Branko VULETIĆ

Govorna stilistika

Zagreb, 2006.

S a d r ž a j

Lingvistika govora i govorna stilistika ………………………. 3

Od afektivne do govorne stilistike …………………….….……... 8

Afektivna stilistika Charlesa Ballya ............................................. 9

Lingvistička stilistika .................................................................. 24

Govorna stilistika Petra Guberine ............................................... 46

Eksperimentalna govorna stilistika ........................................... 72

Govorno ostvarenje u određivanju odnosa lijepo - ružno

i malo - veliko kod deminutiva i augmentativa ............................ 73

Stilistika glasova i govornog ostvarenja ....................................... 85

Jezični, glasovni i govorni sinonimi …………...…….……......... 103

Govorna stilistika u književnim tekstovima ................................. 121

Bezglagolska rečenica .................................................................. 122

Bezglagolska rečenica u nekim Krležinim tekstovima ...... 122

Bezglagolska rečenica u pjesništvu Jure Kaštelana ........... 134

Bezglagolska rečenica kao odrednica pjesničke sintakse .. 150

Slobodni neupravni govor ............................................................. 165

Afektivni izrazi u slobodnom neupravnom govoru ……… 165

Slobodni neupravni govor u «Hrvatskom bogu

Marsu» Miroslava Krleže ..................................................... 174

Dvočlana ponavljanja u ranim tekstovima Miroslava Krleže ….... 193

LINGVISTIKA GOVORA I GOVORNA STILISTIKA

U općem jezičnom fenomenu, jezičnoj djelatnosti, Saussure vidi dvije

komponente, dva lica: jezik i govor. Jezična se djelatnost rasprostire na više

područja, a ta su: fizičko, fiziološko i psihičko; nadalje, jezična djelatnost

pripada i pojedinačnom i društvenom području. Odnos između jezika i

govora odnos je društvenog i pojedinačnog u ljudskom komuniciranju.

Jezik je društveni fenomen: on postoji kao dogovor među članovima jedne

ljudske zajednice; jezik je izvan pojedinca, koji ga sâm mora učiti i ne može

ga po svojoj volji mijenjati. Jezik je sustav znakova; jezični znak tvori veza

između pojma i akustičke slike; u jezičnom su znaku oba dijela psihičke,

nematerijalne prirode. Govor je, prema Saussureu, svaka konkretna i

pojedinačna uporaba jezika; govor je individualni akt volje i inteligencije, a

očituje se u (1) individualnim kombinacijama kojima govornik koristi jezične

mogućnosti da bi izrazio svoje misli, i u (2) psiho-fiziološkim mehanizmima

kojima govornik eksteriorizira ove kombinacije. Govor je, dakle, izbor iz

jezika i fizičko ostvarenje tog izbora.

Jezik i govor međusobno su povezani: postojanje jednog pretpostavlja

postojanje drugog. Govor je, smatra Saussure, subordiniran jeziku: jezik je

poput simfonije čija stvarnost ne ovisi o načinu izvođenja; eventualne

greške izvođača ne mogu kompromitirati tu stvarnost. Ipak, potrebno je reći

da stvarnost jezika postaje doista stvarnost tek u izvedbi, ma kako loša ili

dobra ona bila. Povijesno govor uvijek prethodi jeziku; slušanjem govora

drugih učimo jezik; jezik postoji i razvija se isključivo u pojedinačnim

uporabama, u govoru. Jezik je nužan da bi govor bio razumljiv, a govor je

nužan da se jezik uspostavi.

Budući da jezik predstavlja zajednički model, dakle određeni sustav, on je

prikladan za jezična istraživanja, i Saussure pravom lingvistikom smatra tek

lingvistiku jezika. Sustavnost jezika možemo shvatiti kao niz zakonitosti koje

nam omogućavaju svođenje pojedinačnih pojavnosti na zajedničke modele,

tj. prepoznavanje različitih pojedinačnih pojavnosti kao jednakih. Lingvistika

govora za Saussurea je također moguća, ali tek kao opis niza pojedinačnih

slučajeva koji ne tvore nikakav sustav.

Moguću sustavnost govora treba tražiti u novijem pristupu, tj. u usmjerenju

na istraživanja percepcije govora. Artikulacijska fonetika opisuje nervne i

mišićne aktivnosti koje prethode proizvodnji govora; akustička fonetika

opisuje proizvod fonacije i artikulacije; psiho-akustička fonetika opisuje

percepciju govora. Akustička fonetika usmjerena je na opis emisije, upravo

kao što je Saussureova koncepcija lingvistike jezika usmjerena na opis

jezika kao sustava znakova, dakle opisa jezičnih znakova i zakonitosti koje

njima upravljaju i određuju njihove međusobne odnose. Opis jezika ne znači

isto što i opis funkcioniranja jezika. I kao što psiho-akustička fonetika

proučava percepciju govora, tako i psiho-lingvistika proučava jezik u

funkcioniranju, a to znači da je usmjerena na percepciju jezika. Čim je riječ o

percepciji u to se nužno uključuje proučavanje govora, jer bez govornog

ostvarenja nema ni mogućnosti proučavanja percepcije. I čini se da upravo

proučavanje percepcije govora otkriva zakonitosti koje vladaju u govoru i

koje čine mogućom lingvistiku govora. Jer termin lingvistika govora zapravo možemo

protumačiti kao znanost o govoru, o zakonitostima govora, o govoru kao

sustavu znakova, a ne o govoru koji bi bio tek opis pojedinačnih govornih

manifestacija.

A put prema traženju sustavnosti govora pokazao je već sam Saussure.

Govoreći o sustavnosti jezika Saussure kaže da se tek u percepciji javljaju

sposobnosti asocijacije i koordinacije, koje od izoliranih elemenata tvore

sustav. Treba samo poći Saussureovim tragom da se vidi kako se

ispitivanjem percepcije govora mogu otkriti zakonitosti i sustavnosti govora;

a lingvistika govora trebala bi značiti upravo to: govor je sustav, a ne tek

zbroj pojedinačnih govornih manifestacija.

Upravo dijeljenjem lingvistike na onu "pravu" - lingvistiku jezika, i onu "drugu" - lingvistiku

govora, Saussure je otvorio jedno nadasve značajno područje - suvremenu

fonetiku. Fonetika je postojala i prije Saussurea, ali tek kao dio lingvistike (ili

gramatike) koji proučava glasove jezika: Saussure joj je dao posve nove

dimenzije: fonetika je znanost o govoru. Saussureov termin lingvistika govora začetak je

suvremene znanosti o govoru - fonetike.

Već se Saussureovi učenici i nasljednici bave prvenstveno govorom. Tako

Charles Bally pod terminom stilistike uvodi u lingvistiku znanost o govoru.

Bally definira stilistiku kao znanost koja se bavi afektivnim sadržajem u

izrazu. Govorom iskazujemo misli, odnosno kako kaže Bally,

eksterioriziramo intelektualni dio svog misaonog bića. Misaoni je izraz ulaz u

opće, društveno područje. Međutim, izraz misli nije ni prva ni najvažnija

svrha govora: naša je osobnost toliko jaka da je čitava borba za oslobađanje

našeg izraza od našeg ja gotovo potpuno bezuspješna. I upravo zato Bally

zaključuje da se govorom prvenstveno izražavaju osjećaji. Bally ne

upotrebljava termin govor (fran. parole), već jezična djelatnost (fran. langage), što

prema Saussureovoj definiciji uključuje i jezik (fran. langue) i govor; međutim,

upravo zato što je Bally svoja istraživanja usmjerio na govor, možemo langage

(jezična djelatnost) kod njega prevesti s govor. Bally je vjerojatno prvi lingvist koji

je proučavao živi govorni jezik: on govori o intonaciji desetke godina prije

negoli je magnetofon usavršen i prihvaćen kao sredstvo fiksiranja i

proučavanja govora, a da uopće ne spominjemo druge elektronske strojeve

koji danas omogućavaju snimanje, analiziranje i sintetiziranje govora. Bally

definira intonaciju kao cjelokupno govorno ostvarenje izraza; intonacija je

nužni element ljudskog izraza, ona je stalni komentar misli. Iz Ballyeve stilistike

izvire i nešto drukčija definicija govora: govor je ljudska uporaba jezika;

toliko ljudska da u govoru uvijek pronalazimo čovjeka. U govoru, ne u

jeziku!

Govorna stilistika dio je lingvistike govora; i upravo kao što lingvistika

govora istražuje sadržajnost, tako i govorna stilistika istražuje izražajnost

govornog ostvarenja. A kako govorni izraz uvijek sadrži obavijest o

govorniku i njegovim emocijama, moglo bi se reći da je govorna stilistika

isto što i lingvistika govora.

Percepcija je u središtu zanimanja i lingvistike govora i govorne stilistike, jer

se samo u primanju govora otkrivaju njegova sadržajnost i izražajnost, a

prije svega zakonitosti koje tvore sustav komunikacije govorom. Budući da

je govorna stilistika usmjerena na percepciju, ona uključuje i

eksperimentalni dio istraživanja percepcije govornih izražajnih sredstava.

U svojim je začecima govorna stilistika vezana isključivo uz živi, govorni

izraz: izražajnost se istražuje u svakodnevnim oblicima ljudske

komunikacije. I zato je govorna stilistika u svojim počecima afektivna

stilistika. Međutim, istraživanja afektivne stilistike pokazuju i međuovisnost

jezičnih oblika i stilističkih vrijednosti: stilistička se vrijednost može iščitati iz

samog jezičnog oblika; a stilistički izraz nužno dovodi do odgovarajućeg

jezičnog oblika. To je osobito jasno u tzv. prirodnim stilističkim sredstvima

poput uzvika ili elipsa, gdje je razgradnja jezičnog ustroja znak afektivnih

vrijednosti, a to znači i bogatog govornog ostvarenja. Zato se može reći da

govorna stilistika istražuje i pisani jezik, pa i jezik književnosti, jer u jezičnim

oblicima pronalazi i odgovarajuće govorne oblike.

Usmjerenje govorne stilistike na istraživanja percepcije i mogućnost

tumačenja jezičnih oblika njihovim govornim ostvarenjima uvjetuju i podjelu

ove knjige na tri dijela: (1) prikaz opće teorije afektivne i govorne stilistike;

(2) eksperimentalno istraživanje izražajnosti govornih oblika; (3) govorna

stilistika primijenjena na književne tekstove.

Od afektivne do govorne stilistike

AFEKTIVNA STILISTIKA CHARLESA BALLYA

1. Stil i stilistika; jezik i stil

Stilistika je znanost koja se bavi proučavanjem stila. Etimološki riječ stil

izvedena je iz latinske riječi stilus, koja je označavala štapić ili šiljak kojim su se u

navoštene tablice utiskivali, pisali znakovi, slova. Tako se stil uglavnom

vezivao uz način pisanja, i šire uz način izražavanja. Stil kao način

izražavanja vezuje se uz društvene grupe ili uz pojedinca. Tako se može

govoriti o razgovornom (kolokvijalnom) stilu, administrativnom stilu,

vulgarnom ili uzvišenom stilu, znanstvenom stilu itd. Ako govorimo o

pojedinačnom stilu, mislimo na osobit način izražavanja pojedinca, a to

uključuje i književno stvaralaštvo, pa govorimo o stilu pojedinih pisaca.

Odnos jezika i stila mogao bi se opisati kao odnos općeg i pojedinačnog, kao

odnos između jezika i govora. Naime stil uvijek pretpostavlja izbor iz

mogućnosti koje sadrži jezik. Ipak, svaki izbor ne ulazi u stilističko područje;

da bi taj izbor ušao u stilističko područje, on mora nositi nekakvu

izražajnost, nekakav višak obavijesti. Zato je prikladna Riffaterreova

definicija da jezik izriče, a stil ističe. Izbor može biti spontan ili svjestan: u

prvom slučaju govorimo o afektivnoj stilistici, a u drugom o individualnoj,

književnoj stilistici. Kako stilistika opisuje jezična sredstva pojačanja izraza,

ponekad se govori o lingvističkoj stilistici ili lingvostilistici: ona govori o

izražajnim sredstvima u svakodnevnoj uporabi jezika ili je usmjerena na

izučavanje izražajnosti u književnim djelima.

2. Afektivna stilistika

Početkom 20. stoljeća Saussureov nasljednik na katedri opće lingvistike u

Ženevi, Charles Bally, definirao je stilistiku na dotada neuobičajen način.

Unoseći psihološke i sociološke kriterije u jezičnu analizu Bally definira

stilistiku kao znanost o afektivnom sadržaju iskaza.

Afektivnu stilistiku ne valja miješati ni s umijećem pisanja, ni s retorikom, ni

s književnošću, ni s poviješću jezika. Izražajnost jezika ne proizlazi iz jezika

prošlosti, već iz suvremenog jezika u njegovim najživljim manifestacijama,

najbližima spontanoj misli. Da bi se proučavali afektivni sadržaji, potrebno

je da ti izrazi budu živi u jezičnoj svijesti. Zato afektivna stilistika ne može

biti povijesna znanost: njezina je vrijednost isključivo u sinkroniji. Čovjek koji

spontano govori svojim materinjim jezikom cijelo je vrijeme svjestan stanja

tog jezika, a ne njegovog razvoja ili vremenske perspektive. Stilistika

proučava živi govorni jezik; Bally misli da je govorni jezik jedini pravi jezik i

svi se drugi jezici moraju mjeriti prema njemu.

Afektivnost kao područje zanimanja stilistike otvara zapravo područje

proučavanja govora. Iako se afektivnost može proučavati i na jezičnoj razini,

njeno je bitno obilježje govorno ostvarenje, dakle ono što Bally naziva

intonacijom u širem smislu, a što će kasnije Guberina nazvati vrednotama

govornog jezika. Iako tehničke mogućnosti njegovog vremena nisu

omogućavale eksperimentalno istraživanje govornih vrednota, Bally je o

tome govorio kao o mogućnosti koja će tek doći, i vjerovao je da njegova

knjiga utire put takvim istraživanjima.

3. Govor, misao, osjećaj

U uvodnim razmišljanjima o stilistici Bally kaže da proučavanje jezika nije

samo promatranje odnosa koji postoje između jezičnih znakova, već također

odnosa koji povezuju jezičnu djelatnost (fran. langage) s mišlju. Jezična

djelatnost obično se definira kao ljudska sposobnost komuniciranja

govornim znakovima. Jezična djelatnost uključuje društvena i individualna

obilježja, a Saussure je definira u dihotomiji jezik – govor. Proučavanje je

jezične djelatnosti dijelom i psihološko jer se bazira na promatranju onoga

što se zbiva u svijesti govornika u trenutku kada izriče svoju misao.

Međutim, to je ipak više lingvističko negoli psihološko istraživanje jer je

okrenuto izražajnom aspektu misli. Analitički pristup, koji govori isključivo o

jezičnim elementima - riječima, ne odgovara stvarnosti. Leksičke jedinice,

kakve se prikazuju pismom, "riječi", iluzorne su i varljive jedinice jer u

mnogim slučajevima ne odgovaraju jedinicama misli, predodžbama,

konceptima, poimanjima duha. Povezanost jezične djelatnosti i misli ne

otkriva se izravno ni govorom ni pismom. Ona proizlazi iz simultanog

promatranja misli i njenog izraza, a to je moguće ostvariti jedino

unutrašnjim promatranjem. Povezanost misli i njenog izraza pokazuje

sintetički pristup razmatranju ljudskog izraza.

Jezična djelatnost sustav je izražajnih sredstava, dakle sustav govornih

znakova namijenjenih komunikaciji ili jednostavno manifestiranju onoga što

se događa u našim mislima. Zadaća je govora (iako ne ni prva, niti

najvažnija) da eksteriorizira naše misli. Misao je napor duha da se približi

objektivnoj stvarnosti, ili onom što mi mislimo da je objektivna stvarnost,

bez obzira na to je li riječ o vanjskom ili unutarnjem svijetu. Međutim, naše

ja je toliko jako da je napor da se izraze čiste misli gotovo u cijelosti

uzaludan; umjesto da se stvarnost u nama odražava, ona se prelama:

deformira se pod utjecajem našeg ja. Naše ja ne mogu sačinjavati naše misli

jer nema ničeg impersonalnijeg od misli; naše ja to je afektivni dio našeg

bića, naši osjećaji, uzbuđenja, porivi, želje. Prosječan čovjek biće je

prvenstveno afektivno, pa je čista misao suprotna njegovoj prirodi. Bally

kaže da govornik, ma koliko želio izraziti svoje misli, u tome ne uspijeva, jer

je naše ja toliko jako da govorom prvenstveno izražavamo svoje osjećaje.

Zato on predlaže stilistiku koja bi proučavala upravo afektivni dio ljudskog

izraza.

Jezična je djelatnost socijalna činjenica: drugim riječima svoje misli i

osjećaje možemo iskazati samo sredstvima koje drugi mogu razumjeti; naše

su misli i osjećaji isključivo naši, ali znakovi kojima se služimo da bismo ih

izrazili moraju biti zajednički svima koji govore kao i mi. Stvarni jezik sadrži

u svim svojim manifestacijama intelektualni i afektivni aspekt: razvoj ovih

aspekata ovisi o raspoloženju govornika i kontekstu u kojemu se odvija

komunikacija. Govornik daje svom izrazu katkada objektivan, intelektualan

oblik, koji je, koliko je to moguće, blizak stvarnosti; katkada, a to je daleko

češće, govornik više ili manje unosi u svoj izraz afektivne elemente.

Ponekad ovi elementi u cijelosti izražavaju naše ja, a ponekad su socijalno

modificirani.

U našem izrazu uvijek postoji intelektualni i afektivni dio; ovisno o

predominaciji jednog ili drugog dijela izraz označavamo kao intelektualni ili

afektivni. U intelektualnom izrazu intonacija je neizražajna; naprotiv, u

stilističkom izrazu ona je glavni nositelj afektivnih i emotivnih sadržaja.

Važnost intonacije raste usporedno s porastom afektivnosti. Pod terminom

intonacije Bally podrazumijeva skup vrednota govornog jezika, dakle

globalnu govornu formu.

4. Afektivna stilistika i književnost

Ballyeva stilistika dio je proučavanja općeg jezika, a ne književnosti.

Afektivni je izraz uvijek spontan. Posve je drukčije sa stilom nekog pisca: on

upotrebljava jezik svjesno i namjerno, upotrebljava ga u estetske svrhe.

Intencija je uvijek prisutna kod umjetnika, a gotovo nikad kod čovjeka koji

spontano govori svojim materinskim jezikom. Po tome se bitno razlikuje

Ballyeva afektivna stilistika od znanosti o stilu. Spontani je govor uvijek potencijalno lijep, ali

njegova prirodna i stalna funkcija nije izricanje ljepote; kada njegova svjesna uloga postane

izricanje ljepote, on prestaje biti predmetom stilistike; on tada pripada književnosti ili

umijeću pisanja.

Jezik književnosti i tehnički jezik rezultat su individualnih zahvata u opći

jezik: dok učenjak ili tehničar nastoje jezik učiniti što intelektualnijim i što

bezličnijim, književnik ga prilagođava izrazu misli koji je bitno osoban,

afektivan i estetičan. Inovacije u tehničkom jeziku inovacije su u

vokabularu, u tehničkim terminima; inovacije u jeziku književnosti

prvenstveno se odnose na smisao riječi i njihovih kombinacija, na

sintaktičko vezivanje, jednom riječju na indirektna sredstva izraza; jezik

književnosti stvara tako da daje nove sadržaje već postojećim riječima, a to

čini prvenstveno novim, osobnim kombinacijama, građenjem rečenica,

sintaktičkim promjenama raznih vrsta. Sve ovo govori da jezik znanosti

koristi prvenstveno direktna i intelektualna sredstva izraza, dakle riječi, koje

imaju jasno definiran smisao, dok jezik književnosti koristi prije svega izraze

izvan riječi, a to su za Ballya prvenstveno intonacija i sintaksa. Tehnički je

izraz jezik mislî, a književni je izraz jezik osjećaja: misao se najlakše

izražava jasno definiranom riječju; osjećaj, koji je prirodno sintetičan, nalazi

svoj izraz u kombinacijama riječi i indirektnim afektivnim sredstvima.

5. Stilističke vrijednosti

Ballyevo proučavanje stilističkih vrijednosti odvija se na tri stupnja: (1)

delimitacija; (2) identifikacija; (3) stilističke vrijednosti.

(1) Delimitacija. U Ballyevoj stilistici delimitacija znači određivanje jedinice

misli. Naime jedna jedinica misli nije nužno pokrivena jednom riječju.

Delimitacija je naoko mehanička radnja. Ipak, ona govori koliko stilistika

čuva jedinicu misli. Ovakva se stilistika može shvatiti samo u onoj

lingvističkoj koncepciji koja smatra da izraz predstavlja samo drugo lice misli i

stvarnosti.

Ako nam netko svojim ponašanjem smeta, za njega možemo reći da je trn u

oku. Isti izraz možemo upotrijebiti ako je nekome doista nešto (trn) upalo u

oko. U prvom smo slučaju ovaj izraz upotrijebili u njegovoj stilističkoj

vrijednosti, pa trn u oku označava jednu jedinicu misli; u drugom slučaju jednak

izraz ima isključivo logički, intelektualni sadržaj, pa zato i ne predstavlja

jednu, već dvije jedinice misli. Ako za nekoga kažemo da je bačva bez dna,

onda je to slikovit izraz koji govori o rasipnoj osobi; tri leksičke jedinice tada

predstavljaju jednu jedinicu misli; ako pak doista govorimo o oštećenoj

bačvi kojoj nedostaje jedan dio, onda bačva bez dna ima dvije jedinice misli.

Bally daje i sljedeće primjere: chaleur solaire (sunčeva toplina) ili chaleur

artificielle (umjetna toplina) izrazi su koji imaju po dvije jedinice misli; naprotiv izrazi kao

chaleur suffocante (zagušljiva toplina) ili chaleur accablante (teška, mučna toplina)

predstavljaju po jednu jedinicu misli jer pridjevi imaju samo funkciju pojačavanja

značenja imenice.

(2) Identifikacija. Delimitacija otvara put drugom stupnju Ballyeve stilističke

analize - identifikaciji. Identifikacija je određivanje izraza koji ima jednak

jezični, intelektualni sadržaj, ali ne uključuje stilističke, afektivne vrijednosti.

Tako će identifikacija za trn u oku biti smetnja, a za bačvu bez dna bit će rasipnik.

(3) Stilističke vrijednosti. Usporedbom izraza koji služi za identifikaciju i

stilističkog izraza dolazi se do stilističkih vrijednosti. Za izraz trn u oku, koji

ima logički smisao smetnje, može se reći da je slikovit izraz, koji živo govori

mašti i jasno određuje angažiranost govornika prema predmetu govora; ako

govornik nije zainteresiran za osobu o kojoj govori, vjerojatnije je da će

upotrijebiti neutralan izraz da bi opisao neku od njezinih osobitosti: uporaba

afektivnog izraza prvenstveno pokazuje angažiranost, afektivnost

govornika.

Izražajna sredstva odnose se međusobno; ne tvore cjelinu svojim brojem,

već sustav svojim grupiranjem i međusobnom penetracijom; jezični znakovi

proizvode efekte tek u općoj i simultanoj reakciji jezičnih sredstava; riječi se

razumijevaju i osjećaju u neprestanoj i nesvjesnoj usporedbi koja se odvija u

našem mozgu. Afektivne vrijednosti uvijek izviru iz usporedbe. One su uvijek

relativne.

Bally je stilističke vrijednosti tražio na dvije razine: (1) prirodni stilistički

postupci i (2) postupci evokacije. Prirodni stilistički postupci inherentni su

izražajnim sredstvima. O prirodnim stilističkim postupcima govorimo kad

neko izražajno sredstvo u nama budi osjećaj lijepog ili ružnog, ugodnog ili

neugodnog, a da pri tom razmišljanje ništa ne dodaje toj prvotnoj impresiji.

Naprotiv, u sredstvima koja djeluju evokacijom izraz označava istu stvar kao

i neki drugi izraz koji bismo upotrijebili; dva izraza ne razlikuju se u

intelektualnom sadržaju, ali uvijek postoji podsvjesno razmišljanje da je

moguće u istoj prilici upotrijebiti drukčiji izraz. Ako neki tehnički termin

proizvede na nas neki utisak, to nije zato što on u sebi nosi nešto afektivno,

već zato što evocira neki drugi kontekst, jedan drugi oblik aktivnosti u

usporedbi sa svakodnevnim životom. Kako je u Ballyevoj stilistici zapravo

sve relativno, jedan izraz može biti i prirodno stilističko sredstvo i sredstvo

koje djeluje evokacijom.

(1) Prirodni stilistički postupci. U ovim se postupcima ostvaruje prirodna

veza između misli ili osjećaja i lingvističkih sredstava; postoji prirodna

sposobnost nekih oblika ili struktura da izraze određene kategorije misli ili

osjećaja. U prirodne stilističke postupke Bally ubraja npr. deminutive i

augmentative; ovi oblici, osim što izražavaju intelektualni sadržaj veličine,

imaju i stilističku vrijednost: tako deminutiv izražava nešto lijepo, drago i

prijatno, a augmentativ nešto ružno, odbojno i neprijatno. Prirodna je

također veza između zvuka i smisla u onomatopejama. U prirodna sredstva

također spadaju uzvici i elipse. Uzvici obično nemaju nikakvog

konvencionalnog, jezičnog sadržaja: sadržajnost i izražajnost uzvika nalaze

se isključivo u njihovim govornim ostvarenjima. Slično je i s eliptičnim

izrazima, koji svoju cjelovitost crpe iz konteksta i zato sadrže jasno kontekst

u svojim govornim ostvarenjima. Kod svih prirodnih postupaka riječ je o

motiviranim izrazima, tek što je onomatopeja motivirana jezičnim

sredstvima - glasovima, a uzvik, deminutiv, augmentativ i elipsa govornim

sredstvima - globalnim govornim ostvarenjem, odnosno intonacijom, kako je

to govorio Bally.

(2) Stilistički postupci evokacije. Stilističke vrijednosti mogu proizlaziti i

iz evociranja neke sredine ili nekog konteksta. Evokativne vrijednosti

vezane su uz ton (npr. kolokvijalni, formalni, uzvišeni, vulgarni), uz vrijeme

(npr. arhaizmi), uz govor društvenih grupa ili profesija (npr. medicina, pravo,

crkva, administracija) uz govor pojedinih krajeva (dijalektalne osobitosti govora). Ako se izraz

iz jednog konteksta, u kojemu je posve normalan intelektualni izraz, prenese u drugi kontekst,

on sa sobom nosi i svoj izvorni kontekst, koji je onda ishodište njegovih stilističkih

vrijednosti. Dijalektalne riječi poput šufita za tavan, šugamana za ručnik ili

pikabita za ormar u svom izvornom kontekstu nemaju nikakvih stilističkih

vrijednosti; ali kada su te riječi upotrijebljene u standardnom govoru njihova

je stilistička vrijednost upravo u evociranju općeg konteksta dijalekta, pa

možda i dalje, u evociranju konteksta talijanskog jezika iz kojeg su došle u

dijalekt. Žargonski izrazi poput love za novac, šljakera za radnika ili kože za

odijelo imaju stilističku vrijednost i u svom izvornom kontekstu; međutim,

kada su upotrijebljeni u formalnom društvenom dijalogu, njihova se

stilistička vrijednost pojačava upravo zbog evociranja njihovog izvornog

konteksta. Stilistička sredstva koja djeluju evokacijom otkrivaju se u

kontrastu sa svojim kontekstom.

Bally kaže da su efekti koji proizlaze iz slikovitog izraza češće prirodni

efekti, a ne efekti evokacije. Ipak, za već navedene primjere bačva bez dna

ili trn u oku možemo reći da djeluju i kao prirodna sredstva i kao sredstva

evokacije: oni djeluju izravno svojom slikovitošću, ali i podsjećaju slušatelja

na izvorni kontekst ovih slikovitih izraza.

6. Direktna i indirektna izražajna sredstva

Direktna su sredstva izraza ona koja se ostvaruju riječima ili izričajima i koja

nemaju nikakvu stvarnost izvan tih riječi ili izričaja. Sredstva koja su

neovisna o riječima indirektna su sredstva izraza. Indirektna su izražajna

sredstva: (1) sintaksa, (2) elipsa i (3) intonacija.

(1) Sintaksa. Bally smatra da sintaksa ne bi trebala analizirati formalne

postupke izraza, već bi trebala krenuti od misli ili osjećaja i zatim tražiti

kakvim se jezičnim oblicima te misli ili osjećaji izražavaju. Ako direktnim ili

leksičkim postupcima izražavamo želju, možemo upotrijebiti različite riječi:

želim, hoću, žudim, priželjkujem, čeznem, težim itd. Ako se umjesto Želim biti

bogat kaže Želio bih biti bogat, to je istovremeno i leksička i sintaktička

činjenica; dakle i direktno i indirektno sredstvo jer se dio želje izražava ne

samo leksički, već i glagolskim načinom (kondicionalom). U rečenici Da sam

bogat! želja se izražava isključivo sintaktičkim postupkom; riječ je o

indirektnom izražajnom sredstvu; ova je rečenica jak stilistički izraz, a

njezina je logička identifikacija: Želim biti bogat; u logičkoj identifikaciji želja

je izražena direktnim sredstvima – riječima. U stilističkom izrazu želja nije

izražena samo sintaktičkim postupkom, već i odgovarajućim govornim

ostvarenjem: pojačanim intenzitetom, povišenim registrom, većim

rasponom intonacijskog luka.

(2) Elipsa. Elipsa je indirektno sredstvo koje proizlazi iz nedostatka jednog ili

više jezičnih elemenata koji su nekad bili nužni, ali koji nam više nisu

potrebni. Bally navodi tri vrste elipse: (1) elipsa kao tendencija manjeg

napora; (2) elipsa kao necjelovita misao; (3) elipsa kao odraz afektivne

situacije. Prve dvije grupe elipsa mogu ući u područje stilistike, dok je treća

isključivo u području stilistike.

(1) Elipsa kao tendencija manjeg napora obično ne sadrži afektivnih vrijednosti.

Ovakvu elipsu vidimo npr. ako se francuski umjesto une voiture automobile

(samohodna kola) kaže auto (auto- = samo-); isto je kad une déclaration d'amour (izjava

ljubavi) postaje samo une déclaration (izjava).

(2) Elipsa kao necjelovita misao može imati stilističku vrijednost kad se npr.

za opis neke stvari ne nalazi dovoljno jak izraz pa, kako kaže Bally "glas

ostaje visjeti na mjestu gdje bi se trebao naći taj izraz": Bilo je hladno...! (Il

faisait froid...!) ili To je tako lijepo...!(C'est d'une beauté...!) primjeri su takvih elipsa.

Zapravo vrijednost ovih izraza i nije u njihovoj eliptičnosti, već u intonaciji,

koja je bitan nositelj afektivnog sadržaja.

(3) Elipsa kao odraz afektivne situacije takva je elipsa u kojoj je govorno

ostvarenje glavni, ili čak isključivi nositelj emotivnog sadržaja. U uskličnoj se

intonaciji neke riječi nužno ističu, a neke eliminiraju, i tako rečenica postaje

eliptična.

Govoreći o odnosu intelektualnih i afektivnih elemenata izraza Bally navodi

sljedeći primjer: ako sretnemo nekoga na mjestu gdje ga nismo očekivali,

izrazit ćemo dvije stvari: (1) percepciju osobe koju smo sreli i (2) svoje

iznenađenje. Bally nudi nekoliko izraza u kojima afektivnost postupno raste:

Čudim se što vas vidim ovdje.

Gle! Vi ste ovdje?

Odakle vi ovdje!

Vi!

O!

Navedeni primjer jasno pokazuje da se usporedno s porastom afektivnosti

smanjuje količina leksičkog materijala, ili točnije da se razgrađuje jezični

ustroj. U krajnje intelektualnom izrazu sve je rečeno leksičkim sredstvima u

složenoj rečenici; čuđenje nije izraženo govornim vrednotama (povišenim

registrom, ubrzanim tempom, pojačanim intenzitetom), već opisno,

leksičkim sredstvima (Čudim se). Kako afektivnost raste, rečenični se ustroj

razgrađuje: složena rečenica postaje prosta, a izrijekom izraženo čuđenje

ostvaruje se isključivo govornim vrednotama: uzvikom (Gle!) i uzlaznom

intonacijom (Vi ste ovdje?), koja izjavnu rečenicu pretvara u pitanje – čuđenje. Uz

daljnji porast afektivnosti prosta rečenica postaje eliptična i nužno usklična

(Odakle vi ovdje!); zatim se izraz reducira na samo jednu riječ (Vi!) i konačno

na usklik, koji i nema nekog jezičnog značenja. Bally kaže da ovaj usklik (O!)

kao krajnji oblik afektivnog izraza ne izgleda kao neka jezična činjenica, a

ipak je, zahvaljujući svom govornom ostvarenju, posve razumljiv za primatelja poruke.

(3) Intonacija. Govoreći o afektivnoj vrijednosti sintaktičkih postupaka, a

posebno o elipsi, zapravo smo govorili o afektivnoj vrijednosti intonacije.

Pod terminom intonacije Bally ne podrazumijeva samo melodijsku liniju

promjena osnovnog tona, već cjelokupno govorno ostvarenje.

Bally razlikuje izgovor od intonacije: (1) izgovor predstavljaju vokalni

fenomeni koji su automatizirani i lišeni svake značenjske ili izražajne

vrijednosti; oni obilježavaju govornika, ali ne i sadržaj njegova govorenja:

riječ je o specifičnom načinu izgovora pojedinih glasova - dijalektalnom ili

patološkom; npr. nerazlikovanje afrikata, kao dijalektalna osobitost, te

rotacizam ili sigmatizam, kao patološke osobitosti, mogu obilježavati

izgovor neke osobe, ali ni u čemu ne mijenjaju sadržaj njegovog iskaza; (2)

intonaciju, naprotiv, čine fonički elementi govora koji se mogu povezati s

nekim sadržajem, intelektualnim ili afektivnim: intonacija za Ballya

predstavlja stalni komentar misli. Leksički jednaka rečenica može se

ostvariti kao izjava ili kao pitanje: Marko pjeva. Marko pjeva?; tu je riječ o razlici

u logičkom, intelektualnom sadržaju. Ako se ova rečenica ostvari kao uzvik,

riječ je o afektivnom sadržaju. I dalje: ova se rečenica, ovisno o kontekstu,

može ostvariti kao izraz radosti ili tuge, iznenađenja ili prezira, straha ili

bijesa; i to su sve afektivne vrijednosti, afektivni sadržaji, izraženi isključivo

govornim ostvarenjem, odnosno intonacijom u širem smislu riječi, kako to

govori Bally.

Intonacija je indirektno sredstvo izraza: ona može označiti logičke sadržaje

jednako kao i afektivne vrijednosti; ona može ublažiti ili pojačati intenzitet

osjećaja. Važnost intonacije raste usporedno s porastom afektivnosti i zato

Bally kao najefikasniji način studija intonacije predlaže spontane izraze boli,

tuge ili radosti, koji se najviše udaljavaju od intelektualnog izraza. Intonacija

je jedini nositelj afektivne vrijednosti u čistim uzvicima (A!, Ah!, O!, Oh!); to su

nenamjerni usklici ugode, boli, iznenađenja, tuge, radosti i dr., i oni

izražavaju čiste afektivne sadržaje. Usklici se ne mogu izgovoriti ni zamisliti

bez afektivne intonacije.

Uzvici i gramatičke riječi dvije su različite kategorije indirektnih sredstava

izraza, i to zbog toga što im nedostaje po jedan od elemenata kojih

jedinstvo čini direktna sredstva izraza: čisti uzvici nemaju nikakvog

intelektualnog ili logičkog sadržaja, a gramatemi nemaju nikakve afektivne

vrijednosti.

Intonacija, dakle cjelokupno govorno ostvarenje, bitan je, zapravo jedini nositelj

afektivnog sadržaja iskaza. Zato je donekle čudno što Bally o intonaciji

govori kao o indirektnom sredstvu izraza. Bally kao da nije bio svjestan

ključnog zaokreta koji je donijela njegova stilistika, kao da nije bio svjestan

velikih dosega svoje stilistike: jer on riječi (leksičke elemente) naziva

direktnim sredstvima izraza, a intonaciju, sintaksu i elipsu indirektnim

sredstvima izraza. Ipak, Bally u analizu jezičnog izraza jasno unosi

intonaciju, počevši od uvodnog dijela, kada o intonaciji govori kao o dijelu

jezične djelatnosti, zatim kada intonaciju izravno povezuje s izrazom misli i

osjećaja, pa do stalnog uključivanja intonacije u određivanju stilističke

vrijednosti nekog izraza, kada intonaciju opisuje kao stalni komentar misli. Uostalom,

Bally i izrijekom kazuje da ne znači da indirektna sredstva izraza manje

spontano djeluju na nas, već upravo suprotno.

7. Sintetičnost Ballyeve stilistike

Ključna je vrijednost Ballyjeve stilistike u njezinoj sintetičnosti. Sintetičnost

je vidljiva u samom pristupu proučavanju jezika: to nije proučavanje jezičnih

znakova i njihovih međusobnih odnosa, već proučavanje odnosa koji

povezuju jezičnu djelatnost s mišlju. Sintetičnost je vidljiva u postupku

delimitacije, kada se ne određuju leksičke jedinice, već jedinice misli.

Sintetičnost je prisutna i u postupku određivanja stilističkih vrijednosti: zbog

relativnosti izražajnih sredstava uvijek mora postojati kontrast između dva

ili više mogućih izraza; afektivna vrijednost nekog jezičnog sredstva

proizlazi tek iz usporedbe i kontrasta s izrazom koji služi kao logička

identifikacija. Ključni je element stilističke vrijednosti govorno ostvarenje,

dakle cjeloviti izraz kao odraz naših misli i osjećaja i kao odraz konteksta u

kojem se odvija komunikacija. Govorni se izraz ne može artikulirati na

manje sastavne dijelove, on je globalan, sintetičan po svojoj prirodi. A govor

je ključna vrijednost Ballyeve stilistike.

Literatura:

Charles BALLY. Traité de stylistique française, I, II. Genève, Paris, Georg, Klincksieck, 1951.

Petar GUBERINA. Stilistika. Zagreb, Zavod za fonetiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu,

1967.

Pierre GUIRAUD. La Stylistique. Que sais-je?, Paris, Presses universitaires de France, 1963.

Michael RIFFATERRE. Criteria for Style Analysis. Word, 15, 1959, 1, 154-174.

Milivoj SOLAR. Stilistika. U: Teorija književnosti. Zagreb, Školska knjiga, 1997;

str. 67-96.

LINGVISTIČKA STILISTIKA

Kako stilistika govori o izražajnim sredstvima u jeziku, ona se naziva i

lingvističkom stilistikom. Lingvistička stilistika nastoji preslikati uobičajeni

gramatički opis jezika. Tako se, ovisno o jezičnoj razini na kojoj se ostvaruje

stilistički postupak, govori o fonostilistici, morfostilistici, semantostilistici ili

sintaktostilistici; a kada je riječ o jedinicama stilskog izražavanja –

stilemima, spominju se: fonostilemi, morfostilemi, semantostilemi i

sintaktostilemi.

1. Fonostilistika

Fonostilistika istražuje jedinice stilske izražajnosti ostvarena na razini

fonetike; fonostilemi su npr. svi glasovni postupci građenja prostora pjesme:

aliteracija, asonanca, pjesnički homofoni, rima. Jedan od fonostilema je i naglasak

isticanja (fran. accent d'insistance), pojava je u kojoj je stilistička vrijednost

sadržana isključivo u govornom ostvarenju: pojačanom intenzitetu i

produženom izgovoru naglašenog vokala te veoma napetom izgovoru

početnog konsonanta; ako početnog konsonanta nema, neizbježan je

izgovor laringealnog okluziva ispred početnog vokala. Identičan jezični izraz,

npr. divno, može izraziti našu neutralnost ili angažiranost; ako o nečemu

govorimo sa stvarnim, spontanim ushićenjem, napetije ćemo izgovoriti

početni konsonant (d), naglašeni ćemo vokal (i) produžiti i izgovoriti ga

jačim intenzitetom.

Katkad se zbog naglaska isticanja, a to znači zbog velike napetosti kojom se

izgovara početak riječi, može i naglasak riječi pomaknuti na prvi slog: npr.

izvànredno u stilističkom izrazu može prijeći u îzvanredno. Tako je prema mjestu

naglaska (ali i prema drugim već opisanim govornim značajkama naglaska

isticanja) moguće razlikovati ovaj prilog ili pridjev u njegovoj logičkoj i

afektivnoj uporabi: izvànredni profesor označava znanstveni stupanj, zvanje (u

opoziciji izvanredni/redovni profesor); îzvanredni profesor govori o našem

zadovoljstvu radom nekog profesora, dakle našem osobnom stavu prema

njemu. Međutim, kako već sam pridjev uključuje neke stilističke vrijednosti

(posebno u odnosu na leksički neutralne sinonime poput dobar, vrijedan),

odnosno češće ga nalazimo u stilistički obilježenim kontekstima, kao njegov

uobičajeni izgovor prihvaćamo izvanredno, dakle izgovor pod utjecajem

naglaska isticanja. Zanimljivo je vidjeti kako naši rječnici bilježe naglasak na

ovoj riječi. «Hrvatskosrpsko-francuski rječnik» Dayrea, Deanovića i Maixnera

(1956) bilježi oblik izvànredan, izvànredno; isti naglasak bilježi i Anićev «Rječnik

hrvatskoga jezika» (1994). «Rječnik hrvatskoga jezika» Leksikografskog

zavoda i Školske knjige (2000) kod priloga bilježi samo oblik izvanredno, dok

kod pridjeva dozvoljava oba mjesta naglaska, ali kao primarno bilježi kratkosilazni

naglasak na prvom slogu: izvanredno. Oba naglasna oblika bilježi i «Hrvatski

jezični savjetnik» Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje (1999).

U francuskom, gdje je naglasak riječi uvijek na zadnjem slogu, prilikom

ostvarivanja naglaska isticanja stvara se mnogo jači naglasak na prvom

slogu riječi. Naglasak isticanja stilistički je postupak kojim bitno određujemo

sadržaj nekog iskaza te ga stoga zovemo fonološkim fonostilističkim

postupkom. Kad govorimo o sadržaju stilističkog izraza onda prvenstveno

mislimo na obavijest o govorniku, o njegovom stavu prema predmetu

govora.

Fonostilističke postupke koji govore isključivo o govorniku (npr. dijalektalni

ili neuobičajen izgovor pojedinih glasova), a nemaju veze s predmetom

govora, zovemo fonetskim fonostilističkim postupcima. Takvim se

postupkom služi Ranko Marinković u svom romanu "Kiklop" da bi što vjernije

prikazao jedno lice - Hermafrodita:

Pa jefte, gofpodine pukovniče - uvjereno odgovara Herma - dofadno je.

Ofobito uveče... nema fe fta vaditi, pvodajemo fjake...

Govorni poremećaji - sigmatizam i rotacizam - ne odnose se na predmet

govora, stalno su prisutni u govornika te karakteriziraju isključivo njega, ali

ne i njegov odnos prema sadržaju, poruci. Fonetski fonostilistički postupci

odgovaraju onome što Bally naziva izgovorom, a fonološki fonostilistički

postupci onome što naziva intonacijom.

2. Morfostilistika

Morfostilistika opisuje jedinice stilske izražajnosti ostvarene na razini

morfologije, dijela gramatike koji proučava vrste riječi i njihove oblike.

Najčešći i najočitiji morfostilistički postupci su deminutiv i augmentativ, jer

oni gotovo redovito osim intelektualne poruke (izraza veličine) nose i

stilističku, afektivnu poruku, dakle stav govornika prema predmetu govora.

Tako npr. ptičica ne znači samo da je ptica mala, već da nam je draga,

simpatična, lijepa; isto tako ptičurina ne znači samo nešto veliko, već i

ružno, odbojno, antipatično. Slično je i u primjerima kućica - kuća - kućerina,

ženica - žena - ženetina ili ženturina, ručica - ruka - ručetina. Teško je

prihvatiti izreku Moja kućica, moja slobodica u "intelektualnoj" verziji Moja kuća,

moja sloboda jer bi u takvom izrazu bila odsutna sva ljubav, intimnost i

toplina, koje sadrže deminutivi. Jasno je da je ova izreka posve

neprihvatljiva i u "augmentativnoj" verziji Moja kućerina, moja slobodurina,

jer dovodi do očitog nesklada između stilističkog postupka i logičkog

sadržaja. Oblik kućerina, upravo kao i oblik kućica ne govore prvenstveno o

veličini stambenog prostora, već o govornikovom stavu prema tom

prostoru. Stilistička vrijednost izraza jača je od njegova logičkog sadržaja.

Deminutivi i augmentativi mogu izgubiti svoju stilističku vrijednost: tako se npr.

francuski deminutiv cigarette (cigareta, izvorno: mala cigara) više ne doživljava

kao deminutiv, pa danas ima samo svoj logički sadržaj; isti odnos nalazimo

u hrvatskom u opoziciji lonac – lončić, gdje je deminutiv tek racionalna oznaka

veličine, ali ne i stilističke vrijednosti.

Neki augmentativi nemaju pejorativnu, već naprotiv laudativnu vrijednost,

kao npr. momčina ili junačina. Slično je i s augmentativnim oblicima u nekim

primorskim govorima, gdje oblici poput ručina, maletina, Rečina nemaju

pejorativnu vrijednost; isto je i s imenima popularnih istarskih pučkih likova

Jurina i Franina, a i s brojnim prezimenima koja imaju augmentativne nastavke: Večerina,

Turina, Šurina, Markovina.

3. Semantostilistika

Semantika je lingvistička disciplina koja izučava značenje riječi, sintagmi,

rečenica, a semantostilistika opisuje stilističke postupke ostvarena na razini

semantike. Uobičajeni semantostilistički postupak uporaba je riječi u tzv.

prenesenom značenju. Svinja je korisna domaća životinja primjer je

intelektualne, logičke uporabe riječi svinja; naprotiv, u rečenici On je prava

svinja! isti je leksički oblik upotrijebljen u prenesenom smislu: ne odnosi se

više na životinju, već na čovjeka koji ima neka negativna obilježja, a to su

fizička ili moralna prljavština. Radi se, dakle, o stilističkoj vrijednosti

ostvarenoj na semantičkoj razini. Slična je i uporaba riječi zvijer u primjerima:

Lav je zvijer iz porodice mačaka.

Ti si pijanac i provalnik i gad i zvijer, a ja te ipak ljubim. (M. Krleža. Michelangelo

Buonarroti)

Među semantostilističke postupke ubrajaju se i sinonimi; sinonimi se obično

definiraju kao riječi istog ili sličnog značenja, ali različitih stilističkih

vrijednosti. Kada Matoš u sonetu «1909.» piše stih Jer takvo lice ima moja mama,

on već samim odabirom riječi mama, a ne majka ili mati, govori o nježnosti i

ljubavi. Pranjić govori o nizu sinonima upotrijebljenih u istom tekstu,

Krležinoj drami «Gospoda Glembajevi». Govoreći o svojoj majci Leone

koristi emotivno obojenu riječ mama.

Ja sam je upoznao onog istog zimskog jutra, kada se otrovala mama! Mama je ležala

mrtva, a ova je žena došla s velikom kitom Parma ljubičica i sa svojim

maltezijanskim pinčem Fifijem.

Govoreći o istoj osobi stari Glembay, koristi neutralnu riječ majka.

Ja sam sedam godina nosio tvoju majku na ovim svojim rukama, a nisam joj se

približio nikada ni za jedan jedini milimetar.

Kada barunica Castelli govori o istoj osobi, ona upotrebljava oblik gospođa majka.

Mene je vaš otac četiri godine mučio, on je meni četiri godine

dosađivao, on je htio da se ustrijeli pred mojim očima, on je plakao na

koljenima, ali ja nisam htjela skandala, ja zbog vaše gospođe majke

nisam htjela da se on rastane.

Riječi mama, majka i gospođa majka imaju isto logičko značenje, ali posve

različite stilističke, afektivne vrijednosti. Ove riječi imaju stilističku

vrijednost čak i kad su izdvojene iz svog konteksta: mama sadrži ljubav i

nježnost; majka je neutralan izraz, a gospođa majka govori o pristojnosti, ali i distanci

prema osobi o kojoj se govori.

Stari Glembay koristi još jedan sinonim - mati.

Vidiš li, i u tome si Danielli! Ne govoriti istinu, to ste vi Daniellijevi

uvijek u stanju. Ali to priznati? Ne! Nikada! Pljunuti nekome u lice

venecijanski, poniziti ga i zaprljati, to da, da, to je vama u krvi. Ali kada

je riječ o konsekvencama, onda šutnja. Upravo takva bila ti je i mati.

Za riječ mati, ako je izdvojena iz konteksta, moglo bi se reći da je neutralan

izraz; međutim, u navedenom primjeru, u kontekstu u kojem je

upotrijebljena, ona dobiva vrijednost osornosti, neprijateljskog stajališta,

čak mržnje. Tako za neke izraze možemo reći da je riječ o prirodnim

stilističkim vrijednostima: oblik mama sam po sebi nosi stilističku vrijednost;

stilistički neutralan oblik mati može dobiti stilističku vrijednost zavisno o

kontekstu u kojemu je upotrijebljen.

I u primjeru iz Tadijanovićeve pjesme «Dugo u noć, u zimsku bijelu noć»

riječi mati i majka dobivaju svoju stilističku vrijednost iz konteksta.

Dugo u noć, u zimsku gluhu noć

Moja mati bijelo platno tka.

Njen pognut lik i prosjede njene kose

Odavna je već zališe suzama.

Trak lampe s prozora pružen je čitavim dvorištem

Po snijegu što vani pada

U tišini bez kraja, u tišini bez kraja;

Anđeli s neba, nježnim rukama,

Spuštaju smrzle zvjezdice na zemlju

Pazeć da ne bi zlato moje probudili.

Dugo u noć, u zimsku pustu noć

Moja mati bijelo platno tka.

O, majko žalosna! kaži, što to sja

U tvojim očima

Dugo u noć, u zimsku bijelu noć?

Očito je da cjelokupni kontekst daje stilističku vrijednost riječima mati i majka;

to je kontekst nježnosti i ljubavi; a taj se kontekst odražava u govornom

ostvarenju ovih riječi. Kontekst Tadijanovićeve pjesme bitno je drukčiji od

konteksta u kojem Glembay kaže: Upravo takva bila ti je i mati. Kada Glembay

koristi riječ majka, onda možemo govoriti o neutralnom izrazu, koji ne

uključuje stilističke vrijednosti; ali u Tadijanovićevoj pjesmi majka ne može

biti stilistički neutralan izraz: i to ne samo zbog neposrednog konteksta, koji

sadrži uzvik, vokativ te inverziju imenice i pridjeva, već zbog cjelokupnog

konteksta pjesme.

4. Sintaktostilistika

Ako se stilistička vrijednost ostvaruje na razini ustroja rečenice, sintakse,

riječ je o sintaktostilistici. Neki od sintaktostilističkih postupaka su npr: (1)

inverzija, (2) distorzija, (3) elipsa, (4) opkoračenje ili pak (5) posebno

vezivanje složenih rečenica.

(1) Inverzija označava poseban, stilistički obilježen red riječi. Moguće su

primjerice inverzije subjekta i predikata, predikata i objekta ili atributa i

imenice. Kako se u hrvatskom odnos subjekta i objekta ne iskazuje redom

riječi, već odgovarajućim gramatemima, rečenice Ivan voli Jasnu i Jasnu voli

Ivan imaju posve jednak logički sadržaj. U drugom je primjeru riječ o inverziji,

odstupanju od uobičajenog reda riječi: objekt dolazi na prvo, jako mjesto u

rečenici. Objekt se tako ističe, odnosno naglasak rečenice nužno se

ostvaruje na objektu: Ivan voli upravo Jasnu, a ne neku drugu. Prvi primjer u

stilistički neobilježenom redu riječi (subjekt - predikat - objekt) nema

određeno govorno ostvarenje: naglasak rečenice može se ostvariti na bilo

kojem dijelu rečenice: a to ovisi o kontekstu, leksičkom ili situacijskom.

Naprotiv, drugi primjer, u stilistički obilježenom redu riječi, ima ukodirano i

govorno ostvarenje: on se mora ostvariti s rečeničnim naglaskom na

objektu.

U rečenicama Pjeva Marko ili Gleda Ivan predikat prethodi subjektu pa se stoga

i govorno ističe: nosi naglasak rečenice. Isto je i u Ujevićevim stihovima:

Gorak je vijenac pelina,

mračan je kalež otrova,

(T. Ujević, Svakidašnja jadikovka)

Imenski predikati (Gorak je, mračan je) nalaze se ispred svojih subjekata i to

na početku rečenice i na početku stiha, pa se zato i govorno nužno ističu.

U sljedećem primjeru u inverziji se ističe predikat (bruji), koji prethodi svom

subjektu, i atributi (buntovne, tmaste i sane), koji slijede svoju imenicu.

Oko njih bruji orkestar kolesa i sirena,

u njima šapuću riječi buntovne, tmaste i sane.

(T. Ujević, Čin sputanih ruku)

(2) Distorzija je postupak odvajanje dijelova iskaza koji su logično povezani;

distorzija ističe pojedine dijelove iskaza tako da ih osamostaljuje, pa time i

govorno obogaćuje; u isticanju dijela iskaza i u govornom rezimiranju

konteksta distorzija ima vrijednost elipse, a često je i sama eliptična

rečenica.

Gle, iza hrastove šume, u tamnom sjaju i tišini,

Mjesec se pomalja. Rumen. Okrugao.

(D. Tadijanović, Mjesečina)

A padaju zvijezde. Sumporne i plave.

(M. Krleža, Noć)

I jednostavna inverzija zapravo je distorzija, posebno ako se atributi odvoje od imenice

zarezom ili u zaseban stih:

Al grmnu s ulice vika, divlja, pobožna, žarka:

(S. S. Kranjčević, Dva barjaka)

Duša mi je zvijezda

Žalosna i crna.

(M. Krleža, Noć)

U svim navedenim primjerima distorzije govorno se ističu osamostaljeni

atributi; oni zapravo imaju vrijednost cjelovite rečenice, jer u svojim

govornim ostvarenjima opetuju čitav kontekst.

(3) Elipsa je izostavljanje jedne ili više riječi u rečenici. Veoma su česte

elipse glagola, pa se elipsa poistovjećuje s bezglagolskom rečenicom.

Eliminiranjem glagola obično se eliminira izraz trajanja, i zato se

bezglagolska rečenica prima kao slika.

Teku oblaci, teče vrijeme, gibaju se sjene, samo straža stoji i bije se sa

snom. Vjetar u omorikama. Kapljice na granama. Golubovi. (M. Krleža,

Hrvatski bog Mars)

Protjecanje vremena u navedenom primjeru posebno je istaknuto inverzijama subjekta i

predikata; tome se najprije suprotstavljaju subjekt i predikat u neinverziji (straža stoji) i

posebno bezglagolske rečenice.

Bezglagolska rečenica svoju slikovitost, višedimenzionalnost, prostornost

pokazuje prije svega svojim govornim ostvarenjem: velikom koncentracijom

govorne energije u jezično reduciranom izrazu.

Pokraj rijeke

Stari samostan.

Siv i tih.

U kutovima mirne

Ledene sjene.

(D. Tadijanović, Samostan)

Bezglagolska rečenica uvijek dobiva svoju cjelovitost u kontekstu; zbog

čvršćeg vezivanja uz kontekst, zbog traženja oslonca u kontekstu,

bezglagolska rečenica sadrži čitav kontekst u svom govornom ostvarenju;

upravo je zato rezimiranje prethodnog konteksta česta funkcija

bezglagolske rečenice:

I bez pozdrava, bez stiska, utonuli u život,

idemo jedni uz druge.

Mrtvi i živi. Jedni uz druge

(J. Kaštelan, Susreti)

Elipsa i distorzija veoma su slični postupci, a njihova je govorna funkcija

posve jednaka: isticanje vlastitog sadržaja te sažimanje šireg konteksta.

Bitna je značajka elipse razgrađivanje sintaktičkog ustroja, a to je i način

isticanja sadržajnosti i izražajnosti govornog ostvarenja. Krajnji su eliptični

oblici uzvici: oni nemaju nikakvog jezičnog sadržaja i njihova se vrijednost

nalazi isključivo u govornim ostvarenjima, koja odražavaju kontekst ili

govornu situaciju u kojoj su nastali. Uzvici jasno pokazuju osnovni smisao

govorne stilistike: jezični ustroj, a to znači konkretan stilistički postupak ili

širi kontekst, upućuje na govorno ostvarenje, koje je isključivi nositelj

stilističkih vrijednosti iskaza.

(4) Opkoračenje je postupak koji proizlazi iz uzajamnog djelovanja sintakse i

versifikacije: sintaktička se cjelina ne podudara s versifikacijskom i to bitno

mijenja ritmički ustroj iskaza. Opkoračenje se ponekad opisuje i kao

nametanje govorne intonacije stihu: a nametanje govorne intonacije stihu

često je u funkciji isticanja dijela iskaza koji je prebačen u sljedeći stih, jer

se taj dio nalazi iza pauze, koja označava završetak versifikacijske cjeline –

stiha, i iza uzlazne intonacije, koja pokazuje da sintaktička jedinica ne

završava završetkom stiha:

- Ej konjaniče, moj konjaniče,

dug li je put? Gdje li je

zvijezda tvoja?

(J. Kaštelan, Konjanik)

Vinograd moga je oca ovjenčan zelenim vijencem

Maslinâ. – Pod njima ja sam u vrućijem danima ljetnim,

Grožđe dok zrijalo i pjev cvrčka šibao uzduh,

Gledo u zanosu svijetle vizije što ih je Podne

Pred očima stvaralo mojim.

(V. Nazor, Maslina)

U navedenim primjerima govorno se ističu dijelovi sintaktičke cjeline

prebačeni u sljedeći stih: zvijezda tvoja i maslina.

(5) Sintaktostilistički postupak može se ostvariti na razini čitave rečenice. O

stilistici složenih rečenica kod nas je govorio Petar Guberina.1 Pogledajmo

sljedeće rečenice:

Ne izlazim jer pada kiša.

Ne izlazim kad pada kiša.

Pada kiša tako da ne izlazim.

Pada kiša, pa ne izlazim.

Pada kiša i ne izlazim.

1 V. Govorna stilistika Petra Guberine.

Pada kiša, ne izlazim.

Ne izlazim, pada kiša.

Sve navedene rečenice imaju posve jednak logički sadržaj: to je veza uzroka

(pada kiša) i posljedice (ne izlazim). Međutim, veznici ukazuju na različite

aspekte tog odnosa: isticanje uzroka (jer), posljedice (tako da) ili vremena (kad), i

zato su razlike među rečenicama stilističke. Logički se isti odnos može

iskazati sastavnim veznicima i, i pa, ili čak bez veznika. Izražajnost je to veća

što veznik manje upućuje na odnos misli: veznik i tek ukazuje na povezanost misli,

ali ne i na pojedine aspekte tog odnosa, jer ih zapravo sve sadrži. Isto je i s

primjerima bez veznika, koji ne određuju detaljno odnos dviju rečenica, već

sadrže sve mogućnosti.

Za stilističku je vrijednost posebno značajan primjer povezivanja rečenica

bez veznika. Kada nema veznika, vrednote govornog jezika upućuju na

povezanost dviju misli. Pogledajmo kretanje osnovnog tona u rečenicama s

veznikom i bez veznika:

(1) Ne izlazim jer pada kiša:

U rečenici Ne izlazim jer pada kiša nema većih tonskih skokova: intonacija

se u prvom dijelu (Ne izlazim) lagano diže i u drugom dijelu (jer pada kiša)

lagano pada; početak je rečenice na 170 Hz, intonacijski je vrh na 220 Hz, a

završetak na 115 Hz; čitava se rečenica izgovara kao jedan fonetski blok,

dakle bez pauze.

(2) Ne izlazim, pada kiša:

U primjeru Ne izlazim, pada kiša intonacija se značajno diže u prvom dijelu, a

zatim naglo pada: tonski je početak rečenice (180 Hz) jednak prvom

primjeru (Ne izlazim jer pada kiša), ali se ovdje intonacijski vrh nalazi na

300 Hz i nakon toga intonacija naglije pada. Ovakav raspored vrednota

govornog jezika stilistički je značajan i nužan: govori o logičkoj povezanosti

misli i o jakoj izražajnosti, emotivnoj angažiranosti govornika.

Različite vrste složenih rečenica mogu se povezati istim veznikom:

Sjedimo i razgovaramo.

Radio je i uspio je.

Radio je i nije uspio.

Usprkos jednakom vezniku logički su sadržaji ovih rečenica posve različiti: u

prvom primjeru riječ je o povezivanju dviju usporednih radnji; u drugom

primjeru radnje stoje u odnosu uzroka i posljedice; odnos misli (ne veznik!)

u trećem primjeru govori da je riječ o dopusnoj rečenici. O tome govori i

kretanje osnovnog tona.

(1) Sjedimo i razgovaramo:

Intonacija se u prvom primjeru lagano diže i vrlo blago spušta, pauze nema;

rečenica započinje na 205 Hz, intonacijski je vrh na 240 Hz, a završetak na

130 Hz.

(2) Radio je i uspio je:

U drugom se primjeru intonacija mnogo više diže: tonska visina početka

iznosi 170 Hz; intonacijski je vrh na 280 Hz, a zatim slijedi silazni dio

intonacije do visine od 120 H; ovakav raspored vrednota govornog jezika

govori o logičkoj povezanosti misli, o odnosu uzroka i posljedice, koji nije

dodatno leksički iskazan veznikom; značajna je i pauza između dviju

rečenica.

(3) Radio je i nije uspio:

U trećem je primjeru prvi dio rečenice jednak prvom dijelu uzročno-

posljedične rečenice: intonacijski se raspon kreće od 170 Hz na početku do

290 Hz na intonacijskom vrhu; intonacija drugog dijela bitno se razlikuje od

intonacije drugog dijela uzročno-posljedične rečenice: u dopusnoj rečenici,

prije pada intonacije, koji označava njezin završetak, nalazi se još jedan vrh

na 240 Hz; i upravo taj dio svojom tonskom visinom govori o neispunjenoj

posljedici mogućeg uzroka; nema logičkog slijeda činjenica: viši tonovi

završnog dijela rečenice zapravo sadrže pitanje ili čuđenje: kako to da nije

uspio kad je toliko radio? I ovdje je značajna pauza između dviju rečenica.

Svi navedeni primjeri sintaktostilistike pokazuju da se oni mogu opisati i sa

stajališta njihovih govornih ostvarenja, dakle kao postupci fonostilistički;

jasno, ako fonostilistiku shvatimo nešto šire, dakle ne kao dio stilistike koji

se bavi samo glasovnim, već općenito govornim postupcima. Kodiranje

sintaktičkim postupcima odražava se i u govornom ostvarenju tih

postupaka. Zajednička značajka svih navedenih sintaktostilističkih

postupaka u tome je što oni odražavaju kontekst u kojem su nastali, pa je

zato i njihovo govorno ostvarenje zadano; stilistički je postupak ne samo

izražajan, već i skraćen izraz: njegova je vrijednost u njegovom govornom

ostvarenju, koji u zgusnutom obliku sadrži čitav kontekst.

5. Govorna stilistika

I postupke semantostilistike moguće je promatrati kroz njihova govorna

ostvarenja: svinja, zvijer i sl. ne mijenjaju samo svoj osnovni smisao unutar

nekog konteksta, već i svoja govorna ostvarenja. Iz samog govornog

ostvarenja ovih riječi može se zaključiti je li riječ o životinji (logički sadržaj)

ili o čovjeku (stilističke vrijednosti). I opet je jasno da govorno ostvarenje u

sebi sažima čitav kontekst; kontekst se odražava u govornom ostvarenju.

Upravo zato što se kontekst odražava u govornom ostvarenju i posve

neutralne riječi mogu postati nositelji stilističkih vrijednosti. O tome jasno

govore uporabe riječi mati ili majka u Krležinoj drami "Gospoda Glembajevi" i

u Tadijanovićevoj pjesmi "Dugo u noć, u zimsku bijelu noć" .

Isto je i s postupcima morfostilistike. ručica - ruka - ručetina, kućica - kuća -

kućerina, ženica - žena - ženetina ne razlikuju se samo morfološki, već i u

svojim govornim ostvarenjima; naime, svaki od ovih oblika zahtijeva i

odgovarajuće govorno ostvarenje, koje nosi emotivni, stilistički sadržaj.

Oblici deminutiva i augmentativa nose obavijest o veličini, a njihova

govorna ostvarenja nose obavijest o stavu govornika, o tome je li ta veličina

lijepa ili ružna, draga ili odbojna.

Postupke sintaktostilistike, semantostilistike i morfostilistike moguće je

promatrati kroz njihova govorna ostvarenja; moguće ih je, dakle, opisati kao

postupke fonostilistike. Konačno, i vrijednost samih fonostilističkih

postupaka u užem smislu nije u njihovom glasovnom sastavu, već

prvenstveno u govornim ostvarenjima tih glasova. Ono što daje stilističku,

izražajnu vrijednost svim navedenim primjerima nije njihov oblik, smisao ili

struktura, već njihovo govorno ostvarenje, koje je povezano s oblikom,

smislom ili strukturom, i u kojemu se odražavaju oblik smisao ili struktura,

ali koje je samo po sebi nositelj svoje vrijednosti, svog stilističkog sadržaja:

oblik kućica znači nešto malo, a govorno ostvarenje koje iz tog oblika

proizlazi nosi vrijednost malog, dragog, simpatičnog; riječ svinja u

određenom kontekstu znači čovjek kao svinja, a govorno ostvarenje

izražava naše mišljenje o takvom čovjeku; složena rečenica Radio je i nije uspio

označava nelogičan slijed događaja, ali tek govorno ostvarenje izražava

naše čuđenje ili razočaranje. Mogućnost svođenja svih stilističkih postupaka

na postupke fonostilistike, odnosno činjenica da je govorno ostvarenje bitna

dimenzija stilističkih postupaka, upućuje na to da je kod afektivne stilistike

riječ o jednom novom, bitno drukčijem pogledu na probleme ljudskog izraza,

koji premašuje klasične kategorije fonetike, morfologije, semantike i

sintakse. Naime, stilistika kao znanost o afektivnoj vrijednosti izraza, kao

znanost o govoru, bavi se prije svega govornim ostvarenjem, koje razni

jezični stilistički postupci mogu više ili manje uspješno kodirati.

Upravo mogućnost svođenja raznih stilističkih postupaka na postupke

fonostilistike, naravno ako fonostilistiku shvatimo ne samo kao stilistiku

glasova, već kao stilistiku govora, jasno iskazuje bitnu novost Ballyeve

stilistike: to je govorna stilistika; to je stilistika čije su bitne dimenzije

govorne vrednote, stilistika koja pokazuje ne samo sadržajnost, već i

izražajnost govora. Kada opisujemo stilistiku moguće je govoriti i u

kategorijama klasične gramatike; ali upravo činjenica da govorno ostvarenje

može biti zajednički nazivnik svih stilističkih postupaka pokazuje stvarnu

vrijednost i stvarnu novost afektivne stilistike.

Literatura:

Antica ANTOŠ. Osnove lingvističke stilistike. Zagreb, Školska knjiga, 1972.

Marcel CRESSOT. Le Style et ses techniques. Paris, 1963.

Ivo FRANGEŠ. Stilističke studije. Zagreb, Naprijed, 1959.

Petar GUBERINA. Valeur logique et valeur stylistique des propositions complexes en français

et en croate. Zagreb, Štamparija «Gaj», 1939.

Jules MAROUZEAU. Précis de stylistique française. Paris, 1950.

Krunoslav PRANJIĆ. Jezik i književno djelo. Zagreb, Školska knjiga, 1968.

Krunoslav PRANJIĆ. Stil i stilistika. U: Škreb, Zdenko, Stamać, Ante. Uvod u

književnost. Teorija, metodologija. Zagreb, Grafički zavod Hrvatske, 1983.,

str. 253-302.

Krunoslav PRANJIĆ. Jezikom i stilom kroza književnost. Zagreb, Školska

knjiga, 1986.

Michael RIFFATERRE. Criteria for Style Analysis. Word, 15, 1959, 1, 154-174.

Stephen ULLMANN. Language and Style. Oxford, Basil Blackwell, 1964.

Viktor VINOGRADOV. Stilistika i poetika. Sarajevo, 1971.

Branko VULETIĆ. Fonetika književnosti. Zagreb, Sveučilišna naklada Liber,

1976.

Branko VULETIĆ. Fonetika pjesme. Zagreb, FF Press, 2005.

Katie WALES. A Dictionary of Stylistics. Harlow, London, Pearson Education, Longman,

2001.

GOVORNA STILISTIKA PETRA GUBERINE

1. Vrednote govornog jezika

Petar Guberina nije samo prihvatio i nastavio osnovne misli Ballyeve stilistike, već je

tu stilistiku i značajno proširio i obogatio.

Bally je pisao o govornim vrednotama tek kao o indirektnim sredstvima izraza; direktna

sredstva izraza za Ballya su riječi. Guberina se intenzivno bavio upravo tim

indirektnim sredstvima izraza; on ih naziva vrednotama govornog jezika; nadalje,

u istraživanja vrednota govornog jezika uvodi eksperimentalne tehnike. U

svojoj knjizi «Zvuk i pokret u jeziku» Guberina definira vrednote govornog

jezika kao elemente jezičnog izraza koji imaju svoju jezičnu vrijednost na

osnovi zvuka i pokreta te samu stvarnost kao element jezičnog izraza (str.

19). To su vanleksička (ekstralingvistička) sredstva izraza, koja nam

omogućuju da se izrazimo kraće ili ekspresivnije ili istovremeno i kraće i

ekspresivnije. Guberina vrednote govornog jezika dijeli na akustičke:

intonacija, intenzitet, tempo i pauza, te vizualne: mimika, geste i stvarni

kontekst. Tako su Ballyeva indirektna sredstva izraza raščlanjena i proširena

mimikom, gestama i stvarnim kontekstom, a to nas vodi i do specifične

definicije govora - govora kao supstance. Sustav bez supstance ne bi nikada

mogao biti ishodištem pojedinačnih uporaba jezika.

Guberina misli da su vrednote govornog jezika osnovni element rečenice, te

bi zato gramatička analiza rečenice trebala počivati na analizi vrednota

govornog jezika. Rečenica se uvijek ostvaruje u intenzitetskoj i intonacijskoj

liniji koja prati proces udisanja i izdisanja: radi se o porastu i padu

intenziteta, te o dizanju i spuštanju tona; bez slabljenja intenziteta i

spuštanja tona nema ni završene rečenice.

Artikulirana riječ nije dovoljna da bi se izrazilo bogatstvo ljudskih misli, a

posebno bogatstvo ljudskih osjećaja. Samo nizanje artikuliranih riječi ne

može tvoriti rečenicu, jer, kako kaže Guberina, ton, intenzitet, pokret u

direktnom su odnosu s mišlju s njezinim misaono-emotivnim sadržajem.

Artikulirane riječi postaju adekvatna forma misli samo onda, kad se uklope

u zvučni elemenat čitave cjeline (najprije u mozgu, a onda i u izgovoru) (Zvuk i

pokret u jeziku; str. 36-37).

Rečenica se, dakle, ponajprije ostvaruje kao globalna govorna forma, kao

intonacijska i intenzitetska cjelina, u koju se onda umeću leksički elementi -

artikulirane riječi. Zato u govoru vrednote govornog jezika prate misao,

izravni su odraz misli, a u čitanju (lošem), gdje su artikulirane riječi u

središtu pažnje govornika (čitača), ako i nema nesporazuma, uvijek dolazi

do otežanog primanja poruke upravo zbog neadekvatne globalne govorne

forme, koja u čitanju ne odražava misaonu stvarnost govornika.

2. Stilistička vrijednost složenih rečenica

Guberina je Ballyevu stilistiku, koja se pretežno bavila riječima, proširio i na

istraživanja stilističke vrijednosti složenih rečenica. Guberinina doktorska

disertacija "Valeur logique et valeur stylistique des propositions complexes en français et en

croate" (Logička i stilistička vrijednost složenih rečenica u francuskom i u

hrvatskom) značajna je ne samo po stilističkoj analizi složenih rečenica, već

i po njihovoj iznimno zanimljivoj logičkoj identifikaciji. Polazeći od Ballyevih

načela delimitacije i identifikacije preko kojih se dolazi do stilističkih

vrijednosti, Guberina svojom podjelom složenih rečenica dosljedno afirmira

povezanost izraza, misli i stvarnosti. Osnovna je Guberinina misao da vrstu

složenih rečenica ne određuju veznici, već odnos misli. Tako Guberina sve

složene rečenice dijeli u četiri grupe: (1) zavisno složene rečenice su one u

kojima postoji odnos uzroka i posljedice: Ne znam jer to nisam vidio. Nastala je

vika zato što su neki bili nezadovoljni. Kako nije ništa čuo, bio je zbunjen;

(2) u skršenim zavisno složenim rečenicama ovaj se odnos razbija: mogući

uzrok ne dovodi do svoje logične posljedice: to su dopusne rečenice: Iako je

sve bilo jasno, mnogi još uvijek nisu bili sigurni. Makar sam puno radio,

nisam bio umoran. Koliko god o tome mislio, ništa mi nije jasno; (3)

kompletivne rečenice ne stoje u odnosu uzroka i posljedice, već

jednostavno jedna nadopunjuje drugu: tipičan su primjer rečenice vezane uz

glagole govorenja, mišljenja i osjećanja: Pisao mu je da se s tim ne slaže.

Mislio je da sve zna. Rekao mi je da putuje; (4) koordinirane rečenice govore

o dvije ili više radnji koje teku istovremeno ili u vremenskom slijedu, a ne stoje u

odnosu uzroka i posljedice niti jedna nadopunjava drugu: Pijem kavu i čitam novine.

Hodam ulicom dok pada kiša. Gledam kroz prozor i mislim o proljeću.

U navedenoj podjeli pogodbene rečenice spadaju u zavisno složene

rečenice; njihova je specifičnost u tome što je uzrok upitan, ali ako se on

ostvari ostvaruje se i posljedica: Ako dobijem na lotu, odlazim na ljetovanje.

Pojedeš li sve to, bit će ti slabo. Da sam to znao, drukčije bih se ponašao.

Guberina misli da su samo tzv. potencijalne pogodbene rečenice prave

pogodbene rečenice; tu je, naime, riječ o uvjetu koji je upitan: ako se uvjet

ostvari, ostvaruje se i posljedica; ako se uvjet ne ostvari, nema ni

posljedice: Ako se potrudite, nešto ćete i napraviti. Tzv. realne pogodbene

rečenice zapravo su stilistički oblik ublažavanja jednostavnog odnosa

uzroka i posljedice. Kontekst određuje što je realna a što potencijalna

pogodbena rečenica. Tako npr. rečenica Ako sve znaš, idi na ispit može biti

potencijalna pogodbena rečenica ako je uzrok upitan: govornik ne zna da li

osoba kojoj se obraća sve zna ili ne. Ako ista rečenica slijedi iza izjave Sve

znam! riječ je o realnoj pogodbenoj rečenici: uzrok nije upitan, pa tako ta

rečenica u logičkoj identifikaciji zapravo znači: Idi na ispit jer sve znaš.

Jednako je tako moguće govoriti o jakoj stilističkoj vrijednosti tzv. irealnih

pogodbenih rečenica; takvim rečenicama uvjet nije upitan: on se

jednostavno ne može ostvariti. Rečenica Da imam novaca, otišao, bih na

ljetovanje stilistički je veoma jak oblik negacije jer njezina logička

identifikacija glasi: Ne idem na ljetovanje jer nemam novaca.

Da veznici ne određuju vrstu složenih rečenica pokazuju npr. vremenske

rečenice, koje s jednakim veznicima mogu biti zavisno složene ili koordinirane.

Ne izlazim kad pada kiša zavisno je složena rečenica jer misli stoje u odnosu

uzroka i posljedice; Kad sam se najeo, otišao sam u šetnju koordinirana je

rečenica jer jednostavno pokazuje vremenski slijed događanja.

Veznici ne određuju vrstu složenih rečenica, ali su jasni znaci njihovih

stilističkih vrijednosti: ako je veznik neuobičajen, stilistička je vrijednost

izraza veća, pa su i govorne vrednote bogatije. Rečenica Ne izlazim jer pada

kiša ne uključuje afektivne vrijednosti, jer je uzročni veznik uobičajen u

takvim rečenicama: on zapravo ponavlja ono što je već rečeno odnosom

misli dviju rečenica, a to je odnos uzroka i posljedice; istu rečenicu bez

veznika (Ne izlazim, pada kiša) Guberina ocjenjuje kao afektivnu, a afektivnost se

direktno preslikava u govornim vrednotama: prvenstveno u većem rasponu

intonacijskog luka.2

Isti veznik može se upotrijebiti u različitim vrstama rečenica; on ne određuje

vrstu rečenice, ali može biti znak njezine stilističke vrijednosti: tako npr.

rečenica (1) Sjedimo i razgovaramo ne uključuje stilističku vrijednost, ali je

rečenica (2) Radio je i uspio je uključuje, jer se uzročno-posljedična veza ne

iskazuje veznikom, već govornim vrednotama. Isto je i s rečenicom (3) Radio

je i nije uspio, gdje veznik i vezuje skršenu zavisno složenu (dopusnu) rečenicu.

Prva rečenica ima blagu uzlazno-silaznu formu intonacije; druga rečenica

ima daleko veći raspon svog uzlazno-silaznog luka i pauzu između iskaza

uzroka (Radio je) i posljedice (i uspio je): ovakav raspored govornih

vrednota ne samo da logički objašnjava ovu vezu, već i pokazuje emotivni,

afektivni stav govornika prema njoj; intonacijska forma treće rečenice u

svemu je jednaka intonaciji druge rečenice, tek što silazni dio završava na

višoj tonskoj razini, i tako se izražava govornikovo čuđenje zbog

2 V. Lingvistička stilistika: Sintaktostilistika.

neočekivane i nelogične posljedice.

Guberina čak tumači da isključivo o govornom ustroju, koji, jasno, proizlazi

iz konteksta, iz govorne situacije, rečenica Bogati su, i nemaju prijatelja može biti

shvaćena kao zavisno složena (uzročno-posljedična: Nemaju prijatelja jer su

bogati) ili skršena zavisno složena (dopusna) rečenica (Iako su bogati, nemaju

prijatelja): ova rečenica može biti shvaćena kao uzročno-posljedična ako je

pad tona potpun na kraju rečenice, ili kao dopusna ako silazni dio intonacije

završi na višoj tonskoj razini. Kretanje osnovnog tona određuje sadržaj i

vrstu složene rečenice.

(1) Bogati su i nemaju prijatelja (uzročno-posljedična rečenica):

(2) Bogati su i nemaju prijatelja (dopusna rečenica):

U uzročno-posljedičnoj rečenici intonacijski je vrh na 255 Hz, a nakon toga

slijedi postupni pad intonacije do 100 Hz na kraju rečenice. Prvi je dio

dopusne rečenice s vrhom na 260 Hz i intonacijski posve jednak prvom

dijelu uzročno-posljedične rečenice; međutim, u drugom dijelu dopusne

rečenice nalaze se dva mjesta gdje intonacija doseže 220 Hz; i upravo ti

visoki tonovi govore o iznenađenju izazvanom nelogičnim završetkom.

3. Kvantitativna i kvalitativna stilistika

Bally je stilistiku objašnjavao kao kvantitativnu znanost: razlika između

stilističkog i nestilističkog izraza nije u sadržaju, već u intenzitetu istog

sadržaja; Guberina stilistiku shvaća kao kvalitativnu znanost: stilistički i

nestilistički izraz dva su posve različita sadržaja. A na to nas upućuju i

psihologija i sociologija primijenjene u području ljudskog izraza: isti se

čovjek različito izražava u različitim situacijama. Ako bismo njegov izraz

gledali tek na razini logičkih sadržaja, čije bi razlike bile tek kvantitativne,

ne bismo vodili računa ni o čovjeku, ni o situaciji u kojoj se odvija

komunikacija. Jer, kako kaže Guberina, psihologija i sociologija nas uče da je

afektivnost neprestano kretanje od čovjeka prema čovjeku i od čovjeka

prema društvu. A ti se odnosi svaki put ostvaruju na nov, drukčiji način. I

upravo to uvijek novo ostvarenje dovodi nas do zaključka da afektivni izraz

uvijek predstavlja novu kvalitetu.

Kao ilustracija misli o stilistici kao kvalitativnoj znanosti može poslužiti

primjer leksički jednake rečenice upotrijebljene u različitim kontekstima.

Rečenica Ova je planina visoka može biti intelektualni izraz objektivne

stvarnosti, ako netko izdaleka procjenjuje ili mjeri visinu planine. Međutim,

ako je to izraz čovjeka koji se sam penje uz neku visoku planinu, leksički

jednaka rečenica može iskazati i njegovo stajalište u toj situaciji, pa ta

rečenica u svom govornom ostvarenju može značiti: Teško mi je! Ne mogu

dalje! Nikad kraja penjanju! U jednoj krajnje afektivnoj situaciji navedena

rečenica uopće više ne govori o visini planine, već isključivo o čovjeku –

govorniku, o njegovoj angažiranosti, njegovom stajalištu: objektivan izraz o

visini planine zamijenjen je subjektivnim izrazom čovjeka u teškoj situaciji.

Dakle, značenje jednakog jezičnog ustroja mijenja se ovisno o afektivnosti.

Afektivni izraz ne govori o jednakom sadržaju jačeg intenziteta, već o posve

drukčijem sadržaju – o čovjeku. Posve je razumljivo da postoji povezanost

između leksičkog izraza i afektivnosti: obično se afektivni izraz skraćuje, pa

je u navedenom primjeru u slučajevima velike afektivnosti moguće

očekivati kraće izraze ili čak same uzvike (Oh! Uf! A!) koji nemaju nikakvog

leksičkog značenja i gdje se poruka prenosi isključivo govornim

ostvarenjem.

4. Stilistika u definiranju hrvatskoga književnog jezika

Guberina je primijenio načela Ballyeve stilistike i u definiranju hrvatskoga

književnog jezika; ponajprije se to odnosi na načelo sinkronije: Bally kaže da

se stilistika ne može baviti dijakronijom, već isključivo aktualnim stanjem

jezika. Jednako razmišlja i Guberina kada kaže da živi jezik, kojim govorimo

i pišemo, nije povijesna analiza, već skup današnjih glasovnih, morfoloških,

rječničkih, sintaktičkih, stilskih i stilističkih činjenica (Petar Guberina, Kruno

Krstić. Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika; str. 11).

I zato u normiranju jezika Guberina pretpostavlja aktualni jezični osjećaj

povijesnom razvoju, jer, prema njegovom mišljenju, povijest jezika gubi

svoju važnost pred današnjim stanjem jezika. Bitno je da je neka rječnička,

gramatička ili stilska pojava normalna za jezični osjećaj, te da je našom

upotrebom dobila građansko pravo. Riječ kolodvor, glasovir i sl., kaže

Guberina, prave su hrvatske književne riječi, iako bi se možda koji filolog

protiv toga bunio. Zakoni o tvorbi riječi mijenjaju se, i oni nijesu uvijek

jednako živi u jezičnom osjećaju. Koji će filolog izbaciti iz hrvatskoga

književnog jezika gore navedene riječi? Maretić nam je na primjer

savjetovao, da ne upotrebljavamo riječ latica, jer joj ne znamo etimologiju.

Kakvu ulogu ima etimologija u današnjem književnom jeziku, najbolje nam

pokazuje baš ta riječ, koju svi Hrvati osjećaju pravom hrvatskom riječju

(Idem; str. 22).

Druga je ključna postavka, koju Guberina izvlači iz Ballyeve stilistike, da u

jeziku nema sinonima: sinonimi postoje samo na razini logičkog sadržaja, ali

ne i stilističkih vrijednosti. Tako na primjer riječi nepametan, bedak, glupan, idiot,

kreten, imaju istu logičku identifikaciju, označavaju čovjeka slabih umnih

sposobnosti, ali su njihove stilističke vrijednosti posve različite (Idem, str. 15-

16).

U određivanju stilističkih vrijednosti Guberina polazi od stajališta koje će

kasnije jasno definirati u knjizi «Zvuk i pokret u jeziku» o tome da postoji

materijalna stvarnost, misaona stvarnost i stvarnost izraza. Ljudski je izraz

odraz materijalne stvarnosti i čovjekove misli, tj. njegovog odnosa prema

toj stvarnosti. U našem izrazu uvijek postoje mogućnosti za izražavanje

naših potreba. I tako Eskimi imaju desetke izraza za razne vrste snijega ili

leda, a saharski Arapi više izraza za različite kvaliteta pijeska, jer samo tako

mogu izraziti stvarnost koja ih okružuje. I upravo u odnosu stvarnosti,

ljudske misli i izraza zanimljivo je Guberinino tumačenje riječi svirep ili

podvala, koje u hrvatskom imaju isključivo stilističku vrijednost: Ako neki

Hrvat upotrijebi riječ svirep u izrazu svirep zločin, on je posuđuje iz srpskog

književnog rječnika ne samo zato, da tome izrazu dade značenje srpsko,

nego mu on dodaje i sve atribute podlog i razbojničkog zločina. Ako neki

Hrvat upotrijebi riječ svirep, ona ne postaje hrvatska književna riječ, ali nije

ni srpska, jer joj onaj Hrvat daje takvu stilističku vrijednost, kakvu ona nema

za Srbina. Slično je i kod riječi podvala, koju Hrvat shvaća kao oličenje

najgoreg nepoštenja. Hrvati ne mogu tu riječ izraziti na hrvatskom

književnom jeziku, jer ne postoji u našem rječniku ni jedna riječ, koja bi

potpuno odgovarala srpskoj. Čini se, dakle, da u bolja stara vremena

nijesmo poznavali ni pojam podvale. A kad primamo nov pojam, onda riječi

kao nosiocu tog pojma pridajemo i ona značenja, koja ona nema ni u zemlji,

odakle je k nama došla (Idem, str. 55-56).

Današnji jezični osjećaj nije posve jednak onome iz vremena kada je

Guberina pisao ove retke. U «Rječniku hrvatskoga jezika» (Zagreb, Liber,

1994) Anić npr. riječ svirep označava kao ekspresivnu riječ ruskog porijekla,

a identificira je riječima okrutan i bezdušan; podvalu razmatra kao običnu

hrvatsku riječ, koja čak i nije stilistički obilježena: prijevara izvedena

pomoću lažnih riječi ili privida. U «Rječniku hrvatskoga jezika»

Leksikografskog zavoda «Miroslav Krleža» i Školske knjige urednika Jure

Šonje (Zagreb, 2000) pod natuknicom svirep upućuje se na okrutan; podvala se

prihvaća kao hrvatska riječ, a objašnjava se kao podmetaljka i obmana. Vladimir

Brodnjak u «Razlikovnom rječniku srpskog i hrvatskog jezika» (Zagreb,

Školske novine, 1991) riječ svirep označava kao srpsku riječ, čiji su hrvatski

ekvivalenti okrutan ili nesmiljen, dok podvalu opisuje kao riječ koja je karakteristična

za srpski, ali se upotrebljava i u hrvatskom, a hrvatski su joj ekvivalenti

podmetanje ili prevara. Slično postupaju i autori «Hrvatskoga jezičnog

savjetnika» (Zagreb, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Pergamena,

Školske novine, 1999); obje se riječi prihvaćaju kao hrvatske, ali se upućuje

da su bolje, sustavnije riječi: okrutan, surov, bezdušan umjesto svirep, te prijevara ili

podmetanje umjesto podvala.

I neke sintaktičke razlike Guberina tumači sa stajališta stilistike. To se

ponajprije odnosi na konstrukciju da s prezentom umjesto infinitiva. Kako

možemo birati između dvije konstrukcije, odabirom jedne od njih (da s

prezentom) dajemo svojim mislima i posebnu afektivnu vrijednost.

Guberinina usmjerenost na stilistiku, a preko nje i na književnost u

definiranju hrvatskoga književnog jezika najbolje dolazi do izražaja u

njegovoj raspravi «Hrvatski književni jezik i hrvatski jezikoslovci». On

predbacuje hrvatskim jezikoslovcima, posebice Maretiću, što kao hrvatski

književni jezik nameću jezik usmene narodne književnosti nekih štokavskih

krajeva, a ne jezik hrvatske književnosti. Guberina kaže da je književni jezik

skup izražaja, koji upotrebljavaju književnici i narod kao cjelina, a ne

dijalektologija i folklor. (str. 5, prema ponovljenom izdanju: Jezik, XLIII, 1995, 1, 2-14).

Usprkos činjenici da hrvatska književnost na štokavskom dijalektu postoji od

13. stoljeća, hrvatski su filolozi kao osnovicu hrvatskoga književnog jezika

uzeli lokalni štokavski govor, kao da je štokavski kraj kao takav nositelj

književnog jezika. Polazeći s krive pretpostavke da i hrvatski književni jezik

(kao i srpski) počinje tek u 19. stoljeću, hrvatski su filolozi pokušali kao

književni jezik nametnuti jezik usmene narodne književnosti. Time je

zapravo izjednačen hrvatski književni jezik sa srpskim književnim jezikom,

koji je doista nastao u 19. stoljeću. I to je, po Guberini, stvorilo veliki jaz

između hrvatskih filologa i hrvatskih književnika. Bio je to pokušaj da se za

hrvatski književni jezik nametne jezik tzv. dobrogovorećih štokavskih

krajeva, dakle neki lokalni govor (folklor, rekao bi Guberina), a ne jezik koji

već stoljećima grade hrvatski književnici.

5. Afektivna stilistika - stilistika govora

Afektivna stilistika zapravo otkriva područje govora, onoga što je Saussure

nazvao lingvistikom govora. Ipak, Guberinina koncepcija govora bitno se

razlikuje od Saussureove. Guberina predlaže termin govor da bi se označila

bit i postupci svake komunikacije prirodnim jezicima. Funkcija je govora

prije svega komunikacija. Govorni jezik najbolje predstavlja sve postupke

ljudskog izraza: intelektualne, socijalne i afektivne. Ritam, intonacija i

pokret osnove su govora. Ovi se elementi ostvaruju i primaju globalno.

Kao strukturalne sastavnice govora Guberina određuje: (1) leksička

sredstva; (2) vrednote govornog jezika; (3) situaciju i kontekst; (4)

psihološke aspekte govora; (5) pokretače (motive) govornika. Ključna je

uloga afektivnosti u oblikovanju izraza jer se prema afektivnosti, a to znači

čovjekovoj reakciji na svijet koji ga okružuje, jasno uspostavlja veza između

stvarnosti, misli i izraza.

Govorni je ustroj nelinearan: govor se u istom vremenu emisije oblikuje na nekoliko razina,

prenosi nekoliko poruka: (1) o predmetu govora (jezična, intelektualna

obavijest); (2) o govorniku (tzv. ekspresivna razina obavijesti, koja govori o

fizičkim karakteristikama govornika); (3) o govornikovom stajalištu prema

predmetu govora ili prema sugovorniku (tzv. impresivna razina obavijesti, što

je zapravo izraz emotivne angažiranosti govornika). Osim slojevitosti poruke

postoji još jedan vid simultanosti/spacijalnosti govornog znaka: to je njegova

materijalnost. Ako govornom znaku pristupimo analitički, možemo reći da se

on sastoji od intenziteta, tonske visine i tempa; međutim, navedene govorne

vrednote ne samo da se ostvaruju simultano, već su zapravo nedjeljive: svaki

se naš izričaj, bilo da je riječ o slogu, riječi ili rečenici, svako se naše glasanje

sastoji od istovremenog ostvarivanja svih govornih vrednota. To su, dakle,

dimenzije prostora govora: materijalne i sadržajne.

Pauza tek prividno izvlači u vremenski slijed simultanost, prostornost govora.

Pauza nije negovorenje, ona je sadržana u govorenju: različiti oblici intonacije,

bilo da označavaju početak i završetak rečenice, rečenični akcent ili dijelove

iskaza, već u sebi sadrže i pauzu; dakle, u globalnoj govornoj formi intonacije

pauza je sadržana i prije i poslije njenog fizičkog ostvarivanja. Pauza je

funkcionalna i sadržajna jer je u skladu s drugim vrednotama govornog jezika.

Mimika i geste također su dimenzije prostora govora. Riječ je o pokretima koji

prate akustičku realizaciju govora; oni djeluju u skladu s

artikulacijom/fonacijom, pa se može reći da su oni eksteriorizirani

artikulacijski/fonacijski pokreti. O tome jasno govori efikasnost korištenja

pokreta u korekciji i rehabilitaciji govora. Govor oblikujemo pokretima: neke

pokrete vidimo, a neke čujemo.

Jedinstvo odrednica govora sadržano je u dvije sintagme koje se protežu kroz

cijeli znanstveni opus Petra Guberine: zvuk i pokret / ritam i intonacija. Ove se

dvije dvočlane sintagme mogu smatrati međusobno ekvivalentnima: riječ je

zapravo o četiri sinonimske odrednice govora: pokret proizvodi zvuk, a vidljivi

pokreti gesta i mimike ne samo da prate zvuk govora, već postoji i

posvemašnje odražavanje pokreta u govoru i govora u pokretu: kako u

mikropokretima artikulacije govora, tako i u makropokretima mimike i gesta. I

sintagma ritam i intonacija govori o zvuku i pokretu te o skladu; a kako sinonimi

nikada ne opetuju isti sadržaj, već ga osvjetljavaju iz različitih aspekata, tako i

ova sinonimska sintagma unosi u razmatranje govora aspekt globalnosti, koji

je posebno jasno sadržan u njenom drugom elementu: intonaciji kao globalnoj

govornoj formi.

Simultano odvijanje različitih sadržaja i različitih fizičkih/akustičkih dimenzija

jedna je od bitnih odrednica prostornosti govora. Govor se tek prividno odvija

u vremenu, ili točnije: sa stajališta vanjskog, nezainteresiranog promatrača

on se odvija u vremenu; ali, sa stajališta čovjeka, govornika ili slušatelja,

angažiranog u govornoj situaciji, govor se ostvaruje u prezentnosti. Ako

promatramo tek emisiju, dakle govorno ostvarenje koje isključuje

komunikaciju, jer isključuje sugovornika, možemo govoriti o fizičkom trajanju

emisije. Međutim, upravo istovremeno usmjerenje na emisiju i percepciju,

dakle na komunikacijski proces, otkriva nam govorni znak, njegove principe i

njegove zakonitosti. Govorni znak dokida linearni tijek vremena jer u dobro

organiziranoj govornoj poruci ne primamo obavijest o njenom fizičkom

trajanju. Govor protječe zajedno s pošiljateljem i primateljem poruke; zato se

njegovo trajanje i ne opaža, osim u slučajevima loše govorne organizacije,

kada se obavijest o fizičkom trajanju, o vremenu, nameće kao bitna. U dobro

organiziranoj govornoj poruci vrijeme se zaustavlja: porukom se među

sugovornicima uspostavlja savršen sklad, istinsko jedinstvo, koje zaustavlja

vrijeme: jer fizička trajanja govornika, slušatelja i poruke koja ih vezuje teku

istovremeno; među njima nema relativnih razlika koje bi im omogućavale

opažanje protoka vremena. Govorna je komunikacija komunikacija u

prostoru. Govorni je znak globalan: on ukida nizanje dijelova jer ukida

vrijeme: razvija se u prostoru, a traje u psihičkom vremenu ljudske

prezentnosti; njegovi se dijelovi ne mogu drukčije organizirati da bi tvorili

drukčiji znak: govorni je znak jedan i jedinstven, upravo kao što je i čovjek

jedan i jedinstven. A sva ova razmišljanja o govoru proizlaze iz Guberininog

stajališta da terminom govor obuhvati postupke komunikacije, da terminom

govor poveže stvarnost svijeta, stvarnost ljudske misli i stvarnost ljudskog

izraza.

Struktura govora približava se teoriji forme i to približavanje vidimo u

Guberininoj misli o diskontinuiranom ustrojstvu govora, koje odgovara

diskontinuiranom djelovanju naše percepcije. Neprestane promjene

intonacije, intenziteta, tempa i napetosti bitne su oznake diskontinuiranosti

u govoru. Da bi se omogućila dobra percepcija, kako u rehabilitaciji slušanja

i u korekciji izgovora tako i u svakodnevnoj govornoj komunikaciji, Guberina

uvodi pojam optimale, a to znači mogućnosti slušanja ključnih elemenata

neke emisije. Govor je situacijska cjelina. Koncepcija strukture govora vodi

računa o strukturama emisije i percepcije govora. Emisija i percepcija

govora su međuovisne i upravo njihova međuovisnost omogućava

komunikaciju.

Logičko-psihološka intonacija (afektivnost) osnovna je intonacija govora. Da

bi se govor uopće dogodio, potrebna je logičko-psihološka intonacija:

potrebno je da čovjek reagira na stvarnost koja ga okružuje, a ta je reakcija

uvijek afektivna. Govorni je izraz afektivan, motiviran znak: on je prirodan

odraz: (1) ponajprije govornih organa svakog govornika, a zatim i (2) odraz

nervne i mišićne napetosti govornika u nekoj situaciji. Upravo kao što mi

uvijek govorimo tako kako nam naši govorni organi omogućuju, tako i svi

ljudi u sličnim situacijama slično reagiraju, pa se izrazi nekih osnovnih

ljudskih emocija ostvarenih govorom razumiju i izvan granica izvornog

jezika. Govorni je izraz emocija slikovit, univerzalno razumljiv, dakle

motiviran znak. Objektivna, akustična analiza tek u nekim slučajevima

potvrđuje univerzalnost govornog izraza pojedinih emocija. Međutim, po

svoj prilici u mjerenju percepcije uvijek se mogu jasno primiti sadržaji

govornih iskaza, i to upravo zato jer je riječ o globalnom znaku, čija je prava

vrijednost u auditivnoj sintezi, a ne u akustičkoj analizi njegovih pojedinih

dijelova.

6. Verbotonalna teorija

Iz navedenih općih teorijskih stajališta o govoru Guberina definira

verbotonalnu teoriju slušanja i govora. Verbotonalna teorija ima široku

primjenu u naoko posve različitim područjima, od rehabilitacije patoloških

stanja slušanja i govorenja, preko korekcije izgovora u učenju stranih jezika,

do interpretacije vrhunskih umjetničkih ostvarenja. Sva ova područja

povezuje ljudski govor. S druge strane, verbotonalna teorija svim ovim

područjima istraživanja govora pristupa na jednak način. Globalnost kao

ključni pojam verbotonalne teorije upućuje na cjelovitost proučavanja

problema slušanja i govorenja. Analitički princip, koji je dugo vremena

prihvaćan kao vrhunski znanstveni pristup, zamijenjen je globalnošću,

dimenzijom primjerenom čovjeku i njegovom postojanju u svijetu. A

globalan je pristup moguć upravo zato što u središtu zanimanja nije emisija,

već percepcija govora.

Globalnost ne odbacuje pojedinačne elemente, ali ih uvijek nastoji sagledati

kao dijelove cjeline, koji proističu iz cjeline i koji tu cjelinu nose u sebi.

Globalna govorna forma intonacije ne povezuje tek formalno elemente u

cjelinu, ona ih vezuje stvarno, materijalno, govorno; elementi izdvojeni iz

cjeline i dalje sadrže tu cjelinu u svojoj globalnoj govornoj formi, u svojoj

intonaciji. Sve nas ovo zapravo vodi ka distinkciji jezika i govora. Ali ne u

smislu Saussureove lingvistike, već je riječ o shvaćanju govora kao cjelovitih

mogućnosti ljudskog izraza, o govoru kao sintezi leksičkih i neleksičkih

sredstava izražavanja u govornoj situaciji koja povezuje sudionike u

komunikacijskom procesu.

Sve jezične teorije koje pretendiraju biti objektivne svoju objektivnost

ostvaruju eliminiranjem čovjeka. Zato je posve jasano i razumljivo

Saussureovo stajalište da je samo lingvistika jezika prava lingvistika, jer ona

otkriva jezične zakonitosti, opisuje jezični sustav; a lingvistika govora može

se shvatiti tek kao zbroj pojedinačnih govornih ostvarenja, u kojima, osim

jezičnih, nema nikakvih drugih zakonitosti ni sustavnosti.

Verbotonalna teorija uvodi čovjeka, uvodi nemir, gotovo nered, u naoko

skladne lingvističke teorije; taj se nemir suprotstavlja statičnosti jezičnih

strukturalističkih teorija. Struktura kako je definira verbotonalna teorija

dinamična je višedimenzionalna struktura: Ona je u isto vrijeme i

horizontalna (riječi) i vertikalna, jer riječi "nadolaze" istodobno kad i

intonacija i ostale "vrednote govornog jezika". To je, dakle, struktura koja se

formira u toku komunikacije.(...) Ta struktura razrješava nam najosnovnije

probleme ljudske mentalne aktivnosti, psihološke i praktične: riječi, koje

moraju horizontalno slijediti jedna drugu, ne bi mogle "nadolaziti" u isti čas

kad i misao. Nasuprot tome, prostornost i vertikalni dohod vrednota

govornog jezika ne samo da omogućuju da se ostvari jedinstvo misli i jezika

u svom "nadolaženju", svom "nastajanju", nego još u toku izražavanja,

komunikativnog, ta vertikalnost neleksičkih sredstava omogućuje

istovremenost između "biti" misli i njezinog razvoja u toku vanjskog

izražavanja (Lingvistika govora kao lingvistička osnova verbotonalnog

sistema i strukturalizam u općoj lingvistici; str. 11).

Ovu misao nalazimo i u samim počecima verbotonalne teorije: 1939. u svojoj

doktorskoj disertaciji (Valeur logique et valeur stylistique des propositions complexes en

français et en croate) Petar Guberina tumači stilističku vrijednost složenih

rečenica govornim vrednotama i pokazuje sustavnost govora, onoga što je

Saussure nazivao tek zbrojem pojedinačnih govornih ostvarenja. A vrednote

govornog jezika jasan su znak prisutnosti čovjeka u govornoj situaciji.

Vrednote govornog jezika znak su globalnosti, znak su čovjekove prisutnosti

u aktu komunikacije. Globalnost nužno znači i ljudskost, jer u cjelovitoj

govornoj situaciji uključuje čovjeka-govornika i čovjeka-primatelja poruke.

Ljudska se misao oblikuje kao globalna forma intonacije; u prividnoj

kontinuiranosti govorenja čovjek-govornik promjenama intonacije određuje

mjesta bitna za percepciju; drugim riječima: diskontinuirano oblikuje

poruku. Sugovornik, u dobro organiziranoj poruci, prima upravo ova,

naznačena, bitna mjesta, i u svojoj svijesti stvara globalnost - svoju globalnost.

Globalnost i diskontinuiranost primjerene su čovjeku. One nisu u

suprotnosti: globalnost može postojati jedino u diskontinuiranosti, može se

efikasno prenositi jedino u diskontinuiranosti. A čovjek je filtar koji

kontinuirani svijet oko sebe svojim osjetilima prima i o njemu svjedoči u

diskontinuiranim, ljudskim oblicima.

Globalnost i diskontinuiranost ljudske su mjere svijeta. One se

suprotstavljaju prividnom redu, analitičnosti, kontinuiranosti; suprotstavljaju

se težnji k uzaludnoj i neostvarivoj objektivnosti, ili točnije: težnji k svijetu

bez čovjeka. Možda takav svijet može biti konačan, jasan, čak i savršen, ali

nam takav svijet doista ne treba. I tu je vrijednost verbotonalne teorije; jer

ona nastoji ljudskim mjerilima spoznati, opisati, pa onda možda i promijeniti

svijet.

7. Stilografija

Kako je umjetnički izraz zapravo negacija obične psihološke afektivnosti, jer

je riječ o estetskoj emociji, Guberina predlaže stilografiju kao znanost koja

bi proučavala stilske postupke, kako afektivne tako i neafektivne kojima se

služi pisac. Riječi i vrednote govornog jezika u stilografskoj analizi

podvrgnuti su cjelini umjetničkog djela i, kako kaže Guberina, predstavljaju

samo potencijalno stanje, koje se može ostvariti i transformirati u estetske

vrijednosti (Procédés stylistiques et stylographiques. Analyse scientifique et littéraire).

Međutim, i prije negoli je definirao stilografiju, Guberina pristupa književnim

tekstovima sa stajališta vrednota govornog jezika. To je posebno vidljivo

već u njegovoj studiji o prevođenju. Značajna je i njegova studija «Teorija o

ritmu i primjena na jedno Krležino djelo», u kojoj pokazuje ulogu vrednota

govornog jezika u oblikovanju estetske vrijednosti konkretnog književnog

teksta: Krležinog «Kristofora Kolumba». Kao što se svakodnevna

komunikacija odvija u govornim situacijama, koje uključuju stvarnost,

sugovornike i njihove reakcije, tako i čitatelj komunicira s književnim

djelom, reagira na književno djelo, u dijalogu je s njim; Guberina kaže: Kad

smo osjetili jedno književno djelo kao umjetničko, tada smo uhvatili cjelinu

umjetničkog djela. To je najvažnije pri svakoj analizi. Kasnija konkretnija i

detaljnija analiza sastoji se zapravo u analiziranju našeg shvaćanja djela.

Mi, dakle, analiziramo u neku ruku same sebe, svoj svijet, dio svojega

svijeta. Ali baš time ulazimo u samo književno djelo koje smo osjetili kao

cjelinu. U tome se i sastoji permanentnost i neiscrpnost umjetničkog djela.

Umjetničko djelo postoji, naravno, kao objektivno postojanje, ali čim mi

prilazimo analizi tog djela automatski iskače naš vlastiti stav kao jedna

druga objektivnost (Teorija o ritmu i primjena na jedno Krležino djelo).

U prevođenju Guberina polazi od načela da pri prevođenju književnog djela

dobar prijevod mora uključivati i umjetničko-literarnu vrijednost. Njegov je

početni zahtjev da prijevod ne mora izraziti samo misao izvornika, već i

njegov osjećajni sadržaj. A pri tome nam uvelike pomaže kontekst, jer

kontekst je najvažniji tumač melodije, snage, rečeničnog tempa, rečeničnih

stanki i izvedenih pokreta (Rasprava o prevođenju). Što se tiče stiha

Guberina kaže da prevoditelj, osim na opće zahtjeve prevođenja, treba

paziti i na: poseban pjesnički jezik, redoslijed iznesenih misli i ritam.

Govorna situacija kao temelj svake komunikacije jasno dolazi do izražaja u

studiji «Moderna lingvistika i kazalište», gdje Guberina kao nositelje

značenja tumači ne samo riječi i vrednote govornog jezika, dakle jezične i

govorne znakove, već i sve druge znakove, koji su prisutni u svakoj

govornoj situaciji pa tako i u kazališnoj predstavi. Tako je Marie Bell najviše

naglašavala oštre i svijetle samoglasnike (i, y, e), dok su Yonnelu bili

naročito mili nosni (e, ã, õ) i tamni samoglasnici (u, o). Takav način izgovoranja u

uskoj je vezi sa shvaćanjem same uloge. Marie Bell shvatila je Hermionu

kao ženu, koja strastveno ljubi i koja zbog te ljubavi može da kolje i svoga

dragoga. Ona je dakle: lijepa tigrica (sjetimo se njezine frizure i njezinih pokreta).

Povezanost svih elemenata neke govorne situacije ne znači samo zvuk i

pokret, već uključuje i sve druge prisutne elemente, dakle ono što će se u

«Zvuku i pokretu u jeziku» nazvati stvarnim kontekstom. Mnogo prije istraživanja

suvremene semiologije, koja u svemu vidi znak, Guberina nas upozorava da

je obavijest podjednako prisutna u riječima kao i u zvuku, pokretu, frizuri,

odjeći, prisutnim predmetima...; jednom riječju u svim elementima govorne

situacije.

Umjetnički je tekst zapravo najbolja prilika Guberini da još jedanput afirmira

misao o globalnosti, jer upravo umjetničko djelo jasno negira pojedinačnost

događaja i semantičku pojedinačnost riječi, a ostvaruje svaki put

povezanost čovjeka sa svim njegovim iskustvom, sa svijetom, sa svemirom.

Svaka je misao sintetična, globalna i zato su njezin osnovni izraz vrednote

govornog jezika u svakodnevnoj, a posebno u umjetničkoj komunikaciji. Jer

umjetnička je misao po svojoj biti sintetična, antiparcijalna, globalna. Riječi

u umjetničkom djelu nemaju značenje samo po rječničkoj vrijednosti, već po

tonu, intenzitetu, pauzama i rečeničnom tempu; i upravo jedinstvo tih

elemenata - riječi i vrednota govornog jezika - čine umjetnički ritam,

prevode riječi u njihov umjetnički smisao.

8. Crnačko pjesništvo

Guberina je prvi u nas napisao opsežnu studiju o crnačkoj poeziji: «O

crnačkoj poeziji s naročitim obzirom na crnačku poeziju francuskog i

engleskog izraza». Njegovo zanimanje za crnačku kulturu po svoj prilici

proističe iz njegovih prijateljskih veza s dvojicom velikih crnačkih pjesnika:

to su Léopold Sédar Senghor iz Senegala i Aimé Césaire s Martiniquea. Sam

Guberina često je isticao kako Césaireova poema «Cahier d'un retour au pays natal»

(Zapisi o povratku u domovinu) nije nastala u njegovom rodnom Martiniqueu, već na

plaži Martinska kod Šibenika, gdje je Césaire proveo nekoliko mjeseci. Césaire je,

priča Guberina, na našoj obali Jadrana pronašao mnogo sličnosti sa svojim

rodnim krajem, pa mu je glasovno povezivanje Martinska/Martinique samo

potvrdilo tu vezu.

Kada govori o crnačkom pjesništvu, posebno onome francuskoga jezičnog

izraza, Guberina posebno promatra poetsku sliku i poetski ritam. Što se tiče

pjesničkih slika Guberina kod crnačkih pjesnika pronalazi slike koje

odražavaju svakodnevni život crnaca, njihovo gledanje na svijet i njihova

vjerovanja. Tako npr. crnački pjesnici prilaze stvarima kao bićima jednakima

sebi; kod njih su česte slike koje proizlaze iz crnačke mitologije; Guberina

ističe i značenje boja, posebno opreke bijelo - crno, u crnačkom pjesništvu:

estetske i moralne vrijednosti vezane uz boje drukčije su u crnačkom

pjesništvu: crna je boja boja ljepote, dobra, boja estetskih vrijednosti: tako je

Senghor jednu svoju zbirku nazvao «Hosties noires» (Crne hostije); a crno vino nije vin rouge

(crveno vino), kako Francuzi nazivaju crno vino, već vin noir.

Posebno su zanimljiva opažanja u vezi s ritmom crnačke poezije na

francuskom jeziku. Guberina drži da je riječ o francuskim riječima

komponiranim na crnačkoj glazbi. Uspoređujući pjesmu «Paris» crnačkog

pjesnika N.B. Damza s Apollinaireovim «Sous le pont Mirabeau» Guberina

kaže da se pravilnom europskom tročetvrtinskom ritmu Apollinaireove

pjesme suprotstavlja plesni vrtlog svojstven Afrikancu.

A kada crnačkom pjesniku francuske riječi i francuski glasovi nisu dostatni

da bi izrazio ritam i glazbu crne Afrike, on koristi glasove koji evociraju

afričke jezike. A takvi se pjesnički elementi bitno razlikuju od europske

letrističke poezije jer su komponirani u ritmu tam-tama i jazz glazbe, dakle u

izvornom afričkom ritmu ili glazbenoj tradiciji Afrike koje su crnci prenijeli u

druge zemlje.

Crnačko pjesništvo engleskog izraza razvijalo se u kompaktnim crnačkim

masama. U Americi se stvorila narodna poezija crnačkog afričkog nasljeđa.

Američki crnački pjesnici temelje svoj izraz na američkoj narodnoj poeziji i

narodnom govoru. Oni tako pišu jer njihova publika razumije upravo takav

jezik. A crnački je jezik, kaže Guberina, jezik narodnih priča, jezik folklorne

građe (Idem; str. 313). Naprotiv, crnci u Francuskoj ne čine izolirane cjeline

pa je zato i njihova poezija veoma bliska suvremenoj francuskoj poeziji.

André Breton ne samo da je Césaireovu poemu «Cahier d'un retour au pays natal»

proglasio najljepšim poetskim tekstom na francuskom jeziku u 20. stoljeću,

već uopće nije dvojio da je riječ o nadrealističkom djelu.

Uspoređujući dvojicu velikih crnačkih pjesnika engleskog i francuskog

jezičnog izraza, Langstona Hughesa i Aimé Césairea, Guberina među njima

nalazi mnoge razlike, ali i sličnosti: dok Hughes bazira svoju poeziju na narodnom

govoru, Césaire se koristi tehnikama najsuvremenije francuske poezije; a

zajedničko je obojici pjesnika da govore o otuđenju i isključenju te da

obojica koriste sinkopirani ritam. Tako se i pjesnici različitih govornih izraza

vezuju, poistovjećuju, preko svog afričkog nasljeđa; crnački pjesnici, bez

obzira služe li se engleskim ili francuskim jezikom, nastoje prije svega

izraziti ritmove svoje pradomovine, Afrike.

Kao bitnu odrednicu crnačke poezije Guberina ističe crnaštvo. Crnaštvo

(fran. negritude) vezano je uz velike crnačke pjesnike francuskog izraza

Léopolda Sédara Senghora i Aimé Césairea, pa se zato vrlo često i opisuje kao

isključivo književni pokret, pokret ograničen na propagiranje kulture i

civilizacije crne Afrike. Guberina uvijek ističe da je crnaštvo zapravo politički

revolucionarni akt, a da je književno stvaranje tek put da alijenirani crnci

postanu svjesni svoje kulture, svog identiteta i svog dostojanstva. Misao

crnaštva potaknula je i Senghora i Césairea na razlaz s francuskom ljevicom

(Socijalističkom strankom za Senghora i Komunističkom strankom za

Césairea), jer francuska ljevica nije uočavala potrebu borbe protiv

dekolonizacije, odnosno nije shvaćala po čemu se problemi crnaca razlikuju

od problema bijelog proletarijata u borbi protiv kapitalizma. Guberina kaže

da je i danas crnaštvo živo te djeluje u dva pravca: u kulturnom pravcu u

svim crnačkim zemljama koje su ostvarile svoju nezavisnost; i u političkom

pravcu u svim zemljama u kojima je rasizam još uvijek prisutan.

9. Dimenzije stilistike

Prvi Guberinini znanstveni radovi upravo su iz područja stilistike. Ako

izuzmemo njegov prvi objavljeni znanstveni rad – «Tabella Plumbea

Sisciensis» (1937), koji je svojevrsni hommage njegovom učitelju Petru

Skoku, svi su njegovi radovi od 1938, kada objavljuje studiju «Govorni jezik i

pisani jezik», do objavljivanja knjige «Zvuk i pokret u jeziku» 1952. isključivo

radovi iz područja stilistike. Bibliografija Petra Guberine poslije 1952.

pokazuje da se njegovo zanimanje pomiče prema nastavi živih jezika i

prema rehabilitaciji slušanja. Međutim, čitanje njegovih radova sve do

današnjeg dana pokazuje da je afektivna stilistika prisutna i dalje u njegovoj

teorijskoj misli i u praktičnim primjenama. Verbotonalna teorija počiva na

vjernosti Petra Guberine njegovoj mladenačkoj ljubavi - afektivnoj stilistici.

Literatura:

Petar GUBERINA. Valeur logique et valeur stylistique des propositions complexes en français

et en croate. Zagreb: Štamparija «Gaj», 1939.

Petar GUBERINA. Kruno KRSTIĆ. Razlike između hrvatskoga i srpskoga

književnog jezika. Zagreb: Matica hrvatska, 1940.

Petar GUBERINA. Moderna lingvistika i kazalište. Hrvatska revija, 13, 7 (1940),

373-378.

Petar GUBERINA. Hrvatski književni jezik i hrvatski jezikoslovci. Hrvatska

revija, 14, 6 (1941), 283-296.

Petar GUBERINA. Rasprava o prevođenju. Hrvatska revija, 15, 9, 10 (1942),

457-477, 513-525.

Petar GUBERINA. Zvuk i pokret u jeziku. Zagreb: Matica hrvatska, 1952.

Petar GUBERINA. Povezanost jezičnih elemenata. Zagreb: Matica Hrvatska,

1952.

Petar GUBERINA. Teorija o ritmu i primjena na jedno Krležino djelo.

Republika, 9, knj. II, 7-8 (1953), 622-634.

Petar GUBERINA. O crnačkoj poeziji s naročitim obzirom na crnačku poeziju

francuskog i engleskog izraza. Rad JAZU, 308, (1955), 209-317.

Petar GUBERINA. Procédés stylistiques et stylographiques. Analyse scientifique et littéraire.

U: Literature and Science, Oxford, Basil Blackwell, 1955, 51-56.

Petar GUBERINA. Stilistika (skripta). Zagreb: Sveučilište u Zagrebu, 1958.

Petar GUBERINA. La stylistique, science quantitative ou qualitative? Un contenu

lexicologique différent - la même identification. Revue de Linguistique: Académie de la

République Populaire Roumaine, 4, 1 (1959), 5-8.

Petar GUBERINA. Lingvistika govora kao lingvistička osnova verbotonalnog

sistema i strukturalizam u općoj lingvistici. Govor, 1, 1986, 1-3, 3-18.

Eksperimentalna govorna stilistika

GOVORNO OSTVARENJE U ODREĐIVANJU ODNOSA LIJEPO - RUŽNO I

MALO - VELIKO KOD DEMINUTIVA I AUGMENTATIVA

Deminutivi i augmentativi obično se navode kao primjeri prirodnih

stilističkih sredstava, dakle postupci čija je stilistička vrijednost sadržana u

njihovom obliku. Deminutiv tako ne izražava samo nešto malo, što je njegov

logički, denotativni sadržaj, već obično ima i stilističku vrijednost nečeg

lijepog, milog, dragog; augmentativ ne opisuje samo nešto veliko, već ima i

stilističku vrijednost ružnog, odbojnog, antipatičnog. Ima, doduše, primjera

u kojima augmentativ ne uključuje pejorativnu vrijednost, kao npr. momčina

ili junačina. Cigareta jest deminutiv od cigare, ali je danas taj oblik izgubio

značenje deminutiva, a posebice njegovu laudativnu vrijednost. Ipak, dokle

god govornik osjeća neki oblik kao deminutiv ili augmentativ, on ga koristi i

u stilističkom značenju; ovi oblici, osim izraza veličine, imaju i neku

konotativnu vrijednost: izraza stava govornika. U veoma velikom broju

slučajeva laudativna je vrijednost vezana uz deminutiv, a pejorativna uz

augmentativ. Eksperimentom smo pokušali odrediti ulogu govornog

ostvarenja u formiranju stilističke vrijednosti i logičkog sadržaja deminutiva,

pozitiva i augmentativa.

1. Određivanje stilističke vrijednosti: odnosi lijepo - ružno

Kao materijal za ispitivanje upotrijebljeno je pet riječi (pozitiva), te njihovi

odgovarajući deminutivi i augmentativi, dakle ukupno 15 oblika: pismo,

pisamce, pismurina; trbuh, trbuščić, trbušina; ruka, ručica, ručetina; nos,

nosić, nosina; žena, ženica, ženetina. U svim navedenim primjerima

deminutiv ima laudativnu, a augmentativ pejorativnu vrijednost. Zamolili

smo Nevu Rošić, prvakinju drame Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu,

da svaki od ovih 15 oblika izgovori na tri različita načina: (1) neutralno; (2) u

govornom ostvarenju koje izražava nešto lijepo; (3) u govornom ostvarenju

koje izražava nešto ružno. U opisu vrednota govornog jezika lijepo je

ostvareno povišenim tonom (registrom) i labavijim izgovorom; ružno je ostvareno

sniženim tonom (registrom) i napetijim izgovorom. Tako smo kao konačni

materijal za ispitivanje dobili 45 različitih kombinacija jezičnih oblika i

govornih ostvarenja. Ove su kombinacije snimljene na magnetofonsku vrpcu

slučajnim redoslijedom i predočene su grupi od 25 ispitanika, studenata

Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Procjenjujući ove primjere prema jednoj

varijanti skale Osgoodova semantičkog diferencijala ispitanici su se trebali

izjasniti za odnos lijepo - ružno, dakle za odnos koji je bio izražen govornim

ostvarenjem. Dojam lijepog ili ružnog bilježio se veličinama od 0 do 3; u

obradi ružno bilježimo negativnim, a lijepo pozitivnim predznakom.

Srednje vrijednosti ocjena 25 ispitanika bile su sljedeće:

govorno ostvarenje:

lijepo neutralno ružno

nosić 1,48 0,76 -1,44

nos 1,00 0,40 -0,96

nosina -0,92 -0,68 -2,48

pisamce 1,72 0,20 -1,44

pismo 1,42 0,24 -1,00

pismurina 0,20 -1,12 -2,56

ručica 1,56 0,72 -1,04

ruka 0,28 0,12 -1,56

ručetina -0,16 -0,72 -2,00

trbuščić 1,44 0,40 -0,16

trbuh 1,56 -0,24 -1,20

trbušina -0,28 -1,16 -1,76

ženica 1,12 0,56 -0,76

žena 1,48 -0,08 -1,72

ženetina 0,08 -1,04 -2,44

Iz navedenih se rezultata vidi da govorno ostvarenje koje izražava nešto

ružno bez obzira na jezični oblik uvijek ima negativan predznak: osjećaj je

ružnog minimalan i posve zanemariv u deminutivu trbuščić, ali svi drugi

deminutivi u ružnom govornom ostvarenju jasno govore o dominaciji govornog

ostvarenja nad jezičnim oblikom. Svi pozitivi i augmentativi u ružnom

govornom ostvarenju imaju negativan predznak, a raspon veličina kreće se

od -0,96 do -2,56.

U govornom ostvarenju koje izražava nešto lijepo samo tri augmentativa

(trbušina, nosina, ručetina) imaju negativan predznak; ali je u dva primjera

veličina takva da zapravo govori o neutralnom dojmu (ručetina: -0,16;

trbušina: -0,28); tako jedino augmentativ nosina (-0,92) govori o dominaciji

jezičnog oblika.

U neutralnom govornom ostvarenju negativne predznake dobivaju svi

augmentativi i to u rasponu od -0,68 do -1,16; svi su pozitivi izrazito

neutralni, a raspon im se kreće od -0,24 do 0,40; svi deminutivi u

neutralnom govornom ostvarenju imaju pozitivan predznak, ali su

vrijednosti veoma niske: njihov se raspon kreće od 0,20 do 0,70.

Zanimljiv se zaključak nameće usporedbom pojedinih veličina. Čini se da

smo u emisiji i u percepciji osjetljiviji na ružno negoli na lijepo: maksimalna

ocjena dojma lijepog iznosi tek 1,72, a ružnog čak -2,56. U kombinaciji

optimalnog izraza za lijepo (deminutiv u lijepom govornom ostvarenju)

raspon ocjena se kreće od 1,12 do 1,72; u kombinaciji optimalnog izraza

ružnog (augmentativ u ružnom govornom ostvarenju) raspon je od -1,76 do -2,56;

u neutralnom govornom ostvarenju vrijednosti deminutiva kreću se od 0,20

do 0,76, a augmentativa od -0,68 do -1,16.

Uspoređujemo li identičan jezični oblik u različitim govornim ostvarenjima,

možemo zaključiti da je utjecaj govornog ostvarenja u određivanju odnosa

lijepo - ružno odlučujući jer bitno mijenja vrijednosti u percepciji: tako npr.

nosić dobiva vrijednost 1,48 u lijepom, 0,76 u neutralnom, a -1,44 u ružnom govornom

ostvarenju.

Srednje vrijednosti (X) svih oblika u odnosu na govorna ostvarenja prikazana su na

sljedećoj tabeli; uz svaku srednju vrijednost navodi se i standardna

devijaciju (s):

govorno ostvarenje:

ružno neutralno lijepo

X s X s X s

deminutivi 1,46 0,11 0,53 0,21 -0,97 0,43

pozitivi 1,15 0,42 0,10 0,14 -1,30 0,30

augmentativi -0,22 0,32 -0,94 0,20 -2,25 0,30

(1) Razlike u govornim ostvarenjima.

Daljnja statistička obrada pokazala je da su statistički značajne sljedeće

razlike:

deminutivi:

lijepo (1,46) - neutralno (0,53); t - 4,20 (1%)

neutralno (0,53) - ružno (-0,97); t - 3,00 (2%)

pozitivi:

lijepo (1,15) - neutralno (0,10); t - 2,28 (5%)

neutralno (0,10) - ružno (-1,30); t - 7,00 (1%)

augmentativi:

neutralno (-0,94) - ružno (-2,25); t - 6,00 (1%)

Iz navedenih podataka posve logično slijedi da su značajne i razlike kod svih

oblika u usporedbi lijepog i ružnog govornog ostvarenja. Jedina razlika koja

nije statistički značajna razlika je između augmentativa u lijepom (-0,22) i

augmentativa u neutralnom govornom ostvarenju (-0,94).

(2) Razlike u jezičnim oblicima.

Statistički su značajne sljedeće razlike:

lijepo govorno ostvarenje:

pozitivi (1,15) - augmentativi (0,22); t - 2,74 (2%)

neutralno govorno ostvarenje:

pozitivi (0,10) - augmentativi (-0,94); t - 4,30 (1%)

ružno govorno ostvarenje:

pozitivi (-1,30) - augmentativi (-2,25); t - 2,02 (5%)

Iz navedenih rezultata logično slijedi da su statistički značajne i razlike

između deminutiva i augmentativa u sva tri govorna ostvarenja.

Međutim, razlike između deminutiva i pozitiva nisu statistički značajne ni u

jednom govornom ostvarenju:

lijepo govorno ostvarenje:

deminutivi (1,46) - pozitivi (1,15); t - 0,72

neutralno govorno ostvarenje:

deminutivi (0,53) - pozitivi (0,10); t - 1,72

ružno govorno ostvarenje:

deminutivi (-0,97) - pozitivi (-1,30); t - 0,78

Ovi podaci upućuju na zaključak da deminutiv kao jezični oblik nije

stilističko sredstvo; deminutiv postaje stilističko sredstvo tek u

odgovarajućem govornom ostvarenju, u skladu između jezičnog oblika i

govornog ostvarenja.

(3) Jezični oblici i govorna ostvarenja.

Iz navedenih rezultata može se zaključiti da govorno ostvarenje ima ključnu

ulogu u određivanju odnosa lijepo - ružno kod deminutiva, pozitiva i

augmentativa; naime, u usporedbi različitih govornih ostvarenja jedina

razlika koja se nije pokazala statistički značajnom razlika je između

augmentativa u lijepom i augmentativa u neutralnom govornom ostvarenju; sve su

druge razlike statistički značajne: dakle, u percepciji govorno ostvarenje

bitno određuje stilističku (laudativnu ili pejorativnu) vrijednost bez obzira na

jezični oblik deminutiva, pozitiva ili augmentativa.

Što se tiče jezičnih oblika rezultati ispitivanja pokazuju da deminutiv bez

odgovarajućeg govornog ostvarenja i nije stilističko sredstvo: naime, razlika

između deminutiva i pozitiva nije statistički značajna ako su im govorna

ostvarenja jednaka. Naprotiv, augmentativ se pokazuje kao jak oblik, koji

sam po sebi nosi stilističku vrijednost: on se pokazuje statistički značajno

različitim od deminutiva i pozitiva u jednakim govornim ostvarenjima.

Stilistička snaga augmentativa proizlazi vjerojatno iz podatka da su

ispitanici bili osjetljiviji na ružno negoli na lijepo, što su iskazali i većim

ocjenama doživljaja ružnog.

Maksimalne vrijednosti lijepog i ružnog dobivaju se u skladnom djelovanju

oblika i govornog ostvarenja: deminutivi u lijepom govornom ostvarenju dobivaju

maksimalne ocjene za lijepo, a augmentativi u ružnom govornom ostvarenju

maksimalne ocjene za ružno.

2. Određivanje logičkih sadržaja: odnosi malo - veliko

U drugome testu koristili smo isti materijal i iste ispitanike, međutim odnos

koji su trebali procijeniti nije bio lijepo - ružno, već malo - veliko, dakle ne

odnos izražen govornim ostvarenjima, već onaj sadržan u jezičnim oblicima.

Ipak, i ovdje nas je zanimala uloga govornog ostvarenja; naime, niski

registar, koji je vezan za izraz ružnog, ostvaruje se između ostalog i

povećanjem rezonantnog prostora u ustima, a viši registar, vezan uz izraz

lijepog, smanjenjem rezonantnog prostora; tako je bilo moguće pretpostaviti

da će opisana govorna ostvarenja utjecati i na percepciju veličine. U obradi

rezultata procjena malenog ima pozitivan, a procjena velikog negativan

predznak. Srednje vrijednosti 25 ispitanika bile su sljedeće:

govorno ostvarenje:

lijepo neutralno ružno

nosić 2,64 1,08 -0,36

nos 0,48 -0,04 -0,80

nosina 0,96 -1,52 -2,92

pisamce 2,48 0,84 -0,44

pismo 0,28 0,00 -1,36

pismurina -1,12 -2,08 -2,84

ručica 2,08 1,20 0,04

ruka 0,32 -0,16 -1,96

ručetina -1,12 -1,88 -2,84

trbuščić 2,56 1,24 0,64

trbuh 1,16 -0,28 -1,48

trbušina -0,68 -1,60 -2,24

ženica 1,96 1,08 -0,12

žena 0,72 -0,32 -1,52

ženetina -0,32 -1,72 -2,76

Rezultati pokazuju da govorno ostvarenje značajno utječe i na određivanje

odnosa malo - veliko kod deminutiva, pozitiva i augmentativa. Govorno

ostvarenje koje izražava nešto lijepo svojim visokim registrom ujedno i

smanjuje dojam veličine; naprotiv, govorno ostvarenje koje izražava nešto

ružno sniženim registrom povećava dojam veličine: nosina npr. u lijepom

govornom ostvarenju posve gubi svoje dimenzije (0,96), u neutralnom govornom

ostvarenju dojam veličine je očit (-1,52), a u ružnom govornom ostvarenju taj

se dojam posve približava maksimalnoj vrijednosti (-2,92); pisamce je npr.

najmanje u lijepom govornom ostvarenju (2,48), nešto je veće u neutralnom

govornom ostvarenju (0,84), dok ga u ružnom govornom ostvarenju

počinjemo osjećati kao nešto veliko (-0,44); trbuh je malen u lijepom govornom

ostvarenju (1,16), neodređene je veličine u neutralnom govornom ostvarenju (-

0,28), dok u ružnom govornom ostvarenju postaje velik (-1,48).

Srednje vrijednosti svih oblika u odnosu na govorna ostvarenja daju sljedeće

rezultate; uz srednju vrijednost (X) navodi se i standardna devijacija (s):

govorno ostvarenje:

ružno neutralno lijepo

X s X s X s

deminutivi 2,34 0,26 1,10 0,04 -0,05 0,30

pozitivi 0,60 0,30 -0,16 0,24 -1,42 0,33

augmentativi -0,46 0,50 -1,76 0,20 -2,72 0,23

Daljnja statistička obrada pokazala da su značajne sljedeće razlike:

(1) Razlike u govornim ostvarenjima.

deminutivi:

lijepo (2,34) - neutralno (1,10); t - 4,40 (1%)

neutralno (1,10) - ružno (-0,05); t - 7,66 (1%)

pozitivi:

lijepo (0,60) - neutralno (-0,16); t - 2,70 (2%)

neutralno (-0,16) - ružno (-1,42); t - 3,01 (2%)

augmentativi:

lijepo (-0,46) - neutralno (-1,76); t - 2,45 (2%)

neutralno (-1,76) - ružno (-2,72); t - 3,20 (2%)

Iz navedenih podataka logično slijedi da su značajne i razlike između svih

oblika u lijepom govornom ostvarenju prema tim oblicima u ružnom

govornom ostvarenju.

(2) Razlike u leksičkim oblicima:

lijepo govorno ostvarenje:

deminutivi (2,34) - pozitivi (0,60); t - 4,46 (1%)

deminutivi (2,34) - augmentativi (-0,46); t - 4,75 (1%)

neutralno govorno ostvarenje:

deminutivi (1,10) - pozitivi (-0,16); t - 5,25 (1%)

pozitivi (-0,16) - augmentativi (-1,76); t - 5,30 (1%)

ružno govorno ostvarenje:

deminutivi (-0,05) - pozitivi (-1,42); t - 3,11 (2%)

pozitivi (-1,42) - augmentativi (-2,72); t - 3,25 (2%)

Bez posebne statističke obrade logično slijedi da su također značajne razlike

između deminutiva i augmentativa u neutralnom i ružnom govornom

ostvarenju. Jedina razlika među različitim jezičnim oblicima u jednakim

govornim ostvarenjima koja nije statistički značajna jest razlika između

pozitiva (0,60) i augmentativa (-0,46) u lijepom govornom ostvarenju: t - 0,99.

3. Stilistička vrijednost i logički sadržaj govornog ostvarenja

U procjeni odnosa lijepo - ružno dominantan je utjecaj govornog ostvarenja; to

je vidljivo iz sljedećih podataka: (1) gotovo sve razlike među jednakim

oblicima u različitim govornim ostvarenjima statistički su značajne: jedino

nije značajna razlika između augmentativa u lijepom i augmentativa u neutralnom

govornom ostvarenju; (2) u jednakim govornim ostvarenjima statistički nisu

značajne razlike između deminutiva i pozitiva; ovo nas navodi na zaključak

da deminutiv bez odgovarajućeg govornog ostvarenja i nije stilističko

sredstvo.

U procjeni odnosa malo - veliko ravnopravno sudjeluju jezični oblici i govorna

ostvarenja: (1) sve razlike među jednakim oblicima u različitim govornim

ostvarenjima statistički su značajne; (2) usporedbom različitih jezičnih

oblika u jednakim govornim ostvarenjima pokazalo se da nije statistički

značajna razlika između pozitiva i augmentativa u lijepom govornom

ostvarenju.

Konačno možemo zaključiti da govorno ostvarenje ne samo da određuje

stilističku vrijednost deminutiva, pozitiva i augmentativa, već ravnopravno s

jezičnim oblikom sudjeluje u određivanju njihovog logičkog, denotativnog

sadržaja.

Literatura:

Eugenija BARIĆ, Mijo LONČARIĆ, Dragica MALIĆ, Slavko PAVEŠIĆ, Mirko PETI,

Vesna ZEČEVIĆ, Marija ZNIKA. Hrvatska gramatika. Zagreb, Školska knjiga,

1995.

Neda PINTARIĆ. Odnos umanjenica i umilnica u hrvatskom i poljskom jeziku.

Strani jezici, 25, 1986, 1-2, 36-46.

Branko VULETIĆ. Govorni izraz emocije. Govor, 3, 1986, 1, 33-38.

STILISTIKA GLASOVA I GOVORNOG OSTVARENJA

1. Glasovni sastav i grafički oblici

Köhler (1947) je htio pokazati vezu između glasova i nekih grafičkih oblika.

Eksperiment je izvršen u Njemačkoj. Ispitanicima su predočena dvije riječi

bez značenja: maluma i takete i dva crteža bez značenja:

Ispitanici su trebali povezati ove logatome s predočenim crtežima. Kada bi

izbor bio slučajan, tj. kada među predočenim crtežima i logatomima ne bi

postojala nikakva veza, 50% ispitanika povezalo bi maluma ili takete s oblim, a 50% s

uglatim likom. Međutim, rezultati su pokazali da velika većina ispitanika

povezuje maluma s oblim, a takete s uglatim likom. Iste su rezultate dobili Davis (1961)

u Tanganjiki te Holland i Wertheimer (1964) u SAD. Köhler objašnjava dobivene

rezultate izomorfizmom auditivne i vizualne organizacije.

I doista, sa stajališta glasovnog sastava ovi nam rezultati izgledaju posve

logični i razumljivi. Saussure je prema artikulacijskom otvoru (aperturi) dao

sljedeću listu glasova:

0 - okluzivi

1 - frikativi

2 - nazali

3 - likvidi

4 - i, y, u

5 - e, o, oe

6 - a

Kombinacija nazalnih konsonanata [m] i likvidnog [l] s neutralnim vokalom [a] i

zaokruženim [u] posve se prirodno vezuje uz obli lik jer su razlike u

artikulacijskom otvoru između vokala i konsonanata male; prema Saussureovoj skali

artikulacijskih otvora logatom maluma ima sljedeće vrijednosti: 2 - 6 - 3 - 4 - 2 - 6;

glasovi se blago pretapaju jedni u druge, te se tako ovaj logatom povezuje

uz blage linije oblog crteža. Predodžbi obline jasno pridonose i zaokruženi,

bilabijalni glasovi: [u] i [m]. Naprotiv, slijed okluzivnih konsonanata u kombinaciji s

vokalima [a] i [e], tj. slijed potpunih zatvora i naglih otvora, kako je to u logatomu takete,

prirodno se vezuje uz uglati lik; Saussureova skala artikulacijskih otvora za

takete daje sljedeće vrijednosti: 0 - 6 - 0 - 5 - 0 - 5. Uz artikulacijske potrebno je

napomenuti i auditivne osobine glasova u ovim logatomima: u maluma pretežu niski [m,

u], a u takete visoki glasovi [t, k, e].

2. Dijagrami

Ovdje je riječ o glasovnom simbolizmu koji Jakobson tumači dijagramskim

odnosima. Jakobson zapravo prihvaća Peirceovu podjelu znakova na slike,

indekse i simbole, a dijagram je podvrsta slike: slika djeluje stvarnom

sličnošću između označitelja i označenog; dijagram pokazuje sličnost

označitelja i označenog u njihovim međusobnim odnosima. Tako Jakobson

tumači odnos gravisnog i akutnog obilježja glasova: na pitanje što je

svjetlije a što tamnije u opoziciji glasova [i/u] ispitanici mogu reći da im

pitanje nije jasno, ali će rijetko koji ustvrditi da je [i] tamnije. Opozicija

glasova preslikava neku vanjezičnu opoziciju. Jakobson npr. govori o

vokalskoj opoziciji koja uvjetuje igru riječima u naslovu novinskog članka

Multilateral Force or Farce (Multilateralna sila ili farsa); sila (force) i farsa (farce)

suprotstavljaju se vokalskom opozicijom [o/a], koja materijalno, (s)tvarno suprotstavlja,

ali i poistovjećuje njihove sadržaje, jer pokazuje pravo, farsično stanje sile

(Jakobson, 1965).

I drugi su autori koristili primjere fonoloških opozicija u impresivnoj fonetici.

Tako npr. Paul Delbouille, koji veoma racionalno pristupa problemu

glasovnog simbolizma, potvrđuje impresivne vrijednosti glasova samo u dva

slučaja: (1) kada je riječ o očitim onomatopejskim izrazima, koje Delbouille

zove imitativnom harmonijom; i (2) kada glasovni sastav ističe već

postojeće semantičke suprotnosti: jedan je od Delbouillevih primjera Racineov stih La

perfide triomphe et se rit de ma rage (Podmuklica likuje i ruga se mom bijesu), gdje opozicija

[i/a] (rit/rage) materijalno učvršćuje suprotnost ruganja i bijesa.

Jespersen spominje uporabu logatoma s vokalskom opozicijom [i/u] kao eufemizama: za

vrijeme suše jednog ljeta u Norveškoj su se u zahodima pojavili natpisi: "Ne

povlačite vodu za bimmelim, već samo za boummeloum."; i svi su znali o čemu

se radi.

O djelovanju fonemske opozicije, a pozivajući se na Jakobsona, govori

primjerice Gombrich u knjizi "Art and Illusion": Upravo je profesor Jakobson

privukao moju pažnju na činjenicu da je sinestezija stvar odnosa. Ovu sam

sugestiju provjerio u jednoj društvenoj igri. Igra se sastoji u stvaranju

najjednostavnijeg mogućeg medija kroz koji se još uvijek mogu izražavati

odnosi, jezika od samo dvije riječi - primjerice ping i pong. Ako bi to bilo sve

čime raspolažemo da bismo imenovali, recimo, slona i mačku - tko bi bio

ping, a tko pong? Mislim da je odgovor jasan. Ili, uzmimo vruću juhu i sladoled:

sladoled je, bar za mene, ping, a juha pong. Ili Rembrandta i Watteaua: Rembrandt bi

svakako bio pong, a Watteau ping. Ne tvrdim da ovo uvijek uspijeva, da su dva

pregratka dovoljna za kategorizaciju svih odnosa. Ima ljudi koji se ne slažu

ni oko dana i noći, ili muškog i ženskog, ali možda bi se takvi različiti

odgovori mogli ujednačiti da je pitanje drukčije oblikovano: zgodne djevojke

su ping, a udate gospođe pong, već prema tome na koji se vid ženstvenosti

misli, baš kao što je materinski, obavijajući vid noći pong, ali je za neke

oštro, hladno, prijeteće lice noći ping.

Ovaj minimalni par zapravo otkriva djelovanje sustava. Po svoj prilici nitko ne bi ping povezao

s vitkom osobom, sladoledom ili Watteauom, kad ne bi bilo opozicije s pong; jer jedino

opozicija ping/pong preslikava opozicije: zgodna djevojka / udata gospođa,

sladoled / topla juha, Watteau / Rembrandt. Ping jest mačka u odnosu na slona, koji je

pong; ali u odnosu miša i mačke, mačka više nije ping. A ova se opozicija

odražava i u imenima junaka iz crtanih filmova: Toma i Jerryja; glasovna

opozicija gravisnog vokala [o] u imenu mačka i akutnih vokala [e, i] u imenu

miša motivirano pokazuje i odnos njihovih veličina.

3. Glasovni sastav i govorno ostvarenje

Köhlerov smo eksperiment ponovili u modificiranom obliku. Zamolili smo

Nevu Rošić, glumicu Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu da izgovori

logatome maluma i takete u tri različita govorna ostvarenja: (1) neutralno

govorno ostvarenje; (2) maksimalno govorno ostvarenje; (3) suprotno

govorno ostvarenje. (1) Neutralno govorno ostvarenje ono je u kojem su

govorne vrednote maksimalno neizražajne, neinformativne; to je ostvarenje

srednjeg intenziteta, srednje tonske visine i srednjeg tempa. (2) U tzv.

maksimalnom govornom ostvarenju zatražili smo da govornica pokuša

govornim vrednotama opisati, izraziti obli lik pri izgovoru logatoma maluma, a

uglati lik pri izgovoru logatoma takete. U akustičkom opisu maksimalno ostvarenje

logatoma maluma znači: legato izgovor, usporeni tempo i sniženi registar.

Maksimalno ostvarenje logatoma takete znači: staccato izgovor, ubrzani

tempo i povišeni registar. (3) U tzv. suprotnom govornom ostvarenju

govorne su vrednote pri izgovoru logatoma maluma trebale izraziti uglati, a pri

izgovoru logatoma takete obli lik; a to znači da je maluma izgovoreno staccato,

ubrzanim tempom i povišenim registrom, a takete legato, usporenim tempom

i sniženim registrom. U daljnjem tekstu u opisu govornih ostvarenja koristimo

termine legato i staccato: legato uz maluma znači maksimalno govorno ostvarenje, a uz

takete suprotno; isto tako staccato uz takete znači maksimalno, a uz maluma suprotno

govorno ostvarenje.

Svako je ostvarenje snimljeno na magnetofonsku vrpcu tri puta redom i slučajnim je

redoslijedom predočeno ispitanicima. Ispitanici su bili studenti raznih

fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, i to dvije skupine od po 30 ispitanika, od

kojih je svaka rješavala jedan test.

U prvom ispitivanju ispitanici su se trebali odlučiti vezuje li se iskaz koji čuju uz

obli ili uglati lik; treće mogućnosti izbora nije bilo, a pretpostavljamo da je

tako izvršen i Köhlerov eksperiment.

Rezultati su bili sljedeći:

Način govornog Vezivanje iskaza uz:

ostvarenja uglati lik obli lik

maluma neutralno 7 23

takete neutralno 16 14

maluma legato 1 29

takete staccato 29 1

maluma staccato 29 1

takete legato 2 28

Rezultati ispitivanja jasno pokazuju da se traženi sadržaj vezuje isključivo uz

govorne vrednote, uz globalnu govornu formu. Neutralno govorno ostvarenje logatoma

maluma potvrđuje Köhlerov eksperiment; međutim, takete u neutralnom

govornom ostvarenju bio je gotovo idealni primjer slučajnog pogađanja.

Vjerojatno bi rezultati neutralnog ostvarenja ovih logatoma bili puno bliži

onima koje je dobio Köhler, da se nisu našli u kontekstu gdje su se govorne

vrednote, a ne glasovi, pokazale kao dominantni nositelji prirodnog sadržaja

iskaza. Maksimalno govorno ostvarenje (legato za maluma i staccato za takete),

dakle takvo u kojem se podudaraju prirodni sadržaji glasova i govornog

ostvarenja, dali su i gotovo maksimalne moguće rezultate (29:1). Međutim,

kada je došlo do sukoba glasova i govornog ostvarenja, ovo se potonje

pokazalo daleko jačim: maluma u suprotnom govornom ostvarenju (maluma staccato) u

percepciji se posve izjednačava s logatomom takete u maksimalnom govornom

ostvarenju (tekete staccato); isto tako i takete u suprotnom govornom ostvarenju (takete legato)

posve se izjednačava s logatomom maluma u maksimalnom (maluma legato)

govornom ostvarenju.

U drugom je testu korištena ista magnetofonska snimka kao i u prvom testu

samo što su ispitanici procjenjivali približavanje jednom od navedenih likova

prema jednoj varijanti skale Osgoodova semantičkog potencijala:

približavanje iskaza liku procjenjivalo se od 0 (neutralni odnos) do 3

(maksimalno približavanje). U obradi maksimalno približavanje uglatom liku

bilježimo negativnim predznakom. Rezultati su bili sljedeći:

Način govornog Prosječna vrijednost

ostvarenja procjene 30 ispitanika

maluma neutralno 0,93

takete neutralno 0,13

maluma legato 2,70

takete staccato -2,33

maluma staccato -1,83

takete legato 1,90

Rezultati ovog testa jednaki su rezultatima prvog testa. Iako postoji

mogućnost gradacije, kao i posve neutralnog opredjeljenja, opet se

pokazuje da je cjelokupno govorno ostvarenje nositelj prirodnog sadržaja

iskaza: (1) u maksimalnim ostvarenjima i maluma i takete dobivaju veoma

visoke prosječne ocjene; (2) u sukobu glasovnog sastava i govornog

ostvarenja pokazuje se da je dominantan nositelj sadržaja govorno

ostvarenje, a ne glasovni sastav logatoma; (3) u neutralnom govornom ostvarenju

maluma se približava oblom liku, dok je takete posve neutralan, upravo kao i u prvom

ispitivanju.

Detaljnija statistička obrada dala je sljedeće rezultate:3

Stupnjevi slobode: df = 29

P 0,01 = 2,76

Koristimo sljedeće oznake:

> ne razlikuje se;

� gotovo se ne razlikuje;

< značajno se razlikuje;

<< veoma značajno se razlikuje.

Usporedba različitih govornih ostvarenja logatoma maluma:

t P

1) neutralno - legato 6,60 < 0,01

3 Statističku obradu načinio je dr. Behlul Brestovci, profesor na Fakultetu za defektologiju u Zagrebu.

2) neutralno - staccato 8,12 < 0,01

3) legato - staccato 16,72 << 0,01

Usporedba različitih govornih ostvarenja logatoma takete:

t P

4) neutralno - staccato 11,04 << 0,01

5) neutralno - legato 5,90 < 0,01

6) staccato - legato 14,72 << 0,01

Međusobna usporedba različitih govornih ostvarenja logatoma maluma i

takete:

t P

7) maluma neutralno - takete neutralno 2,64 0,01�

8) maluma neutralno - takete staccato 11,27 << 0,01

9) maluma neutralno - takete legato 1,82 > 0,01

10) maluma legato - takete neutralno 12,27 << 0,01

11) maluma legato - takete staccato 18,96 << 0,01

12) maluma legato - takete legato 2,15 > 0,01

13) maluma staccato - takete neutralno 4,80 < 0,01

14) maluma staccato - takete staccato 2,15 > 0,01

15) maluma staccato - takete legato 10,76 << 0,01

Navedene rezultate možemo rezimirati ovako:

(1) jednaki logatomi pokazuju se kao različiti u različitim govornim

ostvarenjima (1-6);

(2) različiti logatomi pokazuju se kao različiti u različitim govornim

ostvarenjima (8, 10, 11, 15);

(3) različiti logatomi pokazuju se kao jednaki (12, 14) ili veoma slični (7) u

jednakim govornim ostvarenjima.

(4) glasovni sastav maluma jednak je legato govornoj izvedbi: maluma u neutralnom govornom

ostvarenju ne razlikuje se od takete u legato izvedbi (9).

Ovi rezultati jasno govore da je govorno ostvarenje dominantni nositelj

nekonvencionalnog, prirodnog sadržaja logatoma: jednaki se slijed glasova

prepoznaje kao različit sadržaj u različitim govornim ostvarenjima; naprotiv,

različit se slijed glasova prepoznaje kao jednak sadržaj u jednakim govornim

ostvarenjima.

4. Glasovni sastav i govorno ostvarenje u izrazu emocije

U svojoj knjizi. "La vive voix" Ivan Fónagy opisuje govorne izraze pojedinih emocija.

Zanimljivo je da on ne govori o glasovima općenito, već o specifičnoj

artikulaciji glasova. Tako Fónagy kaže da se bijes u francuskom i u

mađarskom (a vjerujemo da njegova zapažanja vrijede i za druge jezike)

očituje: pojačanom mišićnom napetošću artikulatora (jezika, usana i

farinksa): jezik snažno pritišće alveole za [t], a nepce za [k], tako da je

površina dodira često udvostručena u odnosu na neutralnu artikulaciju;

zatvoreni vokali [i], [y], [u] zatvoreniji su, a otvoreni vokali su jasno

otvoreniji; tako u slučaju vokala [a]razmak među usnama raste s prosječnih

15 mm na 25 mm; jezik se povlači prema natrag u odnosu na neutralni

izgovor vokala i konsonanata, što glasovima daje tamniji timbar. Izrazu

bijesa Fónagy suprotstavlja izraz nježnosti, za koji kaže da je artikulacija

opuštena, a tranzicije spore i postupne; artikulacija se pomiče prema

naprijed i daje svjetliji timbar glasovima; u francuskom su prednji vokali [i,

e] često labijalizirani, a alveolarni okluzivi [t, d] palatalizirani.

Već iz ovakvog opisa artikulacije posve je jasno da je izraz nekog sadržaja u

načinu izvedbe, a ne u glasovima samima. Način izvedbe posebno dolazi do

izražaja u opisu intonacije bijesa i nježnosti, u onome što Fónagy zove

projektivnom mimikom intonacije. Tonska linija rečenice koja izražava nježne,

afektivne, ljubavne emocije blaga je i valovita; naprotiv, kod izraza bijesa

melodijska je linija uglata: ravna i rigidna melodijska linija isprekidana je na

osjetno jednake intervale. Ova shema pokazuje značajnu stabilnost unutar

iste rečenice, ili čak u dijelu rečenice koja izražava jednak bijes istim

intenzitetom. Nagli melodijski skokovi dosižu jednaku visinu.

Fónagy govori o mogućim promjenama osnovnog tona koje dovode

promjene u percepciji emotivne poruke rečenice: ako se npr. na

sintetizatoru govora francuska rečenica C'est autant de gagné, tu ne risque rien

(Tim bolje, ništa ne riskiraš) ostvari: (a) intonacijskim lukom koji obuhvaća

obje rečenice; (b) dva identična melodijska luka, koja ističu obje rečenice i

(c) skokovitom melodijom, koja se sastoji od tri nagla uspona i nagla pada,

dakle uglatom melodijskom linijom, njezina se emotivna poruka mijenja;

ispitanici su slušno interpretirali prvu konfiguraciju kao izraz blagog,

utješnog stava, drugu kao izraz persuazivnog stava, a treću kao agresivni

prijekor.

Fónagy objašnjava intonacije bijesa i nježnosti kao odraze čitave tjelesne

aktivnosti te kaže da rigidnost osnovne melodijske linije svađe odražava

jako stezanje mišića, napeti, stegnuti stav tijela čovjeka koji vreba i koji je

spreman baciti se na protivnika, ili stav boksača koji čeka pogodan trenutak

da zada udarac. Nagli skokovi tona mogli bi označavati udarce. Brži tempo

mogao bi odražavati ubrzanja ritma disanja i otkucaja srca - što bi, prema

filogenetičkoj teoriji, bila posljedica povećane uporabe kisika za vrijeme

borbe - i u isto bi vrijeme predstavljao ritam borbe. Valovita melodija nježnosti

odgovara sporim, postupnim i zaobljenim pokretima te se čini kao da

prikazuje milovanje. Ova dva suprotstavljena prozodijska i gestualna

ponašanja za Fónagya su nesumnjivo najvažnija i najkarakterističnija među

emotivnim intonacijama.

5. Od grafičkih oblika do izraza emocije

Usporedimo li naša istraživanja s Fónagyevim vidjet ćemo brojne sličnosti.

Govoreći o izrazu bijesa Fónagy spominje specifičan, napet izgovor

bezvučnih okluziva te zatvoreniji izgovor zatvorenih, a otvoreniji izgovor otvorenih

vokala, a takav je upravo glasovni sastav logatoma takete; jedna je od bitnih značajki

izraza nježnosti labijaliziran izgovor, a logatom maluma sastoji se pretežno od

bilabijalnih glasova. U govornom ostvarenju legato izgovor oba logatoma odgovara

Fónagyevom opisu intonacije nježnosti, a to su blage, valovite tonske linije s

blagim tranzicijama; staccato izgovor odgovara ravnoj, rigidnoj i isprekidanoj tonskoj

liniji karakterističnoj za bijes. Uz to možemo dodati i Fónagyev eksperiment

na sintetizatoru govora: kada su dvije rečenice obuhvaćene jednim

intonacijskim lukom, što odgovara legato izgovoru, Fónagyevi ih ispitanici

slušno interpretiraju kao izraz nježnosti; iste rečenice ostvarene skokovitom

melodijom od tri nagla uspona i pada odgovaraju staccato izgovoru oba logatoma,

a Fónagyevi ih ispitanici primaju kao agresivni prijekor. Akustička analiza

navedenih logatoma potvrđuje približavanje staccato izvedbe akustičkim

obilježjima bijesa (skokovita intonacija, napetost, viši osnovni ton i ubrzan

tempo), a legato izvedbe izrazu nježnosti (blagi intonacijski lukovi, niži

osnovni ton, usporen tempo). Evo kako izgleda kretanje osnovnog tona u

neutralnom, legato i staccato izgovoru logatoma maluma i takete.

U neutralnom govornom ostvarenju raspon intonacije kreće se od 120 do 160

Hz za maluma, te od 90 do 180 Hz za takete; tempo je kod oba logatoma srednji.

1) maluma neutralno

2) takete neutralno

Legato izgovor pokazuje mali raspon intonacije i sniženi registar: 95 - 140 Hz

za maluma i 90 – 155 Hz za takete; tempo je kod oba logatoma usporen.

3) maluma legato

4) takete legato

Staccato izgovor pokazuje povišeni registar kod oba logatoma; kod logatoma

maluma raspon intonacije kreće se od 130 do 230 Hz uz srednji tempo; takete

se ostvaruje ubrzanim tempom te nešto višim registrom i manjim rasponom

intonacije: 225 - 275 Hz.

5) maluma staccato

6) takete staccato

U slušnoj percepciji tridesetero odraslih ispitanika ovako je procijenilo

količinu nježnosti i bijesa u navedenim logatomima na skali od 0 do 6:

nježnost

maluma legato 5,36

takete legato 4,85

maluma neutralno 2,61

takete neutralno 1,85

takete staccato 0,33

maluma staccato 0,09

bijes

maluma staccato 4,24

takete staccato 3,12

takete neutralno 1,39

maluma neutralno 0,57

maluma legato 0,36

takete legato 0,15

Oba se logatoma u legato izgovoru slušno primaju kao izraz nježnosti, a u staccato

izgovoru kao izraz bijesa; i suprotno: legato izgovor oba logatoma prima se kao odsutnost

bijesa, a staccato izgovor kao odsutnost nježnosti. Neutralni izgovor daje prednost

logatomu maluma za izraz nježnosti, a logatomu takete za izraz bijesa, ali su

brojčane vrijednosti mnogo niže nego kod procjene legato i staccato govornih

ostvarenja oba logatoma.

Samim se glasovima može pripisati neko značenje u neutralnom izgovoru, a

posebno u glasovnim opozicijama, jer glasovna opozicija može biti odraz

neke vanjezične opozicije. Govorno je ostvarenje prirodan odraz govornika:

njegovih govornih organa i njegovih emocija; ono motivirano prikazuje neki

sadržaj. Ako su govorno ostvarenje i glasovni sastav u sukobu, nema

nikakve dileme o dominantnoj ulozi govornog ostvarenja.

Literatura:

Paul DELBOUILLE. Poésie et sonorités. La critique contemporaine devant le

pouvoir suggestif des sons. Paris, Les Belles Lettres, 1961.

Ivan FÓNAGY. La vive voix. Essais de psycho-phonétique. Payot, Paris, 1983.

Gérard GENETTE. Mimologiques. Voyage en Cratylie. Paris, Éditions du Seuil, 1976.

Isto u hrvatskom prijevodu: Mimologije. Put u Kratiliju. Zagreb, Grafički

zavod Hrvatske, 1985; BiblioTeka; prijevod: Nada Vajs.

H. GOMBRICH. Art and Illusion. A Study in the Psychology of Pictorial Representation.

London, Phaidon Press, 1977.

Hans HÖRMANN. Introduction à la psycho-linguistique. Paris, Larousse, 1972.

Roman JAKOBSON. Linguistics and Poetics. U: Style in Language. Edited by Thomas A.

Sebeok. Cambridge, Massachusetts, The M.I.T. Press, 1960, str. 350-377.

Roman JAKOBSON. A la recherche de l'essence du langage. Diogène, 1965, 51, 22-38.

JEZIČNI, GLASOVNI I GOVORNI SINONIMI

1. JEZIČNI SINONIMI

Sinonimi se obično definiraju kao riječi različitog glasovnog sastava, ali istog

ili bliskog značenja. U Simeonovu «Enciklopedijskom rječniku lingvističkih

naziva» čitamo da je sinonim riječ različita po zvuku i podrijetlu, no ista ili

vrlo bliska po značenju, koja služi za razlikovanje stanovitih smisaonih (ili

stilskih) nijansa (II; 378). O sinonimima kao različitim stilističkim sadržajima

govori i Antun Barac. Lijepa je i zanimljiva njegova misao da sinonima

zapravo nema: U gramatikama se, piše Barac, češće spominju tzv. sinonimi kao

riječi istog značenja. Čovjek koji svoj jezik osjeća, ne pozna sinonima. Već

sama upotreba različitih glasova za tobože iste pojmove daje riječima i

druge osjećajne nijanse, a prema tome i nešto drugačija značenja (Veličina

malenih; str. 57).

Pitanje koje se nužno postavlja nakon ovakvih definicija sinonima glasi: a

što su to slična, jednaka ili različita značenja, odnosno što su to logički i

stilistički sadržaji? Možda je odgovore na ova pitanja moguće dobiti

mjerenjem percepcije sinonima.

Grupa od šezdesetak ispitanika, studenata različitih studijskih smjerova na

Filozofskom fakultetu u Zagrebu trebala je procijeniti na skali Osgoodova

semantičkog potencijala značenje niza pridjeva koji opisuju veličinu: sitan,

malen, velik, ogroman itd. Ispitanicima su predočena 24 pridjeva slučajno

odabranim redoslijedom, a oni su trebali na skali od 1 do 7 označiti njihovu

veličinu: maksimalni dojam malog bilježio se s 1, a maksimalni dojam

velikog sa 7. Izračunate su srednje vrijednosti i standardne devijacije.

Rezultati su bili sljedeći:

X s

divovski 6,82 0,39

gigantski 6,80 0,59

gorostasan 6,76 0,48

glomazan 6,69 0,63

ogroman 6,62 0,53

neizmjeran 6,31 1,10

golem 6,18 0,65

krupan 5,84 0,56

silan 5,80 1,14

grdan 5,51 1,10

velik 5,27 0,75

znatan 4,96 0,82

velji 4,82 0,81

nemali 4,04 0,74

droban 3,60 1,56

nevelik 3,40 0,81

malen 2,44 0,66

neznatan 2,33 1,09

sitan 1,80 0,50

majušan 1,78 0,74

beznačajan 1,47 0,81

minijaturan 1,47 0,69

ništavan 1,44 0,81

sićušan 1,44 0,55

Standardne devijacije veoma su niske kod pridjeva koji jasno određuju

veličinu: sićušan 0,55; sitan 0,50; divovski 0,39; gigantski 0,59; gorostasan 0,48; ogroman

0,53; standardne devijacije veće su kod pridjeva koji osim veličine uključuju

i nekakvo emotivno stajalište: silan 1,14; grdan 1,10; neizmjeran 1,10; najveća je

standardna devijacija, a to znači i najveća nesigurnost ispitanika bilo kod

procjene pridjeva droban 1,56; čini se da ispitanici nisu bili posve sigurni oko

značenja ovog pridjeva.

Očekivano je da se u percepciji jasno razlikuju pridjevi koji znače nešto malo

od onih koji znače nešto veliko: međutim, pokazale su se velike razlike

unutar pridjeva koji znače nešto veliko kao i unutar pridjeva koji znače

nešto malo: tako npr. razlika između divovski i velik iznosi 1,55, između divovski

i nemali čak 2,78; razlika između droban i sićušan iznosi 2,41; naprotiv, razlika

između nemali i droban samo je 0,44; a između nevelik i nemali razlika je 0,64.

Navedene srednje vrijednosti u percepciji pokazuju da baš i nema jasne

razlike između sinonima i antonima.

Ovdje se postavlja pitanje jednakih, sličnih i različitih značenja u percepciji.

Naime, u percepciji se pokazuje da je veća razlika između nekih sinonima

negoli između nekih antonima. I antonimi su zapravo sinonimi. Ispitivanje

percepcije pridjeva koji znače nešto malo ili veliko pokazuje se kao

kontinuirani niz u kojemu su razlike među pojedinim članovima veoma

male.

2. GLASOVNI SINONIMI

O glasovima kao izrazu velikog i malog govori između ostalih i Otto

Jespersen (1964). Jespersen posebno spominje glas i, za koji kaže da je

prikladan da se izrazi nešto malo, a primjere za to nalazi u raznim jezicima:

little, petit, piccolo, piccino, minor, minimus, mikros. Jespersen spominje i promjene

značenja pod utjecajem vokala i: tako je npr. riječ minijatura izgubila svoje

prvobitno značenje slike izrađene minijem i dobila značenje male slike; isto

je tako i engleska riječ pittance izgubila značenje pobožnog priloga, milodara,

bez obzira na njegovu veličinu i vrijednost, pa danas označava malu svotu

novca ili bijednu zaradu. Ipak, glasovne je vrijednosti prikladnije promatrati

u opozicijama, koje pokazuju rudimentarne naznake sustava. Riječ je o

znakovima koje Jakobson (1965) naziva dijagramima: to su znakovi koji

slikovito prikazuju odnose, a to znači znakovi u kojima glasovna opozicija

preslikava neku drugu opoziciju. Todorov je npr. rekao da a samo po sebi nije

veliko, ali da jest u usporedbi s i. I Jakobson (1960) slično opisuje odnos i/u; ako

nekoga upitamo koji je od ova dva glasa tamniji, možda ćemo dobiti

odgovor da je pitanje nejasno, ali nitko neće reći da je i tamnije od u. Sapir npr.

govori o ispitivanju odnosa mil/mal: ispitanici se u većini slučajeva opredjeljuju za

mil kao izraz malog, a mal kao izraz velikog. Maxime Chastaing govori da su djeca u

logatomskoj opoziciji ibi i aba prvi vezivala uz malu a drugi uz veliku kuću; isto

su tako pim vezivala uz crtež malog, a pum uz crtež velikog čovjeka. Čak i

André Martinet veličinom artikulacijskog rezonatora tumači opoziciju

glasova i/u kao odnosa malo-veliko. 4

U mjerenju percepcije glasovnih sinonima odabrali smo dvosložne logatome po

principu tonske visine glasova: niski glas m, srednji l i visoki s kombinirani su sa

svim vokalima: tako smo dobili 15 logatoma: mumu, momo, mama, meme, mimi, susu, soso,

sasa, sese, sisi itd. Ispitanici su upozoreni da logatome procjenjuju isključivo prema

njihovom glasovnom sastavu a ne prema njihovim mogućim vezama s

nekim riječima u hrvatskom jeziku (npr. mama). Lista logatoma po slučajnom

je redoslijedu predočena ispitanicima, koji su na skali Osgoodova

semantičkog potencijala trebali označiti subjektivnu procjenu njihove

veličine ocjenama od 1 za malo do 7 za veliko. Dobivene su sljedeće srednje

vrijednosti i standardne devijacije:

X s

mumu 5,64 1,48

momo 5,62 1,13

lolo 5,29 1,38

soso 5,47 1,12

lulu 4,87 1,71

susu 4,93 1,62

sasa 4,31 1,40

lele 4,20 1,38

mama 4,27 1,29

meme 3,71 1,39

4 V. Stilistika glasova i govornog ostvarenja.

lala 3,60 1,37

sese 3,56 1,25

sisi 2,22 1,49

lili 1,98 1,14

mimi 1,78 0,93

Dominantnu ulogu u određivanju odnosa «malo-veliko» imaju vokali:

najveće vrijednosti za malo ostvarene su vokalom i, neovisno o konsonantima u

logatomu; jednako su tako maksimalne vrijednosti za veliko ostvarene vokalima o i u neovisno

o konsonantima. Standardne su devijacije osjetno veće negoli kod procjenjivanja

riječi; iako su rezultati konzistentni, ispitanici su nesigurniji negoli kod

procjenjivanja veličine pridjeva.

Ponekad se u jezičnom obliku ostvaruje sklad između glasovnog sastava i

sadržaja riječi: tako je npr. glasovni sastav riječi malen neutralan; kod pridjeva

velik glasovni je sastav čak suprotan značenju riječi jer su oba vokala

prednja, a to znači i visoka, tj. malih rezonatora. Naprotiv, kod pridjeva sitan i

ogroman ostvaruje se sklad između glasovnog sastava i značenja riječi; i tako

se riječi sitan i ogroman osjećaju kao jače, stilistički obilježene riječi. I zato je

sitan (1,80) u percepciji manji od malenog (2,44), a ogroman (6,62) veći od velikog

(5,27). Grammont sklad glasovnog sastava i sadržaja riječi definira kao

ostvarivanje potencijalnih impresivnih vrijednosti glasova, a Jakobson

(1965) kao dijagrame na leksičkoj razini.

3. GOVORNI SINONIMI

Govorni sinonimi vezuju se uz već prikazana istraživanja uloge govornog

ostvarenja u percepciji logatoma i u percepciji deminutiva, pozitiva i augmentativa. U

ispitivanju percepcije logatoma pokazalo se da se u neutralnom govornom ostvarenju

opredjeljujemo prema glasovnom sastavu, a takvo opredjeljivanje nije osobito pouzdano;

naprotiv, govorno ostvarenje ne samo da posve potire glasovni sastav pri

procjeni sadržaja nekog iskaza, već je opredjeljivanje prema govornom

ostvarenju daleko pouzdanije od opredjeljivanja prema isključivo glasovnom

sastavu.

Ispitivanje percepcije pozitiva, deminutiva i augmentativa pokazalo je da je

govorno ostvarenje ključno za određivanje stilističke vrijednosti pozitiva,

deminutiva i augmentativa, dakle za određivanje odnosa «lijepo – ružno»;

jednako se tako pokazalo da govorno ostvarenje ravnopravno s leksičkim

oblikom sudjeluje u određivanju denotativne vrijednosti pozitiva, deminutiva

i augmentativa, dakle odnosa «malo – veliko».5

Govorni su sinonimi ispitivani dvojako: (1) logatomima i (2) riječima.6

U ispitivanju logatoma korištena su tri trosložna logatoma od kojih je jedan bio

sastavljen od niskih, drugi od srednjih i treći od visokih glasova: mubumu,

lakala i sicisi. Svaki je od ovih logatoma izgovoren na sedam različitih načina:

(1) srednjim intenzitetom, srednjom tonskom visinom i srednjim tempom (u

obradi ga bilježimo sa srednje); (2) sniženim registrom (nisko); (3) povišenim

registrom (visoko); (4) pojačanim intenzitetom (glasno); (5) oslabljenim intenzitetom

(tiho); (6) ubrzanim tempom (brzo); (7) usporenim tempom (sporo); sve druge govorne

varijacije koje nisu iskazane ostvarene su u srednjim vrijednostima: tako npr. visoko znači:

povišeni registar, srednji intenzitet i srednji tempo; brzo znači ubrzan tempo,

srednji intenzitet i srednji registar.

Ova su govorna ostvarenja slučajnim redoslijedom predočena ispitanicima i oni

su na skali Osgoodova semantičkog potencijala trebali procijeniti izraz

veličine: maksimalno malo bilježilo se 1, a maksimalno veliko 7. Srednje

vrijednosti i standardne devijacije bile su sljedeće:

X s

5 V. Govorno ostvarenje u određivanju odnosa lijepo – ružno i malo – veliko kod deminutiva i augmentativa.6 U snimanju testova i obradi podataka pomogli su mi kolege Marina Petković i Jordan Bičanić te im i ovom prilikom zahvaljujem.

mubumu nisko 6,57 0,69

lakala nisko 5,74 1,44

mubumu sporo 5,58 1,22

sicisi nisko 5,40 1,67

mubumu srednje 5,17 0,98

mubumu tiho 5,13 1,35

lakala sporo 5,11 1,60

lakala srednje 4,72 0,93

sicisi sporo 4,64 1,59

mubumu glasno 4,13 1,80

lakala tiho 3,92 1,17

sicisi srednje 3,66 1,22

lakala glasno 3,40 1,57

sicisi tiho 3,32 1,11

sicisi glasno 3,15 1,82

mubumu brzo 3,09 1,80

lakala brzo 2,87 1,11

lakala visoko 2,40 1,31

mubumu visoko 2,38 1,56

sicisi brzo 2,25 1,31

sicisi visoko 1,42 0,91

Rezultati pokazuju da se sniženi registar (nisko) i usporeni tempo (sporo) primaju

kao izraz velikog, a da se ubrzani tempo (brzo) i povišeni registar (visoko) primaju kao

izraz malog; promjene intenziteta (glasno, tiho) ne utječu bitno na percepciju

veličine. Standardne su devijacije manje u slučajevima kada glasovni sastav

odgovara govornom ostvarenju; tako su jedine tri standardne devijacije ispod 1: sicisi

visoko 0,91; lakala srednje 0,93; mubumu nisko 0,69.

Ako se iskažu samo govorna ostvarenja logatoma bez obzira na njihov

glasovni sastav, dobiva se sljedeća ljestvica srednjih vrijednosti:

X

nisko 5,90

sporo 5,11

srednje 4,52

tiho 4,12

glasno 3,56

brzo 2,74

visoko 2,07

Simetričan raspored govornih ostvarenja jasno govori o sustavnosti

percepcije govornog ostvarenja: sniženi registar i usporeni tempo primaju

se kao izraz velikog, a suprotne vrednote - povišeni registar i ubrzani tempo

- kao izraz malog; varijacije intenziteta ne određuju bitno odnos velikog i

malog: tiho je bliže srednjem govornom ostvarenju, a glasno procjeni

malog.

Na jednak su način ispitivani i jezični sinonimi. Pridjevi malen, velik, sitan,

ogroman također su izgovoreni u sedam različitih govornih ostvarenja kao i

logatomi: (1) srednje; (2) nisko; (3) visoko; (4) glasno; (5) tiho; (6) sporo; (7) brzo. Ova su

različita govorna ostvarenja slučajnim redoslijedom predočena ispitanicima,

koji su procjenjivali njihovu veličinu na skali od 1 do 7. Srednje vrijednosti i

standardne devijacije bile su sljedeće:

X s

ogroman nisko 6,47 0,97

velik nisko 6,43 0,87

ogroman sporo 6,30 0,80

malen nisko 5,94 1,29

sitan nisko 5,81 1,29

velik sporo 5,62 0,81

ogroman tiho 5,49 0,95

ogroman srednje 5,42 0,82

velik tiho 5,17 0,91

malen sporo 4,94 1,23

velik srednje 4,58 0,86

sitan tiho 4,02 1,26

ogroman glasno 3,98 1,50

malen srednje 3,94 0,86

sitan srednje 3,92 1,19

sitan sporo 3,89 1,48

ogroman brzo 3,62 1,29

malen tiho 3,55 1,20

malen brzo 3,42 1,17

malen glasno 3,26 1,29

velik brzo 3,19 1,16

velik glasno 3,06 1,26

ogroman visoko 3,00 1,51

velik visoko 2,81 0,88

sitan glasno 2,68 1,24

malen visoko 2,32 0,92

sitan brzo 2,02 1,10

sitan visoko 1,55 0,88

I ovdje se pokazuje da govorne vrednote bitno određuju vrijednost sinonima

u percepciji: nisko i sporo vezuju se uz veliko, a visoko i brzo uz malo.

Jasno je da u percepciji djeluje i jezično značenje i govorno ostvarenje. Tako

su na vrhu ljestvice za dojam velikog pridjevi ogroman i velik izgovoreni nisko i

sporo s vrijednostima 5,62-6,47, ali tu su i pridjevi malen i sitan izgovoreni nisko s

vrijednostima 5,81-5,94. Dapače, pridjevi malen i sitan izgovoreni nisko u

percepciji veći su od pridjeva velik izgovorenog srednje (4,58) za 1,23-1,36. Ili

primjerice: pridjevi malen i sitan izgovoreni nisko u percepciji znatno su veći od

pridjeva velik i ogroman izgovorenih visoko (2,81-3,00), čak za 2,94-3,13.

Ako se navedeno ispitivanje iskaže samo kroz različita govorna ostvarenja

dobivaju se sljedeće srednje vrijednosti:

X

nisko 6,16

sporo 5,19

tiho 4,55

srednje 4,46

glasno 3,24

brzo 3,06

visoko 2,42

I raspored ovih rezultata pokazuju zrcalnu strukturu: suprotne se vrijednosti

nalaze na suprotnim krajevima ljestvice. I ovdje se, kao i kod logatoma,

sniženi registar i usporeni tempo pokazuju kao nositelji izraza velikog, a

povišeni registar i ubrzani tempo kao nositelji izraza malog; razlike u

intenzitetu logično se priklanjaju ovim veličinama: tiho je bliže velikom, a

glasno malom.

Ako usporedimo pojedine pridjeve u različitim govornim ostvarenjima,

vidimo da postoje velike razlike u percepciji veličine: ogroman ili velik izgovoreni

nisko procjenjuju se kao više negoli dvostruko veći od istih pridjeva

izgovorenih visoko; iste odnose vidimo i kod pridjeva sitan i malen izgovorenih nisko u

usporedbi s istim pridjevima izgovorenim visoko. Sama procjena govornog ostvarenja

pokazuje značajnu sustavnost: nisko i sporo uvijek su na vrhu ljestvice, dakle

prima ih se kao nešto veliko, dok su visoko i brzo uvijek na dnu ljestvice, dakle

prima ih se kao nešto malo bez obzira o kojoj se riječi radi; varijante tiho,

glasno i srednje gotovo su uvijek u sredini ljestvice.

X s

ogroman nisko 6,47 0,97

ogroman sporo 6,30 0,80

ogroman tiho 5,49 0,95

ogroman srednje 5,42 0,82

ogroman glasno 3,98 1,50

ogroman brzo 3,62 1,29

ogroman visoko 3,00 1,51

velik nisko 6,43 0,87

velik sporo 5,62 0,81

velik tiho 5,17 0,91

velik srednje 4,58 0,86

velik brzo 3,19 1,16

velik glasno 3,06 1,26

velik visoko 2,81 0,88

malen nisko 5,94 1,29

malen sporo 4,94 1,23

malen srednje 3,94 0,86

malen tiho 3,55 1,20

malen brzo 3,42 1,17

malen glasno 3,26 1,29

malen visoko 2,32 0,92

sitan nisko 5,81 1,29

sitan tiho 4,02 1,26

sitan srednje 3,92 1,19

sitan sporo 3,89 1,48

sitan glasno 2,68 1,24

sitan brzo 2,02 1,10

sitan visoko 1,55 0,88

Daleko su manje razlike u percepciji različitih pridjeva u jednakim govornim

ostvarenjima. Iz navedenih rezultata može se zaključiti da je govorno

ostvarenje važnije za percepciju veličine od samog leksičkog značenja.

X s

ogroman nisko 6,47 0,97

velik nisko 6,43 0,87

malen nisko 5,94 1,29

sitan nisko 5,81 1,29

ogroman sporo 6,30 0,80

velik sporo 5,62 0,81

malen sporo 4,94 1,23

sitan sporo 3,89 1,48

ogroman tiho 5,49 0,95

velik tiho 5,17 0,91

sitan tiho 4,02 1,26

malen tiho 3,55 1,20

ogroman srednje 5,42 0,82

velik srednje 4,58 0,86

malen srednje 3,94 0,86

sitan srednje 3,92 1,19

ogroman glasno 3,98 1,50

malen glasno 3,26 1,29

velik glasno 3,06 1,26

sitan glasno 2,68 1,24

ogroman brzo 3,62 1,29

malen brzo 3,42 1,17

velik brzo 3,19 1,16

sitan brzo 2,02 1,10

ogroman visoko 3,00 1,51

velik visoko 2,81 0,88

malen visoko 2,32 0,92

sitan visoko 1,55 0,88

Posve jednake rezultate dobivamo i s logatomima: jednaki logatomi u

različitim govornim ostvarenjima veoma se razlikuju.

X s

mubumu nisko 6,57 0,69

mubumu sporo 5,58 1,22

mubumu srednje 5,17 0,98

mubumu tiho 5,13 1,35

mubumu glasno 4,13 1,80

mubumu brzo 3,09 1,80

mubumu visoko 2,38 1,56

lakala nisko 5,74 1,44

lakala sporo 5,11 1,60

lakala srednje 4,72 0,93

lakala tiho 3,92 1,17

lakala glasno 3,40 1,57

lakala brzo 2,87 1,11

lakala visoko 2,40 1,31

sicisi nisko 5,40 1,67

sicisi sporo 4,64 1,59

sicisi srednje 3,66 1,22

sicisi tiho 3,32 1,11

sicisi glasno 3,15 1,82

sicisi brzo 2,25 1,31

sicisi visoko 1,42 0,91

Naprotiv, različiti logatomi mnogo se manje razlikuju u jednakim govornim

ostvarenjima: govorno je ostvarenje značajnije za percepciju veličine od

glasovnog sastava.

X s

mubumu nisko 6,57 0,69

lakala nisko 5,74 1,44

sicisi nisko 5,40 1,67

mubumu sporo 5,58 1,22

lakala sporo 5,11 1,60

sicisi sporo 4,64 1,59

mubumu tiho 5,13 1,35

lakala tiho 3,92 1,17

sicisi tiho 3,32 1,11

mubumu srednje 5,17 0,98

lakala srednje 4,72 0,93

sicisi srednje 3,66 1,22

mubumu glasno 4,13 1,80

lakala glasno 3,40 1,57

sicisi glasno 3,15 1,82

mubumu brzo 3,09 1,80

lakala brzo 2,87 1,11

sicisi brzo 2,25 1,31

lakala visoko 2,40 1,31

mubumu visoko 2,38 1,56

sicisi visoko 1,42 0,91

4. JEZIČNA, GLASOVNA I GOVORNA SINONIMNOST

Sinonimnost može biti (1) jezična, (2) glasovna ili (3) govorna kategorija.

Jezična sinonimnost govori o riječima sličnih ili bliskih značenja; ako nema

jezičnog sadržaja, moguće je glasovni sastav, ponajprije glasovne opozicije,

povezati sa značenjima: jednaki glasovi izražavaju jednaka, a suprotni

suprotna značenja; i dalje: jednaka govorna ostvarenja izražavaju jednake,

a suprotna suprotne sadržaje. Sva tri načina izražavanja sinonimnosti

pokazuju i sustavnost: jezičnu, glasovnu ili govornu.

Rezultati provedenih ispitivanja omogućavaju i procjenu važnosti pojedinih

kategorija u određivanju sinonimnosti. U percepciji govorno je ostvarenje

nadređeno i jezičnom značenju i glasovnom sastavu. U ispitivanju logatoma

vrednota nisko nalazi se na vrhu (5,40-6,57), a visoko na dnu ljestvice veličine (1,42-

2,40) bez obzira na glasovni sastav. U ispitivanju percepcije jezičnog

značenja sinonima granica procjene velikog nalazi se na 4,04, a malog na

3,60; dakle, sve ispod 3,60 prima se kao malo a sve iznad 4,04 kao veliko.

Međutim, u ispitivanju percepcije govornih ostvarenja svi pridjevi ostvareni

povišenim registrom nalaze se ispod granice malog, a svi pridjevi ostvareni

sniženim registrom iznad granice velikog. Tako se ispod granice malog

nalaze i sljedeća govorna ostvarenja: velik brzo (3,19), velik glasno (3,06), ogroman

visoko (3,00) i velik visoko (2,81); iznad granice velikog nalaze se i: malen sporo (4,94), sitan

nisko (5,81) i malen nisko (5,94). Navedeni primjeri jasno pokazuju da je u

eventualnom sukobu jezičnog značenja i govornog ostvarenja u percepciji

govorno ostvarenje jače.

Literatura:

Antun BARAC. Veličina malenih. Zagreb, 1947.

Maxime CHASTAING. La Brillance des voyelles. Archivum linguisticum, 14, 1, 1-13.

H. GOMBRICH. Art and Illusion. A Study in the Psychology of Pictorial Representation.

London, Phaidon Press, 1977.

Maurice GRAMMONT. Phonétique impressive. U: Traité de phonétique. Paris,

Delagrave, 1933, str. 376-424.

Hans HÖRMANN. Introduction à la psycholinguistique. Paris, Larousse, 1972.

Roman JAKOBSON. Linguistics and Poetics. U: Style in Language. Thomas A. Sebeok, ed.

The M.I.T. Press, 1960, Cambridge, Massachusetts, str. 350-377.

Roman JAKOBSON. A la recherche de l'essence du langage. Diogène, 1965, 51, 22-38.

Otto JESPERSEN. Sound Symbolism. U: Language. Its Nature, Development and Origin.

London, George Allen & Unwin Ltd, 1964, str. 396-411.

Otto JESPERSEN. Symbolic Value of the Vowel i. Linguistica, Copenhague, 1933, 283-303.

André MARTINET. Peut-on dire d'une langue qu'elle est belle? Revue

d'esthétique, 3-4, 1965, 227-239.

Edward SAPIR. A Study in Phonetic Symbolism. U: Selected Writings of Edward Sapir in

Language, Culture, Personality. Edited by David. G. Mandelbaum. University of California

Press, 1951, Berkeley and Los Angeles, str. 61-72.

Rikard SIMEON. Enciklopedijski rječnik lingvističkih naziva, I, II. Zagreb,

Matica hrvatska, 1969.

Tzvetan TODOROV. Le sens des sons. Poétique: Revue de théorie et

d'analyses littéraires, 1972, 11, 446-462.

Govorna stilistika u književnim tekstovima

BEZGLAGOLSKA REČENICA

I. BEZGLAGOLSKA REČENICA U NEKIM KRLEŽINIM TEKSTOVIMA

Jedan od stilskih postupaka na koje često nailazimo u Krležinu proznom i

poetskom izrazu jeste bezglagolska rečenica. Ovakav tip elipse u kojemu je

izostavljen upravo glagol veoma je efikasno sredstvo da se izrazi

afektivnost, emocija, ne samo zbog zbog formalnog udaljavanja od

glagolske, gramatički potpune rečenice, već i zato što eliminacija glagola

traži i nalazi svoju kompenzaciju drugdje. Jer bezglagolska rečenica nije

nepotpuna: ona zvuči cjelovito; i ne samo to: u mnogim slučajevima ona je

ljepši, bogatiji, snažniji izraz negoli je to glagolska rečenica. Bezglagolska je

rečenica prirodno stilističko sredstvo.

1. Slikovitost bezglagolske rečenice

Bezglagolska rečenica vrlo često izražava dekor, sliku, trenutačnu impresiju.

(...) a ja sam (...) nestao u noći. Zveket stakla, posuđa, svjetiljaka,

stravična vika na polutamnoj verandi, a vani u noći vjetar u

kestenovima, cvrčci, mjesečina i rosnata, zelena zvjezdana tišina.

Vjetar u granju, pjesma cvrčaka, zvijezde... (Rub, 40)7

7Popis skraćenica za izvore citiranih tekstova: Rub - Na rubu pameti. Sabrana djela, sv. 2, Zagreb, Zora, 1964; Mars - Hrvatski bog Mars. Sabrana djela, sv. 6, Zagreb, Zora, 1962; Proza - Glembajevi, Proza. Sabrana djela, sv. 4, Zagreb, Zora, 1961; DD - Davni dani. Sabrana djela, sv. 11-12, Zagreb, Zora, 1956; Banket - Banket u Blitvi. Sabrana djela, sv. 1, Zagreb, Zora, 1953; Simfonije. Sabrana djela, sv. 16, Zagreb, Zora, 1959; Poezija. Sabrana djela, sv. 26, Zagreb, Zora, 1969; Aretej. Sabrana djela, sv. 22, Zagreb, Zora, 1963; Filip - Povratak Filipa Latinovicza, Beograd, Kultura, 1961. Sva isticanja su moja (BV).

Bezglagolska rečenica kao opis dekora posebno se ističe u toj funkciji ako se

nalazi uz glagolsku rečenicu. U ovakvoj usporedbi vidimo da bezglagolska

rečenica nije neutralan opis dekora, već nosi elemente osobnog stajališta,

povezuje dekor s emocijama pisca ili nekog lica.

I sablast, sredovječna sablast raste u nedogled. Gromovi. Tmina. Strah. (Mars,

413)

Ponekad dekor postaje i oznaka određene sredine.

Drveni stropovi, zlatne konzole, žirandoli, starinska ogledala i kineska

lakirana roba po mramornim stolovima, mramorne biste, jastuci i

komode između dva prozora, s izgledom na krošnje parka, svakako:

engleskog! (Proza, 37)

Čitav ovaj opis dekora, iako izražen bezglagolskom rečenicom, doima se

gotovo neutralnim pripovijedanjem u odnosu na završnu primjedbu: svakako:

engleskog! Ova primjedba rječito opisuje određenu sredinu, pa onda po njoj i

prethodni opis dekora dobiva specifičnije značenje. Naime, ovu bismo

primjedbu mogli objasniti i kao slobodni neupravni govor: pisac prenosi tuđe

riječi, ali ih istovremeno i komentira svojom ironičnom intonacijom.

2. Telegrafski stil

Jedan od oblika bezglagolske rečenice možemo nazvati i "telegrafskim"

stilom. Uporabom takvog stila stvara se povjerenje, intimnost između pisca i

čitatelja: pisac više ne mora sve reći, koristiti leksički cjelovitu rečenicu,

dovoljno je da nabaci tek pokoju za informaciju bitnu riječ.

Negdje daleko od Vlaške ulice Chopin. Marcia funebre. Daleko. Sve

dalje. (DD, 123)

Šutnja. Dim od cigarete. Nijemo kretanje od prozora do klavira. Stanka.

Schumann: Fantazija! (Filip, 112)

"Telegrafski" stil može biti veoma efikasan ako relativno malim brojem riječi

izražava veliku glagoljivost i tako ostvaruje upravo suprotan efekt: ne

ekonomičnosti, već nemotivirane raskoši. Ako se izbace glagoli i neke druge

riječi koje imaju tek gramatičku funkciju, i ostave samo riječi bitne za

informaciju, događa se da se poneka riječ redom ponavlja i nekoliko puta (u

sljedećem primjeru: Domaćinski i paragraf), a to može biti jedan od efikasnih

načina izražavanja ironije.

Iz paklene brzometke Huga-Huga grmjeli su sami pogoci: Domaćinski,

Domaćinski, Domaćinski, privreda, ugled, dobar glas, heroizam, etika,

anarhija, paragraf, paragraf, paragraf, Domaćinski, paragraf,

dobročinstvo, humanizam, dolus eventualis, animus iniurandi,

Beleidigung, offensio, Verleumdung, calumnia, delictum sui generis, la vie

privée doit etre murée, animus laedendi, Schmähung, ratio legis, delictum continuatum,

difamacija, kleveta, čast, Domaćinski, zakon, paragraf, paragraf,

paragraf, Domaćinski... (Rub, 128)

Cjelokupan govor Huga-Huga sigurno ne bi bio toliko efikasan za čitatelja,

odnosno ne bi tako rječito karakterizirao sulude situacije odvjetničkog

nadmudrivanja, da nije prezentiran u nizu bezglagolskih rečenica. U

navedenom primjeru izostavljanje glagola dovodi do velikog ubrzanja

tempa, što je slikovit, motivirani znak paklene brzometke Huga-Huga.

3. Eliminiranje vremena

Bezglagolska rečenica može veoma efikasno izraziti iznenađenje, naglu

pojavu nekog lica, predmeta ili dojma. Eliminiranjem glagola eliminira se i

osjećaj trajanja i tako se postiže izraz iznenađenja.

Iznad krovova i krošanja i gromovoda i tornjeva, i taljiga, što se

vuku po blatu, a ne miču se s mjesta, - sunčana, divna munja! (Filip 51-

2)

Georgis.

Georgis, potpuno blijed, bez jedne jedine kaplje krvi u obrazima.

Major Georgis s lijevom uzetom rukom, glasnik smrti i nesreće. (Banket,

258)

U sljedećem primjeru bezglagolska se rečenica suprotstavlja glagolskoj.

Sadržaj je obiju rečenica jednak; ipak, prva - elipsa - izražava iznenađenje,

naglu pojavu lica, dok druga - glagolska - potvrđuje da se to doista i

dogodilo. Prva je rečenica toliko iznenadna da se doimlje kao misao,

mogućnost, pretpostavka: toliko je brza, neočekivana, gotovo nestvarna;

druga nas rečenica uvodi u stvarnost i potvrđuje istinitost prve rečenice.

Netko je pokucao. (...)

"Unutra!"

Baločanski. Bio je Baločanski. (Filip, 200)

Bezglagolska rečenica može izraziti rezultat neke radnje; pri tom se posebno

ističu uzročno-posljedične veze između radnje i rezultata.

Došli su da me apse, ali se nisam dao. Tučnjava. (DD, 219)

Zapalili su cigarete. Dimovi oko svijeća. Tišina. (Filip, 185)

Nije odgovorila ništa. Tihi jecaji. (Filip, 16)

4. Izraz velike napetosti

Pisac može koristiti bezglagolsku rečenicu da bi izrazio veliku napetost. To

lijepo ilustrira sljedeći primjer, gdje je čitav opis podijeljen u niz kratkih

bezglagolskih rečenica, od kojih svaka čak tvori zasebni odlomak, tako da

između njih ostaje mnogo prostora, pauze, tišine, napetosti, napete tišine.

Duga tišina.

Ništa.

Nigdje ništa.

Daleko negdje u gradu bat na tornju.

Jedan.

Dva.

Tri.

Tri četvrta.

Onda opet koraci u dvorištu. Sve dalje, korak za korakom spram

magazina na drugoj strani dvorišta. Sav ustreperen bacio se Nielsen na prozor i

iz glasa zaurlao: Tko je?

Nitko.

Ništa.

Sve prazno.

Dugo tako.

Ni makac. (Banket, 101)

U zlokobnoj tišini, kada Nielsen očekuje svog ubojicu, vrijeme vrlo sporo

protječe: izostavljanje glagola ne ubrzava radnju, naprotiv, njeno je trajanje

veoma dugo, ali napeto, puno tjeskobnog iščekivanja. Jedina brza nervozna

akcija izražena je glagolskom rečenicom: Sav ustreperen bacio se Nielsen na prozor

i iz glasa zaurlao: Tko je?

5. Glagolska i bezglagolska rečenica; objektivnost i subjektivnost

Glagolska rečenica u kontrastu s bezglagolskom obično iznosi neke

objektivne podatke, dok bezglagolska prima na sebe subjektivnu, afektivnu

poruku. Ovo je moguće zbog toga što formalno nepotpuni leksički materijal

zahtijeva bogatiji razvoj govornih vrednota, a te vrednote nose afektivni dio

poruke. Leksička necjelovitost čini od elipse prirodno stilističko sredstvo.

Evo nekoliko primjera u kojima bezglagolska rečenica prenosi isključivo

osobnu poruku pisca ili lica, odnosno komentira prethodni dio teksta.

Saznanje se te gluposti manifestira u jednoj tužnoj simbolici: u

simbolici bogočovjeka, koga su pribili na križ. Fantom među

fantomima. Bolesno i nedostojno čovjeka. (Mars, 250)

On je htio rekord. Svakako rekord. (Mars, 61)

Ime i prezime, stanje oko jednog izvjesnog imena i prezimena, to su

samo nekakve vanjske, najpovršnije oznake! Konvencionalne, plitke

građanske mjere! (Filip, 34)

6. Sažimanje

Bezglagolska rečenica može sažeti nekoliko prethodnih rečenica ili čak duži

odlomak. Sažimanje može biti izravno, očito, odnosno takvo gdje bi i

glagolska rečenica mogla biti gotovo jednako učinkovita.

Žubori vrelo u sjeni hrastika, bijeli oblaci plove iznad krajine, zvone

klepke, čuje se frula: idila. U jednu riječ: idila. (Rub, 259)

Sve je prljav novinski papir sa senzacijama dana i to se smeće prodaje

po trafikama, to se čita na zahodima, to se onda zove moral! Sve

zapravo prljava javna kuća! (Rub, 96)

(...) i ta je baba bila toliko bezobrazna, te mu je danas pružila prva

ruku, kao da je on s njom negdje zajedno pasao svinje. Dakle,

nečuveno impertinentno! (Proza, 288)

Posljednja dva primjera pokazuju govornu vrijednost bezglagolske rečenice

kao dijela slobodnog neupravnog govora: pisac prenosi tuđe riječi i govorna

ostvarenja iz tuđeg upravnog govora; na to nas upućuju uskličnici kao

oznake afektivnosti i sam oblik bezglagolske rečenice kao čestog afektivnog

izraza u upravnom govoru.

Bezglagolska rečenica učinkovitija je u sažimanju prethodnog konteksta od

glagolske rečenice zato jer se ona tješnje vezuje s kontekstom, tek u

kontekstu dobiva svoj smisao i svoju cjelovitost; i upravo zbog te čvrste

povezanosti sa svojim kontekstom bezglagolska ga rečenica sadrži, sažima

u svom govornom ostvarenju. O tome govore sljedeći primjeri:

Boriti se, da bi čovjek mogao jesti i spavati. Spavati sa ženama,

naravna stvar, a onda opet klati, jesti i spavati. Želudac i žena. (DD, 77)

On muca o velikim stvarima i ne umije se izraziti. Profesor. (DD, 92)

(...) ali mu se smješkaju koketno, uvijek spremne podati se na jedan

jedini njegov mig. Ženke! Opet su se stale po trustu pojavljivati prve

svilene čarape i francuski parfemi i engleske kolonjske vode. Ženke!

(Proza, 204)

Posljednji primjer opet pokazuje preklapanje bezglagolske rečenice i

slobodnog neupravnog govora. Bezglagolska je rečenica uzvik (Ženke!)

kojim jedno lice iskazuje svoj stav; pisac prenosi njegove riječi i intonaciju

njegovog upravnog govora. Posve je jasno da u ovakvim primjerima

govorne vrednote u cijelosti izražavaju stajalište govornika (pisca ili

njegovog lica).

7. Distorzija

Postupci distorzije, dakle razbijanja logičkih cjelina, vrlo često tvore

bezglagolske rečenice. Tada obično eliptična rečenica rezimira prethodni

kontekst, ali ga istovremeno proširuje nekim novim sadržajem: novi pojam

ne samo da izražava neku novu misao, već istovremeno i rezimira prethodni

dio konteksta.

To kidanje mora da je ipak bolno! Krvavo! (Filip, 169)

A zašto sjemenka pliva protiv struje? Zašto ptice uopće lete? I to

trijumfalno? (Rub, 268)

Sve je tamo tako jadno, zgužvano, blatno, bogečki. Prljavo, uprljano. (DD,

277)

Evo jednog primjera gdje bezglagolska rečenica rezimira prethodnu

rečenicu ponavljanjem (isticanjem) jednog njezinog dijela.

Gdjegdje je po koji čovjek u satniji uzdahnuo duboko. Duboko. (Mars, 171)

Priloška oznaka (duboko) govorno je istaknuta jer je u inverziji s glagolom (uzdahnuo) i

tako zapravo priprema distorziju koja se ostvaruje kao samostalna bezglagolska

rečenica (Duboko.). Slični su i primjeri gdje sama priloška oznaka ima

vrijednost čitave rečenice, jer sadrži čitavu prethodnu rečenicu.

I tako je stajao i zurio pred sebe bez riječi. Dugo. (Mars, 208)

Bilo je cvijeća i vijenaca. Mnogo. Međutim na Prejčevoj premijeri "Za kralja

i za dom" ili na Zagorkinoj "Gričkoj vještici" bilo je isto tako mnogo

vijenaca i trobojnica. Nažalost i više. (DD, 269)

8. Pucanje rečenice

Pisac može formalno jednu rečenicu rastaviti u nekoliko i tako istaknuti

pojedine njezine dijelove, od kojih svaki sadrži, rezimira čitavu rečenicu.

Ljubim Suton. Kišu. Nijeme mrtve šume. (Simfonije, 97)

U tom našem zahodu, tko tu nešto može? To smo mi: stoka. Staja. Blato.

Svinje. Lopovi. (DD, 263)

Piše nešto o književnosti. O bogumilima. O ilirizmu. (DD, 92)

On se žrtvuje i treba da se žrtvuje za dužnost, za poštenje, za narod!

Za domovinu! Za cara! Za kralja! Za politikante! (Mars, 102)

Ponekad dijelovi rečenice i ne moraju gramatički korektno slijediti jedni

druge, ali je ipak jasno da je riječ o distorziji jer pojedini eliptični izrazi tvore

veću cjelinu.

Govori mu. Propovijeda mu. Prosvjećuje ga. Pomaže mu. Njemu.

Narodu. Seljačkom našem narodu. (Mars, 101)

Trebalo bi pisati o suncu, o sunčanim danima i o sunčanim ljudima.

Bezuslovno i veoma smiono i uvijek o sunčanom gnjevu. O vedrinama.

Uzvišeno. Pobjedonosno. (DD, 60-61)

Ali Mi hoćemo Djelo! Danas! I Lijek! I Uskrs! Danas! (Mars, 101)

Ako je rečenica govorno, emotivno, jako bogata, toliko bogata da je to

bogatstvo nemoguće izraziti jednom rečenicom, onda rečenica puca, razbija

se u nekoliko manjih, obično eliptičnih rečenica. Nešto što bi moglo biti

jedna duža, govorno neutralna rečenica, ostvaruje se kao nekoliko kratkih,

eliptičnih, emotivno jako izražajnih rečenica. I svaka od tih rečenica, osim

svog vlastitog sadržaja, svojim govornim ostvarenjem rezimira, ponavlja

prethodni kontekst. Prividna jukstapozicija riječi koje tvore zasebne rečenice

u stvari je istinska subordinacija: iako formalno odvojene, ove su rečenice

bitno povezane kontekstom, govornim ostvarenjem: svaka od njih sadrži,

ponavlja sve prethodne, zapravo sve ostale bez obzira na vremenski

redoslijed. S druge strane: ovakve se rečenice po svojoj funkciji, po svojoj

vrijednosti, bitno približavaju uzvicima: zato što su kratke, govorno veoma

bogate i konačno zato što nisu dijelovi rečenice, već rečenice same.

9. Vrijednosti bezglagolske rečenice

Bezglagolska rečenica može imati različite funkcije; navedeni su primjeri to

jasno ilustrirali. Ipak, jedno je pitanje neizbježno: kakva je funkcionalna

razlika između gramatički potpune, glagolske nasuprot bezglagolskoj

rečenici?

Bezglagolskom se rečenicom bogatije razvijaju govorne vrednote, dakle

čitava akustička strana govora, koja unosi novu, osobnu dimenziju pisca ili

nekog lica. Nesumnjivo je da će izraz neke emocije biti snažniji, učinkovitiji,

efektniji, ako pisac upotrijebi formu koja će zahtijevati bogat razvoj govornih

vrednota; a to se postiže upravo bezglagolskom rečenicom, gdje nepotpuni

leksički materijal traži cjelovitost u govornim vrednotama, koje proističu iz

konteksta. Elipsa je, upravo zbog govornih vrednota koje prate njezino

ostvarenje, mnogo subjektivniji, afektivniji izraz negoli je to cjelovita

glagolska rečenica. Dok glagolska rečenica, naročito u kontrastu s elipsom,

iznosi neke objektivne podatke, elipsa komentira te podatke, iznosi osobni

stav pisca ili nekog lica.

Elipsa veoma efikasno sažima prethodni dio konteksta jer njezina (prividna)

nepotpunost uvjetuje čvršću vezu s kontekstom i prema tome i specifično

govorno ostvarenje elipse, koje u sebi sadrži cjelokupni kontekst. Svojstvo

rezimiranja prethodnog (i okolnog) konteksta nalazi se isključivo u

govornom ostvarenju elipse: kontekst uvjetuje govorno ostvarenje i zato

ono sadrži čitav kontekst. Razumljivo je da to govorno ostvarenje mora biti

bogato kako bi sadržavalo čitav kontekst; a to se bogatstvo govornog

ostvarenja postiže, sugerira upravo elipsom, jer eliptični rečenični ustroj

zahtijeva bogatu uporabu govornih vrednota.

II. BEZGLAGOLSKA REČENICA U PJESNIŠTVU JURE KAŠTELANA

1. Slikovitost bezglagolske rečenice

Bezglagolska rečenica nije nepotpuna, nedovršena rečenica; ona zvuči

cjelovito, jer je govorno cjelovita, a istovremeno je i ljepša, snažnija i bogatija

negoli leksički cjelovita, glagolska rečenica. Eliminiranjem glagola obično se

eliminira izraz trajanja, protoka vremena, pa se bezglagolska rečenica prima

kao slika, a ne kao linearno razvedena rečenica, čija je jedina dimenzija

vrijeme. Eliptični se izraz tako bitno odvaja od jezičnog znaka kako ga je

definirao Ferdinand de Saussure. Naime, kao jedan od principa jezičnog

znaka Saussure je odredio linearnost: jezični znak ima samo jednu dimenziju -

vrijeme. Slika je plošni znak; a bezglagolska rečenica svoju slikovitost,

višedimenzionalnost, prostornost pokazuje prije svega svojim govornim

ostvarenjem. Već samo ovako shvaćenim potiranjem vremenskog tijeka,

linearnosti - jednodimenzionalnosti ovaj se stilistički postupak približava

pjesničkom: njegova slikovitost, nelinearnost, upućuje na osnovne oblike

pjesničkog stvaranja. Jer bezglagolska rečenica nije tek slika: ona je

angažirana slika, slika nabijena emocijom.

Lijepa je ova zemlja. Meni najdraža. Nigdje toliko algi

kao u uvali moga djetinjstva. Livade i konji nesedlani.

Koliko rijeka i slapova.

(...)

Bijela stada i lađe na pučini

i zuj pčelinjaka i ulje maslinika.

Pjesme o mojoj zemlji, 1,3

U svakoj stopi, na svakom koraku: sloboda, sloboda.

Tifusari, 5

Ni jedan jablan tako visok, tako ponosan, čitak.

Konjic bez konjika, 1

Eliptičnim rečenicama mogu se nazvati i one u kojima se javljaju glagoli, ali

tek u službi tvorbe atributnih rečenica. U primjeru koji slijedi svi se glagoli

nalaze u atributnim rečenicama, a čitav je ustroj navedenih stihova eliptičan.

Oči okrenute nebesima. Zjenice bez sjaja

koji dolazi u njih, bez svjetla koje iz njih svijetli.

Prozori u koje ne ulijeću ptice, tmina iz koje

ne izlijeću slijepi miševi. Mrak paučine, groba i

gnjilih voda.

Dvije velike lađe na pučini, jedna svjetlosti

i jedna crna.

Dvije mrlje zemlje i neba.

Noć u kojoj jecaji postaju zvijezde.

Zvjezdana noć

I u navedenom je primjeru vrijednost bezglagolske rečenice u emotivno

angažiranom opisu pejsaža, koji je, kako bi rekao Matoš, i stanje duše.

2. Glagolska i bezglagolska rečenica

Zanimljive su neke moguće usporedbe glagolske i bezglagolske rečenice.

Često glagolska i bezglagolska rečenica jedna uz drugu izražavaju istu misao,

ali s različitim emotivnim nabojem; glagolska rečenica u takvim slučajevima

gotovo u pravilu racionalno objašnjava sadržaj bezglagolske rečenice.

Brojim stope na bijelu snijegu. Smrt do smrti.

Smrt su stope moje.

Smrt do smrti. Smrt do smrti.

Smrt su stope moje.

Tifusari, 1

Napetu sliku mukotrpnog kretanja i umiranja iskazuju eliptične rečenice (Smrt

do smrti); leksički cjelovite, glagolske rečenice kazuju to isto, ali s manje

napetosti, s manje emotivnog naboja. Ovdje se može govoriti o specifičnoj

vrsti ponavljanja u kojemu napetost raste i opada: sve su navedene rečenice

sinonimi. Ovo se ponavljanje iz prvog dijela Tifusara nastavlja i u posljednjem, petom

dijelu:

Korak po korak. Smrt u jarak baci

čovjeka i konja. (...)

Tifusari, 5

Korak po korak oblikom i smislom opetuje bezglagolsku rečenicu Smrt do smrti iz

prvog dijela Tifusara. Aliteracija glasa k, koja ima i onomatopejsku vrijednost zvuka koraka,

vezuje gotovo sve riječi u navedenom primjeru (korak, korak, jarak, čovjeka,

konja) i tako pokazuje neminovni rasplet, rezultat kretanja: potvrđuje da su

koraci i smrt sinonimi, a glagolska rečenica (Smrt u jarak baci/čovjeka i konja)

racionalno objašnjava veliki emotivni naboj bezglagolske rečenice, govori o

njegovom logičkom završetku. Ove usporedbe bezglagolske i glagolske

rečenice odgovaraju usporedbama kratkog i dugog stiha, distorzije i

nedistorzije, opkoračenja i neopkoračenja (B. Vuletić: 1999).

Odnos bezglagolske i glagolske rečenice može biti i odnos naslova i

detaljnijeg opisa.

Kiše8. O kako pljušte po mome tijelu.

Kako po livadama.

Kiše po pločnicima. O kako pljušte.

Vjetar. O kako bije vjetar po golim ulicama.

Po planinama.

Srce. O kako kuca. Srce kuca.

Tramvaj želja i navika

Malo kamena i puno snova.

Bez kruha možda, bez slobode nikada.

Naslijedio sam crnu plovidbu nebesa,

sablju gusara, hajdučiju i šiju

koju zasjeda ne savija.

Uspavanka

Vijavica. Vjetar vije.

Tifusari, 3

Naslov otkriva još jednu funkciju bezglagolske rečenice: riječ je o sažimanju

šireg konteksta. Naslov mora biti povezan s kontekstom koji slijedi: širi se

kontekst sažima, zrcali u naslovu.

3. Sažimanje

8 Sva isticanja su moja (BV).

Funkcija sažimanja šireg konteksta još je jasnija u slučajevima kad

bezglagolska rečenica zaključuje širi kontekst. Zbog čvrstog vezivanja uz

kontekst, zbog traženja oslonca u kontekstu, bezglagolska rečenica sadrži,

opetuje čitav kontekst u svom govornom ostvarenju. Upravo je zato česta

funkcija bezglagolske rečenice sažimanja prethodnog konteksta.

Mrtvi žive u nama. Rastu. Rastu.

Mladi i raspjevani moji drugovi.

Mrtvi žive u nama.

(...)

I bez pozdrava, bez stiska, utonuli u život,

idemo jedni uz druge.

Mrtvi i živi. Jedni uz druge.

Susreti

(...) Varaju se svi koji misle

da odnekuda dolazi. Nije tvoj posjednik. On je u travi,

u tetivici, s onu stranu vode. Vidren kao vidra.

Demon ni zao ni dobar, 2

Navedena sažimanja tvore čvrsto ustrojstvo i po nekim drugim elementima: u

prvom primjeru riječ je o dvostrukom dvočlanom vezivanju suprotnosti, a u

drugom o pjesničkoj etimološkoj figuri.

Gradaciju napetosti koja završava tročlanim ponavljanjem eliptične rečenice

nalazimo u sljedećem primjeru:

Izvuci mi sina, u utrobi vrišti.

Nema drugog neba.

U noći nemoći

nema dna ni dana.

Vatra. Pokolj. Zemlja.

Rana. Rana. Rana.

Krvavija

Napetost, emotivna angažiranost najavljuje se sintaktičkim ustrojem prvog

stiha: zavisna je rečenica oblikovana bez veznika jer; tako se stvara čvrsta

govorna veza između posljedice i uzroka: između njih nužna je pauza, a

povezuje ih intonacijski luk većeg raspona. Gradacija se dalje provodi

tročlanim nizanjima i tročlanim ponavljanjem. U tri naredna stiha nalaze se

homofonske veze (nema/neba; noći/nemoći; dna/dana); može se, dakle, govoriti o

tročlanom nizanju istog postupka - pjesničkog homofona; sva tri stiha povezuje

glasovna skupina ne-, koja vrijednost negacije u općoj nesreći proširuje i na nebo.

Glasovne veze možemo promatrati i kao aliteraciju glasa n; ova se aliteracija

nameće svojom brojnošću: u navedena tri stiha s homofonskim vezama od

ukupno 38 glasova 8 je n, što u postocima iznosi 21,05%; očekivana je

frekvencija glasa n tek 4,57-5,44%; ova aliteracija povezuje/poistovjećuje

suprotnosti: dan/noć; dno/nebo. Tmurnu atmosferu, koju i fizički/akustički

dočarava nazalni glas n, podržava i drugi nazalni konsonant - m: on se u

navedenim stihovima ponavlja četiri puta. Peti stih trima eliptičnim

rečenicama trostruko rezimira prethodni kontekst: ove rečenice tvore

sinonimski niz, jer Zemlja preuzima, sažima sadržaj prethodnih eliptičnih

rečenica. Tako se Zemlja negativnim nabojem svog govornog ostvarenja

pridružuje negativnom naboju glasovne skupine ne- u riječi neba. Konačno

sažimanje prethodnog konteksta ostvaruje se bezglagolskom rečenicom koja

se tri puta ponavlja (Rana. Rana. Rana.); emotivni je naboj toliko velik da ga se tek

kroz ponavljanje može govorno iskazati. Završno tročlano ponavljanje

nastavlja/opetuje/sažima i ključnu aliteraciju glasa n iz prethodnih stihova.

Zbog uobičajene funkcije sažimanja prethodnog konteksta bezglagolska se

rečenica često nalazi na kraju pjesme. Elipsa tako u svom govornom

ostvarenju odražava, sažima čitavu pjesmu; i kao što rima afirmira odostražni

princip građenja stiha (Užarević), tako i bezglagolska rečenica na kraju

pjesme jasno afirmira odostražni princip građenja pjesme: ona zaključuje

pjesnički tekst, zatvara prostor pjesme. Eliptična je rečenica završni oblik

ponavljanja: govornog ponavljanja prethodnog konteksta.

Sve živo u snu i nesnu živi. I sve se pretače

u dvoja u troja svoja bića

Ako je sanjaš i ona tebe sanja

Ako je vidiš i tebe ona vidi. Svevida. Travka.

Zvijezda pastira

Sažimanje je efikasnije ako je bezglagolska rečenica izdvojena u zasebni stih

ili ponekad čak u zasebnu strofu.

Zbogom, planino, slobodo, vodo.

Ne plači više za travom zelenom.

Kraju moj, krave po podvornicama

mašu repom.

Tužne oči.

Konji snatre prostore i lepršanje griva

Tonem u svoje dno

kao ptica u nebo, kao svjetlost u tamu.

Guši me poplava davno presušena plača.

Vjetar zaviruje u moj napušteni svijet

u kojem se kamen pretvara u prašinu.

Tamna sliko u kojoj sve nestaje, još

me gleda divlje oko svjetlosti.

Bljesak munje.

Divlje oko

Ako iz budućnosti stižeš, zašto mračna

umireš, vatro dalekih boravišta

Tko će ugasiti male svjetiljke koje se

užižu same od sebe dok pristižeš

tajnim stazama, moja ljubavi

San je naš ispunjen. Stojimo sami

zagrljeni na pijesku

More, more, more neumorno.

Ako iz budućnosti

U posljednjem primjeru bezglagolska rečenica na kraju pjesme ne samo da je

izdvojena u zasebnu strofu, već pokazuje i veoma čvrst pjesnički i stilistički

(govorni) ustroj: nakon tročlanog ponavljanja imenice (more) pridjev u inverziji

(neumorno) ne samo da ističe bitnu značajku mora, već ga i u cijelosti opetuje

anagramskim postupkom; imenica i pridjev prirodno su, materijalno povezani: more uvire u

glasovni sastav svog ključnog epiteta i ponovo iz njega izvire, te tako

materijalizira vječno kretanje mora. Završna bezglagolska rečenica efikasno

sažima smisao cijele pjesme ne samo zbog naravi eliptične rečenice, već i

zato što u sebi sadrži čitav niz stilističkih i pjesničkih postupaka.

Bezglagolska rečenica u funkciji sažimanja prethodnog konteksta također se

može objasniti kao izražavanje jednakog misaonog, ali različitog emotivnog

sadržaja u usporedbi s glagolskom rečenicom.

4. Vokativi i uzvici

Vokativi i uzvici specifični su primjeri bezglagolskih rečenica: čak i kad se

nalaze unutar leksički cjelovite rečenice, oni nisu dijelovi, već ekvivalenti

rečenice (Jakobson); zato se u rečenici odjeljuju zarezom, a često su izdvojeni

u zasebne rečenice. Oni uvijek predstavljaju velike koncentracije govorne

energije, velika bogatstva govornog sadržaja. Vokativi i uzvici dodatno

potvrđuju govorno bogatstvo bezglagolskih rečenica.

Što htjedoh reći? Radosti. Radosti.

Da ti privinem posljednji put

mirisno tijelo. Da te poljubim.

Konji snatre prostore i lepršanje griva

Bez korijenja i zvučnih grana,

bez gnijezda i bez cvrkutanja.

Jarbole, drvo ogoljelo.

Jarbole, drvo ljubavi.

Jarbole, drvo nemirno.

Jarboli

Vojske, vojske!

Vojske, vojske

preko neba, preko zemlje,

preko rijeka, preko brda.

- Bježi, brate! - Kuda?

Kuda?

Oganj, oganj!

Mrak i oganj - plamsa voda.

Lanci na rukama

Neka poplave vode iz svih izvora, iz svih vrutaka i vrela,

neka provale, neka šiknu i neka prskaju.

Jednakosti plavetnila. Zipko ovih njihanja.

Pod vodom i nad razinom isti je zakon jačega,

isto talasanje kolijevke i snivanja.

Koliko sunaca i sva su unutarnja.

Uspavanka

Vokativi i uzvici mogu se naći i na kraju pjesme, ili dijela pjesme u funkciji

rezimiranja; vokativ i bezglagolska rečenica jasni su znakovi govorno bogatog

izraza.

Jarboli u luci igraju skriveni nemir.

Jutarnja zvijezda oblači crninu neba.

Usta su ti puna zemlje a uho plača

Krvi nestala u tmini.

Ugašeni ognju u planini.

Konjic bez konjika, 7

Pod pokrovom snijega, pod zelenilom trava

tvoje unakaženo lice, tvoje rastvorene oči.

Tebe nema.

Sunčana ružo u rukama.

Konjic bez konjika, 10

Navedenu bezglagolsku rečenicu izdvojenu u zasebnu strofu kao zatvorenu

cjelinu jasno označava i asonanca vokala u; a aliteracija veoma rijetkog konsonanta ž

te vokali u i o povezuju suprotnosti: unakaženo/ružo.

U primjeru koji slijedi sažimanje pjesme u završnom eliptičnom stihu,

sazdanom od uzvika i vokativa, potvrđuje se i brojnim drugim postupcima:

Slavensku bol ću reći desetercima.

Planino moja, izgubljeno djetinjstvo.

Nemam krila, nemam šestopera.

Sokola mi u gori ubiše.

Lelek, lelek, planino kamena.

Sanjarija

Bezglagolska rečenica u završnom stihu označena je aliteracijom konsonanta

l. Ova se aliteracija diskretno priprema kroz prethodne stihove: u glasovno neutralnom kontekstu

glas l se javlja tek s 1,94-2,92%; u navedenom primjeru od ukupno 124 glasa 10 je l, što u

postocima iznosi 8,06%; ako se gleda samo eliptična rečenica u posljednjem

stihu, aliteracija je još očitija: od 23 glasa čak je 5 l, a to u postocima iznosi 21,74%.

U posljednja se tri stiha javlja i aliteracija glasa k: od ukupno 65 glasova 5 je k, ili u postocima

7,69%; očekivana učestalost glasa k iznosi tek 3,18-3,33%. Učestalost glasa k

značajno se povećava u završnoj, bezglagolskoj rečenici: 3 k od ukupno 23

glasa čine 13,04%. Zanimljivo je da se ove dvije aliteracijske osi susreću u

gotovo svim riječima (Slavensku; krila; Sokola; Lelek, lelek); k se ne javlja jedino u

riječima bol i planino: međutim, nalazi se u njihovim atributima (Slavensku;

kamena). Završni stih tvori zrcalnu strukturu s drugim stihom pjesme, koji je

također eliptična rečenica sastavljena od dva vokativa: vanjski su članovi ove

zrcalne strukture vokativi Planino moja/planino kamena, a unutarnji vokativ i uzvici

izgubljeno djetinjstvo/lelek, lelek. Uzvici i vokativi potenciraju bogatstvo govornog

sadržaja završnog, eliptičnog stiha; a aliteracija i zrcalna struktura samo

dodatno potvrđuju da se u bogatom govornom sadržaju završnog stiha

opetuje, sažima čitava pjesma.

Prilog koliko u Kaštelanovu pjesništvu uvijek je u emotivno angažiranom

kontekstu; zato je i posve logično da se ovaj prilog u najvećem broju

slučajeva nalazi u bezglagolskim uzvičnim rečenicama.

Koliko gladnih, koliko majki prosjaka, koliko djece bez majke, koliko djece da se vesele, da

se rode.

Oskvrnjeno začeće

Koliko rijeka i slapova.

(...)

Koliko roblja, skela i vozara

u mrkom mraku crne carevine.

(...)

Devet po devet koliko rijekâ krvi,

sve sami lelek, jauk i vješala.

(...)

Koliko mrtvih pod tvojim rosnim travama.

Pjesme o mojoj zemlji, 1, 2, 3

Koliko sunaca i sva su unutarnja.

Uspavanka

Mnogo su rjeđi primjeri kada se koliko nalazi u uzvičnoj glagolskoj rečenici:

O koliko si puta, zemljo, pogledala

smrti u lice licem ispod mača.

Pjesme o mojoj zemlji, 2

A nismo našli nijedan primjer u kojemu bi koliko tvorio običnu upitnu rečenicu.

Uzvici su motivirani znakovi, govorno motivirani znakovi. Oni su odraz

čovjeka-govornika u nekoj situaciji i zato u svom govornom ostvarenju sadrže

spontanu govornikovu reakciju, a u njoj i čitavu situaciju koja ih je potaknula.

Uzvici su u pravilu bezglagolski izričaji; čak i kad se uzvici ili vokativi nađu

unutar cjelovite, glagolske rečenice, oni joj zapravo sintaktički ne pripadaju.

Uzvici i vokativi svojim se govornim bogatstvom bitno razlikuju od ostalog

dijela teksta. A što se tiče njihove motiviranosti, zanimljivo je da je Saussure

uzvike najprije naveo uz onomatopeje kao moguće motivirane izraze, ali ih je

odmah zatim analizirao isključivo na razini glasovnog sastava: uspoređujući

francuski aïe s njemačkim au zaključio je da je taj primjer dovoljan da bi se

osporilo postojanje motivirane veze između označitelja i označenog u

uzvicima, budući da se u dva različita jezika upotrebljavaju različiti sljedovi

glasova za izražavanje jednakih sadržaja. Saussure nigdje ne spominje

govorna ostvarenja uzvika, koja su po svoj prilici jednaka, ako uzvici, iako

glasovno različiti, izražavaju jednake emotivne sadržaje (Vuletić: 1986). I ne

samo to! Takvi su govorni znakovi motivirani, jer je njihovo govorno

ostvarenje predmet sâm: riječ je o očitom poistovjećivanju označenog i

označitelja, jasna potvrda poetičnosti i izražajnosti, kako ih definira Mikel

Dufrenne kad kaže da je izražajnost u neku ruku osjetna prisutnost

označenog u označitelju, kada znak u nama pobuđuje analogno osjećanje

osjećanju koje potiče sam predmet. Motiviranost uzvika proizlazi iz njihove slikovitosti,

govorne slikovitosti.

III. BEZGLAGOLSKA REČENICA KAO ODREDNICA PJESNIČKE SINTAKSE

1. Rječnik pjesničkog jezika

Usporedba rječnika govornog jezika i pjesničkog jezika može pokazati neke

zanimljive odnose što se tiče bezglagolske rečenice. Podatke iz ukupnog

korpusa Kaštelanova pjesništva usporedili smo s istraživanjima svakodnevnog

govora u knjizi Dušanke Vuletić "Istraživanje govora".

Ukupan korpus Kaštelanova pjesništva iznosi 23.214 riječi; od toga je 4.120

različitih riječi. Ukupan korpus istraživanja govornog jezika iznosi 114.717

riječi.

U izradi osnovnog rječnika govornog jezika autorica je uključila riječi koje su

se najmanje 10 puta javile u obrađenom korpusu. Tako je dobiven rječnik od

866 najčešćih riječi. U tabeli koja slijedi prikazana je distribucija prvih sto i

daljnjih 766 najčešćih riječi govornog jezika: prvi stupac označava broj

pojedinih riječi, drugi broj njihovog ukupnog pojavljivanja u obrađenom

korpusu, a treći postotke koji se odnose na ukupnu učestalost prvih 866 riječi,

dakle na korpus od 101.028 riječi; tako se npr. riječ godina javlja 216 puta, a

riječ dan 171 put; a to među prvih 100 riječi iznosi 2 imenice, koje se ukupno

javljaju 387 puta, ili u postocima prema ukupnom korpusu prvih 866 riječi:

0,38%.

FREKVENCIJSKA LISTA OSNOVNOG RJEČNIKA GOVORA

1 - 100 101 - 866

IMENICE 2 387 0,38% 294 7.381 7,31%

ZAMJENICE 20 20.867 20,64% 17 1.079 1,07%

GLAGOLI 23 23.103 22,87% 220 6.390 6,32%

PRIDJEVI 3 486 0,48% 90 2.618 2,59%

PRILOZI 22 8.963 8,87% 94 3.051 3,02%

PRIJEDLOZI 10 6.201 6,14% 18 608 0,61%

VEZNICI 9 9.689 9,59% 6 575 0,57%

BROJEVI 2 518 0,51% 11 697 0,69%

UZVICI 1 240 0,24% 9 261 0,26%

ČESTICE 8 7.522 7,45% 7 392 0,39%

100 77.976 77,18% 766 23.052 22,83%

Isto smo učinili i s Kaštelanovim korpusom; u obradu su uključene sve riječi

do frekvencije 4, tj. one koje se najmanje 4 puta javljaju u Kaštelanovu

pjesništvu. Ova lista ima 823 riječi, dakle približno koliko i lista osnovnog

rječnika govornog jezika. Postoci se odnose na ukupnu učestalost prve 823

riječi, dakle na korpus od 18.688 riječi.

PRVE 823 RIJEČI KAŠTELANOVA PJESNIŠTVA DO FREKVENCIJE 4

1-100 101-823

IMENICE 34 2.265 12,12% 352 3.150 16,86%

ZAMJENICE 16 2.490 13,32% 9 140 0,75%

GLAGOLI 11 1.870 10,01% 180 1.503 8,04%

PRIDJEVI 6 463 2,48% 116 1.001 5,36%

PRILOZI 7 591 3,16% 32 294 1,57%

PRIJEDLOZI 13 2.068 11,07% 15 222 1,19%

BROJEVI 1 98 0,52% 9 89 0,48%

VEZNICI 8 1.731 9,26% 6 67 0,36%

UZVICI 1 59 0,32% 0 0 0,00%

ČESTICE 3 549 2,94% 4 38 0,20%

UKUPNO 100 12.184 65,20% 723 6.504 34,81%

Prvih 1.000 riječi trebale bi pokrivati 85% ukupnog korpusa (Guiraud). Prvih

866 riječi govornog jezika pokrivaju 88,07%, a prve 823 riječi Kaštelanova

pjesništva pokrivaju 80,51% odgovarajućih korpusa. Kada bismo htjeli

uključiti točno 1.000 najčešćih riječi, trebali bismo podacima za govorni jezik

dodati 134 riječi s frekvencijom 9, a podacima za Kaštelanovo pjesništvo 177

riječi s frekvencijom 3. U tom slučaju dobivamo po 1.000 riječi s ukupnom

frekvencijom od 102.234 u govornom jeziku i 19.219 u Kaštelanovu

pjesništvu; a to u postocima daje 89,12% za govorni jezik i 82,79% za

Kaštelanovo pjesništvo. Razlika se između dva korpusa smanjuje kada se

uključi prvih tisuću riječi. Po distribuciji riječi Kaštelanovo pjesništvo potvrđuje

opća statistička istraživanja različitih korpusa. To, jasno, ne znači da je rječnik

govornog jezika jednak rječniku pjesništva ili nekog pjesničkog opusa, već

jednostavno da je distribucija riječi u njima jednaka. A da postoje bitne

razlike, pokazuje i sljedeća tabela na kojoj se uspoređuje prvih 866 riječi

svakodnevnog govora i prve 823 riječi Kaštelanova pjesništva; i ovdje prvi

stupac označava broj pojedinih riječi, drugi broj njihovog ukupnog

pojavljivanja u obrađenom korpusu, a treći postotke koji se odnose na ukupnu

učestalost prvih 866 riječi u svakodnevnom govoru, odnosne prve 823 riječi u

pjesništvu Jure Kaštelana.

FREKVENCIJSKA LISTA OSNOVNOG RJEČNIKA GOVORA

I OSNOVNOG RJEČNIKA KAŠTELANOVA PJESNIŠTVA

GOVOR KAŠTELAN

1 - 866 1 - 823

IMENICE 296 7.768 7,69% 386 5.415 28,98%

ZAMJENICE 37 21.946 21,71% 25 2.630 14.07%

GLAGOLI 243 29.493 29,19% 191 3.373 18,05%

PRIDJEVI 93 3.104 3,07% 122 1.464 7,83%

PRILOZI 116 12.014 11,89% 39 885 4,74%

PRIJEDLOZI 28 6.809 6,75% 28 2.290 12,25%

VEZNICI 15 10.264 10,16% 14 1.798 9,62%

BROJEVI 13 1.215 1,20% 10 187 1,00%

UZVICI 10 501 0,50% 1 59 0,32%

ČESTICE 15 7.914 7,84% 7 587 3,14%

866 101.028 100,00% 823 18.688 100,00%

U 866 najčešćih riječi svakodnevnog govora izrazita je dominacija glagola

(29,19%), dok je u Kaštelanovu korpusu u 823 najčešće riječi izrazita

dominacija imenica (28,98%). Posebno je značajna razlika u uporabi imenica:

u osnovnom rječniku svakodnevnog govora ima ih tek 7,69%, a u osnovnom

rječniku Kaštelanova pjesništva gotovo četiri puta više: 28,98%.

Izraziti manjak imenica pokazuje lista od 100 najčešćih riječi svakodnevnog

govora; tu su se našle samo dvije imenice s ukupnom frekvencijom 387, što

čini tek 0,38% od ukupnih frekvencija prvih 866 riječi (101.028). Među 100

najčešćih Kaštelanovih riječi čak su 34 imenice s ukupnom frekvencijom

2.265 ili 12,12% od ukupnog korpusa prve 823 riječi (18.688). Sličan je i

odnos pridjeva: u prvih 100 riječi svakodnevnog govora samo su 3 pridjeva s

ukupnom frekvencijom 486 ili 0,48%; u prvih 100 riječi Kaštelanova korpusa 6

je pridjeva s ukupnom frekvencijom 463 ili 2,48%.

U prvih 100 riječi svakodnevnog govora izrazit je manjak imenica, ali u

daljnjih 766 riječi njihov broj naglo raste: ako gledamo distribuciju riječi s

frekvencijom 101-866 najviše je imenica: 294 s ukupnom frekvencijom 7.381

ili 7,31%. Postotak javljanja pridjeva također raste: sa 0,48% na 2,59%.

Postotak javljanja svih drugih riječi ili opada ili ostaje približno jednak.

Naročito je značajno opadanje pojavljivanja zamjenica (sa 20,64% na 1,07%),

prijedloga (sa 6,14% na 0,61%) i čestica (sa 7,45% na 0,39%); ovo je

opadanje posve razumljivo jer se radi o tzv. gramatičkim, a ne tematskim

riječima. Glagoli, koji su djelomično gramatičke riječi (pomoćni glagoli), a

djelomično tematske riječi, također pokazuju tendenciju pada, ali u manjem

omjeru (sa 22,87% na 6,32%).

Ako usporedimo prvih 100 i sljedeće 723 riječi u Kaštelanovu korpusu,

rezultati su drukčiji: broj imenica ne raste tako značajno kao u korpusu

svakodnevnog govora (sa 12,12% na 16,86%); broj glagola ne pada značajno

(sa 10,01% na 8,04%); broj pridjeva raste (sa 2,48% na 5,36%). Kao i u

rječniku svakodnevnog govora očekivani je pad izrazito gramatičkih riječi:

zamjenica (sa 13,32% na 0,75%), prijedloga (sa 11,07% na 1,19%), veznika

(sa 9,26% na 0,36%) te čestica (sa 2,94% na 0,20%).

U prvih 866 riječi svakodnevnog govora i prve 823 riječi Kaštelanova

pjesništva jednak je broj prijedloga (28), ali su oni relativno češći u

Kaštelanovu pjesništvu (6,75%/12,25%). Ovaj višak prijedloga u Kaštelanovu

pjesništvu moguće je objasniti kao kompenzaciju za manjak glagola: odnosi

se među riječima (imenicama) ostvaruju u (eliptičnim) sintagmama, a ne u

(glagolskim) rečenicama.

Budući da prvih 866 riječi svakodnevnog govora pokrivaju ukupno 88,07%

kompletnog korpusa, a 823 prve riječi Kaštelanova pjesništva 80,51%

ukupnog korpusa, moguća je usporedba dvaju korpusa. Ova nam usporedba

pokazuje dominaciju imenica, pridjeva i prijedloga u Kaštelanovu pjesništvu,

te dominaciju glagola, zamjenica, priloga i čestica u svakodnevnom govoru;

veznici, brojevi i uzvici javljaju se u približno jednakim količinama.

Obrada ukupnog korpusa Kaštelanova pjesništva pokazuje da nema značajnih

razlika u distribuciji pojedinih vrsta riječi u usporedbi s listom od 823 najčešće

riječi. Upravo nam ovi podaci daju mogućnost relevantnog uspoređivanja liste

od 866 najčešćih riječi svakodnevnog govora i 823 najčešće riječi Kaštelanova

pjesništva.

FREKVENCIJSKA LISTA UKUPNOG RJEČNIKA

KAŠTELANOVA PJESNIŠTVA

IMENICE 1.969 7.597 32,73%

ZAMJENICE 33 2.641 11,38%

GLAGOLI 1.045 4.597 19,80%

PRIDJEVI 767 2.276 9,80%

PRILOZI 173 1.072 4,62%

PRIJEDLOZI 42 2.311 9,96%

VEZNICI 16 1.801 7,76%

BROJEVI 20 201 0,87%

UZVICI 39 113 0,49%

ČESTIC E 17 605 2,61%

4.120 23.214 100,02%

Statistička obrada rječnika svakodnevnog govora pokazuje da je u 866

najčešćih riječi 7,69% imenica i 29,19% glagola. U Kaštelanovu pjesništvu u

823 najčešće riječi 28,98% je imenica, a 18,05% glagola. Ovaj se odnos tek

malo mijenja ako se uzme u obzir cjelokupni obrađeni korpus Kaštelanova

pjesništva: imenica je tada 32,73%, a glagola 19,80%. Dakle, svaka je treća

riječ u pjesništvu Jure Kaštelana imenica, a tek svaka peta glagol; naprotiv,

u 866 najčešćih riječi svakodnevnog govora svaka je trinaesta riječ imenica,

a svaka treća glagol. Može se pretpostaviti da je u cjelokupnom rječniku

svakodnevnog govora broj imenica obrnuto proporcionalan njihovoj

učestalosti, tj. da je među riječima s niskom učestalošću veliki broj imenica.

Ipak, realno je pretpostaviti da 866 najčešćih riječi svakodnevnog govora

vjerno odražavaju odnose između pojedinih vrsta riječi u cjelokupnom

korpusu, jer tome u prilog govori i činjenica proizašla iz brojnih statističkih

obrada jezičnih podataka da 1000 najčešćih riječi predstavljaju 85%

ukupnog broja riječi bilo kojeg korpusa.

Uz glagole je vezana još jedna osobitost koja se odnosi na ukupni obrađeni

korpus svakodnevnog govora i Kaštelanova pjesništva: učestalost

pomoćnog glagola biti u Kaštelanovu je pjesništvu dvostruko manja od

njegove učestalosti u rječniku svakodnevnog govora. U ukupno obrađenom

rječniku svakodnevnog govora od 114.717 riječi 11.091 put javlja se glagol

biti, što u postocima iznosi 9,67%; u Kaštelanovu pjesništvu od ukupno 23.214

riječi ima 1159 oblika glagola biti, odnosno u postocima 4,99%. Dominacija

imenica nad glagolima i bitno smanjena učestalost pomoćnog glagola biti

upućuje na to da bi eliptična (bezglagolska) rečenica mogla biti ključna

sintaktička odrednica Kaštelanova pjesništva; a možda i pjesništva uopće.

2. Stilističnost i poetičnost bezglagolske rečenice

Bezglagolska je rečenica jasna, nedvosmislena; njena leksička necjelovitost

traži veće angažiranje čitaoca jer on mora u (zamišljeno) govorno ostvarenje

bezglagolske rečenice uključiti sve vrijednosti, sve sadržaje, logičke i

afektivne, koji se nalaze u kontekstu. Bezglagolska rečenica pokazuje dvije

tendencije: formalno izdvajanje iz konteksta i stvarno čvrsto vezivanje uz

kontekst u kojem nastaje i iz kojega crpi svoju cjelovitost i svoju govornu

sadržajnost. Velika napetost - veliki emocionalni naboj, reducira leksički

materijal (ponajprije eliminira glagole) i govorni ustroj rečenice usmjerava ka

uzviku. Kakav će biti govorni sadržaj uzvika, a to je njegov jedini sadržaj, ovisi

o kontekstu, i zato uzvik mora imati kontekst da bi bio smislen, cjelovit: da bi

uzvik govornim vrednotama, a to znači sažeto, emotivno, angažirano i

neposredno, izrazio sadržaj svog konteksta. Eliptični je izraz prvenstveno

znak emotivne angažiranosti govornika, i zato je eliptični izraz, iako leksički

osiromašen, govorno bogat i slojevit.

Glagoli predstavljaju misao, opis, racionalan opis. To je vidljivo i iz Ballyeve paradigme koja

služi kao ilustracija odnosa leksičkog materijala i afektivnog sadržaja; Bally

daje ovaj primjer kako bi pokazao da se usporedno s porastom afektivnosti

smanjuje količina leksičkog materijala: 1) Čudim se što vas vidim ovdje. 2) Gle,

vi ste ovdje? 3) Odakle vi ovdje! 4) Vi! 5) O! Glagol je prva riječ koja se eliminira u

afektivnom izrazu. Prva rečenica navedenog primjera, koja je logički,

intelektualni, neafektivni izraz iznenađenja, sadrži glagol, i taj glagol opisuje

iznenađenje. Druga rečenica sadrži tek pomoćni glagol, a sve su daljnje

rečenice, u kojima je afektivnost velika, bezglagolske. Krajnji je afektivni izraz

uzvik, koji nema nikakvog jezičnog sadržaja, jer je njegov cjelokupni sadržaj

isključivo u govornom ostvarenju, u globalnoj govornoj formi krika. Navedena

paradigma ne pokazuje samo smanjivanje količine leksičkog materijala

usporedno s porastom afektivnosti, već i slabljenje jezičnog, sintaktičkog

ustroja afektivnog izraza. Količina se obavijesti eliptičnog izraza, unatoč

smanjenom leksičkom materijalu i oslabljenom sintaktičkom ustroju, ipak ne

smanjuje, jer se obavijesni signali prebacuju s jezične na govornu razinu

iskaza. Put od intelektualnog do krajnje afektivnog izraza put je od opisa do

odraza: intelektualni, neafektivni izraz opisuje iznenađenje; afektivni je izraz

odraz iznenađenja, odraz govornikove nervne i mišićne napetosti u nekoj

situaciji. Intelektualni je izraz opis predmeta (iznenađenja u navedenom

primjeru) jezičnim sredstvima, afektivni je izraz predmet sâm. Jedna od

mogućih teorija pjesništva govori o prozi kao izrazu misli i poeziji kao izrazu

osjećaja (Todorov). A takvu teoriju potvrđuje i bezglagolska rečenica kao

ključna sintaktička i stilistička odrednica (Kaštelanova) pjesništva.

Bezglagolska je rečenica jasan prostorni znak: zahvaljujući govornim

vrednotama, koje su nužne sastavnice svake bezglagolske rečenice,

ostvaruje se bogat i slojevit znak; u njemu je jezična obavijest tek jedna

dimenzija, jer se njegov ključni sadržaj prenosi govornim ostvarenjem, koje je

samo po sebi višeslojno, višeznačno, dakle prostorno (Vuletić: 1992).

Bezglagolska je rečenica prirodno stilističko sredstvo. Ona je oblik poezije

svakodnevnog govora. U bezglagolskoj se rečenici dodiruju svakodnevni,

spontani, ljudski govor i vrhunska pjesnička ostvarenja. To je zajednički

prostor spontanosti svakodnevnice i intencionalnosti umjetnosti. To je ljudski

krik! Ali to je i poezija kako je definira Carl Sandburg kada kaže da je poezija

imitacija krika kada se nađe milijun dolara, i imitacija krika kada ga se izgubi9.

U bezglagolskoj rečenici vidimo sažimanje vječnosti u tren, životnog iskustva

u stih; i obrnuto: bljeska munje u vječno trajanje, stiha u opće poimanje

života i svijeta. I dalje: bezglagolska rečenica oblikuje pjesnički prostor:

linearnom tekstu udahnjuje govor ljudskosti, jednodimenzionalnosti jezika

daje životnost prostora; bezličnost općeg pretvara u univerzalnost

pojedinačnog.

Vezu između imenice i prostora vidimo u «Enciklopedijskom rječniku

lingvističkih naziva» Rikarda Simeona: govoreći o glagolu navodi da ga je A.

Meillet definirao kao riječ koja označuje proces (stanje, radnju, bivanje);

Larochette (1950) ga tumači uspoređujući ga s pojmom imena: ime ne označuje

(nikakav) objekt ili bitak (entitet), već izražava stvar (ili nešto što se pruža

našoj svijesti: osobe, životinje, drveta, boje, stanje, pokret...) pod oblikom

objekta ili nekog bitka: drugim riječima predstavlja ga u prostoru; glagol pak ne

označuje radnju, pokret, stanje, proces, već neku stvar prikazuje pod oblikom

radnje, pokreta, stanja, procesa, tj. prikazuje je određenu vremenom.

Povezivanje imenice s prostorom nalazimo i u Oblicima hrvatskoga književnog jezika

(Morfologija) autora Slavka Pavešića, Stjepka Težaka i Stjepana Babića; oni

kažu: Imenice su riječi kojima imenujemo predmete mišljenja, to jest sve

ono o čemu mislimo kao o posebnim pojavama. Njima se vanjski i unutrašnji

svijet odrazuje statički, kao zbir pojedinih predmeta, kao prostor, onakav

kakav nam se može učiniti u jednom trenu, bez obzira na stanje prije i na

stanje poslije toga trena. Čak i onda kad govore o radnjama i zbivanjima

imenice kao da zaustavljaju tok radnje ili zbivanja i fiksiraju pojavu u jednom trenu,

kao poseban predmet.

9 Navedeno prema: Jacques Charpier & Pierre Seghers. L'Art poétique. Paris, Seghers, 1956.

M.A.K. Halliday nominalizaciju vezuje uz pisani jezik; za njega je govorenje

usmjereno prema događajima, dok je pisanje usmjereno prema stvarima.

Glagolski ustroj prenosi obavijest, nominalni ustroj prenosi stvar: ako

kažemo Tehnologija se poboljšala prenijeli smo neku poruku; naprotiv, poboljšanje

tehnologije nije više poruka, već stvar, nešto što se uzima zdravo za gotovo,

nešto u što se ne sumnja i ne smije sumnjati.

Bezglagolsku rečenicu možemo promatrati i kao vrstu osnovnog pjesničkog

postupka - ponavljanja: jer ona u svom govornom ostvarenju opetuje

prethodni kontekst. Koliko god bila formalno samostalna, bezglagolska se

rečenica nužno i bitno vezuje uz kontekst, jer tek tako postaje cjelovita, jer

tako postaje eliptična, a ne nedovršena, prekinuta rečenica. Njezina se

cjelovitost i povezanost uz kontekst očituju u njenom bogatom govornom

ostvarenju, koje proizlazi iz konteksta; govorno ostvarenje ne samo da

nadoknađuje manjak leksičkih elemenata i nedostatak sintaktičkog ustroja,

već i bitno povezuje, subordinira bezglagolsku rečenicu kontekstu.

Bezglagolska rečenica znak je za čvrsto govorno ustrojstvo izraza, znak za

bogati sadržaj govornog ostvarenja: bogato se govorno ostvarenje naročito

ističe u ključnoj funkciji bezglagolske rečenice: sažimanju šireg konteksta ili

čak čitave pjesme. U bezglagolskoj rečenici odražava se širi kontekst: leksički

se razvedeniji sadržaj odražava, sažima u kratkom, govorno bogatom izrazu.

Sažimanje konteksta bezglagolskom rečenicom, u kojoj dominiraju govorne

vrednote, znak je i veće emotivne angažiranosti pisca, njegove težnje da ne

ostvari opći, objektivni, jezični znak, već pojedinačni, subjektivni, emotivni

znak: znak o sebi.

Bezglagolske su rečenice mjesta velike koncentracije govorne energije,

mjesta bogatog govornog sadržaja. Ponekad se ova mjesta ističu i pjesničkim

postupcima, prvenstveno raznim vrstama ponavljanja: od aliteracije i

asonance, preko homofonskih postupaka do ponavljanja riječi ili ustroja

zrcalnih struktura. Sama činjenica da se bezglagolska rečenica često nalazi u

posljednjem stihu također govori o preklapanju stilističkog i pjesničkog

postupka: bezglagolska rečenica sažima/opetuje/komentira prethodni

kontekst; posljednji stih konačno oblikuje pjesmu, zaključuje sve pjesničke

postupke, odražava u sebi čitavu pjesmu. Bezglagolska rečenica u

posljednjem stihu velika je sinteza stilističkog i pjesničkog postupka.

Bezglagolska rečenica jasno afirmira dvije bitne karakteristike pjesničkog

znaka: slojevitost/prostornost i motiviranost. Obje ove značajke izviru iz

materijalnosti bezglagolske rečenice. U bezglagolskoj je rečenici bitno

njezino govorno ostvarenje, jer se ona govornim ostvarenjem vezuje uz svoj

kontekst. Materijalnost govornog ostvarenja uvijek tvori višeslojan -

prostoran znak; govorno ostvarenje nije nikad jednodimenzionalno -

linearno poput jezičnog znaka. Iz materijalnosti govornog ostvarenja izvire i

motiviranost eliptičnog izraza. Govorno je ostvarenje uvijek prirodan,

motiviran znak, znak čovjeka, njegove neposredne reakcije u nekoj situaciji.

Slikovitost i motiviranost elipse leže upravo u njezinom govornom

ostvarenju. Uzvik je krajnji oblik eliptičnog izraza. Uzvik je prirodan,

motiviran znak, znak kojemu ne treba nikakav konvencionalni, jezični

sadržaj da bi bio razumljiv, jer je sav njegov sadržaj u njegovoj

materijalnosti - u fizičkoj stvarnosti njegovih govornih vrednota. Upravo kao

što su onomatopejski izrazi motivirani na jezičnoj razini, razini glasova, tako

su i uzvici, pa i svi eliptični izrazi, motivirani na govornoj razini: njihova

govorna ostvarenja ne samo da jasno prenose bogate emotivne sadržaje,

već imaju i univerzalne vrijednosti; njihovo razumijevanje nije ograničeno

jezičnim granicama. Korištenje eliptičnih izraza jasno je kretanje pjesničkog

jezika prema slikovitom, motiviranom znaku.

Jezik je nesavršen, govorio je Mallarmé, zato pjesnički jezik treba ispravljati

nesavršenosti općeg jezika. Odabirom glasovnog sastava pjesnički se znak

približava predmetu. Odabirom eliptičnog sintaktičkog ustroja, koji svoju

cjelovitost traži u govornom ostvarenju, pjesnički se znak također približava

predmetu. U oba slučaja riječ je o istaknutoj materijalnosti pjesničkog

znaka, iz koje izvire njegova slojevitost i njegova motiviranost.

Sklad glasovnog sastava i smisla tvori rudimentarnu pjesničku riječ-predmet

u slučajevima onomatopejskih/onomatopoetskih riječi. Ipak, u građenju

pjesme daleko je važniji pjesnički ustroj-predmet: a on se gradi glasovnim

povezivanjem ili govornim ostvarenjem. Glasovni sastav može motivirano

povezati, a to znači i poistovjetiti, različite dijelove pjesničkog teksta, jer se

jednakim ili sličnim glasovnim sastavom uspostavlja sklad među različitim

dijelovima teksta. Govorno ostvarenje, koje jest sadržaj, također tvori

pjesnički ustroj-predmet. Sklad, zapravo identificiranje oblika i sadržaja

očituje se u govornom ostvarenju elipse, a naročito u govornom ostvarenju

njenog krajnjeg oblika - uzvika.

Literatura:

Mikel DUFRENNE. Le Poétique. Paris, Presses Universitaires de France, 1963.

Pierre GUIRAUD. Les caractères statistiques du vocabulaire. Paris, Presses universitaires de

France, 1954.

M.A.K. HALLIDAY. Spoken and Written Modes of Meaning. U: D. Graddol, O. Boyd Barret:

Media Texts: Authors and Readers. Multilingual Matters & Open Society, Clevedon, 1994; str.

51-73.

Roman JAKOBSON. Linguistics and Poetics. In: Thomas A. Sebeok (ed). Style in Language.

Cambridge, Massachusetts, The M.I.T. Press, 1960, str. 350-377.

Stéphane MALLARMÉ. Crise de vers. U: Oeuvres complètes. Paris, Bibliothèque de la Pléiade,

Gallimard, 1946, str. 360-368.

Slavko PAVEŠIĆ, Stjepko TEŽAK, Stjepan BABIĆ. Oblici hrvatskoga

književnog jezika (Morfologija). U: Stjepan Babić i dr. Povijesni pregled,

glasovi i oblici hrvatskoga književnog jezika. Zagreb, Hrvatska akademija

znanosti i umjetnosti, Globus, 1991.

Ferdinand de SAUSSURE. Cours de linguistique générale. Paris, Payot, 1969.

Rikard SIMEON. Enciklopedijski rječnik lingvističkih naziva. Zagreb, Matica

hrvatska, 1969.

Tzvetan TODOROV. Les Genres du discours. Paris, Éditions du Seuil, 1978.

Josip UŽAREVIĆ. Kompozicija lirske pjesme. Zagreb, Zavod za znanost o

književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, 1991.

Branko VULETIĆ. Govorni izraz emocije. Govor, 3, 1986, 1, 33-38.

Branko VULETIĆ. Prostor govora i prostor pjesme. SUVAG, 5, 1992, 1-2, 13-22.

Branko VULETIĆ. Prostor pjesme. Zagreb, Zavod za znanost o književnosti

Filozofskog fakulteta u Zagrebu, 1999.

Dušanka VULETIĆ. Istraživanje govora. Zagreb, Fakultet za defektologiju

Sveučilišta u Zagrebu, 1991.

SLOBODNI NEUPRAVNI GOVOR

I. AFEKTIVNI IZRAZI U SLOBODNOM NEUPRAVNOM GOVORU

1. Upravni i neupravni govor

Tuđe riječi i misli obično prenosimo upravnim ili neupravnim govorom. Evo

nekoliko primjera upravnog govora:

Petar je rekao: "Govorim francuski."

"Učio sam cijeli dan."

Ivan mu je rekao: "Zašto ne odeš kući?"

Tuđe se riječi navode upravo onako kako ih je netko izgovorio; te se riječi

mogu, ali i ne moraju uvesti glagolom govorenja, mišljenja ili osjećanja:

reći, upitati, kazati, govoriti, misliti, osjećati i sl. Ako se tuđe riječi prenose

neupravnim govorom, nužan je uvodni glagol govorenja, riječi se prenose u

obliku subordinirane rečenice, a prvo i drugo lice obično se prebacuju u

treće.

Petar je rekao da govori francuski.

Rekao je da je učio cijeli dan.

Ivan ga je upitao zašto ne ode kući.

Treći navedeni primjer pokazuje jednu zanimljivost: ako je riječ o pitanju,

ono se u neupravnom govoru prenosi opisno, izrijekom, a ne upitnom

intonacijom rečenice; naime, u neupravnom govoru nužno je upotrijebiti

uvodni glagol upitati, dok se u upravnom govoru može upotrijebiti ili reći ili

upitati; i nadalje, u neupravnom govoru ne bilježimo interpunkcijski znak

pitanja.

2. Afektivni izrazi u neupravnom govoru

Što se događa s afektivnim izrazima u neupravnom govoru? Pogledajmo

sljedeće primjere:

"Koliko toga znaš?"

"Koliko toga znaš!"

Jednak slijed riječi u prvom primjeru oblikuje pitanje, dok je u drugom

primjeru riječ o afektivnom izrazu čuđenja ili divljenja nečijem znanju. Prvi se

primjer lako prebacuje u neupravni govor:

Pitao ga je koliko toga zna.

I upravo kako se pitanje mora izrijekom iskazati, opisati, tako se i u drugom

primjeru afektivna vrijednost čuđenja ili divljenja mora izrijekom iskazati:

Čudio se (divio mu se) koliko toga zna.

Slično je i sa sljedećim afektivnim izrazima:

"Kako to tebi nije jasno!?"

"Oh, kad bi mi to bilo jasno!"

U neupravnom govoru ove bi rečenice glasile ovako:

Čudio se kako mu to nije jasno.

Rekao je da bi želio da mu to bude jasno.

Afektivne su vrijednosti iskazane opisom (čudio se, želio bi). Krajnji afektivni

izraz uzvik oh u neupravnom govoru moguće je tek opisati.

Duboko je uzdahnuo i rekao da bi želio da mu to bude jasno.

Nervozno je uzviknuo da bi želio da mu to bude jasno.

Ljutito je prosiktao da bi želio da mu to bude jasno.

Posve je jasno da ovakvi opisi vrlo skromno prenose bogate sadržaje

iskazane govornim vrednotama; leksički je opis gotovo uvijek tek ograničen

izbor iz bogatog govornog sadržaja uzvika. Koliko se gubi u opisu

afektivnosti pokazuje i sljedeći primjer:

"Tako ti svega na svijetu, učini to!"

U neupravnom govoru ovaj bi iskaz mogao glasiti:

Preklinjao ga je da to učini.

I opet je jedan jak afektivni izraz zamijenjen svojom logičkom identifikacijom, dakle

izrazom koji iskazuje isti logički sadržaj, ali ne sadrži afektivnih vrijednosti.

Slično se događa i kod tzv. retoričkih pitanja:

"Zar mi tu išta možemo!"

Rekao je da oni tu ništa ne mogu.

Snažna negacija, koja se u retoričkom pitanju izražava govornim

vrednotama, u neupravnom se govoru pretače u opis: izrečen je jednak

logički sadržaj, ali bez afektivnih vrijednosti.

I na kraju pogledajmo kako se afektivne i neafektivne složene rečenice

iskazuju neupravnim govorom.

"Ne izlazim jer pada kiša."

"Ne izlazim, pada kiša."

Obje navedene rečenice izražavaju jednak logički sadržaj: odnos uzroka i

posljedice. U prvom je primjeru taj odnos dodatno (pleonastički) iskazan i

veznikom, pa je tako riječ o krajnje intelektualnom izrazu: intonacija se

lagano diže i zatim lagano pada i tako ostvaruje svoju osnovnu strukturalnu

funkciju formiranja rečenice. U drugom primjeru izostanak veznika prati

izražajnija intonacija: intonacijski je luk mnogo većeg raspona; iza prve

rečenice nužno se ostvaruje pauza, a nakon toga nagli pad intonacije

potvrđuje odnos uzroka i posljedice. Kako se ove dvije rečenice mogu

prenijeti u neupravnom govoru? Za prvu rečenicu, koja ne sadrži afektivnih

vrijednosti, nema nikakvih dilema:

Rekao je da ne izlazi jer pada kiša.

Afektivnost druge rečenice možemo iskazati jedino opisno preko uvodnog

glagola:

Uzbuđeno je rekao da ne izlazi jer pada kiša.

Ljutito je rekao da ne izlazi jer pada kiša.

Razočarano je rekao da ne izlazi jer pada kiša.

I dok su moguće varijacije s prilogom uvodnog glagola, zanimljivo je

napomenuti da je ključni izraz - ne izlazi jer pada kiša - posve jednak u

neupravnom govoru bez obzira prenosimo li intelektualni ili afektivni izraz;

neupravnim se govorom može prenijeti samo logički sadržaj, ali ne i

afektivna vrijednost izraza.

3. Slobodni neupravni govor

Slobodni neupravni govor omogućava da se tuđe riječi prenesu kao vlastite,

dakle bez uvodnog glagola govorenja, mišljenja ili osjećanja i bez veznika

subordinacije (da), ali s prebacivanjem prvog ili drugog lica u treće. U

usporedbi triju načina prenošenja tuđih riječi Ivo Frangeš (Jedna stilska

osobina «Davnih dana»: Slobodni neupravni govor) navodi sljedeći primjer:

ako je sin u školi dobio negativnu ocjenu, on će to izraziti upravnim govorom:

- Imam jedinicu jer me profesor proganja, pita me svaki dan i uvijek me obara.

Ako njegov otac želi prenijeti ovaj iskaz, na raspolaganju mu stoje tri

načina:

(1) upravni govor:

Moj sin kaže: - Imam jedinicu jer me profesor proganja, pita me svaki dan i uvijek me

obara.

(2) neupravni govor:

Kaže da ima jedinicu jer ga profesor proganja, [jer] ga pita svaki dan i

[jer] ga uvijek obara.

(3) slobodni neupravni govor:

Ima jedinicu jer ga profesor proganja, pita ga svaki dan i uvijek [ga] obara.

U slobodnom neupravnom govoru govornik tuđe riječi prenosi kao svoje, a

slaganje ili neslaganje s tim riječima iskazuje vrednotama govornog jezika.

Evo kako bi u slobodnom neupravnom govoru glasili neki od primjera

navedenih da se pokaže nemogućnost prenošenja afektivnih sadržaja u

neupravnom govoru:

upravni govor:

"Koliko toga znaš?"

"Koliko toga znaš!"

"Tako ti svega na svijetu, učini to!"

slobodni neupravni govor:

Koliko toga zna?

Koliko toga zna!

Tako mu svega na svijetu neka to učini!

Prvo lice se prebacuje u treće, nema uvodnog glagola ni veznika

subordinacije, a afektivni se oblik uzvika (intonacijski luk većeg raspona)

zadržava. Jednako je tako moguće u slobodnom neupravnom govoru

zadržati afektivne izraze poput tako mu svega na svijetu.

Retoričko se pitanje u slobodnom neupravnom govoru iskazuje u trećem

licu, ali zadržava svoju stilističku, govornu vrijednost:

upravni govor:

"Zar mi tu išta možemo!"

slobodni neupravni govor:

Zar oni tu išta mogu!

Uzvici, kao krajnji oblici afektivnog izraza, zadržavaju se u slobodnom

neupravnom govoru:

upravni govor:

"Oh, kad bi mi to bilo jasno!"

slobodni neupravni govor:

Oh, kad bi mu to bilo jasno!

Isto se događa i sa složenim rečenicama, koje u slobodnom neupravnom

govoru zadržavaju svoj afektivni oblik:

upravni govor:

"Ne izlazim, pada kiša."

slobodni neupravni govor:

Ne izlazi, pada kiša.

U slobodnom neupravnom govoru navedena rečenica zadržava svoju

stilističku vrijednost; njezino govorno ostvarenje jednako je govornom

ostvarenju upravnog govora: povećani raspon intonacijskog luka jasan je

znak emotivne angažiranosti govornika.

Budući da slobodni neupravni govor svoju punu vrijednost dobiva u

umjetničkoj prozi, pokazat ćemo njegovu uporabu u "Hrvatskom bogu

Marsu" Miroslava Krleže.

II. SLOBODNI NEUPRAVNI GOVOR U «HRVATSKOM BOGU MARSU»

MIROSLAVA KRLEŽE

1. Prenošenje tuđih riječi slobodnim neupravnim govorom

Slobodni neupravni govor veoma je čest postupak u Krležinim proznim

tekstovima. Slobodni neupravni govor prenosi riječi izrečene u upravnom

govoru kao da je riječ o piščevoj naraciji, tj. uz izostavljanje uvodnog glagola

(verbum dicendi) i veznika subordinacije, te obično uz prebacivanje iz prvog

ili drugog lica u treće.

Evo jedan primjer uobičajenog slobodnog neupravnog govora:

Mujo, natrpanih usta odmahne glavom. On ne zna što je kolera. (Rapsodija, 391)10

U ovom primjeru pisac jednostavno prenosi tuđe riječi kao dio svoje

naracije. Možemo zamisliti da te riječi u upravnom govoru glase: Ne znam

što je kolera. Ove se riječi u Krležinu tekstu stapaju s njegovom naracijom:

nema uvodnog glagola, nema veznika subordinacije, a prvo se lice

prebacuje u treće: On ne zna što je kolera. Ovaj je primjer zapravo

ambigvitetan, jer ga možemo shvatiti kao prenošenje tuđih riječi, ili samo

kao piščevu naraciju; to je moguće zato što primjer ne sadrži afektivnih

vrijednosti, pa ne postoje jasne granice između prenošenja tuđih riječi

slobodnim neupravnim govorom i piščeve naracije.

2. Afektivne vrijednosti slobodnog neupravnog govora

10U navođenju novela iz “Hrvatskog boga Marsa” koristim se sljedećim skraćenicama: Bitka kod Bistrice Lesne - Bitka; Kraljevska ugarska domobranska novela - Novela; Tri domobrana - Tri; Baraka pet be - Baraka; Domobran Jambrek - Jambrek; Smrt Franje Kadavera - Kadaver; Hrvatska rapsodija - Rapsodija. Stranice su označene prema izdanju Sabranih djela, Zagreb, Zora, 1965. Sva isticanja su moja (BV).

U sljedećem primjeru sa sigurnošću možemo ustvrditi da je riječ o

slobodnom neupravnom govoru jer su u njemu prisutne stilističke

vrijednosti.

(...) a i sam Wallenstein na čelu štaba mrvu je nemiran.

Što znači to, da mu ministar baca na vrat adlatusa bez prethodnog

obavještenja? Adlatus je tu, već cijelu noć spava u Palasu, a njega je

okružje tek jutros izvjestilo? Zašto to?...

- To su valjda opet Büdöskutyjevi prsti! Gad onaj štreberski! (Tri,

186)

Wallensteinov nemir i zabrinutost iskazani su nizom pitanja; završno je pitanje u

obliku bezglagolske rečenice (Zašto to?), a to je u pravilu jak oblik

izražavanja afektivnosti; bezglagolska je rečenica prirodno stilističko

sredstvo. U navedenom primjeru slobodnog neupravnog govora nema

uvodnog glagola, nema veznika subordinacije, a oblici prvog lica jednine (mi, mene)

prebačeni su u treće lice (mu, njega). U ovom se primjeru pokazuje prava

vrijednost slobodnog neupravnog govora, jer su u njemu sadržani svi oblici

koji ukazuju na afektivnu angažiranost govornika, njegovu uznemirenost i

zabrinutost. A ta se uznemirenost i zabrinutost nastavljaju i u upravnom

govoru, gdje prelaze čak u bijes.

Pogledajmo i sljedeći primjer:

Račić je umoran! Bio je cijelu noć kod žene i tamo se svađao i plakao,

sada je cijelo jutro hodao po vodi kao mjesečar, pa mu se nervi

sklapaju: čaške uvenulog cvijeta. Osjeća gravitaciju zemlje pod svojim

nogama, samo to osjeća cijelo vrijeme. Zemlja ga vuče k sebi, grobovi

se otvaraju. I cijelo vrijeme po ulici dok je stupao, samo je to osjećao,

kako ga zemlja vuče dolje i kako će se štropoštati u blato, ako ne

napne svu snagu. I tako nije čuo za mimohod, ni primijetio pukovnika

Wallensteina, jer da je čuo, zašto ne bi izvršio? I tako sad stoji tu i gleda

pukovnika i boli ga glava, tramvaj već daleko cvili i zvoni tramvajski signal,

što da kaže, što da kaže? (Tri, 189)

Predzadnja je rečenica navedenog teksta jasan primjer slobodnog

neupravnog govora; u upravnom govoru ta bi rečenica glasila: I tako nisam

čuo za mimohod, ni primijetio pukovnika Wallensteina, jer da sam čuo,

zašto ne bih izvršio? Upitni oblik (zašto ne bih izvršio) jak je stilistički oblik za

izraz tvrdnje (bio bih izvršio). Slobodni neupravni govor zadržava taj oblik i

tako jasno prenosi afektivnost upravnog govora; i upravo po tom obliku sigurno

prepoznajemo slobodni neupravni govor.

Međutim, slobodni se neupravni govor širi i dalje od ove rečenice. Prvi dio

završne rečenice doima se kao piščeva naracija, ali završno ponavljanje (što

da kaže, što da kaže?) upozorava da je i tu riječ o prenošenju tuđih misli kao

dijela piščeve naracije, dakle o slobodnom neupravnom govoru. A čitav

odlomak počinje uskličnom rečenicom: Račić je umoran! To očito nije

piščeva naracija, već vjeran izraz Račićevih umornih i nervoznih misli. I tako

čitav navedeni odlomak možemo shvatiti kao slobodni neupravni govor, u

kojemu nema uvijek jasnih granica između piščeve naracije i prenošenja

tuđih riječi ili misli; na nekim je mjestima slobodni neupravni govor jasan, a

na drugima ga je teško, ponekad i nemoguće razlikovati od piščeve

naracije. I ovaj primjer pokazuje da je ključna vrijednost slobodnog

neupravnog govora mogućnost prenošenja afektivnih, stilističkih sadržaja; i

po tome se slobodni neupravni govor bitno razlikuje od neupravnog govora,

koji može prenijeti samo logičku, ali ne i stilističku obavijest.

3. Slobodni neupravni govor i piščeva naracija

Slobodni neupravni govor često se do neprepoznatljivosti stapa s piščevom

naracijom; prema formalnim oznakama čini se kao da doista govori pisac,

ali smisao i kontekst, a posebno stilistička vrijednost, kazuju da je riječ o

slobodnom neupravnom govoru.

I biva Jambreku jasno, da je on to doista napušten od princeze. A

jedino onaj prinčevski život ima smisla. Zlatni Belvedere! Ono je život!

A ne čađave smrdljive kolibe u Bistri, i kaderi i jame i barake i proteze i

harmonike i proštenja bistrička. (Jambrek, 329)

Dvije usklične rečenice jasan su znak slobodnog neupravnog govora; to nije

piščevo stajalište: one tek prenosi riječi, misli i osjećaje svog lika.

Kad su oko njega tukli ljude, Račić je uvijek zadrhtao. Odjekuju ćuške,

a lica se domobranska krevelje, i gibaju se donje čeljusti kao u

preživača, i ljudi stoje kao voštani kipovi. Zašto tuče čovjek čovjeka?

Zašto ovi ne udaraju natrag? Oh, kad bi barem jedan jedini udario natrag! (Tri, 241)

Dvije upitne i jedna usklična rečenica na kraju navedenog primjera jasan su

znak slobodnog neupravnog govora. Emotivno angažirani govor zadržava

svoju stilističku vrijednost i kada se prenosi kao dio piščeve naracije. A

emotivni se naboj tri završne rečenice širi i na prethodni dio konteksta.

Uvodna rečenica (Kad su oko njega tukli ljude, Račić je uvijek zadrhtao)

jasno pripada piščevoj naraciji; sljedeće se rečenica može tumačiti i kao

piščeva naracija i kao slobodni neupravni govor. Evo još dva primjera u

kojima se slobodni neupravni govor jasno otkriva tek u završnom dijelu

rečenice:

Ona je to učinila tužna srca i u prvo vrijeme našla je u tom

bolničarskom pozivu neobičnu senzaciju, osobito sada, kad je u Evropi

tako dosadno, te čovjek ne može ni u Egipat ni na Rivijeru. (Jambrek, 320)

Tako je onda ipak zaključeno, da će se grof Axelrode sa kirurzima i

najskupocjenijim materijalom i sa pedeset procenata personala povući

za ovu noć na jedan majur, kojih petnaest kilometara zapadno, da se

tamo stavi u kontakt s kojom većom grupom i da se pismeno potuži,

što su njega i njegov špital zaboravili; kao da je on igla, a nije igla,

nego malteški špital sa hiljadu i petstotina ranjenih glava. (Baraka, 280)

Istaknuti dijelovi u svim navedenim primjerima mjesta su gdje je očito riječ

o slobodnom neupravnom govoru; međutim, u drugim dijelovima nije uvijek

jasno je li riječ o slobodnom neupravnom govoru ili o piščevoj naraciji.

4. Elementi upravnoga govora u slobodnom neupravnom govoru

Slobodni neupravni govor može sadržavati razne elemente upravnoga

govora: poput pitanja, uzvika, kolokvijalnih i vulgarnih izraza, dakle svega

onoga što karakterizira govornika ili njegovo stajalište prema predmetu govora.

Ratković je ugledao Račića i prepao se.

Naravna stvar, da je to Račić! Tko bi i bio drugi nego Račić? Zloduh

prokleti! Demon. Sudbina! Taj će ga čovjek upropastiti! (Tri, 188)

- Ali gde buju, gde buju za pet ran Kristušovih? Gde buju ostali? - zavapio je

Trdak Vid očajno u jednoj smrdljivoj sobi na Markovom trgu i došlo mu

je da zaplače, tako ga je stislo u prsima. Ta za Boga miloga! On putuje sutra

na frontu! Kako to ovomu "doktoru" tu nije jasno, da on sutra putuje na frontu? (Bitka,

18)

Dvije stotine nesretnih, bolesnih i žalosnih, spram ovog

habzburškog rata potpuno indiferentnih ljudi na tu je zapovijed duboko

uzdahnulo.

Pa što je to? Niti danas im ne daju mira? Danas, kada mogu da

krenu možda posljednji put od kadera i doma, niti danas im ne daju

mira! Pa još je mokro i sniježi i magle su. Što će vani na vodama

vježbališta? Koga ih vraga ne puštaju, da budu tamo gdje su. Da

čekaju u onim smrdljivim i ušljivim satnijskim sobama, zgureni,

utisnuvši glave u šake i u tvrdoj šutnji. Nego ih i danas ganjaju! Vrag

im oca i mater gospodsku!

Takve su se mutne misli kupile u glavama domobranskim kad su

jutros oglasili zapovijed gospodina satnika, da treba da se opreme i da

pođu na vježbu, da se malko prošeću. (Novela, 64)

Kleli su ga svi pacijenti, jer su prozebli zbog njega do kosti, zbog mulca prokletog,

koji niti preko zida ne zna! Mežnar zalupani! I tako mu je svatko

opsovao ponešto. (Kadaver, 340)

Pa jesu li to ljudi!? To su živine! Ali ništa to! Vratit će se ti prokleti

simulanti i švindleri još pod njegovu šaku! Dat će on njima! Još danas

će ih sve smrviti! Sve će ih povješati po kestenovima satnijskog

dvorišta. Neka vise do nesvijesti! I ne će ih odvezati, kad im pozli! Ne

će popustiti! Neka ih polijevaju kantama, ali dovisjet će do kraja!

Pokazat će on tim simulantima! (Novela, 153)

Posljednji primjer lijepo pokazuje koliko slobodni neupravni govor vjerno

prenosi riječi i intonaciju upravnog govora: kratke, nervozne rečenice

skokovite intonacije vjerno prenose bijesnu satnikovu reakciju; prve tri

rečenice (Pa jesu li to ljudi!? To su živine! Ali ništa to!) izravno su prenesene

iz upravnog govora; tek daljnji tekst u trećem licu pokazuje da se radi o

slobodnom neupravnom govoru; a prava vrijednost slobodnog neupravnog

govora je u tome što se satnikova nervoza, bijes i osvetoljubivost iskazuju

govornim vrednotama jednakim onima u upravnom govoru. Svi pokazatelji

afektivnosti iz upravnog govora ostaju neizmijenjeni u slobodnom

neupravnom govoru.

Primjeri u kojima se uvelike koriste oblici (uzvici, kolokvijalni i vulgarni

izrazi), a prvenstveno intonacije, tj. govorna ostvarenja iz upravnog govora,

pokazuju vrijednost slobodnog neupravnog govora, koji može prenijeti

živost, osjećajnost, afektivnost upravnog govora. To je posebno važno u

usporedbi slobodnog neupravnog govora s neupravnim govorom; jer

neupravni govor može prenijeti samo tuđe riječi ili misli, ali nikako ne i

afektivne vrijednosti. Ponekad se čini da je slobodni neupravni govor

efikasniji i efektniji u prenošenju afektivnosti čak i od upravnog govora, jer

mu prividna subordiniranost piščevoj naraciji omogućava veliku izražajnost.

Naime, očekivano je da se emocije izražavaju govorom u prvom licu; zato je

izražavanje emocija u trećem licu efikasnije jer je neočekivanije.

5. Pogrdni izrazi kao oznaka slobodnog neupravnog govora

Ponekad se slobodni neupravni govor toliko identificira s piščevom

naracijom da tek neki elementi preuzeti iz upravnog govora (uzvici, kratke

nervozne rečenice, pogrdne riječi, psovke) otkrivaju da je riječ o slobodnom

neupravnom govoru.

I došlo je gospodinu satniku, da postane Japanac i da okrutno stegne

te svoje skunkse satnijske, neka još bolje smrde, mater im smrdljivu!

(Novela, 158)

Satnija se vijuga i gura amo-tamo kao zmijuljasta harmonika, i ti lazari prokleti, te

vreće smrdljive nemarno bazaju lijeno i nespretno i kao da im je do

svega toga vrlo malo stalo. (Novela, 89)

Kad god se u Krležinoj naraciji pojavi pogrdna riječ svinja, možemo biti

sigurni da je riječ o slobodnom neupravnom govoru.

(...) a negdje su ga opet bacili van, jer je prosta svinja i ulazi u uredske

prostorije pokriven, "valjda mu se uši na glavi ne će prehladiti". (Bitka,

16)

(...) jedan se domobran zgurio, spustio glavu, te klima kao da spava. (...) Spava. Ona

svinja spava. (Tri, 187)

U primjerima koji slijede pogrdna se riječ (svinja) javlja u upravnom i u

slobodnom neupravnom govoru. Krleža u svojoj naraciji koristi tuđe riječi

upravo zato da bi što vjernije prenio čitavu atmosferu stradanja zagorskih kumeka.

- Zašto se odmah nisi javio, svinjo ogavna! - vikao je gospodin

doktor na Kadavera, jer je bio neobično bijesan, što nije mogao poslije

crne kave na tarok-partiju, nego opet ovamo u ovaj prokleti špitalski

karbol, da gubi vrijeme na ove svinje. (Kadaver, 339)

- Vidiš, i to je važno! (...) Remen i žniranci se oduzimaju! Još se

svinja može objesiti! (...)

Ali se svinja međutim nije objesila. (Tri, 261)

Isto je i s nekim drugim pogrdnim izrazima, koji se uvelike dijele

domobranima: maroderi, simulanti, mrcine, čuješi itd.

I tako su te "momke" natjerali kao marvu i pali na domobrane sa

sviju strana, pa će sada početi da krote te zagorske svinje i lupače, mrcine i

kumeke, mateke i bolvane i čuješe. (Jambrek, 294-5)

Kad se javio prvi marod, Ratkovićevim je licem zaliznulo crvenilo.

On se sjetio Skomraka i pisma i ladice, jer sve je to marodersko djelo, i

sve je to jedno društvo! Bagaža krastava! Kukavice podle! Maroderi! Simulanti!

Kuplerajci! Svinje! (Tri, 229)

U posljednjem se primjeru slobodni neupravni govor prepoznaje po

pogrdnim riječima i po kratkim, eliptičnim, uskličnim rečenicama

izravno prenesenim iz upravnoga govora.

6. Dijalektalni izrazi u slobodnom neupravnom govoru

Ponekad tek uporaba dijelektalnog govora, dakle opet elemenata upravnog

govora, pokazuje da je riječ o slobodnom neupravnom govoru.

Tako su kumeki poslušali gospodina satnika i dobro izbacili puške. Za

kompromis, kak bi rekli, nek mu bu! (Novela, 176)

(Trtek je kombinirao više s tim, da se spasi od fronte, nego da ide

materi na sprovod. Jer kad se vrati, pa makar i za dva dana, već ne će

biti tu satnije, a do druge je još daleko. Do onda morti i rat stane... (Tri,

219)

- Batine! Batine! To buš dobil! Naharili te buju! - Tako se zlurado kumeki

vesele porazu gospodina satnika, jer kumeki su po svom instinktu defetisti, a ruski

dečki su zgodni dečki i pevaju kak i naši! (Novela, 131)

U posljednjem primjeru dijalektalni izraz kumeki kao dio piščeve naracije slijedi iza

upravnoga govora u dijalektu. U završnom dijelu rečenice isti se izraz javlja

u slobodnom neupravnom govoru: uskličnik jasno govori o preuzimanju

afektivne intonacije iz upravnoga govora; a poistovjećivanje slobodnog

neupravnog govora s upravnim govorom tako je jako da se u slobodnom

neupravnom govoru zadržava prvo lice: i pevaju kak i naši! Zapravo sve

govori da nema jasnih granica između upravnog govora, slobodnog

neupravnog govora i piščeve naracije.

7. Ekstralingvistički elementi kao oznaka slobodnog neupravnog

govora

Neki ekstralingvistički elementi iz upravnog govora mogu jasno pokazati da

je riječ o slobodnom neupravnom govoru.

Kanonir Krlec Mirko u civilu je tipograf, i tuberkulozan je, malo

kašljuca, kh-kh, socijaldemokrat je i esperantist, kh-kh, pa se dopisivao s

esperantistima iz Japana i Argentine, i tako vjeruje, da će socijalizam

pobijediti, kh-kh, i to propovijeda na cimeru od prvoga dana. On nije partijski

agitator, on je amater i diletant u tim stvarima profetskim, ali sve to

čini s mnogo srca i ljubavi, te je sebi svakako zabio u glavu, da treba

sve da se minira lijevo i desno, i onda će se sve srušiti samo od sebe

jednoga dana, naravna stvar. (Kadaver, 362-363)

Da nema oznake za kašljucanje (kh-kh), ovaj bismo odlomak mogli shvatiti i

kao piščevu naraciju sve do zaključne sintagme (naravna stvar), koja također

upućuje da je riječ o slobodnom neupravnom govoru.

8. Prvo i drugo lice u slobodnom neupravnom govoru

U slobodnom neupravnom govoru uobičajeno je prebacivanje iz prvog ili

drugog lica u treće kao u neupravnom govoru. Međutim, u Krleže ponekad

nalazimo prvo i drugo lice u slobodnom neupravnom govoru.

Račić je pogledao Ratkovića bez riječi, a u kapetanu je sve još jače

uzavrelo. A što on mene još gleda tim svojim bezobraznim okom? On

mene još fiksira! Tu se skiće cijelu noć i pokvario mi je mimohod i još

tu diže nos! Nitko! Jedan ovakav nitko! Ni mature nema...

-Što je? Što me gledate? (Tri, 216)

Umjesto trećeg lica uobičajenog za slobodni neupravni govor nalazimo prvo

(me, mene, mi), koje očito daleko življe sugerira intonaciju upravnog govora, te

tako odlomak posve logično i završava upravnim govorom (Što je? Što me

gledate?). Bijes koji se skuplja u Ratkoviću, misli i uvrede - izrečene riječima i

govornim vrednotama, nalaze svoj jasan izraz u slobodnom neupravnom

govoru; nakon toga slijedi, gotovo možemo reći kontroliran, izraz bijesa

(čuvajmo časničko dostojanstvo!) u upravnom govoru. Kada je afektivnost

prigušena, upravni se govor čini prikladnijim izrazom i pisac ga u tom smislu

i koristi. U njemu nema više uvreda izraženih uskličnim rečenicama, koje

bitno obilježavaju slobodni neupravni govor (Nitko! Jedan ovakav nitko!).

Evo još nekoliko primjera upotrebe prvog ili drugog lica umjesto trećeg.

- Evo, gospodine majore! Na moju poštenu riječ! Ustrijelit ću je kao

kuju!

I otputovao je zidar Viktor s fronte i nije ustrijelio žene! Gdje ti je

poštena riječ, Viktore? Viktore! (Bitka, 28)

Kadaver vidi da je zabio klin u tu bezbožnjačku gadariju. Sad samo

treba još da se rasklima lijevo i desno. Udri Nečastivoga, gdje samo

možeš! Udri ga odmah po drugi put, jer će opet ustati zmija i ugristi te.

Ne smije dakle dopustiti Krlecu, da se digne. (Kadaver, 371)

A gore u Kettynom šlafcimeru svjetlost. Modrikasta svjetlost.

Znao je on to! Osjećao je on to! Slatka, mala Ketty bdije! Curica

mala, srce njegovo, pucica ne može da spava! Muči se srčeko, sirotica

moja mala! Ipak! Tko može da zna? Sad se vidimo, a što može biti

sutra, to nitko ne zna! Dijete milo!... Djevojčica njegova. Katarinčica.

(Tri, 256)

Posljednji je primjer posebno zanimljiv jer se u njemu izmjenjuju prvo i treće

lice; slobodni neupravni govor počinje u trećem licu; vrhunac afektivnosti,

osjećajnosti, nježnosti nalazimo u trenutku uporabe prvog lica (sirotica moja

mala!); slobodni neupravni govor u ovom primjeru ne prelazi u upravni

govor, tako da i završava u trećem licu. Vrijedno je skrenuti pažnju i na niz

elipsa kojima ulomak završava, jer se one zbog svoje leksičke necjelovitosti

tješnje vezuju uz kontekst, od njega dobivaju odgovarajuće govorno

ostvarenje, koje im ne samo daje cjelovitost, već i omogućuje da se

govornim vrednotama rezimira prethodni kontekst; sva nježnost, ljubav,

osjećajnost satnikova rezimiraju se elipsom Katarinčica; zapravo rezimiraju

se višestruko: sintaktički - elipsom i morfološki - deminutivom, a i jedno i

drugo se može promatrati na razini govornog ostvarenja, koje je ključni

nositelj afektivnih vrijednosti; konačno Katarinčica, zapravo opetuje niz

deminutiva (mala Ketty, curica mala, pucica, sirotica moja mala, djevojčica)

i tako pokazuje gradaciju satnikove osjećajnosti, koja očito doseže vrhunac

u uporabi prvog lica uz deminutiv: sirotica moja mala.

9. Piščev komentar u slobodnom neupravnom govoru

Slobodni neupravni govor pogodan je za bogato razvijanje govornih

vrednota, a njegova prava vrijednost, po kojoj daleko nadmašuje izražajnost

upravnog govora, u tome je što nerijetko uključuje i piščev komentar,

piščevo stajalište, koji se ostvaruje kroz specifičnu, piščevu intonaciju.

Poručnik Mayer, kratkovidan kontoarist, imao je tremu. Nije to mala stvar

voditi satniju kroz glavnu ulicu! Ide čovjek sam, nasred ulice, a za njime na

šest koraka satnija, i bubnjevi i trube halabuče, pa čovjek mora da

napne svu snagu, da ne nastane skandal. (Tri, 183)

Očito da rečenica Nije to mala stvar voditi satniju kroz glavnu ulicu! nije piščeva

naracija, nije njegovo mišljenje; on tek prenosi tuđe misli; o tome jasno

svjedoči i uskličnik na kraju ove rečenice: uzbuđenje nije piščevo, već lica

koje tako doživljava ono što radi. Međutim, tu je prisutan i pisac, njegovo

stajalište prema riječima i mislima koje prenosi slobodnim neupravnim

govorom: on te riječi komentira: u ovom je slučaj piščev komentar očito

ironija. I tu je nova vrijednost slobodnog neupravnog govora: (1) prenose se

tuđe riječi i misli; (2) izravno se (govornim vrednotama) iskazuje afektivni

stav lica čije se riječi prenose; i (3) daje se i piščev komentar, piščevo

stajalište prema tim riječima i mislima, jer se one ne prenose objektivno,

već kao dio piščeve naracije: tuđe se riječi filtriraju kroz piščevo mišljenje,

pa tako govorne vrednote iskazuju piščevo stajalište prema nečijim riječima

ili mislima.

Slično je i sa sljedećim primjerom; pisac se očito ne slaže s vojnim pravilima

lijepog pisanja na čitava tri centimetra od lijevog ruba desno, te je ironična

intonacija kao piščev komentar posve razumljiva.

Utonuo je Ratković u stilizaciju te prijave, pa mu je postalo milo,

čitajući uredno sastavljen spis, koji ima svoj rep i svoju glavu. (Rijetko

se naime događa, da čovjek u ovo prokleto vrijeme, kad služe sami

civili, fiškali, peki i lazari, da čovjek dobije pod ruku ovakav spis!).

Ratković je čitao tu prijavu Holzerovu radosno, te bi svaki čas kimnuo

glavom od zadovoljstva, kad bi započeo koji novi stavak, kao što je to i

propisano, na čitava tri centimetra od lijevog ruba desno, a ne onako

civilski "hudri-budri", vrag ih odnio sve skupa diletantski! (Ne znaju ni prijave pisati ti

civili, a htjeli bi da vode rat kao i mi!) (Tri, 259)

U navedenom odlomku slobodni neupravni govor počinje riječima uredno

sastavljen spis; to očito nisu piščeve, već Ratkovićeve misli. Slobodni

neupravni govor potvrđuje se dalje uporabom pogrdnih naziva (civili, fiškali,

peki i lazari) te interpunkcijskom oznakom afektivne angažiranosti

govornika: uskličnikom. "Hudri-budri" kao oznaka načina pisanja također

upućuje na slobodni neupravni govor; a nakon toga još slijedi i psovka (vrag

ih odnio); dvije emotivno angažirane rečenice obilježene uskličnicima te na

kraju i uporaba prvog lica (kao i mi!). Posljednja je rečenica sažetak

afektivnog stajališta satnika Ratkovića; nije posve jasno je li riječ o vrhuncu

emotivno angažiranog izraza u slobodnom neupravnom govoru ili slobodni

neupravni govor prelazi u upravni govor; naime prvo lice (kao mi), kojim

završava ovaj primjer mogao bi biti i znak upravnoga govora. Piščev

komentar ovih misli možemo nazrijeti u čitavom dijelu slobodnog

neupravnog govora, ali on je maksimalno jasan u izrazu čitava tri

centimetra od lijevog ruba desno; ovdje je jasno prisutno piščevo

neslaganje, njegova ironična intonacija; nije pisac taj koji kima glavom od

zadovoljstva pišući ove misli, upravo suprotno. I tako se piščeva ironična

intonacija iz ovog izraza razlijeva u čitav dio slobodnog neupravnog govora.

Ironičnu intonaciju kao piščev komentar tuđih riječi nalazimo i kod nekih

formula oslovljavanja koje su uobičajene u upravnom govoru, ali ne i u

piščevoj naraciji.

Objed kod milostive gospođe Ketty Kaiserove bio se otegnuo preko četiri

sata. Milostiva gospođa Ketty Kaiserova bila je dama iz takozvanog

otmjenog građanskog društva. (Tri, 230)

Očito je da uporaba formule oslovljavanja u otmjenom društvu govori da je

riječ o tuđim riječima, a njezina učestalost jasno uvodi ironiju kao piščev

komentar tih riječi.

Na jednak način moguće je komentirati i učestalu uporabu formule gospodin

satnik.

Od onoga dana, kada je gospodin satnik stupio u kadetsku školu, pa do dana

današnjega, gospodin satnik nije trebao da se brine ni za što drugo nego

samo za četu i reglement. Od glacé-rukavica pa do kefica za zube, od

spona hlačnih pa do posljednjeg najmanjeg puceta na košulji, sav

komfor i udobnosti, carski i kraljevski i kraljevski ugarski Sistem

servirao je gospodinu satniku. Jelo, konja, lak-cipele i dolame, slugu,

novac, pa dapače i duhan, sve je to gospodin satnik dobivao točno i

obilato, a za to nije trebao ništa drugo, nego da vrši vlast nad dvije

stotine robova. Gospodin satnik nije nikada ni od koga čuo, da bi ta vlast

bila laž nemoralna i glupa. (Novela, 71)

Stilistički je neutralna uporaba formule gospodin satnik u upravnom govoru,

kada se satniku obraća netko od vojnika ili nižih časnika; međutim, u

piščevoj naraciji ova formula dobiva ironičan prizvuk, posebno u prečestoj

uporabi: i tada ironična intonacija jasno govori da je riječ o slobodnom

neupravnom govoru: pisac prenosi tuđe riječi, a kroz govorne vrednote

određuje svoj stav prema tim riječima.

10. Stilističke vrijednosti slobodnog neupravnog govora

Slobodni neupravni govor sadrži: (1) elemente upravnog govora:

prvenstveno intonaciju, cjelokupno govorno ostvarenje, a zatim i niz

leksičkih elemenata koji sugeriraju živost, neposrednost, afektivnost, dakle

opet određenu intonaciju upravnog govora: pitanja, uzvici, kolokvijalni i

vulgarni izrazi, psovke, dijalektalne riječi; (2) elemente neupravnog govora:

uporabu trećeg lica umjesto prvog ili drugog; (3) elemente piščeve naracije:

nema uvodnog glagola govorenja, mišljenja ili osjećanja, nema veznika

subordinacije, i što je najvažnije: veoma se često sugerira određena

intonacija kojom pisac komentira tuđe riječi, ili točnije: koja kazuje da su

tuđe riječi postale piščeve, ne po svom leksičkom sadržaju, nego po svojoj

stilističkoj vrijednosti, tj. po stavu što ga je pisac odredio prema tim

riječima.

Želimo li slobodni neupravni govor usporediti s neupravnim govorom sa

stajališta gramatike, tada možemo reći da je neupravni govor subordiniran

oblik prenošenja tuđih riječi i misli, dok je slobodni neupravni govor

nesubordiniran. Međutim, u logičkoj analizi dolazimo do suprotnih

zaključaka: usprkos formalnim oznakama subordinacije (uvodni glagol,

veznik) neupravni govor uopće nije subordiniran, ne ovisi o kontekstu u

kojemu se nalazi: on tek objektivno prenosi tuđe riječi i misli; naprotiv,

slobodni neupravni govor logički je posve subordiniran kontekstu, piščevoj

naraciji, tako da od konteksta preuzima odgovarajuću intonaciju, koju

prepoznajemo kao piščev komentar tuđih riječi i misli.

U Krležinim proznim tekstovima slobodni neupravni govor veoma je čest.

Krleža nikad ne pripovijeda objektivno neke događaje, on nije nikada

neutralan: njegovo je pripovijedanje uvijek iskazivanje stajališta prema

drugima, prema njihovim riječima, mislima i akcijama. Krleža je uvijek

duboko angažiran, a ta angažiranost nalazi svoj odgovarajući oblik upravo u

slobodnom neupravnom govoru.

Literatura:

Sonja BAŠIĆ. Slobodni neupravni stil (s primjerima iz Joycea). Umjetnost

riječi, 35, 1991, 2, 107-134.

Sonja BAŠIĆ. Free Indirect Joyce: Authorial, Figural, Parodic? Studia

romanica et anglica zagrabiensia, 36-37, 1991, 271-287.

Ivo FRANGEŠ. Jedna stilska osobina «Davnih dana» (Slobodni neupravni

govor). U: Ivo Frangeš. Matoš, Vidrić, Krleža. Zagreb, Liber, 1974; str. 291-

309.

Ivo FRANGEŠ. Slobodni neupravni govor u prijevodima rimskih klasika na

hrvatski književni jezik. Umjetnost riječi, 17, 1973, 3, 185-204.

Marguerite LIPS. Style indirect libre, Paris, Payot, 1926.

Stephen ULLMANN. Reported speech and internal monologue in Flaubert. U: Stephen

Ullmann. Style in the French Novel, Oxford, Basil Blackwell, 1964; str. 94-120.

DVOČLANA PONAVLJANJA U RANIM TEKSTOVIMA MIROSLAVA

KRLEŽE

Kako se stilistička vrijednost često javlja u minimalnim otklonima, veliki je

problem u stilističkim analizama tekstova Miroslava Krleže izbor izdanja.

Krleža je, kao možda niti jedan drugi pisac, mijenjao svoje već objavljene

tekstove; pojedina se izdanja njegovih djela često razlikuju upravo u

stilističkim vrijednostima. Mislim da se za tekstove mladoga Krleže može

kao definitivno uzeti Minervino izdanje njegovih sabranih djela iz 1932. i

1933. godine, a ne kasnija izdanja njegovih sabranih djela: zagrebačke

«Zore» ili sarajevskog «Oslobođenja» i zagrebačke «Mladosti». Minervino

izdanje logično zaključuje jedan period Krležinog pisanja, a neki se tekstovi

po prvi put javljaju u knjizi u obliku za koji se može reći da je konačan, bar

što se tiče prvog dijela Krležina književnog stvaranja. Primjerice u Minervinu

se izdanju po prvi put u knjizi objavljuju sve novele «Hrvatskog boga Marsa»

na ijekavskom govoru; isto se tako «Lirika» po prvi put u knjizi objavljuje na

ijekavici. U ovom radu koristim sljedeće tekstove: «Knjiga lirike», Zagreb,

Minerva, 1932; «Legende», Zagreb, Minerva, 1933; «Simfonije», Zagreb,

Minerva, 1933; «Hrvatski bog Mars», Zagreb, Minerva, 1933; za «Hrvatsku

rapsodiju» koristim prvo knjiško izdanje: Zagreb, Knjižara Z. i V. Vasića,

1918.

1. Dvočlana i tročlana ponavljanja

U uvodnom ćemo dijelu najprije razmotriti vrijednost ponavljanja općenito, a

posebice dvočlanog ponavljanja, u Krležinoj pjesmi «Na trgu svetoga

Marka».

Na trgu svetoga Marka sablasni napjev se poje.

Na trgu svetoga Marka se luđačke furije gone.

Na trgu svetoga Marka mrtvih plešu kolone.

Na trgu svetoga Marka gasnu hrvatske boje.

Matere dojenčad bijelu sa hrvatskom laži doje.

Bolesni bjesovi klikću, na crveni požar zvone.

A lađa hrvatske laži u krvavom potopu tone.

I kao posljednji jarbol još crna vješala stoje.

Na trgu svetoga Marka. Na trgu svetoga Marka.

Na jarbolu hrvatske Laži slobodna Hrvatska Miso

pjeva svoj labuđi pjev:

Tri već krvava ljeta davim se očajno nijema.

Tri već krvava ljeta tonem u bezdnu krvi.

Na crnom jarbolu lađe tri već krvava ljeta,

Vješaju hrvatske sne.

I zar na galiji ovoj doista nikoga nema,

da jarbole polomi zadnje,

da laži hrvatske smrvi,

pa neka potone Sve!

(KL: Na trgu svetoga Marka, 76-77)11

U pjesmi «Na trgu svetoga Marka» naslovna se sintagma ponavlja više puta.

Posebno je zanimljivo njezino dvočlano ponavljanje na kraju druge strofe.

Priloška oznaka mjesta, metonimija Hrvatskog sabora, odvojena je od

rečenice kojoj logički pripada. Ne samo da je riječ o specifičnoj distorziji,

koju možemo nazvati postupkom pucanja rečenice, već se izdvojena

eliptična rečenica ponavlja dva puta. Očito je da nije riječ o jednostavnoj

oznaci mjesta, niti se to mjesto ističe ponavljanjem, već ove dvije eliptične

11 U navođenju tekstova koristim sljedeće kratice: Rapsodija: Hrvatska rapsodija; KL: Knjiga lirike; Mars: Hrvatski bog Mars; Bitka: Bitka kod Bistrice Lesne; Kraljevska: Kraljevska ugarska domobranska novela; Tri: Tri domobrana; L: Legende; Michelangelo: Michelangelo Buonarroti; Kolumbo: Kristofor Kolumbo; S: Simfonije.

rečenice kroz svoja govorna ostvarenja svjedoče o nemoralnom,

kriminalnom ponašanju političara u vrijeme rata (a i inače). Tako možemo

zamisliti da prva eliptična rečenica u svom govornom ostvarenju zapravo

postavlja sumorno, zlokobno i tragično pitanje: «Je li moguće da se sve to

doista događa u Hrvatskom saboru?» Druga je eliptična rečenica odgovor,

tužan i rezigniran: «Nažalost, moguće je, to se doista događa, ali mi tu ništa

ne možemo.»

Ovo dvočlano ponavljanje čini središte pjesme. A na njega upućuju, njega

pripremaju i dvočlana ponavljanja iz prve strofe. Ponavljanja u prvoj strofi

promatrana okomito mogu se shvatiti kao višečlana ponavljanja ključne

sintagme Na trgu svetoga Marka; međutim, u vodoravnim se nizovima otkrivaju

dvočlana govorna ponavljanja: po dva se dijela svakoga stiha govorno

izjednačavaju, postaju međusobno ekvivalentni, pa tako i formalno dvočlano

ponavljanje na kraju druge strofe sažima cjelokupnu pjesmu. Naime, dok se

u prvom stihu može govoriti o kontrastu između prvog i drugog dijela stiha

(Na trgu svetoga Marka: sablasni napjev se poje) u sljedećim se stihovima ta

suprotnost dokida: drugi se dio stiha počinje odražavati u govornom

ostvarenju prvoga dijela: anafora Na trgu svetoga Marka preuzima intonaciju drugog

dijela i tako je njezin govorni sadržaj jednak sadržaju drugog dijela stiha.

Različiti se jezični sadržaji poistovjećuju svojim govornim ostvarenjima. Zato

i jest moguće govoriti o dvočlanim govornim ponavljanjima u prvoj strofi.

I konačno: zaključna strofa pjesme u obliku retoričkog pitanja donosi i

logički zaključak: I zar na galiji ovoj doista nikoga nema,/da jarbole polomi

zadnje,/da laži hrvatske smrvi,/pa neka potone Sve! U ovom se retoričkom

pitanju i njegovom odgovoru odražava dvočlano ponavljanje u zadnjem

stihu druge strofe: Zar doista nikoga nema? = Zar se to doista događa u

Hrvatskom saboru; Pa neka potone Sve! = To se nažalost doista događa.

Sve je izrijekom rečeno, riječima, ali u afektivno angažiranom obliku

retoričkog pitanja.

Ova pjesma ima dva ključna mjesta: jedno je ključno mjesto logičkog

ustroja, logičkog slijeda: pa neka potone Sve!; drugo je ključno mjesto

emotivnog, govornog ustroja pjesme: ponavljanje bezglagolske rečenice u

posljednjem stihu druge strofe. Oba su ključna mjesta retorička pitanja; riječ

je o još jednom od dvočlanih ponavljanja u pjesmi. U završnom retoričkom

pitanju jezični i govorni ustroj djeluju u skladu, jedan nadopunjava drugi; u

primjeru ponavljanja bezglagolske rečenice u posljednjem stihu druge strofe

govorni je ustroj isključivi nositelj negativnog naboja: jezični ustroj – priloška

oznaka mjesta – samo određuje gdje se svi negativni sadržaji događaju;

zapravo govorni ustroj nameće sadržaj posve suprotan mogućem i

očekivanom sadržaju jezičnog ustroja.

Logički ustroj iskazuje konačno rješenje kao zaključak na kraju pjesme;

emotivni ustroj ističe deveti stih kao ključno mjesto govornog sadržaja

pjesme. Središnje mjesto govornog ustroja, govornog sadržaja pjesme,

uključuje, odražava čitavu pjesmu, kako one dijelove koji mu prethode, tako

i one koji mu slijede. Logički se ustroj nužno oblikuje u vremenskom slijedu;

emotivni je ustroj simultan, spacijalan znak, sažet u devetom stihu ove

pjesme.

Tročlano je ponavljanje u trećoj strofi drukčije od dvočlanog ponavljanja:

ono ne govori o različitim aspektima jednog sadržaja, već jednostavno o

njegovom beskonačnom trajanju: tri već krvava ljeta. Trogodišnje trajanje

svjetskog sukoba iskazano je jezičnim znakom i materijalnošću –

tročlanošću – samog ponavljanja; a kombinacija anafore i epifore zatvara

pjesnički svijet: njegov je početak i kraj beskonačno trajanje, iz kojeg nema

izlaza.

Postoji još jedno ponavljanje u pjesmi «Na trgu svetoga Marka»: to je

snažna aliteracija glasa r, koja obuhvaća čitavu pjesmu. Aliteracija se obično

javlja u jednom stihu ili jednoj strofi; veoma su rijetke aliteracije koje se

protežu kroz čitavu pjesmu. S druge strane, ova se aliteracija i brojčano lako

dokazuje: od 613 glasova 40 je r, što u postotku čini 6,53%; očekivana

učestalost javljanja glasa r u glasovno neutralnom kontekstu iznosi 3,75 – 3,88%.12 Ova

aliteracija potvrđuje metonimijske veze među riječima: crni, mrtvi, krvavi; a

preko krvavi tom se nizu pridružuje i crveni. Međutim, mnogo je bitnije da ova

aliteracija motivirano povezuje sve ključne riječi ove pjesme: trg, Marka,

furije, mrtvi, požar, hrvatski, matere, crveni, krvavi, jarbol, crn, tri, krvava,

smrviti. Ova aliteracija materijalno iskazuje i veoma veliku napetost,

angažiranost, bijes ove pjesme: naime, od 40 glasova r u ovoj su pjesmi čak

22 slogotvorna, a to znači da se javljaju u napetim konsonantskim

skupinama u kojima r preuzima ulogu vokala: trg, mrtvi, hrvatski, krvavi, crna, crveni,

smrvi. Tako se opća napetost pjesme ne odražava samo u govornom

ostvarenju, već i u glasovnom sastavu. Učestalost slogotvornog r u pjesmi

jako odudara od njegove očekivane distribucije: dok se u glasovno

neutralnom kontekstu slogotvorno r javlja tek 0,30 – 0,45%, njegova je

učestalost u pjesmi 3,59% (22 r od 613 glasova), dakle čak 10 puta više.

Funkcionalnost slogotvornog r ne očituje se samo u općoj napetosti pjesme,

već slogotvorno r sudjeluje i u materijalizaciji raspleta pjesme: maksimalna

se napetost postiže gomilanjem konsonanata u riječi smrvi, a nakon toga

slijedi logičko razrješenje, bez ijednog konsonanta r, u gotovo savršenom

izmjenjivanju konsonanata i vokala: Pa neka potone sve!

Jednako dvočlano ponavljanje nalazi se u još jednoj Krležinoj pjesmi iz istog

perioda: u pjesmi «Hiljadudevetsto i sedamnaesti katolički Uskrs» na jednak

se način ponavlja priloška oznaka vremena.

O sada,

kad u prokletim kotlovima luđačke Evrope

kuhaju krvava srca,

i kad gladne djevojčice plaču na kiši i mole hljeb,

i kad se sve ždere i razdire i kune,

12 Za učestalost glasova govora v. Dušanka Vuletić. Istraživanje govora. Zagreb, Fakultet za defektologiju, 1991.

na Uskrs –

danas –

kad se daruju po crkvama jaja i kolači

i teče krv

(...)

A onda je netko donio među panorame

drvenoga Hristosa sa crvenom zastavom

i tekle su vučje suze, a ljudi su se klali.

Na Uskrs. Na Uskrs.

(KL: Hiljadudevetsto i sedamnaesti katolički Uskrs, 85)

U navedenoj je pjesmi moguće uočiti aliteraciju glasa k, koja zahvaća čitavu

pjesmu. Središte je ove aliteracije u jakoj homofonskoj vezi: prokletim

kotlovima; atribut i imenica nužno su, motivirano povezani nizom jednakih

glasova (k,o,t,l,i,m); atribut sadrži, izriče svoju imenicu i prije negoli je ona

ostvarena u linearnom slijedu teksta; imenica u svom glasovnom sastavu

opetuje svoj atribut: riječ je o kompleksnom dvočlanom ponavljanju. A iz

ove snažne homofonske veze izvire aliteracija glasa k, koja se proteže na

čitavu pjesmu: kad u prokletim kotlovima luđačke, kuhaju krvava, kune,

kolači, krv, na Uskrs, netko, tekle, klali.

I ovdje je moguće jednako govorno objašnjenje dvočlanog ponavljanja (Na

Uskrs. Na Uskrs.) kao u pjesmi «Na trgu svetoga Marka»: retoričko je pitanje

raščlanjeno u pitanje i odgovor, zgražanje i rezignaciju.

Možda se Krležina interpunkcija u navedenim primjerima suprotstavlja

ovakvim interpretacijama: naime u obje su pjesme eliptične rečence

označene točkom, dakle nema interpunkcijskih oznaka pitanja i odgovora.

Ipak, cjelokupni kontekst pjesama usmjerava čitatelja na ovakvu

interpretaciju. U prilog tome govori i jedan primjer iz «Hrvatskog boga

Marsa». Ovdje su pitanje i odgovor interpunkcijski označeni; posebno je

značajno da je odgovor, ili dodatak obavijesti u ponavljanju imena označen

uskličnikom, i tako nas obavještava o govornom bogatstvu ove eliptične

rečenice: to je iznenađenje, čuđenje, prijekor. Uzvik He-he! potvrđuje ovakvu

interpretaciju. U Zorinom izdanju sabranih djela ovaj je uzvik izbačen.

I otputovao je zidar Viktor s fronte i nije ustrijelio žene! Gdje ti je

poštena riječ, Viktore? He-he! Viktore! (Mars: Bitka, 22)

Dvočlano ponavljanje s interpunkcijski označenim pitanjem i afektivnim

odgovorom – uzvikom nalazi se u sljedećem primjeru:

- Što ovaj tu hoće? O nekakvom pomirenju govori? O kakvom vražjem

pomirenju? Gdje ja mogu da se pomirim sa Ketty? Ketty! Koja me je

tako sramotno prevarila! Sreća! O sreći govori i o tome, da smo

nesretni! Da ne idemo na frontu! (Mars: Tri, 203)

Navedeni primjer zapravo sadrži tri dvočlana ponavljanja (što jasno pokazuje

Krležinu sklonost prema ovakvim oblicima): O nekakvom pomirenju govori?

O kakvom vražjem pomirenju?; Ketty? Ketty!; Sreća! O sreći. Prvo je

dvočlano ponavljanje označeno upitnicima, u drugom se izmjenjuju upitnik i

uskličnik, a treće je označeno uskličnicima. Dakle interpunkcijski bi središnji

dio (Ketty? Ketty!) treba označiti granicu između pitanja i afektivne afirmacije.

Međutim, ono što je označeno upitnikom tek je formalno, retoričko pitanje:

Gdje ja mogu da se pomirim sa Ketty? To je zapravo snažno izražena negacija: Ja ne

mogu da se pomirim s Ketty. Prema tome uskličnik bi ovdje bio adekvatnija

interpunkcijska oznaka. Uostalom, i prethodna rečenica obilježena

upitnikom (O kakvom vražjem pomirenju?) zapravo je snažna negacija

izražena retoričkim pitanjem. Zapravo ovaj primjer jasno govori o

nepouzdanosti interpunkcijskih oznaka: i upitnik i uskličnik tek sugeriraju

moguću afektivnost govornika, a cjelovit se govorni sadržaj otkriva u općem

ustroju teksta, gotovo bi se moglo reći neovisno o interpunkcijskim

znakovima.

U navedenom je primjeru riječ o pitanju, čuđenju i angažiranoj potvrdi,

tjeranju sumnje. I opet se pokazuje da ponavljanje zapravo ima svoju pravu

vrijednost u govornom ostvarenju; različita govorna ostvarenja nose

različite pristupe, različite emotivne sadržaje, različite obavijesti.

U primjeru iz «Hrvatske rapsodije» dvočlano se ponavljanje javlja dva puta:

O, gdje je ono modro praskozorje?

Podavilo se u ovom vagonu, gdje umiru ljudi, gdje se umirući žderu – i pate

i muče. I ne će dosegnuti Sunca?

A zašto su onda došli na Jug?

K Suncu! K Suncu!

(...)

I negdje dalje na jednoj stanici zabio se u jedan drugi voz s

benzinom, smrvio ga i planuo golemi požar. Zapalili se magazini –

razorio stanicu i sunuo dalje. – Vani na liniji sukobio se s nekim

transportom. Povalio ga, uništio – stotine mrtvih skotrljalo se niz nasip

– i projurio kao užareno tane.

Sunce! Sunce!

(Rapsodija, 32-33)

Prvo dvočlano ponavljanje moguće je interpretirati kao i prethodne

primjere; ovo postaje još jasnije kada se promatraju izmijenjene

interpunkcijske oznake u Zorinom izdanju (1965): K Suncu? K Suncu! Riječ je,

dakle, o pitanju, sumnji i snažnoj potvrdi. Ipak, i interpunkcija prvog izdanja

pokazuje da intenzitet afirmativnosti raste, pa se tako i drugo dvočlano

ponavljanje javlja kao nastavak gradacije prvog dvočlanog ponavljanja.

Jezični opis govornog sadržaja ove četveročlane gradacije nalazimo u

završnoj rečenici «Hrvatske rapsodije»:

To je bijes, to je požar, to je poklič za Suncem.

(Rapsodija, 33)

Sličnim je tročlanim nizanjem u kasnijim izdanjima proširena rečenica: i

projurio kao užareno tane:

Vani na liniji sukobio se s nekim transportom. Povalio ga, uništio –

stotine mrtvih skotrljalo se niz nasip – i projurio kao užareno tane, kao

munja, kao svjetlost.

Sunce! Sunce!

(Rapsodija. Zora, 1965, 417-418)

U prilog misli o različitim govornim sadržajima svjedoče i didaskalije koje

prate dvočlana ponavljanja u legendi «Michelangelo Buonarroti».

GLAS MICHELANGELA BUONARROTI očajno i žalobno: O, zašto šutiš,

Gospode? Zašto šutiš?

Crna, okrutna i grozna šutnja.

MICHELANGELO BUONARROTI: Gospode! Gospode! Sazivlje polomljeno i izbijeno.

Crna, okrutna i grozna šutnja.

MICHELANGELO BUONARROTI beznadno: O Gospode! O Gospode! Tihi čovječji

plač i šutnja.

MICHELANGELO BUONARROTI: Smiluj se, o Gospode! O, kako je to

užasno! Strašno! Vječno! I nema tvog odgovora! Zašto ne odgovaraš?

Zašto dopuštaš, da se ovdje teretima zasut davim u patnji? Plačem

ovdje u grobu svom Gospode! Samo uvijek plačem! A ništa! Nikad

ništa! Apsolutno Nikada Ništa Gospodine!

Gospodine! O Gospodine! Smiluj se! Glas pun kuknjave grozničave.

(L: Michelangelo, 59-60)

Dvočlana su ponavljanja izgovorena: očajno i žalobno, polomljeno i izbijeno,

beznadno uz tihi čovječji plač i šutnju, glasom punim kuknjave grozničave;

riječ je o dvočlanom nizanju sinonima koji različito boje dijelove dvočlanih

ponavljanja, koji jednak sadržaj osvjetljavaju s različitih gledišta: dvočlani

sinonimi kojima se opisuje govor čine od jednakih riječi ili rečenica sinonime

– govorne sinonime.

2. Emotivni sadržaj

Dvočlano ponavljanje često djeluje kao jednostavno isticanje, ukazivanje na

informativnu vrijednost elementa koji se ponavlja.

O, Sunce!

Ženski ti se dajem

Pališ me i sišeš.

I više Mene nema –

Rastopljen sam u kozmičke sne.

Sunce!

Ja sam Oganj.

Istok.

Požar.

Sve –

I mene, mene nema ---

(S: Podnevna simfonija, 52)

U dvočlanom je ponavljanju moguće govoriti o isticanju emotivog sadržaja;

prvi je element dvočlanog ponavljanja slabijeg intenziteta: to je nesigurno

izricanje, oklijevanje; drugi je element jasno, odlučno potvrđivanje:

Tako, tako sinko! (...) Tako! Tako! Pokajanje! Pokajanje! (L: Michelnangelo, 88)

Lažu na Vatikanu, Oče Presveti! Lažu, Bezgriješni! Radim ja, radim!

(Idem, 88)

- «Batine! Batine! To buš dobil! Naharili te buju!» Tako se zlorado

kumeki vesele porazu gospodina satnika, jer kumeki su po svom

instinktu defetisti.

(Mars: Kraljevska, 98)

Suprotan postupak, a to znači antiklimaks, smirenje, slabljenje nalazimo u

sljedećim primjerima, ali samo u prvim izdanjima (Pan, 1917. i Tri simfonije,

1917):

Te ljude ispija bolesni Eros.

Čudno ih bolesno svijetlo tali.

Oni su pali! Oni su pali!

(Pan, 17)

I zamrlo sve je!

To lahor ganja rusalke granjem.

I sneni golub lijeće opijen još cjelovima Noći –

Kroz zelenu boju, što joj lahor svilen skute veje –

Usnulo već sve je

Usnulo već sve je.

(S: Noć, 87-88)

Drugi je član ponavljanja posve sigurno intenzitetski oslabljen i tako

motivirano svjedoči o općoj slabosti, mlaksalosti, smrti ili porazu. U

Minervinom su izdanju ovi primjeri izmijenjeni.

Te ljude ispija bolesni Eros,

čudna ih bolesna svjetlost tali,

ti su ljudi pali! Od straha su pali!

(S: Pan, 20)

I zamrlo sve je!

To lahor ganja rusaljke granjem,

pa ko stari satir

mekeće nad granjem,

na proplanku gdje rosa

mjesečinu pije na kljun crnog kosa.

I sneni golub lijeće opijen još cjelovima Noći,

kroz zelenu boju, što joj lahor svilen skute veje –

Usnulo već sve je,

usnulo već sve je,

otrovno mirišu u perivoju teje.

(S: Nokturno, 109)

Izmjene svjedoče da Krleža više voli uzlaznu od silazne linije intenziteta: u

primjeru iz «Pana» drugi je član pojačan priloškom oznakom (od straha); u

drugom se primjeru smirivanje razbija dodatkom otrovno mirišu u perivoju teje. Evo

još jedan primjer koji pokazuje Krležina nastojanja da eliminira silaznu

intenzitetsku liniju; u prvom izdanju taj primjer zvuči ovako:

Na portalu stoji. Zove me. Koketa.

Za palazzom tiho, tiho šumi Leta...

(Tri Simfonije: Suton, 58)

U Minervinom je izdanju smirivanje izraženo dvočlanim ponavljanjem priloga

tiho eliminirano, a atribut blatna, naprotiv, unosi dodatan nemir.

Na portalu stoji. Zove me. Koketa.

Za palazzom tiho, šumi blatna Leta...

(S: Suton, 84)

U primjeru koji slijedi ponavljanje imenice Gospodin izdvojene u zaseban stih jasno

govori o različitim emotivnim sadržajima vezanim uz tu imenicu; samo

jedno javljanje ove imenice moglo bi imati posve neutralnu vrijednost;

ponavljanje svjedoči o jakom emotivnom angažiranju.

A onda se čini,

kao da nas stari

Gospodin Gospodin

mrvi i bije i muči i ništi.

O, koliko sad ih plače

i gine i proklinje i vrišti.

(KL: Kiša, 12)

Dvočlano se ponavljanje pretače u dva četveročlana nizanja sinonima uzroka

(mrvi i bije i muči i ništi) i posljedice (plače / i gine i proklinje i vrišti); ova

nizanja sinonima daju emotivnu, govornu vrijednost dvočlanom ponavljanju

Gospodin Gospodin.

Intenzitet drugog dijela dvočlanog ponavljanja može biti pojačan, pretočen

u figuru sveobuhvatnosti objektom ili priloškom oznakom: ništa, nigdje,

uvijek, zauvijek.

Ne znam! Ništa ne znam! Osjećam samo glazbu i osjećam, da me

poput plime nosi i dolazi mi da plešem –

(L: Michelangelo, 54)

Do đavola! Ništa! Nigdje ništa! Stari nas šarlatan vuče za nos.

(Idem, 49)

Laž! Ja nisam kriv! Ja ništa nisam kriv!

(Idem, 68)

Užeta! Lanci! Ali presijeci ti njih! Pokidaj ih! Presijeci! Ne budi lud!

Zašto da pjevaš u koru luđaka? Reci! Čuješ li ih, gdje tule i nariču? A ne

će im pomoći! Ništa im ne će pomoći!

(Idem, 82)

O, kako bih da ga zaboravim! Zauvijek da ga zaboravim! (Idem, 62)

Postojim! Još uvijek postojim!

(Idem, 73)

U dvočlanom ponavljanju Krleža ponekad koristi crticu kao poseban znak

važnosti neke riječi, njezinog govornog bogatstva: riječ se ne ističe samo

ponavljanjem, već se i crticom, tj. pauzom označava njezina važnost.

a negdje u magli – u magli,

čuje se nevidljiv plač.

(KL: Kasno popodne, 75)

Crtica govori o isticanju priloške oznake: potvrđuje se da se radnja doista

odvija u magli; pisac otklanja svoju i čitateljevu dvojbu, sumnju.

Sličan je i sljedeći primjer:

Osjećaš li kako nestaje bijeli oblak – nosi nas, nosi – (L: Maskerata,

144)

Već prva crtica (nestaje bijeli oblak -) ističe trajanje; a nakon toga slijedi i

dvostruko iskazano trajanje: dvočlanim ponavljanjem i crticom. Jaka

aliteracija glasova s, n poistovjećuje glagole i objekt: nestaje, nosi, nas, nosi.

U posebne oblike dvočlanog ponavljanja mogu se uvrstiti dvočlana

ponavljanja u dvočlanim ponavljanjima.

Planuli su prvi ognji neba.

A žena je rekla tiho i kô snena, tromo,

ljubičastomodru svetu slutnju:

«Zvijezde!»

«K zvijezdama se pada, Salomo, Salomo!

K zvijezdama se pada, Salomo, Salomo!»

(KL: Saloma, 83)

Dvije interpunkcijski označene usklične rečenice jasno svjedoče o emotivnoj

angažiranosti govornika, a dvočlano ponavljanje vokativa u njima to i

dodatno potvrđuje.

Drukčije govorne sadržaje u dvočlanom ponavljanju sugeriraju i optativni

oblici kondicionala.

Znadem, Gospode! Sve znadem! Ali htio bih da ništa ne znam! O, kako

bih htio, da ništa ne znam!

(L: Michelangelo 60)

Drukčiji se emotivni naboj dvočlanog ponavljanja može ostvariti i drukčijim

sintaktičkim ili versifikacijskim ustrojem.

U silnom sutonjem hramu,

u modrom nebeskom ornatu,

sutonja kraljice vječna,

anđela zvjezdano jato

pred prijesto ti pade.

Zadnji oblaci zlate.

Gasnu u mirise. Plavo.

Sutonja Kraljice!

Vječna!

Zdravo! O, zdravo!

(S: Suton, 81-82)

Vokativ je emotivan, angažiran oblik izravnog obraćanja. U prvom javljanju

atribut vječna istaknut je inverzijom; u drugom je javljanju još jasnije

istaknut sintaktički i versifikacijski: izdvojen je u zasebnu rečenicu i u

zaseban stih.

3. Glagolska i bezgalgolska rečenica

Navedeni primjeri pokazuju da dvočlano ponavljanje ne samo da ističe neku

obavijest, već u pravilu nosi i emotivni naboj. O tome govore i specifični

primjeri dvočlanog ponavljanja kada se jednak logički sadržaj iskazuje

glagolskom i bezglagolskom rečenicom.

O, te čiste, nevine, zdrave fantasne forme

gromove nose.

Potop.

Tminu.

I tuču!

Suton je.

Suton.

(S: Suton, 86)

Bezglagolska je rečenica slikovit i u pravilu emotivno angažirani izraz; tako

je i u navedenom primjeru bezglagolska rečenica afektivna potvrda cjelovite

glagolske rečenice. Kako bezglagolska rečenica nosi afektivnu poruku, ona

u većini slučajeva slijedi glagolsku rečenicu i tako se stvara gradacija

afektivne angažiranosti.

Bolest ti je to, mili moj! Bolest!

(L: Michelangelo, 54)

Ja trebam mir! Mir!

(Idem, 79)

Otkrivenje je to, Presveti Oče! Otkrivenje!

(Idem, 94)

Gradacija se može ostvariti i višestrukim dvočlanim ponavljanjima:

Jer to još nije dokaz, da radiš, što su boje prolivene tu po zidu i po

skelama! To nije nikakav dokaz! Ne vidimo ništa! Nikakvog djela ne

vidimo, sinko! Gdje je djelo? Gdje?

(Idem, 91)

Niz dvočlanih ponavljanja (nije dokaz: nije nikakav dokaz; ne vidimo ništa:

nikakvog djela ne vidimo; nikakvog djela: gdje je djelo) tvori gradaciju koja

završava afektivno jakim oblikom - eliptičnom rečenicom: Gdje?

Slična su ponavljanja glagolskog i bezglagolskog dijela u sljedećim

primjerima:

tužno je, tužno, Gospodnje Lice!

(S: Pan, 30)

Ja vječno, vječno, mirišem miris mrtvačkih ruža.

(L: Michelangelo, 67)

I lagan sam, lagan ko perce, i pjevam i smijem se i skakućem.

(L: Legenda, 28)

Ova se ponavljanja mogu protumačiti i kao jednostavna isticanja, ali je

moguće i drugi element ponavljanja shvatiti kao bezglagolsku rečenici ili

bezglagolski dio rečenice.

Intenzitet bezglagolske rečenice dodatno se ističe ako se drugi, glagolski dio

dvočlanog ponavljanja nađe u neupravnom govoru.

Ali je opet sve ogulio! Luđak! Ja ti velim, da je to luđak!

(L: Michelangelo, 49)

Ovakvih dvočlanih ponavljanja s alternacijom glagolske i bezglagolske

rečenice ima i u «Hrvatskom bogu Marsu».

On je htio rekord. Svakako rekord. (...) a u protujurišu zauzimlje rusku

kotu, te spasava armejski sektor! To je ono pravo! To! A njegovo djelo

onda osvaja srca svih onih štrebera kod divizije i kod kora i kod armeje,

svi se ruše kao kegli! Tako će on to da udesi! Ali zato treba materijal!

Prije svega dobar materijal!

(Mars: Kraljevska, 47-48)

U navedenom je primjeru nekoliko dvočlanih ponavljanja s alternacijom

glagolske i bezglagolske rečenice; sva ponavljanja imaju emotivno uzlazni

oblik jer bezglagolska rečenica slijedi glagolsku. Emotivna je angažiranost u

dvije bezglagolske rečenice iskazana i dodatnim intenzifikatorima: svakako i

prije svega. Dodatnu vrijednost emotivno angažiranog govorenja čini i

slobodni neupravni govor: kroz prenošenje tuđih riječi, misli i angažiranog

govorenja provlači se i piščev ironični komentar.

Ima primjera kada se bezglagolska rečenica ponavlja, tj. ona sama čini

dvočlano ponavljanje:

Ja sam danas čovjek globa. Pedeset hiljada antena

nosim u ruci kô koplja,

i okeane siječem i rujem ekvator i pjevam na polu.

Eto! Fenjeri mojih lađa po toplim morima plešu

i ja pjevam u sobi, u jami, u crkvi i na poljskoj straži:

Globus je vjera moja! Globus! Globus!

(KL: Varijante jednoga dana, 108)

- To su torci razulareni! Trebalo bi po njima tući s čavlima nabijenom i

načičkanom batinom! Stegnuti bi ih trebalo, da krvavu vodu puste!

Stegnuti! Stegnuti!

(Mars: Kraljevska, 118)

U navedenim primjerima emotivna angažiranost nije dovoljno izražena

samom bezglagolskom rečenicom, već se ona mora i ponoviti.

4. Dvočlano ponavljanje s proširivanjem

U prilog misli da je dvočlano ponavljanje zapravo obogaćivanje emotivnim

sadržajem govore i primjeri ponavljanja s proširivanjem: jedan se element

ponavlja, i u ponavljanju se naročito upućuje na poseban vid njegovog

sadržaja.

Tonem.

U sutonu tonem.

(S: Suton, 93)

Zvijezde!

Blistave zvijezde!

(S: Nokturno, 133)

Nad orkanom zvjezdanih oluja,

pjevamo svi Aleluja,

mirisni Aleluja!

(S: Pan, 30)

Bol ga svladava i on kune, užasno, grozno kune.

(Rapsodija, 18)

Specifičan se oblik dvočlanog ponavljanja nalazi u sljedećem primjeru:

Navaljao je na te kamenje mlinsko i melje te, a ti mu pjevaš! Kamenje

je navaljao na tebe i sili te na igru, a ti mu pjevaš u slavu.

(L: Michelangelo, 82)

Riječ je o dva dvočlana ponavljanja od kojih se ono drugo može objasniti

kao ponavljanje s proširenjem ili preciziranjem: pjevaš - pjevaš u slavu; prvo

se dvočlano ponavljanje može opisati kao zrcalna struktura: predikat i

objekt u neinverziji i inverziji: Navaljao je na te kamenje – Kamenje je navaljao na tebe;

a ova se zrcalna struktura širi dvama sinonimskim dodacima: melje - sili.

5. Sažimanje

Uz ponavljanje s proširivanjem mogu se navesti i primjeri ponavljanja kao

rezimiranja; ovo je zapravo inverzija prethodnog postupka: najprije se javlja

prošireni opis, koji se onda rezimira ponavljanjem samo jednog elementa.

Ovi su primjeri bliski dvočlanom ponavljanju glagolske i bezglagolske

rečenice: upravo kao što bezglagolska rečenica ne samo da potvrđuje

glagolsku rečenicu, već pokazuje i emotivnu angažiranost, tako je i u ovom

primjeru riječ o emotivno angažiranom sažimanju prethodnog konteksta.

Rezimiranje se može ostvariti cjelovitom rečenicom.

O kako je tužno svijetlim gigantom biti u crnoj oluji,

i vijati grozne sile,

koje u meni krile,

i teku kô bolesna krv,

što teče kroz modre žile,

i viču za tajnom Biti.

O kako je tužno svijetlim gigantom biti.

(KL: Desperatna premisa, 120)

Mnogo su češći primjeri kada se rezimiranje ostvaruje eliptičnom rečenicom.

Crninom ću politi sve tvoje šarene laži! Crninom!

(L: Michelangelo, 84)

Lani smo o Uskrsu dobili posljednje dukate! Meštre! Lani o Uskrsu!

(Idem, 87)

Ključna se obavijest u oba navedena primjera ističe inverzijom: objekt

(crninom) ili priloška oznaka vremena (lani o Uskrsu) nalaze se na početku

rečenice; informativnost ovih dijelova dodatno se ističe njihovim

izdvajanjem u zasebne, eliptične rečenice.

Rezimiranje može biti pojačano dvočlanim ponavljanjem.

I dobro je, da smo tvrdi i da nam je na sprovodu svih snova

oko suho.

Dobro je! Dobro je!

(KL: Žena i iluzije, 194)

Dvočlano ponavljanje može biti i u obliku pucanja rečenice. Drugi član tada

ima jasnu funkciju rezimiranja jer zapravo nije riječ o eliptičnoj rečenici, već

o dijelu već izrečene rečenice koji se nužno vezuje uz prethodni kontekst,

čiji se smisao nalazi isključivo u prethodnom kontekstu.

A nas suton miriše i truje,

cjelov mu je plav i mistično dug –

--

I mistično dug.-

SVE SE RASPLINULO. POMRLO.

APSOLUTNA TIŠINA.

(S: Suton, 101)

I mistično dug produžava atmosferu smirivanja, što je dodatno naglašeno i

didaskalijama. I ovdje se uočava motivirana glasovna veza: miriše –

mistično.

Evo i drugih primjera.

U propasti tužnoj i požaru rana,

čuje se iz vana,

gdje pjeva jedan grozno razbijeni glas

o bogu, koji se rodio za nas.

Ti tonovi mutni pijani i reski,

dopiru u sobu.

To pjevaju kralju

u Betlehemu, koji se rodio nebeski.

Ti tonovi divlji, pijani i reski.

(KL: Badnja noć, 40-41)

Ima i primjera rezimiranja šireg prethodnog konteksta uz daljnje

proširivanje.

Jablanovi stoje, kao sveci, što se grijeha boje.

Stoje. Šute. I potajno dišu.

(KL: U noći, 132)

Ponovljen predikat stoje sažima prethodni kontekst, ali se taj kontekst proširuje:

šute, potajno dišu. Moguće je zamisliti da se svaki dio prvog stiha sažima,

odražava u jednom dijelu drugog stiha: (1) Jablanovi stoje > Stoje; (2) kao sveci >

Šute; (3) što se grijeha boje > I potajno dišu.

Drugi član može biti i proširen.

Svi smo mi žrtve. Poziv nam je Patnja. Bolovi i patnja.

(Rapsodija, 10)

Dvočlano ponavljanje s proširenjem može se ostvariti kao pucanje rečenice:

oba su člana eliptični dijelovi puknute rečenice, a drugi član proširuje,

precizira prvi.

I onako se čovjek samo pati. Ko marva! Baš ko marva! (Rapsodija, 3)

Sve mi je nekako jasno. Providno. O, užasno providno!

(L: Kraljevo, 180)

6. Uokvirivanje

Dvočlano se ponavljanje javlja i kao uokvirivanje dužeg teksta: tada se

može govoriti o naslovu kao najavi i refrenu kao sažimanju. Ovakva vrsta

dvočlanog ponavljanja jednaka je proširenju koje se rezimira ponavljanjem

jednog kraćeg dijela; naime, sve što slijedi iza prvog člana proširuje ga.

Uokvirivanje također ukazuje na govorne različitosti dvočlanog ponavljanja:

drugi je dio dvočlanog ponavljanja nužno govorno bogatiji, sadržajniji; ali u

vraćanju taj se bogatiji sadržaj prenosi i na prvi, uvodni dio dvočlanog

ponavljanja.

Kako su pakleno strašni

ti zeleni saloni!

U vinu, u krvi, u valceru pijane noći

đavo se razbludno smije:

da li je žena Sve

ili nije?

Žica mi tužna

slatke valcere zvoni.

Kako su pakleno strašni

ti zeleni saloni!

(S: Nokturno, 127)

Govorna se različitost dvočlanog ponavljanja ponekad postiže tako da se

drugi član ostvari kao uzvik; taj uzvik može biti označen interpunkcijski ili s

dodanim uzvikom.

Božanstvo stiha, ljudi, krvava nije zvijer

i stih ne pozna bolova besmisla.

O, romon to je bisernoga čisla

i plamen je i Svjetlost i čisti novi smjer,

Božanstvo Stiha, ljudi, krvava nije zvijer!

(KL: Duga stiha, 61)

Samo dio uvodne složene rečenice zaključuje ovaj odlomak, i taj se dio

ostvaruje kao usklična rečenica.

U sljedećim primjerima uzvična rečenica nije interpunkcijski označena, ali se

umeću uzvici Ah ili O.

Danas je Nedjelja. Smrtni Dan Rujna.

Na sprovod Rujnu idu magle žalosne

a lišće se crveno smije

pijano gorućeg vina

jesenjih karmina.

Ah, danas je Nedjelja. Smrtni Dan Rujna.

(KL: Smrtni dan rujna, 16)

I dokle tako, očajno i prazno?

Bez svjetla, bez smijeha, bez sunčanih boja?

U praznini crnoj, iskričavoj, tužnoj,

u praznini punoj etera i leda,

gdje sve je mrtvo oko, što ne vidi, a gleda.

O, dokle tako očajno i prazno,

bez svjetla, bez smijeha, bez sunčanih boja?

(S: Nokturno, 126)

Drugi se element dvočlanog uokvirivanja može javiti kao pitanje.

Mi smo se klali, mati moja draga!

I srce tvoje sedam puta zaklano krvari.

Mi smo se klali kô pijani barbari

za stvarnost crne tvrdoglave stvari.

A sve je Laž. Laž grozna. Ni crna ni bijela.

Laž barikade, knjige, riječi i raspela.

I ničega nema. Ni boga ni vraga,

O zašto smo se klali, mati moja draga?

(KL: Pietà, 7-8)

Ovo je uokvirivanje slično uvodno obrađenim dvočlanim ponavljanjima: to je

ponajprije očajnički uzvik, krik, a zatim retoričko pitanje pojačava taj krik i

svjedoči o besmislu ubijanja.

Ponekad se i samo uokvirivanje sastoji od različitih oblika dvočlanog ili

višečlanog ponavljanja. Jednostavno dvočlano ponavljanje nalazi se npr. u pjesmi

«Listopadsko jutro»:

Listopad! Listopad!

Slušam tvoju pjesmu gdje ranjena plače,

a smrt ti nose djeca u jesenje zadaće;

Ti s umiranjem tvojim rađaš pjevače!

Listopad! Listopad!

(Listopadsko jutro, 58)

U primjeru koji slijedi uokvirivanje je ostvareno tročlanim nizanjem sinonima:

Sve se cakli. Sve pjeva. Sve pleše.

I šúmê jata bijelih golubova,

a sjajni snovi umiru i ginu

u bolesnoj sjeni crvenoga krova...

Sve se cakli. Sve pjeva. Sve pleše.

(S: Podnevna simfonija, 58-59)

Uokvirivanje može biti ponavljanje s proširenjem, nadopunom.

U krvavom uzničkom svijetlu crvene pandurske lampe,

što može hrvatki čovjek?

On hrvatske guta suze.

Slanu i gorku sol.

Ideal hoće li bijeli prezren i popljuvan, gol,

razapet biti dovijek?

U krvavom uzničkom svijetlu crvene pandurske lampe

što može hrvatski čovjek,

na Evropski Veliki Petak?

(KL: Veliki Petak godine hiljadudevetstotina i devetnaeste, 88)

Sumporna svjetlost sive prikaze pali,

što su kô zavjese mutne skrivale modre vidike.

Sad sve je puno ozona i svijetle svečane vike,

kô grmljavina što trese crkvene zvonike

i večernju šutnju tali.

Sumporna svjetlost na večernjem horizontu

sive prikaze pali.

(KL: Angelus, 80)

U primjeru koji slijedi dvije misli (Evropa je kuća samotna; U njoj Zločin spi) stoje u

odnosu uzroka i posljedice; upravo je zato i logično da se u drugom javljanju

istakne uzrok izdvajanjem u zaseban stih: i u njoj Zločin spi.

Evropa je danas kuća samotna, u kojoj Zločin spi

i burad crna šuti i ludilo zri.

A fitilj žute lampe – plače i plamen zelen vri,

u tmini šume krila i lijeću crni sni,

a jablanovi vise kô obješeni.

Danas je Evropa kuća samotna,

i u njoj Zločin spi.

(KL: Proljeće hiljadudevetstotina i osamnaeste, 57)

Ponavljanje kao uokvirivanje, dakle neka vrsta refrena, karakteristično je za

poetske tekstove, ali se javlja i u prozi, u legendama. Evo jedan primjer

dvočlanog ponavljanja kao uokvirivanja iz legende «Kristofor Kolumbo»:

Sudi mu, Narode! Sve nas je zaveo! Sve nas je htio da udavi! I ptice i haluge slao je pred

nas, samo da nas zavede dalje! Sudi mu, narode!

(L: Kolumbo, 134)

Riječ je o retoričkoj figuri: najprije se izriče zahtjev, zatim se zahtjev

obrazlaže i konačno ponavlja kao logičan zaključak. Sličan je ustroj

ponavljanja kao uokvirivanja u legendi «Adam i Eva».

Čudna su ta djeca hotela i ekspresnih vozova i abortusa! Oni se sada

cjeluju djevičanski, kao da se nikada požderali nisu! Kao da nije tekla

krv između njih i kao da ne će opet teći krv između njih! Sada su

bezglavo pali u dubljine svojih crijeva, a za minutu opet će padati iz

petoga kata u grob i trovati se i strijeljati i bacati pod kotače vlaka,

proklinjati i opet padati niže, dublje, u svjetove daleke, u zvjezdane

prostore, dalje, u život, u život! I uvijek tako i dokle tako? I zašto tako?

Čudna li su ta djeca hotela, ekspresnih vozova i abortusa!

(L: Adam i Eva, 220).

Obje su okvirne rečenice uzvici i svaka od njih pokazuje dodatne znakove

afektivnosti: u uvodnoj je rečenici to polisindeton (i ekspresnih vlakova i abortusa),

koji stvara dodatnu napetost jer nabrajanje ne prestaje nakon veznika i, već se naprotiv i

dalje nastavlja; u završnoj je rečenici to upitna čestica li, koja uvodnu

tvrdnju izvlači u kontekst iznenađenja, čuđenja, suosjećanja. Unutar samog

okvira nižu se dvočlana i višečlana ponavljanja: (1) jednostavno dvočlano

ponavljanje: u život, u život; (2) dvočlano ponavljanje s izmjenom: Kao da

nije tekla krv između njih i kao da ne će opet teći krv između njih!; (3)

tročlana ponavljanja: Sada su bezglavo pali u dubljine svojih crijeva, a za

minutu opet će padati iz petoga kata u grob i trovati se i strijeljati i bacati

pod kotače vlaka, proklinjati i opet padati niže; I uvijek tako i dokle tako? I

zašto tako? (4) dvočlano nizanje sinonima: niže, dublje; (5) dvočlana

etimološka figura: dubljina: dublje; (6) dvočlano paronomazijsko nizanje

sinonima: dublje, dalje; (7) zrcalna struktura u svjetove daleke, u zvjezdane prostore, nastala

vezivanjem atributa i imenice u inverziji i neinverziji, svojom je zatvorenošću,

sveobuhvatnošću, zapravo sinonim dvočlanom ponavljanju u život, u život.

7. Nizanje sinonima

Dvočlano može biti i nizanje sinonima. I tako ponavljanje upućuje na to da je

uvijek riječ o obogaćivanju, osvjetljavanju s drugog stajališta. Dok se u

jednostavnim dvočlanim ponavljanjima drukčije nijanse sadržaja ostvaruju

isključivo govornim vrednotama, u nizanju sinonima to se čini i leksičkim

elementima i govornim vrednotama.

Velik je to kamen, i težak!

(L: Legenda, 22)

Ti sve prezireš samo verbalno! Svemu se rugaš samo riječima.

(L: Maskerata, 141)

U primjeru koji slijedi pravo se dvočlano ponavljanje izmjenjuje s dvočlanim

ponavljanjem sinonima:

Sve ga nešto sapinje i sapinje i niti s mjesta da bi se maknuo. Sve radi i

ruši. Maže pa guli. Maže pa guli. Razdire i kune i lomi i reži kao zvijer.

(L: Michelangelo, 50)

Nakon dvočlanog ponavljanja (sapinje i sapinje) jednak je osnovni sadržaj

iskazan sinonimskim oblikom (niti s mjesta da bi se maknuo); nakon radi i ruši slijedi

pravo dvočlano ponavljanje (Maže pa guli. Maže pa guli.), koje je zapravo

sinonimski par sintagme radi i ruši. U ovim ponavljanjima uočavaju se i jake

glasovne veze: aliteracija glasa r poistovjećuje stvaranje i razaranje: radi i

ruši; a razdire se svojim glasovnim sastavom također vezuje uz ove glagole;

maže i reži povezuje rijetki glas ž, a lomi i guli glas l.

U mnogim se primjerima dvočlano nizanje sinonima javlja kao postupak

pucanja rečenice, tj. sinonimi se izdvajaju u zasebne, obično bezglagolske

rečenice: tako se ističe važnost, sadržajnost sinonima, njihovo govorno

bogatstvo, jer oni ne samo da osvjetljavaju neki sadržaj iz različitih

aspekata, već i sažimaju, opetuju rečenicu od koje su interpunkcijski odvojeni.

Štijef se kesi. Demonski. U saznanju.

(L: Kraljevo, 186)

S neba ko s čela božanstva

pram pada. Daždevan. Mrk.

(S: Podnevna simfonija, 44)

Zanimljivo je sljedeće dvostruko dvočlano ponavljanje:

Oblici nek svi se cjeluju i grle, miluju i maze,

(S: Suton, 94)

Veznik i povezuje očite sinonime, a dvije ovako povezane sintagme imaju

sinonimsku vrijednost; bliskost sadržaja potvrđuje se jednakošću ritmičkih

oblika (daktil i amfibrah); sinonimičnost drugog para potvrđuje i aliteracija

inicijalnih konsonanata (m).

I u primjeru koji slijedi nalazi se dvostruko sinonimsko dvočlano ponavljanje:

Ali dok mi putujemo, putovat će s nama uvijek ovaki tužni i bolesni

ljudi. Varvari i robovi.

(Rapsodija, 11)

Atributi tužni i bolesni imaju sinonimsku vrijednost; a ovaj se sinonimski par

odražava, sažima u sinonimskom paru imenica Varvari i robovi. Sinonimnost

imeničkog para potvrđuje i nekoliko jednakih glasova u obje riječi: v, r, i (u

kasnijim izdanjima b, r, i: barbari i robovi).

Metričko i aliteracijsko potvrđivanje sinonimnosti nalazi se u sljedećem

primjeru:

Gori, gori, Svjetlost, i grije poput lijeka

(KL: Pjesma naših dana, 94)

Sinonimičnost se potvrđuje: (1) metonimičnošću sadržaja (gori – grije); (2)

jednakim metričkim oblicima (trohejima); (3) aliteracijom glasova g i r.

Glasovne veze mogu tvoriti i neočekivane sinonimske odnose:

Da se vratim u krčmu! Da se poživinčim u krčmi, da postanem slijep i

strastven, da poživim!

(L: Michelangelo, 62)

Poživinčim i poživim pjesnički su homofoni: drugi se u cijelosti nalazi u

prvom; glasovno izjednačavanje i blizina upućuju na motiviranu, sinonimsku

vezu među ovim riječima; nešto slabija, samo aliteracijska veza, nalazi se u

pridjevima: slijep i strastven.

Sinonimičnost može potvrditi i kontekst ponavljanjem ili gramatičkim

paralelizmima.

Ja gledam, gledam grad Jeruzalem,

i razdirem skute nad gradom prokletim,

i plačem strašno nad gradom prokletim,

u mrtvom ritmu noćne Jeremijade,

o, mrtvi, mrtvi Grade!

(S: Nokturno, 130)

U navedenom je primjeru nekoliko dvočlanih ponavljanja: ponajprije gledam,

koji se može shvatiti kao ponavljanje s proširivanjem, preciziranjem; drugo

je dvočlano ponavljanje gramatičkih paralelizama (I razdirem, I plačem);

zaključno dvočlano ponavljanje jednako je prvom: drugi se član proširuje,

preciznije određuje.

Evo i primjera dvočlanog, zapravo četveročlanog nizanja sinonima: Strašno!

Nečuveno! (...) Grozno! Užasno!

JEDAN OD VICEADMIRALA: Narode! Taj čovjek nije admiral! On je lažac!

On je nečastivi! Pljunuo je na naš brod i na našu zemlju – Narode! Taj

je gad pljunuo na našu staru divnu zemlju –

NAROD: Strašno! Nečuveno!

JEDAN OD VICEADMIRALA: I narugao nam se onda noćas, narode! I

dvoru se narugao i crkvi i vjetrenjačama i svemu, narode, što je nama

Sveto! I eto – sada – kada goli i gladni vapimo za kopnom, ismijao nas

je, i rekao da nema Kopna! Otkrio nam je, da on sam nikada nije

vjerovao u Kopno – i da će nas sve potopiti -

NAROD se zgraža: Grozno! Užasno!

(L: Kolumbo, 133)

Ponavljanja s izmjenama mogu se uvrstiti u nizanja sinonima. Izmjene u

dvočlanom ponavljanju poput nizanja sinonima osvjetljavaju neki sadržaj iz

različitih gledišta.

Život je mene uvijek izgurao.

Nevidljivo,

nujno.

Ja sam uvijek ispao iz njega.

Tko bi znao, kako?

Da li sam se smijao, ili da l' sam plako,

je li bilo strašno, bogato il bujno,

život me je uvijek bacio na cestu.

Ja lunjam uvijek vani.

Na cesti.

U samoći.

(S: Nokturno, 131)

U navedenom se primjeru u ponavljanja s izmjenom mogu uvrstiti rečenice

Život je mene uvijek/Život me je uvijek; u tim rečenicama, gotovo

gramatičkim paralelizmima, izgurao i bacio dobivaju sinonimske vrijednosti. Uz

ovaj je gramatički paralelizam vezano nekoliko sinonimskih izraza:

ponajprije nevidljivo, nujno, čiju sinonimičnost sugerira kako aliteracija

inicijalnog konsonanta, tako i sintaktičko i versifikacijsko osamostaljivanje: u

zasebnu rečenicu i zaseban stih. Priloške oznake Na cesti i U samoći također

imaju sinonimsku vrijednost: i ovdje se sinonimski oblici javljaju u postupku

pucanja rečenice i u versifikacijskom osamostaljivanju, što dodatno ističe

njihovu važnost i sadržajnost.

U primjeru koji slijedi dvočlano ponavljanje (O jao vama) daje vrijednost

sinonima dijelovima rečenice koji slijede: i tako vokativ ljudi sažima

prethodni vokativ vezan uz prvo javljanje dvočlanog ponavljanja.

O jao vama, roblje najvećega roba,

roblje života!

Roblje boga, žene, i krvavog globa,

O jao vama, ljudi!

(KL: Duga stiha, 62)

Izmjena samo jedne riječi u ponavljanju doima se kao nizanje sinonima, jer

se riječi nalaze u jednakim okruženjima.

Gorka je, gorka, jevrejska tužna laž,

da se probijenih ruku može ispiti Tajna,

a prostor i vrijeme,

da zriju u raspetoj duši,

kao bogorodno sjeme.

Gorka je, gorka, mediteranejska laž!

(Minerva: Angelus, 80)

Svaki član navedenog dvočlanog uokvirivanja s izmjenom sadrži i

jednostavno dvočlano ponavljanje (gorka je, gorka); kako se sintagme jevrejska

tužna i mediteranejska nalaze u jednakim kontekstima, one dobivaju sinonimsku vrijednost.

8. Govorna vrijednost dvočlanog ponavljanja

Vrijednost je ponavljanja, pa tako i dvočlanog ponavljanja, u isticanju

sadržajnosti govornog ostvarenja. To može biti jednostavno isticanje

važnosti, informativne vrijednosti elementa koji se ponavlja, ili je to

osvjetljavanje jednakog sadržaja s drugog stajališta. U oba je slučaja riječ o

govornim sinonimima: veće ili manje razlike u sadržaju nalaze se isključivo

u govornim ostvarenjima. U književnom tekstu, posebice u poeziji, ne bi

smjelo biti ponavljanja: sve ono što se prima kao ponavljanje redundantno

je i u tekstu zapravo suvišno; ponavljanje u tekstu nije nužno da bi se

osiguralo primanje obavijesti, jer primanje teksta nije vremenski ograničeno

kao primanje govora. Moguće je govoriti tek o ponavljanju jezičnih

elemenata (riječi, sintagmi, rečenica), ali ne i o ponavljanju cjelovitog

govorom ostvarenog izraza.

Ponavljanje jednakog teksta u djelima ranog Krleže ističe govornu dimenziju

izraza. Ta funkcija može biti, barem na prvi pogled, isključivo ritmička. Ipak,

ritmičnost nije samoj sebi cilj: ritmičnost ističe neki element iskaza, pa je

dvočlano ponavljanje uvijek i isticanje, i to govorno isticanje. Tako je u

dvočlanom ponavljanju često prvo javljanje slabijeg intenziteta, poput

nesigurnosti ili oklijevanja, dok je drugo javljanje obično jasno, odlučno

potvrđivanje.

Brojne varijacije u dvočlanim ponavljanjima, kao što su ponavljanja s

izmjenama, nizanja sinonima, dvočlana ponavljanja kao uokvirenja ili

iskazivanje jednakog jezičnog sadržaja glagolskom i bezglagolskom

rečenicom, jasno govore o dvočlanim ponavljanjima kao govornim

sažimanjima bogatih sadržaja. O različitim govornim vrijednostima također

svjedoče dvočlana ponavljanja koja su interpunkcijski različito označena ili

ona u kojima se u drugom članu umeće uzvik. Dvočlano se ponavljanje u

pravilu javlja kao govorna gradacija: drugi je član obično govorno jači. To i

nije samo jednostavno isticanje jednog elementa, njegovog osnovnog

sadržaja, već je riječ o isticanju govornog bogatstva sadržaja.

Govorno je ostvarenje naročito istaknuto u djelima ranog Krleže: «Ratnoj

lirici», «Legendama», «Simfonijama» i «Hrvatskom bogu Marsu»; i zato su u

tim djelima brojna ponavljanja, posebno dvočlana ponavljanja, jer ona jasno

ističu vrijednost izgovorene riječi. To su većim dijelom tekstovi koji spadaju

u ekspresionističku fazu Krležina stvaranja. Krik, kao maksimalno jak

govorni izraz, glavno je stilsko obilježje ovih djela. A dvočlano ponavljanje

jedan je od mikropostupaka koji pokazuje snagu i umjetničku vrijednost

govornog ostvarenja – krika. Važnost krika, a to znači važnost govornog

ustroja, jàčā usporedno sa slabljenjem jezičnog ustroja. Dvočlana i višečlana

ponavljanja upravo pokazuju slabljenje jezičnog ustroja. U nizanju, a

posebice u ponavljanju nema jakih jezičnih – sintaktičkih veza. I zato su

moguće jake govorne veze, bogati govorni sadržaji, koji bitno određuju

logički smisao i stilističke vrijednosti dvočlanih ponavljanja.

Dvočlana su ponavljanja jasan znak piščevog emotivnog angažiranja,

stvaranja spacijalnog pjesničkog znaka. Ova je spacijalnost u tekstovima

mladog Krleže dvostruka: (1) ističe se govorna vrijednost izraza, koja je

sama po sebi spacijalan znak; (2) povezuju se jednaki ili slični dijelovi

linearno razvedenog teksta u jedinstven motiviran i spacijalan znak.

Ponavljanje je oznaka simultanosti: tekst teče linearno, a ponavljanje je u

pravilu vraćanje na već pročitani, izgovoreni tekst; dva se elementa nižu u

vremenskom slijedu, jer drukčije i nije moguće pisati ili govoriti, ali

jednakost elemenata ukazuje na njihovu istovremenost: oni su jednaki i

različiti - jezično jednaki i govorno različiti - i tako stvaraju slojevit i simultan

pjesnički znak.

Literatura:

Petar GUBERINA. Teorija o ritmu i primjena na jedno Krležino djelo. Republika,

9, knj. II, 7-8 (1953), 622-634.

Krunoslav PRANJIĆ. Krležin stil. U: Pranjić, Krunoslav. O Krležinu stilu & koje

o čem još. Zagreb, ArTresor naklada, 2002; str.5-76.

Branko VULETIĆ. Fonetika književnosti. Zagreb, Sveučilišna naklada Liber, 1976.

Branko VULETIĆ. Prostor pjesme. Zagreb, Zavod za znanost o književnosti

Filozofskog fakulteta u Zagrebu, 1999.

Branko VULETIĆ. Fonetika pjesme. Zagreb, FF Press, 2005.