Svetislav Davidović: Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini od 960. do 1930. godine

7/28/2019 Svetislav Davidovi: Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini od 960. do 1930. godine

1/119

1

Proto Svetislav Davidovi

Srpska pravoslavna crkva

u Bosni i Hercegovini

od 960. do 1930. godine

Internet izdanje

Izvrni producent ipokrovitelj:

Tehnologije, izdavatvo iagencija

Janus

Beograd, 27. januar 2002.

Producent: Zoran

Stefanovi

Likovno oblikovanje:

Jadranko Barii

Digitalizacija tekstualnog i

likovnog

materijala: Nenad Petrovi

Korektura: Nenad Petrovi

tampano izdanje

Izdava Dobrica knjiga ,Novi Sad, 1998. g.

Tree izdanje

Za objavljivaa: Dobrislavurovi, glavni iodgovorni urednik

Idejno reenje korica,korektura i lektura:

Dobrica knjiga

Slog i prelom: Anatta, presNovi Sad

tampa i povez: Maxima,Novi Sad
http://www.janus.co.yu/http://www.janus.co.yu/


2/119

2

Tira 500 primeraka

1998. ljeta Gospodnjeg

Izdaje i distribuira:

Dobrica knjiga,

P. fah 113,21101 Novi Sad

SIR - Katalogizacija u publikaciji Biblioteka Maticesrpske, Novi Sad

281.961(497.15)"960/1930"

Davidovi, Svetislav

Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini : (od

960-1930 god.): monografija / napisao Svetislav

Davidovi. - [3. izd.]. - Novi Sad :

Dobrica knjiga, 1998 (Novi Sad : MAHIMA). - 112 str.;

20 st. (Biblioteka Odglas ; knj. 2) (Izdanja Dobrislava

urovia)

Predgovor treem izdanju / mitropolit dabrobosanskiNikolaj: str. 9-10. - Pogovor / Jovan D. Gardovi: str.105-107.

a) Srpska pravoslavna crkva - Bosna i Hercegovina -

960-1930 136918535


3/119

3

S blagoslovom Njegovog Preosvetenstva MitropolitaDabrobosanskog gospodina Nikolaja

Ovu knjigu objavljujem povodom: 2000 godina

hrianstva, 800 godina manastira Hilandara, 780 godinaod samostalnosti SPC i osnivanja Dabrobosanske

Mitropolije, 480 godina goradanske tamparije(Sopotnica), 385 godina Bogoslovije Sv. Tri Jerarha u

manastiru Krka, sada smjetenoj u Srbinju, 120 godinaSarajevske Bogoslovije i osnivanja hora (Sloga), 61

godine od osvjeenja moje parohijske crkve Sv. Trojice uUstikolini, koju je osvjetao Sv. Petar (Zimonji),dabrobosanski mitropolit, sad pod okupacijom

poturenjaka i dejtonskog potpisa

Dobrislav urovi

Sadraj

Predgovor treem izdanju Predgovor drugom izdanju Predgovor

Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini

(960-1930. g.)
http://www.rastko.org.yu/rastko-bl/istorija/sdavidovic-spc_bih_l.html#_Toc536794985http://www.rastko.org.yu/rastko-bl/istorija/sdavidovic-spc_bih_l.html#_Toc536794985http://www.rastko.org.yu/rastko-bl/istorija/sdavidovic-spc_bih_l.html#_Toc536794986http://www.rastko.org.yu/rastko-bl/istorija/sdavidovic-spc_bih_l.html#_Toc536794988http://www.rastko.org.yu/rastko-bl/istorija/sdavidovic-spc_bih_l.html#_Toc536794988http://www.rastko.org.yu/rastko-bl/istorija/sdavidovic-spc_bih_l.html#_Toc536794988http://www.rastko.org.yu/rastko-bl/istorija/sdavidovic-spc_bih_l.html#_Toc536794988http://www.rastko.org.yu/rastko-bl/istorija/sdavidovic-spc_bih_l.html#_Toc536794986http://www.rastko.org.yu/rastko-bl/istorija/sdavidovic-spc_bih_l.html#_Toc536794985


4/119

4

Prvi dio (960-1465. g.) Drugi deo (1465-1766. g.) Trei dio (1766-1880. g.) etvrti dio (1880-1930. g.) Pogovor Fusnote

Predgovor treem izdanjuIstorija prote Svetislava Davidovia, po trei put e izaii nai se pred italakom publikom.

Istorija je uvek bila i ostala uiteljicom savremenika igeneracijama koje dolaze. Monografija o Srpskoj

pravoslavnoj crkvi od 960, pa do 1930. u Bosni i

Hercegovini, u ovom vremenu krize svake vrste, dobro

e doi ovim ponovljenim izdanjem. Ovo je razdoblje odnekih 970. godina, a idue (1999) godine navrava se i780. godina od samostalnosti Srpske pravoslavne crkve,

pa i ovde u ovim delovima nae Crkve. Obzirom nakonciznost knjige, veliki broj podataka, koje je pisac

spasio od zaborava, vredni su i o piscu govore koliko je

ljubio svoju Crkvu i svoj narod.

Pisac je uneo u ovo delo svu svoju duhovnu snagu i

umee. Iz knjige se dade iitati namera pisca: knjiga dabude od koristi itaocima. Zato je ona i u ovom treemizdanju preporuljiva. Verovatno je pisac dosta trudauloio na prikupljanju podataka, uveren da bez pouzdanegrae nema ni opte primljene knjige od italaca i ljudi
http://www.rastko.org.yu/rastko-bl/istorija/sdavidovic-spc_bih_l.html#_Toc536794989http://www.rastko.org.yu/rastko-bl/istorija/sdavidovic-spc_bih_l.html#_Toc536794990http://www.rastko.org.yu/rastko-bl/istorija/sdavidovic-spc_bih_l.html#_Toc536794991http://www.rastko.org.yu/rastko-bl/istorija/sdavidovic-spc_bih_l.html#_Toc536794991http://www.rastko.org.yu/rastko-bl/istorija/sdavidovic-spc_bih_l.html#_Toc536794992http://www.rastko.org.yu/rastko-bl/istorija/sdavidovic-spc_bih_l.html#_Toc536794992http://www.rastko.org.yu/rastko-bl/istorija/sdavidovic-spc_bih_l.html#_Toc536794993http://www.rastko.org.yu/rastko-bl/istorija/sdavidovic-spc_bih_l.html#_Toc536794994http://www.rastko.org.yu/rastko-bl/istorija/sdavidovic-spc_bih_l.html#_Toc536794994http://www.rastko.org.yu/rastko-bl/istorija/sdavidovic-spc_bih_l.html#_Toc536794993http://www.rastko.org.yu/rastko-bl/istorija/sdavidovic-spc_bih_l.html#_Toc536794992http://www.rastko.org.yu/rastko-bl/istorija/sdavidovic-spc_bih_l.html#_Toc536794991http://www.rastko.org.yu/rastko-bl/istorija/sdavidovic-spc_bih_l.html#_Toc536794990http://www.rastko.org.yu/rastko-bl/istorija/sdavidovic-spc_bih_l.html#_Toc536794989


5/119

5

od pera i nauke. Isto tako bez pouzdane grae nema niautentine istorije. Kroz knjigu se osea mirnoa

protinog pisanja uz veliko prisustvo Srpskog naroda uSrpskoj Crkvi u Bosni i Hercegovini. On nije mogao, a

ne moe se ni oekivati, da prikae sve ono to se uprolosti deavalo na ovim prostorima, a ivot naeCrkve bio Je vrlo intenzivan i buran obzirom na sve

druge dogaaje i okolnosti koje su se deavale. On jeznalaki izabrao veliki broj Podataka koji su uvek dobrodoli itaocu. On nije pretendovao na nauni nivo knjige,ve je kao svoj dar podnosi narodu Srpskom da je ita ida neto vie zna o svemu onome, to kao prijatan mirisdopire do nas. ini mi se da ba to knjizi daje posebnuvrednost, a i piscu da ne bude zaboravljen.

Neu se ovde uputati ni u dublju analizu knjige nitinjenu podelu na periode. To e sami itaoci zapaziti,

oceniti i osetiti da je ona i danas izazov naratajima, kojie o Srpskoj Crkvi u Bosni i Hercegovini pisatitemeljitije, a uz to i o Srpskom narodu na ovim

prostorima. Sem toga, treba naglasiti: nije vaan obimknjige, nego su vani podaci koji se u njoj nalaze, a ovdeih ini mi se ima ipak dosta. Tako je ona i danasuiteljica ivota, naem Srpskom narodu u Bosni iHercegovini i ovim treim izdanjem dobro dola.

Mitropolit dabrobosanski, Nikolaj

Predgovor drugom izdanju


6/119

6

Predgovor izdanju iz 1991. god., Sarajevo

Bosna i Hercegovina, kao geografski fenomen, trebala bibiti veoma izazovna mnogim oblastima nauke, posebno

istoriarima. Na ovom podruju veoma ivo, skoronerazdvojno, prepliu se Istono i Zapadno hrianstvo aod srednjeg veka etiri najuticajnije svetske religije ikulture. To su: Pravoslavno ili Istono hrianstvo,predstavljeno Srpskim narodom, Zapadno ili

Rimokatoliko hrianstvo, predstavljeno Hrvatskimnarodom, Islam, predstavljen najpre osvajaima BalkanaOtomanskom Turskom imperijom, a kasnije i do naihdana narodom ovog podneblja koji je preao na Islam inovodoseljenim Jevrejima, najvie iz panije. Ovakavmozaik religija i kultura, manje-vie zastupljenih iuticajnih na jednom podruju, retko se gde moe sresti usvetu, a u Evropi sigurno nigde vie. To je ono to BiH

ini onim to jeste, to ivot u njoj ini lepim aliodgovornim i tekim.

Crkvena, nacionalna i politika istorija ovog podnebljaobraena je vrlo turo, fragmentarno i oskudno, a uodnosu na njen znaaj skoro pocenjivaki. Najee seovom pitanju, od strane naunika izvan BiH, prilazilokao manje vanom i teko objanjivom, jer je odnaunika zahtevalo dobro poznavanje sve etiri religije,koje su uvek imale presudne uticaje na kulturne i

istorijske dogaaje. Takvih naunika bilo je veoma maloili nimalo.

Od strane naunika poreklom sa ovog terena sav rad bioje preteno obojen vienjem svih dogaaja i


7/119

7

objanjavanjem istorijskih injenica iz ugla i interesakulture i religije iz koje je poticao, tj. tendenciozan.

Posebno je to izraeno kod onih kultura i religija koje sukasnije dole na ovo podruje. One su elele da dokauizvestan presti i prepotenciju strane koju predstavljaju iije interese zastupaju. Najee tu nije potovan nielementarni nauni moral i objektivnost.

Istoriju ranog hrianstva ovde jo niko nije temeljnijeprouavao. Dolazak Srpskog naroda na ovu istorijskuscenu, njegovo primanje Pravoslavnog hrianstva istvaranje pravoslavne kulture i sopstvene istorije

(Svetosavlja) obraivani su fragmentarno ili su se samopominjali neki od njegovih brojnih materijalnih izvora i

dogaaja.

Istoriju Srpske pravoslavne crkve i Srpskog naroda u BiH

do sada jo niko nije studiozno i sveobuhvatno obradio.Najverovatnije, iz napred navedenih razloga, mnogi

kulturni i nauni radnici u svojim radovima preko ovogsegmenta prelaze povrno, ili ga nikako ne obrauju. akga i ne pominju u svojim radovima kao nedovoljno

obraenim. Obino se ovaj duhovni i istorijskikonglomerat naziva "tamnim vilajetom" i time se sve

zavrava.

Jedinu do sada sveobuhvatniju studiju iz ove oblasti

obradio je banjaluki proto Svetislav Davidovi umonografiji "Srpka pravoslavna crkva u Bosni i

Hercegovini (od 960. do 1930.)".


8/119

8

Osim hiljadugodinjeg perioda koji monografijaobrauje, rad karakterie apologetski stav, prema

jednostranom i pogrenom predstavljanju istorijskihzbivanja i izvora. Rad obiluje naunim izvorima,bogatom literaturom te sistematskim i objektivnim

izlaganjem injenica. Autor verovatno nije imao vremenai mogunosti da opirnije prikazuje pojedine periode iznaajne dogaaje. To, meutim, ne umanjuje njegovuvrednost i doprinos istoriji SPC crkve u BiH. Pojedini

navodi iz istorijskih izvora kritiki bi se mogli osporiti(npr. Skarievo datiranje Stare s.p. crkve u Sarajevu), alito su detalji u odnosu na prebogatu literaturu iz ove

oblasti koju autor navodi i dogaaje i izvore kojeobrauje.

Poto se "istorija ponavlja", u nae vreme pojavila sepreka potreba da se afirmie istorija Srpskog naroda u

SPCrkve u BiH radi objektivnijeg shvatanja iprikazivanja njihovih istorijskih dogaaja.

Iz tih pobuda smatramo za potrebno da se ponovi izdanje

ove monografije prote Davidovia. elja nam je da naojiroj javnosti pokaemo uvek spremnost svedoenja iborbe za istinu, ast, potenje i iskrenost, emu nas jeuio Gospod na Isus Hristos, a to je u nas usadioduhovni otac nae crkve i naeg naroda, Sveti Sava.

Znaaj ovog rada je u mogunosti sagledavanjadosadanjih BH istorijskih zbivanja sa Srpskim narodomi Srpskom pravoslavnom crkvom u prolosti, sadanjihzbivanja i eventualno sagledavanje budunosti. "Istorijaje uiteljica ivota".


9/119

9

Dok se ne pojave ozbiljniji i sveobuhvatniji radovi,

zahvalni smo proti S. Davidoviu na njegovom trudu i

radu koji mi, njegovi potomci, moemo koristiti da bisagledali ko smo, od kada postojimo na ovom terenu i

kakvi smo. Njegov rad svakako eka nastavak i dopunu umlaim generacijama.

Mislim, da moemo biti ponosni na nae pretke i ugledatise na njih u naem buduem ivotu.

Ovo izdanje finansijski je omoguio Gospodin MomirVukovi na emu mu svesrdno zahvaljujemo, molei sesvemilostivom Bogu da mu daruje obilje zdravlja i

duhovnog prosveenja, kako bi i dalje inio ovakva ivea bogougodna dela.

Protojerej Peria Vrani

Predgovor

Dosad nije bila obraena itava istorija srp. pravoslavnecrkve u Bosni i Hercegovini. Ovo je prvi takav pokuaj,koji je ujedno i prilog opoj Istoriji Srpske Crkve.

Kad se uzme u obzir nepotpunost domaih podataka zaovu istoriju i nepouzdanost stranih izvora o njezinomnajstarijem dobu, kao i oskudica podataka za vrijeme

turske uprave, razumljivo je, da nije lak posao pisati

potpunu istoriju gore pomenute crkve. Stoga ni ovaj rad

ne moe biti bez, mana, na koje e ukazati istorijskakritika. Ali pisac se je trudio da ukratko, vjerno i


10/119

10

objektivno opie svu prolost nae crkve u ovimkrajevima.

Sam predmet dodiruje odnose naroito pravoslavne irimokatolike crkve, jersu se one od starina uvijek borileu Bosni i Hercegovini kao na raskrsnici Istoka i Zapada.

Ali ne bi trebalo da ma ko smatra za uvredu ili za

nesavremeno, to se ovdje te meusobne vjerske prilikekatkad slikaju u ivljim bojama, jer nikakva istorija nesmije kriti fakta, ili ih krivo pretstavljati.

Primjedbe temeljite kritike pisac ove monografije uvijek

e rado uti i bie na njima zahvalan.

Ovaj rad podijeljen je na etiri dijela.

Prvi dio govori o srp. pravosl. crkvi u Bosni i Humu za

vrijeme samostalne banovine i kraljevine (960. Do 1463.god.);

Drugi dio slika stanje te crkve pod ohridskom

arhiepiskopijom i obnovljenom pekom patrijarijom(1463. Do 1766. god.); u treem dijelu izloena je njezinaistorija pod grkom jerarhijom (1766-1880. god.), aetvrti dio obuhvata doba polunezavisnosti i privremenogureenja pomenute crkve pod srpskom jerarhijom ivrhovnom vlau carigradske patrijarije (1880 do 1905.god.), zatim stanje pod istom jerarhijskom upravom, ali

sa stalnim ureenjem na osnovu avtonomne Uredbe(1905-1919) i, najposlije, u tome se dijelu govori o

najnovijim dogaajima srp. pravosl. bosansko-hercegovake crkve u ujedinjenoj Srpskoj Crkvi, ali sa


11/119

11

zadranom svojom Uredbom, koja je i sad glavni crkvenizakon u bos. herc. eparhijama; po tome je etvrti dio

vrijeme od 1880 do 1930. god.

U primjedbama navedeni su istorijski izvori i pomoneknjige, kojima sam se sluio pri izradi ove monografije.

S. D.

Srpska pravoslavna crkva

u Bosni i Hercegovini (960-

1930. g.)

Prvi dio (960-1465. g.)

Domai i strani izvori. - Istorija crkve u vezi sdogaajima za. vrijeme bosanskih banova i kraljeva ihumskih velmoa. Episkopije. - Crkveno ureenje iuprava. - Crkve i manastiri. - Svetenstvo i narod. -

Prosvjeta i knjievnost. "Bosanska crkva" je pravoslavna.

Podaci, koji slue kao izvor za ovaj period, dijele se nadomae i strane. Domai su izvori:

a) povelje bosanskih banova i kraljeva (do kraja XII do

polovine XV stoljea), bosanske i humske vlastele;


12/119

12

b) rukopis Hvala krstjanina iz 1404. g., rukopis krstjanina

Radoslava (oko polovine XV stoljea) i testamenat gosta

Radina (iz XV vijeka);

v) nadgrobni spomenici i crkve sa sauvanim natpisima idrugim znacima.

Pokraj svega toga istiemo ovdje, da su nepotpuni izvoriza crkvenu istoriju u Bosni i Humu ovoga perioda; oni su

propali na razne naine[1] ali se s razlogom misli, da ih jeveina uniteno za vrijeme vjersko politikih borbi,kojima je ispunjena itava istorija Bosne kao samostalnedrave, a naroito za dugoga turskog gospodstva. Osobitoje teta, to se nijesu sauvali stari bosanski i humskiljetopisi i ivotopisi.

Strani su izvori: razna dokumenta dravnog arhiva i

biblioteka u Dubrovniku, koju je izdao Medo Puci podimenom Spomenici srpski, Beograd, 1858 (knj. II) i

1862. g. (knj II), a donekle mletaki i maarski izvori.Treba odmah napomenuti, da su strani izvori estoopreni domaima pri izlaganju vjerskog stanja u Bosni iHumu; stoga uvijek nisu vjerodostojni. Njihova

vjerodostojnost sumnjiva je ve i za to, to su ih pisaliveinom rimokatoliki misionari, koji su uvijektendenciozno pisali o prilikama, svom radu i uspjehu

meu balkanskim Slovenima. Ti su misionari kaoinkvizitori u Bosni napisali i poznate tri prirune svojeknjige (njih je Franjo Raki objavio u zagrebakimStarinama knj. 1, str. 98-100. i 109-140, i knj. XIV, str.

3-20), u kojima se izlae dogmatika zapadnih patarenabogumila, koju misionari bez osnova i tendenciozno


13/119

13

podmeu i "bosanskoj crkvi". Stoga emo se u ovojradnji najvie drati domaih izvora, jer iz njih moe biti

prilino jasna slika vjerskog ivota u gore pomenutimzemljama.

Oslanjajui se na razne istorijske izvore istorici se neslau govorei o narodnoj "bosanskoj" crkvi; dok Raki[2]na osnovu stranih izvora dri, da je to bila pravabogumilska "patarenska" vjera, a po njemu istog su

miljenja i Klaji[3], Prelog[4], Truhelka[5], Jireek[6], pa iveina Srba[7]Drugi se dre domaih izvora, te po njimaizvode zakljuak, da je bosanska crkva bila vrlo blizupravoslavnoj ili potpuno pravoslavna, a paterenskom,

manihejskom i uope jeretikom i izmatikom su je, kaonjeni protivnici, nazivali rimokatolici iz vjerskih i

politikih uzroka.[8] I u ovoj radnji govorie se o"bosanskoj crkvi" kao o isto pravoslavnoj, a na osnovu

ega, rei e se na kraju ovog prvog dijela.

Najstariji je spomen o hrianskoj crkvi u Bosni 530 i532. god. na crkvenim saborima u Solinu, kad su

Bosnom vladali Istoni Goti (Klai, Poviest Bosne str.40); tu se govori o ecclesia bestoensis (crkva zenika) injezinom episkopu Andriji, ali tek od 960. god., kad je

Bosna poslije smrti srpskog vladaoca aslava postalaprivremeno samostalna, jer je dotle bila pod Srbijom, i izXI stoljea kad se je konano odijelila od Srbije, poslijezetskog kralja Bodina (1085. g.), imamo vie vijesti.Bosna je ve za aslavove vlade bila hrianska; njezinaje crkva najprije bila pod drakom i spljetskomarhiepiskopijom, do 1067. god. pod barskom, a od 1078.

god. pripala je dubrovakom arhiepiskopu, kome to


14/119

14

pravo potvruje papa Urban III (1187)[9], jer je nabosansku episkopiju (tada bjee samo jedna) isticao svoje

pretenzije i spljetski arhiepiskop, koga su titili ugarskikraljevi. Oko 1154-1163. god. vladae Bosnom iZahumljem sa Stonom ban Bori kao prvi samostalnibosanski vladala i maarski saveznik protiv vizantijskomcaru Emanuilu, a poslije Boria znameniti Kulin ban(1180-1204), u Bosni u ostalim tadanjim srpskimdravama i u Hrvatskoj[10], sve do kraja XII vijeka borilisu se istoni i zapadni uticaj. U Hrvatskoj i u Bosni ta jeborba bila jaa, jer su te zemlje najvie bile izloenezapadnom, latinskom i rimokatolikom uticaju ve i posvom poloaju. Nije nikakvo udo, to je u gorovitojBosni naroito od XII stoljea nastala ogorena borba i uvjerskom pogledu izmeu zavaenih hrianskih crkavaposlije njihove diobe (1054. god.), jer se njihove

dogmatske razlike u prvo vrijeme nijesu u narodnim

masama jasno osjeale. Ma da Klaji u svojoj istorijiBosne (str. 53) kae, da je u njoj u XI vij. bilo "manastiralatinskog i grkog (Graecorum sive Sclavorum) obreda.. isledbjenika obiju obreda", latinski jezik u crkvama i

uope rimokatolika vjera u Bosni nijesu se mogliodrati, jer je tu zapadna crkva bila bez jake organizacije;stoga je tek poslije neto oivjela zahvaljujui tuojpomoi. Osim toga ne treba zaboraviti, da su se za vlastnad bosanskom episkopijom dugo borili spljetski idubrovaki arhiepiskopi, to je samo smetalorimokatolikoj crkvi u Bosni. U Bosni i Humu ve je zabanova Boria i Kulina (kao i za vladanja njihovasavremenika rakoga velikog upana Stevana Nemanje)nadvladao uticaj pravoslavne istone crkve sa slovenskimbogosluenjem, jer papin poslanik Jovan de Casamaris


15/119

15

pie 1203 god. Inocentiju III ovo: ""Noveritis praetera,quod in Regno Bani Culini de Bosna non est nisi unus

episcopatus, et episcopus modo mortuus est. Si possetfieri quod aliqius Latinus ibi ponertur.."

[11](Osim toga da

znate, da u dravi bosanskog bana Kulina nema ve samojedna episkopija, i sad je upravo umro episkop. Ako

moe biti, da se tu postavi kakav Latin). Iz toga se vidi,da je sve do 1203. godine bio u Bosni samo jedan

episkop i da su ve tada njezini episkopi i svetenici biliza istoni obred i slovensko bogosluenje. Pape nijesumogle pregoriti Bosne i Huma ne samo iz vjerskih

razloga, nego i zato to bi izgubile i jurisdikciju nadnjima, a iz politikog egoizma pomagali su im i maarskikraljevi. Tako je nastala u Bosni i Humu ogorena borbaizmeu istono-pravoslavne crkve, kojoj pripadae savnarod zajedno sa skoro svima svojim vladaocima i

vlastelom, i stranaca-rimokatolika, koji se pojavie u tim

krajevima tek od te borbe, a ona nije bila nita drugonego hajka na pravoslavnu crkvu, ili kako je rimokatolicinazivahu "patarensku" da opravdaju svoja krvoprolia ipustoenja. U toj borbi, i za naprijed spomenutihrazmirica arhiepiskopa spljetskog i dubrovakog zaprevlast nad crkvom u Bosni, pojavila se je samostalna

pravoslavna bosanska crkva izmeu 1190 i 1199. g., kadje Kulin ban sa svojom porodicom i 10.000. najuglednijih

podanika prekinuo svaku vezu s papama. Stoga je istorijaBosne naroito od poetka XIII stoljea Do 1463. g. -istorija borbe i istone i zapadne crkve u tome krajusrpskog naroda; u toj borbi, moe se rei, postala jebosanska drava, u njoj je ivjela i propala.


16/119

16

Jo za vrijeme Kulinovo zapoe ta borba, jer najprijemaarski kralj Bela III ustade na toga Jeretika", a zatim

njegov sin Emerik i zetski kralj Vukan Nemanji svojimintrigama protiv Bosne i Huma (u Humu tada vladaeknez Miroslav

[12], zet Kulinov, poznat kao odluan ivjeran sin istone crkve) izazvae papu Inocentija III,koji pod ugarskom zatitom posla u Bosnu svogposlanika Jovana de Casamaris-a, te on na dravnomsaboru na Bijelom ili Bolinu Polju (kod Zenice), 8 aprila

1203. god. prijetnjama natjera bana Kulina, njegovu

porodicu i prvake (djeda goste i manastirske upravitelje:

Dragiu, Ljubina, Dragoa, Pribiu, Ljubena, Radoa iVladoa) "patarenske" bosanske crkve, da pod silomprilika izjave i svojim potpisom potvrde, kako e se otsadodrei raskola i priznavatinauku i obiaje rimske crkve.Kulin ban je jo 1202. g., na poziv papin i kraljaEmerika, Belina naljednika, da se odree "patarenstva"

(tj. pravoslavlja) i istjera jeretike iz Bosne, u nevoljiizjavio, da je drao "patarene" ne kao jeretike, ve kaopravovjerne, te je zamolio papu, da poalje svojeposlanike u Bosnu, da stvar ispitaju u uredu crkve. To

obeanje, koje su Kulinovi poslanici; bosanske crkvenepoglavice Ljubin i Dragota, lino donijeli papi i kraljuEmeriku, bilo je samo formalnost, jer je bosanska crkva i

dalje napredovala, to je uznemirivalo papine poslanike.Ali je Kulin ban zaista doveo u Bosnu prve rimokatolike:erdeljske Sase (odatle nazivi sela Sasi i Sasina i rudnika

Kvarac[13], to u njemakom jeziku znai bijeli kamen,

srebrna ruda) i Latine iz dalmatinskog primorja, da

kopaju rude. Batini veli, da su se kod Fojnice sve dosada u narodu sauvali svi rudarski nazivi na njemakomjeziku, a mnoge druge rjei nose talijansko obiljeje.[14]


17/119

17

Kulina je naslijedio bi Stjepan (1204-1232), koga su kao

nesposobna i pristau pape i Ugarske zbacili bosanski

velikai, pa izabrali za bana. Mateja Ninoslava, ali su tajStjepan i zatim sin mu Sebislav upravljali pomouUgarske pograninom oblau Usorom sve do 1240. g.;poslije te godine vladao je Usorom, kao i ostalom

Bosnom jo prije, ban Matej Ninoslav (1232-1250),revan "pataren". Za vrijeme njegovo "patareni" digoeglavu, pa i tadanji episkop prijee na stranu "patarena",smatrajui ih pravovjernima, to uznemiri papu i Maare,koji pod vostvom kalokog arhiepiskopa Ugrinaupadoe u sjeverne krajeve Bosne, da progone jeretike, teMatej Ninoslav 1233. god. sa svojim roakom Prijezdomi drugom vlastelom pristade uz rimokatoliku crkvu, alive 1234-1239. Maari digoe krstaku vojsku protivjeretike Bosne i njenoga bana, koji se slono i oajnoborahu i ne gledajui na sve nevolje u brzo se oporavie

poslije 1239. g. Maari su ratovali s Bosnom i 1244. god.No ipak od vremena tih ugarskih navala za vlade banaMateja Ninoslava poinje se u Bosni iriti i ureivatirimokatolika crkva pod upravom Ivana, dominikanca, ipo narodnosti Nijemca (Klai, Poviest Bosne, str. 70);ona poe graditi svoje crkve, a od XIV vijeka i manastire,veinom uz rudnike[15], a crkve i manastire bosanskepravoslavne crkve u tim i kasnijim borbama opustoe, ili

ih rimokatolici pretvorie u svoje. O tim navalama kaehrvatski istorik F. ii, ovo: "Od toga se vremenaponavlja prizor: dok su katolicima, a im oni izau, svese opet vraa bogomilstvu".

Pozivajui se na ta svoja osvajanja Maari su sve do137b. godine isticali svoje vrhovno pravo na Bosnu, a


18/119

18

zbog nasilja, koja su tu inili, postali su omrznuti unarodu u to vrijeme pape Grigorije IX i Inocentije IV na

molbu ugarskoga kralja Bele IV odvojie (1235 i 1247.g.) rimokatoliku biskupiju u Bosni od dubrovakenadbiskupije i potinie je kalokom[16], ugarskomnadbiskupu, iz ega se takoer vide maarske pretenzijena Bosnu; pod tim nadbiskupom ostala je bosanska

rimokatolika crkva sve do 1852. god., a episkop joj jestanovao veinom u akovu jer se u Bosni nije mogaoodrati zbog nesreenih prilika.[17]. Osim toga poslijedue meusobne borbe izmeu 1248 i 1291. g., franjevciu Bosni, kao inkvizitori, sasvim zamijenie dominikance,u koju u velikom broju dooe u prvoj polovini XIVstoljea, te svojim vjetim radom znatno pomogoeirenju u utvrenju rimokatolike vjere. Ali su i prvifranjevci, koji dooe u Bosnu, veinom bili Nijemci, amanjina ih je bilo Talijana i Hrvata, dok poslije ne

nadjaae Talijani; Rim je ove naroito slao, jer ih jesmatrao kao najpouzdanije, i to je bilo malo. franjevacaiz Bosne.

[18]

Mateju Ninoslavu i pri kraju vladanja prijetila je opasnost

od maarskih spletaka zbog "patarenstva", ali njega iBosnu ovaj put spasoe Mongoli svojom navalom naUgarsku, te Bela IV ostavi na miru bosanskog bana, koji

umire 1250. g. kao vjeran sin istone crkve.

Poslije Mateja Ninoslava bio je neko vrijeme ban

rimokatolik Prijezda, a zatim se Bosna komada, jer

nastadoe borbe za presto, kojima se koristieMaari, te


19/119

19

Bela IV pokori Bosnu i Hum (1254. g.) i po raznim

krajevima nastavi za upravitelje svoje ljude. Gornjim i

Donjim Krajevima i Usorom gospodario je ban StjepanKotroman I, sjevernim i istonim krajevima vladae biv.srpski kralj Stevan Dragutin (od 1282-1314. g.),

Zapadnim Stranama hrv. ban Pavle ubi (do 1312. g.) isin njegov Mladen (do 1314. g.). Mladen ubi od 1314do 1322. g. bee gospodar sve Bosne, ali pod maarskomzatitom. Sve su te vladaoce pape pozivale, da gone"patarene" u svom podruju, to su oni i obeavali initi(kao to su obeavali u svoju dravu uvesti rimskikatolicizam i srpski vladaoci Nemanjii, nalazei se utekim politikim prilikama.[19] Ali od toga nije bilopraktine vrijednosti, jer papa Bonifacije VIII 1298. g.uvodi ponovo u Bosni i drugim srpskim krajevima

inkviziciju, koja je u Bosni, pod zatitom ugarskihkraljeva izazivala samo vjerske trzavice i oruane

sukobe. A avinjonski papa Jovan XXII tui se 1319. g.banu Mladenu ubiu na progonstva, upravo unitavanje,rimokatolikog svetenstva i ruenja crkava u Bosni, toih ine "patareni". To potvruje, da se rimska crkva nijedotle mogla u Bosni uvrstiti, ali to je bilo i uzrok, to jemaarski kralj Karlo Roberto udario na Bosnu zarobioMladena, koga je naslijedio ban Stjepan Kotromani II(1322-1350), sin Stjepana Kotromana I i Jelisavete, keriDragutinove.

im je pomou Karla Roberta doao na prijesto banStjepan, pape Jovan XXII i Benedikt XII poruie mu poinkvizitoru franjevcu Fabijanu, kao i preko Karla

Roberta, da iz Bosne i Huma istrijebi jeretike, koje je i

sam titio[20], pa kad ne poslua, papa i maarski kralj


20/119

20

zaprijetie mu, te je taj znameniti ban, okretni politiar isaveznik kralja Lajoa I protiv cara Duana (ovaj 1351. g.

opsijedae tvrdi grad Bobavac, ali se pregazivi Bosnuvrati kui zbog drugih dravnih poslova) iz politikihrazloga od 1340. g., osobito u poljednjim godinamasvog vladanja

[21], bio naklonjen rimskoj crkvi, ime sepopravie njezine prilike, ali narod je ostao vjerannarodnoj crkvi "bosanskoj" koji se slubeni naziv najprijepojavljuje u vrijeme njegovo

[22]jer je ona tada postala

mona i upravo dravna.

Poslije smrti bana Stjepana Kotromania II i regentstvanjegove snahe Jelene, koja sa sinovima Tvrtkom i

Vukom upravljae Bosnom pod ugarskom zatitom do1366. g., sad zavlada uz potporu i milou maarskogkralja Lajoa I sam njezin sin Tvrtko I. Ali Lajo 1360.god. lino dovede vojsku u Bosnu, da iz nje istjera

krivovjerce, te povede sa sobom i mnogo dominikanaca ifranjevaca. Kralja je, toboe, na ratovanje natjeralo"pustoenje bezbrojne mnoine jeretika i patarena",[23] aujedno i to, to Jelena i njezin maloljetni sin Tvrtkonijesu izvrili ugovor od 1357. g., kojim se obvezae dae istjerati "patarene". Ugarska ni tom prilikom nijepostigla za se kakva veeg uspjeha, pa kad je Lajoratovao s Litvom i Mljecima, ban Tvrtko potpuno se

oslobodi maarskog tutorstva, i "elei i hotei uvrstitiprijesto svojih roditelja" (Nemanjia), kao praunuk kraljaDragutina, "ode u srpsku zemlju" gdje se krunisa u

Mileevu na Grobu Sv. Save, 1376. g., "sugubimvijencem", te se po primjeru srpskih vladalaca nazivae"po milosti Gospoda Boga kralj Srbljem, Bosni,

Primorju, Hlmeci zemlji, Doljnim Krajem, Zapadnim


21/119

21

Stranam, Usori, Soli, Podrinju i k tomu". U toj tituli

nabrajaju se svi krajevi tadanje Bosne. Dalje kae kralj

Tvrtko: "i potom naeh s Bogom kraljevati i pravitiprestol srpskije zemlje, elaje padaja sa vazdvignuti irazoraja se ukrepiti".[24] Kao car Duan htio osnovatisrpsko-vizantijsku carevinu tako je i Tvrtko nastojao

podii srpskohrvatsku dravu protiv nasrtanja Ugarske injenih pretenzija na srpske i hrvatske zemlje.

[25]Da je

Tvrtko I, koji se je 1390. g nazvao i hrvatskim kralje,

due ivio ili imao dostojne naljednike, Srbi i Hrvati,kao dravno i nacionalno sjedinjeni, imali bi drukijusudbinu. Za vrijeme toga velikog dravnika inajslavnijega bosanskog vladaoca koji se je kao

pravoslavni krunisao u srpsko-pravoslavnom manastiru i

na Ploniku (1387) i Kosovu (1389) bio je vjeransaveznik srpskom knezu Lazaru, pravoslavna je vjera

napredovala,[26]

ali je i prema rimskoj crkvi bio tolerantan

i ak ju je pomogao kao hrvatsko dalmatinski kraljzadnjih godina svog vladanja, to je potpuno razumljivo;umro je 1391 g. ne ostavivi pravog naljednika, to kaopoljedicu izazva borbe o prijesto, upletanje Ugarske,najezdu Osmanlija u istone krajeve Bosne, a neka sevlastela odmetnue i postadoe samostalna.

Za vlade Stjepana Dabie (1391-1395), ugarski kraljSigismund uznemiruje Bosnu i oduze mu Hrvatsku iDalmaciju, a papa, kao i uvijek, za pomo svoju protivTuraka i sad trai odricanje od jeresi jer je Bajazit bioudario na jugoistone krajeve. Poslije dragovoljnogotstupanja s prijestola Dabiine ene kraljice Grube(Jelene) (13951398) zbog nove turske navale, pope se na

prijesto Stjepan


22/119

22

Ostoja (1398 do 1404), no poto je poputao Sigismunduvlastela

[27]ga zbaci i izabra za kralja Tvrtka II (1404-

1408) koga zarobi Sigismund, provalivi u Bosnu, iodvede u Budim, a isijee kod Dobora (u Usori)zarobljenu bosansku vlastelu. Sad Ostoja pomouhumskih velikaa zavlada po drugi put (1408 do 1418).Sluei se spletkama, po svom starom obiaju, Ugarska1415. g. dopusti i Tvrtku II ulazak u Bosnu, gdje je

maarskom pomou osvojio dio zemlje. Razumije se, daje sad nastao razdor zbog dvaju kraljeva (Ostoje i Tvrtka

P), koji su vladali u isto vrijeme; zato Osmanlije bez

velike muke osvojie krajeve sve do Vrhbosne (sadanjegSarajeva), gdje sultan Muhamed I postavi svoga vojvodu

Isaka. Iza Stjepana Ostojia (1418-1421) bio je, po drugiput, kralj sve Bosne Tvrtko II (1421-1443). Za njegove

druge vlade oivjee vjerske borbe, koje izazva svojimdolaskom u Bosnu papin izaslanik franjevac Jakov de

Marchia s velikim ovlatenjem, da istrijebi sve "patarenei izmatike" i zavede strog red u franjevakimmanastirima. Sam je kralj, ma da bjee pravoslavne vjere,1436. g. po Sigismundovu nagovoru uzeo u svoju zatitufranjevce i njihove manastire i javno dopustio u narodu

rad rimske propagande.[28]

Stoga "patarenske" vojvode i

tadanji turski saveznici Stjepan Vuki i RadoslavPavlovi ustadoe na kralja, te pozvae u pomo Turke,

kojima kao vrhovnim gospodarima Tvrtko II obeaplaati danak godinje po 25.000 dukata (1437. g.), jeruzalud oekivae pomo od Ugarske i Mletaka. Od 1436.g. stalno boravi u Vrhbosni turski vojvoda s vojskom.

[29]

Tvrtka II naslijedio je kralj Toma Ostoji (1444-1461.g.). Bojei se Turaka i po nagovoru papinog poslanikaTome, hvarskog biskupa, on potpuno pade pod rimski


23/119

23

uticaj, te prvi od bosanskih vladara prijee urimokatoliku vjeru[30], ali pokuajima da pokatolii sav

narod, neprestano je izazivao u svojoj dravi (naroito1450-1459) veliko nezadovoljstvo i graanski rat. Tadamnogi prvaci "bosanske" crkve s narodom pobjegoe uHum Srbiju i pod zatitu Turaka. Papa Evgenije IV zatokralju pozakoni roenje (Toma je bio nezakoniti sinkralja Ostoje) i dopustio mu drugi brak s Katarinom,

kerku velikog vojvode bosanskog i gospodara HumaStjepana Bukia-Kosae, za ive prve i zakonitenjegove ene patarenke" Vojae, a Pije II 1461. g. poslamu za kraljevski dvor pokretni antimins s dozvolom da

mu se smije sluiti liturgija prije zore.[31] Poljednjibosanski kralj bjee drevni rimokatolik StjepanTomaevi (1461-1463. g.) koji je kao kraljevi bio ipoljednji srpski despot u Smederevu 1459. g.[32] On se svelikim sjajem krunisa za kralja u Jajcu 1461. g. krunom,

koju mu posla papa i osnova u Bosni s njegovimblagoslovom nekolike biskupije. Videi opasnost odTuraka kralj je neprestano traio saveznike i pomo odpape, Ugarske i Mljetaka. Uzdajui se u tu pomo i nasavjet papinog poslanika lakomisleno otkaza danak

sultanu 1462. g. Turci su znali njegove namjere, stoga

iznenada navale na Bosnu sa 150.000 vojske. Kralj ne

dobi nikakve prave pomoi sa strane, a njegova vojska

predade se Turcima bez boja, Stjepan Tomaevi pobjeeiz Bobovca u Jajce, a odatle u Klju, gdje ga stieMahmud paa, kome se predade. Kad poljednjegbosanskog kralja dovedoe sultanu Mehmedu II, ovajposlije dueg oklijevanja zapovjedi, da ga posijeku. TakoTurci 1463. g. zauzee svu Bosnu skoro bez otpora, jer sunarodu bile dodijale neprestane trzavice.


24/119

24

Poslije junake odbrane, za ivota hercega StjepanaVukia-Kosae (+ 1466. g.) i njegovih starijih sinova,

pade pod Turke i Hercegovina (Hum) 1483. g.

U Bosni u ovom periodu bile su tri episkopije, i etvrta uHumu. Najstarija je bosanska episkopija s episkopima,

koji su nazivani djedovi i gosti, a njih ubrajamo u

pravoslavne zato, to su pripadali narodnoj "bosanskoj"crkvi na starom podruju, upravo pravoj Bosni;dogmatska nauka te crkve, kao to emo vidjeti, niim sene razlikuje od pravoslavne. Za vladanje kralja Dragutina

u sjeveroistonoj Bosni (1292-1314. g.) osnovana jedruga episkopija, a dabarska i humska episkopija

potpadoe pod Bosnu za kralja Tvrtka I. Stari bosanskiepiskopi (gosti kao i najgledniji meu njima - djedovi)stanovali su u Janjiima[33], srez zeniki, ali premaprilikama i po drugim mjestima, Mojtri, a naroito u

manastirima i po vladalakim i vlastelinskim dvorovima.Sjedite episkopa Dragutinova dijela Bosne nije poznato.Dabarski episkopi bili su u manastiru Banji i upiDabrubanjanima izmeu Priboja i Viegrada, a humski,kad je Hum potpao pod Bosnu, stanovahu u

Petropavlovskome manastiru na rijeci Limu, prenijevi unjega svoju stolicu iz Stona poetkom XIV stoljea.

Ovo su episkopi prvog perioda, u koliko su se o njimasauvali bar nekipodaci:

1) bosanski episkopi (djedovi i gosti):

Teodor, 1068. g., Vladislav, 1141. g., Milovan 1150. g.,

(u Kreevu, za vlade bana Boria), Radigost, 1171- 1197.


25/119

25

g, Danilo, 1191. g., Dragohna ili Dragia, 12031209.g.,

[34]Dragoslav i Vladimir u XIII stoljeu, djed Radoslav

i gost Radoslav,[35] djed Radomir, 1404. g. u Hvalovurukopisu, djed Miloje spominje se u povelji kralja

Stjepana Tomaa 1446. g., gost Radoslav Bradijevi,1454. g., djed Ratko, oko 1460. g.

[36]i gost Velimir

Vladimirovi, izmeu 1446-1463. g. Gost Radin potpisanje zajedno s mileevskim mitropolitom Davidom natestamentu hercega Stjepana Vukia, 1466. g. Osim togajo su bili "gosti" u XV vijeku: neak gosta Radina,Radin gost Seonianin (u testamentu gosta Radina) i gostMilen sauvao mu se nadgrobni spomenik kod Puhovca,srez zeniki).

2) Od episkopa kraljem Dragutinom u severoistonojBosni ustanovljene eparhije, od koje je za Turaka postala

zvornika mitropolija[37] spominje se samo prvi episkop

Vasilije. Dalja istorija te episkopije nije poznata.

3) Dabarski episkopi (veinom po rukopisnomtroikopljevaljsnskom trebniku) bili su: Hristifor,[38]1220. g. (postavio ga Sv. Sava), Joanikije Isaije I, 1286-

1291. g., Jovan I, 1291-1309. g. Metodije, 1322. g.,

Nikola, 1329. g., Jovan II Spriridon, Jovan III i Jovan IV.

Uope od 1329. g. nema tanih podataka (sve do 1532.g.) o debarskim episkopima.

4) Humski episkopi:

Ilarije, 1219. g., prvi episkop sa sjeditem u Stonu,Metodije, Teodosije, Nikola, Sava (1252-1263. g.).

Jevstatije, (1302 g.), Jovan (1307-1316. g.), Danilo


26/119

26

(1316-1319. g.) i Stevan (1320-1333. g.) koji je prenio

svoju stolicu iz Stona u limski Miroslavljev manastir sv.

Petra i sv. Pavla[39] (za vrijeme srpskog kralja StevanaUroa III Deanskoga); stoga se kao petrovski ili limskiepiskop spominje Filetej (1442. g.), a od 1466 do 1470.

g. stanovao je u Mileevu mitropolit David, o kome jemalo prije bilo govora.

Kakvi su bili crkveno ureenje i uprava u srednjemvijeku u Bosni, ne moe se poblie kazati, jer nemajasnih podataka; ali se po poveljama i drugim

spomenicima, koji su sauvani, moe zakljuiti, da jepostojala neka organizacija, koja nije mogla biti vrsta utako nesreenim prilikama, kao to su bile u toj zemlji.Jerarhija je imala sva tri stepena (djed i gost, strojnik i

krstajinin). Nesumnjivo je, da je bosanska crkva ipak

uivala i kod vladalaca i naroda veliko potovanje kao i

njena sestra srpska crkva u susjednoj dravi (Rakoj,Srbiji). Djed Radomir s uspjehom g. 1404. posreduje kod

kralja Stjepana Ostoje za vojvodu Pavla Kelia, a kraljStjepan Toma 1446. g. kao rimokatolik potuje"bosansku" crkvu i njenog poglavicu djeda Miloja

(Miklosich, Monumenta serbica, str. 438 - 440).

Zidanih i velikih crkava, kako se ini, nije bilo mnogojamano stoga, to im je prijetila opasnost ruenja iotimanja za estih ugarskih navala. Najznamenitije subile: Kulinova kod Visokog

[40], dvorska crkva Tvrtka I, u

Trstivnici, u Kruevu (srez Stolaki), u Zgoi, naGlasincu kod carine, u Vrhpolju (srez bileki), uBlaevinama (rogatiki srez), i zadubina hercegaStjepana Vukia u Goradu iz 1454. g., koja i sad


27/119

27

postoji. Bilo je i drugih crkava, o emu svjedoe mnoge"crkvine" i "klasine" po srednjoj Bosni, gdje se najvie

nalaze, a crkva od drveta bijae vrlo mnogo.

Manastiri su iz ovog perioda u Bosni: Ozren (srez

graaniki), sagraen u 13 ili 14 stoljeu, moe biti kaozadubina nekog Nemanjia. Gostovi (sr. epaki),Lovnica

[41], (srez vlaseniki), Papraa[42](sr. vlaseniki) iTamna ili Tavna (kod Janje), zadubina Dragutinovihsinova Vladislava i Uroica, Rmanj (Hrmanj) iz 15.vijeka. Nije jasno, da li je tada bio pravoslavni manastir

Krupa na Vrbasu, iz kraja HIII vijeka; u Humu bijahu:

Dobrievo, iz 13. stoljea, Zavala (sagraena 1271. g.),maj. Sv. Petra u ievu (kod Trebinja) i itomilji (iz14 stoljea). Ovamo se mogu ubrojiti i manastiri: Banja,sjedite dabarskih episkopa, i Mileevo, jer su od XIVvijeka pripadali Bosni. Jamano je bilo jo drugih

manastira "bosanske" crkve, o kojima nema podataka, anarodno predanje govori, da su za vrijeme bosanske

kraljevine ve postojali pravoslavni manastiri: Krupa,Liplje, Stuplje i Vozua.

O ivotu svetenstva moe se rei, na osnovu istorijskihspomenika, da se je odlikovalo pobonou iportvovanjem u gonjenima za vrijeme rimokatolikihnavala. Ono je bilo iskren prijatelj i savjetnik onihvladalaca koji su voljeli vjeru i otadbinu; svetenici suesto bili njihovi izaslanici radi pregovora sDubrovnikom, Maarskom i drugim dravama, a djedovii gosti, kao patrijarsi i episkopi u Srbiji, prisustvovali su

dravnim saborima[43]. Narod je takoer bio neobinoodan svojoj "bosanskoj" crkvi, sluao njezine zapovijesti


28/119

28

i branio je sa samoportvovanjem; volio je pred jaomsilom ostaviti zemlju nego li svoje se vjere odrei. Ali su

poljednja dva kralja, zbog tekih prilika, trgovalivjerom, i na njih su se ugledala i mnoga vlastela.

Najposlije, surovost Hrvojina prema linim protivnicima,ubijstvo vojvode Pavla Radinovia u kraljevu prisustvu(1415) i porodini ivot Hercega Stjepana, sve nam togovori da velikai nijesu uvijek vodili brigu ohrianskom moralu.

Ni o prosvjeti i knjievnosti ne moe se nita pobliekazati, ali da su one bile sline onima u Srbiji, svjedoenam: povelje, rukopisi krstjana Hvala i Radoslava i

testamenat gosta Radina. Razumije se, da se u Bosni

prosjveta i knjievnost nisu mogle razvijati, zbognesreenih prilika za itavo vrijeme dravnesamostalnosti, kao na pr. u Srbiji, gdje nije bilo vjerskoga

gloenja i gdje su se rano pojavili Nemanjii kao vjetiorganizatori crkve i drave. Na dvorovima vladalaca,vojvoda i knezova bili su naroiti pisari (dijaci)[44], kojisu pisali povelje i pisma stranim vladaocima i dravama;sve je pisano srpski i irilicom. I sad ima tih najvanijihizvora za nau istoriju po privatnim kuama u Bosni iHercegovini, a vlasnici ih ne znaju cijeniti.

Na osnovu domaih izvora u ovoj naoj radnji zastupa sestanovite, da je u svim krajevima Bosne uvijek bilapravoslavna crkva s najveim brojem svojih vjernih, amanjina je naroda pripadala rimokatolikoj; drugih vjerado dolaska Turaka u toj zemlji nije bilo. Ne odbacujem

mogunost, da je u Bosni sve do 13 stoljea ponegdjemoglo biti ostataka mnogobotva, na koje nas i sad


29/119

29

sjeaju neki narodni obiaji. Pa i bugarski bogomilibjeei na Zapad mogli su prijei preko Bosne i Huma,

ali se oni tu nijesu dugo zadravali, niti su za sobomostavili ikakva traga u tim zemljama. Zato smatramo, da

je tzv. "bosanska crkva" bila pravoslavna, a ne

patarenska, bogumilska, jeretika. To potvrujuoriginalne povelje i drugi istorijski spomenici Bosne i

Huma, koji su se do danas sauvali, a oni sunajmjerodavniji za crkvenu i politiku istoriju tih krajeva.

Povelje bosanskih vladalaca i vlastele bosanske i humske

pisane su stilom i u duhu povelje srpskih kraljeva i

careva. Obino i bosanske povelje imaju krst na poetku iredovno ove rijei: v' ime ot'ca i svetoga duha amin' iliU ime oca i sina i svetoga douha. Kulin ban izdaje

Dubrovanima povelju 1189. godine, 29. avgusta naUsjekovanje

[45], dakle prije nego to se odrekao Jeresi", i

ba na pravoslavni praznik! Matej Ninoslav u poveljamaod 22. marta 1240. g. i 1249. g. (u martu) spominje: Sv.

Trojicu, volju "vinjega naega Gospoda Boga IsusaHrista", sv. Bogorodicu, ivotvorei krst, jevanelije isve svete, zaklinje se u ime svoje i svojih Bogom,

Bogorodicom i svim svetima, da e se drati svega, to jekazao u tim poveljama

[46]. To se sve spominje i U ostalim

poveljima Mateja Ninoslava, koga kao i Kulina nazivaju

patarenom (bogumilom), a to su najstarije bosanskepovelje iz onog vremena, kad su se, po zapadnim

izvorima i istoricima to ih se dre, pojavili i zavladali UBosni bogumili. Ali bogumili i patareni nijesu tako

vjerovali, kako se spominje o vjeri u gore navedenim

poveljama. Oito je, dakle, da ti vladaoci kao i narod,drei se takve vjere, nijesu bili jeretici. Isto tako i ban


30/119

30

Stjepan Kotromani[47] i Tvrtko[48](ban Tvrtko to ini sasvom bosanskom vlastelom na dravnom saboru "na.

Miljeh") kunu se pred djedovima, gostima i starcima, tj.pred bosanskom crkvom i njenom jerarhijom spominjui:sv. Trojicu, Bogorodicu, krst; jevaneliste, apostole i 40muenika; oni potuju i moti[49] kao i sv. Grigorijaudotvorca[50], osim sv. arhiakona Stefana i sv.Dimitrija, koji se slave najvie u istonoj crkvi[51]. Sve todokazuje, da je tako vjerovala i bosanska crkva u to

vrijeme, te se ni u emu njena vjera nije razlikovala odpravoslavne, a sve su to bogumili odbacivali. Nije

potrebno isticati, da su svi kraljevi od Tvrtka I do

Tomaa (prije njegova prelaza u rimokatoliku vjeru1444. g.) pripadali "bosanskoj" tj. pravoslavnoj crkvi, pa

i najvei protivnici pravoslavlja "bosanske crkve",priznaju, da su se bosanski "patareni" u XV stoljeusvojom dogmatikom vrlo pribliili istonoj crkvi.

Humski knezovi Miroslav, Petar, Tolen, Andrej i

Radosav (vladali su od 1180-1254. g.) bijahu svi

pravoslavne vjere; to se vidi iz Miroslavljeva jevanelja(s mnogim i konicima) i po njegovoj zadubini manastirusv. Petra i sv. Pavla na Limu, kao i po svima poveljama

tih knezova iz HII i HIII stoljea, koje protivnici istonecrkve ipak nazivaju patarenima ili njegovim zatitnicima.Na pr. na povelji kneza Andreja iz 1249. g. spominju sesv. Trojica i 319 sv. otaca u Nikeji, na kraju se nalazi

"krst kneza Andreja". (Monumenta serbica" str. 34-35).

Knez Miroslav bio je roeni brat Stevana Nemanje, a zetKulinov, te se ne da ni zamisliti da bi se mogao

sprijateljiti s "bogomilom" Kulinom, kad je njegov brat

(Nemanja) gonio bogomile.


31/119

31

A evo kakva bjee vjera bosanske vlastele: na poveljamanajveih "patarena" iz XV stoljea: velikoga bosanskoga

vojvode Hrvoja Vukia[52] i vojvoda Pavla Radinovia,Radoslava Pavlovia i sina mu Ivania[53] nalazi se upoetku znak krsta; u njima se spominju sv. Trojica,jedinorodni Sin Boji, Bogorodica, apostoli, krst,jevanelje, Blagovijesti, urev dan, 318 sv. otaca uNikeji i svi sveti.

Veliki vojvoda Sandalj Hrani i njegov sinovac hercegStjepan Vuki u svom dvoru dre ikone i moti, aHerceg Stjepan pred djedom bosanske crkve i ostalim

njenim svetenstvom spominje i kune se: sv.Bogorodicom asnim i ivotvoreim krstom, jevaneljemitd

[54]. Herceg Stjepan podie i crkvu Sv. Georgiju uGoradu i ostavlja u crkvi za svoju duu 10.000.- dukata,a pri sastavljanju njegova testamenta bijahu njegovi

ukuani: gost Radin i mileevski mitropolit David,obojica episkopi iste vjere i crkve, ali sa dva razna naziva

(o toj razlici u nazivima bosanskih episkopa govoriemoposlije), jer su bili iz raznih krajeva.

Iz povelja, dakle, jasno vidimo kakve su bile bosanska

crkva i njena vjera, a to isto nalazimo i u ostalim pisanim

spomenicima: rukopisima Hvala i Radoslava krstjanina i

testamentu gosta Radina. I u njima se je sauvala vjerskanauka "bosanske crkve", a po njoj se najbolje ocjenjuje

svaka religija.

Hval je namijenio svoje djelo Hrvoju, hercegu spljetskom

i knezu Donjih Krajeva, a pisao gaje i dovrio 1404. g. odroenja Hristova "u dane episkupstva i nastavnika i


32/119

32

svritelja crkve bosanske gospodina djeda Radomira[55] utome rukopisu, koji je naen u bolonjskoj knjinici, na

poetku se spominje sv. Trojica, a unutra nalazi se,poslije psalmova, devet pjesama, koje pravoslavna crkva

uvijek dodaje Psaltiru, jer je po njima sastavljen kanon

jutrenje. Veina tih pjesama jesu pjesme starozavjetnihproroka, a zadnja je sv. Bogorodice. Tu jo vie padaju uoi mnogobrojne ikone Hrista, Bogorodice, apostola,Jovana Krstitelja, Mojsija i cara Davida

[56]. Sve to govori,

da ni Hval ni djed Radomir ni Hrvoje nijesu bili patareni,

jer su ovi odbacivali ikone i starozavjetne pjesme.

U testamentu crkvenog poglavice gosta Radina[57]

(od 5.

januara 1467. g.) nalazi se na poetku znak krsta. Tajznameniti lan bosanske jerarhije nareuje, da se 600.dukata, koje ostavlja za svoju duu, razdijele u Bosni iDubrovniku na velike praznike (Roenje Hristovo,

Bogojavljenje, Blagovijesti, Vaskrsenje, Vaznesenje itd.)i na dan njegova krsnog imena - sv. Georgija. Tom

prilikom palie se svijee u crkvama, a posebno gostRadin odreuje jo 140 - dukata za crkvu, koja e sesagraditi i gdje e ga ukopati.

I na nadgrobnim spomenicima bosanske vlastele i drugih

znatnih osoba nalazi se obino znak krsta i rijei: "Vaime Otca i Sina i Svetoga Duha", a najvie su tispomenici kod pravoslavnih crkava, u grobljima uz njih

ili nedaleko od njih.[58]

. Te srednjovjekovne spomenike s

krstovima i natpisima narod i sad zove grkim ilistarovjerskim, naroito u onim krajevima Bosne iHercegovine, gdje su sami rimokatolici. Znaajan je ovajnatpis na spomeniku gosta Milena u Puhovcu: A se lei


33/119

33

dobri gospodin gost Milenko mu bie priredio po uredbiAvram svoe veliko gostoljubstvo. Gospodine dobri kada

pride prid Gospoda naega Isusa jednoga spomeni i nassvoih rabov.

[59]

to se vidi iz svega toga, jasno je: bosanska crkva nije bila bogumilska, patarenska i jeretika, nego istonopravoslavna, a s pravom istie Gluac u svojojraspravi

[60], da niko u Bosni za vrijeme njene

samostalnosti ili za seoba iz nje u druge krajeve nigdje i

nikada nije zabeleio kakve bogomile ili kakve patarene,i da ih je bilo, spomenuti bi bili bar gdje u domaimizvorima, ili kod stranih pisaca poslije 1463. god. Ime

"patareni", kojim su osobito Dubrovani u svojimlatinskim ispravama nazivali svetenstvo i vjernebosanske crkve, znailo je isto to i pravoslavni hriani,a ta su imena mijeali i rimokatoliki misionari. Stoga

objektivno kae Vid Vuleti Vukasovi: "Konavljane jepokatoliila republika dubrovaka pa Ston i Rat, a i sadase kae, da su Oraani i Stonjani bili pravoslavni, te su ihmisionari, po ondanjem obiaju, prozvali bogomilima ilipatarenima.

[61]Franjevci su patarenima nazivali

pravoslavne od svog dolaska u Bosnu, iz koje ih je, 1344.

g. radi propagande - i opet protiv "patarena" (!) - pozvala

u Ston dubrovaka vlada[62]. Majkov takoer veli, da surimokatolici pod imenom "maniheja" i "patarena" estorazumijevali sve pravoslavne u Bosni

[63]. Pravoslavne i

patarene mijeaju i srednjovjekovni rimokatoliki pisci[64]a to su inili i Maari, da opravdaju svoje navale ipretenzije na Bosnu kao zatitnici rimokatolike vjere.Upada u oi, da Maari niti govore o patarenima niti diuna njih krstakih ratova za vrijeme kralja Tvrtka I (od


34/119

34

1376 do 1391. g.), kad je Bosna bila najmonija i kad seje upletala u maarske stvari (u Hrvatsku i Dalmaciju).

Meutim, bosanske vjerske prilike tada bijahu iste kao iprije. Pape su bile krvo informisane o vjerskom stanju u

toj zemlji, ali im to nije smetalo, da pokuaju ostvaritisvoje tenje za vlau. Po miljenju uenog episkopa draNik. Milaa razlika izmeu "bosanske" i ostalepravoslavne crkve bila je samo formalnog karaktera i u

sporednim pitanjima, najvie u ustrojstvu ibogosluenju[65], dakle i po njegovu uvjerenju i"bosanska" crkva bila je pravoslavna; to miljenjenajbolje odgovara istini i slae se s domaim izvorima. IMila veli, da su se u govoru i pisanju zapadnihmisionara mijeale rijei "bogomili" i "patareni" sarijeima pravoslavni, istoni hriani[66]. Tako se je Milasloio s Petranoviem,[67] koji je pravilno rijeio pitanjebosanske crkve, a odbacio pogrjeno miljenje sviju onih

istorika, koje su zaveli na krivi put strani tendenciozniizvori, ili nijesu poznavali domae bosanske. Naziv"patareni" (taj izraz kao ni rije "bogumili" ne nalazi seni u jednom domaem izvoru, to je od velike vanosti),koji su Dubrovani[68] kao rimokatolici upotrebljavali zavjerne bosanske crkve. Gluac tumai njenimvjerovanjem o ishodu sv. Duha samo od Oca, - eh

Patre[69]

, koje je osudila zapadna crkva na spljetskom

saboru 1059. g., na kome je zbog slavenskogbogosluenja i toga pravoslavnog uenja sv. Metodijaproglasila jeretikom, a "bosanska" crkva kao istona nijenikad priznavala dodatak "Filique". Ne zaboravimo, da

su slovenske apostole sv. irila i sv. Metodija njemako-latinski svetenici jo u IX vijeku nazivali jereticima, apape Hadrijan II i Jovan VIII proglasie ih za


35/119

35

pravoslavne. Pa ipak su ti apostoli ostali za spljetski

sabor (u XI stoljeu) -jeretici. Osim toga Dubrovani su

uvijek razlikovali bosanske poslanike svetenike odposlanika - svjetovnjaka, jer su ove latinski nazivali

"laici" a prve "patareni" da ih razlikuju od bosanskih

franjevaca, koje su zvali "fraters", kako se oni i sad

nazivaju. I pretsjednik bazelskog sabora (1431-1447)

kardinal Ivan Stojkovi preko dubrovakog vijea pozivabosanskoga kralja Stjepana Tvrtka II i velikae SandaljaHrania i Radoslava Pavlovia (uz srpskog despotaora Brankovia) radi sjedinjenja istone i zapadnecrkve, jer je Stojkovi dobro znao kao naunjak i roeniDubrovanin, da su i bosanska i srpska crkva po vjerijedna i ista istona pravoslavna crkva[70].

Gnostici, manihejci i pavlovci, masalijani, bugarski

bogumili, babuni, zapadni patareni, katari i albirezni

odbacivali su pravoslavno hriansko uenje o Sv.Trojici, vaploenju, stradanju, vaskrsenju i vaznesenjuHristovu s pravim ljudskim tijelom, nijesu priznavali Sv.

Bogorodice i svetitelja ni starozavjetnih proroka, prezirali

su tajne, krst, ikone, moti, zakletvu, nijesu imalimolitava za due umrlih, crkava kao mjesta zabogosluenje nijesu gradili, niti su priznavali jerarhije stri stepena kao ni praznika i svetih, pa ni krsnog imena.

Bogumilska nauka bila je dualistika, a u vjerskomuenju bosanske crkve i njenih krstjana nema ni spomenao borbi Mihaila-Hrista s bratom Satanailom, niti o

preziranju materije kao stvora zlog duha (sr. povelju

vojvode Pavla Radinovia od 25. maja 1397. g. u kojojHrista naziva "jedinorodnim" sinom Bojim; Miklosich,Monumenta serbica str. 229). A kao to smo vidjeli iz


36/119

36

bosanskih povelja, Hvalova rukopisa i testamenta gosta

Radina, kako i po znacima i natpisima nadgrobnih

spomenika, starima crkvama, crkvinama i grobljima uznjih, jo od poetka HIII stoljea do 1463. g. (od Kulinabana do smrti kralja Stjepana Tomaevia), bosanskacrkva, kojoj i pokraj krstakih ratova i kolebanjavladalaca pripadae ogromna veina naroda u Bosni iHumu (ili "Hercegovini" od vremena hercega Stjepana

Vukevia, 1448. g.,[71] neprekidno i tvrdo se dralasvega onoga, to su gore pomenuti istoni i zapadnijeretici odbacivali. Ovdje napominjemo, da su bosanski

krstjani sa simpatijom doekali pravoslavnog caraDuana, kad je 1350 i 1351. god. ratovao sa banomStjepanom Kotromaniem, koji se je tada vjerski kolebao(Klai, Poviest Bosne, str. 139), a protiv rimokatolikenajezde uvijek su se oajno i slono borili. Iz svega togaovaj je zakljuak: bosanska crkva uila je isto to i srpska

i ostale avtokefalne pravoslavne crkve; njihovi osjeajibili su isti.

Dakle "bosanska crkva", nije bila bogumilska ili

"patarenska", jeretika. Jedina je razlika meu njihovim iimenima jerarhije, ali u stvari to nije nikakva razlika.

"Bosanska" crkva oznauje istonu i pravoslavnu crkvu uBosni, kao to se je "srpskom" nazivala ista crkva uSrbiji. Srpska crkva bila je blie Vizantiji i njenomuticaju, a njezino stanje bilo je uvijek povoljnije zato, tose nije morala neprestano boriti s rimokatolikomcrkvom, jer ova zbog dobre crkvene organizacije sv.

Save i jake drave za Nemanjia ni uz ugarsku zatitunikad nije mogla u Srbiji uhvatiti korijena. Bosanska

crkva sa svojim slovenskim bogosluenjem, kad se je


37/119

37

Bosna krajem XI stoljea konano odijelila od Srbije,koristei se sukobom izmeu spljetske i dubrovake

arhiepiskopije i tadanjom slabom organizacijomzapadne crkve u Bosni, zapoe samostalno svojuorganizaciju krajem XII vijeka i nastavi je u HIII vijeku

(kad i crkva u Srbiji), ali odmah naie u tome svom raduna otpor rimske crkve, koja ne htjede rtvovati Bosneistono-pravoslavnom uticaju, jer su pape tu zemlju injene hriane uvijek smatrali kao svoje podruje, a tuborbu zaotravala je Maarska svojim pretenzijama.Organizacija bosanske crkve rimokatolicima je bila joneprijatnija, kad su vidjeli, da se odbacuje papino

poglavarstvo i stvara posebna vjerska uprava po istonomobiaju. Ta vjerska uprava ili jerarhija "bosanske crkve"imala je isto narodna imena i nazive stepena, jer sespominju: Milovan, Miloje, Radoslav, Radin, itd. kao i

djed, gost strojni, starac, krstjanin, ree episkop, a

svetovnjaci su se s ponosom zvali: krstjani, dobri krstjaniili dobri Bonjani.[72]

Ta narodna imena bosanskih episkopa i ostali jerarhijski

nazivi dokazuju, da to svetenstvo nije pripadalolatinskom obredu, kome je narod u Bosni jo od vremenaMetodijevih uenika okrenuo lea, kao to su se protivnjega dugo borili i Hrvati, te je i sve jerarhijske nazive

pri provaanju organizacije svoje crkve htio obiljeitinarodnim izrazima, dok je srpska crkva u Srbiji stepene

jerarhije obino nazivala grkim rijeima pod uticajemgrko-vizantijske crkve, s kojom je uvijek imala dodirazbog bliskog susjedstva. Iako nama danas izgleda

udnovato, zato su uzeti ba ti narodni nazivi zajerarhiju bosanske crkve, jer nam sauvani istorijski


38/119

38

izvori to ne tumae, ipak je jasno, da te rijei nemajujeretikog znaenja, jer "djed" zaista odgovara

mitropolitu ili arhiepiskopu kao po asti najuglednijem inajstarijem episkopu.

[73] U junoj Srbiji i sada narod

naziva episkopa "deda vladika a svetenika "ocem uvijeksu zvali i zovu pravoslavni Srbi u onim krajevima, gdje

se svetenici potuju.

Gost[74], bijae obini episkop ili pomonik djeda (vikar),

strojnik i starac: proto, kaluer i svaki svetenik(prezviter). Rije "krstjanin" nije nimalo neobina, a jomanje jeretika, jer su se tako nazivali pravoslavni ikatolici uvijek u Bosni i Srbiji, pa se ovi poljedni i sadsvi tako zovu. I pravoslavni Rusi i sad imaju istu rije"krestjanin" koja nita drugo ne znai nego: hrianin-seljak, tj. obian pravoslavni hrianin. I car Duan usvom Zakoniku pravoslavne naziva hrianima, dok

rimokatolike ubraja u jeretike.

Kad pade Bosna 1463. g. pod Turke, odjednom nestade i

samostalne bosanske crkve, jer nju i srpsku crkvu u Srbiji

poslije 1459. g., zadesi ista sudbina - tursko ropstvo i

borba s grkom (ohridskom) crkvenom vlau, ime sesad te obe sestrinske crkve potpuno izjednaie i jo vieduhom ujedinie; od tada prestadoe nazivi: "bosanskacrkva , "patareni itd. za pravoslavne u Bosni iHercegovini. Tada nestade i rimokratolike propagande injezinih inkvizitora, koji su i stvorili maniheje, patarene i

ostale jeretike u tim zemljama.

Vrijeme je ve jednom, da se skine sa srednjovjekovnesrpsko-pravoslavne "bosanske" crkve tendenciozno


39/119

39

nabaena ljaga bogumilstva i patarenstva, koja seneistina, naalost, i sada predaje u istoriji acima naih

kola.

Drugi deo (1465-1766. g.)

Uticaj politikih i socijalnih prilika na ivot

pravoslavne crkve u Bosni i Hercegovini podupravom srpske peke patrijarije. Episkopije. Crkveno ureenje i uprava. Crkve i manastiri. Svetenstvo i narod. Seobe, stradanja i ustanci. -Rimokatolici i pravoslavni.

Prosvjeta i knjievnost.

Skoro itav jedan vijek ovoga perioda istorije srp.pravoslavne bosansko-hercegovake crkve (1463-1557.g.) obavit je tamom, jer o njemu ima vrlo malo podataka.

Po narodnom predanju Turci su pri osvajanju Bosne

zarobili 100.000 naroda - mukih - enskih -, pored togasu odveli u Carigrad u janjiare 30.000 mladia ipogubili, osim kralja Stjepana Tomaevia, sve velikae,

koji se nijesu htjeli predati.[75]

Prvih dana iza osvajanjasvakako bilo je nasilja i pljake, ali slino dranjuOsmanlija prema hrianima i bivoj Vizantiji poslijepada Carigrada vjerovatno je, da su se oni prvo vrijeme

pokazali vrlo liberalni i u Bosni i Hercegovini.

Pravoslavna crkva u tim krajevima kao brojem najveaostala je takva i u drugom periodu, a poznato je, da su

obazrivi turski dravnici vrlo rado izali na ruku svoj


40/119

40

Srpskoj Crkvi i njenoj jerarhiji pri obnavljanju pekepatrijarije 1557. god. Osvaja Bosne sultan Mehmed II

ak je i maloj rimokatolikoj vjeri svojom znamenitomathnamom (ugovorom) na Milodraevu polju (srezfojniki) 1463. g. dao slobodu i potvrdio pravafranjevaca

[76] na molbu znamenitog fra Anela

Zvizdovia (1420-1498), koji bjee od plemike ipravoslavne porodice iz Vrhbosne.

[77]Dakle i u srcu

srednjevekovne Bosne bilo je pravoslavnih ak i popriznanju franjevaca. Prema tome istorija ne govori o

prelazu u islam veine naroda, koji je pripadao bosanskojcrkvi kao "patarensko-bogumilskoj", a jo manje se, bar upoetku, potvruje primanje islamske vjere podpritiskom. Istorija potvruje samo to, da su jo odpoetka turskog osvajanja i pada Bosne i Hercegovine(Huma) neka vlastela dragovoljno primala islam, na pr.

djeca kralja Stjepana Tomaa Sigismund i Katarina.

Stjepan (Ahmet beg Hercegovi), najmlai sin HercegaStjepana, i drugi, a po njihovu primjeru to su inili i drugioekujui odatle kakvu linu korist.[78]To se tumai time,to su hriani u poetku osmanlijske uprave u Bosnimogli biti zakupnici rudnika i carine, diplomati i

administrativni inovnici, ali kao hriani nijesu imaliprava na poloaj upravitelja sandaka, na koje su Turcipodijelili Bosnu i Hercegovinu.

[79]Naroito su vlastela

dragovoljno prelazila u islam radi boljega jemstva zaouvanje svoje batine[80], a osim toga hriani nijesumogli dobiti na uivanje vladarskih i dravnih imanja.Tako od nekadanje hrianske vlastele postadoe"begovi" Kulenovii, Hercegovii, Brankovii, Filipoviiitd. a za ratne zasluge - ratovali su samo muslimani -

vojnici su dobivali zemlju, te tako postade nova vrsta


41/119

41

posjednika, koji se nazvae "spahije" (slino naimdobrovoljcima). U ostalom meu begovima i spahijama

bilo je i Turaka, koji se doselie u Bosnu kao vojnikiupravitelji ili prosti vojnici jo u XV stoljeu, a mnogidooe kasnije, kad je Turska poela slabiti i kad suTurci morali uzmicati iz Ugarske, Hrvatske, Slavonije,

Dalmacije i Srbije. Od tada u Bosni i Hercegovini

poinju nasilja, da se iskali gnjev na raji zbog poraza iizgubljenih zemalja. Time se razjanjuje fakt. to u Bosnii Hercegovini ima najvie muslimana u gradovima,[81] jersu se oni najvie tu naselili, te ih po broju ima oko 1/3stanovnitva, (manje od pravoslavnih a vie odrimokatolika). I to dokazuje, da u islam nijesu listom

preli "patareni". Da je tako bilo, broj muslimana u timzemljama bio bi najvei i bez doseljavanja njihova, asamo ih se neznatan broj otselio od 1878. g. Po tome

meu bosansko-hercegovakim muslimanima uvijek je

bilo, od 1463. g. i pravih Srba hrianskih potomaka ipravih Turaka.

Tek od pada srebrenike (1512. g.)[82] i jajake (1528)banovine (koje osnovae Madari od nekih dijelova bivebosanske drave jo krajem 1463. g.), tj. od Husrev begajavljaju se i pojedini sluajevi nasilnog islamiziranja idrugih nevolja kod hriana,[83] koje su uzrok i seobisrpsko pravoslavnog naroda iz unutranjosti Bosne unjezine zapadne krajeve i u Hrvatsku, gdje prije 1463 i

1560. g. nikako nije bila poznata pravoslavna vjera, a sve

seobe bez izuzetka jasno govore, da su se s te zemlje

dragovoljno ili pod turskim pritiskom selili skoro sve

samo pravoslavni Srbi ili "Vlasi i Morlaci", jeretici i


42/119

42

izmatici, kako ih nazivahu rimokatolici u hrvatskimkrajevima.

[84]

Karakteristino je, da poislamljeni velikai iz Bosne iHercegovine ne prekidaju rodbinskih veza s hrianskimlanovima svojih porodica, jer se posjeuju i dopisuju. [85]Mnogi od tih Srba-muslimana u XV i jo vie u XVIstoljeu, za vlade sultana Selima I i Sulejmana Velikogigraju na turskom dvoru najvaniju ulogu. Srpski jeziktada bjee diplomatski jezik Turske sa stranim dravama.Veliki vezir Mehmed Sokolovi ini srpskojpravoslavnoj Crkvi uslugu od najvee istorijske vanostipomaui njeno organizovanje, koje je znatno olakalosrpskom narodu snositi sve tei turski jaram. Stoga jeobnovljena peka patrijarija, pod koju su zajedno sostalim srpskim krajevima potpale i Bosna i

Hercegovina, imala ne samo vjersko, nego i veliko

politiko znaenje: srpska crkva tada je sklopilakompromis s turskom dravom, a narod je priznat kao"srb milet" (tj. srpski narod), ali se je u isto vrijeme

oitovala kod svega srpskog naroda i elja za duhovnimjedinstvom,

[86]koje je zaista i postojalo od 1557 do 1766.

g.

Pod Turcima Bosna se je dijelila na sandake:vrhbosanski ili kasnije bosanski, hercegovaki izvorniki, pa su prema toj podjeli bile i tri episkopijedabarska ili dabro-bosanska sa sjeditem u Banji,Kratovu (blizu Banje) i Rmnju (u zapadnoj Bosni), a od

1717. g. stalno u Sarajevu. Poslije 1557. g. osnovana je

nova episkopija u Hercegovini, pored preanje humske(petrovske), koja je prenesena u Niki u XVI stoljeu,


43/119

43

ali je sasvim nestade u XVIII vijeku, te tako ostade samo

trebinjska (u man. Tvrdou) ili hercegovako-zahumska;

nju krajem ovoga perioda prenesoe u Mostar. Kad jeustanovljena zvornika eparhija, ne zna se tano, ali sepominje u prvoj polovini XVI stoljea, kao dio ohridskearhiepiskopije; ona je s Dragutinom eparhijom iz I

perioda, a kasnije je nazvana tuzlanskom. Imamo, dakle,

tri eparhije i koliko ima podataka spomenuemo njihovemitropolite.

1) Dabarska ili Dabro-bosanska mitropolija:

Marko "bosanski" (oko 1532);[87]

Isaije (1555-1556) spominje se u jednom natpisu u staroj

sarajevskoj crkvi;

Varlam "dabarski", 1557. g.,

Simeon "bosanski, kliki i dalmatinski",

Gavrilo Avramovi, (1574-1578. g.),

Aksentije (1589-1592. g.)

Teodor "bosanski, kliki i liki", 1614. g.,

Makarije "bosanski od Viegrad", 1620. g.,

Petronije "bosanski", Ananije (bez titule),

Josif "bosanski od Viegrad",


44/119

44

Isaije II (1628-1635).

Gavrilo Predojevi, koji je 1638. g. iz man. Rmnja sasvojim akonom Savom Stanisavljeviem i 70 kaluerapreao u Hrvatsku i nastanio se u man. Mari:[88]

Epifanije spominje se 1648. g., kad je s trebinjskim

mitropolitom Vasilijem Jovanoviem (Ostrokim) iepiskopom Isaijem uz pomo papa (Aleksandra VII iKlimenta X), Austrije i Mletaka radio o osloboenju Srbaod Turaka.[89]

Longin (1656-1666. g.), Hristifor (1670-1681. g.),

Melentije (1668. g.) moe biti samo je dolazio, kao Grk,s Turcima u Bosnu, jer ga ne spominju domai izvori;[90]

Atanasije Ljubojevi (1681-1688. g.), rodom iz Sarajeva,

zvao se je "Mitropolit Bosni i zrinskom polju". Bio jeitava ivota energian arhijerej, pobjegao je u Ugarsku,Dalmaciju i Hrvatsku prije Arsenija .

Visarion (1688-1708. g.), zvao seje egzarh sve

Dalmacije", koju su titulu nosili svi dabro-bosanski

mitropoliti od 1557. g., jer su kao egzarsi pekogpatrijarha vrili jurisdikciju nad srp. prav. dalmatinskomcrkvom sve do Visariona.[91]

Isaije III (1708-1709);

Mojsej Petrovi (1709-1713. g.), docnije premjeten uBeograd; Melentije Milenkovi (17141740. g.),"mitropolit Dabru i Bosni" prenese 1717. g. stolicu iz


45/119

45

Kratova kod man. Banje u Sarajevo, gdje se nazivae"bosanskim". Prije 1717. g. samo su patrijarsi smjeli

dolaziti u Sarajevo, a mitropolitima su Turci dozvoljavalida dou samo do sela blizu Sarajeva. Za vrijememitropolita Melentija patrijarh Arsenije IV dao je Ustav

sarajevskoj crkvenoj optini (sa 4 parohijska svetenika i8 do 12 kmetova - tutora).

Gavrilo Mihailovi ili Mihi (1741-1752), Sarajlija, lienje eparhije 1752. g. zbog raznih zloupotreba, ali poslije

kratko vrijeme bijae peki patrijarh;

Paisija Lazarevia (1752-1759) izabrali su svetenstvo inarod, a patrijarh ga potvrdio, za njega je sagraenomasivno kube sarajevske crkve.

Vasilije Brki-Jovanovi (1760-1762), docnije kao

poljedni Srbin peki patrijarh.

Dionisije (1763. g.) bio je poljednji Srbin[92]dabrobosanski mitropolit u ovome periodu, jer je poslije

njega doao Grk Serafim (1766-1767), koji je s ostalomsedmoricom mitropolita molio carigradskog patrijarha

Samuila i portu, da se ukine peka patrijarija.

2) Hercegovako-zahunska mitropolija:

Dionisije (1471), Joasaf, Visarion i Jovan (ova dvojica

bila su oko 1509),[93]

Marko (oko 1524-1537), Maksim

(1532), Nikanor (1546), Antonije (1570-1573), Savatije

(1572), Visarion (1596-1599) vodio je pregovore s

Austrijom o ustanku, Silvestar (1602-1603), Leontije


46/119

46

(16011611), Longin[94]

(1615 do 1643), Simeon (oko

1615), Marko (1624), Vasilije Jovanovi - Ostroki[95]

(1639-1671), Arsenije (1654) kupio je priloge u Rusiji zaTrebinjski manastir, Savatije Ljubibrati (1682-1716),Stevan Ljubibrati (1681-1693. g.), Melentije I, NektarijeZotovi (16961702. g.), Metodije (1712), Gerasim (1713-1715), Arsenije (1716), Rufim, Jevstatije (1726),

Aksentije I (1729), Filotej (1740-1751), Aksentije II

(1751), Simeon (1759), Stevan Milutinovi (1760-1768) iAntim (Grk, 1766. g.).

[96]

3) Zvornika mitropolija: Domentijan (1532. g.), Teofan(1541. g.), Pavle spominje se 1561. god., Georgije,

Teodosije (1602. g.), Luka Paisije, Makarije, Timotej,

Venijamin, Evstatije, Longin, Leontije, Isaije, Gerasim

(1700); 1715 do 1756. g. taje eparhija bila pod upravom

ovih uiko-zvornikih i dabrobosanskih mitropolita:

Melentija Milenkovia (sarajevskog) do 1723. god.,Aleksija Andrejevi (uiko-zvornikog), 1737-1739,Gavrila Mihia (sarajevskog), 1740-1752, Paisija(sarajevskog), 1752-1756. g., nekog Grka 1756, a ko je

njome upravljao od 1756-1766. g. nepoznato je.[97]

Ureenje i uprava pravoslavne crkve u tim eparhijamabila je, uglavnom, kao i u drugim srpskim krajevima u to

vrijeme. Upada u oi, da su mitropolita PaisijaLazarevia. 1752. god., izabrali svetenici i narod uSarajevu, te mu je crkvena optina postavila uslovevladanja bojei se da ne bude kao njegov prethodnikGavrilo Mihi, za koga govore, da se nije redovnoprieivao, niti nosio brade ni kose, imao vie slugu,


47/119

47

oblaio svetsko odijelo, jahao dobre konje, i napreeosveenoj liturgiji rukopoloio nekog svetenika,

zbog ega je lien eparhije "pri sudejskom domu"[98]Mitropolit Gavrilo Mihi i Atanasije Ljubojevi (u HVIIvijeku) bili su u neprestanoj svai sa Sarajlijama zbogprihoda, nediscipline i uvrede s obje strane. Od svretkaXVI stoljea bilo je naroito bosanskih mitropolita, kojisu raskono i spahijski ivjeli, a svojim vezama iprotekcijom kod turskih vlasti uivali su velik ugled isvagdje imali uticaj.

Crkve od kamena nalazile su se samo u veim mjestima.Sarajlije 30. septembra 1688. g. piu patrijarhu ArsenijuIII kako "trjeba da se vjenaju na mehkiemi[99]poto neima crkvi po tri dni hoda krst".

[100] Obino su crkve

gradili po usamljenim mjestima (umama i dolovima)daleko od cesta, kojima su prolazili Turci, osobito od

vremena Husrev bega (1527. g.), kad se pojaviemuslimanske siledije, koji navaljivahu i na crkve, te ihruie i palie i od njihove grae gradie damije,mlinove, kue i staje; to se je dogaalo najvie za ustankai hrianskog bjeanja pri seobama. Zaslugom pekihpatrijarha popravljene su stare crkve i manastiri, pa i novi

graeni, ali su nove crkve obino bile od pletera i uzemlji za nekoliko stepena, nisko krova i vrata, u opebez ikakva stila, umjetnosti i ukrasa. I za pregledanje ipopravljanje bogomolja morali su hriani (pravoslavni irimokatolici) davati Turcima mito, a pri radu se strogo

pazilo, da se ne podigne crkva boljeg materijala, vea ina drugome mjestu.


48/119

48

Najznamenitija je u ovom periodu stara sarajevska crkva

koju je - po narodnom predanju - sagradio "u veliini

izrezane na kajie bivolje koe" sluga Husrev begovAndrija (oko 1527. g.). I ako se istorijski tano ne zna, koje podigao tu crkvu, vjerovatno je, da je ona iz prve

polovine XVI stoljea, a moe biti i iz druge polovineXV vijeka, jer se 1516 i 1539. god. u Sarajevu spominje

jedan svetenik (Vuk), a 1565-1566 dvojica, po emu sezakljuuje, da je ve tada i crkva postojala.[101] Uz tucrkvu u prvoj polovini XVII stoljea bila je optina sadvanaest tutora-odbornika.Ta je crkva gorela vie puta uXVII i XVIII stoljeu, po predanju i 1555, a 1697. g.princ Evgenije Savojski i Turci opljakae je. 1717. god.za mitropolita Melentija Milenkovia proirena je iukraena pozlaenim ikonstasom. Od popravaka 1730. g.poslije sarajevskog poara u 1724. g., crkva nijemijenjala oblik. Ova crkva bogata je relikvijama (desna

ruka sv. Tekle itd.) i starinama (odedama, knjigama isasudima), koje su smjetene u crkveni muzej od 13.maja 1890. g.

[102]

I crkva u ajniu, s udotvornom ikonom Sv.Bogorodice, jamano je iz XVI stoljea, jer se na ikonisv. ora nalazi natpis iz 1574. g. i na jevaneliju iz1578. g.

Stari su manastiri u ovom periodu svi postojali, ali neki

bie porueni, spaljeni ili opustjee za seoba. Sad sespominju i oni manastiri, za koje veli narodno predanje

da su bili jo prije 1463. g. U Lovnici je pisan tipik 1578.g. i jevanelje 1592. g., u Ozrenu paterik 1589, u Vozuimolitvenik 1628, u Lipnju ili Osojnici minej 1612, u


49/119

49

Krupi (na Vrbasu) tipik 1629. Manastir Gomela[103]

se

spominje 1632. g., iz Stuplja ili Stupe pobjegoe kalueri

1690-1691, kad je taj manastir spaljen, u manastirOrahovicu (Slavonija).

[104]Manastir Gomionicu, poslije

spaljenja tijela sv. Save, podigoe 1596. g. mileevskiproguman Sava i jeromonasi Konstantin, Silvestar i

Gerasije s ostalim mileevskim kaluerima (svega ihbjee 72); manastirsku crkvu molovao je 1596. g. jerom.Konstantin. Kalueri manastira Gomionice s igumanomPahomijem Kneeviem pobjegoe od turskog nasilja1738. g. i naselie se u opustjeli man. Pakru (Slavonija),donesavi sa sobom i platanicu man. Mileeva.[105] Uovom periodu podignut je i manastir Motanica, po svojprilici poslije neke seobe u XVII stoljeu. Sada sespominju i svi hercegovaki manastiri. itomilji je bioporuen, ali su ga obnovili 1556 do 1563. g. vojvodaPetar i Milisav Hrabren (Miloradovi)[106] Trebinjski

manastir (Tvrdo) sagradie oko 1509. g. mitropolitiVisarion i Jovan. To je bio prostorom najveihercegovaki manastir i tvrdo sazidan; u njemu bjeestolica zahumskih mitropolita. Za vrijeme mitropolita

Savatija Mleii ga lagumima razruie 1694. g., da se unjemu ne bi Turci utvrdili.

[107] Mitropolit pobjee u

Herceg Novi, a manastirske dragocjenosti skloni u

manastir Savinu. Vladike prijeoe u manastir Dui, te su

tu stanovali do 1774. god., kad se preselie u Mostar.Dui je najnoviji manastir u Hercegovini, koji su podiglikalueri poruenog trebinjskog manastira - Tvrdoa;Dui je prije 1694. g. bio njegov metoh i iz Tvrdoa je tudoneseno etvoro jevanelje s natpisom iz 1557. g.[108] UZavali ima srbulja-oktoih cetinjske tamparije iz 1495. g.Po narodnom predanju bilo je i drugih manastira u Bosni


50/119

50

i Hercegovini kao: Gostovi, Lipnik itd., sad nema onjima podataka.

Bosansko-hercegovaki manastiri, kao i po ostalimsrpskim krajevima, bili su vana utoita vjere i nade imjesto narodnih sastanaka, gdje se je budio duh. slobode;

zato ih je narod vrlo potovao. Manastiri su se izdravaliod svojih imanja u koliko su ih mogli ouvati od otimaa,ali su sve vie siromaili zbog tekih politikih isocijalnih prilika; stoga su kupili priloge po Rusiji i

Ugrovlakoj (u XVII stoljeu). Tako Francuz Lefevrputujui diplomatskim poslom u Carigrad 1611. g. kaeza mileevske kaluere, da ive jadno: koulje su imapoderane do trbuha, mantija takoe na vie mjesta, nekinemaju obue.[109] Tako je bilo i u bosansko-hercegovakim manastirima. U Sarajevu je bilo i

kaluerica; njima je crkvena optina 1762. g. kod crkvepodigla elije. Muki iz sarajevskih uglednih porodicapod starost esto su se monaili.

Vjerski ivot i sigurnost ivota naroda i svetenstvanijesu mogli biti onakvi kao to bi trebalo, jer su prilikebile nesreene. Ni via jerarhija do 1557. god. nije boljestajala u tome pogledu; i patrijarsi su, kao prije episkopi i

narod, morali plaati velike svote za slobodu vjere ibogosluenja (tzv. dulus), ali su hriani od XVIIstoljea i pokraj toga esto razgonili s molitve. PoBatiniu Turci su od toga vijeka pa do polovine XVIIrazjahivali po manastirima kao gosti,

[110] a kaluere i

fratre su tukli i globili. Ostali narod jo je gore


51/119

51

prolazio.[111]

Najtee je bilo za ustanaka i seoba. Stanje jebilo jednako za hriane obiju vjera.

U ovom periodu dogaale su se mnoge seobepravoslavnih Srba iz Bosne i Hercegovine u

sjeverozapadne krajeve Bosne, Hrvatsku i Dalmaciju.

Turci su poeli prodirati u hrvatske krajeve 1463. god., aza tim su te navale uestale (1469, 1470, pa sve do 1526.god., do mohake bitke). Kud god su Turci dopirali,rimokatoliki Hrvati bjeali su pred njima, zemlje suostajale puste, te su u pogranine krajeve austrijskivojniki zapovijednici zvali pravoslavne Srbe iz Bosne,obeavali i darivali im ne samo prazne zemlje, nego inaroite privilegije.[112] I Turci su sami naseljavalibosanske Srbe kao raju po osvojenim pustim hrvatskim

krajevima: dananjoj sjeverno-zapadnoj Bos. Krajini(bihaki i cazinski srez), Krbavi i Lici, jer nije imao ko

obraivati tih zemalja.[113]

Bilo je seoba i poslije u XVI,XVII i XVIII vijeku. Tako je baron Nikola Jurii 1535.god. naselio srpski narod iz Bosanske Krajine, Glamoa iod Unca po umberku.[114] S Turcima Srbi stalno dooeu Unsku dolinu 1560. god., a u Biha i njegovu okolinu1593. godine,

[115]poslije pada Bihaa 1592. god., naseli

njima Hasan paa Predojevi. 1632. god. upade u okolinumanastira Gomele (srez cazinski) ogulinski kapetan grof

Gaspar Frankopan, te prevede odatle 50 srpsko-pravoslavnih porodica u Hrvatsku,

[116]"Ko ne htjede ni

silom prijei, one dade grof poubijati".[117] Iz bosanskogkraja Usore preselie se Srbi u Hrvatsku 1658. g.,Kostajnicu, Dubicu, Jasenovac i Novi naselie u XVIvijeku, a takvih seoba bilo je u Baniju 1640, 1680, 1718 i

1788. g. Za vrijeme rata 1788-1791. g. izmeu Austrije i


52/119

52

Turske, kad su izgoreli manastiri Rmanj i Motanica,[118]kalueri s oblinjim narodom razbjegoe se. Vidi se iz

svega toga, da su se pravoslavni Srbi iz Bosne selili ilidragovoljno, na poziv austrijskih vlasti, ili prisilno, jer su

ih na to nagonili Turci zbog potrebe naseljavanja i

obraivanja pustih krajeva, a katkad su to morali initi izbog austrijske prijetnje.

Sve seobe srpskog naroda bile su pravo stradanje, a tome

su vrlo esto krive spahije, koji od polovine XVIIstoljea postadoe kao kapetani upravitelji politikihpodruja, te se ti lanovi najmonijih domaihmuslimanskih porodica tako osilie - kao i hrianskavlastela XV vijeka - da su svojom nepokornou inilivelikih neprilika centralnoj vladi u Carigradu i valijama

Ostromanlijama. Spahije i begovi poee napadati naivot, ast i imanje svojih hrianskih saplemenika,[119] u

emu su im pomagali janjiari, koje je gonio osobitobosanski valija Mehmedpaa Kukavica (1747-1760), kadje donekle hrianima olakao.[120]

Srpski narod u Bosni i Hercegovini stradao je naroito zavrijeme ustanaka i ratova, koji su bili u 16, 17 i 18

stoljeu kao pokuaji osloboenja od Turaka. Ustanke supravoslavni Srbi dizali pod uticajem Mletaka, panije,papa, Austrije i Rusije. Jo je hercegovaki mitropolitVisarion zajedno s patrijarhom Jovanom, krajem XVI

stoljea, traio veze s papom i austrijskim caremRudolfom radi toga osloboenja, ali uspjeha nije bilo, jerne dobie pomoi.[121] I patrijarh Paisije (1614-1647. g.)ivo je radio o tome pregovarajui s papom i Rusijom.Naroito su uestali ustanci za osloboenje poslije


53/119

53

turskog poraza pod Beom 1683. god., kad je stvoren zato savez hrianskih drava, u koji su pristupili austrijski

vojskovoa Pikolomini i patrijarh peki Arsenije . Uistom vijeku radili su o osloboenju Srba i dalmatinskiuskoci (Smiljani, Jankovi i dr.), koji su prevodili izBosne narod u Dalmaciju, a tome pokretu osloboenjaak i uz pomo pape bio je jo prije sklon, meudrugima, i mitropolit zahumski sv. Vasilije Ostroki, kojise je, razoaran zbog jezuitskih spletaka, poslije skloniou Niki i umro u svom obnovljenom manastiru Ostrogu1671. g. Treba spomenuti, da su i franjevci u Bosni i

Hercegovini za vrijeme ustanaka stradali, jer su tada bili

pravi narodni rimokatoliki svetenici napustivi svakuvjersku propagandu poslije 1463. g., koju su jezuiti 1612.

g. svojim dolaskom u Bosnu pokuali oiviti; ali ihfranjevci energinom odbranom svojih starih prava jo izHIII vijeka odbie, ma da su uz jezuite bili i biskupi.

Zanimljiva je pojava, koja je nalik na dranjerimokatolikih biskupa i njihovog svetenstva premapravoslavnima u Dalmaciji pod upravom Mletake iDubrovake republike,[122] to su u ovom periodu nekipeki patrijarsi i dabro-bosanski mitropoliti nastojali dapokore franjevce i sve rimokatolike u Bosni traei odnjih danak i sve ostalo kao i od pravoslavnih, pri emu suim ili na ruku turski inovnici. Franjevci su se od togabranili fermanima, koji im uvijek u praksi nijesu

pomagali. Tako Antun Kneevi u svojoj knjizi "Ocarsko-otomanskim namjesnicima u Bosni" (Senj, 1887.

g.) spominje dolazak u Bosnu (Lijevno i Banju Luku),

"vlakog vladike" (1659. g.) i "patrijare" (1667. g.) izCarigrada radi obraanja rimokatolika u pravoslavne.[123]


54/119

54

Mitr. S. Kosanovi misli, da bi to mogao biti onajmitropolit Melentije (Grk) iz 1668. g. koji je, kao

fanariot, dolazio u Bosnu, da to nagrabi.[124] Meutimima u man. Dui ferman sultana Ahmeda iz 1693. g.mitropolitu Simeonu, a iz 1731. g. (od sultana Mahmuda

I), patrijarhu Arseniju IV, koji fermani potvruje, da sezaista radilo o vjerskom potinjenju rimokatolika zavrijeme druge peke patrijarije. A fermanu Arseniju IVkae se: "A tako isto i svetenstvo i latinske crkve uBosni, pa kanonu i njenim nevaljalim zakonima i vjeri

poganoj, da ga za svoga patrijarha priznaju i da sluajunjegove rijei, koje se tiu njihove vjere, i njemu seobraaju za sve stvari, koje se tiu zakona".[125]

Bilo je sluajeva, da su franjevci sami traili pomoi odpravoslavnih Srba naroito u borbi za pravo na bosanskeupe (parohije) protiv ugarskih i slavonskih biskupa. Na

pr. redodravnik franjevakog reda Franjo Ivanovipreporuuje franjevcima 1746. g., "da uzimajusvedoanstva i od Vlaha, jer e po tome kraljica (MarijaTerezija) poznati, da istim Vlahom mi fratri provincije

bosanske jesmo adicti i da mnogo moemo kod istihVlaha za kuu austrijsku... jer ako

Svetislav Davidović: Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini od 960. do 1930. godine

Documents

Transcript of Svetislav Davidović: Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini od 960. do 1930. godine