnik.Nije bilo dobro, tako neće valjati! Odjednom se zbunio i obuzela ga je panika. Tad je ispod

uličnog svjetla ugledao obris automobila u prolazu i shvatio da to ni je onaj koji čeka, nego patrolnipolicijski auto. Prošao je bez zaustavljanja.

Na kraju se ulica širila u prostran, prazan trg, popločen. Nije bilo nikakvih vozila pa su mornarikrenuli sredinom trga.

Sad.Hajde, dođi! prešli su trg dopola.Hajde, dođi.Jedan automobil s upaljenim farovima cvileći gumama zaokrene na trg. Tirin je čvršće ščepao

Larsovo rame. Automobil je divlje glavinjao.- Pijani vozač - propentao je Lars.Bio je to ford. Zanio se prema skupini mornara koja je najprije zastala, smijući se, a potom se

raštrkala, sipajući kletve. Automobil se zavezao u kraj, pa se cvileći okrenuo i usmjerio na Tirina iLarsa.

- Pazi! - kriknuo je Tirin.Kad su kola stigla gotovo do njih, povukao je Larsa ustranu, izbacivši ga iz ravnoteže, a sam se

bacio u kraj. Začuo se tup udarac, krik i zveket razbijenog stakla. Automobil je produžio.Obavljeno, pomislio je Tirin.S mukom se podigao na noge i osvrnuo se, tražeći Larsa.Ležao je par koraka dalje. U svjetlu ulične svjetiljke blistala je krv.Lars je stenjao.Živ je, hvala Bogu, pomislio je Tirin.Automobil je prikočio. Jedan far nije svijetlio, vjerojatno onaj kojim je udario Larsa. Automobil

se polako kotrljao dalje kao da vozač krzma. Potom je povećao brzinu i svijetleći jednim faromnestao u noći.

Tirin se sagnuo nad Larsa. Ostali mornari okružili su obojicu, uzrujano govoreći švedski. Tirin jedotaknuo Larsovu nogu, a ovaj vrisnu od boli.

- Mislim da je noga slomljena - rekao je Tirin.U nekima od kuća na trgu upalila su se svjetla.Oficir izda naredbu i jedan od mornara potrči ka prvoj kući, vjerojatno da pozove ambulantna

kola.Poslije kratkog dijaloga drugi mornar potrči u smjeru doka.Lars je krvario, ali ne prejako. Oficir se sagnuo nad njega. Lars je branio da itko dodirne njegovu

nogu.Ambulantna kola stigla su za nekoliko minuta, ali se Tirinu to činilo vječnošću: nije nikad ubio

čovjeka, a nije ni želio.Položili su Larsa na nosila. Oficir se popeo u kola, a onda se okrenuo Tirinu.- Bolje da i vi pođete.

- Da.- Vi ste mu, vjerujem, spasili život.- Oh.Popeo se u automobil s oficirom.Pojurili su mokrim ulicama, bljeskajući sablasnoplavim svjetlom po kućama. Tirin je s jedio

straga, nesposoban da gleda u Larsa ili u oficira, neraspoložen da zuri kroz staklo poput turista, neznajući kamo da usmjeri pogled. Služeći svojoj zemlji i pukovniku Rostovu obavio je mnogo ružnihstvari: snimao razgovor ljubavnika zbog ucjene, učio teroriste kako se konstruiraju bombe, pomagaoje hvatati ljude da bi ih kasnije mučili, ali nikad nije bio prisiljen da se vozi u ambulantnim kolima sasvojom žrtvom. To mu se nije sviđalo.

Stigli su u bolnicu. Bolničari su unijeli nosila.Tirinu i oficiru rekoše da pričekaju. Odjednom je žurba prestala. Preostalo im je samo da brinu.

Tirin se zapanjio kad je na jednostavnom električnom satu vidio da još nije ponoć. Činilo mu se da suprošli sati otkako su izišli iz krčme:

Poslije dugog čekanja pojavio se liječnik.- Slomio je nogu i izgubio nešto krvi - rekao je.Izgledao je jako umorno. - Ima u sebi velike količine alkohola, što baš nije prednost. Ali mlad je,

jak i zdrav. Noga će zarasti i za par tjedana bit će sve u redu.Tirin odahne. Shvatio je da se tresao.Oficir je rekao:- Naš brod isplovljava u jutro.- Bez njega - objasnio je liječnik. - Hoće li vaškapetan doći ovamo?- Poslao sam po njega.- Dobro. - Liječnik se okrenuo i udaljio.Kapetan je stigao za jedno s policijom. Razgovarao je švedski s oficirom dok je mladi narednik

zapisivao Tirinov neodređeni opis automobila.Kasnije je kapetan prišao Tirinu.- Mislim da ste Larsa spasli od mnogo gore nesreće.Tirin je poželio da ljudi prestanu to govoriti.- Pokušao sam ga povući ukraj, ali pao je. Bio je jako pijan.- Horst mi kaže da trenutno nemate brod.- Tako je, gospodine.- Vi ste kvalificirani radiotelegrafist?- Da, gospodine.- Treba mi zamjena za jadnog Larsa. Biste li sutra isplovili s nama? ***- Povlačim te - rekao je Pierre Borg.Dickstein je problijedio. Zurio je u šefa.- Želim da se vratiš u Tel Aviv i vodiš operaciju iz centrale.- Popišam ti se ja na to.Stajali su na obali Ciriškog jezera. Bilo je načičkano jedrilicama čija su raznobojna jedra ljupko

treperila na švicarskom suncu. Borg je rekao:

- Bez diskusija, Nate.- Bez diskusija, Pierre. Neću da me povučeš. Gotovo.- Naređujem ti.- A ja ti kažem da ti pišam na to.- Mislim da ševiš protivničkog agenta.Dicksteinu je zastao dah. Kao da ga je netko s mlatnuo maljem. Tome se ni u snu nije nadao.

Preplavila ga je besmislena krivnja kao dečka uhvaćena u onaniji: stid, nelagodnost i osjećaj da jenešto uništeno.

Dickstein se okrenuo i zagledao preko jezera, nastojeći se smiriti.Poslije duge stanke, reče:-Moram biti osobno na terenu da mogu na licu mjesta donositi odluke. –Dickstein je ušutio i počeo razmišljati: Zašto to želim sam izvesti? Zar sam doista jedini u Izraelu

koji to može? Ili jednostavno tražim slavu?Suza je bila nešto osobno, odvojeno od ostalog njegova života, ali ju je sad Borg izvukao i ogolio

pred svima: pogledajte što je Nat napravio!Borg je to izrekao naglas:- Ne - rekao je muklo.- Ne trsi se da budeš heroj, Nat. Prepametan si za to. Ti si profesionalac: ti se pokoravaš

naredbama.- Nekoliko natuknica - nastavio je Borg. – Ona je Arapkinja, otac joj je proarapski raspoložen,

putu je po cijelom svijetu u svom prividnom zanimanju da bi mogla održavati veze, a agent JasifHasan, koji te otkrio u Luxembourgu, je prijatelj obitelji.

Dickstein se okrenuo licem prema Borgu, stojeći mu preblizu, zureći ljutito u njegove oči, aosjećaj krivnje mijenjao se u bijes.

Dickstein odmahne rukom u obranu.-Možeš mi uskratiti pomoć. - Možeš me spriječiti. Ali nećeš dobiti svoj uran jer neću nikom

drugom povjeriti kako se to može izvesti. - Čuj. - Borg je duboko udahnuo. - Plan si završio. Jedina slabost u njemu je što su te otkrili;

protivnička strana zna da radiš, nastoji te pronaći i onemogućiti to što izvodiš. Možeš ipak rukovoditiprojektom, ali se moraš držati u pozadini.

Prema scenariju Borg je sad trebao pocrvenjeti od bijesa i zaurlati. Odjednom je Dicksteinshvatio da se to neće zbiti.

Borg je i dalje bio miran.Lukavo se osmjehnuo i rekao:- Ne - usprotivio se Dickstein. - Ovo nije akcija kod koje možeš sjediti u kancelariji i pritiskati

dugmad. Previše je zamršena, ima odviše rizičnih elemenata.Dickstein zaniječe glavom.- Trebao bi doista znati da takvo što kod mene ne pali. Sjeti se što Židovi misle o ljudima koji

uvijek slušaju zapovijedi?- U redu, bio si u koncentracionom logoru ali to ti ne daje pravo da do kraja svog života postupaš

svojeglavo!- To je sve?

- Sve? Što dovraga misliš s tim sve? Materijal bi dostajao da se ljudi likvidiraju!- Ne ljudi koje poznajem.Borg je zurio u njega. - Je li izvukla kakvu informaciju iz tebe?- Ne! - viknuo je Dickstein.- Prokletniče, ti to zaozbiljno.Dickstein je promatrao izraz Borgovog lica.Jednom je prisustvovao neugodnom prizoru kad se Borg svađao sa svojim nedoraslim sinom

Danom.Dječak je stajao, iznenada smiren, dok mu je Borg pokušavao objasniti da je sudjelovanje u

mirovnim marševima nelojalno prema ocu, materi, domovini i Bogu. Dok se Borg gušio u svomneartikuliranom bijesu, Dan je, poput Dicksteina, shvatio da se ne može pustiti.

- Da, uzrujavam se jer sam pogriješio. Trebao sam ti ja to reći a ne obrnuto. Jasno mi je kako ti seto čini...

- Čini? Hoćeš reći da ne vjeruješ da je agent?- Jesi li dao provjeriti rekao Kaira?- Govoriš kao da je Kairo moja tajna služba,- Imaš vrlo dobrog dvostrukog agenta u egipatskoj tajnoj službi.- Kako može biti dobar, kad, čini se, svatko za njega zna'?- Prestani s igrom. Od šestodnevnog rata čak i novine tvrde da imaš dobre agente u Egiptu. Stvar

je u tome da je nisi provjeravao.Borg podiže obje ruke s dlanovima prema vani, u kretnji koja je značila predaju.- Dobro, provjerit ću je u Kairu. To će malo potrajati. U međuvremenu ti ćeš napisati izvještaj sa

svim po jedinostima svog plana, a ja ću na taj posao odrediti druge agente.Dickstein je pomislio na Ala Cortonea i Andrea Papagopolousa: ni jedan ne bi izveo što je

obećao za ikog drugog osim za Dicksteina.- Od toga neće biti ništa, Pierre - rekao je mirno. - Tebi treba uran, a ja sam jedini koji ti ga može

pribaviti.- A ako Kairo potvrdi da je ona agent?- Siguran sam da će stići negativan odgovor.- A ako ne bude tako?- Tad ćeš je likvidirati, pretpostavljam.- O, ne. - Borg je uperio prstom u Dicksteinov nos i odgovorio s istinskom, duboko usađenom

zlobom: - O, ne, neću, Dicksteine. Ako je ona agent, ti ćeš je ubiti.Namjerno polagano Dickstein ščepa Borga za zapešće i skine prst uperen u svoje lice. Glas mu je

slabo, jedva osjetno zadrhtao, kad je uzvratio:- Da, Pierre. Ja ću je ubiti.

11.

U baru aerodrom Heatrow David Rostov je naručio još jednu rundu pića i odlučio da se upustiurizik s Jasifom Hasanom. Problem je još uvijek bio u tome kako da Hasana spriječi da sve što zna neispriča izraelskom dvostrukom agentu u Kairu.

Obojica, Rostov i Hasan, morali su osobno podnijeti izvještaje te je odluku o tome trebalodonijeti smjesta. Rostov je odlučio u sve uputiti Hasana a zatim apelirati na njegov profesionalizam,ako takav postoji. Alternativa je bila izazvati ga, a sad mu je bio potreban kao saveznik a nesumnjičavi protivnik.

- Pogledajte ovo - rekao je Rostov i pokazao Hasanu dešifriranu poruku.Pukovniku Davidu Rostovu putem Londonskog poslanstva Šalje: Moskovska centralaDatum: 3. rujna 1968.Druže pukovniče, u vezi vaše poruke g/35-21a, kojom ste tražili podatke o četiri broda navedena

u našem izvještaju z/35-21.Motorni brod Stromberg, 2500 tona, nizozemsko vlasništvo i registracije, nedavno je promijenio

vlasnika. Kupio ga je za 1,500.000 DEM brodarski mešetar Andre Papagopolous za brodarsku tvrtkuSa vile iz Liberi je.

Tvrtka Savile osnovana je 6. kolovoza ove godine u njujorškom sjedištu Liberijske uslužnekorporacije s dioničkim kapitalom od pet stotina dolara. Dioničari su njujorški odvjetnik Lee Chung ineki Robert Roberts, čiju adresu drži kancelarija Chunga. Liberijska uslužna korporacija dala je,kako je uobičajeno, trojicu direktora osnivača, i oni su, kako je uobičajeno, dan nakon osnutka tvrtkedali ostavke. Prije spomenuti Papagopolous je preuzeo položaj predsjednika i glavnog rukovodioca.

Tvrtka Savile je također kupila za 80.000 funti sterlinga motorni brod Gil od 1500 tona.Naši ljudi u New Yorku intervjuirall su Chunga. Rekao je da je "gospodin Roberts" došao u

njegovu kancelariju s ulice, nije naveo adresu a troškove je platio gotovinom. Činilo se da je Englez.Podroban opis nalazi se u ovdašnjem dosjeu, ali nije od velike pomoći.

Papagopolous nam je poznat. On je bogati međunarodni poslovni čovjek nejasne narodnosti.Brodarenje mu je glavni posao. Vjeruje se da operira na samoj granici legalnosti. Nemamo njegovuadresu. Njegov dosje sadrži opširan materijal ali dobar dio su nagađanja. Vjeruje se da je 1948.poslovao s izraelskom tajnomslužbom. Usprkos tome, nije poznato da održava kakve političke veze.

Nastavljamo s prikupljanjem podataka o svim brodovima s popisa.Moskovski centar. Hasan je vratio papir Rostovu.- Kako dolaze do ovog materijala?Rostov je počeo parati depešu u komadiće.- Sve je to negdje zapisano. Prodaja Stromberga mora da je prijavljena londonskom Lloydu.

Netko iz našeg konzulata u Liberiji iščeprkao je pojedinosti o brodarskom poduzeću Savile iz javnihspisa u Monroviji. Naši ljudi u New Yorku našli su Chungovu adresu u telefonskoj knjizi, aPapagopolous se nalazio u moskovskom dosjeu. Ništa od toga nije tajno, osim Papagopolousovadosjea. Trik je u tome: treba znati gdje pitati. Vjeverice se specijaliziraju za to.

Ništa drugo i ne rade.Rostov istrese papiriće u veliku staklenu pepeljaru i potpali ih.- I vaši bi ljudi trebali uvesti vjeverice – dodao je.- Možda već radimo na tome.- Predložite to. Neće vam naškoditi. Možda će vam čak povjeriti da ih vi organizirate. To bi

moglo pomoći vašem napredovanju.Hasan je kimnuo.- Možda hoću.Stigla su naručena pića: votka za Rostova, džin za Hasana.Rostov je bio zadovoljan što Hasan dobro prihvaća njegove prijateljske pokušaje zbližavanja.Pročeprkao je pepeo u pepeljari kako bi se uvjerio da je depeša posve izgorjela.- Pretpostavljate da Dickstein stoji iza brodske tvrtke Savile? - upitao je Hasan.- Da.- Što ćemo onda početi sa Strombergom?Rostov je ispraznio čašu i odložio je na stol.- Pretpostavljam da želi Stromberg kako bi se dočepao točnog plana broda-dvojnika Coparellija.- To će biti skup tlocrt.- Može ponovo prodati brod. Međutim, može također upotrijebiti Stromberg u prepadu na

Coparelli, ne uviđam još kako.- Hoćete li ubaciti čovjeka i na Stromberg, kao Tirina na Coparelli?- Nema smisla. Dickstein će se svakako riješiti stare posade i napuniti brod izraelskim

mornarima.Morat ću smisliti nešto drugo.- Znamo li gdje je Stromberg sada?- Pitao sam vjeverice. Imat ću odgovor kad stignem u Moskvu.Objavljen je Hasanov let. Ustao je.- Vidjet ćemo se u Luxembourgu?- Nisam siguran. Obavijestit ću vas. Čujte, neštovam moram reći. Sjednite.Hasan je ponovo s jeo.- Kad smo počeli zajedno raditi na Dicksteinu bio sam vrlo neprijateljski raspoložen prema

vama. To sad žalim, ispričavam se; ali moram vam reći da je za to postojao razlog. Vidite, Kairo nijepouzdan.

Nema sumnje da u egipatskoj tajnoj službi postoje dvostruki agenti. Brinuo sam, a i još brinem,da će sve što javite svojim pretpostavljenima stići posredstvom dvostrukog agenta u Tel Aviv; a tadće Dickstein znati kako smo mu blizu i poduzeti sve da izmakne.

- Cijenim vašu otvorenost.Cijeni, pomislio je Rostov: obožava je.- Međutim, vi ste sad potpuno obaviješteni, i sad još moramo raspraviti kako da spriječimo da

tošto znate ne stigne u Tel Aviv.- Što predlažete?- Dakako, morate izvijestiti što smo saznali, ali tražim da budete što neodređeniji u pogledu

pojedinosti. Ne navodite imena, vrijeme, mjesta. Ako vas pritisnu, žalite se na mene, recite da samodbio s vama podijeliti sve informacije. Ne pričajte ni s kim osim s ljudima kojima ste dužni

podnijeti izvještaj.Osobito nikom ne govorite o Savile, Strombergu i Coprelliju. A to da je Pjotr Tirin na Coprelliu

sasvim zaboravite.- Što preostaje da se kaže? - zabrinuo se Hasan.- Mnogo. Dickstein, Euratom, uran, sastanak s Pierreom Borgom... i s pola te priče postat ćete

Ratni heroj.Hasan nije bio uvjeren.- Bit ću jednako iskren kao i vi. Ako to izvedem kako tražite, moj izvješta j neće biti tako

impresivan kao vaš.Rostov se suho osmjehne.- Zar je to nepravedno?- Nije - priznao je Hasan - vama pripada najveća zasluga.- Osim toga, samo nas dvojica ćemo znati da se izvještaji razlikuju. A na kraju će vam se priznati

sve zasluge koje vam trebaju.- U redu - pristao je Hasan. - Bit ću neodređen.- Dobro. - Rostov je mahnuo konobaru. – Imate još malo vremena, popijte još jednu na brzinu. -

Naslonio se u stolcu i prekrižio noge. Bio je zadovoljan: Hasan će postupiti kako mu je rečeno. -Radujem se što idem kući.

- Imate planova?- Nastojat ću par dana provesti s Marjom i dječacima na obali. Imamo daču u zaljevu Rige.- Zvuči dobro.- Lijepo je tamo, ali ni je tako toplo kao tamo kamo vi idete. Kamo ćete vi? U Aleksandriju?Preko zvučnika začuo se posljednji poziv za Hasanov let i Arapin se podiže.- Nisam te sreće - uzvratio je. - Vjerojatno ću sve vrijeme provesti u prljavom Kairu.Rostov je imao čudan osjećaj da je Jasif Hasan slagao. ***Kad je Njemačka izgubila rat, život Franza Albrechta pedlera bio je uništen. U dobi od pedeset

godina i s karijerom oficira u Wehrmachtu, od jednom se našao bez krova nad glavom, bez novca iposla. I, poput milijuna drugih Nijemaca, počeo je iznova.

Postao je trgovački putnik za nekog francuskog proizvođača boja: za malu proviziju, bez plaće.Godine 1946. bilo je malo mušterija, ali već 1951. njemačka se industrija ponovo izgrađivala i

kad su se napokon stvari počele povoljno razvijati, Pedler je bio u položaju da se okoristi novimmogućnostima.

Otvorio je ured u Wiesbadenu, željezničkom čvorištu na desnoj obali Rajne koji je obećavao daće se razviti u industrijsko središte. Njegova lista proizvoda se povećavala a tako i popis mušterija:ubrzo je prodavao sapune kao i boje i osvojio ulaz u američke baze koje su u to vrijeme upravljaletim dijelom okupirane Njemačke. U vrijeme teških godina naučio je biti oportunist: ako je nekiintendantski oficir američke vojske tražio dezinfekcijsko sredstvo u polulitrenim bocama, Pedler biga kupio u bačvama i u unajmljenoj suši pretočio u rabljene boce, nalijepio naljepnicu "F. A.Pedlerovo specijalno dezinfekcijsko sredstvo" i prodao s masnom dobiti.

Od kupovanja naveliko i prepakiranja nije bio velik korak do kupovanja sastojaka i proizvodnje.Prva bačva F. A. Pedlerova specijalnog sredstva za čišćenje u industriji, što nikad nije nazvano

jednostavno "sapun", bila je smiješana u onoj istoj unajmljenoj suši i prodana američkoj avijaciji zamehaničare. Otada se tvrtka postojano razvi jala.

Potkraj pedesetih Pedler je pročitao knjigu o kemijskom ratovanju te se bacio na to da dobijekrupan vojni ugovor za isporuku niza tekućina koje bi neutralizirale različite vrste kemijskog oružja.

F. A. Pedler je postao vojni liferent, mali ali stalan i rentabilan. Unajmljena suša prerasla je umali skup prizemnih zgrada. Franz se ponovo oženio- prva mu je žena poginula 1944. ubombardiranju, i dobio dijete. Ali u srcu je još bio oportunist i kad je čuo da se jeftino prodaje malobrdo urana, nanjušio je profit.

Uran je pripadao belgijskoj tvrtki Societe Generale de la Chimie. Tvrtka je bila jedna odkorporacija koje su upravljale belgijskim Kongom, zemljom bogatom mineralima. Poslije povlačenjaBelgije iz Konga 1960, tvrtka Chimie je ostala; ali je, znajući da će oni koji nisu sami otišli bitinaposljetku istjerani, pojačala sve svoje napore da otpremi kući što više sirovina prije nego se vratas treskom zatvore. Između 1960. i 1965. nakupila je velike zalihe žute pogače u svojoj rafinerijinedaleko nizozemske granice. Na nevolju po Chimie, u međuvremenu je bila ratificirana zabrananuklearnih pokusa, i kad je Chimie bila naposljetku izbačena iz Konga na tržištu je ostalo malokupaca za uran. Žuta pogača čamila je u silosu zaleđujući ionako nedostatan kapital.

F. A. Pedler nije zapravo koristio mnogo urana u proizvodnji svojih boja. Međutim, Franz jevolio kockanje takve vrsti: cijena je bila niska, mogao je zaraditi nešto novaca rafiniranjem pogače, aako se tržište oporavi, kao što se očekivalo prije ili kasnije, on će ostvariti krupnu zaradu. Stoga jekupio nešto od te zalihe.

Natu Dicksteinu se Pedler smjesta svidio. Nijemac je bio krepak sedamdesettrogodišnjak sa svom

kosom i iskrom u očima. Sastali su se jedne subote.Pedler je nosio kričavi sportski sako i svijetlosmeđe hlače, dobro je govorio engleski s

američkim naglaskom i ponudio je Dicksteinu čašu sekta, njemačkog šampanjca.Isprva su bili oprezni. Uostalom, zar se nisu borili na suprotnim stranama u ratu koji je bio

okrutan za obojicu. Ali Dickstein je uvijek vjerovao da neprijatelj nije Njemačka nego fašizam, ibrinulo ga je neće li Pedleru biti nelagodno. Činilo se da o istom brine i Pedler.

Dickstein je nazvao iz hotela u Wiesbadenu da bi dogovorio sastanak. Njegov je poziv bio željno

očekivan. Izraelski konzul obavijestio je Pedlera da je gospodin Dickstein, viši vojni intendantskioficir, s dugom nakupnom listom krenuo k njemu. Pedler je predložio kratak obilazak tvornice usubotu prije podne, kad će biti prazna, a zatim ručak u njegovoj kući.

Da je Dickstein uistinu bio kupac obilazak tvornice bio bi ga pokolebao: postrojenja nisu nipoštobila blistavi uzor njemačke efikasnosti, nego skupina starih baraka i natrpanih dvorišta u kojima jelebdio prodoran smrad.

Nakon što je proveo pola noći nad udžbenikom za kemijske inženjere, Dickstein je mogaopostaviti nekoliko inteligentnih pitanja o mješalicama i pregradnim pločama, oplemenjivanjumaterijala, kontroli kvalitete i pakovanju. Oslanjao se na to da će nedovoljno poznavanje jezikaprikriti stručne greške. Činilo se da stvar funkcionira.

Situacija je bila krajnje neobična. Dickstein je morao odigrati ulogu kupca, pretvarati se da krzmai zateže i dopustiti da prodavač obigrava oko njega, dok se zapravo nadao Pedlera uvući u takvu vezukoju neće moći ili htjeti raskinuti. Dicksteinu je trebao Pedlerov uran, ali se oko toga nije namjeravao

truditi. Umjesto toga naumio je Pedlera dovesti u položaj u kojem će mu životna egzistencija ovisiti oDicksteinu.

Poslije obilaska tvornice odvezao ga je Pedler novim mercedesom u prostranu ladanjsku vilu nabrežuljku. Sjedili su pred golemim prozorom i srkali sekt dok je Frau Pedler, ljepuškasta, vedračetrdesetdvogodišnjakinja, pripremala jelo u kuhinji.

Dovesti potencijalnog kupca o vikendu na ručak u vlastiti dom bio je židovski poslovni običaj iDickstein je razmišljao nije li Pedler imao to na umu.

- S prozora se širio pogled na dolinu. Dolje je pratila obalu. Male sive kuće s bijelim kapcimazbijale su se u grupicama duž obala, a vinogradi su se peli do Pedlerove kuće i iza n je sve do šume.Kad bih morao živjeti u hladnom podneblju, pomislio je Dickstein, ovo bi mi odgovaralo.

- Dakle, što mislite? - upitao je Pedler.- O vidiku ili o tvornici?Pedler se nasmijao i slegnuo ramenima.- Obojem.- Vidik je veličanstven. Tvornica je manja nego što sam očekivao.Pedler je pripalio cigaretu. Bio je strastven pušač i imao je sreću što je doživio tolike godine.- Mala?- Možda bih trebao objasniti što tražim.- Molim.Dickstein se upustio u priču.- Ovog trena od različitih liferanata vojska kupuje materijale za čišćenje: deterdžente od jednog,

običan sapun od drugog, otapala za strojni park od trećeg i tako dalje. Pokušavamo sniziti troškove amožda bismo to mogli da cijeli taj posao povjerimo jednom proizvođaču.

Pedler je raširio oči.- To je... - tragao je za izrazom - ...vrlo velik zahtjev.- Možda prevelik za vas - rekao je Dickstein i pomislio: nemoj reći da jest'- Nije rečeno. Jedini razlog što nemamo takav proizvodni kapacitet jest to što dosad nismo imali

poslova takvog opsega. Mi nedvojbeno imamo rukovodstvenog i tehničkog znanja i uz veliku, čvrstunarudžbu mogli bismo financirati naše proširenje...sve dakako zavisi o vrijednosti narudžbe.

Dickstein je podigao aktovku koju je bio spustio uz naslonjač i otvorio je.- Ovdje su specifikacije proizvoda - rekao je, pruživši Pedleru popis. - Potrebna količina i

rokovi isporuke. Trebat će vam vremena da se posavjetujete s vašim direktorima i da obaviteproračune...

- Ja sam gazda - rekao je s osmijehom Pedler, -Ne moram se ni s kim savjetovati. Dajte mivremena do sutra da izradim proračune i da u ponedjeljak svratim u banku. U utorak ću vas nazvati idati vam cijene.

- Rečeno mi je da se s vama može dobro raditi -rekao je Dickstein.- Mala tvrtka ima nekih prednosti.Frau Pedler je izišla iz kuhinje i rekla:- Ručak je na stolu. ***U utorak ujutro sekretarica Franza Pedlera nazvala je Nata Dicksteina u hotel i uglavila sastanak

na ručku.Otišli su u skroman restoran u Wilhelmstrasse i naručili pivo umjesto vina: ovo je trebao biti

radni sastanak. Dickstein je obuzdavao svoju nestrpljivost.Pedler je, a ne on, trebao nastojati pridobiti.- Mislim da možemo zadovoljiti vaše zahtjeve - rekao je Pedler.Dickstein je poželio vrisnuti "Hura!" ali je zadržao ravnodušan izraz lica.- Cijene, koje ću vam začas navesti, su uvjetne.Treba nam petogodišnji ugovor. Jamčimo cijene za prvih dvanaest mjeseci; nakon toga mogu

ovisiti o svjetskim cijenama stanovitih sirovina. Zatim su tu još penali za otkazivanje u visini dodeset posto od vrijednosti jednogodišnje isporuke.

Dicksteinu se prohtjelo reći "Dogovoreno!" i rukovati se, ali se prisjetio da mora igrati svojuulogu.

- Deset posto je mnogo.- Nije pretjerano - dokazivao je Pedler. – To nam svakako ne bi nadoknadilo gubitke, ako biste

otkazali. Ali mora biti dosta visok postotak da vas odvrati od otkazivanja osim pod izuzetno teškimokolnostima.

- Uviđam. Ali mi ćemo možda predložiti manji postotak.Pedler je slegnuo ramenima.- O svemu se može pogađati. Evo cijena.Dickstein je proučio popis, potom rekao:- Ovo je približno ono što tražimo.- Znači li to da smo sklopili posao?Dickstein je pomislio: Da, da! Ali rekao je:- Ne, to znači da mislim kako možemo stupiti u poslovne odnose.Pedler je sinuo.- U tom slučaju hajde da popijemo pravo piće.Konobar!Kad je piće stiglo Pedler je podigao čašu.- Za mnogo godina zajedničkih poslova.- Neka bude tako - rekao je Dickstein. Dok je dizao čašu, pomislio je: Ponovo mi je uspjelo! ***Život na moru bio je neudoban, ali nije bio tako loš kako je Pjotr Tirin očekivao. U sovjetskoj

mornarici svakidašnjica se temeljila na principima neprekidnog napornog rada, oštre discipline i lošehrane. Na Coparelliju bilo je potpuno drukčije. Kapetan Eriksen tražio je samo sigurnost i kvalitetanrad a čak i u tome mu standardi nisu baš bili pretjerani.

Paluba se povremeno ribala ali se ništa ni je laštilo ili ličilo. Hrana je bila pristojna, a Tirin jeimao tu prednost da je dijelio kabinu s kuharom. Teoretski su Tirina mogli pozvati svakog trena,danju i noću, da pošalje radiom poruku, ali se posao radiotelegrafiste pretežno obavljao u radnomvremenu tako da je Tirin svake noći mirno odspavao svojih osam sati.

Bio je to udoban način života, a udobnost je Tirin cijenio.Nažalost, brod je bio sve samo ne udoban. Bioje Prava prokletinja. Čim su zaobišli Rt Wrath,

ostavili Minch i Sjeverno more za sobom, počeo se propinjati i klatiti poput kakve jedrilice u oluji.

Tirina je spopala strahovita morska bolest koju je morao kriti jer se izdavao za iskusnog pomorca.Nasreću se to zbilo kad je kuhar radio u kuhinji a Tirina nisu zvali u radiostanicu te je mogao odležatidok najgora mučnina nije prošla.

Potpalublje s kajitama bilo je slabo provjetravano i loše grijano tako da su se hodnici, čim jegore na palubi kišilo, napunili odjećom za sušenje, što je situaciju samo pogoršavalo.

Tirinova radiooprema nalazila se, dobro zaštićena polietilenom, jedreninom i s nekoliko vunenihdžempera, u mornarskoj vreći. Nije ju smio upotrijebiti u kajiti jer bi ga kuhar ili tko od posademogaoiznenaditi. Ipak, u jednom mirnom ali ipak napetom trenutku, uspio je brodskim odašiljačemuspostaviti vezu s Moskvom. Ali za redovitu vezu trebala mu je veća sigurnost i pouzdanije mjesto.

Tirin je cijenio udobnost. Dok se Rostov premještao iz ambasade u hotel i u bilo koju skrovitukuću ni ne zamjećujući što je oko njega, Tirin je volio imati neko uporište, mjesto gdje bi se osjećaoudobno i sigurno. Kad se radilo o motrenju s jednog mjesta, a takve je zadatke najviše volio, Tirin jeuvijek uspijevao naći prostrani naslonjač da ga smjesti ispred prozora te bi satima u njemu sjedio zateleskopom, savršeno zadovoljan vrećicom sendviča, bocom sode i svojim mislima. Ovdje je našaomjesto za svoje gnijezdo.

Istražujući brod danju, otkrio je u pramcu labirint malih spremišta ispred prednjeg skladišnogprostora. Brodski inženjer smjestio ih je tu tek da ispuni šupljinu između pramca i prednjeg skladišta.

U najveće spremište ulazilo se kroz napola zaklonjena vrata u dnu jednog stepeništa. U njemu jebilo nešto alata, nekoliko buradi masti za koloture i, tko zna zašto, zarđala stara kosilica za travu. Izglavnog spremišta ulazilo se u više manjih prostora: neki su sadržali užad, dijelove strojeva iraspadajuće kutije s vijcima i maticama; drugi su bili prazna skrovišta za žohare. Tirin nije nikadopazio da ovamo tko ulazi. Sav materijal koji je zaista bio potreban, bio je uskladišten na krmi.

Odabrao je trenutak kad se mračilo a većina mornara i oficira sjedila za večerom. Otišao je ukabinu, uzeo vreću i popeo se ljestvama na palubu.

Tamo je iz sanduka ispod kormilarnice uzeo ručnu svjetiljku ali je nije upalio.Prema kalendaru trebalo je biti mjesečine ali se pun mjesec sakrio iza guste naoblake. Tirin se

šuljao držeći se uz ogradu gdje će njegova silueta biti manje uočljiva na posivjeloj palubi. S mosta ikormilarnice padalo je nešto svjetla, ali će oficiri na dužnosti motriti more a ne palubu.

Poprskala ga je ledena pjena kad se brod opet propeo te se morao čvrsto uhvatiti za ogradu da nesklizne u more.

Povremeno je more zalijevalo palubu, ne jako ali dostatno da natopi Tirinove mornarske cokule ida mu mrznu noge. Toplo se nadao da nikad neće saznati kako se brod vlada za istinske oluje.

Bio je jadno promočen i drhturio je od hladnoće kad se dočepao pramca i ušao u malo napuštenospremište. Zatvorio je vrata za sobom, upalio svjetiljku i prošao kroz razbacan otpad u jedan odmanjih prostora. Zatvorio je i pregradna vrata.

Skinuo je nepromočivu kabanicu, otro mokre ruke o džemper da ih malo zagrije te otvorio vreću.Odašiljač je smjestio u kut, privezao ga o oplatu žicom provučenom kroz prstenove na podu i učvrstioga kartonskom kutijom.

Nosio je gumene potplate ali je za idući zahvat navukao još i gumene rukavice. Kablovi zabrodsku radioantenu tekli su kroz cijev po stropu iznad njegove glave. Malom pilom koju je ukrao ustrojarnici Tirin je isjekao dvanaestak centimetara cijevi da dopre do kablova. Spojio je žicu zadovod struje s priključkom na odašiljaču, potom spojio antensku utičnicu svog radi ja sa signalnomžicom antenskog stupa.

Uključio je radio i pozvao Moskvu,Njegovi izlazni signali neće ometati brodski odašiljač jer je on bio radiotelegrafist i ne bi se

moglo dogoditi da tko drugi pokuša emitirati na, brodskom odašiljaču. Međutim, dok je upotrebljavaosvoj radio, ulazni signali neće doprijeti u brodsku radiostanicu; ni on ih neće ćuti jer će njegov aparatbiti namješten na drugu frekvenciju. Mogao je sve spojiti tako da bi oba radija primala istodobno, alibi se tad moskovski odgovori čuli i na brodskom prijemniku i netko bi mogao primijetiti... Nije bilojako sumnjivo ako malom brodu treba nekoliko minuta da prihvati signale. Tirin će se pobrinuti dasvoj radio koristi samo u vrijeme kad se ne očekuju veze s brodom.

Kad je dobio vezu s Moskvom, otipkao je: Ispitivanje sekundarnog odašiljača.Potvrdili su prijem a zatim javili: Čekaj signal od Rastova. Sve to bilo je uuobičajenoj

kagebovskoj šifri.Tirin otipka: Čekam, ali požurite.Poruka je glasila: Ne pružaj vrat dok se nešto ne dogodi. Rastov.Tirin odgovori: Razumio. Svršetak. Ne čekajući njihov odjavni signal, odspojio je žice i

prespojio brodske kablove u prijašnji položaj. Zavrtanje i odvijanje golih žica, čak i izoliranimkliještima trajalo je dugo i nije baš bilo bezopasno. U opremi u brodskoj radiostanici imao jespojnice za brzo spajan je žica: uzet će nekoliko u džep idući put i donijeti ovamo da ubrza postupak.

Bio je vrlo zadovoljan večerašnjim poslom.Našao je sklonište, stupio u vezu i ostao neotkrivano.Sad se još samo morao pritajiti; a to je volio raditi.Odlučio je dovući još jednu kartonsku kutiju da je položi ispred odašiljača i sakrije ga od

slučajnog pogleda. Otvorio je vrata i svjetiljku uperio u glavno spremište - i protrnuo.Imao je društvo.Žarulja na stropu je gorjela bacajući svojim žutim sjajem nemirne sjene. U središtu spremišta,

oslonjen na bačvu masti, nogu raširenih i pruženih, sjedio je mlad mornar.Uzgledao je, jednako zapanjeno kao i Tirin, a Tirin mu je na licu pročitao krivnju.Tirin ga je prepoznap. Zvao se Ravlo. Bilo mu je otprilike devetnaest, imao je svijetlu kosu i

mršavo bijelo lice. Nije se miješao u pijanku u gostionici u Cardiffu, ali je s crnim kolobarima podočima i odsutnim licem djelovao kao da je u transu.

- Što radiš tu? - upitao je Tyrin. Zatim je i sam vidio.Ravlo je zasukao lijevi rukav do iznad lakta.Na podu između nogu ležala je bočica, epruveta i mala najlonska vrećica. U desnoj ruci držao je

špricu koju je upravo prinosio ruci.Tirin je namrštio čelo.- Ti si dijabetičar?Ravlo se suho i tugaljivo osmjehnuo.- Narkoman - shvatio je Tirin. Ni je se baš snalazio u drogama, ali je znao da bi Ravloa u idućoj

luci potjerali s broda kad bi se saznalo da uzima narkotike.Ravlo je svrnuo pogled s Tirina u manju prostoriju. Tirin se okrenuo i shvatio da se odašiljač

jasno vidi. Obojica su se zagledala... obojica su nešto krila.- Zadržat ću tvoju tajnu za sebe, a ti zadrži moju - rekao je Tirin.Ravlo se ponovo suho i kiselo nasmijao; zatim pogleda na svoju ruku i iglu zabio u meso.

Izmjenu signala između Coprellija i Moskve uhvatila je i snimila jedna američka pomorskaprislušna stanica. Kako je emitirana u standardnoj kagebeovskoj šifri, lako ju je dešifrirala. No,saznala je samo da netko na nekom brodu, nisu znali na kojem, provjerava svoj drugi odašiljač, anetko po imenu Rostov, to ime nisu imali u svojim dosjeima, traži da se pritaji. Nitko nije uspioshvatiti o čemu je riječ te su otvorili fascikl "Rostov", stavili radiogram u njega i na sve zaboravili.

12.

Kad je podnio svoj izvještaj u Kairu, Hasan je zatražio dopušten je da može u Siriji uizbjegličkom logoru posjetiti roditelje. Dali su mu četiri dana. Do Damaska je letio avionom a zatimse taksijem odvezao u logor.

Nije posjetio roditelje.U logoru se raspitao i jedan od izbjeglica odveo ga je različitim lokalnim autobusima do Dara s

druge strane jordanske granice i odavde sve doAmana. Tu ga je preuzeo drugi čovjek i drugim autobusom odveo do rijeke Jordan.U noći idućeg dana prešao je rijeku vođen dvojicom ljudi naoružanih automatima. Hasan je sad,

poput njih, bio u arapskoj odjeći i pokrivene glave, ali nije tražio oružje. Napredovali su šutkedolinom Jordana a Hasanu pokazivali put dodirom ili šaptom; činilo se da su taj put čestoprevaljivali.

U jednom trenutku sva su se trojica našla na tlu iza skupine trnovitog grmlja dok su dvjestopedeset metara od njih prolazila svjetla i vojnički glasovi.

Hasan se osjećao bespomoćno, a i više od toga.Isprva je mislio da je to stoga što je tako potpuno u rukama tih mladića o čijem znanju i hrabrosti

ovisi njegov život. Ali kasnije, kad su ga ostavili na seoskoj cesti da pokuša dalje autostopom,shvatio je da je to putovanje neka vrst koraka natrag, Godinama je već radio u Evropi u banci, vozioautomobil, imao hladnjak i televizor. Sad je ponovo gazio u sandalama prašnjavim palestinskimputovima svog djetinjstva: bez automobila, bez aviona; bio je ponovo Arapin, seljak, građanin drugogreda u zemlji svog rođenja. Nijedan njegov refleks ne bi ovdje vrijedio. Ovdje se problem nijemogao riješiti dizanjem telefonske slušalice, kreditnom karticom ili dozivanjem taksija. Osjećao seistodobno djetetom, prosjakom i izbjeglicom.

Hasan je propješačio osam kilometara a da nije prošlo ni jedno vozilo. Tad je naišao kamionnatovaren voćem i stao nekoliko metara od njega; motor je nezdravo kašljao i dimio. Hasan potrča dokamiona.

- Za Nabulus?- Penji se - povikao je vozač.Bio je krupan čovjek čiji su se mišići napinjali kad je najvećom brzinom ulazio u zavoje. Pušio

jecigaretu za cigaretom. Kako je vozio sredinom ceste i nikad ni je kočio, morao je znati da mu cijelenoći nijedno vozilo neće doći ususret. Hasan bi bio rado prodrijemao, ali se vozaču razgovaralo.Ispričao je Hasanu da su Židovi dobri upravljači, otkako su oni okupirali Jordan poslovi su procvali,ali zemlju, dakako, treba jednog dana osloboditi. Polovica od toga što je rekao bila je neiskrena, noHasan nije uspio razaznati koja.

Ušli su u Nabulus u studeno samarijsko svitanje, dok se crveno sunce pomaljalo iza bregova agrad još spavao. Kamion je dotutnjao na tržnicu i stao. Hasan se oprosti od vozača.

Dok je sunce počelo uklanjati noćnu studen, polagano se uputio praznim ulicama. Sa slašću jeudisao čist zrak i radovao se nizovima niskih bijelih kuća i svakom detalju čežnjivo se sjećajućidjetinjstva: bio je u Palestini, u svom zavičaju.

Imao je točne naputke za kuću bez broja u bezimenoj ulici. Bila je to siromašna četvrt gdje sukameni kućerci bili stiješnjeni.

Naišao je na vezanu kozu pa se načas zapitao

što pa nigdje nije bilo trave. Vrata kuće bila su nezaključana.Trenutak je oklijevao, potiskujući nervozu u želucu. Predugo je izbivao, sad se vratio u Zemlju.Mnogo godina čekao je priliku da zada osvetnički udarac za ono što su učinili njegovu ocu. Trpio

je izgnanstvo. Gušio se strpljivošću, podgrijavao svoju mržnju dugo, možda predugo.Ušao je.Na podu je spavalo četvoro ili petoro ljudi.Jedan od spavaća, neka žena, otvorila je oči, ugledala ga i smjesta sjela, segnuvši rukom pod

jastuk, možda po pištolj.- Što tražite ovdje?Hasan izgovori ime čovjeka koji je zapovijedao fedajinima.Kad su potkraj tridesetih obojica bili mladići, Mahmud je stanovao nedaleko Jasifa Hasana, ali

se nisu poznavali, ili se toga nisu sjećali. Nakon evropskog rata kad je Jasif otišao u Englesku nastudij, Mahmud je s braćom, ocem, stričevima i djedom pasao ovce. Njihovi bi se životi i daljerazvijali posve različito da nije 1948. izbio rat.

Jasif je bio nekoliko godina stariji od Mahmuda,Poput Jasifova i Mahmudov se otac odlučio na bijeg. Sinovi su se, upoznali u izbjegličkom

logoru. Mahmud je na obustavu vatre reagirao još oštrije nego Jasif, što je bilo paradoksalno jer jeJasif izgubio više.

Ali, Mahmud je bio opsjednut žarkim bijesom koji ga je sprečavao da se bavi bilo čime drugimosim borbom za oslobođenje svoje domovine. Sve dotad nije o politici znao ništa jer je držao danajprije da je shvati, ali je morao naučiti čitati.

Ponovo su se sreli pedesetih godina u Gazi.Dotad se Mahmud rascvao ako je to prikladna riječ za nekog tako smrknutog. Čitao je što je

Clausewitz pisao o ratu, Platonovu Državu, Kapital i Mein Kampf, Keynesa, Maoa, Galbraitha iGandhija, povijesna djela i biografije, klasične romane i moderne drame. Govorio je dobro engleski,natucao ruski i kantoneski. Bio je vođa male terorističke skupine koja je upadala u Izrael, podmetalabombe; pucala i otimala i tad brzo nestajala u logorima Gaze. Teroristi su dobivali novac, oružje iinformacije iz Kaira, a Hasan je kratko vrijeme pripadao ljudima egipatske tajne službe koji su snjima surađivali. Kad su se ponovo sastali, Jasif je priznao Mahmudu da se zapravo osjećaobaveznim, ne Kairu, ni nekom svearapskom pokretu, nego Palestini.

Jasif je bio spreman da sve smjesta napusti, posao u banci, stan u Luxembourgu, svoju ulogu uegipatskoj tajnoj službi... i priključi se borcima za slobodu. Ali, Mahmud je rekao ne, a navika dazapovijeda već mu je pristajala kao po mjeri šivan kaput. Za nekoliko godina, rekao je, jer je gledaou budućnost, imat će gerilaca koliko požele, ali će im još uvijek trebati prijatelji na važnimpoložajima, evropske veze i tajna služba.

Sreli su se još jednom, u Kairu, i uspostavili vezu koja je zaobilazila Egipat. Svojimpretpostavljenima u tajnoj službi Hasan se prikazivao manje oštroumnim nego što je zapravo bio.Isprva je i ovamo slao otprilike iste vijesti kao i Kairu, uglavnom imena lojalnih Arapa, koji su uEvropi stekli bogatstvo i stoga su se od njih mogli tražiti prilozi.

Kad je palestinski pokret u novije vrijeme počeo operirati u Evropi, Hasan je bio od većepraktične koristi: rezervirao je hotele i letove, unajmljivao automobile i kuće, skladištio oružje iupućivao novac kamo je trebalo.

On sam nije bio čovjek od oružja. Bio je svjestan i pomalo se toga stidio, te se to više trudio biti

tako koristan u drugim, nenasilnim ali usprkos tome praktičnim stvarima.Rezultati njegova rada počeli su te godine eksplodirati po Rimu. Jasif je vjerovao u Mahmudov

program evropskog terorizma. Bio je uvjeren da arapske armije, čak i s podrškom Evrope, nikad nebi mogle poraziti Židove jer je stalna prijetnja dovela Židove do toga da se osjećaju opsjedanimnarodom koji svoje domove brani od neprijatelja, što im je davalo snage. Po Jasifovu mišljenjuzapravo su palestinski Arapi branili svoje domove od nadirućih cionista. Još uvijek je bilo višePalestinaca nego Izraelaca, ako se ubroje izbjeglice u logorima; i oni će, a ne soldateska iz Kaira iDamaska, osloboditi domovinu. Ali najprije moraju vjerovati u fedajine.

Takva djela kao što je bila akcija na rimskom aerodromu uvjerit će ih da fedajini imajumeđunarodne mogućnosti. A kad narod povjeruje u fedajine, on će i sam postati fedajin i tadnesavladiv.

Akcija na rimskom aerodromu bila je sitnica, u usporedbi s onim što je Hasan planirao.Bio bi to nečuven, vrtoglav pothvat zbog kojeg će fedajini tjednima zauzimati naslovne stranice

svjetskih listova i dokazati da su moćna internacionalna snaga, a ne gomila odrpanih izbjeglica.Hasan se zdvojno nadao da će ga Mahmud prihvatiti.

Jasif Hasan je došao predložiti fedajinima da otmu holokaust.Zagrlili su se kao braća, ljubeći se u obraze, Potom se odmakli da pogledaju jedan drugog.- Vonjaš kao kurva - rekao je Mahmud.- A ti kao stado koza - uzvratio je Hasan.Nasmijali su se i ponovo zagrlili.Mahmud je bio krupan, nešto viši od Hasana i plećatiji; a djelovao je divovski držanjem, hodom i

govorom. Doista je vonjao: kiselkastim, poznatim vonjem od stiješnjena boravljenja s premnogo ljudiu četvrti bez tekuće vode, kanalizacije i uklanjanja smeća. Hasan već tri dana nije upotrijebio vodicuza brijanje ni talk, ali je Mahmudu ipak mirisao poput žene.

Kuća je imala dvije prostorije: onu u koju jeHasan ušao a iza te drugu, gdje je Mahmud spavao napodu s još dvojicom. Zgrada je bila prizemna, kuhalo se u stražnjem dvorištu, a najbliži bunar bio jeudaljen sto metara.

Žena je zapalila vatru i počela spremati kašu od gnječena graha. Dok su čekali jelo, Hasan jeispričao:

Hasan je pomislio: reci nešto, zaboga! Mahmud je polagano odmahivati glavom, potom jerastegao usta u osmijeh i naposljetku se počeo smijati; isprva tiho a potom je prasnuo u grohot koji jeuznemirio ukućane te su dotrčali da vide što se zbiva.

- Prije tri mjeseca susreo sam u Luksemburgu čovjeka kojeg sam poznavao u Oxfordu, Židova poimenu Dickstein. Ispostavilo se da je važan operativac Mossada. Otad sam ga pratio uz pomoć Rusa,osobito jednog kagebeovca koji se zove Rostov. Otkrili smo da Dickstein namjerava ukrasti brodskiteret urana kako bi cionisti mogli napraviti atomske bombe.

Isprva Mahmud nije htio povjerovati. Zatim jepočeo unakrsno ispitivati Hasana: koliko je točna.ta informacija, što je dokaz, tko možda laže, kakve se greške mogu počiniti? Potom, kad su Hasanoviodgovori postajali sve određeniji, Mahmud je postupno shvatio i jako se zabrinuo. '

- To nije samo prijetnja palestinskoj stvari. Te bi bombe mogle opustošiti cijeli Bliski istok. Štoti i taj Rus predlažete? '

- Plan je spriječiti Dicksteina i razotkriti svijetu izraelsku zavjeru koja će pokazati da su donitibeskrupulozni avanturisti. Nismo još izradili pojedinosti. Ali imam i drugi prijedlog. - Ušutio je

tražeći prikladne riječi, potom je izlanuo: - Mislim da bi fedajini trebali oteti bord, prije negoDickstein stigne do njega.

Mahmud je zurio u njega.- Što misliš? - usudio se upitati Hasan.Mahmud je uzdahnuo.- Sjajno - rekao je. - Ne vidim načina kako da to izvedemo, ali ide ja je sjajna.Zatim je počeo ispitivati.Pitao je za doručkom i veći dio jutra: o količini urana, imenima upletenih brodova, kako se žuta

pogača prerađuje u nuklearno gorivo, o mjestima, datumima i ljudima. Razgovarali su u stražnjojsobi, većinom sami, ali je Mahmud povremeno nekog pozivao unutra i nalagao mu da sluša dok jeHasan ponavljao neke činjenice. Oko podneva Mahmud je poslao po dvojicu, čini se, svojihpobočnika. Slušali su dok im je razlagao one točke koje je držao presudnim.

- Cordelli je obični teretni brod s redovnom posadom?- Da.- Plovit će Sredozemljem do Genove.- Da.- Koliko teži ta žuta pogača?- Dvjesta tona.- Pakovana je u bačve.- Petsto šezdeset bačava.- Tržišna cijena?- Dva mili juna američkih dolara.- A služi za izradu nuklearnih bombi.- Da. To je sirovina.- Je li prerada u eksplozivan oblik skup ili težak proces.- Ne, ako imaš nuklearni reaktor. Inače, jest.Mahmud je kimnuo dvojici pobočnika,- Idite i ispričajte to ostalima. Tog poslijepodnove, kad je sunce prešlo zenit te se zrak dostatno ohladio da se moglo izići,

Mahmud i Jasif su prošetali brežuljcima oko grada. Jasif je silno želio saznati što Mahmud uistinumisli o njegovu planu, ali ovaj nije htio govoriti o uranu. Stoga mu je Jasif pričao o Davidu Rostovu irekao da se divi efikasnosti Rusa usprkos teškoća koje mu je ovaj priredio.

- Treba se diviti Rusima - rekao je Mahmud -ali im ne treba vjerovati. Oni nisu istinski na našojstrani. S nama su iz tri razloga. Najmanje je važan taj što mi Zapadu stvaramo neprilike, a sve štošteti Zapadu Rusima odgovara. Zatim je tu njihov imidž.

Nerazvijene zemlje se radije poistovjećuju s nama nego s cionistima, tako da Rusi pružajućipodršku nama, stječu ugled u Trećem svijetu... a upamti, u natjecanju između Sjedinjenih Država iSovjetskog Saveza, Treći svijet predstavlja odlučujuću prevagu.

Ali najvažniji razlog, jedini doista značajan razlog jenafta. Arapi imaju naftu. Prošli su mimo dječaka koji je čuvao malo stado mršavih ovaca. Dječak je svirao u frulu. Jasif se

sjetio da je i Mahmud nekoć bio nepismeni pastir.

- Shvaćaš li kako je nafta značajna? - rekao je Mahmud. - Hitler je izgubio rat zbog nafte.-Nije.- Slušaj. Rusi su pobijedili Hitlera. To je bilo neizbježno. Hitler je to znao; znao je za

Napoleona. Znao je da nitko ne može pobijediti Rusiju. Pa zašto je onda pokušao? Ponestajalo mu jenafte. Nafte ima u Gruziji, u kavkaskim poljima. Hitler se morao dočepati Kavkaza. Ali ne možešzadržati Kavkaz dok nemaš i Volgograd, tadašnji Staljingrad, gdje se sreća okrenula protiv Hitlera.Nafta. Oko toga se vodi naša borba htjeli mi to ili ne, shvaćaš? Da nije nafte nitko osim nas ne bi daoni pišljiva boba za borbu šačice Arapa i Židova zbog prašnjave male zemlje kao što je naša.

Mahmud je opčinjao govorom. Snažnim, jasnim glasom oblikovao je kratke rečenice, jednostavnaobjašnjenja, tvrdnje koje su zvučale poput razornih temeljnih istina: Hasan je slutio da je to isto čestogovorio i svojim borcima. Podsvjesno se prisjetio na kakav se zamršen način u Luxembourgu iOxfordu raspravlja o politici i sad mu se činilo da ti ljudi uza sve mnogobrojne informacije, manjeznaju od Mahmuda. Znao je i to da je međunarodna politika komplicirana, da iza svih ovih stvari imaviše od nafte, a ipak je u dnu duše vjerovao da Mahmud ima pravo.

S jedili su u hladu smokve. Glatki, goli crnosmeđi krajolik pružao se na sve strane. Nebo nadnjim bilo je usijano, plavo i bez oblaka. Mahmud je odčepio ćuturu i pružio je Hasanu koji je otpiomlake vode i vratio je. Zatim je upitao Mahmuda bi li htio upravljati Palestinom kad cionisti buduprotjerani.

- Poubijao sam mnogo ljudi - rekao je Mahmud.- Isprva sam to radio vlastitim rukama, nožem,puškom, bombom. Sad ubijam planovima i izdavanjem naredbi, ali ipak ubijam. Znam da je to grijeh,ali ne mogu se pokajati. Nemam grižnje savjesti, Jasife. Čak kad pogriješimo, kad pobijemo djecu iArape umjesto vojnika i cionista., mislim samo: "To je loše za naš ugled", a ne: "To je zlo za mojudušu."

Na mojim je rukama krv a ja je ne želim sprati. Ne bih to htio čak ni pokušati. Postoji knjiga snaslovom Slika Dorianaa Graya . Govori o čovjeku koji živi zlim i iscrpljujućim životom, životomkoji bi ga morao postarati, udijeliti mu bore i vrećice pod očima, razorena jetra i spolne bolesti.Usprkos tome, nema nikakvih teškoća. Godine prolaze, a on ostaje mlad, kao da je otkrio izvormladosti. Ali u jednoj zaključanoj sobi njegove kuće visi njegova slika koja stari i zrcali pustošenjelošeg života i strašne bolesti. Znaš tu priču? Pisana je na engleskome.

- Gledao sam je na filmu - rekao je Jasif.- čitao sam je u Moskvi. volio bih vidjeti taj film. Pamtiš li kako je završio?- O, da. Dorian Gray uništi sliku, i onog trena bolesti i starost prelaze na njega i on umire.- Da. - Mahmud je ponovo začepio čuturu i praznim pogledom obuhvatio smeđe brežuljke. – Kad

Palestina bude oslobođena, moja će slika biti uništena.Neko su vrijeme sjedili šutke.Naposljetku su bez riječi ustali i vratili se u grad. Te večeri u sumrak, neposredno prije policijskog sata, došlo je nekoliko ljudi do male kuće u

Nabulusu. Hasan nije točno znao tko su. Mogli su biti mjesni vođe pokreta ili različiti ljudi čiji je sudMahmud cijenio, ili pak stalno ratno vijeće koje se zadržavalo u Mahmudovoj blizini ali nijestanovalo s njim. Hasanu se to činilo mudrim jer da su svi živjeli na okupu mogli bi ih jednimudarcem pobiti.

Žene su ih poslužile kruhom, ribom i razrijeđenim vinom, a zatim im je Mahmud izložio Hasanov

plan. Razradio ga je mnogo pažljivije od Hasana.Predložio je da otmu Coparelli prije nego Dickstein stigne do njega, zatim da zaskoče Izraelce

kad se ovi popnu na palubu. Budući da će očekivati samo običnu posadu i mlak otpor, Dicksteinovuće grupu lako izbrisati. Tad će fedajini odvesti Coprelll u neku sjevernoafričku luku i pozvati svijetda vidi leševe cionističkih zločinaca. Teret će ponuditi vlasniku u pola cijene od tržišne vrijednoti,za milijun US dolara.

Uslijedila je dugotrajna rasprava. Očigledno je dio pokreta već bio uznemiren Mahmudovompolitikom da borbu prenese u Evropu te je predloženu otmicu vidio kao daljnje širen je te strategije.Predložio je da fedajini izvuku sve što mogu sazivanjem konferencije za štampu u Bejrutu iliDamasku na kojoj će svijetu objaviti izraelsku zavjeru. Hasan je bio uvjeren da to nije dostatno:optužbi je ionako bilo mnogo, a nije u pitan ju bilo dokazivan je izraelskog bezakonja, već snagefedajina.

Govorili su ravnopravno i činilo se da Mahmud svakog pojedinog sluša s jednakom pažnjom.Hasan je bez uplitan ja pratio tiho, smireno izlaganje ljudi s izgledom seljaka a pameću senatora.Priželjkivao je, ali se istodobno i plašio, da će prihvatiti njegov plan: želio je to jer bi se takoispunio dvadesetogodišnji osvetnički san; bojao se, jer bi to značilo da bi morao izvesti teže,silovitije i opasnije stvari od svih dosadašnjih.

Naposljetku više nije mogao izdržati. Izišao je u dvorište i ćućnuo, udišući mirise noći i vatre štoje trnula. Malo potom začuo se iz kuće zbor tihih glasova kao u glasanju.

Mahmud je izišao i spustio se do Hasana.- Poslao sam po automobil.- Da?- Moramo u Damask. Još noćas. Treba mnogo toga posvršavati. Bit će to naša najveća operacija.Moramo smjesta prionuti.-Odlučeno je?- Da. Fedajini će oteti brod i uran.- U božje ime - rekao je Jasif Hasan. ***David Rostov je volio nakratko boraviti u krugu obitelji a što je više stario, to je manje

strpljivosti imao za to. Prvi dan njegova dopusta prošao je lijepo. On je spremio doručak, šetali suobalom, a poslije podne je mladi genij Vladimir igrao simultanku protiv Rostova, Mar je i urija, tesve troje pobijedio. Satima su većerali, pričajući uz čašu vina o svim novostima koje je propustio.Idući je dan bio nalik prvom, ali više nisu tako uživali; a trećeg dana novost se zajedničkog životaveć otrcala. Vladimir se sjetio da od n jega očekuju genijalnost pa je ponovo zabio nos u kn +jige:Jurij je na gramofon naslagao ploče s degeneriranom zapadnjačkom glazbom i zametnuo prepirku socem o disidentskim pjesmama, a Marja je pobjegla u kuhinju i prestala se šminkati.

Stoga je Rostov, primivši poruku da se Nik Bunin vratio iz Rotterdama, gdje je uspio instaliratiradioodašiljač na Stromberg, iskoristio taj povod da se vrati u Moskvu.

Nik je izvijestio da je Stromberg bio u suhom doku zbog uobičajene inspekcije prije prodajetvrtki Savile. Obavljen je niz manjih popravaka i Nik se bez teškoća popeo na palubu u svojstvuelektričara.

U pramcu broda ugradio je jak odašiljač. Na odlasku ga je ispitivao predradnik koji na svojempopisu tog dana nije imao nikakvih električarskih radova.

Nik je objasnio da mu onda, ako posao za taj dan nije bio naručen, ne moraju ni platiti.Od tog trenutka, kad god je struja bila uključena, što je za plovidbe stalno a u doku gotovo uvijek,

odašiljač će svakih trideset minuta slati signal sve dok brod ne potone ili ga ne rasijeku u otpad.Sve dok brod postoji, Moskva će ga moći pronaći u roku od jednog sata, bez obzira gdje se

nalazio.Rostov je saslušao Nika a onda ga otpravio.Imao je panove za tu večer. Odavno nije vidio Olgu. U izraelskoj pomorskoj tajnoj službi radio je mladi kapetan Dieter Koch, brodski strojarski

inžinjer. Kad Coparelli isplovi iz Antwerpena s teretom žute pogače, Koch je morao biti na brodu. Nat Dickstein je stigao u Antwerpen samo s nejasnim planom kako da to postigne. Iz hotelske

sobe nazvao je zastupstvo kompanije u čijem je vlasništvu bio Coparelli.Kad umrem, pomislio je čekajući na vezu, moj će pogreb krenuti iz hotelske sobe.Javio se djevojački glas a Dickstein reče kratko:- Govori Pierre Beaudaire, dajte mi direktora.- Molim ostanite na vezi.Muškom glasu koji je upitno rekao "Da?" Dickstein se predstavio:- Dobro jutro, Pierre Beaudaire iz agencije Beaudaire za posade.- Nisam za vas nikad čuo.- Zato vas i zovem. Namjeravamo otvoriti ured u Antwerpenu te bismo željeli čuti jeste li voljni s

nama raditi.- Sumnjam, ali obratite se pismeno i...- Jeste li potpuno zadovoljni sa svojom sadašnjom agencijom?- Mogla bi biti i gora. Slušajte...- Još samo jedno pitanje pa vas neću više uznemiravati. Mogu li znati s kim trenutno radite?- Cohenom. A sad, nemam više vremena...- Shvaćam. Hvala vam na susretljivosti. Zbogom.Cohen! To je bila sretna okolnost. Možda ću ovo moći izvesti bez prisile, pomislio je Dickstein,

odlažući slušalicu. Cohen! To je bilo neočekivano, dokovi i brodarenje nisu bili tipični židovskiposlovi. Eh, ponekad čovjek ima sreće.

Potražio je u telefonskom imeniku Cohenovu agenciju, upamtio njezinu adresu, odjenuo kaput,izišao iz hotela i dozvao taksi.

Cohen je imao mali dvosobni ured iznad mornarskog bara u lučkom dijelu. Još nije bilo podne inoćne ptice su još spavale: prostitutke i lopovi, svirači, striptizete, konobari i izbacitelji, ljudi koji sutu četvrt noću oživljavali. Sad je sličila bilo kojoj zapuštenoj trgovačkoj četvrti, siva i hladna ujutarnjim satima, i nimalo čista.

Dickstein se popeo na prvi kat, pokucao i ušao.U maloj čekaonici ispunjenoj ormarićima za spise i narančastim plastičnim stolcima sjedila je

sredovječna sekretarica.- Tražim gospodina Cohena - rekao je Dickstein.

Odmjerila ga je i učinilo joj se da ne izgleda kao pomorac.- Želite na brod? - upitala je s nevjericom.- Ne. Ja dolazim iz Izraela - objasnio je.- Oh. - Malo se zbunila. Imala je crnu kosu i duboko usađene, zasjenjene oči, a na ruci vjenčani

prsten. Dickstein se pitao nije li možda Cohenova žena. Ustala je i prošla kroz vrata iza pisaćeg stolau drugu prostoriju. Bila je u hlačama i s leđa su joj se godine jasno očitavale.

Za tren se vratila i uvela ga u Cohenov ured.Cohen je ustao, rukovao se i rekao bez uvoda:- Dajem prilog našoj stvari svake godine. U ratu sam priložio dvadeset tisuća guldena. Mogu vam

pokazati ček. Je li to neki novi apel? Zar imamo novi rat?- Nisam došao prikupiti novac, gospodine Cohen- umirio ga je Dickstein sa smiješkom. Gospođa

Cohen je ostavila vrata otvorena; Dickstein ih za.tvori. - Mogu li sjesti?- Ako ne tražite novac, sjednite, popijte kavu, ostanite cijeli dan - nasmijao se Cohen.Dickstein je sjeo. Cohen je bio čovjek niska rasta, s naočalama, ćelav i glatko izbrijan, pedesetih

godina. Nosio je smeđe, ne baš novo kockasto odijelo.Ima dobro uređen mali posao, ocijenio je Dickstein, ali nipošto nije milijunaš.- Jeste li bili ovdje u vri jeme drugoga svjetskog rata? - upitao je Dickstein.Cohen je kimnuo.- Bio sam mlad. Otišao sam na selo i radio na seljačkom imanju. Nitko me nije poznavao, nitko

nije znao da sam Židov. Imao sam sreće.- Mislite li da će ponovo doći do rata?- Da. Ratovi su u povijesti stalno izbijali, zašto bi sada prestali? Bit će rata, ali ne za mog života.

Ovdje mi je dobro. Ne želim u Izrael.- U redu. Radim za izraelsku vladu. Htjeli bismo da učinite nešto za nas.Cohen je slegnuo ramenima.- Za nekoliko tjedana jedan vaš klijent će vas nazvati i zatražiti da mu hitno nađete strojarskog

oficira za brod koji se zove Coparelli. Želimo da im preporučite čovjeka kojeg ćemo vam mi poslati.Ime mu je Koch, Izraelac je, ali će koristiti drugo ime i lažne papire. Međutim, on jesi brodskiinženjer i vaš klijent neće biti nezadovoljan.

Dickstein je čekao da Cohen nešto kaže. Ti si simpatičan, pristojan židovski poslovni čovjek,pametan, vrijedan i malo pohaban na rubovima; nemoj me prisiliti da budem grub, pomislio je.

- Ne namjeravate mi reći zašto izraelska vlada želi tog Kocha na Copareliiju?- Ne.Šutio je.- Imate li kakvih isprava?- Ne.Sekretarica je ušla bez kucanja i unijela kavu. Dickstein je osjetio da mu nije sklona. Cohen je

iskoristio prekid da prikupi misli. Kad je izišla, rekao je:- Morao bih biti «meshugah» da to učinim.- Zašto?- Uđete s ulice i tvrdite da predstavljate izraelsku vladu, a nemate nikakvih isprava, čak vam ni

imena ne znam. Tražite da sudjelujem u nečem što je očigledno nelegalno i vjerojatno kažnjivo;nećete mi odati o čemu se radi. Čak da vam i povjerujem, nisam siguran da bih se složio s tim što

Izraelci namjeravaju učiniti.Dickstein je uzdahnuo, razmišljajući što mu još preostaje: ucjena, otmica žene, zauzimanje ureda

kritičnog dana...- Što mogu učiniti da vas uvjerim?- Trebao bi mi osobni zahtjev izraelskog premijera da to učinite.Dickstein je ustao da ode a potom je pomislio:-Što da ne? Bila je to luda misao, i oni tamo će pomisliti da je skrenuo... ali to bi pomoglo,

poslužilo bi svrsi... Kad je stvar promislio do kraja, rastegao je usne u osmijeh. Pierrea Borga ćeudariti kap.

- U redu - rekao je Cohenu.- Što mislite s time "u redu'?- Odjenite ogrtač. Idemo u Jeruzalem.- Sad?- Zar ste spriječeni poslom?- Mislite to ozbiljno?- Rekoh vam da je stvar važna. - Dickstein je upro prstom u telefon na stolu. - Nazovite ženu.- Pa ona je u predsoblju.Dickstein priđe vratima i otvori ih.- Gospođo Cohen?_ Da?- Biste li ušli na tren, molim?Požurila je unutra zabrinuta lica.- Što je Josef?- Ovaj čovjek traži da odem s njim u Jeruzalem. '- Kad?- Smjesta.- Misliš ovog tjedna?- Ovog jutra, gospođo Cohen. Moram vam reći da je sve ovo krajnje povjerljivo. Tražio sam od

vašeg muža da nešto obavi za izraelsku vladu. On se, dakako, želi osigurati da tu uslugu zaista traživlada a ne neki kriminalac. Stoga ću ga odvesti tamo da se osobno uvjeri.

- Nemoj se uplitati, Josef... - rekla je.Cohen je slegnuo ramenima.- Ja sam Židov, već sam upleten. Čuvaj ured.- Ti ništa ne znaš o ovom čovjeku!- Saznat ću.- Meni se to ne sviđa.- Nema opasnosti - rekao joj je Cohen. – Letjet ćemo redovnom linijom, otići u Jeruzalem, vidjet

ću premijera i vratit ćemo se.Premijera! Dickstein je shvatio kako će se ta žena ponositi ako njezina muža primi premijer

Izraela.- To mora ostati u tajnosti, gospođo Cohen.Molim vas, recite ljudima da vam je muž otputovao poslom u Rotterdam. Vratit će se sutra.Zurila je u obojicu.

- Moj Josef se sastaje s premijerom, a ja to ne smijem reći Racheli Rothstein?Dickstein je shvatio da će sve biti u redu.Cohen je s vješalice skinuo kaput i odjenuo ga.Gospođa Cohen ga je poljubila, potom zagrlila.- Sve je u redu - umirivao ju je muž. - Ovo je bilo jako naglo i čudno, ali je sve u redu.Nijemo je kimnula i pustila ga da ode. Uzeli su taksi do aerodroma. Dicksteinov je ushit putem rastao. Cijeli plan imao je u sebi nešto

deranskog, osjećao se kao školarac koji izvodi strašnu nepodopštinu. Neprestano se kesio i moraoodvratiti lice da to Cohen ne zapazi.

Pierre Borg će jednostavno eksplodirati.Dickstein je kupio dvije karte do Tel Aviva i platio karticom. Morali su letjeti preko Pariza. Prije

polijetanja nazvao je parišku ambasadu i dogovorio da ih netko dočeka u tranzitnoj čekaonici.U Parizu je čovjeku iz ambasade predao poruku koju će poslati Borgu, objašnjavajući mu što se

traži. Diplomat je bio Mossadov čovjek te se s poštovanjem odnosio prema Dicksteinu. Cohenu jebilo dopušteno da sluša razgovor, a kad je čovjek otišao, rekao je:

- Možemo se vratiti, već sam se uvjerio.- Oh, nipošto - usprotivio se Dickstein. – Sad kad smo otišli tako daleko, želim biti posve siguran

u vas.U avionu mu Cohen reče:- Vjerojatno ste važna ličnost u Izraelu.- Ne. Ali to što radim je važno.Cohena je mučilo kako da se ponaša, kako da oslovi premijera. Dickstein mu je odgovorio:- Ne znam, nikad ga nisam sreo. Rukujte se i nazovite ga po imenu.Cohen se osmjehnuo. I njega je obuzeo Dicksteinov deranski duh. Pierre Borg ih je dočekao na aerodromu Lod da ih automobilom prebaci u Jeruzalem. Smješkao

se i rukovao s Cohenom, ali je u sebi kuhao. Dok su išli prema automobilu, prosiktao je ispod glasaDicksteinu:

- Bolje ti je da imaš prokleto dobar razlog za sve ovo.- Imam.Cohen je neprestano bio s njima te se Borgu nije ukazala prilika da ispituje Dicksteina. U

Jeruzalemu su otišli izravno u premijerovu rezidenciju.I Dickstein i Cohen čekali su u predvorju dok je Borg objašn javao premijeru što se traži i zašto .Za nekoliko trenutaka su ih uveli.- Ovo je Nat Dickstein, gospodine – reče Borg.Rukovali su se, a premijer je rekao:- Nismo se dosad upoznali, ali čuo sam o vama, gospodine Dickstein.- A ovo je gospodin Cohen iz Antwerpena - proslijedio je Borg.- Gospodine Cohen - premijer se nasmiješio – vi ste vrlo oprezan čovjek. Trebali biste biti

političar.Molim vas da obavite ovu stvar za nas. Vrlo je važna a vi nećete pretrpjeti nikakve štete.Cohen je bio ošamućen.

- Dakako, gospodine, naravno, učinit ću to. Žao mi je što sam izazvao toliko teškoća...- Nipošto. Dobro ste postupili. Hvala vam što ste došli. Zbogom. - Ponovo je stisnuo Cohenovu

ruku.Borg je na povratku do uzletišta bio manje uljudan. Šutke je sjedio na prednjem sjedalu, pušeći

cigaru i meškoljeći se. Na aerodromu je na trenutak uspio odvući Dicksteina ustranu:- Ako ikad izvedeš sličnu psinu...- Bila je prijeko potrebna - rekao je Dickstein. -A nije potrajala duže od minute. Zašto ne?- Zato što je pola mojeg jebenog odjela radilo cijeli dan da tu minutu ugovori. Zašto tom čovjeku

nisi uperio pištolj u glavu?- Zato što nismo barbari - objasnio je Dickstein.- To mi stalno govore.- Uistinu? To je loš znak.- Zašto?- Zato što bi to trebao i bez toga znati.Oglašen je polazak. Ulazeći s Cohenom u avion Dickstein je razmišljao kako je njegov odnos s

Borgom narušen. Uvijek su tako razgovarali, razmjenjujući uvrede, ali je dosad postojao nekiprizvuk... možda ne simpatije ali barem poštovanja. Sad kad je toga nestalo, Borg mu je bio istinskineprijatelj. To što je Dickstein odbijao da ga povuku predstavljalo je osnovnu neposlušnost koja senije mogla trpjeti. Da je Dickstein želio i dalje raditi u Mossadu morao bi se boriti s Borgom opoložaj direktora. U organizaciji više nije bilo mjesta za obojicu. Nasreću, tog dvoboja neće biti jerse Dickstein odlučio povući.

Na noćnom letu u Evropu Cohen je popio nešto džina i zadrijemao. Dickstein je u mislima

nabrojio što je sve obavio u posljednjih pet mjeseci. U svibnju je započeo s poslom a da nije imaopravu zamisao kako će se dokopati urana potrebnog Izraelu. Rješavao je probleme kako su nailazili:kako pronaći uran, čiji uran ukrasti, kako oteti brod, kako zakamuflirati izraelsko sudjelovanje ukrađi, kako spriječiti da se nestanak urana prijavi vlastima, kako kupiti prešutni pristanak vlasnikarobe. Da je u samom početku pokušao smisliti ci jeli plan, nikad ne bi uspio predvidjeti svekomplikacije.

U svemu tome imao je ponekad sreće. To što su vlasnici Coparellija dobavljali posaduposredstvom židovske agencije u Antwerpenu bila je čista sreća; jednako tako i postojanje pošiljkeurana u mirnodopske svrhe, i to takve koja se prevozila morem.

Loše se sreća uglavnom sastojala u slučajnom susretu s Jasifom Hasanom.Hasan je bio trn u peti. Dickstein je bio poprilično siguran da se otresao protivnika kad je letio u

Buffalo da nađe Cortonea, i da mu otad nisu na tragu. Ali to nije značilo i da su odustali.Bilo bi korisno znati koliko su toga otkrili prije nego što su mu zagubili trag.Dickstein se nije mogao sastati sa Suzom dok cijela stvar ne prođe, a i zato je snosio krivnju

Hasan. Da ode u Oxford, Hasan bi mu jamačno na neki način došao na trag.Avion se počeo spuštati. Dickstein je zakopčao pojas. Sve je sad bilo spremno, plan dokrajčen,

pripreme obavljene. Karte su bile podijeljene. Znao je što drži u ruci, a i neke od protivničkih karata,a one neke njegove. Ostalo je da se odigra parti ja, a nitko nije mogao predskazati ishod. Želio je dajoš može nazri jeti budućnost, da mu je plan jednostavniji, da ne mora ponovo izlagati svoj život, i daigra počne kako bi mogao prestati s čekanjem i početi s akcijom.

Cohen se probudio.- Jesam li sve ovo sanjao? - upitao je.- Niste. - Dickstein se nasmijao. Još je morao obaviti jednu neugodnu dužnost: nasmrt prestrašiti

Cohena - Rekao sam vam da je ovo važno i povjerljivo.- Dakako, shvaćam.- Ne shvaćate. Ako o tome progovorite bilo kome osim vlastitoj ženi, poduzet ćemo drastične

mjere.- Je li to prijetnja? Što hoćete reći?- Hoću vam reći da ćemo, ne budete li držali jezik za zubima, ubiti vašu ženu.Cohen je zurio, problijedivši. Čas kasnije se okrenuo i zagledao kroz prozor u svijetla aerodroma

što su im dolazila ususret.

13.

Moskovski hotel Rasija je najveći hotel u Evropi. Ima 5.738 kreveta, deset milja hodnika ali ne iklimatizaciju.

Jasif Hasan je u njemu vrlo loše spavao.Jednostavno je bilo reći "Fedajini moraju oteti brod prije nego do njega stigne Dickstein", ali što

je više razmišljao o tome, to ga je plan više užasavao. Palestinska oslobodilačka organizacija nije1968. bila tako jedinstvena politička cjelina kakvom se prikazivala. Nije čak bila ni labavafederacija pojedinačnih grupa koje su surađivale. Bila je više nalik klubu za ljude zajedničkihinteresa: zastupala je svoje članove ali nije imala vlast nad njima. Samostalne gerilske grupe moglesu govoriti jednim glasom posredstvom PLO, ali nisu uspijevale djelovati jedinstveno. Stoga jeMahmud, kad je izjavio da bi fedajini mogli nešto izvršiti, govorio samo u ime svojih ljudi. Štoviše,u ovom slučaju nije ni bilo pametno tražiti suradn ju PLO.

Egipćani su davali organizaci ji sredstva, usluge i smještaj, ali su je također i infiltrirali: ako sihtio nešto zadržati u tajnosti od arapskih vlasti, morao si to zatajiti i PLO. Dakako, nakon udara, kadsvjetska štampa razgleda oteti brod s atomskim teretom. Egipćani će posumnjati i znati da su im tofedaji namjerno zatajili, ali će se Mahmud praviti nevješt i Egipćani će se naći primorani da seuključe u sveopće odobravanje fedajinima jer su osujetili čin izraelske agresije.

Uostalom, Mahmud je smatrao da mu pomoć ostalih nije potrebna. Njegova je grupa imalanajbolje veze izvan Palestine, najbolju organizaciju u Evropi i novca u izobilju. Sad se nalazio uBenghaziju da bi unajmio brod dok se njegova internacionalna ekipa prikupljala iz različitih dijelovasvijeta.

Ali najznačajniji dio posla zapao je Hasana: ako fedajini moraju stići do Coparellija prijeIzraelaca, morat će točno utvrditi kad i gdje Dickstein namjerava oteti brod. Zato mu je trebao KGB.

Sad se s Rostovom u društvu osjećao strašno nevoljko. Do sastanka s Mahmudom mogao je sebi

reći da radi za dvije organizacije sa zajedničkim ciljem. Sad je neosporno bio dvostruki agent koji sepretvara da radi za Egipćane i KGB a zapravo je sabotirao njihove planove. Osjećao se u neku rukuizdajnikom i plašio se da Rostov ne uoči promjenu u njemu.

Kad je Hasan avionom stigao u Moskvu i sam Rostov se osjećao nelagodno. Izjavio je da u stanunema dosta mjesta, premda je Hasan znao da mu je obitelj na odmoru. Činilo se da Rostov neštokrije.

Hasan je slutio da se sastaje s nekom ženom i nije mu htio smetati.Poslije besane noći u hotelu, Hasan se sastao s Rostovom u sjedištu KGB-a na Moskovskoj

kružnoj cesti, u uredu Rostovljeva šefa Feliksa Voroncova. I tu je vladala napeta atmosfera jer su sedvojica Rusa prepirala kad je Hasan ušao i premda su svađu smjesta prekinuli, u zraku je biloneizgovorenih prijetnji. Međutim, Hasan je bio previše zabavljen svojim tajnim potezima a da biobraćao mnogo pažnje na njihov sukob.

Spustio se na stolac.- Ima li kakvih novosti?Rostov i Voroncov su se pogledali. Rostov je slegnuo ramenima. Voroncov je rekao:- Na Stromberg je ugrađen jak odašiljač. Brod je sada na moru i plovi Biskajskim zaljevom

prema jugu. Pretpostavlja se da ide u Haifu da bi preuzeo posadu sastavl jenu od agenata Mossada.

Mislim da možemo biti zadovoljni našim dosadašnjim poslom.Projekt sad ulazi u sferu pozitivne akcije. Naš zadatak sad postaje naredbodavan, ne opisan kao

dosad.- U ovom centru svi govore ovako - primijetio je Rostov bogohulno. Voroncov ga je ošinuo

pogledom.- Kakve akcije? - upitao je Hasan.- Rostov odlazi u Odesu na poljski trgovački brod Ifarla - nastavio je Voroncov. - To je na prvi

pogled posve običan brod, ali je vrlo brz i ima stanovitu dodatnu opremu. Često ga koristimo.Rostov je zurio u strop s blagim izrazom gađenja na licu. Hasan je pogađao da je Rostov želio

neke od tih pojedinosti sakriti od Egipćana: možda su se upravo oko toga prepirali.Voroncov je nastavio.- Vaš je posao da dobijete egipatski brod i stupite na Sredozemlju u vezu s Karlom.- A zatim? - pitao je Hasan.- Čekat ćemo da nam Tirin s Coparellija javi kad Izrael nam jerava izvesti prepad. Reći će nam i

to da li će uran prebaciti s Coparellija na Stromberg ili će ga ostaviti na Coparelliju i odvesti naistovar u Haifu.

- A zatim? - nastojao je saznati Hasan.Voroncov je zaustio ali ga je Rostov preduhitrio.- Želim da Kairu saopćite lažnu priču – rekao je Hasanu. - Želim da vaši ljudi misle kako mi

neznamo za Coparelli, već samo da Izraelci nešto smijeraju na Sredozemlju i da nastojimo otkriti što.Hasan je kimnuo ravnodušna lica. Morao je znati cijeli plan, a Rostov mu ga nije htio odati!Rekao je:- Da, reći ću im to ako mi saopćite stvarni plan.Rostov je pogledao Voroncova i slegnuo ramenima. Voroncov je na to produžio:- Nakon otmice, Karla će u potjeru za onim Dicksteinovim brodom koji bude nosio uran. Karla će

se sudariti s njim.- Sudariti!- Vaš će brod biti očevidac, izvijestit će o tome kao i to da je posada izraelska a teret uran. Doći

će do međunarodne istrage zbog sudara. Prisutnost Izraelaca i ukradenog urana na brodu bit će neobo-rivo dokazana. U meduvremnu će uran biti vraćen vlasnicima, a Izraelci osramoćeni.

- Izraelci će se bortti - rekao je Hasan.- To bolje, jer će nam vaš brod to posvjedočiti i pomoći nam da ih svladamo - rekao je Rostov.- Dobar plan - primijetio je Voroncov. - Jednostavan. Treba samo izvesti sudar, sve će ostalo

doći samo po sebi.- Da, plan je vrlo dobar - polaskao je Hasan.Savršeno se uklapao u namjere fedajina. Za razliku od Dicksteina, Hasan je znao da je Tirin na

Coparelliju. Kad fedajini otmu Coparelli i zaskoče Izraelce, mogu Tirina i njegov odašiljač baciti umore pa ih Rostov neće moći pronaći.

Ali Hasanu je bilo nužno potrebno točno saznati kad i gdje Dickstein namjerava oteti Coparelli,tako da fedajini mogu stići prvi.

U Voroncovljevu uredu bilo je vruće. Hasan je pristupio prozoru i pogledao promet naMoskovskoj kružnoj cesti.

- Moramo znati točno kad i gd je Dickstein planira otmicu - rekao je.

- Čemu? - upitao je Rostov napravivši ispruženim rukama i dlanovima nagore upitnu kretnju. -lmamo na Coparelliju Tirina i sa Stromberga signal. Neprekidno znamo gdje se oba broda nalaze.Moramo jedino biti u blizini i uplesti se u pravi tren.

- Moj brod treba biti u odlučnom trenutku na pravom mjestu.- Onda slijedite Stromberg na prikladnoj udaljenosti iza horizonta. Možete se ravnati po njegovu

radiosignalu. Ili držite vezu sa mnom na Karli. Ili oboje.- Pretpostavimo da signal zataji ili da Tirina otkriju?- Taj se rizik mora odvagnuti u usporedbi s opasnošću da se odamo ako ponovo počnemo pratiti

Dicksteina, pod pretpostavkom da ga uspijemo pronaći.- Ipak, on ima pravo - rekao je Voroncov.Sad je na Rostovu bilo da zine.Hasan je otkopčao ovratnik.- Mogu li otvoriti prozor?- Ne otvara se - objasnio je Voroncov.- Zar ovdje ne znaju za klimatizaciju?- U Moskvi?Hasan se okrenuo i obratio Rostovu.- Razmislite. Htio bih biti potpuno siguran da ćemo te ljude zaskočiti.- Razmišljao sam. Sigurni smo koliko samo možemo biti. Vratite se u Kairo, pribavite brod i

ostanite u vezi sa mnom.Prokleti pokrovitelj, opsovao je u sebi Hasan.Okrenuo se Voroncovu.- Da budem posve iskren, ne mogu reći svojim ljudima da sam tim planom zadovoljan ako ne

uspijemo ukloniti ovu posljednju neizvjesnost.- Slažem se s Hasanom - izjavio je Voroncov.- A ja ne - odrezao je Rostov. - Plan je ovakav kakav jest već potvrdio Andropov.Sve dotad Hasan je mislio da će izići na njegovo jer je Voroncov bio na njegovoj strani, a on je

bio Rostovljev šef. Ali spomen prvog čovjeka KGB-a kao da je označio pobjednički potez u ovojigri: Voroncov je time bio gotovo ušutkan i Hasan je ponovo morao prikriti zdvojnost.

- Plan se može izmijeniti - primijetio je naposljetku Voroncov,- Samo s Andropovljevim odobrenjem - podvukao je Rostov. - A moju podršku za promjenu

nećete dobiti.Voroncov je stisnuo usta. Mrzi Rostova, pomislio je Hasan; a i ja.- Pa dobro - dometnuo je Voroncov.Sve vrijeme koje je proveo u tajnoj službi Hasan je bio dio profesionalnog tima egipatske službe

KGB-a, čak i fedajina. Uvijek je bilo ljudi, iskusnih i odlučnih, koji su mu davali direktive, naredbe ipreuzimali krajnju odgovornost. Sad je, odlazeći iz sjedišta KGB-a u hotel, shvatio da je prepuštensam sebi.

Sam je morao pronaći neuhvatljivog i vještog čovjeka i otkriti njegovu najbolje čuvanu tajnu.Nekoliko dana bio je u panici. Vratio se u Kairo, ispričao Rastovljevu priču i pribavio egipatski

brod koji je Rostov tražio. Njegov problem stršao mu je pred očima poput gole stijene kojom se nemože popeti dok ne sagleda bar dio staze prema vrhu.

Nesvjesno je u svojoj prošlosti tražio načine i pristupe koji bi mu omogućili da se upusti u takav

pothvat, da djeluje samostalno.Morao je posegnuti daleko unatrag.Nekoć je Hasan bio posve drukčiji čovjek. Bio je imućan, gotovo aristokratski mladi Arapin

kojem je Svijet ležao pod nogama. Bio je uvjeren da može postići manje-više sve što zaželi, a to seuvjerenje i potvrđivalo. Otišao je studirati u Englesku, stranu zemlju, bez muke ušao je u engleskodruštvo ne mareći i čak ne pitajući što ljudi o njemu misle.

I tad je bilo trenutaka kad je morao učiti, ali mu je i to išlo lako. Jednom ga je neki kolega student,grof taj i taj, pozvao na ladanje da igraju polo.

Hasan nikad nije igrao polo. Raspitao se za pravila, neko vrijeme promatrao igru, uočavajućikako se drže palice, kako udaraju loptu, kako dodaju i zašto; potom se uključio. Bio je nespretan spalicom ali je jahao kao vjetar: igrao je sasvim dobro, neizm jerno uživao, a njegova je momčadpobijedila.

Sad, 1968, je rekao sebi: mogu postići što želim, ali koga ću nastojati nadmašiti?Odgovor je dakako bio: Davida Rostova.Rostov je bio nezavisan, samouvjeren, sposoban, blistav. Mogao je pronaći Dicksteina, čak i kad

se činilo da je pobijeđen, bez traga, u ćorsokaku. Dvaput je to učinio. Hasan se prisjetio: Pitanje. Zašto je Dickstein u Luxembourgu?Što mi znamo o Luxembourgu? Što tamo ima?Burza, banke, Evropsko vijeće, Euratom...Euratom! Pitanje. Dickstein je nestao. Kamo je mogao otići?Ne znam. Ali koga znamo tko će znati?Samo profesor Ashford u Oxfordu... Oxford! Rostovljev je pristup bio da ispita svaki djelić informacije, bilo koje informacije, bez obzira

kako beznačajne, da bi se dočepao cilja.Nevolja je bila u tome što su, činilo se, iskoristili sve djeliće informacija koje su imali. Onda ću pribaviti nove, pomislio je Hasan: mogu postići što zaželim. Rešetao je svoje pamćen je tragajući za svim čega se uspio sjetiti iz onog zajedničkog vremena u

Oxfordu. Dickstein je bio u ratu, igrao je šah, odjeća mu je bila bijedna...Imao je ma jku.Ali ona je umrla.Hasan nije nikad upoznao njegovu braću, sestre ili rođake. Sve je to bilo jako davno a ni tad nisu

bili osobito bliski.Međutim netko je drugi mogao znati nešto više o Dicksteinu: profesor Ashford.

Tako se Jasif Hasan iz zdvojnosti ponovo vratio u Oxford. Cijelim putem, u avionu iz Kaira, u taksiju od londonskog aerodroma do kolodvora Paddington, u

vlaku za Oxford i do male zeleno-bijele kuće na rijeci, razmišljao je o Ashfordu. Zapravo je preziraoprofesora. Možda je Ashford u mladosti bio avanturist, ali se preobrazio u slabića, političkuneznalicu, akademičara koji čak ženu nije uspijevao drža ti na uzdi. Čovjek ne može poštovati starogrogonju, a činjenica što Englezi nisu tako razmišljali samo je povećavala Hasanov prezir.

Brinuo se da bi Ashforda njegova slabost s nekom vrstom lojalnosti prema Dicksteinu kaoprijatelju i učeniku mogla priječiti da se uplete.

Pitao se da li da iskoristi činjenicu što je Dickstein Židov. Znao je iz vremena koje je proveo uOxfordu da je najtvrdokorniji antisemitizam u Engleskoj onaj u gornjim klasama: londonski klubovikoji još uvijek nisu primali Židove bili su u West Endu, ne u East Endu. Ali, Ashford je u tome bioiznimka. Volio je Bliski istok, a njegov je proarapski stav bio motiviran etički, ne rasno. Ne: takav bipristup bio pogrešan.

Naposljetku je odlučio da se posluži istinom; da ispriča Ashfordu zašto želi naći Dicksteina i dase nada kako će mu Ashford iz istih razloga htjeti pomoći.

Kad su se rukovali i natočili šeri, sjeli su u vrt i Ashford je upitao:- Što vas opet dovodi u Englesku?Hasan mu reče istinu.- Tražim Nata Dicksteina.Sjedili su uz rijeku u kutu vrta ograđenog živicom gdje je Hasan prije toliko godina ljubio

prelijepu Eilu. Taj ugao bio je zaštićen od listopadskog vjetra i tu je još grijalo ponešto jesenjegsunca.

Ashford je bio suzdržljiv, oprezan, bezizražajna lica.- Mislim da će najbolje biti ako mi kažete što se događa.Hasan je zamijetio da je profesor tokom ljeta napravio male ustupke modi. Pustio je zaliske i

dopustio da mu redovnički vijenac kose poraste, a ispod starog sakoa od tvida nosio je traperice saširokim kožnatim pojasom.

- Reću ću vam - izgovorio je Hasan s neugodnom pomisli da bi Rostov bio profinjeniji - alitražim vašu riječ da stvar neće ići dalje.

- Pristajem.- Dickstein je izraelski špijun.Ashfordove se oči suziše, ali nije ništa rekao.- Cionisti namjeravaju izraditi nuklearne bombe ali nemaju plutonija. Potrebna im je tajna

isporuka urana da bi u svojim reaktorima proizveli plutonij. Dicksteinov je zadatak da ukrade tajuran, a moj da ga spriječim u tome. Htio bih da mi pomognete.

Ashford je zurio u šeri, potom iskapio čašu.- Ovdje se radi o dva pitanja - rekao je, i Hasan shvati da će Ashford ovo tretirati kao

intelektualni problem, što je karakteristična obrana zastrašenog akademičara. - Prvo je, mogu li ja iline mogu pomoći; drugo, da li bi trebao ili ne. Ovo posljednje je važnije, mislim. Bar u moralnomsmislu.

Hasan je poželio da ga ščepa za vrat i prodrma.Možda to mogu, barem figurativno učiniti. Rekao je:

- Dakako da trebate. Vi vjerujete u našu stvar.- Nije to tako jednostavno. Od mene se traži da se umiješam u sukob dvaju naroda prema kojima

osjećam simpatiju.- Aii samo jedan ima pravo.- Stoga bih trebao pomoći onom ko ji ima pravo, a iznevjeriti onaj koji nema?- Naravno.- U tome ne postoji nikakav "naravno". Što ćete poduzeti kad i ako nađete Dicksteina?- Radim za egipatsku tajnu službu, ali sam odan, a vjerujem i vi, Palestini.Ashford nije zagrizao u meku.- Nastavite - rekao je neobavezno.- Moram saznati točno kad i gdje Dickstein namjerava ukrasti taj uran. - Hasan je oklijevao. -

Fedajini će doći tamo prije Dicksteina i ukrasti ga za sebe.Ashfordu su zablistale oči:- Zaboga! Kako sjajno.Samo što nije zagrizao, pomislio je Hasan. Boji se ali je i ushićen.- Lako je vama ovdje u Oxfordu biti lojalan Palestini, predavajući, odlazeći na skupove. Za one

od nas koji se tamo vani borimo za zemlju, stvari su malo drugači je. Ovdje sam da od vas zatražimnešto konkretno u vezi s vašim političkim stavom: da zaključite da li vaši ideali nešto doista znače.Tu ćemo vi i ja saznati da li vam arapska stvar predstavlja išta više od romantičnog koncepta. Ovo jetest, profesore.

- Možda imate pravo - rekao je Ashford.Imam te, obradovao se Hasan. Suza je odlučila priznati ocu da je zaljubljena u Nata Dicksteina. lsprva nije bila sigurna u sebe,

ne istinski. Ono nekoliko dana koje su zajedno proveli u Londonu bilo je ludo, sretno i zaljubljeno alije kasnije shvatila da takvi osjećaji mogu biti kratkotrajni. Odlučila je da ne donosi nikakavzaključak. Ponašat će se prirodno i vidjeti kako se stvari budu odvijale.

U Singaporeu se nešto dogodilo što je sve izmijenilo. Dva stjuarda iz posade bila su homići pa sukoristili samo jednu od dvije dodijeljene hotelske sobe; tako je posadi preostala druga soba dapriredi zabavu. Na zabavi je jedan od pilota poćeo udvarati Suzi. Bio je to inače tih, nasmiješenplavokos momak, nježne građe i otkačenog smisla za šalu. Sve su se stjuardese slagale da je vrlopoželjan. Prije bi Suza bez razmišljanja legla s n jim. Ali sad je rekla ne, zapanjivši cijelu posadu.Razmišljajući kasnije o tome zaključila je da više ne želi da je povaljuju.

Jednostavno joj se to zgadilo. Željela je samo Nathaniela. Bilo je to... bilo je pomalo kao kad jeizišao drugi Beatlesov album, i kad je prebrala hrpu ploča Elvisa, Roya Orbisona i Everly Brothersa,te shvatila da ih ne želi slušati, nisu je više privlačill, toliko puta ih je čula i sad je željela glazbuvišeg reda. Ovo je sličilo tome, samo još i više.

Dicksteinovo je pismo prevagnulo. Napisano bogzna gdje a bačeno na aerodromu Orly u Parizu.Svojim sitnim urednim rukopisom s pretjeranim petljama u slovu g i y istresao je srce na način

koji ju je još jače shrvao jer je dolazio od obično suzdržana čovjeka. Plakala je nad pismom.Željela je da može naći načina da sve to objasni ocu.Znala je da je protivnik Izraelaca. Dickstein je bio stari student i otac se iskreno obradovao kad

ga je ugledao. Bio je spreman preći preko činjenice da je nekadašnji student sada na neprijateljskojstrani.

Ali sad je namjeravala Dicksteina trajno uključiti u svoj život, kao člana obitelji. U pismu jerekao: "Žlim da to bude zauvijek", a Suza je bila nestrpljiva da mu odgovori: "Da, i ja tako želim."

Smatrala je da na Bliskom istoku obje strane griješe. Bijeda koju su trpjele izbjeglice bila jenepravedna i vrijedna samilosti, ali je držala da bi mogli prionuti i stvoriti sebi nove domove. Tonije lako, ali je lakše od ratovanja a prezirala je teatralno junačenje kojem toliki arapski muškarcinisu mogli odoljeti. S druge je strane bilo jasno da su cijelu prokletu kašu prvobitno zamijesilicionisti zauzevši zemlju koja je pripadala drugom narodu.

Njezin otac nije bio sklon takvom ciničnom gledištu jer je stvari vidio crno-bijelo, u čemu jeprelijep duh njegove žene stajao na strani pravde.

Bilo je to teško za n jega.Ona mu je već davno izbila iz glave san da će je jednog dana provesti crkvenom lađom u bijeloj

vjenčanici, ali je još povremeno govorio da bi se morala skrasiti i roditi mu unučicu. Pomisao da bimu unuče moglo biti Izraelac bila bi za njega strašan udarac.

Ipak, takvu cijenu čovjek plaća kad je roditelj, pomislila je Suza ulazeću u kuću. Viknula je: -Tata, stigla sam - skidajući ogrtač i kompanijsku torbu.

Nije se odazvao ali je njegova aktovka bila u predvorju: vjerojatno je u vrtu. Pristavila je kotlićda zagrije vodu, izišla iz kuhinje i pošla prema rijeci, tražeći u mislima prikladne riječi kojima će mupriopćiti vijest. Možda bi trebala početi s pričom o svom putu i postepeno prijeći...

Približavajući se živici začula je glasove.- I što ćete početi s njim? - pitao je očev glas.Suza je zastala ne znajući da li da se pokaže.- Slijedit ću ga - rekao je nepoznati glas. -Dicksteina ne smijemo ubiti dok se stvar ne okonča.Rukom je pokrila usta da priguši krik užasa.Potom se prestravljena okrenula i nečujno potrčala natrag u kuću. - Pa dobro, ako slijedimo metodu koju bismo mogli nazvati Rostovljevom, prisjetimo se svega

što znamo o Natu Dicksteinu - predložio je profesor Ashford.Radi kako god hoćeš, pomislio je Hasan, ah, zaboga, učini nešto.- Rođen je u londonskom East Endu. Otac mu je umro dok je još bio dječak. Što je s majkom?- I ona je umrla, prema našem dosjeu.- Ah. Ušao je u rat negdje 1943, mislim. Uostalom, na vrijeme da sudjeluje u iskrcavanju na

Siciliju. Ubrzo zatim je zarobljen, negdje na pola puta prema sjeveru, ne sjećam se imena mjesta.Govorkalo se, toga se jamačno sjećate, da je u koncentracionim logorima zlo prošao budući da jeŽidov. Poslije rata došao je ovamo. On...

- Sicilija - prekinuo ga je Hasan.- Da?- U njegovu dosjeu spominje se Sicilija. Navodno je bio upleten u krađu brodskog tereta oružja

naši su ljudi kupili oružje od jedne od bandi Sicilijanaca.- Ako vjerujemo onom što pišu novine – rekao je Ashford - na Siciliji postoji samo jedna banda

kriminalaca.- Naši ljudi sumnjaju da su otmičari Sicilijancima platili za točne informacije o kretanju tereta.

- Zar nije on na Siciliji spasio život onom čovjeku?Hasan se pitao o čemu Ashford govori. Ali svladao je nestrpl jivost. Neka lupa.- Spasio ŽlVOT?- Nekom Amerikancu. Zar se ne sjećate? Nisam to zaboravio. Dickstein je doveo tog čovjeka

ovamo. Nekakvog grubog američkog vojnika. Taj mi je pričao cijeli događaj, baš tu u kući. Evo, većsmo bliže. Morali ste sresti tog čovjeka, bili ste ovdje tog dana, zar se ne sjećate?

- Ne mogu potvrditi - promrmljao je Hasan. Bio je zbunjen... vjerojatno se tad u kuhinji vrtio okoEile.

- Bilo je... uznemirujuće - rekao je Ashford.Zurio je u vodu koja je polagano tekla; dok mu se sjećanje vratilo dvadeset godina unatrag a lice

načas zasjenilo tugom, kao da se sjetio svoje žene. Potom je rekao: - Tu smo bili svi okupljeni,profesori i studenti, vjerojatno raspravljajući o atonalnoj glazbi ili egzistencijalizmu s čašama šerijau ruci kad je ušao krupni vojnik i počeo pričati o snajperima, tenkovima, krvi i smrti. Sve je toizazvalo istinsku zebnju; stoga se svega tako jasno i sjećam.

Pričao je da mu je obitelj sa Sicilije i da su njegovi rođaci častili i slavili Dicksteina zato što muje spasio život. Jeste li rekli da je neka sicilijanska banda obavijestila Dicksteina o brodskom teretuoružja?

- To je moguće.- Možda ih nije morao podmititi.Hasan je stresao glavom. Bio je to podatak iz kojeg bi Rostov uspio nešto izvući. Ali kako da ga

on upotrijebi?- Ne vidim kako bi nam ovo moglo koristiti -rekao je naglas. - Kako bi tako davna Dicksteinova

otmica mogla biti povezana s mafijom?- Mafija - prisjetio se sad Ashford. - Tu sam riječ tražio. A ime tom čovjeku bilo je Cortone.

Tony Cortone... ne, Al Cortone iz Buffaloa. Rekoh vam da pamtim svaku pojedinost.- Ali gdje je veza? - nestrpljivo je pitao Hasan.Ashford je slegnuo ramenima.- Jednostavno ova. Dickstein je već jednom ranije koristio Cortonea da od sicilijanske mafije

dobije pomoć za pljačku oružja na Sredozemlju.Ljudi ponavljaju svoju mladost, znate. Mogao bi to i sad ponoviti.Hasan je počeo uviđati: spoznaja je rađala nadu. Bila je to tek pretpostavka, izdaleka ispal jen

hitac, ali razložan. Postojale su istinske šanse da još sustigne Dicksteina.Ashford je činilo se bio zadovol jan sobom.- Lijep spekulativni izvod. Volio bih da ga mogu objaviti s fusnotama.- Možda imate pravo - rekao je Hasan zamišljeno.- Zahladilo je, vratimo se u kuću - predložio je profesor.Dok su se vraćali kroz vrt Hasan je letimice pomislio kako nije naučio da bude poput Rostova;

samo je u Ashfordu našao zamjenu. Možda je njegove nekadašnje ponosne nezavisnosti zauvijeknestalo. Bilo je u tome nečeg nemuževnog. Pitao se da li i ostali fedajini osjećaju slično, i je li torazlog što su tako krvožedni.

Ashford je rekao:- Nevolja je da Cortone neće htjeti ništa odati, bez obzira zna li što.- Bi li rekao vama?

- Zašto? Jedva da bi me se sjetio. Da je Eila živa, mogla bi otići tamo i nešto mu napričati...- E, pa - Hasan je želio da Eilu ne miješaju u ovaj razgovor. - Morat ću sam pokušati.Ušli su u kuću. U kuhinji su ugledali Suzu; zatim su se zgledali i znali da imaju rješenje.Do dolaska muškaraca u kuću Suza se gotovo uspjela uvjeriti da je u vrtu pogrešno čula misleći

da govore o ubojstvu Nata Dicksteina. Sve je to bilo nestvarno: vrt, rijeka, jesenje sunce, profesor injegov gost... ubojstvu tu nije bilo mjesta, cijela je pomisao bila fantastična poput sjevernogmedvjeda u saharskoj pustinji. Osim toga se njezina zabuna mogla dobro psihološki objasniti:namjeravala je reći da voli Dicksteina i plašila se kako će on to prihvatiti. Freud bi vjerojatnopredskazao da bi u tom trenutku mogla zamisliti kako otac želi ubiti njezina ljubavnika.

Zato što je gotovo povjerovala u sve to, uspjela se srdačno nasmiješiti i reći:- Tko želi kave? Upravo sam skuhala svježu.Otac ju je poljubio u obraz.- Nisam znao da si se vratila, srce.- Ovaj tren, baš sam te htjela potražiti. – Zašto pričam laži?- Ne poznaješ Jasifa Hasana. Bio je moj student dok si još bila mala.Hasan joj je poljubio ruku, i zinuo u nju kao i svi koji su poznavali Eilu.- Prekrasni ste kao što vam je bila i majka - rekao je ne laskajući, ni udvorno, već začuđeno.- Jasif je bio ovdje prije nekoliko mjeseci, ubrzo nakon što nas je obišao njegov nekadašnji

kolega Nat Dickstein. Mislim da si tada bila tu, ali ne i kad je Jasif došao.- Je li to na neki način u ve... vezi? - upitala je i u sebi proklela što joj se glas prepuknuo.Obojica su se zgledala, a otac je odgovorio:- Zapravo jest.Tad je znala da nije pogrešno čula; zaista su se spremali ubiti jedinog čovjeka kojeg je u životu

ljubila. Suze su joj navrle pa se okrenula i zabavila oko šalica i tan jurića.- Želio bih da nešto učiniš, srce - rekao je otac. -Nešto vrlo značajno za spomen svoje majke.

Sjedni.Udahnula je duboko i s jela sučelice ocu.- Hoću da pomogneš Jasif u da pronađe Nata Dicksteina - rekao je.Od tog je trenutka zamrzila oca. Osjetila je iznenada tog časa da je njegova ljubav prema njoj

neiskrena, da nikad nije u njoj gledao samosvojno biće, nego se njome koristio kao i njezinommajkom.

Nikad se više neću brinuti o njemu, služiti mu; nikad više pitati kako se osjeća, je li osamljen, štomu treba... Shvatila je u tom istom trenu da je i majka jednom morala doći do istog zaključka. Onaneće učiniti što i Eila, i prezirati ga.

- U Americi postoji čovjek koji možda zna gdje je Dickstein. Hoću da odeš tamo s Jasifom i da,ga pitaš - nastavio je otac.

Nije odgovorila. Hasan je njeno bezizražajno lice shvatio kao neshvaćanje pa je počeoobjašnjavati.

- Vidite, taj je Dickstein izraelski agent koji radi protiv našeg naroda. Moramo ga spriječiti.Cortone, čovjek u Buffalou, mu možda pomaže, a ako je tako tad neće htjeti surađivati s vama.Možete mu reći da ste vi i Dickstein 1jubavnici.

- Ha-ha! - Suzin je smijeh bio pomalo histeričan te se ponadala da će ga pogrešno shvatiti.Sabrala se i uspjela smiriti, sjediti mirno bezizražajna lica, dok su joj pričali o žutoj pogači i čovjeku

na Coparelliu, i radioodašiljaču na Strombergu, i Mahmudu i njegovom planu za otmicu, te koliko bisve to značilo za palestinski pokret; pri kraju je priče posve zanjemila, nije se morala više pretvarati.

- Dakle, draga, hoćeš li pomoći? Hoćeš li to učiniti?Uspjela se savladati s naporom koji ju je zapanjio i nasmiješiti srdačnim smiješkom stjuardese.Ustala je i rekla:- To je previše za tako kratko vrijeme, zar ne?Razmislit ću o tome u kadi.Dok je ležala u vrućoj vodi iza zaključanih vrata sve joj je postupno postalo jasno.To je dakle Nathaniel morao izvršiti Prije njhova ponovnog viđenja: ukrasti brod. A zatim, rekao

je, neće skinuti oči s nje deset ili petnaest godina. Možda to znači da će se povući s posla.Ali, dakako, nijedan njegov plan neće uspjeti jer neprijatelji znaju sve. Taj Rus se sprema

potopiti Natov brod, Hasan prvi doći do njega i oteti ga, zatim zaskočiti Nata. U oba slučajaDickstein je u opasnosti; u oba slučaja ga žele uništiti. Suza bi ga mogla upozoriti.

Kad bi samo znala gdje je!Kako su malo ona dvojica u prizemlju znala o njoj! Hasan je jednostavno pretpostavljao, poput

pravog arapskog muškog šoviniste, da će ona izvršiti što god joj narede. Otac je pretpostavljao da ćestati na stranu Palestinaca zato što je i on stao, a on je mozak obitelji. Nikad nije znao što njegova kćimisli, a takav je bio i sa ženom. Eila ga je uvi jek mogla lako prevariti; nikad nije posumnjao damožda nije onakva kakvom se prikazuje.

Kad je Suza shvatila što bi trebala učiniti, ponovo se užasnula.Ipak, postojao je način da možda pronađe Nathaniela i upozori ga."Naći Nata" to su i oni od nje tražili.Znala je da bi ih mogla obmanuti jer su pretpostavljali da je uz njih.Mogla je, znači, izvesti što su tražili. Naći Nata i tad ga upozoriti.Bi li time pogoršala stvari? Da bi ga ona mogla naći, morala je njih dovesti do njega. Ali ako ga

Hasan i ne nađe, Nata ugražavaju Rusi.Bude li upozoren na vrijeme, mogao bi izmaknuti opasnostima.Možda bi se mogla otresti Hasana prije nego što nađe Nata.Što joj preostaje? Čekati, nastaviti kao da se ništa nije dogodilo, nadati se telefonskom pozivu

koji možda nikad neće doći...Shvatila je da je na ovakvo razmišljan je djelomice tjera i želja da vidi Dicksteina, a djelomice

pomisao da bi u otmici mogao poginuti, da joj je to možda posljednja prilika. Ali bilo je i dobrihrazloga; ako se ne pokrene, Hasanu će otežati akciju, a preostaju još Rusi i njihovi planovi.

Donijela je odluku. Pretvarat će se da radi s Hasanom kako bi mogla pronaći Nathaniela.Bila je neobično radosna. U stupici a opet slobodna; podvrgla se očevoj volji, ali je osjećala da

mu se naposljetku oprla. Ma što se desilo, ona odsad pripada Nathanielu.Istodobno se jako bojala.Stupila je iz kade, obrisala se, odjenula te sišla dolje da im saopći dobru vijest. U četiri sata u jutro, 16. studenog 1968, Coparelli je pristao u Vlissingenu na nizozemskoj obali i

uzeo na palubu lučkog pilota da ga provede kroz kanal Westerschelde do Antwerpena. Za četiri sata,na ulazu u luku, na palubu se popeo drugi pilot da brod provede kroz dokove. Iz glavne luke proklizioje s zastavom Royers, duž Sueskog kanala, ispod Sibirskog mosta u dok Kattendijk, gdje se ukotvio.

Nat Dickstein je promatrao njegov dolazak. Kad je ugledao brod koji polagano ulazi i pročitao nanjemu ime Coparelli, sjetio se limenih bačava sa žutom pogačom kojim će ubrzo ispuniti njegovuutrobu. Obuzeo ga je čudan osjećaj, nalik onom koji ga je preplavio kad je gledao Suzino golotijelo... da, gotovo nalik pohoti.

Svrnuo je pogled s veze br. 42 na željezničku prugu što je tekla gotovo uz sam rub keja. Naprijedje stajao vlak od jedanaest vagona s lokomotivom. Deset vagona bilo je ispunjeno s pedeset jednomdvjestolitarskom bačvom zalemljena poklopca, plaštu ispisanom štampanim slovima PLUMBAT, ujedanaestom je vagonu bilo samo pedeset bačava.

Stajao je tako blizu tim bačvama, tom uranu. Mogao je prići i dotaknuti vagone. To je već učiniotog jutra i pomislio: zar ne bi bilo sjajno napasti luku helikopterima s izraelskim komandosima ijednostavno ukrasti materijal.

Coparelli je trebao brzo otploviti. Lučke su vlasti bile doduše uvjerene da je rukovanje žutompogačom neopasno, ali ipak nisu željele da im takav teret ostane u luci ma i tren više nego što budepotrebno. Jedan kran je već bio pretrpavan da utovari bačve u brod. Ipak su se prije utovara moraleposvršavati neke formalnosti.

Prvi kojeg je Dickstein vidio gdje se penje na brod bio je zastupnik brodovlasnika. Morao jeplatiti pilotima i uzeti od kapetana popis posade za lučku policiju.

Drugi se na brod popeo Josef Cohen. Morao je kurtoazno obići klijenta. Cohen će kapetanupredati bocu viskija i popiti čašicu s njim i predstavnikom brodovlasnika. Osim toga, ponio je snopićkarata za besplatan ulaz i piće u najboljem noćnom lokalu grada. Te će karte kapetan razdijelitioficirima. Cohen će usput saznati i ime strojarskog inženjera. Dickstein je predložio da Cohen zatražipopis posade i zatim odbroji besplatne ulaznice za svakog oficira po jednu.

Bez obzira kako je to izveo, uspio je. Kad je Cohen sišao s broda i prešao kej na putu u svoj ured,prošao je mimo Dicksteina te je i ne usporivši, prošaptao:

- Strojar se zove Sarne.Dizalica je puštena u pogon tek poslije podne i lučki radnici počeše trpati bačve u trt skladišna

prostora Coparellia, Svaka se tona morala pojedinačno utovariti i u unutrašnjosti broda učvrstitiklinovima. Kako se i očekivalo, utovar tog dana ni je završen.

Navečer je Dickstein posjetio navedeni noćni lokal. Za barom, nedaleko telefona, sjedila jezapanjujuća žena tridesetih godina, crne kose i dugačka, aristokratska lica, ponešto bahata izraza..Bila je u elegantnoj crnoj haljini koja je isticala uzbudljive noge, i visoke, okrugle grudi. Dicksteinjoj je gotovo nezamjetno kimnuo, ali je nije oslovio. Sjedio je u kutu, rukama obuhvatio čašu piva,nadajući se da će pomorci uskoro stići. Morali su doći. Zar su pomorci ikad odbili besplatno piće?

Nisu.Noćni se lokal počeo puniti. Dvojica su ženi u crnoj haljini predložila nešto nepristojno, ali je

ona obojicu otjerala i tako im dala na znanje da nije ovdje noćna dama. Oko devet sati Dickstein jeizišao u predvorje i odatle telefonom nazvao Cohena.

Prema dogovoru, Cohen je pod nekom izlikom nazvao kapetana Coparellija i doznao da su svioficiri osim dvojice uzeli besplatne ulaznice. Iznimke su bile sam kapetan koji je morao obavitiadministrativne poslove, i radiotelegrafist, novi čovjek, najmljen u Cardiffu pošto je Lars slomionogu. A taj je bio prehlađen.

Tad je Dickstein nazvao broj lokala u kojem se nalazio. Zamolio je da pozovu gospodina Sarneakojise, kako je čuo, nalazi u baru. Dok je čekao, čuo je kako konobar izvikuje Sarneovo ime; glas se

dvostruko čuo: izravno iz bara i kroz nekoliko milja telefonskih kablova. Naposljetku se netko javiona. telefon.

- Da? Halo? Na telefonu Sarne. Tko je tamo?Halo?Dickstein je objesio slušalicu i brzo se vratio u bar. Pogledao je prema telefonu uz tezgu. Žena u

crnoj haljini ćaskala je s krupnim, plavokosim tridesetogodišnjakom preplanula lica kojeg jeDickstein tog dana već vidio na keju. To je dakle bio Sarne.

Žena se smješkala Sarneu. Osmjehivala ljubazno, što je svakog muškarca moralo očarati kad jepažljivije pogleda. U srdačnom osmijehu otkrivala je pravilne zube iza nacrvenjenih usnica,poprativši to snenim dizanjem kapaka koje nije odavalo da je to vježbano tisuću puta pred zrcalom.

Dickstein je opčarano promatrao. Nije pojma imao kako se takve stvari odvijaju, kako se tomuškarci dogovaraju sa ženama i obrnuto, još mu je bilo manje jasno kako žena može odabratimuškarca a da on istodobno vjeruje kako je on odabrao nju.

I Sarne je očigledno imao šarma. Kesio se tako vragolasto i mladenački da je djelovao desetgodina mlađe. Rekao joj je nešto a ona se nastavila smješkati. Zatim je zakrzmao kao čovjek koji bićaskao i dalje ali mu ne pada napamet o čemu. Na Dicksteinov užas okrenuo se da ode.

Ali žena je bila, dorasla situaciji. Dickstein nije morao brinuti. Dotakla je rukav Sarneovablejzera i on se ponovo okrenuo k njoj. Odjednom je držala cigaretu u ruci a Sarne se tapšao podžepovima tražeći šibice. Očigledno nije bio pušač. Dickstein bi bio najrađe zastenjao. Ali žena jeizvukla upaljač iz večernje torbice koja je ležala ispred nje na baru i pružila ga Sarneu. Oficir jojpripali. Dickstein sad nije mogao otići. Progurao se do šanka i stao iza Sarnea koji je gledao u ženu.Dickstein naruči još jedno pivo.

Žena je imala ugodan glas koji je pozivao, a sad je ubacila u igru sve svoje umijeće.- To mi se stalno događa - rekao je Sarne.- Mislite telefon? - upitala je žena.Sarne je kimnuo.- Problemi sa ženama. Mrzim ih. Cijelog života žene donose jad i nevolje. Volio bih da sam

homoseksualac.Dickstein je bio zatečen. Što on tu priča? Misli to ozbiljno? Zar joj daje košaricu?-Pa zašto niste? - upitala je.- Muškarci mi ništa ne znače.- Postanite redovnik.- Vidite, imam još jedan problem: neutaživ seksualni apetit. Stalno mi treba, često više puta u

jednoj noći. To je zaista krupan problem. Hoćete h još što popiti?Aha, to je bila samo zamka. Kako je to samo smislio? Dickstein je pretpostavljao da se pomorci

stalno služe takvim trikovima. Svaki je među njima jamačno stručnjak na tom polju.Tako se nastavilo. Dickstein se morao diviti vještini kojom je žena vukla Sarnea za nos puštajući

ga da povjeruje kako je inicijativa u njegovim rukama. Pričala mu je da je u Antwerpenu samo prekonoći i da je u dobrom hotelu unajmila sobu.

Uskoro je predložio da popiju šampanjca, ali je ovaj u lokalu bi jedna splačina, te se ne možeusporediti s onim koji će možda dobiti u kakvom hotelu, u njezinu, na primjer.

Izišli su iz kluba kad je počeo program. Dicksteirn je bio zadovoljan. Sve dosad je dobro teklo.Deset minuta promatrao je plesačice koje su dizale noge i zatim izišao.

Najmio je taksi do hotela i stubištem se popeo do sobe. Tu je stajao uz spojna vrata susjednesobe.

Čuo je ženski hihot i tihi Sarneov glas.Dickstein je sjeo na krevet da pregleda plitki cilindar. Brzo je okrenuo pa zatvorio pipac i osjetio

oštar, slatkasti miris. Nije ga omamio. Pitao se koliko toga treba udahnuti da bi plin počeo djelovati.Nije stigao temeljito iskušati spravu.

Glasovi iz susjedne sobe su se pojačali. Dickstein se zbunio. Pitao se koliko je Sarne još trijezan.Hoće li se htjeti vratiti na brod čim obavi posao sa ženom? To bi bilo nezgodno. Značilo bi da bi

se morao s njim rvati po hodnicima - vrlo neprofesionalno i rizično.Dickstein je čekao, napet, zbunjen, nemiran.Žena je bila u vješta svom poslu. Znala je da Dickstein želi da Sarne zaspe i nastojala ga dobro

iscrpsti.Činilo se da toj gimnastici nema kraja.Bila su prošla dva sata u noći kad je pokucala na spojna vrata. Šifra je bila tri polagana kucaja

ako je zaspao, šest brzih ako se spremao otići.Pokucala je triput, polagano.Dickstein je otvorio vrata. Potiho je ušao u susjednu sobu s plinskim cilindrom u jednoj, a

maskom za lice u drugoj ruci.Sarne je ležao nauznak, gol, zamršene plave kose, razjapljenih usta, sklopljenih oči ju. Tijelo mu

je izgledalo atletski i jako. Dickstein je prišao i osluhnuo disanje. Mornar je udahnuo, pa izdahnuo akod sljedećeg udisaja Dickstein je otvorio pipac i poklopio maskom nos i usta spavača.

Sarne je širom otvorio oči. Dickstein pritisnu masku još jače. Pol udisaja: neshvaćanje uSarneovim očima. Dah se pretvorIo u krkljaj i Sarne otkloni glavu, ali ne uspjevši oslabitiDicksteinov pritisak, poče njome klatiti amo-tamo. Dickstein se laktom oslonio na pomorčeva prsa.pomislivši: zaboga, ovo ide prepolagano!

Sarne je izbacio zrak. Nedoumica u očima pretvorila se u strah i paniku. Ponovo je udahnuo da bise mogao snažni je otimati. Dickstein je već htio pozvati ženu da mu ga pomogne pridržati. Ali drugije udisaj postigao svrhu: otpor je slabio; kapci zatreptaše i sklopiše se. Do kraja drugog udisajastrojar je pao u san.

Sve to potrajalo je nepune tri sekunde i Dicksteinu je odlanulo. Sarne se vjerojatno ničega neće nisjećati. Upumpao mu je još malo plina, da se osigura, potom je ustao.

Pogledao je ženu. Imala je na sebi cipele, čarape i pojas za čarape; ništa drugo. Bila je raskošna.Uhvatila je njegov pogled i raširila ruke, nudeći se: na vašu službu, gospodine. Dickstein je

stresao glavom sa žalnim osmijehom koji je samo djelomice bio nježan.Sjeo je na stolac uz krevet i promatrao je dok se odijevala: kao paučinu tanke gaćice, mekani

prslučić, nakit, haljinu, ogrtač, torbicu. Prišla mu je a on joj je pružio 8.000 guldena. Poljubila ga je uobraz i zatim spremila novčanice. Otišla je bez riječi.

Dickstein je prišao prozoru. Tren kasnije prepoznao je reflektore njezina sportskog automobilakoji se provezao duž hotelskog pročelja i skrenuo u smjeru Amsterdama.

Sjeo je da čeka. Uskoro mu se pridrijemalo.Prešao je u svoju sobu i od posluge naručio kavu.Ujutro je nazvao Cohen i saopćio mu da prvi oficir Coparellija traži svojeg inženjera po svim

barovima, bordelima i krčmama Antwerpena.

U 12.30 Cohen se ponovo javio. Nazvao ga je kapetan da mu kaže kako je teret utovaren a njegovse strojarski inženjer izgubio.

- Kapetane, danas je vaš sretan dan – odgovorio mu je agent.U 14.30 je Cohen izvijestio da je osobno prisustvovao odlasku Dietera Kocha s mornarskom

vrećom preko ramena na brod Coparrelli.Dickstein je Sarneu, kad god se počeo meškoljiti, dao malo plina. Posljednju dozu dao mu je

idućeg jutra oko 6 sati, potom je platio obje sobe i nestao.Kad se Sarne naposljetku probudio, ustanovio je da je žena s kojom je spavao otišla bez

pozdrava- Ustanovio je da je i strašno izgladnio.U toku jutra otkrio je da nije prespavao jednu noć, kako je mislio, nego dvije i cijeli dan. U

podsvjesti ga je mučio osjećaj da je zaboravio nešto neobično, ali nikad nije saznao što se s njimdogađalo u ta dvadeset četiri sata.

U međuvremenu, u nedjelju 17. studenog Coparelli je isplovio.

14.

Suza je zapravo trebala nazvati bilo koju izraelsku ambasadu i ostaviti poruku za Dicksteina.Ta joj je misao pala na pamet sat kasni je pošto je ocu obećala da će pomoći Hasanu. Baš je

pakirala kovčeg, i smjesta je dignula slušalicu u spavaćoj sobi da od Informacija dozna broj. Ali jeuto ušao otac i upitao koga zove. Odgovorila je da je htjela nazvati aerodrom te se on ponudio toobaviti.

Otad je stalno vrebala priliku da neopazice nazove, ali joj se takva nije pružila. Hasan se nijeodvajao od nje. Odvezli su se na aerodrom, uhvatili avion, prešli na Kennedyju u avion za Buffalo, iotišli ravno u Cortoneovu kuću.

Za vrijeme puta zdušno je zamrzila Hasana.Neprestano se neodređeno hvalisao svojim zaslugama za fedajine. Smijuljio se lukavo i polagao

joj ruku na koljeno; nabacio je kako su on i Eila bili više od prijatelja i da bi to isto želio biti saSuzom.

Rekla mu je da Palestina neće postati slobodnom dok njezine žene ne budu slobodne i da arapskimuškarci treba da nauče razliku između muškog i svinjskog ponašanja. To ga je ušutkalo.

Imali su teškoće u pronalaženju Cortoneove adrese Ona se ponadala da je neće uspjeti naći, ali sunaposljetku pronašli vozača taksija koji je poznavao kuću. Suzu su iskrcali, a Hasan je odlučio čekatiu taksiju pola milje niz cestu.

Kuća je bila golema, okružena visokim zidom, sa stražama na ulazu. Suza je rekla da tražiCortonea i da je prijateljica. Nata Dicksteina.

Mnogo je razmišljala što da kaže Cortoneu: da mu ispriča cijelu ili samo djelomičnu istinu?Recimo da je znao ili mogao saznati gdje je Dickstein: Zašto bi to povjerio njoj? Reći će mu da jeDickstein u opasnosti, da ga mora naći i upozoriti ga. Zašto bi joj Cortone povjerovao? Šarmirat ćega, znala je to postići s muškarcima njegove dobi, ali će on ipak ostati sumnjičav.

Suza bi najradije Cortoneu sve otkrila: da traži Nata da bi ga upozorila, ali da je istodobnonjegovi neprijatelji koriste kao mamac te da je Hasan čeka u taksi ju pola milje niz cestu. Ali tad jojzacijelo ništa ne bi odao.

Teško joj je bilo da jasno misli. U svemu je bilo toliko laži i dvostrukih prevara a uz to jeprevladavala želja da vidi Nathaniela i osobno s njim razgovara.

Još nije donijela nikakve odluke kad su joj stražari otvorili vrata na ogradi i pošljunčanomstazom poveli je do kuće. Bila je to lijepa kuća ali unutra pretrpana kao da ju je arhitekt velikodušnoopremio a vlasnik joj još po svojem izboru dodao gomilu skupocjenog kiča. Činilo se da se tudavrzma mnogobrojna posluga. Jedan sluga odveo je Suzu gore jer je gospodin Cortone doručkovao usvojoj spavaonici.

Cortone je sjedio za malim stolom i trpao u sebe jaja i pržene krumpiriće. Bio je debeo i potpunoćelav. Suza ga se nije sjećala iz vremena kad je došao u Oxford, ali tad mora da je izgledao posvedrukčije.

Pogledao ju je, potom ustao s užasom na licu i povikao:- Zaboga, uopće niste ostarili! - Pritom mu je zalogaj zalutao u dušnik te je stao kašljati i gušiti se.Sluga je zgrabio Suzu s leđa i bolno joj savio ruke; ali ju je zatim pustio i pritrčao Cortoneu da ga

pljesne po leđima.- Što ste to učinili? - zaurlao je na nju. - što ste učinili, zaboga?

Na neobičan način taj joj je smiješni ispad pomogao da se malo smiri. Nije se mogla bojatičovjeka koji se tako preplašio nje. Sabrala se, sjela za njegov stol i utočila sebi kave. Kad je Cortoneprestao kašljati, objasnila je:

- Ona mi je bila majka.- Zaboga - rekao je Cortone. Zakašljao je još jednom, potom otpustio slugu i ponovo s jeo. –

Tako ste joj nalik, dovraga, da sam se nasmrt prepao. -Stisnuo je oči, sjećajući se. - Godine 1947.bilo vam je četiri ili pet godina?

- Tako je.- Dovraga, sjećam vas se, imali ste mašnu u glavi. A sad ste se upustili s Natom.- Znači, bio je ovdje. - Srce joj je za igralo odsreće. Letjeli su prvim razredom. Cortone drukčije i nije htio. Poslije jela Suza je ustala i pošla u toalet.

Virila je kroz zastor u ekonomsku klasu, nadajući se uzaludno jer se smjesta razočarala: Hasanovobudno lice zurilo je u nju iznad redova naslona.

Zašla je u međuprostor i obratila se glavnom stjuardu povjerljivim glasom.- Imam problem - rekla je. - Trebala bih nešto javiti prijatelju ali se ne mogu maknuti od svojeg

oca, Talijana, koji traži da nosim djevičanski pojas dok ne navršim dvadeset jednu. Biste li moglinazvati izraelski konzulat u Rimu i ostaviti poruku za čovjeka po imenu Nathaniel Dickstein? Samoporučite da mi je Hasan sve rekao, te da on i ja dolazimo k njemu. - Dala mu je novaca za telefon,daleko previše, bila je to zapravo napojnica. Zapisao je poruku i obećao je predati.

Vratila se Cortoneu.- Loša vijest - rekla mu je. - Jedan Arapin u ekonomskoj klasi. Vjerojatno prati nas.Cortone je opsovao, potom rekao neka ne brine jer će se tog čovjeka kasnije otarasiti. Suza je

pomislila: Za boga, što sam učinila? Iz velike kuće na stijenama Dickstein je sišao na žal vijugavim stepeništem, usječenim u kamen.Zagazio je plićakom prema motornom čamcu koji je čekao, uskočio u njega i kimnuo čovjeku za

kormilom.Motor je zagrmio i čamac pojuri kroz valove ka pučini. Sunce tek što je zašlo. U posljednjem

odsjaju svjetla, oblaci su se gomilali na nebu, prekrivajući zvijezde čim bi se po javile. Dickstein jeutonuo u duboke misli, mozgajući što još nije obavio, kakve bi mjere opreza još mogao poduzeti, kojepropuste još ispraviti. Uvijek iznova rešetao je pitanja poput čovjeka koji je naizust naučio važangovor i nastoji da bude još bolji.

Ispred njih iskrsla je visoka sjenka Stromberga i kormilar u zapjenjenom luku zaustavi uz bok,gdje su do razine mora bile spuštene ljestve od užeta. Dickstein se uspenjao na palubu.

Kapetan se rukovao i predstavio. Poput svih oficira na Strombergu, i on je bio posuđen odizraelske mornarice.

Prošetali su palubom.- Imate li kakvih problema, kapetane? – upitao je Dickstein.- To nije dobar brod - požalio se kapetan, polagan je, nespretan i star. Ali smo ga dotjerali koliko

se dalo.Koliko je Dickstein mogao razabrati u polumraku, Stromberg je bio u boljem stanju nego njegov

blizanac Coparelll u Antwerpenu. Bio je čist, i sve je na palubi bilo u najboljem redu.Popeli su se na most, pregledali jake radiouređaje, zatim se spustili u kantinu gdje je posada

dovršavala večeru. Obični mornari su, za razliku od oficira, svi bili agenti Mossada, s malopomorskog iskustva. S nekima od njih Dickstein je već radio. Uočio je da su svi barem deset godinamladi od njega. Svi bistra pogleda, dobro građeni, odjeveni u neobičnu kombinaciju traperica i kodkuće ispletenih džempera; sve žilavi, raspoloženi, dobro izvježbani momci.

Dickstein je uzeo šalicu kave i s jeo za stol. Po činu je bio daleko iznad tih ljudi ali u izraelskimvojnim snagama se nije mnogo gledalo na činove, a u Mossadu još manje. Četvorica za stolomkimnula su i pozdravila. Ish, smrknuti Izraelac tamne puti, rođen u Palestini, primijetio je:

- Vrijeme se mijenja.- Ne pričaj koješta. Naumio sam preplanuti na ovom krstarenju - rekao je Feinberg, mršavi

Njujorčanin pepeljaste kose, pristala lica s trepavicama na kojima bi mu pozavidjele žene. Nazvatitakav zadatak "krstarenjem" bila je već uvriježena šala. U vijestima koje im je Dickstein ranije dao,rečeno je da će Coparelli biti gotovo napušten kad ga preuzmu. "Ubrzo nakon što prođe krozGibraltarski prolaz", rekao im je, "strojevi će mu zakazati. Šteta će biti takva da se ne može popravitina moru.

Kapetan će to javiti vlasniku, a vlasnik smo sada mi. Po naoko sretnoj okolnosti, u blizini će sezateći drugi naš brod. To je Gil Hamilton, sad ukotvljen s druge strane zaljeva. Prići će Coparelliju ipreuzeti cijelu posadu osim inženjera stroja. Potom će otići s poprišta u najbližu luku gdje će posadaCoparellija biti isplaćena i opskrbljena putnim kartama za povratak kući vlakom."

Imali su cijeli dan da razmisle o izloženom planu i Dickstein je očekivao pitan ja. Sad je LeviAbbas, onizak, zbijen čovjek "građen poput tenka i jednako tako lijep", kako ga je opisao Feinberg,upitao:

- Niste nam rekli kako to da će na Coparelliju doći do kvara kad to vi zaželite.- Znaš li Dietera Kocha iz mornaričke tajne službe? - upitao je Dickstein srčući kavu.Feinberg ga je poznavao.- On je glavni strojar na CoparellijuAbbas je kimnuo.- Tad znamo da ćemo Coparelli moći popraviti. Znamo što će se tamo pokvariti.- Točno.Abbas je nastavio.- Preko imena Coparrelli ispišemo Stromberg zamijenimo brodske dnevnike, potopimo stari

Stromberg i otplovimo na Coparelliju, preimenovanom u Stromberg s teretom u Haifu. No zašto nebismo pretovarili teret s jednog broda na drugi?

Imamo dizalice.- Prvobitno sam tako planirao - protumačio je Dickstein. - Bilo je previše rizično. Nisam mogao

jamčiti da bi to bilo izvedivo, osobito po burnom moru.- Još uvijek to možemo učiniti ako potraje mirno vrijeme.- Da, ali sad kad imamo identične blizance lakše im je izmijeniti imena nego teret.Ish reče neraspoloženo:- Uostalom, lijepo vrijeme neće potrajati.

Četvrti za stolom bio je kratkoošišan mladac Porush, s prsima poput pivske bačve, slučajnoAbbasov šurjak.

- Ako je sve to tako jednostavno, što onda mi tu tražimo?Dickstein mu odgovori:- Trčao sam po svijetu šest mjeseci da sve ovo uštimam. Jednom ili dvaput sudario sam se s

ljudima iz protivničke strane, što je bilo neizbježna Ne vjerujem da znaju što radimo, ali ako znajumožda će nam se pružiti prilika da utvrdimo kako smo, žilavi.

Jedan od oficira ušao je s komadom papira u ruci i prišao Dicksteinu.- Radiogram iz Tel Aviva, gospodine. Coparelli je upravo prošao Gibraltarom.- To smo čekali - rekao je Dickstein, ustajući. -Krećemo u zoru. Suza Ashford i Al Cortone promijenili su avione u Rimu i stigli na Siciliju rano u jutro. Na

aerodromu su Cortonea dočekala dva rođaka.. Među njima se razvila živa rasprava; ne žučna. ahglasna i uzbuđena. Suza nije razumjela brzometni dijalog, ali se činilo da su rođaci htjeli pratitiCortonea a on se branio da posao mora obaviti sam . Iako se radilo o dugu časti. Cortone je činilo sepobijedio. Otišli su s aerodroma u velikom bijelom fiatu, bez rođaka. Suza je upravljala. Cortone juje usmjerio na obalnu cestu. po stoti put joj se u mislima odigrao susret s Nathanielom. Vidjela jenjegovo vitko, čvornato tijelo; dignuo je pogled; prepoznao ju je i lice mu se rasteglo u radosnismiješak; potrčala je k njemu, bacili su se jedno drugom u zagrljaj; stisnuo ju je da je zaboljelo; onaje rekla: "Oh, ljubim te", i izljubila mu obraze, nos, usta... Ali se ujedno osjećala krivom izaplašenom; postojao je i drugi prizor koji je manje često dozivala, a u kojem je zurio u nju kamenalica i upitao: "Što, dovraga, tražiš tu?"

Bilo je to pomalo kao u djetinjstvu kad se nedolično ponašala na badnju večer, pa se majkarazljutila i rekla da će joj Djed Mraz u čarapu staviti kamen je umjesto igračaka i bombona. Nijeznala da li da vjeruje u to te je ležala budna, plašeći se jutra i želeći da već jednom svane.

Bacila je pogled na Cortonea koji je sjedio uz nju. Let preko oceana ga je umorio. Teško joj jebilo zamisliti da je istih godina kao Nat... bio je tako debeo, ćelav i... nosio je na sebi tragove porokakoji bi bili možda i privlačni da ga nisu činili još starijim.

Kad je sunce izišlo, otok je djelovao lijepo. Suza je promatrala krajolik, nastojeći odvratiti mislikako bi joj vrijeme brže prošlo. Cesta je vijugala uz obalu od gradića do gradića a s desne straneotvarali su se vidici na kamenite žalove i iskričavo Sredozemlje.

Cortone je pripalio cigaru.- Kad sam bio mlad često sam radio takve stvari - rekao je. - Ukrcao bih se u avion, otišao

nekamo s kakvom ljepoticom, vozio se naokolo, razgledavao. Sad to više ne radim. Čini mi se da većgodinama sjedim u Buffalou. Tako je to s biznisom.

Obogatiš se, ali uvijek ima nečeg zbog čega brineš.Tako nikamo ne putuješ, ljudi dolaze k tebi. Postaješ prelijen da bi se zabavio.- Sami ste tako odabrali - primijetila je.Više je suosjećala s Cortoneom nego što je pokazivala. Bio je to čovjek koji je naporno radio za

pogrešne stvari.- Da, ja sam tako odabrao - priznao je Cortone- Mladi nemaju milosti. - Kad je povukao dim iz cigare na licu mu je zalebdio jedan od rijetkih

poluosmijeha.

Suza je uto u retrovizoru po treći put ugledala isti plavi automobil.- Prate nas - rekla je, nastojeći da joj glas bude smiren i prirodan.- Arapin?- Najvjerojatnije. - Nije mogla razabrati lice vozača iza vjetrobrana. - Što ćemo? Rekli ste da

ćete to srediti.- I hoću.Šutio je. Očekujući da joj nešto kaže, Suza je svrnula pogled na njega. Punio je revolver ružnim

smeđecrnim mecima. Stao joj je dah: nikad nije vidjela pravi revolver.Cortone je dignuo pogled k njoj, zatim je pogledao na cestu.- Zaboga, pripazite na prokletu cestu!Brzo je pogledala i čvrsto prikočila zbog oštrog zavoja.- Odakle vam to? - upitala je.- Od rođaka.Suza se sve više osjećala kao u nekoj mori.Četiri dana ni je spavala u krevetu. Od trenutka kadje čula oca kako mirno govori o ubojstvu

Nathaniela bila je u bijegu: bježala je od strašne istine koja joj se otkrila o Hasanu i njezinu ocu- Zašto mi ne kažete kamo idemo? - upitala je Cortonea.- Mislim da sad već mogu. Nat je tražio da mu posudim kuću s pristaništem, zaštičenu od

radoznale policije. Idemo do te kuće.- Koliko je još do tamo? - Suzi je srce brže zakucalo.- Oko tri kilometra.Trenutak kasnije Cortone je rekao:- Stići ćemo, ne brzajte, nije nam do toga da poginemo na cesti.Shvatila je da je nesvjesno pritisnula papučicu gasa. Usporila je automobil, ali nije mogla

usporiti svoje misli. Još trenutak pa će ga vidjeti, pomilovati po licu, pozdraviti poljupcem, osjetitinjegove ruke na ramenima...

- Zaokrenite desno.Provezla je kola kroz otvorenu kapiju i duž kratkog pošljunčanog privoza obrasla korovom do

velike ruševne vile od bijela. kamena. Kad je zaustavila ispred stupovima poduprtog trijemaočekivala je da će Nathaniel istrčati i pozdraviti je.

S ove strane kuće ni je bilo nikakvih znakova života.Izišli su iz automobila i popeli se kamenitim stubištem do prednjeg ulaza. Golema drvena vrata

bila su zatvorena ali ne i zaključana.Suza ih je otvorila, ušli su.U prostranom predvorju mramorni pod bio je razbijen, strop je visio, a zidovi su bili osuti

vlažnim mrljama. Usred predvorja ležao je golemi luster raširen poput uginula orla.- Ima li koga? - viknuo je Cortone.Nitko se ni je odazvao.Suza je pomislila: kuća je golema, on je ovdje, samo ne čuje, možda je u vrtu.Prošli su predvorjem zaobišavši luster i ušli u salon nalik na pećinu. Koraci su im glasno

odjekivali dok su izlazili u vrt kroz francuska vrata bez stakla.Neveliki vrt spuštao se do ruba stijene. Odande su ugledali dugo stepenište, koje je usječeno

kamen krivudalo dol je do žala.

Nig je nikoga.Nije ovdje, pomislila je Suza; ovaj put mi je Djed Mraz doista ostavio kamen je.- Gledajte! - Cortone je debelom rukom pokazivao na pučinu: tamo su bila dva broda, jedan veći

i jedan motorni čamac. Motorni se čamac brzo približavao obali, skačući na valovima i režući voduoštrim pramcem; u čamcu je bio samo jedan čovjek.

Brod je isplovljavao iz zaljeva, ostavljajući za sobom široku brazdu.- Čini se da smo zakasnili - rekao je Cortone.Suza je potrčala niza stube, luđački vičući i mašući, nastojeći privući pažnju ljudi na brodu,

znajući da je to nemoguće jer su bili predaleko.Poskliznula se na kamenju i tresnula na stražnjicu.Briznula je u plač.Cortone je potrčao za njom, tresući teškim tijelom.- Ne vrijedi - rekao je dižući je na noge.- Motorni čamac - rekla je zdvojno. – Možda možemo čamcem sustići brod.- Ne možemo. Dok čamac stigne ovamo, brod će previše odmaknuti i steći veću brzinu od čamca.Poveo ju je natrag uza stepenice. Bila je strčala gotovo do žala pa ga je penjanje teško zamorilaSuza je to jedva zamijetila; bila je sva skršena.Tupo se vraćala padinom vrta, natrag u kuću.- Moram predahnuti - rekao je Cortone kad su prošli salon.Suza ga je pogledala. Teško je disao, lice mu je posivjelo i oznojilo se. Shvatila je da je sve ovo

bilo previše za njegovo pretilo tijelo. Na tren je zaboravila svoje strašno razočaranje.- Stubište - rekla je.Ušli su u ruševno predvorje. Povela je Cortonea do širokog zavojitog stepeništa i posadila ga na

drugu stubu. Sklopio je oči i oslonio glavu na zid.- Čujte - rekao je - možete brodove pozvati radiotelefonom, ili im poslati radioporuku... još

možemo s njima stupiti u vezu...- Mirujte malo - rekla je. - Ne govorite.- Pitajte moje rođake ... tko je tamo?Suza se naglo okrenula. Začuo se zveket krhotina lustera i sad je vidjela što ga je prouzročilo.Predvorjem im je prilazio Jasif Hasan.Odjednom se Cortone s golemim naporom podigao.Hasan je stao.Cortone je isprekidano hvatao dah. Kopao je po džepu.Suza je viknula:- Ne!Cortone je izvukao pištolj.Hasan se ukočio na mjestu. ,Suza je vrisnula. Cortone je teturao s revolverom u ruci. Pritisnuo je okidač. Revolver je opalio

dvaput, zaglušnim praskom. Meci su promašili. Cortone se skljokao lica crna kao u smrti. Revolvermu je ispao iz ruke i udario o napukli mramorni pod.

Suza je kleknula uz Cortonea.Otvorio je oči.- Slušajte - rekao je promuklo.

- Ostavite ga, idemo - upao je Hasan.Suza mu se okrenula licem. Iz svega glasa je kriknula:- Tornjajte se - Potom se opet usredotočila na Cortonea.- Poubijao sam mnogo ljudi - prošaptao je Cortone. Suza se pognula da čuje. - Jedanaestoricu

sam ubio vlastoručno.., bludničio sam s mnogo ženaGlas mu je zamro, oči je sklopio. Potom je uz strašan napor nastavio. - Cijelog svog prokletog

života bio sam lopov i nasilnik. Ali umro sam za prijatelja, točno? To nešto vrijedi, mora, zar ne?- Da - potvrdila je. - To doista vrijedi.- Dobro - rekao je.Zatim je izdahnuo. Suza nije nikad vidjela smrt. Bilo je strašno.Odjednom više ničeg nije bilo, osim trupla; ličnosti je nestalo. Pomislila je: nije čudo što nas

smrt tjera na plač. Shvatila je da joj je lice mokro od suza. A nije mi čak bio simpatičan, pomislilaje, sve do ovog trenutka.

- Sve ste vrlo dobro izveli, hajdemo sad - rekao je Hasan.Suza nije shvatila. Dobro izvela? Potom je razumjela. Hasan nije znao da je Cortoneu rekla kako

ih slijedi jedan Arapin. Po njegovu izvela je upravo ono što je tražio: dovela ga je ovamo. Sad morai dalje glumiti da je na njegovoj strani dok joj se ne ukaže prilika da stupi u vezu s Natom.

Ne mogu više lagati i pretvarati se, ne mogu, to je previše, umorna sam, govorila je u sebi.Potom: brodu možete javiti radiotelefonom, ili brzojaviti, rekao je Cortone.Još bi mogla upozoriti Nata.Oh, Bože, kad ću moći spavati?Ustala je.- Što čekamo?Izišli su na trošna glavna vrata.- Uzet ćemo moj automobil - rekao je Hasan.Pomislila je da mu sad pobjegne, ali bilo bi to ludo.On će je ionako uskoro pustiti. Obavila je što je tražio, zar ne? Sad će je poslati kući.Ušla je u njegov automobil.- Čekajte - rekao je Hasan. Potrčao je do Cortoneova automobila, izvukao ključeve i odbacio ih u

šikaru. Sjeo je u svoj automobil. - Tako nas čovjek iz motornog čamca neće moći goniti - objasnio je.Kad su krenuli, rekao je:- Razočaralo me vaše ponašanje. Taj je čovjek pomagao našim neprijateljima. Kad umre

neprijatelj trebali biste se radovati a ne plakati.Pokrila je oči rukom.- On je pomagao prijatelju.Hasan ju je potapšao po koljenu.- Dobro ste obavili posao, ne bih vas smio prekoravati. Dobili ste podatak koji mi je trebao.Pogledala ga je.- Jesam?- Svakako. Veliki brod na izlasku iz zaljeva bio je Strombeerg. Znam mu vrijeme odlaska i

maksimalnu brzinu te mogu izračunati najraniji trenutak njegova susreta s Coparellijem. I mogu svoje

ljude dopremiti tamo dan prije. - Ponovo ju je potapšao po koljenu i ovaj put ruku ostavio na njezinustegnu.

- Ne dirajte me - rekla je.Povukao je ruku.Sklopila je oči i pokušala razmišljati. Svojim postupkom postigla je najgore čemu se mogla

nadati: dovela je Hasana do Sicilije a nije uspjela upozoriti Nata. Mora saznati kako se šalje brzojavbrodu i smjesta to učiniti čim se Hasan i ona raziđu. Postojala je samo još jedna mogućnost: stjuard uavionu koji je obećao nazvati izraelski konzulat u Rimu.

- Oh, Bože, baš se radujem povratku u Oxford.- Oxford? - Hasan se nasmijao. - Ne još..Morat ćete ostati sa mnom sve dok operacija ne završi.Pomislila je: Dragi Bože, ne mogu više.- Ali ja sam tako umorna - rekla je.- Uskoro ćemo se odmoriti. Ne mogu vas pustiti. Iz sigurnosnih razloga. Uostalom, ne želite

valjda propustiti da vidite Nata Dicksteina mrtvog. Na aerodromskom šalteru Al italie tri čovjk pristupiše Jasifu Hasanu. Dvojica su bila s izgledom

batinaša, treći je bio pedesetogodišnjak oštrih crta lica.Stariji reče Hasanu.- Budalo prokleta, trebalo bi te ustrijelitt.Hasan je podigao pogled i Suza je ugledala strah u njegovim očima.- Rostov!Rostov je uhvatio Hasana za mišku. Na trenutak se činilo da će se Hasan oprijeti i istrgnuti ruku.Dvojica mlađih primakli su se bliže. Suza i Hasan bili su opkoljeni. Rostov je odveo Hasana od

šaltera.Jedan od ostale dvojice primi Suzu za mišicu i povede je za njima.Pošli su u jedan miran ugao. Rostov je očigledno kiptio od bijesa ali je prozborio prigušenim

glasom.- Upropastili biste cijelu stvar da niste nekoliko minuta zakasnili.- Ne znam o čemu govorite - pokušao je Hasan zdvojno.- Mislite da ne znam da ste optrčali svijet tražeći Dicksteina? Mislite da vas moji ljudi ne mogu

pratiti baš kao svaku drugu budalu? Primao sam svakog sata izvještaje o vašem kretanju sve otkakoste otišli iz Kaira. A što vas je ponukalo da pomislite kako njoj možete vjerovati? - Palcem jepokazao na Suzu.

- Ona me dovela, ovamo.- Da, ali vi to niste mogli znati.Suza je stajala nepomično, nijemo i uplašena.Sve joj se beznadno zbrkalo. Mnogobrojni šokovi od jutra, kad su promašili Nata, smrt Cortonea

i sad ovo, paralizirali su njezinu sposobnost da misli. Sad je tu iskrsnuo taj Rostov kome je Hasanlagao, a ona se još nije sabrala da odluči treba li Rostovu reći istinu ili neku novu laž.

- Kako ste došli ovamo? - upitao je Hasan.- Na Ifarli, razumije se. Bili smo nepunih četrdeset ili pedeset milja od Sicilije kad je stigla vijest

da ste se spustili. Dobio sam također od Kaira suglasnost da vam naredim da se smjesta i bezokolišanja vratite tamo.

- Ipak mislim da sam pravilno postupio – rekao je Hasan.- Gubite mi se s očiju.Hasan je krenuo. Suza je zakoračila za njim, ali ju je Rostov zadržao.- Ne vi. - Ščepao ju je za nadlakticu i poveo na drugu stranu. - Znam da ste dokazali svoju

lojalnost, gospođice Ashford, ali usred ovakvog pothvata ne možemo nove ljude tek tako pustiti kući.S druge strane, ovdje na Siciliji nemam drugih ljudi osim onih koje trebam na brodu te vas ne mogudati otpratiti drugamo. Bojim se da ćete morati sa mnom na Karlu dok se ovaj posao ne svrši. Nadamse da to nećete zamjeriti. Znate li da ste posve nalik svojoj majci?

Izišli su iz aerodroma do automobila koji je čekao. Rostov joj pridrži vrata. Sad je bio trenutakda bježi; kasnije možda više neće biti prilike. Oklijevala je. Jedan od snagatora je stao uz nju. Sakomu se bio malo rastvorio te je ugledala dršku revolvera.

Prisjetila se strašnog praska Cortoneova pištolja u ruševnoj vili i kako je tad vrisnula; odjednomju je spopao strah od smrti, od toga da se pretvori u komad gline, poput jadnog debelog Cortonea;užasnuo ju je taj revolver, prasak i metak koji bi se zario u nju. Počela je drhtati.

- Što je? - upitao je Rostov.- Al Cortone je umro.- To znamo. Uđite u kola. ***Pierre Borg se izvezao automobilom iz Atene i parkirao na kraju žala gdje je šetao poneki

osamljeni ljubavni par. Izišao je i krenuo duž obale dok se nije susreo s Kawashom koji je došao izsuprotnog smjera. Stajali su rame uz rame okrenuti moru a more je do njihovih nogu tiho nadolazilo ipovlačilo se. Borg je u svijetlu zvjezdanog neba mogao razabrati pristalo lice visokog Arapina. Ovajput dvostruki agent Kawash ni je bio samouvjeren kao obično.

- Hvala vam što ste došli - rekao je.Borg nije shvaćao zašto mu zahvaljuje. Ako je tko trebao zahvaliti, onda je to bio on. Zatim je

shvatio da mu Kawash upravo to i govori Taj je čovjek sve radio s finesom, čak i kad je vrijeđao.- Rusi sumnjaju da u Kairu postoji provala -rekao je Kawash. - Drže svoje karte uza svoja

kolektivna komunistička prsa, da se izrazim slikovito.Kawash se blijedo osmjehnuo. Borg ni je shvatio dosjetku. - Čak i kad se Jasif Hasan vratio u

Kairo da podnese izvještaj, nismo mnogo saznali, a ja. nisam saznao i sve od onog što je izvijestio.- Ne gubite vrijeme na isprike, molim. Samo mi recite što znate - rekao je Borg, podrignuvši

glasno od obilnog grčkog ručka.- U redu - rekao je Kawash popustljivo. - Znaju da se Dickstein sprema ukrasti uran.- To ste mi već prošli put rekli.- Ne vjerujem da znaju pojedinosti. Namjera im je da se stvar dogodi, a oni da ih zatim

raskrinkaju-Imaju dva broda na Sredozemlju ali ne znaju gdje da ih upute.Plastična boca dopluta na valu i zaustavi do Borgovih nogu. Šutnuo ju je natrag u vodu.- Što je sa Suzom Ashford?- Pouzdano je da radi za arapsku stranu.Rostov i Hasan imali su nesuglasica. Hasan je htio znati gdje je Dickstein, a Rostov je to smatrao

nepotrebnim.- Loše vijesti. Nastavite.

- Hasan je krenuo dalje na svoju ruku. Privolio je Ashfordovu kćer da mu pomogne naćiDicksteina.

Otišli su u SAD, u grad Buffalo i potražili gangstera Cortonea koji ih je odveo na Siciliju.Promašili su Dicksteina za dlaku: vidjeli su kako Stromberg isplovljava. Hasan je zbog toga unemilosti. Naređeno mu je da se vrati u Kairo, ali se tamo još nije pojavio.

- A djevojka ih je dovela do Dicksteinova skrovišta?- Tako je.- Isuse, to je loše. - Borg se sjetio poruke od "prijateljice" koja je stigla u rimski konzulat za Nata

Dicksteina. Spomenuo je to Kawashu. "Hasan mi je sve rekao, on i ja dolazimo k tebi". Što je to,dovraga, značilo? Je li trebalo Dicksteina upozoriti, zadržati ga ili zbuniti? Ili je to bila dvostrukasmicalica, pokušaj da ga se uvjeri kako su je primorali da Hasana dovede do njega?

- Dvostruka smicalica, rekao bih - zaključio je Kawash. - Znala je da će jednom izići na vidjelonjezina uloga u tome, pa je pokušala produžiti Dicksteinovo povjerenje. Vi tu poruku nećeteproslijediti...

- Razumije se da neću. - Borg se usredotočio na drugi problem. - Ako su vidjeli Stromberg, što sumogli zaključiti?

- Da će Stromberg biti upotrijebljen u krađi urana.- Baš to. Da sam ja Rostov, pratio bih Stromberg.Vrškom cipele kopao je po mekom pijesku. – Kako stoje stvari u Gattari?- Čuvao sam najgore za kraj. Svi su pokusi s uspjehom završeni. Rusi šalju uran. Reaktor će

proraditi za tri tjedna.Borg je zurio na pučinu, jadniji, pesimističniji i više nego ikad potišten.- Znate što to znači? Da stvar ne možemo prekinuti. Ne mogu zaustaviti Dicksteina. On je

posljednja šansa Izraela.Kawash je šutio. Malo zatim Borg je svratio svoj pogled na njega. Arapin je sklopio oči.- Što to radite? - upitao je Borg.Kawash je još nekoliko trenutaka šutio. Naposljetku je otvorio oči i s uljudnim poluosmijehom

rekao:- Molim se. TEL AVIV BRODU STROMBERGBORG OSOBNO DICKSTEINUDEŠIFRIRA OSOBNO PRIMALACSUZA ASHFORD POTVRĐEN ARAPSHIAGENT STOP NAGOVORILA CORTONEA DANJU I HASANA ODVEDE NA SICILIJU STOPSTIGLI TAMO NAKON TVOG ODLASKA STOPCORTONE MRTAV STOP TO I OSTALI PODACIUKAZUJU NA VELIKU MOGUĆNOST DA ĆEŠBITI NAPADNUT NA PUčINI STOP ODAVDENE MOŽEMO NIŠTA VIŠE PODUZETI STOPSAM SI SVE ZAMIJESIO PA SE SAD SAM

IZVLAČI KRAJ Naoblaka koja se nekoliko dana gomilala nad zapadnim Sredozemljem te se noći naposljetku

natapajući Stromberg kišom. Podigao se i oštar vjetar i konstrukcijski nedostaci broda postali su očitikad se počeo propinjati i propadati u sve većim valovima.

Nat Dickstein nije ni primijetio nevrijeme.Sjedio je sam u maloj kabini, za stolom prišarafljenim za pregradu, s olovkom i blokom, knjigom

šifara i radiogramom, dešifrirajući riječ po riječ mučnu poruku.Pročitao ju je mnogo puta i naposljetku ostao sjediti zureći u goli ćelićni zid pred sobom.Bilo je besmisleno nagađati zašto je to učinila, izmišljati dalekosežne pretpostavke da ju je Hasan

primorao ili ucijenio, zamišljati da je tako postupila iz pogrešnog uvjerenja ili zbrkanih motiva: Borgje rekao da je špijunka i bio je u pravu. Bila je to sve vrijeme. Zato je i pošla s njim u krevet.

Tu je djevojku čekala velika budućnost u špijunskom poslu.Dickstein je pokrio rukama lice i prstima pritisnuo očne jabučice, ali ju je ipak vidio pred sobom,

golu u cipelama visokih potpetica, oslonjenu o ormar u kuhinji onog malog stana, kako čita novinedok čeka da zavrije voda u kotliću.

Najgore je bilo što ju je još uvijek volio. Prije susreta s njom bio je bogalj, emocionalnoosakaćen čovjek prazna rukava tamo gdje je trebala biti ljubav; izvela je čudo, učinila ga ponovopotpunim čovjekom. Sad ga je izdala, uzela natrag ono što mu je dala i on će sad biti još veći bogaljnego prije. Pisao joj je ljubavno pismo. Što li je radila kad ga je čitala? Smijala se? Je li ga pokazalaJasifu Hasanu s riječima: "Pogledajte kako sam ga smotala."

Odsad će se osjećati poput slijepca koji je progledao, pa ponovo, u noći dok je spavao, izgubiovid.

Rekao je Borgu da će sam ubiti Suzu ako je špijunka, ali je sad znao da je slagao. Ne bi je nikadmogao ozlijediti, bez obzira što je učinila.

Bilo je kasno. Većina je posade spavala osim ljudi na straži. Izišao je iz kabine na palubu a danije nikog susreo. Od vrata do ograde pokisnuo je do kože, a da to nije ni primijetio. Stajao je uzogradu, zurio u tminu, a da nije mogao razabrati gdje je kraj crnom moru a početak crnog neba,puštajući da, mu kiša curi niz lice kao potoci suza.

Suzu nikad neće ubiti, ali je Jasif Hasan bio nešto drugo.Ako je ikad netko imao neprijatelja, njemu je to bio Hasan. Volio je Eilu, a zatekao je u

ljubavnom zagrljaju s Hasanom. Zavolio je Suzu, a sad dozna je da ju je već zaveo isti stari suparnik.A Hasan je uz to iskoristio Suzu za svoj plan da otme Dicksteinu domovinu.

Da, ubit će Jasifa Hasana i to golim rukama ako uzmogne. I ostale. Ta ga je misao izvukla iz očajakoji se prometnuo u bijes: poželio je čuti prasak kosti ju, vidjeti sklupčana tjelesa, omirisati strah ibarut, smrt uokolo njega.

Borg je smatrao da će ih napasti na moru.Dickstein je stajao držeći se grčevito za ogradu dok je brod sjekao valove; zamah vjetra je ošinuo

njegovo lice studenom, oštrom kišom; pomislio je: Neka bude tako. Svom snagom riknuo je u vjetar.- Dođite, dođite samo, prokletnici!

15.

Hasan se nije vratio u Kairo, ni tada ni ikad više.Kad je avion poletio iz Palerma ispunilo ga je likovanje. Bilo je za dlaku, ali je ponovo

nadmudrio Rostova! Gotovo da nije povjerovao kad je Rostov dreknuo: "Gubite mi se s očiju!" Većje vjerovao da će ga prisiliti da se ukrca na Karlu i tako upropasti prepad fedajina. Ali Rostov jepovjerovao da je Hasan samo prerevan, impulzivan i neiskusan.

Nikad mu nije palo na um da bi Hasan mogao biti izdajnik. Ali zašto i bi? Hasan je biopredstavnik egipatske tajne službe u ekipi i Arapin. Da je Rostov posumnjao u njegovu lojalnost,možda bi razmišljao ne radi li za Izraelce, jer su oni bili protivnici, dok su Palestinci, ako je na njih ipomislio, kako se moglo pretpostaviti, bili na arapskoj strani.

Sjajno. Mudar, arogantan, zaštitnički pukovnik Rostov i svemoćni KGB izigrani od ušljivogpalestinskog izbjeglice, čovjeka koji je za njih bio nula.

Ali stvar još nije svršila. Još se morao priključiti fedajinima.Iz Palerma doletio je u Rim odakle je pokušao naći avion za Annabu ili Constantine, oba blizu

alžirske obale. Kompanije su nudile let do Alžira ili Tunisa. Izabrao je Tunis.U Tunisu je našao taksistu s novijim renaultom i gurnuo mu pod nos veću svotu dolara nego što je

taj čovjek uspijevao zaraditi za godinu dana.Vozili su oko stotinu šezdeset kilometara tuniskom cestom i ušli u Alžir gdje je u jednom

ribarskom selu s malom prirodom lukom Hasan napustio taksi,Jedan od fedajina ga je čekao. Hasan ga je zatekao na žalu, ispod uspravljenog čamca, u zaklonu

od kiše. Igrao je piljaka s jednim ribarom. Sva trojica se ukrcaše u ribarev čamac i otisnuše se.Dok su u sumrak plovili prema pučini more jebilo burno. Hasan, koji nije poznavao more, brinuo je da će se mali motorni čamac prevrnuti, ali

se ribar na sve veselo kesio.Vozili su se manje od pola sata. Kad su se približavali trupu broda koji je iskrsnuo, Hasana je

ponovo obuzelo likovanje. Brod... imali su brod.Popeo se na palubu, a čovjek koji ga je dočekao platio je ribaru. Mahmud ga je čekao na palubi.Zagrlili su se, a Hasan je rekao:- Moramo smjesta dići sidro, stvari se odvijaju strelovito.- Pođi sa mnom na most.Brod je bio malen, oko tisuću tona zapremnine, prilično nov i u dobrom stanju. Bio je uzak, a

većina je smještaja bila ispod palube. Postojao je samo jedan skladišni prostor. Brod je bionamijenjen za brz prijevoz malih tereta i za lako manevriranje u lokalnim sjveroafričkim lukama.

Zastali su tren na prednjoj palubi, osvrnuvši se naokolo.- Upravo ono što nam treba - ocijenio je Hasan raspoloženo.- Promijenio sam mu ime u Nebulus – rekao je Mahmud. - To je prvi brod palestinske mornarice.Hasanu se oči ispuniše suzama.Uspeli su se ljestvama.- Dobio sam ga od jednog libijca koji je htio spasiti dušu.Most je bio zbijen i čist. Imao je samo jedan ozbiljni nedostatak: manjkao mu je radar. Mnogi od

tih obalnih brodova snalazili su se bez njega, a nije bilo vremena da se oprema kupi i instalira.Mahmud je predstavio kapetana, također Libijca.

Darodavac je pribavio uz brod i posadu jer nijedan fedajin nije bio pomorac. Kapetan izdazapovijed za dizanje sidra i pokretanje strojeva.

Trojica na mostu nagnuše se nad karte, dok im je Hasan govorio što je doznao na Siciliji.- Stromberg je otplovio s južne obale Sicilije danas u podne. Coparelli je trebao proći Gibraltar

kasno sinoć, u smjeru Genove. To su brodovi iz iste serije, jednake brzine, stoga se najranije mogususresti dvanaest sati istočno, nasred rute između Sicili je i Gibraltara.

Kapetan je nešto računao i pogledao u drugu kartu.- Susrest će se jugoistočno od otoka Minorca.- Mi bismo morali presresti Coparelli najmanje osam sati ranije.Kapetan je prstom popratio kurs.- To bi značilo nešto južni je od otoka Ibize, sutra u suton.- Možemo li stići?- Da, i još nešto pri je, ako ne bude oluje.- Hoće li je biti?- Idućih dana hoće. Ali ne još sutra, mislim.- Dobro. Gdje je radiotelegrafist?- Ovdje. To je Jakov.Hasan se okrenuo malom, nasmijanom čovjeku zubi žutih od duhana i rekao mu:- Na Strombergu je automatski odašiljač koji svakih pola sata šalje jednostavni tridesetsekundni

signal. Ako ga budemo hvatali bit ćemo sigurni da nas Stromberg nije pristigao.Kapetan je odredio kurs. Dolje na palubi, prvi je oficir izvršavao naredbe. Mahmud je govorio

sjednim od fedajina o provjeri oružja. Radist je počeo ispitivati Hasana o Strombergovu odašiljaču.Hasan ga zapravo nije slušao. Razmišljao je: Što god se dogodilo, bit će slavodobitno.

Brodski su strojevi zagrmjeli, paluba zadrhtala, pramac zasjekao more i brod je krenuo. Dieter Koch, novi strojarski oficir Copiarellija, ležao je usred noći u svojo j kajiti, razmišljajući

što će reći ako ga netko spazi.Njegov je zadatak bio jednostavan. Morao je ustati, otići do strojarskog spremišta, uzeti rezervnu

uljnu pumpu i baciti je. Gotovo je bilo sigurno da to može izvesti a da ga nitko ne iznenadi jer mu jekabina bila do spremišta, većina je posade spavala, a oni budni bili su na mostu i u strojarnici, te segotovo sigurno neće odande udaljavati. Ali "gotovo sigurno" nije bilo dovoljno u operaciji ovevažnosti.

Ako netko posumnja, sad ili kasnije, što je zapravo namjeravao...Navukao je džemper, hlače, čizme i nepromočivu kabanicu. Stvar treba izvesti, i to smjesta.

Strpao je u džep ključ spremišta, otvorio vrata kabine i izišao. Dok je prolazio hodnicima smislio ješto će reći: reći će da nije mogao spavati pa provjerava spremište.

Otključao je vrata spremišta, upalio svjetlo, ušao i zatvorio za sobom. Rezervni dijelovi bili suovješeni i poslagani svuda naokolo - kućišta, ventili, svjećice, kablovi, vijci, filteri ... uz cilindarskiblok mogao si iz ovih dijelova sastaviti cijeli stroj.

Rezervnu uljnu pumpu našao je u kutiji visoko na jednoj polici. Skinuo ju je, nije bila velika izato teška, i tad pet minuta utrošio da provjeri ne postoji li i druga rezerva.

A sad je slijedio teški dio.… nisam mogao spavati, gospodine, pa sa provjeravao rezervne dijelove. Vrlo dobro, je li sve u

redu? Da, gospodine. A što vam je to ispod miške?…Boca viskija, gospodine. Kolač koji mi je poslala majka. Rezervna uljna pumpa, gospodine.

Bacit ću je u more...Otvorio je vrata spremišta i izvirio.Nikog.Ugasio je svjetlo, izišao, zaključao vrata. Prošao je hodnikom i izišao na palubu.Nikog.Još je kišilo. Vid jelo se samo nekoliko metara uokrug, što je bilo dobro jer je to značilo da ni

drugi ne vide bolje.Prišao je ogradi, nagnuo se preko nje i ispustio pumpu u more; okrenuo se i sudario s nekim.- Tko je to? - upitao je glas sa stranim naglaskom.- Strojar. A vi?Dok je Koch govorio čovjek se okrenuo tako da se njegov profil ocrtavao u palubnom svjetlu i

Koch prepozna zaokružen stas i lice s krupnim nosom radiotelegrafiste.- Nisam mogao spavati - reče radiotelegrafist. - Pošao sam da ... udahnem zraka.Smeten je kao i ja, uočio je Koch. Tko zna zašto?- Šugava noć - uzvrati Koch. - Idem leći.- Laku noć.Koch uđe i krene prema svojoj kabini. Čudan tip, taj radiotelegrafist. Nije pripadao redovnoj

posadi. Uzeli su ga na brod u Cardiffu kad je prvobitni radiotelegrafist slomio nogu. Poput Kocha ion je ovdje bio pomalo tuđ. Dobro da je naišao na njega a ne na nekog drugog.

U kabini je skinuo mokru odjeću i legao na ležaj. Znao je da neće zaspati. Njegov je sutrašnji planbio razrađen u tančine, nije ga trebalo ponovo pretresati, stoga je pokušao misliti na druge stvari; namajku koja je radila najbolji krumpirov valjušak na svijetu; na zaručnicu čije su usne bilenevjerojatne; na duševno poremećenog oca koji je sad bio u lječilištu u Tel Avivu; na sjajan tonskiuređaj koji će moći kupiti od plaće nakon ovog zadatka; na svoj lijepi stan u Haifi; na djecu koju ćeimati, i kako će rasti u Izraelu sigurnom od rata.

Dva sata kasnije je ustao. Krenuo je u kuhinju po kavu. Kuharev pomoćnik je, stojeći u par

centimetara vode, pržio slaninu za posadu.- Ušljivo vrijeme - rekao je Koch.- Bit će još gore.Koch je popio kavu, ponovo napunio lončić i još jedan i ponio ih na most. Prvi oficir je bio tamo.- Dobro jutro - ozvao se Koch.- Ni je baš - odgovorio je prvi oficir gledajući u kišnu zavjesu.- Kavu?- Lijepo od vas. Hvala.Koch mu pruži lončić.- Gdje smo?- Ovdje. - Oficir mu pokaže položaj na karti. - Točno po planu, usprkos nevremenu.Koch je kimnuo. To je značilo da mora brod zaustaviti za petnaest minuta.- Vidimo se kasnije - rekao je, silazeći s mosta.Spustio se u strojarnicu.

Njegov je zamjenik bio tamo, vrlo odmoran, kao da je u noćnoj smjeni dobro prispavao.- Kakav je pritisak ulja? - upitao je Koch.- Postojan.- Jučer je malo kolebao.- Ove noći nije - rekao je zamjenik, malo preoštro kao da se bojao da će ga optužiti da je spavao

dok je pritisak oscilirao.- Dobro. Možda se sam od sebe ispravio – rekao je Koch i odložio lončić na ravnu plohu, potom

ga kad se brod zaljuljao brzo podigao. - Probudi usput Larsena.- Dobro.- Laku noć.Zamjenik je otišao a Koch iskapi kavu i baci se na posao.Mjerač uljnog pritiska bio je u nizu brojčanika iza stroja. Brojčanici su bili smješteni u tankom

metalnom kućištu crno obojenom i učvršćenom s četiri zavrtnja. Velikim izvijačem Koch je izvadiozavrtnje i izvukao kućište. Iza njega bila je šuma raznobojnih žica koje su vodile do pojedinihmjerača. Koch zamijeni veliki izvijač malim s izoliranom drškom za električne radove; s nekolikookretaja prekinuo je jednu od žica koja je vodila do mjerača ulja. Omotao je s nekoliko centimetaraizolir-vrpce goli kraj žice i zalijepio o poleđinu sata tako da bi samo pomna pretraga odala da nijespojena s terminalom. Potom je vratio kućište na mjesto i učvrstio ga s četiri zavrtnja.

Kad je Larsen ušao, Koch je nadolijevao ulje u stroj.- Mogu li to ja, gospodine - ponudio se Larsen.Bio je pomoćnik i podmazivanje je bilo njegov posao.- Već je gotovo - rekao je Koch. Namjestio je čep i spremio limenku u ormar.Larsen je protrljao oči i pripalio cigaretu. Preletio je pogledom brojčanike, jednom i još jednom

te uzviknuo:- Gospodine! Pritisak ulja na nuli!- Nuli?- Da.- Zaustavi strojeve!- Na zapovijed, gospodine.Bez ulja bi trenje metalnih dijelova stroja izazvalo rast temperature sve dok se dijelovi ne bi

rastopili, zaribali i stroj stao zauvijek. Iznenadni pritiska ulja bio je tako opasan da bi Larsenvjerojatno zaustavio strojeve i sam, ne pitajući Kocha

Svi na brodu su čuli da su strojevi stali i osjetili da Coparelli pluta; čak i oni koji su još spavali ukajitama čuli su to kroz san i probudili se. Još prije nego se stroj posve zaustavio, glas prvog oficirajavio se kroz cijev.

- Most! Što se to dešava dolje?Koch odgovori kroz cijev.- Iznenadni gubitak pritiska ulja.- Znate li uzrok?- Još ne.- Javite mi.- Razumijem, gospodine.Koch se obrati Larsenu.

- Ispustit ćemo ulje - rekao je. Larsen je uzeo kutiju s alatom i pošao s Kochom u potpalublje gdjesu mogli doseći stroj odozdo. Koch mu je rekao: - Da su se glavni ležaji ili oni na kraju izglodali,pritisak ulja bi padao postepeno. Nagli pad znači da je greška u dovodu ulja. U sistemu ima dovoljnoulja, to sam ranije provjerio, i nema znakova da dovod negdje pušta. Stoga je vjerojatno u pitanjuneko začepljenje.

Koch je odvinuo posudu za izgoreno ulje ključem na električni pogon i obojica je spustiše na pod.Pregledali su sito, protočni filter, ventil za pretičak i glavni filter a da nisu našli nikakav kvar.- Ako nema začepljenja, greška je u pumpi - rekao ja Koch. - Donesi rezervnu.- Ona će biti u spremištu na glavno j palubi - rekao je Larsen.Koch mu je pružio ključ i Larsen je otišao gore.Sad je Koch morao požuriti. Skinuo je kućište uljne pumpe, tako da su dva zupčanika sa širokim

zupcima bila dostupna. Skinuo je ključ s električnog svrdla, nasadio svrdlo i potom počeo lomitizupce zupčanika dok nije oba onesposobio. Spustio je svrdlo, uzeo dlijeto i čekić, utjerao dlijetomeđu zupčanike, i silom ih razdvajao dok nije čuo glasni, tupi prasak. Naposljetku je iz džepa izvadiomaticu od prekaljenog čelika, okresanu i oštećenu. Bio ju je ponio sa sobom kad se ukrcao na brod.Spustio je maticu u izgoreno ulje.

Učinjeno.Larsen se vratio.Koch je shvatio da nije skinuo svrdlo s električnog svrdla. Kad je Larsen odlazio na alatu je bio

ključ.Larsen je rekao:- Pumpa nije tamo, gospodine.Koch je izvukao maticu iz ulja.- Vidi ovo - rekao je odvraćajući Larsenov pogled s nezgodnog svrdla. - Ovo je uzrok kvara. -

Pokazao je Larsenu uništene zupčanike uljne pumpe. - Matica mora da je ispala kod posljednjezamjene filtera. Dospjela je u pumpu te se otad vrtjela među zupčanicima. Čudi me da nismo čuliškripu, čak i uz rad stroja. Uostalom, uljna se pumpa ne može popraviti, zato moraš naći rezervnu.Uzmi nekoliko ljudi da ti je pomognu naći.

Larsen je izišao. Koch je brzo skinuo svrdlo s električne alatke i nasadio natrag ključ. Potrčao jeuza stepenice. Radeći strelovito kako ga ne bi tko iznenadio, uklonio je kućište s mjerača i vratio ured brojčanik pritiska ulja. Sad će istinski očitavati nulu. Smjestio je kućište na mjesto i bacio vrpcuza izolaciju.

Bilo je gotovo. A sad je preostalo da još obmane kapetana.Čim je skupina koja ja tražila rezervnu pumpu javila da je nije našla, Koch je otišao na most.- Nekom mehaničaru mora da je ispala matica u uljnu posudu kod prošlog servisa stroja,

gospodine.- Pokazao je kapetanu maticu. - U jednom trenu, možda dok se brod propinjao, matica je dospjela

u uljnu pumpu. Nakon toga je samo trebalo čekati. Matica je kružila među zupčanicima dok ih ni jesamljela. Bojim se da ne možemo izraditi takve zupčanike na brodu. Brod bi trebao imati rezervnuuljnu pumpu, ali je nema.

Kapetan je bjesnio.- Kad otkrijem tko je odgovoran za to, vraški će mi to skupo platiti.- Dužnost je inženjera da provjeri rezerve, ali kako znate, gospodine, ja sam na brod došao u

posljednjem trenutku.- To znači da je Sarne kriv.- Možda postoji objašnjenje...- Ma nemojte. Valjda to da je previše vremena. utrošio na belgijske kurve pa mu nije ostalo da

brine za strojeve. Možemo li makar polako naprijed?- Nikako, gospodine. Ne bi odmakli pola milje a da stroj ne bi zaribao.- Prokletstvo. Gdje je radiotelegrafist?Prvi oficir reče:- Potražit ću ga, gospodine.- Sigurni ste da ne možete nešto sklepati? - upitao je kapetan Kocha.- Bojim se da se uljna pumpa ne može sastaviti iz rezervnih dijelova i konopca. Zato moramo

uvijek voziti sa sobom rezervnu pumpu.Prvi oficir se vratio s radiotelegrafistom.- Gdje ste, dovraga, bili? - dreknuo je kapetan.Radiotelegrafist je bio okrugli čovjek krupna nosa s kojim se Koch u noći sudario na palubi.Držao se uvrijeđeno.- Pomagao sam tražiti uljnu pumpu u prednjem spremištu, gospodine, i potom otišao da operem

ruke. - Svrnuo je pogled na Kocha, ali u njegovim očima nije bilo sumnjičavosti: Koch nije biosiguran koliko je čovjek opazio u kratkom susretu na palubi, ali ako je povezao nestalu pumpu sazamotkom koji je inženjer bacio u more, nije to izrekao.

- Dobro. Javite vlasnicima ovo: kvar na stroju,.. koji je naš točni položaj? - upita kapetan. Prvioficir očita položaj.

- Treba nam nova uljna pumpa ili tegljenje do luke. Molimo direktive.Kochova ramena se malo opustiše. Obavio je zadatak.Uskoro je došao odgovor vlasnika. COPARELLI PRODAN BRODARSKOJ KOMPANIJI SAVILE IZ ZURICHA. VAŠU PORUKU

PROSLIJEDILI NOVIM VLASNICIMA. ČEKAJTE NJIHOVE UPUTE. NAŠ BROD GIL HAMILTON U VAŠIM VODAMA. STIĆI ĆEMO VAS OKO PODNE.

PRIPREMITE POSADU ZA PREKRCAJ OSIM GLAVNOG INŽENJERA. GIL HAMILTON ĆEODVESTI POSADU U MARSEILLE. INŽENJER ĆE PRIČEKATI NOVU ULJNU PUMPU.

PAPAGOPOLOUS. Razmjenu poruka čuo je šezdeset milja dalje Solly Weinberg, kapetan Gila Hamiltona i kapetan

fregate u izraelskoj mornarici. Promrmljao je:- Točno po planu. Dobar posao, Koch. – Usmjerio je kurs prema Coparelliju i naredio: punom

brzinom naprijed.Poruku nisu čuli Jasif Hasan i Mahmud na Nibulusu udaljenom 150 milja. Bili su u kapetanskoj

kabini, nagnuti nad Hasanovom skicom tlocrta Coparellija i odlučivali kako će izvesti prepad.Hasan je radiotelegrafistu dao dvije valne dužine koje treba pratiti: onu na kojoj se javljao

automatski odašiljač sa Stromberga i onu kojom se služio Tirin za tajne poruke s Coparellija Rostovu

na Karli. Zato što su poruke poslane na redovitoj valnoj dužini Coparellija, Nabulus ih nije uhvatio.Proći će dosta vremena dok fedajini ne pomisli: "Hvala Bogu.

Razmjenu poruka čuli su na 200 milja udaljenom komandnom mostu Stromberga. Kad jeCoparelli potvrdio prijem Papagopolousove poruke,

oficiri na mostu počeli su klicati i pljeskati. Nat Dickstein, oslonjen na oplatu s lončićem crnekave u ruci, zureći u kišu i valovito more, nije klicao. Tijelo mu je bilo zgrbljeno i napeto, liceukočeno, smeđe oči iza

plastičnih naočala stisnute. Jedan od oficira uočio njegovu šutnju i obratio mu se rekavši da susvladali sve zapreke.

Dickstein je promrmljao nešto začinjeno neobično prostačkim riječima. Razdragani oficir jeokrenuo leđa i kasni je u kantini primijetio da je Dickstein pružao dojam čovjeka koji će vam zabitinož u trbuh stanete li mu na nožni palac.

Poruke su čuli David Rostov i Suza Ashford na tristo milja udaljenom brodu Ifarla . Suza je bila omamljena dok je sa sicilijanskog keja uzlazila na poljski brod. Nije bila svjesna što

se oko nje zbiva kad ju je Rostov odveo u jednu od oficirskih kabina i rekao j j kako se nada da će jojtu biti udobno. Sjela je na ležaj. Kad je sat kasnije jedan mornar unio hladnu zakusku i spustioposlužavnik bez riječi na stolić nije se pomakla. Nije jela.

Naposljetku je zaspala, u početku nemirno s besmislenim morama, no postupno je utonula u dubok

san. Probudilo ju je svitanje.Ležala je nepomično, osjećajući kretanje broda, gledajući tupo po kabini; potom je shvatila gdje

se nalazi. Kao kad se probudiš i sjetiš slijepog užasa neke more.Osjećala je strahovitu grižnju. Zavaravala se, to je sad uvidjela. Uvjeravala se da mora naći Nata

i upozoriti ga, bez obzira na rizik; ali istina je bila da bi posegla za bilo kojom izlikom da ga vidi.Katastrofalne posljedice njena pothvata uslijedile su dakako zbog zbrkanosti njenih motiva. Istina jebila da je Nat bio u opasnosti, ali sad je bio u još većoj opasnosti, a sve njezinom krivnjom.

Razmišljala je o tome i kako se nalazi na poljskom brodu te je stisnula oči i gurnula glavu podjastuk da priguši histeriju koja j j se penjala uz grlo.

Potom je njom ovladala srdžba i to ju je spasilo da ne pomjeri pameću.Razmišljala je o ocu i kako ju je htio upotrijebiti za ostvarenje svojih političkih ide ja, te se

razbjesnila na njega. Sjetila se kako je Hasan manipulirao ocem, polagao joj ruku na koljeno te jezažalila što mu nije opalila šamar dok je bila u prilici. Naposljetku je razmišljala o Rostovu, tvrda,inteligentna lica i hladna smiješka, koji namjerava naletjeti na Natov brod i ubiti Nata. Pobjesnjelaje.

Dickstein je bio njezin izabranik. Bio je smiješan, jak i neobično ranjiv, pisao je ljubavna pisma,

jedini čovjek kojeg je ovako voljela i nije ga namjeravala izgubiti.

Kad se smrklo, počela je zepsti pa se uvukla u krevet.Bila je u neprijateljskom logoru, zarobljenik, ali samo sa svojeg stanovišta. Oni su držali da je na

njihovoj strani; vjerovali su joj. Možda će joj se pružiti prilika da im baci klip pod noge. Mora tražititu priliku. Prošetat će brodom, potisnuti strah, razgovarati s neprijateljem, učvršćujući svoj položaj unjihovu povjerenju, pretvarajući se da dijeli njihove planove i brige, dok ne uvreba priliku.

Od te je pomisli zadrhtala. Ako to ne izvedem, izgubit ću ga, a ako ga izgubim ne želim višeživjeti, rekla je u sebi.

Ustala je. Skinula je odjeću u kojoj je spavala, umila se i navukla čisti džemper i hlače. Sjela jeza mali prikovani stolić i po jela nešto od sinoćnje kobasice i sira. Iščetkala je kosu i neznatno senašminkala da se malo osokoli.

Pritisnula je kvaku na vratima. Nisu bila zaključana.Izišla je.Krenula je hodnikom za mirisom jela prema kantini. Ušla je i osvrnula se naokolo. Rostov je

sjedio sam polagano nabadajući pržena jaja. Podigao je pogled i ugledao je. Lice mu je postaloledeno i zlokobno, tanka usta se stisnula, oči gledale bezizražajno. Suza je krzmala, a potom seprimorala da mu priđe. Kod stola se prolazno poduprla o stolac jer su joj noge klecale.

- Sjednite - rekao je Rostov.Spustila se u stolac.- Kako ste spavali?Disala je ubrzano.- Dobro - odgovorila je. Glas joj je drhtao.Njegove oštre, sumnjičave oči kao da su se zarile u njezin mozak.- Djelujete uznemireno.Rekao je to ravnodušno, bez suosjećanja, prijateljstva.- Ja ... - riječi su joj zapinjale u grlu…Jučer ... bilo je zbunjujuće. - To je uostalom bila istina i

lako ju je bilo izreći. - Nisam još vidjela da netko umire.- Ah. - Naposljetku se na Rostovljevu licu ukazao tračak ljudskosti: možda se sjetio trenutka kad

je on prvi put vidio smrt. Posegnuo je za vrčem kave i natočio joj šalicu. - Vi ste još jako mladi -rekao je. - Niste stariji od mog prvorođenog sina.

Suza je zahvalno srkala vruću kavu, nadajući se da će nastaviti tim tonom, što bi joj pomoglo dase sabere.

- Vaš sin? - upitala je.- Jurij Davidovič, navršio je dvadeset.- Čime se bavi?Rostovljev osmijeh nije više bio tako leden.- Na nevolju, vri eme uglavnom trati na slušanje dekadentne glazbe. Ne studira tako marljivo kao

što bi trebalo. Nije u tome nalik mlađem bratu.Suzino se disanje smirilo, a ruka joj se više nije tresla kad je podizala šalicu. Znala je da taj

čovjek nije manje opasan samo zato što ima obitelj; ali je djelovao manje zastrašujuće kad je ovakorazgovarao.

- A vaš drugi sin? - pitala je dalje. - Onaj mlađi.Rostov je kimnuo.- Vladimir. - Sad više nije djelovao opasno: zagledao se preko Suzina ramena, razdragana,

popustljiva izraza na licu. - Vrlo je darovit. Postat će velik matematičar ako dobije pravoobrazovanje.

- To valjda nije u pitanju - rekla je promatrajući ga pozorno. - Sovjetsko školstvo je najbolje nasvijetu.

Činilo se da je takva primjedba neopasna, ali je za njega morala imati neko posebno značenje jerje nestalo zanesenog izraza i lice mu je ponovo otvrdnulo.

- Ne, to ne bi trebao biti problem. - Vratio se pečenim jajima.Suza je užurbano razmišljala: bio je prijazan i ne smijem sad to pokvariti. Zdvojno je tragala za

nečim što bi rekla. Što im je zajedničko, o čemu bi mogli razgovarati? Sjetila se.- Voljela bih da vas se mogu sjetiti iz vremena, kad ste bili u Oacfordu.- Bili ste još jako mali. - Dolio je sebi kave. – Svi se sjećaju vaše majke. Bila je sigurno

najljepša žena u toj sredini. A vi ste joj posve nalik.- Što ste studirali? - upitala je Suza.- Ekonomiju.- Ne baš egzaktna znanost tih godina, pretpostavljam.- I ništa bolja danas.Suza poprimi važan izraz.- Govorimo o buržoaskoj ekonomici, dakako.- Dakako. - Rostov ju je pogledao kao da ne može razabrati šali li se ona ili govori ozbiljno.U kantinu je ušao oficir i rekao mu nešto ruski. Rostov sa žaljenjem pogleda Suzu.- Moram gore na most.Morala je poći s njim. Prisilila se da mirno upita:- Mogu li s vama?Krzmao je. Zatim je rekao:- Zašto ne?Krenuo je a Suza za njim. U radiostanici Rostov se osmjehnuo kad je pročitao poruke i preveo ih Suzi. Činilo se da ga

Dicksteinova domišljatost oduševljava.- Taj je čovjek vraški spretan - rekao je.- Što je brodarsko poduzeće Savile? – upitala je.- Fasada za izraelsku tajnu službu. Dickstein uklanja sve ljude koji bi imali razloga da se

raspituju što se dogodilo s uranom. Brodarska kompanija više nije zainteresirana jer više nije vlasnikbroda.

Sad on skida s broda kapetana i posadu. Nema sumnje da su i ljudi čiji je to uran, na neki način unjegovoj vlasti. Prekrasan plan.

To je Suza željela čuti. Rostov je razgovarao s njom kao sa sebi ravnim, bila je u središtuzbivanja; mora iznaći način da mu pokvari planove. Primijetila je:

- Pretpostavljam da je i kvar bio namješten.- Da. Dicksteln može preuzeti brod a da ne ispali ni metka.

Suza je brzo razmišljala. Kad je "izdala" Dicksteina dokazala je da je na strani Arapa. Sad se tastrana rascijepila nadvoje: u jednom je taboru bio Rostov, KGB i egipatska tajna služba; u drugomHasan i fedajini. Suza je sad mogla dokazati svoju lojalnost Rostovljevoj strani ako izda Hasana.

Izgovorila je što je mogla površnije:- A to može i Jasif Hasan, dakako.- Što?- I Hasan može preuzeti Coparelli bez i jednog hica.Rostov je zurio u nju. Iz njegovih obraza nestalo je krvi. Suza se zaprepastila kad je vidjela kako

je izgubio hladnokrvnost i samouvjerenost.- Hasan namjerava oteti Coparelli? - zaustio je.Suza se pretvarala da je iznenađena.- Zar mi hoćete reći da to niste znali?- Ali tko? Svakako ne Egipćani!- Fedajini. Hasan je rekao da je to vaš plan.Rostov, s posve ruskim temperamentom šakom tresne po ogradi, izgubivši na tren sabranost.- Hasan je lažac i izdajnik!Suza je osjetila da joj se pruža prilika. Rekla je:- Možda ga još možemo spriječiti...Rostov ju je pogledao.- Što on smjera?- Oteti Coparelli prije nego Dickstein stigne tamo, potom zaskočiti Izraelce i odvesti brod ...nije

mi rekao točno kamo, nekamo u Sjevernu Afriku.Suza je znala da o njezinu idućem potezu ovisi njen i Dicksteinov život. Prekrižila je ruke da

spriječi drhtanje. Rekla je:- Onda nam preostaje samo jedno.Rostov je upitno pogleda- A to je?- Moramo upozoriti Dicksteina na fedajinsku zasjedu, da može oteti Coparelli.Izrekla je. Promatrala je Rostovljevo lice. Mora to progutati, to je logično, bio je to ispravan

potez!Rostov je brzo razmišljao.- Upozoriti Dicksteina da može od fedajina preoteti Coparelli. Tad on može nastaviti po svom

planu a mi po našem.- Da! To je jedini način! Zar nije? - rekla je Suza. OD: BRODARSKE KOMPANIJE SAVILE, ZURICH ZA: ANGELUZZI E BIANCO, GENOVAPOŠILJKA ŽUTE POGAČE OD F.A.PEDLERA KASNI ZBOG KVARA NA STROJU NA

PUČINI. JAVIT ĆEMO ČIM BUDEMO MOGLI NOVI DATUM ISPORUKE.PAPAGOPOLOUS. Tirin je krzmao.-Što ste vi mislili poduzeti?- Potopiti brod nakon što Dickstein ukrade uran.- Zar to više ne možemo?- Ne. Predaleko smo, nikad ih nećemo sustići.- Moram ostati na brodu kad se ostali prekrcaju na Gil Hamilton. Ako pitaju za mene, reći ćeš da

si me vidio kako prelazim prijeko.- Dobro, hoću, svakako.- Ako me otkriju i primoraju da se prebacim na Gil Hamilton, budi uvjeren da ću im odati tvoju

tajnu.- Učinit ću sve što mogu.- Bolje ti je.Tirin ga pusti. Nije bio uvjeren: takav će čovjek sve obećati, ali kad zagusti, može sve pokvariti.Cijela je posada pozvana na palubu zbog prekrcaja. More je bilo previše burno da bi Gil

Hamilton pristao uz bok, pa je spušten čamac. Svi su morali navući prsluke za spašavanje. Oficiri imornari Coparellija stajali su mirno na gustoj kiši dok su ih prebrojili, potom prvi mornar prekorači,spusti se niz ljestve i skoči u čamac.

Čamac je bio premalen za cijelu posadu i Tirin shvati da će se prekrcavanje obaviti u dva ili triputa. Dok su se svi usredotočili na prve koji su se spuštali u čamac, Tirin je prošaptao Ravlou.

- Nastoj biti posljednji.- U reduObojica su se povukla u posljednji red postrojene posade. Oficiri su gledali preko ograde u

čamac. Ljudi su stajali i čekali okrenuti prema Gilu Hamiltonu. Tirin se povukao iza jednogpotpornja.

Kad se na vidiku pojavio Gil Hamiltonn bio je dva koraka od čamca za spašavanje, krišom jeotkrio ceradu, ušao pod nju i iznutra je opet namjestio.

Ako me sad pronađu, nadrljao sam, pomislio je.S naporom je prepuzao duž čamca do mjesta odakle je kroz kolut na ceradi mogao vidjeti palubu.

Sad je sve ovisilo o Ravlou.Promatrao je kako druga grupa silazi niz ljestve u čamac, zatim začuo glas prvog oficira:- Gdje je radiotelegrafist?Tirin potraži pogledom Ravloa. Prozbori, ludo jedna! Ravlo reče, krzmajući:- Otišao je s prvom grupom, gospodine.- Jesi li siguran?- Jesam, gospodine. Vidio sam ga.Oficir je kimnuo i rekao nešto u smislu da u toj gadnoj kiši ne možeš razlikovati čovjeka od

čovjeka.

Kapetan je pozvao Kocha na stranu i obojica su razgovarala nedaleko od Tirinova skrovišta.- Nikad nisam čuo za kompaniju Savile, a vi? - rekao je kapetan.- Ne, gospodine.- To je sve naopako, prodati brod dok plovi, potom ga ostaviti u rukama inženjera a kapetana

skinuti.- Da, gospodine. čini mi se da ti novi vlasnici nemaju iskustva u brodarenju.- Jamačno, inače ne bi tako postupili. Vjerojatno financijeri. - Pošutio je malo. - vi možete odbiti

da ostanete sami, tad bih morao ostati s vama. Kasnije ću vam dati podršku.- Bojim se da bih mogao izgubiti dozvolu.- Dobro, nisam trebao ni predložiti. Pa, sretno.- Hvala vam, gospodine.Treća skupina mornara ukrcala se. Prvi je oficir na vrhu ljestava čekao kapetana, koji se još

rogoboreći protiv činovnika, okrenuo, preskoćio palubu i sišao za prvim oficirom.Tirin se usredotočio na Kocha koji je sad držao da je jedini čovjek na Copiarelliju. Inženjer je

otpratio pogledom čamac koji je prilazio Gilu Hamiltonu, potom se popeo na most.Tirin je glasno prokleo. Želio je da Koch siđe pod palubu kako bi se on mogao dokopati

spremišta i javiti radiom Karli. Promatrao je most i s vremena na vrijeme ugledao iza staklaKochovo lice. Ako Koch ostane tamo, Tirin će morati saćekati mrak pa tek tad stupiti u vezu sRostovom.

Izgledalo je da je Koch naumio ostati na mostu cijeli dan.Tirin se pripremio na dugo čekanje. Kad je Nabulus stigao na položaj južno od Ibize, gdje se Hasan nadao presresti Coparellija, na

vidiku nije bilo ni jednog broda.Zaokružili su oko položaja u širokoj spirali dok je Hasan dalekozorom pretraživao horizont.- Pogriješio si - rekao je Mahmud.- Ne mora biti. - Hasan je odlučio da ne pokaže svoju paniku. - Ovo je samo prva točka na kojoj

bismo ga mogli presresti. Nije morao ploviti najvećom brzinom.- Što ga je moglo zadržati?Hasan je slegnuo, naizgled manje zabrinut no što je bio.- Možda mu strojevi ne rade kako treba. Možda su imali jače nevrijeme nego mi. Mnogo razloga.- Što onda predlažeš?Hasan je osjetio da je i Mahmud zbunjen. Na brodu nije zapovijedao on, samo je Hasan mogao

donijeti odluku.- Krenut ćemo jugozapadno, duž Coparellijeve rute. Moramo ga presresti prije ili kasnije.- lzdaj kapetanu zapovijed - reče Mahmud i siđe dolje k svojim borcima.Mahmud se tresao od neobjašnjive napetosti. I njegovi vojnici također, kako je zamijetio Hasan.Očekivali su sukob u podne, a sad su morali čekati, ubijajući vrijeme u kajitama za posadu i

blagovaonici, čisteći oružje, igrajući karte i razmećući se prošlim bitkama. Bili su podjareni zaborbu, skloni da opasnim bacanjem noževa dokazuju jedni drugim i sami sebi smionost.

Jedan se fedajin zavadio s dvojicom mornara zbog neke izmišljene uvrede i, prije nego su ihrazdvojili, obojici rasjekao lice krhotinama stakla. Sad se posada držala podalje od fedajina..

Hasan se pitao kako bi se postavio prema njima da je na Mahmudovu mjestu. O tome je sad dostarazmišljao. Mahmud je još bio vođa, ali Hasan je obavljao najznačajniji dio posla: otkrio Dicksteina,donio vijesti o njegovu planu, smislio otmicu i utvrdio gdje se nalazi Stromberg. Počeo se pitatikakav će biti njegov položaj u pokretu kad sve to svrši.

Očigledno se i Mahmud pitao to isto.Ako treba među njima doći do borbe za vlast, ona će morati pričekati. Najprije mora ju oteti

Coparelli i zaskočiti Dicksteina. Hasanu je bilo malo mučno kad je na to pomislio. Prekaljenimborcima dolje pod palubom bilo je lako da se uvjere kako jedva čekaju okršaj, ali Hasan nikad nijebio u ratu, nije čak ni revolver bio uprt u njega, osim onaj Cortoneov u ruševnoj vili. Bojao se, a jošje više strepio da se ne osramoti pokazujući svoj strah, da ne okrene leđa i pobjegne, da mu ne bipozlilo. Ali bio je i uzbuđen, jer ako pobijede...

Poslije podne u četiri i trideset data je lažna uzbuna kad su spazili brod koji im je dolazio ususret,

ali poslije pomnog ispitivanja dvogledom Hasan je objavio da to nije Coparelli, i kad je brod prošaouspjeli su pročitati ime na njegovu boku: Gil Hamilton.

Kad se smračilo, Hasan se zabrinuo. Po ovom vremenu, čak i uz navigaciona svjetla, dva su sebroda mogla noću mimoići unutar pola milje a da ne vide jedan drugog. A cijelog popodneva nije seoglasio tajni odašiljač s Coparellija, premda je Jakov javio da Rostov pokušava kontaktirati Tirina.Da bi bili sigurni kako Coparelli nije u noći mimoišao Nabulus, morat će cijelu noć voziti premaGenovi Coparellievom brzinom i nastaviti potragu ujutro.

Tad će Stromberg već biti blizu a fedajini bi mogli izgubiti priliku da postave stupicu Dicksteinu.Hasan je upravo namjeravao da to objasni Mahmudu koji se vratio na most, kad je u daljini

žmirnulo jedno svjetlo.- Usidren je - reče kapetan.- Kako znate? - upitao je Mahmud.- Jedno bijelo svjetlo znači to.Hasan doda:- To objašnjava zašto nije bio kod Ibize kad smo ga očekivali. Ako je to Coparelli trebali biste se

pripremiti za prepad.- Slažem se - rekao je Mahmud i otišao da obavijesti svoje ljude.- Ugasite navigacijska svjetla - reče Hasan kapetanu.Kad se Nabulus približio drugom brodu, pala je već noć.- Gotovo sam siguran da je to Coparrelli – rekao je Hasan.Kapetan je spustio dvogled.- Ima tri dizalice na palubi, a cijelo nadgrađe je iza skladišnih otvora.- Vaš je vid bolji od mog - rekao je Hasan. – To je Coparrelli.Sišao je pod palubu gdje je Mahmud govorio borcima. Kad je ušao, Mahmud je upitno pogledao.Hasan je kimnuo.- Stigli smo.Mahmud se ponovo obratio svojim ljudima.- Ne očekujemo veći otpor. Brod ima običnu posadu, a nema razloga da bude naoružana.

Polazimo u dva čamca, jedan će prići s desnog boka, drugi s lijevog. Prvi nam je posao da zauzmemomost i spriječimo da posada upotrijebi radio. Zatim ćemo opkoliti posadu na palubi. - Okrenuo se

Hasaniy - Reci kapetanu da priđe što bliže Coparelliju i da potom zaustavi strojeve.Hasan se okrenuo. Odjednom je opet bio kurir: Mahmud je pokazao da je u borbi on vođa. Hasan

osjeti kako mu je od poniženja pojurila krv u obraze.- Jasife.Okrenuo se.- Tvoje oružje. - Mahmud mu dobaci revolver.Hasan ga uhvati. Bio je to mali pištolj, gotovo igračka, onakav kakav bi žena nosila u torbici.

Fedajini su se grlato nasmijali.Hasan je pomislio: i ja umijem igrati tu igru.Pronašao je osigurač i oslobodio ga. Uperio je pištolj u pod i pritisnuo okidač. Prasak je bio

zaglušan.Ispraznio je šaržer u pod.Fedajini su stajali šutke.- Učinilo mi se da sam vidio miša - rekao je Hasan i bacio revolver natrag Mahmudu.Smijeh fedajina bio je još grlatiji.Hasan je izišao. Vratio se na most, predao poruku kapetanu i ponovo sišao na palubu. Sad se već

jako smrklo. Od Coparellija se vidjelo samo njegovo poziciono svjetlo. Ako je napeo vid, natamnosivoj pozadini bi se ocrtala čvrsta crna siluete.

Fedajini su šutke izišli iz potpalublja i stali na palubu sa posadom. Strojevi Nabulusa zanijemišei posada je spustila čamce.

Hasan i fedajini siđoše. Hasan je bio u istom čamcu s MahmudomMala je barka skakala na valovima koji su se sad činili golemi. Približili su se okomitom boku

Coparlija. Na brodu nije bilo znakova života. Kako to oficir na straži nije čuo približavanje dvajumotora, mislio je Hasan. Ali nikakav alarm nije odjeknuo, nikakav reflektor obasjao palubu, nitkonije viknuo naredbu ili prišao ogradi.

Mahmud se prvi uspeo ljestvama.Dok je Hasan dospio na palubu Coparellia, druga se grupa već prebacivala s desnog boka.Ljudi su silazili u hodnike i niz stepeništa.Nigdje nisu naišli na posadu. Hasana je obuzeo strašan predosjećaj da je nešto krivo krenulo.Pošao je za Mahmudom na most. Dvojica fedajina već su bila tamo.- Jesu li stigli upotrijebiti radio? - upitao je Hasan.- Tko? - rekao je Mahmud.Sišli su natrag na palubu. Fedajini su jedan po jedan izlazili iz utrobe broda, zbunjeni, s hladnim

oružjem u rukama.Mahmud reče:- Olupina Marie Celeste.Dvojica fedajina prelazila su palubom vodeći prestrašenog mornara.Hasan ga oslovi engleski.- Što se ovdje dogodilo?Mornar je odgovorio na nekom drugom jeziku.Hasana je ošinula strašna pomisao.

- Provjerimo skladište - rekao je Mahmudu.Našli su ljestve i ušli u skladišni prostor. Hasan pronađe prekidač i upali svjetlo.Skladište je bilo puno velikih bačava za naftu, zapečaćenih i učvršćenih drvenim klinovima. Na

plaštu bačava pisalo je krupnim slovima PLUMBAT.- To je - rekao je Hasan. - To je uran.Zurili su u bačve a zatim su se pogledali. U tomtrenutku suparništvo je bilo zaboravljeno.- Uspjeli smo - rekao je Hasan. - Tako mi Boga, uspjeli smo. Kad je zanoćilo Tirin je vidio da inženjer odlazi na pramac da bi upalio bijelo svijetlo. Kad je

obavio posao, nije se vratio na most nego je otišao u kantinu. Nakanio je nešto pojesti. I Tirin je biogladan.

Dao bi ruku za tanjur slanih haringa i hljeb crnog kruha. Dok je zguren cijelo poslijepodne čučaou čamcu, čekajući da se Koch makne, imao je vremena razmišljati o gladi te se mučio mislima okavijaru, i sušenom lososu, ukiseljenim gljivama a najviše o crnom kruhu.

Ne još, Pjotr, rekao je sebi.Čim je Koch nestao s vidika, Tirin se izvukao iz čamca, bolno se protegnuo i požurio palubom u

pramčano spremište.Bio je premjestio kutije i nabacao otpad u glavnoj prostoriji tako da su zaklanjali ulaz u njegov

mali sobičak s odašiljačem. Sad je morao na rukama i koljenima propuzati kroz mali tunel do njega.Odašiljač je ponavljao kratak dvoslovčani signal. Tirin je provjerio u knjizi šifara i našao da to i

znači da mora prijeći na drugu valnu dužinu prije nego objavi prijem. Podesio je radio i poslušaouputu.

Rostov je smjesta odgovorio: PROMJENA PLANA. HASAN ĆE NAPASTI COPARELLI. Tirin se zbunjeno namrštio i otipkao: PONOVITE. HASAN JE IZDAJNIK. FEDAJINI ĆE NAPASTI COPARELLI. Tirin reče naglas:- Isuse, što se to događa?Coparelli je bio tu, on je bio na njemu... zašto bi Hasan... zbog urana, dakako.Rostov se još javljao: HASAN NAMJERAVA ZASKOčITI DICKSTEINA. DA MOŽEMO SVOJ

PLAN MORAMO UPOZORITI DICKSTEINA NAZASJEDU. Tirin se namrštio kad je to dešifrirao, a zatim, kad je shvatio, lice mu je zasjalo.- Tad smo opet na početku - rekao je sam sebi.- Pametno. Ali što da ja učinim? Otipkao je: KAKO?

ZOVI STROMBERG NA REDOVNOM VALU IPOŠALJI SLJEDEĆU PORUKU OD RIJEČI DO RIJEČI, PONAVLJAM OD RIJEČI DO RIJEČI.COPARELLISTROMBERGU. MISLIM DA SAM UKRCAO ARAPE. OPREZ. Tirin je kimnuo. Dickstein će pomisliti da je Koch stigao poslati nekoliko riječi pri je nego što su

ga Arapi ubili. Ovako upozoren Dickstein bi morao osvojiti Coparelli. Zatim će se RostovljevaKarla moći sudariti s Dicksteinovim brodom kao što je i bilo planirano. Tirin je pomislio: A što ćebiti sa mnom?

Odgovorio je: RAZUMIO.Čuo je daleki potmuli udarac kao da je nešto udarilo u brodski trup. Isprva nije obraćao pažnju,

potom se prisjetio da su na brodu samo on i Koch. Ispuzao je van i izvirio kroz vrata spremišta.Fedajini su stigli.Zatvorio je vrata i požurio natrag k odašiljaču. Javio je: HASAN JE OVDJE. Rostov odgovori: JAVI DICKSTEINU SAD. ŠTO ĆU ZATIM? SAKRIJ SE. Hvala lijepo, pomislio je Tirin. Odjavio se i prešao na redovnu valnu dužinu da se javi

Strombergu.Sinula mu je mračna misao da možda nikad više neće okusiti slane haringe. Čuo sam za izraz naoružan do zubi, ali ovo je apsurdno - rekao je Nat Dickstein a svi su se

nasmijali.Poruka s Coparelllja je izmijenila njegovo raspoloženje. Najprije se zgranuo. Kako je protivnik

samo uspio saznati toliko od njegova plana da je stigao prvi zauzeti Coparelli? Jamačno je negdjegrdno pogriješio u svojoj ocjeni. Suza...? Ali sad nije imalo smisla prekoravati se. Predstojala jebitka.

Njegova se duboka potištenost raspršila. Napetost je još bila tu, čvrsto smotana u njemu kaočelično pero, ali je sad njom mogao upravljati i koristiti je.

Sad je mogao nešto početi s njom.Dvanaestorica u kantini Stromberga osjetila su promjenu u Dicksteinu i njegovu želju za borbom,

premda su znali da će neki među njima uskoro umrijeti.Doista su bili naoružani do zuba. Svaki je imao ručni automat Uzi od 9mm, pouzdano, kompaktno

vatreno oružje teško četiri i pol kilograma, s magazinom od 25 metaka i oko 60 centimetara dugačko sotklopljenim metalnim kundakom.

Svaki je borac imao tri rezervna magazina, uz to o pojasu futrolu s lugerom, pištolj je koristio iste

metke kao i automat, te kvačicu s četiri granate s druge strane pojasa. Gotovo su svi imali dodatnogoružja po izboru: noževe, željezne šipke, bajunete, boksere i ostale egzotičnije sprave koje su nosiliiz praznovjerja, više za sreću nego kao borbeni rekvizit.

Dickstein je poznavao psihičko stanje u kojem su bili. Osjetio ga je i ranije uoči borbe. Bojali suse. A strah ih je, što je bilo paradoksalno, poticao da krenu što prije jer je najgore bilo čekanje. Samabitka bila je poput opojnog sredstva, a potom si preživio ili poginuo pa više nije bilo važno.

Dickstein je plan borbe razradio do tančina i izložio ga. Coparelli je bio građen poput malogtankera, sa skladišnim prostorom sprijeda i po sredini, glavnim nadgrađem na krmenom dijelu ijednim manjim iza njega. U glavnom nadgrađu bili su komandni most, oficirske kabine i kantina;ispod palube bile su kajite za posadu. U manjem nadgrađu bila je kuhinja, ispod nje spremište a podnjim strojarnica. Oba nadgrađa bila su iznad palube odvojena, ali su ih ispod palube povezivala dvahodnika.

Napast će u tri grupe. Abbasova će se prikrasti na pramac. Ostale dvije pod vodstvom Badera iGiblija popet će se krmenim i bočnim ljestvama na stražnji dio broda.

Obje grupe na krmi imale su zadatak da siđu pod palubu, probiju se naprijed, tjerajućineprijatelja ispred sebe prema središnjoj palubi gdje ih s pramca Abbas i njegovi ljudi mogupokositi. Takva će strategija omogućiti da se obrazuje gnijezdo otpora na mostu. Stoga će Dicksteinpokušati zauzeti most.

Napad će se odvijati u mraku inače se ne bi nikad mogli popeti na palubu, skinuli bi ih jednog pojednog još na ogradi. Ostao je problem kako izbjeći da ne pucaju na vlastite ljude kad i naneprijatelja. Predvidio je signal za raspoznavan je, riječ Alija, i takav plan napada da se praktičkinisu mogli naći jedan prema drugom sve dok akcija ne završi.

Sad su čekali.Sjedili su u nepovezanom krugu u oficirskoj kantini Stromberga, potpuno istoj kao na Copalelliju

na kojem će uskoro zametnuti borbu i umirati.Dickstein je tumačio Abbasu:- S pramca ćeš držati na nišanu prednju palubu, koja je brisan prostor. Rasporedi ljude u zaklon i

ostani tamo. Kad neprijatelj otkrije položaje, skidaj jednog po jednog. Tvoj će glavni problem bitivatra s mosta.

Uvaljen u stolac, Abbas je još više sličio tenku nego inače. Dicksteinu je bilo drago što je Abbass njima.

- Za početak ćemo se držati defenzivno.Dickstein je kimnuo.- Da. Imaš dobre šanse da na brod stigneš neopažen. Nema smisla pucati dok se ne uvjeriš da smo

svi stigli.- Vidim da je Porush u mojoj grupi. Znaš da mi je on šurjak.- Znam. I da je jedini oženjen među nama. Mislio sam da bi ti možda volio pripaziti na njega.- Hvala.Feinberg je podigao pogled s noža koji je čistio.Tanki Njujorčanin se sad nije kesio.- Što mislite, tko su ti Arapi?- Mogli bi pripadati redovnoj vojsci ili fedajinima.Feinberg se nakesio.

- Nadajmo se da su redovna vojska. Mi se iskesimo, oni se predaju.Bio je to slab vic, ali su se ipak svi nasmijali.Vječni pesimist Ish, s nogama na stolu, sklopljenih očiju, prognozirao je:- Prebacivanje preko ograde bit će najgore. Bit ćemo bespomoćni kao novorođenčad.- Sjetite se da oni misle kako se nadamo zauzeti napušten brod. Njihova bi zasjeda trebala za nas

biti veliko iznenađenje. Očekuju laku pobjedu. Ali mi smo upozoreni. A bit će i mrak...Vrata su se otvorila, ušao je kapetan.- Ugledali smo Coparrellija .Dickstein je ustao.- Idemo. Sretno, i nema zarobljavanja.

16.

Tri čamca otisnula su se od Stromberga posljednjih nekoliko minuta prije svitanja.Za, nekoliko sekundi brod iza njih utonuo je u mrak. Nije imao pozicionih svjetala, a sva ostala

bila su pogašena, čak i ona ispod vodene linije kako ničim ne bi upozorili Coparelli.Vrijeme se u toku noći pogoršalo. Kapetan Stromberga je rekao da to još nije oluja, ali je kiša

lijevala kao iz kabla, a vjetar bio dosta jak da potjera limeno vedro zveketom po palubi, valovi takovisoki da se Dickstein morao čvrsto držati za. Klupu u motornom čamcu.

Neko su vrijeme lebdjeli u potpunom mraku. Ni ispred ni iza njih ništa se nije vid jelo. Dicksteinnije mogao razabrati ni lica četvorice koji su s njim dijelili čamac. Feinberg je prekinuo muk.

- Još tvrdim da smo ovaj ribički izlet trebali odgoditi za sutra. Dickstein je bio praznovjeran kao i ostali: ispod nepromočive kabanice i prsluka za spašavan je

nosio je stari očev prugasti prsluk s razbijenim džepnim satom u džepu iznad srca. Sat je jednomzaustavio njemački metak.

Premda je Dickstein logično razmišljao, znao je da je malo pomjerio umom.I njegova veza sa Suzom i njezina izdaja, okrenula je njegov svijet naopačke: stare vrijednosti i

motivacije bili su potkopani, a nove, koje je stekao uz nju pretvorile su se u prah. Još je mario zaneke stvari: želio je dobiti ovu bitku, htio je da Izrael dobije uran, i da ubije Jasifa Hasana; život muviše nije bio važan. Odjednom se više nije plašio metka, boli ni smrti. Suza ga je izdala, i otad jenestalo želje da dugo živi. Kad Izrael dobije bombu, Ester će umrijeti u miru, Mottie dočitati Otok sblagom a Jigael će brinuti o vinogradima.

Stisnuo je ispod kabanice bubanj automata. Digli su se na krijestu jednog vala i od jednom se u idućoj dolini pred njima ukazao.Mijenjajući strelovito brzine naprijed-natrag, Levi Abbas je primaknuo čamac bliže pramcu

Coparellia. Bijelo svjetlo iznad njih omogućavalo im je dobar pregled, dok je izvijen trup brodaštitio njegov čamac od pogleda s palube ili mosta. Kad se čamac posve približio ljestvama, Abbas jeuzeo konop i omotao ga ispod kabanice oko pasa. Malo je krzmao, potom stresao kabanicu, odmotaomašinku i objesio je oko vrata. Stajao je jednom nogom u čamcu a drugom na rubu i čekao prikladnitren da skoči. Doskočio je na ljestve s obje noge i obje ruke. Uspeo se ljestvama skoro do vrha itamo stao. Trebalo je da se prebace preko ograde u što gušćem redu.

Odmotao je uže s pasa i svezao ga o jednu prečku.Bili su maksimalno izloženi. Abbas se osvrnuo.Sharrett je bio najsitniji i umio se uvijati poput zmije.Abbas je dotakao njegovo rame i pokazao preko palube,- Uzmi zaklon na desnoj strani.Sharrett se na trbuhu prevaljao dva metra preko otvorene palube, potom se djelomično zaklonio

uz izdignuti rub skladišnog poklopca. Napredovao je centimetar po centimetar.Abbas je motrio palubu gore i dolje. Svakog trenutka su ih mogli otkriti; neće znati jesu li dok ih

ne zaspe tuča metaka.Brzo, brzo! Sprijeda na pramcu bio je kotur za sidro, s velikom hrpom lanaca.- Sapir! - Abbas pokaže rukom a Sapir otpuže duž palube na položaj.

- Sviđa mi se dizalica - reče Porush.Abbas je dignuo pogled na kran koji je dominirao cijelom prednjom palubom. Kontrolna je

kabina bila otprilike tri metra iznad palube. Položaj je bio opasan, ali taktički vrlo opravdan.- Idi - rekao je.Porush je otpuzao slijedeći Sharrettovu putanju. Prateći ga pogledom, Abbas je pomislio: Ima

debelu guzicu, moja ga sestra predobro hrani. Porush je stigao do dizalice i poceo se uspinjatiljestvama.

Abbas je zadržao dah - ako netko od neprijatelja sad pogleda ovamo, dok je Porush naljestvama... stigao je do kabine.

Na trenutak je Abbasu zastao dah u grlu.Iza Abbasa, na pramcu, kratko stepenište vodilo je do jednih vrata. Površina nije bila dosta

velika da bi se nazvala prednjom palubom a sigurno nije omogućavala neko skladištenje, bilo je toneko spremište.

Otpuzao je tamo, stisnuo se u malu udubinu i opreznu gurnuo vrata. Unutra je bilo mračno.Zatvorio je vrata, okrenuo se i, uvjeren da je sam, položio automat na gornji kraj stepeništa.

Pogledao je dolje. Sharrett i Sapir su već bili ispod njega. Porush je skočio nespretno i promašioprečku.

Porush je skliznuo samo jednu prečku, uspio se uhvatiti za okomitu stranu ljestava i zaustavitipad.

Abbas je pričekao da se Porush popne do Sapira i tek tad je prekoračio ogradu. Meko se spustiona sve četiri, šćućurivši se uz ogradu. Ostali su slijedili strelovito: jedan, dva, tri.

***Krma je bila slabo osvijetljena i Dicksteinov se čamac morao primaknuti ti jesno uz ljestve na

lijevom boku Coparellija. Voda grupe Gibli mučio se s manevriranjem čamca. Dickstein je na dnučamca našao motku s kukom i upotrijebio je da drži na mjestu. Privlačio je čamac Coparelliju kad gaje more odvlačilo a odbijao ga kad je zaprijetila opasnost da će udariti bokom o bok broda.

Gibli, koji je u Mossad dospio iz armije, ustrajao je na izraelskoj tradiciji da oficiri vode ljudesa čela a ne sa začelja: htio je biti prvi. Obično je nosio šešir da sakrije proćelavu glavu, ali ga jesad zamijenio beretkom. Čučao je na rubu čamca dok je ovaj jezdio preko vala, zatim je, kad sečamac u dolini vala primicao brodu, skočio, našao uporište i počeo se uspinjati. I Feinberg je na rubučamca čekao najpogodni ji trenutak.

- Brojim do tri i otvaram padobran. Vrijedi? -Nato je skočio.Katzen i Raoul Dovrat bili su sljedeći. Dickstein ispusti kuku i pođe za njima. Na ljestvama se

nagnuo, pogledao gore kroz mlazove kiše i vidio da, je Gibli stigao do ruba i prebacio nogu prekoograde.

Dickstein je pogledao preko ramena i primijetio blijedu prugu sivila na obzorju: prvi znaksvitanja.

Tad ga iznenadi rafal iz automata i krik.Ponovo je pogledao uvis odakle je Gibli polako nauznak padao s ljestava. Otpala mu je kapa

odnesena vjetrom i nestala u mraku. Gibli se srušio mimo Dicksteina u more.- Kreći, kreći, kreći! - povikao je Dickstein.

Feinberg preleti preko ograde. On će se skotrljati na palubu i tad... da, njegov je automatzaštektao dok je pokrivao ostale.

Katzen je bio na palubi; četiri, pet, mnogi su automati štektali, Dickstein se brzo uspinjao,izvlačeći osigurač zubima na ručnoj granati. Zakoturao ju je preko ograde tridesetak metara naprijedgdje će privući pažnju neprijatelja a da ne ugrozi nikog od njegovih ljudi. Potom je Dovrat svladaoogradu, tresnuo na palubu, prevrnuo se, uspio se izravnati i baciti u zaklon iza krmenog nadgrađa.Dickstein je zaurlao:

- Dolazim, prokletnici - preskočio je ogradu kao skakač uvis, dočekao se na ruke i koljena,prignuo se pod jakom zaštitnom vatrom i potrčao na krmu.

- Gdje su? - urlao je.Feinberg je prestao pucati da mu odgovori.- U kantini - rekao je i pokazao palcem na nadgrađe kraj njih. - U čamcima za spašavan je i u

vratima na srednjoj palubi.Dickstein se pridigao.- Držat ćemo ovaj položaj dok Baderova grupa ne bude na palubi. Kad ona otvori vatru, krećemo

dalje. Dovrat i Katzen, vi uzmite ulaz u kantinu i siđite dol je. Feinberg, ti ćeš ih pokrivati i potom seuz ogradu probijati prema pramcu. Ja ću se postarati za prvi čamac za spašavanje. Zasad ih moramoodvratiti od krmenih ljestava i Baderove grupe.

Pucajte prema vlastitoj procjeni. Kad je počela pucnjava Hasan i Mahmud su upravo ispitivali mornara. Bili su u prostoriji za

karte, iza mosta. Mornar je odbijao da govori ikojim drugim jezikom osim njemačkim, ali je Hasanrazumio njemački. Zarobljenik je pričao da je Coparelli imao kvar na strojevima i da je posadapovučena; samo je on određen da ostane na brodu i čeka rezervni dio. Ne zna ništa o uranu, otmici iliDicksteinu. Hasan mu nije povjerovao jer, kako je objasnio Mahmudu, kad se Dickstein mogaopobrinuti da strojevi zakažu, pouzdano je mogao urediti i da jedan od njegovih ljudi ostane na brodu.

Mornara su privezali o stolac i Mahmud mu je odsijecao prst po prst da čuje neku uvjerljivijupriču. Začuli su brzi rafal, zatim muk, potom drugu salvu, za kojom je uslijedila baražna vatra.Mahmud je gurnuo nož u korice i pošao dolje stepenicama koje su vodile iz navigacijske u oficirskekabine.

Hasan je pokušao procijeniti situaciju. Fedajini su bili grupirani na tri mjesta - u čamcima zaspašavan je, kantini i u glavnom nadgrađu. Hasan je mogao vidjeti lijevu i desnu stranu palube, a akobi prešao iz navigacijske kabine na most, imao bi pregled pramčane palube. Činilo se da je većinaIzraelaca stigla na brod s krme. Fedajini, i oni izravno ispod Hasana, kao i oni u čamcima zaspašavan je s obje strane, pucali su na krmu. Iz kantine se nisu čuli pucnji, što je značilo da su jeIzraelci zauzeli.

Bili su dolje, ali su imali i dvojicu na palubi, svakog s jedne strane broda da osiguraju leđa.Mahmudova zasjeda nije uspjela. lzraelce je trebalo pokositi kad su se penjali preko ograde. Sad

su se zavukli u zaklon i šanse su bile pod jednake.Borba na palubi bila je na mrtvoj točki; obje strane su pucale iz sigurnih zaklona. Hasan je

pretpostavio da su Izraelci namjeravali zaposliti protivnika na palubi dok pod palubom krče put.Napast će fedajinsko uporište u glavnom nadgrađu odozdo, nakon što dopru do njega prolazom umeđupalublje.

Koji je položaj najbolji? Hasan odluči da ostane gdje jeste. Da bi doprli do njega Izraelci bi semorali probiti kroz međupalublje, potom gore kroz oficirske nastambe i dalje kroz most inavigacijsku kabinu.

Bio je to položaj koji će se teško moći osvojiti.S mosta je odjeknula snažna eksplozija. Teška vrata između mosta i navigacione kabine zatresla

su se, iskočila iz šarki i polagano se srušila prema. unutra. Hasan pogleda u prostoriju.Na most je bila bačena granata. Na kršu ležala su razbacana tri fedajinska leša. Sva su stakla na

mostu prsnula. Granata mora da je bačena s Pramčane palube, što je značilo da se još jedna grupaIzraelaca nalazila na pramcu. Kao u potvrdu njegove pretpostavke, s prednjeg krana bljesnuo je rafal.

Hasan je podigao s poda jadan automat, oslonio se na prozorski okvir i pritisnuo okidač.Levi Abbas je promatrao kako je Porushovaručna granata proletjela zrakom na most, i kako je

eksplozija raznijela ostatke stakla. Oružje iz tog smjera načas je ušutjelo, potom se začulo jednonovo. Isprva Abbas nije shvatio u što gađa taj novi automat, jer u njegovoj blizini nije bilo akcije.Pogledao je na obje strane. I Sapir i Sharrett ciljali su na most, a ni na jednog se nije pucalo. Abbaspogleda gore u kran. Porush, Porush je bio pod vatrom.

Odgovorio je zaglušnom salvom iz kabine krana.Rafali s mosta bili su diletantski, divlji i neprecizni, čovjek je prosipao metke. Ali imao je dobar

položaj: bio je visoko gore i dobro zaštićen konstrukcijom mosta. Prije ili kasnije nekog će pogoditi.Abbas skine jednu od granata i zavitla je u visokom luku, ali ne dovoljno daleko. Samo je Porush

bio dovoljno blizu da baci granatu na most, ali on je sve svoje potrošio - tek četvrta je pogodila cilj.Abbas je ponovo ispalio rafal i pogledao gore u kabinu krana. Porush je nauznak ispao, prevrnuo

se u zraku i kao kamen pao na palubu.Što ću reći svojoj sestri? pomislio je Abbas.Snajper na mostu obustavio je vatru a potom ispalio rafal u Sharretta. Za razliku od Abbasa i

Sapira, Sharrett je imao slab zaklon; bio je stisnut između kotura za sidro i ograde. Abbas i Sapirgađali su most. Nevidljivi snajper se popravljao: meci su urezali liniju u palubi i približili sekoloturu za sidro. Potom je Sharrett kriknuo, skočio ustranu i počeo se trzati kao od strujnog udara,dok su se meci tupo zarivali u njegovo tijelo sve dok nije ostao nepomično ležati a krici utihnuli.

Situacija je bila loša. Abbasova je grupa trebala držati prednju palubu, ali je to u ovom trenuradio čovjek na mostu. Abbas ga je neizostavno morao onesposobiti.

Bacio je još jednu granatu. Pala je ispred mosta i eksplodirala; blijesak će snajpera možda naminutu-dvije zaslijepiti, pomislio je. Skočio je i potrčao k dizalici. Sapirova zaštitna vatra parala muje uši. Dosegao je podnožje ljestava i počeo pucati, prije nego ga je čovjek s mosta spazio. Potom sumeci odjeknuli posvuda oko njega odbijajući se o nosače.

Svaki korak kao da je trajao vječnost. Neki poludjeli djelić njegova mozga brojao je prečke:sedam, osam, devet, deset. Pogodila ga je kugla koja se odbila. Ušla je neposredno ispod kuka ustegno. Nije ga usmrtila, ali se činilo da mu je udar oduzeo mišiće u donjem dijelu tijela. Noge su muskliznule s prečke ljestava.

Kad je shvatio da ga noge na služe, obuzela ga je panika. Instinktivno je ispružio ruke da ščepaprečku, ali je promašio i pao. U padu se okrenuo, nesretno tresnuo, slomio vrat i umro.

Vrata prednjeg spremišta otškrinula su se i izvirilo je prestravljeno okruglo lice raširenih očiju.Ali, nitko ga nije opazio; lice se povuklo i vrata su se opet zatvorila.

***Dok su Katzen i Dovrat jurišali na kantinu, Dickstein je iskoristio Feinbergovu zaštitnu vatru da

se probije naprijed. Potrčao je pognut mimo mjesta na kojem su se iskrcali na brod, mimo vratakantine i bacio se iza prvog čamca za spašavan je, već probijenog granatom. Odatle je mogao uslabom, ali sve jasnijem svjetlu raspoznati obrise glavnog nadgrađa koje je sličilo trima stepenicamaisturenim naprijed.

U najdonjoj bila je oficirska blagovaonica, dnevni boravak, ambulanta i jedna putnička kabinakoja se koristila kao suho spremište. Na drugom nivou bile su oficirske kabine, stepenište ikapetanska kabina. Na najgornjem nivou bio je komandni most s navigacijskom kabinom iradiostanicom.

Većina neprijatelja se sad morala nalaziti u najdonjoj razini, u blagovaonici i salonu. Mogao imje izbjeći ako se ljestvama na dimnjaku popne do prolaza, ali se odatle mogao most doseći samoprelaženjem drugog nivoa s oficirskim kabinama. Morat će se sa svim vojnicima u kabinama samobračunati.

Dickstein se osvrnuo. Feinberg se povukao iza kuhinje, možda da napuni automat. Pričekao je daFeinberg opet počne s vatrom, zatim je skočio. Pucajući divlje iz visine boka, pojurio je iz zaklonaiza čamca preko stražnje palube do ljestava. Skočio je na četvrtu prečku i nastavio strelovito gore.Znao je da je tih nekoliko sekundi laka meta. Meci su odzvanjali o dimnjak kraj njega sve dok ni jedosegao drugi nivo i bacio se u prolaz da bi, dršćući od napora, uhvatio zraka. Naslonio se na vratakoja su vodila u oficirske kabine.

- Gubim razum - promrmljao je.Napunio je automat, oslonio se leđima o vrata i polagano podigao do okna u visini glave.

Riskirao je jedan pogled. Ugledao je hodnik s troja vrata sa svake strane a u dnu stepenište koje jevodilo gore na most i do navigacijske kabine. Znao je, doduše, da se na most može doći i preko dvavanjska stepeništa s glavne palube, kao i kroz navigacijsku kabinu, ali Arapi su još uvijek držalisvaki dio broda te su mogli vanjska stepeništa doseći rafalima. Stoga je ovo za njega bio jedini put namost.

Dickstein je otvorio vrata i ušao. Prošuljao se hodnikom do prvih kabinskih vrata, otvorio ih iubacio ručnu granatu. Kad se jedan od neprijatelja okrenuo, zatvorio je vrata. Čuo je eksplozijugranate u malom prostoru. Potrčao je do sljedećih vrata, otvorio ih i ubacio granatu. Eksplodirala je uprednjoj kabini.

Dickstein je pogledao na drugu stranu. Feinberg je još uvijek bio daleko na krmenom dijelu, nijese uspio probiti naprijed. A još nije bilo znaka od ljudi koji su sišli u potpalublje.

Fedajini su se dobro ušančili u oficirskoj blagovaonici ispod njega. Sa, svojeg nadmoćnogpoložaja mogli su držati u šahu ljude na glavnoj palubi i na međupalubi ispod sebe. Da bi se osvojilablagovaonici trebalo ih je istodobno napasti sa svih strana i odozgo.

Ali to je značilo da najprije mora pasti most koji je bio neosvojiv.Dickstein je potrčao natrag hodnikom i van na stražnja vrata.Još je lijevalo, ali je nebo osvijetlilo prigušeno, hladno svjetlo. Mogao je raspoznati Feinberga

na jednom, a Dovrata na drugom kraju broda; zvao ih je imenom dok ga nisu otkrili, i pokazao immornarsku kantinu. Skočio je s prolaza na stražnju palubu, pretrčao i nestao u prolazu u mornarskukantinu.

Shvatili su ga. Tren kasnije su mu se pridružili. Moramo zauzeti oficirsku blagovaonicu, rekao je.- Kako? - zanimalo je Feinberga.- Šuti, pa ćeš čuti. Jurišat ćemo sa svih strana rigati vatru. Ručne granate je potrošio. Čovjek u navigacijskoj kabini bio je zaštićen od metaka. Mogao je

stati iza uzlaza i naslijepo pucati dolje niz ljestve. Dicksteinu nije preostao nijedan drugi put premamostu.

Na toj strani bila su još jedna vrata ali on više nije imao granata.Potrčao je, trgnuo vrata i pucajući iz automata i utrčao. Unutra je bio jedan čovjek. Pucao je kroz

okno, ali je sad izvukao pušku i okrenuo se. Dicksteinov ga je rafal prepolovio.Dickstein se okrenuo otvorenim vratima i čekao. Vrata kabine nasuprot naglo su se otvorila i

Dickstein ustrijeli čovjeka iza njih.Pucajući naslijepo oko sebe, stupio je u prolaz.Preostale su samo još dvije kabine. Vrata prve su se otvorila kad ih je Dickstein zasuo mecima, i

jedan leš ispadne u hodnik.Još jedna. Dickstein je vrebao. Vrata su se odškrinula i naglo zatvorila. Potrčao je prolazom,

nogom gurnuo vrata i ispalio u kabinu rafal. Nijebilo odgovora. Ušao je: čovjek je bio pogođen metkom koji se odbio i krvareći se grčio na

ležaju.Dicksteina obuze bi jesni trijumf: cijelu je palubu osvojio sam.Sad je na redu bio most. Potrčao je hodnikom prema stepeništu koje je vodilo dolje u oficirsku

blagovaonicu i gore u navigacijsku kabinu.Zakoračio je na 1+ljestve, pogledao gore i bacio se postrance na tle kad je cijev jednog automata

počela na njega istodobno: slijeva, zdesna, ispod i iznad. Najprije moramo zauzeti most. To ću jaobaviti. Kad stignem tamo, zasvirat ću u rog za maglu. To će biti signal.

Siđite obojica dolje i recite to našima.- Kako ćete doći na most? - upitao je Feinberg.- Preko krova.Pogleda palubu da ocijeni situaciju. S užasom je gledao što se odigralo na prednjoj palubi: samo

je jedan iz Abbasove grupe još pucao, a Dickstein je s teškoćom razaznao tri leša. Dva ili triautomata su s mosta uzeli na nišan posljednjeg Izraelca i prikovali ga iza sidrenog kotura.

***Na mostu su sad osim Jasifa Hasana bili Mahmud i dva fedajina koji su držali položaj dok su

vođe sjeli na pod i savjetovali se.

-Neće uspjeti - rekao je Mahmud. – Odavde držimo u šahu preveliki dio palube. Ne mogublagovaonicu napasti odozdo jer se stepenište lako može odozgo svladati. Sa strane ili sprijeda nemogu napasti, jer ćemo mi na njih pucati odavde. A ne mogu doći odozgo, jer mi držimo u šahuljestve.

M oramo samo tako dugo pucati dok se ne predaju.- Jedan od njih pokušao je tren prije osvojiti ljestve - izvijestio je Hasan. - Spriječio sam ga.- Sam si bio ovdje gore?- Da.Mahmud mu je položio ruke na ramena.- Sad si jedan od fedajina.Hasan je izrekao pitanje koje je obojicu mučilo:- A kasnije?Mahmud je kimnuo.- Jednakopravni partneri. - Stisnuli su si obje ruke.- Jednakopravni partneri - ponovio je Hasan.- Mislim da će još jednom pokušati preko ljestava. To im je jedina mogućnost.- Ja ću ih pokrivati iz navigacijske kabine -rekao je Hasan. Obojica su ustala. Tad jedan zalutali

metak zafućka kroz prozore bez stakla i zabije se u Mahmudovu glavu. Umro je na mjestu.Hasan je postao vođa fedajina. ***Na trbuhu, raširenih ruku i nogu da osigura ravnotežu, Dickstein se polagano povlačio preko

krova. Krov je bio zaobljen, potpuno bez uporišta i sklizak od kiše. Dok se Coparelli valjao navalovima, krov se naginjao naprijed, natrag i ustranu. Dickstein se mogao samo priljubiti o metal ipokušati usporiti klizanje.

Na prednjem dijelu krova bilo je poziciono svjetlo. Ako dopuže do njega bit će siguran jer će semoći za njega prihvatiti. Napredovao je bolno polagano. Bio je na tridesetak centimetara odsvjetiljke kad se brod nagnuo na lijevu stranu i on odsklizao natrag do ruba. Trenutak su mu noga iruka visjele preko ruba krova, deset metara iznad palube. Brod se još jače nagnuo, noga mu je posveskliznula preko ruba i on zarije nokte desne ruke u bojom premazani krovni lim. Mučna stanka.

Potom se Coparelli ispravio.Dickstein se prepustio kretanju broda i sve je brže klizio prema pozicionom svjetlu.Ali tad se brod propeo, krov se nagnuo prema natrag i on je odsklizao u dugom luku, tako da je

svjetiljku promašio za metar. Ponovo je zabio ruke i noge u metal da uspori klizanje; ponovo jegurnut sve do ruba; opet je visio iznad palube. Ali mu je ovaj put desna ruka visjela preko ruba;automat mu sklizne s desnog ramena i pade u čamac za spašavanje.

Brod se izravnao pa zaronio nosom tako da je Dickstein sve većom brzinom letio premapozicionom svjetlu. Ovaj put je uspio. Ščepao ga je s obje ruke.

Svjetiljka je bila tridesetak centimetara udaljena od prednjeg krovnog ruba. Odmah ispod njegabili su prednji prozori mosta. Stakala odavno ni je bilo. Iz prozora stršale su cijevi dvaju automata.

Dickstein se čvrsto držao svjetiljke ali je ipak sklizao dalje. Tijelo mu je opisalo veliki lukprema rubu. Opazio je da krov sprijeda, za razliku od stranica, ima mali žlijeb koji je trebaospriječiti da se kiša ne slijeva na stakla ispod krovišta. Kad je tijelom skliznuo preko ruba, ispustio

je pozicionu svjetiljku, pustio je da ga zaronjen brod nosi prema naprijed, ščepao žlijeb vršcima prstiju, nogama se zabacio kroz razbijene prozore i skočio posred mosta.

Savio je koljena da ublaži udarac i potom se uspravio. Automat nije više imao, a ni je stigaoizvući revolver ili nož. Na mostu su bila dva Arapina, svaki na jednoj strani; pucali su iz automata popalubi.

Dok se Dickstein uspravljao, okrenuli su se, gledajući ga zaprepašteno.Dickstein je bio nekoliko centimetara bliže onom s lijeve strane. Podigao je nogu a udarac je,

više srećom nego smišljeno, čovjeka pogodio u lakat i paralizirao mu ruku s oružjem. Tad jestrelovito skočio na drugog. Njegova puška usmjerila se prema Dicksteinu djelić sekunde prekasno:Dickstein se već probio mimo cijevi. Trgnuo je desnu ruku uvis za najopasniji dvostruki udarac kojije znao: njegova šaka pogodila je Arapina u vrh brade, zabacila mu glavu i Dicksteinova ruka,ukočenih prstiju za ploštimičan karate udarac, zasjekla se u nezaštićeno mekano meso grla.

Prije nego se čovjek srušio, Dickstein ga je ščepao za bluzu i gurnuo između sebe i drugogArapina. Drugi je trgnuo uvis pušku. Dickstein je podigao mrtvog nad glavu i dijagonalno ga baciopreko mosta u trenu kad je automat zaštektao. Leš je dočekao metke i tresnuo u drugog Arapina koji jeizgubio ravnotežu, zateturao nauznak kroz otvorena vrata i ispao na palubu.

U navigacijskoj kabini bio je treći čovjek, koji je pazio na silaz. U tri sekunde koliko je Dicksteinbio na mostu, čovjek se podigao i okrenuo. Dickstein je prepoznao Jasifa Hasana.

Naglo je čučnuo i nogom gurnuo razbijena vrata na podu između sebe i Hasana. Vrata su skliznulaudarivši u Hasanove noge. Izgubio je ravnotežu i raskrilio ruke da je zadrži. Dickstein je navalio.

Do tog trenutka Dickstein je bio poput stroja.Reagirao je na sve pred sobom refleksno, prepuštao je svom živčanom sustavu da planira svaki

pokret nesvjesno, dopuštao je da ga vode obučenost i instinkt; ali sad je na djelu bilo više od toga.Sad je stajao nasuprot neprijatelju svega onog što je ikad volio. Slijepa mržnja i bijes ovladali sunjime. Još su više ubrzali njegove akcije i pojačali mu snagu.

Ščepao je Hasanovu ruku kojom je držao oružje za zapešće i rame i povukavši je dolje, slomio nakoljenu. Hasan je kriknuo, a ručni automat mu je ispao iz slomljene ruke. Dickstein se malo odmaknuoi laktom zadao udarac koji je Hasana pogodio ispod samog uha. Hasan se zavrtio i pao. Dickstein gaje ščepao odostrag za kosu i potezao mu glavu nauznak; dok je Hasan padao u drugi položaj,Dickstein je podigao nogu i udario. Petom je pogodio Hasanovu šiju u trenutku kad je neočekivanotrgnuo glavu unazad. Začuo se prasak i iz mišića je nestalo napetosti. Glava se mlohavo zaljuljala naramenima.

Dickstein je povukao ruke i leš je pao na pod.Zurio je u beživotno tijelo.Tad je ugledao Kocha.Inženjer je bio svezan za stolac, nagnut naprijed, samrtnički blijed ali pri svi jesti. Odjeća mu je

bila umrljana krvlju. Dickstein je izvukao nož i presjekao konopce. Tad je ugledao njegove ruke.-Zaboga!- Preživjet ću - prošaptao je Koch. Nije ustao sa stolca.Dickstein je podigao Hasanov automat i pregledao magazin. Bio je skoro pun. Izišao je na most i

potražio rog za maglu.- Koch, možete li ustati?Inženjer je ustao i nesigurno teturao dok mu Dickstein nije prišao, podupro ga i poveo na most.

- Vidite li ovo dugme? Hoću da polagano odbrojite do deset i potom ga stisnete.Koch je stresao glavom da je razbistri.- Mislim da ću to moći.- Onda počnite.- Jedan, dva...Dickstein je sišao ljestvama na drugi nivo nadgrađa, koji je rani je očistio od neprijatelja. Kabine

su još bile prazne. Sišao je još niže i stao neposredno uz stepenište koje je vodilo u oficirskublagovaonicu. Pretpostavljao je da su svi preostali fedajini tamo, stajali su vjerojatno pritisnuti uzazidove i pucali kroz okna i vrata; jedan ili dvojica možda su stražarili kod stepenica. Nije bilosigurnog puta da se zauzme tako snažan obrambeni položaj.

Hajde već jednom, Koch!Dickstein je namjeravao da se prikrije na silazu. Svakog je trenutka jedan od Arapa mogao

pogledati prema gore da provjeri. Ako se Koch srušio, morat će se vratiti gore i...Rog za maglu se oglasio.Dickstein je skočio. Pucao je još u skoku. Blizu podnožja ljestava stajala su dva čovjeka. Njih je

prve pokosio. Pucnjava izvana prešla je u krešendo.Dickstein se vrtio amo-tamo u polukrugu, spušten na jedno koljeno da bude manji cilj, i zasipao

mecima fedajine duž zidova. Od jednom je zaštektao još jedan automat kad je odozdo došao Ish;potom se i Feinberg pojavio na vratima, pucajući; a Dovrat, ranjen, ušao je na druga vrata. Tad, kaona znak, svi su obustavili vatru i muk je od jeknuo poput groma.

Svi su fedajini bili mrtvi.Dickstein, još na koljenu, pognuo je glavu, iscrpljen.Nakon kratkog predaha ustao je i zaokružio pogledom po svojim ljudima.- Gdje su ostali?Feinberg ga je čudno pogledao.- Netko je još na pramčanoj palubi, Sapir, mislim._ Ali?- To je sve. Svi ostali su mrtvi - rekao je Feinberg.Dickstein se oslonio o zid.- Kakva cijena - rekao je tiho.Skrenuo je pogled na razbijeno okno i shvatio da je svanulo.

17.

Prije godinu dana mlažnjak BOAC-a, u kojem je Suza Ashford posluživala večeru, izneobjašnjivih razloga naglo je iznad Atlantika počeo gubiti visinu.

Pilot je upalio svjetla za vezivan je pojaseva. Suza je šetala prolazom i smirivala putnikeriječima: "Samo malo propadanje", pomažući im vezati pojaseve, misleći: umrijet ćemo, svi ćemoumrijeti.

I sad se osjećala jednako tako.Tirin je poslao kratku poruku: Izraelci napadaju, i ušutio. U tom trenutku su pucali u Nathaniela.Možda je ranjen, možda zarobljen, možda je mrtav; i dok se Suzi od živčane napetosti prohtjelo

vrištati, morala se radiotelegrafisti osmjehivati smiješkom BOAC-a i reći:- Sjajne uređaje imate ovdje.Radiotelegrafist Karle bio je krupan sjedokosčovjek iz Odese. Zvao se Aleksandr i služio se engleskim.- Stajali su stotinu tisuća dolara - pohvalio se. -Vi se razumijete u radio?- Nešto malo.., bila sam stjuardesa. - Rekla je "bila sam" bez razmišljanja, a sad se pitala da li je

taj dio njezina života doista svršen. - Promatrala sam posadu kad se služila radiom. Znam osnovno.- To su zapravo četiri stanice - objašn javao je Aleksandr. - Jedna hvata signal sa Stromberga.Jedna sluša Tirina na Coparelliju. Jedna sluša Coparellijevu redovnu valnu dužinu. A ova luta..

Pogledajte.Pokazao joj je brojčanik na kojem se kazalo polagana okretalo.- Traži odašiljač i kad neki nađe zaustavi se.- Nevjerojatno. Jeste li to vi smislili?- Ja sam operater a ne pronalazač, nažalost.- A možete emitirati na bilo kojem od uređaja samo ako prekopčate na EMITIRANJE.- Da, Morseovim znakovima ili govorom. Ali u ovoj operaciji, dakako, nitko se ne služi govorom.- Jeste li se morali dugo obučavati za radiotelegrafistu?- Ne. Naučiti Morseove znakove nije teško. Ali da budete brodski radiotelegrafist morate znati

popraviti uređaje. - Zatim je prošaptao: - A da budete kagebeovski telegrafist, morate u špijunskuškolu.

- Nasmijao se, a Suza s njim, misleći: Hajde, Tirin.Njena je želja bila uslišana.Javljanje je počelo, Aleksandr je počeo zapisivati i istodobno je dobacio Suzi:- Tirin. Pozovite Rostova.Suza je nevoljko napustila most, htjela je čuti što je javljeno. Požurila je u blagovaonicu,

očekujući da će tamo Rostov piti jaku crnu kavu, ali je prostorija bila prazna. Sišla je na još niži nivoi pošla prema njegovoj kabini. Pokucala je.

Njegov se glas javio ruski što je moglo značiti uđite.Otvorila je vrata. Rostov je stajao u gaćama, perući se u lavoru.- Tirin se javlja - rekla je i okrenula se da ode.- Suza.Okrenula se.- Što biste rekli da sam ja vas iznenadio u donjem rublju?

- Rekla bih: tornjajte se.- Pričekajte me u hodniku.Kad je izišao, rekla je:- Oprostite.Nategnuto se osmjehnuo.- Nisam se trebao tako neprofesionalno izraziti.Idemo.Pošla je za n jim gore u radiostanicu ispod samog mosta, u prostoriju koja je prvobitno bila

kapetanova kabina. Aleksandr je objasnio da zbog gomile dodatne opreme radiotelegrafist ne možebiti smješten do samog zapovjedničkog mosta, kao što je bilo uobičajeno. Suza je zaključila da takavraspored ima još jednu prednost, da odvoji radio od posade kad su na brodu obični mornari i agentiKGB-a.

Aleksandr je dešifrirao Tirinovu poruku. Pružio ju je Rostovu koji je prevede na engleski."Izraelci zauzeli Coparelll. Stromberg do nas. Dickstein živ."

Suza je osjetila slabost od olakšanja. Morala je sjesti. Spustila se u stolac.Nitko to ni je primijetio. Rostov je sastavljao odgovor Tirinu: "Udarit ćemo sutra u šest ujutro."Sa Suzinim olakšanjem bilo je gotovo. Pomislila je: Zaboga, što ću sada? Nat Dickstein je s posuđenom mornarskom kapom na glavi stajao šutke dok je kapetan

Stromberga čitao molitvu za mrtve, nadglasavajući vjetar, kišu i huk mora. Jedan po jedan leš ujedrenini spušten je preko ograde u crnu vodu: Abbas, Sharrett, Porush, Gibli, Bader, Ramez iJabotinsky.

Sedmorica od dvanaest su poginula. Uran je bio najskuplja kovina na svijetu.Prije ovog bio je drugi pogreb. Četiri fedajina ostala su na životu. tri ranjena, jedan koji se

prepao i sakrio, i nakon što su razoružani, Dickstein im je dopustio da sahrane svoje poginule. Njihovje pogreb bio veći, spustili su dvadeset pet leševa u more. Žurili su sa svojom ceremonijom podbudnim očima i oružjem trojice preživjelih Izraelaca, koji su shvaćali, premda im se to nije sviđalo,da se taj ustupak mora pružiti neprijatelju.

U međuvremenu je kapetan Stromberga donio na palubu sve dokumente svog broda. Ekipamontera i tesara, koju su poveli za slučaj da zatreba izmijeniti Coparelli kako bi posve sličiloStmmbergu, prionula je da ukloni štetu od bitke. Dickstein im je rekao da se usredotoče na ono što jevidljivo s palube: ostalo će morati pričekati dok ne stignu u luku.

Počeli su popunjavati rupe, popravljati namještaj, zastakljivati prozore i nadomještati metalnedijelove onim koje su skinuli sa Stromberga osuđenog na potapan je. Ličilac se spustio niz ljestve dana boku broda premaže ime Coparelli i zamijeni ga slovima naličenim pomoću šablone. S-T-R-O-M-B-E-R-G. Kad je to obavio počeo je premazivati bojom popravljene dijelove oplate i drvenarije napalubi. Sve čamce za spašavanje, previše oštećene, sasjekli su i bacili preko ograde, a čamce saStromberga prebacili da ih zamijene. Nova uljna pumpa, koju je Stromerg ponio prema Kochovojuputi, bila je ugrađena u Coparellijev stroj.

Rad je obustavljen zbog pogreba. Čim je kapetan izgovorio posljednje riječi molitve, ponovo suprionuli. Pred kraj poslijepodneva stroj je zagrmio.

Dickstein je stajao na mostu s kapetanom kad je dignuo sidro. Posada Strnmberga brzo se snašla

na novom brodu, posve jednakom njihovu. Kapetan je odredio kurs i zapovjedio: punom brzinomnaprijed.

Još malo pa će sve biti svršeno, pomislio je Dickstein. Coparelli je nestao: praktički je brod nakojem je sad plovio bio Stromberg a Stromberg je pripadao brodarskoj kompaniji Sevile. Izrael ćeimati svoj uran a nitko neće znati kako je došao do njega. Za svakog se u lancu operacije pobrinuo,osim za Pedlera, još uvijek zakonitog vlasnika žute pogače. On bi jedini mogao upropastiti cijeli planako bi postao odviše radoznao ili neprijateljski raspoložen.

Papagopolous sad vjerojatno pokušava s njim izići na kraj; Dickstein mu je nijemo poželio sreću.- Odmaknuli smo dovoljno daleko - rekao je kapetan.Stručnjak za eksplozive u navigacijskoj kabini potisnuo je polugu na radiodetonatoru, potom su

svi pogledali u opustjeli Stromtaerg, udaljen sad više od milju.Začula se glasna, potmula eksplozija, poput udarca groma i Stromberg se uleknuo po sredini.Rezervoari s gorivom su planuli a olujna večer se osvijetlila svjetlom plamena koji je sezao do

neba. Dickstein je bio ponesen ali i u lakoj zebnji od prizora takvog razaran ja. Stromberg je počeotonuti, najprije polagano, potom brže. Krma je prva potonula; par sekundi zatim i pramac; dimnjak ječasak stršao iznad vode poput uzdignute ruke utopljenika a potom je nestao.

Dickstein se neznatno osmjehnuo i okrenuo leđa.Čuo je galamu. I kapetan ju je čuo.Prišli su ogradi mosta i pogledali dolje.Dolje na palubi, posada je klicala. Franz Albrecht Pedler sjedio je u svojem uredu u predgrađu Wiesbadena i češkao se po sijedoj

glavi.Brzojav od Angeluzzija i Biancoa iz Genove, koji je s talijanskoga prevela njegova sekretarica,

bio je savršeno jasan, a istodobno potpuno zbrkan. Glasio je:MOLIMO HITNU OBAVIJEST O NOVOMDATUMU ISPORUKE ŽUTE POGAČE. Koliko je Pedler znao, prvobitnom datumu isporuke nije ništa stajalo na putu. Očigledno su

Angeluzzi i Bianco znali nešto što on nije znao. Već je bio brzo javio brodarskom poduzeću:ZAR ISPORUKA ŽUTE POGAČE KASNI?Bio je malo ogorčen. Jamačno su trebali izvijestiti i njega kao i kompaniju koja prima robu, ako

je došlo do zakašnjenja. No možda su Talijani pobrkali brzojave. Pedler je u ratu stvorio mišljenjeda nikad ne možeš vjerovati Talijanima da će učiniti što im kažeš. Mislio je da su se moždapromijenili, ali su vjerojatno ostali isti.

Stajao je uz prozor promatrajući kako se mrak spušta nad njegovu malu skupinu tvorničkih zgrada.Gotovo je poželio da taj uran nije kupio. Posao s izraelskom vojskom, potpisan, zapečaćen iisporučen, donosit će njegovoj kompaniji dobit dok živi, i više nije morao špekulirati.

Njegova sekretarica je ušla s već prevedenim odgovorom prijevoznika. COPARELLI PRODAN TVRTKI SAVILE IZZURICHA KOJA JE SAD ODGOVORNA ZA

VAŠ TERET. UVJERAVAMO VAS DA JEKUPAC POTPUNO POUZDAN. Slijedio je telefonski broj Savilea i riječi RAZGOVARAJTE S PAPAGOPOLOUSOM Pedler je vratio brzojav sekretarici.- Nazovite ovaj broj u Zurichu i dozovite tog Papagopolousa na telefon.Vratila se za nekoliko minuta.- Papagopolous će vas nazvati.Pedler je pogledao na sat.- Bolje će biti da pričekam njegov poziv. Da raščistim sve to kad sam već počeo.Papagopolous se javio za deset minuta. Pedler mu je rekao:- Javljeno mi je da ste vi sad odgovorni za moj teret na Coparelliju. Talijani su mi brzojavili,

pitaju za novi datum isporuke. Zar isporuka kasni?- Da - odgovorio je Papagopolous. - Trebali su vas izvijestiti. Strašno mi je žao. - Čovjek je

odlično govorio njemački ali je ipak bilo očito da nije Nijemac. Bilo je također jasno da mu nijeuistinu strašno žao. Nastavio je: - Coparellijeva uljna pumpa zakazala je na pučini: brod stoji.Poduzimamo sve da vaša roba bude isporučena što prije.

- A što da kažem Angeluzziju i Biancou?- Javio sam im da ću ih obavijestiti o novom datumu isporuke čim ga budem znao - rekao je

Papagopoious. - Molim vas, prepustite to meni. Ja ću obje strane izvijestiti.- Dobro. Zbogom.Čudno, pomislio je Pedler kad je odložio slušalicu. Pogledao je kroz prozor i vidio da su svi

radnici već otišli. Parking za namještenike bio je prazan.Stajao je tamo samo njegov mercedes i sekretaričin volkswagen. Dovraga sve, vrijeme je da ode

kući.Obukao je ogrtač. Uran je bio osiguran. Ako se roba izgubi, dobit će osigurninu. Ugasio je

uredska svjetla i pomogao sekretarici oko ogrtača. Zatim je ušao u svoj automobil i odvezao se kućiženi.

Suza Ashford cijelu noć nije oka sklopila.Život Nata Dicksteina ponovo je bio u opasnosti. Ponovo ga je samo ona mogla upozoriti. A ovaj

put ne smije povući druge u to da joj pomognu.Mora to učiniti sama.Bilo je jednostavno. Trebalo je otići u radiotelegrafsku sobu Karle, riješiti se Aleksandra i

pozvati Coparelli.Neću uspjeti. Brod je pun agenata KGB-a. Aleksandr je krupan čovjek. Htjela bih zaspati.

Zauvijek.To je nemoguće. Neću to moći izvesti.Oh, Nathaniele!

U četiri u jutro navukla je traperice, džemper, čizme i nepromočivu kabanicu. Punu bocu votkekoju je uzela u kantini "da lakše zaspi", ugurala je u unutrašnji džep kabanice.

Morala je doznati položaj Karle.Popela se na most. Prvi oficir joj se osmjehnuo.- Ne možete spavati? - upitao je engleski.- Napetost je prevelika - odgovorila mu je i uzvratila smiješkom stjuardese. Je li vaš pojas

zakopčan, gospodine? Samo lagano propadanje, ništa zabrinjavajuće. Upitala je prvog oficira: - Gdjesmo?

Pokazao joj je položaj na karti i položaj Coparellija prema procjenama.- Što je to u brojkama? - upitala je.Dao joj je koordinate, kurs i brzinu KarlePonovila je brojeve naglas i još dvaput u sebi, nastojeći ih usjeći u pamet.- Fascinantno - rekla je vedro. - Svatko na brodu ima neku posebnu specijalnost. Mislite da ćemo

do Coparellija stići na vrijeme?- O, da - rekao je. - Potom... bum!Pogledala je van. Bilo je posve crno, ni zvijezda, ni brodskih svjetala na vidiku. Vrijeme se

pogoršavalo.- Dršćete - primijetio je prvi oficir. – Hladno vam je?- Da - rekla je premda ni je drhtala od hladnoće. - Kad ustaje pukovnik Rostov?- Naručio je da ga probude u pet.- Mislim da ću pokušati odspavati još sat.Sišla je dolje u radiostanicu. Aleksandr je bio tamo.- Zar i vi niste mogli spavati? - upitala je.- Ne. Poslao sam zamjenika u krevet.Pogledala je uređaje.- Više ne pratite Strombergov signal?- Signal je prestao. Možda su otkrili odašiljač ili su potopili brod. Mi mislimo da su ga potopili.Suza je sjela i izvukla bocu votke. Odvinula je čep.- Popijte. - Pružila mu je bocu.- Hladno vam je?- Pomalo.- Ruka vam se trese. - Uzeo je bocu i prislonio je na usta. čestito je potegao. - Hvala vam. –

Vratio joj je bocu.Suza je ispila gutljaj za hrabrost. Bila je to jeftina ruska votka, palila je grlo, ali je imala željeni

efekt. Začepila je bocu i čekala da Aleksandr okrene leđa.- Pričajte mi kako se živi u Engleskoj - rekao je razgovorno. - Je li istina da siromasi skapaju a

bogataši se tove?- Ne skapava mnogo ljudi - rekla je. Okreni se, proklet bio, okreni se. Ne mogu to izvesti licem u

lice.- Ali velika je ne jednakost.- Jesu li zakoni različiti za bogate i siromahe?- Postoji izreka: "Zakon i bogatima i siromasima brani da kradu kruh i spavaju pod mostovima."Aleksandr se nasmijao.

- U Sovjetskom Savezu su svi ljudi jednaki, ali neki imaju povlastica. Hoćete li sad živjeti uRusiji?

- Ne znam. - Suza je otvorila bocu i ponovo mu je pružila.Popio je dug gutljaj i vratio je.- U Rusiji nećete imati takvu odjeću.Vrijeme je brzo protjecalo, morala je stvar izvesti smjesta. Ustala je da uzme bocu. Kabanica joj

je bila sprijeda otvorena. Stojeći pred njim, zabacila je glavu da potegne iz boce. Znala je da će sezagledati u njezine grudi ovako isturene. Priuštila mu je dug pogled, potom drugačije primila bocu itresnula ga po glavi što je snažni je mogla.

Udarac je odjeknuo mučno tupo. Zurio je u n ju omamljeno. Nije zatvorio oči. Što da radim?Krzmala je. zatim stisnula zube i udarila ponovo.

Oči mu se sklopiše, srušio se u stolac. Suza ga je uhvatila za noge i počela potezati. Kad jeskliznuo sa stolca udario je glavom o tle tako da je Suza jauknula, ali i pomislila: dobro je, bit ćeduže bez svijesti.

Odvukla ga je do ormara. Bila je zadihana od straha i napora. Iz džepa na hlačama izvukla je dugkonopac za pakiranje koji je pokupila na krmi.

Svezala je Aleksandrove noge, potom ga obrnula i svezala mu ruke na leđima.Morala ga je utrpati u ormar. Osvrnula se prema vratima. Bože, ne daj da sad netko uđe!Ugurala mu je noge u ormar, potom je besvjesno tijelo pokušala podići. Bilo je vrlo teško.

Napola ga je pridigla. ali kad ga je pokušala premjestiti u ormar ispalo joj je iz ruku. Stajala je izanjega i pokušala iznova. Zgrabila ga je ispod pazuha i podigla. Ovako je išlo bolje: mogla je njegovteret osloniti na svoja prsa dok je premještala zahvat. Ponovo ga je napola osovila, zatim mu rukamaobuhvatila prsni koš i povlačila postrance. Morala je ući u ormar s njim, izvući ruke, a onda se ispodnjega provući van.

Sad je bio u sjedećem položaju, nogama uprtim o jednu stranicu ormara, savijenih koljena, aleđima o drugu. Provjerila je konopac: bio je čvrsto svezan.

Ali mogao bi vikati! Ogledavala se za nečim čime bi mu začepila usta. Nije ništa našla. Nijemogla izići da nešto potraži jer bi se u međuvremenu mogao osvijestiti. Jedino čega se sjetila bile sunjezine hulahopke. Činilo se da za to treba cijela vječnost. Morala je svući posuđene čizme. skinutitraperice, svući hulahopke, navući hlače, obuti čizme, potom sklupčati najlonke i ugurati ih meduobješene vilice.

Ni je mogla zatvoriti vrata ormara.- Oh, Bože! - rekla je naglas. Smetao je Aleksandrov lakat. Svezane ruke počivale su na dnu

ormara a zbog savijenog položaja laktovi su mu stršali prema van. Bez obzira koliko gurala i potezalavrata lakat je bio na putu. Naposljetku je opet morala ući u ormar, okrenuti ga malo ustranu tako da sesad oslanjao na ugao. Sad lakat više nije smetao.

Časak ga je promatrala. Kako dugo ljudi ostaju u nesvijesti? Nije znala. Znala je da bi ga trebalajoš jednom mlatnuti, ali se bojala da ga ne ubije. Otišla je po bocu i čak je dignula nad glavu, ali je uposljednjem trenutku izgubila hrabrost, spustila bocu i zalupila vrata ormara.

Pogledala je ručni sat i užasnuto kriknula: bilo je deset minuta do pet. Coparelli će se uskoropojaviti na radarskom ekranu Karle i Rostov će stići ovamo a ona će propustiti priliku.

Sjela je za pult, okrenula sklopku na EMITIRANJE, odabrala uređaj koji je već bio podešen naCoparellijevu valnu dužinu i nagnula se nad mikrofon.

- Halo Coparelli, javite se.Čekala je.Ništa.- Halo, Coparelli, javite se.- Ništa.- Proklet bio, Nate Dicksteine, Javi se, Nathaniele! Nat Dickstein je stajao u srednjem skladištu Coparellija zureći u bačve s pjeskovitom metalnom

rudačom koja je imala tako visoku cijenu. Nisu izgledale posebno. Velike bačve za naftu s riječiPLUMBAT ispisanom šablonom sa strane. Bio bi volio otvoriti jednu i opipati taj materijal, tek dasazna kakav je, ali poklopci su bili čvrsto zapečaćeni.

Osjećao je želju da se ubi je. Umjesto zanosa pobjede, osjećao je jad i žalost. Ni je se mogaoveseliti što je pobio teroriste, nego sama oplakivati svoje mrtve.

Ponovo je pretresao cijelu bitku, kao i u besanoj prošloj noći. Da je Abbasu naredio da puca čimprekorači ogradu možda bi to dosta. dugo odvratilo pažnju fedajina da Gibli dospije na palubu a daga ne ubiju. Da je s trojicom pošao osvojiti most granatama na samom početku borbe, blagovaonicabi možda bila ranije osvojena i životi spašeni. Da je...bilo je stotinu stvari koje bi drugačije izveo daje mogao vidjeti budućnost, ili da je samo bio mudriji.

Izrael će sa d imati atomsko oružje da ga vječno brani. čak ni ta ga misao ni je radovala. Pri jegodinu dana bi ga oduševila. Ali tad još ni je upoznao Suzu Ashford.

Čuo je buku i pogledao uvis. Kao da su ljudi trčali naokolo po palubi. Neki nautički problem, bezsumnje.

Suza ga je izmijenila. Naučila ga je da od života očekuje više od pobjede u bitki. Kad jerazmišljao o ovom danu, o tome kako će se osjećati kad obavi taj veliki pothvat, uvi jek je u tim vizijama bila ona, čekala ga negdje da s njim podijeli trijumf. Ali neće biti. Nitko drugi ne bi biodovoljan. A u samotnom slavlju nije bilo radosti.

Dugo je zurio preda se. Zatim se popeo iz skladišta pitajući se što da počne s ostatkom života.Izišao je na palubu. Mornar je zurio u njega.

- Gospodine Dickstein?- Da. Što je?- Tražimo vas po cijelom brodu, gospodine...Radio. Netko zove Coparelli. Nismo odgovorili jer mi nismo više Coparelli, zar ne? Ali ona

kaže...- Ona?- Da, gospodine. Javlja se glasom, ne Morseom.Kao da je vrlo blizu. I jako uzrujana. "Javi se, Nathaniele" ponavlja...Dickstein je ščepao mornara za bluzu.- Nathaniel? Rekla je Nathaniel?- Da, gospodine, oprostite ako...Ali Dickstein je već trčao na most.Glas Nata Dicksteina se javio.- Tko zove Coparrelli?Od jednom je Suza ostala bez riječi. Od zvuka njegova glasa, poslije svega što je prošla, osjećala

se slabom i bespomoćnom.- Tko zove Coparelli?Vratio joj se glas.- Oh, Nate, napokon.- Suza? Jesi li to ti, Suza?- Da, da.- Gdje si?- S Davidom Rostovom na ruskom brodu Ifarla.Zabilježi ovo. - Navela mu je položaj, kurs i brzinu onako kako joj je prvi oficir rekao. - To je

bilo u četiri i deset jutros. Nate, ovaj će brod udariti u vaš u šest ujutro.- Udariti? Zašto? Oh, shvaćam...- Nate, zateći će me za radiom svakog trena, što da radimo, brzo...- Možeš li izvesti neku diverziju točno u pet i trideset?- Diverziju?- Zapali nešto, viči "čovjek u moru", bilo što da ih na pet minuta sve jako zaposliš.- Pokušat ću...- Potrudi se. Hoću da svi trče naokolo, da nitko ne zna što se događa ili što da učini... jesu li svi

iz KGB?- Da.- Dobro, sad...Vrata radiotelegrafske kabine su se otvorila.Suza je prebacila sklopku na EMITIRANJE i Dicksteinov je glas bio ušutkan. David Rostov je

ušao.- Gdje je Aleksandr?Suza se pokušala osmjehnuti.- Otišao je po kavu. Ja pazim.- Prokleta budala... - Počeo je kleti na ruskam i izjurio.Suza prebaci sklopku na PRIJEM.- Čuo sam. Bolje da se nekamo sakriješ do pet i trideset - rekao je Nat.- Čekaj - povikala je. - Što ćeš poduzeti?- Poduzeti? Dolazim po tebe.- Oh, hvala ti.- Volim te. Kad je isključila, na drugom uređaju počeli su se javljati Morseovi signali. Tirin je jamačno čuo

svaku riječ razgovora i sad će pokušati upozoriti Rostova. Zaboravila je Natu spomenuti Tirina.Mogla je pokušati ponovo uspostaviti vezu s Natom ali bi to bilo jako rizično, a Tirin bi dospio

svoju poruku do javiti Rostovu dok Natovi ljudi budu pretraživali Coparelli, našli Tirina i uništili muodašiljač. A kad Tirinova poruka stigne Rostovu, znat će da Nat dolazi i bit će pripravan.

Morala je spriječiti tu poruku.Odlučila je onesposobiti uređaj.Kako? Sve su žice vjerojatno iza ploča. Morala bi skinuti jednu od njih. Trebao joj je izvijač.

Brzo, brzo, prije nego Rostov odustane od potrage za Aleksandrom! Našla je Aleksandrov alat u

jednom kutu i uzela mali izvijač. Odvila je vijke na dva ugla ploče.Nestrpljivo je gurnula izvijač u džep i nasilno odvojila ploču rukama. Unutra je bilo mnoštvo žica

poput psihodeličnih špageta. Zgrabila je šakom i povukla. Ništa se ni je dogodilo: povukla jeprevelik broj odjednom. Odabrala je jednu i potegnula: otkinula se. Bjesomučno je čupala žice dokpetnaestak ili dvadesetak nije visjelo. Ipak, Morse je i dalje otipkavao. Izlila je preostalu votku uunutrašnjost radija. Morse je stao i sva svjetla na ploči su se ugasila.

Iz ormara čuo se potmuli udarac. Aleksandr je dolazio k svi jesti. Ionako će sve znati čim bacepogled na uređaje.

Izišla je, zatvorivši vrata za sobom.Sišla je na palubu, pokušavajući smisliti gdje da se sakri je i kakvu bi diverziju mogla izvesti. Da

spusti sidro? To ne bi umjela.Što će Rostov sad učiniti? Tražit će Aleksandra u blagovaonici, kuhinji i njegovoj kabini. Neće

ga naći pa će se vratiti u radiostanicu i tad će početi sveopća potraga za njom.Bio je metodičan čovjek. Počet će na pramcu i ići glavnom palubom, poslati grupu da pretraži

nadgrađe a drugu u patpalublje, nivo po nivo, odozgo prema dnu.Koji je najniži dio broda? Strojarnica. Tamo će se morati sakriti. Ušla je i našla jedno stepenište

nadolje. Stala je nogom na najgornju pritku kad je ugledala Rostova.I on je spazio nju.Ni sama nije znala odakle je izvukla iduće riječi.- Aleksandr se vratio u stanicu. Ja ću odmah doći tamo.Rostov je mrko kimnuo i pošao u smjeru radio- stanice.Sišla je ravno dolje kroz dva nivoa i ušla u strojarnicu. Noćnu smjenu je obavljao drugi inženjer.

Zurio je nju dok mu je prilazila.- Jedino ovdje je toplo - rekla je vedro. – Mogu li vam praviti društvo?Gledao ju je ne shvaćajući i rekao polagano:- Ja ne govoriti engleski... molim.- Ne govorite engleski?Stresao je glavom.- HIadno mi je - rekla je i stresla se. Ispružila je ruke prema stroju koji je grmio. - Okay?Bio je više nego sretan da mu ta lijepa djevojka bude društvo u strojarnici.- Okay - rekao je kimnuvši živahno glavom.I dalje je zurio u nju zadovoljna lica dok mu nije palo na pamet da bi možda trebao iskazati neku

ljubaznost domaćina. Osvrnuo se naokolo, potom izvukao kutiju cigareta iz džepa i ponudio joj.- Obično ne pušim, ali mislim da ću sad zapaliti- rekla je i uzela cigaretu. Filter je bio napravljen

od kartonske rolice. Strojar joj pripali. Pogledala je gore prema otvoru na ljestvama, gotovoočekujući da vidi Rostova. Bacila je pogled na ručni sat. Već je pet i dvadeset pet! Nije joj ostalovremena za razmišljanje. Diverzi ja, izvedi neku diverziju. Viči "čovjek u moru, baci sidro, zametnipažar.."

Zametni požar.Čime?Benzin, mora ovdje u strojarnici negdje biti benzina, ili nafte ili nečeg drugog.Pogledala je prema stro ju. Gdje ulazi gorivo?Bio je sastavljen od šume cijevi i cilindara. Saberi se, saberi se! Poželjela je da je naučila više o

motoru automobila. Jesu li strojevi broda isti? Ne, ponekad upotrebljavaju kamionsko gorivo. Kakvoje to? Ovo je bio brzi brod, pa je možda upotrebljavao benzin. Nejasno se sjećala da su benzinskimotori skuplji ali brži. Ako je ovo bio benzinski stroj onda će biti sličan motoru njezina automobila.Je li tu bilo kablova koji vode do svjećica? Jednom je uspjela promijeniti svjećicu.

Zurila je. Da, bio je nalik na motor automobila.Imao je šest svjećica s kablovima koji su vodili do okrugle kape nalik na razvodnik. Tu je negdje

morao biti i rasplinjač. Benzin je prolazio kroz rasplinjač. Bila je to omanja stvarca koja se ponekadzačepljivala...

U doglasnoj cijevi dreknuo je glas na ruskome i strojar ode da odgovori. Leđima je bio okrenutSuzi.

Morala je to izvesti sad.Na stroju je bila neka kantica nalik na konzervu kave s poklopcem pričvršćenim po sredini

maticom. To je mogao biti rasplinjač. Pružila se preko stroja i pokušala maticu odvrnuti prstima. Nijese pokretala. Debela plastična cijev vodila je u limenku. Ščepala ju je i povukla. Ni je ju moglaistrgnuti. Sjetila se da je u džep kabanice strpala Aleksandrov izvijač. Uzela ga je i oštrim krajemzabola u cijev. Plastika je bila debela. Zabola je izvijač svom snagom. Pojavio se mali rez napovršini. Ugurala je izvijač u rez i proširila ga.

Strojar je stigao do cijevi i odgovarao ruski.Suza je osjetila da je izvijač probušio plastiku.Izvukla ga je. Mlaz bistre tekućine štrcnuo je iz male rupe i zrakom se proširio nesumnjiv vonj

benzina.Bacila je izvijač i potrčala k ljestvama.Čula je kako je strojar ruski kazao da i potvrdno kimnuo glavom. Slijedila je naredba.Glas koji ju je izdao bio je ljutit. Kad je stigla do podnožja ljestava osvrnula se. Ranije

nasmiješeno lice strojara sad se preobrazilo u zlokobnu masku. Počela se penjati kad je potrčaostrojarnicom za njom.

Na vrhu ljestava se osvrnula. Vidjela je benzinsku mlaku koja se širila i strojara na dnustepeništa. U ruci je još držala cigaretu koju joj je dao.

Bacila ju je prema stroju, ciljajući mjesto gdje je benzin štrcao iz cijevi.Nije čekala da vidi kamo je pala. Požurila je uz stepenice. Glava i ramena su joj izranjali na

idući nivo kad se odozdo začuo glasni šištaj, bljesnulo jarkocrveno svjetlo i pljusnuo val strašnevrućine.

Suza je vrisnula kad su joj se zapalile hlače i spržila koža na nogama. Preskočila je posljednjihnekoliko centimetara ljestava i zakotrljala se po podu. Udarala je rukama po hlačama, potom uspjelaskinuti kabanicu i omotati je oko nogu. Vatra je bila pogašena, ali je bol ojačala.

Poželjela je leći na pod; znala je da će se tad onesvijestiti i neće osjećati bol, ali morala jepobjeći od vatre i zavući se nekamo gdje ju je Nat mogao naći.

Primorala se da se pridigne. Noge kao da su joj još gorjele. Pogledala je dolje i vid jela daotpada ju komadi poput izgorenog papira, pa se upitala jesu li to komadi hlača ili nogu.

Zakoračila jeMogla je hodati.Posrtala je hodnikom. Požarna sirena odjeknula je brodom. Stigla, je nakraj hodnika i naslonila se

na ljestve.

Gore, morala se popeti gore.Podigla je nogu na najdonju prečku i počela najduži uspon svojeg života.

18.

Po drugi put u dvadeset četiri sata Nat Dickstein je prelazio zapjenjenu pučinu u malom čamcu dase popne na brod u rukama neprijatelja. Bio je opremljen kao i prije: prslukom za spašavanje,kabanicom i čizmama, naoružan automatom, pištoljem i granatama, ali je ovaj put bio sam i nasmrtprestrašen.

Na Coparelliju je nakon Suzine poruke bilo prepirke. Njihov su razgovor slušali kapetan,Feinberg i Ish. Vidjeli su slavlje na Natovu licu i smatrali da moraju prigovoriti kako njegovoprosuđivanje iskrivljuje to što je osobno upleten.

- To je stupica - tvrdio je Feinberg. - Ne mogu nas uhvatiti, pa žele da se okrenemo i borimo.- Znam Rostova - rekao je energično Dickstein.- Upravo tako radi njegov mozak: čeka dok posvršavaš sve a onda udara. Ideja o sudaru ukazuje

na njega.Feinberg se razljutio.- Ovo nije igra, Dicksteine.- Slušaj, Nate - rekao je razložnije Ish - produžimo i budimo spremni za borbu ako i kad nas

stignu. Što možemo dobiti ako pošaljemo grupu da se popne na njihov brod?- Ne predlažem grupu. Idem sam.- Ne budi lud - rekao je Ish. - Ako ideš ti, polazimo i mi... ne možeš sam osvojiti brod.- Gledajte - smirivao ih je Dickstein - ako uspijem, Karla neće nikad dostići ovaj brod. Ako ne

uspijem, vi se možete oprijeti kad vas Karla dostigne. A ako vas Karla uistinu ne može dostići i akoje sve to stupica, onda samo ja padam u nju. To je najbolji način.

- Ne mislim da je to najbolji način - rekao je Feinberg.- Ni ja - pridružio se Ish.Dickstein se osmjehnuo.- Ali ja mislim da jest i u pitanju je moj život, a osim toga ja sam ovdje najvišeg ranga i donio

sam takvu odluku, stoga dovraga svi vi.Odjenuo se i naoružao, a kapetan mu je pokazao kako se rukuje radiom na čamcu i kako da održi

kurs da bi naišao na Karlu Spustili su čamac a on se spustio ljestvama do njega i odmaknuo.Bio je prestrašen.Bilo je nemoguće da svlada brod pun kagebeovaca. Ali on to nije ni namjeravao. Neće se upustiti

u borbu ni s jednim ako ikako bude mogao. Popet će se na brod, sakriti se dok ne počne Suzinadiverzija i potom je potražiti; a kad je nađe, sići će s njom s Karle i pobjeći. Imao je malu magnetskuminu sa sobom koju će pričvrstiti na bok Karle prije nego se iskrca.. Tad će, bez obzira uspije lipobjeći, bez obzira je li sve to stupica, Karla dobiti dovoljno veliku rupu na boku da ne sustigneCoparelli.

Bio je uvjeren da nije stupica. Znao je da je Suza tamo, da je nekako dospjela u njihove ruke i daje primorana da im pomaže, da je izložila život da bi spasila njegov. Znao je da ga voli.

Zbog toga je bio prestravljen.Odjednom je želio živjeti. Krvožednosti je nestalo: nije ga više zanimalo ubijanje neprijatelja,

poraz Rostova, onemogućavanje fedajinskih planova ili nadmudrivanje egipatske tajne službe. Htio jepronaći Suzu, odvesti je kući i ostatak života provesti s njom. Bojao se smrti.

Usredotočio se na upravljanje čamcem. Naći Karlu u mraku nije bilo lako. Mogao je održavati

stalan kurs ali je morao ocijeniti i uzeti u račun koliko ga vjetar i valovi nose ustranu. Nakon petnaestminuta znao je da bi trebao ugledati brod, ali ga nigdje nije bilo. Počeo je voziti u cik-caku pitajućise očajno koliko je odmakao od kursa.

Pomišljao je da radiom uspostavi vezu s Coparellijem da mu daju novi kurs, kad je odjednomKarla izronila uz njega. Plovila je brzo, brže nego što je mogao čamac a morao je stići do ljestava napramcu prije nego brod prođe mimo, i istodobno izbjeći sudar. Potjerao je čamac svom brzinom,skrenuo kad je Karla krenula na njega, zatim se vratio prema brodu.

Nosio je uže omotano oko pasa. Ljestve su došle nadohvat. Prebacio je brzinu čamca na hod namjestu, stao na rub i skočio. Kad se dohvatio ljestava, Karla se počela naginjati naprijed. Grčevito sedržao dok je uranjao u valove. More ga je pokrilo do pasa, do ramena. Udahnuo je duboko pri jenego što je preplavilo glavu. činilo mu se da je cijelu vječnost pod vodom. Karla je i dalje uranjalapramcem. Već su mu pucala pluća kad se naposljetku brod počeo ispravljati; a to je potrajalo jošduže. Naposljetku je izronio i hvatao zrak punim plućima. Popeo se još nekoliko prečki, odmotaokonopac sa struka i čvrsto ga svezao za ljestve, osiguravši tako čamac za bijeg.

Magnetska je mina visjela na užetu svezanom preko ramena. Skinuo ju je i udarcem zalijepio ooplatu Karle.

Uran je bio osiguran.Odbacio je kabanicu i popeo se ljestvama.Šteket motora sa čamca nije se čuo u hučanju vjetra i mora i Karlinih strojeva, ali nešto mora da

je privuklo pažnju čovjeka koji se nagnuo preko ograde upravo kad se Dickstein uspeo do visinepalube. Na trenutak je zurio u Dicksteina iznenađena lica. Potom je Dickstein ispružio ruku da gapovuče preko ograde. S prirodnim porivom da pomogne nekom da se popne na palubu iz olujnogmora, čovjek je ščepao njegovu ruku. Dickstein je prebacio nogu preko ograde i drugom rukomščepao pruženu ruku te prebacio čovjeka u more. Njegov se krik izgubio u vjetru. Dickstein je idrugom nogom zakoračio preko ograde i čučnuo.

Činilo se da nitko ni je vidio što se odigralo.Karla je bio malen brod, mnogo manji od Coparellija. Imao je samo jedno nadgrađe s dva nivoa,

smješteno po sredini broda. Nije bilo dizalica. Prednja je paluba imala veliki pokrovac nadskladišnim prostorom, ali stražnjeg skladišta ni je bilo: kajite posade i strojarnica mora da suispunjavali svo potpalublje prema krmi.

Dickstein je pogledao na sat. Bilo je pet i dvadeset pet. Suzina je diverzija trebala započetisvakog trena, ako joj uspije.

Počeo je napredovati duž palube. Bilo je nešto svjetla od brodskih svjetiljaka, ali bi netko odposade morao dvaput zagledati u njega prije nego bi uočio da on nije jedan od njihovih. Izvukao jenož iz korica o pojasu: nije htio upotrijebiti automat ako ne bude prisiljen, jer bi prasak izazvao kaos.

Kad je stigao do nadgrađa otvorila su se jedna vrata, bacajući pačetvorinu žutog svjetla na kišommočenu palubu. Sakrio se iza ugla, prilijepivši se o zid. Čuo je dva glasa. Govorila su ruski. Vrata suse zalupila a glasovi udaljili kad su ljudi otišli prema krmi.

Prolazom u nadgrađu prešao je na lijevu stranu broda i nastavio dalje prema krmi. Zastao je nauglu i osvrćući se oprezno, vidio da dvojica prelaze stražnju palubu i govore s trećim čovjekom nakrmi.

Bio je u iskušenju da svu trojicu zbriše rafalom iz automata, trojica su vjerojatno bili jedna petinaprotivničkih snaga, ali je odlučio da to ne učini: bilo je prerano, Suzina diverzija još nije počela a on

nije imao pojma gdje se ona nalazi.Prva su se dvojica vratila desnom stranom i ušla opet u nadgrađe. Dickstein je pošao prema

preostalom čovjeku na krmi, koji je, čini se, bio na straži. Čovjek mu nešto reče ruski. Dicksteinpromrml ja nešto nerazumljivo, čovjek odgovori pitanjem, a onda je Dickstein bio dovoljno blizu daskoči i prereže čovjeku grlo.

Bacio je leš preko ograde. Dva mrtva a oni još ne znaju da je na brodu. Pogledao je na sat.Svijetleće kazaljke pokazivale su pet i trideset. Bilo je vrijeme da uđe.

Otvorio je jedna vrata i ugledao prazan hodnik i stepenište koje je vodilo gore, očevidno nakomandni most. Popeo se. S mosta su dopirali glasovi, Ugledao je trojicu ljudi, kapetana, prvogoficira i drugog potporučnika, kako je predmnijevao. Prvi je oficir vikao u cijev za doglasavanje.Odanle je dolazila u odgovor čudna buka. Dok je Dickstein dizao pušku, kapetan je povukao ručicu isirena se oglasila cijelim brodom.

Dickstein je pritisnuo okidač. Glasno štektanje automata bilo je djelomice zaglušeno zavijanjempožarne sirene. Sva trojica ubijena su na mjestu.

Dickstein je požurio niz stepenište. Alarm je morao značiti da je Suzina diverzija započela. Sadje samo trebalo sačuvati život i naći je.

Stepenište s mosta silazilo je na palubu na spoju dvaju hodnika, jedan poprečni kojim jeDickstein prošao, drugi je tekao duž nadgrađa. U odgovor na alarm, vrata su se otvarala i ljudiizlazili u oba hodnika. Nitko nije bio naoružan: bila je to požarna uzbuna, ne poziv na borbenipoložaj. Dickstein je odlučio da se posluži trikom i da puca samo ako trik ne upali. Produžio je žustrosredišnjim prolazom, probijajući se mimo ljudi, vičući njemački: "Miči se!"

Zurili su u njega, ne znajući tko je i što radi, osim što se činilo daje ovlašten, a buknuo je požar.Jedan ili dvojica mu nešto rekoše. Pretvarao se da ih nije čuo. Odnekud je odjeknula oštra naredba iljudi se počeše kretati sa ciljem. Dickstein je stigao na kraj hodnika i htio se spustiti niz stepeništekad se oficir koji je izdao naredbu pojavio i upro prstom u njega, viknuvši neko pitanje.

Dickstein se bacio dolje.Na donjem nivou sve je bilo bolje organizirano.Ljudi su trčali u istom smjeru, prema krmi, a trojica mornara vukla su aparat za gašen je. Potom je

na mjestu gdje se hodnik širio da se mogu priključiti šmrkovi, Dickstein ugledao nešto što ga je načasizbacilo iz ravnoteže i navuklo crvenu maglu pred oči.

Suza je bila na tlu, leđima oslonjena o zid. Noge su joj bile razmaknute, hlače razderane. Mogaoje kroz poderotine vidjeti opečenu i pocrnjelu kožu. Čuo je Rostovljev glas, koji je nadglasavaosirenu:

- Što ste rekli Dicksteinu?Dickstein je skočio s ljestava. Jedan od mornara se postavio pred njega. Dickstein ga je srušio na

pod udarcem lakta u lice i bacio se na Rostova.Čak je i u svojem bijesu uvidio da ne bi mogao u tako tijesnom prostoru, dok je Rostov bio tako

blizu Suze, upotrijebiti automat. Osim toga, htio je tog čovjeka ubiti svojim rukama.Ščepao je Rostova za ramena i okrenuo ga oko osi. Rostov je ugledao njegovo lice.- Ti!Dickstein ga je udario u želudac da se presamitio i zinuo da uhvati zraka. Kad je sagnuo glavu,

Dickstein je strelovito i snažno trgnuo koljenom nagore udarivši Rostova u bradu i slomivši muvilicu: potom, sve u jednom pokretu, svu je snagu usredotočio na udarac u grlo koji je smrskao

Rostovljevu šiju i odgurnuo ga u zid.Prije nego je Rostov pao, Dickstein se brzo okrenuo, kleknuo na jedno koljeno da skine automat s

ramena i, dok je Suzu štitio leđima, otvorio vatru na trojicu mornara koji su iskrsli u hodniku.Ponovo se okrenuo i prebacio Suzu preko ramena nastojeći da ne dodirne njezino opečeno meso.

Sad je imao trenutak vremena za odluku.Očigledno je vatra izbila na krmi kamo su svi trčali.Ako sad krene prema pramcu manje je vjerojatno da će ga spaziti.Potrčao je duž hodnika, potom ju je ponio uz stepenište. Po težini njezina tijela na ramenu mogao

je zaključiti da nije u nesvijesti. Na vrhu stepeništa izbio je na nivo glavne palube, pronašao vrata iizišao.

Na palubi je vladala prilična pometnja. Jedan je čovjek protrčao mimo u smjeru krme; drugi jetrčao u suprotnom smjeru. Netko je bio na pramcu.

Na krmi je jedan čovjek ležao na tlu a dvojica su se nagnula nad njega; vjerojatno je bio opečen upožaru.

Dickstein je trčao prema ljestvama kojima se uspeo na brod. Prebacio je automat na rame,premjestio Suzu na drugo rame i prekoračio ogradu.

Osvrnuvši se po palubi kad je počeo silaziti, znao je da su ga opazili.Jedno je bilo vidjeti strano lice na brodu, pitati se tko je to, i odložiti pitanje kad se oglasila

požarna sirena; ali je posve drugo vidjeti kako netko odlazi s broda s tijelom preko ramena.Nije još bio ni na pola puta kad su počeli pucati u njega.Jedan se metak odbio od trupa sasvim uz njegovu glavu. Dvojica su imala pištolje. Držeći se

ljestava lijevom rukom, desnom je dohvatio automat i ispalio rafal. Ciljao je loše ali su se ljudipovukli.

Izgubio je ravnotežu.Kad se pramac uzdigao, zanio se ulijevo i hvatajući desnom rukom prečku ispustio automat u

more. Desna noga mu je iskliznula iz prečke i potom je na njegov užas Suza počela kliziti s njegovalijevog ramena.

- Drži me se - kriknuo je nesiguran da li ga čuje ili je u nesvijesti. Osjetio je da ga je rukamaščepala za džemper, ali je ipak klizila i sad ga je njezina težina još više vukla ulijevo.

- Ne - kriknuo je.Skliznula je s ramena i pljusnula u more.Dickstein se okrenuo, spazio čamac i skočio pavši u njega udarcem koji ga je stresao do kosti.Dozivao ju je tražeći je u crnom moru oko sebe, naginjući se sad s jedne sad s druge strane

čamca.Očaj je rastao sa svakom sekundom jer nije izranjala. Zatim je čuo, u hučanju vjetra, vrisak.

Okrenuo se prema zvuku i ugledao glavu na površini, između čamca i trupa Karle.Bila je izvan njegova dosega.Ponovo je kriknula.Čamac je bio privezan za Karlu užetom od kojeg je veći dio bio na palubi čamca. Dickstein je

prerezao nožem uže, ispustio onaj kraj svezan za ljestve a drugi je bacio Suzi.Kad je posegnula za užetom val se podigao i prekrio je.Gore s palube Karle su pripucali preko ograde.Zanemario je pucnjavu.

Dicksteinove su oči pretraživale more. Brod i čamac uranjali su i ljuljali se u različitom smjeru tesu šanse za pogodak bile relativno mršave.

Nakon nekoliko sekundi koje su se činile satima, Suza je ponovo izronila. Dickstein joj je ponovodobacio uže. Ovaj put ga je uspjela ščepati. Brzo ga je povlačio, dovlačeći je sve bliže, dok je nije,opasno se nagnuvši iz čamca, uhvatio za zapešća.

Sad ju je držao i nikad je više neće ispustiti.Izvukao ju je na čamac. Gore su otvorili vatru iz automata. Dickstein je ubacio motor u brzinu,

zatim se bacio preko Suze štiteći svojim tijelom njezino. Čamac je odmicao od Karle, naslijepo,jašući na valovima poput izgubljene daske za surfanje.

Pucnjava je prestala. Dickstein se osvrnuo. Karla je nestala s vidika.Nježno je preokrenuo Suzu, u strahu da li je živa. Oči su joj bile sklopljene. Uzeo je kormilo,

pogledao na kompas i otprilike podesio kurs. Upalio je radio i počeo dozivati Coparelli čekajući dase brod javi, podigao je Suzu na ruke.

Prigušen tutanj odjeknuo je preko vode poput daleke eksplozije: magnetska mina!Coparelli se javio. Dickstein je rekao:- Karla gori. Okrenite se i pokupite me. Pripremite ambulantu za djevojku, ima teške opekotine.Sačekao je da potvrde prijem, potom isključio odašiljač i zagledao se u beživotno Suzino lice.- Nemoj umrijeti - prošaptao je. - Molim te, nemoj umrijeti.Otvorila je oči i pogledala u njega. Usne su joj se razmaknule u nastojanju da govori. Prignuo je

glavu. Rekla je:- Jesi li to zaista ti?- Ja sam.Kutovi usana podigli su se u slabom smiješku.- Preživjet ću.Začula se strahovita eksplozija. Na Karli vatra se proširila do rezervoara s gorivom. Nekoliko

časaka nebo je osvjetljavao plameni stup, a zrak ispunila zaglušena tutnjava; kiša je stala. Grmljavinei svjetlosti je nestalo, a jednako tako i Karle.

- Potonuo je - rekao je Dickstein Suzi. Pogledao ju je. Oči je sklopila, ponovo je izgubila svijest,ali se i dalje smješkala.

Epilog

Nathaniel Dickstein povukao se iz Mossada a njegovo je ime postalo legenda. Vjenčao se sa

Suzom i poveo je u kibuc gdje su danju obrađivali vinograde, a pola noći se ljubili. U slobodno jevrijeme organizirao političku kampanju za promjenu zakona tako da njegova djeca budu priznata kaoŽidovi, ili bolje, da se ukine klasifikacija.

Neko vrijeme nisu imali djece. Bili su spremni da čekaju: Suza je bila mlada, a njemu se ni ježurilo. Opekotine se nisu nikad dokraja zaliječile. Ponekad je u krevetu znala reći: "Moje noge suužasne", a on bi ljubio njena koljena i uzvraćao: "Prelijepe su, spasile su mi život"

***Početak rata na blagdan Jom Kipur iznenadio je izraelske vojne snage. Pierrea Borga su okrivili

što tajna služba nije unaprijed prikupila podatke i on je dao ostavku.Istina je bila zamršenija. Za to je bio kriv oficir ruske tajne službe David Rostov, postariji čovjek

koji je zauvijek morao nositi ortopedsku ogrlicu oko vrata. On je otišao u Kairo i, počevši sispitivanjem i smrću izraelskog agenta koji se zvao Tofik, početkom 1968, istražio sve događaje tegodine i zaključio da je Kawash dvostruki agent. Umjesto da mu sude i objese ga za špijunažu,Rostov je uputio Egipćane kako da mu dostavljaju lažne podatke koje je Kawash, ne sluteći ništa,prosljeđivao Pierreu Borgu.

Rezultat je bio da se Nat Dickstein reaktivirao i preuzeo posao Pierrea Borga dok traje rat. Uponedjeljak, 8. listopada 1973, prisustvovao je kriznom sastanku kabineta. Nakon trećeg dana rata,Izraelci su bili u ozbiljnom škripcu. Egipćani su prešli Sueski kanal i odbacili Izraelce na Sinaj uzteške gubitke. Na drugoj fronti, Golanskoj visoravni, Sirijci su nadirali, ponovo s teškim gubicima naizraelskoj strani. Prijedlog kabinetu bio je da se bace atomske bombe na Kairo i Damask.

Čak ni najratobornijim ministrima nije se zapravo sviđala ta zamisao; ali situacija je bila očajnaa Amerikanci su odugovlačili s odlukom za dopremu oružja zračnim mostom, što je moglo spasitisituaciju.

Sastanak se bližio trenutku kad je izgledalo da će zamisao o upotrebi atomskog oružja bitiprihvaćena. Tad je Nat Dickstein dao svoj jedini prilog raspravi.

- Dakako, mi bismo mogli reći Amerikancima da namjeravamo baciti te bombe, u srijedu, recimo,ako smjesta ne počnu sa zračnim mostom.

Upravo su to i učinili.Zračni je most preokrenuo tok rata, i kasnije je sličan krizni sastanak održan u Kairu. Ni tamo

nitko nije bio u prilog nuklearnog rata na Bliskom istoku; i tu su se političari okupljeni oko stolapočeli međusobno uvjeravati da nema alternative; i opet je prijedlog zaustavio neočekivani prilogdiskusiji.

Ovaj put umiješala se vojska. Znajući da će se prijedlog naći pred okupljenim predsjednicima,provjerila je koliko je njihova nuklearna udarna snaga spremna da bi se donijela pozitivna odluka, iutvrdila da je sav plutonij izvađen iz bombi i zamijenjen željeznim šipkama. Pretpostavljalo se da suto učinili Rusi, kao što su na tajanstven način onesposobili nuklearni reaktor u Gattari prije nego su ih1972. protjerali iz Egipta.

Te je noći jedan od predsjednika razgovarao sa ženom pet minuta prije nego je zaspao u stolcu.- Sve je svršeno - rekao joj je. - Izrael je pobijedio, zauvijek. Oni imaju bombu, a mi je nemamo,

i ta će činjenica odlučiti tok povijesti na našem području za ostatak ovog stoljeća.- Što je s palestinskim izbjeglica na? – upitala je žena.Predsjednik je slegnuo ramenima i počeo pripaljivati posljednju lulu tog dana.- Sjećam se da sam u londonskom Timesu pročitao članak, prije pet godina, mislim. Javljao je da

je velška oslobodilačka armija podmetnula. bombu u policijskoj stanici u Cardiffu.- Wales? - rekla je žena. - Gdje je Wales?- To je dio Engleske, više-manje.- Sjećam se. Ima ju rudnike ugljena i zborove.- Točno. Znaš li kad su Anglosasi pokorili Wales?- Nemam pojma.- Ni ja, ali vjerojatno prije više od tisuću godina.Žena ga je pogledala. Koliko su godina bili zajedno a on ju je još uspijevao iznenaditi. Mislila je

da takve riječi nikad neće čuti od njega.- Reći ću ti još nešto - nastavio je. - Morat će doći do mira. Mi ne možemo pobijediti sada, pa

ćemo morati sklopiti mir. Ne odmah; možda niti za pet ili deset godina. Ali doći će vrijeme, i tad ćumorati otići u Jeruzalem i reći: "Dosta ratovanja!" Mogao bih čak za to dobiti priznanje kad seprašina slegne.

Nisam zamišljao da ću tako ući u povijest, ali ni to nije tako loše, sve u svemu. "čovjek koji jedonio mir Bliskom istoku." Što bi ti rekla na to?

Žena je ustala i prišla mu da prihvati njegove ruke. U njezinim očima bilo je suza:- Zahvalila bih Bogu - rekla je.***Franz Albrecht Pedler umro je 1974. Umro je zadovoljan. U njegovu životu bilo je uspona i

padova. Naposljetku, proživio je najsramotnije razdoblje u povijesti svog naroda, ali preživio je izavršio svoje dane sretan.

Naslutio je što se dogodilo s uranom. Jednog dana početkom 1969. njegova je tvrtka primila čekna dva milijuna dolara, s potpisom A. Papagopolousa i izvještajem brodarske kompanije Savile ukojem je stajalo: "Za izgubljen teret." Sutradan je došao predstavnik izraelske armije s isplatom zaisporuku prve količine sredstava za, čiščenje. Kad je odlazio, rekao je:

- Što se tiče vašeg izgubljenog tereta, bilo bi nam drago da ne pokrećete nikakvih istraga.Pedleru je počelo svitati.- Ali što ću ako me Euratom bude ispitivao?- Recite mu istinu - savjetovao mu je čovjek. -Teret se izgubio, a kad ste pokušali otkriti što se s

njim dogodilo, saznali ste da je brodarska kompanija Savile prestala posto jati.- Zar jest?- Jest.To je Pedler i rekao Euratomu. Poslali su istražitelja k njemu i on je ponovio svoju priču koja je

bila potpuno istinita mada ne i sasvim potpuna.Rekao je istražitelju:- Pretpostavljam da će se uskoro o tome svi raspisati.- Sumnjam - rekao je istražitelj. - To baca loše svjetlo na nas. Ne vjerujem da ćemo objaviti

priču ako ne prikupimo više informacija.Nisu ih prikupili, dakako, bar ne za Pedlerova života.

***Na Jom Kipur 1974. Suza Dickstein je počela rađati.U skladu s običajem tog kibuca, dijete je porodio otac uz babicu koja je bila pri ruci, davala

savjete i ohrabrivala.Dijete je bilo sitno kao i oba roditelja. Čim se pojavila glava, otvorilo je usta i zakričalo.Dicksteinu se zamaglio vid. Držao je dječju glavicu, provjerio nije li pupkovina omotana oko

vrata i rekao:- Još samo tren, Suza.Suza se još jednom napela i djetetova ramena se ukazaše, a nakon toga išlo je glatko. Dickstein je

svezao pupkovinu na dva mjesta, prerezao je i potom, opet prema mjesnom običaju, položio dijete umajčine ruke.

- Je li sve u redu? - upitala je.- Savršeno - rekla je babica.- A što je?- Oh, Bože, nisam ni pogledao... dječak je.Nešto kasnije Suza je upitala:- Kako ćemo ga zvati? Nathaniel?- Volio bih ga nazvati Tofik - rekao je Dickstein.- Tofik? Zar to ni je arapsko ime?- Jeste.- Zašto? Zašto Tofik?- To je duga priča - odgovorio je.

Postscript

Iz londonskog Daily Telegrapha od 7. svibnja 1987: SUMNJA SE DA JE IZRAEL OTEO BROD S URANOM od Henry ja Millera iz New Yorka Jučer je objelodanjeno da se vjeruje kako je Izrael stajao iza nestanka brodskog tereta urana s

pučine prije devet godina, koji je dostajao za proizvodnju 30 nuklearnih bombi.Službeni predstavnici kažu da je taj incident bio pothvat u stilu Jamesa Bonda" i premda su tajne

službe četiriju zemalja istraživale zagonetni nestanak, nikad se nije saznalo što se zapravo dogodilo s200 tona uranske rudače...

(citirano s dopuštenjem The Daily Telegrapha, Ltd)

OBRADA: KIKA