STEPHEN KING

HERČEVI U ATLANTISU

I. DJEČAK I NJEGOVA MAJKA. BOBBYJEV ROĐENDAN. NOVI STANAR. O VREMENU I NEZNANCIMA.

Otac Bobbyja Garfielda bio je od onih muškaraca koji kosu počnu gubiti nakon što navrše dvadesetu, a potpuno oćelave negdje s četrdeset pet godina. Randall Garfield bio je pošteđen tog poniženja jer je u trideset šestoj godini umro od srčanog napada. Bio je trgovac nekretninama i dušu je ispustio na podu kuhinje tuđe kuće. Kad je Bobbyjev tata izdahnuo, potencijalni je kupac bio u dnevnom boravku, gdje je pokušavao pozvati hitnu pomoć neuključenim telefonom. U to je vrijeme Bobby imao tri godine. Nejasno je pamtio čovjeka koji ga škaklja, pa ljubi u obraze i čelo. Bio je prilično siguran da je taj čovjek bio njegov tata. TUGUJUĆA RODBINA, pisalo je na nadgrobnom spomeniku Randalla Garfielda, ali njegova mama nikad nije djelovala naročito ucviljeno, a što se tiče Bobbyja... pa, kako tugovati za čovjekom kojega jedva pamtiš?Osam godina poslije očeve smrti Bobby se do ušiju zaljubio u šezdeset pet centimetarski Schwinnov bicikl u izlogu željeznarije Hanvich Western Auto. Na sve mile načine kojih se mogao dosjetiti pokušao je skrenuti majčinu pažnju na taj Schwinn; naposljetku joj ga je pokazao jedne večeri dok su se vraćali kući iz kina (gledali su Tama na vrhu stuba, film koji Bobby nije razumio, ali koji mu se svejedno svidio, osobito dio kad se Dorothy McGuire prevali sa stolca na leđa i pokaže svoje duge noge). Dok su prolazili pokraj željeznarije, Bobby kao uzgred spomene kako bi bicikl u izlogu bio divan poklon nekom srećkoviću od djeteta za njegov jedanaesti rođendan.

1

"Nemoj ni pomišljati na to", reče ona. "Nemam novca da ti kupim bicikl za rođendan. Znaš, tvoj nas otac nije ostavio baš zbrinute."Premda je Randall umro za vrijeme Trumanova mandata, a Eisenhower sad bio već na kraju svoje osmogodišnje plovidbe, Tvoj nas otac nije ostavio baš zbrinute još je bila najčešća reakcija njegove majke na svaki Bobbyjev prijedlog koji bi mogao podrazumijevati trošak veći od jednog dolara. Taj bi komentar najčešće bio popraćen prijekornim pogledom, kao da čovjek nije umro nego pobjegao.Dakle, ništa od bicikla za njegov rođendan. Bobby se turobno zamisli nad time na povratku kući. Gotovo se sasvim rasplinuo užitak koji je u njemu izazvao neobičan, zbrkani film koji su gledali. Nije se raspravljao s majkom niti ju je pokušavao umilostiviti jer bi to izazvalo njezin protunapad (a kad bi Liz Garfield krenula u protunapad, ta je gazila sve pred sobom), ali se prepustio mračnim mislima u vezi s izgubljenim biciklom... i izgubljenim ocem. Kadšto bi gotovo mrzio svog oca. Katkad bi ga u tome sprečavalo samo to što je vrlo snažno, premda bez ikakva konkretnog temelja, slutio da njegova majka upravo to želi. Kad su stigli do parka Commonwealth i zaputili se pokraj njega - još dvije ulice i skrenut će lijevo u Broadovu, gdje su stanovali - on se ogluši na svoje uobičajene strepnje i postavi pitanje o Randallu Garfieldu."Mama, zar nije ništa ostavio? Baš ništa?" Prije tjedan-dva, pročitao je krimić iz serije o Nancy Drew o tome kako je nasljedstvo nekog siromašnog klinca bilo skriveno iza stare ure u napuštenoj palači. Bobby se nije nadao da je njegov otac negdje sakrio zlatnike ili rijetke marke, ali ako je ostavio barem nešto, možda bi to mogli prodati u Bridgeportu. U nekoj od tamošnjih zalagaonica. Bobby nije znao kako funkcionira to sa zalagaonicama, ali je znao kako te trgovine izgledaju: ispred njih vise tri zlatne kugle. Usto je bio uvjeren da će im zalagaoničari rado pomoći. Naravno, bio je to samo dječji san, ali Carol Gerber koja stanuje malo dalje od njih ima cijelu zbirku lutaka koje joj je njezin otac, zaposlen u ratnoj mornarici, poslao iz inozemstva. A ako očevi nešto poklanjaju - što i čine - onda je logično pretpostaviti da očevi katkad i nešto ostavljaju.

2

Kad je Bobby postavio to pitanje, prolazili su ispod jedne od uličnih svjetiljaka koje su se protezale ovom stranom parka Commonwealth, i Bobby primijeti kako se dogodila neka promjena na majčinim ustima kao i uvijek kad bi se on odvažio upitati nešto o svom pokojnom ocu. Ta bi ga promjena podsjetila na njezinu torbicu: kad biste potegnuli vezice, rupa na njezinu vrhu bi se smanjila."Reći ću ti što je ostavio", reče ona kad su krenuli niz Broad Street Hill. Bobby je već požalio što je pitao, ali je sad, naravno, bilo prekasno. Nakon što se navije, ne možeš je zaustaviti, u tome je problem. "Ostavio je policu životnog osiguranja koja je istekla godinu dana prije njegove smrti. Nisam pojma imala dok nije umro a svi su - uključujući i pogrebnika - došli po komadić onoga što ja nisam imala. Ostavio je i veliku vreću neplaćenih računa, koje sam dosad uglavnom podmirila - ljudi su pokazali razumijevanje za moju situaciju, osobito gospodin Biderman, griješila bih dušu da kažem da nisu."Sve je to bila stara pjesma, dosadna koliko i gorka, ali tad ona reče Bobbyju i nešto novo. "Tvoj otac", reče dok su se primicali njihovoj stambenoj zgradi koja se nalazila na polovici Broad Street Hilla, "nikad nije mogao odoliti nedovršenoj skali.""Mama, što je to nedovršena skala?""Nije važno. Ali ću ti reći jedno, Bobuljica: da te nikad nisam uhvatila da kartaš za novac. Toga mi je dosta za cijeli život."Bobby je želio postaviti još koje potpitanje, ali je znao da ne smije; dodatna bi pitanja samo pokrenula njezinu tiradu. Možda ju je film, u kojem se radilo o nesretnim supružnicima, uzrujao na neki način koji on kao klinac nije mogao razumjeti. U ponedjeljak će pitati svog prijatelja Johna Sullivana što su to nedovršene skale. Bobbyju se činilo da je to nešto iz pokera, ali nije bio sasvim siguran."U Bridgeportu ima mjesta gdje muškarcima uzimaju novac", reče ona dok su prilazili zgradi u kojoj su stanovali. "U njih zalaze muškarci bez pameti. Muškarci bez soli u glavi naprave neku glupost, a poslije ih najčešće jadne žene moraju vaditi iz govana. Znaš..."Bobby je znao što slijedi; bila je to najdraža tema njegove majke."Život nije pravedan", reče Liz Garfield dok je vadila ključ od ulaznih vrata i spremala se otključati vrata Broadove broj 149 u gradu Hanvichu, državi Connecticut. Bio je travanj 1960., noć je izdisala

3

proljetni miomiris, a pokraj svoje majke stajao je mršavi dječak s risque crvenom kosom svog oca. Jedva da ga je ikad dirala po kosi; u rijetkim prigodama kad bi ga pomilovala najčešće bi ga dotaknula po ruci ili obrazu."Život nije pravedan", ponovi ona. Otvori vrata i oni uđu.Istina da njegovu majku život nije mazio kao princezu, i svakako je loše to što je njezin suprug s trideset šest godina ispustio dušu na podu pokrivenom linoleumom u nekoj praznoj kući, ali se Bobbyju katkad činilo da je moglo biti i gore. Na primjer, mogli su imati dvoje djece umjesto samo jednog. Ili troje. Ma što - i četvero.Ili da mora raditi neki stvarno težak posao kako bi uzdržavala njih dvoje? Sullyjeva mama radi u pekarnici Tip-Top u središtu grada, pa onih tjedana kad mora upaliti peći, Sully-John i njegova dva starija brata jedva da je vide. Bobby je promatrao i žene koje se slijevaju iz tvornice cipela Peerless Shoe Company kad se u tri sata oglasi sirena (on izlazi iz škole u pola tri), žene koje su odreda ili premršave ili predebele, žene blijedih lica i prstiju umrljanih užasnom bojom stare krvi, žene koje gledaju u zemlju, a svoje radne cipele i hlače nose u vrećicama Total Groceryja. Jesenas, dok je išao na proštenje s gospođom Gerber, Carol i malim Ianom (kojeg je Carol uvijek zvala Ian Šmrkljo), vidio je kako neki muškarci i žene beru jabuke u okolici grada. Kad je upitao tko su ti ljudi, gospođa Gerber je rekla da su to sezonski radnici - baš kao ptice selice, uvijek u pokretu, beru kulturu koja trenutačno dozrijeva. Bobbyjeva je majka mogla biti jedna od njih, ali nije.A što jest bila? Tajnica gospodina Donalda Bidermana u Home Town Real Estateu, agenciji za nekretnine u kojoj je Bobbyjev tata radio kad je doživio srčani napad. Bobby je pretpostavljao da je ona dobila taj posao jer je Randall bio simpatičan Donaldu Bidermanu pa se ovaj sažalio na nju - udovica sa sinom koji tek što je izašao iz pelena - ali je ona bila dobar i marljiv radnik. Prilično je često radila dokasna. Bobby je dva puta bio u društvu zajedno s majkom i gospodinom Bidermanom - jasnije se sjećao piknika organiziranog za djelatnike tvrtke, ali ih je jednom drugom prigodom gospodin Biderman odvezao zubaru u Bridgeport kad je Bobbyju za vrijeme školskog odmora netko u igri izbio zub - i to se dvoje gledalo na poseban način.

4

Ponekad bi je gospodin Biderman nazvao kasno navečer i u tim bi ga razgovorima ona zvala Don. Ali je "Don" bio star, i Bobby nije prečesto o njemu razmišljao.Bobby nije baš bio siguran što njegova majka danju (i navečer) radi u uredu, ali se mogao kladiti da je to stoput bolje od izrade cipela, branja jabuka ili paljenja peći u pekarnici Tip-Top u pola pet ujutro. Bobby se mogao kladiti da njezin posao šiša sve te poslove sto posto. Usto, ako biste njegovu mamu pitali o nekim stvarima, nagrabusili bi. Na primjer, ako ste je upitali kako to da si može priuštiti tri nove haljine iz Searsa (jednu svilenu), ali ne i tri mjesečna obroka od jedanaest i pol dolara za Schwinna iz izloga trgovine Western Auto (bio je crveno-srebrn, i Bobbyja bi nešto stegnulo u trbuhu samo kad bi ga ugledao). Upitajte je o nečem takvom i naježili ste.Bobby to nije učinio, već se latio toga da sam zaradi iznos cijene bicikla. To će potrajati do jeseni, možda i do zime, i taj će model dotad već možda nestati iz izloga trgovine Western Auto, ali će on ustrajati. Moraš zasukati rukave i podmetnuti leđa. Život nije lagan, i život nije pravedan.Kad se posljednjeg utorka u travnju dokoturao Bobbyjev jedanaesti rođendan, mama mu uruči plosnati smotuljak umotan u srebrni papir. U njemu se nalazila narančasta iskaznica za knjižnicu. Iskaznica za odrasle. Zbogom Nancy Drew, Hardy Boys i Don Winslow od mornarice. Pozdravljene mi budite priče pune tajanstvene i zakučaste strasti poput Tame na vrhu stuba. A da ne spominje krvave bodeže u sobama na vrhu kula. (I u pričama s Nancy Drew i Hardyjevcima bilo je tajni i soba na vrhu kula, ali jedva nešto krvi, a nikad nikakve strasti.)"Ne zaboravi da je gospođa Kelton na šalteru moja prijateljica", reče mama. Govorila je svojim uobičajenim trpkim tonom upozorenja, ali joj je godilo njegovo zadovoljstvo - uočila ga je. "Pokušaš li posuditi nešto škakljivo poput Gradića Paytona ili King's Rowa, ja ću to doznati."Bobby se nasmiješi. Znao je da hoće."A ako je dežurna ona druga, gđica Zabadalo, pa te upita odakle ti narančasta iskaznica, reci joj da pogleda na poleđini. Napisala sam dopuštenje preko potpisa."

5

"Hvala ti mama. Ovo je guba."Ona se nasmiješi, sagne, i suhim usnama brzo otare njegov obraz, odmaknuvši se od njega gotovo prije no što mu se primakla. "Drago mi je da si sretan. Vratim li se kući dovoljno rano, otići ćemo u Colony na pržene školjke i sladoled. Za tortu ćeš morati pričekati vikend, jer nemam vremena da je prije ispečem. A sad obuci kaput i kreni, sunac. Zakasnit ćeš u školu."Zajedno siđu niza stube i izađu na trijem. Uz pločnik je stajao taksi. Muškarac u jakni od popelina sagnuo se kroz suputnički prozor i plaćao taksiste. Iza njega je stajao mali grozd kovčega i papirnatih vrećica, onih s ručkama."To je sigurno onaj koji je iznajmio sobu na drugom katu", reče Liz. Usta joj ponovno izvedu onaj trik sa skupljanjem. Stajala je na gornjoj stubi, ocjenjivački zagledana u muškarčevo usko dupence koje je stršilo prema njima, dok je on završavao poslovnu transakciju s taksistom. "Nemam povjerenja u ljude koji sele svoje stvari u papirnatim vrećicama. Za moj pojam stvari u papirnatoj vrećici izgledaju naprosto šlampavo.""Ima i kovčege", reče Bobby, ali mu njegova majka nije morala reći da ona tri kovčežića novog stanara nisu baš nešto. Bili su raspareni, izgledali kao da je netko u Kaliforniji bio loše volje pa ih raspalio nogom a oni se prizemljili ovdje.Bobby i njegova majka siđu niz cementirani puteljak. Taksi ode. Onaj se muškarac u jakni od popelina okrene. Za Bobbyja, ljudi su se dijelili u tri široke kategorije: djeca, odrasli i starci. Starci su bili odrasli ljudi sijede kose. Novije stanar bio od te treće sorte. Imao je suhonjavo i umorno lice, bez bora (osim oko ispranih plavih očiju), ali izbrazdano. Njegova je sijeda kosa bila paperjasta i uzmicala s čela posutog staračkim pjegama. Bio je visok i zguren na način koji Bobbyja podsjeti na Borisa Karloffa u filmovima iz serije Shock Theater koje su prikazivali petkom navečer u pola dvanaest na WPIX-u. Ispod jakne od popelina nalazila se jeftina radnička odjeća koja je izgledala prevelika za njega. Na nogama je imao iznošene cipele od kordovana."Bok, narode", reče on i nasmiješi se, činilo se, teškom mukom. "Zovem se Theodore Brautigan i živjet ću ovdje stanovito vrijeme."

6

On pruži ruku Bobbyjevoj majci, koja je samo nakratko dotakne. "Ja sam Elizabeth Garfield. Ovo je moj sin Robert. Morat ćete nas ispričati, gospodine Brattigan-""Brautigan, gospođo, ali bi mi bilo drago kad biste me vi i vaš sinek zvali samo Ted.""No dobro. Robert kasni u školu a ja na posao. Bilo mi je drago, gospodine Brattigan. Požuri, Bobby. Tempus fugit."Ona krene nizbrdo prema gradu; Bobby krene uzbrdo (i sporijim korakom) prema osnovnoj školi Hanvich u Asherovoj aveniji. Nakon tri-četiri koraka prijeđenih na toj relaciji, on se zaustavi i okrene. Smatrao je da je njegova majka bila nepristojna prema gospodinu Brautiganu, da se ponijela naduveno. Naduvenost je bila najgori porok u njegovu malom krugu prijatelja. Carol je prezirala uobražence, jednako kao i Sully-John. Gospodin Brautigan sad je vjerojatno stigao do polovice prilaznog puteljka, ali ako nije, Bobby mu se želio nasmiješiti kako bi ovaj znao da barem jedan član obitelji Garfield nije utvara.No i njegova se majka zaustavila i okrenula. Ne zato da bi još jednom pogledala u gospodina Brautigana; ta pomisao Bobbyju nikad nije pala na pamet. Ne, okrenula se pogledati svog sina. Znala je da će se on okrenuti prije no što je Bobby uopće postao toga svjestan, i zbog toga on osjeti lagano pomračenje svoje inače vedre naravi. Ona bi kadšto rekla da će prije na vrbi roditi grožđe no što će je Bobby uspjeti smuljati, i vjerojatno je imala pravo. Koliko uopće moraš imati godina da bi smuljao mamu? Dvadeset? Trideset? Ili moraš pričekati da ona ostari i da joj se mozak pretvori u pileću juhu?Gospodin Brautigan nije ni krenuo niz prilazni puteljak. Stajao je na njegovu početku kod pločnika s kovčegom u svakoj ruci a trećim ispod desne miške (one je tri papirnate vrećice premjestio na travnjak broja 149), još zgrbljeniji pod tom težinom. Stajao je točno između njih, poput naplatne kućice ili nečeg takvog.Pogled Liz Garfield sune pokraj njega prema sinovim očima. Kreni, govorio je njezin pogled. Ni riječi. On je nov, došao odnekud ili niotkud, stigao s pola stvari potrpanih u papirnate vrećice. Ni riječi, Bobby, samo kreni.

7

Ali on to ne učini. Možda zato što je za rođendan umjesto bicikla dobio iskaznicu za knjižnicu. "Drago mi je, gospodine Brautigan", reče Bobby. "Nadam se da će vam se ovdje svidjeti. Bok.""Dobar provod u školi, sinko", reče gospodin Brautigan. "Nauči puno. Tvoja majka ima pravo - tempus fugit."Bobby pogleda u majku da vidi postoje li izgledi da njegova mala pobuna bude oproštena u svjetlu ove jednako male laske, ali mamina su usta bila nemilostiva. Ona se okrene i krene nizbrdo bez riječi. Bobby nastavi svojim putem, zadovoljan što se obratio onom strancu premda se njegova majka pobrinula da on to kasnije požali.Prilazeći kući Carol Gerber, Bobby izvadi onu narančastu iskaznicu i zagleda se u nju. Nije Schwinn od šezdeset pet centimetra, ali je svejedno prilično dobra. Zapravo, izvrsna. Cijeli svijet knjiga koji treba istražiti, pa što ako je koštala samo dva ili tri zelembaća? Zar se ne kaže da je važna gesta?Pa... barem tako kaže njegova mama.On okrene iskaznicu. Na poleđini je njezinim čvrstim rukopisom bila napisana poruka: "Na znanje svima kojih se to tiče: ovo je iskaznica mog sina. On ima moje dopuštenje da posudi tri knjige tjedno iz odjela za odrasle Gradske knjižnice Hanvich." Bila je potpisana Elizabeth Penrose Garfield.A ispod svog imena, poput P. S.-a, dodala je ovo: Robert će sam podmirivati zakasnine."Slavljeniče!" vikne Carol Gerber i prestraši ga. Zaskoči ga iza stabla iza kojeg je čekala u zasjedi. Baci mu se oko vrata i silovito ga cmokne u obraz. Bobby pocrveni i osvrne se da vidi gleda li tko - sam Bog zna da je teško prijateljevati s curicom i bez pusa iznenađenja - ali je sve bilo u redu. Uobičajena jutarnja bujica učenika kretala se prema školi duž Asherove avenije na vrhu uzbrdice, ali su ovdje dolje bili sami.Bobby orulji obraz."Ma daj, godilo ti je", smijala se ona."Nije", reče Bobby, premda jest."Što si dobio za rođendan?""Iskaznicu za knjižnicu", reče Bobby i pokaže joj. "Za odrasle."

8

"Fora!" Je li u njezinim očima ugledao suosjećanje? Vjerojatno nije. A što ako i jest? "Izvoli. Za tebe." Ona mu pruži Hallmarkovu omotnicu na kojoj je velikim slovima bilo napisano njegovo ime. A zalijepila je i nekoliko srdašaca i medvjedića.Bobby s osjećajem blage strepnje otvori omotnicu, podsjetivši se da čestitku, bude li sladunjava, može zagurati duboko u stražnji džep svojih platnenih hlača.Ali nije bila. Možda malko djetinjasta (klinac sa Stetsonom na konju, a unutra SRETAN ROĐENDAN KAUBOJU slovima koja su trebala izgledati kao drvena), ali ne i sladunjava. Voli te Carol jest bilo pomalo sladunjavo, ali ona je curica, što se tu može?"Hvala.""Znam, to je bebasta čestitka, ali su ostale bile još gore", činjenično će Carol. Malo više na uzbrdici čekao ih je Sully-John, koji je sve u šesnaest natezao svoj jo-jo marke Bolo Bouncer: ispod desne ruke, ispod lijeve ruke, iza leđa. Više ga se nije trudio provući kroz noge jer je to jednom pokušao u školskom dvorištu i dobro se opaliopo jajima. Sully je tad vrisnuo, a Bobby i još dva dječaka smijali su se do suza. Carol i još tri njezine prijateljice pritrčale su da upitaju što se događa, no dječaci su rekli da je sve u najboljem redu. I Sully-John je to rekao, iako je bio blijed i na rubu suza. Dečki su šašavi, rekla je Carol tom prilikom, ali se Bobbyju nije učinilo da ona to stvarno misli. Da to misli, ne bi iskočila iza stabla i poljubila ga, i to svojski, zalijepila mu vlažnu pusu. Zapravo, bolju no što mu je udijelila vlastita majka."Nije to bebasta čestitka", reče on."Nije, ali skoro da jest", reče ona. "Htjela sam ti kupiti čestitku za odrasle, ali čovječe, kako su one sladunjave.""Znam", reče Bobby."Bobby, hoćeš li ti biti sladunjav kad odrasteš?""Nadam se da neću", reče on. "A ti?""Ne. Ja ću biti kao mamina prijateljica Rionda.""Rionda je prilično debela", sumnjičavo će Bobby."Aha, ali je skulirana. Ja ću pokušati biti skulirana bez debljine.""U našu se zgradu uselio novi stanar. Soba na drugom katu. Moja mama kaže da je gore silno vruće."

9

"Stvarno? Kakav je?" Ona zahihoće. "Je li muci-šmuci?""Star je", reče Bobby, no tad razmisli. "Ali je imao zanimljivo lice. Mojoj je mami bio antipatičan na prvi pogled jer je neke svoje stvari donio u papirnatim vrećicama."Sully-John im se pridruži. "Sretan ti rođendan, gade", reče on i lupne Bobbyja po leđima. Gade je bila Sully-Johnova najnovija poštapalica; Carolina je bila skulirano; Bobby je trenutno bio u fazi između dvije omiljene riječi, premda mu se činilo da ima nečeg u zvuku riječi bogbogovski."Budete li prostačili, neću hodati s vama", reče Carol."U redu", druželjubivo će Sully-John. Carol je bila frćkava plavuša koja je izgledala kao odraslija inačica Bobbsey Twinsa*; John Sullivan bio je visok, crnokos i zelenook, na način Joea Hardyja*. * Bobbsey Twins, likovi iz popularnih priča za mladež, dva para blizanaca, od osam i četiri godine. Joe Hardy je lik iz niza pustolovnih priča za dječake, sin detektiva Fentona Hardyja, koji zajedno s bratom Frankom i prijateljem Chetom Mortonom dosjetljivo rješava zločine.Bobby Garfield hodao je između njih. Zaboravio je na svoju časovitu potištenost. Rođendan mu je, s prijateljima je, i život je lijep. Spremi Carolinu rođendansku čestitku u stražnji džep, a novu iskaznicu za knjižnicu tutne duboko u prednji džep odakle neće moći ispasti ili biti ukradena. Carol počne skakutati na jednoj nozi. Sully-John joj reče da prestane."Zašto?" upita Carol. "Ja volim skakutati.""I ja volim govoriti gade, ali neću ako me zamoliš", razložno odgovori Sully-John.Carol pogleda u Bobbyja."Skakutanje na jednoj nozi - osobito bez štrika - zaista je malo djetinjasto, Carol", reče Bobby kao da se ispričava, a potom slegne ramenima. "Ali ako želiš, samo ti skakući. Nama je svejedno, zar ne, S-J?""Tako je", reče Sully-John i ponovno pokrene jo-jo. Naprijed-natrag, gore-dolje, vap-vap-vap.Carol više nije skakutala na jednoj nozi. Hodala je između njih i pretvarala se da je cura Bobbyja Garfielda, da Bobby ima vozačku

10

dozvolu i Buick i da idu u Bridgeport na WKBW-ovu Rock and Roll Extravaganzu. Mislila je da je Bobby silno skuliran. A najbolja fora je bila ta što on to nije znao.Bobby se vratio iz škole u tri sata. Mogao je stići kući i ranije, ali skupljanje reciklažnih boca bilo je dio njegove kampanje "Bicikl do Dana zahvalnosti" i on se vratio kući zaobilaznim putem kroz šipražje pokraj Asherove avenije, u potrazi za bocama. Našao je tri boce Rheingolda i jednu Nehija*. Nije puno, ali hej! Osam centi je osam centi. "Zrno do zrna pogača!" bila je još jedna mamina uzrečica.*Rheingold je vrsta piva, a Nehi bezalkoholni napitak.Bobby opere ruke (dvije su boce bile prilično bljak), izvadi si nešto za prigristi iz hladnjaka, pročita dva stara Supermana, ponovno si izvadi nešto za gricnuti iz hladnjaka, pa pogleda American Bandstand. Nazove Carol da joj kaže da će u emisiji nastupiti Bobby Darin - ona je smatrala da je Bobby Darin jako skuliran, naročito zbog načina na koji je pucketao prstima dok bi pjevao "Queen of the Hop" - ali je ona to već znala. Gledala ju je s tri ili četiri svoje praznoglave prijateljice koje su gotovo non-stop hihotale u pozadini. Taj zvuk podsjeti Bobbyja na ptice u trgovini za prodaju kućnih ljubimaca. Na televiziji, Dick Clark je upravo pokazivao koliko gnoja iz akni može upiti samo jedna Stri-Dexova medicinska blazinica.Mama nazove u četiri sata. Reče da gospodin Biderman traži da ostane raditi prekovremeno. Žao joj je, ali rođendanska večera u Colonyju otpada. U hladnjaku ima goveđeg variva od ručka; on može to pojesti, a ona će se vratiti do osam da ga spremi u krevet. I zaboga, Bobby, ne zaboravi ugasiti plin kad budeš gotov sa štednjakom.Bobby se vrati televizoru razočaran, ali ne i iznenađen. U Bandstandu, Dick je sad najavljivao okrugli stol "Ocjenjivanje ploča". Bobby pomisli kako tip u sredini izgleda kao da bi mogao potrošiti cijelu tvorničku zalihu Stri-Dexovih blazinica.Zavuče ruku u prednji džep i izvuče onu novu narančastu iskaznicu. Ponovno se oraspoloži. Ne mora sjediti ispred televizora s hrpom starih stripova ako ne želi. Može otići u knjižnicu i uhodati svoju novu iskaznicu - svoju novu iskaznicu za odrasle. Gospođica Zabadalo je sad dežurna, samo što se ona pravim imenom zove gospođica Harrington i Bobby je smatra lijepom. Nosi parfem. Uvijek bi osjetio

11

njegov miris na njezinoj koži i u kosi, jedva primjetan i sladak, poput lijepe uspomene. Iako je Sully-John sad na satu trombona, nakon knjižnice Bobby bi mogao otići kod njega, možda malo vježbati bejzbolske udarce.A mogao bih, pomisli on, - i odnijeti one boce u Spicer's. Ovog ljeta moram zaraditi za bicikl.Iznenada, život je izgledao ispunjen.Sullyjeva mama pozove Bobbyja da ostane na večeri, ali joj on reče ne hvala, moram se vratiti kući. Radije bi pojeo pečenje i hrskave krumpire iz pećnice gospođe Sullivan nego ono što ga čeka u njegovu stanu, ali je znao da će jedna od prvih stvari koje će njegova majka učiniti nakon povratka iz ureda biti da pogleda u hladnjak i vidi je li posuda Tuppenvarea s ostacima goveđeg variva još unutra. Ako bi bila, upitala bi Bobbyja što je večerao. Postavila bi to pitanje smireno, čak i uzgredno. Kad bi joj on rekao da je jeo kod Sully-Johna, ona bi kimnula glavom, upitala ga što su jeli i je li bilo deserta, te je li zahvalio gospođi Sullivan; možda bi čak sjela na kauč s njim i jela sladoled iz iste zdjelice dok bi na televiziji gledali Sugarfoot. Sve bi bilo u najboljem redu... samo što ne bi bilo. Kad-tad stvari bi došle na naplatu. Možda ne za dan ili dva, pa ni tjedan dana, ali bi taj trenutak naposljetku došao. Bobby je to znao gotovo nesvjesno. Ona je bez sumnje zaista morala ostati raditi prekovremeno, ali to što za svoj rođendan mora sam jesti ostatke goveđeg variva bila je kazna za to što je razgovarao s novim stanarom premda nije smio. Pokuša li izbjeći tu kaznu, pridodalo bi je se glavnici, baš kao novac na bankovnom računu.Kad se Bobby vratio od Sully-Johna, bilo je šest sati i petnaest minuta i već se smrkavalo. Imao je dvije nove knjige za pročitati, jednu iz serije o Perryju Masonu s naslovom Slučaj baršunastih kandži, te znanstveno-fantastični roman Clifforda Simaka s naslovom Prsten oko Sunca. Obje su knjige izgledale bogbogovski, a gospođica Harrington mu uopće nije stvarala probleme. Naprotiv, rekla mu je da čita zahtjevnije knjige od svojih vršnjaka i neka samo tako nastavi.Putem od S-J-ja do kuće, Bobby je smislio priču u kojoj su on i gospođica Harrington bili na luksuznom brodu za krstarenje koji je potonuo. Samo su njih dvoje preživjeli brodolom, a od utapanja ih je

12

izbavilo to što su našli pojas za spašavanje na kojem je pisalo S. S. LUSITANIC. More ih je izbacilo na otočić s palmama i prašumom i vulkanom, i dok su ležali na plaži, gospođica Harrington je drhturila i govorila da joj je hladno, da je zebe, bi li je on mogao zagrliti i ugrijati, što je on naravno mogao i što je učinio, sa zadovoljstvom, gospođice Harrington, a onda su domoroci izašli iz džungle; isprva su djelovali blagonaklono, ali se ispostavilo da su posrijedi ljudožderi koji žive na obroncima vulkana i ubijaju svoje žrtve na čistini načičkanoj lubanjama, tako da situacija nije izgledala sjajno, ali baš kad su njega i gospođicu Harrington odvukli prema kotlu, vulkan je počeo tutnjiti i-"Bok, Robert."Bobby podigne pogled, još prestrašeniji no što je bio kad je Carol Gerber istrčala iza stabla da bi mu na obraz zalijepila rođendansku pusu. Bio je to onaj novi stanar iz zgrade. Sjedio je na gornjoj stubi i pušio. Zamijenio je svoje stare, iznošene cipele starim, iznošenim papučama, i skinuo jaknu od popelina - večer je bila topla. Izgleda udomaćeno, pomisli Bobby."O, gospodine Brautigan. Pozdrav." "Nisam te želio prestrašiti." "I niste-""Ali mislim da jesam. Bio si tisuće kilometara daleko. A zovi me Ted. Molim lijepo.""U redu." Ali Bobby nije bio siguran hoće li moći ostati na Tedu. Govoriti ti odrasloj osobi (osobito staroj odrasloj osobi) protivilo se ne samo učenju njegove majke, nego i vlastitoj sklonosti."U školi je bilo dobro? Naučio si nešto novo?""Aha, bilo je u redu." Bobby se premještao s noge na nogu, prebacivao svoje novoposuđene knjige iz ruke u ruku."A da sjedneš sa mnom minutu?""Naravno, ali ne mogu dugo. Znate, moram nešto obaviti." Obaviti uglavnom večeru - onaj ostatak variva u njegovoj je glavi dosad poprimio priličnu privlačnost."Naravno. Poslovi i tempus fugit."Kad je Bobby sjeo pokraj gospodina Brautigana - Teda - na široku stubu trijema, udišući aromu njegove cigarete Chesterfield, pomisli

13

kako nikad nije vidio čovjeka koji bi izgledao tako iznemoglo. To nije moglo biti samo zbog selidbe, zar ne? Koliko te može namučiti preseljenje tri mala kovčega i tri papirnate vrećice s ručkama? Možda će kasnije stići ljudi u kamionu za selidbe, pomisli Bobby, ali je sumnjao u to. Bila je to samo jedna soba-velika, ali svejedno samo jedna soba s kuhinjom na jednoj strani, i svime ostalim na drugoj. On i Sully-John popeli su se na drugi kat i prošvrljali po njoj nakon što je stara gospođa Sidley doživjela moždani udar i otišla živjeti s kćerkom."Tempus fugit znači vrijeme leti", reče Bobby. "Mama to često govori. Kaže i da vrijeme nikog ne čeka i da liječi sve rane.""Tvoja je majka žena od tisuću uzrečica, je li?""Aha", reče Bobby i naglo osjeti umor pri pomisli na sve te uzrečice. "Tisuću uzrečica.""Ben Jonson je vrijeme nazvao starom, ćelavom varalicom", reče Ted Brautigan. Duboko uvuče dim cigarete pa ispuhne dva usporedna mlaza kroz nos. "A Boris Pasternak je rekao da smo mi zatočenici vremena, taoci vječnosti."Bobby ga očarano pogleda. Privremeno zaboravi na svoj prazni želudac. Silno mu se svidjela pomisao na vrijeme kao starog, ćelavog varalicu - to je bilo sasvim i potpuno točno, premda on ne bi mogaoreći zašto... a nije li fora upravo u tome što ne može reći zašto? Poput predmeta u jajetu, ili sjene iza mjehurastog stakla. "Tko je Ben Jonson?""Jedan Englez, odavno mrtav", reče gospodin Brautigan. "Po svemu sudeći, egoističan i potpuno lakouman s novcem, a povrh toga sklon i flatulenciji. Ali-""Što je to? Flatulencija?"Ted gurne jezik između usana i proizvede kratak, ali vrlo realističan zvuk prdca. Bobby rukama poklopi usta i zahihoće u svoje svinute prste."Djeca nalaze prdce smiješnima", reče Ted Brautigan kimajući glavom. "Aha. No za čovjeka mojih godina, oni su samo dio sve neobičnijih aspekata života. Premda je Ben Jonson između prdaca izrekao mnoge mudre stvari. Ne toliko kao Dr. Johnson - to bi bio Sa-muel Johnson - ali svejedno priličan broj.""A Boris..."

14

"Pasternak. Rus", gospodin Brautigan odmahne rukom. "Mislim da nije vrijedan spomena. Mogu li vidjeti tvoje knjige?"Bobby mu ih pruži. Gospodin Brautigan (Ted, podsjeti se on, trebao bi ga zvati Ted) vrati mu Perryja Masona nakon što je površno pogledao naslov. Roman Clifforda Simaka zadrži duže u rukama. Najprije zaškilji u naslovnicu kroz vitice dima cigarete koje su se dizale u zrak pokraj njegovih očiju, a potom ga prelista. Pritom je kimao glavom."Pročitao sam ga", reče on. "Prije dolaska ovamo imao sam puno vremena za čitanje.""Je li?" Bobbyjeva se znatiželja raspiri. "Je li dobra?" "Jedna od njegovih najboljih", odgovori gospodin Brautigan - Ted. Pogleda iskosa u Bobbyja, jednog oka otvorenog, a drugoga još zatvorenog od škiljenja zbog dima. Zbog toga je izgledao istodobno mudro i zagonetno, poput ne sasvim pouzdanog lika iz nekog detektivskog filma. "No jesi li siguran da ćeš ga moći pročitati? Nemaš više od dvanaest godina.""Jedanaest", reče Bobby. Silno ga je razveselilo to što je Ted pomislio da bi mogao imati dvanaest godina. "Danas sam navršio jedanaest. Mogu ja to čitati. Neću sve shvatiti, ali ako je priča dobra, svidjet će mi se.""Rođendan ti je!" reče Ted, zadivljeno. Potegne posljednji dim iz cigarete, pa je kvrcne prstom i baci. Opušak padne na cementirani prilazni puteljak i iz njega briznu iskre. "Sretan rođendan dragi Robert, sretan rođendan ti!""Hvala. Samo što mi se kudikamo više sviđa Bobby.""Onda Bobby. Izlaziš li proslaviti?""Ne, mama mora raditi prekovremeno.""A da dođeš u moj mali stan? Nemam puno, ali znam otvoriti konzervu. A možda imam i pite-""Hvala, ali mama mi je nešto ostavila. Trebao bih to pojesti.""Shvaćam." I, čudo nad čudima, izgledao je kao da zaista i shvaća. Ted Bobbyju vrati primjerak Prstena oko Sunca. "U ovoj knjizi", reče on, "gospodin Simak iznosi teoriju da postoje mnogi svjetovi poput našeg. Ne drugih planeta, nego drugih zemaljskih svjetova, paralelnih zemaljskih svjetova, u nekakvom prstenu oko Sunca. Fascinantna postavka."

15

"Aha", reče Bobby. On je znao za paralelne svjetove iz drugih knjiga. I stripova.Ted Brautigan se zagleda u njega zamišljeno, upitno."Što je?" upita Bobby, osjetivši iznenada smetenost. Ugledao si nešto zeleno? vjerojatno bi rekla njegova majka.Na trenutak on pomisli da Ted neće odgovoriti - kao da se duboko zamislio i od tih misli obnevidio. A onda se strese i uspravnije sjedne. "Ništa", reče on. "Imam jedan mali prijedlog. Možda bi želio zaraditi nešto novca? Nemam puno, ali-""Aha! Nego što!" Ima jedan bicikl, zamalo je Bobby nadovezao, ali onda se suspregne. Drži jezik za zubima, bila je još jedna majčina uzrečica. "Gotovo da nema toga što ne bih napravio!"Ted Brautigan je izgledao istodobno uznemireno i uveseljeno. To kao da je otvorilo vrata u neko njegovo drukčije lice, i Bobby sad shvati da je taj starac nekad bio mladić. Mladić s dozom drskosti, čak. "To se ne bi smjelo reći neznancu", reče on. "Premda smo napredovali do Bobbyja i Teda - što je dobar početak - zapravo smo još stranci.""Je li neki od onih johnsonovaca rekao nešto o neznancima?""Ne sjećam se, ali ima nešto na tu temu u Bibliji: 'Jer ja sam tebi stranac, na proputovanju. Poštedi me, da povratim snagu, prije no što se zaputim tamo...'" Tedov glas na trenutak izblijedi. Iz lica mu je nestalo veselosti i ponovno je izgledao staro. A onda mu se glas učvrsti i on dovrši: '"...prije no što se zaputim tamo, i više me ne bude.' Knjiga psalama. Ne mogu se sjetiti koja.""Ja ne bih nikoga ubio ili opljačkao, ne brinite se, ali bih svakako želio zaraditi nešto novca.""Dopusti mi da razmislim", reče Ted. "Da razmislim malo.""Naravno. Ali ako vam treba obaviti neke posliće, ja sam čovjek za vas. To da odmah znate.""Posliće? Možda. Premda ja ne bih upotrijebio tu riječ." Ted svojim koščatim rukama obujmi svoja još koščatija koljena i zagleda se preko travnjaka u Broadovu. Smrkavalo se; stigao je Bobbyjev omiljeni dio večeri. Prolazeći automobili imali su upaljena stražnja svjetla, a negdje u Asherovoj aveniji gospođa Sigsby dozivala je svoje blizanke da uđu u kuću večerati. U to doba dana - kao i u zoru, dok bi stajao u kupaonici, mokrio u zahodsku školjku a sunčana mu svjetlost padala

16

kroz prozorčić u poluotvorene oči - Bobby se osjećao kao san u nečijoj glavi."Gdje ste živjeli prije no što ste došli ovdje, gospodine... Ted?""Ne na ovako lijepom mjestu", reče on. "Ni blizu tako lijepom. A koliko ti stanuješ ovdje, Bobby?""Otkad znam za sebe. Otkad mi je umro tata, kad sam imao tri godine.""I poznaješ sve ljude koji stanuju u ovoj ulici? Barem u ovom dijelu ulice?""Uglavnom, da.""Znao bi da ima neznanaca. Ljudi na proputovanju. Lica tebi nepoznatih."Bobby se nasmiješi i kimne glavom. "Aha, mislim da bih."Čekao je da vidi što će uslijediti - bilo je zanimljivo - ali se činilo da nastavka neće biti. Ted ustane, polako i pažljivo. Bobby začuje kako su Tedu u leđima zaškripale koščice kad je zabacio ruke iza leđa i protegnuo se, kriveći lice."Dođi", reče on. "Postaje svježe. Ući ću s tobom. Tvoj ključ ili moj?"Bobby se nasmiješi. "Trebali biste početi uhodavati svoj, nije li tako?"Ted - bilo je sve lakše misliti o njemu kao o Tedu - izvuče iz džepa privjesak za ključeve. Jedini ključevi na njemu bili su onaj koji je otvarao velika ulazna vrata i onaj od njegove sobe. Oba su bila sjajna i nova, gusarski zlatne boje. Bobbyjeva dva ključa bila su izgrebena i potamnjela. Koliko godina ima Ted? ponovno se on upita. Najmanje šezdeset. Šezdesetogodišnjak sa samo dva ključa u džepu. To je čudno.Ted otvori ulazna vrata i oni uđu u veliko tamno predvorje sa stalkom za kišobrane i starim crtežom Lewisa i Clarka zagledanih u prostranstva američkog Zapada. Bobby priđe vratima stana Garfieldovih, a Ted stubištu. Zastane tamo trenutak ruke položene na rukohvat. "Simakova knjiga ima zanimljiv zaplet", reče on. "Premda mu stil nije na razini. Ne želim reći da mu je loš, ali vjeruj mi na riječ, ima i boljih."Bobby je čekao."Kao što ima knjiga čiji je stil sjajan, ali priče nisu naročite. Ponekad pročitaj knjigu zbog priče, Bobby. Nemoj biti poput knjiških snobova koji to odbijaju činiti. Katkad čitaj zbog riječi - jezika. Nemoj biti

17

poput ziheraša koji to odbijaju činiti. Ali kad nađeš knjigu koja ima i dobar zaplet i dobar izbor riječi, čuvaj je kao oko u glavi.""Mislite li da je takvih puno?" upita Bobby."Više no što knjiški snobovi i ziheraši misle. Kudikamo više. Možda ću ti dati jednu. Zakasnjeli rođendanski poklon.""Ne morate.""Ne, ali ću vjerojatno to učiniti. I zaista ti želim da se lijepo provedeš za rođendan.""Hvala. Dosad je bilo bogbogovski." A onda Bobby uđe u svoj stan, prigrije varivo (nije zaboravio ugasiti plin nakon što je varivo zavrilo, a nije ni zaboravio staviti posudu u sudoper da se namače), i pojede večeru sam, čitajući Prsten oko Sunca, dok mu je televizor pravio društvo. Jedva da je čuo Cheta Huntleya i Davida Brinkleya dok su u Dnevniku torokali o vijestima. Ted je imao pravo glede knjige: bila je senzacionalna. I izbor riječi mu se činio u redu, premda on vjerojatno i nema prevelikog iskustva s time.Rado bih napisao takvu priču, pomisli on kad je najzad sklopio knjigu i skljokao se na kauč gledati Sugarfoot. Pitam se bih li ja to mogao.Možda. Možda i bih. Ta netko mora pisati priče, baš kao što netko mora popraviti cijevi kad se zalede ili promijeniti žarulje na svjetiljkama u parku Commonwealth kad pregore.Otprilike sat vremena kasnije, nakon što je Bobby uzeo u ruke Prsten oko Sunca i ponovno počeo čitati, u stan uđe njegova majka. Ruž joj se malo razmazao u jednom kutu usta, a kombine joj je virio ispod ruba haljine. Bobby joj je najprije htio skrenuti pozornost na to, ali se tad sjeti koliko joj je mrsko kad joj netko kaže da "dolje na jugu pada snijeg". Usto, čemu? Njezin je radni dan završio i, kao što bi katkad rekla, ovdje nema nikog osim nas kokoši.Ona zaviri u hladnjak da provjeri da goveđeg variva više nema, pregleda štednjak da provjeri je li plin ugašen, pregleda sudoper da provjeri namaču li se lonac i Tuppenvare u mjehurićima sapunice. Onda ga poljubi u sljepoočnicu, zapravo okrzne ga usnama u prolazu, pa ode u svoju spavaću sobu skinuti sa sebe uredsku haljinu i čarape. Djelovala je rastreseno, zamišljeno. Nije ga upitala je li se lijepo proveo za rođendan.

18

Kasnije joj je pokazao Carolinu čestitku. Mama je samo bacila pogled a da je nije pošteno pogledala, proglasila je "slatkom" i vratila mu je. Onda mu je rekla da se umije, počešlja i ode na spavanje. Bobby je to sve učinio, ne spomenuvši svoj zanimljivi razgovor s Tedom. U njezinu sadašnjem raspoloženju to bi je najvjerojatnije razljutilo. Najbolje je pustiti da bude zamišljena, ostaviti je na miru dokle god treba, dati joj vremena da mu se polako vrati. No kad je oprao zube i zavukao se u krevet, ipak ponovno osjeti kako ga obuzima ona sjeta. Katkad bi osjetio bezmalo glad za njom, a ona ne bi znala.Ispruži ruku iz kreveta i zatvori vrata, blokiravši zvuk nekog starog filma. Ugasi svjetlo. A onda, baš kad je počeo tonuti u san, ona uđe u njegovu sobu, sjedne na njegov krevet i reče da joj je žao što je večeras tako hladna, ali da se u uredu toliko toga izdogađalo i da je umorna. Ponekad je tamo ludnica, reče ona. Pomiluje ga prstom po čelu a onda poljubi u to mjesto, i on zadrhti. Uspravi se i zagrli je. Ona se na trenutak ukoči na njegov dodir, no onda se opusti. Čak mu nakratko i uzvrati zagrljaj. Bobby pomisli da bi sad možda bio trenutak da joj kaže za Teda. Barem nešto."Kad sam se vratio kući iz knjižnice, razgovarao sam s gospodinom Brautiganom", reče on."S kime?""Novim stanarom s drugog kata. Zamolio me da ga zovem Ted.""Nećeš - kakva smiješna ideja! Uopće ga ne poznaš.""Rekao je da je iskaznica za odrasle super poklon za dijete." Ted uopće to nije rekao, ali je Bobby dovoljno dugo živio s majkom da bi znao što pali a što ne.Ona se malo opusti. "Je li rekao odakle je?""Mislim da je rekao negdje gdje nije bilo tako lijepo kao ovdje.""Pa, to ne govori puno, zar ne?" Bobby ju je još grlio. Mogao ju je tako bez problema grliti još sat vremena, udisati miris njezina šampona White Rain i laka za kosu Aqua-Net te ugodan miris duhana u njezinu dahu, ali se ona odlijepi od njega i ponovno ga polegne. "Ako ti on postane prijatelj - odrasli prijatelj - pretpostavljam da ću ga morati malo bolje upoznati.""Pa-"

19

"Možda će mi biti simpatičniji kad ne bude imao papirnate vrećice porazbacane po travnjaku." Iz usta Liz Garfield te su riječi bile apsolutno pomirljive, i Bobby bude zadovoljan. Dan je ipak završio na vrlo prihvatljiv način. "Laku noć, slavljeniče.""Laku noć, mama."Ona izađe i zatvori vrata. Kasnije te noći - znatno kasnije - učinilo mu se da čuje kako plače u svojoj sobi, ali je to možda bio samo san.

20

II. DVOJBE O TEDU. KNJIGE SU KAO PUMPE. NI U LUDILU. SULLY OSVAJA NAGRADU. BOBBY DOBIVA POSAO. ZNACI PRIZEMNIKA.

U idućih nekoliko tjedana, kako se ljeto približavalo i postajalo sve toplije, Ted bi najčešće sjedio na trijemu i pušio kad bi se Liz vratila s posla. Kadšto je bio sam, a ponekad je Bobby sjedio s njim. Razgovarali su o knjigama. Ponekad bi i Carol i Sully-John bili tamo: troje djece haklaju bejzbol na travnjaku, a Ted puši i gleda ih kako bacaju. Katkad bi svratila još neka djeca - Denny Rivers donio bi selotejpom zalijepljenu maketu jedrilice od balsa-drveta da je bacaju, a svratio bi i maloumni Francis Utterson na svom romobilu, neprestance se odguravajući svojom pretjerano nabildanom nogom; Angela Avery i Yvonne Loving došle bi upitati Carol hoće li doći k Yvonne igrati se s lutkama ili medicinskih sestara - no uglavnom su to bili samo S-J i Carol, Bobbyjevi specijalni prijatelji. Sva su djeca gospodina Brautigana zvala Ted, ali kad je Bobby objasnio zašto bi bilo bolje kad bi ga pred njegovom mamom zvali gospodin Brautigan, Ted se odmah složio.Što se tiče njegove majke, ona kao da nije mogla prevaliti Brautigan preko jezika. Uvijek bi ispalo Brattigan. Možda to i nije bilo namjerno; Bobby je u majčinu odnosu prema Tedu naslutio oprezno olakšanje. Bio je strepio da bi ona za Teda mogla osjećati isto što i za gospođu Evers, njegovu učiteljicu u drugom razredu. Mama je omrznula gospođu Evers na prvi pogled, duboko, bez ikakva razloga koji bi Bobbyju bio shvatljiv ili razumljiv, i cijelu školsku godinu nije za nju imala lijepe riječi - te gospođa Evers odijeva se kao strašilo, te gospođa Evers farba kosu, te gospođa Evers je prenapadno našminkana, Bobby mora reći mami ako ga gospođa Evers ikad dirne, jer bi mogla biti od onih koji rado pipkaju i štipkaju. A sve to nakon samo jednog roditeljskog sastanka na kojem je gospođa Evers rekla Liz da Bobby uspješno svladava gradivo iz svih predmeta. Te su školske godine održana još četiri roditeljska sastanka, ali je Bobbyjeva majka pronašla razloge da izbjegne sva četiri.

21

Lizina mišljenja o ljudima brzo su postajala Božji zakon. Kad bi ona ispod svoje mentalne slike o nekoj osobi napisala NE VALJA, gotovo bi redovito to napisala tintom. Da je gospođa Evers spasila šestero djece iz zapaljenog školskog autobusa, Liz Garfield vjerojatno bi prezrivo frknula i rekla da su djeca staroj buljookoj kravetini jamačno dugovala novac za užinu.Ted se silno trudio biti uljudan prema njoj a da joj se ipak ne dodvorava (ljudi su se dodvoravali njegovoj majci, Bobby je to dobro znao; ma što, kadšto bi i on to činio), i bilo je rezultata... ali polovičnih. Jednom su prigodom Ted i Bobbyjeva majka razgovarali skoro deset minuta o tome kako je užasno to što su se Dodgersi preselili na drugi kraj zemlje a da se nisu pošteno ni oprostili, ali ni to što su oboje bili navijači Dodgersa s Ebbets Fielda nije među njima moglo zapaliti pravu iskru. Nikad neće postati frendovi. Ted Brautigan nije mami bio mrzak kako joj je to bila gospođa Evers, ali još nešto nije štimalo. Bobby je mislio da zna što je posrijedi; vidio je to u njezinim očima onoga jutra kad se novi stanar doselio. Liz mu nije vjerovala. A ispostavilo se da mu ne vjeruje ni Carol Gerber. "Ponekad se pitam bježi li od nečeg", reče ona jedne večeri kad su ona, Bobby i S-J hodali uzbrdicom prema Asherovoj aveniji.Prije toga su otprilike sat vremena uvježbavali bacanje, povremeno razmijenivši pokoju rečenicu s Tedom, a sad su krenuli u Moon's Roadside Happiness pojesti sladoled u kornetu. S-J je imao trideset centi i častio ih je. A imao je sa sobom i svoj Bo-lo jo-jo, koji sad izvadi iz stražnjeg džepa. Uskoro ga je natezao gore-dolje i okolo-naokolo, vap-vap-vap."Bjegunac? Šališ se?" Bobby se lecne od te pomisli. No Carol je znala dobro procijeniti ljude; i njegova je majka to primijetila. Ta cura nije ljepotica, ali joj ne promakne puno toga, bila je rekla jedne večeri.'"U zrak s njima, McGarrigle!'" vikne Sully-John. Zatakne svoj jo-jo pod pazuho, čučne, i opali iz nevidljivog automatskog pištolja, iskrivi desni kut usta da proizvede primjeren popratni zvuk, nekakav h-h-h duboko u grlu. '"Nećeš me uhvatit živog, drote jedan! Raspali po njima, Muggsy! Nitko neće Rica ostaviti na cjedilu! Ah, sveca mu, pogodili su me!'" S-J se uhvati za prsa, zavrti na peti i prevali kao mrtav na travnjak gospođe Conlan.

22

Ta gospođa, stara gundrava vještica od otprilike sedamdeset i pet godina, drekne: "Dečko! Tiiii, dečko! Miči se s toga! Zdrepat ćeš mi cvijeće!"Cvjetne lijehe nije bilo u krugu od tri metra od mjesta gdje je Sully-John pao, ali on istog trenutka skoči na noge. "Oprostite, gospođo Conlan."Ona odmahne rukom na njega, bez riječi odbacivši njegovu ispriku, i zapilji se za djecom kad su nastavila svojim putem."Valjda ne misliš to stvarno, je li?" Bobby upita Carol. "To o Tedu?""Ne", reče ona, "ne mislim. Ali... jesi li ga ikad promatrao kad motri ulicu?""Aha. Kao da nekog traži, zar ne?""Ili promatra hoće li se pojaviti", odgovori Carol.Sully-John nastavi natezati svoj jo-jo. Uskoro je crvena gumena loptica ponovno skakutala naprijed-natrag tako brzo da se vidjela samo crvena mrlja. Sully načini stanku tek kad su stigli do kina Asher Empirea, gdje su se prikazivala dva filma Brigitte Bardot ("Samo za odrasle, obavezna vozačka dozvola ili rodni list, nema iznimaka.") Jedan je film bio nov, a drugi vječita rezerva: I Bog stvori ženu, koji se vraćao u Empire poput nezaliječenog kašlja. Na plakatima je Brigitte bila odjevena samo u ručnik i osmijeh."Moja mama kaže da je ona pravo smeće", reče Carol."Ako je ona smeće, volio bih biti smetlar", reče S-J i zamigolji obrvama kao Groucho."Misliš li ti da je ona smeće?" Bobby upita Carol."Nisam ni sigurna što to uopće znači."Dok su izlazili ispod natkritog prilaza kina (iz svoje staklene blagajničke kućice pokraj vrata gospođa Godlow - klincima iz kvarta poznata kao gospođa Godzilla - sumnjičavo ih je motrila), Carol preko ramena pogleda u Brigitte Bardot u njezinu ručniku. Bilo je teško pročitati njezin izraz lica. Znatiželja? Bobby nije mogao odrediti. "Ali je zgodna, zar ne?""Aha, vjerojatno.""A moraš imati i hrabrosti dopustiti ljudima da te gledaju samo s ručnikom na sebi. Barem ja tako mislim."

23

Sully-Johna više nije zanimala la femme Brigitte sad kad je ostala iza njih. "Bobby, odakle je Ted došao?""Ne znam. Nikad o tome ne govori."Sully-John kimne glavom kao da je očekivao upravo takav odgovor i ubaci svoj jo-jo u brzinu. Gore-dolje, okolo-naokolo, vap-vap-vap.U svibnju se Bobbyjeve misli okrenu prema ljetnom raspustu. Na svijetu zaista nema ničeg ljepšeg od onoga što je Sully nazivao "turbo raspust". Provodit će sate u zezanciji s prijateljima, u Broadovoj i u Sterling Houseu na drugoj strani parka - ljeti se ima štošta raditi u Sterling Houseu, uključujući bejzbol i tjedne izlete na plažu Patagonia u West Havenu - a imat će i prilično vremena za sebe. Naravno, i vremena za čitanje, ali ono na što bi najviše želio potrošiti dio tog vremena bio je neki honorarni posao. U staklenci s oznakom BICIKLISTIČKI FOND ima nešto više od sedam zelembaća. I sedam zelembaća je neki početak... ali ne i izvrstan početak. Tim tempom Nixon će biti predsjednik dvije godine prije no što se on bude u školu vozio biciklom.Jednog od tih pretprazničnih dana, Ted mu da neku džepnu knjigu. "Sjećaš se kad sam ti rekao da neke knjige imaju i dobar zaplet i dobar stil?" upita on. "Ovo je jedna od tih. Zakasnjeli rođendanski poklon od tvog novog prijatelja. Barem se nadam da sam ti prijatelj.""I jeste. Hvala lijepa!" Unatoč oduševljenju u glasu, Bobby prihvati knjigu pomalo sumnjičavo. Bio je naviknut da džepne knjige imaju kričave, nasrtljive korice sa seksi, vabećim rečenicama ("Pala je na dno.. .pa se spustila još niže!"), no ova knjiga nije imala ništa od toga. Korice su bile uglavnom bijele. U jednom se kutu nalazio crtež - jedva naznačen - grupe dječaka koji stoje u krugu. Knjiga se zvala Gospodar muha. Iznad naslova nije bilo vabeće rečenice, čak ni diskretne: "Priča koju nećete zaboraviti". Sve u svemu, djelovala je odbojno i nepristupačno, znak da će priča koja leži ispod korica biti teška. Bobby nije imao ništa protiv teških knjiga ukoliko su dio lektire. No njegovo mišljenje o čitanju zbog užitka bilo je da takve priče trebaju biti lagane - da bi pisac trebao učiniti sve osim da ti pomiče oči slijeva nadesno. Ako nije tako, koliko užitka onda ima u tome?

24

On načini pokret da će okrenuti knjigu. Ted blago položi ruku na njegovu i spriječi ga u tom naumu. "Nemoj", reče on. "Meni za ljubav, nemoj."Bobby ga pogleda, ne shvaćajući."Priđi knjizi kao nekoj neistraženoj zemlji. Dođi bez zemljovida. Istraži je i nacrtaj vlastitu kartu.""Ali što ako mi se ne svidi?"Ted slegne ramenima. "Onda je nemoj pročitati do kraja. Knjiga je kao pumpa. Ništa ti ne da je ako ti najprije ne daš njoj. Usisaš u nju vodu, pritišćeš capicu klipa vlastitom snagom. Činiš to jer očekuješ zauzvrat dobiti više no što daješ... na kraju. Slažeš se s tim?"Bobby kimne glavom."Koliko bi puta pritisnuo capicu pumpe ako ništa ne bi izašlo?""Vjerojatno ne puno puta.""Ova knjiga ima dvjesto stranica, više-manje. Pročitaj prvo deset posto - to iznosi dvadeset stranica, već znam da ti brojke ne idu tako dobro kao slova - i ne bude li ti se dotad svidjela, ne bude li davala više no što se u nju ulaže, ostavi je.""Kad bi barem to dopuštali u školi", reče Bobby. Mislio je na pjesmu Ralpha Walda Emersona koju su trebali naučiti napamet. Počinjala je stihom: "Kod grubog mosta koji se izvija ponad bujice." S-J je Emersona prozvao Ralph Waldo Emersmotani."Škola je nešto drugo." Sjedili su za Tedovim kuhinjskim stolom s kojeg se pružao pogled na stražnje dvorište, gdje je sve bilo u cvatu. U Colonyjevoj, ulici paralelnoj s Broadovom, Bowser, pas gospođe O'Hare unedogled je lajao rup-rup-rup u blagi proljetni zrak. Ted je pušio Chesterfieldicu. "A kad već govorimo o školi, nemoj tu knjigu tamo nositi. U njoj ima stvari koje tvoja nastavnica možda ne bi htjela da pročitaš. Moglo bi doći do darmara.""Do čega?""Strke. A budeš li imao problema u školi, imat ćeš ih i kod kuće - uvjeren sam da ti ja to ne moram reći. A tvoja majka..." Ruka koja nije držala cigaretu načini diskretan pokret piljenja koji Bobby odmah shvati. Tvoja mi majka ne vjeruje.Bobby se sjeti kako je Carol rekla da Ted možda od nečeg bježi, a sjeti se i kako je njegova majka rekla da Carol malo toga promakne.

25

"Što ima u njoj a što bi me moglo uvaliti u nevolje?" On pogleda Gospodara muha s novim zanimanjem."Ništa zbog čega bi ljudima pjena izbila na usta", suho će Ted. Zgnječi cigaretu u limenoj pepeljari, ode do svog malog hladnjaka i izvadi dvije boce biljnog piva. U hladnjaku nije bilo ni piva ni vina, samo biljno pivo i staklenka sladoleda. "Mislim da je najgori dio razgovor o tome da bi trebali divljoj svinji nabiti koplje u stražnjicu. No određeni tip odraslih ljudi vidi samo drveće a nikad šumu. Bobby, pročitaj prvih dvadeset stranica. Postat ćeš bolja osoba. To ti mogu obećati."Ted spusti bočice napitka na stol i skine čepove svojim kljunastim vadičepom. Potom podigne svoju bocu i kucne njome o Bobbyjevu. "Tvojim novim prijateljima na otoku.""Kojem otoku?"Ted Brautigan se nasmiješi i izbaci posljednju cigaretu iz zgužvane kutije. "Doznat ćeš", reče on.I Bobby doista dozna, a nije mu trebalo dvadeset stranica da shvati da je Gospodar muha vraški dobra knjiga, možda najbolja koju je ikad pročitao. Nakon deset pročitanih stranica već mu je pažnja bila prikovana; nakon dvadeset stranica bio je izgubljen za ovaj svijet. Živio je na otoku s Ralphom, Jackom, Pajcekom i s malcima; zadrhtao je kad se ispostavilo da je Zvijer zapravo raspadnuti pilot uhvaćen u svoj padobran; pratio najprije osupnuto a onda užasnuto kako se skupina bezazlenih školaraca pretvara u divljake i naposljetku kreće u lov na jedinog svog pripadnika koji je uspio napola zadržati ljudskost.On pročita knjigu do kraja jedne subote tjedan dana prije završetka škole. Kad je stiglo podne a Bobby još bio u svojoj sobi - nitko od prijatelja nije se došao igrati, nije bilo gledanja subotnjih prijepodnevnih crtica, čak ni Merrie Melodies od deset do jedanaest - njegova majka zaviri u sobu i reče mu da se skine s kreveta, izvadi nos iz te knjige i ode u park ili bilo što."Gdje je Sully?" upita ona."Na Dalhouseovu trgu. Školski orkestar ima koncert." Bobby ošamućenim, smućenim očima pogleda u svoju majku na vratima i uobičajene predmete oko nje. Svijet u kojem se događala priča iz knjige postao mu je tako živopisan da mu se stvarni sad činio lažan i bezbojan.

26

"A tvoja cura? Povedi nju u park.""Mama, Carol mi nije cura.""Što god da jest. Zaboga, Bobby, pa nisam rekla da vas dvoje namjeravate pobjeći.""Ona i još neke cure prespavale su kod Angie. Carol kaže da tad uopće ne spavaju i da curičnjak praktično potraje cijelu noć. Kladim se da je još u krevetu, ili doručkuje umjesto ručka.""Onda idi sam u park. Činiš me nervoznom. Kad u subotu ujutro ne radi televizor, stalno mislim da si mrtav." Ona uđe u njegovu sobu i pobere mu knjigu iz ruku. Bobby je s nekom vrstom otupjele fasciniranosti gledao kako ona prelistava stranice i nasumce čita pojedine ulomke. A što ako spazi dio u kojem dječaci razgovaraju o tome da će divljoj svinji u guzicu zabiti koplja (samo što su oni biliEnglezi pa su rekli "tur" što je Bobbyju zazvučalo još prostačkije)? Što bi ona rekla na to? Nije znao. Cijeli je život proživio s njom, uglavnom samo njih dvoje, a on još nije mogao predvidjeti kako će ona reagirati u nekoj situaciji."Je li to knjiga koju ti je dao Brattigan?""Aha.""Kao rođendanski poklon?""Aha.""O čemu se radi?""Dječaci brodolomci na otoku. Brod im je potonuo. Mislim da se događa poslije III. svjetskog rata ili nečeg takvog. Tip koji ju je napisao nikad ne kaže određeno.""Znači, znanstvena fantastika.""Aha", reče Bobby. Osjeti lagano likovanje. On je smatrao da Gospodar muha nema ama baš nikakve veze s Prstenom oko Sunca, ali je njegova mama mrzila znanstvenu fantastiku, i ako bi išta moglo zaustaviti njezino potencijalno opasno listanje, onda je to to.Ona mu vrati knjigu i ode do njegova prozora. "Bobby?" Nije se okrenula i pogledala u njega, barem ne odmah. Imala je na sebi staru košulju i svoje subotnje hlače. Jaka podnevna svjetlost prosijavala joj je kroz košulju; vidio joj je slabine i prvi put je primijeti kako je suhonjava, kao da zaboravlja jesti ili nešto takvo. "Što je, mama?""Je li ti gospodin Brattigan davao još kakvih poklona?"

27

"Mama, zove se Brautigan."Ona se namršti svom odrazu u prozoru... odnosno, vjerojatno se mrštila njegovu odrazu u staklu. "Nemoj me ispravljati, Bobuljica. Je li?"Bobby se zamisli. Nekoliko bočica bezalkoholnog napitka, poneki sendvič od tunjevine ili kroasan iz pekarnice u kojoj je radila Sullyjeva mama, ali nikakvih darova. Samo ta knjiga, jedan od najboljih poklona koji je ikad dobio. "Ali ne, pa zašto bi?""Ne znam. Ali ne znam ni zašto bi ti čovjek kojeg si tek upoznao uopće nešto poklonio za rođendan." Ona uzdahne, prekriži ruke ispod svojih malih oštrih dojki i nastavi gledati kroz Bobbyjev prozor. "Rekao mi je da je bio državni službenik u Hartfordu, ali da je sad u mirovini. Je li to i tebi rekao?""Nešto slično." Zapravo, Ted nikad ništa nije Bobbyju rekao o svom radnom životu, a Bobbyju nikad nije palo na um da pita."Koja državna služba? Koje ministarstvo? Zdravstva i socijalne skrbi? Transporta? Državne revizije?"Bobby odmahne glavom. Što je to uopće revizija?"Kladim se da je školstvo", reče ona zamišljeno. "Govori kao bivši nastavnik. Nije li tako?""Aha, onako.""Ima li hobi?""Ne znam." Čitanje, naravno; dvije od one tri papirnate vrećice koje su tako zasmetale njegovu majku bile su pune džepnih knjiga, većina kojih je djelovalaja poteško.Njoj iz nekog razloga lakne zbog toga što Bobby nije ništa znao o tome kako novi stanar provodi slobodno vrijeme. Slegne ramenima, a kad je ponovno progovorila činilo se da više govori sebi nego Bobbyju. "Ta to je samo knjiga. I k tome džepna.""Rekao je da će možda imati posla za mene, ali zasad nije još ništa ponudio."Ona se strelovito okrene. "Svaki posao koji ti ponudi, svaki poslić koji te zamoli da mu obaviš, najprije ćeš porazgovarati sa mnom. Jesi li me čuo?""Naravno, čuo sam te." Njezina ga goropadnost iznenadi i pomalo zabrine.

28

"Obećaj.""Obećavam.""Zakuni se, Bobby."On poslušno načini znak križa na srcu i reče: "Obećavam majci u ime Boga."To bi najčešće bio kraj razgovora, ali ovaj put nije izgledala zadovoljno."Je li ikad... da li ikad..." I tu zašuti. Djelovala je neuobičajeno zbunjeno. Djeca kadšto tako izgledaju kad ih gospođa Bramwell prozove na ploču da podcrtaju imenice i glagole u rečenici, a oni to ne znaju."Je li on ikad što, mama?""Nije važno!" obrecne se ona. "Izlazi iz ove sobe, Bobby, idi u park ili u Sterling House, umorila sam se gledati te."Zašto si onda došla u moju sobu? pomisli on (ali naravno ne reče). Ja nisam dodijavao tebi, mama. Ja nisam dodijavao tebi.Bobby zatakne Gospodara muha u stražnji džep i krene prema vratima. Okrene se kad je stigao do njih. Ona je još stajala kod prozora, ali je ponovno gledala u njega. Još nikad u takvim trenucima nije ga iznenadio izraz ljubavi na njezinu licu; u najboljem slučaju mogao je ugledati nekakvo razmišljanje, katkad (ali ne i uvijek) toplinu."Hej, mama?" Namjeravao ju je zamoliti pedeset centi - pola zelembaća. S time bi mogao kupiti sok i dvije hrenovke u pecivu u zdravljaku Colony Diner. Obožavao je njihove hrenovke koje su posluživali u prepečenom pecivu s čipsom i ploškicama kiselih krastavaca kao prilogom.Njezina usta ponovno izvedu onaj trik sa stiskanjem, i on je znao da danas nije njegov dan za hrenovke. "Ne traži Bobby, ni u ludilu." Ni u ludilu - jedna od njezinih najdražih poštapalica. "Ovaj tjedan moram poplaćati tonu računa, pa si izbij te dolarske simbole iz očiju."Ali ona nije imala tonu računa, u tome je bila stvar. Ne ovaj tjedan. Bobby je prošle srijede vidio račun za struju i ček za stanarinu u omotnici naslovljenoj Gospodin Monteleone. A nije mogla ni tvrditi da će mu uskoro trebati odjeća jer sad nije bio početak školske godine nego svršetak. Jedina lova koju je u posljednje vrijeme tražio bilo je pet dolara za Sterling House - kvartalna članarina-a čak je i na tome

29

škrtarila, iako je znala da to pokriva plivanje, igranje bejzbola u juniorskim momčadima Vukovi i Lavovi, plus osiguranje. Da nije posrijedi njegova mama već netko drugi, to bi smatrao cicijašenjem. No ništa joj od toga nije mogao reći: razgovor o novcu s njom bi se gotovo uvijek pretvorio u prepirku, a osporiti bilo koji aspekt njezina odnosa prema novcu, makar u sitnicama, u nje bi čas posla izazvalo histerični napad. A kad bi je spopalo, to je bilo zastrašujuće.Bobby se nasmiješi. "U redu je, mama."Ona mu uzvrati smiješak a onda kimne glavom prema staklenci s naljepnicom BICIKLISTIČKI FOND. "Zašto ne posudiš malo odande, ha? Počasti se. Ja nikome neću reći, a ti uvijek možeš poslije vratiti."On zadrži smiješak na licu, ali teškom mukom. Kako je to ona rekla laka srca, i ne pomislivši kako bi ona pobješnjela kad bi Bobby njoj predložio da malo posudi iz škrabice za struju, ili za telefon ili s hrpice koju je odvajala za kupnju svoje "poslovne odjeće", da si on u Colonyju kupi dvije hrenovke u pecivu a možda i pitu s preljevom od sladoleda. Kad bi on njoj tako nonšalantno rekao da nikome neće reći a da ona uvijek može kasnije vratiti što je uzela. Možeš si misliti, dobio bi za uho.Kad je stigao u park Commonwealth, Bobbyjeva je ogorčenost splasnula, a riječ cicija ishlapjela mu iz glave. Bio je lijep dan, a on trebao do kraja pročitati izvrsnu knjigu: kako biti ogorčen i šiziti kad te čeka nešto takvo? On nađe klupu na osami i ponovno otvori Gospodara muha. Mora je danas pročitati do kraja, mora doznati što se dogodilo.Na posljednjih četrdeset stranica utroši sat vremena, i kroz to je vrijeme bio slijep i gluh za sve oko sebe. Kad je najzad zatvorio knjigu, opazi da mu je krilo puno bijelih cvjetova. I kosa mu je bila puna njih - sjedio je nesvjestan vihora jabučnog cvata.On otare cvjetove i pogleda prema igralištu. Djeca su se klackala, njihala i udarala lopticu privezanu za stup. Smijala su se, ganjala, valjala po travi. Bi li takva djeca ikad mogla završiti kao golišavi poklonici sagnjile svinjske glave? Lako se moglo podleći iskušenju i odbaciti takve ideje kao maštarije odrasle osobe koja ne voli djecu (Bobby je znao da je takvih mnogo), ali onda Bobby pogleda u pješčanik i ugleda dječarca kako sjedi u njemu i gorko plače kao da će

30

mu srce prepući, dok neki krupniji dječak sjedi pokraj njega i bez imalo grižnje savjesti igra se s kamionom-igračkom koju je prijatelju oteo iz ruku.A završetak knjige - hepiend ili ne? Premda bi prije mjesec dana rekao da je to besmislica, Bobby nije mogao pouzdano reći. Nikad u životu nije pročitao knjigu za koju nije znao ima li dobar ili loš, sretan ili nesretan kraj. No Ted će znati. Pitat će Teda.Bobby je još sjedio na klupi petnaest minuta kasnije kad je Sully doskakutao u park i ugledao ga. "Hej ti, gade stari!" vikne Sully. "Svratio sam do tebe i tvoja je mama rekla da si ovdje ili možda u Sterling Houseu. Jesi konačno pročitao tu knjigu?""Aha.""I je li bila dobra?""Aha."S-J zavrti glavom. "Nikad nisam naišao na knjigu koja bi mi se stvarno svidjela, ali ću ti vjerovati na riječ.""Kako je prošao koncert?"Sully slegne ramenima. "Puhali smo dok svi nisu otišli, pa pretpostavljam da je bio dobar, barem za nas. A pogodi tko je osvojio tjedan dana u kampu Winiwinaia?" Dječji kamp Winnie bio je miješani kamp YMCA-e na jezeru George, u šumama sjeverno od Storrsa. Svake bi godine HAC - Hanvich Activities Committee - upriličio nagradno izvlačenje, a nagrada bi bila tjedan dana boravka u tom kampu.Bobby osjeti žalac ljubomore. "Ma nemoj me zezati."Sully-John se veselo nasmiješi. "Da, čovječe! Sedamdeset imena u šeširu, najmanje sedamdeset, a ime koje je onaj ćelavi stari gad g. Coughlin izvukao iz šešira bilo je ime Johna L. Sullivana mlađeg, iz Broad Street 93. Mama samo što se nije načinila u gaće.""Kad ideš?""Dva tjedna nakon završetka nastave. Mama će pokušati u isto vrijeme dobiti dopust u pekarnici kako bi mogla otići baki i djedu u Wisconsin. Ići će turbo vučjakom." Turbo raspust bili su ljetni praznici; turbo šou bio je Ed Sullivan u subotu navečer; turbo vučjak bio je, naravno, autobus prijevoznika Greyhounda. Lokalni autobusni kolodvor bio je smješten malo niže kina Asher Empire i zdravljaka Colony Diner.

31

"Zar ne bi rado s njom u Wisconsin?" upita Bobby, osjetivši perverznu želju da prijatelju barem malo pokvari zadovoljstvo zbog njegove dobre sreće."Možda mi se malčice ide, ali bih radije u kamp gađati iz luka i strijele." On prebaci ruku oko Bobbyjevih ramena. "Kad bi barem ti mogao ići sa mnom, knjiški gade."Na te njegove riječi, Bobby osjeti zavist. Ponovno spusti pogled na Gospodara muha i shvati da će je uskoro još jednom pročitati. Možda već u kolovozu, bude li mu dosadno (do kolovoza bi mu najčešće postalo dosadno, premda je u svibnju to bilo teško povjerovati). A onda pogleda u Sully-Johna, nasmiješi se, i obgrli ga oko ramena. "Baš si sretan patak", reče on."Možeš me zvati Paško", složi se Sully-John.Sjedili su tako na klupi neko vrijeme, zagrljeni, pod tim povremenim škropcima cvjetova jabuke, i gledali malu djecu kako se igraju.A onda Sully reče da ide na subotnju matineju u Empire i da mora krenuti ukoliko ne želi propustiti najave novih filmova."Zašto ne pođeš i ti, Bobborino? Prikazuju Crnog škorpiona. Čudovišta kao u priči.""Ne mogu, švorc sam", reče Bobby. To je bila istina (ako se izuzme onih sedam dolara u staklenci Biciklističkog fonda), a danas mu se ionako ne ide u kino, iako je od jednog klinca u školi čuo da je Crni škorpion stvarno super, da škorpioni svojim otrovnim bodljama proburaze ljude skroz-naskroz kad ih ubiju, a povrh toga i sravne sa zemljom Mexico City.Bobby se želio vratiti kući i porazgovarati s Tedom o Gospodaru muha."Švorc", tužno će Sully. "Koje li tuge, čovječe. Kupio bih kartu i tebi, ali imam samo trideset pet centi.""Nema veze. Hej, gdje ti je jo-jo?"Sully se snuždi još i više. "Puknula je gumica. Otišao u jo-joovski raj, vjerojatno."Bobby se zacereka. Jo-joovski raj, prilično smiješno. "Kupit ćeš novi?""Sumnjam. Želim si mađioničarski pribor iz Woolworth'sa. Na kutiji piše da sadrži šezdeset raznih trikova. Bobby, znaš li ti da bih rado bio

32

mađioničar kad odrastem? Putovati po svijetu s varijeteom ili cirkusom, nositi crno odijelo i cilindar iz kojeg bih izvlačio zečeve i slično sranje.""Zečevi bi ti se vjerojatno posrali u šešir", reče Bobby.Sully se nasmiješi. "Ali bih bio skulirani gad! Kako bih to volio! U bilo čemu!" On ustane. "Siguran si da ne želiš poći sa mnom? Vjerojatno bi uspio šmugnuti pokraj Godzille."Na stotine klinaca došlo bi na subotnju matineju u Empire, koja se najčešće sastojala od nekog cjelovečernjeg filma s čudovištem, osam ili devet crtića, najava novih filmova, te filmskog žurnala. Gospođa Godlow poludjela bi pokušavajući ih natjerati da stanu u red i zašute, ne shvaćajući da se u subotnje popodne ni više-manje pristojnu djecu ne može natjerati da se ponašaju kao da su u školi. Usto je bila opsjednuta uvjerenjem da bulumente djece starije od dvanaest godina pokušavaju ući u kino koristeći popust za djecu mlađu od dvanaest godina; da je bilo po njezinu, gospođa G. tražila bi rodni list i za subotnje matineje a ne samo za kinopredstave kad se prikazuju dva filma Brigitte Bardot. No budući da nije imala potrebnih ovlasti, zadovoljila se time da zareži "KOJSGODIŠ?" na svakog klinca višeg od metar šezdeset pet. Zbog tog se meteža kadšto moglo sasvim lako zbrisati pokraj nje, a subotom popodne nije bilo ni kartodrapca. Ali Bobbyju danas nije bilo do divovskih škorpiona; proveo je čitav prošli tjedan s realističnijim čudovištima, od kojih su mnoga vjerojatno izgledala baš kao on."Mislim da ću još malo ostati tu", reče Bobby."U redu." Sully-John iščeprka nekoliko cvjetova jabuke iz svoje crne kose, pa ozbiljno pogleda u Bobbyja. "Turbo Bob, reci mi da sam skulirani gad.""Sully, ti si jedan skulirani gad.""Jupi!" Sully-John skoči u nebo, šakom probode zrak i nasmije se. "I jesam! Danas skulirani gad a sutra superskulirani mađioničarski gad l'Paf!"Bobby od smijeha nemoćno klone na naslon klupe, raširenih nogu, vrhova tenisica okrenutih prema unutra. S-J je bio tako smiješan kad bi ga krenulo.

33

Sully načini korak, ali se tad ponovno okrene. "Znaš što? Na ulazu u park vidio sam dvojicu čudnih tipova.""Što je bilo čudno na njima?"Sully-John odmahne glavom, zbunjena izraza lica. "Ne znam", reče on. "Ne znam zapravo." A onda krene pjevajući "At the Hop". Bila mu je to jedna od najdražih. I Bobbyju se sviđala. Danny i Juniorsi su sjajni.Bobby otvori knjigu koju mu je Ted poklonio (sad je izgledala svojski prelistana) i ponovno pročita nekoliko posljednjih stranica, onaj dio u kojem se najzad pojave odrasli. Ponovno se zamisli nad time - sretan ili tužan završetak? - i Sully-John mu ispari iz glave. Da je S-J kojim slučajem spomenuo da su oni čudaci koje je vidio imali na sebi žute kapute, neke bi stvari poslije bile sasvim drukčije.

"William Golding napisao je zanimljivu stvar o toj knjizi, nešto što mislim da se nadovezuje na tvoju nedoumicu u vezi s krajem... hoćeš još jedan sok, Bobby?"Bobby odmahne glavom i reče ne hvala. Nije baš toliko volio biljno pivo i uglavnom ga je pio iz pristojnosti kad bi bio s Tedom. Ponovno su sjedili za Tedovim kuhinjskim stolom, pas gospođe O'Hare još je lajao (koliko se Bobbyju činilo, Bowser nikad nije prestajao lajati), i Ted je još pušio Chesterfieldice. Kad se vratio iz parka, Bobby se navirio da vidi u kakvom mu je stanju majka, vidio da drijema na krevetu, pa požurio na drugi kat upitati Teda o završetku Gospodara muha.Ted ode preko sobe do hladnjaka... a onda stane. Ostane stajati tako s rukom na vratima hladnjaka, zureći u prazno. Bobby će poslije shvatiti da je to bila prva jasna naznaka da Ted nije sasvim čist; da s njim zapravo nešto nije u redu i da je svakim trenutkom sve manje u redu."Najprije ih se osjeti u očnim jabučicama", reče Ted u razgovornom tonu. Govorio je razgovijetno; Bobby je čuo svaku riječ."Što se osjeti?""Najprije ih se osjeti u očnim jabučicama." Još zagledan u prazno i ruke omotane oko ručke hladnjaka. Bobby osjeti strah. Nešto kao da je bilo u zraku, nešto gotovo poput peluda - i od toga ga zaškakljaju dlačice u nosu, zasvrbe nadlanice.

34

A onda Ted otvori vrata hladnjaka i gurne glavu u nj. "Siguran si da nećeš?" upita on. "Dobro je i hladno.""Ne, zaista."Ted se vrati za stol i Bobby shvati da je odlučio ili se ne obazirati na to što se upravo dogodilo ili se toga nije sjećao. A shvati i da je s Tedom sad sve u redu; to je Bobbyju bilo dovoljno. Odrasli su čudaci, i to je sve. Katkad se ne smiješ obazirati na njihove postupke."Recite mi Što je rekao o kraju. Gospodin Golding.""Koliko me pamćenje služi, to je glasilo otprilike ovako: 'Dječake spasi posada bojnog broda, sreća za njih, ali tko da spasi posadu?'" Ted si natoči čašu biljnog piva, pričeka da se pjena slegne, pa dolije još malo. "Pomaže li ti to?"Bobby je to premetao po glavi onako kako bi postupio s nekom zagonetkom. Dovraga, pa to i jest bila zagonetka. "Ne", reče on naposljetku. "Još ne shvaćam. Njih ne treba spašavati - hoću reći posadu broda - jer oni nisu na tom otoku. Osim toga..." Sjeti se dječaka u pješčaniku, kako je jedan od njih ronio suze a drugi se spokojno igrao s ukradenom igračkom. "Ljudi na brodu su odrasli. Odrasle ne treba spašavati.""Ne?""Ne.""Baš nikad?"Bobby odjednom pomisli na svoju majku i na to kakva je za novac. A onda se sjeti noći kad se probudio jer mu se učinilo da ju je čuo plakati. On ne odgovori."Razmisli", reče Ted. Duboko uvuče dim cigarete, pa otpuhne perjanicu dima. "Dobre knjige služe i zato da se o njima razmišlja i nakon što ih se pročita.""U redu.""Gospodar muha nije nimalo nalik na Hardvjeve, zar ne?"Bobby na trenutak zamisli, vrlo zorno, kako Frank i Joe Hardy trče kroz džunglu s ručno izrađenim kopljima u ruci, skandiraju da će ubiti ženku vepra i nabiti joj koplja u guzicu. On prasne u smijeh, a kad mu se Ted u tome pridružio, znao je da je svršeno s Hardvjevcima, Tomom Swiftom, Rickom Brantom i Bombom, dječakom iz džungle.

35

Gospodar muha ih je dokrajčio. Bilo mu je jako drago da ima iskaznicu za odrasle."Ne", reče on, "nimalo.""Dobre knjige ne odaju sve svoje tajne odjednom. Upamtit ćeš to?""Da.""Izvrsno. A sad mi reci - bi li želio od mene zaraditi dolar tjedno?"Promjena teme bila je tako nagla da se Bobby na trenutak nije snašao. A onda se nasmiješi i reče: "Bokca mu, bih!" Brojke mu vrtoglavom brzinom prolete kroz glavu; Bobby je bio dovoljno dobar matematičar da uspije sračunati kako dolar tjedno znači najmanje petnaest dolara do rujna. Pribroji li se tome ono što već ima, plus pristojan urod reciklažnih boca i nekoliko pokošenih travnjaka u susjedstvu... ti bokca, mogao bi se voziti na Schwinnu prije Dana rada*. "Što biste htjeli da učinim?"*Državni praznik u SAD-u. Obilježava se prvog ponedjeljka u rujnu."Moramo biti oprezni. Jako oprezni." Ted je razmišljao i šutio, i to tako dugo da se Bobby pobojao da će on ponovno početi govoriti o tome kako nešto osjeća u očnim jabučicama. Ali kad je Ted podigao pogled, u njemu nije bilo one čudne praznine. Pogled mu je bi oštar, premda malo sjetan. "Bobby, nikad ne bih tražio od nekog prijatelja, a naročito mladog prijatelja, da laže roditeljima, ali ću te u ovom slučaju zamoliti da mi se pridružiš u maloj smicalici. Znaš li što je to?""Naravno." Bobby pomisli na Sullyja i njegovu novu ambiciju da putuje po svijetu s cirkusom, odijeva crno odijelo i izvlači zečeve iz cilindra. "To mađioničari rade da vas smute.""Ne zvuči baš ugodno kad se postavi na taj način, zar ne?"Bobby odmahne glavom. Zaista, kad oduzmeš šljokice i reflektore, ne zvuči naročito.Ted otpije malo biljnog piva i obriše pjenu s gornje usne. "Tvoja majka, Bobby. Nije da me mrzi, mislim da ne bi bilo pošteno reći takvo što... ali mislim da sam joj skoro nesimpatičan. Slažeš li se?""Vjerojatno. Kad sam joj rekao da ćete možda imati posla za mene, reagirala je jako čudno. Rekla je da joj moram reći sve što budete zatražili da učinim prije no što mi odobri."Ted Brautigan kimne glavom.

36

"A mislim da je to zbog toga što ste neke svoje stvari donijeli u papirnatim vrećicama kad ste se doselili. Znam da to zvuči ćaknuto, ali je to jedino čega se mogu sjetiti."Mislio je da će se Ted nasmijati, ali on samo ponovno kimne glavom. "Možda je to samo zbog toga. U svakom slučaju, Bobby, ne bih želio da učiniš nešto protivno majčinim željama."To je zvučalo dobro, ali Bobby Garfield nije u to sasvim povjerovao. Da je to bila istina, ne bi bilo potrebe za smicalicama."Reci majci da mi se oči jako brzo umore. Što je i istina." Kao da želi to dokazati, Ted podigne desnu ruku na oči i promasira ih u kutovima palcem i kažiprstom. "Reci joj da te želim angažirati da mi svaki dan malo čitaš iz novina i da ću ti za to platiti dolar tjedno - ono što tvoj prijatelj Sully naziva zelembaćem."Bobby kimne glavom... ali dolar tjedno za to da čita o tome kako Kennedy stoji na stranačkim izborima i hoće li Floyd Peterson pobijediti u lipnju? I možda onako usput malo Blondie i Dicka Tracyja? Njegova mama i gospodin Biderman iz trgovine nekretninama Home Town Real Estate mogli bi to povjerovati, ali Bobby nije.Ted je još trljao oči. Ruka mu je lebdjela iznad njegova uskog nosa poput pauka."Što još?" upita Bobby. Glas mu zazvuči neobično bezizražajno, poput mamina glasa kad je on obećao da će pospremiti svoju sobu, a ona se navečer vratila kući i zatekla sobu još nepospremljenu. "U čemu se stvarno sastoji moj posao?""Želim da držiš oči otvorene, to je sve", reče Ted."I da držim na oku što?""Prizemnike u žutim kaputima." Tedovi su prsti još obrađivali kutove njegovih očiju. Kad bi barem on to prestao činiti, pomisli Bobby; bilo je nečeg jezivog u tome. Osjeća li nešto u njima, da li ih zato rulji i gnječi? Nešto što mu ometa pozornost, stoji na putu njegovu inače zdravom i sređenom razmišljanju?"Prizemnice?" On je znao da postoje kuće prizemnice. Prizemnice u žutim kaputima nije imalo nikakvog smisla, ali se ničeg boljeg nije mogao sjetiti.

37

Ted se nasmije vedrim, iskrenim smijehom zbog kojeg Bobby postane svjestan koliko mu je dotad bilo nelagodno."Prizemnici", reče Ted." 'Prizemni' rabim u dickensovskom značenju, ljudi koji djeluju prilično glupo... a istodobno i prilično opasno. Od onih koji, recimo, u nekoj uličici igraju craps * i pritom si dodaju bocu žestice u papirnatoj vrećici. Od onih koji stoje naslonjeni na telefonske stupove i fućkaju za prolaznicama na drugoj strani ulice a pritom brišu vratove rupčićima koji nikad nisu sasvim čisti. Muškarci koji misle da su šeširi sa zataknutim perom šik. Muškarci koji djeluju kao da znaju sve prave odgovore na sva glupa životna pitanja. Nisam baš sasvim jasan, zar ne? Shvaćaš li ti išta od ovoga, podsjeća li te na nešto?"* Vrsta igre s dvije kocke u kojoj pobjeđuje sedmica.I podsjeća. Na neki način bilo je to kao kad je čuo da se vrijeme opisuje kao starog ćelavog varalicu: osjećaj da su neka riječ i fraza na mjestu premda ne možeš baš reći zašto. Podsjetilo ga je na to kako gospodin Biderman izgleda neobrijano premda osjećaš kako mu se miris slatkastog losiona za poslije brijanja još suši na obrazima, ili na način na koji nekako znaš da gospodin Biderman kopa nos kad je sam u automobilu ili da u prolazu automatski provjerava pretince za povrat kovanice na javnim telefonskim govornicama."Shvatio sam vas", reče on."Dobro. Ni u milijun godina ne bi mi palo na pamet da od tebe tražim da razgovaraš ili kontaktiraš s takvim ljudima. Ali te molim da držiš oči otvorene, da jednom dnevno obiđeš naš kvart - Broad Street, Commonwealth Street, Colony Street, Asherovu aveniju, pa se vratiš ovdje na broj 149 - i da samo vidiš što vidiš."U Bobbyjevoj su glavi stvari počele sjedati na svoje mjesto. Na njegov rođendan - ujedno i Tedov prvi dan na broju 149 - Ted ga je upitao pozna li sve stanovnike ulice, bi li uočio(one koji su na proputovanju lica tebi nepoznata)nepoznate ljude, ukoliko se takvi pojave. Ni tri tjedna kasnije, Carol Gerber je izjavila da se katkad pita ne bježi li Ted od nečeg."Koliko ih ima?" upita on."Tri, pet, sad možda i više." Ted slegne ramenima. "Poznat ćeš ih po dugim žutim kaputima i maslinastoj puti... premda je ta tamna put samo maska."

38

"Što... hoćete reći kao Man-Tan* ili nešto slično?"* Man-Tan je (l) vrsta kreme za samotamnjenje, (2) tvrtka koja proizvodi solarije, te (3) gusta crna pasta kojom lica boje moderni minstreli, pjevači bijelci koji se pretvaraju da su crnci."Moglo bi se reći. A ako budu u automobilima, prepoznat ćeš ih po njima.""Koje marke? Koji modeli?" Bobby se osjećao kao Darren McGavin u seriji Mike Hammer i upozori se da se ne zanese odveć. Nije ovo televizija. Svejedno je uzbudljivo.Ted je vrtio glavom. "Nemam pojma. Ali ćeš znati, jer će njihovi automobili biti kao i njihovi žuti kaputi i špičoke i masna parfimirana pomada kojom zalizuju kosu: upadni i prostački.""Prizemni", reče Bobby, ali ne i upitno."Prizemni", ponovi Ted i žustro kimne glavom. Otpije biljnog piva, svrne pogled prema zvuku vječito lajavog Bowsera... i ostane tako stajati nekoliko trenutaka, poput igračke sa slomljenom oprugom ili motora koji je ostao bez benzina. "Oni me osjećaju", reče on. "A i ja osjećam njih. Bože, kakvog li svijeta.""Što oni hoće?"Ted se okrene prema njemu, osupnuto, kao da je smetnuo s uma da je Bobby tu... ili kao da je na trenutak zaboravio tko je Bobby. A onda se nasmiješi, pruži ruku i položi je na Bobbyjevu. Bila je krupna, topla i utješna: muška ruka. Od tog dodira nestane Bobbyjeva malodušnog skanjivanja."Neku sitnicu koju ja slučajno imam", reče Ted. "Neka ostane na tome.""Nisu policajci, je li? Ili federalci? Ili-""Želiš znati jesam li jedan s FBI-eva popisa deset najtraženijih ljudi ili komunistički agent kao u filmu Vodio sam trostruki život? Negativac?""Znam da niste negativac", reče Bobby, ali je rumenilo koje mu se penjalo u obraze poručivalo suprotno. Ne zato što bi to što on misli puno mijenjalo na stvari. Negativci mogu biti simpatični, pa i voljeni; i Hitler je imao majku, rado je govorila njegova mama."Ja nisam negativac. Nikad nisam opljačkao banku ni ukrao vojnu tajnu. Proveo sam previše vremena čitajući knjige i nisam platio svoj

39

"štos" globi - kad bi postojala knjižničarska policija, bojim se da bi mi bili za petama - ali nisam od negativaca kakve se viđa na televiziji.""Ali ljudi u žutim kaputima jesu."Ted kinine glavom. "Kvarni skroz-naskroz. I, kao što rekoh, opasni.""Jeste li ih vidjeli?""Puno puta, ali ne ovdje. A izgledi su devedeset devet posto da ih ni ti nećeš vidjeti. Ja samo tražim da pripaziš na njih. Hoćeš li moći?""Da.""Bobby? Nešto te muči?""Ne." Ali ga je trenutak nešto kopkalo - ne to da se nečeg sjetio, nego časovit osjećaj da se nečeg želi sjetiti."Siguran si?""Aha.""U redu. A sad, evo pitanja: možeš li mirne savjesti - barem čiste savjesti - prešutjeti svojoj mami taj dio tvojih zaduženja?""Da", reče Bobby istog trenutka, premda je shvaćao da će taj njegov postupak značiti veliku promjenu u njegovu životu... i biti riskantan. Svoje se mame prilično bojao, a taj je strah samo djelomice bio posljedica jakosti njezina gnjeva i trajanja njezina durenja. Uglavnom se taj strah napajao iz sumorne slutnje da je samo malo voljen te iz potrebe da zaštiti to malo ljubavi koju dobiva. Ali mu je Ted bio simpatičan... i sviđao mu se osjećaj Tedove ruke na njegovoj, tople grubosti njegova krupnog dlana, dodira njegovih prstiju, na zglobovima zadebljalih bezmalo u kvrge. A to ne bi ni bilo pravo laganje, nego prešućivanje. "Zaista si siguran?"Želiš li naučiti lagati, Bobuljica, pretpostavljam da je prešućivanje dobar početak, šapne nutarnji glas. Bobby se ogluši na nj. "Da", reče on, "zaista sam siguran. Ted... jesu li ti ljudi opasni samo za vas ili za sve?" Pritom je imao na umu svoju majku, ali i sebe."Za mene su vrlo opasni. A za druge ljude - većinu drugih ljudi - vjerojatno nisu. Želiš li čuti nešto smiješno?""Naravno.""Većina ljudi ih i ne vidi dok ne priđu jako, jako blizu. Kao da imaju sposobnost da ljudima zamagle mozak, kao Shadow u onom starom radijskom serijalu."

40

"Hoćete reći da su oni... ovaj..." Riječ nadnaravni kao da mu je teško silazila s jezika."Ali ne, nikako." Ted rukom odmahne na njegovo pitanje prije no što ga je do kraja izrekao. Ležeći u postelji te večeri, budan kudikamo duže no inače, Bobbyju se učini da je Ted gotovo strepio od mogućnosti da se tu riječ izgovori naglas. "Puno je ljudi, sasvim običnih ljudi, koje ne vidimo. Konobarice koje se vraćaju kući pognute glave noseći svoje radne cipele u papirnatoj vrećici. Stari ljudi koji su izašli u poslijepodnevnu šetnju parkom. Tinejdžerice s viklerima u kosi iz čijih se tranzistora čuju hitovi s top liste Petera Trippa*. Ali ih djeca vide. Djeca ih sve vide. A ti si Bobby još dijete."* Slavni DJ s kraja pedesetih. Poznat i po maratonu, kad je osam dana i noći bez prestanka puštao ploče. Godine 1960. optužen je da je od glazbenih izdavača primao mito da njihove ploče pušta u svojim emisijama."Meni se čini da su ti ljudi lako uočljivi.""Misliš zbog kaputa? I cipela? Kričavih automobila? No upravo zbog takvih stvari neki ljudi - zapravo mnogi - pogledaju na drugu stranu kako bi podigli malu barikadu između oka i mozga. U svakom slučaju, ne želim da se izlažeš rizicima. Ugledaš li ljude u žutim kaputima, ne stupaj s njima u kontakt. Nemoj razgovarati s njima makar se oni obratili tebi. Ne mogu se sjetiti razloga zbog kojeg bi se oni tebi obratili, mislim da te ne bi ni primijetili - baš kao što veći-na ljudi ne primjećuje njih - ali štošta o njima ne znam. A sad mi reci što sam rekao. Ponovi mi. Važno je." "Ne približavaj im se i ne obraćaj im se." "Makar se oni obratili tebi." Prilično nestrpljivo. "Tako je, makar se oni obratili meni. A što da onda učinim?" "Vrati se ovamo i reci mi da su tu i gdje si ih vidio. Normalno hodaj sve dok ne budeš siguran da si im izvan vidokruga, a onda potrči. Trči kao vjetar. Trči kao da ti je vrag za petama.""A što ćete vi učiniti?" upita Bobby ali je, naravno, znao odgovor. Možda nije pronicav kao Carol, ali nije ni potpuni tupan. "Vi ćete otići, zar ne?"

41

Ted Brautigan slegne ramenima i ispije ostatak svog biljnog piva ne pogledavši Bobbyju u oči. "Odlučit ću kad dođe vrijeme. Ako dođe. Budem li imao sreće, predosjećaj koji imam posljednjih nekoliko dana - to što osjećam te ljude - izgubit će se." "Je li se to već dogodilo?" "Jest. A da razgovaramo o ugodnijim stvarima?" Idućih pola sata razgovarali su o bejzbolu, a potom o glazbi (Bobby se osupnuo kad je otkrio da se Tedu, osim što zna nazive pjesama Elvisa Preslevja, neke od njih i sviđaju), pa o Bobbyjevim nadama i strahovanjima u vezi sa sedmim razredom koji počinje u rujnu. Razgovor je bio ugodan, ali je Bobby osjećao kako u pozadini svake teme vrebaju prizemnici. Prizemnici su bili ovdje u Tedovoj sobi na drugom katu poput neobičnih, ne baš raspoznatljivih sjenki.Tek kad se Bobby spremao za odlazak, Ted ponovno načne tu temu. "Pripazi na neke stvari", reče on. "Znakove da su moji... moji stari prijatelji u blizini.""A koji su to?""Dok hodaš po gradu, baci pogled na obavijesti o izgubljenim kućnim ljubimcima na zidovima, u izlozima, pribodene na telefonske stupove u stambenim četvrtima. 'Izgubljena siva prugasta domaća mačka crnih ušiju, bijelog prsišta i krivog repa. Nazvati IRoquois 7-7661.' 'Izgubljen mali mješanac brakirca, odaziva se na ime Trbde, voli djecu, naša žele da se ona vrati kući. Nazvati IRoquois 7-0984 ili donijeti u Peabodvjevu.' Takve stvari.""Što to govorite? Ti bokca, želite reći da oni ubijaju kućne ljubimce? Mislite li...""Mislim da mnoge te životinje uopće ne postoje", reče Ted. Zazvučao je umorno i malodušno. "I kad pridodaju nekakvu njihovu nekvalitetnu malu fotografiju, svejedno mislim da su životinje većinom izmišljene. Mislim da su ti oglasi nekakav oblik komunikacije, premda ne znam zašto ljudi koji ih pišu jednostavno ne odu u Colony Diner i ne komuniciraju dok jedu pečenje i restani krumpir. Gdje ti majka kupuje namirnice?""U Total Groceryju. Odmah do agencije za trgovinu nekretninama gospodina Bidermana.""A ideš li ti s njom?"

42

"Ponekad." Kad je bio manji sastao bi se tamo s njom svaki petak. Čitao bi TVvodič koji bi uzeo s police za časopise dok se ona ne bi pojavila. Obožavao je ta poslijepodneva petkom jer je bio početak vikenda, jer bi mu mama dopustila da gura kolica a on bi se uvijek pretvarao da je riječ o trkaćem automobilu, jer ju je volio. Ali nije o tome Tedu rekao ni riječi. Bila je to davna prošlost. Ta imao je tada samo osam godina."Pogledaj oglasne ploče postavljene u svakom supermarketu kod blagajni", reče Ted. "Na njima ćeš vidjeti mnoge rukom pisane oglase u kojima piše nešto kao VLASNIK PRODAJE AUTOMOBIL. Pripazi na sve takve oglase koji su risaćim čavlićima pričvršćeni za ploču naopako. Ima li u gradu još koji supermarket?""A&P kod željezničkog nadvožnjaka. Moja mama tamo ne zalazi. Kaže da joj se tamošnji mesar uvijek prostački ceri.""Možeš li i tamo provjeriti oglasnu ploču?" "Naravno.""Dobro, jako dobro. A sad... znaš onaj uzorak školice koji djeca stalno crtaju po pločnicima?"Bobby kimne glavom."Potraži one pokraj kojih su iscrtane zvijezde ili mjeseci, ili oboje, najčešće kredom druge boje. Obrati pozornost na repove papirnatih zmajeva koji vise s telefonskih žica. Ne cijeli zmajevi, samo repovi. I..."Ted pošuti, namršten, zamišljen. Dok je vadio Chesterfieldicu iz kutije na stolu i pripaljivao je, Bobby pomisli sasvim razborito, sasvim jasno i bez trunke straha: Znaš, on je lud. Lud sto gradi.Da, naravno, kako u to uopće sumnjati? Samo se nadao da Ted zna biti oprezan koliko i lud. Jer čuje li njegova mama Teda da govori o takvim stvarima, više nikad neće dopustiti Bobbyju da mu priđe blizu. Zapravo, vjerojatno bi pozvala tipove s mrežama za lov na leptire.. . ili zamolila dobrog starog Dona Bidermana da to učini umjesto nje."Bobby, znaš onaj sat na gradskom trgu?""Aha, naravno.""Možda će početi otkucavati netočno vrijeme ili između punog sata. Također pripazi na novinska izvješća o manjim vandalskim ispadima u crkvama. Moji prijatelji ne vole crkve, premda nikad ne učine nešto

43

ekstremno: nisu skloni - oprosti mi na igri riječima - tako prizemnim igrama. Ima još znakova da su oni u blizini, ali nema potrebe da te opterećujem detaljima. Osobno smatram da su oglasi najpouzdaniji znak."'"Ako vidite Ginger, molim vas donesite je kući.'" "Upravo tak-""Bobby?" Bio je to mamin glas, a nakon toga se začuje uspinjuće šušljanje njezinih subotnjih tenisica. "Bobby, jesi li gore?"

44

III. MAJČINSKA MOĆ. BOBBY RADI SVOJ POSAO. "DIRA LI TE?" POSLJEDNJI DAN ŠKOLE.

Bobby i Ted izmijene pogled pun krivnje. Odmaknu se od stola i zavale se u stolicama, svaki na svojoj strani stola, kao da nisu samo razgovarali o glupostima već i radili nešto glupo.Primijetit će da nešto snujemo, pomisli Bobby zdvojno. Piše mi na licu."Ne", reče mu Ted. "Nije tako. To je moć koju ima nad tobom, to da ti u to vjeruješ. To je majčinska moć."Bobby blene u njega, zabezeknut. Zar si mi pročitao misli? Zar si mi upravo pročitao misli?Njegova je mama sad skoro stigla do odmorišta na drugom katu i nije bilo vremena za odgovor i da je Ted želio odgovoriti. Ali nije ni imao izraz lica koji bi poručivao da bi on zaista odgovorio da je bilo vremena. Bobby istog trenutka počne sumnjati u to što je čuo.A tad je njegova majka stajala na otvorenim vratima, prelazila pogledom sa sina na Teda pa ponovno na svog sina, procjenjivački. "Znači, ipak si ovdje", reče ona. "Bože moj, Bobby, zar me nisi čuo kad sam te zvala?""Mama, bila si gore prije no što sam uspio reći bu."Ona frkne. Usta joj se razvuku u blijed, besmislen smiješak - njezin mehanički društveni smiješak. Očima je vršljala od jednog do drugog, s jednog na drugog, u potrazi za nečim neprimjerenim, nečime što joj neće biti po volji, nečime što ne valja. "Nisam te čula kad si se vratio.""Spavala si na krevetu.""Kako ste danas, gospođo Garfield?" upita Ted."Kao ptica." Amo-tamo klizio je njezin pogled. Bobby nije imao pojma što ona traži, ali je onaj izraz smetene krivnje jamačno već sišao s njegova lica, jer da ga je primijetila, on bi to već znao; znao bi da ona zna."Hoćete li sok?" upita Ted. "Imam biljnog piva. Nije bogzna što, ali je hladno.""Ljubazno od vas", reče Liz. "Hvala." Ona uđe i sjedne pokraj Bobbyja za kuhinjski stol. Odsutno ga pomiluje po nozi, motreći Teda

45

koji je otvarao svoj mali hladnjak i vadio biljno pivo. "Ovdje gore sad još nije vruće gospodine Brattigan, ali vam jamčim da će za mjesec dana biti. Trebali biste si nabaviti ventilator.""Dobra ideja." Ted natoči biljno pivo u čistu čašu, pa stane ispred hladnjaka držeći je podignutu prema svjetlu, čekajući da se pjena slegne. Bobbyju je sličio znanstveniku u televizijskoj reklami, jednom od onih koji su opsjednuti proizvodom X i proizvodom Y i time kako Rolaidsi* sagore pedeset sedam puta više želučane kiseline od svoje težine, zapanjujuće ali istinito.* Rolaidsi su tablete protiv želučane kiseline."Ne treba mi puna čaša, bit će dovoljno", reče ona pomalo nestrpljivo. Ted joj donese čašu i ona je podigne. "U zdravlje." Otpije gutljaj i iskrivi lice kao da je posrijedi raženi viski umjesto biljnog piva. A onda se zagleda u Teda preko ruba čaše dok je ovaj sjedao za stol, otresao pepeo s cigarete i zataknuo opušak cigarete natrag u kut usta."Vas ste dvojica postali kao prst i nokat", reče ona. "Sjedite ovdje u kuhinji, pijete biljno pivo - baš zgodno, rekla bih! O čemu ste danas razgovarali?""O knjizi koju mi je dao gospodin Brautigan", reče Bobby. Glas mu je zvučao smireno i prirodno, glas iza kojeg nema tajni. "Gospodaru muha. Nikako da se odlučim je li kraj sretan ili tužan, pa sam se obratio njemu.""O? I što je rekao?""Da je i jedno i drugo. A onda mi je rekao da još razmislim."Liz se nasmije, ali snevesele. "Gospodine Brattigan, ja čitam krimiće, a razmišljanje čuvam za život. Ali ja naravno još nisam u mirovini.""Ne", reče Ted. "Vi ste očito u najboljim godinama." Ona mu dobaci pogled koji je poručivao laskanje vas neće nikamo dovesti. Bobby ga je dobro poznavao."A i ponudio sam Bobbyju poslić", reče joj Ted. "On je pristao... s vašim dopuštenjem, dakako."Čelo joj se namršti na spomen posla, zagladi na spomen dopuštenja. Ispruži ruku i nakratko dodirne Bobbyjevu crvenu kosu, pokret tako neuobičajen da su se Bobbyjeve oči malo razrogačile. No pogleda nije skidala s Tedova lica. Ne samo što mu ne vjeruje, shvati Bobby, vjerojatno mu nikad neće vjerovati. "Na kakav ste posao mislili?"

46

"Hoće da-""Mir", reče ona. Još je piljila preko ruba čaše, ne skidajući pogleda s Teda."Želio bih da mi čita novine, vjerojatno popodne", reče Ted, a onda objasni kako njegove oči nisu više kao nekad i kako svakog dana ima sve više problema sa sitnijim slovima. Ali voli biti u tijeku - vremena su vrlo zanimljiva, ne misli li tako i gospođa Garfield? - a voli i pratiti kolumne, Stewarta Aslopa i Waltera Winchella i slične. Naravno, Winchellova je rubrika tračerska, ali zanimljiva trač-rubrika, ne misli li tako i gospođa Garfield?Bobby je slušao sve napetiji premda je po maminu licu i držanju - čak i po načinu na koji je pijuckala biljno pivo - vidio da vjeruje ono što joj Ted govori. Ovaj dio priče je u redu, ali što ako Tedu ponovno dođe žuta minuta? Dođe li mu žuta minuta pa počne blebetali o prizemnicima u žutim kaputima ili o repovima papirnatih zmajeva koji vise s telefonskih žica, pritom zagledan u prazno?Ali se ne dogodi ništa takvo. Ted na kraju reče da bi također rado znao kako ide Dodgersima, osobito Mauryju Willsu, premda su se preselili u L. A. Reče to s odrješitošću osobe koja je čvrsto naumila reći istinu premda je ta istina pomalo nezgodna. Bobbyju se to učini pametnim potezom."Pa, to ne bi bilo loše", reče njegova majka (gotovo teška srca, pomisli Bobby). "Zapravo zvuči kao gospodski posao. Da je barem meni takav.""Kladim se da ste izvrsna radnica, gospođo Garfield."Ona mu ponovno dobaci svoj hladni pogled koji je poručivao laskanje vam neće pomoći kod mene. "Morat ćete mu dodatno platiti da vam rješava križaljke", reče ona ustajući, pa premda Bobby nije razumio tu primjedbu, zaprepastila ga je bešćutnost koju je naslutio u njoj, poput krhotine stakla utaknute u biskvit. Kao da se istodobno željela narugati Tedovu oslabljenom vidu i pameti; kao da ga je željela kazniti jer je bio ljubazan prema njezinu sinu. Bobby se još stidio jer ju je obmanuo i bojao da će ona to otkriti, ali mu je sad i bilo drago... gotovo pakosno drago. Zaslužila je. "Mom Bobbyju križaljke idu od ruke."Ted se nasmiješi. "Siguran sam u to."

47

"Siđimo, Bob. Vrijeme je da pustimo gospodina Brattigana da se odmori.""Ali-""Mislim da bih zaista rado prilegao, Bobby. Malo me boli glava. Drago mi je da ti se svidio Gospodar muha. Možeš početi raditi sutra, ako želiš, sa zabavničkim prilogom nedjeljnih novina. Upozoravam te da će to biti vatreno krštenje.""U redu."Mama je stigla do malog odmorišta ispred Tedovih vrata. Bobby je bio iza nje. Ona se okrene i pogleda u Teda preko Bobbyjeve glave. "Zašto ne vani na trijemu?" upita ona. "Svježi bi vam zrak obojici prijao. Bolje nego ova zagušljiva soba. A i ja ću moći čuti, ako sam u dnevnom boravku."Bobbyju se učini da si oni šalju neku poruku. Ne baš telepatski... ali je to ipak bila neka vrsta telepatije. Od nemaštovite sorte koju odrasli prakticiraju."Dobra ideja", reče Ted. "Trijem mi odgovara. Ugodan dan ti želim, Bobby. Ugodan dan, gospođo Garfield."Bobby je bio na rubu da kaže 'Đenja, Ted, ali u posljednji čas to zamijeni s "Vidimo se, gospodine Brautigan". Krene prema stubištu, smiješeći se blijedo. Osjećao se kao da se preznojio, poput osobe koja je upravo izbjegla gadnu nesreću.Njegova majka nikamo nije krenula. "Koliko ste dugo u mirovini, gospodine Brattigan? Ako vas smijem upitati?"Bobby je prije toga gotovo zaključio da ona nenamjerno pogrešno izgovara Tedovo prezime, no sad naglo promijeni mišljenje. Čini to navlas. Naravno."Tri godine." On zgnječi cigaretu u limenoj pepeljari koja se prelijevala od opušaka i istog trenutka pripali drugu."Znači da imate... šezdeset osam godina?""Zapravo, šezdeset šest." Tedov je glas i dalje bio blag i otvoren, ali se Bobbyju učini da mu nije baš do takvih pitanja. "Odobrena mi je prijevremena ali puna mirovina, dvije godine prije roka. Zdravstveni razlozi."Mama, nemoj ga upitati što mu je, Bobby zastenje u svojoj glavi. Da se nisi usudila.

48

I nije. Umjesto toga ga upita čime se bavio u Hartfordu."Računovodstvom. Radio sam u državnoj reviziji.""A Bobby i ja smo mislili da ste imali veze s nastavom. Računovodstvo! To zvuči jako odgovorno."Ted se nasmiješi. Bobbyju se učini da u tom smiješku ima nečeg užasnog. "U dvadeset godina izraubao sam tri računska stroja. Ako to znači odgovornost, gospođo Garfield, u tom slučaju... bio sam odgovoran. Apeneck Sweeney raširi koljena*; daktilografkinja automatskom kretnjom stavlja ploču na gramofon*."8 Prvi stih pjesme T. S. Eliota "Sweeney among the Nightingales".9 Referenca na stih iz poeme T. S. Eliota "The Waste Land"."Ne shvaćam što želite reći.""To je slikovit način na koji želim reći da sam mnoge godine proveo na radnom mjestu koje mi se nikad nije činilo nečim naročitim.""Značilo bi jako puno da ste imali dijete koje je trebalo othraniti, osigurati mu krov nad glavom i podići se na noge." Ona ga pogleda lagano podignute bradice, pogledom koji je poručivao da je spremna upustiti se u raspravu o toj temi ukoliko to Ted želi. Da je spremna povaljati se s njim na strunjači ako je Ted raspoložen za to.Bobbyju lakne kad shvati da Ted ne želi ni blizu strunjači. "Pretpostavljam da ste u pravu, gospođo Garfield. Potpuno."Ona ostane tako još trenutak, bradice gurnute Tedu pod nos, pitajući ga je li siguran, dajući mu vremena da se predomisli. Kad Ted više ništa nije rekao, ona se nasmiješi. Bio je to njezin pobjedonosni smiješak. Bobby ju je silno volio, ali mu je iznenada dodijala. Dojadilo mu je to što poznaje njezine izraze lica, njezine uzrečice i njezin nepokolebljivi svjetonazor."Hvala vam na pivu, gospodine Brattigan. Bilo je vrlo ukusno." S tim riječima ona povede sina u prizemlje. Kad su sišli na odmorište na prvom katu, ona mu pusti ruku i prijeđe ostatak puta hodajući ispred njega.Bobby je mislio da će o njegovu novom poslu razgovarati za večerom, ali nisu. Mama mu je djelovala rastreseno, pogleda uprtog u daljinu. Dvaput ju je morao zamoliti za drugu krišku mesne pite, a kad je kasnije te večeri zazvonio telefon, ona je skočila s kauča na kojem su sjedili i gledali televiziju da se javi. Skočila je baš kao Ricky Nelson

49

kad je zazvonio telefon u humorističnom serijalu Ozzie i Harriet*. Ona posluša, reče nešto, pa se vrati do kauča i sjedne.* Kratica od Pustolovine Ozzieja i Harriet, humoristične serije koja se emitirala od 1952. do 1966. o obitelji Nelson: Ozzieju, Harriet i njihovim sinovima Davidu i Rickyju."Tko je to bio?" upita Bobby."Pogrešan broj", reče Liz.U toj godini svog života Bobby Garfield još je čekao na san sa susretljivim samopouzdanjem djeteta: na leđima, peta raširenih u kutovima kreveta, ruku zataknutih u svježinu ispod jastuka tako da su mu laktovi stršili. One večeri nakon što mu je Ted rekao za prizemnike u žutim kaputima (i ne zaboravi njihove automobile, pomisli on, njihove velike kričave automobile), Bobby je ležao u tom položaju, plahte spuštene do struka. Mjesečeva je svjetlost, raščetvorena sjenama prozorskih pregrada, padala na njegov uski dječji grudni koš.Da je razmišljao o tome (a nije), bio bi očekivao da će Tedovi prizemnici postati stvarniji nakon što ostane sam u tami, kad mu društvo čine samo kuckanje njegova Big-Bena na navijanje i mrmor kasnih televizijskih vijesti iz druge sobe. Jer tako je uvijek bilo s njim - lako se bilo smijati Frankensteinu u nekom filmu ciklusa Shock Theater, odglumiti nesvjesticu i zavapiti "Oooooh, Frankie!" kad bi to čudovište banulo, osobito ako bi Sully-John spavao tu noć kod njega. Ali u tami, nakon što bi S-J zahrkao (ili još gore, ako je Bobby bio sam), kreatura Dr. Frankensteina doimala se puno... ne baš stvarnijom, ali... vjerojatnijom.No taj osjećaj realističnosti nije se zgusnuo oko Tedovih prizemnika. Zapravo mu se pomisao da bi ljudi komunicirali putem oglasa za izgubljene kućne ljubimce u tami učinila još sumanutijom. Ali ne i opasno suludom. Bobby nije mislio da je Ted zaista, dubinski lud, nego da mu je naškodilo to što malo previše razmišlja, osobito zato što ima tako malo toga čime bi se mogao zabaviti. Ted je bio malo... ovaj... ti bokca, malo što? Bobby to nije znao izraziti. Da mu je na um pala riječ ekscentričan, on bi je prigrlio s užitkom i olakšanjem.Ali... kao da mi je čitao misli. Što reći na to?Ma, prevario se, i to je sve, zabunio glede toga što je mislio da je čuo. Ili mu je možda Ted zaista pročitao misli, pročitao ih s tom u osnovi

50

nezanimljivom ekstrasenzornom percepcijom odraslih ljudi, guleći krivnju s njegova lica poput vlažne naljepnice s komada stakla. Ta njegovoj je majci to uvijek uspijevalo... barem do danas.Ali-Ali ništa. Ted je simpatičan čovjek koji zna puno o knjigama, ali ne čita misli. Kao što ni Sully-John Sullivan nije mađioničar, niti će ikad biti."Sve je to samo smicalica", promrmlja Bobby. Izvuče ruke ispod jastuka, prekriži ih u zapešćima i zamahne. Sjena golubice preleti preko mjesečine na njegovim prsima.Bobby se nasmiješi, sklopi oči i zaspi.Idućeg jutra sjedne na ulazni trijem i naglas pročita nekoliko članaka iz nedjeljnog broja harvičkog/ouma/a. Ted je uspravno sjedio na kraju ljuljačke, šuteći slušao i pušio Chesterfieldice. Iza njega i malo ulijevo, zastori su lepršali unutra-van kroz otvorene prozore dnevnog boravka Garfieldovih. Bobby je zamislio svoju mamu kako sjedi u stolici na mjestu s najviše svjetla, s košaricom za šivanje pokraj sebe, sluša i porubljuje suknje (ponovno su u modi duže suknje, rekla mu je prije tjedan-dva; skratiš ih jedne godine, a onda idućeg proljeća rasporiš šavove pa ih ponovno produljiš, a sve to zato što je tako rekla grupica pedera u New Yorku i Londonu, a zašto ona njih sluša, nema pojma). Bobby nije znao je li ona zaista tamo ili nije, otvoreni prozori i vijoreće zavjese sami po sebi nisu ništa značili, ali je on svejedno zamislio taj prizor. Kad je postao malo stariji shvatio je kako ju je uvijek tako zamišljao - ispred vrata, ili u onom dijelu stubišta gdje su sjene preduboke da bi se dobro vidjelo, u tami na vrhu stuba, uvijek je zamišljao da se ona nalazi tamo.Sportski članci koje je pročitao bili su zanimljivi (Maury Wills zasjenio je sve ostale), uvodnici već manje, kolumne suhoparne, duge i nerazumljive, pune izraza poput "fiskalna odgovornost" i "gospodarski pokazatelji recesijske prirode". No Bobbyja to nije smetalo. Ta to mu je posao, zarađuje lovu, a mnogi su poslovi barem donekle dugočasni. "Moraš zaraditi za Wheatiese", rekla bi kadšto njegova majka nakon što bi je gospodin Biderman zadržao na poslu dokasno navečer. Bobby se ponosio već i time što bi frazu kao što je "gospodarski pokazatelji

51

recesijske prirode" uopće uspio prevaliti preko jezika. Osim toga, onaj drugi posao - skriveni posao - rodio se iz Tedove sumanute ideje da su mu neki ljudi na tragu, i Bobbyju bi bilo neobično uzimati novac samo za taj posao; osjećao bi se kao da nekako vara Teda premda je ta ideja potekla od njega.Suludo ili ne, to je svejedno bio dio njegova zaduženja i on se lati posla tog nedjeljnog popodneva. Obiđe njihov kvart dok je njegova majka drijemala, u potrazi ili za prizemnicima u žutim kaputima ili za njihovim znakovima. Vidio je zanimljive stvari - u Colony Street neka se žena gložila s mužem oko nečega, a unijeli su se jedno drugome u lice kao Lijepi George i Haystacks "Stog" Calhoun* prije početka meča; jedan je klinac u Asherovoj aveniji nabijao po kapislama kamenom pocrnjelim od dima; tinejdžeri priljubljenih usana ispred Spicer's Variety Storea na uglu ulica Commonvvealth i Broad; kombi zanimljiva bočnog slogana DALO DUŠU ZA VAŠU BUŠU - ali ne ugleda žutih kaputa ni oglasa na telefonskim stupovima u kojima se traže kućni ljubimci; nijedan rep papirnatog zmaja nije visio ni sa jedne telefonske žice.* Slavni kečeri iz pedesetih godina, veliki šoumeni.Svrati u Spicer's po kugličastu kaugumu od jednog centa pa kao tele blene u oglasnu ploču na kojoj su prevladavale fotografije ovogodišnjih kandidatkinja za pivo Miss Rheingold. Ugleda dva papirića na kojima su vlasnici nudili automobile na prodaju, ali nijedan nije bio okrenut naopako. Na trećem je pisalo MORAM PRODATI DVORIŠNI BAZEN, UŠČUVAN, VAŠI ĆE KLINCI BITI ODUŠEVLJENI, i taj je stajao nahero, ali Bobby zaključi da se nahereno ne računa.U Asherovoj aveniji ugleda morskog kita od Buicka parkiranog kod hidranta, ali je bio boje zelenog stakla i Bobbyju se nije činilo da bi ga se moglo proglasiti kričavim i neukusnim, unatoč okruglim prozorima na boku poklopca motora te prednjoj rešetki koja je izgledala poput iskeženih usta kromiranog soma.U ponedjeljak on nastavi potragu za prizemnicima na putu do škole i na povratku iz nje. Ne ugleda ništa... ali Carol Gerber, koja je hodala s njim i S-J-om, primijeti kako on zirka. Njegova je majka bila u pravu, Carol je stvarno pronicava.

52

"Komunistički agenti žele se dočepati planova?" upita ona."Ha?""Gledaš na sve strane. Čak se i osvrćeš."Na trenutak Bobby pomisli da bi im mogao ispričati za što ga je Ted angažirao, no zaključi da bi to bila loša ideja. Možda i ne bi bila tako loša kad bi bio uvjeren da se zaista ima za čime tragati - tri para očiju umjesto jednog, uključujući Caroline svevideće zjakalice - ali nije u to bio uvjeren. Carol i Sully-John znali su da on svakoga dana čita Tedu novine, i to je bilo u redu. To je bilo dovoljno. Kad bi im rekao za prizemnike, bilo bi to kao da se sprda. Izdajstvo."Komunistički agenti?" upita Sully okrenuvši se strelovito. "Aha, vidim ih, vidim!" Rastegne usta i ponovno proizvede one h-h-h zvukove (njemu najdraže). Potom zaglavinja, ispusti svoj nevidljivi pištolj, uhvati se za prsa. "Strefili su me! Dobio sam svoje! Krenite bez mene! Poručite Ružici da je volim!""Poručit ću ja to tetinoj debeloj starki", reče Carol i mune ga laktom."Na oprezu sam zbog dečki iz Sv. Gabrijela, to je sve", reče Bobby.To je bilo uvjerljivo, jer su dječaci iz srednje škole Sv. Gabrijela Postojanog uvijek kinjili djecu iz osnovne škole Hanvich Elementary dok su pučkoškolci pješačili u školu: prozujali bi blizu njih na svojim biciklima, dovikivali dječacima da su curice, a da su curice "radodaj-ke"... Bobby je bio prilično uvjeren da to znači da se ljube jezikom i da dopuštaju da im dečki diraju cikice."Ma ne, ti tikvani dolaze tek kasnije", reče Sully-John. "Sad su još kod kuće, vješaju po sebi svoje križeve, a kosu češljaju da im bude glatko zalizana kao u Bobbyja Rydella.""Ne prostaci", reče Carol i ponovno ga mune u rebra.Sully-John izgledao je uvrijeđeno. "Tko je prostačio? Ja nisam.""Da, jesi.""Nisam, Carol.""Jesi.""Ne gospođice, nisam.""Da gospodine, i te kako jesi, rekao si tikvani.""To nije psovka! Tikvani su bundeve!" S-J pogleda molećivo u Bobbyja, ali je Bobby gledao prema Asherovoj aveniji gdje je polako plovio neki Cadillac. Bio je velik, i vjerojatno pomalo upadljiv, ali

53

nisu li svi Cadillaci takvi? Ovaj je bio konzervativne svijetlosmeđe boje i nije mu djelovao prizemno. Osim toga, osoba za volanom bila je žena."Ma nemoj! Pokaži mi fotografiju bundeve u enciklopediji pa ću ti možda povjerovati.""Trebao bih te malo bocnuti", prijazno će Sully. "Da ti pokažem tko je gazda. Ja Tarzan, ti Jane.""Ja Carol, ti Klempo. Evo ti." Carol gurne S-J-ju u ruke tri knjige - iz matematike, Pravopisne pustolovine i Kućicu u preriji. "Nosi mi knjige jer si prostačio."Sully-John izgledao je još uvređenije. "Zašto bih morao nositi tvoje glupe knjige čak i da jesam prostačio, što nisam?""To je okajanje.""Koji ti je to vrag, to okajanje?""Iskupljenje za nešto loše što si učinio. Opsuješ li ili slažeš, moraš se otkupiti. To mi je rekao jedan dečko iz Sv. Gabrijela. Zove se-""Ne bi se trebala družiti s njima", reče Bobby. "Mogu biti opaki." Znao je to iz osobnog iskustva. Nakon svršetka božičnih praznika, tri učenika iz Sv. Gabrijela ganjala su ga niz Broadovu, prijetili mu da će ga prebiti jer ih je "poprijeko pogledao". A i učinili bi to, pomisli Bobby, da im se predvodnik nije poskliznuo na bljuzgavici i pao na koljena. Ostali su se spotaknuli o njega, što je Bobbyju osiguralo taman toliko vremena da projuri kroz velika ulazna vrata zgrade broj 149 i okrene bravu. Dečki iz Sv. Gabrijela vrzmali su se neko vrijeme ispred njih, a potom otišli obećavši Bobbyju da će se "kasnije vidjeti"."Nisu oni svi huligani, neki su sasvim u redu", reče Carol. Pogleda u Sully-Johna, koji je nosio njezine knjige, i rukom sakrije smiješak. S-J-ja se moglo privoljeti na sve ukoliko ste vješto baratali jezikom i zvučali samouvjereno. Bilo bi ljepše kad bi Bobby nosio njezine knjige, ali ne bi imalo smisla ukoliko on to ne predloži. Jednog bi dana on to mogao učiniti; bila je optimist. U međuvremenu, godi hodati ovako između njih na jutarnjem suncu. Kutom oka pogleda u Bobbyja, koji je gledao u školicu nacrtanu na pločniku. Bio je tako sladak, a nije to čak ni znao. Nekako je to bilo najslađe od svega.Posljednji tjedan škole prolazio je kao i svaki posljednji tjedan škole: s izluđujućom, poluinvalidnom sporošću. Tih ranih lipanjskih dana,

54

Bobby je mislio da je miris ljepila u knjižnici dovoljno jak da se zbljuješ, a sat zemljopisa kao da je trajao deset tisuća godina. Koga briga koliko kositra ima u Paragvaju?Za vrijeme odmora Carol je rekla da će tjedan dana u srpnju provesti na farmi tete Core i ujaka Raya u Pennsylvaniji; S-J nije prestajao klepetati o onih tjedan dana u kampu koje je osvojio i kako će gađati iz luka i strijele u mete i svaki se dan voziti kanuom. Bobby im je, pak, ispričao o znamenitom Mauryju Willsu, koji bi mogao postaviti rekord u krađi bejzbolskih baza koji neće biti srušen za njihova života.Njegova je majka postajala sve zamišljenija. Poskočila bi svaki put kad bi zazvonio telefon, a onda jurnula javiti se. Odlazila bi na spavanje tek iza noćnih vijesti (a ponekad, sumnjao je Bobby, tek nakon završetka noćnog filmskog programa), i samo je prčkala po jelu. Katkad bi vodila duge, napete telefonske razgovore okrenutih leđa i tihog glasa (kao da je Bobbyja zanimalo prisluškivati o čemu ona razgovara). Kadšto bi otišla do telefona, počela okretati brojčanik, ali bi spustila slušalicu u njezino ležište i vratila se na kauč.Jednom takvom prigodom Bobby je upita je li zaboravila koji je broj htjela nazvati. "Čini se da sam štošta zaboravila", promrmlja ona a potom nadoveže: "Gledaj svoja posla, Bobuljica."Možda bi primijetio više toga i zabrinuo se još više - smršavjela je i ponovno propušila nakon gotovo dvogodišnje pauze - da mu glava i vrijeme nisu bili zaokupljeni s toliko toga. Najbolje u svemu bila je ona iskaznica za odrasle, koja mu se svaki put kad bije iskoristio činila sve boljim, nadahnutijim darom. Bobbyju se činilo da u knjižnici za odrasle ima najmanje milijardu SF romana koje bi želio pročitati. Primjerice, Isaac Asimov. Pod pseudonimom Paul French, gospodin Asimov napisao je znanstveno-fantastične romane za djecu o svemirskom pilotu po imenu Lucky Starr, koji su bili prilično dobri. Pod vlastitim imenom napisao je druge, još bolje romane. Najmanje tri bila su o robotima. Bobby je obožavao robote. Robot Robby iz Zabranjenog planeta bio je jedan od najboljih filmskih likova svih vremena, po njegovu mišljenju, potpuno bogbogovski, a roboti gospodina Asimova bili su gotovo jednako dobri. Bobby je imao osjećaj da će ovoga ljeta koje leži pred njim s tim likovima provoditi

55

dosta vremena. (Sully je tog izvrsnog pisca zvao Isaac Hasin-Tov, ali naravno Sully je bio gotovo potpuna neznalica u vezi s knjigama.)Na putu do škole tražio bi pogledom ljude u žutim kaputima ili njihove znakove; na putu do knjižnice poslije škole činio bi to isto. Budući da su škola i knjižnica bile na suprotnim stranama grada, Bobbyju se činilo da pokriva priličan komad Hanvicha. Naravno, nikad nije očekivao da će zaista ugledati nekakve prizemnike. Nakon večere, na dugoj večernjoj svjetlosti, čitao bi Tedu novine, na trijemu ili u Tedovoj kuhinji. Ted je poslušao savjet Liz Garfield i nabavio ventilator pa Bobbyjeva mama više nije toliko inzistirala na tome da Bobby čita "gosp. Brattiganu" na trijemu. Bobbyju se činilo da je to djelomice posljedica njezine rastuće zaokupljenosti vlastitim odraslim stvarima, ali možda i toga što je stekla malo više povjerenja u Teda. Premda povjerenje nije isto što i simpatija. A i put do toga nije bio posut ružama.Jedne večeri dok su na kauču gledali Wyatta Earpa, njegova se mama okrene prema Bobbyju gotovo bijesno i reče: "Dira li te ikad?"Bobby je shvatio što ga ona pita, ali ne i zašto je tako rastrojena. "Pa naravno", reče on. "Ponekad me udari po leđima, a jednom kad sam mu čitao novine i zaribao neku jako dugu riječ triput za redom, opalio mi je čvrgu, ali mi ne dijeli packe ili nešto takvo. Mislim da za takvo što nema dovoljno snage. Zašto?""Nije važno", reče ona. "On je u redu, pretpostavljam. Glava mu je u oblacima, u to nema sumnje, ali ne izgleda kao..." Ona zašuti, gledajući kako se dim iz njezine cigarete Kool diže u zrak dnevnog boravka. Dizao se iz žara u obliku blijedosive vrpce a potom se rasplinjavao, podsjetivši Bobbyja na to kako likovi iz knjige gospodina Simaka Prsten oko Sunca slijede rotirajuće zvrkove spirala u druge svjetove.Najzad se ona ponovno okrene k njemu i reče: "Bude li te ikad dirao na način koji ti se neće svidjeti, dođi i reci mi. Odmah. Čuješ li?""Naravno, mama." U njezinu je pogledu bilo nečega što ga podsjeti na dan kad ju je upitao kako žena zna da će roditi bebu. Krvari svaki mjesec, rekla je njegova mama. Ako nema krvi, ona zna da je to zato što krv ide bebi. Bobby je želio upitati odakle izlazi ta krv kad se beba ne stvara (sjećao se da je mama jednom krvarila iz nosa, ali ne i drugih

56

primjera materinskog krvarenja). No zbog izraza njezina lica zašutio je o toj temi. Sad je imala isti taj izraz.Zapravo, bilo je i drugih dodira: Ted bi ponekad svojom krupnom rukom prešao preko Bobbyjeve jež frizure, kao da gladi čekinje; kadšto bi nježno zglobovima uhvatio Bobbyja za nos i zapojao Provjeriti, molim! ako bi Bobby pogrešno izgovorio neku riječ; kad bi progovorili istodobno, on bi zakvačio svoj mali prst za Bobbyjev i rekao Aps! Uskoro je i Bobby to počeo izgovarati zajedno s njim, zakvačenih malih prstiju, glasova činjeničnih kao kad ljudi kažu dodaj mi grašak ili kako ste.Bobby je samo jedanput osjetio nelagodu od Tedova dodira. Bobby je upravo pročitao posljednji članak iz novina koji je Ted želio čuti - neki je kolumnist trućao o tome kako na Kubi nema problema koji dobro staro američko slobodno poduzetništvo ne bi moglo ispraviti. Suton je počeo prugati nebo. Otraga u Colony Street, pas gospođe O'Hare, Bowser, neprekidno je lajao, rup-rup-rup, zvuk izgubljen i nekako snolik, sličniji nečemu čega se prisjećamo nego nečemu što se upravo događa."Pa", reče Bobby, presavijajući novine i ustajući, "mislim da ću se prošetati po susjedstvu i vidjeti što vidim." Nije želio biti izravan, ali je svejedno želio Tedu dati na znanje da još traži prizemnike u žutim kaputima.I Ted ustane pa priđe Bobbyju. Bobbyja ražalosti strah koji je ugledao na Tedovu licu. Nije želio da Ted previše vjeruje u prizemnike, nije želio da Ted bude previše lud. "Vrati se prije mraka, Bobby. Nikad si ne bih oprostio kad bi ti se nešto dogodilo.""Pazit ću se. I vratit ću se prije mraka."Ted klekne na jedno koljeno (bio je prestar da bi čučnuo, pretpostavi Bobby) i uhvati Bobbyja za ramena. Privuče Bobbyja k sebi dok im se obrve nisu gotovo sudarile. Bobby je osjetio miris cigareta na Tedovu dahu i pomade na njegovoj koži - trljao je zglobove Musteroleom* jer su ga boljeli. A ovih ga dana bole i po toplom vremenu, reče on.* Poznati balzam za kožu, zglobove i lakše disanje na bazi mentola, kamfora i ulja gorčice.Biti tako blizu Teda nije bilo jezivo, ali je svejedno bilo nekako užasno. Iako Ted nije bio sasvim star, moglo se vidjeti da će uskoro

57

biti. A vjerojatno i bolestan. Oči su mu bile vodnjikave. Kutovi usta lagano su mu podrhtavali. Šteta što mora biti sasvim sam ovdje gore na drugom katu, pomisli Bobby. Da je imao ženu ili nekoga, možda nikad ne bi imao tu bubu u glavi o prizemnicima. Naravno, da je imao ženu, Bobby možda nikad ne bi pročitao Gospodara muha. Sebičan način razmišljanja, ali si nije mogao pomoći."Nikakva traga od njih, Bobby?"Bobby odmahne glavom."I ništa ne osjećaš? Ovdje?" On makne desnu ruku s Bobbyjeva lijevog ramena i kucne se po sljepoočnici, gdje su mu se ugnijezdile dvije plave žile i lagano kuckale. Bobby odmahne glavom. "Ili ovdje?" Ted povuče kut desnog oka prema dolje. Bobby ponovno odmahne glavom. "Ili ovdje?" Ted si dotakne želudac. Bobby odmahne glavom po treći put."U redu", reče Ted i nasmiješi se. Lijeva mu ruka spuzne na Bobbyjev zatiljak. Desna mu se ruka tamo pridruži lijevoj. Zagleda se ozbiljno u Bobbyjeve oči, a Bobby mu ozbiljno uzvrati pogled. "Rekao bi mi da osjećaš, zar ne? Ne bi pokušao... ma ne znam... poštedjeti moje osjećaje?""Ne", reče Bobby. Tedove ruke na njegovu zatiljku istodobno su mu godile i bile neugodne. Bile su na mjestu na kojem bi ih neki mladić mogao staviti prije no što će poljubiti djevojku. "Ne, rekao bih, to mi je posao."Ted kimne glavom. Polako rasplete ruke i pusti ih da padnu. Ustane, pomogavši si stolom. Iskrivi lice kad mu jedno koljeno glasno zapucketa. "Da, rekao bi mi, ti si dobro dijete. Idi, prošetaj. Ali se drži pločnika, Bobby, i vrati se kući prije mraka. Moraš se paziti.""Pazit ću se." On krene niza stube. "A ugledaš li ih-" "Pobjeći ću.""Tako je." Na blijedećoj svjetlosti, Tedovo je lice bilo sumorno. "Koliko te noge nose."Znači, bilo je diranja, i vjerojatno su majčine strepnje bile na neki način opravdane - vjerojatno je bilo previše dodira, ponekad i neprimjerenih. Možda ne na način na koji je ona mislila, ali svejedno neprimjerenih. Svejedno opasnih.

58

U srijedu prije završetka školske godine, Bobby ugleda crveni komad tkanine kako visi s nečije televizijske antene u Colony Street. Nije mogao pouzdano reći, ali mu je jako sličilo na zmajev rep. Bobbyjeve noge stanu kao ukopane. Istodobno mu srce ubrza sve dok nije čekićalo kao kad bi se utrkivao sa Sully-Johnom na povratku kući iz škole.To je slučajnost čak i da je zmajev rep, reče si on. Samo pišljiva slučajnost. To ti je jasno, zar ne?Možda. Možda je znao. Gotovo da je u to i sam povjerovao kad je škola završila u petak. Bobby se tog dana iz škole vraćao sam; Sully-John se prijavio da ostane iza nastave i pomogne složiti knjige u skladište, a Carol ide k Tini Lebel na proslavu Tinina rođendana. Prije no što je prešao preko Asherove avenije i krenuo niz Broad Street Hill, ugleda školicu nacrtanu na pločniku ljubičastom kredom. Izgledala je ovako:"Isuse, ne", šapne Bobby. "Nemoj me zezat."Klekne na jedno koljeno poput konjaničkog izvidnika u nekom vesternu, ne primjećujući djecu koja su prolazila pokraj njega na putu kući - neka su pješačila, dvoje bilo na koturaljkama, Francis Utterson, konjskih zuba, na svom se zahrđalom crvenom romobilu trubeći smije nebu i vesla nogom. Ni oni njega jednako tako nisu primjećivali; Turbo raspust je upravo počeo i većina je bila ošamućena od mogućnosti koje su im se otvarale."O ne, da ne povjeruješ, nemoj me zezat." On pruži ruku prema zvijezdi i polumjesecu - nisu bili nacrtani ljubičastom nego žutom kredom - gotovo ih dotakne, pa povuče ruku. Komad crvene vrpce zapeo za antenu nije morao ništa značiti. No kad dodaš ovo, može li to i dalje biti slučajnost? Bobby nije znao. Imao je samo jedanaest godina i bilo je milijun milijardi stvari koje nije znao. Ali se bojao... bojao da...Ustane i pogleda oko sebe, napola očekujući da će ugledati kolonu dugačkih, kričavo obojenih automobila kako se spuštaju niz Asherovu aveniju, kotrljaju polako na način na koji to automobili čine kad se voze iza mrtvačkih kola na putu za groblje, upaljenih prednjih svjetala u pol bijela dana; napola očekujući da će ugledati ljude u žutim

59

kaputima kako stoje ispod nadstrešnice Asher Empirea ili ispred Sukey's Tavern, kako puše cigarete Camel i gledaju ga.Nema automobila. Ni ljudi. Samo djeca na putu kući iz škole. Među njima su se isticali prvi učenici izašli iz škole Sv. Gabrijela, upadni u svojoj uniformi, zelenim hlačama i košuljama.Bobby se okrene i vrati putem kojim je došao, prijeđe tri ulice do Asherove avenije, odveć zabrinut zbog onoga što je vidio kredom iscrtano na pločniku da bi ga brinule napržice iz škole Svetoga Gabrijela. Na telefonskim stupovima u Aveniji nije bilo ničega osim nekoliko plakata koji su najavljivali tombolu u župnom dvoru Sv. Gabrijela i jedan na uglu Asherove i Tacome koji je najavljivao rokenrol koncert u Hartfordu, a na kojem su glavne zvijezde trebale biti Clyde McPhatter i Dwayne Eddy, "Čovjek s brenčavom gitarom".Kad je stigao do kioska Asher Avenue News, što znači gotovo ponovno do ispred škole, Bobby se počeo nadati da je pretjerao. No svejedno uđe provjeriti njihovu oglasnu ploču, pa ode niz Broadovu sve do Spicer's Variety, gdje kupi još jednu kaugumu u obliku šećerne kuglice pa pogleda i njihovu oglasnu ploču. Ništa sumnjivog ni na jednoj. U Spicer'su više nije bilo oglasa za prodaju dvorišnog bazena, ali što? Čovjek ga je vjerojatno prodao. Zašto bi ga u protivnom uopće i stavljao na ploču, za boga miloga?Bobby izađe i zastane na uglu, žvačući kaugumu i pokušavajući odlučiti što da učini.Zrelost je proces, nešto što pristiže u nepravilnim fazama i neujednačenim preklapanjima. Bobby Garfield donio je prvu zrelu odluku u svom životu onoga dana kad je završio šesti razred, kad je zaključio da ne bi bilo u redu ispričati Tedu što je vidio... barem zasad.Njegova postavka da prizemnici ne postoje bila je uzdrmana, ali Bobby nije bio pripravan sasvim dići ruke od nje. Barem ne na temelju dosad prikupljenih dokaza. Ted bi se uzrujao kad bi mu Bobby rekao što je vidio, možda toliko da bi ubacio stvari natrag u kovčege (plus one vrećice složene iza njegova malog hladnjaka) i otperjao. Ukoliko su mu zli momci zaista za petama, bijeg bi imao smisla, ali ukoliko nisu, Bobby nije želio izgubiti jedinog odraslog prijatelja kojeg je ikad imao. Pa je odlučio pričekati i vidjeti što će se, ako će se, dogoditi.

60

Te je noći Bobby Garfield iskusio još jedan aspekt zrelosti: ležao je budan dugo nakon što je njegova budilica Big Ben poručila da je dva sata ujutro, zagledan u strop, pitajući se je li pravilno postupio.

61

IV. TED NIJE PRI SEBI. BOBBY IDE NA PLAŽU. MCQUOWN. ŠPURIJUS.

Dan nakon završetka škole, mama Carol Gerber potrpa djecu u svoj Ford karavan i odvede ih u Savin Rock, obalni lunapark udaljen tridesetak kilometara od Hanvicha. Anita T. Gerber to je učinila tri godine za redom, što je za Bobbyja, S-J-ja, Carol i Carolina bracu i Caroline prijateljice Yvonne, Angie i Tinu značilo drevni običaj. Ni Sully-John ni Bobby ne bi sami nikamo otišli s tri curice, ali budući da su bili zajedno, bilo je u redu. Usto, bilo se odveć teško othrvati iskušenju Savin Rocka. Još će biti prehladno za bilo što osim za gacanje po oceanu, ali će se moći zekati na plaži, a i svi će sadržaji u lunaparku biti otvoreni - uključujući i kioske na kojima se može osvojiti neka nagrada. Prije godinu dana, Sully-John srušio je tri piramide drvenih boca za mlijeko sa samo tri bejzbolske loptice i osvojio za svoju majku velikog ružičastog plišanog medu koji još stoji na počasnom mjestu na vrhu televizora Sullivanovih. Danas je S-J želio medi osvojiti družici.Za Bobbyja je već to što će na neko vrijeme otići iz Hanvicha imalo svojih draži. Nije ugledao ništa sumnjivo nakon one zvijezde i mjeseca načrčkanih pokraj školice, ali ga je Ted gadno prestrašio dok mu je Bobby čitao subotnje novine, a neposredno nakon toga došlo je do ružne svađe s mamom.To s Tedom dogodilo se dok je Bobby čitao osvrt čiji se autor sprdao s mogućnošću da bi Mickey Mantle mogao srušiti bejzbolski rekord postignutih zgoditaka Babea Rutha. Kolumnist je tvrdio da on nema ni fizičke ni psihičke snage za to. "'A najvažnije je to što taj čovjek ima pogrešan karakter'", čitao je Bobby. "Takozvanog Micka više zanimaju izlasci u noćne klubove nego-"Ted se ponovno isključio. Bobby je to znao, nekako osjetio, i prije no što je podigao pogled s novina. Ted je zurio prazna pogleda kroz svoj prozor u smjeru Colony Street i promuklog, suhoparnog lajanja psa gospođe O'Hare. Bilo je to već drugi put tog jutra, ali je prvo isključenje potrajalo samo nekoliko sekundi (Ted se sagnuo u otvoreni hladnjak, očiju razrogačenih na mraznoj svjetlosti, nepomičan... a

62

onda se lagano trgnuo, stresao i posegnuo za sokom od naranče). Ovaj put je sasvim otplovio. Čovječe, koja munjara, kako bi rekao Kookie u seriji 77 Sunset Strip. Bobby zašuška novinama da vidi hoće li ga uspjeti probuditi. Ništa."Ted? Dobro si-" S iznenadnim užasom Bobby shvati da nešto nije u redu s Tedovim zjenicama. One su se širile i uzile. Kao da Ted naglo uranja u neki crni ponor i izranja iz njega... a zapravo je sjedio na suncu."Ted?"Cigareta je gorjela u pepeljari, sad samo opušak i pepeo. Pogledavši u nju, Bobby shvati da Ted nije pri sebi gotovo od trenutka kad je počeo čitati članak o Mantleu. A to što mu se događa s očima, to kako mu se zjenice šire i sužavaju, šire i sužavaju...Ima epileptični napad ili nešto slično. Ajoj, zar oni ponekad ne progutaju vlastiti jezik kad dobiju napad?Tedov je jezik čini se bio na svome mjestu, ali njegove oči... njegove oči-"Ted! Ted, probudite se!"Bobby se našao na Tedovoj strani stola prije no što je bio svjestan da se pomaknuo. Zgrabi Teda za ramena i prodrma ga. Kao da je prodrmao komad drveta izdjeljana u obliku čovjeka. Ispod pamučne majice dugih rukava, Tedova su ramena bila kruta, mršava i neugibljiva."Probudite se! Probudite se!""Sad odlaze na zapad." Ted nastavi gledati kroz prozor svojim čudnim lutajućim očima. "To je dobro. Ali će se možda vratiti. Oni..."Bobby je stajao ruku na Tedovim ramenima, prestrašen i zapanjen. Tedove su se zjenice širile i uzile poput vidljivog bila. "Ted, što je?""Moram biti jako miran. Moram biti zec u grmu. Možda prođu. Ako Bog da, nadoći će voda i možda prođu. Sve stvari služe...""Služe čemu?" Bobby je sad gotovo šaptao. "Služe čemu, Ted?""Sve stvari služe Zraci", reče Ted i iznenada se njegove ruke sklope oko Bobbyjevih. Bile su vrlo hladne, te ruke, i na trenutak Bobby osjeti košmaran užas od kojeg ga uhvati nesvjestica. Kao da ga u stisku drži leš koji može micati samo ruke i zjenice svojih mrtvih očiju.

63

A zatim je Ted gledao u njega, pa premda su mu oči bile prestrašene, bile su gotovo normalne. Nimalo mrtve."Bobby?"Bobby izvuče ruke i ovije ih oko Tedova vrata. Čvrsto ga zagrli, i u tom trenutku Bobby u glavi začuje cilik zvona - kratak ali vrlo jasan. Čak je čuo i kako se glasnoća zvona mijenja, poput glasnoće piska jurećeg vlaka. Kao da mu je nešto projurilo kroz glavu velikom brzinom. Začuje topot kopita na nekakvoj tvrdoj podlozi. Drvu? Ne, metalu. Osjeti u nosu miris prašine, suh i olujan. U istom ga trenutku zasvrbe očne jabučice."Pst!" Tedov dah u njegovu uhu bio je suh poput mirisa one prašine i nekako prisan. Ruke su mu bile na Bobbyjevim leđima, svijene oko njegovih lopatica, onemogućavajući mu da se miče. "Ni riječi! Ni misli. Osim o... bejzbolu! Da, bejzbol, to može!"Bobby pomisli na Mauryja Willsa koji kreće s prve baze, korakom, odmjerena tri koraka... pa četiri... Wills stoji pognut, peta malo odignutih od zemlje, može ostati na prvoj ili krenuti na drugu bazu, ovisno o tome što će učiniti bacač... a kad je bacač uputio lopticu prema udaraču, Wills jurne prema drugoj bazi u eksploziji brzine i prašine i-Nestalo. Svega je nestalo. Ne zvoni mu više u glavi, ne čuju se kopita, ne osjeća miris prašine. A i ne svrbi ga u dupljama. Je li ga uopće i svrbjelo? Ili je to izmislio samo zato što su ga Tedove oči plašile?"Bobby", reče Ted, ponovno izravno u Bobbyjevo uho. Od pomaka Tedovih usta na svojoj koži Bobby zadrhti. A onda Ted reče: "Dobri Bože, što to radim?"Odgurne Bobbyja, blago ali čvrsto. Lice mu je izgledalo zbunjeno i malo preblijedo, ali su mu se oči vratile u normalu, zjenice učvrstile. Na trenutak je Bobbyju bilo samo to važno. No osjećao se čudno, smušeno, kao da se upravo probudio iz dubokog drijemeža. Istodobno, svijet mu je djelovao zapanjujuće blještavo, svaka linija i oblik izvanredno ocrtani."Ti bokca!" reče Bobby i nesigurno se nasmije. "Što se to dogodilo?""Ništa što bi se tebe ticalo." Ted posegne za cigaretom i iznenadi se kad u utoru pepeljare u koji je utisnuo cigaretu ugleda tek sićušan

64

tinjajući čvarak. Zglobom prsta gurne ga u pepeljaru. "Ponovno sam otplovio, zar ne?"" Aha, jako daleko. Prestrašio sam se. Mislio sam da imate epileptični napad ili nešto slično. Vaše oči-""Nije to epilepsija", reče Ted. "I nije opasno. Ali ponovi li se, najbolje da me se ne dotičeš.""Zašto?"Ted pripali novu cigaretu. "Zato. Obećaješ?""U redu. Što je Zraka?"Ted se oštro zapilji u nj. "Spomenuo sam Zraku?""Rekli ste 'Sve stvari služe Zraci'. Mislim da je bilo tako.""Možda ću ti jednom reći, ali ne danas. Danas ideš na plažu, nije li tako?"Bobby se trgne i skoči. Pogleda na Tedovu uru. Bilo je skoro devet sati. "Aha", reče on. "Možda bih se trebao početi spremati. Mogao bih vam do kraja pročitati novine kad se vratim.""Da, dobro. Dobar prijedlog. Ja moram napisati neka pisma."Ne, ne morate, samo me se želite riješiti prije no što postavim još koje pitanje na koje ne želite odgovoriti.No ako je to i bila Tedova namjera, to je bilo u redu. Kao što je Liz Garfield često govorila, Bobby je imao važnijeg posla. Pa ipak, kad je stigao do vrata Tedove sobe, pomisao na onu crvenu krpu kako visi na televizijskoj anteni te na polumjesec i zvijezdu pokraj one školice potakne ga da se nevoljko okrene."Ted, ima nešto-""Da znam, prizemnici." Ted se nasmiješi. "Zasad se nemoj njima zamarati, Bobby. Zasad je sve u redu. Ne kreću u ovom smjeru, čak i ne gledaju u ovom smjeru.""Kreću na zapad", reče Bobby.Ted ga pogleda kroz prhut uzdižućeg dima cigareta, mirnih plavih očiju. "Da", reče on, "i uz malo sreće ostat će na zapadu. Seattle bi mi sasvim odgovarao. Lijepo se provedi na plaži, Bobby.""Ali vidio sam-""Vjerojatno si vidio samo sjene. U svakom slučaju, nije vrijeme za razgovor. Samo upamti što sam ti rekao - budem li se ponovno tako isključio, sjedi i pričekaj da prođe. Posegnem li za tobom, a ti se

65

odmakni. Ustanem li, reci mi da sjednem. U tom ću stanju učiniti što mi kažeš. Kao da sam hipnotiziran.""Zašto-""Dosta pitanja, Bobby. Molim te.""Dobro ste? Zaista dobro?""Ne mogu biti bolje. Idi sad. Uživaj."Bobby se požuri u prizemlje, ponovno zaprepašten time kako je sve izrazito: blještava svjetlost koja se kosi kroz prozor na odmorištu prvoga kata, bubamara koja puže oko otvora prazne boce mlijeka ispred vrata stana Proskyjevih, milozvučan zuj u ušima koji je zvučao poput glasanja današnjeg dana - prve subote ljetnih praznika.Kad se vratio u stan, Bobby prikupi svoje autiće i kamione iz raznih spremišta ispod kreveta i stražnjeg dijela ormara. Dva - Match-boxov Ford i plavi metalni kamion za odvoz smeća koje je gospodin Biderman poslao kući zajedno s mamom nekoliko dana nakon Bobbyjeva rođendana - bili su prilično zgodni, ali nisu mogli konkurirati Sullyjevoj cisterni za benzin ili žutom Tonkinu buldožeru. Buldožer je bio osobito koristan za igru u pijesku. Bobby se radovao da će se najmanje sat vremena moći posvetiti ozbiljnoj cestogradnji dok se valovi razbijaju u blizini, a koža mu poprima ružičastu boju na jarkom morskom suncu. Nije skupio svoje kamione od zimus, pomisli on, kad su on i S-J proveli sretno subotnje popodne poslije mećave gradeći cestovnu mrežu u svježem snijegu kod parka Commonwealth. Sad je star, ima jedanaest godina, gotovo prestar za takve stvari. Bilo je nečeg tužnog u toj pomisli, ali sad ne mora biti tužan, ukoliko to ne želi. Njegovi dani autića možda se brzo primiču kraju, ali taj kraj neće doći danas. Ne danas.Majka mu je spakirala objed za izlet, ali mu je odbila dati novac kad ju je zamolio - ni pet centi za jednu od kabina za presvlačenje kojima je bila načičkana oceanska strana lunaparka. Prije no što je Bobby shvatio što se događa, zapodjenuli su ono čega se najviše pribojavao: svađu oko novca."Pedeset centi bilo bi dovoljno", reče Bobby. Osjeti u svom glasu dječji, mrski plačljivi prizvuk, ali ga se nije mogao riješiti. "Samo pola zelembaća. Ha, mama, što kažeš? Daj imaj milosti."

66

Ona pripali jednu Koolicu, kresnuvši šibicom tako jako da je proizvela praskav zvuk i pogleda ga kroz dim, suženih očiju. "Bob, sad sam zarađuješ. Većina ljudi plaća tri centa za novine, a tebi se plaća da ih čitaš. Dolar tjedno! Mili Bože! Kad sam ja bila mala-""Mama, taj je novac za moj bicikl! Ti to dobro znaš."Ona se bila okrenula prema zrcalu, mršteći se i namještajući ramena svoje bluze - gospodin Biderman zamolio ju je da dođe raditi nekoliko sati iako je bila subota. Sad se ponovno okrenula prema Bobbyju, cigarete još prikliještene između usta, i mršteći se nagnula prema njemu."I dalje me tražiš da ti kupim taj bicikl, zar ne? Još uvijek. Rekla sam ti da ti ga ne mogu kupiti, ali ti i dalje tražiš.""Ne, ne tražim! Nije istina!" Bobbyjeve su oči bile pune gnjeva i jada. "Samo pišljivih pola dolara za-""Pola dolara tu, dva tamo, to se nakupi, znaš. Ono što ti želiš jest da ti ja kupim taj bicikl tako što ću ti davati novac za sve ostalo. Onda se ne bi trebao odreći nijedne druge stvari koju želiš.""To nije pošteno!"Znao je što će reći prije no što je to izrekla, imao je vremena pomisliti kako si je sam iskopao jamu. "Život nije pošten, Bobuljica." Okrene se prema zrcalu posljednji put potegnuti nevidljivu naramenicu kombinea koja se jedva nazirala ispod desnog ramena njezine bluze."Pet centi za kabinu?" zamoli Bobby. "Zar ne bi barem mogla-""Da, vjerojatno, kako da ne", reče ona, štektanjem izgovorivši svaku riječ. Najčešće bi narumenila obraze prije odlaska na posao, ali ovoga jutra sva boja na njezinu licu nije potjecala iz pudrijere i Bobby, premda bijesan, znao je da se mora pripaziti. Izgubi li on živce onako kako ona zna izgubiti svoje, provest će cijeli dan u vrućem, praznom stanu, i bit će mu zabranjeno da kroči makar u hodnik.Njegova majka zgrabi torbicu sa stola u dnu kauča, zgnječi cigaretu tako jako da se raskolio filter, pa se okrene i pogleda u nj. "Kad bih ja rekla: 'Joj, ovaj tjedan nećemo jesti jer sam vidjela par cipela kod Hunsickera koji sam si naprosto morala kupiti', što bi ti pomislio?"Pomislio bih da lažeš, pomisli Bobby. A rekao bih ako si tako švorc, mama, što je s onim Searsovim katalogom na gornjoj polici tvog

67

ormara? Onoga u kojemu su novčanice od jednog i pet dolara - pa i jedna ili dvije od deset dolara - selotejpom zalijepljene za stranice s donjim rubljem u sredini? A što je s plavim vrčem u kuhinjskom ormariću ispod sudopera, onome sasvim straga u kutu iza napuknute posudice za umak, onim plavim vrčem u koji stavljaš kovanice od četvrt dolara, u koji ih ubacuješ od očeve smrti? A kad se vrč napuni do vrha, složiš kovanice u stupice, odneseš ih u banku i zamijeniš za novčanice, i te novčanice idu u katalog, zar ne? Novčanice budu zalijepljene za stranice s donjim rubljem u toj knjizi želja.Ali on ne reče ništa od toga, nego svojim užeglim očima samo pogleda u tenisice."Moram određivati prioritete", reče ona. "A ako si dovoljno star da radiš, sunašce moje, i ti ćeš to morati činiti. Misliš li da mi je drago odbiti te?"Ne mislim, pomisli Bobby, gledajući u svoje tenisice i grizući se za usnu koja je željela omlohavjeti i početi ispuštati niz mjehurastih bebastih zvukova. Ne mislim, ali ne mislim ni da ti to naročito teško pada."Da smo Gotrockovi, dala bih ti pet dolara da potrošiš na plaži - ma što, i deset! Ne bi morao posuđivati iz svoje biciklističke kašice kad bi želio odvesti svoju curičicu na spiralu smrti-"Ona mi nije cura! Bobby u sebi vrisne na svoju majku. ONA NIJE MOJA CURIČICA!"-ili indijanski vlak. Ali, naravno, da smo Gotrockovi, ne bi uopće ni trebao štedjeti za bicikl, je li tako?" Svakim je trenutkom povisivala glas. Što god ju je mučilo posljednjih nekoliko mjeseci prijetilo je da će se u bujici izliti iz nje, pjeneći se poput biljnog piva i izjedajući poput kiseline. "Ne znam jesi li ikad primijetio, ali nas tvoj otac nije ostavio baš zbrinute, i ja činim sve što mogu. Hranim te, oblačim, platila sam ti da ovo ljeto ideš u Sterling House i igraš bejzbol dok ja premećem papire u onom užarenom uredu. Pozvan si na plažu s ostalom djecom, sretna sam zbog tebe, ali kako ćeš financirati svoje izlete je tvoj problem. Želiš li si platiti neku od igrica, uzmi nešto novca iz one svoje staklenke i priušti si ih. Ako ne želiš, igraj se na plaži ili ostani kod kuće. Meni je svejedno. Samo želim da prestaneš

68

cmizdriti. Mrzim kad cmizdriš. Kao..." Ona zašuti, uzdahne, otvori torbicu, izvadi cigarete. "Mrzim kad cmizdriš", ponovi ona.Kao tvoj otac. To se suzdržala da ne kaže."Dakle, da čujemo, cvebo?" upita ona. "Jesi li završio?"Bobby je stajao nijem, vrućih obraza, užeglih očiju, zagledan u svoje tenisice, svim se snagama upinjući da ne počne cmoljiti. U ovom bi trenutku jedan jedini prigušeni jecaj mogao biti dovoljan da bude kažnjen zabranom izlaska; bila je bijesna kao ris, samo je tražila povod. A cmoljenje nije bilo jedina opasnost. Želio se izderati na nju da bi radije bio kao njegov otac nego kao ona, škrta stara cicija poput nje, koja se ne može odvojiti ni od pišljivih pet centi, a osim toga pa što ako ih pokojni ne tako bajni Randall Garfield nije ostavio zbrinute? Zašto to uvijek prikazuje njegovom krivnjom? Tko se udao za njega?"Siguran si, Bobuljica? Više neće biti mudrijaških replika?" U glas joj se uvukao najopasniji prizvuk: stanovita plahovita veselost koja je zvučala kao raspoloženost ako je niste poznavali.Bobby je gledao u svoje tenisice i šutio. Stegnuo je sve jecaje i gnjevne riječi u grlu i ne reče ništa. Tišina se ispletala između njih. Osjećao je miris njezine cigarete i svih sinoćnjih cigareta iza te jedne, kao i onih popušenih ostalih večeri kad nije gledala u televiziju nego kroz nju i čekala da zazvoni telefon."U redu, pretpostavljam da smo sad načistu", reče ona nakon što mu je dala petnaestak sekundi da zine i uvali se u govna. "Lijepo se provedi, Bobby." Ona izađe ne poljubivši ga.Bobby ode do otvorenog prozora (sad su mu suze curile niz lice, ali ih je on jedva primjećivao), povuče zavjese u stranu i zagleda se za njom. Zaputila se prema Commonwealthu. Visoke su joj potpetice lupkale po asfaltu. On dvaput duboko, vodnjikavo udahne pa ode u kuhinju. Pogleda u onaj ormarić u kojem se iza posudice za umak skrivao onaj plavi vrč. Mogao bi uzeti nešto novca iz njega, ona nije vodila evidenciju koliko točno u njemu ima novca i nikad ne bi primijetila da joj manjkaju tri ili četiri kovanice, ali nije želio to učiniti. Ne bi bilo nikakve radosti u trošenju tog novca. Nije bio siguran kako to zna, ali je znao; znao je to već s devet godina kad je istom našao taj skriveni vrč sitniša. Pa tako, ne s osjećajem pravičnosti nego žaljenja, on ode u svoju sobu i zagleda se u staklenku Biciklističkog fonda.

69

Ona je u pravu, pomisli on - zaista bi mogao uzeti malo od svoje ušteđevine i potrošiti je u Savin Rocku. Možda će mu trebati dodatnih mjesec dana da skupi za Schwinn, ali će barem trošenje tog novca biti pravi užitak. A tu ima još nešto: odbije li izvaditi i jedan novčić iz te staklenke, učiniti išta osim zgrtati ih i štedjeti, bit će poput nje.To je prevagnulo. Bobby iz Biciklističkog fonda iščeprka pet kovanica od deset centi, tutne ih u džep, stavi povrh njih Kleenexovu papirnatu maramicu kako ne bi iskočile ukoliko on u nekom trenutku potrči, pa prikupi ostatak stvari za plažu. Uskoro je fićukao pa Ted siđe s kata vidjeti što to izvodi."Krećeš na plovidbu, kapetane Garfield?"Bobby kimne glavom. "Savin Rock je prilično bogbogovsko mjesto. Lunapark i takve stvari, shvaćate?""Naravno. Lijepo se zabavi, Bobby, i nemoj iz nečega ispasti."Bobby krene prema vratima, pa se okrene i pogleda u Teda, koji je stajao na donjoj stepenici u papučama. "Zašto ne izađete i ne sjednete na trijem?" upita Bobby. "Kladim se da će u kući biti vruće."Ted se nasmiješi. "Vjerojatno. Ali mislim da ću ostati u kući.""Dobro ste?""Dobro sam, Bobby. Dobro."Dok je prelazio na stranu Broadove na kojoj se nalazila kuća Gerberovih, Bobby shvati da žali Teda koji se bezrazložno skriva gore u svojoj sobi. Jamačno bez razloga, zar ne? Naravno. I da postoje prizemnici koji se polako negdje vozikaju (prema zapadu, pomisli on, odlaze na zapad), što bi oni mogli htjeti od starog penzionera poput Teda Brautigana?Isprva ga je prepirka s njegovom majkom malo tištila (punačka, zgodna prijateljica gospođe Gerber, Rionda Hewson, optužila ga je da je "odsutan duhom", što god to značilo, a onda ga je počela škakljati po slabinama i ispod pazuha sve dok se Bobby nije nasmijao u samoobrani), ali nakon što su neko vrijeme proveli na plaži, oraspoložio se i postao sličniji sebi.Iako je bio tek početak sezone, Savin Rock je živio punom parom - vrtuljak se okretao, Divlji Miš rikao*, dječica vriskala, metalni rokenrol slijevao se iz zvučnika ispred Kuće smijeha, izvikivači urlali sa svojih štandova. Sully-John nije dobio željenog medvjedića jer je

70

srušio samo dvije od tri preostale boce mlijeka (Rionda je tvrdila da neke na dnu imaju specijalne utege koji onemogućuju da se prevrnu ukoliko ih ne zvekneš pošteno), ali mu je čovjek na kiosku za bacanje bejzbolskih loptica svejedno dodijelio lijepu nagradu - smiješnog mravojeda obloženog žutim plišem. S-J ga nagonski preda Carolinoj mami. Anita se nasmije i zagrli ga, pa mu reče da je najbolje dijete na svijetu i da bi ona, da je Sully-John petnaest godina stariji, postala bigamist i udala se za nj. Sully-John se rumenio sve dok nije poljubičastio u licu.* Vrsta vlaka u lunaparku čije su tračnice postavljene pod vrlo oštrim kutovima (i do 90 stupnjeva), i čiji su kotači smješteni bliže stražnjem dijelu pa se čini da će vlak iskočiti iz tračnica kad dođe na jedan od spomenutih zavoja.Bobby pokuša s bacanjem kolutova, ali promaši sva tri bacanja. Na streljani je imao više sreće: razbio je dva tanjura i dobio plišanog medvjedića. Medu da Ianu Šmrklji, koji je danas za promjenu bio dobar: nije histerizirao, nije se popiškio u gaće niti je pokušavao kresnuti Sullyja ili Bobbyja u jaja. Ian zagrli medu i pogleda u Bobbyja kao da je Bobby Bog."Divan je i on ga voli", reče Anita, "ali zar ga ne želiš odnijeti majci?""Ma ne, njoj nije do takvih stvari. Ali bih joj rado osvojio bočicu parfema."On i Sully-John izazivali su jedan drugoga tko će otići na Divljeg Miša i najzad odu zajedno, tuleći razdragano svaki put kad bi se njihov vagončić strmoglavio, istodobno uvjereni da će živjeti vječno i umrijeti istog trenutka. Otišli su i na nakošeni vrtuljak i poludjele šalice*. Kad je spao na posljednjih petnaest centi, Bobby se nađe na kotaču-vidikovcu s Carol. Njihova kabina zaustavi se na vrhu, blago se ljuljajući, zbog čega je imao čudan osjećaj u želucu. * Na nakošenom vrtuljku djeca se voze u autićima koji se okreću na postolju koje se naginje pa se autići nepredvidivo kreću. Poludjele šalice su vrtuljak na kojem djeca sjede u velikim šalicama koje se okreću ukrug na svojim postoljima te oko vlastite osi.Njemu slijeva, Atlantski ocean koračao je prema obali u nizu valova s bijelom krestom. Plaža je bila jednako tako bijela, a ocean nemoguće nijanse plave boje. Sunce se prevlačilo preko njega poput svile. Ispod

71

njih je bio lunapark. Iz zvučnika se u nebo vinuo glas Freddyja Cannona: She comes from Tallahassee, she's got a hi-fi chassis*.* Ona je iz Tallahasseeja, ima hi-fi šasiju."Sve tamo dolje djeluje tako malo", reče Carol. I njezin je glas bio utanjen - netipično za nju."Ne boj se, sigurni smo. Da se ovakvi kotači ne dižu tako visoko, na njima bi se vozila djeca."Carol je u mnogo čemu bila najstarija od njih troje - neustrašiva i sigurna u sebe, kao onoga dana kad je natjerala S-J-ja da joj nosi knjige jer je prostačio - ali je sad njezino lice ponovno postalo dječje lice: okruglo, malko blijedo, a na njemu su se isticala dva usplahirena plava oka. Ne razmišljajući, Bobby se nagne, položi svoja usta na njezina, i poljubi je. Kad se odmaknuo, oči su joj bile još krupnije."Sigurni smo", reče on, i veselo se nasmiješi."Ponovi!" Bio je to njezin prvi pravi poljubac, dobila ga je u Savin Rocku prve subote ljetnih praznika, a nije ga uopće očekivala. Eto o čemu je razmišljala, i zato je htjela da ga on ponovi."Bolje ne", reče Bobby. Premda... tko će ga vidjeti ovdje gore i nazvati ga kikićem?"Hajde, ponovi, i nemoj reći da izazivači imaju prednost.""Hoćeš li nekome reći?""Neću, kunem se Bogom. Hajde, požuri! Prije no što nas spuste!"Pa je on ponovno poljubi. Usne su joj bile glatke i zatvorene, vruće od sunca. A onda se kotač pokrene i on prekine poljubac. Jedan kratki trenutak Carol položi glavu na njegove grudi. "Hvala ti, Bobby", reče ona. "To je bilo jako lijepo.""I ja bih rekao."Odmaknu se malo jedno od drugog, i kad se njihova kabina zaustavila a tetovirani pomoćnik podigao sigurnosnu prečku, Bobby izađe i ne okrenuvši se potrči prema S-J-ju. No već je znao da će poljubac koji je dao Carol na vrhu kotača-vidikovca biti najbolji dio dana. I njemu je to bio prvi pravi poljubac; Bobby nikad nije zaboravio dodir njezinih usana pritisnutih na njegove - suhe, glatke i smlačene suncem. Bio je to poljubac prema kojem će ocjenjivati sve ostale poljupce u svom životu i naći ih manjkavima.

72

Oko tri sata, gospođa Gerber reče im da počnu skupljati stvari: vrijeme je za povratak. Carol iz osjećaja dužnosti reče: "Ali mama!" a onda počne pospremati. Prijateljice joj pomognu; čak je i Ian malo pomogao (dok je donosio i prenosio stvari, nije ispuštao iz ruke pijeskom umrljanog medvjedića). Bobby je napola očekivao da će Carol hodati za njim ostatak dana, i bio uvjeren da će prijateljicama izbrbljati o ljubljenju na kotaču (znat će da je to učinila kad ih ugleda u zbijenom grozdu, kako hihoću i rukom pokrivaju usta i gledaju u njega svojim veselim, lukavim očima), ali ona ne učini ni jedno ni drugo. Nekoliko ju je puta uhvatio kako gleda u njega, a nekoliko je puta uhvatio sebe kako potajice pogledava u nju. Neprekidno mu se vraćala slika njezinih očiju dok su bili gore. Kako su bile krupne i zabrinute. A on ju je poljubio, tek tako. Puf!Bobby i Sully teglili su većinu torbi za plažu. "Dobre mazge! Đi-ha!" vikne Rionda smijući se, dok su se pentrali po stubama koje su vodile od plaže do drvenog mola. Bila je crvena kao rak ispod hladne kreme razmazane svud po licu i ramenima, i žalila se Aniti Gerber kako noćas neće ni oka sklopiti; ako je opekline neće držati budnom, onda će to učiniti hrana iz kioska."Pa nisi morala pojesti četiri kobasice i dvije lepinje", reče gospođa Gerber, iznervirano, kakvu je Bobby nikad nije čuo: umorna je, zaključi on. I njega je sunce malo ošamutilo. Leđa su ga bockala, a u čarapama je imao pijeska. Torbe kojima je bio okićen njihale su se i odbijale jedna od druge."Ali hrana u lunaparkovima je tako dooooobraaaa", prosvjedovala je Rionda žalobnim glasom. Bobby se nasmije. Nije se mogao suzdržati.Hodali su polako kroz lunapark prema neasfaltiranom parkiralištu, više ne obraćajući pozornost zanimacijama. Izvikivači bi pogledali u njih, pa svrnuli pogled u potrazi za svježom krvi. Raja nakrcana prtljagom koja se vuče prema parkiralištu uglavnom su izgubljeni slučajevi.Na samom kraju prolaza, na lijevoj strani, stajao je neki suhonja odjeven u vrećaste plave bermude, potkošulju bez rukava i polucilindar. Cilindar je bio star i apšisao, ali naheren pod kicoškim kutom. U obod mu je bio zataknut plastični suncokret. Bio je to

73

smiješan čovac, i djevojčice su najzad dobile priliku da pokriju usta rukama i zahihoću.On ih pogleda izrazom čovjeka kojemu su se hihotali profesionalci i uzvrati im osmijeh. Na to Carol i djevojčice zahihoću još jače. Čovjek u polucilindru, još se smiješeći, raširi ruke iznad improviziranog stola iza kojeg je stajao - ploče plastike na dva kričavo narančasta konja za piljenje drva. Na plastičnoj ploči stajale su tri karte Bicycle* crvene poleđine. Okrene ih brzim, finim pokretima.* Jedna od najstarijih (1885.) vrsta američkih igraćih karata. Prepoznatljive su po svojoj poleđini na kojoj se nalazi motiv kerubina na biciklu ili neki drugi biciklistički motivi.Prsti su mu bili dugi i besprijekorno bijeli, primijeti Bobby, ni trunke preplanulosti na njima.Karta u sredini bila je herc dama. Čovjek u polucilindru je podigne, pokaže im je, prošeta je vješto amo-tamo među prstima. "Nađite damu u crvenom, cherchez la femme rouge, samo to i ništa više", reče on. "Čas posla, dok si reko keks, lako kao Očenaš." On prstom pozove Yvonne Loving. "Priđi, lutko, i pokaži im kako se to radi."Yvonne, još hihoćući i crveneći do korijena svoje crne kose, ustukne i stisne se uz Riondu pa promrmlja da nema više novca za igrice, sve je potrošila."Nema problema", reče čovjek u polucilindru. "To je samo demonstracija, lutko. Želim da tvoja mama i njezina zgodna prijateljica vide kako je to lako.""Nijedna mi nije mama", reče Yvonne, ali priđe korak bliže."Zaista moramo krenuti želimo li izbjeći gužvu, Evyie", reče gospođa Gerber."Ne, pričekaj trenutak, ovo je baš zabavno", reče Rionda. "To je šibicar, samo s tri karte. Izgleda lako, baš kao što on kaže, ali ukoliko ne pripaziš počneš ganjati herc damu i odeš kući praznih džepova."Čovjek u šeširu pogleda je prijekorno, a onda joj se široko i prijazno nasmiješi. Bio je to smiješak prizemnika, pomisli Bobby iznenada. Ne jednog od onih kojih se Ted bojao, ali svejedno prizemnika."Vidim", reče čovjek u polucilindru, "da ste u nekom trenutku svoje prošlosti bili žrtva varalice. Premda mi je neshvatljivo da bi netko mogao zlouporabiti tako lijepu i otmjenu damu."

74

Lijepa i otmjena dama - visine metar pedesetak, težine stotinjak kilograma, ramena i lica s premazima Pond kreme - sretno se nasmije. "Pusti priče i pokaži djetetu kako to funkcionira. I hoćeš reći da je to zaista legalno?""Na rubovima lunaparka sve je dopušteno dok vas ne uhvate i ne izbace... kao što pretpostavljam da znate. A sad... kako se zoveš, lutko?""Yvonne", reče ona glasom koji je Bobby jedva čuo. Pokraj njega, Sully-John je sve to promatrao s velikim zanimanjem. "Nekad me moji zovu Evyie.""U redu, Evyie, pogledaj ovamo, ljepotice. Što vidiš? Reci mi kako se zovu - znam da znaš, tako pametna glavica kao tvoja - i pokazuj prstom dok govoriš. A smiješ ih i dotaknuti. Ovdje nema nikakvog varanja.""Ova na kraju je dečko... ova na drugom kraju je kralj... a ovo je dama. Ona je u sredini.""Tako je, lutko. U kartama kao i u životu, često se može naći ženu između dva muškarca. To je njihova snaga, a za pet ili šest godina ćeš to otkriti i sama." Njegov je glas prešao u tiho, bezmalo hipnotičko pojanje. "A sad pažljivo gledaj i ne skidaj pogled s karata." On ih okrene tako da im se sad vidjela poleđina. "A sad lutko, gdje je dama?"Yvonne Loving pokaže u crvenu poleđinu u sredini."Je li u pravu?" čovjek u polucilindru upita društvance okupljeno oko njegova stola."Zasad", reče Rionda i nasmije se tako jako da joj je steznikom nesapeti trbuh zaigrao ispod haljine za plažu.Nasmiješivši se njezinu smijehu, prizemni čovjek u polucilindru podigne vrh srednje karte. Pokaže se crvena dama. "Sto posto točno, dušo, jako dobro. A sad gledaj! Pažljivo! Ovo je utrka između tvog oka i moje ruke! Tko će pobijediti? To je pitanje dana!"On počne velikom brzinom razmještati tri karte po svom stolu-ploči, pjevušeći pritom."Gore-dolje brže-bolje, amo-tamo premještamo, lijevo-desno nije tijesno, složim tu vratim tam, reci lutko gdje se ona skriva, bum-bim-bam?"

75

Dok se Yvonne zamislila nad tri karte, koje su sad zaista ponovno bile poslagane jedna pokraj druge, Sully se nagne do Bobbyjeva uha i reče: "Ne moraš ga čak ni gledati dok ih razmješta. Baba ima svijeni vrh. Vidiš li ga?"Bobby kimne glavom i pomisli Pametna curica kad Yvonne neodlučno pokaže kartu na lijevoj strani - onu sa svijenim vrhom. Čovjek u polucilindru je okrene i pokaže se herc dama."Jako dobro!" reče on. "Imaš oštro oko, lutko, nema što.""Hvala", reče Yvonne, crveneći. Izgledala je gotovo jednako sretno kao i Carol kad ju je Bobby poljubio."Da si se u ovom pokušaju kladila sa mnom u deset centi, sad bih ti morao vratiti dvadeset", reče čovjek u polucilindru. "Zašto, pitaš? Jer je subota, a subota je moj dan kad 'Platiš jedan, dobiš dva!' Bi li jedna od dama riskirala deset centi u utrci između vaših mladih očiju i mojih umornih starih ruku? Možete reći muževima - sretnicima koji vas imaju, ako smijem reći - da je gospodin Herb McQuown, Šibicar iz Savin Rocka, platio vaš cjelodnevni parking. Ili još bolje, četvrt dolara? Pokažite herc damu, a ja vama vratim pedeset centi.""Pola zelembaća, jupi!" reče Sully-John. "Ja imam četvrt dolara, gospodine, našli ste mušteriju.""Johnny, to je kockanje", sumnjičavo će Carolina majka. "Ne znam smijem li dopustiti-""Ma pusti ga, neka dijete nauči lekciju", reče Rionda. "Osim toga, tip će mu možda dopustiti da pobijedi. Da bi navukao nas ostale." Nije ni pokušala stišati glas, ali čovjek u polucilindru - gospodin McQuown - samo je pogleda i nasmiješi se. A onda se ponovno posveti S-J-ju."S novcem na sunce, dečko - hajde, iskašlji lovu."Sully-John da mu svojih četvrt dolara. McQuown na trenutak podigne kovanicu na popodnevno sunce, zaškiljivši na jedno oko."Aha, meni izgleda kao pravi", reče on i baci novčić na stolnu ploču, ulijevo od vrste od tri karte. Pogleda lijevo-desno - da provjeri ima li policajaca, možda - pa namigne cinično nasmiješenoj Riondi prije no što se ponovno posvetio Sully-Johnu. "Kako se zoveš, dečko?""John Sullivan."

76

McQuown raširi oči i nagne šešir na drugu stranu glave, pa je onaj plastični suncokret komično zakimao i naklonio se. "Znamenito ime! Znaš na što mislim?""Naravno. Jednog ću dana i ja možda biti boksač", reče S-J. Najprije ljevicom pa desnicom zakvači zrak iznad McQuownova skalupljenog stola. "Puf-paf!""Puf-paf, i te kako", reče McQuown. "A kako stojite s očima, gospodičiću Sullivan?""Prilično dobro.""Pa onda ih pripremite, jer utrka počinje! Da, tako je! Tvoje oči protiv mojih ruku! Gore-dolje amo-tamo, gdje će ona biti i gdje će se skriti?" Karte, koje su se ovaj put pomicale brže, uspore i zaustave se.Sully krene da će pokazati kartu, ali tad povuče ruku, mršteći se. Sad su dvije karte imale na vrhu mali pregib. Sully pogleda u McQuowna, čije su ruke bile prekrižene na njegovoj prljavoj potkošulji. McQuown se smiješio. "Samo polako, sinko", reče on. "Ujutro je bila gužva, ali popodne je slabo posla."Muškarci koji misle da su šeširi s perom zataknutim u obod posljednji modni krik, sjeti se Bobby Tedovih riječi. Od onih koji u nekoj uličici igraju craps i pritom si dodaju bocu žestice u škamiclu. McQuown je imao smiješan plastični cvijet u šeširu umjesto pera, i nije se moglo vidjeti bocu... ali je imao jednu u džepu. Malu. Bobby je bio uvjeren u to. A na izmaku dana, budući da će imati sve manje posla te će potpuna usklađenost između ruke i oka postati manje bitna, McQuown će sve češće potezati iz nje.Sully pokaže desnu kartu. S-J, ne! pomisli Bobby; kad je McQuown okrenuo kartu, pokaže se pik kralj. McQuown okrene lijevu kartu i pokaže se tref dečko. Dama je ponovno bila u sredini. "Žalim, sinko, malo si bio prespor ovaj put, nije to zločin. Želiš ponovno pokušati sad kad si se zagrijao?""Pa... to mi je bila posljednja lova." Sully-John izgledao je pokislo."I bolje za tebe", reče Rionda. "Opelješio bi te za sve što imaš i ostavio te stajati u gaćama." Djevojčice na to zahihoću kao lude; S-J pocrveni. Rionda ne obrati pozornost ni jednom ni drugom. "Kad sam živjela u Massachusettsu radila sam prilično dugo na plaži Revere",

77

reče ona. "Klinci, da vam pokažem kako ovo funkcionira. Može u dolar, prijatelju? Ili ti je to preskupo?""U vašoj blizini sve bi bilo prejeftino", sentimentalno će McQuown, i ugrabi njezin dolar čim se pomolio iz njezine torbice. Podigne ga prema svjetlu, pregleda ga hladna oka, pa ga odloži ulijevo od karata. "Izgleda mi kao pravi", reče on. "Zaigrajmo, dušo. Kako se zoveš?"Pišulja", reče Rionda. "Upitaj me ponovno i reći ću ti isto."** U izvorniku Pudd'ntane (Pudding tang, dječja ublaženica za vaginu); referenca na dječju rimu 'What's may name? Pudding tang. Ask me again, and Fll teli you the same."Ree, ne misliš li da-" zausti Anita Gerber."Rekoh ti, kužim štos", reče Rionda. "Zavrti ih, prijatelju.""Istog časa", složi se McQuown, a ruke mu munjevito pokrenu tri karte čije se poleđine pretvore u crvenu mrlju (gore-dolje brže-bolje, amo-tamo premještamo). Naposljetku ih ponovno namjesti u trored. Na Bobbyjevo zaprepaštenje, ovaj put su sve tri karte bile malo svinute na vrhu.Riondin je smiješak iščeznuo. Ona podigne pogled s kratkog niza karata na McQuowna, pa ponovno pogleda u karte, pa u svoju dolarsku novčanicu, koja je ležala po strani i lagano lepršala na blagom povjetarcu koji je zapuhao. Naposljetku ponovno pogleda u McQuowna. "Smotao si me, prijatelju", reče ona. "Zar ne?""Ne", reče McQuown. "Utrkivao sam se s vama. Dakle... što kažete?""Kažem da je ono bio jako dobar dolar koji nikome nije smetao i žao mi je što mu vidim leđa", odgovori Rionda i pokaže srednju kartu.McQuown je okrene. Bio je to kralj. Riondin dolar iščezne u njegovu džepu. Ovaj je put dama bila na lijevoj strani. McQuown, bogatiji za dolar i četvrt, nasmiješi se društvancu iz Hanvicha. Plastični cvijet zataknut za obod njegova šešira klatio se naprijed-natrag u zraku u kojem se osjećao miris soli. "Tko je sljedeći?" upita on. "Tko se želi utrkivati svojim okom protiv moje ruke?""Mislim da smo svi izbačeni iz utrke", reče gospođa Gerber. Blijedo se nasmiješi čovjeku iza stola, stavi jednu ruku oko kćerkina ramena a drugu na rame njezina pospanog sina, pa ih okrene od stola."Gospođo Gerber?" reče Bobby. Na trenutak pokuša zamisliti kako bi se njegova majka, nekoć udana za muškarca koji nikad nije odolio

78

nijednoj nedovršenoj skali, osjećala da ga može vidjeti kako stoji tu, pokraj sklepotine od stola gospodina McQuowna s tom risque crvenom kosom Randyja Garfielda koja mu žari na suncu. Ta mu pomisao izmami lagan smiješak na usta. Bobby je sad znao što je nedovršena skala, a znao je i što su fleševi i fulovi. Raspitao se. "Smijem li ja pokušati?""O Bobby, zaista mislim da je bilo dosta, nije li?"Bobby zavuče ruku ispod Kleenexa koji je gurnuo u džep i izvadi svoje posljednje tri kovanice od pet centi. "Imam samo ovo", reče on, pokazavši najprije gospođi Gerber pa gospodinu McQuownu. "Je li dovoljno?""Sine", reče McQuown, "igrao sam ja ovu igru i za jedan cent pa sam uživao."Gospođa Gerber pogleda u Riondu."Ma, neka sve ide dovraga", reče Rionda i štipne Bobbyja za obraz. "To je cijena jednog sisanja, zaboga. Neka ih izgubi pa da idemo kući.""U redu, Bobby", reče gospođa Gerber i uzdahne. "Ako moraš.""Bob, odloži kovanice ovdje, gdje ih svi možemo vidjeti", reče McQuown. "Meni izgledaju kao prave, i te kako. Jesi li spreman?""Mislim da jesam.""Onda krećemo. Dva dečka i cura se sakriju. Dečki ne vrijede ni pišljiva boba. Zato nađi djevojku i udvostruči novac."Blijedi okretni prsti prevrnu tri karte. McQuown je konferansirao i karte se pretvore u mrlju. Bobby je gledao kako se pomiču po stolu, ali se nije trudio pratiti damu. To nije bilo potrebno."Čas se tuku, čas se vuku, sad se javi da vidimo jesi l' pravi." Tri karte crvene poleđine ponovno su stajale jedna do druge. "Reci mi, Bobby, gdje se skriva?""Tamo", reče Bobby i pokaže lijevu kartu.Sully zastenje. "Srednja karta, budalo. Ovaj put nisam s nje skidao oka."McQuown ne pogleda u Sullyja. Gledao je u Bobbyja. Bobby pogleda u njega. Trenutak potom McQuown pruži ruku i okrene kartu koju je Bobby pokazao. Bila je to herc dama."Neka me vrag odnese", vikne Sully.

79

Carol uzbuđeno pljesne i poskoči. Rionda Hewson zaciči i pljesne ga po leđima. "Bobby, očitao si mu lekciju! Tako valja!"McQuown se neobično, zamišljeno, nasmiješi Bobbyju, pa zavuče ruku u džep i izvadi šaku sitniša. "Nije loše, sinko. Prvi put danas da me netko pobijedio. Odnosno da se nisam dao pobijediti." Izvadi kovanicu od četvrt dolara i pet centi i položi ih pokraj Bobbyjevih petnaest. "Želiš li ih zavrtjeti?" Shvati da ga Bobby nije razumio. "Želiš li se ponovno utrkivati?""Smijem li?" Bobby upita Anitu Gerber."Ne bi li radije prekinuo kad si na dobitku?" upita ona, ali su joj se oči sjajile i kao da je zaboravila na potrebu ga izbjegnu gužvu na povratku."Iprekinut ću kad sam na dobitku", reče joj on.McQuown se nasmije. "Hvalisavi dječak! Neće mu narasti dlaka na bradi još idućih pet godina, ali je već pun sebe. Onda, Hvalisavi Bobby, što kažeš? Igramo li?""Naravno", reče Bobby. Da su ga Carol ili Sully-John optužili da se hvali, žestoko bi to poricao - svi njegovi heroji, od Johna Waynea do Lucky Starra iz Svemirske patrole, bili su skromni ljudi, od onih koji kažu "Joj na!" nakon što spase neki svijet ili karavanu kola. Ali nije osjetio potrebu da se brani pred gospodinom McQuownom, prizemnim čovjekom u plavim kratkim hlačama, a možda i varalicom. Hvalisanje nije Bobbyju bilo nimalo na pameti. A nije ni mislio da je ovo slično očevim nedovršenim skalama. Nedovršene skale bile su nada i nagađanje - "ludin poker", prema riječima Charlieja Yearmana, podvornika u osnovnoj školi Harwich Elementary, koji je sav sretan Bobbyju ispričao sve o toj igri što S-J i Denny Rivers nisu znali - ali ovo nije igra nagađanja.Gospodin McQuown ostane zagledan u njega još trenutak; Bobbyjevo spokojno samopouzdanje kao da ga je mučilo. Onda podigne ruku, namjesti nagib svog polucilindra, razgiba ruke i zamigolji prstima poput Zekoslava Mrkve prije svirke na glasoviru u Carnegie Hallu u jednom od crtica Merrie Melodies. "Na mjesto, hvalisavko. Ovaj put ću ti servirati cijeli meni, od juhe do kolača."Karte se ispremiješaju u mrlju nekakvog ružičastog premaza. Iza leđa, Bobby začuje kako je Sully-John promrmljao "Isus Bog!" Carolina

80

prijateljica Tina reče: "To je prebrzo", smiješnim tonom uštogljenog negodovanja. Bobby je ponovno motrio kretanje karata, ali samo zato što mu se činilo da se to od njega očekuje. Gospodin McQuown ovaj put nije gubio vrijeme na konferansu, što je predstavljalo stanovito olakšanje.Karte se smire. McQuown pogleda u Bobbyja podignutih obrva. Na usnama mu je titrao smiješak, ali je ubrzano disao i na gornjoj usni imao kapi znoja.Bobby odmah pokaže desnu kartu. "To je ona.""Kako to znaš?" upita gospodin McQuown, a smiješak mu izblijedi. "Kako to dovraga znaš?""Naprosto znam", reče Bobby.Umjesto da je okrenuo kartu, McQuown malo pogleda u stranu i niz prolaz. Onaj je smiješak zamijenio mrzovoljan izraz lica - obješeni kutovi usta, bora između očiju. Čak je i plastični suncokret u njegovu šeširu djelovao nezadovoljno, a njegovo klecavo kimanje sad više nije bilo bezbrižno samouvjereno nego nadureno. "Nitko ne može provaliti takvo miješanje", reče on. "Nitko nikad nije provalio takvo miješanje."Rionda posegne preko Bobbyjeva ramena i okrene kartu koju je on pokazao. Bila je to herc dama. Ovaj put sva djeca zaplješću. Od tog zvuka produbi se bora između očiju gospodina McQuowna."Prema mojem računu duguješ ovome ovdje hvalisavom Bobbyju devedeset centi", reče Rionda. "Namjeravaš li platiti?""A kad ne bih platio?" upita gospodin McQuown, okomivši se svojim namrgođenim licem na Riondu. "Što ćeš učiniti, bačvo? Pozvati policiju?""Možda bismo trebali otići", nervozno će Anita Gerber."Pozvati policiju? Ne ja", reče Rionda, oglušivši se na Anitu. Nije skidala pogleda s McQuowna. "Pišljivih devedeset centi iz tvog džepa a već izgledaš kao Baby Huey* punih gaća. Gospode Bože!"* Lik iz crtica; orijaška beba-patka, ne baš prevelike pameti, ali zato vrlo tvrdoglava.Samo što je Bobby znao da nije stvar u novcu. Gospodin McQuown ovim je slučajem izgubio kudikamo više od toga. Katkad bi izgubio zbog "mamca", katkad jer bi bio u "autu". No ono zbog čega se sad

81

pjenio bilo je miješanje. McQuownu se nije svidjelo to što mu je neki balavac provalio miješanje."Nego, evo što ću učiniti", nastavi Rionda. "Reći ću svima u lunaparku koga zanima da si škrtac. Nazvat ću te Devedesetcentni McQuown. Misliš da će ti posao bolje krenuti?""Dat ću ja tebi posao", zareži gospodin McQuown, ali se maši za džep, izvadi još jedan kup sitniša-ovaj put veći - i brzo izbroji Bobbyjev dobitak. "Izvoli", reče on. "Devedeset centi. Kupi si martini.""Pogodio sam, znate", reče Bobby kad je pomeo kovanice u ruku pa ih gurnuo u džep gdje su se ovjesile poput utega. Jutrošnja svađa s majkom sad mu se činila krajnje glupom. Vraća se kući s više novca no što je donio, a to ne znači ništa. Baš ništa. "Dobro pogađam."Gospodinu McQuownu lakne. Ne bi im ništa učinio nažao - možda i jest prizemnik, ali nije od onih koji ljudima čine nažao; nikad ne bi izložio te svoje vješte, dugoprste ruke nedostojanstvenom stiskanju u šaku - ali ga Bobby nije želio ostaviti nesretnog. Želio je ono što bi gospodin McQuown nazvao "autom"."Aha", reče McQuown. "Dobro pogađaš, eto što je. Hoćeš pokušati pogađati i treći put, Bobby? Čeka te bogatstvo.""Zaista moramo ići", žurno će gospođa Gerber."A kad bih ponovno pokušao, izgubio bih", reče Bobby. "Hvala vam, gospodine McQuown. Uživao sam u igri.""Je, je. Gubi se, klinjo." Gospodin McQuown sad je bio poput ostalih izvikivača u lunaparku: gledao je onkraj njih. U potrazi za svježom krvi.Na povratku su ga Carol i njezine prijateljice gledale sa divljenjem, a Sully-John s nekom vrstom zbunjenog poštovanja. Bobbyju je zbog toga bilo neugodno. U jednom se trenutku Rionda okrene i pomnjivo zagleda u nj. "Nisi tek tako pogodio", reče ona.Bobby je pogleda sa zanimanjem, suzdržavši se od komentara."Imao si špurijus.""Što je špurijus?""Moj se otac nije često kladio, ali bi svako malo dobio predosjećaj za neki broj. Zvao je to špurijus. Onda bi se kladio. Jednom je dobio pedeset dolara. Kupio nam namirnice za cijeli mjesec. To se dogodilo i tebi, zar ne?"

82

"Vjerojatno", reče Bobby. "Možda sam imao špurijus."Kad je stigao kući, njegova je mama sjedila u ljuljačci na trijemu podvijenih nogu. Presvukla se u svoje subotnje hlače i zlovoljno gledala niz ulicu. Kratko mahne Carolinoj mami kad se ova odvezla. Gledala je kako je Anita skrenula na svoj kolni prilaz i kako se Bobby vuče niz prilazni puteljak. Znao je što njegova mama misli: muž gospođe Gerber je u mornarici, ali barem ima muža. Osim toga, Anita Gerber ima i automobil karavan. Liz ima cipelcug, autobus ako treba potegnuti malo dalje, ili taksi ukoliko treba otići u Bridgeport.Ali se Bobbyju činilo da se ona više ne ljuti na njega, i to je bilo dobro."Jesi li se lijepo proveo u Savinu, Bobby?""Super", reče on i pomisli: što je, mama? Svejedno ti je kako sam se proveo na plaži. Što te zapravo muči? Ali nije mogao znati."Dobro. Slušaj, malac... Žao mi je što smo se jutros zakvačili. Mrzim raditi subotom." Posljednju rečenicu gotovo je prosiktala."Ureduje, mama."Ona mu dodirne obraz i zavrti glavom. "Ta tvoja bijela put! Nikad nećeš pocrnjeli, Bobuljica! Ti ne. Uđi da ti stavim malo dječjeg ulja na tu opeklinu."On pođe za njom u stan, skine majicu i stane ispred nje, a ona sjedne na kauč i razmaze mu mirisno dječje ulje po leđima, rukama i vratu - čak i po obrazima. Godilo je, i on ponovno pomisli koliko je voli, koliko voli njezin dodir. Upita se što bi ona pomislila kad bi znala da je poljubio Carol u lunaparku. Bi li se nasmiješila? Bobby je sumnjao u to. A kad bi znala za McQuowna i karte-"Nisam vidjela tvog kompu s kata", reče ona i vrati čep na bočicu dječjeg ulja. "Znam da je gore jer čujem utakmicu Yankeesa s njegova radija, ali zar se ne bi očekivalo da će izaći na trijem gdje je svježe?""Vjerojatno mu nije do toga", reče Bobby. "Mama, ti si dobro?"Ona ga pogleda, osupnuto. "Dobro sam, Bobby." Nasmiješi se i Bobby joj uzvrati smiješak. Morao se potruditi jer uopće nije mislio da je njegova mama dobro. Zapravo je bio prilično siguran da nije.Imao je špurijus.Te je večeri Bobby ležao na leđima peta raširenih u kutove kreveta, otvorenih očiju, zagledan u strop. I njegov je prozor bio otvoren,

83

zavjese su lepršale amo-tamo na dašku povjetarca, a kroz neki drugi otvoreni prozor dopirao je zvuk Plattersa: "Here, in the afterglow of day, We keep our rendez-vous, beneath the blue*." Iz daljine se čulo brundanje zrakoplova, automobilska truba.* Ovdje, na tamnećem žaru dana, traje naš randevu, ispod plavog neba.Riondin je tata to bio nazivao špurijusom, a jednom je pogodio dnevni broj za pedeset dolara. Bobby se slagao s njom - špurijus, naravno, imao sam špurijus - ali on ne bi mogao pogoditi lutrijski broj makar mu život ovisio o tome. Stvar je bila...Stvar je bila u tome da je gospodin McQuown svaki put znao gdje će herc dama završiti, pa je znao i on.Nakon što je Bobby to shvatio, sve je sjelo na svoje mjesto. Zapravo, nije u tome bilo ničeg neobičnog, ali se on zabavljao i... pa... ne sumnja se u ono što znaš, zar ne? Možeš sumnjati u špurijus - slutnju koja te pogodi kao grom iz vedra neba - ali se ne sumnja u znanje.Samo, kako je on znao da njegova majka selotejpom lijepi novac na stranice s donjim rubljem u Searsovu katalogu na gornjoj polici svog ormara? Kako je uopće znao da se katalog nalazi tamo? Ona mu to nikad nije rekla. Ona mu nikad nije rekla ni za plavi vrč u koji stavlja kovanice od četvrt dolara, ali on naravno zna za njega godinama, nije on slijep, premda mu se ponekad čini da ona misli da je tako. Ali katalog? Kovanice od četvrt dolara koje se slažu u tuljce i mijenjaju u novčanice, a novčanice se onda lijepe u katalog? Nije mogao znati za takvo što, ali dok je ležao u svom krevetu i slušao kako je "Earth Angel" zamijenio "Twilight Time", znao je da je katalog tamo. Znao je jer je ona znala, i to joj je prošlo kroz veliki mozak. A u lunaparku je znao da Carol želi da je on ponovno poljubi jer joj je to bio prvi pravi poljubac nekog dečka a ona ga nije očekivala; sve je bilo gotovo prije no što je ona postala potpuno svjesna što se događa. Ali znati to nije isto što i znati budućnost."Ne, to je samo čitanje misli", šapne on, a onda zadrhti čitavim tijelom kao da su mu se opekline pretvorile u led.Pripazi, Bobuljica - ne pripaziš li se završit ćeš ćaknut kao Ted s tim svojim prizemnicima.

84

U daljini, na gradskom trgu, sat odzvoni deset sati. Bobby se okrene i pogleda u budilicu na svom stolu. Big Ben je tvrdio da je tek 9:52.No dobro, gradski sat ide malo naprijed ili moj malo kasni. Velika stvar. Spavaj.No činilo mu se da mu to neće uspjeti, barem ne još neko vrijeme, ali je dan bio zanimljiv - svađa s majkom, novac osvojen od kartaškog varalice, poljupci na vrhu kotača u lunaparku - i on počne ugodno tonuti u san.Možda mi ona i jest cura - pomisli Bobby. Možda mi je ona ipak cura.Dok se posljednji preuranjeni udar sata na gradskom trgu postupno gubio, Bobby zaspi.

85

V. BOBBY ČITA NOVINE. SMEĐI, S BIJELIM PRSIŠTEM. VELIKA ŠANSA ZA LIZ. KAMP BROAD STREET. NEUGODAN TJEDAN. POLAZAK ZA PROVIDENCE.

U ponedjeljak, nakon što mu je mama otišla na posao, Bobby ode na kat pročitati Tedu novine (premda je zapravo vidio dovoljno dobro da bi mogao sam čitati, Ted je rekao da je počeo uživati u zvuku Bobbyjeva glasa i luksuzu toga da mu se čita dok se on brije). Ted je stajao u svojoj maloj kupaonici otvorenih vrata, gulio pjenu s lica, a Bobby je iskušavao kako reagira na razne naslove iz različitih rubrika."VIJETNAMSKO KREŠEVO SVE LJUĆE?""Prije doručka? Hvala, ali ne bih.""ZBOG KARAVANE KOLICA UHIĆEN MJEŠTANIN?""Prvi odlomak, Bobby."" 'Kad su jučer predvečer policajci pokucali na vrata njegove kuće u Pond Laneu, John T. Anderson ispričao im je sve o svom hobiju. Naime, on tvrdi da skuplja kolica iz supermarketa. "Vrlo je zanimljivo o tome zborio", rekao je Kirby Malloy, djelatnik policijske postaje Hanwich, "ali nas nije potpuno uvjerio da je do nekih kolica iz svoje zbirke došao poštenim putem." Ispostavilo se da je Malloy "pogodio u sridu". Među više od pedeset kolica u stražnjem dvorištu gospodina Andersona, najmanje je dvadeset ukradeno iz harvičke trgovine A&P and Total Grocery, a bilo je i nekoliko kolica iz marketa IGA u Stansburyju.'""Dovoljno", reče Ted, ispere britvicu vrućom vodom pa podigne oštricu do svog pjenom premazanog vrata. "Trapavi provincijski humor kao odgovor na patetičnu kleptomaniju.""Ne razumijem vas.""Gospodin Anderson zvuči kao čovjek koji boluje od neuroze - drugim riječima, duševnog poremećaja. Misliš li ti da su duševni poremećaji smiješni?""Ma kakvi. Žao mi je ljudi kojima fali daska u glavi.""Drago mi je da to čujem. Poznavao sam ljude kojima nije falila samo jedna već sve daske. Zapravo, poznavao sam priličan broj takvih osoba. Često su žaljenja vrijedni, ponekad izazivaju strahopoštovanje,

86

a povremeno užasnutost, ali nisu smiješni. KARAVANA KOLICA, ma nemoj. Što još ima?""STARLETA POSJETILA EUROPU I POGINULA U NESREĆI?""Uh, ne.""VANKEESI KUPILI IGRAČA OD SENATORSA?""Trgovina između Vankeesa i Senatorsa nimalo me ne zanima.""ALBINI UŽIVA U ULOZI NEFAVORITA?""Da, molim te, pročitaj to."Ted je slušao pozorno dok je oprezno brijao vrat. Bobbyju taj članak i nije bio silno zanimljiv - u njemu nije bilo spomena o Flloydu Pattersonu ili Ingemaru Johanssonu (Sully je tog švedskog teškaša zvao "Ingie-Mingi") - ali je svejedno pažljivo čitao. Borba u dvanaest rundi između Tommyja "Uragana" Haywooda i Eddieja Albinija trebala se održati u Madison Square Gardenu u srijedu navečer idućeg tjedna. Oba boksača postigla su dobre rezultate u karijeri, ali su se godine smatrale važnim, a možda i presudnim čimbenikom: Haywoodove dvadeset tri godine prema trideset i šest Eddieja Albinija, pa je prvi bio veliki favorit. Pobjednik bi mogao dobiti priliku da se u jesen bori za naslov prvaka u teškoj kategoriji, negdje u vrijeme kad Richard Nixon postane predsjednik (Bobbyjeva mama rekla je da će se to sigurno dogoditi, i neka - ne zato što je Kennedy katolik, nego je premlad i jamačno usijana glava).U članku je Albini izjavio da shvaća zašto nije favorit - nakupio je lijepih godinica i neki smatraju da je on dao svoje jer je u posljednjem meču sa Sugar Boy Mastersom izgubio tehničkim nokautom. Usto, naravno, zna da Haywood ima duže ruke i da je ovaj, premda mlad, na glasu po silnom umijeću. Ali sam marljivo trenirao, izjavio je Albini, skakao preko užeta i sparirao s dečkom koji se kreće i udara poput Haywooda. Članak je bio pun riječi kao što su neustrašiv i odlučan; za Albinija su upotrijebili izraz "nabrušen". Bobby je naslutio da autor članka smatra kako će Albinija istamburati, i bude mu ga žao. Uragan Haywood nije imao vremena za razgovor s novinarom, ali je njegov menadžer, čovjek po imenu I. Kleindienst (Ted je rekao Bobbyju kako se izgovara to ime), rekao da će to najvjerojatnije Eddieju Albiniju biti posljednja borba. "On je bio dobar u svoje vrijeme, ali je njegovo vrijeme prošlo", rekao je I. Kleindienst.

87

"Ako Eddie dočeka šestu rundu na nogama, za kaznu ću poslati svog štićenika na spavanje bez večere.""Irving Kleindienst je ka-mai", reče Ted."Što?""Budala." Ted je gledao kroz prozor prema zvuku glasanja psa gospođe O'Hara. Nije se isključio kao što bi mu se katkad događalo, ali je bio daleko."Poznajete ga?" upita Bobby."Ma ne", reče Ted. Najprije se od te pomisli lecne, a potom razveseli. "Znam za njega.""Meni se čini da će taj Albini dobiti po piksi.""Nikad se ne zna. Zbog toga i jest zanimljivo.""Kako to mislite?""Nikako. Prijeđi na stripove, Bobby. Čitaj mi Flasha Gordona. I svakako mi opiši što Dale Arden ima na sebi.""Zašto?""Jer mislim da je ona parafamfula", reče Ted i Bobby prasne u smijeh. Nije se mogao suzdržati. Katkad je Ted bio takav otkačenac.Dan kasnije, na povratku iz Sterling Housea, gdje je upravo ispunio ostatak pristupnica za ljetni bejzbol, Bobby naiđe na velikim slovima brižljivo ispisani oglas pričvršćen risaćim čavlićem za brijest u parku Commonwealth.MOLIMO POMOZITE NAM NAĆI PHILA! PHIL je naš VELŠKI CORGI! PHIL ima 7 GODINA!PHIL je SMEĐI s BIJELIM PRSIŠTEM!Ima VESELE I PAMETNE OČI!I CRNE VRŠKE UŠIJU!Donijet će vam LOPTU kaže li mu se POŽURI PHIL! NAZOVITE HOusitonic 5-8337!(ILI) ga DONESITE U Aveniju Highgate 745 Dom OBITELJI SAGAMORENije bilo Philove fotografije.Bobby je prilično dugo ostao stajati zagledan u taj oglas. Jedan njegov dio želio je otrčati kući i reći Tedu - ne samo za ovo nego i za zvijezdu i polumjesec koje je vidio nacrtane kredom pokraj križaljke školice. Drugi njegov dio napomenuo je da je u parku izvješene koješta - na

88

brijestu točno preko puta vidio je oglas kojim se najavljuje koncert na gradskom trgu - i da bi bio lud da Tedu stavi bubu u uho. Te su se dvije misli koškale jedna s drugom i naposljetku pretvorile u dva trljajuća štapića, a Bobbyjev mozak bio opasno na rubu da se zapali od njihova iskrenja.Neću na to misliti, reče samome sebi, odmaknuvši se od oglasa. A kad se glas duboko u njemu - opasno odrasli glas - potuži da mu se plaća da misli o takvim stvarima, da dojavljuje o takvim stvarima, Bobby reče glasu da ušuti. Što glas i učini.Kad je stigao kući, njegova je majka ponovno sjedila na ljuljačci na trijemu, samo što je ovaj put krpala rukav kućne haljine. Podigne pogled i Bobby ugleda podbuhlu kožu ispod njezinih očiju, crvene vjeđe. U jednoj je ruci držala preklopljenu papirnatu maramicu."Mama-?"Što ti je? završavala je njegova misao... ali ne bi bilo pametno dovršiti je. Vjerojatno bi mu samo priskrbila nevolje. Nakon izleta u Savin Rock, više se nije ponovila ona epizoda s vidovitošću, ali je on znao majku - način na koji bi ga pogledala kad je bila uzrujana, način na koji bi se ruka u kojoj je držala papirnatu maramicu slegnula, bezmalo u šaku, način na koji bi usisala zrak i uspravila se, spremna na borbu odlučite li se uhvatiti ukoštac s njom."Što je?" upita ga ona. "Nešto ti se mota po glavi osim kose?""Ne", reče on. Glas mu u vlastitim ušima zazvuči nesigurno i sramežljivo. "Bio sam u Sterling Houseu. Izvjesili su popise za bejzbol. I ovog sam ljeta u Vukovima."Ona kimne glavom i malo se opusti. "Sigurna sam da ćeš iduće godine biti u Lavovima." Spusti košaricu sa šivaćim priborom s ljuljačke na trijem pa rukom lupne po ispražnjenom mjestu. "Bobby, sjedni pokraj mene trenutak. Imam ti nešto reći."Bobby sjedne s osjećajem strepnje - ta bila je uplakana i zvučala prilično ozbiljno - ali se ispostavilo da nije ništa strašno, barem koliko je on mogao zaključiti."Gospodin Biderman - Don - pozvao me da pođem s njim, gospodinom Cushmanom i gospodinom Deanom na seminar u Providence. To je za mene velika šansa.""Što je to seminar?"

89

"Vrsta konferencije - ljudi se okupe kako bi naučili nešto o nekoj temi i diskutirali o njoj. Tema ovog seminara je "Nekretnine u šezdesetima". Jako sam se iznenadila da je Don pozvao mene. Bili Cushman i Curtis Dean, naravno, znala sam da će oni ići, oni su agenti. Ali da će Don pozvati mene..." Ona na trenutak zašuti, a onda se okrene Bobbyju i nasmiješi se. Taj je smiješak djelovao iskreno, ali je bio u čudnom neskladu s njezinim crvenim vjeđama. "Cijelu vječnost želim postati agent, a sad ovo, kao grom iz vedra neba... Bobby, to je velika šansa za mene, a moglo bi značiti i veliku promjenu za nas."Bobby je znao da njegova mama želi prodavati nekretnine. Imala je knjige na tu temu i čituckala ih gotovo svake večeri, često podcrtavajući neke dijelove. No ako je to tako velika šansa, zašto ju je natjeralo u plač?"Baš dobro", reče on. "Superiška. Superiška na kvadrat. Nadam se da ćeš puno naučiti. Kad je seminar?""Drugi tjedan. Naš četvero krećemo rano ujutro u utorak i vraćamo se u četvrtak navečer oko osam sati. Svi se sastanci održavaju u hotelu Warwick, a tamo ćemo i odsjesti - Don je rezervirao sobe. Nisam bila u hotelu ima već dvanaest godina. Malo sam nervozna."Plače li se od nervoze, upita se Bobby. Možda i da, ukoliko si odrasla osoba - osobito odrasla žena."Htjela bih da zamoliš S-J-ja da prespavaš kod njega u utorak i srijedu. Sigurna sam da gospođa Sullivan-"Bobby odmahne glavom. "To neće ići.""Zašto ne?" Liz se nagne nad njega bijesno ga pogledavši. "Gospođa Sullivan dosad nikad nije imala ništa protiv. Nisi joj se nekako zamjerio, ha?""Nisam mama, nego S-J idući tjedan ide na izlet u kamp Winnie." Zvuk svih tih i-ova koji mu izlaze iz usta izmami mu smiješak na usta, ali ga on zatomi. Majka ga je još gledala tim srditim pogledom... a nije li u njemu bilo i malo panike? Panike ili nečega sličnog?"Što je kamp Winnie? O čemu ti to govoriš?"Bobby joj rastumači kako je S-J osvojio besplatnih tjedan dana u dječjem kampu Winiwinaia, a kako gospođa Sullivan u isto vrijeme

90

namjerava posjetiti roditelje u Wisconsinu - planovi koji su već finalizirani, zajedno s Turbo vučjakom i ostalim.'"Bem ti sreću takvu", reče njegova mama. Ona gotovo nikad nije psovala, govorila je da su psovke i ono što je nazivala "prostim riječima" jezik neznalica. A sad šakom udari po prečki ljuljačke. "K vragu!"Ostane sjediti trenutak, razmišljajući. I Bobby je razmišljao. Njegov jedini drugi bliski prijatelj u ulici bila je Carol, no on je sumnjao da će njegova mama nazvati Anitu Gerber i zamoliti je da on spava kod njih. Carol je djevojčica i to je nekako predstavljalo problem kad je bila riječ o spavanju u tuđoj kući. Kod neke majčine prijateljice? No ona nije imala prijateljica... osim Dona Bidermana (i možda te druge dvojice koji idu na seminar u Providence). Puno znanaca, ljudi kojima bi rekla bok kad bi se vraćali iz supermarketa ili na putu do kina petkom navečer, ali nikoga koga bi nazvala i zamolila da joj dvije noći pričuva jedanaestogodišnjeg sina. Nije imala ni rodbine, barem ne koliko je Bobby znao.Poput ljudi koji se voze niz ceste koje se ulijevaju jedna u drugu, Bobby i njegova majka postupno su se primicali istoj točki; Bobby je brže do nje stigao, doduše samo trenutak-dva."A Ted?" upita on, a onda si rukom zamalo poklopi usta. Zapravo mu se ruka malo odigla iz krila.Njegova majka promatrala je kako mu se ruka vraća u krilo. Ponovno joj se vratio onaj stari cinični poluosmijeh, onaj kojim bi popratila izreke kao što su Prije smrti moraš se nagutati prašine i Dvojica su pogledala kroz zatvorske rešetke, jedan je ugledao blato a drugi zvijezde i, naravno, njezinu najdražu Život nije pravedan."Misliš da ne znam da ga zoveš Ted kad ste vas dvojica zajedno?" upita ona. "Bobuljica, očito misliš da uzimam pilule za glupost." Sjedila je i gledala niz ulicu. Polako prođe Chrysler New Yorker - s perajama straga, porubljen odbojnicima, ljeskav od kroma. Bobby ga isprati pogledom. Muškarac za volanom bio je star, sjedokos i imao na sebi plavu jaknu. Bobby zaključi da je on u redu. Star ali ne i prizeman."Možda bi to išlo", najzad će Liz. Govorila je zamišljeno, više sebi nego svome sinu. "Idemo do Brautigana da vidimo."

91

Penjući se za njom uza stube na drugi kat, Bobby se upita koliko dugo već zna pravilno izgovoriti Tedovo prezime. Tjedan dana? Mjesec dana?Od početka, budalo, pomisli on. Od prvog dana.Bobbyjeva je početna zamisao bila da Ted ostane u svojoj sobi na drugome katu a Bobby u stanu u prizemlju; obojica će držati vrata otvorena i zatreba li jedan od njih nešto, mogu se zazvati."Ne mislim da bi Kilgallenovi ili Proskyjevi uživali kad bi ti gospodinu Brautiganu u tri sata ujutro dovikivao da si ružno sanjao", zajedljivo će Liz. Kilgallenovi i Proskyjevi stanovali su u dva stančića na prvom katu; Liz i Bobby nisu bili u prijateljskim odnosima ni sa jednima."Neću ružno sanjati", reče Bobby, duboko ponižen što se prema njemu odnose kao prema malom djetetu. "Hoću reći, ti bokca.""Zadrži to za sebe", trpko će njegova mama. Sjedili su za Tedovim kuhinjskim stolom; dvoje odraslih je pušilo, a Bobby je pred sobom imao biljno pivo."To naprosto nije dobra ideja", reče mu Ted. "Bobby, ti si dobro dijete, odgovoran si i razborit, ali mislim da je jedanaest godina premalo da bi ostao sam."Bobby je lakše podnio to što ga je premalim nazvao njegov prijatelj nego majka. Također je morao priznati da bi moglo biti jezivo probuditi se u gluho doba noći i otići na zahod znajući da si jedina osoba u stanu. Mogao bi on to, nije sumnjao da ne bi, ali da, bilo bi jezovito."A kauč?" upita on. "Može se razvući u krevet, zar ne?" Nikad im nije tako poslužio, ali je Bobby bio uvjeren da mu je jednom majka rekla da se može razvući. Bio je u pravu, i to je riješilo problem. Ona vjerojatno nije željela da Bobby spava u njezinu krevetu (a još manje "Brattigan"), a ponajmanje je željela da Bobby spava u ovoj vrućoj sobi na drugome katu - u to je bio siguran. Bobby zaključi da je ona toliko željno tražila rješenje da je previdjela ono najočitije.I tako padne dogovor da će Ted u utorak i srijedu idućeg tjedna prenoćiti na kauču za razvlačenje u dnevnom boravku Garfieldovih. Bobby je bio uzbuđen mogućnostima koje mu je to otvaralo: dva dana - zapravo tri, uračuna li se četvrtak - bit će sam, a po noći, kad bi

92

moglo postati jezivo, netko će biti s njim. I to ne bejbisiterica, nego odrastao prijatelj. Nije to bilo kao Sully-Johnov jednotjedni boravak u kampu Winnie, ali na neki način i jest. Kamp Broad Street, pomisli Bobby i gotovo se glasno nasmije."Lijepo ćemo se zabaviti", reče Ted. "Ja ću pripremiti svoj slavni specijalitet: grah s kobasicama." Ispruži ruku i razbaruši Bobbyjevu kosu."Ako ćete jesti grah i kobasice, bilo bi dobro da ponesete ono", reče njegova mama i pokaže prstima koji su držali cigaretu u Tedov ventilator.Ted i Bobby se nasmiju. Liz Garfield nasmiješi se svojim ciničnim poluosmijehom, popuši cigaretu i ugasi je u Tedovoj pepeljari. Kad je to učinila, Bobby ponovno zapazi podbuhlost njezinih vjeđa.Kad su Bobby i njegova majka krenuli natrag u svoj stan, Bobby se sjeti oglasa koji je vidio u parku - o izgubljenom corgiju koji će vam donijeti LOPTU ako kažete POŽURI PHIL. Trebao bi Tedu reći za taj oglas. Trebao bi Tedu reći za sve. Ali učini li to, i Ted se odseli s broja 149, tko će ga idući tjedan čuvati? Što će se dogoditi s kampom Broad Street, dva muškarca koji za večeru jedu Tedov specijalitet, grah s kobasicama (možda i ispred televizora, što je njegova mama malokad dopuštala), i ostaju budni dokasna koliko žele?Bobby si obeća: ispričat će sve Tedu idućeg petka, nakon što mu se majka vrati s te svoje konferencije ili seminara ili čega god. Podnijet će potpuno izvješće i Ted će moći učiniti što treba. Možda i ostane.Od te se odluke Bobbyjeve misli zapanjujuće razbistre, i kad je dva dana kasnije ugledao naopako pričvršćen oglas na oglasnoj ploči uTotal Groceryju - PRODAJE SE perilica/sušilica za rublje - on ga bezmalo istog trenutka uspije istisnuti iz glave.No svejedno je to bio neugodan tjedan za Bobbyja Garfielda, krajnje neugodan. Vidio je još dva oglasa za izgubljene ljubimce, jedan u centru grada a drugi u Asherovoj aveniji, kilometar niže od kina Asher Empire (blok u kojem je on stanovao više nije bio dovoljan; u svojim je svakodnevnim izviđanjima počeo odlaziti sve dalje i dublje). A Tedova su pomračenja postala učestalija. Usto bi i duže trajala. Kadšto bi u takvom odsutnom stanju duha i govorio, i to ne uvijek engleski. A i kad bi progovorio na engleskom, to što bi rekao nije uvijek imalo

93

smisla. Uglavnom je Bobby Teda smatrao najrazboritijim, najpametnijim, najurednijim čovjekom kojeg je upoznao. No kad bi otplovio, to je bilo jezivo. Sva sreća da njegova mama ne zna za to. Bobbyju se činilo da se njoj ne bi svidjela pomisao da ga ostavi nasamo s čovcem koji se katkad obeznani i počne baljezgati na engleskom ili glagoljiti na nekom drugom jeziku.Nakon jednog od tih pomračenja, kad je Ted gotovo minutu i pol tupo zurio u prazno, ne reagirajući na Bobbyjeva sve usplahirenija pitanja, Bobby pomisli da Ted možda nije u vlastitim mislima, nego u nekom drugom svijetu - da je napustio Zemlju baš kao i oni ljudi u Prstenu oko Sunca koji su otkrili da mogu slijediti spirale na dječjem zvrku kamo god požele.Ted je držao Chesterfieldicu između prstiju kad mu se pomutila svijest; pepeo je postao dug i naposljetku pao na stol. Kad je žar stigao izluđujuće blizu Tedovih grozdastih zglavaka, Bobby je nježno oslobodi njihova stiska i upravo ju je gasio u prepunoj pepeljari kad se Ted najzad vratio."Pušiš?" upita on mršteći se. "Bobby, ta premlad si da pušiš.""Samo sam vam je želio ugasiti. Mislio sam..." Bobby slegne ramenima, iznenada plah.Ted pogleda u prva dva prsta desne ruke, na kojima se vidjela trajna žuta nikotinska mrlja. Nasmije se - kratkim štektajem u kojem nije bilo nimalo veselja. "Mislio si da ću se opeci, je li?"Bobby kimne glavom. "O čemu mislite kad se tako isključite? Kamo otplovite?""To je teško objasniti", odgovori Ted, a onda zamoli Bobbyja da mu pročita horoskop.Razmišljanje o Tedovim transovima smućivalo ga je. A još ga je više smućivalo to što ne govori o stvarima za koje mu Ted plaća da ih traži. Posljedica svega toga je bila ta da je Bobby - najčešće prilično dobar udarac - četiri puta bio izbačen iz igre u popodnevnoj utakmici za Vukove u Sterling Houseu. A u petak, kad je padala kiša, izgubio je od Sullyja četiri uzastopne igre potapanja brodova."Koji ti je vrag?" upita Sully. "Treći put da prozivaš polje koje si već prozvao. A osim toga moram ti se izderati na uho prije no što mi odgovoriš. Što se događa?"

94

"Ništa." Tako je rekao. Svašta. Tako je osjećao.I Carol je tog tjedna dvaput upitala Bobbyja je li sve u redu s njim; gospođa Gerber upitala ga je je li "izgubio tek"; Yvonne Loving htjela je znati ima li on mononukleozu, a onda se počela tako cerekati da joj je zaprijetila opasnost da se raspukne.Jedina osoba koja nije primijetila Bobbyjevo čudno ponašanje bila je njegova mama. Liz Garfield bila je sve zaokupljenija svojim putovanjem u Providence. Navečer je razgovarala s gospodinom Bidermanom ili jednim od one dvojice koji su išli s njom (Bili Cushman je bio jedan od njih; Bobby se nije baš najbolje sjećao imena onog drugog). Poslagala bi odjeću na krevet dok ne bi gotovo sasvim prekrila ukrasni pokrivač, a onda srdito zavrtjela glavom i sve vratila u ormar; naručila bi se kod frizerke a onda je ponovno nazvala da je upita bi li mogla naručiti i manikuru. Bobby nije čak ni bio siguran što je manikura. Morao je upitati Teda.Djelovala je uzbuđena tim pripremama, ali je u njoj bilo i nečeg mrkog. Bila je poput vojnika koji se sprema iskrcati na neprijateljsku plažu ili padobranca koji će uskoro iskočiti iz zrakoplova i prizemljiti u pozadini neprijateljskih linija. Jedan od njezinih večernjih telefonskih razgovora bila je prepirka šaptom - Bobbyju se činilo da se svađala s gospodinom Bidermanom, ali nije bio siguran. U subotu, Bobby uđe u njezinu sobu i uhvati je kako ogleda dvije nove haljine - svečane haljine, jednu s tankim naramenicama i jednu bez naramenica, s gornjim dijelom kao u kupaćeg kostima. Kutije u kojima su stigle ležale su prevrnute na podu, a iz njih se pjenušao papir za umatanje. Njegova je mama stajala iznad tih haljina i gledala u njih s izrazom koji Bobby dotad nije vidio: raširene oči, skupljene obrve, zategnuti bijeli obrazi s rasprsnutim mrljama crvenila. Jedna ruka na ustima, a čuo je i kako grize nokte, zvuk sličan ceketanju kostiju. Cigareta Kool tinjala je u pepeljari na komodi, očito zaboravljena. Njezine su krupne oči prelazile s jedne haljine na drugu."Mama?" upita Bobby i ona poskoči - doslovce odskoči u zrak. A onda se munjevito okrene i ustremi na njega, usta iskrivljenih u grimasi."Isuse Kriste!" ona gotovo zareži. "Kucaš li ti?""Oprosti", reče on i počne se natraške povlačiti iz sobe. Njegova majka nikad prije nije spominjala kucanje. "Mama, dobro si?"

95

"Dobro!" Ona uvreba cigaretu, pograbi je, bjesomučno uvuče dim. Izdahne tako silovito da je Bobby zamalo očekivao da će ugledati kako joj dim izlazi ne samo iz nosa i usta nego i iz ušiju. "A bila bih i bolje kad bih mogla naći koktel haljinu u kojoj ne izgledam kao Krava Elsie*. Nekad sam nosila broj 36, znaš li to? Prije udaje za tvog oca nosila sam broj 36. A pogledaj me sad! Krava Elsie! Usrani-"* Jedna od američkih najpoznatijih i najomiljenijih reklamnih ikona, za reklamiranje mlijeka i mliječnih proizvoda. Prikazana je kao križanac između krave i tipične mlade kućanice."Mama, nisi debela. Zapravo u posljednje vrijeme izgledaš - " "Izlazi, Bobby. Molim te, ostavi mamu na miru. Boli me glava."Te ju je noći ponovno čuo plakati. Sutradan je ugleda kako u svoju prtljagu pažljivo slaže jednu od onih haljina - onu s tankim naramenicama. Druga je vraćena u svoju kutiju: otmjenim slovima boje trule višnje s prednje je strane pisalo VEČERNJE HALJINE LUCIE IZ BRIDGEPORTA.U ponedjeljak navečer Liz pozove Teda Brautigana na večeru. Bobby je obožavao maminu mesnu pitu i najčešće bi tražio repete, ali se ovom prilikom morao jako truditi da utrpa u sebe jedan komadić. Prestravio se da će Ted pasti u trans, a njegova majka dobiti napad zbog toga.No njegov se strah pokazao neutemeljenim. Ted je simpatično pričao o svom djetinjstvu u New Jerseyju, a nakon što ga je Bobbyjeva majka zamolila, i o svom poslu u Hartfordu. Bobbyju se činilo da Ted o svojim računovodstvenim danima ne priča tako opušteno kao o sjećanjima na sanjkanje u djetinjstvu, ali njegova mama to kao da nije primijetila. Ted jest tražio repete.Kad je večera završila a stol bio pospremljen, Liz da Tedu popis telefonskih brojeva, uključujući i telefon dr. Gordona, zatim ureda za ljetnu rekreaciju pri Sterling Houseu te hotela Warwick. "Ako bude problema, da ste mi se svakako javili. U redu?"Ted kimne glavom. "U redu.""Bobby? Muči li tebe štogod?" Ona nakratko položi ruku na njegovo čelo kao kad bi se on požalio da ga trese vrućica."Ne. Bit će nam super. Zar ne, gospodine Brautigan?"

96

"Ma zovi ga Ted", Liz gotovo prasne. "Ako će spavati u našem dnevnom boravku, i ja bih ga trebala zvati Ted. Smijem li?""Samo izvolite. Odsad neka bude Ted."On se nasmiješi. Bobbyju se učini da je to mio smiješak, otvoren i prijateljski. Nije shvaćao kako bi mu netko mogao odoljeti. No njegova je majka mogla i jest. Čak i sad, dok je Tedu uzvraćala smiješak, on je u njemu vidio ruku s papirnatom maramicom kako se stišće i opušta u njemu poznatom pokretu tjeskobnog nezadovoljstva. Bobbyju padne na um jedna od njezinih najdražih uzrečica svih vremena: Ne vjerujem mu (ili njoj) koliko je crno pod noktom."A ja sam odsad Liz." Ona pruži ruku preko stola i oni se rukuju kao ljudi koji su se tek upoznali... samo što je Bobby znao da je njegova mama već formirala mišljenje o temi zvanoj Ted Brautigan. Da nije stjerana u kut, nikad mu ne bi povjerila Bobbyja. Ni u milijun godina.Ona otvori torbicu i izvadi običnu bijelu kuvertu. "Unutra je deset dolara", reče ona, predajući omotnicu Tedu. "Pretpostavljam da ćete vi dečki htjeti jesti vani barem jednu večer - Bobby voli Colony Diner, ako vi nemate ništa protiv - a možda ćete poželjeti i pogledati neki film. Ne znam što još, ali je dobro biti potkožen, nije li tako?""Oprez je majka mudrosti", složi se Ted i pažljivo tutne kuvertu u prednji džep hlača, "ali mislim da nećemo uspjeti potrošiti deset dolara u tri dana. Zar ne, Bobby?""Joj, ne znam kako bi nam to uspjelo.""Ne rasipaj, pa ćeš imati", reče Liz - još jedna njezina omiljena uzrečica, par uzrečici kad budale imaju novac, i kramari trže. Izvuče cigaretu iz kutije na stolu pokraj trosjeda i pripali je ne sasvim mirnom rukom. "Bit će vam dobro, dečki. Vjerojatno bolje nego meni."Gledajući u njezine neravne, izgrizene nokte, Bobby pomisli To svakako.Njegova mama i ostali išli su u Providence automobilom gospodina Bidermana, pa su idućeg jutra u sedam sati Liz i Bobby Garfield stajali na trijemu i čekali da se automobil pojavi. U zraku se osjećalo ono rano magličasto zatišje koje je značilo da su stigli vrući ljetni dani. S Asherove avenije dopiralo je trubljenje i brundanje vozila na putu za posao, ali ovdje u Broadovoj tek bi povremeno prošao poneki automobil ili vozilo dostave. Bobby je čuo hiš-hiš prskalica na

97

travnjacima, a s drugog kraja ulice vječni Bowserov rup-rup-mp. Bowser je zvučao jednako bez obzira na to je li lipanj ili siječanj; Bobbyju Garfieldu Bowser se činio nepromjenljivim poput Boga."Ne moraš čekati ovdje vani sa mnom", reče Liz. Imala je na sebi lagani kaput i pušila je. Bila je malo jače našminkana no inače, ali se Bobbyju učini da još može razabrati podočnjake ispod njezinih očiju - provela je još jednu besanu noć."Nije mi teško.""Nadam se da je to u redu što te ostavljam s njim.""Mama, kad se barem ne bi brinula. Ted je dobar čovjek."Ona se lagano podsmjehne.Zasvjetluca krom u podnožju brda kad je Mercury gospodina Bidermana (ne baš vulgaran, ali svejedno lađa od auta) skrenuo u njihovu ulicu iz Commonwealtske i krenuo uzbrdo prema broju 149."Eno ga, dolazi", reče njegova mama, nervozno i uzbuđeno. Sagne se. "Bobby, daj pusu. Ne želim te poljubiti i razmazati ruž."Bobby položi ruku na njezinu i lagano je cjelune u obraz. Osjeti miris njezine kose, parfema, pudera. Nikad je više neće poljubiti s toliko neskrivene ljubavi.Ona mu se čudno nasmiješi, ali ne gledajući u njega nego u lađu od Mercuryja gospodina Bidermana koja se dostojanstveno zanjihala na cesti i zaustavila uz rubnik ispred kuće. Ona posegne za svoja dva kovčega (dva su malo previše za dva dana, pomisli Bobby, premda ona večernja haljina vjerojatno zauzima dosta prostora u jednom od njih), ali ih je on već dohvatio za ručke."Bobby, teški su - spotaknut ćeš se na stepenicama.""Ne", reče on. "Neću."Ona ga rastreseno pogleda, a onda mahne gospodinu Bidermanu i krene prema automobilu. Njezine su visoke potpetice kuckale po asfaltu. Bobby krene za njom, ne pokušavajući kriviti lice pod težinom kovčega... što je stavila u njih, odjeću ili cigle?Odnese ih do pločnika a da nije morao stati ni počinuti, barem to. Gospodin Biderman je izašao iz automobila, najprije ovlaš poljubio njegovu majku u obraz, a onda istresao ključ od prtljažnika.'"Koje faca, lafe?" Gospodin Biderman uvijek je Bobbyja zvao "lafe". "Otegli ih otraga a ja ću ih ubaciti unutra. Žene uvijek moraju nositi

98

kuću sa sobom, ha? E pa čuo si onu staru: ne možeš živjeti bez njih, a ne možeš ih ni ubiti osim u Montani." On ogoli zube u širokom smiješku koji Bobbyja podsjeti na Jacka iz Gospodara muha. "Hoćeš da jednog ja poneseni?""Ne treba", reče Bobby. Turobno se vukao za gospodinom Bidermanom, bolnih ramena, vrućeg i oznojenog zatiljka.Gospodin Biderman otvori prtljažnik, čupne kovčege iz Bobbyjevih ruku i ubaci ih zajedno s ostatkom prtljage. Iza njih, mama se nagnula kroz stražnji prozor i razgovarala s drugom dvojicom suputnika. Nasmije se nečemu što je jedan od njih rekao. Bobbyju se taj smijeh učini pravim koliko i drvena noga.Gospodin Biderman zatvori prtljažnik i pogleda u Bobbyja. Biderman je bio uske građe i široka lica, uvijek rumenih obraza. Ružičasta koža na glavi providjela se u utorima koje su načinili zupci njegova češlja. Nosio je male okrugle naočale sa zlatnim okvirom. Bobbyju je njegov smiješak izgledao stvarno koliko i zvuk nedavnog majčina smijeha."Igrat ćeš bejzbol ovog ljeta, lafe?" Don Biderman lagano svine koljena i nagne nepostojeću palicu. Bobbyju je izgledao kao kreten."Da, gospodine. Igrat ću u Vukovima u Sterling Houseu. Nadao sam se da ću ući u Lavove, ali...""Baš fino. Baš lijepo." Gospodin Biderman izvede cijelu predstavu s gledanjem na sat - široki zlatni Twist-O-Flexov savitljivi remen bliještao je na ranom suncu - a onda potapše Bobbyja po obrazu. Bobby se morao potruditi da se ne lecne od njegova dodira. "Znaš što, moramo pokrenuti ova kolica! Nježno s lopticom, lafe. Hvala ti što si mi posudio majku."On se okrene i otprati Liz do suvozačkih vrata Mercuryja. Učini to ruke pritisnute na njezina leđa. Bobbyju se to sviđalo još manje nego kad ju je cmoknuo u obraz. On pogleda u potkožene muškarce u poslovnim odijelima na stražnjem sjedištu - sad se sjetio da se onaj drugi zove Dean - i uhvati ih kako se gurkaju laktovima. Obojica su se kesili.Nešto ovdje nije u redu, pomisli Bobby i kad je gospodin Biderman otvorio vrata njegovoj majci, a ona promrmljala hvala i skliznula unutra skupivši haljinu da se ne bi izgužvala, došlo mu je da joj kaže

99

da ne ide, da je Rhode Island predaleko, da je i Bridgeport predaleko, treba ostati kod kuće.No on ne reče ništa. Ostao je stajati na rubniku kad je gospodin Biderman zatvorio njezina vrata i ponovno obišao automobil na vozačku stranu. Otvori ta vrata, zastane, a onda ponovno izvede svoju debilnu bejzbolsku pantomimu. Ovaj put uz blesavi dodatak migoljenja turom. Kojeg li krelca, pomisli Bobby."Nemoj napraviti ništa što ja ne bi, lafe", reče on."Ali ako učiniš, nazovi ga po meni", vikne Cushman sa stražnjeg sjedišta. Bobby nije baš znao što to znači, ali je zacijelo bilo smiješno jer se Dean nasmijao a gospodin Biderman mu namignuo u stilu "mi muški".Njegova se majka naginjala prema njemu. "Budi dobar, Bobby", reče ona. "Vraćam se oko osam u četvrtak navečer - ne kasnije od deset. Siguran si da nemaš ništa protiv?"Imam puno protiv. Ne idi s njima, mama, nemoj ići s gospodinom Bidermanom i ta dva keseća mamlaza koji sjede iza tebe. Ta dva krelca. Molim te nemoj."Naravno da nema", reče gospodin Biderman. "On je laf. Zar ne, lafe?""Bobby?" upita ona, ne gledajući u gospodina Bidermana. "Sve u redu?""Aha", reče on. "Ja sam laf."Gospodin Biderman zatuli od mahnitog smijeha - Ubij svinju, zakolji je, pomisli Bobby - i ubaci Mercury u brzinu. "Providence, stižemo!" vikne on i automobil se porine od rubnika, skrene dijagonalno na drugu stranu Broadove i krene prema Asherovoj. Bobby je stajao na pločniku i mahao dok je Mercury prolazio pokraj Caroline pa Sully-Johnove kuće. Imao je osjećaj kao da ima kost u srcu. Ako je to nekakav predosjećaj - špurijus - ne želi ga ponovno imati.Ruka mu se spusti na rame. On se okrene i ugleda Teda u ogrtaču od frotira i papučama, kako puši. Njegova kosa, kojoj je tek predstojala jutarnja audijencija kod četke, stršila mu je oko ušiju u komičnim štrcajima sjedina."Znači to je bio šef, reče on. "Gospodin... Bidermever, je li?""Biderman."

100

"I kako ti se on sviđa, Bobby?"Prigušenom, gorkom razgovijetnošću, Bobby reče: "Ne vjerujem mu koliko je crno pod noktom."

101

VI. STARI PERVERZNJAK. TEDOV SPECIJALITET. NOĆNA MORA. SELO PROKLETIH. TAMO DOLJE.

Otprilike sat vremena nakon majčina odlaska, Bobby ode na igralište B iza Sterling Housea. Tek će se popodne igrati prave utakmice, a sad se samo igralo na tri visoke lopte i šest niskih ili s lopticom privezanom na užetu, ali je čak i to bolje od ništa. Na igralištu A, sjevernom, klinci su haklali nešto što je sličilo bejzbolu; na igralištu C, južnom, neki su srednjoškolci igrali gotovo pravi bejzbol.Uskoro nakon što je ura na gradskom trgu odzvonila podne i dječaci se raspršili u potrazi za kolicima s hrenovkama u pecivu, Bili Pratt upita: "Tko je onaj čudak tamo?"Pokazivao je prema klupi u hladu, pa premda je Ted bio odjeven u trenčkot, stari slamnati šešir i tamne naočale, Bobby ga odmah prepozna. Vjerojatno bi ga prepoznao i S-J da nije u kampu Winnie. Bobby zamalo podigne ruku da mu mahne, ali ipak to ne učini, jer se Ted prerušio. No izašao je pogledati kako njegov prijatelj iz prizemlja igra bejzbol. Premda nije bila posrijedi prava utakmica, Bobby osjeti budalasto veliku knedlu u grlu. U dvije godine koliko ovdje igra bejzbol, njegova ga je mama došla gledati samo jednom - prošlog kolovoza kad se njegova momčad natjecala u "Kupu tri grada" - a i tad je otišla u četvrtom inningu, prije no što je Bobby tako dobro udario lopticu da je uspio optrčati tri baze, što je njegovoj momčadi donijelo pobjedu. Netko mora i raditi, Bobuljica, bila bi ona odgovorila da joj se on odvažio prigovoriti. Znaš, tvoj nas otac nije ostavio baš zbrinute. Naravno, bila je to istina - ona je morala raditi, a Ted je u mirovini. Samo što se Ted morao kloniti prizemnika u žutim kaputima, a to je bio posao na puno radno vrijeme. To što oni ne postoje ništa ne mijenja na stvari. Ted vjeruje da postoje... ali ga je ipak došao gledati kako igra."Sigurno neki stari perverznjak koji hoće popušit nekom klincu", reče Harry Shaw. Harry je bio malen i žilav, dječak koji se kroz život probijao brade izbočene kilometar ispred sebe. U Billovu i Harryjevu društvu Bobby iznenada osjeti koliko mu nedostaje Sully-John koji je u ponedjeljak (u pet ujutro, da ne povjeruješ) autobusom otputovao u

102

kamp Winnie. S-J je bio smiren i dobrostiv. Bobby je smatrao da je to najbolja Sullyjeva odlika, to što je dobrostiv.S igrališta C začuje se oštar udarac palice - autoritativan zvuk punog kontakta kakav nijedan dječak na igralištu B još nije mogao proizvesti. Poprati ga barbarski urlik odobravanja zbog kojeg Bili, Harry i Bobby nervozno pogledaju u tom pravcu."Dečki iz Sv. Gabre", reče Bili. "Misle da je igralište C njihovo.""Katolčki prdonje", reče Harry. "Katolci su kukavce. Mogo bi ih sve prebit.""A petnaest ili dvadeset odjedanput?" upita Bili i Harry bude ušutkan. Malo više njih, svjetlucajući poput zrcala, stajala su kolica s hrenovkama u pecivu. Bobby dodirne dolar u džepu. Ted mu ga je izvadio iz omotnice koju je ostavila njegova majka, a koju je potom zataknuo iza tostera, rekavši Bobbyju da uzme koliko mu treba i kad mu zatreba. Bobby je bio u sedmom nebu zbog razine ukazanog mu povjerenja."Gledaj na to s pozitivne strane", reče Bili. "Možda će dečki iz Sv. Gabrijela premlatiti onog starog perverznjaka."Kad su stigli do kolica, Bobby kupi samo jednu hrenovku umjesto dvije kako je bio planirao. Želudac kao da mu se stisnuo. Kad su se vratili na igralište B, gdje su se sad pojavili treneri Vukova s kolicima s rekvizitima, klupa na kojoj je Ted sjedio bila je prazna."Ovamo!" vikne trener Terrell, pljesnuvši. "Tko želi igrati bejzbol?"Te je večeri Ted u pećnici Garfieldovih ispekao svoj slavni specijalitet. To je značilo da će Bobby ponovno jesti hrenovke, ali u ljeto 1960. Bobby Garfield mogao je jesti hrenovke triput na dan i još jednu pred spavanje.Čitao je Tedu novine dok je ovaj pripremao večeru. Ted je želio čuti samo nekoliko ulomaka o predstojećem uzvratnom meču između Pattersona i Johanssona, borbi koji su svi nazivali mečom stoljeća, ali zato svaku riječ članka o sutrašnjem nadmetanju između Albinija i Haywooda u njujorškom Madison Square Gardenu. Bobbyju se to učinilo umjereno čudnim, ali je bio previše sretan da bi to komentirao, a kamoli se požalio.Koliko se sjećao, nije proveo još nijednu večer bez majke, i ona mu je nedostajala, ali mu je i godilo to što je neko vrijeme neće biti.

103

Tjednima, a možda i mjesecima, u stanu je vladala čudna napetost, poput visokonaponskog zujanja koje je tako konstantno da se navikneš na nj i ne shvaćaš koliko je postalo dijelom tvog života dok ga ne nestane. Ta ga misao podsjeti na još jednu majčinu izreku."O čemu razmišljaš?" upita Ted kad je Bobby prišao uzeti tanjure."Da je promjena dobra koliko i mirovanje", odgovori Bobby. "Tako govori moja mama. Nadam se da se ona dobro provodi kao i ja.""I ja se nadam, Bobby", reče Ted. Sagne se, otvori pećnicu, provjeri njihovu večeru. "I ja."Večera je bila izvrsna: B&M-ov grah iz konzerve, jedini koji je Bobby zaista volio, i egzotične hrenovke, ali ne iz supermarketa nego iz mesnice u neposrednoj blizini središnjeg gradskog trga. (Bobby je pretpostavio da ih je Ted kupio u svojoj "prerušenoj" fazi.) Sve je to bilo posluženo s umakom od hrena koji bi vas ožegao po ustima a onda izazvao osjećaj kao da se znojite po licu. Ted je pojeo dvije porcije, a Bobby tri, koje je sprao s nekoliko čaša Kool-Aida* od grejpa.* Prašak od kojeg se dobije osvježavajući napitak kad ga se pomiješa s vodom i šećerom. Omiljen kod djece.Ted je tijekom večere samo jedanput kuršlusirao. Najprije je rekao da njih osjeća u očnim jabučicama, a onda se prebacio na neki strani jezik ili nemušto trućanje, ali je taj incident potrajao kratko i nije se nimalo negativno odrazio na Bobbyjev apetit. Pomračenja su bila dio Teda, i to je sve, baš kao što vuče noge u hodu i ima nikotinske mrlje između prva dva prsta desne ruke.Zajedno su pospremili stol. Ted je pohranio ostatak večere u hladnjak i oprao posuđe, a Bobby ga je obrisao i pospremio jer je znao gdje što stoji."Jesi li raspoložen da sutra sa mnom odeš do Bridgeporta?" upita Ted dok su radili. "Mogli bismo u kino - na podnevnu matineju - a poslije moram obaviti neki poslić.""Svakako, naravno!" reče Bobby. "Što biste pogledali?""Otvoren sam za prijedloge, ali sam mislio da bismo mogli pogledati Selo prokletih, britanski film. Snimljen je prema predlošku dobrog znanstveno-fantastičnog romana Johna Wyndhama. Bi li ti to odgovaralo?"

104

Isprva je Bobby bio tako sretan da nije mogao govoriti. Vidio je reklame za Selo prokletih u novinama - svi oni jezoviti klinci svijetlećih očiju - ali nije nikad mislio da će ga gledati. To svakako nije bio film namijenjen za prikazivanje na subotnjim matinejama u kinu Harwich na glavnom gradskom trgu ili u Asher Empireu. Na matinejama u tim kinima prikazivali su se uglavnom filmovi s čudovišnim kukcima, vesterni ili ratni filmovi s Audiejem Murphyjem. Pa iako bi ga majka najčešće povela ukoliko bi išla na večernju projekciju, ona nije voljela znanstvenu fantastiku (Liz su se sviđale ugođajne ljubavne priče poput Tame na vrhu stuba). Usto, kinodvorane u Bridgeportu nisu bile poput antikno starog kina Hanwich ili nekako poslovnog Empirea, s njegovom jednobojnom, neukrašenom nadstrešnicom. Kinodvorane u Bridgeportu bile su poput vilinskih dvoraca: imale su goleme ekrane (girlanda za girlandom baršunastih zavjesa pokrivale su ih između projekcija), na stropovima su sićušna svjetalca treperila galaktičkim obiljem, a na zidovima bliještale električne zidne svjetiljke... i dva balkona."Bobby?""Naravno!" reče on najzad, pomislivši kako noćas vjerojatno neće ni oka sklopiti. "Jako rado. Ali ne bojite li se... znate već...""Poći ćemo taksijem umjesto autobusom. Kasnije mogu telefonom pozvati drugi taksi da nas prebaci natrag kući. Sve će biti u redu. Mislim da oni ionako odlaze. Ne osjećam ih tako izrazito."No Ted pogleda u stranu kad je to rekao i Bobbyju je izgledao kao čovjek koji si pokušava ispričati priču u koju ne može ni sam sasvim povjerovati. Ako je rastuća učestalost njegovih pomračenja išta značila, pomisli Bobby, ima i razloga skrenuti pogled.Prestani, prizemnici ne postoje, oni su stvarni koliko i Flash Gordon i Dale Arden. Stvari za koje te zamolio da pripaziš su samo... stvari. Upamti to, Bobuljica: samo obične stvari.Nakon što su sve sredili nakon večere, njih dvojica sjednu pogledati Bronca s Tyjem Hardinom, ne ponajbolji od tzv. "vesterna za odrasle" (Cheyenne i Maverick bili su najbolji), ali nije bio ni loš. Na pola filma, Bobby ispusti umjereno glasan prdac. Tedov specijalitet počeo je djelovati. On kriomice iskosa pogleda u Teda da provjeri drži li se on za nos i krivi li lice. Ne, gledao je televiziju, naizgled uživljen.

105

Kad su počele reklame (neka je glumica prodavala hladnjake), Ted upita bi li Bobby rado popio čašu biljnog piva. Bobby reče da bi. "Mislio sam da bih se mogao poslužiti jednim Alka-Seltzerom koje sam vidio u tvojoj kupaonici, Bobby. Možda sam malo previše pojeo."Dok je ustajao, Ted ispusti dug, zvonak prdac koji zazvuči kao trombon. Bobby rukama pokrije usta i zahihoće. Ted mu se skrušeno nasmiješi i ode iz sobe. Bobbyjevo hihotanje izmami mu još prdaca, cijelu trubeću serijicu, pa kad se Ted vratio s mjehuričastom čašom Alka-Seltzera u jednoj i uspjenjenom čašom biljnog piva u drugoj ruci, Bobby se smijao tako jako da su mu suze curile niz lice i visjele na donjoj čeljusti poput kišnih kapi."Ovo bi trebalo riješiti naš problem", reče Ted, a kad se sagnuo Bobbyju dodati njegovo biljno pivo, iza njega dopre gromki trubež. "Iz dupeta mi je upravo izletjela guska", nadoveže on činjenično, i Bobby se nastavi smijati tako jako da više nije mogao sjediti u stolcu. Spuzne iz njega i ostane ležati kao krpa na podu."Vraćam se odmah", reče mu Ted. "Treba nam još nešto."Ostavi vrata između stana i ulaznog predvorja otvorena kako bi Bobby čuo njegove korake po stubama. Kad se Ted popeo na drugi kat, Bobby je uspio ponovno uspuzati u svoj stolac. Činilo mu se da se nikad u životu nije toliko nasmijao. Otpije malo biljnog piva pa ponovno prdne. "Guska je upravo izletjela... izletjela..." Ali nije mogao dovršiti rečenicu. Nemoćno se zavali u stolcu i zatuli od smijeha, mašući glavom lijevo-desno.Stepenice zaškripe kad je Ted počeo silaziti. Kad je ponovno ušao u stan, pod pazuhom je nosio ventilator čija je električna žica bila uredno omotana oko postolja. "Majka ti je imala pravo glede ovog", reče on. Kad se sagnuo uključiti ventilator u struju, još jedna guska poleti iz njegove stražnjice."Najčešće je u pravu", reče Bobby i to im se obojici učini smiješno. Sjedili su u dnevnom boravku dok se ventilator vrtio amo-tamo i miješao sve mirisniji zrak. Ne prestanem li se uskoro smijati, pomisli Bobby, glava će mi se raspuknuti.Kad je Bronco završio (Bobby je dotad potpuno izgubio nit radnje), pomogne Tedu razvući kauč. Krevet koji se u njemu skrivao nije izgledao bogzna što, ali ga je Liz opremila s nekoliko plahti i

106

pokrivača i Ted reče da je u redu. Bobby opere zube, pa pogleda kroz vrata svoje sobe u Teda koji je sjedio u podnožju trosjeda-kreveta i gledao vijesti."Laku noć", reče Bobby.Ted se okrene i pogleda ga, i na trenutak Bobby pomisli da će Ted ustati, prijeći preko sobe, zagrliti ga ili možda i poljubiti. Umjesto toga, on u zraku iscrta smiješan, nespretan pozdrav. "Ugodan san, Bobby.""Hvala."Bobby zatvori vrata svoje sobe, utrne svjetlo, uđe u krevet i raširi pete u kutove madraca. Dok je gledao u tamu, sjeti se jutra kad ga je Ted uhvatio za ramena, pa isprepleo svoje kvrgave stare ruke na njegovu zatiljku. Tog su im dana lica bila blizu gotovo kao njegovo i Carolino na kotaču-vidikovcu prije no što su se poljubili. Tog se dana posvađao s majkom. Tog je dana doznao za novac zalijepljen u katalogu. To je bio dan kad je povrh toga osvojio devedeset centi od gospodina McQuowna. Kupi si martini, rekao mu je gospodin McQuown.Je li to došlo od Teda? Je li mu špurijus došao od Tedova dodira?"Aha", šapne Bobby u tami. "Aha, mislim da vjerojatno jest."Što ako me ponovno tako dotakne?Bobby je još razmišljao o toj mogućnosti kad je zaspao.Sanjao je kako neki ljudi ganjaju njegovu majku kroz džunglu: Jack i Pajcek, malci, te Don Biderman, Cushman i Dean. Majka je bila odjevena u svoju novu haljinu iz trgovine "Luciene večernje haljine", onu crnu s tankim naramenicama, samo što ju je mjestimice razderala na trnju i granama. Čarape su joj bile potpuno poderane pa je izgledala kao da joj s nogu vise komadi mrtve kože. Oči su joj bili duboki bunari znoja koji su se ljeskali od užasa. Dječaci koji su je progonili bili su goli. Biderman i ona dvojica bili su u svojim poslovnim odijelima. Svima su lica bila iscrtana naizmjeničnim prugama crvene i bijele boje; svi su vitlali kopljima i vikali Ubij svinju, zakolji je! Ubij svinju, popij joj krv! Ubij svinju, raščereči je!On se probudi na sivoj svjetlosti zore, drhtureći, i ustane da ode na zahod. Kad se vratio u krevet, više se nije mogao sjetiti što je točno sanjao. Odspava još dva sata kad ga probude ugodni mirisi slanine i

107

jaja. Žarka ljetna sunčana svjetlost kosila se kroz prozor njegove sobe a Ted je pripremao zajutrak.Selo prokletih bio je posljednji i najbolji film u djetinjstvu Bobbyja Garfielda, prvi i najbolji film onoga što je uslijedilo nakon djetinjstva - mračnog razdoblja u kojem je često bio zločest, a uvijek zbunjen, kad je bio Bobby Garfield kakvog nije najbolje poznavao. Policajac koji ga je uhapsio prvi put bio je plavokos i dok ga je sprovodio iz mini diskonta u koji je Bobby provalio (u to su vrijeme on i njegova majka već živjeli u predgrađu sjeverno od Bostona), Bobby se prisjeti svih onih plavokosih klinaca iz Sela prokletih. Policajac je lako mogao biti jedan od njih, samo odrastao.Film se prikazivao u Criterionu, utjelovljenju bridžportskih bajkovitih palača o kojima je Bobby razmišljao noć prije. Bio je to crno-bijeli film, ali oštrih kontrasta, ne mutan kao na Zenithovu televizoru u njihovu stanu, a slike su bile goleme. Jednako tako i zvukovi, osobito drhtava elektronska glazba koja je svirala kad bi djeca iz Midwicha počela koristiti svoje moći.Bobbyja je priča očarala. Shvatio je prije no što je prošlo prvih pet minuta da je priča stvarna onako kako je i Gospodar muha bio stvarna priča. Ljudi su djelovali stvarno, što je nestvarne dijelove činilo još jezivijima. Sully-Johnu bi film vjerojatno bio dosadan, osim svršetka. S-J je volio gledati kako divovski škorpioni rasturaju Mexico City ili kako Rodan* gazi po Tokyju; izvan toga je njegovo zanimanje za ono što je on nazivao "ružna bića iz filmskih priča" bilo ograničeno. Ali Sully nije bio ovdje i prvi put nakon njegova odlaska, Bobbyju je bilo drago što je tako.* Prapovijesno čudovište u obliku Pteranodona, visoko 50 metara, teško 15.000 tona, raspona krila 150 metara i brzine leta l ,5 macha, koje se pojavilo u nekoliko filmova a la Godzilla, a koje u tim filmovima uglavnom razara japanske gradove.Stigli su na matineju u jedan sat, i kino je bilo gotovo pusto. Ted (u svojoj fedori i s tamnim naočalama zataknutima u gornji džep košulje) kupi veliku mjericu kokica, kutiju Dotsa*, Coca-Colu za Bobbyja i biljno pivo (naravno!) za sebe. Svako malo dodao bi Bobbyju kokice ili slatkiše i Bobby bi malo uzeo, ali je jedva bio svjestan da jede, a kamoli što jede. * Drops bomboni s voćnom aromom.

108

Film počinje tako da svi žitelji britanskog sela Midwicha zaspe (čovjek koji je u tom trenutku vozio traktor poginuo je, kao i žena koja se prevalila na upaljeni štednjak). Bude obaviještena vojska koja pošalje izviđački zrakoplov da izvidi što se događa. Pilot zaspi čim se našao u zračnom prostoru iznad Midwicha i zrakoplov se sruši. Vojnik povezan uzetom oko struka načini desetak koraka u selo, pa utone u dubok san. Kad su ga dovukli natrag, probudio se čim su ga potegnuli preko "crte sna", iscrtane na autocesti.U Midwichu su se svi naposljetku probudili i činilo se da je sve u redu... sve dok, nekoliko tjedana kasnije, mještanke nisu otkrile da su u drugom stanju. Stare žene, mlade žene, pa i vršnjakinje Carol Gerber, odreda trudne, a djeca koju su one rodile bila su ona jezovita djeca s plakata, ona plavokosa svijetlećih očiju.Premda se to u filmu nikad ne kaže, Bobby je zaključio da su "Djeca prokletih" jamačno proizvod nekakvog izvanzemaljskog fenomena, kao ljudi-komuške u filmu Invazija kradljivaca tijela. U svakom slučaju, odrastali su brže od normalne djece, bili superpametni, mogli privoljeti ljude da učine što žele... i bili su surovi. Kad je jedan otac pokušao disciplinirati svoje Dijete prokletih, sva su se djeca udružila i usmjerila misli prema tom odraslom drzniku (svijetleće oči, elektronska glazba tako pulsirajuća i čudna da se Bobbyju naježila koža na rukama dok je pio svoju Coca-Colu) sve dok čovjek nije prislonio pušku na glavu i ubio se (taj dio nije prikazan, i Bobbyju je bilo drago da nije).Glavni je junak bio George Sanders. Njegova je žena rodila jedno od te plavokose djece. S-J bi se sprdao s Georgeom, nazivao bi ga "toplim bratom" ili "evergrinom", ali je on za Bobbyja predstavljao dobrodošlu promjenu nakon glumaca poput Randolpha Scotta, Richarda Carlsona i neizbježnog Audieja Murphyja. George je zaista bio bogbogovski, na neki otkačeni engleski način. Riječima Dannyja Riversa, stari je George znao kako biti hladan ko špricer. Nosio je posebne, skulirane kravate i glatko zalizanu kosu. Nije izgledao kao da bi mogao premlatiti škvadru negativaca iz nekog saluna ili nešto takvo, ali je bio jedini čovjek iz Midwicha s kojim su Djeca prokletih htjela imati posla; zapravo su ga angažirali da im bude učitelj. Bobby nije mogao

109

zamisliti da bi Randolph Scott ili Audie Murphy bilo što naučili grupu superpametne djece s drugoga svijeta.Na kraju je George Sanders bio i onaj koji ih je eliminirao. Otkrio je da može onemogućiti Djecu da mu čitaju misli-barem nakratko - zamisli li zid od cigle iza kojeg se nalaze sve njegove najskrovitije misli. A nakon što su svi zaključili da se Djecu mora ukloniti (moglo ih se naučiti računati, ali ne i zašto nije u redu kazniti nekoga tako da ga se natjera da se automobilom surva preko ruba stijene), Sanders je u svoju aktovku stavio tempiranu bombu i odnio je u učionicu. To je bilo jedino mjesto gdje bi se Djeca - Bobby je na neki nejasan način shvaćao da su ona samo nadnaravne inačice Jacka Merridewa i njegovih lovaca u Gospodaru muha - našla na okupu.Ona su osjetila da im Sanders nešto taji. U posljednjoj mučnoj sekvenci filma, prikazano je kako cigle izlijeću iz zida koji je Sanders podigao u svojoj glavi, sve brže kako Djeca prokletih čeprkaju po njegovim mislima u pokušaju da otkriju što skriva. Naposljetku otkriju sliku bombe u aktovci - osam ili devet štapića dinamita spojenih žicom za budilicu, ali nisu imala vremena nešto učiniti. Bomba je eksplodirala. Bobbyja je šokirala pogibija glavnog junaka - Randolph Scott nikad ne umire u filmovima koji se prikazuju na subotnjim matinejama u Empireu, kao ni Audie Murphy ili Richard Carlson - ali je shvatio da je George Sanders dao život za dobrobit svih. Učinilo mu se da je shvatio i još nešto: Tedova pomračenja.Dok su Ted i Bobby bili u obilasku Midwicha, u južnom su Connecticutu zavladale jara i pripeka. Bobbyju svijet ionako nakon nekog dobrog filma ne bi bio posebno drag; neko bi kraće vrijeme imao osjećaj da je svijet neslana šala, pun ljudi mutnih očiju, bijednih planova i lošeg tena. Katkad bi pomislio da bi svijet bio kudikamo bolji da ima zaplet."Brautigan i Garfield izlaze na svjetlo dana!" uzvikne Ted kad su izašli ispod nadstrešnice (s koje je visio transparent UĐITE UNUTRA JE HLADOVINA). "Što ti se čini? Jesi li uživao?""Bilo je super", reče Bobby. "Fantabulozno. Hvala vam što ste me poveli. Skoro najbolji film koji sam gledao. A ono s dinamitom? Jeste li mislili da će ih uspjeti nadmudriti?"

110

"Pa... nemoj zaboraviti da sam ja pročitao knjigu. Bi li je ti pročitao, što misliš?""Da!" Zapravo je Bobby osjetio iznenadan poriv da odjuri natrag u Hanvich, po pasjoj žezi pretrči cijelu razdaljinu niz Connecticut Pike i Asherovu aveniju kako bi istog trenutka mogao na svoju iskaznicu za odrasle posuditi The Midwich Cuckoos. "Je li on napisao još koju znanstveno-fantastičnu priču? ""John Wyndham? O da, priličan broj. A bez sumnje će ih napisati još. Dobra stvar kod pisaca znanstvene fantastike i krimića jest ta što oni malokad otežu pet godina između knjiga. To je povlastica ozbiljnih pisaca koji loču viski i ljubakaju.""Jesu li i ostale jednako dobre kao ova koju smo upravo gledali?""The Day ofthe Triffids je jednako dobra. A The Kraken Wakes je čak bolja.""Što je kraken?"Stigli su do ugla i čekali da se na semaforu upali zeleno svjetlo. Ted načini sablasnu, izbečenu grimasu i nagne se prema Bobbyju ruku podbočenih o koljena. "To je šudovište", reče on, prilično vjerno oponašajući Borisa Karloffa.Oni krenu dalje. Najprije su razgovarali o filmu, a onda o tome bi li u svemiru mogao postojati život, pa o onim posebno skuliranim kravatama koje je George Sanders nosio u filmu (Ted mu je rekao da se takva vrsta kravate zove askota). Kad je Bobby ponovno obratio pozornost tome gdje se nalaze, već su zašli u dio Bridgeporta u kojem dotad nije bio; kad bi s mamom došao u grad, držali bi se središta grada gdje su se nalazile sve velike trgovine. Ovdje su trgovine bile male i zbijene. Nijedna nije prodavala ono što se prodavalo u velikim robnim kućama: odjeću, kućanske aparate, obuću i igračke. Bobby ugleda bravarije, štedionice, antikvarijate. Na jednom je natpisu pisalo RODOVE PUŠKE. WO PATOVA TJESTENINA D.D. Na trećem je pisalo FOTOFINIŠ. Pokraj WO FAT-a nalazila se trgovina u kojoj su se prodavali SPECIJALNI SUVENIRI. Ulica je čudnovato podsjećala na lunapark u Savin Rocku, toliko da je Bobby očekivao da će ugledati Šibicara kako stoji na uglu sa svojim improviziranim stolićem i kartama poleđine boje jastoga.

111

Bobby pokuša u prolazu zaviriti kroz izlog SPECIJALNIH SUVENIRA, ali je bio pokriven velikom roletom od bambusa. Nikad nije čuo da bi neka trgovina za radnog vremena pokrivala izlog. "Što mislite, kome bi trebao specijalni suvenir Bridgeporta?""Mislim da zapravo ne prodaju suvenire", reče Ted. "Rekao bih da prodaju artikle seksualne naravi, a rijetki su sasvim legalni."Bobby je imao pitanja u vezi s time - oko milijardu pitanja - ali mu se učini da je najbolje da zadrži jezik za zubima. Zastane ispred zalagaonice iznad čijih su vrata visjele tri zlatne kugle da pogleda u dvanaest britvi izloženih na baršunu, djelomice otvorenih oštrica. Bile su poslagane ukrug i rezultat je bio neobičan i (za Bobbyja) lijep: kao da gledaš u nešto izvađeno iz nekog smrtonosnog stroja. Dršci britvi bili su puno egzotičniji od drška britve kojom se Ted služio. Jedan je izgledao kao od slonovače, drugi kao rubin obrubljen tankim zlatnim crtama, treći kao od kristala."Kad biste kupili jednu ovakvu, brijali biste se u velikom stilu, nije li tako?" upita Bobby.Pomislio je da će se Ted nasmiješiti, ali nije. "Bobby, kad ljudi kupe takve britve, oni se njima ne briju.""Kako to mislite?"Ted mu nije želio reći, ali mu je u grčkom zdravljaku kupio sendvič koji se zvao gyros: preklopljeni komad domaćeg kruha iz kojeg se cijedio sumnjiv bijeli umak koji je Bobbyju jako sličio na gnoj iz bubuljica. Prisilio se da ga kuša jer mu je Ted rekao da je jako dobar. Ispostavilo se da je to najukusniji sendvič koji je ikad pojeo, sočan kao hot dog ili hamburger iz Colony Dinera, ali egzotična okusa koji nijedan hamburger ili hot dog nije imao. A i bila je divota jesti na pločniku, šetati s prijateljem, gledati i biti gledan."Kako zovu ovaj dio grada?" upita Bobby. "Ima li ime?""Danas, tko zna?" reče Ted i slegne ramenima. "Nekoć su ga zvali Grčka četvrt. A onda su došli Talijani, pa Portorikanci, a sad crnci. Jedan romanopisac po imenu David Goodis - od onih koje sveučilišni profesori nikad ne čitaju, veleum dragstorskih polica džepnih knjiga - naziva ovaj dio grada "tamo dolje". On kaže da svaki grad ima ovakvu četvrt, gdje se može kupiti seks, marihuanu ili papigu koja psuje, gdje muškarci sjede i razgovaraju na ulaznim stubama baš kao oni preko

112

puta, gdje se žene uvijek deru na djecu da uđu u kuću ukoliko ne žele dobiti po turu i gdje se vino uvijek pije iz škarnicla." Ted pokaže u kanalizacijski otvor gdje je jedna boca Thunderbirda* zaista provirivala iz smeđe papirnate vrećice. "Ovo je naprosto tamo dolje, tako kaže David Goodis, mjesto gdje ti nije potrebno prezime i gdje možeš kupiti gotovo sve ukoliko imaš kesa u džepu."* Vrsta jeftinog, jakog vina.Tamo dolje, pomisli Bobby zagledan u trio tinejdžera maslinaste puti u jaknama pripadnika ulične bande koji ih je motrio dok su prolazili pokraj njih. Ovo je zemlja britvi i specijalnih suvenira.Kino Criterion i robna kuća Muncie's nikad se nisu činili dalji. A Broad Street? Ona, kao i cijeli Hanvich, mogli bi biti u nekoj drugoj galaksiji.Najzad stignu do bara Biljarska rupa: biljar, automati, pivo na čaše. Također se tu mogao vidjeti jedan od onih transparenata UĐITE UNUTRA JE HLADOVINA. Kad su Bobby i Ted prošli ispred njega, izađe neki mladić u pripijenoj majici kratkih rukava i šeširu škrtog oboda boje čokolade kakve je nosio Frank Sinatra. U jednoj je ruci nosio dug, tanak kovčežić. Unutra drži biljarski štap, pomisli Bobby sa strahom i čuđenjem. Nosi biljarski štap u tom kovčežiću kao da je gitara ili nešto slično."Ko je glavna faca, lafe?" upita on Bobbyja pa se veselo nasmije. Bobby se veselo nasmiješi njemu. Mladić s kovčežićem za tak načini pištolj od prsta i uperi ga u Bobbyja. Bobby načini pištolj od svog prsta i uzvrati mu istom mjerom. Mladić kimne glavom kao da želi reći Aha, ti si faca, obojica smo face pa prijeđe ulicu, pucketajući prstima slobodne ruke i cupkajući u ritmu glazbe u svojoj glavi.Ted pogleda niz ulicu na jednu stranu, pa na drugu. Ispred njih, troje crnačke djece ludiralo se u raspršenim kapljicama djelomice otvorenog hidranta. Iza njih, putem kojim su došli, dva mladića - jedan bijelac, a drugi možda Portorikanac - skidali su poklopce kotača s nekog starog Forda, brzom ozbiljnošću kirurga za vrijeme operacije. Ted pogleda u njih, uzdahne, pa pogleda u Bobbyja. "Biljarska rupa nije mjesto za dijete, ni po danu, ali te ne namjeravam ni ostaviti na ulici. Dođi." Uhvati Bobbyja za ruku i povede ga unutra.

113

VII. U RUPI. KOŠULJA S LEĐA. ISPRED WILLIAMA PENNA. FRANCUSKA SEKS-MAČKICA.

Ono što je Bobby najprije registrirao bio je zadah piva. Bio je zgusnut, kao da raja tu pije od vremena kad su piramide još bile u fazi nacrta. Zatim je registrirao zvuk koji je dopirao iz televizora, a koji nije bio okrenut na Bandstand nego na jednu od kasnopopodnevnih sapunica (njegova ih je majka nazivala "O John, o Marsha"), a potom kuckanje biljarskih kugli. Tek nakon što je registrirao to troje, oči mu počnu slati svoja zapažanja jer im je trebalo malo vremena da se prilagode. U baru je vladala polutama.A i bio je dug, primijeti Bobby. Njima zdesna nalazio se lučni dovratak, a iza njega prostorija koja je djelovala gotovo beskrajno. Većina biljarskih stolova bila je pokrivena, ali ih je nekoliko stajalo u blještavim otočićima svjetlosti oko kojih su laganim i tromim korakom obilazili muškarci, zastajkujući svako malo, a potom se saginjući i udarajući kugle. Drugi muškarci, jedva vidljivi, sjedili su na visokim stolicama duž zida i gledali. Jednome su laštili cipele. Izgledao je kao da mu je tisuću godina.Nasuprot njima nalazila se velika prostorija puna Gottliebovih flipera: milijarda crvenih i narančastih žaruljica mucajući je proizvodila odbljeske žgaravičastih boja velikog natpisa STILTATE LI ISTI FLIPER DVAPUT ZAMOLIT ĆEMO VAS DA ODETE. Jedan mladić, i on u šeširu škrtog oboda, očito službenog pokrivala za glavu opakih motociklista iz ovog kvarta, bio je prignut nad fliper Granična patrola i mahnito pritiskao gumbe. Cigareta mu je visjela s donje usne, dim mu se dizao pokraj lica i virova njegove od lica začešljane kose. Oko struka je svezao jaknu, okrenutu naopako.Ulijevo od predvorja nalazio se šank, odakle su dopirali zvuk televizora i zadah piva. Trojica su sjedila za šankom, svaki okružen praznim stolcima, zgureni nad pivskim kriglama. Nisu djelovali kao sretni pivopije kakve se može vidjeti u reklamama; Bobbyju su djelovali kao najusamljeniji ljudi na svijetu. Pitao se zašto barem ne sjednu bliže jedni drugome i malo popričaju.

114

Bliže njima nalazio se uredski stol. Kroz vrata iza njega dokotrlja se debeljko, i na trenutak Bobby začuje tihi zvuk radija. Debeljko je imao cigaru u ustima i bio odjeven u košulju s uzorkom palmi. Pucketao je prstima poput onog skuliranog tipa s kovčežićem za tak, i u bradu si pjevušio sljedeće: "Ču-ču-čou, ču-ču-ka-čou-čou, ču-ču-čou-čou!" Bobby prepozna melodiju: "Tequila", od Champsa."Koji si ga ti, prijatelju?" debeljko upita Teda. "Ne poznam te. A on ionako ne smije biti unutra. Ne znaš čitat?" Trzne debelim palcem prljavog nokta prema još jednom natpisu, postavljenom na njegovu stolu: MALOLJETAN? MARŠ VAN!"Vi me ne znate, ali mislim da znate Jimmyja Girardija", pristojno će Ted. "Rekao mi je da se obratim vama... ako ste vi Len Files.""Ja sam Len", reče čovjek. Odjednom je izgledao kudikamo prijaznije. Pruži ruku tako bijelu i punačku da je izgledala kao rukavice kakve Miki Maus, Patak Paško i Šiljo nose u crtićima. "Znate Jimmyja Geeja, je l'? Jimmy Gee vragu iz torbe umakao! Njegovu djedu upravo otraga čiste cipele. U zadnje si vrijeme često čisti škornje." Len Files namigne Tedu. Ted se nasmiješi i rukuje se s Lenom."Vaš klinac?" upita Len Files i sagne se preko stola da bolje pogleda Bobbyja. Bobby osjeti miris Sen-Senovih peperminta i cigara u njegovu dahu, znoja na tijelu. Ovratnik košulje bio mu je posut prhutima."Prijatelj", reče Ted i Bobbyju se učini da bi mogao puknuti od sreće. "Nisam ga želio ostaviti na ulici.""Aha, osim ako ne želiš platiti da ga dobiješ natrag", složi se Len Files. "Mali, podsjećaš me na nekog. Zašto?"Bobby odmahne glavom, pomalo uplašen pomišlju da izgleda kao netko koga bi Len Files mogao poznavati.Debeljko jedva da je primijetio Bobbyjevo odmahivanje glavom. Uspravio se i ponovno gledao u Teda. "Ne smijem puštati djecu unutra, gospodine... ? ""Ted Brautigan." On pruži ruku. Len Files je prihvati."Znate kako je, Ted. U mojem poslu policajci su nam stalno za vratom.""Naravno. Ali će on ostati stajati ovdje, zar ne, Bobby?""Naravno", reče Bobby.

115

"A naša transakcija neće dugo trajati. No je to vrlo unosna transakcija, gospodine Files-""Len."Len, naravno, pomisli Bobby. Samo Len. Jer ovdje smo tamo dolje."Kao što rekoh Len, ovdje sam radi korisna posla. Mislim da ćeš se složiti.""Ako znaš Jimmyja Geeja, onda znaš da se ja ne bavim sićom", reče Len. "Siću prepuštam crnjama. O čemu je riječ? Patterson-Jo-hansson?""Albini-Haywood. Sutra navečer u Gardenu?"Lenove se oči rašire. A onda mu se gojazni i neobrijani obrazi rašire u smiješak. "O bogo moj bogo. To trebamo malko ispitati.""Svakako."Len Files zaobiđe stol, uhvati Teda za mišku i povede ga prema dvorani za biljar. A onda stane i izvede poluokret. "Momak, kad kod kuće držiš noge na stolu onda si Bobby?""Da, gospodine." Da, gospodine, Bobby Garfield, rekao bi negdje drugdje... ali je ovdje bilo tamo dolje i učini mu se da je dovoljno samo Bobby."Bobby, znam da ti ovi fliperi po svoj prilci izgledaju privlačno, i po svoj prilci imaš koji novčić u džepu, al učini što Adam nije i odoli iskušenju. Možeš li?""Da, gospodine.""Neću dugo", reče mu Ted, a onda dopusti Lenu Filesu da ga povede ispod lučnog dovratka u dvoranu za biljar. Prođu pokraj onih ljudi na visokim stolcima, i Ted se zaustavi da izmijeni nekoliko riječi s čovjekom kojemu su čistili cipele. U usporedbi s djedom Jimmyja Geeja, Ted Brautigan izgledao je kao mladić. Starac zaškilji u Teda i reče nešto; njih se dvojica nasmiju jedan drugome u lice. Djed Jimmyja Geeja krepko se smijao za jednoga starca. Ted ispruži obje ruke i s iskrenom simpatijom potapše njegove upale obraze. To djeda Jimmyja Geeja iznova potakne na smijeh. A onda Ted dopusti da ga Len odvuče u nišu odvojenu zavjesom pokraj drugih muškaraca u drugim visokim stolcima.Bobby je stajao pokraj stola kao da je pustio korijenje, ali Len nije zabranio razgledavanje, pa se on osvrtao, i to na sve strane. Zidovi su

116

bili pokriveni reklamama za pivo i kalendarima koji su prikazivali uglavnom razodjevene djevojke. Jedna se penjala preko seoske ograde. Druga je izlazila iz Packarda s većim dijelom suknje skupljenim u krilu pa su joj se vidjele podvezice. Iza stola je bilo još natpisa, većina kojih je izražavala neku negativnu koncepciju (NE SVIĐA VAM SE NAŠ GRAD? POTRAŽITE VOZNI RED; NE ŠALJITE DJEČAKA DA OBAVI MUŠKI POSAO; NEMA NIŠTA BESPLATNO, NE PRIMAMO ČEKOVE, NEMA KREDITA, UPRAVA NE DIJELI RUPČIĆE ZA BRISANJE SUZA) te veliko crveno puce na kojemu je pisalo POLICIJSKI ALARM. Sa stropa su na navoju prašnjave žice visjeli celofanski paketići, neki s oznakom GINSENGOV ORIJENTALNI LJUBAVNI KORIJEN a na drugima ŠPANJOLSKI UŽITAK. Bobby se upita jesu li to vitamini. Zašto bi na ovakvome mjestu prodavali vitamine?Onaj mladić u prostoriji punoj automata kresne po bočnoj strani Granične patrole, odmakne se korak i pokaže fliperu srednji prst. A onda se otklati u predvorje namještajući šešir. Bobby složi svoj prst u pištolj i uperi ga u nj. Mladić se najprije iznenadi, a onda veselo nasmiješi, pa uperi svoj prst u Bobbyja na putu prema vratima. U hodu odveže povezane rukave svoje jakne."Ovdje ne smijem nositi klupsku jaknu", reče on, primijetivši kako se Bobbyju oči šire od radoznalosti. "Ne smijem ni pokazati klupske boje, jebote. Pravila kuće.""O."Mladić se nasmiješi i podigne ruku. Na nadlanici je plavim tušem bio iscrtan Luciferov trozub. "Al imam znak, bratac. Vidiš?""I te kako." Tetovaža. Bobbyju se zavrtjelo u glavi od zavisti. Mladac je to primijetio; smiješak mu se raširi u zubat osmijeh od uha do uha."Diablosi, 'mano. Najbolji klub. Diablosi vladaju ulicama, jebote. Ostali su pičkice.""Ulicama ovdje dolje.""Nego što nego tu dolje, jebote, a što još ima? Drž se, bratac. Simpa si mi. Imaš okej facu. Al ti je jež zurka za kurac." Vrata se otvore, uvuče se zapah vrućeg zraka i ulične buke, i mladića nestane.Bobbyjev pogled privuče mala košarica na stolu. On je nagne da bi zavirio u nju. Bila je puna koluta za ključeve s plastičnim privjescima

117

- crvenima, plavima i zelenima. Bobby izvadi jednog i pročita zlatna slova: BILJARSKA RUPA, BILJAR, AUTOMATI, IGRICE. KENMORE 8-2127."Slobodno uzmi, maleni."Bobby se tako jako lecnuo da je košaricu s privjescima zamalo srušio na pod. Žena je ušla kroz ista vrata kao i Len Files, i bila još krupnija od njega - gotovo kao cirkuska debeljuca - ali je bila laka koraka poput balerine; kad je Bobby podigao pogled, ona se već stvorila ispred njega i gledala ga s visine. Lenova sestra, jamačno."Oprostite", promrmlja Bobby vraćajući privjesak koji je uzeo i gurkajući košaricu dalje od ruba stola laganim udarcima prstiju. Možda bi je uspio gurnuti preko suprotnog ruba stola da debeljuca nije postavila ruku. Smiješila se i nije djelovala nimalo srdito, zbog čega je Bobbyju silno laknulo."Zaista, ne rugam se, uzmi jedan." Ona izvadi jedan kolut sa zelenim privjeskom. "Jeftilenka, al su besplatni. Dijelimo ih ko reklamu. Ko šibice, premda djetetu ne bi dala šibice. Ne pušiš, je l'?""Ne, gospođo.""To je dobar početak. A kloni se i cuge. Izvoli. Uzmi. Maleni, ne odbijaj ništa što se daje badava jer tog nema puno."Bobby uzme zeleni privjesak. "Hvala vam, gospođo. Baš je zgodan." On ubaci privjesak u džep, premda je znao da će ga se morati riješiti - nađe li njegova mama takvo što, neće biti sretna. Odigrala bi igru pitalice, kako bi rekao Sully."Kako se zoveš?""Bobby."On pričeka da vidi hoće li ga upitati kako mu je prezime i bude potajice oduševljen kad nije. "Ja sam Alanna." Pruži ruku ogubavjelu od prstenja. Svjetlucali su kao žaruljice na fliperima. "Tu si s tatom?""S prijateljem", reče Bobby. "Mislim da se kladi na meč Haywood-Albini."Alanna je istodobno izgledala osupnuto i podsmješljivo. Nagne se prsta prislonjenog na svoje crvene usne. Reče Bobbyju Pst! i zajedno s time puhne mu jaki alkoholni smrad."Nemoj ovdje nikad izgovoriti riječ 'klađenje'", opomene ga ona. "Ovo je biljarski salon. Nemoj to nikad smetnut s uma i bit će sve u redu."

118

"U redu.""Zgodan si ti vražićak, Bobby. A izgledaš..." Ona posuti. "Znam li možda tvog oca? Je l' to moguće?"Bobby odmahne glavom, ali sumnjičavo - i Lena je podsjetio na nekoga. "Moj je tata mrtav. Umro je davno." Uvijek bi to dodao da se ljudi ne bi odveć raznježili."Kako se zvao?" Ali prije no što je uspio reći, to učini Alanna Files; izašlo je iz njezinih naličenih usta poput neke čarobne riječi. "Randy? Randy Garrett, Randy Greer, tako nešto?"Na trenutak je Bobby bio tako zaprepašten da je zanijemio. Kao da mu je dah bio isisan iz pluća. "Randall Garfield. Ali kako..."Ona se razdragano nasmije. Grudi joj se nadmu. "Uglavnom po tvojoj kosi. Ali i po pjegama... i po ovoj skijaškoj skakaonici ovdje..." Ona se sagne i Bobby ugleda vrške glatkih bijelih dojki koje su izgledale velike poput demižona. Ona lagano otkliže jednim prstom niz njegov nos."Dolazio je ovamo igrati biljar?""Ma ne. Rekao je da nije baš vješt štapu. Popio bi pivo. A ponekad..." Izvede brz pokret rukom - dijeljenje karata iz nevidljivog špila. Bobbyja to podsjeti na McQuowna."Aha", reče Bobby. "Nikad nije mogao odoliti nedovršenoj skali, tako sam ja čuo.""Ne znam za to, al je bio simpatičan čovjek. Ušao bi ponedjeljkom navečer, kad je u baru uvijek ko na groblju i za pola sata svi bi se smijali. Navio bi onu pjesmu od Joa Stafforda, ne mogu se sjetit kako se zove, i rekao Lennieju da pojača džuboks. Bio je prava slatkica, maleni, uglavnom ga se zato sjećam; slatkica crvene kose, to se ne vidi često. Ne bi taj nekom pijancu platio piće, toga se strogo držao, al bi ti inače dao i košulju s leđa. Samo si ga morao zamolit.""Ali je vjerojatno gubio puno novca", reče Bobby. Nije mogao vjerovati da vodi ovaj razgovor - da je upoznao nekoga tko je poznavao njegova oca. No vjerojatno se puno toga otkrije upravo na ovaj način, potpuno slučajno. Hodaš po svijetu, gledaš svoja posla, kad se odjednom prošlost očeše o tebe.

119

"Randy?" Djelovala je iznenađeno. "Ma ne. Došao bi na piće možda triput tjedno, ako bi se našao u blizini. Prodavao je nekretnine ili osiguranje ili neke od onih-""Nekretnine", reče Bobby. "Prodavao je nekretnine.""-i svraćao u neki ovdašnji ured. Pretpostavljam industrijski objekti, ukoliko se bavio nekretninama. Siguran si da nije prodavao medicinski pribor?""Siguran. Prodavao je nekretnine.""Kako je pamćenje čudna stvar", reče ona. "Nekih se stvari jasno sjećaš, al uglavnom vrijeme prolazi i zeleno postaje plavo. Barem je ovdje dolje tako: svi su poslovnjaci u kravatama i odijelima otišli odavde." Ona tužno zavrti glavom.Bobbyja nije zanimala priča o tome kako se kvart srozao. "Ali kad jest igrao, gubio je. Uvijek je pokušavao popuniti tu skalu i takve stvari.""To ti je rekla majka?" Bobbyje šutio.Alanna slegne ramenima. Kad bi to učinila, posvuda po prednjem dijelu njezina tijela događale su se zanimljive stvari. "Pa, to je tvoja i njezina stvar... a možda je tvoj tata rasipao novac negdje drugdje. Ja samo znam da bi ovdje sjeo za kartaški stol jednom ili dvaput mjesečno s dečkima koje je znao i kartao možda do ponoći, a onda bi otišao kući. Da je nekad dobio il izgubio veliku svotu, ja bih se tog vjerojatno sjećala. A ne sjećam se, što znači da je većinom vjerojatno ostao na pozitivnoj nuli. Što znači, kad smo već kod toga, da je bio prilično dobar pokeraš. Bolji od većine onih tamo." Ona zakoluta očima u smjeru u kojem su otišli Ted i njezin brat.Bobby je gledao u nju sve zbunjeniji. Tvoj nas otac nije ostavio baš zbrinute, rado je govorila njegova majka. A povrh toga i nevaljana polica životnog osiguranja i hrpa neplaćenih računa; Nisam imala pojma, rekla je njegova majka baš proljetos, i Bobby je upravo pomislio da bi se to moglo reći i za njega: Nisam pojma imao."Bio je tako zgodan, tvoj tata", reče Alanna, "s tim svojim bob-houpovskim nosom i ostalim. Imaš se čemu radovati kad odrasteš - sličiš njemu. Imaš curu?""Da, gospođo."Jesu li neplaćeni računi bili izmišljotina? Je li to moguće? Je li polica osiguranja zapravo bila unovčena i čarapirana, možda na bankovni

120

račun umjesto između stranica Searsova kataloga? Bila je to na neki način užasna pomisao. Bobby nije mogao zamisliti zašto bi njegova majka željela da on misli kako je njegov tata bio(prizemnih, prizemnih crvene kose)negativac ako zapravo nije bio, ali je bilo nečega u toj pomisli što je zvučalo... istinito. Kako se ta može razljutiti, to je mana njegove majke. Kako ta može pobjesnjeti. A onda nema toga što neće reći. Moguće je da je njegov otac - kojeg ona koliko se on sjeća nikad nije nazvala "Randy" - prevelikom broju ljudi prečesto davao košulju s leđa i time razgnjevio Liz Garfield. Liz Garfield nije dijelila košulje, ni s leđa ni s drugih dijelova tijela. Moraš čuvati košulje u životu, jer život nije pravedan."Kako se ona zove?""Liz." Bio je smušen, onako kako bi se osjećao kad bi izašao iz mračnog kina na jarku svjetlost."Kao Liz Taylor." Alanna je izgledala zadovoljno. "Lijepo ime za curu."Bobby se nasmije, pomalo nelagodno. "Ne, moja se majka zove Liz. Moja se cura zove Carol.""Je l' zgodna?""Prava parafamfula", reče on veselo se smijući i zamigolji rukom lijevo-desno. Jako ga je razveselilo kad je Alanna zaurlala od smijeha. Ona se pruži preko stola i uštine ga za obraz, što ga je malo zaboljelo ali mu je i godilo. Meso njezine nadlaktice objesilo se pritom poput groteskne savijače tijesta."Slatki mali! Mogu li ti nešto reć?""Naravno, što?""Samo zato što neki muškarac voli malo kartat ne znači da je Atila Bič Božji. To znaš, je l' da?"Bobby kimne glavom najprije nesigurno, no potom malo odrješitije."Tvoja je mama tvoja mama, neću ništa reć protiv ničije mame jer sam ja voljela svoju, al sve mame ne odobravaju kartanje il biljar il... ovakva mjesta. To je takav stav, al ništa više od toga. Shvaćaš?""Da", reče Bobby. Shvatio je. Sve mu je bilo jasno. Osjećao se vrlo neobično, smijalo mu se i plakalo u isto vrijeme. Moj je tata bio ovdje, pomisli on. To mu se činilo, barem trenutačno, kudikamo važnijim od

121

laži koje je njegova majka možda napričala o njemu. Moj je tata bio ovdje, možda je stajao baš na mjestu na kojem ja sad stojim. "Drago mi je da sam mu sličan", izleti mu.Alanna kimne glavom i nasmiješi se. "To da ćeš ti uć ovdje samo tako, ušetat s ulice, kolki su bili izgledi za to?""Ne znam. Ali hvala što ste mi ispričali o njemu. Puno vam hvala.""Navijao bi tu pjesmu Joa Stafforda cijele večeri, ako bi mu se dopustilo", reče Alanna. "Nemoj sad odlunjat nekamo.""Neću, gospođo.""Neću, Alanna."Bobby se veselo nasmiješi. "Alanna."Ona mu dobaci poljubac kao što bi nekad znala učiniti njegova majka i nasmije se kad ga je Bobby tobože uhvatio. Onda se vrati kroz ona vrata. Bobby iza njih ugleda nešto što je sličilo dnevnom boravku. Na jednom je zidu visio veliki križ.On se maši za džep, provuče prst kroz onaj privjesak (bio je to, pomisli on, specijalni suvenir njegova posjeta tamo dolje) i zamisli se kako se vozi niz Broad Street na Schwinnu iz trgovine Western Auto. Vozi prema parku. Na glavi ima šešir uskog oboda boje čokolade zabačen nisko na zatiljak. Ima dugu kosu počešljanu a la pačji zadak - nema više jež frizure, pa-pa! Oko struka je privezao jaknu u svojim bojama; na njegovoj nadlanici jezdi plava tetovaža, žig dubok i vječan. Ispred igrališta B čekat će ga Carol. Gledat će ga kako stiže, pomislit će O ti ludonjo kad on gotovo u mjestu izvede puni krug svojim Schwinnom i poprska šljunkom sve do vrha njezinih bijelih tenisica (ali ne i po njima). Ludonja, tako je. Pakleni skuter i opaki jahač.Len Files i Ted su se vraćali, obojica sretnog izraza lica. Zapravo je Len izgledao kao mačka koja je pojela kanarinca (kako je često govorila Bobbyjeva majka). Ted zastane da bi ponovno, ovaj put kraće, razmijenio koju riječ s onim starcem, koji kimne glavom i nasmiješi se. Kad su se Ted i Len vratili u predvorje, Ted krene prema telefonskoj govornici odmah iza ulaznih vrata. No Len ga uhvati ispod ruke i povede prema svom stolu.Kad je Ted zakoračio iza stola, Len promrsi Bobbyjevu kosu. "Znam kome sličiš", reče on. "Sjetio sam se dok sam bio u stražnjoj sobi. Tvoj je tata bio-"

122

"Garfield. Randy Garfield." Bobby pogleda u Lena, tako sličnog svojoj sestri, i pomisli kako je neobično a donekle i divno biti na taj način povezan sa svojim krvnim srodnicima. Tako čvrsto povezan da te ljudi koji te i ne poznaju mogu katkad uočiti u gomili ljudi. "Je li vam bio simpatičan, gospodine Files?""Tko? Randy? Ta naravno, on je bio super." Ali je Len Files djelovao malo neodređeno. Nije zapazio Bobbyjeva oca na isti način kao njegova sestra, zaključi Bobby; Len se vjerojatno ne bi sjetio pjesme Joa Stafforda ni toga kako bi ti Randy dao košulju s leđa. Ali ne bi taj platio nekom pijancu piće, to ne bi učinio. "I kompa ti je dobar", nastavi Len, sad s više zanosa. "Ja volim finu raju i fina raja voli mene, al ne vidim ovdje često pravih slobodnih strijelaca ko što je on." Okrene se Tedu koji je kratkovidno njuškao po telefonskom imeniku. "Pokušajte Circle Taxi. KEnmore 6-7400.""Hvala", reče Ted."Nema na čemu." Len se očeše o Teda pa prođe kroz vrata iza stola. Bobby ponovno nakratko ugleda onaj dnevni boravak i veliki križ. Kad su se vrata zatvorila, Ted pogleda u Bobbyja i reče: "Kladiš se u pet stotina dolara na neki boks-meč i ne moraš telefonirati sa zajedničkog telefona kao ostali bijednici. To je posao, ha?"Bobbyju kao da je netko isisao zrak iz pluća. "Okladili ste se u pet stotina dolara na Uragan Haywooda?"Ted istrese Chesterfieldicu iz kutije, tutne je u usta pa je pripali oko veselog smiješka. "Zaboga ne", reče on. "Na Albinija."Nakon što je pozvao taksi, Ted odvede Bobbyja do šanka i naruči im obojici biljno pivo. On ne zna da ja ne volim biljno pivo, pomisli Bobby. To mu se učini dodatnim komadićem zagonetke - zagonetke zvane Ted. Len ih osobno posluži, ne rekavši ništa o tome da Bobby ne bi smio sjediti za šankom, da je on simpatičan klinac ali da u baru zaudara po njegovoj maloljetnosti; očito besplatni telefonski pozivi nisu jedino što čovjek dobije kad se kladi u pet stotina dolara na boks-meč. A ni uzbuđenje oklade nije moglo otupiti izvjesnost Bobbyjeve potmule spoznaje koja ga je lišila velikog dijela užitka toga što je čuo da mu tata ipak nije bio tako loš čovjek: okladom se trebalo zaraditi novac za bijeg. Ted odlazi.

123

Taksi je bio Checker s golemim stražnjim sjedištem. Taksist se uživio u utakmicu Yankeesa na radiju do te mjere da se katkad obraćao spikerima."Files i njegova sestra poznavali su tvog oca, zar ne?" To zapravo i nije bilo pitanje."Aha. Alanna naročito. Ona je mislila da je super." Bobby posuti. "Ali tako ne misli i moja majka.""Pretpostavljam da je tvoja majka vidjela neku njegovu stranu koju Alanna Files nikad nije", odgovori Ted. "I ne samo jednu. Ljudi su u tome kao dijamanti, Bobby. Imaju puno strana.""Ali mama je rekla..." Bilo je to prekomplicirano. Ona, zapravo, nikad ništa nije rekla, već samo nekako dala naslutiti. Nije znao kako Tedu objasniti da i njegova majka ima strane, a zbog nekih od njih teško je povjerovati u te stvari koje nikad nije otvoreno rekla. A zapravo, kad bolje promisli, koliko toga zapravo želi znati? Ta njegov je otac mrtav, majka nije, a on mora živjeti s njom... i mora je voljeti. Nema koga drugoga voljeti, čak ni Teda. Jer-"Kad idete?" Bobby upita tiho."Nakon što ti se vrati majka." Ted uzdahne, pogleda kroz prozor, pa u svoje ruke, sklopljene na jednom koljenu prekriženih nogu. Nije pogledao u Bobbyja, još ne. "Vjerojatno u petak ujutro. Ne mogu podići novac prije sutra navečer. Uložio sam četiri prema jedan na Albinija. To su dvije cigle. Moj kompa Lennie morat će nazvati New York da namakne novac."Prešli su preko kanalskog mosta i tamo dolje je sad bilo tamo iza njih. Sad su bili u dijelu grada u koji je Bobby dolazio s majkom. Prolaznici su nosili kapute i kravate. Žene su umjesto sokni nosile hula-hupke. Nijedna nije izgledala kao Alanna Files, a Bobby je sumnjao da bi mnoge bazdile na alkohol kad bi dahnule: "Pst!" Barem ne u četiri sata poslije podne."Znam zašto se niste kladili na meč Patterson-Johansson", reče Bobby. "Jer ne znate tko će pobijediti.""Mislim da će ovaj put pobijediti Patterson", reče Ted, "jer je ovaj put spreman za Johanssona. Mogao bih spiskati dva dolara na Floyda Pattersona, ali pet stotina? Da bi se kladio u pet stotina dolara moraš ili znati ili biti lud."

124

"Borba Albini-Haywood je namještena, zar ne?"Ted kimne glavom. "Znao sam kad si mi pročitao da Kleindienst ima u tome prste, pa sam pretpostavio da bi Albini trebao pobijediti.""Kladili ste se i na druge boks-mečeve u kojima je gospodin Kleindienst bio menadžer."Ted trenutak ne reče ništa, samo nastavi gledati kroz prozor. Na radiju, netko je od udaraca raspalio po loptici tako da se vratila prema Whitey Fordu. Ford je loptu uhvatio i dobacio je Mooseu Skowronu na prvoj bazi. Time je izbacio i drugog od tri udaraca u osmom inningu. Najzad Ted reče: "Mogao je biti Haywood. Malo vjerojatno, ali je mogao biti. Ali... jesi li vidio onog starca tamo? Onog u stolcu za čišćenje cipela?""Naravno, potapšali ste ga po obrazu.""To je Arthur Girardi. Files mu dopušta da mu se mota po lokalu jer je nekad imao veza. Tako misli Files - da je nekad imao veza. Sad je on samo neki starčić koji si u deset sati dođe očistiti cipele pa to zaboravi i ponovno ih dođe očistiti u tri. Files misli da je on samo neki starčić koji nema blage veze, kako se kaže. Girardi mu dopušta da ovaj misli što god hoće. Kad bi Files rekao da je Mjesec zeleni sir, Girardi ga ne bi isfućkao. Stari Gee, dolazi zbog klimatizacije. A još ima veza.""Veza s Jimmyjem Geejem.""Sa svakojakim tipovima.""Gospodin Files nije znao da je borba namještena?""Nije bio siguran. Mislio sam da će znati.""Ali je stari Gee znao. Znao je i koji bi se - trebao opružiti po podu.""Da. Tu sam imao sreće. Uragan Haywood pada u osmoj rundi. A onda, iduće godine, kad izgledi na kladionicama budu bolji, Uraganu će to biti nadoknađeno.""Biste li se kladili da gospodin Girardi nije bio tamo?""Ne", Ted odgovori istog trena."A kako biste se onda snašli za novac? Kad odete?"Ted je djelovao dotučen ovim riječima - Kad odete. Načini pokret kao da će zagrliti Bobbyja oko ramena, ali se suzdrži."Uvijek postoji netko tko nešto zna", reče on.Sad su bili u Asherovoj aveniji, još u Bridgeportu, ali samo kilometar od ulaza u Hanvich. Znajući što će se dogoditi, Bobby posegne za Tedovom krupnom, nikotinom umrljanom rukom.

125

Ted zanjiše koljena prema vratima, povukavši i ruke sa sobom. "Bolje ne."Bobby nije trebao pitati zašto. Ljudi vješaju natpise na kojima piše SVJEŽE OBOJENO NE DIRAJ jer će ti, položiš li ruku na nešto netom obojeno, boja ostati na koži. Možeš je oprati, ili će se oguliti s vremenom, ali će se neko vrijeme tamo zadržati."Kamo ćete otići?" "Ne znam.""Osjećam se krivim", reče Bobby. Osjećao je suze kako ga bockaju u kutovima očiju. "Dogodi li vam se nešto, ja ću za to biti kriv. Vidio sam stvari, stvari na koje ste mi rekli da obratim pozornost, ali ništa nisam rekao. Nisam želio da odete. Pa sam si rekao da ste ludi - ne glede svega, samo u vezi s prizemnicima za koje ste bili uvjereni da vas progone - i ništa nisam rekao. Dali ste mi posao, a ja sam pao na ispitu."Tedova se ruka ponovno podigne. No spusti je i smiri da bi ovlaš potapšao Bobbyja po nozi. Na stadionu Vankeesa, Tony Kubek udario je lopticu tako dobro da je uspio optrčati dvije baze i zaraditi dva boda za svoju momčad. Gledatelji su bili u deliriju."Ali sam ja znao", blago će Ted.Bobby blene u njega. "Što? Ne razumijem.""Osjećao sam kako se približavaju. Zato su moji transevi tako učestali. Ali sam si lagao, baš kao i ti. Iz istih razloga. Misliš li da se meni sad odlazi, Bobby? Kad ti je majka tako zbunjena i nesretna? Iskreno rečeno, nije mi toliko zbog nje, ne slažemo se, od prvog trenutka si nismo simpatični, ali je ona tvoja majka i-""Što nije u redu s njom?" upita Bobby. Pazio je da ne povisi glas, ali je uhvatio Teda za ruku i prodrmao je. "Recite mi! Vi znate, znam da znate! Gospodin Biderman? Je li to nešto u vezi s gospodinom Bidermanom?"Ted pogleda kroz prozor, naborana čela, čvrsto zategnutih usta. Naposljetku uzdahne, izvadi cigarete i pripali jednu. "Bobby", reče on, "gospodin Biderman nije ugodan čovjek. Tvoja to majka zna, ali i zna da nekad moramo trpjeti ljude koji nisu ugodni. Ruka ruku mije, tako ona misli, i to i čini. Posljednju je godinu činila stvari kojima se ne ponosi, ali je oprezna. Na neki je način morala biti jednako oprezna kao ja, i bila ona meni simpatična ili ne, divim joj se zbog toga."

126

"Što je učinila? Na što ju je prisilio?" Nešto se hladno pokrene u Bobbyjevim grudima. "Zašto ju je gospodin Biderman poveo u Pro-vidence?""Na seminar o trgovini nekretninama.""I to je sve? To je sve?""Ne znam. Ona nije znala. Ili je možda prekrila ono što zna i čega se pribojava s onime čemu se nada. Ne bih mogao reći. Ponekad mogu... ponekad vrlo jasno i neposredno vidim stvari. Čim sam te ugledao, znao sam da želiš bicikl, da ti je jako važno da ga nabaviš, i da ovog ljeta planiraš zaraditi novac za taj bicikl ako ikako možeš. Divio sam se tvojoj odlučnosti.""Dotaknuli ste me namjerno, zar ne?""Da. Barem prvi put. Učinio sam to da te malo upoznam. Ali prijatelji ne špijuniraju; pravo prijateljstvo pretpostavlja i privatnost. Osim toga, svojim dodirom prenosim neku vrstu... neku vrstu prozora. Mislim da to znaš. Drugi put kad sam te dotaknuo... onako pravo, držao te čvrsto, znaš na što mislim... to je bila pogreška, ali ne tako strašna; nakratko si znao više no što si trebao, ali je ishlapjelo, zar ne? No da sam te nastavio... neumorno dodirivati, kao što se događa među ljudima koji su si bliski... u nekom bi trenutku došlo do promjene. Nakon koje ne bi izblijedjelo." Podigne svoju uglavnom popušenu cigaretu i zgađeno se zagleda u nju. "Baš kao što popušiš ovakvu jednu previše i postaneš njihov doživotni rob.""Je li moja mama dobro?" upita Bobby, znajući da mu to Ted ne može reći; Tedov dar, kakav god bio, ne seže tako daleko."Ne znam. Ja-"Ted se iznenada ukoči. Gledao je kroz prozor u nešto ispred njih. Zgnječi cigaretu u pepeljari u naslonu za ruku, i to tako jako da su mu se iskre raštrkale po nadlanici. On kao da ih nije osjetio. "Isuse", reče on. "O Isuse, Bobby. Gotovi smo."Bobby se nagne preko njegova krila da pogleda kroz njegov prozor, razmišljajući negdje u malom mozgu o onome što je Ted netom bio govorio - neumorno dodirivati, kao što se događa među ljudima koji su si bliski - dok je škiljio niz Asherovu aveniju.Ispred njih se nalazilo trostruko raskrižje Asherove avenije, Bridgeportske avenije i Connecticut Pikea. Te su se tri ulice stjecale na

127

mjestu poznatom pod nazivom Puritanski trg. Tramvajske su tračnice ljeskale na popodnevnom suncu; kamioni dostave trubili su nestrpljivo čekajući da na njih dođe red da jurnu kroz prometnu stisku. Oznojeni policajac sa zviždaljkom u ustima i u bijelim rukavicama ravnao je prometom. Slijeva se nalazio William Penn Grille, poznati restoran na glasu po najboljim odrescima u Connecticutu (gospodin Biderman je sve svoje djelatnike odveo tamo nakon što je agencija prodala imanje Waverley, i Bobbyjeva se mama vratila kući s desetak kutija šibica s logom William Penn Grillea). Glavni razlog njegove slave, mama je jednom rekla Bobbyju, bio je taj što mu se šank nalazi u Harwichu, a dvorana za ručavanje u Bridgeportu.Ispred restorana, na samom rubu Puritanskog trga, stajao je DeSoto ljubičaste boje kakvu Bobby dotad nije vidio - nije ni mislio da takva postoji. Boja je bila tako kričava da su ga od gledanja zaboljele oči. Zaboljela gaj e glava.Njihovi će automobili biti kao i njihovi žuti kaputi i špičoke i masna parfimirana pomada kojom zalizuju kosu: upadni i prostački.Ljubičasti je automobil bio pretrpan potezima i sulicama kroma. Imao je skutove od odbojnika. Ukras na poklopcu motora bio je golem; glava poglavice DeSota svjetlucala je na magličastoj svjetlosti poput lažnog dragulja. Gume su bile debele i bijele sa strane, a poklopci guma kape propelerske glavine. Na stražnjem se dijelu nalazila antena-bič. S njezina je vrha visio rakunov rep."Prizemnici", šapne Bobby. Nije bilo pitanja. Bio je to DeSoto, ali u isto vrijeme nije sličio nijednom automobilu koji je vidio u životu, nešto onozemaljski poput asteroida. Kad su se primakli zagušenom trokrakom raskrižju, Bobby primijeti da su presvlake na sjedalima metalik zelene boje vilinog konjica - boja je bila drečav kontrast ljubičastoj ovojnici automobila. Volan je bio obložen bijelim krznom. "Ti bokca, to su oni!""Moraš odvratiti misli", reče Ted. Zgrabi Bobbyja za ramena (u prednjem dijelu taksija, Yankeesi su uporno treštali, taksist nije zarezivao svoja dva putnika na stražnjim sjedištima, hvala Bogu barem na tome) i prodrma ga jedanput, silovito, pa ga pusti. "Moraš odvratiti misli, jesi li me razumio?"

128

I on to učini. George Sanders je podigao zid od cigle iza kojeg je od Djece skrivao svoje misli i planove. Bobby se jednom prije poslužio Mauryjem Willsom, ali mu se činilo da ovaj put bejzbol neće biti dovoljan. A što će biti?Bobby ugleda ulaznu nadstrešnicu kina Asher Empire kako strši iznad pločnika, tri-četiri ulice dalje od Puritanskog trga, i odjedanput začuje zvuk Sully-Johnova joj-joa: vap-vap-vap. Ako je ona smeće, rekao je S-J, volio bih biti smetlar.Plakat koji su vidjeli tog dana ispuni Bobbyjeve misli: Brigitte Bardot (francuska seks-mačkica, tako ju je nazvao tisak), odjevena samo u smiješak i ručnik. Pomalo je sličila ženi koja izlazi iz automobila na jednom od kalendara u Biljarskoj rupi, onoj koja je veći dio suknje skupila u krilu pa joj se vide podvezice. Samo što je Brigitte Bardot zgodnija, i stvarna. Naravno, prestara je za Bobbyje Garfielde ovog svijeta(Ja sam tako mlad a ti tako stara, pjeva Paul Anka iz tisuća tranzistora, tako su mi, dušo, rekli) ali je svejedno lijepa, a prosjak može gledati kraljicu, tako stalno govori njegova majka: prosjak može gledati kraljicu. Bobbyju je sve jasnije vidio kad se ponovno zavalio u sjedište, i pogled mu poprimi onaj izgubljeni, daleki izraz kakav bi imale Tedove oči za vrijeme jednog od njegovih pomračenja; Bobby ugleda paperje njezine plave kose vlažno od tuširanja, obronak dojki koji se spušta pod ručnik, njezina duga bedra, lakirane nožne nokte koji stoje iznad riječi Samo za odrasle, obavezno pokazati vozačku dozvolu ili rodni list. On osjeti miris njezina sapuna - nešto lagano i cvjetno. Osjeti miris(Nuit en Pariš)njezina parfema i začuje njezin radio iz susjedne sobe. Bio je to Freddy Cannon, ljetno bebop utjelovljenje Šavin Rocka: "She's dancing to the drag, the cha-cha rag-a-mop, she's stomping to the shag, rocks the bunny hop..."Bio je svjestan - maglovito, iz daljine, u nekom drugom svijetu u višim sferama rotirajućeg zvrka - da je taksi u kojem se voze stao baš pokraj William Penn Grillea, točno pokraj ljubičaste masnice DeSota. Bobby gotovo da je čuo automobil u svojoj glavi; da je imao glas, vrištao bi Pucajte, preljubičast sam! Pucajte, preljubičast sam! A malo

129

iza njega, mogao je osjetiti njih. Bili su u restoranu, malo prerano jeli odrezak. Obojica su ga jeli pripremljena na isti način: krvav i slabo pečen. Prije odlaska će možda u telefonskoj kabini objesiti oglas za izgubljenog kućnog ljubimca ili rukom pisani oglas VLASNIK PRODAJE AUTOMOBIL, naopako, naravno. Bili su unutra, prizemnici u žutim kaputima i bijelim cipelama, piju martinije između zalogaja bezmalo sirove junetine, i svrnu li svoje misli na ovu stranu...Para se dizala iz tuš-kabine. B. B. se podigne na svoje gole nožne prste nalakiranih noktiju i rastvori ručnik, pretvorivši ga nakratko u krila prije no što ga je pustila pasti. Bobby shvati da to uopće nije Brigitte Bardot. Bila je to Carol Gerber. Moraš biti hrabar da bi dopustio ljudima da te gledaju bez ičega na sebi, bila je rekla, a sad je dopustila da padne i ručnik. Vidio ju je kakva će izgledati za osam ili deset godina.Bobby pogleda u nju, nemoćan odvratiti pogled, beznadno zaljubljen, izgubljen u mirisima njezina sapuna i parfema, zvuku njezina radija (Freddy Cannon je ustupio mjesto Plattersima-heavenly shades of night are falling), prizoru njezinih malih nalakiranih nožnih nokata. Srce mu je izvodilo piruetu, vrteći se poput onog zvrka, čije su se brazde dizale i iščezavale u drugim svjetovima. Onkraj ovoga.Taksi počne puziti. Onaj ljubičasti užas s četverim vratima parkiran odmah uz restoran (parkiran u dostavnoj zoni, primijeti Bobby, ali baš njih briga) počne kliziti unatrag. Taksi poskoči i zaustavi se, a vozač blago opsuje kad je tramvaj projurio preko Puritanskog trga uz zveket tračnica. Prizemni je DeSoto sad bio iza njih, ali odsjaji njegova kroma ispunjavali su taksi nepravilnim razigranim ribicama svjetlosti. Iznenada, Bobby u dupljama osjeti silan napad svrbeža, a nakon toga mu vidno polje prekriju uvijajuće crne niti. Uspio je zadržati Carolinu sliku, ali sad kao da je gledao u nju kroz polje interferencije.Osjećaju nas... odnosno, osjećaju nešto. Molim te, Bože, izvuci nas odavde. Molim te izvuci nas.Taksist ugleda rupu u prometu i špricne kroz nju. Trenutak potom prilično su se brzo kotrljali niz Asherovu aveniju. Onaj svrbež u Bobbyjevim očima počne slabjeti. Crne niti ispred njegova duhovnog vidokruga se raziđu, a kad se to dogodilo, on shvati da ona gola djevojka uopće nije Carol (barem ne više), pa ni Brigitte Bardot, nego

130

samo ona djevojka s kalendara iz Biljarske rupe, kao od majke rođena, razodjevena Bobbyjevom maštom. Glazba s njezina radija je utihnula. Oni mirisi sapuna i parfema ishlapjeli su. Život se iscijedio iz nje; ona je bila samo... samo..."Samo slika naslikana na zidu od cigle", reče Bobby. Uspravi se."Što si reko, mali?" upita vozač i jednini pokretom ugasi radio. Utakmica je završila. Mel Allen je prodavao cigarete."Ništa", reče Bobby."Mora da si zadrijemo, ha? Gust promet, pripeklo... učinit će to svaki put, baš ko što kaže Hatlo*. A prijatelj ti još nije pri sebi."* Referenca na novinski strip crtača Jimmyja Hatloa s naslovom "They'l! do it every time" /Učinit će to svaki put/, s motivom ironičnih crtića iz svakodnevnog života."Nije istina", reče Ted i uspravi se. "Tata je kod kuće." Protegne leđa i žmirne kad su zapucketala. "Premda sam zaista malo zadrijemao." On pogleda kroz stražnji prozor, ali se restoran William Penn Grille više nije vidio. "Pretpostavljam da su Yankeesi pobijedili?""Prokleti Indijanci*, smlavili su ih", reče taksist i nasmije se. "Ne shvaćam kako ste mogli zaspat dok Yankeesi igraju."* Bejzbolska momčad Cleveland Indians.Skrenu u Broadovu; dvije minute kasnije, taksi se zaustavi ispred broja 149. Bobby pogleda u kuću kao da očekuje da će ugledati drukčiju boju ili dograđeno novo krilo. Činilo mu se kao da ga nije bilo deset godina. Na neki način je tako i bilo - nije li vidio potpuno odraslu Carol Gerber?Oženit ću se njome, odluči Bobby izlazeći iz automobila. U Colony Street, pas gospođe O'Hare uporno je lajao, kao da odriče tu težnju i sve ljudske težnje: rup, rup, rup-rup-rup.Ted se sagne do vozačeva prozora držeći lisnicu u ruci. Čupne iz njega dvije dolarske novčanice, razmisli, pa doda treću. "Zadržite kusur.""Pravi ste gospodin", reče taksist."On je slobodni strijelac", ispravi ga Bobby pa se veselo nasmiješi kad taksist krene."Uđimo", reče Ted. "Nisam siguran ovdje vani."Popnu se po ulaznim stubama na trijem i Bobby svojim ključem otvori vrata predvorja. Nije prestajao misliti na onaj neobični svrbež u

131

dupljama i na crne niti. Niti su bile osobito užasne, kao da je bio na rubu sljepila. "Ted, jesu li nas vidjeli? Ili osjetili, ili što god već čine?""Znaš da jesu... ali mislim da nisu znali koliko smo blizu bili." Kad su ušli u stan Garfieldovih, Ted skine sunčane naočale i gurne ih u džep na košulji. "Jamačno si se dobro kamuflirao. Uf! Vruće je ovdje!""Po čemu ste zaključili da nisu znali da smo blizu?"Ted je otvarao prozor. Zastane, okrene se i pogleda ozbiljno u Bobbyja. "Da su znali, onaj ljubičasti auto ubacio bi se iza nas čim smo tamo stali.""Nije to bio automobil", reče Bobby pa počne i on otvarati prozore. To nije znatnije pomoglo; zrak koji je ulazio, bezvoljno zadižući zavjese, bio je gotovo vruć kao i zrak cijeli dan zatočen u sifonu stana. "Ne znam što je bilo, ali je samo izgledalo kao automobil. A ono što sam osjetio od njih-" unatoč vrućini Bobby zadrhti.Ted uzme svoj ventilator, ode do prozora pokraj Lizine police s drangulijama i postavi ga na prozorsku dasku. "Kamufliraju se najbolje što mogu, ali ih svejedno osjećamo. I ljudi koji ne znaju što su oni često ih osjete. Nešto malo onoga što se nalazi ispod kamuflaže procijedi se, a to što se nalazi ispod je ogavno. Nadam se da nikad nećeš doznati koliko ogavno."I Bobby se tome nadao. "Odakle si ti, Ted?" "Iz jednog mračnog mjesta."Ted klekne, gurne utičnicu u zid, podigne prekidač. Zrak uvučen u sobu bio je malo svježiji, ali ne kao zrak u Biljarskoj rupi ili kinu Criterion."Nalazi li se u nekom drugom svijetu, kao u Prstenu oko Sunca? Nalazi se, zar ne?"Ted je još klečao pokraj utičnice. Izgledao je kao da se moli. Bobbyju je također djelovao iscrpljeno - gotovo iscijeđeno. Kako bi on mogao umaći prizemnicima? Izgledao je kao da ne bi bez posrtanja mogao stići ni do Spicer's Variety Storea."Da", reče on naposljetku. "Oni dolaze s nekog drugog svijeta. S nekog drugog mjesta i iz nekog drugog vremena. To je sve što ti mogu reći. Nije uputno da znaš više."Ali je Bobby morao postaviti još jedno pitanje: "Jesi li i ti s nekog drugog svijeta?"

132

Ted ga pogleda ozbiljno. "Ja sam s Teanecka*."* Teaneck je gradić u sjeveroistočnom dijelu države New Jersev, s Četrdesetak tisuća stanovnika.Bobby na trenutak blene u njega, a onda se počne smijati. Ted, koji je još klečao pokraj ventilatora, pridruži mu se."Bobby, na što si mislio u taksiju?" upita Ted kad su se najzad uspjeli prestati smijati. "Kamo si otišao kad je zagustjelo?" On posuti. "Što si vidio?"Bobby pomisli na dvadesetogodišnju Carol, ružičasto nalakiranih noktiju na nogama, Carol koja stoji gola s ručnikom pod nogama, a oko nje se diže para. Samo za odrasle, dokaz je vozačka dozvola. Nema iznimaka."Ne znam baš", reče on najzad. "Zato što... pa...""Jer su neke stvari osobne. Shvaćam." Ted ustane. Bobby priđe da mu pomogne, ali mu Ted odmahne rukom. "Možda bi želio malo otići van i igrati se", reče on. "Kasnije - oko šest, recimo? - ponovno ću nataknuti svoje tanine naočale pa ćemo prošetati po kvartu i nešto prigristi u Colony Dineru.""Ali bez graha."Kutovi Tedovih usta zaigraju u tračku smiješka. "Grah ne dolazi u obzir, grah je verboten. U deset sati ću nazvati svog prijatelja Lena i vidjeti kako je završila borba. Može?""Prizemnici... hoće li oni sad tražiti i mene?""Ne bih ti dopustio da kročiš nogom izvan kuće da to mislim", odgovori Ted, iznenađena izraza. "Ti si siguran, a ja ću se pobrinuti da tako i ostane. Idi sad. Igraj se lovice, hapsa ili što već voliš. Ja moram nešto obaviti. Samo se vrati do šest da se ne brinem.""U redu."Bobby ode u svoju sobu i ubaci četiri kovanice od četvrt dolara koje je ponio u Bridgeport u staklenku s Biciklističkim fondom. Osvrne se po svojoj sobi, gledajući na sve novim očima: kaubojski pokrivač na krevetu, na jednome zidu fotografija njegove majke a na drugome potpisana fotografija (nabavljena skupljanjem poklopaca kutija žitnih pahuljica) Claytona Moorea u njegovoj maski, koturaljke (jedna potrganog remena) u kutu, njegov radni stol uza zid. Soba mu je sad izgledala manja - ne mjesto u koje je lijepo doći nego mjesto iz kojeg

133

valja otići. On shvati da sazrijeva, proces koji pristaje uz njegovu narančastu iskaznicu, i neki ogorčeni glas u njemu zavapi u znak prosvjeda. Zavapi: ne, ne, ne!

134

VIII. BOBBY SE ISPOVIJEDA. BEBA GERBERICAI BEBAMALTEXICA*. RIONDA. TEDOV TELEFONSKI POZIV.POKLIČ LOVACA.

* Maltex je popularna vrsta pahuljica s okusom slada.U parku Commonwealth, klinci su udarali bejzbolsku lopticu na uzici. Igralište B bilo je prazno; na igralištu C, nekoliko je rezervnih igrača u narančastim dresovima škole Sv. Gabrijela igralo ublaženu inačicu bejzbola. Carol Gerber sjedila je na klupi držeći uže za preskakivanje u krilu i promatrala ih. Ugleda Bobbyja kako joj prilazi pa joj se smiješak počne razlijevati licem, ali joj uskoro zamre."Bobby, što ti je?"Bobby nije bio svjestan da mu nešto jest dok Carol to nije rekla, ali zbog njezina zabrinutog izraza, lica on postane svjestan cijele situacije i to ga slomi: postojanje prizemnika i prepast od bliskog susreta koji im se dogodio na povratku iz Bridgeporta; zabrinutost zbog majke; no uglavnom je to bilo zbog Teda. I predobro je znao zašto ga je Ted isprašio iz kuće i što Ted sad radi: puni svoje koferčiće i one papirnate vrećice s ručkama. Njegov prijatelj odlazi.Bobby se rasplače. Nije se želio raspekmeziti pred djevojčicom, a osobito ne ovom, ali se nije mogao suzdržati.Carol je na trenutak izgledala zabezeknuto - prestrašeno. A onda ustane s klupe, priđe mu i zagrli ga. "Nemoj", reče ona. "Nemoj plakati, Bobby, sve je u redu."Gotovo obnevidio od suza i ridajući - kao da mu u glavi bjesni ljetni prolom oblaka - Bobby joj dopusti da ga povede u mali gaj gdje će biti skriveni od pogleda s bejzbolskih igrališta i glavnih puteljaka. Ona sjedne na travu, još ga držeći zagrljenog, rukom gladeći znojne čekinje njegove jež frizure. Neko vrijeme ona ne reče ništa, a Bobby nije mogao govoriti; mogao je samo jecati sve dok ga grlo nije zaboljele a očne jabučice potmulo zakuckale u dupljama.Naposljetku razmaci između jecaja postanu duži. On se uspravi, rukom obriše lice, užasnut i postiđen onime što je osjetio: ne samo suze nego i šmrkalj i slinu. Jamačno ju je zabalavio od glave do pete.

135

Carol kao da nije hajala. Dodirne njegovo mokro lice. Bobby ustukne od njezinih prstiju, ispustivši još jedan jecaj, i pogleda u travu. Njegov vid, svježe ispran suzama, činio mu se bezmalo nadnaravno oštar; vidio je svaku vlat trave i svaki maslačak."Neka", reče ona, ali se Bobby još previše sramio da bi pogledao u nju.Sjedili su šuteći neko vrijeme, a onda Carol reče: "Bobby, bit ću tvoja cura, ako želiš.""I jesi mi cura", reče Bobby."Što onda nije u redu?"I Bobby se začuje kako joj priča sve, od dana kad se Ted uselio i kako je njegovoj majci od prvoga trenutka bio nesimpatičan. Ispričao joj je o prvom Tedovu pomračenju, o prizemnicima, o znakovima prizemnika. Kad je stigao do tog dijela, Carol mu dotakne ruku."Što je?" upita on. "Ne vjeruješ mi?" U grlu je još imao onaj bolni osjećaj zagušenosti kao nakon svakog napada plača, ali je dolazio k sebi. Ako mu ne vjeruje, neće se ljutiti na nju. Zapravo, ne bi joj nimalo zamjerio. Ali mu je pao golem kamen sa srca kad joj se povjerio. "Nema veze. Znam kako to sigurno blesavo-""Vidjela sam te smiješne školice po čitavom gradu", reče ona. "Yvonne i Angie također. Razgovarale smo o njima. Pokraj njih su nacrtane zvjezdice i mjeseci. A ponekad i kometi."On blene u nju. "Zezaš se?""Ne. Curice uvijek gledaju u školice. Ne znam zašto. Zatvori usta dok ti nije muha uletjela."On zatvori usta.Carol kimne glavom, zadovoljno, uhvati njegovu ruku u svoje i ispreplete prste s njegovima. Bobby se zapanjio time kako su se toliki prsti tako glatko uklopili. "A sad mi ispričaj ostatak."I on joj ispriča, završivši sa čudesnim danom koji je upravo odradio: film, izlet u Biljarsku rupu, pa to kako je Alanna prepoznala njegova oca u njemu, bliski susret na povratku kući. Pokušao joj je objasniti kako onaj ljubičasti DeSoto nije uopće sličio automobilu, da je samo izgledao kao automobil. No najbliže što je uspio opisati taj svoj dojam bilo je kad je rekao da je DeSoto djelovao nekako živo, kao zla inačica noja na kojem je doktor Dolittle katkad jahao u onoj seriji knjiga o

136

personificiranim životinjama za kojom su svi poludjeli u drugom razredu. Jedino što Bobby nije ispovjedio bilo je to gdje je sakrio svoje misli kad je taksi prolazio pokraj William Penn Grillea i kad su ga zasvrbjele duplje.Pokušavao se othrvati, no naposljetku je izbrbljao ono najgore kao kodu: boji se da je to što mu je majka otišla u Providence s gospodinom Bidermanom i onim drugim muškarcima bila greška. Velika greška."Misliš da joj gospodin Biderman fulira?" upita Carol. Tad su se vraćali do klupe gdje je ostavila svoje uže za preskakivanje. Bobby ga podigne i pruži joj ga. Krenu iz parka prema Broadovoj."Aha, može biti", turobno će Bobby. "Odnosno barem..." To je bilo ono od čega je strepio, premda je bilo bezimeno i bezoblično, poput nečega zlokobnog prekrivenog ceradom. "Barem ona tako misli.""Hoće li je zaprositi? Učini li to, bit će ti očuh.""Bože!" Bobby nikad nije pomislio na mogućnost da bi mu Don Biderman postao očuh, i svim je srcem žalio što je Carol spomenula takvo što. Bila je to užasna pomisao."Ako ga voli, pomiri se s tom pomišlju." Carol je to izrekla na starmali način osobe bogatog životnog iskustva koji Bobbyju nije bio drag; vjerojatno je ljetos provela previše vremena s mamom gledajući na televiziji sapunice tipa "O John, o Marsha". A na neki čudan način bilo bi mu svejedno da njegova mama voli gospodina Bidermana kad bi to bilo sve. Bilo bi to jadno, dakako, jer je gospodin Biderman ljigavac, ali bi bilo razumljivo. No ima tu još nečega. Majčina škrtost - njezino cicijašenje - bilo je dio toga, kao i ono zbog čega je ponovno propušila i što ju je povremeno noću tjeralo na plač. Razlika između majčina Randalla Garfielda, neodgovornog muškarca koji je ostavio hrpu neplaćenih računa, i Alannina Randyja Garfielda, simpatičnog tipa koji je volio glasnu glazbu s džuboksa... i to bi moglo biti dio toga. (Je li zaista bilo neplaćenih računa? Je li polici životnog osiguranja zaista istekao rok? Zašto bi njegova majka lagala o tome?) To su bile stvari o kojima nije mogao razgovarati s Carol, ne iz želje za prešućivanjem; jednostavno nije znao kako.

137

Krenu uzbrdicom. Bobby uhvati jedan kraj njezina užeta pa su tako hodali jedno pokraj drugoga, vukući ga između sebe po pločniku. Odjednom Bobby zastane i pokaže prstom. "Pogledaj."S jedne od električnih žica razapetih preko ceste malo više njih, visio je dug žuti rep papirnatog zmaja. Klatio se u obliku vijuge koja je nalikovala na upitnik."Aha, vidim", reče Carol, prigušenim glasom. Krenu dalje. "Ted bi trebao otići još danas, Bobby.""Ne može. Meč je večeras. Pobijedi li Albini, Ted mora sutra podići novce u onom biljarskom salonu. Mislim da je prilično kratak s lovom.""Naravno", reče Carol. "Dovoljno je da pogledaš njegovu odjeću pa da ti je jasno da je skoro švorc. Vjerojatno se okladio u posljednji novčić."Njegova odjeća - to je nešto što samo curica može primijetiti, pomisli Bobby, i zausti da će joj to reći, ali prije no što je uspio, netko iza njih reče: "Ma vidi ti ovo. Beba Gerberica i beba Maltexica. Kak ste, bebice?"Oni se okrenu. Uzbrdicom su im na biciklima polako prilazila tri dječaka iz Sv. Gabrijela u narančastim dresovima. U košare na biciklima poslagali su hrpe raznovrsnih bejzbolskih rekvizita. Jedan od dječaka, bubuljičavi klipan oko čijeg je vrata na lancu visio srebrni križ, nosio je na leđima bejzbolsku palicu u tobolcu, proizvod kućne radinosti. Misli da je Robin Hood, pomisli Bobby, ali se bojao. To su bili veliki dečki, srednjoškolci, dečki iz vjerske škole; zaključe li oni da ga žele smjestiti u bolnicu, onda će on dospjeti u bolnicu. Prizemni dječaci u narančastim dresovima, pomisli on."Bok, Willie", reče Carol jednome od njih - ne onome kretenu s palicom prebačenom preko leđa. Zazvučala je smireno, pa i veselo, ali Bobby začuje lepet straha ispod njezinih riječi, poput ptičjeg krila. "Gledala sam te dok si igrao. Jako si dobro hvatao lopticu."Taj kojem se ona obratila imao je ružno, napola formirano lice ispod grive zalizane crvenkaste kose iznad tijela odraslog muškarca.Bicikl marke Huffy pod njim bio je komično malen. Bobbyja podsjeti na nakaznog trola iz bajke. "A što se to tebe tiče, beba Gerberica?" upita on.

138

Trojica dječaka iz Sv. Gabrijela ih sustignu. Potom dvojica - onaj s klatećim križem i onaj kojeg je Carol oslovila s Willie - prođu malo dalje. Sad su stajali iznad račvišta svojih bicikala i gurali ih. S rastućom zabrinutošću Bobby shvati da su on i Carol opkoljeni. Osjeti mješavinu znoja i Vitalisa* kako izbija iz dječaka u narančastim dresovima.* Vrsta čvrstog laka za mušku kosu."Koji si ti, beba Maltexica?" treći Gabrijelovac upita Bobbyja. Nagne se preko guvernala svoga bicikla da ga bolje pogleda. "Ti si Garfield? Jesi, ha? Billy Donahue te traži još od zimus da ti razbije zube. Možda bih ti ja sad odmah trebao izbiti zub-dva, da mu olakšam posao."Bobby u želucu osjeti nekakvu bijednu puzavost, nešto slično zmijama u košari. Neću ponovno plakati, reče si on. Što god se dogodilo, neću ponovno plakati makar me poslali u bolnicu. I pokušat ću je zaštititi.Zaštititi je od ovako velikih dječaka? Dobar vic."Zašto si tako zao, Willie?" upita Carol. Obraćala se samo dječaku crvenkaste kose. "Nisi zao kad si sam. Zašto moraš sad biti zao?"Willie se zacrveni. Zbog te rumeni, u spoju s njegovom tamnocrvenom kosom - osjetno tamnijom od Bobbyjeve - izgledao je kao da gori od vrata naviše. Bobby je pretpostavio da mu nije drago da njegovi prijatelji znaju da se on može ponašati kao ljudsko biće kad njih nema u blizini."Začepi, beba Gerberica!" zareži on. "A da budeš kuš i poljubiš si dečka dok su mu još svi zubi na broju?"Treći je dječak imao motoristički pojas zakopčan na boku i prastare dvobojne cipele pokrivene prašinom s bejzbolskog igrališta. Stajao je iza Carol. On se primakne, i dalje gurajući bicikl, objema je rukama uhvati za konjski rep i svojski povuče."Au!" Carol zamalo vrisne, od iznenađenja koliko i boli. Istrgne se tako snažno da je skoro pala. Bobby je uhvati, a Willie - koji je prema Carolinim riječima mogao biti simpatičan kad nije bio sa svojim kompićima - se nasmije."Zašto si to učinio?" Bobby drekne na onoga s motorističkim pojasom, a kad su te riječi izašle iz njegovih usta, kao da ih je već čuo tisuću puta prije toga. Sve je ovo bilo poput nekog obreda, stvari koje se govore prije no što počne pravo natezanje i guranje i prorade šake. On

139

se ponovno sjeti Gospodara muha - kako Ralph bježi od Jacka i ostalih. Na Goldingovu otoku barem postoji džungla. On i Carol nemaju kamo pobjeći.On kaže: "Jer mi se prohtjelo." To sad slijedi.Ali prije no što je dječak s pojasom zakopčanim sa strane uspio to izreći, učini to umjesto njega Robin Hood s onim tobolcem za palicu kućne radinosti. "Jer mu se prohtjelo. A što ćeš sad, beba Maltexica?" Nenadano sune jednom rukom, hitro poput zmije, i ošamari Bobbyja preko lica. Willie se ponovno nasmije.Carol načini korak prema njemu. "Willie, molim te nemoj-"Robin Hood pruži ruku, zgrabi prednjicu Caroline majice i stisne. "Imaš već cikice? Ma, nemaš puno. Ti si samo beba Gerberica." On je odgurne. Bobby, kojemu je u glavi još zvonilo od one ćuške, uhvati je i drugi put spriječi da ne padne."Namlatimo tog pedera", reče dječak s motorističkim pojasom. "Ne mogu mu smisliti facu."Oni počnu stezati obruč. Kotači njihovih bicikala svečano su cviljeli. A onda Willie položi svoj bicikl na bok poput mrtvog ponija i posegne za Bobbyjem. Bobby podigne šake u blijedoj imitaciji Floyda Pattersona."Hej, dečki, što se to događa?" netko upita iza njih.Willie je bio zamahnuo šakom. Držeći je i dalje zapetu, on pogleda preko ramena. A to učine i Robin Hood i onaj s motorističkim pojasom. Uz rub pločnika zaustavio se stari plavi Studebaker zahrđalih bočnih vratnih dasaka i s magnetskim Isusom na šoferskoj ploči. Ispred njega, silno bujnih prsa i silno široka boka, stajala je Rionda, prijateljica Anite Gerber. S ljetnom odjećom nikad neće biti na ti (Bobbyju je to bilo jasno i s jedanaest godina), ali je u tom trenutku izgledala kao boginja u tričetvrt hlačama."Rionda!" zavapi Carol, na rubu plača. Progura se pokraj Willieja i dečka s motorističkim pojasom. Nijedan je i ne pokuša zaustaviti. Sva trojica dječaka iz Sv. Gabrijela zurili su u Riondu. Bobby se uhvati kako pilji u Williejevu zapetu šaku. Kadšto bi se Bobby ujutro probudio pimpeka tvrdog kao kamen, koji bi mu stajao uspravno kao raketa za putovanje na Mjesec ili nešto slično. Na putu do zahoda, omekšao bi i svenuo. Sad je Williejeva ruka tako venula, šaka na

140

njezinu kraju ponovno olabavjela u prste, i ta usporedba potakne Bobbyja na smiješak. On se svlada. Kad bi ga vidjeli da se smješka, danas ništa ne bi mogli učiniti. No kasnije... nekog drugog dana...Rionda zagrli Carol i privine je na svoja široka prsa. Motrila je dječake u narančastim dresovima. Ona se jest smiješila. Smiješila i nije to pokušavala sakriti."Willie Shearman, zar ne?"Nekad zapeta ruka klone niz Williejev bok. Mrmljajući nešto, prigne se da podigne bicikl."Richie O'Meara?"Dječak s motorističkim pojasom pogleda u vrhove svojih prašnjavih cipela i također nešto promumlja. Obrazi su mu gorjeli od rumeni."U svakom slučaju jedan od O'Mearovih, ima vas toliko da ne znam koji je koji." Svrne pogled na Robina Hooda. "A čiji si ti, veliki? Dedhamov? Sličiš malo Dedhamovcu."Robin Hood pogleda u svoje ruke. Na jednom je prstu nosio razredni prsten i sad ga počne okretati.Rionda je još držala ruku prebačenu oko Carolinih ramena, a Carol je jednom rukom uhvatila Riondu oko struka koliko je mogla dosegnuti. Ona krene s Riondom, ne gledajući u dječake, kad je Rionda zakoračila s ulice na mali pojas trave između rinzola i pločnika. Još je gledala u Robina Hooda. "Odgovori mi kad te nešto pitam, sinko. Neće mi biti teško naći tvoju mamu ako se potrudim. Moram samo upitati oca Fitzgeralda.""Zovem se Harry Doolin", reče dječak naposljetku. Sad je još brže vrtio svoj razredni prsten."Bila sam blizu, zar ne?" prijazno upita Rionda i načini još dva-tri koraka koji je dovedu na pločnik. Carol, koja se bojala biti tako blizu tih dječaka, pokuša je zadržati, ali Rionda ni da čuje. "Dedhamovi i Doolinovi, poženjeni međusobno. Još dok su živjeli u okrugu Cork, tra-la-li."Nije to bio nikakav Robin Hood, nego klinac po imenu Harry Doolin s palicom u glupom tobolcu kućne radinosti na leđima. Nije to bio Marlon Brando iz Divljaka nego klinac po imenu Richie O'Meara, koji neće imati Harleya koji bi išao uz njegov motoristički pojas još pet godina... ako ikad. I Willie Shearman, koji se nije usudio biti pristojan

141

prema djevojčici kad je s prijateljima. Sve što je bilo potrebno da bi ih se svelo na pravu veličinu bila je jedna pretila žena u tričetvrt hlačama i topu, koja je Carol i Bobbyju pritekla u pomoć ne na bijelom konju nego u Studebakeru iz 1954. Ta je misao trebala utješiti Bobbyja, ali nije. Sjeti se onoga što je rekao William Golding, da je dječake na otoku spasila posada bojnog broda, baš dobro za njih... ali tko će spasiti posadu?To je bila besmislica, Rionda Hewson nije nimalo djelovala kao netko kome bi bila potrebna pomoć, ali su te riječi svejedno progonile Bobbyja. Što ako ne postoje odrasli? Recimo da je cijela koncepcija odraslih ljudi tek tlapnja? Što ako su njihov novac zapravo samo pikule, njihovi poslovni dogovori tek đoranje bejzbolskih sličica, njihovi ratovi samo igra kauboja i Indijanaca u parku? Što ako su oni u svojim odijelima i haljinama zapravo musavi i balavi klinci? Isuse, to ne može biti, zar ne? To je prestrašna pomisao.Rionda je još gledala u dečke iz Sv. Gabrijela sveudilj se hladno i prilično opasno smiješeći. "Vas trojica ne bi maltretirali klince mlađe i manje od sebe, zar ne? Od kojih je jedna curica baš kao vaše sestrice?"Oni su sad šutjeli, nisu ni mumljali. Samo su se premještali s noge na nogu."Sigurna sam da ne bi, jer bi to bilo kukavički, što kažete?"Ponovno im ona pruži priliku da odgovore i dovoljno vremena da odslušaju svoju šutnju."Willie? Richie? Harry? Niste ih uzeli na pik, je li?""Naravno da nismo", reče Harry. Zavrti li taj svoj prsten još jače, pomisli Bobby, prst će mu vjerojatno planuti."Jer kad bih ja pomislila tako nešto", reče Rionda, još se opasno smiješeći, "morala bih porazgovarati s ocem Fitzgeraldom, nije li tako? A on bi vjerojatno zaključio da mora porazgovarati s vašim roditeljima, a vaši bi očevi, pak, vjerojatno zaključili da im je dužnost zagrijati vaše stražnjice... što biste i zaslužili, zar ne dečki? Jer ste uzeli na pik male i slabe."I dalje je trajala šutnja trojice dječaka koji su ponovno zajahali svoje komično male bicikle."Bobby, jesu li te maltretirali?" upita Rionda."Nisu", kao iz topa će Bobby.

142

Rionda stavi prst ispod Caroline bradice i podigne joj lice. "A tebe, ljepotice?""Ne, Rionda."Rionda joj se nasmiješi, pa premda je Carol u očima imala suze, ona uzvrati osmijeh."Pa, dečki, možete ići", reče Rionda. "Oni kažu da niste učinili ništa zbog čega bi vam trebalo biti posebno neugodno u ispovjedaonici. Rekla bih da im dugujete malo zahvalnosti, što kažete?"Od dečki iz Sv. Gabrijela začuje se mrmlj-mrmlj-mrmlj. Neka ostane na tome, preklinjao je Bobby u sebi. Nemoj ih prisiljavati da nam zahvaljuju. Nemoj im to nabijati na nos.Vjerojatno je Rionda čula njegove misli (Bobby je sad imao dobar razlog vjerovati da je takvo što moguće) jer reče: "Pa, možda možemo preskočiti taj dio. Idite kući, dečki. A ti Harry, kad vidiš Moiru Dedham, reci da joj je Rionda poručila da još svakog tjedna odlazi na tombolu u Bridgeport, bude li joj trebao prijevoz.""Hoću, naravno", reče Harry. Zajaše svoj bicikl i potjera ga uzbrdo, pogleda još uprtog u pločnik. Da su iz suprotnog pravca naišli pješaci, on bi ih vjerojatno pregazio. Njegova dva prijatelja pođu za njim, podigavši se na pedale da bi ga sustigli.Rionda je gledala za njima, a smiješak joj je polako blijedio. "Irska fukara", reče ona najzad, "vragu iz torbe pobjegli. Ma, daleka im kuća. Carol, zaista si dobro?"Carol reče da jest."Bobby?""Naravno, dobro sam." Bila mu je potrebna sva njegova disciplina da ne počne drhtati pred njom poput zdjelice džema od brusnica, ali ako je Carol uspjela ne slomiti se, onda valjda može i on."Ulazi u auto", Rionda reče Carol. "Odvest ću te kući. A i ti, Bobby, trk preko ceste u kuću. Oni će dečki do sutra zaboraviti na tebe i moju malu Carol, ali bi večeras bilo pametno da oboje ostanete u kući.""U redu", reče Bobby znajući da oni neće zaboraviti do sutra, ni do kraja tjedna, ni do svršetka ljeta. On i Carol dugo će se morati paziti Harryja i njegovih prijatelja. "Bok, Carol.""Bok."

143

Bobby otkasa preko Broadove. Stao je na drugoj strani ulice i gledao kako Riondin stari automobil odlazi prema stambenoj zgradi u kojoj su živjeli Gerberovi. Kad je Carol izašla iz njega, okrenula se, pogledala nizbrdo i mahnula. Bobby je mahnuo njoj, pa se popeo po ulaznim stubama broja 149 i ušao u kuću.Ted je sjedio u dnevnom boravku, pušio i čitao Life. Anita Ekberg je bila na naslovnici. Bobby je znao da su Tedovi kovčezi i vrećice spakirani, ali im nije bilo ni traga; jamačno ih je ostavio gore u svojoj sobi. Bobbyju je to bilo drago. Nije želio gledati u njih. Bilo mu je dovoljno teško to što zna da su tamo."Što si radio?" upita Ted."Ništa naročito", reče Bobby. "Mislim da ću malo prileći i čitati do večere."On ode u svoju sobu. Naslagane jedna na drugu na podu pokraj njegova kreveta stajale su tri knjige iz odjela za odrasle gradske knjižnice Hanvich - Cosmic Engieneers Clifforda D. Simaka, The Roman Hat Mystery Elleryja Queena, te Nasljednici Williama Goldinga. Bobby odabere Nasljednike i legne na krevet s glavom u podnožju, s nogama u čarapama na jastuku. Na naslovnici knjige bili su naslikani pećinski ljudi, ali na gotovo apstraktan način - takve se pećinske ljude nikad ne bi moglo vidjeti na naslovnici neke dječje knjige. Imati iskaznicu za odjel za odrasle bilo je guba... ali ne toliko koliko mu se isprva činilo.U devet je sati na rasporedu bila serija Hawaiian Eye i Bobby bi inače gledao kao hipnotiziran (njegova je majka tvrdila da su emisije poput Hawaiian Eye i Nedodirljivih prenasilne za djecu i najčešće mu ih nije dopuštala gledati), ali večeras su mu misli bludjele i nije se mogao koncentrirati na zaplet. Ni devedeset kilometara od njih, Eddie Albini i Uragan Haywood ukrstit će rukavice; djevojka odjevena u plavi kupaći kostim i plave cipele visokih potpetica, u boji britvica Gilette Blue, paradirat će oko ringa prije početka svake runde noseći visoko podignutu tablu s plavim brojem. 1... 2... 3... 4...U pola deset Bobby nije znao ni tko je privatni detektiv na ekranu, a kamoli tko je ubio plavokosu džetsetericu. Uragan Haywood pada u osmoj rundi, rekao mu je Ted; stari Gee je to znao. Ali što ako nešto krene naopako? Nije želio da Ted ode, ali ukoliko mora, Bobby ne bi

144

mogao podnijeti pomisao da odlazi praznog džepa. No to se neće dogoditi... ili možda hoće? Bobby je jednom gledao neku seriju na televiziji u kojoj se boksač trebao dati nokautirati, ali se predomislio. Što ako se to dogodi večeras? Namješteni nokaut nije mala stvar, to je muljaža (ma nije moguće, Sherlock, po čemu si to zaključio?), ali ne bude li Uragan Haywood muljao, Ted će se naći u čudu, odnosno "u nebranom grožđu" kako bi rekao Sully-John.Pola deset prema satu u obliku eksplodiranog Sunca na zidu dnevne sobe. Ako je Bobby točno izračunao, upravo traje prijelomna osma runda."Kako ti se sviđaju Nasljednici?"Bobby je bio tako duboko zadubljen u svoje misli da se od Tedova glasa lecnuo. Na ekranu, Keenan Wynn stajao je ispred buldožera i govorio da bi propješačio kilometar za jednu Camelicu."Puno su teži od Gospodara muha", reče on. "Dvije male obitelji pećinskih ljudi lunjaju po svijetu. Jedna je obitelj pametnija. Ali druga obitelj, ona glupa, oni su glavni junaci. Zamalo sam odustao, ali sad knjiga postaje sve zanimljivija. Mislim da ću je pročitati do kraja.""Obitelj koju si prvu upoznao, ona s curicom, to su neandertalci. Druga obitelj - zapravo je to pleme, Golding uvijek ima neko pleme - su kromanjonci. Kromanjonci su nasljednici. Ono što se događa između te dvije grupe uklapa se u određenje tragedije: događaji koji vode neizbježivom nesretnom završetku."Ted nastavi s pričom. Dotakao se Shakespeareovih drama, Poeovih pjesama i romana čovjeka po imenu Theodore Dreiser. Bobbyja bi to inače zanimalo, ali su mu večeras misli uporno lutale u Madison Square Garden. Vidio je ring, nemilosrdno osvijetljen poput onomad ponekog zauzetog biljarskog stola u Biljarskoj rupi. Čuo je mnoštvo kako vrišti dok Haywood navaljuje, ljevicom i desnicom kreše po iznenađenom Eddieju Albiniju. Haywood neće lažirati meč; umjesto toga, poput boksača iz one televizijske serije upoznat će svog suparnika sa svijetom ozbiljnog bola. Bobby osjeti miris znoja i začuje nesnosan puf i paf rukavica po ljudskom mesu. Oči Eddieja Albinija pretvore se u dvije ništice... koljena mu klecnu... publika je na nogama, vrišti...

145

"-postavka o sudbini kao neizbježivoj sili čini se da je potekla od starih Grka. U to je doba živio dramatičar po imenu Euripid koji je-""Nazovi", reče Bobby, pa iako u životu nije popušio nijednu cigaretu (1964. pušit će više od šteke tjedno), glas mu je zazvučao promuklo poput Tedova kasno navečer, nakon dnevne doze Chesterfieldica."Što si rekao, Bobby?""Nazovi gospodina Filesa da vidiš kako je prošao meč." Bobby pogleda u sat u obliku eksplodiranog Sunca. Devet četrdeset devet. "Ako je borba trajala samo osam rundi, već je završila.""Slažem se da je meč gotov, ali nazovem li Filesa tako brzo, mogao bi posumnjati da sam nešto znao", reče Ted. "A ne mogu doznati ni sa radija, jer kao što obojica znamo, radio ne prenosi taj meč. Bolje je pričekati. Sigurnije. Neka povjeruje da sam čovjek nadahnutih špurijusa. Nazvat ću u deset, kao da sam očekivao da će rezultat biti odlučen na bodove a ne nokautom. A u međuvremenu, Bobby, prestani se brinuti. Kažem ti da je to lako kao šetnja uz more."Bobby sasvim odustane od pokušaja da prati što se događa u Hawaiian Eye; samo je sjedio na kauču i slušao kako glumci kvaču. Neki se čovjek izderao na debelog havajskog policajca. Neka žena u bijelom kupaćem kostimu utrčala je u veliki oceanski val. Jedan je automobil jurio za drugim dok su bubnjevi čekićali u pozadini. Kazaljke na eksplodiranoj uri puzale su, s mukom se primicale brojkama deset i dvanaest poput planinara koji prelaze posljednjih stotinjak metara Mount Everesta. Čovjek koji je ubio onu šminkericu i sam je ubijen dok je bježao kroz plantažu ananasa i Hawaiian Eye najzad završi.Bobby nije odgledao najavu za epizodu idućeg tjedna; ugasi televizor i reče: "Nazovi, može? Molim te, nazovi.""Sad ću", reče Ted. "Mislim da sam popio jedno biljno pivo previše. Čini se da su se moje cisterne stisnule s godinama."On se odvuče u kupaonicu. Uslijedi beskrajna stanka, a onda se začuje zvuk mokraće u školjci. "Aaaaah!" reče Ted. U glasu mu se osjećalo prilično zadovoljstvo.Bobby više nije mogao sjediti. Ustane i ushoda se po dnevnoj sobi. Bio je uvjeren da Tommyja "Uragana" Haywooda u ovom trenutku fotografiraju u njegovu kutu ringa u Gardenu, natučenog ali ozarenog lica, a bljeskalice mu polijevaju lice bijelim svjetlom. S njim je i

146

Gilletteova plava djevojka; rukom ga je obgrlila oko ramena, a on nju svojom obujmio oko struka. Za to vrijeme, Eddie Albini klonulo sjedi u svom kutu, ošamućenih očiju gotovo zatvorenih od otoka, još ne posve pribran od primljenih udaraca.Kad se Ted vratio, Bobby je bio na rubu očaja. Znao je da je Albini izgubio meč a njegov prijatelj svojih pet stotina dolara. Hoće li Ted ostati kad dozna da je švorc? Mogao bi... ali ostane li a prizemnici stignu...Stišćući i otpuštajući šake, Bobby je gledao kako Ted podiže slušalicu i naziva."Opusti se, Bobby", reče mu Ted. "Sve će biti u redu."Ali se Bobby nije mogao opustiti. Utroba kao da mu je bila puna žica. Ted prisloni slušalicu na uho i ostane u tom položaju bez riječi, činilo se, cijelu vječnost."Zašto se ne jave?" sikne Bobby."Tek je dvaput zazvonio, Bobby. A da se - halo? Ovdje gospodin Brautigan. Ted Brautigan? Da, gospodo, danas popodne." Nevjerojatno, ali Ted namigne Bobbyju. Kako može biti tako hladnokrvan? Da je na Tedovu mjestu, Bobby ne bi mogao ni držati slušalicu na uhu, a kamoli namigivati. "Da, gospođo, tu je." Ted se okrene Bobbyju i reče, ne poklopivši rukom slušalicu: "Alanna želi znati kako ti je cura."Bobby pokuša nešto reći, ali je samo zapištao."Bobby kaže da je dobro", Ted reče Alanni, "i lijepa kao slika. Mogu li dobiti Lena? Da, mogu pričekati. Ali mi molim vas recite kako je prošao meč." Nastane stanka koja kao da je potrajala cijelu vječnost. Tedovo je lice sad bilo bezizražajno. A kad se ovaj put okrenuo prema Bobbyju, poklopio je slušalicu rukom. "Kaže da se Albini u prvih pet rundi nadobivao batina, da se nekako provukao kroz šestu i sedmu, a onda u osmoj niotkuda zamahnuo desnicom i Haywood se opružio po podu. Uraganu je odzvonilo. Kojeg li iznenađenja, ha?""Da", reče Bobby. Usne su mu odrvenjele. Istina je, sve to. U ovo vrijeme u petak navečer, Teda neće biti. S dvije tisuće zelembaća u džepu može se dugo bježati od velikog broja prizemnika; s dvije tisuće zelembaća u džepu možeš se vozikati Turbo vučjakom od jednog ljeskajućeg oceana do drugog.

147

Bobby ode u kupaonicu i istisne malo Ipane na četkicu za zube. Njegove zebnje da se Ted okladio na pogrešnog boksača je nestalo, ali je tuga zbog predstojećeg gubitka ostala i jačala. Nikad ne bi pomislio da nešto što se čak nije ni dogodilo može toliko boljeti. Danas tjedan dana neću se ni sjećati zašto je on bio takva fora. A za godinu dana jedva da ću ga se uopće sjećati.Je li to istina? Bože, je li to istina?Ne, pomisli Bobby. Nema šanse. Ja to neću dopustiti.U drugoj sobi Ted je razgovarao s Lenom Filesom. Zvučalo je to prilično srdačno ćaskanje koje se odvijalo baš kao što je Ted i predvidio. .. i zaista, evo, Ted govori kako se okladio na temelju špurijusa, onako svojskog, na kakvog se moraš kladiti želiš li sebe smatrati kockarom. Naravno, pola deset sutra navečer odgovara mu za isplatu, pod pretpostavkom da se prijateljeva majka vrati do osam; zakasni li malo, Len će ga primiti između deset i pola jedanaest. Odgovara li mu to? Još Tedova smijeha, pa se činilo da to gojaznom Lennieju Filesu odgovara do daske.Bobby vrati svoju četkicu u čašu na polici ispod zrcala, pa zavuče ruku u džep hlača. U njemu se nalazilo nešto što njegovi prsti nisu prepoznali, nešto što nije bilo dio njegova uobičajenog džepnog otpada. Izvadi onaj zeleni privjesak za ključ, svoj specijalni suvenir iz dijela Bridgeporta za koji njegova majka nije ni znala da postoji. Dijela koji se nalazi tamo dolje. BILJARSKA RUPA, BILJAR, AUTOMATI, IGRICE. KENMORE 8-2127.Vjerojatno ga je već trebao sakriti (ili ga se riješiti), no odjedanput se nečega sjeti. Te večeri ništa nije moglo oraspoložiti Bobbyja Garfielda, ali je ovo bilo blizu: dat će privjesak Carol Gerber, i upozoriti je da nikad ne kaže njegovoj mami gdje ga je nabavila. Znao je da Carol ima najmanje dva ključa koja može objesiti na nj: ključ od stana te ključ od dnevnika koji joj je Rionda poklonila za rođendan. (Carol je bila tri mjeseca starija od Bobbyja, ali nikad zbog toga nije postupala s njim kao s pikavcem.) Kad bi joj poklonio privjesak, bilo bi to kao da ju je zamolio da mu bude stalna cura. A ne bi se morao raznježiti i crvenjeti jer ne bi morao ništa reći; Carol bi znala. To je bila jedna od stvari zbog kojih je bila skulirana.

148

Bobby odloži privjesak na policu, pokraj čaše za četkicu, pa ode u svoju sobu odjenuti pidžamu. Kad je izašao, Ted je sjedio na kauču, pušio i gledao u njega."Bobby, dobro si?""Vjerojatno jesam. Moram biti, zar ne?"Ted kimne glavom. "Vjerojatno obojica moramo biti.""Hoću li te ikad ponovno vidjeti?" upita Bobby, moleći se u sebi da Ted ne zazvuči kao Lone Ranger, da ne počne prodavati one sladunjave fore srest ćemo se opet, draškane... jer ovo nisu fore, ta je riječ preblaga. Ovo je sranje. Činilo mu se da mu Ted nikad nije lagao, i nije želio da počne sad kad su pred razlazom."Ne znam." Ted se zagleda u žar svoje cigarete, a kad je podigao pogled, Bobby primijeti da su mu oči pune suza. "Mislim da ne."Te suze slome Bobbyja. On potrči preko sobe u želji da zagrli Teda, osjetivši potrebu da ga zagrli. No zaustavi se kad je Ted podignuo ruke i prekrižio ih na prednjici svoje vrećaste staračke majice, s izrazom užasnute iznenađenosti.Bobby ostane stajati na mjestu, ruku još pruženih u zagrljaju. Polako ih spusti. Nema zagrljaja, nema dodira. To je bilo pravilo, ali svirepo. Pogrešno."Hoćeš li pisati?" upita on."Slat ću ti dopisnice", odgovori Ted nakon što je razmislio trenutak. "Ali ne na tvoje ime - to bi moglo biti opasno za obojicu. Kome da ih šaljem? Imaš li prijedlog?""Pošalji ih Carol", reče Bobby, ne razmišljajući ni trenutka."Bobby, kad si joj rekao za prizemnike?" U Tedovu glasu nije bilo prijekora. A i zašto? Ta on odlazi, zar ne? Tip koji je napisao članak o onom kradljivcu kolica mogao bi napisati novi članak: POLUDJELI STARAC BJEŽI OD INVAZIJE IZVANZEMALJACA, i to ništa ne bi promijenilo. Ljudi bi jedni drugima čitali članak dok ujutro piju kavu i jedu pahuljice, i smijali se. Kako se Ted izrazio onoga dana? Trapavi provincijski humor, nije li tako rekao? Ali ukoliko je to tako smiješno, zašto boli? Zašto toliko boli?"Danas", reče on utanjenim glasom. "Vidio sam je u parku i sve je nekako... izletjelo."

149

"To se događa", ozbiljno će Ted. "Ja to dobro znam; katkad brana jednostavno popusti. A možda je tako i najbolje. Reći ćeš joj da ću možda htjeti stupiti s tobom u vezu preko nje?""Aha."Ted lupne prstom po usnama, razmišljajući. Onda kimne glavom. "Na vrhu dopisnica koje ću slati pisat će Draga C. umjestoDraga Carol. U dnu ću se potpisati s Prijatelj. Tako ćete oboje znati tko piše. U redu?""Aha", reče Bobby. "Super." Nije bilo super, ništa od toga nije bilo super, ali bolje išta nego ništa.On iznenada podigne ruku, poljubi jagodice svojih prstiju i puhne preko njih. Ted, koji je sjedio na kauču, nasmiješi se, uhvati poljubac i položi ga na svoj naborani obraz. "A da sad odeš u krevet, Bobby? Danje bio naporan i kasno je."Bobby ode na počinak.Isprva je pomislio da je san isti kao i onomad - Biderman, Cushman i Dean ganjaju njegovu mamu kroz prašumu otoka Williama Goldinga. A onda Bobby shvati da su stabla i lijane dio tapeta, a staza ispod maminih letećih stopala smeđi sag. Nije to bila prašuma već hotelski hodnik. Njegova fiktivna inačica hotela Warwick.No gospodin Biderman i druga dva hajkača svejednako su je progonili. A i dečki iz Sv. Gabrijela - Willie, Richie i Harry Doolin. Svi su po licu imali one crvene i bijele pruge. I svi su na sebi imali kričavo-žute haljetke na kojima je bilo nacrtano bliješteće crveno oko:Osim tih haljetaka bili su goli. Genitalije su im se klatile i poskakivale u gustim gnijezdima stidnih dlačica. Svi osim Harryja Doolina vitlali su kopljima; on je imao svoju bejzbolsku palicu. Zašiljenu na oba kraja."Ubij gaduru!" drekne Cushman."Popij joj krv!" vikne Don Biderman i baci svoje koplje za Liz Garfield baš kad je ona umakla za ugao. Koplje se zabode, zadrhtavši, u jedan od zidova s prašumskim uzorkom."Gurni joj ga u pičketinu!" zaštekće Willie - Willie koji je mogao biti simpatičan kad nije bio s prijateljima. Ono crveno oko na njegovim grudima zurilo je. Ispod njega, i njegov penis kao da je zjakao.

150

Trči, mama! Bobby pokuša vrisnuti, ali nikakve riječi ne izađu iz njegovih usta. Nije imao usta, ni tijelo. Bio je tamo, a opet i nije bio. Letio je pokraj majke poput njezine sjene. Začuje kako ona sopće, ugleda njezina uzdrhtala, prestravljena usta i njezine poderane čarape. I njezina elegantna haljina bila je poderana. Na jednoj je dojci imala ogrebotinu iz koje je krvarilo. Jedno joj je oko bilo gotovo zatvoreno. Izgledala je kao da je odboksala nekoliko rundi s Eddiejem Albinijem ili Uraganom Haywoodom... a možda s obojicom istodobno."Rasporit ćemo te!" zaurla Richie."Pojesti te živu!" potvrdi Curtis Dean (iz sveg glasa). "Popiti ti krv, iščupati crijeva!"Mama se okrene da pogleda u njih, i uto joj stopala (negdje je izgubila cipele) zapnu jedno o drugo. Mama, ne čini to, jaukne Bobby. Za ime Isusovo ne čini to.Kao da ga je čula, Liz se ponovno okrene prema naprijed i pokuša brže potrčati. Prođe pokraj oglasa na zidu:A DA NAM POMOGNETE NAĆI NAŠU KUĆNU SVINJU?LIZ je naša MASKOTA!LIZ IMA 34 GODINE!Ona je NADRKANA KRMAČA ali je MI VOLIMO! Učinit će što želite kažete li joj "OBEĆAVAM"(ili)"S TIME SE MOŽE ZARADITI"! NAZOVITE HOusitonic 5-8337(ili)DONESITE U WILLIAM PENN GRILLE!Potražite PRIZEMNIKE U ŽUTIM KAPUTIMA!Lozinka: "MI VOLIMO SLABO PEČENO!"I njegova je mama opazila taj oglas, no ovaj put kad su joj se gležnjevi sudarili, ona padne.Ustani, mama! Bobby vrisne, ali ona ne ustane. Vjerojatno nije mogla. Umjesto toga, počne puzati po smeđem sagu, pogledavajući pritom preko ramena. Kosa joj je visjela preko obraza i čela u znojnim čupercima. Leđa njezine haljine bila su potrgana i Bobby ugleda njezinu golu guzu - nije imala ni gaćice. Još i gore, stražnji dio njezinih hulahupki bio je poprskan krvlju. Što su joj učinili? Dobri Bože, što su to učinili njegovoj majci?

151

Don Biderman bane iza ugla ispred nje - pronašao je prečicu i presjekao joj put. Ostali su bili iza njega. Sad je pimpek gospodina Bidermana stajao uspravno, baš kao ponekad Bobbyjev ujutro prije no što ustane iz kreveta i ode na zahod. Samo što je pimpek gospodina Bidermana bio golem, izgledao je kao kraken*, triceratops troprsti, zmaj, i Bobbyju se učini da je shvatio odakle krv na majčinim nogama. Nije želio znati, ali mu se činilo da zna.* Legendarno morsko čudovište koje proizvodi silne vrtloge uz obalu Norveške.Ostavite je na miru! pokuša on vrisnuti na gospodina Bidermana. Pustite je na miru, zar niste već dovoljno učinili?Ono se skrletno oko na žutom haljetku gospodina Bidermana odjednom raširi... i spuzne u kut. Bobby je bio nevidljiv, njegovo tijelo jedan svijet niže na rotirajućem zvrku... ali ga je ono crveno oko vidjelo. Crveno je oko sve vidjelo."Ubij svinju, popij joj krv", reče gospodin Biderman muklim, gotovo neprepoznatljivim glasom i krene."Ubij svinju, popij joj krv", pridruže se Bili Cushman i Curtis Dean."Ubij svinju, iščupaj joj crijeva, pojedi je", zapoju Willie i Richie, poslagavši se iza haj kaca. Kao i penisi trojice odraslih muškaraca, i njihovi su se prometnuli u koplja."Raščereči je, posiši je, pojedi \e,pojebi je", ubaci Harry. Ustaj, mama! Bježi! Nemoj im dopustiti!Ona pokuša. No dok se teškom mukom podizala s koljena na noge, Biderman je zaskoči. Ostali se povedu za njim, opkole je, i kad su njihove ruke počele trgati dronjke odjeće s njezina tijela, Bobby pomisli: Želim se maknuti odavde, želim sići niz zvrk u svoj svijet, zaustaviti ga i zavrtjeti na drugu stranu kako bih se vratio u svoju sobu u svome svijetu...Samo što to nije bio zvrk, i čak kad su se slike iz sna počele razilaziti i tamnjeti, Bobby je to znao. To nije bio zvrk, nego kula, nepomično vreteno oko kojeg se sve postojeće kreće i ispleće. A onda ga nestane i na trenutak zavlada blaženo ništavilo. Kad je otvorio oči, njegova je soba bila puna sunčane svjetlosti - ljetne sunčane svjetlosti, jednog četvrtka ujutro posljednjeg lipnja Eisenhowerova predsjedničkog mandata.

152

IX. OGAVNI ČETVRTAK.

Tedu Brautiganu moralo se priznati: znao je kuhati. Doručak koji je nabacio Bobbyju - lagana kajgana, prepečenac, hruskava slanina - bio je kudikamo bolji nego što mu je majka ikad pripremila za zajutrak (njezin su specijalitet bile goleme, bljutave palačinke koje bi njih dvoje utopili u preljevu Aunt Jemima*), a jednako dobar kao ono što se moglo dobiti u Colony Dineru ili kinu Hanvich. * Aunt Jemima je lik na mješavini za palačinke koja se počela proizvoditi devedesetih godina 19. stoljeća. Model je bila Nancy Green, kuharica koja je taj proizvod reklamirala na svjetskoj izložbi u Chicagu 1893. godine.Jedini je problem bio u tome da Bobbyju nije bilo do jela. Nije se mogao sjetiti pojedinosti svoga sna, ali je znao da je bio ružan, i da je jamačno u nekom trenutku zaplakao dok je sanjao, jer kad se probudio, jastuk mu je bio vlažan. No san nije bio jedini razlog zbog kojeg se jutros osjećao potišteno i bezvoljno; ta snovi ionako nisu stvarni. No Tedov je odlazak stvaran. I to odavde do vječnosti."Odlaziš ravno iz Biljarske rupe?" upita Bobby kad je Ted sjeo preko puta njega za svoj tanjur jaja i slanine. "U pravu sam, zar ne?""Da, to će biti najsigurnije." Počne jesti, ali polako i bez vidljiva užitka. Znači, i on je neraspoložen. Bobbyju bude drago. "Reći ću tvojoj majci da mi se razbolio brat u Illinoisu. To je sve što treba znati.""Ići ćeš Turbo vučjakom?"Ted se nakratko nasmiješi. "Vjerojatno vlakom. Ne zaboravi, sad sam prilično imućan čovjek.""Kojim vlakom?""Bolje da ne znaš detalje, Bobby. Ono što ne znaš ne možeš reći. Ili ne možeš biti prisiljen reći."Bobby nakratko razmisli o ovome, pa upita: "Nećeš zaboraviti dopisnice?"Ted podigne komadić slanine pa ga spusti. "Dopisnice, hrpe dopisnica. Obećavam. A sad nemojmo više o tome.""Pa o čemu onda da razgovaramo?"

153

Ted razmisli pa se nasmiješi, milo i široko; kad bi se nasmiješio, Bobby je mogao zamisliti kako je on izgledao kad je imao dvadeset godina, i bio u snazi."O knjigama, naravno", reče Ted. "Razgovarat ćemo o knjigama."U devet sati bilo je jasno da će zavladati pasja žega. Bobby je pomogao oko posuđa, obrisao ga je i pospremio, a onda su sjeli u dnevni boravak, gdje je Tedov ventilator davao sve od sebe da pospješi cirkulaciju već umornog zraka, i gdje su razgovarali o knjigama... odnosno Ted je govorio o knjigama. A jutros, neometan razmišljanjem o meču Albini-Haywood, Bobby je halapljivo slušao. Nije razumio sve što je Ted govorio, ali je razumio dovoljno da shvati kako knjige čine zaseban svijet, a da gradska knjižnica Harwich to nije. Ona predstavlja samo vrata u taj svijet.Ted je govorio o Williamu Goldingu i onome što je nazvao "dis-topijskom fantazijom", pa je prešao na H. G. Wellsov Vremenski stroj, ukazujući na vezu između Morloka i Eloija te Jacka i Ralpha na Goldingovu otoku; govorio je o nečemu što je nazvao "jedinim opravdanjem književnosti" a to je da istražuje odnos prostodušja i iskvarenosti, dobra i zla. Potkraj tog improptu predavanja, on spomene roman Egzorcist, koji se bavi s oba ta problema ("u popularnom kontekstu"), a onda iznebuha zašuti. Zatrese glavom kao da si želi razbistriti misli."Što je?" Bobby otpije gutljaj svog biljnog piva. Još mu se nije sviđalo, ali je to bio jedini bezalkoholni napitak u hladnjaku. Osim toga, bilo je hladno."Gdje mi je pamet?" Ted prijeđe rukom preko čela, kao da ga je iznenada zaboljela glava. "Ta knjiga još nije ni napisana.""Kako to misliš?""Nikako. Trabunjam. A da odeš malo van? Protegneš noge? Ja bih mogao malo prileći. Noćas nisam najbolje spavao.""U redu." Bobby zaključi da bi mu malo svježeg zraka - čak i vrućeg svježeg zraka - dobro došlo. Pa premda je bilo zanimljivo slušati Teda, počeo se osjećati kao da se stan smanjuje. Zato što zna da Ted odlazi za dan-dva, pretpostavi Bobby. Eto tužne male rime: on zna da Ted odlazi za dan-dva.

154

Na trenutak, dok se vraćao u svoju sobu po bejzbolsku rukavicu, sjeti se onog privjeska iz Biljarske rupe - dat će ga Carol kako bi znala da su cura i dečko. A onda se sjeti Harryja Doolina, Richieja O'Meare i Willieja Shearmana. Oni su negdje vani, naravno, i uhvate li ga samog vjerojatno će ga prebiti kao mačku. Prvi put u dva ili tri dana, Bobby poželi da je Sully tu. Sully je bio pikavac kao i on, ali goropadan. Doolin i njegovi prijatelji možda bi ga prebili, ali bi se Sully-John pobrinuo da to skupo plate. Ali je S-J bio u kampu i tu nema pomoći.Bobby nije razmišljao o mogućnosti da ostane u četiri zida - ta ne može se cijelo ljeto skrivati od Willieja Shearmana i njemu sličnih, to bi bilo ubij Bože - ali dok je izlazio on se podsjeti da mora biti oprezan, da mora pripaziti na njih. Neće biti problema opazi li ih na vrijeme.Pritisnut mišlju na dečke iz Sv. Gabrijela, Bobby izađe iz stana na broju 149 ne sjetivši se privjeska, njegova specijalnog suvenira iz "tamo dolje". Ostao je ležati na kupaoničkoj polici pokraj čaše za četkicu, na istome mjestu gdje ga je ostavio prethodne večeri.Proklipsao je naizgled cijeli Harwich - od Broadove do parka Commonwealth (danas na igralištu C nije bilo dečki iz Sv. Gabrijela; tamo se sad nalazila momčad American Legiona*, na pripeci su uvježbavali udaranje palicom i visoke lopte), od parka do gradskog trga, od gradskog trga do željezničkog kolodvora. * To je najbrojnija američka udruga ratnih veterana. Utemeljena je 1919. Promiče interese veterana i građansku svijest, a simbol je vojne spremnosti i nacionalnog ponosa.Dok je stajao u malom novinskom kiosku ispod željezničkog nadvožnjaka i razgledavao džepna izdanja (gospodin Burton, vlasnik kioska, dopuštao bi ti da gledaš ukoliko ne bi počeo dirati ono što je on izgovarao kao "aj-tikle"), oglasi se gradska sirena od koje obojica poskoče."Isukrsta mu, koji je to vrag?" ogorčeno upita gospodin Burton. Prosipao je paketiće kauguma po podu pa se sad prignuo da ih pokupi. Njegova se siva radna pregača objesi. "Tek je jedanajst i petnajst!""Zaista je prerano", složi se Bobby i ubrzo potom ode iz kioska. Razgledavanje naslova upravo je izgubilo svu čar. Ode do River

155

avenije i svrati u pekarnicu Tip-Top kupiti pola štruce jučerašnjeg kruha (dva centa) i upitati Georgieja Sullivana kako je S-J."Dobro", reče najstariji brat S-J-ja. "U utorak smo primili dopisnicu u kojoj piše da mu fali obitelj i da hoće kući. U srijedu smo dobili još jednu u kojoj piše da uči skakati na glavu. A u dopisnici koju smo primili jutros piše da se ludo zabavlja i da želi ostati zauvijek." On se nasmije, krupan dvadesetogodišnji Irac, snažnih irskih ruku i ramena. "Možda on hoće ostati zastalno, al bi mami vraški nedostajao kad bi tamo ostao. Nahranit ćeš patke s tim?""Aha, kao uvijek.""Samo ne daj da ti grickaju prste. Te proklete riječne patke prenose bolesti. One-"Na gradskom trgu ura na zgradi općine počne otkucavati podne, premda je do podneva još bilo petnaest minuta."Što je to danas?" upita Georgie. "Najprije se sirena oglasi prerano, a sad i prokleta ura ide naprijed.""Možda zbog vrućine", reče Bobby.Georgie sumnjičavo pogleda u Bobbyja. "Pa... ima nečeg u tom objašnjenju."Aha, pomisli Bobby, izlazeći. A i puno je sigurnije od nekih drugih.Bobby ode do River avenije, usput žvačući kruh. Dok je našao klupu pokraj rijeke Housatonic, veći dio one polovice kruha iščeznuo je u njegovu grlu. Patke se pune nade dogegaju iz trsja i Bobby im počne dobacivati ostatak kruha, kao i uvijek zabavljen proždrljivošću kojom su trčale po komadiće kruha te načinom na koji su zabacivale glave da bi ih progutale.Nakon nekog vremena prispava mu se. Pogleda preko rijeke u mreže odbljesaka svjetlosti koja je svjetlucala na njezinoj površini, pa mu se još jače prispava. Noćas je spavao, ali ne mirnim snom. Sad zadrijema ruku punih mrvica. Patke su smazale ono što se našlo na travi a onda prišle bliže, kvačući tiho, zamišljeno. Ura na gradskom trgu otkuca dva sata u dvanaest sati i dvadeset minuta, zbog čega ljudi koji su se našli u gradu zavrte glavama i upitaju se čemu sve to vodi. Bobbyjev se drijemež postupno produbljivao, pa kad se sjena spustila na njega, on je nije vidio ni osjetio."Hej. Klinjo."

156

Glas je bio tih i intenzivan. Bobby se uspravi glasno udahnuvši i lecnuvši se. Ruke mu se otvore i raspu preostali kruh. One zmije ponovno mu propužu po trbuhu. Nisu to bili ni Willie Shearman, ni Richie O'Meara ni Harry Doolin - znao je to čim se prenuo iza sna - ali Bobby gotovo poželi da je netko od njih. Ili sva trojica. Nisu batine najgore što ti se može dogoditi. Ne, nije to najgore. Ti bokca, zašto je morao zaspati?"Klinjo."Patke su gacale po Bobbyjevim nogama, jagmile se za neočekivanu gozbu s neba. Njihova su mu krila lepetala po gležnjevima i goljenicama, ali je taj osjećaj bio negdje jako, jako daleko. Ugleda sjenu muške glave na travi ispred sebe. Čovjek je stajao iza njega."Klinjo."Polako i škripavo, Bobby se okrene. Čovjek će imati žuti kaput, a negdje na njemu će se nalaziti oko, zureće crveno oko.Ali je čovjek koji je tamo stajao bio odjeven u svijetlosmeđe ljetno odijelo čiji se sako lagano zatobolčio od trbuščića na prijelazu u trbušinu, i Bobby je istog trenutka znao da to ipak nije jedan od njih. Nije bilo svrbeža u dupljama, crnih niti koje bi mu zakrilile vidno polje... a najvažnije je bilo to što ovo nije bio neki stvor koji se samo pretvarao da je ljudsko biće; to i jest bilo ljudsko biće."Molim?" upita Bobby, tiho i smušeno. Još nije mogao povjerovati da je samo tako zaspao, kao top. "Što hoćete?""Dat ću ti dva dolara ako mi daš da ti ga popušim", reče čovjek u svijetlosmedem odijelu. Zavuče ruku u džep sakoa i izvadi lisnicu. "Možemo otići tamo iza onog stabla. Nitko nas neće vidjeti. A i svidjet će ti se.""Ne", reče Bobby ustajući. Nije bio sasvim siguran o čemu to čovjek u svijetlosmeđem odijelu govori, ali je prilično dobro mogao zamisliti. Patke ustuknu i raštrkaju se, ali je kruh bio preveliko iskušenje i one se vrate, kljucajući i poigravajući oko Bobbyjevih tenisica. "Moram kući. Moja majka-"Muškarac se primakne, još držeći ispruženu lisnicu. Kao da ju je odlučio cijelu dati Bobbyju, a ne samo ona dva pišljiva dolara. "Ne moraš ti to raditi meni, ja ću to učiniti tebi. No, što kažeš? Neka bude tri dolara." Muškarčev je glas sad drhtao, po lojtrici gor i dol, čas na

157

rubu smijeha a čas na rubu plača. "S tri dolara možeš mjesec dana u kino.""Ne, zaista, ja-""Svidjet će ti se, svim se mojim dječacima sviđa." On posegne za Bobbyjem i Bobby se odjednom sjeti kako ga je Ted zgrabio za ramena, kako mu je stavio ruke na zatiljak, kako ga je privukao k sebi sve dok nisu bili blizu gotovo kao za poljubac. Ovo nije bilo tako... a opet je i bilo. Na neki način.Bobby se makinalno sagne i dohvati jednu patku. Podigne je u iznenađenom gačućem kovitlacu kljuna, krila i veslajućih nogu, letimično ugleda jednu crnu kuglicu oka, a onda je baci u čovjeka u svijetlosmeđem odijelu. Muškarac zavapi i podigne ruke da zaštiti lice, pa ispusti lisnicu.Bobby potrči.Prolazio je preko glavnog trga, na putu kući, kad na telefonskom stupu ispred trgovine slatkišima ugleda oglas. Priđe i pročita ga s nijemim užasom. Nije se mogao sjetiti svog noćašnjeg sna, ali je u njemu bilo nečeg sličnog tome. Bio je uvjeren u to.JESTE LI VIDJELI BRAUTIGANA!On je STARI MJEŠANAC ali ga MI VOLIMO!BRAUTIGAN ima BIJELO KRZNO i PLAVE OČI!DOBROĆUDAN JE!JEST ĆE VAM IZ RUKE!Dajemo BOGATU NAGRADU($$$$)AKO STE VIDJELI BRAUTIGANA! NAZOVITE HOusitonic 5-8337!(ILI)DONESITE BRAUTIGANA u Highgate aveniju 745! Dom OBITELJI SAGAMORE!Danas mi nije dobar dan, pomisli Bobby, promatrajući kako je njegova ruka posegnula i skinula oglas s telefonskog stupa. Iza njega, na jednoj od žaruljica nadstrešnice kina Hanvich visio je plavi rep papirnatog zmaja. Danas nikako nije moj dan. Nisam trebao izlaziti iz stana. Zapravo, trebao sam ostati u krevetu.

158

HOusitonic 5-8337, baš kao na oglasu za Phila, velškog corgija... samo što... ukoliko u Hanvichu i postoji centrala HOusitonic, Bobby nikad za nju nije čuo. Neki su brojevi bili spojeni na centralu HArwich, drugi na Commonwealth. Ali HOusitonic? Ne. Ni ovdje, a ni u Bridgeportu.On zgužva oglas i ubaci ga u košaru na uglu s natpisom NEKA NAŠ GRAD BUDE BIJEL I ZELEN, ali na drugoj strani ulice on nađe još jedan gotovo istovjetan. Malo niže nađe i treći zalijepljen za poštanski sandučić na uglu. Potrga i njih. Prizemnici ili stežu obruč ili su na rubu očaja. Možda i jedno i drugo. Ted danas ne može nikamo - Bobby će mu to morati reći. A i morat će biti pripravan na bijeg. I to će mu morati reći.Bobby presiječe kroz park, gotovo trkom, žureći se da stigne kući, i jedva je začuo tihi soptaj njemu slijeva dok je prolazio pokraj bejzbolskih igrališta: "Bobby..."On stane i pogleda prema onom šumarku u koji ga je Carol jučer odvela prije no što se rascmoljio. A kad je ponovno začuo onaj soptaj, on shvati da je to ona."Bobby ako si to ti, molim te, pomozi mi..."On skrene s cementirane staze i prignuvši se uđe u onaj šumarak. Od prizora koji je tamo ugledao bejzbolska mu rukavica padne s ruke. Ta je rukavica bila model Alvina Darka*, i kasnije je nestala. Netko je naišao i popalio je, pretpostavio je on. Pa što? Kako je dan odmicao, njegova pišljiva bejzbolska rukavica bila mu je najmanja briga.* Nekadašnji poznati shortstop bejzbolske momčadi Giants.Carol je sjedila ispod istog onog brijesta gdje ga je bila tješila. Koljena je privukla na prsa. U licu je bila pepeljastosiva. Oko očiju je imala kolutove podočnjaka prepasti, što joj je davalo rakunski izgled. Nit krvi cijedila joj se iz jedne nosnice. Lijevu je ruku prebacila preko trbuha i njome čvrsto navukla majicu preko pupoljaka onoga što će za godinu-dvije biti grudi. Lakat te ruke pridržavala je desnom rukom.Bila je odjevena u kratke hlačice i bluzu-tuniku dugih rukava - od onih koje se samo navuku preko glave. Poslije će Bobby znatni dio krivnje za to što se dogodilo svaliti na tu njezinu glupu tuniku. Jamačno ju je odjenula da bi se zaštitila od sunca; bio je to jedini razlog kojeg se mogao sjetiti zbog kojeg bi netko obukao duge rukave po tako ubojitoj

159

žezi. Je li ju sama odabrala ili ju je natjerala gospođa Gerber? I je li to bilo važno? Da, Bobby će pomisliti kad bude imao vremena za razmišljanje. Bilo je važno, i te kako je bilo važno.No zasad je ta majica dugih rukava bila na periferiji njegova vidnog polja. Jedino što je primijetio u tom prvom trenutku bila je Carolina lijeva nadlaktica. Kao da nije imala jedno već dva ramena."Bobby", reče ona, gledajući u njega sjajnim ošamućenim očima. "Ozlijedili su me."Bila je u šoku, naravno. I on je tad već bio u šoku, pokretao ga je instinkt. Pokušao ju je podići, ali ona vrisne od bola - mili Bože, kakav zvuk."Otrčat ću po pomoć", reče on, spuštajući je. "Ti samo ostani sjediti ovdje i pokušaj se ne micati."Ona je odmahivala glavom - oprezno, kako ne bi rasklimala ruku. Njezine su plave oči bile gotovo crne od bola i užasa. "Ne, Bobby, ne ostavljaj me ovdje, što ako se vrate? Što ako se vrate i ozlijede me još gore?" Dijelovi toga što se dogodilo tog dugog vrućeg četvrtka isparili su mu iz glave, otplavljeni valom šoka, ali se tog dijela uvijek jasno sjećao: kako ga je Carol pogledala i rekla Što ako se vrate i ozlijede me još gore?"Ali... Carol...""Mogu hodati. Ako mi ti pomogneš, moći ću hodati."Bobby je oprezno obujmi rukom oko struka, nadajući se da neće ponovno vrisnuti. To bi bio užas.Carol polako ustane na noge, posluživši se deblom stabla kao uporištem za leđa. Lijeva joj se ruka malo pomakne dok se podizala. Ono nakazno dvostruko rame izboči se i napne. Ona jekne, ali nije vrisnula, hvala Bogu."Stani", reče Bobby."Ne, želim se maknuti odavde. Pomozi mi. O Bože kako boli."Nakon što se sasvim osovila na noge, kao da joj je bilo malo lakše. Izašli su iz šumarka poput para koji se upravo vjenčava, polako i ozbiljno koračajući držeći se ispod ruke. Izvan hlada drveća dan je djelovao još užareniji no prije i zasljepljujuće vedar. Bobby se osvrne ali ne ugleda nikog. Negdje, dublje u parku, grupa klinaca (vjerojatno Vrapci ili Crvendaći iz Sterling Housea) pjevala je neku pjesmu, ali je

160

područje oko bejzbolskih igrališta bilo potpuno pusto: nije bilo djece, ni majki koje voze djecu u kolicima, ni traga od redarstvenika Raymera, mjesnog policajca koji bi ti ponekad kupio sladoled ili mjericu kikirikija ukoliko bi bio dobre volje. Svi su bili u kućama, skrivali se od jare.I dalje su hodali polako, Bobby ruke oko Carolina struka, duž puteljka koji je izlazio na ugao Commonwealthove i Broadove. Broad Street Hill bila je opustjela baš kao i park; pločnik je titrao poput zraka iznad peći za paljenje smeća. Nigdje ni pješaka ni automobila u pokretu.Zakorače na pločnik i Bobby je upravo namjeravao upitati Carol hoće li moći prijeći preko ulice, kad ona reče piskutavim šaptom: "O Bobby, onesvijestit ću se."On je usplahireno pogleda i ugleda kako je prevrnula očima tako da joj se vide samo ljeskave bjeloočnice. Njihala se amo-tamo poput gotovo prepiljenog stabla. Bobby se prigne, kretnjom gotovo nesvjesnom, i uhvati je oko bedara i leđa kad su joj se koljena razglavila. On joj je stajao s desne strane pa mu je to uspjelo a da joj nije dodatno prignječio lijevu ruku; osim toga, i u nesvjestici je Carol lijevi lakat pridržavala šalicom desnog dlana, ne dopuštajući ruci da se miče.Carol Gerber bila je Bobbyjeve visine, možda malo viša, i otprilike njegove težine. Po logici ne bi s njom na rukama mogao ni posrćući prijeći Broadovu, ali ljudi u stanju šoka sposobni su za zapanjujuće podvige. Bobby ju je nosio a da nije glavinjao; pod tim užeglim lipanjskim suncem on je trčao. Nitko ga nije zaustavio, nitko ga nije upitao što je toj curici, nitko se nije ponudio pomoći. Čuo je automobile na Asherovoj aveniji, ali ga je ovaj dio svijeta sablasno podsjetio na Midwich, gdje su svi iznenada zaspali.Nije mu uopće palo na pamet da Carol odnese njezinoj majci. Stan Gerberovih nalazio se malo više uzbrdo, ali to nije bio razlog.Jedino koga se Bobby mogao sjetiti bio je Ted. Mora je odnijeti Tedu. Ted će znati što treba učiniti.Njegova ga nadnaravna snaga počne napuštati dok se penjao po stubama ulaznog trijema svoje zgrade. On zatetura i Carolino nakazno dvostruko rame udari o željeznu ogradu. Ona mu se ukoči na rukama i zavapi, a napola sklopljene vjede širom se otvore.

161

"Skoro smo stigli", reče joj on sopćućim šaptom koji nije sličio njegovu glasu. "Još malo. Oprosti što sam te udario ali skoro smo-"Vrata se otvore i izađe Ted. Imao je na sebi sive hlače od odijela i potkošulju tankih naramenica. Njišuće petlje hozntregera visjele su mu do koljena. Izgledao je iznenađeno i zabrinuto, ali ne i prestrašeno.Bobby uspije dohvatiti posljednju stubu, no tad se zanjiše prema natrag. Jedan je užasan trenutak pomislio da će se stropoštati niza stube, možda si razbiti glavu na cementnom puteljku. A onda ga Ted čvrsto uhvati i povrati mu ravnotežu."Daj mi je", reče on."Najprije joj prijeđi na drugu stranu", propenta Bobby. Ruke su mu se istezale poput žica na gitari a ramena kao da mu je lizao plamen. "To je strana koja boli."Ted je zaobiđe i stane pokraj Bobbyja. Carol je gledala u njih. Plava kosa boje pijeska visjela je preko Bobbyjevih zapešća. "Ozlijedili su me", šapne ona Tedu. "Willie... zamolila sam ga da im kaže da prestanu ali on to nije učinio.""Nemoj govoriti", reče Ted. "Bit će ti dobro."On je preuzme od Bobbyja najobazrivije što je mogao, ali su svejedno malo rasklimali lijevu ruku. Dvostruko se rame pomakne ispod bijele tunike. Carol zastenje, pa počne plakati. Svježa joj krv procuri iz desne nosnice, blistava crvena kap na koži. Bobbyju proleti kroz glavu prizor iz sinoćnjeg sna: oko. Crveno oko."Bobby, pridrži mi vrata."Bobby ih širom otvori. Ted odnese Carol kroz ulazno predvorje u stan Garfieldovih. U tom je trenutku Liz Garfield silazila niza željezne stube koje su vodile od harvičke postaje željezničke linije New York, New Haven & Hartford u Main Street, gdje se nalazilo taksi-stajalište. Kretala se polaganim oprezom kroničnog invalida. U svakoj joj se ruci klatio po jedan kovčeg. Gospodin Burton, vlasnik novinskog kioska, slučajno je stajao na svojim vratima i pušio.Gledao je kako je Liz sišla niza stube, podigla veo svog šeširića, i pipkavim pokretima komadićem rupčića obrisala lice. Pri svakom bi dodiru žmirnula. Bila je našminkana, jako, ali šminka nije pomogla. Šminka je samo privlačila pozornost na ono što joj se dogodilo. Veo je bio bolje rješenje, premda je samo pokrivao gornji dio njezina lica i

162

ona ga sad ponovno spusti. Priđe prvome od tri besposlena taksija, i vozač izađe da joj pomogne oko prtljage.Burton se pitao tko ju je tako sredio. Nadao se da počiniteljevu glavu dva krupna policajca masiraju tvrdim orasima. Netko tko bi takvo što učinio nekoj ženi i ne zaslužuje ništa bolje. Takav netko ne smije biti na slobodi. To je bilo Burtonovo mišljenje.Bobby je mislio da će Ted položiti Carol na kauč, ali on to nije učinio. U dnevnom se boravku nalazila jedna stolica ravnog naslona i on sjedne u nju, držeći je u naručju. Držao ju je onako kako Djed Božićnjak u robnoj kući Grant's drži dječicu kad mu priđu na njegovu prijestolju."Gdje te još boli? Osim ramena?""Udarili su me u trbuh. I sa strane.""Koje strane?""Desne."Ted obzirno podigne njezinu tuniku na toj strani. Bobby usisa zrak preko donje usne kad je ugledao masnicu koja se pružala poprečno preko njezinih rebara. On odmah prepozna oblik bejzbolske palice. Znao je čija je to palica bila: Harryja Doolina, onog bubuljičavog debila koji si u pustopoljini svoje mašte umišlja da je Robin Hood. On, Richie O'Meara i Willie Shearman spopali su je u parku i Harry ju je obradio svojom palicom dok su je Richie i Willie držali. Sva trojica pritom su se smijali i zvali je Beba Gerberica. Možda je sve to počelo iz vica pa se izmaklo kontroli. Ta nije li se to zapravo dogodilo i u Gospodaru muha? Situacija se malko izmakla kontroli?Ted dotakne Carolin struk; njegovi kvrgavi prsti rašire se a onda polako kliznu niz njezinu slabinu. Učinio je to glave nagnute u stranu, kao da ne dodiruje nego sluša. Možda i jest slušao. Carol naglo udahne zrak kad je stigao do masnice."Zaboljele?" upita Ted."Malo. Ali ne tako jako kao r-rame. Slomili su mi ruku, zar ne?""Mislim da nisu", odgovori Ted."Čula sam kad je kvrcnulo. A i oni. Tad su pobjegli.""Uvjeren sam da si čula. I te kako."Suze su joj curile niz obraze i lice joj je još bilo pepeljastosivo, ali je Carol sad izgledala smirenije. Ted joj skupi tuniku ispod pazuha i

163

zagleda se u masnicu. On zna kakav je to oblik baš kao i ja, pomisli Bobby."Koliko ih je bilo, Carol?"Trojica, pomisli Bobby."T-trojica.""Tri dječaka?"Ona kimne glavom."Tri dječaka protiv jedne djevojčice. Jamačno su te se bojali. Sigurno su mislili da si lavica. Jesi li lavica, Carol?""Da barem jesam", reče Carol. Pokuša se nasmiješiti. "Da sam barem mogla riknuti i otjerati ih. O-o-ozlijedili su me.""Znam da jesu. Znam." Ruka mu klizne niz njezinu slabinu pa obuhvati onu masnicu u obliku palice na njezinim rebrima. "Udahni."Masnica se izboči u Tedovoj ruci; Bobby ugleda njezin skrletni obris između Tedovih nikotinom umrljanih prstiju. "Boli li to?"Ona odmahne glavom."Ni kad dišeš?""Ne.""Ni kad ti se rebra pritisnu o moju ruku?""Ne. Samo mi je to mjesto osjetljivo. Boli me..." Ona baci pogled na užasan oblik njezina dvostrukog ramena, pa skrene pogled."Znam. Jadna Carol. Jadna moja. Doći ćemo do toga. Gdje su te još udarili? U trbuh, tako si rekla?""Da."Ted podigne prednjicu njezine tunike. Tamo se nalazila još jedna masnica, ali ova nije izgledala ni tako duboka ni srdita. Ted nježno pritisne prstima, najprije iznad pa ispod Carolina pupka. Ona reče da ne osjeća bol kao u ramenu, da joj je trbuh samo osjetljiv na dodir kao i rebra."Nisu te udarili po leđima?""N-ne.""Po glavi ili po vratu?""A-a, samo sa strane i u trbuh, a onda su me udarili po ramenu i tad se začulo ono kvrc, oni su to čuli pa su pobjegli. A mislila sam da je Willie Shearman simpatičan." Ona sva nesretna pogleda u Teda.

164

"Carol, okreni glavu... dobro... a sad na drugu stranu. Ne boli kad je okrećeš?""Ne.""I sigurna si da te nisu udarili po glavi?""Ne. Odnosno, hoću reći da, sigurna sam.""Sretnica."Bobby se upita koji je vrag Tedu da misli da je Carol srećkovićka. Njemu se činilo da joj lijeva ruka nije samo slomljena nego i napola otrgnuta. Odjednom pomisli na pileću pečenku za nedjeljni objed i zvuk koji proizvede batak kad ga otkineš. Želudac mu se zgrči. Na trenutak mu se učini da će povratiti doručak i onaj stari kruh, sve što je objedovao.Ne, reče samome sebi. Ne smiješ, ne sad. Ted ima dovoljno problema i bez tebe."Bobby?" Tedov je glas bio razgovijetan i oštar. Zazvučao je kao čovjek koji ima više rješenja no problema; kakvo je to bilo olakšanje. "Dobro si?""Aha." I činilo mu se da je to istina. Želudac mu se počeo smirivati."Dobro. Pametno si učinio što si došao ovdje. Možeš li još malo biti koristan?""Aha.""Trebam škare. Možeš li ih naći?"Bobby ode u majčinu spavaću sobu, otvori gornju ladicu njezine komode i izvadi njezinu košaricu sa šivaćim priborom. Unutra su se nalazile srednje velike škare. On se požuri natrag u dnevnu sobu i pokaže ih Tedu. "Jesu li ove dobre?""U redu su", reče on uzimajući ih. A onda reče Carol: "Uništit ću ti bluzu, Carol. Žao mi je, ali sad ti moram pogledati rame, a želim da te što manje boli.""Nema veze", reče ona i ponovno se pokuša nasmijati. Bobby osjeti lagano strahopoštovanje prema njezinoj hrabrosti; da njegovorame izgleda tako, on bi vjerojatno blejao kao ovca koja se zaplela u ogradu od bodljikave žice."Do kuće možeš otići u nekoj Bobbyjevoj košulji. Zar ne, Bobby?""Naravno, ne smeta me koja uš.""Duhovito" rečeCarol.

165

Pažljivo, Ted razreze Carolinu tuniku na leđima pa sprijeda. Kad je to obavio, odmakne te dvije polovice u stranu poput ljuske jajeta. Jako je bio pažljiv s lijevom stranom, ali Carol promuklo vrisne kad su joj se Tedovi prsti očešali o rame. Bobby poskoči a njegovo srce, koje je počelo usporavati, ponovno ubrza."Oprosti", promrmlja Ted. "O Bože moj. Ma vidi ti ovo."Carolino je rame užasno izgledalo, ali ne toliko koliko je Bobby strahovao - vjerojatno je tako s većinom stvari kad se suočiš s njima. Drugo je rame bilo više od normalnog, a koža na njemu tako zategnuta da Bobbyju nije bilo jasno zašto se nije raspuknula. A poprimila je i neobičnu svijetloljubičastu boju."Jako je loše?" upita Carol. Gledala je u suprotnom smjeru, na drugu stranu sobe. Njezino je lišce imalo upali, izgladnjeli izraz UNICEF-ova djeteta. Koliko je Bobby znao, nakon onog jednog letimičnog pogleda više nije pogledala u svoje povrijeđeno rame. "Cijelo ću ljeto biti u gipsu, zar ne?""Mislim da uopće nećeš nositi gips."Carol upitno pogleda u Tedovo lice."Nije slomljeno, dijete, samo iščašeno. Netko te udario po ramenu-""Harry Doolin-""-dovoljno jako da ti izbije vrh kosti lijeve nadlaktice iz zglobne čašice. Mislim da ti je mogu vratiti na mjesto. Možeš li podnijeti trenutak-dva prilično jakog bola ako znaš da će poslije možda sve biti u redu?""Da", reče ona ne časeći. "Namjestite je, gospodine Brautigan. Molim vas, namjestite je."Bobby ga pogleda pomalo sumnjičavo. "Zaista to možeš?""Da. Daj mi svoj remen.""Molim?""Remen. Daj mi ga."Bobby izvuče svoj remen - prilično nov, poklon za Božić - iz pasica i pruži ga Tedu, koji ga uzme ne skidajući pogleda s Carol. "Kako ti glasi prezime, dušo?""Gerber. Nazvali su me Beba Gerberica, ali ja nisam beba.""Siguran sam da nisi. A ovime ćeš to i dokazati." On ustane, namjesti je u stolcu, pa klekne pred nju poput nekog čovca iz starih filmova

166

koji se sprema zaprositi. Dvaput presavine Bobbyjev remen u svojim krupnim rukama. Gurkao je njime njezinu zdravu ruku sve dok nije pustila lakat i sklopila prste oko petlji. "Dobro. A sad ga stavi u usta.""Da stavim Bobbyjev remen u svoja usta?"Ted nije skidao pogleda s nje. Počne milovati njezinu nepovrijeđenu ruku od lakta do zapešća. Prsti su mu prelazili niz njezinu podlakticu... zaustavili se... pa se vratili do lakta... pa ponovno niz njezinu podlakticu. Kao da je hipnotizira, pomisli Bobby, ali zapravo u tome nije bilo ničega "kao": Ted ju jest hipnotizirao. Zjenice su mu počele ponovno izvoditi onu foru, širiti se i uziti... širiti i uziti... širiti i uziti. Njihov ritam i pokreti njegovih prstiju bili su potpuno usklađeni. Carol je netremice gledala u njega, otvorenih usta."Ted... vašeoa...""Da, da." Zazvučao je nestrpljivo, nezainteresiran za to što njegove oči rade. "Bol se diže, Carol, jesi li to znala?""Ne..."Gledajući ga u oči. Njegovi prsti na njezinoj ruci, penju se i spuštaju. Penju... i spuštaju. Njegove zjenice poput usporenog bila. Bobby je vidio kako se Carol opušta u stolici. Još je držala onaj remen, a kad je Ted prekinuo svoje pipkanje dovoljno dugo da bi joj dotaknuo nadlanicu, ona podigne remen prema licu bez negodovanja."O da", reče on, "bol se diže iz svog izvora do mozga. Kad ti ja vratim rame na mjesto, bit će puno bola - ali ćeš najveći dio tog bola uhvatiti u ustima dok se penje prema tvom mozgu. Zagrist ćeš ga zubima i zadržati ga u Bobbyjevu remenu kako bi samo mali dio stigao do tvoje glave, gdje najviše boli. Razumiješ li me, Carol?""Da..." Glas kao da joj je dopirao iz daljine. Izgledala je sitna u toj stolici visokog naslona, odjevena samo u kratke hlačice i tenisice. Zjenice Tedovih očiju, primijeti Bobby, ponovno su se smirile."Stavi remen u usta."Ona ga stavi između usana."Zagrizi kad zaboli.""Kad zaboli.""Uhvati bol.""Uhvatit ću je."

167

Ted je posljednji put svojim krupnim kažiprstom pomiluje od lakta do zapešća, pa pogleda u Bobbyja. "Poželi mi sreću", reče on."Sretno", Bobby odgovori usrdno.Negdje iz daljine, sanjivo, Carol Gerber reče: "Bobby je bacio patku na nekog čovjeka.""Zaista?" upita Ted. Silno nježno on sklopi lijevu ruku oko Carolina lijevog zapešća."Bobby je pomislio da je to jedan od prizemnika."Ted pogleda u Bobbyja."Ne od tih prizemnika", reče Bobby. "Nego... ma, nema veze.""Svejedno", reče Ted, "oni su vrlo blizu. Gradska ura, sirena-""Čuo sam", smrknuto će Bobby."Neću čekati da ti se majka vrati večeras - ne usudim se. Provest ću dan u kinu ili u parku ili negdje drugdje. Ne preostane li mi ništa drugo, postoje jeftina prenoćišta u Bridgeportu. Carol, jesi li spremna?""Spremna.""Kad se bol popne, što ćeš učiniti?""Uhvatiti ga. Zagristi u Bobbyjev remen.""Dobra curica. Deset sekundi i osjećat ćeš se osjetno bolje."Ted duboko udahne. Onda ispruži desnu ruku dok se nije zaustavila tik iznad one nabrekline svijetloljubičaste boje na Carolinu ramenu. "Dušo, stiže bol. Budi hrabra."Nije potrajalo deset sekundi, čak ni pet. Bobbyju se učinilo da je trajalo časak. Donji dio zapešća Tedove desne ruke pritisne točno na onu okruglu kvrgu koja se dizala iz Caroline nategnute kože. Istovremeno ju je snažno potegnuo za zapešće. Carolina se čeljust napne kad je svojski zagrizla u Bobbyjev remen. Bobby začuje kratak škripav zvuk, poput onoga koji katkad proizvede njegov vrat kad je ukočen a on okrene glavu. A onda ona kvrga s Caroline ruke iščezne."Bingo!" vikne Ted. "Izgleda dobro! Carol?"Ona otvori usta. Bobbyjev remen ispadne iz njih u njezino krilo. Bobby ugleda niz sićušnih vršaka utisnutih u kožu: gotovo ga je progrizla.

168

"Više me ne boli", reče ona čudeći se. Prođe rukom do mjesta gdje je koža sad poprimala tamniju ljubičastu nijansu, dotakne masnicu i žmirne."To će mjesto biti osjetljivo na dodir tjedan-dva", upozori je Ted. "A najmanje dva tjedna ne smiješ tom rukom ništa bacati ni podizati. Učiniš li to, zglobna bi čašica mogla ponovno iskočiti.""Pazit ću." Carol sad pogleda svoju ruku. Opipavala je masnicu laganim, ispitujućim prstima."Koliko si bola uhvatila?" upita je Ted i premda mu je lice još bilo ozbiljno, Bobbyju se učini da je u njegovu glasu začuo lagan smiješak."Većinu", reče ona. "Jedva da je zaboljelo." No čim je to izgovorila, ona klone u stolcu. Oči su joj bile otvorene, ali neprisebne. Carol se onesvijestila po drugi put.Ted reče Bobbyju da namoči krpu i donese mu je. "U hladnu vodu", reče on. "Ižmikni je, ali ne previše."Bobby otrči u kupaonicu, uzme ručnik za lice s police pokraj kade i namoči ga u hladnu vodu. Donja polovica kupaoničkog prozora bila je od mliječnog stakla, ali da je pogledao kroz prozor vidio bi kako se majčin taksi zaustavlja ispred kuće. No Bobby nije pogledao; koncentrirao se na svoj zadatak. Nije se ni sjetio zelenog privjeska za ključeve, premda mu je ležao pred nosom na polici.Kad se Bobby vratio u dnevnu sobu, Ted je ponovno sjedio u onoj stolici visokog naslona s Carol u krilu. Bobby primijeti kako su joj ruke potamnjele od sunca u usporedbi s ostatkom kože, neokaljane, glatko bijele (osim na mjestima na kojima su izbile modrice). Izgleda kao da na rukama ima najlonke, pomisli on, s trunkom veselja. Pogled joj se počeo bistriti i pratiti Bobbyja kad je krenuo prema njoj, ali Carol još nije izgledala sjajno - kosa joj je bila smršena, lice znojno, a između nosnice i kuta usta vidjela se ona skorena pruga krvi.Ted uzme krpu i počne joj njome brisati obraze i čelo. Bobby klekne pokraj naslona za ruke. Carol se malo uspravi, zahvalno podigavši lice prema osvježenju i vlazi. Ted joj obriše krv ispod nosa, a onda odloži krpu na stolić. Makne Carolinu znojnu kosu s čela. Kad je nekoliko uvojaka palo natrag, on podigne ruku da ih ponovno odmakne.Prije no što je to uspio, vrata koja su vodila na trijem otvore se s treskom. Koraci prijeđu preko ulaznog predvorja. Ruka na Carolinu

169

vlažnom čelu se skameni. Bobby i Ted se pogledaju i jedna jedina misao prostruji između njih, snažna telepatija koja se sastojala od jedne jedine riječi: oni."Ne", reče Carol, "nisu to oni, Bobby, to je tvoja m-" Vrata stana se otvore i Liz zastane na vratima s ključem u jednoj i šeširom - onime s velom - u drugoj ruci. Iza nje i na drugom kraju ulaznog predvorja vrata su stajala otvorena u užareni vanjski svijet. Na otiraču za cipele na trijemu stajala su njezina dva kovčega, jedan pokraj drugoga, kako ih je taksist ostavio."Bobby, koliko sam ti puta rekla da zaključaš ta prokleta-" Toliko je uspjela reći a onda zašuti. Kasnije u životu Bobby će opetovano vrtjeti film toga trenutka, vidjeti sve veći dio onoga što je njegova majka ugledala kad se vratila sa svog katastrofalnog puta u Providence: njezin sin kleči pokraj stolca na kojemu starac koji joj nikad nije bio simpatičan niti joj ulijevao povjerenje sjedi s curicom u krilu. Djevojčica djeluje ošamućeno. Kosa joj je zamršena od znoja. Bluza joj je razderana - leži u komadima na podu - a premda su njezine oči uglavnom poluzatvorene od otoka, Liz je svejedno primijetila Caroline masnice: jednu na ramenu, drugu na rebrima, treću na trbuhu.A Carol, Bobby i Ted Brautigan ugledaju nju s tom istom zapanjenom jasnoćom zaustavljenog vremena: šljive na oba oka (Lizino desno oko bilo je zapravo samo bljesak negdje duboko u gljivi potamnjela mesa); donja usna natečena i rasječena na dva mjesta, još s mrljama skorene krvi poput nekog starog, gadnog ruža; nahereni nos pretvorio se u nakaznu kljuku, bezmalo u karikaturu nosa vještice Hazel.Tajac, trenutak pribiruće šutnje u vruće ljetno popodne. Negdje prasne ispuh automobila. Negdje neko dijete vikne: "Dajte, narode!" A iza njih, iz Colony Street, dopre zvuk koji će Bobby najčvršće poistovjećivati sa svojim djetinjstvom općenito, a s tim četvrtkom osobito: Bowser gospođe O'Hare laje sve dublje u 20. stoljeće: rup-rup, rup-rup-rup.Jack ju je dohvatio, pomisli Bobby. Jack Merridew i njegovi hajkački prijatelji."Isuse, što se dogodilo?" upita je on i razbije tišinu. Nije želio znati; a i morao je znati. Potrči k njoj i rasplače se od straha, ali i od žalosti: njezino lice, njezino jadno lice. Uopće nije nalikovala na njegovu

170

majku. Izgledala je kao neka starica kojoj nije bilo mjesto u hladovitoj Broad Street nego tamo dolje, gdje ljudi piju vino iz boca u škarniclima i nemaju prezimena. "Što je učinio? Što ti je taj gad učinio?"Ona se ogluši na to, kao da ga uopće nije čula. Ali ga je ščepala; dohvatila ga za ramena tako snažno da je osjetio kako mu se njezini prsti zarivaju u meso, toliko snažno da ga je zaboljelo. Dohvatila ga je, a onda maknula u stranu i ne pogledavši ga. "Pusti je, manijače jedan", reče ona dubokim i zahrđalim glasom. "Odmah da si je pustio.""Gospođo Garfield, molim vas nemojte donositi pogrešne zaključke." Ted podigne Carol iz krila - pazio je čak i sad da drži ruku na sigurnoj udaljenosti od njezina povrijeđenog ramena - a onda ustane i on. Strese nogavice hlača da se izravnaju, pedantna mala gesta tako tipična za Teda. "Bila je ozlijeđena, shvatite, Bobby ju je našao-""Bitango!" vrisne Liz. S desne joj je strane stajao stol s vazom. Ona je zgrabi i baci u njega. Ted se sagne, ali odveć sporo da bi je sasvim izbjegao; dno vaze pogodi ga u tjeme, sklizne poput kamenčića po površini jezera, udari o zid i razbije se.Carol vrisne."Mama, nemoj!" vikne Bobby. "Nije učinio ništa loše! Nije učinio ništa loše!"Liz ne obrati pozornost. "Kako ju se usuđuješ pipati? Jesi li i mog sina pipao na isti način? Jesi, zar ne? Svejedno ti je koje su fele, glavno da su mladi!"Ted načini korak prema njoj. Prazne petlje njegovih hozntregera klatile su mu se amo-tamo pokraj nogu. Bobby ugleda krvave cvjetove u rijetkoj kosi na njegovu tjemenu gdje ga je kvrcnula vaza."Gospođo Garfield, uvjeravam vas-""Uvjeri se u ovo, manijače jedan!" Nakon što je odletjela vaza, na stolu više nije bilo ničega, pa ona podigne stol i baci ga. Stol pogodi Teda u prsa i odbaci ga natrag; opružio bi se po podu da nije bilo one stolice visokog naslona. Ted se skljoka u nju, gledajući je s nevjericom, razrogačenih očiju."Je li ti pomagao?" upita Liz. Lice joj je bilo mrtvački blijedo. Masnice su se na njemu isticale poput madeža. "Jesi li naučio mog sina da ti pomaže?"

171

"Mama, on joj nije ništa učinio!" vikne Bobby. Zgrabi je oko struka. "Nije joj ništa učinio, on-"Ona ga podigne kao vazu, kao stol, i kasnije je pomislio kako je bila jaka kao i on dok je nosio Carol uzbrdo iz parka. Odbaci ga na drugi kraj sobe. Bobby udari o zid. Glava mu se tržne prema natrag, kresne u onaj sat u obliku eksplodiranog Sunca, sruši ga na pod i zaustavi zauvijek. Crne mu se točkice zaroje u vidnom polju, zbog čega on nakratko i smućeno pomisli na(dolaze stežu obruč na oglasima se sad nalazi i njegovo ime)prizemnike. A onda sklizne na pod. Pokušao se održati na nogama, ali su mu se koljena odbila uglaviti.Liz ga pogleda, naizgled ne naročito zainteresirano, pa ponovno u Teda, koji je sjedio u stolici visokog naslona sa stolom čije su ga noge bole u lice u krilu. Krv mu je sad kapala niz jedan obraz, a kosa mu je bila više crvena nego sijeda. Pokušao je nešto reći, no umjesto riječi iz usta mu izađe suh i razuđen starački nikotinski kašalj."Perverznjak jedan. Perverzni perverznjak. Najradije bih ti skinula hlače i iščupala tu gadost." Ona se okrene i ponovno pogleda u svog šćućurenog sina. Zbog izraza koji Bobby ugleda u njezinu jedinom oku koje je mogao vidjeti - prezriv, optužujući - on zaplače još jače. Nije rekla I tebi, ali je on to vidio u njezinu oku. Onda se ponovno okrene prema Tedu."Znaš što? Ideš u zatvor." Upre prst u nj; i kroz suze Bobby opazi da nokta koji je bio na tom prstu kad se odvezla Mercedesom gospodina Bidermana više nema i da se na njegovu mjestu nalazi tek krvavo reckavi ožiljak udarca. Glas joj je bio rasut, kao da se nekako ras-pršivao nakon prelaska preko njezine nabujale donje usne. "Pozvat ću policiju. Ukoliko imaš tri čiste, ostat ćeš mirno sjediti dok ja to činim. Samo budi kuš i mirno sjedi." Podizala je glas. Njezine ruke, ogrebene i otečene na zglobovima i slomljenih nokata, smotale su se u šake kojima mu priprijeti. "Pobjegneš li, ja ću te uloviti i sasjeći svojim najdužim kuhinjskim nožem. Nemoj misliti da neću. Učinit ću to na ulici, svima pred nosom, a počet ću s onim tvojim dijelom koji tebi... vama dečkima... čini se stvara toliko nevolja. Pa zato ni makac, Brattigan. Želiš li doživjeti zatvor, da se nisi ni maknuo."

172

Telefon se nalazio na stolu pokraj kauča. Ona ode do njega. Ted je sjedio sa stolom u krilu. Krv mu je curila niz obraz. Bobby se skutrio pokraj srušenog zidnog sata, onoga kojega je njegova majka dobila na nagradne markice. Nošen povjetarcem Tedova ventilatora doplovi Bowserov poklič: rup-rup-rup."Ne znate što se ovdje dogodilo, gospođo Garfield. Ono što se dogodilo vama užasno je i potpuno suosjećam s vama... ali to što se dogodilo vama nije se dogodilo Carol.""Kuš." Nije slušala, nije čak ni pogledala prema njemu.Carol potrči k Liz, pruži zdravu ruku prema njoj, pa stane. Oči joj se rašire na blijedom licu. Zine. "Potrgali su haljinu s vas?" Bio je to napola šapat, a napola jauk. Liz prestane birati broj, polako se okrene i pogleda u nju. "Zašto su potrgali haljinu s vas?"Liz kao da je razmišljala kako da odgovori. Razbijala glavu time. "Umukni", reče naposljetku. "Jezik za zube, u redu?""Zašto su vas ganjali? Tko udara?" Carolin je glas postao hrapav. "Tko udara?""Začepi!" Liz pusti telefon i rukama poklopi uši. Bobby je gledao u nju s rastućim užasom.Carol se okrene prema njemu. Svježe suze kotrljale su joj se niz obraze. Po očima joj se vidjelo da je shvatila - da zna. Onako, pomisli Bobby, kako je on osjetio dok ga je gospodin McQuown pokušavao nasamariti."Progonili su je", reče Carol. "Kad je pokušala otići, krenuli su u hajku i prisilili je da se vrati."Bobby je znao. Lovili su je po hotelskom hodniku. On je to vidio. Nije se mogao sjetiti gdje, ali je vidio."Neka prestanu s time! Učinite da više to ne vidim!" vrisne Carol. "Ona ih udara, ali ne može pobjeći! Ona ih udara ali ne može pobjeći!"Ted prevrne stol iz svog krila i teškom se mukom osovi. Oči su mu plamtjele. "Zagrli je, Carol! Čvrsto je zagrli! Tako će prestati!"Carol zdravom rukom obgrli Bobbyjevu majku. Liz zaglavinja korak unatrag i gotovo padne kad joj jedna cipela zapne za nogu trosjeda. Održala se na nogama, ali se telefon strmoglavio na sag pokraj jedne Bobbyjeve ispružene tenisice i počeo kreštavo presti.

173

Na trenutak je sve ostalo tako - kao da su se igrali igre haps! i netko je upravo rekao Stoj! Carol se prva pomaknula, pustila struk Liz Garfield i odmaknula se korak. Znojna joj je kosa pala na oči. Ted priđe i položi joj ruku na rame."Ne diraj je", reče Liz, ali je to rekla mehanički, bez uvjerenja. Što god da joj je prostrujalo kroz glavu kad je ugledala Carol u krilu Teda Brautigana malo je izblijedjelo, barem privremeno. Izgledala je izmoždeno.No Ted svejedno makne ruku. "Imate pravo", reče on.Liz duboko udahne, zadrži dah pa ga ispusti. Pogleda u Bobbyja, pa svrne pogled. Bobby je svim srcem žudio za tim da mu ona pruži ruku, pomogne mu malo, pomogne mu ustati, samo to, ali se ona umjesto toga okrene prema Carol. Bobby ustane sam."Što se ovdje dogodilo?" Liz upita Carol.Premda je još plakala a riječi joj štucale dok se borila za dah, Carol ispriča Bobbyjevoj majci kako su je ona tri dječaka našla u parku, i kako je isprva sve izgledalo kao još jedna njihova zafrkancija, ponešto opakija od drugih, ali svejedno zezancija. A onda ju je Harry počeo udarati za ozbiljno dok su je druga dvojica držali. Kad je nešto kvrcnulo u njezinu ramenu, prestrašili su se i pobjegli. Ispričala je Liz kako ju je Bobby našao poslije pet ili deset minuta - nije znala koliko je vremena prošlo jer je bol bio silan - i donio je ovdje. I kako joj je Ted namjestio ruku, nakon što joj je dao Bobbyjev remen da njime uhvati bol. Ona se sagne, podigne remen i s mješavinom ponosa i nelagode pokaže Liz sićušne tragove zuba na njemu. "Nisam ga uhvatila cijelog, ali sam ga uhvatila prilično."Liz samo pogledom okrzne remen prije no što se okrenula Tedu. "Zašto si strgnuo tuniku s nje, šefe?""Nije potrgana!" vikne Bobby. Odjednom se razbjesnio na nju. "Razrezao ju je da bi joj mogao pogledati rame i namjestiti ga a da je ne boli! Ja sam mu donio škare, zaboga! Zašto si tako glupa, mama? Zašto ne shvaćaš-"Ona zamahne ne okrenuvši se i potpuno zatekne Bobbyja. Nadlanica njezine ispružene šake dohvati ga postrance po glavi; kažiprstom ga je zapravo ubola u oko i munja bola sijevne mu duboko u mozak. Suze mu presuše kao da se na pumpi koja ih kontrolira dogodio kratki spoj.

174

"Da me nisi zvao glupačom, Bobuljica", reče ona. "Ni u ludilu."Carol je u strahu gledala u vješticu kukastog nosa koja se vratila taksijem u odjeći gospođe Garfield. Gospođe Garfield koja je bježala i koja se borila kad više nije mogla bježati. Ali su na kraju uzeli ono što su htjeli od nje."Ne biste smjeli šamarati Bobbyja", reče Carol. "On nije kao oni ljudi.""On ti je dečko?" Liz se nasmije. "Je? Neka ti je sa srećom! Ali dopusti da ti odam malu tajnu, dušo: on je isti kao njegov tata i tvoj tata i svi ostali. Idi u kupaonicu. Oprat ću te i naći ti nešto da obučeš. Isuse kojeg li svinjca!"Carol se zagleda u nju još trenutak, a onda se okrene i ode u kupaonicu. Njezina gola leđa izgledala su mala i krhka. I bijela. Tako bijela u odnosu na njezine smeđe ruke."Carol!" Ted je zazove. "Je li ti sad bolje?" Bobbyju se nije činilo da on misli na njezinu ruku. Ne ovaj put."Da", reče ona ne okrenuvši se. "Ali je još čujem, u daljini. Vrišti.""Tko vrišti?" upita Liz. Carol joj ne odgovori. Uđe u kupaonicu i zatvori vrata. Liz se na trenutak zagleda u njih kao da se želi uvjeriti da Carol neće ponovno proviriti, pa se okrene Tedu. "Tko vrišti?"Ted je samo pogleda oprezno, kao da svakog trenutka očekuje još jedan napad višeraketnim bacačima.Liz se počne smiješiti, smiješkom koji je Bobby poznavao, smiješak koji poručuje: gubim živce. Je li moguće da još ima što izgubiti? S crnim modricama na očima, slomljenim nosom i natečenom usnom, od tog je smiješka izgledala jezivo: ne kao njegova majka, već kao neka luđakinja."Baš si dobar samarićanin. Koliko si je puta uspio neopazice pošlatati dok si joj namještao ruku? Nema puno, ali se kladim da si prepipao što se dalo, je li? Ne propuštaš nijednu priliku, ha? Hajde, priznaj mamici."Bobby ju je gledao sve očajniji. Carol joj je sve ispričala - svu istinu - a to svejedno nije ništa promijenilo. Ništa! O Bože!"U ovoj se sobi zaista nalazi opasna odrasla osoba", reče Ted, "ali to nisam ja."

175

Ona ga najprije pogleda zbunjeno, pa zaprepašteno, a potom gnjevno. "Kako se usuđuješ? Kako se usuđuješ?""On nije ništa učinio!" vrisne Bobby. "Zar nisi čula što je Carol rekla ? Zar nisi- ""Jezik za zube", reče ona ne gledajući ga. Gledala je samo u Teda. "Mislim da ćeš policiji biti vrlo zanimljiv. Don je nazvao Hartford u petak, prije... prije. Ja sam ga zamolila. Ima tamo prijatelje. Nikad nisi radio za državu Connecticut, ni u državnoj reviziji, nigdje. Bio si u zatvoru, je li?""Na neki način vjerojatno i jesam", reče Ted. Sad je djelovao smirenije usprkos krvi koja mu je tekla niz lice. Izvadi cigarete iz džepa na košulji, pogleda ih, pa ih vrati u džep. "Ali ne u onakvom na kakav vi mislite."I ne na ovome svijetu, pomisli Bobby."A čemu je služio?" upita ona. "Za iscjelitelje curica prvoga stupnja?""Posjedujem nešto vrijedno", reče Ted. Podigne ruku i kucne se po sljepoočnici. Kad je odmaknuo prst kojim se kucnuo, ovaj je bio istočkan krvlju. "Ima još ljudi poput mene. A ima i ljudi čiji je posao da nas love, zatoče, i koriste za... pa, da nas koriste, neka ostane na tome. Ja i još dvojica smo pobjegli. Jednog su uhvatili, drugoga ubili. Samo sam ja još na slobodi. Ako se ovo..." on se osvrne oko sebe, "... može nazvati slobodom.""Ti si lud. Ludi stari Brattigan, ćaknutiji od februarskog mačka. Pozivam policiju. Neka oni odluče hoće li te vratiti u zatvor iz kojeg si pobjegao ili u ludnicu Danbury." Ona se sagne i posegne za slušalicom izbačenom iz sedla kućišta."Mama, nemoj!" reče Bobby i posegne za njom. "Nemoj-""Bobby, nemoj!" strogo će Ted.Bobby povuče ruku, pogledavši najprije u mamu koja je zagrabila i podigla telefon, a potom u Teda."Ne u stanju u kakvom je sada", reče mu Ted. "Kakva je sada, ne može prestati gristi."Liz Garfield uputi Tedu blistav, gotovo neopisiv osmijeh - Dobar pokušaj, gade jedan - i podigne slušalicu."Što se događa?" vikne Carol iz kupaonice. "Mogu li sad izaći?""Ne još, dušo", odvrati joj Ted. "Još malo."

176

Liz je pritiskala i otpuštala tipke za prekid veze. Zastane, osluhne, bude zadovoljna, pa počne birati brojke. "Doznat ćemo tko si", reče ona. Govorila je neobičnim, povjerljivim tonom. "To bi trebalo biti prilično zanimljivo. I što si učinio. To bi moglo biti još zanimljivije.""Nazovete li policiju, onda će izaći na vidjelo i tko ste vi, što ste vi učinili", reče Ted.Ona prestane birati broj i pogleda ga. Bio je to prepredeni pogled kutom oka koji Bobby dotad nije vidio. "O čemu ti to zaboga govoriš?""O budalastoj ženi koja je trebala odabrati bolje. O nepromišljenoj ženi koja je dovoljno tog znala o svom šefu da joj može biti jasno što je posrijedi - koja je dovoljno često načula razgovore između njega i njegovih pajdaša da bi znala o čemu je riječ, da bi znala da svaki "seminar" kojem oni prisustvuju najčešće podrazumijeva cugu i orgije. A možda i pokoji džoint. O budalastoj ženi koja je dopustila da joj pohlepa nadvlada zdrav razum-""Što ti znaš o tome što znači biti sam?" odreže ona. "Ja moram postaviti sina na noge!" Ona pogleda u Bobbyja, kao da se prvi put nakon prilično vremena sjetila da ima sina kojeg valja postaviti na noge."Koliko od toga želite da on čuje?" upita Ted. "Ništa ti ne znaš. Ne možeš znati.""Ja sve znam. Pitanje je koliko vi želite da Bobby zna? Koliko želite da vaši susjedi znaju? Dođe li policija po mene, oni će doznati što ja znam, to vam obećavam." On pođuti. Zjenice su mu ostale nepomične, ali oči kao da su mu se povećale. "Znam sve. Vjerujte mi - nemojte provjeravati.""Zašto bi mi nanio zlo?""Neću ne budem li morao. Dovoljno vam je zla učinjeno, djelomice vašom a djelomice tuđom krivnjom. Dopustite mi da odem, samo vas to molim. Ionako sam namjeravao otići. Dopustite da odem. Samo sam pokušao pomoći.""O da", reče ona i nasmije se. "Pomoći. Tako što ti je sjedila u krilu praktički gola. Pomoći.""Pomogao bih i vama da sam-""O da, a znam i kako." Ona se ponovno nasmije.

177

Bobby zausti da će nešto reći, ali ugleda Tedove oči kako ga upozoravaju da to ne čini. Iza kupaoničkih vrata, voda je sad tekla u umivaonik. Liz pogne glavu razmišljajući. Naposljetku je ponovno podigne."U redu", reče ona, "evo što ću učiniti. Pomoći ću Bobbyjevoj curi da se dovede u red. Dat ću joj aspirin i naći nešto u čemu da ode kući. Usput ću joj postaviti nekoliko pitanja. Budu li odgovori u redu, možeš ići. Daleka ti kuća, smeće ljudsko.""Mama-"Liz podigne ruku poput prometnika i ušutka ga. Piljila je u Teda, koji je gledao u nju."Otpratit ću je kući. Gledat ću za njom sve dok ne prođe kroz ulazna vrata. Što će ona odlučiti reći svojoj majci njezina je stvar. Moj je posao da je dovedem kući živu i zdravu. A kad to obavim, odšetat ću do parka i malo sjediti u hladu. Prošla je noć bila naporna." Ona uvuče zrak i ispusti ga u obliku suha i žalobna uzdaha. "Vrlo naporna. Pa ću zato otići u park, sjesti u hlad i razmišljati o tome što ću sad. Kako da on i ja ne završimo u ubožnici.Zateknem li te ovdje kad se vratim iz parka, mili moj, nazvat ću policiju... i nemoj to provjeravati. Možeš reći što hoćeš. Ništa od toga nikome neće puno značiti kažem li da sam ušla u svoj stan nekoliko sati ranije no što si očekivao i zatekla te s rukom zavučenom u kratke hlačice jedne jedanaestogodišnjakinje."Bobby je zurio u majku u stanju nijemog šoka. Ona nije vidjela taj netremični pogled jer je još gledala u Teda, piljeći u nj svojim natečenim očima."No vratim li se a nema ni tebe ni tvoje prtljage, neću morati nikoga nazivati ni išta reći. Tout fini."Poći ću s tobom! Bobby uputi misao Tedu. Briga me za prizemnike. Radije bih da mi je na tragu tisuću prizemnika u žutim kaputima - milijun - nego da i dalje moram živjeti s njom. Mrzim je!"Dakle?" upita Liz."Dogovoreno. Neće me biti za sat vremena. Možda i manje.""Ne!" zavapi Bobby. Kad se jutros probudio, bio se pomirio s pomišlju da Ted odlazi. Bio je tužan, ali se pomirio. Sad ga je to iznova zaboljele. Čak i gore no prije. "Ne!"

178

"Budi tiho", reče njegova majka i dalje ne gledajući u njega."To je jedini način, Bobby. Ti to znaš." Ted pogleda u Liz. "Pobrinite se za Carol. Ja ću porazgovarati s Bobbyjem.""Nisi u položaju da naređuješ", reče Liz, ali svejedno ode. Dok je prelazila preko sobe do kupaonice, Bobby primijeti da ona šepa. Peta joj se odlomila na jednoj cipeli, ali mu se učinilo da to nije jedini razlog zbog kojega nije mogla hodati ravno. Kratko pokuca na vrata kupaonice a onda se, ne čekajući odgovor, uvuče unutra.Bobby potrči preko sobe, ali kad je pokušao zagrliti Teda, starac ga uhvati za ruke, nakratko ih stisne pa ih položi na Bobbyjeva prsa i pusti."Povedi me sa sobom", usrdno će Bobby. "Pomoći ću ti u potrazi za njima. Dva para očiju bolja su od jednog. Povedi me sa sobom!""Ne mogu to učiniti, ali možeš poći sa mnom do kuhinje, Bobby. Carol nije jedina koju treba dovesti u red."Ted ustane iz stolca i na trenutak se zanjiše. Bobby pruži ruku da ga pridrži, no Ted ponovno odgurne njegovu ruku, blago ali odlučno. To ga zaboli. Ne toliko kao kad mu majka nije pomogla ustati (ili ga makar pogledati) nakon što ga je bacila u zid, ali dovoljno.On ode s Tedom do kuhinje, ne dodirujući ga, ali dovoljno blizu da ga uhvati ukoliko padne. Ted nije pao. Pogleda u svoj mutni odraz u prozoru iznad sudopera, uzdahne, pa odvrne slavinu. Namoči krpu za suđe i počne brisati krv s obraza, svako malo provjeravajući svoj odraz u prozoru da vidi što još treba oprati."Tvoja te majka sad treba više no ikad", reče on. "Potreban joj je netko kome može vjerovati.""Ona mi ne vjeruje. Mislim da joj nisam ni drag."Tedova se usta zategnu i Bobby shvati da je pogodio neku istinu koju je Ted vidio u majčinoj glavi. Bobby je znao da joj nije drag, znao je to, pa zašto onda suze ponovno prijete?Ted pruži ruku prema njemu, sjeti se da to nije preporučljivo, pa se ponovno prihvati kuhinjske krpe. "No dobro", reče on. "Možda joj i nisi drag. Ako je to istina, to nema veze s nečime što si ti učinio. To je zbog toga što ti jesi.""Dječak", reče on ogorčeno. "Usrani dečko."

179

"A i sin svoga oca, ne zaboravi to. Ali Bobby... bio ti njoj drag ili ne, ona te voli. Znam da to zvuči kao tekst iz neke čestitke, ali je istina. Ona te voli i treba. Ti si sve što ima. Sad jako pati-""Sama si je kriva za to!" prasne Bobby. "Znala je da nešto nije u redu! I ti si to rekao! Znala je tjednima! Mjesecima! Ali nije dala otkaz! Znala je, a ipak je otišla s njima u Providence! Svejedno je otišla s njima!""I krotitelj lavova zna, a svejedno ulazi u kavez. Ulazi u nj jer od toga živi.""Ona ima novaca", Bobby zamalo sikne. "Očito ne dovoljno.""Nikad neće imati dovoljno", reče Bobby i znao je da je to istina čim je to prevalio preko usana."Ona te voli.""Briga me! Ja nju ne volim!""Voliš je. Voljet ćeš je. Moraš. To je ka.""Šta? Što je to?""Sudbina." Ted je uklonio velik dio krvi iz kose. Zatvori vodu i posljednji put provjeri svoj magloviti odraz u prozoru. Iza prozora pružalo se vruće ljeto, mlađe no što će Ted Brautigan ikad više biti. Mlađe no što će i Bobby ikad biti. "Ka je sudbina. Je li ti stalo do mene, Bobby?""Znaš da je", reče Bobby i ponovno zaplače. U posljednje vrijeme kao da samo plače. Već su ga od toga boljele oči. "Jako.""Onda pokušaj biti majčin prijatelj. Zbog mene ako ne zbog sebe. Ostani s njom i pomozi joj da rana zacijeli. A ja ću ti svako malo poslati dopisnicu."Sad su se vraćali u dnevni boravak. Bobby se počeo osjećati malo bolje, ali mu je bilo žao što ga Ted ne može zagrliti. Želio je to više od svega.Vrata kupaonice se otvore. Carol izađe prva, netipično stidljivo gledajući u svoja stopala. Kosa joj je bila mokra, začešljana i gumicom povezana u konjski rep. Imala je na sebi jednu od starih bluza Bobbyjeve majke, tako veliku da joj je sezala gotovo do koljena, poput haljine. Nisu se uopće vidjele njezine kratke crvene hlačice."Idi na trijem i pričekaj", reče Liz.

180

"Uredu.""Nećeš sama krenuti kući, je li?""Neću!" reče Carol a njezino se pognuto lice ispuni prepašću."Dobro. Stani pokraj mojih kovčega."Carol krene prema ulaznom predvorju, pa se okrene. "Ted, hvala vam što ste mi namjestili ruku. Nadam se da nećete imati problema zbog toga. Nisam htjela-""Izlazi na taj vražji trijem", prasne Liz."-da netko ima problema zbog toga", dovrši Carol utanjenim glasićem, gotovo cijukom miša iz crtanog filma. Onda izađe. Lizina je bluza lepetala oko nje na način koji bi u nekim drugim okolnostima bio komičan. Liz se okrene Bobbyju i kad ju je on bolje pogledao, srce mu padne u pete. Njezin se gnjev ponovno raspirio. Njezino natučeno lice i vrat oblila je žarkocrvena rumen.Ti bokca, što je sad? pomisli Bobby. A onda ona podigne zeleni privjesak, i on je znao."Gdje si to dobio, Bobuljica?""Ja... to..." Ali se nije mogao sjetiti ničega što bi rekao: nikakve neistine, nikakve očite laži, pa ni istine. Bobby odjednom osjeti silnu iznemoglost. Jedino što je želio bilo je zavući se u svoju sobu, sakriti ispod pokrivača i zaspati."Ja sam mu to dao", blago će Ted. "Jučer.""Odveo si moga sina u kladionicu u Bridgeportu? Pokerašnicu u Bridgeportu?"Na privjesku ne piše kladionica, pomisli Bobby. A ne piše nipokeraš-nica... jer je to ilegalno. Ona zna što se tamo događa jer je moj otac tamo zalazio. Kakav otac, takav sin. Tako se kaže, kakav otac, takav sin."Odveo sam ga u kino", reče Ted. "Selo prokletih, u Criterionu. Dok je on gledao film, ja sam otišao u Biljarsku rupu obaviti jedan poslić.""Kakav poslić?""Kladio sam se na boks-meč." Na trenutak Bobbyjevo srce padne još niže i on pomisli: Koji ti je vrag? Zašto nisi lagao? Kad bi ti znao što ona misli o takvim stvarima-Ali je on znao. Naravno da jest.

181

"Klađenje na boks-meč." Ona kimne glavom. "Aha. Ostavio si mog sina samog u kinu da bi ti mogao otići uložiti okladu na boks-meč." Ona se luđački nasmije. "Vjerojatno bih trebala biti zahvalna, zar ne? Donio si mu tako lijep suvenir. Odluči li se jednog dana on kladiti ili izgubiti novac kartajući poker kao njegov otac, znat će kamo otići.""Ostavio sam ga dva sata u kinu", reče Ted. "Vi ste ga ostavili sa mnom. Čini se da je preživio oboje, nije li?"Liz je na trenutak izgledala kao da ju je netko ošamario, a zatim kao da će zaplakati. A onda joj se lice smiri i postane bezizražajno. Omota šaku oko zelenog privjeska i ubaci ga u džep na haljini. Bobby je znao da ga više nikad neće vidjeti. Bilo mu je svejedno. Nije ga ni želio ponovno vidjeti."Bobby, idi u svoju sobu", reče ona."Ne.""Bobby, odlazi u svoju sobu!""Ne! Neću!"Stojeći na sipki sunčane svjetlosti na otiraču koji je svojim natpisom želio dobrodošlicu, pokraj kovčega Liz Garfield, lelujajući u staroj bluzi Liz Garfield, Carol zaplače kad je začula njihove povišene glasove."Idi u svoju sobu, Bobby", tiho će Ted. "Bio mi je užitak upoznati te i poznavati te.""Poznavati te", reče Bobbyjeva mama srditim, insinuirajućim glasom, ali je Bobby nije razumio, a Ted se nije obazirao."Idi u sobu", ponovi on."S tobom će sve biti u redu? Znaš na što mislim.""Da." Ted se nasmiješi, poljubi prste i puhne poljubac prema Bobbyju. Bobby ga uhvati i čvrsto stisne u šaku. "Sve će biti u redu."Bobby polako krene prema svojoj sobi, pognute glave, pogleda uprtog u vrhove tenisica. Bio je nadomak sobe kad pomisli Ne mogu ja to, ne mogu ga pustiti da ode ovako.Potrči k Tedu, baci mu se oko vrata i obaspe mu lice poljupcima - čelo, obraze, bradu, usta, tanke i svilenkaste vjeđe njegovih očiju. "Ted, volim te!"Ted popusti i čvrsto ga zagrli. Bobby osjeti dašak pjene s kojom se brijao te još jači miris njegovih Chesterfieldica. Bili su to mirisi koje

182

će dugo nositi sa sobom, kao i spomen na Tedove krupne ruke kako ga dodiruju, miluju mu leđa, pridržavaju glavu. "Bobby, i ja tebe volim", reče on."O za Boga miloga!" Liz zamalo vrisne. Bobby se okrene prema njoj no ugleda drugi prizor: kako ju je Don Biderman stjerao u kut. Negdje je orkestar Bennyja Goodmana svirao "One O'Clock Jump" na stereu pojačanom do daske. Gospodin Biderman je podigao ruku na šamar. Gospodin Biderman ju je pitao hoće li još malo, hoće li to, može dobiti još ako joj se tako više sviđa. Bobby je gotovo osjećao okus njezine užasnute spoznaje."Zaista nisi znala, zar ne?" reče on. "Barem ne sve, sve što su htjeli. Oni su mislili da znaš, ali nisi.""Smjesta da si otišao u svoju sobu ili zovem policiju i tražim da pošalju patrolu", reče njegova majka. "Ne šalim se, Bobuljico.""Znam da je tako", reče Bobby. Ode u svoju sobu i zatvori vrata. Isprva je pomislio da mu neće biti ništa, a onda da će povratiti, ili pasti u nesvijest, ili oboje. Priđe krevetu na klimavim, nesigurnim nogama. Namjeravao je samo sjesti na njega, ali umjesto toga poprečno legne na nj poleđuške, kao da nema nijednog mišića u trbuhu i leđima. Pokuša podići noge, ali su one ostale ležati, kao da ni u njima nema mišića. Odjednom mu se ukaže prizor Sully-Johna u njegovim kupaćim gaćicama, kako se penje po ljestvama na splav, trči do kraja daske i skače na glavu. Da je barem sad sa S-J-om. Bilo gdje samo ne ovdje. Samo ne ovdje. Bilo bilo gdje samo ne ovdje.Kad se Bobby probudio, svjetlost u njegovoj sobi je potamnjela. Kad je pogledao u pod, jedva je vidio sjenu stabla ispred svog prozora. Bio je izvan igre - zaspao ili u nesvijesti - tri sata, možda i četiri. Bio je obliven znojem, a noge su mu utrnule; nije ih ni podigao na krevet.Pokuša to učiniti sad, no od vatrometa žmaraca i trnaca zamalo vrisne. Umjesto toga spuzne na pod i žmarci i trnci jurnu mu uz bedra do prepona. Sjedio je koljenima poklopivši uši. U leđima mu je potmulo kuckalo, u nogama zujalo, a imao je osjećaj da mu je glava puna vate. Nešto se užasno dogodilo, ali se isprva nije mogao sjetiti što. Dok je sjedio tamo podbočen o krevet, zagledan u Claytona Moorea u njegovoj maski Lone Rangera, počne se prisjećati. Carolina ruka

183

iščašena, njegova majka pretučena i usto na rubu pameti, maše mu zelenim privjeskom pred nosom, bijesna na njega. A Ted...Ted je vjerojatno dosad već otišao, i tako je vjerojatno najbolje, ali kako boli kad misli na to.On se osovi na noge i dvaput obiđe oko sobe. Drugi put stane kod prozora i pogleda van, trljajući se objema rukama po zatiljku, ukočenom i znojnom. Malo niže njihove kuće, blizanke Sigbyjevih, Dina i Dianne, preskakivale su preko užeta, ali su ostala djeca ušla u kuću, na večeru ili na spavanje. Prođe automobil upaljenih stražnjih svjetala. Bilo je kasnije no što je isprva pomislio; spuštaju se nebeske noćne sjene.On načini još jedan krug po sobi, rješavajući se trnaca iz nogu. Osjećao se kao zatvorenik koji hoda po svojoj ćeliji. Na njegovim vratima nije bilo brave - kao ni na maminim - ali se svejedno osjećao kao zatvorska ptičica. Bojao se izaći. Nije ga pozvala na večeru, pa premda je bio gladan - malo - bojao se izaći. Bojao se toga u kakvom bi je stanju mogao zateći... ili je uopće ne zateći. A što ako je zaključila da joj je navrh glave Bobbyja, glupog lažljivog malog Bobbyja, sina svog oca? Premda je ovdje i naizgled ponovno normalna... postoji li uopće normalno stanje? Ljudi katkad iza svojih lica skrivaju užasne stvari. On je to sad znao.Kad je stigao do zatvorenih vrata svoje sobe, zastane. Na podu je ležao komadić papira. Sagne se i podigne ga. Još je bilo dovoljno svjetla i on ga lako pročita.Dragi Bobby-Kad ovo budeš čitao, ja ću već otići... ali ću te povesti sa sobom u mislima. Molim te voli svoju majku i upamti da i ona voli tebe. Danas popodne ona je bila prestrašena, povrijeđena i posramljena, a kad ljude vidimo u takvom stanju, vidimo ih u najgorem svjetlu. Ostavio sam ti nešto u svojoj sobi. Zapamtit ću svoje obećanje.Voli te,Dopisnice, to je obećao. Da će mi slati dopisnice.Bolje volje, Bobby preklopi poruku koju mu je Ted gurnuo u sobu prije odlaska i otvori vrata svoje sobe.Dnevni je boravak bio prazan, ali doveden u red. Izgledao je gotovo kao prije ukoliko niste znali da na zidu pokraj televizora treba visjeti

184

sat u obliku eksplodiranog Sunca; sad se tamo nalazio samo mali vijak na kojem je nekad sat visio i koji je sad stršio ništa ne držeći.Bobby shvati da čuje kako majka hrče u svojoj sobi. Uvijek je hrkala, ali je ovo bilo teško hrkanje, kao neka stara osoba ili pijanac koji hrče na filmu. To je zato što su joj naudili, pomisli Bobby, i na trenutak on pomisli na(Ko je faca lafe)gospodina Bidermana i ona dva hajkača koji se cere i gurkaju laktovima na stražnjem sjedištu. Ubij svinju, zakolji je, pomisli Bobby. Nije želio o tome misliti, ali jest.On na prstima prijeđe preko dnevne sobe tiho kao Jack* u dvorcu diva, otvori vrata ulaznog predvorja i izađe. Na prstima se popne po prvom nizu stuba (hodajući uz rukohvat, jer je pročitao u jednom krimiću s Hardyjevcima da stepenice neće jako škripati ukoliko hodaš po toj strani), a pretrči drugi.* Referenca na poznatu dječju priču o Jacku koji se zbog svog neposluha našao u dvorcu diva te mu je zaprijetila opasnost da ga div pojede. Jack je, naravno, uspio pobjeći.Tedova su vrata bila otvorena; soba iza njih bila je gotovo prazna. Onih nekoliko njegovih stvari koje je povješao - slika čovjeka koji peca na zalazu sunca, slika Marije Magdalene kako pere Isusove noge, kalendar - nestalo je. Pepeljara na stolu bila je prazna, ali je pokraj nje stajala jedna od Tedovih papirnatih vrećica. U njoj su bila džepna izdanja četiriju knjiga: Životinjska farma, Noć lovca, Otok s blagom i O miševima i ljudima. Na vrećici je sa strane Tedovim drhtavim ali potpuno čitkim rukopisom pisalo: Najprije pročitaj Steinbecka. "Ljudi poput nas", kaže George dok Lennieju priča priču koju je Lennie oduvijek želio čuti. Tko su ljudi poput nas? Tko su oni Steinbecku? Tko su oni tebi? Upitaj se to.Bobby uzme knjige, ali ostavi vrećicu - bojao se da će njegova mama, ugleda li jednu od Tedovih vrećica ponovno šiznuti. Pogleda u hladnjak ali ugleda samo bočicu francuske gorčice i kutijicu praška za pecivo. Zatvori hladnjak i osvrne se. Kao da nitko ovdje nikad nije živio. Osim-On ode do pepeljare, prinese je nosu i duboko udahne. Miris Chesterfieldica bio je jak i potpuno vrati Teda, Teda koji sjedi ovdje za

185

ovim stolom i govori o Gospodaru muha, Teda koji stoji ispred svog kupaoničkog zrcala, brije se tom svojom jezivom britvom i sluša kroz otvorena vrata kako mu Bobby čita uvodnike koje Bobby ne razumije.Teda koji je ostavio posljednje pitanje na hrptu papirnate vrećice: Ljudi poput nas. Tko su ljudi poput nas?Bobby ponovno udahne i usisa sićušne mrvice pepela. Borio se protiv želje da kihne, zadržavao miris, urezivao ga u pamćenje najdublje što je mogao, zatvorenih očiju, dok je kroz prozor dopirao vječit i neumitan Bowserov poklič, zazivajući sad u tami poput sna: rup-rup-rup, rup-rup-rup.On spusti pepeljaru. Ona želja za kihanjem ga je minula. Pušit ću Chesterfieldice, odluči on. Pušit ću ih cijeli život.On se vrati u prizemlje držeći knjige pred sobom, ponovno hodajući po vanjskom rubu stubišta dok je silazio s prvog kata u ulazno predvorje. Šmugne u stan, na prstima prijeđe preko dnevne sobe (njegova je majka još hrkala, glasnije no ikad) i uđe u svoju sobu. Gurne knjige ispod kreveta - duboko ispod. Nađe li ih njegova mama, reći će da mu ih je dao gospodin Burton. To je bila laž, no bude li rekao istinu, ona će mu ih oduzeti. Osim toga, laganje mu se više ne čini tako loša stvar. Laganje bi moglo postati nužda. S vremenom možda i užitak.Što sad? Kruljenje u njegovu želucu odluči umjesto njega. Sad je red na dva sendviča s maslacem od kikirikija i pekmezom.Krene u kuhinju, nesvjesno na prstima prođe pokraj odškrinutih vrata majčine sobe, no tad zastane. Ona se vrpoljila po krevetu. Hrkanje joj je postalo nepravilno i govorila je u snu. Bio je to tih, stenjući govor koji Bobby nije mogao razabrati, ali shvati da i ne mora. Svejedno ju je čuo. A i vidio je nešto. Njezine misli? Snove? Što god bilo, bilo je užasno.On uspije načiniti još tri koraka prema kuhinji, a onda mu pogled zapne za nešto tako strašno da mu se dah sledio u grlu: JESTE LI VIDJELI BRAUTIGANA! On je STARI MJEŠANAC ali ga MI VOLIMO!"Ne", šapne on. "O mama, ne!"

186

Nije želio ulaziti gdje je ona, ali mu stopala sama od sebe krenu u tom smjeru. On uđe zajedno s njima poput taoca. Gledao je kako mu se ruka ispružila, raširenih prstiju, i gurnula vrata njezine sobe širom.Krevet joj je još bio neraspremljen. Ležala je na pokrivaču u svojoj haljini, jedne noge podvučene tako da joj je koljeno gotovo dodirivalo prsa. Ugleda rub njezine čarape i podvezicu, i to ga podsjeti na onu ženu s kalendara u Biljarskoj rupi, onu koja izlazi iz automobila suknje uglavnom skupljene u krilu... samo što žena koja je izlazila iz onog Packarda nije imala crne masnice iznad ruba čarape.Lizino je lice bilo zažareno na mjestima gdje nije bilo natučeno; kosa joj je bila smršena od znoja; obrazi umrljani suzama i ljepljivi od šminke. Kad je Bobby zakoračio u sobu, daska zaškripi ispod njegove noge. Ona jaukne i on obamre, uvjeren da će joj se oči otvoriti.Umjesto da se probudi, ona se otkotrlja od njega prema zidu. Ovdje, u njezinoj sobi, metež misli i slika koje su izvirale iz nje nije bio jasniji već zasitniji i jetkiji, poput znoja koji izbija iz bolesnika. A kroz sve to provlačio se zvuk Bennyja Goodmana koji svira "One O'Clock Jump" te okus krvi koji joj se slijeva niz grlo.Jeste li vidjeli Brautigana, pomisli Bobby. On je stari mješanac ali ga mi volimo. Jeste li vidjeli...Spustila je rolete prije no što je prilegla i u sobi je bilo jako tamno. Bobby načini još jedan korak, pa se ponovno zaustavi pokraj stola sa zrcalom za koji bi ponekad sjela da se našminka. Tamo se nalazila njezina torbica. Bobby se sjeti Tedova zagrljaja - zagrljaja koji je Bobby želio, trebao, za kojim je silno žudio. Ted mu miluje leđa, drži mu rukama glavu. Svojim dodirom prenosim neku vrstu prozora, rekao mu je Ted dok su se taksijem vraćali iz Bridgeporta. A sad, stojeći pokraj majčina toaletnog stolića stisnutih šaka, Bobby oprezno zaviri kroz taj prozor u majčin um.Ugleda kako se ona vraća kući vlakom, skutrena u kutu, gleda u tisuće stražnjih dvorišta između Providencea i Hanvicha kako bi što manje ljudi vidjelo njezino lice; ugleda kako je spazila kričavozeleni privjesak za ključeve na polici pokraj čaše za četkicu za zube dok je Carol navlačila njezinu staru bluzu; ugleda je kako prati Carol kući i cijelim joj putem postavlja pitanja, jedno za drugim, ispaljuje ih poput metaka iz strojnice. Carol, odveć uzdrmana i izmučena da bi što tajila,

187

odgovorila je na sva. Bobby ugleda kako njegova majka hoda - šepa - do parka Commonwealth, začuje kako misli: Samo kad bi se nešto dobro izrodilo iz ove noćne more, samo kad bi se nešto dobro, bilo što dobro-Ugleda je kako sjedi na klupi u hladu a onda nakon nekog vremena ustaje i kreće prema Spicer'su po prašak protiv glavobolje i Nehi kojim će ga sprati prije no što krene natrag kući. A onda, baš prije no što će izaći iz parka, Bobby ugleda kako je spazila nešto pribijeno na stablo. Takvi papirići bili su izvješeni po cijelom gradu; možda je prošla pokraj nekoliko na putu do parka, tako zamišljena da nije ni primijetila.Ponovno se Bobby osjeti poput putnika u vlastitu tijelu, i ničim više. Gledao je kako se njegova ruka pruža, ugleda dva prsta (ona koji će za nekoliko godina nositi žute mrlje teškog pušača) kako su načinila škaričast pokret i uhvatila ono što je virilo iz otvora njezine torbice. Bobby izvuče papir, rastvori ga i pročita prva dva reda na blijedoj svjetlosti koja je dopirala kroz vrata sobe:JESTE LI VIDJELI BRAUTIGANA! On je STARI MJEŠANAC ali ga MI VOLIMO!Pogled mu sklizne do srednjih redaka koji su bez sumnje prikovali majčinu pažnju i odagnali joj ostale misli iz glave:Dajemo VRLO VISOKU NAGRADU($$$$)To je bilo ono nešto dobroga što je priželjkivala, čemu se nadala i molila: VRLO VISOKA NAGRADA.I je li oklijevala? Je li joj pomisao "Trenutak samo, moje dijete voli toga staroga dripca!" makar pala na um?Ma kakvi.Ne može se oklijevati. Jer je život pun Bidermana i život nije pravedan.Bobby na prstima ode iz sobe držeći onaj oglas u ruci, odmigoljivši od nje velikim, mekanim koracima, skamenivši se kad mu je daska zaškripala pod nogama, a onda krene dalje. Iza njegovih leđa, mumljanje njegove mame ponovno se smirilo u duboko hrkanje. Bobby se dokopa dnevnog boravka i zatvori vrata za sobom, držeći okruglu kvaku okrenutu sve dok vrata nisu bila posve zatvorena, ne

188

želeći da brava škljocne. Onda požuri do telefona, tek sad kad se udaljio od nje svjestan da mu srce tuče kao ludo, te da mu je grlo obloženo okusom starih novčića. Svaki trag gladi je nestao.On podigne telefonsku slušalicu, osvrne se hitro i pomnjivo da se uvjeri da su mamina vrata još zatvorena, a onda nazove broj i ne pogledavši u oglas. Broj je bio urezan u njegovo pamćenje: HOusi-tonic 5-8337.Nakon što je nazvao broj, začuje se samo muk. Ni to ga nije iznenadilo, jer u Hanvichu nije bilo centrale HOusitonic. A to što je osjećao studen po cijelome tijelu (osim u testisima i tabanima, koji su bili neobično vrući), bilo je samo zato što se bojao za Teda. I ništa više. Samo-Upravo kad se Bobby spremao spustiti slušalicu začuje se kameni kvrc. A onda neki glas reče: "Da?"To je Biderman! Mahnito pomisli Bobby. Ti bokca, to je Biderman!"Da?" ponovno će onaj glas. Ne, nije Bidermanov. Predubok za Bidermanov. Ali je to bio hajkački glas, u to nije bilo sumnje, i dok mu se temperatura kože nastavljala obrušavati prema apsolutnoj nuli, Bobby je znao da čovjek na drugoj strani žice ima u garderobi nekakav žuti kaput.Odjednom mu se oči zažare i duplje ga zasvrbe. Namjeravao je upitati Je li to obitelj Sagamore?, i odgovori li taj koji je podigao slušalicu potvrdno, namjeravao ih je preklinjali da ostave Teda na miru. Reći im da će on, Bobby Garfield, učiniti nešto za njih ostave li Teda na miru - učinit će sve što zatraže. Ali sad kad mu se ukazala prilika, nije mogao ništa reći. Sve do ovog trenutka on nije potpuno vjerovao u prizemnike. A sad je na drugom kraju žice bilo nešto, nešto što nije imalo nikakve veze sa životom onako kako ga je Bobby Garfield shvaćao."Bobby?" reče glas u kojem je bilo nekakve zlobne naslade, putenog prepoznavanja. "Bobby", ponovi glas, ovaj puta bez upitnika. One točkice počnu strujiti preko Bobbyjeva vidnog polja; dnevna se soba njegova stana odjednom ispuni crnim snijegom."Molim vas..." šapne Bobby. Skupi svu volju i prisili se dovršiti rečenicu. "Molim vas, pustite ga."

189

"Neće ići", reče mu glas iz praznine. "On pripada Kralju. Kloni nas se, Bobby. Ne miješaj se. Ted je naš pas. Ukoliko i ti ne želiš biti naš pas, kloni nas se."Škljoc.Bobby još trenutak zadrži slušalicu na uhu. Osjećao je potrebu za drhtanjem, ali mu je bilo prehladno za to. No onaj svrbež u dupljama počne jenjavati, a niti koje su mu zakrivale vidno polje počnu se stapati u sivilo. Najzad odmakne slušalicu od glave, počne je spuštati, pa zastane. Na rupičastoj slušalici bilo je na desetke crvenih kružića, kao da je telefon prokrvario od glasa onoga stvora na drugome kraju.Sopćući tihim i ubrzanim cviležom, Bobby vrati slušalicu na ležište i ode u svoju sobu. Ne miješaj se, rekao mu je čovjek na broju obitelji Sagamore. Ted je naš pas. Ali Ted nije pas. On je čovjek, i Bobbyjev prijatelj.Mogla im je reći gdje će on večeras biti, pomisli Bobby. Mislim da je Carol znala. Ako jest, i ako je rekla mami-Bobby zgrabi staklenku s Biciklističkim fondom. Izvadi sav novac i ode iz stana. Razmišljao je da bi mogao majci ostaviti poruku, ali to ne učini jer bi ona u tom slučaju mogla ponovno nazvati HOusitonic 5-8337 i reći hajkaču duboka glasa što njezin Bobuljica radi. To je bio jedan od razloga zbog kojeg nije ostavio poruku. Drugi je bio taj da će otići s Tedom uspije li ga upozoriti na vrijeme. Ted će mu u tom slučaju morati dopustiti da pođe s njim. A ako ga prizemnici ubiju ili otmu? E pa takvo što je gotovo isto što i bijeg, nije li?Bobby se posljednji put osvrne po stanu i slušajući majčino hrkanje on i protiv volje osjeti čežnju u srcu i mislima. Ted je imao pravo: unatoč svemu, on je još voli. Ako postoji ka, onda je ljubav za nju dio njegove.Svejedno se nadao da je više nikad neće vidjeti."Zbogom, mama", šapne Bobby. Minutu potom trčao je niz Broad Street Hill u tamneći suton, jedne ruke omotane oko smotuljka novca u njegovu džepu kako ništa ne bi ispalo.

190

X. PONOVNO TAMO DOLJE. DEČKI S UGLA. PRIZEMNICI U ŽUTIM KAPUTIMA. ISPLATA.

Pozove taksi iz govornice u Spicer'su, a dok je čekao da taksi stigne, s vanjske oglasne ploče skine oglas kojim se traži izgubljeni ljubimac BRAUTIGAN. Također skine i naopako okrenut kartončić na kojem je vlasnik Ramblera iz 1957. nudio automobil na prodaju. Zgužva oba papirića i baci ih u bačvastu limenu kantu za otpatke pokraj vrata, i ne potrudivši se okrenuti da vidi je li ga stari Spicer, čija je opaka narav bila legendarna među klincima sa zapadne strane Hanvicha, uhvatio na djelu.I blizanke Sigsbyjevih sad su bile ovdje. Odložile su konopce za preskakivanje kako bi mogle igrati škole. Bobby im priđe i spazi likove nacrtane pokraj polja. Klekne, a Dina Sigsby, koja se upravo spremala baciti svoj kamen na polje broj 7, zastane i zagleda se u nj. Dianne prljavim prstima poklopi usta i zahihoće. Ne obazirući se na njih, Bobby se posluži objema rukama da likove pomete u kredne mrlje. Kad je završio s poslom, ustane i otare prah s ruku. Na Spicer'sovu majušnom parkiralištu sa samo tri parkirališna mjesta upali se svjetiljka javne rasvjete; Bobbyju i djevojčicama naglo izrastu sjene daleko duže od njih."Zašto si to učinio, ti jedan glupi velki Bobby Garfield?" upita Dina. "Baš su bili lijepi.""Nose peh", reče Bobby. "A zašto vi niste kod kuće?" Što ne znači da nije znao odgovor; palio se i gasio u njihovim glavama poput reklama za pivo u Spicer'sovu izlogu."Muma-tata se svađaju", reče Dianne. "Ona kaže da on ima curu." Nasmije se i njezina joj se sestra pridruži, ali su im oči bile prestrašene. Podsjete Bobbyja na malce u Gospodaru muha."Idite kući prije no što se sasvim smrači", reče on."Muma je rekla da budemo vani", reče mu Dina."Onda je ona glupa, a glup vam je i otac. Idite!"One se pogledaju i Bobby shvati da ih je on prestrašio još i više. Nije mario. Gledao je kako su pograbile svoje konopce i otrčale uzbrdo.

191

Nakon pet minuta naručeni se taksi zaustavi na parkiralištu pokraj trgovine i lepezom prednjih svjetala pomete šljunak."Hm", reče taksist. "Nisam baš siguran smijem li voziti dijete u Bridgeport poslije mraka, čak i da možeš platiti.""Sve je u redu", reče Bobby i sjedne otraga. Odluči li ga taksist sad izbaciti, to će mu uspjeti jedino ukoliko u prtljažniku ima pajser. "Dočekat će me djed." Ali ne ispred Biljarske rupe, Bobby je već odlučio; neće se dovesti tamo u taksiju. Netko ga možda tamo vreba. "Ispred Wo Fat Noodle Company. To vam je u Narragansettovoj aveniji." I Biljarska rupa nalazi se u Narragansettovoj. Nije upamtio ime ulice, ali ju je lako našao u Žutim stranicama nakon što je pozvao taksi.Taksist je već krenuo u rikverc, no sad se ponovno zaustavi. "U Zloglasnettovoj? Isuse, to nije četvrt za dijete. Ni u pol bijela dana.""Dočekat će me djed", ponovi Bobby. "Rekao je da vam dam pola zelembaća napojnice. Hoću reći, pedeset centi."Na trenutak se taksist kolebao. Bobby pokuša smisliti još nešto čime bi ga nagovorio, ali mu ništa nije padalo na um. A onda taksist uzdahne, spusti svoju zastavicu i pokrene se. Dok su prolazili pokraj njegove zgrade, Bobby pogleda da vidi gori li svjetlo u njihovu stanu. Nije gorjelo, ne još. On se zavali u sjedištu i pričeka da se Hanvich izgubi iz vida iza njihovih leđa.Taksist se zvao Roy DeLois, tako je pisalo na njegovu taksimetru. Nije rekao ni riječi tijekom vožnje do Bridgeporta. Bio je tužan jer je morao Petea odvesti veterinaru i dati ga uspavati. Pete je imao četrnaest godina. To je bila duboka starost za škotskog ovčara. On je bio jedini pravi prijatelj Roya DeLoisa. Kad bi hranio Petea, Roy DeLois bi mu rekao Hajde, veliki, pojedi sve, ja častim. Rekao bi istu stvar svake večeri. Roy DeLois bio je rastavljen. Katkad bi otišao u striptiz-bar u Hartfordu. Bobby je vidio obrise plesačica, većinom odjevenih u perje i duge bijele rukavice. Peteova je slika bila jasnija. Roy DeLois se sasvim dobro osjećao dok se vraćao od veterinara, ali kad je kod kuće u ostavi ugledao Peteovu praznu zdjelicu, slomio se i zaplakao.Prođu pokraj restorana William Penn Grille. Jarka se svjetlost slijevala kroz sve prozore i ulica je s obje strane bila načičkana automobilima

192

do trećeg križanja, ali Bobby ne ugleda nikakav otkačeni DeSoto ili neki drugi automobil koji bi djelovao kao slabo maskirano živo biće. U dupljama ga nije zasvrbjelo i nisu se pojavile one crne niti.Taksi prijeđe preko kanalskog mosta i oni osvanu tamo dolje. Glasna latino glazba čula se iz stambenih zgrada s požarnim stubama koje su se uspinjale cik-cak uz bočne zidove poput željeznih munja. Grozdovi mladića sjajne, zalizane kose stajali su na uglovima, a grozdovi nasmijanih djevojaka na drugima. Kad se taksi zaustavio na jednom semaforu, neki se smeđokožac doklati do njih. Bokovi su mu se valjali poput ulja u hlačama od gabardena koje su visjele ispod lastike njegovih blještavo bijelih gaćica. On se ponudi taksistu da će mu prljavom krpom koju je držao u ruci oprati vjetrobransko staklo. Roy DeLois otresito odmahne glavom i kao iz topa jurne čim se upalilo zeleno svjetlo."Prokleti latinosi", reče on. "Trebalo bi im zabraniti ulaz u zemlju. Nemamo već dosta vlastitih crnja?"Narragansettova je noću djelovala drukčije - malo jezivije, ali i malo glamuroznije. Bravarije... unovčavanje čekova... nekoliko barova iz kojih se izlijevaju smijeh, glazba iz džuboksa i muškarci s bocama piva u rukama... RODOVO ORUŽJE... i eno je, malo iza Rodove trgovine a odmah pokraj one koja prodaje SPECIJALNE SUVENIRE, WO FAT NOODLE COMPANY. Odavde ne može biti više od četiri ulice do Biljarske rupe. A tek je osam sati. Bobby ima puno vremena.Kad se Roy DeLois zaustavio uz rub pločnika, taksimetar je pokazivao osamdeset centi. Doda li se tome pedeset centi napojnice dobije se velika rupa u Biciklističkom fondu, ali Bobbyju je bilo svejedno. Nikad neće dizati toliku graju zbog novca kao ona. Uspije li upozoriti Teda prije no što ga prizemnici ščepaju, Bobby će sav sretan zauvijek pješačiti."Nije mi drago što te ostavljam ovdje", reče DeLois. "Gdje ti je djed?""Ma, stići će on svakog časa", reče Bobby, svim silama pokušavajući postići bezbrižan ton, u čemu je gotovo uspio. Zapanjujuće što se sve može kad si stjeran u kut.On pruži novac. Umjesto da uzme lovu, Roy DeLois je trenutak oklijevao. Razmišljao je da ga odveze natrag do Spicer'sa, ali ako

193

klinjo ne govori istinu o svom djedu, što onda radi ovdje dolje? pomisli Roy DeLois. Premlad je da traži ševu.Ništa mi neće biti, otpovrne mu Bobby u mislima... da, činilo mu se da on to može, barem malo. No, prestani se brinuti, ništa mi nije.Roy DeLois najzad uzme zgužvani dolar i trio kovanica od deset centi. "To je zaista previše", reče on."Djed mi je rekao da ne budem škrt kao neki ljudi", reče Bobby izlazeći iz taksija. "Možda biste si trebali nabaviti novog psa. Hoću reći, štene."Roy DeLois je imao možda pedesetak godina, ali je od iznenađenja izgledao osjetno mlađe. "Kako..."A onda Bobby začuje kako je zaključio da mu je svejedno kako. Roy DeLois ubaci mjenjač u prvu i odveze se, a Bobbyja ostavi ispred Wo Fat Noodle Company.Stajao je tamo sve dok stražnja svjetla taksija nisu iščezla, a onda polako krene prema Biljarskoj rupi, zastavši dovoljno dugo da zaviri kroz prašnjavi izlog SPECIJALNIH SUVENIRA. Roleta od bambusa bila je podignuta, ali jedini izloženi specijalni suvenir bila je keramička pepeljara u obliku zahodske školjke. Na dasci se nalazio utor za cigaretu. Na kotliću je pisalo PARKIRAJTE TUR. Bobbyju se to učinilo prilično duhovitim, ali ne i naročito posebnim izloškom za izlog; bio se nadao predmetima seksualne naravi. Osobito sad kad je zašlo sunce.On krene dalje, pokraj tiskare B'PORT PRINTING i postolarske radnje SHOES REPAIRED WHILE U WAIT te prodavaonice igraćih karata SNAPPY KARDS FOR ALL OKASIONS. Malo podalje nalazio se još jedan bar, pa još jedna grupica mladića na uglu, i čuo se zvuk grupe The Cadillacs: Brrrr, black slacks, make ya cool, Daddy-O, when ya put e mon you're arar in to go. Bobby prijeđe preko ulice, kaskajući zgurenih ramena, pognute glave, ruku u džepovima.Preko puta bara nalazio se zatvoreni restoran nad čijim se sapunom namazanim izlozima još nadvijala dronjava nadstrešnica. Bobby se zavuče u njezinu sjenu i krene dalje, skutrivši se jednom kad je netko viknuo i boca se razbila. Kad je stigao do sljedećeg ugla, ponovno prijeđe poprečno preko Zloglasnettove, i vrati se na stranu na kojoj se nalazila Biljarska rupa.

194

U hodu je pokušavao svoje misli usmjeriti prema van i uhvatiti neki Tedov signal, ali nije bilo ničega. Bobbyja to nije jako začudilo. Da je on Ted, bio bi otišao recimo u bridžportsku Gradsku knjižnicu gdje bi se mogao zadržati a da ne izazove sumnju. A nakon što bi se knjižnica zatvorila, nešto bi čalabrcnuo i na taj način ubio još malo vremena. Naposljetku bi pozvao još jedan taksi i došao po svoj novac.Bobby nije smatrao da je Ted blizu, ali je nastavio osluškivati. Toliko je napeto slušao da se zabubao u nekog tipa i ne primijetivši ga."Hej, cabron!" reče čovjek smijući se, ali ne prijazno. Ruke zgrabe Bobbyjeva ramena i zadrže ga na mjestu. "Kamo bi ti, putino?"Bobby podigne pogled i ugleda četiri mladića, od onih koje bi njegova majka nazvala dečki s ugla, kako stoje ispred lokala s imenom BODEGA. Bili su to Portorikanci, zaključi on, svi u besprijekorno izglačanim hlačama. Crne čizme usiljenih vrhova virile su ispod posuvrataka njihovih hlača. A imali su na sebi i plave svilene jakne na čijim je leđima pisala riječ DIABLOS. Slovo I bilo je u obliku đavoljeg trozuba. Taj mu je trozub bio odnekud poznat, ali Bobby nije imao vremena razmišljati o tome. Srce mu padne u pete kad je shvatio da je zabasao među četiri člana neke ulične bande."Oprostite", reče on suhim glasom. "Zaista, ja... 'prostite."Odmakne se od ruku koje su ga držale za ramena i krene da će zaobići onog mladića. No uspio je načiniti samo jedan korak prije no što ga je drugi dohvatio. "Kamo ćeš, tio mio?" upita ga taj. "Kamo bi ti, tio mio?"Bobby se istrgne, ali ga četvrti gurne natrag drugome, koji ga ponovno ščepa, samo ovaj put ne tako nježno. Kao da su ga okružili Harry i njegovi prijatelji, samo još i gore."Imaš love, tio?" upita treći. "Jer se ovdje naplaćuje cestarina, znaš."Oni se nasmiju i stegnu obruč. Bobby osjeti miris njihovih trpkih losiona poslije brijanja, pomada za kosu, vlastitog straha. Nije mogao čuti njihove misli, no je li morao? Vjerojatno će ga prebiti kao mačku i ukrasti mu novac. Bude li imao sreće to je sve što će učiniti. .. ali možda neće imati sreće."Klinjo", četvrti gotovo zapoje. Ispruži ruku, čvrsto uhvati čekinje Bobbyjeve jež frizure, i povuče dovoljno snažno da su Bobbyju

195

zasuzile oči. "Mali muchacho, kolko love imaš? Kolko dobrih starih dinera? Imaš nešto i mi te puštamo. Nemaš ništa i mi te prebijemo.""Pusti ga, Juan."Oni se okrenu - kao i Bobby - i ugledaju petog mladića, i on u jakni Diablosa i u hlačama s oštrim bugom; umjesto čizama-špičoka, imao je na sebi tenisice i Bobby ga odmah prepozna. Bio je to onaj mladić koji je igrao igricu Granična patrola na fliperu u Biljarskoj rupi kad se Ted kladio. Nije ni čudo da mu se onaj trozub učinio poznat - bio je istetoviran na mladićevoj ruci. Jaknu je tad bio okrenuo naopako i zavezao oko struka (ovdje su zabranjene klupske jakne, rekao je Bobbyju), ali je svejedno imao na sebi znak Diablosa.Bobby pokuša zaviriti u pridošličine misli no ugleda samo maglovite obrise. Njegova je moć ponovno blijedjela, kao i onoga dana kad ih je gospođa Gerber odvela u Savin Rock. Ubrzo nakon što su se odmakli od McQuownova štanda na kraju prolaza u lunaparku, nestalo je njegove moći. Ovaj put je špurijus potrajao duže, ali sad bez sumnje slabi."Hej Dee", reče mladić koji je povukao Bobbyja za kosu. "Malo ćemo prodrmati klinju, neka plati prijelaz preko teritorija Diablosa.""Ne ovoga", reče Dee. "Poznam ga. On je moj compadre.""Meni izgleda kao gradski pederčić", reče onaj koji je Bobbyja nazvao cabron i putino. "Naučit ću ga malo pristojnosti.""Ne treba mu lekcija od tebe", reče Dee. "Hoćeš da ja tebe poučim, Moso?"Moso se odmakne, mršteći se, i izvadi cigaretu iz džepa. Jedan od ostalih kresne mu upaljačem, a Dee odvede Bobbyja u stranu."Što radiš ovdje, amlgo?" upita on i uhvati Bobbyjevo rame tetoviranom rukom. "Kakva glupost doći tu dolje sam, a doći tu sam noću znači da si skroz loco.""Nemam izbora", reče Bobby. "Moram naći čovjeka s kojim sam bio jučer. Zove se Ted. Star je, mršav i prilično visok. Hoda malo pogureno, kao Boris Karloff, znaš onaj iz filmova strave?""Znam Borisa Karloffa, al ne znam nikakvog Teda, jebote", reče Dee. "Nikad vidio. Čovječe, moraš odavde.""Moram u Biljarsku rupu", reče Bobby.

196

"Upravo dolazim odande", reče Dee. "Nisam vidio nikog sličnog Borisu Karloffu.""Još je prerano. Mislim da će biti tamo između pola deset i deset. Moram biti tamo kad dođe, jer ga traže neki ljudi. Nose žute kapute i bijele cipele... voze velike upadne aute... jedan je ljubičasti DeSo-to i-"Dee ga zgrabi i strelovito okrene pa ga prignječi na vrata zalagaonice tako jako da je Bobby na trenutak pomislio da se Dee ipak odlučio povesti za primjerom svojih prijatelja, dečki s ugla. U zalagaonici neki starac naočala gurnutih visoko na ćelavu glavu pogleda zlovoljno, a onda vrati pogled na novine koje je čitao."Jefes u dugim žutim kaputima", dahne Dee. "Vidio sam ih. I neki drugi su ih vidjeli. S takvima ne valja imati posla, chico. S njima nešto nije u redu. Ne izgledaju kako treba. U usporedbi s njima opaki momci koji se motaju ispred Malory's Saloona izgledaju kao bebe."Nešto u Deejevu izrazu podsjeti Bobbyja na Sully-Johna, i sjeti se kako je S-J rekao da je vidio dva čudna tipa ispred parka Commonwealth. Kad ga je Bobby upitao što je bilo čudno na njima, Sully je rekao da ne zna točno. Ali je Bobby znao. Sully je vidio prizemnike. Već su i onda njuškali."Kad si ih vidio?" upita Bobby. "Danas?""Čovječe, stani malo", reče Dee. "Tek sam dva sata na nogama, a uglavnom sam ih proveo u kupaonici, dotjerivao se za izlazak. Vidio sam ih kad su izlazili iz Biljarske rupe, dvojica - mislim prekjučer. A i taj je bar čudan u posljednje vrijeme." On razmisli trenutak pa vikne: "Hej, Juan, dovuci dupe."Potegač jež frizura dokaska do njih. Dee mu se obrati na španjolskom. Juan mu nešto odgovori, a Dee kratko otpovrne i pokaže u Bobbyja. Juan se nagne nad Bobbyja, ruku podbočenih o koljena svojih hlača s bugom."Vidio si te tipove, ha?"Bobby kimne glavom."Jedna grupa u velkom lila DeSotu? Jedna u Cri'sleru? I jedna u Oldsu 98?"Bobby je znao samo za DeSota, ali kimne glavom.

197

"Ti auti nisu pravi", reče Juan. Pogleda iskosa u Deeja da vidi smije li se ovaj. Dee se nije smijao; samo je kimnuo glavom Juanu da nastavi. "Oni su nešto drugo.""Ja mislim da su živi", reče Bobby.Juanove oči bijesnu. "Jest! Ko živi! A ti ljudi-""Kako su izgledali? Vidio sam jedan njihov automobil, ali ne i njih."Juan je pokušao, ali nije uspio reći, barem ne na engleskom. Umjesto toga, prebaci se na španjolski. Dee je preveo nešto njegovih riječi, ali nekako rastreseno; sve se češće upuštao u razgovor s Juanom a zaboravljao na Bobbyja. Ostali dečki s ugla - a to su i bili, shvati Bobby, dečki - priđu bliže i daju svoj obol diskusiji. Bobby nije razumio njihov govor, ali mu se činilo da su prestrašeni, svi odreda. Bili su to žestoki momci - tu dolje moraš biti žestok samo da bi preživio - ali su ih prizemnici svejedno prestrašili. Bobby uhvati posljednju jasnu sliku: visoki lik grabi krupnim koracima u kaputu boje gorčice koji seže do polovice goljenica, kakve su muškarci kadšto nosili u filmovima poput Obračun kod O. K korala i Sedmorica veličanstvenih."Vidio sam njih četvoricu kad su izlazili iz brijačnice koja otraga ima kladionicu za konjske trke", reče onaj čije je ime čini se bilo Filio. "A to oni i rade, ti tipovi, ulaze u lokale i zapitkuju. Uvijek na ulici ostave neki svoj velki auto upaljenog motora. Čovjek bi pomislio da je takvo što ludost tu dolje, ostaviti auto upaljen, al tko bi ukro neki od tih užasa?"Nitko, Bobby je to znao. Kad bi pokušao, volan bi se mogao pretvoriti u zmiju i udaviti te; sjedište bi se moglo prometnuti u živi pijesak i utopiti te."Uvijek hodaju u grupi", nastavi Filio, "svi u tim dugim žutim kaputima iako je tako vruće da bi mogao ispeći jaje na pločniku, jebote. A svi nose i te lijepe bijele cipele-mrak su, znaš da uvijek primijetim što ljudi imaju na nogama, digne mi se na njih, jebote - i mislim da nisu... nisu..." On posuti, pribere se, i reče Deeju nešto na španjolskom.Bobby upita što je rekao."Kaže da im cipele nisu dodirivale tlo", odgovori Juan, raširenih očiju, u kojima nije bilo ni poruge ni nevjerice. "Kaže da su imali velki

198

crveni Cri'sler i kad su se vraćali u njega da im cipele nisu doticale zemlju, jebote." Juan od dva prsta načini rašlje ispred usta, pljune kroz njih pa se prekriži.Nakon toga trenutak-dva nitko ne reče ništa, a onda se Dee ponovno ozbiljno nagne nad Bobbyja. "To su tipovi koji traže tvog frenda?""Tako je", reče Bobby. "Moram ga upozoriti."Padne mu na um luda pomisao da će se Dee ponuditi da ode s njim u Biljarsku rupu, a onda će mu se pridružiti i ostatak Diablosa; hodat će niz ulicu i kao jedan pucketati prstima poput Jetsa iz Priče sa zapadne strane. Sad će mu biti prijatelji, članovi bande koji usto imaju stvarno dobro srce.Naravno, ništa se od toga ne dogodi. Dogodi se to da je Moso odšetao natrag do mjesta gdje se Bobby zaletio u njega. Ostali krenu za njim. Juan se zadržao tek toliko da mu kaže: "Naletiš li na te cabellerose, bit ćeš mrtav putino, tio mio." Ostao je samo Dee i on reče: "Ima pravo. Trebao bi se vratit u svoj dio svijeta, prijatelju. Neka se tvoj amigo brine sam za sebe.""Ne mogu", reče Bobby. A onda, iskreno znatiželjan: "Bi li ti mogao?""Možda i ne bih da je riječ o običnim tipovima, al ovo nisu obični tipovi. Jesi slušao što sam govorio?""Da", reče Bobby. "Ali.""Lud si, klinac. Poco loco.""Vjerojatno." Osjećao se lud. Poco loco i još malo više od toga. Lud kao februarski mačak, rekla bi njegova majka.Dee krene i Bobby osjeti grč u srcu. Grmalj od dječaka stigne do ugla - kompići su ga čekali na drugoj strani ulice - a onda se strelovito okrene, složi prst u oblik pištolja i uperi ga u Bobbyja. Bobby se veselo nasmije i uperi svoj prst."Vaya con Dios, mi amigo loco", reče Dee, a onda se otklati preko ulice ovratnika jakne podignutog na zatiljku.Bobby okrene na drugu stranu, zaobilazeći lokvice svjetlosti koje su stvarale pjenušave neonske reklame, pokušavajući se držati sjena koliko je to moguće.Prekoputa Biljarske rupe nalazila se mrtvačnica - POGREBNI ZAVOD DESPEGNI, pisalo je na zelenoj nadstrešnici. U izlogu je visjela ura obrubljena hladnom kružnicom plavog neona. Ispod ure

199

stajao je natpis: VRIJEME I PLIMA NE ČEKAJU NIKOGA. Prema satu bilo je osam i dvadeset. Još je imao vremena, puno vremena. Ugleda uličicu iza Rupe gdje bi mogao pričekati u relativnoj sigurnosti, ali se Bobby nije mogao samo tako parkirati i čekati, premda je znao da bi to bilo pametno. No da je zaista pametan, ne bi uopće ovdje ni dolazio. Nije on mudra stara sova, već prestrašeni klinac kojemu je potrebna pomoć. Sumnjao je da će je dobiti u Biljarskoj rupi, ali možda se vara.Bobby prođe ispod nadstrešnice na kojoj je pisalo UĐITE UNUTRA JE HLADOVINA. Nikad u životu nije mu manje trebala klima; noć je bila vruća, ali je njega tresla zimica.Bože, ako jesi na nebesima, molim te pomozi mi sad. Pomozi mi da budem hrabar... i pomozi mi da mi se posreći.Bobby otvori vrata i uđe.Miris piva bio je kudikamo jači i osjetno svježiji, a dvorana s fliperima kvrckala je i zveckala od svjetala i buke. I dok je onomad samo Dee igrao flipere, sad je tamo bilo najmanje dvadesetak ljudi. Svi su pušili, svi bili odjeveni u potkošulje bez rukava i šešire a la Frank Sinatra - "pozdrav mladim zaljubljenicima" - svi s bocama Buda odloženima na staklene ploče Gottliebovih flipera.Prostor oko stola Lena Filesa bio je bolje osvijetljen no prije jer je u dvorani za flipere i oko šanka bilo upaljeno više svjetiljki (sve barske stolice kod šanka bile su zauzete). Dvorana za biljar, koja je u srijedu uglavnom bila u mraku, sad je bila rasvijetljena poput operacijske dvorane. Za svakim su se stolom grbili ljudi, kružili oko njih i izvodili udarce u plavoj magli dima cigareta; stolci uza zid bili su svi zauzeti. Bobby ugleda starog Geeja nogu podignutih na kalupe za čišćenje cipela, i-"Što ti radiš ovdje, jebote?"Bobby se okrene, lecnuvši se od glasa i sablažnjen time što je ta riječ izašla iz ženskih usta. Bila je to Alanna Files. Vrata dnevnog boravka iza stola upravo su se zatvarala iza nje. Večeras je bila odjevena u bijelu svilenu bluzu koja joj je pokazivala ramena - lijepa ramena, bijela poput vrhnja i okrugla poput dojki - te vrh njezina bujnog poprsja. Ispod te bijele bluze nalazio se par najvećih crvenih hlača koje je Bobby ikad vidio. Jučer je Alanna bila susretljiva,

200

nasmiješena... gotovo da mu se smijala, zapravo, iako na način koji Bobbyju nije smetao. Večeras je izgledala nasmrt prestrašena."Oprostite... znam da ne bih smio biti ovdje, ali moram naći svog prijatelja Teda pa sam pomislio... mislio sam..." Začuje kako mu se glas stisnuo poput balona iz kojeg je pušten zrak pa slobodno leti po sobi.Nešto tu nije bilo u redu, poput sna koji bi katkad usnio da sjedi u klupi i uči pravopis ili biologiju ili samo čita neku pripovijetku, a svi mu se počinju smijati i on bi shvatio da je zaboravio odjenuti hlače u školu, da sjedi u klupi a sve mu se vidi i svi to vide, curice i nastavnici i svi.Cilik zvonaca u dvorani s igricama nije sasvim zamro, ali je usporio. Bujica razgovora i smijeha kod šanka gotovo je sasvim presušila. Kuckanje biljarskih kugli prestalo je. Bobby se osvrne. Ponovno osjeti one zmije u trbuhu.Nisu svi gledali u njega, ali uglavnom jesu. Stari je Gee zjakao očima koje su izgledale poput rupa progorenih u prljavom papiru. Pa premda je onaj prozorčić u Bobbyjevoj glavi sad bio gotovo neproziran - nasapunan - slutio je da su ga mnogi među prisutnima na neki način očekivali. Sumnjao je da oni to znaju, a i da znaju ne bi znali zašto. Bili su nekako usnuli, poput ljudi iz Midwicha. Prizemnici su bili ovdje. Prizemnici su-"Odlazi, Randy", reče Alanna suhim, tihim šaptom. U svojem je jadu Bobbyja nazvala očevim imenom. "Odlazi dok još možeš."Stari Gee spuzne sa svoje stolice za čišćenje cipela. Njegov zgužvani sako od pikea zapne za jedan od kalupa i potrga se kad je on načinio prvi korak, ali on ne obrati pozornost tome što svilena podstava leluja pokraj njegova koljena poput padobrana-igračke. Njegove su oči još više sličile progorenim rupama. "Uhvatite ga", reče stari Gee treperavim glasom. "Uhvatite tog malog."Bobby je vidio dovoljno. Ovdje neće dobiti nikakvu pomoć. On srne prema vratima i povuče ih svom snagom. Imao je osjećaj da se iza njegovih leđa ljudi počinju pokretati, ali polako. Odveć polako.Bobby Garfield istrči u noć.Pretrčao je gotovo do drugog ugla prije no što ga bodac u slabini prisili da najprije uspori, a onda i stane. Nitko ga nije slijedio i to je

201

bilo dobro, ali uđe li Ted u Biljarsku rupu podići svoj novac, s njim je svršeno, gotov je, kaput. Više se nije morao paziti samo prizemnika, nego i Starog Geeja i ostalih, a Ted to ne zna. Pitanje je, što bi Bobby mogao učiniti u vezi s tim?On se osvrne i shvati da pročelja trgovina više nema; zašao je u područje skladišta. Ona su se nadnosila nad njega poput divovskih lica s kojih su bile zbrisane sve crte. Osjećao se zadah riba i piljevine te neki nejasni miris gnjileži, vjerojatno starog mesa.On ništa ne može učiniti. On je samo klinac i to više nije u njegovim rukama. Bobby je to shvaćao, ali je shvaćao i da ne može dopustiti Tedu da se ušeta u Biljarsku rupu a da ga on makar ne pokuša upozoriti. U tome nije bilo nikakvog hardyjevskog junaštva; jednostavno nije mogao otići a da to ne pokuša. A u taj ga je položaj dovela njegova majka. Njegova vlastita majka."Mrzim te, mama", šapne on. Još mu je bilo hladno, ali se znoj slijevao iz njegova tijela; svaki centimetar njegove kože bio je mokar. "Baš me briga što su ti Don Biderman i ostali učinili, ti si gadura i ja te mrzim."Bobby se okrene i otkasa natrag putem kojim je došao, držeći se sjena. Dvaput je začuo približavanje koraka pa čučnuo u vežu, usukao se dok oni ljudi ne bi prošli. Bilo je lako načiniti se manjim od makova zrna. Nikad se u životu nije osjećao manjim.Ovaj put skrene u onu sporednu uličicu. Na jednoj su strani stajale kante za smeće, a na drugoj hrpa kartonskih kutija punih boca za povrat koje su bazdile po pivu. Taj je kartonski stup bio pola metra viši od Bobbyja, i kad se zavukao iza njega, bio je savršeno zakriven od ceste. Dok je stajao u zasjedi, nešto vruće i dlakavo očeše mu se o gležanj i Bobby otvori usta da će vrisnuti. Priguši veći dio vriska prije no što je uspio izaći, spusti pogled i ugleda olinjalu mačku skitnicu kako mu uzvraća pogled farovima svojih zelenih očiju."Iš briš", šapne Bobby i ritne je nogom. Mačka se iskesi iglicama svojih zuba, sikne, a onda se polako i šepireći vrati niz uličicu, krivudajući oko ugrušaka otpada i prosa razbijenog stakla, repa podignutog u znak prezira. Kroz cigleni zid pokraj sebe Bobby začuje prigušeno bilo džuboksa iz Biljarske rupe. Mickey i Sylvia pjevali su "Love Is Strange*". I te kako čudna. Čudna zajebancija.

202

35 Ljubav je čudna.Iz svog skrovišta Bobby više nije mogao vidjeti uru na mrtvačnici i sasvim je izgubio osjećaj leti li vrijeme ili se vuče. Onkraj pivsko-otpadnog vonja sporedne uličice trajala je opera s libretom na temu ljetnog uličnog života. Ljudi su se dovikivali, ponekad smijali, katkad ljutili, kadšto na engleskom, katkad na desetak drugih jezika. Začuo se zveket eksplozija od kojih se ukočio - prva mu je pomisao bila pucnjava - a onda prepozna u tom zvuku pirotehniku, najvjerojatnije petarde, pa se ponovno malko opusti. Automobili bi prozujali poput metka, mnogi od njih kričavo obojeni dragsteri ili automobili s gibljivim hidrauličkim ovjesom, kromiranih cijevi i ispušnih cijevi s prigušnicama. U jednom se trenutku začulo nešto što je zazvučalo kao koškanje i okupljeno mnoštvo koje je povicima ohrabrivalo one koji su ukrstili šake. U jednom trenutku prođe neka gospođa koja je zvučala i nacvrcana i tužna. Pjevala je "Where the Boys Are" predivnim šušljavim glasom. U nekom se trenutku začuju policijske sirene koje se približe pa ponovno utihnu.Bobby nije zadrijemao, nego je budan usnio san. On i Ted živjeli su negdje na farmi, možda na Floridi. Radili su od jutra do mraka, ali je Ted mogao prilično potegnuti za starog čovjeka sad kad je prestao pušiti pa je imao više snage. Bobby je pohađao školu pod drugim imenom - Ralph Sullivan - a navečer su sjedili na trijemu, jeli Tedovu hranu i pili ledeni čaj. Bobby mu je čitao iz novina, a kad bi legli na počinak, spavali su dubokim, mirnim snom, neprekinutim noćnim morama. Kad bi petkom otišli u market, Bobby bi pregledao oglasnu ploču da vidi nema li na njoj oglasa kojima se traže izgubljeni kućni ljubimci ili naopako prikvačenih kartončića na kojima piše da vlasnici nešto prodaju, ali nikad nije ništa takvoga našao. Prizemnici su izgubili Tedov miris. Ted više nije bio ničiji pas i oni su bili sigurni na svojoj farmi. Ne kao otac i sin ili djed i unuk, nego samo kao prijatelji.Ljudi poput nas, dremljivo pomisli Bobby. Sad je stajao naslonjen na cigleni zid, a glava mu se klizeći spuštala sve dok mu brada gotovo nije dodirnula grudni koš. Ljudi poput nas, zašto za ljude poput nas ne bi postojalo neko mjesto?Svjetla zaliju uličicu. Svaki put kad bi se to dogodilo, Bobby bi zavirio iza hrpe kartonskih kutija. Ovaj put zamalo to nije učinio - želio je

203

sklopiti oči i misliti na farmu - ali se prisili pogledati. Ugleda zatubastu žutu metalnu repnu peraju taksija kako se zaustavlja ispred Biljarske rupe.Adrenalin preplavi Bobbyja i upali u njegovoj glavi lampice za koje nije ni znao da postoje. Zaobiđe onu hrpu kutija i sruši gornje dvije. Nogom udari u praznu kantu za smeće i odbaci je na zid. Zamalo nagazi na nešto frktavo i dlakavo - ponovno ona mačka. Bobby je nogom šutne u stranu i istrči iz uličice. Kad je skrenuo prema Biljarskoj rupi, posklizne se na nešto ljepljivo i masno i padne na koljeno. Ugleda uru na mrtvačnici u njezinu hladnom plavom prstenu: 9:45. Taksi je u praznom hodu stajao uz rub pločnika ispred vrata Biljarske rupe. Ted Brautigan stajao je ispod platnene nadstrešnice na kojoj je pisalo UĐITE UNUTRA JE HLADOVINA i plaćao taksistu. Prignut tako prema vozačevu spuštenom prozoru, Ted je više no ikad sličio Borisu Karloffu.Prekoputa taksija, parkiran ispred mrtvačnice, stajao je golem Oldsmobile crven poput Alanninih hlača. Prije ga nije bilo tamo, Bobby je bio siguran u to. Obrisi mu nisu bili baš najkrući. Kad biste gledali u njega, zasuzile bi vam ne samo oči nego i mozak.Ted! Bobby pokuša viknuti, ali se nikakav povik ne začuje - uspio je ispustiti tek slamnati šapat. Zašto ih ne osjeća? pomisli Bobby. Kako to da ne zna?Možda zato što su ga prizemnici nekako blokirali. Ili blokadu vrše ljudi u Biljarskoj rupi. Stari Gee i ostali. Prizemnici su ih vjerojatno pretvorili u ljudske spužve koje mogu upiti upozoravajuće signale koje bi Ted najčešće osjetio.Još svjetala zalije ulicu. Kad se Ted uspravio a taksi krenuo, onaj ljubičasti DeSoto iskoči iza ugla. Taksi je morao naglo skrenuti da bi ga izbjegao. Ispod ulične rasvjete DeSoto je izgledao poput golema krvnog ugruška nakićenog kromom i staklom. Farovi su mu se micali i svjetlucali poput podvodnih svjetala... a onda trepnu. To nisu uopće bili farovi. To su bile oči.Ted! Ponovno se začuje samo onaj suhi šapat. Usto, Bobby kao da se nije mogao osoviti na noge. Više nije bio siguran da se uopće i želi osoviti na noge. Obuzimao ga je užasan strah, ošamućujući poput gripe i iscrpljujući poput kataklizmičnog oblika sraćke. Prolazak

204

pokraj krvavog ugruška DeSota ispred restorana William Penn Grille bio je užasan; no biti uhvaćen u njegovim prilazećim farovima bilo je tisuću puta gore. Ne tisuću - milijun puta.Bio je svjestan da je razderao hlače i da mu iz ogrebotine na koljenu curi krv. Čuo je kako Little Richard urla kroz nečiji prozor na katu, i još je vidio plavi prsten oko ure na mrtvačnici poput odsjaja bljeskalice istetoviranog na rožnici, ali ništa od toga nije izgledalo stvarno. Zloglasnettova avenija iznebuha je djelovala kao loše oslikana kulisa. Iza nje se nalazila neka nenaslućena stvarnost, i ta je stvarnost bila crna.Rešetka DeSotova motora se micala. Režala. Ti auti nisu pravi auti, rekao je Juan. Oni su nešto drugo.O da, oni su zaista nešto drugo."Ted..." Malo glasnije ovaj put... i Ted začuje. Okrene se prema Bobbyju, šireći oči, a onda DeSoto poskoči preko rinzola iza njega. Njegova blještava vrludava prednja svjetla prikuju Teda i njegova sjena počne rasti baš kao što su se Bobbyjeva sjena i sjena malih Sigbyjevki izdužile kad se upalila žarulja na stupu na malom Spicer'sovu parkiralištu.Ted se strelovito okrene prema DeSotu, podigavši jednu ruku da zakloni oči od bljeska. Još svjetala pomete ulicu. Ovaj put je posrijedi bio Cadillac koji je prilazio iz pravca onih skladišta, Cadillac zelen poput šmrklja, koji je djelovao najmanje kilometar dug, Cadillac s perajama koje su se cerile i bočnih strana koje su se bibale poput plućnih režnjeva. Uz potmuo udarac popne se preko rinzola iza Bobbyja i zaustavi se na manje od pola metra od njegovih leđa. Bobby začuje tih sopćući zvuk. Cadillacov je motor, shvati on, disao.Vrata su se otvarala na sva tri automobila. Iz njih su izlazili ljudi - odnosno stvorovi koji su na prvi pogled izgledali kao ljudi. Bobby nabroji šest, nabroji osam, pa prestane brojiti. Svi su na sebi imali dugi kaput boje gorčice - od vrste koja se naziva kućni ogrtač - a na desnom prednjem reveru svakog kaputa nalazilo se ono zureće skrletno oko kojeg se Bobby sjećao iz svog sna. Pretpostavio je da su te crvene oči značke. Stvorenja koja ih nose su... što? Policajci? Ne. Potjera, kao u nekom filmu? To je bilo bliže istini. Osvetnici? Još bliže istini, ali svejedno ne baš. Oni su bili-

205

Oni su stegovnici. Kao u onome filmu koji smo ja i S-J prošle godine gledali u Empireu, onome s Johnom Payneom i Karen Steele.Tako je - o da. U filmu se ispostavilo da su stegovnici zapravo banda zlikovaca, premda biste isprva pomislili da su duhovi, nemani ili nešto slično. Ovi su stegovnici zaista čudovišta, pomisli Bobby.Jedan od njih uhvati Bobbyja ispod ruke. Bobby zavapi - taj je kontakt bio najužasnije iskustvo njegova života. U usporedbi s njime, ono kad ga je majka bacila u zid činilo se prava sitnica. Dodir prizemnika bio je kao da te ščepao termofor kojemu su izrasli prsti... samo što se osjećaj dodira mijenjao. Osjetio bi prste ispod pazuha, a onda kandže. Prste... kandže. Prste... kandže. Od tog neopisivog dodira zazujali bi mu mišići, iznad i ispod. To je Jackov štap, pomisli on sluđen. Onaj zašiljeni s oba kraja.Bobbyja povuku prema Tedu, kojeg su okružili ostali. Posrtao je na nogama koje su bile prenemoćne za hodanje. Zar je pomislio da će uspjeti upozoriti Teda? I da će njih dvojica otrčati niz Narragansettovu aveniju, možda i poskakujući, onako kako je to Carol običavala? Baš smiješno, nije li?Nevjerojatno, ali Ted nije izgledao uplašeno. Stajao je u polukrugu prizemnika i jedina emocija na njegovu licu bila je zabrinutost za Bobbyja. Stvor koji je čvrstim stiskom držao Bobbyja - čas rukom, čas ogavnim kuckavim gumenim prstima, a čas kandžama - iznebuha ga pusti. Bobby zaglavinja, zavrti se. Jedan od ostalih ispusti kreštav, lajav uzvik i gurne ga posred leđa. Bobby poleti prema naprijed i Ted ga uhvati.Grcajući od prepasti, Bobby pritisne lice na Tedovu košulju. Osjeti utješan miris aroma Tedovih cigareta i brijaćeg sapuna, ali nisu bile dovoljno jake da nadvladaju smrad koji je dopirao od prizemnika - vonj mesa i otpada - i jedan trpkiji miris sličan gorućem viskiju koji je dopirao iz njihovih automobila.Bobby podigne glavu i pogleda u Teda. "Moja majka", reče on. "Moja im je majka rekla.""Nije ona za ovo kriva, što god ti mislio", odgovori Ted. "Naprosto sam se zadržao predugo.""Je li ti godišnji godio, Ted?" upita jedan od prizemnika. Glas mu je imao gnusan zujav prizvuk, kao da su mu glasnice obložene kukcima -

206

skakavcima ili možda cvrčcima. Možda je on bio onaj s kojim je Bobby razgovarao preko telefona, onaj koji je rekao da je Ted njihov pas... ali možda svi zvuče isto. Ako i ti ne želiš biti naš pas, kloni nas se, rekao je onaj preko telefona, ali je on ipak došao ovdje dolje i sad... i sad..."Nije bilo loše", odgovori Ted."Nadam se da si barem nekog poševio", reče drugi, "jer ti se vjerojatno neće ukazati nova prilika."Bobby pogleda oko sebe. Prizemnici su stajali jedan do drugog, u kolu oko njih, sabijajući ih u tor njihova mirisa znoja i crvljivog mesa, svojim žutim kaputima potpuno zaklonivši pogled na ulicu.Bili su tamnoputi, dubokih očiju, rumenih usta (kao da su jeli višnje)... ali nisu bili to što su izgledali da jesu. Uopće. Kao prvo, lica su im odbijala ostati na licu: obrazi, brada i kosa pokušavali su se proširiti izvan granica (jedini način na koji je Bobby mogao protumačiti to što vidi). Ispod njihove tamne kože bile su kože bijele poput njihovih usiljenih cipela. Ali su im usnice svejedno crvene, pomisli Bobby, usne su im uvijek crvene. Kao što su im oči uvijek crne, jer zapravo nisu oči nego špilje. I jako su visoki, shvati on. Tako visoki i tanki. U njihovim mozgovima ne postoje misli poput naših, a u njihovim srcima nema osjećaja poput naših.S druge strane ceste začuje se mljaskav slinav podrig. Bobby pogleda u tom smjeru i ugleda kako se jedna Oldsmobileova guma prometnula u crnkastosivi pipak koji se ispružio, omotao oko prazne kutije cigareta i privukao je k sebi. Trenutak potom, pipak je ponovno bio automobilska guma, ali je omot virio iz nje poput nečeg napola progutanog."Spreman za povratak, Hoss*?" jedan od prizemnika upita Teda, prignuvši se prema njemu. Pregibi njegova žutog kaputa uštirkano su šuškali, ono crveno oko na reveru zurilo. "Spreman na povratak i na ispunjenje dužnosti?"* Referenca na lik Hossa Cartwrighta (tumačio ga je glumac Dan Blacker) iz popularnog vestern-serijala "Bonanza"."Poći ću", reče Ted, "ali dječak ostaje ovdje."Još se nekoliko ruku spusti na Bobbyja, a nešto slično živoj grani pomiluje ga po zatiljku pa ponovno počne ono zujanje, koje je

207

nalikovalo na uzbunjenost i mučninu. Popne mu se u glavu i zazuji tamo poput košnice. Unutar tog luđačkog zuja, on začuje najprije jedno zvono koje zaciliče brzo, a onda mnoga. Svijet zvona u nekoj užasnoj crnoj noći vrućih orkanskih vjetrova. Vjerojatno osjeća mjesto s kojeg su prizemnici došli, izvanzemaljsko mjesto udaljeno trilijune kilometara od Connecticuta i njegove majke. Sela gore ispod nepoznatih zviježđa, ljudi vrište, a onaj dodir na njegovu vratu... taj užasni dodir...Bobby jaukne i ponovno zarije lice u Tedova prsa."Želi biti s tobom", zapoje neopisiv glas. "Ted, mislim da ćemo ga povesti. Ne posjeduje prirodni talent Razbijača, ali svejedno... sve služi Kralju." Oni neopisivi prsti ponovno ga pomiluju."Sve služi Zraci", reče Ted suhim, poučnim glasom. Svojim učiteljskim glasom."Ne zadugo", reče onaj prizemnik i nasmije se. Od zvuka tog smijeha Bobbyju popuste crijeva."Povedite ga", reče jedan drugi glas autoritativnog prizvuka. Zaista svi zvuče slično, ali ovo je onaj koji se javio na telefon; Bobby je bio siguran."Ne!" reče Ted. Ruke mu se stegnu na Bobbyjevim leđima. "On ostaje ovdje!""Tko si ti da nama naređuješ?" upita vođa prizemnika. "Kako si se uzoholio, Tede, kroz ovo kratko vrijeme na slobodi! Obahatio! No uskoro ćeš ponovno biti u onoj istoj sobi u kojoj si proveo tolike godine, s ostalima, i ako ja kažem da dječak ide s nama, onda dječak ide s nama.""Povedete li ga, u tom ćete slučaju morati od mene uzimati silom ono što vam treba", reče Ted, glasom tihim, ali vrlo silovitim. Bobby ga zagrli najjače što je mogao i zatvori oči. Nije želio ni pogledati prizemnike, nikad više. Najgore kod njih bilo je to što je njihov dodir u nečemu bio sličan Tedovu: i on je otvarao prozor. Ali tko bi želio pogledati kroz takav prozor? Tko bi želio vidjeti visoke, crvenouste škaraste likove kakvi su oni zapravo bili? Tko bi želio vidjeti vlasnika onog crvenog Oka?"Ti si Razbijač, Ted. Stvoren si za to, rođen si za to. I ako ti mi kažemo da razbijaš, onda ćeš i razbijati, tako mi Boga!"

208

"Možete me prisiliti, nisam tako glup da pomislim da ne možete... ali ostavite li ga ovdje, dat ću vam ono što imam milom. A imam vam dati više no što biste mogli... no dobro, vjerojatno možete zamisliti.""Želim dječaka", reče vođa prizemnika, ali sad zamišljeno. Možda čak i sumnjičavo. "Želim ga kao darak, sitnicu za poklon Kralju.""Sumnjam da će ti Grimizni Kralj zahvaliti na nekom besmislenom darku ukoliko mu to ometa planove", reče Ted. "Jedan revolveraš-""Revolveraš, pih!""No on i njegovi prijatelji stigli su do graničnog područja Krajosvijeta", reče Ted i ovaj put on zazvuči zamišljeno. "Dam li vam to što želite umjesto da vas primoravam da to iz mene izvlačite, mogao bih ubrzati stvari pedesetak ili više godina. Kao što kažete, ja sam Razbijač, stvoren za to i rođen za to. Nema nas puno. Trebamo vam svi do jednoga, a ponajviše sam vam potreban ja. Jer sam ja najbolji.""Laskaš si... i precjenjuješ svoju važnost za Kralja.""Zar? Sumnjam. Sve dok se Zraka ne razbije, Crna Kula će ostati stajati - no nije potrebno da vas na to podsjećam. Je li jedan dječak vrijedan tog rizika?"Bobby nije imao pojma o čemu to Ted govori, a nije ni mario. Znao je jedino da se o njegovu životu odlučuje na pločniku ispred biljarskog salona u Bridgeportu. Začuje šušanj kaputa prizemnika, osjeti njihov miris, a sad kad ga je Ted ponovno dodirivao osjećao ih je još jasnije. Počeo je i onaj užasni svrbež u njegovim dupljama. Na neki čudnovat način svrbež je bio usklađen s onim zujanjem u njegovoj glavi. One crne točkice zaplove mu preko vidnog polja i on je odjednom shvatio što oni žele reći, i čemu služe. U knjizi Clifforda Simaka Prsten oko Sunca, u druge svjetove odnosio vas je zvrk; slijedili ste uzdižuće spirale. Zapravo, pretpostavljao je Bobby, to je bilo zbog crnih točkica. Crne točkice. One su bile žive...I bile su gladne."Neka dječak odluči", naposljetku će vođa prizemnika. Njegova živa grana od prsta ponovno pomiluje Bobbyjev zatiljak. "Jako te voli, Teddy. Ti si njegova te-ka. Nije li tako? Bobuljico, te-ka znači prijatelj sudbine. Nije li ovaj stari i po dimu mirišući Tedo-medo tebi upravo to? Prijatelj tvoje sudbine?"

209

Bobby ne reče ništa, samo ponovno pritisne svoje hladno i bolno uzdrhtalo lice na Tedovu košulju. Iz sveg se srca sad kajao što je došao ovamo - bio bi ostao kod kuće skriven ispod kreveta da je znao istinu o prizemnicima - ali da, Ted je vjerojatno njegov te-ka. On ne zna ništa o stvarima kao što je sudbina, ta on je samo dijete, ali je Ted njegov prijatelj. Ljudi poput nas, pomisli Bobby sav jadan. Ljudi poput nas."Pa kako se osjećaš sad kad nas vidiš?" upita onaj prizemnik. "Bi li želio poći s nama kako bi mogao biti blizu dobrog, starog Teda? Možda ga vidjeti poneki vikend? Diskutirati o književnosti sa svojim dragim, starim te-kaom? Naučiti jesti što mi jedemo i piti što mi pijemo?" Ponovno ga miluju oni užasni prsti. Ono se zujanje u Bobbyjevoj glavi pojača. Crne se točkice podebljaju i sad su one izgledale kao prsti - prsti koji ga pozivaju. "Jedemo dok je vruće, Bobby", šapne onaj prizemnik. "A i pijemo vruće. Vruće... i slatko. Vruće... i slatko.""Prestani", obrecne se Ted."Ili bi radije ostao sa svojom majkom?" nastavi brundavi glas, oglušivši se na Teda. "Naravno da ne bi. Dječak tvojih načela. Dječak koji je otkrio užitke prijateljstva i književnosti. Dakako da ćeš poći s ovim sipljivim starim ka-maijem, zar ne? Ili nećeš? Odluči, Bobby. I to sada, i znaj da je tvoja odluka nama zakon. Odsada do vječnosti."Bobbyju se prikaže delirična slika igraćih karata pozadine boje jastoga kako se vrtoglavo miču ispod McQuownovih dugih, bijelih prstiju: Čas se tuku čas se vuku sad se javi da vidimo jesi l'pravi.Nisam pravi, pomisli Bobby. Nisam pravi."Pustite me, gospodine", reče on kukavno. "Molim vas, nemojte me povesti sa sobom.""Premda to znači da tvoj te-ka mora otići bez tvog divnog i okrepljujućeg društva?" Glas se smiješio, ali je Bobby gotovo mogao okusiti lukav prezir ispod njegove vesele površine i on zadrhti. Od olakšanja, jer je shvatio da će ga ipak pustiti, i od stida jer je znao što zapravo radi - gmiže, kumi, podvija rep. Sve ono što pozitivci u filmovima i knjigama koje voli nikad ne čine. Ali pozitivci u filmovima i knjigama nikad se nisu morali suočiti s nečime poput prizemnika u žutim kaputima ili s užasom crnih točkica. A ovo što je

210

Bobby vidio ovdje, ispred Biljarske rupe, nije bilo ono najgore. Što ako ugleda ostatak? Što ako ga crne mrlje povuku u svijet u kojem bi vidio ljude u žutim kaputima onakvima kakvi stvarno jesu? Što ako ugleda obličja unutar ovih koja nose na ovome svijetu?"Da", reče on i počne plakati."Što da?""Premda mora ići bez mene.""A! Iako to znači povratak majci?""Da.""Vjerojatno sad malo bolje shvaćaš svoju gaduru od majke, je li?""Da", reče Bobby treći put, gotovo jaukom. "Mislim da da.""Bilo bi dosta", reče Ted. "Prestani."Ali glas ne prestane. Ne još. "Naučio si kako biti kukavica, Bobby...zar ne?""Da!" vikne on, lica još pritisnutog o Tedovu košulju. "Beba, beba koja se usrala u gaće, da da da! Briga me! Samo me pustite kući!" On punim plućima uvuče dug, nesiguran dah i ispusti ga u obliku vriska. "Hoću svoju mamu!" Bio je to urlik prestrašenog malca koji je naposljetku ugledao zvijer iz vode, zvijer iz zraka."U redu", reče onaj prizemnik. "Kad ti tako kažeš. Pod pretpostavkom da tvoj Tedo-medo potvrdi da će dobrovoljno raditi i da ga se neće morati vezati za veslo kao prije.""Obećavam." Ted pusti Bobbyja. Bobby ostane stajati u istom položaju, uspaničeno i grčevito stežući Teda i gurajući lice u njegova prsa, sve dok ga Ted blago ne odgurne."Ulazi u biljarski salon, Bobby. Reci Filesu da te odveze kući. Učini li to, reci mu da će moji prijatelji njega ostaviti na miru.""Oprosti mi, Ted. Želio sam poći s tobom. Namjeravao sam poći s tobom. Ali ne mogu. Oprosti mi.""Ne bi smio biti strog prema sebi." Ali je Tedov pogled bio tjeskoban, kao da je znao da od večeras Bobby prema sebi više neće moći biti nikakav osim strog.Dva žutokaputaša pograbe Teda za ruke. Ted pogleda u onoga koji je stajao iza Bobbyja - onoga koji mu je milovao zatiljak tim užasnim štapićastim prstom. "Cam, ne moraju to činiti. Sam ću hodati."

211

"Pustite ga", reče Cam. Prizemnici koji su držali Teda za ruke, puste ga. A onda, posljednji put, Camov prst dotakne Bobbyjev zatiljak. Bobby prigušeno jaukne. Pomisli: Učini li to još jednom, poludjet ću, neću si moći pomoći. Počet ću vrištati i neću moći prestati. Makar mi glava puknula, vrištat ću. "Ulazi unutra, klinjo. Brže, dok se ne predomislim i ipak te povedem."Bobby zatetura prema Biljarskoj rupi. Vrata su bila otvorena, ali prazna. On zakorači na onu jednu jedinu stubu, pa se okrene. Trojica prizemnika zbili su se oko Teda, ali je Ted sam hodao prema krvavom ugrušku od DeSota."Ted!"Ted se okrene, nasmiješi se i podigne ruku da će mahnuti. No onda onaj po imenu Cam priskoči, zgrabi ga, zavrti i gurne u automobil. Kad je Cam zalupio stražnja vrata DeSota, Bobby ugleda,samo na trenutak, neko nevjerojatno visoko, nevjerojatno mršavo stvorenje kako stoji u dugom žutom kaputu, stvor puti bijele poput novog snijega i usana crvenih poput svježe krvi. Duboko u njegovim dupljama vidjele su se nesmiljene žiže svjetlosti te razigrane točkice tame u zjenicama koje su se širile i uzile baš kao i Tedove. Crvene se usne rastegnu i otkriju iglaste zube koje bi mogle postidjeli mačku iz one uličice. Crni se jezik zaklati između tih zuba i zamigolji mu na prostački pozdrav. A onda to stvorenje u žutom kaputu trkom zaobiđe poklopac motora ljubičastog DeSota. Tanke nožice trle su mu se škripavo jedna o drugu, koščata koljena visoko se podizala poput štapnog klipa, pa se baci za volan. Na drugoj strani ulice, pokrene se i onaj Olds. Motor mu zazvuči poput rike budećeg zmaja. A možda to i jest bio zmaj. Sa svog mjesta, poprečno zauzevši pola pločnika, Cadillacov motor učini isto. Živa prednja svjetla preplave ovaj dio Narragansettove avenije kuckavom jarkom svjetlošću. DeSoto otkliže u polukružnom skretanju i zagrebe po cesti jednim lepezastim odbojnikom te povuče za sobom kratki šlajer iskri. Na trenutak Bobby ugleda Tedovo lice na DeSotovu stražnjem prozoru. Bobby podigne ruku i mahne. Učinilo mu se da je Ted podignuo svoju, ali nije bio siguran. Ponovno mu glavu ispuni zvuk sličan topotu kopita.Više nikad nije vidio Teda Brautigana.

212

"Nosi se, klinjo", reče Len Files. Lice mu je bilo bijelo kao sir, a izgledalo je kao da mu visi s lubanje onako kako meso visi s nadlaktica njegove sestre. Iza njega, žaruljice Gottliebovih flipera u maloj arkadi palile su se i gasile i treperile, no nije bilo nikoga da to vidi; mačo tipovi koji su bili večernji specijalitet flipera u Biljarskoj rupi stisnuli su se iza Lena Filesa poput djece. Lenu zdesna stajali su igrači biljara, mnogi stežući u ruci biljarske štapove kao palice. Stari Gee stajao je malo po strani pokraj automata za cigarete. On nije imao biljarski štap; iz jedne kvrgave, staračke ruke visio je mali automatski pištolj, koji nije prestrašio Bobbyja. Nakon Cama i njegovih žutokaputaških prijatelja, činilo mu se da ga trenutačno ništa ne bi moglo prestrašiti. Trenutačno je prestrašen skroz-naskroz."Put pod noge, klinjo. Odmah.""To bi ti bilo pametno, mali." To je bila Alanna koja je stajala iza stola. Bobby pogleda u nju i pomisli: Da sam stariji nešto bih ti uvalio, kladim se. Ona spazi njegov pogled - kvalitetu njegova pogleda - i pogleda u stranu, rumena u licu, uplašena i zbunjena.Bobby ponovno pogleda u njezina brata. "Hoćete da vam se oni tipovi vrate?"Lenovo obješeno lice dodatno se objesi. "To ti je neki vic?""U redu onda", reče Bobby. "Dajte mi što hoću i otići ću. Više me nikad nećete vidjeti." On zastane. "A ni njih.""Što bi ti, mali?" upita Stari Gee svojim staračkim vibratom. Bobby će dobiti što god zatraži; to se palilo i gasilo u glavi Staroga Geeja poput jake svijetleće reklame. Taj je mozak bio bistar danas kao i kad je pripadao Mladom Geeju - hladan, proračunat i neugodan - ali se činio bezazlenim nakon Čama i njegovih stegovnika. Bezazlenim kao jaganjac božji."Vožnju do kuće", reče Bobby. "To je pod broj jedan." A onda- obrativši se više Starom Geeju nego Lenu - on im reče što traži pod broj dva.Lenov je automobil bio Buick: velik, dug i nov. Vulgaran, ali ne i prizeman. Samo automobil. Njih su se dvojica vozila uz plesnu glazbu iz četrdesetih. Len je progovorio samo jedanput tijekom vožnje do Hanvicha. "Da nisi prebacio na rokenrol. Tog se sranja naslušam na poslu."

213

Prođu pokraj kina Asher Empire i Bobby primijeti da ulijevo od kioska za prodaju ulaznica stoji kartonski lik Brigitte Bardot u naravnoj veličini. Pogleda u nj bez većeg zanimanja. Osjećao se prestar za B. B.Skrenu iz Asherove i Buick sklizne niz Broad Street Hill poput šapta iza ruke koja pokriva usta. Bobby pokaže svoju zgradu. Stan je sad bio osvijetljen, i to kako: sve su svjetiljke gorjele žarkom svjetlošću. Bobby pogleda u sat na Buickovoj šoferskoj ploči i shvati da je skoro jedanaest sati navečer.Kad se Buick zaustavio uz rub pločnika, Lenu Filesu povrati se moć govora. "Tko su oni bili, klinjo? Tko su bili oni muljatori?"Bobby se zamalo veselo nasmiješi. To ga podsjeti na to kako bi na kraju gotovo svake epizode Lone Rangera, netko upitao: Tko je zapravo bio taj maskirani?"Prizemnici", reče on Lenu. "Prizemnici u žutim kaputima.""Ne bih ti želio sad biti kompa.""Ne", reče Bobby. Potrese ga drhtaj poput zapaha vjetra. "Ni ja to ne želim. Hvala na vožnji.""Nema na čemu. Samo se odsad drži dalje od mog zelenog filca. Doživotno ti je zabranjen pristup."Buick - lađa, jahta iz Detroita, ali ne prizemna - odveze se. Bobby je gledao kako je zašao na kolni prilaz preko puta pa krenuo natrag uzbrdicom pokraj Caroline zgrade. Kad je zamaknuo za ugao, Bobby pogleda u zvijezde - poslagane u hrpama od milijardu zvijezda, proliveni most svjetlosti. Zvijezde pa još zvijezda iza njih, vrte se u tami.Postoji Kula, pomisli on. Koja drži sve na okupu. Postoje Zrake koje ju nekako štite. Postoji Grimizni Kralj i Razbijači koji žele uništiti Zrake... ne zato što bi Razbijači to željeli nego zato što on to od njih želi. On, Grimizni Kralj.Je li Ted već među ostalim Razbijačima? upita se Bobby. Je li se vratio i vesla?Oprosti, pomisli on, i krene niz pješačku stazu do trijema. Sjeti se kako je na njemu sjedio s Tedom, čitao mu iz novina. Samo njih dvojica. Želio sam poći s tobom, ali nisam mogao. Na kraju ipak nisam mogao.

214

On zastane u podnožju stuba koje su vodile na trijem, osluhne neće li čuti Bowsera iz Colony Street. No ne začuje se ništa. Bowser je zaspao. Pravo čudo. Smiješeći se blijedo, Bobby se ponovno pokrene. Njegova je majka jamačno začula škripu druge stube - bila je prilično glasna - jer je zazvala njegovo ime a onda se začuo zvuk njezinih trčećih koraka. Bio je na trijemu kad su se vrata širom otvorila i ona istrčala, još odjevena u odjeću koju je nosila kad se vratila kući iz Providencea. Kosa joj je visjela oko lica u raščupanim uvojcima i čupercima."Bobby!" zavapi ona. "Bobby, o Bobby! Hvala Bogu! Hvala Bogu!"Ona ga zagrli i podigne s poda, zavrti u nekakvoj vrsti plesa, a njezine suze navlaže mu jednu stranu lica."Nisam željela uzeti njihov novac", blebetala je. "Ponovno su me nazvali i tražili adresu kako bi mogli poslati ček a ja sam rekla nema veze, bila je to pogreška, bila sam povrijeđena i uzrujana, odbila sam, Bobby, odbila, rekla da ne želim njihov novac."Bobby je vidio da laže. Netko je gurnuo omotnicu s njezinim imenom ispod ulaznih vrata stana. Ne ček, nego tri stotine dolara u gotovini. Tri stotine dolara za povrat njihova omiljenog Razbijača; tristo pišljivih zelembaća. Oni su još veće cicije od nje."Rekla sam da ga ne želim, čuješ li me?"Nosila ga je u stan. Imao je skoro pedeset kilograma i bio pretežak za nju, ali ga je ona svejedno nosila. Dok je ona trkeljala, Bobby shvati da se barem neće morati baktati s policijom; nju nije pozvala. Uglavnom je samo sjedila ovdje, cupkala svoju izgužvanu suknju i nesuvislo se molila Bogu da on dođe kući. Ona ga voli. To je lepetalo u njezinoj glavi poput krila ptice u stupici štale. Ona ga voli. Nije silno pomoglo... ali malo jest. Ako je i zamka, malo je pomoglo."Rekla sam da ga ne želim, ne treba nam, neka zadrže svoj novac. Rekoh... rekla sam im...""U redu je, mama", reče on. "Bilo je dosta. Spusti me.""Gdje si bio? Dobro si? Jesi gladan?"On odgovori na njezina pitanja od posljednjeg prema prvom. "A-ha, gladan sam, ali sam dobro. Otišao sam u Bridgeport i dobio ovo."On zavuče ruku u džep na hlačama i izvadi ostatke Biciklističkog fonda. Njegove novčanice od jednog dolara i kovanice bile su

215

umiješane u neuredan zeleni svežanj novčanica od deset, dvadeset i pedeset dolara. Njegova je majka zurila u taj novac dok je on daždio na mali stolić pokraj trosjeda. Njezino zdravo oko raširilo se toliko da se Bobby pobojao da bi joj se moglo skotrljati niz lice. Ono drugo oko ostane stiješnjeno u svom tmastom oblaku plavo-crnog mesa. Izgledala je poput ispaćenog starog gusara koji zlurado uživa nad svježe iskopanim blagom, slika koja Bobbyju baš i nije trebala... i koja nikad nije potpuno izblijedjela u onih petnaest godina između te večeri i noći kad je umrla. No nekim je svojim novim i ne osobito ugodnim dijelom uživao u tom pogledu - kako ju je činio starom, ružnom i komičnom, osobom glupom koliko i gramzivom. To je moja mama, pomisli on glasom Jimmyja Durantea. To je moja mama. Oboje smo ga izdali mama, ali su mene za to bolje platili nego tebe, je li? Aha! Eto ti ga na!"Bobby", šapne ona drhtavim glasom. Izgledala je kao gusar a zvučala kao pobjednički natjecatelj kviza Billa Cullena Ukoliko je cijena dobra. "O Bobby, toliko novca! Odakle ti?""Od Tedove oklade", reče Bobby. "To je isplata.""Ali Ted... neće li on-""Njemu više neće trebati."Liz žmirne kao da ju je iznenada žignulo u nekoj od njezinih masnica. A onda počne grabljati novac na hrpu, uspijevajući pritom razvrstavati novčanice. "Kupit ću ti onaj bicikl", reče ona. Prsti su joj se micali hitrošću iskusnog šibicara. Nitko ne može nadmašiti taj rad ruku, pomisli Bobby. Nitko nikad nije nadmašio taj rad ruku. "Odmah ujutro. Čim oni u Western Auto otvore. Onda ćemo-""Ne želim bicikl", reče on. "Ne od toga. I ne od tebe."Ona se skameni, ruku punih novca, i on osjeti kako je njezina jarost istog trenutka nabujala, slično nečemu užarenom što iskri. "Od tebe nikad ni trunke zahvalnosti, je li? Bila sam luda što sam je uopće i očekivala. Ubio me Bog ako nisi pljunuti otac!" Ona ponovno zamahne rukom raširenih prstiju, s tom razlikom što je ovaj put on znao što slijedi. Onomad ga je posljednji put uhvatila na krivoj nozi."Kako bi ti to znala?" upita Bobby. "Napričala si toliko laži o njemu da se i ne sjećaš istine."

216

A to je bilo tako. Bio je zavirio u nju i unutra nije bilo gotovo ničega od Randalla Garfielda, samo kutija s njegovim imenom na njoj... njegovim imenom i izblijedjelom slikom koja je mogla biti svačija. To je bila kutija u kojoj je držala ono što joj je pričinjalo bol. Nije se sjećala toga kako je on obožavao onu pjesmu Joa Stafforda; nije pamtila (ako je ikad i znala) da je Randy Garfield bio prava slatkica koji bi ti dao košulju s leđa. Za takvo što nije bilo mjesta u kutiji koju je čuvala. Bobby pomisli kako je jamačno užasno kad ti treba takva kutija."On ne bi pijanom čovjeku kupio piće", reče on. "Jesi li to znala?""O čemu ti to govoriš?""Ne možeš me natjerati da ga zamrzim... niti me možeš pretvoriti u njega." On zavrti desnu ruku u šaku i podigne je zapetu pokraj glave. "Ja neću biti njegov duh. Napričaj sebi koliko god laži želiš o neplaćenim računima i istekloj polici osiguranja i o svim onim nedovršenim skalama koje je pokušao popuniti, ali ih nemoj više govoriti meni. Nikad više.""Da nisi podizao ruku na mene, Bobuljica. Da je nikad nisi podignuo na mene."Kao odgovor na to, on podigne i drugu ruku, također stisnutu u šaku. "Hajde. Želiš me udariti? Vratit ću ti. Još malo batina neće ti škoditi. Samo što ćeš ih ovaj put zaslužiti. Hajde."Ona je prezala. Osjeti kako se njezin gnjev osipa jednako brzo kako je nabujao i zamijeni ga užasna crnina. U njoj on ugleda strah. Strah od njezina sina, strah da bi joj mogao nanijeti zlo. Ne večeras. Ne s tim musavim dječačkim šačicama. Ali mali dječaci narastu.A je li on baš toliko bolji od nje da je smije gledati svisoka i držati joj moralne prodike? Je li on imalo bolji od nje? U glavi začuje onaj neopisivi brundavi glas kako ga pita želi li se vratiti kući premda to znači da Ted mora krenuti bez njega. Da, bio je rekao Bobby. Premda to znači vratiti se svojoj gaduri od majke? Da, rekao je Bobby. Sad je malo bolje shvaćaš, zar ne? upitao je Cam, i ponovno je Bobby odgovorio potvrdno.A kad je prepoznala njegov korak na trijemu, u njezinoj glavi u prvom trenutku nije bilo ničega osim ljubavi i olakšanja. To je bilo stvarno.

217

Bobby otpusti šake. Uhvati je za ruku, još zamahnutu na šamar... premda sad bez veće odlučnosti. Ruka se najprije opirala, ali Bobby naposljetku ublaži napetost u njoj. Poljubi je. Pogleda u natučeno majčino lice i ponovno joj poljubi ruku. Tako ju je dobro poznavao, premda nije to želio. Žudio je da se onaj prozor u njegovu umu zatvori, čeznuo za neprovidnošću koja ljubav čini ne samo mogućom nego i nužnom. Što manje znaš, to više možeš vjerovati."Jedino ne želim bicikl", reče on. "Dobro? Samo bicikl.""A što želiš?" upita ona, glasom nesigurnim, neutješnim. "Što želiš od mene, Bobby?""Palačinke", reče on. "Puno palačinki." Pokuša se nasmiješiti. "Taaaako sam gladan."Ona ispeče dovoljno palačinki za njih oboje pa su doručkovali u ponoć, sučelice jedno drugome za kuhinjskim stolom. On je inzistirao da joj pomogne oko posuđa premda je tad već bilo blizu jedan. Zašto ne? upita je on. Sutra nema škole, može spavati dokle god želi.Dok je ona puštala vodu da oteče iz sudopera a Bobby pospremao posljednje komade pribora za jelo, Bowser počne lajati u Colony Street: rup-rup-rup u tamu novog dana. Bobbyjev se pogled sretne s majčinim, oni se nasmiju i na trenutak je godilo to što znaju.Isprva je ležao u krevetu na stari način, poleđuške, peta raširenih u donje kutove madraca, ali mu taj stari način više nije odgovarao. Osjećao se izloženim, kao da bi nešto što želi ugrabiti dječaka moglo naprosto iskočiti iz njegova ormara i jednom kandžom rasporiti njegov nezaštićeni trbuh kao da je posrijedi zatvarač. Prevrne se na bok i upita se gdje je Ted sada. Ispruži ruku, pokušavajući napipati nešto što bi moglo biti Ted, ali ne bude ničeg. Baš kao što ni ranije nije bilo ničeg, u Zloglasnettovoj ulici. Bobby je želio plakati za Tedom, ali nije mogao. Ne još.Vani, prelazeći kroz tamu poput sna, dopre zvuk ure na gradskom trgu: jedan jedini bong. Bobby pogleda u sjajeće kazaljke Big Bena na svom stolu: stajale su na položaju za jedan sat. To je dobro."Otišli su", reče Bobby. "Prizemnici su otišli."Ali je spavao na boku, koljena privučenih do brade. Bilo je svršeno s njegovim noćima spavanja širom opruženog na leđima.

218

XI. VUKOVI I LAVOVI. BOBBY UDARA PALICOM.REDARSTVENIK RAYMER. BOBBY I CAROL.LOŠA VREMENA. OMOTNICA.

Sully-John vratio se iz kampa preplanuo, s deset tisuća iscjeljujućih ugriza komaraca i s milijun priča... samo što Bobby nije čuo puno njih. To je bilo ljeto kad se dugogodišnje, ležerno prijateljstvo između Bobbyja, Sullyja i Carol prekinulo. Njih bi troje katkad zajedno otišli do Sterling Housea, ali kad bi tamo stigli, svaki bi se posvetio nekoj drugoj aktivnosti. Carol i njezine cure prijavile su se za keramiku, softball* i badminton, a Bobby i Sully za Juniorske safarije i bejzbol.* Ženska inačica bejzbola.Sully, čije su vještine već dozrijevale, promaknut je iz Vukova u Lavove. Pa premda su svi dječaci zajedno odlazili na plivanje i planinarenje i sjedili straga u olupini od kombija Sterling Housea držeći kupaće gaćice i gablece u papirnatim vrećicama, S-J je sve češće sjedio s Ronniejem Olmquistom i Dukeom Wendellom, dječacima s kojima je bio u kampu. Prepričavali su iste prežvakane priče o neslanim šalama s plahtama i o tome kako su slali klince u lov na šljuke sve dok Bobbyju nisu dosadile. Čovjek bi pomislio da je Sully u kampu bio pedeset godina.Na Dan nezavisnosti, Vukovi i Lavovi odigrali su svoj godišnji derbi. U desetljeće i pol od svršetka II. svjetskog rata, Vukovi nisu dobili nijednu od tih utakmica, ali u nadmetanju 1960. godine barem su pružili dostojan otpor - uglavnom zahvaljujući Bobbyju Garfieldu. U sve svoje tri runde kao udarač uspio je pogoditi lopticu i stići do baze, a čak se i bez svoje Alvin Dark rukavice spektakularno bacio za lopticom i uhvatio je. (Kad je ustao i začuo pljesak, nakratko poželi da je njegova majka tu, jer ona nije došla na godišnju jednodnevnu ekskurziju na jezero Canton.)Bobbyjev posljednji majstorski potez dogodio se kad su Vukovi bili posljednji put na redu za udaranje. Gubili su s dva boda i imali igrača na drugoj bazi. Bobby je udario loptu duboko u lijevo polje, i kad je potrčao prema prvoj bazi začuje kako je S-J s hvatačeve pozicije iza nulte baze zamumljao: "Dobar udarac, Bobby!" To i jest bio dobar

219

udarac, i da je Bobby ostao na drugoj bazi, njegov je suigrač mogao izjednačiti rezultat. No on je riskirao i pokušao stići do treće baze. Klinci mlađi od trinaest godina skoro nikad ne bi uspjeli precizno vratiti loptu s ruba igrališta svojim suigračima na bazama, ali ovaj put Dike Wendell, Sullxjev frend iz kampa Winnie, pošalje iz lijevog polja metak od lopte Ronnieju Olmquistu, Sullyjevu drugom frendu iz kampa Winnie. Bobby je uklizao u bazu, ali osjeti kako ga je Ronniejeva rukavica udarila po gležnju djelić sekunde prije no što je tenisicom dotaknuo bazu."Iiiii... izbačen si!" vikne sudac, koji je dojurio s nulte baze da bi imao bolji pregled situacije na terenu. Pokraj igrališta, prijatelji i rodbina Lavova histerično su klicali.Bobby ustane bijesno piljeći u suca, jednog od voditelja programa u Sterling Houseu, dvadesetogodišnjaka sa zviždaljkom i bijelom mrljom cinkova oksida na nosu. "Ma nisam!""Žao mi je, Bob", reče mladić, koji je odbacio svoju sudačku masku i ponovno bio voditelj. "Bio je to dobar udarac i izvrsno uklizavanje, ali si izbačen.""Nisam! Varaš! Zašto varaš?""Izbaci ga!" sikne nečiji tata. "Nema mjesta takvom bezobrazluku!""Bobby, idi sjedni", reče voditelj."Stigao sam prije njega!" odbrusi Bobby. "Kilometar prije!" On upre prst u čovjeka koji je predložio da ga se udalji s terena. "Je li ti ovaj platio da se pobrineš da izgubimo? Onaj debeljko?""Prekini, Bobby", reče voditelj. Kako glupo izgleda s tom svojom okruglom kapicom nekog hajkačkog studentskog bratstva i sa zviždaljkom! "Upozoravam te."Ronnie Olmquist okrene glavu kao da mu se ova prepirka gadi. Bobby je mrzio i njega."Ti si najobičniji prevarant", reče Bobby. Uspio je zadržati suze koje su ga bockale u kutovima očiju, ali ne i drhtanje glasa."Više to neću trpjeti", reče voditelj. "Sjedi i ohladi malo. Ti si-""Pederu prevarantski. Eto što si ti."Neka žena blizu treće baze zgrane se i okrene glavu."E sad si pretjerao", reče voditelj bezizražajnim glasom. "Odlazi s terena. Odmah."

220

Bobby prijeđe pola puta između treće i četvrte baze, grebući tenisicama, a onda se okrene. "Osim toga, ptica ti se posrala po nosu. Vjerojatno si preglup da to shvatiš. Bolje bi ti bilo da si to obrišeš."U njegovoj je glavi to zazvučalo smiješno, ali kad je to naglas izrekao, zazvučalo je glupo i nitko se ne nasmije. Sully je stajao raskrečen iznad nulte baze, velik kao kuća i ozbiljan kao srčani napad u svojoj sirotinjskoj hvatačkoj opremi. Njegova maska, pokrpana na tisuću mjesta crnim izolirbandom, klatila mu se u jednoj ruci. Izgledao je zajapureno i srdito. A izgledao je i kao dijete koje više nikad neće zaigrati u Vukovima. S-J je bio u kampu Winnie, izvodio psine s posteljinom, dokasna pričao priče o duhovima oko logorske vatre. On će zauvijek biti Lav i Bobby ga je mrzio."Što ti je?" upita Sully dok se Bobby vukao pokraj njega. Klupe s rezervnim igračima obiju momčadi zanijemjele su i sva su djeca gledala u njega. A i svi su roditelji gledali u njega. Gledali u njega kao da je on nešto ogavno. Bobby pretpostavi da vjerojatno i jest. Samo ne zbog razloga na koje oni misle.Znaš što, S-J, možda ti i jesi bio u kampu Winnie, ali sam ja bio tamo dolje. Duboko tamo dolje."Bobby?""Ništa mi nije", reče on i ne podigavši pogled. "Koga briga? Selim se u Massachusetts. Možda tamo ima manje pederskih varalica.""Slušaj ti-""Ma daj šuti", reče Bobby ne pogledavši u njega, nego u svoje tenisice. Gledao je u tenisice i produžio dalje.Liz Garfield nije imala prijatelja ("Ja sam vuk samotnjak, i nisam za čopor", katkad bi rekla Bobbyju), ali u prvih par godina rada u nekretninama Home Town prijateljevala je sa ženom po imenu Myra Calhoun. (Na lizijanskom jeziku ona i Myra bile su dva oka u glavi, srodne duše, na istoj valnoj dužini, itd.) U to vrijeme, Myra je bila tajnica Dona Bidermana, a Liz Katica za sve, trčkarala od agenta do agenta, zakazivala im sastanke i kuhala kavu, tipkala poslovna pisma. Myra je 1955. naglo otišla iz agencije, bez većih objašnjenja. Liz je promaknuta na njezino radno mjesto kao tajnica gospodina Bidermana početkom 1956.

221

Liz i Myra ostale su u vezi, razmjenjivale blagdanske čestitke i poneko pismo. Myra - koja je bila ono što je Liz nazivala "stara cura" - odselila se u Massachusetts i otvorila vlastitu malu agenciju za trgovinu nekretninama. Potkraj lipnja 1960., Liz joj je napisala pismo i upitala bi li ona mogla postati partner - za početak mlađi partner, naravno - u agenciji Calhoun Real Estate Solutions. Ima određeni kapital koji bi mogla uložiti; ne puno, ali tri i pol tisuće dolara nisu baš za odbaciti.Možda je gospođica Calhoun prošla isti križni put kao i njegova mama, a možda i nije. Tek, ona odgovori pozitivno - čak je mami poslala i cvijeće, i Liz je bila sretna prvi put nakon mnogih tjedana. Vjerojatno iskreno sretna prvi put u nekoliko godina. I tako će se oni preseliti iz Harwicha u Danvers u državi Massachusetts. Odlaze u kolovozu, kako bi Liz imala dovoljno vremena da upiše svog Bobuljicu, svog odnedavna tihog i često smrknutog Bobuljicu, u novu školu.Samo što je Bobuljica Liz Garfield morao obaviti jedan poslić prije odlaska iz Hanvicha.Bio je premlad i premalen da neskrivećki učini što je trebao učiniti. Morat će biti oprezan, i morat će biti podmukao. Bobby više nije imao ništa protiv podmuklosti; izgubio je zanimanje za ponašanje u stilu Audieja Murphyja ili Randolpha Scotta u filmovima na subotnjim matinejama a usto, neke ljude treba zaskočiti iz zasjede, makar samo da vide kako je to. Skrovište koje je odabrao bio je onaj šumarak kamo ga je Carol odvela onoga dana kad se sav raspekmezio i rasplakao; primjereno mjesto da sačeka Harryja Doolina, starog gospodina Robina Hooda, Robina Hooda koji jaše kroz usjek.Harry je dobio posao preko ljeta da popunjava police u Total Groceryju. Bobby je to znao tjednima, jer ga je tamo viđao kad bi dolazio u nabavku s mamom. A Bobby je vidio i da Harry pješaci kući nakon završetka svoje smjene u tri sata. Harry je najčešće bio s nekim od svojih prijatelja. Richie O'Meara mu je bio najčešći pratilac; Willie Shearman kao da je nestao iz života starog Robina Hooda baš kao što je Sully više-manje iščezao iz Bobbyjeva. No sam ili u društvu, Harry Doolin uvijek bi do kuće presjekao preko parka Commonwealth.

222

Bobby je počeo tamo svraćati svako popodne. Sad kad je pripeklo, bejzbol se igrao samo ujutro pa su u tri sata popodne igrališta A, B i C bila prazna. Prije ili poslije, Harry će se pješice vraćati s posla i proći pokraj tih pustih igrališta a da neće biti u društvu Richieja ili nekoga od svojih veseljaka. U međuvremenu, Bobby je svaki dan provodio tih sat vremena između tri i četiri sata popodne u šumarku gdje je plakao glave položene u Carolino krilo. Kadšto bi čitao neku knjigu. Ona o Georgeu i Lennieju ponovno ga rasplače. Ljudi poput nas, koji rade na rančevima, najosamljeniji su ljudi na svijetu. Tako se George izrazio. Ljudi poput nas nemaju što očekivati. Lennie je mislio da će njih dvojica kupiti farmu i uzgajati kuniće, ali prije no što je Bobby stigao do kraja priče, znao je da neće biti ništa od farme i kunića za Georgea i Lennieja. Zašto? Jer je ljudima potrebna zvijer koju će loviti. Nađu nekog Ralpha, ili Pajceka, ili glupu ljudeskaru a la Lennie, pa se pretvore u prizemnike. Navuku svoje žute kapute, zašilje štapove na oba kraja, a onda krenu u lov.Ali ljudi poput nas ponekad vrate milo za drago, pomisli Bobby dok je čekao dan kad će se Harry pojaviti sam. Katkad to učinimo.Šesti kolovoza bio je taj dan. Harry je hodao s noge na nogu kroz park prema uglu Broadove i Commonwealtske, još u svojoj crvenoj pregači Total Groceryja - koji idiot, jebote - i pjevao "Mack the Knife" glasom koji bi rastopio vijke. Pazeći da ne zašuška granama gusto posađenih stabala, Bobby iskorači iz gaja iza njega i počne ga sustizati. Hodao je meko po stazi i nije zamahnuo bejzbolskom palicom sve dok nije bio na sigurnoj udaljenosti. Kad ju je podigao, sjeti se Tedovih riječi: Tri dječaka protiv jedne curice. Sigurno su mislili da si lavica. Ali, naravno, Carol nije bila lavica, a nije ni on. Sully je lav, a Sully ni tada nije bio tu, kao ni sad. Onaj koji se sad šuljao za Harryjem Doolinom nije čak bio ni Vuk, nego hijena, pa što? Zaslužuje li Harry Doolin išta bolje?Ne, pomisli Bobby i zamahne palicom. Ona udari uz isti uhu ugodni potmuli udarac koji je osjetio na jezeru Canton kad je udario treću i posljednju lopticu, onu koju je poslao duboko u lijevo polje. Udarac po križima Harryja Doolina bio je još ugodniji.Harry vrisne od bola i iznenađenja i opruži se po stazi. Kad se prevrnuo na leđa, Bobby ga odmah raspali palicom po nozi, malo

223

ispod lijevog koljena. "Aaauuuu!" vrisne Harry. Kakvo zadovoljstvo čuti krik Harryja Doolina; zapravo, na rubu blaženstva. "Aauuuu, to boli! To booooli!"Ne smijem mu dopustiti da ustane, pomisli Bobby, odabirući sljedeću točku udara hladnim okom. Dvaput je krupniji od mene; promašim li i dopustim mu da ustane, rastrgat će me. Ubit će me, jebote.Harry se pokušavao odmaknuti, tenisicima se ukopavao u šljunčanu stazu, turom orao brazdu, veslao laktovima. Bobby zamahne palicom i pogodi ga posred trbuha. Harry ostane bez zraka i uporišta laktova pa se opruži na leđa. Pogled mu je bio zamućen, pun suncem obasjanih suza. Bubuljice su mu iskočile u obliku velikih ljubičasto-crvenih piknji. Njegova usta - tanka i opaka onoga dana kad ih je spasila Rionda Hewson - sad su bila velika, mlohava drhtalica. "Aaauuuu, prestani, predajem se, predajem, Isuse!"Ne prepoznaje me, shvati Bobby. Sunce mu udara u oči pa i ne zna tko ga tuče.To nije bilo dovoljno. "Nisam zadovoljan, dečki!" rekli bi voditelji u kampu Winnie nakon što neki bungalov ne bi dobio prolaznu ocjenu pri inspekciji - Sully mu je to rekao, premda se Bobbyju fućkalo za to; koga briga za inspekcije bungalova i izradu lisnica od plastičnih perlica?Ali za ovo mu se fućka, zaista, i on se prigne Harryjevu licu iskrivljenom od smrtnog bola. "Sjećaš me se, Robin Hood?" upita on. "Sjećaš me se, zar ne? Ja sam beba Maltexica."Harry prestane vrištati. Blene u Bobbyja, najzad ga prepoznavši. "Dohvatim... te..." propenta on."Kurac ćeš dohvatiti", reče Bobby, a kad ga je Harry pokušao uhvatiti za gležanj, on ga nogom udari u rebra."Aaaauuuu!" zavapi Harry Doolin, okrenuvši staru ploču. Kojeg li krepila! Parada hajkačkog podmlatka! To je vjerojatno više zaboljelo mene nego tebe, pomisli Bobby. Udarati ljude nogom kad na njima imaš tenisice mogu samo budale.Harry se okrene na trbuh. Dok se batrgajući podizao na noge, Bobby zanjiše palicom u pobjedničkom zamahu i kresne Harryja njome ravno preko guzova. Zvuk je bio kao da netko klofa debeli sag - predivan zvuk! Jedino što bi moglo nadmašiti ovaj trenutak bilo bi da se i

224

gospodin Biderman opružio po stazi. Bobby je točno znao gdje bi njega rado udario.No polovica kruha bolja je od korice kruha. Barem tako uvijek govori njegova majka."Ovo ti je bilo za bebu Gerbericu", reče Bobby. Harry je ponovno ležao spljošten na zemlji, jecao. Šmrkalj mu je curio iz nosa u gustim, zelenim potočićima. Jednom je rukom mlitavim trljanjem pokušavao oživiti svoje zamrlo dupe.Bobbyjeve se ruke ponovno zategnu na dršku palice oblijepljenom ljepljivom vrpcom. Želio ju je podignuti i spustiti posljednji put, ne na Harryjevu goljenicu ili Harryjeva leđa, nego na Harryjevu glavu. Želio je čuti kako mu puca lubanja. Ta ne bi li svijet bio bolji bez njega? Malo irsko govance. Prizemno malo-Polako, Bobby, prozbori Tedov glas. Bilo bi dosta, zato se sad smiri. Kontroliraj se."Dodirni je još jednom, ubit ću te", reče Bobby. "A dodirneš li mene, zapalit ću ti kuću. Jebem ti mater hajkačku."Čučnuo je pokraj Harryja kad je rekao ovo posljednje. Ustane, osvrne se, i ode. Kad je na pola Broad Street Hilla sreo blizanke Sigsbyjevih, veselo je zviždukao.Sljedećih godina, Liz Garfield gotovo da se naviknula na policajce na svojim vratima. Prvi koji se pojavio bio je redarstvenik Raymer, debeli mjesni policajac koji bi djeci katkad kupio kikiriki od prodavača u parku. Kad je navečer šestog kolovoza pozvonio na vratima prizemnog stana u Broadovoj broj 149, policajac Raymer nije izgledao sretno. S njim je bio Harry Doolin, koji još tjedan dana ili više neće moći sjediti na netapeciranom stolcu, te njegova majka Mary Doolin. Harry se penjao po ulaznim stubama poput starca, rukama se podbočujući o križa.Kad je Liz otvorila ulazna vrata, Bobby je stajao pokraj nje. Mary Doolin upre prstom u njega i vikne: "To je on, on je premlatio mog Harryja! Uhapsite ga! Izvršite svoju dužnost!""O čemu je riječ, George?" upita Liz.Na trenutak, policajac Raymer ne odgovori, nego pogleda u Bobbyja (visokog sto šezdeset centimetara, teškog četrdeset osam kilograma)

225

pa u Harrvja (visokog metar osamdeset i tri i teškog osamdeset osam kilograma). Njegove krupne vlažne oči bile su sumnjičave.Harry Doolin bio je glup, ali ne toliko da nije mogao pročitati taj pogled. "Prišuljao mi se. Dohvatio me s leđa."Raymer se sagne Bobbyju, uhvativši se hrapavim rukama crvenih zglavaka za sjajna koljena donjeg dijela svoje uniforme. "Ovaj ovdje Harry Doolin tvrdi da si ga prebio u parku dok se vraćao kući s posla." Raymer je izgovorio posla kao pusla. Bobby to nikad nije zaboravio. "Kaže da si se sakrio a onda ga namarisao bejzbolskom palicom prije nego što se uspio okrenuti. Što kažeš na to, dečec? Govori li on istinu?"Bobby, nimalo glup, već je razradio scenarij za ovaj prizor. Da je barem u parku Harryju rekao da je dug vraćen, da su sad kvit, i izbrblja li Harry nekome da ga je Bobby pretukao, onda će i Bobby izbrbljati svoje - ispričati kako su Harry i njegovi prijatelji ozlijedili Carol, što bi izgledalo kudikamo gore. Problem je bio u tome što bi Harryjevi prijatelji to poricali; bila bi to Carolina riječ protiv Harryjeve, Richiejeve i Williejeve. Pa je zato Bobby otišao ne rekavši ništa, nadajući se da će Harry zbog poniženja - pretukao ga balavac dvaput manji od njega - držati jezik za zubima. Ali nije. Pogledavši u usko lice gospođe Doolin, stisnute nenamazane usne i bijesan pogled, Bobby je znao i zašto. Izvukla je to iz njega, i to je to. Najvjerojatnije upornim zanovijetanjem."Nisam ga ni taknuo", Bobby reče Raymeru i pritom čvrsto pogleda Raymeru u oči.Mary Doolin se osupne, sablazni. Čak je i Harry, kojemu je laganje sa šesnaest godina već jamačno bilo način života, izgledao iznenađeno."Ma vidi ti bestidnika kako laže koliko je dug i širok!" drekne gospođa Doolin. "Dajte da se ja porazgovaram s njim! Ja ću izvući istinu iz njega, vrag me odnio ako neću!"Ona zakorači. Raymer je gurne natrag jednom rukom, ne podigavši pogled, i ne skidajući ga s Bobbyja."Momak, zašto bi klipan veličine Harryja Doolina rekao takvo što o prcknedli tvoje veličine ako to nije istina?"

226

"Da niste mog malog zvali klipan!" zakriješti gospođa Doolin. "Nije li dosta to što ga je ova tu kukavica prebila tako da mu je život visio o koncu? Zašto-""Začepite", reče Bobbyjeva majka. To je bilo prvo što je rekla nakon što je upitala redarstvenika Raymera o čemu je riječ i glas joj je bio mrtvački smiren. "Neka on odgovori na pitanje.""Još se ljuti na mene od zimus, eto zašto", Bobby reče Raymeru. "On i još neki veliki dečki iz Sv. Gabrijela ganjali su me nizbrdo. Harry se poskliznuo na ledu, pao i smočio se. Rekao je da će mi vratiti milo za drago. Vjerojatno misli da je ovo dobar način da to učini.""Lažljivac!" vrisne Harry. "Nisam te ja ganjao, nego Billy Donahue! Taj-"Zašuti pa se osvrne. Nekako se uvalio; na licu mu se vidjelo kako mutno postaje svjestan te činjenice."To nisam bio ja", reče Bobby. Govorio je tiho ne spustivši pogled s Raymerova. "Da sam pokušao prebiti klinca njegove veličine, rasturio bi me.""Lažljivci idu u pakao!" skreše Mary Doolin."Bobby, gdje si bio oko pola četiri danas popodne?" upita Raymer. "Možeš li mi to odgovoriti?""Ovdje", reče Bobby."Gospođo Garfield?""O da", reče ona mirno. "Bio je sa mnom ovdje cijelo popodne. Ja sam prala kuhinjski pod, a Bobby je čistio pragove. Spremamo se za selidbu i želim da stan izgleda lijepo kad se odselimo. Bobby se malo žalio - kako to dečki već čine - ali je obavio svoje zaduženje. A poslije smo popili ledeni čaj.""Lažljivica!" cikne gospođa Doolin. Harry je samo stajao osupnuta izraza lica. "Skandalozna lažljivica!" Ona ponovno srne naprijed, rukama posegnuvši otprilike u smjeru vrata Liz Garfield. Ponovno je policajac Raymer odgurne i ne pogledavši je. Ovaj put malo grublje."Kunete se da je bio s vama?" Raymer upita Liz."Kunem se.""Bobby, ti ga nisi ni taknuo? Kuneš se?""Kunem se.""Kuneš se Bogom?"

227

"Kunem se Bogom.""Osvetit ću ti se, Garfield", reče Harry. "Sredit ću ja tu tvoju malu crvenu-"Raymer se okrene tako naglo, i da majka nije zgrabila Harryja za lakat, ovaj bi se možda strmoglavio niz ulazne stube, pa bi mu se otvorile i stare i nove rane."Začepi tu gadnu, glupu labrnju", reče Raymer, a kad je gospođa Doolin zaustila da nešto reče, Ravmer upre prst u nju. "A i vi svoju, Mary Doolin. Želite li protiv nekog podići tužbu zbog batina, trebali bi počet od svog muža, do vraga. Za to ćete naći puno više svjedoka."Ona blene u njega, bijesna i postiđena.Raymer spusti ruku čijim je kažiprstom upirao, kao da je naglo otežala. Polako svrne pogled s Harryja i Mary (od kojih nijedno nije bilo milosti puno) koji su stajali na trijemu, na Bobbyja i Liz u predvorju. A onda se odmakne od svih četvero, skine policijsku kapu, počeše se po znojnoj glavi i vrati kapu na glavu. "Nešto je trulo u državi Danskoj", reče on najzad. "Netko ovdje laže na hvate.""Oh-" "Ti-" Harry i Bobby progovore uglas, ali redarstvenik Raymer nije želio čuti ni jednog ni drugog."Kuš!" prodere se on tako glasno da je neki stari par šetača na drugoj strani ulice zastao i okrenuo se. "Proglašavam slučaj zaključenim. No bude li još kakvih problema među vama"- on pokaže na dječake - "ili vama" - pokazujući na majke - "bit će zlo i naopako. Kaže se, pametnome i jedna dosta. Harry, hoćeš li stisnut Robertovu ruku i reć da je sve u redu? Onako muški?... A, mislio sam si da nećeš. Svijet je tuga pregolema. Hajde Doolinovi. Otpratit ću vas kući."Bobby i njegova majka gledali su kako njih troje silaze niza stube. Harry je sad pretjerivao sa šepanjem, tako da je sličilo teturanju mornara. U podnožju pješačke staze gospođa Doolin ga odjednom kresne po zatiljku. "Nemoj glumit, govance jedno!" reče ona. Harry je nakon toga počeo ravnije hodati, ali se još valjao s lijevog boka na desni. Bobbyju se dječakovo preostalo hramanje učini neglumljenim. Vjerojatno i jest neglumljeno. Onaj posljednji udarac, preko Harryjeva dupeta, bio je grand slam.

228

Kad su se vratili u stan, Liz upita istim onim smirenim glasom: "Je li on bio jedan od dječaka koji su istukli Carol?""Da.""Možeš li mu se uklanjati s puta dok se ne odselimo?" "Mislim da mogu.""Dobro", reče ona pa ga poljubi. Malokad bi ga poljubila, pa je bio predivan osjećaj kad bi to ipak učinila.Nepunih tjedan dana prije selidbe - stan se tad već počeo puniti kartonskim kutijama i poprimati neobičan ogoljeli izgled - Bobby zatekne Carol Gerber u parku. Za promjenu je šetala sama. Često ju je viđao gdje šeta s prijateljicama, ali to mu nije odgovaralo, to nije bilo ono što je želio. Sad je najzad bila sama, i tek kad je pogledala preko ramena i kad je ugledao strah u njezinim očima, shvati da ga je izbjegavala."Bobby", reče ona. "Kako si?""Ne znam", reče on. "Dobro, pretpostavljam. Nisam te viđao.""Nisi svratio k meni.""Ne", reče on. "Ne, ja-" Što? Kako da dovrši tu rečenicu? "Bio sam zauzet", reče on neuvjerljivo."O. A-ha." Podnio bi to što je hladna prema njemu. Ali nije mogao podnijeti strah koji je pokušavala sakriti. Strah od njega. Kao da je on pas koji bi je mogao ugristi. Bobbyju se ukaže ludi prizor, kako se on spušta na sve četiri i počinje lajati rup-rup-rup."Selim se.""Sully mi je rekao. Ali nije znao točno kamo. Vas dvojica kao da se više ne družite kao nekad.""Ne", reče Bobby. "Ne kao nekad. Izvoli." On se maši za stražnji džep i izvadi komad presavinutog papira iz školske bilježnice. Carol se sumnjičavo zagleda u nj, pruži ruku da će ga uzeti, pa je povuče."To je samo moja adresa", reče on. "Idemo u Massachusetts. U grad po imenu Danvers."Bobby pruži presavinuti papir, ali ga ona i dalje nije uzimala, pa njemu dođe da zaplače. Sjeti se kako je bio s njom na vrhu panoramskog kotača i kako je tad imao osjećaj kao da je na vrhu osvijetljene zemaljske kugle. Sjeti se ručnika koji se otvara poput krila, kako stopala s majušnim nalakiranim noktima piruetiraju, i mirisa parfema.

229

"She's dancing to the drag, the cha-cha rag-a-mop", pjevao je Freddy Cannon s radija u drugoj sobi, a to je bila Carol i jedino Carol."Mislio sam da ćeš mi možda pisati", reče on. "Vjerojatno ćeš mi nedostajati, u novom gradu i sve to."Carol najzad uzme papir i stavi ga u džep svojih kratkih hlačica i ne pogledavši ga. Vjerojatno će ga baciti kad se vrati kući, pomisli Bobby, ali mu je bilo svejedno. Barem ga je uzela. To će biti dovoljna odskočna daska za one trenutke kad mu bude potrebno da zaboravi na... a shvatio je da se u blizini ne moraju nalaziti prizemnici da bi se osjetila potreba za tim."Sully kaže da si sad drukčiji."Bobby ne odgovori."Zapravo, puno ljudi to kaže."Bobby ne odgovori."Jesi li ti premlatio Harryja Doolina?" upita ona i snažno uhvati Bobbyjevo zapešće hladnom rukom. "Jesi li?"Bobby polako kimne glavom.Carol mu se baci oko vrata i poljubi ga tako jako da su im se zubi sudarili. Usta im se razdvoje uz čujan mljasak. Bobby neće poljubiti drugu djevojku u usta u iduće tri godine... a nijedna u životu nikad nije njega tako poljubila."Dobro!" reče ona tihim, jarosnim glasom, gotovo zarežavši. "Dobro!"A onda potrči prema Broadovoj. Njezine su noge - preplanule od ljeta i krastave od mnogih igara i mnogih pločnika - ljeskale."Carol!" zazove je on. "Carol, čekaj!"Ona potrči."Carol, volim te!"Ona se na to zaustavi... ili je možda samo stigla do ugla Commonwealtske i morala pripaziti na promet. U svakom slučaju, ona zastane na trenutak, spuštene glave, a onda se okrene, raširenih očiju i rastvorenih usana."Carol!""Moram kući, moram napraviti salatu", reče ona pa pobjegne od njega. Pretrči preko ulice i otrči iz njegova života ne obazrevši se više. Možda je tako bilo i najbolje.

230

On i njegova mama presele se u Danvers. Bobby krene u tamošnju pučku školu, stekne nekoliko prijatelja, i još više neprijatelja. Započnu tučnjave, a nedugo zatim i markiranja. U prvoj učeničkoj knjižici, u kućici za komentare, gospođa Rivers je napisala: "Robert je iznimno bistro dijete, ali jednako tako i problematično. Gospođo Garfield, molim vas da dođete da popričamo o njemu."Gospođa Garfield je otišla, i gospođa Garfield je pomogla koliko je mogla, ali je bilo previše stvari o kojima nije mogla govoriti: o Pro-videnceu, o stanovitom oglasu za izgubljenog kućnog ljubimca i o tome kako je došla do novca kojim se poslužila da kupi novi posao i novi život. Dvije su se žene složile da Bobby pati od problema odrastanja; da mu nedostaje njegov bivši grad i bivši prijatelji. Jednog će dana nadrasti svoje probleme. Prepametan je i presposoban da ne bi.Liz je napredovala na svom novom radnom mjestu trgovkinje nekretninama. Bobby je postigao lijep uspjeh u engleskom (dobio je plus pet iz sastava u kojem je usporedio Steinbeckovo djelo O miševima i ljudima s Goldingovim Gospodarem muha) i slab uspjeh u ostalim predmetima. Počeo je pušiti.Carol mu je ipak pisala s vremena na vrijeme - krzmajuća, gotovo provizorna pisamca u kojima je pisala o školi i prijateljicama i vikendu provedenom u New York Cityju s Riondom. Kao prilog jednome od njih koje je stiglo u ožujku 1961. (njezina su pisma uvijek stizala na papiru nazupčanog ruba uz čije su ivice plesali plišani medvjedići) dodan je sumorni P.S.: Mislim da će se moji mama & tata rastati. On namjerava prhnuti u drugo "bračno gnijezdo", a ona samo plače. No uglavnom se držala veselijih stvari: uči vrtjeti mažoretsku palicu, za rođendan je dobila nove klizaljke, i dalje misli da je Fabian sladak iako Yvonne i Tina tako ne misle, bila je na večeri tvista i plesala svaki ples.Dok bi otvarao svako njezino pismo i vadio ga iz omotnice, Bobby bi pomislio: Ovo je posljednje, više mi neće pisati. Djeca ne pišu pisma dugo i kad obećaju da će pisati. Događa se previše toga novog. Vrijeme tako brzo prolazi. Prebrzo. Zaboravit će me.Ali joj on neće pomoći u tome. Nakon što bi stiglo neko njezino pismo, on bi sjeo i napisao odgovor. Ispričao joj je o kući u Brooklinu

231

koju je njegova majka prodala za 25 tisuća dolara - šestomjesečna plaća na njezinu bivšem radnom mjestu od samo jedne provizije. Ispričao joj je o plus pet iz engleskog sastava. Ispričao joj je o svom prijatelju Morrieju koji ga uči igrati šah. Nije joj ispričao da on i Morrie katkad odlaze u razbijačke pohode u kojima jure na biciklima (Bobby je najzad uštedio dovoljno da si kupi jednog) pokraj rugla od starih stambenih zgrada u Plymoutskoj i u prolazu bacaju kamenje iz svojih košara. Preskočio je priču o tome kako je gospodinu Hurleyu, zamjeniku ravnatelja svoje osnovne škole, rekao da ga ovaj može poljubiti u dupe i kako je gospodin Hurley na to reagirao tako da mu je dao preko nosa i nazvao ga bezobraznim, zamornim klincem. Nije joj se povjerio da je počeo krasti po trgovinama ni da se četiri-pet puta napio (jedanput s Morriejem a ostalo sam sa sobom), a ni da kadšto hoda po željezničkoj pruzi i pita se bi li pad pod kotače South Shore Expressa bio najbrži način da dokrajči započeto. Zapah dizela, sjena koja ti padne na lice, a onda bam! No možda to i ne ide tako brzo.Svako pismo koje bi napisao Carol, završavalo bi na isti način:Jako nedostaješ Svom prijatelju BobbyjuTjedni bi prošli bez pošte - ne i s njegove strane - a onda bi stigla još jedna omotnica sa srčekima i plišanim medvjedićima polijepljenima na poleđini, još jedan list pisaćeg papira nazupčanog ruba, još novosti o klizanju i vrtnji mažoretske palice i novim cipelama i tome kako nikako da se makne od razlomaka. Svako je pismo bilo poput još jednog s mukom uvučenog daha ljubljene osobe čija se smrt sad čini neizbježnom. Još jedan dah.Čak mu je i Sully-John napisao nekoliko pisama. Prestala su stizati početkom 1961., ali se Bobby zaprepastio i raznježio činjenicom da se Sully uopće potrudio. U S-J-ovu djetinje krupnom rukopisu i bolnim pravopisnim greškama Bobby je naslućivao kako se pomalja dobroćudan tinejdžer koji će s jednakim užitkom igrati nogomet i povaljivati navijačice, dječak koji će se izgubiti u gušticima rečeničnog znakovlja s jednakom lakoćom s kojom će se probijati kroz obrambene linije protivničke momčadi. Bobbyju se učini da čak vidi i čovjeka koji čeka Sullyja sedamdesetih i osamdesetih godina, čeka ga onako kako se čeka da stigne taksi: prodavača automobila koji će jednoga dana imati vlastito zastupništvo. Naravno, zvat će se Kod

232

poštenog Johna: Honest John's Hanvich Chevrolet. Imat će velik trbuh koji će mu se objesiti preko remena i plakete na zidovima svog ureda, trenirat će juniorske momčadi i započeti svako bodrenje riječima Slušaj ovamo narode. Odlazit će u crkvu, marširati u svečanim povorkama, biti član gradskog vijeća i tako to. Bit će to dobar život, zaključi Bobby - farma i kunići umjesto štapa zašiljenog na oba kraja. Premda se ispostavilo da je taj štap ipak čekao na Sullvja; dočekao ga je u pokrajini Dong Ha zajedno sa starom mamasan*, onom koja nikad neće sasvim otići.* Vijetnamska riječ za stariju ženu.Bobby je imao četrnaest godina kad ga je murjak uhvatio pri izlasku iz trgovine živežnim namirnicama s tucetom limenki piva (Narragansett) i tri šteke cigareta (naravno Chesterfieldica; dvadeset jedna vrsta najfinijeg duhana čini dvadeset aromatičnih cigareta). To je bio onaj plavokosi murjak iz Sela prokletih.Bobby je rekao pajkanu da on nije provalio u dućan, da su stražnja vrata bila otvorena i da je on naprosto ušetao, ali kad je policajac baterijom posvijetlio bravu, ona je visjela nahero u starom drvu, napola iščupana. A ovo? upitao je pajkan, a Bobby slegnuo ramenima. Sjedeći u automobilu (policajac je dopustio Bobbyju da sjedi na prednjem sjedištu pokraj njega, ali mu nije dao dim kad je Bobby zamolio), policajac je počeo ispunjavati formular na svom bloku s metalnim podloškom. Upitao je natmurenog, suhonjavog klinca pokraj sebe kako se zove. Ralph, reče Bobby. Ralph Garfield. Ali kad su se zaustavili ispred kuće u kojoj je sad živio sa svojom mamom - u cijeloj kući, u prizemlju i na katu, vremena su bila dobra - rekao je policajcu da je lagao."Zapravo se zovem Jack", rekao je."Je li?" reče plavokosi murjak kao iz Sela prokletih."Da", reče Bobby kimajući glavom. "Jack Merridew Garfield. Taj sam."Pisma Carol Gerber prestala su stizati 1963., što je pukim slučajem ujedno bila i godina u kojoj je Bobby prvi put izbačen iz škole te godina njegova prvog boravka u popravnom domu za maloljetnike u Bedfordu. Povod tom boravku bio je posjed pet cigareta marihuane koje su Bobby i njegovi prijatelji nazivali joysticks. Bobby je osuđen

233

na devedeset dana zatvora, od kojih mu je posljednjih trideset oprošteno zbog dobrog ponašanja. Pročitao je puno knjiga. Neki su ga štićenici zvali Profesor. Bobbyju to nije smetalo.Kad je izašao iz popravne Buhare, socijalni radnik Grandelle - socijalni radnik zadužen za maloljetnike - dođe k njemu i upita Bobbyja je li spreman popraviti se i živjeti poštenim životom. Bobby je rekao da jest, da je naučio lekciju, i neko se vrijeme činilo da je to zaista i tako. A onda je ujesen 1964. premlatio nekog dječaka tako jako da je ovaj morao u bolnicu i bilo je dvojbeno hoće li se ikad sasvim oporaviti. Dječak je Bobbyju odbio dati svoju gitaru, pa ga je Bobby istukao i uzeo mu je. Bobby je svirao gitaru (ne naročito dobro) u svojoj sobi kad je uhapšen. Liz je bio rekao da je gitaru, akustičnu Silverstonicu, kupio u zalagaonici.Liz je zaplakana stajala na vratima dok je socijalni radnik Grandelle vodio Bobbyja u policijski automobil parkiran kod pločnika. "Oprat ću ruke od tebe ne prestaneš li!" doviknula je za njim. "Ozbiljno ti kažem! Znaj da hoću!""Operi ih", rekao je on sjedajući na stražnje sjedište. "Hajde, mama, operi ih sad pa da skratimo priču."Za vrijeme vožnje u središte grada, socijalni radnik Grandelle reče: "Bobby, mislio sam da ćeš se popraviti i živjeti pošteno.""I ja", reče Bobby. Tad je u Buhari proveo šest mjeseci.Kad je izašao, svoju je Traihvays kartu unovčio i stopirao do kuće. Kad si je otvorio vrata, majka nije izašla iz svoje sobe da ga pozdravi. "Dobio si pismo", rekla je iz svoje mračne sobe. "Na stolu ti je."Bobbyjevo srce silovito zabubnja udarajući mu u rebra čim je ugledao omotnicu. Više nije bilo srčeka i medvjedića - sad je bila prestara za njih - ali je odmah prepoznao Carolin rukopis. Uzme pismo i potrga rub. Unutra se nalazio jedan list papira - nazupčanog ruba - i još jedna, manja, omotnica. Bobby brzo pročita Carolino pisamce, posljednje koje će ikad primiti od nje.Dragi Bobby!Kako si. Ja sam dobro. Dobio si nešto od svog starog prijatelja, onoga koji mi je onomad namjestio ruku. Upućeno je meni jer pretpostavljam da nije znao gdje si ti. Priložio je i pisamce i zamolio da ti ga pošaljem. Što i činim. Pozdravi mamu.

234

CarolNikakvih novosti o njezinim pustolovinama vezanima uz mažoretsku palicu. Nikakvih novosti ni o dečkima, ali je Bobby pretpostavljao da ih je vjerojatno imala nekoliko.Uzme zatvorenu omotnicu drhtavim i odrvenjelim rukama. Srce mu je tuklo jače no ikad. Sprijeda, napisana mekanom olovkom, jedna jedina riječ: njegovo ime. Tedov rukopis. Odmah ga je prepoznao. Suhih usta, nesvjestan da su mu se oči napunile suzama, Bobby potrga rub omotnice koja nije bila veća od onih u kojima djeca šalju ljubavne poruke za Valentinovo u prvom razredu.Iz omotnice izađe najslađi miris koji je Bobby ikad osjetio. Podsjeti ga na miris kad je kao dijete zagrlio majku, na miris njezina parfema i dezodoransa, te pomade koju je stavljala na kosu. Podsjeti ga na to kako park Commonwealth miriše ljeti. Podsjeti ga na miris hrpa knjiga u knjižnici u Hanvichu, pikantan, zamućen i nekako zapaljiv. Suze mu se preliju preko vjeđa i počnu curiti niz obraze. Naviknuo se osjećati staro; ponovno se osjetiti mladim - znati da se ponovno može osjećati mladim - bio je užasan smućujući šok.Nije bilo pisma, poruke ni teksta. Kad je Bobby nagnuo omotnicu, na površinu njegova stola zadažde ružine latice najdublje, najtamnije crvene boje koju je ikad vidio.Krv srca, pomisli on ushićeno a da nije znao zašto. Istog trenutka, prvi put nakon mnogo godina, on se sjeti kako se može isključiti mozak, kako ga se može staviti na poček. Još dok je razmišljao o tome, osjeti kako mu se misli uzdižu. One ružine latice žarile su se na ožiljkastoj površini njegova stola poput rubina, tajne svjetlosti prolivene iz tajnog srca svijeta.Ne samo jedan svijet, pomisli Bobby. Ne samo jedan. Ima drugih svjetova osim ovoga, milijuni svjetova, a svi se vrte oko vretena Kule.A onda pomisli: Ponovno im je umakao. Ponovno je slobodan.Latice nisu ostavljale mjesta sumnji. To je bila najglasnija potvrda koju se moglo zamisliti; najglasnije možda, može biti i istina je.Čas se tuku, čas se vuku, pomisli Bobby, znajući da je te riječi već negdje čuo, ali se nije sjećao ni gdje ih je čuo ni zašto su mu sad ponovno pale na um. A nije ni hajao.

235

Ted je slobodan. Ne na ovom svijetu i u ovom vremenu, ovaj put je pobjegao na drugu stranu... ali u nekom svijetu.Bobby zagrabi latice, svaka poput malog svilenog novčića. Držao ih je u čašicama svojih dlanova poput krvi, a onda ih prinese licu. Mogao bi se utopiti u njihovu slatkom zadahu. Ted je bio u njima, Ted jasan kao dan sa svojim smiješnim zgurenim hodom, dojenački paperjastom bijelom kosom i žutim nikotinskim mrljama istetoviranim na prva dva prsta desne ruke. Ted sa svojim papirnatim vrećicama s ručkama.Kao i onoga dana kad je kaznio Harryja Doolina jer je nanio zlo Carol, začuje Tedov glas. Tad je taj glas uglavnom bio plod njegove mašte. No ovaj put Bobbyju se učini da je stvaran, nešto utisnuto u ružine latice i ostavljeno za njega.Polako, Bobby. Bilo bi dosta, zato se sad smiri. Kontroliraj se.Dugo je sjedio za svojim stolom, ružinih latica pritisnutih na lice. Naposljetku, pazeći da ne izgubi nijednu, on ih vrati u malu omotnicu i spusti potrgani preklopac.Slobodan je. On je... negdje. I sjetio se."Sjetio me se", reče Bobby. "Sjetio se mene."On ustane, ode u kuhinju i pristavi vodu za čaj. A onda ode u majčinu sobu. Ona je ležala na svom krevetu, u kombineu, nogu na povišenom. Bobby primijeti kako je počela izgledati staro. Okrene glavu od njega kad je sjeo pokraj nje, dječak sad zamalo muški krupan, ali mu dopusti da je uhvati za ruku. Držao ju je za ruku, milovao je i čekao da čajnik zapišti. Nakon nekog vremena, ona se okrene i pogleda ga. "O Bobby", reče ona. "Uprskali smo stvar, ti i ja. Što ćemo?""Dati sve od sebe", reče on, i dalje joj milujući ruku. Prinese je svojim usnama i poljubi dlan na mjestu gdje se linija života i srca nakratko isprepleću prije no što se ponovno raskrste. "Dati sve od sebe."Čovječe, nismo se mogli prestati smijati.1966.

236

HERČEVI U ATLANTIDI

lKad sam 1966. došao na University of Maine, na starom karavanu koji sam naslijedio od brata još je stajala Goldwaterova naljepnica, iskrzana i izblijedjela, ali svejedno sasvim čitljiva (AuH2O-4-USA*). * Au je kemijski znak za zlato, engleski Gold, a H2O formula za vodu, engleski water, dakle Goldwater. Broj 4 se na engleskom čita /fo:/ kao i riječ "for" što znači za. Dakle: Goldwater za SAD.Kad sam 1970. završio fakultet, nisam imao automobil, no imao sam bradu, kosu do ramena i ruksak s naljepnicom na kojoj je pisalo RICHARD NIXON JE RATNI ZLOČINAC. Na bedžu koji sam nosio na ovratniku traper-jakne pisalo je NISAM SRETAN SIN*. * Referenca na stih iz jedne antiratne pjesme Creedence Cleanwater Reviyala koji glasi I ain't no fortunate son.Fakultet je, pretpostavljam, uvijek vrijeme promjene, posljednji grč djetinjstva, ali sumnjam da je ikad bilo promjena takve magnitude poput onih s kojima su se suočili studenti koji su se upisali na fakultete potkraj šezdesetih godina.Većina nas te godine više ne spominje često, ne zato što ih se ne sjećamo, nego zato što je jezik kojim smo u to vrijeme govorili izumro. Kad pokušam govoriti o šezdesetima - kad pokušam samo misliti o njima - preplavi me užas i nezadrživ smijeh. Ugledam trapez hlače i Earth Shoes*. Osjetim miris marihuane i pačulija, tamjana i peperminta. A začujem i Donovana Leitcha kako pjeva svoju dražesnu i glupu pjesmicu o kontinentu Atlantidi, tekst koje mi se još čini dubokoumnim u gluho doba noći, kad ne mogu spavati. Što sam stariji, to je sve teže odbaciti glupost te pjesme, a zadržati njezinu dražest. Moram se podsjetiti da smo tad bili manji, dovoljno mali da živimo svoje kričavo obojene živote ispod klobuka gljiva, stalno uvjereni da su to stabla, štit od nebeskog zaštitnog omotača. Znam da to zvuči besmisleno, ali ne mogu bolje: pozdravljena budi o Atlantido.* Kreatorica tih anatomski oblikovanih i od prirodnih materijala izrađenih cipela je danska instruktorica joge Anne Kalso. Ona je

237

došla do zaključka da stopalo ostvaruje puno bolji kontakt s tlom ukoliko je peta niža od nožnih prstiju, tzv. negativna tehnologija pete.Četvrtu sam godinu studija završio izvan studentskog naselja, u LSD Acres, trulim drvenjarama pokraj rijeke Stilhwater, ali kad sam 1966. stigao na University of Maine, živio sam u Chamberlain Hallu, dijelu kompleksa od tri paviljona: Chamberlain (studenti), King (studenti) i Franklin (studentice). Bila je tu i menza, Holyoke Commons, koja je stajala malo podalje od paviljona - ne jako daleko, možda petinu kilometra, ali bi vam se u zimske noći kad bi puhao jak vjetar a temperatura pala ispod ništice činilo da je daleko. Dovoljno daleko da bi Holyoke bila poznata pod nazivom Palača Puste.Puno sam toga naučio tijekom studija, no najmanje na predavanjima. Naučio sam kako se ljubiti s djevojkom i istovremeno nataknuti kondom (nužno no često zanemareno umijeće), kako strusiti petlitarsku limenku piva a ne povratiti, kako zaraditi u slobodno vrijeme (pišući sastave za studoše koji su imali više novca od mene, što znači većina), kako ne biti republikanac premda sam bio potomak stare republikanske loze, kako izaći na ulice s transparentom podignutim iznad glave i skandirati One two three four we won't fight your fucking war i Hey hey LBJ how many kids didyou kili today*. * Jen dva tri četri nećemo u vaš usrani rat. Hej hej LBJ koliko si djece danas ubio.Naučio sam da trebaš pokušati stati niz vjetar od suzavca ili, ukoliko ti to ne uspije, polako disati kroz rupčić ili rubac. Naučio sam da se, kad se isuču pendreci, prevališ na bok, koljena privučeš do brade i pokriješ rukama po zatiljku. A u Chicagu sam 1968. godine naučio da te policajci mogu prebiti kao mačka u vreći bez obzira na to kako se dobro zaštitio.Ali prije no što sam naučio išta od toga, naučio sam o užicima i opasnostima herčeva*. * Kartaška igra za više osoba. Svaki igrač igra za sebe. Igra se prekida kad neki od igrača skupi 100 bodova. Igra se sa špilom od 52 karte. Na početku igre, karte se dodaju suigračima ulijevo ili udesno, ili svatko igra s kartama koje je dobio dijeljenjem. Cilj igre je skupiti što manje herčeva i pik damu. No ukoliko neki igrač pokupi sve

238

herčeve i pik damu, oduzima mu se 26 poena, ili se 26 poena dodaje njegovim suigračima.

2U jesen 1966. na drugom katu paviljona Chamberlain bilo je šesnaest soba u kojima su bila smještena trideset dva mladića; do siječnja 1967., devetnaestorica tih mladića se ili preselila ili prekinula studij - žrtve herčeva. Te nas je jeseni ta igra pokosila poput ubojitog oblika gripe. Mislim da su samo trojica mladića na drugom katu ostali potpuno imuni. Jedan je bio moj cimer, Nathan Hoppenstand. Drugi je bio David "Dearie" Dearborn, studentski nadzornik kata. Treći je bio Stoke Jones III, koji će uskoro žiteljima paviljona Chamberlain postati poznat kao Rip-Rip. Kadšto mi se čini da vam želim pričati o Rip-Ripu; katkad o Skipu Kirku (naravno, kasnije prozvanom Kapetan Kirk), koji mi je tih godina bio najbolji prijatelj, a kadšto mislim da je riječ o Carol. Često sam uvjeren da vam želim pričati o šezdesetim godinama, premda mi se to uvijek činilo nemogućim. Ali prije no što vam ispričam nešto o svemu tome, najbolje da vam ispričam o herčevima.Skip je jednom rekao da je vist bridž za budale a herčevi bridž za zvekane. Nemani tome što prigovoriti, premda to nekako ne pogađa bit stvari. Herčevi su zabavna igra, u tome je bit, a kad se igra za novac - pet centi poen bila je važeća tarifa na drugom katu paviljona Chamberlain - ubrzo postane opsesivna. Idealan broj igrača je četiri. Podijele se sve karte, a onda odbacuju u štihovima. Svako dijeljenje ima ukupno dvadeset šest poena: trinaest herčeva, svaki po bod, i pik dama (koju smo mi zvali Gadura) koja sama vrijedi trinaest poena. Partija završi kad jedan od četvorice igrača skupi stotinu poena. Pobjednik je igrač s najmanjim brojem poena.U našim maratonima, trojica gubitnika iskašljali bi lovu ovisno o razlici između svog i pobjednikova rezultata. Ako je, na primjer, razlika između mog i Skipova rezultata na kraju partije bila dvadeset poena, ja sam mu prema važećoj tarifi od pet centi po poenu morao platiti dolar. Sića, reći ćete vi danas, ali je to bila 1966. godina i dolar nije bio sića za papane sa studija uz rad s drugog kata paviljona Chamberlain.

239

Sjećam se točno dana kad je izbila epidemija herčeva: prvi vikend u listopadu. Sjećam se jer je upravo završila uvodna runda kolokvija za taj semestar i ja sam preživio. Preživljavanje je bilo životni problem za većinu mladića s drugog kata paviljona Chamberlain; bili smo na fakultetu zahvaljujući raznoraznim stipendijama (većina, a među njima i moja, dobivena zahvaljujući National Education Defense Actu*) te radu preko student-servisa. * Taj je zakon donijet 1958. godine, a ostao je na snazi do 1966., kao dio nacionalne obrane u doba hladnog rata zbog tzv. "izvanrednog stanja u odgoju i obrazovanju". Taj je zakon predviđao dodjelu stipendija nadarenoj djeci s područja prirodnih znanosti, matematike i poučavanja živih stranih jezika.Bilo je to kao da vozite Soapbox Derby* u tutaču sastavljenom ljepilom umjesto čavlima. Premda su se naši aranžmani razlikovali - uglavnom ovisno o tome koliko smo lukavosti pokazali u ispunjavanju formulara te koliko su se naši srednjoškolski pedagozi angažirali oko nas - postojala je surova životna činjenica, ukratko sažeta u tapiseriji koja je visjela u čitaonici na drugom katu gdje su se odigravali naši maratonski turniri herčeva. * Utrka djece u drvenim "automobilima" vlastite izrade.Bio je to ručni rad majke Tonyja DeLucce i ona mu je rekla da je objesi negdje gdje će je vidjeti svakog dana, pa ga otpravila na koledž s tom tapiserijom. Kako se jesen 1966. otegnula i zamijenila je zima, tapiserija gospođe DeLucce kao da je bola u oči sve veća i kričavija sa svakim novim dijeljenjem, sa svakim Gadurinim padom na površinu stola, sa svakom noći koju sam se uvaljao u krevet ne otvorivši udžbenik, ne proučivši bilješke, ne napisavši eseje. Jednom ili dvaput sam je i sanjao:2,5.A upravo je to pisalo na ručnom radu, velikim izvezenim znamenkama. Gospođa DeLucca znala je što to znači, a znali smo i mi. Ako si stanovao u nekom od redovnih paviljona - Jacklinu, Dunnu, Peaseu ili Chadbourneu - mogao si zadržati mjesto u godištu 1970. s prosjekom od 1,6... pod uvjetom da ti tatica i mamica nastave plaćati račune. Ne zaboravite da to nije bio Harvard ili Wellesley nego državni stipendistički koledž. No za studente koji su pokušavali

240

dočekati kraj meča uz pomoć stipendija i studentskih zajmova, 2,5 je bila crta povučena u prašini. Prosjek ispod 2,5 - drugim riječima pad ocjena od prosječno trojke na minus tri - i tvoj tutač od kartona će se bez sumnje raspasti. "Javi se, dušo, vidimo se", kako je običavao govoriti Skip Kirk.Postigao sam dobre rezultate u toj prvoj rundi kolokvija, osobito za dečka koji je zamalo obolio od tuge za roditeljskim domom (nikad u životu nisam izbivao iz kuće osim jednog jedinog tjedna provedenog u košarkaškom kampu, iz kojeg sam se vratio s iščašenim zapešćem i s neobičnom gljivičnom florom između nožnih prstiju i ispod testisa). Upisao sam pet kolegija i dobio četvorke iz svih osim početnog engleskog. Iz njega sam dobio odličan. Moj profesor, koji će se kasnije razvesti i završiti kao ulični pjevač na Sproul Plazi u studentskom naselju u Berkeleyu, napisao je pokraj jednog od mojih odgovora: "Tvoj primjer onomatopeje zapravo je sjajan." Poslao sam taj uradak majci i ocu. Majka je uzvratila dopisnicom s jednom jedinom riječi "Bravo!" ushićeno naškrabanom na poleđini. Sjećanje na to izaziva neočekivanu duševnu bol, nešto zapravo na rubu fizičkog bola. Mislim da je to bilo posljednji put da sam dovukao kući pismeni uradak sa zlatnom zvijezdom zalijepljenom u kutu.Nakon te prve runde kolokvija, samodopadno sam izračunao svoj tekući prosjek ocjena i dobio rezultat 3,3. Nikad više nisam došao ni blizu tog rezultata, i potkraj prosinca shvatio sam da su opcije postale krajnje jednostavne: prestati se kartati i možda se održati do sljedećeg semestra ne dirajući u svoj krhki paket-aranžman financijske potpore, ili do Božića nastaviti lov na Gaduru ispod tapiserije gospođe DeLucce u čitaonici drugog kata, a onda se zauvijek vratiti u Gates Falis.Mogao bih dobiti posao u predionici Gates Falis; moj je otac tamo radio dvadeset godina, sve do nezgode koja ga je koštala vida, i on bi me ubacio. Mojoj bi majci bila mrska ta pomisao, ali mi ne bi stajala na putu ako bih joj rekao da je to ono što želim. Kad se sve zbroji i oduzme, ona je bila realist naše obitelji. Čak i kad su je njezine nade i razočaranja doveli na rub pameti, ona je bila realist. Neko bi vrijeme bila shrvana tugom zbog toga što nisam uspio ustrajati na fakultetu, i neko bi vrijeme mene grizla savjest, ali bismo oboje preboljeli. Ta ja

241

nisam želio biti nastavnik engleskog nego pisac, i smatrao sam da samo pompoznim piscima treba fakultet za posao koji rade.Ali se nisam želio ni ispisati. To mi se činilo pogrešnim načinom da započnem život odrasle osobe. Mirisalo mi je to na neuspjeh, pa su sva moja Whitmanovska umovanja o ulozi koju bi pisci trebali odigrati u životu puka smrdjela na opravdavanje tog neuspjeha. No svejedno nisam mogao odoljeti zovu čitaonice na drugom katu - pucketanje karata, netko pita dodaju li se karte ulijevo ili udesno, netko drugi pita tko ima Klistirku (partija herčeva počinje odigravanjem tref dvojke, karte nama ovisnicima s drugog kata poznate kao Klistirka). Ponekad bih sanjao da Ronnie Malenfant, prvi nepatvoreni kreten kojeg sam sreo nakon što sam jedva izvukao živu glavu pred siledžijama iz srednje škole počinje odigravati pikove jedan za drugim vrišteći pritom: "Vrijeme za lov na Gaduru! Ganjamo Pičku!" svojim kreštavim, piskutavim glasom. Mislim da skoro uvijek shvaćamo što nam je u interesu, ali katkad to što shvaćamo znači vrlo malo u usporedbi s onime što osjećamo. Neugodno, ali istinito.

3Moj cimer nije igrao herčeve. Mom se cimeru nije sviđao neobjavljeni rat u Vijetnamu. Moj je cimer svaki dan pisao svojoj curi, učenici četvrtog razreda srednje škole Wisdom Consolidated. Stavite li čašu vode pokraj Natea Hoppenstanda, ta će čaša vode djelovati živahno.On i ja živjeli smo u sobi 302, odmah do stubišta, prekoputa nadzornikova apartmana (jazbine gnusnog Dearieja), na suprotnom kraju hodnika od čitaonice i njezinih kartaških stolova, podnih pepeljara i pogleda na Palaču Puste. Naše sparivanje bilo je pokazatelj - barem meni - da su se najcrnje misli o fakultetskom Uredu za smještaj studenata mogle pokazati utemeljenima. U upitniku koji sam popunio i poslao tom Uredu u travnju '66. (kad mi je najveća briga bila odlučiti kamo Annmarie Soucie odvesti na večeru nakon maturalne zabave), napisao sam da sam A. pušač, B. pripadnik Republikanske mladeži, C. nadobudni folk-gitarist, D. noćni tip. U svojoj sumnjivoj mudrosti, Ured za smještaj studenata spario me s Nateom, budućim zubarom, nepušačem, čiju su svojtu činili demokrati iz okruga Aroostook (premda je Lyndon Johnson bio demokrat, Nateu nije bilo

242

nimalo lakše pri duši zbog činjenice da se američki vojnici vrzmaju po južnom Vijetnamu). Ja sam iznad kreveta držao poster Humphreya Bogarta; Nate je iznad svojeg objesio fotografije svog psa i svoje cure. Njegova je djevojka bila stvorenje nezdrave boje puti, odjevena u mažoretsku uniformu škole Wisdom High, koja je stezala palicu poput toljage. Zvala se Cindy. Pas se zvao Rinty. I djevojka i pas imali su iste osmijehe. Bilo je to krajnje nestvarno.No po Skipovu i mom mišljenju, najveći Nateov nedostatak bila je kolekcija gramofonskih ploča koje je brižljivo složene abecednim redom držao na polici ispod Cindy i Rintyja, a malo iznad svog zgodnog malog gramofona, modela RCA Swingline. Imao je tri ploče Mitcha Millera (Sing Along with Mitch, More Sing Along with Mitch, Mitch and the Gang Sing John Henry and Other American Folk Favorites), Meet Trini Lopez, LP Deana Martina (Dino Swings Vegas!), LP Gerryja i Pacemakersa, pa prvi album Dave Clark Fivea - vjerojatno najbučnije loše rock ploče ikad snimljene - i mnoge druge sličnog soja. Ne mogu ih se svih sjetiti, što je vjerojatno dobro."Nate, nemoj", reče Skip jedne večeri. "O molim te nemoj." To je bilo uoči početka manije herčeva - možda nekoliko dana."O molim te nemoj što?" upita Nate ne podigavši pogled s onoga što je radio za stolom. Kao da je provodio cijele dane ili na predavanjima ili za tim stolom. Katkad bih ga uhvatio kako kopa nos i skrivećki briše pabirke (nakon brižljive i temeljite inspekcije) o dno srednje ladice. Bio je to njegov jedini porok... izuzme li se njegov skaredni glazbeni ukus, dakako.Skip je pregledavao Nateove albume, nešto što je nimalo se ne libeći činio u svakoj brucoškoj sobi koju bi obišao. Sad je držao jedan u ruci. Imao je izraz lica liječnika koji proučava lošu rendgensku snimku... snimku koja pokazuje sočan (i gotovo nesumnjivo zloćudan) tumor. Stajao je između Nateova i mog kreveta, odjeven u svoju srednjoškolsku jaknu i bejzbolsku kapicu s logom srednje škole Dexter. Ni na fakultetu, a malokad i nakon toga nisam vidio muškarca kojeg bih smatrao tako američki zgodnim kao što je bio Kapetan. Skip kao da nije bio svjestan svoje pristalosti, ali to jamačno nije bilo tako, ne sasvim, jer se ne bi tako često ševio. Naravno, bilo je to vrijeme

243

kad se gotovo svatko mogao poševiti, ali je Skip čak i prema tadašnjim mjerilima imao pune ruke posla. No ništa od toga još nije počelo u jesen '66.; u jesen '66. Skipovo je srce, baš kao i moje, pripadalo herčevima"Ovo je loše, prijatelju moj", reče Skip blagim, prijekornim glasom. "Oprosti, ali ovo grize."Ja sam sjedio za svojim stolom, pušio Pali Mali i tražio bon za menzu. Uvijek sam gubio to sranje."Što grize? Zašto gledaš moje ploče?" Nateov udžbenik iz botanike stajao je otvoren ispred njega. Crtao je list na listu milimetarskog papira. Svoju plavu brucošku kapicu spustio je na zatiljak. Uvjeren sam da je Nate Hoppenstand bio jedini pripadnik brucoškog godišta koji je nosio taj glupi plavi spirak do trenutka kad je bespomoćna nogometna momčad našeg fakulteta postigla zgoditak... a to je bilo otprilike tjedan dana prije Dana zahvalnosti.Skip nastavi proučavati onaj album. "Ovo je kurac tice rode. Zaista.""Mrzim kad tako govoriš!" usklikne Nate, ali još odveć tvrdoglav da bi podigao pogled. Skip je znao da Nate mrzi kad on tako govori, upravo razlog zbog kojeg je on to činio. "O čemu ti to uopće govoriš?""Žao mi je što te moj izbor riječi vrijeđa, ali ne povlačim komentar. Ne mogu. Jer ovo je užas. Boli me, prijatelju. Boli, jebote.""Što to?" Nate najzad razdraženo podigne pogled sa svog lista, označenog pažljivo poput zemljovida u cestovnom atlasu Randa McNallyja*. "ŠTO?"* Poznata vrsta atlasa, zemljovida, mapa i planova."Ovo."Na omotu albuma koji je Skip držao u ruci, djevojka vižlasta lica i vižlastih malih grudi koje su stršile ispod prednjice poluduge bluze plesala je ne palubi torpednog čamca, podignute ruke, dlana okrenutog prema naprijed, u vižlastom pozdravu. Na glavi joj se prčio vižlast mornarski šeširić."Kladim se da si ti jedini student u Americi koji je sa sobom ponio ploču Diane Renee Sings Navy Blue", reče Skip. "To ne valja, Nate. To spada na tvoj tavan, zajedno s lederhosen koje si, kladim se, nosio na sve srednjoškolske skupove navijača i crkvena sijela."

244

Ako su lederhosen značile poliesterske Sansabelt hlače s onom čudnom i besmislenom kopčicom straga, onda je Nate donio veći dio svoje kolekcije sa sobom... zapravo, upravo je u tom trenutku imao na sebi jedne takve hlače. No ne rekoh ništa. Podignem uokvirenu fotografiju svoje djevojke i spazim bon za menzu iza nje. Dohvatim ga i gurnem u džep levisica."To je dobra ploča", dostojanstveno će Nate. "To je vrlo dobra ploča. Ona je... šik.""Šik, je li?" upita Skip i baci ploču na Nateov krevet. (Odbijao je vratiti Nateove ploče na policu jer je znao da Nate pizdi zbog toga.) '' 'Dragi moj reče svi u boj za narod svoj i ode na ratni brod a-joooooj'? Ako se to uklapa u tvoju definiciju dobrog, podsjeti me da ti nikad ne dođem na sistematski pregled.""Bit ću zubar a ne liječnik", reče Nate, izgovarajući odsječno svaku riječ. Žile su mu iskočile na vratu. Koliko ja znam, Skip Kirk je bio jedina osoba u paviljonu Chamberlain, a možda i u cijelom studentskom naselju, koja se mogla probiti kroz debelu jenkijevsku kožu mog cimera. "Ja ću biti stomatolog, znaš li ti što znači 'stoma' u riječi stomatolog? Znači usta, Skip! Znači-""Podsjeti me onda jebote da ti nikad ne dam da mi plombiraš zube.""Zašto moraš to stalno govoriti?""Što?" upita Skip, premda je znao, ali je želio da Nate to kaže. Nate bi naposljetku i rekao, a pritom bi u licu redovito pocrvenio kao paprika. To je fasciniralo Skipa. Sve je u vezi s Nateom fasciniralo Skipa; Kapetan mi je jednom rekao da je prilično siguran da je Nate izvanzemaljac, teleportiran s planeta Dobar mladić."Jebote", reče Nate Hoppenstand i istog trenutka mu se obrazi zarumene. Nakon nekoliko sekundi izgledao je kao Dickensov lik, neki usrdni mladić kojeg je oslikao Boz*. "Eto što."* Boz je bio pseudonim Charlesa Dickensa."Imao sam loše uzore", reče Skip. "Užasava me pomisao na tvoju budućnost, Nate. A što ako se Paul Anka vrati pjevanju, jebote?""Nisi nikad ni poslušao tu ploču", reče Nate i dohvati Diane Renee Sings Navy Blue s kreveta pa je vrati između Mitcha Millera i Stella Stevens Is in Love!

245

"A i ne sluša mi se jebote", reče Skip. "Pete, idemo jesti. Umirem od gladi jebote."Uzmem svoj udžbenik iz geologije - kolokvij je bio zakazan za idući utorak. Skip mi ga uzme iz ruke i ponovno baci na stol, pritom prevrnuvši fotografiju moje djevojke, koja se odbijala fukati, ali koja ga je znala polako, izluđujuće ugodno izdrkati kad bi bila raspoložena. Nitko ti ne zna prošetati kožicu kao katolkinja. U životu sam promijenio mišljenje o koječemu, ali nikad o tome."Zašto si to učinio?" upitam."Ne čita se za stolom jebote", reče on. "Čak ni dok jedeš studentski napoj. U kakvoj si ti to štali rođen?""Zapravo Skip, rođen sam u obitelji u kojoj se zaista čitalo za stolom. Znam da ti je teško povjerovati da postoji drugi način da se nešto radi osim Kirkova, ali postoji."On me pogleda neočekivano smrknuto. Uhvati me za podlaktice, pogleda u oči i reče: "Barem nemoj učiti dok jedeš. U redu?""U redu." U sebi zadržavši pravo da učim kad god mi se svidi ili kad budem smatrao da trebam."Ufuraš li se u tu štrebersku ulogu, dobit ćeš čireve. Čirevi su ubili mog starog. Nije se mogao prestati mamuzati.""O", rekoh. "Žao mi je.""Ne brini, bilo je to davno. A sad dođi. Prije no što ponestane tunjevine. Ideš i ti, Natebo?""Moram završiti ovaj list." "Zajebi list."Da mu je to rekao netko drugi, Nate bi ga pogledao kao u nešto otkriveno ispod trulog panja, i bez riječi se vratio svom poslu. No u ovom slučaju Nate promisli trenutak, a onda ustane i pažljivo skine jaknu s unutarnje strane vrata, gdje bi je uvijek objesio. Odjene je. Namjesti brucošku kapicu na glavi. Čak se ni Skip nije usuđivao previše komentirati Nateovo tvrdoglavo odbijanje da prestane nositi tu kapicu. (Kad sam upitao Skipa kamo je nestala njegova - to je bilo našeg trećeg dana na fakultetu i dan nakon što sam ga upoznao - rekao je: "Obrisao sam dupe njome i bacio to sranje na drvo." To vjerojatno nije bila istina, ali nikad nisam ni potpuno isključio tu mogućnost.)

246

4Otkloparali smo niz tri niza stuba i izašli na blagi listopadski suton. Iz sva tri paviljona studenti su krenuli prema menzi Holyoke Commons, gdje sam ja dežurao devet obroka tjedno. Bio sam sudoperko, nedavno promaknut iz perača pribora za jelo; ne stanem li nekom na žulj, postat ću slagač posuđa prije raspusta za Dan zahvalnosti. Paviljoni Chamberlain, King i Franklin bili su na povišenom zemljištu. Kao i Palača Puste. Da bi stigli do nje, studenti su hodali po asfaltiranim stazama koje su uranjale u dolinu oblika dugačkih naćvi, a potom se spajale u široki puteljak popločen opekom koji se ponovno uspinjao. Holyoke je bila najveća od te četiri zgrade i blistala u tami poput luksuznog prekooceanskog broda na pučini.Udolina u kojoj su se spajale asfaltirane staze bila je poznata pod nazivom Bennettov prilaz - ako sam i znao zašto, odavno sam zaboravio. Dečki iz paviljona King i Chamberlain stizali su niz dvije od tih staza, a cure iz Franklina niz treću. Tamo gdje su se staze spajale, isto bi učinili momci i djevojke, pa bi se upustili u razgovor, smijali se i izmjenjivali poglede, otvorene i stidljive. Odande bi zajedno krenuli niz široku stazu popločenu ciglama i poznatu kao Bennettovo šetalište do zgrade menze.U suprotnom se smjeru, pognute glave i uobičajeno nepristupačnog izraza na svom blijedom, odbojnom licu kroz mnoštvo probijao Stokely Jones III. Bio je visok, ali se to jedva primjećivalo jer je uvijek bio zguren nad svojim štakama. Njegova kosa, besprijekorno sjajno crna bez ijednog primjetljivog pramena nečega svjetlijeg, prelijevala mu se preko čela u šiljcima, skrivala mu uši i kao tintom mu povukla nekoliko zalutalih pramenova poprečno preko blijedih obraza.Bitlsice su u to vrijeme bile na vrhuncu popularnosti, a to je za većinu mladića značilo samo to da su umjesto prema gore kosu brižljivo češljali prema dolje, čime bi sakrili čelo (a najčešće i priličan urod prištića). Stoke Jones nije imao tako suzdržano pokrivalo za glavu. Njegova kosa srednje dužine išla je kamo bi joj se prohtjelo. Leđa su mu bila pogrbljena na način koji će uskoro postati trajan, ukoliko već nije bio. Najčešće je gledao u pod, kao da pogledom prati lukove

247

svojih štaka. Ako bi se te oči kojim slučajem podigle i pogledale u vaše, najvjerojatnije bi vas osupnula njihova neobuzdana inteligencija. On je bio Heathcliff Nove Engleske, samo od kukova naniže okržljavio do gole kosti. Njegove noge, najčešće oklopljene golemim metalnim protezama kad bi išao na predavanja, mogle su se micati, ali samo nejako, poput krakova umiruće lignje. Za razliku od toga, gornji dio njegova tijela bio je kršan. Ta je kombinacija bila bizarna. Stoke Jones bio je kao reklama za Charlesa Atlasa u kojoj su se PRIJE i POSLIJE nekako stopili u istome tijelu. Pojeo bi svoj obrok čim bi se menza otvorila; samo tri tjedna nakon početka našeg prvog semestra a već smo svi znali da to nije bilo zato što je bogalj nego zato što je poput Grete Garbo želio biti sam."Nek se jebe", reče Ronnie Malenfant dok smo jednog dana išli na doručak - upravo je Jonesu rekao bok a Jones je samo proštakao pokraj njega i ne kimnuvši glavom. No mrmljao je u bradu; to smo svi čuli. "Usrani gegavi kripl." To je bio Ronnie, uvijek pun suosjećanja. Pretpostavljam da je finoću, šarm i joie de vivre pokupio odrastajući u bljuvotaka punim pivnicama u sirotinjskom dijelu Lisbonske ulice u Lewinstonu."Stoke, što ima?" upita Skip večeras dok je Jones glavinjao prema nama na svojim štakama. Stoke je posvuda hodao tako kontrolirano glavinjajući, torza a la Bluto Blutarsky* uvijek nagnutog prema naprijed tako da je sličio brodskoj pramčanoj figuri, Stoke koji neprekidno šalje u materinu ono što mu je satrlo donji dio tijela, Stoke koji neprekidno tome pokazuje srednji prst, Stoke koji te gleda svojim pametnim mahnitim očima i govori jebi se i ti, gurni si to znaš kamo, sjedni na to i zavrti, možeš mi staviti soli na rep.* Bluto Blutarsky je lik budućeg senatora kojega je John Belushi glumio u filmskoj satiri "Animal House".Nije odgovorio Skipu, ali je na trenutak podigao glavu i pogledi im se sretnu. A onda Stoke spusti bradu i žurno prođe pokraj nas. Znoj mu se slijevao iz raspomamljene kose i niz obraze. Mrmljao si je u bradu: "Rip-rip, rip-rip, rip-rip*", kao da je takt... ili artikulira ono što bi rado učinio sa svima nama, bandom koja hoda na vlastitim nogama... ili možda i jedno i drugo.

248

* Rip znači rasporiti, raskomadati, a kao kratica R.LP znači Počivao/la u miru.Osjetili biste njegov miris: kiseo, jedak buke znoja, uvijek se to osjećalo jer nije želio hodati polako, kao da ga je vrijeđalo kad bi polako hodao, ali je tu bilo još nečeg. Miris njegova znoja bio je rezak, ali ne i neugodan. No kudikamo neugodniji bio je miris koji se osjećao ispod njega. U srednjoj sam školi bio atletičar (kad sam kao brucoš morao birati između Pali Mallica i utrke na četiri stotine metara, odabrao sam čavle za lijes) i poznavao sam miris te kombinacije, najčešće kad bi se neki klinac koji bi imao gripu ili anginu ipak prisilio trčati. Jedini miris sličan tome jest miris predugo preopterećenog transformatora za električne vlakiće.A onda je prošao. Stoke Jones, kojega će Ronnie Malenfant uskoro prozvati Rip-Rip, večernje oslobođen svojih golemih nožnih proteza, na povratku u paviljon."Hej, što je to?" upita Nate. Zastao je i okrenuo se. Skip i ja također stanemo i okrenemo se. Zaustim da ću zapitati Natea na što je mislio, no tad ugledam. Jones je imao na sebi traper jaknu. Na njezinim leđima, nacrtano nečime što je sličilo crnom markeru i jedva vidljivo na blijedećoj svjetlosti te ranojesenske večeri, nalazio se neki lik u krugu."Ne znam", reče Skip. "Izgleda kao troprsti vrapčji trag."Mladić na štakama umiješa se u mnoštvo na putu za još jednu večeru u menzi, još jednog četvrtka, još jednog listopada. Većina je mladića bila glatko obrijana; većina djevojaka nosila je suknje i do vrata zakopčane pamučne bluze s bubi-kragnama. Dizao se gotovo pun mjesec i bacao na njih narančastu svjetlost. Era čudaka doživjet će puni procvat tek za dvije godine, i nijedan od nas trojice nije shvatio da smo prvi put vidjeli pacifistički znak.

5Subotnji zajutrak bio je jedan od obroka kad sam dežurao kod posuđa u menzi Holyoke. To je bilo dobro dežurstvo jer subotom ujutro u menzi nikad nije bilo pretjerano puno posla. Carol Gerber, djevojka od pribora za jelo, stajala je na početku tekuće vrpce. Ja sam stajao do nje; moj je posao bio da dohvaćani tanjure kako silaze niz vrpcu,

249

poplahnem ih i poslažem na kolica pokraj sebe. Ako je na tekućoj vrpci vladala gužva, kao što je većinom bio slučaj radnim danom za večernjih obroka, samo bih poslagao tanjure sa svim sranjem od ostataka hrane na njima, a ispirao ih kasnije kad bi gužva jenjala. Do mene u redu stajali bi dečko ili cura zaduženi za čaše i šalice koje su ubacivali u specijalne strojne rešetke. Holyoke nije bilo loše mjesto za rad. Svako malo netko s profinjenim smislom za humor poput Ronnieja Malenfanta vratio bi nepojedenu kobasu ili hrenovku na koju bi nataknuo Trojanca*, ili bi se vratila zobena kaša na čijoj bi površini brižljivo potrganim komadićima ubrusa bilo ispisano JEBO TE JA (jednom prilikom, zalijepljena za površinu dubokog tanjura punog skorenog umaka od mesne štruce, stajala je poruka UPOMOĆ ZATOČENIK SAM PROVINCIJSKOG FAKULTETA), a ne biste mogli povjerovati kakvi prasci neki studenti mogu biti - tanjuri puni kečapa, čaše za mlijeko pune restanog krumpira, zdrucano povrće - ali to zaista nije bio loš posao, osobito subotom ujutro.* Trajanje poznata američka marka kondoma.U jednom sam trenutku pogledao pokraj Carol (koja je izgledala izvanredno ljupko s obzirom na ovaj rani jutarnji sat) i ugledao Stokea Jonesa. Leđima je bio okrenut prema pregradnom prozoru, ali niste mogli ne zamijetiti štake naslonjene pokraj njegove stolice, ni onaj neobični oblik nacrtan na leđima njegove jakne. Skip je imao pravo; zaista je izgledao kao troprsti vrapčji trag (tek sam skoro godinu dana kasnije prvi put čuo nekog tipa na televiziji da je taj znak nazvao "tragom velike američke kukavice")."Znaš li što je to?" upitam Carol i uprem prstom.Ona se zagleda u to, a onda odmahne glavom. "Ne. Sigurno nekakav štos koji samo on razumije.""Stoke da stavi vic na leđa. Sama ideja me vrijeđa.""O, poetska dušo, duboka i nježna, njime si slaže, a to ni ne zna." "Prestani Carol, ubijaš me u pojam."

6Nakon završetka smjene otpratio sam je do njezina paviljona (govoreći si pritom da sam samo pristojan, da to što sam otpratio Carol Gerber

250

do paviljona Franklin ni u kojem slučaju ne znači da sam bio nevjeran Annmarie Soucie iz Gates Fallsa), a onda laganim korakom krenem prema Chamberlainu, pitajući se tko bi mogao znati što znači onaj troprsti trag. Tek mi je sad, nakon toliko vremena, palo na pamet da nikad nisam pomislio upitati Jonesa. A kad sam stigao na svoj kat, ugledao sam nešto što mi je potpuno skrenulo tijek misli. Nakon što sam u pola sedam ujutro izašao vjeđa spuštenih na pola koplja da zauzmem mjesto iza Carol pokraj tekuće vrpce s posuđem, netko je pjenom za brijanje naličio vrata sobe Davida Dearborna - po svim dovracima i po kvaki te ekstra-debelim slojem po pragu. U toj donjoj naslazi ugledam otisak bose noge koji mi izmami smiješak. Dearie je otvorio vrata, umotan samo u ručnik, uputivši se u kupaonicu, i bum-tras-talambas!I dalje se smiješeći, uđem u sobu 302. Nate je pisao za svojim stolom. Po načinu na koji je jednu ruku zaštitnički svinuo oko svoje bilježnice, zaključim da je posrijedi njegovo redovito dnevno izvješće Cindy."Netko je namazao Deariejeva vrata pjenom za brijanje", rekoh, priđem svojim policama i dohvatim udžbenik iz geologije. Moj je plan bio otići u čitaonicu na našem katu i malo učiti za test u utorak.Nate je pokušao izgledati ozbiljno i prijekorno, ali nije mogao odagnati smiješak. U to se vrijeme uvijek odlučivao za krepost, no redovito bi mu za dlaku izmaknula. Pretpostavljam da je s godinama poboljšao uspješnost, što je šteta."Da si ga čuo kako je urlao", reče Nate. Nasmije se zarzavši, a onda prinese svoju sitnu ruku ustima da bi zatomio novi ispad nedoličnog ponašanja, "I psovao - na trenutak je bio dorastao Skipu.""Kad je posrijedi psovanje, mislim da nitko nije dorastao Skipu."Nate me gledao sa zabrinutom borom između očiju. "Nisi valjda to ti učinio, je li? Jer znam da si rano ustao-""Da sam ja namjeravao ukrasiti Deariejeva vrata, poslužio bih se zahodskim papirom", rekoh. "Sva moja pjena za brijanje završi na mom licu. Ja sam niskobudžetni student, baš kao i ti. Zaboravio si?"Ona se brazda zabrinutosti zagladi i Nate je ponovno izgledao kao član crkvenog zbora. Prvi put shvatim da on sjedi samo u Jockey gaćicama i onoj glupoj plavoj kapici. "To je dobro", reče on, "jer je David urlao

251

da će naći onoga tko je to učinio i pobrinuti se da ga se pošalje na disciplinsku komisiju.""D. K. zbog premazivanja vrata pjenom za brijanje? Čisto sumnjam, Nate.""Zaista čudno, ali čini mi se da je ozbiljno mislio", reče Nate. "Katkad me David Dearborn podsjeća na onaj film o ludom brodskom kapetanu. Humphrey Bogart je glumio u njemu. Znaš na koji mislim?""Aha, Pobuna na brodu Caine.""Aha. A David... s druge strane, posao studentskog nadzornika i sastoji se u slanju na D. K."Prema odredbama fakultetskog pravilnika o ponašanju studenata, izbacivanje je bila velika batina, rezervirana za prijestupe kao što su krađa, nanošenje tjelesnih ozljeda i posjedovanje/uporaba droga. Stegovni postupak bio je stepenicu ispod toga, kazna za prijestupe kao što su dovođenje djevojaka u sobe (dovođenje djevojaka u sobe poslije redarstvenog sata za studentice bila je otegotna okolnost i moglo vam je priskrbiti izbacivanje, premda je to danas teško povjerovati), držanje alkohola u sobi, prepisivanje na ispitima, prepisivanje tuđih pismenih uradaka. Svaki od potonjih prijestupa mogao je teoretski završiti izbacivanjem, a u slučaju prepisivanja to se često i događalo (osobito ako su posrijedi bili semestralni ili završni ispiti), no uglavnom bi se izreklo neku stegovnu mjeru koja vas je pratila cijeli semestar. Nisam mogao povjerovati da bi nadzornik paviljona pokušao nagovoriti prodekana Garretsena da sazove D. K. zbog nekoliko bezazlenih špricaja pjene za brijanje... ali je ovo bio Dearie, sitničavac koji je dosad ustrajavao u tjednom pregledu soba i sa sobom nosio stoličicu da bi mogao pregledati gornje police trideset dva ormara za koje je, čini se, smatrao da spadaju u njegovo područje odgovornosti. Tu je ideju vjerojatno pokupio u ROTC-u*, programu koji je volio strašću kojom je Nate volio Cindy i Rintyja. * ROTC je kratica od Reserve Officers Training Corps, grupa studenata na nekim američkim sveučilištima koji prolaze časničku obuku.Usto je i davao kaznene bodove - praksa koja je službeno još bila dio politike fakulteta, premda uglavnom zaboravljena izvan ROTC-a - studentima koji su zabušavali u pospremanju svojih soba. Dovoljno

252

kaznenih bodova i završiš pred D. K. U teoriji si mogao biti izbačen s fakulteta, izgubiti pravo na odgodu služenja vojnog roka, biti pozvan u vojsku i završiti ugibajući se mecima u Vijetnamu samo zato što si opetovano zaboravljao odnijeti smeće ili pomesti ispod kreveta.I David Dearborn bio je stipendist, a njegov nadzornički posao - u teoriji - nije se razlikovao od mog posla sudopere. No to nije bila i Deariejeva teorija. Dearie je smatrao da je on boljeg kova, jedan od šačice ponosnih i hrabrih. Znate, njegovi su potjecali s obale, iz Falmoutha, gdje je 1966. još važilo više od pedeset tzv. ćudorednih zakona naslijeđenih iz vremena puritanaca. Nešto se dogodilo njegovoj obitelji pa su spali na niske grane kao u nekoj starinskoj kazališnoj melodrami, ali se Dearie još odijevao kao maturant falmoutske privatne škole, dolazio na predavanja u blejzeru, a nedjeljom nosio odijela. Nitko se nije mogao više razlikovati od Ronnieja Malenfanta, prostog kao slapa, punog predrasuda, matematičkog genija. Kad bi se mimoišli u hodniku, gotovo ste mogli vidjeti kako se Dearie kutri pred Ronniejem, čija se crvena kosa kovrčala iznad lica koje kao da je bježalo samo od sebe, od izbečenog čela do gotovo nepostojeće brade. Između toga dvoga nalazile su se Ronniejeve oči vječno slijepljene od krmelja i vječno balavi nos... da se ne spominju usne tako crvene da je uvijek izgledao kao da ih je namazao nečim jeftinim i kričavim.Dearieju Ronnie nije bio simpatičan, ali Ronnie nije morao sam podnijeti teret te nesimpatije; Dearieju kao da nije bio simpatičan nijedan brucoš kojemu je bio nadzornik. Ni on nama nije bio simpatičan, a Ronnie ga je otvoreno mrzio. Nesimpatija Skipa Kirka bila je prošarana prezirom. Pohađao je ROTC zajedno s Deariejem (barem do studenog, kad se Skip ispisao), i rekao da Dearie ni o čemu nije imao pojma osim o uvlačenju u guzicu. Skip, kojemu je kao maturantu malo nedostajalo da postane državni reprezentativac u bejzbolu, osobito je jamrao zbog jedne osobine našeg nadzornika: Dearie, rekao je Skip, nije timski igrač. Za Skipa je to bio najveći grijeh. Moraš biti timski igrač. Premda to znači da bacaš napoj svinjama, moraš biti timski igrač, jebiga.Meni je Dearie bio nesimpatičan koliko i ostalima. Mogu otrpjeti mnoge ljudske mane, ali se gnušam sitničavaca. No osjećao sam i

253

mrvicu razumijevanja za njega. Kao prvo, nije imao smisla za humor, a smatram da je to jednak hendikep kao i ono što je obogaljilo donju polovicu Stokea Jonesa. Kao drugo, mislim da Dearie nije bio naročito simpatičan ni samome sebi."D. K. neće se sazvati ukoliko on ne nađe krivca", rekoh Nateu. "A da ga i nađe, čisto sumnjam da će prodekan Garretsen pristati to nekome navaliti na leđa samo zato što je pjenom za brijanje namazao nadzornikova vrata." No Dearie je mogao biti uvjerljiv. Možda i jest spao na niske grane, ali je imao ono nešto što je govorilo da svejedno pripada višim slojevima. To je, dakako, bila još jedna stvar koju smo mi ostali morali mrziti kod njega. Skip ga je zvao "Kasko", jer tijekom tjelovježbe u sklopu ROTC-a nije trčao krugove oko nogometnog igrališta kako Bog zapovijeda nego je samo trčkarao."Najvažnije je da to nisi ti učinio", reče Nate i ja se zamalo nasmijem. Nate Hoppenstand, sjedi tu u gaćama i kapici, uskog i ćosavog grudnog koša zaprašenog pjegama. Nate koji me ozbiljno gleda preko svog izbočenog kaveza tankih rebara. Nate koji se igra tate.Stišavši glas, on upita: "Misliš li da je to učinio Skip?""Ne. Ako bih morao pogađati tko na ovom katu misli da je namazati nadzornikova vrata pjenom za brijanje nešto da krepaš od smijeha, rekao bih-""Ronnie Malenfant.""Točno." Uperim prst u Natea kao pištolj i namignem."Vidio sam te da se vraćaš od Franklina s onom plavušom", reče on. "Carol. Zgodna je.""Samo sam joj pravio društvo", rekoh.Nate je sjedio za stolom u gaćicama i kapici i smiješio se kao da on zna pravu istinu. Vjerojatno je i znao. No dobro, sviđala mi se, premda nisam znao puno toga o njoj - samo da je iz Connecticuta. Studenata iz drugih država a koji su radili bilo je malo.

7Krenem niz hodnik u čitaonicu s udžbenikom iz geologije ispod miške. Ronnie je bio tamo. Imao je na glavi brucošku kapicu, ali je prednji dio zavinuo prema gore i pričvrstio nečime, tako da je kapica sad izgledala kao šešir novinskog reportera. S njim su sjedila još dva

254

dečka s našeg kata, Hugh Brennan i Ashley Rice. Nijedan od njih nije izgledao kao da im ovo subotnje prijepodne prolazi ludo i nezaboravno, ali kad me Ronnie ugledao, oči mu zasjaje."Pete Riley!" reče on. "Upravo čovjek kojeg sam tražio! Znaš igrati herčeve?""Da. No na svu sreću, znam i učiti." Podignem udžbenik iz geologije s namjerom da završim u čitaonici na prvom katu... ukoliko zaista mislim ozbiljno raditi. Jer Ronnie ne zna šutjeti. Očito ne može šutjeti. Ronnie Malenfant bio je prototip usta na motorni pogon."Ma daj, samo jednu partiju do stotke", vabio me. "Igramo u pet centi poen, a ova dvojica igraju herčeve kako se metuzalemi ševe."Hugh i Ashley budalasto se nakese kao da im je upravo upućen kompliment. Ronniejeve uvrede bile su tako grube i neuvijene, tako otrovne, da ih je većina dečki shvaćala kao vic, možda čak i kao prikrivene komplimente. No one nisu bile ni jedno ni drugo. Ronnie je ozbiljno mislio svaku neljubaznu riječ koju bi izgovorio."Ronnie, imam test u utorak, a ne kužim ovo o geosinklinalama.""Serem ti ja na geosinklinale", reče Ronnie i Ashley Rice zacereka. "Još ti ostaje današnji dan, cijeli dan sutra i cijeli ponedjeljak za jebene geosinklinale.""U ponedjeljak imam predavanja, a sutra smo Skip i ja namjeravali skoknuti u Oldtown. U metodističkoj crkvi priređuju proštenje i mi smo-""Prestani, nemoj više, poštedi moje bolno mudo i ne spominji mi ta sranja, seljačino. Baš i da mi se anđeo Mihael* nasuče u čmaru, je l'jasno? Slušaj, Pete-"*Referenca na popularnu pobožnu pjesmu "Michael rows the boat ashore" /Michael je doveslao do obale (rijeke Jordan)/."Ronnie, zaista-""Vi dvije pregorjele žarulje ni makac!" Ronnie ubojito pogleda Ashleya i Hugha. Nijedan se nije usudio ni pisnuti. Vjerojatno su imali osamnaest godina kao mi ostali, ali svi koji su ikad studirali reći će vam da se svakog rujna pojavi nekoliko iznimno mladih osamnaestogodišnjaka, osobito iz ruralnih država. Ronnie je uspijevao kod tih mladih. Ispunjavao ih je strahopoštovanjem. Posuđivao je njihove bonove za menzu, pljaskao ih ručnicima pod tuševima,

255

optuživao da podržavaju program velečasnog Martina Luthera Kmice* (koji se, rekao bi vam Ronnie, na prosvjedne skupove vozi u svom Japa jaguaru), posuđivao od njih novac i odgovarao na svako traženje šibice rečenicom: "Moš se slikat, majmune." Obožavali su Ronnieja usprkos svemu tome... zbog svega toga. Obožavali su ga jer je to bilo tako... studentski.Ronnie me zgrabi oko vrata i pokuša izvući u hodnik kako bi porazgovarao sa mnom nasamo. Ja, nimalo pun strahopoštovanja prema njemu, a pomalo i zgađen mirisima zvjerinjaka koji su zapuhivali ispod njegovih pazuha, prikliještim mu prste, savijem ih prema natrag i maknem mu ruku. "Ne čini to, Ronnie.""Joj, jao, joj, u redu, u redu! Samo izađi trenutak, može? I prestani s tim, to boli! Osim toga, to je ruka kojom drkam! Isuse! Jebiga!"Pustim mu ruku (upitavši se je li ju oprao nakon posljednjeg drkanja), ali mu dopustim da me odvuče u hodnik. Tamo me uhvati za nadlaktice i obrati mi se ozbiljno, iskolačenih smolastih očiju."Oni dečki ne znaju igrati", reče on zadihanim, povjerljivim šaptom. "Petesky, oni su par pobačenih embrija, ali obožavaju tu igru. Obožavaju, shvaćaš? Ja je ne obožavam, ali za razliku od njih, ja je znam igrati. Usto sam i švorc, a večeras se daju dva Bogartova filma u Haucku. Uspijem li ih oderati za dva dolara-""Bogartovi filmovi? Je li možda jedan od njih Pobuna na brodu Caine?""Tako je. Pobuna na brodu Caine i Malteški sokol, Bogie u najboljem izdanju, jebote, čeka se samo tebe, dušo. Opelješim li ona dva abortusa za dva dolara, mogu ići. Opelješim li ih za četiri, pozvat ću neku roksu iz Franklina, povesti je sa sobom, možda mi ga poslije popuši." To je bio Ronnie, uvijek zadrti romantičar. Ukaže mi se prizor njega kao Sama Spadea u Malteškom sokolu kako govori Mary Astor da padne na koljena i fafa. Od same pomisli začepili su mi se sinusi."Ali postoji velik problem, Pete. Herčevi utroje su riskantni. Tko da se usudi odigrati herc kad je jedna karta viška?""Kako igraš? Partija završava sa sto poena, svi gubitnici plaćaju pobjedniku?""Aha. Pridružiš li nam se, pljucnut ću ti polovicu svoje zarade. Plus, vratit ću ti ono što ti izgubiš." Obasja me svetačkim smiješkom.

256

"A ako ja tebe pobijedim?"Ronnie se na trenutak lecne, a onda se još šire nasmiješi. "Ne u ovom životu, dušo. Ja sam znanstvenik u kartama."Pogledam na sat, pa u Ashleya i Hugha. Zaista nisu djelovali kao bogzna kakva konkurencija, Bog ih blagoslovio. "Znaš što", rekoh. "Jedna partija do stotke. Pet centi poen. Nitko nikome ništa ne vraća. Igramo, onda ja učim, i svi provedemo ugodan vikend.""Važi." Dok smo se vraćali u čitaonicu, on doda: "Simpatičan si mi Pete, ali je posao posao - tvoji srednjoškolski pederi od frendova nikad ti ga nisu smjestili ko što ću ti ga ja danas smjestiti.""U srednjoj školi nisam izlazio s pederima", rekoh ja. "Većina vikenda otišla mi je na stopiranje do Lewistona da ti guzim sestru."Ronnie se nasmiješi od uha do uha, sjedne, podigne špil karata, počne miješati. "Dobro sam je istrenirao, je l' da?"Niste se mogli spustiti niže od sinčića gospođe Malenfant, pa to je. Mnogi su pokušali, ali koliko ja znam nikome nije uspjelo.Ronnie je bio zadrti prostak, ljigavac, u vječnom oblaku gljivičnog majmunskog smrada, ali je znao kartati, skidam kapu. Nije bio veleum kakvim se predstavljao, barem ne u igri herčeva u kojoj sreća igra veliku ulogu, ali je bio dobar. Kad bi se stopostotno usredotočio na igru, mogao je upamtiti gotovo svaku kartu koju je netko odigrao... vjerojatno razlog zbog kojeg nije volio herčeve utroje, zbog one karte viška. No kad te udarne karte nije bilo, Ronnieja je bilo teško dobiti.Svejedno sam sasvim dobro prošao tog prvog prijepodneva. Kad je Brennan probio stotku u prvoj odigranoj partiji, ja sam imao trideset tri poena a Ronnie dvadeset osam. Prošle su dvije ili tri godine otkad sam posljednji put igrao herčeve, prvi put u životu sam igrao za novac i smatrao sam da su dva novčića mala cijena za tako neočekivanu razbibrigu. Ta je runda koštala Ashleva dva dolara i pedeset centi; baksuzni Hugh morao je iskeširati tri i šezdeset. Činilo se da je Ronnie ipak uspio namaknuti novac za spojak, iako sam smatrao da bi ta cura morala biti velika Bogartova obožavateljica da mu ga popuši. Pa čak i da ga poljubi za laku noć, kad smo već kod toga.Ronnie se naduo poput vrane koja čuva svježi komad ubijene strvine na cesti. "Priroda me obdarila", reče on. "Žao mi je vas koje nije, ali

257

mene jest, Riley. Kao što se kaže u onoj pjesmi Doorsa, ljudi ne znaju ali curice razumiju.""Bolestan si, Ronnie", rekoh."Hoću odigrati još jednu", reče Hugh. Mislim da je P. T. Barnum imao pravo, zaista se svake minute rodi netko kao Hugh. "Hoću vratiti novac.""Pa", reče Ronnie i otkrije svoje nečiste zube u širokom osmijehu, " voljan sam ti barem pružiti priliku." On pogleda u mene. "Što kažeš, kompa?"Moj udžbenik iz geologije ležao je na trosjedu iza mene. Želio sam vratiti svojih dvadeset pet centi i osvojiti još nekoliko da zveckaju zajedno s njima. A još sam više želio očitati lekciju Ronnieju Ma-lenfantu. "Podijeli ih", rekoh, a onda prvi put izgovorim riječi koje ću izgovoriti najmanje tisuću puta u nekoliko sljedećih mučnih tjedana: "Dodajemo ulijevo ili udesno?""Nova partija, dodaje se udesno. Kojeg li kretena." Ronnie zakvoca, protegne se i sretno se zagleda kako se karte ispredaju iz špila. "Bože, kako obožavam ovu igru!"Tek me druga partija učinila ovisnikom. Ovaj se put umjesto Hugha Ashley vinuo stotki pod oblake, zdušno potpomognut Ronniejem koji bi bespomoćnom Ashu na svakom koraku uvalio Gaduru. Ja sam u toj partiji samo dvaput dobio pik damu. Prvi put sam je zadržao kod sebe četiri uzastopna štiha iako sam njome mogao zaskočiti Ashleya. Naposljetku, kad sam već pomislio da sam samome sebi iskopao jamu, Ashley prepusti otvaranje Hughu Brenannu, koji spremno baci karo. Trebao je znati da ja nemam te boje, da je nemam od početka dijeljenja, ali Hughovi ovoga svijeta malo toga znaju. Pretpostavljam da je to razlog zbog kojeg Ronnieji ovoga svijeta obožavaju kartati s njima. Ja začinim štih Gadurom, uhvatim se za nos i zatrubim Hughu. Tako smo dobrih starih šezdesetih govorili "Buuu!"Ronnie se namršti. "Zašto si to učinio? Mogao si izbaciti ovog karoljupca!" On kimne glavom prema Ashleyu, koji je gledao u nas prilično praznog pogleda."Da, ali nisam ja toliko glup." Kucnem prstom po papiru na kojem smo zapisivali poene. Ronnie je u tom trenutku imao trideset poena, a ja trideset četiri. Ostala dvojica bili su daleko od toga. Pitanje nije bilo

258

koja će od Ronniejevih žrtava izgubiti, nego koji će od one dvojice koji znaju kartati pobijediti. "Znaš, ne bih imao ništa protiv toga da i ja pogledam one Bogiejeve filmove. Dušo."Ronnie pokaže svoje sumnjive zube u širokom smiješku. Tad je već igrao za galeriju; privukli smo oko šest kibica. Među njima su bili Skip i Nate. "Ti bi se tako igrao, ha? U redu. Raširi guzove, glupane, jer ću te potorbat."Dva dijeljenja kasnije, potorbao sam ja njega. Ashley, koji je počeo to posljednje dijeljenje s devedeset osam poena, žurno prekorači dopuštenu granicu. Kibici su bili tihi kao bubice, čekali da vide hoću li zaista uspjeti Ronnieju uvaliti šest herčeva - broj herčeva koji bi on trebao pokupiti da ga pobijedim s jednim poenom prednosti.Ronnie je isprva djelovao sigurno, odigravao karte manje vrijednosti u svakom štihu, kloneći se da baca prvi. Kad u herčevima imaš dobre karte male vrijednosti, praktički si neprobojan. "Riley je pečen!" obavijesti on gledatelje. "Prepečen!"I ja sam tako mislio, ali sam barem u ruci imao pik damu. Uvalim mu li je, još mogu pobijediti. Neću naročito zaraditi na Ronnieju, ali bi ostala dvojica vidjela svoga boga: ukupno pet dolara za njih dvojicu. A ja bih vidio promjenu na Ronniejevu licu. To sam najviše želio, da vidim kako iščezava prepotencija a uvlači se impotencija. Želio sam mu začepiti usta.Odlučivalo se u posljednja tri štiha. Ashley odigra herc šesticu. Hugh odigra peticu. Ja odigram trojku. Opazim kako je Ronnieju izblijedio smiješak s lica kad je odigrao devetku i odnio štih. To je smanjilo njegovu prednost na bijedna tri poena. Što je bilo još bolje, najzad je morao prvi bacati. Meni su u ruci ostali tref dečko i pik dama. Ukoliko Ronnie ima maloga trefa i odigra ga, pokušat ću Gaduru i morati otrpjeti njegovo likujuće kreštanje, koje će biti otrovno zajedljivo. Ali ako...On odigra karo peticu. Hugh odigra karo dvojku, kartu niže vrijednosti, a Ashley, smiješeći se zbunjeno što je ukazivalo da nema pojma što radi, odigra kartu druge boje.Mrtvačka tišina u sobi.A onda, smiješeći se, ja dovršim štih - Ronniejev štih - bacivši pik damu na one tri karte. Začuje se tih uzdah oko kartaškog stola i kad

259

sam podigao pogled, shvatim da je onih šest kibica sad preraslo u skoro dvostruki broj. David Dearborn stajao je naslonjen na dovratak, prekriženih ruku, i mrštio se. Iza njega, u hodniku, stajao je još netko. Netko tko se oslanjao o par štaka.Pretpostavljam da je Dearie već provjerio u svom od listanja raskupusanom pravilniku - Paviljonski kućni red na sveučilištu Maine, izdanje 1966.-1967. - i razočarao se kad je shvatio da ne postoji nijedan propis protiv kartanja, premda se kartalo za novac. Ali vjerujte mi da njegovo razočaranje nije bilo ništa u usporedbi s Ronniejevim.Na svijetu ima ljudi koji znaju gubiti, ima onih koji planu kad izgube, ili se dure, ili su drski, ili se rasplaču... a ima i onih koji skroz-naskroz popizde. Ronnie je bio od tih koji skroz-naskroz popizde. Koža na obrazima poprimila mu je ružičastu boju, a oko prištića gotovo ljubičastu. Usta su mu se utanjila u sjenku i vidio sam kako mu se čeljust miče dok se grizao za usne."Mili Bogo", reče Skip. "Pogledajte tko je dobio po piksi.""Zašto si to učinio?" provali iz Ronnieja. Nije pogledao u Skipa, nije gledao ni u koga u prostoriji, osim u mene. "Zašto si to učinio, pizdo kretenska?"Njegovo me pitanje zbunilo no - dopustite mi da to priznam - njegov me gnjev oduševio. "Pa", rekoh, "prema riječima Vincea Lombardija, pobjeda nije sve - ona je jedina važna. Plati, Ronnie.""Ti si peder", reče on. "Ti si pederski majordomo. Tko je dijelio?""Ashley", rekoh. "Ako želiš reći da sam varao, reci to otvoreno. A onda ću zaobići stol, zgrabiti te prije no što uspiješ pobjeći i prebiti te ko mačku.""Nitko nikoga neće prebiti kao mačku na mom katu!" strogo će Dearie s vrata, ali ga nitko nije zarezivao. Gledali su u Ronnieja i mene."Nisam rekao da si varao, samo sam pitao tko je dijelio", reče Ronnie. Gotovo da sam vidio kako se trudi pribrali, progutati knedlu kojom sam ga našopao i nasmiješiti se pritom, ali je u očima (krupne i svijetlozelene, te su oči bile jedino što je spašavalo Ronnieja) imao suze bijesa, a ispod usnih resica vršci njegovih čeljusti nastavili su se napinjati i opuštati. Kao da gledate kako mu dvojno srce kuca s obje strane lica. "Tko te jebe, pobijedio si me za deset poena. To je pedeset centi, velika stvar."

260

Ja u srednjoj školi nisam bio vrstan momčadski sportaš kao Skip Kirk - rasprave i atletika bile su mi jedine izvannastavne aktivnosti - i nikad u životu nikome nisam rekao da ću ga prebiti kao mačku. No činilo mi se da ne bi bilo loše početi od Ronnieja, i Bog mi je svjedok da sam mislio ozbiljno. Mislim da su i ostali to shvatili. U sobi se osjećao silan naboj adolescentskog adrenalina; moglo ga se omirisati, gotovo i okusiti. Jednim svojim dijelom - velikim dijelom - želio sam mu još više zabiberiti. Jednim svojim dijelom želio sam mu ga sprašiti, razjebati ga onako do daske.Novac se stvori na stolu. Dearie načini korak naprijed, smrknutiji no prije, ali ne reče ništa... barem ne na tu temu. Umjesto toga upita je li netko od prisutnih namazao njegova vrata kremom za brijanje, ili zna tko jest. Svi se okrenemo i pogledamo u njega, i tako primijetimo da je Stoke Jones stao navrata kad je Dearie zakoračio u sobu. Stoke je visio na svojim štakama i motrio nas svojim užeglim očima.Na trenutak zavlada tajac, a onda Skip reče: "David, siguran si da nisi možda hodao u snu i sam to učinio?" Ovo bude pozdravljeno grohotom pa je sad bio red na Dearieja da pocrveni. Rumen mu je krenula od vrata i uspuzala preko obraza i čela do korijena njegove uredne frizure - za Dearieja ne dolazi u obzir homićka bitlsica, najljepša hvala."Razglasite da je bolje da se to više ne ponovi", reče Dearie, nesvjesno oponašajući Bogieja na svoj jadni način. "Neću dopustiti sprdanje s mojim autoritetom.""Ma goni se", promrmlja Ronnie. Bio je pokupio karte i neutješno ih miješao.Dearie zagrabi u sobu u tri krupna koraka, pograbi Ronnieja za ramena njegove Ivy League majice i povuče ga. Ronnie ustane sam da mu se majica ne podere. Nije imao puno dobrih majica; nitko od nas nije imao."Što si mi rekao, Malenfant?"Ronnie pogleda oko sebe i ugleda ono što je, pretpostavljam, uglavnom viđao u životu: ni od koga pomoći, ni od koga suosjećanja. Po običaju, ostao je usamljen. A nema pojma zašto."Nisam ništa rekao. Dearborn, nemoj biti tako paranoičan, jebote.""Ispričaj se."

261

Ronnie se vrpoljio u njegovu stisku. "Nisam ništa rekao, zašto bih se ispričavao ni za što?""Svejedno se ispričaj. A želim čuti iskreno žaljenje.""Ma prekini", reče Stoke Jones. "Svi vi. Trebali biste se vidjeti. Glupost na n-tu potenciju."Dearie pogleda u njega, iznenađeno. Mislim da smo svi bili iznenađeni. Možda je i Stoke bio iznenađen."Dearie, popizdio si jer ti je netko namazao vrata", reče Skip."Imaš pravo, popizdio sam. I želim ispriku od tebe, Malenfant.""Ma pusti to", reče Skip. "Ronnieja je spopao bijes jer je izgubio za dlaku. Nije ti on namazao ta tvoja jebena vrata."Pogledam u Ronnieja da vidim kako on doživljava rijetko iskustvo da mu netko drži štangu i ugledam izdajnički pomak njegovih zelenih očiju - gotovo da je žmirnuo. U tom sam trenutku bio skoro uvjeren da je Ronnie zaista namazao Deariejeva vrata. Tko je među mojim poznanicima bio vjerojatniji kandidat?Da je Dearie primijetio taj mali treptaj krivnje, uvjeren sam da bi došao do istog zaključka. Ali je gledao u Skipa. Skip mu je mirno uzvraćao pogled, i nakon još nekoliko sekundi, kako bi izgledalo (njemu ako ne nama ostalima) da je to njegova odluka, Dearie pusti Ronniejevu majicu. Ronnie se otrese, zagladi nabore na ramenima, pa počne prekapati po džepovima u potrazi za sitnišem da me isplati."Oprosti", reče Ronnie. "Što god da te raznjupalo, oprosti. Vraški mi je žao, žao mi je u pičku materinu, žao mi je u tri pičke materine. U redu?"Dearie načini korak natrag. Bio sam osjetio adrenalin; pretpostavio sam da je Dearie jednako tako osjetio valove mržnje kako se valjaju prema njemu. Čak je i Ashley Rice, koji je izgledao kao bumbar od medvjeda iz crtića, gledao u Dearieja ravnodušno, nesklono. Bio je to primjer onoga što bi pjesnik Gary Snyder možda nazvao bejzbolom loše karme. Dearie je bio studentski nadzornik - prvi promašaj. Pokušao je upravljati našim katom kao da je posrijedi produžetak njegova obožavanog ROTC-a - drugi promašaj. A usto je bio i tikvan s druge godine u vrijeme kad su studenti druge godine još bili uvjereni da je maltretiranje brucoša njihova sveta dužnost. Treći promašaj, Dearie, izvan igre si.

262

"Prenesite ostalima da neću trpjeti srednjoškolska sranja na mom katu", reče Dearie (njegovu katu, da ne povjeruješ). Stajao je uspravan kao svijeća u svojoj majici s logom U of M i kaki hlačama - izglačanim kaki hlačama, premda je bila subota. "Ovo nije srednja škola, gospodo; ovo je paviljon Chamberlain na University of Maine. Prošli su vaši dani potezanja grudnjaka. Vrijeme je da se počnete ponašati kao studenti."Pretpostavljam da je postojao razlog zbog kojeg sam u godišnjaku srednje škole Gates Falls za školsku godinu 1966. proglašen vic-maherom godišta. Ja sad lupnem petama i prilično uspješno pozdravim vojnički po britanski, dlana okrenutog gotovo sasvim prema van. "Razumijem!" dreknem. Galerija se nervozno nasmije, Ronnie prostački zaceri, a Skip nasmiješi od uha do uha. Skip pogleda u Dearieja i slegne ramenima, podigne obrve, izvrne podignute dlanove. Vidiš kako to ide? poručivala je njegova gestikulacija. Ponašaš li se kao seronja, tako će se ljudi odnositi i prema tebi. Mislim da je savršen govornički dar bezmalo uvijek nijem.Dearie pogleda u Skipa, također nijemo. A onda pogleda u mene, bezizražajnog, gotovo otupjelog lica, ali sam poželio da sam barem jedanput odolio nagonu da izvalim neku duhovitost. Problem je u tome što rođeni pametnjaković u devedeset posto slučajeva posluša taj nagon prije no što se mozak uopće ubaci u prvu. Kladim se da je u drevno doba hrabrih vitezova priličan broj dvorskih luda bio obješen za muda. Toga nema u Morte D'Arthur, ali mislim da je moralo biti tako - smij se sad, ti harlekinski zvekane. U svakom slučaju, znao sam da sam stekao neprijatelja.Dearie izvede gotovo savršen poluokret i krupnim koracima zagrabi iz čitaonice. Ronniejeva labrnja objesila se u grimasi koja mu je dodatno nagrdila lice; cer zlikovca u kazališnoj melodrami. On iza Deariejevih uzmičućih leđa načini pokret kao da seta kožicu. Hugh Brennan nakratko zahihoće, ali se nitko pošteno ne nasmije. Stoke Jones je ispario, očito zgađen svima nama.Ronnie pogleda oko sebe, sjajnih očiju. "Dakle", reče on. "Ja sam još oran za igru. Pet centi poen, tko želi igrati?""Ja ću", rečeSkip."I ja", rekoh i ne pogledavši prema udžbeniku iz geologije.

263

"Herčevi?" upita Kirby McClendon. On je bio najviši mladić na katu, možda najviši i na fakultetu - najmanje metar devedeset osam, i imao izduljenu, žalobnu facu jednog španijela. "Naravno. Dobar izbor.""A mi?" upitaAshley."Jupi!" reče Hugh. Neke ljude zaista mori neutaživa glad za kažnjavanjem."Za ovim ste stolom nadigrani", reče Ronnie za njega gotovo ljubaznim tonom. "Zašto ne igrate za nekim drugim stolom?"Ashley i Hugh to i učine. U četiri sata, svi su stolovi u čitaonici bili zauzeti kvartetima brucoša s drugog kata, stipendističkom sirotinjom koja je morala kupovati ispitne materijale u antikvarijatu fakultetske knjižare, a koja je kartala herčeve po pet centi poen. U našem paviljonu tako je otvorena sezona ludila.

8Subotnja večera bila je još jedno od mojih dežurstava na sudoperskoj vrpci u menzi Holyoke. Usprkos pupanju mog zanimanja za Carol Gerber, pokušao sam nagovoriti Brada Witherspoona da se zamijenimo - Brad je dežurao nedjeljom za doručak, a mrzio je rano ustajati gotovo jednako kao Skip - ali je Brad odbio. Tad je već i on kartao i bio lakši za dva dolara. Pomamno je igrao ne bi li nadoknadio izgubljeno. Samo je odmahnuo glavom i otvorio štih s pikom. "Počinje lov na Gaduru!" zaštekće on, zazvučavši sablasno slično Ronnieju Malenfantu. Najpodmuklija Ronniejeva osobina bila je to što su maloumnici smatrali da ga se isplati oponašati.Ustanem sa svog mjesta za izvornim stolom, gdje sam proveo ostatak dana, i moje mjesto istog trenutka zauzme mladić po imenu Kenny Auster. Zaradio sam skoro devet dolara (uglavnom zato što se Ronnie preselio za drugi stol kako mu ne bih smanjivao zaradu) i trebao sam biti dobre volje, ali nisam bio. Nije mi bilo do novca, nego do igre. Želio sam nastaviti igrati.Neutješno krenem niz hodnik, zavirim u sobu i upitam Natea želi li jesti rano s osobljem kuhinje. On samo odmahne glavom i mahne mi da odem ne podigavši pogled s udžbenika iz povijesti. Kad ljudi govore o studentskoj političkoj angažiranosti šezdesetih godina, uvijek se moram podsjetiti da je većina studenata prošla kroz tu sezonu ludila

264

poput Natea. Nisu dizali glavu ni pogled s udžbenika iz povijesti dok su se povijesni događaji zbivali posvuda oko njih. Što ne znači da je Nate bio sasvim nesvjestan situacije ili potpuno po strani, izoliran u pregracima čitaonice, kad smo već kod toga. Čut ćete.Krenem prema Palači Puste povukavši zatvarač na jakni do kraja zbog mraznog zraka. Bilo je četiri i petnaest. Menza se službeno otvarala u pet sati, pa su staze koje su se stjecale u Bennettovu prilazu bile gotovo prazne. No Stoke Jones je bio tamo, zguren nad svojim štakama, mrko zagledan u nešto na stazi. Nisam se iznenadio kad sam ga ugledao; ako ste bili invalid, mogli ste klopati sat ranije nego ostali studenti. Koliko se sjećam, to je bila jedina povlastica koju su hendikepirani uživali. Ako ste bili tjelesno sjebani, mogli ste jesti s kuharicama. Onaj troprsti vrapčji trag na leđima njegova kaputa jasno se i vrlo crno isticao na kasnoj svjetlosti.Kad sam mu se primaknuo, ugledam što on to gleda - Uvod u sociologiju. Pala mu je na izblijedjele crvene opeke Bennettova šetališta i pokušavao je smisliti način na koji bi je mogao ponovno podignuti a da ne ljosne na nos. Uporno je bockao knjigu vrhom štake. Stoke je imao dva, a možda i tri para različitih štaka; današnje su bile one koje su mu podbačale podlaktice nizom uspinjućih čeličnih ovratnika. Čuo sam ga kako u bradu mumlja: "Rip-rip, rip-rip" dok je beskorisno gurkao knjigu amo-tamo. Dok je on špurao na svojim štakama, to "rip-rip" imalo je odlučan prizvuk. No u ovoj je situaciji zvučalo frustrirano. U razdoblju u kojem sam poznavao Stokea (neću ga zvati Rip-Rip, iako su mnogi Ronniejevi imitatori stekli tu naviku do kraja semestra), fasciniralo me to na koliko se različitih načina može izgovoriti "rip-rip". To je bilo prije no što sam otkrio da Navajosi svoju riječ za oblak izgovaraju na četrdeset različitih načina. To je zapravo bilo prije no što sam otkrio puno toga.Čuo me da dolazim pa je tako strelovito okrenuo glavu da se zamalo svejedno prevalio. Pružim ruku da ga pridržim. On se trgne unatrag; izgledao je kao da pliva u starom vojničkom kaputu koji je imao na sebi."Makni se od mene!" Kao da je očekivao da ću ga gurnuti. Podignem ruke da mu pokažem da sam bezopasan pa se sagnem. "I prste dalje od moje knjige!"

265

To nisam isposlovao, nego sam podigao knjigu i tutnuo mu je pod ruku kao novine."Ne treba mi tvoja pomoć!"Zaustio sam da mu odbrusim, ali sam ponovno primijetio kako su mu obrazi bijeli oko krpica rumenila u njihovu središtu, i kako mu je kosa vlažna od potenja. Ponovno osjetim njegov miris - onu aromu preopterećenog transformatora - i shvatim da ga i čujem: disanje mu je bilo hrapavo, šmrkavo. Ako Stoke Jones nije još doznao gdje se nalazi ambulanta, slutio sam da će to uskoro doznati."Za Boga miloga, ta nisam se ponudio da te nosim piši-lonca." Pokušao sam zalijepiti smiješak na svoju njušku i otprilike uspijem. Dovraga, zašto se ne bih smiješio? Nemam li devet dolara u džepu koje nisam imao na početku dana? Prema mjerilima drugog kata paviljona Chamberlain, bio sam bogat.Jones me pogleda tim svojim crnini očima. Usne mu se utanje, ali odmah nakon toga on kimne glavom. "U redu. Prima se na znanje. Hvala." A onda nastavi svoj vratolomni uspon. Isprva mi je prilično odmakao, ali tada nagib učini svoje i on uspori. Njegovo šmrkavo disanje pojača se i ubrza. Čuo sam ga jasno kad sam ga sustigao."A da usporiš?" upitam.On mi dobaci nestrpljiv pogled u stilu još si tu. "A da mi ga popušiš?"Pokažem u njegovu knjigu iz socke. "Ponovno klizi."On zastane, učvrsti je ispod miške, pa se ponovno namjesti na štake, zguren poput namćoraste čaplje, piljeći u mene kroz kaskade crne kose. "Odlazi", reče on. "Ne treba mi gardedama."Slegnem ramenima. "Nisam ti htio biti dadilja, samo sam želio društvo.""Ja ga ne želim."Krenem svojim putem, srdit usprkos svojih devet dolara. Mi razredne lude nismo ludi za prijateljima - dva ili tri su nam najčešće dovoljna za cijeli život - ali ne podnosimo lako ni kad nam netko da košaricu. Naš je cilj golemi broj znanaca iz čijeg društva odlazimo ispraćeni smijehom."Riley", reče mi on iza leđa.Okrenem se. Odlučio se ipak malo raskraviti, pomislim. Kako sam se prevario.

266

"Postoje geste i geste", reče on. "Namazati nadzornikova vrata pjenom za brijanje samo je stepenicu više od brisanja šmrklja o školski stolac male Susie jer ne možeš smisliti neki drugi način da joj kažeš da je voliš.""Ja nisam namazao Deariejeva vrata", rekoh ja, još srditiji."Aha, ali kartaš sa zvekanom koji je to učinio. Daješ mu kredibilitet." Mislim da sam tad prvi put čuo tu riječ, koja je sedamdesetih i kokainom natopljenih osamdesetih godina došla na nevjerojatno loš glas. Uglavnom u politici. Mislim da je riječ kredibilitet umrla od stida tu negdje 1986., upravo kad su svi oni sudionici proturatnih demonstracija iz šezdesetih godina i neustrašivi borci za rasnu jednakost počeli otkrivati visokorizične obveznice, stil života a la Martha Stewart* i Stair Master*. "Zašto tratiš vrijeme?"* Martha Stewart je popularna voditeljica radio i TV emisija i autorica knjiga, te urednica časopisa "Martha Stewart Living", u kojem opisuje otmjen moderan život, vezano uz kuhanje, vrtlarenje i vođenje kućanstva.* Vrsta sprave za tjelovježbu na kojoj se izvode pokreti penjanja po stubama.To je bilo dovoljno izravno da me zasmeta, i rekoh nešto što mi se sad kad razmišljam o tome, čini nevjerojatno glupo. "Imam puno vremena za gubljenje."Jones kimne glavom kao da nije očekivao ništa više i ništa bolje. Ponovno krene i prođe pokraj mene uobičajeno špurajući, pognute glave, zgrbljenih leđa, uznjihale uznojene kose, udžbenika iz socke čvrsto stegnutog ispod miške. Ja pričekam, očekujući da će ponovno strugnuti iz njegova stiska. A kad se to dogodi, pustit ću ga da je nabada štakom.Ali mu nije šmugnula ispod pazuha, i nakon što sam vidio da je stigao do ulaznih vrata menze, uhvatio se u koštac s njima i naposljetku odglavinjao unutra, ja odem svojim putem. Kad sam napunio svoj spremnik, sjednem s Carol Gerber i ostalim sudoperama. To je bilo najdalje što se moglo biti od Stokea Jonesa i to mi je odgovaralo. Sjećam se da je on sjedio podalje i od ostalih invalidnih studenata. Stoke Jones sjedio je podalje od svih. Clint Eastwood na štakama.

267

9Redovni korisnici menze počeli su pristizati u pet sati. U pet i petnaest, sudopersko je osoblje bilo u punom pogonu i tako je ostalo daljnjih sat vremena. Mnogi su studenti za vikend putovali kući, ali oni koji bi ostali dolazili su subotom na večeru koja se sastojala od graha, hrenovki i kukuruznog kruha. Za desert je bio Jell-O*. U Palači Puste, za desert se gotovo uvijek dobilo Jell-O. Ako se glavna kuharica osjećala vrckavo, moglo se dobiti Jell-O s komadićima voća.* Smjesa želatine, šećera i voćne arome, rastopljena u vrućoj vodi pa ohlađena dok se ne zgusne.Carol je prala pribor za jelo, i baš kad je gužva počela jenjati, ona se okrene od pregradnog prozora, tresući se od smijeha. Obrazi su joj bili karmin crveni. Niz vrpcu se kotrljao Skipov uradak. Priznao je kasnije te večeri, ali sam ja odmah znao. Premda je bio student Pedagoške akademije i vjerojatno osuđen da predaje povijest i trenira bejzbol u dobroj staroj srednjoj školi u Dexteru sve dok s otprilike pedeset devet godina ne otegne papke od srčanog udara izazvanog cugom, Skip je po svemu trebao studirati umjetnost... što bi vjerojatno i učinio da nije bio potomak pet naraštaja farmera koji su govorili jes bogami i jerbo i skuplja dara nego maslo. On je bio tek drugi ili treći član svoje mnogobrojne obitelji (koja je bila, kako se Skip jednom prigodom izrazio, irskoholičarske vjeroispovijesti) koji se upisao na fakultet. Klan Kirkovih mogao je zamisliti profesora u obitelji - jedva nekako - ali ne i slikara ili kipara. A s osamnaest godina Skip nije mogao vidjeti dalje od njih. Jedino je znao da mu ne odgovara brlog u koji se pokušavao zavući, i to ga je činilo nemirnim. Zbog toga je upadao u tuđe sobe, pregledavao LP-je i kritizirao bezmalo svačiji glazbeni ukus.No godine 1969. već je kudikamo bolje znao tko je i što je. Te je godine konstruirao tablo od papirmašea s motivom vijetnamske obitelji koji je zapaljen na kraju antiratnog prosvjednog skupa održanog ispred Foglerove knjižnice dok su Youngbloodsi pjevali "Get Toget-her" iz posuđenog kompleta zvučnika, a honorarni hipiji đipali u ritmu poput plemenskih ratnika poslije lova. Vidite kakva mi zbrka vlada u glavi? Bila je to Atlantida, to je jedino u što sam siguran,

268

duboko ispod površine oceana. Ona je papirnata obitelj gorjela, hipi prosvjednici plešući su skandirali: "Napalm! Napalm! Šljam s nebesa!", a nakon nekog vremena sportaši i članovi studentskih bratstava počeli su bacati stvari. Isprva jaja. A onda kamenje.No te večeri u jesen 1966. Carol nije prasnula u smijeh i okrenula se od vrpce s posuđem zbog obitelji od ljepenke, već zbog jebežljivog čovjeka-hrenovke koji je stajao navrh Mattehorna od pečenog graha iz menze Holyoke Commons. Kobasičica tanka poput čistila za roštanje lule obijesne je stršila na odgovarajućem mjestu. U ruci je držao zastavicu University of Maine, na glavi mu je komadić plavog rupčića bio presavijen u obliku brucoške kapice. Na prednjem dijelu pladnja, brižljivo ispisana namrvljenim kukuruznim kruhom stajala je poruka JEDITE VIŠE MAINSKOG GRAHA!Priličan broj jestivih umjetničkih radova stizao je po tekućoj vrpci za vrijeme mojih sudoperskih dana u Palači, ali mislim da je taj zaslužio prvu nagradu. Stoke Jones bi je bez sumnje proglasio gubitkom vremena, ali mislim da bi se u ovom slučaju prevario. Sve što te uspijeva nasmijati poslije više od trideset godina nije gubitak vremena. Mislim da je nešto takvo jako blizu besmrtnosti.

10U pola sedam cviknuo sam karticu na odlasku, sišao niz kosi prilaz iza kuhinje noseći posljednju vreću smeća i ubacio je u jednu od četiri crne plastične kante poredane iza menze poput zatubastih čeličnih teretnih vagona.Kad sam se okrenuo, ugledam Carol Gerber i još dvije studentice kako stoje pokraj ugla zgrade, puše i gledaju kako se mjesec diže na nebu. One dvije udalje se čim sam ja prišao, vadeći svoje Pali Malli-ce iz džepa na jakni."Hej, Pete, jedi više mainskog graha", reče Carol i nasmije se."Aha." Pripalim cigaretu. A onda, ne razmišljajući previše, rekoh: "Večeras se u Haucku prikazuju dva Bogartova filma. Počinju u sedam. Možemo stići na početak. Ide ti se?"Ona je pušila i trenutak mi ne odgovori, ali se i dalje smiješila i znao sam da će pristati. Prije sam se jedino želio vratiti u čitaonicu na drugom katu i igrati herčeve. No sad kad sam se maknuo od te igre,

269

činila mi se kudikamo nevažnijom. Zar sam se toliko raspigao da sam rekao da ću prebiti Ronnieja Malenfanta kao mačku? Činilo se da jesam - jasno sam se toga sjećao - ali dok sam stajao tako na svježem zraku s Carol, teško sam shvaćao zašto."Imam dečka u Hanvichu", reče ona naposljetku."Znači li to ne?"Ona odmahne glavom, i dalje se lagano smiješeći. Dim iz njezine cigarete zaplovi joj preko lica. Oslobođena mrežice koju su djevojke morale nositi dok su prale posuđe, kosa joj lagano puhne preko čela. "To je informacija. Sjećaš se one serije Robijaš? 'Broj Šest, želimo. .. informaciju.'""Ja imam curu u Gates Fallsu", rekoh. "Još jedna informacija.""Ja imam još jedan posao, dajem instrukcije iz matematike. Obećala sam da ću večeras posvetiti sat vremena jednoj studentici s drugog kata. Integrali. Algebra. Izgubljeni je slučaj i samo kuka, ali je to šest dolara na sat." Carol se nasmije. "Ovo postaje sve bolje, razmjenjujemo informacije kao ludi.""Ali se Bogieju ne piše dobro", rekoh. No nisam se brinuo. Znao sam da ćemo gledati Bogieja. A mislim i da sam znao da nas u budućnosti čeka romansa. To je izazivalo čudnovat osjećaj lakoće, kao da sam zbacio nekakav teret."Mogla bih nazvati Esther iz Haucka i reći joj da će instrukcije biti u deset umjesto u devet", reče Carol. "Esther je živa žalost. Nikad ne izlazi. Uglavnom sjedi u sobi s viklerima u kosi i piše kući kako je teško studirati. Barem bismo mogli pogledati prvi film.""Zvuči dobro", rekoh.Krenemo prema Haucku. To su bili dani, zaista; niste morali angažirati djevojku za čuvanje djece, odvesti psa u dvorište, nahraniti mačku ili uključiti protuprovalni alarm. Naprosto ste otišli."Je li ovo spoj?" upita ona nakon nekog vremena."Pa", rekoh, "mogao bi biti." Tad smo prolazili pokraj istočnog krila i drugi su studenti punili staze, na putu prema dvorani."Dobro", reče ona, "jer sam ostavila torbicu u sobi. Ne mogu platiti svoj dio.""Ne brini se, ja sam bogat. Danas sam prilično zaradio na kartama.""Pokeru?"

270

"Herčevima Znaš tu igru?""Šališ se? U ljeto kad sam imala dvanaest godina provela sam tri tjedna u kampu Winiwinaia na jezeru George. U kampu YMCA-e, kampu za sirotinjsku djecu, tako ga je nazvala moja mama. Kiša je padala skoro svaki dan, i jedino smo mogli igrati herčeve i loviti Gaduru." Pogled joj je odlutao daleko, onako kako se događa kad se ljudi spotaknu o neku uspomenu kao o cipelu u mraku. "Nađi damu u crnom. Cherchez la femme noire.""To je ta igra, u to nema sumnje", rekoh premda sam znao da na trenutak nisam za nju uopće postojao. A onda se ona vrati, udijeli mi osmijeh, i izvadi svoje cigarete iz džepa traperica. U to smo vrijeme puno pušili. Svi. U to se vrijeme smjelo pušiti u bolničkim čekaonicama. Rekao sam to svojoj kćeri i ona mi isprva nije povjerovala.Izvadio sam svoje cigarete i pripalio nam oboma. Bio je to divan trenutak, nas dvoje gledamo se na plamenu Zippova upaljača. Nije bilo slatko kao poljubac, ali je bilo lijepo. Ponovno osjetim onu lakoću u sebi, ono olakšanje u grudima. Katkad ti se vidokrug proširi i postane optimističan. Kadšto misliš da možeš vidjeti iza ugla, a možda je zaista tako. To su divni trenuci. Škljocnuvši utrnem upaljač i krenemo dalje, pušeći. Nadlanice su nam bile blizu, ali se nisu dodirivale."O koliko novca govorimo?" upita ona. "Dovoljno za bijeg u Kaliforniju ili možda ne toliko?""Devet dolara."Ona se nasmije i uhvati me za ruku. "Onda je ovo spoj", reče ona. "A možeš mi kupiti i kokice.""U redu. Je li ti važno koji je film prvi na programu?"Ona odmahne glavom. "Bogie je Bogie.""Istina", rekoh, ali sam se nadao da će biti Malteški sokol.I bio je. Na pola filma, dok je Peter Lorre glumio svoju prilično zlokobnu homoseksualnu epizodu a Bogie gledao u nj s pristojnom, veselom nevjericom, ja pogledam u Carol. Gledala je u mene. Nagnem se i poljubim njezina kokicama umašćena usta na crnobijeloj mjesečini nadahnutog prvog filma Johna Hustona. Usne su joj bile slatke i prijemljive. Malo se odmaknem. Još je gledala u mene. Onaj

271

se smiješak vratio. A onda mi ponudi svoju vrećicu kokica. Ja uzvratim svojom kutijom Dotsa, i odgledamo ostatak filma.

11Na povratku u kompleks paviljona Chamberlain-King-Franklin, uhvatim je za ruku gotovo nesvjesno. Ona prilično ležerno ispreplele svoje prste s mojima, ali mi se učini da sam osjetio stanovitu suzdržanost."Vratit ćeš se na Pobunu na Caineu?" upita ona. "Mogao bi, ukoliko još imaš svoj kupon. Ili bih ti ja mogla dati svoj.""Ma ne, moram učiti geologiju.""Kladim se da ćeš se umjesto toga cijelu noć kartati.""Ne mogu si to priuštiti", rekoh. Mislio sam ozbiljno; namjeravao sam se vratiti i učiti. Zaista."Samotnjački jadi ili Život mladog stipendista, sentimentalni roman Charlesa Dickensa. Plakat ćete kad odvažni Peter Riley skoči u rijeku nakon što primi obavijest da mu je Ured za stipendije ukinuo istu."Nasmijem se. Bila je brza na pameti."Ja sam u istom sosu, znaš. Zaseremo li, možda bismo mogli izvršiti dvostruko samoubojstvo. U rijeku Penobscott s nama. Zbogom bezdušni svijete.""Što cura iz Connecticuta uopće radi na University of Maine?" upitam."To je malo komplicirano. A odlučiš li me ponovno pozvati van, moraš znati da te mogu optužiti za napastovanje maloljetnica. Tek ću u studenom napuniti osamnaest godina. Preskočila sam sedmi razred. To je bila godina kad su mi se roditelji razveli i osjećala sam se jadno. Imala sam izbor: ili štrebati cijele dane ili postati jedna od onih harvičkih srednjoškolki, cura s ugla, koje maturiraju iz žvaljenja i uglavnom zatrudne u šesnaestoj. Znaš na koje mislim?""Naravno." U Gatesu ih se viđalo u hihoćućim grupicama ispred Frank's Fountaina ili Dairy Delisha, kako čekaju dečke da stignu u svojim Fordovima spuštenih prednjih ovjesa i u nabrijanim Plymouthima, brzim autima zvonolikih odbojnika i s naljepnicama na stražnjim prozorima na kojima piše FRAM i QUAKER STATE*. Te se iste cure moglo vidjeti kao odrasle žene na drugom kraju glavne ulice,

272

deset godina starije i dvadeset kilograma teže, kako piju pivo i trgaju žestice u Chuckyjevoj gostionici.* FRAM su poznate trgovine za prodaju rezervnih autodijelova. QUAKER STATE proizvodi ulje za automobile te sredstva za održavanje automobilskih motora i automobila."Pretvorila sam se u stroj za učenje. Otac mi je radio u ratnoj mornarici. Otišao je u invalidsku mirovinu i preselio se ovdje u Maine... Damariscotta, na obali?"Kimnem glavom, pomislivši na dečka Diane Renee, onoga koji je rekao svi u boj za narod svoj i otišao na ratni brod a-joooooj."Živjela sam s majkom u Connecticutu i pohađala harvičku srednju školu. Prijavila sam se na šesnaest fakulteta i samo su me tri odbila... ali...""Ali su očekivali da sama plaćaš školovanje a ti nisi mogla."Ona kimne glavom. "Mislim da su mi pune stipendije izmakle za možda dvadesetak bodova na SAT-u. Vjerojatno mi ne bi naškodilo ni da sam imala koju izvannastavnu aktivnost, ali sam bila previše zauzeta grijanjem stolice. A onda sam se već prilično spanđala sa Sully-Johnom...""Onim tvojim dečkom?"Ona kimne glavom, ali ne kao da je taj Sully-John zanima. "Jedina dva fakulteta koji su nudili realističnu financijsku pomoć bili su Maine i UConn. Odlučila sam se za Maine jer se tad više nisam baš najbolje slagala s majkom. Česte svađe.""Slažeš se bolje s ocem?""Jedva da ga i vidim", reče ona suhim, poslovnim tonom. "On živi s tom nekom ženom koja... loču i glože se, neka ostane na tome. Ali je on prijavljen u državi Maine, ja sam mu kći, i ovdje imam stipendiju. Nisam dobila koliko mi je potrebno - iskreno rečeno, UConn je ponudio bolje uvjete - ali se ja ne bojim malo rada. Isplati se, samo da se maknem."Ona duboko udahne noćni zrak i izdahne ga, mliječnog. Bili smo nadomak Franklina. U predvorju sam vidio mladiće kako sjede na tvrdim plastičnim stolcima i čekaju da djevojke siđu. Izgledali su kao stranica iz policijske fototeke. Isplati se samo da se maknem, rekla je.

273

Je li pritom mislila na majku, grad i svoju srednju školu, ili je time obuhvatila i dečka?Kad smo stigli do širokih dvostrukih vrata na pročelju njezina paviljona, zagrlim je i ponovno se prignem da je poljubim. Ona položi ruke na moja prsa i zaustavi me. Nije se odmaknula, samo me zaustavila. Podigla je lice prema meni i nasmiješila mi se tim svojim smiješkom. Mogao bih zavoljeti taj smiješak, pomislim - bio je to smiješak od pomisli na koji biste se mogli probuditi usred noći. Kao i plave oči i plava kosa, ali uglavnom taj smiješak. Usne su se samo malo uvijale, ali su kutovi usta svejedno tonuli u jamice."Moj se dečko zapravo zove John Sullivan", reče ona. "Kao onaj boksač. A sad ti meni reci ime svoje cure.""Annmarie", rekoh, ne mareći odveć za to kako će zazvučati iz mojih usta. "Annmarie Soucie. Četvrti razred srednje škole u Gatesu." Pustim Carol. Kad sam to učinio, ona makne ruke s mojih prsa i uhvati moje."To je informacija", reče ona. "Informacija, i ništa više. Još me želiš poljubiti?"Kimnem glavom. Želio sam to više no ikad."U redu." Ona podigne lice, zatvori oči, malko rastvori usta. Izgledala je kao dijete koje u podnožju stuba čeka na tatin poljubac za laku noć. Bilo je to tako dražesne da sam se zamalo nasmijao. No umjesto toga, prignem se i poljubim je. Ona mi uzvrati poljubac s užitkom i poletom. Nije bilo doticanja jezicima, ali je to svejedno bio temeljit, ispitujući poljubac. Kad se odmaknula, obrazi su joj bili zažareni a oči sjajne. "Laku noć. Hvala ti za film.""Bi li ponovila?""Moram razmisliti o tome", reče. Smiješila se, ali joj je pogled bio ozbiljan. Pretpostavljam da joj se dečko motao po glavi; znam da se Annmarie motala po mojoj. "A mogao bi i ti. Vidimo se u menzi u ponedjeljak. Što ti imaš?""Ručak i večeru.""Ja imam doručak i ručak. Vidimo se za ručak.""Jedi više mainskog graha", rekoh. To je nasmije. Ona uđe u zgradu. Gledao sam za njom, stojeći vani podignutog ovratnika, s rukama u džepovima i s cigaretom između usana. Osjećao sam se kao Bogie.

274

Gledao sam kako je rekla nešto djevojci na recepciji a onda požurila na kat, još se smijući.Vratim se u Chamberlain po mjesečini, čvrsto odlučivši da se ozbiljno prihvatim geosinklinala.

12Otišao sam u čitaonicu na drugom katu samo da uzmem udžbenik iz geologije; kunem se da je to istina. Kad sam tamo stigao, sve stolove - plus jedan ili dva vjerojatno oteta s drugih katova - zauzeli su kvarteti luda koje su igrale herčeve. Čak je u kutu jedna grupica sjedila na podu prekriženih nogu i napeto piljila u svoje karte. Izgledali su kao nevoljni jogiji. "Lovimo Pičku!" Ronnie Malenfant drekne cijeloj sobi. "Istjerat ćemo mi tu gaduru, dečki!"Uzmem knjigu iz geologije sa trosjeda na kojem je ležala cijeli dan i noć (netko je sjeo na nju i odgurao je između dva jastučića, ali je tu curu bilo teško sasvim sakriti) i zagledam se u nju onako kako biste se mogli zagledati u neki umjetnički rad nepoznate namjene. U dvorani Hauck, dok sam sjedio pokraj Carol Gerber, ovo sumanuto kartaško bančenje činilo mi se poput sna. A sad mi se Carol učini kao nešto iz sna - Carol i njezine jamice na obrazima i njezin dečko boksačkog imena. Još sam imao šest dolara u džepu i bilo je glupo osjećati se razočaranim samo zato što za mene nije bilo mjesta ni u jednoj partiji.Učiti, eto što sam morao. Sprijateljiti se s geosinklinalom. Utaborit ću se u čitaonici na prvom katu ili možda naći tihi kutak u podrumskoj sobi za rekreaciju.Upravo dok sam odlazio s Povijesnom geologijom ispod miške, Kirby McClendon baci svoje karte i vikne: "U kurac sve! Skrahirao sam! A sve zato što bi me uvijek dopala ta jebena pik dama! Narode, dobit ćete svoje priznanice, ali kunem se da nemam ni centa!" Prođe pokraj mene ne osvrnuvši se, pa sagne glavu dok je prolazio kroz vrata - uvijek sam smatrao da je tolika visina neka vrsta prokletstva. Mjesec dana kasnije, Kirby će skrahirati u puno širem smislu, jer će ga njegovi prestrašeni roditelji ispisati s fakulteta nakon živčanog sloma i kenjkavog pokušaja samoubojstva. Ni prva ni posljednja jesenska žrtva hercomanije, ali jedina koja se pokušala deknuti tako da je popila dvije bočice dječjih aspirina s okusom naranče.

275

Lennie Doria i ne pogleda za njim, nego u mene. "Hoćeš ga zamijeniti, Riley?"Povede se kratka ali iskrena borba za moju dušu. Trebao sam učiti. Namjeravao sam učiti, i za stipendista poput mene, to je bio dobar plan, svakako razboritiji nego sjediti u ovoj zadimljenoj prostoriji i pridonositi općoj sumgalici ispušnim plinovima svojih Pali Mallica.I tako rekoh: "Može, zašto ne?" pa sjednem. Kartao sam do skoro jedan ujutro. Kad sam se najzad dovukao natrag u svoju sobu, Nate je ležao na krevetu i čitao Bibliju, što je redovito činio prije no što bi zaspao. Rekao mi je da mu je to treće putovanje kroz ono što je uvijek zvao Riječ Gospodnja. Stigao je do Nehemije. Pogleda u mene blago upitnog izraza lica - pogledom koji se nikad nije uvelike mijenjao. Kad bolje promislim, ni Nate se nije puno promijenio. Upisao je stomatologiju i ostao kod toga; u posljednju Božičnu čestitku koju mi je poslao ubacio je fotografiju svoje nove ordinacije u Houltonu. Na fotografiji se vide Tri kralja koja stoje oko slamom obloženih jaslica na snijegom pokrivenom travnjaku ispred ordinacije. Iza Marije i Josipa vidi se natpis na vratima: NATHANIEL HOPPENSTAND, stomatolog. Oženio se sa Cindy. Još su u braku, a njihovo je troje djece uglavnom odraslo. Pretpostavljam da je Rinty uginuo i da ga je zamijenio neki drugi pas."Jesi li pobijedio?" upita Nate. Rekao je to gotovo istim tonom kojim mi se nakon stanovitog broja godina obraćala žena kad bih se četvrtkom vratio kući polupijan nakon partije pokera."Zapravo i jesam." Odgravitirao sam prema stolu za kojim je kartao Ronnie i izgubio tri od svojih šest preostalih dolara, a onda me struja odnijela za neki drugi stol gdje sam ih povratio, i zaradio još dva povrh toga. Ali nikad nisam stigao do geosinklinale ni tajni tektonskih ploča.Nate je imao na sebi pidžamu s crvenim i bijelim prugama. Mislim da je on bio moj jedini cimer ili cimerica na fakultetu koji je nosio pidžamu. Naravno, on je također bio i jedini koji je imao ploču Diane Renee Sings Navy Blue. Kad sam se počeo razodijevati, Nate se zavuče u krevet i pruži ruku iza sebe da ugasi stolnu svjetiljku na svom stolu.

276

"Naučio si geologiju?" upita on kad su sjene progutale njegovu polovicu sobe."Dobro mi ide", rekoh. Nakon stanovitog broja godina, kad bih se u sitne sate vratio s onih pokeraških partija a žena me upitala koliko sam nacvrcan, rekao bih: "Popio sam samo čašicu-dvije", istim tim veselim tonom.Ubacim se u krevet, ugasim svoju svjetiljku i zaspim skoro istog trenutka. Usnim da igram herčeve. Ronnie Malenfant je dijelio; Stoke Jones je stajao na vratima čitaonice, zguren nad svojim štakama i piljio u mene - piljio u sve nas - mrkim neodobravanjem prvih puritanskih doseljenika. U mom je snu na stolu ležala golema količina novca, na stotine dolara u zgužvanim novčanicama od pet i jednog dolara, novčanih uplatnica i pokoji ček. Pogledam u tu hrpu, pa ponovno u vrata. Carol Gerber je sad stajala pokraj Stokeyja. Nate, odjeven u svoju lilihip pidžamu, stajao mu je s druge strane."Želimo informacije", reče Carol."Nećete ih dobiti", odgovorim ja - u televizijskoj seriji Patrick McGoohan tako bi uvijek odgovorio Broju dva.Nate reče: "Pete, ostavio si prozor otvoren. U sobi je hladno i tvoji papiri lete na sve strane."Nisam se mogao dosjetiti primjerenog odgovora na to, pa podignem karte koje su mi bile podijeljene i raširim ih u lepezu. Trinaest karata, odreda pik dame. Odreda la femme noire. Odreda Gadure.

13Ratne operacije u Vijetnamu uspješno se provode - tako je rekao Lyndon Johnson u sklopu južnopacifičke turneje. Premda, bilo je nekoliko manjih podbačaja. Vijetkongovci su srušili tri američka helikoptera tipa Huey praktički u predgrađu Saigona; malo dalje od Velikog S-a, otprilike tisuću vijetkongovaca isprašilo je najmanje dvostruki broj južnovijetnamskih vojnika. U delti Mekonga, američki su borbeni helikopteri potopili stotinu dvadeset vijetkongovskih riječnih patrolnih čamaca za koje se ispostavilo da su - ups! - prevozili velik broj djece-izbjeglica. Amerika je tog listopada izgubila svoj četiristoti ratni zrakoplov, F-105 Thunderchief. Pilot je iskočio padobranom i na sigurnom je. U Manili je južnovijetnamski premijer

277

Nguyen Cao Ky uporno tvrdio da nije korumpiran. Kao ni članovi njegove vlade, rekao je, a to što je desetak njegovih ministara dalo ostavku dok je Ky bio na Filipinima čista je slučajnost.U San Diegu Bob Hope održao je koncert za novake koji su čekali transport za prekomorje. "Htio sam nazvati Binga i poslati ga zajedno s vama", rekao je Bob, "ali telefonski broj tog zvekana s lulom nije u imeniku." Novaci su zaurlali od smijeha.Mysteriansi vladali su radiovalovima. Njihova pjesma, "96 Tears"* bila je turbo hit. Nikad nisu imali drugi.* 96 suza.U Honoluluu su hula-hula* djevojke poželjele dobrodošlicu predsjedniku Johnsonu.* Hula-hula je havajski narodni ples koji karakteriziraju složeni pokreti ruku koji pričaju neku priču, najčešče uz ritmičku pratnju bubnjeva i pjesmu.U UN-u je generalni tajnik U Thant preklinjao američkog predstavnika Arthura Goldberga da prekine, makar privremeno, bombardiranje Sjevernog Vijetnama. Arthur Goldberg stupio je u vezu s Velikim bijelim ocem na Havajima da bi mu prenio U Thantov zahtjev. Veliki bijeli otac, vjerojatno još s leijem* oko vrata, reče nema šanse, prestat ćemo tek kad prestanu vijetkongovci, a u međuvremenu će oni isplakati onih 96 suza. Najmanje 96. (Johnson je nakratko, nezgrapno zanjihao bokovima s hula-hula djevojkama, sjećam se da sam to vidio u The Huntley-Brinkley Reportu i pomislio kako on pleše kao svi bijelci koje znam... a to su, zapravo, bili jedini ljudi koje sam poznavao.)* Havajski vijenac od cvijeća i lišča koji se nosi oko vrata ili glave.U Greenwich Villageu policija je rastjerala proturatne demonstracije. Prosvjednici nisu imali dozvolu, rekla je policija. U San Franciscu su suzavcem rastjerani sudionici proturatnih demonstracija koji su nosili plastične lubanje nabijene na kolce a lica namazali bijelom bojom poput pantomimičarske družine. U Denveru, policija je potrgala na tisuće plakata koji su najavljivali proturatni skup u parku Chautauqua u Boulderu. Policija je iskopala statut kojim se zabranjuje lijepljenje takvih plakata. Tim se statutom, rekao je načelnik denverske policijske uprave, ne zabranjuje lijepljenje plakata kojima se najavljuju filmovi,

278

buvljaci, dobrotvorne priredbe ratnih veterana, ili raspisuju nagrade za informacije koje bi mogle dovesti do hvatanja izgubljenih kućnih ljubimaca. Ti plakati, objasnio je načelnik, nisu političke prirode.U našem vlastitom dvorištu, organiziran je miran prosvjed u Istočnom krilu, gdje su oni iz Coleman Chemicalsa zakazali razgovore s kandidatima za posao u njihovoj tvrtki. Coleman, kao i Dow, proizvodio je napalm. Coleman je proizvodio i agens Orange*, sastojak botulina, a ispostavilo se i antraks, premda se to doznalo tek kad je ta tvrtka bankrotirala 1980. godine. * Kemijsko oružje kojim su Amerikanci u Vijetnamu uništavali usjeve, a koje se smatra uzrokom porasta karcinoma i deformiteta u Vijetnamaca, te visokog postotka oboljelih od karcinoma među američkim vojnicima, povratnicima iz Vijetnama.U studentskom časopisu Campus objavljena je mala fotografija na kojoj se vidi kako odvode prosvjednike. Na većoj se fotografiji vidjelo kako fakultetski policajac odvlači jednog demonstranta kroz ulazna vrata Istočnog krila, dok drugi policajac stoji u stanju pripravnosti i drži prosvjednikove štake. Dotični prosvjednik je, naravno, bio Stoke Jones, odjeven u svoj vojnički kaput s troprstim vrapčjim znakom na leđima. Siguran sam da su policajci s njim pristojno postupali - u to vrijeme proturatni demonstranti bili su više novost nego napast - ali kombinacija policijske ljudeskare i hromog mladića nekako je bila jeziva. Često sam je se sjetio između 1968. i 1971., godina kad je, riječima Boba Dylana, "igra postala grublja". Najveća fotografija u tom broju, jedina iznad preklopa, prikazivala je tipove iz ROTC-a u uniformi kako marširaju na suncem obasjanom nogometnom igralištu pred mnogobrojnom publikom. Naslov je glasio: MIMOHOD PRIVUKAO REKORDAN BROJ GLEDATELJA.A još bliže kućnom pragu, stanoviti Peter Riley dobio je dvojku iz testa iz geologije a poslije dva dana i plus dva na testu iz sociologije. U petak sam dobio ispravak "osvrta" duljine jedne stranice koji sam našvrljao u ponedjeljak ujutro prije početničkog seminara iz engleskog jezika (pismeno izražavanje). Tema je bila (Trebaju/ne trebaju li) kravate biti obvezatne za muškarce u restoranima. Ja sam se odlučio za ono ne trebaju. Taj kratki pismeni uradak bio je ocijenjen velikom crvenom trojkom, prva trojka koju sam dobio iz engleskog nakon

279

dolaska na U of M sa srednjoškolskim prosjekom iz engleskog od pet nula i 740 bodova na SAT-u iz pismenosti. Ta me crvena kukica zgromila onako kako to dvojci iz testova nije uspjelo, a ujedno me i razljutila. Na vrhu je g. Babcock napisao: "Sastav resi vaša uobičajena jasnoća izraza, ali u ovom slučaju ona samo još jače ističe koliko je ovo posni obrok. U vašem humoru, iako duhovitom, nema ni trunke duha. Trojka je zapravo poklon. Nemaran uradak."Namjeravao sam porazgovarati s njim poslije predavanja, no tad odbacim tu zamisao. Gospodin Babcock, koji je nosio leptir-kravate i velike naočale rožnatih okvira, u samo četiri tjedna jasno je dao do znanja da lovce na ocjene smatra najnižim oblikom akademskog života. Usto, bilo je podne. Uspijem li nešto na brzinu ubaciti u zube u Palači Puste, do jedan bih se mogao vratiti u Chamberlain. U tri sata popodne svi će stolovi u čitaonici (i u sva četiri kuta) biti zauzeti, ali ću u jedan sat još uspjeti naći mjesto. Tad sam već bio u plusu skoro dvadesetak dolara, i namjeravao sam se dodatno opernatiti tog unosnog posljednjeg vikenda u listopadu. A u plan sam uključio i subotnji ples u gimnastičkoj dvorani Lengyll. Carol je pristala poći sa mnom. Svirat će Cumberlandsi, popularna studentska grupa. U nekom trenutku (vjerojatno u nekoliko trenutaka) odsvirat će svoju inačicu "96 suza".Glas savjesti, koji je već zborio glasom Natea Hoppenstanda, predloži da ne bi bilo zgorega kad bih barem dio vikenda proveo nad knjigom. Trebao sam pročitati dva poglavlja iz geologije, dva poglavlja iz sociologije, četrdeset stranica povijesti (srednji vijek u jednom zalogaju), plus odgovoriti na niz pitanja u vezi s trgovinskim rutama.Prihvatit ću se ja toga, ne brini, doći ću ja do toga, rekoh tom glasu. Nedjelja je moj dan za učenje. Možeš računati na to, možeš se kladiti. I neko sam vrijeme u nedjelju zaista i čitao o mikro i makro grupama i grupnim sankcijama. Čitao sam o njima između dijeljenja. A onda su stvari postale zanimljive i moja je knjiga iz socke završila na podu ispod kauča. Dok sam u nedjelju navečer - kasno u nedjelju navečer - lijegao u krevet, shvatio sam da osim što mi se dobitak nije povećao nego zapravo smanjio (Ronnie kao da je namještao da se nađe za istim stolom), nisam ni daleko stigao s učenjem. A nisam ni nazvao stanoviti broj.

280

Ako zaista želiš tamo zavući ruku, rekla je Carol, smješkajući se pritom na taj svoj neobični način, smiješkom koji se zapravo sastojao od jamica i stanovitog pogleda. Ako zaista želiš tamo zavući ruku.Na pola subotnjeg plesa, ona i ja izašli smo popušiti cigaretu. Večer je bila blaga, i duž sjevernog ciglenog zida dvorane Lengyll dvadesetak parova grlilo se i ljubilo na svjetlosti mjeseca koji se dizao iznad paviljona Chadbourne. Carol i ja im se pridružimo. Uskoro sam joj zavukao ruku ispod pulovera. Palcem protrljam glatki pamuk košarice njezina grudnjaka i osjetim kako joj je nabrekla bradavica. I moja je temperatura rasla. Osjećao sam kako raste i njezina. Ona me pogleda u oči ruku još čvrsto spojenih na mom zatiljku i reče: "Ako zaista želiš tamo zavući ruku, mislim da nekome duguješ telefonski poziv, nije li tako?"Ima vremena, rekoh si tonući u san. Ima puno vremena za učenje, puno vremena za telefonske pozive. Puno vremena.

14Skip Kirk okine na testu iz antropologije - pogađao je polovicu odgovora i točno odgovorio na pedeset osam posto pitanja. Dobio je minus tri na testu iz više matematike, i to samo zato što je gradivo u posljednjem razredu srednje škole obuhvaćalo neke od tih pojmova.Obojica smo upisali isti kolegij iz sociologije i on je dobio minus dva na testu, jedva sedamdeset posto bodova.Nismo mi jedini imali problema. Ronnie je pobjeđivao u herčevima i u deset dana kartanja zaradio više od pedeset dolara, ako ste mu mogli vjerovati (nitko nije sasvim, premda smo znali da pobjeđuje), ali je gubio u učenju. Pao je na testu iz francuskog, sprčkao onaj sastav na seminaru iz engleskog koji smo zajedno pohađali ("Tko jebe kravate, jedem u McDonald'su", rekao je) i provukao se na testu iz nekog drugog kolegija iz povijesti tako što je prije testa pogledom preletio bilješke nekog svog poklonika.Kirby McClendon prestao se brijati i između dijeljenja počeo gristi nokte. A počeo je i izostajati s puno predavanja. Jack Frady uvjerio je svog mentora da mu dopusti ispisati se sa statistike I iako je prošao službeni rok za promjenu kolegija. "Pustio sam suzu", reče mi on činjenično jedne noći u čitaonici za vrijeme

281

lova na Gaduru koji je potrajao do u sitne sate. "To sam naučio u dramskom klubu." Lennie Doria pokuca mi na vrata dvije večeri poslije dok sam ja štrebao (Nate je bio u krpicama već najmanje sat vremena, spavao snom pravednika nezaostalog s gradivom) i upita me da li bih napisao sastav o Crispusu Atticusu*. Čuo je da ja to mogu. Platio bi dobro, rekao je Lennie; trenutačno je deset dolara na dobitku od kartanja. Rekoh da mi je žao, ali da mu ne mogu pomoći. I ja sam u zaostatku s dva sastava. Lennie kimne glavom i iskrade se iz sobe.* Crispus Atticus bio je crnac, prva žrtva tzv. Bostonskog pokolja, kad su britanski grenadiri pucali na Bostonce koji su prosvjedovali protiv britanske krune. To se dogodilo 5. ožujka 1770. i taj se dan smatra početkom Američke revolucije.Ashleyju Riceu po cijelom su se licu ispušili užasni gnojni pristići, Mark St. Pierre prošao je kroz mjesečarsku epizodu nakon što je jedne katastrofalne noći izgubio skoro dvadeset dolara, a Brad Witherspoon se potukao s jednim mladićem s prvog kata. Dečko je izvalio neki bezazleni štos - kasnije je i Brad priznao da je bio bezazlen - ali Brad, kojega je upravo u četiri dijeljenja triput dopala Gadura i koji je samo želio limenku Coca-Cole iz automata na prvom katu kako bi ovlažio svoje čikovima spaljeno grlo, nije bio bezazleno raspoložen. Okrenuo se, bacio svoj neotvoreni napitak u pijesak obližnje žare za cigarete i počeo tabati klinca. Razbio mu je naočale, rasklimao zub. I tako je Brad Witherspoon, inače opasan koliko i šapirograf iz knjižnice, prvi od nas poslan pred disciplinsku komisiju.Pomislio sam da bih mogao nazvati Annmarie i reći joj da sam upoznao nekoga s kime izlazim, ali mi se učinilo da to iziskuje puno rada - puno psihičkog napora - povrh svega ostaloga. Odlučio sam se nadati da će mi poslati pismo u kojem će napisati da je vrijeme da počnemo viđati druge ljude. Umjesto toga stiglo je pismo u kojem je pisalo koliko joj nedostajem i da mi priprema "nešto posebno" za Božić. Što je vjerojatno značilo pulover, i to s uzorkom jelena. Puloveri s jelenima bili su Annmarijina specijalnost (a druga onaj polagani, milujući ručni rad). Priložila je svoju fotografiju u kratkoj suknjici. Pogled na nju ne izazove u meni želju već umor, krivnju i osjećaj da sam obmanut. I Carol je u meni izazivala osjećaj

282

obmanutosti. Želio sam je samo malo pošlatati, i ništa više, a ne si promijeniti cijeli život, jebote. Ili njezin, kad smo već kod toga. Ali mi se sviđala, to je bila istina. Jako. Taj njezin smiješak, i bistrina. Ovo postaje sve bolje, rekla je, razmjenjujemo informacije kao ludi.Otprilike tjedan dana kasnije vratim se iz menze, gdje sam pokraj nje dežurao za objed, i ugledam Franka Stuarta kako polako hoda niz hodnik na drugom katu a u rukama tegli veliki kovčeg. Frank je bio iz zapadnog Mainea, iz jednog od onih neubilježenih gradića koji se praktički sastoje samo od drveća, i imao tako izrazit jenkijevski naglasak da ga se moglo rezati. Bio je srednja žalost u herčevima, najčešće bi završio na drugom ili visokom trećem mjestu kad bi netko probio granicu od stotinu poena, ali je bio silan kit. Uvijek imao smiješak na licu... barem do popodneva kad sam naišao na njega kako hoda s kovčegom prema stubištu."Seliš se u drugu sobu, Frank?" upitam, ali sam već tad pomislio da znam što je na stvari - vidjelo se to u izrazu njegova lica, ozbiljnom, blijedom i potištenom.On zavrti glavom. "Vraćam se kući. Dobio sam pismo od mame. Kaže da trebaju domara u jednom od velikih jezerskih izletišta u našem kraju. Rekao sam naravno. Ionako ovdje samo gubim vrijeme.""Ne gubiš!" rekoh ja, malo osupnut. "Isuse, Frankie, ta studiraš!""Ne studiram, u tome i jest stvar." Hodnik je bio polutaman i zagušen sjenama; vani je padala kiša. No ipak mi se učinilo da sam vidio kako je u Frankove obraze briznula rumen. Mislim da se stidio. Mislim da je zato otišao usred radnog dana kad je paviljon najprazniji. "Ništa ne radim, samo kartam. I to ne baš dobro. Osim toga, u zaostatku sam iz svih kolegija.""Nisi valjda toliko u zaostatku! Pa tek je 25. listopad!"Frank kimne glavom. "Znam. Ali ja nisam brz kao neki. Nisam bio najbrži ni u srednjoj školi. Moram zapeti kao sivonja. Ja to nisam radio, a ukoliko ne probušiš rupu u ledu, ne možeš uhvatiti soma. Odlazim, Pete. Moram se ispisati prije nego mi u siječnju daju cipelu."On produži svojim putem, tegleći kovčeg ispred sebe niz prvi od tri niza stuba. Njegova bijela majica kratkih rukava lebdjela je u polutami; kad je prošao pokraj prozora po kojem je lila kiša, jež frizura zasja mu poput zlata.

283

Kad je stigao do odmorišta na prvom katu a njegovi koraci počeli blago odjekivati, jurnem do stubišta i pogledam dolje. "Frankie! Hej, Frank!"Koraci zastanu. U sjenama ugledam kako je podignuo svoje okruglo lice prema meni te nejasan obris njegova kovčega."Frank, a što je s vojskom? Ispišeš se s faksa i mobilizirat će te!"Duga stanka, kao da je razmišljao kako da odgovori. Nije odgovorio, barem ne ustima. Odgovorio je nogama. Ponovno počnu odjekivati njegovi koraci. Nikad više nisam vidio Franka.Sjećam se da sam stajao pokraj stubišta, prestrašen, i mislio: To bi se moglo dogoditi meni... možda mi se već događa, a onda odagnam tu pomisao.Zaključim da je to što sam vidio Franka s kovčegom upozorenje i da ću ga poslušati. Popravit ću se. Vozio sam u praznom hodu, i vrijeme je da se ponovno ubacim u petu. Ali u dnu hodnika čuo sam kako Ronnie razdragano urla da je krenuo u lov na Gaduru, da će istjerati tu kurvetinu iz skrovišta, pa zaključim da će biti najbolje da počnem večeras. Večeras će biti dovoljno vremena da se ponovno ubacim u petu. A popodne ću odigrati oproštajnu partiju herčeva. Ili dvije. Ili četrdeset.

15Prošlo je nekoliko godina prije no što sam izlučio najvažniji dio svog posljednjeg razgovora s Frankom Stuartom. Rekao sam mu da je nemoguće da je tako brzo toliko zaostao s učenjem, a on je odgovorio da se to dogodilo jer ne uči najbrže. Obojica smo bili u zabludi.Moguće je u kratko vrijeme katastrofalno zaostati s gradivom, a to se dogodilo onima kojima knjiga leži poput mene, Skipu i Mark St. Pierreu, kao i onima kojima ne leži. Negdje u malome mozgu zamislili smo si da ćemo moći dangubiti pa zapeti, biti kampanjci, baš kao što smo se više-manje provlačili kroz naše usnule srednje škole u rodnom gradu. Ali kao što je Dearie Dearborn istaknuo, ovo nije bila srednja škola.Rekao sam vam da su od trideset dva studenta koji su upisali zimski semestar na našem katu paviljona Chamberlain (trideset tri, ubrojite li Dearieja... ali je on bio imun na draži herčeva), samo petnaestorica

284

upisali ljetni semestar. To ne znači da su sedamnaestorica koji su se ispisali bili glupi; nikako. Zapravo, najpametnije glavice na drugom katu Chamberlaina u jesen 1966. vjerojatno su bili oni koji su se prebacili prije no što im je zaprijetila realna opasnost da padnu godinu. Steve Ogg i Jack Frady, čija se soba nalazila odmah pokraj moje i Nateove, prešli su u Chadbourne prvog tjedna u studenom, a u svojoj zajedničkoj molbi za premještaj kao razlog naveli su "distrakcije". Kad ih je referent za studentski smještaj upitao o kakvim je distrakcijama riječ, rekli su o uobičajenima - cjelonoćne diskusije, kalodontski prepadi u kupaonici, nesuglasice s nekim studentima. A zatim su obojica dodali da su vjerojatno previše kartali u čitaonici. Čuli su da u Chadu vlada mirnije okruženje, da je to jedan od dva ili tri "lumenska paviljona".Pitanje referenta za studentski smještaj se očekivalo, pa je i odgovor bio brižljivo sročen poput usmene prezentacije na satu govorništva. Ni Steve ni Jack nisu željeli da bezmalo beskrajnim partijama herčeva dođe kraj; to bi im mogli zamjeriti ljudi koji smatraju da čovjek treba gledati svoja posla. Oni se samo žele maknuti s drugog kata paviljona Chamberlain dok još mogu spasiti svoje stipendije.

16Loši testovi i neuspjeli sastavčići bili su tek neugodne čarke. Za Skipa i mene i previše naših kartaških kompića, naša druga runda kolokvija bila je pravi pravcati fijasko. Ja sam dobio minus pet iz školskog sastava iz engleskog i dvojku iz europske povijesti, ali sam pao na testu iz sociologije i geologije - socku zamalo a geo za puno. Skip je pao antropologiju, kolonijalnu povijest i socku. Dobio je trojku na testu iz više matematike (ali mi je rekao da i u tom predmetu led postaje sve tanji) i četvorku iz školskog sastava. Složili smo se da bi život bio kudikamo jednostavniji da se u cijelosti sastoji od školskih sastava, pismenih uradaka koji se nužno pišu daleko od čitaonice na drugom katu. Drugim riječima, žalili smo za srednjom školom a da toga nismo bili svjesni."E sad bi bilo dosta", reče mi Skip tog petka navečer. "Ja ću zagrijati stolicu, Peter. Živo mi se fućka hoću li biti fakultetski obrazovan i hoće li mi diploma visjeti iznad kamina u radnoj sobi, ali se ni u ludilu

285

ne želim vratiti u Dexter i krasti Bogu dane u kuglani s ostalim debilima i čekati da dobijem poziv za vojsku."Sjedio je na Nateovu krevetu. Nate je bio na drugoj strani naselja u Palači Puste, žvakao ribu kao i svakog petka navečer. Godilo je znati da netko s drugog kata Chamberlaina osjeća želju za jelom. Ionako ovaj razgovor ne bismo mogli voditi pred Nateom; moj provincijski miš od cimera smatrao je da je polučio priličan uspjeh u posljednjoj rundi kolokvija, same trojke i četvorke. Ne bi on ništa rekao da je čuo naš razgovor, ali bi nas pogledao na način koji bi poručivao da nam nisu sve daske na broju. Te da smo, premda možda i ne svojom krivnjom, moralni slabići."Podržavam prijedlog", rekoh, a onda, iz dna hodnika dopre bolan jauk (Oooooo... jebi ga!) koji smo odmah prepoznali: netko je upravo dobio Gaduru. Pogledi nam se sretnu. Ne mogu reći za Skipa, ne pouzdano (premda mi je bio najbolji prijatelj za vrijeme studija), ali sam ja još smatrao da ima vremena... a zašto i ne bih tako mislio? Za mene ga je dotad uvijek bilo.Skip se počne smješkati. Ja se počnem smješkati. Skip se počne smijuljiti. Ja se počnem smijuljiti zajedno s njim."Ko ga jebe", reče on."Samo večeras", rekoh. "Sutra ćemo zajedno otići u knjižnicu.""Zabiti nos u knjige.""Cijeli dan. Ali sad..."On ustane. "Krenimo u lov na Gaduru."I krenemo. A nismo bili jedini. Znam, to nije objašnjenje, ali se tako dogodilo.Sutra ujutro za doručkom, dok smo radili jedno pokraj drugoga na sudoperskoj traci, Carol reče: "Čujem da se u tvom paviljonu karta naveliko. Je li to istina?""Vjerojatno", rekoh.Ona me pogleda preko ramena i nasmiješi mi se onim svojim smiješkom - onim na koji bih uvijek pomislio kad bih se sjetio Carol. Onaj na koji još mislim. "Herčevi? Lov na Gaduru?""Herčevi", potvrdim ja. "Lov na Gaduru.""Čula sam da je nekim dečkima udarilo u glavu. Da jako loše stoje s ocjenama."

286

"Moglo bi biti", rekoh ja. Ništa nije dolazilo niz traku, ni pladanj. Primijetio sam da nikad nema gužve kad ti je potrebna."A kako ti stojiš s ocjenama?" upita ona. "Znam da se to mene ne tiče, ali želim-""Informaciju, aha, znam. Dobro mi ide. Osim toga, povlačim se iz igre."Ona mi se samo nasmiješi tim svojim smiješkom i prirodno da ga se još katkad sjetim, i vi biste. Jamice na obrazima, lagano izvijena donja usna koja je znala mnoge lijepe stvari o ljubljenju, razigrane plave oči. To je bilo vrijeme kad nijedna cura nije zavirila u muški paviljon dalje od ulaznog predvorja... i obratno, naravno. Pa ipak, čini mi se da je neko vrijeme u listopadu i studenom 1966. Carol vidjela štošta, više od mene. Ali naravno, ona nije sišla s uma - barem ne tad. Vijetnamski je rat postao njezino ludilo. I moje. I Skipovo. I Nateovo. Herčevi nisu bili ništa, zapravo, tek lagano podrhtavanje zemljine utrobe, ono koje zalupi zaštitnim mrežastim ulaznim vratima i zazvekeće čašama na policama. No onaj rušilački potres, apokaliptički gutač kontinenta, tek se valjao prema nama.

17I Barry Margeaux i Brad Witherspoon bili su pretplaćeni na derryjevske Novosti i njihovi bi primjerci do svršetka dana najčešće krenuli u obilazak drugog kata - našli bismo njihove ostatke u čitaonici kad bismo zauzeli mjesta za večernju rundu herčeva. Stranice bi bile potrgane i ispremiješane, križaljka ispunjena s tri ili četiri različita rukopisa. Na fototočkastim licima Lyndona Johnsona, Ramseya Clarka i Martina Luthera Kinga kemijskom bi olovkom bili nacrtani brkovi (netko, nikad nisam otkrio tko, potpredsjedniku Humphreyu redovito bi dodao velike dimeće rogove a ispod fotografije malim štampanim slovima napisao HUBERT ĐAVO. Novosti su bile ratnohuškačke novine i krajnje pozitivno cifrale izvješća o ratnim događajima, a sve vijesti o prosvjedima šupirale u dubine... najčešće ispod kalendara lokalnih događanja.No sve bismo se češće uhvatili kako ne raspravljamo o filmovima, curama ili predavanjima dok se miješaju i dijele karte, nego o Vijetnamu. Bez obzira na to koliko vijesti bile dobre i koliko

287

vijetkongovaca završilo u plastičnim vrećama, uvijek bi se tu našla najmanje jedna fotografija napaćenih američkih vojnika nakon što su upali u zasjedu, ili uplakane vijetnamske djece koja gledaju kako njihova sela odlaze u dim. Uvijek bi postojao neki uznemirujući detalj skriven negdje u dnu onoga što je Skip nazvao "dnevna kolumna ubojstva", primjerice ono o djeci koju smo satrli kad smo pogodili one vijetkongovske patrolne čamce u Delti.Nate, naravno, nije kartao. A nije ni diskutirao o razlozima za rat i protiv rata - sumnjam da je znao, kao ni ja, da je Vijetnam nekad bio pod Francuzima, ili što se dogodilo monsieurima koji su imali peh da su se 1954. zatekli u utvrđenom gradu Dien Bien Phuu, a kamoli tko je mogao odlučiti da je vrijeme da predsjednik Diem ode na rajska rižina polja kako bi Nguven Cao Ky i ostali generali mogli preuzeti vlast. Nate je samo znao da vijetkongovci njemu nisu ništa nažao učinili i da se u doglednoj budućnosti oni neće iskrcati u Mars Hillu ili na Presque Isleu*.* Mars Hill je mjesto u Sjevernoj Karolini s poznatim baptističkim koledžom. Presque Isle je gradić u sjeveroistočnom Maineu, uporište sekte Anah Temple Shriners."Zar nisi nikad čuo za teoriju domina, papane jedan?" kržljavi brucoš po imenu Nicholas Prouty upita Natea jednog poslijepodneva. Moj je cimer malokad zalazio u čitaonicu na drugom katu, jer je davao prednost onoj tišoj na prvom katu, ali je tog dana nakratko svratio.Nate pogleda u Nicka Proutyja, sina lovca na jastoge koji je postao vjerni sljedbenik Ronnieja Malenfanta, i uzdahne. "Kad se domino izvuče na stol, ja odlazim. Mislim da je to dosadna igra. To je moja teorija domina." Prostrijeli me pogledom. Ja svrnem pogled što sam brže mogao, ali ne na vrijeme da izbjegnem poruku: koji ti je vrag? A onda se vrati u sobu 302 grebući svojim čupavim papučama kako bi još malo učio - drugim riječima, da siđe još malo dalje niz svoju zacrtanu stazu od zubara do stomatologa."Riley, cimer ti je zajeban, znaš li ti to?" reče Ronnie. U kut usta tutnuo je cigaretu. Jednoručno kresne šibicom, njegova specijalnost - studenti preružni i prebezobrazni da bi si našli curu imaju svakojake specijalitete - i pripali je.

288

Ne, čovječe, pomislim Nateu sasvim dobro ide. Mi smo sjebani. Na trenutak osjetim stvarni očaj. U toj sekundi shvatim da sam u užasnom škripcu i da nemam pojma kako se iz njega iskobeljati. Osjećao sam da me Skip gleda. Kad bih zgrabio karte, bacio ih Ronnieju u lice i izašao iz prostorije, imao sam osjećaj da bi mi se Skip pridružio. Vjerojatno bi mu kamen pao sa srca. A onda me taj osjećaj mine. Prošao je brzo kako je i došao."Nate je OK", rekoh. "Samo ima smiješne ideje.""Smiješne komunističke ideje, eto što ima", reče Hugh Brennan. Njegov je stariji brat bio u ratnoj mornarici i posljednji put se javio s Južnokineskog mora. Hugh nije simpatizirao pacifiste. Kao republikanac i pristaša Goldwatera, i ja sam trebao razmišljati na taj način, ali me Nate natjerao da se zamislim. Gajio sam kojekakve stereotipe, ali nisam raspolagao pravim argumentima u prilog ratu... a nisam imao ni vremena da ih smislim. Bio sam previše zauzet kartama da bih učio sociologiju, a kamoli se potkivao znanjem o američkoj vanjskoj politici.Prilično sam siguran da je to bila večer kad sam zamalo nazvao Annmarie Soucie. Telefonska govornica preko puta čitaonice bila je prazna, imao sam džep pun kovanica zarađenih posljednjom pobjedom u ratovima herčeva, i iznenada sam odlučio da je "kucnuo čas". Nazovem njezin broj po sjećanju (iako sam se na trenutak morao zamisliti nad četiri posljednje znamenke - 8146 ili 8164?) i ubacim trikovanice od četvrt dolara kad je telefonist to zatražio. Ostavim da telefon zazvoni jedanput, a onda s treskom spustim slušalicu na rašlje, pa uzmem svoje kovanice kad sam začuo kako su u povratu začegrtale.

18Dan-dva kasnije - uoči Dana vještica - Nate dobije LP tipa za kojeg sam samo maglovito čuo: Phil Ochs. Narodnjak, ali ne od brum-brum bendžoističke sorte kakvi su znali nastupati u Hootenannyju. Naslovnica albuma, na kojoj je bio prikazan trubadur-skitnica koji sjedi na rubu pločnika u New York Citvju, nije se uklapala u naslovnice ostalih Nateovih ploča - Dean Martin pripit u smokingu, Mitch Miller koji svojim smiješkom poručuje: "Zapjevajmo svi!",

289

Diane Renee u svojoj poludugoj bluzi i vižlastom mornarskom šeširiću. Ochsova se ploča zvala I Ain 't Marchin 'Anymore*, i Nate ju je često puštao sad kad su dani bili kraći i svježiji. I ja sam je počeo navijati, što Nateu čini se nije smetalo.* Ja više ne marširam.U Ochsovu je glasu bilo nekakvog smućenog bijesa. Pretpostavljam da mi se to svidjelo jer sam i ja uglavnom bio prilično zbunjen. Zvučao je kao Dylan, samo jednostavnijeg izraza a izravnijeg gnjeva. Najbolja pjesma na albumu - ujedno i ona koja je najviše uznemiravala - bila je naslovna pjesma. U njoj Ochs nije samo natuknuo, nego neuvijeno rekao da od rata nikakve koristi, da nikad nije ni bilo. I kad je bilo neke koristi, nije se isplatilo. Ta postavka, u sprezi sa slikom tisuća i desetaka tisuća mladića koji okreću leđa Lyndonu i njegovoj vijetnamskoj opsesiji, uzbudila mi je maštu na način koji nije imao veze s poviješću, politikom ili racionalnim razmišljanjem. Ubio sam jamačno milijun ljudi i sad žele da se vratim, ali više ne želim marširati, pjevao je Phil Ochs kroz zvučnik Nateova slatkog malog Swingline gramofona. Drugim riječima, nemoj. Nemoj činiti što ti kažu, nemoj činiti što žele, nemoj igrati njihovu igru. Stara je to igra, i u njoj Gadura lovi tebe.A da bi pokazao da to ozbiljno misliš, počneš nositi simbol svog otpora - nešto nad čime će se isprva drugi snebivati, a onda vjerojatno prihvatiti kao svoj stijeg. Dva dana poslije Dana vještica Nate Hoppenstand pokazao nam je koji će to simbol biti. A sve je počelo onim zgužvanim novinskim ostacima u čitaonici na drugom katu.

19"U kurac sve, ma vidi ti njega", reče Billy Marchant.Harvey Twiller miješao je karte za Billyjevim stolom, Lennie Doria zbrajao je trenutačni rezultat, pa je Billy iskoristio tu priliku da letimice pregleda gradsku rubriku u Novostima. Kirby McClendon - neobrijan, visok i živčan, dobrano na putu prema sudaru sa svim onim šarenim tabletama - prigne se da pogleda.Billy se odmakne od njega i zalomi rukom pred nosom. "Isuse, Kirb, kad si se posljednji put okupao? Na Kolumbov dan*? Dan nezavisnosti?"

290

* Kolumbov se dan obilježava 12. listopada. Dan nezavisnosti slavi se 4. srpnja."Daj da vidim", reče Kirby, oglušivši se na nj. Istrgne mu novine iz ruke. "Jebote, pa to je Rip-Rip!"Ronnie Malenfant ustane tako naglo da mu se stolica prevrnula, očaran pomišlju da je Stoke dospio u novine. Studenti bi dospjeli na stranice derryjevskih Novosti (osim, naravno, na stranice sportske rubrike) jedino kad bi upali u nevolje. Ostali se okupe oko Kirbyja, uključujući Skipa i mene. I zaista, bio je to Stokely Jones III - ali ne samo on. U drugom su planu stajali, lica gotovo ali ne i sasvim izgubljenih u grozdovima točkica-"Isuse", reče Skip, "mislim da je to Nate." Reče to razgaljeno i zapanjeno."A ovo malo poviše njega je Carol Gerber", rekoh ja čudnim, zgranutim glasom. Prepoznao sam jaknu na čijim je leđima pisalo SREDNJA ŠKOLA HARWICH; prepoznao sam plavu kosu koja je visjela preko ovratnika jakne u konjskom repu; prepoznao sam isprane traperice. A prepoznao sam i to lice. I napola okrenuto, i zasjenjeno transparentom na kojem je pisalo S.A.D. ODMAH VAN IZ VIJETNAMA!, prepoznao sam to lice. "To mi je cura." Bilo je to prvi put da je riječ cura izašla iz mojih usta vezana uz Carolino ime, premda sam o njoj razmišljao na taj način već barem dva tjedna.POLICIJA RASTJERALA PROTIVNIKE MOBILIZACIJE, glasio je tekst uz fotografiju. Nije se spominjalo imena. Prema navodima popratnog članka, desetak prosvjednika s University of Maine okupilo se ispred zgrade Savezne vlade u središtu Derryja. Nosili su transparente i otprilike sat vremena stupali oko ulaza Ureda za novačenje, pjevali i "izvikivali parole, neke i opscene". Pozvana je policija koja je isprva sve to mirno promatrala u namjeri da dopusti da se demonstracije ispušu, ali se onda pojavila protivnička skupina demonstranata, sastavljena uglavnom od građevnih radnika na pauzi za ručak. Oni su počeli izvikivati svoje parole, pa iako Novosti nisu spomenule jesu li i one bile opscene ili nisu, pretpostavio sam da se njima predlagao povratak u Rusiju, zatim kamo bi demonstranti mogli

291

staviti svoje transparente dok nisu u optjecaju, te koordinate najbliže brijačnice.Kad su prosvjednici jednakom mjerom povicima uzvratili građevinskim radnicima, a građevinski radnici na demonstrante počeli ispaljivati komade voća iz svojih kantica s gablecom, umiješala se policija. Navodeći kao razlog to što demonstranti nisu imali dozvolu (derryjevski policajci očito nikad nisu čuli za pravo Amerikanaca na mirno okupljanje), pohapsili su mladež i odveli ih u policijsku ispostavu u Witchamovoj, gdje su ih pustili bez ikakva zadržavanja. "Samo smo ih željeli maknuti iz lošeg ozračja", citirane su riječi jednog policajca. "Vrate li se tamo, onda su gluplji no što izgledaju."Fotografija se nije silno razlikovala od one snimljene ispred Istočnog krila tijekom prosvjeda protiv Coleman Chemicalsa. Prikazivala je policajce kako odvode demonstrante dok se građevinski radnici (godinu-dvije kasnije svi će oni na svojim kacigama istaknuti američke zastavice) rugaju, cere i prijete šakama. Jedan je policajac ostao ovjekovječen u činu posezanja za Carolinom rukom; Nate, koji je stajao iza nje, čini se da im nije privukao pozornost. Druga dvojica policajaca pratila su Stokea Jonesa, leđima okrenutog prema objektivu, ali lako prepoznatljivog na njegovim štakama. Ako je bila potrebna dodatna pomoć u njegovoj identifikaciji, tu je bio i onaj rukom nacrtani troprsti vrapčji trag na njegovoj jakni."Ma vidi ti tog jebenog idiota!" zagrakće Ronnie. (Ronnie, koji je pao na dvije od četiri posljednje runde kolokvija, imao je obraza nekoga nazvati jebenim idiotom.) "Kao da nema boljeg posla!"Skip se ogluši na te njegove riječi. Ja također. Za nas je Ronniejevo preseravanje već blijedjelo u nevažnost bez obzira na temu. Očarala nas je fotografija Carol... i Natea Hoppenstanda iza nje, koji gleda kako odvode demonstrante. Nate uredan kao uvijek u majici Ivy League i trapericama s posuvracima i bugom, Nate koji stoji pokraj građevinskih radnika koji dovikuju pogrde i prijete šakama, ali koji ne obraćaju pozornost na njega. Kao ni policajci. Nijedna od te dvije skupine nije znala da je moj cimer odnedavna postao obožavatelj subverzivnog g. Phila Ochsa.Iskradem se u hodnik do telefonske govornice i nazovem Franklin Hali, drugi kat. Javi se netko iz čitaonice i kad sam zatražio Carol,

292

djevojka mi reče da Carol nije tu, da je otišla u knjižnicu učiti s Libby Sexton. "Je li to Pete?""Aha", rekoh."Ima poruka za tebe. Ostavila ju je na staklu." To je u to vrijeme bila uobičajena praksa u paviljonima. "Kaže da će te nazvati kasnije.""U redu. Hvala."Skip je stajao ispred govornice i nestrpljivo mi davao znakove da dođem. Odemo niz hodnik do Natea, premda smo znali da ćemo obojica izgubiti mjesta za stolovima za kojima smo kartali. U ovom je slučaju znatiželja nadjačala opsesiju.Nateov se izraz lica nije jako promijenio kad smo mu pokazali novine i upitali ga o jučerašnjim demonstracijama, ali se njegov izraz lica nikad nije naročito mijenjao. Svejedno sam naslutio da je nesretan, možda i jadan. Nisam shvaćao zašto bi to bilo tako - ta sve se dobro svršilo, nitko nije završio u zatvoru niti poimence bio spomenut u novinama.Upravo sam zaključio da učitavam previše toga u njegovu uobičajenu šutljivost, kad Skip reče: "Što te ždere?"U njegovu se glasu osjećala stanovita opora zabrinutost. Nateova donja usna zadrhti, pa očvrsne kad je toga postao svjestan. Nagne se preko uredne površine svog radnog stola (moj je bio već pokriven s otprilike devetnaest slojeva krame) i čupne Kleenexicu iz kutije koju je držao pokraj svog gramofona. Dugo i snažno se usekne. Kad je završio s time, ponovno se pribere, ali sam u njegovim očima ugledao zbunjenu potištenost. Jednom dijelu mene - onome zlobnom - to je bilo drago vidjeti. Drago znati da ne moraš postati ovisnik o herčevima da bi imao problema. Ljudska priroda katkad može biti tako bezvezna."Odvezao sam se sa Stokeom i Harryjem Swidrowskim i s još nekoliko dečki", reče Nate."Je li Carol bila s tobom?" upitam.Nate odmahne glavom. "Mislim da je ona bila s grupom Georgea Gilmana. Bilo nas je ukupno pet automobila." Nisam imao pojma tko je George Gilman, ali me to nije spriječilo da prema njemu odapnem sulicu prilično bolesne ljubomore. "Harry i Stoke su članovi Odbora otpora. Kao i Gilman. Dakle, mi smo-"

293

"Odbor otpora?" upita Skip. "Što je to?""Klub", reče Nate, i uzdahne. "Oni misle da je to nešto više - osobito Harry i George, oni su pravi radikalci - ali je to zapravo klub kao svaki drugi, kao Maine Masque* ili navijački tim."* Maine Masque je poznata studentska kazališna družina.Nate reče da je on krenuo s njima jer je bio utorak a on utorkom popodne nema predavanja. Nitko nije izdavao zapovijedi; nisu se potpisivale prisege lojalnosti pa ni peticije; ni na koga se nije vršio pritisak da mora sudjelovati u demonstracijama, a nije bilo ni čegevarovskog žara koji se poslije uvukao u antiratni pokret. Prema Nateovim riječima, Carol i mladež koja je bila s njom smijali su se i lupkali transparentima kad su krenuli s parkirališta ispred gimnastičke dvorane. (Smijala se. Smijala s Georgeom Gilmanom. Odapnem još jednu bacilima zaraženu pikado strelicu ljubomore.)Kad su stigli pred zgradu federalne vlade, neki su demonstrirali hodajući ukrug ispred vrata Ureda za novačenje, a neki nisu. Nate je bio među onima koji nisu. Kad nam je to rekao, njegovo inače glatko lice zategne se od još jednog kratkog grča nečega što bi na licu nekog manje smirenog mladića predstavljalo stvarni jad."Namjeravao sam demonstrirati s njima", reče on. "Cijelim sam putem očekivao da ću demonstrirati s njima. Bilo je uzbudljivo, nas šestero nagurani u Saab Harryja Swidrovskog. Ludilo. Hunter McPhail... znate ga?"Skip i ja zavrtimo glavama. Mislim da smo obojica osjetili stanovito strahopoštovanje nakon otkrića da vlasnik ploča Meet Trini Lopez i Diane Renee Sings Navy Blue ima nešto slično tajnom životu, uključujući veze s ljudima koji privlače pozornost policije i tiska."On i George Gilman pokrenuli su Odbor. Dakle, Hunter je držao Stokeove štake gurnute kroz prozor Saaba jer ih nismo mogli ugurati unutra, pjevali smo 'I Ain't Marching Anymore' i razgovarali o tome kako bismo možda mogli zaustaviti rat kad bi nas se skupilo dovoljan broj - odnosno, svi smo govorili o tim stvarima osim Stokea. On ne govori puno."Tako znači, pomislim. Čak i sa njima šuti... osim, vjerojatno, kad zaključi da je trenutak za kratko predavanje o kredibilitetu. Ali Nate nije mislio na Stokea; Nate je mislio na Natea. Morile su ga crne misli

294

o tome kako su njegove noge neobjašnjivo odbile učiniti ono što je njegovu srcu očito bila volja."Cijelim putem razmišljam 'Demonstrirat ću s njima, pridružit ću im se jer je to ispravno... barem ja mislim da je ispravno... a podigne li netko ruku na mene, bit ću nenasilan, baš kao cure i dečki koji su organizirali mirne prosvjede u menzi. Oni su postigli svoj cilj, možda ćemo i mi.'" On pogleda u nas. "Hoću reći, u mojoj glavi u to nikad nije bilo sumnje. Shvaćate?""Aha", reče Skip. "Shvaćam.""Ali kad smo tamo stigli, nisam mogao to učiniti. Pomogao sam podijeliti transparente na kojima je pisalo PREKINITE RAT i S.A.D. ODMAH VAN IZ VIJETNAMA i DOVEDITE DEČKE DOMA... Carol i ja pomogli smo Stokeu da pričvrsti svoj transparent tako da ga je mogao nositi i istodobno se koristiti štakama... ali ja nisam mogao uzeti neki od njih u ruke. Stajao sam na pločniku s Billom Shadwickom, Kerryjem Morinom i curom po imenu Lorlie McGinnis... kolegicom s botaničkih vježbi..." On uzme onaj list novina iz Skipove ruke i zagleda se u nj, kao da se uvjerava da se to zaista dogodilo; Rintyjev gospodar i Cindyn dečko zaista je otišao na proturatne demonstracije. On uzdahne pa pusti da novinski list lebdeći padne na pod. To je bilo tako nenalik na njega da me zaboljela glava."Mislio sam da ću demonstrirati s njima. Ta zašto sam u protivnom došao? Cijelim putem od Oronoa nisam ni trenutka u to posumnjao."Pogleda me, nekako preklinjućim pogledom. Kimnem glavom, kao da shvaćam."Ali nisam. Ne znam zašto."Skip sjedne pokraj njega na krevet. Ja nađem album Phila Ochsa i stavim ga na okretnu ploču gramofona. Nate pogleda u Skipa, pa u stranu. Nateove su ruke bile male i uredne kao i ostatak njegova tijela, osim nokata. Nokti su mu bili neravni, izgrizeni do krvi."No dobro", reče on kao da je Skip naglas postavio pitanje. "Znam zašto. Bojao sam se da će ih uhapsiti i mene zajedno s njima. Da će u novinama objaviti fotografiju kako me hapse i da će je moji roditelji vidjeti." Zavlada duga stanka. Jadni Nate je pokušavao izreći ostatak. Držao sam iglu iznad prvog utora vrteće ploče i čekao da vidim hoće li uspjeti. Najzad mu uspije. "Da će to vidjeti moja majka."

295

"U redu je, Nate", reče Skip."Mislim da nije", odgovori Nate drhtavim glasom. "Zaista." Nije mogao pogledati Skipu u oči, već je samo sjedio na svom krevetu iz-bočenih kokošjih prsa i gole bijele jenkijevske kože između donjeg dijela pidžame i brucoške kapice, zagledan u oglodanu kožicu oko svojih nokata. "Ne volim rasprave o ratu. Harry ih voli... i Lorlie... a George Gilman, Bože mili, taj ne može prestati klepetati o tome, a većina ostalih članova Odbora su isti. Ali kad je riječ o diskusijama, tu sam sličniji Stokeu nego njima.""Nitko nije poput Stokea", rekoh. Sjetio sam se dana kad sam ga sreo na Bennettovu šetalištu. A da usporiš? upitao sam. A da mi ga popušiš? odgovorio je g. Kredibilitet.Nate je još proučavao kožicu svojih noktiju. "Ono što ja mislim jest da Johnson bez razloga šalje američke mladiće u smrt. Nisu posrijedi imperijalizam ili kolonijalizam, kao što je uvjeren Harry Swidrowski, nije posrijedi nikakav izam. Johnsonu se pomiješalo u glavi to s Davyjem Crockettom, Danielom Booneom i njujorškim Yankeesima, i to je sve. A ako to mislim, onda bih to i trebao reći. Trebao bih to pokušati zaustaviti. Tako su me učili u crkvi, u školi, čak i u vražjim izviđačima. Od tebe se očekuje da ustaneš protiv nepravde.Primijetiš li da se događa nešto što nije u redu, recimo da jači tuče slabijeg, očekuje se da učiniš nešto i da barem pokušaš to prekinuti. Ali sam se ja prestrašio da će moja majka vidjeti fotografiju na kojoj me hapse i da će zaplakati."Nate podigne glavu i mi opazimo da i on plače. Samo malo: vlažne vjeđe i trepavice, ništa više. No to je za njega bila velika stvar."Doznao sam nešto", reče on. "Što je ono na leđima jakne Stokea Jonesa.""Što?" upita Skip."Kombinacija dva slova sustava signalizacije zastavicama britanske ratne mornarice. Pogledajte." Nate ustane spojenih bosih peta. Lijevu ruku podigne ravno prema stropu a desnu spusti prema podu, u ravnoj crti. "To je N." Zatim podigne obje ruke pod kutom od 45 stupnjeva u odnosu na svoje tijelo. Shvatio sam kako ta dva oblika, kad se polože jedan na drugi, tvore oblik koji je Stoke tintom iscrtao na leđima svog starog vojničkog kaputa. "Ovo je D."

296

"N-D*", reče Skip. "Pa?"* Na engleskom "nuclear disarmament"."Ta slova su kratica od nuklearno razoružanje. Bertrand Russell izmislio je taj simbol pedesetih godina." On ga nacrta na poleđini svoje bilježnice. ND "Nazvao ga je znakom mira.""Fora", reče Skip.Nate se nasmiješi i prstima obriše kožu ispod očiju. "To sam i ja pomislio", složi se on. "Da je gala."Spustim iglu na ploču i mi poslušamo pjesmu Phila Ochsa. Ufuramo se u nju, kako smo mi Atlantiđani običavali govoriti.

20Čitaonica na sredini drugog kata paviljona Chamberlain postala je moj Jupiter - zastrašujući planet silne gravitacijske privlačnosti.No te sam joj se večeri odupro i ponovno se iskrao u telefonsku govornicu i nazvao paviljon Franklin. Ovaj put dobio sam Carol."Sve je u redu", reče ona i tiho se nasmije. "Dobro sam. Jedan od policajaca čak me nazvao gospodičnom. Bože, Pete, koliko se brineš."Koliko je onoga Gilmana briga za tebe? dođe mi da upitani, ali sam čak i sa osamnaest godina znao da se to ne radi."Trebala si me nazvati", rekoh. "Možda bih pošao s tobom. Mogli smo ići mojim autom."Carol zahihoće; dražestan ali zbunjujući zvuk."Što je?""Baš sam razmišljala o tome da bih se mogla odvesti na proturatne demonstracije u karavanu s Goldwaterovom naljepnicom na odbojniku."To je zaista smiješno, pretpostavljam."Osim toga", reče ona, "vjerojatno si imao drugog posla.""Što bi to trebalo značiti?" Kao da nisam znao. Kroz staklo telefonske govornice i čitaonice vidio sam većinu svojih kolega s drugog kata kako kartaju u magli dima cigareta. A i ovdje unutra, kroz zatvorena vrata, čuo sam kreštavo kvocanje Ronnieja Malenfanta. Dečki, ganjamo Gaduru, cherchez - amo la pičku noire, i istjerat ćemo je iz guštika.

297

"Učenje ili herčevi", reče ona. "Nadam se učenje. Cura s mog kata izlazi s Lenniejem Doriom - odnosno izlazila je dok je on još imao vremena za izlaske. Ona herčeve naziva igrom iz pakla. Jesam li te zagnjavila?""Ne", rekoh, premda nisam znao prigovara li mi ili ne. Možda mi i treba prigovarati. "Carol, dobro si?"Nastane duga stanka. "Aha", reče ona naposljetku. "Naravno da jesam.""Oni građevinski radnici koji su se pojavili-" "Uglavnom jaki na jeziku", reče ona. "Ne brini se. Zaista."Ali nije mi zvučala dobro, ne sasvim... a brinuo me i onaj George Gilman. Brinuo me na način na koji me nije brinuo Sully, dečko iz rodnog grada."Jesi li ti u tom Odboru o kojem mi je Nate pričao?" upitam je. "Tom Odboru otpora ili kako se već zove?""Ne", reče ona. "Barem ne još. George me zamolio da se učlanim. On sluša sa mnom kolegij iz politologije. George Gilman. Znaš ga?""Čuo sam za njega", rekoh. Prečvrsto sam stezao telefonsku slušalicu i kao da nisam mogao popustiti stisak."On mi je rekao za demonstracije. Otišla sam s njim i s još nekoliko ljudi. Ja..." Ona na trenutak posuti, a onda reče iskreno znatiželjna: "Nisi valjda ljubomoran na njega, ha?""Pa", rekoh oprezno, "proveo je jedno popodne s tobom. Mislim da sam na to ljubomoran.""Nemoj biti. Pametan je, jako, ali ima debilnu frizuru i buljave nemirne oči. Brije se, ali redovito kao da promaši jedan veći komad brade. On nije to što me privlači u taj klub, vjeruj mi.""Nego što?""Možemo li se naći? Željela bih ti nešto pokazati. Neću dugo. Ali bi moglo pomoći kad bih ti mogla objasniti..." Glas joj zadrhti na toj riječi i shvatim da je na rubu suza."U čemu je problem?""Misliš osim toga što mi otac vjerojatno neće dopustiti da ponovno stupim u njegovu kuću nakon što me ugleda u Novostima? Kladim se da će do vikenda promijeniti brave. Ukoliko ih već nije promijenio."

298

Sjetim se Natea kako je rekao da se boji da će majka vidjeti fotografiju na kojoj ga hapse. Mamičin dobri, mali stomatolog ćorkiran u Derryju zbog paradiranja ispred zgrade federalne vlade bez dozvole. Ah, sramote li. A Carolin tata? Ne baš ista stvar, ali slično. Znači, Carolin je tata dragi moj koji reče svi u boj i ode na ratni brod ajoooooj."Možda neće vidjeti članak", rekoh. "A ako ga i vidi, u novinama se ne spominju imena.""Ali slika." Carol reče to strpljivo, kao da govori nekome tko je rođen glup. "Jesi li vidio sliku?"Zaustio sam da kažem da joj je lice gotovo okrenuto od objektiva, i da je ono što se vidi u sjeni, ali se onda sjetim njezine srednjoškolske jakne preko čijih leđa bliješte slova SREDNJA ŠKOLA HARWICH. Usto, ta on joj je otac, zaboga. Prepoznat će je čak i tako napola okrenutu od fotoaparata."Možda neće ni vidjeti sliku", rekoh neuvjerljivo. "Damariscotta je na vanjskom rubu dostave Novosti.""Zar tako želiš proživjeti svoj život, Pete?" Još je zvučala strpljivo, ali je to sad bilo strpljenje s prizvukom zajedljivosti. "Da nešto učiniš, a onda se nadaš da to neće izaći na vidjelo?""Ne", rekoh. Jesam li se mogao naljutiti na nju, s obzirom na to da Annmarie Soucie još nije imala ni najmanjeg pojma da Carol Gerber postoji? Mislim da ne. Carol i ja nismo bili u braku ili nešto takvo, ali brak nije bio problem. "Ne, ne želim. Ali Carol... ne moraš mu gurnuti novine pod nos, zar ne?"Ona se nasmije. U tom zvuku nije bilo vedrine koju sam čuo u njezinu prijašnjem hihotu, ali mi se učini da je i sjetan smijeh bolji ni od kakvog. "Neću morati. On će doznati. To je tako. Ali sad moram ići, Pete. A vjerojatno ću pristupiti Odboru otpora iako George Gilman uvijek izgleda poput klinca kojeg su uhvatili da jede šmrklje, a Harryju Swidrowskom smrdi iz usta kao iz kanalizacije. Jer... stvar je u tome... znaš..." Ona mi u uho puhne ojađeni ne-mogu-objasniti uzdah. "Slušaj, znaš gdje odlazimo na čik-pauzu?""Ispred menze Holyoke? Kod kanti za smeće, naravno da znam.""Pričekaj me tamo", reče Carol. "Za petnaest minuta. Možeš li?""Da.""Moram još učiti, pa ne mogu dugo ostati, ali ja... naprosto..."

299

"Doći ću."Spustim slušalicu i izađem iz govornice. Ashley Rice stajao je na vratima čitaonice, pušio i cupkao. Zaključim da je između partija. Lice mu je bilo odveć blijedo, crne čekinje na obrazima iskakale poput grafitnih točkica, a košulja bila više od prljave - djelovala je udomaćeno. Imao je iskolačen visokonaponski izraz koji sam poslije povezivao s teškim ovisnicima o kokainu. A to je ta igra i bila, neka vrsta droge. Ali ne od onih koje te raspolože."Što kažeš, Pete?" upita on. "Jesi za nekoliko partija?""Možda kasnije", rekoh i krenem niz hodnik. Stoke Jones tupkao je na povratku iz kupaonice u iskrzanom starom frotir ogrtaču. Štake su mu ostavljale okrugle, vlažne tragove na tamnocrvenom linoleumu. Njegova duga, pomahnitala kosa bila je mokra. Upitam se kako se snalazi dok se tušira; u to vrijeme nije bilo prečki i rukohvata koji su kasnije postali standardni u javnim kupalištima. No nije djelovao kao da bi silno uživao u raspravi o toj temi. O toj ili nekoj drugoj."Kako ide, Stoke?" upitam.On prođe pokraj mene ne odgovorivši, pognute glave. Kosa iz koje se cijedila voda zalijepila mu se za obraze, sapun i ručnik prikliještio je pod miškom, a u bradu mrmljao "Rip-np, rip-rip". Nije me ni pogledao. Mogli ste si misliti što god o Stokeu Jonesu, ali ste mogli računati na to da će vam zasrati dan.

21Carol je već bila u menzi Holyoke kad sam stigao. Donijela je dvije gajbe od mlijeka s mjesta gdje su u redu stajale kante za smeće, sjedila na jednoj od njih prekriženih nogu i pušila. Ja sjednem na drugu, obgrlim je jednom rukom i poljubim. Ona na trenutak nasloni glavu na moje rame, ne rekavši ništa. To nije bilo slično njoj, ali je godilo. Zadržim ruku oko nje i pogledam u zvijezde. Noć je bila blaga za tako kasnu jesen i mnogo je ljudi-uglavnom parova - izašlo prošetati, da iskoriste lijepo vrijeme. Čuo sam njihov žagor. Iznad nas, u blagovaonici menze, radio je svirao "Hang On, Sloopy". Jedan od podvornika, pretpostavim.

300

Carol najzad podigne glavu i malo se odmakne od mene - tek toliko da mi da na znanje da mogu povući ruku. Zapravo je to bilo više nalik na nju. "Hvala", reče ona. "Trebao mi je zagrljaj.""Bilo mi je zadovoljstvo.""Malo se bojim suočenja s ocem. Ne jako, ali malo da.""Sve će biti u redu." Nisam to rekao jer sam zaista smatrao da će biti tako - takvo što nisam mogao znati - nego zato što se tako kaže, zar ne? Tako se kaže."Moj tata nije razlog zbog kojeg sam otišla s Harryjem, Georgeom i ostalima. Nije to nekakva silna frojdovska pobuna ili nešto slično."Ona frkne čik i mi se zagledamo kako je iz njega briznuo vodoskok iskri kad je udario u opeke Bennettova šetališta. Onda ona iz krila podigne svoju malu torbicu bez remena, otvori je, nađe lisnicu, otvori nju, pa prebere po pregrštu fotografija uguranih u njezine celuloidne prozorčiće. Zastane, istisne jednu i pruži mi je. Nagnem se prema naprijed da bih je vidio na svjetlosti koja je padala kroz prozore blagovaonice, u kojoj su podvornici vjerojatno prali podove.Na fotografiji se vidjelo troje djece u dobi od jedanaest ili dvanaest godina, djevojčica i dva dječaka. Svi su bili odjeveni u plave majice kratkih rukava na kojima su crvenim velikim slovima bile ispisane riječi STERLING HOUSE. Stajali su zagrljeni na nekom parkiralištu - ležerna poza vječnih prijatelja koja je na neki način bila lijepa. Djevojčica je stajala u sredini. Djevojčica je, naravno, bila Carol."Koji je od njih Sully-John?" upitam. Ona me pogleda, malo iznenađena... ali sa smiješkom. Ionako mi se činilo da već znam. Sully-John će biti onaj širokih ramena, široka osmijeha i razbarušene crne kose. Podsjeti me na Stokeovu kosu, premda je dječak očigledno protjerao češalj kroz svoju slamu. Kucnem prstom po njemu. "Ovaj, je li?""To je Sully", potvrdi ona, a zatim noktom dodirne lice drugog dječaka. Nije bio opaljen već opečen suncem. Imao je uže lice, oči malo bliže nasađene, poput mrkve crvenu kosu pokošenu u jež frizuru zbog koje je izgledao kao dijete s neke od naslovnice Normana Rockwella u Saturday Evening Postu. Na čelu je imao jedva primjetnu boru od mrštenja. Sullyjeve su ruke, premda dječje, već bile mišićave; onaj je drugi dječak imao tanke ruke, poput štapića. Vjerojatno još ima

301

mršave, štapićaste ruke. Na ruci koja nije bila prebačena oko Carolinih ramena nosio je veliku, smeđu, bejzbolsku rukavicu."Ovo je Bobby", reče ona. Glas joj se promijenio, nekako. Bilo je nečeg u njemu što nikad prije nisam čuo. Tuge? Ali se još smiješila. Ako osjeća tugu, zašto se smiješi? "Bobby Garfield. Moj prvi dečko. Moglo bi se reći i moja prva ljubav. On, Sully i ja smo u to vrijeme bili najbolji prijatelji. Ne tako jako davno, 1960., ali se čini davno.""Što mu se dogodilo?" Nekako sam bio uvjeren da će mi reći da je umro, taj dječak uskog lica i mrkva crvene jež frizure."On i njegova mama su se odselili. Neko smo se vrijeme dopisivali, a onda smo izgubili kontakt. Znaš već kakva su djeca.""Lijepa bejzbolska rukavica."Carol je još imala smiješak na licu. Vidio sam suze koje su joj navrle na oči dok smo sjedili i gledali u fotografiju, ali se još smiješila. Na bijeloj svjetlosti neona iz blagovaonice njezine su suze izgledale srebrne - suze princeze iz bajke."To je bio Bobbyjev omiljeni predmet. Postoji igrač po imenu Alvin Dark, ne?""Postojao je.""Takvu je rukavicu imao Bobby. Model Alvina Darka.""Moja je bila model Teda Williamsa. Mislim da ju je moja mama prije dvije godine prodala u dobrotvorne svrhe.""Bobbyjeva je ukradena", reče Carol. Nisam siguran da je znala da sam ja još tamo. Jagodicom prsta dodirivala je Bobbyjevo usko, blago namršteno lice, kao da se vratila u vlastitu prošlost. Čuo sam da hipnotizeri mogu takvo što postići s kvalitetnim pacijentima. "Willie ju je uzeo.""Willie Shearman. Vidjela sam ga kako godinu dana kasnije igra s njom bejzbol kod Sterling Housea. Pobješnjela sam. Mama i tata su se tad stalno svađali, vjerojatno su odrađivali razvod, i cijelo sam vrijeme bila bijesna. Bijesna na njih, bijesna na svog nastavnika matematike, bijesna na čitav svijet. I dalje sam se bojala Willieja, ali sam uglavnom bila bijesna na njega... a osim toga, nisam bila pri sebi, ne tog dana. Pa sam energično zagrabila prema njemu i rekla da znam da je to Bobbyjeva rukavica i da bi mi je trebao dati. Rekla sam da imam Bobbyjevu adresu u Massachusettsu i da ću mu je poslati. Willie je

302

rekao da sam luda, da je to njegova rukavica, i pokazao mi svoje ime napisano sa strane. Izbrisao je Bobbyjevo - koliko je mogao - i velikim slovima napisao svoje ime tamo gdje je prije bilo Bobbyjevo. Ali se još vidjelo bby, od Bobby."U glas joj se uvukla nekakva sablasna nota jarosti zbog koje je zvučala mlađe. I izgledala mlađe. Pretpostavljam da bi me pamćenje u vezi s time moglo varati, ali mislim da me ne vara. Dok je sjedila na rubu bijele svjetlosti koja je dopirala iz blagovaonice, mislim da je izgledala kao da joj je dvanaestak godina. Najviše trinaest."No nije uspio izbrisati potpis Alvina Darka u džepiću, ili pisati preko njega... pa je pocrvenio. Postao tamnocrven u licu. Kao cikla. A onda - znaš li što? - ispričao se zbog onoga što su mi on i njegova dva prijatelja učinili. On se jedini ispričao, i mislim da je iskreno mislio. Ali je lagao za rukavicu. Mislim da je nije želio, bila je stara, gurtna na spojištu palca i kažiprsta iskrzana, i rukavica mu uopće nije pristajala na ruku, ali je lagao samo da bi je mogao zadržati. Ne shvaćam zašto. Nikad i nisam.""Ništa ne shvaćam", rekoh."Zašto i bi? Sve je to zbrkano i u mojoj glavi, a ja sam bila tamo. Majka mi je jednom rekla da se to događa ljudima koji dožive prometnu nesreću ili se potuku. Nekih se dijelova sjećam prilično jasno - uglavnom onih s Bobbyjem - ali gotovo sve ostalo temelji se na onome što su mi ljudi poslije rekli."Bila sam u parku u dnu moje ulice kad su naišla ta trojica - Harry Doolin, Willie Shearman i još jedan. Ne mogu mu se sjetiti imena. Nije ni važno. Istukli su me. Imala sam samo jedanaest godina, ali ih to nije omelo. Harry Doolin me izudarao bejzbolskom palicom. Willie i onaj treći držali su me da im ne pobjegnem.""Bejzbolskom palicom? Zezaš me?"Ona odmahne glavom. "Mislim da su se najprije šalili, a onda... više nisu. Ruka mi se iščašila. Vrisnula sam i pretpostavljam da su pobjegli. Ja sam sjedila tamo, držala ruku, previše ozlijeđena a pretpostavljam i šokirana... da bih znala što da učinim. Ili sam možda pokušala ustati i dozvati pomoć, ali nisam mogla. A onda je slučajno naišao Bobby. Ispratio me iz parka, a onda me podigao i odnio u svoj

303

stan. Uzbrdo uz Broad Street Hill jednog od najtoplijih dana te godine. Nosio me na rukama."Uzmem fotografiju iz njezine ruke, okrenem je prema svjetlu, sagnem se, pa pogledam u dječaka s jež frizurom. U njegove poput štapića tanke ruke, pa u djevojčicu. Bila je tri ili pet centimetra viša od njega, i šira u ramenima. Pogledam u drugog dječaka, Sullvja. Onoga sa smršom crne kose i širokog osmijeha reprezentativnog sportaša: kosa Stokea Jonesa, osmijeh Skipa Kirka. Mogao sam zamisliti Sullyja kako je nosi na rukama, to da, ali taj drugi klinac-"Znam", reče ona. "Ne izgleda dovoljno krupan, zar ne? Ali me nosio. Počela me hvatati nesvjestica i on me nosio." Ona ponovno uzme fotografiju."A dok je on to radio, onaj Willie koji je pomogao da te pretuku vratio se i ukrao mu rukavicu?"Ona kimne glavom. "Bobby me odveo u svoj stan. U sobi na katu iznad živio je neki stari čovjek, Ted, koji je znao pomalo o svemu. On mi je vratio rame u zglob. Sjećam se da mi je dao remen da zagrizem u njega dok to radi. Ili je to možda bio Bobbyjev remen.Rekao je da mogu uhvatiti bol, i jesam. Nakon toga... nakon toga, dogodilo se neko zlo.""Gore od toga da ti netko nabije kvrge bejzbolskom palicom?""Na neki način. Ne želim o tome govoriti." Ona rukom obriše suze, najprije jednu a zatim i drugu stranu, i dalje gledajući u fotografiju. "Poslije, prije no što su on i njegova majka otišli iz Hanvicha, Bobby je pretukao dječaka koji se poslužio palicom. Harryja Doolina."Carol vrati fotografiju u njezin mali pretinac."Ono čega se najbolje sjećam od toga dana - jedino što se isplati pamtiti - jest da se Bobby Garfield isprsio. Sully je bio krupniji, i Sully bi mi možda pomogao da je bio tamo, ali nije. Bobby je bio tamo i odnio me na vrh uzbrdice. Učinio je pravu stvar. To je nešto najbolje i najvažnije što je itko za mene ikad učinio u životu. Shvaćaš, Pete?""Aha, shvaćam."A shvatio sam još nešto: rekla je gotovo isto što i Nate prije nepun sat vremena... samo što je ona sudjelovala u demonstracijama. Uzela je jedan transparent i nosila ga. Naravno, Natea Hoppenstanda nikad nisu

304

premlatila trojica dječaka koji su ga počeli tući iz vica, pa se predomislili i počeli za ozbiljno. A možda je u tome i bila razlika."Odnio me uz taj brijeg", reče ona. "Uvijek sam mu željela reći koliko sam ga voljela zbog toga, i koliko sam ga voljela jer je pokazao Harryju Doolinu da se plaća to što se nanosi zlo ljudima, osobito ljudima koji su manji od tebe i ne žele ti nikakvo zlo.""Pa si zato demonstrirala.""Jesam. Željela sam nekome reći i zašto. Željela sam reći nekome tko će razumjeti. Moj otac ne želi, a majka ne može. Nazvala me njezina prijateljica Rionda i rekla..." Nije završila rečenicu, već je samo sjedila na gajbi od mlijeka i igrala se svojom torbicom."Rekla što?""Ništa." Zazvučala je iscrpljeno, jadno. Želio sam je poljubiti ili barem zagrliti, ali sam se bojao da ću, učinim li ijedno od toga dvoga, pokvariti ono što se upravo dogodilo. Jer nešto se jest dogodilo. U njezinoj je priči bilo magije. Ne u njezinu središtu, nego negdje oko rubova. Osjetio sam je."Demonstrirala sam, a mislim i da ću pristupiti Odboru otpora. Moja cimerica kaže da sam luda, da nikad neću dobiti posao bude li mi članstvo u komunističkoj studentskoj grupi dio fakultetske biografije, ali mislim da ću to učiniti.""A tvoj otac? Što s njim?""Nek se jebe."Jedan napola zgranuti trenutak mi se zamislimo nad onime što je upravo rekla, a onda Carol zahihoće. "E to je frojdovski." Ustane. "Moram se vratiti i učiti. Hvala ti što si došao, Pete. Nikome još nisam pokazala tu fotografiju. Ni ja je nisam pogledala već ne znam koliko. Bolje se osjećam. Puno.""Dobro." I ja ustanem. "Prije no što se vratiš u paviljon, hoćeš li ti pomoći meni da nešto učinim?""Naravno, što?""Pokazat ću ti. Neće dugo potrajati."Otpratim je duž bočnog zida menze Holyoke, a potom krenemo uzbrdicom iza nje. Dvjestotinjak metara dalje nalazilo se parkiralište kod toplane, gdje su studenti koji nisu mogli dobiti parkirne naljepnice (brucoši, studenti druge godine i većina studenata treće) morali držati

305

svoje automobile. Bio je to udarni fuk-plac u studentskom naselju nakon što bi zahladnjelo, ali ševa u mom automobilu nije mi te večeri bila na pameti."Jesi li ikad Bobbyju rekla tko se dočepao njegove bejzbolske rukavice?" upitam. "Rekla si da si mu pisala.""Nisam vidjela smisla u tome."Neko smo vrijeme hodali šuteći. A onda rekoh: "Za Dan zahvalnosti prekinut ću s Annmarie. Nazvao sam je, ali sam se predomislio. Ukoliko to namjeravam učiniti, trebao bih smoći hrabrosti i učiniti to licem u lice." Nisam bio svjestan da sam donio takvu odluku, ali mi se činilo da jesam. U svakom slučaju to nije bilo nešto što sam govorio samo da bih ugodio Carol.Ona kimne glavom, vukući tenisice kroz lišće, držeći svoju torbicu u jednoj ruci, ne gledajući u mene. "Ja sam se morala poslužiti telefonom. Nazvala sam S-J-ja i rekla mu da se viđam s nekim."Zastanem. "Kada?""Prošli tjedan." Ona me pogleda. Jamice; lagano nakrivljena donja usna; onaj smiješak."Prošli tjedan? I nisi mi rekla?""To je bila moja stvar", reče ona. "Moja i Sullyjeva. Hoću reći, ta neće on dojuriti ovamo i ganjati te..." Ona pošuti dovoljno dugo da smo oboje imali vremena pomisliti bejzbolskom palicom, a onda nastavi: "Da će te ganjati, ili nešto slično. Hajde, Pete. Namjeravamo li nešto poduzeti, učinimo to. Ali ne idem s tobom u provod. Zaista moram učiti.""Nema provoda."Ponovno krenemo. Parkiralište kod toplane u to mi se vrijeme činilo golemo - stotine automobila parkirano u desetak mjesečinom osvijetljenih redova. Jedva bih ikad uspio upamtiti gdje sam ostavio bratov stari Ford. Posljednji put kad sam bio na UM-u, parkiralište je bilo tri a možda i četiri puta prostranije, s mjestom za tisuću ili više automobila. Vrijeme prolazi i sve postaje veće osim nas."Hej, Pete?" U hodu. Ponovno zagledana u svoje tenisice premda smo sad bili na asfaltu i više nije bilo lišća da kroza nj vuče noge."A-ha."

306

"Ne želim da prekineš s Annmarie zbog mene. Jer mi se čini da smo mi... privremeni. U redu?""Aha." To što je rekla rastužilo me - ono što stanovnici Atlantide nazivaju sranje kroz gusto granje - ali me nije zapravo iznenadilo. "Vjerojatno mora biti.""Drag si mi, i lijepo mi je s tobom, ali mi se samo sviđaš, i to je sve, i najbolje je biti iskren. Pa ako želiš držati jezik za zubima kad odeš kući za blagdane-""Da je držim u zapećku? Kao nekakvu pričuvnu gumu u slučaju da se nas dvoje ovdje na faksu ispušemo?"Ona se trgne, a onda nasmije. "Touche", reče."Touche zašto?""Ne znam, Pete... ali mi se zaista sviđaš."Ona stane, okrene se prema meni, ovije mi ruke oko vrata. Ljubili smo se neko vrijeme između dva reda automobila, ljubili dok mi se nije solidno digao, što je ona jamačno osjetila. A onda me posljednji put cmokne u usta i ponovno krenemo."Što je Sully rekao kad si mu rekla? Ne znam smijem li pitati, ali-""-ali želiš informaciju", reče ona osornim glasom Broja Dva, a potom se nasmije. Sjetno. "Očekivala sam da će se ljutiti, ili da bi mogao i zaplakati. Sully je krupan, i nogometni igrači protiv kojih igra boje ga se kao vrag tamjana, ali su njegovi osjećaji uvijek blizu kože. Ali nisam očekivala olakšanje.""Olakšanje?""Olakšanje. Već mjesec dana ili još duže viđa se s nekom curom u Bridgeportu... samo što mi je prijateljica moje mame, Rionda, rekla da je to zapravo žena, možda od dvadeset četiri ili dvadeset pet godina.""Zvuči kao recept za propast", rekoh ja, nadajući se da sam zazvučao odmjereno i obzirno. No zapravo sam bio presretan. Naravno da jesam. A to što je dobri, stari, bijedni John Sullivan nježna srca zalutao u zaplet neke country-westem pjesme Merlea Haggarda... e pa četiri stotine milijuna crvenih Kineza živo se fućka za to, a što se mene tiče i dvostruko većem broju.Stigli smo nadomak mog automobila. Bila je to samo još jedna krntija među ostalima ali je, ljubaznošću mog brata, bila moja. "Ima važnijih stvari od svoje nove ljubavi", reče Carol. "Idućeg lipnja nakon mature

307

ide u vojsku. Već je razgovarao s Uredom za novačenje i sve je sredio. Jedva čeka da ode u Vijetnam i počne svijet činiti sigurnim za demokraciju.""Jesi li se posvadila s njim zbog rata?""Ne. Čemu? A i što bih mu rekla? Daje za mene u pozadini svega toga Bobby Garfield? Da sve što kažu Harry Swidrowski, George Gilman i Hunter McPhial izgleda kao magla i dim u usporedbi s onime kad me Bobby nosio uz Broad Street Hill? Sully bi pomislio da sam luda. Ili bi rekao da je to zato što sam prepametna. Sully sažalijeva ljude koji su prepametni. Kaže da je prevelika pamet bolest. A možda je u pravu. Na neki ga način volim, znaš. Drag je. A i od onih je mladića kojima je potreban netko da se o njemu brine."Nadam se da će nekog naći, pomislim. Samo ne tebe.Ona trezveno pogleda u moj automobil. "No dobro", reče ona. "Ružan je, očajnički vapi za pranjem, ali je prijevoz. Pitanje je, što radimo ovdje kad bih trebala čitati pripovijetku Flanneryja O'Connora?"Izvadim džepni nožić i otvorim ga. "Imaš u torbici turpiju za nokte?""Zapravo i imam. Zar ćemo se potući? Obračun između Broja Dva i Broja Šest na parkiralištu kod toplane?""Ne gluparaj se. Samo je izvadi i pođi za mnom."Kad smo zaobišli automobil i našli se iza prtljažnika, ona se nasmije - ne sjetno nego punim grohotom koji sam prvi put čuo kad je Skipov falusni čovječuljak od hrenovke stigao niz sudopersku pokretnu traku. Ona najzad shvati zašto smo ovdje.Carol se lati jedne strane naljepnice, ja druge. Nađemo se na sredini. A onda smo gledali kako vjetar otpuhuje njezine komadićke preko makadama. Au revoir, AuH2O-4-USA. Ćao-bok, Barry. Mi se nasmijemo. Čovječe, nismo se mogli prestati smijati.

22Dva dana kasnije moj prijatelj Skip, koji je na fakultet stigao s političkom svijesti jedne škampe, objesi poster na svojoj strani sobe koju je dijelio s Bradom Witherspoonom. Na njemu je bio prikazan nasmiješeni biznismen u trodijelnom odijelu. Jednu je ruku pružio na rukovanje. Druguje sakrio iza leđa, ali iz nečega što je u njoj stiskao

308

kapala mu je krv između cipela. RAT JE DOBAR POSAO, pisalo je na plakatu. ULOŽITE SVOG SINA.Dearie se užasnuo."Znači, ti si sad protiv vijetnamskog rata?" upita on kad je ugledao poster. Ispod površine izbočene brade njegove goropadnosti, mislim da je našeg ljubljenog nadzornika kata taj plakat silno zgranuo. Ta Skip je ipak bio prvorazredan srednjoškolski igrač bejzbola. Očekivalo se da će igrati bejzbol i za fakultet. Vabili su ga i Delta Tau Delta i Phi Gama, sportske studentske bratovštine. Skip nije bio boležljivi kripl kao Stoke Jones (i Dearie Dearborn počeo je Skipa zvati Rip-Rip), ni buljooki čudak poput Georgea Gilmana."Hej, taj poster samo znači da puno ljudi zarađuje na jednom velikom krvavom rusvaju", reče Skip. "McDonnell-Douglas. Boeing. GE. Dow Chemical i Coleman Chemicals. Pepsi Cola, jebote. I još mnogi."Deariejev svrdlasti pogled poručivao je (odnosno pokušavao poručiti) da je on o tim pitanjima razmislio dublje no što bi Skip Kirk ikad mogao. "Da te nešto upitani. Misliš li ti da bismo trebali stajati skrštenih ruku i dopustiti da Stric Ho tamo preuzme stvari u svoje ruke?""Ne znam što mislim", reče Skip, "ne još. Zainteresirao sam se za tu temu tek prije dva tjedna. Još tapkam u mraku."To se sve događalo u pola osam ujutro. Grupica studenata koja se zaputila na predavanja s početkom u osam sati okupila se oko Skipovih vrata. Ugledam Ronnieja (zajedno s Nickom Proutyjem; njih su dvojica postali nerazdvojni), Ashleya Ricea, Lennieja Doriju, Billyja Marchanta, i možda još njih četvoricu ili petoricu. Nate je stajao naslonjen na vrata sobe 302, odjeven u majicu kratkih rukava i donji dio pidžame. Na stubištu, Stoke Jones se naslanjao na svoje štake. Očito je upravo bio na izlasku, pa se okrenuo i pratio razvoj diskusije.Dearie reče: "Kad vijetkongovci upadnu u neko naselje u južnom Vijetnamu, najprije potraže ljude koji nose križeve, medaljon sv. Kristofora ili Djevice Marije, nešto takvo. Katolike se ubija. Ubija se ljude koji vjeruju u Boga. Misliš li da bismo trebali stajati skrštenih ruku dok komunjare ubijaju ljude koji vjeruju u Boga?"

309

"Zašto ne?" reče Stoke sa stubišta. "Šest smo godina stajali skrštenih ruku i dopuštali da nacisti ubijaju Židove. Židovi vjeruju u Boga, barem mi tako kažu.""Rip-Rip, goni se u kurac!" odbrusi Ronnie. "Tko je tebe što pitao?"Ali je Stoke Jones, zvani Rip-Rip, već krenuo niza stube. Odjek njegovih štaka podsjeti me na nedavno odbjeglog Franka Stuarta.Dearie se ponovno okrene Skipu. Rukama stisnutima u šake podbočio se o bokove. Na prednjici njegove bijele majice kratkih rukava počivao je niz metalnih identifikacijskih vojnih pločica. Rekao nam je da ih je njegov otac nosio u Francuskoj i Njemačkoj; nosio ih je dok je ležao iza stabla, gdje se sakrio od paljbe iz strojnice koja je ubila dvojicu pripadnika njegove čete i ranila još četvoricu. Nitko od nas nije znao kakve to veze ima s vijetnamskim sukobom, ali je Dearieju to očito bilo važno, pa nitko od nas nije ništa pitao. Čak je i Ronnie imao toliko pameti da zadrži klopotac za zubima."Dopustimo li da osvoje južni Vijetnam, okupirat će i Kambodžu." Deariejev je pogled prelazio sa Skipa na mene pa na Ronnieja... na sve nas. "A onda Laos. Pa Filipine. Jednu za drugom.""Ako im to uspije, možda i zaslužuju da pobijede", rekoh ja.Dearie me pogleda, zgranut. I ja sam se malo osupnuo, ali nisam povukao ono što sam rekao.

23Prije prekida za Dan zahvalnosti odigrala se još jedna runda kolokvija koja se za mlade znanstvenike s drugog kata paviljona Chamberlain pokazala pravom katastrofom. Dotad je većina nas shvatila da smo mi katastrofalni, da smo na putu da počinimo neku vrstu grupnog samoubojstva. Kirby McClendon izveo je foru sa živčanim slomom i nestao kao zec u mađioničarskom triku. Kenny Auster, koji je za vrijeme kartaških maratona najčešće sjedio u kutu i kopao nos kad ne bi mogao odlučiti koju kartu odigrati, jednog je dana naprosto ispario. Na jastuku je ostavio pik damu preko koje je napisao "Odustajem". George Lessard pridružio se Steveu Oggu i Jacku Fradyju u Chadu, paviljonu za lumene.Šestorica manje, još trinaestorica.

310

To je trebalo biti dovoljno. Zapravo, to što se dogodilo jadnom starom Kirbyju je trebalo biti dovoljno; tri-četiri dana prije no što je otkačio, ruke su mu tako jako drhtale da je jedva uspijevao podići karte sa stola, a poskočio bi u stolici svaki put kad bi netko u hodniku zalupio vratima. To s Kirbyjem trebalo je biti dovoljno, ali nije bilo. A ni vrijeme koje sam provodio s Carol nije bilo rješenje. Kad sam bio s njom, bio sam dobro. Kad sam bio s njom, sve što sam želio bile su informacije (a možda i da je poševim tako da joj oči iskoče). No kad sam bio u paviljonu, osobito u toj prokletoj čitaonici na drugom katu, postao bih ona druga inačica Petera Rileya. U čitaonici na drugom katu, bio sam stranac samome sebi.Kako se Dan zahvalnosti primicao, tako se u nas uvukao nekakav jalovi fatalizam. Nitko od nas nije o tome govorio. Razgovarali smo o filmovima ili seksu ("Ližem više pića nego Talijani!" Ronnie je znao zagraktati, najčešće bez ikakava upozorenja ili uvoda), ali smo uglavnom razgovarali o Vijetnamu... i herčevima. Diskusije o herčevima ticale su se toga tko vodi, tko gubi, tko ne može svladati nekoliko jednostavnih strateških trikova igre: riješiš se svih karata u najmanje jednoj boji, uvališ herčeve srednje vrijednosti nekome tko voli skupljati tu boju; moraš li uzeti štih, uvijek to učiniš s nekom kartom visoke vrijednosti.Naš jedini stvarni odgovor na zlokobno prijeteću treću rundu kolokvija bio je taj da smo organizirali neku vrstu beskrajnog, kružnog turnira iz herčeva. Još smo igrali u pet centi poen, ali smo sad igrali i u "meč poene". Sistem dodjele tih poena bio je prilično složen, ali Randy Echolls i Hugh Brennan smislili su dobru formulu u dva grozničava kasnonoćna kolokvija. Kad smo već kod toga, obojica su pala početnički kolegij iz matematike; na kraju zimskog semestra, nijednog nisu pozvali da se ponovno upiše.Prošle su trideset tri godine od te runde ispita pred Dan zahvalnosti, a muškarac koji je od tog mladića postao još se lecne pri sjećanju na njih. Pao sam sve osim sociologije i početničkog engleskog. A nisam ni morao vidjeti ocjene da bih to znao. Skip je rekao da je nanizao kulje osim iz više matematike, a da se i u tome provukao kroz iglene uši. Te sam se večeri dogovorio s Carol da ću je izvesti u kino, na naš predraspusni spoj (naš posljednji, premda to tad nisam znao). Na putu

311

do automobila ugledam Ronnieja Malenfanta. Upitam ga što misli kako je uspio na testovima. Ronnie se nasmiješi, namigne i reče: "As do asa, genij. Kao na College Bowlu* ne, jebote. Nisam zabrinut." Ali na svjetlosti parkirališta ugledam kako mu je smiješak malko zatitrao u kutovima usta. Koža mu je bila odveć blijeda, a njegove akne, užasne već u rujnu na početku nastave, bile su u gorem stanju no inače. "A ti?"* Završna utakmica sveučilišnog prvenstva, najčešće u američkom nogometu."Imenovat će me za dekana Filozofskog fakulteta", rekoh. "Govori li ti to išta?"Ronnie prasne u smijeh. "Šupčino!" Pljesne me po ramenu. Samouvjeren izraz u njegovim očima zamijenila je prepast, zbog čega je izgledao mlađe. "Izlaziš?""Aha.""S Carol?""Aha.""Blago tebi. Treba je super." Za Ronnieja, ovo je bilo blizu srcedrapateljne iskrenosti. "A ukoliko se poslije ne vidimo u čitaonici, dobar provod za Dan purica.""I tebi, Ronnie.""Aha. Naravno." Nije me gledao u oči, nego ispod oka. Pokušavao zadržati smiješak na licu. "Ovako ili onako, mislim da ćemo obojica popušiti, nije li tako?""Da. Mislim da si to prilično točno rezimirao."

24Bilo je vruće, vruće usprkos isključenom motoru i grijanju, zagrijali smo unutrašnjost automobila svojim tijelima, prozori su se zamaglili tako da je svjetlost s parkirališta ulazila raspršena, kao svjetlo kroz kupaonički prozor s motivom oblutka. Radio je bio upaljen, "Moćni" John Marshall* puštao je stare stvari. * Jedan od ponajboljih poznavatelja rokenrola u Americi, dugogodišnji radiovoditelj i ugledni kolekcionar ploča te povjesničar rokenrola.

312

"Skroman no Svejedno Moćan" puštao je Four Seasonse, Dovellse, Jacka Scotta, Little Richarda i Freddieja "Bum-Bum" Cannona, sve te evergrine. Vesta joj je bila otkopčana, grudnjak prebačen preko sjedišta tako da mu je jedna naramenica visjela, debela bijela naramenica, grudnjačka tehnologija u to doba nije još načinila sljedeći veliki korak naprijed - čovječe! - koža joj je bila topla, bradavica rašpava u mojim ustima. Još je imala gaćice na sebi, ali tek toliko, jer su bile odgurane i zgužvane na jednoj strani, i najprije sam zavukao u nju jedan prst, pa dva. Chuck Berry pjevao je "Johnnv B. Goode" a Royal Teensi "Short Shorts"*. Ruka joj je bila u mojem rasporku, prstima je potezala lastiku mojih najkraćih kratkih gaćica, osjećao sam njezin miris, parfem na njezinu vratu i znoj na sljepoočnicama na mjestu gdje joj je počinjala kosa, čuo sam je, čuo živo bilo njezina daha, nijemi šapat u svojim ustima dok smo se ljubili, a sve to na prednjem sjedištu moga auta, odguranog natrag koliko se dalo. Nisam mislio na nepoložene kolokvije ni na rat u Vijetnamu, ni na LBJ-a s leijem, ni na herčeve, ni na što, samo sam je želio, želio tamo i tada, a onda se ona počne uspravljati a počne uspravljati i mene. Obje je ruke čvrsto položila na moja prsa, raširenih me prstiju gurala natrag prema volanu. Ja se ponovno prignem prema njoj, prijeđem joj rukom uz bedro, ali ona strogim glasom reče: "Pete, ne!" i skupi noge. Koljena joj lupnu jedno o drugo tako glasno da sam čuo zvuk koji su proizvela, taj zasunski zvuk koji znači da je s ljubakanjem svršeno, sviđalo se to tebi ili ne. Meni se nije sviđalo, ali sam prestao.Naslonim glavu na zamagljeni prozor na vozačkoj strani. Teško sam disao. Penis mi je bio željezna šipka zagurana u prednji dio donjeg rublja, tako tvrd da me boljelo. To će uskoro popustiti - nijedna erekcija ne traje vječno, mislim da je to rekao Benjamin Disraeli - ali čak i nakon što erekcija splasne, ostanu bolna muda. To je stvarnost muškog života.Izašli smo iz kina prije kraja - prikazivao se neki zaista užasni slikopiščić s Burtom Reynoldsom - i vratili se na parkiralište kod toplane imajući istu stvar na pameti... barem sam se tako nadao. Mislim da je zaista bila posrijedi ista stvar, samo što sam se ja nadao da ću dobiti malo više no što sam dobio.

313

Carol je preklopila polovice prednjice svoje veste, ali joj je grudnjak još visio preko naslona sjedišta. Izgledala je ludo poželjno dok su joj grudi pokušavale poispadati kroz prorez. Na mutnoj svjetlosti vidjelo joj se pola smeđeg kruga oko bradavice. Otvorila je torbicu i drhtavim rukama petljala po cigaretama."Huh", reče ona. Glas joj je bio drhtav kao i ruke. "Hoću reći, mili bogo!"Najkraće kratke hlačice."S tako raskopčanom vestom izgledaš kao Brigitte Bardot", rekoh joj.Ona me pogleda, iznenađeno i - učini mi se - zadovoljno. "Zaista to misliš? Ili je to samo zbog plave kose?""Kose? Ma ne, do vraga. Uglavnom je to zbog..." Pokažem rukom prema prednjem dijelu njezina tijela. Ona spusti pogled i nasmije se. Ali se nije zakopčala, niti pokušala malo dublje preklopiti vestu. Nisam siguran da bi mogla - koliko se sjećam, ta je vesta bila predivno uska."Malo više moje kuće u ulici u kojoj sam živjela kao dijete nalazilo se kino, Asher Empire. Srušili su ga u međuvremenu, ali kad smo bili djeca - Bobby, Sully-John i ja - kao da su prikazivali samo njezine filmove. Mislim da se jedan od njih, I Bog stvori ženu, prikazivao tisuću godina."Ja prasnem u smijeh i uzmem svoje cigarete s vozačke ploče. "To je u autokinu Gates Falis petkom i subotom navečer redovno bio treći film.""Jesi li ga ikad gledao?""Šališ se? Ne bi mi ni dopustili otići u autokino ukoliko se nisu prikazivala dva Disneyjeva crtića. Mislim da sam Tonku sa Sal Mineom gledao najmanje sedam puta. Ali se sjećam foršpana. Brigitte u njezinu ručniku.""Ne vraćam se na fakultet", reče ona i pripali cigaretu. To je rekla tako mirno da sam isprva pomislio da još govorimo o starim filmovima, ili o ponoći u Kalkuti, ili o nečemu što bi uvjerilo naša tijela da je vrijeme da ponovno zaspimo, da je zabavi kraj. A onda mi se upali kliker."Ti... rekla si da...?"

314

"Rekla sam da se poslije praznika ne vraćam. A usto, neće to ni biti baš neki naročit Dan zahvalnosti, ali što se može.""Tvoj otac?"Ona odmahne glavom i povuče dim. Na svjetlosti njezina žara, lice joj je bilo mreža narančastih osvijetljenih mjesta i polumjeseca sivih sjena. Izgledala je starije. I dalje lijepa, ali starija. Na radiju je Paul Anka pjevao "Dianu". Ja razdražljivo ugasim radio."Moj otac s time nema nikakve veze. Vraćam se u Hanvich. Sjećaš se da sam spomenula majčinu prijateljicu Riondu?"Donekle sam se sjećao, pa kimnem glavom."Rionda je snimila fotografiju koju sam ti pokazala, onu na kojoj sam s Bobbyjem i S-J-jem. Ona kaže..." Carol pogleda u svoju suknju, još zadignutu gotovo do struka, i počne je čupkati. Nikad ne znaš što će ljude dovesti u neugodnu situaciju; kadšto su to fiziološke potrebe, katkad seksualne eskapade njihovih rođaka, a ponekad je posrijedi afektacija. A katkad je, naravno, riječ o piću."Recimo da moj otac nije jedini član obitelji Gerber koji voli zaviriti u čašicu. Naučio je moju majku kako se eksa i ona je bila dobra učenica. Dugo se držala podalje od alkohola - mislim da je išla na liječenje - ali Rionda kaže da je sad ponovno počela. I zato idem kući. Ne znam hoću li se moći brinuti za nju ili ne, ali ću pokušati. Zbog brata koliko i majke. Rionda kaže da kod Iana ljevica ne zna što radi desnica. Naravno, nikad i nije znao." Ona se nasmiješi."Carol, to možda i nije dobra ideja. Da tako baciš svoje obrazovanje u vjetar-"Ona me srdito pogleda. "Želiš da razgovaramo o tome kako ja bacam svoje obrazovanje u vjetar? Znaš što ja u posljednje vrijeme čujem o tim usranim herčevima na drugom katu Chamberlaina? Da će do Božića svi s kata izgubiti pravo na studij, uključujući i tebe. Penny Lang kaže da će tamo do početka ljetnog semestra ostati samo onaj vaš dilkan od nadzornika.""Bah", rekoh ja, "pretjeruje. Nate će ostati. I Stokely Jones, ako jedne noći ne slomi vrat pri silasku niza stube.""Govoriš kao da je to smiješno", reče ona."Nije smiješno", rekoh. Ne, nije bilo smiješno."Pa zašto onda ne prekineš s time?"

315

Sad sam se ja počeo ljutiti. Odgurnula me i s treskom skupila koljena, rekla mi da odlazi baš kad sam počeo ne samo željeti nego i trebati njezinu blizinu, ostavila me s onime što će uskoro biti akutni oblik poplavjelih muda... a sad sam iznebuha samo ja na tapetu. Sad je odjednom problem samo u kartama."Ne znam zašto", rekoh. "Zašto ti ne nađeš nekoga da se brine za tvoju majku? Zašto se ta njezina prijateljica, Rawanda-""Rionda.""-ne bi brinula za nju? Hoću reći, zar je tvoja krivnja što ti je majka pijandura?""Moja majka nije pijandural Da je nisi tako zvao!""E pa nešto ipak jest ako se ti zbog nje namjeravaš ispisati s fakulteta. Ako je toliko ozbiljno, Carol, onda je jamačno nešto veliko.""Rionda ima svoj posao i svoju majku", reče Carol. Srdžbe je nestalo iz nje. Zvučala je skrhano, malodušno. Pamtio sam nasmijanu djevojku koja je stajala pokraj mene i gledala kako komadiće Goldwaterove naljepnice vjetar nosi preko makadama, ali ovo kao da nije bila ta ista djevojka. "Moja je majka moja majka. Samo se Ian i ja možemo brinuti za nju, a Ian se jedva provlači u srednjoj školi. Osim toga, tu je uvijek UConn.""Želiš li informaciju?" upitam je drhtavim, sve muklijim glasom. "Dat ću ti je, željela ti to ili ne. U redu? Slamaš mi srce. To je informacija. Slamaš mi srce, do vraga.""Ali ne slamam", reče ona. "Srca su žilava, Pete. Uglavnom ne puknu. Najčešće se samo izvitopere."Aha, pričaj mi priču. A Konfucije kaže da se ženama kad lete naglavce vidi rupa među nogama. Rasplačem se. Nejako, ali je bilo prilično vlage. Uglavnom mislim da je to bilo zbog toga što sam bio tako potpuno zatečen. No dobro, možda sam plakao i zbog sebe. Jer sam se bojao. Pao sam ili mi je prijetila opasnost da ću pasti iz svih predmeta osim jednog, jedna od mojih prijateljica planirala je pritisnuti tipku EJECT, a ja kao da se nisam mogao prestati kartati. Nakon dolaska na koledž, ništa nije krenulo onako kako sam ja očekivao, i bio sam prestravljen."Ne želim da odeš", rekoh. "Volim te." A onda se pokušam nasmiješiti. "Još jedna mala informacija, ha?"

316

Ona me pogleda s izrazom lica koji nisam mogao proniknuti, a onda zavrti ručicu prozora na svojoj strani, spusti ga, pa baci cigaretu. Ponovno podigne prozor i pruži ruke prema meni. "Dođi."Ugasim svoju cigaretu u prepunoj pepeljari i otkližem se na njezinu stranu sjedišta. U njezino naručje. Ona me poljubi, pa mi se zagleda u oči. "Možda me voliš a možda i ne. Ne bih nikad pokušala nekoga uvjeriti da me ne voli, toliko ti mogu reći, jer ljubavi nikad dovoljno. Ali, Pete, zbunjen si. Glede faksa, glede herčeva, glede Annmarie a i glede mene."Ja zaustim da kažem da nisam, ali naravno bio sam."Mogu se upisati na UConn", reče ona. "Sredi li se moja majka, i upisat ću se na UConn. Ne uspije li to, mogu se izvanredno upisati na Pennington u Bridgeportu, ili čak u večernju školu u Stratfordu ili Harwichu. Ja to mogu, omogućen mi je taj luksuz, jer sam cura. Sad je dobro biti žensko, vjeruj mi. Lyndon Johnson se za to pobrinuo.""Carol-"Ona mi blago položi ruku na usta. "No padneš li ti u prosincu na ispitima, idućeg ćeš prosinca najvjerojatnije biti u džungli. Razmisli o tome, Pete. Sully je nešto drugo. On misli da je to u redu i on želi ići. Ti ne znaš što želiš ni što misliš, a i nećeš sve dok uporno prebireš po tim kartama.""Hej, skinuo sam Goldwaterovu naljepnicu s auta, nisam li?" Zazvučao sam blesavo čak i sebi.Ona ne reče ništa."Kad ideš?""Sutra popodne. Imam kartu za Trailwaysov autobus za New York s polaskom u četiri sata. Harvički autobusni kolodvor nije ni tri ulice dalje od mojih ulaznih vrata.""Krećeš iz Derryja?""Da.""Mogu li te odvesti do kolodvora? Mogao bih doći po tebe u paviljon oko tri."Ona razmisli, pa kimne glavom... ali sam opazio da joj se preko očiju prevukla sjena. Bilo je teško to ne primijetiti, jer su te oči najčešće bile tako širom otvorene i iskrene. "To bi bilo dobro", reče ona. "Hvala ti. I nisam ti lagala, zar ne? Rekla sam ti da smo možda privremeni."

317

Uzdahnem. "Aha." Samo što je ovo bilo kudikamo privremenije no što sam očekivao."A sad, Broj Šest: Želimo... informaciju.""Nećete je dobiti." Bilo je teško zvučati okorjelo kao Patrick McGoohan u Robijašu kad ti se još plače, ali sam dao sve od sebe."Ni ako te lijepo zamolim?" Ona uzme moju ruku, zavuče je ispod svoje veste i položi na lijevu dojku. Onaj dio mene koji je počela hvatati nesvjestica, istog trenutka uspravi se u stav mirno."Pa...""Jesi li to ikad učinio? Mislim, otišao do kraja? To je informacija koju želim."Oklijevao sam. Pretpostavljam da je to teško pitanje za većinu mladića, ono o kojem većina laže. Ja nisam želio lagati Carol. "Ne", rekoh.Ona se ljupko izvuče iz svojih gaćica, baci ih preko naslona na stražnje sjedište i ispreplele prste na mom zatiljku. "Ja jesam. Dvaput. Sa Sullyjem. Mislim da nije bio naročito dobar u tome... ali on nikad nije bio na koledžu. Ti jesi."Imao sam osjećaj da su mi usta jako suha, ali je to jamačno bio privid, jer kad sam je poljubio, usta su nam bila vlažna; sklizala su se na sve strane, i jezici, i usne i grickavi zubi. Kad sam uspio progovoriti, rekoh: "Učinit ću sve što mogu da razmijenim znanja stečena tijekom studija.""Uključi radio", reče ona otkapčajući mi remen i raskapčajući mi traperice. "Uključi radio, Pete, volim stare hitove."I tako upalim radio i poljubim je. Dođemo do točke, izvjesne točke, njezini su me prsti doveli do nje, i dođemo do trenutka kad sam bio onaj stari a onda je trebalo doći do nekog novog mjesta. Bila je jako topla tamo. Jako topla i jako napeta. Šapne mi u uho, usnama me golicajući po koži: "Polako. Pojedi sve priloge pa ćeš možda dobiti desert."Jackie Wilson pjevao je "Lonely Tear drops" i ja krenem polako. Roy Orbison otpjeva "Only the Lonely". Nisam se žurio. Wanda Jackson zapjeva "Let's Have a Party". Nisam se žurio. Mighty John pročita reklamu za Brannigan's, najpopularniji birč u Derryju. Nisam se žurio. A onda ona počne stenjati i na vratu mi više nisu bili njezini prsti nego

318

nokti koje je zarivala u nj, a kad je počela micati bokovima i podizati ih prema meni kratkim, čvrstim pokretima, nisam mogao ne žuriti se, a onda su na radiju zapjevali Plattersi. Plattersi su pjevali "Twilight Time", a ona je počela stenjati da nije znala, da nije imala pojma, Bože, o Pete, o Bože, o Isuse, Isuse Kriste, Pete. Usne su joj bile posvuda po mojim ustima, bradi i čeljusti, mahnitala je poljupcima. Čuo sam kako sjedište škripi, osjećao miris dima i osvježivača zraka s mirisom bora koji je visio na retrovizoru, a tad sam i ja stenjao, ne znam što. Plattersi su pjevali "Each day I pray for evening just to be with you*", a onda je počelo. * Svakog dana molim Boga da dođe večer samo da budem s tobom.Srce ubrizgava krv u optoku ushita. Sklopio sam oči, držao je zatvorenih očiju i ušao u nju onako, kako to već ide, uzdrhtao čitavim tijelom. Čuo sam kako potpeticom bubnjam spastičnu tetovažu po vozačevim vratima, mislio da bih ovo mogao raditi i da umirem, da umirem; pomislih, i to je informacija. Srce ubrizgava krv u optoku ushita, karte padaju gdje padaju, svijet ne staje ni trenutka, pik dama se skriva, pik dama se otkriva, i sve su to informacije.

25Idućeg sam jutra otišao na kratke konzultacije kod profesora geologije koji mi reče da "klizim u ozbiljnu situaciju". To baš i nije nova informacija, Broj Šest, došlo mi je da mu kažem, ali nisam. Svijet je jutros izgledao drukčije - i bolje i gore.Kad sam se vratio u Chamberlain, zateknem Natea kako se sprema za odlazak kući. U jednoj je ruci držao kovčeg s naljepnicom na kojoj je pisalo POPEO SAM SE NA MT. WASHINGTON. Preko ramena je prebacio platnenu valjkastu torbu punu prljave odjeće. Poput svega ostalog, i Nate je sad izgledao drukčije."Ugodan provod ti želim za Dan zahvalnosti, Nate", rekoh, otvorim svoj ormar i počnem nasumce i živčanim pokretima izvlačiti hlače i košulje. "Jedi puno nadjeva. Premršav si jebote.""Hoću. I preljev od brusnice. Kad mi je prvog tjedna najviše nedostajao roditeljski dom, praktički jedino na što sam mogao misliti bio je mamin preljev."

319

Napunim svoj kovčeg. Pomislih, mogao bih odvesti Carol na autobusni kolodvor u Derryju, a onda naprosto produžiti. Ne bude li promet na Route 136 pregust, mogao bih stići kući prije mraka. Možda i stati u Frank's Fountainu popiti kriglu biljnog piva prije no što niz Sabbatus Road krenem prema kući. Odjednom mi je želja da se maknem odavde - što dalje od paviljona Chamberlain i menze Holyoke Commons, što dalje od cijelog prokletog sveučilišta - postala prioritet broj jedan. Ali, Pete, zbunjen si, rekla je Carol sinoć u mom automobilu. Ne znaš što želiš ni što misliš, a i nećeš sve dok uporno prebireš po tim kartama.E pa ovo je moja prilika da se maknem od karata. Spoznaja da Carol odlazi bila je bolna, ali bih lagao kad bih rekao da mi je to tad bila prva stvar na pameti. U tom mi je trenutku najvažnije bilo maknuti se iz čitaonice na drugom katu. Maknuti se od Gadure. Padneš li ispite ovog prosinca, idućeg ćeš najvjerojatnije biti u džungli. Javi se, dušo, vidimo se, kako je običavao govoriti Skip Kirk.Kad sam škljocnuo bravicama na kovčegu i osvrnuo se, Nate je još stajao na vratima. Ja se trgnem i iznenađeno zacičim. Kao da mi se prikazao Banquov duh, jebote."Hej, odlazi, crta", rekoh. "Vrijeme i plima ne čekaju nikoga, pa ni budućeg stomatologa."Nate je ostao stajati i gledati me. "Past ćeš godinu", reče on.I ponovno pomislih kako su Nate i Carol neobično slični, gotovo muška i ženska strana iste medalje. Pokušam se nasmiješiti, ali mi Nate ne uzvrati osmijehom. Lice mu je bilo sitno, blijedo i upalo. Savršeno jenkijevsko lice. Kad vidiš nekog mršavka koji na suncu ne potamni nego uvijek izgori, čija ideja elegancije uključuje kaubojsku kravatu-uzicu i neštedljivo nanošenje Vitalisa, tipa koji izgleda kao da se nije pošteno posrao već tri godine, taj je tip najvjerojatnije rođen i odrastao sjeverno od White Rivera u državi New Hampshire. A na samrtnoj postelji posljednje će mu riječi vjerojatno biti: "Preljev od brusnice"."Ma neću", rekoh. "Ne žderi se, Nate. Sve je super.""Past ćeš godinu", ponovi on. Obraze mu je plavila tamna, ciglasta rumen. "Ti i Skip ste najbolji dečki koje znam, u srednjoj školi nije

320

bilo takvih kao vi, barem ne u mojoj srednjoj školi, a vi ćete pasti godinu i to je tako glupo.""Neću pasti", rekoh... ali sam nakon sinoć shvatio da sam se pomirio s mogućnošću da bih mogao. Čovječe, nisam samo klizio u tešku situaciju, nego sam bio u njoj. "A ni Skip. Sve je pod kontrolom.""Svijet se ruši a vas dvojica padate godinu zbog herčeva! Zbog glupe usrane kartaške igre!"Prije no što sam uspio nešto reći on je otišao, krenuo u svoj okrug na puricu i mamin nadjev. A možda mu ga Cindy i obradi kroz hlače. Hej, zašto ne? Ta Dan je zahvalnosti.

26Ne čitam svoj horoskop, malokad gledam Dosjee X, nikad nisam nazvao parlafon za psihotične frendove, ali sam svejedno vjerovao da nam se s vremena na vrijeme omogući da zavirimo u budućnost. Meni se to dogodilo tog popodneva, kad sam se zaustavio ispred paviljona Franklin u bratovoj krntiji: ona je već otišla.Uđem u paviljon. Predvorje, u kojem je na plastičnim stolcima najčešće sjedilo osam ili devet gospodičića, bilo je čudnovato prazno. Domar u plavoj uniformi usisavao je nepoderivi sag. Djevojka za recepcijom čitala je primjerak McCall'sa i slušala radio, zapravo, i Mysterianse. Isplači isplači isplači, mila, 96 suza."Pete Riley za Carol Gerber", rekoh. "Možeš li je zvrcnuti?"Ona podigne pogled, odloži časopis i milo me i suosjećajno pogleda, poput liječnika koji ti mora reći joj, žao mi je, tumor se ne da operirati. Nemate sreće, čovječe, bolje da se sprijateljite s Isusom. "Carol je rekla da mora krenuti ranije. Otišla je Black Bear Shuttleom u Derry. Ali mi je rekla da ćeš ti svratiti i zamolila me da ti dam ovo."Ona mi pruži omotnicu na čijoj je prednjoj strani bilo napisano moje ime. Ja joj zahvalim i odem iz Franklina držeći omotnicu u ruci. Siđem niz pješački prilaz i zastanem na trenutak pokraj automobila, zagledan prema menzi Holyoke Commons, znamenitoj Palači Puste i domu falusnog čovječuljka-hrenovke. Ispod nje, na Bennetovu prilazu, lišće je letjelo pred vjetrom u štropotavim zapusima. Jarke su boje ishlapjele iz njih; ostala je samo tamnosmeđa novembarska boja. Bilo je to dan prije Dana zahvalnosti, na pragu zime u Novoj Engleskoj.

321

Svijet su činili vjetar i zubato sunce. Ponovno sam zaplakao. Znao sam to po toplini na svojim obrazima. 96 suza, mila; plači plači plači.Sjednem u automobil u kojem sam noć prije izgubio nevinost i otvorim omotnicu. U njoj se nalazio jedan jedini list papira. Prema Shakespeareu, jezgrovitost je duša duha. Ukoliko je to istina, onda je Carolino pismo bilo prepuno duha.Dragi Pete!Mislim da bi nam sinoćnja večer trebala biti oproštajna - koja bi nam mogla biti bolja? Možda ću ti pisati na faks a možda i neću, trenutačno sam tako zbunjena da naprosto ne znam (hej, možda se i predomislim i vratim!) Ali molim te dopusti mi da ja budem ta koja će prva pisati, može? Rekao si da me voliš. Ako je tako, dopusti da ja prva pišem. A pisat ću, obećavam.P. S. Ono sinoć bilo je najslađe što mi se ikad dogodilo. Ako može biti još bolje, ne znam kako to ljudi mogu preživjeti.P. P. S. Izvuci se iz te glupe kartaške igre.Napisala je da je to bilo najslađe što joj se ikad dogodilo, ali u dnu pisamca nije napisala "s ljubavlju", nego se samo potpisala. Pa ipak... ako može biti još bolje, ne znam kako to ljudi mogu preživjeti. Znao sam što je time željela reći. Pružim ruku i dodirnem stranu sjedišta na kojoj je ležala. Gdje smo zajedno ležali.Upali radio, Pete, volim stare hitove.Pogledam na sat. Stigao sam pred paviljon rano (možda je na djelu bio polusvjesni predosjećaj) i tek je prošlo tri sata. Lako bih mogao stići do Trailwaysova kolodvora prije no što ona krene za Connecticut... ali nisam to namjeravao učiniti. Bila je u pravu, sjajno smo se oprostili u mom starom automobilu; nešto više značilo bi korak niže. U najboljem slučaju ponovno bismo prošetali istom stazom; u najgorem bismo se kakvom svađom nabacali blatom po sinoćnjoj večeri.Želimo informacije.Da. I dobili smo ih. Bog nam je svjedok.Presavinem njezino pismo, gurnem ga u stražnji džep traperica i odvezem se kući u Gates Falis. Isprva mi se vid mutio i morao sam stalno brisati oči. A onda sam upalio radio i glazba je malo popravila stvar. Glazba to uvijek čini. Prevalio sam pedesetu, ali glazbi još to uspijeva; ona je nadaleko poznata po tome.

322

27Stigao sam u Gates oko pola šest. Usporio sam dok sam prolazio pokraj Frank'sa, ali sam ipak produžio. Tad sam već puno više želio stići kući no što sam želio kriglu Hiresa i tračati s Frankom Parmeleauom. Mama mi je zaželjela dobrodošlicu tako što mi je rekla da sam premršav, da mi je kosa preduga i da nisam "stajao dovoljno blizu žileta". A onda je sjela u svoju stolicu za ljuljanje i pustila suzu zbog provratka sina razmetnoga. Tata me cmokne u obraz, zagrli jednom rukom a onda, vukući noge, ode do hladnjaka po čašu mamina crvenog čaja. U hodu mu je glava virila iz ovratnika stare, smeđe veste poput glave znatiželjne kornjače.Mi - odnosno moja mama i ja - zaključili smo da mu se sačuvalo svega dvadeset posto vida, možda malo više. To se teško moglo odrediti jer je on tako rijetko govorio. Sredila ga je nezgoda u pakirnici, strašan pad s druge etaže. Po lijevoj strani lica i vrata imao je brazgotine. Na glavi je imao udubinu, i na tome mjestu kosa mu više nikad nije ponovno narasla. Ta nesreća na radu praktički mu je zacrnila vid, ali je učinila nešto i njegovu mozgu. No nije bio "totalno munjen" kako se jednom prilikom izrazio neki mamlaz u Gendronovoj brijačnici, niti je bio nijem, kako su neki ljudi čini se smatrali. Bio je u komi devetnaest dana. Nakon što se probudio, postao je mučaljiv, to je istina, i često bi mu se u glavi sve užasno pobrkalo, ali katkad bi bio pri zdravoj, trezven i razložan. Bio je dovoljno pri sebi kad sam se vratio kući da mi udijeli poljubac i silovit jednoruki zagrljaj - njegov način grljenja otkad pamtim. Obožavao sam svog starog... a nakon semestra provedenog u kartanju s Ronniejem Malenfantom, naučio sam da je govorenje silno precijenjena vještina.Malo sam sjeo s njima, ispričao im neke od svojih fakultetskih priča (ali ne i o lovu na Gaduru), a onda sam izašao. Grabljao sam palo lišće u predvečerje - mrazni zrak na mojim obrazima bio je blaženstvo - mahao susjedima u prolazu i pojeo tri mamina hamburgera za večeru. Poslije večere ona mi reče da ide u crkvu, gdje udruga Ženska pripomoć priprema hranu za Dan zahvalnosti za nepokretne. Želim li se pridružiti kokodakačkoj seansi, neka samo izvolim, premda ona pretpostavlja da svoju prvu večer kod kuće ne bih želio provesti s

323

grupom starih kvočki. Zahvalio sam joj i rekao da mislim da ću umjesto toga nazvati Annmarie."Zašto me to ne iznenađuje?" reče ona i ode. Začujem paljenje automobilskog motora a onda se, bez prevelikog veselja, odvučem do telefona i nazovem Annmarie Soucie. Sat vremena kasnije, ona se doveze u očevu kamionetu, nasmiješena, raspuštene kose, usta blistavih od ruža. Pretpostavljam da ste i sami mogli zaključiti da je osmijeh bio kratkog vijeka, i petnaest minuta nakon što je ušla, Annmarie je izašla iz kuće i iz mog života. Javi se, dušo, vidimo se. Otprilike u vrijeme Woodstocka, ona se udala za agenta osiguravajućeg društva iz Lewistona i postala Annmarie Jalbert. Dobili su troje djece i još su u braku. Pretpostavljam da je to dobro, zar ne? Ako i nije, mora se priznati da je vraški američki.Stajao sam kod prozora iznad sudopera, i promatrao kako stražnja svjetla kamioneta gospodina Soucieja nestaju niz cestu. Stidio sam se - Isuse, kako su joj se oči razrogačile, kako joj je smiješak izblijedio i zadrhtao - ali sam se osjećao i jebeno sretno, ogavno rasterećeno; dovoljno lagano da bih mogao zaplesati po zidovima i stropu poput Freda Astairea.Iza sebe začujem kako netko vuče noge. Okrenem se i ugledam oca kako u papučama hoda svojim sporim, kornjačinim korakom preko linoleuma. Hodao je jedne ruke ispružene preda se. Koža na njoj počela je sličiti velikoj, labavoj rukavici."Jesam li ja to upravo čuo da je jedna mlada dama nazvala jednog mladog džentlmena seronjom?" upita on blagim, uzgrednim glasom."Ovaj... aha." Premjestim se s noge na nogu. "Vjerojatno jesi." On otvori hladnjak, popipa po unutrašnjosti, i izvadi vrč crvenog čaja. Pio ga je bez šećera. I ja ga povremeno tako pijem, i mogu vam reći da mu je okus nikakav. Moja je teorija da je tata uvijek posezao za crvenim čajem jer je to bila najkričavija stvar u hladnjaku i uvijek je znao što to jest."Ona Souciejeva, zar ne?""Da, tata. Annmarie.""Svi Souciejevi lako planu, Pete. Zalupila je vratima, zar ne?"

324

Smiješio sam se. Nisam si mogao pomoći. Čudo da na tim jadnim, starim vratima još ima stakla. "Čini se da jest." "Trampio si je za novi model na koledžu, je li?"To je bilo prilično zakučasto pitanje. Jednostavan odgovor - a možda i najiskreniji, sve u svemu - bio je da nisam. A to sam i odgovorio.On kimne glavom, postavi najveću čašu iz kuhinjskog elementa pokraj hladnjaka. Izgledalo je kao da se sprema proliti čaj po radnoj plohi, odnosno barem sebi po nogama."Daj da ti ja natočim", rekoh. "Može?"On ne odgovori već se samo odmakne i prepusti meni da natočim čaj. Tutnem mu tričetvrt čaše čaja u ruke, a vrč vratim u hladnjak."Tata, je li dobar?"Ništa. Stajao je na mjestu držeći čašu objema rukama, onako kako dijete drži čašu, i guckao čaj. Pričekam, zaključim da neće odgovoriti, pa dohvatim svoj kovčeg iz kuta. Nabacao sam knjige povrh odjeće i sad ih počnem vaditi."Učiti prvog dana praznika", reče tata i ja se lecnem - gotovo sam zaboravio da je tamo. "Živi užas.""Pa, malo sam u zaostatku iz nekih predmeta. Profesori na fakultetu gradivo obrađuju osjetno brže od srednjoškolskih.""Fakultet", reče on. Duga stanka. "Ti studiraš." Zazvučalo je zamalo kao pitanje, pa rekoh: "Tako je, tata."Ostao je stajati tamo još malo, naizgled gledajući kako ja slažem knjige i bilježnice na hrpu. Možda i jest gledao. Ili je možda samo tamo stajao. Nije se moglo sasvim pouzdano znati. Naposljetku krene prema vratima vukući noge, istegnutog vrata, one ruke kojom se naizgled branio malo podignute, a druge - one u kojoj se nalazila čaša crvenog čaja - svijene na prsima. Na vratima zastane i ne okrenuvši se, reče: "Dobro da smo se riješili one Souciejeve. Svi Souciejevi su prznice. Možeš ih lijepo obući ali ih ne možeš izvesti među ljude. Možeš ti i bolje."On izađe držeći čašu čaja privinutu na grudi.

28Dok iz New Gloucestera nisu stigli moj brat i njegova žena, zaista sam i učio, napola nadoknadio zaostatak iz sociologije, s mukom se probio

325

kroz četrdeset stranica geologije, a sve to u tri sata. Glava samo što mi nije pukla. Kad sam načinio pauzu da skuham kavu, počeo sam slutiti jedva primjetno buđenje nade. U zaostatku sam s gradivom, katastrofalno u zaostatku, ali možda ne i u pogubnom zaostatku. Osjećao sam se kao vanjski igrač koji je trčeći natraške ispratio putanju bejzbolske loptice sve do ograde lijevog polja; stoji tamo i gleda u lopticu ali ne odustaje, premda zna da će loptica odletjeti izvan igrališta, jer također zna i da je može uhvatiti u letu tempira li dobro svoj skok.Pod uvjetom, dakako, da se ubuduće držim podalje od čitaonice na drugom katu.U petnaest do deset stigne moj brat koji - ako ikako može - nikamo ne stiže za dana. Njegova žena s kojom je bio u braku osam mjeseci, holivudski blistava u kaputu s ovratnikom od pravog nerca, donese puding od jaja i kruha; Dave je donio zdjelu žutih mahuna. Nitko osim mog brata ne bi prenosio žute mahune preko okružnih granica radi proslave Dana zahvalnosti. Dobar je on, Dave, moj šest godina stariji brat, a 1966. godine bio je računovođa za mali lanac restorana brze hrane sa šest "zdravljaka" u Maineu i New Hampshireu. Do 1996. bilo je već osamdeset "zdravljaka", a moj brat, s još tri ortaka, vlasnik tvrtke. Težak je tri milijuna dolara - barem na papiru - i ima tri srčane premosnice. Moglo bi se reći jedna premosnica na svaki milijun.Daveu i Katie za petama stigne i mama sa sastanka Ženske pripomoći, zaprašena brašnom, razdragana zbog dobrih djela i presretna zbog činjenice da su joj oba sina kod kuće. Kuća se ispuni veselim ćeretanjem. Naš je tata sjedio u kutu i slušao ne ubacujući se u razgovor... ali se smiješio. Njegove čudnovate oči velikih zjenica prelazile su s Daveova lica na moje pa ponovno na Daveovo. Pretpostavljam da su mu oči zapravo reagirale na naše glasove. Dave se raspitivao gdje je Annmarie. Rekao sam da smo Annmarie i ja odlučili malo pauzirati. Dave zausti da će zapitati znači li to da smo-Prije no što je uspio dovršiti pitanje, i majka i supruga bočnu ga u rebra blago ali odlučno na taj ženski način koji poručuje ne sad, prijatelju, ne sad. Pogledavši u mamine raširene oči, zaključim da će i ona kasnije imati pitanja za mene. Vjerojatno popriličan broj. Mama želi informaciju. Mame to uvijek žele.

326

Izuzmemo li to što me Annmarie nazvala seronjom i što sam se s vremena na vrijeme pitao kako je Carol Gerber (uglavnom je li se predomislila glede nastavka studija i provodi li Dan zahvalnosti sa svojim dobrim, starim, za vojsku spremnim Sully-Johnom), to su bili prilično super praznici. Cijela je obitelj banula taj četvrtak ili petak: bazali su po kući i glodali pureće batake, gledali nogometne utakmice na televiziji i urlali poslije dobrih poteza, cijepali drva za kuhinjski štednjak (u nedjelju navečer mama je imala dovoljno cjepanica da grije kuću cijelu zimu samo s Franklinicom* da je baš htjela). * Vrsta popularne podrumske peći za centralno grijanje.Nakon večere pojeli smo pitu i igrali scrabble. Najzabavnije od svega bila je svađa između Davea i Katie zbog kuće koju su namjeravali kupiti nakon koje je Katie u mog brata zavitlala Tuppenvare posudu s ostacima hrane. Ja sam svih ovih godina izvlačio debelih batina od bratove ruke i godilo mi je gledati kako se taj plastični spremnik kaše odbija bratu od glave. Čovječe, to je bilo zabavno.Ali ispod svih tih dobrih stvari, uobičajene radosti koju se osjeća kad ti je čitava obitelj na okupu, bio je moj strah od toga što će se dogoditi kad se vratim u koledž. Pronašao sam sat vremena za učenje kasno u četvrtak navečer, nakon što se hladnjak napunio ostacima hrane i svi se povukli na počinak, te još dva sata u petak popodne, kad je zavladalo zatišje u priljevu rodbine te kad su Dave i Katie, privremeno razriješivši svoje razmirice, otišli - po mom mišljenju krajnje glasno - "prileći".Još sam imao osjećaj da bih mogao nadoknaditi zaostatak - zapravo sam to znao - ali sam i znao da to ne mogu sam, ili s Nateom. Morao sam se skompati s nekim tko razumije suicidalnu privlačnost one čitaonice na drugom katu, i kako ti krv šikne kroz žile kad netko odigra pika u pokušaju da istjera Gaduru. Netko tko shvaća primitivnu radost koju osjetiš kad Ronnieju uvališ la femme noire.To će morati biti Skip, pomislim. Da se Carol i vrati, ona nikad ne bi uspjela shvatiti na isti način. To ćemo morati biti Skip i ja, zaplivati iz dubokih voda prema obali. Razmišljao sam, zapnemo li zajedničkim snagama, mogli bismo se izvući. Nije to bilo zato što bi mi do njega bilo naročito stalo. Ta izjava zvuči nisko, ali je istina. Do subote praznika Dana zahvalnosti zavirio sam duboko u svoju dušu i shvatio

327

da uglavnom brinem svoju brigu, nastojim ugoditi Broju Šest. Želi li me Skip iskoristiti, nemam ništa protiv. Jer i ja i te kako želim iskoristiti njega.Do subote u podne prošao sam dovoljno geologije da shvatim da mi je potrebna pomoć glede nekih pojmova, i to brzo. U semestru su ostale još samo dvije velike provjere znanja: kolokviji i završni ispiti. Morat ću postići zaista jako dobre rezultate i na jednima i na drugima da zadržim stipendije.Dave i Katie odu oko sedam u subotu navečer, još se gložući (ali dobroćudnije) zbog kuće koju su namjeravali kupiti u Pownalu. Ja se smjestim za kuhinjski stol i počnem čitati knjigu iz socke o grupnim sankcijama. Ta se teorija svodila na to da i budale moraju imati nekoga po kome će srati. Deprimirajuća teorija.U nekom trenutku postanem svjestan da nisam sam. Podignem pogled i ugledam majku u njezinu starom ružičastom kućnom ogrtaču, lica sablasno namazanog kremom Pond's Gold. Nisam se iznenadio što je nisam čuo; nakon dvadeset i pet godina provedenih u istoj kućici, znala je gdje što škripi i cvili. Pomislio sam da je najzad odlučila da je vrijeme za pitanja o Annmarie, ali se ispostavi da joj je moj ljubavni život posljednja stvar na pameti."Koliko je loše, Pete?" upita ona.Glavom mi proleti stotinu različitih odgovora, a onda se odlučim za istinu. "Zapravo i ne znam.""Nešto određeno?"Ovaj put joj ne reknem istinu, i kad sad razmišljam o tome, shvaćam koliko je ta laž bila znakovita: neki moj dio, protivan mojim interesima ali vrlo utjecajan, i dalje si je prisvajao pravo da me svezanog odgura do ruba ponora... a i preko.Aha, mama, čitaonica na drugom katu je problem, karte su problem - samo nekoliko partija kažem si svaki put, a kad pogledam na zidni sat već je petnaest do ponoći i ja sam preumoran da učim. Ma što, prenapet da učim. Zapravo, osim što sam igrao herčeve, jedino što sam uspio postići ove jeseni jest izgubiti nevinost.Da sam uspio izgovoriti barem prvi dio toga, mislim da bi to bilo kao da sam pogodio Cvilidretino ime i naglas ga izrekao. Ali nisam rekao ništa od toga. Rekao sam joj da je posrijedi samo ritam studija; da

328

moram ponovno definirati što znači učiti, steći neke nove navike. Ali mogu ja to. Uvjeren sam da mogu.Ona ostane stajati tamo još trenutak, prekriženih ruku i šaka gurnutih duboko u rukave kućne haljine - u toj je pozi pomalo nalikovala na kineskog mandarina - a onda reče: "Uvijek ću te voljeti, Pete. Otac također. On to ne kaže, ali osjeća. Oboje to osjećamo. Ti to znaš.""Aha", rekoh. "Znam." Ustanem i zagrlim je. Dotukao ju je rak gušterače. Taj je barem bio brz, premda ne i dovoljno brz. Pretpostavljam da nijedan nije, kad je riječ o nekome koga voliš."Ali se moraš posvetiti studiju. Momci koji to ne učine umiru." Ona se nasmiješi, ali neveselo. "Vjerojatno si to znao.""Čuo sam glasine.""Još rasteš", reče ona i podigne glavu."Mislim da ne.""Da. Najmanje dva centimetra od ljeta. A tvoja kosa! Zašto se ne ošišaš?""Sviđa mi se kakva jest.""Duga je kao u djevojke. Pete, poslušaj moj savjet, ošišaj se. Izgledaj pristojno. Ta nisi ti jedan od onih Rolling Stonesa ili Herman's Hermita."Ja prasnem u smijeh. Nisam se mogao suzdržati. "Razmislit ću o tome, mama, u redu?""Molim te." Ona me još jednom snažno zagrli, a potom pusti. Izgledala je umorno, ali mi se činilo da izgleda i prilično lijepo. "Ubijaju mladiće na drugoj strani oceana", reče ona. "Najprije sam smatrala da za to postoji dobar razlog, ali tvoj otac kaže da je to ludost i nisam baš sigurna da nije u pravu. Sine, puno uči. Ukoliko ti je potrebno još novca za knjige - ili instrukcije - snaći ćemo se nekako.""Hvala, mama. Prava si dušica.""Ne", reče ona. "Samo stara kobila umornih nogu. Idem u krevet."Učio sam još sat vremena, a onda su mi se riječi počele udvostručavati i utrostručavati pred očima. I ja odem u krevet, ali nisam mogao zaspati. Svaki put kad bih počeo tonuti u san, ugledao bih se kako podižem karte koje sam dobio dijeljenjem i počinjem ih slagati po bojama. Naposljetku dopustim da mi oči zakolutaju i otvore se i zagledam se u strop. Momci koji se ne posvete studiju, umiru, rekla je

329

majka. A Carol mi je rekla da je sad dobro biti djevojka, Lyndon Johnson se pobrinuo za to.Ganjamo Guduru!Karte se dodaju ulijevo ili udesno?Kriste, Riley je pokupio sve herčeve, jebate!Glasovi u mojoj glavi. Glasovi kao da se cijede iz zraka.Prekinuti s kartanjem bilo je jedino pametno rješenje mojih problema, ali premda je čitaonica na drugom katu bila dvije stotine kilometara sjeverno od mjesta gdje sam sad ležao, svejedno je imala moć nada mnom, moć koja je imala malo veze s pameću ili razborom. Skupio sam dvanaest poena u Grand Slamu; samo je Ronnie, s petnaest poena, sad bio bolji od mene. Nisam mogao zamisliti da bih se tek tako odrekao tih dvanaest poena, digao od stola i prepustio onoj pravilici od Malenfanta prazan ring. Carol mi je pomogla da Ronnieja svedem na pravu mjeru, omogućila mi da ga sagledam kao ogavnog, uskogrudnog prištavog patuljka kakav je bio. A sad kad nje nema-I Ronnieja uskoro neće biti, ubaci se glas razuma. Izdrži li do svršetka semestra, bit će to čudo Božje. Ti to dobro znaš.Istina. U međuvremenu, Ronnie nema ništa osim herčeva, zar ne? Nezgrapan je, trbušast, tankoruk, starac u zametku. Napržica je da bi barem djelomice sakrio golemi osjećaj inferiornosti. Njegovo hvalisanje o djevojkama je komično. Usto, nije baš pametan, kao neki dečki kojima je zagustilo i kojima je trenutačno prijetila opasnost od gubitka godine (primjerice Skip Kirk). Koliko sam ja mogao vidjeti, Ronnie se isticao jedino u herčevima i hvalisanju na prazno, pa zašto se ne povući i pustiti ga da dijeli karte i balega dok još može?Jer nisam to želio, eto zašto. Jer sam mu želio zbrisati taj cer s njegova podmuklog, prištavog lica i ušutkati njegovu razdražujuću trublju smijeha. Bilo je to podlo, ali istinito. Ronnie mi je bio najdraži kad bi se durio, kad bi piljio u mene užeglim pogledom kroz masnu kosu koja mu pada niz čelo, izbačene donje usne.Usto, tu je i sama igra. Obožavao sam kartati. Nisam mogao prestati misliti na karte ni ovdje, u svom starom krevetu, pa kako da se klonim čitaonice kad se vratim? Kako da se oglušim kad se Mark St. Peirre prodere da se požurim, da ima jedno prazno mjesto, da su svi na nuli i da partija treba početi? Isuse!

330

Još sam bio budan kad je ura s kukavicom u salonu ispod mene otpjevala dva sata. Ustanem, prebacim svoj stari kućni ogrtač škotskog uzorka preko gaćica i potkošulje i siđem u prizemlje. Natočim si čašu mlijeka i sjednem za kuhinjski stol da je popijem. Nije bilo svjetla osim neonske cijevi iznad štednjaka, nikakvih zvukova osim huka podrumske peći kroz podne rešetke te tihog hrkanja moga oca iz stražnje spavaće sobe. Osjećao sam se malo zvrkasto, kao da je kombinacija purana i štrebanja izazvala lakši potres u mojoj glavi. Te kao da ću idući put zaspati tek negdje oko recimo Dana sv. Patricka*.* Što znači 17. ožujka.Slučajno pogledam prema predvorju. Tamo je, obješena na jednu od vješalica iznad sanduka s drvima, visjela moja srednjoškolska jakna, ona na čijim su prsima bila isprepletena velika bijela slova GF. Ništa osim tih inicijala; nisam baš bio neki sportaš. Kad me Skip upitao, uskoro nakon što smo se upoznali na fakultetu, jesam li dodao kakva slova, rekao sam mu da jesam, veliko M za masturbaciju - igrač prve postave džepnog rukometa, specijalist za presing. Skip se nasmijao do suza i možda smo tad postali prijatelji. Zapravo, možda sam mogao dobiti slovo D za debatnu ili dramsku grupu, ali za to ne dodjeljuju slova, zar ne? Ni tada a ni sad.Te mi se noći srednja škola činila tako daleka prošlost, kao da je u nekom drugom planetarnom sustavu... ali je tu bila ta jakna, rođendanski poklon mojih roditelja one godine kad sam navršio šesnaest. Odem do predvorja i skinem je s vješalice. Prinesem je licu,pomirišem i sjetim se petog sata tihog učenja u kabinetu g. Mezensika - gorke arome strugotina od olovaka, učenice tiho šapću i hihoću, jedva čujni povici izvana dok učenici na satu tjelesnog odgoja igraju ono što su školski sportaši nazivali "popravkaškom odbojkom". Primijetim da mjesto na kojem je jakna visjela i dalje bode u oči u obliku nekakve jamice; nitko, čak ni moja majka kad bi u spavaćici istrčala pokupiti poštu, nije zaogrnuo tu glupu jaknu od prošlog travnja ili svibnja.Sjetim se Carol skamenjene u novinskim zrncima, lica zasjenjenog transparentom na kojem je pisalo S.A.D. ODMAH VAN IZ VIJETNAMA!, konjski rep leži joj na ovratniku srednjoškolske jakne... i nešto mi padne na pamet.

331

Naš telefon, bakelitni dinosaur kružnog brojčanika, stajao je na stoliću u hodniku. U ladici ispod njega nalazio se telefonski imenik Gates Fallsa, mamin adresar i krama pribora za pisanje, a između ostalog i crni netopivi flomaster. Odnesem ga za kuhinjski stol i ponovno sjednem. Raširim svoju srednjoškolsku jaknu preko koljena, a onda uz pomoć markera nacrtam veliki troprsti vrapčji trag na leđima. Dok sam to radio, osjetim kako mi se iz mišića odlijeva ona nervozna napetost. Pomislim, mogao bih sam sebi dodijeliti vlastito slovo ako želim, i da je ovo što činim otprilike to.Kad sam završio s poslom, podignem jaknu i pogledam. Na blijedoj bijeloj svjetlosti neonskog svjetla ono što sam nacrtao izgledalo je otresito, bombastično i nekako djetinjasto:Ali mi se sviđalo. Sviđao mi se taj jebeni znak. Ni tad nisam bio siguran što mislim o ratu, ali mi se jako sviđao taj vrapčji trag. Osjetio sam da bih najzad mogao zaspati; to što sam nacrtao taj znak utoliko mi je pomoglo. Isplahnem čašu od mlijeka i popnem se na kat s jaknom ispod miške. Gurnem je u ormar, a onda legnem. Sjetim se Carol, kako je stavila moju ruku ispod svoje veste i okusa njezina daha u mojim ustima. Pomislim na to kako smo bili stvarni iza zamagljenih prozora mog starog karavana, možda najbolji mi. A sjetim se i toga kako smo se smijali dok smo stajali i gledali kako vjetar nosi krpice moje goldwaterovske naljepnice preko parkirališta kod Toplane. Mislio sam na to kad sam zaspao.Spakiram svoju modificiranu srednjoškolsku jaknu u kovčeg i ponesem je u nedjelju u koledž - unatoč svojim nedavno izraženim dvojbama u vezi s ratom g. Johnsona i g. McNamare, mama bi imala mnoga pitanja o tom vrapčjem tragu, a ja još nisam imao spremne odgovore.No osjetio sam se kompetentnim da nosim tu jaknu, i nosio sam je. Prolijevao sam po njoj pivo, prosipao pepeo, povraćao i krvario po njoj, bacili su suzavac na mene u Chicagu kad sam je imao na sebi, dok sam se iz sveg glasa derao "Cijeli svijet gleda!" Djevojke su plakale na njezinim isprepletenim inicijalima GF na lijevoj grudi (do četvrte godine ta su slova postala prljavosiva umjesto bijela), a jedna je djevojka ležala na njoj dok smo vodili ljubav. Učinili smo to bez zaštite, pa vjerojatno postoji trag sperme na štepanoj podstavi. U

332

vrijeme kad sam se 1970. godine spakirao i napustio LSD Acres, pacifistički znak koji sam u mjačinoj kuhinji nacrtao na njezinim leđima bio je tek sjena. Ali je sjena ostala. Drugi je možda ne vide, ali ja uvijek znam što je ona predstavljala.

29U nedjelju poslije Dana zahvalnosti vratili smo se u koledž ovim redom: Skip u pet (on je živio u Dexteru, najbliže od nas trojice), ja u sedam i Nate oko devet.Nazvao sam paviljon Franklin prije no što sam se raspakirao. Ne, reče djevojka na recepciji, Carol Gerber nije se vratila. Očigledno nije bila voljna reći nešto više, ali sam joj dodijavao. Na recepciji se nalaze dva ružičasta kartona-obavijesti na kojima piše ISPISANI, reče ona. Na jednoj je i Carolino ime i broj sobe.Zahvalim joj i spustim slušalicu. Ostao sam stajati na mjestu cijelu minutu, zamagljujući telefonsku govornicu dimom cigarete, a onda se okrenem. Na drugoj strani hodnika ugledam Skipa kako sjedi za jednim od kartaških stolova i upravo kupi rasipani štih.Katkad se pitani bi li stvari izgledale drukčije da se Carol ipak vratila, ili da sam obradio Skipa, uspio ga se dokopati prije no što ga se dočepala čitaonica. Ali nisam.Stajao sam u govornici, pušio Pall-Mallicu i sažalijevao se. A onda, preko puta, netko drekne: "Jebiga! Da ne povjeruješ, u kurac sve!"Na što Ronnie Malenfant (s mjesta na kojem sam stajao u govornici bio je izvan mog vidokruga, ali mu je glas bio prepoznatljiv poput glasa pile koja se cvileći probija kroz kvrgu u grani bora) razdragano uzvrati urlikom: "Ma vidi ti to - Randy Echolls kupi prvu Gaduru postpraznične ere!"Ne ulazi tamo, rekoh si. Naježio si učiniš li to, naježio jednom zasvagda.Ali, naravno, otišao sam. Svi su stolovi bili zauzeti, ali su trojica - Billy Marchant, Tony DeLucca i Hugh Brennan - stajali sa strane. Mogli bismo se ugodno smjestiti u kutu, bude li nas volja.Skip podigne pogled s karata u ruci i pljesnemo se dlanovima u zadimljenom zraku. "Pete, dobro došao ponovno u ludnicu."

333

"Hej!" reče Ronnie okrenuvši se. "Ma vidi tko je tu! Jedini guzičar u paviljonu koji recimo da zna kartati! Gdje si bio, Chuckles?""U Lewinstonu", rekoh. "Fukao ti baku." Ronnie ćurlikne, a prištavi mu se obrazi zarumene. Skip me gledao ozbiljnim pogledom; možda je bilo nečeg u njegovim očima. Ne mogu reći pouzdano. Vrijeme prolazi, Atlantida tone sve dublje u ocean, a ljudi su podložni romantiziranju. Mitologiziranju. Možda sam vidio da se on predao, da namjerava ostati ovdje i kartati, a onda se latiti nečega drugoga, što god to bilo; možda mi je davao dopuštenje da krenem svojim putem. Ali je meni bilo osamnaest godina i bio sam sličniji Nateu no što sam bio voljan priznati. Ni ja nisam nikad imao prijatelja kao što je Skip. Skip je bio neustrašiv, Skipu je svaka druga riječ bila jebiga, kad je Skip jeo u Palači Puste cure nisu mogle skinuti pogleda s njega. On je bio magnet za ženske na način na koji je Ronnie to mogao biti samo u svojim najerotskijim snovima. Ali je Skip imao u sebi i nešto neusidreno, poput koščice koja nakon godina neškodljivog lutanja može probiti srce ili blokirati mozak. I on je to znao. I tada, kad je još bio umotan u posteljicu srednje škole, kad je još mislio da će nekako završiti kao nastavnik i bejzbolski trener, znao je to. I ja sam ga volio. To kako je izgledao, kako se smiješio, kako je hodao i govorio. Volio sam ga i nisam ga želio ostaviti."Dakle", rekoh Billyju, Tonvju i Hughu. "Jeste li za malo pouke?""Pet centi poen!" reče Hugh, smijući se kao luđak. Zapravo, on i jest bio luđak, jebote. "Počnimo! Miješaj i dijeli!"Uskoro smo bili u svom kutu. Sva četvorica bjesomučno smo pušili, a karte su frcale. Sjetio sam se svog očajničkog štrebanja tijekom prazničnog vikenda; sjetio sam se kako mi je majka rekla da momci koji se ne posvete studiju umiru. Sjetio sam se tih stvari, ali su mi se činile daleke kao vođenje ljubavi s Carol u mom autu dok Plattersi izvode "Twilight Time".Jednom sam podigao pogled i ugledao Stokea Jonesa na vratima, naslonjenog na štake, kako nas gleda svojim uobičajenim hladnim prezirom. Crna mu je kosa bila gušća no inače, oni vadičepski uvojci još sumanutiji na ušima i teži na ovratniku majice. Neprestano je šmrcao, iz nosa mu je curilo, a oči mu suzile, ali inače nije djelovao ništa bolesnije no prije praznika.

334

"Stoke!" rekoh. "Kako si?""Tko zna", reče on. "Bolje od tebe, možda.""Dođi Rip-Rip, privuci si mljekarsku klupicu", reče Ronnie. "Naučit ćemo te kartati.""Ti ne znaš ništa što bih ja želio naučiti", reče Stoke i udalji se muklo tupkajući. Posluhnemo njegove jenjajuće štake i kratki napad kašlja."Taj me kripl od pedera voli", reče Ronnie. "Samo to ne zna pokazati.""Pokazat ću ja tebi nešto ne podijeliš li karte", reče Skip."Vvlo me, vvlo stvah", reče Ronnie glasom Elmera Fudda koji je jedino njemu bio smiješan. Položi glavu na ruku Marka St. Pierrea kako bi pokazao koliko se silno boji.Mark grubo podigne ruku. "Odjebi s mene. Ovo je nova košulja, Malenfant, i ne želim na njoj gnoj iz tvojih prišteva."Prije no što se Ronniejevo lice ozarilo od veselja a on zakreketao od smijeha, na trenutak opazim na njemu povrijeđenost. To me ostavi ravnodušnim. Ronnie možda ima stvarnih problema, ali ga to ne čini simpatičnijim. Za mene je on bio samo pizdun koji je znao kartati."Hajde", rekoh Billyju Marchantu. "Požuri s dijeljenjem. Želim poslije još malo učiti." Naravno, nitko od nas te večeri nije učio. Umjesto da preko praznika splasne, groznica je bila jača i vruća no ikad.U četvrt do deset odem niz hodnik po novu kutiju cigareta. Znao sam da se Nate vratio premda sam ja bio šest vrata dalje od naše sobe. Iz sobe koju je Nick Prouty dijelio s Barryjem Margeauxom čula se "Love Grows Where My Rosemarv Goes*", ali malo niže čuo sam Phila Ochsa kako pjeva "The Draft Dodger Rag*".* Ljubav raste kuda moja Rosemarv kroči. * Pjesma bjegunca od mobilizacije.Nate je zaronio u ormar i vješao odjeću. Ne samo što je bio jedina osoba na fakultetu koju sam znao a koja je nosila pidžamu, nego je bio i jedini koji se služio vješalicama. Jedino što sam ja objesio bila je moja srednjoškolska jakna. Ja je sad izvadim i počnem prekapati po džepovima tražeći cigarete."Hej, Nate, kako si? Jesi se najeo dovoljno onog preljeva od brusnica da izdržiš do kraja semestra?""Ja sam-" zausti on, a onda ugleda što se nalazi na leđima moje jakne pa prasne u smijeh.

335

"Što je?" upitam. "Zar je toliko smiješno?""Na neki način", reče on i nagne se dublje u svoj ormar. "Pogledaj." On izroni držeći stari tamnoplavi kaput. Okrene ga da pogledam leđa. Na njima se, kudikamo uredniji od mog slobodnog crteža, nalazio troprsti vrapčji trag. Nate je svoga izradio sjajnom srebrnastom ljepljivom trakom. Ovaj se put obojica nasmijemo."Dva oka u glavi", rekoh."Glupost. Veliki umovi teku istim koritom.""Znači, to je posrijedi?""Pa... barem si ja to tako tumačim. Znači li to da si promijenio mišljenje o ratu, Pete?""Koje mišljenje?" upitam ja.

30Andy White i Ashley Rice nisu se vratili u koledž - osmorica manje. U ona tri dana prije prve mećave te zime, kod nas preostalih dogodila se očita promjena nagore. Odnosno, to je bilo očigledno svima drugima. Ukoliko ste bili u tome, tresla vas je groznica, i sve se to činilo tek korakom - dva sjeverno od normale.Prije raspusta za Dan zahvalnosti, kartaški kvarteti u čitaonici iskazivali su sklonost da se tijekom tjedna raziđu pa ponovno okupe; katkad bi na neko vrijeme sasvim izumrli kad bi mladež otišla na predavanja. No sad su grupe postale bezmalo statične; jedina bi se promjena dogodila kad bi netko oteturao u krevet ili izvršio konjićev skok za drugi stol kako bi izbjegao Ronniejevo umijeće i neprekidno iritirajuće klepetanje. Do te je ustaljenosti došlo jer se većina igrača s drugoga kata nije vratila nastaviti studij; Barry, Nick, Mark, Harvey i ja ne znamo koliko je drugih više-manje diglo ruke od obrazovnog aspekta i vratilo se kako bi nastavili potragu za potpuno beskorisnim "meč poenima". Mnogi mladići s drugog kata paviljona Chamberlain sad su zapravo stjecali diplomu iz herčeva. Skip Kirk i ja, žalosno je reći, bili smo među njima. U ponedjeljak sam otišao na dva predavanja, a onda poslao sve u vražju mater i preskočio ostala. Nisam otišao ni na jedno predavanje u utorak, kartao sam herčeve u snovima s noći utorka na srijedu (sjećam se da sam u jednom fragmentu odbacio Gaduru i shvatio da ima

336

Carolino lice), a onda proveo cijelu srijedu igrajući zaozbiljno. Geologija, sociologija, povijest... odreda besmisleni pojmovi.U Vijetnamu je flota B-52 pogodila vijetkongovsku zonu okupljanja izvan Dong Haa. Uspjeli su ujedno pogoditi i postrojbu američkih marinaca i pritom ubiti dvanaestoricu a raniti četrdesetoricu - ups, sranje. A prognoza za četvrtak bila je jak snijeg koji će popodne prijeći u kišu i ledenu kišu. Rijetki među nama obratili su na to pozornost; ja svakako nisam imao razloga pomisliti da će mi mećava promijeniti život.U srijedu sam legao u ponoć i spavao kao zaklan. Ako sam sanjao herčeve ili Carol Gerber, ne sjećam se. Kad sam se u četvrtak ujutro probudio u osam sati, padao je tako gust snijeg da sam jedva vidio svjetla paviljona Franklin prekoputa. Istuširao sam se, pa otapkao niz hodnik da vidim je li kartanje već počelo. Kartalo se za jednim stolom - Lennie Doria, Randy Echolls, Billy Marchant i Skip. Izgledali su blijedo, neobrijano i umorno, kao da su tu proveli cijelu noć. Vjerojatno i jesu. Naslonim se na dovratak i ostanem kibicirati. Vani na snijegu događalo se nešto kudikamo zanimljivije od kartanja, ali nitko od nas to tad nije znao.

31Tom Huckabee stanovao je u Kingu, još jednom muškom paviljonu u našem kompleksu. Becka Aubert stanovala je u Franklinu. U posljednja tri-četiri tjedna prilično su se zbližili, a to je uključivalo i zajedničke obroke. Tog su se snježnog jutra potkraj studenog vraćali s doručka, kad ugledaju nešto napisano velikim slovima na sjevernoj strani paviljona Chamberlain. To je bila strana okrenuta prema ostatku studentskog naselja... okrenuta točno prema Istočnom krilu gdje su velike korporacije intervjuirale kandidate za posao.Oni priđu bliže, pa siđu sa staze i zagaze u novi snijeg - dotad ga je već napadalo desetak centimetara."Pogledaj", reče Bečka i pokaže u snijeg. U njemu su se vidjeli čudni tragovi: ne normalni tragovi ljudskih nogu, nego kao da je netko vukao noge, te duboke ubodne rupe koje su se protezale pravocrtno s vanjske strane. Tom Huckabee reče da ga podsjećaju na tragove osobe koja ima na nogama skije a podbača se skijaškim štapovima. Nijedno

337

od njih nije pomislilo da bi netko na štakama mogao ostaviti takve tragove. Ne tad.Oni se primaknu zidu paviljona. Slova su bila krupna i crna, ali je snijeg tad već bio tako gust da su morali doći na pet metara od zida prije no što su uspjeli pročitati riječi koje su bile ispisane sprejem. .. i to u stanju potpunog popizditisa, sudeći po zbrčkanosti poruke. (Ni ona ni on nisu pomislili da netko tko pokušava sprejem napisati poruku istodobno održavajući ravnotežu na štakama možda neće dobiti odličan iz urednosti.)Poruka je glasila:S.A.D. VAN

32Pročitao sam da neki kriminalci - možda mnogi među njima - zapravo žele da ih se uhvati. Mislim da je to bio slučaj sa Stokeom Jonesom. Ono po što je došao na University of Maine nije našao. Mislim da je zaključio da je vrijeme za odlazak... a ako ide, prije toga će načiniti najveličanstveniju gestu koju netko na štakama može izvesti.Tom Huckabee ispriča desecima studenata što je sprejem napisano na našem paviljonu; isto to učini i Becka Aubert. Jedna od osoba kojima je ona to ispričala bila je studentska nadzornica prvoga kata paviljona Franklin, suhonjava kreposna cura po imenu Marjorie Stuttenheimer. Marjorie je do 1969. postala prilično važna ličnost u studentskom naselju kao utemeljiteljica i predsjednica Američke udruge kršćana-studenata. AUKS-a je podržavala rat u Vijetnamu; na kiosku u Memorial Unionu prodavali su male značke u obliku zastavice koje je Richard Nixon učinio tako popularnima.U četvrtak sam u Palači Puste dežurao za objed, i premda sam izostajao s predavanja nikad mi na pamet nije palo da izostanem s posla - nisam bio tako stvoren. Svoje mjesto u čitaonici prepustim Tonyju DeLucci i oko jedanaest sati krenem prema Holyokeu izvršiti svoju sudopersku dužnost. Ugledam poveliku skupinu studenata okupljenu u snijegu, zagledanu u nešto na sjevernoj strani mog paviljona. Priđem, pročitam poruku i odmah shvatim tko ju je tamo smjestio.

338

Na Bennettovu prilazu, pokraj staze koja je vodila do sporednog ulaza paviljona Chamberlain, stajali su plavi službeni automobil University of Mainea i jedan od dva fakultetska policijska automobila. I Margie Stuttenheimer je bila tamo, dio grupice koja se sastojala od četiri fakultetska policajca, prodekana za studente, i Charlesa Ebersolea, predsjednika fakultetske Disciplinske komisije.Kad sam se ja pridružio okupljenima, bilo ih je pedesetak; u pet minuta koliko sam stajao tamo znatiželjno izvijajući vrat, grupa je nabujala na sedamdeset pet. Kad sam u jedan i petnaest završio s ispiranjem i slaganjem i zaputio se natrag u Chamberlain, vjerojatno je dvjestotinjak ljudi u malim grozdovima blejalo kao telad u šarena vrata. Pretpostavljam da je danas teško povjerovati da bi neki grafit imao takvu privlačnu moć, osobito kenjkavog dana poput toga, ali govorimo o posve različitom svijetu, svijetu u kojemu nijedan časopis u Americi (osim, vrlo rijetko, Popular Photography) ne bi objavio akt obnažen toliko da bi se vidjele modelove stidne dlačice, gdje se nijedne novine ne bi usudile ni natuknuti nešto o intimnom životu neke političke ličnosti. To je bilo prije potonuća Atlantide; to je bilo jako davno u dalekome svijetu u kojem je najmanje jedan komičar završio u zatvoru jer je javno izgovorio riječ "pička", a jedan drugi u emisiji The Ed Sullivan Show rekao da smijete druge ljude karati, ali da se ne smijete s drugim ljudima karati. Bio je to svijet u kojem su neke riječi još izazivale sablazan.Da, mi smo znali za "pičku". Naravno da jesmo. Stalno smo govorili pička: pička ti strinina, nosi se u pičku materinu ti i tvoj pas, idi mi u tri pičke materine, čkapi, hej umoči si ga sestri u pičku, mi ostali već jesmo. Ali tamo, napisane crnim slovima visine dva metra, stajale su riječi JOHNSON PIČKA. Predsjednik Sjedinjenih Država pička! IPREDSJEDNIK-UBOJICA! Netko je Predsjednika Sjedinjenih Država Amerike nazvao ubojicom! Da ne povjeruješ.Kad sam se vratio iz Holyokea, stigao je drugi automobil fakultetske policije. Šestorica fakultetskih policajaca - po mom računu, gotovo cijeli usrani zdrug - pokušavali su objesiti veliki pravokutnik žutog šatorskog platna preko poruke. Mnoštvo zarogobori, a onda počnu uzvici negodovanja. Murjaci ih pogledaju, zlovoljno. Jedan im

339

dovikne da se raziđu, nastave svojini putem, moraju nekamo stići. To je možda i bila istina, ali se očito većini tamo sviđalo jer se okupljeno mnoštvo nije znatnije razrijedilo.Policajac koji je držao lijevi kraj zastora od šatorskog platna oklizne se na snijegu i zamalo padne. Nekoliko znatiželjnika zaplješće. Murjak koji se poskliznuo pogleda prema tom zvuku s izrazom najcrnje mržnje od koje mu na trenutak krv šikne u lice; za mene je to bio trenutak kad su se stvari zaista počele mijenjati, kad se između generacija počeo stvarati jaz.Policajac koji se okliznuo okrene se i ponovno se uhvati u koštac s onim komadom platna. Naposljetku odluče da će pokriti prvi pacifistički znak i riječ PIČKA u natpisu JOHNSON PIČKA! A nakon što su sakrili tu Stvarno Prostu Riječ, mnoštvo se počne razilaziti. Snijeg se pretvorio u soliku i postajkivanje je postalo neugodno."Nemoj da ti murja vidi leđa jakne", reče Skip, i ja se okrenem. Stajao je pokraj mene u majici s kapuljačom, ruku uronjenih duboko u tobolac na prednjici. Dah mu je izlazio iz usta u zamrznutim resama, a pogled nije skidao s fakultetskih policajaca i preostalog dijela poruke: JOHNSON! PREDSJEDNIK UBOJICA! S.A.D. ODMAH VAN IZ VIJETNAMA! "Pomislit će da si to učinio ti. Ili ja."Lagano se smiješeći, Skip se okrene. Na leđima njegove majice, nacrtan kričavo crvenom tintom, nalazio se još jedan troprsti vrapčji trag."Isuse", rekoh. "Kad si to nacrtao?""Jutros", reče on. "Vidio sam Nateov." Slegne ramenima. "Bilo je previše guba da ga ne bih precrtao.""Neće pomisliti da smo to bili mi. Ni sekunde." "Da, vjerojatno je tako."Jedino je pitanje bilo zašto već ne ispituju Stokea... premda ne bi morali postaviti puno pitanja da izvuku istinu iz njega. No ako ga Ebersole, predsjednik Disciplinske komisije, i Garretsen, prodekan za studente, ne ispituju, to je samo zato što još nisu porazgovarali i-"Gdje je Dearie?" upitam. "Znaš li?" Solika je sad okrupnjala, čegrtala kroz stabla i uz cijuk se odbijala od svakog centimetra nepokrivene kože.

340

"Mlad i junačan g. Dearborn posipava pločnike i staze s desetak svojih drugova iz ROTC-a", reče Skip. "Vidjeli smo ih iz čitaonice. Vozikaju se po naselju u pravom vojnom kamionu. Malenfant je rekao da su im se zbog toga pimpeki tako digli da tjedan dana neće moći spavati na trbuhu. Prilično pametno za Ronnieja.""Kad se Dearie vrati-""Aha, kad se vrati." Skip slegne ramenima, kao da želi reći da je sve to izvan naše kontrole. "U međuvremenu, izvucimo se iz ove bljuzge i bacimo koju partiju, što kažeš na to?"Želio sam reći puno toga o puno toga... ali nisam. Vratimo se u paviljon i do sredine popodneva kartanje se ponovno zahuktalo. Igralo se pet "pod-partija" učetvero, prostorija je bila plava od dima, a netko je dovukao gramofon kako bismo mogli slušati Beatlese i Stonese. Netko drugi je pak donio izgrebenu Cameovu singlicu s pjesmom "96 tears" i ta se vrtjela non-stop najmanje sat vremena: plači plači plači. Kroz prozore se pružao lijep vidik na Bennettovo šetalište i Bennettov prilaz i ja sam pogledavao na tu stranu, očekujući da ću ugledati Davida Dearborna i nekog od njegovih drugova u odjeći kaki boje kako pilje u sjeverni zid paviljona i vjerojatno raspravljaju o tome da li da potegnu za Stokeom Jonesom karabinima ili da ga samo ganjaju bajunetama. Naravno da oni neće učiniti ništa od toga. Možda i skandiraju: "Ubij Vijetkongovce! Naprijed S.A.D.!" dok vježbaju na nogometnom igralištu, ali Stoke je ipak bogalj. Zadovoljili bi se time da on dobije nogom u svoj komunjarski tur i odleti s University of Maine.Ja nisam želio da se to dogodi, ali nisam vidio kako bi se to moglo izbjeći. Stoke je nosio onaj vrapčji trag na leđima kaputa od početka nastave, puno prije no što smo mi ostali skužili što on znači, i Dearie je to znao. Osim toga, Stoke će priznati. Odnosit će se prema pitanjima prodekana i predsjednika Disciplinske komisije kao i prema svojim štakama - nepokolebljivo.Usto, cijela ta stvar počela mi je izgledati kao nešto daleko, shvaćate? Baš kao i predavanja. Kao i Carol, sad kad sam shvatio da je stvarno otišla. Baš kao i ideja da bi me mogli mobilizirati i poslati u džunglu da umrem. Ono što je izgledalo stvarno i neposredno bio je lov na zlu Gaduru, kako se riješiti herčeva ili kako jednim udarcem uvaliti

341

ostalima za svojim stolom dvadeset šest poena. Ono što je izgledalo stvarno bili su herčevi. No tad se nešto dogodi.

33Oko četiri sata, solika prijeđe u kišu, a u pola pet, kad se počelo smračivati, shvatimo da je Bennettovo šetalište pokriveno s osam ili deset centimetra vode. Veći dio Prilaza izgledao je kao kanal. A ispod vode se nalazio ledeno hladni, napola otopljeni Jell-O bljuzgavice.Ritam kartanja se uspori jer bismo se povremeno zagledali u sudoperske nesretnike kako prelaze razdaljinu između paviljona i Palače Puste. Neki od njih - oni pametniji - presjekli bi preko obronka brežuljka i probijali se kroz brzotopeći snijeg. Ostali su se spuštali niza staze, gubeći ravnotežu i kližući se na njihovoj podmukloj, zaleđenoj površini. Gusta se magla počela dizati s vlažnog tla, pa je prolaznicima bilo još teže vidjeti kuda idu. Jedan dečko iz Kinga sastane se s nekom curom iz Franklina na spojištu staza. Kad su krenuli niz Bennettov prilaz, mladić se oklizne i grčevito se uhvati za djevojku. Zamalo su pali zajedno, ali su uspjeli održati objedinjenu ravnotežu. Svi smo im zapljeskali.Za mojim stolom krene dijeljenje bez dodavanja karata. Nick, Ronniejeva uš od prijatelja, udijeli mi nevjerojatnih trinaest karata, možda najbolje karte koje sam ikad dobio. Ako to nije bila prilika da pokupim sve herčeve i pik damu, onda ne znam koja jest: šest herčeva i to ne malih vrijednosti, pik kralj i dama, plus slikovne karte u ostale dvije boje. Imao sam herc sedmicu, graničnu kartu, ali se ljude može uhvatiti na spavanju u dijeljenju bez dodavanja karata; nitko ne očekuje da ciljaš na svih 26 bodova u situaciji u kojoj ne možeš poboljšati početne karte.Lennie Doria odigra klistirku za početak. Ronnie odmah odbaci kartu u drugoj boji i riješi se pik asa. Pomislio je da je to super. I ja također; moja dva slikovna pika sad su bila karte za odnošenje štiha. Pik dama nosi trinaest poena, ali pokupim li sve herčeve, neću pokušati te poene, nego će to učiniti Ronnie, Nick i Lennie.Prepustim štih Nicku. Odigramo tri neuzbudljiva trika - najprije Nick a onda i Lennie iscrpu karo žilu - a onda ja pokupim herc desetku u štihu trefova.

342

"Herčevi su načeti i Riley je popušio prvog!" razdragano zatrubi Ronnie. "Nadrapao si, seljačino!""Možda", rekoh ja. A možda će se, pomislim ja, i Ronnie Malenfant kiselo smiješiti kutom usta. Uspije li mi pokupiti sve herčeve i pik damu, mogao bih idiota Nicka Proutyja odgurati preko stotke, a Ronnieju ukrasti partiju koju je počeo dobivati.Tri štiha kasnije postane jasno što izvodim. Kao što sam se i nadao, Ronniejevo smijuljenje prometne se u izraz koji sam najviše uživao vidjeti na njegovu licu - ogorčeno durenje."Ma nećeš valjda", reče on. "Ne mogu vjerovati. Ne u dijeljenju bez dodavanja. Nemaš ti konja za takvu trku." No svejedno je znao da je moguće. Čulo mu se u glasu."Vidjet ćemo", rekoh i odigrani herc asa. Sad sam se našao na brisanom prostoru, ali zašto ne? Ukoliko su herčevi raspoređeni ravnomjerno, mogao bih dobiti partiju tim štihom. "Da vidimo što-""Pogledajte!" Skip vikne sa svog mjesta za stolom najbližeg prozoru. U glasu mu se osjećala nevjerica i neka vrsta strahopoštovanja. "Jebo te bog, pa to je Stokely!"Igra se prekine. Svi se strelovito zavrtimo u stolcima i pogledamo kroz prozor u tamneći, kapavi svijet ispod nas. I kvartet mladića u kutu ustane i pogleda. Stare svjetiljke od kovanog željeza na Bennettovu prilazu bacale su slabe električne zrake kroz nisku maglu, podsjetivši me na London, Tyne Street i Jacka Rasparača. Na svom mjestu na brežuljku, Holyoke Commons izgledala je još više poput prekooceanskog broda. Njezin je obris treperio kako se kiša slijevala niz prozore čitaonice."Budala Rip-Rip, vani po ovom sranjune mogu vjerovati", dahne Ronnie.Stoke je brzao niz puteljak koji je vodio od sjevernog ulaza u Chamberlain prema mjestu gdje su se sve asfaltirane staze spajale u dnu Bennettova šetališta. Nosio je svoj stari vojnički kaput i bilo je očito da nije netom izašao iz paviljona jer je bio prokisao. I kroz staklo niz koje se slijevala kiša vidjeli smo onaj znak na njegovim leđima, crn kao i riječi koje su sad bile djelomice pokrivene četverokutom žutog platna (ako je još bilo na zidu). Njegova potpuno mokra divlja kosa bila je upokorena kišom.

343

Stoke nije pogledao prema svom grafitu PREDSJEDNIK UBOJICA, već je nastavio tupkati prema Bennettovu prilazu. Hodao je brže no što sam ga bio navikao vidjeti, ne obraćajući pozornost na šibanje kiše, maglu koja se dizala i bljuzgavicu ispod štaka. Je li želio pasti? Je li izazivao tu gadost od bljuzgavice da ga sruši? Ne znam. Možda je samo bio previše zadubljen u svoje misli da bi shvaćao koliko brzo hita ili koliko su vremenski uvjeti nepovoljni. Ovako ili onako, neće daleko dospjeti ukoliko ne uspori.Ronnie se počne cerekati, i taj se zvuk raširi onako kako se plamičak širi kroz suhi barut. Nisam mu se želio pridružiti, ali sam se bespomoćno pokušavao suzdržati. Kao uostalom i Skip, primijetim. Djelomice zato što je hihotanje zarazno, ali i zato što je prizor zaista bio smiješan. Znam kako to nepristojno zvuči, naravno da znam, ali sam otišao predaleko da ne bih kazao istinu o tom danu... i današnjem danu, skoro pola životnog vijeka kasnije. Jer mi se to još čini komičnim, još se smješkam kad se sjetim kako je izgledao, pomahni-tala igračka na navijanje u vojničkom kaputu lupka kroz pljusak i u hodu štakama prska oko sebe. Znali ste što će se dogoditi, naprosto ste znali, i to je bilo ono najsmješnije - pitanje je bilo samo koliko će daleko dogurati prije neizbježnog otklizavanja.Lennie je urlao od smijeha jedne ruke pritisnute na lice, zureći kroz raširene prste, dok su mu se iz očiju od smijeha slijevale suze. Hugh Brennan držao se za svoju nemalu trbušinu i revao kao magarac koji je zapeo u blatu. Mark St. Pierre nekontrolirano je tulio i govorio da će se upišati, da je popio previše Coca-Cola i da će mu promočiti traperice. Ja sam se smijao tako jako da nisam mogao držati karte; živci u desnoj ruci su mi zamrli, prsti se opustili, i onih nekoliko posljednjih pobjedničkih štihova odleprša mi u krilo. U glavi mi je bubnjalo, a sinusi se začepili.Stoke uspije stići do dna kosine gdje je počinjao Prilaz. Tamo zastane i iz nekog razloga sumanuto se zavrti na peti za tri stotine šezdeset stupnjeva, naizgled kao da balansira na jednoj štaki. Drugu štaku ispruži poput strojnice, kao da u mislima rafalom rešeta cijelo naselje - Ubij Vijetkongovce! Posmiči studentske nadzornike! Na bajunete s apsolventima!

344

"Iiii... olimpijski suci ocjenjuju gas... čistom desetkom!" Tony DeLucca klikne besprijekornim glasom sportskog komentatora. Bila je to točka na i; prostorija se istog trenutka pretvori u ludu kuću. Karte polete na sve strane. Pepeljare se rastepu i jedna od staklenih (većinom su bile aluminijske, oblika desertnih tanjurića, kakve se može vidjeti na stolovima za kojima se vode panel-diskusije) razbije se. Netko padne sa stolca i počne se valjati po podu, urlajući i ritajući se. Čovječe, nismo se mogli prestati smijati."Znao sam!" zatuli Mark. "Popišao sam se u gaće! Nisam si mogao pomoći!" Iza njega, Nick Prouty vukao se prema prozoru na koljenima; suze su mu se slijevale niz zažareno lice, a ruke je ispružio preda se u nijemoj, preklinjućoj gesti čovjeka koji želi reći prestanite, prekinite prije no što mi pukne žilica u mozgu i umrem na licu mjesta.Skip ustane i pritom prevrne stolac. Ja ustanem. Keglajući se od smijeha, naslijepo smo se napipali i odglavinjali prema prozoru ruku prebačenih jedan drugome oko leđa. Ispod prozora, ne znajući da ga gleda i smije mu se dvadesetak rastrojenih kartaša, Stoke Jones je, začudo, još bio na nogama."Naprijed Rip-Rip!" Ronnie počne skandirati. "Naprijed Rip-Rip!" Nick mu se pridruži. Stigao je do prozora i naslonio se na nj čelom, još se smijući."Naprijed, Rip-Rip!""Naprijed, faco!""Naprijed!""Samo naprijed, Rip-Rip! Razmaši se!""Ubaci te štake u petu, zmaju!""Naprijed Rip-Rip!"Sličilo je to posljednjoj četvrtini nogometne utakmice samo što su svi skandirali Naprijed, Rip-Rip umjesto Ostani na svojim pozicijama ili Blokiraj taj udarac. Gotovo svi; ja nisam skandirao, a mislim da nije ni Skip, ali smo se smijali. Smijali smo se jednako jako kao i ostali.Odjednom se sjetim one večeri kad smo Carol i ja sjedili na gajbama od mlijeka pokraj menze, kad mi je pokazala fotografiju sebe i svojih prijatelja iz djetinjstva... a onda mi ispričala priču o tome što su joj oni drugi dječaci učinili. Što su joj učinili s bejzbolskom palicom. Mislim

345

da su se najprije šalili, rekla je Carol. A jesu li se smijali? Vjerojatno jesu. Jer to se čini kad se zekaš i dobro zabavljaš - smiješ se.Stoke je ostao stajati na mjestu još trenutak, viseći na štakama pognute glave... a onda počne forsirati uzbrdicu kao marinci pri iskrcavanju na Tarawi. Jurio je niz Bennettov prilaz, prskao vodu na sve strane svojim letećim štakama; kao da gledaš bijesnu patku.Ono skandiranje postane zaglušujuće: "NAPRIJED RIP-RIP! NAPRIJED RIP-RIP! NAPRIJED RIP-RIP!"Najprije su se šalili, rekla je ona dok smo sjedili na gajbama od mlijeka i pušili. U tom je trenutku plakala, suzama srebrnim na bijeloj svjetlosti iz blagovaonice iznad nas. Najprije su se šalili a onda... više nisu.Ta je misao za mene bila kraj vica o Stokeu - kunem vam se da jest. A svejedno se nisam mogao prestati smijati.Stokely uspije stići do trećine uspona u pravcu Holyokea, gotovo je izbio na opeke nepokrivene vodom, no tad ga skliska bljuzgavica nadvlada. Zabio je štake predaleko ispred tijela - predaleko i da je bilo suho vrijeme - i kad se zanjihao prema naprijed, oba štapa izmaknu se ispod njega. Noge mu polete uvis poput nogu gimnastičarke pri izvođenju nekog veličanstvenog trika na gredi, on kresne na leđa i zapljusne vodom na sve strane. Udarac se čuo čak i u čitaonici na drugom katu. Bila je to savršena završnica.Čitaonica je izgledala kao ludnica u kojoj su se svi pacijenti u isto vrijeme otrovali hranom. Besciljno smo teturali po prostoriji, smijali se i grčevito si stezali vratove, a iz očiju su nam štrcale suze. Ja sam se držao za Skipa jer su me noge odbijale držati; koljena su mi bila kao rezanci. Smijao sam se jače no ikad u životu, mislim jače no što sam se ikad poslije smijao, i još sam mislio na Carol kako sjedi na gajbi od mlijeka pokraj mene, prekriženih nogu, s cigaretom u jednoj i s fotografijom u drugoj ruci, Carol koja govori Udario me Harry Doolin... Willie i onaj treći su me držali da ne bih pobjegla... mislim da su se najprije šalili, a onda... više nisu.Na Bennettovu prilazu, Stoke pokuša sjesti. Djelomice je izvukao gornji dio tijela iz vode... a onda ponovno legne, opruži se, kao da je studena bljuzgava voda postelja. Podigne obje ruke prema nebu gotovo zazivnim pokretom, pa ih pusti da padnu. Bile su to sve

346

predaje u povijesti ljudskog roda sažete u tri pokreta: vraćanje u ležeći položaj, podizanje ruku i dvostruki vodoskok kad su ruke pale širom s obje strane njegova tijela. Bio je to gromki jebi ga, radi što hoćeš, ja odustajem."Dođi", reče Skip. Još se smijao, ali je ujedno bio i krajnje ozbiljan. Čuo sam ozbiljnost u njegovu nasmijanom glasu i vidio je na njegovu histerično iskrivljenom licu. Bilo mi je drago da je tako, Bože kako mi je bilo drago. "Dođi, prije no što se budala utopi."Skip i ja protisnemo se kroz vrata čitaonice rame uz rame i zajurimo se niz hodnik drugog kata. Sudarali smo se i odbijali jedan od drugoga poput kuglica flipera, teturali zamalo jednako nekontrolirano kao maločas Stoke na stazi. Većina ostalih pođe za nama. Jedini za kojeg pouzdano znam da nije pošao za nama bio je Mark; on je otišao u svoju sobu presvući svoje mokre traperice.Sreli smo Natea na odmorištu drugog kata - zamalo smo ga pregazili. Stajao je tamo ruku punih knjiga u plastičnoj vreći i gledao nas prilično usplahireno."Mili bogo", reče on. To je bio Nateov najjači izraz iznenađenja, mili bogo. "Što je vama?""Dođi", reče Skip. Grlo mu je bilo tako stisnuto, da su mu riječi zazvučale kao režanje. Da nisam ranije bio s njim, pomislio bih da ga je upravo minuo napad plača. "Nije ništa nama, nego onom zajebanom Jonesu. Pao je. Potrebna mu je-" Skip zašuti jer ga je svladao smijeh - grohoti smijeha iz dubina utrobe - i ponovno zatresao. Klone leđima na zid i zakoluta očima u nekoj vrsti beskrajno komične iscrpljenosti. Odmahne glavom kao da smijehu ne dopušta pristup ali, naravno, smijehu ne možeš zabraniti pristup; kad dođe, zavali se u tvoju omiljenu stolicu i ostane koliko želi. Iznad nas, stube su zagrmjele od silaska kartaša s drugog kata. "Potrebna mu je pomoć", dovrši Skip, brišući oči.Nate pogleda u mene sve zbunjeniji. "Ako mu je potrebna pomoć, zašto se vi smijete?"Nisam mu to mogao objasniti. Ma što, nisam to mogao objasniti ni sebi. Uhvatim Skipa za jaknu i cimnem. Krenemo niza stube na prvi kat. Nate pođe za nama. Kao i ostali.

347

34Prvo što sam ugledao kad smo banuli kroz sjeverna vrata bio je onaj četverokut žute jedrovine. Ležao je na zemlji, pun vode i plutajućih grudica bljuzgavice. A onda mi se voda na stazi počne slijevati kroz tenisice i ja zaboravim na razgledavanje. Vani je bilo studeno. Kiša je šibala po mojoj nepokrivenoj koži u iglicama koje samo što nisu bile sasvim ledene.Na Bennettovu šetalištu voda je bila do gležnja. Najprije me stopala zazebu, a onda obamru. Skip se oklizne i ja ga zgrabim za ruku. Nate nas obojicu s leđa zadrži na nogama da se ne prevalimo na leđa. Ispred nas začujem ogavan zvuk, napola kašalj a napola gušenje. Stoke je ležao u vodi kao mokra klada, vojnički kaput plutao mu je oko tijela, a masa crne kose oko lica. Kašalj mu je bio dubok i bronhijalan. Sitne kapljice prskale su mu s usana pri svakom napadu gušenja. Jedna je štaka ležala pokraj njega, zapela mu između ruke i slabine. Druga je plovila prema paviljonu Bennett.Voda je zapljuskivala Stokeovo blijedo lice. Kašalj mu postane zagušeno grgljanje. Zurio je ravno u kišu i maglu. Nije ničime odao da je čuo da dolazimo, ali kad sam mu kleknuo s jedne, a Skip s druge strane, pokuša nas otjerati. Voda mu se slije u usta i on se počne bacakati. Utapao se pred našim očima. Više mi nije bilo do smijeha, ali sam se možda i dalje smijao. Najprije su se šalili, rekla je Carol. Najprije su se šalili. Upali radio, Pete, volim stare hitove."Podigni ga", reče Skip i čvrsto uhvati Stokea za jedno rame. Stoke ga mlitavo pljusne jednom bijelom rukom voštane figure. Skip se ne obazre na to, možda nije ni osjetio. "Požuri, zaboga."Uhvatim Stokea za drugo rame. On me zalije po licu kao da se zajebavamo u nečijem bazenu u stražnjem dvorištu. Mislio sam da će mu biti hladno kao i meni, ali mu je koža odisala nekom boležljivom vrućicom. Pogledam preko njegova od vode nabubrena tijela u Skipa.Skip kimne glavom. "Jen... dva... tri."Napnemo se. Stoke djelomice izroni iz vode - od struka naviše - ali ništa više. Zaprepasti me njegova težina. Košulja mu se izvukla iz hlača i plutala oko njegova struka poput baletne suknjice. Ispod nje ugledam njegovu bijelu kožu i crnu prostrijelnu rupu njegova pupka.

348

Tamo je bilo i brazgotina, zaraslih ožiljaka koji su treperili amo-tamo poput kolopleta smršene špage."Pomozi, Natie!" zastenje Skip. "Podboči ga, jebo te ja!"Nate padne na koljena, poprska nas svu trojicu, i uhvati Stokea u svojevrstan naopaki zagrljaj. Upinjali smo se da ga sasvim uspravimo i izvučemo iz kaljuže, ali zbog bljuzgavice na opekama gubili smo ravnotežu i nismo mogli raditi usklađeno. A i Stoke, premda je još kašljao, napola utopljen, radio je protiv nas, pokušavajući se na sve mile načine iskobeljati iz našeg stiska. Stoke se želio vratiti u vodu.Pristignu i ostali, predvođeni Ronniejem. "Jebo te Rip-Rip", dahne on. Još je hihotao, ali je izgledao pomalo zadivljeno. "Rip, ovaj si put pošteno zajebao, svaka čast.""Nemoj stajati kao drvena Marija, blento!" zavapi Skip. "Pomozi nam!"Ronnie ostane stajati još trenutak, ne ljuteći se, procjenjujući što bi bilo najbolje učiniti, a onda se okrene da vidi koga još ima. Posklizne se na raskvašenom snijegu, i Tony DeLucca - i on hihoćući - uhvati ga i uravnoteži. Svi moji kartaški kompići iz čitaonice na drugom katu zbili su se na potopljenom Prilazu, i većina se još nije mogla prestati smijati. Izgledali su nekako, samo nisam znao kako. Možda se nikad i ne bih dosjetio da nije bilo Carolina božičnog poklona... no to se naravno dogodilo kasnije."Tony", reče Ronnie. "Brad, Lennie, Barry. Uhvatimo ga za noge.""A ja Ronnie?" upita Nick. "Što ću ja?""Ti si premalen da bi ga pomagao dizati", reče Ronnie, "ali bi ga oraspoložilo kad bi mu ga netko popušio."Nick ostane u pozadini.Ronnie, Tony, Brad, Lennie i Barry Margeaux prokližu pokraj nas s obje strane. Ronnie i Tony uhvate Stokea za listove."Isuse Kriste!" drekne Tony, zgađeno, i još napola nasmijano. "Nema ga se za što uhvatiti! Noge kao u strašila!"'"Noge kao u strašila! Noge kao u strašila!'" uzvikne Ronnie, pakosno ga oponašajući. "Podigni ga, jebote, ti digiću glupi, nije ovo izbor za Mister univerzuma! Lennie i Barry, zavucite se ispod njegove nastrane guzice kad ga oni uhvate. A onda se uspravite-"

349

"-kad ga vi ostali podignete", dovrši Lennie. "Kužim. I da nisi mog paisana nazivao digićem.""Ostavite me na miru", zakašlje Stoke. "Prestanite, maknite se od mene... usrani gubitnici..." Ponovno ga uhvati napad kašlja. Počne ispuštati ogavne, nadimajuće zvukove. Na svjetlosti ulične svjetiljke usne su mu izgledale sive i glatke."Gle tko se javlja", reče Ronnie. "Napola utopljeni kripl i retardirani peder." On pogleda u Skipa. Voda mu se slijevala iz valovite kose preko bubuljičava lica. "Kirk, počni odbrojavanje.""Jen... dva... tri...rad!"Podignemo. Stoke Jones izroni iz vode poput brodske olupine. Mi zaglavinjamo amo-tamo s njim. Jedna mu ruka klone ispred mene; visjela je tamo trenutak, a onda se dlan spojen na nju izvije i snažno me ošamari posred lica. Pljas! Ja ponovno prasnem u smijeh."Spustite me! Ništarije, spustite me!"Posrtali smo, poigravali na bljuzgavici. Voda se slijevala s njega, voda se slijevala s nas. "Echolls!" rikne Ronnie. "Marchant! Brennan! Isusa mu jebem vi komatozne amebe može mala pomoć što kažete na to?"Randy i Billy priđu prskajući. I ostali - trojica ili četvorica privučeni povicima i prskanjem, većinom još pripadnici herčevske grupe s drugog kata - pridrže Stokea. Nespretno ga okrenemo. Vjerojatno smo izgledali kao najspastičkije navijačice na svijetu koje iz nekog razloga uvježbavaju svoj nastup po pljusku. Stoke se prestao batrgati. Ležao je u našem stisku, ruku obješenih sa strane, dlanova okrenutih prema gore pa su mu se punili malim šalicama kišnice. Slapovi koji su se slijevali iz njegova natopljena kaputa i zadnjice hlača presušivali su. Podigao me i nosio, rekla je Carol. O dječaku s jež frizurom, dječaku koji je bio njezina prva ljubav. Niz cijelu Broadovu, jednog od najtoplijih dana u godini. Nosio me na rukama. Nisam mogao izbiti njezin glas iz glave. Na neki način to mi nikad nije uspjelo."Paviljon?" Ronnie upita Skipa. "Nosimo ga u paviljon?" "Ma kakvi", reče Nate. "U ambulantu."Budući da smo ga uspjeli izvući iz vode - što je bio najteži dio, sad iza nas - ambulanta je bila logičan izbor. Bila je to mala zgrada od cigle odmah iza Bennettova paviljona, udaljena ne više od tristo-četiristo

350

metara. Nakon što siđemo sa staze na cestu, imat ćemo čvrsto tlo pod nogama.I tako smo ga odnijeli u ambulantu - nosili ga u visini ramena poput umorenog heroja kojeg se svečano odnosi s bojnog polja. Neki od nas još su se smijali u tihim frktajima i hihotima. I ja sam bio jedan od tih. U jednom trenutku opazim kako me Nate pogledao kao da sam stvor gotovo nevrijedan prezira i ja pokušam zaustaviti zvukove koji su dopirali iz mene. Neko bi mi vrijeme to uspijevalo, a onda bih se sjetio Stokea kako izvodi piruetu oko svoje štake ("O-limpijski suci ocjenjuju ga... čistom desetkom!") i počeo bih ponovno.Stoke je progovorio samo jedanput dok smo ga nosili niz prilaz prema vratima ambulante. "Pustite me da umrem", rekao je. "Jedanput u tim svojim glupim, egoističnim životima učinite nešto hvalevrijedno. Spustite me i pustite da umrem."

35Čekaonica je bila prazna, a na televizoru u kutu prikazivala se (ni za koga) stara epizoda Bonanze. U tim danima još nisu usavršili televizijsku kolor-tehniku, pa je lice tate Cartwrighta bilo boje svježeg avokada. Jamačno smo zazvučali poput stada nilskih konja koje je upravo izronilo iz svog napajališta, jer je dežurna sestra stigla trkom. Njoj za petama pomoćna bolničarka (vjerojatno studentica koja se školuje uz rad baš kao i ja) i neki čovječuljak u bijeloj kuti. Oko vrata je objesio stetoskop a cigaretu zataknuo u kut usta. U Atlantidi su čak i liječnici pušili."Što mu je?" liječnik upita Ronnieja, ili zato što je Ronnie izgledao kao vođa ili zato što mu je bio najbliži."Zaorao nosom po Bennettovu šetalištu na putu do menze", reče Ronnie. "Skoro se utopio." Posuti, pa dometne: "On je bogalj."Kao da želi podcrtati tu činjenicu, Billy Marchant zamaše jednom Stokeovom štakom. Očito se nitko nije potrudio spasiti drugu."Spusti to, hoćeš mi izbiti mozak?" Nick Prouty upita zajedljivo i sagne se."Koji mozak?" odgovori Brad i mi svi prasnemo u smijeh tako da smo zamalo ispustili Stokea."Možeš mi popušit karu, smradu", reče Nick, ali se i on smijao.

351

Liječnik se mrštio. "Unesite ga ovamo, a čuvajte taj rječnik za svoje razgovore." Stoke ponovno počne kašljati, grlenim, hrapavim zvukom. Pomislili biste da će mu iz usta izletjeti krv i komadići tkiva, tako je to bio jak kašalj.Odnijeli smo Stokea niz hodnik u redu jedan po jedan kao da plešemo raspu, ali ga tako nismo mogli unijeti kroz vrata. "Dajte ga meni", reče Skip."Past će ti", reče Nate."Ne", reče Skip. "Neće. Samo mi dajte da ga dobro uhvatim."On stane pokraj Stokea, pa najprije kimne meni zdesna, pa Ronnieju slijeva."Spustite ga", reče Ronnie. Mi ga spustimo. Skip jekne kad mu je Stoke legao na ruke punom težinom, i ugledam kako su mu žile iskočile na vratu. A onda se odmaknemo. Skip odnese Stokea u ordinaciju i položi ga na stol. Tanak list papira koji je pokrivao kožnu presvlaku stola odmah se natopi vodom. Skip se odmakne. Stoke je netremice gledao u njega. Lice mu je bilo mrtvački blijedo osim dvije crvene mrlje visoko na jagodicama - karmin crvene. Voda mu je curila iz kose u potočićima."Oprosti, stari", reče Skip. Stoke okrene glavu i zatvori oči."Van", liječnik reče Skipu. Negdje je odbacio cigaretu. Pogleda u sve nas - čopor od desetak mladića, uglavnom još iscerenih od uha do uha, s kojih se cijedi na keramičkim pločicama obložen pod hodnika. "Zna li netko prirodu njegove invalidnosti? Moglo bi biti važno u određivanju terapije."Ja pomislim na ožiljke koje sam vidio, one koloplete smršene špage, ali ne rekoh ništa. Zapravo ništa nisam ni znao. A sad kad me minula neobuzdana želja za smijehom, odveć sam se stidio samoga sebe da bih nešto rekao."Pa... jedna od onih stvari koja se događa kriplima, zar ne?" upita Ronnie. Suočen s odraslom osobom, izgubio je svu svoju kreštavu drsku samouvjerenost. Zazvučao je nesigurno, možda i postiđeno. "Mišićna paraliza ili moždana distrofija?""Budalo", reče Lennie. "Kaže se mišićna distrofija i moždana-""Stradao je u prometnoj nesreći", reče Nate. Svi se okrenemo i pogledamo u njega. Usprkos promočenosti, Nate je izgledao uredno i

352

potpuno prisebno. Danas je imao na sebi skijašku kapu srednje škole Ford Kent. Nogometni klub našeg sveučilišta najzad je postigao zgoditak i oslobodio Natea obveze nošenja brucoške kapice; naprijed Black Bearsi. "Prije četiri godine. Poginuli su mu otac, majka i starija sestra. On je preživio jedini od cijele obitelji."Zavlada tajac. Ja pogledam između Skipova i Tonyjeva ramena u ordinaciju. Tekući je Stoke još ležao na stolu za preglede, glave okrenute u stranu, zatvorenih očiju. Sestra mu je mjerila krvni tlak. Hlače su mu se pripile oko nogu i ja se sjetim parade za Dan nezavisnosti koju bi organizirali u mom rodnom gradu Gatesu Fallsu kad sam bio klinac. Ujak Sam grabio bi krupnim koracima između školskog orkestra i pripadnika Anah Temple Shrinea* na njihovim patuljastim motociklima. Izgledao je visok najmanje tri metra u svom zvijezdama posutom plavom šeširu, ali kad bi mu zapuhao vjetar oko nogu, prozreli biste trik. Tako su izgledale i noge Stokea Jonesa u njegovim mokrim hlačama: trik, loša doskočica, otpiljene štule s tenisicama nataknutima na krajeve.* Sekta osnovana 1921. godine, a danas poznata po bolnicama u kojima se liječe djeca mlađa od 18 godina koja su zadobila opekline ili imaju ortopedskih problema. Općenito pomažu ljudima, a jedno od njihovih načela je životno veselje pa imaju klaune i cirkus."Kako to znaš?" upita Skip. "On ti je rekao, Natie?""Ne." Nate se postidi. "Rekao je Harryju Swidrowskom, poslije jednog sastanka Odbora otpora. Oni - mi - bili smo u Medvjeđem brlogu. Harry ga je otvoreno upitao što mu se dogodilo s nogama, i Stoke mu je ispričao."Činilo mi se da shvaćam izraz Nateova lica. Poslije sastanka, rekao je. Poslije. Nate nije znao o čemu je bilo riječi na sastanku, jer Nate nije bio tamo. Nate nije bio član Odbora otpora; Nate se strogo držao na marginama. Možda se slaže s ciljevima i taktikom Odbora otpora... ali mora misliti na majku. I svoju zubarsku budućnost."Povreda kičme?" upita liječnik. Još energičnije no prije."Mislim da da", reče Nate."U redu." Liječnik počne mahati rukama kao da tjera jato gusaka. "Vratite se u paviljone. Mi ćemo se pobrinuti za njega."Počnemo uzmicati prema čekaonici.

353

"Zašto ste se vi dečki smijali kad ste ga donijeli?" iznebuha upita sestra. Stajala je pokraj liječnika držeći u rukama jastučić za mjerenje tlaka. "Zašto se sad cerite?" Zazvučala je srdito. Ma što, zazvučala je bijesno. "Što je bilo tako smiješno u nesreći ovog mladića da vas je nasmijalo?"Nisam mislio da će netko odgovoriti. Samo smo stajali tamo i gledali u svoja meškoljeća stopala. Shvatili smo da smo bliže četvrtom razredu srednje škole no što smo vjerojatno mislili. Ali netko jest odgovorio. Skip je odgovorio. Čak joj je uspio pritom pogledati u oči."Njegova nesreća, gospođo", reče on. "Eto što nas je nasmijalo, u pravu ste. Smiješna nam je bila njegova nesreća.""Užasno", reče ona. U kutovima očiju stajale su joj suze bijesa. "Kako ste užasni.""Da, gospođo", reče Skip. "Vjerojatno ste ponovno u pravu." On se okrene od nje.Krenemo za njim natrag u čekaonicu u obliku pokisle i pokunjene grupe. Ne mogu reći da je to što su me nazvali užasnim bio najgori trenutak moje studentske karijere ("Ako se sjećaš većeg dijela šezdesetih, to znači da nisi bio tamo", jednom je rekao hipi po imenu Wavy Gravy), ali je lako mogao biti. Čekaonica je još bila prazna. Mali Joe Cartwright sad je bio na ekranu, jednako zelen kao i tata mu. I Michaela Londona odnio je rak gušterače - njemu i mojoj majci to je bilo zajedničko.Skip stane. Ronnie, pognute glave, progura se pokraj njega prema vratima, a za njim Nick, Billy, Lennie i ostali."Stanite", reče Skip i oni se okrenu. "Narode, želio bih s vama porazgovarati o nečemu."Okupimo se oko njega. Skip pogleda prema vratima koja su vodila u ordinaciju, uvjeri se da smo sami, a onda počne govoriti.

36Deset minuta potom, Skip i ja vraćali smo se u paviljon sami. Ostali su odmakli. Nate se neko vrijeme vrzmao oko nas, a onda je jamačno osjetio vibru da želim nasamo razgovarati sa Skipom. Nate bi uvijek osjetio vibru. Kladim se da je dobar zubar, da ga osobito vole djeca."Više se neću kartati", rekoh.

354

Skip ne reče ništa."Ne znam je li prekasno da ocjene popravim dovoljno da zadržim stipendiju ili ne, ali ću pokušati. A nije me ni briga, što god da bude. Pišljiva stipendija nije ono bitno.""I nije. Oni su bitni, je li tako? Ronnie i kompanija.""Mislim da su oni samo dio toga." Vani je postalo silno hladno sad kad je dan prešao u noć - hladno, vlažno i zloslutno. Činilo se da više nikad neće biti ljeta. "Čovječe, nedostaje mi Carol. Zašto je morala otići?""Ne znam.""Kad se on prevalio na leđa, tamo je bilo kao u ludnici", rekoh. "U ludnici, jebote, a ne u studentskom paviljonu.""I ti si se smijao, Pete. A i ja.""Znam", rekoh. Možda ne bih da sam bio sam, ni Skip ni ja možda se ne bismo smijali da smo bili samo nas dvojica, ali kako to znati? Onako je kako se dogodi. Neprekidno sam mislio na Carol i one dječake i njihovu bejzbolsku palicu. A mislio sam i na to kako me Nate gledao, kao da sam stvor nevrijedan prezira. "Znam."Neko smo vrijeme hodali u tišini."Pretpostavljam da ću preboljeti to što sam mu se smijao", rekoh, "ali ne želim da se s četrdeset godina probudim i moji me klinci upitaju kako je bilo na fakultetu, a ja se ne mogu sjetiti ničega osim toga kako je Ronnie Malenfant pričao viceve o Poljacima i kako se onaj jadnik McClendon pokušavao ubiti tabletama." Sjetim se kako se Stoke Jones zavrtio oko štake i dođe mi da se nasmijem; sjetim ga se kako leži nasukan na stolu za preglede u ambulanti i dođe mi da zaplačem. Znate što? Koliko sam ja mogao razabrati, to je bio potpuno isti osjećaj. "Neugodno mi je zbog toga. Osjećam se bijedno.""I ja", reče Skip. Hladna je kiša lijevala oko nas; pokisli smo do gole kože. Svjetla paviljona Chamberlain bila su blještava, ali neosobito utješna. Ugledam ono žuto platno koje su policajci objesili a koje je sad ležalo na travi, a iznad njega mutne obrise slova ispisanih sprejem. Puštala su boju na kiši; sutradan će biti gotovo nečitljiva."Kao klinac, uvijek sam glumio heroja", reče Skip."I ja, jebote. Koji je klinac ikad glumio da je član rulje za linčovanje?"

355

Skip pogleda u svoje promočene cipele, pa u mene. "Mogu li učiti s tobom idućih nekoliko tjedana?""Kad god želiš.""Zaista nemaš ništa protiv?""Zašto bih imao, jebote?" Namjerno sam to rekao nestrpljivo jer nisam želio da čuje kako mi je laknulo, da sam bio zamalo uzbuđen. Jer bi to moglo uspjeti. Posutim pa kažem: "Ono drugo... misliš li da će nam uspjeti?""Ne znam. Možda."Stigli smo skoro do sjevernog ulaza i ja pokažem umrljana slova prije no što smo ušli. "Možda prodekan Garretsen i onaj Ebersole neće potezati mačka za rep. Boja kojom se Stoke poslužio nije se mogla zadržati. Nestat će do jutra."Skip odmahne glavom. "Neće to oni tako olako pustiti.""Zašto ne? Zašto si tako siguran?""Jer im Dearie neće dopustiti."Naravno, bio je u pravu.

37Prvi put u nekoliko tjedana čitaonica na drugom katu bila je neko vrijeme prazna jer su se do kože prokisli kartaši sušili i presvlačili u suhu odjeću. Mnogi od njih pobrinuli su se i za nešto od onoga što je Skip Kirk predložio u čekaonici ambulante. No kad smo se Nate, Skip i ja vratili s večere, u čitaonici je sve bilo po starom - tri su stola bila zauzeta i u punom zamahu."Hej, Riley", reče Ronnie. "Twiller kaže da uči s nekom curom. Želiš li njegovo mjesto, naučit ću te kako se igra.""Ne večeras", rekoh. "I ja moram učiti.""Aha", reče Randy Echolls. "O umijeću mazohizma.""Tako je, druškane, još dva tjedna naporne vježbe i moći ću ga prebaciti u drugu ruku a ne izgubiti ritam, baš kao ti."Kad sam krenuo, Ronnie reče: "Prekinuo sam tvoj pobjednički hod, Riley."Okrenem se. Ronnie je sjedio zavaljen u svojoj stolici i smješkao se tim svojim neugodnim osmijehom. Nakratko, tamo vani na kiši,

356

ugledao sam drukčijeg Ronnieja, ali se taj mladić ponovno povukao u ilegalu."Ne", rekoh, "nisi. Bila je to svršena stvar.""Nitko ne otvara s herčevima u dijeljenju bez dodavanja", reče Ronnie, zavalivši se još jače u stolici. Počeše se po obrazu i skalpira nekoliko prištića. Iz njih se iscijede vitice žućkastobijelog gnoja. "Ne za mojim stolom. Zaustavio sam te u trefovima.""Nisi imao nijednog trefa, osim ako nisi varao u prvom štihu. Odigrao si pik asa kad je Lennie odigrao Klistirku. A od herčeva sam imao čitavu dvorsku kamarilu."Ronniejev smiješak nesigurno zaigra tek trenutak, no onda očvrsne. On mahne rukom prema podu s kojeg su bile pokupljene sve rasipane karte (čikovi iz prevrnutih pepeljara ostali su na podu; većinom smo odrasli u kućama u kojima su mame čistile takvu vrstu smeća). "Sve jake herčeve, ha? Šteta da ne možemo pogledati i provjeriti.""Aha. Baš šteta." Ja ponovno krenem."Zaostat ćeš u meč poenima!" vikne on za mnom. "Znaš to, zar ne?""Možeš si uzeti moje, Ronnie. Ja ih više ne želim."Više nisam odigrao nijednu partiju herčeva na fakultetu. Poslije puno godina svoju sam djecu naučio tu igru i snašli su se u njoj kao riba u vodi. Svakog kolovoza igramo turnir u našoj vikendici. Nema meč poena, ali je tu pokal Atlantic Awards - ljubljeni trofej. Osvojio sam ga jedne godine i držao na radnom stolu da mi bude na oku. Te godine kad sam osvojio prvenstvo dvaput sam uspio pokupiti sve herčeve i pik damu, ali nijednom iz dijeljenja bez dodavanja karata. Kao što je jednom prigodom rekao moj stari studentski kompa Ronnie Malenfant, nitko ne može pokupiti sve herčeve i pik damu u takvom dijeljenju. Prije bi se moglo dogoditi da se Atlantida digne s dna oceana, zajedno s palmama čije se lišće njiše na vjetru.

38U osam sati te večeri, Skip Kirk sjedio je za mojim stolom duboko zadubljen u materijal iz antropologije. Ruke je zario u kosu, kao da ga jako boli glava. Nate je sjedio za svojim stolom, pisao sastav iz botanike. Ja sam se opružio na krevetu i hrvao sa svojom starom

357

prijateljicom geologijom. Na stereu je Bob Dylan pjevao "She was the funniest woman I ever seen, the great-grandmother of Mr. Clean*."* Bila je to najsmješnija žena koju sam vidio, prabaka Mr. Cicana. Mr. Clean je osoba besprijekornog karaktera. Inače je to animirana personifikacija sredstva za čišćenje.Netko silovito dvaput pokuca na vrata: bam-bam. "Sastanak kata!" zaurla Dearie. "Sastanak kata u dvorani za rekreaciju u devet sati! Dolazak obvezatan!""Isusa mu", rekoh. "Spalite tajne dokumente i progutajte radio."Nate stiša Dylana. Čuli smo kako Dearie grabi niz hodnik, raspali bam-bam po svakim vratima i drekom obavještava o sastanku kata u dvorani za rekreaciju. Većina soba koje je na taj način dozivao u stav mirno bila je vjerojatno prazna, ali to nije bio problem; naći će njihove stanare u čitaonici, u lovu na Gaduru.Skip me gledao. "Rekao sam ti", reče on.

39Svi su paviljoni u našem kompleksu izgrađeni u isto vrijeme, i svi su imali veliku zajedničku prostoriju u podrumu kao i čitaonicu na sredini svakog kata. U toj podrumskoj dvorani nalazila se TV niša koja bi se popunila uglavnom vikendom za vrijeme prijenosa sportskih priredbi ili preko tjedna kad bi se prikazivala vampirska sapunica Crne sjene; zatim zalogajnica u kutu sa šest automata; stol za ping-pong te puno ploča za šah i "dame". Tu se nalazio i odjeljak za sastanke s govornicom ispred nekoliko redova drvenih stolica na rasklapanje. Tamo smo početkom godine održali sastanak kata na kojem je Dearie objasnio kućni red u paviljonu i pogubne posljedice neprolazne ocjene inspekcije soba. Inspekcije soba bile su nedvojbeno Deariejeva opsesija. Kao i, naravno, ROTC.Stajao je iza male drvene govornice na koju je položio tanki fascikl. Vjerojatno su se u njemu nalazile njegove bilješke. Još je bio odjeven u mokru i blatnjavu ROTC-ovu uniformu. Djelovao je iscrpljeno nakon cijelog dana mahanja lopatom i posipavanja pijeska, ali i uzbuđeno... "narajcano", rekli bismo godinu-dvije kasnije.Na prvi sastanak kata Dearie je došao sam; ovaj put je doveo pojačanje. Leđima naslonjen na zid od zelenih građevnih blokova,

358

ruku sklopljenih u krilu, pristojno skupljenih koljena, sjedio je Sven Garretsen, prodekan za studente. Nije rekao gotovo ni riječi za vrijeme sastanka, a djelovao je dobroćudno i kad su počele frcati iskre. Pokraj Dearieja, u crnom kaputu iznad ugljenosivog odijela, vrlo odlučna izraza lica, stajao je Ebersole, predsjednik disciplinske komisije.Nakon što smo se smjestili u stolcima i mi pušači pripalili, Dearie najprije pogleda preko ramena u Garretsona pa u Ebersolea. Ebersole mu se blijedo nasmiješi. "Izvoli, David. Slobodno. To su tvoji dečki."Osjetim žalac ljutnje. Možda sam koješta, uključujući i gad koji se smije bogaljima kad padnu na pljusku, ali nisam dečko Dearieja Dearborna.Dearie se čvrsto uhvati za govornicu i pogleda u nas ozbiljno, vjerojatno misleći (duboko u svom malom mozgu rezerviranom isključivo za puste snove) da će doći dan kad će se na taj način obratiti svojim stožernim časnicima i pokrenuti veliki val vojnika na Hanoi."Jonesa nigdje nema", reče on naposljetku. Te su riječi iz njegovih usta zazvučale zloslutno i otrcano, poput rečenice iz filma Charlesa Bronsona."U ambulanti je", rekoh ja, uživajući u iznenađenom izrazu Deariejeva lica. I Ebersole je djelovao iznenađeno. Garretsen nastavi dobrohotno zuriti u daljinu, poput čovjeka koji je popušio tri lule heroina."Što mu se dogodilo?" upita Dearie. Toga nije bilo u scenariju - ni u onome koji je smislio sam ni onome koji su zajednički pripremili on i Ebersole - i Dearie se počne mrštiti. Osim toga je još grčevitije stezao govornicu kao da se boji da bi mogla poletjeti."Paa je i strmopizdija se", reče Ronnie i nadme se od ponosa kad se ljudi oko njega nasmiju. "A mislim i da ima upalu pluća ili dvostruki bronhitis ili nešto slično." Uhvati Skipov pogled i meni se učini da je Skip lagano kimnuo glavom. Ovo je bio Skipov šou, ne Deariejev, no budemo li imali sreće - bude li Stoke imao sreće - trojka u prednjem dijelu dvorane to nikad neće doznati."Počni iz početka", reče Dearie. Njegova namrštenost prelazila je u smrknutost. Tako je izgledao kad je otkrio da mu je vrata sobe netko namazao kremom za brijanje.Skip ispriča Dearieju i Deariejevim novim prijateljima kako smo kroz prozore na drugom katu vidjeli Stokea kako ide prema Palači Puste,

359

kako je pao u vodu, kako smo ga spasili i odveli u ambulantu, kako je liječnik rekao da je Stoke bolesno pile malo. Liječnik nije rekao ništa takvoga, ali nije ni trebao. Mi koji smo dotaknuli Stokeovu kožu znali smo da ima visoku temperaturu, a svi smo čuli onaj užasni duboki kašalj. Skip ne reče ništa o brzini kojom se Stoke kretao, kao da je želio pobiti čitav svijet a onda i sam umrijeti, a ne reče ništa ni o tome kako smo se smijali, Mark St. Pierre tako jako da se popišao u gaće.Kad je Skip završio s pričom, Dearie nesigurno pogleda u Ebersolea. Ebersole mu uzvrati praznim pogledom. Iza njih, prodekan Garretsen nastavio se smiješiti svojim Budinim smiješkom. Implikacija je bila jasna. Ovo je Deariejeva predstava. Nadaju se da je osmislio program.Dearie duboko udahne i ponovno pogleda u nas. "Uvjereni smo da je Stokely Jones odgovoran za vandalski čin i javnu sablazan počinjene jutros na sjevernoj strani paviljona Chamberlain u nama nepoznato vrijeme."Govorim vam točno što je rekao, ne izmišljani ni riječ. Zajedno s "Postalo je nužno uništiti selo kako bi ga se spasilo", to je vjerojatno bio najveličanstveniji primjer predvodničke spike koji sam čuo u životu.Dearie je, siguran sam, očekivao da ćemo mi početi zapanjeno uzdisati kao statisti u završnici sudskog raspleta jedne od epizoda Perrija Masona, kad otkrića frcaju na sve strane. Umjesto toga, mi smo šutjeli. Skip je pozorno pratio razvoj situacije, i kad je Dearie ponovno duboko udahnuo prije sljedeće objave, on reče: "A po čemu zaključuješ da je to bio on, Dearie?"Iako nisam sasvim siguran - nikad ga nisam upitao - uvjeren sam da se Skip navlas poslužio nadimkom kako bi Dearieja dodatno zbunio. U svakom slučaju, uspjelo je. Dearie zausti da će prasnuti, no pogleda u Ebersolea i ponovno razmisli o svojim opcijama. Iz ovratnika mu se dizala crvena crta. Očarano sam promatrao kako se penje. Pomalo kao da gledaš Disneyjev crtić u kojem Patak Paško pokušava obuzdati svoju narav. Znaš da on to nikako ne može; neizvjesnost je posljedica toga što ne znaš koliko on može zadržati makar privid razboritosti."Mislim da znaš odgovor na to, Skip", najzad će Dearie. "Stokely Jones nosi kaput s vrlo karakterističnim simbolom na leđima." On podigne fascikl koji je donio u dvoranu, izvadi list papira, pogleda u

360

nj, pa ga okrene da ga i mi pogledamo. Nikoga od nas ne iznenadi ono što se nalazilo na tom papiru. "Ovim simbolom. Izmislila ga je komunistička partija ubrzo nakon II. svjetskog rata. Znači 'pobjeda kroz infiltraciju', i subverzivni ga elementi između sebe nazivaju Slomljeni križ. Postao je popularan i u urbanim radikalnim skupinama kao što su Crni muslimani i Crne pantere. Budući da se taj simbol mogao vidjeti na kaputu Stokea Jonesa davno prije no što je iskrsnuo na bočnom zidu našeg paviljona, ne mora se biti Einstein da bi-""David, kako sereš!" reče Nate ustajući. Bio je blijed i drhtao, ali ne od straha već od gnjeva. Jesam li ga ikad prije čuo da bi javno izgovorio riječ sereš? Mislim da nisam.Garretsen uputi svoj dobroćudni smiješak mom cimeru. Ebersole podigne obrve, izražavajući uljudno zanimanje. Dearie je izgledao osupnut. Pretpostavljam da je Nate Hoppenstand bio posljednja osoba od koje je očekivao nevolje."Taj se simbol temelji na britanskom signalnom znakovlju a znači atomsko razoružanje. Izmislio ga je slavni britanski filozof. Mislim da je možda proglašen i lordom. Reći da su ga smislili Rusi! Za Boga miloga! Zar te to uče u ROTC-u? Takva sranja?"Nate je srdito piljio u Dearieja, ruku podbočenih o bokove. Dearie je blenuo u njega, sad potpuno zatečen. Da, to su ga naučili u ROTC-u, a on je to popušio. Morao si se zapitati što još polaznici ROTC-a puše."Siguran sam da su te činjenice o Slomljenom križu vrlo zanimljive", vješto se ubaci Ebersole, "i svakako vrijedna informacija - naravno, ukoliko je istinita-""Istina je", reče Skip. "Bert Russell, a ne Joe Stalin. Britanska mladež nosila je taj znak prije pet godina kad su protestirali protiv američkih ratnih podmornica koje su se služile lukama na Britanskom otočju.""Jebo te ja!" vikne Ronnie i šakom probije zrak. Otprilike godinu dana potom, Crne pantere - koje, koliko ja znam, nisu nikad marile za pacifistički znak Bertranda Russella - činile su to isto na svojim mitinzima. I, naravno, dvadesetak godina kasnije, sve mi pročišćene hipijevske dušice činile smo to na rock koncertima. Broooo-ooooce!Broooo-ooooce!** Bruce Springsteen.

361

"Naprijed naši!" zapoje Hugh Brennan, smijući se. "Naprijed Skip! Naprijed Nate, diko naša!""Pazi kako se izražavaš pred prodekanom!" Dearie drekne na Ronnieja.Ebersole se ogluši na prostotu i upadice sa studentske galerije. On zadrži svoj zainteresirani, skeptični pogled na mom cimeru i Skipu."Čak da je to sve istina", reče on, "svejedno imamo problem, zar ne? Mislim da imamo. Imamo vandalski čin i javnu sablazan. I to u vrijeme kad porezni obveznici gledaju na fakultetsku mladež još kritičnijim okom. A ova institucija ovisi o poreznim obveznicima, gospodo. Mislim da bi bilo pristojno od nas-""Da razmislimo o tome!" Dearie iznebuha drekne. Obrazi su mu sad bili gotovo grimizni, čelo se rojilo čudnim crvenim mrljama sličnim žigovima, a između očiju brzo mu je kuckala velika vena.Prije no što je Dearie mogao reći više - a očigledno je imao štošta reći - Ebersole mu položi ruku na prsa i ušutka ga. Dearie kao da je splasnuo. Dobio je šansu i zabrljao je. Poslije će si vjerojatno reći da je to bilo zbog umora; dok smo mi provodili dan u ugodnoj, toploj čitaonici kartajući se i bušeći rupe u svojoj budućnosti, Dearie je bio vani, čistio snijeg i posipavao staze pijeskom kako stari profesori psihologije krhkih kostiju ne bi pali i slomili kuk. Bio je umoran, imao slabo paljenje, a usto mu ta hulja od Ebersolea nije pružila šansu da se dokaže. Što sve vjerojatno nije pripomoglo tome što se događalo: gurnut je u stranu. Odrasla osoba preuzela je stvar u ruke. Tatica će srediti stvar."Mislim da bi se pristojilo da identificiramo osobu koja je to učinila i pobrinemo se da bude strogo kažnjena", nastavi Ebersole. Uglavnom je gledao u Natea; premda mi se tada to činilo začuđujuće, identificirao je Natea Hoppenstanda kao središte otpora koji je osjećao u dvorani.Nate, Bog mu blagoslovio kutnjake i umnjake, bio je više no dorastao Ebersoleovoj sorti. Ostao je stajati s rukama na bokovima, ne vršljajući pogledom i ni časka ga ne skidajući s Ebersolea. "A kako to mislite učiniti?" upita Nate."Molim te, kako se zoveš mladiću?""Nathan Hoppenstand."

362

"Pa, Nathan, mislim da je počinitelj već prokazan, zar ne?" Ebersole progovori strpljivo, nastavnički. "Odnosno, sam se prokazao. Kazali su mi da je taj zlosretnik Stokely Jones živi pano za simbol Slomljenog križa još od-""Prestanite ga tako zvati!" reče Skip i ja malo poskočim od sirova bijesa u njegovu glasu. "To nije ništa slomljeno! To je znak mira, dovraga!""A kako se vi zovete, gospodine?""Stanley Kirk. Skip za prijatelje. Vi me možete zvati Stanley." Nakon ovoga se začuje napet tih hihot za koji se Ebersole pretvarao da ga je prečuo."Pa, gospodine Kirk, vaš je semantički sofizam uzet na znanje, ali to ne mijenja činjenicu da je Stokely Jones - i jedino Stokely Jones - pokazivao taj simbol po studentskom naselju od prvog dana ovog semestra. Gospodin Dearborn mi kaže-"Nate reče: "Gospodin Dearborn ne zna ni što je pacifistički znak ni odakle potječe, pa mislim da vam ne bi bilo baš pametno pouzdati se u to što vam on kaže. Usto, i ja imam taj znak na leđima svoje jakne, gospodine Ebersole. Pa kako znate da nisam ja bio taj sa sprejem?"Ebersole zine. Ne jako, ali dovoljno da pokvari svoj suosjećajni smiješak i pristalu vanjštinu muškaraca iz novinskih reklama. Prodekan Garretsen se namršti, kao da se suočio s nekim pojmom koji ne razumije. Malokad se vidi dobrog političara ili fakultetskog administratora uhvaćenog na krivoj nozi. To su dragocjeni trenuci. Ja sam ga se rado sjećao tada, a sjećam ga se rado i danas."To je laž!" reče Dearie. Zazvučao je više povrijeđeno nego bijesno. "Zašto lažeš, Nate? Ti si posljednja osoba s drugog kata od koje bih očekivao-""To nije laž", reče Nate. "Otiđi u moju sobu i izvuci krombi kaput iz mog ormara ako mi ne vjeruješ. Provjeri.""Aha, a zaviri usput i u moj ormar", rekoh ja i stanem pokraj Natea. "Pogledaj moju staru srednjoškolsku jaknu. Lako ćeš je naći. Ima pacifistički znak na leđima."Ebersole se zagleda u nas lagano zaškiljivši. A onda upita: "Mladići, kad ste točno stavili taj tzv. znak mira na leđa svojih jakni?"

363

Ovaj put je Nate zaista lagao. Tad sam ga već dovoljno poznavao da znam da ga je jamačno zaboljelo... ali je to učinio šampionski. "U rujnu."To je bila kap koja je prelila Deariejevu čašu. Moji bi klinci rekli popizdio je, samo što to ne bi bilo točno. Dearie je popatakpaškio. Nije baš skakao gore-dolje, mahao rukama i gakao kao što to čini Paško kad je bijesan, ali jest gnjevno zaurlao i zapešćima se lupio po svom pjegavom čelu. Ebersole ga ponovno umiri, ovaj put čvrstim stiskom za mišku."Tko ste vi?" upita me Ebersole. Sad već manje uljuđen a više ojađen."Pete Riley. Stavio sam znak mira na leđa jakne jer mi se svidio Stokeov. A i da pokažem da imam nekoliko važnih pitanja o tome što radimo u Vijetnamu."Dearie se istrgne iz Ebersoleova stiska. Bradu je izbacio, usta mu se zategnula tako da mu se vidjelo cijelo zubalo. "Pomažemo našim saveznicima, eto što radimo blento jedan!" podvrisne on. "Ako si preglup da to sam shvatiš, predlažem da upišeš uvodni kolegij iz vojne povijesti kod pukovnika Andersona! Ili si ti možda samo još jedan od onih kukavica koji ne žele-""Tiho, gospodine Dearborn", reče prodekan Garretsen. Njegova je mirnoća nekako bila gromkija od Deariejeve vike. "Ovo nije mjesto za raspravu o vanjskoj politici, niti je vrijeme za osobne klevete. Naprotiv."Dearie spusti svoje užeglo lice, zagleda se u pod pa počne gristi usta."A kad ste vi, gospodine Riley, stavili znak mira na svoju jaknu?" upita Ebersole. Glas mu je ostao ljubazan, ali je u očima imao opak izraz. Mislim da je tad već znao da će se Stoke izmigoljiti, a Ebersole je zbog toga bio jako nesretan. Dearie je bio amater prema tom čovjeku, godine 1966. prototipu novog čovjeka u američkim studentskim naseljima. Vremena zovu određene ljude, rekao je Laotzu, a kraj šezdesetih pozvao je Charlesa Ebersolea. On nije bio prosvjetni radnik nego redarstvenik kojemu su odnosi s javnošću bili B predmet.Nemoj mi lagati, govorile su njegove oči. Ne laži mi, Riley. Jer, budeš li mi lagao a ja to otkrijem, samljet ću te.Pa što. Ionako me vjerojatno tu neće biti poslije 15. siječnja; za Božić 1967. mogao bih biti u Phu Baiju, čuvati mjesto Dearieju.

364

"U listopadu", rekoh. "Stavio sam ga na jaknu negdje oko Kolumbova dana.""Ja ga imam na jakni i na nekoliko majica", reče Skip. "Sve mi je to u sobi. Pokazat čuvam, ako želite."Dearie, još zagledan u pod i crven do korijena kose, monotono je kimao glavom naprijed-natrag."I ja ga imam na nekoliko majica", reče Ronnie. "Nisam pacifist, ali je znak super. Sviđa mi se."Tony DeLucca reče da i on ima taj znak na leđima jedne majice.Lennie Doria reče Ebersoleu i Garretsenu da je on načrčkao taj znak na unutrašnju stranu poleđine nekoliko udžbenika, a nalazi se i na prvoj stranici njegove bilježnice za sastave. Pokazat će im, žele li pogledati.Billy Marchant imao ga je na jakni.Brad Witherspoon nacrtao ga je na brucoškoj kapici. Kapica mu je negdje duboko u ormaru, vjerojatno ispod donjeg rublja koje je zaboravio odnijeti mami na pranje.Nick Prouty reče da je on nacrtao pacifistički znak na svojim najdražim albumima: Kick Out theJams od MC5, i Wayne Fontana andthe Mindbenders*. "Nemaš ti pameti da ti stane, krepilu", promrmlja Ronnie pa se iza ruku koje su pokrivale usta začuje smijeh.* Mindbender je nešto novo i zapanjujuće, da ti pamet stane.Njih još nekoliko izjavi da pacifistički znak imaju na knjigama ili odjevnim predmetima. Svi su tvrdili da su to učinili davno prije otkrića grafita na sjevernom zidu paviljona Chamberlain. Kao točka na, pomalo nestvarno, ustane Hugh, iskorači u prolaz i podigne nogavice svojih traperica kako bismo svi mogli vidjeti požutjele sportske čarape koje su mu se penjale po dlakavim listovima. Na obje je bio nacrtan znak mira netopivim flomasterom koji je gospođa Brennan poslala na fakultet zajedno sa svojim sinčićem - vjerojatno prvi put da je ta glupa stvarčica upotrijebljena u cijelom semestru."Eto", reče Skip kad je završila ova zorna demonstracija, "to je mogao biti bilo tko od nas."Dearie polako digne glavu. Sve što je ostalo od njegova crvenila bila je jedna jedina crvena mrlja iznad njegova lijevog oka. Izgledala je kao plik.

365

"Zašto lažete za njega?" upita on. Pričeka, ali nitko ne odgovori. "Nijedan od vas nije imao pacifistički znak ni na jednoj stvari prije Dana zahvalnosti, zakleo bih se u to, a kladim se da ga većina nije imala ni na čemu do večeras. Zašto lažete za njega?"Nitko ne odgovori. Muk se ispredao. U njemu je klijala slutnja moći, nedvojbena sila koju smo svi osjetili. Ali kome je pripadala? Njima ili nama? Nije se moglo odrediti. I nakon svih ovih godina nema načina da se to odredi.A onda prodekan Garretsen stupi za govornicu. Dearie se odmakne u stranu premda je izgledalo da ga nije ni vidio. Prodekan pogleda u nas lagano se i veselo smiješeći. "Ovo je ludost", reče on. "To što je gospodin Jones napisao na zidu je ludost, a ovo je laganje dodatna ludost. Recite istinu, ljudi. Priznajte."Nitko ne reče ništa."S gospodinom Jonesom porazgovara ćemo sutra ujutro", reče Ebersole. "Možda će nakon toga neki od vas htjeti malo promijeniti svoju priču.""Čovječe, ne bih se previše pouzdao u to što bi vam Stoke mogao reći", reče Skip."Tako je, stari Rip-Rip lud je ko zahodski štakor", reče Ronnie.Te riječi izazovu neobično srdačan smijeh. "Zahodski štakor!" klikne Nick, sjajnih očiju. Bio je razdragan kao pjesnik koji je najzad našao le motjuste. "Zahodski štakor, aha, to je naš stari Rip!" Nick Prouty, vjerojatno u završnom trijumfu ludosti nad racionalnim diskursom tog dana, počne sablasno besprijekorno oponašati Foghorn Leghorna*: * Poznati lik iz crtanih filmova, golemi i strogi pijetao. Pevac Sofronije"Velim vam, dečko je udren! Nema sva četri kotača! Zakarto je neke karte iz svog špila! Nema sve pive u gajbi! On je..."Nick postupno shvati da Ebersole i Garretsen gledaju u njega, Ebersole s prezirom, Garretsen gotovo sa zanimanjem, kao u novu bakteriju kroz leće mikroskopa.".. .ovaj, malo bolestan u glavi", dovrši Nick ali ne više tako savršeno jer mu se bojažljivost, prokletstvo svih velikih umjetnika, uvukla u nastup. On brzo sjedne.

366

"Nisam baš mislio na takvu vrstu bolesti", reče Skip. "A ne mislim ni na to što je bogalj. Kiše, kašlje i prehlađen je otkad je stigao u koledž. Čak si i ti to morao primijetiti, Dearie."Dearie ne odgovori, ovaj put čak nije ni reagirao na nadimak. Jamačno je bio prilično umoran."Želim samo reći da bi on mogao svašta izjaviti", reče Skip. "Možda u nešto od toga i vjeruje. Ali nije pri sebi."Onaj Ebersoleov smiješak ponovno mu se pojavi na licu, ovaj put bez veselosti. "Mislim da shvaćam na što ciljate, gospodine Kirk. Želite da povjerujemo da gospodin Jones nije odgovoran za onaj natpis na zidu, no ako ipak prizna da je to njegovo djelo, da njegovo priznanje ne trebamo shvatiti ozbiljno."I Skip se nasmiješi - smiješkom od tisuću vata od kojih bi djevojačka srca poskočila. "Tako je", reče on, "upravo na to ciljam."Na trenutak zavlada tišina, a onda prodekan Garretsen izgovori rečenicu koja je mogla poslužiti kao nadgrobni natpis našem kratkom životnom vijeku. "Momci, razočarali ste me", reče on. "Dođi, Charles, ovdje više nemamo što tražiti." Garretsen svečano podigne svoju aktovku, okrene se na peti i krene prema vratima.Ebersole je izgledao iznenađeno, ali pođe za njim. Ostanu Dearie i njegovi štićenici s drugog kata da pilje jedni u druge s mješavinom nepovjerenja i prijekora."Hvala, narode." Dearie je bio na rubu suza. "Hvala i jebite se, karanje." On zagrabi iz dvorane pognute glave, čvrsto stežući fascikl u jednoj ruci. Idućeg semestra otišao je iz Chamberlaina i pristupio studentskom bratstvu. Sve u svemu, tako je bilo najbolje. Kao što bi rekao Stoke, Dearie je izgubio kredibilitet.

40"Znači i to ste ukrali", reče Stoke Jones sa svog kreveta u ambulanti kad je najzad mogao govoriti. Upravo sam mu rekao da skoro svi u Chamberlain Hallu sad nose troprsti vrapčji trag na najmanje jednom odjevnom predmetu, pomislivši da će ga to razveseliti. Prevario sam se."Smiri se, čovječe", reče Skip i potapše ga po ramenu. "Počet ćeš krvariti."

367

Stoke ga i ne pogleda. Njegove crne, optužujuće oči zadržale su se na meni. "Najprije ste se okitili tuđim perjem, a onda ste ukrali i pacifistički znak. Je li netko od vas prekopao po mojoj lisnici? Mislim da je u njoj bilo devet ili deset dolara. Mogli ste uzeti i to. Kad je bal, nek je bal." On okrene glavu u stranu i počne slabašno kašljati. Tog hladnog prosinačkog dana izgledao je kudikamo stariji od osamnaest godina.To je bilo četiri dana nakon što je Stoke zaplivao na Bennettovu šetalištu. Liječnik - zvao se Carbury - kao da se drugog dana pomirio s činjenicom da smo mi uglavnom Stokeovi prijatelji bez obzira na naše čudnovato ponašanje onoga dana kad smo ga donijeli, jer smo stalno navraćali i raspitivali se kako mu je. Carbury je radio u fakultetskoj ambulanti od pamtivijeka, izdavao recepte za upaljena grla i zglobove iščašene u utakmicama softballa, pa je vjerojatno znao da ne postoji objašnjenje za ponašanje mladića i djevojaka koji se obrušavaju prema punoljetnosti; možda izgledaju odraslo, ali je većina zadržala puno elemenata svog dječjeg čudaštva. Primjerice, Nick Prouty koji je priredio audiciju za ulogu Foghorna Leghorna pred prodekanom za studente - nemam što dodati.Carbury nam nikad nije rekao koliko je Stokeovo stanje loše. Jedna od medicinskih sestara-pripravnica (uvjeren sam, već napola zaljubljena u Skipa drugi put kad ga je vidjela) bila je malo određenija, premda nam to i nije bilo potrebno. To što ga je Carbury strpao u jednokrevetnu sobu umjesto na muški odjel bilo je znakovito; to što nam prvih četrdeset osam sati njegova boravka nisu dopuštali ni da primirišemo u njegovu sobu, govorilo je još više; a to što ga nisu premjestili u bolnicu Eastern Maine udaljenu samo petnaestak kilometara, govorilo nam je najviše. Carbury ga se nije usudio micati, ni u fakultetskom vozilu hitne pomoći. Stoke Jones bio je zaista u kritičnom stanju. Prema riječima one sestre-pripravnice, imao je upalu pluća, početak hipotermije zbog pacanja u hladnoj kišnici te temperaturu koja je dosezala i do četrdeset stupnjeva. Čula je kad je Carbury razgovarao s nekim preko telefona i rekao da bi jamačno umro da mu je invalidnost još malo smanjila kapacitet pluća - ili da je imao trideset ili četrdeset godina umjesto nepunih dvadeset.

368

Skip i ja bili smo prvi kojima su dopustili posjete. Svakog drugog studenta iz paviljona vjerojatno bi obišao barem jedan roditelj, ali se to neće dogoditi u Stokeovu slučaju, to smo sad već znali. A ako je i bilo druge rodbine, nisu se potrudili pojaviti.Ispričali smo mu sve što se dogodilo one večeri, osim jednog: o salvama smijeha koje su počele u čitaonici kad smo ga ugledali kako se prskajući vodu probija niz Bennettovo šetalište i nastavile sve dok ga nismo isporučili, polunesvjesnog, u ambulantu. Šuteći je slušao dok sam mu pričao o Skipovoj ideji da stavimo pacifistički znak na svoje knjige i odjeću kako Stoke ne bi izvisio sam. I Ronnie Malenfant je na to pristao, rekoh, a da pritom nije izvalio nikakav glupi štos. Ispričali smo mu sve to kako bi svoju priču mogao uskladiti s našom; ispričali smo mu i zato da bi shvatio kako bi, ukoliko bi sad pokušao preuzeti svi krivnju/zasluge na sebe, usosio i nas. Ispričali smo mu sve to a da mu nismo izrijekom rekli. Nismo morali. Noge su mu bile ni za što, ali ono što mu se nalazilo između ušiju sasvim je dobro funkcioniralo."Miči ruku s mene, Kirk." Stoke se sklupčao najdalje od nas što mu je njegov uski krevet dopuštao, a onda počne ponovno kašljati. Sjećam se da sam pomislio da izgleda kao da mu je preostalo još samo četiri mjeseca života, ali sam se prevario; Atlantida je potonula, ali Stoke Jones još pliva, odvjetnik je u San Franciscu. Crna kosa mu je posrebrila i još je ljepša no prije. Ima crvena invalidska kolica. Izgledaju super na CNN-u.Skip se zavali i prekriži ruke na prsima. "Nisam očekivao lude izljeve zahvalnosti, ali ovo je previše", reče on. "Ovaj si put nadmašio samog sebe, Rip-Rip."Stokeove oči bijesnu. "Ne zovi me tako!""A onda ni ti nemoj nas nazivati lopovima samo zato što smo ti pokušali spasiti žgoljavo dupe. Ma što, spasili smo ti žgoljavo dupe!""Nitko to od vas nije tražio.""Ne", rekoh ja. "Ti ni od koga ništa ne tražiš, zar ne? Mislim da će ti uskoro trebati veće štake da bi mogao tegliti taj križ na ramenima.""Ja barem imam taj križ, seronjo. A što ti imaš?"Puno nadoknađivanja propuštenog, eto što sam imao. Ali nisam to rekao Stokeu. Nekako mi se nije činilo da bi se on rastopio od suosjećanja. "Koliko se sjećaš od toga dana?" upitam ga.

369

"Sjećam se da sam na paviljon napisao JOHNSON PIČKA - planirao sam to dva tjedna - i sjećam se da sam krenuo na predavanje u jedan sat. Veći dio predavanja utrošio sam na razmišljanje o tome što ću reći u prodekanovu uredu kad me pozove. Kakav ću iskaz dati. Nakon toga, ostalo blijedi u ulomčiće." On ispusti ciničan smijeh i zakoluta očima u njihovim izmučenim dupljama. Proležao je u krevetu veći dio tjedna a svejedno još izgledao neizrecivo iznemoglo. "Mislim da se sjećam da sam vama narode rekao da želim umrijeti. Jesam li to rekao?"Ne odgovorim. On je strpljivo čekao, ali sam ja iskoristio svoje pravo na šutnju.Naposljetku Stoke slegne ramenima, pokretom koji poručuje u redu, pustimo to. Od tog mu se pokreta bolnička spavaćica koju je imao na sebi zguli s jednog koščatog ramena. On je vrati na mjesto, pažljivo se služeći rukom - u njoj se nalazio IV drip. "I tako ste vi narode otkrili pacifistički znak, ha? Divno. Možete ga nositi na koncert Neila Diamonda ili Petule Clark na Zimskom karnevalu. Što se mene tiče, ja odlazim odavde. Ovo je kraj za mene.""Odeš li na fakultet negdje na drugom kraju zemlje, misliš li da ćeš uspjeti odbaciti štake?" upita Skip. "Možda postati atletičar?"Ja se malo zgranem, ali se Stoke nasmiješi. I to pravim smiješkom, veselim i iskrenim. "Štake nisu bitne", reče on. "Vremena je premalo da bi ga se rasipalo, to je bitno. Ljudi ovdje ne znaju što se događa, i nije ih briga. Oni su sivi ljudi. Ljudi koji životare. U Oronou u Maineu kupnja ploče Rolling Stonesa smatra se revolucionarnim činom.""Neki ljudi znaju više no što su oni znali", rekoh... ali me mučila pomisao na Natea, koji se zabrinuo da bi njegova majka mogla vidjeti fotografiju na kojem se vidi kako ga hapse pa je zbog toga ostao na rubu pločnika. Lice u pozadini, lice sivog mladića na putu prema zubarstvu u 20. stoljeću.Dr. Carbury gurne glavu kroz vrata. "Vrijeme za polazak, narode. Gospodin Jones mora se dobro odmoriti da povrati snagu."Ustanemo. "Kad prodekan Garretsen dođe porazgovarati s tobom", rekoh, "ili onaj Ebersole...""Što se njih tiče, reći ću im da mi je cijeli taj dan ispario iz pamćenja", reče Stoke. "Carbury im može reći da sam bronhitis imao od listopada

370

a upalu pluća od Dana nezavisnosti, pa će morati to prihvatiti. Ja ću reći da tog dana nisam ništa mogao učiniti. Osim, možda, baciti štake i pretrčati stotinu metara.""Znaš, nismo ti ukrali znak", reče Skip. "Samo smo ga posudili."Stoke kao da je razmislio o ovome, pa uzdahne. "Nije to moj znak", reče on."I nije", složim se. "Više ne. Bok, Stoke. Ponovno ćemo te doći posjetiti.""Neka vam to ne bude prioritet", reče on i pretpostavljam da smo ga shvatili ozbiljno jer ga nikad nismo posjetili. Vidio sam ga nekoliko puta u paviljonu, ali zaista samo nekoliko, a bio sam na predavanju kad se odselio ne završivši semestar. Idući put vidio sam ga na televizijskim vijestima poslije skoro dvadeset godina, kad je govorio na skupu Greenpeacea nakon što su Francuzi dignuli u zrak Rainbow Warriora. To bi bilo 1984. ili 1985. Nakon toga prilično sam ga često viđao na televiziji. Prikuplja dobrovoljne priloge za ekološke kampanje, drži govore na fakultetima iz tih šik crvenih invalidskih kolica, brani kolege eko-aktiviste na sudu kad im je potreban branitelj. Čuo sam da ga zovu ekoljubac, i kladim se da on u tome na stanovit način uživa. Još nosi križ. Drago mi je. Kao što je rekao, to je ono što on ima.Kad smo stigli do vrata, on zazove: "Hej?"Okrenemo se i pogledamo u usko bijelo lice na bijelom jastuku iznad bijele plahte. Jedina boja na njemu bila je ta griva crne kose.Obrisi njegovih nogu ispod plahte ponovno me podsjete na Ujaka Sama iz parade za Dan nezavisnosti u mom rodnom gradu. I ponovno pomislim da izgleda kao klinac kojemu je preostalo samo četiri mjeseca života. Uz dodatak bijelih zuba jer se Stoke smiješio."Hej što?" reče Skip."Vas dvojica toliko ste se zabrinuli što ću ja reći Garretsenu ili Ebersoleu... možda imam kompleks manje vrijednosti ili nešto takvo, ali mi je teško povjerovati da je sva ta briga samo zbog mene. Jeste li vas dvojica odlučili za promjenu zaista studirati?""Kad bi bilo tako, misliš li da bi nam uspjelo?" upita Skip."Moglo bi", reče Stoke. "Jedne se stvari sjećam od one večeri. I to prilično jasno."

371

Pomislio sam da će reći da se sjetio kako smo mu se smijali - i Skip je to pomislio, poslije mi je to rekao - ali nije bilo to posrijedi."Odnio si me sam kroz vrata ordinacije", reče on Skipu. "A nisi me ispustio.""Naravno. Nisi jako težak.""Pa ipak... umrijeti je jedno, ali nikome se ne sviđa ideja da nekome padneš iz ruku na pod. To je nedostojanstveno. Budući da ti nisam pao, dat ću ti dobar savjet. Izvuci se iz sportskog programa, Kirk. Osim, naravno, ukoliko nemaš nekakvu sportsku stipendiju bez koje ne možeš.""Zašto?""Jer će te pretvoriti u nekoga drugoga. Možda će potrajati malo duže no što je bilo potrebno ROTC-u da Davida Dearborna pretvori u Dearieja, ali će naposljetku uspjeti.""Što ti znaš o sportu?" blago upita Skip. "Što ti znaš o tome kako je biti član momčadi?""Znam da je loše vrijeme za dečke u uniformama", reče Stoke a onda ponovno legne na jastuk i sklopi oči. Ali je dobro vrijeme da se bude žensko, rekla je Carol. Godina 1966. bila je dobro vrijeme da se bude žensko.Vratili smo se u paviljon i otišli u moju sobu učiti. Niže hodnika, Ronnie, Nick, Lennie i većina ostalih ganjali su Gaduru. Nakon nekog vremena Skip zatvori vrata kako bi njihov zvuk zadržao s one strane vrata, a kad to nije u potpunosti uspjelo, ja upalim Nateov mali gramofon RCA Swingline i poslušamo Phila Ochsa. Ochs je sad mrtav - kao i moja majka i Michael Landon. Objesio se o remen negdje u vrijeme kad je Stoke Jones postajao poznat u vezi s Greenpeaceom. Stopa suicida među žiteljima Atlantide prilično je visoka. To ne iznenađuje, mislim; kad ti kontinent potone ispod nogu, to te uzdrma.

41Dan-dva nakon posjeta Stokeu u ambulanti, nazovem majku i upitam može li mi zaista poslati još malo kešovine, jer bih želio poslušati njezin savjet i naći si instrukcije. Nije previše ispitivala ni previše grdila - znao si da si kod moje mame u gadnom sosu kad nije prigovarala - ali tri dana kasnije dobijem novčanu uputnicu na tri

372

stotine dolara. Tome dodam zaradu na herčevima - zabezeknim se kad shvatim da iznosi skoro osam stotina dolara. To je puno kovanica od pet centi.Nikad nisam to rekao mami, no zapravo sam s njezine tri stotke platio dvije instrukcije, jednog postdiplomca koji mi je pomogao oko tajni tektonskih ploča i kontinentalnih rasjeda, i apsolventa iz paviljona King koji je pušio marihuanu i pomagao Skipu iz antropologije (i možda mu napisao esej ili dva, iako to ne znam pouzdano). Taj se drugi zvao Harvey Brundage i bio prva osoba koja je u mojoj nazočnosti rekla "Hej, čovječe, koji daun!"Skip i ja zajedno smo otišli prodekanu Filozofskog fakulteta - nije bilo teorije da bismo otišli k Garretsenu, ne poslije onog sastanka u studenom u dvorani za rekreaciju u Chamberlainu - i izložili mu probleme s kojima smo se suočili. Tehnički, nijedan od nas nije spadao na FF; kao brucoši još se nismo imali pravo izjasniti za specijalizaciju, ali nas je prodekan Randle saslušao. Preporučio nam je da se obojica obratimo svojim profesorima i objasnimo problem... da im se više-manje prepustimo na milost i nemilost.Mi to i učinimo, premda smo mrzili svaku minutu tog procesa; jedan od čimbenika koji nas je tih godina povezao čvrstim prijateljstvom bio je to što smo bili odgojeni na istim jenkijevskim postavkama, od kojih je jedna bila da se pomoć traži jedino ako je apsolutno nužno, a možda ni tada. Jedino što nam je pomoglo da preživimo tu neugodnu rundu obilazaka bilo je drugarstvo. Kad je Skip bio u kabinetima sa svojim profesorima, ja sam ga čekao vani na hodniku, pušeći cigaretu za cigaretom. Kad bi došao red na mene, on je čekao mene.Kao grupa, profesori su pokazali kudikamo više razumijevanja no što bih ikad pomislio; većina je učinila sve pod milim Bogom ne samo da prođemo, nego i da prođemo s dovoljno visokim ocjenama da zadržimo stipendije. Jedino je Skipov profesor iz više matematike bio potpuno neprijemljiv, no Skip je u tom predmetu bio dovoljno dobar da glatko prođe bez dodatne pomoći. Poslije puno godina shvatio sam da je za mnoge profesore to bilo više moralno nego pedagoško pitanje: nisu željeli imena svojih bivših studenata pročitati na popisu poginulih i morati se upitati jesu li oni djelomice odgovorni; da je razlika između dovoljan i minus dobar ujedno bila i razlika između mladića koji vidi i

373

čuje i onoga koji beživotno sjedi u nekoj bolnici za vijetnamske veterane.

42Nakon jednih od konzultacija, kad se crna sjena svršetka semestra nadvila nad nas, Skip ode u Medvjeđi brlog na instrukcije iz antropologije i sat štreberaja na pogon kavom. Ja sam bio dežurna sudoperka u Holyokeu. Kad se pokretna traka tog popodneva najzad zaustavila, vratim se u paviljon da nastavim s učenjem. Zaustavim se u predvorju da pogledam u svoj poštanski pretinac. U njemu se nalazila ružičasta obavijest o prispijeću paketa.Paket je bio umotan u smeđi papir i špagu, ali oživljen s nekoliko samoljepivih božićnih zvona i božikovinom. Povratna adresa pogodi me u trbuh poput neočekivanog udarca: Carol Gerber, 172 Broad Street, Hanvich, Connecticut.Nisam je pokušavao zvati, i to ne samo zato što sam imao pune ruke posla spašavajući si dupe. Mislim da nisam shvaćao pravi razlog dok nisam ugledao njezino ime na tom paketu. Bio sam uvjeren da se vratila Sully-Johnu. Da je noć kad smo vodili ljubav u mom autu dok su puštali evergrine za nju sad davna prošlost. Da sam ja davna prošlost.Phil Ochs pjevao je s Nateova gramofona, ali je Nate drijemao na krevetu s otvorenim primjerkom Newsweeka na licu. Na naslovnici se nalazio general William Westmoreland. Sjednem za svoj stol, stavim paket preda se, posegnem za uzicom, ali onda zastanem. Prsti su mi se tresli. Srca su žilava, rekla je. Uglavnom ne puknu. Najčešće se samo izvitopere. Imala je pravo, naravno... ali me moje boljelo dok sam sjedio i gledao u božični paket koji mi je poslala; boljelo me jako. S gramofona se čuo Phil Ochs, ali sam ja u glavi čuo stariju, slađu glazbu. U glavi sam čuo Platterse.Naglim pokretom povučem uzicu i razvežem čvor, potrgam ljepljivu traku, maknem smeđi papir i naposljetku oslobodim bijelu ukrasnu kutijicu. Unutra se nalazio dar umotan u sjajni crveni papir i bijelu satensku vrpcu. A tu se nalazila i kvadratna omotnica na kojoj je njezinim poznatim rukopisom bilo napisano moje ime. Otvorim omotnicu i izvučem Hallmarkovu čestitku - kad vam je iskreno stalo

374

da pošaljete najbolje, i tako to - s motivom pahuljica od staniola i anđela od staniola koji pušu u trublje od staniola. Kad sam otvorio čestitku, iz nje ispadne isječak iz novina i padne na poklon koji mi je poslala. Isječak je bio iz harvičkog Dnevnika. Na gornjoj margini, iznad naslova, Carol je napisala: Ovaj put sam uspjela - odličje za hrabrost! Ne brini, 5 šavova na hitnoj i bila sam kod kuće za večeru.Naslov članka je glasio: DEMONSTRACIJE PROTIV MOBILIZACIJE PRETVORILE SE U KAOS: 6 RANJENO, 14 UHAPŠENO. Fotografija je bila u ošroj suprotnosti onoj iz derryjevskih Novosti na kojoj su svi, pa i policajci i građevinski radnici koji su organizirali vlastiti impromptu kontraprosvjed, izgledali donekle opušteno. Na fotografiji iz harvičkog Journala, ljudi su izgledali razjareno, zbunjeno i oko dvije tisuće svjetlosnih godina od opuštenosti. Bilo je tu fizikalaca s tetovažama na nabreklim mišicama i s mržnjom iskrivljenim licima; bilo je tu dugokosih klinaca koji su im uzvraćali pogledom u kojem se vidio srdit prkos. Jedan od potonjih držao je ruke ispružene prema rugajućoj trojci muškaraca kao da kaže Dođite, želite malo moje krvi? Između te dvije skupine nalazili su se policajci, napregnutog i napetog izraza lica.Slijeva (Carol je nacrtala strelicu okrenutu prema toj strani fotografije kao da bi mi u protivnom promakla) nalazila se poznata jakna na čijim je leđima velikim slovima pisalo SREDNJA ŠKOLA HARWICH. Ponovno joj je glava bila okrenuta, ali ovaj put prema objektivu umjesto od njega. Vidio sam krv kako joj se slijeva niz obraz puno jasnije no što sam želio. Mogla je do mile volje crtati šaljive strelice i pisati bezbrižne komentare: meni nije bilo smiješno. Na njezinu licu nije bio čokoladni sirup. Murjak ju je držao za jednu ruku. Djevojka na novinskoj fotografiji kao da nije hajala ni za to ni za činjenicu da krvari iz glave (ako je uopće u tom trenutku znala da krvari). Djevojka na novinskoj fotografiji se smiješila. U jednoj je ruci nosila transparent ZAUSTAVITE UBIJANJE. Drugu je ispružila prema objektivu, s prva dva prsta pružena u obliku slova V. Znak za pobjedu, pomislio sam tada ali to, naravno, nije bilo to. Do 1969. godine taj je V išao zajedno s vrapčjim tragom kao šunka s jajima.Pogledom preletim preko teksta isječka, ali u njemu nije bilo ničeg osobito zanimljivog. Prosvjed... kontraprosvjed... epiteti... bačeno

375

kamenje... nekoliko obračuna šakama... policija stigla na mjesto događaja. Ton članka bio je istodobno uzvišen, gadljiv i snishodljiv; podsjetio me na to kako su Ebersole i Garretsen izgledali one večeri u podrumskoj dvorani. Momci, razočarali ste me. Svi osim trojice uhapšenih prosvjednika pušteni su kasnije toga dana i ničije ime nije spomenuto, što znači da su vjerojatno bili mlađi od dvadeset jednu godinu.Krv na njezinu licu. A ipak se smiješi... pobjedonosno, zapravo. Shvatim da Phil Ochs još pjeva - pobio sam jamačno milijun ljudi i sad žele da se ponovno vratim - i naježim se.Obratim pozornost čestitci. Sadržavala je tipične želje u rimi; uvijek se svode na isto, zar ne? Čestit Božić, iskreno se nadam da nećeš umrijeti u novoj godini. Jedva sam ih pročitao. Na praznoj stranici nasuprot stihovima napisala mi je poruku. Bila je dovoljno duga da zauzme skoro cijeli bijeli prostor.Dragi Broj Šest!Samo sam ti htjela poželjeti najsretniji sretan Božić i reći ti da sam dobro. Nisam se upisala na neki fakultet, iako sam se povezala sa stanovitim fakultetskim tipovima (vidi priloženi isječak) i očekujem da ću jednog dana nastaviti studij, vjerojatno u zimskom semestru iduće godine. Mama mi nije najbolje, ali se trudi, a brat mi dolazi k sebi. I Rionda pomaže. Našla sam se sa Sullyjem nekoliko puta, ali više nije isto. Jedne je večeri došao k meni gledati televiziju i bili smo kao stranci... odnosno možda zapravo želim reći da smo kao stari poznanici na vlakovima koji idu u suprotnim smjerovima.Nedostaješ mi, Pete. Mislim da i naši vlakovi idu u suprotnim smjerovima, ali nikad neću zaboraviti naše zajedničke trenutke. Bilo je slatko i najbolje (naročito posljednja večer). Možeš mi pisati ako želiš, ali bih da ne pišeš. To možda ne bi bilo dobro ni za jedno od nas. Ne znači da mi nije stalo ili da se ne sjećam, već obratno. Sjećaš se večeri kad sam ti pokazala onu fotografiju i ispričala kako su me pretukli? Kako se moj prijatelj Bobby pobrinuo za mene? Tog je ljeta čitao jednu knjigu. Dobio ju je od čovjeka s kata iznad. Bobby je rekao da je to najbolja knjiga koju je ikad pročitao. Znam, to ne znači puno kad ti je samo jedanaest godina, ali sam je ponovno vidjela u školskoj knjižnici u četvrtom razredu srednje škole i pročitala je, samo da

376

vidim kakva je. Učinila mi se prilično dobra. Ne najbolja knjiga koju sam ikad pročitala, ali prilično dobra. Mislila sam da bi tebi bilo drago da imaš primjerak. Iako je napisana prije dvanaest godina, meni se nekako čini da govori o Vijetnamu. Ako i nije tako, puna je informacija. Volim te, Pete. Čestit Božić.P. S. Izvuci se iz te glupe kartaške igre.Pročitam pisamce dvaput, pa brižljivo preklopim novinski isječak i vratim ga u čestitku, još drhtavih ruku. Mislim da negdje još imam tu čestitku... kao što sam uvjeren da "Crvena Carol" Gerber još negdje čuva onu sličicu svojih prijatelja iz djetinjstva. Ukoliko je još živa. Što nije sasvim izvjesno; velik broj prijatelja iz kruga ljudi s kojima se posljednjima družila nisu živi.Otvorim paket. Unutra - u oštroj suprotnosti s veselim božičnim papirom i bijelom satenskom vrpcom - nalazilo se džepno izdanje Gospodara muha Williama Goldinga. Nekako mi je promakla u srednjoj školi, jer sam se umjesto nje iz lektire odlučio za knjigu Separate Peace, budući da mi je Peace izgledao malo kraći.Otvorim je, misleći da možda ima posvetu. I imala je, ali ne kakvu sam očekivao, nimalo. Evo što sam našao na bijelom prostoru naslovnice:Oči mi se napune iznenadnim neočekivanim suzama. Poklopim usta rukama da bih zadržao jecaj koji je želio izaći. Nisam želio probuditi Natea, nisam želio da me vidi kako balim. Ali sam plakao, i te kako. Sjedio sam za svojim stolom i plakao za nju, za sebe, za nas oboje, za sve nas. Ne sjećam se da sam ikad u životu patio više no tad. Srca su žilava, rekla je, uglavnom ne puknu, i siguran sam da je to točno... ali tada? Što je s onima koji smo tad bili? Što je sa srcima u Atlantidi?

43U svakom slučaju, Skip i ja smo preživjeli. Nadoknadili smo propušteno, provukli se na završnim ispitima i sredinom siječnja vratili u Chamberlain Hali. Skip mi reče da je preko praznika napisao pismo Johnu Winkinu, bejzbolskom treneru, u kojem je napisao da se predomislio glede svog angažmana u momčadi.Nate se vratio na drugi kat Chamberlaina. Kao, začudo, i Lennie Doria - upisao se uvjetno, ali je bio tamo. No njegova paisana Tonyja

377

DeLucce nije bilo. Kao ni Marka St. Pierrea, Barryja Margeauxa, Nicka Proutyja, Brada Witherspoona, Harveya Twillera, Randyja Echollsa... i, naravno, Ronnieja. U ožujku smo dobili razglednicu od njega. Nosila je poštanski žig Lewistona i bila jednostavno naslovljena na Papane s drugog kata Chamberlaina. Zalijepili smo je u čitaonici, iznad stolice na kojoj je Ronnie najčešće sjedio dok je kartao. Sprijeda se nalazio Alfred E. Neuman, lice s naslovne stranice časopisa Mad. Straga je Ronnie napisao: "Ujak Sam zove i moram ići. Palme u budućnosti i ko ga j-e. Što, ja zabrinut? Završio sam s 21 meč poenom. To me čini pobjednikom." Bilo je potpisano sa "RON". Skip i ja smo se nasmijali tome. Za nas, sinčić gospođe Malenfant pogana jezika bit će Ronnie do smrti.Nije bilo ni Stokea Jonesa, zvanog Rip-Rip. Neko vrijeme nisam puno mislio na njega, ali mi se njegovo lice i uspomena vrate s osupnjujućom (premda kratkotrajnom) živopisnošću godinu i pol dana potom. U to sam vrijeme bio u zatvoru, u Chicagu. Ne znam koliko nas je murja pokupila ispred kongresne dvorane u kojoj se održavao kandidacijski skup one večeri kad je nominiran Hubert Humphrey, ali nas je bilo puno, i puno nas je bilo ozlijeđeno - godinu dana poslije probrana će komisija u svom izvješću taj događaj proglasiti "policijskim uličnim neredima".Završio sam u ćeliji istražnog zatvora predviđenoj za petnaest, maksimalno dvadeset pritvorenika, zajedno sa šezdesetak naroljanih, izbubetanih, ušlogiranih, premlaćenih, raščupanih, zakantanih, sjebanih, okrvavljenih hipija. Neki su pušili džointe, neki plakali, neki bljuvali, neki pjevali protestne pjesme (negdje daleko iz drugog kuta, krene naduvana verzija pjesme 'Trn Not Marchin' Anymoje" od nekog tipa kojeg nisam ni vidio). Situacija je sličila nekakvoj ćaknutoj kaznenoj inačici natjecanja u tome tko će nagurati više ljudi u telefonsku govornicu.Prignječili su me o rešetke. Pokušavao sam zaštititi džep od košulje (Pali Mallice) i džep na boku (primjerak Gospodara muha koji mi je poklonila Carol, sad jako raskupusan, kojemu je manjkalo pola naslovnice i koji je ispadao iz uveza), kad mi iznebuha Stokeovo lice proleti kroz glavu, jasno i potpuno poput fotografije visoke rezolucije. Kao da je došlo niotkud, vjerojatno proizvod neaktivnog memorijskog

378

strujnog kruga koji se na trenutak užario i oživio, od pendreka po glavi ili okrepljujućeg daška suzavca. A s njime stigne i pitanje."Koji je kurac bogalj radio na drugom katu?" upitam naglas.Neki čovječuljak s grivom zlatne kose - a la Peter Frampton ali patuljast, ako si to možete zamisliti - okrene se. Imao je blijedo i bubuljičavo lice. Krv mu se sušila ispod nosa i na jednom obrazu. "Što je, čovječe?" upita on."Kojeg je Boga bogalj radio na drugom katu studentskog paviljona? I to paviljona bez lifta? Zar ga ne bi smjestili u prizemlje?" A onda se sjetim Stokea kako juriša prema Holyokeu spuštene glave i kose koja mu pada u oči, Stokea koji si u bradu mumlja "Rip-rip, rip-rip, rip-rip". Stokea koji hoda po svijetu kao da su mu svi neprijatelji; daj mu neku siću, i on će pokušati pobiti cijeli svijet."Čovječe, ne kužim te. Što-""Osim ako je on to tražio", rekoh. "Osim ako je on to zahtijevao.""Pun pogodak", reče onaj mališan s kosom Petera Framptona. "Imaš džoint, čovječe? Hoću se naduvati. Ovdje je za kurac. Hoću u Hobbiton."

44Skip je postao umjetnik, slavan na svoj način. Ne kao Norman Rockwell - nikad nećete vidjeti reprodukciju neke od Skipovih skulptura na tanjuru iz asortimana Franklin Minta, ali je imao mnoge izložbe: London, Rim, New York, prošle godine Pariz, i o njemu se redovito objavljuju osvrti. Mnogi ga kritičari nazivaju šturim, pomodarskim (neki ga već dvadeset pet godina nazivaju pomodarijom) trivijalnim umom koji putem prizemnih slika komunicira s drugim trivijalnim umovima. Drugi kritičari, pak, hvale njegovu iskrenost i energiju. Ja sam sklon ovoj drugoj školi, ali to je za očekivati; poznavao sam ga u mladosti, zajedno smo se spasili s velikog tonućeg kontinenta, i ostao mi je prijatelj; ne neki posredan način ostao je moj paisan.Ima i kritičara koji se osvrću na gnjev koji njegovi radovi tako često izražavaju, gnjev koji sam ja prvi jasno opazio u tablou vijetnamske obitelji od ljepenke koji je on daleke 1969. zapalio ispred fakultetske knjižnice na pojačani ritam sastava Youngbloods. Da, ima nešto u

379

tome. Neki Skipovi radovi su smiješni, neki tužni a neki bizarni, ali uglavnom su gnjevni, većina njegovih ljudi od gipsa, papira i gline ukočenih ramena kao da šapću Zapali me, o zapali me i poslušaj kako vrištim, zapravo je još 1969., ovo je još Mekong i uvijek će biti. "Bijes Stanleya Kirka daje vrijednost njegovu radu", napisao je jedan kritičar za vrijeme izložbe u Bostonu, i pretpostavljam da je posrijedi bio isti onaj bijes koji je pridonio njegovu srčanom udaru prije dva mjeseca.Nazvala je njegova supruga i rekla da me Skip želi vidjeti. Liječnici su rekli da nije bila riječ o teškom srčanom udaru, ali se Kapetan izvoljevao ne složiti. Moj stari paisan Kapetan Kirk mislio je da umire.Odletio sam u Palm Beach, i kad sam ga ugledao - bijelo lice ispod uglavnom bijele kose na bijelom jastuku - to mi prizove u sjećanje prizor koji najprije nisam uspio locirati."Sjetio si se Jonesa", reče on promuklim glasom, i naravno bio je u pravu. Ja se veselo nasmiješim, no istog trenutka nekakva mi hladnoća prođe prstom niz leđa. Ponekad vam neke stvari navru u sjećanje i to je to. Ponekad vam se vrate.Uđem i sjednem pokraj njega. "Nije loše, o veliki vraču.""A nije bilo ni teško", reče on. "Ponovno onaj dan u ambulanti, samo što je Carbury vjerojatno već mrtav a ovaj put ja imam cjevčicu u nadlanici." On podigne jednu talentiranu ruku, pokaže mi cjevčicu, pa je ponovno spusti. "Više ne mislim da ću umrijeti. Barem ne još.""To je dobro.""Još pušiš?""Odrekao sam ih se. Prošle godine."On kimne glavom. "Žena kaže da će se razvesti od mene ne učinim li ja isto... pa bi bilo bolje da pokušam.""To je najgora navika.""Zapravo mislim da je život najgora navika.""Kapetane, sačuvaj to nabacivanje s frazetinama za Reader's Digest."On se nasmije, a onda upita je li mi se javio Natie."Božična čestitka, kao uvijek. S fotografijom.""Nate je nenadjebiv!" Skip je bio oduševljen. "Njegove ordinacije?""Aha. Ispred nje je ove godine stavio jaslice. Tri kralja izgledaju kao da im treba dobar zubar."

380

Pogledamo se i počnemo hihotati. No prije no što se Skip uspio razmahati, počne kašljati. To je sablasno podsjećalo na Stokea - na trenutak je čak izgledao kao Stoke - i ponovno osjetim onu studen kako mi gmiže niz leđa. Da je Stoke mrtav, bio bih pomislio da nas salijeće, ali nije bio. Na svoj se način Stoke Jones prodao jednako kao i svi ostarjeli hipiji koji su prešli s prodaje kokaina na prodaju obveznica telefonom. Stoke obožava svoje televizijske nastupe, nego što; za vrijeme suđenja O. J. Simpsonu mogli ste uhvatiti Stokea na nekoj radiofrekvenciji svake večeri, još jedan lešinar koji kruži oko strvine.Carol se jedina nije prodala, pretpostavljam. Carol i njezini prijatelji. A što je sa studentima kemije koje su ubili svojom bombom? Bila je to pogreška, vjerujem u to svim srcem - Carol Gerber koju sam ja poznavao ne bi podnijela pomisao da sva moć dolazi iz puščane cijevi. Carol koju sam ja poznavao shvatila bi da je to još samo jedan zajebani način da se kaže da moramo uništiti selo da bismo ga spasili. No mislite li da je rodbinu tih mladih ljudi briga što je to bila pogreška, što bomba nije eksplodirala kad je trebala, joj oprostite? Mislite li da su pitanja o tome tko se prodao a tko nije važna njihovim majkama, očevima, braći, sestrama, ljubavnicima, prijateljima? Mislite li da je to važno ljudima koji to moraju preboljeti i nekako nastaviti živjeti? Srca mogu pući. Da. Srca mogu pući. Katkad pomislim da bi bilo bolje kad bismo nakon toga umrli, ali ne umiremo.Skip se trudio povratiti dah. Monitor pokraj njegova kreveta zabrinuto je piskutao. Sestra se naviri u sobu i Skip joj mahne da ode. Pijukanje se smiri i vrati u svoj prijašnji ritam, pa ona ode. Kad je otišla, Skip reče: "Zašto smo se tako jako smijali kad je on onog dana pao? To mi pitanje ne da mira.""Ni meni", rekoh."I što je odgovor? Zašto smo se smijali?""Jer smo ljudi. Neko vrijeme, mislim negdje između Woodstocka i Kent Statea, pomislio sam da smo nešto drugo, ali nismo bili.""Mislili smo da smo zvjezdana prašina", reče Skip. Gotovo ozbiljna izraza lica."Mislili smo da smo od zlata", složim se i nasmijem. "I da se moramo vratiti u rajski vrt*."

381

* Citat iz pjesme "Woodstock" sastava Southern Comfort."Sagni se, hipijevac", reče Skip i ja to učinim. Shvatim da moj stari prijatelj, koji je nadmudrio Dearieja, Ebersolea i prodekana za studente, koji se preobratio i molio svoje nastavnike da mu pomognu, koji me naučio da pijem pivo na krigle i izgovorim jebote s deset različitih intonacija, malo plače. Podigne ruke prema meni. S vremenom su otančale pa mu se mišići nisu čvorili već visjeli. Sagnem se i zagrlim ga."Pokušali smo", reče mi u uho. "Nemoj to nikad zaboraviti, Pete. Pokušali smo."Vjerojatno i jesmo. Na svoj način, Carol je pokušala više od svih nas i platila najvišu cijenu... naravno, osim onih koji su poginuli. Pa premda smo zaboravili jezik kojim smo u to vrijeme govorili - izgubljen je kao i trapez-hlače, košulje bojene u kućnoj radinosti, kaputići a la Nehru i natpisi na kojima je pisalo UBIJANJE RADI MIRA JE KAO JEBANJE RADI NEVINOSTI - kadšto se prisjetim pokoje riječi. Informacije, shvaćate? Informacije. A katkad, u svojim snovima i uspomenama (što sam stariji to mi se čine sličnijima), osjetim miris mjesta gdje sam s takvom lakoćom govorio tim jezikom: dašak zemlje, aromu naranči i blijedeći miris cvijeća.Bog blagoslovio sve nas.1983.

382

SLIJEPI WILLIE

6:15Budi se uz glazbu, uvijek uz glazbu; njegov se mozak ne može nositi s kreštavim bilip-biiip-bliipom radija-budilice u prvim bunovnim trenucima dana. Budilica zvuči kao da kamion gradske čistoće vozi natraške. No i radio je pravi užas u ovo doba godine; postaja s evergrinima na koju je njegov radio-sat ugođen sad od jutra do sutra emitira Božične pjesme; tako se i jutros budi uz zvuke jedne od dvije ili tri pjesme s top-liste najmrskijih mu pjesama, nešto puno dahtavih glasova i lažnog udivljenja. Hare Krishna Chorale ili Andy Williams Singers ili netko takav. Čuješ li što ja čujem, pjevaju dahtavi glasovi dok se on uspravlja u krevetu, žmirka nerasanjeno, kose koja mu strši na sve strane. Vidiš li što ja vidim, pjevaju oni dok on prebacuje noge na pod, kriveći lice prelazi preko hladnog poda do radija i odalami tipku koja ga isključuje. Kad se okrenuo, Sharon je zauzela svoju uobičajenu obrambenu pozu - jastuk preklopljen preko glave, ništa se ne vidi osim luka jednog bjelokosnog ramena, čipkane naramenice spavaćice i čuperka paperja plave kose.Odlazi u kupaonicu, zatvara vrata, skida donji dio pidžame u kojem spava, ubacuje ga u košaru za prljavo rublje, uključuje svoj električni brijaći aparat. Dok prelazi njime preko lica, razmišlja: Dečki, a da prođete kroz cijeli katalog osjetila kad ste već kod toga, ha? Mirišeš li što ja mirišem, kušaš li što ja kušam, osjećaš li što ja osjećam, hoću reći, raspalite dečki."Besmislica", kaže on dok otvara tuš. "Čista besmislica."Dvadeset minuta potom, dok se još odijeva (jutros u tamnosivo odijelo Faula Stewarta, plus njegova omiljena Sulka kravata), Sharon se malko probudi. Ali ne i dovoljno da bi on razumio što mu ona govori."A da ponoviš?" zamoli on. "Čuo sam aerkonjak ali je ostalo bilo samo buga-vuga.""Zamolila sam te da kupiš pola litre aerkonjaka na povratku kući", kaže ona. "Večeras nam dolaze Allenovi i Dubrayevi, sjećaš se?""Božić", kaže on, brižljivo provjeravajući frizuru u zrcalu. Više ne izgleda kao srditi, dezorijentirani muškarac koji se pet jutara tjedno -

383

katkad i šest - uspravlja u krevetu na zvuk glazbe. Sad izgleda kao ostali ljudi koji će se s njim voziti u New York vlakom s polaskom u 7:40, a on upravo to i želi."Što ne valja s Božićem?" pita ona snenim smiješkom. "Besmislica, ha?""Tako je", potvrđuje on."Ako se sjetiš, donesi i cimeta-""U redu.""-ali zaboraviš li aerkonjak, ne dolazi mi na oči, Bili.""Sjetit ću se.""Znam. Vrlo si pouzdan. A i zgodan.""Hvala."Ona se ponovno svali u krevet, pa se podboči na lakat dok on pedantno namješta kravatu, koja je tamnoplave boje. U životu nije stavio crvenu kravatu i nada se da će i na posljednji počinak otići nezaražen tim virusom. "Nabavila sam ukrasne staniol-vrpce koje si želio", kaže ona."Mmm?""Staniol", kaže ona. "Na kuhinjskom je stolu.""O." On se sad sjeti. "Hvala.""Nema na čemu." Ona je ponovno legla i već počela ponovno tonu ti u san. On joj ne zavidi na tome što može u krevetu ostati do devet sati - ma što, i do jedanaest, ukoliko želi - ali joj zavidi na sposobnosti da se probudi, porazgovara, a onda ponovno zaspi. On je to mogao kad je bio u prašumi - većina dečki je mogla - ali je prašuma bila jako davno. U prekomorju, tako su govorili novopridošli momci i izvjestitelji; no ukoliko si neko vrijeme proveo tamo, govorio si jednostavno prašuma, ili kadšto džungla.U prašumi, aha.Ona kaže još nešto, ali sad je ponovno u buga-vuga fazi. No on svejedno zna što je rekla: ugodan ti dan želim, dušo."Hvala", kaže on ljubeći je u obraz. "I bit će." "Jako si zgodan", ponovno promumlja ona, iako su joj oči zatvorene. "Volim te, Bili.""I ja tebe", kaže on i izađe.

384

Njegova aktovka - kupljena kod Marka Crossa, ne baš najekskluzivnija, ali blizu - stoji u ulaznom predsoblju, pokraj vješalice na kojoj visi njegov kaput (kupljen u Tager'su u Madisonovoj). Pokupi aktovku u prolazu i odnese je u kuhinju. Kava je skuhana - Bog blagoslovio automat za kavu - i on si natoči šalicu. Otvori aktovku, koja je potpuno prazna, i podigne kuglu staniol-vrpci s kuhinjskog stola. Na trenutak je zadrži u zraku, promatrajući kako svjetluca na svjetlosti kuhinjskih fluorescentnih svjetiljki, a onda je stavi u aktovku."Čuješ li što ja čujem", kaže on nikome i uz glasan škljocaj zatvori aktovku.

8:15S druge strane prljavog prozora njemu s lijeve strane on vidi kako mu se grad primiče. Zbog nečisti na staklu, grad izgleda poput neke blatne, gargatuanske razvaline - možda iščezle Atlantide, netom podignute na površinu pa zuri u sivo nebo. Danu je u grlu zapeo snježni zapuh, ali ga to ne zabrinjava odveć; još je samo osam dana do Božića i danas će biti puno posla.Vagon vonja po jutarnjoj kavi, jutarnjem dezodoransu, jutarnjem parfemu i jutarnjim želucima. Na bezmalo svakom sjedištu sjedi kravata - u posljednje vrijeme nose ih i žene. Lica imaju podbuhle izraze tipične za osam sati ujutro, pogledi introspektivni i bespomoćni, razgovori malodušni. To je sat u koji i ljudi koji ne piju izgledaju mamurno. Većina se putnika drži svojih novina. Zašto ne? Reagan je kralj Amerike, obveznice su se pretvorile u zlato, smrtna kazna ponovno je u modi. Život je dobar.On je pred sobom otvorio Timesovu križaljku, pa premda je popunio nekoliko kvadratića, to je uglavnom obrambena mjera. Ne voli razgovarati s ljudima u vlaku, ne voli nikakve nevezane razgovore, a zadnja stvar na svijetu koju želi jest kompa-suputnik. Kad u nekom vagonu počne viđati ista lica, kad mu ljudi počnu kimati glavom ili govoriti: "Kako ste danas?" dok sjedaju na svoja mjesta, on promijeni vagon. Nije pretjerano teško ostati anoniman, jedan od ljudi koji putuje na posao iz prigradskih područja Connecticuta, čovjek upadan jedino po svom neumornom odbijanju da nosi crvenu kravatu. Možda

385

je nekoć bio polaznik vjerske osnovne škole, možda je nekoć držao uplakanu djevojčicu dok ju je jedan od njegovih prijatelja udarao bejzbolskom palicom i možda je proveo neko vrijeme u prašumi. Nitko u vlaku ne mora za to znati. Zato su vlakovi dobri."Spremni za Božić?" upita ga muškarac sa sjedišta kod prolaza.On podigne pogled, gotovo namršteno, no onda zaključi da nije posrijedi opaska koja bi imala neku težinu, nego prazna fraza koju neki ljudi osjećaju obvezu izustiti da im brže prođe vrijeme. Taj je čovjek pokraj njega debeo i nedvojbeno će do podneva početi zaudarati bez obzira na to koliko je Speed Sticka jutros nanio... ali jedva da gleda u Billa, pa nema veze."Pa... znate", kaže on, gledajući u aktovku između svojih cipela - aktovku koja sadrži kuglicu staniola i ništa više. "Zagrijavam se, malo-pomalo."

8:40Izlazi iz kolodvora Grand Central s tisuću drugih muškaraca i žena u kaputima, uglavnom menadžera srednjeg ranga, ulickanih hrčaka koji će do podneva punom parom trčkarati na svojini kotačima. Na trenutak zastane i duboko udahne hladan, sivi zrak. Lexingtonska avenija u ruhu je božičnih žaruljica, a malo podalje Djed Božićnjak koji izgleda kao Portorikanac ciliče zvonom. Ima lončić za priloge, a pokraj njega i štafelaj. Natpis na njemu glasi POMOZITE BESKUĆNICIMA OVOG BOŽIĆA, i čovjek u plavoj kravati pomisli: Što kažeš na malo istine u oglašavanju, Djede? Što kažeš na natpis na kojem bi pisalo POMOZITE MI DA SE ZA BOŽIĆ OPSKRBIM KOKAINOM? No on svejedno u prolazu ubaci dvije dolarske novčanice u lončić. Ima dobar osjećaj u vezi s današnjim danom. Drago mu je da ga je Sharon podsjetila na staniol - vjerojatno bi ga zaboravio ponijeti; on uvijek ispusti iz vida takve stvari, suptilne detalje.Šetnja od deset minuta dovede ga do njegove zgrade. Ispred vrata stoji mladi crnac, star možda sedamnaestak godina, u crnim trapericama i prljavoj crvenoj majici s kapuljačom. Skakuće s noge na nogu, ispuhuje oblačiće pare iz usta, često se smiješi i pritom pokazuje zlatni

386

zub. U jednoj ruci drži djelomice zgnječenu papirnatu šalicu. U njoj ima nešto kovanica s kojima neprekidno čegrta."Imate sitnog?" pita prolaznike koji se slijevaju prema okretnim vratima. "Imate sitnog, gospodine? Imate sitnog, gospođo? Pokušavam skupit za dorčak. Hvala, boblaslovio vas, sretan Božić. Imaš sitnog, stari? Dvajspet centi možda? Hvala. Imate sitnog, gospođo?"U prolazu Bili u mladićevu šalicu ubaci kovanicu od pet centi i dvije od deset."Hvala vam, gospodine, boblaslovio, sretan Božić." "I tebi", kaže on.Žena pokraj njega se namršti. "Ne biste ih trebali ohrabrivati", kaže ona.On slegne ramenima i nasmiješi se blijedim, posramljenim smiješkom. "Teško mi je nekome nešto odbiti za Božić", kaže joj on.Uđe u predvorje u bujici drugih ljudi, zagleda se nakratko za onom gadurom tvrda srca koja je krenula prema kiosku s tiskom, pa krene prema dizalima i njihovim starinskim pokazivačima katova u obliku kazaljki i s art deco brojkama. Tu mu nekoliko ljudi kimne glavom - ta nije to kao vlak, u kojem možeš promijeniti vagon. Usto, zgrada je stara; dizala su spora i klimava."Kako žena, Bili?" pita ga kržljavi, vječno nasmiješeni čovjek s četvrtog kata."Carol je dobro.""Djeca?""Oboje su dobro." On nema djece, a žena mu se ne zove Carol. Njegova je supruga nekadašnja Sharon Anne Donahue, iz srednje vjerske škole Sv. Gabrijela, generacija 1964., ali je to nešto što taj kržljavi, neprekidno nasmiješeni muškarac nikad neće znati."Kladim se da ne mogu dočekati veliki dan", kaže onaj kržljavac, još nasmješeniji, sad gotovo neopisivo. Billu Shearmanu izgleda onako kako bi urednik neke stripoteke mogao prikazati Smrt: krupne oči, golemi zubi i nategnuta sjajna koža. Taj ga cer podsjeti na Tam Boi, u dolini A Shau. Kad su ušli u nju, dečki iz 2. bataljuna izgledali su kao kraljevi, a kad su izašli, kao oprljene izbjeglice iz pakla. Izašli su s tim krupnim očima i golemim zubima. Još su tako izgledali u Dong Hau, gdje su se nakon nekoliko

387

dana svi izmiješali. U Vijetnamu je puno toga bilo zbrkano. A bilo je i puno improvizacije."Ne mogu dočekati", potvrdi on, "ali mislim da Sarah počinje sumnjati u čovca u crvenom odijelu." Požuri, dizalo, pomisli on, Isusa mu, izbavi me od tih bedastoća."Aha, to se događa", kaže kržljavac. Cer mu na trenutak zgasne, kao da ne razgovaraju o Djedu Božićnjaku nego o karcinomu. "Koliko Sarah sad ima godina?""Osam.""Kao da se rodila prije godinu-dvije. Bože, vrijeme zaista leti kad ti je dobro, zar ne?""Živa istina", kaže on, usrdno se nadajući da će kržljavac zašutjeli. U tom trenutku jedno od četiri dizala najzad naglo uzdahnuvši otvori svoja vrata i oni se zbiju u njega kao u tor.Bili i onaj kržljavac zajedno prođu komad hodnika na četvrtom katu, a onda se kržljavac zaustavi ispred starinskih dvostrukih vrata na čijem je jednom oknu od mutnog stakla pisalo CONSOLIDATED INSURANCE, a na drugom ADJUSTORS OF AMERICA. Iza tih vrata začuje se muklo kliketi-klakanje tipkovnica i nešto glasniji zvuk zvonjave telefona."Ugodan dan ti želim, Bili." "I ja tebi."Kržljavac uđe u svoj ured i na trenutak Bili ugleda veliki vjenčić obješen na zidu prostorije nasuprot vratima. I prozori su bili ukrašeni snijegom iz spreja. On zadrhti i pomisli, Bože izbavi nas.

9:05Njegov ured - jedan od dva koja je unajmio u ovoj zgradi - nalazi se u dnu hodnika. Dva najbliža ureda zamračena su i prazna, stanje koje traje posljednjih šest mjeseci i koje njemu sasvim odgovara. Na mutnom staklu vrata njegova ureda ispisane su riječi WESTERN STATES LAND ANALYSTS. Na vratima su tri brave: jedna koja se na njima nalazila kad se on doselio u zgradu, plus još dvije koje je on ugradio. Uđe u ured, zatvori vrata, navuče zasun, a onda zatvori i protuprovalnu bravu.

388

Nasred prostorije stoji uredski stol zatrpan papirima, ali nijedan od njih ne znači ništa: oni su paravan za čistačice. Svako malo on ih sve pobaca i ponovno rasporedi novu hrpu. Na sredini stola nalazi se telefon s kojeg on povremeno nasumce naziva neke brojeve kako telefonska tvrtka ne bi registrirala njegovu liniju kao potpuno neaktivnu. Prošle je godine kupio fotokopirku, i ona izgleda vrlo poslovno u svom kutu pokraj vrata koja vode u drugu malu prostoriju ovog ureda, ali se njome nikad nitko nije poslužio."Čuješ li što ja čujem, mirišeš li što ja mirišem, kušaš li što ja kušam", mrmlja on pa ode do vrata koja vode u onu drugu prostoriju. Unutra se nalaze police na kojima su poslagane dodatne hrpe besmislenih papira, dva arhivska ormarića (na jednom se nalazi walkman, njegov izgovor za onih nekoliko prigoda kad netko pokuca na zaključana vrata i ne dobije odgovora), stolica i ljestve.Bili odnese ljestve u glavnu prostoriju i rasklopi ih s lijeve strane stola. Na stol položi aktovku. Onda se popne po prve tri prečke, podigne ruke (pritom mu se donji dio kaputa zvonoliko raširi oko nogu) i brižljivo pomakne u stranu jednu viseću stropnu ploču.Iznad nje je tamni prostor koji se ne bi baš mogao nazvati spremištem, premda nekoliko cijevi i žica ipak prolazi kroza nj. Tu gore nema prašine, barem ne u neposrednoj blizini, ni brabonjaka glodavaca - jednom mjesečno posluži se D-Con Mouse-Prufeom*. Naravno, ne želi uprljati odjeću dok odlazi i dolazi, ali to nije važno. * Poznata marka sredstva za deratizaciju.Važno je cijeniti svoj posao i svoje područje rada. To je naučio u vojsci, dok je služio vojsku u prašumi, i katkad pomisli da je to druga najvažnija stvar koju je naučio u životu. A najvažnija stvar je da jedino pokora može zamijeniti ispovijed, i da jedino pokora oblikuje identitet. To je lekcija koju je počeo učiti 1960., s četrnaest godina, posljednje godine koju je mogao ući u ispovjedaonicu i reći: "Blagoslovi me oče jer sam zgriješio" i onda sve ispričati.Pokora je njemu važna.Blaslovio, misli on tamo u memljivoj tami spremišta. Boblaslovio tebe, boblaslovio mene, boblaslovio sve nas.Iznad tog uskog prostora (sablastan povjetarac beskrajno huče kroza nj i donosi miris prašine i brektanje dizala) nalazi se dno petog kata, i tu

389

se nalaze tajna vrata u obliku kvadrata stranice sedamdesetak centimetara. Bili ih je sam ugradio; vičan je alatu, jedna od stvari koje Sharon cijeni kod njega.Podigne i prebaci poklopac tajnih vrata, pusti mutnu svjetlost odozgo, a onda dohvati aktovku za ručku. Kad je gurnuo glavu u prostor između katova, voda zdušno jurne niz debelu kanalizacijsku cijev sedam ili deset metara od njegova sadašnjeg položaja. Za sat vremena, kad ljudi u zgradi krenu na pauzu, taj će zvuk biti stalan i ritmičan poput valova koji se izlijevaju na plažu. Bili jedva da zamjećuje to ili bilo koji drugi međukatni zvuk; naviknuo se na njih.Penje se brižljivo na vrh ljestava, a onda se odrazi u svoj ured na petom katu, ostavivši Billa dolje na četvrtom. Ovdje gore on je ponovno Willie, baš kao što je bio u srednjoj školi. Kao što je bio u Vijetnamu, gdje su ga katkad zvali Willie bejzbol.Ovaj gornji ured izgleda kao okorjela radionica, s namotima žice, motorima i ventilima uredno poslaganima na metalnim policama te s nečim što izgleda kao nekakav filter, a što čuči u kutu njegova radnog stola. No to zaista i jest ured: tu su pisaći stroj, diktafon, košara s primljenim dokumentima i onima pripremljenima za slanje (također paravan, koji on povremeno rotira onako kako farmeri rotiraju usjeve) i arhivski ormarići. Mnoštvo arhivskih ormarića.Na jednom se zidu nalazi slika Normana Rockwella s motivom obitelji koja se moli za večerom na Dan zahvalnosti. Iza stola je uokvirena fotografija snimljena kod fotografa na kojoj je Willie u svojoj poručničkoj uniformi (snimljena u Sajgonu malo prije no što je zaslužio svoju Srebrnu zvijezdu za junaštvo na mjestu helikopterskog udesa kod Dong Haa), a pokraj nje je uvećana kopija pohvalnice koju je dobio kad je otpušten iz vojske, također uokvirena; ime na otpusnici je ono Williama Shearmana, i na njoj su primjereno spomenuta sva njegova odličja. Spasio je Sullivanu život na stazi kod one selendre. Tako piše u službenoj popratnoj pohvali uz Srebrnu zvijezdu, tako su rekli oni koji su preživjeli Dong Ha, a što je još važnije od toga, i Sullivan je tako rekao. Bilo je to prvo što je rekao kad su zajedno završili u San Franciscu u bolnici poznatoj pod nazivom Picina palača: Spasio si mi život, čovječe.

390

Willie je sjedio na Sullivanovu krevetu, Willie jedne ruke još u zavojima i s masti protiv opeklina oko očiju, ali zapravo dobro, aha, ništa mu nije, no Sullivan je gadno nastradao. To je bilo onog dana kad ih je snimio fotoreporter AP-ja, fotografiju koja je objavljena u svim novinama u zemlji... uključujući i harvički Dnevnik.Uhvatio me za ruku, misli Willie dok stoji u svom uredu na petom katu; Bili Shearman je kat niže. Iznad onog portreta iz fotografskog studija i otpusnice nalazi se plakat iz šezdesetih godina. Na njemu, neuokvirenom i pomalo požutjelom na rubovima, prikazan je znak mira. Ispod njega, u crvenoj, bijeloj i plavoj boji, stoji ovaj duhoviti redak: TRAG VELIKE AMERIČKE KUKAVICE.Uhvatio me za ruku, ponovno pomisli on. Da, Sullivan je to učinio i Willieju je malo nedostajalo da skoči na noge i pobjegne natrag kroz odjel, vrišteći. Bio je uvjeren da će Sullivan reći: Znam što ste učinili, ti i tvoji prijatelji Doolin i O'Meara. Zar si mislio da mi ona neće reći?No Sullivan nije rekao ništa takvo. Umjesto toga je rekao Spasio si mi život, čovječe, iz mog si rodnog mjesta, spasio si mi život. Jebi ga, kolika je bila vjerojatnost? A tako smo se bojali dečki iz Sv. Gabrijela. Kad je to rekao, Willie je bio siguran da Sullivan nema pojma o tome što su Doolin, O'Meara i on učinili Carol Gerber. No nije mu odlanulo kad je shvatio da je na sigurnom. Nimalo. A kad se nasmiješio i stisnuo Sullivanovu ruku, pomislio je: S pravom ste se bojali, Sully. S pravom.Willie položi Billovu aktovku na stol, pa legne na trbuh. Gurne glavu i ruke u vjetrovitu tamu između katova koja smrdi po ulju pa vrati stropnu ploču ureda na četvrtom katu na mjesto. Ured je čvrsto zaključan, no ionako ne očekuje nikoga (nikad ne očekuje; Western States Land Analysts nikad nisu imale nijednog klijenta), ali je bolje biti siguran. Oprez je majka mudrosti.Nakon što je doveo u red svoj ured na četvrtom katu, Willie spusti poklopac tajnih vrata u ovom uredu. Ovdje su vrata skrivena malim tepihom koji je zalijepljen za drvo Superglueom, tako da se mogu podizati i spuštati a da ne lupkaju niti se miču lijevo-desno.Osovi se na noge, obriše ruke od prašine, pa se okrene prema aktovci i otvori je. Izvadi onu kuglu staniola i stavi je na diktafon na radnom stolu.

391

"Nije loše", kaže on i ponovno pomisli kako Sharon može biti prava dušica kad to želi... a često želi. Ponovno zatvori aktovku pa se počne razodijevati, pažljivo i sustavno, u koracima suprotnima od onih u pola sedam, kao da vrti film unatrag. Skine sve sa sebe, i gaćice i crne dokoljenke. Gol, pažljivo objesi kaput, sako i košulju u ormar gdje visi još samo jedan odjevni predmet - teška crvena jakna, no ne dovoljno debela da bi ju se nazvalo parka. Ispod nje se nalazi nešto slično kutiji, malo prekrupnoj da biju se nazvalo aktovka. Willie pokraj nje odloži svoju aktovku od Marka Crossa, pa stavi hlače u kalup za hlače, ne štedeći truda oko buga. Kravata bude obješena na prečku pričvršćenu s unutarnje strane vrata, gdje visi sama poput dugačkog plavog jezika.Otapka bos i gol do jedne od hrpa arhivskih ormarića. Na vrhu se nalazi pepeljara s izbočenim motivom orla raspiganog izraza i riječima UMREM LI U BORBENOJ ZONI. U pepeljari se nalazi lančić s nekoliko metalnih vojnih identifikacijskih pločica. Willie prebaci lančić preko glave, pa izvuče donju ladicu arhivskog ormarića. U njoj se nalazi donje rublje. Uredno složene na vrhu su kaki bokserice. On ih navuče na sebe. Zatim su na red došle bijele sportske čarape, pa bijela pamučna majica kratkih rukava - s okruglim izrezom oko vrata, ne s naramenicama. Obrisi njegovih metalnih pločica mogu se razaznati ispod nje, baš kao i njegovi bicepsi i kvadricepsi.Nisu tako izraženi kao što su bili u A Shauu i Dong Hau, ali nisu ni loši za čovjeka koji se približava četrdesetoj.Prije no što završi s odijevanjem, vrijeme je za pokoru.Ode do druge hrpe arhivskih ormarića i izvuče drugu ladicu. Brzo prelista uvezane sveske koji su se tamo nalazili, prođe one s kraja 1982. godine, pa prelista ovogodišnje; siječanj-travanj, svibanj-lipanj, srpanj, kolovoz (ljeti je uvijek osjećao veću potrebu da piše), rujan-listopad, i naposljetku sadašnji svezak: studeni-prosinac. Sjedne za stol, otvori svezak i brzo prelista stranice gusto pisanog teksta. Postoje male varijacije u pisanju, ali je bit uvijek ista: Od srca mi je žao.Jutros piše samo desetak minuta. Njegovo pero vrijedno grebe, držeći se osnovnog problema: Od srca mi je žao. Prema njegovoj procjeni, napisao je to više od dva milijuna puta... a tek počinje. Ispovijed bi bila brža, ali je on pripravan poći dužom zaobilaznicom.

392

Završi pisati - ne, on nikad ne završi pisati, ali završava za danas - i vraća tekući svezak između ispisanih i onih koje tek treba ispuniti. Potom se vrati do hrpe arhivskih ormarića koji mu služe kao komoda. Kad je otvorio ladicu iznad svojih čarapa i goljenica, počne pjevušiti u bradu; ne "Čuješ li što ja čujem", nego Doorse, onu o tome kako dan uništava noć, kako noć dijeli dan.Navuče jednobojnu plavu platnenu košulju, a potom vojničke hlače. Gurne srednju ladicu natrag pa otvori gornju. U njoj se nalazi spomenar i par čizama. Izvadi spomenar i na trenutak se zagleda u njegove crvene kožne korice. Riječ SPOMENAR otisnuta je na prednjem dijelu korica zlatnim slovima koja se ljušte. To je jeftina stvarca, ta bilježnica. Mogao bi si on priuštiti nešto bolje, ali nemaš uvijek pravo na ono što si možeš priuštiti.Ljeti više puta napiše žao mi je, ali sjećanje ljeti kao da sniva. Ono se budi zimi, negdje oko Božića. Onda dobije želju pogledati u tu bilježnicu, punu novinskih isječaka i fotografija na kojima svi izgledaju nemoguće mlado.Danas vraća spomenar u ladicu neotvoren i vadi čizme. Ulaštene su do visokog sjaja i izgledaju kao da bi mogle potrajati do sudnjeg dana. Možda i dulje. Nisu to standardne vojničke čizme - to su padobranske čizme, kakve nose oni iz 110. zračno-desantne. Ali to je u redu. On se ne pokušava obući kao vojnik. Da se želi obući kao vojnik, to bi i učinio.Svejedno, nema razloga da izgleda neuredno kao što nema ni razloga dopustiti da se prašina nakupi u prolazu između njegova dva ureda, i on pazi na to kako se odijeva. Naravno, neće zataknuti hlače u čizme - kreće na Petu aveniju u prosincu a ne u Mekong u kolovozu, zmije i kukci neće biti problem - ali namjerava izgledati vojnički uredno. Uredan izgled važan mu je koliko i Billu, možda i važniji. Poštovanje prema svom poslu i području rada počinje od poštovanja samog sebe.Posljednje dvije stvari nalaze se straga u gornjoj ladici njegove hrpe ormarića: tuba šminke i bočica gela za kosu. On istisne malo šminke na dlan lijeve ruke, pa je počne nanositi, od čela prema zatiljku. Kretnje su mu bezbrižno hitre od dugog iskustva i on si podari umjereno preplanuli ten. Kad je to obavio, utrlja malo gela u kosu pa je ponovno počešlja; riješi se razdjeljka i začešlja je ravno prema

393

natrag od čela. To je posljednji detalj, najmanji, ali možda i najefektniji. Nema ni traga čovjeka koji iz predgrađa svakog jutra putuje na posao u grad a koji je prije sat vremena izašao iz kolodvora Grand Central; čovjek u zrcalu postavljenom s unutarnje strane vrata maloga spremišta izgleda kao otpisani plaćenik. Ima nekog nijemog, napola poniženog ponosa u tom preplanulom licu, nešto u što ljudi neće predugo zagledati, jer ih to zaboli. Willie zna da je tome tako; on je to vidio. Ne pita zašto bi to trebalo biti tako. Pobrinuo se da mu život uglavnom prolazi bez pitanja i tako mu se sviđa."Jako dobro", kaže on, zatvarajući vrata spremišta. "Dobro izgledaš, kompa."On se vrati do ormara da uzme onu crvenu jaknu, koja se može nositi na obje strane, i onaj škatuljasti kovčeg. Zasad prebaci jaknu preko naslona uredskog stolca a kovčeg stavi na stol. Otvori bravice i njihajem podigne poklopac na njegovim čvrstim šarkama; ovaj sad pomalo sliči kovčežićima kakvi uličnim prodavačima služe da izlože svoje lažne satove i sumnjive zlatne lančiće. U Williejevu se nalazi samo nekoliko stvarčica, a jedna od njih je razlomljena u dva dijela kako bi stala u nj. Unutra je i natpis. Tu je i par rukavica, onakve kakve se nose po hladnom vremenu, te treća rukavica koju je nosio kad je bilo toplo. On izvadi par rukavica (danas će mu biti potrebne, u to nema sumnje), a onda i onaj natpis na njegovu čvrstom užetu. Uže je provučeno kroz rupe u kartonu s obje strane i začvoreno, kako bi Willie mogao objesiti natpis oko vrata. Ponovno zaklopi kovčeg, ne gubeći vrijeme na zaključavanje bravica, i položi natpis na vrh - stol je tako zatrpan papirima, to je jedina slobodna površina na kojoj može raditi.Pjevušeći (u lovu za užicima, u potrazi za blagom*), on otvori široku ladicu iznad otvora za koljena, naslijepo opipa pokraj olovaka i Chap Sticksa*, spojnica i notesa, i naposljetku nađe svoju klamericu. Onda odmota ono klupko staniol-vrpce i oprezno ga ovije oko pravokutnika svog natpisa. Oštuca višak i čvrsto zaklama sjajne vrpce. Podigne ga na trenutak, najprije ocjenjujući dojam, a onda diveći se.* Referenca na stih iz pjesme Doorsa "Break on through to the other side", a koji glasi: We chased our pleasures here, dug our treasures there.

394

* Vrsta balzama za usne u stiku."Savršeno!" kaže on.Telefon zazvoni i on se ukoči. Okrene se i pogleda u nj očima koje su naglo postale jako male, hladne i potpuno budne. Telefon zazvoni jedanput. Dvaput. Triput. Četvrti se put uključi sekretarica, koja odgovori njegovim glasom - odnosno njegovom inačicom koja ide uz ovaj ured."Dobar dan, dobili ste Midtown Heating and Cooling", kaže Willie Shearman. "Nitko vam se ne može javiti, pa ostavite poruku nakon zvučnog signala."Biiip.On osluhne napeto, stojeći iznad netom ukrašenog natpisa, ruku stisnutih u šake."Bok, ovdje Ed, iz Nynexovih žutih stranica", kaže glas sa sekretarice, i Willie ispusti dah za koji nije znao da ga je zadržao. Šake mu se počnu opuštati. "Molim vas neka me predstavnik vaše tvrtke nazove na broj 1-800-555-1000 radi informacije o tome kako možete povećati svoj oglasni prostor u obje verzije Žutih stranica, a istodobno uštedjeti hrpu novca na godišnjem računu. Ugodne blagdane svima! Hvala."Klik.Willie još trenutak ostane zagledan u telefonsku sekretaricu, gotovo kao da očekuje da će ponovno progovoriti - zaprijetiti mu, možda ga i optužiti za sve zločine za koje on sam sebe optužuje - ali se ništa ne dogodi."Spreman za pokret", promrmlja on vraćajući urešeni natpis u onaj kovčeg. Ovaj put kad ga je zatvorio, on ga i zaključa. Na prednjoj se strani nalazi naljepnica, njezina poruka s obje strane podbočena američkim zastavicama. Na njoj piše SLUŽIO SAM S PONOSOM."Spreman za pokret, dušo, nego što."On odlazi iz ureda, zatvara vrata na čijem mutnom staklu velikim slovima piše MIDTOWN HEATING AND COOLING, i zaključa sve tri brave.

9:45Kad je stigao do polovice hodnika, ugleda Ralpha Williamsona, jednog od bucmastih računovođa iz Garowicz Financial Planninga (svi

395

računovođe iz Garowicza su bucmasti, sudeći po onome što je Willie uspio vidjeti). U jednoj Ralphovoj ružičastoj ruci nalazi se ključ lancem privezan za staru drvenu pločicu, i po tome Willie zaključuje da gleda u računovođu kojemu se pripiškilo. Ključ na drvenoj pločici! Ako te ključ na drvenoj pločici neće podsjetiti na radosti vjerske škole, jebote, na sve one opatice kojima iz brade strše dlake i na sva ona drvena ravnala kojima se dijele packe, onda ništa neće, pomisli on. Znate što? Ralph Williamson vjerojatno voli da je taj ključ na drvenoj pločici, baš kao što voli da sapun u obliku zečića ili cirkuskog klauna visi na uzici sa slavine za toplu vodu u tuš-kabini u njegovoj kući. Pa što ako je tako? Ne osuđuj da tebe ne bi osuđivali, do vraga."Hej Ralphie, što ima?"Ralph se okrene, ugleda Willieja, ozari se. "Hej bok, sretan Božić!"Willie razvuče usta u osmijeh ugledavši izraz u Ralphovim očima. Bucmasti dripac ga obožava, a zašto i ne bi? Ralph pred sobom vidi čovjeka tako skockanog, da to boli. Mora ti se to svidjeti, dušo, mora ti se to svidjeti."I tebi, cobra." On pruži ruku (sad u rukavicama da ne bi morao misliti na to je li odveć bijela, u neskladu s licem), dlana okrenutog prema gore. "Daj dlan!"Stidljivo se smiješeći, Ralph to i učini."Daj dva!"Ralph okrene svoju ružičastu, mesnatu ruku i dopusti Willieju da pljesne po njoj."Tako je dobro da moram ponoviti!" klikne Willie i ponovno pljesne po Ralphovu dlanu. "Ralphie, jesi obavio blagdansku kupnju?""Skoro", kaže Ralph, smiješeći se od uha do uha i zveckajući ključem od zahoda. "Da, skoro. A ti, Willie?"Willie mu namigne. "Ma znaš kako je, brate; imam dvije-tri ženske i dam da mi svaka kupi neki suvenirčić."Ralphov zadivljeni smiješak znak je da Ralph zapravo i ne zna kako je to, ali da bi rado znao. "Dobio si poziv za popravak?""Posla za cijeli dan. Sad je udarna sezona.""Za tebe kao da je uvijek sezona. Posla kao u priči. Jedva da si ikad u uredu."

396

"Ralphie, zato nam je Bog dao telefonske sekretarice. Idi sad ili ćeš sušiti vlažnu mrlju na svojim najboljim hlačama od gabardena."Smijući se (i pomalo rumeneći) Ralph krene prema muškom zahodu.Willie ode do dizala, noseći svoj kovčeg u ruci i provjeravajući jesu li mu naočale još u džepu jakne zajedno s onim drugim predmetom. Jesu. I omotnica je u njemu, nabrekla i šuškava od novčanica od dvadeset dolara. Njih petnaest. Vrijeme je za posjetić redarstvenika Wheelocka; Willie ga je očekivao jučer. Možda će se pojaviti tek sutra, ali Willie se kladi na danas... premda mu se to ne sviđa. On zna da to tako ide, moraš podmazivati kotačiće želiš li da ti se kola kotrljaju, ali svejedno je ogorčen. Dugo već razmišlja o tome kako bi mu godilo kad bi Jasperu Wheelocku smjestio metak u čelo. To se katkad događalo u prašumi. Onako kako se moralo dogoditi. Primjerice ono s Malenfantom. Taj luđak, sa svojim prištevima i kartama.O da, u prašumi je bilo drukčije. U prašumi se kadšto moralo učiniti jedno zlo da bi se spriječilo još veće zlo. Takvo ponašanje kao prvo pokazuje da si na pogrešnom mjestu, bez sumnje, ali kad se nađeš u govnima, moraš plivati. On i njegovi ljudi iz postrojbe Bravo bili su s dečkima iz postrojbe Delta samo nekoliko dana, pa Willie nije imao previše iskustva s Malenfantom, ali njegov kreštavi, iritirajući glas teško je zaboraviti, a pamti i nešto što bi Malenfant uzviknuo za vrijeme svojih beskrajnih partija herčeva kad bi netko pokušao povući već bačenu kartu: Nema teorije, seratoru! Bačeno, odigrano!Dizalo se nije zaustavilo na četvrtom katu, ali pomisao da bi se to moglo dogoditi više ga ne čini nervoznim. Puno je puta silazio dizalom u prizemlje s ljudima koji rade na istom katu kao i Bili Shearman - uključujući i onog čovca iz osiguravajućeg društva Consolidated Insurance koji izgleda kao sušna godina - a da ga oni nisu prepoznali. Trebali bi, on zna da bi trebali, ali ga ne prepoznaju. Nekad je mislio da je to zbog druge odjeće ili šminke, onda je zaključio da je to zbog kose, ali u duši zna da se to ne da objasniti nijednom od tih stvari. Ni njihovim odrvenjelim srcima ni neosjetljivošću na svijet u kojem žive. To što on čini nije tako radikalno - maskirne hlače, teške čizme, i malo smeđe šminke nije prerušavanje. To ni u kojem slučaju nije maska. Ne zna točno kako to

397

objasniti, pa uglavnom ne razbija glavu time. Tu je tehniku, zajedno s mnogima drugima, naučio u Vijetnamu.Onaj mladi crnac još stoji ispred vrata ulaznog predvorja (sad je navukao kapuljaču svoje prljave stare majice) i zatrese svojom zgnječenom papirnatom čašom prema Willieju. Primjećuje da se frajer koji u jednoj ruci nosi kutiju s alatom smiješi, pa se i njegov smiješak raširi."Imaš sitnog?" upita on g. Majstora. "Može, stari?""Bježi mi s očiju, ljenčugo jedna, eto što kažem", kaže mu Willie, još nasmiješen. Mladić ustukne korak, zagledan u Willieja razrogačenim, zgranutim očima. Prije no što je uspio smisliti što bi rekao, g. Majstor odmakao je niz ulicu i gotovo se izgubio u mnoštvu kupaca, dok mu se njegov veliki, četvrtasti kovčeg klati u ruci s rukavicom.

10:00Uđe u hotel Whitmore, prijeđe preko predvorja i pokretnim stubama ode na polukat gdje se nalaze toaleti. To je jedini dio dana koji ga čini nervoznim a da ne može reći zašto; ta dosad se nikad ništa nije dogodilo prije, za vrijeme ili poslije nekog od njegovih svraćanja u toalet (rotira između otprilike dvadesetak toaleta u središtu grada). No svejedno je nekako uvjeren da ukoliko stvari ipak krenu po zlu, to će se dogoditi u hotelskom sernjaku. Jer to što se sljedeće događa nije preobrazba iz Billa Shearmana u Willieja Shearmana; Bili i Willie su braća, možda i blizanci, i promjenu iz jednog u drugog doživljava kao nešto nedužno i potpuno normalno. No završnu preobrazbu njegova radnog dana - iz Willieja Shearmana u Slijepog Willieja Garfielda - nikad ne doživljava takvom. Ta posljednja promjena uvijek mu se čini smutljiva, potajična, gotovo vukodlačka. Dok to ne obavi i ne nađe se ponovno na ulici, lupkajući svojim bijelim štapom ispred sebe, osjeća se kako se jamačno osjeća zmija nakon što odbaci stari svlak, a novi još nije urastao i očvrsnuo.Osvrne se: muški je WC prazan osim para nogu ispod vrata drugog pregratka u dugom nizu pregradaka - jamačno ih je ukupno dvanaest. Netko se tiho nakašlje. Zašušte novine. Začuje se ffftt zvuka pristojnog prdca zaposlenika iz poslovnog središta grada.

398

Willie odlazi do posljednjeg pregratka u nizu. Odloži kovčeg, navuče zasun navrata i skine crvenu jaknu. Pritom je izvrne, unutarnju stranu na van. Druga je strana maslinastozelena. Jednim se pokretom prometnula u jaknu starog vojnika. Sharon, prava genijalka snalažljivosti, kupila je tu stranu njegove jakne u vojničkom dućanu i potrgala podstavu crvene jakne kako bi mogla ušiti zelenu. No prije šivanja našila je na nju oznaku za čin poručnika, plus crne vrpce tkanine na mjestima gdje bi stajale pločice s imenom i nazivom jedinice. Potom je taj odjevni predmet oprala tridesetak puta. Naravno, oznaka čina i jedinice više nije bilo, ali mjesta na kojima su stajale jasno se vide - na rukavima i lijevoj strani grudnog koša materijal je zeleniji, svježijih uzoraka, što svakom ratnom veteranu mora odmah upasti u oko.Willie objesi jaknu na vješalicu, spusti hlače, pa podigne kovčeg i namjesti ga na bedra. Otvori ga, izvadi rastavljeni štap i brzo zašarafi njegova dva dijela. Držeći ga nisko pri dnu, pruži ruku iz svog sjedećeg položaja i zakvači držak preko vrha jakne. Onda otvori kovčeg, potegne malo papira s role kako bi kreirao primjereni zvučni efekt u stilu "s poslom smo završili" (vjerojatno nepotrebno, ali je oprez majka mudrosti) i pusti vodu.Prije no što je iskoračio iz pregratka, izvadi naočale iz džepa na jakni koji sadrži i onu isplatnu omotnicu. Naočale čine obruč oko njegove glave; retro naočale koje on povezuje sa svjetiljkama Lava* i filmovima o bajkerima-odmetnicima s Peterom Fondom u glavnoj ulozi. No dobre su za posao, djelomice jer na neki način ljudima poručuju da je posrijedi ratni veteran, a djelomice zato što nitko ne može zavirivati u njegove oči, ni sa strane.* Svjetiljke punjene tekućinom, u obliku rakete ili stošca.Willie Shearman ostaje u WC-u u mezaninu hotela Whitmore baš kao što Bili Shearman ostaje u uredu Western States Land Analystsa na četvrtom katu. Čovjek koji izlazi - čovjek odjeven u staru vojničku jaknu, s naočalama na licu, i koji lagano ispred sebe lupka bijelim štapom - je Slijepi Willie, dio inventara Pete avenije još od vremena Geralda Forda.Dok prelazi preko malog predvorja u mezaninu prema stubama (slijepci bez pratnje nikad se ne služe pokretnim stepenicama), ugleda

399

kako prema njemu hoda žena u crvenom sportskom kaputiću. Zbog jako metaliziranih leća između njih ona izgleda poput neke egzotične ribe koja pliva u blatnjavoj vodi. Naravno, nije to samo zbog naočala; do dva sata popodne on će zaista biti slijep, baš kao što je vrištao da je slijep kad su davne 1970. on, John Sullivan i Bog zna koliko njih bili evakuirani bolničkim helikopterima iz provincije Dong Ha. Ja sam slijep, derao se on i dok je podizao Sullivana sa staze, ali zapravo nije bio; kroz pulsirajuću postdetonacijsku bjelinu vidio je Sullivana kako se valja po tlu i pokušava spriječiti da mu drob iscuri. Podigao je Sullivana i potrčao s njim nespretno ga prignječivši preko ramena. Sullivan je bio krupniji od Willieja, kudikamo krupniji, i Willie nije imao pojma kako je mogao nositi toliki teret, ali je nekako uspio, sve do čistine gdje su ih helikopteri tipa Huey poput Božje milosti uznijeli na nebo - boblaslovio vas Huići, boblaslovio, o boblaslovio sve vas. Dotrčao je do čistine i helikoptera dok su meci fijukali na sve strane, a dijelovi tijela proizvedeni u Americi ležali na stazi gdje je eksplodirala nagazna mina ili mina iznenađenja ili neki drugi kurac.Ja sam slijep, vrištao je noseći Sullivana, osjećajući kako mu Sullivanova krv natapa uniformu, a i Sullivan je vrištao. Da je Sullivan prestao vrištati, bi li ga Willie skotrljao s ramena i nastavio trčati sam, pokušavajući umaknuti zasjedi? Vjerojatno ne bi. Jer je tad već znao tko je Sullivan, znao točno tko je on, on je Sully iz najdražeg im rodnog grada, Sully koji je izlazio s Carol Gerber iz najdražeg im rodnog grada.Ja sam slijep, ja sam slijep, ja sam slijep! Tako je vrištao Willie Shearman dok je cukao Sullivana, i premda je istina da je svijet uglavnom bio eksplozivno bijel, još se sjeća da je vidio kako se lišće trzalo od metaka koji su uz mukli udar pogađali debla; sjeća se kako je vidio jednog od vojnika koji su ranije tog dana bili u selendri kako se čvrsto drži za vrat. Sjeća se da je vidio kako krv u bujici lipti kroz prste tog čovjeka i natapa mu uniformu. Jedan od pripadnika postrojbe Delta 2/2 - zvao se Pagano - zgrabio je tog tipa oko struka i odgurao ga pokraj posrćućeg Willieja Shearmana, koji zaista nije mogao puno vidjeti jer je vrištao Ja sam slijep ja sam slijep ja sam slijep i osjećao miris Sullivanove krvi, njezin vonj. A u helikopteru se ona bjelina pojačala. Lice mu je bilo oprljeno, kosa osmuđena, koža na glavi

400

opečena, a svijet je bio bijel. Bio je spržen i iz njega se pušilo, još jedan bjegunac iz pakla. Bio je uvjeren da više nikad neće progledati, i to mu je došlo kao nekakvo olakšanje. Ali naravno, vid mu se vratio.S vremenom, vratio mu se vid.Ona žena u crvenom kaputiću stigne do njega. "Treba li vam pomoć, gospodine?" pita."Ne, gospođo", kaže Slijepi Willie. Neumorno pokretan štap prestane lupkati po podu i ispita prazninu. Klati se lijevo-desno, ocrtava stranice stubišta. Slijepi Willie kima glavom, a onda oprezno ali samouvjereno kreće naprijed sve dok rukom u kojoj drži svoj poveliki kovčeg ne dotakne rukohvat. Prebaci kovčeg u ruku sa štapom kako bi se mogao uhvatiti za rukohvat, pa se okrene prema onoj ženi. Pazi da joj se ne nasmiješi u oči, nego malo ulijevo. "Ne, hvala vam - sve je u redu. Čestit Božić."Počne silaziti lupkajući pritom štapom ispred sebe, i usprkos štapu lako noseći veliki kovčeg - lagan je, gotovo prazan. Kasnije, naravno, bit će to druga pjesma.

10:15Peta avenija urešena je za blagdane - sjaj i blještavilo koje on jedva vidi. Ulične svjetiljke nose vijence božikovine. Velike robne kuće prometnule su se u kričave božične poklone, zajedno s divovskim crvenim mašnama. Vijenac promjera najmanje trinaest metara krasi ozbiljno bež pročelje robne kuće Brooks Brothers. Posvuda trepere svjetla. U izlogu robne kuće Saks, visokomodna lutka (bahatog odjebi izraza, gotovo bez sisa i bokova) zajahala je motocikl Harley-Davidson. Ima na sebi šešir Djeda Božićnjaka, motociklističku jaknu obrubljenu krznom, čizme do bedara i ništa više. S motociklova guvernala vise srebrna zvona. Negdje u blizini ulični pjevači pjevaju "Tiha noć", ne baš omiljeni napjev Slijepog Willieja, ali osjetno bolji od "Čuješ li što ja čujem".Zaustavi se tamo gdje se uvijek zaustavlja, ispred crkve Sv. Patricka, prekoputa Saksa, dopuštajući da bujica kutijama krcatih kupaca prostruji ispred njega. Njegovi su pokreti sad jednostavni i dostojanstveni. Njegova nelagoda iz muškog WC-a - onaj osjećaj nespretne golotinje koju će uskoro izložiti pogledima - minula je.

401

Nikad se ne osjeća većim katolikom nego kad stigne na ovo mjesto. Ta ipak je on bio polaznik škole Sv. Gabrijela; nosio križ, odijevao misnu košulju i bio ministrant, klečao u ispovjedaonici, petkom jeo omraženi bakalar. U mnogo čemu on je još učenik Sv. Gabrijela, to je zajedničko svim njegovim trima inačicama, taj je dio premostio godine i prevalio dug put, kako se nekad govorilo. Samo što se danas više ne ispovijeda nego vrši pokoru, a i više nije uvjeren da postoji raj. Danas se može samo nadati.On čučne, otvori bravice na kovčegu i okrene ga tako da oni koji pristižu u centar grada mogu pročitati naljepnicu na poklopcu. Zatim izvadi onu treću rukavicu, bejzbolsku rukavicu koju ima od ljeta 1960. Stavi rukavicu pokraj kovčega. Otkrio je da ništa ne slama srca kao slijepac s bejzbolskom rukavicom; boblaslovio Ameriku.I kao posljednje, premda ne i najmanje važno, izvadi natpis s njegovim hrabrim obrubom staniolskih vrpci i provuče glavu ispod uzice. Natpis počine na prednjici njegove vojničke jakne.WILLIAM J. GARFIELD, BIVŠI AMERIČKI VOJNIK PROŠAO OUANG TRI, THUA THIEN, TAM BOI, A SHAUIZGUBIO VID U POKRAJINI DONG HA 1970. ZAHVALNA VLADA LIŠILA GA POVLASTICA 1973.IZGUBIO DOM 1975.STIDI SE PROSITI ALI ŠKOLUJE SINAMISLITE LIJEPO O MENI AKO MOŽETEPodigne glavu tako da bijela svjetlost ovog hladnog dana kojeg samo što nije počelo sniježiti sklizne preko slijepih jabučica njegovih tamnih naočala. Sad počinje rad, i to teži no što bi itko ikad pomislio. Postoji određeni način stajanja, ne baš vojnička poza koja se zove paradno voljno, ili nešto slično tome. Glava mora ostati uspravna, gledati u ljude i kroz njih, na tisuće i desetke tisuća ljudi koji zuje amo-tamo. Ruke u crnim rukavicama uvijek moraju visjeti niz bokove i nikad ne petljati oko natpisa, ili tkanine hlača ili jedna oko druge. Mora isijavati osjećaj povrijeđenog, poniženog ponosa. Ne smije ostavljati dojam srama ili postiđenosti, a ponajviše ne smije biti ni natruhe ludila. Nikad ne govori ukoliko mu se ne obrate, a i tad jedino ako mu se obrate blagonaklono. Ne odgovara ljudima koji ga ljutito pitaju zašto se ne zaposli ili što misli time da su ga lišili povlastica. Ne

402

prepire se s onima koji ga optužuju da se pretvara ili s prezirom govore o sinu koji dopušta da ga otac školuje proseći na ulici. Sjeća se da je to željezno pravilo prekršio samo jednom, jednog sparnog ljetnog popodneva 1981. godine. "U koju ti školu ide sin?" srdito ga je upitala neka žena. Ne zna kako je izgledala, tad su bila četiri sata i on je već najmanje dva sata bio slijep kao šišmiš, ali je osjetio kako se od nje na sve strane širi eksplozija gnjeva, poput stjenica koje izlaze iz starog madraca. Na neki ga je način podsjetila na Malenfanta s njegovim kreštavim, "ne možeš ga ne čuti" glasom. "Reci mi u koju da mu pošaljem pasje govno." "Ne morate se mučiti", odgovorio je on okrenuvši se prema zvuku njezina glasa. "Ako želite nekome poslati pasje govno, pošaljite ga LBJ-ju. Federal Express jamačno dostavlja u pakao, s obzirom na to da dostavljaju svugdje drugdje.""Bog te blagoslovio, čovječe", kaže čovjek u kaputu od kašmira, a glas mu zadrhti od iznenađujućeg ganuća. Samo što Slijepi Willie Garfield nije iznenađen. Naslušao se on toga, zaključi, i još povrh. Iznenađujući broj njegovih mušterija novac ubacuje oprezno i s poštovanjem u džepić njegove bejzbolske rukavice. No čovjek u kaputu od kašmira ubacuje svoj prilog u otvoreni kovčeg, gdje mu je i mjesto. Pet dolara. Radni dan je počeo.

10:45Dosad nije loše. Pažljivo odloži štap, klekne na koljeno i istrese sadržaj bejzbolske rukavice u kovčeg. Potom rukom pomete kroz novčanice, iako ih još sasvim dobro vidi. Pokupi ih - ukupno tu ima četiri ili pet stotina dolara, što ga sve navodi na zaključak da se može nadati dnevnom utršku od tri tisuće dolara, ništa senzacionalno za ovo doba godine, ali nimalo loše - a onda ih gumicom poveže u smotuljak. Potom pritisne puce na unutarnjoj strani kovčega i lažno se dno naglo spusti na oprugama, istresavši tovar kovanica na pravo dno. On doda smotuljak novčanica, ne pokušavajući sakriti što čini, ali i ne osjećajući grižnju savjesti; svih ovih godina koliko se ovime bavi, nitko ga nikad nije pokušao opelješiti. Bog pomogao glupanu koji bi to pokušao.

403

On pusti puce i lažno se dno uz prasak vrati na mjesto. Willie ustane. Jedna ga ruka istog trenutka pritisne u slabine."Sretan Božić, Willie", kaže vlasnik ruke. Slijepi Willie prepoznaje ga po mirisu kolonjske vode."Sretan Božić, redarstveniče Wheelock", odgovara Willie. Glava mu ostane podignuta u blago upitnom položaju; ruke mu vise niz bokove; stopala u sjajno ulaštenim čizmama ostaju razdvojena u stavu koji nije dovoljno širok da bi bio paradno voljno, ali ni izbliza dovoljno skupljena da bi prošla pod stav mirno. "Kako ste danas, gospodine?""Ko bubreg u loju, seronjo", kaže Wheelock. "Znaš ti mene, uvijek ko bubreg u loju."Stiže muškarac u kaputu koji raskopčan visi iznad kričavo crvenog skijaškog pulovera. Ima kratku kosu, crnu na tjemenu, sijedu sa strane. Lice mu ima mrk, isklesan izraz koji Slijepi Willie prepoznaje istog trenutka. Nosi dvije papirnate vrećice - jednu iz Saksa, drugu iz Ballyja. Zaustavi se i pročita natpis."Dong Ha?" upita iznebuha, ne kao čovjek koji izgovara ime nekog mjesta nego kao netko tko je prepoznao starog znanca na prometnoj ulici."Da, gospodine", kaže Slijepi Willie."Tko ti je bio zapovjednik?""Kapetan Bob Brissum - piše se sa u, ne sa o - a iznad njega pukovnik Andrew Shelf, gospodine.""Čuo sam za Shelfa", kaže muškarac u raskopčanom kaputu. Lice mu odjednom izgleda drukčije. Dok je hodao prema čovjeku na uglu, izgledalo je kao da spada u Petu aveniju. Sad ne izgleda tako. "Ali ga nikad nisam upoznao.""Potkraj mog roka nismo vidjeli puno viših časnika, gospodine.""Ako ste se izvukli iz doline A Shau, ne čudi me. Govorimo li o istoj stvari, vojnice?""Da, gospodine. U vrijeme Dong Haa preostalo je malo od zapovjednog lanca. Ja sam uglavnom vodio predstavu s još jednim poručnikom. Zvao se Dieffenbaker."Čovjek u crvenom skijaškom puloveru polako kima glavom. "Ako sam dobro shvatio, vi ste momci bili tamo kad su se srušili oni helikopteri."

404

"Tako je, gospodine.""Što znači da ste bili tamo poslije, kad..."Slijepi Willie ne pomaže mu završiti misao. No osjeća miris Wheelockove kolonjske vode, jači no ikad, čovjek mu praktički dašće u uho, zvuči kao jebežljivi balavac na kraju večeri provedene sa zgodnim komadom. Wheelock nikad nije popušio njegovu varku, pa premda Slijepi Willie plaća za povlasticu da ga se ostavi na miru na ovom uglu, i to prilično izdašno po tekućoj tarifi, on zna da je Wheelock jednim svojim dijelom još dovoljno policajac da se nada da će Willie zajebati stvar. Jednim svojim dijelom Wheelock aktivno navija za to. Ali Wheelocki ovoga svijeta nikad ne shvaćaju da ono što izgleda lažno nije uvijek lažno. Katkad su problemi malo složeniji no što se na prvi pogled čine. I to ga je Vijetnam naučio, davno, prije no što je to postalo politička dosjetka i štaka za osrednje pisce filmskih scenarija."Šezdeset deveta i sedamdeseta bile su teške godine", kaže prosijedi čovjek. Govori sporo, teško. "Bio sam na koti Hamburger sa 3/187, tako da poznam A Shau i Tam Boi. Sjećate se Rute 922?""Ah, da gospodine, Put slave", kaže Slijepi Willie. "Tamo sam izgubio dva prijatelja.""Put slave", kaže čovjek u raskopčanom kaputu i iznenada izgleda star tisuću godina, a njegov kričavo crveni skijaški pulover sad djeluje prostački, poput nečega što su na mumiju u muzeju objesili klinci lakrdijaši koji su uvjereni da time iskazuju smisao za humor. Pogled mu bludi preko stotinu obzora. A potom mu se vrati ovamo, u ovu ulicu u kojoj obližnji carillon svira napjev koji kaže čujem cilik saoničkih zvona, cin-cilin-cin-ci. Odloži vrećice između svojih skupih cipela i iz jednog unutarnjeg džepa izvadi lisnicu od svinjske kože. Otvori je, prekopa po uredno složenom svežnju novčanica."Garfielde, sin ti je dobar?" pita on. "Dobar je učenik?""Da, gospodine.""Koliko mu je godina?""Petnaest, gospodine.""Državna škola?""Vjerska, gospodine."

405

"Izvrsno. A uz Božju pomoć, nikad neće vidjeti usrani Put slave." Čovjek u raskopčanom kaputu vadi novčanicu iz lisnice. Slijepi Willie osjeća i čuje Wheelockov tihi soptaj i ne mora ni pogledati u novčanicu da zna da je posrijedi stotka."Da, gospodine, tako je, uz Božju pomoć."Čovjek u raskopčanom kaputu dodirne Williejevu ruku novčanicom, iznenadi se kad se ruka u rukavici povuče, kao da je gola i kao da ju je dodirnulo nešto vruće."Gospodine, ako vam nije teško, stavite je u moj kovčeg ili u bejzbolsku rukavicu", kaže Slijepi Willie.Čovjek u raskopčanom kaputu zagleda se u nj trenutak, podignutih obrva, lagano namršten, a onda je čini se shvatio. Sagne se, stavi novčanicu u drevni zamašćeni tobolac rukavice na kojoj je plavom tintom sa strane bilo napisano GARFIELD, a onda zavuče ruku u prednji džep i izvadi mali pregršt kovanica. Njih rasipa po licu starog Bena Franklina* kako bi pritisnuo novčanicu. Potom se uspravi. Oči su mu vlažne i podlivene krvlju.* Lik Benjamina Franklina nalazi se na novčanici od stotinu dolara."Bi li ti pomoglo da ti dam svoju posjetnicu?" upita on Slijepog Willieja. "Mogu te povezati s nekoliko organizacija ratnih veterana.""Zahvaljujem, gospodine, siguran sam da možete, ali moram odbiti.""Pokušali ste kod većine njih?""Da, pokušao sam kod nekih, gospodine.""Gdje si bio na oporavku?""U San Franciscu, gospodine." On zastane, pa doda: "U Picinoj palači, gospodine."Čovjek u kaputu se na ovo nasmije od srca, a kad mu se pritom naboralo lice, suze koje su mu rubile oči sjure mu se niz stavljene obraze. "Picina palača!" klikne on. "Nisam to čuo ima deset godina! Guska ispod svakog kreveta a gola medicinska sestra u svakom krevetu, ha? Gola osim ogrlice od kuglica koju bi ostavila na sebi.""Da, gospodine, to bi bilo otprilike sve.""Ili otprilike ništa. Sretan Božić, vojnice." Čovjek u kaputu salutira mu kvačicom jednog prsta."Sretan Božić i vama, gospodine."

406

Čovjek u kaputu ponovno podigne svoje vrećice i ode. Ne osvrće se. Slijepi Willie ne bi vidio ni da je ovaj to učinio; vid mu se sad sveo na obrise i sjene."To je bilo predivno", promrmlja Wheelock. Wheelockov svježe udahnuti zrak koji pucka Willieju u čašicu uha mrzak je Slijepom Willieju - zapravo ogavan - ali mu on neće priuštiti zadovoljstvo da pomakne glavu ni centimetar. "Stari je guzičar plakao. Kao što sam uvjeren da si vidio. Na jeziku si jak, Willie, to ti moram priznati."Willie ne kaže ništa."I to mi je jača vojna bolnica koju zovu Picina palača, ha?" kaže Wheelock. "Zvuči kao mjesto za mene. Gdje si o njoj čitao, u Soldier of Fortune?"Sjena neke žene, taman obris u tamnećem danu, saginje se nad otvoreni kovčeg i nešto u nj ubacuje. Ruka u rukavici dodirne Williejevu ruku u rukavici i nakratko je stisne. "Bog te blagoslovio, prijatelju", kaže ona."Hvala vam, gospođo."Sjena ode. Ali ne i oni mali zapusi daha u uhu Slijepog Willieja."Imaš nešto za mene, kompa?" pita Wheelock.Slijepi Willie maši se za džep na jakni. Izvadi na svjetlo dana onu omotnicu i pruži je, nabadajući njome prohladan zrak. Bude mu istrgnuta iz prstiju čim ju je Wheelock uspio presresti i ščepati."Ološu!" U murjakovu se glasu sluti strah i bijes. "Koliko sam ti puta rekao, pokrij je dlanom, pokrij je dlanom!"Slijepi Willie ne kaže ništa. Misli o bejzbolskoj rukavici, kako je izbrisao BOBBY GARFIELD - koliko se tintu može obrisati s kože - a onda umjesto toga velikim slovima napisao ime Willieja Shearmana. Poslije, nakon Vijetnama i upravo kad je počeo svoju novu karijeru, izbrisao je to po drugi put i napisao samo jednu riječ,GARFIELD, velikim štampanim slovima. Mjesto na staroj rukavici Alvina Darka gdje je došlo do svih tih promjena izgleda oderano i oguljeno. Bude li mislio na rukavicu, usredotoči li se na to iskrzano mjesto i njegov sloj imena, vjerojatno će se moći suzdržati da ne učini nešto glupo. Naravno, to Wheelock i želi, znatno više no što želi svoj usrani mito: da Willie učini nekakvu glupost, da se oda."Koliko?" upita Wheelock istom.

407

"Tri stotine", kaže Slijepi Willie. "Tri stotine dolara, redarstveniče Wheelock."To bude pozdravljeno kraćom zamišljenom šutnjom, ali se Wheelock odmakne korak od Slijepog Willieja i oni se dašci u njegovu duhu malo rasprše. Slijepi Willie je zahvalan na malim radostima."To je u redu", naposljetku će Wheelock. "Ovaj put. Ali dolazi nova godina, stari moj, i tvoj prijatelj Jasper Policijski Štrumf ima komad zemljišta u unutrašnjosti države New York na kojem bi rado podigao malu vikendicu. Kapiraš? Cijena pokeraškog uloga će porasti."Slijepi Willie ne kaže ništa, ali sad sluša jako, jako pažljivo. Kad bi to bilo sve, bilo bi dobro. Ali Wheelockov glas da je naslutiti da to nije sve."Zapravo, vikendica nije ono najvažnije", nastavlja Wheelock. "Najvažnije je to da mi je potrebno malo izdašnije obeštećenje za to što se moram baktati sa žgadijom poput tebe." U glas mu se uvlači iskren gnjev. "Kako to možeš raditi svaki dan - čak i za Božić - čovječe, ne znam. Ljudi koji prose, to je jedno, ali tipovi poput tebe... slijep si koliko i ja."O, ti vidiš osjetno slabije od mene, pomisli Slijepi Willie, ali i dalje zadržava mir."A i dobro ti ide, je li? Vjerojatno ne tako dobro kao onim Hvaljen budi Gospod posrancima na telki, ali sigurno ubodeš... koliko? Ciglu dnevno, u ovo doba godine? Dvije?"Puno više, ali njegova pogrešna procjena glazba je za uši Slijepog Willieja Garfielda. To znači da ga njegov tihi kompanjon ne promatra predobro ili prečesto... barem ne još. Ali mu se ne sviđa gnjev u Wheelockovu glasu. Bijes je kao džoker u kartama."Slijep si koliko i ja", ponovi Wheelock. To ga, čini se, najviše jedi. "Kompa, znaš što? Trebao bih te slijediti neke večeri kad završiš s poslom. Da vidim što radiš." On posuti. "U koga se pretvaraš."Nakratko Slijepi Willie prestaje disati... a onda ponovno prodiše. "To vam ne bi bilo pametno, redarstveniče Wheelock", kaže on."Ne bi, ha? A zašto ne, Willie? Zašto ne? Brineš se za moje dobro, je li? Bojiš se da bih mogao ubiti bitangu koja nosi zlatna jaja? Hej, to što dobijem od tebe tijekom godine nije puno kad se odvagne naspram pohvalnice ili unapređenja." Pošuti. Kad je ponovno prozborio, u glasu

408

ima nečeg sanjarskog zbog čega se Willie osobito usplahiri. "Mogao bih doći na stranice Posta. POLICAJAC-HEROJ RASKRINKAO BEŠĆUTNOG VARALICU NA PETOJ AVENIJI."Isuse, pomisli Willie. Isusa mu, ta on misli ozbiljno."Na rukavici ti piše Garfield, ali bih se kladio da se ne zoveš Garfield. Ruku bih dao u vatru.""Tu biste okladu izgubili.""To ti kažeš... ali ta rukavica izgleda kao da joj je sa strane bilo napisano više od jednog imena.""Ukradena mi je kad sam bio mali." Govori li previše? Teško je reći. Wheelock ga je uspio zaskočiti, prokletnik. Najprije je zazvonio telefon dok je bio u uredu - dobri stari Ed iz Nynexa - a sad ovo. "Dječak koji mi ju je ukrao napisao je svoje ime na njoj dok je bila kod njega. Kad mi je vraćena, izbrisao sam njegovo ime i ponovno napisao svoje.""I išla je u Vijetnam s tobom?""Da." To je istina. Da je Sullivan vidio tu pohabanu bejzbolsku rukavicu Alvina Darka, bi li je prepoznao kao rukavicu svoga nekadašnjeg prijatelja Bobbyja? Malo vjerojatno, ali tko zna? Sullivan je nije vidio, barem ne u prašumi, što je to pitanje činilo izlišnim. No redarstvenik Jasper Wheelock postavlja svakojaka pitanja, a nijedno nije izlišno."Bila s tobom u dolini Achoo*, je li?"* Na engleskom "apćiha". Želi reći A Shau.Slijepi Willie ne odgovara. Wheelock ga sad pokušava namamiti, a nema mjesta kamo bi ga Wheelock mogao odvesti, a gdje bi Willie Garfield poželio otići."Bila s tobom u Tomboyu*?"* Želi reći Tam Boi. Tomboy je djevojčica koja se voli družiti s dječacima.Willie ne kaže ništa."Čovječe, a ja sam mislio da je to ženska koja se voli penjati po drveću."Willie i dalje ništa ne govori.

409

"Post", kaže Wheelock i Willie maglovito vidi kako je guzičar podigao lagano raširene ruke, kao da uokviruje sliku. "POLICAJAC-HEROJ." Možda se samo zafrkava... ali Willie nije siguran."Bili bi u Postu, to da, ali ne bi bilo pohvalnice", kaže Slijepi Willie. "A ne bi bilo ni promaknuća. Zapravo, našli biste se na ulici, redarstveniče Wheelock, u potrazi za poslom. No ne biste se trebali truditi i slati molbe zaštitarskim tvrtkama - čovjeku koji prima mito ne može se povjeriti čuvanje tuđe imovine."Sad je red na Wheelocku da prestane disati. Kad je ponovno prodisao, oni dašci u uhu Slijepog Willieja postali su vihor; policajčeva pomičuća usta gotovo su mu na uhu. "Kako to misliš?" šapne on. Ruka se spusti na rukav vojne jakne Slijepog Willieja. "Lijepo mi reci kog boga želiš time reći?"Ali Slijepi Willie nastavi šutjeti, ruku spuštenih niz bokove, malo podignute glave, pomnjivo zagledan u tamu koja se neće razbistriti prije no što iščezne dnevna svjetlost, a lice mu ima prazan izraz koji toliki prolaznici očitavaju kao upropašteni ponos, poniženu ali na neki način još netaknutu hrabrost.Pripazite se, redarstveniče Wheelock, razmišlja on. Led ispod vas je sve tanji. Ja sam možda slijep, ali ste vi jamačno gluhi ako ne čujete kako vam led puca ispod nogu.Ruka na njegovu rukavu lagano ga drma. Wheelockovi se prsti zarivaju. "Imaš prijatelja? To želiš reći, kurvin sine? Zato svaki drugi put tako daleko pružiš omotnicu? Neki me tvoj prijatelj snima? Je li to posrijedi?"Slijepi Willie i dalje ništa ne govori; Jasperu, Policijskom Strumfu, on sad čita bukvicu šutnjom. Dopustiš li im, ljudi poput redarstvenika Wheelocka uvijek će pomisliti najgore. Samo im moraš dati dovoljno vremena."Prijatelju, ne zajebavaj se sa mnom", pakosno će Wheelock, ali mu se u glasu osjeća fini prizvuk zabrinutosti, a ruka na rukavu jakne Slijepog Willieja popušta stisak. "Počevši od siječnja, povisujemo na četiri stotine dolara na mjesec, a pokušaš li me izigrati, pokazat ću ti tko je pravi igrač. Jesi li me razumio?"

410

Slijepi Willie ne kaže ništa. Oni dašci zraka prestanu ga pogađati u uho i on zna da se Wheelock sprema krenuti. Ali, avaj, ne još; oni se ogavni dašci vrate."Gorjet ćeš u paklu zbog ovoga što radiš", kaže mu Wheelock. Govori sa silnom, gotovo usrdnom iskrenošću. "Kad ja uzmem tvoj prljavi novac, to je oprostiv grijeh - pitao sam svećenika pa sam siguran - ali je ovo tvoje smrtni grijeh. Otići ćeš u pakao, pa da vidimo koliko ćeš milodara tamo skupiti."Slijepi Willie pomisli na jaknu kakve Willie i Bili Shearman znaju vidjeti na ulici. Na leđima imaju zemljovid Vijetnama, najčešće i godine koje je vlasnik jakne tamo proveo, te sljedeću poruku: KAD UMREM OTIĆI ĆU RAVNO U RAJ JER SAM ODRADIO SVOJE U PAKLU. Mogao bi spomenuti tu misao redarstveniku Wheelocku, ali ne bi imalo smisla. Šutnja je bolja.Wheelock ode i Williejeva misao - da mu je drago što odlazi - izmami mu rijedak smiješak na usta koji dođe i prođe poput zabludjele zrake sunca u oblačni dan.

13:40Triput je gumicom povezao novčanice u svežnjeve a sitniš spustio na dno kovčega (ne radi skrivanja nego radi skladištenja), jer sad bezmalo isključivo radi na dodir. Više ne vidi novac, ne razlikuje dolarsku od stodolarske novčanice, ali osjeća da je dan jako uspješan. No ta mu spoznaja ne pruža nikakav užitak. Nikad mu ga ne pruža; Slijepi Willie ne čini ovo radi užitka, ali osjećaj postignuća koji bi možda osjetio nekog drugog dana potamnio je zbog njegova razgovora s redarstvenikom Wheelockom.U petnaest minuta do dvanaest, mlada žena ugodnog glasa (Slijepom Willieju zvuči kao Diana Ross) izađe iz Saksa i da mu šalicu vruće kave, kao što čini većinu dana u ovo doba godine. U petnaest minuta poslije dvanaest, jedna druga žena - ova ne tako mlada, a vjerojatno i bjelkinja - donese mu šalicu vruće pileće juhe s rezancima. On zahvaljuje objema. Bjelkinja ga poljubi u obraz mekanim usnama i poželi mu najsretniji od svih Božića.No dan ima i svoje naličje; skoro uvijek je tako. Oko jedan sat neki tinejdžer koji se sa svojom nevidljivom družbom kompića smije, sprda

411

i poskakuje oko njega, progovori iz tame s lijeve strane Slijepog Willieja, kaže mu da je rugoba, pa ga upita nosi li rukavice jer je opekao prste u pokušaju da čita s užarenog štednjaka. On i njegovi prijatelji odjure, tuleći od smijeha na taj štos s bradom. Petnaestak minuta potom netko ga kresne nogom, premda je to moglo biti nenamjerno. No svaki put kad se sagne, kovčeg je na svome mjestu. Ovo je grad sljepara, uličnih razbojnika i kradljivaca, ali je kovčeg na mjestu, kao uvijek.A cijelo to vrijeme razmišlja o Wheelocku.Murjak prije Wheelocka bio je razuman; i onaj koji će doći kad Wheelock da otkaz ili ga premjeste iz ovog dijela grada, možda će biti razuman. Wheelock će kad-tad doći k pameti, Willie je i to naučio u prašumi, a u međuvremenu se on, Slijepi Willie, mora povijati poput trske na jakom vjetru. Samo što se i najgipkija trska skrha ukoliko vjetar zapuše dovoljno jako.Wheelock hoće više novca, ali to ne muči čovjeka u crnim naočalama i vojničkoj jakni; prije ili poslije svi oni zaištu više novca. Kad je počinjao na ovom uglu, plaćao je redarstveniku Hanrattyju stotinu i dvadeset pet dolara. Hanrattyjeva je životna filozofija bila "živi i pusti druge da žive", a mirisao je na Old Spice i viski baš kao George Raymer, lokalni murjak koji je patrolirao po njihovoj četvrti dok je Willie Shearman bio dijete, ali je ležerni Eric Hanratty godine 1978., kad je otišao u mirovinu, svejedno cijedio Slijepog Willieja za dvije stotine dolara mjesečno. Problem je u tome - kužite ovo, braćo moja - što je Wheelock jutros bio ljut, ljut, i Wheelock je spomenuo da se posavjetovao sa svećenikom. Takve stvari zabrinjavaju Willieja, ali ga najviše zabrinjava to što je Wheelock izjavio da će ga slijediti. Da vidim čime se baviš. U koga se pretvaraš. Garfield ti nije ime. Ruku bih dao u vatru.Griješite što jebete iskrenog pokajnika u mozak, redarstveniče Wheelock, razmišlja Slijepi Willie. Vjerujte mi, sigurnije bi vam bilo da mi jebete ženu nego da se zajebavate s mojim imenom. Kudikamo sigurnije.No Wheelock bi to mogao učiniti - što je jednostavnije nego slijediti slijepca, makar i onoga koji vidi nešto više od sjena? Što ima jednostavnije nego ga motriti kako skreće u neki hotel i ulazi u muški

412

WC? Gledati ga kako u pregradak ulazi kao Slijepi Willie Garfield a izlazi kao Willie Shearman? A što ako Wheelock preko Willieja uspije ući u trag Billu?Ta ga razmišljanja podsjete na jutrošnju nelagodu, osjećaj da je zmija između dva svlaka. Bojazan da ga je netko uslikao dok prima mito neko će vrijeme primiriti Wheelocka, ali razljuti li se dovoljno, nemoguće je predvidjeti što bi mogao učiniti. A to plaši."Bog te voli, vojnice", kaže glas iz tame. "Kad bih barem mogao učiniti više.""Nije potrebno, gospodine", kaže Slijepi Willie, ali još razmišlja o Jasperu Wheelocku, koji miriše na jeftinu kolonjsku vodu i koji je razgovarao sa svećenikom o slijepcu s natpisom, slijepcu koji po Wheelockovu mišljenju uopće nije slijep. Kako se ono izrazio? Otići ćeš u pakao, pa da vidimo koliko ćeš milodara tamo skupiti. "Čestit vam Božić želim gospodine, hvala na pomoći."I tako dan odmiče.

16:25Vid mu se pomalja - mutan, maglovitan, ali se vraća. To je znak da treba pokupiti krpice i otići.Klekne, leđa ravnih kao da je progutao metlu, i ponovno odloži štap iza kovčega. Gumicom omota posljednji svežanj novčanica, ubaci njih i posljednje kovanice na dno kovčega, pa utrpa u nj bejzbolsku rukavicu i natpis ukrašen staniolskim vrpcama. Zatvori bravice na kovčegu i ustane, držeći štap u drugoj ruci. Kovčeg je sad težak, isteže mu ruku balastom sveg tog čestitarskog metala. Začuje se teško čegrtavo hrskanje kad su se kovanice poput lavine obrušile u novi položaj, a onda utihnu poput rudače stiještene duboko u zemlji.Krene niz Petu aveniju klateći kovčegom na kraju lijeve ruke kao sidrom (nakon svih tih godina naviknut je na njegovu težinu, mogao bi ga nositi puno dalje no što će biti potrebno danas popodne, ukoliko bi okolnosti to nalagale). Štap drži u desnoj ruci i lagašno lupka njime po pločniku ispred sebe. Štap je čaroban, otvara mu džep praznog prostora pred njim na krcatom, koškajućem pločniku, poput vala u obliku suze. Kad je stigao na raskrižje Pete avenije i 43. ulice, on vidi taj prostor. A vidi i da je prestalo žmigati crveno svjetlo na semaforu u

413

42. ulici i da sad postojano svijetli, ali on nastavi hodati, dopustivši dobro odjevenom muškarcu duge kose i sa zlatnim lančićima da ispruži ruku, čvrsto ga uhvati za rame i zaustavi."Pazite, čovječe", kaže dugokosi. "Automobili su krenuli." "Hvala, gospodine", kaže Slijepi Willie. "Nema na čemu - sretan Božić."Slijepi Willie prijeđe ulicu, prođe pokraj lavova koji stoje na straži ispred Gradske knjižnice i produži do drugog raskrižja, gdje skrene prema Šestoj aveniji. Nitko ga ne presretne; nitko se nije vrzmao oko njega, promatrao kako skuplja priloge cijeli bogovetni dan, a onda pošao za njim, vrebajući priliku da mu ugrabi kovčeg i pobjegne (premda ne bi puno lopova moglo trčati s njim, ne s ovim kovčegom). Jednom, u ljeto 1979., dvojica ili trojica mladića, možda crnaca (nije mogao pouzdano reći; zvučali su kao crnci, ali mu se vid tog dana sporo vraćao, kao i uvijek za topla vremena kad su dani duži), spopali su ga i počeli mu se obraćati na način koji mu se nije baš svidio. Nije to bilo kao oni klinci danas popodne, i njihovi štosovi o čitanju sa štednjaka i o tome kako Playboyeva duplerica izgleda na Brailleovu pismu. Bilo je nenapadnije od toga, i na neki uvrnut način gotovo ljubazno - pitanja o tome koliko je zaradio ispred Sv. Patricka, želi li kojim slučajem dati prilog nečemu što se zove Rekreacijska polo liga i želi li malo zaštite na putu do autobusnog ili željezničkog kolodvora ili čega god. Jedan, vjerojatno neotkriveni seksolog, upitao ga je bi li se povremeno osladio mladom pičkom."Živnuo bi od toga", rekao je glas slijeva nježno, gotovo čeznutljivo. "O da, to mi moraš vjerovati na riječ."Osjećao se onako kako je zamišljao da se osjeća miš kad ga mačka samo šutira šapama, još neizbačenih kandži, znatiželjna da vidi što će miš učiniti, kako brzo može bježati i kakve će sve zvukove ispuštati kako njegova prepast bude jačala. No Slijepi se Willie nije prestravio. Prestrašio se jest, moglo bi se reći da se bojao, ali se više nikad nije nasmrt prestrašio poslije onih posljednjih tjedan dana provedenih u prašumi, tjedan dana koji su počeli u dolini A Shau a završili u Dong Hau, tjedan dana kojih su im Vijetkongovci neumorno dodijavali potiskujući ih na zapad i natjerali ih na ne baš potpuni uzmak, istodobno ih stežući s oba krila, goneći ih kao stoku niz tocilo,

414

neprekidno se dernjajući s drveća, katkad se smijući iz prašume, povremeno pucajući, a kadšto vrišteći u tami. Sullivan ih je zvao čovječuljcima kojih nema. Ovdje nema ničeg sličnog njima, a njegov najsljepiji dan na Manhattanu nije crn kao noći nakon gubitka njihova Kapetana. Ta je spoznaja za njega bila prednost, a za one mladiće pogreška. Naprosto je podigao glas, progovorio kao netko tko se obraća velikoj prostoriji punoj starih prijatelja. "Hej!" doviknuo je sjenovitim utvarama koje su polako strujile oko njega po pločniku. "Hej, vidi li netko policajca? Mislim da me ovi mladići žele orobiti." Uspjelo je, čas posla, kao da izvadiš krišku iz oguljene naranče: mladići koji su ga zagradili iznenada nestanu iz vida poput svježeg lahora.Kad bi barem mogao tako lako riješiti problem redarstvenika Wheelocka.

16:40Sheraton Gotham, na uglu 40. ulice i Broadwaya, jedan je od najvećih prvorazrednih hotela na svijetu, i u kaverni njegova predvorja jata tisuća ljudi vrzmaju se amo-tamo ispod orijaškog lustera. U lovu na užitke, u potrazi za blagom, i ne primjećuju božićne pjesme koje se slijevaju iz zvučnika, žamor koji dopire iz tri restorana i pet barova, staklena dizala koja klize gore-dolje u svojim oknima s reckama katova poput stapnih klipova koji pokreću neki egzotični stakleni motor... kao ni slijepca koji kucka štapom između njih, pronalazi put prema sarkofagu muškog zahoda velikog gotovo kao postaja podzemne željeznice. Sad hoda s naljepnicom na kovčegu okrenutoj prema sebi i anoniman je koliko slijepac može biti. U ovom gradu, to znači jako anoniman.Pa ipak, misli on dok ulazi u jedan od zahoda i skida jaknu, pritom je okrenuvši naopako, kako to da me svih ovih godina nitko nije slijedio? Da nitko nikad nije primijetio da su slijepac koji uđe i čovjek zdravih očiju koji izađe iste građe i da nose isti kovčeg?Pa, u New Yorku malo tko primjećuje što ga se ne tiče - na svoj su način oni svi slijepi kao i Slijepi Willie. Dok izlaze iz svojih ureda, slijevaju se niz pločnike, tiskaju u stanicama podzemne željeznice i jeftinim restoranima, ima nečeg odbojnog i tužnog u njima; sliče na

415

krtičje hodnike koje je prerovala farmerova drljača. Nagledao se on tog sljepila i zna da je ono jedan od razloga njegova uspjeha... ali jamačno ne i jedini. Nisu oni svi krtice, a on već dugo iskušava sreću. Poduzima potrebne mjere opreza, naravno da to čini, poduzima štošta, ali ipak ima trenutaka (kao sada, dok sjedi ovdje spuštenih hlača, rastavlja bijeli štap i vraća ga u svoj kovčeg) kad bi ga bilo lako uhvatiti, opljačkati, razotkriti. Wheelock ima pravo glede Posta: kako bi oni uživali u toj priči. Objesili bi ga na viša vješala nego Hamana*. Nikad ne bi razumjeli, ne bi ni željeli razumjeti ni poslušati njegovu stranu priče. Koju stranu? I zašto se ništa od toga još nije dogodilo?* Haman je biblijski lik, moćni princ na Ahasverovu dvoru, obješen na vješala visine 25 metara nakon što se doznalo za njegov plan da zatre perzijske Židove. (Iz Knjige o Ester.)Zbog Boga, vjeruje on. Jer je Bog dobar. Bog je strog, ali je Bog i dobar. Willie se ne može odlučiti na ispovijed, ali čini se da Bog razumije. Za pokajanje i pokoru potrebno je vremena, ali je on dobio na vremenu. Bog ga je pratio na svakom koraku njegova puta.U zahodu, još između identiteta, on zatvara oči i moli se - najprije zahvaljuje Bogu, potom ište da ga vodi, a zatim mu ponovno zahvaljuje. Završava kao i uvijek šaptom koji jedino on i Bog mogu čuti: "Umrem li u borbi, strpaj me u crnu vreću i pošalji kući. Umrem li u grijehu, zažmiri na jedno oko i primi me u krilo svoje. Da. Amen."Izlazi iz pregratka, odlazi iz WC-a, ostavlja ječeći metež hotela Sheraton Gotham. Nitko mu ne prilazi i ne kaže: "Oprostite, gospodine, ali niste li vi netom bili slijepi?" Nikome ne zapinje za oko dok izlazi na ulicu noseći omašan kovčeg kao da nije težak pedeset nego deset kilograma. Bog skrbi za nj.Počelo je sniježiti. On polako hoda kroz snijeg, sad ponovno kao Willie Shearman, često prebacujući kovčeg iz ruke u ruku, kao još jedan umoran čovjek na izmaku dana. U hodu nastavlja razmišljati o svom neobjašnjivom uspjehu. Upamtio je redak iz Evanđelja po Mateju. Slijepac će voditi slijepca, tako glasi. A vodi li slijepac slijepca, obojica će pasti u jarak. A tu je i stara mudra izreka koja kaže da je u kraljevstvu slijepih jednooki čovjek kralj. Je li on taj jednooki? Zaboravi li na trenutak Boga, je li to bila ta praktična tajna njegova uspjeha svih ovih godina?

416

Možda jest, a možda i nije. U svakom slučaju, zaista je bio zaštićen... i ni u kojem slučaju ne smatra da bi makar na trenutak mogao zaboraviti Boga. Bog je dio slike. Bog ga je obilježio 1960. godine, kad je najprije pomogao Harryju Doolinu zadirkivati Carol, a onda i istući je. Taj grešni čin nikad mu nije izašao iz glave. To što se dogodilo u šumarku pokraj igrališta B simbol je svega ostalog. Čak ima i rukavicu Bobbyja Garfielda da mu pomogne upamtiti. Willie ne zna gdje je Bobby danas i ne haje za to. Pratio je što se događa s Carol dok je mogao, ali Bobby nije bitan. Bobby je prestao biti važan kad joj je pomogao. Willie je vidio kad joj je Bobby pomogao. Willie se nije usudio izaći i pomoći joj - bojao se toga što bi mu Harry mogao učiniti, bojao se sve djece kojoj bi Harry mogao reći što je Willie učinio, bojao se da će biti žigosan - ali se Bobby usudio. Bobby joj je tad pomogao, a kasnije toga ljeta Bobby je kaznio Harryja Doolina, i tim je djelima (vjerojatno je bilo dovoljno samo prvo) Bobby prebolio, Bobby je prebrodio, Bobby se izvukao. Učinio je ono što se Willie nije usudio učiniti, učinio je što je situacija nalagala i on je prebrodio, prebolio, a sad Willie mora učiniti ostalo. A toga je puno. Žaljenje je posao na puno radno vrijeme, i još više: premda sve tri njegove ličnosti rade na tome, jedva uspijeva održati korak.No ne može reći da mu život prolazi u žaljenju. Katkad pomisli na dobrog tata, onoga koji se Kristu pridružio u raju iste noći. Petak popodne krvariš na golom sljemenu Golgote, a u petak navečer piješ čaj i grickaš keksiće s Nebeskim Kraljem. Katkad ga netko udari nogom, ponekad ga netko gurne, a kadšto se zabrine da će ga raskrinkati. Pa što? Ne simbolizira li on sve one koji mogu jedino stajati u sjeni i promatrati kako se čini zlo? Ne prosi li on za sve njih? Nije li 1960. za njih uzeo Bobbyjevu bejzbolsku rukavicu model Alvina Darka? Jest. Boblaslovio ga, jest. A sad oni bacaju svoj novac u nju dok on stoji slijep ispred katedrale. On prosi za njih.Sharon zna... što točno Sharon zna? Nešto zna. Ali točno koliko to ne bi znao reći. U svakom slučaju dovoljno da mu nabavi vrpce od staniola; dovoljno da mu kaže da izgleda zgodno u odijelu Paula Stuarta i plavoj Sulka kravati; dovoljno da mu poželi ugodan dan i podsjeti ga da kupi aerkonjak. To je dovoljno. Sve je dobro u

417

Williejevu svijetu osim Jaspera Wheelocka. Što da učini s Jasperom Wheelockom?Možda bih te jedne večeri trebao slijediti, Wheelock šapće u njegovo uho dok Willie prebacuje sve teži kovčeg iz jedne ruke u drugu. Sad ga bole obje ruke; jedva čeka da stigne u svoju zgradu. Da vidim čime se baviš. U koga se pretvaraš.Što će točno učiniti s Jasperom Policijskim Štrumfom? Što može učiniti?Ne zna.

17:15Onaj mladi žicar u prljavoj crvenoj jakni odavno je otišao, a njegovo mjesto zauzeo neki drugi ulični Djed Božićnjak. Willieju ne treba puno da prepozna debeljuškastog mladog čovjeka koji upravo ubacuje dolar u Božićnjakov lončić."Hej, Ralphie!" vikne on.Ralph Williamson se okrene. Lice mu se ozari kad prepozna Willieja pa podigne jednu ruku u rukavici. Sad snijeg jače pada; sa žarkim svjetlima oko njega i Djed Božićnjakom pokraj njega, Ralph izgleda poput središnjeg lika na božičnoj čestitki. Ili možda Boba Cratchita* našeg doba.* Lik iz Dickensove pripovijetke "Božična priča", ubogi ali sretni pisar u uredu gramzivog kamatara Ebenezera Scroogea."Hej, Willie! Kako ide?""Kao da kuća gori", kaže Willie, prilazeći Ralphu sa širokim osmijehom na licu. Spusti kovčeg zastenjavši, naslijepo opipa u džepu od hlača i nađe dolar za Božićnjakov lončić. Vjerojatno samo još jedan sljepar, s govnom od moljcima izjedenog šešira, ali nema veze."Što imaš unutra?" pita Ralph, gledajući u Williejev kovčeg dok si popravlja maramu. "Zvuči kao da si nekom djetetu razvalio kasicu-prasicu.""Ma ne, samo ventili", kaže Willie. "Ali ih je na tisuće, dovraga.""Radiš do samog Božića?""Aha", kaže on i iznenada mu u glavi zatreperi ideja u vezi s Wheelockom. Samo treptaj, sad je vidiš sad je ne vidiš, ali hej, i to je početak. "Aha, do samog Božića. Nema počinka za zločeste, znaš."

418

Ralphovo široko i simpatično lice nabora se u smiješku. "Čisto sumnjam da si jako zločest."Willie mu uzvrati smiješak. "Ralphie, ne znaš ti kakvo zlo vreba u srcu instalatera centralnog grijanja. Ali ću si vjerojatno uzeti nekoliko dana dopusta poslije Božića. Mislim da bi to bilo jako pametno.""Otputovati na jug? Možda na Floridu?""Na jug?" Willie se trgne, a onda se nasmije. "Ma ne", kaže on. "Ne ovaj ovdje. Imam posla po kući. Kuću se mora držati u redu. U protivnom bi nam se jednog dana mogla stropoštati na glavu čim puhne vjetar.""Vjerojatno." Ralph podigne maramu i ušuška je oko ušiju. "Vidimo se sutra?""Nego što", kaže Willie i pruži svoju ruku u rukavici. "Daj dlan."Ralph pljesne svojim dlanom o njegov, pa okrene ruku. Smiješak mu je stidljiv, ali željan. "Daj dva, Willie."Willie pljesne dlanovima o Ralphove. "Ludilo, ha Ralphie?"Ralphiejev stidljivi smiješak pretvara se u razdragani dječački osmijeh. "Takvo ludilo da moram ponoviti!" klikne on i svojski pljesne o Williejev dlan.Willie se nasmije. "Pravi si, Ralph. Trudiš se.""I ti si pravi, Willie", odgovara Ralph, prenemažućom i na neki način smiješnom usrdnošću. "Sretan Božić.""I tebi."On ostane trenutak stajati na mjestu, gledajući kako Ralph klipše kroz snijeg. Pokraj njega, onaj ulični Božićnjak jednolično zvoni svojim zvoncem. Willie podigne kovčeg i krene prema vratima svoje zgrade. A onda mu nešto zapne za oko i on zastane."Brada ti je nahero", kaže on Božićnjaku. "Ako želiš da ti ljudi vjeruju, namjesti si tu bradu jebote."I uđe u zgradu.

17:25U spremišnoj depandansi tvrtke Midtown Heating and Cooling nalazi se velika kartonska kutija. Puna je platnenih vrećica u kakvima banke drže kovanice. Na takvim vrećicama najčešće su otisnuti nazivi

419

banaka, ali na ovima nisu - Willie ih naručuje izravno od tvornice u Moundsvilleu u zapadnoj Virginiji, koja ih proizvodi.Otvori kovčeg, brzo odloži u stranu smotuljke novčanica (njih će ponijeti kući u aktovci Marka Crossa), a onda kovanicama napuni četiri vrećice. U suprotnom kutu spremišta nalazi se ulubljeni stari ormarić s jednostavnim natpisom DIJELOVI. Willie ga otvori širom - nema brave s kojom bi se morao baktati - i pokaže se još stotinjak vrećica punih kovanica. Desetak puta na godinu on i Sharon obiđu crkve u središtu grada; gdje je moguće, gurnu te vrećice kroz otvore za milodare ili zglobna vrata za isporuku paketa, a gdje nije naprosto ih ostave pokraj vrata. Lavlji dio uvijek odlazi crkvi Sv. Patricka, ispred koje on provodi dane noseći tamne naočale i natpis.Ali ne svaki dan, misli on, razodijevajući se. Ne moram biti tamo svaki dan, i on razmišlja o tome da bi Bili, Willie i Slijepi Willie Garfield mogli poslije Božića uzeti tjedan dopusta. U tih tjedan dana moglo bi se smisliti način kako da izađe na kraj s redarstvenikom Wheelockom. Da ovaj ode. Samo što..."Ne mogu ga ubiti", kaže on tihim, grintavim glasom. "Naježio sam ubijem li ga." Samo što ga ne zabrinjava to što će naježiti. Zabrinjava ga to što će biti proklet. U Vijetnamu je ubijanje bilo nešto drugo, ili je barem tako izgledalo, ali ovo nije Vijetnam, ovo nije prašuma. Zar je podigao tu zgradu pokore da bi je tek tako srušio? Bog ga stavlja na kušnju, uporno i iznova. Mora postojati odgovor. On zna da postoji, jamačno. Samo što je on - ha-ha, oprostite na igri riječima - previše slijep da bi ga vidio.Može li on uopće naći tog kreposnog nitkova, jebote? Ma, to nije nikakav problem. Lako će on naći Jaspera Policijskog Štrumfa. Kad god zaželi. Slijediti ga do mjesta gdje odlaže pištolj, izuva cipele i podiže noge na podnožnik. Ali što tad?Muči ga to dok hladnom kremom skida šminku, a onda odagna brige. Iz ladice izvadi bilježnicu dnevnika s oznakom "Stud-Pros", sjedne za stol i dvadeset minuta piše: Žao mi je iz sveg srca što sam naudio Carol. Popuni cijelu stranicu, od vrha do dna, od margine do margine. Vrati je u ladicu, pa odjene odjeću Billa Shearmana. Dok posprema čizme Slijepog Willieja, pogled mu padne na spomenar u koricama od crvene kože. Izvadi ga, položi na vrh ormarića i otvori korice na

420

kojima je zlatnim velikim slovima bila napisana samo jedna riječ - USPOMENE.Na prvoj se stranici nalazi rodni list - William Robert Shearman, rođen 4. siječnja 1946. - i njegovi sićušni otisci nogu. Na idućim stranicama su fotografije njega s majkom, fotografije njega s ocem (Pat Shearman smiješi se kao da nikad sina nije gurnuo zajedno s njegovom visokom stolicom ni ženu udario pivskom bocom), fotografije njega s prijateljima. Osobito je dobro zastupljen Harry Doolin. Na jednoj slici osmogodišnji Harry pokušava pojesti komad Williejeve rođendanske torte povezanih očiju (kazna u nekoj igri, nema sumnje). Harryjevi su obrazi umrljani čokoladom, smije se i izgleda kao da nema zle primisli na pameti. Willie zadrhti pri pogledu na to nasmiješeno, umrljano lice povezanih očiju. Od njega skoro uvijek zadrhti.Da ga ne bi gledao, na brzinu okrene stranice prema stražnjem dijelu albuma, gdje je zalijepio fotografije i novinske isječke o Carol Gerber koje je s vremenom prikupio: Carol s majkom, Carol drži svog novorođenog bracu i nervozno se smiješi, Carol i njezin otac (on u mornaričkoj plavoj uniformi puši cigaretu, a ona podigla prema njemu pogled svojih krupnih, zatravljenih očiju), prvašica Carol kao članica srednjoškolskih navijačica Harwich High, uhvaćena u skoku: jednom rukom maše pom-pomom, a drugom pridržava plisiranu suknjicu, Carol i John Sullivan na staniolskim prijestoljima u srednjoj školi Harwich High godine 1965., kad su na maturalnoj večeri izabrani za Snježnu Kraljicu i Kralja. Izgledaju kao par na vjenčanoj torti, Willie pomisli svaki put kad pogleda u taj stari požutjeli novinski isječak. Carolina haljina nema naramenica, a ramena mane. Nema ni traga tome da je neko vrijeme, jednom, lijevo bilo užasno deformirano, i stršilo u vještičjoj dvogrbi. Zaplakala je prije posljednjeg udarca, gorko zaplakala, ali puki plač nije bio dovoljan Harryju Doolinu. Taj je posljednji put zamahnuo svojski, onako iz pete, i mljaskavi udarac palice po njoj bio je poput zvuka udarca bata po napola otopljenoj pečenki, a tad je vrisnula, vrisnula tako glasno da je Harry pobjegao glavom bez obzira, ne okrenuvši se ni da pogleda idu li Willie i Richie O'Meara za njim. Podbrusio je pete, stari Harry Doolin, pojurio poput divljeg zeca. Ali da nije? Da je umjesto toga Harry rekao: Držte je dečki, neću ja to slušat, ušutkat ću je, misleći time da će ponovno

421

zamahnuti iz pete, ovaj put po njezinoj glavi? Bi li je oni držali? Bi li mu je oni pridržali čak i tad?Znaš da bi, misli on tupo. Vršiš pokoru jednako zbog onoga čega si bio pošteđen koliko i zbog onoga što si stvarno učinio. Zar ne?Evo Carol Gerber u svečanoj maturalnoj haljini: Proljeće 1966. piše na njoj. Na sljedećoj je stranici novinski isječak iz harvičkog Journala s oznakom Jesen 1966. Na popratnoj je fotografiji ponovno ona, ali ovu Carolinu inačicu kao da dijeli milijun godina od one gospođice u maturalnoj haljini, mlade žene s maturalnom svjedodžbom u rukama, u bijelim salonkama, čedno spuštenog pogleda. Ova je djevojka plahovita i nasmiješena, gleda ravno u objektiv. Kao da nije svjesna krvi koja joj se slijeva niz lijevi obraz. Pokazuje znak mira. Ta je djevojka već na putu za Danbury, ta je djevojka već natakla danburyjevske plesne cipelice. Ljudi su smrtno stradali u Danburyju, crijeva su letjela na sve strane, dušo moja, i Willie ne sumnja da je i on djelomice odgovoran. Dotakne plahovitu, nasmiješenu, okrvavljenu djevojku koja nosi transparent na kojem piše ZAUSTAVITE UBIJANJE (samo što je, umjesto da ga zaustavi, ona postala njegovim dijelom) i zna da je kad se sve zbroji, njezino lice jedino važno, njezino je lice duh tog doba. Godina 1960. je dim; ovo je vatra. Evo Smrti krvava obraza, sa smiješkom na usnama i transparentom u ruci. Evo dobrog, starog danburyjevskog ludila.Sljedeći isječak je čitava prva stranica danburyjevskih novina. Presavinuo ju je tri puta kako bi stala u album. Najveća od četiri fotografije prikazuje vrišteću ženu koja stoji nasred ulice podignutih krvavih ruku. Iza nje je zgrada od cigle koja se raspukla kao jaje. Ljeto 1970., napisao je pokraj isječka.6 MRTVIH, 14 RANJENIH U BOMBAŠKOM NAPADU U DANBURYJURadikalna skupina preuzela odgovornost "Nitko nije trebao stradati", ženski glas telefonom javio policijiTa skupina - nazvali su se Militantni studenti za mir - postavila je bombu u predavaonici sveučilišta Connecticut u Danburyju. Na dan eksplozije, predstavnici Coleman Chemicalsa tamo su između deset ujutro i četiri popodne trebali održati razgovore s potencijalnim djelatnicima. Bomba je navodno trebala eksplodirati u šest ujutro, kad

422

je zgrada bila prazna. Ali nije. U osam sati, pa ponovno u devet, netko (pretpostavlja se netko iz MSM-a) nazvao je fakultetsko osiguranje i dojavio da je u predavaonici na prvome katu postavljena bomba. Provedena je površna potraga i nitko nije evakuiran. "To je bila osamdeset treća dojava o bombi ove godine", citirane su riječi neidentificiranog djelatnika osiguranja fakulteta. Nije nađena nikakva bomba, iako su pripadnici MSM-a poslije energično tvrdili da su oni dojavili točnu lokaciju - cijev za klimatizaciju na lijevoj strani dvorane. Bilo je dokaza (uvjerljivih dokaza, makar samo za Willieja Shearmana, ako ni za koga drugoga), da je u dvanaest sati i petnaest minuta, kad je u razgovorima s kandidatima za zaposlenje načinjena pauza za ručak, jedna mlada žena pokušala - uz povelik rizik po vlastiti život - sama demontirati neeksplodiranu bombu. Provela je vjerojatno deset minuta u tad ispražnjenoj dvorani prije no što ju je, unatoč njezinim prosvjedima, odveo mladić duge crne kose. Podvornik koji ih je vidio, poslije je identificirao mladića kao Raymonda Fieglera, vođu MSM-a. Djevojku je identificirao kao Carol Gerber.Tog popodneva, u deset minuta do dva, bomba je naposljetku eksplodirala. Boblaslovio živuće; boblaslovio pokojnike.Willie okrene stranicu. Evo naslova iz Oklahomana iz Oklahoma Cityja. Travanj 1971.3 RADIKALA UBIJENA U PUCNJAVI NA BARIKADI"Krupne ribe" možda umakle za koju minutu, kaže Thurman FBI-jev specijalni agent zadužen za istraguKrupne ribe bile su John i Sally McBride, Charlie "Duck" Golden, neuhvatljivi Raymond Fiegler... i Carol. Drugim riječima, preostali pripadnici MSM-a. (McBrideovi i Golden poginuli su u Los Angelesu poslije šest mjeseci.) Netko je iz te kuće pucao i bacao ručne bombe sve dok nije izgorjela do temelja. Ni Fiegler ni Carol nisu nađeni u toj spaljenoj ljušturi, ali su policijski tehničari našli velike količine prolivene krvi krvne grupe AB pozitivne. Rijetke krvne grupe. Krvne grupe Carol Gerber.Mrtva ili živa? Živa ili mrtva? Ne prođe ni dan a da si Willie ne postavi to pitanje.

423

Okrene sljedeću stranicu spomenara, znajući da bi trebao prestati, da bi trebao krenuti kući, Sharon će se zabrinuti ukoliko je on barem ne nazove (nazvat će je, iz prizemlja, hoće, ona je u pravu, on je vrlo pouzdan), ali ne prestaje još.Naslov iznad fotografije s prikazom pougljenjene lubanje iz kuće u Benefitovoj je iz losangeleskog Timesa:TROJICA OD "DANBURYJEVE DVANAESTORKE" SMRTNOSTRADALI U ISTOČNOM DIJELU LOS ANGELESAPolicija sumnja na ubojstvo-samoubojstvoJedino se ne zna gdje su Fiegler i GerberovaSamo što je policija smatrala da je barem Carol mrtva. U članku je to jasno pisalo. U to je vrijeme i Willie bio uvjeren da je tako. Sva ta krv. No sad...Mrtva ili živa? Živa ili mrtva? Katkad mu srce šapne da krv nije bitna, da je ona umakla iz te montažne kućice davno prije posljednjeg čina ludila. Drugi put, pak, vjeruje što i policija - da su ona i Fiegler klisnuli samo poslije prvog obračuna s policijom, prije no što je kuća u Benefitovoj opkoljena; da je ona umrla ili od posljedica ranjavanja u toj pucnjavi ili ju je ubio Fiegler jer ga je usporavala. Prema tom scenariju, ona plahovita djevojka s krvi na licu i transparentom u rukama sad je vjerojatno tek vreća kostiju koja se kuha u pustinji negdje istočno od sunca i zapadno od Tonopaha.Willie dodirne fotografiju izgorjele kuće u Benefitovoj... i iznebuha mu padne na um jedno ime, ime čovjeka koji je možda spriječio da se Dong Wa pretvori u još jedan My Lai ili My Khe: Slocum. Da, tako se zvao. Kao da su mu ga došapnule pocrnjele grede i razbijeni prozori.Willie zatvori spomenar i odloži ga, spokojan. Pospremi što se pospremiti trebalo u uredima tvrtke Midtown Heating and Cooling, a onda oprezno zakorači kroz skrivena vrata i nađe uporište na vrhu ljestava ispod njih. Uhvati ručku aktovke i povuče je kroz vrata. Siđe na treću prečku, pa spusti tajna vrata a stropnu ploču vrati na mjesto.Ne može učiniti ništa... ništa trajno... redarstveniku Jasperu Wheelocku... ali bi Slocum mogao. Da, tako je, Slocum bi mogao. Naravno, Slocum je crnac, ali što? U tami, sve su mačke sive... a za slijepe su bezbojne. Je li zaista toliki skok od Slijepog Willieja

424

Garfielda do Slijepog Willieja Slocuma? Naravno da nije. Lako kao pekmez."Čuješ li što ja čujem", pjevuši on dok sklapa ljestve i posprema ih, "mirišeš li što ja mirišem, kušaš li što ja kušam?"Poslije pet minuta, on čvrsto zatvara vrata tvrtke Western States Land Analysts za sobom i triput ih zaključa. A onda siđe niz hodnik. Kad je stiglo dizalo i on zakoračio u njega, pomisli, aerkonjak. Ne zaboravi. Allenovi i Dubrayevi."I cimet", kaže on naglas. Troje ljudi koji su se nalazili u dizalu s njim okrenu se i pogledaju u njega, i Bili se postiđeno nakesi.Vani, krene prema kolodvoru Grand Central, zabilježivši samo jednu misao dok ga snijeg punom snagom lupka po licu a on podiže ovratnik kaputa: onaj Božićnjak ispred zgrade namjestio je bradu.

PONOĆ"Share?""Hmmmm?"Glas joj je snen, dalek. Dugo su i polako vodili ljubav nakon što su Dubrayevi najzad otišli u jedanaest sati, i ona sad tone u san. On ima osjećaj da se svi njegovi problemi rješavaju sami od sebe... ili da ih rješava Bog."Možda ću uzeti tjedan dana dopusta poslije Božića. Izvršiti inventuru. Pronjuškati po novim lokacijama. Razmišljam da je promijenim." Nema potrebe da ona zna što će Willie Slocum možda raditi taj tjedan prije Nove godine, samo bi se brinula i - možda da, možda i ne, ali ne vidi razloga da to pouzdano dozna - osjećala krivnju."Dobro", kaže ona. "A da usput pogledaš nekoliko filmova?" Njezina ruka naslijepo ga napipa iz tame i nakratko mu dodirne ruku. "Tako puno radiš." Stanka. "A i sjetio si se aerkonjaka. Zaista sam mislila da nećeš. Jako sam zadovoljna tobom, dušo."On se na to veselo nasmiješi u tami, ne mogavši se suzdržati. Ta je primjedba tako besprijekorno u Sharoninu stilu."Allenovi su u redu, ali Dubrayevi su dosadni, zar ne?" upita ona."Pomalo", dopušta on."Da joj je haljina bila još trunku dublje dekoltirana, mogla se zaposliti u striptiz baru."

425

On na to ne kaže ništa, samo se ponovno veselo nasmiješi."Večeras je bilo dobro, zar ne?" upita ga ona. Pritom ne misli na njihov domjenak."Da, izvrsno.""Kako je bilo na poslu? Nisam te imala prilike upitati.""Sve u redu, Share.""Volim te, Bili.""I ja volim tebe.""Laku noć.""Laku noć."Dok tone u san, razmišlja o čovjeku u kričavo crvenoj skijaškoj vesti. Prijeđe u svijet snova i ne znajući, a misli mu se glatko pretope u san. "Šezdeset deveta i sedamdeseta bile su teške godine", kaže čovjek u crvenoj vesti. "Bio sam na koti Hamburger s pripadnicima 3/187. Izgubili smo puno dobrih ljudi." A onda se razvedri. "Ali sam dobio ovo." Iz lijevog džepa kaputa on izvadi bijelu bradu koja visi na uzici. "I ovo." Iz desnog džepa izvuče zgužvanu papirnatu šalicu, kojom zatrese. Nekoliko kovanica začegrta na dnu poput zuba. "Vidiš", kaže on, blijedeći, "postoje prednosti i u životu najvećeg slijepca."A onda i san izblijedi i Bili Shearman spava dubokim snom do šest i petnaest idućeg jutra, kad ga radio-sat probudi zvucima "Malog dobošara".

426

Kad netko umre, razmišljaš o prošlosti.1999.

ZAŠTO SMO U VIJETNAMU

Kad netko umre, razmišljaš o prošlosti. Sully je to vjerojatno znao godinama, ali mu se tek na dan Pagsova pogreba ta misao oblikovala u glavi kao svjestan postulat.Prošlo je dvadeset šest godina od dana kad su helikopteri ukrcali posljednje tovare izbjeglica (od kojih su se neki fotogenično klatili na sletnim klizaljkama) s krova američkog veleposlanstva u Sajgonu, a skoro trideset od dana kad je borbeni helikopter Huey evakuirao Johna Sullivana, Willieja Shearmana i njih desetak iz pokrajine Dong Ha. Sully-John i njegov čarolijom ponovno nađeni znanac iz djetinjstva bili su heroji tog jutra kad su helikopteri pali s neba; popodne su već bili nešto drugo. Sully se sjećao kako je ležao na podrhtavajućem podu helikoptera i vrištao da ga netko ubije. Sjećao se da je i Willie vrištao. Vrištao je: Ja sam slijep. U kurac sve, slijep sam!Postupno mu je postalo jasno - premda su mu crijeva donekle visjela iz trbuha poput sive užadi, a muda uglavnom bila u komadićima - da nitko neće učiniti što on od njih traži, a da on to neće biti u stanju sam učiniti. Barem ne dovoljno brzo po njegovu ukusu. Pa je zamolio nekoga da se riješe mamasan, toliko mogu učiniti, zar ne? Da je iskrcaju ili bace u materinu, zašto ne? Nije li već ionako mrtva? Jer ne prestaje gledati u njega, a što je previše je previše.Kad su prebacili njega, Shearmana i njih desetak - najgorih slučajeva - u sanitetski helikopter na zbornom mjestu koje su svi zvali Pišograd (dečkima iz helikoptera vjerojatno je laknulo kad su ih iznijeli, toliko krikova), Sully je počeo shvaćati da nitko osim njega ne vidi staru mamasan kako čuči u pilotskoj kabini, staru sjedokosu mamasan u zelenim hlačama, narančastoj tunici i tim ćaknuto kričavim kineskim tenisicama koje su izgledale kao visoke tenisice marke Chuck Taylor, kričavo crvene, opa. Stara mamasan bila je Malenfantova cura, ženska dobrog starog gospodina Kartaške Mustre. Ranije toga dana, Malenfant je uletio na čistinu zajedno sa Sullyjem, Dieffbakerom,

427

Slyjem Slocumom i ostalima, usprkos kosookima koji su pucali po njima iz prašume, usprkos užasnom tjednu minobacačkih napada, snajpera i zasjeda, Malenfant je bio na putu da postane heroj, kao i Sully, a sad pogledaj ovo, Ronnie Malenfant je ubojica, klinac kojeg se Sully nekada davno silno bojao spasio mu je život i oslijepio, a Sully leži na podu helikoptera dok mu crijeva lelujaju na povjetarcu. Kao što je Art Linkletter* uvijek govorio, to samo dokazuje da su ljudi smiješni.* Poznati radio i TV voditelj. Jedna od TV serija koje je vodio zvala se "People are funny" /Ljudi su smiješni/. Autor je knjige Kids say the darndest things/Djeca govore nevjerojatne stvari/, nešto poput knjige Olovka piše srcem.Neka me netko ubije, vrištao je on tog sunčanog i užasnog popodneva. Neka me netko ubije, za ljubav Božju dajte da umrem.Ali nije umro, liječnici su uspjeli spasiti jedan od njegovih izmasakriranih testisa i sad je bilo dana kad se čak osjećao više-manje sretan što je živ. Zalasci sunca bi u njemu izazvali taj osjećaj. Volio je otići na stražnji dio parkirališta, gdje su bili pohranjeni automobili koje su uzeli pod račun ali koje još nisu sredili, i gledati kako sunce zapada. Istina, čisti kič, ali svejedno prava stvar.U San Franciscu Willie je bio na istom odjelu, i često ga je posjećivao sve dok vojska u svojoj mudrosti nije poslala poručnika prve klase Shearmana negdje drugdje; satima su razgovarali o starim dobrim danima u Hanvichu i o ljudima koje su obojica poznavali. Jednom ih je prigodom čak zajedno fotografirao reporter AP-a - Willie sjedi na Sullyjevu krevetu, obojica se smiju. Willieju se vid dotad već popravio, ali ne sasvim; Willie je Sullyju u povjerenju rekao da se boji da mu vid više nikad neće biti kako valja. Popratni članak uz sliku bio je prilično blesav, ali je li im donio pisama? Isusa mu! Više no što su obojica mogli pročitati! Sullyju je čak pala na um suluda pomisao da bi mu se Carol mogla javiti, ali se to naravno nije dogodilo. Bilo je to u proljeće 1970. i Carol Gerber je bez sumnje imala pune ruke posla pušeći marihuanu ili karu hipi prosvjednicima protiv rata, dok je na drugom kraju svijeta njezinu bivšem srednjoškolskom dečku kita otišla u materinu. Tako je, Art, ljudi su zaista smiješni. A i djeca govore svakojake smijurije.

428

Willieja su poslali kući, ali je stara mamasan ostala. Stara se mamasan nije dala. U sedam mjeseci koliko je Sully proveo u bolnici za ratne veterane u San Franciscu, dolazila je svaki dan i svaku noć, njegov najvjerniji posjetitelj u onom beskrajnom razdoblju kad se činilo da cijeli svijet vonja po mokraći, a srce ga boljelo kao kad boli glava. Katkad bi se pojavila u muumuu poput domaćice nekog raspojasanog luaua*, kadšto bi došla odjevena u jednu od onih jezivo zelenih golf-suknji i tunici bez rukava iz koje su virile njezine žgoljave ruke... no uglavnom je imala na sebi ono što je nosila onoga dana kad ju je Malenfant ubio - zelene hlače, narančastu tuniku, crvene tenisice s kineskim znakovljem.* Muumuu je duga, ravna haljina veselih boja ili uzoraka kakve nose Havajke. Luau je svečanost havajske hrane koja se održava pod vedrim nebom uz pratnju havajske glazbe.Jednoga dana tog ljeta, rastvorio je sanfranciskanski Chronide i ugledao svoju bivšu curu: dospjela je na prvu stranicu. Njegova bivša cura i njezini hipi frendovi u Danburyju su pobili neku mladež i korporacijske vrbovatelje. Njegova bivša cura sad je bila "Crvena Carol". Njegova bivša cura bila je poznata ličnost. "Kurvetino", rekao je kad su se novine udvostručile, utrostručile pa se raspršile u prizme. "Glupa sjebana kurvetino." Zgužvao je novine u kuglu, u namjeri da ih baci u drugi kut sobe, no tad ugleda svoju novu curu, staru mamasan kako sjedi na susjednom krevetu, gleda u njega svojim crnim očima, i Sully se slomi kad je ugleda. Kad je došla medicinska sestra, Sully joj nije mogao ili nije želio reći zašto plače. Znao je samo da je svijet poludio a da on želi injekciju; naposljetku je sestra pronašla liječnika koji će mu je dati. Posljednje što je vidio prije no što mu se pomutila svijest bila je mamasan, usrana stara mamasan sjedi na krevetu do njegova, žutih ruku u zelenom poliesterskom krilu, sjedi tamo i motri ga.A i prešla je cijelu zemlju s njim, vratila se s njim sve do Connecticuta, švercala na sjedištu s druge strane prolaza u turističkom razredu United Airlinesa 747. Sjedila je pokraj poslovnog čovjeka koji je nije vidio baš kao ni posada onoga Hueya, kao ni Willie Shearman, kao ni osoblje Picine palače. Ona je bila Malenfantova pratilja u Dong Hau, ali je sad bila pratilja Johna Sullivana i nikad nije skidala pogled

429

svojih crnih očiju s njega. Žute, smežurane prste uvijek je držala sklopljene u krilu, a pogled nije skidala s njega.Trideset godina. Čovječe, to je puno vremena.Ali kako su te godine odmicale, Sully ju je sve rjeđe viđao. Kad se u jesen 1970. vratio u Harwich, staru mamasan još je viđao skoro svakog dana - kako jede hot dog u parku Commonwealth pokraj igrališta B, ili kako stoji u podnožju željeznih stuba koje vode do željezničkog kolodvora na kojem se smjenjuju plima i oseka ljudi koji rade izvan grada, ili kako hoda niz glavnu ulicu. I uvijek ga gleda.Jednom, nedugo nakon što je dobio svoj prvi postvijetnamski posao (naravno, kao prodavač automobila; jedino što je znao raditi), ugledao je staru mamasan na suvozačkom sjedištu Forda LTD iz 1968. godine na čijem je vjetrobranu sapunom bilo napisano POVOLJNO!S vremenom ćeš je početi razumijevati, rekao mu je psihić u San Franciscu i odbio reći nešto više od toga bez obzira na to koliko Sully navaljivao. Psihijatar je želio čuti o helikopterima koji su se sudarili i pali s neba; psihić je želio znati zašto Sully tako često Malenfanta naziva "kartaškim gadom" (Sully mu je to odbijao reći); psihić je želio znati ima li Sully još seksualne fantazije i ukoliko je tako, jesu li postale zamjetno nasilne. Sullyju je tip bio na neki način simpatičan - zvao se Conroy - ali to nije ništa mijenjalo na stvari: Conroy je bio dupeglavac. Jednom, potkraj njegova boravka u San Franciscu, malo mu je nedostajalo da dr. Conrovu ispriča o Carol. Sve u svemu, bilo mu je drago što to nije učinio. Nije znao što da misli o svojoj bivšoj curi, a kamoli da priča o njoj (Conroyeva riječ za takvo stanje bila je konfliktno). Nazvao ju je glupom sjebanom kurvetinom, ali je danas čitav svijet na neki način sjeban, zar ne? A ako je netko znao kako se nasilno ponašanje lako može oteti s lanca, bio je to John Sullivan. Jedino je znao da se nada da je policija neće ubiti kad naposljetku uđu u trag njoj i njezinim prijateljima.Dupeglavac ili ne, dr. Conroy nije se sasvim prevario u računici kad je rekao da će Sully s vremenom početi razumijevati staru mamasan. Najvažnija je bila spoznaja - u dnu duše - da stare mamasan nema. Umom je bilo lako pojmiti tu temeljnu činjenicu, ali mu je duša sporije učila, vjerojatno zato što se u Dong Hau zamalo rastavio od duše, a takvo što nužno usporava proces razumijevanja.

430

Posudio je nekoliko knjiga od doktora Conroya, a bolnički mu je bibliotekar dao još nekoliko u sklopu međuknjižnične posudbe. Prema onome što je pisalo u tim knjigama, stara mamasan u zelenim hlačama i narančastoj tunici bila je "eksternalizirana fantazija" koja je služila kao "mehanizam preživljavanja" koji mu pomaže da se nosi s "krivnjom preživjelog" i "sindromom posttraumatskog stresa". Drugim riječima, ona je bila san na javi.Što god da je bilo razlog, njegov odnos prema njoj promijenio se kad se ona počela sve rjeđe ukazivati. Umjesto gnušanja ili neke vrste praznovjerne groze, osjetio bi gotovo sreću kad bi je ugledao. Osjećaj kao kad ugledate starog prijatelja koji je otišao iz vašeg rodnog grada, ali povremeno nakratko svrati u nj.Sad živi u Milfordu, gradu tridesetak kilometara sjeverno od Hanvicha niz autocestu 1-95, no po većini ostalog udaljenog nekoliko svjetlosnih godina. Hanvich je bio ugodno predgrađe puno zelenila kad je Sully tamo živio kao dijete i družio se s Bobbyjem Garfieldom i Carol Gerber. Sad je njegov rodni grad bio jedno od mjesta u koje se ne zalazi noću, nečisti crvuljak Bridgeporta. Svejedno je provodio veći dio dana tamo, na parkiralištu ili u svom uredu (autokuća Sullivan Chevrolet već četvrtu godinu nosi oznaku Gold Star), ali većinom bi otišao prije šest sati, najkasnije do sedam, zaprašio na sjever prema Milfordu u svom probnom Chevroletu Capriceu. Najčešće bi otišao s vrlo stvarnim osjećajem zahvalnosti, iako ga u sebi nikada nije htio priznati.Tog se ljetnog dana po običaju zaputio iz Milforda na jug niz 1-95, ali kasnije no inače i ne skrenuvši na izlaz 9, ASHER AVENUE HARWICH. Tog je dana ostavio svoj novi probni primjerak usmjeren prema jugu (bio je plave boje s potpuno crnim gumama i uvijek bi ga zabavljalo vidjeti kako se pale stop-svjetla kad ga vozači ugledaju u svom retrovizoru jer pomisle da je policajac) i odveze se sve do New Yorka.Ostavi automobil u autosalonu Arnieja Mossberga na West Sideu (kad si vlasnik prodajno-izložbenog salona Chevroleta nikad nemaš problema s parkiranjem; to je bila jedna od prednosti tog posla), na putu u drugi kraj grada pregleda što ima u izlozima, pojede odrezak u Palm Tou, pa ode na Paganoov pogreb.

431

Pags je bio jedan od sudionika onog jutarnjeg helikopterskog pada, i jedan od dečki koji je tog popodneva bio i u selendri. A i jedan od onih koji su upali u posljednju zasjedu na stazi, zasjedu koja je počela kad je upravo Sully nagazio na minu ili zapeo za žicu koja je aktivirala eksploziv u vrećici remenom privezanoj za stablo. Čovječuljci u crnim pidžamama nalazili su se u krošnjama; čovječe, ala su nam zabiberili. Na stazi, Pags je uhvatio Wollenskyja kad je Wollensky pogođen u vrat. Dovukao je Wollenskyja do čistine, ali je Wollensky već umro. Pags je vjerojatno bio zaliven Wollenskyjevom krvlju (Sullivan se nije sjećao da je to vidio; tad je već bio u vlastitom paklu), ali je to Pagsu vjerojatno došlo kao olakšanje jer je to prekrilo drugu krv, koja se još nije sasvim osušila. Naime, Pagano je stajao dovoljno blizu da ga poprska krv kad je Slocum ustrijelio Malenfantova kompića. Da ga poprska Clemsonova krv, komadići Clemsonova mozga.Sully nikad ni riječi nije rekao o tome što se Clemsonu dogodilo u selendri, ni dr. Conroyu, nikome. Držao je jezik za zubima. Svi su držali jezik za zubima.Pags je umro od raka. Kad bi umro neki od Sullyjevih bivših vijetnamskih kompića (no dobro, nisu baš bili kompići, većinom su bili tikvani i Sully ih ne bi nazvao kompićima, ali su oni rabili tu riječ jer nije postojala riječ za to što su zapravo bili jedni drugima), činilo se da je uzrok uvijek rak, droge ili samoubojstvo. Najčešće bi karcinom počeo u plućima ili mozgu, a onda se proširio posvuda, kao da su ti ljudi ostavili svoje imunološke sustave u prašumi. Dick Pagano imao je karcinom gušterače - on i Michael Landon. Bila je to bolest zvijezda. Lijes je bio otvoren i stari Pags nije izgledao tako loše. Supruga je rekla pogrebniku da ga ne odjene u uniformu već u obično poslovno odijelo. Vjerojatno nije ni pomislila na uniformu kao mogućnost, usprkos odličjima koja je Pagano zaslužio. Pags je uniformu nosio samo dvije ili tri godine; te su godine bile poput zastranjenja, kazne odležane u nekoj okružnoj buksi jer si u nekom nesretnom trenutku, vjerojatno u pripitom stanju, učinio nešto potpuno u neskladu sa svojim karakterom, recimo ubio nekoga u tučnjavi, ili si utuvio u glavu da moraš spaliti crkvu u kojoj tvoja bivša žena predaje vjeronauk. Sully se nije mogao sjetiti nijednog čovjeka s kojim je

432

služio u vojsci, uključujući i sebe, koji bi želio da ga se pokopa u vojnoj uniformi.Dieffenbaker - Sully je još o njemu razmišljao kao o novom zapovjedniku - je došao na ispraćaj. Sully jako dugo nije vidio Dieffenbakera i vodili su zanimljiv razgovor... premda je uglavnom govorio Dieffenbaker. Sully nije bio siguran da razgovor pomaže, ali je on stalno razmišljao o tome što je Dieffenbaker rekao. Kako je Dieffenbaker zvučao bijesno, uglavnom. Razmišljao je o tome cijelim putem do Connecticuta.U dva sata bio je na mostu Triborough, ponovno na putu za sjever, dovoljno rano da izbjegne popodnevnu prometnu gužvu. "Promet teče nesmetano preko Triborougha i na ključnim točkama duž LIE-a*", tako se izrazio prometni izvjestitelj iz WINS-ova helikoptera. Eto za što danas služe helikopteri: da ocjenjuju stanje prometa na prilaznim i izlaznim prometnicama velikih gradova.* Kratica za Long Island Expressway.Kad su vozila počela usporavati sjeverno od Bridgeporta, Sully to nije primijetio. Bio se prebacio s vijesti na evergrine i utonuo u misli o Pagsu i njegovim usnim harmonikama. Bio je to kliše iz ratnih filmova: prekaljeni američki vojnik s usnom harfom, ali Pagano, Bože moj, Pagano te mogao sluditi, jebote. Svirao ih je noću i danju, sve dok mu jedan od momaka - možda Hexley ili čak Garrett Slocum - nije rekao da će se, ukoliko ne prestane, jednog jutra najvjerojatnije probuditi kao prvi čovjek na svijetu s pištećim rektalnim implantatom.Što je više o tome razmišljao, to se Sullyju sve više činilo da je Sly Slocum bio taj koji je zaprijetio rektalnim usatkom. Crnačka grdosija iz Tulse, koji je smatrao da su Sly and the Family Stone najbolja grupa na svijetu - otud mu i nadimak - i odbijao povjerovati da je druga grupa kojoj se divio, Rare Earth, sastavljena od bijelaca. Sully se sjećao kad je Deef (to je bilo prije no što je Dieffenbaker postao novi zapovjednik i kimnuo Slocumu glavom, vjerojatno najvažniji pokret u Dieffenbakerovu dotadašnjem ili budućem životu) rekao Slocumu da su ti tipovi bijeli baš kao onaj usranac Bob Dylan ("taj bljedoliki folklorist", tako je Slocum zvao Dylana). Slocum je razmislio o tome, a onda odgovorio sa za njega neuobičajenom ozbiljnošću. Sereš čovječe. Rare Earth, ma oni su crnci. Snimaju za Motown, a sve su

433

grupe iz Motowna crnačke, to svi znaju. Supremes, pa Temptations jebote, Smokey Robinson i Miracles. Poštujem te Deef, malo je takvih ko ti,* ni da bi riječi reko, al nastaviš li srat, zviznut ću te.* U izvorniku "you bad and you nationwide", referenca na (1) stih iz pjesme ZZ Topa "Pm bad, Pm nationwide", (2) organizaciju Bad Cops Nationwide koja prokazuje policajce koji siluju, zlostavljaju ili ucjenjuju osobe koje se bave prostitucijom, te (3) na domoljubnu kreditnu zadrugu Bad Credit Nationwide, koja odobrava zajmove i rizičnim zajmoprimcima, uključujući i vijetnamske veterane.Slocum je mrzio glazbu usne harmonike. Podsjećala ga je na onog bljedolikog folklorista. Kad biste mu pokušali objasniti da je Dylan politički angažiran, Slocum bi upitao kako to da onda taj reveći serator nije barem jednom došao ovdje s Bobom Hopeom. Ja ću vam reć zašto, rekao je Slocum. Boji se, eto zašto. Jeboja mater tom revećem milomudu i njegovoj usnoj harmonici!Sully se zanio mislima o Dieffenbakeru koji je bio razvezao o šezdesetima. Razmišljao o tim davnim imenima i davnim licima, o tim danima. Ne primjećuje kako se kazaljka brzinomjera spustila sa devedeset na sedamdeset pa na šezdeset, i kako se vozila počinju hrpimice gomilati u sva četiri vozna traka u pravcu sjevera. Sjetio se kakav je Pags bio u prašumi - kost i koža, crnokos, obraza još istočkanih posljednjim postpubertetskim prištićima, s puškom u rukama i s dvije Hohnerove usne harmonike (jedna u C-duru, a druga u G-duru), zataknute u pasicu maskirnih hlača. To je bilo prije trideset godina. Odvrti još deset godina unatrag i Sully je klinac koji odrasta u Hanvichu, druži se s Bobbyjem Garfieldom i želi da Carol Gerber samo jedanput pogleda u njega, Johna Sullivana, onako kako uvijek gleda u Bobbyja.Naravno, s vremenom i jest pogledala u njega, ali nikad na sasvim isti način. Zato što joj više nije bilo jedanaest godina ili zato što on nije bio Bobby? Sully nije znao. Taj je pogled sam po sebi bio nedokučiva tajna. Kao da je poručivao da je Bobby ubija a da je njoj to drago, da bi umirala tako sve dok zvijezde ne popadaju s neba, rijeke počnu teći uzbrdo i dozna se cjelovit tekst pjesme "Louie Louie".Što se dogodilo s Bobbyjem Garfieldom? Je li on otišao u Vijetnam? Pridružio se djeci cvijeća? Oženio se, postao otac, umro od raka

434

gušterače? Sully nije znao. Jedino što je pouzdano znao bilo je da se Bobby nekako promijenio u ljeto 1960. - onoga ljeta kad je Sully osvojio nagradu, tjedan dana u kampu YMCA-e na jezeru George - i otišao iz grada s majkom. Carol je ostala i maturirala u Hanvichu, pa premda ga nikad nije pogledala onako kako je gledala Bobbyja, on joj je bio prvi, i ona njemu: jedne noći izvan grada, iza neke štale proizvođača mlijeka u Newburgu punoj mučuće stoke. Sully je pamtio kako je osjetio sladak miris na njezinu vratu kad je svršio.Otkuda ta čudna asocijacija, od Pagana u njegovu mrtvačkom kovčegu do dvoje prijatelja iz njegova djetinjstva? Vjerojatno zato što je Pags pomalo sličio Bobbyju iz tih davnih dana. Doduše, Bobbyjeva kosa nije bila crna nego tamnocrvena, ali je Pags imao tu istu suhonjavu građu i koščato lice... i iste pjege. Pa da! I Pags i Bobby imali su taj špricani uzorak a la Opie Tavlor* na obrazima i na hrptu nosa! Ili je to možda bilo samo zato što kad netko umre, razmišljaš o prošlosti, usranoj prošlosti jebote.* Lik koji je u Andy Griffith Showu glumio Ron Howard, glumac okruglog lica, razrokih očiju i rijetkih zuba i, naravno, posut pjegama. Poslije je glumio u još jednoj kultnoj TV seriji, Happy Days.Caprice je usporio na trideset kilometara na sat, a zatim je promet potpuno stao malo niže, kod Izlaza 9, ali Sully svejedno to nije primijetio. Na WKND-u, radiopostaji koja emitira stare hitove, i Mysteriansi pjevali su "96 Tears", a on se prisjećao kako je uz pratnju snimljenih crkvenih pjesama hodao niz središnji prolaz kapele, a Dieffenbaker ispred njega, prilazeći lijesu da prvi put pogleda Pagana. U zraku iznad Paganova tijela pirkao je napjev "Budi uza me"; baš iznad Pagsa, koji je bio sretan kao dijete kad bi mogao satima sjediti s 50-milimetarskom puškom naslonjenom pokraj sebe, s ruksakom u krilu i kutijom Winstonica zataknutom u remen svoje kacige, i unedogled svirati "Goin Up the Country".Kad je Sully zavirio u kovčeg, shvati da se svaka sličnost s Bobbyjem Garfieldom odavno izgubila. Pogrebnik je sasvim pristojno obavio posao da se može podnijeti otvoreni lijes, ali je Pags svejedno imao omlohavjelu kožu i usiljenu bradicu debeljka koji je posljednje mjesece života držao karcinomnu dijetu, onu o kojoj nikad ne pišu u

435

National Enguireru, onu koja se sastoji od zračenja, injekcija kemijskih otrova i neograničenih količina čipsa."Sjećaš se njegovih harmonika?" upitao je Dieffenbaker."Sjećam se", rekao je Sully. "Sjećam se svega." Zazvučalo je to čudno, pa ga Dieffenbaker pogleda.Sullyju se u mislima munjevito prikaže kako je Deef izgledao toga dana u selendri kad su Malenfant, Clemson i ostali hajkači iznenada počeli naplaćivati užase tog jutra... užase cijelog proteklog tjedna. Željeli su to izbaciti iz sebe, urlike u noći, iznenadne topničke projektile i, naposljetku, buktinje helikoptera koji su padali a rotori im se još okretali, u padu sijući dim svoje smrti. Kako su pali, tras! A čovječuljci u crnim pidžamicama pripucali su iz šume po pripadnicima Delte 2/2 i Bravo 2/1 čim su Amerikanci istrčali na čistinu. Sullyju zdesna trčao je Willie Shearman, a poručnik Packer ispred njega; a onda je poručnika Packera dohvatilo posred lica i ispred Sullyja više nije bilo nikoga. Ronnie Malenfant mu je bio slijeva. Malenfant se dernjao svojim kreštavim glasom, bez prestanka, poput nekog pošandrcalog, prenapetog teleprodavača, neuračunljivog od amfetamina: Da vas vidimo, usrani psetožderi! Hajde, kosooki! Pucajte, pizde! Jebite si mater! Govno vi možete pogoditi! Pagano je bio iza njih, a Slocum pokraj Pagsa. Tu je bilo i nekoliko dečki iz čete Bravo, ali uglavnom oni iz Delte, toga se sjećao. Willie Shearman pozivao je svoje suborce, ali su mnogi zaostali. Oni iz Delte 2/2 nisu zaostajali. Clemson je bio tamo, Wollensky i Hackermeyer. Pravo je čudo kako se sjeća njihovih imena; njihovih imena i mirisa tog dana. Mirisa prašume i mirisa kerozina. Prizora neba, plavoga na zelenom. Bože moj mili, kako su pucali, kako su ti mali dripci pucali, nikad ne možeš zaboraviti kako su pucali ni kakav je to osjećaj kad ti meci prozuje pokraj uha. Malenfant se bečio: Pogodite me, vi krepani psetožderi! Ne možete! Slijepci usrani! Pucajte, tu sam! Jebite se vi ćoravi kosooki žuti pederi, tu sam! Dečki iz srušenih helikoptera su vrištali, pa su ih izvukli iz njih, zalili vatru pjenom i izvukli ih, samo što to više nisu bili ljudi, ne bi se to moglo nazvati ljudima; uglavnom su to sad bile vrišteće pečenke, pečenke s očima, kopčama remena i tim cvokoćućim prstima koji posežu za tobom a iz čijih se rastaljenih noktiju puši, baš takvi. Nije to nešto što biste mogli ispričati ljudima

436

poput doktora Conroya: kako bi im se, kad biste ih potegnuli, otkidali dijelovi tijela, zapravo skliznuli s njih onako kako hrskava kožica svježe ispečene purice kliže po vrućoj rastaljenoj masnoći ispod nje, baš tako, a cijelo vrijeme osjećaš miris prašume i kerozina, i sve se to događa, jedan stvarno velki šou, kako je običavao govoriti Ed Sullivan, i sve se to događa na našoj pozornici, i jedino što možeš jest pomiriti se sa sudbinom, samo da to prevališ preko glave.To je bilo to jutro, to su bili helikopteri, i nešto takvo moralo je dovesti do nečega. Kad su tog popodneva stigli u tu usranu selendru, još su imali u nosu vonj nagorjele posade onog helikoptera, stari poručnik bio je mrtav, pa su neki dečki - Ronnie Malenfant i njegovi prijatelji, ako želite da budem precizan - lagano skrenuli. Dieffenbaker je bio novi glavnokomandujući i iznenada se obreo kao zapovjednik luđaka koji su htjeli ubiti sve živo - djecu, starce, stare mamasanke u crvenim kineskim tenisicama.Helikopteri su se srušili u deset sati. U otprilike dva nula pet, Ronnie Malenfant je najprije zario bajunet u staričin trbuh a onda objavio namjeru da usranoj krmači odsiječe glavu. U otprilike četiri i petnaest, nepunih četiri kilometra dalje od tog mjesta, svijet Johna Sullivana otišao je u vražju mater. To je bio njegov veliki dan u pokrajini Dong Ha, njegov stvarno velki šou.Dok je stajao između dvije straćare na vrhu jedine ulice u toj selendri, Dieffenbaker je izgledao kao prestrašeni šesnaestogodišnjak. Ali nije imao šesnaest godina, nego dvadeset i pet, puno godina stariji od Sullyja i većine ostalih. Jedini koji je imao Deefove godine i čin bio je Willie Shearman, a Willie nije izgledao pripravan uskočiti. Vjerojatno ga je jutrošnja akcija spašavanja izmoždila. Ili je vjerojatno primijetio da ponovno dečki iz Delte 2/2 predvode juriš. Malenfant je urlao da će kosooki vijetkongovski posranci dvaput razmisliti kad ugledaju nekoliko desetaka glava na kolcima prije no što stanu na žulj Delta Munjama. Bez prestanka tim svojim kreštavim, svrdlastim glasom teleprodavača. Kartaš. Gospodin Kartaška Mustra. Pags je imao svoje usne harmonike, a Malenfant svoj špil Bikesica. Herčevi, to je bila Malenfantova igra. Deset centi poen ukoliko bi uspio nekoga nacimati, pet centi ako ne bi. Dajte dečki! zacičao bi tim svojim kreštavim glasom, glasom za koji bi Sully dao ruku u vatru da može izazvati

437

krvarenje iz nosa i skriviti pomor jata skakavaca. Hajde, na sunce s lovom, lovimo Guduru!Sully se prisjetio kako je stajao na ulici i gledao u blijedo, iznureno, zbunjeno lice novog zapovjednika. Sjetio se kako je pomislio Ne može on to. Što god treba učiniti da bi se zaustavilo prije no što se razmaše, ne može on to. Ali se onda Dieffenbaker pribrao i kimnuo glavom Slyju Slocumu. Slocum nije ni trenutka oklijevao. Slocum, stojeći na ulici pokraj prevrnute kuhinjske stolice kromiranih nogu i crvenog sjedišta, podigne pušku na rame, nanišani i raznese glavu Ralphu Clemsonu. Pagano, koji je stajao u blizini i buljio u Malenfanta otvorenih usta, jedva da je primijetio da je poprskan skoro od glave do pete. Clemson je pao na zemlju, mrtav, i to je bio kraj zabave. Partija je završila, dušo.Dieffenbaker danas ima trbušinu golfera i nosi bifokalne naočale. Usto je uglavnom izgubio kosu. Sullyja je to zaprepastilo, jer je Deef prije pet godina, kad se njihova postrojba kao i svake godine okupila na jersevjskoj obali, imao prilično gustu kosu. Sully se zakleo samome sebi da je to bio posljednji put da je s njima bančio. Nisu postali nimalo bolji. Nisu se smirili. Svaki ponovni sastanak sve je više sličio likovima iz Seinfelda koji su se opako nasnifali ljepila."Bi li izašao da popušiš jednu?" upitao je novi zapovjednik. "Ili si se odrekao toga kad i svi drugi?""Odrekao se kad i svi drugi, tako je." Tad su stajali malo ulijevo od kovčega kako bi ostali koji su došli na posljednji ispraćaj mogli zirnuti u lijes pa proći. Tiho su govorili, snimljena se glazba glatko kotrljala preko njihovih glasova, nekakva otegnuta zvučna kulisa o spasenju. Na rasporedu je bila himna "Stari križ", zaključio je Sully.Reče: "Mislim da bi Pags radije želio da puštaju-""'Goin Up the Country' ili 'Let's Work Together'", dovrši Dieffenbaker veselo se smiješeći.Sully mu uzvrati osmijeh. Bio je to jedan od onih neočekivanih trenutaka, poput kratke sunčane faze u cjelodnevnom kišnom razdoblju, kad je godilo nečega se prisjetiti - jedan od trenutaka kad ste, začudo, bezmalo sretni što ste bili u Vijetnamu. "Ili možda 'Boom Boom', onu od Animalsa", reče on.

438

"Sjećaš se kad je Sly Slocum rekao Pagsu da će mu nabiti tu harmoniku u guzicu ukoliko ne prekine?"Sully je kimnuo glavom, još se veselo smiješeći. "I da će Pags moći, gurne li mu je dovoljno duboko, odsvirati 'Red River Valley' dok prdi." S ljubavlju je ponovno pogledao prema mrtvačkom kovčegu, kao da je očekivao da će se i Pagano nasmiješiti pri pomisli na to. Ali se Pagano nije smiješio. Pagano je samo ležao našminkanog lica. Pagano je sve prevalio preko glave. "Znaš što - izaći ću i gledati tebe dok pušiš.""Dogovoreno." Dieffenbaker, koji je jednom dao znak da jedan njegov vojnik ubije drugog, krene niz bočnu lađu kapele. Njegova ćelava glava zasvijetlila bi miješanim bojama dok je prolazio ispod vitražnih prozora. Šepajući za njim - šepa više od pola životnog vijeka pa to i ne primjećuje - hodao je John Sullivan, uspješni zastupnik za Chevrolet.Promet na 1-95 uspori do puževa koraka, a onda ni makac, osim povremenog trzaja u nekom traku. Na radiju su ? i Mysteriansi ustupili mjesto Sly and the Family Stone - "Dance to the Music". Slocum bi jamačno poskakivao na sjedištu, jebote, poskakivao do daske. Sully ubaci probni Caprice u prazni hod i počne lupkati po upravljaču u ritmu glazbe.Kad je pjesma krenula prema kodi, on pogleda desno i ugleda staru mamasan na suvozačkom sjedištu. Nije poskakivala u njemu nego je sjedila mirno, žutih ruku sklopljenih u krilu, svojih ludo kričavih tenisica, imitacija Chuck Taylorica, čvrsto položenih na jednokratni plastični podložak na kojem je velikim slovima pisalo SULLIVANOV CHEVROLET CIJENI VAŠU FIRMU."Bok, stara gaduro", reče Sully, više zadovoljan nego uznemiren. Kad je posljednji put pokazala svoje lice? Vjerojatno na novogodišnjoj proslavi kod Tacklinovih, posljednji put kad se Sully svojski oblokao. "Zašto nisi bila na Pagsovu sprovodu? Novi se zapovjednik raspitivao za tebe."Ona ne odgovori, ali nema veze, je li ikad odgovorila? Samo je sjedila tamo sklopljenih ruku, dok je pogled njezinih crnih očiju počivao na njemu: prikaza iz Noći vještica u zelenom, narančastom i crvenom. No stara mamasan nije bila poput duhova iz holivudskih filmova; nije bila prozirna, nikad nije mijenjala oblik, nikad ne bi ishlapjela. Na jednom žutom zapešću nosila je tkanicu sličnu srednjoškolskim pobratimskim

439

narukvicama. Premda ste mogli vidjeti svaki zavijutak na toj tkanici i svaku boru na njezinu drevnom licu, niste mogli osjetiti njezin miris, a jedan jedini put kad ju je Sully pokušao dodirnuti, ona je isparila. Ona je bila sablast, a njegova glava ukleta kuća u kojoj je ona prebivala. Samo što bi je svako malo (najčešće bezbolno a uvijek nenajavljeno) njegova glava izbljuvala negdje gdje bi je on morao vidjeti.Nije se promijenila. Nije oćelavila, ni dobila žučne kamence, ni počela nositi bifokalne naočale. Nije umrla kao što su umrli Clemson, Pags, Packer i dečki iz srušenih helikoptera (čak su i ona dvojica koje su odnijeli s čistine pokrivene pjenom poput snjegovića umrli, njihove su opekline bile preteške da bi preživjeli i sav je trud bio uzaludan). A nije ni nestala kao što je nestala Carol. Ne, stara mamasan uredno bi banula u posjete, i nije se promijenila ni jotu od vremena kad je "Instant Karma" bila među prvih deset najslušanijih hitova. Jednom je, doduše, morala umrijeti, ležati u blatu kad joj je Malenfant najprije zario bajunet u trbuh, a onda objavio namjeru da je skrati za glavu, ali nakon toga ju je krenulo."Gdje si bila, dušo?" Da je netko iz nekog automobila slučajno pogledao prema njemu (njegov je Caprice sad bio okružen sa svih strana, zagrađen) i vidio kako miče usnama, pretpostavili bi da pjeva uz radio. A i kad bi pomislili nešto drugo, tko ih jebe? Koga briga što oni misle? Nagledao se on toga, užasnih stvari, između ostalog i smotuljak vlastitih crijeva kako leže u krvavoj smrši njegovih stidnih dlačica, i ako katkad ugleda tu staru sablast (i razgovara s njom), pa što, jebote? Koga se to tiče osim njega?Sully pogleda ispred sebe, pokušavajući otkriti što je zakrčilo promet (nije uspio, to nikad ne uspijeva, moraš jednostavno čekati i odgmizati malko naprijed kad tip ispred tebe odgmiže naprijed), a onda se okrene. Ponekad kad bi to učinio, nje više ne bi bilo. Ali ne i ovaj put; ovaj se put samo presvukla. Crvene tenisice bile su iste, ali je sad imala na sebi uniformu medicinske sestre: bijele najlonske hlače, bijelu bluzu (na koju je pribola zlatni satić, kako dražestan detalj), bijelu kapicu s malom crnom vrpcom. No ruke su joj još bile sklopljene u krilu i još je gledala u njega."Gdje si bila, mama? Nedostajala si mi. Znam da je to čudno, ali je istina. Mama, mislio sam na tebe. Trebala si vidjeti našeg novog

440

zapovjednika. Da ti pamet stane, zaista. Ušao je u fazu solarne ploče. Potpuno ćelav na tjemenu, hoću reći sjaji se."Stara mamasan ne reče ništa. Sully se ne iznenadi.Pokraj pogrebnog zavoda prolazila je uličica, a uz jedan zid protezala se zeleno obojena klupa. Na oba kraja klupe nalazila se kanta s pijeskom načičkana čikovima. Dieffenbaker sjedne pokraj jedne kante, tutne cigaretu u usta (Dunhillica, primijeti Sully, prilično impresivno), a onda ponudi kutiju Sullyju."Ne, zaista sam prestao.""Izvrsno." Dieffenbaker pripali upaljačem marke Zippo, i Sully shvati nešto neobično: nikad nije vidio nekoga tko je bio u Vijetnamu da pripaljuje cigaretu šibicama ili onim jednokratnim plinskim upaljačima; vijetnamski veterani kao da su svi nosili Zippoe*. Naravno, nije moguće da je tako. Ili jest?* Zippo je poznata marka upaljača, ali u slangu američkih vojnika u Vijetnamu i naziv za bacač plamena."Još prilično šepaš", reče Dieffenbaker."Aha.""Sve u svemu, rekao bih da je došlo do poboljšanja. Posljednji put kad sam te vidio, gotovo da si posrtao. Osobito nakon što bi strusio nekoliko pića.""Još odlaziš na okupljanja? Organiziraju li ih još, piknike i ostala sranja?""Mislim da ih još organiziraju, ali nisam bio tri godine. Postalo je odveć depresivno.""Aha. Oni koji ne boluju od raka, prolupali su od alkohola. A oni koji su se uspjeli riješiti cuge su na Prozacu.""Primijetio si.""Nego što nego sam primijetio.""Mislim da me to nije iznenadilo. Nikad nisi bio najpametniji čovjek na svijetu Sully-John, ali si bio pronicavi seronja. Čak i tad. Dakle, dobro si primijetio: cuga, rak i depresija, čini se da su to glavni problemi. O, i zubi. Nisam još upoznao nekog vijetnamskog veterana a da ne bi imao pravi čupanac sa zubima... naravno, ako mu je još koji ostao. A ti, Sully? Što je s tvojim starim kljovama?"

441

Sully, koji je poslije Vijetnama izvadio šest zuba (plus gotovo nebrojeno korijena), zamigolji rukom lijevo-desno pokretom kojim kao da želi reći comme ci, comme ca."A onaj drugi problem?" upita Dieffenbaker. "Kako je s tim?""Ovisno", reče Sully."O čemu?""O tome što sam opisao kao svoj problem. Bili smo zajedno na tri usrana piknika-""Četiri. A usto sam ja bio na najmanje jednom na koji ti nisi došao. Godinu poslije piknika na jerseyjskoj obali? Kad je Andy Hackermeyer rekao da će se ubiti skokom s vrha Kipa slobode.""I je li to učinio?"Dieffenbaker duboko uvuče dim i pogleda Sullvja još uvijek poručničkim pogledom. Uspijevalo mu je to i nakon tolikih godina. Zapanjujuće na neki način. "Da je to učinio, čitao bi o tome u Postu. Zar ne čitaš Post?""Pobožno."Dieffenbaker kimne glavom. "Vijetnamski veterani svi imaju problema sa zubima i svi čitaju Post. Naravno, ukoliko žive na Postova području kontaminacije. Što misliš da rade ako ne žive?""Slušaju Paula Harveya*", kao iz topa će Sully i Dieffenbaker se nasmije.* Utjecajni radiokomentator ABC-ja. Njegova emisija "There's the rest of the story" /Evo i ostatka priče/, emitira se triput dnevno i jedanput subotom.Sully se prisjećao Hacka, koji je također bio tamo onoga dana kad su se srušili helikopteri, koji je bio i u selendri i kad su upali u zasjedu. Plavokosi klinac zaraznog smijeha. Dao je laminirati sliku svoje djevojke da ne bi trunula na vlazi, a onda ju je nosio oko vrata na malom srebrnom lančiću. Hackermeyer je bio pokraj Sullvja kad su stigli u selendru i kad je počela pucnjava. Obojica su vidjeli kako je stara mamasan istrčala iz svoje slamnate kolibe podignutih ruku, klepećući sve u šesnaest, frfljajući nešto Malenfantu, Clemsonu, Peasleyu, Mimsu i ostalima koji su rešetali selo. Mims je propucao potkoljenicu nekog dječaka, možda slučajno. Dječak je ležao u prašini ispred jedne bijedne straćare i vrištao. Stara mamasan zaključila je da

442

je Malenfant glavni - zašto i ne? ta Malenfant se dernjao - pa je potrčala prema njemu, i dalje mlatarajući rukama po zraku. Sully joj je mogao reći da joj je to bila velika pogreška, stari gospodin Kartaška Mustra imao je jutro i pol, kao i svi, ali Sully nije otvorio usta. On i Hack su stajali i gledali kako je Malenfant podigao kundak puške i raspalio je njime po licu, oborio je na zemlju i prekinuo njezino ćeretanje. Willie Shearman stajao je dvadesetak metara dalje, Willie Shearman iz njegova rodnog grada, jedan od dječaka iz katoličke škole kojih su se on i Bobby na neki način bojali, i na Williejevu se licu ništa nije moglo pročitati. Willie Bejzbol, tako su ga zvali neki njegovi suborci, uvijek iz milja."Dakle, što je s tvojim problemom, Sully-John?" Sully se vrati iz selendre u Dong Hau u uličicu pokraj pogrebnog zavoda u New Yorku... ali polako. Neke su uspomene bile poput Tar-Baby u onoj staroj priči o Brer Foxu i Brer Rabbitu; zalijepiš se za njih*. "Ovisi. Što sam rekao, kakav problem imam?"* Tar Baby je lutka od katrana, čija šutnja tako razljuti Brer Rabbita da ju je udarao dok se nije čvrsto za nju zalijepio."Rekao si da su ti raznijeli jaja kad su nas zaskočili kod selendre. Rekao si da ti je to Božja kazna jer nisi spriječio Malenfanta prije no što je prolupao i ubio onu staričicu."Riječju prolupati nije se ni izbliza moglo opisati to kako je Malenfant stajao raširenih nogu i opkoračio staricu, dizao i spuštao bajunetu ne prestajući pritom mljeti. Kad je procurila krv, njezina je narančasta tunika izgledala kao batik."Malko sam pretjerao", reče Sully, "čemu su pijanci skloni. Dio mošnje još je nazočan, a katkad proradi i stara pumpa. Osobito nakon Viagre. Bog blagoslovio to sranje.""Prestao si pušiti. A cugati?""Povremeno popijem pivo", reče Sully."Prozac?""Još ne.""Razveden?"Sully kimne glavom. "A ti?""Dvaput. No razmišljam da se ponovno odvažim. Mary Theresa Charlton, prava slatkica. Treća sreća, to je moje geslo."

443

"Znaš li što, poručniče?" upita Sully. "Otkrili smo nedvojbenu baštinu vijetnamskog iskustva." On podigne prst. "Vijetnamski veterani obolijevaju od raka, najčešće pluća ili mozga, ali i drugih organa.""Kao Pags. Pags ga je dobio na gušterači, je li tako?""Tako je.""Svi ti karcinomi su zbog agensa Orange", reče Dieffenbaker. "Nitko ne može dokazati, ali svi znamo. Agens Orange, dar koji da je i da je."Sully podigne drugi prst - tvoj jebački prst, bez sumnje bi ga nazvao Ronnie Malenfant. "Vijetnamski veterani padaju u depresiju, opijaju se na zabavama, prijete da će skočiti s nacionalnih znamenitosti." Iskoči i treći prst. "Vijetnamski veterani imaju loše zube." Mali prst. "Vijetnamski veterani se razvode."Sully je načinio stanku u tom trenutku, nejasno slušajući snimljenu orguljašku glazbu kako dopire kroz djelomice otvoren prozor, gledajući u svoja četiri ispružena prsta a onda i u palac još priljubljen uz dlan. Veterani su narkomani. Veterani uglavnom neredovito otplaćuju kredite; svaki bankovni službenik će vam to reći (onih godina kad je Sully uhodavao svoje zastupništvo, mnogi su bankari tako rekli njemu). Veterani prekoračuju limite potrošnje na kreditnim karticama, izbacuju ih iz kockarnica, plaču kad čuju pjesme Georgea Straita i Patty Loveless, bodu se noževima zbog stolnog kuglanja u barovima, kupuju jake automobile na kredit a onda ih razbiju, tuku svoje žene, tuku djecu, tuku svoje pse do vraga, a vjerojatno se češće porežu prilikom brijanja nego ljudi koji su se Vijetnamu najviše približili u Apokalipsi danas ili onom sranju Lovac na jelene."A što je palac?" upita Dieffenbaker. "Ma daj, Sully, požderat ću se od znatiželje."Sully pogleda u svoj sklopljeni palac. Pogleda u Dieffenbakera, koji je sad nosio bifokalne naočale i trbuščić (ono što su vijetnamski veterani najčešće nazivali "kuća koju je sagradio Bud*"), ali u kojem još možda stoluje onaj mršavko voštane puti. A onda ponovno pogleda u svoj palac i ispruži ga kao da pokušava autostopirati.* Misli se na pivo Budweiser."Vijetnamski veterani imaju upaljače Zippo", reče on. "Barem dok ne prestanu pušiti."

444

"Ili dok ne dobiju rak", reče Dieffenbaker. "U kojem ih trenutku njihove žene bez sumnje iščeprkaju iz njihovih oslabjelih i oduzetih ruku.""Osim onih rastavljenih", reče Sully i obojica se nasmiju. Bilo je ugodno ispred pogrebnog zavoda. Možda ne baš ugodno, ali bolje nego unutra. Orguljaška je glazba bila užasna, ljepljiv miris cvijeća još gori. Miris cvijeća podsjeti Sullyja na deltu Mekonga. Ljudi sad govore "prekomorje", ali se on nije sjećao da je u ono vrijeme ikad čuo taj izraz."Znači ipak nisi sasvim izgubio muda?" reče Dieffenbaker. "Ne, nikad nisam stigao u zemlju Jakea Barnesa*." * Jake Barnes je glavni lik iz Hemingwayeva romana Sunce se ponovno rađa koji je ranjen u I. svjetskom ratu i ostao impotentan."Koga?""Nema veze." Sully nije jako puno čitao, nikad nije puno čitao (njegov je prijatelj Bobby bio knjiški moljac), ali mu je bolnički knjižničar dao Sunce se ponovno rađa i Sully ju je pročitao u jednom dahu, ne jednom već triput. U to mu se vrijeme učinila silno važnom - koliko je Bobbyju bila važna ona knjiga Gospodar muha kad su bili djeca. A sad mu je Jake Barnes bio dalek, limeni čovjek s lažnim problemima. Samo još jedna izmišljotina."Nema?""Nema. Mogu imati ženu ako zaista to poželim - ne i djecu, ali mogu imati ženu. No potrebne su velike pripreme i uglavnom mi se čini da to iziskuje previše muke."Dieffenbaker ne reče ništa nekoliko trenutaka. Sjedio je zagledan u svoje ruke. Kad je podigao pogled, Sully pomisli da će reći da mora ići, na brzinu se oprostiti s udovicom a onda natrag u boj (Sully je smatrao da u slučaju novog zapovjednika rat znači prodaju računala u kojima se nalazi nešto magično što se zove Pentium), ali Dieffenbaker ne reče ništa takvo. Upita: "A što je s onom staricom? Još je viđaš, ili je više nema?"Sully je osjetio kako mu se prepast - bezoblična ali silna - mreška u malome mozgu. "Kakva starica?" Nije se sjećao da je rekao Dieffenbakeru, nije se mogao sjetiti da je rekao ikome, ali naravno, jamačno je rekao. Jebi ga, mogao je Dieffenbakeru reći bilo što na

445

onim piknicima; bile su to samo crne rupe u njegovu pamćenju koje su bazdile po alkoholu, sve do jedne."Stara mamasan", reče Dieffenbaker i ponovno izvadi cigarete. "Ona koju je Malenfant ubio. Rekao si da ti se ukazivala. 'Ponekad je drukčije obučena, ali je to uvijek ona', tako si rekao. Još je vidiš?""Mogu li dobiti jednu?" upita Sully. "Nikad nisam popušio Dunhillicu."Na WKND-u Donna Summer pjevala je o zločestoj djevojci, zloćki, ti si tako zločesta zloćkica, bip-bip. Sully se okrene staroj mamasan, ponovno u narančastoj tunici i zelenim hlačama, i reče: "Malenfant nikad nije bio očito lud. Odnosno, nimalo luđi od ostalih... osim možda kad su posrijedi bili herčevi. Uvijek je tražio trojicu s kojima bi igrao herčeve, a to nije neko naročito ludilo, što kažeš? Nije bio luđi od Pagsa i njegovih harmonika, a znatno manje lud od tipova koji su cijele noći šmrkali heroin. Osim toga, Ronnie je pomogao izvući one dečke iz helikoptera. U prašumi je jamačno bilo desetak kosookih, možda i dvadesetak, i svi su pucali kao šašavi, sredili su poručnika Packera, Malenfant je sigurno vidio kad se to dogodilo, bio je jako blizu, ali nije ni trenutka oklijevao." Kao ni Fowler, Hack, Slocum, Peasley ili Sully. I kad je Packer pao oni su nastavili. Bili su hrabri mladići. Pa ako je njihova hrabrost potraćena u ratu koji su zakuhali zadrti starkelje, znači li to da njihova hrabrost nije ništa značila? Kad smo već kod toga, je li uvjerenje za koje se borila Carol Gerber pogrešno zato što je jedna bomba eksplodirala u pogrešnom trenutku? Jebi ga, u Vijetnamu su mnoge bombe eksplodirale u pogrešnom trenutku. Kad bolje razmisliš, što je bio Ronnie Malenfant nego bomba koja je eksplodirala u pogrešnom trenutku?Stara mamasan nastavi gledati u njega, njegova prastara sjedokosa pratilja sjedi na suvozačkom mjestu ruku sklopljenih u krilu - žute ruke sklopljene na mjestu gdje se narančasta tunika spaja sa zelenim poliesterskim hlačama."Pucali su po nama skoro dva tjedna", reče Sully. "Čim smo krenuli iz doline A Shau. Pobijedili smo u Tam Boiju, a kad pobijediš, znači da ti je krenulo i da trebaš iskoristiti tu prednost, barem sam ja tako uvijek smatrao, ali mi zapravo nismo napredovali nego se povlačili. Ma što,

446

to je bilo korak od bezglavog povlačenja, eto što. U svakom slučaju, nismo se dugo osjećali kao pobjednici. Nije bilo podrške, ostavili su nas na cjedilu. U kurac vijetnamizacija! Kakva je to bila pljuga!"On pošuti trenutak-dva, gledajući u nju, a ona mu je smireno uzvraćala pogled. Oko njih, zaustavljeni promet svjetlucao je poput vrućice. Neki nestrpljivi kamiondžija legne na svoju trubu, i Sully poskoči kao da ga je netko naglo prenuo iz drijemeža."Tad sam naletio na Willieja Shearmana - pri povlačenju iz doline A Shau. Znao sam da mi izgleda poznato i bio sam uvjeren da sam ga negdje upoznao, ali se nisam mogao sjetiti gdje. Znaš, ljudi se vraški promijene između četrnaeste i dvadeset četvrte. A onda su jednog popodneva on i nekoliko dečki iz postrojbe Bravo besposleno sjedili i metiljali, razgovarali o curama, i Willie je rekao da je prvi francuski poljubac dobio na plesu u organizaciji družbe Sv. Tereze od Avile. A ja pomislim: 'Jebi ga, to su bile cure iz Sv. Gabrijela.' Priđem mu i kažem: 'Vi iz Postojanog ste možda bili kraljevi Asherove avenije, ali smo vam isprašili pederski tur svaki put kad ste došli u Hanvich High igrati nogomet.' Hej, da si vidjela tog zaprepaštenja! Willie je skočio na noge tako brzo da sam pomislio da će pobjeći kao Gingerbread Man*. Kao da je ugledao duha, ili nešto takvo. A onda se nasmije i pruži ruku i ja opazim da još nosi svoj srednjoškolski prsten! Znaš li što to sve dokazuje?"* Paprenjak u ljudskom obliku. Ovdje lik iz narodne priče. Taj keks pobjegne iz kuhinje i otrči na cestu. Svi koji ga ugledaše, nagnu u trk za njim, ali im on umakne vičući: "I tebi ću pobjeći!" Sretne ga lija, napravi se da je gluha i da ne može čuti što joj to Gingerbread Man dovikuje, pa ga zamoli da joj šapne na uho. Kad on to učini, lija ga zgrabi i pojede.Stara mamasan ne reče ništa, kao i uvijek, ali joj je Sully vidio u očima da je znala što to sve dokazuje: ljudi su smiješni, klinci pričaju nevjerojatne stvari, pobjednici nikad ne odustaju a gubitnici nikad ne pobjeđuju. Ujedno i Bože blagoslovi Ameriku."Dakle, ganjali su nas taj cijeli tjedan, i postajalo je jasno da nas sustižu... pritišću s boka... broj žrtava na našoj strani neprekidno se povećavao a nisi se mogao naspavati od svijetlećih raketa, helikoptera i noćnog urlikanja koje je dopiralo iz njihovih skrovišta. A onda bi te

447

napali... njih dvadesetak, tridesetak... bocnu te pa se povuku, bocnu i povuku, tek tako... a usto bi izveli tu svoju foru..."Sully obliže usne, svjestan da su mu usta suha. Da barem nije otišao na Pagsov pogreb. Pags je bio dobar momak, ali ne i dovoljno dobar da bi opravdao povratak takvih uspomena."Postavili bi četiri ili pet minobacača u prašumi... na jednom od naših krila... a pokraj svakog minobacača poredali bi osam ili deset ljudi, svakog s jednom granatom. Covječuljci u crnim pidžamicama, u redu kao učenici kod automata za vodu u mojoj gimnaziji. A kad bi došao red na njih, ubacili bi svoju granatu u cijev minobacača, a onda jurnuli koliko ih noge nose. Tako bi se suočili s neprijateljem - to jest s nama - upravo u trenutku kad bi njihove granate padale. To bi me uvijek podsjetilo na riječi čovjeka koji je živio na katu iznad Bobbyja Garfielda jednom kad smo se dodavali na Bobbyjevu prednjem travnjaku. O nekom igraču bjezbola koji je igrao za Dodgerse. Ted je rekao da je tip bio tako vraški brz da je mogao opičiti "balon" na početnoj bazi, otrčati na mjesto shortstopa između druge i treće baze i sam uhvatiti lopticu. To bi te nekako... rastrojilo."Da. Onako kako je on sad bio nekako rastrojen, nekako sluđen, poput klinca koji si nepromišljeno priča priče o duhovima u tami."Paljba koju su osuli po onoj čistini na koju su se srušili helikopteri bila je u tom istom stilu, samo jača, vjeruj mi na riječ." Samo što to i nije bila istina. Vijetkongovci su si tog jutra dali oduška, pojačali ton do daske a onda iščupali tipke, kako je Mims rado govorio. Pucnjava iz prašume oko gorućih helikoptera bila je poput proloma oblaka a ne pljuska.U Capriceovu pretincu za rukavice bilo je cigareta, stara kutija Winstonica koju je Sully držao tamo u slučaju prijeke potrebe, a koju je prebacivao iz jednog automobila u drugi kad god bi ih mijenjao. Ona jedna cigareta koju je nažicao od Dieffenbakera probudila je tigra i on ispruži ruku pokraj stare mamasan, otvori pretinac, prekopa po ispravama i nađe kutiju. Cigareta će ostaviti bljutav i vruć okus u njegovu grlu, ali to je u redu. To je na neki način bilo ono što je želio."Dva tjedna pucnjave i stezanja obruča", reče joj on i pritisne upaljač. "Strka i pomutnja i ne očekuj posrance iz vojske Južnog Vijetnama, dušo, jer oni kao da su uvijek imali boljeg posla: kurve, kotleti na žaru

448

i kuglanje, govorio je Malenfant. Zbrajali smo žrtve, zračne podrške nikad nije bilo gdje je trebala biti, nitko nije oka sklopio, i činilo se da se situacija pogoršava kako nam se pridružuje sve više ljudi iz A Shaua. Sjećam se da je jedan od Williejevih ljudi - Havers ili Haber, tako nekako - dobio metak u glavu. Pogodilo ga točno u glavu, a onda je ostao ležati na stazi otvorenih očiju, pokušavao nešto reći. Krv mu se slijevala iz rupe evo ovdje..." Sully lupne prstom po glavi malo iznad uha. "...i nismo mogli vjerovati da je još živ, a kamoli da pokušava govoriti. A onda to s helikopterima... to je bilo kao iz filma, sav taj dim i pucnjava, bup-bup-bup-bup. To je bio uvod za nas znaš, u onu tvoju selendru. Nabasali smo na nju kad ono jebote... na cesti leži stolac, nekakav kuhinjski stolac s crvenim sjedištem i čeličnim nogama koje strše u zrak, baš na cesti. Mjesto je izgledalo kao govno, oprosti ali jest, kao da nije vrijedno da se u njemu živi, a kamoli da se za nj gine. Tvoja raja, Južnovijetnamci, oni nisu željeli umirati za takva mjesta, pa zašto bismo mi? Usto je i smrdjelo, smrdjelo je do neba, ali svugdje je smrdjelo. Tako se barem činilo. Meni smrad nije naročito smetao. Mislim da me se najviše dojmio onaj stolac. Taj je jedan stolac sve govorio."Sully izvuče upaljač, počne trešnjacrvenom žarnom niti obrađivati vrh cigarete, a onda se sjeti da sjedi u probnom vozilu. Mogao bi pušiti u probnom vozilu - ta iz njegova je vlastitog salona - ali nanjuši li netko od prodavača dim i zaključi da je šef radio ono zbog čega bi svatko drugi dobio otkaz, to ne bi bilo dobro. Djelima moraš pratiti riječi... barem ukoliko želiš malo respekta."Excusez-moi", reče on staroj mamasan. Izađe iz automobila, ne ugasivši motor, pripali cigaretu, pa se sagne i kroz prozor ubaci upaljač natrag u njegov spremnik na ploči s instrumentima. Dan je bio vruć, a četiri vozna traka mora automobila u mrtvom hodu kao da su ga činili još toplijim. Sully je osjećao nestrpljenje posvuda oko sebe, ali je njegov radio bio jedini koji je čuo; svi ostali bili su iza stakla, zakopčani u svoje klimatizirane čahurice, i slušali stotinu različitih vrsta glazbe, od Liz Phair do Williama Ackermana. Pretpostavljao je da veterani koji su možebiti zapeli u ovom krkljancu a nemaju CD Alman Brothersa ili kazetu Big Brother and the Holding Companyja,

449

vjerojatno također slušaju WKND, gdje prošlost nikad nije umrla, a budućnost nikad nije stigla. Truuub-truuub, biiip-biiip.Sully zaglavinja prema haubi svog automobila i podigne se na prste, zaklanjajući oči od odbljeska sunca na kromu, pogledom tražeći problem. Naravno, nije ga uspio sagledati.Kurve, kotleti na žaru i kuglanje, pomisli on, Malenfantovim cičećim, svrdlastim glasom. Tim košmarnim glasom ispod plavetnog neba i iz zelene šume. Hajde, dečki, tko ima Klistirku? Ja sam na devedeset i otvorio sam sva četiri oka, vremena je sve manje. Nek cirkus počne!On snažno potegne dim iz Winstonice, pa iskašlje ustajali vruć dim. Crne točkice iznenada zaplešu na popodnevnoj jarkoj svjetlosti, i on pogleda u cigaretu između svojih prstiju s izrazom gotovo komične užasnutosti. Što to radi, ponovno počinje s tim sranjem? Zar je lud? Da, naravno da je lud, svatko tko vidi mrtve starice pokraj sebe u svom automobilu je jamačno lud, ali to ne znači da mora ponovno početi s tim sranjem. Cigarete su agens Orange koji plaćaš. Sully baci Winstonicu. Učinilo mu se to pravilnom odlukom, ali nije usporilo ubrzavajuće bilo njegova srca ni njegov osjećaj - tako dobro upamćen iz patrola u kojima je sudjelovao - da mu se usna šupljina suši i steže, škubi i nabire poput opečene kože. Neki se ljudi boje gužvi - to se zove agorafobija, strah od tržnice - ali jedini put kad Sully ima taj osjećaj da je previše stvari previše ljudi je upravo u ovakvim prilikama. Dobro se osjećao u dizalima, krcatim foajeima u pauzama između činova i na peronima u vrijeme najveće gužve, ali kad bi oko njega nastao prometni čep, on bi prolupao. Jer, dušo, ne možeš nikamo pobjeći, nigdje se sakriti.Još nekoliko ljudi ispililo se iz svojih klimatiziranih komuški. Žena u strogom smeđem poslovnom kostimu stoji pokraj jednako strogo smeđeg BMW-a, zlatna joj narukvica i srebrne naušnice sažimaju ljetnu sunčanu svjetlost, i samo što od nestrpljenja ne lupka visokom potpeticom od kordovana. Uhvati Sullyjev pogled, podigne pogled prema nebu kao da želi reći Kako tipično, pa pogleda na ručni sat (također zlatan, također svjetlucav). Čovjek koji je zajahao zelenu Yamahinu međunožnu raketu, ugasi pomahnitali motor svog motocikla, podigne ga na oslonu papuču, skine kacigu i odloži je na naftom umrljani pločnik pokraj jedne od pedala. Bio je odjeven u crne

450

biciklističke hlače i majicu bez rukava na čijoj je prednjici velikim slovima pisalo VLASNIŠTVO NJUJORŠKIH KNICKSA. Prema Sullyjevoj procjeni, taj će gospodin ostati bez otprilike sedamdeset posto kože potjera li tako odjeven svoju međunožnu raketu brzinom većom od deset kilometara na sat."Peh čovječe", reče tip od međunožne rakete. "Sigurno neka nesreća. Nadam se da nije ništa radioaktivno." I nasmije se da pokaže da se šali.Niže njih u lijevom voznom traku - preticajnom traku da su se vozila kretala na ovom dijelu autoceste - neka žena u bijeloj teniskoj haljinici stajala je pokraj Toyote; s lijeve strane registarske tablice nalazila se naljepnica NE NUKLEARKAMA a s desne naljepnica KUĆNA MAČKA: ONO DRUGO BIJELO MESO. Suknjica joj je bila jako kratka, bedra duga i preplanula, a kad je podigla sunčane naočale i podbočila ih u kosi prošaranoj plavim pramenovima, Sully joj ugleda oči. Bile su krupne, plave i nekako usplahirene. Bio je to pogled koji je izazivao želju da je pomiluješ po obrazu (ili je možda bratski zagrliš jednom rukom) i kažeš joj da se ništa ne brine, sve će biti u redu. Bio je to pogled koji je Sully jako dobro pamtio. Pogled koji bi ga nekoć uzdrmao do dna duše. To tamo je Carol Gerber, Carol Gerber u tenisicama i teniskoj haljinici. Nije ju vidio od one večeri potkraj 1966. kad je otišao k njoj i kad su sjedili na trosjedu (zajedno s Carolinom majkom, koja je bazdila po vinu) i gledali televiziju. Na kraju su se porječkali oko rata i on je otišao. Vratit ću se i ponovno se vidjeti s njom kad budem siguran da neću planuti, sjećao se kako je mislio dok je odlazio svojim starim Chevroletom (već je i tad bio ljubitelj Chevroleta). Ali nikad to nije učinio. Potkraj 1966. ona je već bila do dupeta u proturatnom sranju - ako ništa drugo, barem je to naučila tijekom tog jednog semestra u Maineu - i dovoljno bi bilo da samo pomisli na nju pa da se razbjesni. Praznoglava pizda, eto što je bila, uhvatila se na ljepak sve te komunističke protu-ratne propagande. A onda je, naravno, pristupila onom blesavom MSM-u i potpuno skrenula."Carol!" zazove on i krene prema njoj. Prođe pokraj balavo zelene međunožne rakete, presiječe između stražnjeg odbojnika kombija i

451

limuzine, privremeno je izgubi iz vida kad je požurio uz bok brundavog šlepera sa šesnaest kotača, a onda je ponovno ugleda. "Carol! Hej, Carol!" No kad se ona okrenula prema njemu, on se upita koji mu je vrag, što ga je spopalo. Da je Carol još živa, imala bi sad blizu pedeset godina, baš kao i on. Ova je žena djelovala kao otprilike trideset petogodišnjakinja.Sully stane, udaljen još jedan vozni trak. Automobili i kamioni buče posvuda. A u zraku se čuje čudnovat njisak za koji je najprije pomislio da je vjetar, iako je popodne vruće i potpuno mirno."Carol? Carol Gerber?"Onaj se njisak pojača, kao da netko paluca jezikom kroz naškubljene usne, poput zvuka helikoptera na udaljenosti od pet kilometara. Sully podigne pogled i ugleda kako se s magličastog plavetnog neba sunovraćuje sjenilo za svjetiljku, točno na njega. On odskoči prema natrag nagonskim trzajnim refleksom, no budući da se u školi stalno bavio ovim ili onim sportom, dok je odmicao glavu već je pružao ruku. Prilično spretno uhvati sjenilo. Na njemu je bio prikazan parobrod lopataš kako pjenušavo grabi niz rijeku na pozadini zagasito crvenog zalaza sunca. Iznad parobroda je vitičastim, starinskim slovima pisalo DOBRO NAM IDE NA MISSISSIPPIJU. A ispod broda, istim viticama: KAKO JE VAMA U RUKAVCU?Odakle je to došlo jebote? pomisli Sully, a onda ona žena koja je izgledala kao odrasla inačica Carol Gerber vrisne. Ruke joj se podignu kao da će namjestiti sunčane naočale podbočene njezinom kosom, a onda joj klonu pokraj ramena, tresući se poput ruku izbezumljenog dirigenta simfonijskog orkestra. Tako je izgledala stara mamasan kad je istrčala iz svoje usrane nikakve kolibice na usranu nikakvu ulicu te usrane nikakve selendre u pokrajini Dong Ha. Krv poteče niz ramena tenisačičine bijele haljine, najprije u krupnim kapima, a onda u bujici. Slijevala se niz njezine preplanule nadlaktice i kapala joj s laktova."Carol?" Sully upita glupo. Stajao je između kamioneta Dodge Ram i poluprikolice Mack, odjeven u tamnoplavo odijelo, ono koje je nosio na sprovode, držao abažurski suvenir s Mississippija (kako je u rukavcu) i gledao u ženu iz čije je glave sad nešto stršilo. Kad je zaglavinjala korak naprijed, još iskolačenih plavih očiju, još

452

podignutih drhtavih ruku, Sully shvati da je riječ o bežičnom telefonu. Znao je to po batrljastoj anteni koja bi se zanjihala pri svakom njezinu koraku. Bežični je telefon pao s neba, pao s Bog zna koliko tisuća metara, i sad bio u njezinoj glavi.Ona načini još jedan korak, udari u haubu tamnozelenog Buicka i počne polako kliziti iza njega kad su joj koljena klecnula. Kao da gleda uranjanje podmornice, pomisli Sully, samo što će nakon što ona nestane iz vidokruga umjesto periskopa ostati stršiti batrljasta antena onog bežičnog telefona."Carol?" šapne on, ali to nije mogla biti ona; ta nikome koga je poznavao kao dijete, nikome s kime je ikad spavao, nije bilo suđeno da umre od ozljeda zadobivenih od pada telefona.Ljudi su počeli vrištati, urlati i vikati. Uglavnom su povici sličili pitanjima. Trube su gakale. Motori su turirali, kao da se nekamo može otići. Pokraj Sullyja, vozač onog Mackova šlepera sa šesnaest kotača dodavao je gas svojoj energani u velikim, ritmičnim frktajima. Auto-alarm počne iju-vijukati. Netko zatuli od boli ili iznenađenja.Drhtava bijela ruka grčevito se držala za poklopac motora tamnozelenog Buicka. Na zapešću se nalazila teniska orukvica. Ruka i orukvica polako skliznu od Sullyja. Prsti žene koja je nalikovala na Carol na trenutak su se čvrsto držali za haubu, a onda iščeznu. Uz zvižduk, još nešto padne s neba."Lezite!" vrisne Sully. "Lezite, do vraga!"Onaj se zvižduk pojača do prodornih, zaglušujućih decibela, a onda prestane kad je padajući predmet udario o poklopac Buicka, prignječivši ga nadolje kao šakom, uslijed čega on odskoči ispod vjetrobrana. Predmet koji je sad virio iz Buickova motora bio je mikrovalna pećnica.Posvuda oko njega začuje se zvuk pljuštećih predmeta. Kao da si usred potresa koji se nekako događa iznad a ne ispod zemlje. Bezopasan pljusak časopisa slije se pokraj njega - Seventeen, GQ, Rolling Stone i Stereo Review. Zbog otvorenih i uzlepetalih stranica izgledali su kao ustrijeljene ptice. Njemu zdesna uredski stolac padne iz vedra neba, u padu rotirajući oko podnožja. Udari o krov Fordova karavana čiji se vjetroban rasprsne u mliječnim krhotinama. Stolac odskoči natrag u zrak, nakrivi se pa se smiri na poklopcu Fordova

453

motora. Malo dalje, prenosivi televizor, plastična košara za rublje, nešto slično pregrštu fotoaparata isprepletenog remenja i gumena bejzbolska baza, padnu na spori pa na zaustavni trak. Nakon bejzbolske baze slijedilo je nešto nalik na bejzbolsku palicu tipa Louisville Slugger. Kinoaparat za pečenje kokica smrska se u svjetlucavo iverje kad je udario o cestu.Tipu u majici Knicksa, onome s balavozelenom međunožnom raketom, ovo je bilo više nego dovoljno. Potrči niz uski prolaz između vozila zaustavljenih u trećem i preticajnom traku, uvijajući se poput slalomaša da bi izbjegao stršeće bočne retrovizore, držeći ruku iznad glave poput čovjeka koji prelazi ulicu po proljetnom pljusku. Sully, još čvrsto stežući ono sjenilo u ruci, pomisli da bi mu bilo kudikamo pametnije da je dohvatio kacigu i vratio je na glavu, ali naravno, kad stvari počnu pljuštati oko tebe, smetneš s uma neke stvari, a prvo što smetneš s uma jest što ti je u najvećem interesu.Sad je padalo još nešto, padalo blizu i padalo krupno - u svakom slučaju veće od mikrovalne pećnice koja je zdrobila Buickovu haubu. Ovaj put nije se začuo zvižduk kao od bombe ili granate, nego zvuk kao da pada zrakoplov, helikopter ili čak kuća. U Vijetnamu je Sully doživio da to sve padne s neba (istina, kuća je bila u komadima), no ovaj se zvuk razlikovao u nečemu bitnome: bio je i milozvučan, poput najvećih kineskih zvončića na svijetu.Bio je to koncertni glasovir, bijeli, zlatno cizeliranih rubova, od onih na kojoj biste očekivali da tanana i rafinirana žena u crnoj haljini odciliče "Night and Day" - in the traffic's boom, in the silence of my lonely room*, truuub-truuub, biiip-biiip. * U buci prometa, u tišini moje samotne sobe.Bijeli koncertni glasovir pada s neba iznad Connecticuta, okreće se u zraku, baca sjenu oblika meduze na automobile zbijene u prometnom krkljancu, proizvodi glagoljivu glazbu u svojim žicama kako zrak puše kroz njegovu kotrljajuću škrinju, tipke mu se mreškaju poput tipaka na mehaničkom glasoviru, a magličasto sunce namiguje mu na pedalama. Padao je u lijenim okretajima, a ulovljeni zvuk njegova pada sličio je zvuku nečega što do u beskraj vibrira u limenom tunelu. Padao je prema Sullyju, njegova tjeskobna sjena sad se počela izoštravati i smanjivati, a Sullyjevo podignuto lice kao da mu je bila meta.

454

"GAĐAJU!" vrisne Sully i počne trčati. "GAĐAJU!" Glasovir se strmoglavi prema naplatnoj kućici, bijela klupica padne odmah za njim, a za klupicom se dovuče kometov rep vinil glazbe, singlica na 45 okretaja s obilnim rupama u sredini, pa mali kućanski aparati, vijoreći žuti kaput koji je izgledao kao peruška, automobilska guma Goodyear Wide Oval, vrtni roštilj, vjetrenica, arhivski ormarić te šalica za čaj na kojoj je sa strane pisalo NAJBOLJA BAKA NA SVIJETU."Mogu li dobiti jednu?" Sully je upitao Dieffenbakera ispred pogrebnog zavoda gdje je Pags ležao u svojem svilom obloženom kovčegu. "Nikad nisam popušio Dunhillicu.""Što god ti srcu drago." Dieffenbaker je zazvučao veselo, kao da se nikad u životu nije usrao od straha.Sully se još sjećao kako je Dieffenbaker stajao na cesti pokraj onog prevrnutog kuhinjskog stolca: kako je bio blijed, kako su mu usne drhtale, kako mu je odjeća još zaudarala na dim i proliveno helikoptersko gorivo. Dieffenbaker se okrenuo od Malenfanta i starice i pogledao prema ostalima koji su počeli vatrom zasipati kolibe i prema urlajućem djetetu koje je Mims nastrijelio; pamtio je kako je Deef pogledao u poručnika Shearmana, ali od njega nikakve pomoći. A ni od Sullyja, kad smo već kod toga. Sjećao se i kako je Slocum netremice gledao u Deefa, Deefa zapovjednika sad kad je Packer bio mrtav. Deef je naposljetku pogledao u Slocuma. Sly Slocum nije bio časnik - čak ni jedan od onih pametnjakovića od prašumskih generala koji su uvijek bili generali poslije bitke - i nikad neće biti. Slocum je bio tipičan E-3 ili E-4* koji je smatrao da bend koji zvuči kao Rare Earth mora biti crnački. Drugim riječima, samo tegleća marva, ali spreman učiniti što ostali nisu bili. *Oznake za platne razrede u američkoj vojsci. E-3 i E-4 su najniži platni razredi.Ne skidajući pogleda s rastrojenog oka novog zapovjednika, Slocum je okrenuo glavu tek toliko, prema Malenfantu, Clemsonu, Peasleyu, Mimsu i ostalima, samozvanim stegovnicima čijih se imena Sully više nije sjećao. A onda se Slocum ponovno okrenuo i pogledao Dieffenbakera ravno u oči. Prolupala su ukupno šestorica ili osmorica, kaskali su po blatnoj cesti pokraj onoga djeteta koje je vrištalo i

455

krvarilo, i ušli u onu bijednu selendru, derući se pritom - nogometno klicanje, kadence s vojne obuke, pripjev "Hang On Sloopy", takva sranja - a Slocum je svojim pogledom poručivao Hej, što bi htio? Sad si ti šef, što bi htio?I Dieffenbaker je kimnuo glavom.Sully se pitao bi li on mogao kimnuti glavom. Mislio je da ne bi. Da je bilo do njega, Clemson, Malenfant i ostale bitange ubijale bi dok im ne bi ponestalo streljiva - nisu li to pod Calleyevim i Medininim zapovjedništvom uglavnom i činili? Ali Dieffenbaker nije bio William Calley, to mu se mora priznati. Dieffenbaker je lagano kimnuo glavom. Slocum je na to također kimnuo glavom, podigao pušku i raznio glavu Ralphu Clemsonu.U to je vrijeme Sully pomislio da je Clemson dobio metak u čelo jer je Slocum predobro poznavao Malenfanta, jer su Slocum i Malenfant popušili puno "ludog lišća", a usto se znalo da Slocum provodi barem dio slobodnog vremena u lovu na Gaduru s ostalim kartašima. No dok je sjedio i vrtio Dieffenbakerovu Dunhillicu među prstima, Sullyju je palo na pamet da se Slocumu živo fućkalo za Malenfanta i njegovo "ludo lišće" kao i za Malenfantovu omiljenu kartašku igru. U Vijetnamu nije manjkalo bhanga* ni kartaških igara. Slocum je odabrao Clemsona jer Malenfantovim ubojstvom ne bi postigao željeni učinak. Malenfant, koji je urlao i srao o tome kako će nabijati glave na kolac da bi pokazao vijetkongovcima što se događa onima koji se zajebavaju s Delta munjama, bio je predaleko da bi privukao pozornost vojnika koji su prskali i gacali po blatnoj cesti i usput pucali. Usto je stara mamasan već bila mrtva pa koji kurac, neka je čereči koliko ga volja.* Blaga marihuana spravljena od mladog lišća i stabljika indijske konoplje, koja se pije s mlijekom ili vodom, ili se puši.A sad je Deef bio Dieffenbaker, ćelavi prodavač računalne opreme koji je prestao dolaziti na njihova okupljanja. Pripali Sullyju cigaretu svojim Zippom, pa se zagleda u Sullyja kako duboko uvlači dim i iskašljava ga."Prošlo je prilično vremena, ha?" upita Dieffenbaker."Dvije godine, više-manje.""Želiš čuti ono najstrašnije? Kako se brzo čovjek vrati toj navici."

456

"Rekao sam ti za staricu, ha?""Aha.""Kad?""Mislim na posljednjem okupljanju na koje si došao... onom na jerseyjskoj obali, kad je Durgin strgnuo konobarici top. To je bio gadan prizor, čovječe.""Zaista? Ne sjećam se.""Tad si već bio pijan kao smuk."Naravno da je bio, taj je dio bio uvijek isti. Kad bolje razmisli, svi su dijelovi njihovih okupljanja uvijek isti. Tu je bio DJ koji bi najčešće rano otišao jer bi ga netko htio tući zato što pušta pogrešne ploče. Do tog bi trenutka iz zvučnika treštale stvari poput "Bad Moon Rising", "Light My Fire", "Gimme Some Lovin'" i "My Girl", pjesme iz svih onih filmova o Vijetnamu snimljenih na Filipinima. A istina glede glazbe bila je ta da bi većinu vojnika kojih se Sully sjećao stegnulo u grlu kad bi čuli Carpenterse ili "Angel of the Morning". Te su pjesme bile prava zvučna kulisa u Vijetnamu, uvijek bi svirale dok bi si dečki dodavali džointe i pokazivali slike svojih cura, duvali i raznježivali se nad "One Tin Soldier", u Vijetnamu popularno zvanom "Tema iz usranog Billyja Jacka*". * Kultni kontrakulturni hit iz 1971. (poslije razvodnjen cijelom serijom filmova o istom junaku), o neuništivom vijetnamskom veteranu, napola Indijancu, koji zastupa interes skupine odbjeglih tinejdžera i promiče zaštitu okoliša u jednom gradiću u Arizoni.Sully se ne sjeća da je u Vijetnamu ijednom čuo Doorse; uvijek su Strawberry Alarm Clock pjevali "Incense and Peppermints". Na nekoj je razini znao da je rat izgubljen prvi put kad je čuo to sranje na džuboksu u vojnom marketu.Okupljanja bi počela s glazbom i mirisom roštilja (mirisom koji bi Sullyja uvijek nejasno podsjetio na goruće helikopterske gorivo), te s limenkama piva u posudama sa zdrobljenim ledom, i taj je dio bio u redu, taj je dio zapravo bio prilično dopadljiv, no odjedanput bi bilo jutro, svjetlost bi ti pekla oči, u glavi kao da imaš tumor, a želudac kao da ti je pun otrova. Jednog od tih jutara poslije, Sully se maglovito i mučno sjećao da je prisiljavao DJ-a da unedogled pušta "Oh! Carol" od Neila Sedake, prijetio mu da će ga ubiti prestane li. Jednog drugog

457

jutra Sully se probudio pokraj bivše žene Franka Peasleya. Hrkala je jer joj je nos bio slomljen. Jastuk joj je bio pokriven krvlju, obrazi su joj bili pokriveni krvlju, a Sully se nije mogao sjetiti je li joj on slomio nos ili je to učinio onaj posranac Peasley. Sully je želio da je to bilo Peasleyevo djelo, ali je znao da je mogao biti i on; ponekad, osobito u danima P.V. (prije Viagre), kad bi zakazao u seksu skoro jednako često koliko bi uspio, poludio bi. Na svu sreću, kad se gospođa probudila, ni ona se nije mogla sjetiti. No sjećala se kako je izgledao bez donjeg rublja. "Kako to da imaš samo jedno?" upitala ga je."Sretan sam da imam i to", odgovorio je Sully. Imao je osjećaj da mu je glava veća od kugle zemaljske, tako ga je boljela."Što sam govorio o staričici?" upitao je Dieffenbakera dok su sjedili i pušili u uličici pokraj kapele.Dieffenbaker je slegnuo ramenima. "Samo da bi je nekad znao vidjeti. Rekao si da se katkad pojavljuje u drugoj odjeći, ali da je to uvijek ona, stara mamasan koju je Malenfant sredio. Morao sam te ušutkati.""Jebi ga", reče Sully i ruku koja nije držala cigaretu zavuče u kosu."A rekao si i da ti se stanje poboljšalo kad si se vratio na istočnu obalu", reče Dieffenbaker. "Čuj, što ima loše u tome što s vremena na vrijeme vidiš neku staricu? Neki ljudi vide leteće tanjure.""Ne ljudi koji dvjema bankama duguju skoro milijun dolara", reče Sully. "Kad bi znali...""Kad bi znali, što bi bilo? Ja ću ti reći što. Ništa. Sully-John, dok otplaćuješ kredit, donosiš im taj bajni mjesečni grumen, nikoga nije briga što vidiš kad ugasiš svjetlo... ili što vidiš kad ga ostaviš upaljenog, što se tog tiče. Briga ih odijevaš li žensko donje rublje, tučeš ženu ili guziš svog labradora. Osim toga, misliš li da u toj banci nema ljudi koji su proveli neko vrijeme u Vijetnamu?"Sully snažno uvuče dim Dunhillice i pogleda u Dieffenbakera. Istina je bila da nikad nije pomislio na takvo što. Imao je posla s dva kreditna službenika koji su bili odgovarajućih godina, ali oni nisu nikad o tome govorili. A naravno, nije ni on. Idući put kad se nađem s njima, pomisli on morat ću ih upitati imaju li upaljače Zippo. Bit ću suptilan."Zbog čega se smiješiš?" upita Dieffenbaker."Ni zbog čega. A ti Deef? Imaš li ti svoju staricu? Ne mislim na žensku, nego na staricu. Mamasan."

458

"Hej, ne zovi me Deef. Nitko me više tako ne zove. Nikad mi se nije sviđalo.""Imaš li je?""Ronnie Malenfant je moja mamasan", reče Dieffenbaker. "Ponekad ga vidim. Ne na način na koji si ti rekao da vidiš svoju, kao da je stvarno tamo, ali i sjećanje je stvarno, zar ne?""Aha."Dieffenbaker polako zatrese glavom. "Kad bi sjećanje bilo sve. Shvaćaš? Kad bi sjećanje bilo sve."Sully je sjedio i šutio. U kapeli su orgulje svirale nešto što nije zvučalo kao crkvena pjesma nego samo kao glazba. Sullyju se činilo da se to zove recesional. Glazbeni način da se ožalošćenima kaže da se gube. Vrati se, Jo-Jo. Mama čeka.** Referenca na stih iz pjesme Beatlesa "Get back".Dieffenbaker reče: "Postoji sjećanje a zatim postoji ono što zapravo vidiš u mislima. Kao kad čitaš knjigu nekog zaista dobrog pisca i on opisuje neku prostoriju i ti je vidiš. Kosim travnjak ili sjedim za našim konferencijskim stolom i slušam prezentaciju, ili čitam unuku priču prije spavanja, ili se možda čak mazim s Mary na trosjedu kad - bum! - evo Malenfanta, prokletog prištavca s onom njegovom valovitom kosom. Sjećaš se kako mu je kosa bila valovita?""Aha.""Ronnie Malenfant, koji je uvijek govorio te jebote ovo te jebote ono te jebote sve ostalo. Etnički vicevi za svaku prigodu. I onaj tuljac. Sjećaš se toga?""Naravno. Mali kožnati tuljac koji je nosio na remenu. Držao je karte u njemu. Dva špila Bikesica. 'Hej, momci, krećemo u lov na Gaduru! Deset centi poen! Tko je za?' I evo njih.""Aha. Sjećaš se. Sjećaš. Ali ga ja vidim, Sully, sve do gnojnih prišteva na njegovoj bradi. Čujem ga, osjećam miris sita koji je pušio, jebote... ali ga uglavnom vidim, kako ju je srušio na zemlju i kako je ona ležala tamo, i dalje mu prijeteći šakama, još blebećući-""Prestani.""-a ja nisam mogao povjerovati da će se to dogoditi. Isprva mislim da ni Malenfant to nije mogao povjerovati. Za početak ju je par puta bocnuo bajunetom, peckao je njegovim vrhom, kao da je sve to samo

459

zezancija... ali je tad otišao do kraja, zario ga u nju. Koja jebada, Sully, jebada na kvadrat. Ona je vrisnula i počela se bacakati a on ju je, sjećaš se, opkoračio, a ostali su trčali, Ralph Clemson i Mims i ne znam tko još. Uvijek sam mrzio tu propalicu Clemsona, još više nego Malenfanta, jer Ronnie barem nije bio podmukao, kod njega je bilo što vidiš to i dobiješ. Clemson je bio lud i podmukao. Umirao sam od straha, Sully, usrao se. Znao sam da bih trebao tome učiniti kraj, ali sam se bojao da će mi zavrnuti vratom pokušam li, svi oni, svi vi, jer ste u tom trenutku na jednoj strani bili svi vi, a na drugoj ja sam. Shearman... nemam ništa protiv njega, izjurio je na onu čistinu kad su pali helikopteri kao da je smak svijeta, ali u toj selendri... Pogledao sam ga, ali nije bilo nikakve reakcije.""Poslije mi je spasio život, kad smo upali u zasjedu", tiho će Sully."Znam. Podigao te i nosio kao da je Superman. Bio je pravi na čistini, pribrao se na stazi, ali između toga, u toj selendri... ništa. U selendri je sve bilo prepušteno meni. Kao da sam jedina odrasla osoba, samo što se nisam osjećao nimalo odraslo."Sully se nije ni trudio ponovno ga prekinuti. Dieffenbaker je odlučio reći što ga tišti. Samo bi ga udarac po ustima mogao u tome spriječiti."Sjećaš se kako je kriknula kad ju je probo? Ona starica? A Malenfant je stajao nad njom i mljeo, te jebo vam majku žutokožnu, te jebite se kosooki. Hvala Bogu na Slocumu. Pogledao me i to me potaknulo da nešto učinim... ne puno, samo sam mu rekao da puca."Ne, pomisli Sully, nisi ni to učinio, Deef. Samo si kimnuo glavom. Na sudu se ne možeš izvući s tim sranjem; tamo moraš reći jasno i glasno. Prisile te da kažeš za zapisnik."Mislim da nam je Slocum tog dana spasio duše", reče Dieffenbaker. "Znao si da se koknuo, zar ne? Aha. 1986.""Mislio sam da je bila prometna nesreća.""Ako se to što se zabio u potporanj mosta brzinom od stotinu kilometara na sat jedne vedre večeri može nazvati prometnom nesrećom, onda je bila nesreća.""Što je s Malenfantom? Znaš li išta?""Naravno, nijedanput nije došao na neko od naših okupljanja, ali bio je živ kad sam posljednji put čuo za njega. Andy Brannigan vidio ga je u južnoj Kaliforniji."

460

"Jež ga je vidio?""Da, Jež. A znaš li gdje?""Naravno da ne znam.""E, past ćeš na tur, Sully-John. Riknut ćeš. Brannigan je u Alcoholics Anonymous*. To mu je religija. Kaže da mu je to spasilo život, i pretpostavljam da jest. Cugao je više od svih nas, možda više od svih nas zajedno. I tako je sad ovisnik o AA umjesto o tekili. Odlazi na desetak sastanaka tjedno, on je GSR - ne pitaj me, to je nekakav politički položaj u grupi - dežura kod SOS telefona. A svake godine odlazi na državnu konvenciju. Prije otprilike pet godina, cugeri se okupe u San Diegu. Pedeset tisuća alkića stoji u konferencijskom centru u San Diegu, recitiraju Molitvu smirenja*. Možeš si to zamisliti?"* Društvo liječenih alkoholičara.* U izvorniku Serenity Prayer, molitva koju je za članove Udruge liječenih alkoholičara (AA) napisao Reinold Neibuhr 1926. godine. Boga se moli da im podari smirenje, da prihvate ono što ne mogu promijeniti, da učine sve što mogu da promijene ono što mogu te da im podari mudrost da razluče koje je koje."Otprilike", reče Sully."Brannigan pogleda ulijevo i koga vidi? Ronnieja Malenfanta. Ne može vjerovati, ali je to zaista Malenfant. Nakon plenarnog sastanka, on ščepa Malenfanta i njih dvojica odu na piće." Dieffenbaker pošuti. "Pretpostavljam da i alkoholičari to čine. Limunade, Coca-Cole i slično. Malenfant reče Ježu da skoro dvije godine nije ni taknuo alkohol, da je otkrio višu silu koju on naziva Bogom, da se preporodio, da je sve plus pet, da živi život po diktatu života, diše punim plućima, da se otvorio Bogu, i sve što već oni govore. Brannigan si nije mogao pomoći. Upita Malenfanta je li načinio peti korak, koji podrazumijeva da priznaš sva svoja nedjela i postaneš potpuno pripravan za iskupljenje. Ne trepnuvši okom, Malenfant kaže da je načinio taj peti korak prije godinu dana i da se osjeća znatno bolje.""Sveca mu", reče Sully, iznenađen dubinom svoga gnjeva. "Staroj mamasan jamačno bi bilo drago kad bi čula da ju je Ronnie prebrodio. Reći ću joj kad je sljedeći put vidim." Naravno, ne znajući da će je vidjeti kasnije tog istog dana.

461

"Svakako to učini."Sjedili su neko vrijeme ne govoreći puno. Sully zamoli Dieffenbakera još jednu cigaretu i Dieffenbaker mu je da, i još jedanput zapucketa starim Zippom. Iza ugla su dopirali kolopleti razgovora i nešto tihog smijeha. Pagsov je ispraćaj završio. A negdje u Kaliforniji Ronnie Malenfant vjerojatno čita svoj Atlas AA i opći s tom neviđenom višom silom koju on naziva Bogom. Možda je i Ronnie već GSR, što god to do vraga značilo. Da je bar Ronnie mrtav, pomisli Sully. Da je bar umro u nekoj vijetkongovskoj rupčagi, nosa punog krasta i smrada štakorskih govana, od unutarnjeg krvarenja, bljujući komade želučane sluznice. Malenfant s tim svojim tuljcem i kartama, Malenfant s tom svojom bajunetom, Malenfant koji je opkoračio staru mamasan u njezinim zelenim hlačama, narančastoj tunici i crvenim tenisicama."Zašto smo uopće bili u Vijetnamu?" upita Sully. "Nije mi do filozofiranja ili nečeg takvog, ali jesi li ikad to dokučio?""Tko je rekao: 'Tko ne uči od prošlosti osuđen je da je iznova proživi?'""Richard Dawson, voditelj kviza Family Feud.""Goni se, Sully.""Ne znam tko je to rekao. Je li bitno?""I te kako, jebote", reče Dieffenbaker. "Jer se nikad nismo izvukli. Nismo se izvukli iz Vijetnama. Naša je generacija tamo umrla.""To zvuči pomalo-""Pomalo kako? Pretenciozno? Dakako. Glupo? Dabome. Pomalo samoljubivo? Da, gospodine. Ali to smo mi. Takvi smo do jednog. Sully, što smo postigli nakon Vijetnama? Oni među nama koji su otišli u rat, ili oni koji su marširali i prosvjedovali, ili oni koji su sjedili kod kuće i gledali utakmice Dallas Cowboysa, pili pivo i prdili u jastučiće na trosjedu?"Boja se prosijavala u obraze novog zapovjednika. Izgledao je kao netko tko je našao svog konjića za trku i sad ga zajahuje, jer si ne može pomoći, mora jahati. Podigne ruke i počne pružati prste kao i Sully kad je govorio o baštini vijetnamskog iskustva."Da vidimo. Mi smo generacija koja je izmislila Super Mario Brotherse*, terenska vozila, navođene laserske projektile i kokain

462

crack. Otkrili smo Richarda Simmonsa, Scotta Pecka* i Martha Stewart Living. Smatramo da je nabavka psa velika životna promjena. Cure koje su palile grudnjake sad kupuju donje rublje u Victoria's Secret, a dečki koji su neustrašivo jebali za mir sad su debeljci koji sjede dokasno u noć ispred svojih kompjutorskih ekrana i natežu si žlundru dok na Internetu gledaju u slike golih osamnaesto godišnjakinja. To smo mi, braco, mi volimo gledati. Filmove, videoigrice, snimke policijskih potjera, makljažu u The Jerry Springer Showu, Marka McGwirea, kečere, predsjednička saslušanja, nije bitno što, važno da se gleda. Ali je postojalo vrijeme... nemoj se smijati, no postojalo je vrijeme kad je sve zaista bilo u našim rukama. Jesi li svjestan toga?"* Popularna kompjutorska igrica.* Richard Simmons je popularni američki instruktor fitnessa za one koji ne izgledaju kao reklama za fitness, popularno nazvan "dvorska luda fitnessa". Dr. Scott Peck, poznati američki psiholog, vojni liječnik od 1963. do 1972., koji je u svojim radovima povezao religiju i psihologiju.Sully kimne glavom, misleći na Carol. Ne na onu njezinu inačicu koja je sjedila na trosjedu s njim i s njezinom po vinu bazdećom majkom, ni na onu koja je pokazivala znak mira pred objektivom dok joj je krv curila niz obraz - za tu je već bilo prekasno, već je skrenula, vidjelo se to u njezinu smiješku, moglo pročitati u tom pacifističkom znaku, a histerično urlanje onemogućavalo je svaki razgovor. Umjesto toga pomislio je na Carol kakva je bila onoga dana kad ih je njezina majka sve odvela na Savin Rock. Njegov prijatelj Bobby tog je dana opelješio onog kartaškog varalicu, Carol je za plažu odjenula svoj plavi kupaći kostim i kadšto bi Bobbyju dobacila onaj pogled, pogled koji poručuje da je ubija no da je smrt slatka. Tad je sve zaista bilo u njihovim rukama; u to je bio uvjeren. Ali djeca sve izgube, djeca imaju skliske prste i rupe u džepovima, pa sve izgube."Napunili smo džepove na burzama, krenuli na fitness, i zakazali satove terapije kako bismo našli sebe. Južna Amerika je u plamenu, Malezija je u plamenu, pa i Vijetnam je u plamenu, ali smo mi naposljetku prevladali fazu samomržnje, najzad smo se počeli voljeti, pa je to u redu."

463

Sully pomisli na Malenfanta koji je našao sebe, koji uči kako da zavoli stvarnog Ronnieja, i suspregne drhtaj.Svi Dieffenbakerovi prsti bili su podignuti ispred njegova lica i rašireni; Sullyju je izgledao kao Al Jonson koji se sprema zapjevati "Mammy". Dieffenbaker kao da je postao svjestan toga u istom trenutku kad i Sully, pa spusti ruke. Izgledao je umorno, rastreseno i nesretno."Simpatični su mi mnogi ljudi naših godina kao pojedinci", reče on, "ali osjećam gađenje i prezir za svoju generaciju, Sully. Imali smo priliku sve promijeniti. Jesmo. Umjesto toga, odlučili smo se za traperice poznatih kreatora, dvije ulaznice za koncert Mariah Carey u Radio City Music Hallu, frequent flyer klub*, Titanic Jamesa Camerona i treći stup mirovinskog osiguranja. Jedina generacija koja nam je donekle dorasla po potpunoj, sebičnoj samoživosti jest takozvana Izgubljena generacija iz dvadesetih godina, a oni su barem većinom imali toliko pristojnosti da se nisu trijeznili. Mi nismo mogli ni to. Čovječe, koje smo pizde."Sully je primijetio da je novi zapovjednik na rubu suza. "Deef-""Sully-John, znaš li koju cijenu platiš kad prodaš budućnost? Nikad ne možeš izaći iz prošlosti. Nikad je ne možeš prevladati. Moja je teorija da ti zapravo uopće nisi u New Yorku, nego u delti Mekonga, naslonjen na stablo, naduvan, i utrljavaš neki omamljivač za kukce u zatiljak. Packer je još glavni, jer je još 1969. Sve što smatraš 'svojim kasnijim životom' samo je veliki mjehur. I bolje da je tako. Vijetnam je bolji. Zato tamo i ostajemo."* Povlastica za putnike koji često lete zrakoplovom."Misliš?""Apsolutno."Tamnokosa, smeđooka žena u plavoj haljini proviri iza ugla i reče: "Ah, tu ste."Dieffenbaker ustane kad je ona krenula prema njima, hodajući polako i ljupko na svojim visokim potpeticama. I Sully ustane."Mary, ovo je; John Sullivan. Bio je u Vijetnamu sa mnom i Pagsom. Sully, ovo je moja dobra prijateljica Mary Theresa Charlton.""Drago mi je", reče Sully i pruži ruku.

464

Stisak joj je bio čvrst i siguran, njezini dugi hladni prsti u njegovima, ali je gledala u Dieffenbakera. "Dušo, gospođa Pagano te želi vidjeti. Može?""Naravno", reče Dieffenbaker. Krene prema ulazu u zgradu, pa se okrene Sullyju. "Ostani još malo", reče on. "Otići ćemo na piće. Obećavam da neću mudrijašiti." Ali je svrnuo pogled sa Sullyjeva kad je to rekao, kao da su znali da je to obećanje koje ne može održati."Hvala ti, poručniče, ali moram krenuti natrag. Htio bih izbjeći popodnevnu prometnu gužvu."Ali ipak nije izbjegao popodnevnu prometnu gužvu, a sad na njega pada glasovir, ljeskajući na suncu i pjevušeći pritom. Sully se baci potrbuške i otkotrlja ispod nekog automobila. Glasovir tresne na manje od tri metra, grune, pa ispljune nizove tipaka poput zuba.Sully se otkliže ispod onog automobila pritom opekavši leđa na vrućoj ispušnoj cijevi, i osovi se na noge. Pogleda niz autocestu prema sjeveru, očiju izbečenih od nevjerice. S neba je padala golema sajmišna rasprodaja: magnetofoni, otirači, kosilica sa sjedištem čija se travom oblijepljena oštrica vrtoglavo okretala u svom kućištu, pa crni vrtni patuljak i akvarij u kojem je još plivala riba. Ugleda nekog starca s puno teatralne sijede kose kako trči niz zaustavni trak, a onda ga poklope stube, otrgnu mu lijevu ruku i bace ga na koljena. Bilo je tu još i satova, radnih stolova, stolića za kavu, a i jedno strmoglavljujuće dizalo čiji se kabel odmatao u zraku iza njega poput umašćene odrezane pupčane vrpce. Nanos poslovnih knjiga padne na parkiralište obližnjeg industrijskog kompleksa; pljasak njihovih korica zazvučao je poput pljeska. Bunda padne na jednu ženu u trku, saplete je, a zatim na nju prizemlji trosjed, i prignječi je. Zrak se ispuni olujom svjetlosti kad velike ploče stakleničkog stakla popadaju iz vedra neba. Kip vojnika iz Građanskog rata probije oplatu kombija. Daska za glačanje udari o ogradu obližnjeg nadvožnjaka a onda padne u zaustavljeni promet poput propelera. Punjeni lav padne u prikolicu kamioneta. Na sve je strane bilo ljudi koji su vrištali i trčali. Na sve je strane bilo automobila ulubljenih krovova i razbijenih prozora; Sully ugleda Mercedes iz čijeg su šibera virile neprirodno ružičaste noge lutke iz izloga. Zrak je podrhtavao od cvileža i fijuka.

465

Nova sjena padne na nj. Još dok se saginjao i pružao ruku, znao je da je prekasno, da će mu smrskati lubanju ako su posrijedi glačalo, toster ili nešto takvo. A ukoliko je posrijedi nešto veće, od njega će ostati samo masna mrlja na autocesti.Padajući ga predmet udari po ruci nimalo ga ne ozlijedivši, odskoči i padne mu pod noge. On ga pogleda najprije iznenađeno, a onda s čuđenjem: "Neka me vrag odnese", reče.Sully se sagne i podigne bejzbolsku rukavicu koja je pala s neba, prepoznavši je istog trenutka i nakon toliko godina: duboka ogrebotina na posljednjem prstu i komično isprepleteni čvorovi na kožnim uzicama pasice bili su poput otisaka. Pogleda sa strane, gdje je Bobby napisao svoje ime. Još je bilo tamo, ali su slova izgledala svježije no što bi trebala, a koža je na tom mjestu bila izlizana, izblijedjela i nažuljana, kao da su druga imena bila napisana na tom mjestu pa izbrisana.Kad ju je prinesao licu, miris rukavice bio je opojan i neodoljiv. Sully je navuče na ruku, a kad je to učinio, nešto mu zašuška ispod malog prsta - papirić gurnut u nj. On se ne obazre na to, već prisloni rukavicu na lice, sklopi oči i udahne. Koža, goveđe ulje, znoj i trava. Sva prošla ljeta. Ljeto 1960. na primjer, kad se vratio nakon tjedan dana provedenih u kampu i shvatio da se sve promijenilo - Bobby mrzovoljan, Carol hladna i blijedo zamišljena (barem neko vrijeme), a onog guba starčeka koji je živio na drugom katu Bobbyjeve zgrade - Teda - nema. Sve se promijenilo... ali je još bilo ljeto, on je još imao jedanaest godina i sve je još izgledalo..."Vječno", promrmlja on u rukavicu i ponovno duboko udahne njezin miomiris kad se u blizini staklena vitrina puna leptira smrska o krov pekarskog kombija, a znak obvezatnog zaustavljanja podrhtavajući zabije u zaustavni trak poput bačenog koplja. Sully se sjeti svog jo-joa Bolo Bouncera, svojih crnih Kedsica i okusa Peza ispaljenog iz njegova plastičnog pištolja, kako bi bombončići udarili o nepce a onda odskočili na jezik; sjetio se kakav je osjećaj bio kad bi mu njegova maska hvatača kao salivena polegla uz lice, sjeti se hviš-hviš-hviš zvuka vrtnih prskalica u Broadovoj i toga kako bi gospođu Conlan uhvatila žuta minuta ukoliko bi hodao preblizu njezinu dragocjenom cvijeću, a sjeti se i gospođe Godlow iz kina Asher Empire koja bi te

466

tražila rodni list ako bi joj se učinilo da si prevelik za dijete mlađe od dvanaest godina te plakata Brigitte Bardot(ako je ona smeće, rado bih bio smetlar)u njezinu ručniku, pa igri kauboja, zanimanja*, uvježbavanja bejzbolskih udaraca, i pazušnih prdaca u stražnjim klupama pod nastavom gospođe Sweetser u četvrtom razredu i-* U izvorniku "Careers". Na četrdesetak kartona napisana su zanimanja s područja umjetnosti, glazbe, sporta, tehnologije, medicine, građevinarstva, medija i prirodnih znanosti, s kratkim opisom zanimanja, nekom zabavnim podatkom o njima te pitanjima."Hej, Amerikanac." Samo što je to izgovorila kao Amelikanac i Sully je znao koga će ugledati prije no što je podigao glavu iz Bobbyjeve rukavice model Alvina Darka. Bila je to stara, mamasan, a stajala je između međunožne rakete koju je zdrepala škrinja (umotano se meso u mraznim blokovima izlijevalo kroz njezina smrskana vrata) i Subarua u čijem je krovu vrtni flamingo načinio rupu. Stara mamasan u zelenim hlačama, narančastoj tunici i crvenim tenisicama, stara mamasan osvijetljena poput neonskog znaka iznad bara u paklu."Hej, Amerikanac, dođi meni, ja sigurna." I ona raširi ruke.Sully krene prema njoj kroz larmu grada padajućih televizora, dvorišnih bazena, šteka cigareta, salonki, velike frizerske haube i telefonske govornice koja pri udaru ispovrati slap kovanica od četvrt dolara. Krene prema njoj s osjećajem olakšanja, osjećajem koji se javlja jedino kad dolaziš kući."Sigurna." Raširenih ruku. "Jadno moje, ja sigurna." Sully zakorači u mrtvi krug njezina zagrljaja dok su ljudi vrištali i trčali, a sveamerički proizvodi rušili se s neba, bombardirajući 1-95 sjeverno od Bridgeporta svojim strovaljujućim blještavilom. Ona ga zagrli."Ja sigurna", reče ona i Sully se obre u svom automobilu. Promet je stao posvuda oko njega, četiri vozna traka vozila. Radio je svirao, namješten na WKND. Plattersi su pjevali "Twilight Time" a Sully nije mogao disati. Činilo se da ništa nije popadalo s neba, i osim prometnog zastoja sve je izgledalo u redu, ali kako je to moguće? Kako je to moguće kad on još u ruci drži staru bejzbolsku rukavicu Bobbyja Garfielda?

467

"Ja sigurna", govorila je stara mamasan. "Jadno moje, jadni moj američki dečko, ja sigurna."Sully nije mogao disati. Želio joj se nasmiješiti. Želio joj je reći da mu je žao, da su neki od njih barem imali dobre namjere, ali nije imao zraka i bio je silno umoran. Zatvori oči i posljednji put pokuša podići Bobbyjevu rukavicu, udahnuti posljednji plitki dašak tog uljastog, ljetnikavog mirisa, ali je bila preteška.Dieffenbaker je sutradan ujutro stajao kod radne plohe u kuhinji, odjeven u traperice i ništa više, točio si kavu, kad je Mary ušla iz dnevnog boravka. Imala je na sebi majicu s natpisom VLASNIŠTVO DENVERSKIH BRONCOSA, a u ruci je držala njujorški Post."Mislim da imam lošu vijest za tebe", reče ona, a onda razmisli. "Umjereno lošu vijest."On se okrene prema njoj opreznog izraza lica. Loše bi se vijesti uvijek trebalo priopćiti nakon objeda, pomisli on. Poslije ručka si barem napola spreman za loše vijesti. Ujutro natašte sve ostavlja modricu. "Što je?""Čovjek s kojim si me upoznao jučer na pogrebu tvog prijatelja... rekao si da je vlasnik autosalona u Connecticutu, je li tako?" "Tako je.""Htjela sam provjeriti jer John Sullivan nije najupadljivije i najrjeđe-""Mary, o čemu ti to?"Ona mu pruži novine, preklopljene na stranicu negdje na polovici tabloida. "Kažu da mu se to dogodilo na povratku kući. Žao mi je, mili."Prva mu je pomisao bila da se ona jamačno vara; ljudi ne mogu umrijeti neposredno nakon što si se vidio i razgovarao s njima, to kao da je nekako bilo osnovno pravilo.Ali je to zaista bio on, i to u triplikatu: Sully u srednjoškolskoj bejzbolskoj uniformi s maskom hvatača podignutom na tjeme, Sully u vojničkoj uniformi s oznakama vodničkog čina na rukavu, te Sully u poslovnom odijelu koje je jamačno bilo relikvija s kraja sedamdesetih. Ispod tog niza slika nalazio se naslov kakav se moglo naći jedino u Postu;PROBLEMI, NARODE!

468

VIJETNAMSKI VETERAN NOSITELJ ODLIČJA SREBRNE ZVIJEZDE UMRO U PROMETNOM KRKLJANCU U CONNECTICUTU.Dieffenbaker pogledom preleti preko članka, osjetivši nelagodu i izdajstvo, kao i uvijek kad bi pročitao obavijest o smrti nekog vršnjaka, nekoga koga pozna. Još smo premladi da umiremo prirodnom smrću, uvijek bi pomislio, premda je znao da je to smiješna postavka.Sully je čini se umro od srčanog udara dok je čekao u nepreglednoj koloni koja se stvorila kad se šleper prepriječio na autocesti. Možda je umro nadomak neonske reklame svog prodajnog salona Chevroleta, lamentirao je autor članka. Baš kao i naslov PROBLEMI, NARODE tako su se i takve epifanije mogle naći jedino u Postu. Times su bile kvalitetne novine za pametne; Post su bile novine za ispičuture i pjesnike.Iza Sullyja je ostala bivša supruga; nije imao djece. Pogrebne pripreme izvršit će Norman Oliver, iz First Connecticut Bank and Trust.Pokopala ga banka! pomisli Dieffenbaker, a ruke mu zadrhte. Nije imao pojma zašto ga ta misao ispunjava takvim užasom, ali je bilo tako. Njegova banka, jebote! Bože mili!"Dragi?" Mary ga je gledala pomalo nervozno. "Dobro si?""Da", reče on. "Umro je u koloni. Možda se nisu ni mogli probiti do njega s vozilom hitne pomoći. Možda ga nisu našli dok kolona nije ponovno krenula. Isuse.""Nemoj", reče ona i uzme mu novine.Naravno, Sully je dobio Srebrnu zvijezdu za ono spašavanje - spašavanje iz helikoptera. Žuti su pucali, ali su Packer i Shearman svejedno poveli na čistinu grupicu američkih vojnika, uglavnom pripadnika Delte 2/2. Deset ili dvanaest pripadnika postrojbe Bravo organizirali su kaotičnu i vjerojatno ne baš djelotvornu zaštitnu paljbu dok je trajala akcija spašavanja... i za divno čudo dvojica iz isprepletenih helikoptera bili su živi, barem kad su ih maknuli s čistine. John Sullivan je osobno odnio jednoga od njih u zaklon. Tip mu je vrištao na rukama, pokriven pjenom za gašenje požara.I Malenfant je istrčao na čistinu, stežući u naručju aparat za gašenje požara kao da je riječ o velikoj crvenoj bebi i urlajući na

469

vijetkongovce u prašumi da ga pogode ako mogu, samo što oni ne mogu, on zna da ne mogu, jer su banda kosookih sifilitičnih ništarija i ne mogu ga pogoditi, ne bi mogli pogoditi ni dužu stranu štale, jebote. I Malenfant je predložen za Srebrnu zvijezdu, i premda Dieffenbaker nije mogao pouzdano reći, pretpostavljao je da ju je taj prištavi krvoločni pizdun najvjerojatnije i dobio. Je li Sully to znao ili pretpostavljao? Ne bi li on to spomenuo dok su sjedili ispred pogrebnog zavoda? Možda bi, a možda i ne bi. Kako vrijeme prolazi, odličja postaju nevažnija, sve više sliče nagradi koju si dobio u osnovnoj školi jer si neku pjesmicu naučio napamet ili pohvalnici koju si dobio u srednjoj školi zato što si bio atletičar ili u bejzbolu onemogućio protivničkoj momčadi da postigne zgoditak. Nešto što se drži na polici. Predmeti kojima ostarjeli muškarci motiviraju djecu. Predmeti koje ti oni pokazuju da bi ti skočio više, trčao brže, bacao se za loptom. Dieffenbakeru se činilo da bi svijet bio bolji bez ostarjelih muškaraca (to mu je sinulo baš kad se pripremao da i sam postane jedan od njih). Neka ostarjele žene žive, ostarjele žene u pravilu nikad nikome ne nanose zlo, ali su ostarjeli muškarci opasniji od bijesnih pasa. Pobiti ih sve, a onda ih politi benzinom pa zapaliti. Neka se djeca uhvate za ruke, zaplešu u kolu oko toga krijesa i zapjevaju sladunjave stare pjesme Crosbyja Stillsa i Nasha."Zaista si dobro?" upita Mary."Zbog Sullyja? Naravno. Ta nisam ga vidio godinama prije Pagsova pogreba."On otpije kave i pomisli na staričicu u crvenim tenisicama, onu koju je Malenfant ubio, onu koja je salijetala Sullyja. Više neće salijetati Sullyja, barem to. Dani posjeta stare mamasan su prošli. Tako valjda stvarno završavaju ratovi, razmišljao je Dieffenbaker, ne za pregovaračkim stolom nego na odjelima za rak, u uredskim kantinama i prometnim gužvama. Ratovi umiru komadić po komadić, a svaki pada poput uspomene, izgubljene poput jeke koja slabi u vijugavim brdima. Na kraju čak i rat izvjesi bijelu zastavu. Barem se on tako nada. Nada se da se naposljetku i rat preda.1999.: Dođi, gade, dođi kući.1999.

470

PADAJU NEBESKE NOĆNE SJENE

Jednog poslijepodneva posljednjeg ljeta prije godine 2000., Bobby Garfield vrati se u Hanvich u državi Connecticut. Najprije ode na groblje West Side, gdje se održao posljednji ispraćaj kod groba obitelji Sullivan. Mnogi su ljudi došli ispratiti starog Sully-Johna; masovno su se odazvali na članak iz Posta. Nekoliko male djece rasplakalo se od straha kad su pripadnici počasne straže Američke legije ispalili plotun iz svojih pušaka. Nakon ispraćaja na groblju, organizirane su karmine u mjesnom Domu američkih veterana. Bobby je došao iz pristojnosti - i zadržao se dovoljno dugo da pojede komad kolača, popije šalicu kave i pozdravi gospodina Olivera - ali nije vidio nikoga poznatog, a bilo je mjesta koja je želio obići dok je još bilo dovoljno dnevne svjetlosti. Nije bio u Hanvichu ima skoro četrdeset godina.Trgovački centar Nutmeg Mali stajao je na mjestu nekadašnje osnovne i srednje škole Sv. Gabrijel Postojani. Stara je pošta sad bila prazno gradilište. Željeznički je kolodvor još gledao na glavni trg, ali su potporni stupovi kamenog nadvožnjaka bili pokriveni grafitima, a kiosk gospodina Burtona obijen daskama. Između River avenije i Housatonica još je bilo travnatih poteza, ali pataka nije bilo. Bobby se sjeti kako je jednu od tih pataka bacio u čovjeka u žućkastosmeđem odijelu - nevjerojatno ali istinito. Dat ću ti dva dolara da mi daš da ti ga popušim, bio je rekao taj čovjek, a Bobby je zavitlao patku u njega. Sad se može tome veselo nasmiješiti, ali ga je taj hajkač nasmrt prestrašio, iz raznoraznih razloga.Tamo gdje je nekoć stajalo kino Asher Empire sad se nalazilo veliko bež poštansko skladište. Niže, prema Bridgeportu, gdje se Asherova avenija praznila u Puritanski trg, nije bilo ni restorana William Penn Grille; zamijenila ga je Pizza Uno. Bobby je pomislio da bi mogao svratiti u pizzeriju, ali ne i odveć ozbiljno: ta želudac mu ima pedeset godina, baš kao i ostatak njegova tijela, i više baš najbolje ne podnosi pizze.Samo što to nije bio stvarni razlog. Bilo bi odveć lako zamisliti neke stvari, to je bio stvarni razlog - previše lako zamisliti velike, vulgarne automobile ispred njega, kričavih boja koje kao da vrište.

471

Pa se tako odvezao natrag u središte Hanvicha i neka ga vrag odnese ako Colony Diner nije još na svom starom mjestu, i neka ga vrag odnese ako na jelovniku još nemaju hrenovke na žaru. Hrenovke su gore od pizze, ali čemu služi Prilosec ako ne za povremenu gastronomsku šetnju niz ulicu uspomena? Progutao je jednu hrenovku, a sprao je s još dvije. Još su ih posluživali u onim malim umašćenim kartonskim tuljcima, i još su bile slasne.Pogura hrenovke niz jednjak pitom prelivenom sladoledom, pa izađe i na trenutak zastane pokraj svog automobila. Odluči ga ostaviti gdje jest - ima još samo dvije postaje na svom obilasku, a obje se mogu obići pješice. Sa suvozačkog sjedišta uzme sportsku torbu i polako prođe pokraj Spicer'sa, koji je evoluirao u trgovinu 7-Elevena s benzinskom crpkom ispred. U prolazu do njega dopru glasovi, sablasni glasovi iz 1960., glasovi blizanki Sigsbyjevih.Muma-tata se svađaju.Muma rekla ostanite vani.Zašto si ti učinio, ti glupi stari Bobby Garfield?Glupi stari Bobby Garfield, tako je, to je bio on. Možda je s godinama postao pametniji, ali vjerojatno ne puno.Negdje na polovici Broad Street Hilla, spazi izblijedjelu križaljku školice na pločniku. Klekne na jedno koljeno i zagleda se pažljivo u nju na kasnoj svjetlosti, jagodicama prstiju lagano prelazeći preko četverokuta."Gospodine? Dobro ste?" Bila je to mlada žena s vrećicom 7-Elevena u rukama. Gledala je u Bobbyja u jednakoj mjeri zabrinuto i nepovjerljivo."Dobro sam", reče on, ustajući i brišući ruke. I bio je. Pokraj školice nije bilo nijednog mjeseca ili zvijezde, a kamoli repatice. A u svojim besciljnim skitnjama oko grada nije vidio nijednog oglasa kojim se traže kućni ljubimci. "Dobro sam.""Pa, drago mi je zbog vas", reče ona mlada žena i pohita svojim putem. Nije se nasmiješila. Bobby se zagleda za njom a onda ponovno krene, pitajući se što se dogodilo s blizankama Sigsbyjevih, gdje su sad. Sjeti se kako je Ted Brautigan jednom govorio o vremenu, nazvao ga starim ćelavim prevarantom.

472

Tek kad je ugledao Broadovu broj 149, Bobby shvati koliko je bio siguran da je pretvorena u videoteku, sendvičbar ili možda u kompleks stanova. No kuća je bila sasvim ista osim ukrasnog vijenca, sad žućkastobijelog umjesto zelenog. Na trijemu je stajao bicikl, i on se sjeti kako je očajnički želio bicikl svog posljednjeg ljeta u Hanvichu. Imao je čak i staklenku da u njoj štedi novac, s naljepnicom na kojoj je pisalo Biciklistička štednja, ili nešto takvo.Ponovno sablasni glasovi dok stoji tamo a sjena mu se dulji niz ulicu.Da smo mi Gotrockovi, ne bi morao posuđivati iz svoje biciklističke staklenke kad bi želio izvesti svoju curicu u lunapark.Nije mi cura! Nije mi curica!U svom je sjećanju to svojoj majci rekao naglas, vrisnuo zapravo... ali je sumnjao u točnost te uspomene. Nije on imao majku na koju se moglo derati. Ne ukoliko si želio zadržati skalp.A osim toga, Carol i jest bila njegova curica, zar ne? Bila je.Mora svratiti na još jedno mjesto prije povratka u automobil, i nakon što se posljednji put dugo zagledao u kuću u kojoj je živio s majkom do kolovoza 1960., Bobby krene natrag niz Broad Street Hill, mašući onom sportskom torbom u jednoj ruci.U tom je ljetu bilo neke magije, ni sa pedeset godina nije u to sumnjao, ali više nije znao kakve. Možda je samo doživio djetinjstvo a la Ray Bradbury kakvo mnoga djeca iz malih mjesta imaju, odnosno sjećaju se da su imala; djetinjstvo u kojem se stvarni svijet i svijet snova katkad preklapaju i stvaraju neku vrstu magije.Da, ali... hm...Bile su tu ružine latice, naravno, one koje su stigle preko Carol... no jesu li one nešto značile? U jednom se trenutku činilo da je tako - samotnom, gotovo izgubljenom dječaku kakav je on bio činilo se da je tako - ali ružinih latica odavno nema. Izgubio ih je baš negdje u vrijeme kad je vidio fotografiju one izgorjele kuće u Los Angelesu i shvatio da je Carol Gerber mrtva.Bobbyju se činilo da je njezina smrt potrla ne samo ideju magije nego i samu svrhu djetinjstva. Čemu djetinjstvo ako te navede na takve stvari? Oslabjeli vid i problemi s tlakom su jedno; loše zamisli, ružni snovi i naprasna smrt su nešto drugo. Nakon nekog vremena dođe ti da Bogu kažeš ma daj, Veliki, prekini. Izgubiš nevinost kad odrasteš, u

473

redu, svi to znaju, no moraš li izgubiti i nadu? Čemu poljubiti djevojčicu u lunaparku s jedanaest godina ako ćeš jedanaest godina poslije otvoriti novine i pročitati da je izgorjela u sirotinjskoj slijepoj uličici? Čemu pamtiti njezine divne usplahirene oči ili način na koji joj je sunce sjajilo u kosi?Prije tjedan dana rekao bi sve to i još više, ali se tad vitica one stare magije ispružila i dotaknula ga. Dođi, šapnula je. Dođi, Bobby, dođi gade, dođi kući. I evo ga, ponovno u Hanvichu. Odao je počast svom starom prijatelju, otišao u obilazak rodnog grada (a da mu se oči nisu nijedanput orosile), a sad je skoro vrijeme za polazak. No prije toga mora svratiti na još jedno mjesto.Bilo je vrijeme večere i Commonwealth park bio je bezmalo pust. Bobby odšeta do žičane ograde iza početne baze igrališta B, a tri igrača lijeno se vukući prođu pokraj njega u suprotnom smjeru. Dvojica su nosili opremu u velikim crvenim okruglim platnenim torbama; treći je nosio orijaški kazetofon iz kojeg su treštali Offspring. Sva tri dječaka nepovjerljivo ga pogledaju, što Bobbyja ne iznenadi. On je bio odrasla osoba u zemlji djece, živio u vremenu kad su svi takvi poput njega sumnjivi. Izbjegavao je da dodatno pogorša situaciju tako da im kimne glavom, mahne ili kaže nešto glupo kao što je Dečki, kako je bilo? Oni prođu svojim putem.Stajao je prstiju zakvačenih u žičane rombove ograde, gledao kako se kasna crvena svjetlost kosi preko trave na igralištu, odbija od rezultatske ploče i natpisa OSTANI U ŠKOLI i ŠTO MISLIŠ ZAŠTO JE ZOVU SIT. I ponovno ga ostavi bez daha ona slutnja magije, osjećaj svijeta kao tankog premaza prevučenog preko nečeg drugog, nečeg i sjajnijeg i tamnijeg. Glasova je sad bilo posvuda, vrtjeli su se poput riječi na zvrku.Da me nisi zvao glupačom, Bobuljice.Ne biste smjeli šamarati Bobbyja, nije on kao oni ljudi.Prava dušica, mali, puštao bi onu pjesmu Jo Stafford.To je ka... a ka je sudbina. Volim te, Ted..."Volim te, Ted." Bobby izgovori te riječi; nije ih izdeklamirao, ali ih nije ni prošaptao. Da vidi kako mu pristaju. Više se nije ni mogao sjetiti kako je Ted Brautigan izgledao, ne sasvim jasno (sjećao se samo

474

Chesterfieldica i nebrojenih boca biljnog piva), ali nakon što je izgovorio te riječi svejedno ga oblije toplina.Čuo se tu još jedan glas. Kad je progovorio, Bobby osjeti kako ga prvi put nakon povratka suze peckaju u kutovima očiju.Bobby, znaš li da ne bih imao ništa protiv da budem mađioničar kad odrastem? Putovati po svijetu s lunaparkom ili cirkusom, nositi crno odijelo i cilindar..."I izvlačiti zečeve i slična sranja iz šešira", reče Bobby i okrene se od igrališta B. Nasmije se, obriše suze, a onda rukom prijeđe preko tjemena. Tamo nije bilo kose; izgubio je posljednje vlasi točno po planu, prije petnaestak godina. Prijeđe preko jednog puteljka (šljunčanog 1960., sad asfaltiranog i označenog malim natpisima na kojima je pisalo BICIKLISTIČKA STAZA ZABRANJENO ZA KOTURALJKE!) pa sjedne na jednu od klupa, vjerojatno istu onu na kojoj je sjedio onoga dana kad ga je Sully zamolio da ode s njim u kino, a on odbio poziv jer je želio do kraja pročitati Gospodara muha. Odloži sportsku torbu pokraj sebe na klupu.Točno ispred njega nalazio se šumarak. Bobby je bio prilično siguran da je to onaj u koji ga je Carol odvela kad se rasplakao. Učinila je to da ga nitko ne bi vidio kako cmolji kao beba. Nitko osim nje. Je li ga zagrlila dok se nije isplakao? Nije bio siguran, ali mu se činilo da jest. Ono čega se jasnije sjećao bilo je kako su ih poslije ona trojica dječaka iz Sv. Gabrijela zamalo istukla. Spasila ih je prijateljica Caroline majke. Nije se sjećao njezina imena, ali je naišla u posljednji trenutak... onako kako je onaj mornarički časnik stigao u posljednji čas da spasi Ralphovo salo na svršetku Gospodara muha.Rionda, tako se zvala. Rekla im je da će reći svećeniku, a svećenik njihovim roditeljima.Ali Rionda nije bila u blizini kad su ti dečki ponovno nabasali na Carol. Bi li Carol izgorjela u Los Angelesu da su je Harry Doolin i njegovi prijatelji ostavili na miru? To se naravno ne može pouzdano znati, ali se Bobbyju činilo da bi odgovor vjerojatno bio ne. Čak i sad je osjetio kako mu se ruke stežu u šake kad je pomislio: Ali sam te sredio, Harry, nisam li? I te kako.No tad je već bilo prekasno. Dotad se već sve promijenilo.

475

On otvori zatvarač na sportskoj torbi, prekopa po njoj i izvadi tranzistor. Nije bio ni izbliza golem kao ona stereo grdosija koja je upravo prošla pokraj njega prema spremištima opreme, ali dovoljno velik za njegove potrebe. Morao ga je samo upaliti; već je bio namješten na WKND, Dom evergrina u južnom Connecticutu. Troy Shondell je pjevao "This Time". Bobbyju je to odgovaralo."Sully", reče on, zagledan u onaj šumarak, "bio si skulirani gad."Iza njega, vrlo uštogljeno, neka žena reče: "Budeš li prostačio, neću hodati s tobom."Bobby se okrene tako munjevito da mu je tranzistor ispao iz krila i skotrljao se u travu. Nije vidio ženino lice; bila je tek silueta kojoj se crveno nebo rasprostrlo s obje strane poput krila. Pokušao je progovoriti, ali nije mogao. Dah mu je zapeo u grlu, a jezik zalijepio za nepce. Negdje duboko u njegovu primozgu glas zaključi: Dakle, tako je to kad se ugleda duha."Bobby, dobro si?"Ona mu hitro priđe, zaobiđe klupu, a kad je to učinila, crveno zapadajuće sunce pogodi ga posred očiju. Bobby naglo udahne, podigne ruku, zatvori oči. Osjeti parfem... ili je to bila ljetna trava? Nije znao. A kad je ponovno otvorio oči, još je vidio samo ženin obris; na mjestu gdje je trebalo biti njezino lice nalazio se viseći zeleni odbljesak sunca."Carol?" upita on, glasom promuklim i drhtavim. "Mili Bože, jesi li to zaista ti?""Carol?" upita žena. "Ne poznajem nikakvu Carol. Zovem se Denise Schoonover."No ipak je to bila ona. Imala je samo jedanaest godina kad ju je posljednji put vidio, ali je znao. On izbezumljeno protrlja oči. Iz radija na travi DJ reče: "Ovo je WKND, gdje je vaša prošlost uvijek sadašnjost. Zapjevat će vam Clyde McPhatter. On ima 'A Lover's Ouestion'."Znao si da će doći ako je živa. Znao si.Naravno; nije li zato i on došao? U svakom slučaju ne zbog Sullyja, odnosno ne samo zbog Sullyja. A istovremeno je bio tako siguran da je mrtva. Od trenutka kad je ugledao sliku one izgorjele kuće u Los Angelesu, bio je potpuno siguran. A kako mu je srce zbog tog patilo,

476

ne kao da ju je posljednji put vidio prije četrdeset godina kako trči preko Commonwealtske avenije, nego kao da mu je uvijek ostala prijateljica, bliska kao da ih dijeli samo jedan telefonski poziv ili nekoliko kuća.Dok je još pokušavao treptanjem otjerati lebdeću točku paslike sunca, žena ga odlučno poljubi u usta, a onda mu šapne u uho: "Moram kući. Moram napraviti salatu. Što je to?""Posljednje što si mi rekla kad smo bili djeca", odgovori on i okrene se prema njoj. "Došla si. Živa si i došla si."Svjetlost zalaska sunca padne joj na lice i onaj odbljesak izblijedi dovoljno da je vidi. Bila je lijepa unatoč brazgotini koja joj se u obliku okrutne udice protezala od kuta desnog oka do brade... ili možda zbog nje. Pokraj očiju imala je sićušne grančice bora, ali ne i bore na čelu ni uglate zagrade sa strane nenašminkanih usta.Njezina je kosa, zapanjeno primijeti Bobby, gotovo sasvim sijeda.Kao da mu čita misli, ona ispruži ruku i dodirne mu glavu. "Oprosti, molim te", reče ona... ali mu se učini da joj u očima vidi razigranost nekadašnje veselosti. "Imao si predivnu kosu. Rionda je govorila da je tvoja kosa pola onoga u što sam bila zaljubljena.""Carol-"Ona pruži ruku i prstima mu pokrije usta. I na ruci je imala ožiljke, primijeti Bobby, a mali joj je prst bio deformiran, gotovo rastaljen. To su bili ožiljci od opeklina."Rekla sam ti, ne poznam nikoga tko se zove Carol. Zovem se Denise. Kao iz one stare pjesme Randyja i Rainbowsa?" Otpjevuši ulomčić te pjesme. Bobbyju je bila dobro poznata. Znao je sve stare pjesme. "Kad bi pregledao moju osobnu iskaznicu, vidio bi ime Denise Schoonover na sve strane. Vidjela sam te na ispraćaju.""Ja tebe nisam.""Znam se pritajiti", reče ona. "Trik kojemu me netko davno poučio. Da budem mutna." Ona lagano zadrhti. Bobby je čitao - uglavnom u lošim romanima - o tome da ljudi znaju zadrhtati, ali nikad svojim očima nije vidio da bi tko to zaista učinio. "A kad su posrijedi masovni prizori, znam kako se držati sasvim u pozadini. Jadni Sully-John. Sjećaš se njegova Bolo Bouncera?"

477

Bobby kimne glavom i počne se smiješiti. "Sjećam se kad se jednom htio napraviti važan, provući ga kroz noge, između ruku i iza leđa? Zveknuo se po jajima i samo što nismo krepali od smijeha. Dotrčalo je nekoliko djevojčica - bila si među njima, u to sam prilično siguran - i htjele ste znati što se dogodilo, ali ti nismo htjeli reći. To te prilično naljutilo."Ona se nasmiješi, ruka joj poleti k ustima, i u tom starom pokretu Bobby sasvim jasno ugleda dijete koje je nekoć bila."Kako si znala da je umro?" upita Bobby."Pročitala sam u njujorškom Postu. Vidjela sam jedan od onih njihovih užasnih naslova za koje su specijalisti - glasio je PROBLEMI, NARODE-i njegove fotografije. Živim u Poughkeepsieju, gdje Post redovito stiže." Ona posuti. "Predajem na Vassaru.""Predaješ na Vassaru i čitaš Post?"Ona slegne ramenima, smiješeći se. "Svatko ima neki porok. A ti, Bobby? Jesi li i ti pročitao u Postu?""Ne kupujem Post. Ted mi je rekao. Ted Brautigan." Sjedila je i gledala u njega, a smiješak joj je blijedio. "Sjećaš se Teda?""Mislila sam da se više nikad neću moći služiti rukom a Ted ju je namjestio kao čarobnim štapićem. Naravno da ga se sjećam. Ali Bobby-""Znao je da ćeš biti ovdje. Pomislio sam to čim sam otvorio paket, ali mislim da nisam u to stvarno povjerovao dok te nisam ugledao." On pruži ruku prema njoj, i bezazlenošću djeteta prstom iscrta liniju brazgotine na njezinu licu. "Zaradila si ovo u L.A.-ju, zar ne? Što se dogodilo? Kako si se izvukla?"Ona odmahne glavom. "O tome ne govorim. Nikad nisam govorila o tome što se dogodilo u toj kući. A nikad i neću. To je bio drugi život. To je bila druga djevojka. Ta je djevojka umrla. Bila je vrlo mlada, puna ideala, i nasamarena. Sjećaš li se onog kartaškog varalice iz Savin Rocka?"On kimne glavom i lagano se nasmiješi. Uhvati je za ruku a ona čvrsto stisne njegovu. "Čas se tuku, čas se vuku, sad se javi da vidimo jesi l' pravi. Zvao se McCann ili McCausland ili tako nekako."

478

"Ime nije važno. Važno je da ti je uvijek dopustio da pomisliš da znaš gdje je dama. Uvijek ti je dopustio da pomisliš da možeš pobijediti. Nije li tako?""Tako je.""Ta se djevojka spetljala s muškarcem takve sorte. Čovjekom koji je uvijek mogao pomicati karte malo brže no što si mislio da može. Tražio je zbunjene, gnjevne klince, i našao ih je.""Je li imao žuti kaput?" upita Bobby. Nije znao šali li se ili ne.Ona ga pogleda i lagano se namršti, i on shvati da se ona ne sjeća tog dijela. Je li joj uopće i rekao za prizemnike? Činilo mu se da jest, činilo mu se da joj je ispričao sve o svemu, ali se ona nije sjećala. Vjerojatno joj je to što se dogodilo u Los Angelesu progorjele nekoliko rupa u pamćenju. Bobby je shvaćao kako se takvo što može dogoditi. A ne bi bila jedina, zar ne? Mnogi njihovi vršnjaci naporno rade na tome da zaborave tko su bili i u što su vjerovali u razdoblju između ubojstva Johna Kennedyja u Dallasu i Johna Lennona u New Yorku."Nema veze", reče on. "Nastavi."Ona odmahne glavom. "Rekla sam sve što sam namjeravala o tom dijelu. Sve što mogu reći. Carol Gerber umrla je u Benefit Street u Los Angelesu. Denise Schoonover živi u Poughkeepsieju. Carol je mrzila matematiku, nije mogla ni razlomke shvatiti, ali Denise predaje matematiku. Kako bi one mogle biti ista osoba? Smiješna pomisao. Slučaj zaključen. Htjela bih znati što si mislio to s Tedom. Bobby, nije moguće da je još živ. Imao bi više od sto godina. Puno više.""Mislim da vrijeme ne znači puno kad si Razbijač", reče Bobby. A ne znači puno ni na WKND-u, gdje je Jimmy Gilmer sad pjevao o Sugar Shacku uz trubeću pratnju nečega što je zvučalo kao okarina."Razbijač? Što je-""Ne znam i nije bitno", reče Bobby. "No ovo bi moglo biti važno, zato poslušaj pozorno. U redu?""U redu.""Živim u Philadelphiji. Imam divnu ženu koja je profesionalna fotografkinja, troje divne odrasle djece, divnog starog psa artritičnih kostiju i dobre naravi, i staru kuću na kojoj je uvijek potrebno izvršiti

479

hitne popravke. Moja žena kaže da je to zato što postolareva djeca uvijek hodaju bosa, a na stolarevoj kući uvijek prokišnjava krov.""Ti se time baviš? Stolar si?"On kimne glavom. "Živim u Redmont Hillsu, a kad se sjetim kupiti novine, kupim filadelfijski Inguirer.""Stolar", naglas je razmišljala ona. "Uvijek sam mislila da ćeš završiti kao pisac ili nešto takvo.""I jesam. Ali sam i prošao kroz razdoblje kad sam pomislio da ću završiti u državnom zatvoru a to se nije dogodilo, pa pretpostavljam da sve nekako dođe na svoje.""Što je bilo u paketu koji si spomenuo? I kakve on veze ima s Tedom?""Paket je stigao FedExom, od tipa po imenu Norman Oliver. Bankara. Izvršitelja Sully-Johnove oporuke. Ovo je bilo unutra."On ponovno zavuče ruku u sportsku torbu i izvadi iznucanu staru bejzbolsku rukavicu. Položi je u krilo žene koja je sjedila pokraj njega na klupi. Ona je odmah nagne i zagleda se u ime ispisano sa strane."Bože moj", reče glasom bezbojnim, zgranutim."Nisam vidio tu ljepoticu od dana kad sam te našao u onom drveću iščašenog ramena. Pretpostavljam da je naišao neki klinac, ugledao je na travi i popalio. Iako nije bila u najboljem stanju, već ni tad.""Willie ju je ukrao", reče ona, gotovo nečujno. "Willie Shearman. Mislila sam da je simpatičan. Vidiš kako sam se varala u ljudima? Već i tad."On je pogleda nijemo iznenađen, ali ona nije vidjela njegov pogled; gledala je zamišljeno u staru rukavicu model Alvina Darka i čupkala smršu kožnatih uzica koje su još nekako držale podstavu na mjestu. A onda ga ona razdraga i dirne učinivši što je on učinio čim je otvorio kutiju i ugledao što se nalazi unutra: prinese rukavicu licu i udahne slatkastu aromu ulja i kože u udubini. Samo što ju je on najprije navukao na ruku, nesvjesno. To rade bejzbolski igrači, djeca, automatski poput disanja. Norman Oliver jamačno je u nekom trenutku bio dijete, ali očito nikad nije igrao bejzbol, jer nije našao komadić papira zataknut duboko u posljednji prst rukavice - prst s dubokom ogrebotinom u staroj goveđoj koži. Bobby je našao taj

480

papirić. Noktom malog prsta zagrebao je po njemu i papirić je zapucketao.Carol ponovno spusti rukavicu. Sjedokosa ili ne, ponovno je izgledala mlado, i potpuno živo. "Reci mi.""Bila je na Sullyjevoj ruci kad su ga našli kako mrtav sjedi u svom automobilu."Njezine se oči razrogače. U tom trenutku ne samo što je izgledala kao djevojčica koja se vozila na panoramskom kotaču s njim na Savin Rocku; ona je i bila ta djevojčica."Pogledaj zapešće rukavice, tamo pokraj potpisa Alvina Darka. Vidiš?"Svjetlost je sad brzo blijedjela, ali je ona i te kako dobro vidjela.B.g.1464 - Dupont Circle RpatfRedmont JfiCCs, - PennsylvaniaZona 11"Tvoja adresa", promrmlja ona. "Tvoja sadašnja adresa.""Da, ali pogledaj ovo." On kucne po riječima Zona 11. "Pošta je prestala dijeliti zemlju na zone šezdesetih godina. Ted ili nije to znao ili je zaboravio.""Možda je tako namjerno napisao."Bobby kinine glavom. "Moguće. U svakom slučaju, Oliver je pročitao adresu i poslao mi rukavicu - rekao je da ne vidi potrebe da se rukavica nekog starog igrača poteže kroz ostavinsku raspravu. Uglavnom me želio obavijestiti da je Sully umro, ukoliko to već ne znam, i da će ispraćaj biti u Hanvichu. Mislim da je želio da dođem da bi čuo priču o rukavici. No nisam mu u tome mogao biti od pomoći. Carol, jesi li sigurna da je Willie-""Vidjela sam ga kad ju je nosio. Rekla sam mu da je vrati kako bih ti je ja mogla poslati, ali je on odbio.""Misliš da ju je poslije dao Sully-Johnu?""Jamačno." No nekako joj to nije zazvučalo istinito; slutila je da je istina čudnovatija od toga. Williejev odnos prema rukavici bio je sam po sebi neobičan, premda se više nije točno sjećala kako.

481

"Kako bilo da bilo", reče on i lupne po adresi na zapešću rukavice, "to je Tedov rukopis. Siguran sam u to. A onda sam zavukao ruku u rukavicu i našao nešto. Zapravo sam zato došao."On treći put posegne u svoju sportsku torbu. Crvenilo je sad istjecalo iz svjetlosti; ostatak dana bio je blijedeća ružičasta boja, boja divljih ruža. Radio, koji je još ležao u travi, svirao je "Don'tcha Just Know It", u izvedbi Hueya "Piano" Smitha i Cloymsa.Bobby izvadi zgužvani komadić papira. Bio je umašćen na dva mjesta znojnom utrobom rukavice, ali je inače izgledao izvanredno bijelo i svježe. Pruži ga Carol.Ona ga podigne prema svjetlu i malo od svog lica - Bobby shvati da joj vid nije ono što je nekad bio. "Naslovna stranica neke knjige", reče ona, pa se nasmije. "Bobby, pa to je od Gospodara muha! Tvoje najdraže knjige!""Pogledaj u dno", reče on. "Pročitaj što tamo piše." "Faber and Faber Limited... 24 Russell Square... London." Ona ga upitno pogleda."Iz džepnog Faberova izdanja objavljenog 1960. godine", reče Bobby. "To je na poleđini. Ali pogledaj je, Carol! Izgleda kao nova. Mislim da je lako moguće da je knjiga iz koje je istrgnuta ova stranica bila u 1960. godini prije nekoliko tjedana. Ne i rukavica, ona je kudikamo iznucanija nego kad sam je ja našao, ali ta naslovna stranica...""Bobby, ne požute sve knjige ukoliko ih se čuva. I staro džepno izdanje moglo bi-""Okreni list", reče on. "Pogledaj drugu stranu."Carol to učini. Ispod retka u kojem je pisalo Sva prava pridržana stajalo je ovo: Reci joj da je bila hrabra kao lavica."Tad sam shvatio da moram doći jer on misli da ćeš ti biti ovdje, da si još živa. Nisam to mogao povjerovati, bilo je lakše povjerovati u njega nego - Carol? Što ti je? Je li to zbog onoga u samom dnu? A što zapravo znači to u dnu?"Ona je plakala, i to gorko, držeći istrganu naslovnu stranicu u ruci, gledajući u ono što se nalazilo na poleđini, stiješnjeno u oskudan bijeli prostor ispod uvjeta prodaje:"Što to znači? Znaš li? Znaš, zar ne?"

482

Carol odmahne glavom. "Nije važno. Samo što to za mene ima specijalno značenje, to je sve. Onako kako ova rukavica ima specijalno značenje za tebe. Za jednog starca, zna kako čovjeka dirnuti u žicu, zar ne?""Da. Možda to Razbijači čine."Ona ga pogleda. Još je plakala ali više ne jadno. "Bobby, zašto bi on to učinio? I kako je znao da ćemo doći? Četrdeset godina je puno vremena. Ljudi odrastu i ostave iza sebe djecu koja su nekoć bili.""Zaista?"Ona ga nastavi gledati u tamnećem danu. Ispred njih, sjene onoga šumarka pocrne. Unutra - među drvećem gdje je jednoga dana on plakao, a idućeg našao nju, povrijeđenu i samu - tama samo što se nije sasvim spustila."Katkad se malo magije zadrži", reče Bobby. "Eto što ja mislim. Došli smo jer još čujemo neke prave glasove. Čuješ li ih i ti? Glasove?""Ponekad", reče ona, gotovo nevoljko. "Katkad ih čujem."Bobby uzme rukavicu od nje. "Molim te, ispričaj me na trenutak.""Samo izvoli."Bobby ode do onog šumarka, klekne na jedno koljeno da bi se provukao ispod jedne niske grane, pa položi svoju staru bejzbolsku rukavicu na travu, udubljenja okrenutog prema tamnećem nebu. A onda se vrati do klupe i ponovno sjedne pokraj Carol. "Tamo joj je mjesto", reče on."Neki će klinac sutra naići i uzeti je, to ti je jasno, zar ne?" Ona se nasmije i obriše oči."Možda", složi se on. "A možda je više neće biti. Vratit će se tamo odakle je došla."Dok su posljednji ružičasti odsjaji dana blijedjeli u pepeljastosive, Carol položi glavu na Bobbyjevo rame a on nju obgrli rukom. Sjedili su tako bez riječi, a iz radija ispod njihovih nogu zapjevaju Plattersi.

483