Status 16 WEB

broj 16, ljeto 2013.

977

1512

8670

09

Zato i kako (pre)urediti (F)BiH?

STATUS magazin za politiku kulturu i drutvena pitanjabroj 16, ljeto 2013.

Nakladnik: Udruga graana Dijalog Mostar, Franjevaka 16, 88000 MostarElektronika pota nakladnika: [email protected] nakladnika: Josip BlaeviUrednitvo: Alen Kristi, Milan Sitarski, Dejan Vanjek, Ivan VukojaGlavni urednik: Ivan VukojaGrafiko oblikovanje: www.CAKUMPAKUM.netElektronika pota urednitva: [email protected]: www.status.ba

ISSN: 1512 8679

Tisak: Grafotisak, Grude

Objavljivanje OvOga brOja financijski su OmOguili:

lanci Objavljeni u OvOj publikaciji ne predstavljaju stavOve dOnatOra.

VLADA REPUBLIKE HRVATSKE

status, broj 16, ljeto 2013. 3

UVODNIKIvan Vukoja: Hrvatsko pitanje u BiH kao pitanje politike kulture i graanske vrline ......................................................................4

MISLIOCIJadranka Brni: Ricurova hermeneutika ....................................................................................................................................... 10Paul Ricur: Osoban i narativan identitet............................................................................................................................................ 17

U pOtRazI za aUteNtINIM KRaNStVOMAlen Kristi: Protiv religijskog ateizma ................................................................................................................................................ 26Hans Kng: Kakvu vjeru ivjeti? ............................................................................................................................................................... 28Herman Hring: Cjeloviti pogled na njegov stvaralaki opus ......................................................................................................... 31eljko Ivankovi: Osvajanje slobode ili borba za istinu ................................................................................................................... 43

teMa BROJa: zatO I KaKO (pRe)UReDItI (F)BiH?Sead S. Fetahagi: Identitet Federacije ............................................................................................................................................. 50Saa Mrdulja: Meunarodna zajednica i ustroj Bosne i Hercegovine ........................................................................................ 58Goran Nikoli: Zato i kako (pre)urediti (F)BiH? .............................................................................................................................. 68Milan Sitarski: Identitetski pluralizam, vladavina veine i sloboda pojedinca jesu li istovremeno mogui u (F)BiH? 73Dejan Vanjek: Odnos nacionalnog i etnikog: konzekvence za BiH ............................................................................................... 82Ivan Vukoja: Primjeri ne-konstitutivnosti i ne-jednakopravnosti Hrvata u Federaciji BiH ...................................................... 92

teKStOVI S pOVODOMMile Lasi: Pledoaje za novi drutvovni ugovor o plurimorfnoj BiH ............................................................................................109Ivan Vukoja: Od liberalnog etnonacionalizma prema interkulturalnom graanstvu ...............................................................117

aKtUaLIJeDuko Maslea: Problem demokratskog deficita EU .....................................................................................................................120Miroslav Vasilj: Modeli ustroja javnih RTV servisa u pluralnim dravama ............................................................................126

teKStOM Na KNJIGUMladen ani: Neuspjeli akademski izlet jednog politikog poduzetnika .................................................................................134Stipe Kljai: Sofizam i kvadratura kruga .............................................................................................................................................151Robert Joli: Teko je izbjei subjektivnost, ali valja izbjegavati pristranost ..............................................................................167Ivo Banac: Novo razdoblje u historiografskom istraivanju najkontroverznijih stranica recentne povijesti BiH ............170Mile Lasi: Prokletstvo kulture selektivnog sjeanja ....................................................................................................................172Dubravko Lovrenovi: Bosanskohercegovaki Hrvati 1941 1945: komunisti i ustae ....................................................175Radoslav Dodig: Predslavenski korijeni BER ALLES ..................................................................................................................204

ReaGIRaNJaIvo Lui: Bosanski lonac Dubravka Lovrenovia ..............................................................................................................................222Darko peria: Status kao rtva izdavake i urednike krize ...........................................................................................................238

UMJetNOSt I DRUtVOIvana Bago: Kr, makadam, autobusi, tramvaji, trgovi. I natrag.....................................................................................................244Ivo Dragievi: BiH (ne)kultura ..........................................................................................................................................................249Dragan Komadina: Brko susreti sukobljenih kanona ...............................................................................................................252

pRIKazIeljko Ivankovi: Zavjera koja traje? .................................................................................................................................................. 258 Alen Kristi: Skok u bezdan tradicije .................................................................................................................................................. 261Ladislav tadi: Nasluivanje cjeline .................................................................................................................................................... 264Dejan Vanjek: Znanstveni, etiki i politiki izazov ............................................................................................................................ 267

Uvodnik

magazin za politiku kulturu i drutvena pitanja4

Hrvatsko pitanje u BiH kao pitanje politike kulture i graanske vrline

Ivan Vukoja

Kako je mogue da se na izborima 2010. godine 330.000 graanki i graana Bosne i Hercegovine odluilo zloupotrijebiti svoje birako pravo i moralno neprihvatljivim inom prevariti i otetiti skoro 200.000 svojih sugraana koji nisu imali priliku izabrati svoga politikog predstavnika? Bilo bi iznimno vano, politiki i drutveno vrlo korisno kada bi svatko ponaosob od 330.000 lanih Hrvata koji su glasovali za eljka Komia pokuao sam sebi iskreno odgovoriti je li takvo glasovanje bilo moralno prihvatljivo, je li bilo izraz politike kulture ili politike nekulture, izraz graanske vrline, makijavelistikog pragmatizma, nacionalnog ovinizma, ideolokog konformizma, ili neeg treeg?

U raspravama o budunosti Bosne i Hercegovine sve se ee uju razmiljanja kako je sadanje politiko i gos-podarsko stanje neodrivo, te kako je potreban preustroj i-tave drave ili barem Federacije BiH. U posljednje vrijeme svjedoci smo nekoliko inicijativa koje za cilj imaju ponuditi konkretne modele (pre)ureenja FBiH, odnosno kriterije i preporuke za budue reforme. Vrlo aktivnu ulogu u spome-nutom procesu ima veleposlanstvo, odnosno veleposlanik Sjedinjenih Amerikih Drava u BiH Patrick S. Moon koji je meu ostalim aktivnostima inicirao i podrava rad Prav-nog instituta BiH (www.boljafederacija.ba) i Ekspertne sku-pine za reformu Federacije BiH (http://usembassysarajevo.blogspot.com/2013/01/federalna-reforma-zadovoljavanje.html?view=snapshot).

Premda je tematika reforme Federacije BiH bila razmatrana u odreenim tekstovima prethodnih brojeva Statusa, zbog bitnosti i aktualnosti spomenute problematike, urednitvo Statusa je odluilo da tema broja kojeg drite u rukama ili

na zaslonu ekrana bude: Zato i kako (pre)urediti (F)BiH?. Sadraji tekstova teme broja kreu se u rasponu od analize postojeeg stanja, preko propitivanja ideoloko-politikih naela i drutveno-kulturnih vrijednosti na kojima se bazi-raju pojedini prijedlozi reforme, do prijedloga novih modela (pre)ureenja.

U procesu redefiniranja ustavno-pravne forme i teritori-jalno-institucionalnog sadraja Federacije BiH aktivno su-djeluje i Predstavnitvo Fondacije Konrad Adenauer u Bosni i Hercegovini, koje je u suradnji s Centrom za nove inicija-tive, 25. travnja 2013. godine u novoj zgradi Gradske uprave Mostara organiziralo okrugli stol pod nazivom Reforma Fe-deracije Bosne i Hercegovine. U okviru okruglog stola odr-ana su dva odvojena tematska bloka. Prvi se odnosio na re-formu Federacije, a drugi je bio posveen poloaju Hrvata u BiH, odnosno prezentaciji dijela rezultata istoimene studije koja se radi pod pokroviteljstvom Fondacije Konrad Adena-uer (KAS). Ono to spomenutoj studiji daje iznimnu vanost

Uvodnik


i zanimljivost jest injenica da je po prvi put nakon Dayton-skog sporazuma jedna ugledna i utjecajna strana politika fondacija javno priznala da postoji hrvatsko pitanje u BiH, te da to pitanje poloaj Hrvata u BiH trai strunu ra-spravu i argumentirane odgovore.

Prevladavajui stav veine predstavnika meunarodne za-jednice u postdaytonskom razdoblju BiH, te mnogih sku-pina i pojedinaca razliitih domaih i meunarodnih orga-nizacija civilnog drutva, bio je ignoriranje bilo kojeg nacio-nalnog, a osobito hrvatskog pitanja u BiH.

To ignoriranje se u odreenim razdobljima osobito za vri-jeme dok su funkciju visokog predstavnika u BiH obnaali W. Petritsch i P. Ashdown pretvaralo u izravno negiranje i otro suprotstavljanje bilo kojem obliku politike artikula-cije hrvatskog pitanja. Tih godina hrvatsko je pitanje bilo tabuizirana tema u bosanskohercegovakom javnom pro-storu, a svi koji bi se usudili o njemu javno govoriti ili se za-lagati za njegovo prikladno institucionalno rjeavanje bili su izloeni razliitim oblicima pritisaka i represije. Da praksa tabuiziranja hrvatskog pitanja jo uvijek nije prevladana i naputena, meu mnogim drugim primjerima, svjedoe i aktivnosti ve spomenutog veleposlanika Moona koji je Ek-spertnoj skupini za reformu federacije BiH unaprijed zadao koordinate unutar kojih se njihova ekspertiza smije kretati, i jasno naveo u kojem smjeru reforma ne smije ii. Prije nego je Ekspertna skupina i zapoela s radom, izrijekom je, na-ime, naveo da se model federalne jedinice s hrvatskom ve-inom, odnosno bilo koji prijedlog reforme koji bi polazio od priznavanja hrvatskog pitanja i vodio prema njegovom institucionalnom rjeavanju, ne smije uope uzeti u razma-tranje. Zabranjeno. Tabu.

U tekstu Sae Mrduljaa Meunarodna zajednica i ustroj Bosne i Hercegovine, kojeg donosimo u okviru teme broja, mogu se pronai razmiljanja koja nam pomau shvatiti kako je i zato dolo do spomenutog fenomena tabuizira-nja hrvatskog pitanja u BiH. Mrdulja tvrdi kako je u po-etnoj fazi svoga bavljenja bosanskohercegovakom proble-matikom meunarodna zajednica imala izbalansiran odnos prema sva tri konstitutivna naroda u BiH, te pokuavala biti neutralni posrednik u traenju za sve tri strane pravednog i prihvatljivog pravno-politikog rjeenja. Podravala je ureenje BiH kao sloene drave unutar koje bi sva tri na-roda bila ravnopravnim politikim subjektima. Rezultat tih nastojanja bio je, izmeu ostalog, i Cutileirov plan unutar-njeg ureenja kojim je BiH trebala biti ustrojena kao sloena drava konstituirana od, uvjetno reeno, nacionalnih jedi-nica. Koliki je znaaj meunarodna zajednica pridavala tom planu govori nam injenica da je njegovo prihvaanje bilo jedan od preduvjeta meunarodnog priznanja BiH. Mada je 18. oujka 1992. godine Cutlierov plan neformalno pri-hvaen, bonjaka i srpska strana od poetka su radile na njegovom opstruiranju i negiranju. Srpska strana ga je do-ivljavala kao prepreku njihovom pravu na samoodreenje do odcjepljenja, a bonjaka kao prepreku unitarnoj BiH u

kojoj bi veinski Bonjaci bili temeljni narod. Jedini iskreni zagovornik toga plana bila je hrvatska strana, koja je naela iz Cutileirovog plana zagovarala i kroz takozvano Livanjsko pitanje postavljeno 9. veljae 1992. godine. U strukturalno politikom smislu, odnos sve tri strane prema ustroju i funk-cioniranju BiH u bitnom se nije promijenio od 1992. godine do danas. Ali ono to se bitno promijenilo u odnosu na 1992. godinu, i to svih ovih godina u velikoj mjeri utjee na poli-tiko stanje i odnos politikih snaga u BiH je uloga i pozicija meunarodne zajednice.

Naime, po Mrduljau, tijek rata u BiH te splet odreenih meunarodnih okolnosti doveo je do toga da su se uskoro po izbijanju rata u utjecajnim zapadnim politikim krugo-vima pojavila vienja po kojima su Muslimani/Bonjaci bili jedine rtve rata u BiH, te kako se podrkom sloenom ustroju i oblikovanju nacionalnih jedinica u osnovi prua poticaj etnikoj homogenizaciji te u konanici raspadu te zemlje. elei izbjei mogua sumnjienja i optube za ras-pad BiH i sudbinu Bonjaka-muslimana, meunarodna za-jednica je sve vie pristajala uz koncepciju unitarno-graan-ske BiH koju je bonjaka strana uspjeno prezentirala kao jedinu politiku platformu koja moe onemoguiti raspad drave. Podrka ovoj platformi, koja se pozivala na vrijedno-sti sukladne zapadnima, i koju je time bilo lako predstaviti kao jedino etiki opravdano rjeenje za BiH, ne samo da je otklanjala mogue nesporazume Zapada s islamskim svije-tom, jer su je producirali sami Bonjaci-muslimani, ve je i otklanjala mogunost uspostave male te potencijalno pro-blematine bonjako-muslimanske dravice koja bi zbog nezadovoljstva vlastitim statusom mogla postati uporitem antizapadnih tendencija u sreditu Europe. Stoga je u sve veem dijelu meunarodne zajednice jaalo uvjerenje da upravo tu platformu valja podrati, propagirati i ostvariti. Meunarodna zajednica je tako napustila poziciju neutral-nog posrednika i praktiki postala jednom od strana u su-kobu koja primarno mora voditi brigu o vlastitim pozici-jama i interesima.

U kontekstu ratnih zbivanja, bila je razumljiva i u velikoj mjeri i opravdana podrka koju je meunarodna zajednica pruala Bonjacima kao najveim stradalnicima rata i naj-veim zagovarateljima opstanka BiH. Bez te podrke i bo-njake odlunosti da BiH opstane u okviru svojih meuna-rodno priznatih granica, vjerojatno bi dolo do raspada dr-ave i palestinizacije Bonjaka. Washingtonsko-daytonskim sporazumima postignut je mir i BiH je opstala u svojim meunarodno priznatim granicama. Unutarnji ustroj time dobiven nije bio izraz svojevoljnih kompromisa do juer za-raenih strana, nego je oblikovan u ratnim okolnostima kao rezultat tadanjih odnosa vojnih i politikih snaga. Stoga je bilo iluzorno oekivati da takav ustroj profunkcionira bez aktivne uloge meunarodne zajednice kao autoritativnog, ali neutralnog posrednika i provoditelja dogovorenih rjee-nja. Umjesto da prizna kako je nerijeeno nacionalno pita-nje glavni uzrok svih ostalih politikih problema u BiH, te uvai legitimnu potrebu rjeavanja i srpskog, i bonjakog

Uvodnik


i hrvatskog nacionalnog pitanja unutar BiH kao cjelovite i suverene, ali sloene vienacionalne drave, najvei dio me-unarodne zajednice nastavio je podravati i favorizirati platformu unitarno-graanske BiH koja se unato dobroj propagandnoj upakiranosti zapravo sve vie pokazuje kao maksimalistika, velikonacionalna politika platforma naj-mnogobrojnijeg naroda u BiH.

Zahvaljujui raznim oblicima naklonosti i podrke koju su razliite meunarodne institucije i organizacije pruale kon-ceptu unitarno-graanske BiH, u bonjakoj javnosti stvo-rilo se uvjerenje kreirano u sarajevskim politikim, me-dijskim i pravno-politolokim krugovima kako su njihovi zahtjevi za unitarno-graanskom Bosnom i Hercegovinom u moralnom, politikom i svakom drugom drutvenom smi-slu legitimniji i superiorniji od svih koncepata i modela koji pri unutarnjem ureenju drave nastoje uvaavati, pored ostalih, i etno-nacionalne kriterije. Svaki zahtjev za uvaa-vanje spomenutih kriterija u tim se krugovima proglaavao nacionalizmom i izvrgavao bespotednoj ideolokoj kritici s pozicije moralne, svjetonazorske i politike superiorno-sti. Njihova moralna svijest je uzviena i besprijekorna, a opravdanost njihove kritike je, ini se, za svagda zajamena ratnim strahotama tako ih je u jednom svom tekstu u iro-nijskom kljuu opisao Ugo Vlaisavljevi.

U velikom dijelu bonjake javnosti, osobito u sarajevskim medijskim i pravno-politolokim krugovima, ideoloko-vri-jednosne kategorije graansko-unitarnog modela su u to-likoj mjeri interiorizirane da meu njima uope ne postoji svijest, ili ju se ne eli javno priznati, da njihov pravno-poli-toloki narativ u postojeim bosanskohercegovakim okol-nostima funkcionira kao legitimacijska ideologija kojom dominantna etnika grupa, Bonjaci, osigurava i opravdava vlastitu hegemonistiku poziciju veinskog i temeljnog na-roda. Ukoliko u pitanju nije grubo politiko nasilje s predu-miljajem, jedino se visokim stupnjem ideoloke indoktrini-ranosti moe objasniti injenica da se u navedenim javno-stima i krugovima smatra moralno prihvatljivim i politiki opravdanim da, na primjer, izborna volja bonjakih glasaa odluuje o tome tko e biti politiki predstavnik Hrvata. Ele-mentarna demokratska politika kultura je sasvim dovoljna za stav da pripadnici jednog naroda ne smiju birati poli-tike predstavnike pripadnicima drugog naroda, odnosno, da u procesu izbora hrvatskih politikih predstavnika smiju sudjelovati samo oni graani BiH koji jesu, ili se barem u trenutku glasovanja smatraju Hrvatima. Stoga je sasvim lo-gino i opravdano postaviti pitanje: kako moe netko tko je potpuno svjestan da nije niti etniki niti politiki Hrvat, na izbornom listiu zaokruiti kandidata koji bi trebao pred-stavljati Hrvate? Svatko tko posjeduje elementarnu moralnu svijest trebao bi takav in okarakterizirati kao moralno ne-prihvatljiv, nemoralan, i suzdrati se od njega. Kako je, onda, mogue da se na izborima 2010. godine, 330.000 graanki i graana Bosne i Hercegovine odluilo zloupotrijebiti svoje birako pravo i moralno neprihvatljivim inom prevariti i otetiti skoro 200.000 svojih sugraana koji nisu imali pri-

liku izabrati svoga politikog predstavnika? Bilo bi iznimno vano, politiki i drutveno vrlo korisno, kada bi svatko po-naosob od 330.000 lanih Hrvata koji su glasovali za eljka Komia pokuao sam sebi iskreno odgovoriti je li takvo gla-sovanje bilo moralno prihvatljivo, je li bilo izraz politike kulture ili politike nekulture, izraz graanske vrline, maki-javelistikog pragmatizma, nacionalnog ovinizma, ideolo-kog konformizma, ili neeg petog?

Kakvi god bili pojedinani odgovori, socioloki je nesporno kako je taj in u velikoj mjeri bio uvjetovan graansko-uni-taristikim diskurzivnim okvirom koji u bonjakoj javnosti i sarajevskim pravno-politolokim krugovima figurira kao dominantni ideoloko-politiki narativ. Premda se u po-sljednjih nekoliko godina situacija poela mijenjati i na tom planu, odgovornost za takvo stanje u velikoj mjeri snosi i ve-liki dio meunarodne zajednice, koji je na razliite naine podravao, propagirao i nastojao u to veoj mjeri ostvariti graansko-unitarnu politiku platformu. Jedan od vidova tog podravanja bilo je i dugogodinje ignoriranje i tabui-ziranje hrvatskog pitanja od strane tog dijela meuna-rodne zajednice, te otvoreno negiranje i demoniziranje od strane gotovo svih pripadnika sarajevskih drutvenih elita svih profila. Donekle je razumljivo da su takvi stavovi i ak-tivnosti u ratnim okolnostima, te u godinama neposredno nakon Daytona, bili izrazom brige za opstojnost Bonjaka i drave BiH, ali je potrebno i to prije se suoiti s injenicom da su dananje politike okolnosti, kako u samoj BiH tako i u njezinom okruenju, bitno promijenjene u odnosu na sta-nje i odnose 90-ih godina prologa stoljea. Izmeu ostalog, Republika Hrvatska je postala punopravna lanica Europske unije, a Srbija sve bre napreduje na tom putu, ostavljajui BiH daleko iza sebe; Herceg-Bosna je utopljena u Federa-ciju BiH, Republika Srpska je mnotvo svojih nadlenosti prenijela na dravnu razinu, a donijeta je i odluka o konsti-tutivnosti sva tri naroda na cjelokupnom teritoriju BiH. U meuvremenu se pojavilo i mnotvo egzaktnih pokazatelja da liberalno-graanska platforma bonjakim drutvenim i politikim elitama slui kao legitimacijska ideologija kojom nastoje prikriti i opravdati velikonacionalne, majorizatorske i hegemonistike politike i prakse, koje te elite u prvom redu primjenjuju prema Hrvatima u Federaciji BiH. Bonjaki unitarizam tako sve vie postaje partner srpskom secesio-nizmu u procesu dezintegracije bosanskohercegovakog drutva i drave. Ukoliko uistinu ele da BiH u politikom smislu postane samoodriva zajednica, meunarodna za-jednica, ali i bonjake elite, bi trebali shvatiti da moraju napustiti politiku podravanja i favoriziranja unitarno-gra-anske platforme i poeti aktivnije zagovarati i podravati politike koncepte i modele koji BiH vide kao sloenu vie-nacionalnu zajednicu federalistiko-konsocijacijskog tipa. Prvi korak takvoga zaokreta trebao bi biti otvaranje hrvat-skoga pitanja i javno zagovaranje institucionalnih modela koji omoguavaju njegovo primjereno rjeavanje.

Uzimajui u obzir prethodno navedeno, neemo pogrije-iti ako ustvrdimo kako je za donoenje odluke da se krene

Uvodnik


u izradu studije Poloaj Hrvata u Bosni i Hercegovini bila potrebna doza politike hrabrosti i graanske vrline elnih ljudi Predstavnitva Fondacije Konrad Adenauer u Bosni i Hercegovini. Imajui prigodu prisustvovati ruku organi-ziranom nakon spomenutog okruglog stola u Mostaru, to sam i spomenuo direktorici Predstavnitva fondacije Kon-rad Adenauer u BiH Sabini Wlkner, te joj estitao na hra-brosti. I pored iskrenih i zasluenih estitki, nisam se mogao oteti dojmu da spomenute hrabrosti ipak nije bilo u tolikoj mjeri da tema poloaja Hrvata u BiH bude glavna i jedina tema okruglog stola. Javni pritisak jo uvijek je toliko jak da ni KAS o toj temi ne smije otvoreno javno govoriti, nego tek iz drugog plana, onako usput, u okviru drugog tematskog bloka. I to sam, naravno, spomenuo gospoi Wlkner, te joj predloio da glavna i jedina tema slijedeeg okruglog stola u organizaciji KAS-a bude Federalna jedinica s hrvatskom veinom, a ako ba eli biti do kraja odvana i javno demon-strirati nesklonost politikim tabuima da naslov teme, ili neke nove studije, bude jednostavno Trei entitet. Svrha tog okruglog stola, naravno, ne bi trebala biti promoviranje ili favoriziranje treeg entiteta, nego poziv svim zainteresira-nim javnostima u BiH da se o pitanju treeg entiteta otvori argumentirana javna rasprava koja bi trebala pokazati to su mogue slabosti, a to prednosti ovog modela u odnosu prema drugim prijedlozima i modelima unutarnjeg preure-enja BiH.

Zato sve ovo spominjem u uvodniku Statusa, i zato se tako esto bavim ovom temom? Postoji vie razloga tome. Zaci-jelo glavni razlog je to me se to tie. Tie me se kao Hrvata, jer se u nacionalnom smislu samoodreujem kao pripadnik upravo tog a ne nekog drugog nacionalnog kolektiviteta. Tie me se kao dravljanina i domoljuba Bosne i Hercegovine, jer smatram da Bosna i Hercegovina ne moe biti normalna, stabilna i prosperitetna drava sve dok sva tri njezina konsti-

tutivna naroda ne budu meusobno pravno i stvarno jedna-kopravna, dok se ne pronae i uspostavi model unutarnjeg administrativno-teritorijalnog i institucionalnog ureenja koji e tu jednakopravnost omoguavati i tititi. Tie me se i kao graanina koji se odgovorno i angairano odnosi prema drutveno-politikom okruenju kojega je dio, od lokalne do europske i globalne razine. Graanina ija politika kultura i graanska vrlina nisu uvjetovane i ograniene ideolokim uvjerenjima i preferencijama. Graanina koji nastoji biti su-bjekt a ne objekt politikog, ali i svakog drugog drutvenog djelovanja. Graanina koji ne pristaje na diktate, ucjene i ta-bue, koji misli svojom glavom i u mnogo veoj mjeri uvaava snagu argumenata nego argument snage. Graanina koji je svjestan da je zalaganje za konstitutivna prava Hrvata, kao najmalobrojnijeg i institucionalno najugroenijeg konstitu-tivnog naroda, ujedno i zalaganje za jednakopravnost svih naroda i graana u BiH, za pravedniju, stabilniju i prospe-ritetniju BiH.

Tie me se i kao sociologa i kao drutveno-politikog analiti-ara jer je nacionalno pitanje uvjerljivo najznaajnije, naj-zahtjevnije i potencijalno najopasnije drutveno-politiko pitanje u BiH, a pri tom i znanstveno-teorijski najsloenije. Tie me se i kao urednika asopisa koji se titulira kao aso-pis za politiku kulturu i drutvena pitanja. asopisa koji od prvog broja, sadrajno a ne samo deklarativno, zastupa ideju pluralizma a ne fundamentalizma bilo koje vrste, ideju mi-roljubivog, meusobno uvjetujueg i proimajueg suivota razliitih drutveno-politikih identiteta i uvjerenja. Ideju nove politike paradigme koja nastoji uinkovito i drutveno odgovorno upravljati kulturno-politikim razlikama i har-monizirati ih, a ne ih negirati i pokuati eliminirati raznim majorizatorskim i asimilacijskim praksama. Praksama koje nuno vode prema kulturnoj iskljuivosti, drutvenim kon-fliktima i politikom nasilju.

MISLIOCI: JEAN GUSTAVERICUR

Mislioci: Jean Paul Gustave Ricur


Ricurova hermeneutika

Jadranka Brni

On je prvi u hermeneutici nastojao integrirati kritiku brigu u samu teoriju interpretacije. Unato mnotvu razliitih tema i problema koje obrauje u svojim tekstovima, Ricurovu filozofiju uvjetno je mogue opisati kao samoreflektirajuu filozofiju u post-kantovskoj tradiciji, pri emu refleksiju (promiljanje) treba shvatiti kao in o kojemu subjekt, u trenutku intelektualne jasnoe i etike odgovornosti, reflektira ujedinjujua naela koja ga ine subjektom

Francuski filozof Paul Ricur (1913-2005) u svom se istraivanju fenomenologije i hermeneutike susree s problemom jezika, primjeujui da se sva filozofska istra-ivanja danas sijeku na tom podruju. Stoga se i u njegovu radu prepleu utjecaji i odjeci Wittgensteinovih istraivanja, anglosaksonske filozofije jezika, Husserlove fenomenologije, Heideggerove misli, radova bultmanovske i drugih novijih kola novozavjetne egzegeze, radova poredbene povijesti re-ligija i antropologije koji se tiu mita, obreda i vjerovanja te psihoanalize.

Schleiermacher je prvi proirio hermeneutiku od metode rjeavanja tekih sluajeva u interpretaciji do opeg pri-stupa svim interpretacijama. Dilthey je historicitet razumi-jevanja podigao do univerzalnosti. Heidegger gotovo da je sav bitak smjestio u odnosu na tekst, a Gadamer je stopio oba horizonta kao uvjet razumijevanja. S Ricurom poi-nje povratak kritici: on je prvi u hermeneutici nastojao in-tegrirati kritiku brigu u samu teoriju interpretacije. Unato mnotvu razliitih tema i problema koje obrauje u svojim tekstovima, Ricurovu filozofiju uvjetno je mogue opisati kao samoreflektirajuu filozofiju u post-kantovskoj tradiciji, pri emu refleksiju (promiljanje) treba shvatiti kao in o ko-jemu subjekt, u trenutku intelektualne jasnoe i etike odgo-vornosti, reflektira ujedinjujua naela koja ga ine subjek-tom. Ricur nasljeduje Diltheya, koji u povijesti vidi priu svojevrsnoga oblika ivota, i Heideggera, koji razumijevanje shvaa kao nain bitka-u-svijetu. Za Heideggera se razumi-jevanje, po kojem je Dasein bivanje-u-biu, oituje u govoru

(Rede). Stoga se razumijevanje ne moe odvojiti od govora koji jest nain bitka-u-svijetu. No, ontoloka hermeneutika ne moe dati potpune odgovore na pitanja to ih postavlja diskurs. Heidegger se, penjui se prema primordijalnoj pri-padnosti i otvorenosti bia, ne sputa prema detaljima eg-zegetskih pitanja, prema povijesnoj kritici konteksta te po-vijesnih i jezinih oblika ove pripadnosti. Time se radikalno bavila kritika teorija od Theodora Adorna do Jrgena Ha-bermasa, teorija kakva predlae kritiku mehanizama moi koji u komunikaciju uvode iskrivljavanja. Ricur, meutim, predlae kritiku hermeneutiku kakva se nalazi u napetosti izmeu Gadamerove hermeneutike tradicije i Habermasove kritike ideologije.

Ricurova hermeneutika moe se shvatiti i kao vrst her-meneutike varijante Husserlove fenomenologije. U svojoj filozofiji subjektiviteta Edmund Husserl nastoji prevladati odvojenost subjekta i objekta polazei od intencionalna ina te primjenjujui metodu fenomenoloke redukcije koja fe-nomen, reducirajui ga od primljenih ideja, svodi na pro-jekciju spontane, trenutane svijesti kao ostatka (residium) iste svijesti. Husserl primjenjuje redukciju s dvaju razloga: da bi reducirao varijacije koji prate fenomen te zadrao nje-govu bit (eidos), a onda i da bi ovu bit pripojio svijesti koja mu je u temelju. Takav postupak reducira pogreke i predra-sude koje su izvor nesporazuma te blokiraju svaku istinsku interpretaciju. Dvostruko, korelativno kretanje eidetike i transcendentalne redukcije ilustrira dva momenta svakoga interpretacijskog posla: odvajanje od stratifikacija koje tvore



povijesni profil fenomena te vraanje prvotnim pozicijama svijesti ije djelovanje konstituira objekt. Idui od ivljena svijeta prema ustanovljujuoj svijesti, interpretacija se po-tom vraa od svijesti prema svijetu. Ovo vraanje ima za cilj da svijesti omogui ponovno nastaniti svijet, ali druk-ije nego prije s odmakom i kritiki. Ovakav se pothvat, zapravo, temelji na etici sebstva: svijest razgoliena od svo-jega transcendentalnoga statusa postaje hermeneutikom svijeu angairanom u svijetu prema kojem je usmjerena. Kalemljenje hermeneutikoga problema na fenomenoloku metodu mora, po Ricuru, omoguiti ponovno uspostav-ljanje modus po kojima subjekt shvaa samoga sebe inter-pretirajui se. Subjekt se, dakle, ne vraa k sebi izravno, nego dugim putem (samo)interpretacije.

Za Ricura tekst se svojim upisivanjem u svijet odvaja od inicijalnoga semantikoga konteksta, to njegovu herme-neutiku udaljuje od Gadamerove koja tekst razumije u od-nosu na pitanje na koje tekst odgovara. Ricur, moe se rei, tekst prije razumije u odnosu na pitanje koje postavlja, na prostor to ga otvara. Tekst se interpretira u svojoj gustoi odgovora, u svojim unutarnjim sukobima razliitih pitanja i odgovora, kao i u svojoj vlastitoj temporalnosti i spacijal-nosti. Metaforiko ovdje nije iza, nego ispred naih je-zinih uporaba, ne vie u nataloenu jeziku, nego u jeziku u stanju pojavljivanja. Ricurova hermeneutika stoga se vraa prema poetici. Samorazumijevanje sebstva posredovano je znakovima, tekstovima i djelima te ih subjekt deifrira u nji-hovim varijacijama.

Prihvatimo li Ricurovu definiciju simbola tumaenje kojega je temeljan hermeneutiki problem kao prisutnost dvostrukoga (ili viestrukog) znaenja u jednome znaku, moemo, dakle, rei da se on nastavlja na filozofsku tradi-ciju hermeneutike, ali ne ostaje usko u okvirima filozofije, nego uoava da se hermeneutiki problem na osobit nain javlja gdje god jezik proizvodi viak smisla, tj. gdje se zbog simbolike prirode jezika javlja dvoznanost: u psihoanalizi jer se bavi mitom i snom, a onda i u religijskoj naraciji jer se teologija dugo opirala promatrati ju izvana. Nezamje-njivu pluralnost interpretacija Ricur vidi kao mnotvenost simbolikih posrednitava koji karakteriziraju ljudsku egzi-stenciju. Njegova filozofska antropologija jest antropologija ovjeka kadra (lhomme capable) za samointerpretaciju na dugom putu itanja i tekstova i svijeta.

***

Ricurovu hermeneutiku tvore tri momenta, tri krila jed-noga triptiha: propitivanje simbolike zla, prijepora interpre-tacija te narativne temporalnosti i konstutiranja sebstva.

Prvo krilo proizlazi iz refleksivne filozofije: rad interpreta-cije sastoji se u upuivanju na prvotni in koji ju utemeljuje i Ricur ga u svojem projektu filozofije volje (Philosophie de la volont, 1950-1960) propituje na problemu simbolike zla.

Drugo krilo proizlazi iz huserlovske fenomenologije: Ricur premjeta svoje propitivanje na frojdovsku psihoanalizu

Paul Ricur (1913-2005)



koju predstavlja, u analitikoj situaciji, kao situaciju (po-sebnog) jezika (De linterprtation. Essai sur Freud, 1965) te promilja problem prijepora interpretacija (Le Conflit des interprtations, 1969). Raspravlja o hermeneutici kao o redukciji iluzija i lai svijesti te uvodi u njezin kontekst mislioce sumnje kritiki promatrajui njihovo radikalno istjerivanje subjekta iz njega samoga: u sredstva proizvod-nje (Marx), volju za mo (Nietzsche) i u nesvjesno (Freud). Njegova je nakana pratiti referencijalnu intenciju teksta do njezine vizije zbiljskoga, do njezine partikularne ontologije.

U treem krilu triptiha, hermeneutikoj varijanti fenomeno-logije, Ricur upuuje na iskustvo temporalnosti, inheren-tno jeziku (La Mtaphore vive, 1975. i Temps et rcit, 1983-1985), te na realizaciju sebstva kao drugosti koja svoju pa-radigmu nalazi u prii (Soi-mme comme un autre, 1990). U studiji o narativnim anrovima (i fikcionalnim i historio-grafskim) te o metafori, Ricur tvrdi da je metafora oblik se-mantike inovacije koja ponovno opisuje stvarnost te stoga djeluje usporedno s mmsis, tj. oponaanjem stvarnosti. Oni zajedno tvore svijet smisla to ga nastanjuje ljudsko bie u ijoj se svijesti sukobljuju razliite pripadnosti. Budui da nuno ima vremensku dimenziju, naracija takoer reflek-tira ivote subjekata koji ive u vremenu. Subjekt na putu od poznavanja do prepoznavanja sebe prolazi kroz priu koja ga ponovno uspostavlja tumaenjem ispripovijedanoga, tj. kroz narativni proces. Narativnost nema samo epistemo-loko znaenje koje se, po Ricuru, sastoji u tome da kon-figurira vrijeme posredstvom prie niti ontiko znaenje koje se sastoji u tome da refigurira vrijeme odreenom po-vijeu nego ima ontoloko znaenje. Ono povezuje pri-anje sebstva s njegovim konstituiranjem. Narativna struk-tura nam omoguuje da uvidimo kako postoji autokonstitu-cija sebstva kao narativnog subjekta koji se ovjerava u prii.

U povijesti hermeneutikih propitivanja dugo je bila za-postavljena uloga itatelja (gledatelja, primatelja) koji se vraa svojem itanju te odgovara na problematiku teksta. Interpretacija teksta za Ricura je trajna reinterpretacija. Interpretirati znai zaposliti imaginaciju, tj. otkrivati mo-gue svjetove teksta te doputati da ti svjetovi djeluju kroz nas (Du texte laction, 1986). Hermeneutika se stvara u prostoru otvorenu pred tekstom i koristi mogunosti bi-vanja kao poetskih prijedloga teksta. Svijet teksta nije skri-ven iza teksta, nego otvoren njime i pred njim. itateljevo je pustiti da mu poetski rad teksta ponudi svoj svijet kako bi, prihvaajui ga, mogao na nov nain nastaniti vlastiti [svijet] te osjeati i djelovati drukije nego dotad. Zadatak hermeneutike jest, po Ricuru, rekonstruirati unutarnju di-namiku aktivnosti teksta kako bi odreeni tekst mogao biti projiciran u ljudski svijet. Ili, drugim rijeima: zadatak joj je rekonstruirati kako to tekst, ili ma koji narativni rad, izlazi iz neprozirnosti ivota, djela i patnje, daje se preko autora itateljima koji ga prihvaaju te mijenja njihove ivote na osnovi onoga to im govori o svijetu i njima samima. Rije je, dakle, o tome da se poetskom diskursu vrati njegova mo posredovanja izmeu smisla i referencijalnosti.

Osnovni problem oko kojeg Ricur gradi svoju tekstualnu hermeneutiku jest upravo problem odnosa smisla i referen-cije. U svakom diskursu dolazi do spajanja smisla (njegove unutarnje organizacije) i referencije (njegove moi da upuuje na izvantekstualnu stvarnost). Nain promiljanja o referenciji kao vezi izmeu rijei, tj. teksta i stvarnosti u suvremenoj je semiotici i poststrukturalizmu doivio odluan obrat. Razgra-ena je metafizika iluzija da znakovi moraju imati referen-cijsku ovjeru u stvarnosti te je gotovo posve naputen pojam mimetinosti kao oponaanja, odraavanja stvarnosti u je-ziku u korist pojma dijegeze, prikazivanja, proizvodnje. No, s prividnim naputanjem pojmova referencije i mimeze samo se jo vie uslonio problem interpretacije. Usuprot tenden-ciji raskidanja vrste veze izmeu znaka i predmeta, Ricur predlae novo propitivanje i mimeze i referencije: njega ne za-nima funkcija osloboena znaenja, nego interpretativni po-stupak u dosezanju znaenja eksplikativnom analizom kon-vergentnih metoda te u otvaranju smislu, tovie viku smi-sla poloenu u svijet teksta. Ricurova je hipoteza da doki-danje referencijalne funkcije obinog jezika ne znai dokida-nje svake referencije. Naprotiv, dokidanje stvarne referencije prvoga reda postaje uvjetom da bi se referenciji drugoga reda moglo prii na virtualan nain: fikcionalno ili poetsko djelo predlae odreen svijet na imaginativan, fiktivan nain. Tekst se neizravno obraa imaginaciji koja predlae drukiji nain osjeanja i djelovanja, tj. obitavanja u svijetu kakav nam je predloen tekstom. Ricur referenciju, dakle, shvaa kao refiguraciju: inom itanja nae vlastito razumijevanje svijeta preobraava se novim mogunostima razumijevanja kakve nudi sam narativan postupak. Ovaj proces oblik je ne samo razumijevanja, nego i ureivanja svijeta putem imaginacije. Na ruevinama doslovne interpretacije iskaza koja samu sebe razara, gradi se inovacija smisla na razini itavoga teksta, a onda i inovacija nove referencijalne tenje. Dakle, teite pi-tanja nije u tome to je to stvarnost, nego to je epistemologija simbolikog jezika koji posreduje njezin smisao.

***

Ricur u knjizi Soi-mme comme un autre razrauje dina-miki filozofski koncept identiteta kao hermeneutiku se-bstva, nastojei problematiku sebstva osloboditi bremena istosti kao trajnosti u vremenu. Ve u samom naslovu knjige izraena je sloenost problema ljudskog identiteta, tj. dina-mika i dijalektika istosti i drugosti sebstva koju autor razvija u knjizi kao: refleksivnu meditaciju o sebstvu koja se ostva-ruje zaobilaznim putem analize, kao dijalektiku znaenja la-tinske pokazne zamjenice idem (jedno te isto, istovjetnost istost), u smislu nepromjenjive identinosti, i znaenja latin-ske pokazne zamjenice ipse (sam po sebi, samosvojan ip-sost), u smislu onoga to tvori sebstvo. Promatranje sebstva pod dvama aspektima: idem i ipse omoguuje da se upozori na jo uvijek otvorene aporije i proturjenosti u hermeneu-tici sebstva, a kritika identiteta idem, naposljetku, ima i te-rapeutsku vrijednost jer se tjeskoba raa upravo s osjeajem gubitka identiteta, gubitka istovjetnosti sa samim sobom. Granina iskustva krajnji su test sebstva: sebstvo gubi pot-poru istosti te odgovor na pitanje tko? ostaje neiskazanim.



Slijedei Dereka Parfita, Ricur problem osobnoga iden-titeta zove zbunjujuim (zagonetnim) sluajem (puzzling case). koji uznemiruju na uobiajen nain miljenja te su stoga granine situacije pitanja o identitetu. Puzzling cases nisu marginalna pitanju identiteta, nego ga upravo konstitu-iraju. Svaki odgovor na njihovu neodluivost nije plauzibilan te pitanje identiteta ostaje otvorenim, neodgovorenim.

Do sintetikog razrjeavanja istosti (bivanja jednim te istim sa samim sobom) i ipsosti (bivanja samim po sebi) moe doi jedino u narativnom obliku te je stoga kategorija na-rativnog identiteta ujedno i narativna konfiguracija, od-nosno specifian model povezivanja dogaaja u fabuli koji omoguava dijalektiku integraciju proturjeja u podruju identiteta. Sebstvo se konstituira kao pria: kontingentni dogaaji izazivaju nesuglasje unutar cjeline kao obuhvatnog suglasja, ali su jednako tako i neophodni za razvoj, tj. i sami pridonose ostvarivanju ovoga obuhvatnog suglasja, postaju nune etape razvoja sebstva. Razumjeti sebe znai razumjeti se pred tekstom, a onda i pred tekstom vlastita djelovanja, te iz teksta inom itanja primiti poticaj sebstva, razliita od mojstva od kojega potjee poticaj na otkrivanje vlastite povijesti. Subjektivnost u svjetlu narativna identiteta nae je samorazumijevanje nastalo u dinamici taloenja pria u pretpovijesti i inovacija u naoj artikulaciji i prisvajanju ove pretpovijesti. Naime, na narativni identitet moemo uvijek iznova reinterpretirati samo u svjetlu pria to nam ih nudi naa kultura iz ijeg arhiva crpimo.

Prigovor teoriji da je ivot naracija jer ivot se ivi, a prie priaju skriva se u injenici da etiki dobre prie mogu sluiti kao model za stvaran ivot: ovaj se prigovor svladava shvaanjem naracije kao one koja zahtijeva rad itatelja kako bi se dovrila, jednako kao to stvarni ivoti zahtijevaju druge kako bi bili interpretirani. Na je ivot prepleten ivotima drugih. Svaki pojedinani ivot moe se promatrati kao na-rativna potka unutar sveukupnoga zapleta ivota: ponekad su ova tkanja povezana, a ponekad se posve mimoilaze. Da bi ovjek imao narativan identitet, treba da je u interakciji s drugima: bez drugih ljudi u svojemu ivotu, ovjek nema ni priu koju bi mogao ispriati. Na identitet, dakle, nikad nije samo na. On je drugome drugi jednako kao i to je identi-tet drugoga nama drugi sve dok ga ne prisvojimo.

Metakategorija drugosti, meutim, ne ukljuuje samo druge osobe, nego ju valja promatrati na tri razine: drugost svijeta, drugost druge osobe i drugost sebstva sebi samom. Dakle, kao suprotstavljenost ega i sebstva, tijela i svijesti, svijesti i savjesti, rijeju: sebstva i jastva. Zbog ovoga prepletanja identiteta temeljno vorite intersubjektivne interakcije, tj. integracije poliseminosti drugosti kakva je nesvodiva tek na puku drugost druge osobe, po Ricuru, jest prepozna-vanje. On govori o tri modela prepoznavanja: 1. prevoenje tuih ideja u vlastit, subjektivan jezik, to nije puko prisvaja-nje nego jezika gostoljubivost; 2. razmjena sjeanja kakva proizlazi iz narativne gostoljubivosti te 3. model pratanja kakav nas oslobaa dugova prolosti. Prevoenje omogu-

uje zajedniku sadanjost, razmjena sjeanja uvruje na narativni identitet, a pratanje otvara etiki prostor u kojem je mogua budunost.

Ricurov izraz sebstvo kao drugi u sebi nagovijeta i zna-enje sebstva i drugog u etikom smislu: ja svoje djelovanje usmjeravam prema drugom i razmjenjujem se s drugim, ja se stavljam u poloaj drugog i samog sebe mogu vidjeti kao drugog, ba kao to drugome i jesam drugi. Subjekt, dakle, nije samo supstancija nego ponajprije etiki izbor. Misliti sebe ukljuuje drugog kao konstitutivan element mojega identiteta.

Malo-pomalo antropologija pogreiva (lhomme faillible) ili ovjeka kriva (lhomme coupable), o kojoj je pisao u svo-joj Philosophie de la volont, vodila je Ricura preko feno-menologije ovjeka kadra (lhomme capable) sposobna za pripovijedanje i angaman, za kritiku i uvjerenje do hermeneutike ljudske povijesne situacije u kojoj je ovjek istodobno sputan povijeu i sposoban se u njoj angairati, to su teme njegovih zadnjih knjiga: La mmoire, lhistoire, loubli (2000), Le Juste (2001) i Parcours de la reconnais-sance (2004). Izmeu neuspjeha volje u pogreivu ovjeku i djelujue volje u sposobnom ovjeku postoji dug i teak prelazak s pasivnosti koja podnosi i aktivnosti koja ne zabo-ravlja prvotnu pasivnost, nego ju preokree i ini aktivnom. Kroz cijelu ovu putanju otkriva se ono to bismo paskalovski mogli nazvati veliinom bivanja ovjekom, veliinom koja ne umije vidjeti osim onoga to nasluuje, koja je u krhkosti i u elji nikad doeljene i nikad ispunjene elje.

***

Ricurovi tekstovi prije otvaraju nego zatvaraju mnoga pita-nja iz filozofske hermeneutike i teorije teksta. Ricur je misli-lac ija je svaka nova knjiga nastavak prethodne u onoj toki za koju je mislio da ju nije bio dovoljno razradio. Ukrtavajui se s pojedinim tuim refleksijama i gleditima ne opovrgava ih, nego korigira ili dopunjuje te su, tako, njegovi tekstovi svje-doanstvo pomnih itanja i dinamike miljenja: ostavljajui tragove vidljivima, konstantno poinje od poznatih hipoteza i nadopunjuje ih novim pristupima, argumentacijama, termi-nologijom. Vraa se nekim temama, ukljuujui znanja koja je stekao u meuvremenu, epigonski ih istodobno akumuli-rajui i razgraujui. Njegov je postupak: toliko ozbiljno uzeti u obzir svaki od razmatranih pristupa da u njima otkrije mo-gue verzije interpretacija, te tako i ono mjesto na kojem je mogu artikuliran uvid u onaj drugi, naizgled suprotstav-ljen pristup te spremnost da se od njega ui. U svakoj svojoj knjizi Ricur pokuava odgovoriti na zaseban problem, ali u njihovu nizu moe se, zapravo, iitati evolucija postavljanja pitanja. U njegovu djelu ne nalazimo klju za interpretaciju kakva bi pruala odgovore, nego otvoren prostor za razmilja-nje o dosezima, aporijama i granicama interpretacija.

Ricur poput Derride iskljuuje mogunost jednog, posto-janog i nepromjenljivog znaenja. I on polazi od vieznane



prirode jezika iz koje proistjee neodreenost svojstvena tekstu i komunikaciji s njim, to se ostvaruje u brojnim ite-racijama i reiteracijama. Po Derridi neodreenost je uvi-jek prisutna ve u svakom tekstu: onome koji se tumai i onome kojim se tumai. Budui da porie mogunost ma kakva znaenjskoga usidrenja jezinih i opaajnih entiteta, referencija, po Derridi, kao da se prema znakovima moe ophoditi kako joj volja. No, ova je mogunost samo hipo-tetske, ali ne i stvarne naravi, tj. uzima u obzir idealnog a ne stvarnog interpreta. Stvarni interpret nije kadar iskori-stiti sve znaenjske mogunosti teksta. Ricur dijaloku prirodu interpretacije vidi u okvirima relativno predvidlji-vih konceptualnih sustava unutar kojih se odvijaju oscilacije neodreenosti, a suptilnost pristupa polisemiji inherentnoj rijei i tekstu nalazi u svijesti tumaa o razlikama u statusu znaenja na semiolokoj, semantikoj i hermeneutikoj ra-zini. Rijei imaju vie od jednoga smisla, ali ne posjeduju neogranien smisao kae Ricur. On je, dakle, suglasan s Derridom da znaenje nije potpuno odredljivo, ali ne i kad je rije o razmjerima ove neodredljivosti.

Jadranka Brni studirala je francuski i ruski je-zik s knjievnostima na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je doktorirala temom Ricurovo tumaenje biblijskoga teksta.

Ricurova hermeneutika alternativa je dekonstrukciji utoliko to ne porie mogunost prenoenja znaenja i ne odrie ga se u potpunosti, ali proces tumaenja smatra i odr-ava otvorenim, dinamikim, dijalokim, polifonim. Ona je mogua pod pretpostavkom da su spoznaja i razumijevanje smisla, posredovani simbolima i priama za razliku de-konstrukcijskom osporavanju itljivosti i razumljivosti tek-sta i svijeta mogui i priopivi, premda nikad konani i iskljuivi. Ne postoji kraj igre, nego su posrijedi samo pri-vremene pauze koje novom igrau, odnosno tumau, omo-guuju ui u igru kakva poiva upravo na napetostima meu aporijama. Svrha tumaenja nije ponuditi konaan smisao, koji bi sam proces kretanja prema i od teksta paralizirao, nego podijeliti svoj uvid s drugima.

Objavljene knjige

Histoire et vrit (Povijest i istina), ditions du Seuil, Pariz 1955.Philosophie de la volont I (Filozofija volje I): 1. Le volonta-ire et linvolontaire (Voljno i ne-voljno), Aubier, Pariz 1950; Philosophie de la volont II Finitude et la culpabilit (Ko-nanost i krivnja): 1. Lhomme faillible (Pogreiv ovjek); 2. La symbolique du mal, Aubier, Pariz 1960. De linterprtation. Essai sur Freud (O tumaenju. Ogled o Freudu), ditions du Seuil, Pariz 1965. Le Conflit des interprtations. Essais dhermneutique (Prije-por interpretacija. Hermeneutiki ogledi), ditions du Seuil, Pariz 1969.La Mtaphore vive (iva metafora), ditions du Seuil, Pariz 1975. Lectures on ideology and utopia (Predavanja o ideologiji i utopiji), Chicago University Press, Chicago 1975.Interpretation Theory: Discourse and the Surplus of Meaning (Teorija interpretacije: diskurs i viak smisla), Texas Chri-stian University, Fort Worth 1976.Essays on Biblical Interpretation (Ogledi o biblijskoj herme-neutici), Fortress Press, Philadelphia 1980.Temps et rcit I: Lintrigue et le rcit historique (Vrijeme i pria I: zaplet i povijesna pria), ditions du Seuil, Pariz 1983.Hermeneutics and the Human Science (Hermeneutika i hu-manistika znanost), Cambridge University Press, New York 1983. Temps et rcit II: La configuration dans le rcit de fiction (Vrijeme i pria II: Konfiguracija u fikcionalnoj prii), diti-ons du Seuil, Pariz 1984.

Temps et rcit III: Le temps racont (Vrijeme i pria III: Ispri-ano vrijeme), ditions du Seuil, Pariz 1985.Du texte laction: essais dhermenneutique (Od teksta do djelovanja: hermeneutiki ogledi), ditions du Seuil, Pariz 1986. Political and Social Essays by Paul Ricoeur (Politiki i soci-oloki ogledi Paula Ricura), ur. Charles E. Reagan i David Stewart, Beacon Press, Boston 1978.Le Mal. Un dfi la philosophie et la thologie (Zlo. Izazov za filozofiju i teologiju), Labor et Fides, Genve 1986, 20043.Soi-mme comme un autre (Sebstvo kao drugost), ditions du Seuil, Pariz 1990.A Ricoeur Reader: Reflection and Imagination (Ricurovi tekstovi: Refleksija i imaginacija), ur. Mario Valds, Univer-sity of Toronto Press, Toronto-Buffalo 1991. Lectures 2. La Contre des philosophes (Lektira 3. Predjel fi-lozofa), ditions du Seuil, Pariz 1992.Lectures 3. Aux frontires de la philosophie (Lektira 3. Na granicama filozofije), ditions du Seuil, Pariz 1994.La critique et la Conviction. Entretien avec Franois Azouvi et Marc de Launay (Kritika i uvjerenje. razgovor s Frano-isom Azouvijem i Marcom de Launayom), Calmann-Lvy, Pariz 1995.Figuring the Sacred: Religion, Narrative and Imagination (Figuriranje sakralnoga: religija, naracija i imaginacija), prev. na engleski David Pellauer, Fortress, Minneapolis 1995.Rflexion faite: autobiograhie intellectuelle (Obavljena re-fleksija: intelek-tualna autobiografija), Esprit, Pariz 1995.Autrement. Lecture dAutrement qutre ou au-del de lessence dEmmanuel Lvinas (Drukije. itanje Lvina-sove knjige Drukije nego biti ili Onkraj esencije), PUF, Pariz 1997.



i Andr LaCoque, Penser la Bible (Misliti Bibliju), ditions du Seuil, Pariz 1998.La mmoire, lhistoire, loubli (Pamenje, povijest, zaborav), ditions du Seuil, Pariz 2000.i Changeux, Jean-Pierre, Ce que nous fait penser (to nas po-tie na miljenje), Odile Jacob, Pariz 2000.Le Juste II (Pravednik), Esprit, Pariz 2001.Parcours de la reconnaissance (Putanja prepoznavanja), Stock, Pariz 2004.La lutte pour la reconnaisance et lconomie du don (Borba za prepoznavanje i ekonomiju dara), UNESCO, Pariz 2004.Lhermneutique biblique (Biblijska hermeneutika), Les di-tions du Cerf, Pariz 2005.Les temps du texte. Recueil des contributions de Paul Ricur la revue ETR (1974-1989) (Vremena teksta. Zbornik pri-loga Paula Ricura reviji ETR (1974-1989)), Etudes Tho-logiques & Religieuses, poseban broj, dodatak br. 4, Institut protestant de Thologie, Montpellier 2005.Vivant jusqu la mort (iv do smrti), ditions du Seuil, Pariz 2007.

O Paulu Ricuru

Knjige i zbornici (izbor)

Amherdt, Franois-Xavier, Lhermneutique philospohique de Paul Ricur et son importance pour lexgse biblique (Fi-lozofska hermeneutika Paula Ricura i njezina vanost za biblijsku egzegezu), Les ditions du Cerf, Pariz 2004.Beanovi-Nikoli, Zorica, Hermeneutika i poetika. Teorija pripovedanja Pola Rikera, Geopoetika, Beograd 1998.The Book of Job and Ricurs Hermeneutics (Knjiga o Jobu i Ricurova hermeneutika), ur. John Dominic Crossan, Se-meia 19, Society of Biblical Literature, Williston 1981.Dosse, Franois, Paul Ricur: les sens dune vie (Paul Ricur: smislovi jednoga ivota), La Dcouverte, Pariz 2001.Hengel, J. van den, The Home of Meaning. The Hermeneu-tics of Subjects of Paul Ricoeur (Dom znaenja. Hermenetika subjekta Paula Ricura), Lanham-New York-London 1982. Jervolino, Domenico, Ricur. Lamore difficile (Ricur. Teko mogua ljubav), Studium, Rim 1995.Mongin, Olivier, Paul Ricur, ditions du Seuil, Pariz 1994.The Narrative Path. The Later Works of Paul Ricur (Na-rativni put. Kasniji radovi Paula Ricura), ur. Peter Kemp i David Rasmussen, The MIT Press, Cambridge-London 1988.Paul Ricoeur: The Hermeneutics of Action (Paul Ricur: Her-meneutika djelovanja), ur. Richard Kearney, Sage Publica-tion, London 1996.

The Philospohy of Paul Ricoeur (Filozofija Paula Ricura), ur. Lewis Edwin Hahn, Sothern Illinois University, Chicago 1995.Prammer, Franz, Die philosophische Hermeneutik Paul Rico-eurs in ihrer Bedeutung fr eine theologische Sprachtheorie (Filozofska hermeneitika Paula Ricoeura i njezina vanost za teoriju teolokog jezika), Tyrolia-Verlag, Innsbruck-Be 1988.Ricur, ur. Myriam Revault dAllonnes i Franois Azouvi, LHerne, Pariz 2004.A Ricoeur Reader: Reflection and Imagination (Ricurova itanka: refleksija i imaginacija), ur. Mario Valds, Univer-sity of Toronto Press, Toronto-Buffalo 1991.Saggezza pratica e riconoscimento. Il pensiero etico-poli-tico dellultimo Ricur (Praktika mudrost i prepoznavanje. Etiko-politika misao kasnoga Ricura), ur. Mauro Piras, Meltemi editore, Rim 2007.Simms, Karl, Paul Ricur, Routledge, London-New York 2003.Stevens, Bernard, Lapprentisage des signes: Lectures de Paul Ricur (Uenje znakova: Ricurova lektira), Kluver Acade-mic Publishers, Amsterdam 1991.Stiver, R. Dan, Theology after Ricoeur: New Directions in Hermeneutical Theology (Teologija poslije Ricura: novi smjerovi u hermeneutikoj teologiji), Westminster John Knox, Louisville 2001. Thomasset, Alain, Paul Ricur. Une potique de la morale. Aux fondements dune thique hermneutique et narrative dans une perspective chrtienne (Paul Ricur. Poetika mo-rala. Prema utemeljenju hermeneutike i narativne etike u kranskoj perspektivi), Leuven University Press, Leuven 1996.Temps et rcit de Paul Ricur en dbat (Rasprava o Ricurovoj knjizi Vrijeme i pria), ur. R. Rochlitz i C. Bouc-hindhomme, Cerf, Pariz 1990.Vanhoozer, J. Kevin, Biblical Narrative in the Philosophy of Paul Ricur (Biblijska naracija u filozofiji Paula Ricura), Cambridge University Press, Cambridge 1990.Wallace, I. Mark, The Second Naivete: Barth, Ricoeur and the Yale Theology (Druga naivnost: Barth, Ricur i Yale teolo-gija), Mercer University Press, Macon 1990.

Prijevodi Ricurovih tekstova na hrvatski KnjigeDe linterprtation. Essai sur Freud O tumaenju. Ogled o Freudu, prev. Ljiljanka Lovrinevi, Ceres, Zagreb 2005.La Mtaphore vive iva metafora, prev. Nada Vajs, Gra-fiki zavod Hrvatske, Zagreb 1981.



lancito jest tekst?, prev. Ljerka ifler-Premec, Pitanja br. 3/28, Izdavaki centar s[aveza] o[mladine] H[rvatske], Zagreb 1971, str. 803-810.Metamorfoze zapleta, prev. Gordana Omejec; prijevod po-glavlja iz: Temps et rcit II: La configuration dans le rcit de fiction), u: Uvod u naratologiju (prir. Zlatko Kramari), Iz-dvaki centar Revija, Osijek 1989, str. 183-197.Preplitanje historije i fikcije, prev. Mladen Koul; prir. Vladi-mir Biti, Quorum, 6 (1990), 4 (31), Zagreb 1990, str. 236-247.Sablazan zla, prev. Mihaela Vekari, u: Trei program Hr-vatskog radija, (1990) 28, Zagreb 1990, str. 75-79itanje Freuda, prev. Ljiljanka Lovrinevi, u: Trei pro-gram Hrvatskog radija, (1991) 32, Zagreb 1991, str. 82-89.Osobni i naravni identitet, peta studija knjige Soi-mme comme un autre, prev. Jadranka Brni, Knjievna revija, (1998) 3/6, Ogranak Matice hrvatske, Osijek 1998, str. 131-153. i u: Autor, pripovjeda, lik, prir. Cvjetko Milanja, Svje-tla grada i pedagoki fakultet Sveuilita Josip Juraj Stros-smayer, Osijek 1999.Ja i narativni identitet esta studija knjige Soi-mme comme un autre, prev. Jadranka Brni, u: Autor, pripovjeda, lik, prir. Cvjetko Milanja, Svjetla grada i Pedagoki fakultet Sve-uilita Josip Juraj Strossmayer, Osijek 1999.

Tekstovi o Ricuru na hrvatskomKnjigeLjiljanka Lovrinevi, Nova retorika Paula Ricura, magi-starski rad, Zagreb 1991.Vili Radman, Kritika hermeneutika i hermeneutiki subjekt: kritiko sueljavanje s hermeneutikom P. Ricura i W. G. Je-anronda, Mueller, Sarajevo 2005.Jadranka Brni, Svijet teksta, Naklada Breza, 2012.

lanciAndrea Zlatar, Na rubu spekulativnog, Gordogan, V, br. 13-14, Zagreb 1983.Mirna Veli, Paul Ricur, Republika, br. 11-12, Drutvo knjievnika Hrvatske, Zagreb 1987, str. 73-82.arevi, Ivan, Hermeneutika, teorija o razumijevanju i tu-maenju teksta: od renesanse do Ricura, Filozofska istra-ivanja, god. 20, br. 76, Hrvatsko filozofsko drutvo, Zagreb 2000, str. 109-138.

Vili Radman, Subjekt i hermeneutika teorija P. Ricura (1), Bosna franciscana, (2001), 14, Sarajevo 2001, str. 54-71.Vili Radman, Subjekt i hermeneutika teorija P. Ricura (2), Bosna franciscana (2001), 15, Sarajevo 2001, str. 16-31.Kreimir imi, Biblijska egzegeza u svjetlu suvremene filo-zofijske hermeneutike, Bogoslovska smotra, LXXIV, 1, Za-greb, 2004, str. 1-34.Andrea Zlatar, Protiv zaborava, Gordogan, god. 3 (2005), br. 6, Udruga za kulturu Gordogan, Zagreb 2005, str. 243-248.Mario Kopi, Paul Ricur filozof itanja (1913-2005), Odjek, br. 3-4, Sarajevo 2005.Jadranka Brni, Rijeima ponovno uspostaviti smisao, u: Filozofska istraivanja, god. 26, sv. 4, Hrvatsko filozofsko drutvo, Zagreb 2005, str. 891-904.Jadranka Brni, Naracija u historiografiji, u: Radovi 39, Zavod za povijest Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, Zagreb 2007, str. 277-294.Jadranka Brni, Paul Ricur i strukturalna naratologija, Republika, vol. LXIV, br. 5, Drutvo hrvatskih knjievnika, Zagreb 2008, str. 3-19.Jadranka Brni, Ricurov hermeneutiki poststrukturali-zam, Knjievna republika, V, br. 5-6, Hrvatsko drutvo pi-saca, Zagreb 2008.Jadranka Brni, Opstanak prie, Kolo, Matica hrvatska, Zagreb 2009, str. 5-17.Jadranka Brni, Ricurova hermeneutika imaginacije, Nova Istra, IX, br. 3-4, god. XIII, Istarski ogranak Drutva hrvatskih knjievnika, Pula 2008, str. 187-199.Jadranka Brni, Ricurova hermeneutika sebstva, Filo-zofska istraivanja, god. 28, sv. 3, Hrvatsko filozofsko dru-tvo, Zagreb 2009, str. 731-747.Jadranka Brni, Ricurova hermeneutika biblijskoga tek-sta, Nova prisutnost, br. 7/2, Kranski akademski krug, Za-greb 2009, str. 221-243. Jadranka Brni, Augustin u misli Paula Ricura, Filozof-ska istraivanja, god. 29, sv. 4, Hrvatsko filozofsko drutvo, Zagreb 2009, str. 669-688.Jadranka Brni, Pourquoi se souvenir de la Shoah?, u: M-moire et histoire en Europe centrale et orientale, ur. Daniel Baric, Jacques Le Rider i Drago Roksandi, Presse universi-taires de Rennes, Rennes 2010, str. 259-267.Jadranka Brni, Ricurova poduena egzegeza, Bogos-lovska smotra, god. 80, br. 4, Katoliki bogoslovski fakultet, Zagreb 2010, str. 1133-1145.Jadranka Brni, Postkritiko razumijevanje biblijske vjere, Sluba rijei, br. 1, Katoliki bogoslovni fakultet Split, Split 2012, str. 61-79.



Osoban i narativan identitet*

paul Ricur

Kriza se sastoji u tome da sam pojam pripadnosti mojih iskustava meni samom ima dvosmisleno znaenje; postoje posjedovanja i zaposjedovanja. Parfit usmjerava svoj pogled na egotizam koji hrani tezu vlastita interesa, protiv kojeg ustaje u svom djelu. No, nije li trenutak rasposjedovanja sebe esencijalan i za autentinu ipsost? I ne treba li, da bismo bili na raspolaganju, na neki nain pripadati nama samima? Pitamo se: bi li se pitanje vanosti postavljalo kada ne bi ostao netko kome pitanje vlastita identiteta nije vano? Dodajmo sada: ako bi moj identitet izgubio svaku vanost u svakom pogledu, ne bi li takoer postao posve nevanim i identitet drugoga?

Paradoksi osobnog identiteta

1. Da se pitanje osobnog identiteta, bez niti vodilje razli-kovanja meu modelima identiteta i bez pomoi narativ-nog posrednitva, gubi u prepletu tekoa i paralizirajuih paradoksa, filozofi engleskoga govornog podruja i anali-tike kulture najprije su nauili kod Lockea i Humea.

Od prvog tradicija je sauvala izjednaavanje osobnog iden-titeta i pamenja. No, treba vidjeti kakva je cijena plaena za to izjednaavanje u nekonzistentnosti argumentacije i u nevjerodostojnosti s obzirom na posljedice. Nedosljednost u argumentaciji bijae u sljedeem: na poetku poznatog XXVII. poglavlja Filozofskog ogleda o ljudskom razumu (Es-sai philosophique concernant lentendement humain (2. izd. 1694)1 pod naslovom Identitet i razliitost, Locke uvodi koncept identiteta koji, izgleda, izmie naoj alternativi isto-sti i ipsosti; poto je rekao da je identitet rezultat usporei-vanja, Locke uvodi jedinstvenu ideju identiteta jedne stvari sa samom sobom (doslovno: istosti sa samom sobom, same-

1 Essai philosophique concernant lentendement humain, prev. P. Coste, Vrin, Paris 1972.

ness with itself); i doista, usporeujui stvar s njom samom u razliitim vremenima, oblikujemo ideje identiteta i razliito-sti; kada se pitamo je li jedna stvar ista (same) ili ne, uvijek se referiramo na neto to je postojalo u datom vremenu i na odreenom mjestu i za to smo sigurni da je u tom trenutku bilo identino samom sebi (the same with itself). Ova defini-cija kao da gomila svojstva istosti na temelju usporeivanja i svojstva ipsosti u korist trenutane podudarnosti neke stvari sa samom sobom, podudarnosti koja se odralo tijekom vre-mena. No, daljnja analiza razdvaja dvije valencije identiteta. U prvom nizu primjera brod kojem su izmijenjeni svi di-jelovi, hrast iji se rast prati od ira do stabla, ivotinja, pa ak i ovjek, iji razvoj slijedimo od roenja do smrti nad svime prevladava istost; zajedniki element svim ovim pri-mjerima jest postojanost organizacije koja, po Lockeu, to je tono, ne angaira nikakav supstancijalizam. Meutim, kad prelazi na osobni identitet, to ga Locke ne poistovjeuje s identitetom ovjeka kao takvog, onda on trenutanoj reflek-siji pripisuje istost sa samim sobom, istost navedena op-om definicijom. Preostaje samo da se povlasticu trenutane refleksije proiri na trajanje; dovoljno je da se pamenje pro-matra kao retrospektivno irenje refleksije u prolost koliko je dalje mogue; u korist te mutacije refleksije u pamenje

* Ulomak iz: Soi-mme comme un autre, ditions du Seuil, Pariz 1990. S francuskoga prevela Jadranka Brni.



moe se rei da se istost sa samim sobom protee kroz vri-jeme. Tako je Locke bio uvjeren da moe uvesti cezuru u ti-jek svoje analize a da pritom ne napusti svoj opi koncept istosti (jedne stvari) sa samom sobom. Meutim, preokret refleksije u pamenje ustvari obiljeuje konceptualan preo-kret u kojem se ipsost preutno odmjenjuje istou.

Locke ipak nije izazvao najveu zabunu na razini koheren-cije argumenta: filozofijsko naslijee mu je pripisalo inven-ciju kriterija identiteta, tonije psihikog identiteta, kojemu otada moemo suprotstaviti kriterij tjelesnog identiteta iz kojega je proizaao prvi niz primjera: u njima prevla-dava stalnost jedne organizacije koju je mogue promatrati izvana. Otada rasprava o kriterijima identiteta stupa u prvi plan istiui suprotstavljena, jednako kao i vjerodostojna plediranja u korist jednog ili drugog. Na taj nain Lockeu i njegovim pristaama redovito suprotstavljamo aporije iden-titeta koji jedino ovisi o svjedoanstvu pamenja; psiholoke aporije koje se odnose na ogranienja, prekidanja (primje-rice, tijekom sna), slabosti pamenja, no takoer i ontoloke aporije sa stroim ontolokim karakterom: nije li prihvatlji-vije, pita J. Butler,2 da se kontinuitet pamenja pripie konti-nuiranoj egzistenciji jedne due- supstancije, radije nego da se kae kako osoba postoji ukoliko se sjea. Locke je otkrio aporetiki karakter samog pitanja o identitetu, a da ga nije imao pred oima. O tome vie od svega drugog svjedoe pa-radoksi to ih je preuzeo, a koje su njegovi nasljednici pre-tvorili u dokaze neodluivosti: uzmimo za primjer sluaj ne-kog kraljevia ije je pamenje transplantirano u tijelo obu-ara hoe li time obuar postati kraljeviem koji se sjea da je to nekad bio ili e ostati obuar kakvog drugi ljudi i dalje tako vide? Locke, vjeran sebi, odluuje u korist prvog rjeenja. No, moderni e itatelji, osjetljiviji na koliziju dvaju suprotnih kriterija identiteta, zakljuiti da je sluaj nerjeiv. Na taj se nain, unato Lockeovim uvjeravanjima, otvara razdoblje puzzling cases. Na to emo se kasnije vratiti.3

S Humeom je naizgled otvoreno razdoblje sumnje i sumnji-avosti. Na poetku analize koju nalazimo u Raspravi o ljud-skoj prirodi (Trait de la nature humaine), knjiga I, etvrti dio, esti odlomak (1739), Hume postavlja jak koncept od-nosa identiteta: Moemo imati jasnu ideju o nekom pred-metu koji tijekom vremena, ostaje nepromijenjen i nepre-

2 J. Butler, Of personal Identity, The Analogy of Religion (Analogija religije), 1736., preuzeto u J. Perry (ur.) Personal Identity, University of California Press 1975, str. 99-105.3 Situacija nastala zbog hipoteze transplantacije jedne due u drugo tijelo, nije poela ve kod Lockea, nego kod njegovih nasljednika, izgledati ne to-liko nedeterminiranom, koliko jednostavno paradoksalnom, tj. protivnom zdravom razumu. Jer kako je mogue da kraljevievo pamenje ne zahvati tijelo obuara na razini glasa, gesti, dranja? i gdje smjestiti izraavanje uo-biajenog obuareva karaktera u odnosu na izraavanje kraljevieva pam-enja? Mogunost razlikovanja dvaju kriterija identiteta: takozvanog psi-hikog i tjelesnog identiteta, kao da izraavanje pamenja nije tjelesni fe-nomen, jo nije bilo Lockeov problem, ali je kasnije postalo problematino. Ustvari inherentni nedostatak Lockeova paradoksa, osim u sluaju even-tualne cirkularnosti argumenta, nesavren je opis situacije koju je stvorila imaginarna transplantacija.

kidan; tu ideju nazivamo identitetom ili sameness.4 Nema, dakle ni sumnje ni dvosmislenosti: postoji samo jedan mo-del identiteta, istost. Kao i Locke , Hume nabraja cijeli niz primjera-tipova, od brodova i biljaka do ivotinja i ljudi. Za razliku od Lockea, meutim, on ve od prvog primjera uvodi stupnjeve u oznaavanju identiteta, ovisno o primjeru u kojemu se naznauje da su promjene nekog materijal-nog ili ivog bia vie ili manje obuhvatne ili vie ili manje iznenadne. Pitanje identiteta tako biva izuzeto crno-bijelih odgovora. No, za razliku od Lockea, Hume ne obre svoje kriterije oznaavanja identiteta kada sa stvari i ivih bia prelazi na sebstvo. Kao dobar empirist za svaku predodbu trai odgovarajui dojam (mora postojati dojam koji raa svaku novu realnu predodbu.5) te kako u ispitivanju svoje nutrine nalazi samo raznolikost iskustava i nijedan nevari-jabilan dojam koji bi se odnosio na ideju nekog sebstva, za-kljuuje da je ta ideja iluzija.

No, takav zakljuak ne zatvara raspravu, nego ju prije otvara. to nam to, pita Hume, namee tako jaku potrebu da iden-titet nadredimo njegovim sukcesivnim percepcijama te da pretpostavimo kako posjedujemo nepromjenjivu i nepre-kinutu egzistenciju tijekom cijeloga naeg ivota? Tuma-ei iluzije identiteta, Hume razvija takvu suptilnost, koja je, ostavivi jak dojam na Kanta, trajno oznaila sve kasnije rasprave o iluziji identiteta. Na scenu dolaze dva nova kon-cepta: imaginacija i uvjerenje. Imaginaciji se pripisuje spo-sobnost da s lakoom prelazi s jednog iskustva na drugo ukoliko je njihova razlika slaba i stupnjevita, te tako preobli-kuje razliitost u identinost. Uvjerenje potom, ispunjajui manjak dojma, slui kao transmisija. U kulturi kakvoj jo pripada Hume, priznanje da neka ideja poiva na uvjerenju, a ne na dojmu, ne diskreditira potpuno tu ideju; uvjerenja imaju mjesto i ulogu koju upravo filozofija ograniava. Pa ipak, rei da uvjerenje raa fikcije, znai navijestiti vrijeme u kojem e uvjerenje postati nevjerojatnim. Hume ne podu-zima jo taj korak te sugerira da se jedinstvo osobnosti moe pridruiti jedinstvu jedne Republike ili Commonwealth iji lanovi se neprestance mijenjaju dok veze udruivanja ostaju. Tek je Nietzsheu pripalo da uini korak od sumnjia-vosti prema sumnji. Nasilje osporavanja zamijenit e suptil-nost insinuacije.

Zamijetit emo: nije li Hume traio ono to nije mogao nai: sebstvo koji bi bilo jedno isto?. I nije li pretpostavio sebstvo kojega i nije traio? Proitajmo njegov glavni argument: to se mene tie, kada prodrem intimnije u ono to nazivam sa-mim sobom, uvijek nabasam na ovu ili onu osobitu percep-ciju, toplinu ili hladnou, svjetlost ili tamu, ljubav ili mrnju, bol ili uitak. Nikad ne doseem sebe ni u kojem trenutku izvan neke percepcije i ne mogu nita drugo primijetiti osim

4 Prijevod autora. Leroyev prijevod (Hume, Trait de la nature humaine, vol. 2., Aubier-Montaigne, Paris 1968) odve priblino sameness zamjenjuje s du meme (istost) (t. I, str. 345) i self s moi (ja).5 Prijevod autora (usp. prev. Leroy, op. cit., t. I, str. 343)



same percepcije.6 Evo nekoga tko ispovijeda da nije naao drugo do privatnu datost ipsosti; netko tko prodire u sebe samog, trai i izjavljuje da nita nije naao. Barem, primje-uje Chisholm, u Person and Object,7 netko sebe nalazi kako upravo odmjerava, primjeuje percepciju. S pitanjem tko tko trai, odmjerava i ne nalazi i tko percipira? vraa se sebstvu u istom trenutku kada se ono samo sebi uskrauje.

Ovo je paradoks kakvom se nastavak rasprave u mnogo na-vrata vraa. Nisam se zaustavljao na pitanju je li bolji kri-terij identiteta tjelesnoga ili psiholokoga reda. I to iz vie razloga.

Najprije, ne elim ostaviti dojam da bi psiholoki kriterij imao povlaten poloaj naspram ipsosti, a tjelesni rezerviran za istost. Ukoliko pamenje ima za ipsost odreen afinitet, kojemu u se kasnije vratiti, psiholoki kriterij se ne moe svesti na pamenje; sve to je ranije bilo reeno o karakteru to dovoljno potvruje; jer, vidjeli smo da injenica karaktera ponajvie doprinosi tomu da se identitet misli u terminima istosti. Karakter je, rekli smo, sebstvo pod krinkom istosti. I obrnuto, tjelesni kriterij po svojoj naravi nije stran proble-matici ipsosti, u mjeri u kojoj pripadnost moga tijela meni samom tvori najbremenitije svjedoanstvo u korist nesvodi-vosti ipsosti na istost.8 Koliko god neko tijelo bilo nalik sebi samom, to jo nije sluaj dovoljno je usporediti razliite Rembrandtove autoportrete nije istost ona koja tvori ip-sost tijela, nego to ini njegova pripadnost nekome kadrom da samog sebe oznai kao onoga koji ima svoje tijelo.

Potom, unutar polja sadanje rasprave, najdublje sumnjam u uporabu termina kriterij. Kriterij je ono to omoguuje da u potrazi za istinom, razlikujemo istinito od lanoga. No, pi-tanje je kako da tono saznamo izlau li se ipsost i istost na isti nain sudu istine. U sluaju istosti termin kriterija ima vrlo precizno znaenje: oznauje dokaze verifikacije i falsifi-kacije iskaza koji se odnose na identitet shvaen kao odnos: jednako kao... (sjetimo se Lockeove i Humeove afirmacije po kojoj identitet rezultira komparacijom; jo kod Kanta sup-stancija je prva kategorije relacije). Legitimno, dakle, mo-emo ovaj kriterij nazvati dokazom istinitosti tvrdnji koje se odnose na istost. Je li ista stvar s ipsou? Pripadnost moga tijela meni samom ne otkriva li jednu kriteriologiju? Ili ona prije pada u polje pukih tvrdnji?9 Je li pamenje povlateni psiholoki kriterij je li ono kriterij za bilo to? Ne pada li i ono u polje tvrdnje? Moemo oklijevati: odgovorit emo

6 Usp. Leroy, op. cit., t. I, str. 343.7 R. Chisholm, Person and Object, a Metaphysical Study, G. Allen & Unwin, London 1976, str. 37-41.8 Sukob tjelesnog i psiholokog kriterija bio je predmet mnogim tekstovima na engleskom jeziku; dovoljno je pogledati zbirke sljedeih eseja: Amelie Pksenberg Rorty, The Identities of Persons Univ. of California Press 1976; J. Perry, Personal Identity, Univ. of California Press 1975; Sidney Shoema-ker, Self-knowledge and Self-identity, Cornell University Press, Ithaca 1963. i Bernard Williams, Problems of the Self, Cambridge University Press 1973.9 Nije prvi put da epistemoloki status tvrdnje prelazi u prvi plan; isp. ov-dje str. 108. Veza ipsosti i tvrdnje bit e izravno obraena u desetoj studiji.

ne ako poistovjeujemo kriterij ispitivanja verifikacije i fal-sifikacije; a da ako priznamo da se tvrdnja pripisuje ispiti-vanju istine jednoga drugog reda od onog u koji pripadaju sama verifikacija ili faslifikacija. Ova se rasprava ne bi mogla ispravno privesti kraju sve dok se vrsto ne uspostavi razli-kovanje dviju problematika ipsosti i istosti te sve dok se ne proe cijela lepeza sluajeva, idui od njihove pretpostavke do razdvajanja.

2. Prije nego uem u raspravu o kriterijima osobnog iden-titeta, namjerno sam odabrao ogledati se s jednim vanim djelom koje se, prenosei raspravu na respektivne zasluge psiholokog i tjelesnog kriterija, obraa izravno uvjerenjima to ih mi obino pridodajemo traenju osobnog identiteta. Rije je o rijetkom djelu Reasons and Persons Dereka Par-fita.10 U njemu sam prepoznao opasnoga protivnika ne neprijatelja, daleko od toga moje teze o narativnom iden-titetu, u mjeri u kojoj se njegove analize dogaaju na razini na kojoj identitet ne znai drugo do istost, namjerno isklju-ujui svako razlikovanje istosti i ipsosti te, dakle, svaku di-jalektiku narativnu ili drugu istosti i ipsosti. Djelo isto-dobno podsjea na Lockea, manje po mjestu koje pridaje pamenju, a vie po nabrajanju paradoksalnih sluajeva, i na Humea, po svojem skeptinom zakljuku: famozni puzzling cases koji slue kao dokaz istine u cijeloj Parfitovoj knjizi, navode, ustvari, na misao da se samo pitanje identiteta moe pokazati ispraznim u onoj mjeri u kojoj je, u manje ili vie paradoksalnim sluajevima, odgovor neodreen. Za nas e biti pitanje je li Parfit, kao Hume, traio ono to nije mogao nai, vrsto pravilo osobnog identiteta, definiranoga termi-nima istosti, i je li unaprijed pretpostavio sebstvo koje nije traio, naroito kada je razvijao, s rijetkom snagom misli, moralne implikacije svoje teze i napisao: personal identity is not what matters (osobni identitet nije ono to je vano).11

Parfit pobija temeljna uvjerenja vezana uz kriterije iden-titeta. Iz didaktikog razloga obina uvjerenja vezana uz osobni identitet moemo rastaviti u tri niza tvrdnji: prvi se odnosi na ono to nam valja shvaati pod pojmom identi-teta, na odvojenu egzistenciju od trajne jezgre; drugi se sa-stoji u uvjerenju da je uvijek mogue nai odreeni odgo-vor u odnosu na ovu trajnost; trei izrie da je postavljeno pitanje vano kako bi osoba mogla traiti pravilo moralnog subjekta. Parfitova strategija se sastoji u tome da rui jedan za drugim ova tri niza tvrdnji koje su manje suprotstavljene, a vie pretpostavljene, od one najoitije do najprikrivenije.

Prva Parfitova teza jest da zajedniko uvjerenje mora biti for-mulirano rijeima koje joj nisu vlastite, koje su tezi protivne, to smatra jedinim ispravnim, te ovo naziva redukcijskom tezom. Protivnu tezu e pak nazvati neredukcijskom. Po

10 Oxford, Oxford University Press 1986.11 Reasons and Person, op. cit., str. 255 i passim (prijevod autora). Primijetit emo da D. Parfit u nekoliko navrata pie: Our identity is not what ma-terss (nije vaan na identitet), str. 245 i passim), formulu koja ponovno uvodi pitanje pripadnosti (ownership).



redukcijskoj tezi identitet se s vremenom svodi bez ostatka na injenicu stanovite lanane povezanosti (connectedness) meu dogaajima, bilo da su one fizike ili psihike naravi. Vano je dobro razumjeti dva ovdje koritena termina: pod dogaajem treba razumjeti sve sluajeve pogodne da ih se opie a da se eksplicitno ne tvrdi da su iskustva od kojih je sainjen osobni ivot ujedno u posjedu ove osobe, te da se ne tvrdi da ova osoba uope postoji. Svako istraivanje pove-zanosti mogue je provesti samo pod uvjetom ovakva neo-sobna opisa, bilo na fizikom ili tjelesnom ili pak mentalnom ili psihikom planu.

Redukcijska teza ponovno uvodi u raspravu neutralan po-jam dogaaja s kojim smo se prvi puta suoili u okviru te-orije djelovanja kada je bilo rije o tezama Donalda David-sona o odnosu djelovanja i dogaaja.12 Kao i kod Davidsona, kategorija dogaaja pojavljuje se kao prvobitna, tj. nepod-lona kategoriji supstancijalna entiteta, nasuprot pojmu sta-nja koji, ini se, mora biti stanje nekog entiteta. Budui da pojam dogaaja, jednom shvaen u irokom smislu te rijei, ukljuuje fiziki i psihiki dogaaj, redukcijska teza moe biti formulirana na sljedei nain: postojanje jedne osobe jest upravo u postojanju mozga i tijela te u nizu fizikih i mentalnih dogaaja koji ih povezuju.13

to redukcijska teza iskljuuje? Precizno: da smo enti-teti koji postoje odvojeno (Reasons and Persons, str. 210). U odnosu na puki psihiki ili psiholoki kontinuitet osoba tvori dodatno odvojenu injenicu (a separate further fact) U kom smislu odvojenu? U smislu razlike izmeu njezina mozga i psihikog iskustva (his experiences). Za Parfita po-jam duhovne supstancije, s kojom poistovjeuje isti karte-zijanski ego, samo je, nesumnjivo, jedna od verzija nereduk-cijske teze, i to one najpoznatije, premda je jednako razu-mljiva i ona materijalistika verzija; bitno u ovoj ideji jest da se identitet sastoji u dodatnoj injenici u odnosu na fiziki i/ili psihiki kontinuitet: ovu koncepciju nazivam koncepci-jom Dodatne injenice (Further Fact View, ibid., str. 210).

Prije nego to krenemo, vano je naglasiti da upravo reduk-cijska teza ustanovljuje rjenik referencije u kojem je formu-lirana protivna teza, rjenik injenica dogaaja opisana na neosoban nain; u odnosu na taj bazini rjenik, protivna je teza definirana istodobno po onom to nijee (redukcioni-zam) i po onom to dodaje (dodatna injenica). Na taj je na-in autor, po mom miljenju, izbjegao sredinji fenomen to ga teza reducira, tj. to da netko posjeduje svoje tijelo i svoje

12 Usp. ovdje, trea studija, str. 73 sq.13 Reasons and Persons, op. cit., str. 211 (prijevod autora). Dodue Parfit priznaje dvije varijante redukcijske teze: po prvoj osoba je samo ono to smo upravo rekli; po drugoj osobu se moe smatrati razlikovnim entitetom a da ovaj entitet nema odvojenu egzistenciju: ova varijanta daje za pravo analogiji izmeu osobe i republike ili Commonwealtha, kakvu predlae Hume; stoga kaemo da Francuska postoji, ali ne i Rusitanija, iako ova prva ne postoji odvojeno od svojih graana i svoga teritorija. Ovu drugu verziju Parfit prihvaa kao pojam osobe. Za njega on nije u suprotnosti s redukcij-skom tezom. U drugoj verziji moemo spomenuti osobu a da nije spome-nuta (claimed) njezina egzistencija.

iskustvo. Izbor dogaaja kao referentnoga pojma izraava, ili bolje reeno, vri ovo isputanje, ili radije izbjegavanje onoga to je uvijek moje, tj. mojnosti (miennet). I upravo u ovom rjeniku dogaaja, proizalom iz slinoga izbjegavanja, po-stojanje osobe figura kao dodatna injenica. Teza, zvana ne-redukcijskom, na taj je nain postala parazitom redukcijske teze ustanovljenom na njezin raun. Pitanje je kako saznati pripada li mojstvo nizu injenica, epistemologiji onoga to je mogue promatrati, u konanici otkriva li ontologiju do-gaaja. Na taj smo nain jo jednom upueni na razlikovanje dviju problematika identiteta, ovu ipse i onu idem. Parfit, jer ne poznaje ovu moguu dihotomiju, ne moe a da fenomen mojnosti u odnosu na injeninost dogaaja ne smatra, u tonom znaenju te rijei, povrnom.

Iz tog neznanja kao izravna posljedica slijedi lano uvjerenje da tzv. neredukcijska teza svoju najvaniju ilustraciju nalazi u duhovnom dualizmu, kojem se i sam kartezijanizam pre-brzo pridruio. Po mom miljenju ono to redukcijska teza reducira nije tek, a ni kao prvo, mojnost psihikih iskustava (the experiences u znaenju to ga ova rije ima na engle-skom), nego fundamentalnije: mojnost vlastita tijela, mog tijela. Neosobnost dogaaja prije svega oznauje neutrali-zaciju vlastita tijela. Stoga istinska razlika izmeu nereduk-cijske i redukcijske teze nema nimalo podudarnosti s tako-zvanim dualizmom duhovne i tjelesne supstancije, nego se odnosi na dualizam moje pripadnosti meni i neosobnoga opisa. U mjeri u kojoj vlastito tijelo tvori jednu od sastavnica mojnosti, najradikalnije suoavanje moralo bi oitovati dvije perspektive tijela, kao mojega tijela i tijela kao takvoga meu drugim tijelima. Redukcijska teza u tom smislu oznauje redukciju vlastita tijela na bilo koje tijelo. Ovakva neutra-lizacija, koju moemo iskazati u svim iskustvima miljenja, olakava usredoavanje rasprave o tijelu na mozak. Mozak, ustvari, u onom to je lieno fenomenolokih pravila, a time i oznaka pripadnosti, razlikuje mnogobrojne dijelove tijela, i cijelo tijelo kao integralno iskustvo. Imam iskustveni od-nos prema svojim udovima kao organima pokreta (ruka) ili percepcije (oko), emocija (srce) ili govora (glas). No, nemam nikakva iskustvena odnosa prema svom mozgu. Zapravo, ri-je mozak nita ne znai, barem ne izravno: govorei ap-solutno, u mojoj lubanji nalazi se jedan mozak, ali ga ja ne osjeam. Tek preavi preko cijeloga mojeg tijela kao svoga i kao onoga koje u sebi sadri mozak, mogu rei: moj mozak. Zbunjujui karakter ove rijei osnauje injenica da mozak ne pripada kategoriji objekata koje njegovo tijelo moe pri-mijetiti s odmakom. Njegova blizina u mojoj glavi daje mu udan znaaj neproivljene interijornosti.

to se tie psihikih fenomena, oni predstavljaju slian pro-blem: moemo smatrati najkritinijim trenutkom cijelog pokuaja nemogunost razluivanja psiholokog kriterija od pripadnosti meni. Ako kartezijanski cogito, smatra Par-fit, ne moe biti jasno lien oznaka prve osobe, nije isto i s identitetom kojeg definira samo psihiki ili tjelesni konti-nuitet. Morali bismo, dakle, definirati mnemiki (kontinu-itet, ne referirajui se na moje, tvoje, njegovo. Kada bismo



to mogli, bili bismo slobodni od pripadnosti meni, ukratko od vlastitosti. A to bi bilo mogue kada bismo mogli stvo-riti repliku pamenja u mozgu drugoga (naravno, rije je o manipulaciji mozgom, ali vidjet emo kasnije mjesto koje ova i mnoge sline zauzimaju u Parfitovim imaginarnim iskustvima); pamenje moemo smatrati jednakim tragu mozga. U tom smislu emo govoriti i o mnemikim tra-govima. Nita se, dakle, ne protivi tome da proizvedemo repliku njegovih tragova. Na toj osnovi moemo definirati iroki koncept kvazi-pamenja, kojem e obino pamenje biti podklasa, tj. kvazi-sjeanja naih vlastitih prolih isku-stava (usp. ibid, str. 220). No, moe li vlastito biti poseban sluaj neosobnog? Ustvari, sve se sloilo kada se vlastitu pamenju pridodao pojam mnemikog traga koji razot-kriva problematiku neutralna dogaaja. Ovo prethodno prelaenje omoguuje da se specifina lanana povezanost prolog i sadanjeg iskustva tretira u kauzalnoj ovisnosti.

Sluaj pamenja samo je najfrapantniji sluaj u redu psi-hikog kontinuiteta. Ono to je u pitanju pripisivanje je misli nekom mislitelju. Moemo li zamijeniti, a da seman-tiki nita ne gubimo, ovo misli (ili misao je u tijeku) s ja mislim? Pripisivanje sebi ili nekom drugom, da pre-uzmemo Strawsonov rjenik, ini se neprevodivim termi-nima neosobna opisa.

Drugo uvjerenje koje Parfit napada jest ono koje pitanje identiteta smatra uvijek determiniranim, tako da svaki prividan sluaj nedeterminiranosti moemo svesti pod da ili ne. Zapravo je ovo uvjerenje povezano s onim prethod-nim: upravo zato to neredovite sluajeve smatramo de-terminirajuim, traimo stabilnu formulu identiteta. Trei puzzling cases, s potporom znanstvene fantastike, gdje se ustvruje neodlunost pitanja identiteta, imaju odlunu strateku funkciju zbog koje je Parfit trei dio svoje knjige posvetio osobnom identitetu, predstavljajui svoju uzne-mirujuu tezu o puzzling cases. Na taj je nain od poetka insinuirana ispraznost pitanja koje potie takvu nedeter-miniranost odgovora. Ja sam, meutim, radije poeo izla-ui redukcijsku tezu jer ona ustvari upravlja konstrukci-jom i odabirom puzzling cases.

U stanovitu smislu pitanje identiteta oduvijek je poticalo zanimanje za paradoksalne sluajeve. Religiozna i teoloka vjerovanja u seobu dua, u besmrtnost, u uskrsnue tijela, zainteresirala su i najspekulativnije duhove (o tome svje-doi i odgovor sv. Pavla vjernicima u 1 Kor 15,35s). Vi-djeli smo ranije kako se Locke slui jednim imaginarnim, uznemirujuim sluajem, sigurno ne da bi iznutra minirao vjerovanje, nego da bi stavio na kunju paradoks vlastite teze o jednakosti osobna identiteta i pamenja. Njegovi su nasljednici transformirali spomenut paradoks u puz-zling cases. Tekstovi o osobnom identitetu puni su slinih invencija: transplantacija mozga, bisekcija, udvostruenje modanih hemisfera itd., a da ne spominjemo medicinske sluajeve podvostruenja osobe, kakve dobro poznaje fran-cuska javnost. Mi emo, pak, dati znaajno mjesto ekviva-

lentu Parfitovih puzzling cases unutar narativne koncepcije osobnog identiteta. Sukob dviju vrsta puzzling cases bit e isti na vrstim tokama obrane u korist nae vlastite teze. Zaustavimo se na trenutak pri sljedeim opservacijama: ovaj iznenaujui kontinuitet u vidu imaginacije osjetlji-vih sluajeva paraliziranja refleksije, ostavlja prostor da se uje kako je identitet povlateno mjesto aporija. Moda bi trebalo zakljuiti ne da je pitanje isprazno, nego da moe ostati pitanjem bez odgovora: upravo u ovome je dobitak ove jedinstvene strategije.

Parfitovim izborom puzzling cases upravlja redukcijska hipoteza o kojoj smo maloprije raspravljali, i to je vano naroito naglasiti. Pa makar i bilo rijei o fiktivnom isku-stvu teletransportacije koja buno otvara trei dio njegove knjige. Autor predlae dvije verzije: u oba sluaja nalazimo na tonu kopiju moga mozga, ova kopija je putem radija prenesena na primalako mjesto smjeteno na drugoj pla-neti gdje neki stroj, na temelju informacija, ponovno kon-stituira tonu repliku mene samog, identinu u smislu tono slinu u organizaciji i povezanosti stanja stvari i do-gaaja. U prvom sluaju moji su mozak i tijelo uniteni tije-kom svemirskog putovanja. Pitanje je saznati jesam li pre-ivio u mojoj replici ili sam mrtav. Sluaj je neodluan: to se tie numerikog identiteta moja replika je drugo nego ja; to se tie kvalitativna identiteta ona je nerazluiva od mene, dakle, zamjenjiva. U drugom sluaju moj mozak i ti-jelo nisu uniteni, ali je moje srce oslabilo; susreem svoju repliku na Marsu, supostojim s njom; ona zna da u umri-jeti prije nje i nastoji me utjeiti, obeavi da e me zami-jeniti; to bih jo mogao oekivati od budunosti? Hou li umrijeti ili u preivjeti u mojoj replici?

Koje pretpostavke prethode proizvodnji ovih puzzling ca-ses kao drugih jo ingenioznijih? Rije je najprije o imagi-narnim sluajevima koji ostaju shvatljivim, iako ne bi bili tehniki ostvarivi. Dovoljno je da nisu ni logiki ni fiziki nemogui; pitanje je kako znati ne izazivaju li sukob na jednoj drugoj razini koja se odnosi zemaljsku ukorijenje-nost ovjeka. Vratit emo se na ovo kasnije kada budemo usporeivali sluajeve iz znanstvene fantastike s onima iz knjievne fikcije na razini naracije. Osim toga, rije je o manipulacijama visoke tehnologije mozgom koji se smatra ekvivalentom osobe. U ovoj toci redukcijska teza vri svoj nadzor; u ontologiji dogaaja i u epistemologiji neosobna opisa lananih povezanosti koje su nositelji identiteta, po-vlateno mjesto sluajeva u kojima je spomenuta osoba, a da se izriito ne trai njezina egzistencija, jest mozak. Ja-sno je da se Parfitove fikcije, za razliku od knjievnih fik-cija o kojima emo kasnije govoriti, odnose na entitete koji proizlaze iz manipulativna registra, zbog ega je pitanje ip-sosti bilo uklonjeno.

Zakljuak to ga Parfit izvlai iz neodlune situacije koju otkrivaju puzzling cases jest da je samo postavljeno pitanje isprazno. Ustrajemo li u tome da identitet znai istost, za-kljuak bi bio nepobitan; ustvari i u sluajevima koji najvie



zbunjuju, nijedno od triju predloenih rjeenja ne bi bilo prihvatljivo:

a) ne postoji osoba koja bi bila isto to i ja;b) ja sam isto to i jedan od dva pojedinca proizala iz

eksperimenta;c) ja sam isto to i dva pojedinca.

Paradoks je zapravo paradoks istosti (mmet): trebalo je smatrati ekvivalentnim pitanja: Hou li preivjeti? i Po-stoji li osoba koja bi bila ista osoba kao i ja? Rjeiti paradoks u ovom predodreenu okviru znai razmrsiti pitanje, ukratko isprazniti ga. Zapravo, valja nijansirati i rei: u ovoj situaciji pitanje je neodreeno. Ako, zbog vrsti upitne ekstrapolacije Parfit puzzling cases pridaje eminentnu ulogu, to je stoga to oni razaraju sastavnice koje u svakodnevnom ivotu sma-tramo nerazorivima i iju vezu ne drimo sluajnom. Rije je o prikrivanju psiholoke (i eventualno tjelesne) veze koja, u konanici, iz neosobna opisa i osjeaja pripadnosti osobito iz sjeanja moe biti otkrivena nekome tko je kadar opisati samoga sebe kao njihova posjednika. Jedna od funkcija pri-janjih usporedbi znanstvene fantastike i knjievne fikcije bila bi da predoi pitanje sluajnosti koje se smatraju temeljnim oznakama ljudskog stanja. Meu njima postoji barem jedna koja, u imaginarnim iskustvima teletransportacije, izgleda ne-prevladivom, a to je temporalnost, ne putovanja, nego tele-transportirana putnika. Sve dok promatramo samo adekvat-nost replike dupliciranom mozgu, vaan je jedino identitet strukture, usporediv s genetskim kodom sauvanim tijekom svega iskustva.14 to se tie m

Status 16 WEB

Documents

Transcript of Status 16 WEB