LINGVISTIKA – znanost o jeziku; znanstveno proučavanje jezika

SEMIOTIKA (SEMIOLOGIJA) – znanost o znakovima (čovjekov se ţivot odvija u

znakovima i pomoću znakova, a ljudski je jezik semiotički sustav)

LINGVISTIKA nije »homogena znanost«

- ona obuhvaća niz disciplina koje nastoje opisati odreĎene jezične aspekte

- ne postoji jedan općeprihvaćen popis svih lingvističkih disciplina i poddisciplina

Podjele prema uţem predmetu proučavanja presijecaju se s podjelama prema teorijsko-

metodološkom pristupu pojedinih »lingvističkih škola«: strukturalna lingvistika,

generativna lingvistika, kognitivna lingvistika itd. (različit pristup npr. semantici, pojmu

fonema itd.)

LINGVISTIKA - DISCIPLINE/GRANE

opća lingvistika (neki je nazivaju i teorijskom lingvistikom) – svojstva jezika kao pojave,

zajednička obiljeţja svih jezika; po svome opsegu najšira lingvistička disciplina, nerijetko

»programski i terminološki« sinonimna sa znanosti o jeziku

primijenjena lingvistika – široko i heterogeno područje koje obuhvaća raznovrsne

praktične probleme koji proistječu iz uporabe jezika (nastava stranih jezika, nastava

materinskog jezika i uloga jezika u općem obrazovanju, pismenost, jezična kultura,

prevoĎenje, logopedija, terminologija itd.)

poredbena (komparativna) lingvistika – meĎusobna komparacija jezika, i srodnih i

nesrodnih; jezična klasifikacija – tipološka, genetska i arealna (kontaktna)

• tipološka klasifikacija jezika odgovara na pitanje »koja svojstva ili obiljeţja dijeli skup

jezika X?«, jezici se klasificiraju u jezične tipove (- tipološka lingvistika)

• genetska klasifikacija jezika na osnovi podrijetla; dva su jezika genetski srodna ako su

se razvila iz zajedničkoga prajezika (jezična porodica, jezik predak, jezik potomak) (-

genetska lingvistika)

• arealna (kontaktna) klasifikacija jezika: relevantna su samo ona obiljeţja koja su

rezultat meĎusobnih utjecaja

(- kontaktna lingvistika – proučavanje jezika u kontaktu, s pratećim pojavama

višejezičnosti, pozajmljivanja, jezičnih interferencija; arealna (spacijalna) ili

geolingvistika – prostorni raspored dijalekata ili jezika)

kontrastivna lingvistika – usporedno proučavanje sličnost i razlika u strukturi dvaju ili

više jezika

dijalektologija – opisivanje i usporeĎivanje dijalekata; grana jezikoslovlja koja proučava

narječja, dijalekte i mjesne govore (poneki je katkad smještaju u sociolingvistiku, a drugi

u genetsku lingvistiku)

lingvistička geografija (dijalektalna geografija) – teritorijalna distribucija dijalekatskih

crta, dijalekatsko raslojavanje jezičnih sustava

deskriptivna (sinkronijska) lingvistika (deskriptivna gramatika) – proučavanje jezika s

gledišta sinkronijske jezika

vs.

povijesna (dijakronijska) lingvistika (povijesna gramatika) – proučavanje jezika iz

perspektive dijakronijskog razvoja jezika

historijska gramatika (povijest jezika, interna povijest, povijesna lingvistika) – prikaz

razvoja nekog jezika od jedne etape do druge; mijenjanje glasova, oblika, značenja...

vs.

»vanjska« povijest jezika (eksterna povijest) – bavi se funkcijom jezika u društvenoj

zajednici, njegovom primjenom u pismenosti, kulturi itd.

deskriptivna lingvistika (deskriptivna gramatika, deskriptivizam) – opisuje jezik u svim

njegovim dijelovima, bez vrednovanja što je »pravilno«, a što nije; opisivanje jezika

onakvih kakvi jesu

vs.

normativna lingvistika (normativna/preskriptivna gramatikam, preskriptivizam) –

propisuje što se smatra pravilnom uporabom u skladu s nekom normom, a ne opisuje;

preporuke o upotrebljavanja jezičnih oblika

Pojedine su discipline specijalizirane za proučavanje pojedinih razina i pojedinih planova

u jezičnom sustavu:

• fonetika (neki je smatraju i pomoćnom lingvističkom disciplinom; u uţem smislu ne

pripada lingvistici)

• fonologija

• morfologija

• sintaksa

• semantika (lingvistička semantika)

Neke srodne discipline/poddiscipline:

• leksikologija

• leksikografija

• onomasiologija (onomasiološko pitanje: Kako se zove npr. kopitar, dugouha domaća

ţivotinja za nošenje tereta)

• semasiologija (semasiološko pitanje, Što znači npr. leksem magarac?)

• etimologija (podrijetlo i razvoj riječi, rekonstrukcija njihove povijesti)

• tvorba riječi (derivatologija – morfologija?)

• frazeologija (frazemi: baciti koplje u trnje itd.)

• onomastika (vlastita imena)

INTERDISCIPLINARNOST

sociolingvistika vs. sociologija jezika

psiholingvistika vs. psihologija jezika

neurolingvistika

lingvistika teksta/analiza diskursa

pragmalingvistika/pragmatika

matematička lingvistika

antropološka lingvistika

računalna lingvistika

itd.

GRAMATIKA

1) pravila kombiniranja jezičnih jedinica (fonema u morfeme, morfema u riječi, riječi u

rečenice); pravila oblikovanja riječi i rečenica

2) lingvistička disciplina, tj. znanost o gramatici kao skupu pravila o kombiniranju

jezičnih jedinica

- Gramatika se obično dijeli na morfologiju (proučavanje strukture riječi) i sintaksu

(proučavanje rečenice)

- U širem smislu gramatiku obuhvaća: fonologiju, pa i semantiku, čak i pragmatiku

- »u hrvatskoj jezikoslovnoj tradiciji gramatika obuhvaća: fonologiju, morfologiju, tvorbu

riječi i sintaksu«

3) knjiga u kojoj se opisuju gramatika jednoga jezika

FILOLOGIJA

1. bavi se proučavanjem pisanih tekstova nekoga jezika, kritikom, provjerom

vjerodostojnosti i rekonstrukcije prvotnoga oblika, pa time pomaţe upoznavanju jezika i

kultura

Tako shvaćena filologija dugo je bila glavni i jedini oblik proučavanja jezika. Lingvistika je

izrasla iz okrilja filologije unutar koje je jezik tek sredstvo za rasvjetljavanje povijesnih i

kulturnih podataka, dakle izvanjezičnih.

2. skupina humanističkih disciplina (povijesnih, knjiţevnopovijesnih, jezikoslovnih) koje

se od početka 19. st. organiziraju na poslu komentiranja raznih vrsta pisanih tekstova, ali

napose onih koji imaju veliku povijesnu i kulturalnu vrijednost.

3. grana povijesne lingvistike koja se bavi poviješću pojedinih riječi i imena

JEZIK I KOMUNIKACIJA

Komunikacija kao prenošenje poruke ili informacije od pošiljatelja do primatelja u

nekome oboma dostupnom kodu

– struktura komunikacije načelno dijadična odnosno dijaloška

Elementi komunikacije:

komunikator – znak/poruka – primatelj/recipijent, interpret

pošiljatelj – vijest – primatelj

adresant – obavijest – adresat

govornik – govor – slušatelj

pisac – tekst – čitatelj

Intencionalnost mnogi autori smatraju uvjetom komunikacije, ali se drugi izjašnjavaju

protiv njega. Većina lingvista komunikaciji pridaje obiljeţja namjeravanosti,

usmjerenosti.

John Lyons ograničuje termin komunikacija na intendirani prijenos informacije pomoću

sustava signala (glavni sustav signala kojim se sluţe ljudi jest jezik).

Signal ima komunikacijsku vrijednost kada ga pošiljatelj rabi s namjerom da primatelja

upozori na nešto što ovaj nije prije znao.

Signal je informativan kada primatelja (neovisno o namjeri pošiljatelja) upozori na nešto

što nije prije znao. Što je predznanje i očekivanje manje, to je veća informativna

vrijednost.

Lyons razlikuje: deskriptivne, socijalne i ekspresivne informacije

Informacija – u svakodnevnoj uporabi znači nešto kvalitetno; pojmu informacija

inherentan je element nečega novog

U teoriji informacije »informacija« je stručni naziv koji se odnosi samo na kvantitativni

aspekt vjerojatnosti nekoga znaka.

Redundancija – u antičkoj retorici obiljeţuje stilističku manu preopširnosti

»Zalihost ili redundancija svojstvo je jezika, sustava kodiranja ili sustava znakova prema

kojem se u jeziku ili navedenim sustavima javlja ponavljanje obavijesti različitim

sredstvima.«

Redundantan je onaj element obavijesti koji ne sadrţi novu informaciju jer je ona

implicitno ili eksplicitno već (ranije) sadrţana u obavijesti

PARAJEZIK I NERJEČITA KOMUNIKACIJA

Jezična komunikacija ne odvija se samo posredstvom jezičnih znakova – praćena je i

nejezičnim znakovima.

Parajezik – fenomeni nerječita komuniciranja, koji se javljaju pored rječitog jezika što ga

je moguće segmentirati u foneme i morfeme (kakvoća glasa, melodija i ritam govora,

šapat, dahtanje, smijeh).

(Varijacije u visini tona mogu izraziti npr. prijetnju ili dosadno raspoloţenje, tempo i

ritam mogu iskazati uzbuĎenost ili pospanost.)

Svojstva koja konstituiraju ljudski glas ovise o četiri čimbenika:

a) biološki – spol, dob

b) fiziološki – zdravstveno stanje

c) kulturalni – npr. glasnoća

d) društveni – npr. status, zanimanje

Nerječita (neverbalna) komunikacija – obuhvaća izraţajni potencijal ljudskoga tijela u

vremenu i prostoru (pojedini autori sinonimno govore o ›govoru tijela‹ ili ›jeziku tijela‹)

Gestika = u uţem smislu obuhvaća semiotički izraţajni potencijal ljudskoga tijela s

pomoću gornjeg i donjeg dijela ruku i glave (u širem smislu i drţanje tijela, pokreti,

mimika)

Kinezika = sustavno proučavanje ljudske komunikacije pokretima tijela i gestama; prema

nekima »obuhvaća skoro svekoliko područje nerječita komuniciranje«

Mimika = izraţajne kretnje lica te njihove učinke, vladanje crta lica u čovjeka

Komuniciranje pogledom = uzima se u obzir čestoća, trajanje i smjer pogleda

Funkcije pogleda: fatička (upravljanje razgovorom; signaliziranje početka ili završetka

dijaloga, smjenu govornika); izraţajna (iskazivanje emocija – emotivni izraţajni

potencijal u predjelu očiju); konativna (poruka upućena sugovorniku, signali pogledom

koji se interpretiraju kao intimnost, simpatija, neprijateljstvo, agresivnost, nadmoć)

Komunikacija opipom/dodirom = npr. stisak ruke, tapšanje po ramenu, grljenje,

ljubljenje, tzv. »društveni poljubac«

Proksemika = semiotički aspekt prostora u nerječitoj komunikaciji, npr. distanca meĎu

ljudima

Edward T. Hall

intimna distanca 0–15 cm; 15–50 cm

osobna distanca 50–90 cm; 90–140 cm

društvena distanca 1,2–2,0 m; 2,0–3,5 m

javna distanca 3,5–7,5 m; od 7,5 nadalje

Kronemika = vrijeme (vrijeme i duţina nekog intervjua zrcale vaţnost intervjuirane

osobe; istraţivanje šutnje – razlika spram stanke)

SPECIFIČNOST PRIRODNOGA LJUDSKOGA JEZIKA SPRAM DRUGIH OBLIKA

KOMUNIKACIJE

zoosemiotika – uporaba znakova u ţivotinja (plesni jezik pčela, slušno komuniciranje

ptica i komunikacijske sposobnosti čovjekolikih majmuna – najpodrobnije istraţene

zoosemiotičke teme)

Popis odredbenih obiljeţja ljudskoga jezika

(usporedbe sa znakovnim sustavima raznih ţivotinjskih vrsta)

Charles Hockett (1960, 1963, Hockett & Altmann 1968)

Vidi: Nöth, Winfried (2004), Priručnik semiotike, Zagreb: Ceres, str. 331–335

OBILJEŢJA KOJA SE ODNOSE NA »KANAL«

1. Glasovno-slušni kanal; jezik se proizvodi s pomoću glasovnog trakta; signali se

primaju sluhom

2. Posvudni prijenos i usmjeren prijam: zvuk se od svoga izvora kreće u svim

smjerovima i moţe svladati zapreke

3. Brzo umuknuće: izgovoreni signali ubrzo zamru i oslobaĎaju put daljnjim porukama

OBILJEŢJA VAŢNA ZA DRUŠTVENI OKVIR JEZIČNE KOMUNIKACIJE (PRAGMATIČKA

DIMENZIJA)

4. Razmjenjivost: odrasli članovi jezične zajednice mogu biti i pošiljatelji i primatelji

5. Potpuna povratna sprega: govornici mogu čuti što su rekli i nadzirati poruku

6. Specijaliziranost: govor sluţi samo komunikaciji te nije povezan s drugim fiziološkim

funkcijama

OBILJEŢJA SEMANTIČKE DIMENZIJE

7. Semantičnost: referencijalna funkcija znakova, asocijativna veza jezičnih znakova sa

stvarima i situacijama

8. Arbitrarnost: odnos nositelja znaka i objekta jest proizvoljan. Hockett arbitrarnost

kontrastira s ikoničnošću, a De Saussure arbitrarnosti suprotstavlja motiviranost.

Hockett: »Ne postoji logička veza izmeĎu forme signala i njegova značenja«.

9. Premošćivanje razlike (onomjesnost/drugomjesnost): jezični znakovi mogu ukazivati

na predmete koji su prostorno i vremenski udaljeni

10. Laţ: moţemo reći koje su laţne i beznačajne

11. Refleksivnost: jezikom se moţemo sluţiti i za to da komuniciramo o jeziku

SEMIOGENETIČKA OBILJEŢJA (UVJETI STJECANJA JEZIKA)

12. Tradicija: jezične se konvencije predaju učenjem i poučavanjem, nipošto nasljednim

genetskim materijalom: Jezik se usvaja kulturom, ne naturom.

13. Mogućnost učenja: Tko govori neki jezik, moţe naučiti i drugi

OBILJEŢJA KOJA SE ODNOSE NA JEZIK KAO »KOD«

14. Razlučivost/diskretnost (vs. kontinuiranost): Repertoar se znakova sastoji od

konkretnih i povratnih jedinica. Jezične su jedinice diskretne, tj. izmeĎu njih je razlika

apsolutna i nije dopušteno stupnjevanje više ili manje.

15. Proizvodnost ili otvorenost: U jeziku se lako moţe naći nešto novo, a ipak ga se

razumije. Sposobnost uporabe jezika za prenošenje neograničenoga broja novih

sadrţaja.

16. Dvostruka artikulacija (raščlanjenost/dualnost)

Postoje dvije razine strukturalne organiziranosti pri čemu se segmenti više razine sastoje

od segmenata niţe razine.

Hockett 'duality of patternig' »dvojnost uzorkovanja«

André Martinet (La double articulation linguistique, 1949), dvostruka artikulacija

Prva artikulacija dijeli tekst na segmente koji imaju i izraz i značenje (monemi, tj.

morfemi).

Druga artikulacija dijeli samo izraz morfema na segmente koji imaju izraz, ali nemaju

značenje (fonemi).

Pojedini autori govore i o:

Treća artikulacija – komponencijalna analiza fonema; fonem se raščlanjuje na glasovna

obiljeţja

Četvrta artikulacija – semem (sadrţaj morfema) raščlanjuje se na sastavne dijelove koji

se nazivaju semovi

FONETIKA

- proučava govor (govorni jezik)

- fon (glasnik, glas)

Grane fonetike (Malmberg)

• Opća

• Opisna (deskriptivna)

• Historijska (evolutivna)

• Normativna (ortoepija)

Tri različita vida proučavanja fonova (Brozović)

• Artikulacijska f.

• Akustička f.

• Perceptivna f.

TakoĎer vidi: Trask (»Fonetika«, str. 88–89)

Tri su skupine govornih organa:

1) ţivčani sustav

2) izvanjski govorni organi, izvršitelji/efektori (govorni aparat)

a) dišni organi/respiratori/aktivatori

b) grkljan (organ za glasanje/fonator/generator)

c) nadgrkljanske šupljine (izgovorni organi/artikulatori)

ţdrijelo – ţdrijelna (faringalna)

nos – nosna (nazalna)

usta (nepce, zubi, jezik) – usna (oralna)

usne – usnena (labijalna)

Morgagnijeve šupljine (izmeĎu dva para glasnica)

3) sustav osjetila

Mijene glasa / osnovne akustičke osobine glasa

1. Ton (visina): ovisi o titranju glasnica; ton je viši što je titranje brţe

• muškarci ≈ 120 Hz; • ţene ≈ 200 Hz; • djeca ≈ 300 Hz

bas, bariton, tenor; alt, mezzosopran, sopran

2. Jakost (intenzitet): povećan tlak zraka u dušniku daje u načelu veću jakost glasa, ali i

visinu

• šapat ≈ 35 dB; • razgovorni govor ≈ 65 dB; • vikanje ≈ 90-100 dB

3. Boja: visok poloţaj grkljana smanjuje nadgrkljansku šupljinu, što glasu daje svjetliju

boju, a nizak poloţaj povećava, što potamnjuje boju. Tri registra glasa: prsni (»taman«),

srednji, čeoni (tjemeni ili falset, »piskav«)

Mozak - sadrţi dva primarna govorna područja u lijevoj hemisferi, jedno se područje

naziva Brocino područje, a drugi Wernickeovo (ili Brocin i Wernickeov centar)

Brocin centar [čit. Brokin] (prema: francuski liječnik Pierre Paul Broca, 1861) (motorički

govorni centar) – govorna produkcija.

Motorna afazija (Brocina afazija) = osobe kojima je oštećen Brocin centar razumiju riječi,

ali su im nejasni sintaktički odnosi meĎu riječima; teško izgovaraju i govore u

telegrafskom stilu, tj. samo izdvojene riječi.

Wernickeov centar [čit. Vernikeov] (prema: njemački neurolog Carl Wernicke, 1874) –

vaţan za prihvaćanje riječi; pridaje značenje i razumijevanje riječima koje čujemo

Senzorna (receptivna) afazija (Wernickeova afazija, afazija selekcije) = oštećenje toga

dijela mozga uzrokuje neprepoznavanje riječi; ljudi s takvim oštećenjem nemaju riječi na

izbor ni kad govore ni kad slušaju govor.

Ako je Brocino područje zdravo, a Wernikeovo oštećeno, osoba moţe neprestano brbljati,

ali bez ikakva smisla

Afazija = govorne smetnje različitih vrsta i stupnjeva izazvane oštećenjem pojedinih

dijelova mozga

Tri su glavne govorne djelatnosti:

1) pokretanje (inicijacija): pokretanje kao djelatnost koja mijenja zračni pritisak i kojom

se izaziva strujanje

Prema smjeru zračne struje:

a) egresivi (izlazni): tvore se zračnom strujom što izlazi iz usta

b) ingresivi (ulazni): tvore se zračnom strujom što ulazi u usta

2) fonacija (glasničenje, foniranje, glasanja): djelatnost kojom se u grkljanu mijenja

zračna struja što prolazi izmeĎu glasnica

3) oblikovanje (artikulacija): djelatnost u govornome prostoru (uglavnom iznad grkljana)

kojom se prekida ili oblikuje zračna struja da bi se proizveo poseban glas

Podjela glasova:

a) izgovorni način (način oblikovanja)

• vokali (samoglasnici*, otvornici): slobodan prolaz zračnoj struji

• konsonanti (suglasnici*, zatvornici): stvara se djelomična ili potpuna zapreka zračnoj

struji. Konsonanti se dijele u dvije velike skupine: sonanti (zvonačnici, nešumni) i

turbulentni (šumnici, pravi konsonanti)

b) mjesto u govornom prolazu (mjesto oblikovanja)

Za podrobniju podjela hrvatskih glasova usp. Barić i dr., Hrvatska gramatika, Zagreb:

Školska knjiga, 1995, str. 48–53; Silić–Pranjković, Gramatika hrvatskoga jezika za

gimnazije i visoka učilišta, Zagreb: Školska knjiga, 2005, str. 11–13.

Prema ulozi u slogu:

a) samoglasnik (slogotvorni glas, silabem): uglavnom vokali (ali i konsonanti: crv,

Vltava, bicikl, pssssssssst)

b) suglasnik (neslogotvorni glas, asilabem): uglavnom konsonanti (ali i vokali: npr.

nautika, eutanazija)

Kombiniranje fonova (kombinatorna fonetika)

fonovi ne dolaze sami, nego se grupiraju u veće jedinice, utječu jedni na druge i

mijenjaju se; ovisno je li jači prvi ili drugi fon, prilagodba će biti progresivna (kraljev) ili

regresivna (isključiti)

Naglasak (akcent), istaknutost sloga; uglavnom se postiţe silinom, tonom i duljinom

Prema stalnosti mjesta naglaska

a) vezani (stalni, fiksirani), npr. češki, maĎarski, francuski

b) pokretni (pomični, slobodni, promjenljivi)

c) ograničeno slobodni, npr. grčki

Podjela jezika prema prozodijskom sustavu (po ulozi tona)

a) tonski jezici (muzikalni/melodijski), npr. kineski, mnogi azijski, afrički…

b) ograničeni tonski jezici, tonsko-dinamički jezici, jezici s visinskim naglaskom, npr.

hrvatski, litavski, švedski…

c) dinamički (kulminativni/ekspiratorni), udarni jezici, npr. engleski, njemački, ruski,

češki…

Transliteracija - prenošenje znakova iz jednog pisma u drugo, pri čemu se ne vodi računa

o izgovoru

Transkripcija – »prikaz govora zapisan s pomoću uobičajenih simbola«

– fonetska (uska i široka) transkripcija

– fonološka transkripcija

MeĎunarodno fonetsko društvo (engl. International Phonetic Association, kratica: IPA)

MeĎunarodna fonetska abeceda (engl. International Phonetic Alphabet, kratica: IPA)

FONOLOGIJA (FUNKCIONALNA FONETIKA, FONEMATIKA)

Termine fonem, fonologija u modernom smislu riječi prvi rabio Roman Jakobson (1896–

1982)

Praški lingvistički krug (Praška škola), osnovan 1926.

Nikolaj S. Trubeckoj (1890–1938), Grundzüge der Phonologie (1939), pripada mu

»zasluga za osnivanje fonologije«

Kazanjska škola: odigrala najvaţniju ulogu u pripremanju terena fonologiji

Jan Baudouin de Courtenay (1845–1929) i Mikolaj Kruszewski (1851–1887)

- fizikalna i funkcionalna svojstva glasova; »glas« kao rezultat titranja glasnica i »fonem«

kao apstraktna jezična jedinica

Fonem kao skup fonološki relevantnih oznaka/svojstava glasova

Kako utvrditi koja su svojstva relevantna (Trubeckoj)?

• Ako se dva različita glasa mogu pojaviti u potpuno jednakoj glasovnoj okolini, a da se

značenje riječi ne promijeni – realiziraju se fakultativne varijante.

• Ako se dva različita glasa ne mogu zamijeniti u potpuno jednakoj glasovnoj okolini, a

da se značenje riječi ne promijeni – realizacija dvaju različitih fonema.

• Ako se u odreĎenome jeziku dva akustičko-artikulacijsko srodna glasa nikada ne mogu

pojaviti u istoj glasovnoj okolini – ta dva glasa treba smatrati kombinatornim

varijantama.

Klasifikacija fonoloških opreka – prema odnosu meĎu članovima opreke (Trubeckoj)

• privativne: jedan član posjeduje oznaku/svojstvo, a drugi ga nema

• graduelne (stupnjevite): neko svojstvo u različitom stupnju

• ekvipolentne: članovi ne stoje ni u privativnom ni u graduelnom odnosu

Minimalni par – dvije riječi koje se razlikuju samo jednim odsječkom, dok su im svi ostali

odsječci i naglasna svojstva isti

Distinktivno obiljeţje – fonetsko svojstvo koje osigurava razlikovanje fonema. Moţe biti:

relevantno (pertinentno = tako se naziva u tradiciji Praške lingvističke škole) (kad je

funkcionalno uposleno u nekom minimalnom paru) i redundantno (zalihosno)

I) Fon

II) Alofon (varijante fonema):

- pozicijske (komplementarne, dopunske, kombinatorne, kontekstualne)

- slobodne (fakultativne)

III) Fonem

Fonem se moţe alofonski ostvariti na više načina (vidi: Barić i dr., Hrvatska gramatika,

Zagreb: Školska knjiga, 1995, str. 42–43)

Distribucija fonema – ukupnost svih poloţaja koji u govornom lancu moţe zauzeti neki

fonem

Fonotaktika, fonotaktička norma i ograničenja

Demarkativna (delimitativna) uloga fonema (pored distinktivne)

Funkcionalni učinak (opterećenje) – broj minimalnih parova riječi koje se razlikuju s

pomoću odreĎenoga para fonema, takoĎer i njihova frekventnost

BINARIZAM ROMANA JAKOBSONA

Praška DO obiljeţja, koja se temelje na artikulacijskoj strani fonema, zamijenjena

drugima, izvedenim iz akustičke, perceptivne naravi (»Jakobson je razlikovna obiljeţja

fonema definirao akustički i uspio ih dosljedno svesti na binarne odnose prikladne za

analizu i opis fonema.«)

označeni (obiljeţeni, markirani) član – karakteriziran nekim svojstvom u pozitivnom

smislu, ima »oznaku« više

Dvije vrste obiljeţja:

inherentna (IDO) – nerazdvojiv su dio fonema

prozodijska (PDO) – mogu se definirati samo u odnosu na reljef sloga

Prema inherentnim distinktivnim obiljeţjima (IDO) - postoji više verzija IDO s različitim

rasporedom (Jakobson & Halle, 1956, 1962, 1968) – fonemi mogu biti:

1. vokalski – nevokalski

2. konsonantski – nekonsonatski

3. nazalni – nenazalni (oralni)

4. kompaktni – difuzni

5. neprekidni – prekidni

6. stridentni (piskavi, kreštavi) – blagi

7. glotalizirani – neglotalizirani (pregradni – nepregradni)

8. zvučni – bezvučni

9. napeti – nenapeti (opušteni)

10. gravisni – akutni (niski – visoki)

11. bemolizirani – nebemolizirani (zaobljeni – nezaobljeni, zaokruţeni – nezaokruţeni,

labijalizirani – nelabijalizirani)

12. povišeni – nepovišeni (palatalizirani – nepalatalizirani, dijezisirani – nedijezisirani)

MORFOLOGIJA

- dio gramatike koji proučava vrste riječi i njihove oblike, tj. njihovu morfološku strukturu

- u tradicionalnoj gramatici morfologija zauzima središnje mjesto

- njemački filolozi preuzimaju izraz morfologija iz prirodnih znanosti (anatomija – znanost

o graĎi ţivih bića; botanika – znanost o vanjskoj graĎi biljaka; biologija – znanost o

strukturi i obliku organizama i sl.)

1. flektivna morfologija (oblikotvorje; morfologija u uţem smislu), npr. grad – grada

2. derivacijska morfologija (rječotvorje – tvorba riječi), npr. grad – gradski

Kanonski (osnovni) oblik riječi – kao predstavnik svih oblika s istom osnovom uzima se

onaj oblik koji je najmanje ovisan o kontekstu (npr. sladak, vrabac, pjevati)

Leksikologija – leksem (oblik riječi koji predstavlja ukupnost njezinih oblika i značenja

Leksikografija – natuknica (lema)

Morf – izraz morfema

Alomorfi – varijante morfema;jedinice koje se izrazom djelomično razlikuju, a sadrţajem

su iste

Morfem – najmanja jezična jedinica koja ima svoj sadrţaj

niska – nizak (nis – niz), pozicijski uvjetovane varijante, podloţne ţivim fonetskim

zakonima

poniţavati – nizak (niţ – niz), povijesno uvjetovane varijante, podloţne povijesnim

fonetskim i morfološkim zakonitostima

Za morfem kao jedinicu koja predstavlja sve alomorfe uzima se ona jedinica koja je

najmanje uvjetovana mjestom u glasovnom slijedu i koja je podrijetlom (etimološki)

prvotna

dublete (padeţni sinonimi), npr. plav-oga i plav-og – alomorfi jednoga morfema kojima

se pridruţuje isti gramatički sadrţaj i koji se mogu pojaviti u istoj okolini)

supletivni alomorfi, npr. čovjek i ljudi – potpuno različiti alomorfi jednoga morfema;

materijalno posve različiti oblici iste riječi,

MORFONOLOGIJA (MORFOFONOLOGIJA)

- dio gramatike koji proučava fonemski sastav morfema (fonološku strukturu morfema,

fonološke razlike na morfološkom planu)

- tradicionalno se govori o glasovnim promjenama

po-uk-a, po-uc-i, po-uč-ava-ti

s gledište fonologije – jedinice neovisne jedne o drugima

s gledišta morfonologije – jedinice su formalno (materijalno) različite, ali funkcionalno

istovjetne

Morfon (morfofon) k, c, č

Alomorfon (alomorfofon) k ↔ c ↔ č

Morfonem (morfofonem) k

Morfemska analiza – raščlanjivanje riječi na morfeme

pro-uč-ava-telj-ø

prefiks: pro

sufiksi: ava, telj, ø

korijen: uč

afiksalni = prefiksalni + sufiksalni

korijenski = sadrţi temeljno leksičko značenje riječi

pro-uč-ava-telj-ø

derivacijski: pro, ava, telj

leksički: pro, uč, ava, telj

relacijski (oblikotvorni, fleksem, gramatički): ø

Leksičko značenje riječi = korijen + derivacijski morfemi

Gramatičko značenje riječi = relacijski morfem

Osnova riječi = dio riječi koji sadrţi cijelosno leksičko značenje

gramatički morfemi – zatvoreni niz (popis, inventar); broj ograničen u jednome jeziku; u

pravilu se ne posuĎuju

leksički morfemi – otvoreni niz (popis, inventar); neograničen broj, posuĎuju se

ZNAČENJE MORFEMA

1) Gramatički morfemi

Npr. čitam pjesnike - plural, - akuzativ, - muški rod

gramatem = sadrţaj, značenje gramatičkog morfema

gramem = sadrţan u gramatemu

gramatička kategorija = skup istovrsnih gramema

- gramatem kao kombinacija raznorodnih gramema

- gramem kao rezultat izbora izmeĎu dviju ili više istovrsnih mogućnosti

2) Leksički morfemi

semem = značenje leksičkog morfema, skup raznorodnih sema (npr. sin = muško +

potomak + prvo)

sem = najmanja jedinica značenja

semantička kategorija = skup istovrsnih sema

Gramatička homonimija (sinkretizam)- N grad-ø, A grad-ø

Gramatička sinonimija (suspenzija)- Gmn. nokat-a, nokt-i, nokt-iju

Homonimski morfemi (derivacijski)- pis-ac, Slavon-ac, bijel-ac

Sinonimski morfemi (derivacijski)- bjel-oća, bjel-ina

Tvorbena višeznačnost (polisemantičnost)- npr. ac (kosac – vršitelj radnje; starac –

nositelj osobine, mravac – umanjenica)

Tvorbena istoznačnost (sinonimnost) - npr. vršitelj radnje (laţac, pjevač, kuhar, gonič,

mislilac, branitelj)

Leksička homonimija - bȉti – bȉti

Leksička sinonimija - pokoljenje, generacija, naraštaj

Homografi (razlika u prozodiji) - grȃd – grȁd

Homofoni (različito se pišu, isto izgovaraju) -Rijéka – rijéka

DERIVACIJSKA MORFOLOGIJA (DERIVATOLOGIJA, TVORBA RIJEČI)

rad (»osnovna riječ«) – radnik (»tvorenica«)

tvorbena veza = veza koja se uspostavlja izmeĎu osnovne riječi i tvorenice

podudarnost na planu: izraza (glasovno podudaranje) i sadrţaja (značenjsko

podudaranje)

Odnos motivacije – tvorenicu moţemo dovesti u tvorbenu vezu s osnovnom riječju

Nemotivirane (netvorbene) riječi – npr. jaram, mahnit

Tvorbena osnova = dio tvorenice u kojem se čuva izrazna i sadrţajna veza s osnovnom

riječju, npr. ples- , plesati – plesač

Preobličavanje (semantička analiza) – pretvaranje izraza i sadrţaja tvorenice u niz riječi

od kojih je barem jedna motivirala tvorenicu, npr. plivačica → ţena plivač

Tvorbena analiza – rastavljanje tvorenice na tvorbene dijelove, npr. ne-sretan, plivač-ica,

roman-o-pisac

Tvorbeni šav – granica izmeĎu tvorbenih jedinica

pliv-ač-ic-a morfemska analiza

plivač-ica tvorbena analiza

Tvorbeno značenje – krojač 'onaj koji kroji'

Leksičko značenje – krojač 'onaj koji kroji i šiva'

Tvorbeni uzorak – nizovi tvorbeno istoznačnih riječi, tj. riječi tvorenih na isti način, npr.

loviti – lovac, pisati – pisac, suditi – sudac

Tvorbeni načini

1) derivacija (izvoĎenje) – derivat (izvedenica): tvorenica u tvorbenoj vezi s jednom

riječju; tvorenica motivirana jednim osnovnim leksemom

2) kompozicija (slaganje) – kompozit (sloţenica): tvorenica u tvorbenoj vezi s dvjema

riječima; tvorenica motivirana dvama osnovnim leksemima

Sufiksalna tvorba, npr. pjevati – pjevač, mrav – mravac

Prefiksalna tvorba, npr. pijan – supijan, pisati – prepisati

Prefiksalno-sufiksalna tvorba, npr. do-ţivot-an, do-koljen-ica

Čisto slaganje (sloţeno-nesufiksalna tvorba), npr. romanopisac, ribolov

Srastanje, npr. duhankesa, dangubiti, zlopamtiti

Sloţeno-sufiksalna tvorba, npr. rodoljub, blatobran, kišobran

Preobrazba (konverzija) kao »pomoćni tvorbeni način«, npr. supstantivizacija

(poimeničenje): stari – stari; adjektivizacija (popridjevljenje): rijeka je nabujala –

nabujala rijeka itd.

Tvorba sloţenih skraćenica (abrevijature), npr. HAZU, ZET, INA

SINTAKSA

- grana lingvistike koja proučava rečeničnu strukturu

- »proučava pravila kombiniranje riječi u rečenice te odnose izmeĎu elemenata rečenične

strukture«

- u sintaksi se obično rečenica uzima kao najviša jedinica

- prema razini objekata svoje analize (Škiljan): sintagmatike (sintagma), sintaksa

rečenice (rečenica), sintaksa diskursa (diskurs)

- kombinacijom rečenica i ustrojstvom nadrečeničnih cjelina bavi se – lingvistika teksta

(analiza diskursa)

- uzlazna hijerarhija sintaktičkih jedinica

rečenica

surečenica (klauza)

sintagma

riječ

Rečenica – najveća gramatička jezična jedinica (npr. Neću ići u kino jer nemam vremena,

Ivica i Marica jučer su pronašli veliku gljivu u vrtu)

Surečenica (klauza) – »najveća gramatička jedinica koja je manja od rečenice«;

jednostavna rečenica koja se nalazi u sastavu sloţene rečenice (npr. »Neću ići u kino«,

»jer nemam vremena« u rečenici »Neću ići u kino jer nemam vremena«)

Sintagma (spoj riječi, sintagma vs. sintagmem /Silić–Pranjković/, skupina/fraza Trask) –

skupina dviju ili više gramatički povezanih riječi; gramatička jedinica manja od

surečenice/klauze

Glava (leksička glava, jezgra) – odreĎuje narav skupine (sintagme)(npr. vrata u »vrata

dvorane«, more u »plavo more«)

Modifikatori (zavisni elementi) – prate glavu kao središnju gramatičku riječ i pruţaju o

njoj dodatne obavijesti (npr. dvorane u »vrata dvorane«, plavo u »plavo more«)

Silić – Pranjković

Spojevi riječi (sintagmemi) jedinice sintaktičke razine – sastoje se od najmanje dviju

meĎusobno povezanih sastavnica (tagmem)

Glavni tagmem (jezgreni)/nadreĎeni tagmem, zavisni tagmem/podreĎeni tagmem

Sintagma kao unuturrečenična jedinica (Plovili su mirnim morem)

Sintagmem – tagmemi se javljaju u svome osnovnom obliku (mirno more)

Gramatičke veze meĎu sastavnicama spojeva riječi

1) Sročnost (kongruencija): potpuno ili djelomično podudaranje glavnoga i zavisnoga

tagmema u gramatičkim svojstvima (rod, broj i padeţ)

- potpuna (zelena jabuka)

- djelomična (drţava Portugal)

- po obliku (gramatička) (naše kolege)

- po smislu (semantička) (naši kolege)

2) Upravljanje (rekcija): glavni tagmem upravlja gramatičkim svojstvima zavisnoga, što

znači da mu predodreĎuje oblik u kojem će se pojaviti

jako upravljanje – oblik zavisnoga tagmema predodreĎen leksičko-gramatičkim

svojstvima glavnoga (graditi kuću, čitanje romana)

slabo upravljanje - oblik zavisnoga uvjetovan samo leksičkim značenjem glavnoga

tagmema (šetati parkom, trema pred ispit)

3) Pridruţivanje: zavisni tagmem nije promjenjiv, glavnom tagmemu pridruţuje se po

funkciji ili po značenju (npr. govoriti glasno, odlučiti doći)

Funkcionalna svojstva spojeva riječi

1) Odredbeni spojevi riječi rezultat su sročnosti (mirno more) i upravljanja (vrata

dvorane)

2) Dopunski spojevi riječi rezultat su upravljanja (pisati test)

3) Okolnosni spojevi riječi rezultat su upravljanja (bjeţati od kuće) i pridruţivanja (teško

pogriješiti)

Ustrojstvo spojeva riječi

Imenički spojevi riječi

npr. dobar povod, tamna mrlja, njihov problem, čitanje pjesama

Pridjevski spojevi riječi

npr. vrijedan poštovanja, sklon povredama, bijel poput snijega

npr. pisati pismo, praviti probleme, osloboditi se obveza

Priloţni spojevi riječi

npr. brzo poput vjetra (nestati), suglasno s prijedlogom (postupiti)

Obavijesno ustrojstvo rečenice

- rečenica – jezična jedinica; ima značenje; potencijalna jedinica isključena iz konteksta

- iskaz – govorna (komunikativna) jedinica; ima smisao; jedinica kojom se stvarno

komunicira

Ovisno o kontekstu i situaciji neki rečenični dijelovi nose nekad više ili manje obavijesti

Tema – dio rečenice koji, nadovezujući se na već poznato, nosi manje obavijesti

Rema – dio rečenice koji je obavjesniji jer se njime izriče nešto novo i nepoznato

Učenik piše zadaću (kontekst To je učenik; rema piše zadaću)

Učenik piše zadaću (kontekst Tko piše zadaću?; rema učenik)

Gramatičko ustrojstvo rečenice

- skup odnosa meĎu dijelovima (članovi rečeničnog ustrojstva) na koje se rečenica moţe

članiti

- odnosi meĎu riječima u rečenici ustrojeni po zalihosti morfoloških kategorija

Članovi rečeničnog ustrojstva

Samostalni/primarni članovi (članovi temeljnoga rečeničnog ustrojstva): predikat,

subjekt, objekt, priloţna oznaka

Nesamostalni/sekundarni rečenični članovi (u rečenicu se uvrštavaju preko temeljnih

članova, »članovi članova«): atribut, apozicija

Argument i dodaci

Argument – imenska skupina koju zahtijeva odreĎeni glagol. Svaki glagol u rečenici

zahtijeva nekoliko imenskih skupina da bi rečenica bila gramatična. (npr. argumenti

»Ivica«, »Marici«, »knjigu« glagola »posuditi«, Ivica je u petak Marici posudio knjigu)

Dodaci – neobvezatna skupina (»u petak«, Ivica je u petak Marici posudio knjigu)

Valentnost glagola – broj imenskih skupina koje glagol zahtijeva (sijevati, hodati, ljubiti,

pokazati)

(semantička) valencija glagola = broj argumenata koji neki glagol treba kao dopunu

svojega značenja

sintaktička valencija = pravila koliko imenskih riječi mora obvezno stajati uz pojedine

glagole u rečenici

Predikat – »riječ u rečenici koja sama sebi otvara mjesto«

Predikatne kategorije:

lice (prvo, drugo, treće); uspostavljanje odnosa izmeĎu predikata i subjekta

vrijeme (sadašnjost, prošlost, budućnost); odnos izmeĎu dogaĎaja označena rečenicom i

govornog čina

način (indikativ, imperativ, kondicional, optativ)

vid (svršenost/perfektivnost, nesvršenost/imperfektivnost)

broj; kategorija usmjerena prema subjektu

prijelaznost; uspostavljanje gramatičkog odnosa izmeĎu predikata i objekta

Dva su osnovna tipa predikata:

1) Imenski (Mi smo bili sretni)

- imenski dio nositelj leksičkog značenja; identifikacija subjekta ili pripisivanje svojstva

subjektu

2) Glagolski (Ivica i Marica otišli su u vrt)

Subjekt – imenska riječ u nominativu kojoj mjesto rečenici otvara predikat

- tradicionalna gramatika: gramatički i logički subjekt (Hladno mi je, Marku je loše)

- gramatički: sintaktički koordiniran s predikatom

- logički: semantički koordiniran s predikatom

sročnost (kongruencija) – slaganje subjekta s predikatom u licu, rodu i broju

Sluge su došle, Sluge su došli.

Presušile su rijeke, jezera i izvori, Presušili su rijeke, jezera i izvori.

Objekt – imenska riječ, s prijedlogom ili bez, kojoj mjesto u rečenici otvara glagol ili

kakva druga riječ, obično predikatna riječ sa svojstvima glagola

1)Izravni (bliţi, direktni) objekt, npr. Napisao je zadaću, Donio je vode (partitivni

genitiv), Ne znam puta, ne znam staze (slavenski genitiv)

2) Neizravni (dalji, indirektni) objekt, npr. Bojao se gripe, Dao mi je olovku, Odmahnuo

je rukom, Blago njemu, Zaprijetio nam je štapom.

Prijedloţni objekt: Zahvalio mu je na darovima, Prekinuli su nas u poslu.

Adverbna (priloţna) oznaka – riječ ili skup riječi kojima u rečenici mjesto otvara predikat

da bi se izrekle okolnosti u kojima se zbiva predikatna radnja

npr. priloţna oznaka mjesta (Ovdje nema mjesta), priloţna oznaka vremena (Javit ćemo

se sutra), priloţna oznaka načina (Glasno se nasmijala), priloţna oznaka uzroka (Bio je

umoran od voţnje) itd.

Atribut

za opstojnost atributa u rečenici nuţno je pretpostaviti postojanje jednog nomena

(imenske riječi)

Dva tipa atributa:

1) Sročni (kongruentni), npr. Susjedova kuća nije prodana, Dan koji se pamti nije prva

lektira.

2) Nesročni (nekongruentni)

- oblici kosih padeţa: Otvoriti vrata dvorane, Uzeti komad kruha.

- prijedloţno-padeţni izrazi: Kupili smo televizor u boji, Susjed ima kuću na kat.

- prilozi: Malo dalje je skretanje nadesno.

Apozicija

npr. Ovo je učenik Pero, Hans ima kuću u gradu Zagrebu, Selo je blizu rijeke Dunava.

REČENICE PO SASTAVU

1) Jednostavne: sintaktičke jedinice s jednim temeljnim rečeničnim ustrojstvom (Svitalo

je, Nekoć je na otoku bio samostan)

2) Sloţene: sintaktičke jedinice koje sadrţavaju dvije ili više jedinica s obiljeţjem

predikativnosti (surečenice/klauze)

Sloţenim rečenicama moţe biti svojstven:

1) nezavisni odnos (koordinacija, parataksa): surečenice čine jednu cjelinu, ali strukturno

ne ovise jedna o drugoj, svaka rečenica zadrţava posebno rečenično ustrojstvo

2) zavisni odnos (subordinacija, hipotaksa): surečenice čine cjelinu (jednu jedinicu), i

strukturno, i značenjski

Vezna sredstva zavisnosloţenih rečenica

a) vezna sredstva zastupaju (supstituiraju) neku od sastavnica osnovne surečenice ili

čitavu surečenicu

Jeste li dobili poziv koji smo vam poslali?

Odlučili su prekinuti suradnju, što nam je jako ţao.

b) vezna sredstva ne zastupaju nijednu sastavnicu osnovne surečenice niti osnovnu

surečenicu u cjelini, nego samo povezuju osnovnu i zavisnu surečenicu

Nisu došli jer nisu dobili poziv, Recite im da nam je ţao.

Restriktivne (determinativne, odredbene, atributne)

Sir koji je mekan moţe se mazati.

Nerestriktivne (eksplikativne, dopunske, apozitivne)

Sir, koji je mliječni proizvod, zdrav je.

LINGVISTIKA TEKSTA

Lingvistika teksta – znanstvena disciplina koja je nastala u drugoj polovici 60-ih i prvoj

polovici 70-ih godina

Do sredine 60-ih godine rečenica je smatrana najvećom jezičnom jedinicom koja je

dostupna lingvističkom istraţivanju; gornja razina lingvističke analize

Prvi poticaji nastaju iz uvida da se gramatički korektne pojedinačne rečenice ni u kojem

slučaju ne mogu interpretirati kao komunikacijski zatvorene jedinica

Npr. Oni su raspravljali o bilateralnim odnosima i nagovijestili su područja buduće

suradnje.

Z. S. Harris (1952) jedan je od prvih lingvista koji je izdvojio diskurs (tekst) kao zaseban

predmet lingvističkog opisa

P. Hartmann “pionirski” (1964, 1971) naglašava vaţnost teksta kao komunikacijske i

socijalne forme, “tekst jest izvorna jezična jedinica, a ne rečenica”

RAZLIČITI PRISTUPI OPISU TEKSTA

1. tekst kao transfrastična (nadrečenična) cjelina

2. semantički pristup tekstu – tekst kao semantička jedinica

3. pragmatički pristup (komunikacija i tekst): funkcioniranje teksta ne moţe se objasniti

ako je opis teksta lišen komunikacijskih “datosti” koje idu uz tekst. Tekst se ne moţe

reducirati na gramatičku pojavu; tekst nije samo gramatička, nego je prije svega

funkcionalna jedinica.

4. kognitivni pristup – tekst kao rezultat mentalnih procesa

TEKST KAO TRANSFRASTIČNA CJELINA

• Polazi se od hipoteze da tekst načelno pokazuje ista svojstva kao rečenice te se tekst

kao cjelina opisuje istim metodama kao i pojedinačne rečenice.

• Koncept gramatike teksta – tekst se u osnovi moţe odrediti kao jednostavna

kombinacija rečenica izmeĎu kojih postoji koherentan odnos.

• Slijed rečenica smatra se najvaţnijim obiljeţjem teksta – problem povezivanja rečenica

osnova i pretpostavka za objašnjenje procesa proizvodnje tekstova.

• Središnje pitanje gramatike teksta – tekstualni konstitutivni elementi: gramatičke

jedinice koje sudjeluju u konstituiranju i time pridonese koherentnosti teksta.

• Pojedinačni elementi: veznici, zamjenice, članovi, partikule, oblici obraćanja itd.

• Jedna od osnovnih značajki jezičnih jedinica, pa tako i teksta – meĎusobna povezanost

njegovih sastavnih dijelova. Za konstituiranje i strukturiranje teksta posebno su vaţne

zamjenice.

• Tekst kao pronominalni lanac: tekst je niz rečenica povezanih zamjenicama.

npr. Od susjeda smo dobili mačka. Odmah smo mu dali ime Pospanko. I sada on drijema

ispod moga stola. Moram paziti da ga ne probudim.

• U počecima lingvistike teksta u središtu je interesa – načelo ponavljanja

(pronominalizacija, sintagmatska supstitucija, koreferentnost)

1. Eksplicitno ponavljanje

sastoji se u referencijalnoj istovjetnost odreĎenih jezičnih izraza u rečenicama jednoga

teksta

• Ponavljanje uz pomoć imenica

npr. Zaručio se košarkaš Pero Perić. Tisak nagaĎa da će poznati sportaš zbog toga kasniti

na pripreme.

• Ponavljanje uz pomoć zamjenica

Poznaješ li Ivana? On je moj susjed. (anafora)

Dobio je ono čemu se najmanje nadao. (katafora)

2. Implicitno ponavljanje

ne postoji referencijalna istovjetnost (oba jezična izraza odnose se na različite referente).

Vaţnost odnosa semantičkogkontigviteta

Odnos kontigviteta moţe biti logički, ontološki i kulturalno utemeljen:

• Logički: Uspon je bio vrlo mučan. Silazak je bio puno lakši.

• Ontološki (prirodna zakonitosti): Prvo smo vidjeli munju. Čuo se potom snaţan grom.

• Kulturalni: Tramvaj je išao vrlo sporo. Iznenada se pojavio kontrolor.

FUNKCIONALNA REČENIČNA PERSPEKTIVA (PRAŠKA ŠKOLA)

– tekst kao slijed različitih tema

– tematska progresija = kompleks tematskih odnosa u tekstu naziva

tema = ono o čemu se nešto priopćava; polazište iskaza; već poznata informacija; manja

priopćajna vrijednost

rema = ono što se o nečemu priopćava; jezgra iskaza;nova ili razvijena informacija; veća

priopćajna vrijednost

tema–rema rečenična struktura nije konstantna; ista rečenica moţe se (ovisno o

kontekstu) prikazati iz druge perspektive

1. linearna tematska progresija (jednostavna linearna progresija): rema prve rečenice

postaje temom druge rečenice itd.

Ljudi su stalno slušali o Amerikancima. Oni će, kaţu, otvoriti drugu frontu. Ta druga

fronta bit će neizmjerno duga.

2. progresija s neprekinutom temom: u nizu rečenica tema ostaje konstantna, u

pojedinim se rečenicama samo dodaje nova rema

Restoran je konačno renoviran. Lijepo ureĎen prostor privlači goste.

3. progresija s izvedenom temom: teme pojedinih rečenica izvode se iz jedne hiperteme.

Ljetni dan. Sunce sja. Cvijeće miriše. Nebo je plavo.

4. progresija raščlanjene reme: rema jedne rečenice raščlanjuje se na više tema

Ispred kuće stoje dva čovjeka. Jedan puši, a drugi pije.

*Osnovni tipovi tematske progresije sreću se rijetko u čistom obliku.

Saţetak: tekst kao transfrastična cjelina

• Polazi se od pretpostavke da je tekst u načelu iste naravi kao i rečenice, gramatika

teksta okvir je unutar kojeg se mora opisivati tekst

• U osnovi opisa nalazi se model povezivanja rečenica; tekst se razumijeva kao niz

rečenica. Povezanost pojedinih rečenica u tekstu ostvaruje se kohezijom na razini

površinske strukture uz pomoć sintaktičkih sredstava

• Tekst se razumijeva kao konačna, u sebi strukturirana, statična jedinica.

DEIKSE

• Deikse = jedinice kojima se uspostavlja i odrţava relacija izmeĎu jezika i konteksta;

njima se pokazuje ili upućuje na nešto što je nuţno za smještanje iskaza u kontekst

= deikse lica, deikse vremena, deikse prostora, deikse diskursa, socijalne deikse

= referentna točka: identitet govornika, mjesto i vrijeme govora (ja – ovdje – sada), npr.

Molim te da sutra doĎeš ovamo, ali ne bez toga.

Deiktička sredstva izraţavanja (za njih je karakteristično):

1) izmjenjivost upućivanja na predmete (promjenjivost referencije – shifting)

referencija = odnos izmeĎu jezičnog izraza i predmeta na koji se upućuje u stvarnom ili

zamišljenom svijetu (Trask)

2) pokazivanje

3) razlikovanje blizine i udaljenosti

4) odreĎivanje s obzirom na perspektivu govornika

5) mogućnost upravljanja paţnjom sugovornika

6) navodno slabo vlastito značenje

Anafora i deikse – dva pristupa:

a) anafora i deiksa suprotstavljeni pojmovi. Anafora upućuje na neki segment teksta u

kome se nalazi, a deiksa ukazuje na predmet ili biće, prisutno (ili fizički ili »bar u

mislima«)

b) deiksa nadreĎen pojam, anafora podvrsta deikse

Deiksa – podjela

1. vanjska deiksa (egzofora) = pokazuje i upućuje na izvanjezični kontekst iskazivanja

(npr. Nosim ovo u knjiţnicu!)

2. unutarnja deiksa (endofora), anafora u širem smislu = unutarjezični kontekst

a) anafora (u uţem smislu); b) katafora

Anafora = upućuje na dijelove prethodnog iskaza teksta; antecedent = riječ ili grupa

riječi na koju se odnosi anafora

npr. Očuvani fragmenti legende pokazuju da je ona bila poznata mnogo ranije.

Katafora = upućuje na iskaz ili dio iskaza koji će uslijediti; postcedent = riječ ili grupa

riječi na koju upućuje katafora

npr. Ţelim reći samo ovo: više ne mogu čekati.

Identifikacija antecedenta

• Da bi razumio poruku, njezin primatelj mora točno identificirati (semantički kriterij!)

antecedent svake anaforičke zamjenice.

Ja ću drţati šipku, a ti uzmi čekić, pa kad kimnem glavom, ti udari po njoj.

On1 i Stanko vole njegovu1 ţenu.

On i Stanko1 vole njegovu1 ţenu.

Peter1 liebte seine1 Katze. (Peter je volio svoju mačku)

Peter1 liebte seine2 Katze. (Peter je volio njegovu mačku)

• referentni indeksi = označava se koji antecedenti pripadaju kojim anaforama

(potpisnice/'subscript„)

• koreferentni elementi = elementi koji su suindeksirani, koji se odnose na »isto«

Endoforička zamjenica – anafora

• puna anafora, upućuje na antecedent, na konkretni predmet imenovan njime, a time i

na koncept; koreferencija (zajednička referencija)

npr. Imaš prehladu i trebaš je liječiti.

• konceptualna anafora, upućuje samo na koncept; ista vrsta pojma, ali drugi denotat.

npr. Ti još vučeš prehladu, a ja sam je davno izliječio

• formalna anafora, upućuje samo na riječ ili duţi segment susjednog teksta, neovisno o

njegovu semantičkom sadrţaju

npr. Baka kaţe da imam rinitis, a ja nemam pojma što je to.

KRITERIJI TEKSTUALNOSTI

• Kohezija – povezivanje komponenata površinske strukture teksta gramatičkim

sredstvima, odnosi se na formalna vezna sredstva. Počiva na gramatičkoj ovisnosti.

Eksplicitno ponavljanje izraza (rekurencija = ponavljanje istoga jezičnog izraza; leksička

supstitucija – koreferencijalnim izrazima), implicitno ponavljanje

• Koherencija/koherentnost – smislenost teksta, logičko-semantička povezanost meĎu

rečenicama, koja je rezultat kognitivnih procesa njegova korisnika

• Intencionalnost – u širem smislu obuhvaća sva sredstva koja pošiljatelji koriste da bi u

tekstu realizirali svoje namjere

• Prihvatljivost – odnosi se na recepciju teksta, tj. na stav recipijenta da očekuje

kohezivan i koherentan tekst koji je za njega koristan ili relevantan te na njegovu

sposobnost da iz teksta rekonstruira »upute za njegovu uporabu«

• Informativnost – označuje količinu novoga i neočekivanoga u tekstu, čime se usmjeruje

paţnja recipijenta; i premalo i previše informacija jednako oteţava recepciju

• Situativnost/situacionalnost – obuhvaća elemente koji utječu na to da neki tekst u

nekoj situaciji bude relevantan

• Intertekstualnost – ovisnost produkcije i recepcije nekoga teksta o znanju sudionika

komunikacije o drugim tekstovima; npr. »tipološka intertekstualnost« – u svakom se

konkretnom primjerku neke tekstne vrste ponavljaju prethodne realizacije

TEMELJNE FUNKCIJE TEKSTA (Brinker)

Funkcija teksta: smisao koji tekst u komunikacijskom procesu sadrţi, odnosno svrha/cilj

koji tekst u okviru komunikacijske situacije ispunjava

1. Informativna funkcija

2. Apelativna funkcija

3. Obligacijska funkcija

4. Kontaktna funkcija

5. Deklarativna funkcija

1. Informativna funkcija

Pošiljatelj informira primatelja (recipijenta) o sadrţaju tekstu

Funkcija naznačena eksplicitnim glagolima: informirati, priopćavati, obavještavati,

izvještavati itd.

Pošiljatelj moţe na različite načine ograničiti »istinitost«, »pouzdanost« onoga što

priopćava: pozivanje na izvore, uporaba modalnih glagola (trebati, htjeti, moći itd.),

modalnih riječi (očito, vjerojatno, sigurno, navodno) itd.

Evaluacijski stavovi. Pozitivno ili negativno vrednovanju: tipične vrsta takvih tekstova

jesu stručno mišljenje, recenzija, pisma čitatelja i sl.

2. Apelativna funkcija

Pošiljatelj potiče, zahtijeva od recipijenta da preuzme stav ili mišljenje odnosno da izvrši

odreĎeni čin.

Vrste teksta: oglasi, reklame, promidţbeni tekstovi, zakonski tekstovi, upute itd.

Apelativna funkcija moţe biti signalizirana eksplicitnim glagolima: poticati, moliti,

zapovjediti, savjetovati, preporučiti, predlagati, zahtijevati itd.

Najčešći su gramatički indikatori apelativne funkcije: a) imperativne rečenice; b)

infinitivne konstrukcije; c) upitne rečenice

3. Obligacijska funkcija

Pošiljatelj se obvezuje da će izvršiti odreĎeni čin spram recipijenta

Vrsta teksta s obligacijskom funkcijom: ugovor, jamstvo, ponuda, svečano obećanje,

zavjet/prisega itd.

Tekstovi u kojima je dominanta obligacijska funkcija u pravilu su institucionalizirani: s

obzirom na to obiljeţeni su izravnim signaliziranjem obligacijske funkcije: obećati,

obvezati se, jamčiti, prisegnuti, preuzeti, biti pripravan…

4. Kontaktna funkcija

Pošiljatelj daje do znanja recipijentu da je posrijedi osobni odnos izmeĎu njega i

recipijenta, osobito o uspostavljanju i odrţavanju osobnoga kontakta.

Ova je funkcija signalizirana eksplicitnim glagolima: zahvaliti, čestitati, izraziti

dobrodošlicu, izraziti sućut, moliti oproštaj itd.

Tekstovi s dominantnom kontaktnom funkcijom imaju svoj »društveni« povod koji

zahtijeva od pošiljatelja izraţavanje njegova emocionalnoga stava.

5. Deklarativna funkcija

Pošiljatelj daje do znanja recipijentu da tekst stvara jednu novu realnost.

Funkcija se moţe parafrazirati: Ja (pošiljatelj) činim ovime da »x« vrijedi kao »y«.

Vrsta teksta: isprava o imenovanju, testament, oporuka, punomoć, potvrda itd.

Riječ je o tekstovima koje su povezane s odreĎenim društvenim institucijama.

Funkcija se izraţava gotovo uvijek izravno, i to čvrstim, ritualiziranim i eksplicitnim

formulacijama.

KLASIFIKACIJA TEKSTNIH VRSTA U HRVATSKOM JEZIKU na pet funkcionalnih tipova

(Ivanetić) polazi takoĎer od Searleovih intencionalnih tipova, tj. podjele na pet govornih

činova:

asertivi

direktivi

komisivi

ekspresivi

deklarativi

SEMIOTIKA

- semiotika – semiologija

- znak – ključni pojam semiotike

- čovjekov ţivot odvija se u znakovima i pomoću znakova

- ljudski je jezik semiotički sustav

TRI MODELA ZNAKA

I) Monadni model znaka – znak se razumijeva kao semiotičko jedinstvo u kojemu

se ne pravi razlika izmeĎu nositelja znaka i njegova sadrţaja

II) Dijadni model znaka – dijadična formulacija znakovnog modela;

srednjovjekovna definicija znaka: »aliquid stat pro aliquo« „nešto što stoji za

nešto drugo‟

aliquid „nešto‟ = nositelj znaka

aliquo „nešto drugo‟ =

a) ideja ili značenje (znak se svodi na funkciju značenja); znak kao dijada

nositelja znaka i značenja

b) označeni objekt (znak se svodi na funkciju označivanja); znak kao dijada

nositelja znaka i objekta referencije

U povijesti semiotike relacije izmeĎu aliquid – aliquo definirala se na vrlo različite

načine:

signifikacija – relacija izmeĎu nositelja znaka i njegova značenja

designacija / denotacija / označivanje/ referencija – pojmovi kojima se definiraju

relacije izmeĎu nositelja znaka i objekta njegove referencije

Izvanznakovni fenomen preslikava se na znak (Škiljan)

plan izraza = onaj dio znaka koji je podoban da bude ostvaren u nekoj materiji

plan sadrţaja = onaj aspekt znaka na koji je preslikan označeni fenomen

Znak je svaki onaj fenomen koji za čovjeka predstavlja/označava neki drugi

fenomen koji nije on sam.

III) Trijadni model znaka – još od antike postoje definicije znaka kao trijade kojoj

su korelati nositelj znaka, značenje i objekt referencije

Vrhovi »semiotičkog trokuta«

(1) nositelj znaka (glas, ime, izraz, simbol…)

(2) značenje (ideja, misao, koncept…)

(3) objekt referencije (stvar, referent, predmet, denotat…)

FERDINAND DE SAUSSURE (1875–1913)

• utemeljitelj semiologije i moderne strukturalne lingvistike

• nerijetko se smatra da se opća lingvistika formira tek u prvim desetljećima 20.

stoljeća, a De Saussure se smatra osnivačem suvremene strukturalističke

lingvistike (pojedini smatraju da se opća lingvistika »raĎa« njegovim djelom

»Tečaj opće lingvistike«, 1916)

• semiologija, još nepostojeća opća znanost o znakovima, znanost koja izučava

ţivot znakova u krugu društvenoga ţivota

• lingvistika – semiologija – socijalna psihologija

SPECIFIČNOST JEZIKA KAO SEMIOLOŠKOGA SUSTAVA

1) potpuna arbitrarnost

2) društvena ustanova jezične zajednice

3) imutabilnost, nepromjenjivost jezičnih znakova za pojedinca

4) jezični su znakovi u svome izrazu i sadrţaju odreĎeni sustavom

»Vrijednost figura ovisi o njihovu poloţaju na šahovskoj ploči, jednako onako kao

što u jeziku svaka riječ ima svoju vrijednost u opreci sa svima drugima.«

5) proizvodnost, tj. neograničene su mogućnosti proizvodnje obavijesti s

ograničenim inventarom

6) akustička manifestacija znakova

SAUSSUREOVA TEORIJA ZNAKA

- nastavlja se dijelom na antičku i srednjovjekovnu tradiciju

1) Bilateralna struktura znaka

U svakom znaku razlikovati

- označitelj, »zvukovna slika«, plan izraza

- označeno/označenik, »koncept«, plan sadrţaja

2) Mentalistička zamisao znaka: »Jezični je znak psihički entitet s dva lica«

Mentalni su entiteti i označeno i označitelj

3) Isključenje objekta referencije

Znak ne spaja stvar s imenom, već pojam s akustičnom slikom.

4) Značenje kao forma (ne supstancija)/značenje kao razlikovna vrijednost

Značenje znaka nadaje se iz njegove vrijednosti u odnosu na sve druge znakove

istoga sustava.

Saussure razlikuje »značenje« i »vrijednost«

»Vrijednost francuske mnoţine ne podudara se s vrijednošću mnoţine u

sanskrtu, premda je značenje najčešće isto: to je zbog toga što sanskrt poznaje

tri broja umjesto dva...; bilo bi pogrešno pridavati istu vrijednost francuskoj

mnoţini i sanskrtskoj mnoţini«

Jezik je forma, a ne supstancija.

supstancija – ono što elementi jesu sami po sebi (po svojem materijalnom

sastavu)

forma – splet odnosa u koje elementi u sustavu stupaju

Dosljedno razlikovanje supstancije i forme bit će jedno od temeljnih polazišta

danskoga lingvista Hjelsmleva.

DVIJE TEMELJNE ZNAČAJKE JEZIČNOG ZNAKA, »dva načela« (prema

Saussureovu Tečaju opće lingvistike)

Prvo načelo: arbitrarnost znaka – ne postoji nikakva uvjetovanost izmeĎu

pridruţenih izraza i sadrţaja jednog znaka.

Arbitraran – ne znači da označitelj ovisi o slobodnom govornikovu izboru,

znači da je da je nemotiviran; ne postoji logičan suodnos izmeĎu označitelja i

označenog

Dva prigovora koji bi se mogli uputiti: onomatopeje, uzvici

Apsolutna (deset, ovca, jabuka) i relativna arbitrarnost (pedeset, ovce,

jabukovina)

Kritika Saussureovih teza: Jakobson, Benveniste i drugi

Povijest teze o arbitrarnosti počinje s antičkim raspravljanjem o dogovorenosti

jezičnih znakova

Platonov dijalog »Kratil«, rasprava o jezičnoj konvencionalnosti:

Drugo načelo: linearni karakter označitelja – znak je auditivne naravi; u govoru

ostvarene jezične jedinice nuţno slijede jedna iza druge bilo u vremenu bilo u

prostoru

DIHOTOMIJE (podrobno proučiti: Glovacki-Bernardi, Z. i dr., Uvod u lingvistiku,

str. 83–95 /1. izdanje/ ili str. 107–119 /2. izdanje/)

1) JEZIK – GOVOR

jezična djelatnost (langage) = opći pojam govorne sposobnosti; ukupnost

jezičnih pojava i pojedinačnih jezika

jezik (langue)

govor (parole)

jezik – stječe se u društvu; produkt društva i sredstvo koje omogućuje

sporazumijevanje, ali ne ovisi o pojedincu koji ga upotrebljava; homogen u

smislu da se njime prešutno sluţi cijela jezična zajednica; društven, a ne

individualan; bitan, a ne više-manje slučajan

govor – individualna primjena jezika u komunikacijskom činu; individualna

realizacija kao rezultat individualne volje i inteligencije; mnogobrojne varijacije

od pojedinca do pojedinca

Uspostavljanje jezične komunikacije ili zatvaranje govornog kruga

psihički proces

fiziološki proces

fizički proces

2) OZNAČENO – OZNAČITELJ (v. gore)

3) EKSTERNA – INTERNA LINGVISTIKA

dihotomija se odnosi na pristup jeziku

eksterna lingvistika – jezik se proučava sa stajališta veza s etimologijom,

poviješću, geografijom, politikom, znanstvenim nazivljem, školom, knjiţevnošću

interna lingvistika – jezik se proučava kao sustav koji priznaje samo svoj vlastiti

red, sustav sam za sebe i sam po sebi

4) SINKRONIJA – DIJAKRONIJA

tiče se jezične perspektive odnosno perspektive u proučavanju jezika

a) os istodobnosti/simultanosti (AB), koja se tiče odnosa izmeĎu supostojećih

stvari, isključeno je svako upletanje vremena; sinkronija

b) os sukcesivnosti/slijeda (CD), na kojoj se moţe promatrati samo jedan

element, ali na kojoj je sa svojim izmjenama smješteno sve s prve osi;

dijakronija

»Sinkronijski aspekt nadreĎen dijakronijskom budući da je za masu koja govori

on jedina i prava stvarnost.«

5) ASOCIJATIVNI – SINTAGMATSKI ODNOSI

svaka jezična jedinica ulazi u dva tipa odnosa s jedinicama istoga reda u istom

jeziku

in praesentia (sintagmatski odnosi): odnosi temeljeni na linearnosti jezika;

zasniva se na dva ili više elementa koji su jednako prisutni u stvarnom nizu.

in absentia (asocijativni odnosi): povezuje termine in absentia u virtualnom

mnemotehničkom nizu; svaki element uporabljen u tekstu asocira, povezuje s

mnogobrojnim elementima s kojima ima štogod zajedničko bilo u značenju bilo u

izrazu

Strukturalna lingvistika: paradigmatski odnosi = odnosi izmeĎu efektivno

uporabljenih elemenata – fonema, morfema, riječi itd. – i svakog drugog

elementa koji bi mogao doći na njihovu mjestu da je izbor bio drugačiji

Jakobson: os selekcije (paradigmatski odnosi), os kombinacije (sintagmatski

odnosi)

CHARLES SANDERS PEIRCE (1839–1914)

američki filozof, »moţe sloviti kao pravi utemeljitelj novije opće semiotike«

(Nöth)

Collected Papers, (1931–1958), standardno izdanje Peirceovih spisa

Što je znak?

»Znak ili reprezentamen nešto je što po nekome svojstvu ili osobini stoji umjesto

nečega drugog. On se nekome obraća, tj. u umu dotične osobe stvara

istovrijedan ili moţda razraĎeniji znak. Tako stvoreni znak nazivam

interpretantom prvog znaka. Znak stoji umjesto nečega, svojeg predmeta. On ne

stoji umjesto toga predmeta u svakom pogledu, već u pogledu neke vrsti ideje

koju sam katkad nazivao temeljem reprezentamena.«

Znak se sastoji od tri meĎuovisna elementa:

znak ili reprezentamen = ono što stoji umjesto nečega drugog

predmet = ono umjesto čega stoji znak

interpretant = moguće ili potencijalno značenje koje dopušta znak, koje se moţe

materijalizirati kao njegov prijevod u znak

Semioza

trijadična radnja znaka, proces putem kojega znak na svoga interpreta ostavlja

kakav kognitivni učinak; kao beskonačan proces upućivanja znakova na druge

znakove tijekom interpretacije tih znakova

»Znak u širem smislu« sadrţi sva tri korelata znaka

Znak kao prvi korelat trijadne znakovne relacije, »znak u uţem smislu« (najčešće

ga u tom značenju rabi Peirce)

Predmet

Znak predstavlja samo specifična svojstva predmeta

neposredni predmet = predmet kako ga neposredno predstavlja znak; otkriva

tek ograničenu količinu informacija o dinamičkom predmetu.

dinamički predmet (posredni, realni) = predmet koji stoji podalje od stvarnog

znakovnog odnosa i koji znak moţe iskazati na bezbroj načina

Interpretant

Peirce, meĎu ostalim, razlikuje:

neposredni interpretant = potencijalno značenje kojim znak raspolaţe prije

negoli se uporabi u konkretnom slučaju

dinamički interpretant = doista obavljena interpretacija; stvarni učinak znaka

finalni/konačni interpretant = on je ono što bi se na kraju odredilo kao prava

interpretacija kad bi se razmatranje toga nastavilo dotle da bi se došlo do kakva

zaključnog mišljenja

Klasifikacija znakova – Peirce razlikuje tri znakovne trihotomije:

1. odreĎuje znak kao takav, aspekt znaka o sebi

2. odreĎuje znak u odnosu prema njegovu predmetu/objektu

a) indeksi

b) ikonički znakovi (ikoni)

c) simboli

3. odnos prema interpretantu

Indeksi – znak koji je pod zbiljskim utjecajem objekta na koji upućuje

Dva glavna razreda indeksa:

a)izvorni (reaktivni) indeksi: sa svojim su objektom u egzistencijalnom odnosu.

Prototip tih indeksa npr. trag u pijesku, vjetrokaz, što se temelji na fizikalnom

uzročno-posljedičnom odnosu

b)degenerirani (designativni) indeksi: ne upućuju na svoj objekt neposredno,

nego na neizravan način

Riječi mogu biti u sluţbi indeksa na različite načine:

1) indeksičnost se moţe odnositi na neposrednu situaciju (egzoforična funkcija

jezika); deiktične riječi – za njihovu je interpretaciju nuţno poznavanje trenutka

iskaza, mjesta iskaza i osobnog konteksta („sada‟, „ovdje‟, „ja‟)

2) referencijska funkcija jezika (prototip vrste riječi koja je primarno indeksna:

vlastita imena)

3) uspostavljanje odnosa meĎu jezičnim znakovima unutar tekstova ili meĎu

njima (endoforična funkcija jezika), npr. Bio jednom jedan kralj. On je imao tri

sina….

Ikoni (ikonični znakovi) – temelje se na sličnosti s predmetom

slika – znak izdvaja jednostavna svojstva predmeta

dijagram – znak ističe neki zakon ili odnos, npr. tlocrt zgrade, zemljovid itd.

metafora – sličnost se gradi na drugim znakovima.

Npr. mjerenje temperature, instrument preobraţava toplinu u novi znak: razinu

ţive.

U redoslijedu slike – dijagrami – metafore interpretativna obveza korisnika znaka

raste, čime se smanjuje mjera sličnosti znaka s predmetom.

Simboli – veza izmeĎu simbola kao znaka i njegova značenja nemotivirana

Pretpostavka za razumijevanje simbola jest poznavanje konvencije.

Jezični su znakovi simbolički znakovi.

a) simbol kao konvencionalan znak (kao visoko arbitraran znak: Peirce, Morris,

Bloomfield, Lacan) – simboli su nemotivirani znakovi

b) simbol kao ikonički znak (kao motiviran znak, znak uspostavljen sličnošću:

Saussure, Hjelmslev, Barthes, Todorov)

De Saussure: obiljeţje se simbola sastoji u tome da on nikada nije posve

arbitraran

c) Simbol kao konotativni znak

Simbolu se pripisuje kakvo sekundarno značenje, koje seţe dalje od primarnog

značenja.

Kognitivni razvoj (Jean Piaget) – redoslijed usvajanja znakova: indeks – ikon –

simbol.

OdgoĎeno oponašanje = razbija kronološku vezu izmeĎu originala i znaka (npr.

dijete oponaša odraslu osobu sat vremena nakon njezina odlaska)

Simbolička igra = odlučniji raskid izmeĎu predmeta i znaka tako što se

zamjenjuje predmet s nečim drugim, posve različitim

CHARLES WILLIAM MORRIS (1901–1974)

Foundations of the Theory of Signs, 1938.

Nositelj znaka = materijalna pojava koja sluţi kao znak

Designat (vrsta objekta ili klasa objekata) odnosno denotat (članovi klase) = ono

na što se znak odnosi

Interpretant = učinak djelovanja znaka na primatelja, njegovo ponašanje

Interpretator = primatelj znaka

Semioza – proces u kojem nešto igra ulogu znaka

Tri dimenzije semioze:

semantička dimenzija = odnosi izmeĎu nositelja znaka i njihovih designata

(odnos označavanja)

sintaktička dimenzija = odnosi meĎu nositeljima znaka (odnos impliciranja)

pragmatička dimenzija = odnos izmeĎu nositelja znaka i interpretatora; utjecaj

znaka na primatelja (odnos izraţavanja)

Semiotika ima tri podreĎene grane: sintaktiku (sintaksu), semantiku i

pragmatiku

KARL BÜHLER (1879–1963)

Sprachtheorie: Die Darstellungsfunktion der Sprache, 1934.

Model organona – misao o instrumentalnosti jezika; jezik kao sredstvo

(»organon«) s pomoću kojega komuniciramo o stvarima

- model znaka i istodobno komunikacijski model budući da se jezik ne razmatra

odvojeno od funkcije koju ima

Prikazivačka funkcija = f. reprezentiranja, prikazivanja, u središtu obavijesti

stoje predmeti o kojima se izvješćuje

Apelativna/prizivna funkcija = obavijest usmjerena prema primatelju

Izraţajna funkcija = u prvom je planu pošiljatelj, izraţavanje njegove »nutrine«

Znak moţe biti (ovisno o prevlasti komunikacijskog čimbenika):

Simbol – znak u kojem dominira prikazivačka funkcija, znak koji sluţi

prikazivanju

Signal – znak u kojem dominira usmjerenost prema reakciji slušatelja, tj.

apelativna funkcija

Simptom – znak u kojem dominira izraţajna funkcija, znak koji sluţi za

izraţavanje osjećaja, nutrine pošiljatelja

Roman Jakobson: Lingvistika i poetika, 1960.

Poetika: Što čini jednu verbalnu poruku umjetničkim djelom?

Glavni je njezin predmet differentia specifica verbalne umjetnosti spram drugih

umjetnosti

Prilagodba Shannon – Weaverova modela

Klasični linearni modeli (komunikacijski lanac):

Izvor informacije

Prijenosnik

kanal (izloţen izvoru buke)

prijamnik

odredište

Jakobsonov model komunikacijskih funkcija

kontekst (predmet)

pošiljatelj

poruka

primatelj

kontakt (kanal)

kod

kontakt = fizički kanal i psihološka veza izmeĎu pošiljatelja i primatelja koja

obojici omogućuje da uĎu u komunikaciju i u njoj ostanu

kod = u cijelosti ili djelomično zajednički pošiljatelju i primatelju (onome koji

poruku kodira i dekodira);

kontekst = poruka zahtijeva kontekst uhvatljiv za primatelja

Verbalna struktura poruke ovisi prije svega od dominantne funkcije (različitost

hijerarhijskog poretka)

emotivna (ekspresivna) f. – pošiljatelj

konativna f. – primatelj

referencijalna (denotativna, kognitivna) f. – kontekst

poetska f. – poruka

fatička f. – kontakt

metajezična f. – kod

1) emotivna (ekspresivna) funkcija = usmjerena na pošiljatelja, ima za svrhu

izravno izraţavanje govornikova stava spram onoga o čemu se govori

2) konativna funkcija = usmjerenost prema primatelju

3) referencijalna (denotativna, kognitivna) funkcija = usmjerenost prema

kontekstu, na kontekst svijeta na koji se poruka odnosi

4) fatička funkcija = usmjerenost na kontakt; postoje poruke koje prvenstveno

sluţe za uspostavljanje, produţenje ili prekid komunikacije, za provjeravanje

ispravnosti kanala, za privlačenje pozornosti sugovornika i potvrĎivanje

produţene pozornosti s njegove strane

5) metajezična funkcija = očita je kada se pošiljatelju/primatelju ukaţe potreba

da provjere upotrebljavaju li isti kod;

(razlikovanje: predmetni jezik – metajezik)

6) poetska funkcija = usmjerenost na samu poruku

Poetičnost se ogleda u tome što riječ doţivljavamo kao riječ, a ne kao puki

zastupnik imenovanoga predmeta.

Selekcija se vrši na osnovi ekvivalentnosti, sličnosti i nesličnosti, sinonimnosti i

antonimnosti; metafora (metaforički pol jezika – sposobnost odabira i zamjene

jedne riječi drugom po načelu njihove semantičke sličnosti)

Kombinacija zasnovana na blizini, kontigvitetu (dodirivanju); metonimija

(metonimijski pol jezika – sposobnost kombiniranje jedne riječi s drugom po

načelu konteksta/poloţaja oblika)

Poetska funkcija projicira načelo sličnosti s osi selekcije na os kombinacije

SEMANTIKA

Vrste značenja:

I) Deskriptivno i asocijativno značenje

II) Leksičko i rečenično značenje

III) Doslovno i preneseno značenje

IV) Sistemsko i tekstualno značenje

V) Namjeravano i protumačeno značenje

I) Deskriptivno značenje (denotativno, referencijalno, kognitivno, konceptualno)

• objektivne je naravi

• stilistički je neobiljeţeno i relativno postojano, a time i manje podloţno

reinterpretacijama i promjenama unutar odreĎene jezične zajednice

• nije uvjetovano komunikacijskom situacijom i pojedinačnim osobinama

komunikatora

• čini obveznu, istodobno i središnju komponentu leksičkog i rečeničnog značenja

Asocijativno značenje (konotativno, emotivno, afektivno, ekspresivno)

• subjektivne je naravi

• stilistički je obiljeţeno i relativno manje postojano, a time i podloţnije

reinterpretacijama i promjenama unutar odreĎene jezične zajednice

• uvjetovano je komunikacijskom situacijom i pojedinačnim osobinama

komunikatora, ali i zajedničkim osobinama manjem ili većeg dijela jezične

zajednice

• čini fakultativnu, istodobno i perifernu komponentu leksičkog i rečeničnog

značenja

Asocijativno značenje obuhvaća nekoliko srodnih i meĎusobno proţetih podvrsta

značenja:

1) Stilsko

2) Ekspresivno

3) Konotativno

Stilsko: proistječe iz spleta različitih okolnosti koje mogu utjecati na oblikovanje

jezičnih varijacija na gotovo svih razinama

Varijacije neposrednije vezane za komunikatora:

– zemljopisno podrijetlo (dijalekt)

– društveni status (sociolekt); pripadnost nekoj društvenoj skupini

– vremenska aktualnost (kronolekt); raslojavanje jezika u vremenu

Varijacije neposrednije vezane uz samu komunikacijsku situaciju:

– predmetni registar (tematika komunikacije)

– interpersonalni registar, odnos meĎu komunikacijskim partnerima, ogleda se u

stupnjevima bliskosti (od krajnje sluţbenog do krajnje bliskog)

– medijski registar (usmeni ili pisani)

Ekspresivno: proistječe iz spleta različitih osobina komunikacijskih partnera, kao i

njihovih stavova i raspoloţenja prema ostalim sudionicima komunikacije ili prema

predmetu komunikacije; njima se izraţava pozitivno ili negativno intoniran

vrijednosni sud: estetski, etički ili neki drugi.

Konotativno: proistječe iz spleta različitih subjektivnih reagiranja na stvarnost,

uvjetovanih najčešće individualnim iskustvom komunikatora s konkretnim

referentom, potencijalno su konotativna značenja najbrojnija i najraznovrsnija,

pa ih je stoga i najteţe sistematizirati

U lingvističkoj semantici 20. st. pod konotativnim se značenjem

uglavnom podrazumijeva sekundarno značenje što ga pored primarnog ili

jezgrenog ima jezični znak. Primarno se značenje obično definira kao

denotativno.

II) Leksičko značenje = značenje leksičkih jedinica, prvenstveno leksema (riječi),

ali i leksičkih morfema

Rečenično značenje = značenje sintaktičkih jedinica, prvenstveno rečenica

III) Doslovno značenje = ono koje se smatra osnovnim za odreĎeni leksem

Preneseno značenje = ono koje je proisteklo iz doslovnog, najčešće putem

metaforičkog ili metonimijskog procesa

Ova značenjska distinkcija uvjetovana leksičkom dvoznačnosti/višeznačnosti –

postoji više od jedne interpretacije sadrţaja leksičke jedinice. Prema Lyonsu dva

su glavna čimbenika koja uzrokuju leksičku dvoznačnost: homonimija i

polisemija

IV) Sistemsko značenje = vezano uz leksem u apstraktnom semantičkom

sustavu jezika, u najvećoj mjeri lišenom konteksta

Tekstualno značenje = vezano uz leksem uporabljen u konkretnom kontekstu

V) Namjeravano = ono koje pošiljatelj pri uobličavanju poruke ima namjeru

prenijeti

Protumačeno značenje = ono koje primatelj pri interpretiranju poruke uspije

protumačiti

Tradicionalna semantika razlikuje dvije istraţivačke metode:

semasiologija = riječ kao nositelj znaka polazište je i pretpostavljena konstanta

istraţivanja. Cilj su istraţivanja različita značenja povezana s nositeljem znaka.

(Što znači leksem »magarac«?)

onomasiologija = značenje jezičnoga znaka polazište je istraţivanja, traţe se

jezični znakovi koji u različita vremena ili u različitim dijalektima znače 'isto'.

(Kako se zove »kopitar, dugouha domaća ţivotinja za nošenje tereta«?)

Što je značenje? Teorije značenja

1) Konceptualističke definicije značenja

2) Referencijalističke definicije značenja

3) Kontekstualističke definicije značenja

4) Pragmatičke definicije značenja

Konceptualističke definicije – značenje kao smisao

- značenje kao ideja što egzistira neovisno o korisnicima znaka (platonistička

tradicija).

- značenja kao mentalni koncept (mentalistički aspekt prepoznaje se i u

Saussureovoj definiciji označenog kao koncepta ili ideje)

Referencijalističke definicije – značenje kao referencija

značenje tumače referentom, tj. predmetom na koji se znak odnosi

Charles K. Ogden & Ivor A. Richards, The meaning of meaning, 1923

Semantički (semiotički) trokut povezuje označeni fenomen/referent preko

misli/referencije sa simbolom.

U današnjoj terminologiji vrhovi se semiotičkog trokuta nazivaju:

nositelj znaka, značenje, objekt referencije

Kontekstualističke definicije – značenje kao kontekst

Bronisław Malinowski (1884–1942): »u primitivnim jezicima svaka pojedina riječ

u najvećoj mjeri ovisi o kontekstu». Svaka rečenica postaje razumljivom tek

kada se sagleda u «kontekstu situacije«.

Ludwig Wittgenstein (1889–1951): »značenje riječi jest njezina uporaba u

jeziku«.

John R. Firth (1890–1960): kontekst ne obuhvaća samo sintagmatske relacije u

tekstu, nego i situacijski kontekst pri jezičnoj uporabi.

Pragmatičke definicije – značenje kao uporaba

- uporaba znaka (značenja u sluţbi namjera i ciljeva pošiljatelja znaka)

- znakovni učinci u odreĎenim situacijama (značenja kao učinci na primatelja

znakova)

Bihevioristička teorija značenja danas ima samo povijesnu vrijednost

Leonard Bloomfield (1887–1949)

Polazište njegove lingvistike čini bihevioristička psihologija.

Ponašanje se moţe objasniti pomoću stimulansa i reakcije

Govorni akt nije ništa drugo do jedna posebna vrsta ponašanja.

Govor se treba objašnjavati vanjskim uvjetima njegova javljanja; mehanicizam

nasuprot mentalizmu

S - r....s - R

r = jezična reakcija, s = govorni akt kao stimulans

»Značenje nekoga jezičnog oblika jest situacija u kojoj ga govornik izgovara i

odgovor što ga to značenje izaziva kod slušatelja.«

Značenje u širem smislu =

1) sadrţajnu stranu znaka (smisao, signifikacija, ono što se označuje);

2) objektnu relaciju znaka (označivanje, referencija, designacija)

Značenje u uţem smislu = podrazumijeva samo pojmovni sadrţaj, smisaonu

dimenziju znaka

Gottlob Frege, Über Sinn und Bedeutung, 1892.

Klasično razlikovanje značenje (u uţem smislu) vs. označivanje

(dva različita izraza mogu upućivati na isti objekt referencije, a da je sadrţaj tih

dvaju izraza različit)

Jutarnja zvijezda (Venera, ime jutarnje zvijezde)

Večernja zvijezda (Venera, zvijezda koja se prva pojavi nakon zalaska sunca)

Frege: značenje = objekt referencije; smisao = sadrţaj kakva znaka

Današnja terminologija: smisao se naziva značenje, sadrţaj, ono što je Fregeu

bilo značenje jest označivanje (referent)

Denotacija i referencija (Lyons)

Signifikacija = relacija izmeĎu nositelja znaka i njihova sadrţaja

Designacija (designat), denotacija (denotat), označivanje ili referencija (referent,

objekt referencije) = relacije izmeĎu nositelja znaka i objekta njegove

referencije; upućivanja od znaka na objekt njegove referencije

specifična referencija: identifikacija pojedinačnoga referenta

generalna referencija: odnosi se na identifikaciju manje ili veće grupe iz klase

potencijalnih referenata

generička referencija: odnosi se na identifikaciju cjelokupne klase danoga

referenta

KOMPONENTNA ANALIZA

Strukturalistički pristup opisu leksičkoga značenja:

značenje jednog leksema moţe se raščlaniti na opće značenjske komponente, pri

čemu pojedina ili sva pripadaju različitim leksemima u leksiku jednoga jezika

opće značenjsko obiljeţje = sem (semantičko obiljeţje)

Luis Hjelmslev, Roman Jakobson – meĎu prvima i najutjecajnijim predstavnicima

komponente analize u poslijesosirovskoj tradiciji

Moţe se govoriti o europskoj i američkoj verziji komponentne analize, utjecajnim

60-ih i 70-ih godina 20. stoljeća

Sem = najmanja, nedjeljiva, univerzalna semantička jedinica

Semem = skup više (raznorodnih) semova; sadrţaj, leksičko značenje

(Usporedba s gramatičkim morfemima: gramem, gramatem)

Komponentna analiza – značajke:

1) Značenje jedne riječ – kombinacija odreĎenih semantičkih obiljeţja, koja

imaju distinktivnu ulogu

2) Načelo dihotomijskih opreka; semantička obiljeţja binarno koncipirana

3) Uz pomoć ograničenog inventara semantičkih obiljeţja opisati ukupni leksik

jednoga jezika.

dijagnostička ili invarijantna obiljeţja = tipična, semantički relevantna svojstva,

imaju dijagnostičku ulogu pri utvrĎivanju značenja

nedijagnostička ili varijantna obiljeţja = imaju niţu semantičku relevantnost jer

izraţavaju dodatna, redundantna svojstva, za razliku od dijagnostičkih obiljeţja

ona su varijantna

Aristotelovsko razlikovanju izmeĎu supstancijalnog i akcidentalnog

U lingvističkim semantičkim teorijama ponekad se razlikuje:

- specifično jezično znanje

- opće enciklopedijsko znanje

4) Omogućuje fundamentalan i dijelom izdiferenciran opis značenja; na

ekonomičan se ekonomičan način moţe opisat značenje (npr. leksemi za

rodbinske odnose). Ograničeni dijelovi leksika jednoga jezika (leksičko polje)

mogu se dobro opisati uz pomoć binarnih i distinktivnih semantičkih obiljeţja.

MeĎutim, samo su manji dijelovi leksika na takav način strukturirani.

5) Obiljeţja su definirana kao najmanje mentalne jedinice koje se ne mogu dalje

raščlanjivati. U vezi s time: Zar se obiljeţja npr. ODRASLO, LJUDSKO ne mogu

raščlaniti na manje jedinice? Koja obiljeţja moţemo smatrati najmanjim

mentalnim jedinicama (semantičkim primitivima)? Postoji li jasno odrediv

inventar semantičkih jedinica? Na takva pitanja ne postoji još uvijek

zadovoljavajući odgovor.

6) Značenja se ne mogu uvijek strogo i jednoznačno odredite (binarno: da – ne),

često se moraju fleksibilno odrediti (stupnjevito: manje - više).

Klasična teorija kategorizacije, koja leţi u osnovi komponentne analize, definira

semantičku kategoriju ovako:

a) Kategorije su jasno omeĎene

b) Kategorije se potpuno definiraju pomoću ograničenog broja nuţnih i dovoljnih

obiljeţja

c) Svi su članovi jedne kategorije jednakovrijedni

Aristotelovski model kategorije:

i) Pojmovi odnosno kategorije jesu entiteti s oštrim granicama

ii) Pripadnost entiteta kategoriji počiva na načelu istinit-laţan. Bilo koji x jest

„pas‟ odnosno nije „pas‟ ako ispunjava odnosno ne ispunjava uvjet kategorije

»pas«

iii) Predstavnici iste kategorije imaju isti kategorijalni status budući da svaki

predstavnik ima svojstva koja su traţena definicijom kategorije. Svaki je

predstavnik jednako dobar »predstavnik« kategorije kao i bilo koji drugi.

KOGNITIVNA SEMANTIKA

kognitivna psihologija – klasični strukturalistički pristup podvrgnut je kritici

Kategorije nisu tako jasno omeĎene i ne mogu se tako jednoznačno opisati

(postoje mnogi granični slučajevi)

Ludwig Wittgenstein »obiteljske sličnosti« (Filozofska istraţivanja, 1953)

Prototip kao tipični predstavnik; kao reprezentativno standardno značenje; kao

mentalna reprezentacija tipičnog člana neke kategorije; kao idealan predstavnik

jedne kategorije

OdreĎivanje prototipa – frekventnost i relevantnost

Kategorija – prototipni pristup

- Kategorija ima prototipnu unutarnju strukturu

- Stupanj reprezentativnosti jednog primjerka odgovara stupnju njegove

pripadnosti kategoriji

- Granice izmeĎu kategorija odnosno pojmova nisu oštre

- Predstavnik jedne kategorije ne raspoloţe svim svojstvima koja su zajednička

svim predstavnicima

- Pripadnost jednoj kategoriji proizlazi iz stupnja sličnosti s prototipom

SEMANTIKA RIJEČI (LEKSIČKA SEMANTIKA)

ANTONIMIJA

Lyons razlikuje tri vrste značenjskih opreka:

a) antonimija – ograničena na stupnjevitost (npr. velik – malen, visok – nizak)

b) komplementarnost – odnos čiste implikativnosti (npr. ţiv – mrtav, udana –

neudana)

c) konverzivnost – konverzne relacije izmeĎu leksema posebno su česte u

području rodbinskih odnosa (majka – kći); recipročnih socijalnih uloga (liječnik –

pacijent; učitelj – učenik); prostornih i vremenskih odnosa (gore – dolje, ispred –

iza)

Antonimi

stupnjeviti – (vruće – hladno)

binarni – (istinit – neistinit)

obratni – (ispod – iznad, pradjed – praunuk)

HIPONIMIJA/HIPERONIMIJA

Logički odnos inkluzije (sadrţavanja)

hiperonim, npr. ţivotinja

hiponim, npr. pas

kohiponimi, npr. »pas« i »mačka« spram hiperonima »ţivotinja«

SINONIMIJA

Klasični kriterij sinonimije: Dvije su riječi sinonimne ako se jedna moţe zamijeniti

drugom, a da se značenje ne promijeni.

Ne postoji potpuna zamjenjivost dviju riječi u istom kontekstu (Berruto)

Načelo ekonomičnosti: komunikacijsku svrhu ispuniti sa što jednostavnijim,

»štedljivijim« sredstvima

Načelo diferenciranosti: kao nuţni korektiv načela ekonomičnosti

HOMONIMIJA

Izjednačeni izrazi dvaju leksema različitih značenja. Uvjet za homonimiju jest i

odsutnost semantičke kohezije (potpuna odvojenost semantičkih struktura).

Homonimski konflikt razrješava se kontekstom

Homofoni: brač ('glazbalo') – Brač, višnja – Višnja, rijeka – Rijeka

Homografi: pâs – pȁs, grâd – grȁd, kúpiti – kȕpiti

Nastanak leksičkih homonima

posuĎivanjem, npr. bor (vrsta četinjača) – bor (kemijski element)

tvorbom, npr. istupiti (tup) – istupiti (izići iz reda)

rezultat glasovnih promjena, npr. biti (tući) – biti (postojati)

raspadom polisemije, npr. brana (nasip) – brana (obrana)

POLISEMIJA

Sloţenost semantičke strukture jednog leksema. Dijakronijski gledano:

semantička derivacija od prvog značenja (etimon = etimološko ishodište riječi,

prvotni oblik riječi).

Glavna razlika izmeĎu homonimije i polisemije jest da je kod homonimije riječ o

dvjema riječima čiji su svi semi distinktivni, a kod polisemije višeznačni leksemi

imaju najmanje jedan zajednički sem.

Razgraničenje homonimije i polisemije:

kada homonimija nastaje polisemijom - u dijakronijskom presjeku teško odrediti

točnu granicu kada se polisemija raspala i kada je završen proces

homonimizacije.

***

Paradigmatski leksički odnosi

suprotnost značenja: antonimija

uključenost značenja: hiponimija

istovjetnost značenja: sinonimija

Sintagmatski leksički odnosi

kolokacija = uobičajen dvočlani spoj jednog leksema s nekim drugim, po pravilu

unutar odreĎene sintaktičke jedinice (sintagme ili, nešto rjeĎe, rečenice);

kombinacije riječi u kontekstu; česte kombinacije riječi u kontekstu (npr. slegnuti

ramenima, zelena trţnica, crno vino, ţuta minuta, siva eminencija)

Kolokacijska kompetencija – stvaranje, interpretiranje, prihvaćanje i odbacivanje

kombinacija riječi koje se na sintagmatskoj razini supojavljuju i pritom ulaze u

različite semantičke odnose

PRAGMALINGVISTIKA

Komunikacijsko-pragmatički obrat u lingvistici:

1970-ih premještanje interesa s jezika kao sustava na jezik kao komunikacijsko

sredstvo; pomak od sistemski orijentirane lingvistike prema komunikacijski

orijentiranoj lingvistici.

Dotadašnja lingvistika (Saussure, Chomsky) zanemarila komunikacijski aspekt

jezika:

Ferdinand de Saussure (1875–1913)

jezik (langue) – govor (parole); cjeloviti i pravi predmet lingvistike – jezik

Noam Chomsky (1928)

jezična sposobnosti (kompetencija) – znanje koje o svom jeziku posjeduje

govornik-slušatelj

jezična uporaba (performancija) – stvarna uporaba jezika u konkretnim

situacijama

Jezična kompetencija bitan predmet lingvistike, i to promatrana kao znanje

idealnog govornika-slušatelja

Spoznaja: Jezični sustav ne sluţi sam sebi, nego je uvijek sredstvo za

izvanjezične ciljeve

Posljedica: smještanje jezika u kompleksan kontekst komunikacijske djelatnosti i

socijalne interakcije

Nastanak novih disciplina: lingvistika teksta, sociolingvistika, psiholingvistika,

pragmatika (pragmalingvistika) itd.

Termin pragmatika, kako se danas rabi, pripisuje se Charlesu Morrisu (Osnove

teorije o znacima, 1938)

Pragmatika kao grana semiotike; pragmatička dimenzija = odnos izmeĎu

nositelja znaka i interpretatora; utjecaj znaka na primatelja

Unutar lingvistike pragmatika nije jedinstvena disciplina

Različite teorije unutar pragmatike svoje korijene imaju u drugim znanstvenim

disciplinima (logika, filozofija/filozofija jezika, socijalna psihologija)

Pragmatika kao prostor preklapanja teorije komunikacije i lingvistike

Komunikacija – poseban oblik ponašanja, a jezična komunikacija jedan je oblik

ponašanja, tj. djelovanja.

Pragmatika – teorija o jezičnom djelovanju; usredotočena na kontekst jezične

uporabe

Teorija govornih činova – odlučujući poticaj za razvoj pragmatike kao nove

discipline

John L. Austin (1911–1960), How to Do Things With Words (Kako djelovati

riječima), 1962.

Konstativi – opisni iskazi koje ustvrĎuju činjenice, izvješćuju o – istinitom ili

laţnom – stanju stvari, npr. Danas sam pročitao knjigu koja ima 100 stranica.

Performativi

a) ništa ne opisuju, ni o čemu ne izvješćuju niti što konstatiraju, nisu istiniti

odnosno laţni, oni su uspješni/neuspješni (posrećeni/neposrećeni)

b) iskazivanje rečenice predstavlja neku vrstu činjenja radnje. Performativni su

iskazi svi oni iskazi kojima se nešto čini, koji i sami predstavljaju činjenje ili su

dio činjenja, npr. Imenujem ovaj brod Kraljica Elizabeta.

Svaki se govorni čin moţe raščlaniti na tri čina:

lokucijski čin, ilokucijski čin , perlokucijski čin

lokucijski čin: sam čin kazivanja obavlja se prema fonetičkim, gramatičkim i

semantičkim pravilima jezika; Sastoji se od: fonetičkog (izgovaranje artikuliranih

glasova ili ispisivanje grafema), fatičkog (sastoji se od morfoloških i sintaktičkih

jedinica i njihove organizacije u jeziku) i retičkog (obuhvaća smisao i referenciju

nekoga iskaza)

»Rekao mi je: 'ubij je' misleći pod 'ubij' ubiti, a 'je' referira na nju.«

ilokucijski čin: čin izveden kazivanjem; središnji aspekt govornog čina, obuhvaća

radnje koje činimo kad nešto kazujemo; izvršenje i učinak ovih radnji ovisi o

konvencijama

»Prisilio me (savjetovao, zapovjedio) da je ubijem.«

perlokucijski čin: vremenski odgoĎen čin posljedice prouzročene s pomoću

kazivanja; čin kojim se u slušatelja postiţu učinci i posljedice djelovanja

»Uvjerio me da je ubijem / Nagovorio me je da je ubijem.«

Klase ilokucijske moći (klasifikacija govornih činova) (Austin)

a) verdiktivi ili zabrane = ocjenjivanje, donošenje suda ili procjene; izriče naš

stav i odnos prema činjenicama (oslobaĎam, ocjenjujem, rješavam...)

b) egzercitivi ili naredbe = posredstvom njih iskazuje se pozicija neke vlasti ili

ostvaruje neko pravo; iskazi kojima se manifestira moć (otpuštam, kaţnjavam,

proglašavam, opozivam, ukidam...)

c) komisivi ili obveze = govornik se obvezuje na neki postupak (obećavam,

jamčim, ugovaram, pristajem...)

d) bihejvitivi (behabitivi) ili postupci društvene ophodnje = vaţni u svakodnevnoj

interpersonalnoj komunikaciji, izriču pristojnost, dobre običaje, razne vrste

čestitanja (ispričavam se, zahvaljujem, čestitam...)

e) ekspozitivi ili izlaganja = rabe se u činovima izlaganja, uključujući i iznošenje

gledišta, voĎenje rasprave (potvrĎujem, poričem, tvrdim, prikazujem,...)

Što je ostalo od opreke konstativ/performativ?

Austin je neutralizirao uvodno postavljenu opreku konstativ/performativ

“Tvrdnja je samo jedan meĎu brojnim govornim činovima ilokucijske vrste.”

John Robert Searle (1932), Speech acts (Govorni činovi), 1969.

američki filozof; znatno pridonio elaboraciji, popularizaciji i interdisciplinarnom

širenju Austinove teorije jezičnog djelovanja

Uz njegovo se ime u teoriji govornih činova veţe: kritička reinterpretacija

Austinova tumačenja odnosa izmeĎu lokucije i ilokucije, kritička reinterpretacija

Austinove tipologije govornih činova

Govorni čin sastoji se od:

čin iskazivanja

propozicijski čin

ilokucijski čin

perlokucijski čin

čin iskazivanja = iskazivanje riječi; sastoji su u produkciji iskaza prema pravilima

fonologije i gramatike jednoga jezika

propozicijski čin = realizacija propozicije, sastoji se od referencije i predikacije;

referencijom se govornik odnosi na objekt izvanjezičnog svijeta, a predikacijom

se objektu pridaje neko svojstvo

ilokucijski čin = moţe biti sretan ili nesretan; ovisi o tome je li sugovornik

namjeravanu funkciju govornog čina prepoznao ili nije, je li njemu postalo jasno

da je nešto npr. obećano ili da je opomenut

perlokucijski čin = pokušaj govornika da onim što je rekao utječe na

sugovornika. Pritom govornik moţe biti uspješan ili neuspješan, ovisno o tome je

li govornik namjeravani učinak kod sugovornika postigao ili nije.

Klasifikacija govornih činova (Searle)

a) asertivi (reprezentativi) – ilukucijska namjera iskazati kako stvari stoje,

sadrţaj iskaza mora se poklapati sa »stanjem stvari koje u svijetu postoji

neovisno o iskazu« (tvrdnje, eksplikacije, klasifikacije)

b) direktivi – ilokucijska namjera ţelja da se druge ljude navede na neku radnju

(utjecaj na ponašanje) ili na preuzimanje stava (utjecaj na mišljenje)

(zapovijedi, molbe, savjeti)

c) komisivi – ilokucijska namjera obvezivanje pošiljatelja na radnju ili ne-radnju

(obećanja, jamstva, klaĎenja)

d) ekspresivi – ilokucijska namjera izraziti stav prema nekome/nečemu (zahvale,

čestitke, dobrodošlice, isprike)

e) deklarativi – ilokucijska namjera sastoji se u izazivanju promjena. Deklarativi

“stvaraju svijet” time što ga pomoću jezičnoga djelovanja proglašavaju

postojećim (krštenja, kazne, imenovanja)