Srednji vijek [uredi]

Počeci zapisanih primjera slavenskog jezika u staroj Bosni i Humu sežu u 11. i 12. vijek, od kada potiču

Humačka ploča, Grškovićevi i Mihanovićevi fragmenti apostola, te Miroslavo Evanđelistar. Prvobitno

pismo u Bosni, Humu, Zahumlju, Travunji i drugim historijskim zemljama je bila glagoljica, koju je

ubrzo zamijenila bosančica, no uz čest upliv glagoljičnih tekstova i dopisa. Na jezičkodijalektnoj razini,

sadašnja Bosna i Hercegovina je od 11. i 12. do 15. vijeka pretežno štokavsko područje, osim krajnjeg

zapada (Bihać i Pounje), koja su zone čakavskog narječja. U ostalom dijelu vlada šćakavština ("šća" za

upitnu zamjenicu) na sjeveru, a štokavština ("što") na jugu; također za refleks praslavenskog jata, na

zapadu i u sredini vlada ikavski govor ("vrime", "Stipan"), a na istoku (i)jekavski ("vrieme", "sječe").

Jezičkodijalekna diferencijacija je stvorila prevlast zapadne štokavštine (karakterizirane sa 3 akcenta)

u većem dijelu sadašnje BiH, osim krajnjeg istoka (Podrinje, Travunja, dijelovi Zahumlja) u kojem

dominira istočna, dvo-akcentska štokavština.

Humačka ploča

Predosmanlijsku pismenost u staroj bosanskoj političkoj jedinici možemo podijeliti na 3 kategorije:

prvu kategoriju čine tekstovi krstjana, ili pripadnika Bosanske crkve, nastali uglavnom u 14. i

15. vijeku. Radi se o prepisima Evanđelja, dijelova Staroga zavjeta (Psaltir) i nekim drugim

biblijskim tekstovima (Apokalipsa, Poslanice); sve u svemu, deset do petnaest tekstova, od

kojih su najreprezentativniji "Hvalov zbornik", "Mletački zbornik" i "Radosavljev zbornik".

Jezik je u tim spisima veoma arhaičan crkvenoslavenski s elementima narodnog govora

(karakterističan ikavizam u većini djela). Pisani su bosančicom, najčešće s glagoljskih

predložaka i s glagoljičnim dodacima u kolofonu. Uzmu li se u obzir i malobrojni drugi vjerski i

umjetnički spisi za koje se smatra da su nastali na tlu BiH ("Berlinska Aleksandrida") ili su

navedeni kao izgubljeni izvori, ovaj dio starobosanske pismenosti i književnosti nije, osim

nekih karakteristika, značajan za utvrđivanje oblika jezika u predturskoj Bosni i Hercegovini.

Naravno, druge je prirode njegova umjetnička i jezičkohistorijska važnost kao kulturne

baštine.

Hvalov zbornik

u drugu kategoriju spadaju diplomatsko-pravni tekstovi (ugovori o trgovini, ugovori između

bosanskih banova i kraljeva s Dubrovnikom i drugim gradovima, međusobna prepiska

vlastele), s početkom 12. vijeka (povelja Kulina bana 1189.), no s najbrojnijim korpusom

tekstova nastalim u 14. i 15. vijeku. Dokumenti su heterogeni i odražavaju historijski razvoj

jezika kao i politički uticaj susjednih zemalja. Uglavnom, za većinu tekstova se može reći da su

pisani na narodnoj štokavštini ikavskog refleksa jata (npr. Stjepan Ostoja 8. decembra 1400.

vojvodi Hrvoju: "...Mi Stipan Ostoja...dajemo viditi vsakomu človiku ...virnim slugam za virna

posluženia..". Ili, Grgur Vukosalić Hrvatinić, gospodar južnoga Zahumlja, 6. jula 1418.: "...Ja

knez Grgur Vukosalić daju va s'vidinie vsakomu, kako po navodu zla človika postavih' pri

Stonom' na Zablatku carinu, tko godi grede u Ston' ili dubrovčanin' ili vlah' ili sr'blin ili tko ini, i

takođe i(z) Stona, da plaća carinu....koi gredu priko moe zemle u Ston', koliko koi gredu i(z)

Stona priko moe zemle, i za to svrgoh ju..."), uz snažan udio crkvenoslavenskog jezika i

čakavskog narječja (crksl.: počteni, čto; čakavski: greb, pojde, dojde, meju, kao i oblici

istovjetni u oba jezika (govoril, pisal...).

Dakle, pravno-administrativni tekstovi su dobra slika jezika u Bosni i Humu u to doba: radi se o

zapadnoj štokavštini pretežno ikavskoj, protkanoj čakavizmima i crkvenoslavizmima (udio prvih je

daleko veći). Uz ovo valja napomenuti dvije-tri stvari: dio je povelja obilježen srpskim jezičkim

značajkama, prije svega zato što su neki od Kotromanića uzeli na dvor srpske pisare, što je uticalo na

oblik jezika u manjem broju pravno-trgovinskih dokumenata. Tako čitamo u prepisu srpskog pisara u

povelji Stjepana II Kotromanića, dana 15. augusta 1332.: "...ban Stepan....veke...veru...verovana". U

kupoprodajnom ugovoru istog bana s Dubrovčanima, 15. februara 1333., te povelje isti pisar zove

"sr'pscie". Stoga se za oblik jezika dio dokumenata koji je prošao kroz ruke srpskih pisara koje je

katkad zapošljavala bilo bosansko-humska, bilo dubrovačka kancelarija za prepisku sa Srbijom, a i

među sobom, može reći da ne predstavlja vjerno oblik jezika kakav bijaše u upotrebi u Bosni i Humu

u to doba, prije svega jer u svojim jezičkim karakteristikama (fonološkim, morfološkim, pravopisnim)

odstupa od jezika kakvog nalazimo u golemoj većini dokumenata, pisari kojih su bili domaći ljudi. Još

valja napomenuti da je uslijed pojednostavljenih primjera slavistike 19. st. (Franca Miklošiča i

Vatroslava Jagića) sav korpus ćirilićne pisane riječi na području Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i

Crne Gore proglašen "srpskim", pa su se tako krstjanski, katolički i muslimanski tekstovi, koji ni po

nacionalnoj obilježenosti, a kamoli po obliku jezika ne pripadaju u korpus srpske pisane riječi, našli u

antologijama srpske pismenosti (najpoznatije su Stojanovićeva iz 1927. i Solovjeva iz 1926.). To je

ispravljeno izdavanjem reprezentativnijih i naučno bolje obrađenih zbirku u izdanju Zemaljskog

muzeja u Sarajevu, koje je uredio Gregor Čremošnik, 1948-1952. Politička dimenzija o "nacionalnoj"

atribuciji tih bosančicom pisanih tekstova ostaje i dalje spornim mjestom među hrvatskim,

bošnjačkim i srpskim paleografima.

Tvrtkovo pismo Dubrovčanima 1376

no, najznačajniji dokumenti narodnog jezika području koje pokriva sadašnja BiH su natpisi na

mramorovima ili stećcima. Po raznim brojanjima, stećaka ima oko 60.000, no onih s

natpisima je daleko manji broj: Marko Vego je u svojoj reprezentativnoj zbirci epigrafike

naveo oko 400 zapisa. Manji je broj iz 12. i 13. vijeka, dok je većina iz 14. i 15. vijeka. Osim

najstarijih, velika većina je pisana bosančicom, a gnomskim iskazima neki dosižu i umjetničku

vrijednost (koja je inspirirala Maka Dizdara, pjesnika i sastavljača antologije starih bosanskih

tekstova). Jezik je narodni, većinom štokavsko ikavski (rjeđe jekavski), uz dosta čakavizama i

zanemariv broj crkvenoslavizama. Najveće su nekropole mramorova ili biliga u Hercegovini

(šire područje mjesta: Stolac, Široki Brijeg, Mostar, Konjic) i Bosni (Vareš, Kraljeva Sutjeska,

Kakanj, Zenica).

Neki od karakterističnih primjera jezika sa stećaka su sljedeći zapisi:

"V ime Oca i Sina i Svetago duha amin. Se leži Viganj Milošević. Služi banu Stipanu i kralju Tvrtku i

kralju Dabiši i kraljici Grubi i kralju Ostoji. I u to vrime dojde i svadi se Ostoja kralj se hercegom i z

Bosnom i na Ugre poje Ostoja. To vrime mene Vignja dojde končina na svom plemenitom pod

Kočerinom i molju vas, ne nastupajte na me. Ja sam bil kako vi jeste, vi ćete biti kako jesam ja."

"Se leži Stipko Radosalić Bože davno ti sam' legao i vele mi ti e ležati" (Premilovo polje, Ljubinje,

početak 15. st.)

"V ime Oca i Sina i Svetago duha amen. Se je kami Radojica Bilića. Milostiju božijom i pomoćiju roda

moga izidah mnogočasnu grobnicu i postavih si kamen na grobnici mojej i ugotovih si vični dom za

života svojega, ako hoće gospodin Bog, sebi i drugu mojemu. Molju bratiju i strine i neviste: pristupite

i žalite me i ne popirajte me nogama, jere ćete biti vi kakov jesam ja, a ja neću biti kakovi jeste vi. [A

se] pisa Veseoko Kukulamović." (Staro selo, Jajce, po Jagiću oko 1500.)

Osmanlijsko doba [uredi]

Nakon osmanlijskog osvajanja, koje je zahvatilo Bosnu 1463., no nastavilo se u raznim područjima

sadašnje BiH još preko 50 godina, dolazi do znatnih društvenih, etničkih i jezičkih promjena. Naime,

dijalektna karta koja se formirala od 15. i 16. vijeka mijenjala je obrise govora pojedinih područja, no

ne i samu strukturu. Osnovni razlozi su veliki pomaci stanovništva, odseljavanje dijela

starosjedilačkog stanovništva u Hrvatsku, Mađarsku, Italiju, Austriju i Sloveniju, kao i islamizacija

starosjedilačkog stanovništva, te doseljevanje stočarskog elementa iz već osvojenih područja

Balkanskog poluotoka, naposlije Srbije, Crne Gore i Albanije. Na jezičkom području dolazi do

novoštokavskih inovacija, tj. glasovnih i morfoloških promjena koje su stvorile novoštokavski supstrat

za kasnije standardne jezike. Novoštokavski su govori potekli iz slijeva rijeke Neretve i širili se na

sjever, zapad i istok. Glavne su razlike u odnosu na staroštokavske govore (koji i dalje postoje na

znatnom dijelu BiH): četveroakcenatski sistem, pojava duge množine (grad/gradovi prema

staroštokavskoj množini gradi), izjednačavanje padeža u dativu, lokativu i instrumentalu, kao i

definitivna uspostava dočetnog –o u participu mjesto –l (govorio/govoril), te gubitak fonema "h" u

većini govora ('oću, 'ajde).

Društvene promjene se mogu sažeto prikazati:

od 15. do 18. vijeka traje etno-konfesionalna diferencijacija koja stvara tri vjersko-narodne

grupe: islamsku, katoličku i pravoslavnu. Te grupe žive zasebnim vjersko-civilizacijskim

životima, često bez ikakvih kontakata na polju kulture, što je uslovilo i zasebnost kulturnih

nacionalnih korpusa ta tri naroda.

katolička grupa stvara pisani korpus na bosančica i latinici. Jezici pisanih tekstova su narodni

(imenovan slovinski, bosanski, hrvatski, ilirski, dalmatinski) i latinski. Početak je stvaralaštva

djelo Matije Divkovića (prvo djelo 1611.), na staroštokavskom ijekavskom (istočno-bosanski

dijalekt) pisanom bosančicom, a istaknuti autori Posilović, Matijević i Sitović. Kasnije, od

sredine 18. vijeka, prevladava novoštokavski ikavski idiom i latinica.

Matija Divković:Besjede, 1616

Nosilac pismenosti i književnosti je franjevački red, koji u provinciji Bosni Srebrenoj uključuje ne samo

BiH, nego i većinu kopnene Dalmacije, te Slavoniju, Podravinu i dio Mađarske. U jezičkohistorijskom

pogledu, postoji kontinuitet s predosmanlijskom jezičkom baštinom, jer je većina katolika u Bosni i

Hercegovini, sve do 19. vijeka,starosjedilačkog porijekla. Narodni govori su novoštokavski ikavski

(bosansko-dalmatinski dijalekt), staroštokavski ijekavski (šćakavsko-ijekavski, istočno-bosanski

dijelekt), te novoštokavski ijekavski (istočno-hercegovački dijalekt). Korpus pisane riječi na narodnom

jeziku je većinom liturgijskog sadržaja: propovijedi, misali, brevijari, pučko prosvjetno štivo, priče iz

Biblije, vjerske polemike. no, velik dio pripada i drugim sferama: historiografiji, lokalnoj crkvenoj

historiji, religioznoj poeziji, filologiji i medicini. Latinski tekstovi su iz područja filologije, medicine,

astronomije, filozofije, teologije, historiografije i botanike. Gramatike i rječnici su većinom višejezični:

hrvatsko-latinsko-italijanski i sl. Središta pisane riječi su ponajviše samostani i gradovi s katoličkim

življem (Kreševo, Fojnica, Rama, Vareš, Kraljeva Sutjeska, Livno), a tekstovi se štampaju najčešće u

Veneciji. To stanje traje do Ilirskog pokreta kada se katolički Hrvati uključuju preko franjevaca poput

Nedića, Jukića i Martića u općenacionalni preporod sredinom 19. vijeka i prihvaćaju Gajevu

modificiranu latiničnu grafiju i novoštokavski ijekavski hrvatski standardni jezik.

pravoslavna grupa stvara pisani korpus na crkvenoslavenskom jeziku srpske redakcije,

resavskog pravopisa oblikovanog oko 1400. u manastiru Manasija. Pravoslavni element

počinje književnu produkciju oko 1500. na mjestima kao što su manastir Žitomislić kod

Mostara, Goražde, Čajniče, Sarajevo itd. Nema tekstova na bosančici, niti na narodnom

jeziku. Pismo je srpska ćirilica oblikovana u Srbiji, naziv jezika je srpski i, rjeđe, slaveno-srpski,

a jezik srpska recenzija crkvenoslavenskog ili staroslavenskog. Tekstovi su liturgijskog

karaktera u okviru kanona istočno-pravoslavne crkve: jevanđelja, oktoih, služabnik, psaltir,

trebnik. Poznati su prepisivači Marko Trebinjac i Teodor Ljubavić. Narodni govor,

pretpostavlja se na temelju rijetkih zapisa, kao i jezičko-historijskih istraživanja, pripada

novoštokavskom ijekavskom dijalektu, uz zanemariv udio govornika drugih dijalekata

(bosansko-dalmatinskog, istočno-bosanskog). Ta situacija traje do sredine 19. vijeka, kada

raste uticaj jezičkokulturne reforme Vuka Karadžića, pa pravoslavni srpski element u drugoj

polovini 19. stljoeća prihvata novi srpski standardni jezik, temeljen na novoštokavskom

narječju i pisan reformiranom srpskom ćirilicom. Idiom je ijekavskog izgovora, no otvoren na

uticaje pretežno ekavske srpske varijante iz središta u Vojvodini i Srbiji.

muslimanski element stvara pisani korpus na narodnom jeziku, pisanom uglavnom

modificiranim arapskim pismom (arebica). To je tzv. alhamijado književnost, s prvim tekstom

iz 1589., i koja traje do 18. vijeka, s najznačajnijim autorima Mehmedom Uskufijem, Hasanom

Kaimijom i Sirrijom. Jezik alhamijado književnosti je narodni, štokavsko ikavski i ijekavski, uz

malen udio turcizama i arabizama. Zastupljene su vrste ljubavne, mistične i religiozne poezije,

političko-polemičke kao i poučne. Također, tu je i prvo bošnjačko leksikografsko djelo,

Uskufijev rječnik iz 1631.

Uskufijev rječnik

Jezik je imenovan najčešće bosanski. Središta pismenosti i književnosti su Livno, Tuzla, Sarajevo,

Fojnica i Banja Luka. Narodni govor muslimana je novoštokavski ikavski (bosansko-dalmatinski

dijalekt), staroštokavski ijekavski (šćakavsko-ijekavski, istočno-bosanski dijelekt), te novoštokavski

ijekavski (istočno-hercegovački dijalekt). Zanimljiv je primjer bihaćkog govora za koji se smatra da je

novoštokavizirani stari šćakavsko-ikavski. Tekstovi pisani bosančicom su uglavnom ograničeni na

diplomatsko-komercijalnu prepisku. Opsežna je produkcija na orijentalnim jezicima, prvenstveno na

turskom i arapskom, koja pokriva praktički sva područja islamskih nauka: teologiju, pravo, medicinu,

astronomiju, alhemiju, matematiku, filozofiju i farmakologiju. Muslimani se, zbog različitih historijskih

uvjeta, kasnije uključuju u vjersko-nacionalni preporod u 19. vijeku, i tek po Austro-Ugarskoj okupaciji

(1878.) javlja se prvi naraštaj stvaralaca koji će označiti bošnjačko-muslimansku renesansu (Mehmed

beg Kapetanović, Safvet Bašagić, Edhem Mulabdić). U početku je vladala konfuzija oko pisma i jezika,

no na prijelazu u 20. vijek je već prihvaćen novoštokavski ijekavski standard, pisan na latinici i sličan,

ali ne i istovjetan, hrvatskom.

Osmanlijska vlast (1463-1878) je, na jezičkom polju, bila okvirom i katalizatorom sljedećih promjena:

primarno pismo u staroj Bosni, bosančica je, golemom većinom pisanoga korpusa,

ograničeno na katolički civilizacijski krug, odakle je nestalo koncem 18. i početkom 19. vijeka.

Većim dijelom razdoblja osmanlijske vlasti druga dva pisma, srpska ćirilica resavskog

pravopisa i arebica, do tada praktički nepostojeće na tlu Bosne i Hercegovine, zauzimaju

važno (a arebica i dominantno) mjesto.

staroštokavsko narječje je zamijenjeno većinski novoštokavskim. Taj je proces najvjerovatnije

nezavisan o turskoj vlasti, i dogodio bi se i bez nje, možda uz veću otpornost staroštokavskih

govora koji bi nastavili zauzimati veći dio teritorija nego danas.

dominantna ikavica je došla u ravnotežu s ijekavicom (koja je bila manjinski govor u staroj

Bosni), a političko-nacionalnom odlukom Iliraca je potisnuta u korist ijekavice kao dijalekne

baze za standardni jezik. Dok za pravoslavce u BiH to i nije bilo nešto dvojbeno, za Bošnjake i

katolike to je značilo napuštanje idioma na kojem su imali značajnu kulturnu baštinu. Doduše,

pragmatički gledano: Hrvati i Bošnjaci su tako izbjegli dvovarijantnost koja predstavlja

nelagodu za srpsku jezičku integraciju. Historijski, i Hrvati i Bošnjaci su mogli, s punim

pravom, uspostaviti nacionalne standardne jezike u ikavskoj i ijekavskoj verziji, na isti način

kao što je srpski standard ekavski i ijekavski. No, lišavanje dijela jezičke baštine značilo je

dobitak na polju homogenosti.

kao zaključak bi se moglo reći da su obje značajke jezičkoga izraza stare Bosne, ikavica pisana

na bosančici, iščezle iz historije kao potencijalni kandidati za standardni jezik i pismo. Jedino

je ikavski govor ostao prisutan kao dijalekt velikog broja Hrvata i Bošnjaka.

osmanlijska vlast je ostavila nasljeđe u leksiku sve tri nacionalne zajednice (u slučaju

islamske, i u vjersko-civilizacijskoj terminologiji). Tragovi turskog jezika su vidljivi na više

polja: u području onomastike/naziva mjesta i imena (Tuzla, Sarajevo), riječima koje su ušle u

svakodnevni leksik i ne osjećaju se kao tuđice (boja, bubreg, papuče, jastuk, juriš), u tvorbi

riječi (sufiksi –džija, -gija, -lija: provodadžija, češagija, zanatlija), te u rječniku rodbinskog

nazivlja, zanata, profesija i sl. Upotreba turcizama ili islamskih orijentalizama (jer dio čine

arabizmi i iranizmi), ostajući dijelom leksika, bitno je smanjena u 20. st. jer su oznake

islamske kulture iščezle iz mnogih sfera života, pa taj dio leksika (manje zastupljen od

germanizama ušlih u 19. vijeku ili nastupajućih anglizama u 20. i 21. st.) ostaje važnom

riznicom stilskog repertoara za pisce, kao i još važnijim izvorom za toponomastiku i

onomastiku.

Standardni jezici i politika: 19. i 20. vijek [uredi]

Devetnaesti vijek je bio prijelomnim za dalji oblik jezika u upotrebi u Bosni i Hercegovini. Istina - ništa

se revolucionarno nije dogodilo na jezičkodijalekatskom planu, niti je došlo do važnijih promjena na

području oblika govornoga jezika. Ono što se pokazalo trajnim i dalekosežnim jesu prije svega

društveni potresi i promjene: kolaps turske vlasti u BiH, formalna standardizacija jezika Hrvata i Srba s

centrima u Hrvatskoj i Srbiji, kao i ponovno uključivanje Bosne i Hercegovine u evropski poredak po

njenoj okupaciji od strane Austro-Ugarske 1878. godine.

Jezik se može promatrati na više načina, od kojih su za ovaj prikaz najvažniji genetskolingvistički i

sociolingvistički. Po prvom pristupu, jezik se opisuje kao sistem dijalekata (u slučaju BiH, to su najviše

novoštokavski ikavski i jekavski, te staroštokavski ijekavski, kao i niz subdijalekata). Drugi,

sociolingvistički kriterij, između ostaloga prikazuje nastanak i oblikovanje standardnoga jezika (često

se koristi i naziv književni jezik). Standardni jezik je po svojoj naravi umjetna tvorevina, nastala na

temelju nekoga dijalekta (npr. italijanski jezik je nastao na temelju toskanskoga dijalekta - a ne,

recimo, venecijanskoga ili romanjskoga) ili kombinacijom više njih, ali u svom daljnjem razvoju ne

ovisi o dijalekatskim promjenama bazičnog dijalekta (italijanski standardni jezik ne reflektira

promjene u toskanskom dijalektu u zadnjih 500-600 godina), niti je vjerna slika dijalekta na kojem je

temeljen. Ukratko - standardni jezik je nosilac društvenoga života zemlje i naroda, polifunkcionalan je

(pokriva sva područja života, od prava do nauke, od filozofije do vojske), i ima karakter prisile: u

njemu su propisani načini ispravni komunikacije, i ta dimenzija preskripcije koja odlučuje što je

ispravno, a što ne, predstavlja bitnu karakteristiku standardnoga jezika, kodificiranoga u gramatikama

i rječnicima.

U sociolingvističkim krugovima ne postoji jedinstveno stajalište o tome je li književni jezik identičan

standardnom (ili mu je samo faza), te kada počinje proces standardizacije za pojedini jezik. Za

standardne jezike Bošnjaka, Hrvata i Srba postoje često oprečna stajališta, pa se mogu navesti samo

dominantna među lingvistima za vlastiti nacionalni standardni jezik, kao i stavovi stranih slavista.

Stajalište je većine srpskih lingvista da je srpski jezik utemeljio Vuk Karadžić svojim izborom

novoštokavskoga idioma, reformom grafije i ortografije i prekidom s dotadašnjom viševjekovnom

tradicijom književnosti i pismenosti. Taj je proces počeo 1818. godine, a dovršen je oko 1850. Kasnije

se srpski jezik razvijao bez većih diskontinuiteta. Većina srpskih lingvista se drži teze Vuka Karadžića

po kojoj je štokavski dijalekt etnički srpski (a ne višenacionalan od samoga početka), i ustrajava na

jednakosti narodnoga govora i standardnoga jezika (uz manja odstupanja). Po toj vizuri, za hrvatski

jezik se smatra da je varijanta jednog, srpskohrvatskog jezika (jedna, manjinska škola), dok je drugo,

većinsko mišljenje da se radi samo o hrvatskoj varijanti srpskog jezika. Za bosanski jezik se drži da je

samo preimenovani srpskohrvatski jezik kakav je bio u službenoj upotrebi u BiH, a za sam

srpskohrvatski da je standardni jezik formalno nastao Bečkim dogovorom hrvatskih i srpskih

književnika i filologa 1850. Opet, za jednu školu taj je dogovor početak nastanka srpskohrvatskog

jezika u kojemu su se hrvatski i srpski jednostavno "spojili", dok je za druge to značilo hrvatsko

prihvaćanje, ili "preuzimanje" Karadžićevog, etnički srpskog jezika. Dominantne moderne stavove o

jezičkoj historiji srpskog oblikovali su Pavle Ivić, Milorad Radovanović, Slobodan Remetić i Branislav

Brborić.

Hrvatski lingvisti se slažu u nekoliko glavnih stavova, no razilaze u drugima, isto tako značajnima.

Mjesta slaganja su sljedeća: hrvatski jezik je nastao kao standardni jezik najkasnije sredinom 18.

vijeka, a proces dovršetka standardizacije se protegao do sredine, pa i konca 19. vijeka. Istodobnost

konačne faze standardizacije hrvatskog i srpskog (druga polovina 19. vijeka) ne znači ništa, jer se dva

toka jezičke historije oba jezika, veoma različita u prošlosti, nisu slila u jedan jezik, nego dotaknula u

međusobnim uticajima, i to takvima u kojima je hrvatski, zbog svoje bogate prošlosti (književne i

filološke), bio jezik-davalac. Srpskohrvatski standardni jezik nije se raspao propašću SFRJ, nego nikada

nije ni postojao, usprkos svim međunarodnim klasifikacijama koje su samo politička potvrda političkih

dogovora i pregovora, a ne relevantna lingvistička kategorizacija. Ono što se označavalo zapadnom i

istočnom varijantom, ili zagrebačkom i beogradskom verzijom srpskohrvatskog ili hrvatskog ili

srpskog- zasebni su standardni jezici, što se nije smjelo javno priznati zbog političkih pritisaka.

Hrvatski lingvisti se razilaze u pitanju kada je nastao hrvatski standardni jezik: jedna škola tvrdi da je

to bilo oko 1750, s presudnom ulogom novoštokavske književnosti Kačića- Miošića i Relkovića; druga,

da je to pojavom hrvatske književnosti na štokavsko-ijekavskom narodnom idiomu u Dubrovniku

(Šiško Menčetić, Džore Držić) (1480-1500), ili, najkasnije, ostvarenjima razvijenoga jezika u prvoj

polovini 17. vijeka, s umjetničkim djelom Gundulića i gramatikama i rječnicima Bartola Kašića i Jakova

Mikalje (1600-1650). Za srpski jezik se drži da je nastao reformama Vuka Karadžića, no, da su te

reforme, u onome dijelu koji se tiče hrvatskog, već ionako bile u svim elementima prisutne u korpusu

hrvatske pisane riječi decenijama i vijekovima prije Karadžića. Većina hrvatskih lingvista ne smatra da

je srpski dio hrvatskog, nego, kao standardni jezik, njegov "mlađi brat". Katkad se provlači paralela

urdua i hindija, od kojih je stariji, urdu (muslimanska varijanta temeljena na dijalektu hindustani, jezik

sjeverne Indije nastao u 17-18. vijeku), stavljen u razinu hrvatskog, a hindi (hinduska varijanta iz 19.

vijeka) bi, u toj vizuri, odgovarao srpskom. Za bosanski je stav prema imenu jezika identičan onom

srpskih lingvista (tj. da bi ime jezika trebalo biti bošnjački), a razlikuje se u tome da se ne misli da je

bosanski dio hrvatskog (ili srpskog) jezika, nego da je još nedovoljno standardiziran nacionalni jezik

čija dijalekatska sličnost ili istost s različitim dijalektima kojima govore Hrvati i Srbi nema nikakve

posljedice po samostalnost jezika. Ili - štokavski dijalekt i poddijalekti nisu nacionalno vlasništvo

nijedne nacije, dok je standardni jezik nešto što nastaje svjesnim oblikovanjem pisaca i lingvista

pojedinoga naroda, i već se time ne može podvesti pod hrvatski i srpski jezički kišobran. Dominantne

stavove o hrvatskoj jezičkoj historiji su oblikovali Dalibor Brozović, Radoslav Katičić, Stjepan Babić i

Milan Moguš.

Mišljenje je bošnjačkih lingvista podijeljeno: aktivni učesnici u oblikovanju bosanskog standarda

smatraju da bosanski jezik postoji vijekovima u nizu zapisanih djela, no da zbog historijsko-političkih

okolnosti nije standardiziran kao poseban jezik sve do novijega doba - što ne umanjuje činjenicu

njegova postojanja, nego samo pokazuje kašnjenje u preskripciji fizionomije službenoga jezika u

praksi. Dio lingvista drži da hrvatsko-srpski dogovor u Beču 1850. ne znači ništa za Bošnjake jer tamo

nije bio prisutan nijedan bošnjački kulturni radnik. Također, zbog historijskih referencija na bosanski

jezik, jedan dio lingvista misli da su hrvatski i srpski zapravo izvedeni jezici iz bosanskog - koji je, iz te

vizure, dijalekatska osnovica za oba jezika, pa je štokavsko narječje esencijalno etnički bosansko.

Većina bošnjačkih lingvista ističe veću homogenost narodnih govora Bošnjaka u odnosu na srpsku, a

pogotovo na hrvatsku situaciju, te bliskost novoštokavskoga dijalekta i jezika kakav je bio na snazi kao

službeni u BiH u doba Jugoslavije (1945-1991). U naglasku na identičnosti ili velikoj bliskosti

narodnoga i književnog idioma, kao i na kontinuitetu sa srpskohrvatskim jezikom na vlasti u

socijalističkoj BiH, većina je bošnjačkih lingvista bliža srpskom shvaćanju jezičke kulture. Razlika je u

tome što srpski lingvisti tvrde da je službeni jezik u socijalističkoj BiH bio esencijalno srpski, dok

bošnjački lingvisti smatraju da je bio esencijalno bosanski. Sličnost je u tome što obje strane smatraju

da je "s-h" u BiH nastao bez većih nasilja, i da ga treba zadržati više-manje onakvog kakav je bio (uz

manje izmjene). Mišljenje je većine bošnjačkih lingvista da su hrvatski, srpski i bosanski zapravo jedan

standardni jezik koji se prije zvao srpsko-hrvatski, a da je prirodno da taj jezik, uz manje promjene

koje bi unijela svaka nacionalna zajednica u BiH, trebao biti jedinim službenim jezikom u Bosni i

Hercegovini. Manjina bošnjačkih lingvista smatra da bosanski jezik tek treba oblikovati, i to na

tradicijama potiskivane bosanskomuslimanske pismenosti i književnosti, prvenstveno usmene i one

nastale do 19. vijeka. Glavni je spor među bošnjačkim lingvistima o samoj namjeni bosanskog jezika:

je li to nacionalni jezik Bošnjaka ili svih stanovnika BiH ? Koliko je bivši "s-h" u BiH nametnut strani

idiom, a koliko je prirodan jezički izraz ? U ovisnosti o odgovoru slijede i praktični potezi koji se tiču

svih razina službenog jezika. Dominantne stavove o bosanskoj jezičkoj historiji su oblikovali Alija

Isaković, Dževad Jahić, Senahid Halilović i Naila Valjevac.

Strani su slavisti oko tih pitanja podijeljeni. Većina pripadnika starije generacije,školovane u doba

SFRJ, smatra da srpskohrvatski postoji kao jedan standardni jezik s dvije (ili tri) varijante. Drugi,

mlađih naraštaja, misle da je srpskohrvatski postojao, ali da se raspao zajedno sa SFRJ. Neki su

mišljenja da srpskohrvatski standardni jezik nikada nije postojao, nego da je njegova kategorizacija

danak političkoj situaciji. Uz ovo valja napomenuti da je propašću komunizma u dobroj mjeri opao

interes za učenje jezika bivše SFRJ (usprkos ratu koji je bio dimenzija svjetske krize), kao i općenito

slavenskih jezika, pa je broj inozemnih stručnjaka za bivši srpskohrvatski malen, a još je

problematičnija njihova sprema, često ovisna o sredini u kojoj su usavršavali studije i čije stavove

nerijetko prenose.

Sada prelazimo na pregled jezičkih promjena u BiH u 19. i 20. vijeku.

Jezička standardizacija je, kao što je već rečeno, izvršena izvan BiH: za Hrvate to su učinili Ilirski

pokret, Zagrebačka škola i mladogramatičari (od Gaja i Šuleka do Maretića i Broza), a za Srbe Vuk

Karadžić i Đuro Daničić. Poces rastakanja Osmanske imperije, neredi, ustanci, vojne operacije i bune

dovele su do austrougarske okupacije 1878, koja je potrajala do 1918. i stvaranja države Srba, Hrvata

i Slovenaca. Tri vjersko-narodnosna elementa u BiH proživjela su te događaje na sljedeći način

(govorimo o jeziku - politiku spominjemo u mjeri u kojoj se dodiruje jezične situacije):

Hrvati su se preko istaknutijih franjevaca uključili u općehrvatski Ilirski pokret, te su

učestvovali u posljednjim pokušajima reforme turske imperije u 60-im godinama. Nakon

okupacije, koju je pozdravila većina katoličkoga življa, franjevačka književna produkcija

stagnira, a dolazak većega broja činovnika i drugih djelatnika iz Hrvatske utiče na oblik jezika

Hrvata u BiH. Zanimljivo je da zbog snage prošloga uticaja franjevačke komponente i sporije

nacionalno-kulturne emancipacije bosanski Hrvati ne pokazuju veće aktivnosti na književnom

i jezičkom polju, pa je najveći dio vrijednih tekstova nastalih na tlu BiH do 1. svj. rata

uglavnom djelo Hrvata pristiglih iz Hrvatske. Iako i dalje postoje značajne konfesionalne

škole, došlo je i do svjetovnoga školstva. Uzmemo li u obzir visok stepen nepismenosti (što

vrijedi za sva tri naroda), kao i druge otežavajuće faktore, moglo bi se zaključiti da su Hrvati u

BiH prihvatili utemeljeni hrvatski standardni jezik, temeljen na novoštokavsko-ijekavskom

narječju i pisan Gajevom latinicom. Reformiranu vukovsku srpsku ćirilicu su mnogi poznavali,

no to nije bio dio njihove baštine. Hrvati razvijaju intenzivnu spisateljsku djelatnost na više

polja (historiografija, etnologija, beletristika, paleografija,…), no, to je skoro isključivo djelo

pridošlica iz Hrvatske (Truhelka, Prelog, Pilar, Hoermann, Skok,…). Ime jezika je različito:

hrvatski, srpsko-hrvatski, hrvatski ili srpski, dok je pokušaj guvernera Kallaya da uspostavi

bosansko ime za jezik propao zbog općega otpora. Možda najbolji primjer jezika književnosti

stvorene na tlu BiH koncem 19. vijeka jeste poetski opus Silvija Strahimira Kranjčevića, a u

prozi - nešto kasniji tekst Ive Pilara - također došljaka. Kranjčevićeva su djela dostupna na

linku http://www.ffzg.hr/infoz/dzs/html/Kranj5.htm , a Pilarov spis na

http://www.geocities.com/athens/troy/9892/bhpilar2.html . Veću kreativnost i angažman će

bosanskohercegovački Hrvati pokazati tek od 20-ih i 30-ih godina 20. vijeka.

Srbi su dočekali austrijsku okupaciju s nezadovoljstvom, smatrajući cijelu BiH srpskom

zemljom. No, nakon borbi za crkveno-školsku autonomiju, našli su modus vivendi s

austrijskom vlasti. Veoma brzo prihvativši reformiranu ćirilicu i Karadžićev model jezika, Srbi

su brzo razvili književnu aktivnost centrima koje bijahu Mostar i Banja Luka. Pojavljuje se veći

broj istaknutih pisaca na više polja (Šantić, Dučić, Ćorović,..), otvorenih za ekavsku normu iz

Srbije i Vojvodine. Ime jezika je srpski i srpsko-hrvatski. Reprezentativnim tekstovima mogu

poslužiti djela Petra Kočića, dostupna na http://www.rastko.org.yu/rastko-

bl/kocic/index_l.html

za Bošnjake je austrijska okupacija značila radikalni prijelom. Mnogi su ju doživjeli kao

katastrofu (prvenstveno inteligencija) i trajno odselili u Tursku (od 100 do 200.000 ljudi).

Time je slomljena kičma staležu obrazovanom na orijentalnim jezicima, pa je konac vijeka

svjedočio i brzo smanjenje turske leksike u pisanoj riječi, kao i opću dezorijentaciju. Nakon

početnih lutanja, koncem vijeka dolazi do stabilizacije stanja. Nije uspio projekt imenovanja

bosanskog jezika (koji je veći dio muslimanske inteligencije, na čelu s Kapetanovićem

Ljubušakom, podupirao), a na prijelazu vijeka se formirao sloj inteligencije školovane na

zapadu, koja je uglavnom prihvaćala hrvatsku nacionalnu orijentaciju (Bašagić, Mulabdić,

Kreševljaković, Ćazim Ćatić,…). Ovdje valja napomenuti nekoliko stvari: relativno malen broj

pojedinaca je uspio povezati niti starije pismenosti na turskom i arapskom (najbolji je primjer

Bašagić); dio inteligencije je bio prosrpski orijentiran i pisao na ćirilici, dok je manji dio

nastavio pismenost na orijentalnim jezicima. Jezik je nazivan različito: kod bošnjački

nacionalno orijentirane inteligencije bosanski i bošnjački, kod hrvatske (najbrojniji dio)

hrvatski, te hrvatski ili srpski, a kod prosrpske inteligencije srpski ili srpskohrvatski. Dobar

primjer jezika je u djelima Bašagića, dostupnima na

http://www.xs4all.nl/%7Eeteia/kitabhana/Bashagich_Safvet_beg/index.html

Ako se pogledaju navedena djela, vidi se da je osnovna razlika u opreci ćirilica-latinica, te da su

standardnojezički izrazi vrlo slični, skoro istovjetni. Naravno - budući da se radi o umjetničkim

djelima, sama umjetnička sloboda ne daje pravu sliku o stanju službenoga jezika, no tekstovi ipak

pokazuju sljedeće stanje: jezik u Kočića, kao srpskog pisca, uza svu sličnost, otvoren je za ekavizme i

koristi karakterističnu srpsku i pravoslavnu terminologiju, dok je kod Pilara, a i Kranjčevića (koji zbog

umjetničke slobode upotrebljava i neke srpske jezičke oblike) riječ o hrvatskom jeziku onoga doba, a

kod Bašagića slično - no uz uklon prema arhaičnijim izrazima i bošnjačkom leksiku. Moglo bi se reći da

su srpski, hrvatski i bosanski toga doba (oko 1900-1920) bili praktički jedan jezik na razini političko-

publicističke proze, iako uz vidljivu razliku u leksiku, stilu i, dijelom, sintaksi (dakanje). Vremenom,

kako se jezici, posebno hrvatski i srpski, budu dalje kristalizirali na svim poljima, te će razlike rasti.

Kraljevina Jugoslavija (prvotno SHS) za BiH je u jezičkom pogledu značila snažno posrbljavanje: najviše

u širenju srpske ćirilice, srpskoga ekavskoga govora, te karakterističnoga leksika (kotarski predstojnik

je postao sreski načelnik). Tomu valja dodati i to da je dio Hrvata i bosanskih muslimana učestvovao u

tom "pothvatu", vođen politikom jezičkog unitarizma koji je preferirao srpsku ekavicu. Nakon sloma

stare Jugoslavije, na području BiH je uspostavljena NDH (1941-1945), koja je, na onim dijelovima koje

je kontrolirala, provodila jezičku politiku ekstremnoga purizma kojem su se protivili i vodeći hrvatski

lingvisti toga doba (Stjepan Ivšić, Petar Guberina, Kruno Krstić), ali bez uspjeha. Taj bi eksperiment

ostao bez posljedica da nije kasnije bio zloupotrebljavan u druge političke svrhe - veoma sistematsku

jezičku srbizaciju BiH. Naime, jedna od odlika hrvatskog jezika je i tvorbenost, ili purizam koji strane

riječi zamjenjuje hrvatskim kovanicama (stroj mjesto mašine, glazba mjesto muzike (i uz nju), povijest

mjesto historije (i uz nju),…). Tu je odliku Pavelićev režim u NDH nasilnim sredstvima doveo do

grotesknoga ekstrema, a što se, nakon sloma NDH, vratilo kao bumerang i bilo je izvrsnim

argumentom u posrbljivanju jezika u Bosni i Hercegovini - u kojoj su inače do 70-ih godina

demografski i praktički na svim poljima dominirali Srbi.

Stanje jezika u Bosni i Hercegovini u doba komunističke Jugoslavije (1945-1991) ima sljedeće odlike:

snažnom kampanjom opismenjavanja, širenja jezičkih uticaja preko medija (prije svega radija

i televizije), te državnih instituacija (JNA), dolazi do vrlo uspješnoga oblikovanja jezika

("jezičko planiranje"), koje prodire i u najzaostalije krajeve i mijenja, najviše u leksiku, i

dijalekatsku strukturu

oblik jezika kakav se propagira kroz medije (od novina do TV) i školstvo jeste srpski jezik

ijekavskoga izgovora, uz minimalan uticaj hrvatskog. To su ilustrirali i pisci kao Mak Dizdar i

Alija Isaković, koji su ukazali, u 70-im godinama, na postupno istiskivanje riječi koje se mogu

označiti kao hrvatske - npr., analizom jezika u dnevniku "Oslobođenje", Isaković je došao do

podatka da je 97% karakteristično različitih riječi srpsko (fudbal mjesto nogometa, opština

mjesto općine itd.). Ekavizacija nije nastavljena, ali je simptomatično da su svi srpski

stručnjaci na više polja koji su došli u BiH zadržavali i proširivali srpski ekavski leksik - dok su,

npr. Hrvati na radu u Beogradu u saveznim institucijama morali prolaziti dodatno školovanje

za osposobljavanje služenja srpskim jezikom. Ćirilica je u BiH bila ravnopravna s latinicom, no

procesi integracije SFRJ u međunarodni poredak doveli su do prevlasti latinice. Ovdje valja

napomenuti i da su srpski lingvisti dominirali jezičkom politikom u BiH koju su oblikovali (od

Jovana Vukovića do Miloša Okuke), dok hrvatski nisu mogli dobiti posla u institucijama na

području BiH (od Dalibora Brozovića do Tomislava Ladana). Bošnjaci su bili zadovoljni što je

došlo do nacionalne emancipacije, pod imenom Muslimani (u sedamdesetim godinama), a

dominantni lingvist je bio Asim Peco, Srbin-musliman. Oni koji se nisu slagali s takvom

jezičkom politikom (Mak Dizdar, Alija Isaković, Muhsin Rizvić) bili su marginalizirani ili

prešućivani. U novinstvu i javnom mnijenju se stvarala lažna slika o idiličnosti i nekonfliktnosti

jezičko-nacionalnih odnosa, o, rječnikom onoga doba, "prožimanju" ili "neutralizaciji"

varijanti (tj. hrvatskog i srpskog jezika) na tlu Bosne i Hercegovine. Ime jezika je skoro

isključivo bilo srpskohrvatski, vrlo rijetko hrvatskosrpski, a praktički nikad hrvatski ili srpski, a

kamoli bosanski ili bošnjački. Za sagledavanje cijele problematike treba napomenuti još

nekoliko stvari: od 60-ih godina nadalje hrvatski jezik se sve više vraća korijenima, pa se,

usprkos partijskim proklamacijama, dotjerani jezički izraz hrvatskih pisaca i lingvista (Novak,

Šoljan, Katičić, Ladan), kao i medija, vidljivo udaljava od srpske jezičke norme, kako ekavske,

tako i ijekavske; nemali je dio hrvatskih lingvista (npr. Brozović) praktički ignorirao jezičku

praksu u Bosni i Hercegovini, postavši tako učesnikom u politici laži i obmane (samo je manji

dio hrvatskih, kao i bošnjačkih pisaca, digao glas protiv jezičkoga posrbljivanja BiH:

najpoznatiji su Koroman i Dizdar); u Bosni i Hercegovini je od 60-ih godina do propasti SFRJ

održano mnoštvo simpozija o jeziku u jezičkoj toleranciji (skoro 1 godišnje, od 1975 nadalje),

što je bio jasan znak da partijsko vodstvo vidi kakvo je stanje u praksi, ali nema volje ni snage

išta mijenjati; modernizacija je dovela do društvene integracije Hrvata, Srba i Muslimana,

dokidajući vjersko-narodnosnu izoliranost, no s pomiješanim rezultatima, od kojih je na polju

jezične politike najvidljivija bila prevlast srpskog ijekavskoga idioma i latiničnog pisma.

Raspad komunizma je i prije rata 1992-1995 doveo do aktualizacije jezičke problematike, no, to je

kulminiralo u ratu, a nastavilo se u Daytonskom protektoratu. Na jezičkom planu, glavna je posljedica

bio slom nametanoga jezičkoga zajedništva/jedinstva, i afirmacija, s različitim uspjehom i rezultatima,

tri nacionalna standardna jezika.

Srbi su pokušali preuzeti u cijelosti srpski ekavski standard, ne bi li postigli potpuno kulturno jedinstvo

srpskoga naroda na jezičkom planu. Iako je taj oktroirani pokušaj propao, činjenica je da srpski narod

u BiH raspolaže medijima na srpskom jeziku, da je revitalizirana upotreba ćirilice kao primarnog

srpskog pisma, te da postoji otvorena povezanost sa srpskim medijima i jezičkom kulturom u Srbiji i

Crnoj Gori. Srpskohrvatski naziv je praktički nestao.

Hrvati su se otarasili nametanog srpskohrvatskog, i ponovo vratili na hrvatski standardni jezik, isti

kakav je u službenoj upotrebi u Hrvatskoj. Još je neriješeno pitanje medija na hrvatskom jeziku, kao i

zbiljskoga statusa hrvatskog kao jednog od tri službena jezika u BiH.

Bošnjaci su u jezičkom pogledu prošli i najmanje i najveće promjene, zavisno od kuta gledanja:

nacionalno ime Bošnjaka je vraćeno od 1993, dok je ime jezika fluktuiralo, da bi se prihvatio naziv

bosanski jezik - a ne bošnjački. Zbog više razloga, Hrvati i Srbi odbacuju to ime, dok Bošnjaci uporno

ustraju na njemu. Osim samoga imena, problematika jezičkoga planiranja i oblikovanja bosanskog

standarda ostaje otvorenom: iako su objavljeni pravopisi, gramatike i rječnici bosanskog jezika

(Halilović, Jahić, Isaković), sama jezička praksa u dominantno bošnjačkim medijima ne ravna se po

propisima iz tih djela, nego je dosta često bliska "srpskohrvatskom" iz perioda socijalističke BiH.

Kao zaključak, moglo bi se navesti da je na planu jezika situacija sljedeća:

jezičnodijalekatski, situacija je bila stabilna od, otprilike, početka 19. vijeka do rata 1992-

1995. Rat je uzrokovao prostorno širenje novoštokavskog ijekavskog dijalekta prvenstveno na

štetu istočno-bosanskog, a manim dijelom i bosansko-dalmatinskog, što je koincidiralo s

nacionalnim promjenama kao posljedicom etničkog čišćenja

na polju standardnoga jezika, dolazi do sužavanja uticaja srpskog jezika, ali i ponovnom

oživljavanju ćirilice. Hrvatski jezik se "vratio" u BiH, a bosanski je u fazi konačne kristalizacije.

Sve to znači konac srpskohrvatskog, ili srpskog ijekavskog idioma kao dominantnoga u cijeloj

Bosni i Hercegovini.

jezik je slijedio društvene promjene, pa nacionalna separacija tri naroda u BiH ima i posljedice

na jezički izraz. Moglo bi se reći da je postmoderna situacija slična predmodernoj u tom

pogledu što je očita ponovna uspostava tri nacionalne kulture, praktički na svim poljima - od

zabave i sporta do jezika i medija. Kao i u drugim pitanjima, stanje jezika u BiH zavisi od

pitanja svih pitanja: mogućnosti opstanka Bosne i Hercegovine kao države bez stranih

protektora, te obliku unutrašnje organizacije te države. Nacionalni standardni jezici će, kao i

ostali vidovi života, slijediti politička i društvena strujanja.

službeni naziv jezika koji Bošnjaci smatraju svojim, prema Ustavu Federacije Bosne i

Hercegovine je bosanski

Stećak je vrsta kamenog nadgrobnog spomenika. Stećci su nastali u srednjem vijeku i oslikavaju

tadašnji život, a većinom se nalaze u Bosni i Hercegovini, ali ima ih i u Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori.

Obično su ukrašeni prizorima iz života, lova, viteških turnira ili natpisima na bosančici.

Stećci su se postavljali od druge polovice 14. stoljeća do sredine 16. stoljeća. Dijele se na položene

(sanduci, ploče i sljemenjaci), koji su u većini, i uspravne (stubovi, stele i krstače).

Prvi put stećci se spominju u putopisu Slovenca Benedikta Kuprešića 1530. godine. U 2.988

nekropola, u bivšoj Jugoslaviji registrirano je 66.663 stećka, od toga je u BiH na 2.016 mjesta

zabilježeno 58.547 stećaka. Od ukupng broja stećaka na području općine Nevesinje zabilježeno je

3.884, Konjic 3.018 stećka, Livno 2.494, Trebinje 2.406, Rogatica 2.628, Stolac 2.319, itd.[1]

Najpoznatija je nekropola Radimlja kod Stoca. Najslavniji pojedinačni stećak je Zgošćanski stećak,

nađen u okolici Kaknja, koji se nalazi u Zemaljskom muzeju u Sarajevu.

Dana 2. studenog 2009. godine, ministarstva kulture zemalja Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i

Crne Gore su zajednički nominirala stećke za uspis na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine, kao

svoju zajedničku baštinu.[

Bosančica

Bosančica je autentično i posebno pismo nastalo u Bosni i okolnim krajevima. Do sada

najuravnoteženiji prikaz bosančice je dao paleograf Vladimir Mošin, koji razlikuje tri centra

zračenja u nastanku bosančice, ili zapadne ćirilice, što je najfrekventnije moderno ime:

humsko-dukljanski prostor

područje Dubrovnika

područje srednje Dalmacije

Davani su joj različiti nazivi: bosančica, bosanska ćirilica, bosanica, bukvica, hrvatska

ćirilica, hrvatsko pismo, bosansko-hrvatska ćirilica, srpsko pismo i, sve češće- zapadna

ćirilica.

Bosančica

U naučnoj literaturi se, pored ostalog kaže: Šireći se od 10. vijeka sa istoka, iz Bugarske, val ćirilice zahvatio je i dio bosanskog područja, gdje se razvio u poseban oblik i posebnu varijantu ćirilice sa primjesima glagoljice i latinice. To pismo ima svoj osobiti duktus, odbacuje stsl. slova, a uvodi nove znakove za svoj jezik, te sa oblikom i pravopisom razlikuje od bugarske i srpske ćirilice.

Broj spomenika pisanih bosančicim veći je i raznovrsniji u odnosu na spomenike pisane glagoljicom, jer veliki broj njih je u pojedinim periodima prepisivan sa bosanske glagoljice na bosančicu.

Mnogi spomenici pisani u Bosni, rukopisni i ostali, uništavani su u višestoljetnom procjepu između neprijateljskih crkava, Istoka i Zapada, mađarske invazije, posle osmanlijskog prisustva u Bosni. Samo jedan fragment knjige iz vremena bosanske samostalnosti čuvan je do donašnjeg agresorskog rata u Bosni od prvih komšija, to je Čajničko jevanđelje. Ostalo je rasuto po svijetu, i svojatano kako je kome odgovaralo. Zato se smatralo da nema bosanskih rukopisa.

Najstariji spomenik pisan bosančicom jeste Humačka ploča (10. st.) zatim Povelja Kulina bana od 29.08. 1189. godine.

Bosančicom su pisani: nadgrobni i ktitorski epigrafi u Travuniji i srednjoj Bosni, Miroslavljevo jevanđelje (12. st.); razni crkveni i svjetovni rukopisi sa brojnim elementima čistog i živog narodnog govora; nekanonski tekstovi (apokrifi, molitve); zapisi, netpisi, povelje, pisma - kao značajno blago diplomatske bosanske pismenosti sa izrazitim njegovanjem narodnog jezika; razna jevanđelja, djela apostolska, poslanice, apokalipse i apokrifi (kao prijepisi bosanskih glagoljskih tekstova) evanđelje Manojla Grka (Mostarsko evanđelje), evanđelje Divoša Tihoradića, Četveroevanđelje iz Dovolje,Giljferdingov apostol, Srećkovićevo evanđelje, Ljubljansko bosansko evanđelje (Kopitarevo), Nikoljsko evanđelje, Vrutoški rukopis, Daničićevo evanđelje, Rukopis Krstjanina Hvala, Čajničko evanđelje. Izvjestan zastoj u razvoju pismenosti križarskih pohoda na Bosnu i lomača, da bi u 14. st. stasavala Crkva bosanska i bio izražen procvat pismenosti, kulture i civilizacijskog svaralaštva na bosančici.

Na bosančici su pisani i Povaljski prag na ostrvu Braču 1184., listina omiškoga kneza Đure Kačića Dubrovniku 1278 i Povaljska listina iz 1250, te Poljički statut iz 1440. god. i mnogo drugih tekstova, po čemu je ovo pismo i jedno od tri pisma u Hrvatskoj). Brojni su natpisi na stećcima, a poznat je i prijepis Ljetopisa popa Dukljanina. Od 16. do 18. st. bosanski franjevci su bosančicom štampali oko 40 knjiga. Osim u Bosni, njome se pisalo i u Dubrovniku, Makedoniji, Krajini, na ostrvima i u pojedinim sjevernim krajevima Hrvatske. Zadržala se kod bosanskih franjevaca do polovine 19. st., a kod bošnjačkih muslimanskih porodica i do najnovijih vremena.

Od najstarijega doba postojala su dva oblika bosančice: ustav, kojim su se pisane povelje, listine i isprave vladara bosanskih visokih plemstva (npr. Povelja Kulina bana) - od 10. do 15. st. - do ulaska Bosne u osmanlijsko-islamski civilizacijski krug; i drugi: kurziva, kojom su pisani rukopisi od 13. st. pa dalje do 19/20. st.

Sevdalinka

Sevdalinka predstavlja jedinstven narodni muzički izraz u Bosni i Hercegovini, koji se može

pohvaliti dugom i bogatom tradicijom. U brojnim slučajevima "sevdalinka" se jednostavno

zove i "sevdah". Sama riječ sevdalinka potječe od arapske riječi "sawda" što znači "crna žuč",

a u turskom jeziku, ovaj pojam se veže za melanholično raspoloženje, da bi u bosanskom

jeziku pojam "sevdah" dobio značenje čežnje, ljubavnog žara, ljubavnih jada. Omer Pobrić,

veliki poznavatelj sevdalinke, daje sljedeću definiciju ovog muzičkog žanra: "Sevdalinka je

bosanska, gradska ljubavna pjesma, pri čemu riječ "bosanska" geografski određuje autohtnost

sevdalinke, riječ "gradska" urbanost, a riječ "ljubavna" sadržajnu tematiku. "

Sevdalinka je prvenstveno gradska narodna pjesma Bošnjaka, mada je popularna širom

Jugoistočne Evrope, posebno u Srbiji i Crnoj Gori, te Makedoniji. Ne može se odrediti tačan

vremenski period nastanka sevdalinke, ali se pretpostavlja da je ona nastala osmanskim

osvajanjem srednjovjekovne Bosne kada se formiraju prva gradska naselja. Nastanak prvih

gradova sa svim institucijama (škole, biblioteke, sudovi, i sl.), kao i glavnih gradskih četvrti -

mahala, uvjetovao je razvoj drugačijeg načina života od onog u srednjovjekovnoj Bosni. U

mahalama, koje su bile namjenjene isključivo za stanovanje i gdje su kuće bile ograđene

visokim zidovima, veoma se poštovala privatnost. Kuće su se djelile na ženski dio kuće -

haremluk i muški dio kuće - selamluk. Stoga su žene bile zaštićene od radoznalih muških

pogleda, te se razvio mnogo intimniji način života od onoga na selu. Kuće su također imale i

bašče i avlije sa mnogo različitog cvijeća, a neke i šadrvane sa vodom. Kult vode, koji je bio

veoma raširen u Bosni i Hercegovini, nastanak mahala i razvoj intimnog načina života

uvjetovali su nastanak i razvoj sevdalinke.

Autori sevdalinki su nepoznati, tj. sevdalinka je nastajala u narodu, te se generacijama

prenosila i uobličavala, da bi do nas došla kao savršeno izbrušen i formiran oblik.

Muzika [uredi]

U muzičkom pogledu sevdalinku odlikuje lagani, spori ili umjereni tempo (rubato), te

razvijena melodija sa mnogo melizama (ukrasa) što ostavlja melanholičan osjećaj kod

slušalaca. Svojom strukturom sevdalinke su veoma kompleksne pjesme, nabijene emocijama,

a tradicionalno se izvode sa dosta strasti i duševnosti. Vokalni izvođač sevdalinke često

nameće ritam i tempo pjesme, koji može varirati u njenom toku. U današnje vrijeme obično je

izvodi manji orkestar, koji može da sadrži harmoniku (najistaknutiji instrument u ansamblu),

violinu, (mahom klasične) gitare s plastičnim žicama i/ili ponekad druge žičane instrumente,

flautu ili klarinet, kontrabas i doboš. Između strofa se skoro uvijek može čuti harmonikaški ili

violinski solo. Međutim, u svom izvornom obliku sevdalinka se pjevala uz tradicionalni žičani

instrument saz ili bez instrumentalne pratnje. Možda je prisutnost saza i utjecala na formiranje

sevdalinke, odnosno "ravne pjesme", jedne forme u okviru sevdalinke, te način njenog

izvođenja. Inače, termin "ravna pjesma" ne znači silabična pjesma, odnosno jednostavna

melodija na koju se iznosi veliki broj stihova, već je to sinonim za široku pjesmu, tj. postoji

jedan melodijski obrazac, a više tekstova. Uz saz su sevdalinku izvodili iskjlučivo muškarci,

dok su žene sevdalinku pjevale bez instrumentalne pratnje, najčešće u kućama. Tekstovi

sevdalinki su obično posvećeni zaljubljivanju ili nesretnoj ljubavi, ali je sevdalinka opjevala i

mnoge historijske ličnosti, gradove, rijeke, planine i događaje.

Bosna i Hercegovina u srednjem vijeku

U srednjem vijeku na tlu današnje Bosne i Hercegovine izdigla se srednjovjekovna bosanska

država. Od 12. stoljeća kao banovina, a 1377. postala je kraljevinom. Njezinu konačnu

propast 1463. uzrokovalo je Osmanlijsko carstvo.

Postanak banovine Bosne [uredi]

Stvaranje feudalne države [uredi]

Bosna je planinska zemlja koja se razvila u istočnom dijelu današnje BiH oko toka rijeke

Bosne i istočno od Vrbasa u. Prvi put ju spominje Konstantin Porfirogenet u sastavu Srbije za

vrijeme Časlava i naziva ju “malena zemlja Bosna” sa dva grada: Kotor (Kotorac kod

Sarajeva) i Desnik. Većim dijelom 10. i 11. stoljeća je bila u sastavu Hrvatske, uz privremene

prekide Bizanta i zetskog kralja Bodina. Kako Hrvatska 1102. ulazi u personalnu uniju s

Ugarskom, te tako ostaje bez kraljeva narodne krvi, na području male bosanske banovine

jačaju devolucijski procesi i ista se nastoji osamostaliti.

Povelja Kulina bana

Ban Borić [uredi]

Titula bana u Bosni spominje već i ranije, a prvi poznati ban Bosne je bio slavonski plemić

ban Borić (1154.- 1164.), mlad vladar i vazal hrvatsko-ugarskog kralja. Za njegovog

banovanja vodio veliki rat između hrvatsko-ugarskog kralja Stjepana IV. i bizantskog cara

Manuela I. Komnena (1143.-1180.) oko prevlasti na Balkanu. Kao podanik hrvatsko-ugarskog

kralja, a sa svojom vojskom je učestvovao u opsadi Braničeva. Pri povratku u Bosnu pretrpio

je poraz od bizantske vojske. Porazivši Ugarsku, Bizant je na kratko vrijeme pripojio Bosnu

svome carstvu (1167. – 1180.).

Ban Kulin [uredi]

Nakon bana Borića na bansku vlast preuzima drugi slavonski plemić ban Kulin (1180. -

1204.) Do 1180. priznaje bizantsku prevlast. Poslije smrti bizantskog cara Manuela I.

Komnena 1180. prestaje bizantska, a počinje njegova poluneovisna vlast nad banovinom.

Sudjeluje u borbama Hrvatsko-Ugarskog kraljevstva i Srbije protiv Bizanta (1181. - 1183.).

Nakon tog razdoblja Hrvatsko-ugarsko kraljevstvo obnavlja vlast nad bosnom. Ban Kulin

ostaje banom, a banovina mu se šiti na prostore župa Soli i Usore, tako da je tadašnja

bosanska banovina obuhvaćala cijeli sliv rijeke Bosne, tj. 1/3 današnje BiH. Do kraja 12.

stoljeća znatno napreduje i proces feudalizacije.

Teritorijalno širenje banovine Bosne poticao je snažan unutarnji razvoj Bosne koji se

manifestirao privrednim pokazateljima i međunarodnim poštovanjem. Potičući ekonomski

razvoj, ban Kulin je želio je poslovnu suradnju sa susjedima te je sa Dubrovnikom sklopio

trgovački ugovor. Taj dokument, Povelja Kulina bana iz 29. kolovoza 1189. pokazuje više

segmenata srednjovjekovne banovine. Da osigura dubrovačke trgovce i pojača promet s

Bosnom, ban Kulin im je osigurao punu slobodu kretanja i trgovanja bez plaćanja carine.

Dubrovači trgovci su tako mogli iskorištavati bogate bosanske rudnike. Povelja ukazuje na

postojanje ranih veza s Dubrovnikom.

Ploča bana Kulina Biškupićima, kraj Visokog

Uspostavio je dobre odnose s vladarom Huma (Hercegovine) koji je Kulinovu sestru uzeo za

ženu te sa srpskim velikim županom Stefanom Nemanjom. Preveliko jačanje banovine Bosne

je smetalo nekim njezinim susjedima (Duklja) kao i ugarsko-hrvatskim kraljevima. Sukobi su

se doticali crkvene vlasti kao i hereze.

Ban Kulin je umro je 1204. godine. Ostavio je značajni trag kao što pokazuje poznata je

poslovica "Od Kulina Bana i dobrijeh dana" koja ukazuje na tadašnju ekonomski prosperitet

banovine.

Počeci hereze u Bosni [uredi]

Krajem 12. stoljeća započele su optužbe da ban Kulin štiti heretike odnosno nevjernike. To

nije odgovaralo papi Inocentu III. koji ih je želio uništiti i poziva ugarsko-hrvatskog kralja na

križarski pohod protiv nevjernika u Bosnu. Ugarsko-hrvatskom kralju povjereno je da uništi

heretike, da im konfiscira imanja i da ne poštedi ni bana. Ugarska je željela uspostaviti stroži

nadzor nad bosanskom biskupijom pa se u Rimu krajem 12. stoljeća zauzimala da biskupija

potpadne pod jurisdikciju prougarskog nadbiskupa u Splitu. Tada zetski knez Vukan koji je

htio diskreditirati i banovinu Bosnu i Dubrovačku Republiku, šalje papi pismo 1199. u

kojemu se tuži da su ban Kulin, njegova žena i deset tisuća njegovih podanika postali heretici.

Ban je, uviđajući opasnost, sazvao skup na Bilinom polju u Zenici u prisustvu velikog broja

podanika i vjernika pred papinim izaslanikom Kazamarisom i javno prihvatio učenje katoličke

crkve 8. travnja 1203. kako je Rim zatražio (Bilinopoljska izjava).

Time je izbjegnut veliki sukob, ali je vjerska situacija u Bosni dobila novu dimenziju koja će

obilježiti njenu srednjovjekovnu egzistenciju i prepoznatljiv odraz u tadašnjem

zapadnoeuropskom svijetu. Krivovjerje nije uništeno te se od tog vremena u izvorima

spominje "Crkva bosanska" kao heretička nauka dualističkog tipa. Kako nisu bili bogumili,

nalaze potporu u državi kod vladara i vlastele od samih početaka.

Borba za jaču neovisnost od Ugarske i križarski ratovi protiv Bosne [uredi]

Kulina je naslijedio ban Stjepan Kulinić (1204. - 1232.). Kako je bio pristaša pape i Ugarske,

imao je problema sa hereticima u banovini koji su ga na kraju i zbacili. Stjepanov sin,

Sebislav, je upravljao Usorom uz pomoć Ugarske sve do 1240. Broj krstjana raste unatoč

Bilinopoljskoj izjavi i brojnim papinim pismima izdanim od 1221. do 1233.

Na vlast 1232. godine dolazi ban Matej Ninoslav koji je bio pataren. Papa šalje izaslanika

Jakova u Bosnu kojeg uznemiruje vjera bana i samog bosanskog biskupa. Matej Ninoslav i

njegov rođak Prijezda prelaze na katoličanstvo. Tada u Bosnu dolaze dominikanci koji kao

inkvizitori vrše pokrštavanje stanovništva, a Prijezda im je morao predati svoga sina kao taoca

kako ne bi odstupio od rimske crkve. Unatoč papinoj zaštiti 1233., Matej se ponovno vraća

staroj vjeri.

Papa Grgur IX. zbog toga poziva 1234. na križarski rat protiv Bosne i heretika i postavlja

1235. dominikanca Ivana za novog biskupa, a hercega Kolomana 1235. potvrđuje banom

nakon što mu je otac Andrija II. dao Bosnu na upravu. Do rata dolazi 1235. s Kolomanom na

čelu koji traje do 1238. bez nekog trajnijeg uspjeha. Mađari su u križarskom ratu poharali

Bosnu i Hum, a na strani Ugarske su bili Sebislav od Usore i Prijezda koji je nakratko dobio

bansku čast. Ban Matej Ninoslav je 1240. zaključio ugovor sa Dubrovnikom o trgovini i

prijateljstvu kojim se obavezao da će braniti Dubrovnik ako se zarati sa raškim kraljem što

znači da je ban obranio Bosnu od križara i da je u njoj imao dio vlasti.

Ugarska vojska se 1241. godine povukla na sjever suprotstavivši se Tatarima u najezdi na

Ugarsku pa je Matej uspio ponovno zadobiti vlast u Bosni i postao banom. Tatari su potukli

ugarsku vojsku, opljačkali hrvatsko-ugarsku državu, a nakon smrti njihovog kana vratili su se

na istok zaobišavši Bosnu bez većih šteta. Nakon niza ratova Matej je banovinu Bosnu

proširio na Neretvu i Ustipraču.

U ratu Splita protiv Trogira, Matej je stao na stranu Splita i bio je od 1242. - 1244. njegov

knez. Trogir je bio na strani Bele IV. koji je htio proširiti posjede u okolici Splita. Nakon

oporavka svoje vojske, Bela IV. 1244. kreće na banovinu Bosnu. Ban Ninoslav se ipak

pokorio kralju i priznao Katoličkoj crkvi u Bosni prava i povlastice na ranije danim

posjedima, kao i odrekao posjeda koje su njegovi nasljednici osvojili u banovini Hrvatskoj.

Bosanska biskupija nakon toga 1247. dolazi pod jurisdikciju kaločke metropolije, a novo

sjedište osiromašenog bosanskog biskupa postaje Đakovo.

Ninoslavov nasljednik, ban Prijezda I. (1250. - 1287.) bio je katolik i vazal hrvatsko-ugarskog

kralja. Bela IV., vjerojatno sa ciljem slabljenja problematičnih vazala smanjuje banovinu i na

području Usore i Soli i osniva Mačvansku banovinu kasnije uzdignutu u kneževinu. Sve to

daje Dragutinu koji je napustio vlast u Srbiji 1284. Nakratko Bosni je bilo 1254. pripojeno

Zahumlje u ratu između Ugarske i Srbije. Takve prilike povećale su utjecaj feudalaca pa tako

vladar mora tražiti i suglasnost vlastele. Njegov sin, ban Prijezda II. koji je također bio

katolik, a na prijestolju je bio tri godine do svoje smrti 1290.

Bribirski knezovi i Kotromanići [uredi]

Pri kraju 13. stoljeća Ugarska je u teškoj krizi zbog borbe oko prijestolja, a u Dalmaciji i

Hrvatskoj su ojačali bribirski knezovi iz roda Šubića. Tada je bansko mjesto u Bosni

naslijedio Stjepan I. zvan Kotroman, osnivač dinastije Kotromanića. Stjepan I. oženio se

kćerkom srpskog kralja Dragutina kako bi ostao u dobrim odnosima sa Nemanjićima i imao ih

kao saveznike protiv Ugarske i Bizanta. To približavanje Srbiji nije se svidjelo bogatim

Šubićima, koji su tada nosili bansku čast u Hrvatskoj, pa su se krenuli na pohod i zavladali

bosanskom banovinom tijekom dvadeset godina. Pavao I. Šubić Bribirski od 1299. ima naziv

“ban Hrvatske i Dalmacije, i gospodar Bosne” s tim da se izvan njegove vlasti ipak nalazio

malen dio prostora, tj. banovina Soli kojom je vladao Stjepan I. Upravu nad Bosnom dobio je

i Pavlov brat Mladen I. kao “ban bosanski”, a prevlast je imao u zapadnim krajevima gdje su

mu se priklonili članovi roda Vukosalić (Hrvatinići).

Vlast bribirskih knezova pridonosila je jačanju Katoličke crkve pri čemu dolazi do otpora.

Ban Mladen I. pogiba od “nevjernih heretika”, a na njegovo mjesto dolazi Pavlov sin Mladen

II. Dvovlašće u Bosni između bana Stjepana I. i plemićke obitelji Šubić nastavljeno je kada

1314. Stjepana nasljeđuje njegov sin Stjepan II. Kotromanić. On iskorištava situaciju kada se

protiv Mladena II. pobune ostali hrvatski velikaši i neki dalmatinski gradovi, što je

priželjkivao i podržao hrvatsko-ugarski kralj Karlo Robert Anžuvinski, i staje na stranu

protivnika Bribiraca. Slomom Mladena II. 1322. godine u bitki kod Bliske, Šubići prestaju

gospodariti banovinom Bosnom i vraća se prijašnja dinastija. Pod zaštitom Ugarske uspio je

ban Stjepan II. Kotromanić srediti unutrašnje odnose i učvrstiti svoj položaj, nagrađujući

vjernu vlastelu. Premda je ojačao svoju vlast, svi važniji poslovi rješavani su u sporazumu s

vlastelom na državnom saboru - “stanku”.

Hrvatsko-ugarsko kraljevstvo, Bosanska banovina i Srpsko carstvo 1350.

Vladavina Stjepana II. Kotromanića [uredi]

Poslije sloma bribirskih knezova Šubića banovina Bosna ponovno jača i širi svoj teritorij.

Uskoro ban Stjepan II. Kotromanić pridodaje 1326. veći dio humske zemlje, osvajajući je od

Srbije, te je tako prvi put stvorio od Bosne i Hercegovine političku cjelinu. Do tada je Hum

bio poprilično samostalan pod vlašću lokalnih vladarskih obitelji. Banovini je pripojio i

hrvatski teritorij od Neretve do Cetine. Ban Stjepan II. Kotromanić također širi banovinu na

velik dio Dalmacije, i to od Dubrovnika do Splita (oko dvjesto milja dalmatinske obale), a

pripaja i Donje krajeve, Usoru i Soli. Uspostavlja veoma dobre odnose sa stranim silama,

prvenstveno s Ugarskom te pomaže sa svojim vojnim trupama hrvatsko-ugarskom kralju u

gušenju pobuna ugarskog plemstva. Imao je sreću sto je Srbija, koja je upravo bila u

izvanrednom usponu pod vladavinom Dušana Silnog, bila zaokupljena planovima širenja

vlasti prema jugu sve do Grčke. Zatim sklapa trgovački ugovor s Dubrovnikom 1334. godine,

a 1335. godine i sa Venecijom. Povelja Dubrovčanima iz 1332. spominje Bošnjane kao

stanovnike srednjovjekovne bosanske banovine(što je danas prilično često hrvatsko prezime).

Kao regionalno hrvatsko imenovanje, ime Bošnjana se očituje na svim službenim

dokumentima bosanske države te na mnogim neslužbenim kao što su glose na krstjanskim

vjerskim knjigama i natpisima na stećcima gdje i stanovnici srednjovjekovne Bosne sebe

nazivaju istima.

Ban Stjepan II. Kotromanić podržava bosanske krstjane, čija hijerarhija čvrsto stoji uz banske

vladare i velmože, što ga dovodi u sukob s papom. Ipak 1340. daje vrlo veliku slobodu

djelovanja franjevcima u Bosni, a on sam službeno prelazi na katoličanstvo u travnju 1347.

kada

Tvrđava Srebrenik

šalje pismo papi, u kojemu zahtijeva da se poveća broj školovanih katoličkih svećenika u

Bosni, koji ce biti "vični u poučavanju vjere i koji će znati narodni govor".

Godine 1350. Srpsko carstvo napada Bosnu. Cilj njene vojske, na čelu sa carom Dušanom

bilo je ponovno osvajanje Hum. Međutim, vojska bosanske banovine na čelu sa Stjepanom II.

Kotromanićem mudrom taktikom uspijeva da na koncu u potpunosti protjerati srpsku vojsku

iz svoje zemlje.

Udajom kćeri Elizabete 1353. za ugarskog kralja Ludovika I. Anžuvinskog tada jednog od

najutjecajnijih europskih vladara, Stjepan II. je podigao ugled Bosne i dinastije Kotromanića

koja se tada približila najvišim nivoima europske politike. Stolovao je u Bobovcu, a pred kraj

života je počeo graditi Kraljevu Sutjesku. Ban Stjepan II. Kotromanić je umro 1353. i

pokopan je u franjevačkom samostanu u Visokom.

Tvrtko I. Kotromanić i stvaranje kraljevstva [uredi]

Mladi ban Tvrtko I. [uredi]

Grb dinastije Kotromanić i Tvrtka I.

Nakon bana Stjepana II. ostala je stabilna, nezavisna, privredno napredna i vojno snažna

banovina. Bansku stolicu preuzima petnaestogodišnji nećak, Tvrtko I. Kotromanić (1353. -

1391.), zadnji ban i prvi kralj, za kojeg će Bosna doživjeti najveći uspon i opseg. Ali

uznapredovala je i moć njegovih vazala, koji počinju sudjelovati u politici središnje vlasti kao

vrlo značajna politička snaga.

U prvih 14 godina svoje vladavine Tvrtko je morao suzbijati pobune u Bosni i nametanje

vlasti ugarskog kralja. Tvrtko na početku svoje vlasti pokušava pridobiti vlastelu (daje im

novac i povlastice) u čemu se oslanja na ugarsku vlast i pomoć. Tvrtko je Ludoviku I. ustupio

dio Huma zapadno od Neretve s trgom Drijeva (1357.) kao i cijelo Završje s Krajinom.

Proganjao je krivovjerce, a on ili njegov brat biti talac na ugarskom dvoru. Međutim, nakon

snažnog otpora “crkve bosanske” i vlastele, Tvrtko je stao u njihovu obranu pa čak i 1358.

kada je papa Inocent IV. na Bosnu iznova poslao križare.

Godine 1363. izbija sukob između Tvrtka i Ludovika I. Anžuvinskog. Na bosansku banovinu

kreću dvije ugarske vojske, ali su se ubrzo povukle bez nekih rezultata. Banovina upada u

tešku unutrašnju krizu. Vlastela je pljačkala trgovce, a Tvrtko je obnovio veze s Ugarskom i

nastojao oslabiti utjecaj patarena u korist Katoličke crkve pa je na dvoru utjecajan vikar fra

Francesco Florentinac. Pored toga Tvrtko je vodio borbe s lokalnim plemićima, te je 1366.

izbila buna na čelu s Tvrtkovim mlađim bratom Vukom, tako da je Tvrtko pobjegao u

Ugarsku gdje dobiva pomoć te se vraća u Bosnu kao "ban bosanski po milosti božjoj i

gospodara našeg Ludovika" i guši pobunu. Lukavom politikom Tvrtko je izbjegavao snažan

pritisak ugarskog kralja.

Ni Tvrtko I. nije mogao stvoriti plaćeničku vojsku koja je bila skup vojnih odreda plemića niti

sustav feuda koji bi mu omogućio da ima veću vlast nad feudalcima. Nakon što je stabilizirao

vlast u zemlji i smirio lokalne plemiće, Tvrtko širi vlast svoje banovine na njenim

jugoistočnim granicama. Zauzeo je dobar dio zemalja bivšeg srpskog carstva. U savezu sa

srpskim oblasnim gospodarom knezom Lazarom Hrebljanovićem slama srpskog oblasnog

gospodara Nikolu Altomanovića i pripaja njegovu zemlju svome kraljevstvu 1373. Uskoro se

Tvrtkovo kraljevstvo proširuje i na dijelove gornjeg Podrinja i Polimlja. Početkom 1377.

Tvrtko proširuje kraljevstvo na Trebinje, te župe Konavle i Dračevica. Time je osigurao izlaz

na jadransku obalu i južno od Dubrovnika na području Boke Kotorske.

Krunjenje Tvrtka za kralja [uredi]

Ističući da je potomak Nemanjića po baki i u sklopu svih svojih uspjeha, okrunjen je 1377. za

"kralja Srbljem, Bosni, Primorju, Humskoj zemlji, Donjim Krajem, Zapadnim Stranam, Usori

i Podrinju" u mjestu Mile kod Visokog (današnji Arnautovići). Tu je bilo krunidbeno mjesto i

kasnijih bosanskih kraljeva. Nakon pripajanja na području Dalmacije i Hrvatske (majka mu je

bila iz obitelji Šubić) prisvaja i naslov kralja Hrvatske i Dalmacije. Neki hrvatski povjesničari

u ovom činu vide, makar kratku, obnovu hrvatske državnosti pod narodnim vladarima.

U namjeri jačanja ekonomske politike kraljevine na istočnoj jadranskoj obali Tvrtko teži

oslabiti utjecaj Dubrovnika. Da bi nadoknadio gubitak Drijeva koje je ustupio Ugarskoj,

Tvrtko je na ulazu u Boku Kotorsku podigao grad i trgovačku luku Novi (danas Herceg Novi)

gdje otvara tržište za prodaju soli što je uzrokovalo sukob sa Dubrovnikom. Dobivši

konkurenciju u trgovini, Dubrovčani su iskoristili činjenicu da Tvrtkovo kraljevstvo trgovački

uveliko ovisi o njima u i uspijeli nagovoriti kralja da odustane od daljnjeg ulaganja u projekt

luke u Novom. Slanicu je ukinuo tek kad je opet zauzeo Drijevu 1382. zajedno sa zapadnim

Humom, Završjem i Krajinom. Počinje graditi i svoju mornaricu (4 velika i 32 manja broda).

Elizabeta Tvrtku predaje Kotor kako bi se od njega rastavila.

Za vrijeme vladavine kralja Tvrtka njegova vojska je bila najmodernija vojska na cijelom

Balkanu. Prva je od balkanskih država uvela u upotrebu vatreno oružje, što je tada

predstavljalo revolucionarni korak na polju ondašnje vojne tehnike. To je iskoristila 13.

kolovoza 1378. godine prilikom napada mletačke flote na grad Kotor. Tom je prilikom

upotrijebila tri topa i uspješno obranila grad.

Povelja kralja Tvrtka I. izdana 1381. u Moštrima blizu Visokog

Smrću Ludovika 1382. kraljevstvo se oslobođa ugarskog pritiska i vazalnog odnosa, te se

ponovno širi do Neretve. Tvrtko se priključio pobunjenim hrvatskim plemićima (Ivan Paližna,

braća Horvati), koji su zajedno ustali protiv nove kraljice, Ludovikove kćerke Marije.

Tvrtkova aktivnost je bila najviše usmjerena na Dalmaciju te vojskom 1387. zauzima Klis i

Ostrovicu preko kojih vrši pritisak na Split i Zadar. Ali priznanje Tvrtkove vlasti u

dalmatinskim gradovima odgodio je odlazak njegove vojske na Kosovo u borbi protiv Turaka.

Nakon te bitke kralj preuzima potpunu kontrolu nad skoro cijelom Dalmacijom i pripaja

svome kraljevstvu Split (1390.), Trogir, Šibenik, te otoke Šoltu, Brač, Korčulu i Hvar.

Ovladavši Dalmacijom sve do Velebita duboko u hrvatskom teritoriju osim Zadra, Tvrtko

proširuje svoj naslov i naziva se “kraljem Srbije, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja”

(1390.) (tako koristeći pravo svoje majke iz obitelji Šubić), a njegovo kraljevstvo postaje

najmoćnija država na Balkanu.

Od pedesetih godina osmanska vojska se kreće preko Balkana prema zapadu pa se kralj

Tvrtko suočio s upadima Osmanlija , najprije u jesen 1386., pa u ljeto 1388. kod Bileće, kada

na čelu s vojvodom Vlatkom Vukovićem pobjeđuju Osmanlije. Tvrtko, shvaćajući opasnost

od Turaka, pomaže knezu Lazaru i na Kosovu. Tako njegova vojska ponovno pod

zapovjedništvom Vlatka Vukovića, sudjeluje u snažnoj vojnoj koaliciji, sačinjenoj i od Srba,

predvodnika koalicije Srba, te Ugara, ostalih Hrvata, Albanaca i Grka, koji se na Kosovu

polju 1389. suprotstavljaju Osmanskom carstvu. Bez znatnih gubitaka Vuković se povukao, a

Tvrtko je primio čestitke na pobjedi (Firenza). Hvaleći se da je kršćanska koalicija pobijedila,

Tvrtko ipak postaje na jugoistoku, preko vazalnih posjeda Vuka Brankovića, prvi susjed

Osmanlija koji su još više povećavali svoje prodore nakon Kosovske bitke. Kralj Tvrtko je

preminuo 1391.

Tvrtkovi nasljednici i jačanje krupnih feudalaca [uredi]

Slabljenje kraljevske vlasti [uredi]

Kraljevska utvrda Bobovac

Širenjem kraljevine Tvrtko I. se oslanjao isključivo na feudalnu vojsku što je ojačalo moć

velikaša koji su u osvojenim područjima dobivali nove posjede. Nakon smrti Tvrtka I.

središnja vlast još više slabi, a na politička zbivanja u kraljevstvu utječu četiri činitelja:

hrvatsko - ugarski kralj Žigmund Luksemburški, domaći plemići, Turci i problemi sa herezom

u narodu. U sukobu tih sila situacije su se brzo mijenjale, a koalicije su se sklapale kao što su

se i raskidale. U tom periodu sabor kraljevine ima velik utjecaj na kralja.

Istaknule su se dvije plemićke obitelji koje su u kraljevstvu imale moć: najprije Hrvatinići i

kasnije Kosače. Najvažniji su bili Hrvoje Vukčić Hrvatinić, Sandalj Hranić Kosača i Pavao

Radinović. Hrvoje Vukčić Hrvatinić je bio vojvoda i gospodar Donjih Krajeva.

Stao je uz Ladislava Napuljskog, koji ga postavlja 1391. za bana i 1398. za namjesnika u

Hrvatskoj, a 1403. postaje splitskim hercegom i dobiva Brač, Hvar i Korčulu. Vlatkov

nasljednik i nećak, Sandalj Hranić Kosača (1392.-1435.), širi svoju vlast od Prijepolja,

Pljevalja i Nikšića sve do Cetine. Pavlovići svoje posjede drže u istočnoj Bosni, a Pavao

Radinović ima Olovo, Borač, Trebinje i dio Konavla s Cavtatom. Oni prisvajaju danak od 1

dukata, carinu te uzimaju prihode od Drijeva. Humski vlastelini , župan Bjeljak Sanković i

vojvoda Radič Sanković, pokušali su prodati Konavle Dubrovčanima, ali su kažnjeni

oduzimanjem posjeda. Napali su ih vojvoda Vuković i knez Pavao Radenović koji su njihove

posjede i Konavle međusobno podijelili.

Borbe protiv Dubrovnika i ugarskog kralja [uredi]

Hvalov zbornik

Dubrovčani odmah šalju poslanstvo u Dalmaciju i daju savjete gradovima da se vrate pod

vlast ugarskog kralja. Plemići nisu htjeli priznati Tvrtkova sina za vladara, nego su kraljem

proglasili starog i nesposobnog člana dinastije, Stjepana Dabišu (1391. - 1395.). Priznao je

1393. Žigmunda za svog vrhovnog gospodara i svoga nasljednika u Bosni (Đakovački

ugovor) čime je njegovo kraljevstvo ponovno postalo ugarskim vazalom. Odrekao se posjeda

u Hrvatskoj i Dalmacije te je time njegova vlast svedena na granice prije Tvrtka I.

Kako bi obranili krunu plemstvo nakon Dabišine smrti 1395. izabere za kraljicu Dabišinu

ženu Jelenu Grubu 1395. - 1398.), umjesto kralja Žigmunda koji se tada spremao za rat protiv

Turaka (Nikopolje) pa se nije upleo u unutarnje stvari kraljevstva. Time nastaje interregnum

što im omogućava jačanje u odnosu na ugarskog kralja. Kako je Jelenu na vlast doveo Hrvoje

Vukčić, zapravo je on sam bio pravi vladar bosanskog kraljevstva. Interregnum završava

1398., kada na prijestolje dolazi najmlađi sin Tvrtka I., Stjepan Ostoja.

Ostoja je Dubrovčanima zbog dugova krajem 1399. prodao primorje od Stona do Gruža, a

zatim neuspješno ratuje protiv Dubrovnika (1403. - 1404.). Osjećajući Ladislavovu slabost,

Ostoja se miri sa Žigmundom 1404. Nakon toga Hrvoje zbaci kralja Ostoju 1404., a dovodi

starijeg Tvrtkovog sina Tvrtka II. Kotromanića. Zbog spora oko sela Lisac mir s

Dubrovnikom je postignut tek 1405.

Stjepan Ostoja bježi u Ugarsku, a Žigmund mu odlučuje pomoći i slomiti otpor hrvatskih i

bosanskih plemića. Opet se objavljuje križarski rat protiv heretika. Više godina ugarska

vojske navaljuju na bosansko kraljevstvo uz djelomičan uspjeh. Osvojena je najveća tvrđava

Bobovac gdje je doveden Ostoja. Nakon Žigmundovog vojnog pohoda 1408. i pokolja 200

hrvatskih plemića u Doboru, Hrvoje prelazi na Žigmundovu stranu. U završnom gašenju

pobune plemića dosta je bio značajan Filip Mađar (en:Pipo of Ozora),

Sandalj Hranić i Pavao Radinović vođe su otpora i podupiru kralja Ostoju, koji s njihovom

pomoći opet dolazi na vlast 1409.. Protivnici Ugarske se oslanjaju i na Turke. Žigmund 1410.

šalje vojsku na Bosnu s Hrvojevom pomoći kojeg postavlja za potkralja u Bosni. Opet nije

proveden Đakovački ugovor, a Žigmund priznaje Ostoju za kralja i vazala pod njegovim

suverenitetom.

Sukobi vlastele i jačanje turske moći [uredi]

Hrvoje Vukčić Hrvatinić

Žigmund je htio poraziti moćnog Hrvoja Vukčića, proglasivši ga veleizdajnikom unatoč svim

Hrvojevim naporima da dokaže odanost ugarskom dvoru te mu oduzima Split, otoke i Sanu.

Hrvoje je jedini spas vidio u savezništvu s Turcima koji 1414. upadaju u Bosnu. Osmanlijsko

carstvo tada podržava Tvrtkom II. kojega je Hrvoje želio dovesti na prijestolje umjesto

Ostoje. Turci 1415. pobjeđuju ugarsku vojsku kod Doboja u lašvanskoj bitci pa se ugarski

utjecaj smanjio, a plemići i Ostoja su se okrenuli protiv Ugarske. Sandalj se izmirio s

Hrvojem i usprkos osmanskom uspjehu, politički odabir Tvrtka II. se nije zbio, a sultan je za

kralja potvrdio Stjepana Ostoju. U dogovoru s kraljem, Sandalj je ubio kneza Pavla

Radinovića koji je podržavao Tvrtka II., a sinovi kneza Pavla, da bi se održali, pozivaju Turke

u pomoć da pustoše Hranićeve zemlje. Velmože ne pozivaju turske čete samo kao pomoć u

međusobnom obračunu, nego uzimaju i stvarne obveze postajući sultanovim prisežnicima.

Pritom je Sandalj priznao tursku vlast.

Zemlju su razdirali unutarnji sukobi i prava feudalna anarhija pri čemu su velikaši svoje

posjede pretvarali u samostalna područja. Premda se od 1386. prati osmanska nazočnost u

srednjovjekovnoj Bosni, tek su događaji iz sredine drugog desetljeća 15. stoljeća označili

njihov aktivniji politički angažman. Iako je Bosna bila vazal ugarsko-hrvatskog kralja

Žigmunda, sukobi među velikašima omogućili su jačanje turskog utjecaja u Bosni i njenim

unutarnjim sukobima. U početku su bili samo u pljačkaškim pohodima, a sad su važan i

ravnopravan činitelj u razvoju događaja u Bosni i njenoj borbi protiv Ugarske.

Poslije smrti Stjepana Ostoje 1418. vladarem je postao njegov sin Stjepan Ostojić koji se

suočio s istim problemima i to suparništvom plemićkih obitelji te turskim uplitanjem. Prodao

je Dubrovniku Konavle, a Venecija mu je otela otoke. Zamjerio se i krstjanima i na kraju je

1421. godine protjeran.

Konačno 1421. godine kralj Tvrtko II. ponovo preuzima prijestolje. Njegovu vladavinu

obilježava razvitak gospodarstva i gradova te jačanje utjecaja franjevaca u Bosni. Sultan

Murat II. s velikom vojskom napada kraljevstvo 1424. i 1426. Zatim Tvrtko II. opet mijenja

saveznika i obraća se Ugarskoj za pomoć zbog pobune domaćih plemića Sandalja i Radivoja

Ostojića, sina bivšeg kralja Ostoje, koji su uz osmanlijsku pomoć ovladavali većim dijelom

kraljevstva od 1433. do 1435. Turci osvajaju gradove Hodidid i Vrhbosnu 1434./1435.

godine. Nakon smrti vojvode Sandalja 1435. Tvrtko II. opet dobiva vlast i ponovno Turskoj

plaća godišnji danak. Prijestolnica Tvrtka II. bio je utvrda Bobovac, dok su Srebrenica,

Zvornik i Usora bili pod upravom srpskog despota s kojim ratuje zbog bogatog rudarskog

područja u istočnoj Bosni. Nakon toga, jačaju i turski upadi u Bosnu (Srebrenice pada 1440.),

a i Sandaljev nasljednik Huma, Stjepan Vukčić. Tvrtko ostaje na vlasti sve do svoje smrti

1443.

Pretposljednja bosanska kraljica Katarina Kosača-Kotromanić

Kralj Stjepan Tomaš Kotromanić

Doba Stjepana Tomaša [uredi]

Godine 1443. plemstvo postavlja na vlast kralja Stjepana Tomaša, izvanbračnog sina kralja

Ostoje. Prešao je na katoličanstvo 1445. i čvrsto se vezao uz Ugarsku zbog sve većih turskih

napada. Stjepan Vukčić Kosača, najmoćniji plemić na jugoistočnom području kraljevstva

odbija u početku priznati Stjepana Tomaša za novog kralja što je rezultiralo unutarnjim

sukobom koji je okončan 1446. bračnom vezom bosanskog vladara sa Katarinom Kosačom,

kćeri moćnoga vojvode. Nastojao je dobiti potporu Ivana Hunjadija koji mu plaća godišnju

pomoć od 3000 zlatnika. Radivoj se tako kao turski pretendent na prijestolje nije uspio

nametnuti. Neki od feudalaca postaju katolici, no “crkva bosanska” imala je još pristaša.

Stjepan Vukčić Kosača ipak nastavlja vrlo jak utjecaj na svome posjedu što potvrđuje

činjenica da 1448. uzima titulu hercega i po kojoj će ovaj dio Bosne kasnije biti i prozvan

Hercegovina.

Zbog osmanskih napada, kralj Tomaš 1450. traži vanjsku pomoć i obraća se papi. U Bosni se

nastojala uspostaviti katolička dominacija preko franjevaca s tim da papa želi iskoristiti i

kraljev prijelaz na katoličanstvo. Ponovno crkvu bosansku optužuje za herezu (pogubne

doktrinarne zablude

Kralj 1459. saziva starješine Crkve bosanske i nudi im dva izbora. Ili će prihvatiti

katoličanstvo ili će biti protjerani iz Bosne. Prema papinim kasnijim zapisima, njih oko 2000

pristaje prijeći na katoličanstvo, a ostalih 40 000 se sklanja na prostor južne Bosne u Humu i

nalaze zaštitu u okrilju vojvode Stjepana Vukčića Kosače, koji je i sam bio krstjanin, o čemu

postoji i detaljan opis koji je zabilježio papa Pio II. u svojim Komentarima (Commentarii).

Tako su Bosnu oslabili s jedne strane Turci svojim napadima, a s druge starne heretici i

vjerski sukobi.

Stjepan Vukčić Kosača i postanak Hercegovine [uredi]

Grb Kosača („Kosačića“)

Sandalj Hranić Kosača je imao posjede od Mileševa do Cetine, a nakon smrti Pavla

Radinovića 1415. i Hrvoja Vukčića 1416. postaje najmoćniji čovjek u Bosni. Naslijedio ga je

nećak Stjepan Vukčić Kosača (1435. - 1466.).

Radoslav Pavlović je tada ušao u sukob sa Stjepanom na čijoj su strani bili Turci pa su

Pavlovići 1438. izgubili Trebinje, a prihode od Drijeva tada uzima samo Vukčić. Dolazi do

izdvajanja južnog dijela bosanske države koji postaje posebna politička jedinica zavisna o

Turcima. Stjepan u Zeti nakratko zauzima Medun i Sokol 1439., a napušta ih nakon obnove

srpske despotovine. 1440. osvaja Omiš i Poljicu, a nedugo zatim mu Mlečani i zetski vojvoda

Stjepan Crnojević otimaju Bar, Gornju Zetu i Omiš.

Vukčić odbija priznati Tvrtkova nasljednika Stjepana Tomaša (1443.- 1461.) te se nekoliko

godina vodi građanski rat potpomažući s Turcima drugog pretendenta, Tomaševa brata

Radivoja. Primirje je sklopljeno 1446. kad je udao svoju kćer Katarinu za Tomaša. Ali Vukčić

je i dalje potpomagao polunezavisnom turskog vazalu i srpskom vladaru Đurađu Brankoviću

koji je ratovao sa Tomašem u istočnoj Bosni oko Srebrenice.

Stjepan se 1448. okitio godine novom titulom: "Herceg od Huma i Primorja" istaknuvši svoju

nezavisnost. Poslije je titulu izmijenio u "Herceg od Svetog Save", prema svecu pokopanom u

Mileševu na njegovu teritoriju. Teritorij pod njegovom vlašću protezao se od Lima do Cetine i

od Rame do Kotorskoga zaljeva, a kasnije će dobiti naziv Hercegovina.

Zabranjuje podanicima da u Dubrovniku kupuju sol, otvara novu solanu u Sutorini i 1449.

otvara u Novom radionicu sukna. Grad Novi želi razviti u trgovačko i pomorsko središte pa

zbog toga ratuje s Dubrovnikom (1451. - 1454.). Na stranu Dubrovčana su stali bosanski kralj

Stjepan Tomaš i srpski despot Đurađ Branković te su htjeli su kupiti hercegovu zemlju od

sultana za 150,000 dukata, a herceg je s Mlečanima planirao napad na Dubrovnik. Ali sukob s

ekonomski jakim Dubrovnikom za hercega je postajao sve nepovoljniji pa se uz osmansku

vojnu pomoć pomirio sa sinom Vladislavom 1453. i 1454. sa Dubrovnikom. Nedugo zatim i

Osmanlije počinju upadati u njegovu zemlju te se 1461. miri sa novim bosanskim kraljem,

Stjepanom Tomaševićem. Herceg Stjepan Vukčic Kosača preminuo je 1466.

Pad srednjovjekovnog kraljevstva [uredi]

Europa netom prije pada kraljevstva 1463.

Za novoga kralja Bosne 1461. je postavljen Stjepan Tomašević, sin kralja Stjepana Tomaša.

On se suočava s jakom prijetnjom osmanskih osvajača i njihovim pretenzijama prema Bosni.

Predviđajući tursku najezdu velikih razmjera, traži pomoć u obrani od pape, Ugarske te

Venecije zbog osmanske opasnosti. Vlastelini su složno podržali kralja, kao i herceg Stjepan

Vukčić koji se s njim pomirio i pristao poduprijeti njegovu težnju za pomoć od Zapada.

Potom kralj Stjepan Tomašević odbija platiti danak Osmanlijskom carstvu 1462. čime je

ugrozio mir u Bosni. Zahvaljujući jakom uporištu u župi Vrhbosni i Bosanskom Krajištu,

Osmanlije su mogli vrlo brzo izvesti napad na Bosnu. Kada se uvjerio da pomoć neće doći,

kralj je zamolio Portu na primirje od 15 godina, što je i obećano bosanskim poslanicima kako

bi se prikrile sultanove prave namjere. Nekoliko dana poslije odlaska poslanstva, krenuo je

Mehmed II. s velikom vojskom na Bosnu. Kad se vojska pojavila, nastalo je rasulo. Pavlovići

i vojvoda Tvrtko Kovačević su se predali i pogubljeni su. U snažnom osmanskom naletu stara

kraljevska tvrđava Bobovac pala je 20. lipnja 1463., a kralj Stjepan Tomašević je pobjegao u

utvrdu Ključ. Opkoljen osmanskim snagama odlučuje se predati, nakon čega biva pogubljen u

Jajcu. Bosna je šaptom pala čime je prestala postojati srednjovjekovna država.

U jesen 1463. Matijaš Korvin zauzima Jajce i Srebrenik. Herceg Stjepan podupirao je tu

akciju s juga i ponovno počeo osvajati gradove. Mehmed II. je 1464. opet pokušao osvojiti

Jajce. Sjeverna Bosna je oslobođena od Turaka, a Matijaš postavlja slavonskog velikaša

Emerika Zapolju za vladara Bosne. Organizirane su Jajačka i Srebrenička banovina čime je

Slavonija bila zaštićena od napada Turaka. Matijaš Korvin daje naslov kralja Bosne velikašu

Nikoli Iločkom (1471. - 1477.), koji je kovao i svoj novac. Herceg Stjepan Vukčić traži

potporu zapadnih sila: Ugarske, Venecije, Napulja i pape. Nastaje nemir, a njegov najstariji

sin Vladislav bježi 1462. sultanu nudeći mu 100 000 dukata za polovinu očevih zemalja.

Sultan zahtijeva tu svotu od hercega ili predaju tri grada, a herceg mu ipak odstupa jedan dio.

Turci 1465. osvajaju velik dio Hercegovine, Mlečani zauzimaju Krajinu (od Neretve do

Cetine), čime hercegu ostaje samo uzak dio s Novim što je ostavio Vlatku (1460. - 1482.).

Turci 1482. osvajaju Novi, čime je pala i Hercegovina. Srebrenik je pao 1521., Šabac i

Beograd 1521., a Jajce 1528.

Društvo u srednjovjekovnoj Bosni [uredi]

Razvoj feudalizma [uredi]

Pod utjecajem naprednijih vanjskih društvenih i političkih faktora u Bosni se počelo raspadati

staro rodovsko-plemensko društvo i razvijati elementi ranofeudalnog društva. Do kraja 9.

vijeka Bosna je postala država sa razvijenim feudalnim karakteristikama. Bosanski feudalni

sistem zasniva se na plemenitoj baštini koja je uobičajena u zapadnoeuropskim zemljama.

Ona predstavlja trajnu svojinu sa vazalnim odnosima zasnovanim na sustavu vjerne službe i

vjere između seniora kao gospodara i vazala kao podanika.

U bosanskom društvu je postojala bitna razlika između naroda i plemstva, iako tamošnji

plemići nisu imali nasljedno pravo. Moćniji plemići su postavljali i svrgavali banove i

kraljeve. Potkraj srednjega vijeka okupljali su se na sluzbenim državnim "vijećima" da

raspravljaju o nasljeđivanju vladara i drugim važnim političkim poslovima. Kraljevski

dvorovi imali su i dobro organizirane državne kancelarije, u kojima su često, poslije

četrdesetih godina 14. stoljeća, radili i franjevci. Spisi su se pisali na slavenskom ili latinskom

jeziku.

Od rodovsko-plemenskih starješina nastaje bosanska vlastela koja vodi mladu državu. Velika

moć vlastele nije dopuštala da se razvije sustav pronija koji pretpostavlja jaču vladarevu vlast.

Prema ekonomskoj moći vlastela se dijeli na: velmože, vlastelu i vlastelinčiće. Oni su imali

feudalne posjede koje su dobili za različite vojne zasluge u ratu pomažući vladaru koji je sa

svojom dinastijom bio na čelu hijerarhije bosanskog društva. Stvarna je moć ovisila o količini

zemlje, a rang je više ovisio o službi. Oni koji su obavljali najvažnije državne službe zvali su

se velmože, a niži službenici nosili su titulu kneza. Župan (stara slavenska titula) je bio negdje

između te dvije razine. Krupni velmože imaju pod sobom čitav niz većih ili manjih feudalaca.

Predstavnici velikih vlastelinskih rodova bili su vojvode.

Građanska klasa se sporo razvijala, a najčešće su bili katolici. Stranci, u prvom redu

Dubrovčani, ostali su stalno važan činitelj u unutrašnjoj i vanjskoj trgovini Bosne. S razvojem

rudarstva i privrede jača i domaće građanstvo.

Brojniji dio stanovništva tadašnje Bosne činili su zavisni ljudi odnosno kmetovi koji su

pripadali vladaru ili vlasteli. Crkva bosanska nije imala feudalnih vlastelinstava pa prema

tome ni zavisnih seljaka. Svaka kuća zemljoradnika i stočara (Vlasi) je godišnje plaćala jedan

dukat. Potkraj samostalnosti Bosne položaj seljaka se pogoršava. Ali slobodno seljaštvo nije

potpuno iščezlo.

Do 14. stoljeća u Bosni je ropstvo bilo vrlo razvijeno. Najviše se robova izvozila početkom

15. stoljeća, a Bosna je bila ozloglašena kao zemlja prodaje ljudi. Postojao je i robovski rad

(de genere servorum Bosniensium). Mnogi bosanski robovi (većina ratni zarobljenici te

patareni) su se prodavali ili kupovali na velikoj tržnici roblja u Dubrovniku te zatim izvozili u

katoličke zemlje (u Veneciju, Firencu, Genovu, Siciliju, južnu Francusku i Kataloniju).

Državno uređenje i politika [uredi]

U razvijenom srednjem vijeku Bosna je najprije bila banovina na čelu koje je stajao ban.

Zemlja je bila podjeljena na župe. Značajnu ulogu u političkom životu Bosne odigrale su

susjedne zemlje: Bizant, Kraljevina Ugarska, Srbija, Zeta te kasnije i Osmanlijsko carstvo

boreći se svi međusobno za prevlast, a Bosna je često bila vazal neke veće države. Od bana

Mateja Ninoslava, vladari Bosne pripadali su jednoj obitelji, dinastiji Kotromanić.

Od 1377. Bosna je postala kraljevina kad se Tvrtko I. Kotromanić okrunio za kralja. Bosanski

vladari će tu titulu nositi sve do gubitka državne samostalnosti 1463. Ali suverenitet kralja je

često bio ograničen zbog moćnih plemića. Osim Tvrtka I. nijedan kralj nije bio bogatiji od

velikaša. Dvije najveće plemićke obitelji krojile su bosansku politiku nakon Tvrtkove smti i to

Hrvatinići te Kosače.

Kako nije bilo utvrđenog reda nasljeđivanja, vlastela je odlučivala o novom vladaru i tek

nakon Stjepana I. ta čast postaje nasljedna. Prihodi vladara su bili: davanja od zemlje, jedan

dukat po kući, različite carine, trgovina od brodova, određeni postotak metala (urbura),

prihodi od kovnica, “stonski dohodak” od Dubrovnika (500 perpera), a otkad je proglašeno

kraljevstvo i “svetodmitarski dohodak” od 2,000 perpera. Kralj je u miru upravljao zemljom

te izdavao povelje. Vlast vladara u Bosni ograničavao je državni sabor - stanak, u kojem

sudjeluje isključivo vlastela gdje se rješavaju važniji državni poslovi unutarnje ili vanjske

politike te o dodjeljivanju ili oduzimanju posjeda velmožama.

Ekonomski razvitak srednjovjekovne Bosne [uredi]

Usprkos povremenim građanskim ratovima i vojnim upadima, Bosna je sredinom srednjeg

vijeka uživala u stvarnom blagostanju. Ključ njenom bogatstvu je bio u rudarstvu.

Potkraj 13. i na početku 14. stoljeća stigli su u Bosnu prvi njemački rudari iz Ugarske i

Transilvanije poznati pod imenom Sasi i počeli eksploatirati njene rude. Stjepan II.

Kotromanić i kralj Tvrtko I. poticali su razvoj rudarstva. Rudnici su bili u privatnom

vlasništvu mjesnih zemljoposjednika, a vodili su ih Sasi kojima je zakon dopuštao da sijeku

šume i podižu rudarska naselja. Neki od njih su postali i ugledni ljudi. Rudarski centri su bili

Ostružnica, Hvojnica (Fojnica), Kreševo, Dusina, Busovača, a od druge polovice 14. stoljeća

Olovo i Kamenica. Na nekim mjestima kopao se bakar i olovo, ali je najvažniji izvor

bogatstva bilo srebro, a Srebrenica je postala najveće rudarsko i trgovačko središte s brojnim

dubrovačkim kolonijama. Već se 1339. godine izvozilo i zlato iz Bosne. Najnaprednija su bila

Drijeva (danas Gabela) sa velikim skladištima soli.

Dobar dio bosanskog uvoza i izvoza išao je dolinom Neretve na čijem je ušću nastalo

nekoliko trgova: Osinj, Posrednica, luka Ploče, Nekranj, Brštanik. Uvoze se tkanine, vino,

ulje, usoljena riba, šećer, južno voće, začini, oružje, metalni, stakleni i kožni predmeti, papir,

sol, dok se izvozi stoka, koža, krzna, loj, vuna, sir, med, vosak i razni metali kao srebro, bakar

i olovo na kojima je i zasnovan bosanski privredni razvoj. Dubrovčani su imali poseban

monopol na trgovanje srebrom, a i sav prekomorski izvoz kovina išao je preko Dubrovnika.

Kako su 1422. godine Bosna i Srbija zajedno proizvodile više od jedne petine srebra u Europi,

bilo je mnogo bogatih ljudi koji su si mogli prijuštiti skupocjene tkanine. Dubrovačke

kolonije zajedno sa Sasima nisu samo dominirale u spomenutim rudarskim mjestima nego i u

važnim trgovačkim središtima kao sto je bila Foča. Dubrovačka je kolonija postojala i u

Visokom, političkoj prijestolnici banovine Bosne za većeg dijela srednjega vijeka.

Kako su stranci (Sasi i Dubrovčani) bili najaktivniji u privrednom životu tako su jačali

domaću privredu koja je pak jačala domaće građane. Razvijaju se razna nova gradska naselja,

karavanske stanice i putovi. Bosanski gradovi sastojali su se od dva dijela: tvrđave (castrum)

u kojoj je sjedište vojničke posade i gradske uprave te podgrađa (suburbium) gdje su stanovali

trgovci. Središnju vlast predstavlja knez kojeg postavlja vladar, a vrši upravnu i sudsku vlast.

Putem karavanske trgovine koju obavljaju ponosnici na čelu sa kramarima vrši se prijenos

robe i razmjena bosanskih proizvoda sa primorskim gradovima. Nastaju brojna trgovačka

društva koja djeluju na širim prostorima. To doprinosi da razvitku carina u srednjovjekovnoj

Bosni.

Važni gradovi sa katoličkim zajednicama Sasa, Dubrovčana i drugih Dalmatinaca privlačili su

franjevce koji su tu počeli osnivati samostane, a gradovi su zadobili izrazito katolički izraz.

Među ostalim srednjovjekovnim gradovima na trgovačkim putovima u Bosni isticali su se još

i Jajce, Travnik, Goražde i Livno. Uz ta glavna središta bilo je i mnogo manjih utvrđenih

mjesta (otprilike 350 u cijeloj srednjovjekovnoj Bosni). Među njima je bila i Vrhbosna

(kasnije Sarajevo), koja se potkraj srednjeg vijeka sastojala isključivo od tvrđave i sela.

Dolazi do jačanja robno-novčane privreda. Pavao Bribirski počinje kovati svoj srebrni novac

(denarius, groš) u malim količinama, a isključivo bosanski novac kuje Stjepan II. Kotromanić.

Tvrtkovi četverostruki dukati su jedini poznati zlatni novac u južnoslavenskim zemljama.

Na selu su većinu naroda sačinjavali kmetovi koji su obavljali vojne i ratarske poslove za

svoje gospodare, a desetinu plaćali kralju. Stočari u bosanskim planinama, od kojih su neki

bili Vlasi, bilo je teže uključiti u feudalni poredak.

Religija srednjovjekovne Bosne [uredi]

Općenito, u srednjem vijeku na tlu Bosne i Hercegovine postojale su tri Crkve koje je

prakticiralo izmješano slavensko stanovništvo. To su bile katolička crkva, pravoslavna crkva i

posebna "crkva bosanska".

Katolička crkva [uredi]

Rimokatolici su živjeli u svim područjima srednjovjekone Bosne a činili posebnu većinu u

urbanim krajevima. Bosanski banovi i kraljevi bili su također katoličke vjere, ali često su

pokazivali interes i za crkvu bosansku. Bilo je potpuno uobičajeno da Sveta stolica prisili

bosanske vladare da se odreknu od bilo kakve veze s tom crkvom, a za uzvrat bi dobili vojnu

pomoć i podršku. U 13. stoljeću sjedište bosanske biskupije je postalo Đakovo u Hrvatskoj.

U 13. stoljeću dolaze dominikanci, a kasnije i franjevci koji najprije nisu imali većeg uspjeha

u svojim misijama. 1340. utemeljena je "Bosanska vikarija" sa sjedištem u Milama, koja se

proširila na mnogo veći teritorij od same Bosne. Već 1385. ima 35 samostana, od kojih je

samo 4 bilo na području Bosne. To su bili franjevački samostani u Visokom, Lašvi, Kraljevoj

Sutjesci i Olovu. Do 1463. godine će se izgraditi još 12 franjevačkih samostana širom Bosne,

uglavnom u jakim centrima privrednog razvoja srednjovjekovne bosanske države.

Crkva bosanska [uredi]

"Crkva bosanska" se zasnivala patarenskoj herezi koja se javila u to doba na katoličkom

zapadu. Sama hereza nije bila neubičajena u Europi i došla je vjerojatno sa zapada iz

Francuske preko dalmatinskih gradova. Javlja se u vrijeme bana Kulina koji ju uz vlastelu

potpomaže. Njezini vjernici nazivali su se krstjani, a živjeli su najčešće u ruralnim područjima

Bosne.

U 13. stoljećeu hereza će dobiti svoju organizacijsku formu i lik kao krstjanska crkva sa

hijerarhijom i shvaćanjima. Na čelu crkve se nalazio djed. Među redovnicima su se isticali

gosti kao viši crkveni dostojantvenici i starci kao niži. Gosti i starci su zajedno nazivani

strojnici. Gosti su se bavili propovjedanjem, a starci su bili na čelu zajednica krstjana, hiža.

Učenje krstjana je jedna varijanta dualističkog, manihejskog učenja o postojanju dva tvorca:

sotone koji je stvorio nesavršeni materijalni svijet i predstavlja zlo te Isusa koji je stvorio

savršen nebeski svijet i predstavlja dobro . Izvor zla je sve materijalno kao npr. križ i voda

(križanje nisu prakticirali). Vjerovali su da je Stari zavjet iz Biblije, kao i ikone, simbol toga

zla. Također su izbjegavali materjalne simbole kao što su crkve i biskupe. Skromno su živjeli

u hižama koje su ujedno bile i mjesta vjerskih obreda. Odricali su se materijalnih bogatstava.

Pod izlikom uništavanja hereze, a u namjeri da učvrsti vlast u Bosni, ugarski kralj će poduzeti

niz križarskih pohoda. Krstjani sredinom 13. stoljeća postaju takmaci katolicima u

društvenom i političkom životu Bosne i Huma kao savjetnici i diplomatski predstavnici

banova, vojvoda i plemstva. Dubrovčani u sporovima s bosansko-humskim vladarima i

vlastelom često traže posredovanje krstjana. Neki od velikaša su također bili krstjani kao što

su Hrvoje Vukčić, Sandalj Hranić, Stjepan Vukčić i Pavao Klešić.

Pravoslavna crkva [uredi]

Pravoslavni vjernici su se pojavljivali na području Huma i u Podrinju.

Kultura i umjetnost u srednjovjekovnoj Bosni [uredi]

Stećak Radmilja

Stećak Zgošća

U srednovjekovnoj Bosni su se upotrebljavala četiri pisma: glagoljica, ćirilica, latinica, i

posebno bosansko-hrvatsko pismo bosančica.

Najstariji dokument na bosančici je Povelja Kulina bana sa dubrovačkim knezom Krvasom iz

1189. Odlomak Djela apostolskih, tzv. Grškovićev odlomak je napisan na glagoljici (12./13.

stoljeće) kao i Humačka ploča koja pokazuje sjaj ranosrednjovjekovne pismenosti. Ljepotom

se ističe, Hvalov zbornik iz 1404. kojeg je napisao krstjanin Hval za vojvodu Hrvoja Vukčića.

Od 13. do 15. stoljeća nastaju patarenski iluminirani rukopisi. Najznačajniji pisani spomenik

te epohe bila je Tajna knjiga iz 13. stoljeća koja nažalost nije sačuvana. U njoj je bila sadrzan

opis nastanka svijeta, mitologija, filozofija i etika bosanskih krstjana. Od ostalih vjerskih

knjiga najpoznatije su Miroslavljevo evanđelje i Mostarsko evanđelje. Sačuvano je i nekoliko

rukopisa koji su ukrašeni minijaturama. Od glagoljskih pisanih spomenika najvažniji je

Hrvojev misal, molitvenik koji je bio napisan za Hrvoja Vukčića Hrvatinića s njegovim

prikazom na konju.

Viteški turnir u Budimu 1412. dokazuje pripadnost bosanske vlastele Zmajevom redu kao i

razvoj glazbe pokazuje praćenje najvažnijih tokova ritersko-dvorjanske kulture u Europi.

Razvoj heraldike stvorio je izvanredne primjerke grbova i pečata, kojima su se služili

bosanski vladari i vlastela. U Dobrunu se nalaze freske u srpsko - moravskom stilu.

U Bosnu su dolazili umjetnici i obrtnici iz primorja. Na žalost, sačuvano je malo njihovih

djela, ali se klesarske vještine mogu razabrati na fragmentima skulptura s dvora kralja Tvrtka

u Bobovcu, kao i na kapitelu stupa ukrašenog bosanskim kraljevskim simbolom, ljiljanovim

cvijetom.

Arhitektura srednjovjekovne Bosne izraza nalazi u odbrambenim tvrđavama i dvorovima

vladara poput veličanstvenog Bobovca, Blagaja i Jajca) kao ljetnim rezidencijama i zimskih

poput Kuknja i Samobora na Drini. Dolazi i do uporabe kamena kao građevnog materijala u

svakodnevnoj stambenoj kulturi. Najpoznatiji spomenik dalmatinskog graditeljstva je ckva sv.

Luke u Jajcu. Vjernici crkve bosanske nisu podizali nikakve crkve ni samostane.

Najvrijedniji spomenici kulture srednjovjekovne Bosne su nadgrobni spomenici, stećci. Oni

su statusni simbol kulturnog i umjetničkog izraza tadašnje Bosne. Na području Bosne i

Hercegovine pa i šire ima velik broj nekropola sa preko 50.000 očuvanih stećaka na kojima se

nalaze razni oblici, simboli (sunce, polumjesec, ljiljan, loza, vijenac itd.), ukrasi i epitafske

poruke. Najveća koncentracija stećaka je u Hercegovini (Bileća, Stolac, Trebinje, Gacko,

dolina Neretve), a najpoznatija nekropola je Radimlja kod Stoca. Najslavniji pojedinačni

stećak je Zgošćanski stećak.