Dean Učkar∗ UDK 336.761 Jelena Nikolić∗∗ Izvorni znanstveni rad Original scientific paper

SML MODEL I HRVATSKO TRŽIŠTE KAPITALA

SML MODEL AND CROATIAN CAPITAL MARKET

ABSTRACT

Through this research the authors tested the possibility of Security market line (SML)

application on the recognition of mispriced shares on the Croatian capital market. For the sample of

28 shares through the period from 2002 to 2006, real average yearly revenues were calculated.

Compared to theoretical revenues calculated from SML equation, they showed a significant deviation.

Those residuals, tested through ANOVA test and F test, showed that SML line is not a significant

instrument for recognition of underpriced and overpriced shares in the analyzed period.

Key words: security market line, SML, shares returns, shares recognition, emerging markets.

JEL: G11

1. Uvod

Još od postavljanja CAPM modela (Sharpe, 1964.) i kasnije razvijenih multi-indeks modela (Merton, 1971, 1973), uvijek je pretpostavljana linearna veza između prinosa i rizika. Pri tome je vrijedilo pravilo da veća izloženost riziku donosi i veći prinos. U svojoj osnovi, takav odnos je nepobijen do današnjih dana, no najvjerojatniji razlog tome treba tražiti u pretpostavkama modela koji idealiziraju financijsku realnost. Iako postoje brojna istraživanja koja potvrđuju navedeni odnos (vidjeti na primjer, Ball, Brown, Officer, 1975.), isto tako empirijska istraživanja daju i suprotne rezultate. Na primjerima francuskog, talijanskog i britanskog tržišta kapitala (Modigliani, Pogue, Scholes, Solnik, 1972) i japanskog tržišta kapitala (Ramsey, Lau, Quay, 1975) istraživanja su pokazala da linija tržišta vrijednosnica (SML) ima drugačije kretanje od onog predviđenog CAPM modelom. Nadalje, istraživanja E. F. Fame i K. R. Frencha (Fama, French, 1992., 1993., 1995., 1996.) ukazala su da na utvrđivanje prinosa dionica značajan utjecaj imaju neki teorijski irelevantni odnosi (veličina tvrtke, odnos knjigovodstvene i tržišne vrijednosti kapitala), dok koeficijent beta kao jedini bitan teorijski čimbenik proizlazi statistički nesignifikantan. Navedene nedosljednosti potaknuli su autore da utvrde i istraže kretanje SML pravca na hrvatskom tržištu kapitala, kao i mogućnost njegove primjene pri otkrivanju pogrešno vrednovanih dionica. Kako cijeli model počiva na brojnim idealiziranim pretpostavkama, autori su krenuli od uočenih anomalija u kretanjima cijena dionica. Takvo kretanje odnosi se na poraste i padove cijena dionica, neovisno o očekivanim kretanjima proizišlim

∗ Dr.sc., Sveučilište Jurja Dobrile u Puli, Odjel za ekonomiju i turizam «Dr. Mijo Mirković», Preradovićeva 1/1, Pula, duckar@efpu.hr ∗∗ Student na Sveučilištu Jurja Dobrile u Puli, Odjel za ekonomiju i turizam «Dr. Mijo Mirković», Preradovićeva 1/1, Pula, jelena.nikolic@efpu.hr Članak primljen u uredništvo: 25.09.2007.

fundamentalnom analizom tvrtke emitenta. Uočeno kretanje sugerira da na vrednovanje dionica utječu i neki elementi nepoznati široj investicijskoj javnosti, odnosno da su performanse dionice na neki način odvojene od performansi emitenta. Time se vrednovanje dionica na hrvatskom tržištu kapitala približava konceptu u kojem su sve informacije poznate i uključene u cijenu dionica.

2. Metodologija istraživanja

2.1. Definiranje uzorka U svrhu provjere primjenjivosti SML modela u Republici Hrvatskoj formiran je uzorak dionica. Uzorak obuhvaća one dionice čija se kotacija na Zagrebačkoj burzi može pratiti u vremenskom razdoblju od 2002. do 2006. godine. Iako je u navedenom razdoblju utvrđeno ukupno 56 dionica koje zadovoljavaju ovaj uvjet, konačan uzorak se sastoji od 28 dionica kojima se u tom razdoblju aktivno trgovalo.

Za sve navedene dionice zabilježeno je kretanje cijena na mjesečnoj razini, a primjenom kontinuiranog ukamaćivanja izračunate su i sukladne stope prinosa na mjesečnoj razini. Budući da podatke o vremenu isplata dividendi prije 2006. godine nije bilo moguće prikupiti1, one su u ovom slučaju izuzete iz izračuna stopa prinosa. Korekcija pri izračunu stope prinosa je izvršena za dionicu ATLS-R-A kod koje je došlo do dijeljenja dionice u omjeru 1:2 u listopadu 2006. godine. Tablica 1.

Popis dionica uvrštenih u uzorak

Simbol Poduzeće Simbol Poduzeće ARNT-R-A Arenaturist d.d. LLRB-R-A Lola Ribar d.d. ATLS-R-A Atlas turistička agencija d.d. LRH-R-A Liburnia Riviera hoteli d.d. ATPL-R-A Atlantska plovidba d.d. PBZ-R-A Privredna banka Zagreb d.d. BD62-R-A Badel 1862 d.d. PLAG-R-A Plava Laguna d.d. BLSC-R-A Belišće d.d. PLVA-R-A Pliva d.d. CROS-R-A Croatia osiguranje d.d. PODR-R-A Podravka prehrambena industrija

d.d. ELKA-R-A EIG d.d. RIBA-R-A Erste&Steiermarkische bank d.d. HIMR-R-A Imperial d.d. RIVP-R-A Riviera Holding d.d. HRBC-R-A Rabac, ugostiteljstvo i turizam d.d. SLPF-R-A Slavonski ZIF d.d. ISTT-R-A Istraturist Umag d.d. SSNC-R-A Banka Sonic d.d. JNAF-R-A Jadranski naftovod d.d. SUNH-R-A Sunčani Hvar d.d. KABA-R-A Karlovačka banka d.d. ZABA-R-A Zagrebačka banka d.d. KOEI-R-A Končar elektroindustrija d.d. ZAPI-R-A Zagrebačka pivovara d.d. KRAS-R-A Kraš d.d. ZLAR-R-A Zlatni rat d.d.

Izvor: Zagrebačka burza: Pregled trgovine u 2002., 2003., 2004., 2005. i 2006. godini

2.2. Utvrđivanje tržišnog prinosa Teoretski gledano, za izračun tržišnog prinosa potrebno je uzeti u obzir sve vrijednosne papire koji kotiraju na pojedinom tržištu i ponderirati ih udjelom u ukupnoj

1 Središnja depozitarna agencija objavljuje podatke o isplatama dividendi počevši od 01. siječnja 2006. godine.

tržišnoj kapitalizaciji. U ovom istraživanju izvršeno je pojednostavljenje uobičajeno pri ovoj vrsti analize, tako da je za aproksimaciju kretanja tržišnog prinosa uzeto kretanje indeksa CROBEX Zagrebačke burze. Njegove vrijednosti bilježene su na mjesečnoj razini za isto razmatrano razdoblje. Na taj način došlo se do preračunate prosječne godišnje stope prinosa od 22,640%.

2.3. Utvrđivanje bezrizične stope prinosa U svrhu utvrđivanja bezrizične stope prinosa na hrvatskom tržištu u razmatranom petogodišnjem razdoblju analizirane su obveznice Republike Hrvatske. Od svih obveznica za izračun je odabrana obveznica RHMF-O-08CA koja svojim rokom dospijeća najbolje obuhvaća analizirano razdoblje. Naime, emitirana je 14. prosinca 2001. godine s rokom dospijeća od sedam godina, a u kotaciju ST Zagrebačke burze uvrštena je 27. veljače 2002. godine. Nosi nominalnu kamatnu stopu od 6,875% godišnje s polugodišnjim isplatama kamata, a nominalna vrijednost iznosi 1 EUR. Uobičajenom metodologijom Zagrebačke burze utvrđena je prosječna cijena obveznice u analiziranom razdoblju od 109,54%. Primjenom jednadžbe (1) za izračun vrijednosti obveznice kod ispodgodišnjeg ukamaćivanja:

mn

mi

mn

mi IIFIV

m

RPV ** ** += (1)

gdje je: PV – tečaj obveznice; R – iznos periodično isplaćene kamate; i – kamatna stopa, odnosno stopa prinosa do dospijeća; n – broj godina do dospijeća; F – nominalni iznos obveznice koji se vraća o dospijeću; m – broj obračunskih razdoblja u toku jedne godine; te metodom interpolacije izračunata je prosječna stopa prinosa obveznice od 5,236% na godišnjoj razini. U ovom slučaju tako izračunata stopa prinosa obveznice služi kao aproksimacija bezrizične stope prinosa hrvatskog tržišta kapitala.

2.4. Utvrđivanje beta koeficijenata Za svaku od dionica u uzorku beta koeficijenti izračunati su korištenjem sljedeće jednadžbe (Vidučić, 2006, 71):

2

cov

M

iMi δ

β = (2)

gdje je:

iβ - beta koeficijent dionice i;

iMcov – kovarijanca dionice i s tržištem M; 2Mδ - varijanca tržišta M.

Pri tome su korištene jednadžbe za izračun kovarijance i varijance kako slijedi:

( ) ( )n

RRRRn

t

MtMiti

iM

∑=

−−= 1

,, *

cov (3)

( )n

RRn

t

MtM

M

∑=

−= 1

2

,2δ (4)

gdje je:

tiR , - prinos dionice i u vremenu t;

iR - prosječan prinos dionice i;

tMR , - prinos tržišta M u vremenu t;

MR - prosječan prinos tržišta M; n - broj opservacija (60 očitanja). Kako su na ovaj način jednadžbama (3) i (4) dobiveni podaci na mjesečnoj razini, oni su prije uvrštenja u jednadžbu za izračun beta koeficijenta preračunati na godišnju razinu. Time se postiže usporedivost podataka, a zadržava preciznost izračuna.

3. Razvoj modela i objašnjenje rezultata

3.1. Postavljanje modela

Izračunom svih podataka na način prikazan prethodnim poglavljem, pristupilo se postavljanju modela i njegovom testiranju. Budući da je SML model izveden iz CAPM modela, tako i jednadžba SML pravca poprima poznati oblik )(* fMfi RRRR −+= β . U

ovom slučaju jednadžba SML pravca glasi Ri = 0,05236 + 0,17404 * β. Trećim stupcem u tablici 2 prikazane su očekivane vrijednosti prinosa dionica

izračunate korištenjem jednadžbe SML pravca, dok su četvrtim stupcem prikazane njihove realne prosječne stope prinosa.

Ukoliko se pretpostavi da je SML model primjenljiv za utvrđivanje podcijenjenih i precijenjenih dionica na hrvatskom tržištu kapitala, tada bi se vrijednosti realnih prinosa morale kretati na ili u blizini SML pravca. Navedeno kretanje bila bi posljedica učinkovitog prepoznavanja pogrešnog vrednovanja pojedinih dionica. Dionice čiji se prinosi nalaze ispod pravca SML predstavljale bi precijenjene dionice koje za svoj stupanj rizika iskazan beta koeficijentom ostvaruju niži prinos od uobičajenog tržišnog prinosa za taj stupanj rizika. Investitori koji bi prepoznali takve dionice izvršili bi korekciju cijena naniže povećavajući pritom ostvareni prinos na ravnotežnu razinu pravca. Sa druge strane, dionice koje ostvaruju prinose na razinama iznad SML pravca predstavljale bi podcijenjene dionice. One ostvaruju prinose više od uobičajenog za pojedinu razinu izloženosti riziku čime izazivaju korekciju cijena dionica naviše smanjujući prinos na ravnotežni.

Tablica 2.

Ulazni podaci u testiranju modela

Dionica Beta Teorijski prinos (RT) Realni prinos (RR) ARNT-R-A 1,21476 0,26377 0,40913 ATLS-R-A 1,06453 0,23763 0,41337 ATPL-R-A 1,21282 0,26343 0,67413 BD62-R-A 1,11058 0,24564 0,43944 BLSC-R-A 0,44973 0,13063 0,46357 CROS-R-A 0,69658 0,17359 0,26389 ELKA-R-A 0,23148 0,09265 0,18007 HIMR-R-A 0,80469 0,19240 0,48986 HRBC-R-A 1,12183 0,24760 0,30809 ISTT-R-A 1,00158 0,22667 0,32190 JNAF-R-A 0,72707 0,17890 0,06150 KABA-R-A 1,07771 0,23992 0,32973 KOEI-R-A 1,35906 0,28888 0,46995 KRAS-R-A 0,60761 0,15811 0,30014 LLRB-R-A 0,97376 0,22183 0,18100 LRH-R-A 0,40587 0,12299 0,42670 PBZ-R-A 1,15576 0,25350 0,37507 PLAG-R-A 1,04439 0,23412 0,40658 PLVA-R-A 0,89213 0,20762 0,13765 PODR-R-A 0,76351 0,18524 0,22446 RIBA-R-A 0,35699 0,11449 0,20790 RIVP-R-A 1,00403 0,22710 0,29417 SLPF-R-A 0,41422 0,12445 0,11170 SSNC-R-A 0,64441 0,16451 0,73400 SUNH-R-A 0,80953 0,19325 0,30878 ZABA-R-A 1,15877 0,25403 0,26471 ZAPI-R-A 0,03754 0,05889 0,17122 ZLAR-R-A 1,15756 0,25382 0,34455 Izvor: Izračun autora

Donjim grafikonom prikazano je rasipanje ostvarenih prinosa od teorijskih razina izračunatih korištenjem jednadžbe SML pravca prikazanog na grafikonu linijskim trendom. Očitavanjem iz grafikona prepoznaju se četiri precijenjene dionice sa prinosima nižim od onih prikazanih trendom. To su dionice oznaka SLPF-R-A, JNAF-R-A, PLVA-R-A i LLRB-R-A prateći redoslijedom povećanja stupnja rizika. Sve ostale dionice nalaze se iznad pravca i sukladno pravilima SML modela spadaju u kategoriju podcijenjenih dionica.

Grafikon 1.

SML pravac i kretanje prinosa dionica iz uzorka

0

0,1

0,2

0,3

0,4

0,5

0,6

0,7

0,8

0 0,5 1 1,5

Beta

R

Teorijski prinos

Realni prinos

Linear (Teorijski prinos)

Izvor: Tablica 2

3.2. Testiranje modela Ono što je bitno utvrditi radi donošenja zaključka o pouzdanosti SML modela za prognoziranje kretanja dionica je značajnost odstupanja realnih vrijednosti prinosa od prognoziranih teorijskih vrijednosti. Budući da su u određenom vremenu takva odstupanja moguća, polazište za ocjenu modela je da će unutar analiziranog razdoblja takva odstupanja poprimati i pozitivne i negativne predznake čineći njihov prosjek bliskim teorijskim vrijednostima. U tu svrhu izvršeno je analiziranje varijanci odstupanja (ANOVA) i izračunat je F test. Pri tome je izvršena određena korekcija u navedenim metodama. Ona je bila nužna jer obje metode polaze od analize odstupanja od regresijskog pravca izračunatog na osnovu takvih ulaznih varijabli. U ovom slučaju izvršila se analiza odstupanja realnih prinosa od vrijednosti izračunatih SML jednadžbom, dakle od teorijskih prinosa. Testiranje odstupanja izvršeno je putem sljedećih jednadžbi (Harnett, Murphy, 1985., 609-612):

2

11

2 *1

−= ∑∑

==

n

i

R

n

i

R iiR

nRSST (5)

2

11

2 *1

−= ∑∑

==

n

i

T

n

i

TX iiR

nRSS (6)

−= ∑∑∑

===

n

i

R

n

i

T

n

i

RTXY iiiiRR

nRRSC

111

**1

* (7)

XYSCbSSR *= (8) SSRSSTSSE −= (9)

2−=

n

SSESe (10)

SST

SSRr =2 (11)

1

SSRMSR = (12)

2−=n

SSEMSE (13)

MSE

MSRF = (14)

gdje je: SST – varijacija realnih prinosa, ukupna varijacija; SSX – varijacija teorijskih prinosa; SCXY – kovarijacija realnih i teorijskih prinosa; RRi – realan prinos dionice i; RTi - teorijski prinos dionice i; SSR – objašnjena varijacija; b – koeficijent smjera iz jednadžbe SML pravca; SSE – neobjašnjena varijacija; Se – standardna greška procjene; r2 – koeficijent determinacije; MSR – prosječna kvadratna regresija (engl. Mean square regression); MSE – prosječna kvadratna greška (engl. Mean square error); F – vrijednost F testa. Nužno je objasniti jednadžbu (12) gdje nazivnik iznosi jedan. U ovom konkretnom slučaju taj nazivnik predstavlja broj stupnjeva slobode primjenljivih na regresiju s jednom nezavisnom varijablom, dok se za procjenu prosječne kvadratne greške koristi (n – 2) stupnjeva slobode.

3.3. Objašnjenje rezultata Primjenom gornjih jednadžbi dolazi se do podataka da ukupna varijacija SST iznosi 0,65157. Od toga je regresijskim modelom utvrđena objašnjena varijacija u iznosu od SSR = 0,01504, dok je neobjašnjena varijacija SSE = 0,63653. Pri tome je varijacija teorijskih prinosa SSX = 0,09478 dok je kovarijacija realnih i teorijskih prinosa SCXY = 0,08642. Svi ti podaci upućuju na slabu povezanost realnih od teorijskih prinosa, odnosno upućuju da je veći dio ukupne varijacije realnih prinosa neobjašnjen izvedenim regresijskim SML modelom. Do istog se zaključka dolazi i analizom standardne greške procjene (Se = 0,15647) i koeficijenta determinacije (r2 = 0,02308). Koeficijent determinacije je mjera jakosti veze između realnih prinosa i vrijednosti teorijskih prinosa dobivenih uporabom modela. Time pokazuje postotak varijacije zavisne varijable koja je objašnjena modelom. U ovom slučaju, modelom je objašnjeno tek 2,308% varijacije pojave što uz visoku standardnu grešku procjene pobija mogućnost primjene SML modela u Republici Hrvatskoj. Posljednje testiranje modela izvršeno je uporabom F testa koji stavlja u omjer varijancu objašnjenu regresijskim modelom s varijancom reziduala neobjašnjenih modelom. Pri tome testira sljedeće hipoteze:

H0 : b = 0 - nezavisna varijabla ne doprinosi predviđanju zavisne varijable H1 : b ≠ 0 – nezavisna varijabla doprinosi predviđanju zavisne varijable. Izračunata vrijednost F testa iznosi 0,61434. Očitanjem iz tablica kritičnih vrijednosti za F, uz jedan stupanj slobode za brojnik i primjenom linearne interpolacije za 26 stupnjeva slobode za nazivnik, dobivaju se vrijednosti od 4,226 (5% signifikantnosti), odnosno 7,728 (1% signifikantnosti). Budući da je izračunata F vrijednost u oba slučaja manja od tabličnih vrijednosti, prihvaća se hipoteza H0 kojom se opet dokazuje da nema signifikantne linearne veze između realnih i teorijskih prinosa dionica.

4. Zaključak Iako SML model može služiti kao koristan instrument u prepoznavanju podcijenjenih i precijenjenih dionica, ovim istraživanjem nije dokazana njegova primjenljivost u Republici Hrvatskoj za analizirano razdoblje. Poput CAPM modela, polazište ovog modela je u brojnim pretpostavkama koje čine tržište kapitala idealnim. Većina dosadašnjih istraživanja upućivala je na rudimentarnost hrvatskog tržišta kapitala, međutim, isto tako brojna su empirijska opažanja kretanja vrijednosti dionica, neovisno o očekivanim smjerovima kretanja proizišlim iz analize pokazatelja fundamentalne analize. To je bilo polazište za analizu ovog modela kojim se nastojala testirati hipoteza da u određenim slučajevima cijena dionica predstavlja rezultat svih informacija (i poznatih i nepoznatih široj investicijskoj javnosti). Da je analiza modela rezultirala signifikantnošću, to bi bio dokaz pojave primijećene na razvijenim tržištima kapitala gdje dolazi do takozvanog «odvojenog života» vrijednosti dionica od «života» emitenta takvih dionica. Rezultate provedenog istraživanja treba promatrati samo na agregiranoj razini, što znači da se prikazani model u ovom obliku ne može koristiti za procjenu pojedinih dionica. Za analizu navedene primjene bilo bi potrebno u model uvrstiti dimenziju vremena i pratiti kretanja prinosa dionica nakon utvrđivanja signala podcijenjenosti ili precijenjenosti. Model također ne daje dokaz da se sve dionice ne mogu procjenjivati putem SML modela. To se primjećuje iz primjera više dionica koje ostvaruju prinose bliske liniji trenda. Odabirom drugog vremenskog razdoblja, kao i daljnjom stabilizacijom hrvatskog tržišta kapitala, pretpostavka je autora da će model biti primjenljiv i signifikantan.

LITERATURA

Ball, R., Brown, P., Officer, R., (1975), Asset Pricing in the Australian Industrial Equity Market, Australian Journal of Management, 1: 1-32.

Benninga, S., Sarig, O., (2003), Risk, Returns, and Values In the Presence of Differential Taxation, Journal of Banking & Finance, 27: 1123-1138.

Fama, E. F., French, K. R., (1992), The Cross-Section of Expected Stock Returns, Journal of Finance, 47: 427-465.

Fama, E. F., French, K. R., (1993), Common Risk Factors in the Returns on Stocks and Bonds, Journal of Financial Economics, 33: 3-56.

Fama, E. F., French, K. R., (1995), Size and Book-to-Market Factors in Earnings and Returns, Journal of Finance, 50: 131-155.

Fama, E. F., French, K. R., (1996), Multifactor Explanations of Asset Pricing Anomalies, Journal of Finance, 51: 55-84.

Harnett, D. L., Murphy, J. L., (1985), Statistical Analysis for Business and Economics, third edition, Reading: Addison-Wesley Publishing Company, Inc..

Merton, R. C., (1971), Optimum Consumption and Portfolio Rules in a Continuous-Time Model, Journal of Economic Theory, 3: 373-413

Merton, R. C., (1973), An Intertemporal Capital Asset Pricing Model, Econometrica, 41: 867-887.

Modigliani, F., Pogue, G., Scholes, M., Solnik, B., (1972), Efficiency of the European Capital Markets and a Comparison with the American Market, Proceedings of the First International Congress on Stock Exchanges, Milano, March 1972.

Orsag, S., (1997), Financiranje emisijom vrijednosnih papira, treće izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Rifin, Zagreb.

Ramsey, C., Lau, S., Quay, S., (1975), Application of the Capital Asset Pricing Model to the Tokyo Stock Exchange, Wells Fargo Bank research paper.

Sharpe, W. F., (1964), Capital Asset Prices: A Theory of Market Equilibrium under Conditions of Risk, Journal of Finance, 19: 425-442.

Vidučić, Lj., (2006), Financijski menadžment, peto dopunjeno i izmijenjeno izdanje, RRiF plus, Split.

Zagrebačka burza na: www.zse.hr Zagrebačka burza: Pregled trgovine u 2002., 2003., 2004., 2005. i 2006. godini

SML MODEL I HRVATSKO TRŽIŠTE KAPITALA

SAŽETAK

Provedenim istraživanjem autori su testirali mogućnost primjene linije tržišta vrijednosnica

(SML) na prepoznavanje pogrešno vrednovanih dionica na hrvatskom tržištu kapitala. Za vremensko razdoblje od 2002. do 2006. godine na uzorku od 28 dionica izračunati su realni prosječni godišnji

prinosi. Stavljeni u usporedbu sa teorijskim prinosima proizišlim izračunom iz SML jednadžbe,

pokazali su velika odstupanja. Testiranjem takvih reziduala ANOVA testom i F testom utvrđeno je da SML pravac nije signifikantan instrumentarij za prepoznavanje podcijenjenih i precijenjenih dionica u

analiziranom razdoblju.

Ključne riječi: linija tržišta vrijednosnica, SML, prinosi dionica, prepoznavanje dionica, tržišta u

nastajanju.

Sunčana Slijepčević∗ UDK 336.71:336.781:336.763.1 Igor Živko∗∗ Prethodno priopćenje Preliminary paper

UPRAVLJANJE KAMATNIM RIZIKOM I FINANCIJSKE

IZVEDENICE ZA UPRAVLJANJE RIZIKOM U HRVATSKIM BANKAMA

INTEREST RATE RISK MANAGEMENT AND FINANCIAL

DERIVATIVES FOR RISK MANAGEMENT IN CROATIAN BANKS

ABSTRACT

Interest rate risk management is necessary for the success of overall bank performance.

Banks can use financial derivatives to hedge interest rate risk. Banks cannot entirely avoid

interest rate risk, but can develop effective interest rate risk management systems. The aim of this

paper is to analyze if banks recognize interest rate risk and the instruments which can be used to

successfully manage it. Also, we analyze who is responsible and how banks measure and manage

interest rate risk in Croatia. In addition, this paper will show that there is a lack of financial

derivatives used to effectively manage interest rate risk and how this situation could be improved.

Key words: bank, financial derivatives, interest rate risk.

JEL: E43, G21.

1. UVOD Kamatni se rizik1 može definirati kao vjerojatnost nepovoljnog utjecaja kretanja

tržišnih kamatnih stopa na bankine prihode i dobit. Izloženost banke kamatnom riziku nastaje zbog promjena kamatnih stopa i ročne neusklađenosti izvora i plasmana. Utjecaj promjene kamatnih stopa očituje se prije svega na novčanim tijekovima banke, neto kamatnim prihodima, visini naknada ili operativnim troškovima te ekonomskoj vrijednosti banke. Utjecaj kamatnog rizika na banku ovisi o vrijednosti bilančnih i izvanbilančnih pozicija koje su osjetljive na rizik, tj. strukturi bilance, volatilnosti kamatnih stopa i vremenskom razdoblju unutar kojeg postoji izloženost kamatnom riziku. Temeljni oblici rizika kamatnih stopa kojima se banke izlažu su: rizik ročne

∗ Mr.sc., Ekonomski institut, Zagreb, sslijepcevic@eizg.hr. ∗∗ Mr. sc. Ekonomski fakultet Sveučilišta u Mostaru, igorzivko@sve-mo.ba. 1 U radu će se pažnja usmjeriti samo na upravljanje kamatnim rizikom. Više o rizicima prisutnim u poslovanju banke vidjeti u: Rose (1991.), Uyemura i Van Deventer (1993.), Prohaska (1996.), Bessis (2001.), Koch i MacDonald (2002.), Mishkin (2002.), Van Greuning i Bratanović-Brajlović (2003.). Članak primljen u uredništvo: 20.09.2007.

neusklađenosti (engl. muturity risk)2, rizik krivulje prihoda (engl. yield curve risk)3, temeljni rizik (engl. basis risk)4, rizik ugovaranja opcije (engl. optionality risk)5 (BIS, 2003.).

Učinkovito upravljanje kamatnim rizikom uključuje prudencijalno upravljanje strukturom aktive i pasive s ciljem kontroliranja učinaka promjene kamatnih stopa na financijski rezultat (Van Greuning, Bratanović-Brajlović, 2003.). Značenje i posebnosti upravljanja rizikom kamatne stope razlikuju se od banke do banke, a ovise o veličini banke, prirodi i složenosti pozicija aktive i obveza, visini pozicija izloženih riziku kamatne stope i rizičnoj toleranciji te rizičnom profilu banke.

Upravljanje kamatnim rizikom banke obuhvaća utvrđivanje i provođenje pouzdane i prudencijalne politike kamatnih stopa, razvijanje i primjenu prikladnih tehnika mjerenja izloženosti pozicija kamatnom riziku, razvijanje i primjenu sustava učinkovitog upravljanja kamatnim rizikom, te utvrđivanje i primjenu procedura kontrole (OSFIC, 1998.). Razvijene su različite tehnike za mjerenje6, kao što su tehnika jaza, mjerenje osjetljivosti zarade banke na promjene kamatnih stopa, simulacijske tehnike i druge. Istraživanja su pokazala da svaka od ovih metoda ima i određene manjkavosti te je stoga optimalno korištenje više metoda.7 Izabrane tehnike mjerenja moraju biti u skladu s usvojenom psihologijom banke i ograničenjima u portfelju imovine.

Rad se sastoji od pet poglavlja. Nakon kratkog uvoda, slijedi teorijski pregled primjene financijskih izvedenica za zaštitu od kamatnog rizika. U trećem se poglavlju iznose rezultati anketnog ispitivanja provedenog u hrvatskim banaka s ciljem utvrđivanja upoznatosti banke s kamatnim rizikom i korištenja financijskih izvedenica. U četvrtom se poglavlju identificiraju temeljna ograničenjima bržeg razvoja financijskih izvedenica i mogućnosti za rješavanje problema. Rad završava zaključnim razmatranjima.

2. FINANCIJSKE IZVEDENICE ZA UPRAVLJANJE KAMATNIM

RIZIKOM Posljednjih godina financijske se izvedenice (derivati) sve više koriste za zaštitu od

kamatnog rizika u bankama razvijenih država. Najznačajniji oblici financijskih

2 Predstavlja vremensku neusklađenost dospijeća (za fiksne kamatne stope) i rizik ponovnog vrednovanja kamatnih stopa na imovinu, obveze i izvanbilančne pozicije (za promjenjive kamatne stope). 3 Predstavlja rizik nepredviđene promjene oblika i nagiba krivulje prihoda. 4 Proizlazi iz nesavršene korelacije prilagođavanja promjenama kamatnih stopa koje se naplaćuju ili plaćaju na različite financijske instrumente. 5 Oblik kamatnog rizika koji se ogleda u mogućnosti korištenja prava opcije na imovinu putem kupnje ili prodaje novčanih tijekova vezanih za pojedine financijske instrumente ili ugovore. 6 Metoda jaza (gap) temelji se na rasporedu kamatonosne aktive, pasive i izvanbilančinih pozicija u određene zasebne skupine po kriteriju dospijeća kod fiksnih kamatnih stopa ili repricinga kod promjenjivog kamatnjaka. Prosječno vrijeme vezivanja (duration) predstavlja tehniku mjerenja kamatnog rizika na temelju praćenja mogućih promjena u vrijednosti aktive i pasive banke koje se javljaju kao posljedice promjene kamatnih stopa u određenim vremenskim razdobljima. Jaz trajanja je metoda koja pokušava usporedbom trajanja kamatno osjetljive aktive i kamatno osjetljive pasive ukazati na promjenu vrijednosti imovine ili obveza uslijed promjena razine kamatne stope. Metoda jaza trajanja (duration gap) kao temeljno polazište u analizi osjetljivosti neto kamatnih prihoda banke na promjene kamatnih stopa uzima kamatnu osjetljivost aktive i pasive, a ne trenutak dospijeća kao što je slučaj kod metode jaza. Više o ovim tehnikama vidjeti u BIS (2003). 7 Više o ovoj problematici vidjeti primjerice u BIS (2003.).

izvedenica su: forward, ročni ugovori (engl. futures), opcije i kamatna zamjena (engl. swap) koje čine skupinu linearnih kamatnih ugovora, zatim opcije na rast kamatnih stopa (engl. cap), opcije na pad kamatnih stopa (engl. floor) i opcije na pad i rast kamatnih stopa (engl. collar) u skupini nelinearnih kamatnih ugovora. Financijske izvedenice mogu se koristiti za upravljanje kamatnim rizikom banke, a sve u svrhu zaštite bankine profitabilnosti.

Kamatna zamjena predstavlja ugovor između dviju strana koje se obvezuju razmijeniti obveze plaćanja po istim ili različito ugovorenim kamatnim stopama na određeni iznos glavnice kroz određeno vremensko razdoblje (Gray, Place, 1999.).

Opcija predstavlja ugovor koji daje njezinom imatelju pravo kupovanja (prodavanja) imovine po unaprijed određenoj cijeni u predviđenom vremenskom razdoblju. Uprava banke može se, upravljajući svojom izloženošću kamatnom riziku, koristiti opcijom na pad kamatne stope. Kupnjom ovakve vrste opcije pokušavaju se ograničiti kamatni troškovi banke bez nastojanja ostvarivanja potencijalnih prihoda od mogućeg pada kamatnih stopa (Hingston, 2000.). U svrhu zaštite od kamatnog rizika uprava banke može simultano kupovati opciju na rast kamatnjaka i prodavati opciju na pad kamatne stope i na taj način oblikovati opciju na rast i pad kamatne stope.

Forward je ugovor o prodaji (kupnji) imovine (kamatnih stopa, valuta, dionica i sl.) na određeni dan u budućnosti po cijeni koja je između dviju strana, kupca i prodavatelja, postignuta u trenutku zaključenja ugovora (Mas, Saá-Requejo, 1995.).

Obveze nastale zaključivanjem ugovora između dviju strana, kupca i prodavatelja, koji se obvezuju primiti/isporučiti po ugovorenoj cijeni i količini standardiziranu financijsku imovinu ili indekse nazivaju se ročni ugovori (Kolb, 2003.).

Financijske izvedenice nisu obveze pokrivene od strane originalnog izdavatelja financijskog instrumenta koji predstavlja ugovorni predmet izvedenice, nego su ugovorni instrument između dvije osobe koje nisu originalni izdavatelji vrijednosnog papira (Johnson, 1993.).8

Uporaba izvedenica omogućuje bankama razdvajanje upravljanja kamatnim rizikom od drugih ciljeva u bankovnom poslovanju. Koliki će biti intenzitet korištenja financijskih izvedenica u upravljanju kamatnim rizikom u pojedinoj banci ovisi prije svega o njezinoj veličini, a time i potrebama banke, te znanju, sposobnosti i iskustvu same banke.

Gorton i Rosen (1995.) navode dva suprotna mišljenja o uporabi financijskih izvedenica u bankarskom poslovanju. Prema prvom mišljenju korištenje financijskih izvedenica pozitivno je vezano uz rast izloženosti banke kamatnom riziku. S druge strane postoji mišljenje koje naglašava negativan odnos ovih dviju promatranih varijabli, smatrajući da se pojačano korištenje financijskih izvedenica nameće kao potreba nadomjeska nedostajućih bilančnih pozicija koje bi trebale biti izvori kamatnog rizika.

3. UPRAVLJANJE KAMATNIM RIZIKOM U HRVATSKIM BANKAMA

3.1. Metodologija istraživanja

8 Financijskim izvedenicama trguje se na organiziranim i OTC tržištima. Glavna financijska tržišta financijskih izvedenica su: London International Financial and Futures and Option Exchange (LIFFE), Chicago Baord Option Exchange and Chicago Mercantile Exchange (Brealey i Mayers, 200.). Manje burze su France's Matif i Germany's Deutsche Terminbörse.

Krajem 2006. godine provedeno je anketno ispitivanje banaka u Hrvatskoj s

nekoliko ciljeva. Prvo, radi utvrđivanja upoznatosti banke s kamatnim rizikom kao i tko je zadužen za upravljanje rizicima u banci. Drugo, kako bi se utvrdilo da li banke i u kojoj mjeri koriste financijske izvedenice. Anketa je imala za cilj istražiti usvojenost psihologije, tehnika mjerenja i metoda zaštite od kamatnog rizika u poslovanju banaka, bez obzira na njihovu veličinu i vlasničku strukturu. Ovako provedeno istraživanje imalo je za cilj dokazati da su financijske izvedenice slabo zastupljene, da banke još uvijek ne koriste potrebne tehnike za upravljanje kamatnim rizikom a zatim utvrditi osnovne probleme i ograničenja veće primjene financijskih izvedenica.

Anketa je obuhvatila 339 hrvatske banke. Odgovorila je 21 banka ili 64% banaka (tablica 1).

Tablica 1.

Struktura banaka prema visini aktive u 2006. godini Udio aktive banke u ukupnoj aktivi bankovnog sustava

Ukupan broj banaka Broj banaka koje su odgovorile na anketu

Više od 5% 6 4 Između 1 i 5% 4 3 Manje od 1% 23 14 UKUPNO 33 21 Izvor: Hrvatska narodna banka i autor.

Sve su banke potvrdno odgovorile na pitanje postojanja politike kamatnog rizika.

Takav rezultat upućuje na zaključak kako su banke, odnosno uprave banaka, uslijed promjene načina poslovanja, njihova okruženja i zakonskih propisa postale svjesne potrebe upravljanja rizicima.

3.2. Rezultati Rezultati provedenog istraživanja pokazuju da politike kamatnog rizika ne

obuhvaćaju u svim bankama sve elemente tih politika, iako sve imaju definiranu kamatnu politiku i politiku upravljanja kamatnim rizikom (tablica 2). Međutim, ta se politika uglavnom odnosi samo na definiranje kamatnog rizika i tehnika mjerenja, a tek u manjem broju slučajeva uključuje i propisane metode osiguranja, kontrolu upravljanja rizikom i propisane tolerirane razine izloženosti kamatnom riziku. Takvi rezultati ukazuju na nastojanje većine banaka da propisivanjem politike kamatnog rizika ispune samo formalnu obvezu postojanja takve politike kao dijela bančinih politika i procedura. U većini banaka politiku upravljanja kamatnim rizikom donosi uprava, dok odbor za upravljanje aktivom i pasivom (ALCO) ima u većini banaka samo savjetodavnu funkciju.

9 Ukupan broj aktivnih banaka u Hrvatskoj na kraju 2006. godine.

Tablica 2.

Rezultati anketnog ispitivanja banaka o kamatnom riziku u bankama

Postotak potvrdnih odgovora

1. Postoji li u banci definirana kamatna politika i politika kamatnog rizika? 100,0 2. Komponente kamatne politike Definiranje kamatnog rizika 95,2 Tolerirane razine izloženosti kamatnom riziku 57,1 Tehnike mjerenja 85,7 Metode osiguranja 71,4 Kontrolu upravljanja rizikom 61,9

3. Tijelo nadležno za donošenje politike kamatnog rizika Uprava 52,4 ALCO uz suglasnost uprave 42,9 Neko drugo tijelo 4,8 4. Postoji li definiran rizik kamatne stope, procedure i politike mjerenja? 81,0 5. Zastupljenost pojedinih metoda u mjerenju kamatnog rizika Prosječno vrijeme vezivanja (duration) 25,0 Jaz trajanja (duration gap) 10,0 Neto kamatni prihodi 30,0 Metoda jaza 85,0 Druga metoda 20,0 6. Korištenje pojedinih načina osiguranja od utjecaja kamatnog rizika Ročnim usklađivanjem imovine i obveza 80,0 Odobravanjem plasmana i primanjem depozita uz varijabilne i fiksne kamatne stope 85,0 Financijskim izvedenicama 10,0 Na drugi način 5,0

Izvor: autor. Kada je riječ o kvantitativnom mjerenju učinaka kamatnog rizika na pojedine

bilančne i izvanbilančne pozicije banke, odnosno njezinu profitabilnost, rezultati istraživanja ukazuju da je najčešće korištena metoda za mjerenje izloženosti kamatnom riziku jaz tehnika i to njezini jednostavni oblici: jaz dospijeća ili repricinga. Značajna zastupljenost upravo ovih metoda mjerenja rezultat je i odredbi središnje banke. Banke koriste i druge metode, a među njima je najznačajnija neto kamatnih prihoda (analiza osjetljivosti zarade na promjene kamatnih stopa), i tehnika mjerenja veličine kamatnog rizika kroz trajanje pozicija aktive i pasive banke. Ipak, banke bi se trebale pri mjerenju utjecaja kamatnog rizika koristiti kombinacijom raspoloživih tehnika mjerenja.

Najveći broj banaka poseže za ročnim usklađivanjem imovine i obveza, i izvorima i sredstvima, uz fiksne i varijabilne kamatne stope kao glavnim instrumentima zaštite od kamatnog rizika. Banke ugovaraju varijabilne kamatne stope na plasmane, dok samo njih 10% koristi financijske izvedenice kao zaštitu od kamatnog rizika. Male banke ne koriste financijske izvedenice. Banke prve skupine, odnosno one s aktivom većom od 5%, koriste financijske izvedenice, ali samo kamatne zamjene i forward i to sa svojim

korespondentima u drugim zemljama. Kunski derivati se ne koriste uglavnom zbog slabe razvijenosti financijskog tržišta, nedostatka zainteresiranih strana za ulazak u takve poslove, problema u računovodstvenom praćenju financijskih kamatnih derivata, strukture poslova koje banke obavljaju i koje ne traže takvo angažiranje banka. Odluke o korištenju pojedinih načina osiguranja donosi uprava, mada zbog postojanja procedura odluku o korištenju pojedinog oblika zaštite donose osobe prema nadležnosti prenesenoj iz usvojenih procedura.

4. MOGUĆNOSTI ZA UNAPREĐENJE KORIŠTENJA FINANCIJSKIH

IZVEDENICA U ZAŠTITI OD KAMATNOG RIZIKA Rezultati provedenog anketnog ispitivanja potvrdili su slabu zastupljenost

financijskih izvedenica za osiguranje od utjecaja kamatnog rizika. Prema podacima Hrvatske narodne banke, udio derivata u aktivi konsolidirane bilance banaka zadnje tri godine iznosi nepromijenjenih 0,1%, ali je rast ove pozicije u aktivi banaka 2006. godini iznosio 90,7% (Hrvatska narodna banka, 2006). Razlozi njihova nekorištenja su višestruki, a među kojima su najznačajniji (slika 1): • nerazvijeno financijsko tržište; • nerazumijevanje načina djelovanja kamatnih izvedenica u upravljanju rizikom

izloženoj bilanci banke te usklađivanju bančinog rizičnog profila; • složenost računovodstvenog evidentiranja i praćenja financijskih izvedenica i

utvrđivanje kriterija za priznavanje prihoda; • slaba iskustva uprave banke i djelatnika sektora upravljanja rizicima u poslovima s

financijskim izvedenicama; • neprikladan načina mjerenja utjecaja promjene kamatne stope na poslovanje.

Slika 1.

Razlozi nekorištenja financijskih izvedenica u bankama

0

10

20

30

40

50

60

70

80

90

100

Nerazvijeno tržište Zakonski propisi Ograničenja putemmjera HNB-a

Nešto treće

%

Izvor: autor. Upravljanje rizicima, briga o likvidnosti poslovanja i profitabilnost banke

predstavljaju tri stupa bančinog uspjeha. Potreba za upravljanjem rizicima nameće se i

kao obveza od strane regulatora bankovnog sustava. Kako bi banka postala svjesna svoje izloženosti riziku, posebno kamatnom riziku, mora u svojoj organizacijskoj strukturi naći mjesta za osnivanje odjela ili sektora za upravljanje rizicima koji će upošljavati djelatnike koji su usvojili poslovnu filozofiju upravljanja rizicima, pogotovo s tehnikama njihova mjerenja i zaštite. U Hrvatskoj još uvijek pojedine banke nemaju odjel za upravljanje rizicima, a tu funkciju preuzimaju odjeli riznice ili se pak upravljanje rizicima svodi na upravljanje kreditnim rizikom koji je opet sveden na ocjenu boniteta i kreditne sposobnosti zajmotražitelja te uzimanje kolaterala.

Unaprjeđenje sustava upravljanja rizikom moguće je većom primjenom financijskih izvedenica. Takvi složeni financijski instrumenti počeli su se pojavljivati na svjetskim financijskim tržištima početkom 80-ih godina prošloga stoljeća. Ipak, radilo se o malom broju banaka koje su odmah uvidjele značaj upravljanja rizicima za uspješnije poslovanje banke. Rijetke su se brzo prilagodile rizičnom okruženju i počele dijeliti ukupnu rizičnu izloženost na njegove komponente. Na taj su se način banke u svojoj poslovnoj politici susrele sa širokim spektrom rizika. Stoga se pred upravu banke i sektore upravljanja ljudskim resursima nameće potreba razvijanja i provođenja programa usmjerenih ka usvajanju teorijskih postavki tržišta kapitala i financijskih instrumenata, među njima i financijskih izvedenica kojima se na tim tržištima trguje. Banke moraju svoje djelatnike obrazovati kroz radionice u kojima bi se trebalo uposlene u odjelima upravljanja rizicima, riznici, posebice, trezorske i financijske analitičare, revizore i knjigovođe upoznati s temeljnim postavkama upravljanja kamatnim rizikom i instrumentima kojima se banka može osigurati od utjecaja ovog rizika, među kojima su i kamatne financijske izvedenice.

Ovakvi teorijski i praktični programi trebali bi za banku donijeti i određene koristi, a prije svega: • povećanje razumijevanja financijskih instrumenata koji se mogu koristiti u

upravljanju rizicima, kao što je kamatni rizik; • povećanje sposobnosti identificiranja financijske opcije koje postoje u bilanci banke,

razumjeti rizik i povrat svakog posla; • razvijanje strategije upravljanja izloženošću kamatnom i drugim rizicima koji se

javljaju u poslovanju banke; • razumijevanje primjene financijskih instrumenata u upravljanju rizicima. Do 2004. godine banke su bile ograničene problemom knjigovodstvenog praćenja financijskih izvedenica te pitanjem njihove revalorizacije. Hrvatska narodna banka kao vrhovna monetarna vlast, a ujedno institucija koja regulira bankovni sustav, zadužena je za izradu i propisivanje načina praćenja financijskih izvedenica u kontnom planu banaka i poslovnim knjigama banaka. S kontnim planom iz 2004. godine uvedene su i dopune te je omogućeno praćenje financijskih izvedenica po Međunarodnom računovodstvenom standardu broj 39. – Financijski instrumenti – priznavanje i praćenje.

Upravo primjena Međunarodnog računovodstvenog standarda br. 39 bankama predstavlja izazov prilagodbe i primjene financijskih izvedenica. Primjena MRS-a br. 39 podrazumijeva potrebu davanja odgovora na niz računovodstvenih pitanja. Poseban problem bankama može predstavljati:

• klasifikacija financijskih instrumenata,10 a posebno uvjeta koje financijski instrumenti moraju ispuniti da bi se smatrali financijskom izvedenicom; • utvrđivanje fer vrijednosti financijskih izvedenica; • računovodstvo praćenje učinjenih tehnika zaštite banke.

Odlukom o kontnom planu i Uputama o primjeni kontnog plana financijske izvedenice se bilježe u glavnoj knjizi banaka u razredu 9, skupinama 90 – 95. Skupina 94 se raščlanjuje dalje na analitičku evidenciju onih financijskih izvedenica kojima se trguje, koji su ugrađeni i koji se koriste zbog zaštite novčanih tijekova investicija. Posebna evidencija može se voditi po pojedinim financijskim izvedenicama koje kao odnosnu varijablu imaju kamatne stope, tečaj, cijenu vrijednosnih papira i ostalih financijskih izvedenica koje sukladno MRS-u 39 udovoljavaju definiciji financijskih izvedenica.

Zbog slabe razvijenosti financijskog tržišta sasvim je logična ograničenost banaka u upravljanju kamatnim rizikom kroz angažiranje kamatnih financijskih izvedenica. Međutim, financijskim izvedenicama banke mogu trgovati na tržištima te vrste u inozemstvu.

5. ZAKLJUČAK

Promjene u strukturi bilance banaka i uporaba složenih bilančnih i izvanbilančnih

proizvoda povećale su značenje kamatnog rizika u bankarskom poslovanju. Kamatni rizik je jedan od najznačajnijih rizika u poslovanju financijskih institucija, a predstavlja vjerojatnost promjene u visini kamatnih prihoda ili troškova, neočekivanih nepovoljnih promjena u vrijednosti aktive i pasive uslijed promjena kamatne stope. Kamatni rizik se pojavljuje iz neusklađenosti promjena kamatnih stopa. Može biti mjeren s dvije perspektive: računovodstvene, odnosno, perspektive zarade i ekonomske, odnosno perspektive kapitala.

U Hrvatskoj je još uvijek slaba primjena financijskih izvedenica. Rezultati provedenog istraživanja ukazuju da banke još uvijek imaju nepotpuno definiranu politiku upravljanja kamatnim rizikom koja se uglavnom svodi samo na definiranje i primjenu malog broja tehnika mjerenja kamatnog rizika, dok su ostale komponente politike kamatnog rizika još uvijek nedovoljno definirane. Najčešća primijenjena metoda za upravljanje kamatnim rizikom je jaz dospijeća. Ostale metode koristi mali broj banaka. Banke bi trebale koristiti kombinaciju različitih tehnika kako bi što više umanjile nedostatke koje imaju pojedine metode. Financijske izvedenice predstavljaju snažan instrument u funkciji prenošenja i zaštite od kamatnog rizika. One mogu smanjiti troškove, povećati prihode i omogućiti investitorima sigurnije upravljanje rizicima. Rezultati istraživanja pokazuju da samo 10% banaka koristi financijske izvedenice u zaštiti od kamatnog rizika i to prvenstveno zbog postojanja nerazvijenog tržišta. Banke trebaju razviti korporativnu kulturu, politike i procedure, učinkovitu primjenu tehnika mjerenja i neovisnost članova uprave koji se bave rizicima i njihovom zaštitom.

10 Moguća klasifikacija financijskih instrumenata: imovina koja se drži radi trgovanja, imovina raspoloživa na prodaju, ulaganja koja se drže do dospijeća i dani zajmovi koje je kreiralo trgovačko društvo.

LITERATURA

Bank for International Settlements – BIS, (2003), Principales for the Management and Supervision of Interest Rate Risk, September 2003, Basel, Switzerland.

Bessis, J., (2001), Risk Management in Banking, 2nd ed., John Wiley & Sons Ltd., New York, USA.

Brealey, R. A., Myers, S. C., (2003), Principes of Corporate Finance, 7th ed., The McGraw-Hill, New York, USA.

Gorton, G., Rosen R., (1995), Banks and Derivatives, Nacional Bureau of Economic Research, NBER Working paper No. 5100, April 1995.

Gray, S., Place, J., (1999), Financial Derivatives, Handbooks in Central Banking, No. 17.

Hingston, R., (2000), Reducing Interest Rate Risk Exposure, Investment Management, Community banker, srpanj 2000.

Hrvatska narodna banka, (2007), Godišnji izvještaj 2006., Zagreb. Johnson, H. J., (1993), Financial Institutions and Market – A Global Perspective,

McGraw-Hill, New York, USA. Koch. T. W., MacDonald. S. S., (2002), Bank Management, 4th ed., The Dryden

Press, Orlando, Florida, USA. Kolb, R. W., (2003), Futures, options and swaps, 4th ed., Blackwell Pub., UK. Mas, I., Saá-Requejo, J., (1995), Using Financial Futures in Trading and Risk

Management, The World Bank, Working paper 1432. Mishkin, F. S., (2004), The Economics of Money, Banking and Financial Markets, 7th ed., Addison Wesley, Boston, USA.

Odluka o kontnom planu za banke, NN 115/2003, 39/2004 i 29/2006. Offices of the Superintendend of Financial Institutions Canada – OSFIC, (1998),

Standards of Sound Business and Financial Practices – Interest Rate Risk Management, February 1998, Ottawa, Canada.

Prohaska, Z., (1996), Analiza vrijednosnih papira, Infoinvest, Zagreb. Rose, P., (1991), Commercial Bank Management - producing and selling

financial services, Richard D. Irwin Inc., Orlando, Florida, USA. Uputa za primjenu kontnog plana za banke, NN 115/2003, 39/2004 i 29/2006..

Uyemura, D. G., Van Deventer, D. R., (1993), Financial Risk Management in Banking – The Theory & Application of Assets & Liability Management, McGraw-Hill, New York, USA.

Van Greuning, H., Bratanović-Brajlović, S., (2003), Analyzing and Managing Banking Risk – A Framework for Assesing Corporate Governance and Financial Risk, 2nd ed., The World Bank, Washington D. C., USA.

Zakon o bankama, NN 84/2002, 141/2006. Živko, I., (2005), Kamatni rizik i upravljanje financijskim izvedenicama,

magistarski rad, Ekonomski fakultet Zagreb.

UPRAVLJANJE KAMATNIM RIZIKOM I FINANCIJSKE IZVEDENICE U HRVATSKIM BANKAMA

SAŽETAK

Upravljanje kamatnim rizikom je ključno za ostvarivanje što boljih rezultata poslovanja

banke. Jedan od načina za zaštitu od kamatnog rizika je korištenje financijskih izvedenica. Banka

se ne može izolirati od utjecaja kamatnog rizika, ali može razvijati sustav upravljanja rizicima

kojima je izložena. Cilj rada je ustanoviti koliko su hrvatske banke upoznate s kamatnim rizikom i

mogućim oblicima zaštite. Uz to, analizirat će se u kojoj mjeri hrvatske banke upravljaju

kamatnim rizikom, primjenom kojih metoda, te tko je zadužen za njegovo upravljanje. Nadalje,

rad će pokazati da u Hrvatskoj postoji nedovoljan stupanj korištenja financijskih izvedenica za

zaštitu od kamatnog rizika, te će se identificirati temeljni problemi s kojima su banke suočene.

Ključne riječi: banka, financijske izvedenice, kamatni rizik.

JEL klasifikacija: E43, G21.

Marli Gonan Božac∗ UDK 65.011:005.52 Prethodno priopćenje Preliminary paper

SWOT ANALIZA I TOWS MATRICA – SLIČNOSTI I RAZLIKE1

SWOT ANALYSIS AND TOWS MATRIX – SIMILARITIES AND DIFFERENCES2

ABSTRACT

The analysis of the environment presupposes a research of all the important features of the

outer and inner environment in order to identify strategic factors which can determine the future of the

company. The analysis of the environment and the identification of strategic factors can be seen as

support to the decision process when formulating the strategy and is carried out at the very beginning

of the process of strategic management. The SWOT analysis is used to analyse the situation of the

company. It serves to identify key factors in the outer environment which are recognized as

opportunities or threats and factors from the inner environment which can be described as strengths or weaknesses. The SWOT analysis does not show the various connections between the outer and

inner factors so that the TOWS matrix was developed in order to develop strategies (that is, strategic

initiatives). They can be founded on strengths, can eliminate weaknesses, use opportunities or face

threats. The identification of the most important strategic factors is a key part in the SWOT analysis so

that the argument was added with models of environment analysis and the choice of an adequate

model or combination of models, and depending on the features of the activity or industry in question.

Key words: SWOT analysis, TOWS matrix, strategic factors, environment analysis

JEL: M10

1. Uvod

Predmet istraživanja su značajke SWOT analize i TOWS matrice, njihove uloge i primjene u strateškoj analizi, odnosno kod donošenja strateških inicijativa poduzeća.

Osnovna hipoteza rada je da su SWOT analiza i TOWS matrica «sredstva ili alati» koji imaju snažnu ulogu u analizi situacije poduzeća. Pomoćna hipoteza je da je za potrebe izrade SWOT analize i TOWS matrice potrebno koristiti neki od modela analize okruženja budući se u literaturi ne navodi koji su to strateški čimbenici koji u navedenim analizama moraju biti zastupljeni.

∗ izvanredni profesor, Sveučilište Jurja Dobrile u Puli, Odjel za ekonomiju i turizam «Dr. Mijo Mirković», e-mail: mbozac@efpu.hr 1 Ovaj je rad nastao s ciljem utvrđivanja teoretsko-metodološkog pristupa za izradu SWOT analize Croatia osiguranja d.d. u okviru projekta «Koncepcija i provedba poslovne strategije Croatia osiguranja d.d.» kojeg je nositelj Ekonomski fakultet Zagreb, a voditelj prof. dr. sc. Darko Tipurić. Izrađena SWOT analiza i TOWS matrica Croatia osiguranja d.d. bit će objavljene u nastavku. 2 This paper aims to determine a theorical and methodological approach in the making of SWOT analysis of the insurance company Croatia osiguranje d.d. as part of the project “Concept and application of business strategy of Croatia osiguranje d.d.» carried out by the Faculty of Economics Zagreb, headed by prof. Darko Tipurić, PhD. The made SWOT analysis and TOWS matrix of Croatia osiguranje d.d. will be published in continuation. Članak primljen u uredništvo: 22.09.2007.

Svrha istraživanja u okviru ove rasprave je istražiti obilježja SWOT analize i TOWS matrice, definirati njihovu povezanost i različitost, približiti njihovu uporabu, budući je uočen problem da se u domaćoj znanstvenoj i stručnoj literaturi ne čini potrebita razlika u njihovoj interpretaciji i primjeni. Na osnovi istraživanja ovih pristupa analizi situacije cilj je doprinijeti njihovoj konzistentnoj interpretaciji i uporabi u nastavnom, znanstvenom i stručnom radu.

Rezultati istraživanja predočeni su u ovoj raspravi u pet dijelova. Poslije uvoda, u dijelu s naslovom SWOT analiza, analizirani su elementi, prednosti i nedostaci ove analize. U trećem dijelu, koji nosi naslov SWOT analiza i TOWS matrica, obrađuje se TOWS matrica kao varijacija SWOT analize, iznose se strategije po TOWS-u te prednosti i nedostaci. Analiza okruženja za identifikaciju strateških čimbenika, naslov je četvrtog dijela u kojem se obrađuju pristupi i modeli analize okruženja. U zaključku je dana sinteza rezultata istraživanja kojima su dokazivane postavljene hipoteze. Pri istraživanju autorica se koristila induktivnom i deduktivnom metodom, metodom analize i sinteze, metodom usporedbe, metodom klasifikacije, metodom deskripcije, metodom dokazivanja i metodom slučaja.

2. SWOT analiza

Zasluga za SWOT pripisuje se istraživačkom timu u sastavu: Albert Humphrey,

Marion Dosher, Otis Benepe, Birger Lie, koji je na Sveučilištu Stanford u 1960-im i 1970-im, koristeći podatke Fortune 500 koja je i financirala projekt, imao za cilj utvrditi što je s korporativnim planiranjem krenulo krivim smjerom kao i kreirati novi sustav za menadžment promjene. Započeli su pitajući se: “Što je dobro, a što loše u operacijama?” Zatim su postavili pitanje: “Što je dobro, a što loše u sadašnjosti i u budućnosti?”. Ono što je dobro u sadašnjosti nazvali su zadovoljavajućim (Satisfactory), dobro u budućnosti nazvali su prilikom (Opportunity), loše u sadašnjosti - krivnjom (Fault), a loše u budućnost - prijetnjom (Threat). Akronim je glasio S-O-F-T. On je kasnije promijenjen u SWOT.3

SWOT okvir predstavljen je 1969. i od strane istraživača s Harvarda (npr. Learned et al., 1991.), a postao je popularan tijekom 1970-ih zbog pretpostavke koja je u njega ugrađena, a koja glasi: menadžeri mogu planirati usklađivanje resursa poduzeća s njegovim okruženjem.4

2.1. Elementi SWOT-a Najvažniji vanjski i unutarnji čimbenici za budućnost poduzeća nazivaju se strateškim

čimbenicima. Oni se sumiraju u SWOT analizi. U konačnici bi SWOT analiza trebala identificirati prilike koje se trenutno ne mogu iskoristiti zbog nedostatka potrebnih resursa i jedinstvene kompetencije koje poduzeće posjeduje i superiornog načina na koji ih koristi.

Vanjsko okruženje sastoji se od varijabli (prilika i prijetnji) koje su izvan poduzeća i obično nisu unutar kratkoročne kontrole menadžmenta. Te varijable čine kontekst unutar kojeg poduzeće posluje. U unutarnjem okruženju identificiraju se snage i slabosti.

U literaturi se taksativno ne navodi koje elemente vanjskog i unutarnjeg okruženja treba istražiti. Nema uputa u tom smislu. Navedeno je specifičnost i bit uporabe SWOT-a: razlučiti što je ključno za poduzeće u vremenu analize na način da se prepoznaju strateški čimbenici okruženja upravo tog subjekta. U SWOT analizi važno je zabilježiti ne samo čimbenike koje je moguće kvantificirati, već i one čimbenike koji se ne mogu kvantificirati a mogu biti samo spomenuti kao kvalificirana izjava ili uvjerenje.

3 Autry, C. W., Bond, E. U., Harvey, M., Novicevic, M. M., (2004), Dual-perspective SWOT: a synthesis of marketing intelligence and planning, Marketing Intelligence & Planning, (22), 1, str. 85. 4 Ibid.

Slika 1. SHEMA SWOT ANALIZE

Pozivno Negativno Unutarnje Snage Slabosti Vanjsko Prilike Prijetnje

SWOT analiza ima vremensku dimenziju, odnosno kad god je to moguće, korisno je

uspoređivati i pratiti SWOT analize napravljene za poduzeće u različitim točkama vremena te promatrati promjene stanja, odnosno kretanje poduzeća kroz ovu analizu.

2.1.1. Unutarnje okruženje: slabosti i snage

Unutarnje snage i slabosti uvelike se razlikuju za različite subjekte, a mogu se

kategorizirati u: 1. menadžment i organizaciju, 2. operacije, 3. financije i 4 ostale čimbenike.5 Kod kategorizacije unutarnjih čimbenika za potrebe SWOT analize čini se opravdanim

koristiti se najvažnijim unutarnjim čimbenicima organizacije: ciljevi i strategije, tehnologija i zadaci, veličina, kadrovi, životni ciklus poduzeća, proizvodi, lokacija.6 Određivanju snaga i slabosti treba pristupiti što je moguće više pragmatično.

Kod utvrđivanja snaga određuju se jake točke i pritom se mogu postaviti sljedeća pitanja:

• Postoje li jedinstvene razlikovne prednosti koje čine ovo poduzeće različitim od konkurencije?

• Zašto potrošači odabiru ovo poduzeće umjesto konkurenata? • Postoje li proizvodi i usluge koje konkurencija ne može imitirati (sada i u

budućnosti)? Kod slabosti se određuju nedostaci sa stajališta poduzeća i sa stajališta potrošača.

Slabosti je najbolje priznati bez suzdržavanja i pritom se mogu postaviti sljedeća pitanja: • Postoje li operacije ili procedure koje mogu biti naglašenije? • Što i kako konkurencija radi bolje? • Postoji li neko izbjegavanje kojeg bi organizacija trebala biti svjesna? • Je li konkurencija osvojila određeni tržišni segment?7

2.1.2. Vanjsko okruženje: prijetnje i prilike U analizi vanjskog okruženja moraju se uzeti u obzir mnogi različiti čimbenici. Ti se

čimbenici, koji mogu biti ili prijetnje ili prilike, mogu grupirati u sljedeće kategorije: ekonomski, društveni, političko-pravni, tehnološki, ekološki, etički i ostali. Ili se može koristiti neki drugi pristup analizi okruženja za koji se autori opredijele. Najvažniji dio vanjskog okruženja je industrijsko okruženje (kupci, dobavljači, konkurencija).

5 Weihrich, H., (1982), The TOWS Matrix - A Tool for Situational Analysis, Long Range Planning, (60), str. 6. 6 Sikavica, P., Novak, M., (1999.), Poslovna organizacija, Informator, Zagreb, str. 73. 7 Ko, A. S. O., Lee, S. F., (2000), Building balanced scorecard with SWOT analysis, and implementing ``Sun Tzu's The Art of Business Management Strategies'' on QFD methodology, Managerial Auditing Journal, (12), ½, str. 69.

Važno je odrediti kako organizacija može nastaviti rast na tržištu. Prilike su posvuda, kao što su promjene u tehnologiji, vladina politika, tržišni segmenti, itd. Neka od pitanja koja se mogu postaviti kod određivanja prilika su:

• Koje su atraktivne prilike na tržištu? • Javljaju li se novi trendovi? • Koje se nove prilike mogu predvidjeti u budućnosti?

Prijetnje su vanjski čimbenici izvan kratkoročne kontrole menadžmenta poduzeća. Važno je da poduzeće bude spremno suočiti se s prijetnjama, čak i tijekom turbulentnih situacija. Neka od pitanja koja se pritom mogu postaviti su:

• Koji potezi konkurencije potiskuju razvoj poduzeća? • Postoje li promjene u potražnji potrošača zbog kojih su potrebne nove karakteristike

proizvoda i usluga? • Štete li promjene (primjerice tehnologije) položaju poduzeća na tržištu?

U SWOT analizu ne treba uključivati previše kategorija/stavki jer će na taj način ona postati nepregledna i zbunjivat će one kojima je namijenjena, a razmatranje po SWOT matrici kojim se ona približava TOWS matrici je ovo koje vodi do jednog od četiri glavna zaključka: 1. snage nadvladavaju slabosti, prilike nadvladaju prijetnje – podržava strategiju rasta; 2. snage nadvladavaju slabosti, prijetnje nadvladavaju prilike – podržava strategiju održavanja; 3. slabosti nadvladavaju snage, prilike nadvladavaju prijetnje – podržava strategiju žetve; 4. slabosti nadvladavaju snage, prijetnje nadvladavaju prilike – podržava strategiju ograničavanja.8

2.2. Prednosti i nedostaci SWOT-a Razmatranje bilo koje metode, pa tako i SWOT analize, može biti potpuno samo ako

se uzmu u obzir njeni prednosti i nedostaci. Uputno je izradi SWOT analize pristupiti tako da se nedostaci navedeni u nastavku svedu na minimum.

Prednosti SWOT-a su sljedeće: • Ključni element formulacije strateške opcije je usklađivanje organizacijskih snaga i

slabosti s prilikama i prijetnjama koje postoje na tržištu. • Kada se ispravno koristi, SWOT analiza može pružiti dobru osnovu za formulaciju

strategije. • SWOT analiza je široko prepoznata u literaturi iz marketinga i menadžmenta kao

sustavan način za postizanje cilja. Nedostaci SWOT-a su sljedeći:

• Prema Mintzbergu (1994.) SWOT je malokad efektivna metoda jer je ukorijenjena u trenutne percepcije organizacije. Ipak, SWOT se još uvijek zagovara kao snažan alat za planiranje u svim vrstama poslovnih aktivnosti.9.

• U praksi je to često aktivnost koja se ne provodi dobro. Nakon identificiranja svih važnih «točaka», ne zna se što učiniti s generiranim podacima.

• Što se tiče korištenja informacija generiranih kako bi se donijele strategije, SWOT analiza nije preskriptivna.

8 Armand, B. R., Rowley, D. J., Sherman, H., (2007), Developing a strategic profile: the pre-planning phase of strategic management, Business Strategy Series, (8), 3, str. 170. 9 Proctor, T., (2000), Strategic marketing management for health management: cross impact matrix and TOWS, Journal of Management in Medicine, (14), 1, str. 51.

3. SWOT analiza i TOWS matrica

Kada su strateški čimbenici po SWOT-u prepoznati, razvijaju se strategije koje mogu biti izgrađene na snagama sposobnim eliminirati slabosti, iskoristiti prilike ili se pak suočiti s prijetnjama. Ipak, SWOT analiza ne pokazuje različite veze između vanjskih i unutarnjih čimbenika, pa je zbog toga razvijena TOWS matrica (Weihrich, Kidington, UK, 1982.). Od njezina objavljivanja do danas taj je alat korišten u različitim zemljama, u različitim situacijama i na različitim razinama; najprije za formulaciju strategije poduzeća, a kasnije kao konceptualni okvir za razvoj strategije karijere pojedinca. Iako konstruirana s namjerom da se koristi kao mehanizam za objašnjenje strategije, više nego li okvir za olakšavanje njezina generiranja, TOWS matrica predstavlja sredstvo za olakšavanje povezivanja vanjskog i unutarnjeg okruženja i formulaciju strategija.

TOWS matrica konceptualni je okvir za identificiranje i analiziranje prijetnji (T – threats) i prilika (O – opportunities) u vanjskom okruženju te procjenjivanje organizacijskih slabosti (W – weaknesess) i snaga (S - straights) u unutarnjem okruženju. Pomaže u identifikaciji veza između snaga, slabosti, prilika i prijetnji te daje osnovu formuliranja strategija na tim odnosima. Ona pokazuje kako vanjske prilike i prijetnje s kojima se suočava određeno poduzeće mogu biti suprotstavljene unutarnjim snagama i slabostima da bi se kao rezultat dobilo četiri skupa alternativnih strategija.

TOWS matrica predstavlja varijaciju SWOT analize. U TOWS matrici identificiraju se različiti čimbenici koji se zatim udružuju, npr. prilike sa snagama, s namjerom poticanja nove strateške inicijative.10 Dakle, skup varijabli u matrici nije novost, već njihovo združivanje na sustavan način. I TOWS matrica kao i SWOT analiza imaju vremensku dimenziju.

Mnogi autori koji se bave strateškim planiranjem predlažu da poduzeće koristi svoje snage kako bi iskoristilo prilike, ali zanemaruju ostale važne međuodnose, kao što je izazov prevladavanja slabosti u poslovanju kako bi se iskoristile prilike. Slabost je odsutnost snage, a korporativni razvoj kojim bi se prevladala postojeća slabost može postati opcija za poduzeće. Cilj koji stoji iza TOWS matrice nije identifikacija jedne najbolje strategije već jednostavno generiranje različitih strategija od kojih neke mogu biti implementirane.11

Ni ovdje ne postoje univerzalne smjernice o tome što bi moglo činiti snage i slabosti, prilike i prijetnje. Jasno je da će strateška situacija koja se analizira kao i individualne okolnosti organizacije utjecati na njihovo određivanje. Za svako polje u matrici mora se razviti lista strategija.

3.1. Izvođenje TOWS matrice

Da bi se TOWS matrica kvalitetno izvela potrebno je sustavno istražiti unutarnje i

vanjsko okruženje, definirati informacijski input koji će se koristiti u analizi i identificiranju ključnih odnosa između varijabli okruženja kako bi se zatim donijelo konkurentne strategije.

Primjena TOWS matrice zahtijeva slijeđenje ovih koraka: 1. određivanje i procjena utjecaja čimbenika vanjskog okruženja (ekonomskih, političkih, demografskih), proizvoda i tehnologije, tržišta i konkurencije na organizaciju; 2. prognozu; 3. procjenu snaga i slabosti te 4. oblikovanje strateških opcija.

Provođenje ovog procesa omogućuje unošenje unutarnjih i vanjskih čimbenika na mrežu i proučavanje različitih kombinacija. Na primjer, unos u jedno polje TOWS-a može

10 Dyson, R. G., (2004), Strategic development and SWOT analysis at the University of Warwick, European Journal of Operational Research, (152), str. 632. 11 Proctor, T., Ruocco, P., (1992), Generating Marketing Strategies: A Structured Creative Decision Support Method, Management Decision, (30), 5, str. 51.

uključivati maksimiziranje prilika i maksimiziranje snaga. To bi značilo stavljanje zajedno barem jedne snage i jedne prilike kako bi se donijela strategija koja se temelji na toj kombinaciji.

Slika 2. TOWS MATRICA

Unutarnje Vanjsko

Snage (S)

Slabosti (W)

Prilike (O)

S – O strategija: Maxi-Maxi Korištenje snaga kako bi se iskoristile prilike.

W – O strategija: Mini-Maxi Prevladavanje slabosti kako bi se moglo iskoristiti prilike.

Prijetnje (T)

S – T strategija: Maxi-Mini Korištenje snaga kako bi se suočili s prijetnjama.

W – T strategija: Mini-Mini Prevladavanje slabosti kako bi se obranilo od prijetnji ili ih se izbjeglo.

3.2. Strategije po TOWS matrici Strategije po TOWS matrici temeljit će se na promišljanju prikladnih kombinacija s

lista snage, slabosti, prilika i prijetnji. Četiri se kombinacije strategija nazivaju: maksi-maksi (snage - prilike), maksi-mini (snage - prijetnje), mini-maksi (slabosti - prilike) i mini-mini (slabosti - prijetnje):

1. Maksi-maksi (S-O). Ova kombinacija pokazuje snage i prilike, tj. postojećim snagama moguće je iskoristiti prilike.

2. Maksi-mini (S-T). Ova kombinacija pokazuje snage u odnosu na prijetnje, npr. od strane konkurenata. U osnovi, trebalo bi težiti korištenju snaga kako bi se otklonilo prijetnje ili ih se svelo na minimum.

3. Mini-maksi (W-O). Ova kombinacija pokazuje slabosti u odnosu na prilike. Potrebno je prevladati slabosti kako bi se mogle iskoristiti prilike.

4. Mini-mini (W-T). Ova kombinacija pokazuje slabosti u usporedbi s prijetnjama. To je krajnje obrambena strategija kako bi se smanjile slabosti i izbjegle prijetnje.

Matrica sugerira analizu situacije poduzeća kako bi se razvile strategije i taktike za efikasno i efektivno ostvarenje misije i ciljeva poduzeća. Stoga je i situaciju uputno analizirati «pod svijetlom» dosadašnjih planova misije, ciljeva i strategija.

Prema Weihrichu (1993.) TOWS matrica omogućuje: 1. identifikaciju snaga, slabosti, prijetnji i prilika te 2. primjenu mehanizama za strukturiranje varijabli unutarnjeg i vanjskog okruženja na način da se mogu donijeti konkurentne strategije.12 Time procjenjuje i njenu korisnost.

12 Weihrich, H., (1993), Daimler-Benz's move towards the next century with the TOWS Matrix, European Business Review, (93), 1: 4-11.

3.3. Prednosti i nedostaci TOWS-a Prednosti TOWS-a su sljedeće:

• Nema ograničenja na oblik organizacijske jedinice koja može imati koristi od ove analize.

• Svaka situacija koja uključuje donošenje strateških odluka može imati koristi od ovog pristupa.

• Iskustva pokazuju da korištenje TOWS matrice može dovesti do identifikacije prikladne strategije. Nedostaci TOWS-a su sljedeći:

• TOWS matrica pokazala se korisnom, ali nažalost, kao rezultat tog mehanizma strukturiranja ne proizlaze nikakve nove ideje ili uvidi. Umjesto toga, strategije koje se razvijaju kao rezultat korištenja TOWS matrice tek potvrđuju ono što se je već znalo.13

• Korisnici su uočili da matrica jednostavno potvrđuje stajališta koja analitičari trenutačno zauzimaju, odnosno ona često ne donosi novu perspektivu u razmatranje.

• TOWS matrica je, prema nekim autorima, tek sredstvo za bilježenje ideja. Ipak je menadžeri smatraju korisnim mehanizmom strukturiranja i smatraju ju je vrijednom zadržati i koristiti u budućnosti.)

4. Analiza okruženja za identifikaciju strateških čimbenika

Iz prethodno navedenog proizlazi da je od presudnog značaja prilikom izrade SWOT

analize i TOWS matrice identifikacija strateških čimbenika. U tom sagledavanju potporu može pružiti teorijsko-metodološki pristup analize okruženja. Okruženje se može predočiti kao okolina organizacije, “klima” u kojoj organizacija djeluje Međutim, koncept postaje izazovniji kada se pomičemo od jednostavnog opisivanja okruženja do analize značajki njegovih «poddijelova» relevantnih za određeni gospodarski subjekt. Postoje dva različita pristupa analizi okruženja: “outside-in” ili makro pristup, i “inside-out” ili mikro pristup. Outside-in pristup usvaja širok pogled na okruženje. On razmatra sve postojeće elemente u vanjskom okruženju. Njegove glavne brige su dugoročni trendovi, razvoj alternativnih pogleda i scenarija budućeg okruženja te identifikacija utjecaja industrije u kojoj poduzeće posluje uz implikacije na samo poduzeće. Inside-out pristup ima uže gledište na okruženje koje je ograničeno unutarnjim utjecajem na organizaciju.14 Razlike između tih perspektiva prikazane su u tablici 1.

13 Proctor, T., Ruocco, P., (1992), Generating Marketing Strategies: A Structured Creative Decision Support Method, Management Decision, (30), 5, str. 152. 14 Costa, J., Teare, R., (1994), Environmental scanning and the Portuguese hotel sector, International Journal of Contemporary Hospitality Management, (6), 5, str. 5.

Tablica 1. PERSPEKTIVE «OUTSIDE-IN» I «INSIDE-OUT»

Outside-in Inside-out

Fokus i obuhvat Neograničen pogled na okruženje.

Pogled na obuhvat okruženja prema koncepciji organizacije.

Cilj Široka analiza okruženja prije razmatranja organizacije.

Analiza okruženja važna za trenutnu organizaciju.

Vremenski horizont Obično 1-5 godina, ponekad 5-10 godina.

Obično 1-3 godine.

Učestalost Periodično/ad hoc. Kontinuirano/periodično. Snage Izbjegava organizacijsko

sljepilo. Identificira širi raspon trendova. Ranije identificira trendove.

Efikasna, dobro fokusirana analiza. Implikacije za akcije organizacije.

Izvor: Costa, J., Teare, R., (1994), Environmental scanning and the Portuguese hotel sector, International Journal of Contemporary Hospitality Management, (6), 5, str. 6. Prilagođeno prema Fahey i Narayanana, 1986.

4.1. Modeli analize vanjskog okruženja

Elementi koji se najčešće vezuju uz analizu okruženja su: politički, ekonomski, društveni i tehnološki elementi, poznatiji kao PEST analiza (Political, Economic, Social, Technological factors). PEST analiza predstavlja sveobuhvatnu analizu najznačajnijih čimbenika opće okoline ili šireg okruženja. Četiri glavne aktivnosti te analize prema Fahey i Narayanan15 su: skeniranje, praćenje, prognoziranje i procjenjivanje. Njihov opis glasi: 1. skeniranje okruženja kako bi se identificirali znakovi upozorenja potencijalnih promjena u okruženju ili uočile promjene u okruženju koje se već događaju, 2. praćenja specifičnih trendova i uzoraka u okruženju, 3 predviđanje budućih promjena u okruženju i 4. procjena utjecaja trenutnih i budućih promjena u okruženju na organizaciju.

S obzirom na činjenicu da u teoriji postoje različite interpretacije dimenzija, odnosno skupina čimbenika opće ili socijalne okoline, ovaj oblik analize javlja se i u obliku PESTEL analize16, koja, uz već spomenute dimenzije, obuhvaća još i sljedeće dvije dodatne dimenzije: ekološke čimbenike (Environmental factors), pravne čimbenike (Legal factors)..

Johnson i Scholes (1993.) analizu okruženja dijele na tri glavna dijela (tablica 2.): 1. ispitivanje utjecaja okruženja, 2. strukturalnu analizu konkurentskog okruženja i 3. identifikaciju konkurentskog položaja organizacije.

15 Fahey, L., Narayanan, V. K., (1986), Macroenvironmental Analysis for Strategic Management, West Publishing, St. Paul, MN. 16 Walsh, P. R., (2005), Dealing with the uncertainties of environmental change by adding scenario planning to the strategy reformulation equation, Management Decision, (43), 1, str. 113-122.

Tablica 2.

ELEMENTI ANALIZE OKRUŽENJA PREMA JOHNSONSU I SCHOLESU Ispitivanje utjecaja

okruženja Strukturalna analiza

konkurentskog okruženja Identificiranje konkurentskog

položaja organizacije Političko/zakonodavno Ekonomsko Sociokulturno Tehnološko

Prijetnja ulaska Moć kupaca i dobavljača Prijetnja supstituta Suparništvo konkurenata

Analiza konkurencije Analiza strateške grupe Tržišni segmenti i tržišna moć Tržišni udio i tržišni rast Atraktivnost tržišta i poslovna snaga

Izvor: Costa, J., Teare, R., (1994), Environmental scanning and the Portuguese hotel sector, str. 5. Prilagođeno prema Johnson i Scholes, 1993.

Aaker (1984.) analizu vanjskog okruženja dijeli na četiri glavna dijela (tablica 3.): 1. analizu potrošača, 2. analizu konkurencije, 3. analizu industrije i 4. analizu okruženja.17

Tablica 3.

ELEMENTI ANALIZE VANJSKOG OKRUŽENJA PREMA AAKERU Analiza potrošača Analiza konkurencije Analiza industrije Analiza okruženja Segmenti Motivacija Nezadovoljene potrebe

Identitet Izvedba Ciljevi Strategije Kultura Struktura troškova Snage Slabosti

Atraktivnost Ključni čimbenici uspjeha Veličina Struktura Prepreke ulasku Struktura troškova Kanali distribucije Trendovi Rast Životni ciklus proizvoda

Tehnološko Vladino Ekonomsko Kulturno Demografsko

Izvor: Costa, J., Teare, R., (1994), Environmental scanning and the Portuguese hotel sector, str. 5. Prilagođeno prema Aaker, 1984.

Iako su te glavne podjele različite, isti se elementi analize pojavljuju u obje strukture:

potrošači, konkurencija, industrija i okruženje.

17 Costa, J., Teare, R., (1994), Environmental scanning and the Portuguese hotel sector, International Journal of Contemporary Hospitality Management, (6), 5, str. 5.

Lenz i Engledow (1986.) 18 podijelili su dosadašnja istraživanja o organizacijskim okruženjima u pet kategorija, temeljem zajedničkih disciplinarnih korijena i/ili sličnosti njihovih predodžbi okruženja. Svaka od tih kategorija naziva se 'modelom' jer nudi relativno različito predstavljanje prirode organizacijskog okruženja: 1. model industrijske strukture 2. kognitivni model, 3. model djelokruga organizacije, 4. model ovisnosti o ekologiji i resursima, 5. era model.

Prema modelu industrijske strukture okruženje je skup konkurentskih sila. Promjene u okruženju proizlaze iz akcija konkurenata kao i vanjskih sila izvan granica industrije. Promjena je evolucionarna i događa se po neravnomjernoj stopi. Znanje o okruženju treba steći putem formalnog sustava analize konkurenata.

Prema kognitivnom modelu okruženje predstavlja razmišljanja vrhovnog menadžmenta (njihovo kolektivno razumijevanje okruženja) ugrađena u kognitivnu strukturu, a proizvod je iskustva. Promjena okruženja događa se retrospektivno kada se prevladavajuća kognitivna struktura preformulira (ili zamjenjuje) kako bi se dalo značenje neanticipiranim događajima. Znanje o okruženju stječe se analizom neočekivanih događaja i procesom organizacijskog učenja.

Prema modelu djelokruga organizacije relevantno okruženje je «skup» organizacija čije akcije utječu na organizaciju u fokusu promatranja i na koji utječe organizacija u fokusu. Promjena u okruženju proizlazi ili iz trendova i sila izvan neposrednog područja organizacija ili iz promjenjive strukture ciljeva organizacija koje čine djelokrug. Znanje o okruženju stječe se putem dizajniranja organizacijskih struktura i procesa odlučivanja koji su usklađeni s prevladavajućim uvjetima u okruženju.

Model ovisnosti o ekologiji i resursima tretira okruženje kao sustav resursa i međusobno povezanih organizacija. Promjena okruženja je kontinuirana i događa se kada postoji varijacija u sustavu koja utječe na resurse potrebne za opstanak organizacije. Razumijevanje okruženja je ograničeno perspektivom određene organizacijske podjedinice što dovodi do višestrukih koncepcija okruženja.

Prema era modelu okruženje je skup socijalnih struktura, vrijednosti i definicija uloga koje karakteriziraju određeno vremensko razdoblje. Tehnologija i eksperimenti pojedinaca koji tragaju za samoispunjenjem unutar konteksta prevladavajućih institucija (npr. obitelji) su primarni izvori promjena okruženja. Promjena se događa kroz proces koji se sastoji od triju faza: postojeći red - turbulentna tranzicija - novi red. Organizacija može steći znanje o svojim okruženjima korištenjem prognoza futurista i konzultantskih usluga.

18 Lenz, R. T., Engledow, J. L., (1986), Environmental Analysis: The Applicability of Current Theory, Strategic Management Journal, (7), 4, str. 329-346.

Tablica 4.

USPOREDBA 'MODELA': TIPOVI 'MODELA' ZA ANALIZU OKRUŽENJA

Izvor: Lenz, R. T., Engledow, J. L., (1986), Environmental Analysis: The Applicability of Current Theory, Strategic Management Journal, (7), 4, str. 329 - 346.

4.2. Analitički pristup organizaciji

Na procjenjivanje snaga i slabosti organizacije gledalo se kao na kritični korak u većem dijelu rane literature o strategiji, (Ansoff, 1965.). U tom je razmišljanju bio profil sposobnosti, odnosno traženje sinergije unutarnjih i vanjskih procjena.19 Kako se znanje o strateškom menadžmentu širilo i kako je rastao broj dostupnih metoda i tehnika, postojala je tendencija ka ignoriranju važnosti analiziranja organizacije. Slika 3. pokazuje četiri područja (prema Husseyu, 2002.) koja se trebaju razmatrati u analitičkom pristupu SWOT analizi. Klasični pristup dijeli procjenjivanje organizacije na vanjske i unutarnje elemente, ali se u stvarnosti oba moraju interpretirati u kontekstu i jednog i drugog.

19 Hussey, D., (2002), Company analysis: determining strategic capability, Strategic Change, (11), 1, str. 43.

Kriterij (osnovna obilježja)

Model industrijske strukture

(npr. Porter, 1980.).

Kognitivni model

(npr. Weick, 1977.).

Model djelokruga organizacije (npr. Thompson, 1967.; Bourgeois, 1980.).

Model ovisnosti o ekologiji/ resursima

(npr. Glover, 1966.; Aldrich, 1979.;

Pfeffer i Salancik, 1978.).

Era model (npr. Lodge,

1975.; Yankelovich,

1982.).

Pretpostavke o strukturi okruženja

Dominantno okruženje je skup konkurentskih snaga industrije koje proizlaze iz akcija 'konkurenata'.

Čimbenici okruženja i uzročne veze među njima su ugrađene u kognitivnu strukturu koja je zauzvrat propisana.

Okruženje se prvenstveno sastoji od međusobno ovisnih formalnih organizacija čija važnost za fokusnu organizaciju može biti karakterizirana hijerarhijom interno homogenih slojeva.

Okruženje je kontekst nalik sustavu resursa, socijalnih struktura i prirodnih okruženja, koji je karakteriziran ili kao multirazinska hijerarhija ili u odnosu na određene dimenzije.

Okruženje je poseban uzorak socijalnih struktura, institucionalnih odnosa, uloga i vrijednosti opasanih psihokulturom, ideologijom, itd.

Kako steći znanje o

okruženju?

Razviti formalizirani sustav analize konkurencije koji je povezan s procesima strateškog planiranja.

Poticanje organizacijskog učenja putem fleksibilnog, otvorenog istraživanja i procesa odlučivanja.

Dizajniranje administrativnih struktura da budu konzistentne s kontingencijama okruženja. Razvoj procesa managementa stakeholdera.

Oportunistički nadzor. Poticanje organizacijskog učenja među organizacijskim podjedinicama.

Opsežno skeniranje okruženja. Praćenje 'megatrendova'.

Slika 3.

ANALITIČKI PRISTUP Izvor: Hussey, D. (2002), Company analysis: determining strategic capability, Strategic Change, (11), 1, str. 47. Gornje područje modela zahtijeva detaljno strateško ispitivanje svakog dijela organizacije. Moraju se ustanoviti stvarne sposobnosti organizacije (ono što se može učiniti), područja ranjivosti (na primjer, prevelika ovisnost o nekoliko kupaca), razina izvedbe i

efektivnost te stupanj fleksibilnosti koji organizacija ima kako bi se suočila s iznenadnim promjenama. Nadalje, analiziraju se različiti resursi kojima se može upravljati.20 Prema istom autoru, osim ispitivanja funkcijskih izvedbi, potrebno je ispitati kompetencije, sposobnosti, procese i tehnologije koje u ukupnosti s prethodnima pridonose ostvarenju financijskih i strateških ciljeva. 20 Hussey, D., (2002), Company analysis: determining strategic capability, Strategic Change, (11), 1, str. 48.

Sposobnosti Ranjivosti Efektivnost Fleksibilnost Resursi

Tržišna situacija

Slabosti

Prilike Prijetnje

Snage

Razlikovne kompetencije

Analiza industrije

Vanjsko poslovno okruženje

Slika 4.

NAČINI GLEDANJA NA ORGANIZACIJU Izvor: Hussey, D., (2002), Company analysis: determining strategic capability, Strategic Change, (11), 1, str. 49.

� Kompetencije. To je koncept sržne kompetencije (Hamel i Prahalad, 1994.). Iako se općenito promovira kao nešto različito i specijalno, zapravo nije više od određenog načina razmišljanja o snagama i slabostima koji u fokus stavlja ono što je ključno za budućnost organizacije.

� Sposobnosti. Postoje suptilne razlike između pristupa sržnih kompetencija i sržnih sposobnosti koje sugeriraju Stalk, Evans i Shulman (1992.). Zato se na njih može gledati kao na izbor. Malo bi imalo smisla koristiti obje.

� Procesi. Procesno gledište obuhvaća brojne različite načine gledanja na organizaciju. U ovaj se naslov može uključiti metoda lanca vrijednosti (Porter, 1985.). Time se gleda na snage i slabosti organizacije na dosta različit način, procjenjivanjem onoga što daje i smanjuje vrijednost potrošaču. Ipak, to nije laka metoda za primjenu, glavna je poteškoća što se na svaku aktivnost mora gledati očima potrošača. Ne može funkcionirati ako se procjena temelji samo na mišljenju menadžera.

� Tehnologija. Postoji tehnologija koju organizacija koristi kako bi poslovala efektivno, i tehnologija koja je inkorporirana u proizvod. Može i ne mora postojati veza između njih. Ispitivanje tehnologije ključno je za mnoge organizacije.21

Zaključak

21 Hussey, D., (2002), Company analysis: determining strategic capability, Strategic Change, (11), 1, str. 50.

Tehnologije

Procesi

Sposobnosti

Kompetencije

Funkcije

Financijska i tržišna

SWOT je sredstvo za analizu situacije poduzeća koje se temelji na utvrđivanju strateških čimbenika koji se mogu okarakterizirati kao snage, slabosti, prilike i prijetnje. TOWS matrica je varijacija SWOT analize koja polazi od utvrđenih strateških čimbenika opisanih kao snage, slabosti, prilike i prijetnje, ali ih povezuje na način da je moguće dobiti više strateških inicijativa za svako od četiri polja matrice koje se potom analiziraju (primjerice temeljem kriterija važno, hitno) i neke od njih implementiraju. Ključno za provedbu kvalitetne SWOT analize (i TOWS matrice) je identifikacija strateških čimbenika za što je korisno konzultirati modele okruženja i ponajprije uključiti ili naglasiti one ili kombinaciju onih koji najbolje opisuju okruženje određene djelatnosti ili industrijske grane (primjerice djelatnosti osiguranja).

Temeljem gore navedenog, razvijen je pristup izradi SWOT analize i TOWS matrice za Croatia osiguranje d.d. prikazan na slici 5.

Slika 5.

PRISTUP IZRADI SWOT ANALIZE I TOWS MATRICE

Slijedom prikazanog, nakon analize teorijsko-metodološkog pristupa SWOT-a, TOWS-a i modela okruženja, te sinteze strateških čimbenika, pristupilo se istraživanju Croatia osiguranja d.d. temeljem samostalnog istraživanja, analize dionica projekta, rezultata intervjua i strateških radionica kao i njihove usporedbe, a s ciljem dobivanja kvalitetne SWOT analize i TOWS matrice za Croatia osiguranje d.d.

ISTRAŽIVANJE CROATIA

OSIGURANJE D.D.

-SAMOSTALNO

PRIKUPLJANJE PODATAKA

-DIONICE AUTORA

PROJEKTA

-INTERVJUI

-STRATEŠKE RADIONICE

STRATEŠKI ČIMBENICI

SWOT

TOWS

OKRUŽENJE

I. PEST/PESTLE

TEORETSKO METODOLOŠKI

PRISTUP

- SWOT/TOWS - ANALIZA OKRUŽENJA

Dodatna kontrola bitnih čimbenika

okruženja

Veća podudarnost/veći uspjeh

Zbog čega? Rezultat

II. Johnson i Scholes (1993)

III. Aaker (1984)

IV. Model industrijske strukture

V. Kognitivni model

VI. Model djelokruga organizacije

VII. Model ovisnosti o ekologiji i resursima

VIII. Era model

- Kupci i potencijalni kupci

- Konkurencija - Industrija - Okruženje

------------------------- - Vladina regulativa - Političke promjene

- Društvene i kulturne promjene - Tehnološke promjene

- Ekonomsko okruženje

- Sposobnosti - Ranjivosti - Efektivnost - Fleksibilnost - Resursi - Menadžment i organizacija

- Procesi - Financije - Tehnologija - Ljudi - Kultura - Lokacija - Dosadašnja vizija i misija

- Dosadašnji ciljevi i strategije - Zadaci

UNUTARNJE OKRUŽENJE

inputi

inputi

primjena

Hussey (2002)

Sikavica, Novak

usporedba

Ansoff (1965)

VANJSKO OKRUŽENJE

LITERATURA

Aaker, D. A., (1984), Developing Business Strategy, John Wiley & Sons, New York. Ansoff, H., (1965), Corporate Strategy. McGraw-Hill, New York. Armand, B. R., Rowley, D. J., Sherman, H., (2007), Developing a strategic profile:

the pre-planning phase of strategic management, Business Strategy Series, (8), 3: 162-171. Autry, C. W., Bond, E. U., Harvey, M., Novicevic, M. M., (2004), Dual-perspective

SWOT: a synthesis of marketing intelligence and planning, Marketing Intelligence & Planning, (22), 1: 84-94.

Costa, J., Teare, R., (1994), Environmental scanning and the Portuguese hotel sector, International Journal of Contemporary Hospitality Management, (6), 5: 4-7.

Dyson, R. G., (2004), Strategic development and SWOT analysis at the University of Warwick, European Journal of Operational Research, (152): 631-640.

Emblemsvag, J., Kjolstad, L. E., (2002), Strategic risk analysis – a field version, Management Decision, (40), 9: 842-852.

Fahey, L., Narayanan, V. K., (1986), Macroenvironmental Analysis for Strategic Management, West Publishing, St. Paul, MN.

Godiwalla, Y. M., Meinhart, W. A., Warde, W. D., (1980), Environmental Scanning – Does It Help the Chief Executive, Long Range Planning, (13), 5: 87-99.

Hamel, G., Prahalad, C., (1994), Competing for the Future, Harvard Business School, Press Boston.

http://erc.msh.org/quality/ittools/itswot.cfm http://www.coatingworld.com Hussey, D., (2002), Company analysis: determining strategic capability, Strategic

Change, (11), 1: 43-52. Ip, Y. K., Koo, L. C., (2004), BSQ strategic formulation framework - A hybrid of

balanced scorecard, SWOT analysis and quality function deployment, Managerial Auditing Journal, (19), 4: 533-543.

Johnson, G., Scholes, K., (1993), Exploring Corporate Strategy: Text and Cases, 3rd ed., Prentice-Hall, London.

Kajanus, M., Kangas, J., Kurttila, M., (2004), The use of value focused thinking and the A'WOT hybrid method in tourism management, Tourism Management, (25): 499-506.

Ko, A. S. O., Lee, S. F., (2000), Building balanced scorecard with SWOT analysis, and implementing ``Sun Tzu's The Art of Business Management Strategies'' on QFD methodology, Managerial Auditing Journal, (12), ½.: 68-76.

Lee, S. F., Leung, R. F., Loo, K. K., Sai, O. K., (2000), Strategy formulation framework for vocational education: integrating SWOT analysis, balanced scorecard, QFD methodology and MBNQA education criteria, Managerial Auditing Journal, (15), 8: 407-423.

Lenz, R. T., Engledow, J. L., (1986), Environmental Analysis: The Applicability of Current Theory, Strategic Management Journal, (7), 4: 329-346.

Mintzberg, H., (1994), The Fall and Rise of Strategic Planning, Harvard Business Review, January-February: 107-114.

Phillips, P., (2005), The strategic planning process – II, Business Corner. Porter, M., (1985), Competitive Advantage, Free Press, New York.

Proctor, T., (1997), Establishing a strategic direction: a review, Management Decision, (35), 2: 143-154.

Proctor, T., (2000), Strategic marketing management for health management: cross impact matrix and TOWS, Journal of Management in Medicine, (14), 1: 47-56.

Proctor, T., Ruocco, P., (1992), Generating Marketing Strategies: A Structured Creative Decision Support Method, Management Decision, (30), 5: 50-53.

Ruocco P., Proctor, T., (1994), Strategic Planning in Practice: A Creative Approach, Marketing Intelligence & Planning, (12), 9: 24-29.

Stalk, G., Evans, P., Shulman, L, (1992), Competing on capabilities, Harvard Business Review, March/April.

Walsh, P. R., (2005), Dealing with the uncertainties of environmental change by adding scenario planning to the strategy reformulation equation, Management Decision, (43), 1: 113-122.

Weihrich, H., (1999), Analyzing the competitive advantages and disadvantages of Germany with the TOWS Matrix – an alternative to Porter’s Model, (99), 1: 9-22.

Weihrich, H., (1982), The TOWS Matrix - A Tool for Situational Analysis, Long Range Planning, (60).

Weihrich, H., (1993), Daimler-Benz's move towards the next century with the TOWS Matrix, European Business Review, (93), 1: 4-11.

SWOT ANALIZA I TOWS MATRICA – SLIČNOSTI I RAZLIKE

SAŽETAK Analiza okruženja ili okoline podrazumijeva istraživanje svih važnijih karakteristika kako

vanjskog tako i unutarnjeg okruženja sa svrhom identifikacije strateških čimbenika koji mogu odrediti

budućnost poduzeća. Analiza okruženja i identifikacija strateških čimbenika može se sagledati kao

potpora odlučivanju kod formulacije strategije te se provodi na samom početku procesa strateškog menadžmenta. SWOT analiza je sredstvo za analizu situacije poduzeća. Njome se identificiraju ključni

čimbenici iz vanjskog okruženja koji se prepoznaju kao prilike ili prijetnje i čimbenici iz unutarnjeg

okruženja a mogu se opisati kao snage ili slabosti. SWOT analiza ne pokazuje različite veze između

vanjskih i unutarnjih čimbenika, pa je stoga i razvijena TOWS matrica kojom se razvijaju strategije po

TOWS-u (odnosno strateške inicijative). One mogu biti izgrađene na snagama, mogu eliminirati

slabosti, iskoristiti prilike ili se suočiti s prijetnjama. Identifikacija najznačajnijih strateških čimbenika

ključni je dio SWOT analize, pa je zbog toga rasprava proširena na modele analize okruženja te na odabir jednog adekvatnog modela ili kombinacije nekoliko njih, a u ovisnosti o obilježjima djelatnosti

ili industrije o kojoj je riječ.

Ključne riječi: SWOT analiza, TOWS matrica, strateški čimbenici, analiza okruženja

Nina Pološki Vokić* UDK 65.015.14:65.012.4-051(497.5) Robert Mrđenović** Prethodno priopćenje Preliminary paper

RAZLIKE U UPRAVLJANJU VREMENOM HRVATSKIH MENADŽERA S OBZIROM NA SPOL I HIJERARHIJSKU RAZINU

DIFFERENCES IN TIME MANAGEMENTS OF CROATIAN

MANAGERS IN REGARD OF THEIR SEX AND HIERARCHICAL LEVEL

ABSTRACT

By means of self-assessment questionnaire for the evaluation of time management and time wasting activities, and upon the sample of 151 managers, Croatian managers' time management skills and the

relationship between those skills and two managers' individual characteristics (gender and

hierarchical level) were explored. Research revealed that: (1) Croatian managers are average in their

time management skills, (2) there are no significant differences between male and female managers

concerning their time management skills, (3) it is probable that manager’s time management skills are

correlated with his/her hierarchical level. Hence, Croatian organizations should invest more in their

managers' time management skills, especially in their lower levels managers' time management skills. Key words: time management, managers' time management, time management activities, time

wasting activities, individual characteristics, Croatia

JEL: M10

1. UVOD

Moderno poslovanje traži nove vještine koje u tradicionalnom načinu poslovanja nisu bile toliko važne, kao što su interpersonalne i komunikacijske vještine, vještine upravljanja sukobima te vještine upravljanja vremenom (Bahtijarević-Šiber, 1999.). Od navedenih vještina efikasno upravljanje vlastitim i tuđim vremenom navodi se kao izrazito važna vještina za uspjeh pojedinaca (kako menadžera tako i svih drugih zaposlenika) zbog velike turbulentnosti i neizvjesnost okoline koja ih okružuje. U suvremenom poslovnom okruženju, „promjene, različitosti i kompleksnost se ubrzano povećavaju te je stoga sposobnost upravljanja promjenama – a tako i vremenom – sve kritičniji faktor“ (Harung, 1998., 406).

Razvijene vještine upravljanja vremenom su posebice važne za menadžere odnosno njihov uspjeh, s obzirom da se smatra da onaj koji ne zna upravljati vlastitim vremenom ne zna upravljati ni vremenom organizacije (Silić-Lozančić, 2004.). Zbog toga što se njihov posao sastoji od „stalnog donošenja odluka vezanih uz različite sadržaje u minimalnoj količini vremena“ (Schilit, 1983., 736) te zbog toga što je za „današnje organizacije koje se kreću „Internetskom brzinom“ to presudna vještina“ (Messmer, 2000., 41), menadžeri moraju uspješno upravljati vremenom

* Ekonomski fakultet – Zagreb, Trg J. F. Kennedya 6, 10 000 Zagreb, npoloski@efzg.hr ** rmardenovic@net.hr Članak primljen u uredništvo: 25.09.2007.

Slijedom navedenog cilj ovog istraživanja bio je istražiti koliko dobro hrvatski menadžeri upravljaju svojim vremenom i koje su njihove karakteristike značajno povezane s njihovim uspjehom u tome.

2. TEORETSKA PODLOGA

Interes kako znanstvene tako i stručne javnosti za problematiku upravljanja vremenom potaknuli su još 50-tih i 60-tih godina 20-tog stoljeća McCay (1959.) i Drucker (1966.). Od tada se upravljanjem vremenom intenzivno bave teoretičari i praktičari diljem svijeta, no područje, iako proučavano dugi niz godina, nije u potpunosti istraženo niti definirano. Osim što nedostaju empirijska istraživanja iz nekih segmenta upravljanja vremenom, ne postoji općeprihvaćena definicija pojma, a tako ni standardizirani instrumentarij za mjerenje koncepta. U nastavku je stoga dan kratak pregled dosadašnjih spoznaja vezanih uz područje na kojima se temelji empirijski dio rada, preciznije konceptualizacija mjernog instrumenta i analiza prikupljenih rezultata.

Upravljanje vremenom se odnosi na „ponašanja koja imaju za cilj efektivno korištenje vremena za vrijeme obavljanja ciljevima određenih aktivnosti“ (Claessens i sur., 2007., 262). Ono uključuje dvije osnovne faze (Francis-Smythe i Robertson, 1999.): 1. planiranje vremena – određivanje potreba, postavljanje ciljeva u svrhu ostvarenja tih potreba, odabir prioriteta među zadacima koje je potrebno obaviti te dodjeljivanje vremena i drugih resursa tim zadacima kroz planiranje, terminiranje i izradu listi (Lakein, 1973. prema: Francis-Smythe i Robertson, 1999.) i 2. slijeđenje isplaniranog, odnosno pridržavanje rasporeda. Preciznije, može se reći da se sastoji od pet ključnih koraka: 1. sortiranje potencijalnih aktivnosti prema kategorijama; 2. izostavljanje svih aktivnosti koje se mogu izostaviti; 3. određivanje potrebnog vremena i perioda za obavljanje aktivnosti koje su preostale; 4. usredotočivanje na aktivnosti kako bi one bile obavljene u predviđenom vremenu te 5. poboljšavanje i prilagođavanje rasporeda (Morgenstern, 2000., 138). Jednostavno rečeno, upravljanje vremenom odnosi se na „postavljanje ciljeva i prioriteta među njima, planiranje zadataka te praćenje napretka“ (Peeters i Rutte, 2005., 65).

Upravljanje vremenom „donosi koristi kako za pojedince tako i za organizacije“ (Francis-Smythe i Robertson, 1999., 333). Korisnost upravljanja vremenom, kao ključnim organizacijskim resursom današnjice (Guoqing i Yongxin, 2000.), višestruko je potvrđena. Istraživanja u svijetu pokazala su da razvijene vještine upravljanja vremenom pozitivno utječu na produktivnost i efektivnost pojedinaca, njihovo zadovoljstvo poslom i zdravlje jer smanjuju napetost, stres i emocionalnu iscrpljenost (Kotter, 1982.; Orpen, 1994.; Arnold i Pulich, 2004.; Peeters i Rutte, 2005.; Claessens i sur., 2007.) a kroz to i na ukupnu organizacijsku efikasnost i efektivnost (Schilit, 1983.; Francis-Smythe i Robertson, 1999.).

Puno je aktivnosti i ponašanja koja doprinose kvaliteti upravljanja vremenom. Najčešće se navode sljedeća: postavljanje ciljeva, pravljenje rasporeda aktivnosti (dnevnog, tjednog, mjesečnog, godišnjeg), određivanje prioriteta, delegiranje zadataka, planiranje vremena, određivanje vremenski zahtjevnih aktivnosti, eliminiranje kradljivaca vremena, selektivno ignoriranje (znati reći „ne“), razvijanje opcijskih pravaca akcije, svjesnost vremena, kontroliranje vremena, redefiniranje potrošnje vremena, praćenje ostvarenog, redefiniranje željenog u skladu s promijenjenim okolnostima, obavljanje aktivnosti u pravo vrijeme za pojedinca, korištenje planera itd. (više vidi u: McCay, 1959.; Schilit, 1983.; Covey, 1995.; Guoqing i Yongxin, 2000.; Morgenstern, 2000.; Arnold i Pulich, 2004.).

Pri tome je važno naglasiti da se u svrhu boljeg upravljanja vremenom posebna pažnja pridaje kradljivcima vremena. Kradljivci vremena su „neproduktivne navike, problematični ljudi i loše napisane politike“ (Gohn, 1996., 44) koje ugrožavaju menadžerovu produktivnost

pa ih je zbog toga potrebno eliminirati. To su na primjer nedostatno planiranje, nedelegiranje, zaluđenost sastancima, neželjeni i/ili slučajni posjetitelji, „dosadni“ podređeni, nepotrebni i/ili predugi telefonski razgovori, elektronska pošta (posebice ona informativne prirode), uredska ćaskanja, ne znati reći „ne“ i još mnogi drugi (Drucker, 1966.; Covey, 1995.; Gohn, 1996.; Morgenstern, 2000.). Prema Mackenzieu (1987.) i Guoqing i Yongxin (2000.) pet najčešćih kradljivaca vremena menadžera su: iznenadni telefonski pozivi, slučajni posjetitelji, sastanci (i prethodno dogovoreni i prethodno nedogovoreni), iznenadne krize kao i nedostatak ciljeva, liste prioriteta i vremenskih ograničenja.

Nadalje, istraživanja pokazuju da je pojedinčeva uspješnost u upravljanju vremenom povezana s tri osnovne grupe čimbenika: 1. karakteristikama njegove ličnosti – kao što su ekstrovertiranost, samopoštovanje, neuroticizam, tip A ponašanja i stil upravljanja vremenom (Williams i sur., 1995.; Kaufman-Scarborough i Lindquist, 1999.; Claessens i sur., 2004); 2. treningom iz upravljanja vremenom koji je prošao (Orpen, 1994.; Macan, 1996.; Hellsten, 1999.; Van Eerde, 2003.) te 3. njegovim demografskim i drugim općim karakteristikama kao što su: spol, obiteljski status, hijerarhijska razina, obrazovna razina, profesija, kultura društva iz koje dolazi i vrsta organizacije u kojoj radi (Oshagbemi, 1995.; Guoqing i Yongxin, 2000; Sarp i sur., 2005.).

Na posljetku je potrebno napomenuti da termin „upravljanje vremenom“ zavarava (Claessens i sur., 2007). S vremenom se ne može upravljati. Ne može ga se mijenjati, zaustaviti (Matejka i Dunsing, 1988.) niti pohraniti (Drucker, 1966). Ponuda vremena je u potpunosti neelastična (koliko god bila visoka potražnja, ponuda se nikada neće povećati), ono se ne može zamijeniti nekim drugim resursom i ne postoje aktivnosti koje ne zahtijevaju vrijeme kao resurs (Drucker, 1966.). Ono čime se može upravljati odnosno na što se može „utjecati je način na koji se pojedinac odnosi prema vremenu“ (Claessens i sur., 2007., 256). Drugim riječima, ono o čemu možemo odlučivati je kako ćemo iskoristiti vrijeme koje nam stoji na raspolaganju, dakle kojim ćemo se aktivnostima baviti, koliko ćemo se baviti kojom od njih i slično, ali ne možemo vremenom upravljati u punom smislu riječi, kao što to možemo drugim organizacijskim resursima.

2.1. CILJEVI I METODOLOGIJA ISTRAŽIVANJA Istraživanja o vještinama upravljanja vremenom menadžera većinom su provođena u

SAD-u i Velikoj Britaniji (Oshagbemi, 1995.), dok su rijetka u tranzicijskim zemljama koje su suvremenu paradigmu menadžmenta prigrlile tek zadnjih petnaestak godina. Također, rijetka su i istraživanja individualnih karakteristika koje su povezane s načinima i uspješnošću upravljanja vremenom (Claessens i sur., 2007.), a pogotovo onih povezanih s upravljanjem vremenom menadžera (Guoqing i Yongxin, 2000.). Stoga su ciljevi ovog istraživanja bili istražiti: 1. kako svojim vremenom upravljanju hrvatski menadžeri; 2. je li njihova uspješnost pri upravljanju vremenom povezana s njihovim spolom i 3. je li njihovo upravljanje vremenom povezano s hijerarhijskom razinom na kojoj se nalaze.1

Kako bi se istražilo navedeno, krajem 2006. godine provedeno je anketiranje među hrvatskim menadžerima. Instrument istraživanja bio je anketni upitnik za samoevaluaciju.2

1 Za karakteristike menadžera, čija se povezanost s upravljanjem vremenom istraživala, odabrane su karakteristike spol i hijerarhijska razina, kao one koje su se u dosadašnjim istraživanjima pokazale čestim predmetom istraživanja ili signifikantne (za razliku od na primjer školske spreme čiju je povezanost s upravljanjem vremenom menadžera neracionalno istraživati jer su menadžeri u pravilu visoko obrazovani pojedinci). 2 Iako su vođenje dnevnika i neposredno opažanje, kao direktne metode, puno točnije i pouzdanije metode praćenja nečijeg upravljanja vremenom od upitnika ili intervjua (Oshagbemi, 1995,), najčešće korišteni način

Upitnik je razvijen od strane autora rada na temelju općeprihvaćenih stajališta što znači uspješno upravljati vremenom, s obzirom da standardizirani instrument za mjerenje koncepta upravljanja vremenom sa svim potrebnim metrijskim karakteristikama u svijetu još nije razvijen jer se znanstvenici nisu/ne mogu složiti oko definicije upravljanja vremenom (Peeters i Rutte, 2005.).

Instrument istraživanja sastojao se od tri osnovna dijela: 1. pitanja vezana uz učestalost obavljanja/provođenja aktivnosti upravljanja vremenom, 2. pitanja vezana uz potrošnju vremena na aktivnosti koje se smatraju aktivnostima gubljenja vremena i 3. pitanja vezana uz karakteristike ispitanika (spol, dob, stručna sprema i hijerarhijska razina). Ispitanici su učestalost obavljanja pojedinih aktivnosti upravljanja vremenom (deset čestica), odnosno gubljenja vremena na pojedine aktivnosti koje ne doprinose uspješnom upravljanju vremenom (devet čestica), ocjenjivali uz pomoć petostupanjske skale Likertovog tipa (1 = nikad to ne radim do 5 = radim to redovito, odnosno 1 = nikad ne gubim vrijeme na tu aktivnost do 5 = vrlo često gubim vrijeme na tu aktivnost).

Uzorak istraživanja se sastojao od 151 menadžera, od kojih je bilo: 60% muškaraca i 40% žena; 30,7% mlađih od 30 godina, 41,3% starih od 31 do 40 godina, 20,7% između 41 i 50 godina te 7,3% starijih od 50 godina; 11,3% sa srednjom stručnom spremom, 6,0% s višom stručnom spremom, 78,7% s visokom stručnom spremom te 4,0% s magisterijem ili doktoratom; 27,7% na najnižim razinama menadžmenta, 52,0% na srednjoj razini te 20,3% na najvišim menadžerskim razinama.3 Veličina uzorka smatra se dostatnom za donošenje zaključaka, s obzirom da je broj ispitanika u istraživanjima o upravljanju vremenom u prosjeku 90 (Claessens i sur., 2007.).4

Tablica 1. prikazuje profil ispitanika s obzirom na dvije istraživane individualne karakteristike (spol i hijerarhijska razina) i preostale promatrane individualne karakteristike (dob i obrazovnu razinu).

odnosno instrument istraživanja pri istraživanju upravljanja vremenom je samoevaluacija putem anketnog upitnika (Claessens i sur., 2007.). 3 Iako istraživanja (vidi poglavlje 2.) pokazuju da je pojedinčeva uspješnost u upravljanju vremenom povezana i s njegovim karakteristikama, kao što su profesija kojom se bavi ili karakteristike organizacije iz koje dolazi, u ovom se istraživanju krenulo od pretpostavke da su vještine upravljanja vremenom važne za uspjeh svih menadžera bez obzira na to koje poslove obavljaju, u kojoj djelatnosti rade, koliko su velike organizacije iz kojih dolaze i slično i zato te varijable nisu predmet ovog rada. 4 Tako je na primjer Macan (1996.), jedna od najutjecajnijih autorica u području upravljanja vremenom, istraživala na uzorku od 38 zaposlenika socijalne službe; Francis-Smythe i Robertson (1999.) svoje zaključke temeljili su na uzorku od 48 studenata i zaposlenika,; Kaufman-Scarborough i Lindquist (1999.) imali 112 ispitanika u svom uzorku; Guoqing i Yongxin (2000.) donosili su zaključke na temelju 170 ispitanika; uzorak istraživanja Cleassens i suradnika (2004.) činilo je 70 inženjera iz istraživanja i razvoja,; Peeters i Rutte (2005.) svoje istraživanje provele su na 123 osnovnoškolskih nastavnika, a Sarp i suradnici (2005.) na 143 menadžera i specijalista u području zdravstva.

Tablica 1. Profil ispitanika

Spol Hijerarhijska (menadžerska) razina

Muškarci Žene Najniža Srednja Najviša Kategorija N % N % N % N % N %

do 30 godina 24 26,7 22 36,7 18 43,9 22 28,6 4 13,3 31 do 40 godina 38 42,2 24 40,0 18 43,9 34 44,2 10 33,3 41 do 50 godina 21 23,3 10 16,7 4 9,8 16 20,8 11 36,7

Dob

više od 50 godina 7 7,8 4 6,6 1 2,4 5 6,4 5 16,7 srednja 9 10,0 8 13,3 6 14,6 8 10,4 3 10,0 viša 6 6,7 3 5,0 3 7,3 4 5,2 2 6,7 visoka 73 81,1 45 75,0 30 73,2 64 83,1 22 73,3

Obrazovna razina (stručna sprema) magisterij/doktorat 2 2,2 4 6,7 2 4,9 1 1,3 3 10,0

najniža 20 22,7 21 35,0 - - - - - - srednja 48 54,6 29 48,3 - - - - - -

Hijerarhijska (menadžerska)

razina najviša 20 22,7 10 16,7 - - - - - - muškarci - - - - 20 48,8 48 62,3 20 66,7

Spol žene - - - - 21 51,2 29 37,7 10 33,3

Obrada prikupljenih podataka, odnosno deskriptivna analiza, t-testovi za nezavisne

uzorke i F-testovi, tj. analiza varijance (ANOVA) provedeni su uz pomoć softverskog paketa za statističku obradu kvantitativnih i kvalitativnih podataka društvenih istraživanja – SPSS (engl. Statistical Package for the Social Sciences).

3. UPRAVLJANJE VREMENOM HRVATSKIH MENADŽERA – REZULTATI ISTRAŽIVANJA

4. Stanje i razlike u upravljanju vremenom hrvatskih menadžera s obzirom na njihov spol

i hijerarhijsku razinu promatrane su iz dva aspekta: 1. aktivnosti upravljanja vremenom, 2. aktivnosti gubljenja vremena. Sukladno tome prezentirani su i rezultati istraživanja.

3.1. Aktivnosti upravljanja vremenom Slika 1. prikazuje samoevaluaciju hrvatskih menadžera vezano uz to koliko često

obavljaju odnosno provode aktivnosti koje se smatraju aktivnostima upravljanja vremenom.

Slika 1.

Aktivnosti upravljanja vremenom hrvatskih menadžera

2,95

3,03

3,09

3,46

3,60

3,85

3,89

3,94

4,09

4,22

3,60

1,00 2,00 3,00 4,00 5,00

Nepreuzimanje nekih obaveza i zadataka (znati reći „ne“ ) kako bi preostalo dovoljno vremena za važne zadatke

Određivanje akt ivnost i koje kradu vrijeme i njihova eliminacija

Planiraje „ razdoblja mira“ za obavljanje važnih zadataka

Upisivanje obaveza i predviđenog vremena za njihovo obavljanje u dnevni raspored

Usporedba planiranog s ostvarenim na kraju dana

Delegiranje zadataka

Izrada dnevnog popisa poslova

Obavljanje zadataka prema prioritetu

Postavljanje ciljeva

Određivanje prioriteta

PROSJEČNI REZULTAT

Na temelju slike 1. moguće je zaključiti da hrvatski menadžeri u prosjeku dobro

upravljaju svojim vremenom. Naime, imamo li u vidu da na skali od 1 do 5 (putem koje su ocjenjivali obavljanje svojih pojedinih aktivnosti upravljanja vremenom), ocjene veće od 3 označavaju prosječno, često ili redovito obavljanje, prosječna ocjena za sve ocjenjivane aktivnosti upravljanja vremenom od 3,60 označava natprosječno zadovoljstvo ispitanika s time kako provode aktivnosti upravljanja vremenom. Nadalje, hrvatski menadžeri smatraju da su najbolji u „određivanju prioriteta“ (M = 4,22), „postavljanju ciljeva“ (M = 4,09) i „obavljanju zadataka prema prioritetu“ (M = 3,94), a najlošiji u „govorenju „ne“ kako bi preostalo dovoljno vremena za obavljanje važnih zadataka“ (M = 2,95), „određivanju aktivnosti koje kradu vrijeme i njihovoj eliminaciji“ (M = 3,03) te „planiranju „razdoblja mira“ za obavljanje važnih zadataka“ (M = 3,09). Sveukupno gledano: od deset aktivnosti upravljanja vremenom samo je jedna od strane hrvatskih menadžera u prosjeku ocijenjena s ocjenom manjom od 3,00, što znači da oni navedene aktivnosti koje se smatraju aktivnostima dobrog upravljanja vremenom u prosjeku obavljaju/provode.

Kako bi se istražilo razlikuju li se u upravljanju vremenom menadžeri s obzirom na spol, napravljeni su t-testovi za nezavisne uzorke. U tablici 2. prikazani su deskriptivni pokazatelji (aritmetička sredina i standardna devijacija) i rezultati t-testova za aktivnosti upravljanja vremenom muškaraca i žena.

Tablica 2.

Deskriptivna statistika i t-testovi za aktivnosti upravljanja vremenom prema spolu menadžera

M±SD Aktivnosti upravljanja vremenom

Muškarci Žene t-

vrijednost Sign.

Postavljanje ciljeva 4,12±0,81 4,03±0,87 0,641 0,523 Izrada dnevnog popisa poslova 3,87±1,02 3,90±1,12 -0,189 0,850 Određivanje prioriteta 4,37±0,79 4,00±1,01 2,497 0,014 Delegiranje zadataka 3,92±1,06 3,72±1,18 1,110 0,269 Planiranje „razdoblja mira“ za obavljanje važnih zadataka 3,17±1,15 2,97±1,13 1,056 0,293 Upisivanje obaveza i predviđenog vremena za njihovo obavljanje u dnevni raspored

3,42±1,14 3,52±1,24 -0,479 0,632

Obavljanje zadataka prema prioritetu 3,91±0,99 3,97±1,10 -0,321 0,748 Usporedba planiranog s ostvarenim na kraju dana 3,53±1,09 3,72±0,99 -1,043 0,299 Određivanje aktivnosti koje kradu vrijeme i njihova eliminacija

3,07±1,04 3,00±1,06 0,383 0,702

Znati reći „ne“ kako bi dovoljno vremena preostalo za važne zadatke

2,94±1,16 2,95±1,14 -0,029 0,977

PROSJEČNI REZULTAT 3,63±0,56 3,57±0,56 0,574 0,567

Tablica 2. pokazuje da, osim u „određivanju prioriteta“, ne postoje značajne razlike

između muškaraca i žena menadžera s obzirom na učestalost kojom obavljaju/provode aktivnosti koje se smatraju aktivnostima doprinose uspješnom upravljanju vremenom. Razlike između muškaraca i žena menadžera ne samo da nisu značajne, nego su minimalne kada se promatraju rangovi aktivnosti upravljanja vremenom u kojima su muškarci odnosno žene menadžeri u prosjeku najbolji/e, tj. najlošiji/e. I muškarci i žene menadžeri smatraju da su najbolji u „određivanju prioriteta“ (MM = 4,37, MŽ = 4,00) i „postavljanju ciljeva“ (MM = 4,12, MŽ = 4,03), a najlošiji u „planiranju „razdoblja mira“ za obavljanje važnih zadataka“ (MM = 3,17, MŽ = 2,97), „određivanju aktivnosti koje kradu vrijeme i njihovoj eliminaciji“ (MM = 3,07, MŽ = 3,00) te „govorenju „ne“ kako bi preostalo dovoljno vremena za obavljanje važnih zadataka“ (MM = 2,94, MŽ = 2,95).

Kako bi se pak istražila povezanost između obavljanja/provođenja aktivnosti koje doprinose uspješnosti upravljanja vremenom i hijerarhijske razine na kojoj se menadžeri nalaze, provedena je analiza varijance (ANOVA). Rezultati deskriptivne analize i F-testova za navedene varijable dani su u tablici 3.

Tablica 3.

Deskriptivna statistika i ANOVA za aktivnosti upravljanja vremenom prema hijerarhijskoj razini menadžera

M±SD Aktivnosti upravljanja vremenom

Najniža Srednja Najviša F-

omjer Sign.

Postavljanje ciljeva 3,93±0,92 4,18±0,74 4,07±0,96 1,251 0,289 Izrada dnevnog popisa poslova 3,98±1,04 3,90±1,06 3,70±1,09 0,610 0,545 Određivanje prioriteta 4,02±1,08 4,27±0,85 4,33±0,71 1,343 0,264 Delegiranje zadataka 3,27±1,30 4,18±0,88 3,77±1,07 10,165 0,000 Planiranje „razdoblja mira“ za obavljanje važnih zadataka

2,78±1,15 3,14±1,14 3,33±1,12 2,279 0,106

Upisivanje obaveza i predviđenog vremena za njihovo obavljanje u dnevni raspored

3,41±1,26 3,52±1,22 3,40±1,00 0,161 0,851

Obavljanje zadataka prema prioritetu 3,73±1,10 4,17±0,91 3,63±1,16 4,177 0,017 Usporedba planiranog s ostvarenim na kraju dana 3,51±1,05 3,64±1,07 3,67±1,06 0,238 0,788 Određivanje aktivnosti koje kradu vrijeme i njihova eliminacija

2,71±0,89 3,26±1,04 2,97±1,03 4,004 0,020

Znati reći „ne“ kako bi dovoljno vremena preostalo za važne zadatke

2,88±1,19 2,90±1,14 3,20±1,13 0,871 0,421

PROSJEČNI REZULTAT 3,41±0,57 3,71±0,51 3,59±0,62 4,018 0,020

Tablica 3. pokazuje da tri pojedinačne aktivnosti upravljanja vremenom („delegiranje zadataka“, „obavljanje zadataka prema prioritetu“ i „određivanje aktivnosti koje kradu vrijeme i njihova eliminacija“) i prosječni rezultat za sve aktivnosti upravljanja vremenom (kao svojevrsna mjera ukupnog upravljanja vremenom) značajno se razlikuju među menadžerima s obzirom na hijerarhijsku razinu na kojoj se oni nalaze i da su u tim aktivnostima upravljanja vremenom značajno bolji menadžeri srednje razine. Tablica 3, također, pokazuje da su u apsolutnim iznosima menadžeri najniže razine najlošiji u čak sedam od deset aktivnosti upravljanja vremenom gledajući prosječni rezultat.

3.1.1. Aktivnosti gubljenja vremena Slika 2. prikazuje aktivnosti koje se smatraju aktivnostima koje narušavaju uspješnost

pri upravljanju vremenom, a na koje hrvatski menadžeri gube najviše vremena.

Slika 2.

Aktivnosti gubljenja vremena hrvatskih menadžera

2,30

2,35

2,37

2,45

2,73

2,74

2,74

2,85

3,38

1,00 2,00 3,00 4,00 5,00

Predugi i prekobrojni telefonski razgovori

Zabavne akt ivnost i od nikakve važnosti („ surfanje“ Internetom, privatni telefonski razgovori, čavrljanje i sl.)

Neodlučnost (odgađanje donošenja odluka, obavljanja zadataka i sl.)

Obavljanje zadataka koje nije potrebno obaviti (koji se rade jer su se oduvijek radili i sl.)

Obavljanje zadataka koje može ili treba napravit i netko drugi

Obavljanje zadataka od male važnosti

Neefikasni i prekobrojni sastanci

Loš sustav informiranja u organizaciji (kada se radi na temelju neadekvatnih ili zastarjelih informacija)

Prekidi u radu (npr. posjetitelji ili telefonski pozivi)

Prema slici 2. hrvatski menadžeri u prosjeku najviše nepotrebno troše vrijeme na

„prekide u radu“ kao što su posjetitelji ili telefonski pozivi (M = 3,38). To je ujedno jedina aktivnost gubljenja vremena na temelju koje je moguće zaključiti da hrvatski menadžeri ne upravljaju dobro svojim vremenom. Svih ostalih osam aktivnosti gubljenja vremena hrvatski su menadžeri u prosjeku ocijenili s manje od 3,00, što ukazuje da na te aktivnosti vrijeme gube rijetko ili gotovo nikada.

Kako bi se pak odredilo gube li hrvatski menadžeri vrijeme na različite nepotrebne aktivnosti ovisno o njihovom spolu, napravljeni su t-testovi za nezavisne uzorke, rezultati kojih su zajedno s deskriptivnom statistikom prikazani u tablici 4.

Tablica 4.

Deskriptivna statistika i t-testovi za aktivnosti gubljenja vremena prema spolu menadžera

M±SD Aktivnosti gubljenja vremena

Muškarci Žene t-

vrijednost Sign.

Obavljanje zadataka koje nije potrebno obaviti (koji se rade jer su se oduvijek radili i sl.)

2,34±1,09 2,60±1,09 -1,446 0,150

Obavljanje zadataka koje može ili treba napraviti netko drugi 2,67±1,02 2,83±1,12 -0,934 0,347 Obavljanje zadataka od male važnosti 2,70±0,97 2,80±0,95 -0,625 0,533 Zabavne aktivnosti od nikakve važnosti („surfanje“ Internetom, privatni telefonski razgovori, čavrljanje i sl.)

2,34±0,98 2,35±0,95 -0,034 0,973

Neefikasni i prekobrojni sastanci 2,70±1,17 2,80±1,26 -0,494 0,622 Predugi i prekobrojni telefonski razgovori 2,27±1,11 2,34±1,19 -0,391 0,697 Neodlučnost (odgađanje donošenja odluka, obavljanja zadataka i sl.)

2,35±1,03 2,42±1,14 -0,380 0,705

Loš sustav informiranja u organizaciji (kada se radi na temelju neadekvatnih ili zastarjelih informacija)

2,79±1,22 2,95±1,20 -0,797 0,427

Prekidi u radu (npr. posjetitelji ili telefonski pozivi) 3,27±1,06 3,55±1,03 -1,623 0,107

Na temelju tablice 4. moguće je zaključiti da, s obzirom da su t-testovi pokazali da se

muškarci i žene menadžeri u Hrvatskoj značajno ne razlikuju niti s obzirom na jednu od devet aktivnosti gubljenja vremena, ne postoje značajne razlike između njih glede kradljivaca vremena. Štoviše, i jedni i drugi najviše vremena gube na „prekide u radu“ (MM = 3,27; MŽ = 3,55) i zbog „lošeg sustava informiranja u organizaciji“ (MM = 2,79; MŽ = 2,95), a najmanje na „preduge i prekobrojne telefonske sastanke“ (MM = 2,27; MŽ = 2,34) i „zabavne aktivnosti od male važnosti“ (MM = 2,34; MŽ = 2,35). Zanimljivo je ipak primijetiti da žene menadžeri u prosjeku na sve aktivnosti gubljenja vremena gube vrijeme više od svojih kolega.

Analiza povezanosti aktivnosti na koje menadžeri gube vrijeme i hijerarhijskih razina na kojima se nalaze rezultirala je ponešto drugačijim nalazima (tablica 5.).

Tablica 5.

Deskriptivna statistika i ANOVA za aktivnosti gubljenja vremena

prema hijerarhijskoj razini menadžera

M±SD Aktivnosti upravljanja vremenom

Najniža Srednja Najviša F-

omjer Sign.

Obavljanje zadataka koje nije potrebno obaviti (koji se rade jer su se oduvijek radili i sl.)

2,78±1,15 2,25±1,06 2,50±1,04 3,239 0,042

Obavljanje zadataka koje može ili treba napraviti netko drugi

3,00±1,16 2,58±1,06 2,77±0,90 2,082 0,128

Obavljanje zadataka od male važnosti 3,00±1,02 2,65±0,93 2,63±0,93 2,049 0,133 Zabavne aktivnosti od nikakve važnosti („surfanje“ Internetom, privatni telefonski razgovori, čavrljanje i sl.)

2,56±0,98 2,22±0,95 2,37±1,00 1,657 0,194

Neefikasni i prekobrojni sastanci 2,88±1,24 2,66±1,25 2,73±1,08 0,418 0,659 Predugi i prekobrojni telefonski razgovori 2,55±1,32 2,09±1,05 2,52±1,06 2,798 0,064 Neodlučnost (odgađanje donošenja odluka, obavljanja zadataka i sl.)

2,73±1,23 2,09±0,91 2,63±1,10 6,083 0,003

Loš sustav informiranja u organizaciji (kada se radi na temelju neadekvatnih ili zastarjelih informacija)

3,10±2,26 2,87±1,23 2,50±1,07 2,125 0,123

Prekidi u radu (npr. posjetitelji ili telefonski pozivi) 3,68±1,08 3,27±1,10 3,23±0,86 2,406 0,094

Tablica 5. pokazuje da su „obavljanje zadataka koje nije potrebno napraviti“ i „neodlučnost“ problemi s kojima se značajnije češće susreću menadžeri najniže razine. Također, zanimljivo je primijetiti da su prosječne vrijednosti za svih devet aktivnosti gubljenja vremena najviše kod menadžera najniže razine, što znači da oni od svih menadžera s obzirom na hijerarhijsku razinu najlošije upravljaju svojim vremenom, te da su u čak šest od devet aktivnosti gubljenja vremena, iz aspekta uspješnog upravljanja vremenom zbog negubljenja vremena na nepotrebne aktivnosti, najbolji srednji menadžeri.

3.2.Diskusija Tri su osnovna nalaza ovog istraživanja, sukladno njegovim ciljevima: 1. Hrvatski menadžeri prema vlastitim percepcijama dobro upravljaju svojim

vremenom, no to ipak ne čine izvrsno. Naime, njihova prosječna ocjena za aktivnosti koje doprinose uspješnosti upravljanja vremenom iznosi 3,60 (na skali od 1 do 5), a na aktivnosti gubljenja vremena u prosjeku umjereno troše vrijeme. Navedeno ukazuje da hrvatski menadžeri i njihove organizacije imaju prostora kroz unapređenje vještina upravljanja vremenom unaprijediti svoj uspjeh.

2. Ne postoje značajne razlike u aktivnostima upravljanju vremenom i aktivnostima gubljenja vremena muškaraca i žena menadžera. Ovaj nalaz je sukladan nalazu Sarpa i suradnika (2005.) čije je istraživanje pokazalo da spol menadžera nije značajno povezan s njihovim stavovima prema upravljanju vremenom i nalazu Guoqinga i Yongxina (2000.) koji su zaključili da, iako postoje razlike u rangu kradljivaca vremena za muškarce i žene menadžere, ne postoje značajne razlike u tome na koje nepotrebne aktivnosti vrijeme gube muškarci, a na koje žene menadžeri. Pretpostavka da su žene menadžeri uspješnije u upravljanju vremenom zbog toga što su prisiljene balansirati između doma (brige za domaćinstvo, djecu i slično) i posla, odnosno obnašati dvostruku ulogu,5 nije potvrđena.

3. Postoje naznake da je hijerarhijska razina menadžera povezana s menadžerovom uspješnošću u upravljanju vremenom. U četiri od jedanaest (36,36%) pokazatelja aktivnosti upravljanja vremenom i u dva od devet (22,22%) aktivnosti gubljenja vremena srednji su se menadžeri pokazali značajno boljima. Moguće objašnjenje ovakvog nalaza je činjenica da se posao menadžera srednje razine sastoji u koordiniranju i balansiranju između vrhovnih i menadžera najnižih razina te usklađivanju vlastitog rada i s jednima i drugima, što zasigurno za uspjeh traži razvijene vještine upravljanja vremenom. Nadalje, gledajući apsolutne iznose, menadžeri najnižih razina pokazali su se najlošijim u čak 8 od 11 (72,72%) pokazatelja aktivnosti upravljanja vremenom te u svih 9 (100,00%) aktivnosti gubljenja vremena.

4. ZAKLJUČAK

5 Teoretičari smatraju da je vjerojatnije da konflikt prioriteta osjećaju pojedinci s dvostrukim opterećenjem, kao što su posao i studiranje ili posao i obitelj s djecom (Claessens i sur., 2007.) te je stoga za te pojedince važnije učinkovito upravljati vlastitim vremenom.

Istraživanje upravljanja vremenom hrvatskih menadžera i utjecaja njihovog spola i

hijerarhijske razine na uspješnost pri tome pokazalo je: 1. da su hrvatski menadžeri prosječno dobri u upravljanju vremenom; 2. žene i muškarci menadžeri podjednako dobro upravljaju vremenom, odnosno da ne postoje značajne razlike u upravljanju vremenom menadžera s obzirom na njihov spol; 3. postoje naznake da su u upravljanju vremenom najuspješniji menadžeri srednje, a najmanje uspješni menadžeri najniže razine, dakle uspješnost u upravljanja vremenom povezana je s hijerarhijskom razinom na kojoj se menadžer nalazi.

Na znanstvenoj razini ovi rezultati doprinose proučavanjima i razvoju teoretskih postavki vezanih uz upravljanje vremenom te usmjeravaju daljnja istraživanja, dok na praktičnoj razini ukazuju hrvatskim organizacijama da trebaju značajnije ulagati u trening upravljanja vremenom svojih menadžera, posebice menadžera najnižih razina.

LITERATURA

Arnold, E., Pulich, M., (2004), Improving Productivity Through More Effective Time

Management, The Health Care Manager, 23(1):65-70. Bahtijarević-Šiber, F., (1999), Management ljudskih potencijala, Golden marketing,

Zagreb. Claessens, B. J. C., Van Eerde, W., Rutte, C. G., Roe, R. A., (2004), Planning

behavior and perceived control of time at work, Journal of Organizational Behavior, 25(8):937-950.

Claessens, B. J. C., Van Eerde, W., Rutte, C. G., Roe, R. A., (2007), A review of the time management literature, Personnel Review, 36(2):255-276.

Covey, S. R., (1995), 7 navika uspješnih ljudi, Mozaik knjiga, Zagreb. Drucker, P. F., (1966), The Effective Executive, HarperCollins Publisher, New York. Francis-Smythe, J. A., Robertson, I. T., (1999), On the relationship between time

management and time estimation, British Journal of Psychology, 90(3):333-346. Gohn, C., (1996), Offering time-management tips for tired managers, Nation’s

Restaurant News, 30(19):44. Guoqing, Y., Yongxin, Z., (2000), Gender differences of China’s managers in time

management, Women in Management Review, 15(1):33-43. Harung, H. S., (1998), Improved time management through human development:

achieving most with least expenditure of time, Journal of Managerial Psychology, 13(5/6):406-428.

Hellsten, L-A. M., (1999), Time Management Training Program: An Intervention Aimed At Increasing Exercise Participation And Exercise Adherence, magistarski rad, Faculty of Graduate Studies and Research, Emonton.

Kaufman-Scarborough, C., Lindquist, J. D., (1999), Time management and polychronicity – Comparisons, contrasts, and insights for the workplace, Journal of Managerial Psychology, 14(3/4):288-312.

Kotter, J. P., (1982), “What effective general managers really do”, Harvard Business Review, 60(6):156-167.

Macan, T. H., (1996), Time-Management Training: Effects on Time Behaviors, Attitudes, and Job Performance, The Journal of Psychology, 130(3):229-236.

Matejka, J. K., Dunsing, R. J., (1988), Time Management: Changing Some Traditions, Management World, 17(2):6-7.

McCay, J., (1959), The Management of Time, Prentice Hall, Englewood Cliffs. Messmer, M., (2000), Effective Time Management, Business Credit, 102(6):41-42.

Morgenstern, J., (2000), Time Management from the Inside Out, Henry Holt and Company, New York.

Orpen, C., (1994), The Effect of Time-Management Training on Employee Attitudes and Behavior: A Field Experiment, The Journal of Psychology, 128(4):393-396.

Oshagbemi, T., (1995), Management development and managers’ use of their time, Journal of Management, 14(8):19-34.

Peeters, M. A. G., Rutte, C. G., (2005), Time Management Behavior as a Moderator for the Job Demand-Control Interaction, Journal of Occupational Health Psychology, 10(1):64-75.

Sarp, N., Yarpuzlu, A. A., Mostame, F., (2005), Assessment of Time Management Attitudes Among Health Managers, The Health Care Manager, 24(3):228-232.

Schilit, W. K., (1983), A Manager’s Guide to Efficient Time Management, Personnel Journal, 62(9):736-740.

Silić-Lozančić, S., (2004), Utjecaj upravljanja vremenom managera na uspješnost poslovanja organizacije, magistarski rad, Ekonomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb.

Van Eerde, W., (2003), Procrastination at Work and Time Management Training, The Journal of Psychology, 137(5):421-434.

Williams, R. L., Verble, J. S., Price, D. E., Layne, B. H., (1995), Relationship between time-management practices and personality indices and types, Journal of Psychological Type, 34:36-42.

RAZLIKE U UPRAVLJANJU VREMENOM HRVATSKIH MENADŽERA S

OBZIROM NA SPOL I HIJERARHIJSKU RAZINU

SAŽETAK

Na temelju anketnog upitnika za samo-evaluaciju aktivnosti upravljanja i aktivnosti gubljenja

vremena, na uzorku od 151 menadžera, istraživano je upravljanje vremenom hrvatskih

menadžera te utjecaj dvije individualne karakteristike (spola i hijerarhijske razine) na njihovu

uspješnost pri tome. Istraživanje je pokazalo da: (1) su hrvatski menadžeri prosječno dobri u

upravljanju vremenom, (2) da ne postoje značajne razlike u upravljanju vremenom

menadžera s obzirom na njihov spol, te (3) da postoje naznake da je uspješnost u upravljanju

vremenom povezana s hijerarhijskom razinom na kojoj se menadžer nalazi. Navedeno ukazuje

da hrvatske organizacije trebaju značajnije ulagati u trening upravljanja vremenom svojih

menadžera, posebice menadžera najnižih razina.

Ključne riječi: upravljanje vremenom, upravljanje vremenom menadžera, aktivnosti

upravljanja vremenom, aktivnosti gubljenja vremena, individualne karakteristike, Hrvatska

Adnan Rovčanin∗ UDK 330.34:334.71>(4-69) Jasmina Grzinić∗∗ Preliminary paper Prethodno priopćenje

ECONOMIC DEVELOPMENT CHALLENGES IN TRANSITIONAL COUNTRIES - FINANCIAL ASPECTS

ABSTRACT

At the end of the 80s of the last century, the world economic scenery went through significant

changes, among which we mainly think of a shortage of revolutionary discoveries, which would

increase demand and establish new big markets. Countries are faced to provide organized support for

the establishment and development of SMEs which will be privately owned. It would obviously increase the country's opportunities to provide for its needs from the real sources (through tax

collection). Mutual interests would empower connections among the countries and among the private

entrepreneurs, which, in the end, would have a positive impact on generating the economic growth and on the total development of the national economy, i.e. the economy of the region. Through this

work the authors are trying to indicate the possibilities and ways of economic development in Bosnia

and Herzegovina and Croatia, recalling the experience of other countries in which economic growth, and therefore the total social development, are mainly the results of the entrepreneurial culture.

Key words: Entrepreneurship, Financial Support, Transition, Economic Growth.

JEL: G-18

1. INTRODUCTION The increased number of unemployed people in the Western Balkan Countries imposes the need to stimulate, activate and instruct the citizens to start their own business and entrepreneurship in order to employ themselves and the members of their families and others. The private entrepreneur continuously makes effort to maximize profit and minimize the risk from loss, which urges them to make innovation and rational decision making. In 27 transition countries (before EU enlargement by another new ten member countries - in 2003) there were around 11 million SMEs, with 55 million employees1. Comparing to the transition countries, in 19 countries (15 EU member countries plus Switzerland, Norway, Lichtenstein, and Iceland) there were more than 19 million enterprises, with almost 140 million employees in the same year, of which only 0.2 percent, or 40 thousands, refers to big enterprises. In other words, in these 19 European countries 99.8 percent of the enterprises were SMEs2. Of the total number of SMEs, around 90 percent are micro-enterprises with less than 10 employees.

∗ Sarajevo University, Faculty of Economics and Business, Associate Professor ∗∗ University “Jurja Dobrile” Pula, Department of Economics and Tourism “Dr Mijo Mirkovic”, Pula, Assistant Professor 1 http: www. unece.org/indus/sme 2 Observatory of European SMEs, SMEs in Europe 2003/7, European Commission Članak primljen u uredništvo: 30.09.2007.

2. THE MAIN MACROECONOMIC INDICATORS According to the World Bank criteria, Bosnia and Herzegovina together with Serbia and Montenegro, FYR Macedonia and Albania, belong to a group of 54 countries with lower middle income per capita (from $736 to $2.935). In the analysed group of countries, Croatia is the only country with upper middle income per capita (from $2.936 to $9.075). Table 1. shows the GNI per capita, grey economy and population in Bosnia and Herzegovina and Croatia. Table 1.

Comparison of the macroeconomic indicators

Country Bosnia and Herzegovina

Albania Croatia Macedonia

SCG

As per income: lower middle

income

lower middle income

upper middle income

lower middle income

lower middle income

Population: 4.1 3.2 4.4 2.1 8.1 GNI per capita (US$):

2.040 2.080 6.590 2.350 2.620

Grey economy share (% of GNP):

34.1 33.4 33.4 Not

available data

29.1

Source: World Bank (2006) Even though the European Union has started the negotiations on Stabilisation and Association Agreement with the other countries in recent years, the negotiations with Bosnia and Herzegovina started on January 25, 2006. The main transition challenges are the following3:

• Privatisation and restructuring of the enterprises and elimination of obstacles to business in order to enhance the flows of private capital and rely less on donors,

• Reduction of the size of the public sector and elimination of unnecessary bureaucracy and administration,

• Structural and institutional reforms in key infrastructure sectors such as transport, energy, telecommunications and municipal infrastructure as well as in the financial sector,

• Strengthening the state-owned institutions and creation of a single economic space in BiH.

3 Document of EBRD, Strategy for Bosnia and Herzegovina, 2005, page 2

Table 2 shows the transition indicators in the above mentioned economic segments. This index ranges from 1, indicating little or no progress, to 4+ (4.33) indicating standards similar to advanced market economies. Table 2.

Transition Indicators of the Western Balkan Countries

Albania

Bosnia and Herzegovina

FYR Macedonia

Serbia and Montenegro

Price liberalization 4.33 4.00 4.00 4.00 Forex and trade liberalization

4.33 3.67 4.33 3.33

Small-scale privatisation 4.00 3.00 4.00 3.33 Large-scale privatisation 2.33 2.33 3.33 2.33 Enterprise reform 2.00 2.00 2.33 2.00 Competition policy 2.00 1.00 2.00 1.00 Infrastructure 2.00 2.33 2.00 2.00 Banking sector 2.33 2.67 2.67 2.33 Non-banking financial institutions

1.67 1.67 2.00 2.00

Source: EBRD (2004)

3. POLICIES AND GOALS ON DEVELOPMENT Transition countries have not yet completely or clearly defined the small business and SMEs. Economists in these countries, in their definitions of SMEs, are using principles on small and medium business defined by law. Among these definitions are items that make them similar and items that make them different. In defining SMEs, the following criteria were used: annual total trade income, number of employees, shareholder's funds and total value of company. The Western Balkan Countries defined their own definitions of SMEs published in the UN Report for SMEs. Definitions of SMEs in Albania, Bosnia and Herzegovina, Serbia and Montenegro, and also in FYR Macedonia are presented in the following tables. There are no defined policies and goals on development of SMEs in BiH, as well as no specific legislations, measures, instruments, or adjusted organizations to support SMEs development. Two laws regulate some issues related to SMEs sectors: Corporate Law and Law on Turnover. In BiH there is no official classification of enterprises as per their size. That creates significant problems in defining the small and medium-sized enterprises. RS has its definition and Law on SMEs, while in the Federation the Law on stimulating the small and medium-sized enterprises is in preparation. Table 4 shows how SMEs are defined in the proposed Law on SMEs in the Federation and passed Law on SMEs in RS.

Table 3.

Definitions of SMEs in FBiH Small-sized enterprises Medium-sized enterprises

Criteria FBiH FBiH

Assets in KM (in

thousand of KM) 4,000 30,000

Total income (in

thousand of KM) 4,000 40,000

Average number of

employees 50 250

Source: Dzafic (2005, p. 29) The table shows that there is difference in the higher range values for SMEs per assets and total income (turnover). For smaller countries like BiH the valuation criteria for SMEs proposed by the European Commission are quite high, so a small-sized enterprise in the advanced developed countries of the EU can be considered as a medium-sized or even a large-sized enterprise in a small country like BiH. Criteria as per number of employees are equal.

However, on the Internet, i.e. on the official website of the UN, about entrepreneurship and SMEs in the transition countries (Table 4.) there is another definition on SMEs in BiH, including quite different criteria comparing to the previous table. Table 4.

Definition of SMEs in BiH according to EU Criteria for Small-sized Enterprises Criteria for Medium-sized Enterprise

- Per number of employees: Micro enterprise: to 10 employees Small-sized enterprises: 11-49 employees - Per income:

Income of the small-sized enterprises amounts to EUR 200.000 per year. - Per assets:

Assets of small-sized enterprise amounts to EUR 100.000.

Medium-sized enterprise: 50-250 employees

Income of medium-sized enterprises amounts to EUR 10 mil. Assets amounts to EUR 5 mil.

Source: UNECE (2006)

Table 5.

Definition of SMEs in Croatia

Criteria for Small-sized Enterprises Criteria for Medium-sized Enterprises

- Per number of employees: Micro enterprise: to 10 employees Small-sized enterprises: to 50 employees - Per assets: Assets of small-sized enterprises cannot exceed HRK 8 mil

Medium-sized enterprise: up to 250 employees Assets of medium-sized enterprises may not exceed HRK 30 mil. And maximum annual income amounts to HRK 60 mil. Must perform operations independently. 25% of the capital of the medium-sized enterprise may be the ownership of the big enterprise.

Source: UNECE (2006) From the tables above we can conclude that in defining SMEs the priority has been given to the law regulations, as well as to indicators defining the size of companies, but the measures of these indicators are different in certain countries.

3. BUSINESS ENVIRONMENT In the last Report of the World Bank on competitiveness of 155 countries, BiH is 87th, while Macedonia has the best rate and is 81st. Through the next table we make a comparison of the simplicity of the operations (in ten key activities) in the Western Balkan Countries. A careful analysis shows what the economic experts, who take decisions in these countries, should do in the future to improve their position comparing to the developed countries where the business environment is stimulative for the development of SMEs and entrepreneurship. Concerning the easiness of starting a business, BiH is 123rd, while Serbia and Montenegro is 35th. So, the position of BiH among the Western Balkan Countries is quite bad. That is especially alarming considering the fact that the position of the Western Balkan Countries is the worst in Europe.

Table 6.

Comparison of the countries of the region

Simplicity of:

Bosn.

and

Herz. Albania Croatia

FYR Macedonia

Serbia and

Monten. The Best The Worst

Performing operations

87 117 118 81 92 New

Zealand Congo,

Dem. Rep. Starting business

123 108 103 114 35 Canada Angola

Getting licence

141 131 148 64 130 Palau Tanzania

Staffing 95 127 109 123 61 Palau Burkina Faso

Registration of ownership

132 66 99 73 103 New

Zealand Nigeria

Getting loans

9 41 131 53 99 United

Kingdom Cambodia

Protection of investors

77 136 135 30 45 New

Zealand Afghanistan

Paying tax 46 132 85 58 74 Maldives Belarus Cross-border operating

122 100 109 96 123 Denmark Iraq

Fulfilling contract obligations

72 113 43 111 110 Norway Timor-Leste

Closing the business

58 73 66 109 90 Japan West Bank and Gaza

Source: World Bank (2006)

In these countries, when the entrepreneurs decide to establish new companies they go through many procedures that approximately take almost 54 days (in BiH) and have a cost ratio of 40.9% GNI per capita (BiH). In Serbia and Montenegro these costs amount to only 6% GNI per capita. Entrepreneurs must have a high deposit in the Bank to get a registered number for their enterprises (one quite higher than the average of the OECD members). Detailed data about the countries of the region are provided in the following table:

Table 7.

Registration of Enterprises

Registration of enterprises 2005 Number of

steps Necessary

days Costs

(% GDP per capita) Albania 11.0 41.0 31.1 Bosnia and Herzegovina 12.0 54.0 40.9 FYR Macedonia 13.0 48.0 11.3 Serbia and Montenegro 10.0 15.0 6.0 SEE-4 11.8 39.5 22.3 OECD 6.0 19.0 6.5

Source: World Bank (2006) Registration of the ownership and protection of the investors in these countries is also complicated. Table 8. shows how much it costs and how long it takes. According to the research of the World Bank, it takes even 635 days for a corporate case to be solved through the regular court procedure (in Serbia and Montenegro). That is three times longer comparing to the average case in OECD countries4. Besides, the courts are too slow in solving the cases in these countries and there is no effective system of protection of the creditors. Instruments for capital insurance are not systemized, nor the effective apparatus exists for its collection, which is barrier for approach to higher loans to the private sector. Table 8.

Registration of Ownership and Protection of Investors Registration of ownership Protection of the

investors 2005 Number of

procedures Necessary

days Costs (% values of

ownership)

Index of investor’s protection

Albania 7.0 47.0 3.6 2.7 Bosnia and Herzegovina 7.0 331.0 6.0 4.7 FYR Macedonia 6.0 74.0 3.6 6.0 Serbia and Montenegro 6.0 111.0 5.3 5.7 SEE-4 6.5 140.0 4.6 4.8 OECD 4.0 33.0 4.7 6.0

Source: Unit for Economic Policy Planning and Implementation of BiH – EPPU BiH (2006)

Collection through collaterals is complicated and should be simplified. This problem is especially expressed in BiH. Therefore, it is necessary to adopt several laws and to amend the existing laws, in order to establish a more effective apparatus for protection of creditors. It implies harmonization of the entities' laws on obligations in the FBiH and RS. It is also

4 http://www.eppu.ba/pdf/unapredjenje poslovnog okruzenja/pdf.

necessary to adopt the draft Law of BiH about registration of collaterals for intangible properties, and to establish a unique register of collaterals for the whole BiH. According to the existing law on liquidation and solvency, creditors are not in good positions and they are not stimulated to enforce solvency and to restructure the enterprises in order to revitalize them. Creditors are more stimulated to perform liquidation of their enterprises. The following table presents the complexity of performing the procedure and closing the enterprises in the Western Balkan Countries: Table 9.

Solving the Corporate Cases Performing the procedure Closing the enterprises 2005 Number of

court procedures

Days Costs Years Costs (% of property)

Albania 39.0 390.0 28.6 4.0 38.0 Bosnia and Herzegovina

36.0 330.0 19.6 3.3 9.0

FYR Macedonia 27.0 509.0 32.8 3.7 28.0 Serbia and Montenegro

33.0 635.0 18.1 2.7 23.0

SEE-4 33.8 466.0 24.8 3.4 24.5 OECD 19.0 232.0 10.9 1.5 7.6

Source: Unit for Economic Policy Planning and Implementation of BiH – EPPU BiH (2006) Institutional support to SMEs Sector is different in the mentioned countries. BiH is in the worst position because the basic laws for SMEs are not adopted, a strategy for SMEs has not been defined, the Agency for SMEs5has not been established, etc. How much BiH is in arrears regarding its support to this Sector, comparing to the other countries in the region is best presented in the following table.

5 The task of Agencies is to provide consulting services, technical services, economic and legal

assistance. Agencies, also, participate in preparing development strategy and in proposing measures for economic politics for stimulating SMEs and entrepreneurship in cooperation with the responsible ministries. Comparing to the other countries in transition only BiH has no established Agency for SMEs at the state level.

Table 10.

– Comparison of the countries of the region – Institutions for the support of SMEs

SM

Es

Ministry

SMEs

Law

Age

ncy

Fun

d

SMEs

Stra

tegy

Intern

ati

onal org

. Cha

mbe

r’s

depa

rt.

for

SMEs

Cen

tres

and

Incu

bato

rs

Edu

catio

n

Spec

ializ

ed

Institut.

Albania + + + + + + - + + + Croatia + + + + + + + + + + FYR Macedonia

+ + + + + + - + + +

Serb. And Montenegro

+ + + + + + + + + +

Bosnia and Herzegovina

- - - - - + + + + -

Source: Dostic (2002, p. 88) Only the main institutions were compared and monitored. Besides them there are many other institutions for the support of SMEs such as: financial organizations, info centres6, etc. The following picture shows the number of enterprises in the southeast Europe per 1000 capita:

6 In order to provide support to SMEs, in 1987 euro-info network of the Centres (EIC) was established which currently have the status of official informatics’ network of EU and beside member countries, it includes over 20 other countries of South East Europe and the Mediterranean. The importance of euro-info centres is that they are familiar with everyday problems of small and medium enterprises and they are able to motivate them in the best way to use possibilities offered to them by the European market. Due to the connection with experts of different profiles, EIC offers the answers to all questions related to performing business in the EU. One Euro-Info Centre provides answers to approximately 500 thousands issues per year, where every reply is prepared separately and includes the most updated information. Besides, EIC is trying to foresee the issues that would be interesting to the business of small and medium enterprises for which different publications are published, information through web sites, organized seminars and conferences about regional economic issues, which would be interested for SMEs business.

Picture 1.

Number of Enterprises per Thousand of Population in the Southeast Europe

Number of enterprises in the Southeast Europe per capita

18

7

28

14

85 86

0

10

20

30

40

50

60

70

80

90

100

Albania BiH Bulgaria Croatia Czech

Republic

Hungary

Number of SME's per 1000 capita

Source: Unit for Economic Policy Planning and Implementation of BiH – EPPU BiH

(2004, p. 84) Agencies for insurance of foreign investments, Funds for technical support of SMEs, etc. Development of SMEs in BiH is at its first stage and it is necessary to establish many institutions in order to provide a stimulating environment for the development of the SMEs Sector.

Therefore, nobody should be surprised that BiH, compared to the other countries in transition, has the lowest rate of small and medium enterprises per capita (in total 7 SMEs per 1000 capita).

CONCLUSION Economic policies of the developed countries give priority to entrepreneurship and SMEs as a base of a fast and stable development. Since the results of such orientation have long been confirmed in practice, the whole world is focused on the same direction. This also refers to the Western Balkan Countries that accepted such an orientation since they consider that there is no better way to accelerate the transition process and to solve many economic problems. However, while some of the analysed countries made obvious improvement, other countries only officially declare the importance of SMEs sector for economic growth.

Considering the above analyzed results, we may draw the conclusion that for radical changes in entrepreneurship and for the development of SMEs sector, it is necessary not only to

provide import of capital, but also to use the good experience of the highly developed, entrepreneurial countries.

REFERENCES

EBRD (2004): Transition Report, London: European Bank for Reconstruction and Development

Lončar, J. et al (2003): Monetary system in Republic of Croatia and globalization // Globalization and entrepreneurship: fears, challenges and opportunities, International conference, / University of Rijeka, Faculty of economics and tourism / Pula, 102. -112.

Lončar, J., Učkar, D. (2004): Financial management in the Croatian privatization policy-Growt or vision // 22. znanstvena konferenca o razvoju organizacijskih ved / Univerza v Mariboru, Fakulteta za organizacijske vede / Portorož, str. 343-350.

Ministries Council of Bosnia and Herzegovina (2004): Medium-term Development Strategy - BiH, Sarajevo.

Rovčanin A., Džafić, Z., (2005): Institutional Changes - Assumptions of Development for Small and Medium Sized Enterprises in Bosnia and Herzegovina, in: International Conference: Entrepreneurship and Macroeconomic Management, Pula: Faculty of Economics

Rovčanin, A., (2004): Finance Management: Second Edition, Sarajevo: University of Sarajevo, Faculty of Economics and Business

Rovčanin, A., (2004): Finance Management: Second Edition, Sarajevo: University of Sarajevo, Faculty of Economics and Business

UNECE (2003): Small and Medium-sized Enterprises, http: www.unece.org/indus/sme [Accessed 8.09.2003]

World Bank (2003): World Investment Report 2002, New York: World Bank World Bank (2006): Doing Business, http://www.doingbusiness [Accessed

10.11.2006] IZAZOVI EKONOMSKOG RAZVOJA U ZEMLJAMA U TRANZICIJI

SAŽETAK

Krajem 80-ih godina prošlog stoljeća došlo je do značajnih promjena u svjetskoj ekonomiji

pri čemu uglavnom mislimo na manjak revolucionarnih ideja koje bi povećale potražnju i stvorile

nova velika tržišta. Zemlje su primorane pružati potpore osnivanju i razvoju malog i srednjeg poduzetništva u privatnom vlasništvu. To bi za te zemlje svakako povećalo mogućnosti pokrivanja

potreba iz stvarnih izvora (putem naplate poreza). Obostrani interesi bi ojačali veze među zemljama i

među privatnim poduzetnicima što bi rezultiralo pozitivnim utjecajem na stvaranje ekonomskog rasta i

cjelokupnog razvoja nacionalne, odnosno regionalne ekonomije. Ovim radom autori pokušavaju

ukazati na mogućnosti razvoja Bosne i Hercegovine i Hrvatske, pozivajući se na iskustva drugih

zemalja u kojima ekonomski razvoj, te stoga i cjelokupni društveni razvoj, uglavnom počiva na

poduzetničkoj kulturi. Ključne riječi: poduzetništvo, financijska podrška, tranzicija, ekonomski rast

Davor Špac * UDK 65.102.43(497.5-3 Istra) Pregledni rad Review

KONTROLING U REPUBLICI HRVATSKOJ S POSEBNIM OSVRTOM NA ISTARSKU ŽUPANIJU**

CONTROLLING IN THE REPUBLIC OF CROATIA WITH EMPHASIS ON THE REGION OF ISTRIA

ABSTRACT This paper presents the actual situation of controlling in the Republic of Croatia and

expectations of its future development. In the first part of the paper a theoretical overview of controlling is presented with the accent on its importance in the day to day business in modern

enterprises. Also there is a short presentation of the situation of controlling in the companies in West

European countries. The paper also analyzes the situation in the Istrian Region and compares it with the situation in the whole country. It explores the presence of controlling in the companies, its

organizational structure, independence and similar factors that influence the success of controlling

implementation and operative work. The expectations of the future development of controlling in

Croatia and Istria are also included.

Key words: controlling in Croatia, controlling in the Istrian Region, development of

controlling, management support in decision making, business information

JEL: M00

1. Uvod U okruženju sa stalnim i brzim promjenama menadžment ima potrebu za odjelom (ili

bar osobom) koji će mu pružati potporu pri poslovnom odlučivanju. Taj odjel u pravilu je odgovoran za koordinaciju (povezivanje na istim hijerarhijskim razinama) i integraciju (povezivanje između različitih hijerarhijskih razina) među drugim odjelima unutar poslovnog subjekta. Uz to on pomaže menadžmentu pri obavljanju menadžerskih funkcija (planiranju, organiziranju, kadrovanju, vođenju i kontroliranju) kao i upotrebi različitih menadžerskih instrumenata. Odjel koji je preuzeo na sebe ovaj širok spektar zadataka je kontroling i kao takav je predmet ovog rada.

Cilj ovog članka je prikazivanje stanja razvijenosti kontrolinga u uspješnim poslovnim subjektima u Republici Hrvatskoj s osvrtom na Istarsku županiju kao i postavljanje pretpostavki njegovog budućeg razvoja. Pri tome će se izvršiti usporedba dobivenih rezultata na državnoj razini s onima u obrađenoj županiji u svrhu utvrđivanja stupnja razvijenosti pojedine regije naprema ukupnoj državi.

* magistar znanosti, Savjetnik za kontroling marketinga i prodaje, HT-Hrvatske telekomunikacije d.d. Zagreb ** mentor: prof. dr. sc. Lorena Mošnja Škare, izvanredni profesor pri Fakultetu ekonomije i turizma „Dr. Mijo Mirković“ u Puli Članak primljen u uredništvo: 25.11.2006.

2. Teorijsko poimanje kontrolinga Kada se govori o kontrolingu javljaju se različite definicije. Tako se kontroling shvaća

kao „funkcionalan instrument upravljanja koji podržava poduzetnički proces upravljanja i odlučivanja kroz usmjerenu (ciljanu) doradu i preradu informacija“1, kao i pomoć menadžmentu. Pripremom relevantnog znanja o činjenicama i metodama kontroling podržava menadžment te odgovarajućim komunikacijskim procesima pridonosi ciljno orijentiranoj, koordiniranoj primjeni znanja odgovornih osoba.“2. Također određeni autori smatraju da kontroling „predstavlja funkciju unutar sustava menadžmenta kojom se povećava njegova efikasnost i efektivnost, a time i sposobnost prilagođavanja promjenama unutar i izvan poduzeća“3.

Ipak definicija koja najcjelovitije definira kontroling i samu funkciju kontrolora, kao osobe zaposlene u kontrolingu, je definicija International Group of Controlling koja glasi: „Kontrolori oblikuju i prate proces menadžmenta u pronalaženju ciljeva, planiranju i usmjeravanju te time nose suodgovornost za ostvarenje ciljeva.

To znači: • Kontrolor se brine za transparentnost strategije, rezultata, financija i procesa te

time pridonosi većoj ekonomičnosti. • Kontrolor cjelovito koordinira parcijalne ciljeve i planove te organizira

cjelovito izvješćivanje usmjereno na budućnost. • Kontrolori moderniziraju i oblikuju proces menadžmenta u pronalaženju

ciljeva, planiranju i usmjeravanju tako da svaki nositelj odlučivanja može djelovati usmjereno prema cilju.

• Kontrolor pruža za tu svrhu potrebnu uslugu snabdijevanja poslovnim podacima i informacijama.

• Kontrolor oblikuje i njeguje sustave kontrolinga“4.

Iz svih navedenih definicija vidljivo je da su menadžment i kontroling usko povezani. Tako, dok se menadžment smatra odgovornim za uspjeh poslovnog subjekta, kontroling se smatra odgovornim za transparentnost tog uspjeha. Kontroling je taj koji savjetuje menadžment, dok je menadžment taj koji na temelju tih savjeta donosi odluke, iz čega proizlazi da je kontroling samo savjetodavno tijelo.

Kontroling se može načelno podijeliti na operativni i na strateški kontroling. Strateški kontroling je odgovoran za savjetovanje odgovornih osoba u poslovnom subjektu pri definiranju strateških ciljeva, analizi odstupanja te predlaganju korektivne akcije. Kod definiranja cilja kontroling je odgovoran za definiranje ostvarljivosti, mjerljivosti, jasnoće i vremenske komponente zacrtanog cilja te instrumenata pomoću kojih će se ostvarenje cilja pratiti. Nakon potpore pri definiranju cilja, kontroling vrši potpornu funkciju pri definiranju

1 Preisler, Peter R., Peemoller, Ebert Koinecke, Controling; Moderne Industrie, Landsbert/Lech, Germany, 1990, str. 16. Preuzeto iz Avelini Holjevac, I., Kontroling upravljanje poslovnim rezultatom, Hotelijerski fakultet Opatija, 1998. str. 318. 2 Kupper, H. U., Weber, J., Zund, A., Zum Verstandis und Selbverstandis des Controlling, ZfD, Gabler, Wiesbaden, 3/190. str. 283. Preuzeto iz Osmanagić Benedikt N., Kontroling abeceda poslovnog uspjeha, Školska knjiga, Zagreb, 2004., str. 64. 3 Weber J., Einfuhrung in das Controlling, Poeschel, Stuttgart, 1993, str. 46. 4 www.igc-controlling.org

strategija, tj. koraka koji će dovesti do ostvarenja tog cilja. Pri tome vrši analizu poslovnog subjekta i njegove okoline u svrhu pružanja potrebnih informacija potrebnih za formiranje strategije. U sklopu strategijskog odlučivanja kontroling ima i funkciju izrade proračuna strateških ulaganja (većinom se prikazuju kao projekcije i dugoročni investicijski planovi) gdje se planiraju očekivani budući prihodi i troškovi, tj. očekivana dobit od prihvaćanja određene strategije.

Strateški kontroling ima za cilj i obvezu podršku u povećanju efektivnosti poslovanja, znači pružanja „pravih stvari (proizvoda i usluga) u pravo vrijeme“ u cilju zadovoljenja tržišnih potreba. On je usmjeren na poboljšanje mogućnosti uspjeha poslovnog subjekta, izgradnju njegovih potencijala rasta, te pripremu za brze promjene na tržištu (u okruženju).

Za razliku od strateškog kontrolinga, operativni kontroling služi kao potpora menadžmentu u svakodnevnom poslovanju, a povezano s time i odlučivanju. Njegov je primarni zadatak pomoć u povećanju efikasnosti poslovanja. To znači da je on usmjeren ka „pružanju što većeg outputa sa što manje inputa“. Pri tome operativni kontroling pomaže pri podizanju razine korištenja potencijala poslovnog subjekta, tj. povećanju rentabilnosti, ekonomičnosti, očuvanju supstance i likvidnosti te pomaže pri usklađenom korištenju instrumenata operativnog upravljanja.

Kontroling se kao disciplina i odjel počeo razvijati početkom 20. stoljeća u Sjedinjenim Američkim Državama u poslovnim subjektima kao DuPont, Sears i General Motors koji su počeli sa diversifikacijom svoje proizvodnje i prodaje s ciljem maksimiziranja svoje dobiti. Pri tome su uočili potrebu za odjelom koji će im pružati potrebne i pravovremene informacije o povratu investicija u određena područja. Također, ovi subjekti su u to doba počeli s otvaranjem novih podružnica u i izvan zemlje što je dovelo do potrebe za odjelom koji će vršiti koordinaciju i integraciju unutar cijelog poslovnog subjekta (grupacije). Odjel koji je oformljen za obavljanje navedenih zadataka je kontroling.

Razvoj kontrolinga u zapadnoeuropskim zemljama (Njemačka, Francuska, Italija, Švicarska, Austrija) započinje u drugom dijelu 20. stoljeća ulaskom američkih poslovnih subjekta na njihova tržišta i otvaranjem njihovih podružnica. Ti subjekti su se uvjerili u važnost kontrolinga za unaprjeđenje poslovanja te su ga odlučili implementirati i u podružnicama na europskom tlu. Nakon implementacije u podružnicama američkih poslovnih subjekata i ostali subjekti u tim europskim zemljama uvidjeli su prednosti implementacije kontrolinga za efikasnije poslovanje. Iako se kontroling u početku u većem dijelu razvijao u velikim poslovnim subjektima, povećanje konkurencije i sve češće promjene na tržištu potakle su i subjekte koji spadaju u srednje i/ili male na prihvaćanje kontroling postavki. Tako danas, u pravilu, u većim poslovnim subjektima kontroling postoji kao samostalni odjel, dok u manjim subjektima za djelokrug zadataka kontrolinga zadužena je jedna osoba (kontrolor) koji je često pridružen financijsko-knjigovodstvenom odjelu, iz kojeg u pravilu i dobiva najviše informacija. Ovisnost samostalnosti odjela kontrolinga i veličine samog subjekta istražena je i na II. kontroling kongresu u St. Gallenu u Švicarskoj 1988. godine. Tako je utvrđeno da je u subjektima do 100 zaposlenika samo 5% imalo samostalni odjel za kontroling, a među subjektima od 100 do 500 zaposlenika njih 51% je imalo samostalni odjel za kontroling. U subjektima od 500 do 1.000 zaposlenika čak 70% je imalo samostalni kontroling odjel, a kod onih iznad 1.000 zaposlenika, odjel je bio samostalan u čak 96% subjekata5. Također, istraživanjem je utvrđeno i to da u subjektima do 100 zaposlenika zadatke kontrolinga najčešće obavlja osoba zadužena za financije i računovodstvo (odjel iz kojeg kontroling i crpi najviše informacija).

5Osmanagić Bedenik, N., Kontroling abeceda poslovnog uspijeha, Školska knjiga, Zagreb, 2004. str. 43.

Zastupljenost kontrolinga u razvijenim europskim zemljama može se predočiti i istraživanjem o zastupljenosti kontrolinga u Republici Austriji. Tako je 1992. i 1993. godine „Udruženje poduzeća za istraživanje na području kontrolinga te za daljnje obrazovanje kontrolora“ provelo istraživanje o zastupljenosti kontrolinga u Austriji na uzorku od 905 poslovnih subjekata s povratom od 302 upitnika. Parametri odabira subjekata bili su promet od barem 70 milijuna ATS, vrijednost kapitala od barem 15 milijuna ATS i broj zaposlenih veći od 1006. Rezultati istraživanja pokazali su da 52,9% ispitanih poslovnih subjekata ima odjel za kontroling, u 18,2% subjekata zadaci kontrolinga pridružuju se drugom odjelu, dok 29,10% nema mjesto kontrolinga, a zadatke iz njegova djelokruga obavlja rukovodstvo. Kontrolor je u hijerarhijskoj razini u 66% slučajeva odgovoran direktno menadžmentu, a odjel kontrolinga se u 24% slučajeva nalazi na prvoj hijerarhijskoj razini, u 63% slučajeva je na drugoj hijerarhijskoj razini, a samo u 13% slučajeva nalazi se na trećoj hijerarhijskoj razini. Uz to, utvrđeno je da na uspjeh kontrolinga i njegov razvoj ne utječe samo kontrolor nego i menadžment unutar poslovnog subjekta i njegov odnos prema navedenoj funkciji.

Iz navedenih podataka vidljivo je da kontroling zauzima veoma važno mjesto unutar poslovnih subjekata razvijenih europskih zemalja. Snažna uloga kontrolinga, također, svakodnevno jača s rastom kompleksnosti okoline i sve jačom konkurencijom na nacionalnom i međunarodnom tržištu. U navedenim uvjetima menadžment ima očitu potrebu za odjelom koji će mu pravovremeno pružati informacije o trenutnom kretanju prema postavljenim ciljevima kao i o budućim očekivanjima na tržištu, kako bi se mogao na vrijeme pripremiti za suočavanje s njima. Zbog navedenih razloga, važnost i zastupljenost kontrolinga raste iz dana u dan, a povezano s time i potražnja za djelatnicima u tom odjelu u stalnom je porastu.

3. Kontroling u Republici Hrvatskoj i usporedba sa stanjem u Istarskoj županiji Iz prethodnog dijela vidljivo je da kontroling u poslovnim subjektima razvijenih

europskih zemalja zauzima vrlo važno mjesto u njihovom poslovanju. Stoga je izvršeno istraživanje o zastupljenosti kontrolinga u srednjim i velikim uspješnim subjektima u Republici Hrvatskoj i Istarskoj županiji. Cilj istraživanja bio je utvrđivanje stanja na državnoj razini i njegova usporedba s navedenom regijom. Također, na temelju istraženog postavljene su i pretpostavke budućeg razvitka ovog odjela u Republici Hrvatskoj i Istarskoj županiji.

3.1 . Kontroling u uspješnim poslovnim subjektima u Republici Hrvatskoj i

usporedba sa stanjem u Istarskoj županiji

Istraživanje o stanju kontrolinga u Republici Hrvatskoj provedeno je 2005. godine na

uzorku od 190 uspješnih poslovnih subjekta. Ciljni uzorak činili su subjekti s najvišim prihodima u Republici Hrvatskoj u 2004 godini (125 subjekta), najveće banke u Republici Hrvatskoj (15 subjekta) te 50 subjekata iz Istarske županije odabranih slučajnim izborom između 200 subjekta sa najvišim prihodima u 2003. godini7. Odaziv na poslane upitnike (odaslane najviše elektroničkom poštom) bio je 32,63% (62 poslovna subjekta) na državnoj razini, dok je odaziv subjekata iz Istarske županije 65% (33 subjekta od 50 anketiranih).

Kod 64,50% subjekta na državnoj razini koji su vratili upitnike utvrđeno je da posjeduju kontroling (samostalno ili u sklopu neke druge funkcije) dok je taj postotak kod

6 Ibidem, str. 33. 7 U vrijeme utvrđivanja uzorka nisu postojali podaci o subjektima s najvišim prihodima za 2004. godinu

na području Istarske županije.

subjekta iz Istre iznosio 51,52%. Niža zastupljenost kontrolinga na uzorku Istarske županije prema državnom prosjeku može se povezati sa višom prisutnošću „uspješnih“ poslovnih subjekata čija se sjedišta najčešće nalaze u Zagrebu i okolici. Da postoji poveznica između uspješnosti poslovnih subjekata i prisutnosti kontrolinga vidljivo je i analizom udjela kontrolinga kod subjekta iz Istarske županije koji spadaju u 400 subjekata s najvišim prihodima u 2004. godini. Od 33 pristigla ispunjena upitnika 12 subjekta je ušlo među 400 subjekata sa najvišim prihodima u 2004. godini, a njih 8 (66,67%) imalo je implementirani kontroling.

Prisutnost kontrolinga kod skoro 65% subjekta na državnoj razini prikazuje da su poslovni subjekti u 15 godina tržišnog poslovanja shvatili važnost kontrolinga i odlučili ga implementirati u svrhu poboljšanja svog poslovanja.

Shvaćanje važnosti kontrolinga pri svakodnevnom poslovanju posebno je prisutno kod subjekata u stranom vlasništvu gdje je čak 74,10% subjekata na državnom uzorku i 63,64% na uzorku Istarske županije imalo implementiran kontroling. S druge strane samo 59,10% subjekata u domaćem vlasništvu na državnoj razini i 45,45% na uzorku odabrane županije imalo je implementirani kontroling. Ovo se može povezati s pretpostavkom da je menadžment tih grupacija spoznao prednosti kontrolinga u matičnoj zemlji te su ga iz tog razloga odlučili implementirati i u hrvatskim podružnicama. Također, kontroling u subjektima u stranom vlasništvu ima još dodatna zaduženja, kao na primjer usklađenje (horizontalno i vertikalno) među podružnicama u različitim zemljama. Pri tome mora obraćati posebnu pozornost na transferne cijene, kulturne razlike među zemljama kao i tečajne promjene među valutama različitih zemalja jer sve navedene stavke utječu na utvrđivanje dobiti cijele grupacije i analizu ispunjenja zacrtanih ciljeva.

Analizom samostalnosti odjela kontrolinga utvrđena je samostalnost ovog odjela u 42,50% subjekata u Republici Hrvatskoj. U subjektima u kojima kontroling nije postoji kao samostalni odjel, u pravilu je bio pridružen odjelu financija (u preko 40% subjekata) ili u nekoj kombinaciji u odjelu računovodstva. Uspoređujući navedene podatke s onima u Istarskoj županiji (50% samostalnosti) vidljivo je da iako je postotak prisutnosti kontrolinga u navedenoj županiji niži, njegova je samostalnost viša. Iz toga se da zaključiti da su subjekti koji su implementirali kontroling u promatranoj županiji svjesniji da on najbolje izvršava zadatke kao samostalni odjel.

Samostalnost odjela kontrolinga može se i povezati sa godinama postojanja kontrolinga u poslovnim subjektima (tablica 1.).

Tablica 1.

Vremensko razdoblje postojanja kontrolinga u uzorku hrvatskih i istarskih poslovnih subjekata do kraja 2005. godine

Godine postojanja Postotak u Republici

Hrvatskoj Postotak subjekata u

Istarskoj županiji Manje od godinu dana 5,00% 5,88%

1-2 godine 12,50% 29,41% 2-4 godine 17,50% 23,53% 5-10 godina 45,00% 29,41%

Više od 10 godina 20,00% 11,76% Izvor: Istraživanje autora. Vidljivo je da je u većini poslovnih subjekta na državnoj razini kontroling 2005.

godine bio implementiran prije 5-10 godina, a ako se tome pridruže i subjekti koji su imali kontroling više od 10 godina, dolazi se do rezultata da je čak 65% subjekata imalo kontroling više od 5 godina. Uzorak iz Istarske županije prikazuje da je 41,17% subjekata imalo kontroling implementiran više od 5 godina. Iz navedenog se da zaključiti da je kontroling u Istarskoj županiji u prosjeku kasnije implementiran ali je koncepcija njegove implementacije, može se pretpostaviti, „naprednija“, što se vidi iz veće samostalnosti ovog odjela unutar poslovne organizacije. Ipak treba napomenuti da je većina subjekata na državnoj razini u prvih 10-ak godina tržišnog gospodarstva shvatila važnost kontrolinga za njihovu uspješnost poslovanja dok je ta spoznaja u subjekte Istarske županije došla nešto kasnije.

Potvrda važnosti kontrolinga dana je i hijerarhijskom razinom na kojoj se kontroling nalazi unutar poslovnih subjekata. U obrađenom uzorku na državnoj razini kontroling je bio prisutan u 52,50% subjekta na trećoj hijerarhijskoj razini (voditelj odjela), dok je u 37,50% subjekata bio na drugoj hijerarhijskoj razini (menadžer poslovne funkcije). U 5% slučajeva kontroling je bio na prvoj hijerarhijskoj razini (kao član uprave) i na četvrtoj razini (odgovoran voditelju odjela). Uspoređujući navedene rezultate s rezultatima iz Istarske županije (64,71% na trećoj hijerarhijskoj razini i 35,29% na drugoj) vidljivo je da su oni prilično slični, iz čega se može zaključiti da je svijest o potrebi postavljanja kontrolinga u vrh upravljačke strukture bila otprilike podjednaka.

Analiza organizacijske strukture utvrdila je da kod 45% subjekta na državnoj razini kontroling imao linijsku, kod 27,50% štabnu, kod 15% matričnu a kod 12,50% kombiniranu organizacijsku strukturu. Uspoređujući navedene rezultate s rezultatima iz Istarske županije gdje je kontroling odjel u najvećem broju subjekata bio organiziran linijski (35,29%), u podjednakom postotku (23,53%) imalo je matričnu i kombiniranu strukturu, dok je 17,65% subjekata imalo štabnu strukturu; vidljiv je niži postotak prisutnosti linijske strukture u Istarskoj županiji, dok je prisutnost ostalih struktura u kumulativu više. Kod linijski organiziranog odjela kontrolinga, kontrolori odgovaraju neposredno voditelju kontrolinga ili voditelju odjela u sklopu kojeg su inkorporirani, a naredbe i zadatke, također, primaju neposredno od navedenog rukovoditelja. Kod implementacije matrične i/ili štabne strukture kontrolori su na raspolaganju kao potpora i voditeljima drugih odjela te im pomažu pri obavljanju menadžerskih zadataka. Tako na primjer postoje kontrolori koji služe kao potpora u proizvodnji, marketingu, prodaji, nabavi i pri tome imaju dvojnu odgovornost, prema voditelju kontrolinga kao svom neposrednom nadređenom i prema voditelju odjela kojem su dodijeljeni. Kod struktura alternativnih linijskoj kontrolori su u stanju bolje pružiti menadžmentu potrebnu potporu pri obavljaju menadžerskih zadataka. Na temelju istraženo vidljivo je da linijska struktura u najmanjem dijelu odgovara kontrolingu pri obavljaju

njegovih zadataka, pa se može zaključiti da su subjekti koji su implementirali kontroling u Istri to u većoj mjeri spoznali te odlučili implementirati „alternativne“ organizacijske strukture, iz čega se da zaključiti da na bolji način iskorištavaju prednosti odjela kontrolinga.

Utvrđivanje povezanosti stila upravljanja s postojanjem kontrolinga u sklopu poslovnih subjekata bila je sljedeća obavljena analiza. Na uzorku Istarske županije (33 subjekta) utvrđena je dominacija demokratskog stila upravljanja (kod čak 81,82% subjekta), dok u mnogo manjem obimu se nalazio autokratski stil (15,15%) te kombinacija autokratskog i demokratskog stila upravljanja (3,03%). Slični rezultati dobiveni su i na uzorku cijele Hrvatske (79,03% demokratski stila, 11,29% autokratski stila te 9,68% kombinacija autokratskog i demokratskog stila). Analizirajući dominantni stil upravljanja kod subjekata koji su implementirali kontroling, uočeno je da većinom dominira također demokratski stil upravljanja. Tako je na uzorku Republike Hrvatske demokratski stil upravljanja bio prisutan kod 82,50% subjekata koji su implementirali kontroling, dok na uzorku Istarske županije to je bilo još očitije s prisutnošću od 94,12% demokratskog stila upravljanja te 5,88% kombinacije autokratskog i demokratskog stila. Iz navedenog se može zaključiti da se kontroling u većem dijelu implementira kod subjekata s demokratskim stilom upravljanja, što je i razumljivo jer oni u pravilu lakše prihvaćaju novine i svjesniji su promjena na tržištu pa tako i potrebe za kontrolingom radi uspješnijeg poslovanja.

Analiza shvaćanja okoline kao preduvjeta implementacije kontrolinga dovela je do rezultata da subjekti koji imaju implementirani kontroling promjene u okolini shvaćaju kao stalne (45% na državnom uzorku i 47% na uzorku odabrane županije) ili srednje razine (50% na državnoj razini i 47% na uzorku odabrane županije). Kod oba uzorka samo 5-6% subjekta smatra da su promjene u okolini na niskoj razini. S druge strane (u oba uzorka) kod subjekta koji nisu implementirali kontroling čak 19-20% njih smatra da su promjene u okolini niske a 33% da su srednje razine.

Iz navedenog se da zaključiti da kod subjekata koji imaju implementirani kontroling prevladava demokratski stil upravljanja, kao i shvaćanje promjena u okolini kao stalnih ili bar srednje razine. Pretpostavka skore demokratizacije stila upravljanja, a s time i poimanje čestih promjena okoline od strane subjekata koji nisu još implementirali kontroling, dovest će do povećane potražnje za kontrolorima, odnosno porasta implementacije kontrolinga u poslovne subjekte.

Ako se obradi kako se vrednuje važnost kontrolinga pri donošenju poslovnih odluka, dolazi se do rezultata da je čak 80% subjekata na državnoj razini pridodalo kontrolingu visoku važnost pri tom poslu. To je posebno izraženo kod subjekata u stranom vlasništvu gdje u čak 95% subjekata menadžment smatra kontroling izrazito važnim pri donošenju poslovnih odluka.

Ovo priznanje kontrolingu dokazuje da implementacija kontrolinga nije samo pomodnost nego je shvaćen kao veoma važna funkcija za uspješno poslovanje. To je još više potvrđeno na uzorku Istarske županije gdje je svijest o važnosti kontrolinga kod menadžmenta poslovnih subjekta još i viša (94% njih smatra ga visoko važnim pri poslovnom odlučivanju).

Završno se može reći da je kontroling u Istarskoj županiji kraće vrijeme i u manjem postotku prisutan nego na državnoj razini, ali je shvaćanje njegove važnosti na višoj razini. Također implementacija kontrolinga u subjektima u Istarskoj županiji modernija je i razvijenija nego na državnoj razini. Iz ovoga se da zaključiti da subjekti u Istarskoj županiji nisu pristupili implementaciji kontrolinga ad hock nego su ga najprije proučili zatim ga odlučili inkorporirati u svoje subjekte na najbolji mogući način.

3.2 . Perspektive budućeg razvoja kontrolinga

Kao što je analizom utvrđeno, kontroling je prisutan u velikom postotku uspješnih

poslovnih subjekata. Stoga je izvršeno istraživanje plana budućeg implementiranja kontrolinga pri ovim poslovnim subjektima u Republici Hrvatskoj i Istarskoj županiji.

Na analiziranom uzorku od 16 poslovnih subjekata iz Istre koji su izjavili da još nisu implementirali kontroling, 4 subjekta (25%) izjavilo je da ima u planu implementaciju kontrolinga u skorom vremenu, a 2 subjekta (12,50%) izjavila su da ga imaju implementiranog na grupnoj razini te da postoji realna pretpostavka o budućem njegovom uvođenju na razini podružnica. Iz navedenog proizlazi da 37,50% subjekata u Istarskoj županiji, koji nemaju implementirani kontroling, imaju ga u planu uskoro uvesti i/ili njihov menadžment već koristi informacije grupnog kontrolinga. Ovi su podaci slični podacima dobivenim na nacionalnoj razini, gdje je kod subjekata koji nemaju kontroling 33% izjavilo da ga namjerava uvesti u kratkom roku, a 14% izjavilo je da ga ima na grupnoj razini.

Na temelju istraženog, s pretpostavkom skorog uvođenja kontrolinga od strane subjekata kod kojih postoji na grupnoj razini, u budućnosti bi zastupljenost kontrolinga u sklopu subjekta u Istarskoj županiji mogla iznositi čak 70%.

Potvrda pretpostavke ove visoke zastupljenosti potpomognuta je i informacijom potražnje za kontrolorima od strane subjekata s područja Istarske županije. Analizirajući potražnju za kontrolorima na web-portalima za zapošljavanje MojPosao.net i Posao.hr. od ožujka 2005. do rujna 2006., došlo se do sljedećih podataka:

- od ožujka do prosinca 2005. na portalu MojPosao.net objavljeno je 37 oglasa, a preko portala Posao.hr 14 oglasa za posao u odjelu kontrolinga od čega se niti jedan nije odnosio na Istarsku županiju,

- od siječnja do rujna 2006. na portalu MojPosao.net objavljen je 61 oglas, a Posao.hr 23 oglasa za poslove u odjelu kontrolinga, od čega su se dva sa svakog portala (različiti subjekti) odnosila na poslove u Istarskoj županiji.

Iz navedenog je vidljivo da potražnja za kontrolorima u Hrvatskoj općenito raste, a sukladno s time raste i potražnja za kontrolorima u Istarskoj županiji.

Važnost kontrolinga prepoznata je i od strane različitih institucija i organizacija. Tako se kontroling već godinama izučava pri Fakultetu za hotelski menadžment u Opatiji, kao i na još nekim sveučilištima (Zagreb i Zadar). Uz to je Hrvatska gospodarska komora - Županijska komora Pula u suradnji s Gospodarskom komorom Štajerske 2004. godine organizirala predavanje iz kontrolinga koja su vodili predavači iz Austrije u cilju upoznavanja poduzetnika s kontrolingom i njegovim prednostima. Stručne udruge također često obrađuju temu kontrolinga i organiziraju skupove vezane uz kontroling, kao na primjer skup koji je organizirala udruga „Hrvatski računovođa“ pod nazivom „Računovodstvo i kontroling u postizanju uspješnosti poslovanja", što također prikazuje važnost koju kontroling preuzima u svakodnevnom poslovanju.

4. Zaključak Kontroling u subjektima na području Istarske županije počeo se razvijati, kao i na

državnoj razini, početkom uvođenja tranzicijskih procesa u Republici Hrvatskoj, što znači prije nekih 15-ak godina. Ipak iz analize je vidljivo da je kontroling u poslovnim subjektima u ovoj županiji svoj zamah dobio tek u posljednjih 5-10 godina, posebno zadnjih godinu-dvije. Kraće postojanje kontrolinga u Istarskoj županiji pogodovalo je, moglo bi se reći, modernijem pristupu kontrolingu što je vidljivo i kroz veću prisutnost štabne, matrične i kombinirane organizacijske strukture ovog odjela naprema linijskoj strukturi negoli je na uzorku cijele države. Veća zastupljenost nelinijskih organizacijskih struktura uvelike olakšava bolje i efikasnije obavljanje funkcija kontrolinga kao potpore menadžmentu pri obavljanju njegovih funkcija. Uz to je kod subjekata na području Istarske županije kontroling je u većem dijelu samostalan (u odnosu na državnu razinu), što također olakšava njegove zadatke. Iz navedenog bi se moglo zaključiti da se na državnoj razini kontroling uvodio u vremenu kada niti sam pojam kontrolinga i njegovih funkcija nije bio potpuno jasan te mu se pristupalo ad hoc, dok su subjekti u Istarskoj županiji njegovom kasnijem uvođenju pristupili s definiranom svrhom i prateći potrebe prakse. Potvrda tome ogleda se i u shvaćanju važnosti kontrolinga gdje na državnoj razini 80% subjekata smatra kontroling vrlo važnim u poslovnom odlučivanju, prema 94% subjekata na području Istarske županije. Kasnije uvođenje kontrolinga uvelike je potpomognuto stručnom literaturom i raspravama o toj temi od strane različitih udruženja, kao i uvođenjem ovog predmeta i usmjerenja na pojedina hrvatska sveučilišta.

Može se ustvrditi da je kontroling u Istarskoj županiji kraće vrijeme i u manjem dijelu prisutan nego na državnoj razini, ali kod subjekata u kojima je prisutan postao je značajnim čimbenikom potpore menadžmentu, a time i uspješnosti tih poslovnih subjekta. Ti subjekti su pravilnom implementacijom kontrolinga osigurali sebi važnog partnera u vođenju poslovanja subjekta i dostizanju visoke konkurentnosti, a trend potražnje za kontrolorima u konstantnom je porastu.

LITERATURA

Avelini Holjevac, I., Planiranje i kontroling; Računovodstvo revizija i financije, RRIF plus d.o.o.Zagreb, 10/2004, str. 66-70.

Anthony Robert, N., Viay, Govindarajan, Management Control System, 10th Edition, McGraw-Hill Higher Education, 2001.

Avelini Holjevac, I., Kontroling: upravljanje poslovnim rezultatom, Hotelijerski fakultet u Opatiji, Opatija, 1998.

Mošnja-Škare, Lorena, Špac, Davor, Proučevalna služba (kontroling ) - razvojni dosežki pri Hrvaških podjetjih (Controlling – Development Level in Croatian Entrerprises); Revizor, revija o reviziji, Slovenski inštitut za revizijo, 9/2006., str. 22-40.

Weihrich, H., Koontz, H., Menadžment, deseto izdanje, MATE, Zagreb, 1994. O'Brien, James A., Management Information System, A Manaegerial End User

Perspective, 2nd edition, Richard D.Irwing Inc., 1993. Osmanagić Bedenik, N., Kontroling abeceda poslovnog uspjeha, Školska knjiga,

Zagreb, 2004. Osmanagić Bedenik, N., Razina razvoja kontrolinga u poslovnoj praksi u Hrvatskoj,

Računovodstvo revizija i financije, RRIF plus d.o.o. Zagreb, 10/2001, str.121-127. Osmanagić Bedenik, N., Uvođenje i primjena kontrolinga u malim i srednjim

trgovačkim društvima; Računovodstvo revizija i financije, RRIF plus d.o.o. Zagreb, 06/2005, str. 115-120.

Osmanagić Bedenik, N., Računovodstvo i kontroling-konkurencija ili suradnja, Računovodstvo revizija i financije, RRIF plus d.o.o. Zagreb, 08/2006, str.21-28

Vitezić, N.,Upravljačka uloga interne revizije i kontrolinga, Računovodstvo, revizija i financije,RRIF plus d.o.o. Zagreb, 4/2002, str. 47-54.

Web portal za zapošljavanje MojPosao.net: www.mojposao.net Web portal za zapošljavanje: Posao.hr: www.posao.hr. Internet stranica International Group of Controlling: www.igc-controlling.org

KONTROLING U REPUBLICI HRVATSKOJ S POSEBNIM

OSVRTOM NA ISTARSKU ŽUPANIJU

SAŽETAK

U ovom radu analizirano je stanje kontrolinga u Republici Hrvatsko te pretpostavke njegovog

budućeg razvoja. U prvom dijelu rada izvršen je teorijski pregled kontrolinga sa svrhom upoznavanja

njegove uloge u poslovanju modernih poslovnih subjekata, a dan je i kratak pregled stanja

kontrolinga u razvijenim zapadnoeuropskim zemljama. Obrađeno je stanje kontrolinga u Republici

Hrvatsko te uspoređeno sa stanjem u Istarskoj županiji. Pri tome istražena je prisutnost kontrolinga, organizacijska struktura, samostalnost odjela i slične značajke koje utječu na uspješnost primjene i

obavljanja zadataka kontrolinga. U završnom dijelu utvrđene su i perspektive budućeg razvoja

kontrolinga u našem gospodarskom okruženju. Ključne riječi: Kontroling u Hrvatskoj, kontroling u Istarskoj županiji, razvoj kontrolinga,

potpora menadžmenta pri donošenju odluka, poslovne informacije

Ksenija Černe* UDK 675-051:<37:006.85 Pregledni rad Review

STUDENTSKA PERCEPCIJA RAČUNOVODSTVENE PROFESIJE S ASPEKTA MEĐUNARODNIH OBRAZOVNIH STANDARDA ZA

PROFESIONALNE RAČUNOVOĐE∗∗∗∗∗∗∗∗ STUDENTS’ PERCEPTION OF THE ACCOUNTING PROFESSION FROM THE ASPECT OF INTERNATIONAL EDUCATIONAL

STANDARDS FOR PROFESSIONAL ACCOUNTANTS

ABSTRACT

In order for the accounting profession to continually satisfy the demands it faces and, therefore, to

successfully contribute to society, it was necessary to set equally high standards in areas of education,

practical experience and further professional development of accountants. As a measure of the level of

education in accounting, the IFAC has agreed on the International Education Standards for

Professional Accountants, which have been in effect since Jan 1, 2005 and are binding for all

members. The standards determine some key elements which should be part of the accounting

education program. Since there are potential future accountants among today’s students of economy,

the survey was conducted among the first year students of the Department for Economy and Tourism «dr. Mijo Mirković» of the University Jurja Dobrile in Pula. The survey was conducted in May 2006

and it assessed the importance of individual elements in the education of professional accountants

according to the standard structure. The results indicate a high degree of understanding of the

importance of some standards and an understanding of the role of a professional accountant.

Key words: professional accountant, education, standards.

JEL: M41

1. UVOD

Okruženje u kojem danas djeluju poslovni subjekti vrlo je dinamično i podložno

čestim promjenama u različitim područjima poslovanja. Svijest o važnosti i ulozi računovodstva i računovodstvene informacije za uspješno poslovanje posljednjih je desetljeća sve naglašenija, pa posljedično i sama računovodstvena profesija postaje sve obuhvatnija i kompleksnija. Naime, od današnjeg se računovođe očekuje puno više od jednostavne urednosti i ažurnosti u evidentiranju poslovnih promjena i sastavljanju financijskih izvještaja. Danas računovođe koji djeluju u sredini koja je prepoznala značaj pravodobne i točne informacije neophodne za ekonomsko odlučivanje, osim tehničkih računovodstvenih znanja i vještina, trebaju posjedovati i one koje će u danom trenutku omogućiti da računovođa ujedno bude i poslovni savjetnik, financijski analitičar, pregovarač ili čak menadžer. Pored toga,

* Asistent, Sveučilište Jurja Dobrile u Puli, Odjel za ekonomiju i turizam «Dr. Mijo Mirković», Preradovićeva 1/1, 52100 Pula, ksenija.cerne@efpu.hr ∗∗ Mentor: Dr.sc.Lorena Mošnja – Škare, izv. prof., Sveučilište Jurja Dobrile u Puli, Odjel za ekonomiju i turizam «Dr. Mijo Mirković», Preradovićeva 1/1, 52100 Pula, lmosnja@efpu.hr Članak primljen u uredništvo: 20.03.2007.

objektivnost, poštenje, spremnost zauzimanja čvrstog stajališta o pojedinim pitanjima, kao i njegovanje profesionalnih vrijednosti i profesionalne etike neophodna su obilježja uspješnog računovođe.

Navedeno ukazuje i na veće zahtjeve za odgovornošću što posljedično znači visoke zahtjeve struke koji ne prestaju s postignutim, već nastavljaju rasti. Sposobnost profesije da udovolji takvim zahtjevima određuje njen doprinos gospodarstvu čiji je sastavni dio kao i doprinos društvu. Uostalom, ne samo da je pred računovodstvenu profesiju postavljen zahtjev većeg doprinosa društvu nego ikada prije, već i održavanje kompetentnosti predstavlja svojevrsni izazov. Održivost računovodstvene profesije ovisi o mogućnosti, sposobnosti i spremnosti pojedinaca u toj profesiji da prihvate odgovornost koja dolazi s prihvaćanjem takvih izazova. Radi udovoljavanja izazovima današnjice i zahtjeva koji se sukladno tome postavljaju pred računovodstvenu profesiju i same računovođe, računovodstvena struka treba osigurati da pojedinci koji postaju profesionalni računovođe dosegnu određeni stupanj kompetentnosti koji se potom treba održavati i dalje razvijati. Pojedinci stječu, razvijaju i održavaju kompetencije kroz obrazovanje i praktično iskustvo, popraćeno kontinuiranim profesionalnim razvojem (tzv. cjeloživotno učenje). Naime, srednjoškolsko i visokoškolsko obrazovanje tek je temelj na koji bi se trebali nadograđivati programi usavršavanja i specijalizacije, kao i kontinuirano licenciranje znanja. Upravo bi tako spomenuti dobar temelj omogućio pojedincu po završetku srednjoškolskog i visokoškolskog obrazovanja jednostavnije uključivanje u struku te neometani proces usavršavanja i razvoja u struci.

Stoga računovodstvena profesija treba uspostaviti visoke standarde i udovoljavati im u sljedećim trima područjima: obrazovanju, praktičnom iskustvu i profesionalnom razvoju, odnosno usavršavanju. (2).

2. MEĐUNARODNI STANDARDI OBRAZOVANJA ZA PROFESIONALNE RAČUNOVOĐE

IFAC1 kao svoju misiju ističe služenje u javnom interesu, jačanje računovodstvene profesije u svijetu i doprinos razvoju jakih nacionalnih gospodarstava putem svojeg Obrazovnog odbora već više godina izdaje smjernice i druge materijale o problemima i pitanjima vezanim za područje računovodstvenog obrazovanja. Nakon niza predradnji, rasprava i konzultacija, u listopadu 2003. godine objavljeno je šest Međunarodnih obrazovnih standarda za profesionalne računovođe2 koji su stupili na snagu 01. 01. 2005. godine; u svibnju 2004. godine objavljen je sedmi Međunarodni obrazovni standard koji je na snazi od 01. 01. 2006. godine a u srpnju 2006. godine objavljen je osmi Međunarodni obrazovni standard koji stupa na snagu 01. 07. 2008. godine. Iako je IFAC-ov Odbor za obrazovanje svjestan raznolikosti kultura, jezika, kao i obrazovnih, pravnih i socijalnih sustava u zemljama iz kojih potječu članice IFAC-a te različitosti funkcija koje izvršavaju računovođe, od članica se očekuje dosljedna primjena ovih standarda. Hrvatska zajednica računovođa i financijskih djelatnika članica je IFAC-a.

IFAC-ovi Međunarodni obrazovni standardi za profesionalne računovođe propisuju raspon potrebnog profesionalnog znanja, profesionalne osposobljenosti, profesionalnih vrijednosti, etike i stavova, te razvijaju orijentaciju prema cjeloživotom učenju (12). Kao takvi uspostavljaju mjerila za obrazovanje u računovodstvenoj profesiji u svijetu i osnova su za postizanje usklađenosti međunarodnog računovodstva i revizije.

Ovakvim su Standardima obrazovanja za profesionalne računovođe određeni ključni elementi koji bi trebali biti sadržani u samom procesu i programu obrazovanja i usavršavanja, 1 International Federation of Accountants 2 International Education Standards for Professional Accountants

a s ciljem međunarodnog priznavanja, prihvaćanja i primjene. Iako ovakvi standardi ne mogu biti iznad lokalnih zakona i regulativa, preporučljivo je njihovo usvajanje i primjena. Uostalom, u samom objašnjenju definicije standarda stoji da oni predstavljaju autoritativnu preporuku za informiranje i utjecanje na lokalnu regulativu glede općenito prihvaćene «dobre prakse» (1, str. 18). «Međunarodni obrazovni standardi za profesionalne računovođe propisuju standarde općenito prihvaćene «dobre prakse»3 u obrazovanju i usavršavanju za profesionalnog računovođu» (1, str. 7). Dakle, Standardi predstavljaju mjerila, odnosno uvjete koje bi trebalo poštivati, odnosno, kojima moraju udovoljiti članice IFAC-a prilikom pripreme i kontinuiranog usavršavanja profesionalnih računovođa. Uostalom, odgovornost članica IFAC-a je osigurati da njihovi članovi budu osposobljeni za udovoljavanje uvjetima i odgovornosti koja je danas na računovođama.

Prema konceptu Međunarodnih obrazovnih standarda, sastavni dijelovi programa edukacije za profesionalnog računovođu sastoje se od uvjeta za pristup, profesionalnog računovodstvenog obrazovanja, profesionalnih vještina i općeg obrazovanja, zahtjeva za iskustvom, profesionalnih vrijednosti i etike, provjere stručne kompetencije te kontinuiranog profesionalnog razvoja. Za svaki od navedenih elemenata potreban je poseban standard. Gledano u konačnici, obrazovanje i stjecanje iskustva računovođama bi trebalo omogućiti stvaranje temelja za znanja, vještine i profesionalne vrijednosti koje će im omogućiti da nastave s učenjem i prilagođavanjem promjenama tijekom svog profesionalnog života. Stoga se putem Međunarodnih standarda obrazovanja za profesionalne računovođe zahtjevi za učenjem i razvijanjem profesionalnih računovođa propisuju u sklopu sljedećih standarda: IES 1 – Uvjeti pristupa programu obrazovanja za profesionalnog računovođu (Entry Requirements to a Program of Professional Accounting Education) IES 2 – Sadržaj programa profesionalnog računovodstvenog obrazovanja (Content of Professional Accounting Education Programs) IES 3 – Profesionalna osposobljenost (Professional Skills) IES 4 – Profesionalne vrijednosti, etika i stavovi (Professional Values, Ethics and Attitudes) IES 5 – Zahtjevi za praktičnim iskustvom (Practical Experience Requirements) IES 6 – Provjera profesionalnih sposobnosti i stručnosti (Assessment of Professional Capabilities and Competence) IES 7 – Kontinuirani profesionalni razvoj (Continuing Professional Development) IES 8 – Stručna osposobljenost za profesionalnog revizora (Competence Requirements for Audit Professionals). (11)

Među današnjim studentima ekonomije svakako ima i onih koji će se po završetku fakultetskog obrazovanja odlučiti za računovodstvenu profesiju i koji će tijekom svojeg profesionalnog djelovanja u cilju daljnjeg usavršavanja pristupiti programu računovodstvenog obrazovanja za profesionalnog računovođu4. Stoga se za potrebe provedenog istraživanja nisu podrobnije analizirali programi obuke i usavršavanja računovođa koji postoje u Hrvatskoj, već se ovaj put zahtijevalo od studenata da nakon usvojenih prvih znanja o računovodstvu i samoj računovodstvenoj profesiji ocijene važnost pojedinih elemenata u obrazovanju profesionalnog računovođe, a shodno strukturi Međunarodnih obrazovnih standarda za profesionalne računovođe. Obzirom na svoj logični slijed, standardi su studentima prezentirani kao karakteristike dobrog računovođe, a njihov je zadatak bio ocijeniti važnost pojedine karakteristike. Ispitivanje je, putem anketnog upitnika, provedeno na uzorku od 151

3 U ovom kontekstu se pod dobrom praksom («good practice») smatraju elementi ključni za obrazovanje i usavršavanje profesionalnih računovođa te elementi u sklopu standarda neophodnog za postizanje kompetentnosti (1, str. 18). 4 Primjerice, Hrvatska zajednica računovođa i financijskih djelatnika, Hrvatska udruga računovodstvenih servisa i Udruga Hrvatski računovođa kroz seminare, simpozije i savjetovanja, te programe stjecanja zvanja za ovlaštenog računovođu vrlo aktivno doprinose razvoju i unapređenju računovodstvene profesije.

studenta prve godine različitih smjerova na Odjelu za ekonomiju i turizam «Dr. Mijo Mirković» u Puli5. Na pitanje žele li postati profesionalni računovođe potvrdno je odgovorilo 33% studenata. U analizi dobivenih podataka prevladavaju strukturne i komparativne metode. U nastavku članka, pored kratkog osvrta na svaki standard, prezentirani su rezultati ispitivanja po pojedinom standardu i njegovoj strukturi. Posebno su zbog svoje strukture izdvojeni i naglašeni elementi Međunarodnih obrazovnih standarda IES 2 i IES 3, kao i rezultati ispitivanja vezani za te standarde. 3. OCJENA VAŽNOSTI STANDARDA RAČUNOVODSTVENOG OBRAZOVANJA

SA STUDENTSKOG ASPEKTA

Standardom IES 1 - Uvjeti pristupa programu obrazovanja za profesionalne računovođe utvrđeni su uvjeti pristupa programu profesionalnog računovodstvenog obrazovanja pri čemu se misli na program organizacija, odnosno tijela ili udruga koje su članice IFAC-a. Cilj standarda je osigurati da studenti i ostali pojedinci koji žele postati profesionalni računovođe posjeduju i prethodna znanja, a time i osnovne izglede za postizanje uspjeha tijekom daljnjeg studiranja, provjere savladanog gradiva i stjecanja praktičnog iskustva. Kako se u samom standardu navodi, da bi krenuli s tom pretpostavkom, organizacije ili stručna tijela mogu s novim članovima provesti i prethodna testiranja. Prema ovom standardu, uvjeti pristupa za kandidate koji se žele uključiti u program obrazovanja za profesionalnog računovođu, a što dalje vodi stjecanju članstva u nekoj od članica IFAC-a, moraju biti barem slični onima za prijem i uključivanje u priznati sveučilišni (dodiplomski) program ili čak njegov ekvivalent.

Zahtjev za prethodnim znanjem podrazumijeva određeno predznanje stečeno ne samo studiranjem ekonomije, već i kasnije tijekom rada. Uostalom, kao što je navedeno, moguće je provoditi i testiranja prije samog pristupa programu obrazovanja kako bi se provjerila postojeća razina znanja. Drugim riječima, čini se kako bi vertikala u obrazovanju trebala predstavljati prednost kada se radi o uvjetima pristupanja pojedinom programu. Međutim, ispitani studenti su vertikalu u obrazovanju ocijenili osrednje važnom za uspjeh budućeg računovođe. Ovakva ocjena ukazuje na činjenicu da među studentima prevladava mišljenje kako je moguće postati uspješan profesionalni računovođa bez određene vertikale u obrazovanju, međutim, treba imati na umu i to da zahtjevi za pristup pojedinim programima dozvoljavaju diplomu drugih područja, ali istovremeno, kao svojevrsnu kompenzaciju, zahtijevaju više godina iskustva u računovodstvenoj praksi. Također možemo pretpostaviti da bi prosječna ocjena važnosti vertikale u obrazovanju bila viša, ukoliko bi se promatrala u kontekstu uvjeta pristupa određenom programu obrazovanja.

IES 2 - Sadržaj programa profesionalnog računovodstvenog obrazovanja može se razmatrati kao jedan od «velikih» standarda, odnosno, kao središnji standard (10). Naime, ovaj standard propisuje profesionalno obrazovanje, odnosno znanje koje kandidati moraju usvojiti kako bi se osposobili za profesionalnog računovođu. Stoga bi komponente ovog standarda trebale biti okosnica programa profesionalnog računovodstvenog obrazovanja. Kasnije se u članku prikazuje osvrt studenata na važnost sastavnica standarda.

Standardom Profesionalna osposobljenost ili IES 3 propisana je kombinacija osobnih i profesionalnih vještina koje kandidati moraju zadovoljiti kako bi se osposobili za profesionalnog računovođu. Jednim je dijelom namjera ovog standarda pokazati kako opće obrazovanje, stečeno na različite načine i u različitim kontekstima, može doprinijeti razvoju tih vještina. Cilj je osigurati da kandidati za članstvo neke od članica IFAC-a posjeduju odgovarajuću kombinaciju vještina kako bi funkcionirali u svojstvu profesionalnog 5 U razdoblju provođenja istraživanja Odjel za ekonomiju i turizam bio je Fakultet ekonomije i turizma «Dr. Mijo Mirković».

računovođe. Studenti su posjedovanje i razvijanje profesionalnih vještina obuhvaćenih ovim standardom ocijenili kao izrazito važan element kvalitetnog računovođe. Naime, njih 45% smatra profesionalne vještine izrazito važnima, dok ih također visoki postotak od 43% smatra važnim.

IES 4 - Profesionalne vrijednosti, etika i stavovi ne samo da određuje profesionalne računovođe kao članove profesionalne računovodstvene i gospodarske zajednice već utječe i na svako njihovo djelovanje. Stoga bi prema IES 4 koncepcijski okvir profesionalnih i etičkih vrijednosti trebao biti dio programa obrazovanja i obuke profesionalnih udruženja, kako bi pojedinci, pored odgovarajućih profesionalnih, utvrdili i etičke vrijednosti koje će im omogućiti etično profesionalno djelovanje u interesu ne samo struke već i šire društvene zajednice. IFAC-ov Etički kodeks profesionalnih računovođa jedini je globalni etički kodeks primjenjiv na računovođe širom svijeta i ukazuje na vrijednosti poštenja, transparentnosti i stručnosti. Shodno tome neophodna je usklađenost s osnovnim načelima profesionalne etike koja se odnose na poštenje, objektivnost, profesionalnu stručnost i dužnu pažnju, povjerljivost i profesionalno ponašanje (11). Profesionalni računovođe bi se u svojem radu trebali pridržavati ovih načela i znati kako u slučaju prepoznavanja njihove povrede primijeniti sigurnosne mjere. Poštivanje profesionalnih vrijednosti i etike studenti su ocijenili značajnim, međutim, relativno gledano mala je razlika između onih koji etično ponašanje ocjenjuju kao osrednje važno (30%), važno (32%) ili izuzetno važno (27%), što je uočljivo i iz Slike 1. Slika 1.

Ocjena važnosti poštivanja profesionalnih vrijednosti i etike za profesionalnog računovođu sa stajališta studenata prve godine Odjela za ekonomiju i turizam

«Dr. Mijo Mirković» u Puli, 2006. godine

nevažno od manje važnosti osrednje važno važno izrazito važno

Izvor: vlastiti izračun Obzirom da je pitanje etičnog poslovanja i djelovanja danas vrlo aktualno, nije bilo

nerazumno očekivati da se ocjene ovog segmenta kao osrednje važnog ili manje važnog neće pojaviti. Međutim, pojavile su se u gotovo 41% uzorka, što se uglavnom može pripisati činjenici kako se radi o studentima prve godine koji, iako su stekli svoja prva znanja o ekonomiji, nisu još stvorili percepciju važnosti ovog segmenta u poslovnom svijetu, pa tako i u računovodstvenoj profesiji.

Standard Zahtjevi za praktičnim iskustvom (IES 5) ima za cilj osigurati da kandidati koji se žele osposobiti za profesionalnog računovođu steknu potrebno praktično iskustvo

neophodno za početak njihovog javnog djelovanja. Stoga se standardom zahtijeva najmanje tri godine iskustva u praksi kroz usmjeravanje i nadziranje od strane iskusnog profesionalnog računovođe. Slika 2. Važnost praktičnog iskustva za profesionalnog računovođu prema ocjeni studenata prve

godine Odjela za ekonomiju i turizam «Dr. Mijo Mirković» u Puli, 2006. godine

0 10 20 30 40 50 60 70 80

nevažno

od manje važnosti

osrednje važno

važno

izrazito važno

ocjena važ

nos

ti praktičn

og is

kus

tva

broj studenata

Izvor: vlastiti izračun Kao što je vidljivo iz Slike 2 najveći broj anketiranih studenata prve godine smatra

kako je iskustvo izuzetno važan element postanka uspješnog profesionalnog računovođe. Uostalom, značaj koji je 32% ispitanika povezalo s potrebnim stjecanjem iskustva kao važnim, odnosno 46% njih kao izuzetno važnim, ukazuje na potrebu ne samo stjecanja praktičnog iskustva nakon diplome već i tijekom studiranja. Tako mogućnost stjecanja prvih praktičnih iskustava kroz obavljanje stručne prakse u određenim poslovnim subjektima postoji već i tijekom studiranja na spomenutom Odjelu za ekonomiju i turizam. Ono ključno odnosi se na sposobnost percipiranja funkcioniranja prakse u osnovnim okvirima. Dakle, potrebno je studente poučiti osnovnim okvirima i smjernicama funkcioniranja računovodstvene prakse kako bi se završetkom studiranja jednostavnije uklopili u novu sredinu. Standardom se kao jedan od temelja uspješnog profesionalnog računovođe navode tri godine rada u praksi uz nadzor profesionalnog računovođe. Pretpostavka za ispunjavanje ovakvog zahtjeva je da se pojedinac po završetku obrazovanja zaposli kod poslovnog subjekta gdje tri godine može prakticirati stečena računovodstvena znanja i time steći jedan od uvjeta za profesionalnog računovođu.

Provjera profesionalnih sposobnosti i stručnosti odnosno IES 6, podrazumijeva konačnu provjeru pojedinaca putem ispita iz teorijskog znanja i njegove praktične primjene, a prije stjecanja same kvalifikacije profesionalnog računovođe. Dakle, propisuju se zahtjevi ocjene kandidatove profesionalne kompetentnosti prije njegovog uključivanja u profesiju. Također se zahtijeva da strukovne udruge kreiraju svoje testove koji bi pored ocjene teorijskog znanja trebali uključiti i ocjenu praktičnog iskustva. Sam konačni test trebao bi biti

pri kraju ili na samom kraju procesa osposobljavanja. Licenciranje znanja, odnosno kompetentnosti kao profesionalnog računovođe, većina studenata u prosjeku smatra važnim. Time dolazi do izražaja ozbiljnost poimanja same računovodstvene profesije. Naime, visoka prosječna ocjena važnosti ove komponente znači da je jasno koliko je bitno provjeriti nečiju kompetentnost za danas sve kompleksniju, računovodstvenu profesiju. Za ovaj se standard vezuje potreba održavanja licence, odnosno provjere znanja i sposobnosti koja ne bi bila jednokratna već bi se s protokom određenog vremenskog razdoblja obnavljala. Međutim, isto tako moglo bi se zaključiti da IES 7 i sam nalaže cjeloživotno učenje, stalno obnavljanje i ažuriranje znanja uz provjeru. Pa ipak, ukoliko postoje uvjeti u kojima primjena standarda ne povlači za sobom i kontrolu iste, onda se održavanje licence ili certifikata također može razmatrati kao jedan od način kontinuiranog učenja.

Činjenica je da je za računovođe vrlo bitan i neophodan kontinuirani profesionalni razvoj kako bi uspješno izvršavali preuzete obveze, te bili u tijeku suvremenih kretanja. Primjena upravo standarda IES 7 - Kontinuirani profesionalni razvoj potiče opredijeljenost cjeloživotnom učenju. Prema zahtjevima standarda, članice IFAC-a trebale bi uspostaviti zahtjeve kontinuiranog profesionalnog razvoja6 za sve svoje članove. Takvi bi se zahtjevi, ovisno o pristupu7, mogli temeljiti na broju CPD sati ili na postignutim kompetencijama. Ukoliko bi se radilo o satima, onda se zahtjev odnosi na 120 sati svake tri godine s najmanje 20 sati godišnje. Ukoliko se radi o kompetencijama, onda zahtjevi trebaju biti temeljeni na objektivno mjerljivim rezultatima. Osim što bi udruge koje su članice IFAC-a trebale poticati orijentiranost kontinuiranom učenju, njihov zadatak je i omogućiti svojim članovima pristup izvorima, sredstvima i načinima kontinuiranog profesionalnog usavršavanja, uspostaviti standarde za razvoj i održavanje profesionalne kompetencije neophodne za uspješno obavljanje poslova profesionalnog računovođe te urediti nadzor provođenja kontinuiranog razvoja i usavršavanja. Što se tiče posljednjega, neke udruge npr. mogu postaviti zahtjeve ili neke druge smjernice glede CPD aktivnosti koje se smatraju profesionalno relevantne, dok druge mogu postaviti određene zahtjeve i kriterije u pojedinim područjima i dozvoliti članovima biranje pojedinih aktivnosti usavršavanja i učenja iz tih područja i slično. Profesionalni računovođe također su dužni o svemu što ulazi u njihovo kontinuirano usavršavanje čuvati dokaze i biti spremni dokazati posjedovanje određenih, tako usvojenih znanja ili vještina. Članice IFAC-a po ovom su pitanju dužne uspostaviti sustav nadzora kojim bi se provjeravalo rade li računovođe na održavanju kompetencija i na daljnjem profesionalnom razvoju.

Slika 3. Važnost kontinuiranog profesionalnog razvoja za profesionalnog računovođu prema

percepcijama studenata prve godine Odjela za ekonomiju i turizam «Dr. Mijo Mirković» u Puli, 2006. godine

6 CPD, Continuing Professional Development 7 Ulazni pristup, Izlazni pristup, Kombinirani pristup, (9)

nevažno

od manje važnosti

osrednje važno

važno

izuzetno važno

Izvor: vlastiti izračun Slika 3 prikazuje važnost kontinuirane nadogradnje znanja i kontinuiranog

usavršavanja koju su studenti prepoznali i ocijenili izuzetno važnim. Polovica ispitanih upravo je tako definirala važnost cjeloživotnog učenja, dok je, također, visok udio onih koji ovakvu tendenciju smatraju važnim (34%). Sve više se, ne samo u akademskoj već i gospodarskoj zajednici, naglašava činjenica kako jednom stečena diploma više nije kraj obrazovanja i da se ono mora stalno nadograđivati znanjima potrebnim za što uspješnije djelovanje i kotiranje na tržištu rada. Također, podijeli li se uzorak studenata na one koji žele postati profesionalni računovođe (33%) i one koji to ne žele (67%), u obje skupine je najvećim djelom zastupljena ocjena važnosti cjeloživotnog učenja kao izrazito važnog, čime je potvrđena svijest o potrebi kontinuiranog usavršavanja, ne samo u računovodstvenoj, već i ostalim profesijama.

Osmim obrazovnim standardom Stručna osposobljenost za profesionalnog revizora propisani su određeni zahtjevi kojima moraju udovoljiti profesionalni revizori. U vrijeme anketiranja studenata ovaj standard još nije bio službeno objavljen te zato nije obuhvaćen istraživanjem.

4. SADRŽAJ PROGRAMA RAČUNOVODSTVENOG OBRAZOVANJA I

PROFESIONALNIH VJEŠTINA – STUDENTSKA PERCEPCIJA

Zbog svojeg sadržaja IES 2 i IES 3 većim su dijelom poslužili kao osnova pri ispitivanju studenata. Iako se radi o sadržaju programa profesionalnog računovodstvenog obrazovanja i o profesionalnim vještinama koje bi se njime trebale usavršiti, te je za to kompetentnija računovodstvena profesija, ne treba zanemariti ni mišljenja i percepciju studenata, pogotovo onih koji već sada razmatraju mogućnost budućeg zaposlenja kao profesionalni računovođa.

Pri ocjenjivanju važnosti elemenata koji čine dobrog računovođu, profesionalna naobrazba obuhvaćena s IES 2 ocijenjena je od strane studenata kao važna. Njih 51% ocijenilo je ovaj element važnim, dok ih je 33% ocijenilo izuzetno važnim.

Dio programa profesionalne računovodstvene naobrazbe uređen ovim standardom, a odnosi se na komponentu znanja, prikazuje se kroz sljedeća tri glavna područja:

- znanje iz računovodstva i financija te povezano znanje; - organizacijsko i poslovno znanje; - IT znanje.

Ovako navedena područja znanja ne označavaju ujedno i redoslijed važnosti ili

redoslijed usvajanja, a i sam težinski faktor, odnosno važnost svakog od njih može varirati od

jednog do drugog obrazovnog programa. Cilj standarda je osigurati da će kandidati za članstvo u nekoj od IFAC-ovih članica imati dovoljno računovodstvenog znanja koje će im omogućiti da djeluju kao kompetentne profesionalne računovođe u sve složenijoj, dinamičnijoj i promjenama podložnijoj okolini.

Znanja iz računovodstva, financija i srodnih područja tehnički su temelj neophodan za uspješnu karijeru profesionalnog računovođe. Kombinacija područja koja se trebaju usvojiti može se razlikovati ovisno o sektorima ili područjima rada pojedinog računovođe. Također, zbog reakcije na stalne promjene u mikro i makro okolini, nastavni program se također mora mijenjati i prilagođavati očekivanim ili novonastalim situacijama. U nastavni plan, odnosno program profesionalnog obrazovanja, unose se novi kolegiji i nova područja znanja, vodeći računa o aktualnosti svakog tako postavljenog područja. Ovaj dio obrazovnog programa, prema standardu, obuhvaća sljedeća područja: financijsko računovodstvo i izvještavanje, menadžersko računovodstvo i kontrolu, poreze i porezni sustav, trgovačko pravo, reviziju i osiguranje, financije i financijski menadžment, financijsko upravljanje, profesionalne vrijednosti i etiku. (4, str. 46) Iako se podrazumijeva da su ova znanja neophodna za uspjeh pojedinca kao računovođe, kao i za cijelu struku, provjerili smo na uzorku studenata ekonomije prve godine koliko oni ovu komponentu smatraju važnom. Tako je znanja iz računovodstva i financija 78% studenata ocijenilo izuzetno važnima za obavljanje poslova profesionalnog računovođe i 19% njih važnim znanjima. Shvaćanje važnosti ovih znanja može se potkrijepiti i činjenicom da 91% ispitanih studenata smatra kako su im računovodstvena znanja potrebna i važna, čak i ako ne budu računovođe, ali ostanu u struci, a da je čak 80% njih ocijenilo ova znanja izuzetno važnima.

Organizacijsko i poslovno znanje za računovođu je važno zbog sredine u kojoj djeluje. Ova se komponenta odnosi na to kako je posao organiziran, financiran i upravljan, kao i na znanje o nacionalnoj i globalnoj okolini u kojoj djeluje. Dio edukacije koji je vezan za organizaciju i poslovanje omogućuje budućim računovođama stjecanje znanja o okolini u kojoj djeluju, ili će djelovati, kao i njihovi poslovni partneri ili klijenti. Također, tako usvojena znanja omogućuju primjenu ostalih profesionalnih znanja i vještina stečenih tijekom predkvalifikacijskog procesa. Biti sposoban razumjeti, razlikuje se od imati mogućnosti i iskustva za prihvaćanje, sudjelovanje i doprinos u organizacijskom i poslovnom upravljanju i odlučivanju. Dijelom obrazovnog programa koji se odnosi na organizacijsko i poslovno znanje trebalo bi se, prema standardu (4, str. 47), obuhvatiti sljedeća područja: ekonomiju, poslovno okruženje, korporativno upravljanje, poslovnu etiku, financijska tržišta, kvantitativne metode, organizacijsko ponašanje i kulturu, menadžersko i strateško donošenje odluka, marketing, međunarodno poslovanje i organizaciju. Studentima je takav obuhvatan segment predstavljen sveobuhvatnim znanjima iz poduzetništva, čije posjedovanje je 54% njih ocijenilo važnim za ovu profesiju, osrednje važnim 26% studenata. Područja navedena pod ovim segmentom gotovo su sva obuhvaćena u programima raznih smjerova ekonomskih fakulteta. Iako se očekivalo da će percepcije studenata smjera Management i poduzetništvo biti najbliže ovoj komponenti standarda, tek 24% njih smatra je važnom za profesionalno djelovanje računovođe, za razliku od izvrsnih 44% studenata smjera financije koji su je ocijenili važnom.

Poznavanje informacijske tehnologije promijenilo je ulogu profesionalnog računovođe, koji danas ne samo da se koristi informacijskim sustavima već ima i važnu ulogu pri vrednovanju, dizajniranju i upravljanju takvim sustavima. Ručno izvršavanje računovodstvenih poslova već dugo je stvar prošlosti i IT se u tom segmentu uvelike koriste. Ono što je bitno napomenuti je da ova komponenta ne podrazumijeva samo primjenu računala već uključuje sljedeća znanja i kompetencije: opće znanje o IT-u, znanje iz područja IT kontrole, kompetencije na području IT kontrole, korisničke kompetencije, jednu od, ili

kombinaciju kompetencija i ulogu menadžera, ocjenjivača ili dizajnera informacijskih sustava (4, str. 49).

Korisnici različitih informacijskih tehnologija koriste alate i tehnike različitih informacijskih sustava kako bi postigli svoje ciljeve ili pomogli drugima u ostvarivanju njihovih ciljeva. Korisnička kompetentnost podrazumijeva primjenu odgovarajućih IT sustava i alata na poslovanje i računovodstvene probleme; razumijevanje i demonstriranje poslovnih i računovodstvenih sustava i primjenu kontrole na informacijskim sustavima. IT znanja mogu se steći na različite načine, primjerice pohađanjem odvojenih IT tečaja i obuka, ili njihovim ugrađivanjem u komponente znanja koje se odnose na računovodstvena znanja ili ona iz poduzetništva. Svjesni važnosti IT znanja, ne samo za računovodstvenu već i ostale profesije, 89% ispitanika ocijenilo je ovu komponentu kao važnu, odnosno izrazito važno. Samo 11% studenata nalazi se u skupini koja smatra da su ova znanja manje, odnosno osrednje važna za profesionalnog računovođu.

Obzirom da će se računovođe tijekom vremena morati prilagođavati i specijalizirati, standardom su postavljeni opći uvjeti pod daljnjom pretpostavkom da će profesionalni računovođe kontinuirano obnavljati i dopunjavati svoje znanje. Gore navedene ocjene važnosti pojedinih komponenti ovog standarda prikazane su Slikom 4.

Slika 4. Važnost komponenti programa profesionalnog računovodstvenog obrazovanja prema ocjeni studenata prve godine Odjela za ekonomiju i turizam «Dr. Mijo Mirković» u Puli,

2006. godine

Izvor: vlastiti izračun

Komponenta znanja kao dio profesionalne računovodstvene edukacije korisna je, također, za razvoj profesionalnih vještina. Već je kao cilj standarda IES 3 spomenuto ukazivanje na važnost općeg obrazovanja u razvijanju profesionalnih vještina. Iako su studenti opću naobrazbu ocijenili kao osrednje važnu za uspjeh profesionalnog računovođe, ipak se smatra da je kvalitetno opće obrazovanje koje se kontinuirano nadograđuje jedan od načina koji će pomoći budućim računovođama da postanu širokoumni pojedinci koji uspješno komuniciraju, logično razmišljaju i donose utemeljene zaključke te posjeduju analitičke sposobnosti. Takve i slične karakteristike trebale bi pojedincima omogućiti donošenje odluka u širem kontekstu društva, dobro prosuđivanje i profesionalnu kompetentnost, komunikaciju s različitim grupama ljudi, globalno razmišljanje i početak profesionalnog razvoja.

U načelu posjedovanje i primjena profesionalnih vještina vrlo je važna, ponekad važnija i od samog načina na koji su stečene. Studenti su višu ocjenu važnosti pridali profesionalnim vještinama u odnosu na važnost profesionalne i opće naobrazbe. Naime, opća naobrazba je kao element uspješnog profesionalnog računovođe kod 6% studenata ocijenjena kao izrazito važna, dok je profesionalna naobrazba kod 33% studenata ocijenjena kao izrazito važna. Međutim, profesionalne vještine su ocijenjene kao izrazito važne kod 45% studenata. Ocjena važnosti koju su studenti pridali profesionalnim vještinama obuhvaćenim standardom IES 3, u odnosu na ocjenu važnosti profesionalne i opće naobrazbe, prikazana je Slikom 5.

Slika 5.

Usporedna ocjena važnosti opće i profesionalne naobrazbe u odnosu na važnost profesionalnih vještina prema mišljenju studenata prve godine Odjela za ekonomiju i

turizam «Dr. Mijo Mirković» u Puli, 2006. godine

Izvor: vlastiti izračun Ovakav udio ne treba promatrati izolirano, odnosno ne uzimajući u obzir druge

rezultate istraživanja. Naime, iako je manji broj studenata ocijenio opću i profesionalnu naobrazbu kao izrazito važne, to ne znači da je percepcija važnost ovih dviju komponenti od strane studenata umanjena, samim time što imaju relativno visoki postotak u kategoriji «važno». Tako 51% studenata smatra da je profesionalna naobrazba važna, kao i opća što smatra 39% studenata.

Vještine profesionalnog računovođe ovim su standardom klasificirane u pet skupina i to kao: intelektualne vještine, tehničke i funkcionalne sposobnosti, osobne vještine, interpersonalne i komunikacijske vještine, te organizacijske i upravljačke vještine (5).

Intelektualne vještine trebale bi omogućiti profesionalnom računovođi rješavanje problema, donošenje odluka i dobro prosuđivanje u složenim situacijama. Obično su ove vještine podijeljene na šest dijelova, odnosno razina, koje su uzlazno sortirane kao znanje, razumijevanje, primjena, analiza, sinteza i vrednovanje. Naravno, naglasak je na dostizanju posljednje. Zahtijevane intelektualne vještine odnose se na sposobnost lociranja, pribavljanja, organiziranja i razumijevanja informacija iz različitih izvora, sposobnost analiziranja, istraživanja, logičnog i analitičkog razmišljanja, zaključivanja i kritičke analize, te sposobnost prepoznavanja i rješavanja nestrukturiranih problema u nepoznatom okruženju. (5, str. 54). Intelektualne su vještine često rezultat šireg općeg obrazovanja. Najviši postotak studenata, njih 57%, pretpostavio je da su intelektualne vještine važan dio ukupnih vještina potrebnih za kvalitetan rad računovođe, dok je također značajan udio od 28% studenata koji ih je ocijenio kao izrazito važne.

Tehničke i funkcionalne vještine sastoje se od općih vještina kao i onih specifičnih za računovodstvo, a uključuju primjenu matematike i statistike, IT znanja, poslovno odlučivanje i analizu rizika, vrednovanje i procjenu, izvještavanje te usklađenost s pravnim i regulatornim zahtjevima (5, str. 55). Logična je pretpostavka da je pri prvom susretu studenata s računovodstvom njihova prva percepcija računovodstva kao tehničke discipline i to u smislu tehnike knjiženja te da se postupno razvija percepcija o širem značenju i ulozi računovodstva,

kao i to da poimanje tehničkih vještina računovođe obuhvaća široki raspon gore navedenih znanja i vještina. Stoga, kako god ove vještine bile shvaćene, većina ih studenata smatra važnim (53%) i izrazito važnim (29%) elementom uspješnosti računovođe.

Osobne vještine odnose se na stavove i ponašanje profesionalnih računovođa. Razvijanje ovih vještina pomaže u samostalnom učenju i osobnom napretku. Prema standardu, uključuju samoupravljanje, inicijativu, samostalno učenje, sposobnost selektiranja i označavanja prioriteta u okviru ograničenih izvora i organiziranja posla kako bi se udovoljilo zadanim rokovima; sposobnost predviđanja i prilagođavanja promjenama; uzimanje u obzir implikacija profesionalnih vrijednosti, etike i stavova u donošenju odluka, te profesionalni skepticizam (5, str. 55). Ono što je bitno istaknuti jest i poimanje studenata o važnosti osobnih vještina za profesionalnog računovođu, čije posjedovanje i razvijanje njih 43% smatra važnim, a 30% izrazito važnima. Između ostalog moglo bi se zaključiti kako je to odraz razmišljanja po kojem su osobne vještine vrlo bitna komponenta općenito za profesionalni razvoj pojedinca.

Obzirom da su osobne vještine razmatrane u kontekstu profesije računovođe, možda bi se za sljedećih 24% ispitanika koji ih smatraju osrednje važnima moglo pretpostaviti da tako percipiraju samo kada je u pitanju računovodstvena profesija i da to ne mora značiti da oni općenito ne pridaju važnost ovim vještinama.

Interpersonalne i komunikacijske vještine su one koje omogućavaju profesionalnom računovođi rad sa suradnicima za opće dobro organizacije, primanje i prenošenje informacija, razumno prosuđivanje i efektivno donošenje odluka. Komponente ovih vještina uključuju sposobnost rada s drugima u procesu konzultiranja, rješavanje konflikata, timski rad, međusobno djelovanje s kulturološki i intelektualno diferenciranim ljudima, pronalaženje prihvatljivih rješenja i dogovora u poslovnim situacijama, učinkovit rad u međukulturalnom okruženju, prezentiranje, raspravljanje, izvještavanje i obranu stajališta kroz učinkovitu formalnu, neformalnu, pisanu i govornu komunikaciju te učinkovito slušanje i čitanje, uključujući osjetljivost na kulturološke i jezične razlike (5, str. 55). Na pitanje o važnosti komunikacijskih vještina kao karakteristike profesionalnog računovođe, najveći udio ispitanih studenata - njih 40% ocijenilo ih je izrazito važnima, a 38% važnima, što znači da ih više od dvije trećine ispitanika smatra vrlo bitnim za uspjeh računovođe.

Organizacijske i upravljačke vještine postaju sve važnije za profesionalne računovođe. Rezultati ankete pokazuju da je važnost ovih vještina za računovodstvenu profesiju i uopće povezivanje profesije računovođe s ovim vještinama ocijenjeno kao važno (39%), odnosno kod najvećeg dijela studenata kao izrazito važno (45%). Dok se prijašnja uloga računovođa sastojala u osiguravanju podataka koje će koristiti drugi, danas su profesionalni računovođe vrlo često dio skupine koja donosi odluke, odnosno imaju sve aktivniju ulogu u svakodnevnom upravljanju. Stoga je važno da razumiju sve aspekte poslovanja jednog poslovnog subjekta. Profesionalni računovođe trebaju razviti širi poslovni aspekt, kao i političku svijest i globalno stajalište. U standardu se navodi da ove vještine uključuju strateško planiranje, upravljanje projektima, upravljanje ljudima i resursima, donošenje odluka; sposobnost organiziranja i delegiranja zadataka, motiviranje i osposobljavanje ljudi; vođenje; profesionalnu prosudbu i moć rasuđivanja (5, str. 56).

Anketom su organizacijske i upravljačke te komunikacijske vještine ocijenjene kao izuzetno važne za profesionalnog računovođu, što ide u prilog pobijanju nekadašnjeg poimanja računovodstvene profesije kao tihe i nedinamične; njenom shvaćanju kao komunikacijski važne i zahtjevne te neophodne u organiziranju i upravljanju.

Također u ocjenjivanju elemenata standarda profesionalnih vještina (IES 3) ove dvije posljednje vještine ocijenjene su najvišim prosječnim ocjenama, iako je ocjena svih komponenti prosječno vrlo visoka. Navedeno se može lako uočiti iz Slike 6 koja prikazuje

ocjene važnosti svih komponenti standarda Profesionalne osposobljenosti (IES 3) prema provedenom istraživanju.

Slika 6. Usporedni prikaz ocjene važnosti komponenti IES 3 prema percepcijama studenata prve godine Odjela za ekonomiju i turizam «Dr. Mijo Mirković» u Puli, 2006. godine

Izvor: vlastiti izračun

5. ZAKLJUČNO O STUDENTSKOJ PERCEPCIJI MEĐUNARODNIH OBRAZOVNIH STANDARDA ZA PROFESIONALNE RAČUNOVOĐE KROZ

USPOREDBU OCJENE NJIHOVE VAŽNOSTI

Iako je računovodstvena struka mjerodavna za ocjenu važnosti i mogućnost primjene pojedinih obrazovnih standarda, za potrebe predmetnog istraživanja ispitani su studenti ekonomije prve godine, obzirom da je vrlo vjerojatno kako će se određeni broj po završetku studija odlučiti za računovodstvenu profesiju. U uzorku je to 33% studenata, što i nije zanemarivo obzirom da je profesija u prosjeku ocijenjena kao srednje privlačna. Među studentima koji su potvrdno odgovorili na pitanje žele li postati profesionalne računovođe najviše je studenata smjera Financije, računovodstvo i revizija, čak 78%, što je i logičan rezultat s obzirom na odabir studijskog smjera. Svakako se može zaključiti da je stupanj razumijevanja računovodstvene profesije relativno visok, iako se radi o studentima prve godine od kojih je većina tek usvojila prva znanja o računovodstvu, obzirom da 36% uzorka čine studenti sa završenom srednjom ekonomskom školom. U prilog navedenome ide i činjenica da 82% studenata kategorizira profesionalnog računovođu kao globalnu profesiju, kao i da 91% studenata smatra kako im je računovodstveno znanje neophodno za uspjeh u ekonomskoj struci, neovisno o tome hoće li raditi kao profesionalni računovođe.

Među standardima s najvišom ocjenom važnosti jesu Kontinuirani profesionalni razvoj (IES 7), Zahtjevi za praktičnim iskustvom (IES 5) i Profesionalna osposobljenost (IES 3). Visoki udio studenata koji kontinuirano usavršavanje smatraju izrazito važnim ukazuje na njihovu svijest o potrebi i važnosti cjeloživotnog učenja, ne samo u računovodstvenoj profesiji već i ostalim profesijama. Udio od 46% studenata koji praktično iskustvo smatra

izuzetno važnim ukazuje na razumijevanje potrebe za praktičnim iskustvom kao neophodnom komponentom uspjeha u računovodstvenoj profesiji, bez obzira na stečeni visoki stupanj obrazovanja. Ono na što ovakav udio visoke ocjene ukazuje je i sve veća nužnost suradnje akademske i gospodarske zajednice, ne samo kako bi studenti lakše pratili gradivo i povezivali ga s praktičnim primjerima, već i kako bi se kasnije lakše asimilirali u radnoj okolini i počeli stjecati potrebno iskustvo. Visoka ocjena važnosti profesionalnih vještina logična je pretpostavka, obzirom da se za uspjeh u profesiji moraju razviti profesionalne vještine. Slika 7. Usporedni prikaz ocjene važnosti pojedinih Međunarodnih obrazovnih standarda za profesionalne računovođe prema percepcijama studenata prve godine Odjela za

ekonomiju i turizam «Dr. Mijo Mirković» u Puli, 2006. godine

0 10 20 30 40 50 60 70 80

IES 1

IES 2

IES 3

IES 4

IES 5

IES 6

IES 7

Međunarodni standardi obrazovanja

Broj studenata

nevažno od manje važnosti osrednje važno važno izuzetno važno

Izvor: vlastiti izračun

Izrazito je pozitivno što su u sklopu profesionalnih vještina organizacijske, upravljačke i komunikacijske vještine ocijenjene kao izuzetno važne, čime je potvrđeno poimanje računovodstvene profesije kao komunikacijski zahtjevne i važne u segmentu upravljanja i organiziranja, nasuprot shvaćanju da se radi o tihoj i nedinamičnoj profesiji. Naime, za očekivati je da će profesionalne vještine tijekom karijere ponekad postati superiorne nad znanjem, stoga je neophodno paralelno razvijati i nadograđivati jednom usvojena znanja i stečene profesionalne vještine. Ocjene važnosti Međunarodnih obrazovnih standarda za profesionalne računovođe prikazane su Slikom 7 na kojoj se relativno visokim udjelima u kategoriji «izrazito važno» izdvajaju upravo gore navedeni standardi.

6. ZAKLJUČAK

Pojavom novih i složenijih oblika transakcija, poslovnih aranžmana i zahtjeva, poslovanje postaje zahtjevnije i kompleksnije, a pritisak za praćenjem dinamike i prihvaćanjem promjena i izazova dolazi s različitih aspekata, počevši od zahtjeva informacijskih i komunikacijskih tehnologija, sve većeg broja korisnika informacija, pa sve do potrebe razumijevanja globalnog konteksta poslovanja. Upravo ovo posljednje ukazuje na to da se od profesionalnih računovođa ne očekuje samo da zadovolje informacijske potrebe mnogih unutarnjih i vanjskih korisnika financijskih i nefinancijskih informacija, već i da cijeli aspekt poslovanja sagledaju sa šireg globalnog aspekta kako bi razumjeli sam kontekst međunarodnog poslovanja i komuniciranja. Tome će svakako doprinijeti primjena Međunarodnih obrazovnih standarda za profesionalne računovođe koji su pored Međunarodnih standarda financijskog izvještavanja također jedna od osnova za postizanje usklađenosti međunarodnog računovodstva i revizije.

Za potrebe predmetnog istraživanja ispitani su studenti ekonomije prve godine kojima su spomenuti standardi prezentirani kao komponente uspješnog profesionalnog računovođe. Zbog svoje strukture posebno su izdvojeni Međunarodni obrazovni standard IES 2 koji je kod velikog dijela studenata ocijenjen kao važan i izuzetno važan i čije bi komponente trebale biti okosnica programa profesionalnog računovodstvenog obrazovanja te IES 3 čiji su sadržaj studenti ocijenili izrazito važnim elementom kvalitetnog računovođe. Visoki udio studenata koji praktično iskustvo ocjenjuju kao važno i izuzetno važno ukazuje na potrebu stjecanja praktičnog iskustva već tijekom studiranja i na neophodnost suradnje akademske i gospodarske zajednice. Također, visoki udio studenata koji kontinuirano usavršavanje smatraju izuzetno važnim ukazuje na njihovu svijest o potrebi i važnosti cjeloživotnog učenja, kao što i visoka prosječna ocjena važnosti licenciranja znanja ukazuje na ozbiljnost poimanja kompetentnosti za samu računovodstvenu profesiju. Takva je ocjena pohvalna obzirom da se radi o studentima prve godine koji su tek stekli svoja prva znanja o ekonomiji. Međutim, navedeno treba imati na umu i prilikom osvrta na ocjenu etičnog poslovanja kao osrednje ili čak manje važne komponente uspješnog profesionalnog računovođe.

Obzirom na navedeno, ocjene važnosti pojedinih obrazovnih standarda, osim što ukazuju na stupanj razumijevanja same profesije profesionalnog računovođe od strane studenata, upućuju i na područja čiju bi važnost trebalo jače naglasiti, kao primjerice važnost etike u računovodstvenoj profesiji ili potrebu licenciranja znanja, kao i na područja za koje su studenti visokom ocjenom zapravo izrazili interes, kao što je primjer sa zahtjevima za praktičnim iskustvom.

Ovakvo bi se istraživanje u skoroj budućnosti moglo primijeniti i na uzorak studenata završne godine te uzorak profesionalnih računovođa, a što bi omogućilo usporedbu percepcija računovodstvene profesije s aspekta različitih uzoraka te ukazalo na problematiku i područja kojima je potrebno posvetiti pažnju.

LITERATURA:

Framework for International Education Statements, www.ifac.org, 2003. Introduction to International Education Standards, www.ifac.org, 2003. IES 1 - Entry Requirements to a Program of Professional Accounting Education,

www.ifac.org, 2003. IES 2 - Content of Professional Accounting Education Programs, www.ifac.org, 2003. IES 3 - Professional Skills, www.ifac.org, 2003. IES 4 - Professional Values, Ethics and Attitudes, www.ifac.org, 2003. IES 5 - Practical Experience Requirements Contents, www.ifac.org, 2003. IES 6 - Assessment of Professional Capabilities and Competence, www.ifac.org, 2003. IES 7 - Continuing Professional Development: A Program of lifelong learning and

continuing development of professional competence, www.ifac.org, 2004. Report by the Secretariat of the United Nations Conference on Trade and

Development: Review 2002 – International Accounting and Reporting Issues, NY i Ženeva, United Nations, UNCTAD/ITE/TEB/2003/4 (2004)

www.ifac.org www.rif.hr

13. www.sitesources.worldbank.org 14. Anketni upitnici iz uzroka studenata prve godine Odjela za ekonomiju i turizam «Dr. Mijo Mirković» u Puli.

STUDENTSKA PERCEPCIJA RAČUNOVODSTVENE PROFESIJE S ASPEKTA

MEĐUNARODNIH OBRAZOVNIH STANDARDA ZA PROFESIONALNE RAČUNOVOĐE∗∗∗∗∗∗∗∗

SAŽETAK

Kako bi računovodstvena profesija kontinuirano udovoljavala zahtjevima koji su stavljeni pred nju te

time ostvarivala društveni doprinos, bilo je potrebno postaviti isto tako visoke kriterije na području obrazovanja, praktičnog iskustva i daljnjeg profesionalnog razvoja računovođa. IFAC je kao mjerilo

računovodstvenog obrazovanja namijenio Međunarodne obrazovne standarde za profesionalne

računovođe koji su na snazi od 01. 01. 2005. godine i obavezujući su za sve članice. Standardima su

određeni ključni elementi koji bi trebali biti obuhvaćeni programom računovodstvenog obrazovanja.

Obzirom da među današnjim studentima ekonomije postoje potencijalne buduće računovođe,

ispitivanje je provedeno upravo na uzorku studenata prve godine Odjela za ekonomiju i turizam «Dr. Mijo Mirković» Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli tijekom svibnja 2006. godine koji su ocjenjivali

važnost pojedinih elemenata u obrazovanju profesionalnog računovođe shodno strukturi standarda.

Rezultati ispitivanja ukazuju na visok stupanj razumijevanja važnosti pojedinih standarda kao i

razumijevanje uloge profesionalnog računovođe.

Ključne riječi: profesionalni računovođa, obrazovanje, standardi.

∗∗ Mentor: Dr.sc.Lorena Mošnja – Škare, izv. prof., Sveučilište Jurja Dobrile u Puli, Odjel za ekonomiju i turizam «Dr. Mijo Mirković», Preradovićeva 1/1, 52100 Pula, lmosnja@efpu.hr

Eva Mihelčič∗ UDK 657.011(73):<006.85(100):657.375 Review Pregledni rad

US GAAP vs. IFRS – A COMPARISON OF REMAINING DIFFERENCES

SUMMARY

In spite of the on-going harmonization process, there are still some differences between US GAAP and IFRS. Currently, companies listed on the New York Stock Exchange, which are reporting according to IFRS, must still prepare the reconciliation to US GAAP, to show the financial statements compliant with US GAAP as well. This article presents an overview of the remaining major differences between US GAAP and IFRS, descriptive as well as table-wise. First, the standards compared are shortly introduced. This is followed by a presentation of details in the separate balance sheet categories, from property, plant and equipment, intangible assets, financial assets and liabilities, investment property, inventory, equity, debt, long-term provisions, employee benefits, deferred taxes and revenue recognition. For conclusion, a matrix of differences in the stated categories is prepared, enabling an easy reconciliation for financial statement users and preparers.

Key words,: accounting standards, US GAAP, IFRS, harmonization, measurement, property, plant and equipment, intangible assets, financial assets, inventory, debt, provisions, employee benefits, deferred taxes, revenue recognition JEL: M41

1. Introduction

This paper explores the remaining differences between US Generally Accepted Accounting Standards (US GAAP) and International Financial Reporting Standards (IFRS). Despite the on-going harmonization process, which started with the historic joint meeting of Financial Accounting Standards Board (FASB) and International Accounting Standards Board (IASB) in Norwalk on 18th September 2002 (Gornik-Tomaszewski, 2003, p. 39), there are still some differences remaining. Currently, companies listed on the New York Stock Exchange, which are reporting according to IFRS, must still prepare the reconciliation to US GAAP, to show the financial statements compliant with US GAAP as well. By 2009 this should gradually be abolished as well. The most important cause for the above mentioned differences is the measurement basis, which under IFRS is the fair value whereas US GAAP is still to some extent relying on historical costs measurement. Fair value measurements are based on true worth of an asset or liability, which in many cases is not easily obtainable and needs to be assessed by using valuation techniques. The use of the latter can vary significantly and can impact the income statement heavily, thus setting the reliability of the financial statements under question. This paper skims through separate accounting categories and underlines the major differences between the two standards, descriptive as well as table-wise. Knowledge of the compared standards is assumed, since the paper does not go into basic valuation and measurement

∗ Ph.D., Assistant Manager, PricewaterhouseCoopers d.o.o. Članak primljen u uredništvo: 2.07.2007.

explanations. Based on this, a matrix of differences is prepared, enabling financial statements users and preparers to have an easy IFRS vs. US GAAP reconciliation.

2. Standards compared US GAAP are the most complex set of accounting standards, deriving from the country with the most developed financial markets, where the goal of accounting is the true and fair presentation of accounting information as the basis for investor decision-making. IFRS as the European alternative to US GAAP contain a strong Anglo-Saxon component, also making true and fair accounting as their main motive. A survey by Tarco in 2004 (2004, p. 60-91) has shown that the usage of US GAAP was higher than that of IFRS regardless of the fact that the latter are more politically neutral. Both sets of standards are based on the accrual principle and the going concern assumption.

3. Valuation of accounting categories according to US GAAP and IFRS

a. Property, plant and equipment and intangible assets

i. Initial recognition In the field of initial recognition there are some differences arising mainly from the criteria for capitalization of certain intangible assets according to US GAAP and IFRS. US GAAP (SFAS 2) is very strict regarding development costs, which have to be expensed as incurred, whereas IFRS (IAS 38) allows capitalization of development costs under certain conditions. There are however two exceptions under US GAAP, where capitalization of development costs is allowed (again, only under certain conditions). The first one are computer software development costs (for internal use: SOP 98-1; for sale: SFAS 86) and the second are web site development costs (EITF 00-2). The above is valid also for all internally generated intangible assets, which have to be expensed under US GAAP, whereas IFRS requires expensing only for internally generated goodwill and brands or similar assets, but for other internally generated intangible assets capitalization is allowed from the development phase onwards. As opposed to the strict criteria above, US GAAP (SOP 93-7) requires capitalization of direct marketing costs and allows capitalization of other advertising costs under certain conditions, whereas IFRS requires them to be expensed as incurred.

ii. Initial measurement

1. Purchased and constructed assets According to both US GAAP and IFRS assets retirement cost must be included in the cost value of the asset. There is an important difference in the measurement of asset retirement cost between US GAAP and IFRS. In case of discount rate change IFRIC 1 defines that the retirement liability (affecting the value of the asset as well) must be recalculated as if the new rate had been used initially (IFRIC Interpretation 1: Changes in Existing Decommissioning, Restoration and Similar Liabilities, 2005, p. 3). Under US GAAP however, the new discount rate is used prospectively. All other parameter changes are considered retrospectively under both sets of standards.

2. Donated assets

In accordance with IAS 20 the asset can be measured at fair value or at nominal value, increased for costs needed to start operating it. The donation received can be deducted from the acquisition value or it can be presented as a long term provision, which is reduced along with the asset depreciation. The treatment under US GAAP (SFAS 116) is completely different. This standard focuses primarily on non-profit organizations, but can be used for other organization types as well. SFAS 116 determines that a donated asset’s offsetting account are gains (Original Pronouncements, Volume II: FASB Statements 101-150, 2003, p. 1574).

3. Exchanged assets Under IFRS and US GAAP assets obtained in an exchange transaction are measured at fair value of the asset received or the cost value of the asset given up. In APB 29 US GAAP defines the use of fair value for assets exchanged for a dissimilar asset, debt or equity investment (Original Pronouncements, Volume III: AICPA Pronouncements, FASB Interpretations, FASB Concept Statements, FASB Technical Bulletins, 2003, p. 316). In case of similar assets, the costs of the asset obtained equal the cost value of the asset given up, less potential impairment. EITF 86-29 depicts even more detailed rules for initial asset measurement, where the exchange transaction involves a cash payment as well. Since similarity or dissimilarity of assets is difficult to assess and additionally, it is possible that the exchange of similar assets can have gains recognition as a consequence and vice versa, IFRS opted for different fair value measurement criteria. Fair value measurement is used in all cases except in case the transaction lacks commercial substance or neither the fair value of the asset received nor the fair value of the asset given up can be reliably measured. Since IFRS and US GAAP use different rules for the measurement of exchanged assets, differences could arise.

iii. Subsequent expenditure Subsequent expenditure handling is mostly relevant only for property, plant and equipment. Under IFRS the components approach is strictly followed (International Financial Reporting Standards (IFRS), 2004, p. 829). Assets must be split into individual components, which may have different useful lives and depreciation methods. The same has been discussed by FASB for a longer time, but so far it has not been implemented. The use or non-use of the components approach determines the method of subsequent expenditure handling, as depicted in Table 1. Table 1.

Subsequent expense Subsequent expense

IFRS US GAAP

Extensions, upgrades, improvements

Capitalization Capitalization

Regular repair and maintenance

Expense Expense

Major maintenance, inspection or overhaul

Capitalization Capitalization

Components replacement

Capitalization and disposal of the old components

• with similar components = expense;

• with improved components = capitalization and disposal of the old component;

Lit.: International Financial Reporting Standards (IFRS) (2004); Accounting Standards: Original Pronouncements (2003)

iv. Subsequent measurement The differences between IFRS and US GAAP are much more distinguished when it comes to subsequent measurement. IFRS allows two measurement possibilities: subsequent asset measurement at cost less impairment or fair value measurement (International Financial Reporting Standards (IFRS), 2004, p. 833). In the latter case, the measurement must be done regularly, so the asset value does not deviate much from its fair value (most frequently the market price). The chosen method must be applied to groups of similar assets and not to individual assets only. The fair value method under IFRS implies that in case the fair value is higher than the assets costs, the difference from value increase is recognized in equity or in the profit and loss statement if the asset has previously been impaired. In case of value reduction, an expense is recognized unless the equity entry has previously been recognized. US GAAP only allows the subsequent measurement at cost less impairment (hence, the asset can never be measured higher than at its acquisition value).

v. Impairment testing The assets must be tested for impairment in case of impairment signals or in some case annually (for assets under construction and for assets, which are not depreciated). Impairment is mandatory both under US GAAP as under IFRS. Under IFRS, the carrying amount of the asset or a group of assets is compared to the fair value less costs to sell or the value in use (based on discounted assets cash flows), whichever is higher. The test is always conducted in one phase. US GAAP however, uses the one-phase test only for assets, which are not amortized (SFAS 142 – intangible assets) (Original Pronouncements, Volume II: FASB Statements 101-150, 2003, p. 2519). For all other assets, the testing comprises of two stages (SFAS 144 – impairment testing). First, the undiscounted cash flows from the use of asset are compared to the asset carrying value. Only if the undiscounted cash flows are lower than the carrying amount, the second step is done, where the carrying amount is compared to the asset's fair value (market price or value in use). US GAAP does not foresee a deduction of the costs to sell from the market price of the asset. Due to the two-phase impairment testing approach, we can expect more frequent impairments under IFRS. Impairment testing can be done for a group of assets in case the recoverable amount of an individual asset cannot be determined or the individual asset does not generate cash flows largely independent from cash flows of other assets. The group can include also goodwill and corporate assets. US GAAP limits the inclusion of goodwill to a group of assets only to those groups, which represent a reporting unit (a segment or a level below). The impairment in a group is first assigned to goodwill and then proportionally to other assets in the group based on their carrying amounts. The value of the assets in the group cannot be reduced more than to their fair value. The excess is assigned proportionally to other assets.

vi. Goodwill Under IFRS (IFRS 3), goodwill is the difference between the cost of the business combination and the acquirer's interest in the net fair value of the identifiable assets (including so far not recognized identifiable intangible assets), liabilities and contingent liabilities. Conversely, in goodwill measurement under US GAAP (SFAS 141), the contingent liabilities are not included, which can represent a significant difference in the goodwill measurement between the two standards. In case goodwill turns out negative, IFRS requires a renewed measurement of the fair

values of assets, liabilities and contingent liabilities and subsequently the recognition of gains. US GAAP however, requires proportional allocation of negative goodwill to values assigned to acquired assets (with some exceptions) and the recognition of the remainder as an extraordinary gain. Goodwill is not amortized but tested for impairment annually or more frequently if necessary. The testing is conducted in asset groups, to which goodwill is assigned. Under US GAAP (SFAS 142) two-phase test is applied (Grünberger, Grünberger, 2004, p. 21). First the fair value of the asset group including goodwill is compared to its carrying amount. Only in case the fair value is lower than the carrying amount of the asset group, the second step is applied. The carrying amount is compared to the group's implied fair value (determined by allocation of the group's fair value to all assets and liabilities in the group, including not recognized intangible assets, as though the group was consolidated for the first time). The impairment identified reduces only goodwill. Under IFRS however, the test is conducted in one phase only by comparing the carrying amount of the group with its recoverable amount. Also, the impairment identified reduces not only goodwill (as under US GAAP) but also the values of other assets in the group proportionally. Once impaired, goodwill cannot be re-established neither under US GAAP nor under IFRS.

vii. Leasing

1. Lease classification Under finance lease all significant risks and rights in connection with the use of asset are transferred to the lessee. All leases, which are not finance leases, are operating leases. In order to distinguish the two lease types, US GAAP (SFAS 13) and IFRS (IAS 17) offer the following criteria for finance lease in Table 4. Table 2.

Finance lease criteria

Finance lease criteria IFRS US GAAP

Transfer of ownership to the lessee by the end of the lease term

X X

Bargain purchase option for the lessee at the end of the lease term

X X

Lease term covers most of the asset's useful life

X X

Present value of the minimum lease payments is substantially equal to the fair value of the leased asset

X X

Assets are specialized X

Lessor's losses caused by the lease termination by the lessee are born by the lessee

X

Gains/losses due to the change in asset's fair value are born by the lessee

X

The lessee can extend the lease for one more term for a bargain payment

X

Collectability of the minimum lease payments is reasonably predictable

X (valid for the lessor's accounting)

No important uncertainties surround the amount of unreimbursable costs yet to be incurred by the lessor under the lease

X (valid for the lessor's accounting)

Lit.: International Financial Reporting Standards (IFRS) (2004); Accounting Standards: Original Pronouncements (2003)

2. Finance lease accounting There are no major differences in recognizing finance leases between US GAAP and IFRS on the lessee side. On the lessor side, there is a difference regarding initial costs. Under IFRS they are recognized as a part of the receivable, except for producers or dealers as lessors, who can recognize initial costs as expenses when recognizing sales. Under US GAAP all lessor's initial costs have to be expensed.

3. Operating lease accounting

As for finance leases, the difference can be found in the treatment of initial lease costs by the lessor, which are deferred under US GAAP and are expensed gradually over the lease term unless insignificant (in this case they are expensed immediately). Instead, IFRS require inclusion of initial costs into the carrying amount of the leased asset, which are then recognized as an expense over the lease term.

4. Sale and lease-back transactions There are significant differences in accounting for sale and lease back transactions under IFRS and US GAAP. IFRS distinguish transactions per lease type. In case of a finance lease, IFRS require the gain from sales (excess of sales price over the carrying value of the asset) not to be recognized immediately, but to be deferred in the lease term (the transaction is a purely financing transaction and not a sales one). The loss is recognized immediately. Sale and lease-back transactions under US GAAP are covered in SFAS 28 (Original Pronouncements, Volume II: FASB Statements 101-150, 2003, p. 318). The basis for recognition of gains or losses from sales is not the subsequent lease types, but the scope of rights on the asset, which the vendor obtains when leasing the asset back. The present value of fair lease payments criteria is used. If the present value is equal or over 90% of the fair value of the asset sold, then the vendor has retained all significant rights on the asset. The gain can be recognized immediately. The gain however must be deferred in case the vendor keeps less than 10% of rights on the assets sold. For cases in between 10% and 90% of retained rights, the gain is recognized in the amount, which exceeds the carrying value of the leased assets. As under IFRS, the loss is recognized immediately. Under IFRS, for operating lease-back the gain or loss is recognized depending on the value of the transaction. If the transaction is based on the fair value, the gain or loss is recognized immediately, since it is a common sales transaction. The same goes for sales under fair value, where the loss can also be deferred in the expected useful life of the asset, if it will be compensated with future lease payments, which are lower than market. In case the sales price is higher than the asset's fair value, the excess is deferred in the period in which the asset is expected to be used. US GAAP defines for operating lease-backs the same as for finance lease-backs.

viii. Biological assets IAS 41 defines that biological assets are initially and subsequently measured at fair value (based on prices on the most relevant active market) less estimated costs to sell (dealer commission, taxes, customs duties, but not transportation costs to deliver the product to the market)

(International Financial Reporting Standards (IFRS), 2004, p. 2061). Changes in fair value represent income or expense of the period. The only exception is the initial measurement of these biological assets, which have no market price or there is no alternative fair value measurement possibility. In this case, the assets are measured at cost less accumulated depreciation. Under US GAAP (SOP 85-3), biological assets are initially measured at cost, increased by direct and indirect costs. Subsequently, the biological assets are measured at fair value or costs, whichever lower.

b. Financial assets

i. Classification Financial assets are classified into three categories under IFRS: assets measured at fair value through profit and loss, assets held to maturity and assets available for sale. Also US GAAP provides for three categories under SFAS 115 (Scott, 2003, p. 219), with the only difference that the first category is called »trading«, which is a narrower definition as under IFRS, since trading assets are only a part of the fair value through profit and loss category.

ii. Initial measurement Initial measurement of financial instruments differs only regarding equity investments. US GAAP does not provide any guidance for measurement of equity investments in stand-alone financial statements, since in case the consolidation criteria is fulfilled since consolidated statements can offer more detailed information. In APB 18 (before partially overruled by SFAS 94) there were provisions that equity investments in associates and companies in the group as well as joint ventures are shown under equity method, but SFAS 94 discharged these provisions since consolidated statements are more adequate and informative (Original Pronouncements, Volume I: FASB Statements 1-100, 2003, p. 1035). IFRS (IAS 27) defines valuation at cost or IAS 39 (based on 3 categories).

iii. Subsequent measurement In financial assets subsequent measurement, there are three identifiable differences in the IFRS and US GAAP treatment, both regarding impairment. The first one is related to the measurement of the impairment. Apart from comparing the asset’s carrying amount with the present value of estimated future cash flows (Benston, Wall, 2005, p. 22), US GAAP also allows impairment measurement based on the market price of debt or fair value of collateral, with which the debt is insured (Original Pronouncements, Volume II: FASB Statements 101-150, 2003, p. 1536). This method is used when the creditor considers it possible that the debt will be repaid exclusively by sale of pledged assets. The next difference is in assets grouping when measuring impairment. US GAAP defines that individual financial assets must be tested for impairment (except for large groups of smaller-balance homogenous loans, which may be tested collectively) whereas IFRS requires individual testing for all significant assets and group testing for all individually not significant assets (if significant assets are not impaired individually, they must be included in the group for impairment testing). Impairment loss recognized under US GAAP cannot be reversed, whereas under IFRS reversals are allowed.

iv. Derivative instruments Derivative instruments under IFRS are financial instruments or other contracts, which do not require a significant initial net investment, the values of which change in response to a change in underlying and which are settled at a future date (International Financial Reporting Standards (IFRS), 2004, p. 1651). According to US GAAP however, the derivative must also fulfil the requirement of net settlement. This means that under IFRS more financial instruments will be classified as derivatives (those without net settlement will be included). Further differences derive from the embedded derivatives treatment, more specifically from the separation criteria of embedded derivatives from the host contract, for example (IFRS / US GAAP comparison, 2005, p. 800):

- contracts that are out of scope of FAS 133 because they meet the definition of a normal purchase or sale are not assessed for embedded derivatives under US GAAP, whereas under IFRS may require separation of embedded derivatives even if the host contract is outside the scope of IAS 39;

- IAS 39 does not require an embedded currency derivative to be separated if a contract is denominated in a currency that is commonly used in contracts to purchase or sell non-financial items in the economic environment in which the transaction takes place;

- options that extend the term of debt instruments are not considered embedded derivatives under US GAAP if they do not significantly extend the term of debt host contract and the interest rate is reset to approximate market rates, whereas IFRS may still require a separation;

- under IAS 39, a call, put, or prepayment option embedded in a host debt contract or host insurance contract is not closely related to the host contract unless the option’s exercise price is approximately equal on each exercise date to the amortized cost of the host debt instrument or the carrying amount of the host insurance contract, whereas SFAS 133 requires separation in under certain conditions.

v. Hedge accounting

The first difference between US GAAP and IFRS relates to the exceptions from using certain instruments as hedge instruments and differences in exceptions from hedged items. Typically, IFRS offers more flexibility in the hedging designation as US GAAP. Next, in addition to the general criteria for hedge accounting (hedge effectiveness, documenting of hedge relationship and formal measurement) US GAAP and IFRS give further detailed restrictions on the use of fair value hedge accounting, which may lead to differences in qualification or non-qualification for hedge accounting. For measuring hedge effectiveness, US GAAP offers the so called “short-cut” method for certain types of hedge relationships, which greatly simplifies the calculation required to estimate the hedge effectiveness. There is no equivalent in IAS 39. In accordance with IFRS and US GAAP in a fair value hedge the gain or loss from fair value change of both the hedge instrument and the hedged item are recognized as financial income or loss (Kuhn, Scharpf, 2005, p. 330). The change in fair value of the hedged item usually corrects the carrying amount of the hedged item, whereas under IFRS it can also be shown as a separate line in assets or liabilities but only in case of a fair value hedge of interest rate change for a portfolio of financial assets or liabilities (Jones, Venuti, 2005, p. 33). Furthermore, there is a difference also in the treatment of cash-flow hedges of forecasted transactions. If the hedge is followed by recognition of a financial or non-financial asset or liability, the related gains or losses from equity are transferred to the income statement in the

period when asset or liability have an impact on the income statement. In case the company expects the loss or a part of the loss from equity is not recovered in one or more future periods, it must be transferred to the income statement immediately. In case of a non-financial asset or liability IFRS defines that the company can transfer the gain or loss from equity and recognize them as part of the purchasing value of the asset or liability (basis adjustment). US GAAP does not foresee this option, but the standards can be compliant in case the first option is chosen.

vi. Investment properties US GAAP does not include any guidance on how to treat investment properties (land and buildings). They are measured as regular property, plant and equipment (owned or under finance lease or given to operating lease). Under IFRS, these assets are financial assets, which are measured at fair value through profit ans loss or at cost, less accumulated depreciation. Even assets under operating lease can be classified as investment properties, but only when they use the fair value model. The fair value reflects currently available information and the expectation of the market participants and relevant factors for these participants, which is different as the revaluation model, where the fair value reflects the currently available information and expectations of the company and company specific factors.

c. Inventory

i. Initial measurement The only difference in the inventory measurement is the treatment of service contracts treatment. IFRS classifies service contracts as inventory whereas under US GAAP they are a part of the deferred costs.

ii. Inventory costing methods Under IFRS the following methods of inventory costing are allowed: FIFO or weighted average methods. US GAAP also allows LIFO. Under IFRS LIFO is not allowed regardless of the fact that it can be used for tax purposes since the tax legislation provisions do not give appropriate conceptual basis for the choice of accounting treatment. Hence, it is not appropriate to choose inferior accounting treatment only due to the tax provisions and advantages (International Financial Reporting Standards (IFRS), 2004, p. 627).

iii. Subsequent measurement IFRS follows the strict lowest value principle in inventory measurement. Inventory must be written-down in case its carrying amount is higher than its net realizable value (selling price in the ordinary course of business less the costs of completion and estimated selling cost) (International Financial Reporting Standards (IFRS), 2004, p. 620). As opposed to the above, under US GAAP impairment loss is generally accomplished by recording inventory at the lower of cost of market. Market means current replacement cost (ceiling), except that it should not exceed net realizable value and should not be less than net realizable value reduced by an allowance for an approximately normal margin (floor) (Delaney et al., 2002, p. 256). In case the replacement value is between ceiling and floor, the carrying amount is compared to replacement value. In case the replacement value is above the ceiling, the carrying amount is compared to ceiling and in case the replacement value is below the floor, the carrying amount is compared to floor.

Additionally, US GAAP does not allow reversal of impairment as opposed to IFRS, where the inventory impairment can be reversed.

iv. Construction contracts Construction contract costs (recognized as inventory) under IFRS include (International Financial Reporting Standards (IFRS), 2004, p. 707) costs relating directly to the contract (e.g. location work, material costs, equipment depreciation), costs which can be assigned to contractual work in general and can be allocated to the contract (e.g. insurance, design and technical support, overhead construction costs) and other costs, which can be invoiced to the customer based on the contract (e.g. general administrative costs and development costs). US GAAP (ARB 45) provisions are more restrictive, since overhead administrative costs can be capitalized only in case of completed contract method. Borrowing costs capitalization is assumed mandatory since the construction takes more periods. Contract preparation costs are assigned to contract costs under IFRS if they can be identified and measured reliably and if it is probable that the contract will be signed. US GAAP (SOP 98-5) defines such costs as start-up costs, which are expensed immediately (only costs after the contract signing are capitalized). Contract preparation costs can only be capitalized only if connected to existing contract and if incurred to obtain an additional contract. Both IAS 11 and SOP 81-1 recommend the usage of percentage of completion method, but alternative methods used when the contract outcome cannot be estimated reliably differ. IAS 11 offers the incurred costs method, where revenues are recognized only in the amount of costs incurred (costs invoiced to the customer). Costs are expensed as incurred, but no contractual margin is recognized. US GAAP offers completed contract method, where the revenue is only recognized when the contract is substantially finished. Both costs and revenues are deferred in the balance sheet in the meanwhile.

d. Equity Differences in equity mainly derive from the differences in the recognition criteria and valuation methods of assets and liabilities. The main difference can be identified in the revaluation adjustments, as defined in the table below: Table 3.

Revaluation adjustments of equity Component IFRS US GAAP

Revaluation of PPE Yes No

Revaluation of intangibles Yes No

Revaluation of FI Yes – only for financial assets available for sale

Yes – only for financial assets available for sale

Retirement liability No Yes – in case of minimal liability

Lit.: International Financial Reporting Standards (IFRS) (2004); Accounting Standards: Original Pronouncements (2003)

e. Debt

i. Classification and measurement

IFRS requires initial classification of debt into two categories (International Financial Reporting Standards (IFRS), 2004, p. 1651): debts measured at fair value through profit and loss (debts for trading and other debts classified to this category) and other debts measured at amortized cost with effective interest rate method (Kuhn, Scharpf, 2005, p. 202). At initial recognition debts are measured at fair value usually corresponding to transaction price, which in case of other debt is increased for transaction directly attributable costs. US GAAP does not know debt classification. Debts are initially measured at present value of future cash flows, discounted at market interest rate (APB 21 and Concept Statements 5), hence at cost.

f. Long-term provisions

i. Measurement The term »provision« can be found in IFRS. US GAAP does not use this term but from the content point of view a similarity can be found in conditional obligations, which have to be recognized on the balance sheet in accordance with SFAS 5 (Original Pronouncements, Volume I: FASB Statements 1-100, 2003, p. 33). What US GAAP and IFRS have in common, is the method of defining the provision amount, but defer in the method of calculation the value as such. The provision amount is the best management assessment of costs needed for settling the obligation based on the assessment of risks and uncertainties, which inevitably accompany the events and circumstances and based on the experience in similar circumstances and expert opinion. Apart from this, US GAAP defines that in case the best estimate (highest probability) is not possible, minimum amount in the spread of possible liabilities (FIN 14) is recognized and the maximum amount is disclosed. In case of group of units with lower risk, IFRS however proposes the use of weighted average of probabilities (International Financial Reporting Standards (IFRS), 2004, p. 1540). When individual liability is measured, most probable outcome is used but other outcomes are used as well (if mostly higher or lower the assessment is adjusted accordingly). Next, IFRS defines that future events can influence the provision amount (IAS 37.48) if there is enough evidence that they will occur. In SOP 96, US GAAP only defines that changes of prices until liability settlement are included in the calculation. IFRS defines discounting of the provision amount if the effect is significant (discount rate before taxation is used since it reflects market assessment of time value of money and the risks specific to the liability not included in the best estimate of the liability amount). US GAAP does not define discounting accurately (in some cases it is mandatory and in others not). Discount rate used is the rate used for transferring the liability to a third party. If some or all expenses related to settle the obligation will be settled by a third party IFRS requires the recognition of refunds only in case they are certain. They are treated as separate assets and should not exceed the liability amount. Also this is not defined accurately in US GAAP but mostly, the gross principle is applied (APB 10 and SAB 92) – the asset is recognized separately. FIN 39 defines that in rare cases the asset can be settled with the liability.

g. Employee defined benefit plans

i. Defined benefits plans There are four types of pension costs, the determination of which reveals some differences between IFRS and US GAAP:

- current service and interest costs: A difference between US GAAP and IFRS can be

found in the applied discount rate used for calculating interest costs of the pension plans.

- return on plan assets and actuarial gains and losses: The expected return as the component of net cost of pension plan is calculated based on the fair value of plan assets under IFRS whereas US GAAP requires the usage of the adjusted asset fair value as the basis. In case not recognized actuarial gains or losses exceed the 10% corridor, the excess is deferred and amortized over average remaining service period of active employees or remaining life expectancy of inactive employees under IFRS whereas US GAAP (SFAS 87.33) additionally requires the use of minimal depreciation rate when the minimal amortization is higher than the systematic one. Additionally, US GAAP does not limit the amount of net assets shown, but IFRS does.

- past service costs: US GAAP requires distribution of past service costs in expected average service period of active employees or average remaining life expectancy of inactive employees by taking into consideration the interest accrual, but simplified methods can be used, whereas IFRS requires the recognition of past service costs on a straight-line basis in the average period until the benefits become vested (hence, if benefits vest immediately, the costs are shown in the income statement immediately).

- transition costs: Transition costs incurred at initial recognition of defined benefit plans can be deferred under US GAAP (SFAS 87) and amortized on a straight-line basis over the average service period of active employees, average remaining life expectancy of inactive employees or over 15 years, if shorter. Under IFRS however, the excess from initial recognition over already recognized obligation can be expensed or amortized on a straight-line basis over the period of up to 5 years. US GAAP also defines the recognition of the minimal pension liability (Grünberger, Grünberger, 2004, p. 74), which does not exist under IFRS. Minimal liability is the excess of pension liability based on current salary level over the fair value of plan assets.

ii. Other employee benefits

Under IFRS the method described in IAS 19 is used also for other rights of employees after retirement (e.g. health insurance). US GAAP however has introduced another standard (SFAS 106) for these rights, which is similar to SFAS 87 and 88, but nevertheless slightly differs in certain areas (Evans, 2003, p. 305). Furthermore, US GAAP also introduced SFAS 112, which refers to the recognition of other employee benefits at contract termination but before retirement. Under IFRS, the obligation would be measured using the IAS 19 principles, as for post-employment benefits. IFRS however, introduces simplification procedures for other long-term employee benefits (e.g. long-term compensated absences, jubilee payments and other long-term payments), since compared to pensions they are not subject to such high uncertainty and their initial recognition and subsequent changes rarely lead to significant costs of past services. Immediate expensing of actuarial losses and gains as well as costs of past services is introduced.

iii. Share-based payments IFRS does not contain any share-based payments recognition exemption, whereas US GAAP’s standards SFAS 123 and APB 25 provide for exemption in case of »non-compensatory« share purchase programs (Original Pronouncements, Volume II: FASB Statements 101-150, 2003, p. 1756), which are not primarily established for employee rewarding.

1. Equity-settled share-based payment transactions

Equity-settled share-based payment transactions are recognized in equity according to IFRS 2 and US GAAP. Under US GAAP, there are two possibilities for the recognition of equity-settled share-based payment transactions – based on ABP 25 or more recent SFAS 123. APB 25 defines the increase of equity for employee transactions at intrinsic value as per date, when the number of equity instruments and their price are known (Original Pronouncements, Volume III: AICPA Pronouncements, FASB Interpretations, FASB Concept Statements, FASB Technical Bulletins, 2003, p. 286). The application of APB 25 may result in incomplete accounting statements since fixed share-based programs will primarily not be recognized (intrinsic value at grant date is zero). SFAS 123 however, requires fair value measurement at grant date (Dyson, 2005, p. 31), thus being comparable with IFRS. In exceptional conditions, when fair value cannot be measured, both IFRS 2 and SFAS 123 allow intrinsic value measurement at date of goods receipt or service performance. Additionally, SFAS 123 allows minimal value measurement for non-quoted companies (share price fluctuations are not considered). Under IFRS 2 other than market conditions are not considered when measuring the fair value of shares or options, but the number of equity instruments included in the measurement is adjusted accordingly. SFAS 123 however, allows the company at grand date to choose whether they will recognize the received employee services based on the estimated number of options, which will vest and adjust the estimate regularly (same as under IFRS 2) or take the standpoint that the employees will obtain the right to all instruments and show the impact of benefits curtailment when it occurs. This option derives from APB 25 and FIN 28, IFRS does not allow it. SFAS 123 and IFRS 2 do not instruct how to define the period when the opposite party is obtaining the rights in case of market conditions linked to the result or non-market conditions, whereas ABP 25 refers to the conditions of the employee program and past experience when estimating the period length. IFRS requires that in case of market conditions the period estimate is not subsequently changed, whereas in case of a non-market condition the estimate is regularly adjusted. SFAS 123 requires no changing of the initial estimate (except the estimate of number of instruments expected to vest, and even this is optional). Consequently, under US GAAP the fair value recognized will remain unchanged from the grant date forward, whereas under IFRS the fair value stops changing only from the date of vesting.

2. Cash settled share-based payment transactions IFRS 2 and SFAS 123 require the measurement of received goods or services and the related liability at fair value of the liability. Until the liability is not settled, it must be re-measured on balance sheet dates with changes reflected in the income statement. FIN 28 and APB 25 require measurement at intrinsic value.

3. Share-based payment transactions with the option to choose the settlement method

In case the right to choose the settlement method belongs to the opposite party (employees or vendors), IFRS 2 defines the transactions as compound financial instruments with a debt (right to payment in cash) and equity component (right o payment in shares) (International Financial Reporting Standards (IFRS), 2004, p. 141). For third party transactions (fair value of goods or services is measured directly), the equity component is measured as the difference between total fair value and fair value of the debt component at the date of goods of services receipt. In case of other transactions, the company first measures the debt component and then the equity component by taking into consideration that the opposite party must give-up the right to payment in cash to obtain the equity instrument. Debt component is measured as debt, and the equity component increases equity in the period of goods delivery or rendering of services. In

case of settlement in equity instruments, the debt component is measured at fair value on settlement date and transferred to equity. In case of cash settlement, the equity component remains in equity and the payment is only applied to the debt component. In APB 25 US GAAP defines that transactions, where the opposite party has the right to choose the settlement method are recognized fully or partially as debt or equity depending what the opposite party will most likely choose. If no evidence of the opposite is available, cash payment is foreseen and debt is recognized. SFAS 123 defines that always debt is recognized since it is assumed that the opposite party will always prefer cash payment.

h. Deferred taxes

i. Measurement Under IFRS and US GAAP, deferred tax balances should be calculated based on the enacted tax laws and tax rates that are expected to apply to taxable income in the periods in which they are expected to be settled. IAS 12 requires enacted or “substantially enacted” tax rates and tax law to be used. Although SFAS 109 only discusses details of the enactment date of a US federal tax bill, the concept of enacted (versus substantially enacted) is applicable in all jurisdictions and is not influenced by the likelihood of enactment or the perception that the enactment is perfunctory. IAS 12 additionally specifically states that when measuring deferred taxes, the company should take into account the manner in which it intends to settle or recover the carrying amount. There is no such requirement in SFAS 109.

ii. Presentation IAS 12 requires current and deferred tax movements to be included in the income statement for the period, except if they relate to items that have been recognized directly in equity in the same or a different period (IFRS / US GAAP comparison, 2005, p. 818), whereas SFAS 109 requires equity classification only for tax effects of the current period and not for previous periods. Under IFRS, deferred tax liabilities and assets are displayed separately on the balance sheet, but not split according to their term (all are shown as long-term assets or liabilities) (International Financial Reporting Standards (IFRS), 2004, p. 752). US GAAP requires the classification of deferred taxes as current or non-current based on the classification of the related asset or liability on the balance sheet.

iii. Deferred taxes in share-based payment transactions Deferred taxes (assets) arise when tax deductible amount of share-based payment transactions is temporarily different from the total cost in the income statement. Under US GAAP (SFAS 123), the cumulative amount of any tax deductible compensation cost is treated as a deductible temporary difference, what can lead to overvaluing or undervaluing of tax assets (since it is not probable that tax deductible costs will ever be equal to the cumulative amount of compensation costs). In case the tax deductible cost is higher than the total cumulative amount in the income statement, income is recognized for the amount of compensation cost in the income statement and the excess is treated as capital reserves (Cook et al., 2005, p. 623). In the opposite case, tax asset is reduced for the difference, except there are still some capital reserves available from previous periods.

Under IFRS, the difference between the tax base of the employee services and its carrying amount (nil) is a deductible temporary difference. If the tax deductible cost is lower or equal to the cumulative compensation cost in the income statement, the related tax benefit is recognized in the income statement (International Financial Reporting Standards (IFRS), 2004, p. 225). In the opposite case, the excess is shown in equity. This allocation enables the tax benefit in the income statement not to exceed the expected tax benefits, which will actually be realized. SFAS 123 method however, allows in some cases that the not used part of the deferred tax asset is written-off directly from equity.

i. Revenue recognition IFRS offers only one standard regarding revenue recognition, IAS 18. In contrast, under US GAAP there are many individual pronouncements that cover particular categories of transaction or particular industries. It can be said that the IFRS guidance is very general, whereas US GAAP rules are very prescriptive (and often rigid). Differences between the two standards will arise especially due to this rigid application of detailed US GAAP rules and not because of a significantly different approach to revenue recognition. Differences can however be avoided if the company decides to follow the detailed US GAAP guidance, if they correspond to IAS 18 general principles.

4. Conclusion Although much has been done in the harmonization process of IFRS and US GAAP, the presented paper has shown there are still several differences remaining. Mostly, the differences are hidden in the details, which make it even harder for the financial standards preparers and readers to identify them. There are, however, also some bigger differences remaining, which are reflected mostly in two areas: subsequent assets valuation and impairment. IFRS allows the revaluation model, which is not allowed under US GAAP. IASB has committed to abolishing the valuation and measurement choices, but has so far not succeeded in doing it. US GAAP remains loyal to the historic cost model, which might prove not so bad, since the fair value estimations are becoming more and more complex and thus their reliability may be questioned. Additionally, US GAAP also does not allow any kind of impairment reversals, which are possible under IFRS. Impairment reversals may be performed if the entity has sufficient evidence that the fair value of the asset has grown again. Again, the question of fair value measurement reliability arises. US GAAP are known as the most complex set of accounting standards, which offers the most detailed guidance on any possible issue. On the other hand, IFRS are more general and thus flexible. Only time and practice will tell which will prove better.

5. Literature

Benston George, Wall Larry D.: How should banks account for loan losses. Atlanta:

Economic Review (Federal Reserve Bank of Atlanta), 4 (2005), p. 19-22. Cook, D., Connor, L., Crisp, R., Dekker, P., Pankhurst, M., Wilson, A.: IFRS/US

GAAP Comparison: A Comparison between International Financial Reporting Standards and US GAAP by the Financial Reporting Group of Ernst & Young. London: Ernst & Young LLP, 2005. 882 p.

Dyson Robert A.: Basic principles in the new accounting for stock options. New York: CPA Journal (2005), p. 28-35.

Epstein, B.J., Delaney P.R., Nach, R., Weiss S.: Wiley GAAP 2002, Interpretation and Application of Generally Accepted Accopunting Principles. New Jersey: John Wiley & Sons, 2002. 1171 p.

Evans, T.: Accounting theory. Mason: South-Western Publiching Co., 2003. 366 p. Evans, T., Taylor, M., Holzmann, O.: International accounting & reporting. Cincinnati:

South-Western Publiching Co., 1994. 536 p. Financial Accounting Standards Board: Accounting Standards as of June 1, 2003:

Current Text. New York: John Wiley & Sons, 2003. 4265 p. Financial Accounting Standards Board: Accounting Standards as of June 1, 2003: Original Pronouncements, Volume 1 (FASB Statements of Standards 1-100). New York: John Wiley & Sons, 2003. 1208 p. Financial Accounting Standards Board: Accounting Standards as of June 1, 2003: Original Pronouncements, Volume 2 (FASB Statements of Standards 101-150). New York: John Wiley & Sons, 2003. 2868 p. Financial Accounting Standards Board: Accounting Standards as of June 1, 2003: Original Pronouncements, Volume 3 (AICPA Pronouncements, FASB Interpretations, FASB Concepts Statements, FASB Technnical Bulletins). New York: John Wiley & Sons, 2003. 1756 p.

Gornik-Tomaszewski Sylwia: Short-term convergence between US GAAP and international financial reporting standards. New York: Bank Accounting & Finance (Aspen Publishers Inc.), 16 (2003), 5, p. 39-42. Grünberger, D, Grünberger, H.: IFRS und US-GAAP: Praxisleitfaden mit Fallbeispielen. Wien: LexisNexis Verlag, 2003. 176 p.

International Accounting Standards Board: IFRIC Interpretation 1: Changes in Existing Decommissioning, Restoration and Similar Liabilities. [URL: http://www.accountingresearchmanager.com], 30.04.2006. International Financial Reporting Standards (IFRS). London: International Accounting Standards Board, 2004. 2250 p.

Jones Richard C., Venuti Elizabeth.: Accounting and reporting for financial instruments: international developments. New York: CPA Journal, 75 (2005), 2, p. 30-33.

Kuhn, S., Scharpf, P.: Regnungslegung von Financial Instruments nach IAS 39. Stuttgart: Schäffer-Poeschel Verlag, 2005. 437 p.

Schilit, H.: Financial shenanigans: How to detect accounting gimmicks & fraud in financial reports. New York: McGraw-Hill, 2002. 296 p.

Scott, W.: Financial accounting theory. Toronto: Pearson Education Canada Inc., 2003, 509 p.

Tarco Ann: International convergence of accounting practices: choosing between IAS and US GAAP. Oxford: Journal of International Financial Management and Accounting, 15 (2004), 1, p. 60-91.

US GAAP vs IFRS – USPOREDBA PREOSTALIH RAZLIKA

SAŽETAK

Usprkos procesu usklađivanja, još uvijek postoje razlike među US GAAP i IFRS standarda.

Trenutno, tvrtke na listi njujorške burze koje koriste IFRS, još uvijek moraju izraditi usklađenje

s US GAAP-om, kako bi prikazali vlastite financijske izvještaje usklađene i s US GAAP-om.

Ovaj članak donosi pregled preostalih značajnih razlika između US GAAP i IFRS standarda,

kako opisno tako i kroz tablice. Prvo donosimo kratki uvod i usporedbu dvaju standarda. Zatim

slijedi prezentacija pojedinosti u odvojenim kategorijama financijskih izvještaja, od imovine do postrojenja i opreme, nematerijalne imovine, aktive i pasive, imovinskog ulaganja, inventara,

običnih dionica, dugova, dugoročnih odluka, pogodnosti za radnike, odgode oporezivanja i

priznavanja prihoda. U zaključku donosimo pregled razlika u navedenim kategorijama koji olakšava usklađivanje kako za korisnike tako i za one koji izrađuju financijske izvještaje.

Ključne riječi: Računovodstveni standardi, US GAAP, IFRS, usklađivanje, mjerenje,

imovina, postrojenje i oprema, nematerijalna imovina, financijska imovina, inventar, dug, odluke, pogodnosti za radnike, odgoda oporezivanja, priznavanje prihoda.

Željka Požgaj∗ UDK 004.415:33 Zoran Kalafatić∗∗ Review Hrvoje Sertić∗∗∗ Pregledni rad

IMPROVED SOFTWARE DEVELOPMENT AS A KEY TO

COMPANY BUSINESS GROWTH

ABSTRACT The current market situation demands from companies to use complex software systems as a

business foundation and connection with customers and partners. Such systems must use complex

technologies and efficiently support actual business processes. Traditional development and

implementation practices are no longer feasible since customer expectations can no longer be

fulfilled without their participation. Development projects must continuously learn and improve

their competences towards achieving a common goal: software implementation according to the

actual customer expectations. This paper explores new economy software development practices

and proposes methods to involve actual customers in software development to enable efficient

software implementation, which will provide new business opportunities for the company. The proposed methods are applied on the actual development project to evaluate all benefits of the

proposed approach.

Keywords: new economy, software development

JEL: O30

1. Introduction Most of the companies competing on the global market are relying on the software systems used to provide services to customers and partners. Regardless of the position in the company or actual business process, software is nowadays the foundation of every business operation. Software systems are used to present a company's business and products to customers all over the world by providing almost real-time information about the company and its products. Customers today perceive a company and its business according to the representation they get during interaction with the company's software systems, so that the company actually depends on the software systems to provide competitive and advanced services to its customers. Company business growth directly depends on the implementation of the advanced software systems, since they are nowadays used as a business foundation. Competition on the global market forces companies to constantly improve current and implement new software systems. Companies must continuously advance provided services to obtain an adequate position on the global market. The development and implementation of such systems is not trivial: company expectations in terms of ∗ Faculty of Economics and Business, J.F.Kennedy Square 6, 10000 Zagreb, Croatia, e-mail: zpozgaj@efzg.hr ∗∗ Faculty of Electrical Engineering and Computing, Unska 3, 10000 Zagreb, Croatia, e-mail: zoran.kalafatic@fer.hr ∗∗∗ Ericsson Nikola Tesla, Krapinska 45, 10000 Zagreb, Croatia, e-mail: hrvoje.sertic@ericsson.com Članak primljen u uredništvo: 30.09.2007.

functionality and performance increase constantly, the company wants to provide new services before the competition to obtain a constant business growth, so that the development team must implement advanced software systems in a very short time frames. During the last several years, a company would typically order software implementation from the dedicated development team, define its own expectations, and wait for the software to be implemented. Only after the implementation, the company’s representatives would test the software system to determine if it is correctly implemented. In the rare circumstances, the implemented software would comply with the company’s expectations and the company would be able to base its business growth on the services of the new software system. In most of the other cases, the company representatives would recognize that the implemented software system is not what they had expected, and that it cannot be used as planned, therefore resulting in missed business opportunities. By performing acceptance tests at the end of implementation to evaluate if the software system is actually usable, the company is faced with a great risk: if the implementation effort (expressed in time, finances and company resources) does not result with a usable and efficient software system, the company will lose its market position since it will not be able to provide required services in the planned schedule. Changes of the market conditions are forcing companies to constantly adjust and improve their own business practices. Companies must constantly develop their offerings and create new services on a daily basis to sustain business growth. A company faces changes in all aspects of its business dealings, directly impacting software development: the company will be forced to modify its own expectations during development due to the changes it constantly faces. Changes of the business conditions may become so significant that the planned software solution may become unusable. Changes of the company’s expectations during implementation are difficult to handle with current development practices, which do not provide usable methodology for quick change implementation. Together with accepting implementation changes, software developers must be able to understand actual company's needs to implement usable software system. Today's business practices and work processes which include cooperation with several business partners, outsourced parts of production and different levels of coordination are usually too complex to be simply analyzed and understood by the software development team. Significant effort is required to understand how the company performs business activities and to identify valuable details of the actual business processes. It is a common situation that the currently used business processes are not suited to the usage of the new software system; most of the development projects must include improvements of the company's business processes aimed to efficiently utilize services of the new software system. Business process complexity is the main source of the misunderstanding between the company’s expectations and the developer's understanding of the new software system. This paper analyzes typical causes of poor implementation of the new economy software systems which usually result in missed business opportunities. Typical problems are analyzed to define software development improvements based on the involvement of the actual company representatives and users of the future software system into all aspects of the software implementation, from requirement definition, through participation in software design and test activities to software verification and introduction into the company. The basic idea behind all proposed improvements is to adjust software development practices towards fulfilling the actual company’s needs, therefore enabling the company to improve its business practices and gain competitive advantage. This paper is organized as follows: after the introduction, the current situation and typical problems in the software development are explored. The third section proposes a

method for improvement of the software development projects based on the involvement of the actual customers, which is aimed to provide means for the company’s business growth by implementing efficient software systems according to the company’s expectations. The fourth section analyzes the application of the proposed method in the actual software development project. Conclusions are given at the end.

2. Problems related to the current development practices

Today's software development practices have significant impact on the company's chances to implement advanced software system and base further business operations on its services. Company must understand the limits which result from today's development practices to set realistic expectations from the development team, but development practices must be adjusted and improved in order to satisfy composite company expectations (Fingar, 2001). The following areas are explored to identify major problems which impact today's development of new economy software systems:

a. Selection of the software vendor

When considering software implementation according to the company's particular requirements, the first step is the analysis of available software vendors in terms of their competences and past experiences. Selection of the appropriate software vendor is often disregarded as an important step in the software development (Allen, 2001), but proper selection of the software vendor actually determines chances to implement usable software system. The usual practice is to select the software vendor according to the recommendations from other companies, vendor's references, and experience in used technologies. The described practice fails in the most important area: past experience is not sufficient to determine if the planned software vendor can understand the company’s business needs and actual expectations to implement software system which will enable the company to improve its business operations. Typical problems occur when the company realizes that the selected software vendor with valuable references can not understand their expectations and that the implemented software system represents incorrect vendor's view of the company expectations (Harmon, 2002).

b. Software development practices

Software development practices are constantly improved, meaning that most of today's development activities are aimed towards the usage of new and advanced technologies (Fioravanti, 2005). Most of the development activities are still sequentially performed, so they are not suited to accept constant changes (Berkun, 2005). Analysis of the company expectations and definition of the implementation requirements is usually the first task of every development project. After the requirements are determined, development continues with software design and implementation, and concludes with the verification phase, which must determine if the company expectations are satisfied. Typical development projects often disregard the importance of proper introduction of the new software system into the company and education of actual users to efficiently use its services (Coyle, 2002) to perform improved business operations. In that case problems arise, since then all sequential development phases must be repeated to improve an already implemented system, which can not be used as a capable business foundation.

Software development has mostly transited from traditional waterfall approach, where all development phases were performed only once in the project, towards iterative practices where software is implemented in several incremental iterations, where each iteration contains all development phases aimed to implement one small part of system functionality (Berkun, 2005). There are several drawbacks in applying iterative approach to the new economy software development: (1) Although iterative practices are aimed to implement a working prototype of the software solution as soon as possible, that is often difficult due to the complexity of such systems. The usability of such prototype directly depends on the amount of introduced changes. (2) Software vendors in general cannot produce sufficient frequent software releases to provide the company with valuable insight into the way the software system is implemented. The difference in functionality between two subsequent incremental releases can become so significant that the company can not rely on the particular release to verify that the final solution will satisfy their expectations. (3) Iterative development projects are usually based on the particular technologies, meaning that the base technologies can not be changed during software implementation. The software vendor on average selects technologies according to its own preference, without considering actual company needs (Hoffman, 2003). Improper technology selection usually results with inefficient software systems and increased development cost.

c. Requirement definition

Common software development practices are based on the concept of software

requirements (Wiegers, 2003), short and precise description of the system features. The relationship between actual company expectations and requirements aimed to describe these expectations is not straightforward; requirement authors must have sufficient knowledge about the actual business domain to properly represent the company’s expectations with respective requirements. Poor requirements cause significant development problems, since they are used as a main description of the future software system. Improperly defined requirements, lack of usable information in the requirements, and misunderstanding of requirement purpose cause typical implementation problems and result with unusable software systems.

The software vendor must be able to properly prioritize requirements for incremental development, so that the most important requirements are implemented first (Fioravanti, 2005). The company must be able to verify basic concepts of the software system in the early project phase; therefore requirements must be correctly prioritized. Changes of the company expectations usually result with the need to re-prioritize requirements and change the way the software system is implemented.

d. Change handling

Most of today's development practices are based on the stable set of requirements

which must be stable before implementation. Waterfall approach demands a stable set of requirements to be defined at the project start, while iterative approach demands a stable set of requirements for particular development iteration (Allen, 2001). Both approaches are not suitable for new economy software development, since the company demands to execute changes through the complete implementation. Today's development practices can successfully accommodate changes at the project (or iteration) start; changes that occur later are much more difficult to handle, since there are no development practices which are prepared for the impacts of the late changes.

Depending on the project size and scope, today's software development projects use two different requirement management practices: (1) formal approach, where requirements are properly defined and each change request must be formally approved and introduced, and (2) informal approach, without detailed requirements, where changes are usually handled by the agreement between actual software developers. Both approaches have significant drawbacks in terms of change handling: the formal approach Table 1.

Method for selection of the software vendor

Activity Responsible Description Initial team setup Company's

management Company's team for software implementation should include representatives from all impacted business processes

Market analysis Company's team Define list of potential software vendors Definition of the company's expectations

Company's team and management

Both company's team and management must together define high-level expectations from the future software system

Select target set of potential vendors

Company's team List of potential software vendors should be narrowed to two or three most capable vendors by performing initial discussions

Define requirements for future software system

Company's team and software vendor representatives

Software vendor's representatives should together with the company's team define initial requirements for the future software system. By evaluating software vendor participation in requirement definition, company can get insight into vendor's understanding of its business needs.

Define concept of the software solution

Software vendor Software vendor should define and present to company's team actual concepts of the future software system.

Evaluate presented concepts

Company's team and management

Initial concept of the software solution is the foundation for selection of the software vendor. Presented concepts should be evaluated in terms of support for company’s business processes and actual usability.

Select vendor for implementation

Company's management

Make final decision according to the results of the requirement and concept evaluation.

demands significant effort to introduce change, while the informal approach usually results with misunderstanding between the company and the software vendor. The company demands change handling practice that will enable a quick response to the change request, but that will also provide a way to control the overall impact of the changes.

e. Software verification

Today's development projects commonly underestimate the importance of software verification (Dustin, 2004). The complexity of design and implementation activities usually leave a small amount of time for software verification. The importance of the software verification is very high: software solutions must be implemented with required quality the first time they are introduced into the company, since the company must be able to use the software system as a business foundation as soon as possible. There are significant challenges in software verification of the new economy development projects: (1) constant changes demand different approach to test preparation and execution, (2) it is becoming impossible to verify the complete set of functionality in the available time frame and (3) current implementation practices demand software verification to be

performed together with all development activities to identify software errors as soon as possible.

3. Methods for improvement of the software development projects

To avoid problems described in the previous section, several methods for implementation of the new software systems according to the company expectations are proposed. The described methods define activities that should be performed on the development project to introduce the company representatives into significant aspects of software implementation. a. Selection of the software vendor

Proper selection of the software vendor is a precondition for successful software implementation. Activities described in Table 1 should enable the company to select the most suitable software vendor in terms of business understanding and implementation of usable software systems.

b. Software implementation

Activities presented in Table 2 are aimed to improve software development practices and to enable efficient introduction of company representatives into development activities. The proposed activities focus on creating plans for subsequent development iterations according to the feedback from the company representatives.

Table 2.

Method for the software implementation Activity Responsible Description Define requirement priorities

Company's team Defined requirements should be prioritized in terms of business value, importance and stability, so that the most important requirements with relatively small probability of change will be implemented first.

Define development plan

Software vendor and company's team

High-level development plan that will include iteration schedule, definition of planned releases and development activities should be defined. Project plan should define about 10% of effort through the complete project to be performed by the company's team.

Plan next iteration Software vendor and company's team

Development iteration must be time-limited to two weeks to create frequent releases. Company's team and software vendor should define set of most important requirements for next iteration. Plans for next iteration should, beside development activities, focus to the activities important for the company: (1) Test execution, (2) Usability improvements, (3) Preparations for software introduction into the company and (4) Creation of the user documentation.

Involve company's team into development activities

Software vendor Company's team should participate in high-level design and test activities. By utilizing company's team knowledge, software vendor can improve software design and implementation. By including company's team into test activities, software vendor can get instant feedback about implemented functionality.

Perform increment verification

Company's team At the end of development iteration, company's team must evaluate implemented software system increment by performing evaluations on two different areas: (1) Software system functionality, achieved performance, together with previously implemented functionality, and (2) usability from company's business perspective. Feedback from the increment verification must be used for planning of the subsequent iterations and adjusting development activities.

Adjust next iteration

Software vendor and company’s team

Preparation of the next iteration should include the following: (1) Re-prioritization of requirements (changes in priorities set by company representatives according to the current business environment), (2) Improvements defined according to the verification of the previous increment, (3) Changes proposed by the company's team, (4) Test improvements aimed to better evaluate further increments. Each subsequent iteration must be focused to implement features defined by company's team

c. Requirement definition and change handling

Activities presented in Table 3 are aimed to provide foundation for efficient requirement handling practices and to enable the software development team to quickly respond to changes proposed by the company representatives.

Table 3.

Method for the requirement definition and change handling Activity Responsible Description Describe high-level features

Company representatives

Company representatives should create simple presentation of the expected features on the high-level, so that development team gathers basic understanding of the system that should be implemented

Describe relationship between proposed features and business practices

Company representatives and software vendor

First step in creating detailed requirements is to describe actual business value of the expected software system features. By creating such descriptions, company is assured that the proposed features will be actually usable in everyday business processes. Development team should work together with company representatives to obtain information about the expected functionality, but also to propose improvements of the current company's business processes which should improve efficiency of the future software system

Model requirements, create in-depth description of features and system behaviour

Software vendor Requirement descriptions are foundation for the actual requirement models that represent functionality of the future system in interaction with its users. Together with requirement models, development team must create detailed descriptions that will be used to actually implement software system.

Add detailed information

Company representatives

Company representatives are responsible for adding detailed information to the requirement models and in-depth descriptions.

Verify and explain requirements

Company representatives

To present actual expectations to the development team, company representatives should create presentations of the defined requirements to the complete development project. Requirement explanation should include description of the expected system functionality and overview of the global business environment.

Select requirement for implementation

Company representatives and software vendor

Both company representatives and software vendor must together select requirements that should be implemented in further iteration.

Create requirements change request

Company representatives or software vendor

Company representatives or software vendor can create request to change requirements. Company representatives can require changes in the system implementation during iteration execution, while software vendor can propose change of requirements according to the implementation experience. Change request should contain clear description of the expected change and priority for implementation.

Create impact analysis

Software vendor Software vendor should create description of the changes in project execution introduced with requirement change request. Impact analysis should contain detailed description of change impacts to the software system and user documentation, schedule for the change implementation, and cost of the change implementation.

Decide about change implementation

Company representatives and software vendor

Both company representatives and software vendor should gain agreement on the change implementation according to the impact analysis. It is mandatory that both company and software vendor have the same opinion on the change implementation.

Implement change Software vendor If the change request gets approval from the company representatives and software vendor, it should be executed as soon as possible, but without compromising existing iteration plan.

d. Software verification

The proposed activities for software verification shown in Table 4 are aimed to enable the company representatives to gain an actual view on the software verification activities performed in the development activities.

Table 4.

Method for the software verification

Activity Responsible Description Perform iteration test analysis

Software vendor and company representatives

Software vendor together with company representatives should analyze requirements planned to be implemented in current iteration to identify most important test areas and functionality that must be verified.

Define mandatory test areas

Company representatives

Company representatives should define mandatory test areas which must be successfully verified in order to accept iteration outcome.

Define set of iteration tests

Software vendor and company representatives

Set of tests that will be executed in particular iteration must be defined according to the test analysis by software vendor. Company representatives should evaluate proposed tests and add tests required to verify software system behaviour from usability and business efficiency perspective.

Create automated tests

Software vendor According to the defined set of tests, software vendor must create automated tests which should be used to verify behaviour of implemented functionality on a daily basis.

Execute tests Software vendor According to the test plan, automated iteration tests should be executed on a daily or weekly basis, depending on the test scope.

Evaluate test results and suggest improvements

Company representatives

Company representatives should evaluate test results at the iteration end to accept iteration outcome and to make sure that the implemented parts of the system functionality comply with their expectations. According to the test results and current business perspective, company representatives should propose test improvements aimed to better evaluate implemented functionality.

Implement test improvements

Software vendor Test improvements should be implemented in each subsequent iteration to enable efficient software testing.

4. Method Application on the actual software development project The proposed method was applied on the e-commerce development project aimed to develop a specific solution for the mobile phone operator that will enable the mobile operator to provide specific mobile payment services to its customers. Within the project, a team of 21 customer representatives (mobile operator employees) and developers was founded. Since the development project was organized with the partner mobile operator, activities related to the software vendor selection were only partially performed. The mobile operator created a usable description of its expectations in terms of features that the planned software system should provide. The development team used these descriptions as a foundation for the initial requirement definition. The proposed method, where feature descriptions were used as a foundation for requirement definition showed its advantages in discovered differences between the company’s expectations and software implementation planned by the development team. Significant differences were experienced in different understanding of functionality for customer interaction and mobile payment handling. From feature descriptions and discussions with mobile operator employees, the development team could not understand all relevant details about mobile

payment legal aspects and the implications on the software system functionality. By evaluating requirements created by the development team, the company was able to identify these problems and provide valuable information to software developers. The initial project time plan defined development in eight iterations, where each iteration lasted two weeks. Detailed plans were created only for one iteration in advance according to the prioritized requirements. The mobile operator assigned a team of three employees to constantly participate in the development project. In that team, one person was constantly assigned in first four iterations to analyze requirements, support developers in requirement clarification and verify that the requirements are followed during the iteration execution. The other two mobile operator’s employees were assigned to test activities, focusing on software system usability and interaction with the customers. In the first two iterations, the software development team was focused on implementing the initial usable release of the software system. In that phase, the project faced a conflict between mobile operators and the developer’s view of the requirement priority. The mobile operator wanted to implement requirements important for business functionality (service charging and usage reporting) in the initial project phase, while the development team wanted to implement functionality mandatory for system operation first. This conflict was resolved by implementing business functionality first, since it was decided that there is greater risk related to the misunderstanding of the business requirements than the risk related to the used technologies for system operation. It must be noted that the first iteration was too short for the development team to implement the complete basic business functionality. To follow the iteration plan, the project decided to create a basic release after the first iteration, which was used only to verify that the planned technologies can actually be used for system implementation. The testing of the business functionality started at the end of the second iteration and lasted until the end of system implementation. The development project manager and the mobile operator’s project leader scheduled meetings every two days to discuss the iteration progress and implementation issues. At these meetings, the mobile operator’s project leader analyzed current implementation progress and together with the development project manager proposed adjustments of the iteration execution. Small adjustments were performed during the iteration, while adjustments of the requirement priority and iteration scope were only performed in the next iteration. The development team assigned two persons to work on requirement description and clarification. They have in the first four iterations created requirement models and descriptions of the system behavior, which was presented to other team members on a daily basis. The presence of the mobile operator’s employees on the development site enabled them to constantly monitor the requirement definition and adjust the software implementation according to the mobile operator’s actual needs. The project faced lots of conflicts in requirement understanding between the mobile operator’s employees and software developers. Some of these misunderstandings could not be resolved during the iteration execution; instead, unclear requirements were resolved with the later testing activities, when mobile operator’s employees got the opportunity to actually use the implemented parts of the software system. Significant changes of the requirements, resulted from the testing performed by mobile operator’s employees, were handled through the change requests, which were discussed on regular meetings by the development project manager and the mobile operator’s project leader. Some of these change requests were approved without actually performing impact analysis due to the short iterations and mostly known impact.

Test activities were organized and lead by the development team, who prepared a complete test environment, test plans and defined a complete set of test cases. The mobile operator’s employees selected valuable test cases which were executed during particular iterations. Due to the short time frame, the project was unable to automate the complete set of test cases; instead, only the code-level test cases were automated, while the functionality test cases were executed manually. This decision was made according to the results of test analysis, which showed that only a small part of actual test cases can be automated. The requirement set was also not stable enough in the first several iterations, so that no significant effort was invested in developing automated test cases. By performing the described testing, the project managed to deliver a usable system release in the planned schedule, but it was discovered that the development must be continued after the project’s planned schedule, since the late problems occurred in several important features.

Conclusion

Companies today base their business growth on the advanced software systems. By using new and advanced software systems, companies can provide services to their customers better than the competition. The development of software systems which are used as business foundation includes significant challenges: used technologies demand significant knowledge and experience, companies demand advanced software systems to be implemented in very short time frames, and most of all, the business environment changes so significantly that the development project can not freeze requirements and implement a software solution according to the requirements defined at the project’s start. This paper proposes the inclusion of the company representatives in all aspects of the software development project, from requirement definition, to design and test activities, so that the company can actually guide software development towards implementing a software system with the required functionality. The results achieved with this work show that the participation of the company representatives in the development project can improve software development, but the software development team must also adjust their development practices and change the approach to project organization and execution. By investing resources into participating in the development project, the company can significantly improve software implementation and reduce related risks, while the software development team can receive valuable support and improve development efficiency to create a software system that will provide means for the company to improve its business in the years to come.

REFERENCES

Allen, P., (2001), Realizing e-Business with Components, (New York: Addison Wesley)

Berkun, S., (2005), The Art of Project Management, (New York: O’Riley) Coyle, D., (2002), Getting the Measure of the New Economy, (London: Isociety) Dustin, E., (2004), Effective Software Testing, (New York: Addison Wesley) Fioravanti, F., (2005), Skills for Managing Rapidly Changing IT Projects,

(London: IRM Press) Fingar, P., (2001), The Death of "e" and the Birth of the Real New Economy:

Business Models, Technologies and Strategies for the 21st Century, (London: Meghan-Kiffer Press)

Harmon, P.,(2002), Business Process Change: A Manager's Guide to Improving, Redesigning, and Automating Processes, (San Francisco: Morgan Kaufmann)

Hoffman, L., (2003), Beyond Software Architecture, (New York: Addison Wesley)

Wiegers, K., (2003), Software Requirements, (Redmond, Microsoft Press)

POBOLJŠANI RAZVOJ SOFTWAREA KAO KLJUČ RASTA TVRTKE

SAŽETAK

Trenutna tržišna situacija zahtjeva od kompanija da koriste složene softverske sustave kao osnovu

poslovanja i osnovnu vezu sa korisnicima i partnerima. Takvi sustavi moraju koristiti složene

tehnologije i učinkovito podržavati stvarne poslovne procese. Uobičajene razvojne metode više nisu prikladne obzirom da se očekivanja korisnika ne mogu više ispuniti bez njihovog

sudjelovanja. Razvojni projekti moraju konstantno učiti i podizati kompetencije ka ispunjenju

zajedničkog cilja: implementaciji softvera prema stvarnim potrebama korisnika. Ovaj rad

istražuje metode razvoja softvera za novu ekonomiju i predlaže metode kojima se stvarni korisnici

uključuju u projekte razvoja softvera kako bi se omogućila učinkovita implementacija softvera

koja će donijeti nove poslovne mogućnosti za kompaniju. Predložene metode primijenjene su na

stvarnom projektu razvoja softvera kako bi se vrednovale sve prednosti predloženog pristupa.

Ključne riječi: nova ekonomija, razvoj softvera