Stilistika – scripta universalia

Članci:

1. Krležiana - PRANJIĆ, Krunoslav, "I kontinuitet i stilske inovacije, njihova tipologija (u povodu 'Zastava' M. Krleže)", u: Jezikom i stilom kroza književnost, Zagreb 1986, str. 137-150

- usporedba Krležina stila u dvije knjige: "Zastave" (1967.) i noveli "Veliki meštar sviju hulja" (Plamen 1919) – obje po Sabranim djelima M. K., izd. Zora svezak 8 (VMSH) i sv 25/1 (Z) (Zg 1957/1967)- reduplikacije kao mimesis – VMSH – "koji… i koji… i koji…" – veznička reduplikacija

- Z – "gore – dolje, lijevo – desno, amo-tamo…" – reduplikacija opozicijskih parova riječi istog pojmovnog kruga, iste gramatičke kategorije (prilozi) ili iste sintaktičke funkcije

- Z – "Ana – Ana, mama – mama, mama – Ana, Ana - mama" – ritam isticanih riječi opisuje ritam srca

- oslanjanje na ključnu riječ - "rat je provalio", "izbordižao sa svojim jedincem", "rastelalila je" – nisu književne riječi – književni jezik nije jednak jeziku književnosti- sintagmatske inverzije – postponiranje atribucije – VMSH - "u mislima dobrim i smirenim", "odgvornost užasna", "svjetlost životna", "sunce žarko", "iznenada, u suzama" – velika inovacija, u Zastavama- predilekcija za boje i opise – "velike žute mrlje, titrave i duguljaste" – stilska konstanta relativne statističke većine pridjeva u opisima – nesmiljeni kontrasti – "gladne zagorske oranice", "krvava kriška mjesečine" – kontrastno opisivanje – augmentacije- elipsa predikata – eliminacija predikats, eliptične obezglagoljene rečenice – VMSH – "kad ono gungula pred haustorom", "Ljudi, policija, šegrti." Zastave – "Bezbrižnie dme, bezbrižna gospoda…# - bolji prikaz gungule i meteža bez glagola- kombinacija upravnog govora (UG) i unutarnjeg mologa (UM) – umeci u kurzivu koji označavaju misao unutar govora – interpolacije, čak miješano i sa slobodnim neupravnim govorom - grafostilemi – ortografski znakovi imaju jedinice stilističkog pojačanja – VSMH – "moglo bi se reći: u klici", Zastave – dijalozi sa zarezima na kraju – protupravopisno, ali stilotvorno prenosi žestinu situacije (svađe oca i sina Emeričkih)

1

- stilogramatemi – binarna rodnost imenica – VMSH – "Neka krepaju mrcine! Htjele su rat!", "onaj drugi gorila", Zastave – "ispičutura koja" – sugestivno poistovjećivanje značenja etimološkog, značenja predmetnog, sa značenjem figurativnim i prenesenim- aforističke univerzalizacije – akumulirano iskustvo sintetizirano u aforizme (koji reflektiraju Krležine nazore o svijetu) – "Psihološko-moralne imponderabilije bile su u historiji veoma često razlogom katastrofalnih slomova… (Kamilov UM, Zastave"- slobodni neupravni govor (SNG) kao prozodijska kategorija - pretežita stilska inovacija u Zastavama – "Vi sami, Presvetli, da nema smisla bacati novac…" posredovana karakterizacija, strah od citata, ukidanje stajališta nosioca UG i uvođenje stajališta sugovornika; "Presvetli" s kratkosilaznim na drugom e i kurziv – odstupanje od ortoepije (duga kajkavska)

2. BAGIĆ, Krešimir, "Slamnig", u: Živi jezici, Zagreb 1994, str. 21 – 61.

- prva "Aleja poslije svečanosti" (1956.), zadnja "Tajna" (1988.)- relativno naopako i naopako izvrtanje kanoniziranih diskurzivnih modela- slike i metaforički izrazi – "šuma" – niz slika – čarobnica, smaragd…- prštanje boja (zlatni štit, modro more, blještavi plašt "Onaj kralj") i poetski daltonizam (uporno označavanje svih pojavnosti u tekstu istom bojom – ljubičasto "Pjesma čekanja"- jezične igre – eufonija, pravopisne figure, gramatičke figure i babilonizacija teksta- eufonija – zvučni sastav pjesničkog jezika, posebno izražajan i semantiziran – aliteracija, asonanca, rima i onomatopeja – "Barbara", "Niš ni bilo među nama"anagrami – pisac – apscisa, osmatračnica – osam tračnica, mokrih nog u mokronogu- neprava rima – više ju voli od čiste- aloglotizam – i u rimi- eufonija nije samo znak samosvrhovitog manirizma već sredstvo stilizacije koje podupire komunikacijsku upućenost i ekspresivnost tekstova- pravopisne figure - u antici figura je otklon od prirodne uporabe jezika, Genette "figura je razmak između znaka i smisla, kao unutrašnjeg prostora jezika"- zarezi – "Ubili su ga, ciglama" – nepredvidive interpunkcije, komunikacijska destrukcija, konstrukcija novog koda- izostavljanje pravopisnih znakova, fonetsko pisanje stranih izraza, ali i istovremeno etimološki (Kazuichi Miura – Kazuiči Mijura)

2

- makaronički tekstovi – (zbirka ("Dronta") - krivo napisani strani izrazi ili naši izrazi postranjeni ("ehnti tschatschine Rogge")- gramatičke figure – kontekstualne tvorbe novih originalnih izraza, širenje valencije jezičnim jedinicama i uzimanje nekog gramatičkog oblika za tvorbeno ishodište jezika – to su: tvorenice, inovativne sintagme i oprostorenje nekog gramatičkog oblika- tvorenice – propadalište, istokosa, jarkosmišlje, tamnoesembe – prefiksacija, sufiksacija, slaganje i supstantivizacija

- prepoizodnosijahu – - tvorbeni neologizam - dobar primjer – čini i osmerac i rimu (sa "žmahu"); "od – privatnost, iz – realiziranost, po – učestalost, pre – intezitet" (Kravar o Dronti)

- holu – oholu i golu, pijezde- odstupanje od gramatičke norme – tri radna ljuda, usijanog podna, mušku ide s pušku – širenje valencije, brkanje oblika jednine i množine, refleksije glagola koji to nisu, izmišljeni ili krivi padeži – cilj ostvarenje potpune zvukovne koherencije teksta, rime – funkcionalna stilizacija pjesme- oprostorenje – idiolekatsko (individualni govor) je obilježje- brojni glagolski pridjevi prošli – postaju sveprotežna tekstualna figura (tekstostilem)- "Ono" – riječ ono postaje imenica u mnogo značenja- babilonizacija teksta – potreba za uvlačenjem stranih izraza, sintagmi, imena mitoloških i povijesnih bića i osoba u pjesmu- aloglotizmi – drugi jezici- vrsta postupaka babilonizacije teksta:

- a) ALOGLOTSKI NASLOVI (Ob slovesu, Seks is boring, Hortus voluptatis…)

- b) MITOLOŠKA I POVIJESNA BIĆA (Venera, Junona, Ahil, Adam, Eva, Kolumbo, centaur…)

- c) MITOLOŠKI I POVIJESNI ENTITETI SIMBOLIČKOG ZNAČENJA (Graal, Tadž Mahal, limb, empirej, Babilon)

- d) MAKARONIČKI EKSPERIMENT ("Dronta" – Faterlant…)- često su aloglotizmi događajni centri pjesme

- Intertekstualnost – eksplicitni i implicitni tragovi poznatih tekstova – "citatni idiolekt", "liričar parafraze"- dva tipa tuđeg glasa – citat (eksplicitno) i aluzija (implicitno – ritmičko, sintaktičko, semantičko)- citat – u naslovima, rimi, u izvornom obliku- starija hrvatska književnost – arhaičnost pa stoga opažljiv ("Neharnu služim gospoju" – od Lucića ("Od kola"))- strani izvor – Slamnig ne prevodi već doslovno

3

- Šimića i zvijezde, Fala, "Tiho je more kako kal", "Ty živa ješčo, moja staruha" – Goete, Dante, Puškin, Jesenjin, Cesarić, Yeats- aluzija djelomični citatni postupak dohvatljiv recipijentu koji je dobar poznavatelj književnosti – parafraza, imitacija, podudaranja- "Slaga Gunduo o prošastju" (iz "Dronte")- više nije moguće izreći nešto novo, zastrašujuće i moćno, govoriti znači stvarati tautologije- razvoj stila – humorizam – diskretni i institucionalizirani- "Nazor vates Chroatorum, Slamnig dugoročni zabavljač"- u zbirkama do "Dronte" (Aleja poslije svečanosti, Odron, Naronska cesta, Limb i Analecta) – diskretni humorizam - Dronta i poslije (Relativno naopako, Sed scholae, Tajna) – institucionalizirani humorizam- diskretni h. – izazivanje smijeha kao jedne od nakana pjesme – humor u poenti – kasnije i ironija- institucionalizirani h. – je u onih kojima je generičko obilježje izazivanje smijeha – pseudopučki pjesnički stil, pjevan i pamtljiv – laki stih (8erac i 10erac), no to je privid jer postoji više razina i traži se naknadno čitanje kako bi se otkrio dublji smisao i referencije- humoristički kod- diskretni h. je utemeljen na izigravanju duha stvari (predodžbi, mitova, kanona), a institucionalizirani slova stvari (neobične perspektive, vic, stvaranje nesklada) - lirski subjekt – Ja – Ti – On, Ja često želi u metamorfozu kod Slamniga, mijenjati lice, prerušiti se – niz lažnih vojnika- Nad-Ja- dijalogičnost – tri tipa sugovornika lirskog subjekta – ispisani tekstovi, sugovornica/nik i čitatelj- razvijanje matrice – matrica pjesme je stih, sintagma ili riječ koji je ishodišna jezgra čitavog teksta (Riffaterre – ekspanzija i konverzija – svaki tekst nastaje iz jedne rečenice ili matrice)- naslovi katkad isto matrica

- Ivan Slamnig – 24. VI. 1930. u Metkoviću – Aleja poslije svečanosti (1956), Odron (1956), Naronska siesta (1963), Limb (1968), Analecta (1971), Dronta (1981), Relativno naopako (1987), Sed scholae (1987), Tajna (1988)

- krugovaši (pedesete) – Mihalić, Šoljan, Pupačić, Mađer…- razlogaši (šezdesete) – Zidić, Petrak, Maroević, Marović, Mrkonjić, Stamać… - pitanjaši (sedamdesete) – Bošnjak, Rogić, Maleš, Maković, Kolibaš…

4

3. AUERBACH, Erich, "L'humaine condition", u: Mimeza, Zagreb 2004, str. 290-297.

- 2. poglavlje treće knjige Montaigneovih "Eseja"- o samom cilju Eseja – aspekti predmeta, korisnost pothvata, prikazivanje sebe, pripovijedanje čovjeka (1. drugi oblikuju, ja pripovijedam, 2. drugi obliku čovjeka, ja govorim o jednom čovjeku, 3. taj čovjek (ja) je nažalost već forme)- biće u stalnoj mijeni – Montaigne pisac i Montaigne predmet- želja za opisivanjem predmeta kroz što veći broj pokusa kako bi dobio ukupnu sliku i krug mogućih promjena- jedna je istina- Eseji nisu biografija ni dnevnik, nemaju složena plana ni kronološkog red – slijede slučaj – upravljaju stvari, unutrašnjki ritam- zbirka primjera, citata i izreka – izvor – zbirka čitanjem skupljena znanja – no razvijene napomene plus proživljeno- metoda osluškivanja – primijenjiva samo na sebe- metoda – učiniti bilo koji pojedinačni život u cjelini ishodišnom točkom filozofije morala, istraživanja humaine condition, oprečna je svim metodama koje čovjeka istražuju po određenom planu (svojstvima, situacijama…)- Montaigne ispituje i opsuje samo sebe- Augustin – Ispovijesti – učinio prije (Montaigne baš nije poznavao)- "Oni odlaze, dolaze, koračaju, plešu; smrt ne spominju)- spoznaj sebe – nije samo praktičan i moralan zahtjev, već i spoznajno-teorijski- istraživanjem sebe istražuje humaine condition - prikaz duha i tijela, forme – tjelesni začin sebe, ne izazivajući odbojnost- usporedbe s Platon – Platon – tijelo neprijatelj mjere koja zavodi dušu i povlači je za sobom, Montaigne – tijelo je prirodno dano (kršćansko-kreaturalni izvori gledišta)- hvali Aristotela, citati Biblije i "De civitate Dei"- jedinstvo djela i autora – stručno znanje je labavo povezano s osobnošću autora – knjiga je stvorila mene, a ne ja nju - koncepcije humanizma (Rabelais – svehumanističko obrazovanje), profil savršena dvorjanina- Montaigne – prvi pisac koji je pokazao sloj obrazovanih- ton pisanja isti bez obzira na tok svijesti, pričanje, anegdote ili moraliziranje- nije razgovor sa sobom jer se stalno nekome obraća- ironija stalno prisutna

5

- nije usporen ili patetičan, snažni narodski izraz- stalni stil oštrih i efektnih formulacija- ne želi visoki ton i stil- sam to opisuje kao "stile comique et prive" – jednoznačna aluzija na realistički stil antičke komedije "sermo pedeseter ili humilis"- sadržaj nije smiješan – to je condition humaine sa svim problemima, opterećenjima i kreaturalnim ograničenjima- animalni život i zaključena smrt- kreaturalni realizam – zemaljski život je jedino što ima- iako previsoko za sermo humilis, ne bi se dalo izraziti patetikom i uzvišenošću- miješanje stilova – kreaturalno i kršćansko , no poimanje niti je više kršćansko ni srednjovjekovno- ironija ga sprječava da dođe do tragike- u srednjem vijeku sva tragika u Kristovoj tragediji- no sad ( Montaignovo vrijeme) ona bi bila najosobnije u pojedinca- no u njega je nema – nepatetičan, netragiča, ironičan i inertan u časnom smislu – miran

4. FRANGEŠ, Ivo, "Stilistička metoda Lea Spitzera", u: Nove stilističke studije, Zagreb 1986, str. 23 – 49.

- Leo Spitzer – 1887. Beč – umro u Forte dei Marmi 1960.- Novalis – istost stilistike i retorike (Stylistik oder Rhetorik)- Damas Alonso – "Stil je sve što individualizira književnu pojabu: djelo, epohu, književnost"- Spitzer – jezik je samo vanjska kristalizacija unutrašnje forme- "Lingvistika i književna povijest" – Spitzerov članak - etimologija – conundrum (neugodno pitanje) i quandary (neugodna situacija) – etimološke rekonstrukcije- intuicija – omiljeno Spitzerovo oružje- etimologija jedne riječi daje smisao onome što smisla nije imalo- vjera u postojanje etimona koji je nepoznat, ali nesumnjivo postoji, kao nužna pretpostavka za derivat- svaka riječ ima etimologiju, tako i svako djelo svoj duhovni etimon- pitanje – može li se ustanoviti duša, psiha (etymon) jednog pisca putem njegova izraza- Spitzer ne želi samo poglavlja o stilu nekog pisca, već rigoroznu znanstvenu stilsku analizu- stilistika tako nije uz lingvistiku i književnu historiju, već njihov spoj i jedinstvo- kao sistem metoda je nepouzdana i shematična- i izbor pisca je ocjena (ne samo pisca, već i kritičara)

6

- Spitzer – čitati, čitati uporno, sve dok nas neka lingvistička pojedinost ne prisili na razmišljanje- Spitzerova kritika traži osnovnu ideju romana, umjetičkog djela uopće – put do nje je neka lingvistička osobina, devijacija, odstupanje- razvojne etape stvaranja zaključka: osnovna ideja djela, lingvistička verifikacija, moralnoetički zaključak, tj. odgovor na postavljeni problem- kroz mikroskopski rad približavanje širem, makroskopskom- traži izraze koji odudaraju od običnog govora (devijacije) i traži njihovu povezanost da im nađe zajednički nazivnik, duhovni etymon (psihološki korijen)- dvije slabosti Spitzerove metode: često zaobilaznim putem vodi tamo gdje nas je prethodna kritika ostavila, i to što polazi od lingvističkih kategorija a izvlači filozofske zaključke- zapažene pojedinosti treba svrstati u neki sustav (umjetnikov kreativni sistem) – Fr4eudov utjecaj- uz Crocea – umjetničko djelo je intuicija, a i sud o njemu je intuicija- simpatička kritika – izbor djela ujedno je već i ocjena ( kritika sklonosti i kritika šutnje – bez clica)- Spitzerova spoznajna teorija – Zirkelschluss (krug shvaćanja)- kritičara staviti u gravitacioni centar sistema pisca (no kritičar se mora odvojiti od svoje stvarnosti)- najbitniji principi Spitzerove metode:

- 1. umjetničko djelo je homogen, autonoman sistem gdje svaka pojedinost označava cjelinu. Stoga se djelo ne sjecka na sastavne djelove, već se obrađuje u cjelini, in toto.

- 2. zapažanjem karakterističnih lingvističkih pojedinosti prodire se u taj sistem izvana sve do njegova centra, ali se sud daje iznutra nakon što smo sigurno da smo pogodili duhovni etimon djela

- 3. jedini put unutar djela je uporno čitanje, a lingvističke osobine odstupanja su jedini miljokazi

- 4. nema apriorističkih kategorija za sva djela i pisce, kritičar sam stvara kategorije za ocjenu

- 5. pojedinost se uklapa u djelo, a jelo u opus jedne ličnosti, a ličnost u epohu ili naciju – vezani zajedničkim nazivnikom koji varira

- 6. kritika je stvar simpatije – izbor je i sud, intuicija je plod talenta, iskustva i vjere, kritika je apologetika, prihvaćanje djela u zatečenoj formi, svaka ljepota ima nešto misteriozno ne očito na prvi pogled, korisnije je branti ljepotu djela, nego li ga sasjeći

- najlakše je govoriti o onome što se ističe iz teksta- Spitzerova metoda – najbolje je i najkorisnije govoriti o "ručicama" što strše iz teksta

7

- spoj sa psihoanalizom , Spitzerova stilistika govori o simptomu, a simptom je negacija normalnog stanja- norma i devijacija – ne u etimološkom značenju i estetskom sudu, već samo u dijalektičkoj negaciji- u tekstu punom devijacija, devijacija postaje norma i obratno- devijacija i norma – stoga u deskriptivnoj stilistici i lišeni su kritičke ili estetičke vrijednosti

5. COMPAGNON, Antoine, Stil, u: Bacite stil kroz vrata, vratit će se kroz prozor, Zagreb 2006, str.17 – 51

- sedam pojmova koji su neizostavna uporišta literature: književnost, autor, svijet, čitatelj, stil, povijest i vrednovanje- tri teksta o povratku stila (rehabilitacija): Barthes "Nulti stupanj pisma" (1953), Riffaterre "Kriteriji za analizu stila" (1960) i Nelson Goodman "Status stila" (1975)- stil – denotira individualnost, ali i klasu (školu, žanr)- stil je: – NORMA – dobar stil je kanon , imitacijski model (po vrijednosnom sudu)- ORNAMENT – koncept preuzet iz retorike- ODSTUPANJE – Aristotel – stilistička varijacija je odstupanje u odnosu na uobičajenu uporabu – ornament i odstupanje idu skupa- ŽANR ili TIP – izbor između različitih izražajnih sredstava – stilus humilis, stilus mediocris i stilus gravis (Vergilije (rota Vergilii) - Bukolike, Georgike, Eneida) – genera dicendi - SIMPTOM – povezivanje stila i osobe – od XVII. st. , vizija i genij uzroci stila- Leo Spitzer – simptomatični detalji – opisivanje mreže sitnih devijacija koje omogućavaju karatkteriziranje nečijeg pogleda na svijet i trag koji on ostavlja u kolektivnoj svijesti- KULTURA – Kultur – duša nacije, očitovanje ukupnosti kulture, stil je vidljivi znak njezina jedinstva

- retorika nestaje u XIX. stoljeću (nakon 1870.), stilistika nasljeđuje pitanje stila- Charles Bally – De Saussureov učenik – "Pregled stilistike" (1905) – pokušaj utemeljenja stilističke znanosti razdvajajući stil od pojedinca i književnosti (kao što je De Saussure držao na udaljenosti GOVOR, ne bi li JEZIK učinio predmetom jezične znanosti)- Barthes – "Nulti stupanj pisma" (1953) razlikuje JEZIK (društvena činjenica kojoj pisac ne može ništa) i STIL (kao prirodu, tijelo, neotuđivu jedinstvenost kojoj pisac ne može ništa), no to mu nije dovoljno pa izmišlja PISMO ("Jezik i stil slijepe su sile, pismo je čin povijesne

8

solidarnosti") – četiri vrste pisama – uglađeno, populističko, neutralno i govorno (tj. tri – uglađeno, neutralno i govorno – kao i u retorici) – Barthes je s pismom u tvari ponovno izmislio stil (po retorici) – opći izbor tona, etosa, te genera dicendi – pismo je moral forme- Riffaterre – "Kriteriji za analizu stila" (1960) – stil se poima kao (ekspresivno, afektivno ili estetsko) naglašavanje koje se pridodaje informaciji koju prenosi jezična struktura, bez promjene njena smisla- jezik izražava ono što stil naglašava- s Riffaterreom više ne izranja stari retorički smisao stila rota Vergilii, već klasični i tradicionalni smisao elokucijske retorike sa tropom i figurom u prvom planu- Starobinski – Stilistika je konvergentni zahvat fenomenologije i psihoanalize u kritici- Spitzerova se stilistika temeljila na načelu organskog jedinstva misli i jezika, istodobna sa stajališta kolektiva i sa stajališta pojedinca – duh pisca prepoznati po posebnosti njegova jezika – stilistička devijacija obilježava individualnost pisca i gradi most između lingvistike i književne povijesti – devijacija izražava duhovni etymon – psihološki korijen- Spitzer daje jednaku važnost jezičnom detalju i smislu umjetničkog djela- Molinie definira predmet stilistike uz pomoć Hjelmsleva, koji razlikuje supstancu i formu sadržaja, te supstancu i formu izraza. Stil se prema Molinieu ne odnosi na supstancu sadržaja (piščeva ideologija), ali se ponekad odnosi na supstancu izraza (zvučni materijal), a uvijek na formu sadržaja (argumentacijska mjesta) i formu izraza (figure, distribucija teksta) – stil je u temi (forma sadržaja), tema u stilu (forma izraza) – stilistika izvan lingvistike- Nelson Goodman – "Status stila" (1975) – sinonimija nije neophodna za postojanje stila, varijacija sadržaja ne podrazumijeva jednaku varijaciju forme, tj. odnos sadržaja i forme nije u oba smjera nužno jednoznačan – "Postoji više načina da se kaže isto" zamjenjeno je sa "Postoje vrlo različiti načini da se kaže približno isto" - Genette – "Fikcija i dikcija" (1991) – egzemplifikacija pokriva sva moderna korištenja pojma stila kao: izraz, evokaciju i konotaciju – "Stil je egzemplifikacijska funkcija diskurza, koja se suprotstavlja njegovoj denotativnoj funkciji"- zaključak – tri aspekta stila vraćena u prvi plan:

- stil je formalna varijacija na neki manje-više stabilan sadržaj- stil je skup značajki svojstvenih nekom djelu koji omogućuje

identifikaciju i prepoznavanje (više intuitivno nego analitičko) autora- stil je izbor između više pisama

- stil kao norma (propis ili kanon) nije rehabilitiran

9

6. RIFFATERRE, Michel, Kriteriji za stilsku analizu, Quorum, br. 5/6, Zagreb 1989, str. 524-537.

- 1959./1960. – objavljeno- stilističke činjenice mogu se shvatiti samo u jeziku, jer im je on sredstvo, no s druge strane, one moraju imati specifična svojstva, jer ih se inače ne bi moglo razlikovati od lingvističkih činjenica- lingvistička analiza osigurava samo lingvističke elemente- treba skupiti sve elemente koji predstavljaju stilističke osobine pa ih podvrći lingvističkoj analizi, zanemarajući ostale stilistički irelevantne- za to prosijavanje potrebni su specifični kriteriji- književni stil – bilo koji pisani individualni oblik književne usredotočenosi- stil je naglašavanje (ekspresivno, afektivno ili estetsko) koje se dodaje informaciji koju prenosi lingvistička struktura bez izmjene značenja- jezik izražava, stil naglašava- koder – pisac koji kodira poruku – mora naglašavati instrumentima naglašavanje jer mu nedostaju izražajna sredstva govora- kontrola dekodiranja – pisac je svjesniji svoje poruke jer mora više toga obraditi nego govornik, to je obuzetost načinom na koji želi da njegova poruka bude dekodirana – ako želi da su mu intencije poštovane, mora kontrolirati dekodiranje kodiranjem na važnim točkama – neizbježni elementi moraju biti nepredvidivi - treba spriječiti čitaoca da zaključuje i predviđa unaprijed, jer predvidivost rezultura površnošću čitanja – intenzitet recepcije odgovara intenzitetu poruke- elementi koji ograničavaju slobodu percepcije u procesu dekodiranja – jedan od kriterija analize- trajnost poruke – lingvističar uočava podatke za rekonstrukciju nekog prošlog stanja jezika, stilističar pokušava opet uspostaviti efekte koje je stil djela imao kad je djelo nastalo, te korigirati suvremene reakcije- stilistika treba kombinirati sinkroniju i dijakroniju što omogućuje dihotomija između kodera i dekodera- stilističar mora odabrato one osobine koje realiziraju najsvjesnije namjere pisca- analiza – čitatelj teksta izvorni govornik jezika, stilist bilježi reakcije – dobro, loše, lijepo, nelijepo – kao putokazi za nalaženje elemenata relevantne strukture- ogoljen od formulacije u vrijednosnim terminima, sekundarni odgovor postaje objektivni kriterij za postojanje njegovog stilističkog podražaja- razlika od Spitzera – Spitzer na osnovu jednog detaljadonosi zaključak o autorovoj psihi, a tad se prate slični detalji – Spitzer izvodi stvari iz prvog detalja nametnutog pažnji i to na osnovu vlastite interpretacije tog detalja

10

- ova interpretacija (Riffaterre) oslanja se na pretpostavku da postoji odnos između date značajke diskurza i stanja svijesti- zamjera Spitzeru da je subjektivan – jer pažnja ne vidi druge detalje zbog već prije postavljene pretpostavke- informanti – ponekad u fusnotama drugih pisaca ili samog djela, i sam stilističar može biti informant, no glavni informanti za stilističke sekvence i podražaje su PČ (Prosječni Čitaoci)- pomoću PČ analitičar promatra efikasnost SI da budu djelotvorni usprkos lingvističkoj evoluciji- nedostaci kriterija PČ: - dvije kategorije grešaka: greške dodavanja: arhaizmi izgledaju kao stilemi jer su mu neuobičajeni; greške omisije – onodobni stilemi postali svakodnevni s vremenom, pa nemaju efekta- ne misli da je stil odstupanje od norme, jer bi stalno trebalo definirati normu- kontekst kao norma- stilistički kontekst je lingvistički uzorak iznenada prekinut nepredvidivim elementom - rezultirajući kontrast predstavlja stilistički podražaj- polivalentnost stilističkog instrumenta – sposobnost jednog instrumenta da omogući razne efekte- konvergencija – nagomilavanje stilističkih oblika u zajedničkom djelovanju- konvergencija smanjuje percepcijski prag SI zbog njegove kumulativne prirode- konvergencija je stopostotni SI koji je svjesni instrument – najkompleksniji stilistički oblik- kriteriji ta stilsku analizu: kontekst, konvergencija, prosječni čitaoc

7. SCHAEFFER, Jean-Marie, Književna stilistika i njezin predmet, u: Bacite stil kroz vrata, vratit će se kroz prozor, Zagreb 2006, str. 119-133

- jedni u stil ubrajaju jezične činove, drugi narativne strukture, a treći metričku organizaciju poetskih oblika- književna stilistika obično u opoziciji prema stilistici jezika čija je geneza povezana s Wackernagelom i Ballyem- stilistika jezika se bavi lingvističkom stratifikacijom i registrima jezika (fakultativnim podkodovima)- teškoće književne stilistike proizlaze iz želje za razlikom od stilistike jezika – stoga je često stilistika individualnih idiosinkrazija – stilske činjenice = individualna činjenica- Karl Vossler – jedan od osnivača – traži duhovnu fizionomiju pojedinca

11

- Henri Morier – zastupa postojanje "zakona slaganja" između duše autora i njegova stila- Leo Spitzer – traži korelacije između stilskih svojstava djela i psihe autora- stil kao izraz subjektivnosti – vodi u stilistiku otklona, stil tako postaje oznaka individualne kreativnosti u opoziciji s kolektivnim normama- teorija otklona vodi k diskontinuističkoj koncepciji stila- stilska činjenica se razlikuje od neutralne jezične jer strši iz teksta i začuđuje čitatelja- no onda postoje tekstovi sa stilom i tekstovi bez stila – problem- doxa književne stilistike – stil kao mjesto subjektivne posebnosti, stil kao izraz (afektivni il intelektualni), stil kao otklon, stil kao diskontinuirana tekstualna činjenica, stil kao oznaka umjetnosti- Schaeffer raspravlja o: stilu kao individualnoj činjenici, kao otklonu i kao diskontinuiranom tekstualnom obilježju- individualni i kolektivni stil – ako prestanemo suprotstavljati književnu stilistiku stilistici jezika uz pomoć dihotomije kolektivna norma/individualni otklon primjetit ćemo da stilistika spada u pragmatiku diskurza; Tzvetan Todorov – razlika između vertikalnih potpodjela i analize diskurza i horizontalnih potpodjela (stilistike) čiji predmet nisu svi problemi koji se tiču jednog tipa diskurza, već tip problema koji se tiče svih tipova diskurza; specifični objekt književne stilistike počiva na izučavanju pertinentnih diskurzivnih svojstava s gledišta estetske funkcije, odnosno poetske funkcije- otklon ili varijacija – stilske činjenice su stilski obilježena lingvistička obilježja koja primjećujemo kao otklon od norme; stilska svojstva imaju dva tipa elemenata – obilježene i neutralne; teza "pojedinačni otklon definira književni stil" neodrživa jer svaka diskurzivna aktivnost nužno je i ponavljanje i otklon; pojam otklona ima smisla samo ako je moguće naći neutralni temelj, a ne zna se koji bi tip diskurza mogao poslužiti kao takav; odsutnost stilskih obilježja isto je stilsko obilježje; stoga se stilsko obilježje ne definira prema izvantekstualnoj normi, već prema kontekstu koji je imanentan djelu (Riffaterre i Mukarovsky) – "isticanje ili foregrounding"; Weele: stilistika otklona dovodi do antigramatike; pojmovi stilskog izbora i stilskih varijacija bolji od pojma otklona; stilska vraijacija objašnjiva pomoću sinonimije unutar logičkog značenja; stilska varijacija se ne sastoji u izboru između neutralnog i stilski obilježenog iskaza, nego prije između više izraza koji su uvijek različito stilski obilježeni- diskontinuirano obilježje ili egzemplifikacija "all over" – zamjenjujući pojam otklona pojmovima izbora i varijacije izbjegavamo diskontinuističku ili atomističku (Wellek) koncepciju stila koja je neodvojiva od prve; po njoj je tekst sastavljen od neutralnih lingvističkih

12

elemenata i od elemenata koji imaju stil (u apsurdu: tekstovi sa stilom i bez stila); naprotiv teorija stilskog izbora tretira stilsku činjenicu kao stalnu karakteristiku verbalnih činova – stilsku pertinentnost – svaki tekst i svaki diskurz imaju stilsku dimenziju; Nelson Goodman i semiotika – os denotacije (odnos znaka i onoga na što se on odnosi) i os egzemplifikacije (semiotički naboj svojstava koje znak posjeduje; egzemplifikacija može biti doslovna ili metaforička; svi tekstovi nekog autora ne egzemplificiraju nužno isti stil, niti tekstovi različitih autora ne egzemplificiraju nužno različite stilove- Genette – oslanja se na Goodmanovu koncepciju, predlaže reformulaciju pojma stil – ključni problem jekomunikacijski status stilskih činjenica- Genette smatra da činjenica književnog stila u biti spada u pažnju čitatelja, a da književna stilistika više spada u estetiku pažnje, nego li u estetiku namjere- s obzirom da svaki tekst ne posjeduje ista svjesta, svaki tekst i ne egzemplificira ista svojstva- intencionalno stilsko svojstvo nije nužno stilski efekt koji je svjesno proizveden

8. JENNY, Laurent, O književnom stilu, u: Bacite stil kroz vrata, vratit će se kroz prozor, Zagreb 2006, str. 135-148

- Schaeffer i "Književna stilistika"jačaju interes definiranja stilistike- postsosirovska semiotika iz strukturalizma htjela književni stil razvodniti u općoj retorici- Goodmanova semiotika teži rastapanju stila u općim svojstvima diskurza- Genette – teorija stila nije stilistika, a osobito ne književna stilistika koja budno pazi da ne definira svoj predmet- definicija uvijek izvan stilistike- oscilacije stilistike između proučavanja jezika i proučavanja govora- Bally – jezične činjenici ili ekspresivne varijante – stil je sustav načina iskazivanja- jezične činjenice kolektivne, izbor između paradigmi sinonima- Schaeffer predlaže povratak na metodološku podjelu između jezičnih činjenica i književnog stila u korist sveobuhvatne koncepcije stila – "Stilska činjenica postoji od trenutka kad postoji mogućnost izbora između više registara"; "svakodnevna upotreba jezika navodi nas na formiranje sudova o relativnoj sinonimiji"; bez sinonimije, makar i

13

relativne, nema varijacije već samo izbora između više izraza različito stilski obilježenih- kritika Schaeffera – izbor apriori daje raspoloživost stilskih oblika koji koje onda samo treba kombinirati – kraj književnosti?- stilistika jezika kakvu zamišlja Schaeffer bila bi nesposobna prepoznati inovativni karakter stilske činjenice ili bi je odbacila kao beznačajnu idiosinkraziju – ako je novitet, a ne jezični izbor- Nelson Goodman naglašava autografski krakter stila, potpis može biti individualan ili kolektivan (pa i infraindvidualan)- stilske forme kolektivne posebnosti ipak ne predstavljaju registre ili varijante- ako postoji otklon, on je između jezika i povijesne varijacije- Chomsky – dvije kreativnosti u govoru – kreativnost koja primjenjuje pravila i koju koristi lingvistička kompetencija i kreativnost koja mijenja pravila- odnos između jezika i diskurzivne posebnosti je dijalektički odnos- Genette – Stilska posebnost nije numerički identitet pojedinca, već specifični identitet tipa, eentualno bez prethodnika, ali koji može imati beskonačan broj kasnijih primjena- Genette – temelj stila je skup rematskih svojstava koja su egzemplificirana diskurzom- Jenny predlaže umjesto "tklona"ili "zbora" riječ "posebnost"- stil je znači diskurzivna posebnost, kontinuitet stilskih činjenica- posao književne stilistike nije da nabroji niz stilskih obilježja već da odredi logiku cjeline i vrijednosti- Genette u "Fikcija i dikcija" definira stil kao perceptibilnu stranu diskurza, koja ga po definiciji prati od početka do kraja bez prekida ili fluktuacije- Molinie – racjep između obveznih mikrostrukturalnih figura i fakultativnih makrostrukturalnih figura- Jenny smatra da nije to rascjep, već rascjep između figura in absentia i figura in praesentia- ono što karakterizira književni stil i razlikuje ga od stila općenito nisu forme egzemplifikacije ni njihova gustoća, već njihova relativna sustavnost- djelo određuje svoje stilsko dešifriranje- znanosti o diskurzu pružaju svoje deskriptivne alate čitavoj stilistici- predmet Schaeffereove stilistike jezika su registri diskurza – no Jenny takvu stilistiku naziva retorikom jer je sociolingvistička i tretira književnost kao književni diskurz pa nije književna stilistika- predmet književne stilistike nije književni diskurz među drugim tipovima diskurza, već posebni stil koji se modelirao unutar određenog djela – ona ne nabraja stilska obilježja, već analizira način na koji ta stilska obilježja

14

svojom konvergentnom konfiguracijom ocrtavaju globalni stilski potpis koji svoj smisao dobiva sudjelovanjem u simboličkom funkcioniranju djela

Knjige:

a) GENETTE, Gérard, Fikcija i dikcija, Zagreb 2002.

1) fikcija i dikcija

- najčešća formula- književnost je umjetnost jezika- djelo je književno jedino ako isključivo ili bitno upotrebljavamo lingvistički medij.- od svih materijala koje čovjek može upotrebljavati u svrhu umjetnosti jezik je možda najmanje specifičan, najmanje usko rezerviran za taj cilj.

- Jakobson- kao predmet poetike nije vidio knjiž, već je za njega to bila LITERARNOST definirna kao „ono što od neke verbalne poruke čini umjetničko djelo“

1) esencijalna poetika- karakt. za zatvorene poetike. - ovaj tip ima načelo da su neki tekstovi literarni po svojoj biti ili prirodi i da su literarni zauvijek, dok drugi to nisu.- pov. poetike pokazuje da je ona podijeljena između 2 moguća kriterija- tematskog i formalnog.- pov. esencijalne poetike može se opisati kao dugi i veliki napor prijelaza od tematskoga prema formalnomu kriteriju. - esenc. poetika u njezinoj tematskoj verziji: ARISTOTELOVA- poiesis- ovaj termin na grč. ne označava samo poeziju, već i stvaranje.- Naslov Poetika označava da je predmet tog traktata način na koji jezik može biti ili postati sredstvo stvaranja nekog djela. - Aristotel kao da je uspostavio podjelu između dvije funkcije jezika

- uobičajene, odn. govora LEGEIN i - umjetničke, koja se sastoji u proizvodnji djela. POIEIN

Kako jezik, uobičajeno instrument komunikacije i akcije, može postati sredstvo stvaranja? A. odgovor: jezikom s emože stvarati jedino ako služi kao sredstvo prenošenja MIMESISA, odnosno predstavljanja ili simulacije zamišljene radnje i događaja jedino ako služi izmišljanju priča ili barem prenošenju već izmišljenih priča. Jezik je stvaratelj kada se nalazi u službi fikcije (mimesisa)Kreativnost pjesnika za A. se ne manifestira na verbalnoj razini, već na razini fikcije odnosno invencije i organizacije priče.Ono čime se pjesnik bavi nije dikcija , već fikcija.Područje fikcije dijeli s ena dva načina predstavljanja: narativno i dramsko I na dvije razine digniteta predstavljanih tema: Iz čega proizlaze ona 4 roda:

Tragedija – plemenita tema, dramski načinEpopeja – plemenita tema, narativni načinKomedija – vulgarna tema, dramski načinParodija – vulgarna tem, narativni način

15

- za većinu, eventualno manje obrazovan narativna fikcija predstavlja samu književnost- fikcijska izjava nije ni istinita, ni pogrešna, ona je iznad istinitoga, i pogrešnoga.- Usprkos vjernosti fikcijskom načelu, klasična poetika nije mogla beskrajno odolijevati pritisku ne- fikcijskih rodova poezije.- Opat Batteux, posljednji veliki klasični poetičar podržavao je ideju kako je lirska poezija i sama mimetička u starome smislu budući da može izraziti „hinjene“ osjećaje, te da je sukladno tome i ona sama fikcijska

Kate Hamburger u „Logici knjiž. rodova“ prepoznaje 2 osn. roda :Fikcijski ili mimetički ili lirički (oba su označena prekidom s uobičajenim režimom jezika)- izjave realnosti autentične jez. radnjeU fikciji imamo posla s fikcijskim izjavama u kojima pravi ja nije autor ni narator, već fikcijsko lice čije mptrište i prostorno- vremensko određenje upravljaju cijelom pričom.U lirskoj je poeziji riječ o izjavama realnosti čiji izvor, međutim ,ostaje neodređen jer se „lirika“ ne može sa sigurnošću identificirati ni s pjesnikom osobno, a ni s bilo kojim drugim određenim subjektom.

Navodni izricatelj literarnoga teksta nikada nije stvarna osoba već ili neka fiktivna osoba (u fikciji) ili neko neodređeno ja ( u lirskoj poeziji) --- što je na neki način ublaženi oblik fikcije.

Formalni kriteriji ( simetrični pandan tematskome kriteriju aristot. tradicije)Susrećemo u jednoj drugoj tradiciji koja korijene vuče iz njem. romantizma a koju obilježava ideja „poetskog jezika“ koji s erazlikuje od proznoga , ili običnoga po formalnom karakteru.(jezik više ne promatramo kao transparentno sredstvo komunikacije već kao osjetljivi, samostalni i neprenosivi materijal.

Valery- opis ove teorije poetskog j.- poezija i proza (obični jezik) u istom su odnosu kao ples i hod upotrebljavaju iste izvore no drukčije koordinirane i pobuđene.1919. Jakobson je pisao kako je u poeziji komunikac. funkcija, zajednička običnom i emoc. j jeziku, smanjena na minimum u korist estetske funkcije. Jakobsonov odgovor na pitanje što to od nekog usmenog ili pisanog teksta čini umjetničko djelo: POETSKA FUNKCIJA

Nije loše da tekst istodobno udovoljava ovim dvama kriterijima literarnosti : fikcijskom sadržaju i poetskoj formi.- problem nesposobnosti dviju esencijalnih poetika- ni ujedinjene ne uspijevaju pokriti ukupnost literarnog polja- izmiče im ne- fikcijska prozna literatura:priča, esej, autobiografija-sada je jasnije zašto su esencijalne poetike zatvorene- na temelju njih literaturi pripadaju tek tekstovi označeni unaprijed na temelju rada, tj. arhigenerički, i to fikcijom, i poetikom.

1) zato je potrebno pribjeći drugoj poetici – KONDICIONALNOJ (otvoreno)- nije izražena u doktrinarnim tekstovima - više je instinktivna i esejistička no teorijska - kriterij bilo kakve literarnosti temelji na ukusu (za koji znamo da je

subjektivan i nemotiviran)

16

njezino načelo: literarnim smatram svaki tekst koji kod mene izaziva estetsko zadovoljstvo- kondic. poetika polazi od ovoga: neki je tekst literaran za onoga tko se više

veže uz njegovu formu nego uz njegov sadržaj.

Ako kondicionalna poetika prem adefiniciji ima moć izvještavati kondicionalne literarnosti uime estetske prosudbe ta se moć ne može proširiti na područje konstitutivne literarnosti.Neka epopeja, tragedija, sonet ili roman literarna su djela ne zbog estetskoga vrednovanja već zbog prirodnih osobina poput fikcionalnosti ili poetske forme I najlošija slika, sonata, ili sonet ostaju dijelom slikarstva, glazbe ili poezije zato, što ne mogu biti dijelom nečeg drugog.

Ono što ponekad nazivamo „mrtvim rodom“ (epopeja, sonet) zapravo je jednostavno forma koja je definitivno ili trenutačno postala sterilna ili reproduktivna no čiji „proizvodi“ čuvaju oznaku literarnosti.Konstitutivna se literarnost fikcijskih il ipoetskih djela ne može propisati te je neovisna o bilo kakvoj procjeni.Prosudbe i ponašanja kondicionaln epoetike su ili drski- u slučaju da su poz ( ova tragedija čini dio literature jer mi se sviđa) ili su nedjelotvorni, kada su negativni (ova tragedija ne čini dio lit. jer mi se ne sviđa)- no jedino ona može izvijestiti o literarnostima koje nemaju ni fikcijskog karakt. ni poetske forme

ne moramo esenc. poetiku zamijeniti kondicionalnom, već napraviti mjesta za obje tako da svaka zadrži dio svog legitimiteta.Literarnost, budući da je višoslojna, traži pluralističku teoriju koja razmatra razl. načine kojim ajezik nadživljava svoju praktičnu funkciju i proizvodi tekstove koji s emogu smatrati estetskim predmetimma.Ljudski jezik poznaje dva režima literarnosti: KONSTITUIVNI i KONDICIONALNIKonstit. vlada dvama tipovima literarnih praksi :Fikcijom (narativnom ili dramskom)Poezijom

Fikcijska je literatura ona koja se prvenstveno nameće imaginarnim karakt. predmeta, a dikcijska ona koja se prvenstveno nameće formalnim obilježjima ( poeziju je Genette tako priključio svojoj novoj kategoriji dikcije

Dikcija- biće nekog teksta koje se razlikuje od njegova izričaja sposobnošću davanja primjera koja se suprotstavlja njegovoj denotacijskoj funkciji.

Komentar je širi od formalnoga- forma je tek jedan uvid bića nekog teksta Riječ noć denotira noć i daje primjer, sve „formalne“ osobine (materijalne iosjetilne ) njezina označitelja-sposobnost davanja primjera neke riječi, rečenice ili teksta prelazi okvire isključivo formalnih osobina Ako je dikcija način na koji se te sposobnosti izražavaju i djeluju na čitatelja njezin kriterij literarnosti bit će pravilnije označen pojmom KOMENTARA, nego formalnog obilježja.

Fikcijski tekst ne vodi ni k jednoj izvantekstualnoj stvarnosti

17

Sherlock Holmes ili Gilberte Swan označavaju samo osobu unutar Doyleova il iProustova teksta - estetska vrijednost nekog događaja se ne može dodijeliti niti jednom tekstu jer tekst bilo koje priče ili drame uvijek odaje fikciju il idikciju.

Što je od teksta načinilo djelo? Jak. odgovor: poetska funkcija : fikcija

Tekstovi koj iudovoljavaju jednom ili drugom kriteriju (ili oba) mogu biti smatrani djelima- proizvodima intencionalno estetičkog karaktera, nisu tek dio estetske kategorije nego i umjetničkeNo tekstovi kondicionalne literarnosti ne pripadaju „bez zadrške“ ovoj umjetničkoj kategoriji jer njihov intencionalno estetski karakt. nije zajamčen

Termin umjetničko djelo implicira estetsku namjenu pa kondicionalne literarnosti ne odgovaraju doslovno na Jakobsonovo pitanje, budući da n eodređuju intencionalna djela već samo estetske predmete.

FIKCIJSKI POSTUPCI-djela fikcijske narative koju smatramo jezičnim postupkomAutor se vraća na pitanje ilikutornog statusa narativne fikcije ( Johna Searle- a)- scenske naznake , jedini dio dramskog teksta za koji autor izravno prihvaća odgovornost Searle smatra čisto „upućujućim“ ilokutornim elementom ( upute koje se odnose na način igranja same predstave) - takvim ga smatraju glumci i redatelji, no takvim ga nužno ne mora smatrati i čitatelj

U kontekstu fikcije jezični su , dramski ili inarativni postupci autentični , potpuno opremljeni lokutornim karakterom, uporištem i ilokutornom snagom te eventualnim perlokutornim učincima.Ono što predstavlja problem sam je narativni diskurs : diskurs autora.U osobnoj priči ( priči u prvom licu) – s homodijegetskim naratorom , narator je, i sam lik u priči , fiktivan te su slijedom toga njegovi jezični iskazi u svojstvu naratora isto toliko fikcijski ozbiljni kao i iskazi ostalih likova njegove priče.

-impersonalna priča- priča u trećem licu – heterodijegetska(narator nije jedno od lica) -ekstradijegetska- priča u prvom stupnja koju priča narator- autor koji nije on sam kao onaj u „Tisuću i jednoj noći“ uhvaćen u priču ukojoj je trebao biti lik

Uspoređujući fragment romana Iris Mardoch i fragment faktografske (Žurnalističke) priče Searle bez napora pokazuje da fikcijski iskazi u formi izjave ne ispunjavaju niti jedan od uvjeta autentičnog iskaza ( iskrenosti, angažmana, sposobnosti dokazivanja) Izvlači zaključke da je fikcijski iskaz, koji se javlja u obliku tvrdnje, ali koji ne ispunjava uvjete tvrdnje „zapravo hinjena tvrdnja“ (pretended) a drugi zaključak : proizvesti fikciju („napisati roman“) ne znači posebni ilokutorni čin

Simulirani fikcijski jezični iskazi mogu prenositi ozbiljne „poruke“ , pa i „jezične iskaze“ kao što bajka prenosi poruku.(dakle, nisu samo hinjene poruke)

18

Davati hinjene tvrdnje ne može a priori isključiti da, dajući ih, stvarno vršimo neki drugi čin, tj. da stvaramo fikciju.Jedino je pitanje saznati je li taj čin (stvaranje fikcije) „jezični iskaz“ u tehničkom smislu tj. je li odnos između tih dvaju činova (stvarati fikciju fingirajući izricanje tvrdnji)Bi li fikcijski iskaz trebalo ubrojiti u „ne- doslovne iskaze“- figurativne npr. „Vi ste lav“ ( kada metaforički želimo reći vi ste hrabri) - neizravne – kada zamolbom da nam netko doda sol iskazujemo želju da nam je doda.Razlika izm. figure i neizravnog jez. izraza nije značajna- jezični čin predstavlja se manje ili više prerušen (u tvrdnju) – odgovarajuće je jez. iskaz promatrati onakvim kakav bi bio da nije prerušen. - (narativna ) fikcija uvijek preferira oviti se plaštem tvrdnje. - Tvrdnja „bijaše jednom jedna djevojčica koja je živjela s majkom na rubu šume„ ustvari značila bi „izvolite sa mnom zamisliti da bijaše...- možem opredložiti još jedan opis čina deklarirane fikcije (sofisticiraniji)- to je poziv na sudjelovanje čitateljeve mašte tiši . budući da se to sudjelovanje pretpostavlja. Fikcijski čin više nije pitanje nego prije izjavaIzjave su jezični iskazi kojima onaj tko ih daje, u okviru svojih ovlasti vrši neku radnju u stvarnosti. „Sjednica je otvorena. Otpušteni ste. Krstim te...Searle piznaje tipove moći poput natprirodne ("Neka bude svjetlo!) ili koji se oslanja na sam jezik (Govornik: „skratit ću“, Filozof: „definirat ću...“)

Ovlast autora fikcije pretpostavlja manje ili više prešutno odobravanje publike koja dobrovoljno odustaje od prava na suprotstavljanje.Razlika između izravne formulacije („zamislite da „) i izjave („neka“) je u tome što posljednja pretpostavlja perlokutorni učinak: „ovime vas navodim da zamislite... - narativna fikcija može se u svom primarnom stanju razumno opisati kao izjava (u searleovskom smislu) – a time i kao ilokutorni čin.- Posebno obilježje fikcijskog iskaza jest da on, suprotno od stvarnoga, koji opisuje objektivno stanje, opisuje tek mentalno stanje.

Potpuna potvrdna formula stvarnoga iskaza mogla bi glasiti: „činjenica je da voda vri n a100 stupnjeva, a ja vas, govoreći vam to, o tome obavještavam ili vas na to podsjećam.“

Potpuna potvrdn aformula fikcijskog uskaza glasila bi:

„Nije činjenica da je jednom bila mala djevojčica itd., no ja vas pokušavam nagovoriti da na to mislite kao na imaginarno stanje stvari“- nedoslovni iskaz

2 NEDOSLOVNA TIPASearle smatra da je u figurativnom iskazu nemoguća doslovna interpretacija odnosno u njemu je izrazito neprihvatljiv doslovni smisao (vi ste lav)

Neizravni govor- primarni smisao u neizravnom govoru dolazi kao „dodatak“ prihvatljivom doslovnom iskazu„vi imate sol“ istinita je tvrdnja, ali sugerira i zamolbu „dodajte mi sol „Premda je taj dodatni smisao prava ilokutorna točka rečenice .

19

Neke figure imaju prihvatljivi doslovni smisao, premda u prvi plan ističu figurativnost „radim u Elizejskoj palači“ – reč. je doslovno istinita kada je izgovori suradnik Predsjednika Republike.-iskaz „Možete li mi dodati sol?“ ne može se shvatiti doslovno kao pitanje, budući da je u većini slučajeva odgovor svima unaprijed poznat, što pitanju odriče iskrenost.

Razlika između figure i čina neizravnog iskaza tj. između neizravnog iskaza u neprihvatljivom doslovnom smislu i neizravnoga iskaza u prihvatljivome doslovnom smisluSekundarna je u odnosu na njihovo zajedničko obilježje, a to je izvršenje ilokutornog čina nekog drugog tipa (molb au obliku pitanja, tvrdnje , obećanja, pitanje u obliku drugog pitanja: Imate li sat?“)

Dakle, prema Genettovom „bijaše jednom jedna djevojčica...“ može biti analizirana kao složeni neizravni ilokutorni čin čiji je prijenosnik hinjena ili neozbiljn atvrdnja, a pravi sadržaj molba (zamislite da...), odnosno druga, očito ozbiljna, tvrdnja poput: ovime želim u vašem duhu probuditi...

Genette želi upotpuniti Searleov „Fikcijski tekstovi su hinjene tvrdnje“ ovime: „... koje kao neizravni jezični čin simuliraju fikcijske jez. iskaze koji su i sami, po definiciji ozbiljni, ilokutorni činovi“

Šira definicija uobičajenih fikcijskih izjava – hinjene tvrdnje koje manje ili više očito (transparentno) pokrivaju područje ozbiljnih izjava koje moramo smatrati ilokutornim činovima

REKAPITULACIJA: čini se da namjerno fikcijske iskaze razumno možemo opisati kao ne- ozbiljne (tj. ne – doslovne) tvrdnje koje poput neizravnoga jezičnog čina (ili figure) pokrivaju područje eksplicitnih fikcijskih izjava (ili pitanja)

FIKCIJSKA PRIČA, FAKTOGRAFSKA PRIČA

- naratologija bi se morala baviti svim vrstama priče, bile one fikcijske ili ne. - 2 su naratološka pravca, međutim, do sada pažnju pridavala gotovo isključivo fikciji

Genette želi propitati razloge koji su faktografsku i fikcijsku priču nagnali na razl. ponašanja prema priči o kojoj „izvještavaju“ samo uslijed toga što je u jednome slučaju ta priča ( pretpostavljeno) „istinita“, a u drugome fiktivna, odnosno izmišljen aod onoga koji je priča, odnosno od nekog drugog od koga ju je on čuo.

Za Searlea ne postoji tekstualna , sintaktička ili semantička ( time ni naratološka ) osobina koja bi omogućila identifikaciju teksta kao fikcijskog djela jer je fikcijska priča čisto i jednostavno hinjenje ili simulacija faktografske priče u kojoj romanopisac čini sv ekako bi nas uvjerio da priča priču koja se uistinu dogodila, bez istinskoga traženja od čitatelja da mu vjeruje, ali i bez najmanjih tragova tih simuliranih ne- ozbiljnih obilježjaKate Hamburger sužava polje „hinjenosti“ isključivo na roman u 1. licu – simulaciju identičnu autentičnoj autobiografskoj priči- postupak se bavi pitanima slijeda, brzine, učestalosti, načina i glasa

1) SLIJED

20

-rigorozno kronološki slijed u narodnim pričama rijedak je koliko i u bilo kojoj drugoj literarnoj tradiciji- bilo kojem pripovjedaču praktično je NEMOGUĆE održati ga u nekom iskazu dulje od najmanje mogućega- zbog same prirode diskursa, u pričama je ne- linearnost više pravilo nego iznimka-faktografskoj priči ništa ne prijeći upotrebu analepsi ili prolepsiVećina je analepsi i prolepsi u izvornoj i drugoj fikciji ili eksplicitna, odnosno naglašena kao takva samim tekstom, pomoću raznih verbalnih oznaka.(grofica je tek malo nadživjela Fabricea, a koji je u kartuzijanskom samostanu proveo tek godinu dana) ili implicitna - fikcijska i faktografska priča ne razlikuju se ni po upotrebi anakronizama ni po načinu na koji ih naglašavaju.

2) BRZINA

- autor daje načelo: niti jedna priča, fikcijska ili ne, usmena ili pisana, nema snagu ni obavezu zadati sama sebi sinkroonu brzinu koja u potpunosti odgovara brzini poruke- ubrzavanje, usporavanje, elipse ili zaustavljanje dio su i fikcijske i faktografske priče- određeni osjećajem koji pripovjedač pridaje relativnoj važnosti trenutaka i epizoda.

3) UČESTALOST

Pribjegavanje iterativnoj priči koja j efaktor učestalosti, na najširi je način sredstvo ubrzavanja priče : ubrzavanja događaja, koji su predstavljeni kao relativno slični, pomoću identifikacijske silepse ( svake nedjelje...)

4) NAČIN

5) GLAS

Phillipe Lejenne je pokazao kako je kanonska autobiografija obilježena identitetomAutor- narator- lik te kako za poseban slučaj autobiografije u 3. licu vrijedi formula autor=lik=narator

Razdvajanje lika i naratora N # L- definira heterodijegetski režimN = L- homodijegetski režim

Razdvajanje autora i lika A #L – definira tematski režim autobiografije (biografije drugoga) , bila ona fikcijska ili faktografska. Identičnost A=L definira identičnost autobiografije (homodijeg ili heterodijeg)

Odnos autor- naratorPotpuna identičnost – A=N – definira faktografsku priču tamo gdje autor preeuzima potpunu odgovornost za tvrdnje iznesene u svojoj priči

Razdvajanje A# N- definira fikciju, tj tip priče čiju istinitost autor ne prihvaća ozbiljnoAutor izmišlja, a narator priča što se dogodilo

=A = ---------- autobiografija= faktografska pričaN=L

21

=A#N#L--------------povijesna priča= faktografska priča#A#N=L--------------homodijegetska fikcija (kada je A# N, eventualna istinitost priče ne sprječava dijagnosticiranje fikcije ni za N=L, ni za N#L)#A=N#L--------------heterodijegetska autobiografska#A#N#L-------------heterodijegetska fikcija

PROSUDBA I RAZMJENA

-nisu sve fikcijske „indicije“ naratološke prirode, prvo zato što nisu sve tekstualne :- sve češće i češće neki fikcijski prepoznaje se kao takav zbog paratekstualnih oznaka koje čitatelja pošteđuju svakog prijezira , a opća naznaka ROMAN koja se nalazi na naslovnici, samo je jedan primjer.Neke su tekstualne indicije tematske (Hrast jednog dana reče trstici...) ili stilističke prirode (izravni slobodni govor) neki tradicionalni uvodi ( Bijaše jednom...)Funkcioniraju kao oznake roda-široko shvaćeno, heterodfijegetska je fikcijska priča MIMESIS faktografskih formi poput povijesti, kronike, reportaže- oznake fikcije tek su fakultativne i bez njih ona savršeno dobro može egzistirati.

- u stvarnoj praksi ne postoji ni čista fikcija, ali ni povijesna priča koja bi bila toliko rigorozna da bi se mogla uzdržavati od „intrigiranja“ i bilo kakva romanesknog postupka- više bi narat. razlika bilo između klas. romana i pomalo prpošne reportaže.- Searle je u načelu u pravu kada smatra da je svaka fikcija ne- ozbiljna simulacija ne- fikcijskih tvrdnji odnosno iskaza stvarnosti

STIL I ZNAČENJE

Charles Bally- manje se bavio originalnošću ili osobnom inovativnošću nego potencijalnim resursima zajedničkoga jezikaDistinkcija između dviju stilistika postala je ključnom od pojave knjige P- Girauda 1954. on prvu stilistiku kvalificira kao „genetičku stilistiku ili stilistiku osobe „,-osobno ulaganje u lit. djjelo-- a drugu kao „deskriptivnu ili stilistiku izraza“---- kolektivni potencijali jezika

-osnovna je opozicija ona između osobnog ulaganja u literarno djelo (Spitzer) i kolektivnih potencijala jezika (Bally)

-stil bi se sastojao od IZRAŽAJNIH ASPEKATA JEZIKA , suprotstavljenih ne- izražajnim aspektima koje treba definirati

reč. Patim?- uzvil- joj!----sadržaji su ekvivalentni, ali su im sredstva različita (uzvik izražava bol, patim- opis)

-uzvik Joj! Izražava ono što opisuje rečenica „Patim“-stil postoji ondje gdje postoji izraz, a izraz se suprotstavlja opisu

22

Kanonska formulacija stila 1955: stilistika je proučavanje izvanpojmovnih vrijednosti afektivnog ili društveno- kontekstualnog porijekla koje karakteriziraju stil. To je izučavanje izražajne funkcije jezika suprotstavljene njegovoj kognitivnoj ili semantičkoj funkciji ( Giraud)

Genette: „stil je izražajna funkcija jezika suprotstavljena njegovoj pojmovnoj , kognitivnoj ili semantičkoj funkciji „

Langue: instrument komunikacije, sustav glasovnih znakova specifičnih za istu zajednicuLangage- za ljudski rod specif. sposobnost komunikacije posredstvom sustava glasovnih znakova (odnosno znakova jezika, langue)

Izraz je ono što lingvistika naziva konotacijomEkvivalencija izraza i konotacijeReichbach izražajnu vrijednost znakova smatra polarnom prema njihovoj kognitivnoj vrijednosti i izraz definira NEDOSTATKOM DENOTACIJE-definicija bi sada glasila: stil je konotacijska funkcija diskursa suprotstavljena njegovoj denotacijskoj funkciji

Konotacija je sekundarno, odnosno proizašlo značenje, određeno načinom na koji opisujemo (ili denotiramo) primarno značenje(Svako imenica denotira subjekte, a konotira osobine koje im pripadaju)

Riječ PAS denotira pseći rod i svakog od njegovih članova (ekstenzija ) a konotira osobine karakt. za tu vrstu (razumijevanje)

Izbor između razumijevanja i konotacije često je otvoren, a kriterij mu je, možda, to što se prvi termin odnosi više na aspekt inherentan označenom predmetu, a drugi na motrište govornika

- razumijevanje i konotacija dva su lica iste činjenice- --smisao---Opcija pazikuća ∕bidelo – riječ je o tipično stilističkom izboružargonskino izbor implicira svjesnu i slobodnu odluku, a to ipak nije uvijek slučaj: ne biramo uvijek svoje riječi ako je netko namjerno upotrijebio riječ bidelo ta upotreba konotira namjeru, a ako nije situaciju.Jedan elem. diskursa istodobno svoj predmet označava denotacijom, a drugi konotacijom čija priroda može biti u rasponu od logičkog razumijevanja do lingvističke pripadnosti (horse! Konj! – konotacija anglofonije / kroatofonije), a u većini s eslučajeva dva aspekta miješaju

Morgenstem ne konotira samo svojstvo Venere da se pojavljuje u određena jutra već i naviku njezina jutarnjeg promatrača da govori njem. jezikom.

Sartre predlaže distinkciju koja suprotstavlja dva načina značenjasmisao i značenje

značenje = konvenc. odnos koji od nekoga prisutnog predmeta čini suptitut nekog odsutnog predmeta

23

smisao= dio prisutne realnosti u postojanju ostalih realnosti, bile prisutne ili ne, vidljive ili nevidljive.

Značenje se dodjeljuje izvan predmeta značajnom namjerom, a smisao je prirodna osobina stvari – prvo je transcendentni odnos jednog predmeta prema drugom a drugo je transcendencija koja je prešla u imanentnost.

Kratica XVII. ima konvencionalno i stoga transcendentalno ,izvanjsko značenje │ (stoljeće)

„nosiljka“= imanentno značenje jer je povezano s prirodom tih predmeta ovdje je potreban odnos povijesnoga porijekla:nosiljka je proizvedena ili izmišljena u doba koje priziva

kratica XVII. znači to stoljeće, nosiljka ga evocira- dva znaka za isti referent- sartreovi znakovi su razl. prirode : jedan je lingvistički znak, a drugi

materijalni predmet (stvar čijea primarna funkcija nije značiti)

neka su značenja izravnija (XVII; Venera), tj. više transparentna, a druga su značenja (nosiljka, Morgenstem) više konvencionalna i manje nabijena smislom.

- prvi je tip više denotacijski, a drugi konotacijski

1) Dva znaka mogu označavati isti predmet, jedan konvencionalnom denotacijom , a drugi prirodnijim ili barem motiviranijim načinom evokacije

konvenc. Kratica XVII. denotira--------veliko stoljeće Nosiljka evocira -------- veliko stoljeće

1) Isti znak može denotirati jedan, a evocirati drugi predmet

Morgenstern denotira Veneru i evocira jutro

Bidelo – denotira mojeg pazikuću a evocira moju jezičnu razinu

1) Može se dogoditi da isti znak istodobno denotira i evocira isti predmet

Kratak- denotira- kratkoću- evocira- kratkoću

│ → budući da je i sam kratak

24

Nelson Goodman predlaže opću klasifikaciju znakova koja prekida s Pierceovom tradicijom

3 vrste znakova: simboli (konvencionalni , npr .znak zabranjenog smjera) indicije (motivirane uzročnim odnosom: dim kao znak vatre) ikone (vaga kao simbol pravde)

goodmanovska klasa koja odgovara klasi pierceovskih simbola jest denotacija - jednostavna primjena (verbalne ili neke druge) oznake na jednu ili više stvari- denotacija nije jedina referenca, postoji barem još jedna koja je na određeni način obrnuta, a Goodman je naziva egzemplifikacijom.- (ta kateg. u bitnome pruzima funkciju koju je Pierce dodijelio ikonama no ne definira se pojmovima analogije, već pripadnosti klasi il iposjedovanja osobina „dok sve il igotovo sve može denotirati gotovo bilo što, jedna stvar može (egzemplificirati) samo ono što joj pripada , tj. određenu osobinu koju dijelu sa svim stvarima koje je isto tako imaju.

- egzemplifikacija se u odnosu na određeni predmet sastoji u simboliziranju neke klase kojoj taj predmet pripada, te se, stoga, na njega i primjenujuje predikat (denotirano)- sve se više može sažeti u jednostavan teorem;- ako X egzemplificira Y, onda Y denotira X.- Ako moj zeleni džemper egzemplificira „zelenu“ boju, onda zeleno denotira boju mog džempera.

RAZLIKA izm. denotacije i egzemplifikacije povezana je s funkcijom upotrebljenih znakova: pokret koji načini dirigent ima vrijednost konvencionalnoga denotata, a ak oga načini nastavni ktjelesnoga, ima vrijednost primjera ili modela. Egzemplifikacija ,može biti doslovna i metaforijska. Ak opretpostavimo da je siva među bojama ono što je tuga među osjećajima kazat ćemo da „Guernica“metaforijski egzemplificira razočaranje.Ako X izražava Y, onda Y metaforijski denotira X„Dug“. Dneotira dužinu, ali izražava kratkoću

- zahvaljujući Goodmanu imamo precizniju i širu definiciju izraza od one koju nam je nudila stilistika.

Možemo izmijeniti Guiradovu formulu: stil je egzemplifikativna funkcija diskursa koja se nalazi u opoziciji prema njegovoj denotacijskoj funkciji

Termin egzemplifikacija nalazi se na mjestu „izraza, evokacije i konotacije“Konotacija se može primijeniti jedino na dodatno značenje, na značenje koje se dodaje denotaciji Ako neki ideogram čiji smisao ne razumijem za mene egzemplificira kinesko pismo bilo bi krivo reći da mi ga konotira budući da mi ništa ne denotira. Svaka egzemplifikacija nije konotacija,konotacija je samo posebni slučaj egzemplifikacije: egzemplif. koja se pridružuje denotaciji.

Riječ dug nositelj je najmanje četiriju značenja: Denotacije (dužina) Egzemplifikativne vrijednosti njegove fizičke osobine (kratkoća) Konotacijska vrijednost: pripadnost franc. jeziku

25

Konot. Vrijednost: „prtuizražajni“ karakter

Riječ patak kao jednostavi označitelj u sebi ne sadrži ništa narodnoga budući da može denotirati neko egzotično povrće ; ono što je u toj riječi navodno jest upotreba patate umj. Krumpira

Konotacija se uz denotaciju ne vezuje kao jednostavna pridružena vrijednost ili kao dodatak smislu, već kao izvedena vrijednost u potpunosti izjednačena u načinu denotacije.Ona je tek jedan aspekt egzemplifikacije koja preuzima sve izvandenotacijske vrijednosti, pa i sve učinke stila.

- među egzemplifikativnim sposobnostima nekoga verbalnog elementa treba razlikovati one koje se vezuju uz označitelja po svojoj tonskoj ili grafičkoj materijaliziranosti i one koje ovise o njegovoj semantičkoj funkciji.- Katedrala u Reimsu egzemplificira gotičku umjetnost , evocira srednji vijek, izražava „dah duha“

NOĆ =denot. funkcija = drugo značenje – smrt- u figuri (metafori) ↓ Noć denotira smrt (ova denotacija nije izravna)

denotac. u odnos postavlja denotacijski znak NOĆ s denotiranim znakom SMRĆU posredstvom prvoga denotiranoga znaka „NOĆI“ koji ovdje igra ulogu smisla budući da tvori „način davanja“ predmeta „smrt“

kada noć metaforijski denotira smrt, taj način denotacije konotira njezinu metaforičnost, odnosno šire- njezinu figurativnost- i još šire- određeni „poetski jezik“.Stil se sastoji od ukupnosti komentarskih osobina za koje primjer nalazimo u diskursu na „formalnoj „ razini fonetskog ili grafičkog materijala, na lingvističkoj razini odnosa izravne denotacije i na figurativnoj razini neizravne denotacije.Neosporno je da neko djelo ilustrira više stilova odjednom budući da uvijek upućuje na „značajne ukupnosti“ :autor, razdoblja, rod...

Argument kako stil postoji i u umjetnostima koje ne denotiraju (glazba, arhitektura) samo dokazuju da je stil više u načinu činjenja onoga što radimo, a nije uvijek denotacija, već ponekad znači i držati kist, gudalo, reket.

Izbor nekog povjesničara da radije govori o bitkama nego o krizama ne može se smatrati stilističkim ako je postavljena tema „vojna povijest“- velik broj „osobina diskursa“ može se ponekad smatrati tematskim, a ponekad stilističkima.

Stil se na najspecifičniji način očituje na razini koja nije razina tematske invencije ni dispozicije ukupnosti, već artikulacije.

26

b) MOLINIÉ, Georges, Stilistika, Zagreb 2002

Uvod: nakon što je zasjala 50- ih i 60- ih god., stilistika je u razdoblju od 1975. do 1985. u odnosu na neka druga područja nazadovala. Da bismo to razumjeli, potrebno je naći mjesto stilistike unutar društvenih znanosti. Predmet stilistike je predmet prakse i ispitivanje jezičnih određenja te književnosti. Stilistika je na raskrižju „znanosti“ o jeziku i „znanosti“o književnosti.

1. POGLAVLJEPOVIJEST STILISTIKEPostoje najmanje 3 retorike. Prva, najstarija, kakvom je prikazuje Aristotelova „Retorika“ povezana je s argumentacijom. Riječ je, među ostalim, o uvjeravanju (slušatelja) da misle ili djeluju u pravcu koji ne bi sami nužno odabrali. Predmeti diskursa imaju naglasak na onome što je dobro ili loše, korisno ili štetno.Za Aristotela, najmoćnija je figura entimema (neka vrsta deduktivnog razmišljanja oslonjena na vjerodostojnost). 3 najvažnija dijela umjetnosti: izum, raspored, izraz. Ta retorika omogućava učinkovitu interpretaciju velikog dijela dramske i usmene književnosti. Druga je retorika prvotno objašnjena u Aristotelovoj Poetici, a riječ je o zbirci figura. Ona suprostavlja dvije filozofije:

1) figura se smatra besplatnim i uklonjivim ukrasom diskursa čije je značenje neovisno i lako izrecivo i bez nje

2) smatra se kao neizbježno i potrebno jezično sredstvo u diskursu čije se značenje bez nje ne bi moglo prenijeti.

Du Marsais kaže da se u govoru služimo figurama, jer drugačije ni ne možemo govoriti te je upotreba figura posljedica imbecilnosti ljudskoga duha. Treća retorika se miješala s prethodne dvije. To je normativna ili propisujuća retorika. Postoji spisateljski kod određen skupom jezičnih pravila koje je nužno poznavati bilo da bismo mogli pisati, bilo da bismo mogli prosuđivati vrijednost nekog književnog djela. Gotovo svi autori zapravo miješaju prosudbu kvalitete nekog djela i savjete za pisanje. Pr. „Francuska retorika“ R. Barryja.2 primjera te normativne retorike: 1.- izvještaj o zauzeću Fribourga iz novinskog ureda“, autor Riche- Source. Sačinjen je prema pravilima najispravnije kritike, potpuno racionalno usklađen. Normativna ret. Svoja pravila usmjerava prema jasnoći, ravnoteži, ratumu. No taj razum, prema Riche- sourceu, nije ništa doli- ukus. I upravo će taj ukus dominirati čitavom ideologijom prosvjetiteljstva, pa i kasnije, do poslije 2. svj. rata. 2. je primjer- pitanje odrezanog stila. To je poseban način pisanja rečenice čije je bitno obilježje gotovo potpuni nestanak zavisnih rečenica, te veznika i vezničkih izraza. Retoričari su počeli donositi sudove o prilagodbi ovog stila ovom ili onom rodu, bilo je gorljivih branioca toga stila- buffier, mauvillou, ali i neprijatelja- pr. Opat iz Oliveta.Ovo su tek neki primjeri koji pokazuju kako izmjene , tako i odstupanja retorike u njezinim počecima, njezinoj budućnosti i njezinoj stalnoj prošlosti.

FRAZEOLOGIJAIzmeđu dvaju svjetskih ratova razvilo se mišljenje koje je označilo prekid u odnosu na retoričku tradiciju. Razvilo se zanimanje za IDIOTIZME (osobitosti) jezika. Stvorena je, na gomili između različitih modernih europskih jezika, arhiva podudarnosti idiotizama ili pak rječnik idiotizama za svaki određeni jezik. Ovo istraživanje možemo nazvati terminom frazeologija. F. Se sastoji u ispitivanju pojedinih rečenica nekog jezika.pravi predmet f. nije donošenje sudova o idiotizmima, f. je neutralna praksa. Područje f. je najmanje književno.

27

Koji onda odnos uspostaviti između f- i stilistike? – dodirne točke sa stanovitim povijesnim podacima retorike.na vrhuncu pokreta pojavila su se dva djela: „traktat o francuskoj stilistici“ ch. Bally i „Priručnik francuske stilistike“ j. Marouzeau.Ballyjeva stilistika nije ni literarna, ni osobna. Književno se djelo upotrebljava kao podloga, ili kao izgovor koji omogućava analiziranje činjenica afektivnog jezika. Za razliku od čiste frazeologije, ballyjeva stilistika postavlja serije kategorija i popise postupaka koji su isto tako formalna sredstva izražavanja. Više je znanstvenika formuliralo, da je predmet stilistike vrlo sličan diferencijalnoj kvantiteti. Bally, u traktatu polazi od načela da je najočitija stilistička oznaka LEKSIČKA.Bally je predložio preciznu tablicu osnovnih termina u odnosu prema kojima bi bilo moguće postaviti leksičke modifikacije koje bi diferencijalnu kvantitetu pretvarale u stilističku vrijednost. Ballyju treba priznati barem zaslugu za rigoroznost posve svjesnog hermeneutičkog pristupa.Analitičar mora slijediti čvrsto fiksirane radnje

1) najprije treba odrediti činjenicu stila2) treba identificirati jezičnu činjenicu3) segment potom treba pomoću ideološkog rječnika prevesti u izraz lišen bilo kakve

stilističke oznake.Ako pokušavamo smjestiti doprinos frazeologije, a posebno Ballyjeve teorije, u perspektivu povijesti stilistike, morat ćemo inzistirati na ne- literarnom jeziku.

STILISTIKA UČINAKAJedno od temeljnih pitanja koje postavlja „frazeološka“ stilistika jasno je formulirano u problemu učinaka. Proučavanje se sastoji u razvrstavanju svih odlomaka u kojima se nalazi takva modulacija učinka i u razdvajanju stilističkih procesa koji je čine. Najreprezentativnije djelo ove struje je „psihologija stilova“ H.Moriera, osnovno je obilježje tog djela uspostavljanje univerzalno vrijednih dominantnih psiholoških obilježja valjanih karaktera, ti su karakteri organizizrani u strukturirane razrede. S druge strane, izdvajamo ograničeni broj osnovnih stilističkih sastavnica, koji i sami mogu biti strukturirani u razrede. Dolazimo do stvarnja stilistike čiji je cilj pojasniti stvaranje određenog učinka.Istom pokretu možemo dodati i ono što bismo mogli nazvati funkcionalnom stilistikom, kada bi zaista postojala. Stilistika učinaka može biti shvaćena i na drugi način, vratimo li se naznakama u vezi „Ideološkog rječnika“ ch. Ballyja. Ako se premjestimo sa strane primatelja, koja je spontana, na proizvodnu stranu, uočavamo mogućnost stvaranja diskurzivnih ostvarenja koja se mogu analizirati kao stilske činjenice. Moramo moći stvoriti jezične skupine kojima će impresivna orijentacija ovisiti o stilističkim odabirima unutar općih kategorija procesa afektivnog jezika. To znači da se nalazimo uslijed generativne stilistike. Polazište je očito Chomskyjeva generativna gramatika.

ATRIBUCIJSKA KRITIKAPitanje područja disciplineNakon prekida između posljednje revolucije retoričke tradicije i frazeološke nepredvidljivosti, znanstvenici su nakon 50-ih god. disciplinu ponovno jasno smjestili u književno djelo. Što proučavamo u književnim djelima? Stil. No, što time zapravo želimo reći?želimo ukazati na poseban, jedinstveni način svojstven nekom autoru. Tu dolazi do odmaka u odnosu na frazeologiju (ne radi se više o skupini prepoznatljivih osobina „afektivnog jezika“ , već s osobinama koje odgovaraju nekom autoru. U vezi s drugim disciplinama literarne kritike ( poviješću, pov. Književnosti, psihologijom, filozofijom...) stilistika se ne upotrebljava sama za sebe, već kao pomoćna disciplina , a kada je neka znanost druga, biva i deklasirana. To se na neki način dogodilo filologiji, trebalo se dogoditi i stilistici (68- 70 su je proglasili ugaslom

28

oni koji su smatrali da se njezin položaj ne može popraviti. Pomoćna je stilistika odigrala odlučujuću ulogu u kritici atribucije, a ta uloga ovisi o koncepciji stilistike. Model atr. stil. Ilustrira F. Deloffre. („francuska stilistika i poetika“)- istražuje detalje koji se nameću svojim ponavljanjem ili važnošću (u tekstu). Deloffre kaže da treba povezati samu grupu obilježja s drugim elementima koji proizlaze iz nekog drugog područja (ta nova grupacija- asocijativna struktura). koji je elementi drugih područja obavezno popunjavaju? Psihološka situacija, dramski trenutak, igra nekog lika... atr. kritika, ostavljajući potpunim pitanje o literarnosti promatranih djela, počiva na postulatu postojanja esencijalnog, gotovo genetskog obilježja u verbalnoj formi književne produkcije.

PROUČAVANJA STILANajveći spomenik klasične stilistike može se opisati terminom „proučavanje stila“. Njezin ćemo arhetip smjestiti u njemački idealizam. Braća SCHLEGEL, Njem, prva četvrtina 19. st. –šire ideju o postojanju jednog osnovnog estetskog obilježja koje određuje filozofski korijen neke cjeline umjetničkog stvaranja. B. Croce: „umjetnost je intuicija, intuicija je individualnost, a individualnost se ne ponavlja.“ Suprotnost je tek prividna, odnosno djelomična. Tako dolazimo do koncepcije zajedničkog i pojedinačnog, a pojedinačno je vlastito obilježje, te ima prirodu povezivanja, sastavljanja, te omogućuje objašnjenje, izlaganje generičkog korijena djela. Otada se stilistika smješta u okvire istraživanja značenjskoga obilježja koje postaje proglašenim predmetom proučavanja stila. Najslavniji predstavnik ove struje je LEO SPITZER. On je više praktičar nego teoretičar.1970. god. izdaje članke tiskane na raznim jezicima. U nj. je studijama promatrani predmet bilo koje djelo, pr. Korpus nekog pisca. Dojam koji publika dobiva od čitanja nekog djela – učinak (ne onaj o kojem smo prije govorili) – pr. Učinak tušila u racinea. Tekst se čita nekoliko puta, potrebno je da taj učinak bude potpuno i isključivo određen svim tim i samo tim ulomcima. Spitzerova je metoda nazvana filološkim krugom. AUERBACH, Mimesis – 1964- ta kniga obuhvaća ukupnost zapadne književne produkcije, od Biblije i Homera do V. Woolf. Primijenjeno je sljedeće načelo: postoji veza između struktura književnog diskursa i kulturoloških uvjeta njegova razvoja. Ta veza nije slučajna, a zadaća je kritike identificirati tu vezu.

STRUKTURALNA STILISTIKAZa nas simboličku važnost imaju temeljni doprinosi R. Jakobsona, u djelima „Radovi o općoj lingvistici“ i „Pitanja poetike“. Polazišna je točka primjena metode lingvističke analize na književnost. Ovaj pogled stilistiku otkriva kao disciplinu, samostalnu po svojemu specifičnom predmetu, čije su metode i sredstva u velikoj mjeri posuđena od lingvistike. Dva su osnovna obilježja: lingvističko istraživanje i literarnost. Metoda polazi od određivanja predmeta. Predmet- bilo koja jedinica koju znanstvenik konvencionalno definira: riječ, stih, pjesma, poglavlje, jedinica, čitavo djelo, rod, bilo koje jezično ostvarenje . ta se jedinica shvaća kao cjelina koju formira množina unutarnjih odnosa. Dolazi se do strukture čija su osnovna obilježja zajednička s analizom. Stilistika je strukturalna po prirodi svog predmeta. Riječ „poetska“ (funkcija) uzima se u smislu koji smo dali „literarnosti“. Jakobson kaže da ona projektira princip ekvivalentnosti s osi izbora na os kombinacije te da za cilj ima čak i poruku samu po sebi. Prva je os paradigmatska, a druga sintagmatska. Posebnost poetske funkcije u ovom je smislu preokretanje igre dviju osi, no ne potpuno, ni simetrično. Sintagmatska os nastavlja osiguravati svoj organizacijski i nebrojivi doprinos, paradigmatska os barem djelomično nastavlja osiguravati svoj doprinos selektora. Ovaj je pristup u francuskoj kasno bio poznat i uzet u razmatranje. Jakobsonova se poetika (njena stilistika) među nama proširila tek s radovima maihaela Riffaterrea. On je imao nemoguć san o generativnoj stilistici, te je inzistirao i na autogenerativnom karakteru tekstualne konstrukcije koji se mora proučavati

29

analizirajući skup postupaka koji naizmjence tvore tekstualnu cjelinu. Strukturalna je analiza imala utjecaja i u analizi priče. Propp, „Morfologija priče“ je proučavao transformaciju bajke te pokazuje morfologiju kao algoritamsko predstavljanje tekstualne realnosti. Priča je slijed stanja, a sljedovi nastaju transformacijom. Tako je trans. Osnova svakog strukturalnog pristupa. Tu je i Genett, s potpuno različitim konceptima, M. Arrive, j-Cl. CoQuet, Delas, Filliolet i drugi. Na kraju ipak ostaje jedan osnivač , prethodnik modernih sljedbenika stilistike, a to je Aristotel.

2. POGLAVLJEMETODE I ULOGEKako je stilistika danas predstavljena? Neki elementi imaju korijene u mnogim tendencijama, većinom u strukturalizmu. Nameće nam se slučaj historijske stilistike. Nesporazum je da je strukturalna analiza suprotna proučavanju oblika u prošlosti. Činilo se da strukturalna metoda drži istraživanje u budućnosti neopravdanom, budući da je strukturalizam u određenom smislu nepovijestan Ipak, velik je broj strukturalnih analiza povezan s modernim djelima. Ispitivanje formalnih uvjeta književnosti u prošlosti u potpunosti oslobađa program sadašnje stilistike. Lathuillere „Preciznost“- nije proučavao jedno djelo ili autora, već skupinu, pokret. Stilističku je vrijednost moguće mjeriti u okviru cjeline, jer se isključivo onda javlja njezina značajnost, što ne znači da se kasnije ne može detaljnije proučavati. Analiza R.L. je izdvojila posebnosti koje su posljedica trostrukog napora: lingvističkog ispitivanja prema našim sadašnjim metodama, povijesnog istraživanja o jezičnim običajima u danom razdoblju i bilježenja unutrašnjih reakcija suvremenika.Te su reakcije najbolji jamac postojanja proučavanoga kulturalnoga predmeta.Recentniji prikaz historijske stilistike predstavljen je pod vodstvom G. Moliniea u zbirci „Stilistika 17. st.“ Isprepletene su metode retorike, komparativne tekstualne analize, opće estetike, leksikologije i historijske lingvistike kako bi se pokušalo zaokružiti uzroke, podrijetlo i posljedice verbalne umjetnosti 17. st.Stilistika iz ovog ili onog stoljeća ili ovog ili onog pravca iz prošlosti nije stilistika, primjerice, 17. st.Isabelle Landy- polazišna točka je analiza dvaju tipičnih koncepata historijske stilistike, čistoće i sintaktičke ingenioznosti. 1.korak- domet rečeničnog rasporeda i orijentacije perspektive pisanja treba smjestiti in tempore 2.korak- opisivanje sintaktičkih običaja toga vremena, to znači istraživanje historijske Gramatike.3.korak- mjerenje stvarne stilističke vrijednosti konkretnih tekstova.

Historijska je stilistika u uskoj vezi s (općom) estetikom. Estetika je obzor historijske stilistike. Zanimaju nas oblici. S jedne strane, ni jedna formalna organizacija sama po sebi nema nikakvo značenje, ali s druge strane – nije bez značenja. Kontradikcija je tek prividna, te dvostruka perspektiva poziva na oprez. Richeletova definicija stila kaže da je to način na koji se netko izražava, zato i ima toliko stilova, koliko osoba piše. Literarna djela prošlih stoljeća razmatramo zbog:

1) njihova dokumentarnog značenja2) njihove literarnosti

Literarnost, u usporedbi sa suvremenim djelima, riskira da ne bude shvaćena u usporedbi sa starim djelima ili, da bude netočno shvaćena. Historijska stilistika mora omogućiti razradu recepcije „listanjem“ ne- suvremene literature, pri čemu mora voditi računa i o samom listanju.

30

ODNOSI S OSTALIM LINGVISTIČKIM DISCIPLINAMAStilistika je bliska s leksikologijom. Stilistiku zanima semantički vid, a leksikologija otkriva procese referencijalnosti, pa prema tome i značenja. Odnosi ovih koncepata nisu uvijek dovoljno pojašnjeni. Na neki se način ipak tiču glavnih odrednica leksičke produkcije smisla nekog teksta. Stilistika naročito duguje drugim metodološkim pravcima leksikologije: osnovnoj strukturalnoj analizi i semiotici. 1.Koncept metode polja započeo je i propagirao Georges Matore, u knjizi „La vocabulaire de la mode sous Louis – Phillipe“ i Methode en lexicologie“.Glavni pravci korištenja ovog koncepta : semantičko polje, pojmovno polje i leksičko polje, koje je za stilistiku i najkorisnije, u načelu da leksikologija može biti isključivo kontekstualna. 2. KVANTITATIVNA LEKSIKOLOGIJA- njen je praktični osnivač Charles Muller, a ostali istražitelji su Guiraud, Bernet, Brunet i drugi. Riječ je o lingvističkim kvantitativnim istraživanjima temeljenima na leksičkoj situaciji. Najveći se dio ovog istraživanja odnosio na klasično kazalište, poeziju ili prozu 18. st.

LINGVISTIKA IZRIČAJAStilistika mnogo duguje i lingvistici izričaja, koja proučava subjektivnost u jeziku ( oznake, uvjete, učinke...) ne zanima je toliko proizvedeni diskurs, koliko igra njegove proizvodnje (izričaj). Lingvistika izričaja omogućava određivanja teksta kao kreacije. Dva su različita pogleda na primjenu ove ligv. orijentacije na stilistiku. M. Delcroix i F. Hallyn „Introduction aux etudes litteraires“ – u kojem se obnavlja objašnjavanje literarnosti, dijelom pod utjecajem lingvistike izričaja.Članci G. DECLERQ - Vezujući retoriku argumentacije i lingvistiku izričaja, interpretaciju prenosi na literarni tekst. Ne možemo stilistički shvatiti neki tekst a da ne postavimo pitanje njegova položaja kao diskursa. Tradicionalna se pitanja o aktualizaciji ne mogu ograničiti na pojmove verbalnih i nominalnih aktualizatora. Lingvistika izričaja čini moćno sredstvo relativizacije i istodobne diferencijacije pri procjeni vrijednosti nekog djela, to jest pri njegovu shvaćanju kao takva.

ANALIZA DISKURSAVeže se isključivo uz jedinstveno ostvarenje jezika. Reprezent. Djelo: D. Maingueneau, „Lanalyse du discours“. Diskurs se uzima u smislu jezične prakse definirane rodom ili posebnim područjem. Veza s predmetom stilistike jest očita, pa bilo to i tek izborom glavnih jezičnih proizvoda koje ispitujemo. Bipartacija ( ako mislimo na cjelinu literarnih djela ili ako ukupnost književnosti promatramo kao diskurs) ne ispunjava čitavo polje literarnog diskursa, no u svakom slučaju ispunjava njegov najveći dio.Drugo polazno područje je deskriptivni diskurz. Reprezent. Djelo- Introduction a lanalyse du descriptif“ P.Hamona.Neka od gl. obilježja tog diskursa, prema Hamonu i Molinieu- pokretljivost opisa, funkcija diskursa, izračajni položaj s dvostrukom aktualizacijom, odnos s likovima druge razine itd. Prema H. terminima, deskriptivni diskurs je, kao predmet spoznaje, moguće analizirati kao deskriptivni sustav. On se dijeli na DENOMINACIJU (predmet koji opisuje) , EKSPANZIJU ( popis) TJ.nomenklaturu, koja se slaže s predikatnom grupom.Pojam konverzacijske analize- modeli analize „u slijedu“. Ti slijedovi nisu sukcesivni, već odgovaraju različitim razinama pristupa i lingvističke tvorbe. Važnost ove vrste istraživanja literarnih tekstova očituje se u svakom dijalogu; u kazalištu stalno, u romanu velikim dijelom.pr. Ionescovi tekstovi često nude snažno razočaranje.

31

SEMIOTIKAIako se semiotika povijesno razvila u okviru narativne semiotike, riječ je o disciplini koja dosta duguje semantici i teoriji značenja. Prema B.Pottieru, kojega citira F. Rastier, „ sem je distinktivno semantičko obilježje semema u odnosu na cjelinu realno raspoloživih termina koje se uistinu mogu iskoristiti govornici u danoj prigodi komunikacije“. Sem ovisi i o stvarnim uvjetima komunikacije, što semiotiku odmah uvodi u dimenziju koja odgovara stilistici. Od Rastierova ćemo razmišljanja na kraju zadržati koncept ( semantičke ) izotopije : to je učinak sintagmatskog ponavljanja istog sema. „ ovaj koncept izotopijenalazi široku primjenu u stilistici: omogućava stvaranje razina značenja nekog teksta. Semiotika se u svojoj biti veže za osnovne strukture kontekstualne predstavljenosti, a pitanje kont. Predst. Jest baš pitanje značenja ove ili one literarnosti.radovi j. Courtesa o estetskim oblicima i motivima, te radovi Moliniea o religioznom diskursu . tekstualna semiotika dostiže temeljna pitanja estetike i ideološko- kulturalne predstavljenosti.

DJELATNA STILISTIKAMetoda, koja najočitije proistječe iz stilistike je suvremenost. To je djelatna stilistika. Njezin će prikaz omogućiti analizu situacije na polju pristupa i doprinosa. Literarni se tekst shvaća kao diskurs, što znači da, s konvencionalnog motrišta, distinkcija priča- diskurs zapravo nije distinktivna. Literarni se diskurs promatra u odnosu na dva pola: emitivni i receptivni, među kojima teče predmet poruke koji tvori sadržaj tekstualnog diskursa.Shema. E------------------»R djeluje djeluje

ako se zadržimo na razini smisla „neposrednog“ i homogenog (izotopskog) slijeda djelatnih odnosa između emitenta i receptora, razlikujemo dvije velike razine. Razina 1 je stalna i dominantna, pojavljuje se treća osoba, tj. čitatelj. Ja- u autobiografskim pričama, romanima u 1. licu, lirskoj poeziji- funkcionira i kao predmet poruke

OM E----------------------------- R JA JA ČITATELJ

Razina 2 je razina eksplicitnih dijaloga kojima treba dodati sve činjenice neupravnoga gvora umetanjem, u ovu posljednju kategoriju, brojnih implicitnih činjenica diskursa koje su objektivno primijenjene u tekstualnom tkivu. Toj razini pripada kazalište, tj. ukupnost riječi konkratno imzijenjenih među likovima.

R < ------------------------------> E ↓

(I) -------------- → R čitatelj E

32

Ovoj vrsti analize služe još tri koncepta- ključa. Koncept kratkog spoja, mogučnost lokalizacije i koncept dužnika.

PRAGMATIKA I LITERARNOSTVažno je stilistiku, sa svim najčešćim metodama, smjestiti u literarnost kao takvu. ( djelo J. Cohena- Structure langage poetigue)- analize u knjizi tiču se literarnosti.Literarno se djelo predstavlja kao tekst. Postoji li usmena književnost ili kakav smisao može imati koncept usmena književnost? Postoji; književno se definira i svojim skripturalnim obilježjem.Tekst je mjesto na kojem se gradi literarnost; to je područje manifestacije literarnosti.Kako prihvatiti funkcioniranje tekstualne strukture? Moguće je odgovoriti u terminima pragmatike. Pragmatika počiva na razmišljanjima o jezičnim činovima, iz radova Benvenistea i Austina. Tu se pojavljuje i Berrendoner, prema kojem je neosporni jezični čin u biti pomicanje govornih organa. Tako ilokutornim možemo nazvati sve što je izgovoreno, što ne vodi ničemu. Ostaje dakle, tek perlokutorni vid jezičnog ponašanja; samo za slučajeve u kojima postoji situacijski konkretna zamjena radnje riječima. Gdje se križaju pragmatika i stilistika? Figure se ne mogu interpretirati, barem dio njih, osim kroz prizmu pragmatike. Pragmatička dimenzija omogućava mjeru literarnosti te navodi na postavku kako književnost nije po svojoj prirodi reprezentativna. Razmatranje doprinosa pragmatike dostiže razmatranje semiotike druge razine. Cilj je svakog pristupa istraživanja istraživanje literarnog karaktera koje čini diskurs nekog djela literarnim. Predmet stilistike nije ispitivanje sadržaja, tema, ideologije- treba se uvući u središte oblika, jezičnih određenja; to je materijal koji treba proučavati. S druge strane, važno je promatrati i doprinos i donos onoga od čega se sastoji postavljanje tog materijala, kao semiotičku praksu u odnosu na publiku: ovaj je pragmatički aspekt stilistike bezuvjetan.

FIGURENajupečatljiviji su radovi o figuramaili o prenesenom značenju oni Daniel Bouverot, Michela Le Guerna i Marca Bonhommea, te Paula Ricoeura. Tu su i djela „Elementi francuske stilistike“ i „Rječnik stilistike“ G. Moliniea. U diskursu figuru prepoznajemo kada se proizvedeni učinak ne svodi na jednostavno leksičko- sintaktičko značenje. Postoje dvije vrste figura, mikrostrukturalne i makrostrukturalne. Makrostrukturalne se ne nameću trenutačnom semantičkom prihvatljivošću, ne mogu se izdvojiti iz formalnih elemenata, ako i da, figure ostaju nepromijenjene. Mikrostrukturalne uočavamo odmah; moguće ih je izdvojiti iz formalnih elemenata koje ne ,možemo mijenjati a da ne promijenimo figure. Od makrostr. Figura ćemo navesti: jednostavni govor, uzvik, upit, ironija, hiperbola, litota, eufemizam, parafraza, ekspolicija, konglobacija, antiteza, paradoks , hipotipoza. Receptor ih ne mora uvijek identificirati, nismo sigurni u njihovo postojanje, najlakše se prevode na strani jezik.Makrostrukturalne figure druge razine, mjesta retorike: logično-diskurzivni modeli koji upravljaju odvijanjem teksta (poput prozopografije i uvjetovanja). Mikrostrukturalne su one koje su građene na samom zvučnom materijalu. U ovoj je kategoriji najvažnije ponavljanje ( anafora, epifora, anadiploza, poliptota...)Tropi-označitelj 1 (Sa1) koji se javlja u diskursu ne odgovara uobičajenom označeniku 1 (Se1) već Se2 koji se u diskursu materijalno ne manifestira kao Sa2, budući da oba sadržaja izgrađuju određeni semantički odnos. U metonomiji taj odnos funkcionira na izotopiji denotacije, u metafori na semantici komparacije- figure...Postoje verbalni elementi koji služe kao semantički pokazatelji. Upotrebljavaju se pred tropima u posebnom semantičkom odnosu koji oponiraju klišejima.

33

Veza između makro i mikrostrukturalnih figura. Neku makros može podržavati jedna ili više mikrostrukturalna figura, pr. Antitezu mogu podržavati jedan ili dva oksimorona. Imamo i slučaj obaveznog udruživanja dvaju tipova figura, radi posebne makros. vrste, kao što je to alegorija i aluzija. Alegorija ne zahtijeva nužno figurativno tumačenje, naime, alegorijski tekst može biti pročitan nealegorijski.

OZNAČAVANJEStilistika je prije svega praksa. Njezin se pristup percipira u dijalektici produkcije i recepcije, no stilist radi na strani receptora, gdje kritika slijedi tekst. Tekst proizvodi učinak. Diskurs može biti manje ili više literaran, to jest imati manje ili više stila. Neliterarni diskurs je onaj, koji primamo kao takva, on nije označen. Literarni diskurs je onaj, koji primamo kao takva, i on je označen, vrednovanjem literarnosti.Oznaka odgovara pronalaženju faktora koji proizlaze iz postavljanja poetske funkcije, to jest sa strane receptora. Tri su tipa cjeline označavanja realnosti. Prema tome, ovaj je koncept u svome heurističkom dosegu neodvojiv od koncepata koda. Koncept koda je neodvojiv od prva dva tipa literarnog označavanja: svaki je put riječ o posebnom kodu ili o igri s jednim ili više kodova. Kod trećeg tipa označavanje je u dijalektičkom odnosu s kodom.Catarine Vigneau: „le langage populaire dans les romans de lentre- deux – gueress“-opisuje mehanizme ovih osnovnih pomagala označavanja. Naša disciplina želi istražiti kako u alkemiji literarnosti funkcioniraju oznake „narodnoga jezika“. U velikom broju djela nastaje neka vrsta vulgate narodnosti, vulgatu čini zbroj jezičnih obilježja u funkciji narodne oznake, a to je kod. Kako bi se mogla procijeniti vrijednost literarnosti, prvo treba dešifrirati dvostruku hijerarhiju tipova oznaka. U pravilnosti, kao oznaci literarnosti, može doći i do prekida.To nije deliterarizacija, nego označavanje neke druge vrijednosti prekidom uspostavljenog koda, što zovemo protuoznačavanjem.

NADODREĐENOST ILI SUŽENJE SMISLA TERMINA ZBOG KONTEKSTANadodređenost definira suženje smisla zbog konteksta. Uzrok nije višak ili manjak literarnosti, uzrok nalazimo u unutarnjoj dimenziji literarnosti. Tekstu može biti sužen smisao zbog konteksta, te se taj koncept (sužavanje smisla) može izravnije upotrijebiti za karakteziranje teksta nego za literarni diskurd općenito. Ovaj je koncept blizak konceptu zasićenja. Primjer savršeno definirane literarne prakse- deskriptivni diskurs- dobivamo deskripciju kao tekst. Svi jezični dijelovi deskriptivnogteksta nisu oznake deskripcije. Mora postojati senzibilan odnos između količine oznaka literarnosti (opće ili posebne) i količine internih funkcionalnih dijelova teksta. Znači da postoji prag preko kojega se relativna važnost „informativnih segmenata“ čini većom od oznaka literarnosti. Ako se čini da ih one unose u tekstualno tkivo, tekst će se označiti kao „nadodređen“.Rodovi- nadodređenje svoju najvažniju ulogu igra upravo u odnosu na rodove. Propadnost teksta rodu pokazuje dva obilježja: opću i generičku literarnost. Procjena literarne vrijednosti, apsolutno za stara, a djelomično i za nova djela, može se vršiti samo u odnosu na oznake roda, što implicira poznavanje pravila roda.rod definiramo kao organizaciju određenog broja obavetnih pravila koja setiču kako najšire retoričke uvjetovanosti, tako i fiksiranih izražajnih sredstava. Tako koncept obaveznih pravila možemo upotrijebiti za analizu tragedije i za analizu soneta. U praznom prostoru, izvan pravila, moguće je pronaći stil. Identitet literarni diskurs čini literarnim. Kako to da nije jedini u kategoriji? Zbog varijacija. Varijacija se mjeri prema identitetu, budući da unutar identiteta postoji identitet. Nailazimo i na koncept transformacije. Ona je mjerljiva jezična količina koja se može shvatiti formalnim i verbalnim detaljima te u detaljima premještanja i modifikacije unutar neke zadane strukture. Koncept trans. Pokazuje dvostruku prednost: omogućava kvantifikaciju i formalizaciju.

34

c) GUIRAUD, Pierre, Stilistika, Sarajevo 1964.

UVOD – STIL I STILISTIKA- stilistika je moderna retorika u dvostrukom obliku: nauka o izrazu i kritika individualnih stilova- Novalis – Stylistik oder Rhetorik, Heiling – Practische Rhetorik- stilistika je neodređena što se tiče njenog predmeta

POGLAVLJE I. – RETORIKA- stil – od stilus – šilo za pisanje – način pisanja, piščeva upotreba izražajnih sredstava u književne ciljeve- retorika u srednjem vijeku dio triviuma – uz gramatiku i dijalektiku – u početku umjetnost sastavljanja govora – rođena u Grčkoj- Aristotel "Retorika", Ciceron "De Oratore" i "Orator", Kvintilijan "De institutione oratoria"- retorika – sastoji se od četiri djela: a) invencija – pronalaženje argumenata i dokaza koje treba razvitib) dispozicija – pronalaženje reda kojim će ti argumenti biti poredanic) elokucija – način izlaganja tih argumenata na najjasniji i najupečatljiviji načind) akcija – obrađuje intonaciju, način govora, geste i mimiku- teorija rodova – iz Aristotelove "Poetike" i Horacijeve "Umjetnosti pjesništva"- u klasicizmu - pet rodova za poeziju i četiri za prozu – lirski rod, epski rod, dramski rod, didaktički rod, pastoralni (bukolički) rod, govornički rod, historijski rod, didaktički rod, rod romana (pastoralni, avanturistički, analitički, pripovijetka i novela)- u antici stilovi – tri stila – jednostavni, usmjereni, uzvišeni- prikazi prema Vergilijevom kolu (rota Vergilii) – ri djela: Bukolike, Georgike, Eneida – svaki stil propisuje radnju, imena, mjesto, leksik- figure: – figure dikcije – izgovor – metateza, afereza, proteza, sinkopa, apokopa- figure konstrukcije – sintaksa, red riječi – inverzija, elipsa, zeugma, pleonazam, rastavljanje, ponavljanje- figure riječi (tropi) – izmjene značenja – metafora, sinegdoha, metonimija, alegorija, aluzija, ironija, sarkazam, katahreza, eufemizam, antonomaza- figure misli – oblik samih ideja – hiperbola, litota, antiteza, apostrof, uzvik, gradacija, prešućivanje, prekid, prozopopeja, pitanje, nabrajanje

35

- figure su osnova teorije ukrasa – laki ukras – konstrukcije i misli teški ukras tropi- retorika je ne samo gramatika izraza već i opći traktat o kompoziciji- retorika je stilistika starih POGLAVLJE II. – IZVORI MODERNE STILISTIKE- XVIII. stoljeće granica dvije vizije svijeta – esencijalističke i egzistencijalističke- Condillac – 1746. – "Esej o porijeklu ljudskog saznanja" – jezik je proizvod misli – jedna logika jezika- govor je izraz jedne konkretne situacije- Buffon – "Stil, to je čovjek sam."- D'Alambert – stilom se nazivaju posebne odlike govora, teže i rjeđe, koje označavaju genij ili talent onog koji piše ili govori- Humboldt – jezik je organ narodnog bića, samo njegovo biće- idealistička škola – Wundt i Schuchardt – jezik je tvorevina pojedinca generalizirana imitacijom kolektiva koji ga prihvaća; stil je čitav stvaralački elemenat jezika svojstven pojedincu, stil je čovjek – njemačka idealistička škola – nasljeduju ih Karl Vossler i Leo Spitzer – jezik je izraz jedne volje i treba ga razmatrati u njegovu stilu- pozitivistička škola – Ferdinand de Saussur – francusko-švicarska škola – jezik je instrument komunikacije, sistem znakova – proučavaju kolektivne stilove, jezične činjenice u odnosu s društvenim, kulturnim, nacionalnim grupama koje ih porabe, ispitivanje odnosa između misli i jezika, lingvističkog znaka i misli koju on označuje- iz te dvije škole proizlaze dvije stilistike – stilistika izraza – proučavanje odnosa oblika s mišlju (elokucija) i stilistika pojedinca – kritika stila, proučavanje odnosa izraza i pojedinca ili kolektiva koji stvara i upotrebljava taj izraz

POGLAVLJE III. – DESKRIPTIVNA STILISTIKA ILI STILISTIKA IZRAZA- izraz je čin izražavanja misli posredstvom jezika, jezik je sastavljen od oblika (vremena, plurali), sintaktičkih struktura (elipsa, reda riječi), riječi – koje su također sredstva izraza- proučavanje izraza je i proučavanje jezika i proučavanje misli- trostruki aspekt na fonetskom planu izraza: - glasovi imaju vrijednost čiste komunikacije, akcent (svjesni ili nesvjesni) odaje društveno ili pokrajinsko porijeklo, svjesna intonacija proizvodi utisak: ironija, komika, otmjenost- trostruka vrijednost izraza: - pojmovna (gnomička), ekspresivna (nesvjesna) i impresivna (intencionalna) – estetika i etika izraza- ekspresivna i impresivna predstavljaju stilističke vrijednosti

36

- stilistika izraza je proučavanje ekspresivnih i impresivnih vrijednosti svojstvenih raznim sredstvima kojima raspolaže jezik; te su vrijednosti vezane za postojanje stilističkih varijanti, tj. razne oblike izražavanja jedne te iste ideje, za sinonime koji izražavaju jedan poseban aspekt te komunikacije- Ballyjeva stilistika – Charles Bally je nasljenik de Saussura na Katedri opće lingvistike- 1902. – "Traktat francuske stilistike" i "Pregled stilistike"- stilistika proučava činjenice jezičkog izraza s gledišta njihova afektivnog sadržaja, tj. izraz osjećajnih činjenica jezikom i djelovanje jezičkih činjenica na osjećajnost- Ballyjeva metoda: izloži principe koji omogućuju ograničavanje i identifikaciju činjenice zraza, zatim proučava njihova afektivna obilježja koja dijeli na prirodne efekte i efekte evokacijom- efekti evokacijom – vulgarni izrazi, jezici klase i sredina, profesija, jezici rodova, jezici tonova – razlike u intonacijama, riječima i slikama koji evociraju osjećanja i posebne duhovne ili društvene stavove- evokativne vrijednosti vezane su za: - ton – familijarni i uzvišeni (inače tri kojim svakim govori: familijarni kod kuće (niski), srednji u uredu i društvu, uzvišeni kod govora i zdravica)- jezici epoha – svaka epoha ima svoj rječnik- društvene klase- društvene grupe- pokrajine- biologija- predmet Ballyeve stilistike – proučavanje prirodnig ili evokativnog afektivnog sadržaja- fonostilistika – fonetika izraza – Trubeckoj "Principi fonologije"- apelativna fonologija (impresivna) – koja proučava utisak koji ostavljaju fonemi- ekspresivna fonologija – proučava varijacije kao posljedicu eksperimenta i spontanog držanja pojedinca koji govori- te dvije su predmet fonostilistike- morfostilistika – morfologija izraza – rodovi, brojevi, padeži- sintaktostilistika – sintaksa izraza – vremena i načini, arhaičnost imperfekta i aorista, konjunktivi, elipsa infinitiva- Guberina razlikuje stilistiku (Ballyjevu afektivnu) od stilografije ili nauke o sredstvima izraza- red riječi isto- semantostilistika – semantika izraza- riječ je glavni izraz ekspresivnosti- Bally u "Traktatu":

37

- a) prirodni efekti – kvaliteta glasova i strukture riječi – fonetika – motivacije- b) efekti putem evokacije – semantika stila – tonovi, jezici, rodovi, epohe, pokrajine- c) figure ili promjena značenja – tropi i ostalo, središte stilistike- stilistika izraza – zaključak – stilistika izraza je proučavanje stilističke vrijednosti izražajnih sredstava: afektivnih, voljnih, estetskih, didaktičkih nijannsi, koje daju boju značenju- Ballyeva stilistika je ekspresivna (odnosi se na običnu i spontanu komunikaciju) – kasnije će biti proširena i na impresivnu- stilističke vrijednosti izraza (ekspresivne i impresivne) izvor su stilskih efekata: prirodni efekti (glasovi, oblik, struktura, etimologija) i evokativni efekti- iz stilističkih varijanti proizlazi izbor korisnika

POGLAVLJE IV: - GENETIČKA STILISTIKA ILI STILISTIKA POJEDINCA- kritika stila – -

POGLAVLJE V. – PROBLEMI- svako stilističko proučavanje svodi se na: deskriptivno proučavanje izraza i genetičko proučavanje odnosa između jezika i onog koji se njime koristi- no postoje neki problemi koji narušavaju okvire te podjele:- idiomatologija – proučavanje nacionalnih stilova – deskriptivni inventar karakterističnih crta jezika u odnosu na druge idiome, genetička interpretacija tih idiosinkrazija s obzirom na njihove povijesne, etničke i druge kontekste; u načinu mišljenja i izražavanja vremena, prostora, bitka treba tražiti nacionalnu originalnost neko jezika- stilistika kompozicije – djelo se može proučavati u totalitetu; problem oko zbrke i raznolikosti gledišta – što složenije strukture, više problema- stil i pisanje – Barthes – "Stil je autarhičan jezik koji ponire samo u ličnu i tajnu mitologiju nekog pisca, u tu hipofiziku riječi, gdje se formira prvi par riječi i stvari, gdje se jedanput zauvijek smještaju velike verbalne teme njegove egzistencije – stil je pojava klijajućeg reda, on je transmutacija jedne naravi"; tom stilu Barthe suprotstavlja pisanje (rezultat intencije i izbora)- tri tipa pisanja – pisanje kao signal od kojeg zavise svi književni oblici

38

- pisanje kao vrijednost u autarhičnom jeziku sistema, ideologija zatvara svaku riječ u jedno posebno značenje- pisanje kao angažiranje- tako definirano pisanje je inherentno jeziku- književna kritika – zadaća kritike je procjena u kojoj je mjeri pisac iskoristio utvrđene postupke – ona je deskriptivna, ocjenska i normativna- objašnjenje teksta – objašnjenje se smješta u središte oblika, da bi se definiralo njegovu izražajnu vrijednost i zatražilo značenje i tajnu teksta – stilistika vodi do objašnjenja teksta- jezik i misao – izraz je ostvarenje misli u jeziku – semantička stilistika (polazi od znakova, jezika) i onomatologička stilistika (polazi od imenovanih pojmova, od ideja); proučavanje nekog pisca može ići od njegova jezika prema misli ili obrnuto- sinkronija i dijakronija – stilistika je bitno sinkronična- usporedna stilistika – uspoređivanje je suština stilističke analize, definirati nečiji jezik znači usporediti ga s drugim jezicima; ali i problemi atribucije ili datiranja- stilistika i statistika – da li se nešto češće korišteno u pjesnika smatra pjesničkim?; Valery – stil je odstupanje u odnosu na neku normu, statistika - nauka o odstupanjima – stoga zgodna za stilistiku

ZAKLJUČAK- definicija – stil je aspekt iskazanog koji proizlazi iz izbora sredstava izraza određenog prirodom ili intencijama lica koje govori ili piše- granice izraza – piščeva umjetnost (svjesna uporaba sredstava), piščeva priroda (nesvjesno, iz iskustva), totalitet jela- granice izražajnih sredstava – gramatičke strukture (glasovi, oblici, riječi, konstrukcije), kompozicijski postupci (oblici stiha, rodovi, opis, pripovijedanje), misao u svom totalitetu- priroda izraza – pojmovne vrijednosti (jasnoća, logičnost, korektnost), izražajne vrijednosti (impulzivnost, provincijalnost, djetinjastost), impresivne vrijednosti (komičnost, ironičnost)- izvori izraza – psiho-fiziologija izraza (stil dobi, temperamenta, žučni stil), sociologija izraza (stil klasa, zanata, pokrajina), funkcija izraza (književni stil, administrativni, zakonski)- aspekt izraza – oblik izraza (eliptičnost, metaforičnost), supstanca izraza (nježnost, energičnost), lice koje govori i njegova situacija (arhaičnost, pjesnički stil)- zadaća stilistike da opiše, definira i klasificira različita izražajna sredstva, tipove iskazanog i da zasnuje tipologiju stilova- tipologije sredstava izraza – gramatička sredstva izraza (sintaksa, fonetika, morfologija) i vangramatička (opis, topoi, oblici stiha)

39

- tipologija tipova iskazanog ili jezički inventari – jezik je apstrakcija, skup tragova, skup lingvističkih navika jednog kolektiva, svaki pojedinac ima svoj jezik- klasifikacija – fizio-psihološka – temperamenti, karakteri, patološki supstrati, psihoanalitički supstrati- sociološka klasifikacija – pučki, familijarni, provincijalni…- književna klasifikacija – na pojmu roda- stilistička crta- problematika analize – priroda impresije (siže) , izvor izraza, cilj izraza

d) KOVAČEVIĆ, Marina i BADURINA, Lada, Raslojavanje jezične stvarnosti, Rijeka 2001.

vertikalna i horizontalna raslojenost polja diskursa- jezik je multifunkcionalno sredstvo koje prilagođavamo ljudskim potrebama i ciljevima- funkcije se ostvaruju u jeziku kao govor ili kao pismo – ova dva medija su planovi jezičnog ostvarenja- paralingvistička sredstva: modulacije ljudskog glasa, geste, mimika, kontekst- funkcionalni stilovi – jezični podsustavi koji se međusobno razlikuju po nekim prepoznatljivim funkcijama; pojam podsustava standardnog jezika definira se - raslojavanje jezika treba motriti u istovremenosti horizontalne (jer funkcije generiraju domene) i vertikalne (jer mediji generiraju planove) njegove raščlambe- diskurs – ne odnosi se samo na običnu konverzaciju i na njezin kontekst, već i na pisanu komunikaciju između pisaca i čitatelja; za razliku od teksta kao proizvoda diskurs je proces- u vertikalnoj podjeli načelno razlikujemo diskurs govora – razgovorni diskurs i diskurs pisma, pojam je to koji prihvaća i horizontalno grananje po funkcijama (administrativni, javni, multimedijalni diskurs)- i na najvišoj razini diferencijacije može se govoriti o diskursnim tipovima kao o domenama ukupnog polja diskursa, polja u kojem se ovako shvaćene diskursne domene ili tipovi sukobljavaju- diskursni su tipovi uvijek, na razini konkretizacije, sačinjeni od tekstova, tekstovi se udružuju u niže tekstne tipove ili žanrove čija obilježja nas vraćaju pojmu diskursa kao domeni nekog naddiskursa unutar pojma diskursa kao sfere sveukupne realizacije jezika- svaki od spomenutih pojmova horizontalne diferencijacije uključuje se u već spomenutu vertikalnu diferencijaciju => dvostruka klasifikacija gdje ej u onu horizontalnu (diferencijacije po funkcijama) uključena i ona vertikalna (diferencijacije po planovima)- globalnu razinu komunikacije treba lučiti od pojedinačno usmjerene pragmatičnosti konkretne situacije u kojoj se komunikacija odvija; globalna pragmatička razina predstavlja plan na kojem se polje diskursa diferencira u globalne domene – diskursne tipove – s obzirom na svrhu, a ovi se nadalje mogu granati na svoje vlastite domene sve dok ne dosegnu pojedinačnu pragmatičku razinu, onu koja se tiče diskursa pojedinca i iz njega izvedena konkretnoga, u pismu ili u govoru ostvarena teksta kao konkretnog i neponovljivog izbora jezične građe- globalna je razina razina izbora jezičnih strategija (kako govoriti?) dok je ona pojedinačna razina izbora građe (što govoriti?) gdje se ova druga nadovezuje i oslanja na prvu, a proces se njihova interaktivna suodnošenja nastavlja tijekom čitava iskaza; odnosno: konkretni je iskaz u svojoj ukupnosti određen svojom kategorijalnom pozicijom u jezičnoj stvarnosti pa će se

40

govornik opredjeljivati između sinonimskih i srodnih mogućnosti u jeziku u skladu sa željenim učinkom- sve ove kategorije valja pojmiti na najvišem stupnju apstraktnosti što ga dopušta njegova pragmatička usmjerenost- u tradicionalnoj podjeli četiri temeljna funkcionalna stila: razgovorni, administrativni, publicistički (novinarski) i znanstveni stil – svaki se tumači kao svojevrstan podsustav jezičnog standarda, s vlastitim odlikama i s vlastitim, specifičnim odnosom prema standardnojezičnoj normi- podjela Kovačević/Badurina: privatni, javni, specijalizirani i multimedijalni diskurs – međusobno se razlikuju s obzirom na recipijente kojima se obraćaju, a takav kriterij prati i mogućnost njihova relativnog tematskog distingviranja, kao i distingviranja s obzirom na medij kojim se služe i s obzirom na način na koji se spram svojega medija odnose – ova podjela prepoznaje postojanje te u definiranje uključuje i supstandardne, dijalektalne i inojezične fenomene, svaka jezična pojava je relevantna- polje diskursa je raznoliko, bogato, neujednačeno, konfliktno i pretopljeno, a na nj utječe svaki govornik koji se njime kreće, kao i svaki izvor kojem su govornici na bilo koji način izloženi- uvođenjem nove, modernije i polju diskursa primjerenije dvostruka klasifikacije K/B ne odustaju od vrijednosti tradicionalnih uvida, iz njih pak slijede kategorije razgovornosti, publicističnosti, administrativnosti i znanstvenosti kao relevantne i zamjetne oznake jezične upotrebe koje se rasprostiru diskursnim poljem

- značajka razgovornosti je opušten i relativno prisan odnos među sugovornicima te jezična nehajnost koja ga podcrtava, a koja se manifestira relativno slobodnim pristupom govornika jezičnom standardu

- publicističnost razotkriva usmjerenost govornika slušateljskoj (čitateljskoj) masi te uspostavlja neku vrstu odvagnuta, “srednjeg” odnosa prema jezičnoj građi: s jedne strane jezik se uzdiže iz razgovornosti kako bi se podvrgnuo višem stupnju uopćavanja, ali se s druge strane iskaz isto tako i simplificira

- administrativni je jezik više od drugih knjiški – to je neosoban jezik dopisa, spisa i akata koji traga za jednoznačnošću te tijekom toga traganja uspostavlja lako prepoznatljive i automatski odčitljive obrasce, artificijelan je to diskurs, koji nedvosmislenost gradi na štetu ekspresivnosti, koji ustoličuje pravila zajednice i teži univerzalnoj razumljivosti koju osigurava poznavanje unaprijed zadanih jezičnih modela

- znanstveni je istančaniji u pristupu normi koju teži osmišljeno provoditi na svim jezičnim razinama, dok je administrativni diskurs shematiziran i neistraživački (u smislu odsustva sklonosti prema jezičnim inovacijama) znanstveni je sofisticiran i zahtjevan jer odražava preciznost znanstvene metodologije koju pokreće, u njemu pronalazimo ukupnost jezičnih sredstava koja znanstveni iskaz prenose od hipotetičnosti do konkluzivnosti i na toj su metodološkoj putanji standardnojezične norme u svim svojim vidovima njegov glavni oslonac- književnoumjetnički diskurs, spominjan kao peti član tradicionalne klasifikacije, opire se svakoj klasifikaciji koja bi ga htjela situirati unutar polja – on se svojom estetskom dimenzijom aktualizira mimo/ponad u klasifikaciji primjenjivane praktičnosti/pragmatičnosti, estetska je funkcija globalne naravi i nalazi svoje utemeljenje u svim ostalim funkcijama: ukupno je polje diskursa poprište njegova prekodiranja u polje literarnog diskursa koje se, služeći se jezikom stvarnosti, oslanja na poetičke obrasce, težeći nadilaženju obaju momenata- suodnos je polja literarnog diskursa s poljem diskursa zadan njihovim odjelitim koegzistiranjem, uvođenje ove komponente aktualizira opoziciju neknjiževnost~književnost gdje je neknjiževnost jezični konglomerat diskursnih tipova koji su određeni pragmatičkom

41

funkcijom / (pod)funkcijama i kao takva u svojoj ukupnosti predstavlja potencijalni materijal koji književnost podvrgava obradi, a time i estetskome preoblikovanju- književnoumjetnički je diskurs u svojoj odjelitoj egzistenciji vezan uz polje diskursa time što se njime napaja i na njega može utjecati; on se kao literarno kodiran govor raslojava u nove, sebi primjerene podsustave- pitanja raslojavanja književnoumjetničkoga govora možemo izvoditi iz naravi književnosti, ne iz naravi stvarnosti – u tom se procesu, sukladno specifičnim zahtjevima što ih generira nadstvarnosna narav književnog djela, ukupno polje diskursa preustrojava, prerađuje, obrađuje – i u literarnoj obradi prestaje biti stvarnim- jezik književnosti je funkcionalan: on je konstrukt izveden na tradicijama literarnog konstruiranja jezika koje upoznajemo studirajući evoluciju književnih mijena, a ova je rezultat onih poetičkih što se rasprostiru u vremenu i prostoru- književno je djelo artefakt izrađen od materijala (od jezika i smislenih supstancija): kada u njemu razabiremo elemente diskursnih tipova preuzete iz polja diskursa, upoznajemo tada i prirodu materijala iz kojega je ono sačinjeno- stilistička će analiza razotkrivati postupke putem kojih jezični materijal prerasta u jezik književnosti- uobličavanje diskursa proces je koji se odvija simultanih povezivanjem jezičnih jedinica na dvjema njegovim kohezivnim osima: na onoj metaforičkoj na kojoj se odražavaju načela izbora i supstitucije, i na onoj metonimijskoj na kojoj se provodi slaganje i kontekstuiranje diskursnih, jezično-značenjskih mikroelemenata- diskurs je makroprostor unutar kojega ta dva načela koegzistiraju, omogućujući kompleksnu integraciju pojedinačnih značenjskih čestica u kompleksno organiziran smisao- za diskurs su oba načela konstitutivan i na djelu su neprestano dok unutar neknjiževnosti možemo govoriti o njihovoj relativnoj ujednačenosti, u književnosti se ta ravnoteža bitno narušava te možemo reći i da sama narušenost svojevrsno obilježje literarnosti, indikator koji upozorava na pripadnost diskursa jednom od dvaju opisivanih diskursnih polja- iskaz se u književnosti priklanja ili metaforičkom ili metonimijskom planu, a na štetu onog drugog; pristupimo li korpusu književnosti s aspekta semantičkog ustroja diskursa zamijeti ćemo metaforičku utemeljenost djela što se običavaju kategorizirati u domeni poezije/lirike odnosno primarno metonimijski ustroj pripovjedne književnosti, ali i drame => valjan pristup za propitivanje genološke problematike i za problematizaciju uvriježene rodovske trijade, posebno s aspekta stilističke relevantnosti rodovske razdiobe- u polju diskursa je sve obilježeno, a K/B drže da se među stilistički intoniranim opisima može naći podosta kompromitiranih termina kojima ne žele opterećivati vlastiti diskurs => termin stil jedan je od onih koji je žrtva uporabne “inflacije”- nema neutralnosti u području govora (a svaki je tekst govor, kada se krećemo na desosirovskoj relaciji langue~parole – jer je on uvijek primjena jezika, čin izvršena izbora); neutralnim se može shvatiti samo sam sustav po sebi – langue, u onoj dimenziji u kojoj ga poimamo kao potencijal, od uporabne sfere odvojenu apstrakciju, a ne kao ostvaraj- govor je uvijek i neizostavno u kakvu odnosu s elementima s kojima se susreće u stvarnosti i uvijek je u kakvoj funkciji/funkcijama i u kakvome mediju; recipijent može imati dojam o tome da je neki iskaz neutralan ako se taj iskaz po svojim bitnim značajkama više-manje uklapa u njegov horizont očekivanja- govor ne može biti neobilježen ili neutralan – on uvijek pripada situaciji, okviru spram kojeg uspostavlja relaciju

raslojavanje polja diskursa na jezične planove(razgovorni diskurs i pisani diskurs)

42

- dok se svi diskursni tipovi mogu realizirati u obama vidovima, planovi sami po sebi uspostavljaju neke diskursne modele koji se prepoznaju upravo po njihovoj primarnoj govornosti ili pisanosti- situacija govora – govoreni jezik nužno pretpostavlja auditivni kontakt među sudionicima komunikacijskog procesa, ne nužno i vizualni, dok se s pisanim tekstom komunicira isključivo vizualno što bitno karakterizira situaciju pisma, situacija govora omogućuje iskazu vremensku protežnost, situacija pisma osigurava prostor ispisa => govorna se komunikacija odvija pravocrtno u vremenu, a komunikacija pisanim tekstom se vrši relativno slobodnim, višesmjernim kretanjima “prostorima” zapisanog teksta- često dolazi do pucanja čvrstih okvira ustaljenih podjela, bez obzira na njihovu utemeljenost u prepoznavanju nekih temeljnih funkcionalnih silnica u diskursnom polju => pretapanje diskursnih tipova i u vertikalnom smjeru i u horizontalnom smjeru, istovremeno, a takva vizura (istovremene konfliktnosti i harmonizacije kako planova, tako i domena u polju diskursa) ponajprije problematizira status tzv razgovornog stila- razgovornost može biti i dominantno svojstvo tematski raznorodnih tekstova koji se stoga priključuju razgovornome diskursu, ali i usputna, često neplanirana i nepoželjna značajka tekstova koji bi se već po svojoj – primarno pisanoj – naravi (specijalizirani diskurs, neki oblici javnog diskursa) imali distancirati od (raz)govornog tona- raslojenost konverzacijske funkcije: situacijska te sama činjenica da se razgovorni diskurs ostvaruje u govoru- Griecovo načelo suradnje – idealna razmjena počiva na ravnoteži, a definirano je kategorijama kvantitete, kvalitete, relacije i načina

javni diskurs- jezik, posebno standardni jezik – sredstvo je javne jezične komunikacije, komunikacije koja je determinirana interakcijom među članovima neke zajednice => i u samom sredstvu tražimo i prepoznajemo elemente javnosti- u javnoj se komunikaciji u pravilu uspostavlja specifičan odnos među sudionicima komunikacijskog procesa: s jedne strane je pošiljatelj poruke – govornik koji ima relativno čvrstu (nezamjenjivu) poziciju, a s druge strane su primatelji poruke – slušatelji kojima se s jasnom (pragmatičkom) namjerom upravljaju društveno važni sadržaji- s obzirom da ne postoje unaprijed određeni sadržaji, pa ni jezični izrazi koji bi upućivali isključivo na javni govor u žarištu se zanimanja opet zatječu sudionici komunikacijskog procesa, ovisi o statusu i ulozi sudionika- ono po čemu se ovaj diskurzivni tip razlikuje od drugih jest nedefiniranost i nediferenciranost krajnje karike u komunikacijskom lancu – auditorija kojem se govornik obraća – te govornikova ne uvijek razumna želja da i takvo raznorodno slušateljstvo razumije i prihvati poruke koje mu upućuje - “demokratičnost” i “populizam”- neke razine javnog (nad)diskursa:

- politički diskurs – najuže povezan s javnim političkim djelovanjem, jezičnostrategijska sredstva usmjeravaju se prema izrazito pragmatičkoj dimenziji, često se priklanjajući (klasično)retoričkim vrijednostima, ali i manje poželjnim postupcima ideologizacije jezika i manipulacije njime, jezik postaje sredstvo ne samo prenošenja (političkih) poruka nego i političkog opredjeljivanja i prepoznavanja

- sakralni diskurs – vezuje se uz religiju kao okosnicu, zadanost vjerskih obreda često uvjetuje i vrlo čvrste jezične forme, a u domenama koje dopuštaju više slobode (propovijedi pr) individualizirani se jezični izraz opet nužno podvrgava zadanostima diskursnog tipa: ritmizirani govor, specifičan leksik (arhaizmi, historizmi, teološki termini) i intonacijska svojstva, ponavljanja itd; i ako zadani i čvrsti okviri sakralnog diskursa neće u nj propuštati elemente drugih diskursnih tipova, religijski će jezik utjecati na profane diskursne tipove

43

- i politički i sakralni diskurs, premda na suprotnim polovima društvenog života, profanom i sakralnom dijele zajedničku povijesnu i društvenu dimenziju, izniču iz civilizacijskih i kulturnih zasada zajednice kojoj pripadaju stoga nije ni rijedak susret ovih dvaju diskursnih tipova

- publicistički diskurs – izdvaja se kao presjecište različitih diskursnih tipova uključenih u široko zacrtan javni (nad)diskurs; u samoj biti publicistike je funkcionalno obgrljavanje tematski i sadržajno raznolikih područja ljudske i društvene djelatnosti stoga je i publicistički diskurs pojam kojim se služimo paušalno, sa svagda prisutnom sviješću o mnoštvenosti i heterogenosti njegovih mogućih očitovanja; on objedinjuje sve od feljtona, novinskog izvještaja, kazališne kritike ili polemike;jezik publicistike je nužno posredovan medijem koji, kao posrednik, određuje i odašiljatelja poruke i primatelja i jezika kojim je sročena => jezik je medija upućen svekolikom čitateljstvu/gledateljstvu/slušateljstvu, a sve i ako se primarno usmjerava nekom užem, specijaliziranom sloju publike nužno se primjerava općoj predodžbi nekakva slušateljskog, čitateljskog prosjeka – jezična demokratičnost!! => negativna posljedica – snižavanje jezičnih kriterija => raskol demokratičnosti i promicateljske (prosvjetiteljske) uloge medija; stanje jezika se zrcali u jeziku javnih medija: purizam, ideologemi, asimilacija niza pomodnih društvenih trendova, osobito ideoloških; sveprisutnost jezika medija vodi jednome – stilskoj neutralizaciji (a time i praktičnom prihvaćanju) leksičkih inovacija što za posljedicu ima razvijanje jezične svijesti, ali i siromašenje jezikaznačajka publicističkog kazivanja je kratkoročnost, njegovo nestajanje u dnevnom (tjednom) hodu vijesti, objektivnost sadržana u jeziku (posredovana jezikom); informacija je temeljna jedinica svake publicističke vrste, a njezin je izostanak njezina negacijapublicističkom su diskursu na raspolaganju svi ostali diskursi – svojoj tematskom raznorodnošću on prodire u sve sfere životau inicijalnoj fazi svoga opredmećivanja ovaj diskurzivni tip teži jezičnoj korektnosti no njegova je dinamika i dnevna protočnost nose za sobom, kao nužnu posljedicu, propuštanje elemenata razgovornosti

- administrativni diskurs – teži nedvosmislenosti, jednoznačnosti, izričitosti- ideja o “monolitnosti” svakog diskursnog tipa pa i društvene funkcije koju on pokriva neodrživa je jednako kao i ideja o “monolitnosti” standardnog jezika, stoga se zamišljeni međuprostori, mjesta doticanja i prožimanja pojedinih diskurzivnih tipova prepoznaju kao mjesta prihvatljivih (i očekivanih) stilskih interferencija: unutardiskursna/intradiskurska (uočavaju se unutar određenog jezičnog podsustava i to kao neutemeljeno i neprihvatljivo ignoriranje njegovih suštinskih značajki) i međudiskursna/interdiskursna (posljedica su u osnovi neprihvatljivih interferencija, neprimjerenih pretapanja i preklapanja značajki različitih diskursnih tipova) pretakanja- takva pretakanja razabiru se upravo u međuodnosima jezika administracije i publicistike te pri unošenju elemenata privatne sfere u područja javnih diskursnih tipova

specijalizirani diskurs- od javnog se diskursa razlikuje po svojoj specijalističkoj dimenziji: domene specijaliziranog diskursa pokrivaju strože definirana područja ljudskih djelatnosti, a njihovi su tvorci stručnjaci određenih područja- jasno izražena funkcija – komunikacija među članovima uže znanstvene/stručne/specijalističke zajednice bitno sužava i krug potencijalnih recipijenata pojedinih domena specijaliziranog diskursa- međusobno se razlikuju po stupnju specijaliziranosti i po struci (području) uz koji se vezuju

- akademski diskurs

44

- primijenjeni diskursi – svaki se od njih može jednim svojim dijelom uključiti u javni diskurs – rezultat je to “demokratizacije” koji bezuvjetno teče paralelno s procesom despecijalizacije - u zamišljenom središtu specijaliziranog diskursa njegova akademska domena oko koje se u koncentričnim krugovima šire druge specijalizirane domene, a i on se sam unutar sebe razlaže s obzirom na jezik područja i situacije (predavanje, seminar, ispit...)- akademski govor primarno se razlučuje na područje nastave i područje institucionalnog i izvaninstitucionalnog verbalnog prezentiranja istraživačkih aktivnosti- akademski diskurs izvorno pripada planu pisanog iskaza i ovaj je tip ispisa u svojoj artificijelnosti umnogome nalik administrativnom pisanju- jezik znanosti je tvorevina koja se metajezično oblikuje u skladu s idealnim ciljevima znanosti same, a koji se podvode pod težnju za dokučivanjem znanstvenih istina – odgovarajući stupanj preciznosti i jednoznačnosti, nemetaforičnost, neslikovitost- tri ključne dimenzije metajezične slojevitosti jezika znanosti o književnosti: u dimenziji odnosa toga jezika prema vlastitu predmetu (što podrazumijeva i promišljanje o naravi jezika toga predmeta), u dimenziji njegove pripadnosti pragmatički usmjerenome diskurzivnom polju jezika znanosti uopće, u dimenziji uključena suodnosa između jezika-kao-sredstva i jezika-kao predmeta - je književnog djela ne samo sredstvo literarnoga kazivanja već i materijal koji upozorava na sebe sama te podliježe poetičkome tretiranju i preoblikovanju, on je uz sadržajnu građu (motive, teme, sadržajne supstancije) i sam građa koje se u dijelu formalno, ali i sadržajno preoblikuje- jezik-kao-sadržaj vrši, svjesno ili nesvjesno, funkciju referiranja na sebe sama te tako postaje jednom od mnogih referencija na koje on također, kao sredstvo, upućuje- jezik književnoumjetničke tvorevine nije stvaran jezik – on je mimetička iluzija, jezik stvarnosti je nešto što je u interakciji s književnim sustavom, ali postoji neovisno o njemu- književno se djelo bez sumnje oslanja na jezik stvarnosti i u njemu otkriva aspekte koje će podvrgnuti vlastitoj – literarnoj – logici, koji će obraditi i preraditi, učiniti ga takvim da se doima drastično različitim od svakodnevnog govora ili zapanjujuće sličnim- dok je jezik stvarnosti difuzan, raznolik i raslojen, isprepleten unutar sebe po polifunkcionalnom ključu čovjekovih potreba, jezik književnosti je nadstvarnosan u svojoj slobodi da među mogućim funkcijama kojima se u stvarnosti podčinjava po nužnosti, odabere one koje želi tematizirati, a u tom ih procesu potom i modificirati, dopuniti ili reducirati, poetizirati, literarizirati u skladu s kakvim poetičkim stavom autora- sam čin jezičnog izbora u književnom djelu istovremeno je čin napuštanja jezične stvarnosti i čin njezina interpretiranja- literarni ključevi mogu biti opći, tradicijski, ali i pojedinačni, koji proizlaze iz autorova odabrana odnosa ne samo prema tradiciji nego i prema jeziku, tekstu te uopće diskurzivnim uzorcima i ukupnome (inter)medijalnom prostoru u koje se djelo situira- literarni je kod koji iz takva odnosa nastaje u jeziku kodiran jezik te je samim time već po svojoj naravi autoreferencijalan- teorijski koncept autoreferencijalanosti i s njim povezan pojam metatekstualnosti nailazi na najviši stupanj recepcijskog otpora upravo na poprištu samog jezika – riječ je o metajeziku koji se zahvaljujući svojoj mimetičkoj naravi nerijetko doima kao da to nije- literarna je poruka neizbježno metajezična i to na više planova istodobno: ona svojim jezikom istodobno upućuje na govor stvarnosti i na govor literature, te u sebi sadrži dvostruku signalizaciju putem koje se iz nje razabiru sastavnice iz kojih je kodirana- demetaforizacija metafore je osnova terminologizacijskim procesima u jeziku, a proces je to koji poticaje nalazi upravo na metaforičkom planu metajezičnoj usustavljivanja književnoznanstvenog koda

45

- književnoznanstveni metajezik se razlikuje od onoga drugih znanosti što u manjoj mjeri zazire od “posuđivanja” metaforike iz poetskih predložaka te će se u njemu terminologirati i svojstva koja su evokativna u odnosu na sam literarni predmet - npr: demetaforizirani i terminologizirani pojam suvišnoga čovjeka ili svjetske boli, pojam romana struje, pojam proze u trapericama...- književna kritika nerijetko teži ekspresivnijem iskazu negoli je to slučaj kod književnoteorijske analize, u većoj mjeri prožetoj utjecajima srodnih teorijskih disciplina, ili u slučaju one književnopovijesne koja će se povesti za diskursnim modelima povijesne znanosti- proces metaforizacije dovodi do višeg stupnja značenjske apstrakcije i, naizgled apsurdno, i do višeg stupnja konciznosti i preciznosti iskaza te je upravo demetaforizacija metafore onaj jezični proces koji se u svim znanstvenim područjima, pa tako i u znanosti o književnosti, prepoznaje kao osnova za uspostavu metajezika- demetaforizirana metafora i u svojem pertificiranu vidu sadrži u sebi potencijal značenjskih pomaka koji se na nju mogu u danim okolnostima nadograditi, ona je potencijalno aktivna čak i kada je terminološki pasivizirana i kadra je djelovati na svoje jezično okruženje kao model daljnje terminološke tvorbe koja je uvijek rezultat svojevrsne jezične igre

multimedijalni diskurs- multimedijalni diskurs ima svoje ontologijsko ishodište u višedimenzionalnosti ljudskog govora- Branko Vuletić: govor – sinteza krika i teksta – krika kao ljudskog elementa i teksta kao racionalnog, bezličnog elementa- intelektualni govor možemo shvatiti kao tekst, no sama njegova realizacija ljudskim glasom upućuje i na krik kao na subjektivni moment koji govor sadrži, čak i kad ga prigušuje- u obavijesti osim poruke izražene leksičkim materijalom, riječima, uvijek postoji i poruka izražena ljudskim glasom – leksički materijal nosi obavijest o objektu, a ljudski glas o subjektu- za razliku od linearne informacije pismom, informacija govorom istodobno nosi tri razine: intelektualnu (sam sadržaj koji je prenosiv i pismom), ekspresivnu (odraz govornika) i impresivnu (stav govornika prema sadržaju) – po Petru Guberini ta govorna slojevitost je vrednota govornog jezika- najvažnija vrednota, po Guberini, jest intonacija jer ona unosi u govor određeni sadržaj, unosi element razumljivosti u sadržaj govora i zadržava svoju razumljivost i pri posvemašnjem nepoznavanju nekog jezika- u američkoj literaturi pojam parajezik je svojevrsni ekvivalent pojmu vrednota govorenog jezika; to je zasebni znakovni sustav koji se uvijek s jezikom značenjski prožima- dok jezik funkcionira po logici isključnosti, po sistemu ili-ili, parajezičnu semiozu karakterizira prije svega graduiranje sredstava označavanja i njihovo uklapanje koje se može vršiti primjenom različitih logičkih ključeva- parajezične znakove nije moguće prevoditi u riječi – radi se o zasebnom vidu komunikacije koji se udružuje s onim verbalnim i na nj vrši bitan značenjski utjecaj - multimedijalni je diskurs pronašao svoj oslonac u sredstvima masovnog komuniciranja i u pratećim tehničkim mogućnostima obrade zvuka i slike, a u skladu s time i u pridruživanju zvuka i slike- riječ je o rasponu koji se kreće od vizualno-verbalnih zapisa na spomenicima drevnih kultura, preko iluminacije srednjovjekovnih rukopisa, usmene (govorene i pjevane) narodne književnosti, do opernih libreta, religijskih obreda i dalje do multimedijalnih fenomena današnjice- polje se diskursa obogaćuje novim dimenzijama i zaprima nove, sve prepoznatljivije, oznake multimedijalnosti (jezik reklame, stripa, animiranog filma, pojava hiperteksta i hipermedije,

46

ali i pomaci u domeni književnosti koja iznalazi načine svojega interaktivnog uobličavanja u elektroničnom mediju)- multimedijalni diskurs otrgava pisani iskaz iz njegove plošnosti i linearnosti unoseći u njega analogne vrednote govora te navodeći recipijenta da otvori dvostruki (ako ne i višestruki!) komunikacijski kanal kako bi bio kadar iščitavati postupke obrade zvukovnog i vizualnog sloja jezičnoga materijala, a ne više samo onog leksičko-semantičkog

- reklama – najbolji primjer multimedijalnog diskursa – poseže za govornim vrednotama iz svih raspoloživih izvora od same govorne stvarnosti do njezinih literarnih prerada koje mogu predstavljati interdiskursnu, pa i izravniju, intertekstualnu osnovicu njezinu vlastitu ustrojavanju- jezični je aspekt imanentan multimedijalnom diskursu – on je osnovica jezičnog rastakanja i njegova pretapanja s drugim kodovima, sam tekst u užem smislu riječi ovdje prerasta u svojevrsni multitekst koji svoju koherenciju uspostavlja sredstvima smislena povezivanja uključenih kodova, dakle implicitno- globalni je prostor multimedijalnog diskursa ne samo raslojen nego i idejno i ideologijski pluralan i u njemu egzistiraju svi tipovi poruka, od onih ideologijski označenih do anti-ideologijskih pa i estetskih- reklama takav žanr koji teži prikrivanju svoje svrhe i nepovezivanju za tipične obrasce i modele koji neprestano evoluira i mijenja oblike, cilj reklame nije, kao kod većine drugih žanrova, rasteretiti komunikaciju stvaranjem kulturno specifičnog modela koji bi nudio prepoznatljivost u iščitavaju i proizvodnji novih primjeraka, već suprotan i tiče se svjesnog opterećivanja komunikacije novom neprepoznatljivom formom, kako je, prepoznatu, upravo s obzirom na negativni podtekst ne bismo odbacili- interdiskurzivnost je već po prirodi složenosti multimedijalnog diskursa njegovo imanentno obilježje- interdiskurzivnost i multidiskurzivnost reklame, kao i njezina intermedijalnost i multimedijalnost, svojstva su po kojima ovaj tip diskursa korelira s literarnim pomacima svojstvenim postmodernističkoj književnoj produkciji- literatura, za razliku od reklame, podrazumijeva postojanje pisanog teksta mada se nipošto ne isključuje i mogućnost govorene realizacije (posebno u slučaju drame), u reklami je manje prozirno prepoznavanje autora i ona se ne smatra individualnom kreacijom niti to pokušava ili želi biti- informativni je aspekt tek jedna od funkcija reklamne poruke kojoj se pridružuju mnoge druge- multimedijalni diskurs je slojevit govor novog vremena koji se kontinuirano mijenja, a pri tom čuva svoje ishodišne veze s govorom

intradiskurzivna i interdiskurzivna prožimanja- svaka klasifikacija je neka vrsta hotimičnog i parcijalnog umrtvljenja opisivana predmeta- prioritet analize uvijek pripada predmetu a analizi podvrgnut predmet mora ostati živim čak i u uvjetima relativne umrtvljenosti kojoj da podvrgavamo- intradiskurzivni glasovi su glasovi drugih tekstova koje čujemo unutar glasa teksta koji upravo slušamo (ili čitamo), oni se sjedinjuju uspostavljajući moment međusobnog (tipskog) odudaranja, moment kontrapunkta kao dio svojega suglasja- interdiskurzivni glasovi su srodni i prepoznajemo ih kao udružena višeglasja istog tipa- ova dva glasa nije uvijek lako, a ni moguće, razlikovati s obzirom na činjenicu da se u konkretan iskaz u pravilu upleću elementi pretapanja domena i diskursa koji odražavaju daleko šire relacije od onih koje izravni kontekst podaruje na iščitavanje adresatu, iza svakog iskaza govornika stoji u pravilu njegovo sveukupno jezično iskustvo kojega su neki aspekti

47

aktualizirani iskazom, a drugi pak u njemu egzistiraju latentno, ne razabirući se ili se jedva pokazujući tek nekom rubnom, samo prozodijskom oznakom- nema čistog iskaza! stoga se iskazi uvijek klasificiraju uvjetno s obzirom na obilježja koja iščitavamo kao dominantna- interdiskurzivnost i intradiskurzivost možemo podvesti pod pojam intertekstualnost – suodnošenje teksta (<= diskurs tip teksta)- interdiskursna pretapanja su izravnija sučeljavanja konkretnih i prepoznatljivih diskursnih tipova, a interdiskurzivnost je globalna pojava imanentna polju diskursa, prisutna u njemu i onda kad su komponente diskursnih tipova pretopljene do neprepoznatljivosti- interdiskursna pretapanja višeg stupnja prepoznatljivosti su citatna pri kojima se i sam pojam teksta konkretizira => prepoznatljivost u neki iskaz uključenih tekstualnih predložaka uvodi i jasniju, distinktivniju granicu između pojave intertekstualnosti i interdiskurzivnosti- svakome je tekstu interdiskurzivnost imanentna osobina, ali zato svaki iskaz nećemo nužno motriti i s aspekta intertekstualnosti – s tog ćemo aspekta motriti sve one tekstove koji izravnije upozoravaju na svoje predloške, bile to prepoznatljive oznake kontrapunktno uključenih drugih diskursnih tipova ili, posve eksplicitno, tematsko-motivske i jezične relacije koje neki tekst ostvaruje spram nekog drugog teksta- intermedijalnost ne pripada samo multimedijalnom diskursu, njezina se prožimanja razabiru gdje god govoreni iskaz utječe na onaj pisani i obrnuto, intermedijalna se prožimanja poljem diskursa kreću vertikalnim smjerom te navode na stapanje planova i kodova- u multimedijalnom se diskursu jezičnom iskazu priključuje i nejezični, a oni se pak među sobom povezuju endoforički (od samog teksta prema izvantekstualnim kodovima) i egzoforički (od izvanjezičnih kodova prema jezičnome kodu)- intermedijalne veze mogu uključivati i intertekstualne i interdiskurzivne (poznati glumac nešto reklamira); one se ostvaruju i spontano te u takvim situacijama to rjeđe osvještavamo (karikatura, vic)

FIGURE

Figure misli

alegorija, aluzija, apostrofa, antiteza (opreka, pod nju i slavenska i oksimoron), eufemizam, gradacija, hiperbola (pretjerivanje), ironija, litota (umanjivanje), paradoks (nesklad i proturječje – Znam da ništa ne znam.), parafraza, perifraza (ili cirkumlokucija – s više riječi jednu opisuje – kralj životinja) personifikacija, poenta, prozopopeja (obraćanje publici kao nekoj stvari, preteča personifikacije), simbol, tautologija

Figure konstrukcije

anakolut, antimetabola, asindeton (nizanje riječi bez veznika), elipsa (izostavljanje riječi), epitet, hipozeugma (glagol na kraju čitave rečenice), implikacija, inverzija, kliše, metabola, pleonazam (gomilanje istoznačnih riječi), polisindeton (nizanje veznika bez gramatičke potrebe), poredba, retoričko pitanje, silepsa (podvrsta zeugme – glagol s dvije riječi, no s jednom se slaže u rodu, broju i padežu, a s drugom ima možda i različito

48

značenje – začepio sam bocu i usta, izdajem sobu i prijatelje), simploka, zeugma (jedan predikat na više subjekata ili jedan subjekt na više predikata)

Figure dikcije

aliteracija, anadiploza (zadnja riječ jednog stiha – prva drugog), anafora (ponavljanje riječi na početku dva ili više stihova), anagram, antimetabola (ponavljanje dva člana sa zamjenom funkcije – ko bi gori), asonanca, epifora (ponavljanje riječi na kraju stiha), metateza, onomatopeja, simploka (ujedinjenje anafore i epifore – i početak i kraj), sinkopa, tmeza (umetanje riječi u riječ – ni od koga)

Figure riječi (tropi)

antonomazija, eufemizam, katahreza, metafora, metonimija, metalepsa, oksimoron, sinegdoha (dio za cjelinu – neću maknuti malim prstom), silepsa

ORIJENTACIJSKI DIO (svih 5 pitanja je imalo odgovore pod a,b,c,d)

1)Koja se klasična disciplina bavila pojmom stil te se smatra pretečom stilistike?

a)psihologija b)retorika c)lingvistika d)semiotika

2)O koje tri retorike govori Molinie?

Argumentacijska retorika, zbirka figura, normativna (propisujuća) retorika).

3)Koje od navedenih formulacija opisuju stilem?

a)jedinica pojačanja izražajnosti b)karakterizem literarnosti c)znak koji konkretno prikazuje kakvu apstraktnu ideju d)jezični element koji na neočekivan način prekida tok poruke

4)Koji stilističar razvija atomističku koncepciju koja stil pretvara u "zbirku značajnih detalja"?

Wellek?

5)Ch. Bally afektivna obilježja izraza dijeli u 2 skupine. Koje?

TEORIJSKI DIO

49

6)Što je prema Molinieu predmet stilistike?

7)Koji su prema Genetteu sustavi literarnosti i koje su im temeljne osobine?

Fikcija i dikcija.

8)Postavke na kojima se zasniva analitička metoda stilističke kritike L. Spitzera!

1. umjetničko djelo je homogen, autonoman sistem gdje svaka pojedinost označava cjelinu. Stoga se djelo ne sjecka na sastavne djelove, već se obrađuje u cjelini, in toto.2. zapažanjem karakterističnih lingvističkih pojedinosti prodire se u taj sistem izvana sve do njegova centra, ali se sud daje iznutra nakon što smo sigurno da smo pogodili duhovni etimon djela3. jedini put unutar djela je uporno čitanje, a lingvističke osobine odstupanja su jedini miljokazi4. nema apriorističkih kategorija za sva djela i pisce, kritičar sam stvara kategorije za ocjenu5. pojedinost se uklapa u djelo, a jelo u opus jedne ličnosti, a ličnost u epohu ili naciju – vezani zajedničkim nazivnikom koji varira6. kritika je stvar simpatije – izbor je i sud, intuicija je plod talenta, iskustva i vjere, kritika je apologetika, prihvaćanje djela u zatečenoj formi, svaka ljepota ima nešto misteriozno ne očito na prvi pogled, korisnije je branti ljepotu djela, nego li ga sasjeći

9)Upotrebe pojma stil vrlo su različite i brojne. A. Compagnon izdvaja 6 najučestalijih koncepata:

Norma, ornament, odstupanje, žanr (tip), simptom, kultura

10)Pojasni desosirovsku dihotomiju jezik/govor!

De Saussure je držao na udaljenosti GOVOR, ne bi li JEZIK učinio predmetom jezične znanosti.

INTERPRETACIJSKI DIO (dao nam je pjesmu - Slamnig: Ranjeni tenk)

11)Tko ili što je lirski subjekt?

Tenk na otpadu

12)Kakav je diskurzivni ton teksta? Zašto?

13)Koji morfostilemi obilježavaju leksički sloj pjesme?

14)Smisao i kompozicija teksta temelje se među inim na figurama misli i figurama konstrukcije. Imenuj ih i oprimjeri!

15)Odlike rime u ovoj pjesmi!

50